ZBORNIK RADOVA
PRILOZI IZ HRVATSKE HISTORIOGRAFIJE
Sveučilište u Zagrebu – University of Zagreb
Hrvatski studiji – Center for Croatian Studies
Biblioteka DIES HISTORIAE
Knjiga 5
Nakladnik • Publishing Establishment
Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu
Izdavač • Publisher
Društvo studenata povijesti »Ivan Lučić-Lucius«
Urednik • Editor
Zrinko Novosel
([email protected])
PRILOZI IZ HRVATSKE
HISTORIOGRAFIJE
Zbornik radova sa znanstvenih kolokvija
2009. – 2011.
Zagreb, prosinac 2012.
SADRŽAJ • CONTENTS
Riječ urednika – Editorial foreword
STEREOTIPI I PREDRASUDE KROZ POVIJEST
Stereotypes and Prejudices through History
Goran Budeč, Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeću u očima
kršćanskih ljetopisaca Hungarians and Reich. Pagans of 9th and 10th Centuries in the Eyes
of Christian Chronicles Kosana Jovanović, Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija pri
kraljevskim pogrebima i njihova veza s predstavljanjem besmrtnosti
kraljevskog dostojanstva
Prejudice and Misconceptions Regarding the Usage of the Effigies in
the Royal Funeral Ceremonies and their Connection with the Representation
of the Royal Dignity Zoran Ladić, Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih
hodočasnika u kasnom srednjem vijeku s posebnim obzirom na moguće
predrasude i nerazumijevanja
Communes and Inhabitants of Istria and Dalmatia in the Eyes of Foreign
Pilgrims with Special Attention to Possible Prejudices and Misunderstandings
11
25
27
44
45
69
IDENTITETI KROZ POVIJEST I IDENTITETI DANAS
Identities through History and Identities Today
Vladimir Geiger, O Nijemcima u Hrvatskoj
Ethnic Germans in Croatia
Jadranka Grbić Jakopović, Identitet i identifikacijski procesi:
suvremene antropološke teorijske orijentacije, strategije i prakse
Identities and Identificational Processes: Contemporary
Anthropological Theoretical Orientations, Strategies and Practices
Ivana Jukić, Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta:
ranonovovjekovni doprinosi Snaga hrvatske „kockice“: zahvaljujući komu?
The Ruling Clique in Sabor and The Making of Croatian Identity:
contributions to Early Modern Croatian identities
Anamarija Kurilić, Natione Liburnus – identitet naroda i pojedinca
Natione Liburnus – Identity of the People and Identity of an Individual
73
105
107
148
151
169
171
181
DOMOVINSKI RAT – ISTRAŽENOST I KONTROVERZE
The Homeland War – Research and Controversies
Vesna Girardi Jurkić , Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj
baštini tijekom agresije na Hrvatsku, 1991. - 1995.
185
5
Contribution to a Synthesis of the Devastated Cultural and Historical
Heritage during the Aggression on Croatia, 1991 – 1995 241
Davor Marijan, Bitka za Vukovar 1991. The Battle of Vukovar, 1991
243
292
Dražen Živić, Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije
The Croatian Homeland War: a Demographic Perspective 294
317
6
Riječ urednika
Dragi čitatelji, pred Vama je peta po redu knjiga Biblioteke
Dies historiae koju, u suradnji s Hrvatskim studijima Sveučilišta u
Zagrebu, izdaje Društvo sudenata povijesti »Ivan Lučić - Lucius«.
Ovim izdanjem obuhvaćena su tri znanstvena kolokvija održana
2009., 2010. i 2011. godine, pa je i sama knjiga tematski podijeljena na tri dijela. Prvi dio nosi naslov Stereotipi i predrasude
kroz povijest, a sastoji se od tri rada u kojima su prikazane srednjovjekovne i ranonovovjekovne prakse koje odražavaju načine
na koji se u tom razdoblju doživljavalo „drugoga“. U drugoj
cjelini Identiteti kroz povijest i identiteti danas, koja se sastoji od
četiri rada, razmatra se pitanje identiteta kroz kulturno-povijesne
primjere i iznose novi, interdisciplinarni pristupi problematici.
Posljednja cjelina sastoji se od tri rada i nosi naslov Domovinski
rat – istraženost i kontroverze. Tematika Domovinskog rata ovdje
je obrađena iz vojno-povijesnog i kulturno-povijesnog aspekta, a
jedan rad donosi demografsko istraživanje posljedica rata.
Vezano uz posljednju cjelinu, izlaganje je 2011. godine
održala nedavno preminula prof. dr. sc. Vesna Girardi Jurkić
(Zagreb, 15. siječnja 1944. – Pula, 25. kolovoza 2012.). Objavu
rada naše drage profesorice omogućili su njezina kći Kristina
Džin i suprug Mirko Jurkić, koji su nam isti proslijedili. Ovim
putem im zahvaljujem.
Također, zahvaljujem svim izlagačima koji su svojim sudjelovanjem omogućili održavanje znanstvenih kolokvija Dies historiae, vodstvu Hrvatskih studija koje već dugi niz godina podržava
rad DSP-a »Ivan Lučić - Lucius« te, dakako, mojim kolegama,
7
studentima, koji su sudjelovali u radu Društva. Vjerujem da ovo
izdanje Biblioteke predstavlja samo jedan korak u izgradnji dobre
i duge tradicije rada studenata Hrvatskih studija na komunikaciji
među povjesničarima i promociji historiografije.
Zrinko Novosel
8
STEREOTIPI I PREDRASUDE
KROZ POVIJEST
Stereotypes and prejudices
through history
Goran Budeč
UGRI I REICH. POGANI U IX. I X. STOLJEĆU
U OČIMA KRŠĆANSKIH LJETOPISACA
UVOD
Unatoč činjenici kako se Mađari početkom IX. stoljeća oslobađaju od kazarske vlasti, zbog pritiska Pečenega oni napuštaju
svoj životni prostor Etelköz1 i sele na zapad, točnije u središnji
europski prostor. Zbog nomadskog načina života, korištenja hitre
konjice i strijelaca, kršćanske suvremenike oni neodoljivo podsjećaju na Hune. Od sukoba Árpádovih sinova s lombardskim
kraljem Berengarom 899. godine počinje aktivnija kampanja u
kršćanskim ljetopisima koji, poput primjerice kroničara Otona
Freisinškog, opisuju Ugre kao ljude odvratnog izgleda, niskog
stasa i duboko usađenih očiju za koje se govori kako ljudima
cijede krv. Kršćanski ljetopisci su uglavnom, opisujući doseljenje
pojedinih naroda u njihove nove postojbine, nastavili s praksom
povremenog opisa Ugara kao krvožednog i poganskog naroda
sve do XIII. stoljeća, unatoč činjenici kako su Ugri već od bitke
kod Augsburga 955. godine završili s prodorima prema zapadu i
nedugo kasnije prihvatili kršćanstvo.
Etelköz se spominje kao Etelküzü i u djelu bizantskog cara Konstantina
Porfirogeneta De administrando imperio, a nalazio se zapadno od dotadašnjeg
teritorija na kome su obitavali Mađari. Etelköz je prvo poznato mađarsko gospodstvo utemeljeno 830. g. i smješteno oko rijeka Dnjepra, Južnog Buga, Dnjestra, Pruta i Sireta.
1
11
Goran Budeč
DOLAZAK UGARA
NA SREDNJOEUROPSKI PROSTOR
Ugri su kao nomadski narod ugro-finskog podrijetla od otprilike VII. stoljeća naseljavali prostor kazarske države u međurječju Dona (mađ. Etil) i donjeg toka Dunava koji su nazivali
Etelköz.2 Iako su se početkom IX. stoljeća oslobodili kazarske
vlasti, Mađari 895. godine, pod pritiskom Pečenega, napuštaju taj
prostor i sklanjaju se prema zapadu, točnije u središnju Europu
gdje su domicilno stanovništvo podsjećali na Hune zbog sličnog
stila života na konju, vojne nadmoći izražene kroz precizno streličarstvo te vrlo slične okrutnosti prema neprijateljima.3 Unatoč
činjenici kako su se u tom preriodu nekoliko puta sukobljavali s
vojskom bugarskog i bizantskog cara Simeona (893.-927.), te se
nerijetko spominju u bizantskim izvorima, Ugri se na zapadnoj
i srednjoeuropskoj povijesnoj pozornici pojavljuju početkom
druge polovine IX. stoljeća kada se pod vodstvom vrhovnog vojnog zapovjednika (mađ. gyula) Árpáda sukobljavaju s vojskom
Ludovika Njemačkog.4
«NAROD KOJI UŽIVA U SIROVOM MESU, A
NAPAJA SE LJUDSKOM KRVLJU»
Priče o poganskim pljačkašima na brzim konjima koji
protivnika zasipaju strelicama uzrokovale su konsternaciju
na kršćanskom zapadu, posebice u Istočnoj Franačkoj koja je
bila najizloženija napadima, a milenijarističko malodušje koje
je vladalo Europom, kako među elitom tako i među narodom,
dodatno je povećavalo strah. Iako se to danas možda tako ne
2
László Kontler, Povijest Mađarske : Tisuću godina u Srednjoj Europi
(dalje: Povijest Mađarske), Zagreb 2007., 24.
3
Jacques Le Goff, Srednjovjekovna civilizacija zapadne Europe (dalje:
Srednjovjekovna civilizacija), Beograd 1974., 75.
4
Kornél Bakay, Hungary, u: The New Cambridge Medieval History (dalje:
Hungary), Vol. III, c. 900-c. 1024, ed. Timothy Reuter, Cambridge 1999., 536.
12
Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeću u očima ...
čini, već prve onodobne informacije koje govore o Ugrima kao
izvrsnim jahačima koji vješto napadaju lukom i strijelom, kao i
poznata uzrečica Sačuvaj nas Bože ugarskih strelica, skrivaju
tadašnju elementarnu kršćansku predrasudu prema Mađarima,
jer se u razdoblju ranog i razvijenog srednjeg vijeka takva vrsta
oružja smatrala neprimjerenom za kršćanskog ratnika, dok
je upotreba lukova i samostrela u ratovima između kršćana i
formalno zabranjena na II. Lateranskom koncilu 1139. godine.5
Tako, unatoč činjenici kako lukovi i strijele postoje od vremena
najstarijih ljudskih zajednica te da prvi pisani dokaz o postojanju
i podrijetlu samostrela nalazimo u djelu Epitoma de rei militaris
poznatijem pod nazivom De re militari koje je oko 385. g. napisao rimski povjesničar Publije Flavije Vegecije Renat, lukovi i
strelice su teško prihvaćane među kršćanskim vojskama.6 Odjeci
takve crkvene politike su bili prisutni u razmišljanjima srednjovjekovnih kroničara i običnih ljudi o čemu svjedoče brojni
primjeri. Tako je često opisivana smrt Geoffroya IV. Martela,
grofa od Anjoua, koji je, putujući na pregovore prilikom bitke
kod Candé 1106. godine, ubijen hitcem u glavu od strane samostreličara ‘’nadahnutog vragom’’.7 Sukob dobra i zla, Boga i
Sotone u kontekstu upotrebe strijela je možda najbolje izražen u
pojedinim epizodama iz života i smrti engleskog kralja Rikarda
I. Naime, Rikard je tokom svog križarskog pohoda često koristio
samostreličarske odrede te je i sam navodno bio vičan korištenju
tog oružja, no njegova upotreba samostrela te luka strijela za
vrijeme pohoda na Francusku je naišla na široku osudu u vjerskim krugovima, upravo zbog spomenutog nastojanja crkvenih
vlasti na ostvarenju Pax Christiana. Prilikom opsade Chalusa
5
Jim Bradbury, The Medieval Archer, Woodbridge-Suffolk, 1985., 1.
Ova odluka Crkve primarno je proizvod težnje crkvenih vlasti da se među svim
kršćanskim vladarima ostvari mir, a prije svega što manje krvoprolića na bojmo
polju, odnosno da se postigne opća Pax Christiana kao preduvjet za daljnje
organiziranje križarskih vojni usmjerenih ad liberandum Terre Sancte.
6
Đurđica Petrović, Samostreli iz zbirke Vojnog muzeja JNA (dalje: Samostreli), u: Vesnik Vojnog muzeja u Beogradu, br. 4., Beograd 1957. 126.
7
Jim Bradbury, The Medieval Archer, 3.
13
Goran Budeč
u blizini Limogesa 1199. g., jedan od branitelja je u nedostatku
municije iščupao englesku strelicu zabijenu u bedeme, te ju stavio u vlastiti luk i pogodio engleskog kralja u rame koji je zbog
komplikacija nedugo potom i preminuo.8 Smrt od strelice kao i
prisutna simbolička ironija u činjenici kako je francuski streličar
de facto ubio engleskog kralja njegovom municijom zbog čijeg
je korištenja na sebe navukao Božji gnjev, je više nego očita.
Vijesti o ugarskim provalama, općem, pomalo defetističkom,
duhovnom ozračju u onodobnoj Europi,9 ali i brojne predrasude
prema Ugrima možemo pronaći u nizu pisanih izvora tog razdoblja. Naime, nakon reforme benediktinskog reda 817. godine,
reda koji doduše zatvara vanjske škole i okreće se onima koji će
u klerikalnoj Karolinškoj monarhiji obavljati upravne poslove,
dolazi do intenziviranja rada na pisanju kronika.10 Benediktinski
red je i na prostoru Hrvatskog kraljevstva odigrao veliku ulogu u
širenju pismene kulture, ponajprije čuvanjem nabožnih tekstova,
a kasnije i kopiranjem odnosno prepisivanjem drugih narativnih
djela.11
Prilikom spomena Ugara u onovremenim narativnim izvorima nailazimo na raznoliko nazivlje: Hunni, Avari, Avares,
Ungari, Hungri, Agareni, Pannonici, Vandali, dok se u bizantinskim izvorima čak spominje naziv Tourkoi, što pokazuje
kako su suvremenici Ugre poistovjećivali s narodima koji su
ranije naseljavali prostor karpatskog bazena, ali i poganskim
narodima s granice kršćanskog svijeta.12 O pojačanom interesu
8
Isto, 3.; Ralph Payne-Gallway, The Crossbow, Its Military and Sporting
History, New York 2007., 3.
9
Takvo stanje duha, prošireno u prvom redu među intelektualcima toga
vremena, također je bilo uzrokovano i još uvijek prisutnom opasnosti od vojnih
snaga procvalih arapskih država, a koje su prijetile i na Mediteranskom moru i
na europskom kontinentu, osobito u Španjolskoj i na Siciliji.
10
Jacques Le Goff, Intelektualci u srednjem vijeku (dalje: Intelektualci),
Zagreb 2009., 38-39.
11
Aleksandar Stipetić, Socijalna povijest knjige u Hrvata, Knjiga I., Srednji
vijek, Zagreb 2004., 27.
12
Kornél Bakay, Hungary, 537.
14
Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeću u očima ...
za egzotične narode koji su predstavljali prijetnju kršćanskoj
Europi svjedoče brojni napisani ljetopisi. Kronika pod nazivom
Auctarium Neuburgense, koju je pisalo više alzaških cistercita
tijekom XII. stoljeća, navodi da postoje dvije grane naroda
koji se naziva Turcos, a riječ je o istočnim Turcima, koje čine
Huni s Kaspijskog mora, te o zapadnim Turcima (Turcos) koji
se nazivaju Avari i Ugri.13 Bizantski i franački izvori prilikom
referiranja na Ugre, zbog predrasuda, nedostatka znanja i međusobnih komunikacija, ne koriste oblik Magyeri kako je taj narod
sam sebe nazivao.14
Njemačkim kroničarima nije promakla niti priča o doseljenju
Ugara u Panoniju. Tako uz brojne informacije o Ugrima, kroničar Oton Freisinški, polubrat rimsko-njemačkog cara Konrada
III., cistercitski redovnik i kasniji freisinški biskup, u svojem
djelu Chronica sive Historia de duabus Civitatibus iz XII. stoljeća15 donosi i podatke o ugarskom naseljavaju Panonije pa tako
navodi kako su:
“Onih dana izašavši iz Skitije i napustivši zemlju Pečenega,
narod Ugara želio je izbacivanjem Avara nastaniti Panoniju.
Govorilo se da je u ono vrijeme bilo kako strahota tako i zvjerstava budući da se taj (narod) uživajući u sirovom mesu, također
napajao ljudskom krvlju. Da se ne bi kome činilo nevjerojatno
neka se čuje da su se, govorilo se, Pečenezi i Kumani svakodnevno hranili sirovim i nečistim konjskim mesom u plitkim
zdjelicama. No, ipak su bili zdravi i naviknuti na ubode strijela.
Uistinu su se od Bretonaca ili Frizijaca razlikovali u tome što su
ovi ozljeđivali kopljima, a oni strijelama.”16
13
Scriptores Rerum Germanicarum in usum scolarum ex Monumentis Germaniae Historicis, separatim editi, Auctarium Neuburgense, u: Ottonis Episcopi Frisingensis Chronica sive Historia de duabus Civitatibus, editio altera,
Hannoverae et Lipsiae, 1912., 477.
14
Kornél Bakay, Hungary, 536.
15
Pisanje kronike kasnije je nastavio Oton, opat samostana sv. Blaža.
Naime, Oton Freisinški je pisao kroniku do 1146., a pisanje ljetopisa je nastavio
spomenuti opat sve do godine 1209.
16
«His diebus gens Unagarorum Ex Scithia egressa ac Pezenatis pulsa Ava-
15
Goran Budeč
Splitski kroničar Toma Arhiđakon sredinom XIII. stoljeća
u svome djelu Historia Salonitana, zasigurno najvažnijem
narativnom izvoru iz hrvatskog srednjovjekovnog razdoblja,
također na nekoliko mjesta spominje Ugre. Iako se većina
podataka odnosi na razdoblje dinastije Arpadovića, Toma
Arhiđakon donosi i nekoliko crtica o dolasku Ugra u Panoniju
koje je sažeo u poglavlju De aduentu Hungarorum, odnosno O
dolasku Ugara.17 Nakon iznošenja osnovnih podataka kako su
Ugri bili dijelom plemena Masageta iz pokrajine Masagerije te
kako su u silovitom prodoru zauzeli obje obale Dunava, Toma
Arhiđakon kreće s opisima zvjerstava prema Crkvi i ljudima.18
Tako navodi da su Ugri:
“Pobili stanovnike toga kraja, a druge odveli u ropstvo.
Smjestili su se u toj ravnici jer je bila nenastanjena i zbog toga
prilika za pašu stoci koja je velikim dijelom služila kao hrana
tome mnoštvu. Pričalo se da je od davnina taj kraj bio pašnjak
Rimljanima. Počeli su, dakle, okolne krajeve napadati i uznemiravati rušiti crkve i obarati se na kršćane odnosno, bellis
asiduis infestare, ecclesias destruere, christioanos afligere.19
ribus eiectis Pannoniam inhabitare cepit. Haec eo tempore tam inmanis, tam
belunia fuisse dicitiur, ut crudis carnibus utens humano quoque sanguine potaretur. Quod ne cui incredibile videatur, audiat, quod Pecenati et hii qui Falones dicunturcrudis et inmundis carnibus, utpote equinis, cattinis, usque hodie
vescuntur. Valent autem in sagittarum ictisolent. Differunt vero a Britonibus
seu Fresonibus in hoc, quod illi missilibus, isti sagittas nocent. Per idem tempus Nortmanni Gallias circa Senoas, Parisius, Trecas pervagantur.» Scriptores
Rerum Germanicarum in usum scolarum ex Monumentis Germaniae Historicis,
separatim editi, Ottonis Episcopi Frisingensis Chronica sive Historia de duabus
Civitatibus, editio altera, Hannoverae et Lipsiae, 1912. 271-272.
17
Historia Salonitana. Thomae Archidiaconi. Historia Salonitanorum atque
Spalatinorum pontificum (dalje: HS), ur. Olga Perić – Matijević Sokol, Mirjana
– Katičić, Radoslav, Split 2003., 56-59.
18
HS, 56-57.
19
His fere temporibus pars aliqua gentis Massagetum egressa de regione sua, que Mageria nuncupatur, uenit in multitudeine gravi opstantia quoeque devastans totam Panoniam ex utraque parti Danubii ocupauit. Interfectis namque incolis regionis ilus aliisque in serviututem redacits posuerunt se in
planicie illa, quia propter raritatem hominum abilis erat Animalibus alendis,
16
Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeću u očima ...
Bili su žestoki pogani, prvo su se zvali Huni, a zatm Ugri. Priča
se da je prije toga vremena otišao iz toga kraja vođa Atila, najsuroviji progonitelj kršćana, odnosno, ferocissimus prosecutor
Christiuanorum.”20
Mađarski kroničar iz XIII. stoljeća, Šimun de Kéza u svojoj
kronici Gesta Hungarorum, mađarske korijene smješta u biblijska vremena kroz priču o Nimrodu. Naime, kako ovaj kroničar
navodi, nakon općeg potopa 201. godine, div Ménróth (koji je
vjerojatno bio biblijski Nimrod) započeo je gradnju babilonske
kule. Nakon Božje kazne zbog koje su se jezici Babilona izmiješali i ljudi se više nisu mogli međusobno razumjeti, Ménróth je
otišao u zemlju zvanu Havilah, današnju Perziju, gdje je dobio
sinove Hunora i Mogora.21 Prema mišljenju navedenog kroničara, svi Mađari vuku svoje podrijetlo od ove dvojice braće. Iako
je Ménróth imao još sinova s drugim ženama, koji su stasom i
izgledom sličili Hunoru i Mogoru, ali oni nisu postali Mađari.22
U drugoj polovini IX. stoljeća, Mađari su, prema legendi,
dobili zemlju u Karpatskoj dolini od Velikomoravskog kneza
Svatopluka i to putem simbolične razmjene budući da su moravskom knezu poslali bijelog osedlanog konja. No, zbog nepoštivanja dogovora Svatopluk se, nakon odricanja ugovora, utopio
u bijegu pred Mađarima.23 Navedena legenda zapravo indirektno
opisuje stvarne povijesne događaje iz tog vremena vezane uz
činjenicu da su Mađari najprije pristali uz Velikomoravskog
kneza Svatopluka protiv Istočnofranačke države, no već 892.
ex quibus maxime multitudo ipsa uictum habebat. Hec regio dicebatur fuisse
antiquitus parqua Romanorum. Ceperun ergo circumpositas regiones bellis asiduis infestare, ecclesias destruere, christioanos afligere. Etant enim pagani crudelissimi, prius vocabantur Hunni, postea sunt Hungari nuncupati. Ante ipsa
tempora dux Atila, ferocissimus prosecutor Christianorum, de predicta regione
dicitur fuisse egressus, HS, 56-57.
20
HS, 56-57.
21
Simonis de Kéza, Gesta Hungarorum, Budumpešta-New York 1999.,
12-13.
22
Isto, 14-15.
23
László Kontler, Povijest Mađarske, 26.
17
Goran Budeč
godine oni pristaju uz budućeg istočnofranačkog cara Arnulfa u
čije su ime poharali Velikomoravsku državu.24
Slijedom tih događaja, Mađari već 895. godine prelaze Karpate u manevru za koji se pretpostavlja kako nije bio zamišljen
kao isključivo pljačkaški pohod nego promišljen postupak s
ciljem trajnog naseljavanja.25 O događajima iz razdoblja savezništva sa Svatoplukom kratko govori Istočnofranačka kronika
pisana u znamenitom benediktinskom samostanu u Fuldi pod
nazivom Annales Fuldenses, a koja pokriva vremensko razdoblje od vladavine Ludovika Pobožnog do početka X. stoljeća.
Riječ je o jednom od djela nastalom kao rezultat težnje da se
uveća važnost vladavine Karolinga.26 Naime, u karolinškoj
dvorskoj kapeli od 769. godine zapisivani su službeni anali za
cijelo carstvo, ali su od 821. godine oni razdijeljeni na kronike za
područje Istočne Franačke (tzv. Annales Fuldenses) i za teritorij
Zapadne Franačke (Analles Bertiniani).27
U Annales Fuldenses Mađari se prvi put spominju u vrijeme
prije stupanja u savez sa Arnulfom pa se tako, vezano uz opise
događaja iz 894. godine, navodi kako su:
Avari, koje su zvali Ugri, koji su u tim vremenima lutali s one
strane Dunava, učinili su mnoge jade. Naime, ubijanjem starih
udanih žena, mladih djevojaka i stoke uzgajane za rasplod, koju
su vukli sa sobom, i pokoljem uništili su čitavu Panoniju.28
Attila Zsoldos, The Legacy of Saint Stephen, Budimpešta 2004., 16.
László Kontler Povijest Mađarske, 26.
26
Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka (dalje: Srednjovjekovno doba), Zagreb 1980., 294.
27
Isto, 294.
28
«Avari qui dicuntur Ungari, in his temporibus ultra Danubium peregrantes multa miserabilia perpetravere. Nam nomines et vetulas matronas penitus
occidendo, iuvenculas tantum ut iumenta pro libidine exercenda secum trehentes totam Pannoniam usque at internetionem deleverunt». Scriptores Rerum
Germanicarum in usum scolarum ex Monumentis Germaniae Historicis recusi,
Annales Fuldenses. Continuatio Ratisbonensis (dalje: Annales Fuldenses), post
editionem G.H. Pertzii, accedund Fridericus Kurze, Hannover 1891., 125.
24
25
18
Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeću u očima ...
Iako je ranije spomenuti kroničar Šimun de Kéza u svojoj
kronici ponajprije pokušao opisati ranu povijest Mađara kao i
velika postignuća svog naroda, na nekim se mjestima u ljetopisu
ipak osjeća određena doza nesklonosti prema ranijim, poganskim
običajima, njegovih sunarodnjaka. Tako je, primjerice, prilikom
opisa događaja koji su uslijedili nakon pobjede nad Svatoplukom,
te društvenog i političkog uređenja i kretanja nekih plemena na
novom prostoru, Šimun de Kéza posebnu pozornost usmjerio
na jednog od ugarskih vojnih zapovjednika imenom Vérbulcsu
koje se naselio u Zalu kod Balatona, a koji se nakon saznanja
da mu je djed ubijen u bitci kod Krimhilda, osvetio njemačkim
zarobljenicima tako da ih je ispekao na ražnju, a drugima je pio
krv kao da je vino.29
Nakon vojnih operacija protiv Svatopluka u Velikomoravskoj kneževini, Arnulf Karantanski se poslužio mađarskim
konjanicima (njih oko 500, najvjerojatnije pod vodstvom jednog od Arpádovih sinova) prilikom sukoba oko carske krune
sa lombardskim kraljem Berengarom 899. godine.30 Unatoč
činjenici kako su bili zaustavljeni kod Venecije, spektakularno
su porazili Berengara kod rijeke Brente, te time faktički, u režiji
jednog istočnofranačkog pretendenta na prijestolje, ostvarili prvi
u nizu prodora na zapad kojima su zaprepastili kršćanski svijet.
Sav užas zapadnih kršćana prema hordama koje su na konjima
preplavile i opustošile Lombardiju, a ubrzo zatim i Panoniju,
uključivši i današnji istočni dio Austrije, izvrsno opisuju zapisi
Otona Freisinškog koji mađarske konjanike opisuje kao ljude
«odvratnog izgleda, niskog stasa i duboko usađenih očiju za
koje se govori kako ljudima cijede krv».31 Koristeći Arnulfovu
smrt krajem 899. godine, Mađari su na povratku kući tijekom
«…volens recipere vindictam super eos plures Germanicos assari fecit
super veru et tanta crudelitate in eos dicitur exarisse, quod quorumdam quoque
sanguinem bibit sicut vinum.»; Simonis de Kéza, Gesta Hungarorum, 85.
30
László Kontler Povijest Mađarske, 27.
31
Tom Holland, Millenium, London 2009., 42.
29
19
Goran Budeč
900. godine prilično lako pokorili Panoniju i Moravsku kneževinu (902. g.).32
Anali iz Fulde donose nam i opis događaja iz 899. godine pa
tako saznajemo da su :
Avari zvani Ugri, uništivši cijelu Italiju, tako da su s namjerom da smaknu što je više moguće biskupa i stanovnika Italije
koji su poslani protiv njih, u jednom pokolju u jednom danu
ubili njih 20 tisuća. Ugri, koji su provalili u Italiju i najvećim
je dijelom uništili, povukli su se u Panoniju istim putem kojim
su ušli. Poslali su Bavarcima svoje izaslanike, pod izlikom da s
Bavarcima sklope mir, ali zapravo da istraže njihovo područje!
Jao, kakve li žalosti!
Prvo zlo proizašlo iz proteklih dana usmjereno je prema
Bavarskom Kraljevstvu i učinilo je mrsku štetu. Naime, odjednom su Ugri snažnom rukom i golemom vojskom neprijateljski
napali preko rijeke Enns (kod grada Radstadta u Austriji)
Bavarsko Kraljevstvo, kako bi u jednom danu ognjem i mačem
ubili i uništili sve što se prostiralo u dužini i širini od 50.000
milja. Kada su, doznavši za to, Bavarci iz udaljenijih krajeva,
potaknuti žalošću, odlučili požuriti protiv njih (Ugra). Ali, Ugri
su se, predosjećajući ovo, vratili s onim što su opljačkali na
svoje odakle su i došli, na svoje u Panoniju. Istodobno, pak,
jedan (neki) dio njihove vojske uništio je onaj poplavljeni dio
rijeke Dunava.33
László Kontler Povijest Mađarske, 27.
«Iterim vero Avari, qui dicuntur Ungari, tota devastata Italia, ita ut occisis episcopis quampluris Italici contra eos depellare molientes in uno prelio una
die (na margini 900) ceciderunt XX milia. Ipsi namque eadem via, qua intraverunt, Pannoniam ex maxima parte devastantes regressi sunt». Annales Fuldenses, 184-185.
«Missos illorum sub dolo Baworios pacem obtanto regionem illam ad
explorandum transmiresunt. Quod pro dolor! Primum malum et cunctis retro
transactis diebus invisum damnum Baiowarici regni contulit. Igitur ex inproviso cum manu valida et maximo exercitu ultra Anesum fluvium regnum Baiowaricum ostiliter invaserunt, ita ut per quinquaginta miliaria in longum et in
traversum igne et gladio cuncta caedendo et devastando in una die prostraverint. Quod ut comperentes ulteriores Baiowarii, dolore compulsi econtra festi32
33
20
Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeću u očima ...
Kako su Mađari u prvim godinama X. stoljeća svoje pohode
proširili na područja uz rijeke Labu i Dunav te počeli napadati
Karantaniju, Sasku, Bavarsku i istočnofranačko područje, tako se
strah širio sve dalje. Strah od pogana koji ususret 1000. godini
vrše razaranja apokaliptičkih razmjera osjeća se i čak u stotinama
kilometara udaljenoj Burgundiji. Naime, biskup Verduna, čija je
biskupija bila pod konstantnim pljačkaškim udarima Mađara, u
pismu biskupu Auxerrea dolazak ugarskih konjanika povezuje
sa dolaskom Sudnjeg dana, točnije dolaskom biblijskih Goga i
Magoga metarijaliziranih u obliku mađarskih pljačkaša.34 U toj,
strahom i užasom ispunjenoj, prepisci uočavamo argumentaciju
kojom su crkveni suvremenici povezivali nemilosrdne mađarske
provale sa dolaskom Sotone. Naime, smatrali su kako se Rimsko Carstvo, ponovno obnovljeno pod Karlom Velikim da služi
kršćan­stvu, počelo urušavati, a time su, prema mišljenjima nekih
od suvremenika, uklonjene sve zapreke za dolazak Antikrista.35
Ako Mađari nisu Gog i Magog, koja druga mračna sila može tako
utjecati osim prisutnosti antikrista? Uostalom, postojali su vidljivi
znakovi, koje čak ni skeptici nisu mogli opovrgavati. Carstvo
Rimljana, obnovljeno pod Karlom Velikim s namjenom zaštite i
ujedinjenja kršćana, raspadalo se u kaosu, ne samo zbog nasrtaja
Mađara već i zbog unutrašnjih sukoba kršćanskih vladara u srcu
culture Christiane te stalne prijetnje Saracena odnosno Arapa na
njenim rubovima, a sve to je uzrokovalo nepostojanje bilo kakve
brane koja bi spriječila dolazak antikrista.36 Napomenimo kako su
nare disponunt; sed hoc Ungari precognoscentes cum hia, quae depredaverunt,
redierunt, unde venerant, ad sua in Pannoniam».
34
«For they say that this is the last time of the age, and the end of the world
is near, and therefore the Hungarians are Gog and Magog. Nevere were they
heared before - but now, behold it is the end of time, and they have materialised». Tom Holland, Millenium, 43. Vidi detaljnije: http://web.bu.edu/mille/
scholarship/1000/1000-dos.html.
35
Tom Holland, Millenium, 44.
36
Isto, 43.
21
Goran Budeč
slične apokaliptične usporedbe sa Gogom i Magogom suvremenici
bilježili i u vrijeme kasnije mongolske provale u Europu.37
Zbog brojnih provala mađarskih pljačkaša na zapad njihova se
granica konstantno mjenjala i pomicala, iako je nakon Árpádove
smrti 907. godine utvrđen novi geografski okvir njihove državne
tvorevine koji je sa svih strana bio zaštićen širokim prostorom
nenastanjene i opustošene granice zvane gyepű.38
Kronika Analles Allamanici nam donosi vrlo oskudne podatke
o Mađarima u prvim godinama X. st., pa tako nailazimo tek na
zabilješku o jednom sukobu navedenom kao Norici cum Ungris
pugnaverunt, et ex partem eis occiderunt, dok za godinu kasnije
imamo još skromniji podatak koji nam samo otkriva kako su Ugri
upali u Italiju.39 Čak i oskudni podatci iz navedenog izvora vrlo
jasno opisuju mađarske vojne prodore tijekom prvog desetljeća
X. stoljeća. Tako saznajemo za događaje iz 908. godine kada su
Mađari, nakon upada u Saksoniju, opustošili ovu zemlju i ubili
turinškog vojvodu Burkharda i biskupa Rudolfa.40
UGARSKA KRIZA X. STOLJEĆA
Provale ugarskih konjanika nastavljaju se napadima na Alsace,
Lorraine, Bourgogne i Languedoc. Među glavnim žrtva­ma u
narednom periodu su Pavija, zauzeta 924. godine, gdje su, prema
iskazima suvremenika, Ugri popalili 44 crkve, dok je Verdun bio
u potpunosti spaljen dvije godine kasnije. Neke godine su bile
osobito strašne, kao na primjer 926. godina, kada Mađari pustoše
predio Ardena do Rima, zatim 937. godina, kada pljačkaju velike
37
Felicitas Schmieder, Christians, Jews, Muslims-and Mongols: Fitting a
Foreign People into the Western Christian Apocalyptic Scenario, u: Medieval
Encounters , vol. 12, br. 2, 2006., 274-295.
38
Kornél Bakay, Hungary, 539; László Kontler Povijest Mađarske, 27.
39
Annales Alamannici, u: Monumenta Germanicae Historica, 54.
40
Ungari in Saxonnes; et Burchardus dux Toringorum et Ruodulfus episcopus Equinoque aliique quamplurimi ocissi sunt devastata terra. Annales Alamannici, Monumenta Germanicae Historica, 54.
22
Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeću u očima ...
dijelove njemačkih, francuskih i talijanskih zemalja, te 954.
godina, kada napreduju i pljačkaju golemi teritorij od Cambreisa
na zapadu do Lombardije na jugu.41 Ove provale su teško mogle
biti spriječene zbog visoke mobilnosti ugarskih konjanika, ali
ponajviše zbog činjenice kako su njemačke zemlje tih godina
bile oslabljene zbog jačanja autonomnih vojvodstava, unutarnjih
sukoba u carstvu te, posljedično, općeg slabljenja središnje carske
vlasti. Car Konrad I. je gotovo cijelo razdoblje svog vladanja
posvetio smirivanju unutarnjih sukoba u Njemačkom Carstvu, a
njegov nasljednik Henrik I. Ptičar krenuo je sličnim putem s tom
razlikom što je 924. godine uspio za veliku otkupninu sklopiti
devetogodišnji mir.42 Mir je iskorišten za izgradnju fortifikacijskog
sustava kao i za obuku vojske. To se pokazalo odličnim potezom
već nekoliko godina kasnije (933. g.), kada je Henrik, nakon što je
odbio ponovo platiti otkupninu, porazio Mađare kod Mersebuga.
Sam poraz kod Merseburga nije bio toliko poguban za Mađare u
vojnom smislu, koliko je bio poguban zbog prestanka plaćanja
otkupnine u političkom, ali i u ekonomskom smislu.43 Nepovoljne
okolnosti za Mađare dostigle su vrhunac dolaskom na carsko
prijestolje Henrikovog sina Otona I., a njegovog brata Henrika
na mjesto bavarskog vojvode. Sam Henrik I., nakon preuzimanja
vlasti nad Bavarskom 950. godine, kreće u napad na mađarske
zemlje vodeći se istim pljačkaškim načelom koji su Mađari provodili pljačkajući kršćanske zemlje kroz niz godina.44
Iako oslabljen čestim ratovanjem kao i naporima za konsolidacijom carskih zemalja, Oton I. Veliki je 955. godine
uspio okupiti veliku vojsku kod Augsburga i nanjeti Mađarima
katastrofalan i odlučujući poraz. Suvremenici su u prikazima
mađarskog poraza kod Augsburga bili nemilosrdni čak i u opisima poraženih pogana pri čemu je posebno zanimljivo izdvojiti
bilješke opata Widukinda iz Corveya koji je u svom djelu Res
Jacques Le Goff, Srednjovjekovna civilizacija, 75.
László Kontler, Povijest Mađarske, 29.
43
László Kontler, Povijest Mađarske, 29.
44
Tom Holland, Millenium, 60.
41
42
23
Goran Budeč
Gestae Saxonicae naveo kako su se mađarski konjanici, nakon
kiše strijela koje su uputili prema vojsci Otona I., međusobno
hrabrili i istovremeno plašili kršćansku vojsku neljudski urlajući
zvukove hiu-hiu.45
Poraz kod Augsburga se smatra prekretnicom u mađarskoj,
ali i u europskoj povijesti. Naime, nakon, za kršćanske snage
pobjedonosne, bitke kod Augsburga prestaju mađarski prodori
u dubinu zapadno-europskih zemalja i time, unatoč manjim
okrašajima sa Bavarcima, nestaje prijetnja kršćanskom zapadu.
Istovremeno se Mađari, pod snažnim uplivom spomenutog
poraza, okreću od nomadskog prema sjedilačkom načinu života.46 Također, rezultat bitke kod Augsburga označio je i početak
odlaska bavarskih misionara u Karpatsku dolinu te početak
procesa pokrštavanja Mađara.47 Nadalje, Otonu I. pobjeda je
neposredno omogućila finalizaciju dugogodišnjeg nastojanja
za uspostavom nove carske moći na Zapadu, koja je završena
962. godine kada je i službeno obnovio carsku vlast koja je
nestala sa Karolinzima.48
Isto, 60.
László Kontler Povijest Mađarske, 29.; Attila Zsoldos, The Legacy of
Saint Stephen, 24., Kornél Bakay, Hungary, 544; Jacques Le Goff, Srednjovjekovna civilizacija, 75.
47
Tom Holland, Millenium, 75.
48
Jacques Le Goff, Srednjovjekovna civilizacija, 75.
45
46
24
Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeću u očima ...
SUMMARY
Goran Budeč
HUNGARIANS AND REICH. PAGANS OF 9th AND 10th CENTURIES
IN THE EYES OF CHRISTIAN CHRONICLERS
First historical notes on Hungarians can be found in Christian chronicles starting from the ninth century when the Hungarinas started to
settle in the Karpatian Basin as a consequence of Pecheneg’s military
pressure on the original homeland of the Hungarian tribes situated in
Etelköz. General attitude of the first Christian chronicles towards Hungarians was in the first place negative but also fulfilled with fear and
consternation caused by the cruel way of warfare and various daily rituals, habits, and customs expressed in ‘’barbaric’’ way. The fear from this
unknown and unpredictable conquerors, often connected with the Satan himself and considered as his servants was supported also by the so
called Milleniarism i. e. the widespread spiritual confusion of European
Christians caused by the fear of the Apocalypse wich will start according to their calculations in the year 1000. The Frankish state recorded its
official chronicles started from 769. From the year 821 the Annals were
divided into Annales Fuldenses (East Frankish Annals) and Analles Bertiniani (West Frankish Annals). From that time onwards these chronicles the most useful source for the the research of the early history of
the Hungarians in Europe. These chronicles are also fulfilled with many
different notes wich describe Hungarians as ruthless conquerors prone
to killing of the women, children and elderly people. It is important to
underline that in that period Hungarian military campaigns were focused
on Panonian Basin as the primary target of their military pressure. In the
thwelfth century the most important sources for the research of the Hungarian history are Auctarium Neuburgense and particulary Chronica sive
Historia de duabus Civitatibus, written partly by Otto of Freising who
gives the similar records on Hungarians as the authors from the previous
centuries. One of the most important sources for the research of early
Hungarian history in Europe is written by Spalatin archdeacon Thomas
in the middle of the thirtheenth century and entitled Historia Salonitana. Common feature of these narrative sources, including Thomas’
chronicle, is extremly negative attitude towards Hungarians regardless
the fact of their conversion to Christianity. Such negative perception
25
Goran Budeč
was, to some extent, alleviated by thirtheenth century narrative source
entitled Gesta Hungarorum and written by Hungarian royal priest Simon de Kéza. In his chronicle Simon de Kéza wanted to underline certain positive achievements of his compatriots. Yet, as the member of the
royal court and the high Hungarian ecclesiastical hierarchy, Simon de
Kéza recorded also certain barbaric remains still vivid among his Hungarian countryman.
26
Kosana Jovanović
PREDRASUDE I ZABLUDE VEZANE
UZ UPOTREBU EFIGIJA PRI KRALJEVSKIM
POGREBIMA I NJIHOVA VEZA
S PREDSTAVLJANJEM BESMRTNOSTI
KRALJEVSKOG DOSTOJANSTVA
Efigije predstavljaju nezaobilazni dio pogrebnog ceremonijala
u razdoblju od antičkih vremena nadalje. Pumpa funebris sadrži
dva načina kako je efigija sudjelovala u ceremonijalu, a oni se
prije svega odnose na njihovu pokretljivost ili pak nedostatak
te karakteristike. Dakle, efigije se mogu podijeliti u dvije kategorije; prva se odnosi na fiksne efigije, odnosno one položene
ponad grobnoga mjesta nakon ukopa, dok se ona druga odnosi na
pokretne, odnosno one koje su bile korištene u samoj pogrebnoj
procesiji. Grobne, odnosno fiksne efigije predstavljale su izrađeni kip koji je trebao čim više nalikovati pokojniku. Takve su
skulpture obično rađene u prirodnoj veličini i položene u ležeći
položaj iznad groba. Pokojnik je često prikazivan u položaju
koji je trebao odavati trenutak dubokog sna. Ruke su najčešće
bile sklopljene na prsima ili pak združene u položaju molitve.
Zanimljivo je napomenuti da su oči pokojnika na fiksnoj efigiji u
nekim slučajevima bile otvorene, što je tumačeno kao želja da se
pogled usmjeri prema nebu, odnosno Bogu.49
Iako obje vrste efigija nose svoju posebnu simboliku i značenje za pogrebni ceremonijal samo se uz pokretne odnosno tzv.
pogrebne efigije vezuje interpretacija kako upravo one simbolički
najsnažnije prikazuju prijenos vlasti iz ruku pokojnog vladara u
49
Više o fiksnim efigijama engleskih srednjovjekovnih kraljeva kod Mark
Duffy, Royal Tombs of Medieval England, Gloucestershire, Tempus, 2003. (u
nastavku Duffy, Royal Tombs of Medieval England).
27
Kosana Jovanović
one njegovog nasljednika. Te pokretne efigije su bile izrađivane
i upotrebljavane samo u slučajevima pogreba osoba koje su
nosile kraljevski status te im je i zato dodijeljena uloga prenositelja ideje o besmrtnosti kraljevskog dostojanstva u slučajevima
pogreba engleskih i francuskih kraljeva od razdoblja srednjeg
vijeka nadalje.50 I upravo radi te uloge o njima će najviše biti
riječi u ovom izlaganju.
Pokretne efigije prvi puta stupaju na scenu u pogrebnom
ceremonijalu engleskih srednjovjekovnih kraljeva. Iako do sada
povjesničari nisu bili u mogućnosti utvrditi točno vremensko
razdoblje u kojem je efigija ušla u upotrebu, sa sigurnošću se
pak može utvrditi zašto je uopće bilo potrebno da se ona uvede
u pogrebni ceremonijal. Naime, smatra se da je pravi razlog
uvođenja efigija činjenica da je pogrebni ceremonijal u srednjem
vijeku, posebice onaj vladara, bio dugotrajan i posebno uređen
proces. Da bi pobliže objasnili problematiku, nije potrebno
detaljno opisivati tijek pogreba već je dovoljno samo navesti
jednu činjenicu, a to je da je pogreb jednog srednjovjekovnog
vladara trajao nekoliko dana, a iznimno i više mjeseci. Kako je
jedan od važnijih segmenata pogrebnog ceremonijala engleskih
kraljeva bila i praksa dužeg izlaganja tijela (kojem bi se na taj
način odale sve dužne počasti), tijelo koje nije moglo biti položeno pred lice javnosti predstavljalo je iznimno odstupanje od
zacrtane prakse. Engleski pogrebni ceremonijal bilježi već od
vremena kralja Edvarda Ispovjednika te Vilima Osvajača običaj
da se tijelo kralja izloži javnosti na način da ga se nosi na ukop bez
Kraljevsko dostojanstvo je definirano kao skup prava i privilegija koje
kralj utjelovljuje prilikom stupanja na prijestolje. Teorija prenošenja kraljevskog dostojanstva okosnica je rada povjesničara Ernsta H. Kantorowicza koji
definira kralja kao dvojaku osobu (gemina persona) koja pored svojeg prirodnog tijela po krunidbi dobiva i drugo tzv. političko tijelo. Upravo to drugo tijelo
predstavlja besmrtnost kraljevskog dostojanstva pošto ono za razliku od prirodnog nije podložno zubu vremena. Više kod Ernst H. Kantorowicz, The Kings
Two Bodies a Study in Medieval Political Theology, Princeton, Princeton Universtiy Press, 1997. (reprint izdanja iz 1957.) (u nasatavku Kantorowicz, The
Kings Two Bodies).
50
28
Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...
da je izvršen proces balzamacije, ali još uvijek pokrivenoga lica.
Ipak ceremonijal je napredovao i mijenjao se do vremena ukopa
Henrika II. kada je tijelo kralja izloženo s otkrivenim licem. To
su sve bili slučajevi kada je tijelo bilo podobno za otvoreni ukop,
odnosno nije bilo oštećeno. Međutim, tijelo kralja koje je oštećeno, bilo radi nasilne smrti ili pak neke bolesti koja je ostavljala
vanjski trag, nije moglo biti izloženo javnosti. Nadalje, ponekad
vremenski uvjeti nisu bili naklonjeni čak ni neoštećenim truplima
jer bi se brzo uništili prilikom dugotrajnog izlaganja. Ljudi su
pristupili stoga raznim načinima očuvanja trupla do vremena
ukopa od kojih je najčešći bio proces balzamacije.51 Isto tako,
ukoliko je kralj preminuo daleko od mjesta predviđenog za ukop
korištene su metode prezervacije tijela kako bi se ono očuvalo
do trenutka polaganja u zemlju. Takav je primjerice bio slučaj
engleskog kralja Henrika I. koji je preminuo u Francuskoj te je
zbog lakšeg prijenosa i očuvanja njegovo tijelo balzamirano te
potom prevezeno u Englesku radi ukopa.52
51
Procesu balzamacije pristupalo se na slijedeći način. Tijelo je odmah
nakon smrti temeljito oprano i očišćeno, potom su izvađeni skoro svi unutrašnji
organi, koji su potom pokapani na različitim mjestima, koja su bila od političkog ili vjerskog značaja za kraljevstvo, što je bila praksa koja se razvila u razdoblju srednjeg vijeka. Smatra se da je na taj način kralj htio dočarati do kojih
sve područja doseže njegova vlast. Tom je običaju stao na kraj papa Bonifacije
VIII. Nakon što su izvađeni organi, tijelo je bilo umočeno u alkohol a u posjekotine u mesu su umetnute razne biljke nakon čega je čitavo tijelo umotano u
platna natopljena voskom. Detaljan opis procesa balzamacije korišten u pogrebima engleskih kraljeva daje tekst pod nazivom De exequiis regalibus iz 14 st.
koji je prvi puta tiskan u publikaciji autra Williama Maskella, Monumenta Ritualia Ecclesiae Anglicanae, London, 1882. Više o procesu balzamacije kod Christopher Daniell, Death and Burial in Medieval England (1066-1550), London,
Routledge, 1997., 111. Pred metode balzamacije koja je rađena s jasnim ciljem
očuvanja tijela korištena je ponekad i metoda rezanja tijela te kuhanja da bi se
mesni dijelovi odvojili od kosti koje su nakon toga pokapane. Takav je bio slučaj primjerice sa engleskim kraljem Edvardom I.
52
Više o načinima smrti engleskih kraljeva kod Michael Evans, The Deaths
of Kings, Royal Deaths in Medieval England, London, Hambledon and London, 2003.
29
Kosana Jovanović
Uz sve moguće načine očuvanja trupla do trenutka samog
ukopa ponekad međutim nije bilo moguće zaustaviti utjecaj
vremena. U slučaju da je tijelo u trenutku smrti bilo kompromitirano, odnosno unakaženo na bilo koji način, čak ni pomoć
balzamiranja nije bila dovoljna da ga se očuva. Brzo propadanje
tijela je dakle prvi od razloga za uvođenje tzv. pokretne efigije
u pogrebni ceremonijal. Pogrebne efigije su u ovim slučajevima
služile kao zamjena za tijelo koje će biti pokopano. S druge strane,
pogrebne su efigije također nastupale i kao zamjena za potpuno
odsustvo trupla koje bi se pokapalo. Primjerice, umjesto kralja
koji je umro daleko od svoje postojbine i čije tijelo nije moglo
očuvano stići na vrijeme da bude ukopano, korištena je efigija,
koja tada preuzima glavnu ulogu u pogrebnom ceremonijalu.
Upravo jedan takav događaj kada nije bilo moguće u potpunosti
izložiti „čitavo“ tijelo pokojnog kralja pri pogrebu zabilježen
od strane engleskih kronika kao prvi službeno navedeni slučaj
upotrebe efigije u kraljevskom ukopu. To je bio slučaj engleskog
kralja Edvarda II. koji je umro i bio pokopan 1327. godine.53
Kako je kralj preminuo uslijed nerazjašnjenih okolnosti54 te
kako je prošlo neuobičajeno dugo vremena od trenutka kad je
nastupila smrt do vremena ukopa, upotrebljena je efigija. To je
bio prvi službeno zabilježen slučaj korištenja pogrebne efigije,
međutim smatra se da je ona bila u upotrebi još i ranije.55
53
Natalie Fryde, The Tyranny and Fall of Edward II, Cambridge, Cambridge University Press, 1979., 201.(u nastavku Fryde, The Tyranny and Fall
of Edward II).
54
Pretpostavlja se da je kralj Edvard II. trpio mučenja te da je usmrćen u
zatvoru u kojem je boravio nakon svoje abdikacije, međutim izvori nisu suglasni oko razloga smrti kralja pa čak ni oko toga da li je kralj zaista umro u
zatvoru. Za više o slučaju smrti i pogrebu Edvarda II. pogledati Fryde, The
Tyranny and Fall of Edward II, Michael Prestwich, Three Edwards, London,
Routledge, 2001. (u nastavku Prestwich, Three Edwards), Ian Mortimer, The
Death of Edward II in Berkeley Castle, English Historical Review, vol. 120,
no. 489, 2005., 1175-1214.(u nastavku Mortimer, „The Death of Edward II in
Berkeley Castle“).
55
Pretpostavka glasi da je efigija korištena već pri pogrebu engleskog kralja Henrika II., 1189. godine. Za daljnje istraživanje te pretpostavke pogledati
30
Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...
Efigije su dakle od svoje prve pojave služile kako bi predstavljale kralja, odnosno njegovo tijelo koje nije moglo biti
izloženo tijekom ceremonije iz različitih razloga. Samim time
efigija bi primila časti koje su namijenjene pokojnome vladaru.
Da bi se što jače simbolički dokazalo da je efigija upravo ta koja
predstavlja kralja, počela je praksa po kojoj se pogrebna lutka
ukrašavala na način da još više zrcali pokojnog vladara.56 Nastojanja da pogrebna efigija što više nalikuje na preminulog kralja
bila su različita. Počevši od toga da je sama lutka izrađivana
prema posmrtnoj maski, odnosno, odljevu lica koji se uzimao
odmah nakon što je nastupila smrt, pa do toga da je ta asimilacija
rezultirala time da je efigija nosila svečanu kraljevsku odjeću,
ponajviše onu koju je vladar nosio pri svojoj inauguraciji. Ali
odlazi se i korak dalje, te se uz efigiju postavljaju i simboli vlasti,
odnosno insignije.
Efigije su dakle napravljene na način da što više sliče
pokojnom vladaru. Odlijev koji se uzimao odmah nakon smrti
davao je onima koji su izrađivali efigije neprocjenjive podatke
o crtama lica kralja te tako omogućio što vjerniju reprodukciju
njegovog fizičkog izgleda. Osim toga efigije su odjevane u
svečanu odjeću i obuću, a uobičajena je bila ona koju je kralj
nosio za vrijeme inauguracije. Jedna efigija je obično odjevena
na način da posjeduje kraljevski plašt, rukavice, hlače te svečane papuče upravo onakve kakve je vladar nosio za života. U
slučaju pogreba francuskih kraljeva efigija je bila odjevena u
bluzu te satenski kratki kaput preko kojeg je postavljena plava
satenska tunika ukrašena sa simbolima ljiljana (fleur de lis).
Ralph E. Giesey, Royal Funeral Ceremonial in Renaissance France, Ženeva,
Droz, 1960., 80. (u nastavku Giesey, Royal Funeral Ceremonial in Renaissance
France).
56
Efigije su inače izrađivane najviše od drveta (u jednom komadu ili pak u
više njih koji su potom sastavljeni u cjelinu) pošto je to materijal koji je mogao
duže odoljeti vremenu. Međutim, korišteni su i drugi materijali, kao npr. vosak
ili bombast. Više kod The Funeral Effigies of Westminster Abbey, ured. Anthony
Harvey i Richard Mortimer, London, The Boydell Press, 1994. (u nastavku The
Funeral Effigies of Westminster Abbey).
31
Kosana Jovanović
Noge su bile prekrivene čarapama u koje su uvezene zlatne
niti, a na stopala su postavljane crvene satenske papuče. Preko
čitave te oprave postavljen je kraljevski plašt bez rukava izrađen u ljubičastoj boji s ušivenim bijelim satenskim ljiljanima i
ovratnikom od hermelina.57
Tako uređenoj pogrebnoj lutki pridružene su i insignije. Od
insignija efigija je posjedovala krunu, koja joj je postavljena na
glavu dok su joj ruke tako izrađene da drže žezlo i ruku pravde.58
U slučaju pogrebnog ceremonijala francuskih kraljeva efigija je
ukrašena slijedećim insignijama: oko vrata je postavljena ogrlica
Velikog reda, a na glavu mala smeđa kapa na koju se stavlja
kruna ukrašena draguljima. S obje strane efigije postavljeni su
žezlo i ruka pravde koji leže na zasebnim jastucima.59 Treba
napomenuti da je korištenje tih insignija ograničeno samo na
ekspoziciju tijela, međutim, kada nastupa vrijeme ukopa insignije se uklanjaju. Ovako ukrašena efigija u slučaju pogrebnog
ceremonijala francuskih kraljeva ležala je na posebnom mjestu
nazvanom lit de honour iznad koje je postavljen baldahin.
Međutim, nije se stalo na tome. Francuski je pogrebni ceremonijal izuzetno napredovao uz neprestano uvođenje raznih novosti.
Jedno od takvih noviteta bilo je i posluživanje večere pred lit de
honour uz prisutstvo znamenitih sudionika ceremonijala koji su
blagovali u čast pokojnom kralju.60
Kada je nastupio trenutak pogrebne procesije prema mjestu
ukopa, efigija je opet dobila značajno mjesto u ceremonijalu.
Nošena je iznad lijesa ili pak na kočiji neovisno od lijesa, ali
gotovo uvijek ispod baldahina. Ovaj običaj postavljanja efigije
Giesey, Royal Funeral Ceremonial in Renaissance France, 4-5.
Isto, 115.; za detaljniji opis odjeće u koju je oblačena efigija kao i opis
korištenih insignija pogledati The Funeral Effigies of Westminster Abbey.
59
Isto, 5.
60
Elizabeth A. R. Brown, Royal Bodies, Effigies, Funeral Meals and Office
in Sixteenth Century France, Micrologus, vol. 7, 1999., 437-509. (u nastavku
Brown, „Royal Bodies, Effigies, Funeral Meals and Office in Sixteenth Century
France“). Također Giesey, Royal Funeral Ceremonial in Renaissance France,
5.
57
58
32
Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...
podno baldahina povezuje se pak s praksom koju su kraljevi
običavali provoditi za života, a to je trijumfalni ulazak u grad.61
Efigiju se i kroz ovaj aspekt pokušavalo što više predstaviti kao
poveznicu s kraljem kojeg predstavlja.
Neminovno je da sve te mjere vezane uz efigiju nisu bile
bez razloga, odnosno da srednjovjekovni ljudi ne bi išli tako
daleko u iskazivanju časti toj pogrebnoj lutki da ona nije
imala neko posebno značenje, međutim, je li to dovoljno da se
izvede zaključak koji je postao općevažeći za sve one koji se
bave ovom temom, a to je da efigija ima jednu jedinu zadaću
u pogrebnom ceremonijalu, onu da predstavlja besmrtnost kraljevskog dostojanstva? Tretirajući efigiju kao nedvojbeno važnu
stavku pogrebnog ceremonijala povjesničari su se opredijelili za
to da je uloga efigija upravo bila simboliziranje prijenosa vlasti
s jednog vladara na drugog.
Takva je ideja potekla prvenstveno iz rada poznatog povjesničara Ralph E. Gieseya. Ovaj povjesničar upravo je svoje najpoznatije djelo posvetio proučavanju pogrebnog ceremonijala,
posebice onog francuskih kraljeva, a veći dio tog rada zauzima
istraživanje uloge efigija. Prema Gieseyu, pokretna efigija ima
nedvojbeno tu ulogu prenositelja ideje o besmrtnosti kraljevskog dostojanstva. On to objašnjava na način da kaže kako je
efigija napravljena upravo s tom svrhom da simbolizira kralja,
a značaj koji joj se pridodaje za vrijeme ceremonijala ne može
a da ne označava to da je kraljevo dostojanstvo neovisno o
prolasku vremena i da nije podložno smrti ili nekakvim drugim
prolaznim faktorima koji su utjecali na smjenu vlasti (kao npr.
dinastičke promjene na prijestolju i sl.).
Svi ti pokušaji po Ralph E. Gieseyu poduzimani su samo s
jednim ciljem, a to je da se pogrebna efigija predstavi kao simbol besmrtnosti kraljevske titule ili kraljevskog dostojanstva.
61
Za primjere vidjeti Michael Wintroub, Civilizing the Savage and Making
the King: the Royal Entry Festival of Henry II (Rouen, 1550), The Sixteenth
Century Journal, vol. 29, no. 2, 1998., 465-494.
33
Kosana Jovanović
Po njemu, tijelo kralja je moglo biti pokopano, ali da sa smrću
vladara njegovi podanici ne bi ujedno asocirali i prestanak
vlasti u kraljevstvu efigija je nastupala kao ona koja je očuvala
kontinuitet u vlasti. Upravo je takva predodžba efigije, kojoj
se pripisuje glavna uloga u pogrebnom ceremonijalu odnosno
one koja simbolizira prijenos vlasti te besmrtnost kraljevskog
dostojanstva, stereotipni prikaz ove pogrebne lutke.
Uz već spomenute prakse odijevanja efigija svečanom odje­
ćom te ukrašavanja istih insignijama kao i nošenje pod baldahinom Giesey dokaze za svoju teoriju nalazi i u jednoj neobičnosti
pogrebnog ceremonijala. Pa tako navodi slučaj pogreba francuskog kralja Franje I. 1547. godine te ponašanje njegovog sina i
nasljednika Henrika II. za vrijeme trajanja ceremonije. Na dan
pogreba pokojnog kralja jedna je neobičnost postala interesom
kronika gdje je i zabilježena. Tada je naime prijestolonasljednik
Henry II. čekao osam tjedana da iskaže poštovanje svom pokojnom ocu, odnosno kralju. Giesey iz ove neobičnosti zaključuje da
Henrik II. nije mogao odati počast svom pokojnom ocu dok god
je bila izložena efigija koja ga je predstavljala odnosno točnije
kraljevsko dostojanstvo koje je on utjelovio za života. Međutim,
iako Giesey pokušava navesti i druge slučajeve iz kojih bi se
mogli izvući slični zaključci, na kraju mora priznati da su ipak
postojale objektivne činjenice zašto nasljednici prijestolja nisu
bili u mogućnosti odati počast svojim prethodnicima (kao npr.
odsustvo iz zemlje i sl.).62 Dakle, nepostojanje drugih primjera
kojima bi mogao potkrijepiti svoju tezu jest veliki nedostatak za
teoriju. Jedan izolirani incident sigurno ne može dokazivati da je
takvo ponašanje smatrano praksom.63
Giesey, Royal Funeral Ceremonial in Renaissance France, 44.
Primjerice kod pogreba francuskih kraljeva česti su slučajevi odsutnosti
prijestolonasljednika na pogrebu svog prethodnika, ali razlozi su objektivni i ne
mogu se povezati sa problematikom u predstavljanju prijenosa vlasti. Mogu se
navesti primjeri pogreba Karla V. i Luja XI. gdje nasljednici nisu prisustvovali
zbog maloljetnosti. Nadalje, na pogrebu Karla VI. nasljednik se ne pojavljuje
jer postoje nerazriješena pitanja vezana uz sukceskiju. Više o tome kod Jennifer Woodward, Theatre of Death, the Ritual Management of Royal Funerals
62
63
34
Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...
Postoji još primjera kojima se možemo poslužiti kako bismo
pokazali zablude vezane uz ulogu koja se pripisuje pogrebnoj
efigiji. Jedan od tih počiva na činjenici da efigije kroz razdoblje srednjeg vijeka pa i nadalje nisu bile korištene isključivo
pri pogrebima kraljeva. Pa tako su efigije primjerice korištene
pri pogrebu kraljevih supruga.64 Dakle, kako je moguće da je
ta navodna uloga efigije ispravno objašnjena ako je pogrebna
lutka korištena i pri pogrebu onih koji nisu mogli prenijeti vlast,
odnosno za koje nije bilo potrebno da simboliziraju besmrtnost
kraljevskog dostojanstva pošto nisu bili vladari niti su takvo
dostojanstvo utjelovili za života? Da korištenje efigija pri
pogrebima kraljica nije bio samo izolirani slučaj govore nam
razni pisani tragovi ali i materijalni dokazi koji se danas čuvaju
većinom u katedrali Westminster u Londonu. Istraživač na tome
mjestu može pronaći ostatke efigija korištenih u pogrebima
engleskih kraljica kao što su npr. one kraljice Ane od Bohemije,
supruge Rikarda II., kraljice Katerine od Valois, supruge Henrika
V., kraljice Elizabete od Yorka supruge, Henrika VII. te kraljice
Ane od Danske, supruge Jakova I.65
Izrada efigija kod pogreba kraljica bila je isto tako kompleksna
kao i ona kod pogreba kraljeva. Efigije korištene u slučajevima
pogreba kraljica nisu tako ništa manjkale u grandioznosti izrade
niti u dodacima. Primjerice, vjerojatno jedna od prvih efigija
izrađena za suprugu kralja, ona Ane od Bohemije, napravljena je
prema uzorku pogrebne maske na osnovi koje su dobivene precizne crte lica pokojne kraljice. Od te efigije ostala je samo glava
na kojoj je još uvijek moguće nazrijeti mjesta gdje je umetnuta
in Renaissance England, London, Boydell&Brewerd, 1997., 63. (u nastavku
Woodward, Theatre of Death).
64
Ovdje treba naglasiti da se primjeri koji će se pokazati u nastavku teksta
odnose na kraljeve supruge a ne na kraljice koje su samostalno vladale (kao npr.
u slučaju Engleske Elizabete I.). To je bitno naglasiti radi razlike u pravima,
dostojanstvima i obvezama koje su svake od tih kategorija kraljica imale u svojim rukama te posljedično i zbog prava prenošenja tih istih povlastica.
65
Za daljnje čitanje o ostacima pogrebnih efigija koje su očuvane u Westminsterskoj opatiji pogledati The Funeral Effigies of Westminster Abbey.
35
Kosana Jovanović
kosa s namjerom da efigija pak što više nalikuje pokojnoj supruzi
Rikarda II.66 Pri tom se nije stalo samo na tome da efigija što
više fizički nalikuje kraljici već je i posebno odijevana kako bi
onima koji su prisustvovali pogrebu bilo nedvojbeno jasno koga
predstavlja. Tome u prilog također govore podaci koji dolaze iz
Wriothelsey kronike koji opisuje pogrebni ceremonijal izveden
za kraljicu Elizabetu od Yorka. Njena je efigija bila postavljena
iznad kovčega koji je bio pokriven platnom od crnog baršuna
ukrašenog s tkaninom srebrne boje u obliku križa. Ponad te
tkanine postavljena je efigija kraljice odjevena u njenu najsvečaniju odjeću uz prisutnost krune koja je postavljena na glavu
efigije. Kao dodatak, prsti kraljičine efigije su ukrašeni bogatim
prstenjem.67 Nadalje, efigija kraljice Ane od Danske nošena je
na posebnoj kočiji koja je bila ukrašena prema smjernicama koje
su dolazile iz prakse ukopa kraljeva. Pritom kočija koja je nosila
pogrebnu efigiju je ukrašena slikama grbova koji su ukazivali na
status pokojnice.68 Dakle, kao što ovi primjeri pokazuju, podjednaki trud je uložen kako u izradu tako i u prezentaciju efigija
korištenih u pogrebima kraljica što dokazuje da je i efigijama
kraljica davan isti značaj kao i onima njihovih muževa.
Jedno od mogućih objašnjenja zašto je uopće efigija korištena
u pogrebnom ceremonijalu kraljica jest to da su ove pogrebne
lutke već toliko zaživile kao dio ceremonijala da su pomalo
postajale nezamjenjiv segment kraljevskih pogreba. Efigija
je dakle bila još jedan od aspekata vezan isključivo uz vladajuće krugove u srednjem vijeku, ali daleko je od toga da bude
smatrana nositeljem tako posebne i značajne stavke vezane uz
prijenos vlasti kao što je besmrtnost kraljevskog dostojanstva.
Upravo s toga može se argumentirati da je efigija više bila pove-
The Funeral Effiges of Westminster Abbey, 51, 52.
Manuskript se nalazi u British Library pod brojem BL Additional MS
45131 fols. 41v-47. Ime je dobio jer je činio dio kolekcije koju je stvorio Sir
Thomas Wriothelsey. Vidjeti The Funeral Effigies of Westminster Abbey, 46.
68
Isto, 65.
66
67
36
Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...
zana sa prestižem nego sa stvarnom simbolikom besmrtnosti
kraljevskog dostojanstva.
Da bismo što bolje argumentirali koliko je problematično
to povezivanje efigija sa simbolikom besmrtnosti kraljevskog
dostojanstva treba ilustrirati ranije spomenuti primjer pogreba
kralja Edvarda II. Kako je navedeno, prvi slučaj kada je efigija
službeno zabilježena kao dio pogrebnog ceremonijala jest
bilo za vrijeme ukopa ovog engleskog kralja. Međutim, ako
proučimo činjenice koje se dotiču posljednjih dana vladavine i
života Edvarda II., postaje jasno da nije moguće zaključiti da je
pogrebna efigija ovog kralja simbolizirala besmrtnost njegovog
kraljevskog dostojanstva. Dakle, kao što je poznato, kralj Edvard
II. bio je prisiljen odstupiti od svoje titule, što je predstavljalo
jedan od rijetkih slučajeva abdikacije u engleskoj srednjovjekovnoj povijesti. Budući da je nasljednik postojao (iako je u
vrijeme abdikacije bio još uvijek maloljetan) čin abdikacije
nije predstavljao opasnost da će prijestolje ostati prazno niti da
bi moglo nastupiti toliko strepljeno stanje interregnuma. Kralj
Edvard II. je dakle abdicirao u korist svog sina i nasljednika,
budućeg kralja Edvarda III.69 Tim je činom Edvard II. prestao
postojati, odnosno uz njegovu osobu se više nije asociralo kraljevsko dostojanstvo jer je ono sada bilo u rukama novog kralja,
Edvarda III. Nadalje, prošlo je neko vrijeme od kada je Edvard
II. odstupio s prijestolja do kada je nastupila smrt, a pak i od vremena smrti do ukopa je prošlo neobjašnjivo dugih tri mjeseca.70
Ovdje se neminovno nameće pitanje zašto bi efigija koja je nedvojbeno korištena u njegovom pogrebu predstavljala besmrtnost
kraljevskog dostojanstva, odnosno bila korištena kao sredstvo
koje simbolizira prijenos vlasti ukoliko je do takvog prijenosa
došlo već podosta prije smrti Edvarda II.? Jedini mogući odgoPrestwich, Three Edwards, 98. O pravnim aspektima abdikacije i tijeku
procesa pogledati Fryde Tyranny and Fall of Edward II, 196. Claire Valente, The
Deposition and Abdication of Edward II, English Historical Review, Oxford,
Oxford University Press, vol. 113, no. 453, 1998., 852-881.
70
Mortimer, „The Death of Edward II in Berkeley Castle“, 1175-1214.
69
37
Kosana Jovanović
vor na takvo stanje jest da efigija u principu i nije bila osmišljena
da simbolizira besmrtnost kraljevskog dostojanstva. Poglavito
zbog toga što upravo situacija oko prestanka vlasti Edvarda II.
nameće mišljenje da bi bilo izrazito kontraproduktivno simbolizirati prijenos kraljevskog dostojanstva toliko vremena od kada
je ono zaista prešlo u ruke drugog vladara.
Drugi primjer koji se može predstaviti za ilustriranje koliko
je dvojbeno prihvatiti teoriju po kojoj efigija ima tako jaku
simboličku ulogu jest onaj škotske kraljice Marije Stuart. Slučaj
gubitka vlasti i nasilne smrti koja je nastupila kod ove kraljice
je poznat. Njen sukob sa Elizabetom I. rezultirao je prvo time da
je izgubila svoje prijestolje, te je naknadno zarobljena i pogubljena pod optužbom vođenja zavjere s ciljem ubojstva engleske
kraljice.71 Kako je njezin status to i zahtijevao, kraljica Škotske
nakon smrti primila je sve pogrebne počasti. Iako se ne može sa
sigurnošću utvrditi da je korištena efigija (naime ne postoje materijalni dokazi u obliku dijela ili čitave pogrebne efigije), ako je
za vjerovati izvorima, efigija je ipak bila dio pogrebnog ceremonijala kraljice Marije.72 Ukoliko opet prihvatimo interpretaciju
efigije kao simbola besmrtnosti kraljevskog dostojanstva onda to
predstavlja veliki dinastički problem koji se mogao manifestirati
pri pogrebu Marije Stuart. Nije bilo dakle poželjno za nekoga
tko je mogao polagati pravo na englesku krunu73 pokazivati da
71
Više o tome kod Retha M. Warnicke, Mary Queen of Scots, London, Routledge, 2006. (u nastavku Warnicke, Mary Queen of Scots).
72
Postoje dva pisana izvora koja opisuju da je upotrebljena efigija u ovom
slučaju. To su francuski spisi pod nazivom Les Magnifiques Obseques de la
Royne d Ecosse, 8om Aoust 1587, kao i La Mort de la Royne d Ecosse, Dovariere de France. Uz ta dva pisana svjedočanstva u prilog tvrdnji da je efigija
korištena ide i likovni prikaz pogreba kraljice Marije koji portretira korištenje
efigije. Taj se likovni prikaz nalazi kao dio rukopisa u British Library pod brojem BL Additional MS 35324 fol. 1417. Mora se također napomenuti da postoje
i pisani izvori koji ne spominju upotrebu efigije u slučaju pogreba kraljice što
znači da se ne može sa sigurnošću utvrditi je li zaista efigija upotrebljena ili nije.
Više o tome kod Woodward, Theatre of Death, 85.
73
Marija Stuart, škotska kraljica, po liniji sukcesije prijestolja mogla je sama
ili putem svojih potomaka naslijediti englesko prijestolje ukoliko Elizabeta I. ne
38
Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...
je jedan segment pogrebnog ceremonijala omogućavao prijenos
vlasti vezan uz tu istu krunu. Samim time može se zaključiti da
efigija nije mogla imati takvo simbolički jako značenje inače ne
bi bila upotrebljena pri pogrebima Edvarda II. i Marije Stuart
koji su nastupili u izrazito teškim okolnostima vezanima uz
pitanje prijenosa vlasti u engleskom kraljevstvu.
U prilog tome ide i istraživanje koje je provela Elizabeth A. R.
Brown. Upravo je ova povjesničarka ponudila neke nove poglede
na mjesto efigije unutar pogrebnog ceremonijala. Brown navodi
da pogrebna efigija nije bila ta koja je bila nositelj simbolike
besmrtnosti kraljevskog dostojanstva. Njezin najveći argument
jest tvrdnja da je umjesto efigije postojalo više drugih načina
kako da se prikaže prijenos vlasti. Ona pritom ne negira da je
efigija imala posebno mjesto unutar ceremonijala, što se ne može
poreći zbog časti koja joj je ukazana s upotrebom svečane odjeće,
insignija, baldahina ali i prakse koja je vezana uz kasno srednjovjekovnu Francusku a to je služenje večere u prisutstvu efigije 74,
međutim Brown nastoji dokazati da je Giesey malo prenaglio kad
je toliko značajnu simboliku stavio u ruke jedne pogrebne lutke.
Promatrajući podatke koji dolaze iz kronika Brown zaključuje da
je uloga efigije u pogrebnom ceremonijalu pak bila ta da stimulira
ljude da iskažu poštovanje pokojnom kraljevskom tijelu. Brown
istovremeno dokazuje da je efigija nadjačana u simboličkom
značenju od više konkretnijih stvari koje su predstavljale prijenos
vlasti. Ono što pak ona smatra važnim za prijenos vlasti te samim
time i besmrtnost kraljevskog dostojanstva jest činjenica da je
kraljevo tijelo tretirano kao „živo“ i nakon smrti (putem procesa
balzamiranja) što govori o njegovoj tzv. vitalnosti i besmrtnosti.
Nadalje, jedan od bitnih čimbenika u očuvanju ideje o kraljevskom
može dati vlastitog nasljednika. Sudbina je htjela da se upravo to i dogodilo
pošto je sin Marije Stuart, Jakov naslijedio prijestolje od Elizabete I. koja nije
imala direktnog nasljednika. Više kod Warnicke, Mary Queen of Scots.
74
Brown, „Royal Bodies, Effigies, Funeral Meals and Office in Sixteenth
Century France“, 437-509.
39
Kosana Jovanović
dostojanstvu, odnosno o njenoj vječnosti, jest odavanje počasti
mrtvom kralju slaveći njegov život.75
Dodatni segment njenog istraživanja uključuje razmatranje
činjenice koju i Giesey (a i mnogi istraživači koji su naslijedili
njegov interes za ovu temu) navodi, a to je velika važnost i značaj
pridodan ulozi predstavnika parlamenta tijekom pogrebnog ceremonijala. Oni su, kako svojom odjećom tako i svojim ponašanjem
tijekom pogreba, ukazivali na to da kraljevsko dostojanstvo dostiže
razmjere besmrtnosti upravo kroz njihovu zadaću, odnosno kroz
provođenje pravde.76 Posebice je dakle ovdje važno istaknuti tu
ulogu koju su imali predstavnici parlamenta a to je bilo predstavljanje ideje besmrtnosti pravde. Kada bi predstavnici parlamenta
prisustvovali pogrebu kralja njihova je odjeća uvijek bila crvena
jer su se vodili pretpostavkom da kraljeva smrt ne utječe na pravdu
i zakon jer oni nikad ne „umiru“ odnosno ne nestaju.77 Pošto je
kralj bio taj koji je utjelovio tu pravdu i zakon (na koje se obvezao
da će ih provoditi svojom krunidbenom zakletvom), kako su onda
predstavnici parlamenta mogli nositi crnu odjeću i žalovati kada
su kraljevsko dostojanstvo, pravda i zakoni bili besmrtni?78 U
samoj procesiji četiri predsjednika parlamenta srednjovjekovne
Francuske, odnosno najviši predstavnici suda, držali su četiri kuta
tkanine koja je pokrivala lijes nošen u pogrebnoj povorci a ponad
koje je postavljena efigija. Njihova odijela bila su žarko crvene
boje uz koju je išla i posebna oznaka koja se pripisuje isključivo
njihovom statusu, a to je zlatna kopča postavljena na ramena. I
crvena boja odijela kao i zlatna kopča smatrali su se reprezentacijom kraljevskih insignia (purpurna boja i fibula) koje su nosili
oni koji su smatrani dijelom kraljeva tijela.79 Odjeća predstavnika
parlamenta nije bila iznimka u pogrebu već je to strogo pravilo
Isto, 467.
Isto, 485.
77
Woodward, Theatre of Death, 20. Više o pogrebnoj odjeći u Lou Taylor,
Mourning Dress, a Costume and Social History, London, George Allen and
Unwin, 1988., 66, 71, 252.
78
Za više o toj temi pogledati Kantorowicz, The Kings Two Bodies, 419.
79
Isto, 415- 417.
75
76
40
Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...
koje se održava kroz sve francuske i engleske kraljevske pogrebe
u srednjem vijeku pa i dalje.
Posebna se pažnja usmjerava na odabir crvene kao službene
boje koja označava pripadnike sudačke zajednice kao i parlamenta. Ernst H. Kantorowicz, kao još jedan eminentni povjesničar koji je proučavao simboliku ceremonijala i njihovu vezu s
predstavljanjem prijenosa vlasti, naglašava da je javnost asocirala
crvenu odjeću uz predstavnike parlamenta, kao i uz ono što su
oni predstavljali, odnosno pravdu. Kantorowicz naglašava brojne
primjere kojima pokazuje da je postojala veza između pravde
i kralja koju ju utjelovljuje, te koju on onda prenosi na suce i
predstavnike parlamenta kao izvršitelje te iste pravde odnosno
zakona. Kantorowicz u više navrata dolazi do zaključaka kako
je u očima srednjovjekovnog čovjeka pravda uvijek vezana za
kralja, a vladar utjelovljuje pravdu jer mu je ona udijeljena od
strane samog Boga. Kao takva, pravda sama po sebi ne može biti
otuđena iz ruku vladara niti će ona prestati postojati kada kralj
premine. Nadalje, kralj odabire predstavnike parlamenta i suce
da provode dalje tu pravdu koju on utjelovljuje. Oni će to činiti
na način da će poštovati tu ideju da pravda i zakon ne nestaju
smrću vladara te će ju provoditi i dalje. Simbolički oni će iskazati
kontinuitet u izvršenju pravde kroz ponašanje na pogrebu vladara.
I dok svi predstavnici parlamenta dolaze odati počast preminulom
kralju oni istovremeno svojom odjećom iskazuju da je jedan
aspekt njegove vladavine još uvijek “živ” te da će biti proveden
kroz novu osobu koja će zasjesti na prijestolje i samim time utjeloviti pravdu. Dakle, pogrebna je procesija francuskih i engleskih
kraljeva bila iznimno neobičan prizor u kojem je većina sudionika
zavijenih u crno bila zasjenjena pojavom četvorice sudionika koji
su svojom svjetlom odjećom ostavljali snažan dojam te važnu
poruku. Ovakav pristup predstavljanju besmrtnosti kraljevskog
dostojanstva, čiji vitalni dio čini i utjelovljenje pravde, sigurno je
u očima promatrača pogrebne procesije bio simbolički razumljiviji od korištenja efigije koja je pak sama po sebi evocirala samo
uspomenu na pokojnog kralja.
41
Kosana Jovanović
Kao posljednji argument koji govori o drugačijoj interpretaciji uloge pogrebnih efigija vratit ćemo se na početak i poslužiti
se primjerom fiksnih efigija. Naime, može se nekako izvesti
zaključak da model pokretnih efigija nije nastao sam po sebi već
da mora postojati nekakav uzor na osnovu kojeg je prva pokretna
efigija napravljena. Fiksne efigije bile su dio pogrebnog ceremonijala već puno prije uveđenja njihove pokretne inačice. Efigije
koje su krasile grobove još u antička vremena bile su prvi uzor
za izradu pokretnih efigija.80 Osobe koje su se bavile izradom
pokretnih pogrebnih lutki najvjerojatnije su se inspirirali upravo
njihovim fiksnim pretečama. Mnogi su primjeri koji ukazuju na
sličnosti u izradi obiju vrsta efigija. Gledajući način na koji je
prikazano tijelo na fiksnim efigijama, isti princip polaganja tijela
je korišten i kod onih pokretnih. Fiksne efigije su izrađivane tako
da u što više detalja nalikuju pokojnicima. To je podrazumijevalo
detaljan opis crti lica pokojnika kao i ostalih pojedinosti koje
su pomogle u tome da javnost točno može percipirati o kome
se tu radi. Pokretne efigije, kako je to već navedeno, također
idu prema tome da što više fizički nalikuju pokojniku. Nadalje,
kako kod fiksnih tako i kod pokretnih efigija dosta se pažnje
posvećuje odjeći, bilo da je ona uklesana kao kod fiksne efigije,
ili da je nadodana kao u slučaju pokretne. I u ovom slučaju ide
se prema iskazivanju što veće realnosti u opisu pokojnika te
očuvanju tog opisa za buduće generacije. Dakle, kao zajednička
riječ koja povezuje simboliku i jedne i druge vrste efigija može
se koristiti riječ uspomena. Primarna ulogu fiksne efigije jest ta
da predstavlja uspomenu na preminuloga. Time je fiksna efigija
također funkcionirala kao sredstvo za iskazivanje poštovanja
prema preminulome. Moguće je zaključiti da kako je pokretna
efigija nastala po uzoru na onu fiksnu, ona isto tako prije svega
preuzima tu ulogu sredstva za iskazivanje poštovanja, ali s tom
80
Više o tome kod Duffy, The Royal Tombs of Medieval England. Thomas
S. R. Boase, Death in the Middle Ages, Mortality, Judgement and Remeberence,
New York, McGraw-Hill, 1972.
42
Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...
razlikom da je ona s vremenom postajala aktivniji sudionik u
pogrebnom ceremonijalu.
Svi ovi primjeri uspijevaju smjestiti efigiju u njenu pravu
ulogu unutar pogrebnog ceremonijala, odnosno onu sredstva za
iskazivanje poštovanja ali ne i isključivog sredstva za predstavljanje besmrtnosti kraljevskog dostojanstva. Može se zaključiti
da iako je pokretna efigija postepeno dobivala sve značajnije
mjesto unutar pogrebnog ceremonijala nikako nije valjano iz
toga izvesti konkluziju da je ona stvorena s namjerom da simbolizira besmrtnost kraljevskog dostojanstva s čime bi predstavljala
trenutak u kojem nastupa prijenos vlasti. Činjenica da su efigije
izrađivane da bi što više fizičke nalikovale pokojnom vladaru te
da su uz to odijevane kao on za vrijeme života a ponajviše radi
toga što su ukrašavane insignijama, govori nam kakvo je poštovanje ukazivano ovoj pogrebnoj lutki. Međutim, istovremeno
nam razni praktični dokazi ukazuju da je nemoguća teza da je
pokretna efigija isključivo simbolizirala besmrtnost kraljevskog
dostojanstva. Činjenica da su efigije korištene u pogrebu kraljica,
kao i to da su postojali drugi načini simboliziranja prijenosa kraljevskog dostojanstva odnosno vlasti na nasljednika prijestolja,
govori nam pak da jedna pogrebna lutka svakako nije dovoljno
sofisticirana sprava da bi sama nosila takvu ulogu.
43
Kosana Jovanović
SUMMARY
Kosana Jovanović
PREJUDICE AND MISCONCEPTIONS REGARDING THE USAGE
OF THE EFFIGIES IN THE ROYAL FUNERAL CEREMONIES AND
THEIR CONNECTION WITH THE REPRESENTATION OF THE ROYAL
DIGNITY
This paper aims to present the importance of the portable effigy’s
role in the royal funeral ceremony of medieval France and England as
well as to question whether the interpretation of this role, as established
by Ralph E. Giesey, is a correct one or not. The paper will research how
the role of the carrier of the immortality of the royal dignity, attributed to
the portable effigy, can be brought to question by several facts that contradict such view on the purpose of the effigy. From its first introduction
in the funeral ceremony in the 13th century the portable effigy was used
with the intention of faithfully representing the defunct monarch. In order to do that successfully the effigy was manufactured to resemble the
ruler as much as possible (either with physical features or with the usage
of the royal garments and insignia, indicating thus also the status of the
deceased). However, one must wonder if this is enough to draw the conclusion that the effigy had the sole purpose of representing the immortality of the royal dignity or if this is in fact a misconception of its role.
There are several facts which do not support this interpretation of
the role of the effigy in the royal funeral ceremony. This paper will list
just a few examples which seem to contradict the general view on the
role of the effigy, such as the usage of the portable effigy in the funeral
of queen consorts, ones who were not eligible to hold the same powers,
prerogatives and dignities as the ruling monarch and as such the presence of the portable effigy in these cases is truly puzzling. Furthermore,
the paper will address the issue of the usage of the effigy in the times of
the succession crisis, after the death of Edward II and Mary Stuart queen
of Scotland, and argue that the effigy could not hold the role of the carrier of immortality of the royal dignity in these cases for this could have
caused great problems for the English throne. The paper will also offer
some alternative standpoints on the role of the effigy, such as the ones
presented by Elizabeth A. R. Brown or the ones found in the role and the
image of the Parliament representatives during the funeral ceremony.
44
Zoran Ladić
Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u
očima stranih hodočasnika
u kasnom srednjem vijeku s posebnim
obzirom na moguće predrasude
i nerazumijevanja
Za razliku od istočno-jadranske obale, gdje su za razdoblje
srednjeg vijeka, uz rijetke iznimke, gotovo jedini izvori za
proučavanju hodočašćenja samo oporuke iz kojih saznajemo
zanimljive, ali ipak šture podatke kao odredište hodočašća, ime
i spol hodočasnika ili cijenu putovanja, na prostoru zapadne
Europe tijekom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka susrećemo
raznolika vrela koja omogućuju istraživanje peregrinationes:
putopise, rječnike, mape, knjige o cijenama puta, hrane, vina,
libri indulgentiarum i drugo.81 Njihov osnovni cilj bio je da se
zapadnom hodočasniku olakša putovanje na peregrinationes
maiores u udaljena i najsvetija mjesta kakva su, prije svih, bila
sv. Jakov u Composteli, Rim i Jeruzalem. Naravno, najviše podataka o zemljama, regijama, gradovima, stanovnicima, njihovim
O hodočašćima u Hrvatskoj vidi: Josip Kolanović, Prilog povijesti šibenskih hodočašća u kasnom srednjem vijeku, Croatica Christiana periodica, god.
VI, 1982., br. 9, 13-36; Zoran Ladić, Prilog proučavanju hodočašćenja iz Zadra
u drugoj polovici 14. stoljeća, Croatica Christiana periodica, god. XVII, br. 32,
17-31; Isti, Odjek pada tvrđave Accon 1291. u Hrvatskoj. O križarskoj vojni
kao vidu hodočašća, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, vol. 16, 43-56; Lovorka Čoralić, Odredište Asiz: hodočašća u oporukama hrvatskih iseljenika u Mlecima, Historijski
zbornik, 1/2009., 71-90. O izvorima za proučavanje srednjovjekovnih kršćanskih hodočašća vidi: J. G. Davies, Pilgrimage and Crusade Literature, u: B. N.
Sargent-Baur (ed.), Journeys Toward God. Pilgrimage and Crusade, Medieval
Institute Publications, Kalamazoo, 1992., 1-30.
81
45
Zoran Ladić
običajima, urbanističkim osobinama gradova, načinu stanovanja
i odijevanja ili jeziku pružali su putopisi, uglavnom sastavljani
od pripadnika dviju društvenih skupina: svećenstva i učenih laika
iz viših društvenih slojeva. Budući da je hodočašće u Jeruzalem
smatrano najsvetijim i najblagotvornijim kako za dušu tako i
za tijelo vjernika, jer su u Svetoj Zemlji čuvane najautentičnije
kršćanske relikvije, najviše itinerara zapisano je upravo vezano
uz ovu destinaciju. S obzirom da se pomorsko putovanje zapadnih
hodočasnika u Terra sancta velikim dijelom organiziralo preko
Venecije kao središnje pomorske luke, a hodočasnički brodovi su
duže vrijeme plovili duž istočne obale Jadrana, razumljivo je da
se u tim putopisima gotovo uvijek opisuju Istra i Dalmacija i to s
raznolikih aspekata.82
Tadašnja zapadna i srednja Europa imale su dva snažna
zajednička integracijska čimbenika, odnosno čvrstu crkvenu i
političku hijerarhiju, simbolički, a ponekad i stvarno izraženu u
osobama pape i cara, koja su, zbog snažnog upliva na sličnosti
u kreiranju zapadnih civilizacijskih načela od Poljske i Hrvatske
do na Istoku do Španjolske na zapadu, utjecala na smanjenje
predrasuda i nerazumijevanja među vjernicima iz raznih europskih regija. Ipak, iz nekoliko putopisa koji će ovdje biti ukratko
razmotreni, nastojat će se ukazati na neke aspekte predrasuda i
nerazumijevanja, ali i izričaja tolerancije i razumijevanja, učenih
duhovnih i svjetovnih hodočasnika koji su kao palmarii (kako
ih je nazivao Dante) na putu u Palestinu, posjećivali istarske
i dalmatinske komune, upoznavali njihove stanovnike, svjetovne i duhovne običaje, jezike, oblike društvenog ponašanja i
slično, a koje su oni zapisivali u svojim itinerarima. Pri tome
su hodočasnici-putopisci, svjesno ili podsvjesno, često ukazivali
na civilizacijske razlike u odnosu na društvena okruženja iz
kojih su sami dolazili. Naime, putopisi hodočasnika, osobito
onih sklonih razmatranjima raznolikih civilizacijskih izričaja,
82
O pomorskim putovima koje su koristili hodočasnici na istočnoj obali
Jadrana vidi: Zoran Ladić, Prilog proučavanju hodočašćenja iz Zadra, Karta
1, 17-31
46
Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ...
ispunjeni su njihovim subjektivnim stavovima, nerijetko punim
čuđenja, nerazumijevanja pa čak i odbojnosti prema društvu,
ljudima i običajima na našoj obali.
Pri tome, ipak, treba istaknuti da su i među pojedinim hodočasnicima-putopiscima postojale vidljive razlike u pristupu ovoj
problematici, a koje su ponajviše ovisile o njihovoj društvenoj
ulozi i motivaciji. Tako su oni hodočasnici, koji su se u Svetu
Zemlju uputili iz isključivo pobožnih pobuda, u prvom redu
svećenici, bili manje zaokupljeni opisima, pa i subjektivnim procjenama civilizacijskih osobina stanovnika istočno-jadranskih
gradova i komuna. Nasuprot njima, svjetovni velikaši, bogati
patriciji i drugi pripadnici svjetovnih društvenih elita, za koje je
hodočašće u Svetu Zemlju bio podjednako pobožni peregrinatio,
izraz želje za avanturizmom, a ponekad je imao i gotovo isključivo poslovne namjere, te je bio snažno potaknut svjetovnim
renesansnim promišljanjem života u kojem se putovanje cijenilo
kao vid učenja i širenja osobnih intelektualnih vidika, bili su
znatno više skloni iskazivati svoje subjektivne procjene te su
subjektivnim opisima običaja i jezika lokalnog stanovništva, a
osobito svojim primitivnim antropološkim procjenama ljudi na
istočnoj obali Jadrana posvećivali znatno više pažnje.
Prvu su skupinu hodočasnika, koji su hodočašće doživljavali
primarno kao pobožni čin i vid pokore, znatno više zanimale
relikvije čuvane u komunalnim sakralnim objektima, crkvena
struktura komuna, lokalni komunalni kultovi svetaca, odnosno
gradovi i komune kao civitas sacra ili barem kao pokušaj
približavanja tom idealu kršćanskog urbanog života.83 Obično
se radilo o svećenstvu, osobito o franjevcima i dominikancima – koje su zanimali oni aspekti uljudbe koji su pripadali
općem europskom nasljeđu te su bili temelj stvaranja zajedničke europske civilizacije. Nasuprot njima, gore spomenuti
laici, iako im se ne smije zanijekati i pobožna dimenzija, bili
83
O pojmu i ideji civitas sacra vidi: Banker, James R., Death in the Community. Memorialization and Confraternities in an Italian Commune in the Late
Middle Ages, University of Georgia Press, Athens and London 1988., 176-178.
47
Zoran Ladić
su znatno skloniji razmatrati, a potom i uspoređivati uz puno
predrasuda i nerazumijevanja, materijalne norme iz njihova
vlastita života (standard života, materijalnu kulturu, odjeću,
jezik, i drugo) s njima nepoznatim civilizacijskim normama
i tradicijama – specifičnim društvenim i političkim odnosima,
svakodnevnom životu izraženom kroz jezik, hranu, piće,
odnose muškaraca i žena, smještaj i slično. Budući da gradove
i ljude na našoj obali nisu promatrali kroz snažno integrativni
crkveno-religiozni aspekt, njihova je tendencija uvijek bila u
naglašavanju različitosti u odnosu na gradove ili regije kojima
su vladali ili iz kojih su sami dolazili. Dakle, osnovna razlika
između dviju navedenih skupina, koja se nužno odrazila i na
opis naših krajeva, komuna i stanovnika bila je u tome što su
svećenici, a radilo se uglavnom o vrlo obrazovanim osobama,
težili prikupiti spoznaje o raznim kršćanskim civilizacijskim
tradicijama koje, koliko god su povremeno bile različite od onih
u njihovim zemljama (primjerice hrvatski crkveno slavenski
kao liturgijski jezik), još uvije imale mnogo toga zajedničkog
s europskom crkvenom tradicijom te su mogle biti duhovno i
intelektualno identificirane i smještene u opće zapadno-kršćanske okvire. Takvi su putopisi često pisani bez mnogo predrasuda i nerazumijevanja i neovisno o podrijetlu tih svećenika
putopisaca. Nasuprot tih sacerdotes ili fratres, velikaši i drugi
svjetovni velikodostojnici iz Engleske, Francuske ili Svetog
Rimskog Carstva u svojim su bilješkama težište stavljali na
izričaje svakodnevnog života, osobito na životni standard i
gospodarstvo njima često nerazumljivog komunalnog društvenog uređenja, na nerazumljivi jezik ili vanjski tjelesni izgled
koji je često rezultirao primitivnim antropološkim ocjenama.
Sve to je bilo plodno tlo za stvaranje predrasuda i nerazumijevanja. Konačno, valja istaknuti da je itinerara koje su bilježile
žene u kasnom srednjovjekovlju bilo vrlo malo. Među njima
je osobito zanimljiv onaj Engleskinje Margery Kempe, žene
rođene u bogatoj građanskoj obitelji 1373., koja je krenula u
hodočašće u Svetu Zemlju 1413., da bi se u Englesku vratila
48
Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ...
1415. godine. No, njezin je putopis zapravo opis osobnog, unutrašnjeg, mističnog putovanja i potpuno netipičan za putopise
koje su sastavljali muškarci. Zbog nedostatka ženskih putopisa
teško se može razmatrati pitanje koliko je spol utjecao na
njihov sadržaj, koliko je izražena razlika u muškom i ženskom
pristupu pisanju putopisa, a prije svega razlike u doživljaju i
pristupu prema drugim narodima, običajima i civilizacijskim
okruženjima.
ŠIMUN DE SIMONIS
O ISTOČNOJ OBALI JADRANA
Budući da je za kasno srednjovjekovlje sačuvano nekoliko
desetaka putopisa, a u kojima su djelomično opisane zajednice,
društva i ljudi na istočnoj obali Jadrana, ovdje je primjereno
ograničiti se na tek nekoliko njih i to tako da svaka od spomenutih skupina bude donekle zastupljena.84 Jedan od najstarijih
onovremenih hodočasničkih putopisa u kojem je opisana i naša
obala jest onaj irskog franjevca Šimuna de Simonis (FitzSimmons) iz 1322.-1323. godine.85 Njegov civilizacijski vidokrug
uvjetovan osobnom mobilnošću, unatoč tome što je pripadao
visokoj crkvenoj hijerarhiji Irske, do trenutka njegova odlaska
ad pereginationem in Terra Sancta, vjerojatno je bio ograničen
84
Kao jedan od novijih radova o stranim, odnosno njemačkim, hodočasnicima u Svetu Zemlju i njihovim opisima naših krajeva vidi: Krešimir Kužić,
Vjersko stanje na hrvatskoj obali prema putopisima njemačkih hodočasnika
(14.-17. st.), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i
društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 28 (2010.),
49-66.
85
Neke od srednjovjekovnih i ranomodernih itinerara objelodanio je: Petar
Matković, Putovanja po Balkanskom poluotoku za srednjega vijeka, Rad JAZU,
knj. 42, Zagreb 1878., 56–184; Isti, Putovanja po Balkanskom poluotoku XVI.
vieka, Rad JAZU, knj. 56, Zagreb 1881., 141-232. Isti je autor do konca 19. stoljeća objelodanio još pet kritičkih izdanja hodočasničkih dnevnika i putopisa u
kojima se opisuju naši krajevi, a koji predstavljaju vrlo vrijedan izvor za proučavanje kasnosrednjovjekovne i renesansne prošlosti hrvatskih zemalja. Tekst
itinerara Šimuna de Simonis objelodanjen je u knj. 42, 56-184.
49
Zoran Ladić
na putovanja Irskom i možda na britansko otočje. Već dolazak
na kontinent u njemu je izazvao određeni kulturološki, ali i
zemljopisni šok jer su napuštene zelene doline i pitomi krajolici Irske. Naime, Francuska i sjeverna Italija, a osobito Alpe
geografski se bitno razlikuju od Irske. Za nas njegov putopis
postaje zanimljiv u trenutku kada je 19. kolovoza 1323. krenuo
iz Venecije za Palestinu. Taj pomorski put tradicionalno je velikim dijelom prolazio našom obalom. Šimun je izložio opsežan
opis luka i gradova, udaljenost između pojedinih postaja, a u
kojima je tijekom puta boravio kraće ili duže vrijeme. No, za
razliku od kasnijih pisaca hodočasničke literature, kakav je bio
primjerice Dubrovčanin Bartol Đurđević, Šimun je, znajući
da je njegov itinerar jedan od prvih dostupan zapadnim čitateljima, ipak pokazao određen interes za sve, kako duhovno tako
i svjetovno, što je vidio na putu. Opisujući Istru i Dalmaciju
bio je sklon isticanju političkih informacija, pa je primjerice
za Pulu zabilježio kako je pripadala Mlečanima. Osobito je
pozitivno bio naklonjen Zadru, gradu koji je, sa 10 000 stanovnika, tada spadao u skupinu srednje velikih europskih gradova,
a koji je opisao kao «grad veoma bogat i dobro utvrđen… koji
leži u provinciji Dalmaciji kojom također upravljaju Mlečani».
Naravno, radi se o Zadru prije opsade 1346. i kuge 1348.,
gradu kojeg je razdoblje pravog procvata tek očekivalo u vrijeme velikog Ludovika I. Anžuvinca. Šimun donosi i određene
etnografske podatke bez predrasuda te kaže da se «u Zadru
žene lijepo ukrašavaju, na glavi neke nose rogati ukras, neke
duguljasti i kvadratni, neke ogromne i okrugle šešire kako bi ih
štitili od sunca i oluja». Za Dubrovnik je zapisao da je «veoma
bogat grad, utvrđen visokim kulama, a njime također vladaju
Mlečani». No, Šimun, kao pripadnik visoke crkvene hijerarhije
brzo uočava nepravilnosti vezane uz crkvene dogme i kanonske
zakone u Dubrovniku, te upozorava da je u gradu nastanjen velik
broj Slavena barbara, pritom misleći na pravoslavne uglavnom
iz Raške, zatim patarena odnosno bosanskih krstjana, za koje
kaže da su trgovci šizmatici i heretici, a koji su se i odjećom
50
Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ...
i jezikom znatno razlikovali od domaćih katoličkih Latina.
Teološki obrazovan, Šimun naglašava da su mnogi Slaveni
prihvatili obred šizmatika, misleći na grčki obred, za razliku
od drugih, zapadnijih, Slavena (Čeha, Slovaka ili Hrvata) koji
su prihvatili latinski obred i priznavali primat rimske crkve.
Dakle, čak iako Šimun, kada razmatra svjetovnu domenu života,
pozitivno govori o ljudima i gradovima, u trenutku kada se
dotiče Crkve, dakle religiozno-teoloških pitanja koje su njega
najviše zanimale, on se ne libi kritizirati i s vrlo negativnom
intonacijom pokazati značajne osobne predrasude. Budući da
ne poznaje dovoljno lokalnu političku i gospodarsku situaciju,
sklon je i u crkvenim pitanjima uopćavati stvari. Dakle, Šimun
gubi razumijevanje u opisima tek onda kada dotiče tada najjači
europski integrativni element - pripadnost zapadnoj Crkvi i
neprikosnoven autoritet pape i rimske kurije. Sve u svemu, što
se tiče heretika i šizmatika na istočnoj obali Jadrana, Šimun
ne pokazuje nikakvo razumijevanje i, baš kao i dominikanci,
zastupa njihovo konačno, ako ne istrebljenje, onda barem preobraćenje koristeći se raspravama i inkvizicijskim metodama.
FELIKS FABRI O ISTOČNOJ OBALI JADRANA
Više od stoljeća i pol kasnije, na koncu 15. stoljeća, svoj
je detaljan putopis peregrinatio u Svetu Zemlju zabilježio
dominikanac Feliks Fabri (Schmidt) iz Ulma u Njemačkoj,
a koji je započeo 1483. godine, i na koji se zaputio s četiri
njemačka svjetovna velikaša, nekoliko slugu i svećenika.86 Na
put su krenuli brodom iz Venecije uglavivši detaljan i opsežan
sporazum sa kapetanom broda. No, za ovaj je rad zanimljivo
Putopis Felixa Fabrija u engleskom prijevodu naslovljen je The
Book of the Wanderings of Brother Felix Fabri, a ovdje je izvršena
analiza prema sljedećem izdanju: Felix Fabri (circa 1480-1483 A.D.)
Based on the Palestine Pilgrims’ Text Society Editon, Vol. I (Part I),
trans. Aubrey Stewart, M.A., London 1896.
86
51
Zoran Ladić
da Feliks ističe da su na galiji služile osobe koje su znale bar
tri jezika - slavenski, grčki i talijanski - a većina njih i turski,
što jasno pokazuje da, unatoč mogućim predrasudama prema
stranoj posadi sastavljenoj dijelom i od doseljenika – prebjega
pred Osmanlijama iz naših krajeva, čak niti pripadnici visokog
klera nisu bili negativno nastrojeni jer im je bilo jasno da bi, bez
njihove pomoći, imali relativno male šanse izvršiti hodočašće
ad sanctum sepulchrum, odnosna do Svetog groba. Zbog toga
prema njima nisu smjeli iskazivati predrasude. Iako su bili
poligloti, što im sam Feliks priznaje, te odlični pomorci, kao što
su pokazali više puta tijekom puta, Feliks ih je ipak bio sklon
optuživati za sitne krađe na brodu. Određene predrasude Feliks
iskazuje i prema hodočasnicima iz drugih naroda, čak i onima
koji su kulturološki i civilizacijski bili bliski njegovom narodu.
Tako, opisujući večeri i noći na galiji, a naviknut na miran san u
svojoj samostanskoj ćeliji, Feliks se osobito žalio na Flamance
koji su gotovo cijele noći bili pijani, psovali su, hrkali, znojili se
i slično. Time, je naravno, želio upozoriti buduće hodočasnike da
dobro pripaze s kim putuju te da osobito izbjegavaju, polazeći
od osobnog iskustva, nekulturne Flamance. Kao i većini onovremenih hodočasnika, i Feliksu je prva stanica nakon odlaska
iz Venecije bila Poreč za kojeg Feliks kaže da je u Istri, ali koja
pripada provinciji Dalmaciji.
Zašto je Feliks tako definirao odnos Istre i Dalmacije? Ovdje
je nužno ukazati na jednu digresiju, a to su opće nepoznanice
i nedoumice o geografskoj definiciji i podjeli hrvatskih i njima
bliskih regija na kontinentu ili na istočnoj obali Jadrana. Ona je
bila karakterističan motiv u gotovo svim putopisima i nije bila
uvjetovana subjektivnim predrasudama pojedinih putopisaca, već
njihovim neznanjem. Naime, gotovo su se svi putopisci, bilo klerici ili laici, intelektualno naprezali u težnji da shvate što su, kome
su podređeni i dokle sežu provincia/regnum Sclavonie, regnum
Croatie, regnum Hungarie, provincia Istria i regnum odnosno
provincia Dalmatia, koje su povijesne, zemljopisne i političke
poveznice među njima, te kako razjasniti komplicirano pitanje
52
Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ...
političke dominacije ili podređenosti ovih kraljevina i provincija.
Ipak, većina putopisaca promatranih u ovom radu, naravno oni
poslije početka 15. stoljeća, složna je u jednome, a to je da su
provincia Istria i provincia Dalmatia, izuzev Dubrovnika, bile
podložne središnjim vlastima u Veneciji i pripadale su Mletačkoj
Republici. Naravno, putopisci iz vremena Anžuvinaca, dakle iz
14. stoljeća, bili su znatno oprezniji i barem su regnum Dalmatie
razumijevali kao dio Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva.
No, nastavimo s Fabrijevim putopisom. Budući da, zbog
nevremena, nisu mogli pristati u Poreču kao jednoj od glavnih
postaja, pristali su u Rovinju. Rovinj, prema Fabriju, nije bila
uobičajena hodočasnička luka, iako je bila bogata i sigurna
komuna. U gradu su se hodočasnici mogli okrijepiti, dobiti zalihe
hrane i pića. Naravno, Feliks kao svećenik značajan dio opisa
komune posvećuje crkvenim objektima, liturgijski pitanjima i
moćima u gradu, posebno ističući relikvije sv. Eufemije. Kao i
većina svećenika-putopisaca, a za razliku od svjetovnih velikaša
i patricija, Feliks se nije žalio na hranu, iako je ona zasigurno bila
ispod razine na koju je navikla većina bogatih hodočasnika. Zbog
nemirnog mora, svi su hodočasnici morali prenoćiti u skromnoj
taverni u gradu, na koju se Feliks također nije žalio, osobito zato
što je dobio i odlično pripremljen obrok od osobnog kuhara jednog od velikaša. Feliks je također dobrohotnim riječima opisao
i izlet franjevcima na otočiću sv. Franje za koje kaže da su ih
lijepo primili i ugostili. Osmanlije su u to vrijeme ušli duboko
u Hrvatsku, Bosna je davno osvojena, a brojni izbjeglice, kao
svjedoče bilježnički spisi istarskih komuna, naselili su se i u Istri.
Zbog toga Feliks kazuje kako su ih Rovinjani prestrašili strašnim
pričama o Osmanlijama koji su harali kopnom i morem po Dalmaciji. Slijedećeg dana došli su do Kvarnera, opasnog mjesta sa
kojeg su vidjeli «kako se zemlja Dalmatinaca i Hrvata velikim
planinama odvaja od zemlje Ugara». Feliks se sada još jednom
pokazuje kao jedan od najbenevolentnijih stranih putopisaca –
hodočasnika i posredno hvali lokalno stanovništvo jer je postavilo
razne znakove za strane brodove kako bi pronašli sigurne luke i
53
Zoran Ladić
uvale za pristajanje broda. Tako kontinuirano isticanje i inzistiranje na praktičnim sposobnostima i organiziranosti stanovništva
istočnog Jadrana još jednom jasno ukazuje da je Feliks bio doista
pravi palmarius – svećenik potaknut postizanjem samo jednog
cilja – susret sa relikvijama Isusa Krista. Upravo takav stav i
razmišljanje utjecali su na njegovo pozitivno poimanje našeg stanovništva i načina života. Zatim je Feliksov brod mirno pristao
u Osoru.
Slijedi još jedan, u osnovi iskren opis pobožnog hodočasnika
iz bogatog njemačkog grada Ulma. Ne htjevši cijeli dan ostati
na brodu, ovaj palmarius i dio hodočasnika uputio se prema
unutrašnjosti otoka. No, i tamo gdje bi se većina hodočasnika,
osobito onih sklonih renesansnom avanturizmu, ali i komforu
u skladu sa staleškom pripadnošću, žalila na nikakve uvjete za
preživljavanje, Feliks je nastojao zadržati svoj pozitivan duh i
biti objektivan. Njegov je racionalistički pristup prema ljudima
i društvu istočne obale Jadrana bio, kao što pokazuje i ovaj
primjer, utemeljen na nastojanju da prikupi što više informacija
kako bi izložio što objektivniju ocjenu određenog trenutka.
To još jednom ukazuje na njegovu sposobnost razumijevanja
ukupnog povijesnog stanja, a ne na jednostavno okrivljavanje
i predrasude prema lokalnom stanovništvu zbog njihove nesposobnosti i nekulture. Tako on navodi kako su nakon dugog hoda
došli u unutrašnjost otoka Lošinja i naišli na straćare u kojima su
živjeli izrazito siromašni Slaveni, možda izbjeglice iz hrvatskog
zaleđa, koji nisu imali ništa u svom domu osim nekih korijena,
koje su sušili na suncu i pretvarali u brašno te pekli kao kruh.
No, i tako siromašni i skromni, oni nisu uskratili hodočasnicima
nešto tog bezukusnog i vrlo crnog i tvrdog kruha. Budući da
nije bilo drugih kuća, hodočasnička svita stranaca konačno se
vratila na galiju. I prije nego se vratio na galiju, Feliks je uočio
jednog lokalnog dominikanca koji je trčao prema njemu s ciljem,
kako je Feliks razumio, da isprosi nešto kruha od hodočasnika.
Ali, čak ni taj nije znao ni latinski, ni talijanski ni njemački
«jer je bio Dalmatinac ili Slaven». To je jedan od onih pomalo
54
Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ...
iznenađujućih podataka koje donosi Feliks, jer je u ovo doba
većina naših dominikanaca poznavala barem lingua communis
Europe odnosno latinski. Feliks nije znao da je većina stanovništva Hrvatskog primorja i kvarnerskog otočja, za razliku od
Dalmacije, bila hrvatska, pa se donekle može razumjeti kako
spomenuti dominikanac, koji je možda i bio Hrvat, nije znao
latinski.
Konačno, nakon još dva dana provedena na otoku zbog oluje,
trećeg su dana krenuli i stigli u Zadar. U Zadru se nisu zadržavali,
jer je u gradu vladala kuga - trajna pošast urbanih sredina, već su
samo uzeli svježu vodu i iz daljine vidjeli antičke ostatke Zadra
kojima se Feliks divio, prisjećajući se antičkog sjaja Rimskog
Carstva. Budući da ih je vrijeme služilo, galija je brzo plovila pa
su pored Brača i Hvara samo prošli. Feliksov brod se zaustavio
u Korčuli – još jednoj stalnoj postaji na pomorskom hodočasničkom putu, gdje su od stanovnika ponovno čuli o grozotama
koje su osmanlijske vojne jedinice činile u zaleđima i distriktima dalmatinskih gradova. No, Feliks grad opisuje kao odlično
utvrđen te kao civitas sa sjedištem biskupa. Sljedećeg dana su
stigli u Dubrovnik, koji je nazvao glavnim gradom Slavonije i
Dalmacije čime je još jednom pokazao određeno nesnalaženje i
nepoznavanje političke i zemljopisne terminologije. No, čak ni
tu tom gradu, kaže Feliks nije bilo gostinjca u kojem se moglo
pristojno prespavati i okrijepiti. Čudno, obzirom na istraživanja
pojedinih hrvatskih povjesničara o postojanju niza dubrovačkih
krčmi koje su rado primale strance. Čini se da Feliksu jednostavno nije odgovarao smještaj u nekoj taverni, pa je uspio
urediti da on, njegov svjetovni gospodar Georg von Stein i neki
drugi velikaši dobiju prenoćište kod lokalnih dominikanaca. Za
novac koji je von Stein isplatio dobili su dobro jelo i vrhunsko
slavensko vino te su bili uljudno prihvaćeni. Dubrovnik je Feliks
detaljno opisao kao predivan grad odlično utvrđen. Iz svega
spomenutog jasno je da je Feliks, pored toga što je bio učen, bio
i izuzetno važan pasivni član posade, prije svega zbog toga jer
je bio dominikanski redovnik koji je u čvrstoj mreži redovništva
55
Zoran Ladić
u Istri i Dalmaciji, gdje nije bilo komune bez dominikanskog
konventa, uvijek nalazio načina da se snađe i profitira iz trenutne
situacije. Ovaj trenutak još jednom pokazuje da je upravo Crkva
bila integrativni element, poveznica cijele zapadne i srednje
Europe, a Feliks je to vrlo dobro znao koristiti. Upravo dimenzija uklopljenosti Feliksa Fabrija kroz Crkvu u ukupno europsko
društvo, njegova integriranost u čvrstu i ujednačenu mrežu
crkvenih institucija ma gdje god u Europi bio, učinila je Feliksa
fleksibilnijim u stavovima i razmišljanjima i time naklonjenijim
prema narodu i stanovništvu koje do tada nije poznavao. Za
njega je zajedništvo bilo izraženo prije svega u jasnoj katoličkoj
hijerarhiji, pri čemu su zajednička katolička liturgija i raznoliki
oblici izražavanja pobožnosti pripadnika svih društvenih slojeva
istočno-jadranskih komuna bili čimbenici koje je on odmah
prepoznavao kao istovjetne onima iz kraja i grada iz kojeg je
bio podrijetlom. Tako je Feliks osjećao zajedništvo sa svojom
istočno-jadranskom braćom koji su, baš kao i ostali stanovnici
zapadne i srednje Europe, činili universitas Christianorum i to
sve do onog trenutka dok nije primijetio heretike ili šizmatike.
PERO TAFUR O ISTOČNOJ OBALI JADRANA
Od svjetovnih hodočasnika koji su u itinerarima opisivali
osobine naše obale jedan od najslabije poznatih u hrvatskoj
historiografiji je Pero Tafur, vjerojatno rođen u Cordobi u
Španjolskoj, član ugledne i bogate obitelji koja je pripadala
društvenoj skupini hidalga odnosno vitezova.87 U prvoj polovini
15. stoljeća Tafur je putovao sjevernom Italijom, Njemačkom,
Danskom, Austrijom i Ugarskom. Na odlazak u hodočašće
Pero se odlučio djelomično nadahnut tipičnom znatiželjom
renesansnog duha i ideja, ali i potaknut trgovačkim razlozima i
87
Razmatranja vezana uz Perovo putovanje istočnom obalmo Jadrana učinjena su prema: Pero Tafur, Travels and Adventures, 1435-1439., E. Denison
Ross and Eileen Power (eds.), George Routlege & Sons, London 1926.
56
Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ...
interesima za poslovnim putovanjima u Egipat, Palestinu, Konstantinopol, čak i na priobalje Crnog mora. No, Tafur zasigurno
nije bio osoba koju je na putovanja ponukala u renesansi također
moderna ideja «putovanja kao iskupljenja» pri čemu je travel
bio pojam koji je trebao označavati težak tjelesni rad odnosno
napor. Za njega je putovanje, ponovno u renesansnom duhu,
bilo istraživanje i osvajanje, odnosno muška aktivnost koja se
može opisati riječju avanturizam. U tom je smislu hodočasnička
motivacija Tafura bila oprečna ideji Feliksa Fabrija o stabilitas in peregrinatione, dakle učvršćenja kršćanske vjere kroz
prostor-vremensko putovanje i prolazak kroz razna zemaljska
iskušenja.88 Pero Tafur, autor djela Putovanja i avanture, svoje
je putovanje u Palestinu započeo u svibnju 1436., dakako iz
Venecije. U cijelom njegovom itineraru, oprečno od Fabrijeva,
potpuno je zanemarena duhovna strana hodočašća. Njega
zanimaju gole činjenice, naravno u okvirima gore spomenutih
renesansnih toposa. Ipak, Pero piše kako je njegov brod isplovio
iz Venecije nakon što su svi primili blagoslov, da bi se zaputili
prema Esclavonii odnosno Dalmaciji putujući lijevim stranom
venecijanskog zaljeva, odnosno istočnim dijelom jadranske
obale. Jasno, kao svjetovna osoba s trgovačkim interesima Tafur
je bio vrlo dobro upoznat sa činjenicom da najveći dio istočnog
Jadrana pripada Mletačkoj Republici. No, u svojem izvještaju o
putovanju istočnom obalom Jadrana vrlo je kratak i suhoparan.
Napominje da su ovdje smješteni brojni gradovi i otoci sa sigurnim lukama u kojima se mogu nabaviti nužne stvari (prije svega
hrana i piće ) za nastavak puta prema Terra Sancta. Nakon prvog
dana plovidbe, baš kao što je to bezuspješno namjeravao i brod
kojim je putovao Feliks Fabri, Perova je galija pristala u Poreču.
Sljedeću stanicu koju spominje je Zadar za koji točno navodi
88
Primjereno je na ovom mjestu istaknuti da su hodočašća bila jedini način
na koji je i ženama u srednjem vijeku i renesansi, unutar njihova svakodnevnog
života, bila dopuštena pokretljivost, ne sama na prostor izvan kuće i ne samo
izvan granica njihove domicilne komune ili regije, već i mobilnost znatno većeg
prostornog dosega - odlazak na peregrinationes mairoes u Rim, Sv. Jakov u
Composteli, pa čak i na drugi kontinent - u Svetu Zemlju.
57
Zoran Ladić
da je «grad Mlečana». Kao i neki drugi manje zainteresirani
onovremeni putnici i hodočasnici prema Levantu, jedini sljedeći
grad koji je po Tafuru bio vrijedan spomena bio je Dubrovnik za
koji, zanimljivo, kaže da je pod gospodstvom cara Svetog Rimskog Carstva, dakle Žigmunda. Skroman u opisima putovanja,
Pero tek šturo navodi da su na putu od Zadra do Dubrovnika
prolazili pored niza otoka koji su pripadali provinciji Esclavonii,
te kaže da su neki bili nastanjeni, a neki pusti. Za Slavoniju,
odnosno Dalmaciju (baš kao i Fabri i Tafur je prilično nesiguran
u zemljopisnom definiranju pojedinih hrvatskih regija) kaže još
da je vrlo brdovita sa visokim planinama, škrta zemljom i stjenovita. Sve ovo zorno ukazuje koliko je Pero bio nezainteresiran
za opisivanje svog doživljaja komunalnih urbanih društava, čak
i tako značajnih komuna kao Zadar i Dubrovnik koje u to vrijeme zasigurno nisu bile slabije razvijena od većine značajnijih
komuna diljem sjevernog Mediterana, pa i onih u Španjolskoj.
Crkvena i pobožna problematika, koja je zanimala svakog
pismenog hodočasnika na putu u Palestinu, renesansnog Tafura
uopće nije zanimala, na što ukazuje činjenica da ne donosi opise
crkava, katedrala, relikvija ili liturgijske prakse klera i svjetovnog stanovništva pojedinih gradova. No, osobito je zanimljivo
da ga je, kao Španjolca vjerojatno niskog rasta, zadivila jedna
antropološka osobina, naime visina stanovnika Dalmacije za
koje kaže «da su najviši koje ikada vidio», a doista je mnogo
putovao. No, da njegova antropološka procjena, koja u ovom
slučaju zasigurno nije bila pretjerana, ne bi imala prizvuk pretjeranog čuđenja i divljenja, Pero je dodao: «ali, kakvi su ti ljudi
barbari!», ne obrazlažući svoj stav o ljudima koji su pripadali
istom civilizacijskom okruženju. Istina, Pero Tafur je pripadao
uglednoj viteškoj odnosno plemićkoj obitelji, koja je, a u duhu
renesanse, svoje podrijetlo povezala s Konstantinopolom.89
Svojim je riječima o «barbarima» Tafur pokazao jasan prijezir,
ne samo prema siromašnima i nižim društvenim slojevima, već i
89
Baš kao što su neke naše velikaške obitelji, primjerice Frankapani, u renesansnom razdoblju tvrdile da potječu od antičkih patricijskih obitelji iz Rima.
58
Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ...
prema pripadnicima patricijata u istočno-jadranskim komunama
koji su nerijetko bili vrlo bogati, školovani na sveučilištima u
Padovi i Bologni, povezani sa uglednim osobama od Budima
do Venecije i Rima, imali vrlo izražen osjećaj za suvremene
tijekove u umjetnosti i književnosti te bili patroni umjetnika i
posjednici velikih privatnih kućnih biblioteka. Kao da ništa nije
rekao, Pero nastavlja da se u Dalmaciji (odnosno, kako je naziva,
Esclavonia) uzgajaju i dresiraju najbolji sokolovi na svijetu,
izuzev norveških. Uz to, kaže da je cijela Slavonija vrlo bogata
srebrom. Iz spomenutog se jasno uočava što je bilo u središtu
njegova interesa. To su, prije svega, bili trgovina i profit, dok se
peregrinatio religiosa, odnosno hodočasnička duhovnost, jedva
naziru u njegovim razmišljanjima vezanima uz peregrinatio in
Terra Sancta. Njegov odgoj kao pripadnika španjolskog plemićkog staleža bio je pun predrasuda i samo ga je ponukao na
izražavanje nerazumijevanja i superiorne subjektivnosti prema
običajima i svakodnevnom životu pripadnika naroda o čijem je
svjetovnom društvenom uređenju vrlo malo znao. Tofur zasigurno nije bio upućen u činjenicu da je i u Esclavonii, dakle u
dalmatinskom zaleđu, bilo plemstva koje se, ne samo političkim
utjecajem i gospodarskim bogatstvom, nego i znanstveno-kulturnim ukusom, pismenošću i mecenatstvom znatno izdizalo
iznad njegove osobne i razine njegove obitelji.90
Nakon Tafurovih dugih opisa događaja koji slijede na putu
u Konstantinopol, na Levant i još dalje, među Tatare i turkijske
narode, a koji podsjećaju na opise iz romana Baudolina,91 Pero
Tafur se, nakon dužeg izbivanja, vraća u Europu i na područje
Esclavonie. Za grad Dubrovnik opetovano kaže da je «provincija»(!) pod vlašću njemačkog cara, ali dodaje i neke nove
podatke. Tako kaže da je opasan iznimno čvrstim zidinama,
potvrđuje poznatu činjenicu da je Dubrovnik imao vrlo razvijene trgovačke veze diljem Europe kao i da se nalazi nasuprot
90
Spomenimo se samo magnatskih obitelji Frankapana, Šubića, Nelipića ili
Vukčića-Hrvatinića.
91
Umberto Eco, Baudolino, Izvori, Zagreb 2001.
59
Zoran Ladić
gradu Anconi na Apeninskom poluotoku. Konačno, ističe da
je Esclavonia među domaćim ljudima poznata kao Dalmacija.
Zbog utjecaja dvorske kulture u kojoj je sam odgajan, Pero je
vrlo naklonjen kulturi lova pa ne čudi opčinjenost sokolima, a
za one s područja Esclavonie opetovano ističe da su rijetko lijepi
primjerci. Također opet ponavlja da su ljudi koji nastanjuju ovo
područje, a osobito okolne planine, vrlo visoki, dapače toliko
visoki kakve nigdje nije vidio.
Tafur donosi još nekoliko osobnih dojmova, naravno nevezanih uz pobožnost, unatoč isticanju da je na put odlučio krenuti
kao palmarius, nego vezanih uz gospodarstvo. Tako ističe brodarstvo kao važnu privrednu granu istočno-jadranskih komuna,
te napominje da je razlog tome u izvrsnim prirodnim i geološkim
preduvjetima – mirno oblikovanim uvalama i lukama. Pri tome
ističe kako je to u potpunoj suprotnosti sa geološkim uvjetima
karakterističnim za apeninsku stranu Jadrana. Iskreno je zadivljen razvedenošću istočno-jadranske obale te ljepotom brojnih
naseljenih i nenaseljenih otoka. Na povratku je Tafur posjetio i
Split, grad srednje veličine po prostoru i broju stanovnika,92 gdje
je, čini se, boravio nekoliko dana. Tijekom povratka u Europu
Pero se, ispunivši svoj primarni cilj uspostave trgovačkih veza
na Levantu, donekle opustio te je usmjerio svoj interes i prema
religioznim aspektima života Dalmatinaca. Kako je očigledno
načuo od lokalnih duhovnih i svjetovnih humanista, koji su tada
već snažno promicali kult sv. Jeronima kao simbola jedinstva
provincije Dalmacije te sv. Kristofora (pomalo čudno, jer su
se Kristoforom kao nebeskim zaštitnikom njihove komune već
nekoliko stoljeća dičili Rabljani), ova dvojica svetaca rođena su
u Splitu. Naime, neki učeni Splićani ispričali su mu legendu o
92
Prema izračunima T. Raukar Split je tijekom 15. stoljeća imao oko 5000
stanovnika i to samo u trenucima mirnog razvitka odnosno blagostanja i nepostojanja epidemioloških katastrofa izazvanih raznim zaraznim boleštinama, a
prije svega kugom. Tomislav Raukar, Društvene strukture u mletačkoj Dalmaciji, u: Društveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. do početka 20. stoljeća), ur. Mirjana Gross, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb 1981., 108.
60
Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ...
sv. Kristoforu koji je nekoć u Splitu prenosio siromašne ljude
koji nisu mogli platiti brod preko nekog pomorskog usjeka.93
Čak su mu ispričali i legendu da su u gradu i ostaci domova u
kojima su živjela obojica svetaca. Iako je Pero Tafur nastojao da
njegov itinerar odražava novi renesansni duh, ipak se u njegovom putopisu susreću prežitci kasnosrednjovjekovnog vjernika
koji je rado slušao legende i životopise svetaca i bez zadrške
vjerovao u lokalne priče, osobito one začinjene čudesima
najvažnijih kršćanskih svetaca. Tako, nastavljajući mu pričati
legendu o splitskim i dalmatinskim svecima, učeni Splićani
rekoše mu kako su žene u jednom splitskom zaljevu prale rublje,
a u nekoliko slučajeva dogodilo se da su nestale bez razumljivog
i vidljivog razloga. Jednoga dana, «kada su žene, kao i obično,
prale rublje u vodi, jedno je čudovište, od struka nadolje riba, a
iznad struka čovjek, sa krilima kao u šišmiša, napalo neku ženu,
uhvatilo je i povuklo u dubinu. Neki muškarci i žene, čuvši
ženine vapaje, krenuše joj pomoći i napadnu čudovište, ali je
ono nije htjelo pustiti». Čak su uspjeli i raniti životinju te je živu
izvući na obalu, ali je ona umrla tri sata kasnije. Uopće nisu
sumnjali da je rečenu ženu otelo upravo ovo čudovište. Otvorili
su čudovište, zasolili ga i otpremili vlastima u Veneciju, odakle je
imalo biti predano papi Eugenu IV. (1431.-1447.). Pero, nadalje,
priča kako je čak izrađena i slika rečenog čudovišta te razaslana
diljem svijeta, čak do Kastilje. Doista, i ova je priča ispričana
u najboljoj maniri Ecovog Baudolina, iako se radnja odvija u
samom srcu kršćanske Europe – Dalmaciji. Ona nam otkriva i
neke aspekte imaginarija srednjovjekovnih stanovnika Dalmacije nastalog pod utjecajem mora kao primarnog, ali dvojakog,
čimbenika svakodnevnog života Dalmatinaca – istovremeno
Kristofor kao prenositelj je jedan od temeljnih toposa iz njegova životopisa, pa se tijekom cijelog srednjeg vijeka ovaj svetac na ikonografskim programima sakralnih slika prikazuje kako na svojim leđima prenosi Isusa preko
rijeke Jordan. Ova lokalna splitska legenda samo je jedna, ali vrlo zanimljiva, u
nizu refleksija na opće poznate motive iz legende o sv. Kristoforu. O sv. Kristoforu vidi: Meri Kunčić - Zoran Ladić, Rabljani u tisućugodišnjem okrilju svetoga Kristofora, u: Hrvatska revija, 2/III, Zagreb 2003., 85-89.
93
61
Zoran Ladić
onog koji daruje život, odnosno pruža preduvjete za preživljavanje, ali i mističnog, beskrajnog i prepunog tajnovitih zamki
skrivenih u tamnim dubinama. Putopis ostavlja čvrsti dojam
da je Pero iskreno vjerovao u ispričanu epizodu, iako sam nije
vidio čudovište. Dirnut pričom koju je čuo, ne od neobrazovanih
ljudi nego od učenjaka obrazovanih u Padovi i Bologni, Tafur se
sada nije postavio s visoka, donekle prožet racionalnim duhom u
renesansnoj maniri, s pozicije homo universalis, već je bio doista
iskreno potresen ovim događajem. Nema sumnje da je pripovjedač (ili pripovjedači) vrlo slikovito i uvjerljivo prepričao ovaj
događaj. Iako je Pero nerijetko izražavao predrasude, a bio je
čak i sklon neutemeljenom vrijeđanju običaja, navika i tjelesnog
izgleda stanovništva istočno-jadranskih komuna, ovdje se doista
nije nastojao izdići iznad lokalnog uvjerenja, te je smatrao da
se takvo što moglo dogoditi bilo gdje na Mediteranu.94 Tafur,
općenito štur u opisivanju našeg dijela Jadrana, ali i općenito
nesklon ovom «barbarskom» području, očigledno je bio privučen
Splitom u kojem se zadržao neuobičajeno dugo vrijeme. Razlog
vjerojatno treba tražiti i u činjenici koju sam navodi, a to je da
je u Splitu, starom antičkom biskupskom sjedištu, kako navodi
Tafur u to vrijeme biskup bio Francuz. To zapravo i nije točno,
jer se radilo o kardinalu Bartolu Zabarella koji je bio podrijetlom
iz Padove, a splitski je nadbiskup bio od 1428. do 1439. godine.
Pero se zasigurno družio sa nadbiskupom, koji je, za razliku
od ostalog stanovništva, bio podrijetlom iz zemlje koja mu je
kulturološki pa i jezično bila znatno bliža nego Esclavonia.
Nema sumnje da je na izrazito subjektivne opise, pune nerazumijevanja i predrasuda, istočno-jadranskog prostora i tamošnjih
ljudi, a čemu su osobito bili skloni bogati svjetovni hodočasnici,
snažno utjecao naporno i neudobno putovanje morem, loša i
nedostatna hrana, slab smještaj, nehigijena na brodu upotpunjena stalno prisutnim kukcima i štakorima, hladnoća, morska
94
Nema sumnje da je na njegovu opčinjenost ovom pričom utjecala i činjenica da se u njoj spominju Venecija, odnosno mletačke vlasti, pa i sam papa
Eugen IV. U takve autoritete i njemu je bilo teško sumnjati.
62
Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ...
bolest pa i kuga, a što je u pojedinih putopisaca izazivalo stanje
psihičke razdražljivosti i opće klonulosti duha i tijela. Česte
posljedice takvog stanja bili su i negativni, razočaravajući opisi
pojedinih mjesta i ljudi na našoj obali Jadrana.
SANTO BRASCA O ISTOČNOJ OBALI JADRANA
U tom je smislu jedan od rijetkih izuzetaka bio obrazovani
milanski hodočasnik Santo Brasca, koji je sam istaknuo da je
uživao u hodočašću koje je započeo 1480. u Veneciji.95 Ključan
čimbenik Brascovom znatno sklonijem opisu naših krajeva i
ljudi doprinijela je činjenica što je bio i duboko religiozan, a što
se primjećuje na više mjesta u itineraru naslovljenom Viaggio
in Terrasanta. Tako Zadar opisuje kao lijep grad opasan jakim
utvrdama, te navodi relikvije vrijedne spomena (osobito onu sv.
Šimuna), ali isto tako donosi zanimljiv povijesni podatak o kužnoj
epidemiji koja je bjesnila komunom upravo u vrijeme njegovog
proputovanja. Santo Brasca je, za razliku od Pere Tafura, razočaran izgledom Splita, ali općenito pokretan pozitivnim duhom
palmiera, on uvijek pronalazi ljepotu života izraženu kroz
slikovite trenutke, pa tako navodi podatak o dobrim delfinima
koje su svi hodočasnici doživjeli kao «signo de futura fortuna».
Uz Zadar, osobito ga je impresionirao Dubrovnik, bogati grad
sa mnoštvom svetačkih moći, neosvojivim zidinama i odlično
uređenim vodovodom. Na povratku iz Svete Zemlje, Santo
Brasca oduševljeno opisuje otočku komunu Hvar, a posebice
hvali hvarske franjevce koji su sve hodočasnike primili s mnogo
ljubavi. I sam kaže da ne posjeduje riječi kojima bi to opisao.
Osobito ga je dirnula činjenica kako su hvarski franjevci, i sami
vrlo siromašni, praktički otkidali hranu od svojih usta ne bi li
nahranili svoje goste peregrine.
95
Petar Matković, Putovanja po Balkanskom poluotoku, 56-184.
63
Zoran Ladić
PIETRO CASOLA O ISTOČNOJ OBALI JADRANA
No, koliko je stav prema nekom gradu, društvu i ljudima koji
su u njemu živjeli ovisio o osobnim intelektualnim dosezima,
moralnim nazorima i intimnoj čvrstini vjere, najbolje svjedoče
opisi jednog drugog hodočasnika, Pietra Casole, milanskog kanonika, koji je 1494. godine također posjetio Hvar.96 Dakle, iako je
većina duhovnih osoba koji su bili peregrini in Terra Sancta,
kao što je istaknuto, uglavnom bila dobrohotno nastrojena prema
stranom civilizacijskom okruženju, ponekad su i svećenici - pripadnici visoke crkvene hijerarhije bili vrlo negativno nastrojeni,
čak i «mrzovljni» prema «drugom» i «stranom». Tako je Casola
dva puta, u polasku i u povratku iz Palestine, boravio u Hvaru.
Za propovijed tijekom mise u crkvi sv. Marije kaže da je bila
toliko dosadna da je jedini spas bio u spavanju ili razgovoru, što
je možda i bila istina, ali zasigurno niti propovjedi u crkvama
Milana nisu uvijek bile osobito zanimljive i nadahnute. Čini
se da je na takav Casolin stav, stav uglednog kanonika jednog
od najvećih kaptola u tadašnjoj Europi, prije svega utjecala
izmorenost, a tek u manjoj mjeri nesklonost okruženju u kojem
se našao. Jer, kako svjedoči itinerar, Pietra je osobito pogodila
nemogućnost nalaženja njegovom staležu dostojnog smještaja u
ovoj maloj dalmatinskoj komuni. Zapravo njegove želje u tom
smislu bile su skromne jer se nadao da će u gradu pronaći neko
mjesto gdje će se skloniti od vjetra i naći nešto svježe hrane. No,
napominje Casola, potraga za tim skromnim potrebitostima bila
je potpuno neuspješna. Hodočasnici i ostali putnici nisu mogli
kupiti čak ni osnovne namirnice poput jaja i ribe dok je vina i
kruha bilo u vrlo malim količinama. Pietro je zato pred parunom broda izrazio nezadovoljstvo jer je putnike doveo na tako
«neugodno i neprilično mjesto koje se ne može nazvati gradom
96
U ovom radu je korišteno sljedeće izdanje njegova itinerara; Canon Pietro Casola’s Pilgrimage to Jerusalem in the Year 1494. trans. Mary Margaret
Newett, The University Press, Manchester, 1907.
64
Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ...
jer nema čak niti običnog gostinjca u kojem bi se mogao naći
pristojan krevet».
Iz navedenog je jasno da je još jedan, prirodan ljudski psihološki čimbenik znatno utjecao na sadržaj itinerara, odnosno na
opise drugih zemalja, naroda, običaja i općenito civilizacijskog
okruženja. Naime, uz činjenicu da su svjetovni velikaši ili bogati
građani, diplomati ili intelektualci općenito bili skloniji negativnim kritičkim opisima naših krajeva od pripadnika nižeg klera,
činjenica je da su se i klerici iz visokih slojeva crkvene hijerarhije nerijetko, naviknuti na znatno viši standard svakodnevnog
života (njima je pripadao i sam Casola kao milanski kanonik),
bili skloni, potaknuti bilo osobnom uvrijeđenošću ili općenito
iritirani neugodnim tjelesnim i psihičkim čimbenicima, bilježiti
vrlo negativne zapise o stanovništvu i općem stanju u pojedinim
istočno-jadranskim komunama. Osnovni razlog takvom stavu
bio je, u prvom redu, posljedica trenutne tjelesne i duševne
onemoćalosti pojedinaca.
MARGERY KEMPE
O ISTOČNOJ OBALI JADRANA
Osebujan primjer putopisne hodočasničke literature predstavlja djelo Engleskinje Margery Kempe (o. 1373.-1438.) već
i zbog same činjenice da se radi o prvom poznatom itineraru
jedne žene koja je hodočastila u Svetu Zemlju od 1413. do 1415.
godine.97 Pored toga što je bila žena, ono što razlikuje Margery
od gore spomenutih hodočasnika jest činjenica da je svoje
hodočašće provela kao laička osoba, ali u potpunoj meditaciji i
samoći. Peregrinatio je poduzela nakon teške osobne tragedije,
Itinerar su kasnije, između 1431. i 1436., zapisala dvojica bilježnika. Ovdje je korišteno sljedeće izdanje: The Book of Margery Kempe,
ed. Lynn Staley, Kalamazoo, Medieval Institute Publications, Michigan
1996. Hodočašće je opisano u poglavljima 26-45.
97
65
Zoran Ladić
naime nakon neuspješnog pokušaja samoubojstva, izazvanog
depresijom nakon rođenja prvog djeteta. Nakon nekoliko psihički kritičnih godina, Margery se zajedno s mužem zavjetovala
na čistoću u braku, posvećenost Bogu i odbacivanju svjetovne
taštine i materijalne ispraznosti. Potom se zavjetovala da će se
osobno uputiti na tri peregrinationes mairoes – ad ecclesiam
sancti Iacobi de Galicia, ad limina apostolorum Petri et Pauli
i ad snactum sepulchrum Domini u Palestini. Imajući spomenuto u vidu, jasno je da putopis Margery Kempe nije uobičajen
za razdoblje kasnog srednjovjekovlja, a u kojima su davane
osnovne ili detaljne informacije o geografskim, etnografskim,
kulturološkim i drugim osobinama pojedinih regija, već je on
dominantno putopis intimnog duhovnog preispitivanja, traganja
za Bogom, razgovora sa Kristom, zapravo mistični itinerar.
Stoga se postavlja pitanje je li Margery uopće imala namjeru
pisati karakterističan itinerar ispunjen praktičkim savjetima
suvremenicima koji bi se odlučili na peregrinatio religiosa
u daleke zemlje, odnosno da li je ona imala potrebu opisivati,
objektivno ili subjektivno, zemlje, narode, ljude, jezike i običaje,
a sa kojima se neminovno susretala tijekom hodočašćenja. Zbog
njezinih religioznih stavova, koji su u mnogočemu bili u suprotnosti s kanonskim stavovima Crkve, počevši od pitanja položaja
žene skromnijeg društvenog podrijetla pa sve do pitanja njenih
tumačenja vjerskih pitanja, stavova i dogmi, Margeryn itinerar
je bila, možda i namjerno, zaboravljena i zagubljena knjiga sve
do početka 20. stoljeća.98 U svakom slučaju, ono što se može reći
jest da njezin putopis, za razliku od ostalih ovdje razmatranih
itinerara, ukazuje da je Margery Kempe doista ostvarila dva do
danas nepromijenjena temeljna cilja hodočašćenja – stabilitas
in peregrinatione i peregrinatio in stabilitate.99 To znači da je
Margery, kako zorno svjedoči njezin hodočasnički dnevnik,
Točnije, do 1934. kada je pronađena u jednoj privatnoj knjižici.
Giles Constable, Twelfth–Century Spirituality and the Late Middle Ages,
u: Giles Constable, Religious Life and Thought (11th – 12th Centuries). London:
Variorum Reprints, 1979., 27-60, osobito 45.
98
99
66
Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ...
postigla ono za čime je žudila – ostvarenje osobne stabilnosti
kroz praktično hodočašće i postizanje osobnog unutrašnjeg
hodočašća u stabilnosti duhovnog stanja. I to zato što je njen
peregrinatio istovremeno bilo intimno unutrašnje preispitivanje i
razgovor sa Bogom, ali tjelesno, prostorno i vremensko, hodočašće u tri najveća kršćanska hodočasnička svetišta. Upravo zbog
navedenog u njenim zapisima, koji su uslijedili nakon dolaska
u Veneciju i tijekom putovanja brodom duž istočno-jadranske
obale, doista nije bilo mjesta za bilježenje, barem za Margery,
tako marginalnih podataka kao što su ovozemaljske odnosno
materijalne predrasude ili nerazumijevanja.
ZAKLJUČAK
U zaključku ovog tekstu treba istaknuti da se podatci izneseni
u putopisima odnosno itinerarima stranih hodočasnika na putu
prema Svetoj Zemlji u kasnom srednjem vijeku, a koji se odnose
na opise stanovništva i komuna razasutih na istočno-jadranskoj
obali, mogu grupirati obzirom na stvarnu motivaciju koja je
putopisce ponukala na hodočašćenje, obzirom na pripadnost
pojedinih putopisaca određenim društvenim staležima, obzirom
na pripadnost putopisaca pojedinim društvenim skupinama, pa i
obzirom na spolnu pripadnost hodočasnika-putopisaca. Tako se
može reći da su, barem koliko pokazuju promatrani hodočasnički
itinerari, hodočasnici koji su bili ponukani dubokom religioznom
motivacijom bili manje zainteresirani i manje kritični prema
ljudima i društvenim zajednicama koje su susretali na našoj
obali Jadrana, za razliku od putnika kojima je hodočašće bila tek
avantura ili prilika za ostvarivanje poslovnih kontakata. Obzirom na društvenu pripadnost, hodočasnici iz viših društvenih
slojeva, bilo da se radilo o pripadnicima svjetovne ili duhovne
elite, ponovno su bili skloniji predrasudama prema stanovnicima
naših komuna i prigovaranjima vezanim uz kvalitetu hrane i
smještaja, za razliku od hodočasnika – putopisaca koji su pripa-
67
Zoran Ladić
dali nižim društvenim staležima ili mendikantskim redovnicima,
osobito franjevcima, a koji su imali puno više razumijevanja za
kulturološke, etničke, jezične i crkvene različitosti ljudi i društvenih zajednica na našoj obali Jadrana, bez obzira na činjenicu
što su i sami dolazili iz vrlo različitih civilizacijskih okruženja.
Konačno, osobe kao što je bila Margery Kempe, a čija je motivacija bila duhovna peregrinatio odnosno mistično putovanje,
gotovo da i nisu primjećivale gore spomenute razlike ili ih one
uopće nisu zanimale, barem ne u duhovnom ozračju u kojem su
proživljavale svoje putovanje ad sanctum sepulchrum Domini u
Svetoj Zemlji. Ipak, svi putopisi, izuzev onog Margery Kempe,
zorno, u manjoj ili većoj mjeri pokazuju da je vrijeme poznato
kao doba napora za ostvarenjem pax Christiana i nastojanja
za stvaranjem jedinstvene culture religionis Christiane, ideala
zapadnog kršćanstva od sredine 11. do konca 13. stoljeća, nepovratno prošlo, te da je pristiglo vrijeme nacionalnih kraljevstava,
država i drugih manjih političkih jedinica.100 U takvom ozračju
je razdoblje kasnog srednjovjekovlja i rane renesanse kreiralo
osebujno civilizacijsko okruženje u kojem je napušten kršćanski
univerzalizam pa je u skladu s time i nacionalni senzibilitet
postao vrlo važan. Zato i doživljaj stranog u hodočasničkim
putopisima više nije bio ograničen na trenutak susreta sa infideles, odnosno sa Saracenima, Turcima i Mongolima u Palestini i
Maloj Aziji, pa čak niti na susret sa bizantskim, ali kršćanskim,
svijetom nego sa znatno bližim društvenim zajednicama i ljudima koji su pripadali zapadnoj kršćanskoj ekumeni, ali su se
nekim nacionalnim osobinama (jezikom, tradicijom, navikama,
antropološkim osobinama i drugo) razlikovali od nacionalnih
karakteristika krajeva iz kojih su dolazili ovdje promatrani
hodočasnički putopisci.
100
O problematici pax Christiana i cultura religionis Christiane vidi: Tomaž
Mastnak, Križarski mir. Kršćanstvo, muslimanski svijet i zapadni politički poredak, Prometej, Zagreb 2005., osobito 104-124.
68
Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ...
SUMMARY
Zoran Ladić
COMMUNES AND INHABITANTS OF ISTRIA AND DALMATIA IN
THE EYES OF FOREIGN PILGRIMS WITH SPECIAL ATTENTION TO
POSSIBLE PREJUDICES AND MISUNDERSTANDINGS
In this paper the author examines several late medieval pilgrimage
accounts recorded by Western European pilgrims traveling from Venice to the pilgrim shrines in Holy Land by traditional East Adriatic naval route. Main attention is paid to the research of their records and information regarding the organization of travel, cultural habits of local
population as well as anthropological observation and religious customs
of inhabitants of Istrian and Dalmatian cities from the beginning of the
fourteenth until the end of the fifteenth century. In that respect written
accounts of five male and one female pilgrims are researched: Simon
de Simonis (1322-1323), Pero Tafur (1435-1439), Santo Brasca (1480),
Feliks Fabri (1483), Pietro Casola (1494), and Margery Kempe (14131415). Originating from various West European countries and regions,
all of them give an interesting and original insight into the above mentioned aspects of life of late medieval inhabitants of Istrian and Dalmatian communes. The author concludes that attitude of these pilgrims
toward East Adriatic population (same Latin Christians with firm ecclesiastical hierarchy regulated by Holy See in Rome) mainly depended on
their social origin, cultural environment of their homeland, education as
well as on individual piety.
69
IDENTITETI KROZ POVIJEST
I IDENTITETI DANAS
Indentities through history
and identities today
VLADIMIR GEIGER
O NIJEMCIMA U HRVATSKOJ
Posebnost hrvatskoga prostora očitovala se kroz povijest u
isprepletenosti i prožimanju različitih kultura i drugih obilježja
naroda i etničkih skupina koje su ovdje živjele. Slavonija, Srijem i Baranja kroz povijest su zahvaljujući prirodnim uvjetima i
povoljnom zemljopisnom položaju bile prikladna i privlačna za
naseljavanje. Glavne struje naseljavanja pritjecale su uglavnom
s juga i zapada, ali je istodobno bilo i onih s istoka i sjevera.
Njemačka prisutnost u hrvatskim krajevima od srednjega vijeka
do najnovijega vremena, uvjetovana je migracijskim kretanjima
viška stanovništva u matičnim zemljama i ponajprije gospodarskim razlozima.
Od prisutnosti Nijemaca, nakon svega što se u novijoj povijesti dogodilo, ostale su na europskom jugoistoku i u Hrvatskoj
samo krhotine. Ipak, nedvojbeno je, Nijemci su imali velik
utjecaj, napose u panonskome dijelu, u Slavoniji, Srijemu i u
Baranji, gdje su bili najbrojniji u Hrvatskoj, i gdje su ostavili
znatne tragove na svekolike oblike življenja sve do naših dana.
Prisutnost Nijemaca u panonskoj Hrvatskoj od početka njihova
naseljavanja u 18. stoljeću do njihova “nestanka” sredinom 20.
stoljeća, umnogome je odredila povijest tog dijela Hrvatske.
73
Vladimir Geiger
O IMENU/NAZIVU NJEMAČKIH
DOSELJENIKA U HRVATSKU
Najstarije njemačke skupine, pretežito obrtnika i trgovaca,
koje su zabilježene od početka 13. stoljeća u hrvatskim gradovima i trgovištima, nazivane su različitim imenima. Pravo podrijetlo tih njemačkih naseljenika nije uvijek moguće ustanoviti.
Njemački doseljenici obično dolaze s pridjevkom Teutonicus,
Alemanus ili imenom njemačkog ili austrijskog grada iz kojeg
potječu, ili često i pod imenom Sasa (Sachsen), ali zasigurno ih
je bilo i iz drugih njemačkih krajeva.101
Njemačke koloniste koji su doselili na europski jugoistok, i u
Hrvatsku, tijekom 18. i 19. stoljeća, i njihove potomke, domaće
je pučanstvo nazivalo Švabama (Schwaben), a mnogi od njih
kao i brojni njemački autori, koriste također taj naziv, pa skupinu njemačkih kolonista na jugoistoku nazivaju Podunavskim
Švabama. Donauschwaben stvoren je kao zajednički naziv
nakon Prvog svjetskog rata za Nijemce u prijašnjoj Ugarskoj,
napose u Bačkoj, Banatu, Slavoniji i Srijemu. I hrvatski narod
Nijemce obično naziva Švabama. Taj naziv nije neopravdan.
Francuzi Nijemce nazivaju Alemanima, a Njemačku Alemanijom - iz jednostavnog razloga što se njemačko alemansko
pleme u Alzasu i Švicarskoj nalazi u njihovom neposrednom
susjedstvu. U Finskoj zbog toga sve Nijemce zovu Saksoncima.
Hrvati su isto tako ime švapskog plemena, čiji mu je jedan dio
najbliži od svih Nijemaca, prenijeli na cijeli njemački narod.
Švabe u Njemačkoj su, međutim, samo jedno od povijesnih
germanskih plemena. Naseljeni su na zapadu Bavarske i u
velikom dijelu Württemberga, dakle na jugozapadu sadašnje
Njemačke. Iz Švapske potječe samo manji dio doseljenika, a
znatno više iz Bavarske, Sudeta, Hessena, Pfalza te Lotaringije
i Saara. Stoga se tajna njihova ovdašnja naziva možda može
objasniti i time što je među došljacima na početku kolonizacije
101
74
Joso Lakatoš, Narodna statistika, Zagreb, 1914., 24.
O Nijemcima u Hrvatskoj
bilo mnogo Švaba. Njemački autori Podunavske Švabe smatraju i nazivaju “novim njemačkim plemenom”. Nova narodna
tvorevina, nastala stapanjem sunarodnjaka iz različitih krajeva
Njemačke, a generacijama pod utjecajem drugih naroda iz svog
okruženja, stekla je niz novih etničkih obilježja.102
Nijemci iz Trećega Reicha nazivali su svoje sunarodnjake,
koji su rođeni i žive u nekoj zemlji izvan Njemačke i Austrije
i folksdojčerima (Volksdeutscher). Ovaj je naziv također vrlo
raširen. Uza sva ova imena, kako su ih nazivali, kako su nazivali
sami sebe i kako su ih označavali u literaturi, historiografskoj
i publicističkoj, potomci njemačkih kolonista na našim prostorima deklariraju se na popisima stanovništva i nazivaju sami
sebe Nijemcima, odnosno Austrijancima, shodno tome smatraju li sebe pripadnicima njemačkog ili austrijskog naroda.103
TRAGOVI RANE PRISUTNOSTI
NIJEMACA U HRVATSKOJ
Njemačka prisutnost u istočnoj i jugoistočnoj Europi, od srednjega vijeka do najnovijeg doba, redovito je uvjetovana migracijskim kretanjima viška stanovništva u matičnim zemljama i
ponajprije gospodarskim razlozima. Znatnije skupine i važnije
naseobine stanovništva njemačkog podrijetla zabilježene su u
istočnoj i jugoistočnoj Europi (Galicija, Bukovina, Transilvanija)
u 13. i 14. stoljeću. Na južnoslavenskim prostorima najstarije
značajnije njemačke naseobine su iz 14. stoljeća u Kočevju, a bilo
je i manjih skupina Nijemaca, trgovaca i obrtnika po gradovima,
102
Usp. Hermann Rüdiger, Die Donauschwaben. I. Name und Entstehung des Donauschwabentums, u: Handwörterbuch des Grenz- und Auslandsdeutschtums, Bd. 2, Breslau, 1936., 290-291.; Isabella Regényi, Anton Scherer,
Donauschwäbisches Ortsnamenbuch, Darmstadt, 1980., 15-16.; Anton Tafferner, Josef Schmidt, Josef Volkmar Senz, Die Donauschwaben im pannonischen
Becken. Ein deutscher Neustamm, München, 1981., 7-8.
103
Vladimir Geiger, Nijemci u Hrvatskoj, Migracijske teme, 7 (3-4), Zagreb,
1991., 319-320.
75
Vladimir Geiger
te uz srednjovjekovne rudokope (gotovo isključivo Sasi).104 U to
vrijeme doseljavaju i prvi Nijemci u hrvatske krajeve. Najstarije
njemačke skupine u Hrvatskoj, uglavnom obrtnika i trgovaca,
spominju se početkom 13. stoljeća u Varaždinu, Zagrebu, Samoboru, Petrinji, Križevcima, Koprivnici, Virovitici, Vukovaru
i nekim drugim gradovima i trgovištima. Iako udio njemačkih
doseljenika u gradskim naseljima srednjovjekovne Slavonije
nije bio toliki kao u susjednoj Ugarskoj, gdje su Nijemci činili
većinu gradskog stanovništva, njihov je utjecaj i u urbanim
sjevernohrvatskim središtima bio značajan. O broju njemačkih
doseljenika na hrvatske prostore u kasnom srednjem vijeku ne
zna se mnogo, već jedino da su bili ograničeni na gradove, trgovišta i rudokope.105 Važniji su njemački kolonizacijski valovi u
18. i 19. stoljeću, na područjima istočne Europe (Rusija, Galicija, Besarabija, Ukrajina) i jugoistočne Europe (Banat, Bačka,
Baranja, Slavonija, Srijem).
104
Hans Schrecheis, Donauschwaben in Kroatien. Historisch-demographische Untersuchung, Salzburg, 1983., 7.; Die Donauschwaben. Deutsche Siedlung in Südosteuropa. Ausstellungskatalog, Sigmaringen, 1987., 11-14., 23-33.,
65.; Valentin Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und
Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, Stuttgart,
1989., 8-12.; Josef Volkmar Senz, Geschichte der Donauschwaben. Von den
Anfängen bis zur Gegenwart, Wien, München, 1993., 21-28.; Vladimir Geiger,
Nestanak Folksdojčera, Zagreb, 1997., 10.; Anton Scherer, Manfred Straka,
Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur Geschichte der Donauschwaben, Osijek – Zagreb – Split, Graz – Stuttgart, 1999., 9-18.
105
J. Lakatoš, Narodna statistika, 24.; Die Donauschwaben. Deutsche Siedlung in Südosteuropa. Ausstellungskatalog, 27-29., 65.; V. Oberkersch, Die
Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer
deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 10-11.; Karolina Kanižaj, Njemačka
kolonija na Gradecu u drugoj polovici 14. stoljeća i prvoj polovici 15. stoljeća,
u: Goran Beus Richembergh (prir.), Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas. Zbornik,
Zagreb, 1994., 53.; Holm Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien
und Jugoslawien, u: Günter Schödl (ur.), Deutsche Geschichte im Osten Europas. Land an der Donau, Berlin, 1995., 296.; A. Scherer, M. Straka, Kratka
povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur Geschichte der Donauschwaben,
13; Marija Karbić, Nijemci u Varaždinu tijekom srednjega vijeka, Godišnjak
Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2001., Osijek, 2001., 11.
76
O Nijemcima u Hrvatskoj
NIJEMCI U HRVATSKOJ
TIJEKOM 18. I 19. STOLJEĆA
Ubrzo nakon protjerivanja Osmanlija iz Panonije, naseljavaju se Nijemci na tim prostorima. Njemačko naseljavanje
istočne i jugoistočne Europe, motivirano, u prvom redu, gospodarskim razlozima, odigralo se je u vrijeme kolonizacije na
europskom kontinentu, kada se preseljavaju, dakako, i drugi
narodi.
Udio časnika i vojnika s njemačkog i austrijskog prostora
u hrvatskoj vojnoj povijesti velik je i značajan. Nijemci su
naseljavali Vojnu krajinu (Granicu) od njezina nastanka u 16.
stoljeću, prvenstveno kao vojnici. Tamo su činili sve vrijeme
postojanja vojnokrajiškog sustava svojevrsnu društvenu elitu.
Profesionalni vojnici okupljeni ponajprije iz austrijskih i njemačkih pokrajina, a zatim i ostalih zapadnoeu­ropskih zemalja
dolaze u hrvatsku i slavonsku Vojnu krajinu. Uz njih, u pravilu,
dolaze i članovi obitelji i bliži srodnici. Uz vojsku tada dolaze
i potrebni obrtnici, upravni činovnici i drugo potrebno osoblje.
Budući da ostaju godinama kao stalna vojna posada, postupno
se privikavaju na nov način života. Postaju i sve nepokretljiviji,
napose oni koji su u sastavu vojne komore obavljali obrtničke
i slične poslove ili im je rok službe istje­cao. Oni koji napuštaju
vojsku (isluženi i otpušteni vojnici) svoju budućnost ostvaruju u građanskim zanimanjima, postaju obrtnici, posjednici
i poljoprivrednici i tako ostaju trajno naseljeni. Na područje
Vojne krajine, napose u vrijeme Josipa II., doseljavaju Nijemci
zemljoradnici i naseljavaju postojeća ili osnivaju nova sela. Ti
njemački, ali i drugi doseljenici u Vojnu krajinu, dobivaju i
određene povlastice.106
106
J. Lakatoš, Narodna statistika, 25; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgru-
77
Vladimir Geiger
Nasuprot legendama i mitovima, kolonizacija je ne samo za
ljude, nego i za državu bila težak, skup i mukotrpan projekt.
Tijekom 18. i početkom 19. stoljeća Nijemce i ostale strance
naseljavali su u Hrvatsku, u prvom redu Slavoniju i Srijem,
gotovo isključivo feudalci na svoje posjede.107 Napose u vrijeme
Marije Terezije i Josipa II. Nijemci, uglavnom obrtnici, ali i
trgovci, naseljavaju se u hrvatske gradove i trgovišta, a u manjem
broju kao zemljoradnici u sela. Ugarska dvorska komora je
1784. ustanovila točne uvjete glede naseljavanja, i državnog i
privatnog. Kada je u drugoj polovici 18. stoljeća Josip II. počeo
s naseljavanjem Nijemaca u Ugarskoj, počinje njihovo naseljavanje i u Slavoniji i Srijemu, ali i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Preseljavanjem Nijemaca jednim dijelom iz ranije koloniziranih
područja Bačke i Banata, ali i doseljavanjem iz južnonjemačkih
pokrajina nastaju potkraj 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća u
Slavoniji i Srijemu nova njemačka naselja. Za Napoleonskih
ratova doseljavanje je iz njemačkih zemalja zamrlo i nije bilo
značajnijih preseljavanja. Kolonizacija Nijemaca na jugoistok
Europe dobiva jači intenzitet nakon Bečkog mira 1810., mahom
iz opustošenih krajeva južne Njemačke. Nijemci doseljavaju u
gradove i trgovišta, te vojna središta, a dolaze znatnim brojem
i u već postojeća pretežito hrvatska sela, ali i osnivaju nova
kolonistička naselja.108 Edikt o vjerskoj toleranciji Josipa II.
ppe in Südosteuropa, 15.; J. V. Senz, Geschichte der Donauschwaben. Von
den Anfängen bis zur Gegenwart, 89-90.; Alexander Buczynski, Kolonizacija
njemačkih obrtnika i trgovaca u vojne komunitete hrvatske krajine, u: G. Beus
Richembergh (prir.), Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas. Zbornik, Zagreb, 1994.,
25-42.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 301-302.; A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur Geschichte der Donauschwaben, 22.
107
V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 14-18.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 303-304.
108
J. Lakatoš, Narodna statistika, 24-25.; Borislav Jankulov, Kolonizacija
Vojvodine u XVIII i XIX veku, Novi Sad, 1961., 68., 73.; Die Donauschwaben.
Deutsche Siedlung in Südosteuropa. Ausstellungskatalog, 82-83., 92-93.; V.
Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Ges-
78
O Nijemcima u Hrvatskoj
iz 1781. intenzivira nakratko kolonizaciju hrvatskih zemalja,
napose Slavonije i Srijema. Razvoju njemačkih nasobina u
Hrvatskoj smetao je donekle nesiguran položaj protestanata. To
je, međutim, potrajalo samo kratko, jer Protestantskim patentom
iz 1859. protegnuta je sloboda vjeroispovjesti i na Hrvatsku, pa
je protestantima bilo omogućeno podizanje njihovih vjerskih
općina.109 Znatnije naseljavanje Nijemaca u Hrvatsku nastupit
će potkraj 18., odnosno od početka 19. stoljeća. Glavnina njemačkih doseljenika došla je u Hrvatsku, pretežito u Slavoniju i
Srijem, tek u drugoj polovici 19. stoljeća, ne više iz njemačkih
zemalja, nego uglavnom iz prije koloniziranih Banata, Bačke i
Baranje. Iseljavanje Nijemaca iz tih područja u Slavoniju i Srijem, pospješilo je i to što njemačko običajno pravo nije dopuštalo
(uobičavalo) realnu podjelu posjeda. Preseljavanjem Nijemaca,
napose iz Bačke, pretežito zemljoradničkog i seoskog stanovništva, nastaju u Slavoniji i Srijemu nova njemačka naselja.
Za razdoblje od 1880. do 1900., zamjetan je rast broja stanovnika napose u onim mjestima Hrvatske u koja su se pretežito
useljavali Nijemci i drugi stranci. Do kraja 19. stoljeća nastavili
su se useljenički valovi njemačkog, mađarskog, slovačkog, djelomice i drugoga stranog stanovništva, uz istodobno smanjenje
rasta Hrvata. Zbog toga, su se promijenili udjeli pojedinih naroda/
etničkih skupina u ukupnom stanovništvu istočne Hrvatske110 To
razdoblje njemačke kolonizacije u Hrvatsku, u znatnoj je mjeri i
chichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 12-15.; H. Sundhaussen,
Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 296-308.; A. Scherer,
M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur Geschichte der
Donauschwaben, 21-22.
109
J. Lakatoš, Narodna statistika, 25.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 29.
110
J. Lakatoš, Narodna statistika, 27-30.; V. Oberkersch, Die Deutschen in
Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 481-506.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 313-314.; Dražen Živić, Temeljne značajke
razvoja narodnosne strukture Istočne Hrvatske, Geografski horizont, 41 (1),
Zagreb, 1995., 18-19.
79
Vladimir Geiger
odredilo etnički, gospodarski, kulturni i politički život i odnose,
napose Slavonije i Srijema, u nadolazećim vremenima.
U Hrvatskoj je najviše njemačkih naseobina bilo u sjeveroistočnom području, u Slavoniji, Baranji i Srijemu. Nijemci su bili
najzastupljeniji u gradovima (trgovištima) i(li) okruzima: Osijek,
Beli Manastir, Đakovo, Vinkovci, Vukovar, Županja, Požega,
Slavonski Brod, Našice, Donji Miholjac, Podravska Slatina,
Virovitica, Daruvara, Pakrac, Nova Gradiška, Novska, Kutina,
Garešnica, Grubišno Polje, Bjelovar. Najbrojniji su bili u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu, a manje ih je bilo u posavskoj
Slavoniji, zapadnoj Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U
Hrvatskoj je veća skupina Nijemaca živjela još samo u Zagrebu.
Manji broj Nijemaca, uglavnom obrtnika i činovnika, živio je
i u Dalmaciji i Istri, u austrougarskom razdoblju, pretežito po
gradovima.
Njemački doseljenici u Slavoniji i Srijemu često su bili
podrijetlom iz istog sela (napose je to slučaj kod doseljenih
bačkih Nijemaca), te su osnivali tzv. Tochterkolonien, odnosno
iskazivali tendenciju okupljanja/naseljavanja prema zavičajnoj
osnovi. Na području Bačke, Baranje i Banata, kolonisti su u 18.
stoljeću uglavnom nastanjivani u odvojena, nacionalno homogena naselja. Prvi su njihovi potomci, dok je još bilo relativno
dovoljno slobodne zemlje, osnivali tzv. sekundarna kolonistička
naselja, koja su u etničkom pogledu isto tako bila homogena.
Napose u Slavoniji i Srijemu, koji su pretežito naseljavani
u drugoj polovici 19. stoljeća iz susjednih prije koloniziranih
područja, a i iz njemačkih zemalja, mnogo su češća etnički
mješovita sela.111
Njemački doseljenici, prispjeli iz raznih njemačkih zemalja
nisu imali izgrađene narodne i političke svijesti, ni svijesti o
H. Schreckeis, Donauschwaben in Kroatien. Historisch-demographische Untersuchung, 7.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien,
Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 17-18.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 309-310.
111
80
O Nijemcima u Hrvatskoj
zajedničkoj pripadnosti. Najviše ih je objedinjivalo jezičko i
kulturno (kod protestanata i vjersko) razlikovanje od naroda
s kojim su živjeli u susjedstvu. Hrvatski Nijemci nastanjeni
nekompaktno, prepušteni sami sebi, baveći se većinom zemljoradnjom i obrtima, zasnivaju poseban, izrazito individualistički
način života, pri čemu osjećaj međusobne solidarnosti malokad
prelazi granice sela ili naselja. Činjenica je da se osjećanje nacionalne svijesti u Nijemaca europskog jugoistoka razvijalo sporije
nego u ostalih naroda/etničkih skupina s kojima su živjeli.112
U pravilu, po selima je pohrvaćivanje Nijemaca bilo rjeđe
i sporije. Pohrvaćeni su i izgubili svijest o svojem njemačkom
podrijetlu, ponajprije malobrojni Nijemci doseljeni u sela u prvoj
polovici 19. stoljeća i ranije, te oni koji su bili izvan veće skupine
sunarodnjaka. Nijemci doseljeni u vrijeme skupnih useljavanja
u sela tijekom druge polovice 19. stoljeća i poslije gotovo su
bez iznimke sačuvali svoju nacionalnu (etničku) svijest. Primjetno je relativno brzo pohrvaćenje njemačkih doseljenika u
sela zapadnoga Srijema i zapadne Slavonije. Napose je ubrzano
pohrvaćenje njemačkih doseljenika u Slavoniji još potkraj 19.
i početkom 20. stoljeća.113 Među njemačkim doseljenicima u
našim krajevima bilo je i mnogo onih koji su slijedom generacija
prigrlili nov životni prostor kao svoj jedini zavičaj, prihvatili
narod u kojem su se našli i njihov jezik. Potkraj 19. stoljeća dragovoljna kroatizacija i postupna asimilacija njemačkog stanovništva bila je vrlo raširena, napose u gradovima. Pohrvaćivanje
njemačkih doseljenika ne treba, naravno, apsolutizirati, ali ga
treba prihvatiti za jednako nepobitnu činjenicu kao što je bila i
germanizacija.114
V. Geiger, Nijemci u Hrvatskoj, 322.
H. Schreckeis, Donauschwaben in Kroatien. Historisch-demographische
Untersuchung, 10.; A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur Geschichte der Donauschwaben, 33.
114
Vlado Obad, Slavonska književnost na njemačkom jeziku, Osijek, 1989.,
6., 13-15.
112
113
81
Vladimir Geiger
Za poslovni svijet i više društvene krugove uporaba njemačkog jezika bila je pitanje ugleda i prestiža, pa su se njime služili
ne samo u poslovnim kontaktima nego i u drugim oblicima
javnog i privatnog života. Ne smijemo zaboraviti da je svakom
obrazovanom Hrvatu sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije
njemački bio tako reći drugi materinski jezik. U predominaciji
njemačke kulture, u običajima i odlikama drugih naroda, posebice u gradovima, treba uočiti sadržajnu i inspirativnu podlogu
za izrastanje i bogaćenje nacionalne hrvatske kulture na kraju
19. i početkom 20. stoljeća. Povjesničari su u ocjenama toga razdoblja bili odviše kruti i pod utjecajima protunjemačkih stavova.
Do sada se obično isticalo kako je germanizacija onemogućavala
izrastanje autohtone nacionalne kulture, ali se posve gubilo iz
vida da je ta, viša kultura istodobno morala djelovati poticajno
na razvoj nacionalne kulture.115
Nakon donošenja Austro-Ugarske (1867.) i HrvatskoUgarske Nagodbe (1868.), njemačka je etnička/narodna skupina
bila suočena s novim položajem u istočnoj polovici Monarhije,
za razliku od zapadne polovice u kojoj su dominirali austrijski
Nijemci. U (jugo)istočnom dijelu Monarhije, Nijemci postaju
manjina (die Nationalität), koja je unatoč snažnom utjecaju
njemačke kulture u čitavoj državi, morala unutar nove unutarnje
podjele redefinirati svoje odnose s većinskim narodima. Razlike
u ustavnom položaju, sa svim popratnim pojavama, vidljive su
u povijesnom razvoju stranaka u hrvatskim zemljama. Premda
su Podunavske Švabe bile brojnije, povezanije te tradicionalno
ukorijenjenije, oni nisu imali svoju stranačku organizaciju na
području banske Hrvatske za razliku od Nijemaca u Istri, koji
su se na tom poluotoku počeli naseljavati s izrastanjem Pule
u mornaričko središte Habsburške Monarhije. Pula je imala
početkom 20. stoljeća “Deutsche Volkspartei” (“Njemačka
pučka stranka”), koja nije imala zapaženije rezultate, ali je ipak
pokazala razvijeniju svijest tamošnje njemačke zajednice za
115
Usp. Marija Malbaša, Osječka bibliografija, sv. I., JAZU, Osijek, 1981.,
8-9.; V. Obad, Slavonska književnost na njemačkom jeziku, 6., 8.
82
O Nijemcima u Hrvatskoj
ozbiljnijom organizacijom i isticanjem zasebnog identiteta.116
Njemačka je etnička skupina/zajednica, kao uostalom i sve
ostale u ugarskoj polovici Monarhije pod udarom mađarskog
nacionalizma. I u Hrvatskoj, koja je krajnjim naporima branila
svoj uz velike teškoće očuvan državnopravni status, njemačka
je etnička skupina/zajednica u drugoj polovici 19. stoljeća bila
izvrgnuta pritisku nacionalizma. Ipak, o prisilnoj se asimilaciji,
poput one u Mađarskoj, ne može govoriti. Naprotiv, značajan
je udjel Nijemaca u svekolikom razvitku zemlje. Njemački su
se doseljenici uključili u politiku i bili pritom prilično utjecajni
u političkim strankama u mladoj parlamentarnoj demokraciji
Slavonije i Hrvatske znatno prije nego što su se uspjeli politički
organizirati radi očuvanja i zaštite svojeg etničkog interesa.
Osjećanje nacionalne svijesti u Nijemaca europskog jugoistoka
razvijalo sporije nego u ostalih naroda/etničkih skupina s kojima
su živjeli. Tek uoči Prvoga svjetskog rata sazrijevaju uvjeti za
stvaranje posebne nacionalne organizacije Nijemaca u Slavoniji
i Srijemu, te je 1910. bilo zatraženo, a nakon odobrenja pravila
u skladu sa Zakonom o društvima, tri godine poslije, u rujnu
1913., i ostvareno osnivanje “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i
Slavoniji”/“Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien” s
predsjedavateljem Obmannom Franzom Hangom iz Rume, koja
je bila i sjedište Saveza.117 Prije toga Nijemci su se uglavnom
okupljali u pjevačkim društvima, tjelovježbenim društvima i
čitaonicama. Izbijanje Prvoga svjetskog rata prekinulo je to
116
Maurizio Levak, Njemačko stanovništvo Pule od sredine 19. stoljeća
do 1918., Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2003.,
Osijek, 2003., 308-309.; Stjepan Matković, Vladimir Geiger, Savez Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji. Osnivanje i razvoj u osvit Prvog svjetskog rata,
Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2004., Osijek,
2004., 189-191.
117
Carl Bischof, Die Geschichte der Marktgemeinde Ruma, Freilassing,
1958., 170-171.; Valentin Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien
und Kroatien bis zum Ende des Ersten Weltkriegs. Ein Beitrag zur Geschichte
der Donauschwaben, Stuttgart, 1972., 105.; V. Oberkersch, Die Deutschen in
Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 100.
83
Vladimir Geiger
zakašnjelo organiziranje njemačke etničke skupine u Hrvatskoj,
te njegov ishod vratio na početak pitanja položaja te manjine u
novim državama.118
Prve točnije podatke o broju Nijemaca u Hrvatskoj bilježi
popis stanovništva iz 1857., koji iskazuje za Hrvatsku oko
29.000 (1,75%) Nijemaca. Slijedi razdoblje znatnog povećanja
broja Nijemaca u Hrvatskoj. Naime, od sredine 19. stoljeća
je razdoblje njemačke kolonizacije hrvatskih zemalja, napose
Slavonije i Srijema, te se za četvrt stoljeća broj Nijemaca u
Hrvatskoj gotovo potrostručio, a za pola stoljeća učetverostručio.119 Popis stanovništva iz 1880. bilježi u Hrvatskoj
oko 96.000 (3,85%) Nijemaca. Popis iz 1910. oko 120.000
(3,45%).120 Kolonizacija Nijemaca u Hrvatsku, napose Slavoniju i Srijem, vrhunac je postigla oko 1900. Potkraj 19. stoljeća
doseljavanje Nijemaca jenjava, ali i dalje traje. Početkom 20.
stoljeća broj Nijemaca u Hrvatskoj stabilizira se na stanju koje
se održalo do potkraj Drugoga svjetskog rata.
NIJEMCI U HRVATSKOJ U RAZDOBLJU
KRALJEVINE SHS/JUGOSLAVIJE
Raspadom Austro-Ugarske Monarhije pripadnici njemačke
etničke skupine u jugoistočnoj Europi i u novonastaloj Kraljevini
Srba, Hrvata i Slovenaca našli su se u novom položaju nacionalne
manjine. Mirovne odredbe novonastalim su državama nametnule obvezu zaštite prava manjina, ali to je za oko dva milijuna
118
V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 100.; V. Geiger,
Nestanak Folksdojčera, 15-16.
119
J. Lakatoš, Narodna statistika, 27.; Die Donauschwaben. Deutsche Siedlung in Südosteuropa. Ausstellungskatalog, 143., 155.; V. Oberkersch, Die
Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer
deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 483-506.
120
Jakov Gelo i sur. (prir.), Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880 – 1991 po naseljima, knj. 1., Zagreb, 1998., 1.
84
O Nijemcima u Hrvatskoj
Nijemaca europskog jugoistoka bila slaba utjeha.121 Od početka
nova je Kraljevina SHS, kasnije Jugoslavija, pokazala narav
svoje politike prema manjinama. Nijemci su bili izloženi pritisku vlasti, što je dovelo do iseljavanja. Najveći pad zabilježen je
na područjima koja su pripadala pod austrijsku državnu upravu,
te su se oni čiji je boravak bio vezan uz postojanje austrijskih
državnih tijela iselili. U međuratnom razdoblju naglo će pasti
stopa rasta njemačkoga stanovništva u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Računa se i da je od potkraj 19. stoljeća u prekomorske
zemlje otišao znatan broj Nijemaca europskog jugoistoka. Prema
nekim navodima više od 20.000 hrvatskih Nijemaca iselilo je u
obje Amerike još prije raspada Austro-Ugarske Monarhije.122
SDKB (“Schwäbisch – Deutschen Kulturbund”/“Švapsko –
njemački kulturni savez”), udruženje osnovano 1920. u Novom
Sadu za očuvanje i širenje njemačke kulture u Kraljevini SHS/
Jugoslaviji, u svojem je programu predviđalo djelatnosti na
očuvanju i razvitku nacionalnog identiteta, kao što su osnivanje
knjižnica, ustanova za narodno obrazovanje, organiziranje predavanja i kulturnih priredaba, obrazovanje nastavnika i svećenika za
rad s njemačkom manjinom, te unapređenje socijalne sigurnosti i
ustanova koje će pomoći gospodarski napredak skupine. Kulturbund u mjestima s većim brojem Nijemaca, osniva mjesne saveze.
Tridesetih godina 20. stoljeća Kulturbund je postao djelatniji na
otvaranju njemačkih škola, i u gradovima i selima osnivanju
njemačkih čitaonica, napose u mjestima gdje je njemačko stanovništvo bilo brojnije. Tada je zbog jugoslavenskog gospodarskog
interesa za dobre odnose s njemačkom državom otvoren prostor
za ubrzanu obnovu manjinskog školstva njemačke skupine, što
121
Dušan Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933.-1941, Ljubljana,
1966., 29-32.; Vladimir Geiger, Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata
i Slovenaca/Jugoslaviji (1918.-1941.), Dijalog povjesničara – istoričara, 2,
Zagreb, 2000., 429.
122
D. Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933.-1941, 19-20., 31.; H.
Schreckeis, Donauschwaben in Kroatien. Historisch-demographische Untersuchung, 10.; V. Geiger, Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/
Jugoslaviji (1918.-1941.), 429-430.
85
Vladimir Geiger
je zasigurno pogodovalo spriječavanju, ili usporavanju odnarođivanja jugoslavenskih Nijemaca.123 Sudeći po svim obilježjima,
pa i po suzdržljivosti goleme većine Podunavskih Švaba prema
politici, ova se etnička skupina ni po čemu nije razlikovala od bilo
koje etničke skupine u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Elita njemačke
manjine ubrzo uviđa da u državi u kojoj je nacionalno pitanje od
prvog dana postalo trajnom okosnicom političkih sukoba svoj program borbi za manjinska prava može ostvariti samo pogodbama s
vodećim političkim snagama. No, znatne i dalekosežne promjene
nastaju s pojavom Obnoviteljskog pokreta (Erneuerungsbewegung), radikalnog usmjerenja među jugoslavenskim Nijemcima,
koje sredinom tridesetih godina počinje oponašati svoje uzore iz
Trećeg Reicha. KWVD (“Kultur– und Wohlfahrtsvereinigung der
Deutschen”/“Kulturno i dobrotvorno udruženje Nijemaca”), udruženje koje 1936. u Osijeku osniva slavonski obnovitelj Branimir
Altgayer brzo se razvija.124 To tada znatno doprinosi nacionalnom
buđenju i hrvatskih Nijemaca. Djelatnost Kulturbunda i KWVD-a
u Hrvatskoj i Slavoniji, gdje je njemačka manjina bila u procesu
nacionalne asimilacije s većinskim hrvatskim stanovništvom,
imala je kulturni, a pojavom nacionalsocijalizma i sve više politički zadatak okupljanja Nijemaca i sprječavanja odnarođivanja
njemačke manjine. Ne može se, međutim, poreći izravan utjecaj
123
D. Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933-1941, 32., 38-41.; Hans
Rasimus, Als Fremde in Vaterland. Der Schwäbisch-Deutschen Kulturbund und
die ehemalige deutsche Volksgruppe in Jugoslawien im Spiegl der Presse, München, 1989., 185-198.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien,
Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 282-291.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und
Jugoslawien, 329-335.; V. Geiger, Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata
i Slovenaca/Jugoslaviji (1918-1941.), 432-434.
124
D. Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933-1941, 45-50., 67-69.;
H. Rasimus, Als Fremde in Vaterland. Der Schwäbisch-Deutschen Kulturbund
und die ehemalige deutsche Volksgruppe in Jugoslawien im Spiegl der Presse,
499-504.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und
Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 291-296.;
V. Geiger, Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji
(1918.-1941.), 436-437.
86
O Nijemcima u Hrvatskoj
institucija za unapređivanje položaja narodnosti u inozemstvu
kojih je u to vrijeme u Trećem Reichu bilo nekoliko. Hrvatsko
se katoličko svećenstvo protivilo nastojanjima Kulturbunda da za
nijemstvo pridobije potomke njemačkih doseljenika, koji su se
već davno pohrvatili i slabo su, ili uopće nisu govorili njemački.125
Mnogi Nijemci u to vrijeme napuštaju Hrvatsku seljačku stranku,
čije su bili pristaše i prilaze Kulturbundu. Kulturbund je tijekom
1939. i dalje sve agresivniji u djelatnosti i pronacističkoj promidžbi među njemačkim stanovništvom. To je i početak znatnijih
političkih razilaženja domaćih Nijemaca i Hrvata.126
Prema popisima stanovništva u Kraljevini SHSa/Jugoslaviji,
1921. i 1931., njemački je kao materinski jezik rabilo oko pola
milijuna osoba, ili oko 4 % svih stanovnika. Bilo je to za oko 10
% Nijemaca manje nego na istom području početkom 20. stoljeća.127 Postoje, međutim, mišljenja da rezultati popisa iz 1921.
i 1931. nisu realni za procjenu stvarnog broja folksdojčera, jer
se dio njih iz raznih razloga, posebice gospodarskih i političkih
denacionalizirao u Slovence, Hrvate, Mađare, Srbe i druge. Dio
se njih do početka Drugoga svjetskog rata opet očitovao kao
Nijemci, što se vezuje uz djelovanje Kulturbunda, ali i krupnih
promjena na domaćem i međunarodnom političkom planu.128
D. Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933-1941, 195.; V. Geiger,
Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (19181941.), 434., 438., 441.
125
V. Geiger, Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (1918-1941.), 441-442.
126
127
D. Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933-1941, 15-23., 303-312.;
H. Rasimus, Als Fremde in Vaterland. Der Schwäbisch-Deutschen Kulturbund
und die ehemalige deutsche Volksgruppe in Jugoslawien im Spiegl der Presse,
579-596.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und
Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 495-498;
H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 325.,
329.; V. Geiger, Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (1918-1941.), 430-431.
128
V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und
Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 496-497.;
A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur
87
Vladimir Geiger
NIJEMCI U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ
Nakon napada Trećeg Reicha na Kraljevinu Jugoslaviju
1941., dolazi do potpuno novih okolnosti i za pripadnike njemačke manjine. Naime, Nijemci u Sloveniji, koja je dijelom
priključena Trećem Reichu, postali su njemački državljani,
a Nijemci u Bačkoj i Baranji, koje su priključene Mađarskoj,
uključeni su u Narodni savez Nijemaca u Mađarskoj (Volksbund
der Deutschen in Ungarn). Nijemci u Banatu, koji je bio pod
neposrednom njemačkom okupacijom, a i Nijemci u Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj organizirani su u njemačke narodne skupine
(Die Deutsche Volksgruppe) po strogo vodstvenim načelima,
kao vojne i poluvojne organizacije s političkim jedinstvom po
uzoru na Treći Reich.129
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941.,
njemačka manjina u Hrvatskoj našla se je u potpuno izmijenjenim okolnostima. Pripadnicima Njemačke narodne skupine u
NDH priznata su sva prava i zajamčena potpuna ravnopravnost
s hrvatskim narodom. Dobili su mogućnost da svuda i uvijek
mogu javno iskazivati svoje nacionalne i ideološko-političke
osjećaje, te da za svoj rad mogu osnivati političke, gospodarske,
kulturne, zdravstvene, socijalne, športske i druge udruge.130
U početku Drugoga svjetskog rata i hrvatski su se Nijemci
ponašali ponosno jer se činilo da je Treći Reich nepobjediv,
a i nacistička je promidžba bila izvanredno jaka i učinkovita.
Neupitno je da su tijekom Drogoga svjetskog rata kao pripadnici
oružanih snaga NDH, ponajprije Einsatzstaffela, ali i kao priGeschichte der Donauschwaben, 31-32.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in
Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 325.; V. Geiger, Njemačka manjina u
Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (1918.-1941.), 431.
129
Vladimir Geiger, Ivan Jurković, Što se dogodilo s Folksdojčerima. Sudbina Nijemaca u bivšoj Jugoslaviji, Zagreb, 1993., 47-48.; V. Geiger, Nestanak
Folksdojčera, 24.
130
V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 367-461.
88
O Nijemcima u Hrvatskoj
padnici oružanih snaga Trećega Reicha, ponajprije Wehrmachta
i Waffen-SS-a, folksdojčeri sudjelovali i u ratnim zločinima.
Broj folksdojčera u vojnim, poluvojnim i policijskim postrojbama NDH i Trećega Reicha tijekom rata se povećavao, iako
sve više prisilnom mobilizacijom. Dio folksdojčera shvatio je da
nacistička ideologija ne može donijeti ništa dobro. Uobičajena
je i pojava da folksdojčeri bježe iz vojnih i poluvojnih postrojbi,
odbijaju odlazak na istočno bojište i izbjegavaju uključivanje u
borbu protiv lokalnih partizanskih skupina. Nacistička je promidžba objavljivala imena takvih pojedinaca nazivajući ih “izdajicama domovine” i prijetila drakonskim kaznama, slično kao i
onim sunarodnjacima koji su štitili Židove. Znakovita je i pojava
njemačke patrizanske postrojbe 1943. u Slavoniji.131 Partizanski
su pokret podržavala i pojedina njemačka sela u Slavoniji. No
pitanje uključenja jugoslavenskih folksdojčera u pokret otpora
teško je rješavano. Većina ih je već bila uključena u postrojbe
Wehrmachta i Waffen-SS-a, a malobrojni koji su ostali kod kuće
teško su se odlučivali na aktivan otpor. Pasivnih antinacista bilo
je u znatnoj mjeri u njemačkim crkvenim krugovima, uglavnom
katoličkim i među vjernicima koji su bili pod njihovim utjecajem.
Katolički svećenici istupaju protiv nacizma, ali su uglavnom u
istoj mjeri antikomunisti kao i antinacisti. Pasivan stav prema
komunistima, kao i prema lokalnim nacistima, ostaje značajka
folksdojčerskog otpora od početka do kraja rata.132
Različiti su pokazatelji i procjene o broju Nijemaca u NDH.
Najčešće se navode brojke od oko 150.000 do 170.000, a
prema nekima i do 200.000.133 Naime, mnogi već znatno ranije
131
Usp. Nail Redžić, Telmanovci. Zapisi o njemačkoj partizanskoj četi
“Ernest Telman”, Beograd, 1984.; Slavica Hrečkovski, Njemačka četa “Ernst
Thälmann” u jedinicama NOV i POJ u Slavoniji, Zbornik Centra za društvena
istraživanja Slavonije i Baranje, 1, Slavonski Brod, 1984., 331-350.
132
V. Geiger, I. Jurković, Što se dogodilo s Folksdojčerima. Sudbina Nijemaca u bivšoj Jugoslaviji, 48-51.; V. Geiger, Nestanak Folksdojčera, 25.
133
H. Schreckeis, Donauschwaben in Kroatien. Historisch-demographische Untersuchung, 12.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südo-
89
Vladimir Geiger
pohrvaćeni Nijemci ponovo se iskazuju Nijemcima. Najslikovitiji primjer vraćanja nijemstvu, slučaj je sela Rude kraj
Samobora. Iako su ovi srednjevjekovni i novovjekovni doseljenici, uglavnom Sasi, pohrvaćeni već tijekom 19. stoljeća,
nakon uspostave NDH ponovo se u većini iskazuju Nijemcima
i pristupaju Njemačkoj narodnoj skupini.134
Zbog ugroženosti i nesigurnosti njemačkih naselja i stanovništva u NDH, od strane partizanskog pokreta, gotovo od
početka rata dolazi do njihovog preseljavanja i iseljavanja. Prvo
preseljavanje njemačkoga stanovništva u NDH bilo je potkraj
1941. i početkom 1942. iz najugroženijih naselja u Potkozarju,
Lici, Kordunu, Banovini i sjeverozapadnoj Bosni, najprije na
sigurnije područje zapadne Slavonije, a zatim početkom 1942. u
Srijem. Početkom 1942. dolazi do prvih iseljavanja Nijemaca iz
zapadne i srednje Slavonije. Potkraj 1942. dolazi do iseljavanja
pretežito u Treći Reich odnosno Poljsku, većine (oko 18.000)
od oko 20.000 bosanskih Nijemaca, koji su bili najugroženiji
djelovanjima partizanskog pokreta. Razvoj partizanskog pokreta
u Slavoniji tijekom 1943., uzrokuje iseljavanje (manji dio) u
Treći Reich ili preseljavanje (veći dio) u druga manje ugrožena
područja, uglavnom istočne Slavonije i Srijema, njemačkog stanovništva najugroženijih naselja, napose iz zapadne i središnje
Slavonije. Ove mjere zamišljene su s njemačke strane samo kao
privremena evakuacija njemačkoga stanovništva iz najugroženijih područja, a ne kao trajno preseljavanje ili iseljavanje.
Zbog sve većih žrtava među pripadnicima Njemačke narodne
skupine uslijed širenja partizanskog pokreta i nezaštićenosti
njemačkih naselja, do potkraj travnja 1944. iz zapadne i srednje
Slavonije preseljeno je u Srijem i u istočnu Slavoniju oko 25.000
Nijemaca. Konačna evakuacija pripadnika Njemačke narodne
skupine iz NDH, započela je sredinom rujna, odnosno početkom
steuropa, 497.; A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/
Abriss zur Geschichte der Donauschwaben, 50.
134
A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur
Geschichte der Donauschwaben, 33.
90
O Nijemcima u Hrvatskoj
listopada 1944., najprije iseljavanjem iz Srijema, a zatim i iz
Slavonije. Prema podacima vodstva Njemačke narodne skupine,
potkraj 1944. odnosno izvješća Veleposlanstva Trećeg Reicha u
Zagrebu Ministarstvu vanjskih poslova Trećeg Reicha početkom
1945., evakuirano je oko 110.000 pripadnika Njemačke narodne
skupine iz NDH. Do potkraj Drugoga svjetskog rata, većina
hrvatskih Nijemaca, uslijed ratnih događanja, izbjegla je ili je
prognana iz svojih domova, pretežito u Austriju i Njemačku, ali
i na područje Čehoslovačke, Poljske, Mađarske i Italije, gdje su
i dočekali završetak rata.135
NIJEMCI U HRVATSKOJ/JUGOSLAVIJI
NAKON DRUGOGA SVJETSKOG RATA
Povijest i sudbina hrvatskih i jugoslavenskih folksdojčera
potkraj Drugoga svjetskog rata i nakon njega nerazdvojno je,
isključivo i jednostrano vezana uz propast Trećega Reicha, kao
uostalom i sudbina Nijemaca europskoga istoka i jugoistoka.
135
Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa,
Band V, Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien, Düsseldorf, 1961., München, 1984., Augsburg, 1994., München, 2004., 83E-85E.; Zdravko Krnić, O
iseljavanju pripadnika Njemačke narodne skupine (Volksdeutschera) iz NDH za
vrijeme II svjetskog rata, Zbornik Historijskog instituta Slavonije, 4, Slavonski Brod, 1966., 77-78., 80-84.; Antun Miletić, Preseljenje i evakuacija Folksdojčera iz Srijema i Slavonije 1942.-1944. godine, Zbornik Historijskog institut Slavonije i Baranje, 12, Slavonski Brod, 1975., 15-16., 18-21.; Slobodan D.
Milošević, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941-1945.
godine, Beograd, 1981., 191-192., 207., 212., 216.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen
Volksgruppe in Südosteuropa, 387., 388., 392., 393., 424., 425-429., 440.; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band I, Ortsberichte
über die Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von
1944-1948, München - Sindelfingen, 1991., 813-829.; Vladimir Geiger, Iseljavanje Njemačke narodne skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj s područja Slavonije potkraj Drugoga svjetskog rata, u: Marina Lukšič Hacin (ur.), Sezonstvo
in izseljenstvo v panonskem prostoru: sosedstvo Avstrije, Hrvaške, Madžarske in
Slovenije. Zbornik, 1. zvezek, Ljubljana, 2003., 161-174.
91
Vladimir Geiger
Nakon Drugoga svjetskog rata nova komunistička vlast
u Jugoslaviji pripadnicima njemačke manjine oduzela je
sva nacionalna i građanska prava i konfiscirala imovinu.
Predsjedništvo AVNOJ-a donijelo je već 21. studenoga 1944.
dalekosežni zakonski akt naslovljen: “Odluka o prijelazu u
državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi
nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom
koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile”136, kojim se precizira i položaj folksdojčera. Žrtve kolektivne odmazde nisu
bili samo folksdojčeri koji su mogli dokazati sudjelovanje u
partizanskom pokretu ili njegovo pomaganje. Svima ostalima
slijedila je konfiskacija imovine i protjerivanje odnosno upućivanje u logore.137
Komunističke vlasti Jugoslavije izbjegle i protjerane folksdojčere nisu više smatrali državljanima Jugoslavije. Štoviše,
i preostale folksdojčere u Jugoslaviji namjeravale su protjerati
iz zemlje. Predsjedništvo Ministarskog savjeta DF Jugoslavije,
Beograd, izvijestilo je 11. lipnja 1945.: “Vlada Jugoslavije
stoji na stanovištu da sve Njemce koji se nalaze u okviru granica Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, čim se zato stvore
povoljni tehnički uslovi.” O tome je, iznoseći podrobne upute,
Zemaljska komisija za repatriaciju Nijemaca pri Ministarstvu
unutarnjih poslova Federalne države Hrvatske, Zagreb, izvijestila 7. srpnja 1945. oblasne i okružne Narodne odbore.138
Jugoslavenske vlasti su zauzele stajalište o zabrani povratka
izbjeglih i prognanih folksdojčera iz Jugoslavije. Odluka da
136
Službeni list Demokratske Federativne Jugoslavije, god. 1, br. 2, Beograd, 6. veljače 1945., 13-14.
V. Geiger, Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, Osijek,
2002., 11., 25., 27.
137
138
V. Geiger, Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, 32., 61-67.;
Zdravko Dizdar, Vladimir Geiger, Milan Pojić, Mate Rupić (prir.), Partizanska
i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, Zagreb,
2005., Zagreb, 2009., 179-182.; Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Slavonija, Srijem
i Baranja, Slavonski Brod, 2006., 245-248.
92
O Nijemcima u Hrvatskoj
se onemogući povratak jugoslavenskih folksdojčera donesena
je na sjednici Državne komisije za repatrijaciju, Beograd 22.
svibnja 1945., s čime su se, zatim, suglasili Vlada DF Jugoslavije i Generalštab Jugoslavenske armije.139
Na Potsdamskoj konferenciji (srpnj/kolovoz 1945.) savezničkih velesila pobjednica u ratu, zaključeno je (XIII “Uredno
iseljavanje njemačkog stanovništva”140) da se preostalo njemačko
stanovništvo iz Poljske, Čehoslovačke i Mađarske mora preseliti
na područje Njemačke. Preseljenje (etničko čišćenje) legalizirano je kao najtrajnije i zadovoljavajuće rješenje, i trebalo se
obaviti “organizirano i na human način”. Oni koji se nisu našli u
zaključcima Potsdamske konferencije, riješili su problem folksdojčera na još drastičniji način (ponajprije Jugoslavija). Naime,
ratni zločini koje je dio jugoslavenskih i hrvatskih Nijemaca
počinio, te njihovo nelojalno držanje tijekom okupacije, poslužili su i kao razlog i kao opravdanje za neljudsko postupanje sa
njemačkom manjinom potkraj i nakon Drugoga svjetskog rata.
U jugoslavenskim logorima za folksdojčere, od potkraj
1944. do početka 1948., život je izgubilo najmanje oko 50.000
do 60.000 pripadnika njemačke manjine. Do sada je oko 50.000
žrtava poimenično identificirano.141 Najveći logori za pripadnike
njemačke manjine na području Hrvatske bili su Valpovo, Josipovac, Velika Pisanica, Šipovac, Krndija, Podunavlje i Tenje.
Najmanje oko 10.000, a moguće je i do 20.000 hrvatskih Nijemaca, većina preostalih u zavičaju, internirano je u razdoblju od
1945. do 1947. u koncentracijske logore, u kojima je najmanje
V. Geiger, Heimkehr. Povratak slavonskih Nijemaca nakon Drugoga
svjetskog rata iz izbjeglištva/prognaništva u zavičaj i njihova sudbina, 521.
- 522.
140
Ujedinjene nacije. Zbirka dokumenata 1941-1945, Beograd, 1947., 124125.; Dokumenti o spoljnoj politici Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1945., Beograd, 1984., 395.
139
Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, Menschenverluste - Namen und Zahlen zu Verbrechen
an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948,
München - Sindelfingen 1994. ili w ww.totenbuch-donauschwaben.at.
141
93
Vladimir Geiger
nekoliko tisuća izgubilo život. 142 Najnovija istraživanja navedene brojke utemeljeno povećavaju.
Logori za folksdojčere u Jugoslaviji su ukinuti do ožujka
1948. Najprije su pušteni radno sposobni, ali su bili prisilno
obvezani na trogodišnji rad, uglavno fizički, u rudnicima,
tvornicama ili poljoprivrednim dobrima, te su i dalje živjeli u
izrazito teškim uvjetima. Nije im bilo dopušteno da se udaljavaju iz mjesta boravka i rada bez dozvole. Neki su i dalje radili
pod oružanom pratnjom i stražom, pa i bez ikakve novčane
nadoknade. Položaj folksdojčera nije bio ni nakon ukidanja
logora mnogo bolji.143
Prema utemeljenim pokazateljima, od travnja 1941. do
ožujka 1948. život je izgubilo oko 9.000 do 10.000 hrvatskih
Nijemaca. Od travnja 1941. do ljeta 1945. oko 4.500 hrvatskih
Nijemaca poginulo je kao pripadnici oružanih snaga Nezavisne
Države Hrvatske, Trećeg Reicha i Mađarske, ali i kao civilno
stanovništvo u partizanskim napadima na njemačka naselja
tijekom rata te u pojedinačnim i masovnim odmazdama u
neposrednom poraću. Uz to, od ljeta 1941. do svibnja 1945.
poginulo je kao pripadnici NOV i PO Jugoslavije/JA ili, pak
kao civilno stanovništvo suradnici partizanskg pokreta i kao
žrtve nacističkog i ustaškog terora oko 500 do 1.000 hrvatskih
Nijemaca. Do potkraj Drugoga svjetskog rata većina hrvatskih
Nijemaca, uslijed ratnih događanja, izbjegla je ili je prognana,
pretežito u Austriju i Njemačku, ali i na područje Mađarske,
142
Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948. Die
Station eines Völkermords, München, 1998., 219-228.; Genocide of the
Ethnic Germans in Yugoslavia 1944-1948, München, 2003., 121-127.;
Genocid nad nemačkom manjinom u Jugoslaviji 1944-1948, Beograd,
2004., 152-160.; Vladimir Geiger, Logori za folksdojčere u Hrvatskoj
nakon Drugoga svjetskog rata 1945. - 1947., Časopis za suvremenu
povijest, god. 38, br. 3, Zagreb, 2006., 1090.-1092.
143
Zoran Janjetović, Beetwen Hitler and Tito, Beograd, 2000., 289-290.,
Beograd, 2005., 281-282.; Herbert Prokle, Der Weg der Deutschen Minderheit
Jugoslawiens nach der Auflösung der Lager 1948., München, 2008.
94
O Nijemcima u Hrvatskoj
Češke, Slovačke, Poljske i Italije, gdje su i dočekali završetak
rata. Najmanje 10.000, a moguće je i većina od 20.000 hrvatskih Nijemaca preostalih u zavičaju, internirano je u poraću u
logore. Od studenoga 1944./svibnja 1945. do siječnja 1947. na
prisilnom radu i u logorima u Hrvatskoj, odnosno do ožujka
1948. na prisilnom radu i u logorima u Vojvodini, život je izgubilo oko 4.000 do 4.500 hrvatskih nijemaca, pretežito djece,
žena i starijih osoba.144
Prema svim procjenama, izračunima i popisima, proizlazi
da su u poraću i u Jugoslaviji, i u Hrvatskoj, najveće stvarne
gubitke uz Hrvate imali jugoslavenski odnosno hrvatski
Nijemci. Demografi, viktimolozi i povjesničari veliki gubitak
Nijemaca objašnjavaju vojnim i civilnim žrtvama u ratu, zatim
poslijeratnim stradanjima u zatočeništvu i na prisilnom radu
u Jugoslaviji, te masovnom emigracijom, nešto za vrijeme, a
najviše pri kraju i nakon završetka Drugoga svjetskog rata.
Demografi i povjesničari izvode zaključak o demografskom
gubitku Nijemaca u Jugoslaviji, dakle, ukupnom broju iseljenih,
umrlih i nerođenih, većem od 460.000 ljudi, što je s obzirom
na populaciju, bez presedana i u širim jugoistočnoeuropskim
okvirima.145
144
V. Geiger, Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugog
svjetskog rata, 1945.-1947., 1081-1100.; Vladimir Geiger, Žrtvoslovi/
poimenični popisi hrvatskih Nijemaca, vojnika i civila, stradalih i
žrtava, tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću, u: Sulejman Bosto,
Tihomir Cipek (ur.), Kultura sjećanja: 1945. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, Zagreb, 2009., 195-208.; Vladimir Geiger, Ljudski
gubici Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i u poraću koje su prouzročili Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Jugoslavije/
Jugoslavenska armija i komunistička vlast. Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi). Case study: Bleiburg i folksdojčeri, Časopis za
suvremenu povijest, god. 42, br. 3, Zagreb, 2010., 693-721.
145
Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa,
Band V, Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien, 130E-132E.; Vladimir
Žerjavić, Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, Zagreb,
1989., 61-68.; V. Geiger, Nestanak Folksdojčera, 32-33.
95
Vladimir Geiger
Prvi je poslijeratni popis u novoj jugoslavenskoj državi
zabilježio samo nešto više od 55.000 pripadnika njemačke
nacionalne manjine (Austrijanci su na popisu 1948. uključeni
u rubriku “Ostali”). U Hrvatskoj se na prvom poslijeratnom
popisu 1948. Nijemcima deklariraju 10.144 stanovnika, što u
dovolj­noj mjeri objašnjava njihov nagli nestanak s demografske karte naših krajeva.146 Već u vrijeme prvoga poslijeratnog
popisa, zbog duhovnog ozračja koje je agresivno promicala
nova vlast, izvjestan je broj Nijemaca “denacionalizirao” u
Hrvate, Mađare i druge.147 Djelomični razlozi neslaganja južnoslavenskih i njemačkih (folksdojčerskih) povjesničara oko
broja “denacionaliziranih” mogu biti u činjenici koju posebno
ističu demogra­fi. Naime, ukoliko je bilo manje očitovanja
Nijemaca za druge narodnosti, utoliko je bilo više žrtava i
obratno. Pogreška može biti veća i u pogledu broja Nijemaca
koji su se iselili.
Popis stanovništva 1953. bilježi uvećanje broja iskazanih
Nijemaca u Hrvatskoj (Nijemaca 11.248, Austrijanaca 749) i
Jugoslaviji (60.536 Nijemaca i 1459 Austrijanaca).148 Naime,
mnogi koji su se na prvom poslijeratnom popisu, zbog stvarnoga straha, nacionalno očitovali drukčije, a ne Nijemcima,
ponovno se iskazuju Nijemcima. Razlog nije samo popuštanje
protunjemačkog raspoloženja i stajališta vlasti, nego i otvorena
mogućnost da osobe njemačkog imena i nacionalnog opredjeljenja mogu napustiti zemlju, odnosno dobiti ulazak u Austriju
i Njemačku. Tom se mogućnosti koriste tada i mnoge stvarno
pohrvaćene osobe njemačkog prezimena.
146
H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien,
347.; V. Geiger, Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, 13.
147
V. Žerjavić, Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu,
62-63.; Bogoljub Kočović, Žrtve drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Sarajevo,
1990., 65.; V. Geiger, Nestanak Folksdojčera, 32-33.
148
Usp. J. Gelo i sur., Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske
1880 – 1991 po naseljima, knj. 1, 1.; V. Geiger, Folksdojčeri. Pod teretom
kolektivne krivnje, 13.
96
O Nijemcima u Hrvatskoj
U početku je iseljavanje Nijemaca iz Jugoslavije i Hrvatske
bilo moguće samo preko liste Crvenog križa u sklopu programa spajanja obitelji, a od 1952. odobravalo se i pojedinačno
iseljavanje. Usprkos složenom i skupom postupku, većina
preostalih Nijemaca napustila je zemlju. Prezidijum Narodne
skupštine FNR Jugoslavije donio je 1951. ukaz o ukidanju
ratnog stanja sa Austrijom i Njemačkom. Zatim je 1952. bio
prihvaćen dogovor između njemačke i jugoslavenske vlade, da
se preostali folksdojčeri mogu iseliti u Njemačku. Nakon što je
(1953. odnosno 1954.) potpisan i sporazum između austrijske i
jugoslavenske vlade o otpustu folksdojčera iz jugoslavenskog
državljanstva i mogućnosti stjecanja austrijskog, od 1955.
način iseljavanja njemačke manjine iz Jugoslavije znatno je
pojednostavljen.149
Svaka narodna zajednica posjeduje u sebi trajne duhovne,
socijalne i ljudske vrijednosti, kao i neprocjenjiv dar kolektivne
individualnosti i posebnosti. Stoga se svaka narodna skupina
upinje održati svoju egzistenciju i nastoji ostvariti svoje kulturne,
gospodarske i političke mogućnosti. Za Nijemce (i Austrijance)
postojale su samo dvije mogućnosti: iseliti što prije ili se asimilirati. Većina je izabrala prvo rješenje, i svaki idući popis
stanovništva u Jugoslaviji bilježio je njihov brojčani pad. Iseljavanje, asimilacija, ali i neki drugi razlozi, pridonijeli su tome,
da su popisi stanovništva bilježili u Jugoslaviji, i Hrvatskoj,
od sredine 20. stoljeća na dalje tek nekoliko tisuća Nijemaca i
nekoliko stotina Austrijanaca. Naime, ostale su samo “krhotine”
nekada mnogobrojne i utjecajne etničke zajednice.150
V. Geiger, Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, 14.
H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 347.; J. Gelo i sur., Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske
1880 – 1991 po naseljima, knj. 1, 1.; Vladimir Geiger, Nijemci i Austrijanci u
Hrvatskoj od 1945. do danas, Časopis za suvremenu povijest, god. 28, br. 1-2,
Zagreb, 1996., 227-233.; V. Geiger, Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, 13-16.;
149
150
97
Vladimir Geiger
Egzodus južnoslavenskih, i hrvatskih, Nijemaca premašuje
sve što se u novijoj povijesti zbivalo na tim prostorima, posebno
u pogledu stvaranja nove etničke slike, napose Banata, Bačke,
Baranje, Srijema i Slavonije.151 Kolonisti nisu promijenili samo
etničku sliku područja u koja su došli, nego su donijeli i svoju
kulturu i običaje. Za stvarnost važno je i saznanje što je bivša
Jugoslavija, a i Hrvatska, izgubila protjerivanjem i nestankom
Nijemaca, ne samo u materijalnom smislu.
U godinama nakon Drugoga svjetskog rata na južnoslavenskim
prostorima, i u Hrvatskoj, etnik Nijemac, Švabo, Podunavski
Nijemac (Švabo), folksdojčer i slično, kako je potomke njemačkih
kolonista nazivao domaći slavenski živalj, s obzirom na duhovno
ozračje i izrazite protunjemačke stavove, dobiva krajnje negativno
značenje. Slikovit je primjer, u Hrvatskoj i Jugoslaviji, u prvim
poslijeratnim mjesecima i godinama, riječ partizan pisana je
velikim početnim slovom, a riječ Nijemac malim. Inzistirati tada
na poštivanju jezične norme bilo je krajnje opasno. Znatan broj
knjiga, časopisa i novina na njemačkom jeziku u poslijeratnim je
godinama jednostavno uništen. Tako je nestao nemali dio kulturnog nasljeđa Nijemaca u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Nijemci koji su
ostali u zavičaju nastojali su ne isticati svoje podrijetlo. Nijemci
su imali i previše svojih problema. Naročito je bilo problema s
malom djecom, koja osim njemačkoga nisu znala govoriti hrvatski. Poznati su i slučajevi promjene prezimena.152
No, znatan je u Hrvatskoj broj stanovnika njemačkog podrijetla, o čemu uglavnom najbolje svjedoče prezimena (ne zaboravimo, prezime je selilački spomenik!), koje je u potpunosti
asimilirano u većinski hrvatski narod. Nakon svega, što se je u
Ruža Petrović, Migracije u Jugoslaviji i etnički aspekt, Beograd, 1987.;
Stjepan Šterc, Promjena nacionalnog sastava istočne Slavonije i zapadnog Srijema i Bačke, Kolo, 1 (5-6), Zagreb, 1991., 142-143.; Zoran Stiperski, Kretanje Nijemaca u istočnoj Hrvatskoj, Bačkoj i Srijemu, u: Ante Sekulić (ur.), Slavonija, Srijem, Baranja i Bačka. Zbornik, Zagreb, 1993., 134-143.; D. Živić,
Temeljne značajke razvoja narodnosne strukture Istočne Hrvatske, 22-23.
152
V. Geiger, Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, 14-15.
151
98
O Nijemcima u Hrvatskoj
novijoj povijesti dogodilo, danas u Hrvatskoj živi tek nekoliko
tisuća Nijemaca i Austrijanaca (uključujući i kripto Nijemce).
Nesporno je, danas više ne možemo naći u Hrvatskoj niti jedno
njemačko selo, zaselak ili pak kompaktniju skupinu na nekom
području. Malobrojni Nijemci koji i danas žive u Hrvatskoj
raspoređeni su vrlo disperzirano, uglavnom po gradovima, s
naglaskom na ranija njemačka središta i naseobine (sjeveroistočna Hrvatska: Slavonija, Baranja, Srijem). U proteklih dva
desetljeća, otkada je u Hrvatskoj nastupio val promjena i demokracije, osnovano je nekoliko udruga/društava koje okupljaju
pripadnike njemačke i austrijske manjine.153 Za pretpostaviti
je, da te udruge/društva žele svojim sunarodnjacima pomoći u
obnovi i očuvanju nacionalnog identiteta, i poslužiti kao most s
matičnim njemačkim i austrijskim narodom.
PRILOG:
HRVATSKA U PODUNAVSKOŠVAPSKOJ
HISTORIOGRAFIJI I PUBLICISTICI
Nijemci, folksdojčeri, koji su potkraj i nakon Drugog svjetskog rata napustili (izbjegli ili protjerani) istočnu i jugoistočnu
Europu na razne su načine vezani za svoju postojbinu. Zarana su
u Njemačkoj, Austriji i drugim zemljama poslijeratne dijaspore
(USA, Kanada, Brazil, Argentina, Australija, ...) stvorili udruženja
koja njeguju njihovu kulturu koja je zbog prepletanja s istočno
i jugoistočno europskim kulturama ponešto drukčija od one
koja se razvila u Njemačkoj i Austriji. Danas najveći broj ovih
Nijemaca živi na jugu Njemačke. Običaj je da se organiziraju
pučke i crkvene svečanosti, kakve su u prošlosti na prostorima
istočne i jugoistočne Europe okupljale njemačku manjinu. Mnogi
153
Usp. Goran Beus Richembergh, Nijemci, Austrijanci i Hrvati. Prilozi za
povijest njemačko-austrijske manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Zagreb
– Sarajevo, 2010., 223-257.
99
Vladimir Geiger
od njih redovito posjećuju i svoja zavičajna mjesta. U posljednje
vrijeme opaža se činjenica da pripadnika naraštaja, koji je živio
na istoku i jugoistoku Europe, biva sve manje. Danas gotovo
da i nema bivšeg njemačkog naselja na prostorima jugoistočne
Europe kojemu nije posvećena monografija niti ozbiljnijeg događaja iz povijesti Podunavskih Švaba koji nije barem publicistički
obrađen. Podunavskošvapska je literatura važna i nenadoknadiva,
iako kao “subjektivna” uglavnom nema znanstvenih pretenzija.
Ipak, podunavskošvapska je historiografija i publicistika pripomogla u tumačenju i razjašnjavanju pojedinih “bijelih mrlja”
jugoistočnoeuropskih historiografija, posebice u obradi sudbine
jugoslavenskih, i hrvatskih, Nijemaca. Nosioci tih istraživanja
uglavnom su nastavnici i svećenici, kao i ranije u starom zavičaju.
Osim pregleda povijesti i zanimljivijih izdanja arhivskog gradiva
postoji niz radova različitih zamisli i vrijednosti. Posebno mjesto
u podunavskošvapskoj historiografiji imaju monografije o pojedinim mjestima tzv. zavičajne knjige (Heimatbuch). Za Hrvatsku
postoji veći broj zavičajnih knjiga, posebice za Slavoniju, Srijem
i Baranju. Te knjige/zbornici, izrađene su, uglavnom, po istoj
shemi: pregled povijesti, sjećanja, crtice iz zajedničke prošlosti,
popis njemačkih obitelji. Ima i dosta etnografskog gradiva, zanimljivih starih fotografija. Osnovno raspoloženje zavičajnih knjiga
nostalgija je za izgubljenim zavičajem. Njemačka i austrijska
historiografija o jugoistočnoj Europi gotovo ne zamjećuju podunavskošvapsku literaturu, a od jugoistočnoeuropskih i hrvatskih
povjesničara, i istraživača srodnih struka, samo su se rijetki
koristili ovim izdanjima. No podunavskošvapske zavičajne knjige
za Hrvatsku, važan su i nezaobilazan prilog, posebice za povijest
naselja koja obrađuju.154
154
Usp. Anton Tafferner, Donauschwäbische Heimatbücher und Ortsgeschichten in chronologischer Reichfolge 1777-1972, u: Donauschwäbische
Lehrer- und Fofschungsarbeit, München, 1973., 301-326.; Wolfgang Kessler,
Njemačke “zavičajne knjige” o Jugoslaviji, Historijski zbornik, XXXI-XXXII,
Zagreb, 1978.-1979., 505-506., Vladimir Geiger, Slavonija u podunavskošvapskoj historiografiji, Osječki zbornik, br. XXI, Osijek, 1991., 339-342.; Vladimir
Geiger, Njemačke “Zavičajne knjige” za Đakovštinu, Historijski zbornik, XLV
100
O Nijemcima u Hrvatskoj
Do sada su za Hrvatsku objavljene slijedeće podunavskošvapske zavičajne knjige:
Branjina:
–– Mathias Volk, Unvergessene Heimat. Branjina-Kisfalud.
1750-1944/45, Karlsruhe-Neureut, 1976.
–– Mathias Volk, Familienbuch der katholischen Pfarrgemeinde Kisfalud- Branjina in der Baranya/ Branau 1874-1944,
Karlsruhe, 1995.
Brezik:
–– Chronik der donauschwäbischen Siedlung Georgshof (Brezik) in Westslawonien 1912 – 1944, Reutlingen, 1990.
Čačinci:
–– Heimatbuch Čačinci und seine Donauschwaben - von uns
- über uns. Ortsbiographie der deutschen Minderheit eines
Dorfes in Slawonien, Tübingen, 1983.
Čeminac:
–– Franz Roth (Red.), Laschkafeld 1720-1945. Deutsches Dorf
in der Schwäbischen Türkei, Freilassing, 1986.
Darkovac:
–– Philipp Jung, Walter Nehlich, Darkowatz, Merkmale der
Existenz einer donauschwäbischen Dorfgemeinde, Hilbach,
2002. [DVD]
Drenje, Slatinik Drenjski, Mandićevac, Pridvorje:
–– Stefan Sehl (Red.), Heimatbuch Drenje – Slatinik – Manditschevac – Pridvorje. Unvergessene Heimat Donauschwaben.
(1), Zagreb, 1992., 352-353.; Josef Eder, Donauschwäbische Heimatstuben,
u: Geschichte, Gegenwart und Kultur der Donauschwaben, Heft 6, Sindelfingen 1995., 20-22.; Vladimir Geiger, Hrvatska Baranja u podunavskošvapskoj
historiografiji i publicistici. Prilog baranjskoj bibliografiji, Godišnjak Ogranka
Matice hrvatske Beli Manastir, sv. 2, Beli Manastir, 2005., 131-137.; Vladimir
Geiger, Povijest i sudbina Folksdojčera u podunavskošvapskoj historiografiji
i publicistici, u: Nives Rittig-Beljak, Ljiljana Marks (ur.), Povijesne zaobilaznice. Nijemci i Austrijanci u Hrvatskoj, Zagreb, 2009., 66-87.; Vladimir Geiger, Podunavskošvapske zavičajne knjige za Slavoniju, Srijem i Baranju, Putujući Slavonijom za 2011., br. 28, Vinkovci, 2010., 20-24.
101
Vladimir Geiger
Großgemeinde Drenje – Slatinik – Manditschevac – Pridvorje
in Slawonien, Reutlingen, 1994.
Đakovačka Satnica:
–– Stefan Stader, Heimatbuch Satnitz - Djakovačka Satnica.
Eine gemischtprachige Gemeinde in Slawonien/Jugoslawien,
Kaiserslautern, 1972.
Đakovački Selci:
–– Michael Mutlitz, Rosa Selinsek-Mutlitz, Familienbuch Djakovački – Selci Kr. Djakovo – Đakovo Slawonien – Croatien,
Mainz – Bretzenheim, 2005.
Hrastovac:
–– Jakob Weber, Erwin Englert, Hrastovac – Eichendorf, eine
deutsche Siedlung in Slavonien, Ried/Innkreis, 1955.1,
1985.2
–– Rosina T. Schmidt, Hrastovac – Eichendorf Families 1865 –
1900. A Registry of Families of the German Lutheran Mother
Church in a Village in Slavonia, s.l. [Canada], 2003.
Ilača:
–– Florian Neller, Illatsch(a) (Ilacs, Ilaća). Der syrmische
Wallfahrtsort. Das Leben der deutschen Ortsbewohner im
Zeitraum von 120 Jahren 1864-1984, Graz, 1987.
Jarmina:
–– Johann Herzog, Stefan Klemm, Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina - Jahrmein, Wien/Bad Wurzbach,
1976.
Josipovac:
–– Ingeborg Weber-Kellermann, Josefsdorf (Josipovac). Lebensbild eines deutschen Dorfes in Slawonien, Leipzig, 1942.
Krndija:
–– Matthias Stolz (Red.), Krndija Heimatbuch. Slawoniendeutsches Dorf ausgelöscht, Graz, 1987.
Kula i Poreč:
–– Hans Kühn, Die Besiedlung von Kula und Poreč auf der
Kameralherschaft Kutjevo mit Einwanderern aus dem
102
O Nijemcima u Hrvatskoj
Deutschen Reiche in den Jahren 1785-1787. Beiträg zur
Geschichte d. dt. Siedlungen in d. ehemaligen gespannschaft
Požega, Zagreb, 1936.
–– Adolf Kirschig, Kula – Poretsch. Die Deutschen im Poschegaer Kessel, Freilassing, 1962.
Lovas:
–– Friedrich Kühbauch, Unvergessene Heimat Lowas (Lewa,
Lovász, Lovas). Aus der Geschichte einer donauschwäbischen Dorfgemeinschaft in Syrmien, Tübingen, 1983.
Mali Bastaji:
–– Friedrich Hoffmann, Heinrich Heppenheimer, Anton Kraehling, Klein-Bastei. Heimatbuch eines deutschen Dorfes in
Slawonien - Kroatien, Sersheim, 1990.
Osijek:
–– Karl Schumm, Josef – Zlatko Stürmer, Michael Jung (Red.),
Heimatbuch Essegg – Osijek, Sindelfingen, 1993.
Popovac:
–– Johann Zeiler, Deutsche Bewohner in Popovac (Ban) –
Schwäbische Türkei – im November 1944, Winnenden,
1993.
Popovac, Branjina, Kneževo, Podolje, Šarok:
–– Johann Zeiler, Familienbuch Popovac (Ban), Schwäbische
Türkei 1750-1945 mit den Filialgemeinden Branjina =
Kisfalud, Knezevo = Lak, Podolje = Bodollya und Sarok,
Winnenden, 1998.
Sarvaš:
–– Josef Neck, Sarwasch-Hirschfeld. Vom Werden, Leben und
Ende einer slawoniendeutschen Siedlung, Graz, 1961.
–– Johann Platz, Ortssippenbuch Sarwasch – Hirschfeld, Slawonien 1770-1944, Karlsruhe, 1991.1, 1994.2
–– Franz Buch, Sarwasch – Hirschfeld. Ein Dorf im Bewegung,
Karlsruhe, 1995.
103
Vladimir Geiger
Semeljci, Kešinci:
–– Anton Utri, Johann Schnapper, Heimatbuch Semelzi und
Keschinzi, Slawonien. Zur Erinnerung an unsere einstigen
Heimatdörfer, Graz-Linz, 1992.
Šidski Banovci:
–– Philipp Grumbach, Schidski Banovci. Geschichte einer
deutschen Tochtersiedlungen in Syrmien, Stuttgart, 1975.1,
1986.2
Tomašanci, Gorjani, Ivanovci:
–– Josef Werni, Konrad Reiber, Josef Eder, Heimatbuch Tomaschanzi - Gorjani. Zur Erinnerung an unsere einstige Heimat
in Slawonien, Ruit bei Stuttgart, 1974.
Velika Mlinska, Veliki Pašijan i Mali Pašijan:
–– Jakob Bentz (Hrsg.), Groß Mlinska. Die Geschichte eines
hessischen Dorfes in Kroatien. Die Geschichte der Deutschen
von Groß Mlinska mit seiner Verbindung zu den Nachbardörfern Groß und Klein Pašijan und den anderen hessischen
Dörfern dieseits und jenseits der Ilowa, Ehringshausen, s.a.
[1984.]
Velimirovac:
–– Leopold Karl Barwich, Menschen zwischen Welten. Heimatbuch Welimirowatz. Zur Erinnerung an unser deutsches
Dorf in Slawonien, Reutlingen, 1985.
Vinkovačko Novo Selo:
–– Johann Bader, Josef Jakober, Familien- und Sippenbuch
Neudorf bei Vinkovci. Ortssipenbuch 1819-1944-1986,
Hörsching, 1986.
Vinkovci:
–– Valentin Oberkersch (Red.), Heimatbuch der Deutschen aus
Vinkovci und Umgebung, Biberach, 1975.
Viškovci:
–– Johann Possert, Viškovci Heimatbuch. Zur Erinnerung an ein
kleines Bauerndorf, Lieboch, 1989.
104
O Nijemcima u Hrvatskoj
Vučevci:
–– Wilhelm Andreas Zimmermann, Dorfchronik Wutschewzi
1850 – 1945, Grünstadt, 2001.
Vukovar:
–– Hans Schreckeis, Wukowar. Alte Hauptstadt Syrmiens. Die
Donauschwaben in Stadt und Umgebung, Salzburg, 1990.
SUMMARY
Vladimir Geiger
ETHNIC GERMANS IN CROATIA
Larger groups of ethnic Germans first appeared in eastern and southeastern Europe during the Middle ages. During the early 13th century
and later, smaller groups of ethnic Germans settled in Panonian region
of Croatia. The real origin of these German settlers is not always clear.
They were called Saxons, but they also came from other German provinces. Most of them were craftsmen and merchants. The number of settlers is also difficult to establish and they mostly lived in towns and near
mines. The liberation of the Panonian area from the Turkish occupation
led to a large scale settlement of Germans in the Danubian area and
Croatian provinces. During the 18th century Germans and other foreigners, mostly craftsmen and Roman catholics began settling in Croatian
towns, and smaller number also settled as farmers in villages. From the
early 19th century and especially from the mid 19th century a large scale
settlement of Germans in Croatia (Slavonia, Syrmia and Baranja) began.
Most of them were farmers, some were also craftsmen. Majority were
Roman catholics, but some were also Protestants. They were known as
Swabians, but they also came from other German provinces. This German settlement would in the future give an important influence on ethnic, cultural, economic, political and other aspects of life in the Panonian part of Croatia. Settlement of Germans in the southeastern Europe
and Croatia reached a peak during the early 20th century. Around half
a million ethnic Germans lived in the Kingdom of Serbs, Croats and
Slovenians (Yugoslavia). This number remained unchanged until the
World War II. Around 150.000 ethnic Germans lived in the Independent
105
Vladimir Geiger
State of Croatia, mostly in Syrmia, Slavonia and Bosnian Sava river basin. In the final period of World War II around 110.000 ethnic Germans
fled from the Independent State of Croatia. Around 30.000 remained in
their homes and some of them were sent to Yugoslav camps and most of
them later left Yugoslavia. First post-war population census was made in
1948 and according to it only 55.337 ethnic Germans lived in Yugoslavia (10.144 in Croatia) at that time. Every following population census
registered the constant fall of the number of ethnic Germans in the Yugoslav population. Many of them moved out of Yugoslavia or underwent
assimilation. For this reason, only several thousand ethnic Germans and
Austrians today live in the Republic of Croatia.
106
Jadranka Grbić Jakopović
IDENTITET I IDENTIFIKACIJSKI PROCESI:
SUVREMENE ANTROPOLOŠKE TEORIJSKE
ORIJENTACIJE, STRATEGIJE I PRAKSE
Zanimanje za identifikacijske procese, odnosno njihov rezultat: identitet, kao integralni dio procesa modernizacije, javlja se
u svim društvima na njezinu putu, bez obzira kakve su ideološke
provenijencije. Naime, smatra se: „… kako je u predmodernim
društvima identitet bio oblikovan neposrednim društvenim i kulturnim kontekstom u kojem je čovjek kao pripadnik kolektiva,
živio. Predodžbe i vrednote zajedničke skupini u velikoj su mjeri
određivale tko pojedinac jest. Nasuprot tomu, drže teoretičari
modernoga doba, u kontekstu modernosti izgubila se sposobnost aprirornoga smisla društvenim subjektima. Tradicija se ne
nameće pojedincu, već je on relativno slobodan da sam definira
vlastito kulturno nasljeđe, u suglasju sa svojim potrebama i
željama, ali i prisilama kojima je izložen. Teorije modernosti
pojedincima ostavljaju široki prostor za samoizgradnju i samodefiniranje, a konstrukciju identiteta drže projektom pojedinca u
cilju razvoja vlastitoga, ‘istinskoga’ sebstva“.155
U okviru sintagme ‘traganje za identitetom’ (simptomatično
popularne od posljednjih desetljeća dvadesetoga stoljeća do
danas), antropološka literatura u posljednjih je pola stoljeća proizvela brojne, često međusobno kontradiktorne teorije usmjerene
na afirmaciju i reafirmaciju kulturnih, etničkih, nacionalnih i
inih identiteta.
Ipak, među tima brojnim teorijskim promišljanjima i raspravama mnoge su se s vremenom pokazale nedostatnima za objaš155
Usp. Jasna Čapo Žmegač, Srijemski Hrvati: etnološka studija migracije,
identifikacije i interakcije, Zagreb, 2002.
107
Jadranka Grbić Jakopović
njenje realnih društvenih procesa koji su se odvijali. Reklo bi se,
pregazilo ih je vrijeme. Nije se tome za čuditi, jer promišljanja o
ideji zajednice i zajedništva, što bi bilo primarno i elementarno
objašnjenje identiteta, kazuju da se ova ideja začela davno:
u doba kad je našim planetom hodio naš davni predak, homo
sapiens sapiens, koji je iz posljednjega ledenog doba ostavio
za sobom predragocjene tragove koji, među ostalim, govore
da su ljudi toga doba itekako umjeli simbolizirati svoju grupnu
pripadnost. Primjerice, spiljske slikarije kazuju nam da su spilje
bile prostor društvenoga okupljanja, prostor kulturnoga, religijskog i umjetničkoga izražavanja. Ili: mezolitske populacije koje
su primjerice nastanjivale Đerdap u trenutku kada dolaze prvi
neolitski zemljoradnici i stočari, po svoj prilici su pokazivali
svoje „pravo na zemlju“ i svoj identitet kroz ribolike figurine
s Lepenskoga Vira, kroz sahranjivanje pokojnika ispod podova
kuća, kojima su kao priloge (poputbinu) potomci stavljali zube
riba i jelenje rogove, moguće znake rodovske/grupne pripadnosti.156 To bi imalo značiti, da premda ljudi davno minulih vremena
nisu imali osviješten koncept identiteta i nisu poznavali pojam
kulture, ipak su poznavali načine da se kulturno izraze na sebi
svojstven način, da su poznavali idole i/ili bogove svoje kulture i
da su jasno razlučivali sebe od drugih.157 A kada su, prema nekim
autorima, primjerice A. D. Smithu,158 eneolitske populacije, zbog
katastrofalnih suša izazvanih klimatskim promjenama, krenule
poput suvremenih migranata „trbuhom za kruhom“ iz Euroazije
u najmanje tri velika smjera, put Žute rijeke, Mezopotamije i
Nila te se u migratornim destinacijama prepuni stresova i tjeskoba zbog napuštanja zavičaja i promjene načina /stila života
počeli adaptirati na promjene u okruženju, te kada ih je sustigla
Usp. Ivana Radovanović, Some aspects of burial procedure in the Iron
Gates Mesolithic and implications of their meaning, Starinar 47, 9-20., 1996.;
Zahvaljujem searheologinji dr. sc. Seleni Vitezović na uputi u ovu bibliografsku jedinicu.
157
Ernest Gellner, Nation, Culture, Identity. Oxford, 1986., 12.
158
Usp. Anthony D. Smith, The Origins of Nations, u: Becoming National.
A Reader, ur. G. Eley, R. G .Suny. New York, Oxford, 1996., 998.
156
108
Identitet i identifikacijski procesi ...
nostalgija za starim krajem i starim načinom života, tj. „zlatnim
vremenima“, što su činili? Logično: stvorili su („izumili“) nove
ritmove, nove mitove, privrženost novom zavičaju, nova vjerovanja/religije, institucije, društveno se raslojili. Ipak, osim novih
društvenih i političkih struktura (bilo rudimentarnih bilo sofisticiranih), održale su ih, među ostalim i emocije: nostalgiju za
prijašnjim životom ali i lojalnost novoj domovini koje današnja
literatura rado imenujenovim lokalizmom ili novom zavičajnošću. To su bili mehanzmi i mediji u razvoju nove kulture, novoga
identiteta, nove vrste zajednice i zajedništva, hajdemo se usuditi
reći re/generacije osjećaja pripadanja svojoj zajednici, tj. etniji,
po spominjanom Smithu. Prema tom autoru, od prapovijesnih
vremena, pojam zajednišva, u starijoj literaturi nazvanoga etnos
(u smislu neke neodređene svijesti o „narodnosti“) postepeno se
oblikovao tijekom vremena, npr. od...antičkih vremena, srednjega
vijeka, do recentnijih vremena..., primjerice do Francuske revolucije 1789.g. ne poprimivši neka određena značenja osim opće
ideje o zajedništvu. No, u toj je ideji koncentriran cijeli inventar
obilježja koji je za zajednicu ključno značajan: zajedničko ime,
mitovi o precima i porijeklu, spoznaja o kontinuitetu kroz zajedničku povijesnu sudbinu, životni prostor (zavičaj i/ili domovina)
i osjećaj međusobne solidarnosti. A budući da u znanstvenoj
zajednici nema većih otpora ovakvoj Smithovoj re/konstrukciji,
čak štoviše, dobila je značajnu potporu, dalo bi se zaključiti da se
svijest o zajedništvu, tj. etnos, unutar zajednica kakve su recimo
bile etnije, razvija usporedno s razvojem čovjeka, te se uvrštava
u jednu od temeljnih ljudskih, a u znanstvenom smislu i jednu od
temeljnih antropoloških kategorija. Ukratko, to je antropološka
konstanta koja se u povijesti iskazivala i iskazuje na različite
načine, ovisno o strukturi zajednice i načina interakcije.159
159
Ibidem; usp. Emil Heršak, Leksikon migracijskog i etničkog nazivlja.
Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, 1998.; Olga Supek, Etnos u etnologiji
i kulturnoj antropologiji, Zgodovinske vzporednice slovenske in hrvaške etnologije 5, Knjižnica Glasnika SED 18, 29-60, Ljubljana, 1988.
109
Jadranka Grbić Jakopović
Starija etnološka i antropološka praksa, inspirirana devetnaestoljetnim romantičkim književnim pokretima kao i pokretima
za nacionalnu afirmaciju, emancipaciju i izgradnju nacionalnih
država, tretirala je etnos kao prirodnu, urođenu (primordijalnu),
nepromjenjivu, trajnu, čak biološku pojavu, kao inherentno svojstvo neke zajednice proizašlo iz njezinoga kulturnog repertoara
i tradicije. Istraživanja su se pretežno fokusirala na etnogenezu i
kulturološko opravdanje ovakvih ideoloških i političkih pokreta
i programa. Naime, kako je slikovito napisala Olga Supek, bilo
je to doba kada su se „teška mjesta u razumijevanju društvenoga
života naprosto pripisivala kulturi“.160 No, takvi su pristupi ujedno
odraz europske društvene situacije u to doba, kada je za većinu
stanovništva tek predstojalo identificiranje s većim nacionalnim
zajednicama. Ta se vrsta identifikacije ponegdje u literaturi nazivala infrancionalnim lokalizmom,161 pri čemu su faktori identifikacije bili teritorij (selo ili grad), religija (župna crkva ili katedrala) i
vlast (bez obzira da li se radilo o lokalnom feudalnom gospodaru
ili organiziranijoj političkoj vlasti). Svakako valja pribrojiti postojanje normi i vrednota kojih su se svi pridržavali i poštivali ih
i najposlije, osjećaj zajedništva. Taj osjećaj je ranija etnologija i
kulturna antropologija nazivala etnosom. Takvo poimanje zajedništva poticalo je istraživanja za njegovim specifičnostima, možda
bolje reći (u duhu devetnaestoga stoljeća) specifičnostima naroda,
a istraživanje je počinjalo i završavalo istraživanjem jezika,
običaja, vjerovanja, mitova, usmene književnosti...ono što je bilo
„narodno“, bilo je prirodno, urođeno i univerzalno.162 U tome je
duhu, kao znanost o narodu i narodnoj kulturi kao „čuvaru etnijskih biljega“163 na koncu devetnaestoga stoljeća kao samostalna
znanost konstituirana i hrvatska etnologija.
Olga Supek, „Etnos u etnologiji i kulturnoj antropologiji“., 152.
Usp. Carlton Hayes, Nationalism: A Religion, New York, 1960.
162
Usp. Olga Supek, „Etnos u etnologiji i kulturnoj antropologiji“.
163
Usp. Atun Radić, „Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom
životu“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga 2, Zagreb,
1897.
160
161
110
Identitet i identifikacijski procesi ...
Premda statični i prilično neoperabilni, takvi su pristupi
prilično dugo opstojavali u etnologiji i kulturnoj antropologiji,
otprilike do polovice dvadesetoga stoljeća, kada se radikalno
mijenjaju. Promjena je bila nužna, jer se etnos počeo povezivati
s globalnim odnosima moći i svjetskim ekonomskim sustavom i
poretkom. Tada je postalo neodrživo gledište po kojem je etnos
prirodno, primordijalno i statično stanje. Počeo se promatrati iz
povijesne perspektive. Drugim riječima, etnos, koji je u novim
okolnostima doživio i renominaciju u etnicitet, identitet...,
promišlja se simboličkim, komunikacijsko-interakcijskim,
funkcionalističkim i političko-ekonomskim okvirima.164
Neke su se pak teorije, premda su slijedile promjenu
društvenih procesa, pokazale ne toliko nedostatnima koliko i
pogrešnima. Među njima prednjače one o deetnizaciji društva,
koja je trebala rezultirati pojavom novih nad/supraidentiteta.
Tako su recimo do šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća
nositelji progresivne i liberalne misli na zapadu očekivali, da će
sa sve većom razvijenošću i bogatstvom društva, povezivanje
ljudi na temelju etničke pripadnosti i kulturnoga zajedništva
gubiti na značenju i ustupiti mjesto drugim vrstama i oblicima
društvenih zajednica, na primjer onima (ili prije svega onima)
koje u svojim temeljima imaju zajednički ekonomski interes.
Na istoku se pak poslije Oktobarske revolucije i osobito nakon
Drugoga svjetskog rata, uspostavom socijalističkih država očekivalo da će socijalizam ostvarenjem svoga temeljnog cilja, a
to je ujedinjavanje radništva,165 ići prema konačnom uklanjanju
nacionalnoga osjećaja, stvaranjem ili izgradnjom «socijalističke
Usp. Olga Supek, „Etnos u etnologiji i kulturnoj antropologiji“.
«Socijalizam ide uopće za ujedinjenjem čitavog radnog svijeta. Integracija je dakle njegov imanentni cilj, a prema tome on teži i za uklanjanjem svih
pregrada, koje dijele narode. Socijalizmu je svojstven internacionalizam, dakle
pokret za uklanjanjem nacionalnoga i to povezivanjem sviju nacija u jedan
okvir demokratske ravnopravnosti i slobode. Krajnji cilj takvog razvitka predstavlja kozmopolitizam, kada će ljudi….biti bez nacije i građani svijeta» (Ferdo
Čulinović, „Nacija i etnička zajednica“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga 45, 215-239, 1971:239).
164
165
111
Jadranka Grbić Jakopović
nacije», dakle nekom vrstom internacionalizacije. Riješit će se
pitanje etničke i nacionalne različitosti tako što će ona u novim
društvenim odnosima socijalističkoga tipa iščeznuti odnosno
odumrijeti kao nepotrebna. Radnička će klasa, tvrdilo se, ostvariti
postupnu ali potpunu integraciju svih naroda u jednu nadnaciju:
«… s perspektivnim razvitkom nacija do internacionalizma i do
kozmopolitizma».166 U ranijim socijalističkim fazama smatralo
se da će se taj cilj ostvariti kroz desetak godina. No, poučeni
iskustvom (tj. realnom situacijom u svijetu i objektivnim problemima i sukobima na etnonacionalnoj osnovi u socijalističkim
državama), u kasnijim su fazama, ne odustajući od «krajnjega
cilja socijalizma» revidirali stanovišta te realizaciju toga cilja
ipak vidjeli u «dalekoj budućnosti».167
Na zapadu (pretežno u Sjedinjem Američkim Državama)
se potvrda ovakvim očekivanjima pronalazila u onome što se
zapravo događalo pred očima istraživača: još su kao eho društvenih procesa iz prve polovice dvadesetoga stoljeća odzvanjali
glasovi o adaptaciji i svojevrsnoj težnji za uniformnošću u svim
vidovima života druge (te dijelom treće generacije) imigranata.
Sintagma melting pot ili ‘lonac za topljenje/taljenje’ postala je
simbolom tijesno povezana s američkim društvom, kojoj je novija
povijest počela suživotom različitih naroda i rasa, bez presedana
u dotadašnjem svijetu.
Površna promatranja kao i da su davala za pravo pretpostavkama da će se u trećoj generaciji useljenika168 izgubiti
sve kulturne, jezične i druge razlike te da će doći do potpune
asimilacije pojedinih naroda i pretapanja u jednu monolitnu
i homogenu masu. Ne može se također poreći niti to, da je u
socijalističkim državama projekt stvaranja supraidentiteta (npr.
sovjetske nacije, jugoslavenske i sl.) polučio određene efekte
Ibidem, 215.
Ibidem.
168
Usp. Ružica Čičak Chand, Migracije i etničnost: osnovne značajke južnoazijske dijaspore u Velikoj Britaniji, Migracijske teme 4, 289-309, 1996.
166
167
112
Identitet i identifikacijski procesi ...
što je autorima tih prognoza davalo određeni stupanj sigurnosti
da su iste ispravne.
Pa ipak, dogodilo se nešto potpuno suprotno. Različitost
ljudi i njihovih identiteta potvrdila se, s jedne strane, kao društveni fenomen „dugoga trajanja“ i perzistentnosti, što je srušilo
uvjerenje kako merkantilno-industrijska revolucija sadrži realnost više vrijednosti od npr. etniciteta i kulturne posebnosti.169
S druge strane, zanemarivanje različitosti temeljeno na marksističkoj ideologiji i proročanstvo o nestanku etničkih i kulturnih
razlika usporedno s nestankom klasa nije se ispunilo, baš kao
što se nije ostvarila ideja o nastanku socijalističke nacije i
internacionalizma.170 Upravo kao reakcija i opozicija tome,
na svjetlo dana pojavljivalo se nezadovoljstvo „različitih“,
prije svega isticanjem onoga (očito) esencijalno različitoga:
etničkoga i nacionalnoga.171 Drugim riječima, potvrdilo se da
bez obzira što je osjećaj identiteta individualan, podrazumijeva
osjećaj pripadnosti zajednici jer je potreba za udruživanjem i
povezivanjem s drugim ljudskim bićima imperativna ljudska
potreba,172 a da je upravo etnički identitet moguć primarni
društveni identitet.173
U razdoblju iza Drugoga svjetskog rata, a osobito 1960-ih
godina, kada se povećava interes za istraživanjem identiteta,
ali kojega je tadašnja znanstvena retorika nazivala etnicitetom,
radi lakše operabilnosti i većih mogućnosti anlitičkih pristupa
istraživanju, netom ga zamijenila s dotadašnji terminom etnos174
169
Joshua Fishman, Social Theory and Ethnography: Language and Ethnicity in Eastern Europe, u: Ethnic Diversity and Conflict in Eastern Europe, ur.
P.F.Sugar. Santa Barbara: CA: ABC-Clio, 1980., 77.
170
Usp. Gordana Ljuboja, Savremene sovjetske i zapadne teorije o etnosu,
Sociologija 1, 97-117, 1988.
171
Dunja Rihtman-Auguštin, O konstrukciji tradicije u naše dane. Rituali,
simboli i konotacije vremena, Narodna umjetnost 1, 25-42, 1992., 25.
172
Erich Fromm, Zdravo društvo, Zagreb, 1984., 31.
173
Richard Jenkins, Social Identity, London, New York, 1996., 65.
174
Ovaj je interes velikim dijelom provociran pojavom vala društvenih procesa koji su u svojim temeljima imali etničke i nacionalne zahtjeve, tzv. etnič-
113
Jadranka Grbić Jakopović
(a sve dakle iz čvršćeg uvjerenja da je upravo etnička dimenzija
identiteta ona koja je ključna u procesu identifikacije), dolazi
do značajnih teorijskih i metodoloških promjena u etnologiji
i sociokulturnoj antropologiji. Počinje se opisivati dinamični
i procesni karakter društvenih cjelina (zajednica) i njihova
kompleksnost. Pojam etniciteta postaje dominantan predmet
istraživanja upravo zato jer implicira dinamičnost, kontakt, adaptaciju i sl., što sve skupa podrazumijeva promjenu. Čak štoviše,
istraživanje etniciteta postaje istraživanje odnosa i međuodnosa,
a ne kulturnoga repertoara i kulturnih svojstava neke zajednice,
jer se s manje ili više odstupanja pojam (tj. etnicitet) vezivao ne
samo uz klasifikaciju ljudi nego i uz grupne međuodnose. Na
koncu konca etničkim grupama i njihovim identitetima pristupalo
se kao posljedici međusobnih kontakata, a ne izolacije, zatim i
kao posljedici p/održavanja zajedničkih ideja koje im „kazuju“
da su „svoji“. Drugim riječima, etnicitet se počeo sagledavati
kao esencijalni aspekt grupnoga odnosa a ne grupnoga posjedovanja. Etnicitet je slijedom toga društveni identitet, jer se temelji
na kontrastu „nas“ sa svima drugima, označen metaforičnim ili
fiktivnim srodstvom. Etnicitet je i pobjednik i gubitnik u interakciji, značajan aspekt kreiranja identiteta. U tome je smislu
etnicitet podjednako kulturni, društveni, politički, organizacijski
i simbolički aspekt življenoga iskustva.175
U raspravama o identitetu i procesima identifikacije, posljednjih se pola stoljeća mijenjala terminologija i teorijska praksa.
Svaka je nova orijentacija pronašla nešto nedostatno u onima
koje su joj prethodile. Kada je primjerice u hrvatskoj znanosti
društvene i humanističke provenijencije, osobito u posljednjih
dvadesetak godina, zavladalo doba različitih antropologija, bilo
je razvidno kako je svaka imala (i/ili ima) ambiciju dati neki svoj,
kim oživljavanjem, čije pak korijene treba tražiti u tada sve očitijem odnosu globalnoga razvoja i nejednakosti.
175
Radi se o tzv. „emskoj kategoriji askripcije“, usp. Thomas Hylland Eriksen, Ethnicity, race and nation, u: The Ethnicity. Reader, 2003. ur. M. Guibernau, J. Rex. Cambridge: Polity Press, 33-42, 2003.
114
Identitet i identifikacijski procesi ...
po mogućnosti ekskluzivni logos o anhtroposu, u terminološkoteorijskom repertoaru tek se s nostalgičnom notom prisjećalo
etničke jezgre, naroda i narodne kulture, narodne duše i svijesti,
samosvijesti, etnosa, pa s malo više respekta etniciteta. Prioritet
su nad dotadašnjim glavnim predmetom istraživanja – kulturom,
zauzeli identiteti i identifikacijski procesi koji imaju svjedočiti o
interakciji tradicije i suvremenosti, o projektima koji teže objasniti
potrebe, snove, želje, fantazije, zamišljanje prostora i vremena,
o povezivanju ljudi kroz unifikaciju i divergenciju, o glokalnim
identitetskim hibridima kao nus-produktu ali i konstitutivnom
elementu globalne realnosti.
O identitetu, koji je još brže nego što se to dogodilo s etnicitetom, postao središnji pojam u društvenim i humanističkim
znanostima, počelo se govoriti kako je: primordijalan, esencijalan,
konstruiran, sporan, složen, mnogostruk, polisemičan, izlomljen,
proturječan, rastezljiv …176 i u svakom slučaju nestabilan produkt
niza društvenih utjecaja. U ranijim fazama upotrebe pojma, koji
je, kako se smatra ušao u antropologiju kroz psihosocijalnu teoriju
razvoja ličnosti E. H. Eriksona i njegovu definiciju individualnoga
identiteta kao najvažnijega dijela osobnosti,177 najčešće se smatralo
da je identitet: „…istovjetnost sa samim sobom…. jednakost po
onome po čemu nešto ili netko jest, odnosno odgovor na pitanje:
tko smo, i po čemu smo to što jesmo, kako ili kome individualno ili
kolektivno pripadamo odakle dolazimo kamo i kuda idemo?....“.178
Drugim riječima, identitet je sagledavan kao sveobuhvatna jednakost bez unutarnje diferencijacije. Nadalje, promišljalo se o tome
kako identitet u psihološkom smislu ima značenje jedinstvenosti
176
Usp. Jadranka Grbić, Primordijalno, esencijalno, apstraktno, imaginarno,
konstruirano, sporno, ili? Modeli i pristupi istraživanju identiteta, u: Zavičajni
muzej, osnovati ili spaliti?, ur. N. Rittig Beljak, Zagreb: Zajednica Nijemaca u
Hrvatskoj, 36-48, 2005.
177
Usp. H. Erik Erikson, Omladina, kriza, identifikacija, Titograd, 1976; H.
Erik Erikson, and the Life Cycle. New York, 1994.
178
Nikola Skledar, Simboli i socio-kulturni identitet (prilog antropologijskom pristupu), u: Simboli identiteta. ur. D. Rihtman-Auguštin, Zagreb: hrvatsko etnološko društvo, 7-19, 1991., 13.
115
Jadranka Grbić Jakopović
i krajnje individualnosti osobe, predstavlja u pravom smislu te
riječi esencijalnu različitost svakoga čovjeka ponaosob, dok se u
društvenom smislu odnosi na zajedništvo i sličnost, te je stoga
idealan medij za međusobo povezivanje ljudi uz osjećaj širega
zajedništva: pripadanje grupi na temelju određenih zajedničkih
karakteristika. Termin se dakle mogao primjenjivati i na pojedince
i na kolektive.
U kasnijim su se fazama mijenjala pitanja i naravno odgovori. Najkraće rečeno: od traganja za pitanjem što čovjek jest
i što „ima“ ili: što „posjeduje“ u smislu identiteta, učinjen je
zaokret prema pitanjima što čini s onim što „ima“ ili: što „posjeduje“, kako time manipulira i pod kojima uvjetima. Fokus se
dakle pomiče s identiteta kao statičnoga pojma prema dinamici,
procesnosti i kontekstualnosti, samim time prema višedimenzinalnosti, pluralitetu. Identitet u singularnom smislu zamijenili
su identiteti i identifikacijski procesi. Time je – kao tada već
neupotrebljivo - napušteno esencijalističko poimanje identiteta
koje ga je tretiralo kao prirodnu, inheretnu i temporalno-spacijalno nepromjenjivu kategoriju i ustupilo mjesto tretiranju
etnosa/etniciteta/identiteta kao subjektivne kategorije u funkciji
društvene interakcije.179
Slijedom toga, identitet kao psihološki i društveni fenomen
zbog višestrukoga je značenja potisnuo dotadašnji ključni pojam
antropološke literature – kulturu.180 Taj je pomak dakle rezultat
teorijskih preorijentacija, odnosno pomaka teorijskih promišljanja
i postavki koje su apostrofirale pomak s objektivnoga na subjektivno, te s kolektivnoga na individualno. Identiteti nisu nikada
jedinstveni, niti singularni, konstantno se mijenjaju, umnažaju
preko različitih diskursa, praksi i pozicija koje pak međusobno
179
Usp. Fredrik Barth, Introduction, u: Ethnic Groups and Boundaries:
The Social Organization of Cultural Difference, ur. F. Barth, Boston, str.9-38,
1969.
180
Usp. Anthony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community, London, 1985; Jasna Čapo Žmegač, Srijemski Hrvati: etnološka studija migracije,
identifikacije i interakcije.
116
Identitet i identifikacijski procesi ...
interferiraju.181 Identiteti su s jedne strane povijesno promjenjivi,
a s druge im se promjenjivost umnaža konstantnim laviranjem
na poziciji individualnoga naspram kolektivnoga gdje generiraju
najsnažniju afektivnost. Baš kako je utvrdio E. Fromm: čovjekova
potreba za udruživanjem s drugim ljudskim bićima imperativna je
ljudska potreba.182
Premještanje fokusa i lokusa istraživanja, tj. s kulture na
identifikacijske procese, tj. s objektivne analize kulturnoga
repertoara na subjektivni doživljaj življenja svakoga pojedinca
ponaosob, znači u stvari da su na djelu bili višestruki pomaci, a
svi kao rezultati teorijsko-metodoloških preorijentacija i naravno
onih koji su ih nužno slijedili: terminoloških. Usporedno s napuštanjem stajališta da je moguća objektivna opservacija i analiza
realnosti, tj. da se svijet može objektivno promatrati i analizirati,
taj se stav reflektirao u napuštanju shvaćanja da je kultura koherentni, homogeni, fiksirani i statični sustav mišljenja, vjerovanja,
obrazaca ponašanja183 i istodobno inherentni sustav istoga, koji
pak može obilježiti/obilježavati samo jednu, „tu i nijednu drugu“
zajednicu. Drugim riječima odbačene su teze da je uz određenu
zajednicu (npr. narod) vezana samo jedna, određena i uvijek ista
kultura.184
181
Stuart Hall, Kome treba identitet?, u: Politike teorije, zbornik rasprava iz
kulturalnih studija, ur. D. Duda. Zagreb, 357-374, 2006., 360.
182
Erich Fromm, Zdravo društvo, 31.
183
Usp. Jasna Čapo Žmegač, Srijemski Hrvati: etnološka studija migracije,
identifikacije i interakcije, 16-20.
184
Ipak pomalo čudi da je tome tako dugo trebalo, naime, na tome su tragu
(doduše samo tragu, ali jasnom i vidljivom) bili donekle još 1890-ih Antun
Radić, usp. Antun Radić, Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom
životu; još Širokogorov 1930-ih, usp. Dunja Rihtman Auguštin, Što dugujemo
Širokogorovu? Prilog teoriji etnosa, Migracijske teme 2-3, 123-130, 1989, pa i
Millovan Gavazzi u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća, usp. Milovan Gavazzi,
Kulturna analiza etnografije Hrvata, Narodna starina VII, 115-144, 1928; Milovan Gavazzi, Vrela i sudbine narodnih tradicija. Kroz vremena, prostor i ljude,
Zagreb 1978; Milovan Gavazzi, Godina dana hrvatskih narodnih običaja. II.
novo priređeno izdanje. Zagreb, 1988. i dr.
117
Jadranka Grbić Jakopović
Usvojena su nova gledišta o kulturi kao otvorenom ‘polju’
na kojem se kroz interakciju individua s drugim pripadnicima
kolektiva (svojega i bilo kojega drugoga, ovisno o opsegu
komunikacije) reinterpretiraju vlastite pozicije u društvu, vlastiti
procesi kulturnoga kreiranja, vlastito participiranje u kulturi,
ukratko: usvojeno je gledište o dinamiziranju korelacije kulture
i ljudi, što je u konačnici doista dovelo do umnažanja broja
raznolikih identifikacijskih strategija i praksi, s istim ciljem:
razumijevanje sebe samoga/samih.
Kada se dakle dogodila ta revolucija u teorijsko-metodološkoterminološkoj evoluciji poimanja sebe samoga, odnosno kada
se s fiksnoga i datoga prešlo se na kreiranje, još preciznije kada
se uvidjelo da pojedinac sam kreira svoju kulturu – u procesu
identifikacije,185 diferenciranje teorijske raznolikosti u istraživanju
identiteta išlo je u više pravaca. Slikovito ali istinito napisao je
Stuart Hall da se pojam identiteta našao u centru prave „diskurzivne eksplozije“.186 Postao je pravi krik mode u humanističkim i
društvenim znanostima i zapadnoj kritičkoj teoriji.187
S napuštanjem teorijskih postavki strukturalizma i funkcionalizma, a posebno od osamdesetih godina prošloga stoljeća
naovamo, na području istraživanja identifikacijskih procesa
ponovno je vrlo utjecajna bila socijalna psihologija te psihologija
ličnosti.188 Dakako, u pokušaju deskripcije i razumijevanja ove
nove dimenzije društvene i ine dinamike, sve su antropološke
znanosti i znanstvene discipline dale svoj znatan (interdicipli185
Usp. Senka Božić-Vrbančić, Diskurzivne teorije i pitanje europskog
identiteta, Etnološka tribina31, 9-38, 2008.
186
Stuart Hall, Introduction: who needs Identity?, u: Questions of Cultural
Identity, ur. S. Hall, P. De Guy. London et al., 1-17, 1996., 357.
187
Ivo Banac, Protiv straha, Zagreb, 1992., 88.
188
Usp. H. Erik Erikson, Omladina, kriza, identifikacija; H. Erik Erikson,
Identity and the Life Cycle New York, 1994.; Henry Tajfel, Social Identity and
Intergroup Behaviour, Social Science Information 2, 65-93, 1974; Henry Tajfel & John C.Turner, The Social Identitty Theory of Intergroup Behaviour, u:
Psychology od Intergroup Relations, ur. Worchel, S., Austin, W.G. Chicago,
7-24, 1986.; i dr.
118
Identitet i identifikacijski procesi ...
narni) doprinos znanstvenoj praksi, pa se javlja više istraživačkih
paradigmi. Tako neke promoviraju pojam hibridnih identiteta,
pod čime se pretpostavlja neka vrsta sinkretizma, kreolizacije,
miješanja i koegzistencije ‘staroga i novoga’, višesmjernost
kulturne transmisije i pojava novih, višedimenzionalnih identiteta. Npr. Hall takvu hibridnost naziva ‘novim etnicitetom’, no
sada je to ona vrsta etniciteta lišena fiksnih i fiksiranih granica,
nepredvidljivih u genezi, trajanju i transformaciji. Dakle, nisu to
stari oblici postojanja razlika i jasnih identitetskih kategorija, ali
nisu to niti melting pot identiteti. To je vrsta novoga, trećeg oblika,
prostora, još bolje: trećega polja u kojima identitetski resursi (npr.
povijest, jezik, kutura i dr.) nisu relevantni sami po sebi, nego po
načinu kako nastaju, zatim kako ih akteri identifikacije, tj. njihovi
nositelji koriste, koji im smisao pripisuju i u koju svrhu tj. zašto
i kako čine to što čine. Ovo polje jest zamišljeno i simboličko,
iracionalno i konstruirano, nikad dovršeno.
Ono što se od inauguriranja novih paradigmi provlači kao
misao vodilja nazire se u sljedećim postulatima: identiteti su
rezultat procesa identifikacije pojedinaca koji se (tj. procesi)
vrše uz pomoć više mehanizama, najviše psiholoških no uz
pomoć faktora koji se crpe iz socijalne sredine, tako se svaki
čovjek procesom identifikacije s jedne strane socijalizira, a s
druge se od društva i diferencira i distancira (individualizira).189
Slijedom toga svi su identiteti (individualni i kolektivni) složeni,
ovisni o promjeni koja je pak podložna konstrukciji te krajnje
dinamični društveni fenomeni.190 Naravno, u tome je smislu učinjena izvjesna rehabilitacija kulture kao onoga sadržaja u kojem
se traži inspiracija i motiv za selekciju onih njezinih dijelova
(kulturnih elemenata) koji svojom markantnošću i atraktivnošću
postaju distinktivna obilježja i glavno sredstvo za percepciju
sebe i drugih, tj za identifikaciju.
189
Čapo Žmegač, Srijemski Hrvati: etnološka studija migracije, identifikacije i interakcije., 20.
190
Usp. Anthony P. Cohen The Symbolic Construction of Community, London, 1985.
119
Jadranka Grbić Jakopović
IDENTITET/I: ISTOST I ZAJEDNIŠTVO,
RAZLIČITOST I GRANICE
Pokušaj uvijek zahvalnoga rezimiranja može izgledati ovako:
inspirirani valom društvenih procesa koji su se javljali u cijelome svijetu, s različitim sadržajima i oblicima, ali uvijek etnoidentitetske provenijencije, a koji su znanstvenim konsenzusom
nazvani etničko oživljavanje, šezdesetih godina dvadesetoga
stoljeća pojavila se nova paradigma istraživanja identiteta. Bolje
reći: nove paradigme. Među njima bilo je neobičnih kombinacija
koje su nanovo osvijetlile starije antropološke prakse te ih nekad
većim, nekad manjim udjelom toga osvjetljenja postavile na
nove istraživačke puteve. Među njima je primordijalistički pristup, koji na neki način evocira upravo spomenutu antropološku
praksu: poimanje etnosa kao prirodne, urođene, fiksne, statične
i nadasve primordijalne kategorije. Međutim, primordijalisti
druge polovice dvadesetoga stoljeća dobrano su se odmakli od
temeljnih postulata ove starije antropološke prakse.
Među primordijalistima vrlo se rado ističe Clifford Geertz,
jedan od najuglednijih američkih antropologa, poznat i kao tvorac tzv. interpretativne antropologije.191 Prema njemu i njegovim
istomišljenicima, primordijalne teorije tumače etnički identitet
kao primaran budući da pripadnost etničkoj grupi predstavlja
temeljni grupni identitet za sve pojedince. Kroz njega se prenose
emocije, instinktni, uspomene, neovisno od svjesnosti, odnosno
svjesne selekcije od strane nositelja te iste svjesnosti. Oni pretpostavljaju temeljnost udruživanja ljudi na etničkoj osnovi koja
pak leži u pretpostavci o zajedničkoj psihološkoj potrebi svih
ljudskih bića za pripadnošću, prihvaćenosti od strane drugih
i potrebi za samopoštovanjem. Među svim identitetima koje
čovjek može imati (i ima) upravo etnički identitet najpotpunije
odgovara tim potrebama, zato što etnička grupa u punom smislu
191
Usp. Clifford Geertz, Old Societies and New States., New York, 1963.,
Clifford Geertz, The Interpretation of Cultures, New York, 1973.
120
Identitet i identifikacijski procesi ...
predstavlja „utočište“ iz kojega čovjek ne može biti izbačen i u
kojem nikad nije sam. Ta primordijalnost etniciteta čini njegovo
bitno svojstvo koje se neovisno od odnosa, prenosi u grupi i
pomoću gupe. Naime, naglašavanjem emocionalnih i imperativnih karakteristika etniciteta fokus je na psihološkim i unutarnjim
dimenzijama etniciteta i tu je temeljni razlog da etnicitet ima
duboki značaj te da se etničke grupe održavaju upravo kroz
primoridjalne veze. Primordijalne veze su često gledane kao
neopisive, neizbježne i prisilne. S druge strane ne sugerira se da
je etnicitet sam po sebi primordijalan, urođen, fiksan i nepromjenjiv. Smatra se, naime da ga takvim vide sami nositelji te da je
primordijalnost njihovo poimanje etničkoga identiteta.
Nadalje, valja napomenuti da je za primordijaliste nekoliko
razloga etničke trajnosti i emocionalne značajnosti. Etnicitet
je s jedne strane socijalni konstrukt u okviru kojega se djeca
socijaliziraju i enkulturiraju, odnosno, razvijaju osjećaj etničkoga idenititeta paralelno usvajajući određena kulturna značenja
u interakciji sa svojim roditeljima i drugima, njima bliskima i
važnim ljudima. Rana identifikacija kroz takvu neformalnu
socijalnu interakciju proizvodi jasan osjećaj pripadnosti. Naime,
apsolutno svi (neophodni) elementi identifikacije kao što su
jezik, kulturne norme i ponašanje, religija i sl., isprepleteni su s
intimnim osobnim odnosom prema bliskma i važnima, te djeca u
najranijoj dobi nauče kojoj grupi pripadaju. Nadalje, sam proces
enkulturacije nastupa kod djece na način da se kulturna značenja
povezana s etnicitetom usvajaju i razvijaju kroz trajno postojanje emocionalnih interaktivnih okvira. Socijalni položaj postaje
apsolutna ukorijenjenost ili usidrenost, a kulturna značenja
osobna uvjerenja. To je načn na koji se etnicitet razvija i ljudi se
ne mogu odmaknuti od inicijalnih povezanosti i „habitusa“ koje
su razvili u najranijim godinama života. Podrška u okviru zajednice pojavljuje se manje-više spontano među članovima obitelji
te se lako širi na druge članove grupe uz pomoć običaja ili ideologije. To su emocionalna solidarnost i povezanost sa socijalno
okruženjem u mladim godinama koja se može lako transferirati
121
Jadranka Grbić Jakopović
u širu zajednicu (npr. naciju). Članstvo je pomoć i podrška, ali i
pojedinac je privlačan članstvu. U međusobnom su reciprocitetu
i povjerenju. Međutim, premda je zajednica otvorena za prijem
novih članova, ona zapravo svojim moralom upućuje da svatko
može biti njezin član kao i drugi „obiteljski članovi“ koji na
to imaju pravo (rođenjem i sl.), dok stranci ipak mogu biti iz
nje isključeni. Napokon, etnicitet odgovara na životno pitanje
o porijeklu, sudbini i na koncu: o značenju života. Stoga je
etnički identitet za primordijaliste ontološka kategorija. On je
reakcija na činjenicu da je pojedinac vrijedan član zajednice.
On re/generira vjerovanja o zajedničkom porijeklu, vjerovanja o
pozicioniranju pojedinca u prostoru i vremenu pa je logično da
se referira i na egzistencijalna pitanja. Rituali, mitovi, kulturni
heroji, spomenici, kipovi, povijesne bitke i najposlije groblja….
svjedoče o zajedništvu i pripadanju. Štoviše, primordijalisti
tvrde da upravo vezani pretpostavljenim vezama, ljudi pribjegavaju primarno etničkoj identifikaciji čak i u situacijama koje su
u kontradikciji s njihovim interesima.
Međutim, nije tako dugo trebalo da nadolazeće nove teorijske
orijentacije prisile primordijaliste na uzmak. Naime, uvidjelo
se da na etničku identifikaciju ima veliko značenje vanjska
kategorizacija i raspodjela moći ponekad više nego primarna
socijalizacija i enkulturacija. Stoga su novi trendovi uzimali
u obzir fluidnost i promjenjivost samoga pojma, svjesnost i
dinamičnost u procesima identifikacije, a osobito varijabilnost
povezanosti pojedinca od situacije do situacije što sve skupa
rezultira brojnim pomacima u identitetu.
S gledišta etnološke znanosti jedno od temeljnih djela nove
paradigme je zbornik Ethnic Groups and Boundaries. The
Social Organization of Cultural Difference, točnije uvodni tekst
urednika zbornika Fredrika Bartha pod doduše shvatljivim ali
ipak klišeiziranim nazivom: The Introduction, dakle: Uvod.192
192
Usp. Fredrik Barth, Introduction, u:Ethnic Groups and Boundaries: The
Social Organization of Cultural Difference, ur. F. Barth, Boston, 9-38, 1969.
122
Identitet i identifikacijski procesi ...
Ovaj naziv svojom jednostavnošću nije nagovještavao ono što je
uslijedilo: izvanrednu popularnost, prihvaćenost i održivost teza
koje su iznesene, čemu se dva i pol desetljeća kasnije čudio i sam
autor,193 kojega su uzgred budi rečeno zahvaljujući ovom Uvodu
neki autori prozvali klasikom teorijskoga modernizma.194
Barthova je temeljna postavka da niti jedna zajednica ne živi
u izolaciji, nego naprotiv u stalnoj je komunikaciji i interakciji s
drugima. U tome procesu iz nekih razloga, involvirane se zajednice
žele razlikovati i distancirati, stoga među sobom stvaraju granice,
želeći same sebe učiniti drugačijima i posebnima. To čine, prema
njima svojstvenim pravilima, na granicama, selekcijom odabranih kulturnih elemenata (simbola) i pripisivanjem (askripcijom)
istih kao osobito važnih i distinktivnih. Radi se dakle o procesu
distanciranja i razgraničavanja na temelju kulturnih karakteristika. No, ne manipuliranjem cjelokupnim kulturnim sadržajem
nego tek nekim, dakle odabranim kulturnim elementima iz toga
sveukupnog kulturnog repertoara. Naime, sukladno poimanju
procesnosti, povijesnosti i promjenjivosti kulture, osobita važnost
i distinktivnost tih nekih kulturnih elemenata također se mijenja
– time ne i identitet zajednice. Naime, prema ovome viđenju,
identifikacija jest trajni proces subjektivnoga razgraničavanja i
askribiranja, kojega ne ukidaju npr. a/trans/kulturacijski procesi.
Ujedno su lokalni, regio­nalni, nacio­nalni i s današnjega aspekta
nadasve supraidentiteti, za­pra­vo komplementarni: jedni druge ne
ukidaju. Ono što je u srži te čudnovate želje za posebnošću to
je, prema Barthu, subjektivni osjećaj pripadnosti i različitosti od
drugih.195
Dakle, nova paradigma odnosi se na dinamizirano shvaćanje
kulture i kulturne različitosti pri čemu je u središtu pažnje bila
Usp. Fredrik Barth, 1994.
Usp. Vjeran Katunarić, Sporna zajednica, Zagreb, 2003., 139 i dalje.
195
Usp. Fredrik Barth, Introduction, Enduring and Emerging Issues in the
Analysis of Ethnicity, u: The Anthropology of Ethnicity. Beyond ‘Ethnic Groups
and Boundaries’, ur. Hans Vermeulen i Cora Govers, Amsterdam, 11- 32,
1969.
193
194
123
Jadranka Grbić Jakopović
predodžba o jasno zacrtanim granicama među kulturama, zbog
čega su neki Barthovi interpretatori nazvali njegovu teoriju
teoriju graničnih transakcija. Prema temeljnoj Barthovoj tezi
proučavanje različitih kulturnih sadržaja zamijenilo je proučavanje komunikacijskih procesa unutar i izvan i između etničkih
grupa; od proučavanja unutrašnje konstitucije i povijesti neke
grupe prešlo se na proučavanje nastajanja i održavanja granica,
pri čemu je prvi uvjet za stvaranje i održavanje razlika, granica
ili etniciteta – društvena interakcija. Nadalje, Barth je formulirao askripciju određenih elemenata kulture kao efikasniji pristup
u istraživanju identiteta od prijašnjega u kojem je prioritet bio
opis, popis i geneza kulturnoga inventara. Time je istaknuo do
tada premalo problematizirane osobine etničkih grupa kao faktore društvenoga organiziranja i interakcije i zapravo poljuljao
prijašnje tvrdnje da se može staviti znak jednakosti između
etničkih grupa i kulturnih sličnosti i razlika.
Problem kulture tako se pokazao prvenstveno kao problem
previše ili premalo naglašenoga bavljenja kulturnim karakteristikama zajednice jer njezini pripadnici mogu u procesu međusobnoga razlikovanja i distanciranja koji puta upotrebljavati
određene kulturne karakteristike kao svoje markantne simbole
ili znakove ili ambleme kao distinktivna obilježja, koji puta ih
ignorirati a koji puta ih poricati pa ih se i odricati. Kada je na ovaj
način identitet određen kao oblik društvene organizacije kulturnih razlika (a ne kao stvar kulture same) predmet proučavanja
doista postaje komunikacija, interakcija, kreiranje i održavanje
granica među ljudima i kulturama.196
Sasvim razumljivo, koliko god i Barthova teorija bila revolucija u teorijsko-metodološko-terminološkoj evoluciji, nije
se „ukopila“ u baš sva istraživanja. Primjedbe su stizale s više
strana, a odnosile su se pretežno na to da je Barth prenaglasio
komplementarnost u interakciji, a zanemario kompeticiju i konkurenciju, da je zanemario značaj odnosa moći; da je podcijenio
196
124
Fredrik Barth, Introduction.,14-15.
Identitet i identifikacijski procesi ...
ulogu kulture i tradicije.197 No, nisu sve primjedbe bile na mjestu.
Naime, u raspravi o interakciji u ekološkim nišama,198 Barth
je jasno uočio i elaborirao pojam nadmetanja, konkurencije pa
i sukob, tj. „intenzivnijega političkog kontakta“.199 Ali na neke
primjedbe, koje je osvijestio i sam autor, dobiven je odgovor
nakon četvrt stoljeća. Naime, nakon spomenutoga zbornika iz
1969. g., dakle 1994. g., grupa etnologa i antropologa koji se bave
istraživanjem identiteta (Katherine Verdery, Anthony P. Cohen,
Eugeen Roosens, Hans Vermeulen, Cora Govers) a među njima
i sam Barth, objavili su novi zbornik pod naslovom: The Anthropology of Ethnicity. Beyond ‘Ethnic Groups and Boundaries,’
u kojem su, između ostaloga, zaključili, da usprkos različitim
interpretacijama Barthova Uvoda iz 1969. g., njihova zajednička
karakteristika jest ta, što su mu pripisali značenje metodološkoga
preobrata u istraživanju etniciteta i identiteta, te da njegova
glavna načela i dalje stoje kao valjana. No, Barth, nadopunjujući
i korigirajući neke svoje stavove i tvrdnje ističe, kako mnogo više
pažnje treba usmjeriti na motive i faktore koji vode pojedince
da se priklanjaju izboru nekoga točno određenoga kulturnog
elementa i pripisuju si one specifičnosti koje impliciraju njihov
vlastiti identitet. Doradio je pojam kulture na način da je kultura
zastupljenija u analizi identifikacijskih procesa, nego je to bilo
1969. Kulturi sada prilazi kao globalnoj empirijskoj varijaciji,
koja jest trajna ali od zajednice do zajednice u stalnom procesu
promjene, često nepovezana, čak kontradiktorna, a što je naročito
značajno, nejednako je raspodijeljena među ljudima koji su na
različitim položajima unutar istoga društva. Ova su svojstva
kulture rezultat širenja, a ne samo prenošenja kulture. Naime,
osim što se prenosi učenjem generacijskom transmisijom, kultura
se u svakome čovjeku nakuplja kao neka vrsta taloga vlastitih
197
Usp. Olga Supek, Etnos u etnologiji i kulturnoj antropologiji; Olga
Supek, Etnos i kultura, Migracijske teme 5, 145-153, 1989.
198
Fredrik Barth, Introduction, 16.
199
Usp. Goran Šantek, Osvrt na kritiku Olge Supek o Fredriku Barthu,
Zagreb, seminarski rad, Poslijediplomski magistraki studij etnologije, Odsjek
za etnologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1998, rkp.
125
Jadranka Grbić Jakopović
iskustava, čime se dolazi do jedne od ključnih Barthovih misli:
iskustva pojedinca. Radi se zapravo o metodološkom postupku
skretanja pažnje na pojedinca, što je 1990-ih u znanosti promovirano pod terminom individual thinking. Naime, da bi se dokučilo
što identitet jest (osobito njegova etnička dimenzija), neophodan
je uvid u pojedinačna iskustva. To dovodi do uvažavanja obitelji
kao važne „karike u lancu“: to jest, obitelj je stjecište etničkoga
re/generiranja, ali i stjecište prepletanja kulturnih razlika svih
njezinih (pojedinačnih) članova. Drugim riječima, obitelj je
stjecište individualnih iskustava i identiteta, te kao takva funkcionira ne kao nekadašnja ekološka niša, nego šire: kao arena
u kojoj se odvijaju identifikacijski procesi jer podržava osobne/
pojedinačne različitosti, koje pak predstavljaju relativne diskontinuitete u kontinuiranoj kulturnoj promjeni i time pružaju bazu
za p/održavanje identiteta. No, ide i dalje. Takvih arena ima više,
a jedna od neizbježnih je država kao institucija i kao aktivni akter
u distanciranju, razlikovanju, stvaranju granica, askribiranju,
tj. identificiranju. Država naime u svojim rukama drži moćno
oružje: režim, koji kontrolira distribuciju svih informacija nužnih
za i u izgradnji identiteta.
Dakle, Barth je u drugom tekstu naglasio potrebu uključivanja u istraživanje i više aktera koji participiraju u oblikovanju
granica među grupama, dakle u procesu distanciranja, a slijedom
toga i identificiranja. Ekološke niše zamijenio je arenama, kao
širim interakcijskim poljima. Metodološki, u analizu identifikacijskih procesa Barth uz dvije grupe (zajednicu i pojedince,
različite zajednice) koje čine dva elementa, tj. dva interakcijska
aktera, uveo je i treći koji utječe na kreiranje i održavanje identiteta – državu, čime uvodi pojam moći i hijerarhiju u odnose
moći. Dok mikro razina, a to je pojedinac, otkriva procese koji
utječu na iskustva i formiranje identiteta pojedinaca, srednja je
razina područje konteksta, a to su obitelj i šire socijalno okruže-
126
Identitet i identifikacijski procesi ...
nje, dotle makro razina ukazuje na procese koje potiču državne
politike.200
Budući da identitet sadrži u sebi indikatore zajedničkoga i
istoga, te indikatore različitoga, on je istovremeno sredstvo
komunikacije i sredstvo raspoznavanja među pojedincima i
grupama. Dalja instanca vodi interakciji s institucionalnim
intervencijama, odnosno intervencijama nositelja moći. Drugim riječima, „posjedovanje“, izražavanje i isticanje identiteta
predstavlja i zamišljanje istosti i zajedništva i prikazivanje sebe
kao drugačijih, uz pomoć odabranih aspekata kulture čas kao
potporu čas kao otpor institucijama moći.
Sve u svemu, u interakcijskom pristupu Fredrika Bartha
moguće je prepoznati karakteristike primordijalizma i modernizma: komunikacija - interakcija- distanca-razlikovanje-granice-selekcija askripcijom. Proces razgraničavanja odvija se
„unutar“ i „između“ svih oblika društvene organizacije ljudi (u
prošlosti i sadašnjosti, u ‘primitivnim’ plemenima i u modernim
državama). Čak i drastičnom redukcijom kulturnih elemenata
koje donosi npr. globalizacija ne smanjuje se značaj etničke
identifikacije – mijenja se samo karakter selektiranih simbola,
ali njihova relevantnost za grupiranje ljudi se ne gubi.
Raznovrsnost pomaka s kulturnih karakteristika etničkih
grupa, koncentriranjem na odnose kulturnih diferencijacija,
na kontakt između „nas“ i „njih“ (dihotomizacija), Thomasa
Hyllanda Eriksena je ponukalo da ide i dalje: na odnose „nas“
200
Barth, Enduring and Emerging Issues in the Analysis of Ethnicity, 19 i
dalje. O odnosu socio-kulturnih predodžbi i moći koje sasvim sigurno imaju
utjecaj na identitfikacijske procese slikovito govori npr. ovaj citat: „Glavna
praksa ili proces u društvenoj akciji je proizvodnja kulturnih značenja i simbola. Međutim, značenja nisu utisnuta u stvari po prirodi, njih razvijaju ljudi, iz
čega slijedi nekoliko činjenica. Prvo, sposobnost da se ‘imenuje’ stvari, djela i
ideje je izvor moći. Kontrola nad komunkacijom omogućuje menadžerima ideologije da odrede kategorije kroz koje će se percipirati stvarnost. Drugo, kada
su stvari jednom imenovane, potrebna je moć da bi se značenja zadržala na
mjestu.“ (Snježana Čolić, Kultura i povijest.Socio-kulturno antroploški aspekti
hijerarhizacije kulture, Zagreb, 2002., 26).
127
Jadranka Grbić Jakopović
i „vas“ (komplementarizacija), čime je ustanovio priznavanje
ali i mogućnost tolerancije različitosti. To bi imalo značiti da
je etnicitet doista zajedničko polje međuetničke razmjene i
interakcije, u kojem se etnicitet generira, potvrđuje ili mijenja,
ovisno o prirodi transakcija među ljudima koji su jedini mjerodavni u donošenju odluka i primjeni strategija po kojoj će se
te transakcije odvijati.201 To nam nadalje govori da ovaj pristup
doživljava kulturu kao promjenjivo, nestalno svojstvo i nerijetko
teško mjerljivo (određujuće) područje međuljudskih transakcija,
ali ne onakvo kakvo bi bilo uzdignuto iznad svakodnevnog
života. Naprotiv, ono se začima u svakodnevnoj životnoj praksi
koja proizvodi jedan od temeljnih sklopova kulturnih pravila ponašanje. Naglašava generativni i procesualni aspekt etničkih
grupa. Kulturne sadržaje etničkih dihotomija dijeli na manifestne
signale ili znakove tj. crte koje pojedinci pronalaze i ističu da bi
pokazali svoj identitet (običaji, jezik, nošnje, stil života…) i na
osnovne vrijednosne orijentacije (kriteriji moralnosti u skladu s
kojima se donose različite prosudbe).
Kad se grupa definira atributivnim i eksluzivnim karakterom,
onda je jasno da priroda takvih jedinica ili entiteta postaje upravo
ovisna o održavanju granica. Kulturne crte koje održavaju te
granice mogu se dakle mijenjati; i sam organizacijski oblik
može se mijenjati. Zato je subjektivna konstrukcija etničkih
granica bit fenomena etniciteta. Održanje neke grupe doista ne
ovisi o njezinoj kulturi, nego o sposobnosti da održava važnost
ponekad naizgled minornih kulturnih značajki kao posebno
važnih oznaka u svijesti svojih vlastitih članova i kao takvih u
priznavanju i prihvaćanju drugih. Napokon, upravo zbog toga
etničke kategorizacije nisu prirodne, tj. biološki ili evolucijski
uvjetovane. One se rijetko poklapaju s objektivnim kulturnim
sadržajem. Štoviše, neke kulturne karakteristike koje funkcioniraju kao etničke oznake, nastaju tek u samom procesu grupne
interakcije i uopće ne egzistiraju kada je grupa izolirana. S duge
201
Usp. Thomas Hylland Eriksen, Ethnicity, race and nation, u: The Ethnicity. Reader, 2003, ur. M. Guibernau, J. Rex. Cambridge, 33-42, 2003.
128
Identitet i identifikacijski procesi ...
strane, neke stvarno postojeće kulturne razlike ne uzimaju se u
obzir kod izgradnje oprečnih etničkih identiteta.
Spomenuti Thomas Hylland Eriksen tvrdi da u kontekstu
grupnih identiteta treba uvažiti dvije činjenice: onu, da svaki
pojedinac ima više različitih identiteta i statusa, pa prema tome
pripada različitim zajednicama i ona koja kazuje da se različite
vrste zajednica mogu kreirati na različitim osnovama i načelima.
Pri tome je nužno obratiti pažnju na korpus zajedničkih kulturnih
elemenata koji povezuju ljude i čine ih međusobno solidarnima.
Odnosno, potrebno je utvrditi kriterije ali i pravila „ulaska i/ili
izlaska“ iz zajednice. Konkretnije, pitanja na koja je potrebno
odgovoriti su: tko može biti član, na kojim temeljima, može li se
predomišljati i prelaziti iz jedne u drugu zajednicu i sl. Naime,
nema apsolutne otvorenosti niti apsolutne zatvorenosti niti jedne
zajednice. Tim više, što „ponuda“ od strane zajednice usmjerena
prema svojim članovima nikad nije idealna, tj. ne pruža im baš sve
što trebaju ili žele, ali svaka ima barem nešto što ga neodoljivo
privlači upravo njoj.202
Vidljivo je dakle da se proces identifikacije odvija kroz intenzivno prožimanje objektivne i spoznajne dimenzije (objektivni
kulturni sadržaj) s emotivnom (osjećajem pripadnosti, zajedništva
i lojalnosti). Te se dimenzije ne pojavljuju u nekom arhetipskom
smislu. Fleksibilne su, mijenjaju se i pomiču.203 Ali, kako tvdi
Benedict Anderson, ono što je konstantno u njima jest da se za njih
vjeruje, misli, zamišlja i tvrdi da su temelji zajedništva. Naime,
prema ovome znanstveniku sve su zajednice (osim možda onih
ekstremnih i eksluzivno rijetkih slučajeva „licem u lice“???) plod
imaginacija koje se temelje na nizu imaginarnih konstrukcija. No,
to što je zamišljeno, treba se jednom i prikazati, a to su kognitivne
Usp. Thomas Hylland Eriksen, Complexity in social and cultural integration: some analytical dimensions, Ethnic and Racial Studies 6, 1055-1069,
2007.
203
Usp. Boris Banovac, Društvena pripadnost, identitet i teritorij, Rijeka,
1998.
202
129
Jadranka Grbić Jakopović
i simboličke stukture s pomoću kojih se to zajedništvo uistinu
zamišlja i napokon ralizira u stvarnome životu.204
Apostrofirajući te i njima slične teze i derivirajući iz njih
teoriju o etničkom porijeklu nacije i nacionalizma, Anthony D.
Smith, koji je u užoj i široj struci prozvan utemeljiteljem etnosimbolizma, dotično „etnosimboličke škole o nacionalizmu“,
škole ili pravca koji podcrtava kontinuitet između predmodernih
i modernih oblika društvene kohezije,205 oblikovao je misao o
kontinuumu – od dalekih i minulih vremena sveprisutnoj etničkoj
jezgri u nekoj (bilo kojoj) prošlosti svake zajednice koja je najprije
postala etnija. Ispunivši nekoliko uvjeta, etnija je potom evoluirala u naciju. Smithovo sveobuhvatno istraživanje rezultiralo
je najboljim mogućim rezultatom. To je jednostavna definicija
etnije ili etničke zajednice (a potom i nacije) iz koje je vidljiva
simbioza istosti i zajedništva. U definiciji etnije nenametljivo ali
jasno definirao je i identitet: prepletanjem i „međuigrom“ etnonima, mitova, povijesnih sjećanja, elemenata zajedničke kulture,
povezanosti s tlom (zavičajem ili domovinom) i solidarnošću,
nastala je povijesna kulturna zajednica s osjećajem zajedničkoga
identiteta. Po njemu, ovakva zajednica, izrasla iz lokalizma i
nostalgije sedentarnoga poljoprivrednog stanovništva za bivšim
zavičajem, počela se širiti svijetom u bronačno doba iz Srednjega
Istoka i širega područja oko Egejskoga mora na razne strane
svijeta. Prvi pisani spomenici koji potječu iz polovice trećega
tisućljeća pr. Kr. svjedoče da je etnija već postojala (kao tako
definirana) i da je kao podrazumijevajuća kulturna zajednica
funkcionirala kao pravi akter na povijesnoj sceni. I dan danas
karakteristika je brojnih svjetskih regija te ju pronalazimo i u
modernim industrijaliziranim državama (npr. u Africi, dijelovima
Azije, nekim dijelovima bivšega Sovjetskoga Saveza, Europi i
Usp. Benedict Anderson, Nacija: zamišljena zajednica, Zagreb, 1990;
Benedict Anderson, The nation and the origins of national consciousness, u:
The Ethnicity. Reader, ur. M. Guibernau, J. Rex, Cambridge, 43-52, 2003.
205
Usp. S. Athena Leoussi, Steven Grosby, Introduction, u: The Ethnicity.
Reader, ur. M. Guibernau, J. Rex, Cambridge, 1-11, 2007.
204
130
Identitet i identifikacijski procesi ...
Sjevernoj Americi). Međutim, on napominje da etnija nije bio
neki sveopći, univerzalni model društveno-kulturne organizacije
(dakle, nisu ga slijedile baš sve zajednice na svijetu), ali je u
najmanju ruku bio jednako važan kao i ostali oblici organiziranoga zajedničkog života. U tome smislu Smith ističe da su etnije
nastajale u različitim razdobljima na različitim kontinentima, ali
su pokazale izuzetnu perzistentnost u opstojnosti i trajanju, što ih
čini jednim od najatraktivnijih modela zajedničkoga organiziranog življenja uopće. Premda priznaje da pomalo podsjećaju na
primordijalne jedinice, ipak niječe primordijalizam kao opciju.
Naime, on govori o „paradoksu etniciteta“ kojemu je temelj
promjenjivost u perzistentnosti i perzistentnost kroz promjenu.
Razmatrajući pitanje etnije, etniciteta i identiteta u globalnom
društvu, postavio je znamljivu tezu o „kozmopolisu“ i „etnopolisu“ te regionalno-kontinentalnim društvenim asocijacijama.
Pozabavio se i pojmom zajednice (etno-teritorijalne, etnolingvističke, etnopolitičke i etnoreligijske), te ustvrdio da simbolički
elementi poput mitova, sjećanja, tradicija, vrednota i rituala,
služe u njezinom oblikovanju i opstojnosti u dugom vremenskom
slijedu, praktično od prapovijesnih vremena do danas.206
Pojam etnije postao je vrlo popularan u svim etnološkim i
antropološkim promišljanjima koja su se vezivala uz istraživanje
identiteta i identifikacijskih procesa. Očito i njoj blizak termin
zajednica, kao neosporno drugi na rang listi „poželjnih” za
promišljanja, tj. za znanstvene analize i interpretacije. Tome nije
odolio ni Anthony P. Cohen. Od polovice 1980-ih na ovamo rado
Usp. Anthony D. Smith, The Origins of Nations, u: Becoming National.
A Reader, ur. G. Eley, R. G .Suny. New York, Oxford, 106-130, 1996; Anthony
D. Smith, Nacionalni identitet, Beograd, 1998.; Anthony D. Smith, Nationalism
and Modernism: A Critical Survey of Recent Theories of Nations and Nationalism. London, 1998.; Anthony D. Smith, Structure and persistance of ethnie,
u: The Ethnicity. Reader, ur. M. Guibernau, J. Rex. Cambridge, 27-33, 2003.;
Anthony D. Smith, The power of ethnic tradition in the modern world, u: Nationalism and Ethnosymbolism. History, Culture and Ethnicity in the Formation
of Nations, ur. A.Leoussi. S. Grosby, Edinburgh, 325-336, 2007.; Ethnicity, ur.
Hutchinson, J; Smith, A.D, Oxford, New York, 1996.
206
131
Jadranka Grbić Jakopović
ga citiraju brojni autori, a u pokušaju teorijskih rekapitulacija
nazivaju ga simbolistom i relacionistom. Njegovo je istraživačko
pitanje bilo: na koji način članovi neke zajednice održavaju
njezin integritet i mogu li čak u slučaju narušavanja i/ili gubitka
integriteta vratiti vitalnost vlastitoj kulturi i konstruirati zajednicu
koja svojim članovima daje smisao, ima značenje, pruža osjećaj
pripadanja i identiteta? Na ta pitanja odgovarao je s polazišnom
hipotezom da je zajednica posebna vrsta svijesti grupe ljudi o sebi,
a da je temeljni oblik svjesnosti simbolizacija granica.
No, da bi odgovorio na to pitanje morao je pojasniti što je to,
makar najopćenitije rečeno, zajednica? Moguće je da se Cohen
povodio za recimo ovakvom definicijom: zajednica je veća ili
manja grupa ljudi koja dijeli zajedničku povijest, jezik, norme,
vrednote, interese, političke institucije, simbole i sjećanja.207
Izgleda da jest, jer tako neodoljivo korespondira sa shvaćanjima
zajednice kako su ih tumačili njemu bliski etnosimbolisti, npr.
Smith, čija je definicija etnija gotovo identična, ili pak Hutchinson, Conversi i drugi.208 Sigurno je međutim da je posegnuo
i u repertoar interakcionista, npr. Barthove i njegovoj sličnih
teorija, jer tvrdi da fokus i lokus istraživanja treba da se usmjere
prema interakciji i granicama, manje spram važnosti kulturnoga
sadržaja, imati na umu relativnost značenja stabilnosti kulturne
forme a posebno pripaziti na fluidnost korelacije kulturnoga sadržaja i kulturne forme. Drugim riječima, za Cohena, zajednica je
grupa ljudi u (relativno) stalnoj interakciji koji međusobno imaju
„nešto” zajedničko i to ih razlikuje od drugih ljudi, dakle pojam
zajednice implicira sličnosti i razlike. Odnosno, ključne ideje
su interakcija, kontrast spram drugoga, te učenje i provođenje u
207
Dictionary of Race, Ethnicity & Culture, eds. G.Bolaffi, R. Bracalenti, P.
Braham, S. Gindro, London, Thousand Oaks, New Delhi, 2003., 45.
208
Usp. John Hutchinson, Warfare, Remembrance and National Identity, u:
Nationalism and Ethnosymbolism. History, Culture and Ethnicity in the Formation of Nations, ur. A.Leoussi. S. Grosby. Edinburgh, 42-52, 2007.; Daniele
Conversi, „Mapping the Field: Theories of Nationalism and the Ethnosymbolic
Approach, u: Nationalism and Ethnosymbolism. History, Culture and Ethnicity
in the Formation of Nations, ur. A. Leoussi. S. Grosby, 15-30, 2007.
132
Identitet i identifikacijski procesi ...
praksu kulturno i društveno prihvatljivog ponašanja! Međutim,
ne tek pukim poštivanjem skupa pravila koje pojedinac uči, nego
učenjem, usvajanjem i pridavanjem/pripisivanjem simboličkih
značenja kulturnim sadržajima i formama. Naime, za Cohena
zajednica upravo i jest „simbolička tvorevina, konstrukt” ovisna
o značenjima koja simbolima daju njezini članovi.209 Stoga on
svoju teoriju temelji na tezi o simboličkoj dimenziji i simboličkoj
konstrukciji zajednice, odmičući se od, do tada, uobičajene, polarizacije: tradicionalno - moderno. Naime, po njemu, kultura je
konstruirana od simbola i ne nameće pojedincima njihov smisao;
kultura naime pojedincima „stvara“ i „daje“ sredstva kojima će taj
smisao sami stvarati.
Naravno, članovi jedne zajednice tendiraju stvaranju sličnoga
smisla i značenja (barem općenito) jer u zajednici posjeduju svi
ista sredstva i isti skup simbola. Zajednica naime „opskrbljuje”
svoje članove sredstvima uz pomoć kojih se pridaju/pripisuju
smisao i značenja, no također omogućuju i njihovu međusobnu
razmjenu, transakciju. Ta su sredstva socijalna interakcija. No,
uz to je važno i to, da je kao takva, zajednica konstitutivni
element organizacije zajedničkoga života, jer njezini članovi
svoj identitet temelje na pripadanju. Takve su recimo etničke
zajednice, stoga se zajednici uistinu može dati prevažno mjesto
i uloga u procesu oblikovanja identiteta.
Slijedom toga, Cohen nadalje tvrdi, da socijalna struktura
i kulturni sadržaj ne determiniraju niti postojanje zajednice niti
njezin identitet (npr. kroz ponašanje, stavove) zbog jednoga
neupitnog procesa: društvene promjene.210 Uslijed promjena, novi
oblici socijalnih struktura i kulturnih sadržaja koje društvene i
ine promjene unose u zajednicu ne mijenjaju naime nužno samu
zajednicu na neki posebno značajan način (ovo se događa kod bilo
kakvih zamjena kulturnih sadržaja svoje s tuđom kulturom, ali
kada je ipak zadržana svijest o vlastitoj posebnosti i različitosti).
209
Anthony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community, London,
1985., 40.
210
Npr. demografske, političke i dr.
133
Jadranka Grbić Jakopović
Prema tome, zajednicu, onako kako ju vide njezini članovi
ne čine strukture niti kulturne i ine društvene prakse. Njezina
je posebnost i distinktivnost u značenjima koje im članovi pripisuju. Zajednica je dakle simbolički konstrukt, unutar čijega
društvenog prostora pojedinci pronalaze referentne točke vlastitoga identiteta.
Dakle, Cohen pobija teorije strukturalnog determinizma
po kojima ponašanje ljudi određuje socijalna struktura. Takvu
tvrdnju smatra pojednostavljenom interpretacijom odnosa unutar
zajednice (pojednici: kolektiv) i među različitim zajednicama.
Inzistira na tezi da ono što čini zajednicu kao takvu, tj. njezin
identitet, nisu samo opisi i analize zajedničkih simbola neke
zajednice, nego prepoznavanje značenja kao univerzalnoga pitanja
(problema) socijalne interakcije. Naime, isti simboli mogu imati
različita značenja, ali ih zajednica prikriva, maskira. Maske pod
kojima se zajednica prezentira su granice. Poput eha barthovskih
graničnih transakcija i cohenovske se ovdje pojavljuju kao ključni
mehanizam uz pomoć kojega se pojedinci i zajednice identificiraju. Međutim, Cohen malo drugačije pristupa fenomenu granica.
On naime tvrdi da se zajednice identificiraju simbolizacijom
uz pomoć dvaju lica: javnim, što podrazumijeva percepciju od
strane drugih i privatnim, što podrazumijeva unutranji doživljaj
življenoga iskustva. Na te se dvije razine zajednica simbolizira i
realizira. Naravno, postoji razlika od simbolizacije „na van“ i „na
unutra“. U prvom je slučaju stvar jednostavna, ali u drugom, ono
što je ispod maske puno je kompleksnije, čemu svjedoči i jednostavna ali možda kultna Cohenova misao: “Granica kao javno
lice zajednice je simbolički jednostavna, a kao objekt unutrašnjeg
diskursa je simbolički kompleksna.”211
Međutim, prema Cohenovim postavkama, još jedan problem
treba riješiti: pojam zajednice i njezinih granica u smislu oznake
njezinoga početka i kraja. Prema Cohenu, granica obuhvaća
identitet zajednice i nužna je za društvenu interakciju. Granice
211
134
Anthony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community, 74.
Identitet i identifikacijski procesi ...
su označene jer su zajednice u interakciji s entitetima od kojih
se razlikuju ili se žele razlikovati. Način na koji su granice uspostavljene u potpunosti ovisi o zajednici. Neke granice, poput
nacionalnih ili administrativnih, mogu biti određene zakonom.
Neke mogu biti fizičke izražene nekim fizičkim preprekama,
poput mora, lanaca planina i sl. Neke su rasne ili jezične ili
religijske. Ali nisu sve granice i nisu sve komponente svake granice objektivno prisutne. One mogu biti tek misli koje postoje
u umovima pripadnika zajednice. Prema tome, granice mogu
biti percipirane na različite načine, ne samo od strane ljudi na
različitim stranama, već i od strane pripadnika iste zajednice,
što ih i čini simboličkima. Imaju različito značenje za različite
ljude. One označuju početak i kraj zajednice, određuju njezin
identitet, koji se, kao i identitet pojedinca, ostvaruje u interakciji
s drugima. Predodžbe i značenja su, unatoč zajedničkoj simbolici, sasvim individualna i ne dijele se na isti način. Ovise dakle
o pojedinačnim, osobnim iskustvima.
Upravo zato valja spomenuti još jedan, kod respektabilnoga
broja teoretičara društvenoga razvoja uvažavan, pojam mnogostrukih identiteta. Pod tim se pojmom podrazumijeva uglavnom
komplementarno ali na ljestivici važnosti supostojanje mnogostrukih identiteta i njihove promjenjivosti (pomaka), npr.
lokalnih, regionalnih i nacionalnih.212
Pa ipak, kao da koncu nema konca, niti kraju kraja. Potpuno
u suglasju s današnjim etnološkim i sociokulturnim antropološkim pret/postavkama o dinamičnom, fluidnom, relacijskom,
interakcijskom, situacijskom itd. karakteru identiteta (kojega
može donekle zadovoljiti tek diskurzivni pristup213), ali čini se
ipak prije svega o dijaboličnom karakteru identiteta, pokušajmo
zamisliti da je identitifikacijski proces jedan nezamislivo velik i
rastezljiv pothvat koji obuhvaća više razina. Literatura upućuje
212
Usp. Jadranka Grbić, Identitet, jezik, razvoj. Istraživanje o povezanosti jezika i etniciteta na primjeru hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj
Zagreb, 1994.; Banovac, Društvena pripadnost, identitet i teritoriji.
213
Usp. Stuart Hall, Introduction: who needs Identity?.
135
Jadranka Grbić Jakopović
da se radi o horizontalnim i vertikalnim razinama, pri čemu su
izgleda prilično atraktivni baš ovi potonji: vertikalni, od nekih
autora još nazvani i ugniježdeni identiteti: istovremeno mnogostruki i situacijski, a opet ne i preklapajući.214,215
Promjenom istraživačke paradigme (i) u hrvatskoj etnologiji
od 1970-ih na dalje, mijenjali su se istraživački pristupi i u
istraživanju etnosa, etniciteta i identiteta. Točnije, ovo do sada
zanemareno istraživačko područje, našlo se velikim dijelom u
središtu interesa hrvatskih etnologa. Tome svjedoči etnološka
produkcija koja se sve sustavnije bavi ovom problematikom u
posljednjim desetljećima.216
PROMJENJIVOST IDENTITETA
- BITI ISTI, ALI UVIJEK NA DRUGI NAČIN.217
Rekapitulirajmo: ako se dakle primordijalističke teorije
svode (a slijedom svega iznesenoga sasvim je izvjesno da se
svode) da je identitet (prvenstveno etnički) čvrsta i osnovna
ljudska kategorija, dana rođenjem, te kao takva trajna, fiksna i
nepromjenjiva, iracionalna, objektivna i temelj za sve pojedince
koji kroz njega vrše transmisiju emocija, uspomena, pripadnost
i prihvaćanje, dakle, identitet bi, napose etnički u pravom smislu
te riječi bilo psihološko utočište svakoga čovjeka.218 Primordijalisti se naime pozivaju na emocionalne i instinktivne veze kao
214
Usp. Olga Orlić, Multiple Identification Processes on the Island of Korčula (Nested Identity), 2012.
215
Ovim pojmom danas se često koristi u problematiziranju identiteta
migranata i manjina.
216
Npr. radovi Dunje Rihtman Auguštin, Olge Supek, Jadranke Grbić Jakopović, Jasne Čapo Žmegač, Marinka Vukovića, Ane Perinić Lewis, Olge Orlić,
Ivone Orlić, Ane Marije Vukušić, Marinka Vukovića, Andree Matoševića i dr.
217
Ivo Banac, Protiv straha, 88.
218
Radikalni primordijalisti govore u tom smislu o „super-obiteljima“,
Daniele Conversi, Mapping the Field: Theories of Nationalism and the Ethnosymbolic Approach, 16.
136
Identitet i identifikacijski procesi ...
ultimativno objašnjenje za etničku i nacionalnu mobilizaciju.
Etnički i nacionalni osjećaj za njih je pretpostavljena datost.
Etničke i nacionalne granice nisu kao druge: one su neobjašnjive
i posjeduju neodoljivo emocionalnu i iracionalnu kavlitetu.219
Modernisti tvrde da je etnicitet proizvod industrijalizacije,
političke demokratizacije masovnog obrazovanja i medija, a
nikako urođeno svojstvo. Njihova se viđenja granaju prema
instrumentalizmu, situacionizmu, interakcionizmu, konstrukcionizmu.220 Oni govore o bezgraničnoj fluidnosti u procesu identifikacije u uvjetima industrijalizacije koja producira mobilnost
ljudi, edukaciju masa, kompleksnije političke poretke…itd.221
Primordijalisti su barem donekle, trajno u pravu. Naime,
oni tumače da je značenje identiteta u jakom smislu pripadanja,
čak žrtvovanja, te da se afilijacija nerijetko vezuje uz skrivene
namjere koje se ne mogu racionalno formulirati.222
Instrumentalizam tumači da u etničkim vezama nema ničega
neminovnog ili urođenoga. Po ovome je smjeru etnicitet isto što
i interes pa u temelju ljudskoga zajedništva nema ni emocija ni
sentimenta, a lojalnost koja bi imala veze sa solidarnošću za
instrumentaliste je vođena idolom koji se zove racio. Slijedom
toga priznaju postojanje samo interesnih grupa: etnicitet i
nacija su sredstva za ostvarenje različitih ciljeva koji proizlaze
iz trenutačnih interesa društvenih i političkih elita.223 Identifikacija je dakle promjenjiva i fluidna. Prema instrumentalistima,
etnicitet nije ništa drugo doli izvor mobilizacije kojemu je cilj
ostvarivanje političke vlasti i ekonomske dobiti (npr. različiti
Usp. Clifford Geertz, Old Societies and New States.
Usp. Vjeran Katunarić, Sporna zajednica.
221
Usp. Jadranka Grbić, Identitet, jezik, razvoj. Istraživanje o povezanosti
jezika i etniciteta na primjeru hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj; Vjeran Katunarić, Sporna zajednica.
222
Usp. John Rex, The fear of ethnicity in the project of migration, u: The
Ethnicity. Reader, ur. M. Guibernau, J. Rex. Cambridge, 269-283, 2003.
223
Radikalni instrumentalisti ove elite nazivaju „ambicioznim društvenim
inženjerima“, Daniele Conversi, Mapping the Field: Theories of Nationalism
and the Ethnosymbolic Approach, 17.
219
220
137
Jadranka Grbić Jakopović
oblici religijske jezične i etničke identifikacije bi bili, prema
njima, osnovano ishodište opće moblilizacije u svrhu ostvarivanja političkihili dr. ciljeva). Taj je način gledanja povezan
sa suvremenim objašnjavanjem etniciteta, koje karakterizira
činjenica da se ljudi u modernim nacionalnim državama
bore za ograničene ekonomske i političke resurse. Slijedom
toga, etničke grupe su instrumentalne grupe. I više od toga:
umjetno svorene i održavane radi pragmatične koristi ili kao
„oruđe“ za pridobijanje kolektivnih uspjeha. Osnovno pitanje
je razumijevanje uvjeta u kojima pojedinci, koji se pozivaju na
neku etničku pripadnost na kraju i razviju solidarnost s drugim
ljudima. Prema tome, istraživač treba da se usredotoči isključivo na procese nadmetanja i natjecanja. Etničke granice, ako
već i nisu posve izumljene od etničkih i intelektualnih elita u
cilju socijalne i političke manipulacije, onda barem koreliraju
sa specifičnim socijalnim i političkim projektima na kojima
je zajednica angažirana. U jednostavnijim oblicima, etnicitet
je, prema instrumentalistima, istina uvjetovana zatečenošću
svakoga pojedinca kada se nađe u „infantilnoj etničkoj klopci“,
tj. zatečenošću rođenjem u zajednici u kojoj se socijalizira i
enkulturira, no, osjećaj pripadanja razvija i izvan rođačke mreže
sa svima s kojima dijeli teritorij, jezik, religiju i običaje. No,
u kasnijim fazama razvoja etnicitet je uvjet za nastanak nacionalne države, nacionalizma i etnonacionalizma. U najnovije
vrijeme takav identitet se pak proklamira kao „drugi projekt“
povezan s gorućim globalnim procesima: migracijama.224
Instrumentalizam se često referira (i interferira sa...) na
konstruktivizam, po kojem su etničke zajednice također produkt
ideoloških konstrukcija identiteta zajednica od strane kulturnih
i političkih elita. Međutim i potonji tvrde, grupne granice ipak
nisu primordijalni nego socijalni konstrukt.
Situacionizam govori o etničkim i drugim društvenim identitetima kao relativnim pojmovima koji su podređeni (uvjetovani)
224
138
Ibidem.
Identitet i identifikacijski procesi ...
situaciji. Pojedinac, određen situacijom (društvenom, političkom
i ekonomskom) mijenja ponašanje reakcijom na situaciju; npr.
u nekim se situacijama ponaša kao „pripadnik plemena“, a u
drugima kao „građanin“.
Interakcionizam (oslonjen na barthovske tvrdnje) kazuje
da zajednica samu sebe percipira ili samodefinira kroz način
interakcije s drugima, najčešće na granicama sa susjednim
zajednicama.
Developmentalizam tumači da je zajednica ljudi udruženih
na etničkoj osnovi nestabilan oblik zajednice koja je nastala s
razvojem industrijalizacije pa će se u postindustrijskom razdoblju
dezintegrirati ili zamijeniti nekim drugim oblikom zajedništva.
Neki smjerovi, koje je možda i teško definirati, bili bi kombinacija više njih. Tako npr. relacionisti ustraju na tvrdnjama o
konstantnoj transformaciji identiteta jer se dotični temelji/temelje
(na individualnoj i na kolektivnoj razini) na isto tako konstantno
transformirajućim faktorima kao što su kontekst i interakcija. To
dakako vodi zaključku da su temelji identifikacije odnosi prema
drugome. Ili: identiteti nisu ništa drugo nego predodžbe o sebi
koja je pak zrcalna slika, pozitivna (o nama) i negativna (o onima
drugima) s kojima se individua ili kolektiv zateknu u interakciji.
To dijelom podsjeća na barthovski interakcionizam jer se dakle
u komunikaciji i interakciji (a ne u izolaciji) pojedinci i kolektivi
uspoređuju i ako baš i ne stvaraju, a onda svakako traže razliku.
No, traže ju i „prema van“, tj. prema drugima, s naglaskom na
razlici i granici s jedne strane a s druge „prema unutra“, tj. prema
sebi, s naglaskom na zajedništvu i istosti. Međutim, to zajedništvo i istost na labavim je temeljima jer tendira mitu o istosti,
koja (tj. istost) izgleda u stvarnosti niti je postojala, niti postoji.
Zagovornici ovakvih i njima bliskih teorija rado se pozivaju
na Sigmunda Freuda koji je jednom davno postavio teoriju225
225
Usp. Jasna Čapo Žmegač, Srijemski Hrvati: etnološka studija migracije, identifikacije i interakcije; Ana Perinić Lewis, Pluralizam lokalnih identiteta Hvarana u pisanim izvorima i usmenom pjesništvu, Doktorska disertacija
obranjena na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofski fakultet
139
Jadranka Grbić Jakopović
o narcizmu finih/malih/minornih razlika. Iz njih se, premda su
dakle fini/mali/minorni stvaraju jaki identiteti, jer su sposobni
izazvati antagonizme pa i konflikte.226
U svakom pogledu, činjenica jest da je osnova svih modernističkih teorija o identitetu misao „o drugome kao odrazu sebe“
(na individualnom i kolektivnom nivou). Ta misao o razlikama
je možda i najaktivniji akter u identifikacijskim procesima. To
pak dovodi u pitanje Barthovu bezrezervnu arbitrarnost u izboru
aspekata vlastite kulture kao distinktivnih obilježja, jer kako nas
upozorava Bourdieu, identitet ipak leži u razlici (ma kakva ona
bila),227 što korespondira sa spomenutim freudovskim narcizmom finih/malih/minornih razlika.
Naravno, prisutne su i druge orijentacije, npr. teorije o interesnoj grupi koje etnicitet sagledavaju kao odraz grupne solidarnost da bi se izvršio utjecaj na socijalnu i ekonomsku politiku ili
kao grupnu solidarnosti koja se javlja u konfliktnim situacijama
kada pojedinci imaju zajedničke materijalne interese. Moguće
je etnicitet sagledavati kao sentiment i kao pokret, kao proizvod
industrijskoga društva pri čemu je primarno zajedništvo u
dijeljenju iste kulture kao sustava ideja, znakova, asocijacija,
načina ponašanja i komunikacije, zajedništvo u kome se ljudi
međusobno prepoznaju kao „svoji“, gotovo kao artefakti ljudskih uvjerenja, lojalnosti i solidarnosti.228
Sveučilišta u Zagrebu 2011.; Ana Perinić Lewis, Hvarski kampanilizam – stereotipi i podrugljivi etnici otoka Hvara, Studia ethnologica Croatica 23/1, 215237, 2011.
226
Slično o tome, usp. Ana Perinić Lewis, Pluralizam lokalnih identiteta
Hvarana u pisanim izvorima i usmenom pjesništvu.
227
Usp. Pierre Bourdieu, Distinction: A Social Critique of the Judgment of
Taste, London, 1984.
228
Usp. Ernest Gellner, Nationalism as a product of industrial society, u:
The Ethnicity. Reader, ur. M. Guibernau, J. Rex. Cambridge, 52-69, 2003.; Anthony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community; Anthony P. Cohen,
Britanska tradicija i pitanje drugoga, u: Drugi i sličan. Pogledi na etnologiju
suvremenih društava, ur. M. Segalen, Zagreb, 43-67, 2002.
140
Identitet i identifikacijski procesi ...
Nadalje, primamljiva je i teorija racionalnoga izbora, po
kojoj se uloga individualnoga izbora u cilju postizajna nekih
profita ne može postići individualnim strategijama. Prema toj
teoriji, članovi etničkih grupa nisu definirani na temelju svoje
nedobrovoljne pripadnosti i nesvjesne interiorizacije grupnih
vrijednosti već se naprotiv etničke grupe formiraju kada
pojedinci žele postići određene ciljeve do kojih ne mogu doći
individualnim strategijama. Pojedinci djeluju u cilju uvećavanja
svojih probitaka, a etničke se interakcije promatraju kao kompetitivne razmjene u tržišnoj situaciji u kojoj pojedinci nastoje
svoje probitke uvećati u skladu s procesom troškova i dobiti.
Naposlijetku, ne mogu se zaobići niti neomarksističke teorije koje etnicitet vide kao odraz ekonomskih antagonizama.
Logično, radi se o odnosu etniciteta i kapitalističke eksploatacije
rada. Etničke podjele razmatraju se polazeći od funkcija koje
obavljaju u kapitalističkom sistemu, a pogotovo onih koje omogućuju formiranje jeftine radne snage. Ukazuju na industrijska
društva u kojima antagonizmi između doseljenoga i domaćega
stanovništva ne nastaju iz podjele tržišta rada. Podjela među
radnicima zbog etničkih karakteristika ne potječe iz predrasuda prema članovima etničkih grupa, nego iz opće tendencije
kapitalizma da formira što je moguće nižu cijenu rada. Situacija
ekonomske kompeticije, koja dakle rezultira iz podjele tržišta
rada, služi kao objašnjenje socijalnih fenomena marginalizacije
ili segregacije koji odgovaraju interesima radnika iz najbolje
plaćenih etničkih grupa.
Postmodernističke teorije (uvjetno nazvane postmodernističke, jer postmodernisti odbacuju izgradnju općenitijih teorijskih polazišta) odbijaju evolucionističko poimanje društva,
a samim time i etniciteta. Postavljaju drugačija pitanja i daju
drugačije odgovore. Jedan je njihov predstavnik, vrlo ugledan
u antropološkim krugovima spominjani Stuart Hall koji svojim
neokulturalističkim pristupom centralno mjesto daje kulturnim
aspektima etniciteta radikalno se suprotstavljujući tradicionalnim shvaćanjima kulture kao integriranoga totaliteta; najveći
141
Jadranka Grbić Jakopović
značaj pridaje simboličkoj djelatnosti suprotstavljajući se i
instrumentalistima i primordijalistima. Prema takvom poimanju etnicitet je kulturni sustav koji pojedincima omogućuje da
odrede svoje mjesto u širem društvenom poretku; proces kojim
ljudi kroz kulturne razlike priopćuju jedni drugima ideje o
ljudskoj distinktivnosti i pokušavaju riješiti probleme značenja
ili smislenosti bilo koje vrste. Etničke kategorije su simboli čiji
sadržaj varira s obzirom na različite situacije, ali uzeti zajedno,
oni tvore sustav međusobno povezanih značenja. Shodno tome,
ne postoje etničke grupe, nego promjenjiv sustav etničkih kategorija koje imaju značenje samo zahvaljujući činjenici da ih
definiraju i koriste ljudi koji imaju zajedničko razumijevanje i
očekivanja u pogledu osnovnih razlika (pa eventualno i sličnosti) među članovima njihovoga društva. Dakle: etnički karakter
pojedine grupe prije svega je ovisan o društvenom kontekstu u
kojem se grupa nalazi...itd.
Sve u svemu, sukus svih navedenih teorijskih pristupa je u
sljedećem: etnicitet i identitet suoblik organizacije grupe ili princip podjele društva čije se značenje može mijenjati u vremenu i s
obzirom na situaciju; fluidan je i neodređen aspekt društvenoga
života s kojim se može manipuirati; različitoga je značenja u
različitim situacijama te najčešće od samih sudionika ovisi
kakav će on biti. Pristup koji inzistira na granicama, npr. Barthov, implicira da se radi o spletu promjenjivih interakcija prije
nego bitnoj komponenti društvene organizacije. Uz Smithove
postavke o etnicitetu kao pojmu zajedništva ali i razgraničavanja,
te iste granice naravno ne nastaju i ne postoje same od sebe, već
ih formiraju ljudi bez obzira na formalne i neformalne kulturne
i etničke razlike i sličnosti. A u interaktivnom polju zajedništva,
razgraničavanja i osobnih razlika, vladaju dvije opcije: izbor ili
nadmetanje.
Očito je da na oblikovanje različitih koncepcija i teorija identiteta utječe niz faktora: povijesne okolnosti, znanstvene tradicije,
aktualne teorijske i ideološke orijentacije, i sl. Ranija znanstvena
praksa, nasljednica devetnaestostoljetne etnološke i antropološke
142
Identitet i identifikacijski procesi ...
misli, favorizirala je i u hrvatskoj znanstvenoj praksi (otprilike
do 1970-ih godina) one teorije koje su u fenomenu identiteta
vidjele prirodnu i urođenu (primordijalnu) i statičnu kategoriju.
Kritičkom revizijom istih, u ranim sedamdesetim godinama
dvadesetoga stoljeća unašane su nove dimenzije u istraživački
rakurs, te se identitet vezivao uz izdanke svega što karakterizira
suvremeno doba: od modernizacije do globalizacije.229 Nove
dimenzije rezultirale su s više pomaka, ali zajednički im je nazivnik pomicanje od identiteta i identifikacijskih procesa prema
raznolikom praksama i strategijama koje ostavljaju pojedincu
široke mogućnosti primjene i razvoja tih istih praksi i strategija,
koje na proces identifikacije gledaju kao na interakcijsko-inkorporacijski projekt u cilju razvoja vlastitoga ili istinskoga Ja.230
No, danas živimo u tzv. globalizacijsko doba. Globalizacija
našega doba nastavak je duge povijesne tradicije globalizacijskih procesa231 koji uz globalizaciju ekonomije tehnologije i
znanosti mijenjaju modele svjetske kulture i civilizacije. No,
globalizacija našega doba dolazi nam s novom dimenzijom i
karakteristikom: vezana je uz posljednji izdanak društvenoekonomskoga razvoja, a to je neoliberalni kapitalizam.232
Od niza teorija o globalizaciji,233 za istraživače društvene i
humanističke provenijencije posebno je zanimljiv transformacionalizam koji naglašava da je globalizacija širok pojam
i osim ekonomije zahvaća druge sfere života: političke,
Usp. Jadranka Grbić, Primordijalno, esencijalno, apstraktno, imaginarno,
konstruirano, sporno, ili? Modeli i pristupi istraživanju identiteta, u: Zavičajni
muzej, osnovati ili spaliti? ur. N. Rittig Beljak, Zagreb, 36-48, 2005.
230
Usp. Philippe Poutignat, Jocelyne Streiff-Fenart, Teorije o etnicitetu,
Beograd, 1995.; Ethnicity, 1996.
231
Neki autori smatraju da je prethodnik globalizacije trgovački kapitalizam
15. stoljeća kada su Španjolci i Portugalci vladal svjetskim morima.
232
Kao povijesni proces i kao politički projekt neoliberalnoga kapitalizma.
233
Npr. zagovornici teorija o rodu i naciji, civilnom i etničkom nacionalizmu, supranacionalizmu, globalizacijii, usp. Anthony D. Smith, Nacionalni
identitet; ili npr. hiperglobalisti, skeptici, i dr.; usp. Jeremy Fox, Chomsky i globalizacija, Zagreb, 2001.
229
143
Jadranka Grbić Jakopović
društvene i kulturne, čime preoblikuje svjetski poredak te nas
uvodi u novu fazu transformacije svjetskoga društva.234 Jedna
od projekcija za budućnost toga transformiranog društva bilo
bi ne samo neka nova deetnizacija, tj. nestajanje razlikovanja
ljudi na temelju etničnosti, nego i deetatizacija, tj. slabljenje
uloge i moći ili čak i nestajanje nacionalnih država,235 čime bi
se potpuno preoblikovali oblici i temelji zajedništva. Dolazak
dvadesetprvoga stoljeća popraćen je prognozama i vizijama o
progresivnim promjenama društvenih i inih sustava, koje prati
zastarijevanje nacija i nacionalizama kojima će uslijed djelovanja snaga ekonomske i političke integracije mjesto ustupiti
nepristrani internacionalizam (zar opet?).
Ali, kako tvrdi Eric Hobsbawn, možda su danas termini poput
etniciteta, nacije i nacionalizma već demodirani i neadekvatni
da bi se opisali oni politički entiteti i sentimenti kojima su se
jednom baš tako tako imenovali, možda je točno da je prošlo
njihovo „zlatno doba“, ali deetnizacija i deetatizacija nisu još
blizu.236 Naime, jačanje etnicizma kao i regionalnih identiteta u
novostvorenim državama i drugdje u posljednja dva desetljeća
upućuju na drugačija razmišljanja. Tome potporu daju pragmatizam i povijesno iskustvo. Tako recimo sudeći prema iskustvima
najnovijih trendova eurointegracijskih procesa čini se da je
nacionalna država još uvijek efikasni medij za samo/upravljanje
u zajednicama ljudi koje ujedinjuje zajednička povijest i kultura, dok renesansa regionalnih identiteta upućuje na moguće
stvaranje otpora ne središtima moći nacionalnih država, nego
stvaranju melting Europe237 u kojoj ne nestaju, nego se samo
mijenjaju granice (ili pojam i dojam o njima). Globalna kultura
(npr. konzumerizam) naime vodi fleksibilizaciji tradicionalnih
Ibidem.
Usp. William Pfaff, Nacionalna država opstaje, Novi list, prilog „Plus“,
15. Siječnja 2001., 12.
236
Usp. Eric Hobsbawn, An anti-nationalist account of nationalism since
1989, u: The Ethnicity. Reader, 2003, ur. M. Guibernau, J. Rex. Cambridge,
69-79, 2003.
237
Asocijacija na američki melting pot.
234
235
144
Identitet i identifikacijski procesi ...
načina kominikacije među različitim zajednicama i doista prelaze
granice nacija-država. Međutim, neke granice postaju rigidnije,
prije svega one koje dijele bogate, privilegirane, moćne i „one
druge“ koji to nisu, odnosno, na one koji imaju pristup globalnom slobodnom tržištu i one koji to nemaju niti će ga imati
u skoro vrijeme, što je svakako jedna od temeljnih značajki i
rezultat globalizacije neliberalnoga kapitalizma. Stoga današnja
društva više ne počivaju na binarnim načinima razmišljanja mi:
oni; dobro: loše; napredno: nazadno, moderno: postmoderno
nego na specifičnoj interakciji u kojoj se kontroliraju značenja
identiteta vlastite grupe, ali u tom procesu često se paralelno
učvršćuje identitet druge grupe (s kojom smo u interakciji) tako
da su otvorena za bezbrojne varijacije.238
Budući da danas na identifikacijske procese najviše utječe
neoliberalna globalizacija koja stvara model: „korporacijskog
multikulturalizma koji velikim dijelom doista i dovodi u pitanje
pluralizam kultura zbog profitne nezasitnosti homo oeconomicusa, s opasnom tendencijom ukidanja kulturnog pluralizma ili
dovođenja u pitanje potonjega...“,239 promjene u tim procesima
su sve brže, rezultati nepredvidivi, a izazovi za istraživače neodoljivi. Ako naime, apostrofirajući prošla iskustva želimo dokučiti
mjesto i ulogu etničkoga sentimenta u globalnoj realnosti, a time
izravno promišljati o trenutnoj situiranosti različitih identiteta ili
o njihovoj eventualnoj budućnosti, prožimanju etničke i kulturne
homogenizacije i divergencije, otvara se mogućnost stvaranja
raznolikih istraživačkih modela. Primjerice, možemo krenuti
od višedimenzionalnosti identiteta, od procesa identifikacije
koji je u svojoj osnovi proces kreiranja granica, tj. askribiranja
distinktivnih kulturnih obilježja, distanciranjem i koreliranjem
ovoga procesa s ulogom institucija moći; uvesti teorije o transkulturaciji kao kulturnoj transmisiji koja uvažava podjednaku
Usp. Anthony P. Cohen, Britanska tradicija i pitanje drugoga.
Usp. Anđelko Milardović, Od državnog do korporacijskog multikulturalizma, Zarez 5/116, 22-23, 2003.
238
239
145
Jadranka Grbić Jakopović
važnost razlika i sličnosti među grupama; teoriju o promjenama i
redukciji objektivnoga kulturnog sadržaja koji ne potire nego tek
preoblikuje kulturni kontinuum i „prvobitnost“ ili „izvornost“
identiteta; zamisliti zajedništvo kao medij i agens za okupljanje
ljudi i njihovu društvenu, kulturnu, političku i svaku drugu organiziranost; promatrati globalne fenomene na lokalnoj razini240
i usmjeriti se prema recentnim kulturnim pojavama: globalnim
hibridnim identitetima i nizu supstitutivnih identiteta kao setu
projekata koji od ljudi zahtijevaju da zamišljamo i doživljavamo
prostor i vrijeme na poseban način.241
No premda u svemu tome ima indicija da se stvaraju „kulture bez sjećanja“,242 isto tako ima indicija koje upućuju na
zaključak da ti suvremeni identiteti nisu nikakvi pseudo-identiteti nego autentični odraz stvarnosti ili autentično novo. U tom
slučaju možemo (eventualno i relativno uspješno) odgovoriti
na pitanje: zamišljamo li ili stvarno u svijetu uočavamo (i
njima pripadamo) etničke zajednice, pripadnike nacionalnih i
inih naroda i manjina, izbjeglice, transnacionalne korporacije,
nevladine udruge, nacionalne države, potrošače, društvene
pokrete, medijske mogule, trgovačke organizacije, međunarodne pravnike, bankare, znanstvenike…, gdje su doista njihove granice, postoji li i u kojem intenzitetu egzistira etnički
sentiment, te gdje se i uz pomoć kojih mehanizama etnički
sentiment generira i postaje konstitutivni element suvremenih
identiteta?
Identitet, pa u sklopu njega i etnički sentiment, živi u objektivnom kulturnom sadržaju, u kojem tradicija ima poseban
status, budući da se (još uvijek) najvećim dijelom upravo iz
240
O uspješnosti istraživanja globalnog na lokalnoj razini, usp. Jonathan
Friedman, Globalization and Localization, u: Anthropology of Globalization,
ur. Inda, J.X, Rosaldo, R. Malden, Oxford, Victoria, 233-246, 2004.
241
Usp. Ana Tsing, The Global Situation, u: Anthropology of Globalization,
ur. Inda, J.X, Rosaldo, R., 453-485, 2004.
242
Usp. Snježana Čolić, Kultura i povijest. Socio-kulturno antroploški
aspekti hijerarhizacije kulture, Zagreb, 2002.
146
Identitet i identifikacijski procesi ...
nje selektiraju etnički i kulturni markeri - mediji za askripciju i
identifikaciju. Ne izvorna, nego „izvorna“, dakle modificirana
i transponirana u svako nastupajuće novo doba, budući da u
„izvornosti“ prepoznajemo dramu identiteta: biti isti, ali uvijek
na drugi način.243
Identitet živi u globalnosti i lokalizmu istovremeno: u,
na i iza granica. Isto i različito osvještava se osvještavanjem
granica. Od zavičaja do domovine, ljudi postaju svjesni svoje
kulture kad shvate njezine granice, tj. kad se pojavi drugačije i
različito, odnosno nešto što odstupa od uobičajenoga ili normalnoga: norma postaje granica, simbolički smisao prepoznavanja
i učvršćivanja identiteta. Za proces simboličke identifikacije
bitne su i predodžbe o onome što imamo „unutra“ i o onome
što je drugačije od toga...;244 na granicama se kroz susret insajdera i autsajdera događa „igra“ sa sličnostima i razlikama, ili:
u interno-eksternoj dijalektici prepoznavanja zajednice događa
se kontinuirano „poigravanje“ sa sličnostima i razlikama.245
Identitet živi i u povijesnosti. Selektivnom re/konstrukcijom prošlosti, otkrivanjem referenci iz prošlosti i pozivanjem
na njih, svaka se generacija ogleda se u suvremenosti; tako se,
među ostalim, stvaraju mitovi…246
Budući da je u objektivnosti ovih parametara ugniježdena i
subjektivnost, ovo promišljanje o identitetu u globalnoj realnosti koja često nalikuje virtualnom svijetu, uz dužno poštovanje
spram Jungove misli o nagonu za integracijom koja je pak
samo varijanta Frommove misli o udruživanju ljudi kao imperativnoj ljudskoj potrebi, istraživača motivira da sroči bajkovit
zaključak: i geneza i granice i simboli i zajednička sudbina i na
koncu konca, kako je prije više od tri stotine godina ustvrdio
vitez senjski Pavao Ritter Vitezović: naši narodni običaji,
svjedoče da stabilnost procesa identifikacije kao i njegovoga
Usp. Ivo Banac, Protiv straha, 88.
Anthony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community, 69.
245
Richard Jenkins, Social Identity, London, New York, 1996., 7.
246
Anthony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community, 99.
243
244
147
Jadranka Grbić Jakopović
krajnjeg rezultata – identiteta, svemu usprkos, dugo vremena
može biti neupitna. U tome je smislu sasvim razložno za očekivati reteriranje globalizacije i vjerovati u upitnost deetnizacije
i deetatizacije što ne isključuje pojavu supraidentiteta, ali ne
u smislu nekadašnjega „okrupnjavanja etnosa”, naprotiv u
opstanak nebrojenih različitih identiteta i njihovu međusobnu
komplementarnost.247
SUMMARY
Jadranka Grbić Jakopović
IDENTITIES AND IDENTIFICATIONAL PROCESSES:
CONTEMPORARY ANTHROPOLOGICAL THEORETICAL
ORIENTATIONS, STRATEGIES AND PRACTICES
This paper deals with the analysis and interpretation of theoretical
approaches to the research of identification and identification processes.
Within the frame of “identity search” phrase, symptomatically popular
since the last decades of the twentieth century up to the present day, in the
last half century anthropological literature has produced many theories,
often contradicting one another, focused on the affirmation and reaffirmation of cultural, ethnical, national and other identities.
Older ethnological and anthropological practices, inspired by the nineteenth century Romantic movements and also movements demanding
national affirmation, emancipation and creation of nation states, treated
ethnos as a natural, innate (primordial), unchangeable, lasting, even biological phenomenon, as a quality of a community, emanating from its’
cultural repertoire and tradition. The researches focused mostly on ethno247
U hrvatskoj etnologiji istraživanje identiteta prema novim paradigmama uvele su Dunja Rihtman Auguštin i Olga Supek; uslijedila su istraživanja Jadranke Grbić Jakopović i Jasne Čapo Žmegač; danas već raspolažemo
s nizom „identitetskih“ radova, primjerice Olge Orlić i Ane Perinić Lewis o
otočkim identitetima, Ivone Orlić o korelaciji identiteta i kuturnoga turizma, te
regionalnih identiteta, npr. Marinka Vukovića (Brodska Posavina), Ane Marije
Vukušić (Imoćani u Zagrebu), industrijskoga identiteta (Andree Matoševića), i
dr., a u tijeku su još brojna slična istraživanja.
148
Identitet i identifikacijski procesi ...
genesis and cultural justification of such ideological and political movements and programs.
However, since the middle of the last century, terminology and theoretical practice in polemics on identity and identification processes changed
rapidly. Every new orientation found something lacking in those that preceded it. When, for example, the period of different anthropologies became dominant in the Croatian social and humanistic sciences, especially
in the last twenty years, it was clear that each of them had (and/or has) the
ambition to give a personal, if possible exclusive logos on anthropos, the
terminological-theoretical repertoire remembered the ethnical core, nation
and national culture with a nostalgic note only, and the ethnicity with just
a little more respect. Priority over the main research object hitherto – culture, was taken by identities and identification processes, that are to bear
witness to the interaction of tradition and present times, to projects whose
aim is to explain the needs, dreams, wishes, fantasies, imagining space and
time, to people connecting through unification and divergence, to glocal
identity hybrids as by-products but also the constitutive element of global
reality. As for identity, questions and, of course, the answers changed. To
sum it up briefly: from trying to explain what a man is and what he ”has
got” in the sense of identity, a twist was made towards questioning what
he does with the thing he ”has”, or: what he ”owns”, how he manipulates
that and under which circumstances. The focus is, hence, moved from
identity as a static concept towards dynamics, processuality and contextuality, and therefore towards multidimensionality, plurality. Being unusable
by then, the essentialist comprehension of identity treating it as a natural,
inherent and temporally-spacially unchangeable category was abandoned
and it gave way to treating ethnos/ethnicity/identity as a subjective category in the function of social interaction.
One can distinguish the guiding thought (since the inauguration of
new paradigms) in the following postulates: identities are the result of
identification processes of individuals, and those processes are performed
by many mechanisms, mostly psychological ones, but also by factors
coming from the social environment, so that every man going through
the identification process is on one side socialized, and on the other differentiated and distanced from the society (individualized). From this we
can conclude that all identities (individual and collective ones) are complex, dependent on changes and constructible, and therefore very dynamical social phenomena. Naturally, in this sense, a certain rehabilitation of
culture was made, having the older theoretical approaches in view, taking
149
Jadranka Grbić Jakopović
the culture as that particular contents in which one tries to find inspiration
and motives for the selection of those parts of it (cultural elements) that,
due to their being very striking and active, become distinctive characteristics and the main medium for perception of oneself and others, i.e. for
identification.
The paper contains, exposed consequently, newer and new theoretical approaches to the research of identity and identification processes:
primordialism (but in a “new shape”), instrumentalism, situationalism,
ethnosymbolism and symbolism, interactionalism, theories on interest
groups, neomarxistic theories, neoculturalistic theories, etc. Special attention is given to identification processes in the globalization conditions,
considered as a consequence of neoliberal capitalism. That is to say, if
by stressing the past experiences we want to grasp the place and the role
of ethnical sentiment in a global reality, and therefore directly ponder on
the current situatedness of different identities or their potential future, the
amalgamation of ethnic and cultural homogenization and divergence, the
possibility of creating different research model is made. For example, we
can start with the multidimensionality of identity, with the identification
process which is in its’ basics a process of creating boundaries, i.e. of ascription of distinctive cultural characteristic, by distancing and correlating
this process to the role of institutions of power; we can bring in theories on
transculturation as a cultural transmission that takes into consideration the
equal importance of differences and similarities among groups; the theory
on changes and reduction of objective cultural contents that doesn’t deny
but only reshapes the cultural continuum and the “nativeness” and the
“originality” of identity; we can imagine community as a medium and an
agent to get people together and their social, cultural, political and every
other type of organization; to observe global phenomena and focus on the
recent cultural phenomena: global hybrid identities and a series of substitution identities as a set of projects demanding that people imagine and
experience the space and time in a special way.
Finally, spaces where identities are created and where we “search” for
them are in the objective cultural contents, in globality and localism, in
historicity, in subjectivity, in tradition, or, as Pavao Ritter Vitezović said
some three hundred years ago: in our national tradition.
150
Ivana Jukić
SABORSKA SKUPINA U TKANJU HRVATSKIH
IDENTITETA: RANONOVOVJEKOVNI
DOPRINOSI SNAGA HRVATSKE „KOCKICE“:
ZAHVALJUJUĆI KOMU?
Razumljivo, od 1990-ih postalo je prilično in promišljati o
hrvatskom identitetu. No, dojma sam da se u ovih dvadesetak
godina oko ove teme stvorilo ozračje panike i nasušne potrebe
ubrzati ta promišljanja, čim prije definirati hrvatski identitet
jednim izrazom i pronaći ono jedno magično, samo hrvatsko
obilježje koje će učiniti hrvatski narod razlikovnijim i prepoznatljivijim od drugih svjetskih naroda. Kao da se u otkrivanju
toga jednoga krije tajna i ključ očuvanja, definiranja i kreiranja
vizije budućnosti hrvatskoga identiteta. Tema je trenutno postala
još ozbiljnija budući će Hrvatska uskoro postati dio zajednice
naroda koju neki doživljavaju kao povratak mjestu gdje Hrvatska pripada, a mnogi se boje da će ta zajednica „progutati“ i
ugroziti hrvatski identitet. I tako u ozračju nedostatka vremena,
potrebitih novih vizura hrvatske prošlosti i sve prisutnijega straha
od globalizacijskoga brisanja, nastala je i traje potraga za brzim
rješenjem višedimenzionalne zagonetke hrvatski identitet.
Nerijetko se rečenica brendirajmo Hrvatsku predstavlja kao
idealno rješenje ove zagonetke. No, nerijetko mi se ona čini
tek bijegom od definicija hrvatskoga identiteta utemeljenih
na velikim povijesnim pričama i osobama: stoljeće sedmo,
hrvatski kraljevi, Jelačić, Starčević itd., jer nova država traži
i nove definicije identiteta. Brendiranje kao put prema novom
identitetu i ta isto tako panična potraga i potreba za brendiranjem pomalo mi je neshvatljiva, jer je doživljavam prolaznim i
stereotipnim poimanja identiteta nekoga naroda, no, razumljiva
151
Ivana Jukić
mi je i logična zbog Svijeta u kojem živimo. Nova, samostalna
Hrvatska je u 1990-ima dobila priliku reći i pokazati Svijetu po
čemu je posebna. Nekako se nametnula ideja da je jedini jezik
koji ovaj Svijet razumije onaj markentinško-proizvodni, pa se
hrvatska posebnost nastoji istaknuti kroz prepoznatljiv vizualni
identitet koji će označavati kvalitetne i izvorno hrvatske proizvode. I tu je nastao problem. Što je to izvorni i samo hrvatski
proizvod? Jesu li to hrvatski sportaši, istarsko maslinovo ulje,
dalmatinsko vino, paški sir, slavonski kulen, penkala, kravata?
Popis je dug. I da, to su izvorni i kvalitetni hrvatski „proizvodi“,
no po kvalitetnom ulju, vinu, siru itd. prepoznatljivi su i drugi
narodi. Zapravo, većina kvalitetnih hrvatskih brendova već je
bila „nacionalno zauzeta“ do trenutka kada je hrvatski prostor
uopće postao samostalna Hrvatska. Stoga potraga za idealnim,
izvornim, prepoznatljivim i samo hrvatskim brendom - a priča
se nerijetko protegne i na temu identiteta - često završi u slijepoj
ulici i nerijetko se nad definicijom hrvatskoga identiteta nadvije
oblak pesimizma i pogrešan zaključak kako Hrvatska ni po čemu
nije posebna, jer njezino i samo njezino jedno ne postoji.
No, čemu pesimizam? Nije li već zbog „kockica“ kao oznake
porijekla i uopće prava da se tako označi kvalitetan proizvod,
taj brend poseban i drugačiji od drugih?248 Možda problemi oko
brendiranja i definiranja identiteta, proizlaze iz činjenice nepoznavanja realne, pozitivne i podržavajuće slike/svijesti o sebi
samima. I možda to ukazuje na činjenicu da bi prije potrage za
novim identitetom ili pronalaskom idealnog hrvatskoga brenda
bilo poželjno pobuditi kod hrvatskoga čovjeka osjećaj ponosa i
osvijestiti mu što su sve hrvatski kvadrati preživjeli. Tek nakon
toga bi se trebalo zapitati, je li strah od globalizacijskoga brisanja s takvim povijesnim naslijeđem/zaleđem opravdan? Dio
O ideji važnosti vizualnoga identiteta Hrvatske utemeljenoga na kvadratima/„kockicama“ hrvatskoga grba vidi: Vrančić Josip, Kvadratura: hrvatski
vizualni identitet, Zagreb 2004.; i http://interpublic.hr/kolumne/item/136-borisljubicic-trebamo-drugu-hrvatsku; http://interpublic.hr/kolumne/item/137-borisljubicic-hrvatsko-mora-biti-razlicito.
248
152
Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ...
intelektualne javnosti trenutno i kada promišlja o hrvatskom
identitetu čini mi se radi upravo to. Ne definira identitet, već
nastoji osvijestiti preduvjete definiciji.249
Zašto je tako teško definirati hrvatski identitet dovoljno
je tek površno obratiti pažnju na priču hrvatskih „kockica“ u
ranonovovjekovlju. Naime, u trenucima kada su se zapadnoeuropske monarhije teritorijalno zaokruživale i stvarale osjećaj
zajedničkoga, jednoga identiteta od oko 1500. do oko 1800.
godine, hrvatskom etnosu dogodio se dijametralno suprotan
proces. Hrvatske zemlje ostale su dezintegrirane i upravnopolitički uklopljene u tri kulturno-civilizacijski različite ili tek
donekle slične tvorevine: mletačko-mediteransku, habsburškosrednjoeuropsku i osmansko-balkansku. Iste su održale svoju
vlast stoljećima i njegovale unutar hrvatskih zemalja politički
partikularizam popraćen mentalitetnim razlikama hrvatskoga
stanovništva. I tako je povijesna situacija rasute bašćine, koja
je već i daleko prije 1500-tih bila obojana lokalnim partikularizmima, još više pogodovala oblikovanju daljnjih etnokulturnih različitosti hrvatskoga prostora. Razlike su nastajale
stoljećima, traju i danas te mi se čini iluzornim da će ikada
nestati. Kako onda tragati za jednim prepoznatljivim brendom/
identitetom koji je jedan i samo hrvatski? Nije li to sizifovski
posao s obzirom na hrvatsku prošlosti i k tomu u sadašnjosti
koja je oblikovana vrtlozima globalizacije? Konstruktivnije
mi se mi se čini pokrenuti potragu za onim elementima koji
su tu hrvatsku različitost, multikulturalnost i sveprisutnu
unutarnju podijeljenost nastojali stoljećima integrirati u jedno
ili historiografskim izrazom rečeno u Trojedno. Koliko god
su Bajadera, plavac mali i slični brendovi prepoznatljivi i
hvale vrijedni, takve proizvodne priče samo su rezultat, ne i
Romana Horvat (ur.), Hrvatski identitet, Zagreb 2011.; Marijana Marinović (ur.), Povijesno naslijeđe i nacionalni identiteti, Zagreb 2006.; Miroslav
Tuđman, Ivan Bekavac (ur.), Globalizacija i identitet, Rasprave o globalizaciji,
nacionalnom identitetu i kulturi politike, Zagreb 2004.; Historijski zbornik 52
(1999.), Zagreb 1999., 105-164.
249
153
Ivana Jukić
preduvjet stvaranju osjećaja ponosa ili svijesti o posebnosti
hrvatskoga identiteta. Hrvatsku su stoljećima gradili iz
„kockice“. Ponekad uspješno, ponekad ne, ali s obzirom na
pozitivan ishod 1990-ih možda bi u potrazi za odgovorom na
zagonetku hrvatski identitet pažnju ipak trebalo usmjeriti i na „
...nevažne povijesne romantičarske bradonje koji nas gledaju s
hrvatskih novčanica...“, kao i na „ ...povijesne luzere i produkte
nekritičke historiografije...“,250 naravno ono što ti pojedinci i
spomenici simbolično predstavljaju za hrvatski identitet, bez
naočala narativne historiografije.
INFELIX REGNUM CROATIAE, I?
Ponovo se vraćam hrvatskom ranonovovjekovlju kao inspiraciji. Započelo je tragično i po mnogočemu je ostalo u svijesti
većine hrvatskih povjesničara i javnosti kao takvo. U Govorima
protiv Turaka dominiraju slike stravičnih zločina na hrvatskim
prostorima koje su pohodili Osmanlije krajem 15. i početkom
16. stoljeća.251 Marulićev i Zoranićev kreativni svijet - između
ostalih - bio je prožet osjećajem dubokoga straha, nadom i
vjerovanjem da samo uz Božju pomoć bašćina može preživjeti
i izvan konteksta njihovih duhovno-književnih promišljanja.252
Ne bezrazložno. Već spomenute Osmanlije su rasule i osvojile
veliki dio bašćine, ostaci Hrvatskoga Kraljevstva i njegova
elita, osiromašeni u materijalnim i ljudskim resursima borili su
se za puko preživljavanje. Trauma gubitka „svetoga mjesta“ ili
„v Hrvatih“, jezgre ranosrednjovjekovne hrvatske Kneževine i
250
Usp. Jurica Pavičić, Kriza hrvatskoga identiteta i njezina izvorišta u
„državotvornoj“ tradiciji, u: Miroslav Tuđman, Ivan Bekavac (ur.), Globalizacija i identitet, Rasprave o globalizaciji, nacionalnom identitetu i kulturi politike, Zagreb 2004., 288-289.
251
Vidi Govori protiv Turaka, preveo i uredio Vedran Gligo, Split, 1983.
252
Usp. Slobodan Prosperov Novak, Povijest Hrvatske književnosti, Od
humanističkih početaka do Kašićeve ilirske gramatike 1604., II. knjiga, Zagreb
1997., 183-187; 199-202; 332-341.
154
Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ...
Kraljevstva,253 popraćena je velikim izbjegličko-migracijskim
gibanjima svih struktura stanovništva unutar i izvan hrvatskih
zemalja u 16. stoljeću. Svijet nekada slavnoga Kraljevstva jednostavno je nestao. Od njega je ostala ideja o srednjovjekovnoj
posebnosti koja je trebala iznaći način kako preživjeti i uklopiti
se u ranonovovjekovna pravila nove monarhije. Nije neobično
da je rečenica nesretno Hrvatsko Kraljevstvo bila u mislima, na
jeziku i peru svih onih koji su promišljali o sudbini hrvatskoga
životnoga prostora.254
No, opći rasap staroga hrvatskoga svijeta nije se dogodio
samo zbog faktora „Osmanlije“ i zaokupljenosti kršćanske
Europe samom sobom, međusobnim sukobima i vjerskim previranjima. U već spomenutima Govorima protiv Turaka mogu se
pronaći i drugačije slike o hrvatskoj svakodnevici s kraja 15. i
početkom 16. stoljeća. Mladen Ančić skrenuo je pažnju sa slika
stradanja na slike načina preživljavanja seljačkoga stanovništva
u tom razdoblju. Naime, ono nije preživljavalo samo bijegom i
borbom protiv Turaka, već i bijegom pod osmansku vlast zbog
potencijalno lakšega života i mogućnosti društvenoga napretka
teško ostvarivoga u feudalnom Hrvatskom Kraljevstvu.255 Plemstvo je također u tom razdoblju razmišljalo o različitim opcijama
preživljavanja, vrlo često svatko za sebe ponaosob. Osim o
seljacima prebjezima Stjepan Posedarski piše i o dubokom
razočarenju njegova gospodara Ivana Karlovića, jer:
„ ...uvijek upire svoje oči na Knin, Klis i na tvrđave velikaša
koje bi drugi morali braniti i to s najvećom budnošću, pa često
iz svojih utvrda uzima topove i vojnike da njima pruži pomoć.
253
Vidi Mladen Ančić, Hrvatski „sveti prostori“: stvarni i zamišljeni, u:
Glasje, 13/14, Zadar 2003., 101-112., ovdje 110.
Vidi Ivo Rendić Miočević, Dugotrajnosti i fluidnost hrvatskoga
identiteta, u: Marijana Marinović (ur.), Povijesno naslijeđe i nacionalni
identiteti, Zagreb 2006., 31-39., ovdje 33.
255
Mladen Ančić, Nastava povijesti između narativa „kolektivne
memorije“ i historijske znanosti, u: Marijana Marinović (ur.), Povijesno naslijeđe i nacionalni identiteti, Zagreb 2006., 75-76.
254
155
Ivana Jukić
Svi ostali velikaši i Frankopani, koji se nalaze u zaleđu, očekuju
njegovu sudbinu; ako on padne, svi će oni pasti. Ban se povukao
u unutrašnjost Slavonije i ne mari za neprijatelja na vratima
Hrvatske. ...“256
Tu sliku opće krize, podijeljenoga plemstva kojemu je bašćina
uglavnom vlastiti posjed nadopunjuje i govor Krste Frankopana
Brinjskoga upućen papi Hadrijanu VI. 1510. godine. On ne započinje govor tragičnim slikama iz Hrvatske, već opravdavanjima
svoje obitelji kako kletva zavidnika „ ...da su sklopili savez s
Turcima...“ u ime frankopanskih interesa neistinita i opravdava
postupke oca Bernardina što je pokušao u tim za Hrvatsku teškim
vremenima oružjem vratiti svoje primorske posjede. Ionako im je
kralj Matija Korvin nepravedno oduzeo iste pa piše: „ ...Matija je
posijao rat, a njegovi su ga nasljednici vodili i iscrpili su strpljenje i skromnost Frankopana...“257 No, „kriviti“ Matiju Korvina i
općenito kraljevsku vlast bio je opći politički trend većega dijela
ugarsko-hrvatskoga plemstva nakon 1490. što ih je sve zajedno
odvelo u opću krizu i na kraju slom. U sam osvit Mohačke bitke
ipak su dali kralju apsolutnu vlast, no prekasno.258 Naime, dok
monarhije toga doba diljem Europe populariziraju ideju vladanja
prema formuli da je kralj u svom kraljevstvu car i polako pospremaju supremaciju institucija Cara i Pape u prošlost, Ugarsko
Kraljevstvo funkcioniralo je po principu plemstvo je u svom
kraljevstvu car. Pa koga onda 1527. postaviti za kralja? Habsburgovce, domaće sinove, sultana? Plemstvo je imalo pravo izbora,
i opće je poznato da nakon 1526. taj izbor nije bio ujednačen. U
ozračju općega rasapa nije neobično da su nove ideje teško prodirale do ugarsko-hrvatskoga kontinentalnoga prostora i njegove
elite. Čini mi se logičnim i razumljivim što novi svijet Trojedne
nije izrastao iz njima moguće nepoznatih ili teško prihvatljivih, a
u Europi već prisutnih ranonovovjekovnih političkih novina, već
Vedran Gligo (ur.), Govori protiv Turaka, Split 1983., 338.
Vedran Gligo (ur.), Govori protiv Turaka, Split 1983., 349-357.
258
Corpus Iuris Hungarici: Decretum generale inclyti regni Hungariae
partiumque eidem annexarum, vol. 1., čl. 1:1526, Budim 1844., 334.
256
257
156
Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ...
su promišljali o budućnosti Kraljevstva okrenuti (ili zarobljeni u)
srednjovjekovnim vremenima kao obrambenom mehanizmu od
potpunoga brisanja. U njihovom srednjoeuropskom svijetu, mnogi
su to radili. I ugarsko i češko i poljsko plemstvo, pa dugo vremena
i sama kraljevska vlast. Plutali su negdje između srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih pravila da bi opstali. Nesloga hrvatskoga
plemstva, nemogućnost političkoga i unutarstaleškoga dijaloga s
ciljem organiziranja učinkovitije obrane ili zajedničkoga odabira
jednoga vladara s ciljem stvaranja boljih preduvjeta za pregovarački položaj sa središnjom vlasti, svo to pokazuje da se rasulo
bašćine događalo u i unutarnjim redovima.
I? Što se dogodilo?
Nakon šoka prve polovice 16. stoljeća, u drugoj je ta rasuta i
po mnogočemu neorganizirana generacija hrvatskoga plemstva
počela konstruktivnije stvarati pravno i idejno integrirajući
svijet Kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Ključnim
procesom i trenutkom čine mi se asimilacija hrvatskoga i
slavonskoga plemstva te nastanak ujedinjenoga Hrvatskoslavonskoga sabora 1558. godine.259 Iako će proći stoljeća do
stvarne integracije hrvatskih zemalja, u zapisnicima kao rezultatu djelovanja ove institucije stoljećima će se stvarati temelji
i za taj trenutak. Neki od tih temelja poznati su i pod nazivom
hrvatska municipalna prava te se uz pomoć njih razvio jedan
od najprepoznatljivijih ranonovovjekovnih hrvatskih identiteta
utemeljen na svijesti o pravnoj zasebnosti Kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije unutar Habsburške Monarhije.
Mnogi od njih i danas su dio Izvorišnih osnova Hrvatskoga
ustava iz 1990. godine.260
259
Vidi Géza Pálffy, Jedan od temeljnih izvora hrvatske povijesti: pozivnica
zajedničkoga Hrvatsko-slavonskoga sabora 1558. godine, u: Zbornik Odsjeka
za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 23 (2005), Zagreb 2005., 47-61; i Ivo Rendić-Miočević, Dugotrajnost i fluidnost, 33.
260
Vidi natuknice iura regni i municipalna prava u: Pravni leksikon, Čakovec 2007., 475-476, 758. Tekst Izvorišnih osnova Hrvatskoga ustava dostupan je na www.usud.hr/uploads/Redakcijski prociscen tekst Ustava Republike
157
Ivana Jukić
U pozadini kreiranja te institucije, pa i kasnijih municipalnih prava uvijek je stajala neka mala saborska skupina koja je
tijekom ranonovovjekovnih stoljeća ostala zaogrnuta srednjovjekovnim plaštem, no doživljavala je i promjene. Rad Sabora
i nastanak municipalnih prava napose u razdoblju od 16. do
sredine 18. stoljeća mogu biti pokazatelji da je dio hrvatskoga
plemstva uspio nekako transgeneracijski zadržati pozitivnu
sliku i svijest o svojoj vrijednosti te su se pojedinci znali
pozitivno prilagoditi okolnostima njihova vremena. Naime,
nije sva elita u hrvatskoj prošlosti - iako je bilo i takvih - samo
zadovoljavala svoje egoistične ciljeve ili njegovala osjećaj
podložnosti velikim gospodarima na štetu vlastitoga naroda.
Uistinu, bilo je i svjetlijih primjera.261 I u nesretnoj Hrvatskoj
16. stoljeća, ali i u kasnijim ranonovovjekovnim stoljećima.
Na sreću po hrvatski (ranonovovjekovni) identitetni pleter,
nisu su se svi dali odrediti sudbinom tragičara.
JA PLEMIĆ
Pa me zanima tko su bili ti pojedinci i te male saborske skupine
koje su idejno stvarale municipalna prava ili tkale taj dio hrvatskoga identiteta? Da bi olakšala pronalazak odgovora odlučila
sam prije svega preuzeti ulogu hrvatskoga plemića te sam u ime
pripreme „prošetala“ kroz određena dosadašnja historiografska
ostvarenja kako bih otkrila tko sam i što je moj svijet.
U poznatima i svakako nezaobilaznim sintezama hrvatske
prošlosti s kraja 19. i početkom 20. stoljeća plemstvo je uglavnom prikazano u „crno-bijelim“ perspektivama, nepogrešivo,
ustrajno u obrani hrvatskih prava i očuvanju povijesno-pravnoga
kontinuiteta nekada slavnoga Kraljevstva. No, nerijetko otvoreno
Hrvatske, Ustavni sud Republike Hrvatske 23. ožujka 2011.pdf.
261
Usp. Božo Skoko, Važnost nacionalnih „simbola“ u razumijevanju hrvatskoga identiteta i u promociji zemlje, u: Marijana Marinović (ur.), Povijesno
naslijeđe i nacionalni identiteti, Zagreb 2006., 148.
158
Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ...
ili pak između redaka narativne historiografije poručuje mi se
kako sam unatoč tomu u političkim računicama Bečkoga dvora i
ugarskoga plemstva gotovo u pravilu bila gubitnik i žrtva njihova
nadmudrivanja. To je na mene kao plemića ostavilo dojam da kao
prvo, ne trebam uopće preispitivati ispravnost djelovanja svoga
plemićkoga društva, a drugo, živio sam u vrlo nesigurnom i neprijateljskom okruženju. Svi su mi željeli zlo, napose oni s kojima
sam u političkoj zajednici: drsko-ambiciozni Nijemci tj. Bečki
dvor kao i nadmeni Mađari, stereotipi su koji često „iskaču“ i iz
ranijih povjesnica poput Rattkayeva Spomena.262 Ukratko, čini se
da je nakon te 1527. sve krenulo uglavnom nizbrdo za hrvatske
prilike. Habsburgovci nisu poštivali dogovor iz 1527. u pogledu
finaciranja obrane, njezino centralističko zlo najviše se širilo
posredstvom Vojne krajine i svim pratećim elementima izgradnje
ovoga vojnoga kompleksa. Ugarska je pak sa svojim vjerskim
previranjima i pobunama protiv habsburške vlasti predstavljala
samo dodatnu opasnost za ionako nesigurnu hrvatsku svakodnevicu, a da ne govorim o stalnim ugarskim zahtijevanjima da
se Hrvatskoj prišije atribut podložni, a ne pridruženi dio unutar
ugarskoga dijela Habsburške Monarhije. I tako, s osjećajem
težine krenula sam dalje.
Olga Maruševski učinila mi je moj svijet malo bližim, vjerujem realnijim pregledom. Objasnila mi je da živim u zagorskom
kraju, da moja plemićka zajednica međusobno djeluje kao jedna
velika obitelji, koja se naravno stalno parniči zbog nekoga dijela
posjeda, često saborujem, vrijeme provodim ili u Krajini ili u
nekom ratu, a društveni imperativ bio je biti članom društva vinske braće Pinte.263 Dakle svađam se, ratujem, saborujem i pijem.
Na tragu takvoga shvaćanja svijeta hrvatskoga plemstva je i
262
Vidi Sándor Bene, Ideološke koncepcije o staleškoj državi zagrebačkoga
kanonika, u: Juraj Rattkay, Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, Zagreb 2001., 31.
263
Olga Maruševski, Sadržaji i iskazi života hrvatskoga društva u 17. i
18. stoljeću, u: Vladimir Maleković (ur.), Od svagdana do blagdana: barok u
Hrvatskoj, Zagreb 1993., 32-91.
159
Ivana Jukić
Josip Matasović.264 No, još je malo brutalniji pa mi govori kako
je moje plemićko društvo ostalo zarobljeno u srednjovjekovnim
matricama ponašanja, oportunizam je gotovo zarazna bolest, a
plemstvo općenito barem početkom 18. stoljeća:
„Živjeće u autarkiji, nevoljko će uopće plaćati daće, otimaće
se oporezovanju i imaće trajno loše ceste i mostove, a to će smetati komercijalnoj politici carevine u njenom potonjem nadiranju
prema jugoistoku. ...“265
Njih dvoje su ugodno osvježenje kada istražujete temu života
hrvatskoga plemstva u 17. i početkom 18. stoljeća. No, opet od
one idealizirano-paćenićke slike hrvatskoga plemstva narativne
historiografije došla sam do slike plemstva nastale iz perspektive neke druge krajnosti: slika o nezainteresiranom, pasivnom
i potpuno izoliranom društvu; i zemljopisno i intelektualno od
ostatka Europe. Opet, dominantna slika je slika političke nemoći
hrvatskoga plemstva. U ozračju navedenoga moram priznati da
nisam željela dalje glumiti hrvatskoga plemića, jer nije lako prihvatiti historiografsku poruku da je identitet izolirane i pasivne
žrtve bio glavni element moga identiteta.
No, je li moj svijet bio uistinu toliko iscrpljujuće depresivan,
beznadan i pasivan? Pa sam odlučila započeti novu potragu
inspirirana riječima Nikole Zrinskoga koji je sredinom 17.
stoljeća u svom djelu Hrabri poručnik osvrćući se na prilike u
ugarskom dijelu Monarhije zapisao:
„... Tužno je, ali što možemo napraviti s tim? Pametan
poručnik za svaki mogući događaj mora biti naoružan i spreman. Nekad se na svjetskoj sceni moramo pojaviti s mačem, a
nekad s pameću, nekad s lukavošću, nekad s ludošću. Onaj koji
nosi samo jednu masku i ne preobražava se u drugo, polako će
upropastiti sebe. ...“266
Josip Matasović, Iz galantnog stoljeća: (kulturnohistorijski fragmenti),
Zagreb 2008., 83-97.
265
Josip Matasović, Knez Lenard, kaptoloma zagrebačkoga kramar, u:
Narodna starina 28 (1932.), Zagreb 1932., 178.
266
Sándor Bene, Ideološke koncepcije, 90.
264
160
Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ...
I JE LI NAM MACHIAVELLI POMOGAO?
Jesam li kao hrvatski plemić na prijelazu stoljeća uspješno
mijenjala maske? Što ako kao povjesničarka promijenim masku,
odlučim se za drugačiji pristup i pitam se: što ako je moja povijesno-pravna samosvijest kao važna i očito neupitna odrednica
moga plemićkoga identiteta jačala zahvaljajući pripadnosti
ugarskom dijelu Habsburške Monarhije, političkim konstelacijama u kojima se Habsburška Monarhija našla u određenim
desetljećima ranonovovjekovnih stoljeća i poduzetnosti hrvatskoga plemstva?
Naime, gotovo sva hrvatska municipalna prava koja su
odigrala značajnu ulogu u izgradnji svijesti o identitetu Hrvata
kao političkoga naroda nastali su upravo u toj Monarhiji.267 Ne
znam tko je i je li itko osim Nikole Zrinskoga i njegova kruga
među hrvatskim plemstvom čitao Machiavellijevo 18. poglavlje
Vladara, no, čini mi se da kad stoljećima živite kao mali narod
na prostoru koje je uvijek bilo sjecište susreta različitih velikih
civilizacija, vjerojatno vam je neka vrsta transgeneracijskoga
„makijavelizma“ urođena - rekla bih ipak - vrlina. Treba(lo) je
preživjeti. Pa tako i nakon 1526. godine.
Pojednostavljeno i već u ovom radu rečeno, demonizacija
Habsburgovaca uvijek počinje i završava na riječima da su vladali centralistički i da su osnovali Vojnu krajinu. No, pogledajmo
priču u osnovnim crtama i iz druge perspektive. Negdje na historiografskim marginama ostala je činjenica da je Ferdinand I. 1527.,
ma koliko god su njegovi razlozi bili proračunati i predstavljali
su nastavak političkoga trenda Jagelovića u pogledu političke
emancipacije Trojedne iz 1490-ih, prvi ugarsko-hrvatski kralj
koji je u svoju titulaciju uveo Slavoniju: bio je kralj Dalmacije,
Hrvatske i Slavonije.268 Nastavak te priče vidljiv je i 1558. kada
je sazvan već više puta spomenuti zajednički Hrvatsko-slavonski
267
268
Vidi bilješku 13.
Ferdo Šišić, Pregled povijest hrvatskoga naroda, Zagreb 1962., 338.
161
Ivana Jukić
sabor. Zanimljivo, i u hrvatskoj i u stranoj historiografiji često
je marginalizirana informacija da kada su habsburški vladari
počeli izgrađivati svoje srednjoeuropsko carstvo, svoju su vlast
izgrađivali uz bolju organizaciju tradicionalnih već zatečenih
zakonodavnih institucija i suradnjom s plemstvom. Dogodilo
se to njemačkom Reichstagu početkom 16. stoljeća, isti proces
dogodio se i zasebnom Hrvatskom, ali i zajedničkom Ugarskom
saboru tijekom 16. i 17. stoljeća.269 Dakle, upravo u toj mrskim
apsolutizmom opterećenoj Monarhiji intenzivno će se razvijati
temeljne zakonodavne institucije različitih monarhijskih dijelova, pa i hrvatskih. Historiografije danas ipak mijenjaju svoj
stav o apsolutizmu i između ostaloga ne umaraju se isticati da je
isti poticao i jačanje središnje vlasti i plemićke samosvijesti.270
Sredinom 17. stoljeća i u Ugarskoj i u Hrvatskoj ona je apsolutno
procvala. S već spomenutim Nikolom Zrinskim i idejom o „srednjoeuropskoj konfederaciji“ utemeljenoj na ravnopravnosti svih
ugarskih dijelova, potporom koju je uživao s obje strane Drave,
Rattkayem koji u Spomenu neumorno ističe zasebnost Hrvatskoga
Kraljevstva unutar Monarhije, Ugarske ili bilo koje zajednice,
simboli su drugačijega, dinamičnijega i aktivnijega plemstva.271
Očito, negdje sredinom 17. stoljeća hrvatsko je plemstvo prestalo
razmišljati tek o pukom preživljavanju, evoluiralo je i počelo tragati za novim smislom i samoindentifikacijom. Ratnici su počeli
nositi maske pjesnika, povjesničara, političara što je nesumnjivo
Jean-François Noël, Sveto Rimsko Carstvo, Zagreb 1998., 64-75; Géza
Pálffy, Povijest Mađarske, Ugarska na granici dvaju imperija (1526.-1711.),
Zagreb 2010., 167-173.
269
Vidi Johannes Kunisch, Absolutismus: europäische Geschichte
vom Westfälischen Frieden bis zur Krise des Ancien Régime, Göttingen
270
1986.; Peter H. Wilson, Absolutism in Central Europe, London 2000.; Nicholas Henashall, The myth of absolutism, change and continuity in early modern
European monarchy, London 1992.; Thomas Winkelbauer i Petr Mat’a (ur.),
Die Habsburgermonarchie 1620 bis 1740, Leistungen und Grenzen des Absolutismusparadigmas, Stuttgart 2006.; Hillay Zmora, Monarchy, Aristocracy and
State in Europe 1300-1800, London 2001.
271
Sándor Bene, Ideološke koncepcije, 88-99.
162
Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ...
obogaćivalo hrvatski identitetni obzor. Pa čak i kad su se družili u
Pinti i, moguće, bili alkoholizirani, Matasović je skrenuo pažnju da
„ ... Filosofijski njihovi traktati bili su i ostali ovoga tipa –
Ex Logica/Qui bene bibit, bene dormit,/Qui bene dormit, non
peccat./Qui non peccant, venit in coelum./Ergo: Qui bene bibit,
venit in coelum. ...“272
Možda Descartes na „pintaški“ način, no, na kraju ipak
Descartes, zar ne? Ponajbolji simbol čitave te priče o procvatu
samosvijesti je i poznata pjesma protonotara Hrvatskoga Kraljevstva Ivana Zakmardija na Škrinji privilegija 1643.:
„ Ja sam Slavonija ta sjedinjena s Hrvatskom zemljom
Nekoć Ilirija čest kao i panonskog tla.
Pomoć za ratova carskih Aleksandru Velikom pružah
Poveljom tada je on narod uzvisio moj.
Udese iskusih mnoge i napokon prišla sam Kristu
S krunom ugarskom tad sama se združila bjeh.
Glas mi pripada prvi pri izboru novoga kralja,
Među plemićima svim ugarskim prva sam ja.
Nosim plemenitu zvjerku i zvjezdu, te ratničkoga Marsa
Pravo mi jednako jest s Ugrom, no manji je cenz.
Križ sam dvostruk u grbu k’o znamen pridružila Marsu,
Vjeru katoličku znaj, ljubim jedino ja.
Protiv dušmana carskoga često neustrašivo juri
Vitez po tome glas stek’o jedino on.
Naši muževi ures i dika Češkoj su zemlji,
Poljsko kraljevstvo k tom moj čak utemelji rod.
Nekoć narode mnoge odaslah u svijet, a Kupom
Savom i Dravom sad jedva sam stješnjena ja.“273
I što je hrvatsko plemstvo napravilo s tim?
Josip Matasović, Iz galantnoga stoljeća, 96-97; prijevod: Tko dobro pije,
dobro spava,/Tko dobro spava, taj ne griješi./Tko ne griješi, ide u nebo./Dakle:
tko dobro pije, ide u nebo.
273
Prijevod pjesme preuzet iz: Zrinka Blažević, Ilirizam prije Ilirizma,
Zagreb 2010., 274., bilj. 525.
272
163
Ivana Jukić
STJEŠNJENA, ALI PRAGMATIČNA
Sredinom 17. stoljeća, očito, pojavile su se neke nove generacije i pojedinci unutar hrvatskoga plemstva koji se unatoč
stješnjenosti prostora stanovanja i nisu baš osjećali malima. Evo
primjera što su učinili 1712. i 1715. godine, kada se stvorila i
ostvarila prilika iz stiha Ivana Zakmardija:„ ... Glas mi pripada
prvi pri izboru novoga kralja ...“ stvoriti zakon.
U ožujku 1712. sasvim neočekivano, uz zgražanje dijela
ugarskoga pa i uz suzdržanost dijela hrvatskoga plemstva
Hrvatski sabor priznao je člankom 7:1712. pravo nasljedstva
habsburškoj ženskoj lozi ukoliko iščezne muška. Ovaj saborski članak ili tzv. hrvatska Pragmatička sankcija jedno je od
najpopularnijih hrvatskih municipalnih prava i po mnogočemu
bilo je presudno u procesu njegovanja posebnosti hrvatskoga
povijesno-pravnoga kontinuiteta. No, priča o nastanku ovoga
zakona, oblikovana uz pomoć ali bez naočala narativne historiografije, šalje zanimljive poruke.
Članak 7:1712. bio je samostalna odluka Hrvatskoga sabora,
no inicijativa je došla s Bečkoga dvora. Odluka je bila iznenađujuća i politička destruktivna za onodobne interese većega
dijela ugarskoga plemstva, jer je od 1687. do 1712. ugarski dio
Monarhije (Ugarska, Hrvatska, Transilvanija) bio zakonski usuglašen da ukoliko izumre habsburška muška loza, ugarskom se
dijelu vraća pravo izbora kralja (čl. 3:1687., zajednički Sabor).
Godine 1711., kada je Karlo VI. ostao posljednji Habsburgovac
bez muških nasljednika, u tom je trenutku taj članak postao
moćno, a po habsburški apsolutizam pa i cjelovitost Monarhije
potencijalno ugrožavajuće pravno-političko sredstvo. Sve do
odluke Hrvatskoga sabora 1712. godine. Naime, čl.3:1687. bio
je snažno politički-pravno sredstvo samo u slučaju da ga podržavaju sve sastavnice ugarskoga dijela Monarhije. No, hrvatski
i transilvanijski dio imali su pravo ostati pri svojoj odluci ili
je promijeniti, što 1712. i 1720. i jesu učinili. Narativni pa i
164
Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ...
mnogi današnji povjesničari vjeruju kako je saborska odluka
iz 1712. bila odgovor na događaje u 1708., jer je tada „ugarsko“ plemstvo napalo zakonodavne ovlasti Hrvatskoga sabora
zahtijevajući od kralja sankciju zakona da Hrvatski sabor ne
smije donositi zakone suprotne ugarskim zakonima. Hrvatska
je historiografija i danas uporna u vjerovanju da je tada došlo
do općega sukoba između Hrvatskoga i Ugarskoga Kraljevstva.
No, seže li povijest hrvatsko-mađarskih sukoba tako daleko,
čak na početak 18. stoljeća?
Ne. Gore navedeni zahtjev ili svađa nastala je unutar hrvat­
skoga plemstva, a inicirali su je velikaši Juraj i Gabriel Erdödy
te Adam Keglević kojima su pravne odrednice i funkcije Hrvatskoga sabora bili smetnja u ostvarenju njihovih obiteljskih interesa, a time povećanja bogatstva i utjecaja istih na monarhijskoj
razini. I ključne riječi su obiteljski interesi, jer su ti velikaši
uživali prava i Ugarskoga i Hrvatskoga Kraljevstva tj. imali su
posjede s obje strane Drave. Nije uvijek bilo jednostavno imati
posjede u dvije različite i k tomu zasebne upravne cjeline. Svađa
je zakomplicirala politički život unutar Hrvatskoga Kraljevstva,
potencijalno je mogla to učiniti i u širim granicama, no, intervenirala je regentica Eleonora, te uz pomoć zagrebačkoga biskupa
Emerika Esterházyja i protonotara Hrvatskoga Kraljevstva
Jurja Plemića situacija se smirila. Zapravo odlična simbolika i
pokazatelj ozračja moga plemićkoga svakodnevlja: iza jedne od
najznačajnijih saborskih odluka stajali su habsburška kraljica,
ugarski velikaš i hrvatski plemić. Izveli su savršenu političku
varku zamotanu u odličnu retoriku koja je jako podsjećala na
Zakmardijevu pjesmu, a zasluga je upravo navedene trojke što
je nakon 1712. stih pjesme sa škrinje dobio i svoju zakonsku
sankciju. Tzv. hrvatska Pragmatička sankcija nije se dogodila
zbog općega sukoba s Ugarskom, već zbog sukoba tek nekoliko
pojedinaca koji su pripadali i hrvatskom plemstvu te su nastojali
ostvariti vlastiti interes na štetu općega interesa u ovom slučaju
Hrvatskoga Kraljevstva.
165
Ivana Jukić
Ovom odlukom Hrvatskoga sabora Beč je htio oslabiti
značaj čl. 3:1687., a dio hrvatskoga plemstva riješiti jednom
zauvijek pravni status Hrvatskoga Kraljevstva unutar ugarskoga dijela Monarhije. Priznanje ženske habsburške loze
nametnulo se kao idelano rješenje na obostranu korist. Rezultat
bečko-hrvatskih razgovora i kompromisa bila je činjenica da
je Hrvatsko Kraljevstvo do 1755. ostalo gotovo netaknuto
habsburškim upravnim intervencijama, a 1715. dobilo je i
kraljevu potvrdu pravne zasebnosti za sva vremena u obliku čl.
120:1715. zajedničkoga Ugarskoga sabora. Zasluga je i ovoga
članka, ne izravno i samo čl. 7:1712. Hrvatskoga sabora što
se u već spomenutim Izvorišnim osnovama Hrvatskoga ustava
nalazi ili što se uopće dogodila Hrvatsko-ugarska nagodba.
I još jedan mit veže se uz tzv. hrvatsku Pragmatičku sankciju
koji već desetljećima zbunjuje i hrvatsku i stranu historiografiju:
objašnjenje uvjeta iz teksta čl. 7:1712. da će hrvatsko plemstvo
priznati onu habsburšku princezu kraljicom koja će stolovati
u Austriji, a u posjedu imati Kranjsku, Štajersku i Korušku.
Historiografske interpretacije „uvjeta“ se kreću od ideja kako
se Hrvatsko Kraljevstvo željelo odcijepiti od Ugarskoga do
toga kako su to nekakvi prapočeci budućih južnoslavenskih
veza. No, mišljenja sam da je uvjet tek odraz „1711./1712.“
trenutka koji je trebao primiriti već spomenute ambicije ugarskoga plemstva, ali i ambicije kraljice-udovice Josipa I., Amalie
Wilhemine. Ona je u tom trenutku bila u svađi s kraljicom majkom, regenticom Eleonorom, njezine kćeri su u tom trenutku
bile jedine nasljednice, a imala je snažnu političku potporu
u svom njemačkom ujaku, hannoverskom knezu. Zamislite
spoj ugarskih ambicija i prava izbora usmjerenih prema ljutoj
Wilhemini, njezinim kćerima kao potencijalnim nasljednicama
ugarske krune, Wilhemininim vezama s Carstvom i potencijalnim ženicima njezinih kćeri upravo u tom Carstvu? Zamislite
takav pregovarački položaj ugarskoga plemstva. Godine 1712.
Eleonora je zgodno uz pomoć hrvatskih prilika (koje su uvijek
bile ugarske i obrnuto) tomu stala na kraj, a 1740. pokazala je
166
Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ...
koliko njezini scenariji po Monarhiju potencijalno nepovoljnih
prilika i nisu bili toliko paranoični. Hrvatski uvjet nastao je iz
toga razloga, jer koliko god se Ugarska u užem smislu mogla na
trenutke osjećati politički jakom, temelje njezine samosvijesti
bila je uvijek Zajednica. Nakon 1711. Habsburška Monarhija
je mogla biti velika samo uz Ugarsku, no ta ista Ugarska nije
bila moćna bez Hrvatske i Transilvanije. Bili su to okviri političke igre za sve sastavnice Habsburške Monarhije. Hrvatska
priča s početka 18. stoljeća i njezina municipalna prava bili
su dio ovoga srednjoeuropskoga političkoga mozaika. Ni iura
municipalia identitet nije bio izdvojen iz toga.
PORUKA IZ RANONOVOVJEKOVLJA
Čini se dakle da je moju plemićku svakodnevicu i identitet
oblikovala jedna široka lepeza karakternih obilježja, ali i šaroliki
odnosi unutar hrvatske političke nacije, Dvora naspram ugarskoga dijela Monarhije, ali i vanjskopolitički odnosi. Bečki se
dvor ponašao sukladno maniri ranonovovjekovlja - ponekad
uspješno ponekad ne - da je i najmanji dio bitan kako bi cjelina
funkcionirala. Sve je moglo pomoći u ostvarenju monarhijskih
interesa, bilo da su se motivi ili inspiracija rješenju problema
krili u ugarskom, češkom ili njemačkom dijelu Monarhije. Stoga
nikako nije bilo lako probiti se kroz kompleksnost problematike
moga plemićkoga identiteta. Mišljenja sam da mi ranonovovjekovlje u tom pogledu želi poručiti sljedeće:
prvo, onaj dio hrvatskoga identiteta koji se izgrađivao uz
pomoć municipalnih prava, izgradio se zahvaljujući poduzetnosti iznimnih pojedinaca, što samo potvrđuje opće poznato
pravilo kako bez spoznaje i izgradnje osobnoga identiteta nema
ni identiteta naroda;
drugo, da sam u 17. i početkom 18. stoljeća, opet zahvaljujući iznimnim osobama unutar ili izvan Kraljevinskih granica,
te ipak spremnosti većine da ih slijede znao i mudro mijenjati
167
Ivana Jukić
maske. Danas me to obvezuje da ne upadnem u poznate klopke
idealiziranja ili osuđivanja hrvatskoga plemstva, već obojam
svoje interpretacije širim spektrom boja;
treće, moj identitet bio je određen i srednjoeuropskim ranonovovjekovnim okolnostima. I da, politički sukobi i stereotipi
o susjedima bili su dio svakodnevice, ali nisu prerastali u opće
etničke sukobe. Upravo je ranonovovjekovlje ugradilo u hrvatski
identitet osjećaj zajedništva i za grazie, merci, danke i köszönöm,
ali i spoznaju zašto je na kraju najljepše reći- hvala.
POVIJEST, IDENTITET, BREND:
UMJESTO ZAKLJUČKA
Hrvatski grb kao i identitet sastavljen je od mnogih elemenata. U hrvatskom slučaju, tragati za jednim obilježjem, jednim
brendom, jednom poviješću uzaludna je potraga s obzirom
na činjenicu koliko je sve unutar Hrvatske gotovo oduvijek
različito. Ona je lijepa, jer nije jedno, a unatoč svemu svejedno
je uspjela doći do toga da je i naša. Možda bi uistinu trebali
prihvatiti vizualni identitet Hrvatske utemeljen na kvadratu
kao ono magično jedno koje Hrvatsku danas čini posebnom i
prepoznatljivijom drugima, a nama uvijek može poslužiti kao
podsjetnik na često stješnjenu i rasutu, ali preživljenu prošlost.
Kvadrati su simboli zagonetnoga, teško definiranoga, stalno
promjenjivoga, multidimenzionalnoga, pozitivno i negativno
prilagodljivoga, ali na kraju uvijek iznova i iz nekoga razloga
postojanoga hrvatskoga identiteta. Jednim značajnim dijelom
to možemo zahvaliti i pojedinim bradonjama s hrvatskih novčanica i historiografskim luzerima. Svima njima u čast možemo
nazdraviti plavcem malim. Ako vam se to čini besmislenim
onda nazdravite povlastici trenutka uživanja u hrvatskom
brendu. Ova Hrvatska može ponuditi svakomu njegovo izvorište ponosa na nju: u povijesti, u brendu, u ... izaberite. Jedno
ne isključuje drugo ili ikoga. Naprotiv, to su uvijek kockice
168
Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ...
koje se po mnogočemu dodiruju, nadopunjuju te stvaraju mjesto susreta različitih ponosa. A mjesta zajedništva u, i unatoč
različitostima mogu poslužiti kao izvorišta vizije o budućem
hrvatskom identitetu. Ranonovovjekovna Hrvatska 16., 17.
i 18. stoljeća je pronašla i ta mjesta. Vjerujem da pojedinci,
sposobnosti i okolnosti postoje i danas.
SUMMARY
Ivana Jukić
THE RULING CLIQUE IN SABOR AND THE MAKING OF
CROATIAN IDENTITY: CONTRIBUTIONS TO EARLY
MODERN CROATIAN IDENTITIES
Over the past twenty years, Croatian social and human scientists
have been struggling with defining the Croatian identity. The source
of the problem is usually the desperate need of one identity-definition
while one can only search to define Croatian identities. Why? How could
Croatian early modern everyday-life experiences be of some help and
encouragement in quest for definition(s)? Is it possible to turn „identities“ fact to our adventage? Should we worry about the future of the
Croatian identity because it is made of identities? These questions are
guiding thoughts of this paper.
The Croatian lands during 15th and 16th century experienced deep
structural changes due to variety of political circumstances. The most
traumatic events were political dismemberments of Croatian territory.
In the early modern period Dalmatia, Croatia and Slavonia became parts
of the Republic of Venice, the Habsburg Monarchy and the Ottoman
Empire. The already in medieval times existing regional differences between Croatian lands were even more accentuated in early modern scenario of belonging to different state formations and cultural circles. The
face of the Croatian identity was changed for good. Still, the idea and
memory of „Croatia“ survived and remained strong, especially within
Croatian nobles gathered around the Croatian Diet Sabor. The various
examples of Croatian history from 16th to 18th century show that nobles
fought, made mistakes, won and lost political/military battles, compro-
169
Ivana Jukić
mised, evoluated, but at the end survived it all. This paper tries to revive
readers’ attention to the fact that these processes occured not just in spite
of uneasy everyday socio-political circumstances, but very often thanks
to them. The message from the early modern Croatia is, if there is one
thing in present we should not bother with, is the survival of Croatian
identity(ies).
170
Anamarija Kurilić
NATIONE LIBURNUS - IDENTITET
NARODA I POJEDINCA
Prepoznati i spoznati identitete je zahtjevna zadaća i kad su u
pitanju pojedinci i skupine iz našeg vlastitog okruženja, a kamoli
kad su u pitanju oni iz prošlih vremena. Što dublje sežemo u
prošlost, to je ta zadaća teža i postavlja pred istraživača sve veće
izazove. Osobitu poteškoću stvara nedostatak izvora, osobito
onih pisanih, tako da kad govorimo o narodima staroga vijeka,
puno će bolja slika biti za one koji su poznavali pismenost,
kao što su Grci, Rimljani, Egipćani i njima slični, dok je posve
drugačija priča kad se želimo pozabaviti onima koji nisu razvili
vlastitu pismenu kulturu ili koji nisu za sobom ostavili veliku
baštinu, a to se odnosi na velik dio naroda i zajednica koji su
nastanjivali ostatak starovjekovne Europe, uključujući i one koji
su napučivali naš prostor istočne obale Jadrana, njena duboka
kopnena zaleđa i panonsko-podunavskog međurječje. Ipak, nije
sve izgubljeno ni kad su ti narodi u pitanju, tako da neke od njih
poznajemo poimence, znamo približna područja koja su nastanjivali u određenim periodima, do neke mjere poznajemo njihova
vjerovanja, itd. To je moguće ponajprije na osnovi dugotrajnog,
minucioznog, studioznog, multidisciplinarnog i interdisciplinarnog rada niza znanstvenika koji su se bavili proučavanjem
antičkih tekstova u kojima se nalaze vijesti o starodsjedilačkom
stanovništvu ovih prostora, arheoloških ostataka i njihove kulturno-umjetničke baštine, jezičnih ostataka i tomu slično. Stoga
danas poprilično dobro poznajemo sliku rasprostranjenosti tih
naroda u vrijeme završetka rimskog osvajanja krajem 1. st. po
Kr. i početkom 1. st. po Kristu.274
274
Pregled spoznaja v. kod Marjeta Šašel Kos 2005., Appian and Illyricum,
171
Anamarija Kurilić
Liburni, o kojime će biti riječi u ovome radu, jedan su od
takvih naroda. Sudeći prema navodu kod Plinija (n. h. 3, 139;
usp. i 141), zauzimali su prostor od rijeke Raše na sjeveru do
rijeke Krke na jugu. Uzevši u obzir i teritorij rasprostiranja
željeznodobne materijalne kulture te jezičnih ostataka iz
ranog rimskog razdoblja, smatra se da je granica liburnskog
teritorija u vrijeme uspostave rimske vlasti tekla približno od
R­aše na sjeveru, do izvora Boljunčice, pa preko Učke i potom
prema istoku, odnosno primorsko-kvarnerskom pojasu, gdje su
Liburni graničili s Japodima.275 Južnije se prostiralo matično
liburnsko područje, u Ravnim kotarima i Bukovici. Liburni su
naseljavali i sve pripadajuće otoke, od Krka do Murtera.276
Već vrlo rano grčki pisci poimence spominju pojedinačne
istočnojadranske narode. Tako su Liburni spomenuti već kod
Hekateja (6. st. pr. Kr.).277 On ih identificira kao narod (έ̉θνος),
jednako kao i više od stoljeća mlađi Ps. Scylax.278 Ovaj posljednji
(Situla, 43), Ljubljana, 2005., 170-198, 223-232, 375 i d., gdje je navedena i sva
releventna starija literatura; usp. i Robert Matijašić, Povijest hrvatskih zemalja
u antici do cara Dioklecijana, Zagreb: Leykam international, 2009., 33 i dalje.
275
Japodi i Liburni su se, kako se čini, sukobljavali oko teritorija, pa su
Japodi, najmanje barem jednom, imali svoj izlaz na more u Kvarnerskom
zaljevu i Podgorju; o tome vidjeti više kod Anamarija Kurilić, Ususret Liburnima. Studije o društvenoj povijesti ranorimske Liburnije, Zadar: Odjel za
povijest Sveučilišta u Zadru 2008., 9; Slobodan Čače, Aserija i njezino zaleđe:
Bukovica, Zrmanja, južni Velebit, Asseria, 5, 2007., 71 i d.; Boris Olujić, Povijest Japoda. Pristup, Zagreb: Srednja Europa, 2007., 112 i dalje.
276
Za granice liburnskog područja v. A. Kurilić, Ususret Liburnima, 9,
Karta 1-2.
277
Navod je sačuvan kod Stjepana Bizantinca (Λιβυρνοί, έ̉θνος προσεχ̀ες
τω̣̃ ε̉νδοτέρω̣ μέρει του̃ Α
̉ δριατικου̃ κόλπου· Έκ. Ευ̉ρ. Ώνομάσθησαν δὲ α̉πό
τινος Λιβυρνου̃, α̉φ̉ ού ̃ εΰρηται τὰ Λιβυρνικὰ σκάφη καὶ Λιβυνικὴ μανδύη,
̃
ει̉δος
ς̉σθη̃τος. / Liburni, gens ad interiorem partem sinus Adriatici. Hec. Sic
vero vocati fuere a quodam Liburno, a quo inventae etiam Liburnicae naves,
et Liburnica mandya, species vestimenti.), ali nije pouzdano je li sve u tom
odsječku doista Hekatejevo (FHG, Hecataei fragmenta, 4, frg. 61 = FGH frg.
93). Usp. Mate Suić, Zadar u starom vijeku, Zadar: Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet - Zadar, 1981., 118; John J. Wilkes, Dalmatia, London, 1969.,
3.
278
Λιβυρνοί. - Μετά δὲ Ί̉ στρους Λιβυρνοί ει̉σιν ̉έθνος (c. 21; Mate Suić,
172
Natione Liburnus – identitet naroda i pojedinca ...
o njima bilježi i niz drugih pojedinosti, pa navodi imena više
liburnskih mjesta (ali, koja su, na žalost, jako iskrivljena), duljinu
plovidbe njihovim područjem (dva dana), ali i neke etnografske
zanimljivosti.279 Razvidno je da se identitet liburnske zajednice
jasno izražavao prema van - u odnosu prema ostalim susjednim
zajednicama - pa ih kao zasebne, prepoznatljive narode doživljavaju i prvi Grci koji su plovili Jadranom. Možemo pretpostavljati
da se taj zaseban identitet očitovao ne samo u materijalnoj kulturi
(koja doista pokazuje samosvojnosti u odnosu na susjedne),280 već
i u običajima i kulturi te vjeri i jeziku.
Tijekom prve polovice 1. tisućljeća liburnska je pomorska
moć bila, kako se čini, na svom vrhuncu, pa možda na nju upućuju vijesti koje Liburne prikazuju kao vladare mora i spominju
ih na svim jadranskim obalama, pa i dalje od toga. Tako, npr.,
Skimno s Hija (5. st. pr. Kr.) navodi liburnsku prisutnost na
Hvaru,281 prema Strabonu (Geo. VI, 2, 4) i Apijanu (Ill., 2, 3, 9)
imali su svoja uporišta na Krfu i u Epidamnu, a rimska tradicija
pripisuje im prisutnost i posjede na zapadnoj, talijanskoj obali
Jadrana (Flor. Epit., I, 21; Plin. n. h. 3, 110).282 Bili su ozloglaIstočna jadranska obala u Pseudo Skilakovu Periplu, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 306, Zagreb, 1955., 168).
279
Ps. Scyl. c. 21; M. Suić, Istočna jadranska obala, 149 i d., 163 i d.; za
etnografske podatke v. A. Kurilić, Ususret Liburnima , 27 i d., 48 i dalje.
280
Za Liburnsku kulturu koja se razvijala od kraja brončanog doba i kroz
cijelo željezno doba (drugim riječima, od kraja 2. tisućljeća prije Krista i kroz
cijelo posljednje tisućljeće stare ere), v. pregledno Šime Batović, Liburnska
grupa, Praistorija jugoslavenskih zemalja, sv. 5, Sarajevo, 1987. (= Šime Batović, Liburnska kultura, Zadar: Matica Hrvatska; Arheološki muzej Zadar, 2005.);
usp. i od novijih radova v. i Stojan Dimitrijević, Tihomila Težak-Gregl & Nives
Majnarić-Pandžić, Prapovijest, Zagreb, 1998., 306-318 i 349-358.
281
Usp. M. Suić, Zadar u starom vijeku, 118.
282
V. kod M. Suić, Zadar u starom vijeku, 88 i d.; A. Kurilić, Ususret Liburnima, 14 i d., 22 i d.; pitanje liburnske prisutnosti na talijanskoj obali detaljno
je obradio S. Čače 1984. Valja upozoriti na to da je Flor vrlo nepouzdan pisac
koji je ovdje izmiješao vijesti raznih događaja koji i nemaju puno veze s onime o
čemu piše (usp. kritiku Florove vjerodostojnosti kod M. Šašel Kos, Appian and
Illyricum, 187).
173
Anamarija Kurilić
šeni zbog gusarenja,283 ali su, s druge strane, bili prepoznati
kao vrsni brodograditelji, o čemu svjedoči i to da su Rimljani
u svoju ratnu flotu uključili - i to već najkasnije od kraja 1.
st. pr. Kr. - liburnae, odnosno, naves liburnicae, tj. brze ratne
lađe, vrlo vjerojatno dvoveslarke.284 Satiričar Juvenal rječju
liburna označava veliku nosiljku (Juv. Sat. 3, 240 i d.),285 dok
liburnima naziva njihove nosače (Sat. 6, 477), ali i poslužitelja
na carskom dvoru (Sat. 4, 75).286 Prema nekim prijevodima, i
kod kod Marcijala (Epigr. I, 49, 33) je rječju liburnus označen
nosač ležaljke,287 dok bi prema drugima to bio (liburnski)
teklič.288 Na žalost, nije nam poznato koja etimologiija stoji iza
tog nazivlja i moraju li se nužno povezati s jadranskim narodom
Liburna.289 Također, ostaje nam nepoznato jesu li se možda uz
te nosače, poslužitelje i/ili tekliče - ako bi se njihov naziv ipak
mogao etimološki vezati uz Liburne - vezale i neke tjelesne i/
Liv., 10, 2: Illyrii, Liburnique et Histri, gentes ferrae et maxima ex parte
latrociniis maritimis infames. V. i M. Suić, Zadar u starom vijeku, 90; A. Kurilić, Ususret Liburnima, 15, 22-23.; usp. i M. Šašel Kos, Appian and Illyricum,
182.
284
Opširnije i sa starijom literaturom v. kod A. Kurilić, Ususret Ilirima, 24.
Liburnske lađe spominju se i kod Stjepana Bizantinca (v. ovdje, bilj. 4).
285
Kao “nosiljka” prevodi G. G. Ramsay, Juvenal and Persius. With an
English Translation, London: William Hainemann, New York: G. P. Putnam’s
Sons, 1928., 50-51; nešto drugačiji pogled na Juvenalovu upotrebu te riječi,
v. kod Pat Watson, A Matrona Makes up. Fantasy and Reality in Juvenal, Sat.
6,457–507, Rheinisches Museum für Philologie (N.F.), 150, 2007., 388.
286
P. Watson, A Matrona, 388; G. G. Ramsay, Juvenal and Persius, 62-63,
122-123.
287
V. kod P. Watson A Matrona, bilj. 50 na 388.
288
W. C. A. Kerr, Martial Epigrams with an English Translation, vol. I,
London: William Hainemann, New York: G. P. Putnam’s Sons, 1919., 61.
289
Naime, na sjeveru Italije, u Liguriji, postoji mjesto Libarna (RE, 13/1,
col. 13) tako da bi se ovo nazivlje možda moglo vezati i uz to mjesto, odnosno,
uz ligurski prostor, upravo onako kako na jednom mjestu prevodi G. G. Ramsay (Juvenal and Persius, 63: Ligurian) ono što Juvenal (Sat. 4, 75) jasno zove
Liburno. M. Suić (Liburnus(-a), Liburnius(-ia) u rimskoj onomastici, Diadora,
4, Zadar, 1968., 113 i d.) smatra da između nosača zvanih liburni i pripadnika
naroda Liburna nema nikakve izravne veze, već da su oni ime dobili po samoj
nosiljci.
283
174
Natione Liburnus – identitet naroda i pojedinca ...
ili moralne osobine koje su se možda stereotipno pripisavale
Liburnima? Možda su bili snažni kao Liburni? Ili možda vjerni
i odani? Ili možda ipak lijeni?
Uz liburnsko ime vežu se i neki odjevni predmeti, kao što
cuculli Liburnici - neke vrste pokrivala za glavu morsko-zelene
boje (Mart. Epigr. XIV, 139)290 i pobliže nepoznata vrsta odjeće
zvana mandya.291 Vunenu proizvodnju Liburnije spominje Plinije (n. h. 8, 191) koji kaže da je tamošnja vuna sličnija kostrijeti
nego vuni.292
Zacijelo „najekstremnije“ obilježje liburnskog identiteta,
ekstremnije i od gusarenja - barem kada se promatra kroz prizmu
grčkog pogleda na druge - proizlazilo bi iz vijesti o posebnosti
uređenja društvenih odnosa. Više grčkih pisaca donosi podatke
o za Grke neuobičajenom položaju žena kod Liburna; tako već
Pseudo Skilak (c. 21) u 4. st. pr. Kr. navodi da kod Liburna postoji
ginaikokratia i da njihove žene slobodno smiju seksualno općiti
sa susjedima i svojim robovima. Kasniji pisci to nadograđuju, pa
Nikola iz Damaska (kraj 1. st. pr. Kr.) navodi kako se kod Liburna
očinstvo pripisuje na osnovi sličnosti,293 a Servije (5. st. po Kr.)
ističe da Liburni vuku porijeklo od Amazonki.294 Te su vijesti bile
povodom da se Liburni i u starijoj stručnoj literaturi opisuju kao
matrijarhalno društvo, ili barem kao društvo u kojem su opstale
290
W. C. A. Kerr, Martial Epigrams with an English Translation, vol. II,
London: William Hainemann, New York: G. P. Putnam’s Sons, 1950., 488-489.
Vrlo vjerojatno su to bili ogrtači s kukuljicama; v. M. Suić Zadar u starom
vijeku, 262; A. Kurilić, Ususret Liburnima, 21.
291
Nju nalazimo zabilježenu kod Stjepana Bizantinca (prema Hekateju); v.
ovdje bilj. 4; v. i M. Suić, Zadar u starom vijeku, 262.
292
M. Suić, Zadar u starom vijeku, 262; A. Kurilić, Ususret Liburnima, 21.
293
Nic. Dam., FGH 90 frg 103 d [111]; A. Kurilić, Ususret Liburnima, 48 i
d.; usp. i M. Šašel Kos, Appian and Illyricum, 183.
294
Serv., Ad Aen., I, 243 i XI, 842; A. Kurilić, Ususret Liburnima, 49 i d.;
usp. i M. Šašel Kos, Appian and Illyricum, 183. Osim s Amazonkama, Liburni
se znaju povezivati i s Etruščanima (Florus 1, 21), također poznatima po drugačijem položaju žene u društvu (D. Locatelli, F. Rossi, Etruschi, Milano: Mondadori Electa, 2009., 59), a pripisuje im se i azijsko porijeklo (Solinus, 2, 51:
gens Asiatica).
175
Anamarija Kurilić
neke matrijarhalne reminiscencije.295 Moderan, interdisciplinarni
pristup, najprije proučavanju grčkog društva, a potom i liburnskoga, doveli su do drugačijeg mišljenja. Danas je prihvaćeno
mišljenje da Liburni nisu bili nikakvo matrijarhalno ili matrilinearno društvo, o čemu svjedoče podjednako latinski natpisi na
kojima ni jednom nije posvjedočen matronim (odnosno, isticanje
porijekla po majčinoj liniji) i stavljanje relevantnih grčkih vijesti
u širi kulturno-antropološki kontekst, kako grčkog samopoimanja
tako i njihovog, komplementarnog poimanja onih drugih. Naime,
gledano očima prosječnog Grka takvi su opisi trebali ukazivati na
potpunu društvenu neuređenost liburnskog društva, odnosno na
društvo čije je uređenje u suprotnosti s poimanjem „normalnog“
u većini polisa. Tako se podjednako u priči o „vladavini žena“
kod Liburna i u mitu o Amazonkama može prepoznati grčka
koncepcija stranog, barbarskog društva kao onoga kod kojega su
odnosi među spolovima uređeni obrnuto od onih u polisu, neovisno o stvarnom stanju stvari. Stoga se te i takve vijesti ne mogu
tumačiti kao prikaz stvarnosti, već radije kao etnološko-ideološka
obrada društvenog uređenja autohtonog društva u kojem je žena
imala istaknutiju ulogu nego u većini grčkih polisa, što ne znači
da je samim time bila vladarica ili raspolagala nekim povlaštenim
statusom u odnosu na muškarce.296 Drugim riječima, Grci Liburne
prikazuju kao udaljen, neciviliziran svijet, pa se posve opravdano
postavlja pitanje nema li to možda veze i s ne baš prijateljskim
vezama između tih dvaju naroda? Sjetimo se da grčka kolonizacija
na istočnoj obali Jadrana nikad nije prodrla na liburnsko područje,
iako su trgovački odnosi sigurno odavna postojali.297
Rimljani su, pak, jednom kad se ostavi po strani liburnsko
gusarenje, za njih (ili barem za neke od njih) imali i lijepe,
295
49-51.
Za pregled tih mišljenja i autora, v. A. Kurilić, Ususret Liburnima,
A. Kurilić, Ususret Liburnima, 48-50.
Za pregled grčke prisutnosti na Jadranu od novijih radova v. R. Matijašić,
Povijest hrvatskih zemalja, 51 i d.; v. i M. Suić, Zadar u starom vijeku, 125 i d.;
A. Kurilić, Ususret Liburnima, 14.
296
297
176
Natione Liburnus – identitet naroda i pojedinca ...
odnosno pohvalne riječi. Naime, žitelji liburnskog Zadra, koji
su svojim brodovljem pružili pomoć Cezarovom vojskovođi u
vrijeme građanskog rada, bili su prema Bell. Alex. (42, 3) uvijek
na raspolaganju rimskoj državi (...semper in rem publicam singulare constiterat officium...).298
Ostaje za vidjeti mogu li se pronaći tragovi liburnskog samopoimanja i, ako mogu, koji su i što nam kazuju. Ostavivši sad
po strani ostatke predrimske materijalne kulture, osobito nakita
i nošnje koji bi možda mogli - ali uz podrobnu i kompleksnu
interdisciplinarnu studiju sličnih oblika i sustava u drugim društvima, što je preopsežno za okvire ovoga rada - također ukazati
na neke njegove aspekte, zadržat ću se ovdje na onima iz domene
pisanih dokaza. To su za sada isključivo latinski natpisi iz prvih
stoljeća rimske vlasti na ovim prostorima, i to oni na kojima
su sačuvani elementi starosjedilačke liburnske kulture i običaja.
Tu prije svega mislim na potrebu da se kroz medij natpisa na
kamenu - do tada nov kod Liburna, jednako kao i latinski jezik iskazuju domaća vlastita imena i imena božanstava, odnosno, da
se na taj način izražava pripadnost liburnskom narodu.
Takvi natpisi su prilično brojni i nalaze se u gotovo svim
liburnskim zajednicama, a osobito u onima u kojima je do izražaja
manje dolazila doseljena komponenta (kao što su Aenona - Nin,
Asseria - Podgrađe kod Benkovca, Nedinum - Nadin, Corinium Karin, i neki drugi). Starosjedilačka imena božanstava jamačno
su latinizirana i nalazimo ih kako samostalno tako i ujedinjena
s božanstvima grčko-rimskog panteona: Aitica, Anzotica (Venus
Ansotica), (H)eia (Bona dea domina Heia augusta), Ica, Iicus
(Iuppiter Sabasius Iicus), Iria (Iria Venus), Taranucus (Iuppiter
Taranucus), Iutossica, Latra i Sentona.299 Imena ljudi - i ona
svakako do neke mjere latinizirana - daleko su mnogobrojnija
i nalaze se na raznim vrstama natpisa, a najčešće onima nad298
Bell. Alex., 42, 3: paucis navibus Iadestinorum, quorum semper in rem
publicam singulare constiterat officium, ...; usp. M. Suić, Zadar u starom vijeku,
147.
299
A. Kurilić, Ususret Liburnima, 26-28.
177
Anamarija Kurilić
grobnima.300 Ako nigdje drugdje i ako nikako drugačije do samo
imenom, na taj su način ostali trajno zabilježeni identiteti pojedinaca ili skupina. Ponekad o njima saznamo i više od imena
(npr. dob, zanimanje kojim su se bavili, obiteljske i prijateljske
veze), ali ime je konstanta. Isticanje tradicionalnog liburnskog
imena, osobito u već snažno romaniziranom okruženju rimskog
imenskog obrasca, latinskog jezika i rimske vrste nadgrobnog
spomenika moglo bi se shvatiti i kao smišljeni čin javnog očitovanja nečijeg liburnskog identiteta.301
Da su barem neki Liburni sigurno željeli jasno iskazati svoju
pripadnost liburnskom narodu svjedoči nekoliko natpisa na
kojima je to izrijekom i uklesano riječima natione Liburnus „Liburn po narodnosti“, ili samo Liburnus.302 Jedan takav, jako
oštećen natpis je iz antičke Mursae (dan. Osijek),303 na kojem se
unatoč slaboj očuvanosti vidi da je osoba bila već snažno romanizirana i nosila je rimska imena (Kvinto Nonije(?)). Moguće je
da je u antičkom Osijeku boravio kao vojnik ili po nekoj drugoj
službi.304
Mnogo je bolje očuvan natpis iz južne Italije, iz današnje
Canose (ant. Canusium) koji su Aulu Ariju Filemonu, Aulovom
oslobođeniku, postavile dvije žene, Livija Flora, osobođenica
Lucijeva, i Livija Haline, oslobođenica Aulova i neke žene.305
Pregled imena v. kod A. Kurilić, Ususret Liburnima, 13.
Usp. Anamarija Kurilić, Pučanstvo Liburnije od 1. do 3. stoljeća po Kristu: antroponimija, društvena struktura, etničke promjene, gospodarske uloge,
doktorska disertacija (rukopis), Filozofski fakultet u Zadru, Zadar, 1999., 188189.
302
Stoga ovdje neću obrađivati nešto mnogobrojnije spomenike na kojima
je u imenovanju muškarca navedeno i porijeklo iz nekog liburnskog grada, osobito zato jer ono pripada standardnom elementu imenskog obrasca kod rimskih
muškaraca ranog Carstva, i to ponajviše kod vojnika (v. A. Kurilić, Pučanstvo
Liburnije, 95 i d.).
303
AE 1991: 1321: Q(uintus) No[3] / T(iti) f(ilius) na(tione) / Libur[nus
an]/nor(um) [3]; AE 1994: 1479 daje nešto drugačije čitanje, ali, v. A. Kurilić,
Pučanstvo Liburnije, kat. br. 2852.
304
Usp. A. Kurilić, Pučanstvo Liburnije, 42.
305
CIL 9, 352 = CIL 1, 1707 (1027): A(ulus) Arrius A(uli) l(ibertus) / Phi300
301
178
Natione Liburnus – identitet naroda i pojedinca ...
Pokojni Filemon nosi kombinaciju latinskih i istočnjačkih imena
koja su de facto etnički neprozirna,306 ali je on tomu doskočio
tako da je uz njih dodao i svoj etnik, Liburnus. Na taj način
je svakome koji prođe uz njegov nadgrobni spomenik i zastane
pročitati tekst odmah bilo jasno tko je bio pokojnik i odakle je
potjecao. Možemo samo nagađati što ga je moglo na to nagnati.
Svakako su važnu ulogu imali njegovi sentimenti (osjećaj etničke
pripadnosti, zacijelo i ponosa na tu i takvu pripadnost, i slično),
ali je taj podatak zacijelo morao nešto značiti i ostalim žiteljima
Kanuzija; poruka koju je slao tim tekstom njima je sigurno bila
jasnija nego nama danas.
U tom je pogledu još precizniji jedan drugi Liburn, koji je
osim svoje etničke pripadnosti naveo još i grad iz kojega potječe:
Liburn(us) Varvar(inus) („Liburn iz Varvarije“).307 Bio je aktivni
vojnik, i to učeni (pisar), u carskoj floti kojoj je sjedište bilo
u Ravenni na zapadnoj obali Jadrana. Da na natpisu nije dao
uklesati podatak da je bio liburnskog porijekla, to se nikako ne
bi dalo zaključiti iz ostaloga sadržaja; njegovo ime, ime oca i
glasački okrug (M. Valerije Kolon, sin Markov, upisan u glasački okrug Klaudija) mogli su nositi muškarci iz brojnih drugih
krajeva velike rimske države. Vojnici su i inače poprilično često,
češće nego oslobođenici, navodili svoje etničko porijeklo, pa je
možda i M. Valerije Kolon samo slijedio takvu praksu, iako je tu
vrlo vjerojatno bilo i želje za isticanjem svog zavičaja.308
lemo / Liburnus sit(us) / Livia L(uci) l(iberta) Flora / Livia A(uli) (mulieris)
l(iberta) Haline / hered(es) non seq(uentur); A. Kurilić, Pučanstvo Liburnije,
kat. br. 2872.
306
A. Kurilić, Pučanstvo Liburnije, 46, 158 i d.; Anamarija Kurilić, Komemoratori i pokojnici s liburnskih cipusa: tko su, što su i odakle su?, Asseria, 8,
2010, 36 i dalje.
307
Ravenna (Italija), CIL 11, 104: D(is) M(anibus) / M(arco) Valerio /
M(arci) f(ilio) Claud(ia) Co/lono Liburn(us) / Varvar(inus) scrib(a) cl(assis) /
pr(aetoriae) Raven(natis) vix(it) ann(os) L / mil(itavit) ann(os) XXVI / Valerii
Colonus et / [; A. Kurilić, Pučanstvo Liburnije, kat. br. 2872.
308
Usp. J.-M. Lassère, Manuel d’épigraphie romaine, Paris: Picard, 2005,
132 i dalje.
179
Anamarija Kurilić
Iz Gornje Mezije potječe spomenik još jednoga Liburna koji
se nalazio daleko od svog rodnog kraja.309 Ondje je pokopan, vjerojatno u dobi od najmanje 61 godine, a spomenik mu je postavila
njegova žena Flavija Marula. Njegovo imenovanje svjedoči da
je bio rimski građanin, ali ne znamo je li možda i on bio vojnik
ili se ondje našao nekim drugim poslom. Gotovo identično je
imenovan jedan centurion iz Rima, rodom iz liburnskog Jadera
(C. Iulius C. f. Serg. Rufus Iader).310 Međutim, ovom Jadasinu
otac se zvao Caius, a Rufu pokopanome u Meziji Quintus, pa
je očito da se radi o dvije različite osobe.311 Sličnost njihovih
imena ne treba previše iznenađivati, jer su i gentilno ime Iulius
i kognomen Rufus među najomiljenijim imenima kod Liburna
koji su stekli rimsko građansko pravo.312
S druge strane, kognomeni Liburnus i Liburna te gentilna
imena Liburnius i Liburnia ne mogu se smatrati pokazateljima
liburnske etničke pripadnosti, kako je to prije mnogo vremena
uvjerljivo pokazao M. Suić,313 pa time ni odrazima liburnskog
identiteta. Njihov se nastanak radije povezuje s liburnama, bilo
ratnim lađama, bilo nosiljkama i njihovim nosačima.314
Što, onda, možemo na koncu zaključiti o identitetu Liburna?
Svakako, varirao je ovisno o vremenu i promatračima. Njihova
materijalna ostavština pokazuje da su bili zaseban narod, čiji
se neprekinuti razvoj prati od 11. st. pr. Krista. Postojale su
regionalne varijacije, kao i oscilacije u veličini teritorija koji su
naseljavali. Iako ih je stara historiografija svrstavala među ilirske
309
Sopot kod Guberevca (Srbija): D(is) M(anibus) / C(aio) Iul(io) Q(uinti)
f(ilio) Serg(ia) / [R]ufo Libur(no) / Fl(avia) [Ma]rulla con/iug[i pi]entiss(imo)
/ vix(it) an(nos) [L?]XI h(ic) s(itus) e(st) (EDH HD035618; usp. A. Kurilić,
Pučanstvo Liburnije, kat. br. 2870).
310
CIL 6, 221; usp. A. Kurilić, Pučanstvo Liburnije, kat. br. 2855.
311
K tomu, natpisi se različito datiraju: ovaj iz Mezije datira se u kraj 1.
st. (EDH HD035618), a onaj iz Rima u početak 2. st., točnije, u 113. g. po Kr.
(CIL 6, 221).
312
A. Kurilić, Komentatori i pokojnici, 208 i d.; usp. A. Kurilić, Pučanstvo
Liburnije, 124, 170.
313
M. Suić, Liburnus(-a), Liburnius(-ia), passim, no osobito 115.
314
Isto, 112 i dalje.
180
Natione Liburnus – identitet naroda i pojedinca ...
narode, danas prevladava mišljenje, zanovano na materijalnoj
kulturi i skromnim jezičnim ostacima, da su bili ilirički narod
srodan Histrima i Venetima, no ne i etničkim Ilirima.
U očima njihovih suvremenika, kako Grka tako i Rimljana,
bili su „ozloglašeni gusari“, ali su Rimljanima bili i prepoznatljivi
kao vješti brodograditelji, i to do te mjere da su po Liburnima
nazvali jednu vrstu svog ratnog broda, liburne. Jamačno su im
Grci i Rimljani pripisivali i neke druge, po svoj prilici stereotipzirane, osobine; oni liburni koje spominju Juvenal i Marcijal
možda su tako zvani jer si bili snažni kao Liburni, ili možda brzi,
vješti, odani.... Najmanje znamo kako su sami predočavali svoj
identitet, ali latinski natpisi iz razdoblja ranoga rimskog carstva
svjedoče da je liburnska samosvijest bila jasna i jaka: čuvaju
se tradicijska osobna imena i imena božanstava, a u dalekom
svijetu Liburni, čak i kad su bili oslobođeni iz ropstva, na svom
natpisu ističu svoju pripadnost liburnskom narodu – „natione
Liburnus“.
SUMMARY
Anamarija Kurilić
NATIONE LIBURNUS – IDENTITY OF THE PEOPLE
AND IDENTITY OF AN INDIVIDUAL
The Liburni are today extinct people who lived on the east coast of
the Adriatic Sea, between the rivers Krka and Raša, during the first millennium BC and in the time of Roman predominance. Their culture and
existence is known today thanks to ancient writers and the material culture they left behind.
This paper presents the insights we have about two aspects of the
identity of Liburni – one which they expressed themselves through epigraphic testimonies, and the other, which is the reflection of the vision of
others, whether their contemporaries, the Greeks and Romans, or that of
the later observers, historians, archaeologists, linguists and others.
181
DOMOVINSKI RAT
– ISTRAŽENOST I KONTROVERZE
The Homeland War
– Research and Controversies
Vesna Girardi Jurkić 315
PRILOG ZA SINTEZU O UNIŠTENOJ
KULTURNO-POVIJESNOJ BAŠTINI
TIJEKOM AGRESIJE NA HRVATSKU,
1991. - 1995.
Sagledavajući relevantnu literaturu o Domovinskom ratu
Republike Hrvatske (1991.-1995.) koja se odnosi na uništene
kulturno-povijesne spomenike, zaključuje se da do danas nema
prikladnog izdanja ili serije publikacija koje bi cjelovito i
dokumentirano sintetizirale podatke i tijek tragičnih događanja
na pojedinim hrvatskim ratnim područjima i na egzaktniji
način pokušale dati precizniji pregled i donijeti zaključke o
otuđenoj i uništenoj kulturno-povijesnoj baštini (arhivima,
knjižnicama, filmskoj i muzejskoj građi, pokretnim i nepokretnim spomenicima kulture i dr.). Kulturocid spomeničke
baštine učinjen tijekom Domovinskog rata od 1991. do 1995.
godine na tlu Republike Hrvatske, utvrđivao se od samog
izbijanja sukoba (tzv. Balvan revolucija), oružanih napada na
hrvatske policijske postrojbe uz potporu i agresiju Jugoslavenske narodne armije. Ministarstvo kulture, prosvjete i športa od
izbijanja sukoba i ratnih operacija na tlu Hrvatske te oštećenja
i uništavanja kulturne baštine, svakodnevno je izdavalo bilten
i izvješća o štetama na spomeničkoj baštini, koje je redovito
dostavljalo Vladi Republike Hrvatske.316 Jednako tako, knjiOvaj rad objavljujemo posthumno; Vesna Girardi Jurkić (Zagreb, 15. 1.
1944. – Pula, 25. 8. 2012.). Zahvaljujem Kristini Džin i Mirku Jurkiću na predaji ovog rada. (ur.)
316
Ovaj je posao uz tim suradnika obavljala autorica ovog članka. Vidi:
Tomičić, 2009, 45 – 46 – cit.: „Na poziv ministra akademika Vlatka Pavletića i imenovanjem predsjednika dr. Franje Tuđmana, 1. travnja 1991. godine
Vesna Girardi Jurkić stupa na dužnost pomoćnice Ministarstva prosvjete, kul315
185
Vesna Girardi – Jurkić
žice o nastalim razaranjima i štetama tiskane su na hrvatskom i
engleskom jeziku i razaslane diplomatskim predstavništvima u
zemlji i relevantnim institucijama u inozemstvu. Predviđalo se
da će se točan broj ratnih šteta utvrditi sukcesivno znatno ranije,
ali zbog razaranja, uništenja i otuđenja do ljeta 1995. godine,
vojno-redarstvenih operacija „Bljesak“ i „Oluja“ te nedostupnosti područja Baranje i Podunavlja sve do jeseni 1997. godine,
konačno brojčano i sadržajno izvješće nije bilo moguće završiti
prije 1999. godine.
U „Glasu Istre“ 1992. godine prikupljeni novinarski podaci
govore: „Po podacima Zavoda za zaštitu spomenika kulture
Republike Hrvatske, od početka rata do danas u Hrvatskoj je
oštećeno ili uništeno 538 pojedinačnih objekata koji su registrirani kao spomenici kulture. Minobacačkim, topničkim i zračnim
napadima bilo je izvrgnuto 621 naselje. Među njima su 222
povijesna naselja (47 povijesnih urbanističkih cjelina) i jedno
povijesno memorijalno područje, od čega su 24 razorena, 35
spaljena, 79 djelomice razorena i 85 oštećena. Potpuno su razorene povijesne jezgre Vukovara, Vinkovaca, Lipika, Hrvatske
Kostajnice i Petrinje, a teže su oštećene povijesne jezgre Osijeka,
Pakraca, Karlovca i Otočca. Napadnuta su i povijesna naselja,
odnosno, povijesne urbanističke cjeline Dubrovnika i Splita –
kulturna dobra upisana na Listu svjetske baštine (UNESCO).
Od ukupno 538 oštećenih pojedinačnih nepokretnih spomenika
kulture 126 je nacionalnog i svjetskog značaja, 90 regionalnog,
169 lokalnog, a nekategoriziranih objekata ima 153. Najčešće su
i najteže stradali sakralni objekti. Od ukupno 302 crkve i samoture i športa Republike Hrvatske u Zagrebu u resoru zaštite kulturne i spomeničke baštine i preuzima odgovornu organizaciju zaštite spomenika u vremenu
neposredne i izravne ratne opasnosti primjenjujući Hašku konvenciju, provodeći evakuaciju spomenika, arhiva i knjižnica na području Hrvatske. Dana 3.
travnja 1992. godine Predsjednik Republike imenovao ju je ministricom kulture, prosvjete i športa u Vladi Republike Hrvatske. U tom svojstvu, uz ostale
djelatnosti u korist struke i zaštite hrvatske spomeničke i kulturne baštine tijekom ratnih razaranja ... održala je brojna značajna predavanja na ministarskim
konferencijama o uništavanoj hrvatskoj kulturno-povijesnoj baštini ...“.
186
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
stanske cjeline razoreno je 87, teže oštećeno 83, lakše 54, a za
78 objekata nedostaju podaci i o vrsti i opsegu oštećenja. Među
oštećenim ili uništenim objektima je i 37 muzejskih zgrada, 10
arhiva i 16 knjižnica“.317
Prema rezultatima prikupljenih izvješća oštećeno je oko
35% ukupnog pravno zaštićenog spomeničkog fonda graditeljske baštine Republike Hrvatske, a oko 6% je u potpunosti
uništeno. Na žalost, na mnogim građevinama na kojima nije
provedena pravodobna zaštita i obnova krovova, zidova i
prozora, štete su kroz godine postajale sve veće. Prema prvim
spoznajama i rezultatima popisa i procjene ratnih šteta na
pokretnoj baštini (skulpturama, slikama, namještaju, knjigama
i dr.), napose onoj s područja koja su bila okupirana, ocjenjuje
se da je u nepovrat izgubljeno mnoštvo pokretnih spomenika
kulture, muzejske i arhivske građe, što je nenadoknadiv gubitak za kulturnu i nacionalnu povijest, ali dijelom i u europskim
širim razmjerima. „Rušilačke strasti četničkih pobunjenika
bile su neviđene u odnosu na kulturne spomenike i prirodnu
baštinu i nikada nije sačinjena dublja svestrana analiza tog i
takvog poriva. Uništavanje tijekom vojnih operacija moglo bi
dobiti svoje tumačenje, ali zatečeno stanje u gradovima nastalo
tijekom okupacije i na širem terenu, nije bilo plod vojnih operacija, već sustavnog ­k u l t u r o c i d a.“318
Dugo pripreman, osvajački i nenajavljen rat, nakon krvavog
Uskrsa na Plitvicama, započeo je srpanjskom agresijom na
Hrvatsku u ljeto 1991. godine. Do početka 1992. godine velik
je dio hrvatskog teritorija bio okupiran: dio istočne Slavonije,
Posavine, Banovine i Korduna, Kninske i Drniške krajine,
Ravnih kotara, Dubrovačkog primorja i Konavla, a paravojne
su četničke formacije i Jugoslavenska narodna armija, u namjeri
da se uništi i ukloni svaki trag postojanja jedne kulture, jednoga
Glas Istre, 6. 03. 1992., 13.
Vesna Girardi Jurkić, Stanje spomeničke baštine neposredno nakon oslobodilačke akcije «Oluja», Informacijski rat protiv «Oluje», Zagreb 2008., 253266.
317
318
187
Vesna Girardi – Jurkić
naroda i njegova kontinuiteta na hrvatskim prostorima, uništavale povijesne građevine svih vrsta, pa čak i groblja.
Broj devastiranih spomenika trebao je biti konačan za procjenu šteta na spomeničkim građevinama, dok se za pokretnu
spomeničku baštinu (slike, skulpture, crkveni i javni inventar)
utvrđuje i nakon 1999. godine, a da se ne govori o kulturno-povijesnoj baštini koja je otuđena iz Hrvatske ili je nestala. Danas je
veliki broj spomenika saniran, bilo nepokretnih ili pokretnih, i to
većim dijelom sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske, manje sredstvima lokalne samouprave, crkvenih zajednica i
donacijama. Kao što je razvidno iz situacije na terenu i dostupne
dokumentacije, ratna razaranja i u ovom kulturno-povijesnom
spomeničkom dijelu, Hrvatska je morala – uz određene iznimke
i donacije iz inozemstva – financijski sama snositi.
Prvi oružani napadi započeli su upravo razaranjem graditeljske, u prvom redu s a k r a l n e b a š t i n e – već je 15. ožujka
1991. godine podmetnutim eksplozivom razorena neogotička
kapela sv. Josipa (19. st.) na samom ulazu u povijesnu jezgru
Pakraca, a 25. srpnja u Erdutu je minobacačkim projektilima s
druge obale Dunava pogođena srednjovjekovna kula, usprkos
istaknutog znaka zaštite spomenika kulture kojima je, u skladu
s Haškom konvencijom, bila označena.319 Naime, djelatnici
Ministarstva prosvjete, kulture i športa Republike Hrvatske na
čelu s ministrom Vlatkom Pavletićem i pomoćnicom za kulturnu
baštinu Vesnom Girardi Jurkić dali su nalog za postavljanje
znakova Haške konvencije koji su trebali upozoravati i štititi
spomenike kulture od ratnih razaranja (plava zastava sa znakom
zaštite spomenika). U Hrvatskom Čuntiću, na Banovini, 27. srpnja 1991. opljačkan je i razoren franjevački samostan s crkvom
sv. Antuna Padovanskoga (17. st.), a ruševine su zapaljene.
Postalo je tada jasno, da je razaranje graditeljske baštine, napose
319
Vesna Girardi Jurkić, Agresija na Hrvatsku započela je razaranjem
sakralne baštine (Devastacija sakralnih spomenika u agresiji na Republiku
Hrvatsku 1991.-1995.), Hrvatsko slovo, br. 742, (2009.), 16-17, 26.
188
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
sakralne arhitekture, dio planirane ratne strategije koja je do
kraja ratnih sukoba sustavno provođena .
Jedno od prvih upoznavanja europske stručne javnosti s razaranjima spomenika kulture u Hrvatskoj i ratnim štetama uz ljudske
žrtve, Vesna Girardi Jurkić iznijela je u off programu na svjetskom
Kongresu za pra- i protopovijest u Bratislavi krajem kolovoza
1991. godine. Nevjerica u događanja u Hrvatskoj obuzela je sudionike skupa, a dio njih, susjeda iz bivših jugoslavenskih republika
nije uopće prisustvovalo projekciji. U razgovorima i komentaru
za velik dio sudionika skupa iz europskih i azijskih zemalja nastali
ratni sukob je bio môra, nestvarna činjenica, koja nije bila gotovo
za cijeli auditorij prihvatljiva nakon Drugog svjetskog rata,
tako da su ove prve projekcije ostale kao jedan ružan memento
„nestvarnim događanjima u Hrvatskoj“.
Upravo stoga je put za upoznavanje svjetske javnosti o raznim
štetama, posebno na kulturno-povijesnim spomenicima i civilizacijskoj baštini Hrvatske bio izuzetno mukotrpan. Osjećalo se „u
zraku“ da ih hrvatski ratni problemi i vojna razaranja spomenika
kulture i uništavanje kulturno-povijesne baštine bitno ne diraju,
a što je s hrvatske strane bilo teško prihvatiti i shvatiti, jer se na
takve razgovore i neshvaćanje pravog stanja s ratom zahvaćenih
područja još uvijek nije bilo naviklo.
Pogovorom ratnom izdanju knjige „Umjetničko blago
Hrvatske 1993. godine“ Radomir Ivančević „rezimira učinak
agresije na spomenike kulture i kulturnu baštinu prikazujući na
kartama i dokumentarnim fotografijama zastrašujuću veličinu
tada okupiranog i devastiranog teritorija Hrvatske (gotovo
jedna trećina zemlje) i nepojmljivo visok broj razorenih ili
oštećenih sakralnih, javnih i stambenih objekata, kao čitavih
gradova i naselja i ambijentalnih cjelina ...“.320 Smatra se, da
je jedna od specifičnosti spomeničke tragedije koja se tijekom
320
Radovan Ivančević, „Namjerno uništavanje hrvatske kulturne baštine
tijekom srpsko-crnogorske agresije 1991.-1995.“, Ranjena crkva u Hrvatskoj,
Zagreb, 1996., 73.
189
Vesna Girardi – Jurkić
pet godina rata odigravala u Hrvatskoj u tome da su mnogi
spomenici hrvatske kulturne baštine uništeni prije nego što su
Europa i svijet bili upoznati s njihovim postojanjem, a neke
spomeničke cjeline kao npr. uništena barokna jezgra Vukovara
postala je poznata tek onda kada je nakon višemjesečnih
topničkih i raketnih razaranja gotovo bila uništena.
U jesen 1991. godine delegacija UNESCO-a je prvi put na
čelu s tajnikom generalnog ravnatelja Danielom Janicotom
i savjetnikom Rokom Vogričem posjetila Ministarstvo prosvjete, kulture, športa i tehničke kulture Republike Hrvatske
u Zagrebu da bi se upoznala s nastalom tragičnom situacijom
glede kulturnih spomenika na ratnom području razdvajanja i
privremeno okupiranom teritoriju.321
Nakon prvog posjeta UNESCO-ve delegacije Hrvatskoj
došlo je do postupnih promjena stavova ove svjetske organizacije kojoj je na čelu bio generalni ravnatelj Federico Mayor.
Osobno je, nakon podnesenih izvješća, reagirao tako da je nakon
telefonskih dogovora pripremio i poslao u Hrvatsku službenu
Komisiju zaduženu za spomeničku baštinu na Popisu svjetske
zaštićene baštine UNESCO-a (Split, Dubrovnik, Plitvice) na čelu
s Colinom Kaiserom i Brunom Cernezom, kako bi se utvrdilo
stanje na hrvatskim spomeničkim zaštićenim cjelinama. Ova
delegacija ostala je u Dubrovniku sve do priznanja Hrvatske 15.
siječnja 1992. godine.
Povijesne jezgre naselja u kojima nije bilo nikakvih vojnih
postrojbi i ustanova, niti bilo kakvih drugih strateških ciljeva,
mjesecima su tijekom 1991. i 1992. godine, bile pod minobacačkom ili topničkom vatrom, bombardirani ili razarani
podmetnutim eksplozivom. Tako su na samome početku
agresije na Hrvatsku u tim naseljima stradale mnoge građevine
koje su pripadale najvišim vrijednostima hrvatske graditeljske
321
Vesna Girardi Jurkić, Hrvatska misija pri Organizaciji ujedinjenih naroda
za prosvjetu, znanost i kulturu u Parizu, 1995.-2001., Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske, I. desetljeće, knj. II., Zagreb, 2010., 168.
190
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
baštine, kao što je crkva sv. Petra i Pavla (neogotička katedrala)
i Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, Franjevački samostan
(14. st.), Dominikanski samostan (13.-14. st.) i crkva sv. Križ
na Pilama (18.st.), Benediktinski samostan (18. st.), palača
Sponza, Festivalska i mnoge druge palače i zgrade u najužoj
povijesnoj jezgri Dubrovnika – grada na listi svjetske baštine
UNESCO-a; probijena je topovskim projektilom i jedinstvena
kamena kupola šibenske katedrale sv. Jakova,322 razorena je i do
temelja spaljena gotička crkva Pohoda Blažene Djevice Marije u
Voćinu sagrađena 1500. godine, teško su oštećene povijesne cjeline Lipika, Vukovara, Vinkovaca, Pakraca, Daruvara, Petrinje,
Našica, Karlovca, Slunja, Hrvatske Kostajnice, Zadra i drugih
povijesnih gradova diljem Hrvatske.
Godine 1992. imenovana ministrica kulture, prosvjete i
športa u Vladi „jedinstva“ Franje Gregorića, Vesna Girardi
Jurkić je u svibnju iste godine ministra kulture Mađarske, g.
Horvata, i mađarsku delegaciju upoznala s aktualnim kulturocidom, razaranjem spomeničke baštine, tragedijom školstva i
izmještanjem djece koja su dijelom i u ovoj prijateljskoj stranoj
zemlji privremeno našla utočište.
U svibnju 1992. godine o nastaloj tragičnoj situaciji za
spomeničku baštinu i hrvatsko školstvo upoznat je glavni ravnatelj UNESCO-a Federico Mayor, koji je već 1991. godine
bio informiran o vojnim napadima na Dubrovnik i Vukovar. U
Parizu je donijeta odluka o formiranju nove Komisije na čelu
s Giselle Yvert te članovima Bernardom Fonkerni i Giorgiom
Crocijem, kojoj je bio zadatak razmotriti obnovu Dubrovnika.
Po dolasku Komisije u Zagreb rasprava s Giselle Yvert i ekipom
stručnjaka iz Zagreba, nakon službenog sastanka u Ministarstvu
kulture i prosvjete, trajala je u restoranu Hrvatskog kulturnog
kluba u Muzeju umjetnosti i obrta duboko kasno u noć pod svijećama zbog ratnih opasnosti. Gđa Yvert je tada prilikom posjeta
Predsjedniku Republike predložila formiranje povjerenstva
322
G. 2000. upisana na svjetsku Listu kulturne baštine UNESCO-a.
191
Vesna Girardi – Jurkić
s UNESCO-vim i hrvatskim stručnjacima. Tada je formirana
proširena komisija (Azedine Beschaouch, Miljenko Domjan) za
metodologiju rada na obnovi Dubrovnika, a sastanke je vodio
Ferdinand Meder, ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Republike Hrvatske. Dogovoreno je da će Bruno
Carnez, djelatnik UNESCO-a i kasnije ravnatelj Programa za
pomoć u nuždi od 1994. do 2004. godine, otputovati izravno
u Dubrovnik i boraviti u Zavodu za zaštitu spomenika kulture,
gdje je već ranije bio svjedokom s ravnateljicom Dorom Valjalo
najgorim topničkim napadima na grad na dan sv. Nikole, 6.
prosinca 1991. godine i kasnije.
U međuvremenu je, s obzirom na ratna razaranja u Dubrovniku, svjetska Komisija UNESCO-a, koja je zasjedala u Tunisu
1992. godine, proglasila Dubrovnik „gradom u opasnosti“, te je
tek tada mogao započeti ozbiljniji europski i svjetski postupak
i proces razmatranja provedbe svjetske aktualne zaštite grada.
Tom se prigodom saznalo da 1979. godine nisu bile zaštićene
gradske zidine već samo gradska spomenička jezgra. Tijekom
bombardiranja i djelomičnog razaranja grada, ubrzanim postupkom i zidine su uključene u zaštitnu zonu, tako da je danas
cijeli stari Dubrovnik s gradskim zidinama na svjetskom Popisu
zaštićene baštine UNESCO-a.323
UNESCO je 1992. godine poslao svoje promatrače i pregovarače u osobi Mounira Bouchenakija, tada djelatnika Odjela za
kulturnu baštinu UNESCO-a u Parizu, koji je na maksimalno
objektivan način izvještavao i o stanju u Vukovaru. Njegov najveći uspjeh u tom vremenu bio je u tome što je dobio uvid u stanje
vukovarskog dvorca Eltz, crkve sv. Franje i Josipa, evidentirao
je nastalu situaciju s moćima Sv. Bone, utvrdio devastaciju i
otuđenje Bauerove zbirke umjetnina i njezin premještaj u Srbiju.
323
Vesna Girardi Jurkić, Hrvatska misija pri Organizaciji ujedinjenih naroda
za prosvjetu, znanost i kulturu u Parizu, 1995.-2001., Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske, I. desetljeće, knj. II., Zagreb, 2010., 168170.
192
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
Najzasluženija je osoba za postupni povrat dijela ove baštine u
Hrvatsku nakon mirne reintegracije.
Na područjima koja su tijekom dugih šest godina bila okupirana, razarani su i brisani svi tragovi postojanja povijesnih
građevina: na mjestima crkava podizani su parkovi (Benkovac)
i uređena parkirališta (Hrvatska Dubica) ili su upotrijebljeni
kao prostori za tržnicu (Okučani), iskapani su temelji sakralnih
građevina, a materijal je raznesen (Gornji Bogičevci); sustavno
i metodično zatirani su svi dokazi civilizacijskog, nacionalnog
i religioznog kontinuiteta hrvatskog naroda na tim prostorima.
Potpuno su opustošeni krajolici Ravnih kotara, Drniške krajine i
Banovine, a hrvatsko je sakralno graditeljstvo na tim područjima
gotovo u cijelosti bilo uništeno.324
Od prvih pojava namjernog oštećivanja i uništavanja kulturne
baštine, u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Ministarstva
prosvjete, kulture i športa Republike Hrvatske i svim ostalim
zavodima za zaštitu spomenika kulture u Hrvatskoj, poduzimane
su mnoge mjere predviđene Konvencijom za zaštitu kulturnih
dobara u slučaju oružanog sukoba (Haag, 1954.). Tako su potkraj godine 1991. i početkom 1992. na mnogim građevinama
spomeničkog značaja (Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar, Zagreb,
Osijek, Rijeka, Pula i drugim gradovima) postavljene zaštitne
konstrukcije od skela, dasaka i vreća s pijeskom. U Trogiru su
Radovanov portal i portal palače Čipiko zaštićeni zazidavanjem
i djelomičnim obzidavanjem. U mnogim su slučajevima te
zaštitne konstrukcije uspješno odolijevale krhotinama projektila
pa su, zahvaljujući tome, očuvana pročelja kao što su npr. ona
crkve sv. Krševana (12. st.) ili katedrala sv. Stošije u Zadru.
Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu i komandama vojnih oblasti, kao i komandama ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice upućen je memorandum s pozivom na poštivanje kulturne
324
Autorica ovog priloga održala je 4. lipnja 2009. g. u dvorani Hrvatske
kulturne zaklade i Hrvatskog slova predavanje i projekciju a temu: „Devastacija sakralnih spomenika u agresiji na Republiku Hrvatsku 1991.-1995. Evidentirano stanje neposredno nakon «Oluje», 1995.“.
193
Vesna Girardi – Jurkić
baštine u skladu s odredbama Konvencije za zaštitu kulturnih
dobara u slučaju oružanog sukoba, koja je obvezivala i Socijalističku Federalnu Republiku Jugoslaviju kao članicu Ujedinjenih
naroda, članicu UNESCO-a i potpisnicu Haške konvencije iz
1954. godine. Komande vojnih oblasti i komande ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice nisu odgovorile na memorandum,
a usmenim i medijskim porukama uvjeravali su javnost da su
crkveni zvonici mjesta hrvatskih napada snajperista prilikom
njihovih „spasilačkih“ pothvata. Potrebno je posebno istaknuti
uništenje legendarnog Sarvaškog zvonika cvrkve Rođenja sv.
Ivana Krstitelja (19. st.). Iz odgovora Saveznog sekretarijata za
narodnu obranu bilo je jasno da je potrebno pojačati pripreme u
poduzimanju mjera zaštite kulturne baštine. Stoga su sukcesivno
ministar (Vlatko Pavletić) i ministrica prosvjete, kulture i športa
(Vesna Girardi Jurkić) donosili akte, upute i naputke kojima
je naređivano gradovima i općinama poduzimanje pojačanih i
izvanrednih zaštitnih mjera, kao i ostalih preventivnih radnji sa
svrhom da se spomeničke građevine fizički zaštite vrećama pijeska, skelama i drvenom građom. Da bi se olakšalo provođenje
zaštitnih mjera i na onim sakralnim građevinama na kojima to
nije bilo moguće neposredno učiniti, u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Republike Hrvatske izrađene su posebne „Upute za
zaštitu kulturnih dobara od ratnih razaranja“, koje su se temeljile
na „Tehničkom priručniku za zaštitu kulturnih dobara od ratnih
razaranja, elementarnih nepogoda i krađa“.
U međuvremenu se u općoj agresiji na Hrvatsku nastavlja
i intenzivira razaranje njezinog povijesnog graditeljstva. U
tijeku rujna 1991. godine započeli su prijeteći letovi zrakoplova
Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva iznad Dubrovnika, zatim
raketiranja, a ubrzo je došlo i do opsade i razaranja kakvu grad
od svog postanka nije doživio. Na području Banovine intenziviraju se napadi na povijesne jezgre naselja Hrvatske Kostajnice i
Petrinje. U Petrinji se iz vojarne u samom gradu razara crkva sv.
Lovre Mučenika (18. st.) iako je bila propisno označena znakom
Haške konvencije. Banjalučki korpus Jugoslavenske narodne
194
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
armije prelazi Savu i nadire prema požeškoj kotlini napadajući
povijesnu cjelinu Lipika i Pakraca. Na krajnjem sjeveroistoku
započinju napadi odreda srpskih radikalnih skupina paravojske
i jedinica Jugoslavenske narodne armije koji su završili 18.
studenoga 1991. godine tragedijom Vukovara.
Prema evidencijama vođenim tijekom Domovinskog rata,
hrvatska kulturna baština pretrpjela je velike štete. Od ukupno
6.694 naselja, koliko ih je prema službenim statistikama bilo
u Hrvatskoj, tijekom rata veću ili manju štetu pretrpjela su
894 naselja što čini gotovo 14% ukupnog broja naselja. Među
njima je 345 povijesnih naselja upisanih u registar spomenika
kulture ili preventivno zaštićenih cjelina. Prijavljene su štete na
više od 4.000 pojedinačnih povijesni građevina. U razorenim i
popaljenim selima istočne Slavonije i Ravnih kotara, područjima koja su najteže stradala, nepovratno je nestao velik broj
građevina tradicijske graditeljske baštine. Uništen je i velik
broj građevina u povijesnim naseljima koja dotada nisu bila
valorizirana kao spomenici kulture. Na okupiranim područjima
u spaljenim crkvama uništena je velika količina pokretnih spomenika kulture i umjetnički obrađenog namještaja. Brojne su
muzejske zgrade oštećene (posebno dvorac Eltz u Vukovaru),
a muzejska je građa iz muzeja i muzejskih zbirki opljačkana ili
uništena. Posebno je bila uništavana ili otuđivana arheološka
građa, a najstariji sakralni spomenici kulture koji svjedoče o
kršćanskim crkvicama sagrađenim od 4. do 6. stoljeća i iz doba
hrvatske samostalnosti od 8. do 14. stoljeća bile su meta osvajača. Uništeni su i brojni fondovi arhivske i registraturne građe
u organizacijama, ustanovama, sudovima i tijelima društvenopolitičkih zajednica na područjima na kojima su se nalazile
ustanove Hrvatskog državnog arhiva (Osijek, Slavonski Brod,
Bjelovar, Karlovac, Sisak, Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik).
Oštećene su mnoge zgrade knjižnica (Slavonski Brod, Šibenik)
te uništeni i spaljeni knjižni fondovi (npr. Vinkovci), a oštećeni
su ili uništeni i neki bibliotečni fondovi među kojima je bilo
i spomeničke građe (Našice, Hrvatska Kostajnica, Hrvatski
195
Vesna Girardi – Jurkić
Čuntić, Kamensko kraj Karlovca, Karin). Poseban slučaj, koji
treba istaknuti, dogodio se kada je nećak Jovana Raškovića,
zadarski učenik, spasio dio knjižnog fonda prije miniranja
samostana u Karinu.
Na službenom otvaranju Europskih dana nasljeđa u Antwerpenu, 10. rujna 1993. godine, hrvatska ministrica kulture je u
uvodnom govoru na engleskom jeziku ponovno istakla:
„... Hrvatska se kultura pojavila na križanju mediteranske i
središnjih europskih kultura, na sjecištu Sjevera i Juga, Istoka
i Zapada. Stoljećima je bila izložena stalnim promjenama i
različitim utjecajima. Zbog toga, hrvatski kulturni identitet
je obilježen nasljeđem koje se sastoji od brojnih, različitih
kultura: grčke, rimske, ilirske i slavenske. Iako je to bilo još u
IX. stoljeću, Hrvatska je stekla sve atribute nezavisne države
nakon što ju je priznao papa Ivan VIII., još je jedanaest stoljeća
trebalo proći prije nego li je mogla proklamirati svoju pravu
vlastitu državnost.
Usprkos svih nedaća s kojima se hrvatski narod suočavao u
svojoj dalekoj i novijoj povijesti, on je ugrađen u stupove zapadnoeuropske civilizacije kao sudionik, utemeljitelj, branitelj i
povremeno čak njen preteča.
Hrvatski kulturni identitet je duboko ukorijenjen u svom
kulturnom nasljeđu, i njegov krucijalni element je otvorenost
prema različitim kulturnim utjecajima.
Danas je ovo nacionalno i europsko kulturno nasljeđe u
opasnosti. Čitave su regije pogođene ratom a neki od najčešćih
ciljeva bili su kulturna blaga, kao što su povijesna mjesta,
crkve i samostani. Sustavnom su uništavanju bili izloženi
najdragocjeniji stari gradovi: Dubrovnik, Zadar, Osijek, Karlovac ... Prema obavijestima koje je prikupio Zavod za zaštitu
spomenika Republike Hrvatske, 857 mjesta su bila izložena
opasnosti direktno ili indirektno. Ova mjesta uključuju 322
zaštićena povijesna mjesta, 83 od njih je uništeno a 237 su
oštećena. Istovremeno, u ovim napadima 801 individualni
196
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
spomenik, registiran kao kulturno blago, oštećen je ili uništen.
Teško mi je navoditi: 42 muzeja, 9 arhiva i 209 knjižnica također je oštećeno, a neki od njih su i potpuno devastirani.
Napadnuta, oštećena i uništena mjesta uključuju središte
starog Dubrovnika, kulturnog spomenika upisanog na Listu
svjetskog kulturnog nasljeđa UNESCO-a ... Stara gradska središta Vukovara, Vinkovaca, Lipika, Kostajnice i Petrinje više
su ili manje razorena, kao i Osijek i Pakrac, dok su Karlovac,
Gospić i Otočac i mnogi drugi gradovi i sela teško oštećeni.
Posebni su ciljevi bili sakralne građevine, među kojima
predromaničke i romaničke crkve u okupiranim područjima
Dalmacije. Ove građevine, posebne u značenju svoje autohtone
arhitekture i dizajna, sagrađene su u vrijeme hrvatskih knezova
i kraljeva (većinom od kasnog VIII. do ranog XI. st.) pružaju
materijalne dokaze ranih početaka hrvatske državnosti i tako
čine skupinu kulturnih spomenika od najvećeg nacionalnog
značenja.
Dana 6. prosinca 1991. godine, za vrijeme snažnog granatiranja grada Dubrovnika, projektili ispaljivani s brodova bivše
Jugoslavenske ratne mornarice pogađali su mnoge palače, povijesne građevine, gradske zidine i bedeme, ali su isto tako teško
oštetile kupolu katedrale i crkve sv. Vlaha. Do kraja svibnja i
početkom lipnja obnovljeni su napadi na dubrovačko područje,
ovoga puta pogođeni su i oštećeni Franjevački i Dominikanski
samostan.
U topovskoj paljbi s brodova Jugoslavenske ratne mornarice
i kopnene artiljerije pogođeni su neki dijelovi starog središta
Zadra, tako je niz spomenika visoke kategorije oštećen, među
kojima su crkva sv. Krševana, crkva sv. Šimuna, romanička
katedrala sv. Anastazije.
Grad Slavonski Brod i čitavo njegovo područje Posavine
također su bili izloženi napadima. Pogođene građevine uključuju
baroknu cjelinu Franjevačkog samostana.
197
Vesna Girardi – Jurkić
Pokretni spomenici, posebno crkveni inventari, iako su
mnogi evakuirani i pohranjeni na sigurna mjesta, također su
uništeni i opljačkani. U kršenju svih međunarodnih konvencija,
nakon pada Vukovara mnogi izloženi predmeti su odneseni
iz Muzeja Vukovara i Franjevačkog samostana (uključujući
prethistorijsku Vučedolsku zbirku i cijelu Zbirku Bauer). Prije
nego je minirana gotička crkva u Voćinu iz nje je bio opljačkan
i odnesen sav inventar.
Takvo namjerno uništavanje kulturnog nasljeđa imalo je za cilj
brisanje povijesnog, kulturnog i civilizacijskog identiteta jednog
naroda kojemu to nasljeđe pripada, besprimjerno je u povijesti
ratova i poprimilo je nečuvene razmjere u ovom besmislenom
agresivnom pritisku koji, do sada, traje već tri godine. Iako u
vrlo teškoj situaciji, i još uvijek izložena ratnim opasnostima,
Hrvatska ulaže znatne napore da zaštiti svoje vlastito kulturno
nasljeđe kao dio svjetskog nasljeđa u cjelini...“.325
U takvoj teškoj situaciji oštećivanja, uništavanja i otuđenja
spomeničke baštine u Hrvatskoj bilo je i svijetlih primjera
svekolike financijske i medijske pomoći, kada je 1992. godine
bečka delegacija s gradonačelnikom Zilkom posjetila Našice i
Osijek. Za sakupljanje pomoći Karlovcu i Dubrovniku zaslužni
su članovi carske obitelji Otta Habsurškog i baronese von
Tyssen i njene zaklade „Arch“. Najveću konkretnu podršku
dala je pokrajina Bavarska financirajući obnovu dvorca Bačani
u Ludbregu, koji je pretvoren u Restauratorski centar za obnovu
pokretne spomeničke baštine Hrvatske. Mnogi gradovi i pojedinci iz europskih zemalja (Italija, Francuska, Velika Britanija)
zalagali su se u teškim trenucima uništavanja spomenika kulture
u Hrvatskoj od 1991. do 1993. godine za medijsku i financijsku
pomoć, koja je tada bila dobrodošla (posebno treba spomenuti
zalaganje lady Birth Beresdorf-Njerš iz Londona), jer je ratna
325
Govor gđe Vesne Girardi Jurkić, ministrice za kulturu i prosvjetu Republike Hrvatske na službenom otvorenju Europskih dana nasljeđa u Antwerpenu, 10.-13. rujna 1993., Ljetopis Ministarstva kulture i prosvjete 1993., sv. 1,
Zagreb 1994., 53 – 55.
198
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
devastacija bila enormna i danas se može reći: neshvatljiva u
civiliziranom svijetu.
U razgovoru s novinarkom Vesnom Kusin početkom 1994.
godine, svjesna teškog stanja uništenih i oštećenih kulturnopovijesnih cjelina i spomenika, ministrica Vesna Girardi Jurkić
na upit o politici obnove i zaštite nepokretnih spomenika kulture
stradalih u Domovinskom ratu dala je egzaktan odgovor: „U
ovoj godini (1994.) prvo treba dovršiti procjenu ratnih šteta na
spomenicima kulture prema već utvrđenoj metodologiji. U program obnove, ali postupno, ulaze spomenici najviše kategorije
koji su stradali u ratnim razaranjima. To su povijesna jezgra
Dubrovnika, osječka Tvrđa, brodska Tvrđava, uža povijesna
jezgra Pakraca, lječilišni kompleks Lipika, spomenici karlovačke ‘Zvijezde’, najznačajniji zadarski spomenici, povijesna
jezgra Skradina, ali i zajednički pojedinačni spomenici kulture
kao što su šibenska katedrala, crkva sv. Petra i Pavla u Osijeku,
župna crkva u Voćinu. Osim njih, bit će obuhvaćeni i spomenici
najviših kategorija u području koja nisu bila zahvaćena ratom,
ali su krajnje zapušteni, poput Velikog Tabora u Hrvatskom
zagorju.“326
Provedenim popisom oštećenih i uništenih spomenika kulture i procjenom ratnih šteta po županijama utvrđeno je aktualno
teško stanje više od jedne trećine ukupnog broja pravno zaštićenih nepokretnih spomenika kulture na području Republike
Hrvatske. No, uz izravne štete nastale tijekom rata, napuštenost
i zapuštenost mnogih područja i spomeničkih građevina u njima,
čest neodgovarajući odnos zajednice prema brojnim spomenicima kulture te nedostatak novčanih sredstava i spor proces
obnove, nadalje prijete velikom dijelu nepokretne i pokretne
kulturne baštine s težim oštećenjima.
326
Vesna Kusin, Hrvatska kultura između mogućnosti i želja (Razgovor s
ministricom mr. Vesnom Girardi Jurkić, Ljetopis Ministarstva kulture i prosvjete, 1993., god. I, sv. 1, Zagreb, 1993., 21.
199
Vesna Girardi – Jurkić
Sakralni spomenici kulture (crkve, kapele, samostani) na
istaknutom su mjestu po broju oštećenih i uništenih spomenika.
Najteže su stradale sakralne građevine na područjima koja su
bila okupirana, pa je tom smislu potrebno sagledati kvantitetu
uništavanja i štete (Dodatak II. i III.). Na okupiranim područjima teško su oštećene ili potpuno uništene, najčešće namjernim
miniranjem ili paljenjem, gotovo sve sakralne građevine koje
pripadaju rimokatoličkoj vjerskoj zajednici. Pri tome treba
naglasiti da se na tim područjima (Dubrovačka i Šibenska biskupija, Zadarska nadbiskupija) nalazi najviše ranoromaničkih i
romaničkih građevina iz najranijeg razdoblja hrvatske povijesti.
Bio je to planski proveden kulturocid hrvatske sakralne baštine
radi pokušaja zatiranja hrvatskog nacionalnog identiteta.
DODATAK I.
(Iz dijela Dnevnika o stanju spomeničke baštine
nakon oslobodilačke operacije „Oluja“)327
„Dana 9. kolovoza 1995. godine bio je organiziran uviđaj
prve komisije Državne uprave za zaštitu spomenika kulture i prirodne baštine u sastavu prof. Ferdinand Meder, ravnatelj, mr.sc.
Branka Šulc, pomoćnica u Ministarstvu kulture (zadužena za
muzejsku djelatnost), Suadeta Midžić, pomoćnica Ministarstva
kulture (zadužena za odnose s inozemstvom), Vinko Mladineo,
pravnik i Tonči Blagajić, prof. te mr. sc. Vesna Girardi Jurkić,
veleposlanica Republika Hrvatske pri UNESCO-u i mr.sc.
Miljenko Domjan, tada direktor Zavoda za zaštitu kulturne
327
Ovaj tekst pripremljen za tisak temelji se na stručnim izvještajima,
novinskim intervjuima, zapisima i sjećanjima s puta na kojem sam kao veleposlanica Republike Hrvatske pri UNESCO-u u Parizu sudjelovala od 9. do 12.
kolovoza 1995. godine. Također su dio pismenog izvješća podnesenog istoga
mjeseca Generalnom tajniku Federicu Mayoru ove organizacije. Zamišljen je i
kao dio teksta rukopisa pod nazivim «Ratni spomenar. Kulturno-povijesni spomenici Hrvatske», koji je još uvijek dijelom u rukopisu zajedno s datim intervjuima za medije.
200
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
baštine iz Zadra, nadležnog za tek oslobođeno područje nakon
oslobodilačke operacije ‘Oluja’ ...“.
Tijekom obilaska S l u n j a, primio nas je župnik i pokazao
polusrušenu i oskvrnavljenu katoličku crkvu Presvetog Trojstva
sagrađenu 1726. godine, koja je zapaljena 30.11.1991. godine. U
požaru je, uz njen inventar, potpuno uništen i inventar iz župne
crkve u Dražnik Gradu, koji je bio tu sklonjen, a u ruševnim
građevinskim ostacima vršena je nužda. Ovaj vrijedan sakralni
spomenik kulture s vidljivim i prepoznatljivim odlikama gotičkih i renesansnih elemenata imao je teško oštećenu krovnu
konstrukciju, a budući da je građevina bila svođena sedrom,
na lučnim svodovima uočavale su se velike mrlje zelenih algi.
Postojeći barokni dijelovi arhitekture i crkvenog namještaja bili
su uništeni.328
S dijela privremeno premoštenog srušenog mosta preko
rijeke Korane uočili smo devastaciju graditeljske i prirodne
baštine na utoku Slunjčice u Koranu, gdje je na slapovima i
sedrenim kaskadama već prije tristotinjak godina bilo formirano naselje s mlinovima. U kontinuitetu 17. i 18. stoljeća u
R a s t o k a m a su čovjek i priroda našli izuzetnu ravnotežu
zajedničkog suživota koristeći vodotokove i slapove za pokretanje mlinskih kola. Lomljenim i grubo potkresanim kamenom se
podzidavaju donji dijelovi i temeljni nosači mlinica i stambenih
dijelova koji su postupno natapani u vodi i kroz godine obloženi
vapnencem, a drvom su izgrađeni gornji dijelovi građevina.
Premda nam je bilo poznato da su još 1962. godine Rastoke bile
proglašene spomenikom prirodne i kulturne baštine, iako smo
bili spriječeni da osobno obiđeno lokalitet zbog mogućnosti
miniranja i na daljinu se moglo uočiti da su ratna razaranja od
1991. do 1995. godine dovela ovaj tradicijski graditeljski fond
Vesna Girardi Jurkić, Izvješće o stradanjima prirodne i kulturne baštine
Hrvatske, kolovoz 1995. (rukopis u «Ratni spomenar. Kulturno-povijesni spomenici Hrvatske» Marinka Mužar, Stradanja i obnova graditeljske baštine na
području djelovanja Konzervatorskog odjela u Karlovcu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 24-25/1998-1999., 144.
328
201
Vesna Girardi – Jurkić
gotovo do potpune propasti. Tijekom okupacije pobunjenici
su do temelja spalili nekoliko najvrjednijih stambenih zgrada,
mlinica i gospodarskih objekata. Posebno nas je pogodio težak
gubitak kompleksa Skukana, na ulazu u Rastoke kod Slunjskog
mosta, koji je osim graditeljskih vrijednosti bio glavni motiv
jedne od tipičnih vizura Rastoka. Izvijestili su nas da su i sve
ostale tradicijske kuće opljačkane i demolirane, a prilikom miniranja dijela mosta na Korani bio je dodatno uništen i veći dio
pokrova na svim zgradama drvene konstrukcije uz Koranu, koje
su mjestimično i dislocirane uz oštećenje prirodnih vapnenačkih
barijera slapova.329 U intervjuu novinarki Vesni Kusin, tada sam
rekla: Rastoke više ne postoje kao prirodni fenomen … I što reći
na tu morbidnost – uništiti prirodne fenomene da ih ne bi netko
u Hrvatskoj koristio. I sad recite mi, je li ta vlast krajine mislila
da će tu ostati vječno, pa je sama sebi minirala te slapove, ne
razmišljajući da će ih danas-sutra privesti svrsi, dakle nekom
turizmu. Ne, ona nije mislila dugoročno, već kratkoročno, jer
je bila svjesna da će njezin vijek biti kratkotrajan. Stoga su oni
htjeli sve uništiti, pa otići.330
Potreseni stradanjima kulturne i prirodne baštine u Slunju i
okolici, naša kolona vozila uputila se prema P l i t v i č k i m
j e z e r i m a, nacionalnom parku s 16 većih i mnogo manjih
jezera pregrađenih sedrenim barijerama, koji je 26. listopada
1979. godine uvršten na UNESCO-vu listu svjetske baštine.
Znala sam da su tijekom vojno-redarstvene akcije „Oluja“ plitvičko područje oslobađali i osiguravali pripadnici 119. istarske
brigade Hrvatske vojske s oko 800 sudionika, te sam se susrela
s Istranima i Goranima ispred hotela „Jezero“. Novinar „Slobodne Dalmacije“ Srećko Jurdana tih je dana pisao: Na Plitvice
329
Vesna Girardi Jurkić, Izvješće o stradanjima prirodne i kulturne baštine
Hrvatske, kolovoz 1995. (rukopis u „Ratni spomenar“) Kulturno-povijesni
spomenici Hrvatske; Tomislav Petrinec, Rastoke – temeljne vrijednosti i osobitosti, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 24-25/1998-1999., Zagreb,
27-133.
330
Vesna Kusin, Razaranje iz mržnje, Vjesnik (Danica), 19.08.1995, 21.
202
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
smo stigli svega nekoliko sati nakon završetka glavnih operacija
i nismo stekli dojam da se u oslobađanju tog biološki krajnje
osjetljivog područja u većim razmjerima koristila masovno
vojna tehnika – tenkovi i slično – koja bi dodatno ugrozila već
drastično načeti eko sustav… Suvremeni uzurpatori Plitvica bili
su najveći zagađivači tog parka još u vrijeme „ustanka u Srbu“
… sjekli su možda najljepšu europsku šumu, masovno ubijali
rijetku divljač i lovili ribu dinamitom, da bi napokon – odluči
li se Hrvatska za akciju oslobađanja – zaprijetili razaranjem
sadrenih barijera na jezerima i uništavanjem cijelog parka. Do
toga, na sreću, nije došlo …331
Obilazak Plitvica trebao je utvrditi stanje slapova i jezera
nakon odlaska okupacijskih snaga, ali se to s obzirom na ostatke
vojnih operacija nije moglo izvesti zbog sigurnosti. Međutim,
tom prilikom sam imala osobnu čast postaviti na pročelje
poslovne zgrade i otkriti novu ploču Nacionalnog parka, sada
na hrvatskom jeziku s latiničnim pismom s do tada ravnateljem
Nacionalnog parka u progonstvu g. Anđelkom Kružičevićem.
Kretali smo se po jednoj uskoj deminiranoj popločenoj stazi,
širine oko 50 cm, jer je postojala velika opasnost da su pojedini
prilazi i prolazi minirani, odnosno da se u užem krugu nalaze
neotkrivena eksplozivna sredstva. Već tijekom razgovora u Centru za svjetsku kulturnu i prirodnu baštinu UNESCO-a na čelu
s g. Van Den Drosteom na tu su me opasnu okolnost višekratno
upozoravali i upravo iz tih razloga treća, pomno pripremana
ekspertna Komisija UNESCO-a za svjetsku baštinu otkazala je
posjet Plitvicama. Dolazak je otkazan, unatoč nastojanju Hrvoja
Šarinića, predstojnika Ureda predsjednika dr. sc. Franje Tuđmana i mene kao veleposlanice u Parizu, te pismenih i usmenih
urgencija kod Jakuši Akašija. Istom nakon mog veleposlaničkog
izvješća o obilasku Plitvica, komisija UNESCO-a je došla na
331
Srećko Jurdana, Povratak na Plitvice (Na licu mjesta), Nedjeljna Dalmacija, 11.08.1995, 19.
203
Vesna Girardi – Jurkić
Plitvička jezera radi utvrđenja šteta u Nacionalom parku na
prirodnoj baštini, jednako kao i na Roškom slapu.332
Prilikom kratkog boravka na Plitvičkim jezerima uočena je
teška devastacija hotelskih i stambenih objekata, utvrđena su
oštećenja na jezerskim pristaništima i nepostojanje čamaca koji
su bili potopljeni te zapuštenost prirodnog ambijenta uključujući
staze i drvene ograde uz koje su bile deponirane velike hrpe
smeća, odbačenih uniformi krajinske policije i otpadnog materijala svake vrste. Razgovorom smo bili izvješteni da su uništeni
zaseoci Poljanak, Sertić Poljana, Rastovača i Korana i da je prostor tih tradicijskih plitvičkih naselja potpuno devastiran nakon
stradanja i progona stanovništva, zarastao u raslinje tako da se
ruralna struktura kuća i položaj poljoprivrednih objekata nije
mogao uopće utvrditi. Sve su drvene stambene i gospodarske
zgrade bile uništene vatrom.
Tom prigodom obišli smo i obližnje naselje Mokošice, gdje
smo vidjeli u Domu kulture postavljenu izložbu tzv. Republike
srpske krajine, u cijelosti nedirnutu. Već tada sam u razgovoru
za „Vjesnik“ Vesni Kusin obrazložila koji je put obavještavanja
UNESCO-a i svjetske javnosti o zatečenom stanju na Plitvičkim
jezerima i nacionalnom parku. Možemo očekivati pomoć, ali
moramo poštovati proceduru. Stoga Državna uprava za zaštitu
kulturne i prirodne baštine kao i Muzejsko dokumentacijski
centar moraju izraditi što hitnije preliminarne izvještaje koje
potkrijepljene primjerenom fotodokumentacijom mogu dostaviti
UNESCO-voj Komisiji za svjetsku baštinu i Komisiji za kulturnu
baštinu koja pokriva ostale pokretne i nepokretne spomenike
kulture. Prvoj se komisiji dostavljaju podaci za Plitvička jezera,
a drugoj za sve ostalo. Moramo nastojati da se formira multidisciplinarna komisija UNESCO-a koja će obići cijeli taj teren,
naravno nakon uklanjanja mina, obaviti uviđaj i dati izvještaj.
332
Vesna Girardi Jurkić, Stanje spomeničke baštine neposredno nakon oslobodilačke akcije «Oluja», Informacijski rat protiv «Oluje», Zagreb 2008., 255257.
204
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
Tako ćemo imati dvije istine, dva izvještaja, naš i njihov.333 Već
tada sam istaknula …da Plitvička jezera pripadaju Listi svjetske
kulturne baštine, imaju jedan tretman i jednu proceduru, a
Komisija za svjetsku kulturnu baštinu na čijoj su Listi Plitvička
jezera kao ugrožena svjetska kulturna baština, zasjeda početkom
rujna i opetovano se traži izlazak treće komisije UNESCO-a s
predstavnicima hrvatskih stručnjaka koji bi multidisciplinarnim
pristupom morali točno utvrditi činjenično stanje destrukcije
Plitvičkih jezera … Dani su praktički odbrojeni i ako se ne
uhvati taj termin za to neće biti nitko kriv.334
Ohrabreni činjenicom da Plitvička jezera i sadrene pregrade
nisu ipak u vrijeme petogodišnje okupacije teže oštećeni i da
se bogat prirodni ambijent cijelog područja Nacionalnog parka
u oslobodilačkom ozračju može postupno revitalizirati, naš put
nas je vodio preko Krbavskog polja i vojne zrakoplovne baze
u Udbini kroz Gračac prema Obrovcu. U toj antitezi dojmova i
emocija zaustavili smo se pred ruševinama katoličke crkve sv.
Josipa u O b r o v c u sagrađene u 15. stoljeću i pregrađene 1794.
godine. Ove dvije stilske arhitektonske faze iz razdoblja kasne
gotike i baroka davali su ovom sakralnom objektu posebnu
kulturološku vrijednost za obrovački kraj. Crkva je bila teško
oštećena napalm minama. Krovište je izgorjelo, zidovi su se pri
vrhu raspukli u zoni krovnog vijenca i izmaknuli iz vertikalne
osi. Od visokih temperatura u požaru bili su većim dijelom
oštećeni oltari na sjevernom i južnom zidu crkvenog broda, dok
je glavni oltar svetišta u cijelosti bio uništen.335
Razgledavajući opustjeli i gotovo napušten grad Obrovac, prilikom prijelaza preko mosta na Zrmanji radi posjeta Kulturnom
domu i kinu, pod puščanim mecima nepoznatih snajpera, udisali
smo svjež riječni zrak koji je strujao između nedalekih stijena
333
334
Vesna Kusin, Razaranje iz mržnje, Vjesnik (Danica), 19.08.1995, 21.
Doroteja Jendrić, Minirane plitvičke kaskade?, Večernji list, 16.08.1995, 7.
335
Miljenko Domjan, Obnova graditeljske baštine na području djelovanja
Konzervatrorskog odjela u Zadru, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 24-25/1998-1999., Zagreb, 161.
205
Vesna Girardi – Jurkić
i napuštenog grada riječnom udolinom, te se osvježili pršutom
i vinom u maloj improviziranoj gostionici na obali rijeke. Prvi
put u životu jela sam pršut rezan bajonetom i pila crno vino iz
staklenih boca vađenih iz Zrmanje. Bio je to groteskan melem
za dušu nakon uviđaja uništenih objekata kulturne baštine i
zapuštenih prirodnih ambijenata.
U nastavku puta zaustavili smo se pred pravoslavnom crkvom
koja je bila u stanju kao da je upravo završila misa. Otvorena
vrata vodila su nas do klupa i košarice obložene čipkom u kojoj
se nalazio krajinski papirnati novac. U parku ispred crkve i u
dvorištu još je uvijek putem gumene cijevi zalijevano cvijeće, a
sakralni mir svetišta remetio je samo lagani povjetarac i poneki
cvrkut ptice na grani. Dojmovi su bili pomiješani s tugom i bijesom. Za novine sam tada rekla: Na tom području slika je tako
užasna. Sve katoličke crkve su srušene, a sve pravoslavne stoje
na svojim mjestima. U njima je sve kao da je sada završena misa.
U svim mjestima antitetično njima, zgarišta su i ruševine katoličkih crkava. To dakle nije slučaj. To je pojava. To je očit dokaz
jednog totalnog etnocida, a ne samo kulturocida. Uništavanjem
sakralnih objekata, izvršen je indirektan etnocid, jer je etnosu
koji je tu bio, oduzeta mogućnost memorije na svoje porijeklo i
državnost, koje treba sačuvati za budućnost. Mislim da je to bila
dobro smišljena strategija…336 Uništavanje hrvatskih područja
sustavno je provođeno, tako da su neka mjesta, crkve i groblja,
nakon dugotrajnog razaranja bombardiranjem i artiljerijskim
granatama, po osvajanju zapaljena, minirana i naposljetku
tenkovima i buldožerima fizički izbrisana s lica zemlje. Svjesno
i sustavno Nastojalo se u pravom smislu riječi „Zamesti svaki
trag“ hrvatskom postojanju, trajanju i djelovanju na ovim prostorima ...337
Vesna Kusin, Razaranje iz mržnje, Vjesnik (Danica), 19.08.1995., 20.
Radovan Ivančević, Namjerno uništavanje hrvatske kulturne baštine
tijekom srpsko-crnogorske agresije 1991.-1995., Ranjena crkva u Hrvatskoj,
Zagreb, 1996., 88-89.
336
337
206
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
Prilikom posjeta K a r i n u i miniranom Franjevačkom samostanu s crkvom Gospe od Anđela sagrađenom u prvoj polovici
15. stoljeća, zastali smo potreseni ljudskim razornim činima
1993. godine. Crkva uzdužnog tlorisa, prekrivena gotičkim
slomljenim svodom i pravokutnim svetištem uz samostanskim
zdanjem među ruševinama gotovo nije bila prepoznatljiva.
Prozori, gotičke monofore, iako zazidane, zamjećivale su se u
južnom zidu. Znali smo da su crkva i samostan u 16. stoljeću
bili zapaljeni i dijelom porušeni te da je sakralni kompleks odlaskom Turaka, krajem 17. stoljeća, obnovljen tako da je crkva
dobila novu liturgijsku opremu, ali ova namjerna razaranja
krajem 20. stoljeća ukazivala su na posve novi barbarski kulturocid kojemu je teško naći opravdanje na našim područjima.
Povišena samostanska krila urušila su se u skladan klaustar s
nadvišenom platformom cisterne i zatrpali su bunarsku krunu
u njezinom središtu. Pitali smo se je li moguće da ljudski rod
na ovako drastičan način uništi remek djelo spomeničke baštine
toga područja rušenjem elemenata svih faza gradnje od romanike i gotike preko renesanse i baroka do novijih restauratorskih
zahvata historicizma 19. stoljeća. Pitali smo se jesu li uništeni
samostanski i crkveni inventari, skromna kulturno-povijesna
franjevačka zbirka i značajna knjižnica s nekoliko jedinstvenih
inkunabula i antifonarija. Bili smo potreseni činjenicom da je
spomenički kompleks organizirano bio drugi puta miniran
kao čin osvete nakon vojno-redarstvene operacije „Bljesak“ 1.
svibnja 1995. godine. Zatekli smo u pravom smislu ruševinu i
prašinu koja se dizala pod toplim vjetrom, a iz ruševnog materijala izvirali su slomljeni dijelovi nekog drvenog retabla iz 15. ili
16. stoljeća, te nadgrobne ploče grobova preminulih gvardijana
i redovnika.338 Znali smo da su Franjevci iz samostana bili protjerani već u kolovozu 1991. godine i da je tada po prvi puta
bilo minirano istočno krilo. Paradoksalno je da je tada spašen
tek dio franjevačke biblioteke, koja je odnesena kamionom prije
338
Grupa autora, Stradale katoličke crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj,
u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 293.
207
Vesna Girardi – Jurkić
miniranja, zahvaljujući jednom zadarskom studentu – kustosu
srpske nacionalnosti. Danas je on u Srbiji, premda mu se predlagao povratak u Hrvatsku. Komisija se penjala po hrpi ruševina
ne misleći na opasnost od eksplozivnih sredstava, te sam među
razbacanim i uništenim crkvenim inventarom pronašla dio
pozlaćenog stupića oltara.339
Drugi slučaj, koji me emocionalno osobno potresao, dogodio
se prilikom dolaska u stari centar B e n k o v a c a. Na mjestu gdje se nekada uzdizala velebna benkovačka župna crkva
Pohođenja Blažene Djevice Marije sagrađena 1864. godine
više nije postojala sakralna građevina ni kao ruševina. Krupnim
pijeskom je bio poravnat prostor oko kojega se još uvijek
uzdizalo pojedino stablo kao nijemi svjedok totalnog uništenja
katoličkog svetišta. Mehanizacijom je bio poravnat teren na
kojem je bila crkva, tako da ni arheolozi vjerojatno ne bi mogli
pronaći ostatke temeljne arhitekture. Pošteđena je bila zgrada
Župnog dvora. Bio je uklonjen svaki trag sakralnog spomenika
kulture kao svjedoka razvitka i opstojnosti katoličanstva na tom
području, posebno višestoljetna prisutnost katoličkih Hrvata.340
Na tom području smo naišli na zasađen novi park mladih platana,
prošetali kroz hlad kolovoške vrućine i popeli se na brežuljak do
kaštela u Benkovcu koji je gradila obitelj Benković u 15. stoljeću
kao utvrdu četvrtasta tlorisa s dvije okrugle kule na istočnom i
zapadnom kraju južnog zida i s četvrtastim visokim donžonom
po sredini sjevernoga. Uz istočni zid bila je prigrađena u 18.
stoljeću kapela sv. Ante.
Znajući da je krajem 1980. godine kaštel bio obnovljen i da
je 1991. godine u njegovim prostorijama utemeljena Zavičajna
339
Danas je, poštujući stajalište franjevačke zajednice, zalaganjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske i konzervatora Miljenka Domjana ovaj biser
sakralne arhitekture uz samostanske prostore restauriran i ponovno obnovljen
prema konzervatorskim načelima uz poštovanje zatečenih povijesnih oblika.
Cijeli kompleks je ponovno niknuo iz ruševina i nalazi se u funkciji franjevačke
zajednice uz redovito bogosluženje.
340
Grupa autora, Stradale katoličke crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj,
u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 282.
208
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
muzejska zbirka, ulaskom u kaštel i muzejske prostorije shvatili
smo da je tijekom okupacije bio zapušten i neodržavan, istrunula
je drvena galerija, vidikovac, oslonjena uz vrh južnog zida s
pristupnim stubištem. U prostorijama zbirke nalazio se razbacan
muzejski inventar arheološke, kulturno-povijesne i etnografske
građe, dio knjiga na policama i podu, a u jednoj prostoriji naišli
smo na više kartonskih kutija s krajiškim novčanicama, četničkim značkama i znamenjem. Zaključeno je da se preostali dio
muzejske i knjižne građe žurno popiše i evakuira u Zadar do
ponovnog uređenja kaštela i muzejskih prostorija, radi postave
nove zbirke i nastavka djelatnog rada Zavičajnog muzeja.341
U razgovoru s kolegom Miljenkom Domjanom prisjećala sam
se svojih posjeta kao ministrice prosvjete, kulture i športa Republike Hrvatske gradu Zadru i neposrednom zadarskom zaleđu
tijekom obrane od 1991. do 1994. godine. Tada sam posjetila
Nin, ostali smo na mostu kod gradskih vrata uz rasvjetu punog
mjeseca, nedaleko vojnih položaja pobunjenh Srba i jugoslavenske armije, jer nismo mogli proći kroz Zadar u hotel „Kolovare“
zbog neprijateljskog granatiranja. Istom pred jutro na osobni
rizik – sjećam se – nastavili smo put do Zadra. Ravni kotari i
Bukovica, bili su krajevi koji su tijekom Domovinskog rata najviše stradali. Njihovim razaranjem neprijatelj je sustavno zatirao
sve nesrpsko, a napose katoličke bogoslužne građevine, pri čemu
nisu bili pošteđeni ni najznačajniji spomenici. Dapače, prilikom
prvih obilazaka terena uvjerili smo se da su na najbrutalniji način
razarani upravo povijesni biljezi u prostoru koji su svjedočili
prisutnost hrvatskog življa. Najgore su stradale sakralne građevine koje su u prvim godinama okupacije tih prostora razarane
miniranjem, i od kojih je gdjegdje ostalo djelomično sačuvano
tek perimetralno ziđe u razini zemlje … samo je nekoliko gra341
Prilikom terenske nastave i izleta 2011. g. sa studentima Hrvatskih studija, u razgovoru na Aseriji s ravnateljem Muzeja antičkog stakla u Zadru dr.
Ivom Fadićem, saznali smo da se dio muzejske građe nalazi u Arheološkom
muzeju u Zadru i da se pokušava identificirati mjesto nalaza.
209
Vesna Girardi – Jurkić
đevina prošlo neoštećeno ili s manjim oštećenjima.342 Tako je
barokna jednobrodna crkva sv. Antuna Padovanskog u N a d i n
u, sagrađena 1878. godine s elementima provincijalnog baroka
i obnovljena 1845. godine, bila zapaljena s inventarom u prvim
mjesecima okupacije.343 Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije
sagrađena 1405. godine u R o d a l j i c i m a imala je barokni
mramorni oltar svojevremeno prenesen iz južnog broda zadarske
katedrale, teško oštećena miniranjem i požarom. Ustanovljeno
je da je, srećom, barokni oltar ostao sačuvan, osim manjih
pomicanja dijelova i rubnih oštećenja ukrasne plastike.344 Dvije
minobacačke granate teško su oštetile obiteljsku grobnu kapelu
sv. Nikole u P r i s e g u, koju je sagradio 1765. godine Lovre
Lemić, mještanin Pristega za sebe i suprugu, te je minirana crkva
sv. Frane iz 15/16. stoljeća s dijelom groblja. Crkva sv. Martina
u P r i g r a d i, ranokršćanska građevina izduženog pravokutnog
broda i trikonkalnog svetišta iz 5. i 6. stoljeća, više puta restaurirana i obnavljana, u ratnim razaranjima (napose 17.03.1992.)
bila je pogođena nekolicinom tenkovskih i topovskih granata,
zatim minirana i zapaljena. Zidovi apside bili su probijeni na
tri mjesta, potpuno je raznesena polovica sjevernog zida s pročeljem koje je srušeno, a krovište zapaljeno.345 Još bi se moglo
nabrajati mnogobrojna teška oštećenja katoličkih sakralnih
objekata i groblja, objekata koji su stradali prilikom okupacije
užeg i šireg zadarskog zaleđa (crkva sv. Marina u Donjoj Lepuri
iz 16. st., crkva sv. Ivana u Medviđi iz 15. st., župna crkva UzneMiljenko Domjan,Obnova graditeljske baštine na području djelovanja
Konzervatrorskog odjela u Zadru, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 24-25/1998-1999, Zagreb, 161.
343
Grupa autora, Stradale katoličke crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj,
u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 286.
344
Isto, 290.; Vesna Girardi Jurkić, Stanje spomeničke baštine neposredno
nakon oslobodilačke akcije «Oluja», Informacijski rat protiv «Oluje», Zagreb
2008, 261.
345
Grupa autora, Stradale katoličke crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj,
u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 296-297.; Vesna Girardi Jurkić,
Stanje spomeničke baštine neposredno nakon oslobodilačke akcije «Oluja»,
Informacijski rat protiv «Oluje», Zagreb 2008., 262.
342
210
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
senja Blažene Djevice Marije u Perušiću građene od 14. do 18.
st., starokršćanska crkva sv. Mihovila na groblju u Popovićima,
još iz rimskog doba i dr.), ali u sjećanju mi je posebno ostala i
ruševina omanje jednobrodne crkve sv. Martina na groblju u L e
p u r i n a m a, neposredno uz prometnicu, koja je u i oko sebe na
groblju imala antičke i kasnoantičke elemente arhitekture.346
Na našem inspekcijskom putu dalje prema Kninu, gotovo
sve katoličke crkve i crkvice bile su srušene, a pravoslavne
nedirnute nakon hrvatske vojno-redarstvene oslobodilačke operacije. Poneka je još uvijek bila ukrašena svjetlećim lukovima
i pravoslavnim križevima, kao da je tek završila svetkovina.
Pozicija tih bogomolja, katoličkih i pravoslavnih u gotovo antitetičkom položaju nekadašnjeg suživota, zorno je ukazivala na
jasnu činjenicu: katolički sakralni objekti bili su rušeni tijekom
okupacije, a pravoslavni hramovi ostali su cijeli nakon prolaska
hrvatskih redarstveno-vojnih jedinica i gotovo se činilo da su i
dalje u sakralnoj funkciji. Uništavanje katoličkih sakralnih objekata i crkvenog inventara bio je za vrijeme okupacije ne samo
kulturocid već i indirektni etnocid. Etnosu, Hrvatima, koji su na
tim područjima živjeli, pokušala se oduzeti mogućnost memorije
na njihovo podrijetlo i državnost. To nije bila slučajnost, to je
bila dobro smišljena strategija neprijatelja.
Nakon dolaska u K n i n, kraljevski Zvonimirov grad te
posjete kninskoj tvrđavi s visoko podignutom hrvatskom zastavom i Zavičajnoj zbirci bez inventara s morbidnom srpskom
navodno avangardnom izložbom nekoliko skulptura i crteža,
bila sam zatečena podvojenošću morala i ideologije srpskih
separatista koji se iskazivao i u „krajinskoj umjetnosti“. Radilo
se o kapeli u kninskoj tvrđavi koja je svojevremeno bila nukleus
Muzeja hrvatskih kamenih spomenika fra Luje Maruna. Kapela
je u vrijeme okupacije ostala galerijski prostor. Ušavši u galeriju, komisija je ostala zatečena žičanom skulpturom odsječenih
346
Vesna Girardi Jurkić, Stanje spomeničke baštine neposredno nakon oslobodilačke akcije «Oluja», Informacijski rat protiv «Oluje», Zagreb 2008., 262.
211
Vesna Girardi – Jurkić
ekstremiteta iz koje šiklja krv. Samo nekoliko metara dalje bio
je zloglasni zatvor u koji su bili zatvarani i mučeni hrvatski
domoljubi i simpatizeri.
U Kninu smo također bili upoznati s građevinskim ostacima
Franjevačkog samostana (građenog 1469. godine) i župne crkve
sv. Ante Padovanskog u središtu grada, građene u historicističkom, neoromaničkom-neogotičkom stilu 19. stoljeća, koja je već
početkom okupacije bila zapaljena pri čemu je izgorjelo krovište
s unutrašnjim sakralnim inventarom, a glavni i bočni oltari su
oštećeni.347
Prilikom posjeta D r n i š u radi utvrđivanja stanja kulturne
baštine, nakon razgovora s gradonačelnikom, komisija je najprije
posjetila ruševine crkve sv. Ante Padovanskog iz predturskog
doba 1483. godine, koja je bila pregrađena kao džamija s kupolom i trompama, a u 18. stoljeću preoblikovana u katoličku
crkvu. Između 1790. i 1793. godine jugozapadno od crkve bio
je podignut visok zvonik. Nakon neprijateljskog zaposjedanja
Drniša u Domovinskom ratu, obje su građevine miniranjem zvonika 13. lipnja 1992. godine teško oštećene. Prilikom miniranja
potpuno su srušeni završni kat zvonika i piramidalni krov, a donji
je dio oštećen detonacijom. Ziđe zvonika jednim je dijelom palo
na krovište prednjeg dijela crkve načinivši veliki otvor u krovu
i oštetivši dio kora i opreme. Usto, crkveni su oltari u vrijeme
okupacije bili oštećeni.348 U crkvenom prostoru nalazile su se
velike bale razbacane slame, vršena je nužda, uništen je pokretni
drveni inventar, propucane su slike triju vrijednih oltara datiranih
od 1909. do 1920. godine. U drniškoj katoličkoj crkvi su drvene
skulpture svetaca, tirolske umjetničke škole, poslužile kao mete u
koje se gađalo kraj improviziranog šanka, jer je dio prostora bio
pretvoren u gostionicu. Crkva u Drnišu služila je za smještaj ljudi,
Grupa autora, Stradale katoličke crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj,
u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 252.
348
Tako u: Izvješće o izvršenom uvidu u stanje spomenika kulture na oslobođenom prostoru Županije šibenske i u Kninu, od 7. do 9. kolovoza 1995.,
autora Josipa Ćuzele i Ive Šprljana, Arhiva Konzervatorskog odjela Šibenik.
347
212
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
ovaca i koza.349 Isti slučaj zatekla sam također nakon obilaska južnog bojišta kao ministrica, u crkvi sv. Nikole Biskupa u Čilipima,
gdje su drvenoj Gospi bile iskopane oči i premazane ljudskom
krvlju. U Drnišu je katolička crkva bila privremeno pregrađena
u manje prostorije, kako bi se u svakoj prostoriji mogla smjestiti
po jedna obitelj. Razgovor sa svećenikom ukazivao je na njegovu
rezignaciju nastalu ranijim događanjima, ali istovremeno i iskazivanjem sreće da su to sada prošla vremena i da će se uskoro prići
graditeljskoj i duhovnoj obnovi.
Obišli smo i opustošenu muzejsku zgradu iz koje su odneseni
svi značajniji muzejski eksponati. Ambivalentan odnos prema
Meštroviću, s jedne strane kao jugoslavenskom umjetniku s
brojnim djelima u Beogradu i inozemstvu, a hrvatskog roda,
rezultirao je odnošenjem njegovih djela u Knin; pronađeno je
svega šest skulptura. Međutim, krajinski Srbi su Meštrovićeva
umjetnička djela razdvojili od djela hrvatskih autora. To se
najbolje vidjelo u O t a v i c a m a, gdje je na mauzoleju obitelji
Meštrović (crkva sv. Presvetog Otkupitelja) izgrađenom 1931.
godine bila oskvrnjena memorija na velikog kipara i članova
njegove obitelji pljačkom memorijalne grobnice.350 Prilikom
razgledavanja mauzoleja komisiji se pridružio i sin velikog
umjetnika, Mate Meštrović. Podzemlje mauzoleja je bilo
otvoreno, drveni sarkofazi razbijeni, kosti pokojnika razbacane,
kameni prozori bili su porazbijani, metopni brončani ukrasi
vrata odvaljeni i opljačkani, a cjelokupan memorijalni kompleks
onečišćen i u okolici miniran. Tu se uočavala patološka mržnja
prema memorijalnom brežuljku hrvatskog umjetnika i njegove
obitelji, iako je istovremeno u Parizu u Jugoslavenskom kulturnom centru preko puta središta George Pompidou bila u to
349
Grupa autora, Stradale katoličke crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj,
u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 243.; Vesna Girardi Jurkić, Stanje
spomeničke baštine neposredno nakon oslobodilačke akcije «Oluja», Informacijski rat protiv «Oluje», Zagreb 2008., 263- 264.
350
Ivan Ugrin, Raznesene kosti Ivana Meštrovića, Slobodna Dalmacija
(Novosti), 9. 08. 1995, 5.
213
Vesna Girardi – Jurkić
vrijeme otvorena izložba Meštrovićevih radova. To je bio očit
dokaz podvojenosti i dvostrukog morala separatista u Krajini i
njihove ideologije.
Ono što je bilo bitno za komisijski uviđaj nakon vojne
operacije „Oluja“ jest bilo utvrditi istinu, demantirati krajiška
izvješća i srediti iscrpnu fotodokumentaciju i dokumentaciju
stanja kulturne i prirodne baštine okupiranog područja. Već u
tiskanom razgovoru s Vesnom Kusin objavljenom u „Vjesniku“
19. kolovoza 1995. godine rekla sam: Moramo nastojati i tražiti
da se formira multidisciplinarna komisija UNESCO-a koja će
obići cijeli taj teren, naravno nakon uklanjanja mina, obaviti
uviđaj i dati izvještaj. Tako bismo imali dvije istine, dva izvještaja, naš i njihov. Njihova stajalište trebala bi potkrijepiti naš
izvještaj. Tada bismo zajednički mogli napraviti projekt obnove,
sličan onom izrađenom za Konavle. To je dugoročni zadatak, ali
mora biti dobro fundiran.
Već tada, neposredno nakon vojne operacije „Oluja” iskazala
sam svoju bojazan o stavu država članica UNESCO-a oko
spašavanja spomeničke baštine na ranije okupiranom teritoriju.
Rekla sam: Naravno, mi moramo biti oni koji želimo spasiti
te ostatke i obnoviti ih. Moramo i ostale uvjeriti u nužnost te
obnove. Govoreći s pozicije mjesta u UNESCO-u moram reći da
oni suosjećaju s nama, prihvaćaju da je agresor Srbija, ali se to
bojažljivo govori. Oni ne izjednačavaju žrtvu i agresora, jer se
istina zna, ali bježe od toga i najsretniji bi bili da se o tome ne
govori. Oni žele Hrvatsku s novim projektima okrenutim budućnosti, a ne prošlosti. Svijet će i sada željeti simplifikaciju stvari.
A od simplifikacije postoji nešto još gore. Zaboraviti! A to je ono
što mi ne možemo. I tu ćemo biti u vječnom raskoraku.351
***
Danas, kada se Republika Hrvatska optužuje za „prekomjerno
granatiranje“, ovaj kratak prilog neposrednih svjedoka: novinara,
351
214
Vesna Kusin, Razaranje iz mržnje, Vjesnik (Danica), 19.08.1995, 21.
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
ekspertnih stručnjaka i dužnosnika, neposredno nakon oslobodilačke akcije „Oluja“, temeljen na objavljenim tekstovima u
dnevnom tisku, osobnim zapisima i izvještajima UNESCO-u,
Godišnjaku zaštite spomenika kulture Hrvatske, Ministarstva
kulture Republike Hrvatske, Uprave za zaštitu kulturne baštine
kao i izvješćima nadležnih Regionalnih i Gradskih zavoda za
zaštitu spomenika kulture, stvarna su dokumentacija o stanju
spomenika i prirodne baštine na ovom užem području djelovanja
redarstveno-vojnih hrvatskih oslobodilačkih snaga i ujedno materijalni dokaz nađenog stanja na oslobođenom području. Danas,
nakon četrnaest godina od ovih operacija, veliki dio spomeničke
baštine je obnovljen sredstvima Republike Hrvatske, lokalne
zajednice i katoličke crkve. Plitvice su se razvile u jako turističko
središte koje se podiglo kao feniks iz prašine. Na žalost, članovi
međunarodne zajednice bili su na terenu, ali nisu dali objektivna
svjedočanstva kao ni međunarodnu obećanu pomoć za obnovu
baštine. Stručnjaci mogu iznijeti samo statističke podatke o
destrukcijama i biti ponosni činjenicom da smo našli vlastite
stručne i financijske snage za obnovu. Prema rezultatima izvještaja na području Republike Hrvatske oštećeno je 35% ukupnog
pravno zaštićenog spomeničkog fonda graditeljske baštine, a oko
6% je – na žalost – u cijelosti nepovratno uništeno.352. Jasno je da
pravda ima dva lica!
352
Vlado Ukrainčik-Vladimir Uršić, Ratne štete na spomenicima kulture,
Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 24-25/1998-1999, Zagreb 1999.,
7-55.
215
Vesna Girardi – Jurkić
DODATAK II:
Popis uništenih i oštećenih sakralnih
spomenika kulture po biskupijama:
I. Dubrovačka biskupija:
1. Župne crkve: potpuno uništeno: 1; teško oštećeno: 9; oštećeno: 19;
ukupno: 29
2. Crkve: potpuno uništeno: 4; teško oštećeno: 22; oštećeno:
125; ukupno: 151
3. Kapele: teško oštećeno: 1; oštećeno: 22: ukupno: 23
4. Župne kuće: potpuno uništeno: 6; teško oštećeno: 1; oštećeno: 14;
ukupno 31
5. Samostani: teško oštećeno: 3; oštećeno: 25; ukupno 28
6. Groblja: teško oštećeno: 14; oštećeno: 24; ukupno 38.
Ukupno stradalih objekata: potpuno uništeno: 11;
teško oštećeno: 60; oštećeno: 229; ukupno 300.
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
216
Brsečine (župa Trsteno), crkvica sv. Ane
Dubrovnik (župa Boninovo), crkvica sv. Ilara, 19. st.
Dubrovnik (župa Boninovo), crkvica sv. Križa i groblje, 19. st.
Dubrovnik (Gradska župa), zborna crkva sv. Vlaha, 18. st.
Dubrovnik (Gradska župa), zavjetna crkva sv. Spasa, 16. st.
Dubrovnik (Gradska župa), crkva Svih Svetih („Domino“), 17. st.
Dubrovnik (Gradska župa), crkva sv. Josipa, 17. st.
Dubrovnik (Gradska župa), Dominikanski samostan i crkva sv.
Dominika, 13.-14. st.
Dubrovnik (Gradska župa), crkva Navještenja Blažene Djevice
Marije, 16. st.
Dubrovnik (Gradska župa), samostan Dominikanki Sv. Katarine
Sijenske
Dubrovnik (Gradska župa), crkvica sv. Šimuna i Petra, 11. st.
Dubrovnik (Gradska župa), katedralna crkva Velike Gospe, 18. st.
Dubrovnik (Gradska župa), Franjevački samostan „Male Braće“
i crkva sv. Frane, 14. st.
Dubrovnik (Gradska župa), crkva sv. Ignacija, 18. st.
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
–– Dubrovnik (Gradska župa), crkva Preobrazbe Gospodinove
(„Sigurata“), 11. st.
–– Dubrovnik (Gradska župa), crkvica sv. Margarite
–– Dubrovnik (Gradska župa), kapelica i biskupska palača
–– Dubrovnik (Gradska župa), sjemenište
–– Dubrovnik (Gradska župa), crkva sv. Roka
–– Dubrovnik (Gradska župa), samostan sestara klarisa sv. Klara
–– Dubrovnik (Gradska župa), Benediktinski samostan i crkva sv.
Marije od Kaštela, 18. st.
–– Dubrovnik (Gradska župa), crkva sv. Luke
–– Dubrovnik, Lokrum (Gradska župa), Benediktinska opatija i
samostan sv. Marije Lokrumske, 11. st.
–– Dubrovnik (župa Pile), župna crkva sv. Andrije Apostola, 9.-16.
st.
–– Dubrovnik (župa Pile), crkva sv. Presvetoga Srca Isusova, 19. st.
–– Dubrovnik (župa Pile), crkvica sv. Ivana Krstitelja, 17. st.
–– Dubrovnik (župa Pile), crkva sv. Vinka Paulskoga
–– Dubrovnik (župa Pile), crkva sv. Jurja, 16. st.
–– Dubrovnik (župa Pile), crkvica sv. Petra, 18. st.
–– Dubrovnik (župa Pile), crkva sv. Križa, 18. st.
–– Dubrovnik (župa Pile), crkvica sv. Uzašašća Gospodinova i
groblje
–– Dubrovnik - Bosanka (župa Pile), crkvica Usašašća
Gospodinova i groblje, 15./16. st.
–– Dubrovnik - Višnjica (župa Pile), Benediktinski samostan i
crkva sv. Jakova, 13. st.
–– Dubrovnik - Donje Soline (župa Mlini), crkva sv. Nikole, 15. st.
–– Dubrovnik - Brašina (župa Mlini), crkvica sv. Luke, 16. st.
–– Dubrovnik - Kupari (župa Mlini), crkvica sv. Stjepana i groblje,
13. st.
–– Dubrovnik - Mlini (župa Mlini), župna crkva sv. Ilara i groblje,
13. st.
–– Dubrovnik - Plat (župa Mlini), crkva Velike Gospe, 16. st.
–– Dubrovnik - Srebrno (župa Mlini), crkvica sv. Srca Isusova
–– Dubrovnik - Srebrno (župa Mlini), kapelica sv. Nikole, 16. st.
–– Dubrovnik (župa Gruž), Dominikanski samostan i crkva sv.
Križa, 15. st.
–– Dubrovnik (župa Lapad), crkva Gospe od Milosrđa, 13. st.
–– Dubrovnik (župa Lapad), crkva i krstionica sv. Mihovila
217
Vesna Girardi – Jurkić
–– Dubrovnik (župa Lapad), samostan Služavki Malog Isusa
–– Dubrovnik (župa Lapad), Franjevački samostan i kapelica sv.
Josipa
–– Dubrovnik (župa Lapad), samostan Kćeri Božje Ljubavi i
kapelica („Salvator“)
–– Dubrovnik (župa Lapad), Kapucinski samostan Gospe od
Milosrđa
–– Dubrovnik (župa Lapad), crkvica Presvetog Trojstva
–– Dubrovnik - Čelopeci (župa Mandaljena), Dominikanski
samostan sv. Vinka Fererskoga, 17. st.
–– Dubrovnik - Dubac (župa Mandaljena), crkva Gospe od obrane
–– Dubrovnik - Mandeljena (župa Mandaljena), župna crkva sv.
Marije Mandalene, 13. st.
–– Dubrovnik -Sustjepan (župa Mokošića), crkva sv. Stjepana
Prvomučenika i groblje, 15. st.
–– Dubrovnik - Mokošica (župa Mokošića), župna crkva sv. Spasa
–– Dubrovnik - Postranje (župa Postranje), župna crkva Velike
Gospe i groblje
–– Dubrovnik (župa Rožat), crkva Velike Gospe, 12. st.
–– Dubrovnik - Rožat (župa Rožat), župna crkva Velike Gospe i
groblje, 12. i 18. st.
–– Dubrovnik - Rožat (župa Rožat), Franjevački samostan i crkva
Pohoda Blažene Djevice Marije, 16. st.
–– Dubrovnik - Šumet (župa Rožat), crkva Presvetog Trojstva
–– Dubrovnik - Komolac (župa Rožat), crkvice sv. Duha i groblje,
16. st.
–– Gornji Brgat (župa Brgat), župna crkva sv. Ane i groblje
–– Gornji Brgat (župa Brgat), crkvica sv. Ane, 14. st.
–– Osojnik (župa Osojnik), crkva sv. Jurja Mučenika i groblje
–– Cavtat (župa Cavtat), Franjevački samostan i crkva Gospe
Snježne, 15. st.
–– Cavtat (župa Cavtat), mauzolej i crkva sv. Roka i sv. Križa
–– Čilipi (župa Čilipi), crkva sv. Nikole Biskupa, 19. st.
–– Gabrili (župa Čilipi), crkvica sv. Martina, 14. st.
–– Gruda (župa Gruda), župni dvor i crkva Presvetoga Trojstva, 19.
st.
–– Molunat (župa Pločice), crkvica sv. Ivana Krstitelja, 19. st.
–– Poljice (župa Pločice), crkvica sv. Ilije
218
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
–– Pridvorje (župa Pridvorje), Franjevački samostan i crkva sv.
Vlaha, 15. st.
–– Radovčići Gornji (župa Gruda), crkvice sv. Luke
–– Stravča (župa Stvarča), župni dvor i crkva sv. Jurja Mučenika,
19. st.
–– Vitaljina (župa Vitaljina), župna crkva Uzašašća Gospodinova i
groblje
–– Vitaljina (župa Vitaljina), crkvica sv. Spasa, 15. st.
–– Banići (župa Banići), crkva sv. Marije Magdalene i groblje, 19. st.
–– Čepikuće (župa Lisac), crkvica sv. Ilije, 18. st.
–– Čepikuće (župa Lisac), crkvica sv. Roka, 17. st.
–– Česvinica (župa Ston), crkvica sv. Nikole i groblje
–– Kotezi (župa Lisac), crkvica sv. Duha
–– Lisac (župa Lisac), crkvica Svih Svetih, 16. st.
–– Lisac (župa Lisac), kapela Srca Isusova
–– Lisac (župa Lisac), crkva Gospe od Rozarija i groblje, 17. st.
–– Trnovica (župa Lisac), crkvica sv. Ivana Krstitelja i groblje
–– Podimoć (župa Lisac), crkvica sv. Ane i groblje
–– Doli (župa Zaton-Doli), župna crkva sv. Petra i Pavla, 17. st.
–– Mali Ston (župa Mali Ston), župna crkva sv. Antuna Opata, 14. st.
–– Mali Ston (župa Mali Ston), crkvica sv. Ane i groblje, 18. st.
–– Ošlje (župa Ošlje), župna crkva sv. Roka, 13. st.
–– Ošlje (župa Ošlje), crkva sv. Petra i Pavla, 16. st.
–– Ošlje (župa Ošlje), crkva sv. Nikole, 17. st.
–– Stupa (župa Ošlje), crkvica sv. Petra i groblje
–– Slano (župa Slano), Franjevački samostan i crkva sv. Jeronima,
14. st.
–– Slano (župa Slano), župna crkva sv. Vlaha, 18. st.
–– Štedrica (župa Topolo), crkvica Presvetog Trojstva i groblje
–– Topolo (župa Topolo), crkva sv. Stjepana, 17.-18. st.
–– Topolo (župa Topolo), crkva sv. Luke, 19. st.
–– Trnova (župa Banići), crkvica Glavosjeka Sv. Ivana Krstitelja,
18. st.
219
Vesna Girardi – Jurkić
II. Đakovačka i srijemska biskupija:
1. Župne crkve: potpuno uništeno: 5; teško oštećeno: 33; oštećeno: 36;
ukupno: 74
2. Crkve: potpuno uništeno: 8; teško oštećeno: 22; oštećeno: 21;
ukupno: 51
3. Kapele: potpuno uništeno: 11; teško oštećeno: 17; oštećeno:
11: ukupno: 39
4. Župne kuće: potpuno uništeno: 9; teško oštećeno: 26; oštećeno: 61;
ukupno 96
5. Samostani: potpuno uništeno: 3; teško oštećeno: 10; oštećeno: 12;
ukupno 25
6. Groblja: potpuno uništeno: 2; teško oštećeno: 4; oštećeno: 4;
ukupno 10.
Ukupno stradalih objekata: potpuno uništeno: 38; teško oštećeno:
112; oštećeno: 145; ukupno 295.
–– Batina (župa Batina), župna crkva sv. Valentina Mučenika
–– Beli Manastir (župa Bedli Manastir), crkva sv. Martina Biskupa,
18. st.
–– Branjina (župa Branjina), crkva Pohođenja Marijina, 19. st.
–– Branjin Vrh (župa Branjin Vrh), župna crkva Uzvišenja Sv.
Križa, 18. st.
–– Draž (župa Draž), crkva sv. Barbare Djevice Mučenice, 19. st.
–– Duboševica (župa Duboševica), crkva Uznesenja Blažene
Djevice Marije, 18. st.
–– Popovac (župa Popovac), crkva sv. Josipa, 18. st.
–– Topolje (Župa Topolje), crkva sv. Petra i Pavla
–– Topolje (Župa Topolje), crkva sv. Marka, 18. st.
–– Klakar (župa Klakar), crkva sv. Jakova Apostola, 19. st.
–– Oprisavci (župa Oprisavci), župna crkva Uzvišenja Sv. Križa,
19. st.
–– Slavonski Brod, Franjenački samostan i crkva
–– Slavonski Brod, crkva sv. Josipa Radnika
–– Slavonski Brod, crkva sv. Nikole Tavelića
220
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
–– Baranjsko Petrovo Selo (župa Baranjsko Petrovo selo), crkva sv.
Lovre
–– Bilje (župa Bilje), crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice
Marije, 18. st.
–– Čeminac (župa Čeminac), crkva Presvjetlog srca Isusova
–– Darda (župa Darda), crkva sv. Ivana Krstitelja, 18. st.
–– Javodnjak (župa Čeminac), crkva sv. Vandelina
–– Kneževi Vinogradi (župa Kneževi Vinogradi), crkva sv.
Mihovila Arkanđela, 19. st.
–– Kozarac (župa Čeminac), crkva sv. Emerika
–– Luč (župa Luč), župna crkva sv. Marije Magdalene, 18. st.
–– Novi Bezdan (župa Baranjsko Petrovo selo), crkva sv. Mihaela
–– Petlovac (župa Petlovac), crkva Našašća Sv. Križa, 18. st.
–– Torjanci (župa Torjanci), crkva rođenja Blažene Djevice Marije,
19. st.
–– Zmajevac (župa Zmajevac), crkva Našašća Sv. Križa, 18. st.
–– Đakovo (župa Đakovo), katedrala sv. Petra
–– Đakovo (župa Đakovo), biskupski dvor
–– Đakovo (župa Đakovo), samostan Sestara Sv. Križa
–– Đakovo (župa Đakovo), bogoslovno sjemenište
–– Đakovo (župa Đakovo), memorijalni muzej J. J. Strossmayera
–– Koritna (župa Semeljci), crkva sv. Ane
–– Mrzović (župa Vrbica), crkva sv. Barbare
–– Apševci (župa Lipovac), crkva sv. Ilije Proroka
–– Ilok (župa Ilok), župna crkva sv. Ivana Kapistrana, 12. st.
–– Lipovac (župa Lipovac), crkva sv. Lovre Mučenika, 19. st.
–– Lipovac (župa Lipovac), crkva sv. Luke 19. st.
–– Aljmaš (župa Aljmaš), crkva Pohođenja Marijina – „Gospa od
Utjehe“, 19. st.
–– Aljmaš (župa Aljmaš), samostan i kapela Malih Sestara Isusovih
–– Čepin (župa Čepin), župna crkva Kristova Uskrsnuća
–– Dalj (župa Dalj), crkva sv. Josipa
–– Edrut (župa Dalj), crkva Svih Svetih
–– Ernestinovo (župa Ivanovac), crkva Presvetog Trojstva
–– Ivanovac (župa Ivanovac), crkva sv. Rozalije Djevice
221
Vesna Girardi – Jurkić
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
222
Josipovac, kapela sv. Josipa
Osijek – Gornji Grad, grobljanska crkva sv. Ane
Osijek – Gornji Grad, crkva sv. Roka, 18. st.
Osijek – Tvrđa, crkva sv. Mihovila Arkanđela, 18. st.
Osijek – Tvrđa, Franjevački samostan i crkva sv. Križa
Osijek – Tvrđa, svetište Presvetog Srca Isusova
Osijek – Donji Grad, crkva Presvetog Imena Marijina 18. st.
Osijek, Kapucinski samostan i crkva sv. Jakova, 18. st.
Osijek, župna crkva sv. Petra i Pavla
Osijek, grobljanska crkva sv. Križa
Sarvaš, crkva Rođenja sv. Ivana Krstitelja, 19. st.
Tenja (župa Tenja), crkva sv. Ane, 19. st.
Tenjski Antunovac (župa Ivanovac), crkva sv. Antuna
Padovanskog, 19. st.
Berak (župa Berak), crkva Mučeništva sv. Ivana Krstitelja, 19. st.
Orolik (župa Berak), crkva sv. Luke
Svinjarevci (župa Berak), crkva sv. Marina Biskupa
Čakovci (župa Čakovci), crkva sv. Joakima i Ane, 19. st.
Đeletovci (župa Nijemci), crkva sv. Ivana Kapistrana
Nijemci (župa Nijemci), crkva sv. Katarine Djevice Mučenice,
15./16. st.
Podgrađe (župa Nijemci), crkva sv. Šimuna i Jude Tadeja
Komletinci (župa Komletinci), crkva Bezgrešnog Začeća
Blažene Djevice Marije, 19. st.
Komletinci (župa Komletinci), grobljanska kapela, 19. st.
Novi Jankovci (župa Novi Jankovci), crkva Svih Svetih, 19. st.
Privlaka (župa Privlaka), crkva sv. Martina Biskupa, 18. st.
Slakovci (župa Slakovci), crkva sv. Ane, 18. st.
Stari Jankovci (župa stari Jankovci), crkva Uznesenja Blažene
Djevice Marije („Velika Gospa“), 18. st.
Bapska (župa Bapska), grobljanska kapela sv. Marije, 12.-14. st.
Bapska (župa Bapska), crkva sv. Jurja Mučenika, 18. st.
Bapska (župa Bapska), kapela („na Pajzošu“)
Bogdanovci (župa Bogdanovci), crkva Našašća Sv. Križa
Borovo (župa Borovo), župna crkva Gospe Fatimske
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
Borovo (župa Borovo), kapela sv. Josipa Radnika
Borovo – Priljevo (župa Borovo), kapela Gospe od Hrasta
Ilača (župa Ilača), crkva sv. Jakoba Apostola – Starijeg, 18. st.
Ilača (župa Ilača), kapela sv. Križa i groblje
Ilača (župa Ilača), svetište Blažene Djevice Marije na Vodici
(„Gospa Ilačka“), 19. st.
Lipovaca (župa Borovo), crkva sv. Ane, 19. st.
Lovas (župa Lovas), crkva sv. Mihovila Arkanđela, 18. st.
Opatovac, kapela sv. Rozalije, 19. st.
Sotin (župa Sotin), zavjetna crkva Martije Pomoćnice
Šarengrad (župa Šarengrad), samostan sestara Karmelićanki i
crkva sv. Petra i Pavla, 17. st.
Tompojevci (župa Tompojevci), crkva sv. Marije Magdalene,
19. st.
Tovarnik (župa Tovarnik), crkva sv. Mateja i Bartola, 19. st.
Tovarnik (župa Tovarnik), grobljanska kapela Uzvišenja sv.
Križa
Vukovar (župa Vukovar), kapela Sv. Roka, 19. st.
Vukovar (župa Vukovar), Franjevački samostan i crkva sv.
Filipa i Jakova, 18. st.
Vukovar (župa Vukovar), grobna kapela obitelji Eltz i groblje,
19. st.
Vukovar (župa Vukovar), kapela sv. Križa
Nard (župa Valpovo), kapela sv. Katarine
Babina Greda, župna crkva sv. Lovre
Divoševci (župa Velika Kopanica), crkva sv. Filipa i Jakova
Jaruga (župa Sikirevci), crkva Uzašašća Isusova
Kruševica, crkva Rođenja Blažene Djevice Marije
Antin (župa Tordinci), crkva sv. Antina Padovanskog
Čelije (župa Tordinci), crkva Srca Isusova
Korođ (župa Tordinci), crkva Uzašašća Kristova
Tordinci (župa Tordinci), crkva Presvetog Trojstva, 18. st.
Cerić (župa Nuštar), kapela sv. Katarine
Cerić (župa Nuštar), filijalna crkva
223
Vesna Girardi – Jurkić
–– Marinci (župa Nuštar), crkva Bezgrešnog Začeća Blažene
Djevice Marije
–– Nuštar (župa Nuštar), crkva Duha Svetoga, 19. st.
–– Jarmina (župa Jarmina), crkva sv. Vendelina Opata, 19. st.
–– Vinkovci, crkva sv. Euzebija i Pollona, 18. st.
–– Vinkovci, crkva sv. Ilije - „Meraja“, 15. st.
–– Vinkovci, grobljanska kapelica i groblje
–– Vinkovci, kapelica Sestara Služavki Malog Isusa
–– Vinkovci, crkva sv. Nikole Biskupa
–– Vinkovci, crkva sv. Josipa
–– Vinkovci, samostan Franjevaca konventualaca i crkva
Bezgrešnog Začeća Marijina
–– Vinkovci, crkva sv. Vinka Pollottia
–– Vinkovci, crkva sv. Ćirila i Metoda
–– Rajevo Selo (župa Rajevo Selo), crkva sv. Ilije Proroka, 19. st.
III. Riječko – senjska nadbiskupija:
1. Župne crkve: potpuno uništeno: 9; teško oštećeno: 12; oštećeno: 3;
ukupno: 24
2. Crkve: potpuno uništeno: 5; teško oštećeno: 2; oštećeno: 4;
ukupno: 11
3. Kapele: potpuno uništeno: 5; teško oštećeno: 5; oštećeno: 8:
ukupno: 18
4. Župne kuće: potpuno uništeno: 6; teško oštećeno: 8; oštećeno: 7;
ukupno 21
5. Groblja: potpuno uništeno: 1; teško oštećeno: 3; oštećeno: 1;
ukupno 5.
Ukupno stradalih objekata: potpuno uništeno: 26; teško oštećeno:
30; oštećeno: 23; ukupno 79.
–– Bilaj (župa Bilaj), crkva sv. Jakova Apostola, 19. st.
–– Gračac (župa Gračac), župna crkva sv. Jurja Mučenika, 18. st.
–– Gospić (župa Gospić), župna crkva Navještenja Blažene
Djevice Marije, 18. st.
224
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
–– Lički Novi (župa Lički Novi), župna crkva sv. Antuna
Padovanskog, 17. st.
–– Lički Osik (župa Lički Osik), crkva sv. Josipa, 19. st.
–– Lički Ribnik (župa Lički Ribnik), župna crkva sv. Apostola
Petra i Pavla, 19. st.
–– Lovinac (župa Lovinac), župna crkva sv. Mihovila Arkanđela,
18. st.
–– Lovinac (župa Lovinac), kapelica Gospe Lurdske
–– Lovinac - Cvituša (župa Lovinac), crkvica sv. Antuna
Padovanskog, 19. st.
–– Perušić (župa Perušić), crkva sv. Roka
–– Perušić (župa Perušić), župna crkva Uzvišenja Sv. Križa, 17. st.
–– Podlapača (župa Podlapača), župna crkva sv. Jurja Mučenika,
18. st.
–– Ričice (župa Ričice), župna crkva sv. Marije Magdalene, 18. st.
–– Sveti Rok (župa Sv. Roka), župna crkva sv. Roka, 18. st.
–– Sveti Rok (župa Sv. Roka), kapelica Gospe Lurdske
–– Trnovac (župa Trnovac), župna crkva sv. Nikole Blaženoga,
19. st.
–– Vranik (župa Lovinac), crkvica sv. Franje Asirškoga, 19. st.
Cerovnik (župa Cerovnik), crkvica Presvetog Srca Isusova
–– Plaški (župa Plaški), župna crkva sv. Ane, 19. st.
–– Saborsko (župa Saborsko), crkva sv. Ivana Nepomuka
–– Saborsko (župa Saborsko), grobljanska kapela sv. Marije od
Rožarija, 19. st.
–– Brlog (župa Brlog), župna crkva Pohođenja Blažene Djevice
Marije, 19. st.
–– Čanak (župa Čanak), župna crkva Blažene Djevice Marije od
Sv. Krunice, 18. st.
–– Otočac (župa Otočac), župna crkva Presvetog Trojstva
–– Prozor (župa Prozor), župna crkva Uzvišenja Sv. Križa, 18. st.
–– Ramljani (župa Ramljani), župna crkva sv. Mihovila Arkanđela,
18. st.
–– Švica (župa Švica), župna crkva sv. Ivana Krstitelja, 18. st.
–– Sinac župa Sinac), župna crkva sv. Ilije, 18. st.
225
Vesna Girardi – Jurkić
–– Cetingrad (župa Cetingrad), crkva Uznesenja Blažene Djevice
Marije, 19. st.
–– Cvitković (župa Cvitković), crkva sv. Nikole Blaženoga, 14. st.
–– Cvitković (župa Cvitković), crkvica sv. Valentina, 18. st.
–– Dražnik Grad (župa Dražnik Grad), župna crkva sv. Antuna
Padovanskog, 19. st.
–– Gornji Lađevac (župa Lađevac), župna crkva sv. Jurja
Mučenika, 18. st.
–– Gornji Lađevac (župa Lađevac), kapela Marke Božje Kraljice
Svijeta
–– Hrvatski Blagaj (župa Hrvatski Blagaj), župna crkva sv. Duha,
19. st.
–– Pavlovac (župa Hrvatski Blagaj), kapelica sv. Ane
–– Prijeboj (župa Korenica), crkva sv. Jurja, 19. st.
–– Rakovica (župa Rakovica), župna crkva sv. Jelene Križarice,
19. st.
–– Slunj (župa Slunj), crkva Presvetog Trojstva, 18. st.
–– Slunj (župa Slunj), kapelica sv. Magdalene i groblje
–– Smoljanac (župa Drežnik Grad), drvena kapela sv. Ivana
Krstitelja i groblje, 18. st.
–– Vaganac (župa Vaganac), župna crkva Uzvišenja sv. Križa
–– Zavalje (župa Zavalje), župna crkva sv. Franje Asirškoga, 18. st.
–– Zavalje (župa Zavalje), crkvica sv. Križa
–– Veliki Skočaj (župa Zavalje), crkva Blažene Djevice Marije
Lurdske.
IV. Splitsko - makarska nadbiskupija:
1. Župne crkve: potpuno uništeno: 1; oštećeno: 4; ukupno: 5
2. Crkve: teško oštećeno: 3; oštećeno: 1; ukupno: 4.
Ukupno stradalih objekata: potpuno uništeno: 1; teško oštećeno: 3;
oštećeno: 3; ukupno 9.
–– Cetina / Vrlika (župa Vrlika), starohrvatska crkva sv. Spasa, 9.
st.
226
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
––
––
––
––
––
Ježević (župa Vrlika), nova crkva sv. Spasa
Maovice (župa Vrlika), crkva sv. Jure
Vrlika (župa Vrlika), župna crkva Gospe od Rožarije, 19. st.
Maljkovo (župa Potravlje), crkva sv. Josipa
Zasiok (župa Zasiok), župna crkva sv. Ivana Krstitelja, 18. st.
V. Šibenska biskupija:
1. Župne crkve: potpuno uništeno: 8; teško oštećeno: 8; oštećeno: 4;
ukupno: 20
2. Crkve: potpuno uništeno: 19; teško oštećeno: 15; oštećeno:
19; ukupno: 53
3. Kapele: potpuno uništeno: 6; teško oštećeno: 1; oštećeno: 1:
ukupno: 8
4. Župne kuće: potpuno uništeno: 5; teško oštećeno: 6; oštećeno: 8;
ukupno 19
5. Samostani: teško oštećeno: 4; oštećeno: 3; ukupno 7
6. Groblja: teško oštećeno: 10; oštećeno: 8; ukupno 18.
Ukupno stradalih objekata: potpuno uništeno: 38; teško oštećeno:
44; oštećeno: 43; ukupno 125.
–– Badanj (župa Drniš), crkva sv. Ivana Krstitelja, 14. st.
–– Drinovci (župa Miljevci), crkva Presvetoga Imena Isusova, 18.
st.
–– Širitovci (župa Miljevci), crkva sv. Petra i Pavla, 19. st.
–– Drniš (župa Drniš), župna crkva Gospe od Rožarija, 19. st.
–– Drniš (župa Drniš), crkva sv. Ante Padovanskoga, 14. st.
–– Kričke (župa Drniš), crkva Kraljice Marije
–– Lišnjak (župa Drniš), crkva sv. Ilije Proroka, 14. st.
–– Sedramić (župa Drniš), crkva Presvetog Trojstva, 18. st.
–– Trbounje (župa Drniš), crkva sv. Franje
–– Žitnić (župa Drniš), crkvica sv. Jure, 15. st.
–– Gradac (župa Gradac), župna crkva Rođenja Marijina («Mala
Gospa»), 18. st.
–– Kadina Glavica (župa Kadina Glavica), župna crkva sv. Josipa
227
Vesna Girardi – Jurkić
–– Parčić (župa Kadina Glavica), crkva sv. Ivana Krstitelja
–– Kljake (župa Kljaci), župna crkva sv. Ilije Proroka, 19. st.
–– Konjevrate (župa Konjevrate), župna crkva sv. Ivana Krstitelja,
19. st.
–– Otavice (župa Gradac), crkva Presvetog Otkupitelja (mauzolej
obitelji Meštrović)
–– Pakovo Selo (župa Mirlović Zagora), crkva sv. Franje Asiškoga
–– Pokrovnik (župa Mirlović Zagora), crkva sv. Mihovila
–– Suverić (župa Siverić), crkva sv. Petra Apostola, 19. st.
–– Siverić – Promina (župa Siverić), kapela sv. Nediljice
–– Čitluk (župa Promina), kapela sv. Roka, 19. st.
–– Lukar (župa Promina), crkva Porođenja Marijina („Gospa
Čatrnjska“)
–– Mratovo (župa Promina), crkva sv. Martina, 19. st.
–– Oklaj (župa Promina), župna crkva Mihovila Arkanđela, 18. st.
–– Razvođe (župa Promina), crkva Svih Svetih, 19. st.
–– Kijevo (župa Kijevo), župna vrkva sv. Mihovila Arkanđela
–– Kijevo (župa Kijevo), kapela sv. Katarine
–– Uništa (župa Kijevo), crkva sv. Josipa
–– Uništa (župa Kijevo), kapela sv. Katarine
–– Biskupija (župa Knin), spomen crkva sv. Marija („Naša
Gospa“)
–– Knin (župa Knin), Franjevački samostan i župna crkva sv. Ante
Padovanskoga, 15.-18. st.
–– Zverinac – Kosovo (župa Knin), crkva sv. Ane, 18 st.
–– Vrpolje (župa Vrpolje), župna crkva sv. Jakova, 18. st.
–– Bulić (župa Lišane Ostrovičke), crkva sv. Antona Pustinjaka, 19.
st.
–– Lišane Ostrovičke (župa Lišane Ostrovičke), crkva sv. Nikole
Tavelića
–– Lišane Ostrovičke (župa Lišane Ostrovičke), stara crkva sv.
Jeronima. 18. st.
–– Lišane Ostrovičke (župa Lišane Ostrovičke), kapela Blažene
Djevice Marije
–– Lišane Ostrovičke (župa Lišane Ostrovičke), kapela sv. Ante
228
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
–– Ostrovica (župa Lišane Ostrovičke), crkva sv. Ante Padovanskoga,
18. st.
–– Vukšić (župa Lišane Ostrovičke), župna crkva sv. Mihovila
Arhanđela, 17. st.
–– Vukšić (župa Lišane Ostrovičke), stara crkva sv. Kate, 17. st.
–– Vukšić (župa Lišane Ostrovičke), crkva sv. Marka
–– Čista Velika (župa Čista Velika), župna crkva sv. Ane
–– Gaćeleze (župa Čista Velika), crkva sv. Ante
–– Dragišići (župa Čista Velika), crkva sv. Jure
–– Morpolača (župa Čista Velika), crkva sv. Petra, 15. st.
–– Dubravice (župa Dubravice), crkva Gospe Fatimske
–– Dubravice (župa Dubravice), župna crkva sv. Kate, 15. st.
–– Dubravice -Čulišić (župa Dubravice), kapela sv. Ante
–– Pirimatovci (župa Pirimatovci), crkva Gospe od Milosti
–– Krkovići (župa Piramatovci), crkva Svih Svetih, 15. st.
–– Sonkovići (župa Pirimatovci), crkva sv. Marka, 15. st.
–– Vaćani (župa Pirimatovci), crkva sv. Antona Padovanskoga
–– Ždrapanj (župa Pirimatovci), crkva sv. Bartula, 15. st.
–– Plastovo (župa Dubravice), crkva sv. Nikole Putnika, 14. st.
–– Prispo (župa Dubravice), kapela sv. Roka
–– Rupe (župa Rupe), crkva sv. Antuna Padovanskoga, 18. st.
–– Rupe (župa Rupe), crkva sv. Jure Mučenika, 15. st.
–– Skradin (župa Skradin), katedrala Rođenja Blažene Djevice
Marije
–– Skradin (župa Skradin), crkva sv. Jeronima
–– Stankovci (župa Stankovci), župna crkva Uznesenja Blažene
Djevice Marije, 19. st.
–– Stankovci (župa Stankovci), crkva rođenja Blažene Djevice
Marije, 19. st.
–– Velim (župa Stankovci), crkva sv. Ante
–– Srima – Srimsko Polje (župa Grad Šibenik), crkva Gospe
Srimske, 11. st.
–– Šibenik (župa Grad Šibenik), katedralna crkva sv. Jakova
Apostola
–– Šibenik (župa Grad Šibenik), crkva sv. Ane, 17. st.
229
Vesna Girardi – Jurkić
–– Šibenik (župa Grad Šibenik), crkva sv. Ivana
–– Šibenik (župa Grad Šibenik), Franjevački samostan i crkva sv.
Frane, 14. st.
–– Šibenik (župa Grad Šibenik), sjemenišna crkva sv. Martina
–– Šibenik (župa Grad Šibenik), samostan Sestara Franjevki Od
Bezgrešne i kapela Gospe od Zdravlja
–– Šibenik (župa Grad Šibenik), crkva sv. Lovre
–– Šibenik - Razor (župa Grad Šibenik), crkva sv. Vida, 11. st.
–– Šibenik – Donje Polje (župa Grad Šibenik), crkva Gospe od
Griblja, 14.-15.st.
–– Vodice – Okit (župa Vodice), zavjetna crkva Gospe od Karmela.
VI. Zadarska nadbiskupija:
1. Župne crkve: potpuno uništeno: 18; teško oštećeno: 16; oštećeno:
5; ukupno: 39
2. Crkve: potpuno uništeno: 4; teško oštećeno: 2; oštećeno: 3;
ukupno: 9
3. Kapele: potpuno uništeno: 8; teško oštećeno: 7; oštećeno: 6:
ukupno: 21
4. Župne kuće: potpuno uništeno: 14; teško oštećeno: 13; oštećeno:
12; ukupno 39
5. Samostani: teško oštećeno: 1; oštećeno: 5; ukupno 6.
Ukupno stradalih objekata: potpuno uništeno: 45; teško oštećeno:
38; oštećeno: 31; ukupno 114.
–– Benkovac (župa Benkovac), župna crkva Pohođenja Blažene
Djevice Marije, 19. st.
–– Bruška (župa Bruška), župna crkva sv. Nikole Putnika
–– Donji Lepuri (župa Perušić), crkva sv. Martina, 14. st.
–– Lisičići (župa Perušić), župna crkva Rođenja Blažene Djevice
Marije („Male Gospe“),
–– Ervenik (župa Ervenik), župna crkva sv. Mihovila Arkanđela
–– Kistanje, crkva Prikazanja Blažene Djevice Marije
230
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
–– Korlat (župa Korlat), župna crkva Uzneselja Blažene Djevice
Marije („Velika Gospa“ ili „Runjevica“), 11. st.
–– Korlat (župa Korlat), crkva sv. Jeronima, 10. st.
–– Kula Altagića – Bojište (župa Korlat), crkva sv. Petra, 11. st.
–– Medviđa (župa Medviđa), crkva sv. Ivana, 15. st.
–– Medviđa (župa Medviđa), župna crkva Prikazanja Blažene
Djevice Marije
–– Nadin (župa Nadin), župna crkva sv. Antuna Padovanskoga, 19.
st.
–– Nunić, crkva sv. Antuna Padovanskoga, 14. st.
–– Perušić (župa Perušić), crkvica sv. Jurja, 19. st.
–– Perušić (župa Perušić), župna crkva Uznesenja Blažene Djevice
Marije, 14.-18. st.
–– Podgrađe (župa Perušić), crkva sv. Duha, 15. st.
–– Popovići – Čirjak (župa Popovići), župna crkva sv. Ante
Padovanskoga, 18. st.
–– Popovići (župa Popovići), crkva sv. Mihovila na groblju, 8. st.
–– Pristeg (župa Pristeg), župna crkva Prikazanja Blažene Djevice
Marije („Gospe od zdravlja“), 19. st.
–– Pristeg (župa Pristeg), crkva sv. Nikole, 17. st.
–– Pristeg (župa Pristeg), crkva sv. Frane, 15.-18. st.
–– Rodaljice (župa Rodaljice), župna crkva Uznesenja Blažene
Djevice Marije („Velike Gospe“), 15. st.
–– Polača (župa Polača), stara župna crkva sv. Kuzme i Damjana,
19. st.
–– Polača (župa Polača), župna crkva sv. Kuzme i Damjana
–– Kosa (župa Kosa), župna crkva sv. Ivana Krstitelja
–– Tinj (župa Tinj), stara župna crkva sv. Ivana Krstitelja, 19. st.
–– Tinj (župa Tinj), župna crkva sv. Paškvala
–– Donji Karin (župa Kruševo), Franjevački samostan i crkva Gospe
od Anđela, 15. st.
–– Jasenice (župa Jasenice), župna crkva sv. Jeronima, 19. st.
–– Podprag (župa Jasenice), crkva sv. Franje Asiškoga (na Velebitu)
–– Kruševo (župa Kruševo), župna crkva sv. Jurja Mučenika, 19. st.
231
Vesna Girardi – Jurkić
–– Kruševo – Ribnica (župa Kruševo), crkva sv. Kuzme i Damjana,
13. st.
–– Obrovac (župa Obrovac), župna crkva sv. Josipa, 16.-17. st.
–– Podgradina (župa Podgradina), župna crkva sv. Duha
–– Posedarje (župa Posedarje), župna crkva sv. Marije
–– Pridraga (župa Pridraga), župna crkva Gospe od Ružarija
–– Pridraga (župa Pridraga), stara župna crkva sv. Martina, 5.-6. st.
–– Smilčić (župa Smilčić), župna crkva Blažene Djevice Marije od
Zdravlja, 19. st.
–– Islam Latinski (župa Islam Latinski), župna crkva sv. Nikole
Blaženog, 18. st.
–– Slivnica (župa Slivnica), župna crkva sv. Kuzme i Damjana
–– Bokanjac (župa Bokanjac), župna crkva sv. Šimuna i Tadeja
–– Babindub/Dračevac zadarski (župa Dračevac), župna crkva
Usnesenja Blažene Djevice Marije, 16. st.
–– Crno (župa Crno), župna crkva sv. Nikole Blaženoga, 16. st.
–– Sukošan (župa Sukošan, crkva sv. Martina na brdu)
–– Zadar – Ploče (župa Ploče), župna crkva sv. Petra
–– Zadar – Stanovi (župa Stanovi), župna crkva Kraljive Marije
–– Zadar (katedralna župa), sjemenište Zmajević
–– Zadar (katedralna župa), katedralna crkva sv. Stošije
–– Zadar (katedralna župa), crkva sv. Krševana, 12. st.
–– Zadar, samostan časnih sestara Milosrdnica Sv. Vinka
Paulinskoga
–– Zadar, samostan sv. Marije
–– Zadar, župna crkva sv. Šime
–– Zadar, župna crkva sv. Ivana,
–– Zadar - Plovanija (župa Plovanija), župna crkva sv. Josipa
–– Briševo (župa Briševo), župna crkva Gospe od Ružarija
–– Debeljak (župa Debeljak), župna crkva Marijina Uznesenja
–– Debeljak (župa Debeljak), stara župna crkva sv. Martina, 14. st.
–– Murvica (župa Murvica), župna crkva Bezgrešnog Začeća
Blažene Djevice Marije, 19. st.
–– Galovac (župa Galovac), župna crkva sv. Mihovila Arkanđela,
19 st.
232
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
–– Rupalj, grobljanska kapela
–– Suhovare (župa Suhovare), crkva sv. Antuna Padovanskoga, 13.
st.
–– Suhovare (župa Suhovare), župna crkva Gospe od Zdravlja
–– Škabrnje (župa Škabrnje), župna crkva Uznesenja Blažene
Djevice Marije
–– Škabrnje (župa Škabrnje), stara župna crkva sv. Marije („u
Ambaru“), 9.-17. st.
–– Škabrnje (župa Škabrnje), crkva sv. Luke, 15. st.
–– Zemunik Donji (župa Zemunik Donji), župna crkva Kraljice
Mira
–– Zemunik Donji (župa Zemunik Donji), stara župna crkva sv.
Katarine Djevice Mučenice, 12. st.
–– Zemunik Gornji (župa Zemunik Donji), crkva sv. Josipa
Radnika.
VII. Zagrebačka nadbiskupija:
1. Župne crkve: potpuno uništeno: 23; teško oštećeno: 22; oštećeno:
30; ukupno: 75
2. Crkve: potpuno uništeno: 11; teško oštećeno: 4; oštećeno:
12; ukupno: 27
3. Kapele: potpuno uništeno: 58; teško oštećeno: 48; oštećeno:
39: ukupno: 145
4. Župne kuće: potpuno uništeno: 24; teško oštećeno: 21; oštećeno:
33; ukupno 78
5. Samostani: potpuno uništeno: 3; teško oštećeno: 7; oštećeno:4;
ukupno 14
6. Groblja: potpuno uništeno: 12; teško oštećeno: 11; oštećeno:
6; ukupno 29.
Ukupno stradalih objekata: potpuno uništeno: 131; teško oštećeno:
113; oštećeno: 124; ukupno 368.
–– Baćin (župa Hrvatska Dubica), kapela Svih Svetih
233
Vesna Girardi – Jurkić
–– Divuša (župa Divuša), župne crkva sv. Katarine Djevice
Mučenice, 17. st.
–– Dvor (župa Divuša), kašela sv. Petra i Pavla, 19. st.
–– Struga Banska (župa Divuša), kapela sv. Ivana, 18. st.
–– Cerovljani (župa Hrvatska Dubica), kapela sv. Petra i Pavla
–– Donjani (župa Hrvatska Dubica), kapela Presvetoga Srca
Isusova
–– Gvozdansko (župa Gvozdansko), župna crkva sv. Filipa i Jakova,
18. st.
–– Hrvatska Dubica (župa Hrvatska Dubica), župna crkva Presvetoga
Trojstva, 18. st.
–– Hrvatska Dubica (župa Hrvatska Dubica), kapela Blažene
Djevice Marije, 19. st.
–– Hrvatska Kostajnica (župa Hrvatska Kostajnica), kapela sv. Ane,
18. st.
–– Hrvatska Kostajnica (župa Hrvatska Kostajnica), samostan i
crkva sv. Antuna Padovanskoga, 18 st.
–– Hrvatska Kostajnica (župa Hrvatska Kostajnica), župna crkva sv.
Nikole Blaženoga, 18. st.
–– Hrvatska Kostajnica (župa Hrvatska Kostajnica), kapela sv.
Roka, 18. st.
–– Kostajnički Majur (župa Hrvatska Kostajnica), kapela sv.
Mihovila
–– Mračaj (župa Hrvatska Kostajnica) kapela Glavosjek Sv. Ivana
Krstitelja
–– Timarci (župa Hrvatska Kostajnica), kapela Uzašašća
Gospodinova
–– Utolica (župa Hrvatska Kostajnica), kapela sv. Ilije
–– Jasenovac (župa Jasenovac), župna crkva Uznesenja Blažene
Djevice Marije i sv. Nikole Blaženoga, 18. st.
–– Košutarice (župa Jasenovac), kapela sv. Petra i Pavla
–– Tanac (župa Jasenovac), kapela sv. Ilije
–– Uštica (župa Jasenovac), kapela sv. Jurja
–– Višnjica Ustička (župa Jasenovac), kapela sv. Florijana
–– Lonja (župa Lonja), župna crkva Svetoga Duha, 19. st.
234
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
Sunja (župa Sunja), župna crkva sv. Marije Magdalene, 19. st.
Sunja (župa Sunja), grobljanska kapela
Staza (župa Sunja), kapela sv. Martina, 19. st.
Velika Barna (župa Grubišno Polje), crkva sv. Antuna
Donja Budičina (župa Hrastovica), kapela Majke Božje Zaštitnice,
19. st.
Donja Budičina (župa Hrastovica), kapela Bezgrešnog Začeća
Blažene Djevice Marije, 18. st.
Donji Viduševac (župa Viduševac), kapela Srca Isusova
Dvorište (župa Viduševac), kapela sv. Antuna Padovanskoga, 18.
st.
Glina (župa Glina), župna crkva sv. Ivana Nepomuka, 19. st.
Glina – Jukinac (župa Glina), kapela sv. Križa. 19. st.
Novo Selo Glinsko (župa Glina), kapela sv. Blaža
Prekopa (župa Glina), mala kapela
Skela (župa Glina), kapela sv. Nikole Biskupa, 18. st.
Gora (župa Gora), kapela sv. Ivana i Pavla, 18. st.
Gora (župa Gora), župna crkva Uznesenja Blažene Djevice
Marije, 17. st.
Strašnik (župa Gora), kapela sv. Šimuna i Jude Tadeja, 19. st.
Hrastovica (župa Hrastovica), župna crkva sv. Bartola Apostola,
19. st.
Gornji Viduševac (župa Viduševac), župna crkva sv. Franje
Ksaverskoga, 19. st.
Hrvatski Čuntić (župa Čuntić), samostan i crkva sv. Antuna
Padovanskoga, 17. st.
Pecki (župa Čuntić), kapela Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja, 18.
st.
Joševica (župa Glina), kapela Majke Božje Lurdske
Križ Hrastovački (župa Hrastovica), kapela sv. Križa
Mala Solina (župa Mala Solina), župna crkva Ranjenog Isusa,
19. st.
Mađeri (župa Mala Solina), kapela Majke Božje Lurdske
Maja (župa Maja), župna crkva sv. Ilije Proroka, 19. st.
235
Vesna Girardi – Jurkić
–– Topusko (župa Topusko), župna crkva sv. Marije od Pohoda, 19.
st.
–– Velika Vranovina (župa Topusko), kapela Bezgrešnog Začeća
Blažene Djevice Marije
–– Taborište (župa Hrastovica), kapela Majke Božje od sedam
žalosti, 19. st.
–– Taborište (župa Hrastovica), kapela sv. Petra, 18. st.
–– Karlovac (župa Presvetog Trojstva), Franjevački samostan i
crkva Presvetog Trojstva, 16. st.
–– Karlovac – Dubovac (župa Dubovac), crkva Gospe Snježne
–– Karlovac – Kamensko (župa Kamensko), Pavlinski samostan i
crkva Majke Božje Snježne, 15. st
–– Karlovac, Mala Švarča – Logorište (župa Kamensko), crkva sv.
Doroteje, 17. st.
–– Rečica (župa Rečica), kapela sv. Josipa
–– Rečica (župa Rečica), župna crkva sv. Ivana Krstitelja, 18. st.
–– Rečica Donja (župa Rečica), kapela sv. Nikole
–– Banski Kovačevac (župa Skakavac), kapela sv. Petra
–– Skakavac (župa Skakavac), župna crkva sv. Roka Isposnika, 19.
st.
–– Skakavac (župa Skakavac), kapela poklonac sv. Nikole
–– Belaj (župa Barilovićki Leskovac), kapela sv. Ane
–– Cerovac Barilovićki (župa Barilovićki Leskovac), župna crkva
Presvetoga Trojstva, 19. st.
–– Gornji Velemerić – Martinščak (župa Ladvenjak), kapela sv.
Martina, 10. st.
–– Ladvenjak – Velemerić (župa Ladvenjak), župna crkva sv. Vida
Mučenika, 18. st.
–– Vukmanić (župa Vukmanić), župna crkva sv. Antuna
Padovanskoga, 18. st.
–– Knez Gorica (župa Vukmanić), kapela sv. Ane
–– Lučica (župa Barilovićki Cerovac), kapela sv. Luke
–– Šćulac (župa Barilovićki Cerovac), kapela sv. Ane
–– Četekovac (župa Nova Bukovica), kapela sv. Nikole Tavelića
236
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
–– Našice (župa Našice), Franjevački samostan i crkva sv. Antuna
Padovanskoga, 14. st.
–– Martin (župa Našice), kapela sv. Martina, 13. st.
–– Borovac (župa Gornji Rajić), kapela sv. Martina
–– Jazavica (župa Gornji Rajić), kapela sv. Roka
–– Rajić (župa Gornji Rajić), župna crkva sv. Tome Apostola, 18.
st.
–– Voćarica (župa Gornji Rajić), kapela Svih Svetih
–– Cernik (župa Cernik), Franjevački samostan i crkva sv. Petra
Apostola, 18. st.
–– Šagovina Cernička (župa Cernik), kapela sv. Luke
–– Dolina (župa Mačkovac), kapela sv. Marka, 18. st.
–– Savski Bok (župa Mačkovac), kapela sv. Ane
–– Gornja Varoš (župa Stara Gradiška), kapela sv. Ilije
–– Donji Varoš (župa Stara Gradiška), kapela sv. Filipa i Jakoba
–– Novi Varoš (župa Stara Gradiška), crkva sv. Stjepana
Prvomučenika
–– Novi Varoš (župa Stara Gradiška), crkva Preobraženja Isusova
–– Uskoci (župa Stara Gradiška), župna crkva sv. Mihaela
Arkanđela
–– Uskoci (župa Stara Gradiška), kapela sv. Roka,
–– Gornji Bogićevci (župa Gornji Bogićevci), župna crkva sv. Duha,
19. st.
–– Dragalić (župa Gornji Bogićevci), crkva Glavosjek Sv. Ivana
Krstitelja, 19. st.
–– Gorice (župa Gornji Bogićevci), kapela sv. Vida
–– Poljane (župa Gornji Bogićevci), kapela sv. Fabijana i
Sebastijana
–– Nova Gradiška (župa Nova Gradiška), župna crkva Bezgrešnog
Začeća Blažene Djevice Marije, 19. st.
–– Nova Gradiška (župa Nova Gradiška), kapela Svih Svetih
–– Nova Gradiška (župa Nova Gradiška), crkva sv. Terezije, 18. st.
–– Mašić (župa Nova Gradiška), crkva sv. Ilije Proroka, 19. st.
–– Mačkovac (župa Maškovac), župna crkva sv. Mateja Apostola i
Evanđeliste, 18. st.
237
Vesna Girardi – Jurkić
–– Novska (župa Novska), samostan i kapela Sestara Kćeri
Milosrđa
–– Novska (župa Novska), kapela sv. Josipa na groblju, 19. st.
–– Novska (župa Novska), crkva sv. Luke Evanđeliste
–– Stari Grabovac (župa Novska), kapela Uzvišenja sv. Križa
–– Okučani (župa Okučani), župna crkva sv. Vida
–– Dubočac (župa Dubočac), župna crkva sv. Mihovila Arkanđela,
19. st.
–– Slavonski Kobaš (župa Slavonski Kobaš), župna crkva sv. Ivana
Krstitelja, 15. st.
–– Badljevina (župa Badljevina), župna crkva sv. Ivana Krstitelja,
18. st.
–– Bijele Stijene (župa Čaglić), kapela Imena Marijina
–– Čaglić (župa Čaglić), crkva sv. Jurja Mučenika, 19. st.
–– Brezine (župa Gaj), kapela sv. Andrije Apostola
–– Gaj (župa Gaj), župna crkva sv. Katarine Djevice Mučenice, 19.
st.
–– Lipik (župa Lipik), crkva sv. Franje Asiškog i sv. Josipa Radnika,
18. st.
–– Lipik (župa Lipik), samostan časnih sestara sv. Križa
–– Dobrovac (župa Lipik), kapela Srca Isusova
–– Lipička Subocka (župa Lipik), filijalna crkva
–– Đulovac (župa Đulovac), župna crkva sv. Duha, 19. st.
–– Gornja Obrijež (župa Gornja Obrijež), kapela
–– Pakrac (župa Pakrac), župna crkva Uznesenja Blažene Djevice
Marije, 18. st.
–– Pakrac (župa Pakrac), kapela sv. Ivana Nepomuka, 19. st.
–– Pakrac (župa Pakrac), kapela sv. Josipa, 19. st.
–– Pakrac (župa Pakrac), kapela sv. Vida
–– Pakrac (župa Pakrac), samostan časnih sestara sv. Križa
–– Filipovac (župa Pakrac), kapela Uzašašća Gospodinova
–– Sirač (župa Sirač), župna crkva sv. Marije od Pohoda
–– Blatnica Pokupska (župa Šišljević), kapela sv. Duha na groblju
–– Lasinja (župa Lasinja), župna crkva sv. Antuna Padovanskoga,
19. st.
238
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
Lasinja (župa Lasinja), kapela sv. Florijana
Lasinja (župa Lasinja), kapela sv. Ivana
Lasinja (župa Lasinja), kapela Presvetog Trojstva
Lasinja (župa Lasinja), kapela sv. Elizabete
Lijevo Sredičko (župa Lasinja), kapela Marijina Pohođenja, 19.
st.
Crna Draga (župa Lasinja), kapela sv. Ane
Desni Štefanki (župa Lasinja), kapela Presvetoga Srca Isusova i
Marijina
Desni Degoj (župa Bučica Gornja), kjapela sv. Vida
Donja Kupčina (župa Donja Kupčina), župna crkva sv. Marije
Magdalene, 16. st.
Pokupsko (župa Pokupsko) župna crkva sv. Ladislava Kralja i
Uznesenja Blažene Djevice Marije, 18. st.
Lijevi Štefanki (župa Pokupsko), kapela sv. Jurja. 17. st.
Podgorje Jamničko (župa Pisarovina Jamnica), kapela sv. Vida,
19. st.
Šišinec (župa Šišinec), župna crkva sv. Marte Djevice, 18. st.
Slana (župa Šišinec), kapela sv. Katarine, 19. st.
Slatina (župa Bučica Gornja), crkva Presvetoga Trojstva
Trstenica (župa Bučica Gornja), crkva sv. Marije Magdalene
Šišljavić (župa Šišljavić), župna crkva sv. Josipa, 19. st.
Brest Pokupski (župa Mala Gorica), kapela sv. Barbare, 17. st.
Mala Gorica (župa Mala Gorica), župna kuća i crkva sv. Jurja
Mučenika, 18. st.
Mala Gorica (župa Mala Gorica), samostan redovnica Franjevki
misionarki
Vurot (župa Mala Gorica), kapela sv. Fabijana i Sebastijana
Gornje Komarevo (župa Komarevo), župna crkva sv. Katarine
Djevice, 19. st.
Letovanci (župa Komarevo), kapela sv. Jurja, 18. st.
Mađari (župa Komarevo), kapela sv. Martina, 19. st.
Letovanić (župa Žažina), kapela Ranjenog Isusa, 18. st.
Petrinja (župa Petrinja), župna crkva sv. Lovre Mučenika, 18. st.
239
Vesna Girardi – Jurkić
–– Petrinja (župa Petrinja), samostan časnih sestara Kćeri Božje
Ljubavi
–– Petrinja (župa Petrinja), crkva sv. Ilije
–– Petrinja (župa Petrinja), crkva sv. Katarine, 19. st.
–– Petrinja (župa Petrinja), kapela sv. Ivana Nepomuka, 19. st.
–– Petrinja (župa Petrinja), kapela Presvetog Trojstva, 19. st.
–– Petrinja (župa Petrinja), crkva sv. Roka, 17. st.
–– Petrinja (župa Petrinja), kapela sv. Benedikta na groblju, 19. st.
–– Mošćenica (župa Petrinja), kapela sv. Jakova Apostola, 19. st.
–– Češko Selo (župa Petrinja), drvena kapela
–– Sisak (župa Sisak), župna crkva Uzvišenja Sv. Križa, 18. st.
–– Stari Brod (župa Stari Farkašić), kapela sv. Martina, 18. st.
–– Stari Farkašić (župa Stari Farkašić), župna crkva Pohođenja
Blažene Djevice Marije, 19. st.
–– Voćin (župa Voćin), župna crkva Pogoda Blažene Djevice Marije,
14.-15. st.
DODATAK III:
Zaključni statistički prikaz stradalih
sakralnih katoličnih objekata
tijekom agresije na Hrvatsku, 1991.-1995.353
1. Župne crkve: potpuno uništeno: 65; teško oštećeno: 100; oštećeno:
101; ukupno: 266
2. Crkve: potpuno uništeno: 51; teško oštećeno: 70; oštećeno:
185; ukupno: 306
3. Kapele: potpuno uništeno: 88; teško oštećeno: 79; oštećeno:
87: ukupno: 254
4. Župne kuće: potpuno uništeno: 66; teško oštećeno: 85; oštećeno:
135; ukupno 286
5. Samostani: potpuno uništeno: 7; teško oštećeno: 24; oštećeno:
49; ukupno 80
353
Podatak iz: Ranjena crkva u Hrvatskoj. Uništavanje sakralnih objekata u
Hrvatskoj (1991.-1995.), Zagreb 1996, 400.
240
Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...
6. Groblja: 7. Križevi:
potpuno uništeno: 15; teško oštećeno: 42; oštećeno:
43; ukupno 10
potpuno uništeno: 88; teško oštečeno: 16; oštećeno:
30; ukupno 134.
Ukupno stradalih objekata: potpuno uništeno: 380; teško oštećeno:
416; oštećeno: 630; ukupno 1426.
SUMMARY
Vesna Girardi Jurkić
CONTRIBUTION TO A SYNTHESIS OF THE DEVASTATED
CULTURAL AND HISTORICAL HERITAGE DURING THE
AGGRESSION ON CROATIA, 1991 - 1995
In this work, the author, as an active participant in the tragic times
of the devastation of the movable and immovable Croatian cultural and
historical heritage in the course of military aggression on Croatia, in the
roles of Deputy Minister and Minister of Education, Culture and Sports
of the Government of the Republic of Croatia, presents a contribution
based on personal records and memories (War Time Memoirs: Cultural
and Historical Monuments of Croatia), daily reports to the Government,
newspaper reports and speeches held at ministerial conferences across
Europe, and continued cooperation with UNESCO. According to her
notes, until 1993 systematic devastation involved the precious old town
complexes of Dubrovnik, Zadar, Osijek, Vukovar, Vinkovci, Lipik, Kostajnica, Petrinja, Karlovac and other towns; 857 sites were exposed to
direct or indirect military danger, among them 322 protected historical locations of which 83 were completely devastated and 237 damaged. At that time, 801 individual monuments were either devastated or
damaged, and a total of 42 museums, 9 archives and 209 libraries were
damaged. In the first appendix, the author provides part of her personal
Diary on the State of the Cultural Heritage after the Liberation Action
“Operation Storm”, when the author, in the role of Ambassador of the
Republic of Croatia to UNESCO, visited the newly liberated areas with
the Commission of the State Directorate for the Protection of Cultural
241
Vesna Girardi – Jurkić
and Natural Heritage, and determined the state of monuments and monument complexes.
Sacral cultural monuments (churches, chapels, parish houses, monasteries and cemeteries) feature prominently among the damaged and
devastated monuments. Most severely affected were sacral buildings in
the occupied territories. It is therefore necessary to view the amount
of destruction and damage bearing this in mind. Of parish churches,
65 were completely destroyed, 100 were severely damaged, 101 partially damaged, amounting to a total of 266 buildings; of other churches, 51 were completely destroyed, 70 severely damaged, 185 partially
damaged, amounting to 306 Catholic buildings; of parish houses, 66
were completely destroyed, 85 severely damaged, 135 partially damaged, amounting to 286 buildings; of monasteries, 7 were completely
destroyed through shelling or by detonating explosives, 24 were severely damaged, 43 partially damaged, amounting to 80 monasteries; of
Catholic cemeteries 15 were completely devastated, 52 severely damaged, 30 partially damaged, amounting to 100 cemeteries. The result
is that from 1991 to 1995, in war affected areas, 380 sacral complexes
were completely devastated, 416 severely damaged, 630 partially damaged, amounting to a total of 1,426 sacral buildings. In the occupied
territories, almost all sacral buildings belonging to the Roman Catholic
community were severely damaged or completely destroyed, most often
by blowing them up or intentionally setting fire to them. It should be
noted that the areas in question (the Diocese of Dubrovnik and Šibenik
and the Archdiocese of Zadar) are the areas with the largest number of
early Romanesque and Romanesque buildings from the earliest period
of Croatian history (6th to 11th centuries). This devastation was clearly
the result of a deliberately implemented culturocide of the Croatian sacral heritage with the aim of eradicating Croatian national identity in the
war-affected areas. In the second appendix, the author provides a list of
completely destroyed or damaged sacral cultural monuments sorted by
bishoprics, with the exact indication of the site, parish, names of churches or chapels and the dating of the sacral buildings.
242
Davor Marijan
BITKA ZA VUKOVAR 1991.
Područje radnje: Općine Vukovar, Vinkovci, Županja i
jugoistočni dio općine Osijek. Zemljište je ravničarsko, vrlo
prohodno i pogodno za uporabu oklopnih i mehaniziranih
postrojbi, što je posebno izraženo na području općina Vinkovci,
Osijek i Đakovo.
Nacionalni sastav stanovništva: Po popisu stanovništva iz
1991. u općini Vukovar od 84.189 stanovnika relativnu većinu
s 36.910 stanovnika imali su Hrvati dok je Srba bilo 31.445. U
gradu je živjelo 21.065 Hrvata i 14.425 Srba. Ostale su narodnosti bile znatno ispod broja Srba i Hrvata.354
Mirnodopski razmještaj i ratni angažman Jugoslavenske
narodne armije: Istočna Slavonija je od 50-ih do kraja 80-ih
godina u sastavu 7. armije (odnosno armijske i vojne oblasti) u
zajedničkom operativno-strategijskom području sa Socijalističkom Republikom Bosnom i Hercegovinom. Područje istočne
Slavonije, nakon upada zemalja članica Varšavskog ugovora
u Čehoslovačku 1968. godine, dobiva izniman vojni značaj u
obrani SFRJ. Značaj nije opadao ni godinama kasnije. Dodatno
je porastao u razdoblju bolesti Josipa Broza Tita i agresije
Sovjetskog Saveza na Afganistan 1979./80., zbog čega su snage
JNA u Slavoniji pojačane i preustrojene u motoriziranu diviziju s
354
Općina Vinkovci imala je 98.455 stanovnika, s apsolutnom hrvatskom
većinom od 78.313 stanovnika, dok je Srba bilo 13.170. Županja imala je
49.026 stanovnika od čega Hrvata 42.960, dok je Srba kao drugih po broju bilo
svega 1209. Općina Osijek je od 165.253 stanovnika imala 110.934 Hrvata, a
drugi po broju bili su Srbi kojih je bilo 33.146. Narodnosni sastav stanovništva Hrvatske po naseljima, Republički zavod za statistiku Republike Hrvatske,
Zagreb, 1992., 146-147, 196-197, 206-209, 214-215, prikazi LXII, XC, XCVIII
i CII.
243
Davor Marijan
dijelovima u Osijeku, Đakovu, Vukovaru, Vinkovcima, Brčkom
i Slavonskom Brodu.355
Novim preustrojem JNA, odnosno oružanih snaga SFRJ
krajem 1988. dokinute su dotadašnje armije i zamijenjene s tri
vojne oblasti, odnosno vojišta. U 1. vojnu oblast sa sjedištem u
Beogradu, odnosno Centralno vojište po ratnom ustroju spojena
je 1. i 7. armija, a u 5. vojnu oblast, odnosno Sjeverozapadno
vojište ušle su 5. i 9. armija. Slavonija, Baranja i sjeveroistočna Bosna u vojno-teritorijalnom pogledu bile su područje
nadležnosti Tuzlanskog (17.) korpusa s nekoliko postrojbi
pod izravnim zapovijedanjem Zapovjedništva 1. vojne oblasti.
Tuzlanski korpus je na području Slavonije imao: 12. proletersku
mehaniziranu brigadu razmještenu u Osijeku, Našicama i Vukovaru. U Đakovu je bila 158. mješovita protuoklopna artiljerijska
brigada, u Vinkovcima su bili 12. mješoviti artiljerijski puk i
17. laki artiljerijski puk protuzračne obrane, a 670. pontonirski
bataljun bio je u Slavonskom Brodu. Korpusu je bio podređen i
granični bataljun u Belom Manastiru koji je osiguravao državnu
granicu prema Mađarskoj. Ostali dio korpusa imao je mirnodopske lokacije na području Bosne, u Derventi, Brčkom i Tuzli, a
u Bijeljini i Derventi bilo je i podstožernih postrojbi 1. vojne
oblasti. U okruženju Slavonije najjača operativna postrojba
bio je Novosadski (12.) korpus u zapadnom dijelu Vojvodine s
jakim posadnim mjestima u Subotici, Somboru, Novom Sadu,
Rumi i Srijemskoj Mitrovici s velikom koncentracijom ljudstva
i borbene tehnike.356
Do sukoba mirnodopske snage JNA u Vukovaru činio je
inženjerijski bataljun 12. proleterske mehanizirane brigade koji
355
Središnji vojni arhiv Ministarstva obrane Republike Hrvatske (dalje SVA
MORH), građa JNA: Savezni sekretarijat za narodnu odbranu, Generalštab
JNA, I uprava, DT. Br. 854-25/79 od 29. 2. 1980., Komandi 5. armije, Zaključci
sa završenog sastanka na referisanju o b/g; Koncepcija, doktrina i sistem opštenarodne odbrane, edicija Razvoj oružanih snaga SFRJ 1945-1985., Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1989., 339.
356
Davor Marijan, Slavonija u ratnoj 1991. godini, Scrinia Slavonica, sv. 1,
Slavonski Brod, 2001., 281.
244
Bitka za Vukovar 1991.
je s obzirom na „A“ klasifikaciju postrojbe vjerojatno bio „R“
ili samo s četom „A“ klasifikacije, što znači da je imao postotak
popune do 30% po ratnom ustroju. Promjene su počele nakon
događanja u Borovom Selu kada je u šire područje grada doveden
dio mehaniziranih snaga 12. proleterske mehanizirane brigade,
koje su vrlo brzo pojačane s 1. mehaniziranim bataljunom 453.
mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice, koji je početkom
svibnja 1991. stigao u vukovarsku vojarnu. Istovremeno je u
vojarnu u Vinkovcima doveden 2. mehanizirani bataljun 36.
mehanizirane brigade iz Subotice. Ustroj pobunjenih Srba je,
čini se, također u tom razdoblju organiziran, po dotadašnjoj
prostornoj strukturi Teritorijalne obrane. Sastavnim dijelom
oružanih snaga SFRJ sami su se proglasili u listopadu 1991.357
Tijekom sukoba u Sloveniji na šire područje Šida uvedene
su 453. mehanizirana brigada iz Srijemske Mitrovice i 1. proleterska gardijska mehanizirana brigada iz Beograda. S obzirom
da se radilo o postrojbi Novosadskog korpusa i 1. proleterske
gardijske mehanizirane divizije nije jasna hijerarhijska ljestvica.
No, vjerojatno je mehanizirana brigada iz Beograda pridodana
Novosadskom korpusu. U prilog tome ide preuzimanje mostova
na Dunavu od strane tog korpusa i izjava njegovog zapovjednika
da je on preuzeo njihovo osiguranje u tom području.358
Nove promjene zbile su se sredinom rujna 1991. godine. U
područje Šida u smjeru Vinkovaca postupno je uvedena ojačana
1. proleterska gardijska mehanizirana divizija (3 mehanizirane
brigade, protuoklopni, artiljerijski i laki puk protuzračne obrane,
Hrvatski informativni centar (dalje HIC): Komanda 17. korpusa, DT.
br. 11/1-93 od 14. 5. 1991., Komandi 158. mpoabr, Naređenje; „Prva prepreka
ustaškoj agresiji“, Vojska, 22. 4. 1992., 20; „Jedinica bez izdajica“, Narodna
armija, 16. 4. 1992., 19; „Odluka o pripajanju teritorijalne odbrane Srpske
Oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srem oružanim snagama SFRJ“, Službeni
glasnik Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, br. 1, 19. 12. 1991.,
20-21.
358
„Izdaja nam otvorila oči“, Narodna armija, 13. 7. 1991., 20-21; „Razlozi
za zadovoljstvo“, Narodna armija, 7. 8. 1991., 4; „Ti divni ljudi, mladi ratnici“,
Narodna armija, 22. 12. 1991., 20.
357
245
Davor Marijan
inženjerijski bataljun i pridodana oklopna brigada). Za pretpostaviti je da je divizija u tom razdoblju dobila pojas nadležnosti
zapadno od Vukovara. Postupno je ojačana s motoriziranom i
mehaniziranom brigadom, te partizanskom divizijom.359
Snage usmjerene na Vukovar tada se dijele na dvije operativne grupe, „Jug“ i „Sjever“. Operativna grupa „Jug“ dobila je
zadaću zauzimanja Vukovara. Njena osnova je bila Gardijska
motorizirana brigada Saveznog sekretarijata za narodnu obranu
s ojačanjima: 20. partizanskom brigadom iz Leskovca i snagama
Teritorijalne obrane iz Srbije i Vojvodine, kao i lokalnim pobunjenicima. Operativnu grupu „Sjever“ činilo je Zapovjedništvo
Novosadskog korpusa s dijelom ustrojbenih postrojbi i pridodanim ojačanjima. Mogu se identificirati dijelovi 12., 36., 51.
i 453. mehanizirane brigade, 211. oklopna brigada i 80. motorizirana brigada. Potporu su davale: 16. mješovita artiljerijska
brigada, 16. mješovita protuoklopna artiljerijska brigada, 12.
laki artiljerijski puk protuzračne obrane i 497. inženjerijski puk.
Operativna grupa „Sjever“ je očito imala zadaću napada na sjeverni dio obrane Vukovara, Borovo Naselje, te djelovanje prema
Osijeku. Za pretpostaviti je o angažiranju i dijela topništva 1.
vojne oblasti. Samu operaciju je nadzirao zapovjednik 1. vojne
oblasti (do rujna 1991. godine general-pukovnik Aleksandar
Spirkovski, a potom general-potpukovnik Života Panić).
Hrvatske snage: Poticanjem ustroja prvih postrojbi Narodne
garde, početkom travnja 1991. područje općina Vukovar, Vinkovci i Županja trebalo je ustrojiti 10. brigadu Narodne garde,
odnosno od lipnja iste godine 109. brigadu ZNG.360
Nakon događanja u Borovom Selu, Vukovar je stavljen pod
hrvatski nadzor. Pri Policijskoj upravi Vukovar ustrojena je
jedna četa od 150 ljudi.361 Do ustroja pričuvne 124. (odnosno
„Kao nekad, pod razvijenom ratnom zastavom“, Narodna armija, 2. 11.
1991., 4; Aleksandar. S. Jovanović, Rat Srba i Hrvata 1991., Politika, (Beograd,
1994), 115-116.
360
Ratni album 109. brigade HV Vinkovci, Privlačica, Vinkovci, 1992., 5.
361
SVA MORH, fond Glavnog stožera Hrvatske vojske (dalje SVA MORH/
359
246
Bitka za Vukovar 1991.
204.) brigade Hrvatske vojske obrana grada Vukovara funkcionirala je na principu spontano organiziranog naoružanog
naroda. Do 15. kolovoza 1991. zapovjednik obrane Vukovara
bio je Tomislav Merčep, do 30. kolovoza Josip Gažo, od 31.
kolovoza dopukovnik Mile Dedaković, a od 11. listopada
kapetan Branko Borković.
S djelatnim sastavom ZNG stanje je nešto jasnije. U gradu
je u kolovozu 1991. ustrojen 4. bataljun 3. „A“ brigade ZNG.
Obrambene snage su u srpnju pojačane skupinom 1. „A“ brigade, koja je bila zastupljena i u Iloku. Na području Vinkovaca
i Županje bio je glavni postroj 109. brigade ZNG organizirane
na milicijskom principu, ili na podlozi strukture nekadašnje
teritorijalne obrane. Brigada je mobilizirana krajem lipnja, a
krajem rujna i listopada iz njenog je sastava izdvojeno ljudstvo
iz Vukovara i Županje radi ustroja 124. i 131. brigade HV.
Vojno-teritorijalni ustroj na operativnoj razini potaknut je u
srpnju ustrojem regionalnih zapovjedništava. Zapovjedništvo
ZNG RH za istočnu Slavoniju od sredine srpnja je promijenilo
nekoliko imena, da bi krajem rujna postalo Zapovjedništvo
Hrvatske vojske Operativne zone Osijek ili Zapovjedništvo 1.
operativne zone.362
S tom promjenom i preimenovanjem pričuvnog sastava
Zbora narodne garde u Hrvatsku vojsku, potaknut je ustroj
novog vala pričuvnih brigada. I Vukovar je određen za ustroj
nove postrojbe. Zapovjedništvo Operativne zone Osijek je
25. rujna zapovijedilo ustroj 204. brigade HV u Vukovaru.
Zapovijed je osim u Vukovar, poslana i u Zagreb na odobrenje
Glavnom stožeru HV, koji ju je s promijenjenom numeracijom
postrojbi poslao na odobrenje Ministarstvu obrane. Zapovijed
je dan kasnije, 26. rujna 1991. i službeno potpisana od ministra obrane.363 Od tada počinje „dvostruki“ život Vukovarske
GS HV): Organizacija i formiranje brigada i bataljona Zbora narodne garde
rezervnog sastava od 26. 6. 1991.
362
D. Marijan, 2001., 287.
363
GSHV: Zapovjedništvo oružanih snaga istočne Slavonije i Baranje (dalje
247
Davor Marijan
brigade, 204. za grad i njene branitelje i 124. za okruženje i
službene instance Hrvatske vojske.
Po odsjecanju Vukovara od Vinkovaca, početkom listopada
1991. učinjen je pokušaj koordiniranja bojnih radnji na široj
osnovi, za obranu Vukovara i spriječavanje prodora JNA
prema Vinkovcima i Županji. Obrambene snage su početkom
listopada pojačane borbenom tehnikom iz Varaždina. Za pokušaj deblokade Vukovara, iz Zagreba su sredinom listopada
stigle četiri čete dragovoljaca, od kojih je kasnije ustrojen
83. samostalni zagrebački bataljun HV. Nakon neuspješnog
pokušaja deblokade Vukovara, 13. listopada 1991. ustrojena je
Operativna grupa Vukovar, Vinkovci, Županja pod zapovjedništvom dotadašnjeg zapovjednika obrane grada Vukovara,
dopukovnika Mile Dedakovića - Jastreba. U sastav operativne
grupe ulaze lokalne postrojbe Hrvatske vojske iz navedenih
općina. Zapovjedništvo obrane Vukovara tada preuzima kapetan Branko Borković - Mladi Jastreb. Dopukovnik Dedaković
je do 16. studenog zapovijedao operativnom grupom, kada
je preuzima dopukovnik Vinko Vrbanac. Na taktičkoj razini
promjene su bile na širem području operativne, ustrojem 131.
brigade HV u Županji, te dovođenjem pojačanja iz Bjelovara
105. brigade HV u šire područje sela Nijemci, kao i pripadnika
policije iz Varaždina.364
Odnos snaga: Krajem srpnja 1991. u Vukovaru i Borovu
Naselju hrvatske snage iz sastava 4. bataljuna 3. „A“ brigade
ZNG, policijske snage MUP-a Vukovar i Varaždin, pripadnici
Narodne zaštite brojali su oko 800 ljudi od čega 400 nenaoružanih. Postupnim pristizanjem oružja broj branitelja je narastao na
ZOSISB), Str. pov. br. 113-1 od 25. 9. 1991., Zapovijed; GSHV: GS HV, Kl.
801-01/91-01/15, Ur. br. 5120-34-91-2 od 25. 9. 1991., Ministarstvu obrane
RH, Zahtjev; GSHV: Ministarstvo obrane, Klasa: Str. pov. br. 801-01/91-01/07,
Ur. br. 512-06-05-91-26 od 26. 9. 1991., GS HV, Zapovijed.
364
SVA MORH, fond Zapovjedništva Operativne zone Osijek (dalje ZOZO):
ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-218 od 29. 11. 1991., Glavnom stožeru HV,
Izvješće o realizaciji operativnih zadataka u obrani Vukovara.
248
Bitka za Vukovar 1991.
oko 1.800 boraca. Snage na području Vinkovaca od oko 2.500
ljudi s početka rujna iz sastava 109. i 3. „A“ brigade narasle
su ustrojem Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja na
oko 5.000 ljudi. Terminologijom JNA Vukovar i njegovo uže
područje branile su snage lake (partizanske) brigade, a zadaću
deblokade imala je ojačana pješačka brigada kopnene vojske.
Napadač je početkom svibnja na širem području grada imao
do tri mehanizirana bataljuna „A“ klasifikacije s oko 1.000
vojnika i oko 100 oklopnih borbenih vozila. Broj pobunjenika
po srpskim selima vjerojatno je bio ekvivalenta jače partizanske brigade (oko 2.000 pripadnika). Početkom srpnja u širem
području Vukovara bile su tri mehanizirane brigade ratnog
ustroja, pa je broj angažiranih vojnika iznosio blizu 10.000 ljudi
i oko 450 borbenih vozila. U drugoj polovini rujna na širem
području grada koncentrirano je 11 brigada operativne vojske
od čega 7 mehaniziranih i 2 oklopne. S obzirom na problem
pričuve koja se otpuštala nakon 45 dana, teško je procijeniti
stalno brojno stanje angažiranih vojnika. Držim prihvatljivom
brojku od 30.000 vojnika stalnog sastava, oko 1.600 oklopnih
borbenih vozila, 980 oruđa zemaljskog topništva, 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelovanje po zemaljskim
ciljevima.365
Politička previranja na svjetskoj razini, raspad istočnoeuropskog socijalističkog bloka, praćen dugotrajnom političkom
i gospodarskom krizom, doveo je u sjeverozapadnim dijelovima SFRJ do dotada nepojmljivih višestranačkih izbora. Na
proljeće 1990. u Hrvatskoj je pobijedila Hrvatska demokratska
zajednica. Vukovar je općina u kojoj je pobijedio reformirani
Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena.
Njeno se članstvo do kraja godine postupno osulo i dijelom
prešlo u Srpsku demokratsku stranku i Savez komunista-Pokret
za Jugoslaviju.366
A. S. Jovanonić 1994., 175, 178.
Josip Esterajher, „Izbori u Vukovaru 1990. godine“, Vukovar-vjekovni
hrvatski grad na Dunavu, Nakladna kuća „Dr. Feletar“ Koprivnica, Zagreb,
365
366
249
Davor Marijan
Velikih sigurnosnih potresa, uslijed pobune srpske etničke
zajednice u zapadnim dijelovima Hrvatske, na istoku nije bilo
u toku 1990. Nova, 1991. godina počela je mnogo konkretnije.
Proces stvaranja paradržave pobunjenih Srba nakon sjeverne
Dalmacije i Like nastavljen je u istočnim dijelovima Hrvatske
7. siječnja 1991. osnivanjem Srpskog nacionalnog vijeća za
Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem.367 Vijeće je 26. veljače
donijelo Deklaraciju o suverenoj autonomiji srpskog naroda
Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema s kojom se Srbi u
navedenim područjima proglašavaju neodvojivim dijelom
„suverenog srpskog naroda koji živi u Jugoslaviji“.368
Nacionalnu nesnošljivost održavali su i emisari Srpske radikalne stranke predvođeni Vojislavom Šešeljom na mitinzima
održanim 9. ožujka 1991. U selima Bobota, Mirkovci, Trpinja,
Borovo Selo i drugima.369 Srpsko nacionalno vijeće je nakon
toga u Borovom Selu 31. ožujka donijelo odluku o prisajedinjenju Autonomne oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srijem
Republici Srbiji, čija je Skupština odluku 2. travnja odbacila.370
U Borovo Selo su u travnju 1991. stigle prve pošiljke
oružja, navodno iz arsenala srbijanske teritorijalne obrane, a u
organizaciji milicije Socijalističke Republike Srbije. Uz oružje
od sredine travnja u selo su stizale i manje skupine srbijanskih
četnika pristalica i pripadnika Srpske radikalne stranke.371
1994., 406-408.
367
Časlav Ocić, „Hronika Srpske krajine“, Republika Srpska Krajina, SKD
„Sava Mrkalj“, Topusko, SKD „Zora“ Knin, (Knin-Beograd, 1996), 417.
368
„Deklaracija o suverenoj autonomiji Srpskog naroda Slavonije, Baranje i
Zapadnog Srema“, Službeni glasnik Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni
Srem, 19. 12. 1991., 1.
369
Mitinzi su pored navedenih održani još u tri sela na kojima po Šešeljevim tvrdnjama „Bukvalno, dižemo narod na ustanak“ i pozivaju „narod na
otpor Tuđmanovu režimu“. „Veći sam nego ikada“, Velika Srbija, Novine Srpske radikalne stranke, maj 1994., 37.
370
Č. Ocić, 1996., 418-419.
371
„Veći sam nego ikada“, Velika Srbija, maj 1994., 37.
250
Bitka za Vukovar 1991.
Početak oružanih sukoba na području istočne Slavonije bila
je pogibija dvanaest pripadnika hrvatske policije u Borovu Selu
2. svibnja 1991.372 Po običaju već viđenom ranije u zapadnim
dijelovima Hrvatske, intervenirala je JNA. Oklopnjaci 12. proleterske mehanizirane brigade pojavili su se na mjestu sukoba,
razdvojivši kako je to Armija zvala, „sukobljene“ strane.373
Sukob u Borovu Selu poslužio je za uvođenje novih snaga
JNA iz Vojvodine na područje Vukovara i Vinkovaca, u pojas
nadležnosti Tuzlanskog korpusa. Postupak je bio dogovoren
početkom travnja u Beogradu na kolegiju saveznog sekretara za
narodnu obranu, s namjerom ovlađivanja prostorom, uvođenjem
manjih postrojbi JNA iz Srbije i Bosne i Hercegovine u Hrvatsku
po scenariju uporabe oružanih snaga SFRJ u izvanrednim prilikama.374 Iz sastava Novosadskog korpusa na područje Vukovara
uveden je 1. mehanizirani bataljun 453. mehanizirane brigade iz
Srijemske Mitrovice a 2. mehanizirani bataljun 36. mehanizirane
brigade iz Subotice na područje Vinkovaca.375
Oružani sukob u Borovu Selu bio je znak masovne pobune i
odmetanja sela naseljenih srpskim stanovništvom u vukovarskoj
i vinkovačkoj općini. Sljedećih nekoliko tjedana uz dnevna
i noćna puškaranja, postavljaju se eksplozivne naprave po
privatnoj i društvenoj imovini, pojavljuju se i nestaju barikade
na kojima civili vrše nadzor prometa. Sela oko Vukovara,
Negoslavci, Bršadin, Pačetin, Trpinja, Bobota i Borovo Selo,
naseljena srpskim stanovništvom od svibnja su pretvarana u
oslone točke lokalnim pobunjenicima i JNA stvarajući kružnu
osnovicu za buduće napade na grad.376
D. Marijan, 2001., 283.
„Gdje je vojska tu je i mir“, Narodna armija, 9. 5. 1991., 12-13.
374
Anton TUS, „Rat u Sloveniji i Hrvatskoj do Sarajevskog primirja“, Rat
u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995., Naklada Jesenski i Turk: Dani,
Zagreb-Sarajevo, 1999., 68-69.
375
HIC: Komanda 17. korpusa, DT. br. 11/1-93 od 14. 5. 1991., Komandi
158. mpoabr, Naređenje; Prva prepreka ustaškoj agresiji, Vojska, 22. 4. 1992.,
20; „Jedinica bez izdajica“, Narodna armija, 16. 4. 1992., 19.
376
SVA MORH/ fond Zapovjedništva Operativne zone Osijek (dalje
372
373
251
Davor Marijan
Tenzije održavaju oklopno-mehanizirane i motorizirane
ophodnje JNA kao sigurna brana srpskim pobunjenicima od
pokušaja uspostave ustavnog poretka ovlaštenih tijela Republike
Hrvatske.377
Sukob u Sloveniji krajem lipnja izazvao je prvi veliki val
mobilizacija postrojbi Zbora narodne garde, u sklopu kojeg su
pozvane na mobilizaciju pričuvne brigade ZNG-a u Slavoniji, pa
tako i 109. brigada. Kao i ostale brigade u Hrvatskoj, 109. brigada
je bila opremljena isključivo lakim naoružanjem.378
Privođenjem sukoba u Sloveniji kraju, značajno je porastao
broj postrojbi JNA u Vojvodini, na granici Hrvatske i Srbije. U
jutarnjim satima 3. srpnja počeo je razmještaj mehaniziranih
postrojbi 1. vojne oblasti koje su po ratnom ustroju domobilizirane pričuvnicima krajem lipnja.379 Vukovar i Vinkovci su pored
relativno bliske 453. mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice
dobili još jednog neugodnog susjeda dolaskom 1. proleterske
gardijske mehanizirane brigade iz Beograda. Obje su brigade razmještene u širem području Šida. Most na Dunavu, između Iloka i
Bačke Palanke zaposjela je postrojba vojne policije Novosadskog
korpusa. Sjeverno od Vukovara, most na Dunavu kod Bogojeva,
ZOZO): Zapovjedništvo Operativne zone Osijek, Str. pov. br. 525-123-218 od
29. 11. 1991., GS HV, Izvješće.
377
GSHV: Događaji vezani za Vukovar od 8. 5. 1991. godine, Načelniku
GSHV. Riječ je o nedatiranoj kronologiji događanja oko Vukovara za razdoblje
od 8. svibnja do 26. Studenog 1991. Vjerojatno je rađena za izvješće o borbama
za Vukovar.
378
Dan nakon mobilizacije 109. brigada ZNG je bila naoružana s 1886 jurišnih automatskih pušaka, 20 poluautomatskih pušaka, 10 ručnih bacača višekratne
namjene i 10 njemačkih ručnih bacača „Ambrust“, kao i veći broj „privatnih karabina i lovačkih pušaka“. SVA MORH, fond 109. br HV: Zapovjedništvo 109. brigade ZNG, Str. pov. br. 04-8/1-91 od 29. 6. 1991., Zapovjedništvu ZNG, Izvješće;
109. br HV: Zapovjedništvo 109. br NG, Str. pov. br. 04-14/1-91 od 30. 6. 1991.,
Zapovjedništvu ZNG, Izvještaj.
379
GS HV: Kratki zbirni izvještaj o djelovanju 2/3. 7. 1991.; GS HV: Zapovjedništvo 3. br ZNG, Str. pov. br. 01-25/1-91 od 3. 7. 1991., Operativnom dežurnom Ministarstva obrane, Dnevno izvješće; GS HV: Zapovjedništvo 106. br od 3.
7. 1991., Ministru obrane RH, Izvješće; GS HV: Zapovjedništvo 3. br ZNG od 4.
7. 1991., Operativnom dežurnom Ministarstva obrane, Dnevno izvješće.
252
Bitka za Vukovar 1991.
zaposjela je 51. mehanizirana brigada iz Pančeva. U svom pojasu
nadležnosti, širem području Osijeka i Vukovara 12. proleterska
mehanizirana brigada je uz utvrđivanje u vojarnama, intenzivirala
kretanje u borbenim skupinama, zaposjevši prometnice na izlazima iz grada.380
Nazočnost oklopništva JNA pokušali su 4. srpnja iskoristiti
pobunjeni Srbi iz Borovog Sela napadom na Borovo Naselje koji
je nakon višesatne borbe, i uz prve žrtve, uspješno odbijen.381 Do
pred kraj kolovoza bilo je još nekoliko sukoba oko Vukovara,
kao i Vinkovaca.
Po zauzimanju Baranje, Novosadski korpus glavni napor
djelovanja usmjerava prema Vukovaru. U širem području
grada koncentrirani su dijelovi 1. proleterske gardijske, 36.,
51. i 453. mehanizirane brigade. Nasuprot njima bile su snage
obrane Vukovara, glavnina 4. bataljuna 3. „A“ brigade, skupina pripadnika 1. „A“ brigade, pripadnici MUP-a Vukovar,
postrojbe Narodne zaštite i dijelovi 109. brigade.382 Obrana
grada se temeljila „na kružnoj obrani užeg dijela grada po tzv.
sektorima u kojima je zapovjedništvo povjeravano zapovjednicima sektora“.383
380
GS HV: Zapovjedništvo 106. brigade ZNG RH od 3. 7. 1991., Izvješće
ministru obrane RH; GSHV: Zapovjedništvo 106. br ZNG, Str. pov. br. 1-41/91
od 29. 6. 1991., Zapovjedništvu ZNG RH, Izvješće; „Izdaja nam otvorila oči“,
Narodna armija, 13. 7. 1991., 20-21; „Čuvari vojničke etike“, Narodna amija, 17.
7. 1991., 11; „Odbijen treći napad“, Narodna amija, 31. 7. 1991., 12-13; „Prvo
ratno iskustvo“, Narodna amija, 31. 7. 1991., 12-13; „Razlozi za zadovoljstvo“,
Narodna armija, 7. 8. 1991., 4; „Ti divni ljudi, mladi ratnici“, Narodna armija, 22.
12. 1991., 20; „Trijumf sa malo gorčine“, Vojska, 16. 7. 1992., 18.
381
GS HV: CO Vukovar od 4. 7. 1991., RCO Zagreb, Priopćenje; GSHV:
Zbor narodne garde od 4. 7. 1991., Predsjedniku Republike Hrvatske, Priopćenje o vođenju borbe sa četnicima dana 4. srpnja 1991.
382
ZOZO: ZZNG RH za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-14/1-91
od 1. 9. 1991., Zapovjedniku 109. br, Zapovijed; ZOZO: ZZNG RH za istočnu
Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-38/1-91 od 6. 9. 1991., Zapovjedništvu 109.
br, Zapovijed; ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-218 od 29. 11. 1991.,
Glavnom stožeru HV, Izvješće.
383
ZOZO: ZOZO, Str. pov. br. 525-123-218 od 29. 11. 1991., GS HV, Izvješće o realizaciji operativnih zadataka u obrani Vukovara.
253
Davor Marijan
Tijekom 24. kolovoza hrvatske snage su odgovarajući na
napad oborile jedan zrakoplov Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva iznad Borova Sela, a dan kasnije jedno oklopno vozilo
JNA naišlo je na „miniranu barikadu u gradu“ nakon čega su
njeni pripadnici iz vojarne u Vukovaru i postava u Borovu Selu
zajedno s pripadnicima pobunjenih srpskih sastava iz okolnih
sela krenuli „u napad na Borovo Naselje i grad Vukovar“ u
kojem je napadač po procjeni branitelja ostao bez „nekoliko
tenkova i transportera“.384 Bio je to početak nastojanja JNA da
zauzme grad.
Sljedećeg dana JNA je ponovila zračno-kopnene napade na
grad i Borovo Naselje. Po procjeni branitelja u tim je pokušajima JNA ostala bez 10 oklopnih vozila.385 Intenzivni sukobi bili
su i 27. kolovoza, kada je po hrvatskim postavima iz okolnih
srpskih naselja i postava JNA (Borovo Selo, Trpinja, Trpinjska
cesta, Lipovača, ekonomija Orlovača, teritorij Vojvodine i s
brodova Riječne ratne flotile JNA na Dunavu) palo na šire
područje grada oko 700 topničkih zrna. Branitelj je u mjeri
kojoj je mogao odgovarao, procijenivši da je protivniku uništio
pet oklopnih vozila kao i obje skele za prijevoz preko Dunava
kod Borova Sela. Za vođenje daljnje borbe tražena je opskrba
streljivom, a jedna pošiljka oružja stigla je 27. kolovoza i u
toku dana je podijeljena postrojbama na području regije.386
384
ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju od 25. 8. 1991. u 10.15
sati, Zapovjedništvu ZNG, Izvješće; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju od 25. 8. 1991. u 12.15 sati, Zapovjedništvu ZNG, Izvješće; ZOZO: ZZNG
za istočnu Slavoniju i Baranju od 25. 8. 1991., Zapovjedništvu ZNG, Izvješće
o događajima u Vukovaru; Napadi u oblandi laži, Narodna armija, 28. 8. 1991.,
6; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, 25. 8. 1991. u 14.00 h, Zapovjedništvu ZNG, Izvješće.; GSHV: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, 25. 8.
1991., Zapovjedništvu ZNG, Izvješće. U prilogu je izvješće iz Vukovara (Štab
narodne obrane Vukovar, 25. 8. 1991. u 21 sat, Izvještaj).
385
ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju od 26. 8. 1991. u 09.00 s.,
Zapovjedništvu ZNG, Izvješće; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju
od 26. 8. 1991. u 12.47 sati, Zapovjedništvu ZNG, Izvješće; GSHV: CO Vukovar od 27. 8. 1991., Krizni štab Osijek.
386
ZOZO: Razrez naoružanja i municije, dana 27. 8. 1991.; SVA MORH/
254
Bitka za Vukovar 1991.
Preko 109. Brigade ZNG u toku 29. kolovoza obrana Vukovara
je opskrbljena protuoklopnim sredstvima, a dan kasnije stiglo
je i oružje za protuzračnu obranu što je podijeljeno 3. „A“ i
109. brigadi ZNG.387
Pojačanja su dolazila i napadaču, čije su snage na području
Borova Sela 27. kolovoza pojačane s mehaniziranim bataljunom 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade koji je stigao preko Iloka-Bačke Palanke i Dalja na Trpinjsku cestu radi
nadzora područja između Borova Sela i Borova Naselja.388 Potpora Ratnog zrakoplovstva kopnenim snagama JNA u području
Borovo-Vukovar od kraja kolovoza postala je stalna.389
Sukobi su nastavljeni do kraja kolovoza napadima na grad
iz okolnih uporišta.390 Primirje potpisano 30. kolovoza hrvatska
strana je jednostrano poštivala, a iskorišteno je za sređivanje
stanja i raspodjelu nešto oružja i oruđa koje je privatnim
kanalima stiglo iz Slavonskog Broda, Vinkovaca i Zagreba. Po
procjeni zapovjednika obrane Vukovara, grad je bio okružen
GSHV: CO Vukovar od 27. 8. 1991., Krizni štab Osijek; Po procjeni Zapovjedništva ZNG RH za istočnu Slavoniju zaključno s 27. kolovozom JNA je u borbama oko Vukovara izgubila 31 tenk, 12 oklopnih prevožnjaka, 7 BOV-3, jedan
SVLR 128 mm, 6 zrakoplova i zajedno s pobunjenicima oko 300 pripadnika.
Branitelj je imao 8 poginulih od čega 5 u borbama. ZOZO: ZZNG za istočnu
Slavoniju i Baranju od 28. 8. 1991. u 09.30 sati, Zapovjedništvu ZNG, Izvješće.
387
ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju od 28. 8. 1991. u 23,40
sati, Zapovjedniku 109. br; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov.
br. 525/03-1-91 od 30. 8. 1991., Raspored sredstava; Dio naoružanja skinut je
s željezničkih transporta JNA koji su išli iz Slovenije, ali nema potvrde koliko
je završilo u Vukovaru. ZOZO: ZZNGISB, Ur. br. 525-07-1/91 od 30. 8. 1991.,
Zapovjedništvu ZNG, Izvješće; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju,
Pov. br. 525-19/1-91 od 2. 9. 1991., Zapovjedništvu ZNG, Izvješće.
388
“Ti divni ljudi, mladi ratnici”, Narodna armija, 22. 12. 1991., 20.
389
“Armija ne napada već uzvraća”, Narodna armija, 28. 8. 1991., 6.
390
GSHV: CO Vukovar od 28. 8. 1991., Krizni štab Osijek (za RCo ZGB);
ZOZO: ZZNGISB, Str. pov. br. 525-08/1-91 od 31. 8. 1991., Zapovjedništvu
ZNG, Izvješće; “Širi se miris baruta”, Narodna armija, 31. 8. 1991., 10.
255
Davor Marijan
snagama ojačane mehanizirane brigade, topništvom za potporu
i pješaštvom ekvivalenta pješačkog bataljuna.391
Primirje je završeno 2. rujna ponovnim napadom JNA na
Vukovar iz Dalja i prestrojavanjem snaga na crti Orolik-Berak.
Selo Berak je napadnuto, a branitelji i stanovništvo su protjerani uz velike gubitke.392 Oko zbrinjavanja pučanstva Berka
angažiralo se 3. rujna i zapovjedništvo obrane Vukovara.393 Dva
dana kasnije, 5. rujna „bio je najžešći napad na grad Vukovar“
do tada.394
Zapovjedništvo ZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, u
zapovijedi za obranu od 6. rujna dobro je procijenilo daljnje
namjere JNA. Snage Tuzlanskog korpusa djelovanjem iz mirnodopskih lokacija u Osijeku, Našicama, Đakovu, Vinkovcima
i Vukovaru vezale su dio hrvatskih snaga za sebe. Na Vukovar
je djelovala glavnina 51. mehanizirane brigade (pogrešno
držana oklopnom), a Novosadski korpus je 453. mehaniziranom brigadom djelovao na pomoćnim pravcima Šid-Vinkovci
i Šid-Vukovar, a 1. Proleterska gardijska mehanizirana brigada
razmještena u širem području Šid-Srijemska Mitrovica bila je
pripravna da podrži djelovanje Novosadskog korpusa.
Zbor narodne garde u istočnoj Slavoniji imao je zadatak da
u suradnji s policijom i Narodnom zaštitom organizira obranu
i nanese napadaču „što veće gubitke u živoj sili i borbenoj
tehnici“, te mu onemogući „brzo presjecanje i zauzimanje
teritorije“. Zadaća snaga u Vukovaru bila je obrana grada u
391
GSHV: Zapovjedništvo obrane općine Vukovar, Str. pov. br. 1-2 od 1. 9.
1991., Zapovjedništvu ZNG RH, Redovno dnevno izvješće.
392
GSHV: Zapovjedništvo obrane općine Vukovar, Str. pov. br. 1-3 od 2. 9.
1991., Zapovjedništvu ZNG RH, Redovno dnevno izvješće; GS HV: COb Vinkovci od 3. 9. 1991., Ministarstvu obrane RH, Izjave komadanta i člana Kriznog
štaba MZ Berak.
393
GSHV: Zapovjedništvo obrane općine Vukovar, Str. pov. br. 1-4 od 3. 9.
1991., ZZNG RH, Redovno dnevno izvješće.
394
GSHV: RH, Općina Vukovar, Povjerenik Vlade Republike Hrvatske, Kl.
814-01/91-01/01, Ur. br. 2196-01/91-6 od 5. 9. 1991., Vladi Republike Hrvatske, Izvješće.
256
Bitka za Vukovar 1991.
sukladnom djelovanju s 2. bataljunom 3. „A“ i 109. brigadom
ZNG-a. Težište obrambenih napora stavljeno je na pravce:
Borovo Selo-Vukovar i Negoslavci-Vukovar. Na pravcu ŠidVinkovci jedan od glavnih napora djelovanja dobila je 3. „A“
brigada ZNG a 109. brigada dobila je pomoćnu zadaću na
istom pravcu.395
Pravac Šid-Vinkovci bio je osnovni pravac za djelovanje
JNA prema unutrašnjosti, a nedvojbeni znaci takvih nastojanja
pojavili su se sredinom rujna. Naredbu predsjednika Predsjedništva SFRJ od 11. rujna za povlačenje u vojarne, Armija je
odbila, nakon čega je hrvatska strana blokirala njene vojarne
u Hrvatskoj.396 Armija tada pokreće dugo pripremanu napadnu
operaciju protiv Hrvatske, namjeravajući uz pomoć pobunjenih
Srba potpuno poraziti Hrvatsku vojsku i izvući preostali dio
svojih snaga iz Slovenije. Planirano je djelovanje na više operacijskih pravaca a najjače snage sastavljene od oklopno-mehaniziranih postrojbi 1. vojne oblasti koncentrirane su na istočnim
granicama Hrvatske radi spajanja s Banjalučkim korpusom u
zapadnoj Slavoniji, a potom zajednički prodor prema Zagrebu i
Varaždinu.397 Pristizanje snaga JNA jačine mehanizirane brigade
na pravac Šid-Vinkovci hrvatska strana je uočila i držala pokušajem prodora prema Đakovu i Osijeku što je značilo odsjecanje
ne samo Vukovara, nego i Vinkovaca. Zbog toga je zapovjednik
Zapovjedništva ZNG za istočnu Slavoniju zapovijedio 109.
395
ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju od 6. 9. 1991., Zapovjest
Op. br. 1.; Zadaća Zapovjedništva ZNG nije bila laka. Pod svojim je zapovjedništvom imalo oko 8000 naoružanih vojnika, što je u odnosu na ustroj postrojbi
bio postotak popune ljudstvom u prosjeku 70-80%, dok je stanje popune s naoružanjem bilo oko 55-60%. Najslabije se stajalo sa sredstvima za potporu, protuoklopnu borbu i protuzračnu obranu. GSHV: ZZNG za istočnu Slavoniju i
Baranju, Pov. br. 525-50-1/91 od 7. 9. 1991., ZZNG RH, Izvješće.
396
GSHV: Ministarstvo obrane, Klasa: DT-801-03/91-01/01, Ur. br. 51206-02-91-1 od 12. 9. 1991., Zapovjedništvima brigada i samostalnih bataljona
ZNG, Zapovijed; „Neovlašćeno i samovoljno izdavanje naređenja“, Narodna
armija, 14. 9. 1991., 6.
397
Veljko Kadijević, Moje viđenje raspada, Politika, Beograd, 1993., 134136.
257
Davor Marijan
Brigadi ZNG postavljanje obrane na pravcima: Nijemci-Komletinci-Otok i Jankovci-Vinkovci-Mikanovci, te uporabu glavnih
snaga u području Vinkovci-Marinci-Nuštar kako bi se spriječilo
odsjecanje Vukovara. Istodobno je od Zapovjedništva ZNG RH
zatraženo odobrenje za ustroj novih brigada, jer postojeće snage
nisu bile „adekvatne u odnosu na naraslu prijetnju od strane
JA i srpsko-četničkih formacija“. Jedna brigada trebala je biti
ustrojena u Vukovaru.398
Stanje u Vukovaru tih je dana bilo vrlo teško. Grad i okolna
uporišta bila su izložena napadima JNA bez velikih pomaka u
obrambenoj crti.399 Jake napade JNA je izvela 14. i 15. rujna
uspjevši odsjeći Vukovar od Vinkovaca.400 Zbog toga je značaj
Bogdanovaca stalno rastao pa je Zapovjedništvo obrane grada
Vukovara od Zapovjedništva ZNG RH tražilo ustrojavanje u
selu jače postrojbe i topništva „radi koordiniranog proboja i
učvršćenja linije Vukovar-Bogdanovci-Vinkovci“.401 Nakon
odsjecanja grada, hrvatske su ga snage 20. rujna deblokirale
pravcem Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar opskrbivši
branitelje opremom i hranom.402 Koridor koji je spajao Vukovar s Vinkovcima, povjeren je 25. rujna 2. bataljunu 3. „A“
brigade ZNG u „neposrednoj i tijesnoj suradnji sa snagama
398
ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Str. pov. br. 525-71-1/91
od 17. 9. 1991., ZZNG RH, Izvješće.
399
ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-52-1/91 od
9. 9. 1991., ZZNG RH, Izvješće; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-55/1-91 od 10. 9. 1991., ZZNG RH, Izvješće; GSHV: ZZNG
za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-61/1-91 od 12. 9. 1991., ZZNG
RH, Izvješće.
400
ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju, Str. pov. br. 525-65-1/91 od 14. 9.
1991., ZZNG RH, Redovno izvješće; GSHV: ZZNG za istočnu Slavoniju, Str.
pov. br. 525-65-1/91 od 14. 9. 1991., ZZNG RH, Redovno izvješće.; ZOZO:
ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-65/1-91 od 15. 9. 1991.,
ZZNG RH, Izvješće.
401
GSHV: Zapovjedništvo obrane općine Vukovar, Br. 1-18 od 17. 9. 1991.,
ZZNG RH, Redovno dnevno izvješće.
402
ZOZO: ZOSISlB, Pov. br. 525-89-1/91 od 20. 9. 1991., ZZNG RH,
Dnevno izvješće.
258
Bitka za Vukovar 1991.
109. brigade“.403 Bataljun je 26. rujna pridodan 109. brigadi
ZNG koja je nakon sporazumnog izvlačenja JNA iz vojarne u
Vinkovcima404, dobila zadaću vođenja borbe u istočnom dijelu
općina Vinkovci i Vukovara, posebno obrane na crti NijemciIlača-Lovas.405 Za pojačanje koridora prema Vukovaru snage
obrane su 28. rujna pojačane s bataljunom 122. brigade HV iz
Đakova.406
Nakon predaje Varaždinskog korpusa u sjeverozapadnoj
Hrvatskoj, Hrvatska vojska je zarobila veću količinu naoružanja i borbene tehnike, od čega je dio proslijeđen i postrojbama
u Operativnoj zoni Osijek.407 Zahtjev Operativne zone Osijek
od 30. rujna za ojačanje s haubičkim divizijunom 152 mm i
oklopno-mehaniziranim bataljunom, Glavni stožer HV je
odmah odobrio, uputivši iz Varaždina 7 tenkova T-55A i 13
borbenih vozila pješaštva BVP M-80 s posadama što je bio
početak ustroja oklopnog bataljuna 109. brigade HV.408 Od
ZOZO: ZOSISlB, Str. pov. br. 525-107-1 od 24. 9. 1991., Zapovjedniku
3. brigade, Zapovijed.
404
Do 26. rujna 1991. hrvatske su snage zauzele većinu vojnih uporišta u
Slavoniji, prinudivši posade na predaju. Izuzetak je bio Osijek čija se posada
uspjela probiti iz okruženja, dok se je posada Vinkovaca 26. rujna dogovorno
povukla iz vojarne. ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju od 18. 9.
1991., ZZNG RH, Dnevno izvješće; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-75-2/91 od 18. 9. 1991., ZZNG RH, Dopuna dnevnog izvješća; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-94-1/91 od 21.
9. 1991., ZZNG RH, Dnevno izvješće; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i
Baranju, Pov. br. 525-123-1 od 26. 9. 1991., GS HV, Dnevno izvješće.
405
ZOZO: ZOSISIB, Pov. br. 525-122-1 od 26. 9. 1991., Zapovjedništvu
109. br, Borbena zapovjed Op. br. 3.; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-1
od 26. 9. 1991., Glavnom stožeru HV, Dnevno izvješće.
406
ZOZO: ZOSISIB, Pov. br. 525-122-2 od 27. 9. 1991., Zapovjedniku 202.
br HV (2/107), Pripremna borbena zapovijed.
407
ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Str. pov. br. 525-124-92 od
21. 10. 1991., GS HV, Zahtjev.
408
ZOZO: ZOSISIB, Pov. br. 525-123-7/91 od 30. 9. 1991., GS HV, Dnevno
izvješće; ZOZO: GS HV, Kl. Str. pov. 81/91-02/2, Ur. br. 5120-26-91-02 od
1. 10. 1991., Zapovjedništvu OZ Osijek, Upućivanje borbene tehnike; ZOZO:
ZOSISIB, Str. pov. br. 525-124/19-91, (od 1. 10. 1991.), Zapovjedništvu 109.
403
259
Davor Marijan
traženog haubičkog divizijuna stigla je baterija od 5 haubica
152 mm s nepotpunom opremom.409
Ustroj novih postrojbi na području istočne Slavonije počeo
je 25. rujna iz dijelova postojećih brigada, osim snaga obrane
Vukovara od kojih se do 1. listopada trebala ustrojiti pričuvna
124. brigada HV s izuzetkom postrojbi 3. „A“ brigade i MUPa.410 Obrana je pojačana 28. rujna sa 100 ljudi, od kojih je pola
bilo bez oružja, pa su Zapovjedništvo Operativne zone i Glavni
stožer HV zamoljeni da ne šalju ljude bez oružja, i da se sve
učini da se „komunikacija Vukovar-Vinkovci pojača sa novim
snagama i sredstvima kako bi spriječili presjecanje iste“.411
Temeljem te zamolbe Glavni stožer HV je 29. rujna zapovijedio
Zapovjedništvu Operativne zone Osijek da se iz sastava obrane
Vinkovaca odvoji 50 ljudi za čuvanje i osiguranje prometnice
Bogdanovci-Vukovar. Obrani Vukovara „pri osiguranju materijalnih sredstava“ dato je „apsolutno prvenstvo“.412 U uvodnom
dijelu borbene zapovijedi od 29. rujna Zapovjedništvo hrvatskih
snaga za istočnu Slavoniju i Baranju predvidjelo je nove napade
JNA s težištem na oklopništvu, topništvu i zrakoplovstvu s
br, Prihvat borbene tehnike.
409
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-9 od 1. 10. 1991., GS HV, Zahtjev
za popunu sredstvima.
410
GSHV: GS HV, Kl. 801-01/91-01/15, Ur. br. 5120-34-91-2 od 25. 9.
1991., Ministarstvu obrane RH, Zahtjev; GSHV: Ministarstvo obrane, Klasa:
Str. pov. br. 801-01/91-01/07, Ur. br. 512-06-05-91-26 od 26. 9. 1991., GS
HV, Zapovijed. Na području Nove Gradiške zapovjeđeno je ustrojavanje 121.
brigade, na području Đakova 122., na području Slavonske Požege 123. i na
području Vukovara 124. brigade ZNG.; ZOZO: ZOS istočne Slavonije i Baranje, Str. pov. br. 113-1, 25. 9. 1991., Zap. obrane Vukovara, Zapovijed; To je
jedini dokument koji sam pronašao s imenom 204. brigade HV u Vukovaru.
U rasporedu postrojbi OZ Osijek od 1. listopada 1991. navodi se da je u toku
ustroj 124. „R“ brigade HV u Vukovaru. Ostale postrojbe od broja 201. do 203.
također su dobile brojeve od 121. do 123. ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525123-8 od 1. 10. 1991., GS HV.
411
GSHV: Zapovjedništvo obrane općine Vukovar, Br. (nečitko) od 28. 9.
1991., ZZNG RH, Dnevno izvješće.
412
GSHV: GS HV, Kl. 8/91-01/62, Ur. br. 5120-01-91-1 od 29. 9. 1991., 1.
operativna zona, Zapovijed.
260
Bitka za Vukovar 1991.
ciljem okruženja i odsjecanja Vukovara, Osijeka i Vinkovaca
od ostalog dijela Republike Hrvatske. Zadaća hrvatskih snaga
bila je da se s raspoloživim snagama i po svaku cijenu onemogući namjere napadača, što je na području Vinkovci-Vukovar
bila glavna zadaća 109. brigade HV. Snage obrane Vukovara i
dalje su trebale uporno braniti grad, pokušati zauzeti lokalnu
vojarnu, te proširiti obranu grada na okolna sela i dominantne
prirodne objekte. Zbog koncentracije jakih oklopno-mehaniziranih snaga JNA na širem području Vukovara i Vinkovaca
Glavni stožer HV je 30. rujna zapovjedio Operativnoj zoni
Osijek žurno upućivanje glavnine snaga iz Đakova, Valpova
i Našica s težištem na protuoklopnim sredstvima i topničkoj
potpori radi spriječavanja odsjecanja Vukovara i odbacivanja
JNA prema istoku. Pravac Orolik-Negoslavci-Vukovar dobio
je prioritet u protuoklopnom zapriječavanju dok su ostali
pravci prema Vukovaru dodatno zapriječavani postavljanjem
minskih polja.413
Na drugoj strani, JNA je također pojačavala svoje redove.
Pripremi izravnog djelovanja prethodio je operativni razvoj
oklopništva JNA s osloncem na srpska sela u širem području
Vukovara i Vinkovaca. Na taj je način postavljena osnova za
djelovanje na pravcima Negoslavci-Sajmište, Borovo SeloBorovo Naselje i Bršadin-Borovo Naselje.414 Vojarna JNA
u gradu olakšavala je zadaću.415 Do sredine rujna na širem
području Vukovara djelovala je 51. mehanizirana brigada s
dijelovima 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade, 12.,
36. i 453. mehanizirane brigade.416 Od sredine rujna na pravcu
413
ZOZO: Zapovjedništvo HV za istočnu Slavoniju i Baranju, Str. pov.
br. 525-122-5 od 29. 9. 1991., Zapovjedniku 3. br, Borbena zapovijed br. 4.;
GSHV: GS HV, Kl. 8/91-01, Ur. br. 5120-51-91-1 od 30. 9. 1991., Operativnoj
zoni Osijek; ZOZO: Glavni stožer Hrvatske vojske (dežurni operativni) od 30.
9. 1991., Operativnoj zoni Osijek.
414
A. Tus, 1991., 79.
415
„I dalje pod kišom granata“, Narodna armija, 18. 11. 1991., 11.
416
„Ti divni ljudi, mladi ratnici“, Narodna armija, 22. 12. 1991., 20-21; „Ti
divni ljudi, mladi ratnici (2)“, Narodna armija, 25. 12. 1991., 12; „Rat-surova
261
Davor Marijan
Šid-Vinkovci počelo je uvođenje glavnine 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije a potom i pridodane 252. oklopne
brigade iz Kraljeva. Mehanizirana divizija je pri dolasku
imala velikih problema s dijelom pričuvnika iz Valjeva, koji
su masovno napustili 2. proletersku gardijsku mehaniziranu
brigadu iz Valjeva, što je omelo napadne planove.417 Bio je to
kraj prve faze borbe za Vukovar, koje su pokazale da je JNA
za napredovanje u zapadni dio Hrvatske potreban mnogo veći
napor od do tada uloženog.
„Operacija Vukovar“ počela je 30. rujna što je bio početak
nove faze u nastojanjima JNA da zauzme Vukovar.418 Osnovna
zamisao JNA za zauzimanje Vukovara bila je „blokirati grad,
a zatim energičnim dejstvima jurišnih odreda i grupa ovladati
najznačajnijim delovima južno i severno od Vuke, posle čega
pristupiti njegovom čišćenju i potpunom ovladavanju“. Do
početka borbenih djelovanja za zauzimanje grada, Ratno zrakoplovstvo je pokušalo izolirati bojišnicu na širem prostoru,
dok je Riječna ratna flotila nadzirala riječni promet na Dunavu.
„Pored toga, bilo je planirano da u oslobođenju Vukovara
jednovremeno počnu dejstva jedinica izvana i ubačenih diverzantskih grupa u samom gradu“.419 Uz postojeće snage u borbu
je uvedena 211. oklopna brigada iz Niša i Gardijska motorizirana brigada iz Beograda.420 Za zauzimanje grada ustrojene su
dvije operativne grupe „Sjever“ i „Jug“. Osnova za Operativnu
grupu „Jug“ bila je Gardijska motorizirana brigada Saveznog
sekretarijata za narodnu obranu, čiji je zapovjednik ujedno bio
škola taktike“, Narodna armija, 19. 3. 1992., 24; „Trijumf sa malo gorčine“,
Vojska, glasilo Vojske Jugoslavije, 16. 7. 1992., 18.
417
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-2 od 27 9. 1991., GS HV, Dnevno
izvješće; „Neugašen ratni fitilj“, Narodna armija, 28. 9. 1991., 6; „Svi začini
valjevske kaše“, Narodna armija, 2. 10. 1991., 11; „Nema mira u Mirkovcima“,
Narodna armija, 19. 10. 1991., 8; „Primer odanosti i hrabrosti“, Narodna armija,
2. 11. 1991., 13.
418
„Ime koje se pamti po slobodi“, Narodna armija, 28. 11. 1991., 13.
419
„Dragocen doprinos ratnoj veštini“, Narodna armija, 30. 12. 1991., 18.
420
D. Marijan, 2001., 297.
262
Bitka za Vukovar 1991.
i zapovjednik operativne grupe. Operativnu grupu „Sjever“
činilo je Zapovjedništvo i dio postrojbi Novosadskog korpusa
ojačanog dijelovima Kragujevačkog i Niškog korpusa.421
Zadaću odsjecanja Vukovara od Vinkovaca dobila je elitna
postrojba JNA, 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija,
ojačana 252. oklopnom brigadom i dobrovoljačkim skupinama.422 Usmjerena je na tri taktička pravca, Šid-Županja, ŠidVinkovci i koridor Vinkovci-Vukovar što je i bio njen glavni
napor. U toku 29. i 30. rujna 252. oklopna brigada se prikupila
u području sela Srijemske Laze, Slakovci, Orolik i Berak gdje
se pripremila za napad na prometnicu Vinkovci-Vukovar i njen
vatreni nadzor.423 Već 1. listopada oklopna brigada je napadom
na prometnicu Marinci-Bogdanovci-Vukovar, postigla velik
uspjeh zauzimanjem Marinaca.424 Padom Marinaca, JNA je
uspostavila crtu pravcem Mirkovci-Marinci-Bršadin blokiravši
tako „kukuruzni put“ pa je i selo Bogdanovci okruženo.425
Zapovjednik Operativne zone Osijek u toku dana je poduzimao mjere da se postignuti uspjeh JNA obezvrijedi. Zadaću
deblokade pravca Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar dao je
109. brigadi HV ojačanoj 2. bataljunom 3. „A“ brigade ZNG,
oklopno-mehaniziranom četom, samohodnom protuoklopnom
topničkom baterijom i sredstvima potpore. S pravca Vukovara
421
MORH/Sektor M5: SSNO, Kabinet Saveznog sekretara, Br. 1023-2 od
21. 11. 1991., Pohvala načelnika Štaba Vrhovne komande; „Ime koje se pamti
po slobodi“, Narodna armija, 28. 11. 1991., 13.
422
ZOZO: ZOSISIB, Pov. br. 525-123-1 od 26. 9. 1991., GS HV, Dnevno
izvješće; „Nema mira u Mirkovcima“, Narodna armija, 19. 10. 1991., 8; „Ti
divni ljudi, mladi ratnici“, Narodna armija, 22. 12. 1991., 21; „Ti divni ljudi,
mladi ratnici (2)“, Narodna armija, 25. 12. 1991., 12.
423
MORH/M5: Komanda 252. okbr od 29. 9. 1991., Komandi inžb, Zapovest za napad.
424
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-11/91 od 1. 10. 1991., GS HV,
Dnevno operativno izvješće.
425
GS HV: Općina Vukovar, Povjerenik Vlade Republike Hrvatske u općini
Vukovar, Kl. 810-03791-01/01, Ur. br. 2796-01-91-1 od 2. 10. 1991., Glavnom
stožeru ZNG RH, Vojno-
263
Davor Marijan
istovjetnu su zadaću imale snage obrane grada.426 Uz zauzimanje Marinaca JNA je u toku 2. listopada snažno napala Vukovar
što je obrana odbila uništivši napadaču, po svojoj procjeni, „10
oklopnih vozila“. Veći uspjeh JNA je imala u popodnevnom
napadu na selo Cerić kojeg je uspjela zauzeti.427
Na drugoj strani Operativna zona Osijek je uz velike teškoće organizirala snage za protunapad i deblokadu Vukovara.
Razlog neuspjeha, po mišljenju zapovjednika, bilo je otežano
dovođenje snaga iz Slavonske Požege i sredstava potpore iz
Varaždina. Očekivani oklopno-mehanizirani bataljun je zakasnio jedan dan stigavši u ranim jutarnjim satima 3. studenoga
nepotpun u Đakovo, pa je pridodan 109. brigadi HV. Pripreme
su otežale posade jer su „odbile da idu na frontu ističući da su
prevarene“, pa su poduzimane mjere „da se četa osposobi za
borbu“.428
Teške borbe na prilazima Vinkovcima nastavljene su u toku
3. listopada. Uspjeh na području Vinkovaca bilo je zauzimanje
sela Karadžićeva. Očekivana pojačanja, iako sa zakašnjenjem
počela su stizati. Za razliku od ljudstva mnogo su veći problemi
bili s borbenom tehnikom. Od 5 haubica 152 mm koje su bez
vitalnih dijelova stigle 29. rujna u funkciju su dovedene 3, a 6
samohodnih protuoklopnih oruđa 90 mm pristiglih 2. listopada
bilo je bez zatvarača. Oklopno-mehanizirana četa od 7 tenkova
426
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-6-122 od 1. 10. 1991., Zapovjedniku
obrane Vukovara, Borbena zapovijed br. 7.; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525122-7/91 od 1. 10. 1991., Zapovjedniku 3. bat.-3. br HV, Borbena zapovijed,
Op. br. 8.
427
„Nema mira u Mirkovcima“, Narodna armija, 19. 10. 1991., 8; ZOZO:
ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-16 od 3. 10. 1991., GS HV, Dnevno operativno
izvješće.
428
ZOZO: GS HV, Kl. 81/91-02/02, Ur. br. 5120-26-91-2 od 2. 10. 1991.,
Zapovjedništvu OZ Osijek, Obavjest; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-12427 od 2. 10. 1991., Zapovjedniku 109. br HV, Prihvat oklopnih sredstava i
posada; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-13 od 2. 10. 1991., GS HV,
Dnevno izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-124-25/91 od 2. 10. 1991.,
109. br HV Vinkovci, Zapovijed; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-13 od
3. 10. 1991., GS HV, Izvješće.
264
Bitka za Vukovar 1991.
T-55 i 11 BVP M-80 iskrcana je „bez municije za protutenkovske
i protupješadijske mitraljeze, bez raketa za BVP s neobučenom
posadom, koja je imala samo zadatak da preda tenkove nekoj
novoj posadi i da se odmah vrati u Varaždin, što je većina njih i
pokušala danas ostavivši tenkove u šumi u blizini Đakova“.429
Usprkos nagomilanim problemima hrvatske snage su u jutro 4.
listopada pokušale tenkovsko-pješački napad prema Marincima
što je JNA zaustavila snažnom topničkom vatrom s područja
Orolika, Negoslavaca i Mirkovaca. Pokušaj proboja nastavljen
je i noću 4./5. listopada bez pomaka, kao i u toku dana s istim
rezultatima. Snage za proboj bile su nedostatne, što zapovjedništvo Operativne zone Osijek nije znalo, jer je imalo netočan
raspored snaga JNA u pojasu Vinkovci-Vukovar. Procjena je bila
oko jedne mehanizirane brigade, dok su na tom području bile
dvije, i jedna nepotpuna oklopna brigada. Sa svoje strane obrana
Vukovara je požurivala napore na proboju upozoravajući da su u
blokadi, bez vode, struje, s hranom pri kraju i s oko 200 teških
ranjenika u gradskoj bolnici.430
Iako je 109. brigada HV za proboj blokade 5. listopada
ojačana baterijom haubica 155 mm iz Osijeka odnos snaga se
nije povećao zbog samovoljnih odlazaka pojedinih postrojbi s
bojišnice.431 Bez obzira na njihovo udaljavanje 109. brigada HV
429
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-16 od 3. 10. 1991., GS HV,
Dnevno operativno izvješće.
430
109. br HV: Zapovjedništvo 109. br ZNG, Str. pov. br. 04-246/1-91 od
4. 10. 1991., Ministarstvu obrane RH, Izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov.
br. 525-123-17 od 4. 10. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov.
br. 525-123-18 od 4. 10. 1991., GS HV, Dnevno operativno izvješće; GS HV:
Zapovjedništvo obrane općine Vukovar od 5. 10. 1991., Zapovjedništvu ZNG;
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-20 od 5. 10. 1991., GS HV, Izvješće;
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-21 od 5. 10. 1991., GS HV, Dnevno
operativno izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-122-11 od 5. 10. 1991.,
K-dtu AG-1, Naređenje artiljeriji 1. OZ HV za borbu br. 2.
431
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-20 od 5. 10. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-21 od 5. 10. 1991., GS HV, Dnevno
operativno izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-122-11 od 5. 10. 1991.,
K-dtu AG-1, Naređenje artiljeriji 1. OZ HV za borbu br. 2.
265
Davor Marijan
s postrojbama Narodne zaštite uz topničku potporu uspjela je
u noći 5./6. listopada u potpunosti staviti Nuštar pod nadzor i
nastaviti prema Marincima. Ponovna kriza morala kod pripadnika
oklopno-mehanizirane čete, uslijed odbijanja polovice posada
da nastave borbena djelovanja dovela je u pitanje nastavak proboja. Uz to je i JNA intenzivnim djelovanjem zrakoplovstva i
topništva po hrvatskim snagama jasno pokazala da ne namjerava
tako lako odstupiti s koridora.432
U pregledu stanja na području Vukovara Glavni stožer
HV je u dnevnom izvješću od 6. listopada upisao da hrvatske „snage imaju mrtvih i ranjenih te šalju potresno pismo iz
Vukovara“.433 Vukovarski ranjenici bili su tema na sastanku
predstavnika Ministarstva obrane Republike Hrvatske i oružanih snaga SFRJ 8. listopada. Dogovorena je deblokada vojarni
JNA i poduzimanje hitnih koraka „kako bi se organizirala
dostava namirnica, hrane i lijekova civilnom stanovništvu u
području Vukovara i Vinkovaca“.434 Oko transporta ranjenika
iz Medicinskog centra Vukovar u organizaciji Crvenog križa
angažirana je i sanitetska služba Operativne zone Osijek.435
Do djelomičnog povlačenja JNA ipak je došlo na večer 7.
listopada izvlačenjem tenkova M-84 s crte Zidine-Nuštar u
pravcu sela Petrovci, pa put Marinci-Bogdanovci-Vukovar više
nije bio pod izravnim nadzorom 252. oklopne brigade. Zapovjedništvo Operativne zone Osijek ipak je ukazalo da postoji,
doduše mala mogućnost ponovnog napada na Marince u toku
8. listopada. Novodovedeni bataljun 3. „A“ brigade ZNG je uz
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-22 od 6. 10. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-23 od 6. 10. 1991., GS HV, Pojave
dezertirnja iz jedinica koje su u borbi; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-12325 od 6. 10. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-26
od 7. 10. 1991., GS HV, Izvješće.
433
GSHV: Operativni centar GSHV od 6/7. 10. 1991., Načleniku GSHV,
Izvješće.
434
GSHV: Memorandum sporazuma od 8. 10. 1991.
435
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-32/91 od 9. 10. 1991., GS HV,
Izvješće.
432
266
Bitka za Vukovar 1991.
potporu tenkova dobio zadaću da u jutro 8. listopada nastavi
„dejstva ka s. Marinci-Bogdanovci-Vukovar“.436 Zadaću je
trebao olakšati oslabljeni bataljun 107. brigade HV sa zadaćom vezivanja za sebe protivnčkih snaga na pravcu NuštarBršadin.437 Očekivani pomak 8. listopada nije napravljen zbog
slabosti tenkista, 109. brigade i bataljuna 3. „A“ brigade, pa je
od strane zapovjednika Operativne zone Osijek na bojišnicu
upućen između ostalih i načelnik stožera radi osobnog koordiniranja pothvatom.438
Noć 8./9. listopada protekla je u pripremama za proboj
za što je doveden još jedan bataljun 3. „A“ brigade ZNG.
Napad je počeo u popodnevnim satima i usprkos očekivanjima
zapovjednika Operativne zone Osijek deblokada Vukovara
nije napravljena. Prvi razlog je bila slabost raznih hrvatskih
postrojbi, kako 109. brigade HV, tako i pridodanih bataljuna
3. „A“ brigade ZNG-a, a ostatak snaga, četa dragovoljaca iz
Varaždina, 35-40 pripadnika iz Rakitja, vod pripadnika HSP i
50 stanovnika Nuštra bilo je potpuno bez stege i neprimjerenog
ponašanja. Drugi problem, po mišljenju zapovjednika Operativne zone Osijek, bio je način obrane 252. oklopne brigade JNA,
koja je dvije otporne točke Henrikovce i prilaz Marincima zbog
njihovih zemljopisnih značajki zaposjela tenkovima M-84 za
čije je uklanjanje „bila potrebna visoko osposobljena“ postrojba
oklopništva „kojom, za sada snage u rajonu Vinkovci-Vukovar,
uz sva ojačanja ne raspolažu“.439 Za ojačanje snaga na pravcu
Vinkovci-Vukovar po nalogu Glavnog stožera HV upućena je u
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-28/91 od 8. 10. 1991., GS HV,
Izvješće; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-122-16 od 8. 10. 1991., Zapovjedniku 3. br HV, Borbena zapovijed Op. br. 16.
437
ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-122-17/91 od 8. 10. 1991., Zapovjedniku 107. Br HV, Borbena zapovijed Op. br. 17.
438
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-29/91 od 8. 10. 1991., GS HV,
Izvješće.
439
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-31 od 9. 10. 1991., GS HV, Izvješće; SVA/ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-32/91 od 9. 10. 1991., GS HV,
Izvješće.
436
267
Davor Marijan
Đakovo baterija samohodnih haubica 122 mm iz Varaždina koja
je stigla 10. listopada, kao i vod haubica 152 mm iz Osijeka.440
Dok je pokušavan proboj, Vukovar i Borovo Naselje
su istog dana bili pod stalnom topničkom vatrom, a kasnije
je JNA pokušala proboj na istočnom i južnom dijelu grada,
što je obrana odbila.441 Potpisano primirije HV je poštivala,
osim na području Vukovara čija je obrana odgovorila na jak
napad JNA. Na ostalom dijelu područja Zapovjedništvo Operativne zone Osijek koristilo je primirje za sređivanje stanja
na području Vinkovaca. Zapovjedništvo 109. brigade HV
dobilo je isključivu zadaću pripreme i izvođenja „proboja ka
Vukovaru, bez obzira na moguće gubitke u živoj sili i tehnici“,
a u koordinaciji s Policijskom upravom i uhićenja svih onih
„koji se neće boriti“.442 Ponovni pokušaj proboja određen je za
noć 10./11. listopada, a šanse su umanjene samovoljnim povlačenjem polučete 2. bataljuna 3. „A“ brigade ZNG s područja
Zidina, što je iskoristilo pješaštvo JNA za njegovo posjedanje.
Zbog kršenja primirja zapovjednik 109. brigade HV prikupio
je za proboj oko 250 ljudi i oslabljenu tenkovsku četu u prvom
postroju, i 3. bataljun 3. „A“ brigade bez jedne čete u drugom
borbenom postroju. Zadaća 109. brigade bila je zauzimanje
Marinaca, a 3. „A“ brigade osiguranje koridora na pravcu
Nuštar-Marinci s obje strane puta, te onemogućavanje intervencije dijelova 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije
ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/94, Ur. br. 5120-02-91-1 od 9. 10. 1991.,
Zapovjedništvu OZ Osijek, Zapovijed; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-12331 od 9. 10. 1991., GS HV, Izvješće; Baterija je iz Varaždina stigla u Đakovo s
4 haubice 122 mm, dok se je jedna pokvarila, kao i zapovjedni oklopni prevožnjak. S oruđima je došla samo jedna posada, dok su ostale (21 vojnik) odbile
odlazak u Slavoniju. GSHV: Zapovjedništvo 1. mbr, Pov. br. 01-52/8-1991 od
9. 10. 1991., GS HV, Izvješće.
441
GSHV: Depeša br. 511-15-10/3-4275/91., D.I. od 9. 10. 1991., Zapovjedništvu ZNG, Dopuna depeše.
442
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-36 od 10. 10. 1991., GS HV,
Izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Pov. br. 525-123-34/91 od 10. 10. 1991., Načelniku
Policijske uprave Vinkovci.
440
268
Bitka za Vukovar 1991.
JNA s pravca Cerić-ekonomija Henrikovci i sela Petrovci,
Pačetin i Bršadin. Za pričuvu 109. brigade određena je ojačana
četa 122. brigade HV u Nuštru, pripravna za uvođenje na pravcu
Zidine-Marinci-Bogdanovci. Za drugi dio pričuve određena je
ojačana četa 106. brigade HV koja je u Ivankovu trebala čekati
zadaću zapovjednika 109. brigade HV. Najslabiji dio snaga za
proboj i dalje je bila tenkovska četa koja je u toku 10. listopada
trebala dobiti novog zapovjednika a dobrovoljačke posade su
u toku dana tek trebale biti pronađene. Potporu je davalo 15
topničkih oruđa raznih kalibara /3 haubice 152 mm, 4 haubice
122 mm, 4 haubice 105 mm i 4 minobacača 120 mm/ koja
su u prosjeku imala 1 borbeni komplet streljiva što je bila i
posljednja pričuva. Po podacima Hrvatske vojske Marince je
branio protivnik sastavljen od JNA i četnika jačine motoriziranog bataljuna ojačanog četom tenkova M-84, dok je Cerić
branila tenkovska četa „ojačana četnicima“.443
Tog su dana, 10. listopada, u Zagrebu ustrojene, opremljene
i naoružane dvije čete dragovoljaca (oko 200 ljudi) s područja
Slavonije za obranu Vukovara, koje su prijepodne 11. listopada
trebale krenuti u Vinkovce, radi prihvata, pripreme za borbenu
uporabu i uputa u Vukovar.444 Glavni stožer HV od Zapovjedništva Operativne zone Osijek tražio je nastavak energičnog
djelovanja u svrhu deblokiranja prometnice Vinkovci-Vukovar,
kao i poduzimanje mjera za realiziranje humanitarne pomoći
pod nadzorom međunarodne misije.445 Konvoj je pred večer
443
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-36 od 10. 10. 1991., GS HV,
Izvješće; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-122-19/91 od 10. 10. 1991., Zapovjedniku 3. br HV, Borbena zapovijed Op. br. 19.; ZOZO: ZOSISiB, Pov. br.
525-124-50 od 10. 10. 1991., Zapovjedniku 109. br HV; ZOZO: ZOSISiB, Str.
pov. br. 525-122-20 od 10. 10. 1991., Zapovjedniku 122. br HV, Borbena zapovijed Op. br. 20.; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-122-21 od 10. 10. 1991.,
Zapovjedniku 106. br HV, Borbena zapovijed Op. br. 21.
444
ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/101, Ur. br. 5120-01-91-1 od 10. 10. 1991.,
Zapovjedništvu Operativne zone Osijek.
445
ZOZO: Glavni stožer HV, Kl. 8/91-01/100, Ur. br. 5120-01-91-1 od 10.
10. 1991., 1. OZ Osijek, Zapovjed.
269
Davor Marijan
10. listopada stigao iz Zagreba u Đakovo gdje je čekao priključivanje konvoja iz Osijeka, i suglasnost JNA za prolazak.446
Nakon neuspjela prolaza i novih uvjeta od strane JNA konvoj je
vraćen u Đakovo odakle je u jutro 12. listopada trebao ponovno
pokušati prolaz. Zbog toga su u Osijeku vođeni razgovori s
misijom Europske zajednice.447
Očekivano zauzimanje Marinaca i deblokada u noći 10./11.
listopada nije uspjela zbog odbijanja dijela postrojbi da krenu
u napad i nedolaska na vrijeme jedne postrojbe „što je narušilo
borbeni poredak, i u takvim uvjetima nije se mogla izvršiti zapovjed“. U međuvremenu je u Ivankovo stigao i konvoj Crvenog
križa a osiguran mu je put do Nuštra na putu za Vukovar.448
Zbog neuspjeha deblokade Glavni stožer HV je 11. listopada
zapovijedio odbacivanje srpskih snaga s puta Vinkovci-Vukovar,
stvaranje uvjeta za pružanje pomoći braniteljima i stanovništvu
Vukovara i izvlačenje oko 200 ranjenika. Za tu je zadaću Operativna zona Osijek ojačana bataljunom 1. „A“ brigade ZNG,
200 dragovoljaca iz Zagreba, specijalnom postrojbom ZNG i
antiterorističkom postrojbom MUP-a iz Zagreba.449 Uz te snage
iz Zagreba su nakon trodnevne izobrazbe 13. listopada trebale
biti poslane još dvije čete dragovoljaca, od oko 180 ljudi za
obranu Vukovara.450
Noću 11./12. listopada na području Vinkovaca nastavljena
je koncentracija snaga za proboj prema Vukovaru. Zapovjednik Operativne zone Osijek je osobno došao na zapovjedno
446
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-36 od 10. 10. 1991., GS HV,
Izvješće.
447
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123/40-91 od 11. 10. 1991., GS HV,
Izvješće; ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/101, Ur. br. 5120-01-91-2 od 11. 10.
1991., Zapovjedništvu Operativne zone Osijek.
448
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-38 od 11. 10. 1991., GS HV,
Izvješće.
449
ZOZO: GS HV, Klasa: 8/91-01/105, Ur. br. 5120-01-91-1 od 11. 10.
1991., Zapovjedništvu OZ Osijek, Zapovijed.
450
ZOZO: GS HV, Klasa: 8/91-01/101, Ur. br. 5120-01-91-1 od 12. 10.
1991., Zapovjedništvu OZ Osijek.
270
Bitka za Vukovar 1991.
mjesto 109. brigade HV „radi rukovođenja akcijom proboja ka
Vukovaru“. U toku dana na područje Vinkovaca stigle su sve
predviđene postrojbe. Za razliku od noći, dan je za branitelje
Vukovara bio znatno teži zbog djelovanja zrakoplovstva JNA po
gradu. Konvoj s medicinskom pomoći ponovno nije prošao „jer
je uvjetovanje terorista neprihvatljivo s obzirom na postignuti
dogovor s okupatorskom vojskom“, pa se prolaz pokušavao
dogovoriti za 13. listopada.451
Plan proboja razrađen je 12. listopada, a pokušan je u jutro 13.
sljedećeg dana u 5.30, a poslije topničke pripreme počeo je napad
„pješadijskih i mehaniziranih snaga u pravcu s. Marinci i Cerić.
Snage specijalne namjene MUP Zagreb ušle su u toku prijepodneva u s. Marince, ali zbog nemogućnosti da ih se podrži jačim
snagama morali su se povući. Pješadijske i motorizirane snage
HV naišle su na veoma jak otpor agresora u rejonu HenrikovciZidine gdje su i zaustavljene u svom napredovanju“. Tijekom
borbi topništvo je ojačano baterijom samohodnih haubica 122 mm
koja je pridružena haubičkoj bateriji 152 mm u području Blata
kraj Vinkovaca.452 Napadna djelovanja zaustavljena su oko 13 sati
po „zapovijedi GSHV ... da bi prošao konvoj pomoći za Vukovar“
čiji se „prolazak ... odužio, tako da je tek u kasnim večernjim
satima u organizaciji JA sprovedne preko Petrovaca u vukovarsku
vojarnu JA“. Zatišje je JNA iskoristila i za pojačanje svojih snaga
tenkovima i pješaštvom u Ceriću i Henrikovcima, što je smanjilo
izglede za uspješan nastavak operacije. Gubici hrvatskih snaga
451
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-42 od 12. 10. 1991., GS HV,
Izvješće.; SVA MORH, fond Operativne grupe Vukovar (dalje OGV): Zapovjedništvo 1. OZ, Pov. br. 525-13/91 od 12. 10. 1991., Zapovjedništvu 3. br
HV.
452
OGV: Zapovjedništvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-14/91 od 12. 10. 1991.,
Zapovjedniku 1-3/3. br HV, Dopuna borbene zapovjedi Op. br. 23/1.; OGV:
Zapovjedništvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-16/91 od 12. 10. 1991., Zapovjedniku
3/3. br HV, Dopuna borbene zapovjedi Op. br. 23/2.; ZOZO: Zapovjedništvo
1. OZ, Str. pov. br. 525-123-101/91 od 13. 10. 1991., GS HV, Dnevno borbeno
izvješće; OGV: Zapovjedništvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-18/91 od 13. 10. 1991.,
Zapovjedniku 122. br HV.
271
Davor Marijan
bili su vrlo veliki, 10 mrtvih, 44 ranjenih i 5 uništenih tenkova.
Po mišljenju zapovjednika Operativne zone Osijek pored „uporne
obrane agresora, relativnom malom uspjehu operacije pridonijelo
je i to što su snage stavljene na raspolaganje ovom zapovjedništvu
slabe kvalitete i u većim slučajevima bez iskustva (četa 106. br.
iz Osijeka, 122. br. iz Đakova i 2 dobrovoljačke čete iz regiona
Zagreba), isti je slučaj i sa 5. bataljunom 1. br. HV, koji je ovdje
upućen sa svega 120 neiskusnih boraca“. Tako je novi dan čekan
sa 778 ljudi, 17 topničkih oruđa raznih kalibara, 5 tenkova i 2
BVP, nasuprot znatno jačem protivniku.453 U toku njega dio
ljudstva je vraćen s bojišnice, a dio se samovoljno osuo s dijelom
tehnike. Dolazak čete dragovoljaca donekle je ublažio odlazak
pripadnika ZNG, a stigao je i vod pripadnika ZNG iz Sesveta koji
su razmješteni u istočnom dijelu Vinkovaca.454
Neuspjeh je pretrpio i pokušaj izvlačenja ranjenika iz
Vukovara. „Konvoj namjenjen za pomoć Vukovaru nakon niza
maltretiranja napustio je Vukovarsku vojarnu te je u Vinkovce
došao putem preko Petrovaca, Negoslavaca, Marinaca i Nuštra.
Iz Vinkovaca se vratio u Đakovo neobavljena posla. Vukovar nije
dobio pomoć kao što nije uspjelo niti izvlačenje 300 ranjenika
iz bolnice. Evakuacija izmučenih civila također nije izvršena te
i dalje ostaju bez nužnog snabdijevanja lijekovima, hranom i
odjećom“. Po podacima vukovarske bolnice samo u toku 9. i 10.
listopada ranjene su 62 osobe u gradu od čega 29 pripadnika HV,
26 civila i 7 pripadnika MUP-a.455
Istodobno je 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija
„pacifizirala“ sela naseljena hrvatskim stanovništvom u istočnim
453
ZOZO: Zapovjedništvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-123-101/91, 13. 10.
1991., GS HV, Dnevno borbeno izvješće; “Primer odanosti i hrabrosti”, Narodna
armija, 2. 11. 1991., 13.
454
OGV: Zapovjedništvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-123-102/91 od 14. 10.
1991., GS HV, Dnevno borbeno izvješće; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525123-54 od 14. 10. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/130, Ur.
br. 5120-01/22-91-1 od 16. 10. 1991., Zapovjedništvu OZ Osijek.
455
ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-123-54 od 14. 10. 1991., GS HV,
Izvješće.
272
Bitka za Vukovar 1991.
dijelu općina Vukovar i Vinkovci. Zapovjednik Divizije u intervjuu glasilu Narodna armija izjavit će da je njegova postrojba
„Očistila i čvrsto drži prostor između Dunava i Bosuta, te da se
u tom rejonu počinju da se formiraju i organi vlasti“. Vrhunac
uspjeha bilo je etničko čišćenje Iloka za koje je 14. listopada 1991.
u Šidu sačinjen i poseban „sporazum“.456
Stanje u istočnoj Slavoniji bilo je tih dana „krajnje kritično“ o
čemu je izvješten Glavni stožer HV. Zapovjedništvo Operativne
zone Osijek ocijenilo je da je iz Vinkovaca iseljeno oko 60%
pučanstva, a iz Vukovara 75% te da je u tijeku raspad ustroja
i djelovanja tijela državne uprave. Postojeće snage ZNG-a
i HV-a iz sastava Operativne zone Osijek bile su gotovo u
cijelosti vezane za obranu, bez operativne pričuve za manevar.
Neuspjeh deblokade Vukovara bio je potvrda teškog stanja.
Po mišljenju zapovjednika Operativne zone Osijek, samo za
deblokadu Vukovara bile su potrebne snage ekvivalenta jedne
do dvije brigade HV „potpuno organizirane, popunjene i sa borbenim iskustvom“, 1-2 protuoklopna divizijuna, 1-2 divizijuna
protuzračnog topništva, 1-2 oklopno-mehanizirana bataljuna, 2
topnička divizijuna za potporu kalibra 152 do 155 mm, inženjerijski bataljun, veća količina topničkog streljiva, bataljun Vojne
policije „za uspostavu reda na teritoriji i u jedinicama HV“. Te
snage nisu postojale u Slavoniji i tražene su iz zapadnog dijela
Hrvatske i Zagreba.457 Glavni stožer HV 16. listopada zapovjedio
je Zapovjedništvu Operativne zone Osijeka da „težište borbenog
djelovanja“ ima „na obrani grada Vukovara sa najvišim stupnjem
odsutnosti, angažiranjem cjelokupnih snaga Hrvatske vojske,
MUP-a, narodne zaštite i stanovništva na teritoriji općine Osi456
GS HV: Komanda 1. pgmd, Str.pov.br. 851-18 od 4. 10.1991., Komandi
252. okbr, Naređenje; GS HV: Sporazum od 14. 10. 1991. između predstavnika
grada Iloka i Jugoslavenske narodne armije.; „Kao nekad, pod razvijenom ratnom zastavom“, Narodna armija od 2. 10. 1991., 4.; „Ti divni ljudi, mladi ratnici“, Narodna armija, 22. 12. 1991., 21.
457
OGV: Zapovjedništvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-107/91 od 15. 10. 1991.,
Predsjedniku Republike Hrvatske, Ocjena stanja na području Vinkovci, Županja i Vukovar.
273
Davor Marijan
jek, Vukovar, Vinkovci, Županja i Đakovo. A za izravnu obranu
ustrojena je Operativna grupa „Vukovar, Vinkovci i Županja“ s
pojasom nadležnosti u tim općinama.458
Nakon 13. listopada djelovanje na koridoru Nuštar-Bogdanovci hrvatska strana je ograničila na topničku vatru u svrhu
potpore snagama u Vukovaru. Najveća zapreka za nešto više i
dalje su bila oklopna borbena vozila 252. oklopne brigade JNA
u Henrikovcima, Marincima i Bršadinu, pa je njihovo uništenje
pokušano s protuoklopnim skupinama 107. brigade HV. Snage
na području Vinkovaca pojačane su pješačkim bataljunom,
baterijom haubica 122 mm i baterijom protuoklopnih topova
100 mm 122. brigade HV. Uz sve te probleme Operativna zona
Osijek ostala je bez streljiva za top-haubicu 152 mm, a pri kraju
je bilo i streljivo za haubicu 122 mm.459
Dok je 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija JNA
prestrojavala snage, ojačavala ih i dodatno utvrđivala područje
Cerić-ekonomija Henrikovci-Mirkovci-Negoslavci, Novosadski
korpus je sredinom listopada nastavio s intenzivnim napadima
na Vukovar i Borovo Naselje. Bili su to do tada najžešći napadi
s kojima je JNA uspjela probiti crtu obrane na području Mitnice,
južnom dijelu naselja Lužac, ulici Sajmište i Trpinjskoj cesti.
„Probijanjem ovih obrambenih položaja“ napadaču je „preostalo
samo još nekoliko stotina metara da sa pješadijom uđu u sam
centar grada i Borovo naselje te se stoga vode žestoke ulične
borbe, koje mu to trenutno onemogućuju“.460 Crtu obrane na
458
ZOZO: GS HV, Klasa: 8/91-01/128, Ur. br. 5120-01/22-91-1, 16. 10.
1991., Zapovjedništvu Operativne zone Osijek, Zapovijed.
459
OGV: Zapovjedništvo 1. OZ od 15. 10. 1991., 107. brigadi HV, Naređenje za borbu broj 101.; OGV: Zapovjedništvo 1. operativne zone, Str. pov.
br. 525-105/91 od 16. 10. 1991., Zapovjedniku 122. brigade HV, Borbena
zapovijed, Op. br. 24.; OGV: Zapovjedništvo 1. OZ Osijek od 17. 10. 1991.,
GS HV (načelniku artiljerije); OGV: Zapovjedništvo 1. OZ, Str. pov. br. 525123/105/91 od 17. 10. 1991., Zapovjedniku 3. br HV, Zapovijed; ZOZO: Zapovjedništvo 122. brigade, Br. 2121-06-91-136 od 17. 10. 1991., 1. operativna
zona Osijek, Dnevno izvješće.
460
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-62 od 16. 10. 1991., GS HV,
274
Bitka za Vukovar 1991.
Lušcu probila je 51. mehanizirana brigada JNA s tenkovskom
četom i većim brojem pješaka s osnovnom zadaćom presjecanja
komunikacije između Vukovara i Borova Naselja, što je branitelj
spriječio, nakon što je uspješno premostio nastalu krizu, uspjevši
uništiti navodno 4 tenka.461
Nastojeći pomoći okruženom gradu Zapovjedništvo Operativne zone Osijek je od 16. listopada potaklo mjere za novi
pokušaj deblokade Vukovara, snagama iz sastava 3. „A“ brigade
ZNG, 106., 122. i 124. brigade HV, dragovoljcima s područja
Zagreba, postrojbom Mjesne zajednice Nuštar i pripadnicima
Policijskih uprava Vinkovci i Osijek.462
Ponovljen je i pokušaj s izvlačenjem ranjenika iz okruženog
grada. Konvoj sanitetskih vozila ponovno je krenuo u jutro
19. listopada 1991. u 6.30 pravcem Vinkovci-Nuštar-MarinciBogdanovci-Vukovar, da bi ga JNA istog dana usmjerila „preko
Petrovaca i Negoslavaca u Šid. Iz Šida se kretao u Lipovac gdje
je stigao u 22.35 sati. Nakon prolaza kroz Županju stigao je u
Mikanovce. Jedan dio je ostao u Mikanovcima dok je drugi
produžio put Đakova i tamo stigao u 00.05 sati.“ Nakon višesatnog predaha dio ranjenika je prebačen u medicinske ustanove u
unutrašnjosti zemlje. U Medicinskom centru u Vukovaru ostalo
je 170 ranjenika i 70 bolesnika, trudnica i novorođenčadi, zbog
kojih je ravnateljica centra tražila intervenciju Hrvatskog ureda
pri međunarodnoj misiji za bezuvjetno i žurno „povlačenje JA
Izvješće; GS HV: Policijska uprava Vukovar, Depeša br. 511-15-10/3-4286/91.
D.I. od 16. 10. 1991., MUP RH-Operativni štab, Napad vojnih jedinica na
Vukovar i Borovo naselje; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-68 od 17. 10.
1991., GS HV, Izvješće.
461
ZOZO: Policijska uprava Vukovar, Depeša br. 511-15-10/3-4288/91.
D.I. od 17. 10. 1991., Obavijest.
462
OGV: Zapovjedništvo 1. OZ Osijek, Str. pov. br. 525-104/91 od 17. 10.
1991., Dopuna borbene zapovijedi, Op. br. 23/6.; OGV: Zapovjedništvo operativnih snaga Vukovara, Županje i Vinkovaca (dalje ZOGVVŽ) od 18. 10. 1991.,
Zapovjedniku 2/3. br HV, Borbeno naređenje; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br.
525-122-43/91 od 26. 10. 1991., Načelniku PU Osijek, O aktivnostima jedinice
spec. namjene PU.
275
Davor Marijan
iz područja općine Vukovar te povlačenje naoružanja s lijeve
strane Dunava usmjerenog prema općini Vukovar“.463
Izvlačenjem konvoja po Vukovaru je ponovno otvorena vatra
iz Bačke i Negoslavaca, na što su hrvatske snage odgovorile. U
toku prijepodneva 21. listopada, pokušan je i tenkovsko-pješački
napad na Vukovar s pravca Mitnice.464
U ocjeni borbene situacije koju je Zapovjedništvo OZ
Osijek uputilo 22. listopada 1991. Glavnom stožeru HV data
je procjena protivnika. Snage na pravcu Šid-Tovarnik-OrolikPetrovci-Marinci-Bršadin procjenjene su na oko 200 tenkova,
140 oklopnih prevožnjaka i većeg broja sredstava za potporu, a
bile su iz sastava 1. pgmd i 252. oklopne brigade. Na području
od Vukovara do Osijeka JNA je procijenjena na 12. mehaniziranu brigadu i 4. Mehaniziranu brigadu Novosadskog korpusa,
ukupno oko 150 tenkova i 80 oklopnih prevožnjaka sa sredstvima potpore.465 U odnosu na stvarno stanje bila je to pogrešna
procjena za oko 50%.
Crta obrane hrvatskih snaga 22. listopada pružala se pravcem:
Koritna-Mrzović-Ivankovo-Jarmina-Vinkovci-Nu­štar-Pri­vla­kaOtok-Komletinci-Nijemci-Lipovac i branjena je od 109. brigade
HV i dijelova 2. bataljuna 3. „A“ brigade ZNG. Bogdanovce,
Vukovar i Borovo Naselje branila je 124. brigada HV, postrojba
MUP-a i civilno stanovništvo koje je bilo u okruženju.466 U
463
ZOZO: GS HV, Kl. 804-01/91-03/68, Ur. br. 5120-02-91-50 od 18. 10.
1991., Zapovjedništvu OZ Osijek; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-77
od 20. 10. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-78
od 20. 10. 1991., GS HV, Izvješće; GSHV: ZOGVVŽ, Pov. br. 525-122-23/91
od 21. 10. 1991., GS HV, Izvješće o konvoju; GSHV: Medicinski centar Vukovar od 20. 10. 1991., Hrvatskom Uredu pri međunarodnoj misiji (prijepis).
464
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-78 od 20. 10. 1991., GS HV,
Izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-82 od 21. 10. 1991., GS HV,
Izvješće; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-22/91 od 21. 10. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće.
465
ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-123-84 od 22. 10. 1991., GS HV,
Izvješće.
466
ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-123-84 od 22. 10. 1991., GS HV,
276
Bitka za Vukovar 1991.
tijeku je bio ustroj novih pričuvnih brigada HV među kojima
i 131. u Županji.467 Topničku potporu postrojbama pružala je
raznolika skupina oruđa među kojima su bile: 4 haubice 105 mm
s oko 1000 projektila, 3 ispravne haubice s oko 100 projektila,
2 ispravna minobacača 120 mm, dva gorska topa 76 mm i 5
protuoklopnih istog kalibra, 2 ispravne haubice 152 mm bez
nišanskih sprava i posada (do tada su posade bile iz sastava OZ
Osijek), 5 protuoklopnih topova 100 mm, 8 netrzajnih topova
82 mm. Za uporabu je pripremano 7 samohodnih topova 90 mm.
Dodijeljenih je bilo 5 samohodnih haubica 122 mm od kojih je
jedna bila neispravna, baterija haubica 122 mm u ulozi bataljonske vatrene skupine za postrojbu 122. brigade HV iz Đakova.
U pojasu nadležnosti bila su još 4 višecijevna lansera raketa
128 mm, haubica 155 mm, 6 gorskih topova, 15 minobacača
120 mm, 10 minobacača 82 mm i haubica 105 mm, dok broj
minobacača 60 mm na uporabi pri MUP-u nije bio poznat.468
Nakon razdoblja borbenih djelovanja slabijeg intenziteta
23. listopada je usprkos potpisanom primirju, za branitelje
Vukovara ponovno bio težak dan, u kojem je grad bio pod
neprekidnom vatrom, a nije pošteđena ni bolnica koja je
Izvješće.
467
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-82 od 21. 10. 1991., GS HV,
Izvješće; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-123-86 od 23. 10. 1991., GS HV,
Izvješće.
468
SVA MORH, fond 109. brigade HV: Zapovjedništvo 109. br HV, Str. pov.
br. 04-358-01/91 od 23. 10. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ Osijek, Stanje artiljerijskog oružja u zoni Vinkovci; Od traženih 6 ispravnih samohodnih haubica 122
mm i 6000 projektila za njih koliko je od Glavnog stožera HV, tražio zapovjednik
Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i Županja za „učinkovito vođenje borbenih
djelovanja“, Glavni stožer je mogao odvojiti samo 100 projektila, od 300 koliko
ih je imao. Samohodne haubice koje su tražene bile su u borbenim djelovanjima
u području Novske i nije ih se moglo izvući. A haubica 155 mm, od kojih je jedna
bila tražena nije mogla biti dostavljena jer je svih 9 koliko ih je bilo na Borongaju bilo neispravno i za njih se nije imalo streljiva. OGV: ZOGVVŽ, Str. pov.
br. 525-122-36/91 od 24. 10. 1991., GS HV (Načelniku topništva); OGV: GS HV,
Kl. Pov. br. 803-05/91-01/135, Ur. br. 5120-25-91-1 od 25. 10. 1991., OG Vukovar, Vinkovci i Županja.
277
Davor Marijan
pogođena s oko 40 raketa, od čega je zapaljena i prijetila je
„opasnost da ranjenici izgore“.469
Za opskrbu okruženog grada od 24. listopada 1991. angažiran
je samostalni zrakoplovni vod Osijek koji je noćnim letovima
desantirao nužan materijal.470 Uz opskrbu stanovništva i branitelja Vukovara, najveći problem hrvatskim snagama je bio manjak
streljiva za dalekometno topništvo koje je s distance pomagalo
okruženim braniteljima. S obzirom na embargo na naoružanje
koje je uvela međunarodna zajednica nedostatak streljiva je
često dovodio branitelje u vrlo težak položaj. Glavni stožer HV
je 27. listopada obavijestio sve podređene da je stanje topničkog
streljiva kritično, i da u skladištima za pojedina oruđa nema
ni jedne granate, odnosno mine. Očekivano je da će se stanje
poboljšati predajom pojedinih skladišta JNA u Hrvatskoj.471
Negativan odgovor na traženje streljiva povukao je dosta neobičan, ali za to vrijeme razumljiv potez zapovjednika Operativne
grupe Vukovar, Vinkovci, Županja, koji je od kriznih štabova
Slavonski Brod, Slavonska Požega, Našice, Donji Miholjac,
Podravska Slatina, Daruvar, Bjelovar, Virovitica, Valpovo, Mali
Lošinj, Kutina, Ivanić Grad, Samobor i Velika Gorica zatražio
streljivo za sve tipove topničkog, protuoklopnog i protuzračnog
469
GSHV: Općina Vinkovci, Centar obavještavanja, Br. 08-3160/1-91 od
23. 10. 1991., Izvješće; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-123-86 od 23. 10.
1991., GS HV, Izvješće; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-34/91 od 23.
10. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće.
470
OGV: GS HV, Kl. Pov. br. 8/91-01/107, Ur. br. 5120-51/22-91-3 od 24.
10. 1991., OG Vukovar, Vinkovci i Županja, Borbena zapovijed; Za opskrbu
Vukovara planiran je i helikopter Mi-8 koji je greškom oborila Hrvatska vojska 4. studenoga odmah nakon polijetanja s aerodroma Lučko na letu prema
Đakovu s čijeg je uzletišta trebao „izvršiti dva do tri leta za Vukovar u cilju prevoženja korisnog tereta za branioce Vukovara“. GSHV: GSHV, Kl. 833-05/9104/02, Ur. br. 5120-51/22-91-1 od 7. 11. 1991., Izvješće o udesu helikoptera
HT-40.
471
Nedostajalo je streljivo za minobacač 120 mm, haubice 122, 155 i 203
mm, top-haubicu 152 mm, te rakete 128 mm (piše netočno 120 mm). ZOZO:
GS HV, Kl. 8/91-01/167, Ur. br. 5120-25-91 od 27. 10. 1991., Zapovjedništva
operativne zone, Naređenje po artiljeriji.
278
Bitka za Vukovar 1991.
topništva s kojim je bio naoružan. Traženo je i oružje, od puške
do topa. Dan kasnije molba je ponovljena i dostavljena svim
kriznim štabovima u Republici Hrvatskoj i imala je određenih
uspjeha.472
U selo Tordince JNA je s pravca Velike Mlake uspjela ući 25.
listopada nakon što je obrana uspjela izbaciti iz borbenog stroja
navodno 6 tenkova, nakon čega je ostala bez protuoklopnih
sredstava, a snage 109. brigade HV intervenirale su presporo i
neučinkovito pa je napadač oko 18 sati stavio selo pod svoj nadzor.473 Pokušaj vraćanja sela u noći 25./26. listopada nije uspio
zbog simboličnog odziva za protunapad planiranih pripadnika
specijalne policije iz Osijeka. U napadu je poginulo 7 a ranjeno
je 11 hrvatskih vojnika.474
472
Većina kriznih štabova se odazvala zamolbi stavljajući na raspolaganje
što je mogla, od simboličnih do značajnih količina. Zapovjedništvo 56. samostalnog „R“ bataljuna ZNG Kutina stavilo je na raspolaganje 200 granata 100
mm, 51 granatu za netrzajni top 82 mm, 190 mina za MB 82 mm, 96 mina za
minobacač 60 mm i 60 granata za top 76 mm. OGV: Zapovjedništvo 56. samost.
rez. bataljuna ZNG Kutina, Br. 104/91 od 27. 10. 1991., Zapovjedništvu OG
Vukovar, Vinkovci i Županja; Zapovjedništvo 126. brigade na raspolaganje je
stavilo 100 mina 82 mm i 100 granata 76 mm. OGV: Zapovjedništvo 126. br
ZNG, Br. 24/91-2 od 30. 10. 1991., Zapovjedništvu OG Vukovar, Vinkovci i
Županja; OGV: ZOG Vukovar, Vinkovci i Županja, Str. pov. br. 525-122-50/91
od 28. 10. 1991., Kriznim štabovima; Zapovjedništvo Zadarskog sektora na raspolaganje je stavilo: 100 granata za tenk T-55, 50 granata za haubicu 122 mm,
20 raketa za VBR 128 mm, 120 granata 76 mm, 50 mina 60 mm, 60 mina 82
mm, 60 mina 120 mm, kao i jedan protuoklopni top 76 mm, 1 netrzajni top i
12 granata za njega. OGV: Zapovjedništvo Zadarskog sektora, Kl. 8/91-1/06,
Ur. br. 512-04-91-1 od 29. 10. 1991., Zapovjedništvu OG Vukovar, Vinkovci i
Županja, Ponuda-MTS. Sredstva su stigala 5. studenog u sličnom broju. OGV:
ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-112/91 od 5. 11. 1991., Sektor ZNG Zadar,
Potvrda o prijemu robe; Općina Đurđevac je odgovorila potvrdnio i zatražila
slanje kamiona za preuzimanje streljiva. OGV: Skupština Općine Đurđevac od
29. 10. 1991., Zapovjedništvo OG Vukovar, Vinkovci i Županja.
473
OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-39/91 od 26 10. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Vanredno izvješće.
474
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-93 od 26. 10. 1991., GSHV,
Izvješće.
279
Davor Marijan
U ranim jutarnjim satima 28. listopada JNA je topnički
napala selo Lipovac u županjskoj općini, što je značilo otvaranje
novog kriznog žarišta na području Operativne zone, odnosno
Operativne grupe.475 Djelovanje zrakoplovstva u toku 28.
listopada bilo je intenzivno, pretežno s većih visina pa hrvatska
protuzračna obrana nije mogla učinkovito djelovati po njima. U
Vinkovcima je pogođena vojarna koja se zapalila.476
Od 29. listopada ponovno je pojačano vatreno djelovanje
JNA po Vukovaru i Vinkovcima. Jak tenkovsko-pješački napad
izveden je na Bogdanovce iz pravca Marinaca, Petrovaca i
Vukovara u koje je JNA uspjela ući, ali je uspješno izbačena iz
10 kuća koje je zauzela.477 Za podizanje morala JNA i TO, na
prijelazu iz listopada u studeni osobno se angažirao i načelnik
Generalštaba JNA Blagoje Adžić, nakon čijeg je posjeta vojarni
u Vukovaru, vojni reporter napisao da je njegov posjet „vukovarskoj kasarni, koja je neprekidno pod udarom minobacačke
vatre i među borcima u prvoj borbenoj liniji, veliko ... priznanje
i ohrabrenje za sve borce i jedinice naše armije“.478
Na kraju listopada i početku studenoga hrvatske snage na
bojišnici djelovale su uglavnom diverzantskim skupinama u
bližem zaleđu protivnika, čije je djelovanje pretežito bilo na
topničkim udarima iz daljine. Na poziv iz Vukovara topnički
je tučeno područje grada iz kojeg je JNA djelovala, naselje
Petrova Gora, Sajmište, križanje Trpinjske ceste i Lipovačkog
puta, kao i po Vučedolu. Radnim i za rat sposobnim građanima
od 18 do 55 godina starosti osim u iznimnim slučajevima (smrt
i teška bolest) zabranjeno je napuštanje područja Operativne
grupe. Zbog uočene koncentracije jačih snaga JNA na pravcima
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-98 od 27. 10. 1991., GSHV,
Izvješće.
476
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-109 od 28. 10. 1991., GSHV,
Izvješće.
477
OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-55/91 od 29. 10. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće;
478
“Priznanja hrabrima”, Narodna armija, 6. 11. 1991., 5.
475
280
Bitka za Vukovar 1991.
Ilača-Nijemci, Ilinci-Apševci i Morović-Lipovac, kao i južno
od rijeke Save nasuprot Županji, Zapovjedništvo Operativne
grupe je tražilo pojačanje jačine bataljuna i uput čete policajaca
iz Varaždina.479 Par dana kasnije, 2. studenoga Glavni stožer HV
je iz sastava Operativne zone Zagreb uputio u sastav Operativne
grupe Vukovar, Vinkovci i Županja protuoklopnu bitnicu koja je
bila angažirana u blokiranju vojarne JNA u Jastrebarskom.480
Napad na Cerić izveden 2. studenog nije uspio, a bio je u
svrhu poboljšanja taktičkog stanja Operativne grupe Vukovar,
Vinkovci i Županja.481 Zrakoplovstvo JNA odgovorilo je bombardiranjem područja između Cerića i Vinkovaca. Napad na
Cerić nije imao učinka na Vukovar koji je nakon jake topničke
pripreme napadnut oklopništvom i pješaštvom, što je branitelj
odbio. Napadnuti su i Bogdanovci čija je obrana također odbila
napad. Snagama tenkovske čete i pješaštva Vukovar je presječen
na dva dijela. U dnevnom izvješću zapovjednik Operativne
grupe je između ostalog naglasio da u „potpunosti shvaćamo
i opravdavamo zahtjeve OZ, Glavnog stožera GS i Vrhovnog
zapovjednika HV da se ide u ofanzivno djelovanje sa kojima bi
glavni cilj bio deblokada Vukovara, ali to u ovakovoj konstelaciji snaga... to jednostavno nije izvedivo. Pored tih nedostataka
uglavnom materijalne prirode još uvijek se susrećemo s izraženim defetističkim stavom i neimanjem želje da se oružanom
borbom riješi pitanje hrvatske države“.482 Nova pojačanja u
479
OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-64/91 od 30. 10. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-65/91
od 30. 10. 1991., Kriznom štabu Općine Vinkovci, Zapovjed; OGV: ZOGVVŽ,
Str. pov. br. 525-122-69/91 od 31. 10. 1991., Ministarstvu unutarnjih poslova
RH; OGV: (Pomoćnik načelnika štaba), Pov. br. 525-122-1071/91 od 31. 10.
1991., Zapovjedniku OG Vukovar, Vinkovci i Županja, Dnevno izvješće
480
SVA MORH, fond Zapovjedništva Operativne zone Zagreb: GS HV, Kl.
8/91-01/201, Ur. br. 5120-25-91 od 2. 11. 1991., Zapovjedništvu OZ Zagreb,
Zapovijed.
481
OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-98/91 od 3. 11. 1991., Zaključci
analize o provedenoj akciji.
482
OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-90/91 od 2. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće.
281
Davor Marijan
ljudstvu od 4. do 8. studenog, iz sastava 3. „A“ brigade ZNG i
policajacima iz Donjeg Miholjca, Osijeka i Našica koji su željeli
pomoći Vukovaru neznatno su promijenili odnos snaga, jer je
bataljun 122. brigade HV povučen u Đakovo.483
O teškom stanju obrane Vukovara govori dramatična poruka
od 6. studenog upućena iz grada Glavnom stožeru HV da se
grad nalazi u „izrazito teškom položaju“, i ukoliko streljivo
većeg kalibra ne bude dostavljeno „u Vukovaru će u toku noći
početi borbe prsa u prsa, te će 13-15.000 života pasti u ruke
neprijatelju“.484 Većinu traženog streljiva Glavni stožer HV je
poslao u toku 6. studenog.485 Dio pošiljke, oko 200 granata 130
mm je stigao, ali je bio kratkog dometa, s kojima je ipak pružena
pomoć okruženom Vukovaru djelovanjem po protivničkim snagama na Trpinjskoj cesti i području Lušca. Pored konstantnih
problema oko Vukovara, ponovno pojačavanje postrojbi JNA
na području Bosanskog Šamca opet je ukazalo na mogućnost
nasilnog prijelaza rijeke Save, što je i očekivano u sljedeća tri
dana na području Brezovo Polje i Rajevo Selo, pa su poduzete
mjere za spriječavanje iznenađenja, posebno na području sela
Lipovac, Apševci i Nijemci što je stavljeno u obvezu 109. i 131.
brigadi HV.486 Očekujući napad JNA radi presijecanja prometnice
483
OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-119/91 od 5. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-125/91
od 6. 11. 1991., Zapovjedniku 109. br HV; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525122-130/91 od 6. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće; OGV:
ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-162/91 od 8. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ,
Dnevno izvješće.
484
OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-126/91 od 6. 11. 1991.,GS RH i
MORH.
485
OGV: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-141 od 6. 11. 1991., Zapovjedniku
OGVVŽ, Informacija iz GS HV.
486
OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-128/91 od 6. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-130/91 od 6. 11. 1991.,
Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525122-132/91 od 6. 11. 1991., Zapovjedniku 109. br HV, Borbena zapovjed Op.
br. 4.; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-137/91 od 7. 11. 1991., Zapovjedniku 131. br HV.
282
Bitka za Vukovar 1991.
Vinkovci-Đakovo, isplaniran je i izveden 9. studenog napad na
Karadžićevo, radi zauzimanja i utvrđivanja za obranu. Napad je
povjeren četi policije za specijalne djelovanja PU Varaždin i vodu
1. bataljuna 109. Brigade HV iz Ivankova. Usprkos iznimnom
naporu specijalne postrojbe Varaždin, napad nije uspio.487
Intenzivno djelovanje JNA bilo je i 7. studenog s naglaskom
na zrakoplovstvu nad cijelim područjem OG, koje je raketiralo,
bombardiralo i mitraljiralo područje Nuštra, Vinkovaca, Ivankova, Mikanovaca, Cerne i Spačve. Osnovni problem branitelja
i dalje je bio nedostatak projektila kalibra 122, 130, 152 i 155
mm, a tražena su i sredstva veze za poboljšanje protuzračne
obrane.488
Djelovanje zrakoplovstva JNA smanjeno je 8. studenog, za
razliku od kopnene vojske čiji napadi na Vukovar, Komletince,
Nijemce i Jarminu nisu slabili na intenzitetu. O stanju u Vukovaru govorio je i podatak da je topništvo Operativne grupe tuklo
protivnika u „samom gradu Vukovaru“, po naseljima Boško
Buha, Cvjetnom Naselju i Lušcu.489
487
OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-165/91 od 8. 11. 1991., Borbena
zapovjed Op. br. 5.; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-173 od 9. 11. 1991.,
Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525122-1046/91 od 10. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće; OGV:
Specijalna jedinica PU araždin, Zapovjedniku OG Vukovar-Vinkovci- Županja
od 11. 11. 1991., Izvješće.
488
OGV: ZOGVVŽ od 6. 11. 1991., GS HV (Načelnik veze); OGV:
ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-147/91 od 7. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ,
Dnevno izvješće.
489
I onako problematična potpora dodatno je oslabila eksplozijom samohodne haubice 122 mm prilikom otvaranja vatre i pogibijom dva člana posade,
zbog čega su sve samohodne haubice „upućene u radionicu na pregled, a posade
poslane na odmor“. Topništvo je tog dana imalo 64 granate za 5 haubica 152 mm,
105 granata 130 mm za dva topa od čega samo 5 s jakim punjenjem, 200 granata
za 4 haubice 105 mm, 180 granata od kojih 40 s upaljačima za privremeno neuporabljive samohodne haubice 122 mm, 400 projektila za 7 MB 120 mm (rukom
dopisano 616), 250 mina za 5 MB 82 mm (rukom dopisano 2270), 280 granata za
7 samohodnih oruđa 90 mm (rukom dopisano 364), 150 granata 100 mm (dopisano bez upaljača), 15 granata za 6 netrzajnih topova 76 mm, 120 granata za 6
protuoklopnih topova 76 mm, kao i 80 granata 155 mm bez topova. Za 9 haubica
283
Davor Marijan
Napad JNA 10. studenoga s pravca Lušca, s ciljem zauzimanja nadvožnjaka prema centru Vukovara, radi spajanja s
postrojbama koje su napadale duž Trpinjske ceste, bio je uvod u
završne borbe za grad. Za vrijeme napada na Vukovar izveden je
i napad na selo Bogdanovce koji su tijekom dana zauzeti, nakon
što su tjednima odolijevali napadima oklopnih brigada JNA.490
Pritisak na okruženi grad ponovno je stavio u prvi plan potrebu
proboja i deblokade. Plan je izrađen 11. studenog 1991. godine.
Namjera je bila proboj pravcem Nuštar-Marinci-BogdanovciVukovar, osiguranje stvorenog koridora, deblokada Vukovara
i Borova Naselja, pojačanje snaga obrane grada, te redovna
opskrba i evakuiranje povrijeđenih i bolesnih. Za napad su u
prvom i drugom postroju određena tri bataljuna i mehanizirana
četa 3. „A“ brigade ZNG, tenkovska četa 109. brigade HV, i kao
pričuva bataljun 132. brigade HV. Za pojačanje snaga u gradu,
nakon deblokade predviđena je 105. brigada HV iz Bjelovara
koja je tek trebala stići na područje Operativne grupe.491
Zamisao proboja pretrpjela je neuspjeh jer je bila u raskoraku
sa stanjem na terenu. Napad na protivnika učvršćenog na crti
Cerić-Henrikovci-Marinci i po dubini Bogdanovci, počeo je u
večernjim satima 12. studenoga 1991. Slabost angažiranih snaga,
od koje se neke nisu ni pojavile na bojišnici, a neke samovoljno
udaljile osudio je pokušaj u početku na neuspjeh, pa je od zamisli
uspjelo pomicanje „snaga iz Nuštra prema s. Marinci pod vrlo
teškim uvjetima djelovanja neprijatelja sa zemlje i iz zraka“.
Za nastavak napada nije bilo snaga jer raspoloživo ljudstvo
nije bilo dovoljno za proboj, s time da se „105. br. HV nije“ ni
„javila, a i pored nje potrebna je najmanje još jedna brigada“.492
sovjetske proizvodnje 152 mm nije bilo ni granata ni posluga, kao ni za 4 haubice
122 mm (dopisano rukom 124). OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-162/91 od
8. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće.
490
OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-1046/91 od 10. 11. 1991., Zapovjedništvu 1.
491
OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-188 od 11. 11. 1991., Borbena
zapovjed Op. br. 6.
492
OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-201/91 od 13. 11. 1991., Zapo-
284
Bitka za Vukovar 1991.
Značajnijih promjena nije bilo 14. studenog, zauzeta su područja
Zidina i Svete Ane s kojih je ciljano po protivničkim postavima
u području Henrikovaca. Na području Vukovara JNA je uspjela
presjeći prometnicu između Borova Naselja i Vukovara.493
Dugo očekivana 105. brigada HV iz Bjelovara počela je pristizati kasno na večer 14. studenog kada je od zapovjednika 1.
OZ dobila zapovijed za razmještaj u području sela Strizivojna,
Vrpolje, Čajkovci, Stari Perkovci, Budrovci i Piškorevci. Logističku potporu brigada je trebala dobiti od 122. brigade HV iz
Đakova.494
Dok se Zapovjedništvo Operativne grupe bavilo pokušajima proboja prema Vukovaru JNA nije mirovala. Proleterska
gardijska mehanizirana divizija je s 3. proleterskom gardijskom
mehaniziranom brigadom iznenadnim napadom uz jaku topničku
i zrakoplovnu potporu 15. studenog potisnula snage lokalne 131.
brigade HV koje su u neredu odstupile i zauzela sela Lipovce,
Apševce i Podgrađe. Zbog prodora mehaniziranih snaga JNA
pripadnici 131. brigade HV srušili su most na rijeci Savi kod
Gunje, zbog mogućnosti napada na područje Gunje iz Bosne.495
Uspjeh postignut 15. Studenog JNA je kapitalizirala napadom
dan kasnije, kada je ponovno uz potporu zrakoplovstva uspjela
zauzeti selo Nijemce.496 Novo primirje između Hrvatske vojske i
oružanih snaga SFRJ koje je stupilo na snagu 16. studenog u 18
vjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće.
493
OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-208/91 od 14. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće.
494
OGV: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-201/91 od 14. 11. 1991., Zapovjedniku 105. br. HV, Razmještaj brigade; Postrojba je stigla bez 1. bataljuna, zapovjednika i zamjenika zapovjednika brigade. OGV: ZOG Vukovar, Vinkovci i
Županja, Str. pov. br. 525-122-244/91 od 16. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ,
Dnevno izvješće.
495
ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-170 od 16. 11. 1991., GS HV,
Izvješće; ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-171 od 16. 11. 1991., GS
HV.
496
ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-175 od 17. 11. 1991., GS
HV, Izvješće; Beskrajna vera u komandanta Antonića, Narodna armija, 4. 12.
1991., 24.
285
Davor Marijan
sati malo je toga promijenilo u djelovanju JNA. Za HV je bilo
iznimno važno pa je u zapovijedi Glavnog stožera naglašeno
da se prekid vatre mora „strogo poštovati na cijelom području
Republike Hrvatske, a osobito kod Vukovara i Dubrovnika“.497
Dok je hrvatska strana iza 18 sati prestala s vatrom, JNA nije
smanjila „žestinu svojih napada“ na području Operativne zone,
težišno na Vukovaru, čija je obrana bila na rubu ljudskih i
materijalnih snaga. S prvim satima 17. studenog zapovjednik
Operativne grupe je iz Vukovara primio dramatičnu poruku od
zapovjednika Vukovara da je ostao bez ljudi i streljiva, s rastrojenom obranom koja je bila na kraju snaga.498
Vlada Republike Hrvatske nakon sjednice održane 17. studenog 1991. priopćila je da JNA i nakon sporazuma o prekidu
vatre nastavlja napade s „ciljem osvajanja Vukovara“ i da su
ugroženi životi 15.000 civila od čega 3.500 djece, 2.000 mlađih
od sedam godina.499
Noću 17. studenog Vukovar su napustili „branioci Vukovara na čelu s Mladim Jastrebom“, o čemu je u jutro 17.
studenog povjerenik Vlade Republike Hrvatske za Vukovar
izvijestio Zapovjedništvo Operativne grupe. Vladin povjerenik
je ostao u gradu s ravnateljicom Medicinskog centra, tražeći
da „vlada RH, u ime 15.000 života pogne glavu i pristane da
na za danas ... zakazane pregovore pošalje i svog predstavnika,
kao i predstavnike Evropske misije“. On je u organizaciji JNA
u toku dana trebao otići na pregovore s političkim vodstvom
pobunjenih istočnoslavonskih Srba.500 Na osnovi prijedloga
povjerenika Vlade RH u Vukovaru GS HV je 17. Studenog dao
497
ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/265, Ur. br. 5120-01-91-1 od 16. 11. 1991.,
Zapovjed. Naredba zapovjednika OZ Osijek dopisana je na desnom gornjem
kutu zapovijedi Glavnog stožera HV.
498
ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-173/91 od 16. 11. 1991., GS
HV, Izvješće; OGV: Ml. J (Mladi Jastreb), Gospodinu Vrbancu, Vukovar od 17.
11. 1991., u 00,30.
499
GS HV: Priopćenje Vlade Republike Hrvatske od 17. 11. 1991.
500
GSHV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-245 od 17. 11. 1991., GSHV,
Odlazak i posljednje grupe branilaca Vukovara.
286
Bitka za Vukovar 1991.
svoj stav. Predaja nije dolazila u obzir, kako JNA a još manje
„tzv. Civilnim vlastima krajine istočne Slavonije“. Zapovjedništvo OG je trebalo nastaviti s ojačanjem obrane Vukovara,
onemogućavanjem priljeva svježih snaga JNA i nastavljanjem
s ubacivanjem „naših snaga ka Vukovaru“ koji je trebao dobiti
novog zapovjednika obrane. Dogradnja obrane Vinkovaca i
Županje isto je trebala biti intenzivno nastavljena i oko nje se
morao angažirati MUP i krizni štabovi, a pojačanje je trebalo
doći iz Zagreba u kojem je u toku dana 101. brigada HV
određena za pomoć.501 Brigadu je u toku 18. studenog trebalo
domobilizirati i do 16 sati 19. studenog dovesti u područje
Našica, gdje ulazi u sastav Operativne zone Osijek.502
Nakon odlaska zapovjednika obrane, u Vukovaru su i dalje
vođene borbe, a tko ih je vodio nije bilo poznato zapovjedništvima
Hrvatske vojske iz Vinkovaca i Osijeka. Na večer je ta spoznaja
bila nešto konkretnija, ali i dalje nepotpuna i neprovjerena i po
njoj su još vođene borbe u centru grada.503 Skupine pripadnika
obrane Vukovara koje su uspjele proći kroz protivnički raspored
nastavile su s dolaskom noću 17. i 18. studenog. Vukovar je zauzet 18. studenog 1991. a dan kasnije, 19. studenog, zauzeto je i
Borovo Naselje što je bio kraj organizirane obrane grada.504 Za
njegovo zauzimanje JNA je angažirala 11 brigada operativne vojske, od čega sedam mehaniziranih i dvije oklopne, uz postrojbe
teritorijalne obrane Srbije i pobunjenih hrvatskih Srba.505
501
OGV: GS HV, Kl. 8/91-01/91-268, Ur. br. 5120-01/22-91-1 od 17. 11.
1991., Zapovjedniku OG Vinkovci.
502
ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/272, Ur. br. 5120-21-91-1 od 18. 11. 1991.,
Operativnoj zoni Osijek, Zapovijed.
503
ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-177 od 17. 11. 1991., GS
HV; ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-177 od 17. 11. 1991., GS HV,
Izvješće.
504
OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-256/91 od 19. 11. 1991., GS HV,
O stanju u Vukovaru; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-270/91 od 20. 11.
1991., GS HV, Dnevno izvješće.
505
U borbama je sudjelovala 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija sa svoje tri mehanizirane brigade, 12., 36., 51. i 453. mehanizirana brigada, Gardijska motorizirana brigada, 80. motorizirana brigada, 211. i 252.
287
Davor Marijan
U tromjesečnom razdoblju napada na Vukovar poginulo je
oko 1850 branitelja, oko 1600 civila od čega 86 djece. Ranjeno
je 2500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili
oba roditelja ostalo je 858 djece.506 Po procjeni Glavnog stožera
HV napadač je u borbama za Vukovar izgubio nekoliko tisuća
vojnika i oko 600 oklopnih vozila.507
U moru nedoumica, neslaganja, osporavanja, tvrdnji, i istina,
nedvojbeno je samo da se Hrvatskoj 1991. godine u i oko Vukovara dogodila bitka. Vukovar je bitka, i to jedino nije sporno
u različitim pogledima na njegovu sudbinu. Pojam bitka, ovdje
tretiramo ne samo u povijesnom, već i u operativno-strategijskom smislu jer je izravno utjecala na tijek rata i opći ishod u
1991. godini.
Borbe za i oko Vukovara na ovom stupnju spoznaje imaju
nekoliko jasnih razdoblja. Od svibnja 1991. do 25. kolovoza
1991. razdoblje je zauzimanja pozicija. Tijekom tog razdoblja
JNA je osloncem na pobunjena srpska naselja postupno napravila
kružnu osnovicu za budući napad na grad. U tom se postupku
naziru elementi bojnih djelovanja postavljenih sredinom 80-ih
godina od tadašnjeg saveznog sekretara za narodnu obranu
admirala flote Branka Mamule. U vojnoj strategiji OS SFRJ
obrana grada je imala strategijski značaj, te je čvrsto vezana za
oklopna brigada. Pored njih sudjelovala je i 20. partizanska brigada, 16. mješovita artiljerijska brigada, 63. padobranska brigada, postrojbe srbijanske TO iz
Sremske Mitrovice, Kragujevca, dobrovoljačke postrojbe iz Beograda, Novog
Sada, Rume, Inđije, Sombora, Smedereva i Smederevske Palanke, i Rogatice.
Od lokalnih pobunjenih Srba sudjelovale su skupine iz Negoslavaca i Vukovara. Izravnu topničku potporu, kao i prevoz ljudstva davali su brodovi Riječne
ratne flotile. A. S. JOVANOVIĆ,1994., 175; „Srušen mit o Mitnici“, Narodna
armija, 2. 10. 1991., 22; „Zadaci se sustižu“, Narodna armija, 28. 11. 1991., 29;
„Udahnuti život gradu“, Narodna armija 7. 12. 1991., 21; „Doprinos TO Negoslavci u oslobađanju Vukovaru“, Narodna armija, 7. 12. 1991., 26; „Predanost
obuci“, Vojska, 18. 3. 1993., 21; „Sačuvali srpsku zemlju“, Srpska vojska, 15.
7. 1993., 13.
506
Dimenzije zločina počinjenih u Vukovaru 1991. godine, Poglavarstvo
grada Vukovara: Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995., 7.
507
A. Tus, 1999., 85.
288
Bitka za Vukovar 1991.
njegovo operativno stanje na užem i širem području. U prilaženju Vukovaru JNA je očito krenula s tog stajališta. Nepovoljan
položaj grada na samoj republičkoj granici, veliki postotak Srba
u gradu i okolnim selima, te posada JNA u gradu, teorijski su
svodili uspješnost obrane Vukovara na nisku razinu. U svibnju
je ta razina dodatno umanjena dovođenjem manjih oklopnomehaniziranih skupina u uže, i šire područje grada. Početkom
srpnja tri dovedene mehanizirane brigade na šire područje grada
sugerirale su brzo rješavanje Vukovara u srpsku korist.
U tom odnosu snaga napad oklopnih i mehaniziranih snaga
na grad 25. kolovoza radi njegovog zauzimanja činio se relativno
lakom zadaćom. To je početak drugog razdoblja borbi za grad,
pokušaj zauzimanja s osloncem na rijeku Dunav, vojarnu u gradu
i srpska sela u užem području. Kako do uspjeha JNA nije došla
ni nakon mjesec dana borbi, pokrenuta je Operacija Vukovar
u kojoj su angažirana dva mehanizirana korpusa. Operacija je
imala dvije zadaće, potpuno okruženje grada od šireg područja
za što je uporabljeno i ratno zrakoplovstvo i težišnu zadaću,
zauzimanje okruženog grada. Za prvu zadaću angažirana je
ojačana mehanizirana divizija ekvivalenta korpusa koja je brzo
presjekla prometnicu Vukovar-Vinkovci i potom se zaplela u
dugotrajnu borbu s hrvatskim snagama na području Vinkovaca
i Županje, koje su je u cjelosti vezale za sebe. Drugom dijelu
snaga, dvjema operativnim grupama trebalo je mjesec i pol dana
za zauzimanje grada. Nakon pada Vukovara te snage nisu bile
sposobne nastaviti na zapad sukladno planovima Štaba Vrhovne
komande oružanih snaga SFRJ.
Hrvatske snage u bici za Vukovar mogu se promatrati,
sukladno doktrinarnim promišljanjima JNA, na tri razine, taktičkoj, operativnoj i strategijskoj. Dugotrajna obrana Vukovara
s vojnog gledišta teško je razumljiva i shvatljiva. Zemljopisni
položaj, nepovoljan nacionalni sastav stanovništva u njemu
i užem području uz respektivne snage JNA nije mu teorijski
davao veliku nadu za otpor. No, to se dogodilo i obrana grada
je fenomen rijedak u svjetskim razmjerima, a ne samo na naci-
289
Davor Marijan
onalnoj razini. Od trenutka kad je odsječen Vukovar je postao
briga okruženja, operativne razine u Osijeku i Vinkovcima
i strategijske u Zagrebu. Oficirski kadar bivše JNA primljen
u vojsku koja je nastajala pokazao se nesposobnim shvatiti
značajke hrvatske oružane sile u nastajanju. Od sredine rujna
stavljat će, prvo Zagreb Osijeku, a potom Osijek Vinkovcima i
Vukovaru, zahtjeve koji su bili nekoliko godina ispred vremena.
Hrvatska oružana sila u nastajanju predstavljala je mješavinu
Narodne zaštite, milicije, Teritorijalne obrane i JNA, najbliže
marksističkom poimanju naoružanog naroda. Slabo naoružane,
a kasnije nedorasle ratnoj tehnici koja je dijelom stigla iz
unutrašnjosti zemlje, hrvatske snage su pokazale mnogo veću
sposobnost u obrani nego u napadima, što je od 1. listopada
bilo ključ za spas Vukovara. Te snage, uz sve želje, nisu bile
kvalitativno i kvantitativno sposobne probiti se kroz područje
koje su nadzirali dijelovi najmanje četiriju mehaniziranih i dviju
oklopnih brigada JNA. Već činjenica da Hrvatska vojska i nije
znala da pred sobom ima toliku tehničku silu baca jasnu sliku
zašto je Vukovar morao umrijeti da bi Hrvatska živjela.
KRATICE
AG-1 - artiljerijska (topnička) grupa 1
CO - Centar za obavještavanje
GS HV - Glavni stožer Hrvatske vojske
GŠ OS SFRJ - Generalštab Oružanih snaga Socijalističke
Federativne
Republike Jugoslavije
HIC - Hrvatski informativni centar
inžb - inženjerijski bataljun
JNA - Jugoslavenska narodna armija
mpoabr - mješovita protuoklopna topnička brigada (mješovita
protuoklopna
artiljerijska brigada)
NG - Narodna garda
OG - Operativna grupa
290
Bitka za Vukovar 1991.
OGV - Operativna grupa „Vukovar“
okbr - oklopna brigada
OZ - Operativna zona
pgmd - proleterska gardijska mehanizirana divizija
PU - Policijska uprava
PVO - Protuzračna obrana (Protivvazdušna odbrana)
RCO - Republički centar za obavještavanje
RRF - Riječna ratna flotila
RV i PVO - Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana (Ratno
vazduhoplovstvo
i protivvazdušna odbrana)
SAO - Srpska autonomna oblast
SFRJ - Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
SSNO - Savezni sekretarijat za narodnu odbranu
SUP - Sekretarijat unutarnjih poslova
TO - Teritorijalna obrana
ZOGVVŽ - Zapovjedništvo Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i Županja
ZOSISiB- Zapovjedništvo obrambenih snaga istočne Slavonije
i Baranje
ZOZ - Zapovjedništvo Operativne zone
ZZNG RH - Zapovjedništvo Zbora narodne garde Republike
Hrvatske
291
Davor Marijan
Raspored snaga u jutro 1. listopada 1991.
(bez snaga pobunjenih Srba po lokalnim selima)
SUMMARY
Davor Marijan
THE BATTLE OF VUKOVAR, 1991
This paper concerns the fighting around Vukovar in 1991. The focus
is on the events around the city, that is on the endeavours of the Croatian forces to defend a city located on the very border between Croatia
and Serbia and from 1st of October to the fall of Vukovar the unavailing
attempts to relieve it. The approach of the paper was determined by the
quantity of original material available; for the units and establishments
in the general area of the city, this is relatively copious, unlike that for
the actual defence of the city of Vukovar. It is similar with the material
of the assailants that is unavailable, and the account is principally of the
military actions of the armed forces of the Republic of Croatia. The Ba-
292
Bitka za Vukovar 1991.
ttle of Vukovar was the most important military event not only of 1991,
but in the whole of the Homeland War. In spite of the fall of the city, its
defence had a direct effect on the course of the war and the overall outcome of it in 1991. In the period from May to the end of August 1991,
the JNA, with the backing of the insurgent Serb population, gradually
built up a circular base for the future attack upon the city. In the procedure, the lines of military doctrine laid down or signed in the mid-eighties can be discerned. In the military strategy of the armed forces of the
SFRY the defence of the city had a strategic importance and was closely
related to its operational situation in the immediate and broader area. In
its approach to Vukovar, the JNA obviously set out from this stance. The
vulnerable position of the city at the very border between the republics,
the large percentage of ethnic Serbs in the city and in the surrounding
countryside and the JNA garrison in the town theoretically reduced the
chances of successfully defending Vukovar to a very low level. In May
this level was additionally reduced by the deployment of small armoured and mechanised groups in the immediate and wider areas of the
town. At the beginning of July, three mechanised brigades were brought
into the general area of the city, suggesting a rapid solution of the Vukovar problem in favour of the Serbian side. From the end of September
these forces grew into a strength equivalent to two mechanised corps,
which in an attacking JNA operation should bring about a solution favourable to Serbia.
Attacks on the town began on 25 August and went on with great
vigour until 1 October, when Vukovar was cut off from Vinkovci. From
then on the fate of the town was in the hands of the two JNA operational
groups whose assignment was to take it, while a reinforced mechanised
division foiled any attempt to lift the siege from the direction of Vinkovci. In this period the balance of forces was in the average range of about
30,000 men, 1,600 armoured combat vehicles and about 1,300 items
of artillery of various calibres on the side of the JNA, and about 1,800
combatants in Vukovar and about 5,000 in the area of Vinkovci, with
about 20 armoured vehicles and the same number of pieces of ordnance.
Notwithstanding its superiority, it took the JNA a month and a half to
take the town. After the fall of Vukovar, these forces were not capable
of pressing home the attack in line with the plans of the Staff of the Supreme Command of the armed forces of the SFRY.
293
Dražen Živić
HRVATSKI DOMOVINSKI RAT U ZRCALU
DEMOGRAFIJE
UVOD U TEMU
Demografski kontekst Hrvatskoga domovinskog rata bitan
je, a u mnogim aspektima i ključan, za cjelovitu i sveobuhvatnu analizu i ocjenu uzroka, karaktera i napose posljedica
srbijanske oružane agresije na Republiku Hrvatsku početkom i
tijekom 1990-ih godina.508 Dakako, povijesno-politički i vojnopolitički okvir rata protiv Hrvatske važni su za razumijevanje
općeg konteksta agresije, kako u unutarnje-političkom, tako i u
vanjsko-političkom smislu. Ali tek s cjelovitim promišljanjem
demografskih silnica agresije i rata možemo vrednovati ukupnost ratnih posljedica.509 Jer, gubitci života u ratu, prisilne ratne
migracije (napose one uzrokovane etničkim čišćenjem), kao i
drugi oblici ljudskih ratnih stradanja (ranjavanja, zlostavljanja,
silovanja, utamničenja i slično), rezultiraju složenim i brojnim,
kratkoročnim i dugoročnim demografskim posljedicama, koje na
izravan ili manje izravan način determiniraju budući populacijski, društveni i gospodarski razvoj. Tim više, jer se demografski
učinci rata, poglavito u kontekstu izravnih ratnih gubitaka ili
ratnoga mortaliteta, teško mogu čak i ublažiti u poratnom razdoblju. Također, veličina (broj) i struktura ukupnih demografskih
ratnih gubitaka, kao i njihova prostorna i vremenska dimenzija
508
Dražen ŽIVIĆ, Izravni demografski gubitci (ratne žrtve) Hrvatske
(1990.- 1998.) uzrokovani velikosrpskom agresijom i neke njihove posljedice,
Društvena istraživanja, God. 10. (2001.), Br. 3 (53), 451-484.
509
Iz recentne je literature, kako hrvatske tako i srpske provenijencije,
razvidno, „da je cjelokupna srbijanska politička strategija uvelike počivala na
demografskoj argumentaciji“ (Akrap, 2008., 139).
294
Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije
(selektivnost), mogu precizno upozoriti na najvažnije smjerove
agresije i ratnih aktivnosti, na njihov intenzitet, a u konačnici
i na njihov karakter (obrambeni, osloboditeljski, osvajački,
teroristički i slično).
Demografski ratni gubitci, poznato je iz relevantne demografske literature, uglavnom potiču krajnje nepovoljne procese
u kretanju (dinamici) i strukturama stanovništva. Ratni mortalitet, „depresirani“ natalitet, kao i migracije potaknute ratnim
okolnostima, naročito politikom etničkoga čišćenja, utječu na
pojavu općih i parcijalnih procesa depopulacije, što se osobito
odražava na pojavu ili produbljenje prirodne i ukupne depopulacije, odnosno, na ubrzanje procesa demografskog starenja,
kao i na pojačavanje prostorne populacijske polarizacije.
Konačni rezultati popisa stanovništva u Hrvatskoj iz 2001.
godine, prethodni rezultati iz popisa 2011., kao i podatci
hrvatske vitalne statistike od 1991. godine do danas (točnije
do 2010.), nedvojbeno upozoravaju na činjenicu da je recentna
demografska slika Hrvatske znatno, a u pojedinim aspektima
i radikalno promijenjena ili transformirana u odnosu na prethodna mirnodopska međupopisna razdoblja (1948. – 1991.).
Ne ulazeći dublje u tu problematiku, te apstrahirajući od poteškoća u međupopisnoj usporedbi zbog promijenjene popisne
metodologije, dovoljno je ukazati na podatak da je između
1991. i 2001. godine ukupan broj stanovnika Hrvatske smanjen
s 4.784.265 na 4.437.460 stanovnika ili za približno 350 tisuća
osoba, odnosno, za 7,2%. Prema prvim rezultatima popisa iz
2011. godine, ukupan broj stanovnika u Hrvatskoj je iznosio
4.290.612, što u odnosu na 2001. godinu predstavlja smanjenje
za novih, približno 150 tisuća stanovnika ili za 3,3%, a u odnosu
na 1991. godinu smanjenje za ukupno 493 tisuće stanovnika,
odnosno, u relativnom smislu pad stanovništva za 10,5%. Drugim riječima, Hrvatska se već dva desetljeća nalazi, zapravo,
u procesu ukupne depopulacije (pada broja stanovnika) koji je
krajnji statistički izraz najnepovoljnijeg agregatnog i globalnog
295
Dražen Živić
procesa u kretanju broja stanovnika i koji upućuje na duboku i
složenu demografsku krizu u kojoj se Hrvatska nalazi.510
Uz ukupnu depopulaciju, Hrvatska je 1991. godine ušla u
još jedan kontinuirani parcijalni depopulacijski proces – prirodnu depopulaciju. Naime, te je godine po prvi puta nakon
Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj zabilježen veći broj umrlih
osoba (55.714) od živorođene djece (50.815). Taj se proces
nastavio sve do danas. Prema necjelovitim podatcima hrvatske
vitalne statistike511 ukupno je u Hrvatskoj od 1991. do 2010.
godine živorođeno 884.113 djece, umrlo je 1.039.388 osoba
(uključujući i naknadno uvrštene u državne matice umrlih), pa
je ostvareno ukupno prirodno smanjenje (gubitak) od 155.275
stanovnika.
Valja, doduše, istaknuti da dio uzročnika depopulacijskih
procesa u Hrvatskoj unatrag dva desetljeća, treba pripisati
naslijeđenim destabilizacijskim čimbenicima demografskog
razvoja iz prethodnih desetljeća, pa i stoljeća (demografski
gubitci u dva svjetska rata, brojna i kontinuirana emigracija,
denatalitetni koncept u reprodukciji /“bijela kuga“/, ekonomske krize, procesi modernizacije i dr.),512 ali je veći dio ipak
determiniran negativnim učincima rata, i to kako u domeni
demografskih gubitaka, tako i u domeni izrazito visokih materijalnih ratnih šteta (dovoljno je tek upozoriti da su izravne
materijalne ratne štete u Hrvatskoj procijenjene na približno
40 milijarda američkih dolara), koje su nepoticajno djelovale
510
Dražen ŽIVIĆ, Demografske prilike u Hrvatskoj početkom 1990-ih
godina, Časopis za suvremenu povijest, God. 40 (2008.), Br. 1, 219-236.
511 Naime, za ratne godine i godine okupacije (1991. – 1995/1997.)
hrvatska vitalna statistika ne raspolaže s podatcima o rađanjima i umiranjima
stanovništva na tada okupiranom području Hrvatske. Dostupna su samo vitalna
događanja prognaničke populacije koja je nakon protjerivanja privremeno bila
smještena na neokupiranom području, a iskazani su prema naselju prijeratnog
prebivališta.
512
Izbor iz demografske literature koja se bavi problematikom determinantni (demografskih i ne-demografskih) kretanja i razvoja stanovništva Hrvatske
vidjeti u: Radelić, Marijan, Barić, Bing, Živić (2006.) i Živić (2008.).
296
Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije
na gospodarski razvoj i poslijeratnu obnovu, a time snažno
utjecale na pojavu i produbljenje socijalne krize.
OSNOVNI METODOLOŠKI PROBLEMI
Zbog nemogućnosti da u ovom sažetom prikazu veličine i
strukture demografskih gubitaka u Hrvatskom domovinskom
ratu detaljnije analiziramo i pojasnimo sve metodološke i istraživačke poteškoće i probleme, ukratko ćemo samo naznačiti
osnovna terminološka polazišta i znanstvene metode te ukratko
se kritički osvrnuti na izvore iz kojih crpimo statistički i drugi
„materijal“ neophodan za analizu navedene problematike.
Prvo, u terminološkom smislu, pod ukupnim demografskim
ratnim gubitcima podrazumijeva se razlika između očekivanog
(projiciranog) broja stanovnika na određenom području pod
pretpostavkom da rata nije bilo i stvarnog broja stanovnika na
tom području prema prvom poslijeratnom popisu stanovništva.
Pritom je jasna zakonitost – što je očekivani ili projicirani broj
stanovnika veći, to su veći i ukupni demografski ratni gubitci,
dakako, i vice versa. Iz izloženog je razvidno da se veličina (broj)
ukupnih demografskih ratnih gubitaka može jedino matematički
izračunati (procijeniti). U strukturi ukupnih demografskih ratnih
gubitaka, prema relevantnoj demografskoj literaturi, razlikujemo stvarne i čiste demografske gubitke. Stvarni ili neposredni
demografski gubitci obuhvaćaju dvije osnovne kategorije:
izravne demografske/ljudske gubitke ili ratni mortalitet
(poginuli, ubijeni, umrli zbog posljedica rata vojnici i civili,
nasilno odvedeni i nestali) i migracijske demografske gubitke
(gubitci nastali prisilnim iseljavanjem zbog ratnih okolnosti i/
ili politike etničkoga čišćenja). Čisti ili posredni demografski
gubitci odnose se na gubitke nataliteta i prirodnoga prirasta zbog
rata, odnosno, na činjenicu da se u ratnim uvjetima rađa manje
djece („depresirani“ natalitet) nego što bi se rodilo da rata nije
bilo. Zbog toga je manji i ukupan prirodni prirast stanovništva.
297
Dražen Živić
Doduše, njegovom padu pridonosi i porast smrtnosti stanovništva, naročito visina ratnog mortaliteta.
Drugo, u znanstvenim istraživanjima neposrednih i posrednih demografskih ratnih gubitaka primijenjuju se dvije osnovne
metode: metoda osobne identifikacije i demografska metoda.
Metoda osobne identifikacije svoju najširu i najčešću primjenu
ima u historiografskim istraživanjima ratnih gubitaka i njome se
uglavnom ustanovljavaju izravni i migracijski ratni gubitci. Stoga
su za njezinu primjenu neophodni vjerodostojni i što potpuniji
statistički ili arhivski izvori, kao što su, primjerice, popisi žrtava
rata ili neke druge baze podataka na temelju kojih je moguće
poimenično ustanoviti broj i (različite) strukture izravnih i/ili
migracijskih demografskih gubitaka, okolnosti stradanja, mjesto i vrijeme stradanja, uzroci stradanja i slično. Demografska
metoda, nasuprot, obuhvaća matematičko/statističko izračunavanje ili procjenu demografskih ratnih gubitaka, napose čistih i
ukupnih. Za primjenu demografske metode nužno je raspolagati
s pouzdanim rezultatima prijeratnih i poslijeratnih popisa stanovništva i vitalne statistike, ali se u verifikaciji izračuna koriste
i rezultati dobiveni primjenom metode osobne identifikacije.
Dakako, primjena matematičke metode u izračunima demografskih ratnih gubitaka najčešća je u demografskoj znanosti.
Treće, preduvjet svih znanstvenih istraživanja ukupnih i
parcijalnih demografskih ratnih gubitaka su dostupni i pouzdani statistički, arhivski i drugi izvori. Jedino se na temelju
kvalitetnih i objektivnih izvora podataka mogu raditi bilance
demografskih gubitaka, utvrditi njihova prostorna i vremenska
dimenzija (selektivnost) te vršiti procjena složenih demografskih, društvenih, gospodarskih i drugih posljedica ljudskih
stradanja u ratu. Na temelju uvida u dosadašnja istraživanja
demografskih gubitaka u Hrvatskom domovinskom ratu nameću
se tri ključna problema: problem nedostupnosti pojedinih izvora
(primjerice, arhivsko gradivo JNA), problem vjerodostojnosti
javno objavljenih ili dostupnih podataka (primjerice, UNHCR,
„Veritas“), problem necjelovitosti i metodološke neujednačeno-
298
Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije
sti u prikupljanju, obradi i objavljivanju podataka (primjerice,
ministarstva i druge institucije Republike Hrvatske). Stoga je
vrlo teško i uglavnom nemoguće uspostaviti potpuno usporedivu
i/ili ujednačenu vremensku, prostornu i sadržajnu razinu/seriju
podataka i izračuna.
Na kraju treba naglasiti da svako istraživanje demografskih
ratnih gubitaka, neovisno o znanstvenoj disciplini (historiografija, demografija, antropologija, sociologija, psihologija,
viktimologija i slično), mora počivati na znanstvenoj motivaciji,
na interdisciplinarnosti i multidisciplinarnosti istraživanja, na
primjeni objektivnih znanstvenih kriterija te na korištenju relevantne znanstvene metodologije.513
KLASIFIKACIJA I KVANTIFIKACIJA
DEMOGRAFSKIH RATNIH GUBITAKA
Prije nego na temelju novijih podataka i dosadašnjih spoznaja
o veličini i strukturi ratnih gubitaka Hrvatske tijekom 1990-ih
godina, pokušamo barem na aproksimativnoj razini „bilancirati“
ukupne demografske gubitke, valja istaknuti da je neposrednim
ratnim djelovanjima bilo zahvaćeno tek nešto manje od 27 tisuća
četvornih kilometara ili približno 48% hrvatskoga državnog
teritorija, na kojemu je prema posljednjem prijeratnom popisu
stanovništva iz 1991. godine (kritični trenutak popisa 31. ožujak)
živjelo 1,5 milijuna stanovnika (trećina stanovništva Hrvatske),
od kojih su Hrvati činili 62%, a Srbi 28% ukupnog stanovništva.
Od ukupno 102 bivše općine, potpuno ili djelomično bilo je okupirano njih 34 ili trećina.514 Početkom 1992. godine okupirano
je bilo nešto više od tisuću hrvatskih naselja (1.074), koja su
Dražen ŽIVIĆ, Neka terminološka i metodološka pitanja u istraživanjima demografskih ratnih gubitaka u Hrvatskom domovinskom ratu, Vukovarski zbornik, God. 5 (2010.), 117-134.
514
Dražen ŽIVIĆ, Prisilne migracije i etničke promjene u Hrvatskoj između
1991. i 2001., Časopis za suvremenu povijest, God. 36 (2004.), Br. 2, 639-661.
513
299
Dražen Živić
se prostirala na oko 15 tisuća četvornih kilometara, a u njima
je neposredno prije rata živjelo približno pola milijuna ljudi
– znatno više od trećine stanovništva u tim naseljima imali su
Hrvati, a tek nešto više od polovice Srbi.515 .
S obzirom na dostupnost i pouzdanost izvora, u strukturi
izravnih demografskih gubitaka Hrvatske razlikujemo sljedeće
osnovne kategorije: ratni mortalitet hrvatskih branitelja, ratni
mortalitet civilnog stanovništva, ratni mortalitet stanovništva
(vojnici i civili) na okupiranim područjima Hrvatske (RSK)
i kategoriju nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih osoba.
Podatci koji se odnose na potonje kategorije gubitaka pripadaju
izvorima različite provenijencije, pouzdanosti, cjelovitosti i
vremenske određenosti. Stoga je nemoguće u potpunosti utvrditi
broj i strukturu izravnih demografskih gubitaka, pa prezentirane
podatke treba koristiti i tumačiti s određenim oprezom, odnosno,
kao okvirnu, a ne konačnu bilancu ratnoga mortaliteta u Hrvatskom domovinskom ratu.
(a) Ratni mortalitet hrvatskih branitelja
Prema podatcima Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti (stanje iz 2010. godine), u Hrvatskom
domovinskom ratu poginule su ukupno 7.902 osobe (7.780 ili
98,5% su muškarci i 122 ili 1,5% su žene) kojima je temeljem
pozitivnih zakonskih propisa priznat status hrvatskoga branitelja. S obzirom na okolnosti ili vrstu stradanja, 66,4% hrvatskih
branitelja su poginuli u akciji, 1,3% je proglašeno mrtvim, 7,0%
je umrlo zbog posljedica bolesti, 4,9% je umrlo zbog posljedica
ranjavanja, 10,6% je poginulo nesretnim slučajem, 5,4% je poginulo u prometnoj nezgodi te 4,4% je ubijeno u zatočeništvu.
S obzirom na županiju prijeratnog prebivališta (grafikon
1), struktura poginulih hrvatskih branitelja je sljedeća: 17,6%
515
Stjepan ŠTERC, Nenad POKOS, Demografski uzroci i posljedice rata
protiv Hrvatske, Društvena istraživanja, God. 2 (1993.), Br. 2-3, 305-333.
300
Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije
branitelja je iz Vukovarsko-srijemske županije, 11,1% iz
Osječko-baranjske, 10,7% iz Grada Zagreba, 7,1% iz Brodskoposavske, 7,1% iz Sisačko-moslavačke, 6,7% iz Karlovačke
te 6,5% iz Splitsko-dalmatinske županije. Preostalih 33,2%
poginulih branitelja prijeratno prebivalište je imalo u drugim
županijama (uključujući i kategorije: nepoznato i druga država).
Jasno je iz navedenih podataka da su Vukovarsko-srijemska
i Osječko-baranjska županija imale najveći ratni mortalitet
hrvatskih branitelja s ukupno 2.268 poginulih, odnosno, s 28,7%
udjela u ukupnom broju poginulih branitelja (tek usporedbe radi,
navedene su županije 1991. godine činile samo 12,5% ukupnog
stalnog stanovništva Hrvatske). Navedeno ukazuje na određenu
prostornu selektivnost ratnog mortaliteta hrvatskih branitelja,
koja je s obzirom na smjerove i intenzitet ratnih operacija, naročito 1991. godine, i očekivana (Vukovarska bitka).
Grafikon 1.
Poginuli hrvatski branitelji prema županiji prijeratnog
prebivališta
(Izvor: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske
solidarnosti; stanje, 2010.)
1516
Ostale županije i nepoznato
245
Ličko-senjska
273
Županija
Bjelovarsko-bilogorska
Zadarska
296
Zagrebačka
296
512
Splitsko-dalmatinska
526
Karlovačka
Brodsko-posavska
563
Sisačko-moslavačka
558
849
Grad Zagreb
879
Osječko-baranjska
1389
Vukovarsko-srijemska
0
200
400
600
800
1000
1200
1400
1600
Broj osoba
301
Dražen Živić
Pridružimo li brojci od 7.902 poginula branitelja i 525 branitelja koji su se 2010. godine još uvijek vodili na popisu nasilno
odvedenih, zatočenih i nestalih osoba, dolazimo do ukupnog
ratnog mortaliteta hrvatskih branitelja od 8.427 osoba.
(b) Ratni mortalitet civilnog stanovništva
Prema službenim podatcima Odjela za informiranje Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, a prikupljenih na temelju
evidencija hrvatskih zdravstvenih ustanova, na neokupiranim
je područjima Hrvatske, za razdoblje: kolovoz 1990. – ožujak
1999. godine, poginulo ili ubijeno ukupno 4.137 civila. Regionalna distribucija poginulih je bila sljedeća: Banovina 167 poginulih, Baranja 18, Dubrovnik i južna Dalmacija 125, Hrvatsko
primorje 6, Hrvatsko zagorje i Međimurje 9, istočna Slavonija
2.587, Istra 1, Kordun 157, Lika 106, Podravina i Moslavina 150,
splitsko područje 47, šibensko područje 99, zadarsko područje
236, Zagreb 59, zapadna Slavonija 274, te nepoznata regija
96 poginulih ili ubijenih civila. U strukturi naprijed navedenih
poginulih ili ubijenih civila najveći broj (3.821 osoba ili 92,4%)
se odnosi na odraslo civilno stanovništvo, no evidentirana su i
273 poginula djeteta (6,6%).516
Međutim, na naprijed navedeni broj poginulih prema evidenciji hrvatskih zdravstvenih ustanova treba dodati i 347 ubijenih
civila u UNPA-sektorima, koji su prema iskazima svjedoka
smrtno stradali u razdoblju od travnja 1992. do rujna 1993. godine.517 Za sada nema podataka jesu li te žrtve, prema arhivskom
gradivu Republike Srpske Krajine, upisane u ratni mortalitet
stanovništva na okupiranom području Hrvatske, pa ćemo ih,
516
Dražen ŽIVIĆ, Izravni demografski gubitci (ratne žrtve) Hrvatske
(1990.- 1998.) uzrokovani velikosrpskom agresijom i neke njihove posljedice,
Društvena istraživanja, God. 10. (2001.), Br. 3 (53), 451-484.
517
Isto.
302
Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije
svjesni pritom mogućnosti „dupliranja“ civilnih žrtava, uvrstiti
u kategoriju ratnog mortaliteta civilnog stanovništva.
Osim toga, na naprijed navedeni broj poginulih prema evidenciji hrvatskih zdravstvenih ustanova treba pridodati i identificirane civilne žrtve ekshumirane iz masovnih i pojedinačnih
grobnica. Njih je, prema podatcima Ureda za zatočene i nestale, u
strukturi identificiranih 61%, odnosno, 1.873 žrtve.518 Navedena
brojka ne uključuje civilne žrtve ekshumirane i identificirane
iz masovnih i pojedinačnih grobnica nastalih u 1995. godini,
tijekom i nakon vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja.
Stoga, ukupnu brojku od 6.357 poginulih ili ubijenih civila
treba interpretirati kao okvirnu ili donju granicu ratnog mortaliteta civilnog stanovništva Hrvatske tijekom srbijanske oružane
agresije.
(c) Ratni mortalitet stanovništva (vojnici i civili) na okupiranim
područjima Hrvatske (RSK)
U istraživanjima demografskih gubitaka u Hrvatskom domovinskom ratu koja su provedena proteklih godina najmanje su
pouzdani i poznati podatci o ratnom mortalitetu stanovništva
na tada okupiranim područjima Hrvatske, kako gubitci srpskih
vojnika tako i civilnog stanovništva. Nedostatak vjerodostojnih
i objektivnih izvora uglavnom je otežavao znanstveni pristup
toj problematici, ali je otvarao prostor za brojne spekulacije i
manipulacije demografskim gubitcima.
Medijski jedan od najeksponiranijih izvora koji je davao
određene podatke o demografskim gubitcima Srba na području
Hrvatske, napose na području Republike Srpske Krajine, jest
organizacija „Veritas“ koju predvodi kontroverzni Savo Štrbac.
518
Ivan GRUJIĆ, Višnja BILIĆ, Zatočeni, nestali i masovne grobnice: žrtve
i dokazi zločina, D. Živić i I. Žebec (ur.), Demografski kontekst i sociokulturne
posljedice Hrvatskoga domovinskog rata, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,
Zagreb – Vukovar, 2009, 29-43.
303
Dražen Živić
Za potrebe jednog drugog istraživanja izvršili smo prije nekoliko
godina analitičku obradu podataka „Veritasa“ i pritom ustanovili
brojne manjkavosti i krive navode, podatke upitne kakvoće i
znanstvene uporabljivosti. Jedan od najvećih nedostatak te evidencije, uz ostale manjkavosti, jest izostanak podatka o prijeratnom prebivalištu smrtno stradale ili nestale osobe, jer je jedino
na temelju te informacije moguće odrediti pripadaju li ti gubitci
izravnim i ukupnim demografskim gubitcima Hrvatske ili ne.519
Ipak, kao svojevrsnu ilustraciju statističkog materijala koje
javnosti daje „Veritas“ navodimo njihove kumulativne podatke,
s napomenom da je riječ o stanju iz 1999. godine i da je podatke
potrebno koristiti i tumačiti s krajnjim oprezom. Dakle, prema
„Veritasovoj“ bazi podataka poginulo je ili nestalo na području
Hrvatske, uključujući i Republiku Srpsku Krajinu ukupno 6.059
osoba, uglavnom Srba, od kojih je 1.813 ili 29,9% civila, 3.805
ili 62,8% vojnika Srpske vojske Krajine, 140 ili 2,3% krajinskih
milicajaca te 301 osoba ili 5,0% s nepoznatim statusom.
Za razliku od „Veritasove“ evidencije, u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu
nalazi se relativno bogato arhivsko gradivo Republike Srpske
Krajine koje je „zarobljeno“ tijekom vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja. U tom se gradivu nalazi statistička i druga
dokumentacija koja je poslužila za stvaranje baze podataka o
poginulim i umrlim osobama na bivšem okupiranom području
Hrvatske. Do 1. studenog 2011. godine zaključeno je upisivanje
u bazu podataka i poznate su brojke, ali ih i dalje treba koristiti
s oprezom, odnosno, tretirati ih i tumačiti kao nepotpune, jer
će jedino daljnja istraživanja i otvaranje do danas nedostupnih
arhivskih izvora pridonijeti ustanovljenju, ako ne konačne, onda
barem najbliže moguće brojke o izravnim demografskim gubitcima na bivšem okupiranom području Hrvatske.
519
Dražen ŽIVIĆ, Nenad POKOS, Demografski gubitci tijekom domovinskog rata kao odrednica depopulacije Hrvatske (1991. – 2001., Društvena istraživanja, God. 13 (2004.), Br. 4-5 (72-73), 727-750.
304
Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije
Dakle, u bazu podataka Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata upisano je 5.099 poginulih
osoba i 1.128 osoba koje su umrle prirodnom smrću, ukupno
6.227 osoba (5.288 muškaraca i 939 žena). Struktura ukupnog
broja upisanih osoba u evidenciju (6.227) jest sljedeća: 5.651
osoba ili 90,7% su Srbi, 384 osobe ili 6,2% su Hrvati, 60 osoba
ili 1,0% su Muslimani-Bošnjaci, 14 osoba ili 0,2% su Mađari…
(grafikon 2).
Grafikon 2.
Poginuli i umrli prirodnom smrću na teritoriju RSK-e
prema arhivskom gradivu RSK-e u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata
(stanje baze podataka, studeni 2011.)
7000
6227
6000
5651
5000
4000
3000
2000
1000
384
0
Srbi
Hrvati
60
132
Muslimani-Bošnjaci
Ostali
Ukupno
U strukturi ratnoga mortaliteta, 3.464 ili 67,9% je poginulih
osoba, 134 ili 2,6% su nestale osobe, 750 osoba ili 14,7% je
ubijeno u međusobnim obračunima, 385 osoba ili 7,6% je
izvršilo samoubojstvo, kod 288 osoba ili 5,6% je smrt nastupila
kao posljedica ranjavanja, 12 osoba ili 0,2% je ubijeno u zato-
305
Dražen Živić
čeništvu, dok se za 66 osoba ili 1,3% ne raspolaže detaljnijim
podatcima.
Od ukupnog broja osoba unesenih u bazu podataka (6.227),
3.792 ili 60,9% su pripadnici bivše JNA i srpskih paravojnih formaciji (Srpska vojska Krajine, Milicija Krajine…), 1.965 osoba
ili 31,6% su civili, a za 470 osoba (7,5%) nije poznat status.
Konačno, prema području, regiji i državi prijeratnog prebivališta (grafikon 3) struktura poginulih i umrlih prirodnom
smrću na teritoriju Republike Srpske Krajine bila je sljedeća:
sjeverna Dalmacija – 1.026 poginulih/umrlih osoba, Lika – 687,
Kordun – 782, Banovina – 934, zapadna Slavonija – 571, istočna
Slavonija, Baranja i zapadni Srijem – 525; ukupno RH – 4.525
osoba. U bazu podataka uneseno je još 135 osoba s prijeratnim
prebivalištem na području Republike Srbije, 101 osoba iz Bosne
i Hercegovine, po 9 osoba iz Crne Gore i Makedonije, dok za
preostale osobe (1.448) podatak o prijeratnom prebivalištu nije
poznat.
Grafikon 3.
Struktura (u %) poginulih i umrlih prirodnom smrću na
teritoriju RSK-e po regiji/državi prijeratnog prebivališta
Nepoznato
23%
Srbija, BiH, Crna Gora,
Makedonija
4%
Sjeverna Dalmacija
17%
Lika
11%
Istočna Slavonija, Baranja i
zapadni Srijem
8%
Zapadna Slavonija
9%
306
Kordun i Banovina
28%
Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije
(d) Nasilno odvedene, zatočene i nestale osobe
Uz poginule, ubijene i umrle uslijed posljedica rata, posebna
kategorija stvarnih demografskih gubitaka Hrvatske su i nasilno
odvedene, zatočene i nestale osobe. Procjenjuje se da je tijekom
Hrvatskoga domovinskog rata postupak traženja pokrenut za 18
tisuća osoba, od kojih je iz 64 registrirana logora u Srbiji, Bosni
i Hercegovini, Crnoj Gori i na bivšim okupiranim područjima
Hrvatske, oslobođeno ili razmijenjeno 7.666 hrvatskih branitelja
i civila.520
Prema podatcima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva
obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti (stanje evidencije podataka 1. listopada 2010.), iz 143 masovne i više od
1.200 pojedinačnih grobnica ekshumirano je ukupno 4.589 tijela
žrtava rata, od kojih su 3.780 ili 82,4% posmrtni ostatci hrvatskih branitelja i civila, a 809 ili 17,6% posmrtni ostatci osoba
poginulih u vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja. Od
navedenog broja ukupno ekshumiranih osoba identificirana su
tijela 3.678 žrtava rata (80,1%).
Prema službenoj evidenciji Uprave za zatočene i nestale (stanje evidencije podataka 1. listopada 2010.), na popisu nasilno
odvedenih, zatočenih i nestalih, nalazilo se još ukupno 1.859
osoba, od kojih su 1.024 osobe ili 55,1% nasilno odvedene u
razdoblju 1991. – 1995. godine, a za 835 osoba ili 44,9% sudbina
se ne zna od 1995. godine.521
Iz prezentiranih je podataka razvidno da je od ukupnog
broja ekshumiranih osoba još uvijek neidentificirano njih 911
ili 19,9%. Pretpostavimo li da se svi neidentificirani posmrtni
Ivan GRUJIĆ, Višnja BILIĆ, Zatočeni, nestali i masovne grobnice: žrtve
i dokazi zločina, D. Živić i I. Žebec (ur.), Demografski kontekst i sociokulturne
posljedice Hrvatskoga domovinskog rata, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,
Zagreb – Vukovar, 2009, 29-43.
521
Za sve navedene podatke izvor je http://www.mombs.hr/ministarstvo/
uprava-za-zatocene-i-nestale.aspx (pristup je ostvaren 12. prosinca 2011.
godine).
520
307
Dražen Živić
ostatci nalaze na popisu nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih
osoba (što može, a i ne mora biti vjerojatno), dolazimo do aproksimativnog podatka o 948 nestalih i neekshumiranih osoba, od
kojih su 433 hrvatska branitelja i civila te 515 osoba nestalih u
vrijeme Bljeska i Oluje.522 Upitnost naprijed navedenog potvrđuje i već izneseni podatak Ministarstva obitelji, branitelja i
međugeneracijske solidarnosti iz 2010. godine, prema kojemu
se u njegovoj evidenciji, uz 7.902 poginula, ubijena i umrla
branitelja, nalazi i 525 nestalih hrvatskih branitelja, najviše iz
Vukovarsko-srijemske županije (294 ili 56,0% svih nestalih
branitelja).
(e) Prisilne (ratne) migracije – veličina i struktura
Srbijanska oružana agresija na Republiku Hrvatsku, uz prethodno navedene demografske gubitke u domeni ratnoga mortaliteta, potaknuli su i brojne prisilne migracije stanovništva koje su
produbile demografske gubitke i izazvale složene i dalekosežne
posljedice ne samo u kontekstu demografskog nego i u kontekstu
sadašnjeg i budućeg društveno-gospodarskog razvoja zemlje. S
obzirom da je najveći dio prisilnih migracija bio i etnički usmjeren, one su determinirale i etničku strukturu stanovništva Hrvatske, uzrokujući promjenu broja, udjela u ukupnom stanovništvu i
prostornog razmještaja pojedinih etničkih skupina.
U tipologiji prisilnih ratnih migracija, a s obzirom na dostupnost i cjelovitost statističke dokumentacije i izvora, u Hrvatskoj
se mogu izdvojiti sljedeće osnovne kategorije migranata: prognanici u Hrvatskoj („unutarnje“ izbjeglice), izbjeglice iz Hrvatske u inozemstvu (Mađarska, Njemačka, Austrija, Slovenija...),
izbjegli Srbi iz Hrvatske (s privremenim izbjegličkim ili trajnim
useljeničkim statusom u Srbiji, Bosni i Hercegovini ili trećim
522
Problematika nestalih osoba duboko je humanitarno pitanje, ali treba biti
svjestan i činjenice da se, vjerojatno, za dio nestalih osoba sudbina i posmrtni
ostatci nikada neće rasvijetliti i pronaći.
308
Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije
zemljama) te raseljeni Srbi u Hrvatskoj.523 Kategorije prognanika
i raseljenih Srba u Hrvatskoj, na razini ukupnog stanovništva, ne
predstavljaju demografski gubitak jer ti prisilni migranti, iako su
napustili svoje domove, nisu napustili i Hrvatsku. Njihovu važnost u kontekstu demografskih posljedica rata vrednujemo kroz
promjene u prostornom razmještaju stanovništva i pojačavanju
debalansa u prostornoj populacijskoj polarizaciji. Međutim, broj
i struktura prognaničke populacije ukazuje na politiku etničkoga
čišćenja koja je bila jedno od najvažnijih sredstava u postizanju
ciljeva srbijanske oružane agresije na Hrvatsku.
Vrhunac prognaničke krize u brojčanom smislu dosegnut je
u prosincu 1991. godine kada je u Hrvatskoj iz svojih domova
prognano 550.000 osoba524 kojima valja pridodati i približno
150.000 osoba koje su protjerane iz svojih domova u Hrvatskoj,
a izbjeglički status su dobile u zapadnoeuropskim državama,
što znači da se 700.000 stanovnika Hrvatske (15% prijeratnog
stalnog stanovništva RH) do kraja 1991. godine našlo u prognaničkim kolonama, hotelima, barakama, preuređenim vojarnama,
privatnim domovima i prognaničkim centrima diljem neokupirane Hrvatske i Europe.525 S obzirom da je dio prognaničke
populacije bio iz neokupiranih naselja, ali iz onih naselja koja su
bila izložena svakodnevnim razaranjima i ljudskim stradanjima,
nakon potpisivanja Sarajevskog primirja 2. siječnja 1992. godine,
523
Navedenim kategorijama u smislu ocjene ukupnog ratom uzrokovanog
migracijskog kontingenta u Hrvatskoj treba priključiti i izbjeglice iz Bosne i
Hercegovine, Kosova, Srbije i Crne Gore u Hrvatskoj, ali njih u metodološkom
smislu ne smatramo demografskim ratnim gubitcima u Hrvatskom domovinskom ratu, pa nisu prikazani u ovom osvrtu na navedenu problematiku. Tek ilustracije radi navodimo podatak da je, prema hrvatskim službenim izvorima, u
Hrvatskoj u siječnju 1993. godine bilo registrirano više od 400 tisuća izbjeglica
iz tih zemalja, najviše, dakako, iz Bosne i Hercegovine (Živić, Pokos, 2002.).
524
U srpnju je u Hrvatskoj bilo registrirano 30.000 prognanika, u kolovozu 125.000, u rujnu 230.000 te u listopadu 400.000 prognanih osoba (Mesić,
1992.).
525
Navedeno prema: Izvješće Vlade Republike Hrvatske o dosadašnjem
tijeku povratka i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, Narodne
novine, 92/98. Detaljnije vidjeti u: Živić, Pokos (2002.).
309
Dražen Živić
približno 200.000 hrvatskih prognanika dobilo je prigodu vratiti
se postupno svojim domovima. Tu mogućnost prognanici iz
okupiranih dijelova Hrvatske (više od 200.000 osoba, pretežno
Hrvata) dobili su tek nakon što su njihova naselja oslobođena u
vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja 1995. godine,
odnosno, nakon što je okončan proces mirne reintegracije Hrvatskoga podunavlja u siječnju 1998. godine.
Grafikon 4.
Broj povratnika-bivših prognanika i prognanika u
statusu u Republici Hrvatskoj prema stanju iz kolovoza
2001. godine
250000
220703
Povratnici - bivši prognanici
Prognanici u statusu
200000
Ukupno
150000
100000
55532
O
PN
U
KU
ka
st
O
er
e
on
ro
va
čk
al
e
tv
an
s
ka
a
in
s
at
m
al
ko
-d
598
D
ub
Sp
lit
s
va
rs
ko
-s
r ij
em
sk
ka
ka
ka
nj
s
ni
ns
ok
Ši
be
ns
k
Vu
ko
-p
ko
6278
5526
ar
a
os
a
vs
ka
ka
ns
ka
Br
od
s
eš
k
os
la
vo
en
js
čk
os
va
lo
Ka
r
Li
čk
Po
ž
Si
s
ač
k
o-
m
os
la
v
ač
k
a
a
0
20350
3707
ar
s
6955
4317
ko
-b
19717
36733
žu
pa
ni
je
28154
O
sj
eč
32836
Za
d
50000
Prema službenim hrvatskim izvorima, u kolovozu 2001.
godine bile su registrirane ukupno 220.703 prognane osobe, od
kojih se tada u statusu povratnika-bivših prognanika nalazilo
197.650 osoba (89,6%), a u statusu prognanika 23.053 osobe
(10,4%).526 S obzirom na županiju prijeratnog prebivališta, naj526
Navedeno prema: Statistika povratnika i preostalih zahtjeva za povratak. Ukupna statistika prema adresi povratka, Uprava za prognanike, povrat-
310
Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije
veći broj prognanika bio je registriran iz Vukovarsko-srijemske
(55.532), Osječko-baranjske (36.733), Sisačko-moslavačke
(32.836), Zadarske (28.154), Šibensko-kninske (20.350) i
Karlovačke županije (19.717). Samo dvije hrvatske županije
(Vukovarsko-srijemska i Osječko-baranjska) u ukupnom broju
prognanika sudjelovale su sa čak 41,8% (podsjećamo da su
te županije 1991. godine činile samo 12,5% stanovništva
Hrvatske). Premda je prognanička kriza uglavnom završena ne
možemo tvrditi da su se baš sve prognane osobe vratile svojim
domovima. Dio prognanika se integrirao u naseljima prijeratnog
prebivališta, što je u demografskom kontekstu za posljedicu
imalo prostorni prerazmještaj stanovništva kao i promjene
u demografskoj dinamici. Naime, upravo su ratom izravno
zahvaćene hrvatske županije527 imale i najvišu poslijeratnu stopu
ukupne depopulacije (pada broja stanovnika).528
Neposredno prije Hrvatskoga domovinskog rata, u Republici
Hrvatskoj je prema kriteriju ukupnog stalnog stanovništva živjelo
581.663 stanovnika srpske etničke pripadnosti koji su činili
12,2% ukupnog stanovništva. Od toga broja, 211.065 stanovnika
ili 36,3% hrvatskih Srba je živjelo u petnaest tada potpuno okupiranih bivših općina Hrvatske (npr. Knin, Benkovac, Obrovac,
Donji Lapac, Vukovar, Gračac, /Titova/ Korenica…). Daljnjih
177.724 stanovnika ili 30,6% hrvatskih Srba je živjelo u, također,
nike i izbjeglice, Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo, Zagreb,
31. kolovoza 2001.
527
Od 21 hrvatske županije, uključujući i Grad Zagreb, ratnim djelovanjima
bilo je zahvaćeno njih 13, od kojih su dvije oslobođene do kraja 1991. godine
(Bjelovarsko-bilogorska i Virovitičko-podravska), dok su preostale oslobođene
ili reintegrirane do siječnja 1998. godine.
528
Tako je, primjerice, ukupan broj stanovnika Ličko-senjske županije
između 1991. i 2001. godine (apstrahiramo li problem neujednačene popisne
metodologije) smanjen za 37,0%, Sisačko-moslavačke za 26,2%, Karlovačke
za 23,2%, Zadarske za 24,6%, Osječko-baranjske za 10,0%, Šibensko-kninske
za 26,0% te Vukovarsko-srijemske županije za 11,4% (Radelić, Marijan, Barić,
Bing, Živić, 2006.). Osim toga, valja istaknuti da je ukupan broj stanovnika
bivših okupiranih naselja (stanje okupiranosti 3. siječanj 1992.) između 1991. i
2001. godine smanjen za čak 48,4% (Pokos, 2009.).
311
Dražen Živić
petnaest djelomično okupiranih bivših općina (npr. Karlovac,
Zadar, Šibenik, Sisak, Vinkovci, Gospić, Osijek…). Konačno,
30.591 osoba srpske etničke pripadnosti (5,3% hrvatskih Srba)
je živjelo u bivšim hrvatskim općinama koje su bile oslobođene
do kraja 1991. godine (npr. Daruvar, Grubišno Polje, Slatina…).
Zbirno, na ratom zahvaćenim područjima Hrvatske neposredno
prije rata živjelo je približno 420 tisuća Srba ili oko 72% njihova
ukupnoga broja u Hrvatskoj. Početkom 1992. godine na bivšim
okupiranim područjima (1.074 naselja) živjelo je 287.830 Srba
ili 49,5% svih Srba u Republici Hrvatskoj i većinu su imali u
708 od 1.074 tada okupirana naselja.529
Tabela 1.
Broj Srba u Hrvatskoj (popis 1991.) i registriranih Srba
– izbjeglica u Srbiji, prema podatcima UNHCR-a
(stanje 1996.)
Područja RH
Oslobođena
područja
Reintegrirana
područja
Ukupno
Ostala područja
SVEGA
Broj
Broj
stanovnika Broj Srba registriranih
1991.
1991.
izbjeglica
1996.
%
izbjeglica
u broju
Srba u
RH
1019272
301952
239335
79,3
402152
91612
21525
23,5
1421424
3362841
4784265
393564
188099
581663
260860
53829
314689
66,3
28,6
54,1
IZVOR: Popis stanovništva 1991., Narodnosni sastav stanovništva
Hrvatske po naseljima, Dokumentacija 881, RZSRH, Zagreb, 1992;
Census of Refugees and other war-affected persons in the Republic of
Yugoslavia, UNHCR, Belgrade, 1996.
529
Stjepan ŠTERC, Nenad POKOS, Demografski uzroci i posljedice rata
protiv Hrvatske, Društvena istraživanja, God. 2 (1993.), Br. 2-3, 305-333.
312
Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije
Veličina srpskog izbjegličkog i iseljeničkog kontingenta iz
Hrvatske bila je izvan evidencijskog dohvata hrvatskih institucija. Stoga se analiza toga migracijskog kontingenta može, u
nedostatku pouzdanijih izvora, temeljiti samo na evidencijama i
popisima UNHCR-a kao i (tadašnjih) srpsko-crnogorskih ureda
za izbjeglice. Ne ulazeći dublje u ovu problematiku, naročito u
kontekstu cjelovitosti i pouzdanosti naprijed navedenih izvora,
navodimo samo agregatne podatke iz popisa izbjeglica u SR
Jugoslaviji koji je obavljen 1996. godine. Prema tom izvoru
(tabela 1), u SR Jugoslaviji (uključujući i izbjeglice u Bosni
i Hercegovini) je bilo registrirano 314.689 osoba (uglavnom
Srbi) s prijeratnim prebivalištem u nekoj od bivših općina u
Republici Hrvatskoj. Usporedimo li tu brojku s prijeratnim brojem Srba u Hrvatskoj, dolazimo do aproksimativnog podatka o
54,1% hrvatskih Srba koji su do sredine 1996. godine napustili
Hrvatsku.
Jedno od važnijih karakteristika srpskog izbjegličkog kontingenta iz Hrvatske je vremenska dinamika, odnosno, kontinuiranost odlaska i napuštanja Hrvatske.530 Naime, iz rezultata popisa
stanovništva u Srbiji 2002. godine (grafikon 5), razvidno je da
je od ukupno 220.164 registrirane osobe s prijeratnim prebivalištem u Republici Hrvatskoj (uključujući i živorođenu djecu u
izbjeglištvu), Hrvatsku 1991. godine napustilo njih 35.194 ili
16,0%, 1992. godine 18.154 ili 8,2%, 1993. godine 9.164 ili
4,2%, a 1994. godine 5.937 ili 2,7%. Drugim riječima, do vojnoredarstvenih operacija Bljesak i Oluja 1995. godine Hrvatsku je
napustilo ukupno 68.449 osoba ili tek nešto manje od trećine
(31,1%) svih registriranih izbjeglih Srba u Srbiji 2002. godine.
Dakako, najveći broj Srba Hrvatsku je napustio 1995. godine
(117.531 ili 53,4% srpskog izbjegličkog kontingenta), dok je
u razdoblju od 1996. godine izbjeglički status u Srbiji dobilo
još dodatnih 31.849 osoba (14,5%) srpske etničke pripadnosti s
prijeratnim prebivalištem u Hrvatskoj.
530
Dražen ŽIVIĆ, Prisilne migracije i etničke promjene u Hrvatskoj između
1991. i 2001., Časopis za suvremenu povijest, God. 36 (2004.), Br. 2, 639-661.
313
Dražen Živić
Grafikon 5.
Broj Srba s prijeratnim prebivalištem u Hrvatskoj i s
izbjegličkim statusom u Srbiji prema rezultatima popisa
stanovništva u Srbiji 2002. godine
250000
220164
200000
150000
117531
100000
50000
35194
18154
31849
9164
5937
1993.
1994.
2335
0
1991.
1992.
1995.
1996. i
kasnije
nepoznato
UKUPNO
UMJESTO ZAKLJUČKA – GRUBA BILANCA
UKUPNIH DEMOGRAFSKIH RATNIH GUBITAKA
Na početku kao i na kraju svakog znanstvenog istraživanja i
promišljanja demografskih ratnih gubitaka Hrvatske valja voditi
računa da se zbog slabije dostupnosti ili upitne vjerodostojnosti
pojedinih statističkih izvora i/ili arhivskog gradiva i dokumenata, završna ili konačna „bilanca“ demografskih gubitaka
još uvijek ne može donijeti/izračunati. Međutim, i na temelju
do sada utvrđenih činjenica i prikupljenih podataka možemo s
prilično vjerodostojnosti i pouzdanosti naznačiti barem osnovni
ili grubi brojčani i strukturni okvir demografskih gubitaka
Hrvatske u ratu. Dakako, daljnja i dublja znanstvena istraživanja
314
Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije
će nas približiti njihovoj stvarnoj veličini, pa ćemo na taj način
biti u prilici do kraja procijeniti i sve negativne demografske,
društvene i gospodarske posljedice tih gubitaka.
U tabelama 2 i 3 donosimo grubu ili preciznije rečeno nepotpunu, odnosno, okvirnu bilancu izravnih i ukupnih demografskih
gubitaka Hrvatske u Hrvatskom domovinskom ratu. No, iako
nije riječ o konačnom brojčanom okviru demografskih gubitaka
i posljedica srbijanske oružane agresije na Hrvatsku, izneseni
podatci ipak upućuju na razmjere ljudskih stradanja i migracijskih gubitaka, koji dovode do utemeljenog zaključka da su ratne
posljedice u domeni demografije bile i još uvijek su važan destabilizacijski čimbenik uravnoteženog i pozitivnog populacijskog,
društvenog, gospodarskog i regionalnog razvoja i napretka
Republike Hrvatske. Ukupna depopulacija kao i parcijalni depopulacijski procesi u Hrvatskoj, premda imaju dublje i složenije
korijene, ipak su velikim dijelom determinirani ili produbljeni
upravo visokim ukupnim demografskim ratnim gubitcima, koji
su, jednostavnijim rječnikom rečeno, došli kao „sol na otvorenu
demografsku ranu“ Hrvatske i njezinoga stanovništva.
Tabela 2.
Okvirna bilanca izravnih demografskih gubitaka (ratnoga
mortaliteta) Hrvatske u Hrvatskom domovinskom ratu
Broj
%
Poginuli hrvatski branitelji
7902
37,2
Poginuli civili
6357
29,9
Poginuli vojnici i civili na RSK
5099
24,0
UKUPNO
19358
-
Ukupno nestali (listopad 2010.)
1895
8,9
SVEUKUPNO
21253
100
315
Dražen Živić
Ukratko, na temelju dostupnih izvora, izravne demografske
gubitke ili ratni mortalitet Hrvatske možemo procijeniti na
21.253 osobe. U jednom od prethodnih istraživanja čisti demografski gubitci ili gubitci nataliteta procijenjeni su na 9.577
nerođene djece, a koja bi se rodila da rata nije bilo.531 Prema
službenim izvorima Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine,
u tim je državama bilo registrirano nešto manje od 270 tisuća
izbjeglica iz Republike Hrvatske.532 Za razdoblje 1991. – 2001.
godine ukupan broj iseljenih iz Hrvatske procijenjen je na 190
tisuća osoba, od kojih se za 150 tisuća može pretpostaviti
da je razlog imigracije usko povezan uz ratno stanje i ratne
posljedice, pa ih možemo uključiti u ukupne demografske
ratne gubitke Hrvatske.
Naprijed navedeno znači da bi ukupni demografski gubitci
Hrvatske u Hrvatskom domovinskom ratu, ustanovljeni ili procijenjeni za razdoblje 1991. – 2001. godine iznosili približno
450 tisuća stanovnika, što je oko 9,4% ukupnog stanovništva
Hrvatske prema popisu iz 1991. godine. U strukturi ukupnih
demografskih ratnih gubitaka 4,7% se odnosi na ratni mortalitet,
2,1% na gubitke nataliteta te čak 93,9% na demografske gubitke
izazvane prisilnim ratnim migracijama, odnosno, pojačanim
iseljavanjem uslijed ratnih okolnosti i djelovanja, što uključuje i
socio-ekonomsku krizu.
531
Dražen ŽIVIĆ, Nenad POKOS, Demografski gubitci tijekom domovinskog rata kao odrednica depopulacije Hrvatske (1991. – 2001., Društvena istraživanja, God. 13 (2004.), Br. 4-5 (72-73), 727-750.
532
Prema rezultatima popisa stanovništva u Srbiji (2002.), sredinom 2001.
godine u Srbiji se sa izbjegličkim statusom nalazilo još približno 230 tisuća
hrvatskih Srba.
316
Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije
Tabela 3.
Bilanca ukupnih demografskih gubitaka Hrvatske u
Hrvatskom domovinskom ratu
Kategorije gubitaka
Broj
%
Ratni mortalitet + nestali
21253
4,7
Gubitci nataliteta
9577
2,1
Izbjegli Srbi (stanje 2001.)
270000
59,9
Iseljeni iz RH 1991. - 2001.
150000
33,3
UKUPNO
450830
100
SUMMARY
Dražen Živić
THE CROATIAN HOMELAND WAR: A DEMOGRAPHIC PERSPECTIVE
Wars are one of the main determinants of depopulation in almost all
components of demographic development, especially in the population
dynamics, trends in fertility and mortality, and a change in the age-sex
structure of the population that is affected by war activities. The fundamental starting point of each approach to the research problem of demographic war losses is the application of objective scientific criteria and
scientifically valid research methodology. Research conduct to a large
extent depends on the type, availability and reliability of data sources
and others (eg, archival) documents. Determination and calculation of
the final balance sheet of total and partial demographic war losses in the
Croatian Homeland War is not yet available. In this article the author
indicates possible or approximate demographic losses in Croatia during
1991 - 2001. Direct demographic losses or war mortality is estimated
at 21,253 killed, murdered, died because of war and missing persons,
pure demographic losses is estimated at 9577 unborn children, while
migration losses is estimated at 420 000 people, which means that the
approximate total demographic losses in Croatian Homeland War were
approximately 450 000 inhabitants.
317
Nakladnik
Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu
Izdavač
Društvo studenata povijesti »Ivan Lučić - Lucius«
Za nakladnika
Josip Talanga
Lektura i korektura
Petra Marinčić, Zrinko Novosel
Design korica
Reber d.o.o.
Prijelom teksta
Mario Toth
Tisak
Zrinski d.d. Čakovec
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Zagrebu pod brojem 826577.
ISBN: 978-953-7823-13-9

INFORMATIVNO-PASTORALNI LISTIĆ

INFORMATIVNO-PASTORALNI LISTIĆ

„Ja sam put i istina i život“ Iv 14, 1-12 - Svi Sveti

INFORMATIVNO-PASTORALNI LISTIĆ

1 PONOSNA ZJAPI I ZA OBNOVOM VAPI Od kada je Hrvatska

NIKOLA Br 8(373).pub - Župa Sv. Nikole biskupa – Krapina

Martina Valek - Tomislav Štahan.pdf

ZUPNI LISTIĆ - Župa sv. Jurja mučenika – Gornja Stubica

„KAKO PRIKAZATI MISU“ - Župa svete Terezije Avilske Ravna Gora

zupni listić - Župa sv. Jurja mučenika – Gornja Stubica