rujan 2011. I godina XI. I broj 09
9
Poštarina plaćena u pošti 10430 Samobor I TISKANICA
AKTUALNA PITANJA NOVOG
KAZNENOG ZAKONODAVSTVA
broj
V
N A JA
LJUJE
MO
29. i 30. rujna 2011. I Grand Hotel Adriatic I Opatija
ISSN 1332-8670
Heinzelova 4a I p.p. 314 I10000 Zagreb
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
I
SADRŽAJ
USTAVNO PRAVO
mr. sc. DUBRAVKO LJUBIĆ
Ustavnosudska zaštita ljudskih prava i sloboda
prije iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta..................
UPRAVNO PRAVO
1
MATIJA MILOŠ, mag. iur.
Pravo vjernika na prigovor savjesti i zabrana
diskriminacije istospolnih partnera ....................................... 12
OBVEZNO PRAVO
ANDREJ ABRAMOVIĆ, dipl. iur.
Nekoliko riječi o čovjeku, medijima
i demokraciji danas.........................................................................
18
mr. sc. DUBRAVKO GRGIĆ
Naknada štete članovima uže obitelji osobe
koja je pretrpjela osobito teški invaliditet.......................
25
mr. sc. TIN MATIĆ
Odgovornost Internet Service
Providera (ISP) - davatelja internetskih
usluga prema trećima....................................................................
PARNIČNI POSTUPAK
dr. sc. IVO GRBIN
Novosti u uređenju žalbe prema
Zakonu o izmjenama i dopunama
Zakona o parničnom postupku................................................. 103
VESNA TEŽAK-ŠKRBINA, dipl. iur.
Odlučivanje o naknadi parničnih troškova
u slučaju donošenja presude na temelju
odricanja - prije i nakon donošenja Novele
Zakona o parničnom postupku iz 2011............................... 110
mr. sc. MILJENKO A. GIUNIO
Limitofobija kod bjanko zadužnica........................................ 114
39
PRAKSA EUROPSKOG SUDA
46
RADNO PRAVO
VANJA SMOKVINA, dipl. iur.
Odluke Europskog suda iz područja
europskog sportskog radnog prava
(Sloboda kretanja radnika)........................................................... 119
PRAVOSUDNA AKADEMIJA INFORMACIJE I NOVOSTI
IVICA CRNIĆ, dipl. iur.
Ostvarivanje individualnih prava
iz radnog odnosa - u parničnom postupku -................
54
KRISTIAN PLAZONIĆ, dipl. iur.
Mala novela Zakona o radu.......................................................
73
FINANCIJSKO PRAVO
mr. sc. SANDA KAPETANOVIĆ
Borba protiv utaje poreza na dohodak
od samostalne djelatnosti...........................................................
98
OVRŠNI POSTUPAK
PRAVO DRUŠTAVA
dr. sc. MARKO BABIĆ
Neki problemi kod preuzimanja
dioničkih društava............................................................................
dr. sc. ALEN RAJKO
Slobodna ocjena kod odlučivanja
o prijmu u lokalnu službu..............................................................
Pravosudna akademija - rezultati rada
neovisne i samostalne javne ustanove................................ 127
ŠKOLA OSNOVNIH
POJMOVA EUROPSKE UNIJE
Pripremila: TIJANA VUJIČIĆ, dipl. iur.
Europska komisija............................................................................... 129
78
PREGLED NOVIH PROPISA
Pripremila: NEDA CICVARIĆ, dipl. iur. ................................... 130
PRAVO ZAŠTITE POTROŠAČA
dr. sc. ANA POŠĆIĆ
Maksimalna harmonizacija u pravu zaštite
potrošača - Prijedlog direktive
o potrošačkim pravima..................................................................
84
II
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA - CROATIAN LAW REVIEW
No. 9/2011 - Volume 11 - Law journal promoting legal theory and practice
CONSTITUTIONAL LAW
DUBRAVKO LJUBIĆ, LL.M.
Constitutional Law Protection of Human
Rights and Freedoms Prior to Using
All Allowed Legal Means................................................................
MATIJA MILOŠ, mag. iur.
The Right of Religious People to
a Conscientious Objection and the Ban
Against Discrimination of Same-Sex Partners................
ADMINISTRATIVE LAW
ALEN RAJKO, Ph.D.
Free Evaluation When Deciding on
the Acceptance into the Local Service................................
CIVIL PROCEDURE
12
LAW OF OBLIGATIONS
ANDREJ ABRAMOVIĆ, LL.B.
A Few Words on Man, the Media and
Democracy in the Present Day..................................................
18
DUBRAVKO GRGIĆ, LL.M.
Compensation of Damages to Immediate
Family Members of a Person that has Suffered
an Especially Severe Case of Disability................................
25
TIN MATIĆ, LL.M.
The Responsibility of Internet Service
Providers (Isps) Towards Third Parties...................................
39
KRISTIAN PLAZONIĆ, LL.B.
Minor Amendment to the Labour Act...............................
46
EUROPEAN COURT OF JUSTICE CASE-LAW
JUDICIAL ACADEMY INFORMATION AND NOVELTIES
54
73
BASIC TERMINOLOGY OF THE EU
(GLOSSARY OF THE EU)
Prepared by: TIJANA VUJIČIĆ, LL.B.
European Commission................................................................ 129
NEW REGULATIONS OVERVIEW
78
CONSUMER PROTECTION LAW
ANA POŠĆIĆ, Ph.D.
Maximum Harmonisation in Consumer
Protection Law – Proposal for a Directive
on Consumer Rights........................................................................
ENFORCEMENT PROCEEDINGS
Judicial Academy - Work Results of
an Independent Public Institution......................................... 127
FINANCIAL LAW
SANDA KAPETANOVIĆ, LL.M.
The Fight Against Evasion
of Personal Income Tax.................................................................
VESNA TEŽAK-ŠKRBINA, LL.B.
Deciding on the Compensation for Litigation
Costs in the Case of Making a Judgment
Based on Waiver of the Claim - Before
and After Passing the 2011 Amendments
to the Civil Procedure Act............................................................ 110
VANJA SMOKVINA, LL.B.
ECJ Judgments in the Field of European
Sports Law (Free Movement of Workers).......................... 119
LABOUR LAW
IVICA CRNIĆ, LL.B.
Exercising Individual Rights and Obligations
from Employment - in Civil Procedures -.........................
IVO GRBIN, Ph.D.
Novelties in the Regulation of
the Appeal Against the Amendments
to the Civil Procedure Act............................................................ 103
MILJENKO A. GIUNIO, LL.M.
Fear of Exceeding the Blank Debenture Limit............... 114
COMPANY LAW
MARKO BABIĆ, Ph.D.
Certain Issues Regarding the Takeover
of Joint Stock Companies...........................................................
98
1
84
Prepared by: NEDA CICVARIĆ, LL.B. .................................... 130
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA br. 9/ 2011. - godina XI.
Časopis za promicanje pravne teorije i prakse
Urednici:
Nakladnik: Inženjerski biro d.d.
Jasminka Hercigonja, dipl. iur.
Za nakladnika: glavni direktor dr. sc. Mladen Mlinarević
Katarina Bandalović, univ. spec. oec.
Ante Šumelj, dipl. iur.
Neda Cicvarić, dipl. iur.
Nakladničko vijeće:
Predsjednik:
Krešimir Deban, dipl. iur.
dr. sc. Mladen Mlinarević, Inženjerski biro d.d.
Tijana Vujičić, dipl. iur.
Članovi:
Dražen Bošnjaković, dipl. iur., ministar pravosuđa
Jezični redaktori:
Branko Hrvatin, dipl. iur., predsjednik
Vrhovnog suda Republike Hrvatske
mr. sc. Snježana Jurišić
Mladen Bajić, dipl. iur., Glavni državni odvjetnik
Zrinka Mlinarević, prof.
Mirna Rudeš, prof.
Ivana Goranić, dipl. iur., ravnateljica Pravosudne akademije
Leo Andreis, dipl. iur., predsjednik
Hrvatske odvjetničke komore
Izdavački savjet:
Prijevod sažetaka:
Zrinka Mlinarević, prof.
Grafička urednica:
dr. sc. Katarina Bačić, Inženjerski biro d.d.
Ana-Marija Perić, dipl. ing.
mr. sc. Zoran Pičuljan, Ministarstvo pravosuđa
Damir Kontrec, dipl. iur., Vrhovni sud Republike Hrvatske
Dražen Tripalo, dipl. iur., Vrhovni sud Republike Hrvatske
Dragan Novosel, dipl. iur., Državno odvjetništvo
Republike Hrvatske
Zlata Hrvoj Šipek, dipl. iur., Državno odvjetništvo
Republike Hrvatske
Naslovnica:
Izvor Fotolia
Tisak:
"A. G. MATOŠ" d.d., 10430 Samobor, Antuna Gustava Matoša 4,
telefon 01/ 336 16 22, fax 01/ 336 24 29
Anela Bubalović, dipl. iur., Pravosudna akademija
mr. sc. Tin Matić, odvjetnik, Zagreb
Časopis izlazi jednom mjesečno.
Časopis se izdaje u tiskanom i elektroničkom obliku.
Glavni urednik:
mr. sc. Hrvoje Momčinović
Zamjenica glavnog urednika:
Marica Kuzmić, dipl. iur.
adresa: Heinzelova 4a • p. p. 314 • 10000 Zagreb
tel: 01/ 46 00 888 • fax: 01/ 46 00 875
e-mail: [email protected]
korporativne stranice: www.ingbiro.hr
pravni portal: www.ingbiro.com
žiro-račun: 2360000-1101243365 (Zagrebačka banka)
oib: 84170114747
III
IV
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
JAVNOOVRŠITELJSKA SLUŽBA U PRAKSI
- Priručnik za polaganje
javnoovršiteljskog ispita
Autori: Slavica Garac i Damir Kontrec
Prema novom ovršnom sustavu RH, od 1. siječnja 2012. počinje funkcioniranje javnoovršiteljske službe
koju će obavljati javni ovršitelji kao osobe od javnog povjerenja imenovane od strane ministra pravosuđa na temelju provedenog natječaja.
Jedan od uvjeta za imenovanje javnog ovršitelja je i položen javnoovršiteljski ispit koji se polaže u skladu
s Pravilnikom o polaganju javnoovršiteljskog ispita (Nar. nov., br. 41/11).
“PRIRUČNIK ZA POLAGANJE JAVNOOVRŠITELJSKOG ISPITA - JAVNOOVRŠITELJSKA SLUŽBA U PRAKSI” namijenjen je svima koji će imati namjeru polagati javnoovršiteljski ispit, ali i budućim javnim ovršiteljima,
kao i drugim osobama koje će se u svom radu susretati s postupcima ovrhe pred javnim ovršiteljem.
Priručnik sadrži detaljne upute za provedbu postupka ovrhe na temelju ovršnih isprava, dostave i posredovanja koje provode javni ovršitelji, sistematiziranu sudsku praksu koja će biti aktualna i u postupcima
pred javnim ovršiteljem te zakonske i podzakonske propise koji se odnose na obavljanje javnoovršiteljske službe s popisom relevantnih međunarodnih izvora.
b ro j s t ra n i c a : 5 5 4
OVRHA PRED JAVNIM OVRŠITELJEM
– Primjena novih podzakonskih propisa
za provedbu novog ovršnog sustava u RH
Donošenjem niza novih podzakonskih propisa za provedbu Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 139/10), Zakona o javnim ovršiteljima (Nar. nov., br. 139/10) i Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima
(Nar. nov., br. 91/10) stvorene su pretpostavke za primjenu novog ovršnog sustava u Republici Hrvatskoj
u kojem se provedba ovrhe na temelju ovršnih isprava povjerava javnoovršiteljskoj službi. Zbornik radova “OVRHA PRED JAVNIM OVRŠITELJEM - Primjena novih podzakonskih propisa za provedbu novog
ovršnog sustava u RH” sadrži radove u kojima se daje prikaz osnovnih instituta novog ovršnog sustava u
RH s naglaskom na ustrojavanje javnoovršiteljske službe te ovlasti i način rada javnih ovršitelja.
SADRŽAJ
b ro j s t ra n i c a : 8 6
› Slavica Garac, dipl. iur. - PRIKAZ OSNOVNIH INSTITUTA NOVOG OVRŠNOG PRAVA U RH
› Nada Nekić Plevko, dipl. iur. - PROCESNA PITANJA U POSTUPKU PRED JAVNIM OVRŠITELJEM
› Damir Kontrec, dipl. iur. - PRAVILA ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG PRAVA U POSTUPCIMA PRED
JAVNIM OVRŠITELJIMA - ŽALBA PROTIV ODLUKA JAVNOG OVRŠITELJA
cijena: 600,00 kn
nova cijena: 500,00 kn
› Rankica Benc, dipl. iur. - ETIČNOST U JAVNOOVRŠITELJSKOJ SLUŽBI
› prof. dr. sc. Marijan Ćurković - OSIGURANJE OD ODGOVORNOSTI JAVNIH OVRŠITELJA
Inženjerski biro d.d., Heinzelova 4a, 10 000 Zagreb
telefon: 01/ 46 00 888, fax: 01/ 46 00 875
e-mail: [email protected]
www.ingbiro.com ili www.ingbiro.hr
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
1
USTAVNO PRAVO
Pregledni znanstveni članak UDK 342.56
mr. sc. Dubravko Ljubić*
Ustavnosudska zaštita
ljudskih prava i sloboda
prije iscrpljivanja
dopuštenog pravnog puta
Ustavna tužba je supsidijarni, nesuspenzivni, ustavnopravni procesni instrument za
zaštitu ustavnih prava ugroženih pojedinačnim pravnim aktima ili mjerama nadležnih tijela. Osnovne norme ustavnopravnog sustava
kojima se određuju ljudska prava i temeljne
slobode ne bave se institutom ustavne tužbe.
Ovo stoga što pravo na ustavnu tužbu nije
ustavno pravo. Pravo na ustavnu tužbu je procesno ovlaštenje na zahtijevanje izvanredne
pravne pomoći, koja se načelno odobrava svakome, za slučaj zadiranja javne vlasti u ustavna prava adresata. Ona otvara mogućnost
kontrole pojedinačnih akata sudbene vlasti
u pogledu njihove usklađenosti s ustavnim
pravima. Ustavna tužba je postupovni okvir
unutar kojega se ustavnim pravima osigurava efikasno pravno sredstvo zaštite osobne i
društvene sfere njihovih nositelja. Međutim,
načelo supsidijarnosti ustavne tužbe nije apsolutno. U našem ustavnopravnom sustavu
normirana je mogućnost ulaganja ustavne
tužbe i prije iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta u slučaju kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava,
a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem
ustavnosudskog postupka za podnositelja
ustavne tužbe mogle nastati teške i nepopravljive posljedice. Ustavna tužba podnesena kao izuzetak od načelne supsidijarnosti
ovog instituta može se podnijeti samo protiv
rješidbe koja egzistira. Objekt ovakve ustavne
tužbe može biti samo rješidba u vezi s kojom
je i inače dopušteno podnošenje ustavne
*
Dubravko Ljubić, Ustavni sud Republike Hrvatske.
tužbe. Po prirodi stvari ovdje ustavna tužba
mora biti podnesena prije nego što je iscrpljen dopušteni pravni put, a zbog povrede
ustavnog prava. Ovo procesno ovlaštenje ne
može biti supstitut za podnošenje redovnih
ili izvanrednih pravnih lijekova unutar redovnog puta sudske zaštite. Procesna pasivnost
ili pogreške u odabiru pravnog lijeka unutar
redovnog puta sudske zaštite padaju na teret
podnositelja. Ova ingerencija Suda ima diskrecijski karakter. Odlučujući o osnovanosti
ustavne tužbe, Sud odlučuje i o oportunitetu
svojeg djelovanja prije iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta. U svakom onom slučaju u
kojem ocijeni da je otklanjanje povrede ustavnih prava moguće i tijekom redovnog suđenja,
Sud neće intervenirati. Kada usvaja ustavnu
tužbu, Sud se koristi svojim kasatornim ovlastima. Donošenje deklaratorne odluke po prirodi stvari ovdje ne bi dolazilo u obzir.
Ključne riječi: ustavna tužba, supsidijarnost, iscrpljivanje dopuštenog pravnog puta.
1. UVOD
Institut ustavne tužbe, kao institut za zaštitu ljudskih
prava i sloboda ugroženih pojedinačnim mjerama tijela
javne vlasti, ima relativno dugu tradiciju. Povijesno gledano, prva neposredna kontrola pojedinačnih akata s aspekta zaštite temeljnih prava i sloboda veže se uz institut
državne žalbe (Staatrechtliche Beschwerde), utemeljen u
švicarskom ustavnopravnom sustavu. Ovdje se radilo o
svojevrsnom pretorskom pravu proizašlom iz ustavnih
osnova sadržanih u švicarskim ustavima iz 1848. i 1874.
godine, koje je daljnje razvijano praksom švicarskog Saveznog suda. Sukladno osnovnim normama, ovdje je
Savezni sud bio određen arbitrom u situacijama kad su
kantonske vlasti svojom normativnom djelatnošću ugrožavale temeljna prava i slobode građana. Osnovna karakteristika ovog instituta bila je njegova supsidijarnost. On
je kao pravni lijek protiv kantonalnih općih i pojedinačnih
pravnih akata bio dopušten isključivo kad nije postojalo
ni jedno drugo redovno pravno sredstvo. Pravo na podnošenje ovog pravnog instituta imale su fizičke osobe
kad su smatrale da im je povrijeđeno neko temeljno pra-
2
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
vo. Pritom su žalitelji morali imati pravni interes koji se je
kod osporavanja općih akata očitavao u podvrgnutosti
određenoj normi, dok se je u slučaju egzistetntnosti pojedinačnog akta morao očitovati u stvarnoj pogođenosti
njegovim sadržajem. Rok za podnošenje ovog pravnog
sredstva je varirao, da bi napokon 1928. godine bio utvrđen u trajanju od 30 dana. Pri odlučivanju po žalbama
švicarski Savezni sud bio je ovlašten osporeni akt samo
staviti izvan snage, bez mogućnosti reformacije. Iz ovog
instituta kasnije su se razvili svi ostali instituti koji se danas smatraju imanentnima ustavnosudskoj zaštiti protiv
pojedinačnih akta nadležnih tijela državne vlasti.
Uobičajeno, institut ustavne tužbe predstavlja supsidijarni, nesuspenzivni ustavnopravni instrument za
zaštitu zaštićene sfere pojedinca od svih zadiranja koja
se vrše pojedinačnim pravnim aktima ili mjerama nadležnih tijela. Osnovne norme ustavnopravnog sustava
kojima se određuju ljudska prava i temeljne slobode ne
bave se institutom ustavne tužbe. Ovo stoga što pravo
na ustavnu tužbu nije ustavno pravo. Pravo na ustavnu
tužbu je procesno ovlaštenje na zahtijevanje izvanredne pravne pomoći, koja se načelno odobrava svakome,
za slučaj zadiranja javne vlasti u ustavna prava adresata.
Ona otvara mogućnost kontrole primarno pojedinačnih
akata sudbene vlasti u pogledu njihove usklađenosti s
ustavnim pravima. Ustavna tužba predstavlja postupovni
okvir unutar kojega se ustavnim pravima osigurava efikasno pravno sredstvo zaštite osobne i društvene sfere
njihovih nositelja.
Načelna supsidijarnost ustavne tužbe očituje se u
nužnosti prethodnog iscrpljivanja svih dopuštenih pravnih putova. Međutim, od tog principijelnog stava postoje
iznimke u kojima zakonodavac ili ustavotvorac omogućavaju incidentno djelovanje sudu nadležnom za ustavno
sudovanje. Takvo djelovanje u pravilu je okvirno normativno određeno, a razvija se praksom ustavnog suda.
2. ODSTUPANJE OD NAČELNE
SUPSIDIJARNOSTI USTAVNE TUŽBE
PREMA SAVEZNOM ZAKONU
O SAVEZNOM USTAVNOM SUDU
U njemačkome ustavnopravnom sustavu ustavna
žalba može se podnijeti u pravilu tek nakon iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta. Iscrpljenost dopuštenog
pravnog puta, kao postupovna pretpostavka dopustivosti ustavne žalbe, postoji u slučaju kada podnositelju, radi
zaštite njegovih temeljnih prava, ne stoji na raspolaganju
ni jedno drugo domaće pravno sredstvo, i to pod uvjetom
da nepostojanje efikasnog pravnog sredstva podnositelj
nije osobno izazvao svojom dispozicijom ili propustom.
Podnositelj ustavne žalbe dopušteni pravni put mora svojim aktivitetom samostalno iscrpiti1. Nema iscrpljivanja
1
BVerfGE 38, 105 (110). Iscrpljivanje pravnog puta od strane više podnositelja ustavne žalbe pogođenih istom mjerom Savezni ustavni sud
dopuštenog pravnog puta niti se on više može postići
u situacijama kad podnositelj ustavne žalbe uopće nije
ili nije na vrijeme upotrijebio sva prikladna i dopuštena
pravna sredstva. Ako podnositelj žalbe uloži pravno sredstvo koje nema uspjeha već zbog formalne manjkavosti,
njegov propust čini ustavnu žalbu nedopuštenom zbog
neiscrpljivanja dopuštenog pravnog puta2.
Valja istaknuti da se u ustavnom određenju instituta
ustavne žalbe ne utvrđuje načelo supsidijarnosti, kao jedno od njezinih temeljnih načela, nego je ono uređeno §
90. stavkom 2. Saveznog zakona o Saveznom ustavnom
sudu3. Prema navedenoj odredbi, glede ustavne žalbe,
obraćanje Saveznom ustavnom sudu je načelno dopušteno tek nakon iscrpljivanja “pravnoga puta”. Pravni put
je svaki tužbeni put i svaki sudski žalbeni put4. Iscrpljivanje pravnoga puta znači prolazak kroz sve za pojedini
slučaj dopuštene instancije, uključujući i zakonom propisani prethodni postupak, odnosno prolazak postupka
iz članka 19. stavka 4. Temeljnog zakona5. Pravni put nije
iscrpljen sve dok postoji mogućnost da se u postupku
pred sudovima postigne uklanjanje pravnih posljedica
akta vlasti čija se ustavnost osporava. Pritom možebitne
pogreške pri ulaganju pravnih lijekova i korištenju pravnim sredstvima padaju na teret podnositelja. Ulaganjem
nedopuštenoga pravnog sredstva i potom proizašla
sudska odluka neće ponovno pokrenuti rok za ulaganje
ustavne žalbe.
Međutim, načelo supsidijarnosti ne vrijedi apsolutno.
Iznimke od ovog načela u njemačkome ustavnopravnom
sustavu čine dvije situacije. Prva je kada po ustavnoj žalbi
Savezni ustavni sud odlučuje o pravnom pitanju od općeg značenja. Radi se o situaciji kad očekivana odluka nije
samo u interesu pojedinca nego dotiče i opće dobro te se
iz tog razloga razjašnjenje čini potrebnim prije iscrpljivanja pravnoga puta. Isto vrijedi i za situaciju kad očekivana
sudska odluka nadilazi značaj pojedinog slučaja i pridonosi razjašnjenju pravnog stanja velikog broja slučajeva
istovjetnog ili sličnog činjeničnog i pravnog supstrata.
Pretpostavka dopuštenosti ustavne žalbe u navedenim
slučajevima je i sama naznaka da će dopušteni pravni
put biti prijeđen6.
Druga iznimka od procesnog zahtjeva nužnosti iscrpljivanja prethodnog pravnog puta postoji onda ako bi,
2
3
4
5
6
ispituje odvojeno i svaki od njih osobno mora ispuniti ovu procesnu
pretpostavku. Iznimku od navedenog načela Sud ipak pravi onda
ako zbog istog predmeta spora i kod iste pogođenosti većeg broja
podnositelja ustavne žalbe nije realno za očekivati različite odluke
stručnih sudova (BVerfGE 54, 53 (56)).
BVerfGE 1, 13 (14).
U daljnjem tekstu koristit će se Savezni zakon o Saveznom ustavnom
sudu od 11. kolovoza 1993., sa zadnjom izmjenom od 23. studenoga
2007. godine.
Iscrpljenim dopuštenim pravnim putom ne smatra se upravno-sudski
postupak provjere propisa proveden prema § 47. Propisa o upravnom
sudu. - vidjeti Maunz-Düring, Grundgesetz, Kommentar, München,
1999, komentar uz članak 93., str. 36.
Članak 19. st. 4. rečenica I. i II. Temeljnog zakona glasi: Povrijedi li javna vlast nečije pravo, jamči se pravna zaštita. Zaštitu pružaju redovni
sudovi ako nije određena nadležnost drugog suda.
BVerfGE 19, 268; 11, 244.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
zbog karaktera egzistentne povrede temeljnog prava ili
njezina intenziteta, propuštanjem promptnog aktiviteta
Saveznog ustavnog suda nastala na strani podnositelja
teška i neotklonjiva posljedica. Ovdje se ne radi o situaciji
u kojoj na strani podnositelja uslijed redovnog odvijanja
postupka javljaju očekivani troškovi, nego o onom stanju
stvari pri kojem se predvidljiva šteta, čiji je nastup kroz
vrijeme potrebno za iscrpljivanje dopuštenog pravnog
puta izvjestan, više ne bi mogla primjereno poravnati7.
O postojanju razloga za ovakvo postupanje i prije iscrpljenosti pravnog puta odlučuje na temelju diskrecijske
ocjene Savezni ustavni sud8.
Dakle, sukladno § 90. stavku 2. rečenici 2. Saveznog
zakona o Saveznom ustavnom sudu, Savezni ustavni
sudu može po ustavnoj žalbi, podnesenoj prije iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta, donijeti takozvanu
“interpretacijsku predodluku”. Ovakva odluka donosi se
u slučaju da podnositelj ustavne žalbe učini izvjesnim
važnost konkretnog slučaja s obzirom na opću važnost
ustavnopravnih pitanja koja se u njemu otvaraju ili učini vjerojatnim nastup teških i neotklonjivih posljedica.
Međutim, i za takvu odluku vrijede opće procesne pretpostavke dopustivosti zahtjeva ustavnosudske zaštite
putem instituta ustavne žalbe. Tako ustavna žalba neće
biti dopuštena ako je uložena izvan roka utvrđenog §
93. stavkom 1. Saveznog zakona o Saveznom ustavnom
sudu ili je zbog zastare procesnog zahtjeva za pružanje
autoritativne pravne pomoći nastupila prekluzija prava
na ustavnu žalbu9. Propuštanje poduzimanja ili pogrešna uporaba postupovnih ovlaštenja na nižim instancama
također dovodi do nemogućnosti podnošenja ovakve
ustavne žalbe. Ova procesna mogućnost ne smije biti
zloporabljena za zaobilaženje općih postupovnih pravila
dopuštenosti ustavne žalbe10. Ujedno, propuštanje isticanja povrede temeljnih prava pred instancijskim sudovima čini ovdje ustavnu žalbu nedopuštenom, odnosno
nedovoljna pripremljenost ustavne žalbe u prethodnim
redovnim sudskim postupcima isključuje mogućnost donošenja interpretacijske predodluke.
Ovlaštenje koje proizlazi iz § 90. stavak 2. rečenice 2.
Saveznog zakona o Saveznom ustavnom sudu diskrecijskog je karaktera. Čak i kad su prema gramatičkom
tumačenju mjerodavne odredbe § 90. Saveznog zakona
o Saveznom ustavnom sudu ispunjene sve pretpostavke za interpretacijsku predodluku, Savezni ustavni sudu
nije obvezan odlučivati prije iscrpljivanja pravnoga puta.
Ovdje Savezni ustavni sud procjenjuje potrebu za svojim
aktivitetom prema načelu oportuniteta, važući pritom sve
okolnosti koje idu u prilog donošenju ili protiv donošenja
ovakve odluke. Iz prakse Saveznog ustavnog suda proizlazi da će on u ovakvim situacijama postupati iznimno i
samo onda kad je to očito potrebno11.
7
8
9
10
11
BVerfGE 1, 69; 8, 222.
BVerfGE 14, 194; 9, 89.
BVerfGE 16, 124.
BVerfGE 11, 224.
BVerfGE 8, 38; 8, 222.
3
Pretpostavka “općeg značenja” ustavne žalbe postojat
će u slučaju kada napadana mjera javne vlasti pokreće
načelna temeljnopravna pitanja i kad se uz očekivanu
odluku u konkretnom slučaju može vezati razjašnjenje
pravnog sadržaja nekog društvenog odnosa koje je primjenjivo na mnoštvo slučajeva s istovjetnim ili sličnim
činjeničnim i pravnim supstratom. Time se opće značenje
nekog predmeta predstavlja kao objektivni kriterij važan
za uspostavu načela rješavanja spornog društvenog odnosa, pri čemu činjenica da je podnositelj neposredno
pogođen nekom mjerom javne vlasti i nije od neposredno odlučnog značenja12. Zbog toga pravo na induciranje
interpretacijske predodluke Savezni ustavni sud ne priznaje u situacijama kad je, primjerice, o istom pitanju od
općeg značenja već odlučeno ili je prethodno ustavna
žalba nekog drugog podnositelja glede istog ustavnopravnog pitanja prihvaćena na odlučivanje13.
Za razliku od općeg značenja kao objektivnog kriterija, okolnost teških i neotklonjivih posljedica Savezni
ustavni sud ocjenjuje prema subjektivnom načelu. Ovdje
se radi o situaciji kad djelovanje osporene mjere mora
imati neposredan i egzaktan utjecaj na pravni položaj
podnositelja ustavne žalbe te na njegovu temeljnopravnu sferu. Okolnost postojanja teške i neotklonjive posljedice pretpostavlja više od neposrednog opterećenja
nastalog kao djelovanje osporene mjere, koje je inače
dostatno za opravdavanje ulaganja ustavne žalbe nakon iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta. Ovdje nije
dovoljno utvrditi samo vjerojatnost opstojnosti povrede
temeljnih prava. Ta povreda treba biti transparentna ili se
barem objektivno mora očekivati s obzirom na postojeće stanje stvari. Ujedno mora biti izvjesno da se nastup
teških i neotklonjivih posljedica može efikasno otkloniti
jedino interpretacijskom predodlukom.14
Savezni ustavni sudu ne dopušta ulaganje ustavne
žalbe prije iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta samo
da bi se ubrzala procedura odlučivanja15. Također, visina
možebitne financijske štete nije od utjecaja za prosudbu postojanja teških i neotklonjivih posljedica tako dugo
12
13
BVerfGE 19, 228.
BVerfGE 51, 130; 3, 39.
- Opće značenje konkretnog slučaja Savezni ustavni sud češće nalazi
u onim slučajevima kad je objekt ustavne žalbe pravna norma kao osporena mjera javne vlasti. Što je i logično zbog velikog broja adresata
svakog pravnog pravila koje djeluje erga omnes. Osim toga, više je
puta potvrđeno postojanje općeg značenja u predmetima povezanim
s izbornom kampanjom (BVerfGE 62, 338). Kod ustavnih žalbi koje se
odnose na druge mjere javne vlasti, odnosno na njihove pojedinačne
pravne akte, ovaj kriterij je u pravilu od manjeg značenja. Ovdje se
prije svega pravo na ustavnu žalbu koja se podnosi prije iscrpljivanja
dopuštenog pravnog puta veže uz postojanje teških i nepopravljivih
posljedica.
14
BVerfGE 1, 69; 8, 222.
- U praksi Savezni ustavni sud je, primjerice, priznavao pravo na ustavnu žalbu i prije iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta u situacijama
kada postoji opasnost od gubitka prava na ustavnu žalbu (BVerfGE
7, 99.). Međutim, praktično najvažnija grupa slučajeva u kojima se
dopušta ova izvanredna ustavna žalba vezana je uz trenutnu ovršnost osporene mjere i razvidnost okolnosti da će očekivana naknadna
odluka drukčije riješiti spornu pravnu situaciju (BVerfGE 78, 290).
15
BVerfGE 14, 192.
4
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
dok postoji mogućnost njezina naknađivanja, budući da
se u tom slučaju osobnost podnositelja žalbe ne dotiče
dovoljno intenzivno. Kod isključivo financijskih gubitaka
podnositelja ustavne žalbe uvijek je moguće naknadno
poravnanje njegovih imovinskih interesa16. Ustavna se
žalba prema ovom kriteriju ne može uložiti ako nastup
teških i neotklonjivih posljedica ne pogađa zaštićenu sferu samog podnositelja. Možebitni utjecaj posljedica na
treće osobe prema praksi Saveznog ustavnog suda nije
dostatan za dopustivost ovakve ustavne žalbe17.
3. ODSTUPANJE OD NAČELNE
SUPSIDIJARNOSTI USTAVNE
TUŽBE PREMA USTAVNOM ZAKONU
O USTAVNOM SUDU REPUBLIKE
HRVATSKE
Uvodno smatram potrebnim naglasiti da je članak 63.
Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske18
u sadašnjem obliku u ustavnopravni poredak Republike
Hrvatske uveden 2002. godine. Promatrajući sadržaj navedene odredbe u odnosu na institut klasične ustavne
tužbe, teško se oteti dojmu kako je on u sustav osnovnih
normi uveden naprečac, bez podrobnije ocjene njegova
učinka na arhitektoniku cijelog instituta ustavne tužbe.
Odredbama članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona uređena su dva instituta ustavnosudske zaštite koji međusobno i nemaju previše dodirnih točaka, tim više što im
objekti zaštite nisu istovjetni. Dok se jednim institutom
štite ustavna prava adresata povrijeđena u pravilu nepravomoćnim pojedinačnim aktom, u drugom slučaju radi
se o zaštiti dijela ustavnog prava na pravično suđenje za
slučaj šutnje pravosuđa. Osim toga, nije pretjerano jasna
ni konstrukcija prema kojoj stranke podnose ustavne tužbe, dok o pokretanju postupka odlučuje Sud. Ako se je
ovakvim normativnim rješenjem željela naglasiti diskrecijska ovlast Suda na vođenje postupka, nije postignuta
svrha jer ovlaštenja Suda u oba slučaja nisu istovjetna.
Kod zaštite prava na suđenje u razumnom roku nema
mjestu diskrecijskom ovlaštenju Suda, jer u trenutku
uvođenja prava na suđenje u razumnom roku u pravni
poredak Republike Hrvatske nije postojala ni jedna druga
instanca koja bi se bavila ovom materijom osim Ustavnog
suda. Naime, ako Sud može diskrecijski odgoditi svoju
intervenciju do konačnog iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta u slučaju kad se ustavnosudska zaštita pruža
protiv pojedinačnog akta, kod zaštite prava na suđenje
u razumnom roku to nije moguće. Ovdje donošenje
očekivane odluke prije podnošenja ustavne tužbe čini
podnesenu ustavnu tužbu nedopuštenom. Dakle, Sud
je dužan postupati neposredno, jer posteriorna zaštita
prava na suđenje u razumnom roku Ustavnim zakonom
16
17
18
BVerfGE 72, 119.
BVerfGE 4, 7 (11).
Nar. nov., br. 49/02 - pročišćeni tekst.
nije predviđena. Uz navedeno, uređujući ova dva instituta
ustavnosudske zaštite, u Ustavni zakon nije uvedena ni
jedna odredba kojom bi se postupovno osmislila intencija ustavotvorca. Ovakva podnormiranost oba instituta te
njihova neosmišljenost objektivno predstavlja prepreku
ostvarivanju njihove svrhe.
Bilo kako bilo, u našem ustavnopravnom sustavu
mogućnost ulaganja ustavne tužbe i prije iscrpljivanja
dopuštenog pravnog puta sadržana je u drugom dijelu prve rečenice članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona o
Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Na temelju navedene odredbe Ustavnog zakona Sud je nadležan pokrenuti
ustavnosudski postupak i prije iscrpljivanja dopuštenog
pravnog puta u slučaju kad se osporenim pojedinačnim
aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka
za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i nepopravljive posljedice. Osim dijela odredbe članka 63.
stavka 1. koji se odnosi na procesno ovlaštenje stranaka
inducirati aktivitet Suda i prije iscrpljivanja dopuštenog
pravnog puta, o ovom institutu Ustavni zakon ne sadrži ni
jednu drugu odredbu kojom bi ovo procesno ovlaštenje
podnositelja bilo razrađeno.
Može se primijetiti da se ovaj institut u našem ustavopravnom poretku bitno razlikuje od instituta ustavne
žalbe. Naime, kod nas ustavotvorac ovlaštenje stranaka
na podnošenje ustavne tužbe i prije iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta ne veže primarno uz objektivni
kriterij postojanja nekog pravnog pitanja od općeg značenja koje je nužno promptno riješiti, odnosno uz rješavanje nekog načelnog ustavnopravnog pitanja uz čije se
rješavanje može vezati razjašnjenje pravnog sadržaja nekog društvenog odnosa koje je primjenjivo na mnoštvo
slučajeva s istovjetnim ili sličnim činjeničnim i pravnim
supstratom. U našem pravnom sustavu kriterij načelnog
značenja nije od utjecaja na mogućnost podnošenje
ovakve ustavne tužbe. Uređujući pravo na podnošenje
ustavne tužbe na temelju članka 63. stavka 1. Ustavnog
zakona, ustavotvorac je mogućnost korištenja ovog ovlaštenja vezao uz dva kriterija. Jedan je objektivne naravi
sadržan u “potpunoj razvidnosti povrede ustavnih prava”,
dok je drugi subjektivne prirode vezan uz izglednost nastupa za podnositelja teških i nepopravljivih posljedica.
Sudeći po dikciji odredbe članka 63. stavka 1. Ustavnog
zakona, ova dva uvjeta moraju se ispuniti kumulativno.
Objektivni kriterij ovdje se očituje u takvoj povredi ustavnih prava koja mora grubo, neposredno i intenzivno pogađati zaštićenu sferu pojedinca na način koji zahtijeva
pružanje neposredne incidentne zaštite. S druge strane,
vjerojatnost nastupa teških posljedica mora biti potpuno
razvidna, odnosno toliko očita da se njezina izglednost
može utvrditi i bez posebnog dokazivanja. Objektivni
kriterij za podnošenje ustavne tužbe ovdje je ujedno i
univerzalni kriterij, stoga što se ustavnosudska zaštita putem instituta ustavne tužbe ionako pruža samo u slučaju
egzistentnosti povrede ustavnih prava. Posebna grubost
povrede ustavnog prava ovdje je zapravo kao dodatni
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
5
U našem pravnom sustavu kriterij načelnog značenja nije od utjecaja na mogućnost podnošenje ovakve ustavne tužbe. Uređujući pravo na podnošenje ustavne tužbe na temelju
članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona, ustavotvorac je mogućnost korištenja ovog ovlaštenja vezao uz dva kriterija. Jedan je objektivne naravi sadržan u “potpunoj razvidnosti
povrede ustavnih prava”, dok je drugi subjektivne prirode vezan uz izglednost nastupa za
podnositelja teških i nepopravljivih posljedica. Sudeći po dikciji odredbe članka 63. stavka
1. Ustavnog zakona, ova dva uvjeta moraju se ispuniti kumulativno.
uvjet vrlo teško utvrdiva. Povreda svakog ljudskog prava
ili slobode, zbog njihove temeljnosti i elementarnosti, već
je sama po sebi dostatno teška. Neka posebna i dodatna
grubost je ovdje teško praktički zamisliva. Stoga je jedini
realni razlikovni element pri utvrđivanju prava na ustavnu tužbu prema ovoj pravnoj osnovi, od onoga utvrđenog odredbama članka 62. Ustavnog zakona, izvjesnost
nastupa teških i nepopravljivih posljedica19. Navedenu
okolnost Sud utvrđuje s obzirom na svaki konkretan slučaj posebno.
Ingerencija Suda iz članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona faktički je diskrecijskog karaktera. Iako se ustavotvorac kod normiranja ove nadležnosti nije koristio riječima
“može pokrenuti”, nego riječima “će pokrenuti”, teško da
bi intencija cijelog instituta mogla imati drukčiji sadržaj.
Naime, prema sadržaju članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona, postupak pokreće Sud, dok bi podnesak stranke
trebao imati samo inicijalni karakter. Praktički, čim je Sudu
dana mogućnost procjenjivanja postojanja određenih
okolnosti uslijed kojih on može pokretati postupak i procjenjivati svrhovitost svoje intervencije, tada je i njegova
ovlast na procjenjivanje oportuniteta postupanja također
izvjesna i neupitna.
3.1. Postupanje Ustavnog suda
Republike Hrvatske po tužbama
kojima se traži pružanje
ustavnosudske zaštite i prije
iscrpljivanja dopuštenog
pravnog puta
Na temelju pravne osnove sadržane u članku 63. stavku 1. Ustavnog zakona, a koja se odnosi na odstupanje
od supsidijarnosti instituta ustavne tužbe, od uvođenja
ovog instituta pa do 1. kolovoza 2010. godine, u Ustav19
Mišljenja sam da bi se mogućnost podnošenja ustavne tužbe i prije
iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta, a s obzirom na sadržaj ustavnih načela ustavnosti, zakonitosti i vladavine prava, morala vezati za
neki prikladniji razlog od postojanja izvjesnosti nastanka teških i nepopravljivih posljedica. Naime, uz postojanje materijalne i novčane
restitucije teško se u praksi može zamisliti nastup posljedica koje na
opisani način ne bi mogle biti sanirane. Moguće je i drugo rješenje
prema kojem bi cijeli institut odstupanja od supsidijarnosti ustavne
tužbe, voljom ustavotvorca, bio ostavljen na diskrecijsku prosudbu
Suda. Takvo rješenje nije idealno, ali bi omogućilo pružanje zaštite
povrijeđenim ustavnim pravima podnositelja kada pružanje takve
zaštite Sud smatra potrebnim.
nom sudu zaprimljeno je 217 ustavnih tužbi. Od ukupnog broja zaprimljenih ustavnih tužbi Sud je riješio njih
187. Od navedenog broja riješenih ustavnih tužbi Sud
je usvojio njih 6, dok ih je odbačeno 107. Obustavljeno
je 6 postupaka, dok su ostale ustavne tužbe proglašene
neutemeljenima.
Iz navedenih podataka procesna mogućnost obraćanja Sudu i prije iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta
pokazuje se u njegovoj praksi kao iznimni instrument.
Udio ustavnih tužbi podnesenih prema članku 63. stavku 1. Ustavnog zakona u promatranom dijelu u cjelokupnom korpusu ustavnih tužbi sudjeluje sa samo 0,51%.20
Međutim, od ukupnog broja riješenih predmeta Sud je
usvajao ustavne tužbe podnositelja u 3,21% situacija.
Ovaj broj je vrlo blizu broja ustavnih tužbi koje je Sud
prosječno utvrđivao osnovanima21, pružajući na taj način
zaštitu Ustavom zaštićenoj sferi pojedinaca povrijeđenoj
pojedinačnim aktima nadležnih tijela. Iz navedenog bi
se moglo zaključiti kako se ovdje Sud posebno ne libi
koristiti svoje ovlasti tijekom trajanja redovnog sudskog
postupka zaštite prava podnositelja.
U svojoj praksi, a zbog posebnog karaktera ovog procesnog ovlaštenja vezanog za institut ustavne tužbe, Sud
je izgradio određena pravila. Ustavna tužba na temelju
članka 63. stavak 1. Ustavnog zakona može se podnijeti samo protiv rješidbe koja egzistira22. Također, logično
20
Podnositelji su od početka rada Suda, pa do 1. kolovoza 2010. godine, podnijeli ukupno 42.701 ustavnu tužbu. Do naznačenog nadnevka Sud je riješio 36.060 ustavnih tužbi. Neriješeno je ostalo 6.638
inicijalnih podnesaka koji se mogu smatrati ustavnom tužbom. Od
navedenog broja rješenih predmeta Sud je usvojio 1.309 ustavnih
tužbi, odbačeno je njih 11.182, dok je 1.170 postupaka obustavljeno.
U preostalim situacijama Sud je ustavne tužbe podnositelja utvrdio
neosnovanima.
21
Sud je u svom dosadašnjem radu usvojio 3,63% od ukupno riješenog
broja zaprimljenih ustavnih tužbi podnesenih na temelju ovlaštenja
iz članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.
22
Rješenje U-IIIB-2193/2004; od 14. listopada 2004. godine. Iz obrazloženja: “Budući da je osporeno rješenje od 22. svibnja 2004. godine ukinuto te da je malodobni S. G. vraćen roditeljima, Ustavni sud
utvrđuje da ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.”
- Rješenje U-IIIB-3746/2008; od 8. srpnja 2009. Iz obrazloženja: “Uvidom u spis Hrvatske odvjetničke komore, Ustavni sud je utvrdio da
je protiv rješenja Izvršnog odbora Hrvatske odvjetničke komore
broj: 222/2007-5 od 7. srpnja 2008. godine, podnositelj izjavio žalbu.
Rješenjem, broj: 222/07 od 25. listopada 2008. Upravni odbor Hrvatske odvjetničke komore odbio je podnositeljevu žalbu i potvrdio
osporeno prvostupanjskog rješenje. Rješavajući o podnositeljevu
prizivu, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Ur-14/08-2
od 16. travnja 2009. godine poništio je navedena rješenja Hrvatske
odvjetničke komore i odobrio podnositeljev upis u Imenik odvjetničkih vježbenika Hrvatske odvjetničke komore u Zagrebu. Budući
da su osporena rješenja ukinuta, Ustavni sud utvrđuje da ne postoje
pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.”
6
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
je da objektom ustavne tužbe podnesene na temelju
ovlaštenja iz članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona može
biti samo rješidba u vezi s kojom je i inače dopušteno
podnošenje ustavne tužbe23. Također, ustavna tužba u
23
Rješenje U-IIIB-963/2003; od 7. srpnja 2005. godine. Iz obrazloženja: “U predmetu podnositeljice, ustavna tužba podnesena je protiv
rješenja Županijskog suda u Zagrebu, broj: Kv-I-1058/02, K-us-26/02
od 17. veljače 2003. godine, kojim je odbijen prigovor podnositeljice
podnesen protiv optužnice Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta broj: Uk-31/02 od 11. listopada 2002. godine kao
neosnovan, a na temelju članka 278. stavka 1. ZKP-a. Tijekom ustavnosudskog postupka utvrđeno je da rješenje, koje sud donosi suglasno odredbi članka 278. stavka 1. ZKP-a, ne predstavlja pojedinačni
akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona, protiv kojega bi
Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu. Takvo pravno
stajalište Ustavni sud zauzeo je u odluci broj: U-III-2150/2003 od 31.
listopada 2003. godine, objavljenoj u Nar. nov., br. 189/03.”
- Rješenje U-IIIB-44/2005; od 13. svibnja 2005. godine. Iz obrazloženja:
“Ustavni sud utvrđuje da osporeno rješenje ne predstavlja pravomoćno rješenje o ovrsi iz članka 37. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96,
29/99 i 173/03) te se ne smatra pojedinačnim aktom u smislu članka
62. stavka 1. Ustavnog zakona, protiv kojega je Ustavni sud nadležan
pružati ustavnosudsku zaštitu putem instituta ustavne tužbe.”
- Rješenje U-IIIB-3523/2003; od 17. prosinca 2004. godine. Iz obrazloženja: “Tijekom ustavnosudskog postupka ocijenjeno je da rješenje
raspravnog vijeća kojim je odbačen podnositeljev zahtjev za izuzeće predsjednika toga vijeća ne predstavlja pojedinačni akt u smislu
članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio
nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu, kao ni akt u povodu kojeg
bi Ustavni sud mogao postupiti prema odredbi članka 63. stavka 1.
Ustavnog zakona.”
- Rješenje U-IIIB-52/2003; od 24. rujna 2004. godine. Iz obrazloženja:
“U predmetu podnositeljice, ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu, broj: Kv-211/02-5 od 3. prosinca
2002. godine, kojim je odbijen kao neosnovan prigovor podnositeljice
ustavne tužbe protiv optužnice Županijskog državnog odvjetništva u
Varaždinu, broj: DO-K-31/99 od 17. svibnja 2002. godine, a koje je doneseno suglasno odredbi članka 295., u svezi s člankom 297. Zakona o
kaznenom postupku (Nar. nov., br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02,
143/02 i 62/03-pročišćeni tekst). Tijekom ustavnosudskog postupka
utvrđeno je da rješenje, koje sud donosi suglasno odredbi članka 295.,
u svezi s člankom 297. Zakona o kaznenom postupku, ne predstavlja
pojedinačni akt, u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona, protiv
kojega bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.
- Rješenje U-IIIB-1112/2003; od 12. ožujka 2004. godine. Iz obrazloženja: “Tijekom ustavnosudskog postupka ocijenjeno je da osporena
Odluka o uvođenju radne obveze zdravstvenim djelatnicima visoke
stručne spreme ne predstavlja pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti
ustavnosudsku zaštitu. Budući da su podnositelji u svezi s osporenom
Odlukom podnijeli i prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom, o tom prijedlogu Ustavni sud je odlučio
rješenjem, broj: U-II-865/2003 od 25. veljače 2004. godine.”
- Rješenje U-IIIB-3409/2009; od 25. ožujka 2010. godine. Iz obrazloženja: “Sukladno navedenom, odluke nadležnih tijela, donesene u
postupcima pokrenutim prijedlogom za ponavljanje ili obnovu pravomoćno završenog sudskog postupka, odnosno prijedlogom za
obnovu upravnog postupka, u pravilu se ne smatraju pojedinačnim
aktima iz članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojih je Ustavni
sud nadležan pružati ustavnosudsku zaštitu jer se u tim postupcima
ne donosi odluka o pravima i obvezama stranaka u postupku, odnosno odluka o biti stvari. O pravima i obvezama stranke prethodno
je već pravomoćno odlučeno u postupku čije se ponavljanje traži, a
protiv tih je odluka, kao i protiv eventualnih povreda učinjenih u postupcima u kojima su one donesene, stranka imala pravo Ustavnom
sudu podnijeti ustavnu tužbu radi zaštite ustavnih prava. Stoga se
pojedinačnim aktima iz članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona, protiv
kojih je Ustavni sud nadležan pružati ustavnosudsku zaštitu, u pravilu,
imaju smatrati samo odluke donesene u prethodno provedenom,
pravomoćno završenom postupku, kojima je odlučeno o pravima ili
konkretnom slučaju mora biti podnesena prije nego što
je iscrpljen dopušteni pravni put24.
Prema praksi Suda uvjet za dopuštenost ustavne
tužbe po ovoj pravnoj osnovi također je isticanje povrede ustavnog prava. Ustavne tužbe u kojima unutar
svog zahtjeva za pružanje ustavnosudske pomoći i prije
iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta podnositelji ističu povredu ustavnih odredaba koje ne sadrže ustavna
prava, nisu dopuštene25.
Procesno ovlaštenje iz članka 63. stavka 1. Ustavnog
zakona ne može biti supstitut za podnošenje redovnih ili
izvanrednih pravnih lijekova unutar redovnog puta sudske zaštite. U svakom onom slučaju u kojem podnositelji
nisu poduzimali procesna ovlaštenja protiv osporenih
odluka unutar postupka redovne sudske zaštite, ili su ti
lijekovi odbacivani iz formalnih razloga, postoje procesne
smetnje za ulaganje ustavne tužbe na temelju ove pravne
osnove. Ovdje procesna pasivnost ili pogreške u odabiru
pravnog lijeka unutar redovnog puta sudske zaštite padaju na teret podnositelja. Ustavna tužba ne može biti
sredstvo konvalidacije propusta podnositelja26.
obvezama stranaka, ali ne i odluke donesene u postupku u kojemu
se rješavalo o njegovu ponavljanju. Navedeno stajalište Ustavni sud
je izrazio i podrobno obrazložio u svom rješenju broj: U-III-1165/2000
od 28. listopada 2002., objavljenom u Nar. nov., br. 126/02.
- Rješenje U-IIIB-5713/2009; od 25. ožujka 2010. godine. Iz obrazloženja: “Podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv rješenja Županijskog
suda u Zagrebu, broj: Kv-350/09-2 (Kio-358/07) od 26. ožujka 2009.
godine, kojim je kao neosnovana odbijena njegova žalba izjavljena
protiv rješenja istražnog suca broj: Kio-358/07 od 16. ožujka 2009.
godine.(...) Ocjena je Ustavnog suda, a imajući u vidu navedene
odredbe Ustavnog zakona, kao i činjenicu da osporavano rješenje u
konkretnom slučaju ne predstavlja meritorni pojedinačni akt kojim je
odlučeno o pravima i obvezama podnositelja, da povodom ustavne
tužbe podnositelja ne postoje pretpostavke za odlučivanje Ustavnog
suda u smislu članka 63. Ustavnog zakona.”
24
Rješenje U-IIIB-359/2004; od 15. prosinca 2006. godine. Iz obrazloženja: “Budući da je sud prvog stupnja donio odluku u pravnoj stvari
podnositelja ustavne tužbe, čime je u konkretnom slučaju iscrpljen
pravni put, Ustavni sud utvrđuje da su prestale postojati pretpostavke za odlučivanje o biti stvari povodom ustavne tužbe podnositelja,
podnesene na temelju članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona. Ovo
stajalište Sud je izrazio u rješenju, broj: U-IIIB-3929/2003 od 17. veljače
2006. godine.”
25
Rješenje U-IIIB-416/2006; od 17. ožujka 2006. godine. Iz obrazloženja:
“Prema odredbi članka 71. stavka 1. Ustavnog zakona, Ustavni sud ispituje samo one povrede ustavnog prava koje su istaknute u ustavnoj
tužbi. Podnositeljica je u ustavnoj tužbi istaknula povredu odredbe
članka 137. stavka 2. Ustava, prema kojoj prihodi jedinica lokalne i
područne (regionalne) samouprave moraju biti razmjerni njihovim
ovlastima predviđenim Ustavom i zakonom. Odredba članka 137.
Ustava ne sadrži ustavno pravo u smislu članka 63. stavka 1. Ustavnog
zakona, nego načelo razmjernosti između ovlasti i prava na vlastite
prihode jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.”
26
Rješenje U-IIIB-1961/2005; od 16. lipnja 2005. godine. Iz obrazloženja:
“Tijekom pregleda ustavne tužbe podnositelja utvrđeno je da u njoj
nije naveden nadnevak niti je pružen dokaz da je protiv konačnog
upravnog akta podnesena tužba Upravnom sudu Republike Hrvatske,
a što je u konkretnom slučaju postupovna pretpostavka dopustivosti
zahtjeva za pružanje ustavnosudske zaštite putem instituta ustavne
tužbe. Ovo stoga što ovlaštenje sadržano u članku 63. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske stranke ne oslobađa
dužnosti podnošenja zakonom dopuštenih pravnih lijekova, odnosno
strankama ne dopušta njihovo zaobilaženje ili preskakanje.”
- Rješenje U-IIIB-4061/2004; od 16. lipnja 2005. godine. Iz obrazloženja: “Polazeći od navedenih činjenica i okolnosti, Ustavni sud ističe da
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Uz dosad navedeno, kao uvjet za dopuštenost ustavne tužbe na temelju ovlaštenja sadržanog u članku 63.
stavku 1. Ustavnog zakona traži se i da je podnositelj
stranka u postupku iz kojeg je proizašla osporena odluka27. Rok za podnošenje ustavne tužbe po svim pravnim
osnovama iz Ustavnog zakona je jednak28.
S neurednim podnescima Sud postupa na istovjetan
način kao i u slučaju klasične ustavne tužbe s razlikom što
je ovdje minimalni sadržaj ustavne tužbe malo drukčiji. Uz
naznaku podnositelja, možebitnog punomoćnika ovlaštenog na temelju posebne punomoći, osporene odluke
i tijela koje ju je donijelo, podnositelji moraju istaknuti
zahtjev za pružanje ustavnopravne zaštite na temelju
pravne osnove sadržane u članku 63. stavku 1. Ustavnog
zakona, te izjavu o postojanju povrede ustavnih prava i
izglednosti nastupa štetnih posljedica. Uz to podnositelji
trebaju pridonijeti dokaz o korištenju redovnog ili izvanrednog pravnog lijeka u konkretnom slučaju. Posljedice
manjkavog podneska i propuštanja njegove dopune sadržane su u članku 19. stavku 4. Ustavnog zakona.29
Posljedice disponiranja sa zahtjevom30 ili smrti stranke31 utvrđene su člankom 79. Ustavnog zakona.32
podnošenje ustavne tužbe na temelju članka 63. stavka 1. Ustavnog
zakona nije zamjena za pokretanje upravnog spora, u smislu da stranka ima pravo birati hoće li pokrenuti upravni spor (u slučaju da je takav
pravni put dopušten) ili će podnijeti ustavnu tužbu. U slučaju podnositelja ustavne tužbe pokretanje upravnog spora pretpostavka je za
podnošenje ustavne tužbe na temelju članka 63. stavka 1. Ustavnog
zakona.”
- Rješenje U-IIIB-2495/2003; od 17. listopada 2003. godine. Iz obrazloženja: “U ustavnoj tužbi podnositelj navodi da nije podnio reviziju,
kako mu to dopušta Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91,
91/92, 112/99 i 88/01), jer smatra da bi u ustavnosudskom postupku
bolje zaštitio svoja ustavna prava. Međutim, treba istaknuti da podnošenje ustavne tužbe temeljem odredbe članka 63. stavka 1. nije zamjena za podnošenje revizije, u smislu da stranka ima pravo birati hoće li
podnijeti reviziju (u slučaju da je revizija dopuštena) ili ustavnu tužbu.
Podnošenje revizije pretpostavka je za podnošenje ustavne tužbe na
temelju članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona. Budući da podnositelj
nije koristio pravna sredstva kako je to propisano u članku 62. Ustavnog
zakona, nema pravo tražiti primjenu članka 63. Ustavnog zakona, pa
stoga ustavna tužba u konkretnom slučaju nije dopuštena.”
- Rješenje U-IIIB-834/2006; od 15. veljače 2007. godine. Iz obrazloženja: “Sukladno navedenom, pravo podnositelja na podnošenje
ustavne tužbe i prije no što je iscrpljen pravni put, na temelju članka
63. stavka 1. Ustavnog zakona, ne oslobađa ga obveze da u prethodnom postupku iskoristi sva dopuštena pravna sredstva. Ustavna
tužba podnesena na temelju članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona
nije pravno sredstvo kojim je moguće supstituirati dopuštenu žalbu
u upravnom postupku, odnosno tužbu u upravnom sporu, ako su
ispunjene zakonske pretpostavke za njihovo podnošenje. Budući da
podnositelj u prethodnom postupku nije koristio dopuštena pravna
sredstva, Ustavni sud utvrđuje da je ustavna tužba podnesena u konkretnom slučaju nedopuštena.”
27
Vidjeti, primjerice, rješenje U-IIIB-2784/2008; od 27. svibnja 2009.
godine ili U-IIIB-1625/2004; od 11. ožujka 2005. godine. Iz obrazloženja: “Budući da podnositelj nije stranka u postupku na koji se odnosi
ustavna tužba, to on nije ovlašten za podnošenje ustavne tužbe u
smislu odredbe članka 62. u svezi s člankom 63. Ustavnog zakona.”
28
Vidjeti rješenje U-IIIB-64461/2009, od 25. veljače 2010. godine.
29
Članak 19. stavak 4. Ustavnog zakona glasi: “Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen Ustavnom sudu u određenom roku.
Ako bude vraćen bez ispravka, odnosno dopune, odbacit će se.”
30
Vidjeti, primjerice, rješenje U-IIIB-2243/2007.
31
Vidjeti, primjerice, rješenje U-IIIB-3166/2006.
32
Prema navedenoj odredbi procesna posljedica smrti ili prestanka
podnositelja ili dispozicije zahtjevom je obustava postupka.
7
Neosnovane ustavne tužbe Sud odbija odlukom. Neutemeljenima se utvrđuju one ustavne tužbe u kojima
stranke nisu dokazale postojanje okolnosti koje pred njih
stavlja članak 63. stavak 1. Ustavnog zakona. Nepostojanje povrede ustavnog prava ili izostanak vjerojatnosti
nastupa teških i nepopravljivih štetnih posljedica u konkretnom slučaju dovode do odbijanja ustavne tužbe.33
33
Odluka U-IIIB-2148/2006; od 19. listopada 2006. godine. Iz obrazloženja: “Uvažavajući činjenice utvrđene u parničnom postupku prema
stanju spisa na dan podnošenja ustavne tužbe i mjerodavno materijalno pravo, Ustavni sud je ocijenio da na dan podnošenja ustavne
tužbe nije bilo naznaka o postojanju grube povrede ustavnog jamstva prava vlasništva podnositelja. Posljedice koje proizvodi presuda
Općinskog suda u Zagrebu - koliko god za podnositelja bile teške i
nepopravljive - nisu osnovan razlog za pokretanje ustavnosudskog
postupka na temelju članka 63. stavka 1. (posljednjeg dijela rečenice)
Ustavnog zakona. Stoga Ustavni sud ocjenjuje da je u konkretnom
slučaju presuda suda prvog stupnja utemeljena na zakonu i da podnositelj neosnovano ističe grubu povredu ustavnog jamstva prava
vlasništva.”
- Odluka U-IIIB-3631/2009; od 1. travnja 2010. godine. Iz obrazloženja: “Ocjenjujući navode ustavne tužbe, Ustavni sud je utvrdio da je
osporeno rješenje doneseno u postupku pokrenutom po službenoj
dužnosti i provedenom sukladno mjerodavnim odredbama Zakona
o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Ni iz navoda ustavne tužbe ni
iz sadržaja osporenih rješenja ne proizlazi da je podnositelju oduzeto pravo eksploatacije mineralnih sirovina, a također mu dosad nije
raskinut ni ugovor o koncesiji, nego je samo za sporno područje utvrđen status kulturnog dobra i određen sustav mjera zaštite tog dobra,
kojih se mjera i prema samom Zakonu o koncesijama iz 2008. godine
koncesionar (podnositelj) dužan pridržavati. Slijedom toga, ovaj sud
je utvrdio da u postupku koji je prethodio osporenom rješenju nije
došlo do grube povrede podnositeljevih ustavnih prava. Podnositelj
ustavne tužbe, prema ocjeni ovoga Suda, nije u ustavnoj tužbi naveo razloge niti je podnio dokaze na temelju kojih bi se nedvojbeno
moglo utvrditi da bi osporeni upravni akt mogao dovesti do teških i
nepopravljivih posljedica za podnositelja uslijed grube povrede njegovih ustavnih prava. Za Ustavni sud bitnom se u tom smislu ukazuje
samo činjenica da su nadležna upravna tijela postupala prema mjerodavnim materijalnim i postupovnim zakonima Republike Hrvatske
u vezi s kojima u trenutku donošenja ove Odluke ne postoji sumnja
da su u nesuglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske.”
- Odluka U-IIIB-2920/2008; od 15. travnja 2010. godine. Iz obrazloženja: “Svrha je donošenja Zakona o udomiteljstvu iz 2007., kao posebnog zakona u odnosu na Zakon o socijalnoj skrbi, pružanje osobite
zaštite djeci, maloljetnicima, nemoćnim i socijalno ugroženim osobama, napose s ciljem da se ta zaštita unaprijedi, među ostalim, i na
način da se smanji dopušteni broj korisnika po udomiteljskoj obitelji
(na tri). Namjera zakonodavca da postupno smanji dopušteni broj
korisnika po udomiteljskoj obitelji razvidna je i iz već prije noveliranog članka 114. Zakona o socijalnoj skrbi (članak 49. ZIDZSS iz 2003.
- citiran u točki 7.1. ovog obrazloženja), kojom je maksimalni broj
korisnika po udomiteljskoj obitelji prvotno smanjen na pet. Jedna
od sastavnica Ustavom propisanih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske jest i načelo pravne sigurnosti (izvjesnosti) i s njim
povezano načelo zaštite legitimnih očekivanja stranaka u postupcima
u kojima se odlučuje o njihovim pravima i obvezama. U tom smislu,
prijelazan članak 35. stavak 1. Zakona o udomiteljstvu jest izraz uvažavanja načela pravne sigurnosti. Za podnositelja ustavne tužbe u
najvećoj je mjeri i sporna upravo okolnost da članak 35. stavak 1.
Zakona o udomiteljstvu u konkretnom slučaju nije primijenjen, čime
je, kako smatra, narušena pravna sigurnost podnositelja i udomljene
djece te je postupljeno protivno njihovim legitimnim očekivanjima.
Ustavni sud primjećuje, međutim, da primjena članka 35. stavka 1.
Zakona o udomiteljstvu, kao prijelazne odredbe, podrazumijeva da je
“zatečeno” stanje na dan stupanja na snagu Zakona o udomiteljstvu
onakvo stanje kakvo je uređeno člankom 49. ZIDZSS-a iz 2003., to jest
da se članak 35. stavak 1. Zakona o udomiteljstvu odnosi na udomiteljske obitelji koje udomljavaju do petero korisnika. Nedvojbeno je
kako se u konkretnom slučaju dogodio propust nadležnog upravnog
8
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Uz to Sud odlučuje i o oportunitetu svojeg djelovanja
prije iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta. U svakom
onom slučaju u kojem ocijeni da je otklanjanje povrede
ustavnih prava moguće i tijekom redovnog suđenja, Sud
neće intervenirati34.
tijela koje, nakon stupanja na snagu ZIDZSS-a iz 2003., nije postupilo
sukladno članku 49. tog Zakona, to jest nije pristupilo postupnom
smanjivanju broja korisnika smještenih u udomiteljskoj obitelji podnositelja tako da je na dan stupanja na snagu Zakona o udomiteljstvu
2007. u domu podnositelja bilo udomljeno ukupno osmero djece,
umjesto zakonom dopuštenih petero djece. Međutim, i u suprotnom
slučaju, usklađivanje rada udomiteljske obitelji s člankom 49. ZIDZSS-a iz 2003. zahtijevalo bi smanjenje broja djece udomljene kod
podnositelja. Ustavni sud također mora uzeti u obzir činjenicu da
su M. i M. D. već premješteni u dom 1. srpnja 2008. i da su se, prema
navodima nadležnog Centra, prilagodili životu u njemu. Stoga bi
eventualno premještanje djece prije okončanja redovitog postupka
za samu djecu moglo biti traumatično, jer bi nakon eventualnog negativnog ishoda tog postupka za podnositelja djeca morala biti ponovno premještena u dom. U kontekstu navoda o povredi vladavine
prava, pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja stranaka, valja imati
u vidu i to da Konvencija o pravima djeteta (“Službeni list SFRJ” broj
15/90; Nar. nov. - MU, br. 12/93, 20/97) jamči posebnu zaštitu i pomoć
države djeci kojoj je uskraćena obiteljska sredina ili koja, zbog vlastite
dobrobiti, ne smiju ostati u toj sredini. Posebna zaštita i pomoć države pruža se u okviru nacionalnih zakonodavstava, osiguravanjem
zamjenske pomoći takvoj djeci. Konvencija, dakle, ne pruža nikakva
jamstva (potencijalnim ni stvarnim) udomiteljima. Ni Konvencija za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - MU, br. 18/97,
6/99, 8/99, 14/02 i 1/06, u daljnjem tekstu: Konvencija), a ni pravna
praksa Europskog suda za ljudska prava također ne poznaju “pravo
na udomljenje” kao pravo udomitelja. Iz odredaba Ustava Republike
Hrvatske razvidno je također da ustavnopravnu zaštitu uživa obitelj
(dok se pravni odnosi u obitelji uređuju zakonom), materinstvo, djeca
i mladež, odnosno maloljetnici bez roditelja i oni za koje se roditelji ne
brinu. Institut udomiteljstva nije, prema tome, ustavnopravna, nego
zakonska kategorija, ustanovljena u korist djeteta. Slijedom navedenog, ne postoje ni jamstva koja bi podnositelju, kao udomitelju,
osiguravala, na ustavnopravnoj razini, zaštitu “prava na udomljenje”
u smislu u kojem to ističe podnositelj u svojoj ustavnoj tužbi.”
34
Odluka U-IIIB-64668/2009; od 14. siječnja 2010. godine. Iz obrazloženja: “Općinski kazneni sud u Zagrebu ocijenio je značenje spornog novinskog teksta u njegovoj ukupnosti i kontekstu u kojemu su
izneseni pojedini navodi iz činjeničnog stanja te utvrdio da novinski
tekst sadrži neke elemente koji bi se mogli ocijeniti uvredljivim ili
klevetničkim, na način i pod uvjetima koji su izrijekom navedeni u
obrazloženju presude. Međutim, taj sud je mišljenja da novinar Jergović u svojim kolumnama komentira aktualna društvena zbivanja
i događaje od interesa za hrvatsku javnost, a u konkretnom slučaju
novinar je, prema stajalištu tog suda, iznio svojevrsnu osudu i kritiku
vrijednosnog sustava društva u kojemu je živjela i radila preminula
supruga podnositelja ustavne tužbe. Sud prvog stupnja stajalište
o nedostatku namjere novinara Jergovića da kleveće podnositelja
ustavne tužbe temelji na sadržaju novinskog teksta koji je nastao
kao kolumnistički komentar premijere drame “Glembajevi” izvedene
u Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci. Sud je detaljno obrazložio
tijek i rezultate provedenog dokaznog postupka, procjenjujući da je
sporni tekst “komentar aktualnih zbivanja koja su po svojem sadržaju
od velikog interesa za javnost i predstavljaju ozbiljnu kritiku društva,
kojom kritikom u konkretnom ovom slučaju je obuhvaćen kao osoba
i sam oštećeni, ali ne s namjerom omalovažavanja”. Uvažavajući činjenice i okolnosti utvrđene u kaznenom postupku, koji je prethodio
ustavnosudskom postupku, imajući pritom u vidu mjerodavno materijalno pravo, Ustavni sud je ocijenio da na dan podnošenja ustavne
tužbe nisu bili ispunjeni kumulativno propisani uvjeti za pokretanje
ustavnosudskog postupka na temelju članka 63. stavka 1. (posljednjeg dijela rečenice) Ustavnog zakona. Ustavni sud upozorava da je
Europski sud za ljudska prava u presudi od 6. veljače 2003. u predmetu Mamatkulov i Abdarasulovic protiv Turske, ispitujući svoju (&97,
104-105) i praksu drugih međunarodnih tribunala za zaštitu ljudskih
prava (& 102-103), izrekao da se prije meritorne odluke o povredi
neke odredbe Konvencije može naložiti privremena mjera radi obustave neke radnje ili ovrhe neke odluke državnog tijela samo ako
podnositelj pritužbe, ispunjenjem određenih uvjeta, dokaže da bi
Postupanje prije iscrpljivanja dopuštenog pravnog
puta te usvajanje ustavnih tužbi podnositelja na temelju ovlaštenja iz članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona je
mjera koju je Sud koristio iz relativno malog broja razloga.
U svojoj dosadašnjoj praksi on se je ovim ovlaštenjem
koristio u svega tri grupe situacija.
Prvi razlog za postupanje po ovoj nadležnosti Sud
je našao u slučaju kada je svojom odlukom ukinuo kao
nesuglasan s Ustavom drugi propis na temelju kojeg je
donesena osporena odluka. Ujedno je tu procijenio kako
bi ponavljanje postupka za podnositelja izazvalo teške i
nenadoknadive posljedice35.
uslijed te radnje ili odluke pretrpio “nenadoknadivu štetu” (irreparable
harm, & 110). Primjenjujući taj kriterij u tumačenju članka 63. stavka
1. Ustavnog zakona, Ustavni sud zaključuje da iz činjenica navedenih
u točki 4. obrazloženja ove odluke nije razvidno da bi za podnositelja nepokretanjem ustavnosudskog postupka mogle nastati teške
i nepopravljive posljedice. O tome bi se, naime, radilo samo kad bi
radnja ili odluka suda prvog stupnja očigledno dokinula samu srž
nekog podnositeljeva ustavnog prava, potpuno onemogućila njezino
naknadno preispitivanje od strane nadležnog tijela ili Ustavnog suda
ili “potkopala autoritet” državne vlasti koju donositelj odluke ili poduzimatelj sporne radnje obnaša. Budući da je Općinski kazneni sud u
Zagrebu u okviru svojih zakonskih nadležnosti otklonio krivnju novinara/kolumnista, a podnositelju je u cijelosti otvoren drugi pravni put
kontrole zakonitosti osporene presude suda prvog stupnja, prema
stajalištu Ustavnog suda posljedice koje proizlaze iz te presude nisu
osnovani razlog za pokretanje ustavnosudskog postupka na temelju
članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona.”
35
Odluka U-IIIA-1458/2001; od 8. svibnja 2002. godine. Iz obrazloženja: “U ovosudnom predmetu broj: U-II-1993/2001 predmet ocjene
suglasnosti s Ustavom i zakonom bila je odredba članka 3. stavka
1. Pravilnika o stjecanju prava na dopust do sedme godine djetetova života i rad s polovicom punog radnog vremena zbog njege
djeteta s težim smetnjama u razvoju, i to u dijelu u kojem se njome
propisuje uvjet kako ostvarivanje prava na dopust ovisi o činjenici
da su oba roditelja u radnom odnosu s punim radnim vremenom.
Odlučujući u konkretnom slučaju, Ustavni sud Republike Hrvatske
je odlukom, broj: U-II-1993/2001 od 20. veljače 2002. godine (Nar.
nov., br. 19/02), pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom
i zakonom navedene odredbe Pravilnika, te je ukinut dio stavka 1.
osporene odredbe koji glasi “pod uvjetom da su oba roditelja”. U svojoj
odluci Sud je utvrdio da je nadležni ministar propisivanjem uvjeta za
stjecanje prava na dopust jednog od roditelja hendikepiranog djeteta na način učinjen ukinutim dijelom odredbe članka 3. stavka 1.
Pravilnika, neosnovano suzio krug osoba koje bi predmetno pravo
mogle ostvariti, a suprotno zakonskoj intenciji i svrsi članka 66. stavka
1. Zakona o radu, odnosno suprotno ustavnim načelima sadržanima
u članku 61. stavku 1., članku 62. i članku 63. stavku 3. Ustava. Za
ustavnopravnu argumentaciju razloga ukidanja osporenog dijela
odredbe članka 3. stavka 1. navedenog Pravilnika, Sud upućuje na
obrazloženje svoje odluke broj: U-II-1993/2001 od 20. veljače 2002.
godine. S obzirom na činjenicu da je Ustavni sud u predmetnoj odluci
ocijenio nesuglasnim s Ustavom i zakonom pravni temelj na kojem je
postavljeni zahtjev podnositeljice pred nadležnim upravnim tijelom
odbijen kao neosnovan, tijekom ustavnosudskog postupka utvrđeno
je da su tako donesenim osporenim rješenjem podnositeljici povrijeđena ustavna prava iz članka 61. i članka 63. stavka 3. Ustava. Također,
Sud je osnovanim ocijenio i osporavajući razlog podnositeljice da
u konkretnom slučaju postoji opasnost od nastupa nepopravljivih
štetnih posljedica. Ovdje se radi o pravnoj situaciji gdje bi uslijed
propuštanja utvrđivanja postojanja prava jednog roditelja na dopust
i propuštanja pružanja posebne njege djetetu, na čijoj strani postoji
utvrđenje potrebe za posebnom njegom, za to dijete nedvojbeno
nastale teške i nepopravljive štetne posljedice. Na pokretanje ustavnosudskog postupka i prije iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta,
Sud se odlučio i stoga što na predmetnu pravnu situaciju nisu primjenjive odredbe članka 58. stavka 2. i stavka 3. Ustavnog zakona,
jer na strani podnositeljice ne postoji pravomoćna rješidba, glede
koje bi se pred nadležnim upravnim tijelom mogao ponovno isticati
zahtjev za ostvarivanje prava na dopust, odgovarajućom primjenom
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
U drugom slučaju Sud je usvojio ustavnu tužbu podnositelja u situaciji kad su se tijela sudbene vlasti u ponovljenom postupku, nakon ukidne odluke Suda, oglušila
o njegove stavove i sadržaj obrazloženja ustavnosudske
odluke kao i na sadržaj odredbe članka 77. stavka 2.
Ustavnog zakona. Tu je također Sud našao da bi inzistiranje na iscrpljivanju dopuštenog pravnog puta za stranku
prouzročilo teške i nepopravljive posljedice36.
Treću skupinu odluka o usvajanju ustavnih tužbi podnositelja čine one donesene u vezi s upravno-pravnim
odredaba o ponavljanju postupka. Također, stajalište je Suda da se
u konkretnom slučaju neposrednom primjenom članka 58. stavka
5. Ustavnog zakona ne bi uspjela djelotvorno otkloniti opasnost od
nastupa teških i nepopravljivih posljedica za dijete podnositeljice
ustavne tužbe. Nadležna upravna tijela dužna su ponovno provesti
postupak po zahtjevu podnositeljice, a u svom rješavanju vezana su
za pravna stajališta izražena u ovosudnoj odluci, donesenoj u predmetu broj: U-II-1993/2001 od 20. veljače 2002. godine. Slijedom svega
iznesenoga, a utvrdivši kako su ispunjene pretpostavke za postupanje
Suda i prije iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta iz članka 63. stavka
1. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.”
36
Odluka U-IIIB-1005/2004; od 8. srpnja 2004. godine. Iz obrazloženja:
“Polazeći od navedenih odredbi Ustavnog zakona, a imajući u vidu
navode sadržane u točki 5. obrazloženja ove odluke, Ustavni sud utvrđuje da Izvršni i Upravni odbor Hrvatske odvjetničke komore nisu
poštovali pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odluci broj: U-III706/2003 od 8. srpnja 2003. godine. Iako u osporenom rješenju Izvršni odbor Hrvatske odvjetničke komore navodi da prihvaća stajalište
Ustavnog suda o tumačenju pravno neodređenog pojma dostojnosti,
izraženo u odluci broj: U-III-439/1995 od 20. prosinca 1995. godine, iz
sadržaja rješenja razvidno je suprotno. Nepoštivanjem pravnih stajališta Ustavnog suda i neuvažavanjem ustavnosudskom praksom
ustanovljenih obvezujućih pravnih standarda za primjenu članka 49.
stavka 2. Zakona o odvjetništvu, Izvršni odbor Hrvatske odvjetničke
komore osporenim rješenjem grubo je povrijedio ustavna prava podnositelja zajamčena člancima 14. stavkom 2., 29. stavkom 1., 44. i 54.
Ustava. Navedena ustavna prava grubo je povrijedio i Upravni odbor
Hrvatske odvjetničke komore prihvativši u potpunosti razloge zbog
kojih je prvostupanjsko tijelo odbilo zahtjev podnositelja za upis u
imenik odvjetnika, ocijenivši ih pritom valjanim, zakonitim i dostatnim razlozima. (...) Odredbom članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona
utvrđena je iznimka od nužnosti iscrpljivanja dopuštenog pravnog
puta kao postupovne pretpostavke za podnošenje ustavne tužbe, te
je Ustavni sud ovlašten pokrenuti postupak i postupati, među ostalim,
u situaciji kada se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju
ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati
teške i nepopravljive posljedice. Razloge koje podnositelj navodi u
ustavnoj tužbi obrazlažući nastanak teških i nepopravljivih posljedica
Ustavni sud ocijenio je samo djelomično ustavnopravno relevantnima. Činjenica da podnositelj u Republici Hrvatskoj nema nikakvog
drugog zaposlenja ni izvora prihoda, kao i eventualna nemogućnost
preuzimanja odvjetničkog ureda svoga oca, ne upućuje na ispunjenje
pretpostavke nastupanja teških i nepopravljivih posljedica u smislu
odredbe članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona, kao uvjeta za pokretanje ustavnosudskog postupka i prije iscrpljivanja dopuštenog
pravnog puta. S druge strane, činjenica da osporena rješenja - prihvate li se razlozi kojima se prvostupanjsko tijelo vodilo pri njihovu
donošenju - za podnositelja znače apsolutnu zapreku bavljenju odvjetništvom u Republici Hrvatskoj, što bi za njega predstavljalo tešku
i nepopravljivu posljedicu zbog koje dolazi u pitanje i podnositeljevo ustavno pravo da pod jednakim uvjetima za sve bude primljen u
javne službe u Republici Hrvatskoj, zajamčeno člankom 44. Ustava.
Konačno, uzimajući u obzir postupanje Izvršnog i Upravnog odbora
Hrvatske odvjetničke komore suprotno izričitim odredbama članka
77. Ustavnog zakona, a kojim su ponovno grubo povrijedili ustavna prava podnositelja, Ustavni sud smatra opravdanim pokretanje
ustavnosudskog postupka prije iscrpljivanja pravnog puta i ukidanje
osporenih rješenja Izvršnog i Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke
komore.”
9
institutom ukidanja rješenja po pravu nadzora i dostave
takvih rješidaba37. Ovdje je Sud donio nekoliko sadržajno
37
Odluka U-IIIB-4366/2005; od 5. travnja 2006. godine. Iz obrazloženja: “Prema postojećoj pravnoj praksi, rješenje o ukidanju po pravu
nadzora smatra se pravodobno donesenim ako je nadzorni organ
donio svoje rješenje u roku od jedne godine od dana kad je postalo
konačno rješenje koje se ukida ako je to rješenje u tom roku otpremljeno prvostupanjskom organu. Dostava rješenja stranci, prema tome,
nije od utjecaja na prosuđivanje pravodobnosti donošenja rješenja
o ukidanju po pravu nadzora. Ustavni sud ocjenjuje da je s aspekta
zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda navedeno pravno shvaćanje
ustavnopravno neprihvatljivo. Dužnost je svih tijela državne vlasti
Republike Hrvatske, pa time i nadležnih upravnih tijela u konkretnom
slučaju, tumačiti odredbe Zakona o općem upravnom postupku u
skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske,
propisanima člankom 3. Ustava. Najviše vrednote ustavnog poretka
Republike Hrvatske su vladavina prava i poštivanje prava čovjeka.
One su temelj za tumačenje Ustava. Obveza poštivanja navedenih
ustavnih vrednota nužno dovodi i do obveze tumačenja mjerodavnih
zakona i drugih propisa u skladu s dva važna načela koja su sastavnice
navedenih ustavnih vrednota. To su načelo pravne sigurnosti (izvjesnosti) i s njim povezano načelo zaštite legitimnih očekivanja stranaka
u postupcima u kojima se odlučuje o njihovim pravima i obvezama.
Ustavni sud je u odluci i rješenju, broj: U-I-659/1994 i dr. od 15. ožujka
2000. (Nar. nov., br. 31/00) ukazao na okvirni sadržaj tih dvaju načela
ističući da “u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju
biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Sud također napominje da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim
očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se
zakon na njih neposredno primjenjuje” (toč. 11.1.). U konkretnom
slučaju, osporeno rješenje dostavljeno je podnositelju nakon proteka
prekluzivnog roka od godine dana od kada je građevna dozvola, koja
je ukinuta osporenim rješenjem po pravu nadzora, postala konačna
(to jest, nakon 16. rujna 2005. godine). Ustavni sud utvrđuje da se s
aspekta zaštite legitimnih očekivanja podnositelja i zajamčene mu
pravne sigurnosti (izvjesnosti) u postupcima u kojima se odlučuje o
njegovim pravima i obvezama, ne može smatrati da je osporeno rješenje doneseno pravodobno. Prethodno utvrđenje osobito je važno
ima li se u vidu da je konkretan postupak nadzorno upravno tijelo
provelo nad nižestupanjskim upravnim tijelom nakon što je ono već
izdalo građevnu dozvolu koja je stekla svojstvo konačnosti (izvršnosti
i pravomoćnosti), a da u tom postupku podnositelj nije imao osigurana procesna jamstva koja postupak čini pravičnim u smislu članka 6.
stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar.
nov. - MU, br. /97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99- ispr., 14/02; u daljnjem
tekstu: Europska konvencija). Prema tome, u pravnoj situaciji u kojoj
podnositelj nije znao niti je morao znati da nadzorno upravno tijelo
vodi postupak za ukidanje izdanog mu konačnog, izvršnog i pravomoćnog upravnog akta, pravilo o obvezi uredno izvršene osobne
dostave rješenja o ukidanju po pravu nadzora podnositelju unutar
roka od jedne godine od konačnosti upravnog akta koji je ukinut, kao
pretpostavci pravovaljanosti tog rješenja, predstavlja najmanju mjeru
zahtjeva koju su nadležna tijela dužna poštivati. Navedeno pravno
stajalište nalazi potvrdu u praksi Vrhovnog suda, koji je zauzeo stajalište da “kao dan kojim prestaju pravne posljedice rješenja ukinutog
po pravu nadzora valja uzeti dan kada je stranci dostavljeno rješenje
doneseno po pravu nadzora” (U-8420/70 od 10. veljače 1971. godine).
Ustavni sud stoga utvrđuje da dostava osporenog rješenja podnositelju nakon isteka zakonskog roka iz članka 264. stavka 3. druge
rečenice Zakona o općem upravnom postupku i članka 178. Zakona
o gradnji čini to rješenje nezakonitim, a njegovi učinci, koji se očituju
u ukidanju konačne, izvršne i pravomoćne građevne dozvole, izdane
podnositelju, predstavljaju neposrednu povredu prava podnositelja
na jednakost pred zakonom, zajamčenog člankom 14. stavkom 2.
Ustava, ali i objektivnu povredu načela vladavine prava, kao najviše
vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, propisanog člankom
3. Ustava. Ustavni sud na kraju utvrđuje da obvezna osobna dostava
rješenja o ukidanju po pravu nadzora unutar roka od godine dana
od dana konačnosti rješenja koje se ukida, kao pretpostavka njegove
pravovaljanosti, ujedno predstavlja i važan postupovni instrument u
službi zaštite prava koja su upravnim aktom priznata adresatu akta (u
konkretnom slučaju, u službi zaštite prava vlasništva podnositelja u
smislu članka 48. stavka 1. Ustava, odnosno njegova mirnog uživanja
u smislu članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju). Zadira-
10
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
istovjetnih rješidbi nakon čega je zaključio da neće više
intervenirati u istovjetnim predmetima s obzirom na sadržaj članka 31. Ustavnog zakona38.
nje u pravo vlasništva podnositelja zakašnjelom akcijom uprave, na
način na koji je to učinjeno u konkretnom slučaju, predstavlja stoga
povredu njegova prava vlasništva u smislu članka 48. stavka 1. Ustava,
odnosno njegova prava na mirno uživanje vlasništva u smislu članka
1. Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju.”
38
Odluka U-IIIB-1373/2009; od 7. srpnja 2009. godine. Iz obrazloženja:
“Uvažavajući prethodne navode, Ustavni sud u ovom ustavnosudskom postupku, u kojem se ispitivanje ograničilo samo na ocjenu o
postojanju grubih povreda ustavnih prava podnositelja i prije no što
je okončan postupak sudske kontrole zakonitosti osporenog pojedinačnog akta, ostaje na utvrđenju da nije uvjeren u očitu materijalnu
nezakonitost ukinute pravomoćne građevinske dozvole. Međutim,
kada bi se i utvrdilo da je osporeno rješenje kojim se građevinska
dozvola ukida po pravu nadzora u skladu sa zakonom, ta činjenica
zbog okolnosti konkretnog slučaja ne bi mogla utjecati na ocjenu
Ustavnog suda da je njime povrijeđeno ustavno pravo vlasništva podnositelja, zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava, sagledavano
zajedno s člankom 50. stavkom 1. Ustava. Podnositeljima je osporenim rješenjem ukinuto pravomoćno im priznato pravo gradnje zbog
(navodne) očite povrede materijalnih odredaba Zakona o gradnji koju
je učinio donositelj građevinske dozvole, to jest nadležno prvostupanjsko upravno tijelo, a da u konkretnom slučaju za takvo grubo
zahvaćanje u ustavno pravo vlasništva podnositelja nije ispitan ni
interes Republike Hrvatske niti je podnositeljima dodijeljena naknada
u visini tržišne vrijednosti oduzete imovine u smislu članka 50. stavka
1. Ustava. S druge strane, nije sporno da su podnositelji postupali
u skladu sa zahtjevima i uvjetima određenima u pravomoćnoj građevinskoj dozvoli, a na sebe su preuzeli i teret financijskih obveza
pouzdajući se da ona neće naknadno biti utvrđena nevaljanom na
njihovu štetu. U konkretnom slučaju, dakle, nije postignuta pravična
ravnoteža između interesa Republike Hrvatske i zaštite prava vlasništva podnositelja. Jednostranim zahvaćanjem države u njihovo pravo
vlasništva, koje se očitovalo u donošenju osporenog rješenja kojim
je ukinuta njihova građevinska dozvola zbog (navodne) pogreške
samog njezina donositelja, podnositelji snose prekomjeran pojedi-
Kada usvaja ustavnu tužbu, postupajući po nadležnosti utvrđenoj člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona,
Sud se koristi svojim kasatornim ovlastima. Osporena odluka ukida se te se predmet vraća određenom tijelu na
ponovni postupak. Deklaratorne odluke po prirodi stvari
ovdje ne bi dolazile u obzir.
načan teret koji se ne može smatrati razmjernim s naravi potrebe za
ograničenjem u konkretnom slučaju, to jest s legitimnim ciljem koji se
tim ukidanjem nastojao ostvariti. Ustavni sud posebno ističe da je u ponovljenom postupku Ministarstvo dužno podrobno ispitati konkretan
slučaj uvažavajući zahtjev iz članka 50. stavka 1. Ustava da oduzimanje
vlasništva (imovine) podnositelja mora biti u interesu Republike Hrvatske i sagledavajući te uzimajući u obzir sve aspekte postojeće situacije
vezane uz vlasništvo (imovinu) podnositelja koje je Ustavni sud u ovoj
odluci naznačio. Utvrdivši u ponovljenom postupku da je u interesu
Republike Hrvatske ukidanje po pravu nadzora pravomoćne građevinske dozvole u konkretnom slučaju, jer je riječ o tako očitoj povredi
materijalnih odredaba Zakona o gradnji koju objektivni pravni poredak
ne smije tolerirati, Ustavni sud je odredio obvezu Republike Hrvatske za
isplatu podnositeljima naknade tržišne vrijednosti u smislu članka 50.
stavka 1. Ustava (v. točku 10. obrazloženja ove odluke). Ustavni sud na
kraju ističe da se konkretna pravna situacija može riješiti i na drugi način, odnosno drugim sredstvima koja su na raspolaganju državi i podnositeljima, ali se pri svakom rješenju uvijek mora paziti na postizanje
pravične ravnoteže između državnih (javnih ili općih) interesa i zaštite
ustavnog prava vlasništva podnositelja u svim njegovim aspektima
koji su obrazloženi u ovoj odluci. Budući da je utvrdio povredu ustavnog prava vlasništva podnositelja zajamčenog člankom 48. stavkom
1. u vezi s člankom 50. stavkom 1. Ustava, Ustavni sud nije razmatrao
ostale navodne povrede ustavnih prava koje su podnositelji istaknuli
u ustavnoj tužbi. Ustavni sud na kraju napominje da nakon donošenja
ove odluke predmete istovrsne ili slične ovom neće razmatrati u postupcima pokrenutim ustavnim tužbama na temelju posljednjeg dijela
odredbe članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona, budući da su načelna
pravna stajališta, izražena u ovoj odluci, obvezujuća za sve, pa više ne
postoji potreba za njegovim postupanjem prije iscrpljivanja prethodno
dopuštenih pravnih sredstava.”
Bibliografija
1. Crnić, J., Ustavna tužba, Zagreb, 1999.
2. Crnić, J., Komentar Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike
Hrvatske, Zagreb, 2002.
3. Dörr, D., Die Verfassundsbeschwerde in der Prozeßpraxis, Köln, 1997.
4. Dreier, H., Grundgesetz-Kommentar, Tübingen, 2008.
5. Krbek, I., Ustavno sudovanje, Zagreb, 1960.
6. Maunz-Düring, Grundgesetz, Kommentar, München, 1999.
7. Maunz/Schmidt-Bleibtreu/Klein/Ulsamer, Bundesverfassungsgerichtsgesetz, Kommentar, München, 1999
8. Trgovac, S., Novija praksa Ustavnog suda u svezi s ustavnim tužbama podnijetim prije iscrpljenog pravnog puta (čl. 63. Ustavnog
zakona), Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse,
broj 11/04.
Inženjerski biro d.d.
Savjetnici od 1952.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
11
Summary
CONSTITUTIONAL LAW
PROTECTION OF HUMAN
RIGHTS AND FREEDOMS
PRIOR TO USING ALL
ALLOWED LEGAL MEANS
Constitutional complaint is a subsidiary, non-suspensive constitutional
law procedural instrument for the protection of constitutional rights threatened by individual legal acts or measures taken by competent bodies. The
basic norms of the constitutional law system which are used for defining
human rights and fundamental freedoms do not address the institute of
constitutional complaint. The reason why is because the right to a constitutional complaint is not a constitutional right. The right to a constitutional
complaint is a procedural authorisation to demand extraordinary legal aid,
which as a principle is granted to everyone, in case public authorities are
interfering in the constitutional rights of the addressees. It presents an opportunity to control individual acts of the judicial authority in terms of their
harmonisation with the constitutional rights. The constitutional complaint
is a procedural framework within which by claiming one’s constitutional
rights the efficient legal resource of protecting the personal and social
sphere of the holders of these constitutional rights is ensured. However,
the subsidiarity principle of the constitutional complaint is not absolute.
In our constitutional law system the possibility of filing a constitutional
complaint even prior to using all the permitted legal means is normed in
the case when with a reputed individual act the constitutional rights are
severely offended and it is utterly clear that by not initiating a constitutional
law procedure severe and irreparable consequences for the plaintiff of the
constitutional complaint could ensue. A constitutional complaint filed as
an exception from the standard subsidiarity of this institute can be filed
only against an existing court decision. The object of such a constitutional
complaint can only be a court decision in relation to which filing a constitutional complaint is usually allowed. The constitutional complaint in this case
should be filed prior to using the allowed legal means and this due to the
violation of the constitutional right. This procedural authorisation cannot
represent a substitute for filing ordinary or extraordinary legal remedies
within the regular framework of legal protection. Procedural passivity or
mistakes in the selection of legal remedies within the regular framework
of legal protection are at the plaintiff ’s expense. The Court’s authority is
that of a discretionary nature. When deciding on the grounds for a constitutional complaint, the Court also decides on the necessity of it taking
actions prior to all allowed legal means being used. In every single case that
it does decide that eliminating the violation of constitutional rights is also
possible during regular court proceedings, the Court shall not intervene.
When adopting a constitutional complaint, the Court uses its authority to
quash court decisions. In this case making a declaratory decision is not a
possibility.
Key words: constitutional complaint, subsidiarity, using the allowed
legal means.
www.ingbiro.com
12
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Stručni članak UDK 342.731
Matija Miloš, mag. iur.*
Pravo vjernika na
prigovor savjesti i zabrana
diskriminacije istospolnih
partnera
Prava istospolnih partnera sporo zauzimaju svoje mjesto u društvenom tkivu. Smatramo da bi pomnijim proučavanjem odnosa
tih prava sa suprotstavljenim interesima, kao
što su oni vjernički, integracija tih prava bila
brža, učinkovitija i lakša. Iz izloženog proizlazi
da još ne postoji rješenje koje u potpunosti
honorira obje strane. Smatramo da je rješenje
koje je najprihvatljivije neki oblik prigovora
savjesti, s time da ga treba pažljivo razmotriti
i regulirati. S obzirom da je ta solucija nedovoljno razvijena u svijetu, preostaje promotriti
kako će se s njezinom primjenom nositi druge države. Iz tih iskustava Republika Hrvatska,
kao mlada demokracija, svakako može puno
naučiti, posebno stoga što mnogi njeni stanovnici smatraju religiju bitnim dijelom svog
života. Samim time, mogućnost sukoba se
povećava, te treba postojati spremnost da se
na njih adekvatno odgovori, na način da se u
najvećoj mogućoj mjeri zaštite sva relevantna
prava i slobode.
Ključne riječi: vjerska uvjerenja, vjerske slobode, prigovor savjesti, seksualna orijentacija, istospolne zajednice, zabrana diskriminacije.
1. UVOD
Tekst pravnih normi i sažete formulacije ljudskih prava
često su vrlo jednostavne, zbog čega nije teško pomisliti
da im se posvećuje previše pažnje. Jednostavno govoreći,
može nam se činiti kako treba samo primijeniti “ono što
piše”. Međutim, kada uzmemo u obzir međuigru te jednostavne norme i složenosti života, brzo shvaćamo kako
zapravo vrlo često treba raspravljati o vrlo teškim pitanjima. Takve društvene “čvorove”, nažalost, čisti gramatički
nasrtaj prava nije uvijek u stanju odriješiti.
*
Matija Miloš, Rijeka.
Odnosi vjerskih prava i zabrane diskriminacije osoba na
osnovi spolne orijentacije obiluju tim zapetljanjima. Naime, suvremeno društvo u sve većoj mjeri priznaje prava
istospolnih partnera. S druge strane, ne oduzima važnost
ni vjerskim pravima i slobodama. Budući da vjernici često
nemaju pozitivan stav prema istospolnim vezama, takva
situacija za sobom povlači niz pitanja. Primjerice, odluči li
homoseksualni par unajmiti fotografa koji je vjernik kako
bi popratio neku proslavu, za njih važan dio obiteljskog
života, može li ih isti odbiti uslužiti? Drugim riječima, može
li vlastita vjerska uvjerenja o homoseksualnosti uspješno
suprotstaviti pravima istospolnih partnera? S tim se pitanjem suočio i bračni par Bull, vlasnici britanskog pansiona
Chymorvah, kao i njihovi nesuđeni gosti.
Naime, tada je u spomenutom obiteljskom hotelu odbijen smještaj homoseksualnom paru, uz obrazloženje da
bi to bilo protivno vjerskom uvjerenju vlasnika.1 Slučaj je
završio na sudu, koji je početkom 2011. godine utvrdio
povredu zabrane diskriminacije po osnovi seksualne orijentacije. Istodobno, sud je istaknuo da svojom presudom
“utječe na ljudska prava tuženika na izražavanje vjerskih
uvjerenja”.2 Stoga je ostavio mogućnost žalbe na odluku.3
Takvo obrazloženje britanskog suda, posebno isticanje
mogućnosti žalbe, predstavlja jasan pokazatelj već spomenutog problema. Samom primjenom onoga što je
propisano nije moguće u potpunosti otkloniti konflikt
dvaju suprotstavljenih prava. Na taj se način u težak položaj dovode obje strane, pa i društvo kao cjelina. Takav
težak položaj može se pokušati razriješiti ozbiljnim radom
na uravnoteženju prava istospolnih partnera i vjerskih
prava druge strane. Jedan od mehanizama koji se u tom
smislu razmatra je i dopuštanje prigovora savjesti vjerniku, odnosno mogućnost da ne usluži istospolni par ako
bi to bilo protivno njegovu vjerskom uvjerenju. S ciljem
proučavanja takvih nastojanja, usporedit ćemo situaciju
u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi s trenutnim
stanjem u Republici Hrvatskoj.
2. ZAČECI PRAVA NA DISKRIMINACIJU
U SJEDINJENIM AMERIČKIM
DRŽAVAMA
Američka doktrina i praksa polaze od sličnosti zahtje1
2
3
Murdoch, C., A Cornish hotel and the conflict between discrimination law and religious freedom, Human Rights Blog, < http://tinyurl.
com/3z34g9y>, zadnja promjena 24. siječnja 2011., izvor posljednji
put konzultiran 18. svibnja 2011.
Judge Rules against Christians in B&B case, but allows appeal, <http://
tinyurl.com/4c39ace>, zadnja promjena 18. siječnja 2011., izvor posljednji put konzultiran 18. svibnja 2011.
Iako je sud utvrdio kako se radi o suprotstavljenim interesima koje štiti
i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, člancima
8. (privatni život), 9. (vjerske slobode) i 14. (zabrana diskriminacije),
njegova odluka ne pokazuje veće napore u smislu uravnoteženja tih
interesa.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
13
va vjernika i istospolnih partnera. Naime, obje strane tvrde kako žele zaštititi elemente vlastite ličnosti te smatraju
kako iste treba osloboditi svakog nepotrebnog regulativnog zahvata.4 Definicije potrebnog regulativnog zahvata,
međutim, nipošto nisu nesporne.
Predmet Smith sadržava jednu takvu definiciju.5 U presudi je utvrđeno kako je stanodavki zabranjeno odbiti
iznajmiti sobu nevjenčanom paru zbog vjerskih uvjerenja. Presuđeno je da bi se stanodavci koji su vjernici trebali pridržavati zabrane diskriminacije ili promijeniti zanimanje. Prema našem se mišljenju radi o preekstremnom
zahtjevu, budući da traži od vjernika da svoja uvjerenja
“zagura u ormar”, odnosno dopušta se potpuna prevlast
jednog prava nad drugim. Uz to, promjena zanimanja nije
dobro rješenje, jer zahtijeva znatne napore i ulaganja na
koja se nikoga ne bi smjelo prisiliti.6 S druge je strane,
naravno, neprihvatljiva diskriminacija istospolnog para.
Profesorica Chai Feldblum predlaže jedno moguće
rješenje problema.7 Ističući kako u pitanjima vjerskih
sloboda i istospolnih partnera nije bilo dovoljno dijaloga, nastoji pridati jednaku važnost vjerskim uvjerenjima
i seksualnoj orijentaciji. Naglašava da je zadatak države
podjednako uvažiti nečija uvjerenja i seksualnu orijentaciju druge osobe.8 Međutim, ne prihvaća mogućnost
prigovora savjesti. Štoviše, Feldblum zaključuje da su
takve iznimke od primjene zabrane diskriminacije na
osnovi seksualne orijentacije nepoželjne. Naime, izlažu
istospolne partnere poniženju kada ih pružatelj usluge
odbije zbog onoga što percipira kao abnormalnost, a što
je zapravo sastavni dio identiteta osobe. Stoga zaključuje
da mogućnost iznimke od zabrane diskriminacije istospolnih partnera treba svesti na minimum. Točnije, na točno određenu kategoriju organizacija koje su posvećene
usađivanju vjerskih uvjerenja u buduće naraštaje (primjerice, vjerske škole). Smatra kako bi bilo korektno dopustiti
takvoj organizaciji da odbije primiti u članstvo homoseksualca ili lezbijku. Ipak, Feldblum smatra da bi idealno bilo
kada bi i te organizacije primale u članstvo/radni odnos
osobe neovisno o seksualnoj orijentaciji, tražeći heteroseksualne pojedince samo za vodeće položaje.
Međutim, neki smatraju da bi zakonodavac trebao
dopustiti uvođenje šireg prigovora savjesti. Skupina tih
stručnjaka objavila je i vlastiti nacrt zakona. Među njima
je profesor Thomas C. Berg, kritičar profesorice Feldblum.
Naime on, prema našemu mišljenju opravdano, smatra
da odbijanje prigovora savjesti ne uspostavlja ravnotežu između dva suprotstavljena interesa, već dovodi do
prevlasti prava istospolnih partnera u odnosu na vjerske
slobode. Istodobno ne smatra kako bi prigovor savjesti
ostavio istospolne partnere na milost i nemilost društvene zadrtosti. S druge strane, ističe kako nedostatak
takvog prava golem broj vjerskih organizacija i pojedinaca ostavlja bez adekvatne mogućnosti da zaštite svoja
uvjerenja.
Berg smatra kako bi se moglo uvesti jače pravo vjernika da odbije uslužiti osobu zbog seksualne orijentacije.
Za takvo “pravo na diskriminaciju” postavlja dvije ograde.
Prije svega, da se to ipak dopusti samo u uskom krugu
slučajeva. Drugo, da takve iznimke ne utvrđuje nestalna
sudska praksa, već da ih zakonodavac precizno fiksira,
bez mogućnosti odstupanja.
Što znači “uski krug slučajeva”? U svakom slučaju, pravilo mora biti zabrana diskriminacije.9 Možemo li neku
situaciju svrstati u iznimke od pravila trebalo bi utvrđivati u odnosu na pravo određenog istospolnog para na
zajednički život.10 Točnije, treba utvrditi koliko određeni
postupak pružatelja proizvoda ili usluge šteti tom pravu
(predstavlja li tzv. “substantial hardship”).11 Dakle, ako par,
diskriminaciji usprkos, može koristiti svoje pravo na zajednički život i priznatu zajednicu, ne postoji ponašanje
koje bi trebalo sankcionirati. Primjerice, ako je fotograf
koji odbija uslugu jedini dostupni pružatelj takve usluge,
paru se nanosi takva šteta koja diskriminaciju čini nedopuštenom. Međutim, ako postoji konkurencija kojoj se
par može obratiti bez značajnih poteškoća, odbijanje
usluge je dopušteno, budući da je lakše klijentu pronaći
drugog pružatelja usluge nego što je davatelju usluge
promijeniti zanimanje. Ako je diskriminacija jednostavno
uvrijedila pojedinca, to ne bi smjelo biti dovoljno za ograničenje vjerskih prava pružatelja usluga.12 Nadalje, treba
uzeti u obzir da svaki pružatelj usluga, uključujući i one s
vjerskim uvjerenjima, djeluju na tržištu. U interesu im je
uslužiti što veći broj klijenata. Prema Bergu, te bi karakteristike trebale ograničavati mogućnost diskriminacije na
one vjernike koji su doista ozbiljni u odnosu prema svojim
uvjerenjima.13 Drugim riječima, na one koji doista misle
da će usluživanjem istospolnog para razočarati svog Boga
i zbog toga pretrpjeti neku ovozemaljsku ili onostranu
kaznu. Takvo bi rješenje istodobno trebalo obeshrabriti
“paradne vjernike”, koji vjeru koriste kao izliku za izražavanje vlastitih predrasuda. Upravo zato zakonska norma
koju Berg predlaže svoj opseg određuje pojmom “sincerely held beliefs” (iskrena vjerska uvjerenja).14
Međutim, problem je u tome što se u pravo nastoji
4
9
5
6
7
8
Berg, T. C., What Same-Sex Marriage and Religious Liberty Claims
have in Common, Chicago, Northwestern Journal of Law and Social
Policy, vol. 5, Fall 2010, str. 212; Laycock, D., Picarello, A., Wilson, R. F.,
Same-sex Marriage and Religious Liberty: Emerging Conflicts, Lanham, Rowman and Littlefield, 2008, str. 189.
Smith vs. Fair Employment & Housing Commision, 12 Cal.4th 1143,
presuđeno 8. rujna 2009. godine.
Berg, T. C., op. cit., str. 228.
Feldblum, C., Moral Conflicts and Liberty: Gay Rights and Religion,
dostupan na <http://tinyurl.com/6dzpjl8>, 17. veljače 2009., izvor
posljednji put konzultiran 29. svibnja 2011.
Ibid., str. 18.
Stopler, G., The Free Exercise of Discrimination: Religious Liberty, Civic Community and Women’s Equality, Williamsburg, William & Mary
Journal of Women and the Law, vol. 10, 3/2004, str. 467.
10
Berg, T. C., op. cit., str. 228.
11
Vidi nacrt zakona grupe stručnjaka, upućen senatoru Paulu Sarlu,
predstavniku države New Jersey, dostupan na <http://tinyurl.com/
3oh6xco>, 12. travnja 2009., posljednji put konzultirano 22. svibnja
2011.
12
Berg, T. C., loc. cit.
13
Loc. cit.
14
Nacrt zakona grupe stručnjaka, <http://tinyurl.com/3oh6xco>, 12.
travnja 2009., posljednji put konzultirano 22. svibnja 2011., str. 3.
14
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
uvesti elemente koje ono ne može regulirati, odnosno istinitost ili iskrenost nečije vjere. Smatramo da će postavljanjem takvih kriterija nastati praktični problemi. Do takvih je
teškoća već došlo u predmetu Dale.15 Naime, Vrhovni sud je
odlučio da zbog seksualne orijentacije savez izviđača smije
izbaciti iz članstva svog istaknutog pripadnika, budući da
bi njegova prisutnost bila suprotna biti te organizacije. Pritom Vrhovni sud nije proveo ozbiljnu analizu, utvrdio kako
je izmjerio važnost tog uvjerenja, već je smatrao dostatnim
neformalne stavove te organizacije izviđača. Sud čak nije
uzeo u obzir ni činjenicu da spomenuta organizacija nikada u svojim dokumentima ni na druge načine nije svome
članstvu naznačila ikakve stavove po pitanju seksualne
orijentacije. Točnije, kao da službenog mišljenja o tome,
barem do izbacivanja gospodina Dalea, nikada nije ni bilo.
S druge strane, u predmetu Roberts presuđeno je da uvjerenja organizacije koja je diskriminirala žene nisu toliko
odlučna za njezino djelovanje. Stoga je diskriminacija sankcionirana.16 U tom je slučaju ponovno propušteno utvrditi
kriterije koji bi mogli poslužiti u procjeni važnosti nekog
uvjerenja. Stoga uvođenje elementa “iskrenosti” smatramo
riskantnim potezom, koji u određenoj mjeri prijeti narušavanjem druge sigurnosne mjere Bergovih prijedloga.
Naime, Berg smatra kako će se veća pravna sigurnost
postići ako zakonodavac točno i precizno propiše iznimke od diskriminacije. Međutim, ostaje činjenica da zakon
treba primijeniti, što uključuje i postavljeni, vrlo fleksibilni
element “iskrenosti” uvjerenja. Zbog takve podatne norme postoji povećana mogućnost da se “iskrenost” uvjerenja koristi kao pokriće za razne oblike nedopuštenog
nejednakog postupanja. Time se umanjuje sigurnost koju
bi zakonodavac trebao pružiti preciznim propisivanjem
iznimaka.
Unatoč nedostacima, nacrt zakona skupine stručnjaka smatramo zanimljivim prijedlogom koji svakako treba bolje testirati u praksi američkog društva. Međutim,
u tekstu tog zakona te pratećim objašnjenjima njegovih
autora, najviše zabrinjava činjenica što se zabranjena
diskriminacija svodi na “concrete hardship”, a ne uzima
u obzir povrijeđeno dostojanstvo, osjećaje i šok osobe
kojoj je usluga odbijena zbog seksualne orijentacije. Slažemo se s profesoricom Feldblum da u obzir treba uzeti i
tu dimenziju diskriminacije. Međutim, smatramo da ona
svojim pristupom zanemaruje da se ista situacija zanemarivanja i povrijeđenosti može dogoditi i kod vjernika
koji je dužan pomagati ono s čime se ne slaže. Smatramo
neispravnim njezin zaključak da te osjećaje treba samo
priznati, jer se time ne rješava problem.
Zaključno, ne možemo se oteti dojmu da oba prijedloga američke ustavnopravne prakse sadržavaju određene
greške te u konačnici zanemaruju jednu ili drugu stranu.
Jasno je da su obje legitimne te da je jednoj nemoguće
udovoljiti bez manje ili veće štete drugoj. Ostaje otvoreno
pitanje mjere - koliko je takve štete prihvatljivo. Na to
doktrina i praksa SAD-a još traže odgovor.
15
16
Boy Scouts of America vs. Dale, 530 U. S. 640 (2000).
Roberts vs. United States Jaycees, 468 U. S. 609 (1984).
3. NEISKAZIVI EUROPSKI PRIGOVOR
SAVJESTI
Na Starome kontinentu vjerska prava imaju dugu tradiciju. Nažalost, to što su tradicionalna ne znači da ih je
jednostavno razgraničiti od suprotstavljenih interesa. U
tom smislu, pokušaje uvođenja prigovora savjesti istog
možemo promatrati s gledišta Europskog suda za ljudska
prava, Europske unije, ali i pojedinih europskih država.
Prigovor savjesti se na europskom kontinentu ponajprije koristi kada vjernik ne može služiti vojni rok zbog
vjerskih uvjerenja17, a sve više i u slučajevima pobačaja. Ipak, smatra se da je u predmetu Thlimmenos protiv
Grčke (34369/97), Europski sud za ljudska prava utvrdio
da država članica može u svoje pravo unijeti mogućnost
prigovora savjesti, odnosno zakonske iznimke, kad god
religijske obveze vjernika dođu u sukob s pravnom obvezom.18 Međutim, takvo se pravo pred Sudom nije ustalilo
ni u slučaju kada vjernik prigovara na služenje vojnog
roka. 19 Ipak, sama Konvencija za zaštitu ljudskih prava i
temeljnih sloboda ne postavlja zapreke da se takvo pravo
uvede i u odnosu na prava istospolnih partnera. Pritom
treba imati na umu da je seksualna orijentacija komponenta koja spada pod zabranu diskriminacije članka 14.
Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.20
Za opravdanje odstupanja od tog članka i po toj osnovi
potrebni su osobito ozbiljni razlozi.21 Europski sud za ljudska prava nije odgovorio na pitanje kakve bi to okolnosti morale biti u sukobu vjerskih prava i nečije seksualne
orijentacije te se takvi slučajevi još uvijek zadržavaju pred
nacionalnim sudovima.
Ni unifikacijski napori Europske unije nisu se još dotaknuli ovih pitanja. Godine 2005. odbor stručnjaka, okupljen pod pokroviteljstvom Europske unije, predložio je
da se, među ostalim, istospolnim partnerima prizna pra17
Pred Europskim sudom za ljudska prava o tome se raspravljalo u
predmetima Ülke protiv Turske (39437/98) i Thlimmenos protiv Grčke
(34369/97).
18
E. U. Network of Independent Experts on Fundamental Rights, Opinion N° 4-2005 - The Right to Conscientious Objection and the Conclusion by EU Member States of Concordats with the Holy See, dostupno
na <http://tinyurl.com/427gjoe> (u daljnjem citiranju: E. U. Expert
Report), str. 5, 14. prosinca 2005., izvor posljednji put konzultiran 1.
lipnja 2011.
19
Primjerice, u predmetu Grandrath protiv Njemačke (2299/64) utvrđeno
je da podnositelj zahtjeva, inače Jehovin svjedok, nema pravo odbiti
služiti vojni rok zbog vjerskih razloga. U predmetu Ülke protiv Turske
(39437/98) prihvaćen je zahtjev za zaštitu prava podnositelja koji se,
odbijajući služiti vojni rok, izložio nizu kaznenih progona i zatvorskih
kazni. Da nije bilo takve loše reakcije turske države, Sud bi vjerojatno
odlučio drukčije.
20
Seksualna orijentacija trebala je biti izričito uvedena kao osnova diskriminatornog postupanja u članak 14. i Protokolom br. 12 iz 2000. godine (taj je tekst Protokola dostupan na: http://tinyurl.com/6gfdxm6).
Taj prijedlog nije zaživio te je Protokol stupio na snagu 2005. godine
bez tog elementa. Vidi konačni tekst Protokola: http://tinyurl.com/
6jbc5vq. Isto je učinjeno jednostavno zato što Protokol ionako ne
sadrži iscrpnu listu popisa diskriminacije, već egzemplarnu, tako da
seksualna orijentacija i dalje ostaje “prešutni član” te liste. Detaljnije
su informacije dostupne u odlomku 20 izvješća o Protokolu, http://
tinyurl.com/5uzxxyo.
21
L. i V. protiv Austrije (39392/98 i 39829/98).
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
vo na brak. Kao protuteža tom pravu, trebalo je vjerniku
dopustiti prigovor savjesti.22 Isti bi se ograničio na pravo
matičara da odbije solemnizirati brak zbog vjerskih uvjerenja. U takvom bi slučaju država morala osigurati službenika koji će postupak sklapanja braka provesti umjesto
njega. Prigovor savjesti ne bi se mogao uložiti u slučaju
kada bi se time paru onemogućilo sklapanje braka, niti bi
ga mogao uložiti itko osim matičara (primjerice, fotograf,
vlasnik pansiona, i sl.). Međutim, predloženo rješenje nikada nije zaživjelo u značajnijoj mjeri.
Ipak, rad Unije u suzbijanju diskriminacije značajan
je na polju zapošljavanja. Na tom je polju donesena i
Direktiva 2000/78/EZ. 23 Njezin je cilj suzbijanje upravo
vertikalne diskriminacije, tj. one kod zapošljavanja, pa i u
odnosu na seksualnu orijentaciju. Za vjerskog poslodavca/organizaciju predviđa mogućnost odbijanja primanja
u radni odnos/članstvo osobe koja ne posjeduje određena svojstva, ako su ona bitno svojstvo određenog radnog
mjesta. 24 Direktiva se ne bavi pitanjem prigovora savjesti
u drugim društvenim sferama, kao što je tržište proizvoda
i usluga. Takve su iznimke od zabrane diskriminacije ipak
trenutno predmet rasprave na razini Unije.25
S obzirom na nedostatak unificiranih rješenja na području Europe, načini na koji se države nose s ovim problemom razlikuju se od države do države. U principu se
daje prevlast jednoj ili drugoj strani.
Primjerice, nizozemsko pravo ne predviđa iznimku za
vjernike koji se ne slažu s mogućnošću sklapanja istospolnog braka koja postoji u toj državi. Takvo se stanje održava usprkos pozivima struke na uvođenje ograničenog
prigovora savjesti.26 Kao rezultat postojećeg nejasnog
stanja, 2001. godine razvila se situacija koja je privukla
veliku pozornost javnosti. Naime, nizozemska državna
službenica odbila je vjenčati istospolni par zbog svojih
vjerskih uvjerenja.27 Budući da su partneri inzistirali da ih
vjenča upravo ona, na kraju je ostala i bez posla. Tako je
liberalna nizozemska država pokazala posebno rigorozno
lice, pogotovo ako se uzme u obzir da je inzistiranje jedne
strane nadvladalo prava druge i sve moguće alternative
otkazu. Međutim, ne radi se o usamljenom primjeru. U
Velikoj Britaniji dogodio se sličan slučaj: predmet Islington.28 U njemu je utvrđeno da ne postoji pravo matičara
15
Jedina dopuštena iznimka od zabrane diskriminacije u odnosu na vjernike propisana
je člankom 9. st. 2. t. 5. Zakona o suzbijanju
diskriminacije kojim je utvrđeno da se diskriminacijom ne smatra stavljanje u nepovoljni položaj pri primanju osobe u članstvo
neke organizacije, ili radni odnos kada su isti
uvjetovani “naukom i poslanjem crkve i vjerske zajednice […] te druge javne ili privatne
organizacije koje djeluju u skladu s Ustavom
i zakonima, ako tako zahtijevaju vjerska doktrina, uvjerenja ili ciljevi”.
da odbije solemnizirati brak zbog svojih vjerskih uvjerenja. Odluka je obrazložena društvenom potrebom da se
suzbije diskriminacija, ali nije analiziran položaj vjerskih
prava u takvoj situaciji.
S druge strane, Portugal je država koja je uvela iznimno
široku mogućnost vjerskog prigovora savjesti, pod koji bi
se mogao podvesti širok spektar situacija.29 Naime, portugalski ustav vjernicima daje pravo da se izuzmu od svake
pravne obveze koja proturječi “zakonitostima savjesti”, kršenje kojih bi moglo dovesti do povrede moralnog integriteta vjernika. Iako ustav uvodi druga ograničenja ovog
prava, kao što je njegova obvezna suglasnost s ustavom
i važećim zakonima, svejedno imamo dojam da se radi o
neodređenom rješenju. Pogotovo je problematično utvrđivanje značenja termina “zakonitosti savjesti”. Na taj se način
opet uvodi element koji će pravo teško točno odrediti. Na
zakonodavca je prenesena velika odgovornost ispravne
regulacije i ograničenja takve ustavne kategorije.
Europsko iskustvo u svakom slučaju pokazuje da se
radi o pitanjima koja vape za regulacijom. Trebalo bi naći
rješenje koje će biti zlatna sredina između dva ekstrema.
Važno je imati na umu da, iako bi bilo dobro udovoljiti vjerskim pravima, to ne treba činiti na štetu zabrane
diskriminacije. Koncesije vjernicima ne smiju postati poligoni za izbacivanje osobne zadrtosti, koje je u povijesti
Europe, onoj bližoj i daljoj, bilo previše.30
22
E. U. Expert Report.
Council Directive 2000/78/EC of 27 November 2000 establishing a
general framework for equal treatment in employment and occupation, Official Journal L 303 , 02/12/2000 P. 0016 - 0022, dostupna na
<http://tinyurl.com/3q4evx8>, 2. prosinca 2000., izvor posljednji put
konzultiran 24. svibnja 2011.
24
Članak 4., st. 1 Direktive.
25
Handbook on European non-discrimination law, European Union
Agency for Fundamental Rights and European Court for Human Rights, str. 14, izvor dostupan na <http://bookshop.europa.eu>, od 17.
ožujka 2011., posljednji put konzultiran 1. lipnja 2011.
26
Van Bijsterveld, S. C., Religion and the Secular State, Maastricht, Electronic Journal of Comparative Law, vol. 14/3, studeni 2010., str. 10.
27
Belien, P., Conscience, how dost thou afflict me!, < http://tinyurl.com/
btnwo>, 1. srpnja 2006., izvor posljednji put konzultiran 24. svibnja
2011.
28
Islington London Borough Council vs. Ladele (Liberty intervening) [2009]
EWCA Civ 1357, UK Court of Appeal, 12. veljače 2010.
23
4. HRVATSKI PUT K RAVNOTEŽI
Republika Hrvatska pripada europskom krugu država.
Shodno tome, ni situacija u odnosu na vjerska prava i pra29
Portugalski ustav to pravo uvodi člankom 41(6). Vidi tekst ustava
(izvorni): <http://tinyurl.com/4ynskzg>; engleski prijevod dostupan
je na stranicama Vrhovnog suda Portugala: < http://tinyurl.com/
454ec6y>.
30
Primjerice, u Švedskoj, 2008. godine, uzgajivač pasa homoseksualcu
nije htio prodati štene, tvrdeći da bi to bilo loše za psihički integritet
životinje. Pritom je naveo još neke predrasude prema homoseksualcima koje ovdje nećemo ponavljati. Takva je diskriminacija sankcionirana u predmetu Pravobranitelj protiv diskriminacije na temelju
seksualne orijentacije protiv A. S, br. T-3562-06, pred švedskim prizivnim sudom.
16
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
va istospolnih partnera ne odskače u bitnome od stanja u
Europi. Za početak, treba napomenuti da članak 14. Ustava Republike Hrvatske zabranjuje svaku diskriminaciju, i
to otvorenom klauzulom, što znači da se pod taj članak
može podvesti i diskriminacija s obzirom na seksualnu
orijentaciju.31 Hrvatsko je zakonodavstvo ovu zabranu
vrlo jasno konkretiziralo. U tom smislu, treba spomenuti
rješenja Zakona o istospolnim zajednicama32, Zakona o
ravnopravnosti spolova33 te Zakona o suzbijanju diskriminacije.34
Zakonom o istospolnim zajednicama uređuju se
pravni učinci postojanja takvih zajednica.35 Među ostalim, zabranjuje se i diskriminacija. Člankom 21. propisano
je kako je zabranjeno diskriminirati ne samo na osnovi
seksualne orijentacije nego i na temelju činjenice da postoji zajednica između dvije osobe istog spola. Zakon ne
propisuje mogućnost prigovora savjesti. Zakon o ravnopravnosti spolova isto tako ne propisuje nikakve iznimke
od zabrane diskriminacije koju predviđa člankom 6.
Jedina dopuštena iznimka u odnosu na vjernike propisana je Zakonom o suzbijanju diskriminacije. Člankom
9. st. 2. t. 5. propisano je kako se diskriminacijom ne smatra stavljanje u nepovoljni položaj pri primanju osobe u
članstvo neke organizacije, ili radni odnos kada su isti
uvjetovani “naukom i poslanjem crkve i vjerske zajednice
[…] te druge javne ili privatne organizacije koje djeluju u
skladu s Ustavom i zakonima, ako tako zahtijevaju vjerska
doktrina, uvjerenja ili ciljevi”.
Ovakva je iznimka priznata i u drugim europskim državama, kao i u SAD-u. U sadržaj Zakona o suzbijanju diskriminacije preuzeta je iz stečevine prava Europske unije,
točnije Direktive 2000/78/EZ. Međutim, nije sasvim jasan
opseg formulacije “vjerska doktrina, uvjerenja ili ciljevi”.
Jasno je da se mora raditi o temeljnim postulatima neke
religije. Naime, sasvim je sigurno da visokorangirani položaji neke vjerske zajednice ne mogu pripasti osobama
31
Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01-pročišćeni tekst, 55/01-ispr., 76/10, 85/10-pročišćeni tekst.
32
Nar. nov., br. 116/03.
33
Nar. nov., br. 82/08.
34
Nar. nov., br. 85/08.
35
Vidi čl. 1. Zakona o istospolnim zajednicama.
koje ne posjeduju sva svojstva koja ta organizacije traži,
pa i heteroseksualnost. Međutim, je li dopušteno trgovini
u vlasništvu jedne vjerske organizacije odbiti zaposliti homoseksualca, iako isti nikada neće formalno predstavljati
zajednicu niti nastupati kao njezin član? Po tome je već
spomenuta Direktiva jasnija, budući da nejednakost postupanja uvjetuje bitnim svojstvom nekog radnog mjesta,
članstva u vjerskog organizaciji i sl., a da bi se osobi moglo na temelju iste uskratiti zaposlenje/članstvo. Slažemo
se s već iznesenim prijedlogom da iznimku u Zakonu o
suzbijanju diskriminacije treba čitati na isti način.36
Isto tako, trenutno ne smatramo uputnim uvođenje širih iznimaka od zabrane diskriminacije na temelju seksualne orijentacije. Naime, ne samo da trenutna društvena
klima ne daje povjerenja da bi se takva iznimka ispravno
koristila nego i nema dovoljno saznanja o tome kako trenutna zakonska rješenja funkcioniraju u praksi.
5. ZAKLJUČAK
Prava istospolnih partnera sporo zauzimaju svoje
mjesto u društvenom tkivu. Smatramo da bi pomnijim
proučavanjem odnosa tih prava sa suprotstavljenim interesima, kao što su oni vjernički, integracija tih prava
bila brža, učinkovitija i lakša. Iz izloženog proizlazi da još
ne postoji rješenje koje u potpunosti honorira obje strane. Svako reguliranje zakida neke od interesa vjernika ili
istospolnih parova. Smatramo da je rješenje koje je najprihvatljivije neki oblik prigovora savjesti, s time da ga
treba pažljivo razmotriti i regulirati. S obzirom da je ta solucija nedovoljno razvijena u svijetu, preostaje promotriti
kako će se s njezinom primjenom nositi druge države. Iz
tih iskustava Republika Hrvatska, kao mlada demokracija,
svakako može puno naučiti, posebno stoga što mnogi
njezini stanovnici smatraju religiju bitnim dijelom svog
života. Samim time, mogućnost sukoba se povećava, te
treba postojati spremnost da se na njih adekvatno odgovori, na način da se u najvećoj mogućoj mjeri zaštite sva
relevantna prava i slobode.
36
Grgić, A. i dr., Vodič uz Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zagreb, Ured
za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske, 2009., str. 69.
Inženjerski biro d.d.
Savjetnici od 1952.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
17
Summary
The rights of same-sex partners are gradually finding their place in the
social tissue. If the relations of such rights with opposing interests, such as
religious ones, would be more thoroughly analysed, the integration of these
rights would prove to be faster, more efficient and easier. Therefore, there is
still no solution that is satisfying for both sides in its entirety. It is believed
that the most acceptable solution is a form of conscientious objection, but it
requires careful consideration and regulation planning. Seeing as worldwide
this solution has not been sufficiently developed, it is yet to be seen how other
countries will deal with its implementation. Croatia as a young democratic
country can learn a lot from their experience, especially if one bears in mind
that a great deal of Croatia’s population considers religion a great part of their
everyday lives. Thus the possibility of conflict increases and the readiness to
answer such conflicts in an adequate manner, in such a way that all relevant
rights and freedoms are protected at the highest level possible, should be
present.
Key words: religious beliefs, religious freedoms, conscientious objection,
sexual orientation, same-sex communities, discrimination ban.
THE RIGHT OF
RELIGIOUS PEOPLE TO
A CONSCIENTIOUS
OBJECTION AND
THE BAN AGAINST
DISCRIMINATION OF
SAME-SEX PARTNERS
18
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
OBVEZNO PRAVO
Pregledni znanstveni članak UDK 342.732
Andrej Abramović, dipl. iur.*
Nekoliko riječi o čovjeku,
medijima i demokraciji
danas
Zakon o medijima u čl. 8. izrijekom određuje da “nema povrede prava na zaštitu privatnosti (pojedine osobe) ako u pogledu informacije prevladava opravdani javni interes
nad zaštitom privatnosti”. Medij na temelju
zakona ima nadmoć nad pojedincem, a sve
u ime društva.
Iz gornjih premisa slijedi da se međusobni odnos snaga između čovjeka i medija
bitno promijenio i da više nije moguće starom terminologijom obuhvatiti novonastale
odnose, iz čega dalje proizlazi da bi trebalo
redefinirati i ulogu medija i pojam o čovjeku
u suvremenom svijetu.
Ključne riječi: Zakon o medijima, uloga i financiranje
medija, sloboda medija.
1. PROBLEM
Nedvojbeno je da je svijet postao selo i poznato je da
je takvim postao razvojem medija. Uostalom, sam termin
“globalnog sela” djelo je valjda najpoznatijeg teoretičara
medija Marshalla McLuhana.
Da bi svijet postao selo, valjalo je najprije izbrisati
stare granice te srušiti drevne (i čvrste) granične ograde.
Tako su mediji postigli nešto što je još nedavno bilo posve
nezamislivo, a razlog tom postignuću je njihova enormno
narasla snaga. Danas oni imaju moć s kojom se teško išta
može usporediti.
Svaka moć, međutim, nosi u sebi i prijetnju drugima,
jer im može naškoditi bilo namjerno, bilo nenamjerno.
Da preuzmemo sliku iz zoologije: velika i moćna bića često i ne znajući pregaze ona manja, a nekim bićima se,
naprosto, hrane.
Moderno vrijeme stvorilo je medije gigantske snage. A
što je s čovjekom u modernom vremenu? Koliko je istine
u tvrdnji da su herojska vremena za čovjeka nepovratno
prošla, i da o njima može tek maštati neki suvremeni Don
Quijote? Logika navodi na zaključak da jačanje medija kao posrednika informacija - jača društvo, tj. kolektivitet,
a slabi individuu.
Takav oslabljeni pojedinac sve je manje sličan svojim
velikim precima, a osobine velikana iz povijesti više nisu
i njegove osobine. Današnji potomak Mucija Scevole ne
samo da više ne bi dao ruku u vatru nego ne bi ni imao
za koga to učiniti.
Zakon o medijima (Nar. nov., br. 59/04) u čl. 8. izrijekom
određuje da “nema povrede prava na zaštitu privatnosti
(pojedine osobe) ako u pogledu informacije prevladava
opravdani javni interes nad zaštitom privatnosti”. Medij
na temelju zakona ima nadmoć nad pojedincem, a sve
u ime društva.
Iz gornjih premisa slijedi da se je međusobni odnos
snaga između čovjeka i medija bitno promijenio i da više
nije moguće starom terminologijom obuhvatiti novonastale odnose, iz čega dalje proizlazi da bi trebalo redefinirati i ulogu medija i pojam o čovjeku u suvremenom
svijetu.
Cilj ovog rada je, dakle, više nego ambiciozno postavljen, čak i uz ogradu da je naglasak na pravnom aspektu
tog međusobnog odnosa. S tim u vezi, želio bih najprije
dati nekoliko napomena.
Kao prvo, nije moguće nove odnose deducirati samo
iz postojeće regulative. Za to treba redefinirati terminologiju kojom se pozitivno pravo koristi, što nadalje znači
da će biti potrebno, osim prava, konzultirati i komunikologiju, sociologiju, pa i druge znanosti (naravno, onoliko
koliko nam limitirano osobno poznavanje omogućuje)1.
Kao drugo, takav zadatak zahtijeva i drukčiju metodologiju pristupa. Spoznavanje uloge medija u suvremenom svijetu traži, prije svega, uvid u medije same. Sagledavanje čovjeka zahtijeva introspekciju - i kod autora i
kod čitatelja - te dijalog između njh. Konačno, ne čini li
se i vama da je pravna znanost postala malo dosadna i
predvidiva baveći se isključivo tumačenjem sebe same.
Zato ću pokušati, radi rješenja problema kojima se ima
ambiciju baviti ovaj članak, uvesti i koristiti (i) metodu ex
post eksperimenta. Za svaki od zamišljenih eksperimenata, kako je već navedeno, trebat ću pomoć čitatelja.
1
*
Andrej Abramović, Općinski građanski sud u Zagrebu.
Kao što predlaže i Aldo Radolović u tekstu “Pravo osobnosti između
javnog i privatnog, ustavnog i građanskog prava” iz zbornika-skripte
Granice slobode izražavanja, Zagreb, 2011.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
2. OKLADA
Za početak, nudim vam jednu okladu: hajde da se kladimo (ne za neki veliki novac, tek za jednu kavu, kako bi
bilo zanimljivije) da sasvim sigurno znate tko su to “Brangelina”, a sigurno ne znate tko je Robert B. Zoellick!
Što kažete, dobio sam? Ostavimo za sada po strani
pitanje mojeg dobitka putem ove oklade - premda morate znati da neću to zaboraviti. Međutim, moram vam
reći da se ne čudim vašem neznanju. Prema tražilici na
portalu našeg dnevnog lista s najvećom nakladom, na
dan 22. 6. 2011. ispada da se Robert B. Zoellick spominje
u ukupno 32, a Brad Pitt i Angelina Jolie kombinirano u
ukupno 1312 tekstova.
Ali, što je nama Hekuba (pardon, Zoellick) - pitanje je
sad. U tome baš i jest stvar: s velikom vjerojatnošću pretpostavljam da nemate izravnih veza s Pittom i Jolie, dok
o volji gospodina Zoellicka može ovisiti hoćete li dobiti
plaću za cca veljaču 2012. godine i kolika će ta plaća biti.
Gospodin Zoellick je, naime, vodeća ličnost World Bank
Groupa, tj. sadašnji, 11. po redu u povijesti, predsjednik
Svjetske banke.
Odavno je znano da plebsu treba osigurati kruha i
igara, ali upravo tim redoslijedom. Plaća je ipak važnija od
zabave. Ako ekonomsko stanje u zemlji, zbog ovisnosti o
zaduživanju, direktno ovisi o međunarodnim financijskokreditnim institucijama, onda je naš vitalni interes znati
dovoljno podataka o našim inozemnim ekonomskim
mogućnostima, dok je poznavanje holivudskog mainstreama za nas tek od sekundarnog značenja.
3. ULOGA MEDIJA
Za medije se često ponavlja, posebno u praksi Europskog suda za ljudska prava, da su “psi čuvari javnosti”. Metafora je jasna: pas vjerno čuva kuću, pa treba tolerirati
što se linja po tepihu, laje na mjesec i povremeno ugrize
poštara. Međutim, metafora nije sasvim precizna, jer pas
čuvar, osim što čuva kuću, ne radi ništa drugo, dok danas
mediji imaju i drugog posla.
Zadatak medija je informiranje javnosti o stvarima
koje predstavljaju javni interes. I dok je objava informacija
vezanih za politiku, obnašanje vlasti i npr. javnu upravu
svakako i nedvosmisleno u javnom interesu, postoje u
medijima, u nezanemarivom opsegu, i one druge informacije: sport, glazba, etc. Nema dvojbe da su i, primjerice, sport i glazba posredno u javnom interesu: glazba
je dio kulture, a sportom se možemo boriti protiv droge.
Međutim, tu su u javnom interesu tek kulturna politika
i trošenje budžetskih sredstava, ali nikako i privatnost
artista ili sportaša.
Prema kriteriju javnog interesa čovjek bi očekivao da
u medijima ima najviše bazičnih sportova i najviše klasične glazbe, ali to nije slučaj. Plivanje, atletika, muzeji
i filharmonija predstavljaju javni interes. Profesionalni
19
sport, estrada i zajednički ljubavni život nogometaša i
estradnih umjetnica ne predstavljaju javni interes, nego
robu za kojom postoji interes javnosti. Javni interes i interes javnosti su kvalitativno dvije posve različite stvari.
Naime, javni interes je zajednički posao, a interes javnosti
je - naprosto radoznalost.
Zato se mora zaključiti da najveći dio medija (kod nas
gotovo svi, zapravo) posvećuje javnom interesu samo
manji dio svojih kapaciteta, dok se u pretežnom dijelu
bavi zadovoljavanjem radoznalosti javnosti. Pritom radoznalost prvo stvaraju, potom potpiruju i zatim utažuju.
Iz toga dalje slijedi da nije slučajnost da Brangelina
vodi protiv Zoellicka za 2000%, već da je to plod nečije
namjere, tehnički se ona naziva uređivačkom politikom.
Pretpostavljam da ćete se složiti sa zaključkom da uređivačka politika koja forsira gornji odnos snaga u objavljenim informacijama ima za cilj nešto posve drugo od
čuvanja demokracije.
Uređivačka politika koja se može definirati kao “više
Hollywooda, manje World Banka” nastala je upravo zbog...
ma zamislite samo - novca! Cilj zarade preteže nad ciljem
informiranja i na taj način mijenja klasičnu prirodu i društveni zadatak medija.
Banalnost medijskog sadržaja nije iznimka, već pravilo. Nekada valjda nije bilo baš tako, pa je glavni junak
besmrtne Gogoljeve pripovjetke “Nos” odbijen kada je
želio dati oglas u novine sa sljedećim obrazloženjem: “Novine ne mogu izgubiti svoj dobar glas. Ako svatko počne
pisati da mu je utekao nos, onda... Ionako se već govorka,
da se štampa puno neumjesnoga i lažnih glasina.” Major
Kovaljov izgubio je nos u krivo vrijeme, danas bi se našao
na svakoj naslovnici i u izvanrednim vijestima.
4. NEKOLIKO RIJEČI O DEMOKRACIJI
Misao o medijima kao javnim čuvarima temelji se na
viziji društva u kojem: a) vlada demokracija i koje je b)
sastavljeno od razumnih, kompetentnih birača, kojima
je za donošenje odluka u korist vlastitog i općeg dobra
potrebna nepristrana informacija. Dakle, ljudi kupuju medijski proizvod da bi mogli demokratski odlučivati, a mediji objavljuju informacije pazeći na svoju vjerodostojnost
kako bi i dalje bili prvi izbor razumnih ljudi. Ali, stvarnost
je drugačija, zar ne? Pogledajmo malo kako funkcionira
“demokracija”.
Gustave le Bon, autor čuvenog djela “Psihologija gomile”, napisao je: “Većina ljudi... nema osim u svom posebnom zanimanju jasne i promozgane ideje o bilo čemu
drugome. Oni su nepodobni da se sami vode. Vođa je
njihov putokaz. On se može samo zamijeniti, iako vrlo
nedostatno, onim periodičnim publikacijama koje tvore
mišljenje za svoje čitaoce i pribavljaju im one sasvim gotove fraze koje ih razrješavaju od razmišljanja.”
Danas, stotinjak godina nakon što je objavljena citirana misao, teško da bi joj se moglo nešto dodati, ali
bi se možda trebalo djelić oduzeti. Naime, le Bon je već
20
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
naslutio snagu medija, ali ju je podcijenio. Ona je do danas nadrasla bilo kakve vođe i postala praktički isključivi
faktor formiranja javnog mnijenja. Ljudi se, nažalost, nisu
mnogo promijenili - i dalje teško misle i teško donose
prave odluke.
Da bi demokracija funkcionirala, birači moraju biti
kompetentni. Obrazovanje i znanje su preduvjet funkcioniranja demokracije. Za upravljanje automobilom nije
dovoljno imati ga, već je potrebno i naučiti voziti. Obrnuto, obrazovanim je biračima najteže manipulirati. Ako
je cilj politike manipulacija, onda se ona ne bavi obrazovanjem, nego baš zaglupljivanjem birača.
Dok ne zavlada znanje, mediji ne pomažu informacijama biračima da bi donosili odluke, već mediji gotove
odluke nekompetentnim biračima sugeriraju i propagiraju. Mediji ne (samo da) informiraju javnost, već formiraju
javno mnijenje.
S druge strane, obnašanje vlasti (uz časne iznimke) sve
je manje služenje narodu, a sve više rad iz koristoljublja,
ne javna služba, već privatni biznis s javnom imovinom.
Benzin vaš, ideje naše... Takav model obnašanja vlasti
nužno traži spregu s kapitalom, jer se novac ne može
uzeti tamo gdje ga nema. Mediji su, pak, povezani s kapitalom preko oglasa bez kojih bi bili neprofitabilni. Tako
se formirala osovina kapital - politika - mediji.
Ali oni koji nemaju, a kojih je najviše među biračima,
ne bi glasali za krađu niti bilo kakvo umanjenje opće imovine ili socijalnih prava. Odnosno, ne bi glasali slobodno
za tako nešto. Njihovo mišljenje je potrebno prethodno
“formirati”, a za to nema boljeg načina nego putem medija.
To sve nije demokracija, već privid demokracije, tj. demagogija. Nisu danas kod nas mediji psi čuvari demokracije, već tegleći konji demagogije. Mislite da je izložena
vizija apokaliptična? Slažem se, ali je istinita.
je tek nekoliko mjeseci... Kako je to moguće? Odgovor se
nameće sam od sebe: nakon dovoljno snažne propagandne kampanje, koju će iznijeti u prvom redu mediji, javno
mnijenje će se dijametralno promijeniti. Moguće je, čak,
istodobno postići da građani budu listom protiv nečega (npr. za potrebe domaćih izbora) i da građani to isto
aklamacijom prihvate (npr. za potrebe vanjske politike i
spas ekonomije). Ili primjer događaja u Grčkoj: u kolijevci
demokracije vlast se ruši na ulici - nakon što vlada u parlamentu dobiva podršku, a sve zbog duga koji svi zajedno
moraju platiti - sve paradoks do paradoksa (ali nedostaje
doxa). Le Bon je imao pravo.
5. REKLAME, TJ. FINANCIRANJE MEDIJA
Nije tajna da u današnje vrijeme mediji više ne mogu
(normalno) poslovati samo prodajom vlastitog proizvoda, a da značajan dio prihoda ne ostvare od oglašavanja,
tj. reklama. Ova tvrdnja čini se da vrijedi čak i za državnu
televiziju, koja se mjesečno alimentira iz obvezne TV-pretplate, odnosno barem tako javno izjavljuje v.d. ravnatelja
HRT-a na Weekend media festivalu 2010. godine. Dakle,
ako je prihod od oglašavanja nužan za onaj medij koji ima
(i) druge izvore financiranja, onda je upravo conditio sine
qua non za ostale, komercijalne medije.
Oglašivači, sa svoje strane, žele da njihova reklama - o
kojoj pak ovisi prodaja njihovih proizvoda - dođe do što
većeg broja potencijalnih kupaca. Iz toga slijedi da će mediji koji imaju više konzumenata (veću čitanost, slušanost
ili gledanost) imati veći interes potencijalnih oglašivača
i posljedično veće prihode od reklama, a mediji s manje
konzumenata imat će manje oglasa i manji prihod.
Mediji tako posluju na tržištu, pa nude onu robu koja
ima najbolju prođu, tj. robu za kojom postoji najveća potražnja. Vođeni takvim tržišnim kriterijem, mediji utažuju našu glad za informacijama
o sočnom seksualnom i inom
Da bi demokracija funkcionirala, birači moraju biti kompeten- životu starova i starleta, jer je
tni. Obrazovanje i znanje su preduvjet funkcioniranja demo- ta glad mnogo veća od želje
kracije. Za upravljanje automobilom nije dovoljno imati ga, već za bljutavim, suhoparnim ekoje potrebno i naučiti voziti. Obrnuto, obrazovanim je biračima nomskim podacima o stanju
najteže manipulirati. Ako je cilj politike manipulacija, onda se naše države i svijeta uopće.
Sami sebe dovodimo u situaciona ne bavi obrazovanjem, nego baš zaglupljivanjem birača.
ju da znamo prilično o onome
Dok ne zavlada znanje, mediji ne pomažu informacijama bira- što nas se ne tiče nimalo, dok ne
čima da bi donosili odluke, već mediji gotove odluke nekom- znamo ništa (svakako nedovoljpetentnim biračima sugeriraju i propagiraju. Mediji ne (samo no) o stvarima o kojima će nas
naša savjest pitati na izborima
da) informiraju javnost, već formiraju javno mnijenje.
svake četiri godine, ili češće.
Ubrzo smo u začaranom
Pogledajmo sljedeći primjer: prema anketama prilič- krugu, spirali pada na dno: više žutih sadržaja znači više
na većina birača na dan 21. 5. 2011. godine ne podržava reklama, više reklama znači manje mjesta za klasičnu releulazak Hrvatske u EU. Ali, bez obzira na to, politika uniso- vantnu informaciju, manje informacija znači konzumente
no pokušava i uspijeva pregovore s Unijom zaključiti što medija manje navikle da informacije koriste, manje komprije. Na svakome ministarstvu visi (i) zastava EU. A refe- petentni konzumenti medija sve manje su uopće voljni
rendum kojim će se odlučiti hoće li građani u EU udaljen tražiti relevantnu informaciju, a sve više su naviknuti na
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
zabavni i reklamni sadržaj... Prema psihologu Gabrielu
Tardeu (“Zakoni imitacije”, 1895.) ljudsko društvo karakterizira “nedokučiva glupost koju neprestano uvećavaju
pokoljenja koja dolaze”. Mediji, opisanim circulusom vitiosusom, taj proces ubrzavaju.
Pa i kad se ne radi o žutom sadržaju, uvriježio se
poseban način plasiranja ozbiljnijih tema, usmjeren na
gledanost mnogo više nego na temu samu. Taj način plasiranja informacija, odnosno obrade teme stavlja u prvi
plan kontroverznost novinarskog pristupa, a ne važnost
teme. Za tu svrhu uvriježili su se neki oblici izvještavanja
kojima svrha može biti samo privlačenje konzumenata
medija, i ništa drugo. Jeste li primijetili da se zadnjih 20ak godina u medijima koriste sve teže riječi, pa je tako
svaka druga pobjeda sportaša “trijumf”, svaka druga kiša
ili suša su “nezapamćene”, svaki drugi koncert je “senzacionalan”, a svaka druga (ili možda češće) sudska presuda
- “sramotna”?
Teme se obrađuju na kontroverzan način zato što to
privlači publiku, jer temu samu velika većina publike uopće ne razumije, premda bi angažiranje nekog priznatog
stručnjaka začas riješilo dvojbe i prekinulo kontroverze.
Ali, polemika je tiražna, a stručnjaci dosadni... Osim, paradoksalno, vezano uz sport, pa tamo uz komentatora
sjede i po dva stručnjaka, dok za važnu ekonomsku (ili
političku, pravnu etc.) temu uz novinara nema ni jednoga
stručnjaka da kaže publici koja je od dvije zapjenjene suprotstavljene strane, pretežno ili sasvim, u pravu. Tako se
prešutno podržava teza da svatko istodobno može biti u
pravu i da je svako mišljenje jednako dobro koliko i drugo.
Jednom riječju, potvrđuje se cinična misao policijskog
filozofa Harryja Callahana da su “opinions like assholes”,
jer “everybody has one”.
Koliko je u kojem mediju Hollywooda, a koliko World
Banka, varira od medija do medija. Uz manje iznimke,
mediji su mješavina jednog i drugog, u različitim omjerima. To što su žuti sadržaji u ekspanziji, ne znači da nema
i drugačijih informacija. Forma se koliko-toliko održava,
ali... da biste na TV npr. čuli klasičnu glazbu ili da biste
vidjeli art-film, morate ili rano ustajati, ili kasno ići spavati. Koliko čitatelja novina čita komentare kvalitetnih
autora, a koliko ih te dijelove preskače? Koliko je ljudi
kupovalo “Start” zbog dobrih novinarskih pera koja su u
njemu pisala?
6. SLOBODA MEDIJA
Ekonomskim pritiskom oglašivači mogu utjecati na
uređivačku politiku medija do mjere da neke teme prestavljaju tabu i ne spominju se, a neke se forsiraju tako
jako da to praktički predstavlja namjerni “medijski reket”,
i to bilo za račun medija samog, bilo za račun nekog od
sponzora, a na štetu tržišnog konkurenta.
Problem ekonomske nesamostalnosti medija nije
samo u činjenici da sadržaj u većem dijelu, radi privla-
21
čenja oglašivača, postaje sve banalniji. Problem se nalazi i u onom manjem, “ozbiljnom” dijelu, jer oglašivači
znaju imati i vlastite interese, političke stavove, prijatelje
i neprijatelje. Takav odnos snaga može voditi, i vjerojatno koji put i vodi, do uredničke cenzure, dok već i sama
spoznaja o interesima vlasnika medija lako može dovesti
do pojave autocenzure kod novinara. Da citiram Vedranu
Rudan: “Hrvatski novinari su korporacijska piskarala... Idu
mi na živce hrvatska Velika Pera koja o sebi bez ikakvog
razloga imaju visoko mišljenje a samo slušaju glas svoga
gospodara.”
U posljednje vrijeme svjedočimo i manje sofisticiranim akcijama stavljanja određenih medija pod kontrolu,
pa je tako zabilježeno da su određene novine, i čak televizija, bile potajno kupljene ukradenim novcem od strane jedne političke stranke. Rasprava o transparentnosti
vlasništva nad medijima vodi se na najvišim razinama,
od Hrvatskoga novinarskog društva do Vijeća nacionalne
sigurnosti.
Veliki je problem kada se medij lažno prikazuje slobodnim medijem, a zapravo je navijački i pristran. Kao
takav, on ne informira, već agitira.
Neslobodni mediji nemaju pozitivnu društvenu ulogu, osim možda kad denunciraju javnosti “tuđe” lopove.
I to je nešto, ali bi slobodni medij otkrivao sve lopove,
bez razlike, a diskriminacija kod praćenja crne kronike i
sama predstavlja vid nepoštenja i način vođenja nepoštene politike.
S aspekta slobode medija nisu svi mediji isti, niti su
svi novinari jednog medija u istoj situaciji. Neki naši vrhunski novinari su zbog obrade “osjetljivih” tema, koje su
sasvim sigurno u javnom interesu, dobili otkaze i postali
freelanceri, a neke su pokušali pacificirati tako da im se
u medijskim kućama isplaćuju plaće, ali im se radovi ne
objavljuju. Hrvatsko novinarsko društvo (HND) upozorava javnost ali i sva nadležna državna tijela da je “situacija u zagrebačkom ... listu nelegalna jer, unatoč štrajku,
oko osamdesetak posto stalno zaposlenih novinara, list
normalno izlazi, pa je jedini zaključak da moderni medijski menadžeri ne trebaju profesionalne novinare da
bi proizveli list, dapače, da su im oni samo nepotreban
trošak”.
Tendencija medija da se bave vlastitim, a ne javnim
interesom, nije jednako jaka u svim medijima, naravno,
ni kod svih novinara. Svakako da postoje oni koji služe
na čast svome zanimanju i za koje nema sumnje da služe javnom interesu. Međutim, budući da politika većine
medija uzrokuje da su oni drugi novinari u većini, treba
dobro razmisliti kod svakog pojedinog slučaja postoji li
opravdan javni interes za objavu konkretne informacije
(čl. 8. ZM-a) i iznosi li se neka informacija ili vrijednosni
sud u dobroj vjeri (čl. 21. ZM-a). Postupanje u dobroj vjeri
dokazuje onaj koji se na njega poziva, dakle nakladnik,
pa treba uzeti da tehnički termin “dobra vjera” u konkretnom smislu znači zapravo postupanje u skladu s pravilima novinarske struke prilikom prikupljanja informacija te
22
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
poštovanje elementarne logike, tj. da zaključci proizlaze
iz dostupnih informacija.
Slobodu medija definira i jamči Zakon o medijima u
čl. 3., a nezavisnost novinara u čl. 27. do 29., ali lijepe želje
su jedno, a stvarnost je nešto sasvim drugo. Svaka informacija je roba na tržištu. Generalno se može zaključiti da
će kvalitetne informacije u javnom interesu, kao i njihovi
autori, na tržištu biti prisutni tek ako za takvim informacijama bude postojala potražnja. To jest, ako se javnost
konačno zainteresira za javni interes.
7. PRIRODA SUVREMENIH MEDIJA
Internet je stubokom promijenio prirodu medija.
Nekada se govorilo da novine žive jedan dan. Naknada
štete zbog povrede časti i ugleda odmjeravala se pod
pretpostavkom da je ta povreda bila i prošla, dakle da
sama povreda ne traje u budućnost (dok možda traju
tek posljedice za oštećenika). Međutim, danas gotovo
svaki “klasični” medij ima i svoju internetsku inačicu (tzv.
portal), dok neki mediji jedino na internetu i egzistiraju.
Na internetu elektroničke arhive objavljenih informacija
dostupne su svakome i bit će dostupne u budućnosti.
To znači da se pomoću internetskih tražilica povreda
osobnosti (časti, ugleda ili privatnosti pojedinca) ponavlja onoliko puta koliko ime te osobe bude “googlano”.
Vidjet će to i djeca i unuci oštećenika, sigurnije nego da
je objavljeno npr. u knjizi (jer današnja djeca ne mare
za knjige). Povreda prava osobnosti kroz medij prestaje
biti jednodnevna stvar, postaje trajna i nije ju moguće
zaboraviti. Zakon o medijima takvu situaciju ne percipira,
i ne predviđa mogućnost da se od suda zatraži (i) blokada
štetne informacije u arhivi elektroničkog portala.
Postavlja se i pitanje onoga što se nalazi negdje slobodno dostupno na internetu, ali ne na način koji odgovara definiciji medija: je li to “objavljeno” ili nije? Jesu
li informacije koje se nalaze, primjerice, na facebooku
neke osobe javne ili ostaju u sferi privatnosti? Tehnologija udružena s modom eksponiranja postavlja ta pitanja
pred tradicionalno sporo i oprezno pravo... Ali odgovore
trebamo odmah, pa mislim da neću pogriješiti ako ono
što se nalazi objavljeno na internetu (“mediju svih medija”) smatram “objavljenim”, dakle javnim, a ne više u sferi
privatnosti.
Drugi problem vezan za internetske medije je tzv.
forum. Kroz njega se otvara mogućnost anonimnog komentiranja objavljene informacije (ili na bilo koju drugu
nevezanu temu) uz nikakvu, ili barem nedovoljnu, uredničku kontrolu. Često postovi na internetskim forumima,
a što se tehnički nalazi na stranici medijskog portala, vrve
najgorim i najprimitivnijim uvredama na račun sviju i
svakoga. Tko bi za to trebao odgovarati? Svi se sjećamo
da je institut “pisma čitatelja” u klasičnim medijima znao
biti zloupotrebljavan, pa su pojam zla postala Politikina
pisma čitatelja iz ranih 90-ih. Međutim, ta pisma čitatelja
su mlaka voda za ono što se danas nalazi po forumima
naših novinskih portala.
Demokracija ne znači anonimnost: A. Schopenhauer
je rekao “Sloboda štampe trebala bi biti uvjetovana najstrožom zabranom anonimnosti” (Parerga & Paralipomena), baš zato da se ne bi kršila tuđa prava osobnosti. Svaki
čovjek ima pravo kazati što misli, to je sloboda govora. Ali
slobodu govora ima čovjek, pod imenom i prezimenom, a
ne sakriven iza prigodnog nadimka. Dapače, pravi čovjek
treba moći i pokazati vlastitim primjerom pa, kao što to
navodi K. Kraus, “tko ima što za reći neka stupi naprijed
i šuti”. Logika internetskih foruma je potpuno drugačija
(neka se sakrije i laje što žešće).
8. ČOVJEK I NJEGOVA PRAVA
Na drugoj strani, neznatne snage u odnosu na medij i
u potencijalnom konfliktu s javnim interesom, stoji pojedinac i njegova zaštićena dobra: privatnost, dostojanstvo,
čast i ugled. Pravo na dostojanstvo ima svatko, a pravo
na zaštitu dostojanstva ne poznaje ograničenja. Pravo na
privatnost također ima svatko, ali je pravo na zaštitu privatnosti od nasrtaja medija ograničeno (čl. 7. i 8. ZM-a).
Pravo na osobnu čast i opet ima svatko, ali u određenim
slučajevima (čl. 21. ZM-a) mediji neće biti odgovorni za
povredu. Što se tiče ugleda - nema prava na ugled, ugled
postoji ili ne postoji, ali svakako je izvan osobe (u društvu), a odgovornost za eventualnu povredu prosuđuje se
također prema čl. 21. ZM-a.
Od ta četiri objekta posebne zaštite, valjda jedino
ljudsko dostojanstvo ima neupitan opseg i značenje
pojma, kao i neosporan i neograničen opseg zaštite.
Dostojanstvo svakom čovjeku jamči Ustav (i sve međunarodne povelje koje nije potrebno posebno nabrajati).
Ljudsko dostojanstvo može se napasti samo uvredama,
na drugi način to nije moguće učiniti, i zbog toga napad
na ljudsko dostojanstvo bilo koga ne može biti ni na koji
način opravdan. Suprotno tome moglo bi se zaključiti iz
presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu
Oberschlick c/a Austrija: sud je ocijenio da je novinar
Oberschlick, koji je u tekstu političara Haidera nazvao
“idiotom”, postupao na dopušteni (!) način, jer je političar
prethodno izazivao veliko ogorčenje javnosti (veličajući
vojnike Trećeg Reicha). Na to se može primijetiti sljedeće: a) “idiot” je povreda dostojanstva, a npr. “idiotska ideja” bila bi legitiman vrijednosni sud i b) da političar nije
veličao nacizam nego nešto drugo, odluka možda ne bi
bila jednaka2, što dovodi njezinu doktrinarnu ispravnost
u pitanje. U svakom slučaju, dva suca dala su izdvojeno
protivno mišljenje.
Privatnost, s druge strane, a posebno u današnje vrijeme, predstavlja daleko sporniji pojam. Tuđa privatnost je
vrlo tražena roba, pa reality show programi imaju odličnu
gledanost. Tamo ljudi valjda samo ne defeciraju pred kamerama (a možda sam ja neobaviješten, pa rade i to), dok
se od drugih aktivnosti uzajamno ne stide ni oni, ni kamere. Paradoksalno, iako očito tražena, privatnost nije skupa,
2
Pa tako nisu bile dopuštene tužbe zbog zabrane neonacističke propagande ili zbog zabrane negiranja holokausta.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
i to iz jednostavnog razloga: nudi se na svakom koraku.
To je moderno, pa gotovo svatko ima “facebook profil” i
gotovo da je svatko svakome “facebook prijatelj” - dakle,
mnogi nude gotovo cjelokupnu svoju privatnost na pladnju cijelom svijetu. Ako je svijet zbog medija postao selo,
nije čudo što u je njemu zavladao mentalitet palanke3, a
s duhom palanke tajne su nespojive4. Privatnost je česta
medijska roba i vrlo je tražena - kako je to samo opasna
situacija za ljude koji drže do svoje privatnosti, smatraju je
neotuđivom vrijednošću i pokušavaju je očuvati! Iz toga
proizlazi da, za razliku od slučajeva povrede dostojanstva
gdje svatko treba imati bezrezervnu zaštitu, kod povrede
privatnosti treba postupati kazuistički, te uzimati u obzir
sve što je ovdje rečeno a u smislu odredbe čl. 7. st. 3. ZM-a,
prema kojoj osobe koje se same eksponiraju ne uživaju
istu razinu zaštite privatnosti. Koje su to razine privatnosti
- zakonodavac ne govori, ali se može deducirati (iz čl. 7.
st. 2. ZM-a) da se radi o a) privatnosti u vezi sa službom
ili zanimanjem, b) privatnosti u slobodno vrijeme i c) privatnosti u osnovnim ljudskim aktivnostima (što graniči s
definicijom dostojanstva). U tom smislu možemo uzeti da
tzv. privatne osobe, tj. “obični ljudi” imaju pravo na zaštitu
privatnosti na sve tri razine (abc), tzv. javne osobe ovisno
o tome jesu li samoeksponirane (samo c) ili nisu (tada b i
c), a osobe koje obavljaju javnu službu u vezi s tom službom ne uživaju baš nikakvu zaštitu privatnosti.
Osobna čast predstavlja osobinu - budući da ona,
ako postoji, jest imanentna čovjeku - koja je pretrpila
silnu promjenu pojmovnog sadržaja u zadnjih stotinjak
godina. Današnji Puškin ne bi poginuo u dvoboju zbog
uvrede, u Japanu se razmjerno smanjuje broj seppukua5.
Kartaški dug sina, osim ako ne duguje opasnim momcima, neće dovesti do osiromašenja obitelji kao što se to
dogodilo obitelji grofa Rostova u Ratu i miru. Odlično,
kažete? Mogao bih se s time složiti, ali... Ali mislim da mi
dugujete kavu još od oklade s početka ovog rada. Kako
će vaša čast podnijeti da ne platite okladu? Ili, da budemo ozbiljniji, pogledajmo npr. pravni institut zastare: ona
se pred sudom uzima u obzir samo ako se netko na nju
pozove. Dakle, zakonodavac je ostavio dužniku, njegovoj
časti i savjesti, mogućnost da plati zastarjelu obvezu ili
da se (protivno časti) pozove na zastaru. Danas prigovor zastare izjavljuju svi koji to mogu, uključivši i državu
u odnosu na svoje građane6. Bi li u nekom postupku za
naknadu štete zbog povrede časti putem medija trebao
biti dopušten protudokaz na okolnost (ne)časnosti tužitelja? S obzirom da čast, za razliku od dostojanstva, nije
imanentna svakom čovjeku, koliko god to moglo zvučati
neobično i svetogrdno, odgovor je potvrdan.
Ostaje još reći nekoliko riječi o ugledu. Ugled je čudna
stvar, postoji (ili ne) izvan čovjeka, tj. u društvu, pa kakvo
društvo - takav i ugled. Kod nas o važnim javnim pitanjima medijski prostor dobivaju tzv. “celebovi”7, najčešće
3
4
5
6
7
Za detalje vidjeti kapitalno djelo Radomira Konstantinovića, “Filosofija
palanke”, Otkrovenje, Beograd, 2004.
Op. cit., str. 38. etc.
Koje mi pogrešno zovemo harakirijem.
Državi bi de lege ferenda stvarno takvu mogućnost trebalo isključiti.
Iskrivljeno od “celebrity”.
23
oskudno odjevene i još oskudnije obrazovane osobe, dok
je mišljenje stručnjaka medijima valjda neatraktivno. Nitko ne ide u Institut Ruđer Bošković da pita akademike
(što bi, usput rečeno, bio javni interes), mediji razgovaraju
s onima za koje postoji radoznalost javnosti. Ili recimo
politika: manja, pa i srednje veličine mrlja iz prošlosti ne
smeta ništa da se osoba i dalje uspješno bavi politikom,
dakle da bude ponovno izabirana. Ugled takve osobe
nekim čudom nije narušen, bilo zbog kratkog pamćenja
birača, bilo zbog strašne mogućnosti da birači zapravo
ne zamjeraju kršenje zakona jer bi i sami tako postupili.
Puno je takvih primjera, kod nas i u svijetu8. Ako neka “celebica” snimi kućni porno film koji iscuri u javnost, njezin
ugled neće zbog toga biti nimalo manji, dapače, ugled
naraste. Zovu je na najviše državne proslave, prijeti joj
bogata udaja... a još donedavno bi od nje (licemjerno)
okretali glavu. Zaključak se nameće sam po sebi: ako je
nečiji ugled velik, teško ga je čak i ugroziti, jer ljudi neće
htjeti vjerovati da je nešto pogriješio. Javnost funkcionira
po principu volim - ne volim, pri čemu onima koje voli
oprašta sve, a onima koje ne voli ne oprašta ništa9.
Postoje časni ljudi koji u široj javnosti nemaju ugled,
budući da su joj nepoznati. To su tzv. “mali”, obični ljudi,
odnosno nisu javne osobe. Zato posebno treba paziti na
njihov ugled - on je osjetljiv na sve ugroze i teško ga je
vratiti ako jednom bude uništen.
S druge strane, postoje javne osobe koje su istodobno
nečasni ljudi. Za njih treba vrijediti upravo suprotno od
onoga što je gore rečeno za obične građane.
9. ŠTETA I NAKNADA ŠTETE
Odšteta ne smije biti kazna štetniku, već kompenzacija oštećeniku. U situaciji kada mediji, djelujući ne u
javnom interesu već po kriteriju profita, povrijede čast
osobe koja ne mari za čast, a ugled joj (zbog prisustva u
medijima) još i naraste - kako u takvom slučaju popravljati
štetu? Ako štetu gledamo samo kao objektivnu povredu
prava osobnosti, tj. bez subjektivnog trpljenja, odšteta će
neminovno imati penalni karakter10. Ako je pak gledamo
isključivo subjektivno, neprihvatljivo protupravno zadiranje u prava čovjeka ostat će, koji put, nesankcionirano.
Na polju pozitivnog prava nema dobrog rješenja, i to
jednostavno stoga što je zakon “pokrivač za jednu osobu
na jednom krevetu, a mora služiti za dvostruki krevet i
za tri osobe, koje su se skutrile u studenoj noći”11. Zakon
moramo kreativno primjenjivati.
8
Citirano po sjećanju, jedan američki političar izjavio je nedavno da
je javnost toliko zasićena skandalima da političar može uništiti svoju
karijeru jedino ako ga “uhvate u krevetu s mrtvom djevojkom ili sa
živim dječakom”.
9
Još jedan jaki razlog zbog čega kod nas teško funkcionira demokracija.
10
Ne mogu a da ovdje još jednom ne spomenem naknadu neimovinske
štete pravnim osobama: ona je živi primjer kaznene odštete, budući
da tvrtke ne mogu subjektivno trpjeti povredu.
11
R. Penn Warren, “Svi kraljevi ljudi”, Naprijed, Zagreb, 1960.
24
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Ponajprije treba reći da praksa Europskog suda za
ljudska prava nije dostatan temelj za primjenu na svaki
mogući slučaj. Nisu svi psi čuvari, niti cijelo vrijeme čuvaju kuću (što i jest jedna od osnovnih teza ovog rada).
Za dobru službu pas dobiva hranu, a za psine12 dobije po
stražnjici, najbolje - novinama.
Kada se medij bavi javnim interesom, pa zbog toga
zadire u zaštićena prava pojedinog čovjeka koji se bavi
javnom službom, mogla bi doći do primjene odredba
čl. 1047. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov.,
br. 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) koja određuje da “ako šteta
nastane u obavljanju općekorisne djelatnosti za koju je
dobiveno odobrenje nadležnog tijela, može se zahtijevati
samo naknada štete koja prelazi uobičajene granice, tj.
prekomjerna šteta”. To bi bila suština pozivanja na publicwatchdog ulogu medija. S druge strane, ako se medij bavi
osobom koja javnu službu obavlja protupravno i štetno (a
što, nažalost, nije rijetkost), onda je moguće, kako god to
neobično zvučalo, da se radi o nužnoj obrani iz čl. 1052.
ZOO-a odnosno o “odbijanju od sebe ili drugoga istodobnog ili izravno predstojećeg protupravnog napada”.
Međutim, kada medij ne funkcionira u službi javnog
interesa, nego u službi interesa javnosti (tj. radoznalosti), dakle u vlastitom ekonomskom interesu, onda nema
razloga da se imaju u vidu naprijed navedene iznimke.
Europski parlament u Rezoluciji 1165. konstatira da je
“osobna privatnost često u opasnosti, čak i u zemljama
sa specifičnom zaštitnom legislativom, jer su životi ljudi
postali profitabilna roba određenih vrsta medija... zbog
čega treba naći ravnotežu između dva temeljna, jednakovrijedna, Konvencijom (Europska konvencija za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda) zaštićena prava: prava
na privatnost i prava na slobodu izražavanja”.
U svakom slučaju, lakše je o ravnoteži prava govoriti nego je ostvariti, jer ima mnogo graničnih slučajeva.
Npr. u slučaju Standard Verlags Gmbh c/a Austrija sud
je odlučio da nema povrede prava slobode izražavanja
medija kada je mediju (tužitelju) odlukom domaćeg austrijskog pravosuđa pravomoćno naloženo da plati tadašnjem predsjedniku Austrije i njegovoj ženi naknadu
12
Nomen est omen.
štete (5.000 i 7.000 EUR) zbog teksta u kojem se navodi
da “kruže glasine da će predsjednika njegova 22 godine
mlađa žena napustiti, zbog njezine bliskosti sa čak dvije
druge (poimence navedene) muške osobe”. Odluku je
Europski sud donio preglasavanjem 5:2. Argument većine bio je da se radi o privatnom životu koji nema veze s
javnom službom, izdvojena mišljenja baziraju se na tezi
da je bračno stanje i status braka predsjednika tema od
javnog interesa.
Međutim, kada se ne radi o javnom interesu, već o
radoznalosti u pogledu tzv. javnih osoba, tada je možda
jedino rješenje - podjela dobiti. Ako netko zarađuje od
tuđe privatnosti, neka to i plati. Ako publika umjesto uvida u zajedničke teme želi samo uvid u tuđu intimu, neka
“isplati dobavljača”. Kao npr. podjela dobiti iz golemog
reality showa - u što se stvarnost sve više pretvara - kao u
poznatom filmu Trumanov show Jima Carreya.
U svakom slučaju bi pri odmjeravanju naknade štete
trebalo imati u vidu ne samo nakladu medija već i reklamni potencijal objavljene štetne informacije, kao i
cjelokupni ostvareni prihod medija i kroz prodaju i kroz
reklamu.
10. ZA KRAJ
Druga je mogućnost: ustrajati na tzv. klasičnim vrijednostima i klasičnom shvaćanju prirode medija i osobnih
vrijednosti, praviti se da se promjene ne događaju i nadati
se da će se situacija popraviti.
Dugoročno gledano, situacija bi se mogla popraviti,
jer bi demokracija mogla odrasti i sazrijeti. Kada čovjek
pogleda portale New York Timesa, Corriere della Sera,
moskovske Pravde, pa i novina iz okolice, primjerice, ljubljanskog Dela ili beogradske Politike, uočava upadljivi
nedostatak žutih elemenata. To znači da u tim zemljama
postoji dovoljan broj ljudi koji su spremni platiti za “ozbiljan” medij. Možda se, s vremenom, i kod nas dosegne
kritična masa ljudi da bi jedan takav medij mogao živjeti
na tržištu.
Od toga bismo boljima postali i mi i mediji.
Summary
A FEW WORDS ON
MAN, THE MEDIA
AND DEMOCRACY
IN THE PRESENT DAY
In Article 8 of the Media Act it is clearly indicated that “there is no violation of
the right to protection of privacy (of an individual) if when it comes to information
a justified public interest overcomes the protection of privacy”. The media, based
on law, has power over an individual, all of this for society’s sake.
From the aforementioned hypotheses one can deduce that the interrelation
of power between man and media has significantly changed and that it is no longer possible to encompass the newly established relations with old terminology,
which means that the role of the media and the notion of man in a modern world
should be redefined.
Key words: Media Act, role and financing of the media, freedom of the media.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Izvorni znanstveni rad UDK 347.426.6
mr. sc. Dubravko Grgić*
Naknada štete članovima
uže obitelji osobe koja je
pretrpjela osobito teški
invaliditet
Zakon o obveznim odnosima iz 2005.
kao pravni temelj naknade neimovinske štete uveo je povredu prava osobnosti (čl. 1046.
ZOO-a/05). Prema odredbi čl. 19. st. 2. Zakona
o obveznim odnosima, pod pravom osobnosti se, među ostalim, razumijeva i pravo na duševno zdravlje. ZOO/05 u čl. 1100. određuje
da će u slučaju povrede prava osobnosti sud,
ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu
naknadu. Autor u radu, prije svega, ukazuje
na mnogobrojne dvojbe sudske prakse pri
primjeni Zakona o obveznim odnosima iz
1978. pri određivanju naknade članovima uže
obitelji zbog osobito teškog invaliditeta bliske
osobe. Taj problem nije razriješen ni donošenjem ZOO-a iz 2005., a jedan od razloga jest
što ni taj Zakon nije definirao pojam “ osobito
teški invaliditet”. Autor na kraju predlaže novi
koncept utvrđivanja i odmjeravanja naknade
neimovinske štete članovima uže obitelji kao
posredno oštećenima zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe.
se povreda dogodila (čl. 1100 st. 1. ZOO-a/05). Utvrđivanje pravične novčane naknade ovisi o tome jesu li se ili
nisu ispunile i pretpostavke iz čl. 1101. st. 1., 2. i 3. ZOOa/05. Navedeni članak propisuje krug osoba - posrednih
oštećenika - koji imaju pravo na satisfakciju nastankom
osiguranog rizika u obliku narušavanja zdravlja zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe, odnosno povrede
prava na duševno zdravlje. U odnosu na čl. 201. Zakona
o obveznim odnosima iz 1978. (SL SFRJ, br. 29/78, 39/85,
46/85-ispr. i 57/89 te Nar. novine, br. 53/91, 73/91, 3/94,
7/96 i 112/99, dalje ZOO/78) proširen je krug osoba kojima se takva naknada može dosuditi.
Za ovaj oblik neimovinske štete u poredbenim pravima često se koristi i naziv “iznimna neimovinska šteta” pod
kojim se podrazumijeva naknada za poteškoće u uvjetima života koje trpe bliske osobe ukoliko su dokazale
stvarnu i afektivnu životnu zajednicu s izravnom žrtvom
tijekom njezinog preživljavanja u hendikepu, gledanju
iznimne patnje koju žrtva trpi i sl.1
U povijesnom kontekstu, ovaj institut neimovinske
štete dio je povrede prava koje proizlazi iz moralne strane
ličnosti, i kao oblik prava na osjećaj ljubavi, kojeg se još
može nazvati pravo na nepovredivost osjećajnog života. Na
temelju ovoga prava, koje proizlazi iz same naše naravi,
svaki čovjek može zahtijevati od drugih da ne diraju u
legitimne osjećaje koji ga vezuju uz neke druge osobe.
Kao legitiman osjećaj u ovom smislu uzima se većinom
samo ljubav prema bračnom drugu i bližim srodnicima
(krvnim i tazbinskim), ali se u nekim zakonodavstvima
priznaje kao legitimna i ljubav među zaručnicima i intimnim prijateljima.2
1
Ključne riječi: Zakon o obveznim odnosima, pravo
osobnosti, pravo na duševno zdravlje, neimovinska šteta,
posredni oštećenik.
1. UVOD
Prema čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima iz
2005. (Nar. nov., br. 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a/05) pod
pravom osobnosti fizičke osobe podrazumijeva se i pravo
na duševno zdravlje. Povreda prava na duševno zdravlje
je neimovinska šteta (čl. 1046. ZOO-a/05), a pravo na njezino popravljanje (u obliku pravične novčane naknade)
vezano je uz njezinu težinu i okolnosti slučaja pod kojim
*
Dubravko Grgić, odvjetnik, Zagreb.
25
2
Rezolucija (75) 7 Ministarskog odbora Vijeće Europe o naknadi za
tjelesne ozljede ili smrt. (… otac, majka i supruga žrtve, koji zbog
tjelesnog ili mentalnog invaliditeta žrtve trpe duševne patnje imaju
pravo na naknadu ako je patnja iznimne prirode. Druge osobe ne bi
trebale imati pravo na naknadu ove vrste.
Belgijska indikativna tablica, 2008., točka 39. (…) Radi se o šteti bliskih osoba koja se javlja kao posljedica gledanja patnje žrtve. Mora
se raditi o iznimnim patnjama koje žrtva trpi. Naknada za ovu štetu
obračunava se kada je žrtva u smrtnoj opasnosti ili komi, ili drugim
riječima: svaki put kada se njezino stanje procjenjuje kao zabrinjavajuće. Isto se tako radi o svakodnevnoj i produljenoj situaciji koju trpe
bliske osobe u prisutnosti žrtve čije se psihičko, fizičko i mentalno
stanje polagano pogoršava. Ta odšteta započinje izvan normalno
proživljene obiteljske veze.
Kalođera M., Naknada neimovinske štete, monografija, Zagreb, 1941.,
str. 78-79. “(…) Kad se nekoga liši života, vrijeđaju se osjećaji ljubavi
svih onih koji su ubijenoga volili. Žena, koja izgubi svoga muža, majka, koja izgubi svoje dijete ili dijete, koje izgubi svoje roditelje, svi
oni trpe obično uslijed gubitka veliku bol. Bol je katkada tako velika
da preživjele baca u očaj i da ih za čitav život čini nesretnim. Osim
u slučaju usmrćenja, povreda ovoga prava predleži svaki put kad se
osobama, koje volimo nanosi neko veliko zlo, zbog kojega mi sami
trpimo u svojoj ljubavi. Na npr., kad nam netko teško osakati ili obeščasti dijete. Ovo je slučaj tzv. posredne neimov. štete ili dommage par
ricochet, kako je Francuzi zovu. Rimljani su u ovom slučaju priznavali
tzv. a. servi corrupti utilis. Neimovinska šteta, koja nam se na ovaj način
nanosi, nezavisna je od štete koju trpi neposredno povrijeđeni. U
slučaju osakaćenja neposredno povrijeđeni trpi neimov. štetu zbog
26
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
2. PROBLEM NAKNADE ČLANOVIMA
UŽE OBITELJI ZBOG OSOBITO
TEŠKOG INVALIDITETA BLISKE OSOBE
PREMA ZOO-U/78 I SUDSKOJ PRAKSI
PREMA TOM ZAKONU
Sudska praksa je i prije stupanja na snagu ZOO-a/78
priznavala određenom krugu srodnika (bračnom drugu
i roditeljima) naknadu za duševne patnje zbog tjelesnih
povreda bliskog srodnika, kada su fizičke ili psihičke posljedice tjelesnih povreda bile takve da su predstavljale,
u suštini, uništenje psihofizičkog integriteta oštećenog.
Ovakvom stavu prethodio je stav tadašnje sudske prakse3
zauzet nakon potpuno oprečnih mišljenja u poredbenom
pravu (prije svega Francuskoj)4 kao potpuno negativan
stav domaće pravne znanosti. Takav negativan stav pojašnjava se s tri argumenata: prvi, da je posredna šteta samo
odraz štete koju trpi inicijalna žrtva i smatra se naknađenom ako je naknadu primila inicijalna žrtva (neposredni
oštećenik), drugi, da bol svakog ljudskog bića može postati bol drugih ako između njih postoji osjećajni odnos,
što bi otvorilo put neograničenom broju osoba na pravo
3
4
povrede svog fizičkog integriteta, a njegovi srodnici zbog povrede
legitimnih osjećaja ljubavi prema osakaćenome. Povrede osjećaja
ljubavi spadaju među najteže vrste neimov. štete. Dovoljno je podsjetiti na bol majke koja je izgubila sina jedinca ili na bol zaručnice
koja je ostala bez svoga zaručnika. U ovakvim slučajevima ne radi se
samo o povredi jednog prava; obično je uništen čitav život pogođenih osoba. Zbog toga sva novija zakonodavstva, pa i ona, koja su u
pitanju neimov. štete suzdržljiva, priznaju u širokim granicama pravo
na naknadu neimov. štete nanesene povredama osjećaja ljubavi…”
Stanković O., Novčana naknada neimovinske štete, Savremena administracija, Beograd, 1972., str.150-155. (…) “I ovo je tip posredne štete
(šteta par ricochet francuskog prava). Razlika u odnosu na prethodnu
tezu (smrt bliske osobe) sastoji se u tome što je ovdje inicijalna žrtva
nadživjela povredu. Bit će slučajeva u kojima će inicijalna žrtva uslijed
povrede biti pogođena teškim unakaženjem i visokim postotkom
invaliditeta, gubitkom pojedinih organa, pojedinih tjelesnih funkcija, i trajno dovedena u stanje intenzivnih duševnih i fizičkih patnji.
Ovakvim stanjem inicijalne žrtve nanosi se moralni bol drugim licima,
naročito članovima porodice, čije su afekcije najjače i koji su uz to
izloženi, zbog svojih odnosa s inicijalnom žrtvom, svakodnevnom
prizoru njenih patnji.
Nema spora o tome da će inicijalna žrtva imati pravo na naknadu
ovako prouzrokovane neimovinske štete. Problem je u tome mogu
li posredne žrtve paralelno s inicijalnom žrtvom istaći u svoje ime
samostalan tužbeni zahtjev i tražiti za sebe naknadu neimovinske
štete koju lično trpe.”
Francuski sudovi, čija praksa nije jedinstveno fiksirana, u više mahova
su odbili zahtjeve ove vrste ne dajući za to nikakvo posebno obrazloženje, zadovoljavajući se prostom afirmacijom da se naknada može
tražiti samo u slučaju smrti, a ne i ako je žrtva nadživjela povredu, ali
istodobno su i usvajali zahtjeve za naknadu ove vrste štete. Tako je
naknada dosuđena roditeljima, bračnom drugu, zaručniku. Za ove
osobe se kaže da trpe “osobnu i direktnu štetu i usvajanje tužbenog
zahtjeva obrazlaže se izuzetnom težinom pretrpljene štete, što se
vidi iz obrazloženja jedne presude suda iz 1950. g. “(…) s obzirom na
sadašnje fizičko stanje gospođe D., pogođene u svojoj 35-oj godini invaliditetom od 90%” uslijed nesreće za koju je T. oglašen krivim, s obzirom
na najjače osjećaje koji tužioca kao muža vežu za žrtvu, na okolnost da
se on sada svakodnevno nalazi u prisustvu jedne potpuno izobličene
supruge koju mora stalno njegovati bez nade na bilo kakvo poboljšanje,
izvjesno je da je D. dokazao da mu je nesretni događaj lično prouzrokovao izuzetnu moralnu štetu koju naknada dodijeljena njegovoj supruzi
nije niti je mogla nadoknaditi . . .”
potraživanja ovog vida štete i treći, izričit, da se za indirektne štete ne priznaje naknada jer je trenutkom isplate
naknade izravnoj žrtvi šteta u cijelosti naknađena.5
ZOO/78 je potvrdio stav sudske prakse koja je bila na
snazi u vrijeme njegovog donošenja i točno odredio da u
slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može
dosuditi njezinom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove (čl.
201. st. 3.), a takva se naknada može dosuditi i izvanbračnom drugu ako je između njega i ozlijeđenog postojala
trajna zajednica života (st. 4.).
Budući da ZOO/05 nije odredio što se smatra pod
pojmom “naročito teški invaliditet”, sudska praksa od
početka primjene do danas nije imala jasan stav kada
posredno oštećenima pripada pravo na satisfakciju, rukovodeći se stavom da je postotak invaliditeta ozlijeđene
osobe samo jedan od elemenata od kojeg zavisi pravo
oštećenika na satisfakciju. Drugi element koji sud istodobno treba ocijeniti su vanjske i stalne manifestacije
invaliditeta ozlijeđene osobe zbog kojih bliski srodnici
- posredni oštećenici - trpe duševnu bol. Ovi elementi u
svojoj ukupnosti predstavljaju temelj za ocjenu pripada
li oštećenom pravo na pravičnu novčanu naknadu.
Iz nekoliko presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) najbolje se očitava stav sudske prakse
kao i sve dvojbe glede kriterija ili mjerila za priznavanje
i odmjeravanje naknade oštećenima - posredno oštećenima - uz naglasak da je jedna odluka Ustavnog suda
RH (U-III-576/2000 od 24. siječnja 2007. g.) ovom obliku
neimovinske štete unijela još više dvojbi, i samo potvrdila da stav sudske prakse nije osigurao jednakopravnost
oštećenih u postupcima, isključivo iz jednog razloga, što
sudovi nisu uspjeli naći pravo objašnjenje što se podrazumijeva pod pojmom “naročito teški invaliditet” niti su
5
Stanković O., Novčana naknada neimovinske štete, Savremena administracija, Beograd, 1972., str. 151,., “(…) Prvo, ističe se, posredna šteta je
ovdje samo odraz štete koju trpi inicijalna žrtva i ima biti naknađena
ne posebno, nego time što će joj biti otklonjen sam uzrok, što će
biti naknađena šteta inicijalne žrtve. Isto onako kao što je posrednim žrtvama nanesen bol prouzrokovanjem patnji inicijalnoj žrtvi,
isto tako će im biti pruženo zadovoljstvo time što će inicijalna žrtva
posredstvom dosuđene naknade pribaviti sebi izvjesne radosti i zadovoljstva. Isto, dakle, onako kao što postoji posredna šteta, postoji i
posredna naknada. Dalje, bol svakog ljudskog bića može iz simpatija
prema njemu postati bol drugih. Na primjer, kćer pati uslijed svoje
tjelesne mane, otac pati zato što vidi da pati njegova kći, žena zato
što pati njen muž, itd. Ako bi se dozvolila naknada ove vrste štete,
bilo bi nemoguće ograničiti broj tužbi na naknadu i odgovornost bi
bila podignuta do stupnja koji bi ekonomski ruinirao štetnika. Zato se
lanac zahtjeva mora presjeći i odgovornost štetnika ograničiti samo
u odnosu na inicijalnu žrtvu. “Ljubav, prijateljstvo, obične emocije, ne
mogu opravdati podizanje novih tužbi kad je šteta već naknađena.
Treći argument kaže da je šteta o kojoj je ovdje riječ indirektna šteta,
a za indirektnu štetu se ne može tražiti naknada. To je argument koji
je naročito razradio Ripert, koji nalazi da u ovom pogledu postoji
“kapitalna razlika” između slučaja kad je napad preživjela. “U slučaju
smrti moralna šteta koju trpe srodnici nadovezuje se direktno na krivicu, budući da se sada pravni učinak krivice ostvaruje po prvi put u
ličnosti srodnika. Tužbe se mogu kumulirati i ponovno podnositi, jer
jednom osudom nije dobivena potpuna naknada. Nasuprot ovome,
kad je žrtva preživjela napad, pravni učinak nedovoljnog akta nastaje
prvi put u ličnosti povrijeđenog. Kad je on dobio naknadu, šteta koju
je krivac prouzrokovao nadoknađena je potpuno.”
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Budući da ZOO/05 nije odredio što se smatra
pod pojmom “osobito teški invaliditet”, sudska praksa od početka primjene do danas
nije imala jasan stav kada posredno oštećenima pripada pravo na satisfakciju, rukovodeći se stavom da je postotak invaliditeta
ozlijeđene osobe samo jedan od elemenata
od kojeg zavisi pravo oštećenika na satisfakciju. Drugi element koji sud istodobno treba
ocijeniti su vanjske i stalne manifestacije invaliditeta ozlijeđene osobe zbog kojih bliski
srodnici - posredni oštećenici - trpe duševnu
bol. Ovi elementi u svojoj ukupnosti predstavljaju temelj za ocjenu pripada li oštećenom pravo na pravičnu novčanu naknadu.
primjenjivali čl. 200. ZOO/78 (intenzitet i trajanje duševne
boli posrednih oštećenika).
Pogledajmo nekoliko stavova VSRH o ovom pitanju:
• "(…) Utvrđeno je da je kod tužitelja zaostala spastična
parapareza kao posljedica lezije donjeg dijela leđne moždine, zbog kojih je tužitelj teže pokretan i kreće se uz dvije
podlaktične štake, te nosi peronealne ortoze (ortopedska
pomagala skočnog zgloba). Tužitelj ne može aktivno izvoditi pomicanje stopala prema gore, jer su oba stopala u položaju prema dolje od 30 stupnjeva, a zaostao je kod tužitelja
i spazam, odnosno povišen tonus mišića uz življe reflekse, te
otežano kontrolira mokrenje i obavljanje nužde, te ne može
kontrolirati vjetrove, nema ravnotežu, mora se koristiti štakama i pomagalima koja učvršćuju stopala. Zbog svega
toga kod tužitelja je zaostalo umanjenje životne aktivnosti
od 50%. U konkretnom slučaju nema sumnje da supruga
tužitelja i njegova djeca trpe duševne boli zbog opisanih
teških ozljeda tužitelja i trajnih posljedica tih ozljeda, ali to
ne predstavlja takav slučaj naročito teškog invaliditeta, jer
se za dosudu naknade po ovoj osnovi pretpostavlja takav
teški invaliditet koji se kreće bilo u granicama potpunog invaliditeta ili se po svojim posljedicama približava takvom
potpunom invaliditetu, a to u konkretnom predmetu nije
slučaj.”6
• "(…) da je I. tužitelj u saobraćajnoj nezgodi teško stra6
VSRH-Rev-622/2005-2 od 17. 01. 2006., “(…) Slijedom takvih utvrđenja, a iako se radi o teškim posljedicama koje su kod tužitelja zaostale
zbog predmetnog povređivanja zbog čega je i njegova životna aktivnost u tolikoj mjeri umanjena, stupanj smanjenja životne aktivnosti tužitelja u navedenom omjeru, ne predstavlja ni po zaostalim
posljedicama takav naročito teški invaliditet koji ima u vidu odredba
iz čl. 201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj
53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO), temeljem koje bi njegovoj supruzi i djeci pripadala zatražena naknada. (…)Slijedom toga
tužiteljima od 2. do 5. ne pripada pravo na naknadu za utuženi oblik
nematerijalne štete, zbog čega je valjalo odbiti reviziju tužitelja, jer
su tužitelji od 3. do 5. nižestupanjskim presudama pravilno odbijeni
s postavljenim tužbenim zahtjevom po ovoj osnovi. Nasuprot tome,
valjalo je prihvatiti reviziju tuženika i pobijanu presudu preinačiti u
dijelu u kojem je po ovoj osnovi dosuđeno obeštećenje 2. tužiteljici,
te tako ovu tužiteljicu s tužbenim zahtjevom u cijelosti odbiti.”
27
dao i da su od posljedica ozljeda opće životne i radne sposobnosti tužitelja umanjene za 90%,
- da je kod tužitelja zbog povrede mozga zaostao psihoorganski sindrom koji se očituje u smanjenu kognitivnih
funkcija uz sniženu kritičnost, a misaoni duktus je usporen
zbog čega je I. tužitelj na momente bez jasnog misaonog
slijeda, a emocionalni izraz i mimička ekspresija nisu u potpunosti sukladni razgovoru, ima glavobolje, bol u vratu i vrtoglavicu, smetnje usnivanja i spavanja, pad koncentracije,
poteškoće s probavom, a postoji i potpuna sljepoća desnog
oka trajno,
- da supruga i djeca tužitelja ne žive u zajedničkom domaćinstvu s tužiteljem jer su odselili u drugi stan,
- da I. tužitelj i dalje radi s punim radnim vremenom u K.
V. Dakle, prije svega, da bi tužitelji kao bliski srodnici imali
pravo na novčanu satisfakciju zbog naročito teškog invaliditeta, moraju trpjeti duševne bolove koji izviru iz teškog
invaliditeta svog srodnika i na njima (tužiteljima) leži teret
dokazivanja da takve duševne bolove zaista trpe. Pravilno
su sudovi nižeg stupnja ocijenili da tužitelji pravilima o teretu dokazivanja nisu dokazali postojanje duševnih bolova,
a u smislu čl. 219. ZPP-a. Primjenom čl. 201. st. 3. ZOO-a
dosuda novčane satisfakcije zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika dosuđuje se u slučaju kada se radi
o takvom zdravstvenom i općefizičkom i psihičkom stanju
bliskog srodnika kojem su bliski srodnici svakodnevno izloženi i koje stanje na bliske srodnike tako utječe da i kod njih
izaziva duševne bolove takvog intenziteta koji opravdavaju naknadu štete u obliku novčane satisfakcije. Prije svega,
tužitelji nisu dokazali postojanje takvih duševnih bolova jer
njihovo postojanje ne proizlazi iz same činjenice teške invalidnosti bliske osobe, već iz konkretnih okolnosti slučaja (čije
postojanje tužitelji nisu dokazali)."7
• "(…) Prema stajalištu revizijskog suda pri ocjenjivanju naročito teškog invaliditeta bliske osobe (čl. 201. st. 3.
ZOO-a) nije dovoljno imati na umu samo utvrđeni postotak
invaliditeta, koji je u ovom slučaju 50%. Za ocjenu pripada
li oštećeniku po toj pravnoj osnovi pravična novčana naknada valja uz činjenicu, u pravilu, visokog stupnja (postotka)
invaliditeta imati na umu i konkretnu životnu sredinu stradalog te tjelesne i duševne, vanjske manifestacije invaliditeta ozlijeđenog koje u oštećenika (bliske osobe) izazivaju
7
VSRH-Rev-759/08-2 od 08. 04. 2009., “(…) Pravilno su sudovi nižeg
stupnja primijenili materijalno pravo kada su odbili tužitelje s tužbenim zahtjevom i to primjenom čl. 201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO)
temeljem koje odredbe i tužitelji postavljaju svoj tužbeni zahtjev, a
kojom je propisano da u slučaju naročito teškog invaliditeta neke
osobe sud može dosuditi njezinu bračnom drugu i djeci pravičnu
novčanu naknadu za njihove duševne boli. (…) Osim toga, tužitelji
ne žive zajedno s I. tužiteljem niti su svakodnevno izloženi patnjama
i smetnjama tužitelja koji je tjelesno i psihički funkcionalan u dovoljnoj mjeri da je i dalje u radnom odnosu, to im i po ocjeni ovog suda
niti ne pripada pravo na naknadu štete u vidu novčane satisfakcije
za duševne bolove zbog teškog invaliditeta supruga i oca. Naime,
nije dovoljno da je nastupio teški invaliditet i da bliski srodnici o toj
činjenici imaju svijest, već je potrebno i da su gotovo na redovitoj
osnovi izloženi teškoćama i patnjama svog bliskog srodnika, što su
naprotiv tužitelji izbjegli na način da ne žive zajedno s tužiteljem, već
on živi sam u K. V.”
28
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
duševne boli. (…) Postotak invaliditeta ozlijeđene osobe jest
važan za ocjenu pripada li bliskoj osobi pravo na pravičnu
novčanu naknadu. No, pritom sud istodobno mora ocijeniti
vanjske, trajne i stalne manifestacije invaliditeta ozlijeđene
osobe zbog kojih bliski srodnik trpi duševne boli. Te činjenice u svojoj ukupnosti temelj su za ocjenu pripada li oštećeniku pravo na pravičnu novčanu naknadu. Valja pritom
imati na umu i predvidivo vrijeme kroz koje će te posljedice
oštećenik trpjeti, a koje se u konkretnom slučaju već mjeri
godinama. Činjenica, pak, da je riječ o osobito teškom invaliditetu pri kojem ozlijeđeni ima mogućnost brinuti se o
svojim osnovnim životnim potrebama (samostalno kretanje
po kući, oblačenje, održavanje higijene, hranjenje i slično)
ne isključuje sama po sebi pravo bliske osobe na naknadu
nematerijalne štete, ali utječe na visinu novčane odštete. U
tom smislu i utvrđeni postotak invaliditeta također utječe
na iznos pravične novčane naknade koji pripada oštećenoj
bliskoj osobi. Zato u konkretnoj situaciji u kojoj je invaliditet
tužiteljičinog supruga utvrđen sa 50%, ali su utvrđene opisane, brojne vanjske manifestacije koje kod tužiteljice svakodnevno izazivaju trajne i stalne duševne boli, koje traju i po
prirodnom toku stvari će trajati još dugi niz godina, opravdavaju dosuđenje tužiteljici pravične novčane naknade u
iznosu od 110.000,00 kn (čl. 201. st. 3. ZOO).”8
Sudovi prvog i drugog stupnja priznali su posrednim
oštećenicima pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog
naročito teškog invaliditeta, obrazlažući taj stav na sljedeći način:
“(…) Iz dokaza izvedenih u ovom postupku razvidno
je da je majka tužitelja D. M., zbog zadobivenih ozljeda u
prometnoj nezgodi od 24. kolovoza 1992. g. postala gotovo 100% invalid. Ovu ocjenu dali su vještaci prim. dr. I. Z.
iz S. i prim. dr. V. B. iz Z., s tim što prim. dr. V. B. iz Z. u svom
pismenom vještvu od 15. prosinca 1993. g. raščlanjuje invalidnost oštećene D. M. za poslove u kući u omjeru od 80%,
a za poslove izvan kuće (to jest, za radove u poljoprivredi
i povrtlarstvu koje je majka tužitelja ranije obavljala - str.
4. prvostupanjske presude - op.), da kod iste postoji 100%
invaliditet trajno.”
Preinačujući odluke nižestupanjskih sudova, Vrhovni
sud Republike Hrvatske u osporenoj je presudi zauzeo
8
VSRH-Rev-1261/2006-2 od 21. 03. 2007., “(…) U konkretnom slučaju
je utvrđena: trajna, stalna nesamostalnost, zaboravnost i neorijentiranost tužiteljičinog supruga, koja kod tužiteljice izaziva ozbiljnu, stalnu
zabrinutost od mogućih daljnjih štetnih posljedica, uočljive promjene
u ponašanju ozlijeđenog (razdražljivost u kontaktu s obitelji i prijateljima, nekontrolirano svađanje i vikanje u noćnim satima), otežano
komuniciranje ozlijeđenog supruga s okolinom. Riječ je, dakle o tako
očitom propadanju psihičkih i smanjenju mentalnih i intelektualnih
funkcija ozlijeđenog koje, zbog svojih vanjskih, trajnih i stalnih manifestacija opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade zbog
duševnih boli koje zbog toga trpi supruga kao bliski srodnik. Pri tome
valja imati na umu da je jedino tužiteljica u svakodnevnom kontaktu
s ozlijeđenim suprugom te da upravo na nju kroz niz godina pada
trajna skrb za njega. Uz to valja imati na umu i utvrđenje da je tužiteljičin suprug postao spolno nemoćan. To je također činjenica na
temelju koje tužiteljici kao bračnom drugu pripada pravo na naknadu
nematerijalne štete po čl. 201. st. 3. ZOO. Tužiteljica je, dakle, u situaciji
da svakodnevno proživljava duševne boli zbog promjena u načinu
ponašanja njezinog bračnog druga, zbog kojih je prestao prijašnji
skladan obiteljski život.”
suprotno pravno stajalište u vezi s (ne)postojanjem “naročito teškog invaliditeta” u konkretnom slučaju. Obrazloženje revizijske presude iscrpljuje se u sljedećem:
“Uvažavajući svu težinu slučaja, a imajući u vidu da se
radi o ženskoj osobi s četvero djece koja je ostala bez noge
u dobi od 42 godine ipak treba reći da to nije slučaj naročito
teškog invaliditeta, kada zakon priznaje naknadu nematerijalne štete određenom krugu posredno oštećenih (u ovom
slučaju djeci stradale majke). Nije, naime, dovoljno da se radi
o teškom invaliditetu u koji bi se mogao ubrojiti i invaliditet stradale D. M., već se pretpostavlja naročito težak slučaj
invaliditeta, dakle takvog koji bi se morao kretati u granicama potpunog invaliditeta. Posredno oštećenima iznimno
se priznaje pravo na nadoknadu nematerijalne štete, samo
u takvim slučajevima.”
“(…) Ustavni sud napominje da nije nadležan tumačiti
razliku između “naročito teškog” i “potpunog” invaliditeta
jer je to zadaća redovnih sudova u primjeni prava na pojedinačne slučajeve. Ustavni sud ograničava se stoga na
utvrđenje da tumačenje prema kojem “naročito teški invaliditet” postoji samo “ako se kreće u granicama potpunog
invaliditeta” nije prihvatljivo jer to ne proizlazi iz sadržaja
mjerodavnog članka 201. stavka 3. ZOO-a. (…)
Pravo na nematerijalnu štetu u slučaju iz članka 201.
stavka 3. ZOO-a, naime, nije propisano kao “iznimka”: do
njegove primjene dolazi uvijek kad se ispune pretpostavke
propisane tom pravnom normom (postojanje naročito teškog invaliditeta izravnog oštećenika i postojanje duševnih
bolova određenog intenziteta i trajanja kod posrednih oštećenika, koji su bolovi u uzročnoj vezi s nastupom naročito
teškog invaliditeta izravnog oštećenika. (…) Sukladno navedenom, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom prvostupanjskom postupku, Ustavni sud prihvatio
je navode podnositelja da im u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14.
stavkom 2. Ustava jer se osporena presuda Vrhovnog suda
Republike Hrvatske može ocijeniti samovoljnom, a time i
ustavnopravno neprihvatljivom.”9
9
U-III/576/2000. od 24. siječnja 2007. “(…) Navedeno utvrđenje osobito
je važno u konkretnom slučaju jer se Vrhovni sud Republike Hrvatske
u osporenoj presudi uopće ne osvrće na utvrđenja nižestupanjskih
sudova o stupnju invaliditeta izravne oštećenice (majke podnositelja
ustavne tužbe). Iz osporene revizijske presude, naime, nije razvidno
zbog čega Vrhovni sud Republike Hrvatske nije prihvatio činjenično
utvrđenje nadležnih nižestupanjskih sudova da invaliditet izravne
oštećenice (majke podnositelja ustavne tužbe), zbog zadobivenih
ozljeda u prometnoj nezgodi iznosi 80%, a za poslove izvan kuće
100%, a time i ocjenu tih sudova da se u konkretnom slučaju nesporno radi o “teškom invaliditetu” iz članka 201. stavka 3. ZOO-a.
Štoviše, okolnosti konkretnog slučaja upućuju na to da bi se tužbeni
zahtjev podnositelja morao prihvatiti čak i prema (inače neprihvatljivom) mjerilu Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji u osporenoj
presudi zahtijeva takav stupanj invaliditeta “koji se kreće u granicama potpunog”. Ukratko, ta presuda ne sadrži navode iz kojih bi bili
razvidni razlozi zbog kojih Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra
neosnovanim pravno stajalište nižestupanjskih sudova o postojanju
“naročito teškog invaliditeta” izravne oštećenice u konkretnom slučaju. Ustavni sud također primjećuje da se u obrazloženju razloga,
zbog kojih invaliditet izravne oštećenice (majke podnositelja ustavne
tužbe) ne smatra “naročito teškim”, Vrhovni sud Republike Hrvatske
ograničava samo na njezin gubitak noge, što je nepotpuno i očito
netočno utvrđenje promotri li se cjelokupni spis predmeta. (…) Zbog
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Iako je Ustavni sud u obrazloženju svoje odluke bio
potpuno jasan glede pravilne primjene čl. 201. st. 3.
ZOO/78 (…do njegove primjene dolazi uvijek kad se ispune
pretpostavke propisane tom pravnom normom - postojanje
naročito teškog invaliditeta izravnog oštećenika i postojanje
duševnih bolova određenog intenziteta i trajanja kod posrednih oštećenika, koji su bolovi u uzročnoj vezi s nastupom
naročito teškog invaliditeta izravnog oštećenika.), sudska
praksa do danas nije napravila kvalitetni pomak koji bi
svim oštećenima osigurao jednakost pred zakonom, zajamčenu čl. 14. st. 2. Ustava RH.
Način utvrđivanja dva ključna elementa koji su ujedno
i kriteriji za priznavanje i odmjeravanje pravične novčane
naknade i to:
• naročito teški invaliditet - posrednog oštećenika (postotak i vanjske manifestacije invaliditeta) i
• duševna bol neposrednih oštećenika koja po intenzitetu i trajanju opravdava dosudu naknade,
i dalje prave "ogromne probleme" u primjeni čl. 201.
st. 3. iz razloga što utvrđeni postotak duševne boli zbog
smanjenja životne aktivnosti NIJE nužno i postotak invaliditeta i zato što ne postoji skala sa stupnjevima duševne boli po intenzitetu i trajanju za posredne oštećenike. Ostale okolnosti slučaja, koje zajedno s naprijed
navedenim kriterijima u svojoj ukupnosti čine temelj za
ocjenu pripada li oštećeniku pravo na pravičnu novčanu
naknadu, nisu poseban problem, osim ako se vrednuju
iz posljedica tzv. postotka invaliditeta, kojeg i same čine
(ili drugim riječima, dva puta se vrednuju određene činjenice, jednom kod određivanja postotka neposrednog
oštećenika, a drugi put kao razlog duševne boli oštećenika-posredni oštećenici).
Pojam "osobito teškog invaliditeta", prema naprijed
navedenom stavu sudske prakse, očito nije bilo moguće
preciznije definirati od onoga da se ne radi o uobičajenom invaliditetu (po mjerilima invalidskog osiguranja),
utvrđenja povrede njihovog ustavnog prava na jednakost pred zakonom, Ustavni sud u ovom ustavnosudskom postupku nije razmatrao
eventualne povrede drugih ustavnih prava na koje upućuju podnositelji u ustavnoj tužbi. Budući da je predmet ovog ustavnosudskog
postupka ispitivanje prihvatljivosti pravnog stajališta Vrhovnog suda
Republike Hrvatske o prosuđivanju (ne)postojanja naročito teškog
invaliditeta po osnovi iz članka 201. stavka 3. ZOO-a u konkretnom
slučaju, Ustavni sud nije posebno razmatrao činjenice koje su važne pri prosuđivanju postojanja, trajanja i intenziteta duševnih boli
posrednih oštećenika, kao druge pretpostavke za primjenu članka
201. stavka 3. ZOO-a. To se u prvom redu odnosi na činjenicu da je
jedno dijete izravne oštećenice osoba s težim duševnim smetnjama,
što podrazumijeva njegovu potrebu za doživotnom, intenzivnom i
svakovrsnom skrbi majke (koja će mu zbog njezina invaliditeta biti
uskraćena), činjenicu da je u istoj prometnoj nezgodi smrtno stradao
otac podnositelja ustavne tužbe (pa je majka u svojstvu invalida istodobno postala i samohrana majka četvero djece), kao i činjenicu da se
radi o Ustavom zaštićenom odnosu roditelja (majke) i djece, koji žive
u istoj obiteljskoj zajednici, zbog čega vanjske manifestacije majčinog
invaliditeta (podrobno opisane u obrazloženju prvostupanjske presude), svakodnevno i neprekidno utječu da podnositelji ustavne tužbe,
posredni oštećenici, trpe duševne bolove, a koje činjenice Vrhovni
sud Republike Hrvatske u osporenoj presudi smatra okolnošću koja
“doista nije od odlučnog značenja za priznavanje prava za duševne
bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika.”
29
već da isti mora biti "naročito težak", imajući u vidu pritom
objektivne i subjektivne kriterije ne samo povrijeđenog
(posrednog oštećenika) već i njegovih bliskih srodnika
koji ostvaruju pravo na pravičnu novčanu naknadu. Ni
donekle općeprihvaćeni stav sudske prakse da "naročito
teški invaliditet" predstavlja takav naročito težak slučaj invaliditeta, koji bi se morao kretati u granicama potpunog
invaliditeta za koji se posredno oštećenima iznimno priznaje pravo na nadoknadu nematerijalne štete, nije “izdržao”
pod stavom Ustavnog suda RH čiju smo odluku u radu
prezentirali.
Zašto? Što zapravo podrazumijevamo pod pojmom
“invaliditet”, pa da se nakon toga može jasno odrediti
koji su to slučajevi “naročito teškog invaliditeta” kao
kriterija za priznavanje prava na satisfakciju posrednih
oštećenika?
3. POJAM OSOBITO TEŠKOG
INVALIDITETA
Invaliditet se može definirati kao gubitak, bitnije
oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela, što otežava normalnu aktivnost
organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih
potreba. To je anatomski ili funkcionalni gubitak na nivou
organskog sustava organa ili dijela tijela, jedne čovjekove
važne funkcionalne, biološke cjeline. Invaliditet je samo
postotna kvantifikacija anatomskog ili funkcionalnog gubitka, nezavisna od toga reflektira li se i kako taj gubitak
na profesionalne sposobnosti pacijenta10.
Sinonimi su “tjelesno oštećenje”, “oštećenje organizma” i “gubitak opće radne sposobnosti” (izraženo u postotcima). Invaliditet se kao pojam pojavljuje u:
• osiguranju od nesretnog slučaja (nezgode) u smislu
trajnog gubitka opće radne sposobnosti,
• invalidskom osiguranju kao tjelesno oštećenje,
• osiguranju vojnih osoba kao vojni invaliditet .
Iako je postupak svake od institucija specifičan, invaliditet se, u pravilu, ocjenjuje u postotcima. Zajednički
kriterij je da je 100 %-tni invaliditet potpun gubitak lokomotorne ili opće organske sposobnosti obavljanja normalnih
životnih funkcija. U praksi postoje tablice za sve tri vrste invaliditeta koje se međusobno dosta razlikuju. Visina invaliditeta je unaprijed determinirana u tablici, a zanimanje,
radno mjesto, životno doba, stručna sprema, crte ličnosti,
preostale ukupne sposobnosti, znanje, vještine, ambicije,
talent, dohodak, ukupna zarada, socijalni ili profesionalni
položaj, nemaju nikakvo značenje. Anatomski ili funkcionalni gubitak novčano se kompenzira u vidu “novčanog
ekvivalenta” koji u potpunosti određuje, mijenja ili ukida
nositelj osiguranja.
Dakle, da bi određeni postotak za duševnu bol zbog
smanjenja životnih aktivnosti mogao biti jednak postot10
Sadiković H., Ocjenjivanje i ocjenjivači radne sposobnosti, Institut za
ocjenjivanje radne sposobnosti, Sarajevo, 2008., str. 1-2.
30
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
ku invaliditeta u smislu prihvaćanja sudske prakse, bilo bi
nužno pojam postotaka za duševnu bol zbog smanjenja
životnih aktivnosti utvrđivati prema elementima koji definiraju pojam invaliditeta (što nije uvijek slučaj). Tako bi se
“naročito teški invaliditet” utvrđivao prema kriteriju 100 %tnog invaliditeta kao potpunog gubitka lokomotorne ili opće
organske sposobnosti obavljanja normalnih životnih funkcija. Navedeno upućuje na zaključak da bi zakonski uvjet
“naročito teškog invaliditeta” bio zadovoljen onda kada bi
se oštećena osoba nalazila u stanju oštećenja lokomotorne ili organske (uključujući psihoorganske smetnje) funkcije u tolikoj mjeri da obavljanje svakodnevnih životnih
aktivnosti (funkcija) postaje snošljivo samo uz intenzivnu
njegu, trajnu medicinsku skrb i ostalu osobnu ili stručnu
pratnju (tzv. biološki model zdravstvenog oštećenja)11.
Problem nejasne definicije pojma “invaliditeta” radi
ocjene kada kod oštećenika postoji “naročito teški invaliditet” moguće je analizirati preko modela zdravstvenog oštećenja. Svako oštećenje u zdravstvenom smislu,
osim stupnja i obujma, sadrži i druge odrednice koje se
mogu aktualizirati u odnosu na zahtjeve životne sredine
i profesije. Raznolikost tih odnosa potvrđuje višestruko
značenje oštećenja u svakodnevnom životu. Standardizirani i općeprihvaćeni modeli zdravstvenog oštećenja,
konfiguriraju se na sljedeći način12:
3.1. Medicinski model oštećenja
U zdravstvenom smislu “oštećenje je svaki gubitak ili
nepravilnost psihološke, fiziološke ili anatomske građe
ili funkcije.(…) Njegovo medicinsko značenje ostaje u
okvirima dijagnostike, prognoze, terapije i medicinske
rehabilitacije. Medicinski model oštećenja može se simbolično izraziti ovako:
uzrok --> patologija --> oštećenje.
11
A to svakako nisu situacije koje smo naveli u pregledu većine odluka
VSRH-a, kada je kod neposrednog oštećenika utvrđena invalidnost od
50% a tužiteljima priznato pravo na naknadu (Rev-622/2005) ili za istu
invalidnost priznata jedna polovica naknade prema Orijentacijskim
kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade
nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem
tekstu: OK VSRH) (Rev-1261/2006). Odnosno, situacija kada je kod
neposrednog oštećenika utvrđena invalidnost od 90% uz činjenicu
da on i dalje nakon nezgode radi na starom radnom mjestu s punim
radnim vremenom (Rev-759/08-2).
12
Sadiković H., Modeli zdravstvenih oštećenja, Institut za ocjenjivanje
radne sposobnosti, Sarajevo, 2009., str. 1-3., “Medicinski model - (…)
Definicija pripada medicinskom poimanju oštećenja jer se odnosi
isključivo na poremećaje na razini organa. Oštećenje perzistira i pored
svih poduzetih mjera moderne medicine, ono postaje permanentno,
doživotno, nepromjenjivo je ili progredira. Socijalni model - (…) Ona
ne može da ispuni zahtjeve životnih potreba u kvaliteti i kvantiteti kao
osoba bez oštećenja. Njen put do socijalne nezavisnosti postaje dug
i težak, jer je sve u njenoj užoj i široj socijalnoj sredini podređeno i
prilagođeno u skladu sa sposobnostima osoba bez oštećenja. Gubitak
sposobnosti zbog oštećenja je nepovratan. Osoba sa oštećenjem tek
u procesima adaptacije, kompenzacije i supstitucije uviđa koliko su
te sposobnosti bile dragocjene u svakodnevnom životu. Ona svim
silama nastoji da postigne nezavisnost u životu od drugih, ali joj to
često ne uspijeva, ne zato što to ona ne bi mogla realizirati, nego zato
što nema podršku okoline.”
3.2. Socijalni model oštećenja
U okviru socijalnog modela bolesti, oštećenje poprima socijalne determinante. U vršenju svakodnevnih
životnih aktivnosti oštećenje se konfigurira kao nepovratno smanjenje ili gubitak određenih tjelesnih, psihomotornih, senzornih ili kognitivnih sposobnosti. Gubitak
ili smanjenje bilo koje od tih sposobnosti osobu s oštećenjem dovodi u podređeni socijalni položaj i izdvaja je
u posebnu socijalnu skupinu. Socijalni model oštećenja
može se simbolično izraziti ovako:
uzrok --> patologija --> oštećenje --> invaliditet.
3.3. Profesionalni model oštećenja13
U profesiji čovjeka oštećenje može, ali i ne mora,
značajno utjecati na njegovu profesionalnu radnu sposobnost. Ako su i uz postojeće oštećenje, sačuvane sposobnosti relevantne za određeni posao, oštećenje nema
nikakav profesionalni značaj sa strane radnog učinka, sigurnosti na radu i zarade. Radna sposobnost za određeni
posao je intaktna i struktura i nivo njenih komponenti
su kao u osobe bez tog oštećenja. Profesionalni model
oštećenja simbolično sadrži dihotomiju:
uzrok --> patologija --> oštećenje --> invaliditet --> očuvana profesionalna radna sposobnost
uzrok --> patologija --> oštećenje --> invaliditet --> invalidnost.
3.4. Biološki model oštećenja
Višestruka i teška funkcionalna oštećenja dovode do
gubitka većeg broja sposobnosti za vršenje osnovnih životnih aktivnosti u toj mjeri da nastaje potpuna ili djelomična zavisnost od pomoći i njege druge osobe. Radi se
isključivo o gubitku osnovnih bioloških funkcija na razini
biološkog opstanka, o stanju bez biološke nezavisnosti.
Osoba ne može biološki samostalno opstati jer je nepovratno izgubila, zbog bolesti ili povrede, elementarne
sposobnosti za izvršavanje osnovnih životnih aktivnosti
(kretanje, hranjenje, itd.). Njen biološki opstanak je neodrživ bez stalne pomoći druge osobe. Biološki model
oštećenja može se izraziti ovako:
13
Sadiković H., Profesionalni model oštećenja: “(…) Značaj oštećenja i
njegovih dimenzija zavise isključivo od konkretnih zahtjeva rada, od
zahtjeva konkretnog posla. Ako oštećenje nije prepreka ili zabrana
za konkretni rad, osoba sa oštećenjem je profesionalno validna kao i
zdrava osoba. Oštećenje postaje vrlo značajno ako je dovelo do bitnih
promjena u nivou ili sastavu jedne ili više sposobnosti, značajnih za
aktualni posao. Tada nastaje invalidnost kao izraz nepovoljnog odnosa promijenjenih sposobnosti i zahtjeva konkretnih poslova. Osoba sa
oštećenjem ne može ili ne smije dalje raditi na svom poslu zbog funkcionalnih ograničenja ili rizika od pogoršanja zdravstvenog stanja.
Rad na drugom poslu prema sačuvanim potencijalnim ili aktualnim
sposobnostima u potpunosti anulira profesionalni značaj oštećenja.
Iz ovog modela oštećenja slijedi izuzetno značajna aksioma: u osobe
sa invaliditetom može, ali ne mora postojati invalidnost. Model se potvrđuje na velikom broju osoba sa oštećenjem koje uspješno, sigurno
i nesmetano obavljaju sve poslove svog radnog mjesta.”
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
uzrok --> patologija --> oštećenje --> invaliditet --> potreba pomoći i njege druge osobe.
I na kraju, prema dr. Sadikoviću, citiramo: “Evaluacija
oštećenja evaluirala je od ocjene gubitaka ili smanjenja do
ocjene preostalih sposobnosti čovjeka, tj. evaluaciju mogućeg životnog i radnog funkcioniranja. U tom kontekstu
učinjen je veliki preokret 2001. godine kada je usvojena nova
svjetska klasifikacija funkcioniranja, disabiliteta i zdravlja
(MKF-ICF-International Classification of Function, Disability
and Health, Geneva:WHO, 2001)”. Navedeno će nam svakako biti kvalitetna i važna spoznaja za određivanje pojma
invaliditeta, odnosno osobito teškog invaliditeta prema čl.
1101. ZOO/05,14
Prema OK VSRH od 29. studenog 2002. određene su
i visine pravične novčane naknade nematerijalne štete za
duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta bliske
osobe. Za slučaj naročito teškog invaliditeta bračnog i
izvanbračnog druga (uvjet: trajnija zajednica života) i
djeteta to je 220.000,00 kn, za slučaj naročito teškog invaliditeta roditelja 150.000,00 kn, odnosno 220.000,00 kn
za naročito teški invaliditet roditelja kod kojeg se dijete
nalazi na odgoju i skrbi.
4. KRITERIJI ODREĐIVANJA
PRAVIČNE NOVČANE NAKNADE
ZA ŠTETU KOJU TRPE ČLANOVI UŽE
OBITELJI ZBOG OSOBITO TEŠKOG
INVALIDITETA BLISKE OSOBE
4.1. Novi pristup određivanju pravične
novčane naknade neimovinske
štete članovima uže obitelji zbog
osobito teškog invaliditeta bliske
osobe
ZOO/05 je u odnosu na ZOO/78 proširio krug osoba
koji imaju pravo na pravičnu novčanu naknadu u slučaju
osobito teškog invaliditeta bliske osobe, tako da su uz
postojeće osobe, prije navedene u čl. 201. ZOO-a/78, sada
u čl. 1101. uključeni braća i sestre, djedovi i bake i unučad neposrednog oštećenika, pod uvjetom da između
njih i ozlijeđenog postoji trajna zajednica života. Novinu
predstavlja i priznavanje prava na pravičnu novčanu na14
Tako je i Njemačka u intenziviranju borbe s radom “na crno” i s tim
povezanim neplaćanjem poreza u smislu Zakona o socijalnom osiguranju iz 2004. u izradi stručnih mišljenja u upravnim postupcima uvela
pojam invaliditeta u skladu s ICF-om i “bio-psiho-socijalnim modelom
bolesti” na kojem se isti temelji. Naglasak je stavljen na “funkcionalno
zdravlje”. Ono se opisuje na različitim razinama (poremećaj funkcije
i struktura / aktivnosti / sudjelovanja) (…) Njegov se status shvaća
kao interakcija između zdravstvenih poremećaja i “kontekstualnih
faktora” koji mogu djelovati pozitivno ili negativno i obuhvaćaju kako
konkretno materijalno, pravno i kulturno okruženje tako i okruženje u
koje sam čovjek “stavlja” svoj zdravstveni poremećaj - dakle, primjerice, sposobnost provođenja svoje volje, njegovu motivaciju, njegove
pobude, njegovu kvalifikaciju, njegovu nadarenost, itd.
31
knadu roditeljima u slučaju gubitka začetog, a nerođenog
djeteta - nasciturusa (u smislu zakonske presumpcije iz čl.
17. st. 3. ZOO-a/05)15.
Kod svih je osoba navedenih u čl. 1101. ZOO-a/05,
prometnom nezgodom (događajem uslijed kojeg je uporabom osiguranog prijevoznog sredstva nastala šteta) i
proizašlom posljedicom u obliku osiguranog rizika “narušavanja zdravlja” bliske osobe (u smislu čl. 22. ZOOP-a),
došlo zapravo do povrede prava osobnosti (neimovinske
štete) i to u obliku povrede prava na duševno zdravlje.
Tako definirana neimovinska šteta popravlja se dosuđivanjem pravične novčane naknade uz primjenu čl.
1100. st. 1. (težina povrede i okolnosti slučaja).
Već smo naveli da se pri odluci o visini pravične novčane naknade ne primjenjuje čl. 1100. st. 2. jer duševna bol
i strah sadržajno čine ovaj oblik povrede prava osobnosti
i moraju biti uključeni u odgovarajući stupanj težine povrede unutar skale o stupnjevima težine povrede. Visina
pravične novčane naknade zavisi upravo od stupnja povrede prava osobnosti.
Odluku o tome ima li određena osoba (posredni oštećenik iz kruga osoba koje su navedene u čl. 1101.) pravo na pravične novčane naknade zbog povrede prava
osobnosti na duševno zdravlje, u slučaju osobito teškog
invaliditeta bliske osobe, možemo donijeti nakon što se
kumulativno ispune propisani uvjeti iz ZOO-a (čl. 1100. i
čl. 1101.) koje ćemo opisati u dva koraka.
Prvi korak u priznavanju prava na naknadu štete posrednom oštećeniku radi povrede njegovog prava na duševno zdravlje usmjeren je na utvrđivanje postoji li ili ne
“osobito težak invaliditet” neposrednog oštećenika. Iako
ni ZOO/05 ni ZOO/78 ne daju opis tog pojma (s tim da
ZOO/05 nije izričito ni propisao, kao ZOO/78, da oštećenici
trpe duševnu bol zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe) radi nove definicije neimovinske štete (kao povreda
prava na tjelesno i duševno zdravlje) - koja se pojavljuje
kao rezultat oštećenja osobe za koju je potrebna medicinska procjena i objašnjenje, a koja prije svega podrazumijeva
štetu nakon samog oštećenja tjelesnog i/ili duševnog integriteta ili zdravlja koje je moguće ustanoviti u postotcima
te kvantificirati po stupnjevima težine - nalazimo se u puno
boljoj poziciji da pojam invaliditeta poistovjetimo s pojmom neimovinske štete. Ista predstavlja povredu prava
na tjelesno i duševno zdravlje (s glavnim obilježjem) koju
15
Crnić, Novčana naknada u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta
bliske osobe kroz sudsku praksu, Odvjetnik br. 9-10/07, str. 28-37. “(…)
Pravična novčana naknada zbog osobito teškog invaliditeta roditelja
pripada i djetetu koje je rođeno nakon što je roditelj tako teško stradao. To je naknada za povredu prava osobnosti na duševno zdravlje
(čl. 19. st. 2. ZOO-a) koja se očituje kao duševna bol koju dijete trpi
zbog toga što mu roditelj, koji je tako teško stradao, ne može pružiti
onu uobičajenu roditeljsku ljubav, potporu, njegu i pažnju koju bi mu
davao da nema tako teškog invaliditeta. (…) Činjenica da je roditelj
postao osobito teški invalid prije nego što je dijete začeto, odnosno
rođeno, ne isključuje pravo djeteta na taj oblik naknade neimovinske
štete. Ne smije se, naime, uskratiti pravo teškim invalidima da imaju
djecu, a odgovorna osoba mora naknaditi štetu onom koji je trpi. U
takvom slučaju postoji uzročna veza između štetne radnje i posljedica
koje dijete kao oštećenik trpi.
32
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
pravna i medicinska znanost pojmovno određuje kao
• Aktivnost - obavljanje zadatka ili aktivnosti od strane
“trajni funkcijski deficit (TFD)”. TFD se primjenom “Medi- pojedinca; to je sposobnost funkcioniranja pojedinca;
cinske tablice” - koja određuje u postotcima oštećenje tje• Ograničenja aktivnosti - poteškoće koje pojedinac
lesnog i/ili duševnog integriteta ili zdravlja - utvrđuje po- može imati u obavljanju aktivnosti; ograničenje aktivnosti
stotkom, a medicinski se definira uz sve one, prethodno može se kretati od laganog do jakog odstupanja u smislu
navedene, elemente koji određuju pojam invaliditeta16 ili kakvoće ili kolikoće prilikom obavljanja aktivnosti na način
čine biološki model oštećenja zdravlja17.
ili u mjeri koja se očekuje od ljudi bez takva zdravstvenog
U međuvremenu smo, putem MKF18 (ICF) iz 2001. stanja;
dobili i jasan opis poj• Sudjelovanje ma invaliditeta (disa- Sada utvrđeni stupanj TFD-a ili invaliditeta uzima uključenost osobe u
bility se prevodi i kao u obzir i sve posljedice povrede zdravlja - uključu- životnu situaciju; to čini
invalidnost19) koji nas
jući i pojavne oblike u kojima se invalidnost može društvenu perspektivu
je u primjeni ZOO/78
funkcioniranja;
dosada “mučio”. Tako očitovati - u kontekstu “ograničenja aktivnosti”,
• Ograničenja suse “invaliditet” opisuje “ograničenja sudjelovanja” (prema kriterijima
djelovanja
- problemi
kao “krovni pojam za MKF-ICF radi se socijalno-medicinska procjena
koje
pojedinac
može
oštećenja (zdravlja), upadljivosti u odnosu na aktivnost i sudjelovanje:
imati
prilikom
uključeograničenja aktivnosti učenje i primjenjivanje znanja, svladavanje općih
nosti u životne situacije;
i sudjelovanja. Opisuje
zadataka
i
potreba,
komunikacija,
pokretljivost,
postojanje ograničenja
negativne aspekte insudjelovanja određuje
osobna
njega,
kućni
život,
međuljudske
interakterakcije između pojedinca (sa zdravstvenim cije i odnosi, glavna životna područja, zajednica, se uspoređivanjem sustanjem) i kontekstual- društveni i građanski život) kao i “kontekstualne djelovanja pojedinca s
nih čimbenika toga po- čimbenike” koji predstavljaju kompletnu životnu onim što se očekuje od
pojedinca bez invalidjedinca (čimbenici okopozadinu
i
način
života
nekog
pojedinca.
nosti u toj kulturi ili u
liša i osobni čimbenici)”,
tom društvu.
što ga u osnovi poistovjećuje s opisanim pojmom trajnog funkcijskog deficita
Zbog gore navedenih razloga, sigurni smo da se utvr(TFD) jer u opisu pojma koriste iste temeljne elemente đeni postotak TFD-a kod neposrednog oštećenika - kao
- definicije zdravlja i stanja vezanih za zdravlje kao:
posljedica tjelesne ozljede, ili kao rezultat povrede medi• Oštećenje - gubitak ili abnormalnost u tjelesnoj struk- cinski utvrđenog anatomsko-funkcionalnog integriteta,
turi ili fiziološkom funkcioniranju (uključujući mentalne koji se može utvrditi i razjasniti na medicinskoj osnovi - i
funkcije); kad oštećenje postoji, može se stupnjevati u od- invaliditet mogu smatrati sinonimima (grč. synonymon riječ koja se glasovnim sustavom razlikuje od druge s kojom
nosu na težinu, uporabom generičkog atributa u MKF-u;
ima isto ili blisko značenje).
16
Invaliditet se može definirati kao gubitak, bitnije oštećenje ili znatniKada smo pojasnili i utvrdili da je postotak TFD jednak
ja onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela, što otežava
normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju
postotku invaliditeta, ostaje nam odgovoriti na pitanje
životnih potreba. To je anatomski ili funkcionalni gubitak na nivou
organskog sustava, organa ili dijela tijela, jedne čovjekove važne funk- što se smatra “osobito teškim invaliditetom”. Je li to samo
cionalne, biološke cjeline. Invaliditet je samo postotna kvantifikacija onaj postotak koji se u skali sa stupnjevima težine poanatomskog ili funkcionalnog gubitka, nezavisna od toga reflektira vrede na tjelesno i/ili duševno zdravlje veže uz osobito
li se i kako taj gubitak na profesionalne sposobnosti pacijenta.
17
Višestruka i teška funkcionalna oštećenja dovode do gubitka većeg teške povrede iz razreda V. i postotak TFD-a ili invaliditeta
broja sposobnosti za vršenje osnovnih životnih aktivnosti u toj mjeri u rasponu od 96 do 100% (uz obrazloženje da “oštećenje
da nastaje potpuna ili djelomična zavisnost od pomoći i njege druge ili ograničenje nije spojivo s korisnim funkcioniranjem te da
osobe. Radi se isključivo o gubitku osnovnih bioloških funkcija na
krajnje oštećenje u provođenju dnevnih aktivnosti sugerira
razini biološkog opstanka, o stanju bez biološke nezavisnosti. Osoba
ne može biološki samostalno opstati jer je nepovratno izgubila, zbog potpunu ovisnost o drugoj osobi za skrb”) ili u obzir dolaze i
bolesti ili povrede, elementarne sposobnosti za izvršavanje osnovnih drugi stupnjevi težine iz spomenute skale - ako da, koji?
životnih aktivnosti (kretanje, hranjenje, itd.). Njen biološki opstanak
Prema novoj koncepciji neimovinske štete (koja uzije neodrživ bez stalne pomoći druge osobe.
18
MKF-Međunarodna klasifikacija funkcioniranja, invalidnosti i zdravlja, ma u obzir prosjek, uobičajenost sličnih slučajeva) postotak
Medicinska naklada, Zagreb, 2006., str. 221. (…) MKF daje operativne TFD-a ili invaliditeta utvrđuje se na drugi način od prije
definicije kategorija zdravlja i kategorija povezanih sa zdravljem, kao
utvrđivanog postotka smanjenja životne aktivnosti. Sada
suprotnost žargonskim ili laičkim definicijama.
19
Rismondo M., Invalidnost i Invaliditet, Pregledi i mišljenja, Zagreb, 2008., nam za odluku je li kod posrednog oštećenika nastupio
str. 72. “(…) Pojmovi invalidnosti i invaliditeta imaju zajedničko isho- “osobito teški invaliditet” sve manju ulogu imaju navedište u latinskoj riječi invaliditas (od invalidus = nesposoban) i s obzideni elementi koje je sud morao istodobno ocjenjivati,
rom na gramatička obilježja mogli bi se smatrati sinonimima. (…) Za
potrebe ovoga prikaza na početku valja ukazati na to da postoje dvije poput vanjskih, trajnih i stalnih manifestacija invaliditeskupine definicija invalidnosti i invaliditeta. Jedna je u funkciji ostvari- ta posrednog oštećenika zbog kojih bliski srodnici trpe
vanja određenih davanja (tzv. normativne ili zakonske definicije), a u
duševnu bol.
drugu skupinu spadaju ostale definicije koje su uspostavljene za razliSada utvrđeni stupanj TFD-a ili invaliditeta uzima u
čite potrebe, a najčešće se nalaze u stručnoj i znanstvenoj literaturi.”
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
obzir i sve posljedice povrede zdravlja - uključujući i pojavne oblike u kojima se invalidnost može očitovati - u
kontekstu “ograničenja aktivnosti”, “ograničenja sudjelovanja” (prema kriterijima MKF-ICF radi se socijalno-medicinska procjena upadljivosti u odnosu na aktivnost i
sudjelovanje: učenje i primjenjivanje znanja, savladavanje
općih zadataka i potreba, komunikacija, pokretljivost, osobna njega, kućni život, međuljudske interakcije i odnosi, glavna životna područja, zajednica, društveni i građanski život)
kao i “kontekstualne čimbenike” koji predstavljaju kompletnu životnu pozadinu i način života nekog pojedinca.
Oni uključuju dvije komponente koje mogu utjecati na
pojedinca s nekim zdravstvenim stanjem i/ili na osobno
zdravlje, a koje se opisuju kao:
• Čimbenici okoliša, tvore fizičko i društveno okruženje i
stav okruženja u kojem ljudi žive i djeluju; radi se o vanjskim
čimbenicima, a oni mogu imati pozitivan ili negativan utjecaj na izvođenje pojedinca kao člana društva, na kapacitet
pojedinca za obavljanje aktivnosti ili zadataka, ili na pojedinčevu tjelesnu funkciju ili strukturu20 i
• Osobni čimbenici, kao posebna kategorija pojedinčeva života i življenja, te sadržavaju značajke koje nisu dio
zdravstvenog stanja i statusa, ali svi ili neki od njih mogu
utjecati na invaliditet na bilo kojoj razini.21
Zaključno, uz uvažavanje činjenice da Zakon o obveznim odnosima iz 2005. nije pojmovno odredio što
se smatra “osobito teškim invaliditetom”, kao i stavove
sudske prakse i pravne znanosti koji se u nastavku prezentiraju:
• Stanković O., Novčana naknada neimovinske štete,
Beograd, 1972., str. 150-155. (…) "I ovo je tip posredne štete
(šteta “par ricochet” francuskog prava). Razlika u odnosu
na prethodnu tezu (smrt bliske osobe) sastoji se u tome što
je ovdje inicijalna žrtva nadživjela povredu. Bit će slučajeva
u kojima će inicijalna žrtva uslijed povrede biti pogođena
teškim unakaženjem i visokim postotkom invaliditeta,
gubitkom pojedinih organa, pojedinih tjelesnih funkcija, i
trajno dovedena u stanje intenzivnih duševnih i fizičkih patnji. Ovakvim stanjem inicijalne žrtve nanosi se moralni bol
20
MKF, Kontekstualni čimbenici - Čimbenici okoliša, str. 17. (…) Čimbenici okoliša su u interakciji s komponentama Funkcije i strukture
tijela te s Aktivnosti i Sudjelovanje. Za svaku komponentu, narav i
opseg interakcija mogu se razraditi budućim znanstvenim radom.
Invalidnost je karakterizirana kao ishod ili rezultat kompleksnog odnosa između zdravstvenog stanja pojedinca i osobnih čimbenika, te
vanjskih čimbenika koji predstavljaju okolnosti u kojima osoba živi.
Zbog tog odnosa različita okruženja mogu imati vrlo različit utjecaj
na istog pojedinca s određenim zdravstvenim stanjem. Okruženje s
barijerama ili bez olakšavajućih elemenata može ograničiti izvođenje pojedinca; druga okruženja s više olakšavajućih elemenata mogu
povećati izvođenje pojedinca. Društvo može spriječiti izvođenje pojedinca jer stvara prepreke (npr. nepristupačne zgrade) ili ne osigurava
olakšavajuće elemente (npr. nedostupnost pomoćnih uređaja).
21
MKF, Kontekstualni čimbenici - Osobni čimbenici, str.17. (…) Ovi čimbenici uključuju spol, rasu, dob, druga zdravstvena stanja, tjelesnu
kondiciju, način života, navike, odgoj, stilove rješavanja problema, socijalno podrijetlo, načine izlaženja na kraj s problemima, obrazovanje,
zanimanje, prošla i sadašnja iskustva (događaje u prošlosti i sadašnjosti), ukupni model ponašanja, karakter i ostale psihičke značajke
pojedinca, te tako svi ili neki od njih mogu utjecati na invalidnost na
bilo kojoj razini. Osobni čimbenici nisu klasificirani u MKF.
33
drugim licima, naročito članovima porodice, čije su afekcije
najjače i koji su uz to izloženi, zbog svojih odnosa s inicijalnom žrtvom, svakodnevnom prizoru njenih patnji.”
• Francuski sudovi, čija praksa nije jedinstveno fiksirana, u više mahova su odbili zahtjeve ove vrste ne dajući
za to nikakvo posebno obrazloženje, zadovoljavajući se
prostom afirmacijom da se naknada može tražiti samo u
slučaju smrti, a ne i ako je žrtva nadživjela povredu, ali
istovremeno su i usvajali zahtjeve za naknadu ove vrste
štete. Tako je naknada dosuđena roditeljima, bračnom
drugu, zaručniku. Za ove osobe se kaže da trpe "osobnu
i direktnu štetu" i usvajanje tužbenog zahtjeva obrazlaže se izuzetnom težinom pretrpljene štete, što se vidi iz
obrazloženja jedne presude suda iz 1950. g.” (…) s obzirom na sadašnje fizičko stanje gospođe D., pogođene u
svojoj 35-oj godini invaliditetom od 90% uslijed nesreće za
koju je T. oglašen krivim, s obzirom na najjači osjećaj koji
tužioca kao muža vežu za žrtvu, na okolnost da se on sada
svakodnevno nalazi u prisustvu jedne potpuno izobličene
supruge koju mora stalno njegovati bez nade na bilo kakvo
poboljšanje, izvjesno je da je D. dokazao da mu je nesretni
događaj lično prouzrokovao, izuzetnu moralnu štetu koju
naknada dodijeljena njegovoj supruzi nije niti je mogla nadoknaditi.”
• Rezolucija (75) Ministarskog odbora Vijeća Europe
o naknadi za tjelesne ozljede ili smrt. (…) “Otac, majka i
supruga žrtve, koji zbog tjelesnog ili mentalnog invaliditeta
žrtve trpe duševne patnje trebaju imati pravo na naknadu,
ako je patnja iznimne prirode.”
• EU indikativna tablica - pravna grupa, F. Busnelli,
(…)"Osim toga: je li “rodbinu” potrebno obeštetiti ako postoje moralne patnje, a kad je oštećena osoba preživjela?
Pa ako da, mora li se pravo na odštetu ograničiti na teške
slučajeve ugroze fizičke i/ili psihičke neozlijeđenosti ozlijeđene osobe? Radna grupa nije bila u stanju na ova pitanja
dati jednoglasne odgovore, te stoga daje prednost stavu da
se od racionalizacije u okviru ovog područja odustane. No
grupa je ipak precizirala da, ako je određeni “rođak” - poginule ili ozlijeđene osobe - pretrpio ugrozu svoje fizičke i/ili
psihičke neozlijeđenosti, on ima pravo na odštetu u skladu
s općim pravilima obeštećenja za neimovinske štete, koje je
moguće medicinski ustanoviti ili objasniti.”
• Belgijska indikativna tablica iz 2008., točka 39. (…)
“Radi se o šteti bliskih osoba koja se javlja kao posljedica
gledanja patnje žrtve. Mora se raditi o iznimnim patnjama
koje žrtva trpi. Naknada za ovu štetu obračunava se kada je
žrtva u smrtnoj opasnosti ili komi, ili drugim riječima: svaki
put kada se njezino stanje procjenjuje kao zabrinjavajuće.
Isto se tako radi o svakodnevnoj i produljenoj situaciji koju
trpe bliske osobe u prisutnosti žrtve čije se psihičko, fizičko i
mentalno stanje polagano pogoršava. Ta odšteta započinje
izvan normalno proživljene obiteljske veze.”
• Načela europskog odštetnog prava (Europskog udruženja za odštetno pravo - European Group on Tort Law)22
22
Načela su rezultat dugogodišnjeg istraživanja Europskog udruženja
za odštetno pravo. U nastojanju da se odredi minimum zajedničkih
i prihvatljivih pravila odštetnog prava pojedine su pretpostavke odgovornosti, vrste odgovornosti i pojedini pojmovi odštetnog prava
34
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
u glavi VI. o popravljanju nematerijalne štete, određuju
slijedeće načelo: “(1) S obzirom na opseg njene zaštite (članak 2:102), kršenje interesa može opravdati nadoknadu nematerijalne štete. To je slučaj osobito kada je žrtva pretrpjela
tjelesne ozljede ili povrede ljudskog dostojanstva, slobode ili
drugih prava osobnosti. Nematerijalne štete također mogu
biti predmet naknade za osobe koje imaju blizak odnos sa
žrtvom čije su patnje smrtonosne ili vrlo ozbiljne - fatalne
ozljede.”
• Najviše korišteni stav sudske prakse VSRH-a - "Nije,
naime, dovoljno da se radi o teškom invaliditetu u koji bi se
mogao ubrojiti i invaliditet stradale D. M., već se pretpostavlja naročito težak slučaj invaliditeta, dakle takvog koji bi se
morao kretati u granicama potpunog invaliditeta. Posredno
oštećenima iznimno se priznaje pravo na nadoknadu nematerijalne štete, samo u takvim slučajevima.”
TE uzimajući u obzir načela za sudsko - medicinsku
procjenu oštećenja zdravlja, medicinski opis povrede prava osobnosti kao povrede prava na tjelesno i/ili duševno
zdravlje kao posljedice tjelesne ozlijede, ulogu liječnika
vještaka u postupku utvrđivanja oštećenja zdravlja i
obveznom sadržaju nalaza i mišljenja kao i medicinsku
SKALU koja opisuje i razvrstava kriterije razmjera i veličine oštećenja zdravlja po težini uz dodatne smjernice za
vještačenje (Smjernica 102 o preostalim očuvanim funkcijama)23 te na kraju i “Medicinsku tablicu” koja određuje
u postotcima oštećenje tjelesnog i/ili duševnog zdravlja,
a sve kao dio -”Hrvatske orijentacijske medicinske tablice
za procjenu oštećenja tjelesnog i/ili duševnog zdravlja”
iz 2010., predlažemo da se pod pojmom “osobito teškog
invaliditeta”24 razumijeva:
• osobito teška povreda - iz skale sa stupnjevima težine povrede prava na tjelesno i/ili duševno zdravlje - s
postotkom oštećenja tjelesnog i/ili duševnog zdravlja ili
TFD-a ili invaliditeta od 96 do 100% ili,
• teška povreda - iz skale sa stupnjevima težine povrede prava na tjelesno i/ili duševno zdravlje - s postotkom
oštećenja tjelesnog i/ili duševnog zdravlja ili TFD-a ili invaliditeta od 85 do 95% uz uvjet da je zdravstveno stanje
stabilizirano ili je podložno pogoršanju, a oštećeniku je
prijeko potrebna stalna pomoć i njega druge osobe u
istraživani na način da su, osim teorijskog pristupa, zakonodavnih
rješenja i sudske prakse o zadanom problemu, predstavnici niza
država predstavljali moguće rješenje hipotetskih slučajeva u svom
pravnom sustavu. Načela su predstavljena 19. i 20. svibnja 2005. na
javnoj konferenciji u Beču.
23
Škavić i suradnici, Hrvatske orijentacijske medicinske tablice za
procjenu oštećenja tjelesnog i/ili duševnog zdravlja, Opatija, 2010,
(…) “Smjernica 102. - kod vještačenja postotka (stupnja) oštećenja
tjelesnog i/ili duševnog zdravlja (PTFD) osim utvrđivanja posljedica
ozljeda, valja ravnopravno koristiti i određivanje preostalih očuvanih
oblika tjelesnih struktura ili tjelesnih funkcija, odnosno funkcioniranja
uopće.”
24
Španjolska tako u prilogu svog Zakona o obveznim osiguranjima u
prometu u tablici IV navodi definiciju osobe s velikim oštećenja (grandes invalidos) “… osobe s trajnim posljedicama kojima je potrebna
tuđa pomoć u najosnovnijim svakodnevnim životnim aktivnostima,
kao što su odijevanje, kretanje, hranjenje itd. (tetraplegičari, paraplegičari, osobe u komi ili vegetativnom stanju, osobe sa značajnim
teškim neurološkim ili neuropsihijatrijskim posljedicama i teškim
mentalnim i psihičkim poremećajima, potpuna sljepoća, itd.).”
punom opsegu jer oštećenik, zbog trajnih promjena u
zdravstvenom stanju, ne može sam udovoljiti osnovnim
životnim zahtjevima jer se ne može, ni uz pomoć ortopedskih pomagala, samostalno kretati u stanu i izvan stana,
uzimati hranu, oblačiti se i svlačiti, održavati osobnu higijenu, kao ni obavljati druge osnovne fiziološke potrebe.
Za puno shvaćanje pojma "osobito teškog invaliditeta" ili invaliditeta općenito, navodimo dva primjera koji
u cijelosti upućuju na drukčiji zaključak od dogmatskih
mišljenja da je slijep čovjek ili čovjek u kolicima uvijek
"osobito teški invalid":
• David Blunkett, slijepi ministar u vladi Tonyja Blaira
• Wolfgang Schäuble, njemački ministar financija u
invalidskim kolicima
Slijepi ministar Blairove vlade podnio drugu ostavku
u godinu dana
Ministar vlade premijera Tonyja
Blaira, David Blunkett podnio je
ostavku na mjesto ministra rada i
mirovina nakon oštrih kritika koje
je pretrpio zbog poslovanja za vrijeme kada nije bio u vladi. Naime
Blunkett, bivši ministar unutarnjih
poslova, prihvatio je direktorsko
mjesto u tvrtci DNA Bioscience te kupio poveliki broj dionica bez prethodnog savjetovanja s nezavisnim odborom
za poslovna imenovanja, kako nalažu pravila ministarskog
kodeksa. Blunkettu, slijepom ministru Blairove vlade, to je
već druga ostavka unutar godinu dana, što i podosta šteti
ugledu britanskog premijera. Inače, Blunkett je poznat i po
tome što je 2003. godine kao ministar unutarnjih poslova
zastupao značajno pooštravanje strogih britanskih zakona
o oružju zbog porasta zločina uz primjenu oružja.
Wolfgang Schäuble (rođen 18.
rujna 1942. u Freiburgu im Breisgau)
njemački je političar (CDU) i od 28.
listopada 2009. ministar financija
u Vladi A. Merkel. Prije toga je od
2005. do 2009. bio ministar unutarnjih poslova. Jedini aktualni član
kabineta u kojem je bio i prije ponovnog ujedinjenja Njemačke, kao
ministar njemačke Savezne vlade od
1984. do 1989. Dana 12. listopada
1990. Schäuble je ranjen u pokušaju
atentata tijekom kampanje na skupu u Oppenau. Ubojica je ispalio tri
hica iz revolvera (Smith & Wesson,
kalibra 0,38) od kojih je jedan pogodio čeljust, drugi leđnu moždinu, a treći je presreo tjelohranitelj Klaus-Dieter Michalsky koji je preživio. Schäuble
je od atentata paraliziran od trećeg torakalnog kralješka
prema dolje i ograničen na kolica.25
25
Am 12. Oktober 1990 wurde Schäuble bei einem Attentat während
einer Wahlkampfveranstaltung in der Gaststätte “Brauerei Bruder” in
Oppenau von einem psychisch kranken Mann niedergeschossen. Der
Attentäter feuerte drei Schüsse aus einem Revolver (Smith & Wesson,
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Drugi korak u priznavanju prava na naknadu štete
posredno oštećenom radi povrede njegovog prava na
duševno zdravlje usmjeren je na utvrđivanje je li, uslijed
“osobito teškog invaliditeta” neposrednog oštećenika,
kod posrednog oštećenika došlo do narušavanja zdravlja
(u smislu osiguranog rizika iz čl. 22. ZOOP-a). Navedeno,
naime, predstavlja neimovinsku štetu u obliku povrede
prava osobnosti na duševno zdravlje.
Narušavanje zdravlja posrednog oštećenika može se
manifestirati u nekoliko oblika i to prije svega kao:
• povreda prava na osjećaj ljubavi (osjećaj ili emocija
naziv je za čovjekovu reakciju na neki događaj; povezuje
ono što nam je važno sa svijetom ljudi, stvari i događaja;
emocionalni poremećaj poput depresije26 ili anksioznosti27
traje mjesecima ili godinama - izvor:Wikipedija);
• promjena ili oštećenje u kvaliteti života (kvaliteta
života vezana je uz zdravlje i pokriva subjektivni doživljaj
pozitivnih i negativnih vidova pojedinih simptoma i sindroma, uključujući tjelesne, emocionalne, kognitivne, socijalne
funkcije i nuspojave liječenja - Bottomley, 2002.; kod oštećenja kvalitete života pretpostavlja se postojanje psihičkih
poremećaja ili neke manje diferencirane psihičke smetnje;
oštećenje kvalitete života pokriva sve vidove oštećenja duševnog zdravlja28).
Kaliber .38) von hinten auf den damaligen Bundesinnenminister. Eine
Kugel traf den Kiefer, eine das Rückenmark, und eine wurde durch
den Leibwächter Klaus-Dieter Michalsky abgefangen, der die Folgen
der Verletzung überlebte. Schäuble ist seit dem Attentat vom dritten
Brustwirbel an abwärts gelähmt und auf einen Rollstuhl angewiesen.
26
Depresija spada u skupinu poremećaja karakteriziranih kao poremećaji raspoloženja (unipolarni poremećaj). To je teško psiho-fizičko stanje praćeno raznim nuspojavama i popratnim efektima. Depresivno
raspoloženje karakterizira povlačenje bolesnika u sebe, potištenost,
pad vitalnih dinamizama, nesanica, gubitak apetita, opsjednutost
crnim mislima, usporeni misaoni tijek, beznadnost i bespomoćnost.
27
Anksioznost je stanje koje se karakterizira osjećajem unutrašnje uznemirenosti, uplašenosti, straha da će se nešto strašno dogoditi, uz psihomotornu napetost i unutrašnji nemir. Osoba često ima osjećaj da će
“eksplodirati”, da će izgubiti kontrolu nad sobom, da će joj se dogoditi
nešto “strašno”. Anksioznost nije vezana za konkretan objekt ili osobu.
28
Žarković Palijan T., Kovačević D., Iz forenzičke psihijatrije, Ceres, Zagreb,
35
4.2. Kako vrednovati težinu štete
koju trpe članovi uže obitelji zbog
osobito teškog invaliditeta bliske
osobe
Kako smo već naveli, s obzirom na zakonsku obvezu iz čl. 1100. st. 1. (težina povrede i okolnosti slučaja),
u slučaju povrede prava na duševno zdravlje svakako
će prioritetno biti utvrditi težinu povrede ovog prava
kao ključno mjerilo ima li oštećenik pravo na naknadu.
pa ako ima, onda nakon toga, ovisno o stupnju težine.
utvrditi i visinu te naknade. Drugim riječima, to znači
da težina povrede mora biti takva da opravdava dosudu pravične novčane naknade, što pak dalje znači da bi
takva povreda mogla biti i neznatna (u slučaju blagog i
vrlo kratkotrajnog narušavanja duševnog zdravlja). Zaključno, nužno je predložiti i sačiniti skalu u kojoj bi se
povrede duševnog integriteta razvrstale prema težini
u nekoliko stupnjeva od posve lakih do osobito teških
uz posebno “određivanje” reperne vrijednosti povrede
prava na duševno zdravlje kao oblika neimovinske štete
u smislu povrede prava na osjećaj ljubavi i promjenu ili
oštećenje u kvaliteti života.
Ovako definirana “reperna vrijednost” povrede prava
na duševno zdravlje predstavljala bi osnovno mjerilo za
određivanje iznosa pravične novčane naknade u okviru
objektivne koncepcije (koja uzima u obzir prosjek, odnosno uobičajenost sličnih slučajeva). Moguće je da povreda prava na duševno zdravlje, u određenom konkretnom slučaju, prema stupnju težine bude teža ili lakša,
što bi u postupku svakako trebalo utvrditi izvođenjem
dokaza vještačenjem po liječniku vještaku, uzimajući
u obzir i ostale okolnosti slučaja. Sve zajedno bit će
mjerilo sudu za dosuđivanje pravične novčane naknade
oštećeniku.
Ogranak Matice hrvatske Kutina, Neuropsihijatrijska bolnica Dr. Ivan
Barbot, Popovača, 2007., str.9.
VODNO GOSPODARSTVO U SVJETLU NOVOG ZAKONA O VODAMA
I ZAKONA O FINANCIRANJU VODNOGA GOSPODARSTVA
AUTORI:
K. Bandalović • S. Barbalić • D. Damjanović • R. Drmić • D. Đerđa
H. Iveković • V. Krtalić • B. Šavrljuga • V. Šimić • V. Trbojević
ZBORNIK SADRŽI:
Uz Zbornik je priložen i CD s novim Zakonom o vodama i Zakonom o financiranju vodnoga gospodarstva.
Cijena: 410,00 kn • Nova cijena: 160,00 kn • 218 stranica
36
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
4.2.1. Prijedlog medicinske skale sa
stupnjevima težine povrede
prava na duševno zdravlje
Kada postoji oštećenje zdravlja pa i duševnog zdravlja,
težina njegove povrede može se stupnjevati uporabom
generičkog atributa (koji određuje razmjer i veličinu oštećenja u postotcima) iz MKF-a. Uvažavajući međunarodne
standarde iz MKF-a, povredu prava ili oštećenje zdravlja,
prema stupnjevima težine, možemo razvrstati u skalu na
sljedeći način:
0.
će se zaključak da je posebnu pažnju potrebno usmjeriti
na utvrđivanje stvarnog narušavanja, odnosno oštećenja
duševnog zdravlja oštećenika putem izvođenja dokaza
medicinskim vještačenjem. Konačno, stvar je medicinske
struke, odnosno liječnika-cenzora koje će povrede biti
razvrstane u pojedine stupnjeve, pa bez njega nije niti
moguća primjena SKALE za tzv. “iznimnu neimovinsku
štetu”.
Ipak, doslovno poštivanje predloženog koncepta utvrđivanja i odmjeravanja satisfakcije posrednim oštećenima
u praksi bi neizostavno dovelo do dugog parničenja i ote-
Beznačajne povrede-Neznatna šteta.
0%
Medicinski opis i okolnosti slučaja? (utvrđuje sud uz liječnika-vještaka)
SKALA sa stupnjevima težine povrede prava na duševno zdravlje
(Skala za iznimne neimovinske štete)
Stupanj težine povrede prava na duševno zdravlje
Razred
(s opisom okolnosti slučaja i nalazom liječnika-vještaka)
I.
Posve lake povrede
Nema oštećenja
Generički atribut razmjera i vel. oš.
0 do 4%
Izostanak skrbi, njege i pomoći i ako punoljetno dijete zanemaruje uzdržavanje nesposobnog roditelja ili ako su obiteljski odnosi
između punoljetnog djeteta i roditelja teško i trajno poremećeni.29
II.
Lake povrede
Blago oštećenje
5 - 24%
Medicinski opis i okolnosti slučaja? (utvrđuje sud uz liječnika-vještaka)
III.
Srednje teške povrede
Umjereno oštećenje
25 - 49%
Medicinski opis i okolnosti slučaja? (utvrđuje sud uz liječnika-vještaka)
Reper
IV.
Teške povrede
Narušavanje zdravlja manifestira se kao povreda prava na osjećaj ljubavi
i promjene-oštećenja kvalitete života, gdje su emocionalni poremećaji u
granicama uobičajeni za nastali štetni događaj i uz neke manje diferencirane psihičke smetnje.
50 - 64%
4.2
Medicinski opis i okolnosti slučaja? (utvrđuje sud uz liječnika-vještaka)
65 - 79%
4.3
Medicinski opis i okolnosti slučaja? (utvrđuje sud uz liječnika-vještaka)
Kompletno oštećenje
80 - 95%
96 - 100%
Posredni oštećenik ima oštećenje duševnog integriteta (duševnu bolest) koje je u prirodnoj i adekvatnoj
povezanosti s događajem i koje ima karakter trajnosti, tj. vjerojatno će postojati do kraja života u istom
opsegu. Na ovaj način (faktički) bliska osoba prestaje biti posredni i postaje neposredni oštećenik*
5. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Ako se složimo s mišljenjem da su u čl. 1100. ZOO-a/05
određeni osnovni kriteriji (težina povrede i okolnosti slučaja) za ocjenu pripada li oštećenom pravo na pravičnu
novčanu naknadu, a u st. 2. istog članka kriteriji za odmjeravanje visine naknade (duševna bol i strah), name29
50 - 95%
4.1
Osobito teške povrede
V.
Teško oštećenje
Škavić, Strinović i suradnici, Hrvatska orijentacijska medicinska tablica
& elementi orijentacijskog nacionalnog sustava za tjelesna oštećenja,
Opatija, 2010, str.58/59**.
žalo bi oštećenima “put” do satisfakcije. Stoga bi, na tragu
objektivne koncepcije neimovinske štete (koja uzima u
obzir prosjek, uobičajenost sličnih slučajeva) svakako trebalo razmisliti o nužnosti i opravdanosti svakom posredno
oštećenom priznati pravo na povredu duševnog zdravlja
u okviru “reperne vrijednosti” koju predstavlja teža povreda (prema stupnju težina iz razreda IV. s generičkim
atributom razmjere i veličine oštećenja od 50% do 64%).
Prema medicinskom opisu takva teža povreda, opisana
kao “narušavanje zdravlja koje se manifestira kao povreda
prava na osjećaj ljubavi i promjena ili oštećenje kvalitete
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
života pri čemu su emocionalni poremećaji u granicama uobičajeni za nastali štetni događaj i uz neke manje diferencirane psihičke smetnje” zapravo bi predstavljala uobičajeno
narušavanje duševnog zdravlja i izraz adekvatne emocije
(mentalne funkcije koju se stvaraju podudaranjem situacije i
afekta sa situacijom) i vladanja emocijama (mentalne funkcije koje kontroliraju doživljaj osobito teškog invaliditeta i
izražavanje osjećaja ljubavi).
Opisanu polaznu osnovu za priznavanje i odmjeravanje visine naknade štete za takvu povredu prava osobnosti na duševno zdravlje ne bi mogla osporavati niti jedna
stranka u postupku. Međutim, postojala bi mogućnost,
u slučaju postojanja opravdanih razloga - u pogledu težine povrede dokazivati suprotno: primjerice, tužitelj - ako
je traumatski štetni događaj kod posrednog oštećenika
doveo do teške “iznimne neimovinske štete” koja je rezultirala medicinski dokazanim, adekvatno praćenim i liječenim duševnim poremećajem i/ili duševnom bolešću (teža
povreda od reperne) ili tuženik - ako je došlo do izostanka
skrbi, njege i pomoći, ako punoljetno dijete zanemaruje
uzdržavanje nesposobnog roditelja ili ako su obiteljski
odnosi između punoljetnog djeteta i roditelja teško i trajno poremećeni (lakša povreda od reperne).
U pogledu utvrđivanja iznosa pravične novčane naknade za svaki pojedini stupanj težine povrede, u okviru
zauzetih stavova sudske prakse, u prvom redu sudske
prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uz uvažavanje
načela: veća neimovinska šteta - viša pravična novčana
naknada, kao najjednostavniji način nameće se primjena
dosadašnjeg stava glede visine satisfakcije. To bi podrazumijevalo veću naknadu članovima uže obitelji u odnosu
na braću i sestre, roditelje za začeto, a nerođeno dijete
te djeda i baku za unuče i obrnuto, ali to bi podrazumijevalo i određivanje iznosa pravične naknade za 1% oštećenja unutar razreda i stupnja težine povrede. Time bi
bio ostavljen dovoljan prostor za individualizaciju svakog
30
konkretnog slučaja.29
30
29
Primjerice, ako bi satisfakcija za 1% oštećenja za članove uže obitelji
bila određena na iznos od 3.000 kn, a za ostale neposredne oštećenike
1.000 kn, onda bi:
Primjer 1.- U slučaju osobito teškog invaliditeta, posrednik oštećenik
po repernoj vrijednosti (stupanj-teža povreda, točka 4.1.-50 do 64%)
mogao ostvariti pravičnu novčanu naknadu u visini od 150.000 do
192.000 kn (razlika minimalnog i maksimalnog iznosa je prostor za
individualizaciju svakog konkretnog slučaja, npr. dob oštećenika,
prisustvo štetnom događaju, dob posrednog oštećenika, i sl.)
Primjer 2.- U slučaju osobito teškog invaliditeta djeteta, posrednik
oštećenik po repernoj vrijednosti (stupanj - teža povreda, točka 4.1.-
37
Uz činjenice koje smo opisali kao elemente određivanja postotka TFD-a ili invaliditeta, treba uzeti u obzir i
druge činjenice koje utječu na visinu (ili iznos) pravične
novčane naknade, kao primjerice:
• razdoblje koje je proteklo od trenutka štetnog događaja kao i očekivano vrijeme kroz koje će po prirodnom
tijeku stvari oštećenik sudjelovati u stanju narušenog
zdravlja neposrednog oštećenika (ne bi trebalo biti ista
visina satisfakcije za posredne oštećenike ako je neposrednom oštećeniku 30 ili 70 godina),
• u situacijama kada je neposredni oštećenik smješten
u neku zdravstvenu ustanovu i o njemu brigu vode treće
stručne osobe ili je smješten u obitelji tako da se posredni
oštećenici svakodnevno izloženi različitim oblicima patnje koja dodatno narušava njihovo duševno zdravlje.
Važnost ispravnog prosuđivanja visine i obujma neimovinske štete može se uočiti kada se uzme u obzir činjenica kako ovdje nema računalnog mjerila pomoću kojeg
bi se pretrpljena šteta dala približno izraziti u novcu. Iz tog
je razloga za priznavanje prava na satisfakciju posrednim
oštećenicima svakako bitno da su kumulativno ispunjeni
i tzv. objektivni i tzv. subjektivni kriteriji.
Pretrpljena neimovinska šteta u ovom obliku ispituje
se uvijek individualno. Sud će u svakom konkretnom slučaju utvrditi što je neposredni i posredni oštećenik uslijed
nanesene povrede pretrpio, jer sve osobe ne reagiraju
jednako na duševne povrede nanesene njihovoj osobnosti (ili tijelu). Opasnosti koje subjektivno prosuđivanje
nematerijalne štete u sebi krije otklanjaju se drugim predloženim kriterijem, tako da individualno utvrđenu povredu treba objektivno kontrolirati (osobe po tipu s kojima
se u životu redovno susrećemo ili izvođenjem dokaza
medicinskim vještačenjem po liječniku-vještaku).
50 do 64%) mogao ostvariti pravičnu novčanu naknadu u visini od
150.000 do 192.000 kn (razlika minimalnog i maksimalnog iznosa je
prostor za individualizaciju svakog konkretnog slučaja, npr. dijete na
skrbi, imanje još djece i njihova dob i sl.)
Primjer 3.- U slučaju osobito teškog invaliditeta brata ili sestre oštećenik po repernoj vrijednosti (stupanj - teža povreda, točka 4.1.-50 do
64%) mogao ostvariti pravičnu novčanu naknadu u visini od 50.000
do 64.000 kn (razlika minimalnog i maksimalnog iznosa je prostor
za individualizaciju svakog konkretnog slučaja, npr. mld. oštećenik
i poginuli i sl.), ali i mogućnost da tuženik dokaže da su uz činjenicu
postojanja trajne zajednice života odnosi između njih bili poremećeni
(npr. vodili su sudski spor zbog naslijeđa, imali fizičke sukobe i sl.),
što bi povredu činilo neznatnom ili posve lakom kada bi oštećenik
bio uskraćen u pravu na naknadu ili bi ostvario maksimalan iznos do
4.000 kn.
www.ingbiro.hr
38
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Popis literature
1. CRNIĆ Ivica i dr., Naknada nematerijalne štete po Zakonu o obveznim
odnosima, pravni i medicinski aspekt, Organizator, Zagreb, 2003.
skim zakonodavstvima, Institut za uporedno pravo, Beograd, 1998.
3. CRNIĆ Ivica, Odštetno pravo, Zgombić & Partneri, Zagreb, 2008.
19. MRVIĆ PETROVIĆ N., PETROVIĆ Z., FILIPOVIĆ A,. Obavezno osiguranje
od autoodgovornosti i naknada štete, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd, 2000
4. ĆURKOVIĆ Marijan, Ugovor o osiguranju osoba, Inženjerski biro, Zagreb, 2009.
20. PETROVIĆ Zdravko, Naknada nematerijalne štete zbog povrede fizičkog integriteta ličnosti, NIU Vojska, Sarajevo, 1990.
5. ĆURKOVIĆ Marijan - LUI Ante, Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, Inženjerski biro, Zagreb, 2006.
21. RISMONDO Mihovil, Invalidnost ili invaliditet, Pregledi i mišljenja, Zagreb, 2008., str. 72.
6. DANZEL/Gutiérrez-Lobos/Müller, Das Schmerzensgeld in medizinischer und juristischer Sicht, 9. Auflage, Wien, 2008.
22. STANKOVIĆ Obren, Novčana naknada neimovinske štete, Beograd,
1968.
7. GAVELLA Nikola, Osobna prava, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb,
2000.
23. VEDRIŠ - KLARIĆ, Građansko pravo, NN, Zagreb, 2009.
2. CRNIĆ Ivica, Neimovinska šteta, Organizator, Zagreb, 2006.
8. GORENC Vilim i dr., Zakon o obveznim odnosima sa komentarom, RRIF,
Zagreb, 2006.
9. GORETA Miroslav, Psihijatrijska vještačenja povrede duševnog integriteta kao oblika neimovinske štete, Naklada Zadro, Zagreb, 2008.
24. VODINELIĆ V. V., Pojedina lična prava, Enciklopedija imovinskog prava
i prava udruženog rada, knj. I, Beograd, 1978.
25. SADIKOVIĆ Halid, Modeli zdravstvenih oštećenja, Institut za ocjenjivanje radne sposobnosti, Sarajevo, 2009., str. 1-3.
10. JAKAŠA Branko, Pravo osiguranja, Pravni fakultet Zagreb, 2004.
26. SADIKOVIĆ Halid, Ocjenjivanje i ocjenjivači radne sposobnosti, Institut
za ocjenjivanje radne sposobnosti, Sarajevo, 2008., str. 1-2.
11. KALOĐERA Marko, Naknada neimovinske štete - rasprava iz komparativnog prava, monografija, Zagreb, 1941.
27. ZBORNIK RADOVA, Ugovor o osiguranju prema novom ZOO, Inženjerski biro, Zagreb, 2005.
12. KLARIĆ Petar, Pravna osnova odgovornosti za štetu, Zagreb, 1983.
28. ZBORNIK RADOVA, Naknada nematerijalne štete, pravno-medicinski
okvir, Inženjerski biro Zagreb, Opatija 2009., urednici M. Ćurković i M.
Mlinarević
13. KLARIĆ Petar, Odštetno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2003.
14. KLARIĆ Petar i sur., Odgovornost za neimovinsku štetu zbog povrede
prava osobnosti, Narodne novine, Zagreb, 2009.
15. LAMBERT-FAIVRE/PORSCHY-SIMON, Droit du dommage corporel:
systèmes d’indemnisation, Dalloz, 2008.
16. LE ROY, Max, L’évaluation du préjudice corporel, LexisNexis Litec, 2007.
17. MOORE, J. G., Indemnisation du dommage corporel, 3ème édition,
Gazette Du Palais,2005.
18. MRVIĆ PETROVIĆ N., Naknada štete iz saobraćajne nezgode u evrop-
29. ZBORNIK RADOVA, Naknada nematerijalne štete, Izbor iz radova sa
savetovanja Udruženja za odštetno pravo 1998.-2008., GTZ Beograd,
2009, urednici Z. Petrović Z. i N. Mrvić Petrović
30. ZBORNIK RADOVA, Naknada neimovinske štete - Nove hrvatske orijentacijske medicinske tablice za procjenu oštećenja zdravlja, Inženjerski
biro Zagreb, Opatija 2010., urednici M. Ćurković i M. Mlinarević
31. ŽARKOVIĆ-PALIJAN Tia i sur., Iz forenzičke psihijatrije, Ceres, Zagreb,
2007.
Summary
The 2005 Civil Obligations Act introduced the violation of the personality right
as a legal foundation for the compensation of non-material damage (Article 1046 of
the Civil Obligations Act of 2005). Pursuant to the provision of Article 19 paragraph
2 of the Civil Obligations Act under personality rights, among other things, the right
to mental health is also understood. The 2005 Civil Obligations Act defines in Article
1100 that in the event of violation of personality rights the court shall, where it finds
that this is justified by the severity of the violation and the case circumstances, award
a just pecuniary compensation. In the paper the author first and foremost points to
the numerous doubts in case-law in the application of the 1978 Civil Obligations Act
regarding awarding of compensation of damages to immediate family members due
to an especially severe case of disability of a close person. This problem has not been
solved with the adoption of the 2005 Civil Obligations Act and one of the reasons why
this is so, is that even this law failed to define the concept of “especially severe disability”. In the end the author proposes a new concept of determining and awarding the
compensation of damages to immediate family members as the indirect damaged
parties due to an especially severe case of disability of a close person.
Key words: Civil Obligations Act, personality right, right to mental health, nonmaterial damage, indirect damaged party.
COMPENSATION
OF DAMAGES TO
IMMEDIATE
FAMILY MEMBERS
OF A PERSON THAT
HAS SUFFERED
AN ESPECIALLY
SEVERE CASE
OF DISABILITY
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Stručni članak UDK 347.515
mr. sc. Tin Matić*
Odgovornost Internet
Service Providera (ISP) davatelja internetskih
usluga prema trećima
Obrada odgovornosti davatelja usluga
informacijskog društva u sudskoj praksi Republike Hrvatske vrlo je siromašna, zapravo je
praktički nema. S obzirom na to da su hrvatski
zakoni koji reguliraju to područje, a posebno
Zakon o elektroničkoj trgovini, usklađeni s Direktivom EU-a o elektroničkoj trgovini, bit će
potrebno posegnuti u sudsku praksu drugih
država članica EU-a, barem radi olakšanja razrješavanja problema.
Napominje se da se ovdje misli na građanskopravnu odgovornost, što uključuje
i odgovornost za naknadu štete, i to na odgovornost prema trećim osobama, dakle ne
na ugovornu odgovornost između davatelja
usluge informacijskog društva i njegovog sukontrahenta, nego na izvanugovornu odgovornost za štetu prema trećima tog davatelja
usluge informacijskog društva, a sve u procesu pružanja informacijske usluge.
Ključne riječi: Cyberlaw - E-commerce law - Information technology law, Direktiva 2000/31/EZ, Zakon o
elektroničkoj trgovini.
1. TERMINOLOŠKA PITANJA
Cyberlaw - E-commerce law - Information technology law
U pravnoj terminologiji engleskoga govornog područja koriste se termini - cyberlaw, IT (information technology) law te electronic commerce law. Korištenje ovih
termina traži pokušaj distingviranja unutar hrvatskoga
govornog područja, ali i unutar pravnog definiranja ovih
pojmova.
U engleskoj pravnoj terminologiji redovito se koristi
termin cyberlaw. Za razliku od kaznenog prava, ovaj ter*
Tin Matić, odvjetnik, Zagreb.
39
min nije uopće recipiran u recentnoj hrvatskoj pravnoj
terminologiji građanskog i trgovačkog prava. U kaznenom se pravu prevodi kao “kibernetički kriminal”, odnosno “kibernetički dio kaznenog prava”, unatoč tome
što neki autori1 smatraju da se radi o pogrešnom prijevodu.2
Općenito se smatra da su pravni aspekti računalstva
vezani uz razna područja prava. Cyberlaw je termin koji
obuhvaća pravne aspekte vezane uz korištenje komunikacijskih, transakcijskih i distributivnih aspekata umreženih informacijskih uređaja i tehnologija. Radi se o specifičnom području prava koje obuhvaća različita područja
od stvarnog ili ugovornog prava, do drugih raznih pravna
područja i regulative. U glavne se teme ubrajaju: intelektualno vlasništvo, pravo privatnosti, sloboda izražavanja
i sudska nadležnost.
Termin cyberlaw se kao takav pojavljuje zapravo kao
dio svakog prava u kojem se mogu pojaviti pravni aspekti
korištenja računala. Međutim, termin kibernetičkoga građanskog ili trgovačkog prava nije poznat.
Elektronička trgovina (engleski naziv i svjetski poznat
termin u svim jezicima jest electronic commerce ili e-commerce) definira se kao trgovina koja obuhvaća sve trgovačke transakcije, bilo da je riječ o onima između individualnih, fizičkih osoba ili trgovačkih društava ili s njima
izjednačenih subjekata, koja se provodi kroz elektroničke
mreže. Predmet takvih pravnih poslova mogu biti usluge
i druge nematerijalne ili netjelesne stvari (engl. intangible
goods), podaci ili informacije, tzv. data products, ili roba u
tradicionalnom smislu kao tangible goods.3
Termin prava cyberlaw, kako je vidljivo, širi je od pojma elektroničke trgovine jer obuhvaća i dijelove drugih
prava, od autorskih prava, prava industrijskog vlasništva,
procesne odredbe parničnih postupaka, itd. Sukladno navedenom, prikladan termin u hrvatskom jeziku ne postoji, a čini se da korištenje termina “kibernetičko pravo” kao
užeg pojma unutar određene pravne grane predstavlja
jednostavno rješenje. Ipak, ovaj je termin izazvao dvojbe oko prijevoda, kako je prethodno navedeno, što očito
ukazuje na to da se ne radi o najsretnijem rješenju. Naravno, moguće je rješenje i izravno preuzeti engleski termin
i “kroatizirati ga”.
Elektronička trgovina odnosno pravo elektroničke
trgovine ipak u svojem obujmu pripada u područje ugo1
2
3
Vidi Goran Vojković i Marija Štambuk Šunjić, Konvencija o kibernetičkom kriminalu i Kazneni zakon RH, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu
br. 1(81), god. 43, Split 2006., str. 123.-136.
Npr. Konvencija o kibernetičkom kriminalu, u izvorniku na engleskom
jeziku - Convention on Cybercrime, koja je ratificirana te ukorporirana u
KZ RH, s navedenim nazivom na hrvatskom - vidjeti detaljno u izvoru
kao pod 1.
Ramon Mullerat u materijalu ABA Annual meeting: Lost in Cyberspace: Jurisdiction and the World Wide Web, Atlanta, August 9, 1999.;
naziv rada: E-commerce: Jurisdictional Issues - The European Perspective - str. 2.
40
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
vornog prava, a kao takvo nedvojbeno u okvire trgovačkog ili građanskog prava.
S obzirom na to da uporaba računala stvara virtualnu
stvarnost, tj. stvarnost stvorenu modernim kompjutorskim i videosustavima,4 moglo bi se predložiti da se u
hrvatskom pravnom nazivlju taj kompleks nazove “pravom virtualne stvarnosti” ili “virtualnih pravnih odnosa
stvorenih modernim kompjutorskim i videosustavima”,
ili skraćeno, “pravom virtualne stvarnosti” ili “pravom
virtualnih pravnih odnosa”.
U odnosu na prethodno navedene termine treba razlikovati i termin “IT law”. Pravo informacijskih tehnologija (information technology law ) ili IT law je niz aktualnih
pravnih odredaba trenutno na snazi u mnogim zemljama,
a koje reguliraju digitalni proces i širenje informacija. Te
pravne odredbe pokrivaju široku paletu različitih aspekata vezanih uz kompjutorski softver, zaštitu kompjutorskog softvera, pristup i kontrolu digitalnih informacija, privatnost, sigurnost, pristup i uporabu interneta te
elektroničku trgovinu. Ta su prava opisana kao “papirnata
prava” za “bespapirnato okružje”.5
Kako je iz gornjeg vidljivo, nema čvrstih granica između dva šira termina cyberlaw i IT law. Naime, pravo
elektroničke trgovine, ako se poštuju gornja pravila, može
biti uključeno u bilo koji od navedena dva pojma. Ako
se ti pojmovi pokušaju standardizirati, značenje termina
cyberlaw trebalo bi dati onom dijelu svake pravne grane u
kojem se regulira korištenje računala za postizanje odgovarajućih pravnih učinaka unutar te pravne grane, dok bi
IT law trebao biti definiran kao prilično difuzno područje
manje ili više osamostaljenih pravnih područja koja se dominantno odnose na računalno digitalnu komunikaciju,
pri čemu bi najpoznatiji bili računalni softver i njegova zaštita, privatnost i sigurnost na internetu, pristup i uporaba
interneta te elektronička trgovina, pri čemu se zasigurno
kao specifičnost ističe kompleks prava oko pristupa te
korištenja interneta. No i dalje ne postoji prepreka da se
svako to pravno područje promatra i kao dio šire pravne
grane unutar koje egzistira kao, primjerice, elektronička
trgovina, unutar građanskog ili trgovačkog prava.
2. POLAZNE PRAVNE POSTAVKE
2.1. Izazovi novih oblika
(izvanugovorne) odgovornosti
2.1.1. Uvod
Obrada odgovornosti davatelja usluga informacijskog
društva u sudskoj praksi Republike Hrvatske vrlo je siromašna, zapravo je praktički nema. S obzirom na to da
su hrvatski zakoni koji reguliraju to područje, a posebno
4
5
Vidi Vladimir Anić i Ivo Goldstein, Rječnik stranih riječi, Novi Liber,
Zagreb, 2000., str. 1393.
Vidi Wikipedia, http://en.wikipedia.org/wiki/Legal_aspects_of_computing.
Zakon o elektroničkoj trgovini6 usklađeni s Direktivom
EU-a o elektroničkoj trgovini7, bit će potrebno posegnuti
u sudsku praksu drugih država članica EU-a, barem radi
olakšanja razrješavanja problema.
Napominje se da se ovdje misli na građanskopravnu
odgovornost, što uključuje i odgovornost za naknadu
štete, i to na odgovornost prema trećim osobama, dakle
ne na ugovornu odgovornost između davatelja usluge informacijskog društva i njegovog sukontrahenta, nego na
izvanugovornu odgovornost za štetu prema trećima tog
davatelja usluge informacijskog društva prema trećima,
a sve u procesu pružanja informacijske usluge.
U nastavku dat će se nekoliko primjera ocjenjivanja
odgovornosti ISP-a - Internet Service Providera u Italiji i
Švedskoj gdje su se ta pitanja postavila u punom značenju tog pojma.
2.1.2. Definiranje osobe ISP-a
Davatelja usluga informacijskog društva, u skladu sa
Zakonom o elektroničkoj trgovini, treba definirati kao
osobu koja pruža neku od usluga informacijskog društva,
a to je jedna od usluga koja se uz naknadu pruža elektroničkim putem na individualni zahtjev korisnika, a posebno Internet prodaja robe i usluga, nuđenje podataka na
Internetu, reklamiranje putem Interneta, elektronički pretraživači te mogućnost traženja podataka i usluga koje se
prenose elektroničkom mrežom, posreduju u pristupu
mreži ili pohranjuju podatke korisnika.8
Internet Service Provider (ISP) definira se kao davatelj
usluga informacijskog društva (genus proximum) koji kao
tvrtka ili organizacija namijenjena omogućavanju pristupa Internetu pravnih ili fizičkih osoba (diferentia specifica),
uz naplatu (što je pravilo) ili besplatno. Engleski termin
prevodi se na hrvatski kao davatelj internetskih usluga
(Internet Service Provider, ISP). Najčešći su načini povezivanja s ISP-om putem telefonske linije ili širokopojasne
(kabelske ili DSL) veze. Mnogi ISP-ovi pružaju dodatne
usluge, kao što su računi e-pošte, web-preglednici i prostor za stvaranje web-mjesta.
Međutim, ovdje se mora razlikovati usluga prijenosa
poruka između dviju ili više osoba (e-mail) te postavljanja
sadržaja na web stranicama koji će biti dostupni većem
ili manjem broju posjetitelja.
Uvodno se želi naglasiti da se rad dominantno odnosi
na odgovornost za postavljanje i održavanje sadržaja na
web stranicama, a ne za prijenos poruka putem e-maila.
Uvodno se može naznačiti da aktualne i inovativne
sudske presude u Italiji ukazuju na sve prisutniji trend
6
7
8
Zakon o elektroničkoj trgovini, Nar. nov., br. 173/03, 67/08, 36/09.
Direktiva 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000.
o pojedinim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na
unutarnjem tržištu, posebice elektroničke trgovine - Direktiva o elektroničkoj trgovini, Službeni list br. L 178, 17/2000, str. 00001 - 0016.
Definicija proizlazi iz čl. 2. st. 1. toč. 2. Zakona o elektroničkoj trgovini
gdje se definira usluga elektroničkog društva i čl. 2. st. 1. toč. 4. gdje
se definira sam davatelj.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
41
Internet Service Provider (ISP) definira se kao davatelj usluga informacijskog društva (genus
proximum) koji kao tvrtka ili organizacija namijenjena omogućavanju pristupa Internetu
pravnih ili fizičkih osoba (diferentia specifica), uz naplatu (što je pravilo) ili besplatno. Engleski termin prevodi se na hrvatski kao davatelj internetskih usluga (Internet Service Provider, ISP). Najčešći su načini povezivanja s ISP-om putem telefonske linije ili širokopojasne
(kabelske ili DSL) veze. Mnogi ISP-ovi pružaju dodatne usluge, kao što su računi e-pošte,
web-preglednici i prostor za stvaranje web-mjesta.
europskih, pa tako i talijanskih sudova, da providere internetskih usluga smatraju odgovornim za nezakonite
radnje korisnika njihovih usluga, naravno pod određenim
uvjetima. Te odluke imaju ozbiljne implikacije u odnosu
na globalnu odgovornost providera internetskih usluga,
a utječu na providere internetskih usluga, ali isto tako na
domaće i međunarodne korisnike.
Treba istaknuti da se razmatra odgovornost ISP-a u
odnosu na sadržaj koji treće osobe stavljaju na web uz
njihovo posredovanje.
2.2. Regulativa - izuzeće od
odgovornosti
Odgovornost davatelja usluga informacijskog društva
reguliraju čl. 12. - 15. Direktive o elektroničkoj trgovini EU9
kojima u osnovi odgovaraju članci 16. - do 18, kao i čl. 21.
22.a i 22.b hrvatskog Zakona o elektroničkoj trgovini.
Osnovno je pravilo da davatelj usluga informacijskog
društva koji prenosi elektroničke poruke koje mu je predao korisnik usluga nije odgovoran za sadržaj poslane
poruke i njezino upućivanje, a pod uvjetom:
- da nije inicirao prijenos,
- da nije izvršio odabir podataka ili dokumenata koji
su predmet prijenosa,
- da nije izuzeo ili preinačio podatke u sadržaju poruka
ili dokumenata,
- da nije odabrao korisnika prijenosa.
Prijenos poruka i pružanje pristupa porukama mora
biti obavljeno na način da omogućuje automatsku, posredničku i prolazno-privremenu pohranu prenesenih
poruka i u njima sadržanih podataka, te moraju biti privremeno pohranjene samo u vremenskom razdoblju koje
je potrebno za prijenos poruka. Ovo pravilo odnosi se i
na čisti prijenos elektroničkih poruka (e-mail ili EDI) ali i
na postavljeni sadržaj na web putem ISP-a.
Isto tako, davatelj usluga informacijskog društva ne
odgovara za tzv. caching (privremenu pohranu), tj. onaj
ISP koji podatke, što ih je unio korisnik, priopćava putem
komunikacijske mreže nije odgovoran za automatsku,
posredničku i privremenu pohranu, koja služi samo za
učinkovitije oblikovanje prijenosa podataka koju su tražili
drugi korisnici ako:
9
Direktiva 2000/31/EZ od 8. lipnja 2000., Službeni list br. L.178, 17/2000,
str. 0001-0016.
- ne mijenja podatke,
- uvažava uvjete za pristup podacima,
- postupa u skladu s pravilima za ažuriranje podataka,
- djeluje u skladu s dopuštenom primjenom tehnologija za prikupljanje podataka,
- trenutačno ukloni ili trenutačno onemogući pristup
podacima koje je pohranio odmah čim je saznao da su
podaci u polazištu uklonjeni iz prijenosa putem mreže ili
je onemogućen pristup do njih ili je sud ili drugo nadležno tijelo naredilo njihovo uklanjanje ili onemogućavanje
pristupa.
Isto tako, u slučaju pohrane, odnosno hostinga davatelj usluga informacijskog društva koji pohranjuje
podatke pružene od korisnika na zahtjev korisnika nije
odgovoran za sadržaj pohranjenog podatka:
- ako nema saznanja niti je mogao znati o nedopuštenom djelovanju korisnika ili sadržaju podataka,
- ako odmah čim je saznao da se radi o nedopuštenom djelovanju ili podatku ukloni ili onemogući pristup
podacima.
Dakle, za ekskulpaciju se uvijek traži brza reakcija ISPa u slučaju da sazna za nedopušteni sadržaj koji je njegov korisnik učinio dostupnim trećim osobama, odnosno
brzo uklanjanje problematičnog sadržaja. Jednako tako
ISP mora cijelo vrijeme postupati u skladu s pravilima
postavljenim za ISP-a, tj. u skladu s onim što se naziva
- mere conduit, a koji je naveden kao uvodno pravilo postupanja ISP-a. Naime, prilikom pružanja usluge informacijskog društva davatelj usluga nije obvezan pregledavati
podatke koje je pohranio, prenio ili učinio dostupnima,
odnosno ispitivati okolnosti koje bi upućivale na nedopušteno djelovanje korisnika.
Dakle, kao kvalifikacije za ekskulpaciju odgovornosti ISP-a u odnosu na treće osobe, a koje se “uploadale”
uslugom ISP-a sukontrahenti ISP-a, u skladu s Direktivom
i hrvatskim zakonom su - “mere conduit”, “caching” i “hosting”.
(i) Mere conduit - nalaže da ISP ne pokrene prijenos i
ne modificira prenesene informacije.
(ii) Caching - kako bi izbjegao odgovornost, ISP ne bi
smio modificirati sadržaj i trebao bi “hitro djelovati” kako
bi spriječio pristup sadržaju kojim se krše autorska prava,
ili ga ukloniti s displeja.
(iii) Hosting - ISP nije odgovoran za informacije koje su
pohranjene na mreži, ako nema saznanja o nezakonitim
aktivnostima, a nema ni spoznaju o “činjenicama i okolno-
42
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
stima” koje ukazuju na nezakonito postupanje na mreži.
Međutim, ako to dozna, opet je dužan “hitro reagirati” i
ukloniti takav sadržaj.
Davatelj usluga informacijskog društva mora odmah po saznanju obavijestiti nadležno državno tijelo
ako utvrdi:
- postojanje osnovane sumnje da korištenjem njegove usluge korisnik poduzima nedopuštene aktivnosti,
- postojanje osnovane sumnje da je korisnik njegove
usluge pružio nedopušteni podatak.
Davatelj usluga mora na temelju odgovarajućeg
sudskog odnosno upravnog akta, predočiti sve podatke
na temelju kojih se može poduzeti otkrivanje ili progon
počinitelja kaznenih djela, odnosno zaštita prava trećih
osoba.
2.3. Zaštita prava trećih sudskim putem
Naprijed opisane odredbe Zakona o elektroničkoj trgovini, a posebno odredbe članka 16., članka 17., članka
18. i članka 19., nemaju nikakav utjecaj na ovlast sudova
i drugih nadležnih tijela Republike Hrvatske da u skladu
sa zakonima Republike Hrvatske, a na zahtjev ovlaštene
osobe, nalažu davateljima usluga informacijskog društva
i njihovim korisnicima otklanjanje i sprječavanje povreda
važećih propisa, te da prema njima poduzimaju i druge
na zakonu zasnovane mjere.
Onaj tko smatra da davatelj usluga krši neko njegovo
pravo, može podnijeti tužbu nadležnom sudu u skladu sa
zakonom. U slučaju povreda koje se odnose na iznimke
iz dodatka Direktivi EU-a, a koje se tiču autorskog prava
ili industrijskog vlasništva, stvarno nadležan sud bi bio
trgovački sud, sukladno članku 34.b toč. 8. Zakona o
parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11).10
10
Članak 34.b ZPP-a
Trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude:
1. u sporovima što proizlaze iz trgovačkih ugovora i u sporovima za
naknadu štete koja proizlazi iz tih ugovora između osoba koje obavljaju gospodarsku djelatnost,
2. sporove u povodu osnivanja, rada i prestanka trgovačkoga društva
kao i o raspolaganju članstvom i članskim pravima u trgovačkom
društvu,
3. sporove između članova trgovačkoga društva međusobno te između članova društva i društva koji se tiču upravljanja društvom i vođenja
poslova društva kao i prava i obveza članova društva koji proizlaze iz
njihova položaja u društvu, sporove između predsjednika i članova
uprave ili nadzornog odbora društva i društva ili njegovih članova koji
nastanu u svezi s njihovim radom u društvu ili za društvo,
4. sporove o odgovornosti člana trgovačkog društva, člana uprave
ili nadzornog odbora trgovačkog društva za obveze trgovačkog
društva,
5. sporove u kojima je stranka osoba nad kojom je otvoren stečajni
postupak, bez obzira na svojstvo druge stranke i vrijeme pokretanja
sporova te svih sporova u povodu stečaja, ako za pojedine vrste sporova zakonom nije izrijekom određeno da su za njih uvijek stvarno
nadležni sudovi druge vrste (članak 34. stavak 1.),
6. u sporovima koji se odnose na brodove i plovidbu na moru i unutarnjim vodama te u sporovima na koje se primjenjuje plovidbeno
U ostalim slučajevima čini se da bi nadležan bio općinski
sud, na temelju odredbe o općoj nadležnosti.
Na zahtjev tužitelja sud može odrediti javnu objavu
odluke o trošku tuženika.
Sud pravomoćne odluke dostavlja nadležnom tijelu.
Onaj tko smatra da davatelj usluga krši neko njegovo
pravo, može nadležnom sudu podnijeti zahtjev za određivanje privremene mjere. Ako Zakonom o elektroničkoj
trgovini nije propisano drugačije, u postupku za određivanje privremene mjere primjenjuju se odredbe zakona
koji uređuju pitanja ovrhe i osiguranja.
Sud može privremenom mjerom:
- zabraniti radnje ili postupke koji mogu dovesti do
kršenja prava ili nastavak već započetih kršenja,
- ograničiti pružanje usluga informacijskog društva na
način da naredi davatelju usluga da ukloni ili onemogući
pristup podacima.
Sud može odrediti privremenu mjeru i bez saslušanja
suprotne strane ako podnositelj zahtjeva dokaže vjerojatnim da bi odgađanje određivanja privremene mjere
onemogućilo postizanje njezina cilja ili bi uzrokovalo
teško nadoknadivu štetu podnositelju.
Postupak za određivanje privremene mjere je hitan.
2.4. Praćenje sadržaja koji preuzima
(“uploada”) korisnik usluge ISP-a
Direktiva 2000/31/EZ upućuje zemlje članice da inkorporiraju sadržane smjernice u svoje nacionalno zakonodavstvo. Izuzeća od odgovornosti providera usluga
(ISP) ograničena su na situacije u kojima ISP - samo daje
svojim korisnicima pristup mreži. “Host provider” odnosi
se na ISP koji obnaša tu ograničenu funkciju, za razliku od
interaktivnog rada, koji se smatra “providerom sadržaja”
(“content provider”).
Kako bi se kvalificirao za to izuzeće, ISP mora dokazati “… tehnički, automatski, i pasivni karakter, koji podrazumijeva da davatelj usluge informacijskog društva ne
raspolaže znanjem o informacijama koje se prenose ili
pohranjuju, a niti ima kontrolu nad njima” (42. Uvodne
odredbe - Recital Direktive).
pravo (plovidbeni sporovi), osim sporova o prijevozu putnika,
7. u sporovima koji se odnose na zrakoplove i na sporove na koje
se primjenjuje zračno plovidbeno pravo, osim sporova o prijevozu
putnika,
8. u sporovima koji se odnose na zaštitu i uporabu industrijskog vlasništva, autorskog prava i srodnih prava i drugih prava intelektualnog
vlasništva, na zaštitu i uporabu izuma i tehničkih unaprjeđenja te
tvrtke, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno,
9. u sporovima u povodu djela nelojalne tržišne utakmice, monopolističkih sporazuma i narušavanja ravnopravnosti na jedinstvenom
tržištu Republike Hrvatske,
10. u sporovima između osoba iz točke 1. ovoga članka u kojima kao
suparničari iz članka 196. stavka 1. točke 1. ovoga Zakona sudjeluju
i druge fizičke ili pravne osobe.”
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Direktivom o elektroničkoj trgovini zemljama članicama zabranjeno je da ISP-u nametnu opće obveze praćenja, ali im nije zabranjeno da ISP-u nametnu specifične
obveze praćenja (47. Uvodne odredbe - Recital)11. Nažalost, definiranje pojma specifičnog praćenja nije jasno
određeno.
Tako je u hrvatskom Zakonu o elektroničkoj trgovini
u čl. 21.12 propisano da prilikom pružanja usluge informacijskog društva davatelj usluga nije obvezan pregledavati
podatke koje je pohranio, prenio ili učinio dostupnima,
odnosno ispitivati okolnosti koje bi upućivale na nedopušteno djelovanje korisnika. Ovdje nije ni spomenuta specifična obveza praćenja, a još manje bi bila definirana.
2.5. Načelo “zemlje podrijetla”
U Direktivi je propisano da djelovanje, pa time i odgovornost ISP-a, vezano za sadržaj koji postavljaju korisnici
njegovih usluga informacijskog društva bude regulirano
pravilima one zemlje iz koje potječe, odnosno u kojoj ima
poslovno sjedište sam ISP. Dakle, ISP-ovi podliježu zakonu
zemlje članice u kojoj imaju svoje sjedište. Člankom 3.
stavkom 2. Direktive propisano je da države članice ne
mogu ograničiti slobodu davanja usluga informacijskog
društva iz neke druge države članice.
Jednako tako, opći je stav doktrine da se to načelo ne
primjenjuje ako su aktivnosti providera usluge usmjerene
na drugu zemlju članicu samo i prije svega kao jednostavni mehanizam osmišljen radi zaobilaženja zakona određene, odnosno te zemlje. Naime, definicija iz čl. 2.c Direktive
prema kojoj je davatelj usluga sa stalnim sjedištem kao
osnovani (“an established service provider”) davatelj usluga, koji efektivno obavlja gospodarsku aktivnost koristeći
trajno sjedište na neograničeno razdoblje, a da pritom
prisutnost i uporaba tehničkih sredstava i tehnologija
potrebnih kako bi se ponudila usluga same po sebi ne
predstavljaju dokaz sjedišta davatelja upravo ukazuje
na činjenicu da sama fizička nazočnost hardwarea ISPa na području jedne države ne znači ipso facto njegovu
osnovanost odnosno postojanje na području te države,
a to upravo zato da bi se onemogućilo prikazano zaobilaženje zakona određene države. Sukladno Direktivi,
zakoni zemlje gdje se podaci jednostavno zaprimaju ne
mogu ipso facto ograničiti mogućnost djelovanja iz zemlje kojoj je usluga namijenjena kao dolazeća usluga.
Navedeno se odnosi na primjenu i materijalnog i postupovnog prava.
11
Državama članicama nije dopušteno propisati obvezu nadzora (monitoringa) za davatelje usluga kao obvezu opće naravi. To se ne odnosi
na obveze nadzora u pojedinim slučajevima, a posebno ne utječe na
naloge nacionalnih tijela vlasti u skladu s nacionalnim zakonodavstvom.
12
Članak 21. st. 1.
(1) Prilikom pružanja usluge informacijskog društva davatelj usluga
nije obvezan pregledavati podatke koje je pohranio, prenio ili učinio
dostupnima, odnosno ispitivati okolnosti koje bi upućivale na nedopušteno djelovanje korisnika.
43
Odstupanja od ovog pravila neodgovornosti ISP-a
utvrđena su u st. 3. članka 3. Direktive, odnosno u dodatku Direktive.13 Ovdje valja posebno istaknuti autorska
prava te prava industrijskog vlasništva. Isto tako, kada
potrošač traži zaštitu svojih prava u odnosu na ISP-a, a
vezano uz uslugu informacijskog društva koju mu pruža
ISP, potrošač može izabrati da bude primijenjen zakon
njegove države.
2.6. ISP-ova dužnost da reagira na
obavijest o povredi
Ako su obaviješteni o postojanju povreda u postavljenom sadržaju, provideri usluga DUŽNI SU reagirati i ukloniti nezakonit materijal s mreže, ali NEMAJU (pozitivnu)
dužnost pratiti sadržaj.
Navedenom regulativom namjerava se uspostaviti
pravnu sigurnost za potrošače i providere internetskih
usluga, ali se pokušava stvoriti dosljednost u području
mehanizama zaštite autorskih prava i postupaka provedbe (izvršenja) diljem Europe. Europska unija nezakonito
kršenje autorskih prava od strane providera internetskih
usluga smatra kršenjem slobodne trgovine.
U konkretnom slučaju zapravo se čini da sudovi neposredno teleološki primjenjuju toč. 47. uvodnih odredaba - druga rečenica - o specifičnom nadzoru koji se
treba provoditi nakon što ISP primi obavijest o postojanju sadržaja koji je “uploadan” na web od strane ISP-ova
sukontrahenta, iako države članice, pa tako ni Hrvatska,
takav propis nisu donijele, a niti su nametnule obvezu
tog tipa ISP-u.
13
Dodatak
Iznimke od članka 3.
Kako je predviđeno u članku 3.(3), članak 3. stavak (1) i stavak (2) ne
primjenjuju se na sljedeće:
- autorska prava, srodna prava, prava iz Direktive 87/54/EEZ(1) i Direktive 96/9/EZ(2) kao i industrijska vlasnička prava,
- izdavanje elektroničkog novca od strane institucija na koje su države članice primijenile jednu od iznimaka predviđenih u članku 8.(1)
Direktive 2000/46/EZ(3),
- članak 44.(2) Direktive 85/611/EEZ(4),
- članak 30. i glava IV. Direktive 92/49/EEZ(5), glava IV. Direktive 92/96/
EEZ(6), Članak 7. i članak 8. Direktive 88/357/EEZ(7) i članak 4. Direktive 90/619/EEZ(8),
- sloboda stranaka na izbor prava koje će primjenjivati na svoje ugovore,
- ugovorne obveze u ugovorima koje sklapaju potrošači,
- formalna valjanost ugovora kojima se stvaraju ili prenose prava na
nekretnine kad ti ugovori podliježu obveznim formalnim zahtjevima
zakona države članice u kojoj se nalazi nekretnina,
- dopustivost slanja netraženih komercijalnih komunikacija elektroničkom poštom.
Informacije na:
01/46 00 888
44
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
3. PRAKSA
3.1. Slučaj The Pirate Bay: Švedska i Italija14
ŠVEDSKA
Izvorni švedski slučaj
Četvoricu pojedinaca, uključujući ISP stvoritelje i operatere web stranice The Pirate Bay, teretilo se za promicanje kršenja autorskih prava. Sudilo im se u spojenom
kaznenom i građanskom postupku u Švedskoj. Sud je sva
četiri tuženika proglasio krivima zbog poticanja korisnika
njihove web stranice na kršenje autorskih prava.
Obrana
Obrana je iznosila tzv. “King Kong” obranu, polazeći
od pretpostavke da onaj koji pruža informacijsku uslugu,
nije odgovoran za informaciju koja se prenosi. Kako bi bio
odgovoran, provider usluge mora pokrenuti prijenos.
Prema timu branitelja i zastupnika obrane u predmetu
The Pirate Bay, Direktiva EU bi branila sudu da proglasi
tuženike odgovornima. Ipak, Direktiva propisuje da
čak kada ISP ne pokrene prijenos, provider usluge
ne može izbjeći odgovornost ako selektira ili modificira sadržaj u bilo kojoj transmisiji. Katalogizirajući
nezakonit sadržaj koji su njegovi korisnici “uploadali”,
tuženici su efektivno modificirali nezakonito prenesenu informaciju.
Posljedice
Tuženici su proglašeni krivima zbog olakšavanja kršenja autorskih prava, odnosno pomaganja u postupku
kršenja autorskih prava.
Kao posljedica te presude, mnoge su zemlje diljem
svijeta slijedile taj primjer kazneno goneći domaću The
Pirate Bay i pokrećući reforme i promjene domaćeg zakonodavstva u području autorskih prava.
ITALIJA
Talijanska Federacija za zaštitu od muzičkog piratstva
zatražila je od suda zaštitu prava putem privremene mjere
zabrane, kojom bi se providerima internetskih usluga onemogućilo dopuštanje pristupa stranici The Pirate Bay.
Postupak
Prvostupanjski sud u Bergamu:
- Blokirao je korisnicima pristup web stranici The Pirate Bay na teritoriju Republike Italije i teretio je vlasnike
web stranice za potpomaganje i poticanje nelegalnog
širenja materijala zaštićenog autorskim pravima, a radi
ostvarenja dobiti.
- The Pirate Bay stavljen je pod preventivnu zapljenu
temeljem čl. 321. talijanskog Zakona o kaznenom postupku.
14
Prikaz slučajeva dan je prema Enrica Senini, Cyberspace usages
- Challenges and Dispute Resolution, referat na savjetovanju, UIA,
Kocchi, Kerala, India, February 2011, referat Internet Service Provider
Liability in Italy.
Vrhovni kazneni sud Republike Italije raspravljao je o razlikama između radnji ISP-a, koje mogu biti “mere conduit”,
“caching”, ili “hosting”. ISP-ovi koji pružaju usluge komunikacije među ravnopravnim članovima (“peer-to-peer”) ne
smatraju se “pasivnim nositeljima”, nego “supočiniteljima
u kršenju” ako nude pretraživače i preglede sadržaja
nelegalnih predmeta, pa time i olakšavaju nezakonito
postupanje. Dakle, uvjet odgovornosti jest bilo kakva obrada “uploadanog” materijala od strane ISP-a.
U slučaju izostanka bilo kakve obrade tog materijala
peer-to-peer situacije ne postoji odgovornost ISP-a
koji sudjeluje u procesu.
Talijanski Vrhovni sud je, dakle, presudio da su talijanski ISP-ovi bili dužni onemogućiti pristup web stranici
TPB.
Rezultati
Sudovi sada mogu izdati privremenu mjeru zabrane
kojom se ISP-ovima nalaže da blokiraju pristup web stranicama koje olakšavaju nelegalno kršenje autorskih prava. Podržavajući presudu nižeg suda, ISP-ovima se može
efikasno naložiti da spriječe nelegalno postupanje. Ipak,
ako web stranica dopušta samo razmjenu među ravnopravnima (peer-to-peer) i ostaje pasivna ne modificirajući
materijal zaštićen autorskim pravima kroz, primjerice, katalogizaciju sadržaja, tada ISP ne podliježe odgovornosti.
U suprotnom su, međutim, ISP-ovi potencijalno krivi za
sudjelovanje u kršenju autorskih prava.
Na opisani je način talijanski Vrhovni sud primjenom
članka 17. talijanskog zakonodavnog Dekreta 70/2003,
koji je u skladu s Direktivom 2000/31/EZ (Direktiva o
elektroničkoj trgovini, a predmetni zakonodavni Dekret
jest nacionalna implementacija te Direktive), utvrdio da
primjenom oba akta potvrđuju da davatelj ne podliježe
općoj obvezi praćenja informacija koje prenosi ili pohranjuje. Ipak, talijanski Vrhovni sud omogućio je da se
ISP-ovima naloži usvajanje mjera sprječavanja, kako bi
spriječili kršenje autorskih prava preko njihovih mreža
te potencijalno doveli do drugih i daljnjih povreda prava
intelektualnog vlasništva.
3.2. Slučaj RTI vs. Google, UK, YouTube,
LLC, & YouTube, Inc.
Činjenice
Reti Televisive Italiane (RTI), podružnica Mediaseta,
prvo je poslala brojna pisma upozorenja YouTubeu tražeći
od YouTubea da ukloni reproducirane segmente fiksnih i
pokretnih prizora televizijske emisije “Big Brother” sa svojih servera. RTI je zatim pokrenuo parnicu zahtijevajući
plaćanje 500 milijuna € od talijanskog YouTubea i njegova
društva majke, Googlea, zbog nelegalnog korištenja od
preko 325 sati audiosadržaja i vizualnog sadržaja. RTI traži
odštetu višu od 10,000 € po minuti kršenja autorskih prava i traži od YouTubea da imenuje stručnjake koji će pratiti
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
je li “uploadani” materijal zaštićen autorskim pravima koja
se na taj način krše.
Postupak
U hitnom postupku zvanom “cautelare” u prosincu
2009., YouTube je proglašen krivim zbog sudjelovanja u
kršenju autorskih prava. Sud je presudio da je YouTube
bio svjestan nelegalnoga karaktera pohranjenog sadržaja i stoga je odgovoran za doprinos kršenju autorskih
prava od strane korisnika. Talijanski sud za intelektualno
vlasništvo u Rimu zabranio je YouTubeu i Googleu da dalje
krše prava televizije RTI i naložio im da odmah uklone
postojeći sadržaj kojim se krše autorska prava.
Osnova za donošenje odluke i odluka
Usprkos YouTubeovoj tvrdnji o nedostatku nadležnosti, sud je odredio da je talijanski sud nadležan. Google
Italia, koji djeluje pod vodstvom Googlea Inc., ima sjedište
u Milanu, a šteta je nanesena talijanskom poduzeću. Osim
toga, distribucija i šteta se dogodila u Italiji - teritorij za
koji RTI posjeduje autorska prava.
RTI je pružao pristup za gledanje Big Brothera prema
metodi gledanja “plati prema pogledanom”. RTI je pretrpio značajnu financijsku štetu koja je proizašla iz YouTubeova nelegalnog distribuiranja emisije putem njihove
mreže.
Na temelju brojnih opomena RTI-ja, sud je zaključio
da je YouTube bio svjestan nezakonitosti “uploadanog”
sadržaja, ali je to ignorirao te nije uklonio sadržaj sa svojih
servera.
YouTube nije ušao u kategoriju za izuzeće od odgovornosti predviđenu člankom 17. talijanskog ECL dekreta 70/2003. Postupanje YouTubea nadilazilo je pasivnost
potrebnu za izuzeće te je njihovo postupanje ispravnije
definirano upornim i nedopuštenim. Premda ne posto-
45
ji opća dužnost praćenja “uploadanog” sadržaja putem
njihove mreže, sud je obrazložio da YouTube javno najavljuje i posjeduje sposobnost da izbaci ili prekine prijenos
sadržaja u specifičnim primjerima, kao što su primjerice pornografski materijali ili sadržaj nakon obavijesti
o kršenju autorskih prava. Stoga treba zaključiti da je
moguće pregledati predmetni sadržaj postavljen na
web nakon primljene obavijesti o kršenju prava trećih
što se čini tim sadržajem. Dapače, moglo bi se zaključiti
da bi ISP bio obvezan izvršiti pregled sadržaja, jer njegovo ustrajanje na nepregledavanju sadržaja koji sam
po sebi čini povredu nekog prava treće osobe uzrokuje
i odgovornost ISP-a, jer u tom slučaju zasigurno neće
ni ukloniti predmetni sadržaj s weba. Naravno da ovo
zahtijeva i pomniju regulaciju odnosa ISP-a i korisnika
njihovih usluga.
YouTube je proglašen odgovornim za sudjelovanje u
kršenju autorskih prava.
S obzirom na sudsku presudu u kojoj se navodi da je
YouTube imao sposobnost utvrditi nelegalnost “uploadanog” sadržaja, čini se da se ISP-ovima skriveno nameće
preventivni teret praćenja i pregledavanja distribuiranog
sadržaja. Stoga možemo govoriti o postojanju blage tendencije širenja odgovornosti, odnosno o široj interpretaciji odgovornosti ISP-a prema Direktivi o elektroničkoj
trgovini u odnosu na korisnike, pa možemo očekivati da
će pitanje eventualnog specifičnog monitoringa sadržaja,
koji se “uploada” putem ISP-a, vrlo vjerojatno morati biti
detaljnije definirano u budućnosti, pri čemu se posebno
misli na utjecaj obavijesti stranke o postojanju nedopuštenog sadržaja koji je “uploadan” i postavljen posredstvom određenog ISP-a.
Vrlo vjerojatno bi ovakve presude mogle poslužiti kao
uzor hrvatskoj sudskoj ali i poslovnoj praksi ISP-a.
Summary
THE RESPONSIBILITY
OF INTERNET
SERVICE PROVIDERS
(ISPS) TOWARDS THIRD
PARTIES
The analysis of the liability of information society services providers in the
judicial practice of the Republic of Croatia is very poor, practically non-existent.
Seeing as Croatian laws that regulate this field, in particular the Electronic Commerce Act, are harmonised with the Electronic Commerce Directive, it will be
necessary to look into the judicial practice of other EU member states, at least
in order to ease the problem solving.
It is stated that this includes civil liability which includes liability for damage
compensation and liability towards third parties. So, this does not imply the
contractual liability between the information society services provider and its
co-contractors but rather the extra-contractual liability for damages of the information society services provider towards third parties, and all of this in the
process of providing information services.
Key words: Cyberlaw - E-commerce law - Information technology law, Directive 2000/31/EC, Electronic Commerce Act.
46
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
PRAVO DRUŠTAVA
Stručni članak UDK 347.04
dr. sc. Marko Babić*
Neki problemi kod
preuzimanja dioničkih
društava
Rad je rezultat istraživanja i prije svega
analize odredbe članka 13. stavka 3. točaka
1., 2. i 3. Zakona o preuzimanju dioničkih društava Republike Hrvatske.
Također je rezultat komparativne analize
normativnog uređenja ove materije u nekim
europskim državama, članicama Europske
unije.
Prema dominantnom stajalištu pravne
teorije, a i konstitucionalne prakse, dioničar
nije vlasnik niti dionice niti dioničkog društva, nego je član dioničkog društva i imatelj
dionice.
Što se propisane mjere tiče, njezinu primjenu sam ponuditelj može isključiti zakonitim postupanjem, ali i otkloniti u vrlo kratkom
roku ako do njezine primjene dođe.
Kao što je razvidno, riječ je o ciljnom društvu za preuzimanje čijih dionica preko propisanog obujma mora
biti objavljena ponuda. Osim pojedinačnog ponuditelja i
njegovog obujma dionica u taj kontingent ulaze i dionice
osoba koje s njim “zajednički djeluju”. Odnos zajedničkoj
djelovanja postavljen je veoma široko čak i u zakonodavnom uređenju. Riječ je o fizičkim ili pravnim osobama
koje surađuju međusobno ili s ciljnim društvom, na temelju sporazuma izričitog ili prešutnog, usmenog ili pisanog,
a čiji je cilj stjecanje dionica s pravom glasa, a može biti
suradnja na sprječavanju druge osobe u provođenju postupka preuzimanja.3
“Pojedini pojmovi, u smislu ovoga Zakona, imaju sljedeće značenje:
1. ciljno društvo je:
a) dioničko društvo sa sjedištem u Republici Hrvatskoj:
- čije su dionice s pravom glasa uvrštene na uređeno tržište u Republici Hrvatskoj u smislu odredbi Zakona o tržištu kapitala, ili
- dioničko društvo koje ima više od 100 dioničara i čiji temeljni kapital
iznosi najmanje 30.000.000,00 kuna
b) dioničko društvo sa sjedištem u drugoj državi Europskoga gospodarskog prostora čije su dionice s pravom glasa uvrštene na uređeno
tržište u državi Europskog gospodarskog prostora u smislu članka
4. stavka 1. točke 14. Direktive 2004/39/EZ Europskog parlamenta
i Vijeća od 21. travnja 2004. o tržištima financijskih instrumenata o
izmjeni direktiva 85/611/EEZ i 93/6/EEZ Vijeća i Direktive 2000/12/EZ
Europskog parlamenta i Vijeća o ukidanju Direktive 93/22/EEZ Vijeća
(SL EU br. L 145 str. 1.),
2. ponuda za preuzimanje je javno objavljena ponuda, obvezna ili dobrovoljna, upućena svim dioničarima ciljnog društva za stjecanje svih
dionica s pravom glasa, uz uvjete i na način određen ovim Zakonom.
Ponuda za preuzimanje može istodobno biti upućena i za stjecanje
povlaštenih dionica bez prava glasa,
3. stjecatelj je fizička ili pravna osoba koja stječe ili je stekla dionice s
pravom glasa ciljnog društva,
Ključne riječi: dioničko društvo, ciljno društvo, ponuda, stjecatelj, ponuditelj, dionice, Agencija za nadzor
financijskih usluga.
4. ponuditelj je fizička ili pravna osoba koja je sukladno odredbama
ovoga Zakona obvezna objaviti ponudu za preuzimanje ili je objavila
namjeru objavljivanja ponude za preuzimanje,
5. dionice s pravom glasa su sve dionice ciljnog društva izdane s pravom glasa,
1. UVOD
6. depozitar je središnja depozitarna agencija ili banka sa sjedištem u
Republici Hrvatskoj,
1
Zakonom o preuzimanju dioničkih društava uređuju
se uvjeti za davanje ponude za preuzimanje ciljnih društava, postupak preuzimanja, prava i obveze sudionika
u postupku preuzimanja te nadzor postupka preuzimanja.
Budući da je riječ o vrlo važnoj materiji iz područja
dioničarstva, zakonodavac je u obliku pravne norme definirao točno što pojedini pojam predstavlja u pravnom
životu dioničarstava.2
7. Agencija je Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga,
3
8. države članice su države Europskoga gospodarskog prostora.”
Članak 5. Zakona o preuzimanju dioničkih društava:
“(1) Osobe koje djeluju zajednički su fizičke i/ili pravne osobe koje
surađuju međusobno ili s ciljnim društvom na temelju sporazuma,
izričitog ili prešutnog, usmenog ili pisanog, čiji je cilj stjecanje dionica
s pravom glasa, usklađeno ostvarivanje prava glasa ili sprječavanje
druge osobe u provođenju postupka preuzimanja.
(2) Za sljedeće osobe smatra se da djeluju zajednički:
1. osobe koje povezuju samo okolnosti u svezi sa stjecanjem dionica,
kao što su:
*
Marko Babić, sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske.
- vrijeme ili razdoblje u kojem su stjecale dionice,
1
Nar. nov., br. 109/07 i 36/09.
Članak 2. st. 1. Zakona o preuzimanju dioničkih društava:
- mjesto stjecanja,
2
- način stjecanja,
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Propisi koji uređuju preuzimanje dioničkih društava usmjereni su zaštiti dioničara i to na način da se tim
propisima može bitno smanjiti utjecaj u društvu. Tako,
primjerice, stjecanjem dionica jedne osobe ili više njih
koje zajedno djeluju ne mogu više utjecati na izbor organa društva, vođenje politike društva, isplate dividende i
uopće upotrebe dobiti, sklapanje poduzetničkih ugovora
i njihovo raskidanje, statusne promjene i slično. Postoje slučajevi da stjecanje određenog obujma dionica u
društvu od strane jedne osobe ili više njih koje zajednički
djeluju dovodi do poremećaja u prometu dionicama tog
društva, pa čak i do prestanka prodaje, a što za posljedicu
ima pad vrijednosti dionica na tržištu. U takvoj situaciji manjina postaje taocem većine u društvu. Kako bi se
osigurala zaštita manjine u društvu koja nije osigurana
normama Zakona o trgovačkim društvima, uključuju se
- odredbe ugovora o stjecanju,
- vrijednost stečenih dionica,
- druge okolnosti koje su dovele do stjecanja dionica koje ukazuju na
usklađenost u stjecanju ili zajedničkoj namjeri osoba,
2. članove uprave ili nadzornog odbora društava koja djeluju zajednički,
3. članove uprave ili nadzornog odbora s društvima u kojima su članovi tih tijela,
4. osobe koje su glavnoj skupštini ciljnog društva predlagale imenovanje ili razrješenje članova uprave ili nadzornog odbora, ili druge
odluke, za donošenje kojih je potrebna tročetvrtinska većina prisutnih glasova na glavnoj skupštini i koje su glasale za donošenje takvih
odluka.
(3) Pravne osobe, te fizičke i/ili pravne osobe djeluju zajednički kad
jedna od njih neposredno ili posredno kontrolira drugu ili druge pravne osobe.
(4) Smatra se da fizička i/ili pravna osoba kontrolira pravnu osobu ako
ima:
1. neposredno ili posredno više od 25% udjela u temeljnom kapitalu
pravne osobe,
2. neposredno ili posredno više od 25% glasačkih prava u glavnoj
skupštini pravne osobe,
3. pravo upravljanja poslovnim i financijskim politikama pravne osobe
na temelju ovlasti iz statuta ili sporazuma,
4. neposredno ili posredno prevladavajući utjecaj na vođenje poslova
i donošenje odluka.
(5) Trgovačka društva djeluju zajednički ako su međusobno povezana
u smislu odredbi Zakona o trgovačkim društvima.
(6) Fizičke osobe djeluju zajednički ako su u krvnom srodstvu u pravoj
liniji, a u pobočnoj liniji do prvog stupnja zaključno, te ako su bračni
ili izvanbračni drugovi.”
Članak 6. Zakona o preuzimanju dioničkih društava:
“(1) Uspostavljanje odnosa zajedničkog djelovanja na temelju sporazuma iz stavka 1. članka 5. ovoga Zakona izjednačeno je sa stjecanjem
dionica s pravom glasa.
(2) Dionicama s pravom glasa stjecatelja pribrajaju se dionice s pravom glasa osoba koje s njim djeluju zajednički.
(3) Kad obveza objavljivanja ponude za preuzimanje nastane uspostavljanjem odnosa zajedničkog djelovanja sporazumom iz članka 5.
stavka 1. ovoga Zakona ili u slučaju kad jedna od osoba koje djeluju
zajednički stekne dionice tako da tim stjecanjem nastane obveza
objavljivanja ponude za preuzimanje, svaka od tih osoba obvezna
je objaviti ponudu za preuzimanje na način i pod uvjetima određenim ovim Zakonom, a smatra se da je obvezi objavljivanja ponude
za preuzimanje udovoljeno ako ponudu za preuzimanje objavi bilo
koja od osoba koje djeluju zajednički.
(4) U slučaju iz stavka 3. ovoga članka, ciljno društvo ne može biti
ponuditelj.”
47
norme Zakona o preuzimanju dioničkih društava, kojima
je temeljni cilj pružiti zaštitu dioničarima u odnosu na
dionice kojima se trguje na burzama.
Zakonom o preuzimanju dioničkih društava uređuju
se, dakle, uvjeti za davanje ponude za preuzimanje ciljnih društava, postupak preuzimanja tih prava i obveze
sudionika u postupku preuzimanja, a sve u cilju zaštite
dioničara i jednakog postupanja prema njima.
Da je riječ o materiji važnoj za uredno funkcioniranje
dioničarstva, svjedoči i činjenica da se njome bavi i Europski parlament i Vijeće u svojoj Smjernici broj 2004/25.4
Naime, države članice su, kao što proizlazi iz članka 17.
Smjernice, preuzele obvezu propisati sankcije za slučaj da
se ne primijene propisana pravila o ponudama za preuzimanje. Ono što je nakana Europskog parlamenta i Vijeća
jest (kao što to i stoji u članku 17. Smjernice) da sankcije
za neposluh moraju biti učinkovite i takve da odvrate od
nepoštivanja propisa o preuzimanju dioničkih društava.
Smjernica stavlja potpunu slobodu državama članicama
kako normirati režim sankcija.
Ovo pitanje u domaćem zakonodavstvu uređeno je
člankom 13. stavkom 3. točkama 1., 2. i 3. Zakona o preuzimanju dioničkih društava.5
Ova norma je nasljednica članka 6. stavka 3. prijašnjeg
Zakona o preuzimanju trgovačkih društava,6 koji je prestao važiti danom stupanja na pravnu snagu današnjeg
Zakona. Odredba članka 6. stavka 3. prijašnjeg zakona
ovu je materiju uređivala na vrlo sličan način kao i odredba članka 13. stavka 3. važećeg Zakona o preuzimanju
dioničkih društava.7
4
5
6
7
Članak 17. Smjernice:
“Države članice određuju sankcije koje će biti nametnute za povrede
nacionalnih mjera donesenih na temelju ove Smjernice i poduzimaju
potrebne korake kako bi osigurale provedbu tih sankcija. Tako određene sankcije bit će učinkovite, razmjerne i odvraćajuće. Države
članice će obavijestiti komisiju o tim mjerama najkasnije na datum
određen u članku 21. stavku 1. kao i u bilo kojim daljnjim izmjenama
tih mjera što je prije moguće.”
Članak 13. Zakona o preuzimanju dioničkih društava, stavak 3., točke
1., 2. i 3.:
“(...) (3) Ponuditelj i osobe koje s njim djeluju zajednički ne mogu
ostvariti pravo glasa iz svih stečenih dionica ciljnog društva u sljedećim slučajevima:
1. kad, nakon nastupanja obveze objavljivanja ponude za preuzimanje, u zakonskom roku ne podnesu zahtjev za odobrenje objavljivanja
ponude za preuzimanje, od dana kad su došli u zakašnjenje do dana
izvršenje ove obveze,
2. kad Agencija odbije ili odbaci zahtjev za odobrenje odjavljivanja
ponude za preuzimanje, od dana konačnosti rješenja kojim se odbija
ili odbacuje isti zahtjev do dana konačnosti rješenje kojim Agencija
odobrava objavljivanje ponude za preuzimanje,
3. kad, nakon što im je Agencija odobrila objavljivanje ponude za
preuzimanje, istu ne objave u zakonskom roku, od dana kad su došli
u zakašnjenje do dana izvršenja ove obveze.”
Nar. nov., br. 84/02, 87/02 i 120/02.
Članak 6. prijašnjeg ZPDD:
“1. Nije dopuštena ponuda ili opća ponuda upućena dioničarima
izdavatelja s ciljem stjecanja dionica izdavatelja s pravom glasa, ako
tim stjecanjem nastaje obveza objavljivanja ponude za preuzimanje.
2. Nije dopušten javni ili drugi poziv upućen dioničarima izdavatelja
na davanje ponude s ciljem stjecanja dionica izdavatelja s pravom
glasa, ako tim stjecanjem nastaje obveza objavljivanja ponude za
preuzimanje.
48
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Odredba članka 6. stavka 3. prijašnjeg Zakona o preuzimanju dioničkih društava bila je predmetom apstraktne kontrole Ustavnog suda Republike Hrvatske,8 kada je
odlukom Ustavnog suda pokrenut postupak za ocjenu
suglasnosti s Ustavom i odredba ukinuta.
Današnja norma koja uređuje ovu materiju kao i prethodna izaziva kontroverze i bojazan od posljedica propisanih sankcija, pa će stoga u nastavku rada biti iskazano
nastojanje da se prikaže i analizira položaj dioničara uz
primjenu komparativne metode i analizom mogućih posljedica do kojih može doći ovakvim normativnim uređenjem preuzimanja dioničkih društava.
2. NEŠTO O MJERAMA ZAŠTITE
DIONIČARA
Kao što je uvodno navedeno, Zakonom o preuzimanju
dioničkih društava i Smjernicom Europskog parlamenta
i Vijeća pružena je zaštita dioničarima od mogućih postupanja drugih dioničara. Sagledavajući legislativu koja
normira ovu materiju mjere zaštite dioničara mogle bi se
svesti na:
- mjere zaštite od postupanja unutar društva
- mjere zaštite od postupanja osoba izvan društva.
Nedvojbeno je da u državama razvijenog dioničarstva, a i tamo gdje je dioničarstvo na svojim počecima,
postoji potreba i interes države da dioničarstvo zaštiti na
način da propiše pravila o preuzimanju dioničkih društava. Naime, ovo se ukazuje nužnim zbog uređenja tržišta
kapitala, čime se sprječava moguće šikaniranje pojedinih
dioničara, osobito malih.
Kada su u pitanju mjere zaštite dioničara unutar društva9, one su propisane ili uređene Zakonom o trgovačkim društvima. Naime, Zakon o trgovačkim društvima
uređuje unutarnju organizaciju i odnose unutar društva.
No tamo gdje završava zaštita uređena Zakonom o trgovačkim društvima nastavlja se zaštita prema Zakonu o
preuzimanju dioničkih društava.
Budući da su predmet ovoga rada sankcije za nepoštivanje propisa o preuzimanju dioničkih društava, to je
stoga potrebno prikazati kako je to uređeno u nekim državama članicama Europske unije. Tako je primjerice:
- u Sloveniji u članku 63. stavku 1. Zakona o preuzimanju (“Uradni list Republike Slovenije” Št. 79/06, 1/08 i
68/08) propisano mirovanje prava glasovanja nezakonitog preuzimatelja,10
3. Dok ponuditelj ne provede postupak preuzimanja sukladno odredbama ovog zakona, njegove dionice i dionice osoba koje s njim zajednički djeluju ne daju pravo glasa.”
8
Odluka Ustavnog suda broj: U-III-977/2004 od 22. studenoga 2006.
9
To postupanje može biti poduzeto od strane dioničara ili pak od strane organa društva.
10
Članak 63. Zakona o preuzimanju Republike Slovenije:
“(1) Preuzimatelj koji je dosegao preuzimateljni prag iz svih dionica
s pravom glasa ciljanog društva što se po članku 6. ovoga zakona
ubrajaju pri utvrđivanju udjela prava glasovanja, ne može ostvariti
ta prava, sve dok:
- u Austriji člankom 34. Zakona o preuzimanju (BGBI, I
Nr. 127/1998. zadnja izmjena u saveznom zakonu objavljena u BGBI I Nr. 1/2010.) propisano je mirovanje prava
glasa,11
- u Njemačkoj člankom 59. Zakona o stjecanju vrijednosnih papira i preuzimanju od 20. prosinca 2001. godine (objavljen u Bundesgesetzblatt BGBI I S3822, zadnja
izmjena u Zakonu od 30. srpnja 2009. godine) propisuje
gubitak prava.12
Moglo bi se reći da su zakonodavstva u brojnim članicama Europske unije propisala sankcije za onoga tko
povrijedi “propise o preuzimanju” prema kojima je, kad
su za to ispunjeni zakonski uvjeti, obvezan dati ponudu
za preuzimanje i to u obliku gubitka (mirovanja) prava
glasa u glavnoj skupštini društva. Ovaj gubitak odnosi
se na sve dionice koje ima u društvu, a mjera se proteže
i na dioničare koji zajedno s njim djeluju.
Dakle, gubitak prava glasa u glavnoj skupštini gubi
se ne samo iz dionica čijim je stjecanjem nastala obveza
objave ponude nego i iz onih koje je ponuditelj stekao
prije i iz kojih je već ostvario pravo glasa.
1. ne preda preuzimateljnu ponudu u skladu s ovim zakonom, ili
2. ne otuđi vrijednosne papire i dioničke kupovne opcije, koje nisu
sadržane u vrijednosnim papirima, tako da više ne doseže do preuzimateljnog praga.
(2) Ako preuzimatelj koji je dosegao preuzimateljni prag preda preuzimatelju ponudu koja je neuspješna, nastupaju pravne posljedice
iz prijašnjeg stavka s izdavanjem odluke o ishodu.”
11
Paragraf 34. Zakona o preuzimanju Republike Austrije:
(1) Ako ponuditelj nije objavio obveznu ponudu ili je ponudom prekršio propise o formiranju cijene (paragraf 16. ili 26.), njegovo pravo
glasa miruje.
(2) Komisija za preuzimanje će ukinuti mirovanje prava glasa čim se
da zakonski sukladna obvezna ponuda ili ako je izvršeno plaćanje kao
nadoknada zbog povrede pripisa o formiranju cijene, odnosno ako
je osigurano njezino skoro izvršenje. Komisija za preuzimanje može
ukinuti mirovanje prava glasa i ako pravna povreda, prema stvarnim okolnostima pojedinog slučaja, nije ugrozila imovinske interese
imatelja dionica ciljnog društva ili ako se ugrožavanje može otkloniti
putem uvjeta ili naloga.
(3) Ako je ponuditelj dao ponudu povrijedivši druge odredbe ovog
saveznog Zakona, Komisija za preuzimanje može staviti njegovo
pravo glasa u mirovanje, kada je to potrebno da bi se zaštitili, prema
stvarnim okolnostima pojedinog slučaja, imovinski interesi imatelja
dionica ciljnog društva. Komisija za preuzimanje mora izreći po kojim
će uvjetima ili nalozima ukinuti mirovanje prava glasa.
(4) Ako sudionik unatoč zahtjevu Komisije za preuzimanje propusti
zakonski propisanu obavijest ili oglas, Komisija za preuzimanje može
staviti u mirovanje njegovo pravo glasa do davanja obavijesti ili oglasa, ako je to potrebno radi utvrđivanja činjeničnog stanja.
(5) Kao uvjet i nalog prema stavcima 2. i 3. može se pored mjera navedenih u paragrafu 25. st. 2. adresatima ponude odobriti osobito
pravo raskida, produžiti rok za ponudu ili otvoriti ponuda za ponovna
očitovanja o prihvatu.”
12
Paragraf 59. Zakona o stjecanju vrijednosnih papira i preuzimanju
Savezne Republike Njemačke:
“Prava iz dionica, koja pripadaju ponuditelju, osobama koje s njime
zajednički djeluju ili njihovim društvima kćeri, ili iz kojih su njemu,
osobama koje s njim zajednički djeluju ili njihovim društvima kćerima, dodijeljena glasačka prava sukladno paragrafu 30. stavku 1.,
prvoj rečenici br. 2., ne postoje za vrijeme, za koje se ne ispunjavaju
obveze sukladno paragrafu 35. stavku 1. ili 2. Ovo ne vrijedi za prava iz
paragrafa 58. stavka 4. Zakona o dionicama i paragrafa 271. Zakona o
dionicama, ako objava ili ponuda iz članka 35. stavka 1., prva rečenica
ili stavka 2., prva rečenica, nisu namjerno propušteni i nadoknađeni.”
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
49
Našim Zakonom o preuzimanju dioničkih društava je za slučaj kada ponuditelj ne podnese zahtjev za odokao sankcija za nepridržavanje propisa o preuzimanju brenje objavljivanja ponude za preuzimanje, a nakon što
propisano je da ponuditelj i s njime povezane osobe je ta obveza nastupila. Gubitak (mirovanje) prava glasa
ne mogu ostvariti pravo glasa na glavnoj skupštini cilj- traje od dana kada je ponuditelj došao u zakašnjenje do
nog društva, čime je udovoljeno zahtjevu iz članka 17. dana izvršenja ove obveze.
Smjernice Europskog parlamenta i Vijeća. Dakle, naša leU točki 2. gubitak prava glasa nastupa kada Agencija
gislativa posegnula je
odbije ili pak odbaci
za jednom vrlo ozzahtjev za odobrenje
biljnom sankcijom Moglo bi se reći da su zakonodavstva u brojnim čla- objavljivanja ponupodobnom za učin- nicama Europske unije propisala sankcije za onoga da za preuzimanje i
kovito odvraćanje tko povrijedi “propise o preuzimanju” prema kojima gubitak (mirovanje)
ponuditelja i osobe je, kad su za to ispunjeni zakonski uvjeti, obvezan traje od dana konačkoja zajedno s njim dati ponudu za preuzimanje, i to u obliku gubitka nosti rješenja kojim
djeluje od nepoštiva(mirovanja) prava glasa u glavnoj skupštini društva. se odbija ili odbacuje
nja strogih propisa o
isti zahtjev do dana
preuzimanju dionič- Ovaj gubitak odnosi se na sve dionice koje ima u konačnosti rješenja
društvu, a mjera se proteže i na dioničare koji za- kojim Agencija odokih društava.
brava objavljivanje
Ovako propisana jedno s njim djeluju.
mjera za nepoštiva- Dakle, gubitak prava glasa u glavnoj skupštini gubi ponude za preuzinje propisa o preu- se ne samo iz dionica čijim je stjecanjem nastala ob- manje.
zimanju dioničkih
U točki 3. gubitak
veza objave ponude nego i iz onih koje je ponuditelj
društava doima se
(mirovanje) prava
kao sui generis kazna, stekao prije i iz kojih je već ostvario pravo glasa.
glasa nastupa stoga
podobna za djelošto ponuditelji i osotvorno odvraćanje ponuditelja i osoba koje zajedno s be koje s njim zajednički djeluju nisu objavili ponudu za
njim djeluju od nepoštivanja strogih propisa o preuzi- preuzimanje, a koje objavljivanje je odobrila Agencija.
Naime, zahtjev za odobrenje objavljivanja ponude za
manja dionica.
Predlagatelj Zakona o preuzimanju dioničkih društa- preuzimanje mora se podnijeti u zakonskom roku. Gubiva upravo je tako i obrazložio prijedlog zakona i kroz to tak (mirovanje) prava glasa traje od dana kada su došli u
zakašnjenje do dana izvršenja ove obveze.
obrazloženje naglasio cilj i svrhu samoga zakona.13
U stručnoj javnosti, a i među dioničarima, ova odredUspoređujući propisanu mjeru za nepoštivanje propisa
ba
izazvala
je velika osporavanja.
i obrazloženje uz prijedlog Zakona, jasno je da je zakonoPrije
svega
veliki dio stručne javnosti smatra da je ova
davac odlučio da ovako oštrom mjerom spriječi moguće
odredba
u
suprotnosti
sa člankom 5. stavak 1., člankom
zloupotrijebe kod preuzimanja dioničkih društava.
49. stavak 4. i člankom 50. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske.14
3. PRIGOVORI NORMI IZ ČLANKA 13.
Članak 5. uređuje ustavno načelo da svi zakoni moraju
STAVKA 3. TOČKE 1., 2. I 3. ZAKONA O biti u skladu s Ustavom, a drugi propisi u skladu s Ustai zakonom. Dosadašnji prigovori upućuju na to da
PREUZIMANJU DIONIČKIH DRUŠTAVA vom
ova odredba proturječi ustavnim odredbama iz članka
Odredba iz članka 13. stavka 3. Zakona o preuzimanju 49. stavka 4. i odredbi Ustava iz članka 50. stavka 2. Iz
dioničkih društava, kao što je naprijed već rečeno, isklju- ovoga razloga uglavnom se smatra da nije udovoljeno
čuje pravo glasa ponuditelja kao i osoba koje su s njim ustavnom načelu iz članka 5. stavka 1. Ustava Republike
povezane za vrijeme postupka preuzimanja dioničkog Hrvatske jer navedena norma nije u skladu s razrađenim
društva. Naravno, uz uvjete koji su konkretno navedeni ustavnim pravima iz članka 49. stavka 4. i članka 50. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske.
u točkama 1., 2. i 3. članka 13. stavka 3.
Osim navedenih suprotnosti s Ustavom, jedan dio
Točkom 1. gubitak prava glasa iz svih dionica propisan
13
Vlada Republike Hrvatske u obrazloženju prijedloga Zakona o preuzimanju dioničkih društava u poglavlju “Cilj i svrha zakona” istakla je:
“Cilj i svrha ovo zakona je:
- stvoriti zakonodavni okvir za provođenje postupka preuzimanja,
koji će biti usklađen s odredbama direktive 2004/25 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o ponudama za preuzimanje,
- implementirati osnovna načela postupka preuzimanja,
- osigurati jasnoću i transparentnost,
- zaštititi interese svih dioničara, posebno one s manjinskim udjelima
u slučaju stjecanja kontrole nad njihovim društvom.”
14
Članak 5. stavak 1. Ustava:
“U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a
ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom.”
Članak 49. stavak 4. Ustava:
“Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti
drugim pravnim aktima.”
Članak 50. stavak 2. Ustava:
“Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti
zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode,
ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.”
50
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
javnosti, pozivajući se na odredbu članka 48. stavka 1.
Ustava Republike Hrvatske, smatra da je na ovaj način
povrijeđeno ustavno jamstvo prava vlasništva.
Kao konkretne posljedice koje se očituju primjenom
mjera iz ove odredbe, osim već oduzetog prava glasa,
ističu se posljedice koje mogu imati izravni utjecaj na
imovinu, odnosno vlasništvo preuzimatelja. Moglo bi se
kazati da se posljedice očituju u sferi upravljačkih prava
i u sferi imovinskih prava.
Kada je u pitanju gubitak upravljačkih prava, prigovori idu za tim da je preuzimatelj istodobno i stjecatelj
dionica te da stjecanjem dionica stječe i članstvo u dioničkom društvu koje je te dionice izdalo, a samim tih
i upravljačka prava u tom istom društvu u koje spada i
pravo glasa na glavnoj skupštini društva. Iako je, dakle,
pravo glasa na glavnoj skupštini društva pravo stečeno
ulaganjem kapitala u društvo, nameće se gubitak prava
stečenog ulaganjem kapitala, a što je suprotno već prije
spomenutoj odredbi članka 49. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske.
Osim, dakle, gubitka ovoga prava dolazi i do ograničenja vlasničkih prava jer vlasnik dionica ne može upravljati
a osobito ne na bilo koji način raspolagati s onim što je
stekao stjecanjem dionica i ulaganjem kapitala.
Budući da odredba iz članka 50. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske točno propisuje kada i kako se mogu
ograničiti poduzetnička sloboda i vlasnička prava, očito je
da slučajevi iz članka 13. stavka 3. točke 1., 2. i 3. Zakona o
preuzimanju dioničkih društava ne zadovoljavaju uvjete
iz čl. 50. st. 2. Ustava, pa je iz tog razloga ta odredba u
suprotnosti s ustavnom odredbom iz članka 50. stavka
2. Ustava Republike Hrvatske.
Hipotetski gledano, za vrijeme gubitka (mirovanja)
prava glasa moguće je da organi društva rade, te da donesu odluke čije se posljedice reflektiraju u imovinskoj
sferi preuzimatelja.
Tako bi u slučaju da se glavna skupština društva održi za vrijeme dok je ponuditelju i osobama koje s njim
zajednički djeluju isključeno pravo glasa ostali dioničari
mogli donositi odluke, iako nemaju većinu glasova potrebnu za zastupljenost dioničara na glavnoj skupštini. S
obzirom na značaj odluka koje donosi glavna skupština
društva, ova grupa dioničara mogla bi promijeniti dotadašnji položaj ponuditelja kao i osoba koje s njim djeluju,
tako da bi mogao doći u pitanje uopće njegov status u
dioničkom društvu.15
Osim toga, ovakva odredba smatra se i diskrimatornom jer je moguća situacija da dioničari koji po obujmu
15
Ovakva situacija bi bila moguća kada bi na održanoj glavnoj skupštini
društva preostali dioničari donijeli odluku o povećanju ili pak smanjenju temeljnog kapitala dioničkog društva ili pak odluku o prestanku
društva. Neki od osporavatelja ove odredbe ističu da na donošenje
takvih odluka ponuditelj i osobe koje su s njim povezane nemaju
mogućnost efikasne pravne zaštite s obzirom da se postupak preuzimanja vodi pred HANFA-om, odnosno povodom upravne tužbe pred
Upravnim sudom. Trajanje tih postupaka u pravilu je dugotrajno, a
ponuditelji svojim radnjama ne mogu utjecati na njihovu brzinu.
svojih dionica predstavljaju manjinu u društvu stječu prava kao da su većinski dioničari, čime bi se na njihovoj strani moglo govoriti o pozitivnoj diskriminaciji koja im po
ničemu pripada, a na strani ponuditelja kao većinskoga
dioničara radilo bi se o pravoj diskriminaciji koja izravno
proizlazi iz zakona. Naime, za vrijeme gubitka (mirovanja)
prava glasa ponuditelja manjinski dioničari stekli bi znatno više prava od onoga koje bi im pripadalo s obzirom na
uloženi novac i obujam dionica koje imaju.
Na ovaj način stječe se dojam da se gubi svaki smisao vlasništva uopće, a posebno dioničarstva i ulaganja
kapitala.
Ovaj prigovor bi otpao kada bi postojala suspektna
norma koja bi dovela do mirovanja svih glasova ili barem
kada bi zabranjivala moguće donošenje odluka koje bi
statusno ili pak imovinski narušavale položaj ponuditelja kao većinskoga dioničara u društvu; drugim riječima,
kada bi za to vrijeme bio obustavljen rad organa društva
na donošenju odluka koje bi suštinski mogle promijeniti
status ponuditelja ili ga financijski radikalno oštetiti.
Osim toga, smatra se da postoji efikasna zaštita dioničara za ovakav slučaj u ovlastima Hrvatske agencije za
nadzor financijskih usluga.16
Treba kazati da ovakvo uređenje mjera u članku 13.,
osim sumarno iznesenih posljedica, proizvodi izravnu
suspenziju cijelog niza prava koje dioničar stječe stjecanjem dionice.
Dioničar, dakle, gubi upravljačka prava kao i imovinska prava uređena Zakonom o trgovačkim društvima.17
Upravljačka prava dioničara su:
1. Pravo na sudjelovanje na glavnoj skupštini društva,
uključujući i pravo na raspravljanje prilikom rada skupštine uređeno člankom 274. stavak 1. ZTD-a;
2. Pravo na obaviještenost uređeno člankom 287.
ZTD-a;
3. Pravo glasa iz članka 290., te drugih članaka ZTD-a;
4. Pravo na pobijanje odluka glavne skupštine iz članka 362. ZTD-a.
16
Odluka Ustavnog suda broj: U-I-977/2004 od 22. studenoga 2006.:
“Osim toga, Ustavni sud utvrđuje da ograničenje propisa osporenom
odredbom nije razmjerno cilju koji se ograničenjem želi postići. Zaštita dioničara za vrijeme trajanja postupka preuzimanja dioničkog
društva osigurana je drugim odredbama ZPDD-a. Prije svega, valja
ukazati na značajne ovlasti Hrvatske agencije za nadzor financijskih
usluga, propisane člankom 32. stavcima 5., 6. i 7. ZPDD-a, na temelju
kojih Agencija može, u slučaju povrede prava dioničara, naložiti otklanjanje utvrđenih nepravilnosti, odrediti rok za njihovo otklanjanje
i obavještavanje o učinjenom, obustaviti postupak preuzimanja i ponudu proglasiti nevažećom te utvrditi postojanje obveze na objavljivanje ponude za preuzimanje. Prema članku 32. stavku 8. ZPDD-a
svaki dioničar može sudskim putem zahtijevati obvezno sklapanje
ugovora o prodaji dionica pod uvjetima pod kojima je morala biti
objavljena ponuda za preuzimanje. Osim toga, ZPDD propisuje visoke
novčane kazne za povrede njegovih odredaba (članak 35. ZPDD-a),
te štiti dioničare od postupaka kojima bi neki od njih eventualno
bili onemogućeni u prodaji dionica prema pravilima o preuzimanju
dioničkih društava (članak 6. stavci 1. i 2., članak 29. ZPDD-a).”
17
Zakon o trgovačkim društvima, Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 52/00,
118/03, 107/07, 146/08 i 137/09.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Imovinska prava dioničara su:
1. Pravo na isplatu dividende iz članka 220. stavak 4.
i članka 223. ZTD-a;
2. Pravo na plaćanje naknade za ispunjenje dodatnih
obveza prema društvu iz članka 218. stavak 1. ZTD-a;
3. Pravo prvenstva pri upisu novih dionica društva iz
članka 308. stavak 1. ZTD-a;
4. Pravo na isplatu dioničarima za slučaj smanjenja
temeljnog kapitala iz članka 345. stavak 2. ZTD-a;
5. Pravo na isplatu ostatka nakon provedene likvidacije društva ili eventualnog ostatka stečajne mase iz članka
380. stavak 1. ZTD-a;
6. Pravo vanjskog dioničara na primjerenu naknadu
iz članka 491. ZTD-a;
7. Pravo vanjskog dioničara na otpremninu iz članka
492. ZTD-a;
8. Pravo dioničara koji istupa iz društva zbog njegova
priključenje drugom društvu na primjerenu otpremninu
iz članka 504. stavka 2. ZTD-a;
9. Pravo dioničara koji je na propisani način glasovao
protiv odluke o preoblikovanju dioničkog društva u društvo s ograničenom odgovornošću da mu društvo otkupi
njegov udio i za to plati primjerenu naknadu iz članka
560. stavak 1. ZTD-a.
Dakle, riječ je o pravima koja proizlaze iz članstva u
dioničkom društvu i koja se stječu ulaganjem kapitala,
odnosno kupnjom dionica.
Pod pretpostavkama iz članka 13. stavka 3. točke 1.,
2. i 3. Zakona o preuzimanju dioničkih društava ponuditelj gubi navedena prava. Treba istaknuti da je ovakav
gubitak (mirovanje) dioničkih prava zbog istih ili sličnih
razloga propisan i u komparativnim zakonodavstvima
europskih država.
3. RAZLOZI KOJI OPRAVDAVAJU
NORMU IZ ČLANKA 13. STAVKA 3.
TOČKE 1., 2. I 3. ZAKONA
O PREUZIMANJU DIONIČKIH
DRUŠTAVA
Članstvo u dioničkom društvu je posljedica stjecanja dionica, na temelju koje dioničar ima obveze prema
društvu i drugim dioničarima, ali osim tih obveza dioničar istovremeno stječe upravljačka i imovinska prava.
Treba u svakom trenutku imati na umu da se stjecanje
dionica obavlja prema uvjetima propisanim u Zakonu o
trgovačkim društvima i drugim propisima kojima se uređuje položaj člana društva za vrijeme njegovog članstva u
dioničkom društvu. Tim propisima određuju se granice u
kojima on može ostvarivati svoja prava u društvu. Stjecanje dionica može biti originarno (kada se društvo osniva),
ali može biti i derivativnim putem kada se dionice kupuju
od nekog od dosadašnjih imatelja. Dosadašnji imatelj je
51
pravni prednik stjecatelja dionice i naravno da je razumljivo samo po sebi da preuzimatelj ulazi u pravni položaj
svog prednika. Iz toga se može zaključiti da stjecatelj ulazi
u potpuno pravno izvjesnu situaciju, pa se ne bi moglo
kazati da se radi o bilo kakvom obliku diskriminacije u
odnosu na prethodnoga imatelja dionice.
Kao što je naprijed navedeno, normama se uređuje i
ostvarenje prava dioničara i u odnosu na društvo i u odnosu na druge dioničare. Zakon o preuzimanju dioničkih
društava jedan od takvih propisa kojim se normira obveza
dioničara na objavljivanje javne ponude o preuzimanju
ako sam ili s drugim osobama s kojima zajednički djeluje
prijeđe prag od zakonom određenog postotka dionica
koje sadrže pravo glasa.
Imajući u vidu prednje konstatacije, teško bi se moglo
govoriti da se primjenom odredaba Zakona o preuzimanju dioničkih društava umanjuju prava dioničara stečena
ulaganjem kapitala. Naime, dioničar je već u trenutku tog
ulaganja ili stjecanja dionica, bez obzira na to je li stjecanje bilo originarno ili derivativno, imao pred sobom
pravnu izvjesnost i naravno zakonsku obvezu koji mu
postupak slijedi i koji se mora provesti kada stjecanjem
dionica dosegne razinu koju zakon propisuje.
Već u tom trenutku on je jasno znao i za sankciju koja
mu slijedi ako kod stjecanja nakon određenog postotka
dionica javno ne objavi svoju ponudu o daljnjem stjecanju.
Osim ovih mjera i ograničenja Zakon propisuje i druga ograničenja, osobito kada je u pitanju pravo glasa, ali
to nije predmet ovoga rada. Međutim, treba istaknuti da
mu i ta ograničenja, čija je posljedica uskraćivanje prava
glasa, narušavaju njegova prava stečena ulaganjem kapitala. No, također treba istaknuti da do sada na navedene
odredbe Zakona o trgovačkim društvima nije bilo “povika” ni u stručnoj javnosti, a niti u dioničarskim krugovima. Dakle, gubitak (mirovanje) prava uređen člankom
13. stavkom 3. Zakona o preuzimanju dioničkih društava
nije ni prvo, a ni jedino ograničenje dioničara članova
dioničkog društva, pa se s razlogom postavlja pitanje
zbog čega je ova odredba došla na toliki udar kritike iz
dioničarskih krugova.
Sudbina preuzimatelja - dioničara nalazi se isključivo i
samo u njegovim rukama. Njegova će pravna i materijalna situacija ovisiti isključivo i samo o njegovim radnjama
koje poduzima u procesu preuzimanja. Ona će isključivo
ovisiti o tome postupa ili on sukladno odredbama ne
samo Zakona o preuzimanju dioničkih društava nego i
drugih propisa koji uređuju pitanje dioničarstva.
Gubitak (mirovanje) prava glasa je vremenski ograničen, pa bi se čak moglo reći da ovisi i nadalje u najvećoj
mjeri o njemu. No, postupi li preuzimatelj sukladno zakonu, njegovo pravo glasa u glavnoj skupštini dioničkog
društva ostaje onakve kvalitete i opsega kako je bilo
prije stjecaja dionica s kojima je prešao zakonom propisani prag koji mu nameće obvezu objavljivanja javne
ponude.
52
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Također treba imati na umu da o zahtjevu stjecatelja dionica koji ima obvezu objavljivanja javne ponude
o preuzimanju, bilo da djeluje sam ili zajednički s drugim osobama, Hrvatska agencija za nadzor financijskih
usluga mora odlučiti u roku od 14 dana od dana primitka urednog zahtjeva. Ponuditelj je obvezan u roku od 7
dana od primitka rješenja Agencije kojim se daje traženo
odobrenje objaviti ponudu u skladu sa zakonom, u kojem
slučaju može ostvarivati pravo glasa koje mu ni u jednom
trenutku nije bilo isključeno.
Ako pak ne postupi sukladno zakonskom uređenju,
tek onda se izlaže opasnosti od posljedica koje nastupaju
i koje sa sobom nose gubitak prava glasa, što dioničare
preuzimatelje najviše pogađa. No, kako smo naprijed naveli, ovaj gubitak (mirovanje) je vremenski ograničen i to
vrijeme trajanja gubitka (mirovanja) ovisi o kojoj vrsti propusta se kod preuzimatelja radi. Ako je riječ o propustu
koji se odnosi na nepodnošenje zahtjeva za odobrenje
objave ponude za preuzimanje ili ga pak ne podnese u
zakonom propisanom roku, preuzimatelj ne može ostvariti pravo glasa i to za vrijeme trajanja zakašnjenja.18
18
Ako se radi o situaciji da preuzimatelj podnese zahtjev
u skladu sa zakonom, ali zahtjev bude odbijen, ili je pak
zahtjev manjkav zbog formalne ili materijalne nepotpunosti, odnosno bez priloženih odgovarajućih isprava, pa
bude odbačen, ponuditelj gubi pravo glasa od konačnosti rješenja kojim se odbija zahtjev ili, ako je odbačen,
do konačnosti rješenja kojim Agencija odobrava objavljivanje ponude.
Ako se pak radi o situaciji kada preuzimatelj dobije
odobrenje od Agencije, pa u roku od 7 dana od kada je
dobio rješenje u kojem mu Agencija odobrava objavljivanje ponude za preuzimanje ne objavi ponudu za preuzimanje, pravo glasa ne može ostvarivati samo od isteka
tog roka do objave ponude.
I doista, ako se sagleda zahtjev koji je zakonodavac
postavio, više je nego očito da je sve u rukama i zavisi
od postupanja samog ponuditelja. No, ova konstatacija
bi se mogla jednako primijeniti na sve norme kaznene
ili prekršajne naravi jer, doista, ako se zakonske norme
poštuju, ne dolazi se u sferu odgovornosti i obrnuto.
Članak 9. Zakona o preuzimanju dioničkih društava:
“(1) Fizička ili pravna osoba obvezna je objaviti ponudu za preuzimanje kad neposredno ili posredno, samostalno ili djelujući zajednički,
stekne dionice s pravom glasa ciljnog društva, tako da, zajedno s
dionicama koje je već stekla, prijeđe prag od 25% dionica s pravom
glasa ciljnog društva (kontrolni prag).
(2) Nakon što je prešla kontrolni prag i objavila ponudu za preuzimanje, fizička ili pravna osoba obvezna je objaviti ponudu za preuzimanje kada, samostalno ili djelujući zajednički, neposrednim ili
posrednim stjecanjem dionica s pravom glasa ciljnog društva poveća
postotak prava glasa za više od 10% (dodatni prag).
(3) Iznimno od odredbe iz stavka 2. ovoga članka, ponudu za preuzimanje obvezna je objaviti fizička ili pravna osoba, koja nakon ponude
za preuzimanje, samostalno ili djelujući zajednički, neposrednim ili
posrednim stjecanjem dionica s pravom glasa ciljnog društva poveća
postotak prava glasa za manje od 10%, ako tim stjecanjem prelazi
prag od 75% prava glasa (konačni prag).
(4) Obvezu objavljivanja ponude za preuzimanje, u slučaju daljnjeg
stjecanja dionica s pravom glasa ciljnog društva, nema fizička ili pravna osoba koja:
1. je ponudu za preuzimanje objavila sukladno odredbi stavka 2. ovoga članka,
2. nakon ponude za preuzimanje, objavljene sukladno odredbi stavka
1. i/ili 2. ovoga članka, drži najmanje 75% prava glasa,
3. je ponudu za preuzimanje objavila sukladno odredbi članka 14.
stavka 3. ovoga Zakona.
(5) Fizička ili pravna osoba, kojoj je, sukladno odredbama ovog članka,
nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje, obvezna je, bez
odgode, o nastanku obveze dostaviti obavijest Agenciji, ciljnom društvu, burzi i uređenom javnom tržištu na kojem je odobreno trgovanje
dionicama ciljnog društva, te istu bez odgode objaviti.
4. ZAKLJUČAK
Slobode i prava zajamčeni Ustavom nisu apsolutni.
Ova prava mogu biti ograničena kao i slobode, ali samo
pod određenim i propisanim uvjetima.
Kako se prava na koja upiru oponenti članka 13. stavka
3. točke 1., 2. i 3. Zakona o preuzimanju dioničkih društava mogu i iz kojih razloga ograničiti, uređeno je člankom
50. Ustava Republike Hrvatske.
Prema ovoj ustavnoj odredbi pravo vlasništva može
biti ograničeno ili oduzeto samo uz tržišnu nadoknadu.
Poduzetnička sloboda i vlasnička prava mogu biti
ograničena zakonom, ali samo radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, zaštite prirode, zaštite ljudskog
okoliša i zaštite zdravlja ljudi.
No, da bi uopće mogli govoriti o ograničenju prava
vlasništva, pravna teorija, ali i praksa morat će riješiti prethodno pitanje, je li dioničar vlasnik dioničkog društva i,
konačno, je li vlasnik dionice. Prema dominantnom stanju
u pravnoj teoriji dioničar nije vlasnik dioničkog društva, a
također nije vlasnik ni dionice. Stajalište konstitucionalne
jurispudencije nekih europskih zemalja jest da dioničar
nije vlasnik nego imatelj dionice i član društva. Konačno,
(6) Posrednim stjecanjem dionica s pravom glasa, u smislu ovog članka, smatrat će se stjecanje kontrole u smislu članka 5. stavka 4. ovoga
Zakona.”
jeti rješenje u roku od 14 dana od dana primitka urednog zahtjeva.
Članak 24. Zakona o preuzimanju dioničkih društava:
1. da je ponuditelj dostavio ponudu za preuzimanje, sve isprave iz
članka 22. stavka 3. ovoga Zakona i dodatnu dokumentaciju na zahtjev Agencije,
“(1) Ponuditelj je obvezan u roku od 30 dana od dana nastanka obveze objavljivanja ponude za preuzimanje podnijeti Agenciji zahtjev
za odobrenje objavljivanja ponude za preuzimanje, ponudu za preuzimanje i isprave iz članka 22. stavka 3. ovoga Zakona.
(2) Radi utvrđivanja svih činjenica i okolnosti značajnih za odlučivanje,
Agencija može od ponuditelja, zatražiti i dodatnu dokumentaciju.
(3) Agencija će o zahtjevu ponuditelja iz stavka 1. ovoga članka doni-
(4) U smislu ovoga Zakona, zahtjev ponuditelja smatrat će se urednim
kada Agencija utvrdi:
2. potpunost i vjerodostojnost podataka iz ponude za preuzimanje
i isprava priloženih zahtjevu za odobrenje objavljivanja ponude za
preuzimanje, u skladu sa člankom 22. stavkom 1. i 3. ovoga Zakona,
3. da je cijena u ponudi za preuzimanje određena u skladu s odredbama ovoga Zakona.”
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
i naš Zakon o tržištu kapitala više ne koristi termin vlasnik
nego imatelj dionice.
Iz svega proizlazi da se radi o dionicama uvrštenima
na tržište koje je konačno normativno uređeno. Riječ je
o dionicama, vrijednosnim papirima u nematerijaliziranom obliku, pa se za njih ni ne izdaju isprave o dionicama pomoću kojih bi se dioničar legitimirao kao vlasnik.
On se naime legitimira, i jedino tako i može, kao imatelj
dionica.
Čini se da kratka vremenska ograničenost (gubitak,
mirovanje) prava glasa ne predstavlja ograničenje prava
vlasništva ni poduzetničkih sloboda na koje, kao što je naprijed navedeno, upiru oponenti ove pravne norme.19
19
Ovdje bi donekle mali problem moglo predstavljati stajalište ESLJP
prema kojem su i buduća izvjesna potraživanja vlasništvo.
53
Naime, ograničeno i to kratko trajanje (gubitak, mirovanje) prava glasa te mogućnost ponuditelja da ove
mjere izbjegne isključuje mogućnost da bi se ovu mjeru
moglo nazvati značajnijim zahvaćanjem u spomenuta
prava.
Posebno pitanje ovdje predstavlja intenzitet mjere
za slučaj nepoštivanja odredbe iz članka 13. stavka 3.
Zakona o preuzimanju dioničkih društava. Naime, s obzirom da se njezin domašaj proširuje i na pravo glasa iz
dionica koje su prije stečene i koje nisu predmet u preuzimanju, po nekima bi se ova mjera mogla kvalificirati
kao sui generis kazna. No, kratkoća trajanja i mogućnost
ponuditelja da otkloni razloge, prema većini teoretičara
čini je opravdanom i naravno samim tim i razmjernom
cilju zbog kojega je propisana.
Literatura
Prof. dr. Jakša Barbić, Pravo društava, Organizator, Zagreb 1999.
Prof. dr. Jakša Barbić, Zakon o trgovačkim društvima, Organizator, Zagreb, 2010.
Prof. dr. Jasna Omejec, Vijeće Europe i Europska unija - Institucionalni i
pravni okvir, Novi informator, Zagreb, 2008.
Summary
This paper is the result of research and first and foremost of the analysis of the
provisions of Article 13 paragraph 3 points 1, 2 and 3 of the Act on the Takeover of
Joint Stock Companies.
It is also the result of the comparative analysis of normative regulation of this matter
in some of the EU member states.
According to the prevailing standpoint of the legal theory and the constitutional
law practice for that matter, a shareholder is neither the owner of a share nor the
owner of a joint stock company but rather the member of a joint stock company and
the holder of a share.
Regarding the prescribed measure itself, its application can be blocked with lawful
handling by the offeror him/herself, but the offeror can also eliminate it very quickly
if its application should occur.
Key words: joint stock company, offeree company, takeover bid, acquirer, offeror,
shares, Croatian Financial Services Supervisory Agency.
www.ingbiro.com
CERTAIN ISSUES
REGARDING
THE TAKEOVER OF
JOINT STOCK
COMPANIES
54
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
RADNO PRAVO
Stručni članak UDK 331.109
Ivica Crnić, dipl. iur.*
Ostvarivanje individualnih
prava iz radnog odnosa
- u parničnom postupku U članku se nastavlja s razmatranjem
materije razrješavanja individualnih sporova
koji proizađu iz ugovora o radu, o čemu smo
pisali u prethodnom broju časopisa Hrvatska
pravna revija. U tom tekstu težište razmatranja bilo je na primjeni propisa čl. 127. do 132.
Zakona o radu, posebice na zaštiti prava radnika pred poslodavcem.
U ovom broju časopisa autor piše o primjeni čl. 433. do 437.a Zakona o parničnom
postupku, koji uređuju postupak u radnim
sporovima pred sudovima.
Ključne riječi: radni sporovi, stvarna nadležnost, mjesna nadležnost, sadržaj tužbenog zahtjeva.
1. ZAŠTITA PRED SUDOM
Sudsko rješavanje radnih sporova, osim Zakonom o
radu (Nar. nov., br. 149/09, 61/11, dalje: ZR), uređeno je
i Zakonom o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91,
91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 96/08-Odluka Ustavnog suda RH,
123/08-ispr., 57/11, dalje: ZPP).
Zakon o parničnom postupku sadrži kako opća pravila
za rješavanje građanskopravnih sporova, uključujući u to
i sporove iz radnih odnosa (čl. 1. ZPP-a), tako i posebne
odredbe (čl. 433. do 437.a ZPP-a) o postupku u parnicama
iz radnih odnosa.1
*
1
Ivica Crnić, odvjetnik u Zagrebu.
Literatura: Dika, Mihajlo - Potočnjak, Željko - Gotovac, Viktor, Radni sporovi, rad u knjizi Crnić, Ivica et al., Radni odnosi u Republici
Hrvatskoj, izdanje Organizatora d.o.o., Zagreb, 2007., str. 664. do
689.; Dika, Mihajlo, Nadležnost sudova u parničnom postupku, rad u
knjizi Novote u parničnom postupku, izdanje Organizatora, Zagreb,
2003., str. 53. i 54.; Grbin, Ivo, Zakon o parničnom postupku,peto
izmijenjeno i dopunjeno izdanje, dotiskano 2011., biblioteka Pravo 66, izdanje Organizatora d.o.o., Zagreb, 2011.; Milković, Darko,
Ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa, rad u VKNZR-u, 2010.,
str. 218. do 221.
1.1. Stvarna nadležnost
Zakon o radu izričito ne propisuje ni stvarnu ni mjesnu
nadležnost sudova u postupcima iz radnih odnosa, već u
članku 129. st. 7. upućuje: Ako ovim ili drugim zakonom nije
drukčije određeno, nadležan sud u smislu odredbi ovoga Zakona je sud nadležan za radne sporove.2
Stvarno nadležni za rješavanja radnih sporova mogu
biti općinski, županijski, trgovački sudovi i Upravni sud
Republike Hrvatske.
1.1.1. Nadležnost općinskih sudova
1.1.1.1. Nadležnost do novele ZPP-a iz 2011.
Stvarna nadležnost općinskih sudova bila je do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona
o parničnom postupku (Nar. nov., br. 57/11 - dalje: ZIDZPP/11),3 tj. do 1. lipnja 2011. uređena primjenom dvaju
kriterija:
a) prema čl. 34. st. 1. t. 10. ZPP-a, ti su sudovi bili isključivo nadležni za suđenje u sporovima iz radnih odnosa
koje pokreće radnik protiv odluke o prestanku ugovora
o radu,
b) prema čl. 34. st. 2. ZPP-a, oni su i opće stvarno nadležni za sve radne sporove (primjerice isplata plaće i naknade
plaće, otpremnine, naknade štete), osim za one koji su u
prvostupanjskoj nadležnosti trgovačkih ili kojih drugih
sudova.4
Općinski sudovi bili su stvarno nadležni i za sporove o
isplati plaće i naknade plaće i državnim službenicima, iako
je Upravni sud Republike Hrvatske nadležan za odlučivanje
o statusnim pitanjima u sporovima iz službeničkih odnosa,
budući da se o njihovu statusu odlučuje upravnim aktom
(čl. 23. t. 1. Zakona o sudovima - Nar. nov., br. 122/10-proči2
3
4
O problematici organizacije sudbene vlasti u radnim sporovima, s
osvrtom na iskustva iz Njemačke, vidjeti u članku Sporovi iz radnog
odnosa autora Antuna Lončarića, objavljenom u Informatoru, br.
4632-4633 od 29. 7. i 1. 8. 1998., str. 6. i 7.
U literaturi se upozorava da je ZIDZPP/11 deveta novela (izmjena i/ili
dopuna) ZPP-a u samostalnoj Hrvatskoj, što, pak, otprilike znači da
se gotovo svake dvije godine mijenjaju neka od pravila u parničnom
postupku. Učestalo mijenjanje temeljnog propisa sasvim sigurno nije
dobro… - tako Damir Kontrec, Troškovi postupka i besplatna pravna
pomoć, rad u zborniku radova Novosti u parničnom postupku, izdanje
Organizatora d.o.o., Zagreb, lipanj 2011., str. 70.
Opsežnu sudsku praksu u pitanjima nadležnosti sudova vidjeti u Grbin, Ivo, Zakon o parničnom postupku, peto izmijenjeno i dopunjeno
izdanje, dotiskano 2011., biblioteka Pravo 66, izdanje Organizatora
d.o.o., Zagreb, 2011., uz čl. 34. do 34.d.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
55
šćeni tekst, 27/11, 57/11) Stvarna nadležnost općinskih sudova nakon stupanja na snagu ZIDu vezi s čl. 63. st. 1. do 3. ZPP/11, tj. od 2. lipnja 2011. uređena je noveliranim čl. 34. st. 1. t.
Zakona o državnim služ10. ZPP-a. Prema toj odredbi, općinski sudovi uvijek su nadležni za
benicima (Nar. nov., br.
92/05, 140/05, 107/07, suđenje u prvom stupnju u (svim) sporovima iz radnih odnosa.
27/08, 49/11). Naime, Iznimno općinski sudovi neće biti stvarno nadležni u prvom stupprema pravnom shva- nju za radne sporove u kojima je ta nadležnost posebnim propisom
ćanju prihvaćenom na
određena za županijske sudove (čl. 283. st. 1. ZR-a).
7. sjednici Građanskog
odjela Vrhovnog suda
Republike Hrvatske održanoj 15. prosinca 2008. (predmet noveliranim čl. 34. st. 1. t. 10. ZPP-a. Prema toj odredbi,
broj Su IVg, 171/08-14, objavljen u Izboru 2/08-199 i In- općinski sudovi uvijek su nadležni za suđenje u prvom
formatoru 5841/10-4): “Za isplatu naknade plaće, u sporo- stupnju u (svim) sporovima iz radnih odnosa.
vima iz radnih odnosa državnih službenika i namještenika,
S obzirom na takvo novo uređenje, trgovački sudovi
stvarno je nadležan općinski sud.”
više ne mogu postati stvarno nadležni za radne sporove
U izvorima nije objavljeno obrazloženje za takvo prav- ni u povodu otvaranja stečajnog postupka (arg. ex nono shvaćanje. Ono u svakom slučaju otežava ostvarivanje veliranog čl. 34.b st. 1. t. 5. ZPP-a), tj. neće moći postati
prava državnih službenika kao radnika jer ih prisiljava da stvarno nadležni, prema atrakcijskom kriteriju, za radne
o pitanjima o kojima bi trebao odlučivati jedan sud, za- sporove koji su već bili u tijeku pred općinskim sudovima.
štitu zahtijevaju pred dva različita suda. Takvo stajalište Ti će se sporovi nastaviti i dovršiti pred općinskim sudozapravo upućuje da je Vrhovni sud moguće utvrdio po- vima (čl. 34.b st. 1. t. 5. ZPP-a).6
stojanje neusklađenosti u hrvatskome radnom zakonoIznimno općinski sudovi neće biti stvarno nadležni u
davstvu, koje formalno zahtijeva razdvajanje tih postupa- prvom stupnju za radne sporove u kojima je ta nadležka, ali koje sigurno dodatno otežava položaj radnika kad nost posebnim propisom određena za županijske sudove
on zahtijeva ostvarenje svojih prava. To otvara i pitanje (čl. 283. st. 1. ZR-a).
nejednakog položaja državnih službenika pred zakonom
O otvorenim pitanjima nadležnosti upravnih sudova
i sudovima (čl. 14. st. 2. i čl. 26. Ustava Republike Hrvat- za radne sporove vidjeti u nastavku ovog dijela rada pod
ske), jer ono što ostali radnici mogu ostvariti u jednom 1.1.4. Nadležnost Upravnog suda.
postupku pred jednim sudom, državni službenici, i zbog
takvog tumačenja zakona od strane Vrhovnog suda, moraju ostvarivati u dva postupka pred dva različita suda.5
O pitanjima stvarne nadležnosti u tzv. službeničkim 1.1.1.3. Ponešto o nadležnosti sudova za
odnosima vidjeti i u dijelu ovog rada pod međunaslovom
isplatu doprinosa povezanih s plaćom
1.1.4. Nadležnost Upravnog suda.
O nadležnosti za isplatu plaće i doprinosa povezanih s
O žalbi protiv odluke općinskog suda u radnom sporu
plaćom
stajalište je izrazio i Ustavni sud koji u odluci broj
odlučuje županijski sud (čl. 34.a t. 3. ZPP-a), a o reviziji
U-III-3189/2007
od 14. siječnja 2010.7, uz ostalo, navodi:
Vrhovni sud Republike Hrvatske (čl. 382. ZPP-a.).
“U konkretnom slučaju parnični postupak je pravomoćno okončan odbacivanjem tužbe u dijelu kojim je zahtijevana uplata doprinosa i utvrđivanje staža osiguranja,
1.1.1.2. Nadležnost nakon novele ZPP-a iz
te se na taj dio i odnosi podnositeljeva ustavna tužba.
2011.
U preostalom dijelu, o pitanju postojanja podnositeljeva radnog odnosa u spornom razdoblju i o pravu na
Stvarna nadležnost općinskih sudova nakon stupaplaću kroz to razdoblje, postupak je i dalje u tijeku, nanja na snagu ZIDZPP/11, tj. od 2. lipnja 2011. uređena je
kon ukidanja prvostupanjske odbijajuće presude, te će
5
O pitanjima djelotvornosti tako (razdvojene) sudske zaštite očitovao o tome biti donesena odluka, sukladno uputi iz rješenja
se i Ustavni sud u odluci broj U-III-3189/2007 od 14. siječnja 2010. Tu Županijskog suda u Z. broj Gžr-2095/02-2 od 14. travnja
odluku opsežnije citiramo u sljedećem odjeljku ovog rada. U navede2004.
noj odluci Ustavni sud ističe da članak 29. stavak 1. Ustava svakome
osigurava pravo da pred sud iznese svaki zahtjev vezan uz njegova/
Sudovi, dakle, nisu otklonili svoju nadležnost za odnjezina prava i obveze. Ta ustavna odredba šire implicira “ustavno lučivanje o pitanju postojanja radnog odnosa i o pitanju
pravo na sud”, pri čemu je pravo na pristup sudu, to jest pravo na
pokretanje postupka pred sudom, jedna njegova sastavnica. Ustavni prava na plaću, već su otklonili svoju nadležnost za odlučivanje o pitanju obveze na uplatu doprinosa za mirosud nalazi da sama po sebi nije prijeporna činjenica da je u nekom
sudskom postupku sud otklonio svoju nadležnost za odlučivanje o
određenom pitanju i stranku u postupku uputio da to pitanje rješava
pred upravnim tijelom. Prijeporno može biti koliko je takvo ograničenje, prije svega, utemeljeno na mjerodavnom pravu, a zatim i koliko
je u takvom slučaju stvarna i djelotvorna zaštita prava pod uvjetima
kojima je pravo na pristup sudu ograničeno.
6
7
Isto Dika, Mihajlo, Glavna obilježja novele Zakona o parničnom postupku
iz 2011., rad u seminarskom materijalu Novosti u parničnom postupku,
izdanje Organizatora d.o.o, Zagreb, lipanj 2011., str. 4. do 6.
Odluka Ustavnog suda odnosila se na odluku Vrhovnog suda broj
Revr-782/05-2 od 19. lipnja 2007.
56
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
vinsko osiguranje i o pitanju utvrđivanja staža osiguranja,
smatrajući, kako proizlazi iz sadržaja osporenih odluka,
da je za razrješavanje tih pitanja nadležno upravno tijelo,
neovisno o ishodu spora o postojanju podnositeljevog
radnog odnosa i o obvezi tuženika da podnositelju isplati
plaće za vrijeme provedeno u radnom odnosu, ako on
postoji.
Ustavni sud primjećuje da je nadležnost za odlučivanje o utuženim doprinosima na plaću izravno povezana
sa zakonskim određenjem pojma plaće.
Člankom 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (Nar. nov., br. 114/03, u daljnjem tekstu: ZIDZR),
koji je stupio na snagu 19. srpnja 2003. godine, dopunjen
je članak 83. Zakona o radu dodavanjem stavka 5., kojim
je propisano da se plaćom u smislu Zakona o radu smatra
bruto plaća. Slijedom navedenog, za odlučivanje o pravu
na plaću (bruto plaću - što uključuje i doprinose), nakon
19. srpnja 2003., bio bi nadležan sud.
Istim ZIDZR-om, u članku 78. stavku 1., propisano je
da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika,
započeti prije stupanja na snagu ZIDZR-a, dovršiti prema
odredbama Zakona o radu, ako pravo određeno ZIDZRom nije za radnika povoljnije.
Stajalište je sudske prakse da je za radnika povoljnije odlučivanje o plaći i dosuda plaće u bruto iznosu,
koji uključuje doprinose i druga davanja (Vrhovni sud
Republike Hrvatske, Revr-432/06 od 18. travnja 2007. i
Revr-576/08 od 25. veljače 2009. i dr.).
Podnositelj ustavne tužbe je, kako je razvidno iz
dokumentacije u spisu predmeta i osporenih odluka,
u rujnu 1996., nominalno, utužio isplatu plaće u neto
iznosima, međutim, istodobno je zahtijevao i uplatu
doprinosa na te iznose, što u konačnici znači da je zapravo zahtijevao isplatu mjesečnih bruto iznosa plaće,
čije točne iznose nije specificirao, niti ga je sud na takvo
uređenje tužbe pozvao.
Ustavni sud, nadalje, primjećuje, da se podnositeljev
tužbeni zahtjev za isplatu plaće odnosi na razdoblje od
1. veljače 1996. do 31. siječnja 1997., dakle na razdoblje
prije stupanja na snagu ZIDZR-a.
Međutim, u vrijeme stupanja na snagu ZIDZR-a (srpanj 2003.), postupak u konkretnoj pravnoj stvari bio je
u tijeku, u stadiju odlučivanja o podnositeljevoj žalbi, to
jest nije bio pravomoćno okončan (djelomično je pravomoćno okončan tek 14. travnja 2004., a djelomično
još uvijek nije pravomoćno okončan). Stoga je, slijedom
članka 78. stavka 1. ZIDZR-a, bilo osnove da drugostupanjski sud, odlučujući 14. travnja 2004. o podnositeljevoj žalbi, uvaži tu žalbu i ukine prvostupanjsko rješenje u
dijelu kojim se prvostupanjski sud oglasio nenadležnim
za odlučivanje o pitanju uplate doprinosa na plaću.
To napose s obzirom na činjenicu da je drugostupanjski sud, u dijelu istog rješenja kojim je ukinuo (odbijajuću) prvostupanjsku presudu, naložio preispitivanje činjenica i okolnosti vezanih uz postojanje radnog odnosa
(za kojeg je prvostupanjski sud prethodno ustvrdio da
ne postoji) i time otvorio mogućnost da se u nastavku
prvostupanjskog postupka ponovno raspravlja i o obvezi poslodavca na isplatu plaće (uključivo i doprinosa na
plaće), ako se postojanje radnog odnosa utvrdi.
Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske suglasio se
sa stajalištem prvostupanjskog i drugostupanjskog suda
da odlučivanje o uplati doprinosa na plaću ne spada u
sudsku nadležnost, unatoč suprotnom pravnom stajalištu koje je izrazio i obrazložio u nizu odluka - da su za
suđenje o tužbenim zahtjevima na isplatu plaće, poreza
i doprinosa, kao građanskopravnim zahtjevima, nadležni
sudovi (primjerice, Gr-463/01 od 8. kolovoza 2001., Revr183/04 od 14. travnja 2004.). Vrhovni sud Republike Hrvatske također je u više svojih odluka izrazio stajalište da
su sudovi, u postupcima koji su započeti prije stupanja
na snagu ZIDZR-a odnosno nakon toga, dužni pozvati
tužitelje na uređenje tužbenog zahtjeva, ako su zahtjevi
za isplatu plaće postavljeni u neto iznosima, te su dužni
o ovakvim zahtjevima meritorno odlučivati (primjerice,
odluke broj Revr-183/04 od 14. travnja 2004., Revr-98/08
od 4. lipnja 2008., Revr-432/06 od 18. travnja 2007., Revr576/08 od 25. veljače 2009. i druge).
Međutim, Ustavni sud napominje i to da istodobno u
praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u istovrsnim
predmetima, u kojima su postupci bili u tijeku u vrijeme
stupanja na snagu ZIDZR-a odnosno u kojima su postupci započeti nakon toga, postoji niz odluka iz kojih
proizlazi suprotno pravno stajalište, a koje se pojavljuje u dvije inačice. Prema jednoj, Vrhovni sud Republike
Hrvatske potvrđuje stajalište nižestupanjskih sudova o
nenadležnosti za odlučivanje o doprinosima, jer je riječ
o upravnoj stvari (primjerice, Revr-172/03 od 24. rujna
2003., Revr-665/05 od 9. ožujka 2006. i Revr-782/05 od
19. lipnja 2007.). Prema drugoj, sudovi načelno jesu nadležni za meritorno odlučivanje o doprinosima, ali za obveze dospjele nakon stupanja na snagu ZIDZR-a. Obveze
dospjele prije toga stvar su odnosa između poslodavca
i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, pa tužitelj
(radnik) nije ovlašten zahtijevati isplatu tih doprinosa
(primjerice, Revr-320/06 od 14. veljače 2008.).
Ustavni sud ističe da članak 29. stavak 1. Ustava svakome osigurava pravo da pred sud iznese svaki zahtjev
vezan uz njegova/njezina prava i obveze. Ta ustavna
odredba šire implicira “ustavno pravo na sud”, pri čemu
je pravo na pristup sudu, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom, jedna njegova sastavnica. Ostvarenje prava na pristup sudu pretpostavka je svih drugih
jamstava propisanih člankom 29. stavkom 1. Ustava, pa
su pravičnost suđenja i brzina sudskog postupka obilježja koja nemaju vrijednost ako postupak prethodno nije
mogao biti pokrenut.
Pravo na pristup sudu nije apsolutno, jer po svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Stoga može biti podložno
propisanim ograničenjima, ali unatoč tome, uvijek mora
biti stvarno i djelotvorno, a ne teorijsko. Načelno nije riječ
o povredi prava na pristup sudu ako bi ograničenje tog
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
prava proizlazilo, primjerice, iz zakonskog razgraničenja
sudbene i upravne nadležnosti (pod uvjetom osiguranja
pravnog puta koji otvara mogućnost da i stvari iz upravne
nadležnosti budu podvrgnute sudskoj kontroli).
Slijedom toga, sama po sebi nije prijeporna činjenica
da je u nekom sudskom postupku sud otklonio svoju
nadležnost za odlučivanje o određenom pitanju i stranku
u postupku uputio da to pitanje rješava pred upravnim
tijelom. Prijeporno može biti koliko je takvo ograničenje, prije svega, utemeljeno na mjerodavnom pravu, a
zatim i koliko je u takvom slučaju stvarna i djelotvorna
zaštita prava pod uvjetima kojima je pravo na pristup
sudu ograničeno.
U konkretnom slučaju, neprijeporno je da se u pravnom sustavu Republike Hrvatske, a u smislu ZMO-a, o
uplati doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje
odlučuje i u upravnom postupku, pred tijelom koje nije
tijelo sudbene vlasti.
To je odlučivanje, međutim, ograničeno na slučajeve
u kojima, načelno, nema spora o samoj pravnoj osnovi za
uplatu doprinosa. Riječ je o slučajevima kada nije sporno samo svojstvo osiguranika (koje može proizlaziti, primjerice, iz radnog odnosa) i kada nije sporno da postoji
obveza određenog poslodavca na isplatu plaće i uplatu
doprinosa. U takvim slučajevima, kada nesporni obveznik
uplate doprinosa, u pravilu poslodavac, uplati dužne doprinose (dobrovoljno ili putem instrumenata prinudne
naplate), ti su doprinosi činjenična i pravna osnova za
utvrđivanje odgovarajućeg staža osiguranja osiguraniku,
na osnovi kojeg nadležno tijelo odlučuje o ostvarivanju
drugih njegovih prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja. To se odlučivanje provodi isključivo prema ZMO-u
i pravilima upravnog postupka.
Prema tome, u konkretnom slučaju odbijanje sudova
da odluče o tome je li poslodavac dužan uplatiti (i) doprinose na plaću podnositelja i upućivanje podnositelja da o
tome zahtijeva odluku upravnog tijela, uz istodobno prihvaćanje sudova da odlučuju o postojanju radnog odnosa podnositelja i njegovu pravu na plaću (bez doprinosa),
ograničavanje je podnositeljeva prava na pristup sudu
koje, osim što nije utemeljeno na mjerodavnom pravu,
ne osigurava na djelotvoran način zaštitu podnositeljevih
prava, jer ga stavlja u položaj suprotan samoj biti njegova
prava - u položaj u kojem je onemogućeno odlučivanje
o njegovu zahtjevu.
Ustavni sud stoga ocjenjuje da se pravno stajalište
zauzeto u osporenim rješenjima, prosuđujući ga i s gledišta (aspekta) zaštite ustavnog prava podnositelja na
jednakost pred zakonom, zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava, ne temelji na ustavnopravno prihvatljivom
tumačenju mjerodavnog prava.
Napose se to odnosi na osporeno rješenje Vrhovnog
suda Republike Hrvatske8, koji je s obzirom na izložena
utvrđenja Ustavnog suda, postupio protivno svojoj ob8
Odluka Ustavnog suda odnosila se na odluku Vrhovnog suda broj
Revr-782/05-2 od 19. lipnja 2007.
57
vezi da osigura jedinstvenu primjenu zakona u zemlji
(članak 118. stavak 1. Ustava).
Osporenim rješenjima, kojima su sudovi odbili odlučivati o osnovanosti dijela podnositeljeva tužbenog zahtjeva podnositelju je uskraćena mogućnost da se osnovanost tog dijela njegova tužbenog zahtjeva prosuđuje
prema odredbama mjerodavnog zakona, te mu je u tom
smislu onemogućen i pristup sudu zajamčen člankom
29. stavkom 1. Ustava.
Ustavni sud smatra da je podnositelju ustavne tužbe
povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava (u svezi s člankom 118. stavkom 1. Ustava),
kao i ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1.
Ustava.”
1.1.2. Nadležnost županijskih sudova
Posebnim propisom može se odrediti i drukčija stvarna nadležnost. Drukčije odredbe o prvostupanjskoj nadležnosti nalazimo, primjerice, u ZR-u u odnosu na institut
zabrane štrajka i isključenja s rada. Prema čl. 283. st. 1. i 2.
ZR-a, sudsku zaštitu u prvom stupnju pružit će županijski
sud ako štrajk ili isključenje s rada obuhvaća područje
samo jedne županije. Ako, pak, štrajk ili isključenje s rada
obuhvaća područje dviju ili više županija, o zabrani odlučuje u prvom stupnju Županijski sud u Zagrebu.
Nakon stupanja na snagu ZIDZPP/11, postavlja se
pitanje jesu li općinski sudovi postali stvarno nadležni
i za suđenje o sudskoj zabrani nezakonitog štrajka i
isključenju s rada (lockout). Naime, već smo u prethodnom odjeljku ovog rada naveli da su prema izmijenjenoj
odredbi čl. 34. st. 1. t. 10. ZPP-a općinski sudovi uvijek
nadležni za suđenje u prvom stupnju u (svim) sporovima
iz radnih odnosa. Sporovi o sudskoj zabrani nezakonitog
štrajka i isključenju s rada (lockout) nesumnjivo su sporovi
iz radnih odnosa.
Odredbu čl. 283. st. 1. i 2. ZR-a smatramo posebnijom
(specijalnijom) u odnosu na opću, iako noviju, odredbu
čl. 34. st. 1. t. 10. ZPP-a odnosno da novelom ZPP-a iz
2011. nije derogirana nadležnost županijskih sudova u
navedenim vrstama sporova iz radnih odnosa, tj. da su županijski sudovi i nakon 2. lipnja 2011., kao dana stupanja
na snagu ZIDZPP/11, i dalje stvarno nadležni odlučivati
o sudskoj zabrani nezakonitog štrajka i isključenju s rada
(lockout).9
Drukčije odredbe o prvostupanjskoj nadležnosti u
sporovima iz radnih odnosa sadrži, primjerice, i Zakon
o arbitraži. Tako se protiv pravorijeka arbitražnog suda
donesenog u individualnom radnom sporu može podnijeti tužba za poništaj u skladu s odredbom čl. 36. Zakona o arbitraži. Za odlučivanje o tužbi za poništaj takvog
pravorijeka arbitražnog suda iz čl. 36. Zakona o arbitraži
nadležan je Županijski sud u Zagrebu (čl. 43. st. 1. Zakona
o arbitraži).
9
Isto Dika, Mihajlo, op. cit., str. 7.
58
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
1.1.3. Nadležnost trgovačkih sudova
1.1.3.1. Nadležnost do novele ZPP-a iz 2011.
zapovjednika i brodara, ili poslovođe ili kompanije nadležni su trgovački sudovi nadležni za pomorske sporove
(čl. 164. Pomorskog zakonika - Nar. nov., br. 181/04, 76/07,
146/08, 61/11)12, tj. trgovački sudovi u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu.
U sudskoj praksi iz razdoblja do 1. lipnja 2011. bilježimo i:
1. Za odlučivanje u radnom sporu direktora trgovačkog društva i društva nadležan je općinski sud. Tako Vrhovni sud, Gr-134/98 od 7. 7. 1998. Izbor 1/99-99.
2. Za suđenje u sporu kojim direktor, a ujedno i član
uprave trgovačkog društva, zahtijeva da se tom društvu naloži da mu na osnovi ugovora o menadžmentu isplati određeni iznos na ime plaće, nadležan je trgovački sud. Tako
Vrhovni sud, Gr-292/00 od 30. 11. 2000. Izbor 1/01-142.
3. Između trgovačkog društva i člana uprave postoje dva pravna odnosa - statusnopravni i radnopravni. Za
odlučivanje u sporovima povodom osnivanja, rada i prestanka trgovačkog društva, kao i raspolaganja članstvom
i članskim pravima u tom društvu, nadležan je trgovački
sud. Za odlučivanje u radnom sporu člana uprave trgovačkog društva i društva nadležan je općinski sud. Tako
Visoki trgovački sud, Pž-2684/00 od 27. 6. 2000. ING PSP
2001-8-1.
Stvarna nadležnost trgovačkih sudova bila je do stupanja na snagu ZIDZPP/11, tj. do 1. lipnja 2011. uređena na
način da su trgovački sudovi mogli bi biti stvarno nadležni
odlučivati u sporovima iz radnih odnosa za koje nije predviđena isključiva stvarna nadležnost općinskih odnosno
županijskih sudova po kriteriju atrakcije u slučaju u kojem
je jedna od stranaka osoba nad kojom je otvoren stečajni
postupak (čl. 34.b. t. 5. ZPP-a).
Samo u sporovima iz radnih odnosa koje je pokretao
radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu općinski
je sud bio stvarno nadležan i onda kad je nad tuženikom
otvoren stečajni postupak (čl. 34. t. 10. ZPP-a).10 Za ostale
sporove, primjerice o zahtjevu za naknadu plaće kad je
nad tuženikom otvoren stečajni postupak, nadležan je bio
trgovački sud (čl. 34.b. t. 5. ZPP-a).11
O tome je u sudskoj praksi rečeno i:
“Prema odredbi čl. 34.b t. 5. ZPP-a trgovački sudovi
sude sporove u kojima je stranka osoba nad kojom je
otvoren stečajni postupak ako za pojedine vrste sporova zakonom nije izrijekom određeno da su za njih uvijek
stvarno nadležni sudovi druge vrste. Člankom 34. st. 1. t.
10. ZPP-a određeno je da općinski sudovi u parničnom
postupku uvijek sude u sporovima iz radnih odnosa koje
pokreće radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu.
Dakle, u tim sporovima ne dolazi do atrakcije nadležnosti
u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad kojom od
stranaka, u smislu odredbe čl. 34.b t. 5. ZPP-a, pa je za
odlučivanje o zahtjevu tužiteljice kojim se zahtijeva utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu nadležan
Općinski sud. Isti je sud nadležan i za postupanje po zahtjevu za sudski raskid ugovora o radu i za naknadu
štete, jer je riječ o akcesornom zahtjevu koji se, sukladno
odredbi čl. 116. st. 3. ZR/95 (sada čl. 117. ZR-a - nap. a.),
može podnijeti do okončanja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom i o kojem odlučuje sud koji donosi
odluku po zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti otkaza
ugovora o radu.” Tako Vrhovni sud u već spomenutoj odluci Gr1-42/05 od 28. 5. 2005.
Trgovački sudovi, prema čl. 34.b t. 3. ZPP-a, u parničnom postupku u prvom stupnju sude i sporove između
članova trgovačkoga društva međusobno te između članova društva i društva koji se tiču upravljanja društvom
i vođenja poslova društva kao i prava i obveza članova
društva koji proizlaze iz njihova položaja u društvu, sporove između predsjednika i članova uprave ili nadzornog
odbora društva i društva ili njegovih članova koji nastanu
u svezi s njihovim radom u društvu ili za društvo.
Nadalje, za suđenje u svim sporovima između člana
posade broda i brodara, ili poslovođe ili kompanije, te
Već smo spomenuli da je o radnim sporovima iz tzv.
službeničkih odnosa nadležan odlučivati Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 23. t. 1. Zakona o sudovima). To zato
što se o njihovu radnopravnom statusu odlučuje upravnim
aktom (čl. 63. st. 1. do 3. Zakona o državnim službenicima).
Međutim, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda, za
10
12
11
Vrhovni sud, Gr1-145/04 od 29. 3. 2004. Izbor 2/04-227.
Tako Vrhovni sud u odluci Gr1-42/05 od 28. 5. 2005. Izbor 1/05-204. i
205.
1.1.3.2. Nadležnost nakon novele ZPP-a iz
2011.
Nakon novele ZPP-a iz 2011. bitno se mijenja stvarna nadležnost trgovačkih sudova u sporovima iz radnih
odnosa. Naime, stvarna nadležnost općinskih sudova nakon stupanja na snagu ZIDZPP/11, tj. od 2. lipnja 2011.
uređena je noveliranim čl. 34. st. 1. t. 10. ZPP-a. Prema toj
odredbi općinski sudovi uvijek su nadležni za suđenje u
prvom stupnju u (svim) sporovima iz radnih odnosa.
S obzirom na takvo novo uređenje, trgovački sudovi
više ne mogu postati stvarno nadležni za sporove iz radnih odnosa ni u povodu otvaranja stečajnog postupka
(arg. ex noveliranog čl. 34.b st. 1. t. 5. ZPP-a), tj. neće moći
postati stvarno nadležni, prema atrakcijskom kriteriju, za
radne sporove koji su već bili u tijeku pred općinskim sudovima. Ti će se sporovi nastaviti i dovršiti pred općinskim
sudovima (čl. 34.b st. 1. t. 5. ZPP-a).13
1.1.4. Nadležnost Upravnog suda
Takvo pravno stajalište izrazio je Vrhovni sud u odluci Gr-567/97 od
28. 1. 1998. Izbor 2/98-116.
13
Isto Dika, Mihajlo, op. cit., str. 4. do 6.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
59
isplatu naknade plaće, u sporovima iz radnih odnosa
državnih službenika i namještenika, stvarno je nadležan
općinski sud.14
Stvarna nadležnost Upravnog suda Republike Hrvatske za odlučivanje o radnim sporovima iz tzv. službeničkih
odnosa dovedena je u pitanje nakon stupanja na snagu
ZIDZPP/11, tj. od 2. lipnja 2011. Naime, prema toj zakonskoj noveli općinski sudovi uvijek su nadležni za suđenje u
prvom stupnju u (svim) sporovima iz radnih odnosa (čl. 34.
st. 1. t. 10. ZPP-a). Radni sporovi iz tzv. službeničkih odnosa
nesumnjivo su sporovi iz radnih odnosa.
Novelu čl. 34. st. 1. t. 10. ZPP-a, prema kojoj su općinski sudovi uvijek nadležni za suđenje u prvom stupnju u
(svim) sporovima iz radnih odnosa, shvaćamo kao opravdanu intenciju zakonodavca da o individualnim sporovima
iz radnih odnosa treba odlučivati samo jedna vrsta suda
(općinski sudovi). Smatramo da bi se to načelo moralo odnositi i na radne sporove iz tzv. službeničkih odnosa. To bi
se trebalo odnositi kako na statusne sporove, tj. sporove
o postojanju, pravima i obvezama u tijeku trajanja službe
(primjerice raspored na druge poslove), nepostojanju ili
prestanku statusa službenika, tako i na sporove koje proizlaze iz tih odnosa (isplata plaće, otpremnine, naknade štete i slično). Time bi prestala potreba za egzistiranjem prakse
koju je inaugurirao Vrhovni sud Republike Hrvatske prema kojoj o radnopravnom statusu službenika odlučuje
Upravni sud, a za isplatu naknade plaće, u sporovima iz
radnih odnosa državnih službenika i namještenika, stvarno je nadležan općinski sud.15
Dakako, našem shvaćanju mogla bi se staviti primjedba da su propisi koji uređuju status državnih službenika i
namještenika posebni (specijalni) te da zbog toga imaju
prednost pred ZPP-om kao općim propisom, što upućuje
na to da bi u sporovima iz radnih odnosa državnih službenika i namještenika trebalo zadržati spomenutu dvojnu
stvarnu nadležnost kakva je uvedena već spomenutim
pravnim shvaćanjem prihvaćenim na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj
15. prosinca 2008.
Mišljenja smo da bi novelu ZPP-a iz 2011. trebalo
shvatiti kao poticaj da prestane takvo nepotrebno dvojstvo (dualitet) sudske prakse te da se svim radnicima u
svim individualnim sporovima iz radnih odnosa omogući
jedinstven put pravne zaštite pred jednom vrstom sudova. To bi bilo važno i sa stajališta ustavne jednakosti
i ravnopravnosti svih pred zakonom, ali i sa stajališta instrumenata pravne zaštite u sporovima iz radnih odnosa
koji su nesumnjivo bolje razvijeni u parničnom postupku
pred općinskim (kao prvostupanjskim) i županijskim (kao
drugostupanjskim) sudovima u odnosu na instrumente
pravne zaštite koje za ta pitanja pružaju propisi o upravnom postupku i upravnom sporu.
Da je bilo konzistentnosti pri donošenju ZIDZPP/11, pitanje stvarne nadležnosti sudova u individualnim sporovima iz radnih odnosa trebalo je jasno urediti prijelaznim
odredbama toga Zakona na način da se jasno propiše da
se stavljaju izvan snage svi posebni propisi koji uređuju
stvarnu nadležnost u sporovima iz individualnih radnih
odnosa i da se ta nadležnost kao isključiva delegira samo
i jedino na općinske sudove kao prvostupanjske. To se
vjerojatno i htjelo kad je čl. 34. st. 1. t. 10. određeno da
općinski sudovi uvijek sude u prvom stupnju u sporovima iz radnih odnosa.
Dvojna stvarna nadležnost sudova nesumnjivo otežava položaj državnog službenika kao radnika kad on zahtijeva ostvarenje svojih prava. Već smo u uvodu ovog rada
spomenuli da to otvara pitanje i nejednakog položaja
državnih službenika pred zakonom i sudovima (čl. 14. st.
2. i čl. 26. Ustava Republike Hrvatske), jer ono što ostali
radnici mogu ostvariti u jednom postupku pred jednim
sudom, državni službenici, zbog takvog tumačenja zakona od strane Vrhovnog suda, moraju ostvarivati u dva
postupka pred dva različita suda.16 Barem je tako bilo do
novele ZPP-a iz lipnja 2011. Čini se da je ta novela dobar
razlog da se takvo stanje promijeni.
Ako bi se prihvatila teza o isključivoj nadležnosti općinskih sudova kao prvostupanjskih i u sporovima iz tzv.
službeničkih odnosa, onda bi, primjerice u statusnom sporu zbog prestanka službe, tužbeni zahtjev trebao glasiti na
poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog upravnog
akta kojim je odlučeno o službenikovu pravu ili odgovornosti sa zahtjevom za vraćanje na poslove koje je službenik
prije obavljao, zahtjevom za isplatu naknade plaće i zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
I posebnim propisima određena je stvarna nadležnost
Upravnog suda Republike Hrvatske u radnim sporovima.
Tako je, primjerice, čl. 42. st. 3. Zakona o ustanovama zaštita prava ravnatelja javnih ustanova pri njihovu imenovanju i razrješenju uređena (regulirana) tako da o tome
odlučuje Upravni sud Republike Hrvatske.17 Već smo rekli
da je krajnje upitna potreba da se pitanje radnopravnog
položaja radnika u posebnim djelatnostima, u slučaju individualnog spora iz radnog odnosa, delegira Upravnom
sudu. Bio bi i u tom smislu zadatak Hrvatskog sabora u to
područje uvesti red, jednakost i konzistentnost.
Kad se sud oglasi stvarno nenadležnim, jer smatra da
postoji nadležnost drugog suda, on neće tužbu odbaciti,
već će predmet ustupiti tom sudu (čl. 21. ZPP-a). To vrijedi
i u slučaju kada općinski sud smatra da je stvarno nadležan Upravni sud Republike Hrvatske.18 Dakako, vrijedi
i obratno.
14
16
To pravno shvaćanje prihvaćeno je na 7. sjednici Građanskog odjela
Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 15. 12. 2008. (predmet
broj Su IVg, 171/08-14, objavljen u Izboru 2/08-199 i Informatoru
5841/10-4). Više o tome već smo pisali u dijelu ovog rada koji se odnosi na stvarnu nadležnost općinskih sudova.
15
Vidjeti pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedeno u prethodnoj bilješci.
O pitanjima djelotvornosti tako (razdvojene) sudske zaštite očitovao
se i Ustavni sud u odluci broj U-III-3189/2007 od 14. siječnja 2010.
Tu odluku opsežnije citiramo u odjeljku ovog rada pod međunaslovom Ponešto o nadležnosti sudova za isplatu doprinosa povezanih s
plaćom.
17
Vrhovni sud, Gr-481/97 od 27. 11. 1997.
18
Tako i Vrhovni sud, Gž-36/00 od 15. 2. 2001. Izbor 1/02-130.
60
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
1.1.4.1. Nadležnost Upravnog suda nakon
1. siječnja 2012. - novi Zakon o
upravnim sporovima
Dodatna pravna pitanja u vezi sa stvarnom nadležnošću upravnih sudova otvorit će se nakon 1. siječnja 2012.,
kad na snagu stupa novi Zakon o upravnim sporovima (Nar.
nov., br. 20/10. - dalje: ZUS). Naime, tim se zakonom u pravni sustav Republike Hrvatske uvodi upravno sudovanje u
dva stupnja.19 Prema čl. 12. st. 1. ZUS-a, upravne sporove
rješavaju upravni sudovi i Visoki upravni sud Republike
Hrvatske. Prema čl. 12. st. 2. t. 1. ZUS-a, upravni sudovi u
prvom stupnju odlučuju o tužbama protiv pojedinačnih
odluka javnopravnih tijela. Prema čl. 12. st. 3. t. 1. ZUS-a,
Visoki upravni sud Republike Hrvatske odlučuje o žalbama
protiv presuda upravnih sudova i rješenja upravnih sudova
protiv kojih je dopuštena žalba.
Imajući na umu da se o statusu državnih službenika
odlučuje upravnim aktom (čl. 63. st. 1. do 3. Zakona o državnim službenicima - Nar. nov., br. 92/05, 140/05, 107/07,
27/08 i 49/11), proizlazi da bi od 1. siječnja 2012. upravni
sudovi bili, na osnovi čl. 12. st. 2. t. 1. ZUS-a, stvarno nadležni odlučivati i o tužbama službenika u radnom sporu protiv
pojedinačnih odluka, tj. upravnih akata javnopravnih tijela koja su odlučivala o njihovim pravima i/ili obvezama iz
radnog odnosa.
Takva će situacija opet dovesti do toga da će državni
službenici ostvarivati svoja prava pred upravnim sudom,
a svi ostali radnici pred općinskim sudom. Je li to doista
potrebno?
U slučaju stvarne nadležnosti upravnog suda, državni
bi službenik u radnom sporu mogao postaviti zahtjeve iz
čl. 22. ZUS-a.
Imajući na umu da je ZIDZPP/11 donesen, nakon donošenja ZUS-a, mišljenja smo da bi se moglo tumačiti da
se time ZIDZPP/11, kao noviji propis, koji pritom posebno
uređuje materiju stvarne nadležnosti sudova u sporovima
iz radnih odnosa, primjenjuje i na individualne radne sporove koje pokreću državni službenici.
Dakako, u predvidivom scenariju sukoba o nadležnosti između općinskih i upravnih sudova konačnu će riječ
imati Vrhovni sud Republike Hrvatske. Najviši sud u državi
morao bi imati na umu logiku i cilj novele čl. 34. st. 1. t.
10. ZPP-a iz 2011. prema kojoj su općinski sudovi uvijek
nadležni za suđenje u prvom stupnju u (svim) sporovima iz
radnih odnosa te da je riječ o propisu koji je donesen nakon
ZUS-a. Uz takvo tumačenje mogla bi se postići jedinstvena
primjena zakona na sve radnike, bez obzira naziva ih li se
posebnim propisima nekim drugim nazivom - djelatnik,
službenik i slično odnosno osiguralo bi se da svi radnici u
zaštiti svojih prava imaju jednak put pravne zaštite.
Svakako, bilo bi poželjno da te nejasnoće, prije početka
primjene ZUS-a, otkloni Hrvatski sabor kao zakonodavac,
19
Literatura: Galić, Ante – Rostaš-Beroš, Lidija – Vezmar Barlek, Inga,
Upravni spor u praksi – tužbe, žalbe, ostali podnesci, presude, rješenja,
izdanje Organizatora d.o.o., Zagreb, 2011.
kako bi se izbjegle inače predvidive poteškoće u tumačenju koji je sud stvarno nadležan.
1.2. Mjesna nadležnost
Prema čl. 65. ZPP-a, ako je u sporu iz radnog odnosa
tužitelj radnik, za suđenje je mjesno nadležan, pored suda
koji je opće mjesno nadležan za tuženika, i sud na čijem
se području rad obavlja ili se obavljao, odnosno sud na
čijem se području rad morao obavljati, te sud na čijem je
području zasnovan radni odnos.
U smislu čl. 27. ZPP-a odredba čl. 65. ZPP-a mogla bi
biti temelj za utvrđivanje međunarodne nadležnosti suda
u Republici Hrvatskoj u sporovima iz radnih odnosa.
Radnik i poslodavac mogu se sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet
da je taj sud stvarno nadležan. Taj sporazum važi samo ako
je pisano sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više
sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.
Ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu (čl.
70. ZPP-a).
1.3. Sadržaj tužbenog zahtjeva
i proširenje tužbe
Zakonodavac u Zakonu o radu ne govori o vrsti postupka u kojem radnik ostvaruje sudsku zaštitu. Prema
općim procesnim načelima valja zaključiti da je riječ o
parničnom postupku, jer se izvanparnični put zaštite
mora izričito zakonom propisati. Postupak se pokreće
tužbom mjesno nadležnom općinskom sudu.
Jednako tako taj Zakon ništa izričito ne propisuje o
sadržaju tužbenog zahtjeva odnosno sudske presude kad
sud meritorno odlučuje. Kad je riječ o statusnim pitanjima
radnika, tada je u sudskim postupcima u pravilu riječ o
otkazu ugovora o radu.
Zato bi se iz čl. 116. st. 1. mogao izvesti zaključak da
bi tužbeni zahtjev trebao sadržavati utvrđujući (deklaratorni) dio kojim bi se utvrdilo da otkaz nije dopušten i
da radni odnos nije prestao kao i zahtjev da sud naloži
vraćanje radnika na posao. Jednako tako moglo bi se
zahtijevati od poslodavca plaćanje izgubljene plaće za
razdoblje kroz koje radnik nije radio.20
U takvom slučaju tužbeni zahtjev, a i izreka sudske
presude mogli bi, primjerice, glasiti:
“Utvrđuje se da nije dopušten otkaz od (datum) broj....
koji je dao (tvrtka ili naziv poslodavca, te sjedište) i da radni
odnos radnika (prezime i ime) nije prestao.
Nalaže se tuženiku (tvrtka ili naziv poslodavca) da tužitelja (prezime i ime radnika i adresa ) vrati na posao koji je
obavljao te da mu u razdoblju od dana prestanka radnog
odnosa do vraćanja na posao isplati plaću zajedno za za20
Tako i odluka Vrhovnog suda, Revr-443/08 od 26. 11. 2004. Izv.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
teznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog
obroka primanja radnika pa do isplate21, po stopi od...., sve
u roku osam dana.
Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi i parnični trošak
u roku od osam dana.”
U tužbenom zahtjevu valjalo bi točno označiti brojem i datumom koje odluke poslodavca radnik smatra
nedopuštenima, tj. označiti u pravilu i odluku kojom je
povrijeđeno pravo i odluku kojom poslodavac nije udovoljio radnikovu zahtjevu za zaštitu prava.
Takvom pristupu mogla bi se staviti primjedba da deklaracija o tome da otkaz poslodavca nije dopušten i da
radni odnos nije prestao ne spada ni u tužbeni zahtjev,
ni u izreku presude, već u povijesni dio tužbe odnosno
obrazloženje sudske presude. Sud, naime, mora, ako je
tužbeni zahtjev osnovan, izreći i kondemnaciju (vraćanje
radnika na rad i naložiti plaćanje izgubljene zarade). Na
to valja odgovoriti da je tužba na utvrđenje dopuštena u
smislu čl. 187. st. 2. ZPP-a ako je riječ o utvrđenju postojanja prava ili pravnog odnosa prije dospijeća zahtjeva
za činidbu iz tog odnosa. Ta je deklaracija nužna i radi
pravne sigurnosti radnika i poslodavca, jer se njome utvrđuje vrijeme tijekom kojeg je radnik bio nezakonito izvan
radnog odnosa.
Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda, tužba za
utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu predviđena je posebnim propisom - Zakonom o radu, pa postojanje pravnog interesa za podnošenje takve tužbe nije
postupovnopravna pretpostavka njezine dopuštenosti.
Stoga se takva tužba ne smije odbaciti zbog nepostojanja
pravnog interesa.22
Činjenica što već u tužbi nije zahtijevano vraćanje na
rad, ako se otkaz ugovora o radu utvrdi nedopuštenim,
nije od značenja kad do završetka raspravljanja pred
prvostupanjskim sudom radnik postavi i taj zahtjev kao
posljedicu utvrđenja nezakonitosti otkaza. No ako radnik
to ne učini, više mu ne pripada pravo zahtijevati vraćanje
na rad, kao ni isplatu plaće za razdoblje nakon pravomoćnosti odluke u parnici u kojoj je otkaz ugovora o radu
utvrđen nedopuštenim (arg. ex. čl. 238. Ovršnog zakona
- Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04,
88/05, 121/05 i 67/08 - dalje: OZ).23
O sadržaju tužbenog zahtjeva kad je riječ o zahtjevu
državnog službenika, vidjeti više u dijelu ovog rada pod
međunaslovom 1.1.4. Nadležnost Upravnog suda.
Sud mora odlučiti o konačnoj poslodavčevoj odluci. Zato, kad radnik kao tužitelj tužbom zahtijeva utvrđenje nedopuštenom samo prvostupanjske, a ne i konačne (drugostupanjske) poslodavčeve odluke, sud ga
21
U zahtjevu valja specificirati svaki pojedini obrok plaće i njegovo dospijeće. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-75/94 od
6. 12. 1995. Izbor 1/97-102. Odluka je donesena u primjeni prijašnjeg
ZRO-a, ali je smatramo aktualnom i u primjeni ZR-a. Rok od osam dana
određen je čl. 436. ZPP-a.
22
Vrhovni sud, Revr-314/03 od 3. 12. 2003. Izv.
23
Tako Vrhovni sud u odluci Revr-692/07 od 7. 5. 2008. Izbor 2/08-134
i Ing PSP 2009/5-63.
61
je dužan pozvati da tužbu u određenom roku dopuni (čl.
109. ZPP-a).24
Isto vrijedi i za slučaj kad je radnik kao tužitelj primio
drugostupanjsku odluku poslije podnošenja tužbe. On
nije prekludiran u svojem pravu, pa je sud i u tom slučaju
dužan postupiti u smislu čl. 109. st. 1. i 2. ZPP-a i pozvati
tužitelja pod prijetnjom posljedica iz st. 4. istog članka da
proširi tužbu i na drugostupanjsku odluku.25
1.3.1. Vraćanje radnika na posao26
Vraćanje radnika na posao pretpostavlja vraćanje
na radno mjesto za koje je sklopljen ugovor o radu, a
ako takvog mjesta nema, onda na odgovarajuće poslove.27 Kad postoji više odgovarajućih radnih mjesta,
pravo je poslodavca da odluči na koje će odgovarajuće
radno mjesto rasporediti radnika.28
1.3.2. Naknada plaće
Kod isticanja zahtjeva za isplatu plaće valja imati na
umu odredbu čl. 83. st. 4. ZR-a prema kojoj su plaća i naknada plaće u smislu tog Zakona plaća i naknada plaće
u bruto iznosu.29
Kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan
utužiti u tom iznosu. Ako utužuje novčane tražbine po
osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto
24
Vrhovni sud, Rev-472/01 od 20. 6. 2001. Izbor 2/01-121.
Vrhovni sud, Rev-1808/98 od 20. 1. 1999. Izbor 1/99-92.
26
U pogledu primjene čl. 116. st. 1. (prije čl. 115. ZR/95 ili čl. 122. st.
1. ZR/04) u dijelu u kojem se odnosi na vraćanje radnika na rad u
ovršnom postupku vidjeti u literaturi: Brizić-Bahun, Vanesa, Ovrha
radi vraćanja radnika na rad ili službu, HPR 5/01.; Gović, Iris, Vraćanje
radnika na posao na temelju odluke suda kao ovršne isprave i ovrha na
plaći radnika u svjetlu novog Ovršnog zakona, rad u zborniku radova
Novo ovršno pravo - provedba u praksi, izdanje Inženjerskog biroa d.d.,
Zagreb, 2011., str. 125. do 180.; Sessa, Đuro, Ovrha radi vraćanja radnika na rad, rad u zborniku radova Godišnjak 17/10., str. 331. do 350.;
Hrvatin, Branko, Vraćanje radnika na posao u parničnom i ovršnom
postupku, op. cit., str. 189. do 205; Gović, Iris, Otkaz ugovora o radu i
privremeno vraćanje radnika na posao u parničnom postupku, zbornik
radova Aktualna pitanja ostvarivanja i zaštite prava iz radnih odnosa,
izdanje Inženjerskog biroa, 2002. Primjerak podnesaka za ovrhu radi
vraćanja radnika na rad odnosno u službu vidjeti u knjizi Crnić, Ivica:
Ovršni zakon s primjerima i kazalom pojmova, izdanje Organizator,
Zagreb biblioteka Pravo 9, god. 1996. Upućujemo i na knjigu Ovršni
zakon s komentarom, autorice Zinajde Stuhne, izdanje Faber & Zgombić Plus, Zagreb, 1998., str. 397 do 406.
27
Vrhovni sud, Revr-654/08 od 22. 1. 2009. Izv., Revr-32/09 od 2. 9. 2009.
i Revr-625/04 od 2. 6. 2005. Izv.
28
Vrhovni sud, Rev-700/93 od 22. 3. 2000. Izbor 2/00-56.
29
Literatura: Čulo, Ivan, Europski i međunarodni instrumenti o pravednoj
plaći, Informator, 5802/09, str. 14.; Gović, Iris, Vraćanje radnika na posao na temelju odluke suda kao ovršne isprave i ovrha na plaći radnika u
svjetlu novog Ovršnog zakona, rad u zborniku radova Novo ovršno pravo
- provedba u praksi, izdanje Inženjerskog biroa d.d., Zagreb, 2011., str.,
125. do 180.; Zuber, Marija, Plaće, rad u VKNZR-u, str. 115. do 135.; ista,
Pravo radnika na plaću i naknadu plaće prema novom Zakonu o radu, te o
radnom vremenu i evidencijama radnog vremena, rad u ONZR-u, str. 83.
do 105.; Milković, Darko, Ostvarivanje prava radnika na naknadu plaće
u parničnom i ovršnom postupku, Godišnjak 15/08., str. 343. do 397.
25
62
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
iznos, smatra se da je utužio bruto iznos (čl. 433.a st. 1.
ZPP-a). Iznimno od st. 1. ovog članka, ako su plaćeni porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za inidividualiziranu kapitaliziranu štednju, radnik je dužan izrijekom
navesti da zahtijeva neto iznos. Primjerak pravomoćne
presude kojom je odlučio o zahtjevu radnika iz stavka 1.
ovoga članka sud će dostaviti i poreznoj upravi (čl. 433.
a st. 2. ZPP-a).
O pojmu bruto plaće u literaturi se navodi: “Člankom
84. st. 4. ZR-a propisano je da se plaćom i naknadom plaće u smislu ZR-a uvijek smatra plaća i naknada plaće u
bruto iznosu. Slijedom toga, proizlazi obveza da se i u
drugim izvorima radnog prava plaća određuje u bruto
iznosu. Zakon o radu ne definira sadržaj instituta bruto
plaće, već tu definiciju nalazimo u propisima koji uređuju
obvezu plaćanja doprinosa za socijalna osiguranja i u
propisima o porezu na dohodak. Pritom i propisi o plaćanju obveznih doprinosa i propisi o porezu na dohodak
koriste termin “plaća”, ali pod tim nazivom podrazumijeva “bruto plaću”.
2. POSEBNE ODREDBE ZPP-A
O POSTUPKU U PARNICAMA
IZ RADNOG ODNOSA
Već smo rekli da Zakon o radu praktično i nema odredaba koje bi regulirale sudski postupak u parnicama iz
radnih odnosa. Nešto, također oskudnih, odredaba o
tome sadržavaju čl. 433. do 437.a ZPP-a.32
Prema čl. 433. ZPP-a, ako u Glavi 28. tog Zakona ne
postoje posebne odredbe, u parnicama iz radnih odnosa primjenjivat će se ostale odredbe ovog Zakona. U
postupku u parnicama iz radnih odnosa, osim posebnih
zakonskih odredaba o tim parnicama (čl. 433. do 437.a
ZPP-a) primjenjuju se, dakle, supsidijarno i ostale odredbe
ZPP-a kao općeg zakona.
Tako je rečeno da je spor između radnika i poslodavca
u vezi s naknadom štete zbog ozljede pretrpljene na radu,
individualni radni spor, odnosno u postupovnom smislu
parnica iz radnih odnosa, zbog čega je sud u postupku u
sporovima iz radnog odnosa dužan primjenjivati čl. 433.
do 437.a ZPP-a.33
Kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom
iznosu. Ako utužuje novčane tražbine po 2.1. Zahtjev za isplatu plaće
osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zaVeć smo, govoreći o tužbenom zahtjevu, naveli da je
htijeva bruto iznos, smatra se da je utužio radnik dužan, kad utužuje novčane tražbine po osnovi
bruto iznos (čl. 433.a st. 1. ZPP-a). Iznimno radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, utužiti
od st. 1. ovog članka, ako su plaćeni porez, ih u tom iznosu. Ako utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos,
prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za smatra se da je utužio bruto iznos (čl. 433.a st. 1. ZPP-a).
inidividualiziranu kapitaliziranu štednju,
Iznimno od st. 1. ovog članka, ako su plaćeni porez,
radnik je dužan izrijekom navesti da zahti- prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za inidividualijeva neto iznos.
ziranu kapitaliziranu štednju, radnik je dužan izrijekom
Pojam bruto plaće odnosno naknade plaće podrazumijeva iznos koji uključuje doprinose iz plaće, porez na
dohodak, prirez porezu na dohodak, posebni porez30 i
neto svotu koja se isplaćuje izravno radniku. Doprinosi
na plaću ne pripadaju kategoriji bruto plaće, već se obračunavaju i uplaćuju kao obveza poslodavca.
U trenutku isplate plaće poslodavac je prema posebnim propisima dužan iz bruto plaće obračunati i obustaviti doprinose iz plaće, porez na dohodak, prirez te
posebni porez i uplatiti ih na propisane uplatne račune.
Poslodavac time ne namiruje svoju obvezu, već iz bruto
plaće koja je imovina radnika, u ime i za korist radnika
obračunava, usteže i na račune javnih prihoda uplaćuje
propisana javna davanja.
Na dan isplate plaće poslodavcu dospijeva i obveza
plaćanja doprinosa na plaću, koji su propisani kao obveza
poslodavca.”31
30
Prema Zakonu o posebnom porezu na plaće, mirovine i druge primitke (Nar. nov., br. 94/09), posebni porez plaćao se samo do 31. prosinca
2010.
31
Citirano prema Zuber, Marija, Plaće, rad u VKNZR-u, str. 119. i 120.
navesti da zahtijeva neto iznos.
Vidjeti o tome opširnije u odjeljku ovog rada pod
međunaslovom 1.3. Sadržaj tužbenog zahtjeva i proširenje tužbe.
2.2. Načelo hitnosti
Prema čl. 434. st. 1. ZPP-a, u postupku u parnicama iz
radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta,
sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog
rješavanja radnih sporova. Riječ je o deklaraciji (instrukciji),
bez stvarnog instrumentarija koji bi obvezao sudove da
tako i postupaju. Zato smo i nadalje svjedoci da parnice u
radnim sporovima traju više godina, pa i desetljeća.
Polazeći od načela izraženog u čl. 10. ZPP-a da je
sud dužan postupak provesti bez odugovlačenja, u ra32
Opsežnu sudsku praksu u primjeni ZPP-a na radnopravne odnose
vidjeti u knjizi Ivice Crnića, Zakon o radu - primjena u praksi, drugo izdanje, naklada Organizatora d.o.o., biblioteka Pravo 72, Zagreb 2011.,
str. 495. do 507.
33
Prema odluci Županijskog suda u Varaždinu, Gž 757/05 od 12. 5. 2005.
Izbor 2/06-264.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
zumnom roku i sa što manje troškova te onemogućiti
svaku zlouporabu prava u postupku, zakonodavac je u čl.
434. st. 2., 3., 4. i 5. ZPP-a propisao - kraći rok za odgovor
na tužbu,
- rok u kojem sud mora održati ročište za glavnu raspravu,
- rok u kojem se mora okončati postupak pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom. Odredbe st. 2.,
3., 4. i 5. čl. 434. ZPP-a po svojoj su postupovnoj naravi
instruktivne.
Odredbe st. 2. do 5. čl. 434. ZPP-a posljedica su i obveze koja za hrvatsku državu proizlazi iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda.34
Hvalevrijedno je nastojanje zakonodavca i da se takvim odredbama zakonska prednost u rješavanju sporova dade svim postupcima iz radnih odnosa. To je osobito
važno za postupke koji se tiču prestanka ugovora o radu
odnosno prestanka radnog odnosa, jer je riječ o sporovima u kojima se rješava pitanje egzistencije radnika.
Ti sporovi su jednako važni i za poslodavca, jer je i za
poslodavca primjerice osobito važno znati je li (ako je
riječ o sporu) zakonito prestao ugovor o radu odnosno
radni odnos radnika. I za poslodavca predstavlja tegobu
ako nakon dugotrajnog, do sada često višegodišnjeg spora bude utvrđeno da ugovor o radu nije zakonito prestao
i sud odredi vraćanje radnika na rad. Tada za poslodavca
nastaju i u pravilu velike imovinske obveze (plaćanje neisplaćenih plaća sa zateznim kamatama i sl.), ali i problemi
prigodom vraćanja (reintegracije) radnika na rad.
2.3. Normativni optimizam političara
Sama odredba zakona, na način da se odrede kraći
rokovi u kojima sudovi moraju postupati i donositi odluke
u parnicama iz radnih odnosa, ne jamči da će se to tako
i ostvariti. Riječ je o svojevrsnom normativnom optimizmu donositelja zakona koji se hrani idejom da se samim
donošenjem zakona ili njegovim izmjenama i dopunama
stvari mijenjaju. To vrijedi samo u slučaju ako promjene
zakona slijedi i stvarna mogućnost sudova da takve zahtjeve i ostvare.
To prije svega znači da sudovima treba osigurati dovoljan broj sudaca i drugog sudskog osoblja, poslovne
prostore i opremu koja omogućuje da se ova zakonska
zadaća obavi u zakonom predviđenim rokovima. Pogotovo se to odnosi na prvostupanjske sudove u kojima je
registriran i koncentriran najveći broj sporova iz radnih
odnosa kao što su Općinski (građanski) sudovi u Zagrebu
34
Pročišćeni tekst Konvencije objavljen je u Nar. nov. - MU, br. 6/99 i
9/99. Ta Konvencija često se skraćeno označava - Europska konvencija. O pravu na suđenje u razumnom roku više vidjeti u zborniku
radova u biblioteci Pravo 39, izdanje Organizatora d.o.o. Zagreb, pod
naslovom Pravo na pošteno suđenje i razuman rok, Zagreb, 2003. i u
knjizi Crnić, Ivica, Odgovornost države za štetu, drugo izmijenjeno i
dopunjeno izdanje, nakladnika Novi informator d.o.o., Zagreb, 2010.,
str. 63. do 76.
63
i u Splitu. Prema tome, promjene zakona same po sebi
mogu biti poticaj, ali ne ubrzavaju postupke u parnicama
iz u radnih odnosa, ako sudbena vlast ne dobije potporu
izvršne (Vlade Republike Hrvatske) i zakonodavne vlasti
(Hrvatskog sabora) da osigura primjeren broj sudaca i
drugog sudskog osoblja te odgovarajući materijalne
uvjete (prostor i oprema) za ispunjavanje spomenutih
zadaća.
2.4. Posebni radni sudovi nisu potrebni
Hrvatski sabor djelomično je prihvatio prijedlog za
osnivanje posebnih (specijaliziranih) sudova za radne
sporove. Donesen je, naime, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o područjima i sjedištima sudova (Nar.
nov., br. 84/11 od 20. srpnja 2011.). Članak 1. tog Zakona
glasi:
“U Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Nar. nov.,
br. 144/10.) u članku 2. točki XV. stavku 1. iza riječi: “Općinskog kaznenog suda u Zagrebu” stavlja se zarez i dodaju
riječi: “Općinskog radnog suda u Zagrebu”.
Iza stavka 7. dodaje se stavak 8. koji glasi:
“Općinski radni sud u Zagrebu za područje naselja
Ivanja Reka i Grad Zagreb.”.
Dosadašnji stavci 8. i 9. postaju stavci 9. i 10.”
Može se razumjeti da je poseban (specijalizirani) sud
za radne sporove osnovan jedino u Zagrebu, zbog množine radnih sporova o kojima je do prije početka rada tog
specijaliziranog suda odlučivao Općinski građanski sud u
Zagrebu. Općinski radni sud u Zagrebu počet će djelovati
1. siječnja 2012. (čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o područjima i sjedištima sudova). Radne sporove
koji nisu pravomoćno okončani pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu do 31. prosinca 2011., preuzet će
Općinski radni sud u Zagrebu (čl. 5. Zakona o izmjenama
i dopunama Zakona o područjima i sjedištima sudova).
U svojim prijašnjim radovima i javnim istupima izražavao sam stajalište da nisu osnovani prijedlozi za osnivanje
posebnih (specijaliziranih) sudova za radne sporove. Naime, ni oni neće ništa brže odlučivati ako im država ne osigura uvjete za rad (dovoljan broj sudaca i drugog osoblja,
poslovni prostor i opremu). Ako se teret brojnih sporova
rasporedi na iste ljude, samo formalno u drugom sudu,
ništa se neće pozitivno postići ni za radnike ni za poslodavce kao parnične stranke, ali će se povećati broj sudova
i njihovih predsjednika. Naprotiv, bilo bi jednostavnije i
korisnije sadašnjim iskusnim sucima na općinskim i županijskim sudovima, na kojima je objektivno najveći teret
suđenja u radnim sporovima, pridodati nove, kako bi se
postupci ubrzali.
Pritom valja imati na umu da već i sada na dijelu tih
(ponajprije općinskih) sudova postoje specijalizirani suci
ili odjeli koji odlučuju u radnim sporovima. Zato taj proces
valja sustavno potaknuti i time postići učinak koji se želi
postići formalnim osnivanjem novih radnih sudova.
Bilo bi korisno odlučivanje o radnim sporovima kon-
64
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
centrirati, u pravilu, na općinske sudove u sjedištima županijskih sudova i na taj način omogućiti specijalizaciju
sudaca za postupanje u radnim sporovima. Dakako da
i tim sudovima u toj situaciji kroz proračun Republike
Hrvatske valja osigurati dovoljan broj sudaca i drugog
sudskog osoblja s obzirom na predvidivi broj sporova,
kao i odgovarajući poslovni prostor i opremu.
Općinski radni sud u Zagrebu počet će
djelovati 1. siječnja 2012. (čl. 6. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o područjima i sjedištima sudova). Radne sporove koji
nisu pravomoćno okončani pred Općinskim
građanskim sudom u Zagrebu do 31. prosinca 2011., preuzet će Općinski radni sud
u Zagrebu (čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima i sjedištima
sudova).
Zato ni navedena izmjena i dopuna Zakona o područjima i sjedištima sudova od 20. srpnja 2011., osnivanjem
Općinskog radnog suda u Zagrebu, neće biti ništa doli
još jedno političko prosipanje magle, ako u tom sudu ne
bude imenovano bitno više sudaca nego što ih je bilo dosad, dakako i drugo osoblje te ako mu ne bude osiguran
prikladan prostor i oprema. Prema tome i Vlada Republike Hrvatske i Hrvatski sabor moraju osigurati bitno bolje
materijalne pretpostavke da bi suđenje u sporovima iz
radnih odnosa doista bilo učinkovito i da bi se sporovi
radnika i poslodavaca brže rješavali odnosno da omoguće sudovima da u život provedu normativni optimizam
političara izražen kroz odredbe čl. 434. st. 3. do 5. ZPP-a,
a koji govore o kratkim rokovima u kojem bi sporovi iz
radnih odnosa trebali biti riješeni. O tim rokovima više
vidjeti u sljedećem odjeljku ovog rada.
Posebno je zanimljivo da se izriču stajališta o potrebi osnivanja novih sudova u situaciji kad smo, izgleda
samo radi pristupa Europskoj uniji, ukinuli (uglavnom
isto tako samo formalno) više dosad postojećih sudova.
Tko tu koga?
2.5. Rokovi za postupanje i donošenje
odluka
Rok za odgovor na tužbu u postupku u parnicama iz
radnih odnosa je osam dana (čl. 434. st. 2. ZPP-a). Taj je
rok kraći od općeg roka za odgovor na tužbu iz čl. 285.
st. 2. ZPP-a, prema kojem se odgovor na tužbu podnosi
u roku koji odredi sud, ali taj rok ne može35 biti kraći od
petnaest ni duži od trideset dana. Člankom 433. st. 2. ZPPa zakonodavac je htio sudu dati instrument da postupak
u radnim sporovima kraće traje.
I u tim parnicama primjenjuju se opće odredbe ZPP-a
(čl. 433. ZPP-a) pa tako i odredbe čl. 284. do 286. i čl. 299.
ZPP-a, o odgovoru na tužbu i o koncentraciji glavne rasprave. U dopisu koji se šalje tuženiku s pozivom da dade
odgovor na tužbu sud je dužan upozoriti tuženika na
pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu. Naime,
ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom
roku, tj. u roku od osam dana, sud će donijeti presudu
kojom se prihvaća tužbeni zahtjev - presuda zbog ogluhe
(čl. 331.b u vezi s čl. 284. st. 1. ZPP-a).
Člankom 434. st. 3. ZPP-a propisano je da se u sporovima iz radnih odnosa koje pokreće radnik zbog prestanka
ugovora o radu i o kolektivnim radnim sporovima, ako
zakonom nije određen kraći rok, ročište za glavnu raspravu mora održati u roku od 30 dana od dana primitka
odgovora na tužbu. Nadalje, stavkom 4. tog članka ZPP-a
određeno je da se u parnicama iz radnih odnosa postupak pred prvostupanjskim sudom mora okončati u roku
od šest mjeseci od dana podnošenja tužbe. Prema stavku
5. čl. 434. ZPP-a, drugostupanjski sud je, pak, dužan o
žalbi podnesenoj protiv odluke prvostupanjskog suda
odlučiti u roku od 30 dana od primitka žalbe.
Kao što smo spomenuli, riječ je o odredbama kojima je
cilj operacionalizirati načelo hitnosti iz st. 1. čl. 434. ZPP-a
koje vrijedi za rješavanje radnih sporova. Međutim, riječ
je o instruktivnim rokovima. Sudac koji ne postupa u tim
rokovima, ne čini bitnu povredu odredbe ZPP-a iz čl. 354.
Zakona. Tako Vrhovni sud navodi:”Značenje relativno bitne
povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a
nema svaka povreda postupka, već ta bitna povreda postoji
ako sud nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP-a, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje
zakonite i pravilne presude. U slučaju postojanja navedene
bitne povrede, uvijek dolazi do ukidanja presude, pa je u prirodi stvari da povreda odredbe čl. 434. st. 4. ZPP-a koja ima
svrhu skratiti trajanje postupka, ne može imati za posljedicu
postojanje te bitne povrede, jer bi u suprotnom došlo do produljenja, a ne do skraćenja trajanja postupka.”36
Riječ je, dakle, o normativnom optimizmu zakonodavca o kojem je više bilo riječi u prethodnom odjeljku ovog
rada. U tu sferu spada i ideja o osnivanju posebnih radnih sudova o čemu smo također već pisali u prethodnom
odjeljku.
Zbog načela hitnosti u postupanju u parnicama iz
radnih odnosa odstupa se i od pravila iz čl. 328. st. 2.
ZPP-a kojim je rok za izvršenje činidbe 15 dana, ali za činidbe koje se ne sastoje u novčanom davanju sud može
odrediti i dulji rok, te od pravila iz čl. 384. st. 1. ZPP-a
prema kojem protiv presude donesene u prvom stupnju
stranke mogu podnijeti žalbe u roku od 15 dana od dana
prijepisa presude. U parnicama iz radnih odnosa rok za
dobrovoljno ispunjenje obveze (paricijski rok) je osam
dana (čl. 436. ZPP-a), a takav je i rok za podnošenje žalbe
(čl. 437. ZPP-a).37
36
37
35
Umjesto “ne može” pravilno bi bilo “ne smije”.
Presuda Vrhovnog suda broj Revr-28/07 od 31. siječnja 2007. Izv.
Rok za žalbu protiv presude u sporu u kojem radnik od poslodavca
zahtijeva naknadu štete zbog nezgode na poslu je osam dana - Vr-
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
2.6. Zastupanje pred sudom - opće
odredbe
Zastupanje stranaka u radnom sporu Zakon o parničnom postupku uređuje općim (čl. 89. i 89.a) i posebnom
odredbom (čl. 434.a).
Stranke u parničnom postupku, pa tako i radnik i
poslodavac, imaju ovlast poduzimati radnje u postupku
osobno ili preko punomoćnika. Sud, pak, može pozvati
stranku koja ima punomoćnika da se pred sudom osobno
izjasni o činjenicama koje treba utvrditi u parnici (čl. 89.
st. 1. ZPP-a). Stranka, dakle, ima pravo birati hoće li je
zastupati odvjetnik ili druga osoba koja prema čl. 89.a
može imati svojstvo punomoćnika.
Prema općoj odredbi čl. 89.a ZPP-a, stranku kao punomoćnik može zastupati samo odvjetnik, ako zakonom
nije drukčije određeno. Poslodavca može kao punomoćnik zastupati osoba koja je s njome u radnom odnosu,
ako je potpuno poslovno sposobna. Zakon o parničnom
postupku ne uvjetuje pravo na zastupanje poslodavca
trajanjem radnog vremena. Dakle, dopušteno je da stranku zastupa kako punomoćnik koji je s njome u radnom
odnosu u punom, ali i u nepunom radnom vremenu (čl.
43. ZR-a). Radni odnos može biti i na neodređeno vrijeme
i na određeno vrijeme. Osim tzv. korporacijskih pravnika,
poslodavca kao stranku smije kao punomoćnik zastupati
i svaka druga osoba koja je s njom u radnom odnosu, ako
je potpuno poslovno sposobna. Mogućnost zastupanja
po punomoćnicima koji su u radnom odnosu sa svojom
strankom imaju, dakle, pravne osobe, obrtnici i slično.
Radnika kao punomoćnik može zastupati srodnik
po krvi u pravoj liniji, brat, sestra ili bračni drug - ako je
potpuno poslovno sposoban i ako se ne bavi nadripisarstvom. Mogućnost zastupanja stranke koja je fizička osoba (ovdje radnika) je, dakle, ograničena. Kao punomoćnik
takve stranke može se pojaviti samo srodnik po krvi u
pravoj liniji, brat, sestra i bračni drug, ako je potpuno poslovno sposobna i ako se ne bavi nadripisarstvom.
Zakon, dakle, dopušta da punomoćnici stranaka iz čl.
89.a st. 2. i 3. ZPP-a mogu biti i osobe koje nemaju pravno
obrazovanje. Dovoljno je da je riječ o osobama koje su
u radnom odnosu s poslodavcem ili u zakonom određenom stupnju srodstva s radnikom.38
Šteta je, međutim, što zakonodavac nije imao hrabrosti i radikalnije riješiti to pitanje, barem kad je riječ o
pravnim osobama na način da za njih bude obvezatno
zastupanje po odvjetnicima ili po korporacijskim pravnicima kao punomoćnicima, tj. ne i po svim drugim osobama
koje su u radnom odnosu s poslodavcem, a koje nemaju
pravno obrazovanje.
hovni sud, Rev-2243/98 od 20. 2. 2002. Izbor 1/03-159. Spor za isplatu
razlike plaće je radni spor pa je rok za žalbu osam dana - Vrhovni sud,
Rev-21/96 od 22. 2. 1996. Izbor 2/97-118.
38
Prihvaćena rješenja već su u fazi Prijedloga izmjena i dopuna Zakona
o parničnom postupku bila podvrgnuta kritici. Primjerice vidjeti tekst
Blagoja Mastilovića, Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o parničnom
postupku, časopis Odvjetnik, br. 3-4/2003, str. 37.
65
2.6.1. Kako postupiti u praksi
U praksi bi to trebalo značiti da bi sud morao zahtijevati da osoba koja se prijavljuje sudu kao punomoćnik
dokaže da je u radnom odnosu sa strankom čiji je punomoćnik ili da je s njom u zakonom određenom stupnju
srodstva.
Bilo bi korisno da poslodavci koji daju punomoć svojim radnicima već u punomoći izričito navedu da je riječ
o njihovu radniku. Kad je riječ o punomoćnicima koji su u
određenom stupnju srodstva sa strankom, smatramo da
će biti dovoljna i izjava stranke na ročištu da je riječ o zakonom propisanom stupnju srodstva. Pribavljanju isprava kojom se dokazuje radnopravni status punomoćnika
ili stupanj srodstva trebalo bi pribjegavati tek u slučaju
ako suprotna stranka tome prigovori ili zahtijeva da se
to pitanje raspravi.
Ako se kao punomoćnik pojavi osoba koja ne smije
biti punomoćnikom prema odredbama čl. 89.a ZPP-a, sud
će takvoj osobi uskratiti daljnje zastupanje i o tome obavijestiti stranku. Žalba protiv rješenja o uskrati zastupanja
ne zadržava provedbu rješenja (čl. 90. st. 1. i 2. ZPP-a).
O podnošenju revizije Vrhovnom sudu u radnom sporu, putem punomoćnika, više vidjeti u dijelu ovog rada
pod međunaslovom 3.5. Revizija.
2.7. Zastupanje pred sudom - posebne
odredbe
Članak 434.a ZPP-a sadržava posebne odredbe o punomoćnicima stranka u parnicama iz radnog odnosa. Tako
radnika može u postupku u parnicama iz radnih odnosa
kao punomoćnik zastupati, uz osobe koje smo naveli pišući o primjeni čl. 89.a ZPP-a u prethodnom odjeljku ovog
rada, i osoba koja je u radnom odnosu u sindikatu čiji je
on član ili u udruzi sindikata u koju je udružen sindikat
čiji je on član. Poslodavca, pak, može u postupku u parnicama iz radnih odnosa, uz osobe koje smo naveli u čl.
89.a ZPP-a kao punomoćnik zastupati i osoba koja je u
radnom odnosu u udruzi poslodavaca čiji je on član ili u
udruzi poslodavaca više razine u koju je udružena udruga
poslodavaca čiji je on član.
Prema čl. 433. ZPP-a, ako u glavi 27. tog Zakona (koja
uređuje poseban postupak u parnicama iz radnih odnosa) ne postoje posebne odredbe, u tim će se parnicama
primjenjivati ostale odredbe ZPP-a. Budući da u navedenoj glavi Zakona postoji i u primjeni je od 1. prosinca 2003. odredba čl. 434.a ZPP-a koja uređuje materiju
zastupanja po punomoćnicima, mogao bi se, ako bi se
Zakon isključivo gramatički tumačio, izvesti zaključak da
ekskluzivno pravo na zastupanje radnika ili poslodavca
pripada samo osobama koje su u radnom odnosu u sindikatu ili udruzi poslodavaca, odnosno u višim oblicima
njihova udruživanja. Smatramo da to nije tako, već da se
odredbom čl. 434.a ZPP-a htjelo postići upravo suprotno,
tj. da nije sužen, već je naprotiv proširen krug osoba koje
66
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
mogu zastupati radnika ili poslodavca, tj. da se primjenjuju i čl. 89.a i 434.a ZPP-a. Naime, čl. 433. ZPP-a valja tumačiti tako da on od primjene isključuje ostale odredbe
ZPP-a, ako su te ostale odredbe u opreci s odredbom čl.
434. do 437.a ZPP-a, ali se on ne odnosi na slučajeve kada
odredbe općeg i posebnog dijela ZPP-a nisu u sukobu.
Odredbe čl. 89.a i 434.a ZPP-a, prema našem stajalištu se,
dakle, međusobno ne isključuju i smatramo da se člankom 434.a ZPP-a pogoduje i radnicima i poslodavcima
da u radnim sporovima mogu koristiti kako mogućnost
općeg (čl. 89.a ZPP-a), tako i posebnog zastupanja (čl.
434.a ZPP-a), kao i mogućnost da istodobno imaju više
punomoćnika u istoj parnici.39
2.8. Privremene mjere
U tijeku postupka u parnici iz radnog odnosa sud
može po službenoj dužnosti odrediti privremene mjere
koje se primjenjuju u ovršnom postupku radi sprječavanja nasilnog postupanja ili radi uklanjanja nenadoknadive
štete. Privremene mjere u ovršnom postupku propisane
su čl. 292. do 307. OZ-a.
U pogledu primjene čl. 116. st. 2. ZR-a vidjeti sljedeći
odjeljak rada.
Privremenu mjeru sud može odrediti na prijedlog radnika kao predlagatelja osiguranja na temelju čl. 299. st. 1.
t. 10. OZ-a ili po službenoj dužnosti (čl. 435. ZPP-a).
Prema čl. 299. st. 1. OZ-a, radi osiguranja nenovčanih
tražbina može se odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takvog osiguranja, a osobito (prema t. 10.) privremeno vraćanje radnika na rad i plaćanje naknade za
vrijeme radnog spora, ako je to nužno za njegovo uzdržavanje i uzdržavanje osoba koje je po zakonu obvezan
uzdržavati. Žalba protiv rješenja kojim sud prihvaća prijedlog za određivanje takve privremene mjere ne odgađa
provedbu tog rješenja (čl. 304. st. 1. u vezi s čl. 11. st. 4.
OZ-a). Drugostupanjski sud dužan je donijeti i otpremiti
rješenje o takvoj žalbi u roku od 30 dana od dana kad je
primi (čl. 304. st. 2. OZ-a).
Privremenu mjeru sud može odrediti i po službenoj
dužnosti, dakle, nije nužan prijedlog stranke za određivanje takve mjere (čl. 435. ZPP-a). Budući da je, prema
tom propisu, riječ o privremenim mjerama koje se primjenjuju u ovršnom postupku radi sprečavanja nasilnog
postupanja ili radi otklanjanja nenadoknadive štete, to
smatramo da i u tom slučaju žalba protiv rješenja kojim
sud prihvaća prijedlog za određivanje takve privremene
mjere ne odgađa provedbu tog rješenja (čl. 304. st. 1. u
vezi s čl. 11. st. 4. OZ-a).
Prema čl. 293. st. 1. OZ-a, privremena mjera može se
predložiti prije pokretanja i tijekom sudskog postupka
te nakon završetka tog postupka, sve dok ovrha ne bude
provedena.
39
Isto Grbin, op. cit., str. 488.
Rješenje o određivanju privremene mjere ima učinak
rješenja o ovrsi (čl. 294. st. 3. OZ-a).
U tom rješenju sud bi morao odrediti i rok u kojem poslodavac mora radnika vratiti na rad te odlučiti o plaćanju
naknade i odrediti sredstva prisile, tj. zaprijetiti novčanom kaznom ako poslodavac ne postupi po nalogu suda
(čl. 232., 253., 254. u vezi s čl. 16. OZ-a). Novčana kazna
može se zamijeniti kaznom zatvora za odgovornu osobu
kod poslodavca (čl. 16. OZ-a).
S obzirom na građanskopravnu prirodu ugovora
o radu, smatramo da poslodavac može zahtijevati od
radnika kojeg je sud na osnovi rješenja o određivanju
privremene mjere vratio na rad da ne dolazi u poslovne
prostore poslodavca. No u takvom slučaju ima se smatrati
da radnik ispunjava sve svoje obveze iz radnog odnosa,
ima pravo na naknadu plaće (jer ne radi zbog razloga za
koje je odgovoran poslodavac), mirovinsko, invalidsko i
zdravstveno osiguranje, te sva ostala prava koja proizlaze
iz radnog odnosa. Smatramo da takvim postupkom poslodavac ne krši nalog suda jer radnik ostvaruje sva svoja
prava, a po nalogu poslodavca faktično ne radi (arg. ex čl.
114. st. 4. ZR-a) kojim je propisom predviđeno da radnik
na zahtjev poslodavca može prestati raditi prije isteka
propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, a poslodavac
je obvezan isplatiti mu naknadu plaće i priznati sva ostala
prava kao da je radio do isteka otkaznoga roka. Naime, ne
bi se moglo očekivati da će poslodavac omogućiti faktični
rad radniku s kojim je u sporu, ali mu mora omogućiti
ostvarivanje svih prava kao da je radio sve dok traje privremena mjera.
2.9. Ovršnost prije nastupanja
pravomoćnosti
Prvostupanjski sud iz važnih razloga može odlučiti da
žalba protiv njegove presude donesene u radnom sporu
ne zadržava ovrhu odluke (čl. 437. st. 2. ZPP-a).
To znači da u postupcima u parnicama iz radnih odnosa ovršnost prvostupanjske odluke može nastupiti i
prije njezine pravomoćnosti. Takva mogućnost postoji
i u odnosu na rješenja kojima sud određuje privremene mjere koje se primjenjuju u ovršnom postupku radi
sprečavanja nasilnog postupanja ili radi otklanjanja nenadoknadive štete (čl. 435. ZPP-a) i u odnosu na druge
odluke, pa tako i na prvostupanjske presude40 kojima se
odlučuje o biti (meritum) spora. Prema tome, hoće li neka
prvostupanjska odluka dobiti svojstvo ovršnosti i prije
nego što nastupi njezina pravomoćnost ovisi o odluci
prvostupanjskog suca.
40
Prema obrazloženju Konačnog prijedloga zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, akt Hrvatskog sabora klasa: 740-08/02-01/01, ur. broj:
503-0118-03-3 od 24. lipnja 2003. P. Z. br. 593., iznimka od pravila
da tek pravomoćna presuda može postati ovršnom unesena je radi
povećanja opće djelotvornosti odluka u radnim sporovima.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
67
2.11.1. Jao pravdi i zakonitosti!
2.10. Privremeno vraćanje radnika na
rad prema posebnom propisu ZR-a
Novost je, dakle, da se u postupku u parnicama iz radSmatramo da se propis čl. 437. st. 2. ZPP-a odgovarajuće (analogno) smije primijeniti i kad sud, pozivom na
čl. 116. st. 2. ZR-a, odlučuje o privremenom vraćanju na
posao radnika koji osporava dopuštenost otkaza. Naime, u tom slučaju sud privremeno otklanja ili sprječava
poslodavčevo postupanje za koje sud ocjenjuje da nije
zakonito. U situaciji kad prvostupanjski sud ima ovlast
izreći da žalba protiv njegove nepravomoćne presude
donesene u radnom sporu, kojim on trajno uređuje odnose radnika i poslodavca, ne zadržava ovrhu, smatramo
da sud ima to isto pravo izreći i u slučaju kad privremeno
uređuje odnose radnika i poslodavca. Članak 116. st. 2.
ZR-a tumačimo kao posebnu (specifičnu) odredbu čiji je
cilj da se privremeno ali i učinkovito urede ti odnosi. Ova
bi odredba izgubila svaki smisao kada bi žalba protiv
odluke prvostupanjskog suda, kojom sud prihvaća zahtjev radnika za privremenu reintegraciju u radni odnos,
zadržavala ovrhu.
Takav zaključak o nesuspenzivnosti žalbe protiv odluke prvostupanjskog suda o privremenom vraćanju radnika na rad, koja se temelji na čl. 116. st. 2. ZR-a, može
se izvesti i iz odgovarajuće (analogne) primjene čl. 304.
st. 1. u vezi s čl. 11. st. 4. OZ-a, ako bi se postupanje suda
prema čl. 116. st. 2. ZR-a povezivalo s primjenom propisa
OZ-a.
2.11. Ukidanje odluke u povodu žalbe
nih odnosa prvostupanjska odluka u povodu žalbe može41
ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput (čl. 437.a st. 1. ZPP-a).
Međutim, ne treba isključiti mogućnost da i nakon
ukidanja odluke prvostupanjski sud ustraje u mogućem
(pogrešnom?) činjeničnom i/ili pravnom stajalištu. To bi
iziskivalo, u određenim situacijama, da drugostupanjski
sud sam provede postupak uz odgovarajuću primjenu
odredaba o postupku pred prvostupanjskim sudom radi
otklanjanja nedostataka zbog kojih bi prvostupanjsku
odluku trebalo ponovno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
I u nekim prijašnjim vremenima postojali su propisi
koji su omogućavali drugostupanjskom sudu održavanje
glavne rasprave prema propisima koji su važili za prvostupanjske sudove. U praksi ta odredba nije zaživjela.
Ne očekujemo da će drugostupanjski sudovi pohrliti
primjenjivati čl. 437.a st. 2. ZPP-a. Za to oni često nemaju
čak ni prostornih uvjeta. Valja primijetiti da bi u drugom
stupnju raspravu vodila trojica profesionalnih sudaca,
dok taj isti posao u prvom stupnju radi sudac pojedinac.
Može se razumjeti da pri donošenju ovakvog propisa zakonodavcu nije bilo na pameti ni pitanje ekonomičnosti
postupka.
U literaturi se navodi da zakonodavac ne može jednostavno zabraniti ukidanje prvostupanjskih presuda, jer bi
to nepovoljno djelovalo na zakonitost suđenja.42
Čini se da odredba čl. 437.a st. 2. ZPP-a također spada
u kategoriju normativnog optimizma političara, koji ne
osiguravaju sudovima uvjete na normalan rad, već probleme rješavaju na način da donose njima “poželjne”, ali
životno nedjelotvorne propise. Time Hrvatski sabor na
prijedlog Vlade Republike Hrvatske donosi zakone koji
ne rješavaju probleme radnika koji pokreće radne sporove, već sam sebi stvara alibi da je nešto poduzeo na tom
planu, iako je učinio stvarno - ništa.
Bitnu novost, koju smatramo krajnje upitnom, donio
je ZIDZPP/11. Prema čl. 44. te novele, iza čl. 437. dodan
je novi čl. 437.a ZPP-a koji u cijelosti glasi:
“Članak 437.a
U postupku u parnicama iz radnih odnosa prvostupanjska se odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet
vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše
jedanput.
Ako drugostupanjski sud nađe da bi prvostu- U postupku u parnicama iz radnih odnosa prvostupanjsku odluku trebalo ukinuti i nakon što je ona panjska odluka u povodu žalbe može se ukinuti i
bila već jedanput ukinuta u povodu žalbe i predpredmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno
met vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno
suđenje, drugostupanjski će sud sam provesti suđenje najviše jedanput (čl. 437.a st. 1. ZPP-a).
postupak uz odgovarajuću primjenu odredaba
o postupku pred prvostupanjskim sudom radi otklanjanja
Naime, nije za isključiti da će sudovi drugog stupnja,
nedostataka zbog kojih bi prvostupanjsku odluku trebalo
linijom manjeg otpora, potvrđivati po drugi put doneseponovno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu
nu prvostupanjsku odluku, kako bi izbjegli teret vođenja
na ponovno suđenje.
U slučaju iz stavka 2. ovoga članka odredbe članka 373.
a do 373.c ovoga Zakona primjenjuju se na odgovarajući
način.
U slučaju iz stavka 2. ovoga članka revizija iz članka 382.
stavka 1. ovoga Zakona je uvijek dopuštena.”
41
Umjesto riječi “može” trebalo bi pisati “smije”. Nije, naime, pitanje može
li se neku presudu ukinuti i više puta, već smije li se to učiniti. To,
nažalost, nije jedini primjer da hrvatski zakonodavac očito ne shvaća
važnost razlikovanja pojmova “moći” i “smjeti”.
42
Tako Grbin, Ivo, Pravni lijekovi, rad u zborniku radova Novosti u parničnom postupku, izdanje Organizatora d.o.o., Zagreb, lipanj 2011., str.
109. i 110.
68
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
(ponovnog) prvostupanjskog postupka. Kakve će to posljedice imati za kakvoću suđenja u sporovima iz radnih
odnosa, zasad možemo tek zamišljati. U svakom slučaju
- jao pravdi i zakonitosti uz ovakve zakone!
Odredbu čl. 437.a ZPP-a, o zabrani ponovnog ili višestrukog ukidanja prvostupanjske presude u sporovima
iz radnih odnosa, smatramo instruktivnom. Postavlja se,
naime, pitanje što ako žalbeni sud ne primijeni čl. 437.
a ZPP-a te ipak donese rješenje kojim po drugi (ili više)
puta ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zakonom o
parničnom postupku nije predviđena procesna sankcija
za takvo postupanje drugostupanjskog suda,43 što bi u
praksi moglo rezultirati time da žalbeni sudovi, bez straha od sankcije, krše odredbu čl. 437.a ZPP-a, uz obvezu
prvostupanjskih sudova da opet sude u istom predmetu.
Protiv takve odluke žalbenog suda kao drugostupanjskog nije, naime, dopuštena revizija jer to nije rješenje
kojim se postupak pravomoćno dovršava44, pa ne postoji
mogućnost sankcioniranja takvog postupanja drugostupanjskog suda.
Kad drugostupanjski sud, nakon dvostrukog ili višestrukog ukidanja prvostupanjske presude, donese presudu protiv koje je dopuštena revizija, a nezadovoljna
stranka upućuje na pogrešnu primjenu odnosno neprimjenu čl. 437.a ZPP-a od strane drugostupanjskog
suda, to je prema našem stajalištu relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka, koja nije, sama
po sebi, razlog za ukidanje drugostupanjske presude.
Takvim postupanjem drugostupanjski je sud povrijedio
instruktivnu odredbu, ali je (vjerojatno) omogućio da se
otklone nedostaci u postupanju ili utvrđivanju činjenica
u postupku pred prvostupanjskim sudom. U tom smislu
postoji i praksa Vrhovnog suda u primjeni isto tako instruktivne odredbe čl. 434. ZPP-a, koja uređuje i rokove
u kojem bi sudovi morali donijeti presude u sporovima
iz radnih odnosa. Tako Vrhovni sud navodi: “U reviziji se
neodlučno i bespredmetno navodi da je tuženik u žalbi
protiv prvostupanjske presude “skrenuo pozornost drugostupanjskom sudu na načelo hitnosti postupanja u radnim
sporovima iz Zakona o parničnom postupku, no isti o tomu
nije naveo ni slova”, a da je odredbom čl. 434. st. 4. ZPP-a
određeno da se u parnicama iz radnih odnosa postupak
pred prvostupanjskim sudom mora okončati u roku od šest
mjeseci od podnošenja tužbe, pa da se “postavlja pitanje
je li riječ o bitnoj povredi parničnog postupka jer je zakonitost i pravilnost prvostupanjske i pobijane odluke time
dovedena u pitanje”.
Značenje relativno bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a nema svaka povreda postupka, već ta bitna povreda postoji ako sud nije primijenio
ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP-a, a to je bilo
ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. U slučaju postojanja navedene bitne povrede
uvijek dolazi do ukidanja presude, pa je u prirodi stvari da
povreda odredbe čl. 434. st. 4. ZPP-a koja ima svrhu skratiti
trajanje postupka, ne može imati za posljedicu postojanje
te bitne povrede, jer bi u suprotnom došlo do produljenja,
a ne do skraćenja trajanja postupka.”45
2.11.2. Loša posljedica “reforme” čl. 437.a
ZPP-a - dodatno opterećenje
Vrhovnog suda
Nakon svega se možemo pitati - jesu li nam potrebne takve nedovoljno promišljene novele parničnog
postupka,46 koje su vjerojatno plod političke želje da
se, prema javnosti, smanji negativna sudska statistika
u pogledu broja radnih sporova i da se rješavanje tih
sporova zapravo samo formalno ubrza. Takve izmjene
zakona sigurno neće postići ono što bi trebao biti cilj
svake zakonodavne reforme - da se time omogući da
se sporovi doista i riješe. Bilo bi dobro kad bi Hrvatski
sabor zakone donosio ne zato da “uljepša” sudsku statistiku, već da stvori uvjete da radnici i poslodavci dobiju
stvarnu i učinkovitu sudsku zaštitu. Zakone bi trebalo
donositi radi rješavanja sporova ljudi koji se pojavljuju
kao stranke pred sudovima, a ne radi uljepšavanja (friziranja) sudske statistike.
Loša posljedica takve zakonodavne “reforme” čl. 437.
a ZPP-a bit će i dodatno opterećenje Vrhovnog suda
Republike Hrvatske. Naime, za očekivati je da će stranka nezadovoljna drugostupanjskom presudom, nakon
što je taj sud iskoristio svoje pravo na jedno ukidanje,
koristiti svoje pravo na reviziju iz čl. 382. ZPP-a. Naime,
u slučaju iz čl. 437.a st. 2. ZPP-a revizija je uvijek dopuštena (čl. 437.a st. 4. ZPP-a). Dobro je što će tada Vrhovni
sud Republike Hrvatske biti u prilici ispraviti moguće nezakonitosti u radu drugostupanjskog i prvostupanjskog
suda jer najviši sud u državi ima ovlast predmet vratiti
na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, bez ograničenja na samo jedno ukidanje. To u konačnici znači da
će prvostupanjski sud ipak i po drugi (a možda i više)
put morati raspravljati o predmetu spora i da će institut
pravomoćnosti drugostupanjske presude itekako postati upitan!? Očito je da zakonodavac nije imao na umu
takve posljedice svoje “reforme” suđenja u sporovima iz
radnih odnosa, koje će u konačnici (vjerojatno) dovesti
do zakonitog rezultata, ali će postupak predvidivo trajati
još dulje nego što je to bilo dosad. Naime, moguće drugo ukidanje prvostupanjske presude uslijedit će tek na
intervenciju Vrhovnog suda koji sudi u trećem stupnju,
a ne, što bi bilo prirodno i logično, makar i ponovnim
ukidanjem prvostupanjske presude od strane drugostupanjskog suda.
45
43
Isto Grbin, op. cit., str. 113.
44
Vrhovni sud, Revr-173/08 od 20. svibnja 2008. Izbor 1/08, sentencija
262.
46
Presuda Vrhovnog suda broj Revr-28/07 od 31. siječnja 2007. Izv.
U literaturi se upozorava da učestalo mijenjanje ZPP-a kao osnovnog
postupovnog propisa sasvim sigurno nije dobro. Tako Kontrec, op. cit.,
str. 70.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
3. PRIMJENA DRUGIH PROPISA
O PARNIČNOM POSTUPKU
3.1. Ukinuta su istražna ovlaštenja suda
u sporovima iz radnih odnosa
Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2003.
(Nar. nov., br. 117/03) dana je prednost raspravnom, a ne
istražnom (inkvizitornom) načelu. To znači da sud u parničnom postupku sudi na osnovi činjenica koje su stranke
iznijele i dokaza koje su one predložile (čl. 7. st. 1. i 2. i čl.
219. st. 1. ZPP-a). To znači da sud nema ovlast po službenoj dužnosti prikupljati činjenični i dokazni materijal.
Iznimka od tog pravila bio je stavak 2. čl. 435. ZPP-a
koji je davao ovlast sudu da u postupku u parnicama iz
radnih odnosa izvede i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje. U parnicama
iz radnih odnosa, dakle, glede izvođenja dokaza prvostupanjski parnični sud je imao i istražna (inkvizitorna)
ovlaštenja. Zbog socijalne složenosti pitanja koja se javljaju u sporovima iz radnih odnosa zakonodavac je tom
odredbom odstupio od načela da sud, u pravilu, donosi
odluku na temelju tzv. stranačke istine, pa je ovlastio sud
da i po službenoj dužnosti izvodi dokaze koji su mu potrebni da bi utvrdio istinu i donio odluku. No to istražno
pravo prvostupanjskog suda u parnicama iz radnih odnosa ukinuto je čl. 38. Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 84/08) kojim
je odredaba čl. 435. st. 2. ZPP-a brisana.
3.2. Teret dokazivanja
3.2.1. Opći propisi
Opći propisi koji uređuju materiju tereta dokazivanju
odredbe su ZPP-a, a poseban propis o tome za individualne radne sporove sadrži čl. 131. ZR-a.
Tužitelj je pred sudom dužan dokazivati istinitost
svojih tvrdnji, a tuženik mora dokazivati istinitost svojih
navoda odnosno prigovora (čl. 219. st. 1. ZPP-a). Parnična
stranka koja želi zaštiti svoj pravni interes mora, dakle, aktivno sudjelovati u parnici i iznošenjem činjenica i dokaza
kojima potkrepljuje te činjenice (primjerice, pozivanjem
na isprave, svjedoke, saslušanje stranaka) pružiti sudu
mogućnost da ocijeni odnosno utvrdi postojanje njezina
prava. Neaktivnost stranke u parničnom postupku ide na
njezinu štetu, jer sud ne smije izvoditi dokaze koje stranke
nisu predložile, čak ni u situaciji kad sud smatra da je riječ
o važnim dokazima. Iznimno, prema čl. 7. st. 2. ZPP-a, sud
ima ovlast utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i
izvesti dokaze koje stranke nisu predložile, i to samo ako
posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima
kojima ne mogu47 raspolagati (članak 3. stavak 3. ZPP-a),
ako zakonom nije drugačije određeno.
47
Umjesto “ne mogu” pravilno bi bilo reći “ne smiju”.
69
U parnicama iz radnih odnosa sud također sudi na
osnovi činjenica koje su stranke iznijele i dokaza koje su
one predložile (čl. 7. st. 1. i 2. i čl. 219. st. 1. ZPP-a). Prvostupanjski sud ima jedino ovlast tijekom postupka, pozivom
na stavak 2. čl. 219. ZPP-a, kad ocijeni da je to svrhovito
za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu
dužnost iz stavka 1. tog članka ZPP-a, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih
dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Prvostupanjski sud nema, dakle, ovlast naložiti
izvođenje određenih dokaza po službenoj dužnosti. Ako
stranke ne predlože izvođenje dokaza na okolnosti koje
sud smatra odlučnima, sud ne smije izvesti te dokaze.
Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne
može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju
činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).
Pravila o teretu dokazivanja u osnovi obvezuju sud da
uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja
se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila
u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih
sredstava (idem est non esse aut non probari - svejedno je:
ne postojati ili ne biti dokazan).48
Da bi sud mogao o postojanju činjenica zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja, moraju biti ispunjene dvije pretpostavke, i to: 1. da je sud izveo predložene
dokaze i 2. da na temelju izvedenih dokaza ne može sa
sigurnošću utvrditi neku odlučnu činjenicu. U postupovnopravnoj situaciji kakva je konkretna, kad je sud izveo
dokaze kojima bi se utvrdilo postojanje odnosno nepostojanje odlučnih činjenica, konkretno dokaz saslušanjem
tužiteljice - ali ga je propustio ocijeniti u smislu čl. 8. ZPPa, odredbu čl. 221.a ZPP-a nije smio primijeniti.49
Postoje i propisi koji određenoj stanci nameću teret
dokaza. Primjerice, na odgovornoj osobi je teret dokazati
da nije kriva za nastanak štete (čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO-a
odnosno prije čl. 154. st. 1. ZOO/91).50 Nadalje, u slučaju
odgovornosti po objektivnom kriteriju tuženik treba dokazati razloge za oslobođenje od odgovornosti.51
3.2.2. Poseban propis
U prethodnom odjeljku ovog rada pisali smo o općim
propisima koji uređuju materiju tereta dokazivanja, a to
su odredbe ZPP-a. Poseban propis o tome za individualne
radne sporove sadrži čl. 131. ZR-a.52
48
Citirano prema Triva, Siniša - Dika, Mihajlo, Građansko parnično procesno pravo, sedmo izmijenjeno i dopunjeno izdanje, izdanje Narodnih
novina d.d., Zagreb, 2004., str. 499.
49
Tako Vrhovni sud u odluci broj Rev-1276/07 od 4. 6. 2008. Izbor 2/08208.
50
U tom smislu stajalište je izrazio i Vrhovni sud u odluci broj Revt-1/05
od 30. 6. 2005. Izv.
51
Vrhovni sud, Rev-x-151/08 od 15. 4. 2009. Izv.
52
Ta je pravna materija bila uređena u čl. 112. i 126. ZR/95 odnosno u
čl. 119. i 133. ZR/04.
70
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Pravilo je da u slučaju spora iz radnog odnosa, teret
dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo
iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće
spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno
(čl. 131. st. 1. ZR-a). To pravilo valja povezati s odredbama
čl. 7. i 219. ZPP-a koje obvezuju tužitelja da pred sudom
dokazuje istinitost svojih tvrdnji, a tuženik mora dokazivati istinitost svojih navoda odnosno prigovora. Tako je u
sudskoj praksi rečeno da radnik treba dokazati diskriminirajuće postupanje poslodavca prema njemu, odnosno
da je poslodavac povrijedio njegovo dostojanstvo.53
Radnik kao tužitelj, dakle, mora određeno iznijeti
činjenice koje opravdavaju njegovu tvrdnju da je poslodavac prema njemu postupio diskriminatorno.54
U slučaju spora oko stavljanja radnika u nepovoljniji
položaj od drugih radnika radi obraćanja radnika zbog
opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenja prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlasti, a što je dovelo do povrede
nekog od prava radnika iz radnog odnosa, ako radnik
učini vjerojatnim da je stavljen u nepovoljniji položaj i da
mu je povrijeđeno neko od njegovih prava iz radnog odnosa, teret dokazivanja prelazi na poslodavca, koji mora
dokazati da radnika nije stavio u nepovoljniji položaj od
drugih radnika odnosno da mu nije povrijedio pravo iz
radnog odnosa (čl. 131. st. 2. ZR-a). Pritom valja imati
na umu odredbu čl. 109. ZR-a55 prema kojoj obraćanje
radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj
vjeri podnošenje prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlasti, nije opravdani
razlog za otkaz ugovora o radu.
Posebna pravila vrijede za slučaj spora o otkazu ugovora o radu. U tom slučaju teret dokazivanja postojanja
opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac56, a
na radniku samo ako je radnik ugovor o radu otkazao
izvanrednim otkazom (čl. 108.) ugovora o radu (čl. 131.
st. 3. ZR-a).
Na poslodavcu je teret dokaza o postojanju opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu i u slučaju otkaza s
ponudom izmijenjenog ugovora.57
Za postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu dovoljno je da je poslodavac dokazao postojanje jedne od više povreda radnih obveza za
koje tereti radnika.58
53
Vrhovni sud, Revr-256/07 od 6. 6. 2007. Izv.
Vrhovni sud, Revr-617/06 od 11. 1. 2007. Izv.
55
Odredba čl. 109. st. 3. ZR-a ima utemeljenje u čl. 9. Građanskopravne
konvencije o korupciji Vijeća Europe koju je Hrvatski sabor potvrdio 27.
veljače 2003. Rečena Konvencija objavljena je u Narodnim novinama
- Međunarodni ugovori, br. 6/03.
56
Postojanje opravdanog razloga za otkaz mora dokazati poslodavac.
Tako Vrhovni sud u odlukama Revr-608/08 od 12. 2. 2009., Revr-545/08
od 11. 2. 2009., Revr-426/07 od 13. 6. 2006., Revr-329/09 od 2. 9. 2009.
Izv., Revr-397/09 od 10. 6. 2009. Izv. i Ustavni sud, U-III-3791/2006 od
24. 1. 2008. Izv.
57
Vrhovni sud, Revr-73/08 od 20. 5. 2008. Izbor 2/08-125 i Ing PSP
2009/5-87.
58
Vrhovni sud, Revr-467/08 od 18. 3. 2009. Izv.
54
Sumnja poslodavca da je radnik počinio povredu obveze iz radnog odnosa nije opravdani razlog za otkaz ugovora
o radu, već poslodavac mora dokazati postojanje povrede
koja je opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.59
U slučaju spora u svezi s radnim vremenom, kad poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 4. stavka 1. ZR-a na
propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži
na poslodavcu (čl. 131. st. 3. ZR-a).
3.3. Sastav suda
Člankom 41. st. 1. ZPP-a propisano je načelo monokracije, tj. u parničnom postupku u prvom stupnju u pravilu
sporove sudi sudac pojedinac, a samo iznimno, kad je to posebnim zakonom određeno, u prvom stupnju sudi vijeće.
Kad u prvom stupnju sudi vijeće, ono je sastavljeno od
trojice sudaca, ako zakonom nije drukčije određeno (čl.
42.). Tom je odredbom uvedeno načelo profesionalnosti u
kolegijalnom sastavu suda prvog stupnja. U kolegijalnom
sastavu suda više ne sudjeluju suci porotnici.
Zakon o parničnom postupku ne sadrži posebne
odredbe o sastavu suda u postupcima iz radnih odnosa.
Zato se prema odredbi čl. 433. ZPP-a trebaju primijeniti
ostale odredbe tog Zakona o sastavu suda, tj. čl. 41. ZPPa prema kojem u parničnom postupku u prvom stupnju
sporove sudi pojedinac, ako zakonom nije određeno da
sudi vijeće. Takva iznimka je čl. 283. st. 1. i 2. ZR-a prema
kojem o zabrani štrajka, odnosno isključenju s rada u
prvom stupnju odlučuje županijski sud u vijeću sastavljenom od tri suca. Svi suci u tom vijeću moraju biti profesionalni suci (čl. 42. ZPP-a).
U drugom stupnju i kad je riječ o radnim sporovima,
sudovi odlučuju u pravilu u vijeću od trojice sudaca, a o
žalbi protiv prvostupanjskog rješenja odlučuje sudac pojedinac drugostupanjskog suda (čl. 44. st. 1. i 2. ZPP-a).
Sudac pojedinac odlučuje i o žalbi protiv presude u
sporovima male vrijednosti (čl. 467. st. 6. ZPP-a).
3.4. Sporovi male vrijednosti
Ne smatraju se sporom male vrijednosti, uz ostalo, i
sporovi iz radnih odnosa koje je radnik pokrenuo protiv
odluke o prestanku ugovora o radu (čl. 459. ZPP-a). Ostali
sporovi iz radnih odnosa su sporovi male vrijednosti ako
se ispune pretpostavke iz čl. 458. i 460. ZPP-a (arg. ex. čl.
459. ZPP-a). Primjerice, zahtjev radnika za isplatu plaće ili
naknade štete bit će spor male vrijednosti ako je riječ o tužbenom zahtjevu koji ne prelazi iznos od 10.000,00 kuna.
3.5. Revizija
Zakon o parničnom postupku predviđa da stranke
mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske, dakle,
59
Vrhovni sud, Revr-501/07 od 22. 8. 2007. Izbor 1/08-127.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
pravomoćne presude. To institutu revizije daje značaj
izvanrednog pravnog lijeka. Revizija je dopuštena pod
pretpostavkama iz čl. 382. ZPP-a.60
Revizija se podnosi u roku od trideset dana od dostave drugostupanjske presude (čl. 382. st. 3. ZPP-a). To
vrijedi i za sporove iz radnih odnosa.
Pristup Vrhovnom sudu Republike Hrvatske kao revizijskom sudu zakonodavac uvjetuje primjenom različitih kriterija. Prema vrijednosnom kriteriju, stranke mogu
podnijeti reviziju ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000 kuna (čl. 382. st. 1.
t. 2. ZPP-a).61 Prema kauzalnom kriteriju, revizija je uvijek
dopuštena jedino u slučaju ako je presuda donesena u
sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa
ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382. st.
1. t. 2. ZPP-a). Očito imajući na umu socijalnu osjetljivost sporova o prestanku ugovora o radu, zakonodavac
je iznimno u tom slučaju dopustio reviziju bez obzira
na vrijednost predmeta spora. Na reviziju imaju pravo
radnik ili poslodavac nezadovoljan drugostupanjskom
odlukom.
Nadalje, prema čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP-a revizija je, bez
obzira na vrijednost predmeta spora, dopuštena i kad je
drugostupanjska presuda donesena prema odredbama
članka 373.a i 373.b ZPP-a.
U svim drugim slučajevima sudskih sporova iz radnog
odnosa revizija će biti dopuštena samo ako vrijednost
predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000
kuna.62 Prema tome, bilo radnik, bilo poslodavac, u drugim slučajevima radnog spora moći će pristupiti Vrhovnom sudu Republike Hrvatske kao revizijskom sudu pod
pretpostavkama iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a.
60
Opsežnu sudsku praksu u primjeni propisa o reviziji po ZPP-u vidjeti
kod Grbina, op. cit., str. 432. do 467.
Valja imati na umu da situacije koje nastanu nakon donošenja izmjena i dopuna ZPP-a (Nar. nov., br. 57/11.) valja prosuđivati na osnovi
novih propisa odnosno primjenom propisa o prijelaznom pravnom
režimu.
61
Do stupanja na snagu ZIDZIP/11 ta je vrijednost bila 100.000,00
kuna.
62
Literatura: Grbin, Ivo, Pravni lijekovi, rad u zborniku radova Novosti u
parničnom postupku, izdanje Organizatora d.o.o., Zagreb, lipanj 2011.,
str. 101., 113. do 136.; isti, Revizija - novo uređenje, Godišnjak 15/08., str.
285. do 342.; isti, Revizija, rad u knjizi Novote u parničnom postupku,
izdanje Organizatora d.o.o., Zagreb, 2003., biblioteka Pravo 42, str.
252.; Opatić, Nikola, “Izvanredna revizija” kroz prizmu promjene Ustava
RH iz 2010. i nužnost objavljivanja sudske prakse, Godišnjak 17/10., str.
409. od 420.; Crnić, Ivica, Bitne novote u parničnom postupku, Godišnjak
10/03.
71
Iznimno, pozivom na čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima
u kojima stranke nemaju ovlast podnijeti reviziju prema
odredbi stavka 1. članka 382. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka
u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili
postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj
primjeni. U životu ta se revizija kolokvijalno naziva izvanredna revizija. Takvom odredbom čl. 382. st. 2. ZPP jača
se uloga Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jer mu se
dodatno omogućuje da kao najviši sud u Republici Hrvatskoj osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana (čl. 118. Ustava Republike Hrvatske).
Naime, kad bi se pristup stranaka Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ograničio samo rečenim vrijednosnim ili
kauzalnim kriterijem za podnošenje revizije, očito je da
bi bilo niz slučajeva u kojima zbog primjene takvih kriterija Vrhovni sud Republike Hrvatske uopće ne bi došao
u priliku odlučivati o brojnim važnim, spornim pravnim
pitanjima, tj. ne bi mogao ispunjavati svoju ustavnu zadaću osiguravanja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
U reviziji iz stavka 2. članka 382. (tzv. izvanrednoj)
stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog
kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra
da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava
i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3.
ZPP-a).
Zakon o parničnom postupku sadrži posebna ograničenja u odnosu na osobe koje imaju ovlast podnijeti reviziju Vrhovnom sudu. Naime, prema čl. 91.a ZPP-a, stranka
može podnijeti reviziju u pravilu preko opunomoćenika
koji je odvjetnik. Iznimno, stranka može sama podnijeti
reviziju ako ima položeni pravosudni ispit, odnosno za nju
može reviziju podnijeti kao opunomoćenik osoba koja
ju je prema odredbama ZPP-a ili kojega drugog zakona
ovlaštena zastupati u tom svojstvu iako nije odvjetnik ako ima položen pravosudni ispit. Stranka odnosno njezin opunomoćenik dužni su uz reviziju priložiti izvornik
ili preslik potvrde o položenom pravosudnom ispitu, ako
takva potvrda u izvorniku ili preslici već prije nije podnesena sudu u istom postupku.
Iz sudske prakse navodimo:
“Prigovor da je ugovor o radu sklopljen pod prisilom i
da je stoga pobojan ne može se osnovano prvi put isticati
tek u reviziji.”
Vrhovni sud, Revr-12/02 od 5. 2. 2002. Izbor 2/02-172.
www.ingbiro.hr
72
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Kratice i pregled izvora za sudsku praksu
U ovom se radu upotrebljavaju kratice, a dio njih označuje i izvore
odakle su crpljeni prikazani primjeri iz sudske prakse. Izvori za sudsku
praksu navedeni su kako bi čitatelj u njima mogao potražiti možebitno šire objašnjenje, ako ono postoji. Kratice, i dijelom izvori za sudsku
praksu, jesu:
Radno pravo - časopis Radno pravo, Zagreb
čl. - članak
Ustav - Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 85/10-pročišćeni tekst)
Godišnjak - zbornik radova sa savjetovanja Aktualnosti građanskog trgovačkog, radnog i upravnog prava, Opatija, izdanje Organizatora d.o.o.,
Zagreb. Broj označuje redni broj godišnjaka, a broj iza kose crte godinu
održavanja savjetovanja.
Ustavni sud - Ustavni sud Republike Hrvatske
Informator - informativni list za ekonomska i pravna pitanja iz Zagreba
(izdavač Novi informator). Broj označuje redni broj lista i godinu u kojoj
je list izašao, a broj iza godine i stranicu u listu.
Vrhovni sud - Vrhovni sud Republike Hrvatske
Ing PSP - Ing Pregled sudske prakse, izdanje Inženjerskog biroa, Zagreb. Prvi broj označuje godinu izlaska tog izdanja, broj iza kose crte
pravno područje (grupu u tom izdanju), a broj iza crtice stranicu u tom
izdanju.
Izbor - godišnji Izbor odluka, izdanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Prvi broj označuje redni broj izdanja, broj iza kose crte godinu
izlaženja, a broj iza crtice stranicu u tom izdanju.
Izv. - izvorni tekstovi odluka iz sudske prakse što ih je pregledao i obradio autor.
Nar. nov. - Narodne novine, službeni list Republike Hrvatske
ONZR - Ogledi o novom Zakonu o radu, izdanje Narodnih novina d.d.,
Zagreb, 2010.
RH - Republika Hrvatska
st. - stavak
t.- točka
Visoki trgovački sud - Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
VKNZR- Veliki komentar novog Zakona o radu, izdanje Vaše knjige d.o.o.,
Zagreb, 2010.
ZID ZPP 03 - Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom
postupku (Nar. nov., br. 117/03)
ZID ZR/03 - Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu (Nar. nov.,
br. 114/03, ispr. 142/03)
ZOO - Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05 i 41/08)
ZOO/91 - Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94,
7/96, 112/99 i 88/01)
ZOPRO- Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa (Nar. nov., br.
34/91, 26/93 i 29/94)
ZPP - Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH,
123/08-ispr., 57/11)
ZR - Zakon o radu (Nar. nov., br. 149/09, 61/11)
OZ - Ovršni zakon (Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03,
151/04, 88/05, 121/05. i 67/08)
ZR/04 - Zakon o radu (Nar. nov., br. 137/04-pročišćeni tekst i 68/05 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske)
PiP - časopis Pravo i porezi, Zagreb. Prvi broj označuje redni broj časopisa, broj iza kose crte godinu izlaska, a broj iza crtice stranicu u tom
časopisu.
ZR/95 - Zakon o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01,
82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05-Odluka Ustavnog suda
Republike Hrvatske)
podst. - podstavak
ZRO - Zakon o radnim odnosima (Nar. nov., br. 25/92-pročišćeni tekst,
26/93 i 29/94)
PSP - Pregled sudske prakse, prilog časopisa Zakonitost iz Zagreba.
Prvi broj označuje broj pregleda, a broj iza kose crte stranicu u tom
pregledu.
ZUS - Zakon o upravim sporovima (Nar. nov., br. 20/10)
Žs - Županijski sud (zatim se navodi sjedište suda)
Summary
EXERCISING
INDIVIDUAL
RIGHTS AND
OBLIGATIONS
FROM
EMPLOYMENT
- IN CIVIL
PROCEDURES -
The author continues to analyse the issue of resolving individual disputes that arise
out of employment contracts, a topic which was addressed in the previous issue of
the Croatian Law Review. In that article the focus was on the application of provisions
of Articles 127 to 132 of the Labour Act, especially on the protection of worker rights
in proceedings before the employer.
In this issue the author touches upon the application of Articles 433 to 437.a of
the Civil Procedure Act, which regulate the procedure in labour disputes before the
courts.
Key words: labour disputes, subject-matter jurisdiction, territorial jurisdiction, content of the demand for relief.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
73
Stručni članak UDK 351.83
Kristian Plazonić, dipl. iur.*
Mala novela Zakona o radu
Autor u radu razrađuje najnovije izmjene
i dopune Zakona o radu. Rad je podijeljen na
šest dijelova. Nakon uvodnog dijela, u drugom se razmatraju opće odredbe Zakona koje
se odnose na ograničenja u primjeni odredaba o trajanju rada noćnog radnika, dnevnog
i tjednog odmora. Treći dio odnosi se na novine o sporazumu o ustupanju radnika, a u
četvrtom dijelu razrađuje se poglavlje koje se
odnosi na radno vrijeme. U četvrtom dijelu
rada ukazuje se na novine vezano za pravne
institute rasporeda radnog vremena, preraspodjele radnog vremena i noćnog rada. U
petom dijelu razmatraju se novine vezane za
pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora.
U posljednjem dijelu ukratko se ukazuje i
na novinu kod otkaza u slučaju profesionalne
nesposobnosti za rad ili neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti.
Ključne riječi: ograničenja u primjeni Zakona o radu,
privremeno zapošljavanje, odmori, noćni rad, radno vrijeme,
preraspodjela radnog vremena, otkaz ugovora o radu.
1. UVOD
Zakon o radu (Nar. nov., br. 149/09 i 61/11, u daljnjem
tekstu: ZOR)1 je zadnjim promjenama, kada je stupio na
snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
(Nar. nov., br. 61/11),2 doživio određenu malu zakonsku
novelu. Iako nije prošlo puno vremena od donošenja ZORa, životna praksa nalagala je da se zbog nekih odredaba
ZOR-a izvrše njegove prve izmjene i dopune. Poglavito
se to odnosi na one odredbe ZOR-a koje su onemogućavale rad duži od osam sati unutar dvadeset četiri sata,
ako se radilo o vremenu koje je ulazilo u noćni rad. Zbog
toga se stvorio problem organizacije rada u djelatnostima
ugostiteljstva, hotelijerstva, turizma, javnoga gradskog
prijevoza, željezničkog prometa i u ostalim djelatnosti* Kristian Plazonić, odvjetnik u Rijeci.
1
2
Zakon o radu (Nar. nov., br. 149/10) donio je Hrvatski sabor na sjednici
od 4. prosinca 2009.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu donio je Hrvatski
sabor na sjednici od 20. svibnja 2011. godine, a nakon toga objavljen
je u Narodnim novinama 3. lipnja 2011. godine. Isti Zakon stupio je
na snagu osmog dana od objave u Narodnim novinama.
ma u kojima su odredbe ZOR-a onemogućavale da se
organizira rad, a što je poglavito došlo do izražaja kod
poslodavaca u sezonskom razdoblju. Stoga će u nastavku
rada biti dan prikaz svih izmjena i dopuna ZOR-a.
2. OPĆE ODREDBE
2.1. Ograničenja u primjeni
U poglavlju općih odredaba ZOR se izmijenio u članku
3. stavku 4., a to stoga što je dana mogućnost da se kolektivnim ugovorom, pod pretpostavkom da posebnim
propisom nije drukčije uređeno, omogućuje za punoljetne radnike iznimka o primjeni odredbe o trajanju rada
noćnog radnika pod uvjetom da je kolektivnim ugovorom radniku osiguran zamjenski odmor.
Navedena promjena ZOR-a odnosi se i na radnike koji
rade u djelatnosti zaštite osoba i imovine. Dakle, za radnike koji rade u djelatnosti zaštite osoba i imovine, pravo
uređenja iznimaka koje se odnose na trajanje rada noćnog
radnika, dnevnog i tjednog odmora ako posebnim propisom nije drukčije uređeno, odnosi se samo na one radnike
u navedenoj djelatnosti od kojih se kod obavljanja poslova
zahtijeva stalna prisutnost. Prema tome, za navedenu kategoriju radnika kada obavljaju poslove, traži se njihova
stalna nazočnost kao uvjet za ostvarenje iznimaka.
Iznimke, koje se odnose na već spomenuto drukčije
uređenje trajanja noćnog rada radnika, dnevnog i tjednog
odmora izmijenjene su i u odnosu na radnike koji obavljaju djelatnosti pružanja usluga u tisku, radiju, televiziji,
kinematografiji, pošti i elektroničkoj komunikaciji, hitnoj
pomoći, vatrogastvu i civilnoj zaštiti. Sada se u tim spomenutim djelatnostima pružanja usluga to isključivo odnosi
na radnike koji su navedenim uslugama izravno vezani.
Treća kategorija radnika, kod kojih je ZOR napravio
izmjenu glede iznimaka za uređenje trajanja noćnog rada
radnika, dnevnog i tjednog odmora su radnici u djelatnosti željezničkog prometa. U odnosu na prijašnje rješenje
koje se odnosilo na to da se radi o radu izvršnih radnika u
djelatnosti željezničkog prometa, prema novom rješenju
došlo je do bitne promjene. Prema novim izmjenama i
dopunama ZOR-a, sada se radi o o radu radnika u djelatnosti željezničkog prometa čiji rad nije neprekidan, već
se obavlja po potrebi, koji radno vrijeme provodi u vlaku
ili čiji je rad vezan uz vozni red.
Druga promjena glede ograničenja u primjeni kod
članka 3. ZOR-a sadržana je u stavku 5. istog članka. Drukčije se određuje pravo radnika na korištenje dnevnog i
74
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
tjednog zamjenskog odmora. Prije izmjene i dopune
ZOR-a bilo je sljedeće:
- korištenje dnevnog zamjenskog odmora moralo se
osigurati u svakom razdoblju od sedam dana,
- a korištenje tjednog zamjenskog odmora u svakom
razdoblju od četiri tjedna.
Prema rješenju novih izmjena i dopuna ZOR-a, uređeno je da se:
- korištenje dnevnog zamjenskog odmora mora osigurati prije početka sljedećeg razdoblja rada,
- a korištenje tjednog zamjenskog odmora u svakom
razdoblju od dva tjedna.
Dakle, promjene u članku 3. stavcima 3. i 4. ZOR-a su
sljedeće:
“(4) Ako posebnim propisom nije drukčije uređeno,
kolektivnim ugovorom mogu se za punoljetne radnike
urediti iznimke od primjene odredbi o trajanju rada noćnog radnika, dnevnom i tjednom odmoru, pod uvjetom
da je tim ugovorom radniku osiguran zamjenski odmor u
skladu sa stavkom 5. ovoga članka, u kojem je poslodavac
obvezan omogućiti ostvarenje tog prava, i to:
1) ako je to neophodno zbog udaljenosti između mjesta rada radnika i njegovog prebivališta ili zbog udaljenosti između različitih mjesta rada radnika;
2) ako se radi o djelatnosti zaštite osoba i imovine,
kada obavljanje poslova zahtijeva stalnu prisutnost;3
3) ako se radi o djelatnosti pružanja usluga ili proizvodnje u neprekidnom trajanju, osobito o:
- uslugama vezanim uz prijam, liječenje i njegu u bolnicama ili sličnim ustanovama te uslugama u domovima
socijalne skrbi ili drugim pravnim osobama koje obavljaju
djelatnost socijalne skrbi i u zatvorima,
- radu radnika u lukama i zračnim lukama,
- uslugama izravno vezanim uz tisak, radio, televiziju,
kinematografiju, poštu i elektroničku komunikaciju, hitnu
pomoć, vatrogastvo i civilnu zaštitu,
- proizvodnji, prijenosu i distribuciji plina, vode, električne energije, skupljanju i odvozu kućnoga otpada i
pogonima za spaljivanje,
- industriji u kojoj se rad ne može prekidati zbog tehnoloških razloga,
- djelatnosti istraživanja i razvoja,
- djelatnosti prijevoza putnika u javnom gradskom prijevozu;
4) ako se radi o djelatnosti s izraženom promjenom
intenziteta aktivnosti, a osobito u:
- poljoprivredi,
- turizmu,
- poštanskim uslugama,
5) ako se radi o radu radnika u djelatnosti željezničkog
prometa, čiji rad nije neprekidan već se obavlja po potrebi, koji
radno vrijeme provodi u vlaku ili čiji je rad vezan uz vozni red;
6) u slučaju više sile te nastupa izvanrednih i nepredvidivih okolnosti i događaja.
(5) Ugovorom iz stavka 4. ovoga članka kojim se osigurava odgovarajući zamjenski odmor u trajanju jednakom propuštenim satima odmora, radniku se ne može
odrediti dnevni odmor u neprekidnom trajanju kraćem
od deset sati dnevno, niti tjedni odmor u neprekidnom
trajanju kraćem od dvadeset sati, pri čemu se tom radniku
korištenje dnevnog zamjenskog odmora mora osigurati
prije početka sljedećeg razdoblja rada, a korištenje tjednog
zamjenskog odmora u svakom razdoblju od dva tjedna.”
3. PRIVREMENO ZAPOŠLJAVANJE
3.1. Sporazum o ustupanju radnika
U poglavlju ZOR-a o privremenom zapošljavanju u
članku 25. dodan je stavak 5. prema kojem sporazumom
o ustupanju radnika između agencije i korisnika mogu
agencija i korisnik ugovoriti da će za ustupljene radnike,
za razdoblje u kojem su mu ustupljeni, korisnik voditi
propisanu evidenciju o njihovom radnom vremenu te
rok i način dostave iste agenciji. Tim dodatkom utvrđena je obveza korisnika da za ustupljenog radnika mora
postupati sukladno Pravilniku o sadržaju i načinu vođenja
evidencije o radnicima (Nar. nov., br. 37/11).
3.1.1. Sankcije
Prema članku 294. stavku 3. ZOR-a, novčanom kaznom
od 61.000,00 do 100.000,00 kuna za prekršaj iz stavka 1.
podstavka 1. istog članka ZOR-a kaznit će se korisnik
pravna osoba koji je sporazumom o ustupanju radnika
preuzeo obvezu vođenja evidencije radnog vremena za
ustupljene radnike ako ne vodi evidenciju o radnicima
i o radnom vremenu ili istu ne vodi na propisan način,
ili ako na zahtjev inspektora rada ne dostavi podatke o
radnicima i o radnom vremenu.
Za navedeni prekršaj novčanom kaznom od 7.000,00
do 10.000,00 kuna kaznit će se i korisnik fizička osoba koji
je sporazumom o ustupanju radnika preuzeo obvezu vođenja evidencije radnog vremena za ustupljene radnike i
odgovorna osoba pravne osobe. Za spomenuti prekršaj
korisniku pravnoj osobi koji je sporazumom o ustupanju radnika preuzeo obvezu vođenja evidencije radnog
vremena za ustupljene radnike može se izreći novčana
kazna na mjestu izvršenja prekršaja u iznosu od 20.000,00
kuna, odnosno korisniku fizičkoj osobi i odgovornoj osobi
pravne osobe u iznosu od 6.000,00 kuna.
4. RADNO VRIJEME4
4.1. Raspored radnog vremena
U članku 46. stavku 3. ZOR-a promjena je da kod poslodavca kod kojeg je to potrebno zbog procesa rada or4
3
Kurzivom se označuje izmjena i dopuna ZOR-a.
Opširnije: Kristian Plazonić, Novine glede svih instituta u poglavlju o radnom vremenu novog Zakona o radu, Hrvatska pravna revija, br. 3/11.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
ganiziranog u smjenama, puno ili nepuno radno vrijeme
ne mora biti raspoređeno jednako po tjednima, te se u
tom slučaju puno ili nepuno radno vrijeme utvrđuje kao
prosječno tjedno radno vrijeme unutar razdoblja od četiri
mjeseca, pri čemu odstupanje od punog radnog vremena
određenog člankom 43. stavkom 2. ZOR-a ne smije iznositi
više od dvadeset četiri sata sati mjesečno. Znači, umjesto
dvanaest sati mjesečno, kako je bilo rješeno prije stupanja
na snagu izmjene i dopune ZOR-a, sada je odstupanje od
punog radnog vremena (koje ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno) dvadeset četiri sata mjesečno.
4.1.1. Sankcije
Prema članku 294. stavku 1. ZOR-a, jednim od najtežih prekršaja poslodavca, a za koji se poslodavac pravna
osoba može kazniti novčanom kaznom od 61.000,00 do
100.000,00 kuna, smatra se organiziranje procesa rada u
smjenama uslijed kojeg puno ili nepuno radno vrijeme
nije raspoređeno jednako po tjednima, već se isto utvrđuje kao prosječno tjedno radno vrijeme unutar razdoblja
od četiri mjeseca, ako odstupanje od punog radnog vremena utvrđenog ZOR-om iznosi više od dvadeset četiri
sata mjesečno.
Za navedeni prekršaj novčanom kaznom od 7.000,00
do 10.000,00 kuna kaznit će se poslodavac fizička osoba i
odgovorna osoba pravne osobe. Ako je prekršaj počinjen
u odnosu na maloljetnog radnika, iznos novčane kazne
uvećava se dvostruko. Za spomenuti prekršaj, poslodavcu
pravnoj osobi može se izreći novčana kazna na mjestu
izvršenja prekršaja u iznosu od 20.000,00 kuna, a poslodavcu fizičkoj osobi i odgovornoj osobi pravne osobe u
iznosu od 6.000,00 kuna.
4.2. Preraspodjela radnog vremena
U dijelu ZOR-a koji se odnosi na preraspodjelu radnog
vremena izvršene su dvije promjene, koje će sigurno biti
od značenja za određene djelatnosti (npr. u hoteljerstvu,
ugostiteljstvu, graditeljstvu i sl.), kojima sama djelatnost
traži preciziranje razdoblja preraspodjele, a i veći fond
sati u preraspodjeli. Prva promjena odnosi se na članak
47. stavak 1. ZOR-a u kojem je sada utvrđeno da ako narav
posla to zahtijeva, puno ili nepuno radno vrijeme može se
preraspodijeliti tako da tijekom razdoblja koje ne može
biti duže od dvanaest neprekidnih mjeseci, u jednom
razdoblju traje duže, a u drugom razdoblju kraće od punog ili nepunog radnog vremena, na način da prosječno
radno vrijeme tijekom trajanja preraspodjele ne smije biti
duže od punog ili nepunog radnog vremena.
Druga promjena ZOR-a odnosi se na stavak 5. istog
članka, a kojim se poslodavcima koji posluju sezonski
omogućuje da sezonski radnici zaposleni kod njega
mogu u preraspodijeljenom radnom vremenu raditi do
šezdeset sati tjedno. Da bi isto bilo moguće, poslodavac
mora ispuniti određene pretpostavke, a one su:
75
- da poslodavac posluje sezonski,
- da je isto predviđeno kolektivnim ugovorom,
- i da radnik dostavi poslodavcu pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad.
Dakle, članak 47. stavak 5. ZOR-a izmijenjen je na način
da iznimno od odredbe stavka 4. istog članka, preraspodijeljeno radno vrijeme tijekom razdoblja u kojem traje duže
od punog ili nepunog radnog vremena može trajati duže
od četrdeset osam sati tjedno, ali ne duže od pedeset šest
sati tjedno, odnosno šezdeset sati tjedno ako poslodavac
posluje sezonski, pod uvjetom da je isto predviđeno kolektivnim ugovorom i da radnik dostavi poslodavcu pisanu
izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad.
4.3. Noćni rad
Problem koji je do sada postojao u praksi vezano za
pitanje noćnog rada ovim izmjenama i dopunama ZOR-a
smatramo da je konačno riješen. Da podsjetimo, radilo
se o problemu koji je nastajao kada je noćni rad bio u
smjenama odnosno o radu radnika koji rade noću u smjenama, a koji se rotiraju sustavom 12-24 pa nakon toga 1248 sati rada. Radilo se o slučajevima smjenskog rada, koji
su svojom smjenom ulazili u vrijeme noćnog rada, a bili
su duži od 8 sati. Zbog toga su u praksi stvarno nastajali
problemi u organizaciji rada odnosno smjenskog rada
koji ulazi u noćni rad.5 Najočitiji je primjer je bio tijekom
turističke sezone kada, pravno gledajući, vatrogasci nakon osam sati rada zbog smjene koja je ulazila u noćni
rad, nisu smjeli gasiti požar, nego im se prema odredbama ZOR-a jednostavno nametao odmor od toga rada.
No takva situacija, koja se pravno jednostavno više nije
mogla trpjeti, riješena je već prije donošenjem Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o vatrogastvu (Nar. nov.,
br. 80/10), koji je člankom 25.a utvrdio sljedeće:
“Radi održavanja operativne pripravnosti vatrogasaca
i vatrogasne tehnike na visokoj razini te gašenja požara,
spašavanja ljudi i imovine, dužina trajanja rada profesionalnih vatrogasaca može biti duža od osam sati u razdoblju od dvadeset četiri sata u kojem radi noću.
Poslodavac je pri organizaciji noćnog rada i rada u
smjeni dužan osigurati profesionalnim vatrogascima iz
stavka 1. ovoga članka dnevni odmor u neprekidnom
trajanju od minimalno dvanaest sati.
Poslodavac je pri organizaciji noćnog rada ili rada u
smjeni dužan voditi osobitu brigu o organizaciji rada prilagođenoj profesionalnom vatrogascu te o sigurnosnim
i zdravstvenim uvjetima u skladu s naravi posla koji se
obavlja noću i u smjeni.
5
Prema članku 48. stavku 1. ZOR-a, noćni rad je rad radnika kojeg,
neovisno o njegovom trajanju, obavlja u vremenu između dvadeset
dva sata uvečer i šest sati ujutro idućega dana, a u poljoprivredi između dvadeset dva sata uvečer i pet sati ujutro idućega dana, ako za
određeni slučaj ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između poslodavca i
radničkog vijeća nije drukčije određeno.
76
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Poslodavac je dužan profesionalnim vatrogascima iz
stavka 1. ovoga članka osigurati sigurnost i zdravstvenu
zaštitu u skladu s naravi posla koji se obavlja, kao i sredstva
zaštite i prevencije koje odgovaraju i primjenjuju se na sve
profesionalne vatrogasce te su dostupne u svako doba.
Kod organizacije rada u smjenama koje uključuju
i noćni rad, mora se osigurati izmjena smjena tako da
profesionalni vatrogasac u noćnoj smjeni radi uzastopce
najduže jedan tjedan.
Ostala prava i obveze utvrđene propisima o radu primjenjuju se i na profesionalne vatrogasce.”
Navedenim člankom 25.a Zakona o vatrogastvu zakonodavac je primijenio pravilo lex specialis derogat legi
generali6 te je na taj način derogirao odredbe ZOR-a, odnosno omogućio vatrogasnoj djelatnosti odnosno radnicima vatrogascima da kroz vatrogasne postrojbe njihov
rad može biti duži od osam sati u razdoblju od dvadeset
četiri sata u kojem rade noću.
Međutim, sve ostale djelatnosti, kao što su npr. prijevoz putnika u javnom gradskom prijevozu, djelatnost
željezničkog prometa, hitna medicinska pomoć, rad radnika u lukama i zračnim lukama, turizmu i da dalje ne
navodimo, a ima ih poprilično, i dalje su imale problem
isprepletenosti smjenskog i noćnog rada kada se prelazi
osam sati te je tek navedenim izmjenama i dopunama
ZOR-a problem konačno riješen.
Dakle, člankom 48. stavkom 6. ZOR-a utvrđeno je da
je poslodavac pri utvrđivanju rasporeda radnog vremena
dužan voditi računa da rad radnika iz stavka 5.7 istog članka ne smije trajati duže od osam sati dnevno. Nadalje,
novim dodanim stavkom 7. istog članka određeno je da
iznimno od odredbe stavka 6. spomenutog članka, rad
radnika iz stavka 5. članka 48. ZOR-a može trajati duže
od osam sati, ali ne duže od dvanaest sati dnevno, pod
uvjetom da je isto ugovoreno kolektivnim ugovorom.
4.3.1. Sankcije
Prema članku 294. stavku 1. ZOR-a, jednim od najtežih prekršaja poslodavca, a za koji se poslodavac pravna
osoba može kazniti novčanom kaznom od 61.000,00 do
100.000,00 kuna, smatra se utvrđivanje rasporeda radnog
vremena radnika u kojem rad radnika traje duže od ZORom utvrđenog.
Za navedeni prekršaj novčanom kaznom od 7.000,00
do 10.000,00 kuna kaznit će se poslodavac fizička osoba i
odgovorna osoba pravne osobe. Ako je prekršaj počinjen
u odnosu na maloljetnog radnika, iznos novčane kazne
uvećava se dvostruko. Za spomenuti prekršaj, poslodavcu
pravnoj osobi može se izreći novčana kazna na mjestu
izvršenja prekršaja u iznosu od 20.000,00 kuna, a poslo6
7
Poseban zakon derogira (ukida) opći zakon.
Prema članku 48. stavku 5. ZOR-a, noćni radnik je radnik, koji prema
rasporedu radnog vremena redovito tijekom jednog dana radi najmanje tri sata u vremenu noćnog rada, odnosno koji tijekom kalendarske godine radi najmanje trećinu svog radnog vremena u vremenu
noćnoga rada.
davcu fizičkoj osobi i odgovornoj osobi pravne osobe u
iznosu od 6.000,00 kuna.
5. ODMORI I DOPUSTI8
5.1. Pravo na razmjerni dio godišnjeg
odmora
Ovaj dio ZOR-a je također doživio određene promjene
koje se ponajprije odnose na prenošenje godišnjeg odmora u slučaju kada je radnik ostvario radni odnos kod
dva ili više poslodavaca tijekom stjecanja uvjeta prava
na godišnji odmor te glede načina izračunavanja trajanja
godišnjeg odmora.
U članku 59. ZOR-a utvrđeno je da radnik
ima pravo na jednu dvanaestinu godišnjeg
odmora, određenog na način propisan
odredbama članka 55. i članka 56. ZOR-a,
za svaki mjesec rada ako je tijekom kalendarske godine u radnom odnosu kod više
poslodavaca, pri čemu pravo na godišnji
odmor za tu godinu kod svih poslodavaca
može ostvariti ukupno u najdužem trajanju
određenom na način propisan odredbama
članka 55. i 56. ZOR-a.
U članku 59. ZOR-a utvrđeno je da radnik ima pravo
na jednu dvanaestinu godišnjeg odmora, određenog na
način propisan odredbama članka 55.9 i članka 56.10 ZORa, za svaki mjesec rada:
- ako u kalendarskoj godini u kojoj je zasnovao radni
odnos, zbog neispunjenja šestomjesečnog roka iz članka
58. stavka 1. ZOR-a11, nije stekao pravo na godišnji odmor,
- ako radni odnos prestane prije završetka šestomjesečnog roka iz članka 58. stavka 1. ZOR-a,
- ako radni odnos prestane prije 1. srpnja,
8
Opširnije: Kristian Plazonić, Novine glede svih instituta u poglavlju odmora i dopusta novog Zakona o radu, Hrvatska pravna revija, br. 6/10.
9
Prema članku 55. ZOR-a, da radnik ima za svaku kalendarsku godinu
pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna.
Nadalje, maloljetni radnik i radnik koji radi na poslovima na kojima,
uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće
zaštititi radnika od štetnih utjecaja, ima za svaku kalendarsku godinu
pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje pet tjedana.
10
Prema članku 56. ZOR-a, trajanje godišnjeg odmora duže od najkraćega propisanog odredbom članka 55. ZOR-a te broj radnih dana
koji se uračunavanju u godišnji odmor radnika, utvrđuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Blagdani
i neradni dani određeni zakonom ne uračunavaju se u trajanje godišnjeg odmora. Razdoblje privremene nesposobnosti za rad, koje
je utvrdio ovlašteni liječnik, ne uračunava se u trajanje godišnjeg
odmora.
11
Člankom 58. stavkom 1. ZOR-a utvrđeno je da radnik koji se prvi put
zaposli ili koji ima prekid rada između dva radna odnosa duži od
osam dana, stječe pravo na godišnji odmor određen na način propisan odredbom članka 55. i članka 56. ZOR-a nakon šest mjeseci
neprekidnog rada.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
77
Iznimno od stavka 1. podstavka 4. članka 59. ZOR-a radnik koji je stekao pravo na godišnji
odmor na način propisan odredbom članka 58. stavka 1. ZOR-a i kojem radni odnos prestaje nakon 1. srpnja, pravo na godišnji odmor u cijelosti za tekuću kalendarsku godinu
ostvaruje kod poslodavca kod kojeg mu prestaje radni odnos.
- te ako je tijekom kalendarske godine u radnom odnosu
kod više poslodavaca, pri čemu pravo na godišnji odmor
za tu godinu kod svih poslodavaca može ostvariti ukupno
u najdužem trajanju određenom na način propisan odredbama članka 55. i 56. ZOR-a.
Pri izračunavanju trajanja godišnjeg odmora, najmanje polovica dana godišnjeg odmora zaokružuje se na
cijeli dan godišnjeg odmora, a najmanje polovica mjeseca rada zaokružuje se na cijeli mjesec. Nadalje, kada
radniku radni odnos prestaje točno u polovici mjeseca
koji ima parni broj dana, pravo na jednu dvanaestinu godišnjeg odmora za taj mjesec ostvaruje kod poslodavca
kod kojeg mu prestaje radni odnos.
Možemo objasniti pravo na jednu dvanaestinu godišnjeg odmora u jednom hipotetskom primjeru. Radniku
je otkazan ugovor o radu zbog gospodarskog razloga,
odnosno prestala je potreba za njegovim radom. Radnik
je kod poslodavca kod kojeg mu je prestao radni odnos
imao pravo na 26 dana godišnjeg odmora. Budući da
je radnik proveo na radu ukupno 3 mjeseca i 18 dana,
ostvario je pravo na 4/12 godišnjeg odmora. Radniku se
u ovom slučaju priznaje 18 dana na način da se tih 18
dana s obzirom da se radi od više od polovice mjeseca,
zaokružuje na cijeli mjesec te na taj način on ostvaruje
pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora kao da se radi
o puna 4 mjeseca rada. Nadalje, to znači da radnik ima
pravo na 8,66 dana godišnjeg odmora. Budući da se pri
izračunavanju trajanja godišnjeg odmora najmanje polovica dana godišnjeg odmora zaokružuje na cijeli dan
godišnjeg odmora, to znači da radnik ima pravo na 9 dana
godišnjeg odmora.
Iznimno od stavka 1. podstavka 4. članka 59. ZOR-a
radnik koji je stekao pravo na godišnji odmor na način
propisan odredbom članka 58. stavka 1. ZOR-a i kojem
radni odnos prestaje nakon 1. srpnja, pravo na godišnji
odmor u cijelosti za tekuću kalendarsku godinu ostvaruje
kod poslodavca kod kojeg mu prestaje radni odnos.
6. ZAŠTITA RADNIKA KOJI SU
PRIVREMENO ILI TRAJNO
NESPOSOBNI ZA RAD
6.1. Otkaz u slučaju profesionalne
nesposobnosti za rad ili
neposredne opasnosti od
nastanka invalidnosti
U članku 79. stavku 3. ZOR-a utvrđeno je da ako radničko vijeće, odnosno sindikalni povjerenik koji ima sva
prava i obveze radničkog vijeća uskrati suglasnost na otkaz radniku iz stavka 1. istog članka12, suglasnost može
nadomjestiti sudska ili arbitražna odluka.
U odnosu na prethodno rješenje, ovo sadašnje možemo sagledati kao još jedan iskorak fleksibilizacije otkazivanja ugovora o radu, i to zaštićenoj kategoriji radnika.
Dakle, u slučaju kada kod poslodavca ne postoji radničko
vijeće, a ni sindikalni povjerenik kao supstitut radničkog
vijeća, više nema obveze poslodavca da mora tražiti sudsku suglasnost.
12
Prema članku 79. stavku 1. ZOR-a, poslodavac može otkazati radniku
kod kojega postoji profesionalna nesposobnost za rad ili neposredna
opasnost od nastanka invalidnosti, samo uz prethodnu suglasnost
radničkog vijeća.
Summary
The author analyses the latest amendments to the Labour Act. The paper is divided into
six parts. After the introductory part, in the second part general provisions of the Act that
refer to limitations in the application of provisions on the duration of night work, daily and
weekly rest of workers are examined. The third part refers to the novelties regarding the
agreement on the assignment of workers to another employer, and in the fourth part the
chapter on working time is studied. In the fourth part it is pointed to the novelties related
to the legal institutes of working time organization, redistribution of working time and
night work. Part five analyses the chapter on rest periods and leaves related to the right
to a proportion of annual leave.
In the last part the novelty of dismissal in case of occupational inability to work or
immediate danger of disability is briefly addressed.
Key words: limitations in the application of the Labour Act, temporary employment,
rest, night work, working time, redistribution of working time, termination of the employment contract.
MINOR
AMENDMENT
TO THE LABOUR
ACT
78
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
FINANCIJSKO PRAVO
mr. sc. Sanda Kapetanović*
Borba protiv utaje poreza
na dohodak od samostalne
djelatnosti
Visoko porezno opterećenje te nizak porezni moral u današnje doba usmjeravaju porezne obveznike na izbjegavanje porezne obveze. Suprotno tome, teško je danas opravdati
mišljenje da porezna obveza potiče obveznika na gospodarsku aktivnost te da pridonosi
stvaranju osjećaja posebne važnosti zato što
plaća porez, kako je to bilo u devetnaestom,
pa i na početku dvadesetog stoljeća.1
Što se sve smatra dohotkom od samostalne djelatnosti, koji su najčešći pojavni
oblici utaje ovog poreza te oporezuje li se
stečeno bogatstvo pojedinaca kao posljedica
nerazmjera između ostvarenog dohotka i nabavljene imovine - slijedi u nastavku članka.
Ključne riječi: dohodak od samostalne djelatnosti,
porez na dohodak, utaja poreza.
1. ZAKONSKI OKVIR POREZA
NA DOHODAK OD SAMOSTALNE
DJELATNOSTI
Prema čl. 17. Zakona o porezu na dohodak2 dohotkom
od samostalne djelatnosti smatra se:
- dohodak od obrta i s obrtom izjednačenih djelatnosti,
- dohodak od slobodnih zanimanja,
- dohodak od poljoprivrede i šumarstva.
Od navedenih vrsta dohotka od samostalne djelatno*
Sanda Kapetanović, PU, Područni ured Dubrovnik.
1
Mark Twain bio je oduševljen kad je 1864. godine platio svoj prvi porez
na dohodak u iznosu od 36,82 dolara - u koji je bila uključena i kazna!
Plaćanje tog poreza dalo mu je, kako je sam ustvrdio, osjećaj “važnosti”.
(Jelčić, Barbara, Javne financije, RRIF, Zagreb, 2001., str. 131.)
Zakon o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 177/04, 73/08, 80/10).
2
Stručni članak UDK 336.2.04
sti u fokus interesa u svezi s utajom poreza s jedne strane
te stjecanjem bogatstva (nekretnine, pokretnine) s druge
strane, ubrajaju se djelatnosti slobodnih zanimanja.
Sukladno čl. 18. st. 2. Zakona o porezu na dohodak
djelatnostima slobodnih zanimanja smatraju se:
- profesionalne djelatnosti fizičkih osoba koje su po
toj osnovi obvezno osigurane prema propisima koji uređuju obvezna osiguranja, odnosno
- djelatnosti fizičkih osoba kojima su to osnovne djelatnosti i koje su po toj osnovi upisane u registar poreznih
obveznika poreza na dohodak.
Djelatnosti slobodnih zanimanja zakonski su podijeljene u četiri skupine:
1. zdravstveni djelatnici, veterinari, odvjetnici, javni
bilježnici, revizori, inženjeri, arhitekti, porezni savjetnici,
stečajni upravitelji, tumači, prevoditelji, turistički djelatnici i druge slične djelatnosti,
2. znanstvenici, književnici, izumitelji i druge slične
djelatnosti,
3. predavači, odgojitelji i druge slične djelatnosti,
4. novinari, umjetnici, športaši.
Svima koji ostvaruju dohodak od samostalne djelatnosti zajedničko je da prodaju svoje vrijeme, ali sami
investiraju u posao i pritom riskiraju. Oni rade pod motom “sam svoj majstor”. Zarada koju ostvaruju veća je od
zarade zaposlenika, ali je veći i rizik.
2. POJAVNI OBLICI UTAJE POREZA
NA DOHODAK OD SAMOSTALNE
DJELATNOSTI
Pojavni oblici utaje poreza na dohodak od samostalne
djelatnosti su sljedeći:
- neizdavanje računa,
- neprijavljivanje ostvarenog prometa,
- rad na “crno” i plaćanje u gotovini,
- prijavljivanje na minimalnu plaću,
- nerazmjer između ostvarenog dohotka i nabavljene
imovine,
- nedovoljne kontrole poreznog tijela.
S obzirom da se pretežito radi o uslužnim djelatnostima kod kojih se najčešće ne izdaju računi, ali istodobno ni
ne traže od strane korisnika usluge, što je samo jedan od
pokazatelja niskog poreznog morala, za suzbijanje utaje
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
najvažnije je pravodobno prikupljanje podataka od strane poreznog nadzora o ostvarenom prometu. Samo na
taj način iskazani godišnji dohodak može biti realniji.
Utaja poreza prisutna je u svim djelatnostima gdje
se posluje s gotovim novcem. Međutim, još veće zlo za
državni proračun je naknadno brisanje izdanih računa
pomoću kompjutorskih programa. Računi se brišu u cijelosti ili djelomično. Za sprječavanje te pojave potrebno
je uvođenje fiskalnih blagajni s čipom pomoću kojeg inspektori jednostavnije i brže kontroliraju promet.
Neevidentiranje prometa je najčešća pojava kod poreznih dužnika kojima je blokiran žiro račun te novac iz
prometa ni ne polažu na žiro račun, nego ga ostavljaju
u optjecaju za daljnje poslovanje. Posljedica toga je da i
svoje zaposlenike plaćaju “na crno” gotovinom iz prometa
te im ne plaćaju poreze i doprinose. Na taj način izravno je
oštećen državni proračun kao i sami zaposlenici za mnoga prava iz radnog odnosa (npr. podnošenje godišnje
prijave poreza na dohodak i mogućeg povrata poreza,
socijalna prava, kreditna sposobnost itd.).
Obujam rada na “crno” odnosno sive ekonomije koja
je baza porezne evazije, uvelike korelira i s gospodarskim
rastom i promjenama razine životnog standarda. Fleksibilnost poreznih obveznika i njihova okrenutost k ovom
obliku porezne utaje raste s padom životnog standarda
gdje se ne biraju načini i sredstva da bi se došlo do zarade zbog legalno malih primanja građana i poreznih
obveznika. Stoga, nažalost, rad na “crno” i ne smatraju
negativnom pojavom jer im to predstavlja bolji izbor od
pasivnosti na tržištu rada, s obzirom da se i u tom sektoru
stvara neka dodana vrijednost.
S druge strane, poduzetnici koji se uključe u sferu sive
ekonomije kako bi izbjegli plaćanje poreza gube veze
sa službenim izvorima financiranja, smanjuju kapitalnu
intenzivnost svoje proizvodnje i posluju unutar mnogo
kraćeg razdoblja. Osim toga, država je zbog manjka prikupljenih poreza prisiljena smanjivati svoje dugoročne,
uglavnom produktivne investicije na račun kratkoročnih
manje produktivnih investicija poreznih neplatiša. Zbog
toga je i dugoročna stopa rasta manja od potencijalne.
Zbog navedenoga, rad na “crno” i plaćanje u gotovini
su u direktnom odnosu jer, s jedne strane, neprijavljeni
rad je u izravnoj korelaciji s neprijavljenim prometom iz
kojeg se i vrši plaćanje u gotovini. Upravo se na ovaj način
i zatvara krug nelegalnih aktivnosti, jer da se cjelokupan
promet prijavljuje i polaže na žiro račun, znatno bi bila
smanjena mogućnost isplate u gotovom novcu.
Samostalne djelatnosti - obveznici poreza na dohodak
nisu primarne u planu poreznog nadzora jer je porez na
dohodak najvećim dijelom prihod jedinica lokane uprave
(gradova). Primaran je nadzor pravnih osoba čiji porezi
su prihodi državnog proračuna. Zbog manjeg obujma
kontrola od strane poreznog nadzora takvi su porezni
obveznici “opušteniji” te je i utaja povećana.
Primjer potpune utaje poreza na dohodak i rada na
“crno” u kontinuitetu od nekoliko godina:
79
Nadzorom kod građevinske firme “X” d.o.o. utvrđena
su izvršena plaćanja kooperantu obrtniku “Y” u sljedećim
iznosima:
u 1. godini u iznosu od oko500.000 kn; u 2. godini u iznosu od oko 2.500.000,00 kn te u 3. godini također u iznosu od
oko 2.500.000,00 kn.
Nadzorom kod “X” d.o.o. utvrđeno je da je obrtnik “Y”
uredno ispostavio račune za obavljene građevinske radove
za koje mu je i plaćeno na žiro račun, te da je posao obavljao
s dvadesetak neprijavljenih radnika.
U ovom slučaju obrtniku “Y” je čak i plaćano preko žiro
računa, tako da je djelatnike mogao legalno isplaćivati.
Međutim, činjenica je da je navedeni obrtnik “Y” kod kojeg je obavljen porezni nadzor za tri godine u kojima je
utvrđeno da je doista obavljao građevinske radove, cjelokupni posao obavljao na “crno”. S druge strane, nadležnoj
ispostavi Porezne uprave cijelo vrijeme poslovanja nije
podnosio nikakve obrasce niti godišnje prijave poreza
na dohodak ni za jedno razdoblje poslovanja, a niti se
odazivao na pozive referenata o dostavi istih.
Na taj je način navedeni obveznik učinio potpunu utaju poreza na dohodak tri godine uzastopno te je kazneno
odgovoran počinivši kazneno djelo utaje poreza.
Za navedena razdoblja porezni nadzor je procjenom
utvrdio primitke na temelju raspoloživih podataka na žiro
računu o ostvarenom prometu, te sukladno tome i učešće
porezno priznatih izdataka. Na temelju ovako utvrđenih
primitaka i izdataka nadležna ispostava Porezne uprave
utvrdit će dohodak obrtnika “Y” za prethodne godine.
Što se tiče sankcioniranja rada na “crno”, obaviještena
je Inspekcija rada koja treba provesti mjere iz svog djelokruga. Međutim, problem je u inertnosti i sporosti cijelog
državnog aparata.
Ovaj obrtnik koristio je tu sporost, tako da je u takvim okolnostima vrlo teško “uhvatiti” nelegalne radnike.
Suprotno tome, da sve djeluje lančano i promptno, to
se ne bi moglo dogoditi niti bi se takvi obveznici smjeli
upustiti u takvu “avanturu” stjecanja samo osobne koristi,
a oštećivanja državnog proračuna i samih radnika koji su
zakinuti za sva svoja prava počevši od neobračunavanja
i neuplaćivanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno
osiguranje, kao temeljnih prava, pa do svih drugih oblika
prava i pogodnosti legalno zaposlenih djelatnika poput
podnošenja godišnje porezne prijave i mogućeg prava na
povrat poreza, socijalnih prava poput dječjeg doplatka,
podizanja kredita na bankama itd.
Kao potvrda tromosti države i nedjelovanja njezinih
mjera na svijest poreznih obveznika, a što je posljedica
niskog poreznog morala kod ovakvih obveznika koji svjesno čine potpunu utaju poreza, jest činjenica da je i nakon obavljenog poreznog nadzora ovaj porezni obveznik
i dalje nastavio raditi na “crno” kao i prije. Dokaz tome je
uvid u informacijski sustav u kojem je vidljiv ostvareni
promet preko žiro računa još tri godine iza obavljenog
nadzora te nastavak nepodnošenja obveznih mjesečnih
i godišnjih prijava svoje porezne obveze. Konačni ishod
80
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
inertnosti i nesinhroniziranog djelovanja svih segmenata
državnog aparata je ostavljeni i nikada nenaplaćeni dug
od cca 2.500.000,00 kuna obračunat od strane poreznog
nadzora i prekid obavljanja djelatnosti na ime tog obrtnika koji je u registru poreznih obveznika stekao porezni
status “zatvorena djelatnost s dugom”.
Opisana situacija je jedan od glavnih i čestih uzroka
utaje poreza i oštećenja državnog proračuna odnosno
njegova nepunjenja zbog utajenog i neuprihodovanog
poreza.
kao posljedica evazije poreza na dohodak s obzirom na
relativno niske granične stope.
Naime, minimalne plaće nisu posljedica evazije poreza na dohodak s obzirom na njegove relativno niske
granične stope (12, 25 i 40%) te na mogućnost oslobođenja dijela plaće od oporezivanja putem osobnog odbitka
uvećanog za odbitke uzdržavanih članova obitelji i djece
i njihove možebitne invalidnosti. Osim toga, godišnjom
prijavom poreza na dohodak dodatno se umanjuje obračunati porez na dohodak za posebne olakšice, oslobođe-
nja i poticaje.
Međutim, usprkos višegodišnjem smanjenju pore3. PRIJAVLJIVANJE NA MINIMALNU
znog tereta plaća, doprinosi su u Hrvatskoj još uvijek
PLAĆU
relativno visoki (20% iz plaće radnika te 17,2% na plaću,
Dosta raširen oblik utaje poreza na dohodak je prijav- što predstavlja obvezu poslodavca) te za oko 10% veći
4
ljivanje na minimalnu plaću i legalna isplata iste, a ostatak od prosjeka razvijenih zemalja OECD-a.
je isplata u gotovini. Upravo kroz tu “nevidljivu gotovinu”
Osnovica za plaćanje doprinosa iz i na plaće je ugovozakinut je državni proračun za doprinose i poreze, a i sami rena plaća koja se isplaćuje jer je to i osnovica osiguranja
zaposlenici kojima su zbog minimalnih osnovica za mi- radnika u radnom odnosu. Plaćom, odnosno osnovicom
rovinsko i zdravstveno osiguranje zajamčene minimalne za obračunavanje i plaćanje doprinosa i ostvarivanje pramirovine, a na taj način su i prisilno pretvoreni u kreditno va, smatra se sve što poslodavac plaća ili daje zaposleninesposobne.
ku u novcu ili naravi na osnovi
rada, a prema propisima koji
Jedan od uzroka takvog
oblika utaje su dosta visoki Neplaćanje doprinosa je posljedica uređuju radni odnos (čl. 14. Zatroškovi rada, visoka zaštita za- stava stanovništva o kvaliteti i visi- kona o porezu na dohodak).
poslenih i nedovoljno razvijen ni usluga fondova kao što su: niske
Obveznik doprinosa treba
sektor malih i srednjih podu- mirovine koje ne prate rast plaća, obračunati i uplatiti sve dozeća koji su najveći generatori
simboličan iznos dječjeg doplatka, prinose (za mirovinsko, zdravnovih radnih mjesta čak i u rastveno, ozljede na radu i zazvijenim zemljama. S obzirom niža razina zdravstvenih usluga od pošljavanje) u trenutku isplada hrvatsko gospodarstvo još predtranzicijskih, nerazmjerno veće te plaće. Ako isplate nije bilo
uvijek prolazi kroz restruktu- povlaštene mirovine od starosnih. u tijeku mjeseca, doprinose
riranje, to se slabo funkcioni- Zbog toga su doprinosi sve više dobili treba obračunati i uplatiti do
ranje tržišta rada odražava i stigmu poreza, a ne oblika osiguranja posljednjeg dana u mjesecu
na njegovu slabu prilagodbu
pristojne egzistencije u budućnosti ili za prethodni mjesec na punu
na osciliranje ponude i potraosnovicu - plaću. Također, ista
žnje u gospodarstvu. Zbog u slučaju bolesti i nezaposlenosti.
obveza vrijedi i za primitke u
vrlo visoke zaštite zaposlenih
naravi, za koje je rok za uplatu
i rigidnoga radnog zakonodavstva, poduzeća ne mogu doprinosa najkasnije do zadnjega dana u mjesecu u kopravodobno odgovoriti na tržišne šokove prilagođiva- jemu su se ti primici koristili.
njem veličine i strukture zaposlenih. Otpuštanje radnika
Neplaćanje doprinosa je posljedica stava stanovnišje skupo, dugotrajno i komplicirano, što demotivira po- tva o kvaliteti i visini usluga fondova kao što su: niske
slodavce od novog zapošljavanja u razdoblju ekspanzije mirovine koje ne prate rast plaća, simboličan iznos dječtvrtke s obzirom na spoznaju o nemogućnosti pravodob- jeg doplatka, niža razina zdravstvenih usluga od prednog smanjivanja broja zaposlenih u razdoblju stagnacije tranzicijskih, nerazmjerno veće povlaštene mirovine od
ili recesije.3
starosnih.
Posljedica navedenih distorzija na službenom tržištu
rada u obliku visokih neizravnih troškova rada i pretjerane
regulacije radnih odnosa jest visoka razina sive ekonomije.
Stoga je problem prijavljivanja minimalne plaće više
vezan uz izbjegavanje još uvijek relativno visokih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a manje
3
Madžarević-Šujster, S., Procjena porezne evazije u Hrvatskoj, Financijska teorija i praksa, 26 (1), 2002., str. 125.
Zbog toga su doprinosi sve više dobili stigmu poreza,
a ne oblika osiguranja pristojne egzistencije u budućnosti
ili u slučaju bolesti i nezaposlenosti.
4
Jedino Njemačka, Nizozemska i Austrija, s 21, 27 i 18%, imaju slične
stope doprinosa iz plaća. Ukupni doprinosi iz plaća i na plaće (obveza
poslodavca) na razini od 37,2% se isto tako nalaze među najvišima u
usporedbi s najrazvijenijim zemljama OECD-a (izvor: OECD Statistics).
Veće ukupne doprinose imaju samo Mađarska i Austrija s 40, odnosno
38%, a Njemačka je na 34%. (Madžarević-Šujster, S., Procjena porezne
evazije u Hrvatskoj, Financijska teorija i praksa, 26 (1), 2002., str. 126).
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Razlikujemo nekoliko vrsta rada u neslužbenom sektoru: dodatni posao tijekom ili nakon redovitih sati rada,
puno ili skraćeno radno vrijeme u neslužbenom sektoru
te zapošljavanje ljudi kojima nije dopušten rad u zemlji
jer nemaju radnu dozvolu. Neprijavljeni rad ili onaj prijavljen na minimalnu plaću je izraženiji i više zastupljen
u sektorima poljoprivrede i uslužnih djelatnosti, posebno
u građevinarstvu, ugostiteljstvu, trgovini, sitnom obrtu i
turizmu.
Primjer neplaćanja doprinosa s osnove rada na
“crno” i s osnove manje uplaćenih doprinosa od
navedenih u ugovoru o radu:
Zaposlenik poreznog obveznika “X.” d.o.o. podnio je
prijavu protiv direktora i iznio podatke o nepravilnostima
u svezi s neplaćanjem i manjim iznosom obračunatih doprinosa. Naime, zaposleni djelatnik je za navedenu tvrtku
u razdoblju od 1. 11. 2005. do 1. 2. 2006. godine radio na
“crno”. Za studeni i prosinac 2005. godine primio je ukupno
18.000,00 kuna, a za svaki mjesec 2006. godine primao je
stvarnu plaću u iznosu od 8.000,00 do 10.000,00 kuna.
Ugovor o radu potpisao je tek 1. 2. 2006. godine na iznos
od 4.050,00 kuna, a ostatak je bio isplaćen u gotovini na
“crno” 40,00 kuna po satu rada, ovisno koliko je sati radio u
pojedinome mjesecu.
Tek po primitku obrasca IP za 2006. godinu, tj. izvješća o plaći, doprinosima, porezu na dohodak i prirezu,
zaposlenik je uočio da mu je plaća obračunata sukladno
iznosu u ugovoru o radu samo za veljaču i ožujak, a od
1. 4. 2006. mu je smanjena prijavljena plaća bez njegova
znanja. Provjerom je dobio pisanu obavijest iz REGOS-a
da doprinosi nisu redovito uplaćivani te da su uplaćeni
samo za pet mjeseci 2006. godine.
Na temelju prijave ovog zaposlenika i njegove izjave o točnosti podataka, poreznim nadzorom izvršena je
kontrola obračuna poreza i doprinosa. Tako je za isplaćeni
neto iznos od 18.000,00 kn u 2005. godini primjenom
odgovarajućih koeficijenta izračunat bruto iznos od oko
31.000,00 kn na koji su obračunati ukupni doprinosi od
oko 11.000,00 kn te porez na dohodak od nesamostalnog
rada od oko 8.000,00 kn. S obzirom na izjavu zaposlenika
da je u 2006. godini primao “na crno” mjesečno između
8.000,00 i 10.000,00 kn, nadzorom je prihvaćeno da je
zaposleniku isplaćeno prosječno 9.000,00 kn mjesečno
neto, odnosno godišnje je zaposleniku isplaćeno “na
ruke” bez ikakvih obračuna poreza i doprinosa 108.000,00
kn te je taj iznos primjenom odgovarajućih koeficijenata pretvoren u ukupni bruto godišnji obračun plaće od
oko 234.000,00 kn na koji su obračunati doprinosi od oko
70.000,00 kn i porez na dohodak od nesamostalnog rada
(plaće) od oko 78.000,00 kn.
Ovo je tipičan primjer oštećenja državnog proračuna
posebno u naprijed istaknutim djelatnostima, što je i ovdje slučaj, gdje se na razne načine izbjegavaju ne samo
doprinosi nego i porez na dohodak i prirez.
Međutim, poreznim nadzorom rijetko se uspijeva
obračunati doprinose i porez po osnovi rada “na crno” jer
nema utemeljena saznanja o tako isplaćenim iznosima.
81
Naime, ovakve prijave rijetko dolaze do poreznog nadzora jer zaposlenici šute i rade “na crno” iz straha za golu
egzistenciju bez obzira na to što su oštećeni zbog neobračunavanja doprinosa i poreza. Ovo su tek sporadični
slučajevi “hrabrih” pojedinaca, jer je u ovom slučaju kod
ovog poslodavca logično zaključiti da su i ostali djelatnici
plaćeni na isti način, ali se ne javljaju, a nadzor njihovih
prijavljenih plaća na znatno manje osnovice (malo veće
od minimalnih) je bez nepravilnosti te se na taj način “začarani krug” zatvara. Za sada, uz ovako postavljene odnose i funkcioniranje cjelokupnog sustava, značajan pomak
bio bi jačanje svijesti i morala pojedinaca uz istodobnu
podršku i stvarno djelovanje sustava, a onda bi i nadzor
mogao više i učinkovitije djelovati u tom smjeru te bi se u
budućnosti smanjila “praksa” samih poslodavaca da ovako
postupaju. Dok god poslodavci “ne osjete” djelovanje državnih institucija odnosno inspekcijskih službi, neće se ni
mijenjati u tom smjeru, nego će sve biti ovako inertno.
I u ovom slučaju, kao i u prethodnom, glavni uzrok
smanjenja utaje poreza i doprinosa je veća učinkovitost
i brže djelovanje svih segmenata u društvu te s druge
strane jačanje svijesti i poreznog morala kod poreznih
obveznika i svih građana. U tom slučaju su i posljedice
za sve puno manje i blaže.
4. NERAZMJER OSTVARENOG
DOHOTKA I NABAVLJENE IMOVINE
To je sve rašireniji oblik utaje poreza na dohodak koji
upravo počiva na razlici, s jedne strane iskazanog dohotka po bilo kojoj osnovi i, s druge strane, vrijednosti nabavljene nepokretne, pokretne i druge imovine. Ovaj oblik
utaje poreza se nedovoljno suzbija zbog duljeg postupka
prikupljanja i usporedbe podataka i dokaza te utvrđivanja
utajenog dohotka kao i nedovoljnog broja inspektora,
odnosno samog akcentiranja takve problematike.
Podaci o poreznom obvezniku kojima raspolaže Porezna uprava i s kojima je potrebno obaviti usporedbu
podataka iz porezne prijave su iz informacijskog sustava same porezne uprave kao i drugih povezanih tijela
te podaci koje daje sam porezni obveznik. To su sljedeći
podaci:
- ukupno ostvareni dohodak u prethodnoj godini,
- promet na žiro računu,
- kupnja i prodaja nekretnina te darovana imovina,
- vlasništvo motornih vozila, plovila, kuća za odmor,
- podaci iz obrtnog i sudskog registra,
- podaci iz carine,
- podaci iz ureda za sprječavanje pranja novca,
- podaci osiguravajućih društava,
- podaci od drugih fizičkih i pravnih osoba.
Način prikupljanja i usporedba podataka bitnih za
oporezivanje definiran je člankom 63. Zakona o porezu
na dohodak:
82
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
1. Tijekom godine porezna uprava dužna je prikupljati
podatke o oporezivim primicima fizičkih osoba, pratiti
promet dobara i sve druge potrebne radnje;
2. Porezna uprava dužna je uspoređivati dohodak od
samostalne djelatnosti i druge neoporezive primitke i
potraživanja s podacima o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba
i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja;
3. Ako Porezna uprava utvrdi da izvori za imovinu
fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi
dohodak kao razliku vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava;
4. Ovako utvrđen dohodak pripisuje se ostvarenom
dohotku od samostalnog rada(odnosno drugoj vrsti
dohotka koju porezni obveznik ostvaruje) u poreznom
razdoblju u kojem je taj dohodak utvrđen i oporezuje se
prema propisima važećim za to porezno razdoblje.
Za svrhu praćenja podataka o ostvarenom prometu i
nabavljenoj imovini fizičke osobe, Porezna uprava je obvezna ustrojiti evidencije o imovini poreznih obveznika
na temelju svojih i svih ostalih evidencija.
Prednost u rješavanju uvijek ima onaj porezni obveznik kod kojeg je uočen velik ili znatan nerazmjer između iskazanog dohotka i nabavljene imovine jer je veći i
utajeni iznos poreza ako ne dokaže izvore sredstava za
nabavljenu imovinu.
Porezno tijelo prilikom izvođenja i ocjene dokaza koristi ukupna dokazna sredstva što ih smatra bitnima za
utvrđivanje činjenica prilikom oporezivanja. Upravo na
to upućuje članak 67. OPZ-a5 u kojem su istaknuta tipična
dokazna sredstva koja koristi porezno tijelo, a to su:
- prikupljanje obavijesti od poreznog obveznika, drugog sudionika poreznog postupka i drugih osoba,
- određivanje vještaka,
- pribavljanje isprava i spisa,
- izlazak na očevid.
Dokazno sredstvo je i zapisnik o obavljenom poreznom nadzoru, podaci prikupljeni primjenom drugih
postupaka oporezivanja, kao i druga dokazna sredstva
kojima su utvrđeni točni i vjerodostojni podaci odnosno
dokazi.
Nije jednostavno sve prikupljene podatke utemeljiti
kao čvrsti dokaz o nerazmjeru između ostvarenog dohotka i nabavljene imovine. Najčešće porezni obveznici kao
pokriće za nabavu imovine koriste kredite ili pozajmice
koje treba uvrstiti u analizu svih primitaka i izdataka u
postupku dokazivanja. Iznimno je važno pratiti tijek novca, posebno kada se radi o pozajmicama (odakle dolaze,
jesu li opravdane, je li ih moguće vraćati te zašto se ne
vraćaju što je vrlo važan pokazatelj za vjerodostojnost
transakcije). Slično je i s kreditom - kako se vraća ako je
ostvareni dohodak ili dobit mala.
Međutim, prema načelu samostalnosti i slobodne
ocjene dokaza (članak 9. ZUP-a6), ovlaštena službena osoba samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku
na temelju kojih rješava upravnu stvar. Koje će činjenice
uzeti kao dokazne utvrđuje na temelju savjesne i brižljive
ocjene svakog pojedinačnog dokaza i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
Pravila o dokazivanju razrađena su odredbama članka
159.-201. ZUP-a. Sva dokazna sredstva imaju jednaku dokaznu snagu, ali porezno tijelo odnosno službena osoba
koja vodi postupak može određenom dokaznom sredstvu
dati veće značenje, a drugom manje, odnosno neki dokaz
može smatrati više, a drugi manje vjerodostojnim.
To ne znači samovolju poreznog tijela odnosno službene osobe jer su oni dužni svoju ocjenu dokaza obrazložiti u rješenju, odnosno dužni su iznijeti razloge zbog
kojih je određenim dokazima poklonjena vjera, a drugima
nije. Sukladno načelima poreznog postupka (pravednost,
moralnost, bona fides) bitno je, na kraju, da su prikupljeni
dokazi točni i istiniti.
Za utvrđivanje činjenica bitnih za oporezivanje porezni obveznik, ali i druge osobe, dužne su na zahtjev
poreznog tijela davati obavijesti, a pod tim se podrazumijeva i odgovaranje na upite poreznog tijela u postupku
provjeravanja podataka iz porezne prijave.
Porezni obveznik daje obavijesti putem obrasca Izjava
fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine koja je sastavni
dio Pravilnika o postupanju u dobroj vjeri sudionika porezno-pravnog odnosa, gospodarskoj cjelini te obrascima prijave činjenica za koje postoji obveza prijavljivanja
i izjave o izvorima stjecanja imovine.7
Sukladno članku 59. OPZ-a porezni obveznik dužan
je tijekom poreznog postupka sudjelovati u utvrđivanju
činjeničnog stanja na način da potpuno i istinito iznosi činjenice bitne za oporezivanje te da za svoje tvrdnje
ponudi dokaze.
Ako ispostava Porezne uprave sumnja u istinitost ili
točnost raspoloživih podataka ili vjerodostojnost dokumentacije, uputit će nadležnom Odjelu za porezni nadzor
zahtjev za obavljanje poreznog nadzora u kojem će navesti sve poduzete radnje i utvrđene činjenice za potrebom
obavljanja nadzora.
Nakon prikupljenih podataka slijedi analiza i usporedba, s jedne stane, svih primitaka poreznog obveznika i
članova zajedničkog kućanstva te, s druge strane, analiza
izdataka za nabavljenu imovinu i priznatih izdataka za
osobnu potrošnju poreznog obveznika i članova njegova
zajedničkog kućanstva prema podacima Državnog zavoda za statistiku.
Ako porezno tijelo, na temelju usporedbe prikupljenih
podataka, utvrdi da izvori za imovinu fizičke osobe nisu
dokazani, utvrdit će po toj osnovi dohodak kao razliku
između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava
za njezino stjecanje.
6
5
Opći porezni zakon (Nar. nov., br. 147/08, 18/11).
7
Zakon o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 47/09).
Pravilnik o postupanju u dobroj vjeri... (Nar. nov., br. 59/09).
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Ako se fizička osoba ne odazove pozivu Porezne
uprave ili ne dostavi vjerodostojne dokaze o izvorima
stjecanja imovine, porezno tijelo će procjenom utvrditi
osnovicu poreza na dohodak fizičke osobe.
Jednostavan, ali čest primjer kao putokaz za provjeru
izvora nabavljene imovine je sljedeći:
Svaki porezni obveznik (fizička ili pravna osoba) ima
nabavljen barem jedan osobni automobil, a iskazan je
vrlo mali dohodak ili dobit. Posebno su zanimljivi slučajevi gdje porezni obveznik ne obavlja poslovanje, ali
ima taj automobil u svojim osnovnim sredstvima. Iskustvo poreznog nadzora potvrđuje da se vrlo rijetko ili
gotovo nikako ne istražuje izvor njegove nabave ili bilo
koje druge imovine. Ako se eventualno i upita odakle
su sredstva za nabavu, dobije se uobičajen odgovor da
se radi o pozajmici ili kreditu i uglavnom sve ostaje na
tome umjesto da se nastavi daljnja analiza i praćenje
novčanog toka.
Također je čest slučaj da se tijekom nadzora poreza
na dohodak ili dobit utvrdi da je član društva koji obavlja
obrtničku djelatnost ili ima većinski ili 100% udio u pravnoj osobi dao pozajmice svojoj obrtničkoj djelatnosti ili
pravnoj osobi, i to u značajnim financijskim iznosima.
I u tom slučaju, iako porezni obveznik u promatranom vremenu nije nabavljao nekretnine, zemljište, vozila
ili plovila, usporedba ostvarenog dohotka i danih pozajmica pravnoj osobi također može pokazati nerazmjer
kao kriterij za dokazivanje izvora, u ovom slučaju, danih
83
značajnih financijskih sredstava odnosno skrivenog dohotka ili dobiti te time i utajenog poreza na dohodak
odnosno dobit.
5. ZAKLJUČAK
Smanjenje utaje poreza moguće je samo uz veću učinkovitost i pravodobno djelovanje svih segmenata unutar
Porezne uprave: porezni nadzor - utvrđivanje i izmjena
prijave poreza na dohodak u ispostavi porezne uprave
- prekršajna služba - služba ovrhe u slučaju neplaćanja
porezne obveze. Isto tako potrebno je međusobno i pravodobno djelovanje svih drugih državnih tijela.
Također važan čimbenik smanjenja utaje je kontinuirano djelovanje svih navedenih segmenata od početka, kada porezni obveznik počinje nabavljati imovinu,
s jedne strane, dok istodobno, s druge strane ne plaća
svoje porezne obveze i iskazuje gubitak ili znatno manji
dohodak (dobit) nerazmjerno stečenoj imovini. Drugim
riječima, ne treba dopustiti rast poreznog duga i nizak dohodak, posebno ako je još popraćen stjecanjem imovine,
na dulje razdoblje bez djelovanja i provođenja adekvatnih mjera poreznog tijela.
Postizanje promptnosti u radu poreznog tijela kao i
svih drugih državnih tijela moguće je samo uz učinkovitu organizaciju rada i provođenje stalne kontrole za
odgovorno obavljanje posla na svim organizacijskim
razinama.
Summary
THE FIGHT
AGAINST EVASION
OF PERSONAL
INCOME TAX
Nowadays high tax burden and low tax moral direct taxpayers towards avoidance
of tax liability. And it is hard in this day and age to justify the opinion that tax liability
encourages the taxpayer to perform a business activity and contributes to creating
a feeling of special importance because the taxpayer pays tax as was the case in the
nineteenth and even early twentieth century.
The article provides answers to the following questions: what is considered income
from self-employment activities, which are the most common forms of evasion of this
tax and whether acquired wealth of individuals as a consequence of the discordancy
between realized income and accrued property is taxable.
Key words: income from self-employment activities, personal income tax, tax
evasion.
84
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
PRAVO ZAŠTITE POTROŠAČA
Prethodno priopćenje UDK 366.56
dr. sc. Ana Pošćić*
Maksimalna harmonizacija
u pravu zaštite potrošača
- Prijedlog direktive o
potrošačkim pravima
U radu se ukazuje na novine u području
zaštite potrošača pri čemu se posebna pozornost posvećuje tekstu Prijedloga direktive o
potrošačkim pravima. Prijedlog je direktiva
maksimalne harmonizacije koja će ako se
usvoji, zamijeniti četiri direktive minimalne harmonizacije: Direktivu o nepoštenim
odredbama, Direktivu o prodaji robe, Direktivu o ugovorima na daljinu i Direktivu o zaštiti potrošača u pogledu ugovora sklopljenih
izvan poslovnih prostorija. Ona je horizontalna direktiva maksimalnog usklađenja, koja
bi zajedno s ostalim vertikalnim direktivama
trebala stvoriti sveobuhvatniji okvir zaštite
potrošača.
Promatraju se i analiziraju najvažnije
odredbe Prijedloga, pri čemu se osobit naglasak stavlja na novine. Posebno se ukazuje
na moguće probleme u razumijevanju i implementaciji odredaba.
Ključne riječi: zaštita potrošača, maksimalna harmonizacija, Prijedlog direktive o potrošačkim pravima.
ni okvir u potrošačkim odnosima. Ideja je postići takvo
ozračje u kojem će se ostvariti ravnoteža između visokog
stupnja zaštite potrošača i konkurentnosti poduzetnika
uzimajući u obzir načelo supsidijarnosti.
Dosadašnja harmonizacija prava zaštite potrošača je
uvijek bila tijesno povezana uz direktive. Temelj za njihovo ujednačavanje predstavljaju članci 115. i 114. Ugovora o funkcioniranju Europske unije2 (stari članci 94. i 95.
Ugovora o osnivanju Europskih zajednica3). Direktive se
mogu usvajati samo ako sadrže odredbe važne za funkcioniranje zajedničkog tržišta. Bez obzira što je u članku 169. Ugovora propisana mogućnost za samostalno
usvajanje propisa, direktive se i dalje temelje na članku
114. Ugovora. Svjesna tog nedostatka je i Komisija koja
u Strategiji za područje zaštite potrošača za razdoblje
od 2002. do 2006. godine jasno naglašava kako je razvoj
zaštite potrošača uvijek bio nužna posljedica uspostave
zajedničkog tržišta, ali sloboda kretanja robe i usluga zahtijeva usvajanje zajedničkih pravila kojima se osigurava
odgovarajući stupanj zaštite potrošačkih interesa, ukidanje zakonskih prepreka i kompetitivnih ograničenja.4
Interesi potrošača se vrlo polako odvajaju od formiranja
i održavanja zajedničkog tržišta i vežu uz povećanje kvalitete života kroz pružanje mogućnosti potrošaču pomoću kojih će se upoznati sa svojim pravima i načinom na
koji će ih ostvariti. To je moguće samo uz odgovarajuće
instrumente u kojima će potrošači dobiti sve relevantne
informacije za postizanje svojih ciljeva.
Rezultati napora i rada su vidljivi su objavljivanjem
Godišnjeg izvještaja o napretku u području europskoga
ugovornog prava 2005. godine koji je predstavljao temelj
za zaključke Vijeća iz 2005. godine.
Nakon opširnih priprema i razgovora sa svim zainteresiranim stranama, Komisija 2007. godine objavljuje Zelenu knjigu5 u kojoj sažeto prenosi dosadašnja postignuća,
2
1. UVODNA RAZMATRANJA
Postojeća slika prava zaštite potrošača prilično je nezadovoljavajuća. Svjesna te činjenice je i Europska komisija koja je 2004. godine izdala dva priopćenja1 u kojima
naglašava nužnost poboljšanja kvalitete i konzistentnosti
postojećeg zakonodavstva u području zaštite potrošača.
Cilj je pojednostavniti i zaokružiti postojeći zakonodav-
3
4
*
Ana Pošćić, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci.
1
European Contract Law and the Revision of the Acquis: the Way
Forward, 11. listopada 2004., COM(2004) 651 final.
5
Dana 1. prosinca 2009. stupio je na snagu Lisabonski ugovor koji
mijenja odredbe Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o osnivanju
Europskih zajednica koji se sada zove Ugovor o funkcioniranju Europske unije. Konsolidirana verzija Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o funkcioniranju Europske unije, OJ C 83 od 30. ožujka 2010. U
nastavku kada se bude govorilo o Ugovoru, mislit će se na Ugovor o
funkcioniranju Europske unije.
Konsolidirana verzija Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o osnivanju
Europskih zajednica, OJ C 321E od 29. prosinca 2006. Vidjeti više u
Currall, Julian, Some Aspects of the Relation between Articles 30-36
and Article 100 of the EEE Treaty, with a Closer Look at Optional Harmonisation, Yearbook of European Law, vol. 4., F. G. Jacobs, Claredon
Press, Oxford, 1984., str. 174.
Consumer Policy Strategy 2002 - 2006, 8. lipnja 2002., COM (2002)
208 final, točka 2.
Green Paper on the Review of the Consumer Acquis, 8. veljače 2007.,
COM (2006) 744 final.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
ali i započinje javnu raspravu o usvajanju nove direktive o
potrošačkim pravima. Osniva posebno tijelo sa zadatkom
usvajanja studije u kojoj će se ispitati ekonomsko-socijalni učinci nove direktive (Impact Assesement Report). Studija je rezultat brojnih konzultacija, sastanaka, upitnika i
konferencija zainteresiranih strana.
Studija naglašava neadekvatnost prava zaštite potrošača. Potrošači ne uživaju nikakve ili skoro nikakve povlastice od zajedničkog tržišta na kojem se nudi veliki izbor
proizvoda po povoljnim cijenama. Autori ističu nekoliko
prepreka. Najizraženije su regulatorne prepreke. Nacionalno zakonodavstvo zaštite potrošača je fragmentarno.
Prema istraživanju Eurobarometra iz 2008. godine, 60%
trgovca smatra kako troškovi usuglašavanja i upoznavanja sa stranim propisima čine prepreku u prekograničnom poslovanju.6 Prema njima, riječ je o preprekama
koje predstavljaju veći problem čak i od jezičnih barijera
ili izdataka vezanih uz dostavu proizvoda ili rješavanja
prekograničnih sporova.
Fragmentacija zakonodavstva negativno utječe na
tržište. Poseban problem predstavljaju kolizijska pravila
država članica i odredba iz Uredbe Rim I7 koja obvezuje
trgovce da ne smiju primjenjivati niži stupanj zaštite od
one koju daju potrošačima prinudni propisi države u kojoj imaju redovito boravište. Posljedica toga je da će trgovac imati znatne izdatke kako bi se upoznao sa stupnjem
zaštite potrošača u zemlji odredišta. Mali poduzetnici nisu
motivirani prodavati svoje proizvode u drugim zemljama,
a čak i kada prilagode svoje poslovanje novim propisima,
negativne posljedice će se u konačnici manifestirati na
potrošača u obliku povećanih cijena.
Osim trgovaca i potrošači se nerado upuštaju u prekogranične transakcije. Prisutna je potreba za uniformiranjem prava zaštite potrošača u području prodaje robe
i usluga. Čak i ako se odluče za prekograničnu transakciju, ipak će se radije opredijeliti za kupnju u svojoj državi nego, primjerice, za prekograničnu kupovinu preko
interneta. Nekoliko je razloga zašto je tome tako. Istraživanja su pokazala kako potrošači ne poduzimaju prekogranične transakcije zbog udaljenosti, nepoznavanja
jezika i nedostatka znanja o svojim pravima i obavezama.
Potrošači smatraju kako nisu u dovoljnoj mjeri upoznati
sa zakonodavstvima drugih država kako bi se uključili u
prekogranične transakcije.
Dosadašnje direktive, koje se uglavnom temelje na
odredbama minimalnog usklađenja, dopuštaju država6
7
Commission Staff Working Document Accompanying the Proposal
for a Directive on Consumer Rights, Impact Assessment Report, str.
7. <http://ec.europa.eu/consumers/rights/docs/impact_assessment_
report_en.pdf.>.
Do sada se kolizijsko-pravna zaštita potrošača zasnivala na članku
5. Rimske konvencije o mjerodavnom pravu za ugovorne odnose
(EC Convention on the Law Applicable to Contractual Obligations,
OJ L 266 od 9. listopada 1980.) koji je od 17. prosinca 2009. godine
zamijenio članak 6. Uredbe Rim I (Regulation (EC) no 593/2008 of the
European Parliament and of the Council of 17 June 2008 on the Law
Applicable to Contractual Obligations (Rome I), OJ L 177 od 4. srpnja
2008., str. 6-16.).
85
ma zadržavanje postojećih propisa ili uvođenje strožih
odredaba ako nisu u suprotnosti s njima. Time se stvaraju
razlike među državama članicama koje se posebno očituju u prekograničnoj trgovini. Trgovac i potrošač mogu se
susresti s nepoznatim i nerazumljivim odredbama te ih to
može odvratiti od kupnje ili prodaje. Većina država članica ima propise koji sadrže općenita načela, a koje često
prate posebni zakoni koji reguliraju određene poslovne
odnose. Osim raznolikosti na razini države članice slika
nije drugačija ni na razini Unije, gdje postoje direktive
koje reguliraju ili određene specifične proizvode, prodajne metode ili specifične prakse.
Nakon nekoliko mogućih modela, Europska
komisija usvaja Prijedlog direktive o potrošačkim pravima. Cilj je doprinos boljem
funkcioniranju zajedničkog tržišta na kojem će sudjelovati potrošači i trgovci koji će
imati potpuno povjerenje u prekogranične
transakcije. Namjera je usvajanje horizontalnog propisa temeljenog na maksimalnoj
harmonizaciji.
Kao posljedica minimalne harmonizacije direktive se
različito transponiraju u nacionalna zakonodavstva. Jedan
od primjera je i pravo potrošača na odustanak od ugovora
u ugovorima na daljinu i izvan poslovnih prostorija. Rokovi variraju od države do države. Svaki put kada trgovac želi
započeti poslovanje u drugoj državi, mora se upoznati s
nacionalnim odredbama. Prema podacima Eurobarometra iz 2008. godine, 75% trgovca koji trenutno ne posluju
prekogranično smatra kako bi sigurno prodavali proizvode
u drugim zemljama kada bi propisi bili harmonizirani.8
Osim fragmentacije, poteškoću predstavljaju različite
definicije iz direktiva. Određeni pomak predstavlja usvajanje Direktive o nepoštenim poslovnim praksama9, koja
predstavlja novi pristup u području zaštite potrošača. Ona
predstavlja pomak k usvajanju direktiva maksimalne harmonizacije. Njezine odredbe primjenjuju se na fazu prije
sklapanja ugovora, međutim, najveći nedostaci uočeni su
upravo u području potrošačkih ugovora.
Nakon nekoliko mogućih modela, Komisija usvaja Prijedlog direktive Europskog parlamenta i Vijeća o
potrošačkim pravima10 (dalje u tekstu: Prijedlog). Cilj je
doprinos boljem funkcioniranju zajedničkog tržišta na
kojem će sudjelovati potrošači i trgovci koji će imati potpuno povjerenje u prekogranične transakcije. Namjera
8
Impact Assessment Report, op. cit., str. 11.
Directive 2005/29/EC of the European Parliament and of the Council
of 11 May 2005 concerning unfair business-to-consumer commercial practices in the internal market and amending Council Directive
84/450/EEC, Directives 97/7/EC, 98/27/EC and 2002/65/EC of the
European Parliament and of the Council and Regulation (EC) No
2006/2004 of the European Parliament and of the Council (“Unfair
Commercial Practices Directive”), OJ 2005 L 149/22.
10
Proposal for a Directive of the European Parliament and of the Council
on Consumer Rights, 8. listopad 2008., COM(2008) 614 final.
9
86
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
je usvajanje horizontalnog propisa temeljenog na maksimalnoj harmonizaciji. Nastoji se ukloniti nejasnoće u
nacionalnim zakonodavstvima tako što će se usvojiti zajedničke definicije, regulirati situacije za koje ne postoje
odgovarajuća rješenja, ali i spriječiti moguće zlouporabe,
pri čemu će usvojeni instrument i dalje zadržati fleksibilnost. Namjera je popuniti pravne praznine i osuvremeniti
postojeće zakonodavstvo.
Prijedlog je direktiva maksimalne harmonizacije koja
će, ako se usvoji, zamijeniti četiri direktive minimalne harmonizacije: Direktivu o nepoštenim odredbama11, Direktivu o prodaji robe12, Direktivu o ugovorima na daljinu13
i Direktivu o zaštiti potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija.14 Ona je horizontalna
direktiva maksimalnog usklađenja, koja bi trebala zajedno s ostalim vertikalnim direktivama, koje su također u
postupku revizije15, stvoriti sveobuhvatniji okvir zaštite
potrošača.
2. PRIJEDLOG DIREKTIVE
O POTROŠAČKIM PRAVIMA
Postojeće direktive u području ugovornih odnosa ne
mogu pratiti novine u području marketinških tehnika
prodaje. Odredbe su zastarjele. U direktivama se propisuju minimalni standardi koje države moraju uključiti
u svoja zakonodavstva. Posljedica toga su velike razlike
među pojedinim državama u reguliranju potrošačkih
ugovora. Smatra se kako je važno usvojiti jednu direktivu koja će pojednostavniti i ujednačiti potrošačka prava
prilikom sklapanja ugovora. Za razliku od prethodnih
direktiva, Prijedlog je direktiva maksimalnog usklađenja. Države više neće biti slobodne same odabrati žele li
usvojiti minimalna propisana pravila ili podignuti razinu
zaštite. Prema Komisiji, potpuna harmonizacija imat će
više pozitivnih učinaka. Osnažit će se i povećati pravna
sigurnost za potrošače i poslovne subjekte. Svi će se moći
osloniti na jedinstvena zajednička pravila. Uklonit će se
fragmentarnost i omogućiti jedinstveno tržište prodaje
robe i usluga.
11
Council Directive 93/13/EEC of 5 April 1993 on unfair terms in consumer contracts, OJ 1993 L 95/29.
12
Directive 1999/44/EC of the European Parliament and of the Council
of 25 May 1999 on certain aspects of the sale of consumer goods and
associated guarantees, OJ 1999 L 171/12.
13
Directive 97/7/EC of the European Parliament and of the Council of
20 May 1997 on the protection of consumers in respect of distance
contracts, OJ 1997 L 144/19., izmjena OJ 2002 L 271/16., OJ 2005 L
149/22., OJ 2007 L 319/1.
14
Council Directive 85/577/EEC of 20 December 1985 to protect the
consumer in respect of contracts negotiated away from business
premises, OJ 1985 L 372/31.
15
To su: Directive 98/27/EC of the European Parliament and of the Council of 19 May 1998 on injunctions for the protection of consumers’
interests, OJ 1998 L 166/51., izmjena OJ 1999 L 171/12., OJ 2000 L
178/1., OJ 2002 L 271/16., OJ 2005 L 149/22., OJ 2006 L 376/36., Directive 98/6/EC of the European Parliament and of the Council of 16
February 1998 on consumer protection in the indication of the prices
of products offered to consumers, OJ 1998 L 80/27., Council Directive
90/314/EEC of 13 June 1990 on package travel, package holidays and
package tours, OJ 1990 L 158/53.
Cilj direktive je doprinos ostvarenju zajedničkog tržišta na kojem će se postići visoki stupanj zaštite potrošača
tako što će se ujednačiti određeni aspekti zakona, uredaba i upravnih odredaba država članica koje se odnose na
ugovore između potrošača i trgovca (članak 1.).
Struktura Prijedloga može se podijeliti na: Poglavlje
I.: općenite odredbe, predmet definicije i polje primjene
(članci 1.-4.), Poglavlje II.: obavijesti potrošaču (članci 5.7.), Poglavlje III.: obavijest potrošaču i pravo potrošača
na odustanak od ugovora u ugovorima na daljinu i ugovorima sklopljenim izvan poslovnih prostorija (članci 8.20.), Poglavlje IV.: potrošačka prava specifična za ugovore
o prodaji (članci 21.-29.), Poglavlje V.: potrošačka prava
vezana uz ugovorne odredbe (članci 30.-39.), Poglavlje
VI.: opće odredbe (članci 40.-46.) i Poglavlje VII.: završne
odredbe (članci 47.-50.). Direktivi je dodan popis informacija koje se odnose na pravo na odustanak od ugovora (Anex I.), crna lista nepoštenih klauzula (Anex II.),
siva lista nepoštenih klauzula (Anex III.), popis direktiva
koje će Prijedlog zamijeniti (Anex IV.) kao i tablica s usporednim prikazom odredaba Prijedloga i direktiva koje
će zamijeniti (Anex V.).
3. POLJE PRIMJENE
Prijedlog razlikuje polje primjene ratione personae i
polje primjene ratione materiae. Određene situacije su
izvan polja primjene.
Ad/1
Polje primjene ratione personae
Potrošač se u Prijedlogu definira kao bilo koja fizička
ili pravna osoba koja u trgovačkoj praksi obuhvaćenoj direktivom djeluje u svrhe koje su izvan njezina zanimanja,
posla, obrta ili profesije (članak 2.).16 Definicija potrošača
je u skladu s većinom direktiva koje prihvaćaju tzv. uže
tumačenje pojma potrošač.17
Trgovac se određuje kao bilo koja fizička ili pravna
osoba koja u trgovačkoj praksi obuhvaćenoj direktivom
djeluje u svrhe koje su povezane s njegovim zanimanjem,
poslom, obrtom ili profesijom, kao i svatko tko djeluje
16
Direktive u kojima se nalaze definicije potrošača razlikuju se ovisno o
tome tumače li pojam potrošača užim ili širim načinom. Uži pristup
definira potrošača kao fizičku osobu koja djeluje za svrhe izvan svoje
profesionalne djelatnosti. Riječ je o uskom subjektivnom tumačenju
koje pod pojmom potrošač obuhvaća fizičke osobe koje u tržišnoj
razmjeni s profesionalnim partnerima stječu dobra i usluge. Uskom
tumačenju suprotstavlja se šire tumačenje koje pojmom potrošač
obuhvaća male i srednje firme, obrtnike, profesionalne djelatnike i
druge pravne osobe. Više o tome Pošćić, Ana, Europsko pravo ugovora i zaštita potrošača, magistarski rad, Rijeka, 2003., str. 19. i dalje.
17
Tako primjerice Direktiva o prodaji robe u članku 1. stavak 2. definira
potrošača kao bilo koju fizičku osobu koja u transakcijama koje pokriva Direktiva djeluje za svrhe koje su izvan njezine profesionalne ili
trgovačke djelatnosti. Nadalje Direktiva o nepoštenim klauzulama također određuje potrošača kao fizičku osobu koja u ugovorima djeluje
za svrhe koje su izvan njegove trgovačke, poslovne ili profesionalne
djelatnosti (članak 2.). Na isti način potrošača određuju i Direktiva o
sklapanju ugovora izvan poslovnih prostorija i Direktiva o ugovorima
na daljinu.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
u ime ili korist trgovca (članak 2.). Identičnu definiciju
moguće je pronaći u Direktivi o nepoštenim poslovnim
praksama. Većina direktiva u području zaštite potrošača
određuje trgovca na sličan način. Razlike su moguće u terminologiji. Ponekad se koristi termini trgovac, dobavljač
ili prodavatelj. Tako za usporedbu Direktiva o nepoštenim
klauzulama koristi termin prodavatelj i dobavljač, dok Direktiva o prodaji robe isključivo govori o prodavatelju, a
Direktiva o ugovorima na daljinu o dobavljaču.
Ad/2
Polje primjene ratione materiae
Prijedlog se primjenjuje na ugovore o prodaji i ugovore o uslugama koje sklapaju trgovac i potrošač (članak
3. stavak 1.).
Ugovor o prodaji određuje se kao bilo koji ugovor kojim trgovac prodaje potrošaču robu uključujući i mješoviti
ugovor koji za svoj cilj ima robu i usluge. Ugovorom o
usluzi smatra se bilo koji ugovor osim ugovora o prodaji
u kojem trgovac potrošaču pruža uslugu. Definicija bi bila
jasnija kada bi se precizno odredilo što čini uslugu. Može
se povezati s definicijom iz članka 57. Ugovora (bivši članak 50.) koji usluge smatra kao one koje se uobičajeno
obavljaju uz naknadu. Usluge uključuju djelatnosti industrijske prirode, djelatnosti trgovačke prirode, obrtničke
djelatnosti, djelatnosti slobodnih zanimanja. Sličnu definiciju moguće je pronaći i u Direktivi o uslugama.18
Ad/3
Iznimke od polja primjene
Zbog specifičnog sadržaja iz polja primjene isključeni
su ugovori o financijskim uslugama, ugovori o pravu na
vremenski ograničenu upotrebu nekretnine i ugovori o
turističkim paket aranžmanima. Iznimno, odredbe Prijedloga o pravu potrošača na obvezatne informacije, pravo
na odustanak od ugovora, kao i odredbe o nepoštenim
klauzulama, primjenjuju se na područje financijskih usluga, ali samo u mjeri u kojoj je nužno popuniti pravne praznine. Nadalje, ako se u ugovoru o pravu na vremenski
ograničenu upotrebu nekretnine i ugovoru o turističkim
paket aranžmanima pojave nepoštene klauzule na njih
će se također primijeniti odredbe Prijedloga. Osim toga,
odredbe Prijedloga neće utjecati na informacije koje su
obvezne prema Direktivi o uslugama i Direktivi o elektroničkoj trgovini19. To bi moglo uzrokovati nejasnoće i
eventualna preklapanja. Postavlja se pitanje hoće li se
ovim dvostrukim sustavom doista postići jedan set pravila i uniformnost. Van Boom je sumnjičav u odnosu na
činjenicu hoće li se doista postići napredak. Ističe da ako
je materijalno polje primjene neprecizno određeno, teško
da će se u potpunosti harmonizirati određeno područje.
18
Directive 2006/123/EC of the European Parliament and of the Council
of 12 December 2006 on services in the internal market, OJ 2006 L
376/36., članak 4.
19
Directive 2000/31/EC of the European Parliament and of the Council
of 8 June 2000 on certain legal aspects of information society services,
in particular electronic commerce, in the Internal Market (Directive
on electronic commerce), OJ 2000 L 178/1.
87
Ako nije jasno koje su sve situacije unutar polja primjene,
na koji način će se postići uniformnost i potpuna harmonizacija?20
4. KLAUZULE MAKSIMALNOG USKLAĐENJA (PREDNOSTI I NEDOSTACI
MINIMALNE I MAKSIMALNE HARMONIZACIJE)
Prijedlog prati noviji razvoj u području zaštite potrošača. U članku 4. propisuje se kako države članice ne smiju
zadržati ili uvesti u svoje nacionalne propise odredbe koje
odstupaju od onih u direktivi, posebice strože odredbe
koje dovode do različitog stupnja zaštite potrošača.
Dosadašnje direktive najčešće sadrže minimalni standard koje države članice moraju uključiti u svoje nacionalne propise, pri čemu mogu, ako im to direktiva dopušta, predvidjeti i strože propise. Najveći broj direktiva u
području zaštite potrošača sadrži uglavnom minimalne
standarde, iako noviji razvoj predviđa velike promjene
u tom pogledu. Prema Bourgoigniu, zahtjev minimalne
harmonizacije je zanimljiv instrument za implementaciju
pozitivne potrošačke politike. Umjesto postizanja uniformnosti u nacionalnim porecima, svim potrošačima osigurava se barem minimum zaštite.21 Minimalna harmonizacija je u vrijeme kada su se usvajale prve direktive u
području zaštite potrošača bila jedini način na koji su se
propisi uopće mogli usvajati. Velike razlike u nacionalnim
zakonodavstvima država članica i često suprotstavljeni
interesi država rezultirali su najlakšim mogućim načinom,
usvajanjem propisa koji propisuje minimum zaštite. Radi
potrebe donošenja bilo kakvih pravila u području zaštite
potrošača, Europska unija opredijelila se za načelo minimalne harmonizacije koje s jedne strane potrošačima
garantira određenu razinu zaštite, a s druge strane ostavlja dovoljno mjesta državama članicama da usvoje strože
mjere ili zadrže postojeće propise koji nisu u suprotnosti s
direktivama.22 Prema članku 169. Ugovora, Unija pridonosi ostvarivanju ciljeva kroz mjere koje usvaja u kontekstu
ostvarenja zajedničkog tržišta i mjere kojima samostalno
podupire, dopunjuje i nadzire politike država članica. Međutim, prethodne mjere ne sprečavaju ni jednu državu
članicu da zadrži ili uvede strože zaštitne mjere. Te mjere
moraju biti sukladne Ugovoru, i to posebice pravilima o
slobodi kretanja robe i o njima se mora obavijestiti Ko20
Vidjeti van Boom, Willem H., The Draft Directive on Consumer Rights:
Choices Made and Arguments Used, Rotterdam Institute of Private
Law, Working Paper Services, str. 5. Također vidjeti Poncibò, Cristina,
Some Thoughts on the Methodological Approach to EC Consumer
Law Reform, Loyola Consumer Law Review, vol. 21., br. 3., str. 353371.
21
Bourgoignie, Thierry, Trubek, David, Consumer Law, Common Markets
and Federalism in Europe and the United States, vol. 3., Walter de
Gruyer, Berlin, 1987., str. 176.
22
Nebbia, Paolisa, Askham, Tony, EU Consumer Law, Richmond Law &
Tax Ltd, Richmond, 2004., str. 2.
88
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
misiju. Prema tome, država može sama odrediti gornju
granicu zaštite, ali je uvijek ograničena temeljnim načelima iz Ugovora i obavješćivanjem Komisije. Na taj način
Europska unija ipak ima nadzor nad djelovanjem država.
Time je osigurana transparentnost i kontrola nacionalnih
propisa koji utječu na funkcioniranje tržišta.23 Najnoviji
razvoj u pravu zaštite potrošača kreće k usvajanju propisa
koji sadrže maksimalna pravila, tzv. pristup temeljen na
totalnoj ili maksimalnoj harmonizaciji.24
Pristup baziran na minimalnoj harmonizaciji je pragmatična solucija iako bi sve inicijative u području zaštite potrošača trebale biti zasnovane na progresivnom
pristupu koji promovira visoki stupanj zaštite potrošača.
Posljedično, u tom kontekstu jedini mogući način bio bi
onaj temeljen na totalnoj harmonizaciji, ali bi to moglo
znatno usporiti proces usklađivanja. Moguća je pomalo
apsurdna situacija da se nacionalno zakonodavstvo koje
propisuje strože standarde smatra kao ono koje krši obveze koje proizlaze iz prava Unije.25 Pristup temeljen na
maksimalnoj i minimalnoj harmonizaciji zahtijeva implementaciju direktive u nacionalne propise. Jedina je razlika
u slobodi nacionalnog zakonodavca. Razlika je u slobodi
država u uključivanju elemenata određene direktive.26 Direktive maksimalnog usklađenja ne dopuštaju nikakva
odstupanja. Njih je potrebno u potpunosti uključiti u
svoje zakonodavstvo, pri čemu se ukidaju ostale nacionalne odredbe bez obzira što možda određene situacije
reguliraju strože. Za razliku od njih, direktive s minimalnim standardima propisuju mogućnost uvođenja strožih
i detaljnijih pravila. Postoji i tzv. međukategorija, a to bi
bile one direktive koje su maksimalnog usklađenja, ali
dopuštaju odstupanja u točno propisanim područjima.
Dosadašnji pregled razvoja propisa u području zaštite
potrošača ukazuje na raznolikost i fragmentiranost reguliranja. Direktive minimalnog usklađenja su iznimno
pogodno sredstvo za transponiranje u nacionalna zakonodavstva. Iako se njima uvode minimalni standardi, države i dalje imaju mogućnost zadržavanja starih propisa
i uvođenja strožih odredaba, čime dolazi do sve većeg
udaljavanja nacionalnih propisa. Jedan od motiva harmonizacije je olakšanje prekograničnih transakcija kako
bi se potrošaču proširili vidici i mogućnosti u izboru i dostupnosti proizvoda.
Direktive sadrže vrlo detaljna pravila o određenim
precizno definiranim problemima. Međutim, zbog dugog
razdoblja usvajanja, odredbama nedostaje fleksibilnosti,
čime zaostaju za ubrzanim razvojem marketinških tehnika prodaje. Slika prava zaštite potrošača je kompleksna i
šarolika te je strankama poslovnih procesa otežano snalaženje.27 Razvoj propisa u odnosima poslovnih subjekta
zaostaje za ubrzanim razvojem trgovačke prakse u kojoj
sudjeluju potrošači i trgovci. Potrošačko zajedničko tržište osim o regulaciji svih mogućih odnosa, ovisi i o povjerenju potrošača u sigurnost adekvatnih mehanizama
zaštite. Jedan od mogućih načina na koji se povjerenje
može povećati i osnažiti je veći stupanj harmonizacije u
pravilima koja reguliraju odnos potrošača i trgovca.28
Princip harmoniziranja propisa temeljen na maksimalnoj ili totalnoj harmonizaciji znači iscrpno uređenje
određenog područja, čime se sprječava države članice
u samostalnom djelovanju.29 U tom kontekstu Howells
i Wilhelmsson nisu zagovornici takvog pristupa jer se
ukida sloboda država članica u određivanju strožih pravila.30 Svjesni toga koje prednosti donosi princip baziran
na maksimalnoj harmonizaciji u pogledu praktičnosti i
preglednosti, smatraju kako se ovim načinom ipak ne
pridonosi pojačanoj zaštiti potrošača jer se prije svega
priječi države u razvijanju vlastite politike zaštite potrošača. Pitanja zaštite potrošača ne smiju se u potpunosti
prepustiti Uniji jer ona je uvijek fokusirana na uspostavu
zajedničkog tržišta. Konstantno se ponavlja kako je povjerenje potrošača na zajedničkom tržištu ključ uspješnog postupka harmonizacije. Međutim, potrošaču nije
toliko važno da mu je zaštita u svim zemljama identična, već mu je primarno da tu zaštitu može i ostvarivati.
Jedinstvena pravila niske razine zaštite nisu od nikakve
koristi. Potrošači često ne poznaju ni svoja vlastita pravila
te je zbog toga važnije postojanje zajedničkih minimalnih
načela unutar Unije.31
5. PRAVA POTROŠAČA
U cilju maksimiziranja zaštite Prijedlog garantira potrošaču određena prava. Dva najvažnija prava uključuju: pravo potrošača na odgovarajuće informacije prije i
u vrijeme zaključenja ugovora i odustanak od ugovora
u ugovorima na daljinu i izvan poslovnih prostorija. Posebna su pravila za ugovor o prodaji. Posebno poglavlje
odnosi se na klauzule koje stvaraju značajnu neravnotežu
u stranačkim pravima i obvezama.
23
Weatherill, Stephan, Beaumont, Paul, EU Law, Penguin Books, London,
1999., str. 1053.
24
Koncept totalne ili maksimalne harmonizacije nije tako nov u pravu
Europske unije. Prije se često koristio u prilagodbi tehničkih standarda
država članica gdje su bili propisani točno određeni uvjeti i standardi
koje su države bile obvezne implementirati.
25
Nebbia, P., Askham, T., op. cit., str. 14.
26
Osim podjele na minimalnu i maksimalnu harmonizaciju postoji i podjela na horizontalnu i vertikalnu harmonizaciju. Horizontalna harmonizacija sadrži općenite propise, dok je vertikalna usmjerena na točno
određeno područje. Vidjeti Micklitz, Hans -W., A General Framework
Directive on Fair Trading, u Collins, Hugh, The Forthcoming EC Directive on Unfair Commercial Practices, Kluwer Law International, The
Hague, 2004., str. 53.
27
Ibid., str. 5.
Ibid., str. 9.
29
Doughan, Michael, Minimum Harmonization and the Internal Market,
Common Market Law Review, vol. 37., 2000., str. 854., Howells, Geraint, The Rise of European Consumer - Whither National Consumer
Law, Sydney Law Review, vol. 28., 2006., str. 63-88.
30
Howells, Geraint, Wilhelmsson, Thomas, EC Consumer Law: Has
it Come of Age, European Law Review, vol. 28., br., 3/03., str. 370 388.
31
Loc. cit. O tome još: Smits, Jan M., Full Harmonisation of Consumer
Law? A Critique of the Draft Directive on Consumer Rights, Tilburg
Institute of Comparative Law and Transnational Law Working Paper,
br. 2/09., str. 1-10.
28
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
5.1. Zahtjev transparentnosti
Prijedlog razlikuje informacije koje se daju potrošaču
prije i u trenutku zaključenja ugovora. Riječ je o općim
informacijama. Kasnije se za svaki pojedini ugovor navode obvezni elementi ugovora. Željelo se stvoriti jedan
set pravila koji će se primjenjivati na sve ugovore kako bi
se povećalo povjerenje potrošača, ali i trgovca u prekograničnu prodaju. Naime, statistički podaci ukazuju na
nedovoljno korištenje prodaje na daljinu s prekograničnim elementom. Jedan od razloga čine različita pravila
kojima poduzetnici moraju udovoljiti ako žele poslovati
u drugim zemljama. Posebice se to odnosi na male poduzetnike koji su zainteresirani prodavati svoje proizvode
u pograničnim područjima. Svaki put kada poduzetnici
žele započeti poslovanje u drugoj državi, moraju se u potpunosti upoznati s propisima te zemlje te im prilagoditi
svoje poslovanje. S druge strane, potrošači su iznimno
nepovjerljivi u prekograničnoj kupnji proizvoda. Osim
činjenice što im poteškoću predstavlja nepoznavanje jezika, prisutan je i problem u različitim propisima i strahu
od nemogućnosti upućivanja prigovora u slučaju eventualnih nedostataka ili naknade štete. Potpuna harmonizacija u pravilima koja se odnose na odustanak od ugovora
i pravila o informacijama s kojima treba upoznati potrošača poboljšat će i omogućiti funkcioniranje potrošačkog
zajedničkog tržišta. Pravila su u skladu s principom “informiranog potrošača” koji se promovira sudskom praksom
Europskog suda.
U poglavlju II. propisane su informacije s kojima je
nužno upoznati potrošača prije zaključenja ugovora
kako bi donio informiranu odluku. U članku 5. sadržana
je odredba koja predviđa opće informacije s kojima treba
upoznati potrošača prije zaključenja ugovora o prodaji ili
usluzi. One uključuju: glavne karakteristike robe i usluga,
adresu i identitet trgovca, cijenu robe i usluge uključujući
sve namete, načine plaćanja, dostave, izvršenja ugovora, kao i načine ulaganja prigovora, postojanje prava na
odustanak od ugovora ako se primjenjuje, uvjete vezane
uz usluge održavanja i trgovačkih garancija, trajanje ugovora, minimalno trajanje potrošačke obveze iz ugovora,
uvjete koji se odnose na depozit ili financijsku garanciju.
Prethodne informacije čine sastavni dio ugovora.
Novim pravilima o posrednicima nastoji se omogućiti veća transparentnost prilikom sklapanja ugovora.
Prijedlog uvodi posebna pravila o posrednicima (članak
7.). Postojeće direktive o pravima potrošača ne sadrže
odredbe o posrednicima. Pojavila se nužnost reguliranja
tih situacija. U praksi se često javlja situacija da potrošač
prodaje proizvod u ime i za račun drugog potrošača, a da
druga ugovorna strana nije s time upoznata. Posljedica
toga je da u toj situaciji nije riječ o potrošačkom ugovoru
i na nju se ne može primijeniti zaštita iz direktiva. Da bi
se izbjegle nejasnoće, Prijedlog precizira kako prije zaključenja ugovora posrednik mora upoznati potrošača
s time da djeluje u ime ili za račun drugog potrošača i
da se ugovor neće smatrati kao onaj sklopljen između
89
trgovca i potrošača, već će se smatrati kao da je riječ o
ugovoru između dva potrošača i koji će samim time biti
izvan polja primjene direktive. Ako posrednik ne upozori
potrošača na prethodnu činjenicu, smatrat će se da je
sklopio ugovor u svoje ime. Na javne aukcije ova odredba
se neće primjenjivati.
5.1.1. Zahtjev transparentnosti u
ugovorima na daljinu i izvan
poslovnih prostora
Zbog specifičnog načina sklapanja ugovora na daljinu i onih izvan poslovnih prostora propisuju se dodatni
obvezatni elementi ugovora. Ugovor na daljinu određuje
se kao bilo koji ugovor o prodaji ili usluzi gdje trgovac za
zaključenje ugovora ekskluzivno koristi jedno ili više sredstva daljinske komunikacije (članak 2.). Time su uključene
sve moguće varijante sklapanja ugovora. Sredstvo za daljinsku komunikaciju je bilo koje sredstvo koje omogućava sklapanje ugovora bez fizičke prisutnosti stranaka.32
Direktiva o ugovorima na daljinu u Anexu navodi što se
sve smatra sredstvom daljinske komunikacije. Međutim,
popis ne prati razvoj tehnike i novijih dostignuća u području telekomunikacija. U novije vrijeme raste prodaja
posredstvom televizije i mobitela. Kako bi se obuhvatile
sve moguće situacije, definicija iz Prijedloga namjerno
se široko postavlja.
Novina je i u odnosu na prijašnju definiciju ugovora
na daljinu. Prema njoj, ugovor se određuje kao onaj koji
sklapaju dobavljač i potrošač u sklopu organizirane prodaje na daljinu u kojem isključivo dobavljač koristi jedno
od sredstva daljinske komunikacije (članak 2.). U primjeni
direktive često je bilo nejasno što se smatra pod pojmom
“isključivo korištenje”. Dickie se pitao obuhvaća li to situaciju kada prodavatelj pokazuje proizvod potrošaču, ali ga
prodaje sredstvima daljinske komunikacije.33 Navodio je
da radi povećanja povjerenja potrošača pojam “isključivo korištenje” treba tumačiti restriktivno. Postoje različita
tumačenja treba li dio ili cijeli postupak prodaje biti ostvaren sredstvima daljinske komunikacije. U doktrini se zaključuje da je i prodavatelj koji osobno pokazuje proizvod
potrošaču, ali ga prodaje sredstvima daljinske komunikacije obuhvaćen direktivom. U ovom slučaju prodavatelj je
isključivo upotrebljavao sredstvo daljinske komunikacije
za ugovorne svrhe.34 Definicija iz direktive dovela je do
različitih interpretacija u nacionalnim zakonodavstvima.
32
Zanimljivo je da su prvi prijedlozi tražili da postoji tzv. ugovorno poticanje odnosno nagovaranje (engl. contract solicitation). Pod time
se podrazumijevala upotreba bilo kojeg sredstva komunikacije na
daljinu koja je pružala mogućnost da se potrošač direktno obveže.
Razna sredstva komunikacije na temelju kojih potrošač nije mogao
odmah sklopiti ugovor bila su izvan polja primjene Nacrta. Na temelju toga razne tehnike prodaje koje su tražile pohađanje određenih
seminara bile su isključene.
33
Dickie, John, Consumer Confidence and the EC Directive on Distance
Contracts, Journal of Consumer Policy, br. 21/98., str. 219.
34
Loc. cit.
90
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
U praksi je bilo poteškoća s uvjetom da dobavljač mora
imati razvijenu shemu prodaje na daljinu.
Prijedlog ne uzima u obzir posebne okolnosti u kojima
je dana ponuda ili se pregovaralo o sklapanju ugovora.
Unutar polja primjene bit će i situacije kada povremeni prodavatelj sklapa ugovor na daljinu, ali i one kada jedan prodavatelj koristi organiziranu shemu treće osobe. U prijedlogu je pojašnjena veza između prodaje na daljinu i direktne
prodaje. Time se popunjava pravna praznina i ukida pravna
nesigurnost. Osim prednosti za potrošače, jednostavnije
definicije olakšavaju poslovanje i trgovcima odnosno pružaju im zaštitu od nepoštenog tržišnog natjecanja.
Direktiva o prodaji na daljinu omogućava državama
da iz svojeg polja primjene isključe javne aukcije. Pojedine
države su različito postupile te je to dovelo do nejasnog
sustava prava zaštite potrošača. Sporno je što je s e-aukcijama odnosno spadaju li one pod klasične aukcije i treba li
se na njih primjenjivati pravo na odustanak. Prema Prijedlogu, aukcija je unutar polja primjene, čime se uklanjaju
eventualne nesuglasice. Zbog specifičnog načina prodaje,
osoba koja daje proizvod na aukciju može umjesto identiteta i adrese prodavatelja navesti svoje podatke.
Direktiva o sklapanju ugovora izvan poslovnih prostorija dosta nejasno određuje ugovore. U članku 1.
propisuje kako se primjenjuje na ugovore zaključene za
vrijeme izleta koji organizira trgovac ili prilikom prodavateljeva posjeta potrošaču u njegovu domu ili radnom
mjestu. Za primjenu odredaba najvažnije je da potrošač
nije prethodno tražio dolazak prodavatelja. Iznimka je u
stavku 2. gdje se navodi da ako je potrošač izričito tražio
da prodavatelj dođe u njegov dom zbog kupnje određenog proizvoda, a kupio je drugi proizvod, odredbe
direktive će se primijeniti i na ugovor o kupnji drugog
proizvoda, ali jedino ako potrošač nije znao ili nije mogao
znati da prodaja tih proizvoda ili usluga predstavlja dio
profesionalne djelatnosti prodavatelja. Dakle, direktiva se
primjenjuje prilikom prodavateljeva posjeta potrošačevu
domu odnosno njemu poznatom okruženju.35 Riječ je o
prodaji koju prodavatelj organizira izvan svojih poslovnih
35
Vezano uz polje primjene ratione materiae zanimljiv je slučaj Dietzinger čije su činjenice sljedeće. Otac gospodina Dietzingera vodio je
poduzeće. Za poslovanje banka mu je odobrila kredit. Dietzinger je u
svom domu potpisao ugovor o garanciji, čime je garantirao za očeve
obaveze prema banci, a radi ugovora o kreditu. Prilikom zaključenja
ugovora o garanciji Dietzinger nije bio obaviješten o pravu na odustanak od ugovora u određenom roku. Pred Europskim sudom postavilo
se pitanje je li Direktivom pokriven ugovor o garanciji koji zaključuje
fizička osoba koja djeluje izvan svoje trgovačke ili profesionalne djelatnosti. Europska komisija je isticala da se Direktiva primjenjuje na
bilo koji ugovor koji zaključuje fizička osoba s trgovcem koji djeluje u
sklopu svoje trgovačke aktivnosti općenito. Navodi da se Direktiva ne
primjenjuje samo na ugovore o nabavi robe i usluga. Sud ističe da je
ugovor o garanciji najčešće sporedne prirode u odnosu na glavni ugovor. Potvrdio je da Direktiva pokriva samo garanciju koja je sporedne
prirode u odnosu na glavni ugovor. Ugovor o garanciji bio bi pokriven
direktivom samo ako se osoba koja daje garanciju obvezala za svrhe
koje se mogu smatrati da su izvan njezine trgovačke ili profesionalne
djelatnosti. Sud je istaknuo da ugovor o garanciji ne spada u polje
primjene bi Direktive kada ga sklapa fizička osoba koja ne djeluje u
sklopu svoje trgovačke djelatnosti, ali garantira plaćanje duga za drugu osobu koja djeluje u sklopu svoje komercijalne djelatnosti. Vidjeti
predmet Bayerische Hypotheken - und Wechselbank AG v Edgard
Dietzinger, br. C-45/96 od 17. ožujka 1998., ECR 1998., str. I-01199.
prostora. Iz ovako definiranog polja primjene proizlazi
kako se ona ne primjenjuje na prodaju na ulici.36 I u ovim
situacijama bilo bi poželjno zaštiti potrošača budući da je
na ulici također prisutan element iznenađenja. Direktiva
govori samo o posjetu, što znači da prodaja telefonom ili
drugim sredstvima komunikacije nije pokrivena. Također
iz ove definicije proizlazi da su obuhvaćeni i ugovori koji
se zaključuju za vrijeme izleta koji organizira potrošač.
Iako ovdje nije prisutan element iznenađenja, željelo se
obuhvatiti situaciju u kojoj se na potrošača vrši određeni pritisak. Prezentacije u restoranu i izleti u tvornice ili
trgovine njome nisu obuhvaćeni.37
Proizlazi kako je veliki broj ugovora izvan polja primjene
Direktive. Razlog leži u definiciji koja je ponekad nejasna ili
preširoka. Tako se može dogoditi da se veliki broj pregovora oko sklapanja ugovora odvijao izvan poslovnih prostora,
ali je sam ugovor sklopljen u poslovnom prostoru trgovca.
Sporazumi koji su sklopljeni na ulici ili na sajmovima su
također izvan primjene Direktive. Nejasne su i zabave koje
se organiziraju u domovima i na kojima se sklapaju ugovori
o prodaji. Sve te razlike su se različito interpretirale. Prijedlog pokušava uvesti red u tom smislu te propisuje kako je
ugovor izvan poslovnih prostora bilo koji ugovor o prodaji
robe ili usluge koji je zaključen izvan poslovnih prostora
s istodobnom fizičkom prisutnošću trgovca i potrošača ili
bilo koji ugovor o prodaji ili usluzi za koji je potrošač dao
ponudu ili bilo koji ugovor o prodaji ili usluzi koji je zaključen u poslovnim prostorima, ali se o njemu pregovaralo
izvan poslovnog prostora s istodobnom fizičkom prisutnošću potrošača i trgovca. Precizira se da poslovni prostor
obuhvaća nekretninu ili pokretninu, ali i sezonski poslovni
prostor gdje poslodavac obavlja svoju poslovnu aktivnost
na trajnoj osnovi, kao i sajmišta i štandove gdje trgovac
djeluje privremeno ili na stalnoj osnovi. S druge strane,
prostori koji se iznajmljuju na kratko vrijeme, kao što su
primjerice restorani, konferencijski centri ili kina neće se
smatrati poslovnim prostorom. Poslovni prostor uključuje
bilo kakav prostor koji služi za stalno mjesto poslovanja
trgovca. Bez obzira jesu li potrošači pozvali trgovce u svoj
dom, pri čemu su svjesni mogućnosti sklapanja ugovora,
ipak je prisutan element pritiska. Kako bi se onemogućilo
izbjegavanje pravila Prijedloga, propisano je da situacija
u kojoj je prodavatelj pristupio potrošaču izvan poslovnih
prostora, ali je ugovor sklopljen u trgovini, smatrat će se
kao ona koju pokriva Prijedlog.
Navode se podaci koji moraju biti sastavni dijelovi
ugovora na daljinu i izvan poslovnih prostora (članak 9.).
Oni su identični kao i oni s kojima je nužno upoznati potrošače prije sklapanja ugovora. U ugovorima na daljinu
i izvan poslovnih prostora potrošača je uvijek važno upoznati s podacima o načinima plaćanja, dostavi i izvršenju
ugovora i načinima na koji može uputiti prigovore. Ako je
moguće odustati od sporazuma, važno je navesti uvjete
i postupke za ostvarivanje prava u skladu s Anexom I.,
36
Howells, Geraint, Wihelmsson, Thomas, EC Consumer Law, Ashgate,
Aldershot, 1997., str. 169.
37
Ibid., str. 171.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
adresu mjesta poslovanja trgovca na koju potrošač može
uputiti prigovore ako je različita od njegove adrese, postojanje kodeksa ponašanja i načina na koji se može s njima upoznati, mogućnost prijateljskog rješavanja spora,
kao i činjenicu da će sporazum biti zaključen s trgovcem,
te će se kao posljedica toga potrošač moći pozvati na
zaštitu koju mu pruža direktiva. Budući da je Prijedlog
direktiva maksimalnog usklađenja, države ne smiju propisivati dodatne obvezne elemente. To bi moglo stvoriti
poteškoće i u nekim segmentima čak i sniziti razinu zaštite. Primjer bi bila ona nacionalna zakonodavstva koja
propisuju obvezu trgovca da upozna potrošača s načinom uporabe proizvoda ili upozori na opasnosti koje bi
mogle nastati iz uporabe proizvoda.38
Osim prethodnih zajedničkih obveznih elemenata
ugovora, Prijedlog navodi dodatne odredbe za pojedine
ugovore. Obvezni elementi ugovora izvan poslovnih prostora moraju se dati na razumljivom, jasnom i čitkom jeziku
(članak 10.). Možda bi bilo bolje da se u Prijedlog unijela
i odredba o jeziku na kojem moraju biti dani obvezni elementi ugovora. Doktrina predlaže jezik zemlje prebivališta
potrošača.39 Ako postoji narudžbenica, ona mora u sebi
sadržavati formular o pravu na odustanak od ugovora
predviđen u Anexu I.(B). Ugovor će biti valjan samo ako
potrošač potpiše narudžbenicu, pri čemu države ne smiju
uvoditi nikakve nove formalne zahtjeve. Ovdje bi se položaj potrošača mogao pogoršati jer nije dovoljno vratiti
dobra, već zahtjev treba biti u propisanom obliku. Sličan
zahtjev sadrži i članak 11. koji propisuje da se obvezni elementi ugovora moraju pružiti na jasan i razumljiv način s
obzirom na sredstvo daljinske komunikacije koje se koristi. Dane informacije uzet će u obzir ograničenja pojedinih
medija, kao što su broj znakova koji se mogu prikazati na
mobitelu ili vrijeme koje je dostupno za televizijsku prodaju. Na početku telefonskog razgovora trgovac se i dalje
mora predstaviti i navesti trgovačku svrhu poziva. Zbog
toga što se ugovor sklapa komunikacijskim sredstvima na
daljinu, potrošača je nužno upoznati sa svim informacijama u pisanom obliku u razumno vrijeme nakon zaključenja
ugovora ili barem u vrijeme dostave.
Može se zaključiti kako Prijedlog ne pridonosi koherentnosti u ovom području. Čini se kako je Komisija prije
svega “istrgnula” dijelove prijašnjih direktiva i “skupila” ih
u jedan tekst. Ovdje bi se mogao javiti problem prereguliranosti.
5.2. Pravo odustanka od ugovora
u određenom roku
Prijedlog pokušava konsolidirati različite propise država članica odnosno uniformizirati pravo na odustanak od
38
Howells, Gerant, Schulze, Reiner, Overview of the Proposed Consumer
Rights Directive u Howells, Gerant, Schulze, Reiner (ur.), Modernising and
Harmonising consumer contract Law, Sellier, München, 2009., str. 13.
39
Micklitz, Hans-W., Reich, Norbert, Crónica de una muerte anunciada:
The Commission Proposal for a “Directive on Consumer Rights”, Common Market Law Review, vol. 46., 2009., str. 488.
91
ugovora bez posljedica. Prije nego što se navede koje su
promjene, ukratko će se ukazati na koji je način to pitanje
uređeno u postojećim direktivama.
Direktiva o sklapanju ugovora izvan poslovnih prostora bila je prva direktiva koja je omogućila potrošaču
odustati od ugovora u određenom roku bez posljedica
(cooling-off period).40 Određene agresivne prodajne i marketinške tehnike žele zloupotrijebiti slabiji položaj potrošača, zbog čega je bilo nužno donijeti posebna pravila
koja su do tada bila nepoznata. Prije svega se misli na
potrošačevo pravo na jednostrani raskid ugovora. Kada
prodavatelj kuca potrošaču na vrata, potrošač najčešće
bez razmišljanja kupuje proizvod. Potrošač bi mogao
odbiti prodavatelja i drugdje potražiti veći izbor i bolje
proizvode. On to ne čini jer je prilikom ovakve kupnje
smanjena percepcija potrošača o riziku.41 Unošenjem
odredbe o pravu na odustanak od ugovora u određenom roku bez navođenja razloga htjelo se omogućiti
potrošaču da razmisli o svojim brzim odlukama. Željelo
se poboljšati položaj potrošača u odnosu na prodavatelja,
odnosno zaštititi ga od sklapanja ugovora protiv njegove
volje.42 Pravo na odustanak od ugovora omogućuje mu
da se informira o ponudama koje međusobno konkuriraju i da razmisli o sklopljenom ugovoru bez pritisaka. Ono
ne sprječava upotrebu pojedinih marketinških tehnika.43
Prema Direktivi, izvan poslovnih prostora potrošač može
odustati od ugovora pismenom obavijesti o odustanku u
roku od sedam dana (članak 5. stavak 1.). Bit će dovoljno
ako je obavijest o odustanku odaslana prije isteka roka
od sedam dana. Pravne posljedice odustanka od ugovora
reguliraju se u skladu s nacionalnim pravom.44 Posebice
se to odnosi na povrat plaćenog novca i proizvoda (članak 7.). Da bi potrošač mogao u potpunosti ostvarivati
svoje pravo, Direktiva traži od prodavatelja da potrošaču
pruži pisanu obavijest o njegovu pravu na raskid ugovora
s imenom i adresom osobe protiv koje može to pravo
ostvarivati (članak 4.). Na obavijesti treba označiti datum
kada je obavijest izdana. Države članice moraju u svojim
nacionalnim zakonodavstvima predvidjeti odgovarajuće
mjere u slučaju nedavanja obavijesti. Direktiva, međutim,
ne određuje koje su to mjere. Prvi Nacrt rješenja direktive
sadržavao je odredbu prema kojoj je ugovor u kojem nije
bilo predviđeno pravo na odustanak ništetan.45 Vodilo se
idejom da bi odredba o ništetnosti ugovora bila previše
drastična te je pitanje pravnih posljedica prepušteno samim državama.
40
Xavier, Lewis, The Protection of Consumers in European Community
Law, Yearbook of European Law, vol. 12., 1992., str. 167.
41
Rekaiti, Pamaria, Van den Bergh, Roger, Cooling-Off Periods in the
Consumer Laws of the EC Member States. A Comparative Law and
Economics Approach, Journal of Consumer Policy, br. 23/00., str. 377.
42
Ibid., str. 73.
43
Grundmann, Stefan, Information, Party Autonomy and Economic
Agents in European Contract Law, Common Market Law Review, br.
39/02., str. 276.
44
U nacionalnim zakonodavstvima prisutne su velike razlike u pravnim
posljedicama odustanka. Budući da se htjelo ubrzati usvajanje Direktive, prepušteno je državama da same reguliraju ovo pitanje.
45
Habersack, Mathias, The Doorstep Selling Directive, European Business Law Review, studeni/prosinac 2000., str. 399.
92
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Pravo na odustanak od ugovora uvršteno je u Direktivu prije svega radi poboljšanja i ojačanja položaja potrošača prilikom zaključivanja ugovora izvan poslovnih prostora. Međutim, to pravo može potrošač i zloupotrijebiti.
On može proizvod za vrijeme cooling-off razdoblja upotrebljavati i vratiti ga nakon toga ističući da je proizvod
loše kvalitete.46 Pravo na odustanak od ugovora povećava
i troškove potrošačkih transakcija jer se u pravilu ugovori
izvršavaju nakon isteka cooling-off razdoblja. Ponekad se
može javiti situacija da rok od sedam dana potrošaču nije
dovoljan da ispita kvalitetu proizvoda, npr. kod kupnje
električnog aparata za kućanstvo. Rok od sedam dana
dovoljan je da ustanovi funkcionira li aparat, ali to vrijeme
nije dovoljno da se utvrdi trajnost proizvoda.47
Najvažnije pravo koje Direktiva o ugovorima na daljinu omogućava potrošaču je također pravo na jednostrani
raskid ugovora u određenom roku. Željelo se potrošača
zaštiti od nesmotrenih i brzih odluka, posebno prilikom
sklapanja ugovora telefonom. I ovdje je kao i kod prodaje
na vratima stana prisutan element iznenađenja. Potrošač
ima pravo bez navođenja razloga i bez ikakvih posljedica
raskinuti ugovor u roku od sedam dana (članak 6. stavak
1.).48 Na prvi pogled rok od sedam dana je dovoljan da
potrošač razmisli i vidi je li zadovoljan s kupljenim proizvodom. On u tom vremenu može pregledati i utvrditi
kvalitetu proizvoda. Rok se razlikuje ovisno o tome je
li dobavljač u pisanom obliku potvrdio potrebne informacije. Ako je, onda je rok najmanje sedam dana, a ako
nije, rok se produžuje na tri mjeseca. Ako se s informacijama upozna potrošača u razdoblju od tri mjeseca, rok
od sedam dana počinje teći od dana ispunjenja. Dakle
cooling-off razdoblje može se kretati od sedam dana do
tri mjeseca.49 Kada se potrošač koristi svojim pravom, dobavljač mora vratiti potrošaču iznos koji je platio u roku
od 30 dana.
Prethodne direktive su direktive minimalnog usklađenja. Zbog toga rokovi i način na koji se započinje s njihovim računanjem variraju od države do države. Rokovi
variraju od 7 do 15 dana. Prijedlog je pokušao ujednačiti
pravila u tom smislu i uvesti jedinstvena pravila i rokove za
obje vrste ugovora. Budući da je riječ o maksimalnoj harmonizaciji, države ne smiju zadržati dulje rokove. Uvodi
se jedinstveni rok za odustanak. Potrošač ima jedinstveni
rok od 14 dana za odustanak od ugovora bez navođenja
ikakvih razloga (članak 12.). Uniformiraju se i pravila o
računanju rokova. U slučaju ugovora izvan poslovnih prostora, rok se računa od dana od kada je potrošač potpisao
narudžbu ili ako narudžba nije bila na papiru, od dana
kada je dobio kopiju narudžbe na trajnom sredstvu.
46
Rekaiti, P., Van den Bergh, R., op. cit., str. str. 381.
Ibid., str. 386.
48
Jedini trošak koji potrošač može snositi je trošak povratka proizvoda.
49
Vittanen, Klaus, Access to Justice in International Consumer Problems:
Satellite Advertising, Timeshare and Distance Contracts and the Settlement of Cross-border Disputes in the Present and the Future, u
Heusel, Wolfgang, Community Law in Practice, Including Facets of
Consumer Protection Law, Irish Centre for European Law, Dublin,
1996., str. 216.
47
Što se tiče ugovora o prodaji sklopljenog sredstvima
daljinske komunikacije, rok se računa od dana kada je
potrošač došao u posjed naručene robe. Ako trgovac
propusti upoznati potrošača s pravom na odustanak, rok
će isteći u razdoblju od tri mjeseca nakon što trgovac u
potpunosti ispuni svoje ugovorne obaveze (članak 13.).
Ideja je da se potrošaču pruži potpuna zaštita, ali i da se
s druge strane zaštiti trgovca.
Potrošač mora upoznati trgovca s pravom na odustanak izjavom napisanom svojim riječima ili koristeći formular iz Anexa I.(B) (članak 14.). Ako je ugovor sklopljen
putem interneta, osim prethodnog načina, trgovac može
omogućiti potrošaču ispunjavanje standardnog obrazaca
elektroničkim putem na njegovoj web stranici.
Do sada je samo Direktiva o ugovorima na daljinu
propisivala kako trgovac mora u roku od trideset dana
od raskida ugovora vratiti plaćeni iznos. Također navodi se kako se od potrošača mogu tražiti samo troškovi
povrata dobra, ali budući da je riječ o direktivi minimalnog usklađenja, države su mogle i drugačije propisati te
primjerice troškove nametnuti trgovcu. Prijedlog prepisuje prethodnu odredbu, čime se opredjeljuje za rok od
trideset dana od kada je potrošaču priopćeno pravo na
odustanak (članak 16.). Što se tiče ugovora o prodaji, trgovac može zadržati novac sve dok mu potrošač ne pruži
dokaz da je poslao robu ili sve do primitka robe. Potrošač
mora dobra vratiti u roku od 14 dana od kada je priopćio
trgovcu da će se koristiti svojim pravom na odustanak.
Potrošač će snositi trošak povrata osim ako ga trgovac ne
snosi. Potrošač neće odgovarati za umanjenu vrijednost
proizvoda koja je posljedica toga da se upozna s prirodom i funkcioniranjem dobra (članak 17.).
Pravo na odustanak ne primjenjuje se u određenim
situacijama. Riječ je o situacijama za koje je neprimjereno
koristiti se pravom na odustanak. Kada je riječ o ugovorima
na daljinu, potrošač se svojim pravom na odustanak ne
može koristiti u sljedećim slučajevima: ako je uz potrošačev
pristanak započeto s pružanjem usluge prije isteka roka za
odustajanje, ako cijena proizvoda ili usluge ovisi o promjenama na financijskim tržištima na koje potrošač ne može
utjecati, kada je potrošač dao osobnu pisanu narudžbu,
specifikaciju ili uputu za izradu proizvoda, kod isporuka
audio i videozapisa koje je potrošač otvorio, kod isporuke
tiska, periodike i časopisa, za igre na sreću i za ugovore
sklopljene na javnoj aukciji (članak 19. stavak 1.).
Što se tiče ugovora izvan poslovnih prostora, ako
stranke ne ugovore drugačije, pravo na odustanak ne
može se primjenjivati na ugovore o nabavi pića, hrane
i drugih namirnica za svakodnevnu upotrebu koje se
dopremaju u kuću, za razne hitne popravke ako ih je
potrošač sam zatražio, kao i kada je potrošač sredstvom
daljinske komunikacije zatražio od trgovca da ga posjeti
kod kuće za razne kućne popravke ili održavanje nekretnina (članak 19.).
Pravo na odustanak ne primjenjuje se na ugovore o
prodaji nekretnina i druge ugovore koji se odnose na druga stvarna prava, ugovore sklopljene putem automata, s
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
telekomunikacijskim operaterima upotrebom javnih telefona, kao i ugovore o nabavi pića, hrane i drugih namirnica
za svakodnevnu upotrebu koje se dopremaju u kuću.
Također odredbe o pravu na odustanak ne primjenjuju se na ugovore o osiguranju, ugovore o kreditima
i financijskim uslugama čije cijene ovise o fluktuacijama
na tržištu sklopljene izvan poslovnih prostora osiguravatelja ili pružatelja financijskih usluga. Prethodni članci
također se ne primjenjuju na ugovore koji se odnose na
smještaj, transport ili usluge iznajmljivanja automobila,
a sklopljeni su sredstvima daljinske komunikacije. Pravo
na odustanak ne bi bilo primjereno za te situacije jer bi
se prodavatelj mogao naći u poteškoćama kada bi mu
potrošač odustao bez navođenja razloga i nemogućnosti
nadoknade štete.
5.3. Ugovor o prodaji
Sloboda kretanja robe omogućava osobama koje se
profesionalno bave prodajom djelovanje na čitavom teritoriju Unije, kao i potrošačima kupnju proizvoda u drugim
državama. Potrošača je potrebno upoznati s pravilima
država članica, kao i rizicima s kojima se može susresti.50
Kada proizvod ima materijalne nedostatke, najvažnije
je osigurati potrošaču zamjenu ili popravak proizvoda.
Problem predstavlja činjenica što potrošači nisu upoznati
s različitim pravnim sredstvima koja su im dostupna u
slučajevima materijalnih nedostataka na proizvodima.
U želji da osigura visok stupanj zaštite potrošača usvojena je direktiva koja želi ujednačiti pravila država članica
koja reguliraju prodaju potrošačke robe i osigurati im odgovarajuće garancije. To se smatralo važnim korakom k
harmonizaciji europskoga ugovornog prava.51 To je bila
prva direktiva koja je usmjerena k aktivnom potrošaču. S
vremenom javljale su se slabosti koje bi se Prijedlogom
trebale ukloniti. U nastavku će se ukazati na najvažnije
novine Prijedloga te ih usporediti s odredbama Direktive
o prodaji robe.
Prodavatelj mora predati kupcu robu koja je u skladu s
ugovorom o prodaji (članak 24. Prijedloga). Pretpostavlja
se da je roba u skladu s ugovorom o prodaji ako:
Ad/1 roba odgovara opisu koji je dao prodavatelj i
sadrži kvalitete koje sadrži uzorak ili model koji je prodavatelj predočio potrošaču;
Ad/2 roba odgovara bilo kojoj posebnoj namjeni s kojom je upoznao prodavatelja u vrijeme zaključenja ugovora i prodavatelj je pristao prodati robu za tu namjenu;
Ad/3 roba odgovara namjeni za koju se roba takvog
tipa redovito upotrebljava i
Ad/4 roba ima kvalitete koje obično imaju proizvodi
takvog tipa i koje potrošač može razumno očekivati, a sve
to uzimajući u obzir prirodu dobra i javne izjave o posebnim karakteristikama proizvoda koje je dao prodavatelj,
proizvođač ili njegovo predstavnik, posebice prilikom
reklamiranja ili označavanja proizvoda.
Proizvod neće biti u skladu s ugovorom o prodaji ako
ne udovolji jednoj od ove četiri karakteristike. Prijedlog
kao i Direktiva ne sadrži druge definicije proizvoda koji
su u skladu s ugovorom o prodaji. Ostaje na nacionalnim
sudovima interpretirati ovu odredbu.
Ad/1 Prva spomenuta karakteristika traži da roba odgovara opisu koji je prodavatelj dao i da sadrži kvalitete
koje ima uzorak ili model koji mu je predočio prodavatelj.
U stvarnosti opis proizvoda najčešće daje proizvođač. U
doktrini se isticalo da prodavatelj ne bi trebao odgovarati
kada proizvod nije u skladu s ugovorom o prodaji ako
se radi o opisu proizvoda koji je sastavni dio pakiranja
proizvoda.
Ad/2 Što se tiče druge karakteristike, željelo se ipak
na neki način omogućiti prodavatelju da bude upoznat s
time da je proizvod namijenjen posebnoj upotrebi. Smatralo se da se prodavatelja ipak mora zaštiti na neki način.
Staudenmayer smatra kako je zahtjev da je prodavatelj
morao prihvatiti zahtjev potrošača višak.52 Prijedlog ne
govori ništa o načinu na koji mora potrošač obavijestiti
prodavatelja.
Ad/3 Treća karakteristika traži da roba odgovara namjeni za koju se redovito koristi. Redovita uporaba stvari
je ono čemu roba normalno služi.
Ad/4 Četvrta karakteristika govori o očekivanjima
potrošača. Prijedlog ne definira koje kriterije treba zadovoljiti da bi se smatralo da se radi o proizvodima s kvalitetama koje obično imaju proizvodi istog tipa. Ova karakteristika može se objasniti na temelju primjera. Potrošač
koji kupuje određenu marku automobila često ne bira
proizvod koji je u direktnoj vezi s prodavateljem.53 Izbor
je rezultat oglašavanja i reklame.54 Vezano uz ovo, navodi
se da prodavatelj neće biti vezan uz javne izjave dane u
pogledu kvalitete proizvoda ako dokaže da: nije bio niti
je mogao biti svjestan izjava, da je od trenutka zaključenja ugovora izjava ispravljana ili da izjava nije utjecala na
odluku potrošača. Situacija da je izjava ispravljena prije
zaključenja ugovora mogla bi se odnositi na okolnost
da je potrošač upoznat s time da proizvod ima manje
nedostatke.55 U svim ovim slučajevima na prodavatelju
je teret dokaza. U istom članku u stavku 3. još je jedna
iznimka od pretpostavke da je proizvod u skladu s ugovorom o prodaji. Tako je određeno da će se smatrati da je
proizvod u skladu s ugovorom ako je potrošač znao ili je
morao znati da proizvod ima manu ili je mana posljedica materijala koje je dobavio potrošač. To bi, primjerice,
obuhvatilo situaciju kada potrošač kupuje proizvod koji
52
50
Scotton, Manola, Directive 99/44 on Certain Aspects of Sale of Consumer Goods and Associated Guarantees, European Review of Private
Law, br. 2&3/01., str. 299.
51
On the Way to European Consumer Sales Law?, uvodni članak uredništva, Common Market Law Review, vol. 34., 1997., str. 207.
93
Staudenmayer, Dirk, The Directive on the Sale of Consumer Goods
and Associated Guarantees - a Milestone in the European consumer
and Private Law, European Review of Private Law., br. 4/00., str. 552.
53
Loc. cit.
54
Loc. cit.
55
Loc. cit.
94
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
je prije pregledao i uočio je mane na proizvodu. Dakle,
da bi se potrošač mogao pozivati na to da proizvod ne
odgovara ugovoru, nužno je da potrošač nije znao ili nije
morao znati za nedostatke.
Prijedlog kao i Direktiva predviđa hijerarhiju pravnih
lijekova u slučaju materijalnih nedostataka. Međutim, razlika je u tome što je Direktiva minimalne harmonizacije
te su države mogle dodatno zaštititi položaj potrošača,
dok je Prijedlog direktiva maksimalne harmonizacije i
države ne smiju ići dalje od propisanog.
Prethodni zahtjevi ne odnose se na rezervne dijelove.
Države imaju opciju ne primjenjivati odredbe na prodaju
rabljenih stvari i prodaju na javnoj aukciji.
Trgovac će odgovarati za materijalne nedostatke stvari u trenutku prelaska rizika na potrošača. Rizik prelazi na
potrošača u trenutku kada dobije posjed stvari (članak
23.). Novina Prijedloga je uvođenje roka od trideset dana
od zaključenja ugovora u kojem trgovac mora dostaviti
robu potrošaču ili trećoj strani. Stranke mogu drugačije
ugovoriti. Ako trgovac ne ispuni svoju obvezu, potrošač
može tražiti povrat novca u roku od sedam dana od dana
dostave (članak 22.).
U slučaju kada roba ima materijalne nedostatke, potrošač može zahtijevati uklanjanje mane popravkom ili
zamjenom proizvoda na trošak prodavatelja, sniženje cijene ili raskid ugovora. Postupak se sastoji od dvije faze.
Trgovac ima pravo izbora želi li proizvod zamijeniti ili popraviti. Ako trgovac dokaže kako je to nezakonito, nemoguće ili bi prouzrokovalo neproporcionalni trud, potrošač
može izabrati želi li sniziti cijenu ili raskinuti ugovor. U
tom segmentu Prijedlog uvodi novine. Bez obzira na prethodno, potrošač može izabrati bilo koje pravno sredstvo
ako trgovac izričito ili prešutno odbija nadoknaditi materijalni nedostatak ili trgovac nije nadoknadio materijalne
nedostatke u razumnom roku ili je trgovac pokušao nadoknaditi nedostatke, ali je to stvorilo značajne neugodnosti potrošaču, ili se isti nedostatak ponovio više puta
u kratkom roku. I dalje, bez obzira na prethodno, prema
Prijedlogu, potrošač može tražiti naknadu štete. Prijedlog
predstavlja napredak u tom segmentu jer Direktiva nije
željela “dirati” u pravila o naknadi štete koja se razlikuju
među pojedinim državama. Međutim, smatram kako bi
odredbu trebalo jasnije i preciznije odrediti. Pitanje je koliko ona doista pridonosi potpunoj harmonizaciji. Čini se
kako se pravo potrošača na naknadu štete samo “usput”
spominje. Bilo bi bolje da se barem u preambuli preciziraju uvjeti za ostvarivanje prava.
Trgovac odgovara potrošaču za materijalni nedostatak u vremenu od dvije godine od kada je rizik prešao
na potrošača (članak 28.). Osim kada je riječ o rabljenim
stvarima, rok se može skratiti, ali ne kraće od jedne godine. Kako bi se koristio svojim pravom, potrošač mora
obavijestiti trgovca u roku od dva mjeseca od kada je primijetio nedostatak. Uveden je jedinstveni rok, a budući
da je Prijedlog direktiva maksimalne harmonizacije, države ne mogu drugačije propisati. Direktiva je propisivala
minimalan rok od dvije godine, pri čemu su odredbe u
nacionalnim porecima koje su predviđale dulji rok mogle
ostati na snazi. Razdoblje mora biti dovoljno da potrošač
potraži pravni savjet te da se savjetuje o svojim pravima.
Države članice mogle su odrediti, ako se potrošač želi koristiti svojim pravom, da je dužan obavijestiti prodavatelja
o mani u roku od dva mjeseca od dana od kada je opazio
manu (članak 5. stavak 2.). Ako su se države koristile tom
odredbom, morale su o tomu upoznati Europsku komisiju. Odredba se smatrala najvećom slabošću Direktive.56
Nedostatak se mogao najlakše objasniti na primjeru:
potrošač ima prebivalište u državi čije pravo ne predviđa
notifikaciju.57 On kupuje proizvod u drugoj državi koja
postavlja zahtjev za notifikaciju. Problem je što potrošač
ne zna postojanje ovog uvjeta u državi gdje kupuje proizvod.58 Toj odredbi može se prigovoriti s gledišta potrebe donošenja harmoniziranih pravila. Bitno je odrediti
trenutak od kada počinje teći rok. Problem može nastati
ako država računa rok od nekog drugog trenutka, a ne
od trenutka predaje proizvoda. Potrošač koji kupuje proizvod za kasniju uporabu može izgubiti zaštitu koju mu
Direktiva omogućava. Prijedlog bi trebao otkloniti ovu
zamjerku. On uvodi obveznu notifikaciju.
Ako se mana pojavi unutar roka od šest mjeseci,
pretpostavljat će se kako je postojala u trenutku isporuke proizvoda (članak 28. stavak 5.). Pretpostavka se neće
primjenjivati Ako ne bi bila u skladu s prirodom proizvoda
ili nedostatkom.59
Sadržana su i pravila o trgovačkoj garanciji. Osim zakonski propisanih garancija (popravak, zamjena proizvoda, sniženje cijene i raskid ugovora), potrošač se može
pozvati na garanciju koju je dobio prilikom kupnje proizvoda. Članak 29. stavak 1. Prijedloga, određuje da će
izdavatelj garancije biti pravno vezan podacima koji se
nalaze u garanciji ili reklami. Sadržaj i način na koji se
potrošači mogu pozivati na prava koja sadrži garancija
treba istaknuti jasno i razumljivo. Želi se osigurati transparentnost podataka u garanciji. Ako potrošač to traži,
garancija se mora izdati na trajnom mediju. Ako garancija
nije u skladu sa zahtjevima direktive, to neće utjecati na
njezinu valjanost. Usprkos tomu, potrošač će i dalje moći
tražiti poštivanje njezinih odredaba. Kao problem može
se istaknuti da ovaj članak koji je identičan kao i onaj iz
Direktive neće dovesti do uniformiranja pravila o garanciji
koja bi vrijedila na čitavom teritoriju Europske unije.
5.4. Nepoštene ugovorne odredbe
Potrošači svakodnevno sklapaju velik broj ugovora s
unaprijed utvrđenim formuliranim, standardnim sadržajem. U ovakvim okolnostima može doći do izražaja izrazita
56
Ibid., str. 557.
Pritom se misli na rok unutar kojeg potrošač mora obavijestiti prodavatelja o namjeri korištenja prava s naslova materijalnih nedostataka.
58
Staudenmayer, D., op. cit., str. 558.
59
Misita, Nevenko, Osnove prava zaštite potrošača Evropske zajednice, Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1997., str.
177.
57
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
neravnopravnost sudionika poslovnih procesa. Poglavlje
V. Prijedloga primjenjuje se na ugovorne odredbe koje su
unaprijed sastavljene od strane trgovca ili treće strane
na koje je potrošač pristao bez da je mogao utjecati na
njezin sadržaj, posebice kada su te ugovorne odredbe dio
formuliranoga standardnog ugovora. Ako je i potrošač
utjecao na sastavljanje određenih ugovornih odredaba,
to ne isključuje primjenu odredaba Prijedloga na druge
ugovorne odredbe (članak 30. Prijedloga).
Poglavlje o nepoštenim klauzulama neće se primijeniti na sve potrošačke ugovore koji sadrže nepoštene
odredbe. Postoje dva ograničenja. Direktiva se neće primjenjivati na one ugovore ili ugovorne odredbe koje sadrže prisilne propise nacionalnog prava, koje su u skladu
s pravom Unije, kao i na odredbe međunarodnih konvencija kojih je država članica ili Unija stranka.
Posebna su pravila o transparentnosti ugovornih odredaba. Ugovorne odredbe moraju biti na jednostavnom
i razumljivom jeziku. Potrošaču se mora pružiti mogućnost da se s njima upozna prije zaključenja ugovora. Ako
postoji sumnja u značenje pojedine odredbe, prevagnut
će interpretacija koja je najpovoljnija za potrošača. Primjenjivat će se načelo contra preferentem koje postavlja
pravilo o tumačenju spornih ugovornih odredaba.
Problem Direktive60, a što ni Prijedlog ne rješava, je
u tome što se nigdje ne navodi što će biti ako se ne poštuje načelo transparentnosti. Koji kriterij treba uzeti u
obzir prilikom procjene je li odredba jasna i razumljiva?
Pojedine odredbe lakše razumiju osobe koje posjeduju
određena stručna znanja. Sigurno je da se taj kriterij ne bi
mogao prihvatiti. To bi bilo suprotno svrsi direktive koja
želi zaštititi razumnog i prosječnog potrošača. Može se
postaviti pitanje mora li se prilikom interpretacije odredaba uzeti u obzir posebna situacija u kojoj se pojedini
potrošač nalazi. Najlogičnije rješenje bilo bi da se svaki
put kad postoji sumnja radi li se o nerazumljivoj odredbi,
ona interpretira u korist potrošača.
Utvrđivanje nepoštene ugovorne odredbe nije nikako
jednostavan zadatak. Postoji nekoliko razina ispitivanja.
Prva razina je tzv. crna lista specifičnih ugovornih klauzula
koje se uvijek smatraju nepoštenima. Druga razina obuhvaća tzv. sivu listu odnosno odredbe koje se smatraju
nepoštenima. I konačno, ako se klauzula ne nalazi ni na
jednoj listi, postoji opća odredba koja sadrži definiciju nepoštene klauzule koja uključuje dvostruki kriterij: kriterij
protivnosti načelu savjesnosti i poštenja i kriterij značajne
neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama.
U članku 32. Prijedloga propisano je da ako se ugovorna odredba ne nalazi na tzv. crnoj ili sivoj listi, smatrat
će se nepoštenom ako protivno zahtjevima načela savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača značajnu
neravnotežu u stranačkim pravima i obavezama. Riječ je
60
O Direktivi vidjeti više Petrić, Silvija, O nepravičnim klauzulama općih
uvjeta ugovora u pravu Europske unije, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, br. 1-2/02., str. 59-81., Pošćić, Ana, Nepoštena klauzula u
potrošačkim ugovorima, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu,
br. 2/06., str. 165-190.
95
o općoj, generalnoj odredbi koja postavlja dva glavna
kriterija koji se moraju kumulativno ispuniti kako bi se
radilo o nepoštenoj odredbi. To su: značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i protivnost načelu
savjesnosti i poštenja.
Prijašnja definicija nepoštene klauzule je sadržavala
kriterij koji je zahtijevao dokazivanje kako se o ugovornoj odredbi nije individualno pregovaralo. Sada se u definiciji ne navodi izričito, ali se navodi kako se odredbe
Prijedloga primjenjuju na ugovorne odredbe sastavljene
unaprijed i na koje je potrošač pristao bez mogućnosti
utjecaja na njih, posebice kada su ti ugovori dio standardnih formularnih ugovora.
Kriterij “značajne neravnoteže” teško je definirati. Teško je utvrditi koji su to elementi nužni za određivanje
pojma neravnoteže u pregovorima. Doktrina pojam neravnoteže ispituje na činjenicama konkretnog slučaja uzimajući u obzir odnos prava i obveza ugovornih strana.61
Ne uzima se u obzir svaki vid neravnoteže, već se
zahtijeva da ona bude značajna. Ona koja je u tržišnim
odnosima uobičajena ne bi se trebala uzimati u obzir, već
samo one situacije koje izlaze iz uobičajenih okvira.62
Posljednji kriterij koji je potrebno ispuniti jest protivnost načelu savjesnosti i poštenja. Prijedlog ne definira
ovo načelo budući da je ono opće načelo čiji sadržaj u
konačnici uvijek utvrđuje sudac primjenjujući ga na činjenice konkretnog slučaja. Prepušta pojedinim pravnim porecima samostalno određivanje njegova sadržaja. Upravo
zbog toga što ne postoji jedna jedinstvena definicija načela, a što omogućava elastičan pristup u njegovu tumačenju, Preambula Prijedloga postavlja pomoćne kriterije
za tumačenje. Preambula navodi kako se prilikom procjenjivanja povrede načela savjesnosti i poštenja uzima u
obzir odnos pregovaračkih položaja strana, je li potrošač
prethodno bio potaknut na zaključenje ugovora, kao i je li
potrošač prethodno tražio određena dobra ili usluge. Načelo savjesnosti i poštenja je blanketna norma čiji sadržaj
je nemoguće utvrditi na apstraktan način, već uzimajući
u obzir činjenice i okolnosti konkretnog slučaja.63 Sudac,
primjenjujući načelo savjesnosti i poštenja na činjenice
određenog slučaja, konkretizira, nadopunjuje i ispravlja
pravna pravila.64
61
O tome Baretić, Marko, Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, u Baretić, Marko i dr. Obveze trgovca u sustavu zaštite potrošača,
Narodne novine, Zagreb, 2003., str. 76.
62
Ibid., str. 77.
63
Hesselnik, Martijn, Good Faith, u Hartkamp, Arthur i dr., Towards a
European Civil Code, drugo izdanje, Ars Aequi Libri, Nijmegen, Kluwer
Law International, The Hague, str. 288. Vidjeti i Whittaker Simon, Zimmermann, Reinhard, Good Faith in European Contract Law: Surveying
the Legal Landscape, u Whittaker Simon, Zimmermann, Reinhard,
Good Faith in European Contract Law, Cambridge University Press,
Cambridge, 2000., str. 7-57.
64
Pravni standard savjesnosti i poštenja susreće se u svim pravnim
sustavima, ali pod različitim imenima. Primjerice, talijanski poredak
koristi pojam dobre vjere (buona fede). Naš pravni sustav opredijelio
se za termin savjesnost i poštenje, jer po mišljenju hrvatske doktrine
uporaba termina dobra vjera mogla bi dovesti do nejasnoća u razumijevanju, odnosno postavilo bi se pitanje radi li se o različitim načelima.
S druge strane, načelo savjesnosti i poštenja je strano tradiciji com-
96
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Budući da je generalna klauzula apstraktna, može doći
do poteškoća u tumačenju kriterija. Kako bi se izbjeglo
različito tumačenje nepoštenih ugovornih odredaba, Prijedlog sadrži dva popisa odredaba. U Anexu III. nabrojeni
su slučajevi koji se mogu, pod uvjetom da ne prođu test
pravičnosti, klasificirati kao nepoštene odredbe. Riječ je
o tzv. sivoj listi. Ona je samo vodič koji može poslužiti
prilikom ocjene radi li se o nepoštenim odredbama. Lista
nije zatvorena i nepoštene mogu biti i druge odredbe
koje ispune kumulativne uvjete iz definicije nepoštene
odredbe. Za razliku od Direktive koja sadrži samo indikativan popis odredaba, Prijedlog u Anexu II. sadrži i tzv.
crnu listu. Riječ je o odredbama koje su uvijek nepoštene i za njih ne treba ispitivati jesu li ispunjeni kriteriji.
Time se Prijedlog približio mišljenjima tvorca Direktive
o nepoštenim klauzulama koji su u Prvom nacrtu rješenja propisivali detaljnu crnu listu zabranjenih odredaba.
Države članice dužne su u svojim zakonima predvidjeti i
sankcionirati situacije iz crne liste, ali i one iz sive liste. Novost je da ako nacionalna tijela smatraju da sivu listu treba
nadopuniti, države su dužne o tome obavijestiti Komisiju
kojoj će asistirati poseban odbor (članci 39. i 40.).
Kako bi se olakšalo ispitivanje nepoštenosti odredbe,
u Prijedlogu kao i Direktivi navode se dodatni kriteriji. Nepoštenost će se ispitivati uzimajući u obzir prirodu dobra
i usluge na koju se ugovor odnosi (članak 32. stavak 2.).
Uzet će se u obzir sve bitne okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora. Važan je trenutak zaključenja ugovora, a ne
situacije koje se mogu kasnije pojaviti. Prijedlog navodi
kako ispitivanje nepoštenosti odredbe neće obuhvatiti
predmet ili cijenu dokle god su te odredbe pisane jasnim ili razumljivim jezikom.65 Iz testa ispitivanja nepoštenosti izuzeti su bitni elementi ugovora ako su pisani
jasno, razumljivo i ako su uočljivi. Ova odredba ide na
štetu potrošača. Smatralo se kako predmet i cijenu treba
prepustiti slobodnoj tržišnoj utakmici, a ne kontroli koju
nameće Prijedlog. Tako bi se mogla pojaviti situacija da je
potrošač preplatio kupljeno, ali po izričitome navođenju
Prijedloga potrošač se ne može na to pozvati.66 Ona nije
željela dirati u slučajeve previsokih cijena koji značajno
utječu na potrošački standard.67 Jedini zahtjev je da su
mon lawa. To, međutim, ne znači da common law sustav nije razvio
pojedine institute koji preuzimaju ulogu načela savjesnosti i poštenja
iz kontinentalne pravne tradicije. U Velikoj Britaniji i Irskoj tu ulogu
preuzima koncept razumnosti (reasonableness). Engleska doktrina
često raspravlja o načelu razumnosti. Međutim, nedostatak je u tomu
što ne definira koncept, što može dovesti do pravne nesigurnosti.
Stajalište je doktrine kako će se odredba proglasiti razumnom ako se
sagledaju sve okolnosti koje su strankama bile poznate ili su mogle
biti poznate u vrijeme sklapanja ugovora. Američka doktrina je kroz
sudsku praksu kao pandan načelu savjesnosti i poštenja razvila koncept unconscionability. Sudovi se često pozivaju na činjenicu kako je
pregovaranje protivno načelu unconscionability, no nedostatak je što
ne postoji jedinstveno tumačenje pojma.
65
Howells, Geraint, Wilhelmsson, Thomas, EC and US Approaches to
Consumer Protection - Should the Gap Be Bridged?, Yearbook of European Law, vol. 17., 1997., str. 242.
66
Baretić, Marko, Zaštita potrošača u Europskoj zajednici, u Gavella,
Nikola i dr., Europsko privatno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, 2002., str. 170.
67
Howells, G., Wilhelmsson, T., EC and US Approaches …, op. cit., str. 237.
odredbe na jeziku koji je lako razumljiv. Međutim, i bitni
elementi ugovora bit će podvrgnuti testu ispitivanja nepoštenosti ako nisu pisani na jasan i razumljiv način. To
znači da je ovdje zahtjev transparentnosti podignut na
razinu uvjeta koji mora biti ispunjen da bi se odredbe o
predmetu i cijeni podvrgnule testu pravičnosti. Ugovorne
odredbe moraju biti na jednostavnom i lako razumljivom
jeziku. Ako postoji sumnja u značenje pojedine odredbe, prevagnut će interpretacija koja je najpovoljnija za
potrošača.
Iako postoji lista odredaba koje se mogu pojaviti kao
nepoštene i definicija s dodatnim kriterijima, u svakodnevnom se životu često susreću situacije koje nisu normirane. Zbog toga nacionalni sudovi i europski sudovi
moraju samostalno tumačiti pojedine kriterije. Kriteriji
se međusobno isprepliću te je ponekad teško napraviti
oštro razgraničenje između njih.
6. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Prijedlog predstavlja korak k unifikaciji prava zaštite
potrošača. Ideja je ostvariti i održati visoki stupanj zaštite
potrošača. Međutim, pitanje je postiže li se Prijedlogom
doista viši stupanj zaštite. Čini se kako su tvorci Prijedloga
objedinili četiri direktive u jedan tekst, pri čemu nisu riješili probleme koji su se javljali u primjeni direktiva.
Direktiva maksimalne harmonizacije stvorit će velike
probleme u nacionalnim zakonodavstvima. Postoji veliki
broj spornih situacija koje treba doraditi i pojasniti. Jedan
od primjera je sljedeći. Prema članku 22., ako trgovac ne
ispuni svoju obvezu iz ugovora o prodaji, potrošač može
tražiti povrat novca u roku od sedam dana od dana dostave. Ako potrošač propusti rok, prema Prijedlogu ne
može podnijeti nikakav drugi pravni lijek. Problema ne bi
bilo kada bi direktiva bila minimalnog usklađenja te bi se
u nacionalnim zakonima moglo propisati kako potrošač
može tražiti raskid ugovora i/ili naknadu štete. Prema Prijedlogu, to nije moguće jer se naknadu štete može tražiti
samo za materijalne nedostatke. Ovo bi trebalo razjasniti.68 Ideja Prijedloga je poboljšati kvalitetu postojećih direktiva. Pitanje je hoće li se sadašnjim tekstom doista to i
postići. Posebno kada su u pitanja pravila koja se odnose
na ugovor o prodaji. Problem je u činjenici što će veliki
broj država morati odustati od strožih odredaba svojeg
nacionalnog zakonodavstva. Naime, sporno je ostvaruje
li se potpunom harmonizacijom maksimalna zaštita potrošača. U segmentima tehničke prirode potpuna harmonizacije je dobrodošla. Prije svega misli se na usvajanje
jedinstvenog roka za odustanak od ugovora na daljinu i
onih sklopljenih izvan poslovnih prostorija.
Zbog pretpostavljanih problema Prijedlog ostavlja
dugi rok implementacije. Države članice imat će rok od
18 mjeseci za implementaciju direktive. Odredbe će se
68
Vidjeti Schulte-Nölke, Hans, Scope and Role of Horizontal Directive
and its Relationship to CFR, u, Howells, G., Schulze, R., op. cit., str. 43.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
primjenjivati nakon što prođe dvije godine od kada direktiva stupi na snagu. Međutim, za razliku od Direktive o
nepoštenim poslovnim praksama, koja je također direktiva maksimalne harmonizacije, državama članicama se
ne ostavlja prijelazno razdoblje u kojem još neko vrijeme
mogu zadržati svoje odredbe. Time im se ukida mogućnost zadržavanja strožih odredaba, barem za vrijeme
prijelaznog razdoblja.69
Pitanje je koliko će se doista postići principom totalne harmonizacije. Države gube svoj manevarski prostor.
Odredbe se decentraliziraju u korist Unije. Pojedine države morat će odstupiti od svojih odredaba, tako da će
69
Micklitz, H., Reich, N., op. cit., str. 474.
97
se u nekim segmentima čak i sniziti razina zaštite. Problem kod maksimalne harmonizacije je i u tome što se
ona kosi s načelom supsidijarnosti i proporcionalnosti.
Micklitz i Reich polemiziraju kako bi potpuna harmonizacija ipak trebala biti iznimka, a ne pravilo. U vertikalnim
odnosima potpuna harmonizacija je korisna, posebno u
propisivanju prava i obveza stranaka i u pravilima koja se
odnose na odustanak od ugovora. S druge strane, u horizontalnim odnosima koji se odnose na predugovorne
informacije, pravne lijekove u slučajevima materijalnih
nedostataka, kao i uvođenje crne i sive liste, ona može
biti iznimno problematična budući da je riječ o situacijama koje zadiru u samu srž ugovornog prava država
članica.
Summary
The paper points to the novelties in the field of consumer protection whereat
special attention is paid to the body of the Proposal for a Directive on Consumer
Rights. The Proposal is a directive of maximum harmonization which, if adopted, will
replace four directives of minimum harmonisation: Council Directive on unfair terms
in consumer contracts, Council Directive on certain aspects of the sale of consumer
goods and associated guarantees, Council Directive on the protection of consumers
in respect of distance contracts and Council Directive to protect the consumer in
respect of contracts negotiated away from business premises. It is a horizontal directive of maximum harmonisation that alongside other vertical directives should
create the most complete framework of consumer protection.
The most important Proposal provisions are examined and analysed whereat
special attention is paid to the novelties. It is especially pointed to the possible problems in the comprehension and implementation of the provisions.
Key words: consumer protection, maximum harmonisation, Proposal for a Directive on Consumer Rights.
MAXIMUM
HARMONISATION
IN CONSUMER
PROTECTION LAW
– PROPOSAL FOR
A DIRECTIVE ON
CONSUMER RIGHTS
Dario éerāa
OPĆI UPRAVNI POSTUPAK U REPUBLICI HRVATSKOJ
Knjiga “Opći upravni postupak u Republici Hrvatskoj” autora doc.
dr. sc. Darija Đerđe na hrvatsko tržište dolazi nakon jednogodišnjeg
iskustva u primjeni novog Zakona o općem upravnom postupku. Namjera je autora proanalizirati Zakon o općem upravnom postupku
iz 2009. godine te omogućiti upravnim praktičarima njegovu lakšu
primjenu, a studentima osigurati odgovarajuću literaturu za pripremu
ispita na studijima upravnog prava.
Recenzenti:
prof. dr. sc. Damir Aviani, redoviti profesor na Katedri za upravno
pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu
prof. dr. sc. Boris Ljubanović, izvanredni profesor na Katedri upravnih
znanosti Pravnog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku
Iz recenzije prof. dr. sc. Damira Avianija:
“Knjiga: “Opći upravni postupak u Republici Hrvatskoj” predstavlja
originalni znanstveni rad s neprijepornim značenjem za daljnji razvoj
znanstvene pravne misli u području upravnog postupka… Autor je
kompleksnu i složenu materiju izložio sustavno, jasno i koncizno,
čime je ovo djelo, po našem mišljenju, vrlo prikladno za čitatelja.”
OPýI
UPRAVNI
POSTUPAK
U REPUBLICI
HRVATSKOJ
cijena: 300,00 kn
nova cijena: 200,00 kn
b ro j s t ra n i c a : 3 9 2 s t ra n i ce
Prema mišljenju recenzenta prof. dr. sc. Borisa Ljubanovića bitno
svojstvo ovog djela je “suvremenost i aktualnost zbog razmatranja
novog hrvatskog Zakona o općem upravnom postupku iz 2009. godine te uzimanja u obzir brojnih drugih relevantnih pravnih propisa i
bogate novije prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske i Upravnog
suda Republike Hrvatske”.
Sveučilište u Rijeci uvrstilo je ovu knjigu u sveučilišne udžbenike
odlukom Povjerenstva za izdavačku djelatnost, klasa: 602-09/1001/36, ur. broj: 2170-57-05-10-3
98
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
UPRAVNO PRAVO
Stručni članak UDK 35.082.1
dr. sc. Alen Rajko*
Slobodna ocjena kod
odlučivanja o prijmu u
lokalnu službu
Nakon kratke analize glavnih teorijskih
postavki vezanih za slobodnu (diskrecijsku)
ocjenu, razmatra se primjena ovog instituta
kod odlučivanja o prijmu u lokalnu službu.
Osim pravnog okvira prijma u službu, analiziraju se svrha i ograničenja slobodne ocjene u
predmetima prijma te pitanja instancijskoga
i sudskog nadzora.
Ključne riječi: slobodna (diskrecijska) ocjena, prijam
u službu, službenici i namještenici, lokalna i područna
(regionalna) samouprava.
1. UVOD
pitanjima činjenica i prava, koja često nemaju “ispravan
odgovor”, već više “razumnih odgovora”, između kojih
odlučitelj mora odabrati. Diskrecija u pogledu postupka
donošenja odluke može imati važan utjecaj na samu odluku. Bit diskrecije je odabir, antiteza diskreciji je dužnost.
Diskrecija može biti ograničena i putem standarda, smjernica ili kriterija kojih se je odlučitelj dužan pridržavati, kao
i putem određivanja ciljeva ili svrha koje odlučitelj treba
postići. Dužnosti postavljaju kruta ograničenja ostvarivanju diskrecijskih ovlaštenja, dok standardi, smjernice,
kriteriji i ciljevi ili svrhe postavljaju fleksibilne granice,
zadržavajući određenu mogućnost odabira od strane
donositelja odluke.1
Na terminološkoj razini, Ivančević2 ukazuje da “diskrecijska ocjena” čini kombinaciju izvornih francuskih, odnosno njemačkih stručnih izraza. Iz njemačkog termina
freies Ermessen (doslovce: “slobodna ocjena”) preuzeta je
riječ “ocjena”, a izostavljena riječ “slobodna” (ovdje se radi
o pleonazmu, jer je ocjena već sama po sebi slobodna). Iz
francuskog izraza pouvoir discretionnaire (doslovce: “diskrecijsko ovlaštenje”) preuzeta je, pak, riječ “diskrecijsko”,
a izostavljena “ovlaštenje”.
Diskrecijsko odlučivanje Krbek3 razmatra u okviru
oblika slabije vezanosti pravnom normom. Pritom navodi tri takva oblika: interpretaciju pravne norme, prona1
Slobodna (diskrecijska) ocjena jedan je od najkompleksnijih upravnopravnih instituta. U ovom tekstu analiziramo njezinu primjenu kod odlučivanja o prijmu u
službu u upravna tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.
Prijam u lokalnu službu ujedno će biti primjer za šire,
općenitije razmatranje glavnih elemenata slobodne ocjene.
Raščlamba postupka prijma u službu sadržana u ovom
radu ujedno je primjenjiva na postupak imenovanja pročelnika upravnih tijela.
2. OSNOVNO O SLOBODNOJ
(DISKRECIJSKOJ) OCJENI
Središnji dio koncepta donošenja odluka i pravila
je odabir ili “diskrecija”, navodi Cane. Pritom je potrebno razmotriti ograničenja koja pravo postavlja prilikom
ovlaštenja javnih dužnosnika da donose odluke i pravila,
kako bi bili očuvani bitni elementi odabira. Diskrecija nije
svojstvena samo političkim odlukama već i odlučivanju o
*
Alen Rajko, Grad Opatija.
2
3
Cane, Peter, Administrative Law, 4th ed., Oxford University Press,
Oxford (…), 2004, str. 185-187.
“… kad tijelo ima ovlast slobodnim (diskrecijskim) odlučivanjem rješavati upravnu stvar, dužno je u tom odlučivanju kretati se u granicama
ovlasti i u skladu s ciljem u kojem mu je ta ovlast dana, a to znači
mora u tim granicama odabrati svrhovito rješenje kojim se postiže cilj
određen pravnom normom koja mu daje takvu ovlast. To, dakle, nije
odlučivanje po ‘slobodnoj volji’, već je to samo po slobodnoj ocjeni
izbor najprimjerenije odluke kojom se postiže cilj određen pravnom
normom” - Krijan, Pero, Komentar Zakona o upravnim sporovima, Novi
informator, Zagreb, 2006., str. 137.
Ivančević, Velimir, Institucije upravnog prava, Pravni fakultet, Centar za
stručno usavršavanje i suradnju s udruženim radom, Zagreb, 1983.,
str.197.
Krbek, Ivo, Diskreciona ocjena, JAZU, Zagreb, 1937., str. 26. i dalje.
Iako je objavljeno prije više od 70 godina, spomenuto Krbekovo djelo
do danas je ostalo najpotpunija analiza pitanja diskrecijske ocjene u
hrvatskoj pravnoj teoriji, koja i danas posve korespondira s modernim
pravnim shvaćanjima.
Osim netom navedenoga Krbekova i Ivančevićeva djela, ukazujemo
još na nekoliko teorijskih izvora vezanih za slobodnu ocjenu objavljenih u Hrvatskoj: Padjen, Ivan, “Diskrecija, sudovanje i granice prava:
Pouke Fullerovog ‘Problema kivnog doušnika’”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, god. 25, br. 2 (2004.); Yablon, Charles M., “Problem diskrecije u američkoj pravnoj misli”, Zbornik Pravnog fakulteta u
Rijeci, god. 9. (1988.); Aviani, Damir, “Diskrecijska ocjena u upravnom
pravu nekih europskih država i Europskoj uniji”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, br. 1-2 (1998.); Osrečak, Jadranka, “Slobodna
(diskrecijska) ocjena u hrvatskom i europskom pravu: kontrola i naknada štete”, Hrvatska javna uprava, god. 10., br. 1 (2010.); Rajko, Alen,
“Diskrecijska ocjena”, Pravo i porezi, god. XVI., br. 2 (2007.).
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
laženje pravne norme i diskrecijsku ocjenu. Krbek smatra
da četvrti, najjači tip pravne nevezanosti, arbitrarna odluka nema svoje mjesto u modernoj pravnoj državi.
Prema Krbeku, suci, odnosno upravnici, nastupaju u
ulozi tumača pravne norme u slučajevima njezine nejasnoće ili neodređenosti. Dvije su interpretacijske teorije - subjektivna i objektivna. Prema subjektivnoj teoriji,
odlučna je volja zakonodavca, a pitanje primjenjivača
norme glasi: kako bi određeni zakonodavac u vrijeme
donošenja zakona riješio određeni slučaj? Slijedom toga,
primjenjivač ne uzima u obzir pravne i društvene promjene nastale u međuvremenu. Subjektivna teorija potvrđuje onu kritiku zakona prema kojoj je zakon vlada mrtvih
nad živima. Zastupnici objektivne teorije smatraju da se
jednom doneseni zakon odvaja od ličnosti zakonodavca
te da živi svojim samostalnim životom. Ovoj teoriji odgovara tvrdnja da zakon može biti mnogo pametniji od
svog sastavljača. Uporedbom spomenutih teorija dolazi
se do zaključka da je kod objektivnog tumačenja djelovanje interpretatora znatno samostalnije. Ni po objektivnoj
teoriji, međutim, interpretator ne može djelovati contra
legem - i pravila tumačenja su pozitivno-pravna pravila.
Do pronalaženja pravne norme dolazi u slučaju
kada njezin primjenjivač samim tumačenjem nikako ne
može doći do pravog zaključka, jer norma sigurno nije
predvidjela taj slučaj, niti ga je mogla predvidjeti (npr.
zbog tehnološkog napretka, čiji rezultati nisu mogli biti
poznati u vrijeme sastavljanja propisa). U tom slučaju
primjenjivač pronalazi novo pravno pravilo. Zbog (prije
svega) političkih razloga, teorija najčešće ne priznaje opisano pronalaženje pravila, već takve slučajeve podvodi
pod tumačenje. Zakonodavna vlast, uglavnom radi očuvanja svojih prerogativa, pokazuje tendenciju istiskivanja pravnih izvora nastalih bez njezine volje. Kao primjer
odstupanja od takvih stajališta, Krbek navodi odredbu
Diskrecijska ocjena
Tumačenje
Pronalaženje pravnog pravila
4
me, ostaju samo dvije mogućnosti: uskrata rješavanja ili
rješavanje prema pravilu koje sudac, odnosno upravnik,
sam postavi. Čim se izvršnome tijelu brani prva mogućnost, sili se na drugu. Pronalazači novoga pravnog pravila
svoje djelo najčešće kriju, podvodeći ga pod neku već
postojeću pravnu normu. Tome je više razloga: pravnopolitički (ne žele se predstavljati kao stvaratelji norme),
psihološki (zbog konzervativizma ne žele da rješenje djeluje kao nešto novo) i autoritativni (tom pravilu žele dati
jaču snagu). Kod tumačenja utvrđuje se volja norme ili
njezina donositelja (stoga je, strogo teoretski uzeto, kod
tumačenja uvijek moguće samo jedno rješenje, koje treba
točno pronaći), dok se pri pronalaženju pravnog pravila
pronalazi novo pravilo.
Kod diskrecijske ocjene je bitno da tijelo koje je ovlašteno na obavljanje ove ocjene može birati između više
mogućnosti. Načelno su sve ove mogućnosti jednake vrijednosti. Najbolja mogućnost ne određuje se generalno
za sve slučajeve unaprijed, već se ona ima izabrati, uvažavanjem svih okolnosti, prema potrebama konkretnog
slučaja. Bitno je, dakle, pri tome biranju strogo konkretiziranje i individualiziranje. Zakonodavčevo ovlaštenje je
veza između načela zakonitosti i diskrecijske ocjene.
Iz prethodnog slijedi da postoje dva glavna elementa koji razlikuju tri izložena oblika nevezanosti: izbor
između više mogućnosti te apstraktno ili strogo konkretno postupanje. Po oba elementa diskrecijska ocjena je u
opreci s tumačenjem, dok s pronalaženjem pravnog pravila ima zajednički element izbora između više mogućnosti. Tumačenje i pronalaženje pravnog pravila podudaraju
se prema elementu apstraktnog postupanja.5
Spomenute sličnosti i razlike sistematiziramo u sljedećoj tablici:
Apstraktno ili konkretno postupanje
konkretno
apstraktno
apstraktno
Švicarskoga građanskog zakonika, koja ovlašćuje suca
da, u nedostatku zakonskih ili običajno-pravnih propisa,
odluči prema pravilu koje bi postavio kao zakonodavac4.
Ovo načelo o pronalaženju pravnog pravila primjenjuje
se u Švicarskoj i na upravna tijela. Pritom se ističe da nedostatak upravnopravnog reguliranja ne znači omogućavanje upravne samovolje, jer bi to dovelo do povrede
temeljnih ustavnih odredaba, a osobito odredbe o jednakosti građana pred zakonom. Kada za rješavanje određenog slučaja ne postoji oslonac u pravnoj normi, niti je
rješavanje moguće tumačenjem postojeće pravne norPadjen ukazuje da čl. 1. st. 2. Švicarskoga građanskog zakonika slijedi središnju ideju Aristotelove Nikomahove etike, čiji slavni odlomak
glasi: “Dakle, kada zakon govori općenito, a iskrsne slučaj koji se ne
slaže s općenitošću (ondje gdje je zakonodavac načinio propust te
pogriješio govoreći uprošćeno) tada je ispravno ispraviti taj propust,
dodajući ono što bi rekao i sam zakonodavac da je prisutan i što bi i
sam, da je znao, bio unio u taj zakon” - Padjen, op. cit., str. 671.
99
5
Izbor između više mogućnosti
DA
NE
DA
Krbek i Ivančević upozorili su i na pogrešno poistovjećivanje diskrecijske ocjene i popunjavanja pravnih praznina. Pravna praznina pokreće postupak pronalaženja pravne norme, a ne diskrecijske ocjene.
Kod diskrecijske ocjene ne postoji praznina, već su unaprijed određena
rješenja koja dolaze u obzir. Pravne praznine popunjavaju se primjenom pravila koja odgovaraju najsličnijim slučajevima (analogija) ili
razvijanjem novoga pravnog pravila. I na popunjavanje pravnih praznina proteže se element apstraktnosti: prema početnom slučaju treba
postupati i ubuduće pod jednakim pretpostavkama. Protivno tome,
kod diskrecijske ocjene ne postoji vezanost ranijim rješenjima.
S diskrecijskim odlučivanjem često se pogrešno poistovjećuje i situacija
u kojoj se zakonodavac ustegne od postavljanja apstraktnog pravila za
sve jednake slučajeve, ali se pritom obraća nekome trećem faktoru, po
čijem pravilu se uprava treba rukovoditi. Radi se, primjerice, o zakonskom upućivanju na reguliranje uredbom ili o upućivanju na društveno
shvaćanje, postulate znanosti, dobre običaje, kao i o poistovjećivanju
diskrecijskog odlučivanja s tehničkom ocjenom i slobodnom ocjenom
dokaza. Uredba, tako, prema svojim primjenjivačima ima snagu zakona.
Kao i u slučaju uredbe, kod upućivanja na društveno shvaćanje, postulate znanosti ili dobre običaje, djelatnost primjenjivača je tek interpretatorska i pravna - jer najprije treba utvrditi sadržaj takvih shvaćanja,
postulata i običaja - a ne diskrecijska.
100
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
3. SLOBODNA OCJENA PREMA
PROPISIMA O UPRAVNOM
POSTUPKU I UPRAVNOM SPORU
Zakon o općem upravnom postupku6 i novi Zakon o
upravnim sporovima7 u više odredaba referiraju se na slobodnu ocjenu. Oba temeljna procesna zakona s područja
upravnog prava slobodnu ocjenu “omeđuju” granicama
ovlasti i svrhom davanja ovlasti.
3.1. Zakon o općem upravnom
postupku
U Zakonu o općem upravnom postupku (u nastavku
teksta: ZUP) riječ je o sljedećim odredbama:
- čl. 5. st. 2. (načelo zakonitosti) - u upravnim stvarima u kojima je javnopravno tijelo zakonom ovlašteno
rješavati po slobodnoj ocjeni, odluka mora biti donesena
u granicama dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je
ovlast dana;
- čl. 107. st. 2. (predmet žalbenog postupka) - kad
je rješenje doneseno po slobodnoj ocjeni, u žalbenom
postupku ocjenjuje se i svrhovitost rješenja.
3.2. Zakon o upravnim sporovima
Odredbe Zakona o upravnim sporovima (u nastavku
teksta: ZUS) za čiju primjenu je vezana slobodna ocjena
jesu:
- čl. 4. st. 2. (iznimke od vođenja upravnog spora) upravni spor ne može se voditi o pravilnosti pojedinačne
odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke,
granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana;
- čl. 58. st. 1. (usvajanje tužbenog zahtjeva) - ako sud
utvrdi da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, presudom će usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti
pobijanu odluku i sam riješiti stvar, osim kada to ne može
učiniti s obzirom na prirodu stvari ili je tuženik rješavao
po slobodnoj ocjeni;
- čl. 58. st. 3. - ako sud utvrdi da javnopravno tijelo
nije u propisanom roku donijelo pojedinačnu odluku
koju je prema propisima trebalo donijeti, presudom će
usvojiti tužbeni zahtjev i sam riješiti stvar, osim kada to
ne može učiniti s obzirom na prirodu stvari ili je tuženik
rješavao po slobodnoj ocjeni (tada će tuženiku narediti
donošenje odluke i za to mu odrediti primjereni rok).
6
7
Nar. nov., br. 47/09.
Nar. nov., br. 20/10.
Novi Zakon o upravnim sporovima na snagu stupa 1. siječnja 2012.
godine.
Informacije na: 01/46 00 888
4. UREĐENJE PRIJMA U LOKALNU
SLUŽBU I ODLUČIVANJE PRIMJENOM
SLOBODNE OCJENE
4.1. Pravni okvir
Prijam u službu u upravna tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (u nastavku teksta: lokalne jedinice) uređen je odredbama čl. 8. - 29. Zakona o
službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj
(regionalnoj) samoupravi8 (u nastavku teksta: ZSN).
Prijam u službu u pravilu se provodi putem javnog
natječaja, osim u slučajevima iz čl. 18. st. 2. i 3. ZSN-a.
Prijam u službu na određeno vrijeme obavlja se putem
oglasa (v. čl. 29. ZSN-a).
Regulacija natječajnog postupka, u okviru kojeg se
provodi prethodna provjera znanja i sposobnosti kandidata, usmjerena je prema ostvarenju tzv. merit sustava,
tj. primjene kriterija stručnosti i zasluga9.
Rješenje o prijmu u službu donosi se u postupku koji
se vodi po službenoj dužnosti.
Kod prijma putem natječaja, službenik/dužnosnik
ovlašten za donošenje rješenja o prijmu10 nije vezan
rang-listom kandidata, sastavljenom na temelju ukupnih rezultata postignutih na prethodnoj provjeri znanja
i sposobnosti. Međutim, odstupanje od rang-liste potrebno je valjano obrazložiti u rješenju o prijmu11. Također,
izbor je moguće obaviti samo među kandidatima za koje
su provedene sve faze prethodne provjere znanja i sposobnosti, uključujući intervju.
Osim toga, nema obveze izbora kandidata, već je natječaj moguće poništiti12.
Slobodna ocjena ne javlja se samo prilikom donošenja rješenja o prijmu, odnosno kod odluke hoće li uopće
biti obavljen izbor već i prilikom bodovanja intervjua,
kao i u drugim dijelovima provjere znanja i sposobnosti koji su strukturirani na način koji razumijeva određeni stupanj subjektivnosti u bodovanju. Primjerice,
slobodne ocjene nema kod bodovanja pisanog testa na
kojem kandidati odabiru između unaprijed ponuđenih
odgovora na pitanja, ali određeni stupanj diskrecijskog
odlučivanja nužno postoji kod bodovanja npr. provjere
sposobnosti izražavanja.
Nedavno prvo noveliranje ZSN-a13 za neposredan
je povod imalo potrebu usklađivanja odredaba ZSN-a
8
Nar. nov., br. 86/08 i 61/11.
Opširnije o tome v. npr. u: Rajko, Alen, “Elementi merit sustava u hrvatskome lokalnom službeničkom zakonodavstvu”, Hrvatska pravna
revija, god. IX., br. 3 (2009.).
10
V. čl. 5. ZSN-a.
11
Iz praktičarske perspektive, dvije su glavne varijante obrazloženja
prijma u službu. Prva, jednostavnija, u kojoj je dovoljno pozvati se
na činjenicu da je izabran prvorangirani kandidat prema ukupnim rezultatima prethodne provjere znanja i sposobnosti. Kada nije izabran
prvorangirani kandidat, obrazloženje nužno mora biti kompleksnije i
opširnije, kako bi dalo valjanu podlogu za odstupanje od rang-liste.
12
V. čl. 24. st. 5. i 6. ZSN-a.
13
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi - Nar. nov.,
br. 61/11.
9
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
101
Kod prijma putem natječaja, službenik/dužnosnik ovlašten za donošenje rješenja o prijmu
nije vezan rang-listom kandidata, sastavljenom na temelju ukupnih rezultata postignutih
na prethodnoj provjeri znanja i sposobnosti. Međutim, odstupanje od rang-liste potrebno
je valjano obrazložiti u rješenju o prijmu. Također, izbor je moguće obaviti samo među
kandidatima za koje su provedene sve faze prethodne provjere znanja i sposobnosti, uključujući intervju.
Osim toga, nema obveze izbora kandidata, već je natječaj moguće poništiti.
s normama ZUP-a, u okviru širega zakonodavnog “čišćenja” upravnoprocesnih odredaba posebnih zakona
nesukladnih odredbama ZUP-a, vezano za obveze prema Poglavlju 23 u pregovorima o pristupanju Republike
Hrvatske Europskoj uniji. Međutim, osim usklađivanja
sa ZUP-om, najveći dio prvih izmjena i dopuna ZSN-a
odnosi se na preciziranje postupka prijma u službu u
lokalne jedinice.
Za potrebe ovog razmatranja riječ je o sljedećim
novinama:
a) novi st. 3. u čl. 17. ZSN-a - propisano je da postupak provedbe javnog natječaja do donošenja rješenja o
prijmu u službu nije upravni postupak u smislu ZUP-a,
bez obzira što navedeni postupak rezultira donošenjem
rješenja u upravnom postupku;
b) novi st. 8. u čl. 19. ZSN-a - izrijekom je definiran
pojam uredne prijave, kojom se smatra “prijava koja sadrži sve podatke i priloge navedene u javnom natječaju”
(k tome, u natječaju se mora naznačiti što se smatra urednom prijavom);
c) novi st. 9. u čl. 19. ZSN-a - osnovni tekst ZSN-a je
u pogledu prednosti prilikom prijma u službu regulirao
samo prednost pripadnika nacionalnih manjina u lokalnim jedinicama u čijim upravnim tijelima nije osigurana
njihova zastupljenost sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina14, dok je noveliranjem provedeno generalno reguliranje svih kategorija kandidata sa
zakonom propisanim pravom prednosti kod prijma, uz
izričito navođenje da takav kandidat ima prednost samo
pod jednakim uvjetima, što se interpretira kao prednost
u slučaju jednakog broja bodova u odnosu na izabranog
kandidata nakon provedene cjelokupne provjere znanja
i sposobnosti;
d) izmijenjeni čl. 21. ZSN-a - iz statusa kandidata (stranke u upravnom postupku) isključen je - pored
podnositelja nepravodobne i/ili neuredne (ranije: nepotpune) prijave, koji su bili isključeni i osnovnim tekstom
ZSN-a - i podnositelj koji ne ispunjava neki od formalnih
natječajnih uvjeta;
e) izmijenjeni st. 5. u čl. 22. ZSN-a - pravo na intervju
više ne ostvaruju kandidati koji ostvare 50% ukupno mogućeg broja bodova iz prethodećih faza provjere znanja i
sposobnosti, nego samo kandidati koji ostvare najmanje
50% bodova iz svakog dijela provjere15.
14
15
Nar. nov., br. 155/02, 47/10 i 80/10.
Prema čl. 22. st. 3. i 4. ZSN-a, obavezni minimum prethodne provjere znanja i sposobnosti čine pisano testiranje i intervju. Osoba koja raspisuje
natječaj može odrediti da će, osim spomenutog, biti provedena i jedna
4.2. Svrha i ograničenja slobodne
ocjene
Svrha donošenja rješenja o prijmu u službu je izbor
kandidata za kojeg se, primjenom merit sustava, može
utvrditi da će najbolje obavljati poslove radnog mjesta
koje se popunjava, osim ako ni jedan od kandidata ne
jamči uspješno obavljanje tih poslova.
Ograničenja diskrecijskog odlučivanja u postupku
prijma u lokalnu službu ponajprije su sljedeća:
a) zakonske pretpostavke za pokretanje postupka popune radnog mjesta prijmom u službu (važeći plan prijma u službu, osigurana proračunska sredstva, slobodno
radno mjesto - kod prijma na neodređeno vrijeme16, neka
od pretpostavki iz čl. 28. ZSN-a - kod prijma na određeno
vrijeme);
b) zakonske pretpostavke za prijam bez provedbe javnog natječaja (kod prijma na temelju čl. 18. ZSN-a);
c) zakonske pretpostavke za stjecanje statusa kandidata (uredna i pravodobna prijava, ispunjavanje svih
formalnih natječajnih uvjeta);
d) odabir može biti obavljen samo među kandidatima
koji su prošli sve faze prethodne provjere znanja i sposobnosti, uključujući intervju;
e) ograničenje zakonom propisane prednosti kod
prijma, ali samo pod jednakim uvjetima;
f) zdravstvena sposobnost za obavljanje poslova radnog mjesta, koja se u pravilu utvrđuje pred kraj natječajnog postupka, uoči donošenja rješenja o prijmu.
4.3. Instancijski i sudski nadzor
Iz razmotrenoga pod 3. ovog rada slijedi da instancijski i sudski nadzor rješenja o prijmu u službu obuhvaćaju:
1) nadzor legaliteta, što obuhvaća nadzor pravilnosti utvrđivanja činjeničnog stanja, pravilnosti postupka
koja bi bila od utjecaja na rješavanje stvari te pravilnosti
primjene materijalnog prava, pri čemu nadzor legaliteta
obuhvaća i nadzor je li diskrecijsko odlučivanje provedeno u okviru granica danih ovlasti17;
ili više provjera praktičnog rada na određenim poslovima. Za svaki dio
provjere kandidatima se dodjeljuje određeni broj bodova od 1 do 10.
16
Kod prijma vježbenika na određeno vrijeme radno mjesto ne mora
biti slobodno, ali treba biti sistematizirano.
17
Te se ovlasti određuju zakonom, pa je ustvari riječ o vrsti ocjene zakonitosti.
102
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Slobodna ocjena u biti je odlučivanja o prijmu u službu: najprije hoće li izbor uopće
biti obavljen, a potom koji će kandidat biti
primljen. Stoga ni drugostupanjsko tijelo u
upravnom postupku ni nadležno upravno
sudište ne mogu meritorno odlučiti u takvoj upravnoj stvari, tj. ne mogu umjesto
prvostupanjskog tijela odlučiti tko će biti
primljen u službu.
ne mogu umjesto prvostupanjskog tijela odlučiti tko će
biti primljen u službu20. Smatramo da spomenuto slijedi iz
odredaba čl. 117. st. 2. ZUP-a, odnosno čl. 58. st. 1. ZUS-a.
Sukladno prethodnom, u stvarima prijma u lokalnu
službu instancijska i sudska intervencija u slučaju nezakonite odluke ograničene su na poništavanje rješenja
te vraćanje predmeta na odlučivanje prvostupanjskom
tijelu (izravno, ili putem drugostupanjskog tijela), koje je
vezano uputama i pravnim shvaćanjima drugostupanjskog tijela, odnosno nadležnog suda.
2) nadzor je li stvar po slobodnoj ocjeni riješena u
skladu sa svrhom davanja ovlasti odlučivanja o prijmu u
službu slobodnom ocjenom.
Jedan od glavnih instrumenata nadzora je uvid u
obrazloženje rješenja, što naglašava važnost zakonitoga
i primjerenog obrazlaganja odluke sadržane u izreci18. Iz
obrazloženja nedvojbeno mora proizlaziti, među ostalim,
da je slobodna ocjena u konkretnom slučaju primijenjena
u okviru danih ovlasti te u skladu sa svrhom ovlasti diskrecijskog odlučivanja. Već smo istaknuli da se s osobito
kompleksnom zadaćom obrazlaganja odluke o izboru
kandidata suočava donositelj prvostupanjskog rješenja
koji odstupi od rang-liste sastavljene slijedom rezultata
provjere znanja i sposobnosti.
Drugostupanjsko tijelo u postupku prijma u službu
je općinski načelnik, gradonačelnik, odnosno župan. Protiv rješenja o imenovanju pročelnika upravnog tijela žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor.
Sudski nadzor obavlja se u okviru upravnog spora.
Do 31. prosinca 2011. nadzor provodi Upravni sud Republike Hrvatske, a od iduće godine mjesno nadležni
upravni sud19.
Iako postupak provedbe javnog natječaja do donošenja rješenja o prijmu u službu nije upravni postupak
u smislu ZUP-a, postupak na kojem se temelji rješenje
o prijmu također podliježe ocjeni zakonitosti u okviru
instancijskoga i sudskog nadzora.
Slobodna ocjena u biti je odlučivanja o prijmu u službu:
najprije hoće li izbor uopće biti obavljen, a potom koji će
kandidat biti primljen. Stoga ni drugostupanjsko tijelo
u upravnom postupku ni nadležno upravno sudište
ne mogu meritorno odlučiti u takvoj upravnoj stvari, tj.
5. ZAKLJUČAK
18
K tome, neadekvatno obrazloženje već samo po sebi rješenje čini
nezakonitim.
19
V. čl. 13. ZUS-a i čl. 6. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Nar.
nov., br. 144/10).
Summary
FREE EVALUATION
WHEN DECIDING ON
THE ACCEPTANCE
INTO THE LOCAL
SERVICE
Prijam u lokalnu službu primjer je upravne stvari u
kojoj se, na više razina, javlja odlučivanje primjenom slobodne ocjene.
Određeni stupanj slobodne ocjene svojstven je rješavanju i većine drugih službeničkopravnih stvari21. Među
službeničkopravnim institutima, prostor diskrecijskog
odlučivanja najveći je kod prijma u službu, ocjenjivanja
službenika te kod izbora kazne u stegovnim predmetima.
Nešto uža diskrecijska sfera postoji kod drugih instituta
čija primjena nije vezana uz subjektivno pravo službenika,
već uz ovlast pročelnika upravnog tijela, primjerice kod
napredovanja22. Još je uža kada je za “aktiviranje” pojedinog instituta potrebno ispuniti i kriterij potrebe službe23.
Zakonodavac nije ostavio mjesta za slobodnu ocjenu u
materiji prednosti pri raspoređivanju nakon preustroja24,
niti na području prestanka službe25.
U svakoj upravnoj stvari ponaosob potrebno je utvrditi ima li mjesta za slobodnu ocjenu. Ako ima, odlučivanje
slobodnom ocjenom provodi se u zakonom propisanim
granicama te u skladu sa svrhom ovlaštenja diskrecijskog
odlučivanja. Spomenuto treba na odgovarajući način biti
elaborirano u obrazloženju rješenja.
20
Slijedom toga, u predmetima sudske ocjene zakonitosti u stvarima
prijma u službu protiv odluke nadležnoga upravnog suda neće biti
dopuštena žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske (v. čl.
66. st. 2. ZUS-a).
21
Kadrovska politika je “srž svake personalne službe (…) Istodobno,
međutim, kadrovska politika je onaj dio personalnih poslova koji se
najmanje dadu pretvoriti u formalna i stalna pravila, u načela ‘pravilne
kadrovske politike’” - Pusić, Eugen, Nauka o upravi, knjiga I., V. izd.,
Školska knjiga, Zagreb, 1975., str. 73-74., str. 198.
22
V. čl. 102. ZSN-a.
23
Npr. premještaj po potrebi službe - čl. 98.-100. ZSN-a.
24
V. čl. 105. st. 2. ZSN-a, a podredno čl. 107. st. 3. Zakona o radu (Nar.
nov., br. 149/09 i 61/11).
25
V. čl. 110.-115. ZSN-a.
After a brief analysis of the major theoretical hypotheses related to free (discretionary) evaluation, the application of this institute when deciding on the acceptance into the local service is examined. Besides the legal framework of acceptance
into the service, the purpose and restrictions of free evaluation in acceptance cases
as well as the issues of higher-instance and court supervision were analysed.
Key words: free (discretionary) evaluation, acceptance into the service, clerks
and employees, local and regional self-government.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
103
PARNIČNI POSTUPAK
Stručni članak UDK 347.956
dr. sc. Ivo Grbin*
Novosti u uređenju
žalbe prema Zakonu
o izmjenama i dopunama
Zakona o parničnom
postupku
nama ponajprije postići navedena svrha. Novelom nisu
obuhvaćeni svi pravni lijekovi koje poznaje ZPP, nego
samo žalba protiv presude, revizija protiv presude i revizija protiv rješenja. U nastavku ovog napisa osvrnut ću
se na promjene do kojih je došlo u institutu žalbe bez
ambicije da taj institut obradim u cijelosti.1
2. ŽALBA PROTIV PRESUDE
2.1. Nesuspenzivnost žalbe
Najveći dio najnovije novele Zakona o
parničnom postupku odnosi se na odredbe
kojima su uređeni pravni lijekovi. Novelom,
međutim, nisu obuhvaćeni svi pravni lijekovi koje poznaje ZPP, nego samo žalba protiv
presude, revizija protiv presude i revizija protiv rješenja. U ovom radu autor se osvrće na
promjene do kojih je došlo u institutu žalbe.
Ključne riječi: Zakon o parničnom postupku, žalba
protiv presude, bitne povrede odredaba parničnog postupka.
1. UVODNE NAPOMENE
Iz sadržaja najnovijeg Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu:
ZID ZPP/11) kao i iz njegova priloga (ustavna osnova za
donošenje Zakona) vidljivo je da njegov cilj nije temeljita
i suštinska reforma hrvatskoga parničnog procesnog prava. Usprkos trajnim nastojanjima da se bitno smanji broj
predmeta koje u parničnom postupku rješavaju sudovi,
situacija ni dan danas nije zadovoljavajuća, pa je prvenstvena svrha ZID ZPP/11: “postizanje veće učinkovitosti,
veće funkcionalizacije procedure i ubrzavanje parničnog
postupka u cjelini”. To bi se u potpunosti trebalo odnositi i na njegove odredbe o pravnim lijekovima. Najveći
dio ZID ZPP/11 odnosi se upravo na njih. Zakonodavac
je očito smatrao da su pravni lijekovi upravo onaj dio Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92,
112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11
- u daljnjem tekstu: ZPP) čijim će se izmjenama i dopu-
Uz određene pretpostavke žalba ima suspenzivni učinak jer sprječava da presuda postane pravomoćna (članak 348. stavak 2. ZPP-a). Takav učinak ima samo žalba
podnesena prije isteka roka za njezino podnošenje, jer
nepravodobna žalba nije zapreka nastupanju pravomoćnosti presude. Odredba članka 333. stavak 1. ZPP-a propisuje da presuda koja se više ne može pobijati žalbom
postaje pravomoćna ako je njome odlučeno o zahtjevu
tužbe ili protutužbe. Prema tome, sve dok se može pobijati žalbom, tj. sve dok ne istekne rok za žalbu, presuda ne
postaje pravomoćna, Ako stranka ne pobija presudu u cijelosti, njezin nepobijani dio postaje pravomoćan (članak
348. stavak 2. ZPP-a). U smislu odredaba članka 22. st. 1.,
2. i 5. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 139/10) pravomoćnost kondemnatorne presude pretpostavka je za njenu
ovršnost, osim kad je zakonom propisano da žalba ili koji
drugi pravni lijek ne zadržava ovrhu. Pravilo je, dakle, da
presuda postaje ovršnom tek kad postane pravomoćna.
Iako težina pravnog problema koji valja razriješiti u
parnici ne zavisi od vrijednosti predmeta spora, činjenica
je da ZPP pridaje manji značaj sporovima u kojima je ona
mala. To je ozakonjeno u brojnim njegovim odredbama,
da spomenem samo one o postupku u sporovima male
vrijednosti (čl. 457. do 467.). Sada je ta tendencija nastavljena, što je došlo do izražaja i u odredbama o žalbi protiv
presude. U ZPP-u je, naime, dodan članak 348.a (članak
21. ZID ZPP/11) koji glasi: “Žalba protiv prvostupanjske
presude kojom se fizičkoj osobi koja ne obavlja registriranu djelatnost nalaže isplata tražbine čija glavnica ne
prelazi 5.000,00 kuna, odnosno kojom se fizičkoj osobi
koja obavlja registriranu djelatnosti u pravnoj stvari u vezi
s tom djelatnošću ili pravnoj osobi nalaže isplata tražbine čija glavnica ne prelazi 10.000,00 kuna, ne odgađa
ovrhu.
1
*
Ivo Grbin, predsjednik Građanskog odjela Vrhovnog suda RH u mirovini.
O žalbi prema odredbama ZID ZPP/11 vidjeti Dika, Glavna obilježja
novele Zakona o parničnom postupku iz 2011. u Novosti u parničnom
postupku, Zagreb, 2011., str. 25. do 30.; Kontrec, Žalba protiv presude
u Novela Zakona o parničnom postupku iz 2011., str. 83. do 93.
104
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Ako se u sudskoj odluci nekoj od osoba iz stavka 1.
ovoga članka nalaže samo da naknadi troškove postupka
u iznosu koji ne prelazi iznose navedene u toj odredbi,
žalba protiv takve odluke o naknadi troškova postupka
ne odgađa ovrhu.”
Bagatelni sporovi su veliko opterećenje za prvostupanjske sudove koje znatno smanjuje njihovu učinkovitost, a oni ne mogu otkloniti njihovo rješavanje zbog
njihova malog značaja (članak 2. stavak 2. ZPP-a). Povodom žalbi ti se sporovi sele pred drugostupanjske sudove. Zakonodavac tu nije ovlašten uskratiti strankama
pravo na žalbu protiv prvostupanjske presude, jer im je to
pravo zajamčeno člankom 18. Ustava Republike Hrvatske
(pročišćeni tekst - Nar. nov., br. 85/10). U takvoj situaciji
donesen je citirani članak 348.a ZPP-a. Treba se nadati da
će nesuspenzivnost žalbe protiv kondemnatornih odluka
navedenih u tom članku utjecati na potencijalnog žalitelja da ne ulaže taj pravni lijek ako bi njegov cilj trebao biti
samo dobitak na vremenu.
2.2. Nove apsolutno bitne povrede
odredaba parničnog postupka
ZID ZPP/11 (članak 22.) donosi nam dvije nove apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Obje se odnose na neostvarivanje određenih pozitivnih
procesnih pretpostavki2 a dodane su u članak 354. stavak
2. ZPP-a kao točke 13. i 14. To su:
1. “13) ako je odlučeno u povodu nepravovremeno
podnesene tužbe, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti
(članak 282. stavak 1.)”.
Razni zakoni ponekad propisuju prekluzivne rokove
za podnošenje tužbe3. Ako tužitelj podnese tužbu po proteku takvog roka, sud je treba rješenjem odbaciti, a nije
ovlašten upustiti se u raspravljanje o meritumu (članak
282. stavak 1. ZPP-a). Kad u opisanoj situaciji sud ipak
umjesto da odbaci tužbu donese odluku o zahtjevu tužbe, on krši procesne odredbe. Sudska praksa ocijenila je
da je tu riječ o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka (VS, Revr 46/2007 od 14. 3. 2007 - IO 2/07-237), i to
onoj relativnoj4 na koju žalbeni sud ne pazi po službenoj
dužnosti. Ako stranke nisu imale ništa protiv toga što je
umjesto odbačaja tužbe donesena meritorna odluka,
drugostupanjski je sud to morao uvažiti i ponašati se
kao da je tužba podnesena u roku. Sada je to izmijenjeno
tako da je nepoštivanje roka za podnošenje tužbe dobilo
značenje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog
2
3
4
O procesnim pretpostavkama v. Triva - Dika, Građansko parnično
procesno pravo, Zagreb, 2004. (u daljnjem tekstu: Triva - Dika), str.
28. i sl.
Takav je npr. rok za podnošenje tužbe za pobijanje dužnikovih pravnih radnji (VTSRH, Pž 2878/03 od 15. 11. 2006. - IO 2/07-10).
Što je to relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka
navedeno je u članku 354. stavak 1. ZPP-a koji glasi: “Bitna povreda
odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije
primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a
to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne
presude.”
postupka. Samo postojanje takve povrede može izazvati
teške i ozbiljne posljedice, a pritom se ne traži da je povreda utjecala ili je mogla utjecati na donošenje zakonite
i pravilne presude. Zato se i postavlja pitanje ima li smisla
i potrebe zbog apsolutno bitne povrede ukinuti prvostupanjsku presudu i onda kad ne postoji sumnja da je ona
utjecala na sadržaj te odluke. Da bi se neka procesna povreda smatrala apsolutnom, trebali bi postojati vrlo strogi
kriteriji. Čini mi se da u ZPP-u ne postoje takvi kriteriji,
tako da u njemu ima više apsolutno bitnih povreda nego
što bi trebalo. Sada je njihov broj još i povećan.
Okolnost da je sud u situaciji kad je tužba podnesena
nepravodobno meritorno odlučio umjesto da tužbu odbaci uvijek znači da je njegova odluka nezakonita, tako
da činjenica da je ta procesna povreda postala apsolutno
bitnom sama za sebe ne bi promijenila stanje koje je prije
toga postojalo. Naime, na većinu apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka drugostupanjski sud
pazi samo ako ih je stranka istaknula u žalbi, pa u tom pogledu u konkretnom slučaju i nema neke razlike između
njih i relativno bitnih povreda. Samo na neke od apsolutno bitnih povreda žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti
(članak 365. stavak 2. ZPP-a). Međutim, odredbom članka
24. ZID ZPP/11 izmijenjen je članak 365. stavak 2. ZPP-a
tako da je, uz ostalo, i nova apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka
13. ZPP-a uvrštena među one na koje drugostupanjski
sud pazi po službenoj dužnosti. To znači da stranke više
neće moći prihvatiti meritorno rješavanje njihova spora
bez obzira na to što tužba nije podnesena u propisanom
roku. Naprotiv, u takvoj situaciji drugostupanjski će sud
ne samo smjeti nego i morati reagirati protivno volji stranaka tako da će po službenoj dužnosti ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu (članak 26. ZID ZPP/11),
tj. učinit će ono što je trebao učiniti prvostupanjski sud.
Ipak, ostaje pitanje koji su to važni razlozi ponukali zakonodavca da pravodobnosti podnošenja tužbe prida
tako veliko značenje. Na svaki način spomenute nove
zakonske odredbe ne pridonose ubrzanju postupka, što
je proklamirani cilj ZID ZPP/11.
2. “14) ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti”.
U situaciji kad su sudovi preopterećeni brojem predmeta, što znatno utječe na brzinu njihova rješavanja, posve je prirodno da se nastoji postići to da u što većoj mjeri
stranke same bez angažiranja suda razriješe svoj sporni
odnos ili da njegovo rješavanje povjere nekom drugom
tijelu, a ne državnom sudu5. Pritom valja imati na umu da
se pred parničnim sudovima u golemoj većini slučajeva
pojavljuju sporovi za čije se rješavanje stranke ne moraju nužno obraćati sudovima. Iznošenje spora pred sud
trebala bi biti krajnja solucija. Država sa zadovoljstvom
prihvaća mogućnost izvansudskog rješavanja sporova
te donosi propise kojima nastoji stranke potaknuti na to.
5
O alternativnom rješavanju sporova v. Triva - Dika, str. 842. i sl.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Ona ide i dalje od toga te nalaže strankama da u određenim slučajevima prije pokretanja parnice provedu
postupak radi pokušaja mirnog rješenja spora. Ako se
taj postupak ne provede, pravne posljedice nisu uvijek
iste. Primjerice, člankom 186.a ZPP-a propisan je poseban
postupak za mirno rješenje spora u kojem je jedna od
stranaka Republika Hrvatska, i to bilo da se ona pojavljuje
u svojstvu tužitelja ili tuženika. Ako tužba bude podnesena prije okončanja tog postupka, sud će je odbaciti. Te
posljedice neće, međutim, nastupiti kada je posebnim
zakonom propisan postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu ili
nekom drugom tijelu (članak 186.a stavak 7. ZPP-a).
Novom odredbom članka 354. stavak 2. točka 14. ZPPa uređena je situacija kad je tužba podnesena prije nego
što je proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili
drukčijeg rješenja spora, a sud je donio meritornu odluku
umjesto da odbaci tužbu, što je po zakonu trebao učiniti.
Takav propust suda ima sada značenje apsolutno bitne
povrede odredaba parničnog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 24. ZID
ZPP/11) i zbog nje rješenjem ukida prvostupanjsku presudu te odbacuje tužbu (članak 26. ZID ZPP/11).
Sve napomene iznesene naprijed pod 1. vrijede i u
slučaju nove odredbe članka 354. stavak 2. točka 14.
ZPP-a samo što je kod nje još očitije da ona neće pridonijeti ubrzanju i ekonomičnosti postupka, nego upravo
obrnuto. Naime, kad zbog nepravodobnosti podnošenja
tužbe žalbeni sud ukine prvostupanjsku presudu i odbaci
tužbu, tužitelj neće moći s uspjehom voditi novu parnicu
u istoj pravnoj stvari, budući da je protekao prekluzivni
rok za podnošenje tužbe. Drukčija je, međutim, situacija
kad drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu
i odbaci tužbu zbog toga što prije podnošenja tužbe nije
proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ostvarivanja prava. Tada će, naime, tužitelj moći ispraviti svoj
propust, tj. inicirati postupak mirnog rješavanja spora i po
okončanju tog postupka ponovno podnijeti tužbu, tako
da će se prvostupanjski postupak voditi dva puta. Zar će
se i na taj način ubrzati parnični postupak i smanjiti broj
sudskih predmeta?
2.3. Odustanak od žalbe
Dosadašnja odredba članka 358. stavak 3. ZPP-a propisivala je da je žalba nedopuštena ako je žalbu podnijela
osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba
koja se odrekla ili je odustala od žalbe, ili ako osoba koja
je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje
žalbe. Člankom 23. ZID ZPP/11 ta je odredba izmijenjena
utoliko što su u njoj riječi: “ili je odustala od žalbe” zamijenjene riječima: “prava na žalbu”.
Dodavanje riječi: “prava na žalbu” svakako je opravdano, jer se stranka ne odriče žalbe koju još nije ni podnijela,
nego se odriče prava da žalbu u budućnosti podnese.
Time se također terminologija članka 358. stavak 3. ZPP-a
usklađuje s onom članka 349. stavak 1. ZPP-a.
105
Drukčija je, čini mi se, situacija u vezi s brisanjem riječi:
“ili je odustala od žalbe”. Mislim da taj dio članka 358.
stavak 3. ZPP-a nije trebalo izostaviti, nego ga je trebalo
zadržati. U obrazloženju odredbe članka 23. ZID ZPP/11
je navedeno da je do brisanja tih riječi došlo zato što
odustanak od žalbe nema za posljedicu njezin odbačaj.
Ovakav stav je očito posljedica pogrešne interpretacije
dosadašnjeg teksta odredbe članka 358. stavak 3. ZPPa6. Iz te odredbe naime ne slijedi da će sud, kad stranka
odustane od žalbe, tu žalbu odbaciti. Naprotiv, u tom je
propisu jasno navedeno da je žalba nedopuštena ako
ju je podnijela osoba koja je odustala od žalbe. Riječ
je, dakle, o dvije žalbe protiv iste presude. Ako stranka
podnese žalbu pa od nje odustane, ona taj odustanak
ne može više opozvati (članak 349. stavak 3. ZPP-a). Zato,
ako ona nakon odustanka od žalbe ponovno podnese
žalbu, što ona može učiniti i unutar žalbenog roka7, sud
je takvu žalbu trebao odbaciti u smislu odredbe članka
358. stavak 1. ZPP-a. Judikatura nikada nije dosadašnju
odredbu članka 358. stavak 3. ZPP-a tumačila na način
kako to čini predlagatelj ZID ZPP/11, tj. da je u skladu s
njom žalbu od koje je stranka odustala valjalo odbaciti.
Naprotiv, dugogodišnja i stalna praksa Vrhovnog suda RH
(VS, Rev 1184/84 od 8. 8. 1984. - PSP 26/137; Rev 523/04
od 8. 11. 2004. - IO 1/05-246, Gzz 11/88 od 26. 1. 1989.
- PSP 44/174, 523/07 od 27. 6. 2007. - IO 1/07-253) je da
kad stranka odustane od već izjavljenog pravnog lijeka,
sud ga ne odbacuje, nego taj odustanak utvrđuje posebnim rješenjem. Valja se nadati da ovakva nova odredba
članka 358. stavak 3. ZPP-a neće izazvati nedoumice u
praksi. Sada je, doduše, stvorena zakonska praznina jer
nije izričito navedeno kako postupiti kad žalitelj najprije
odustane od žalbe, pa je nakon toga ponovno podnese.
Ostala je, međutim, odredba članka 349. stavak 3. ZPP-a,
pa smatram da će u takvom slučaju i dalje sudovi odbacivati naknadno podnesenu žalbu.
Polazeći pogrešno od toga da je brisani dio dosadašnje
odredbe članka 358. stavak 3. ZPP-a regulirao odlučivanje
suda u slučaju odustanka stranke od žalbe, ZID ZPP/11
(članak 25.) je članku 367. ZPP-a dodao stavak 2. kojim je
propisao da će sudac pojedinac drugostupanjskog suda
donijeti rješenje kojim se utvrđuje da je podnositelj žalbe
odustao od podnesene žalbe, ako je to propustio učiniti
prvostupanjski sud. Time je zapravo prihvaćena opisana
dosadašnja praksa Vrhovnog suda RH. Ta nova odredba
nije, međutim, nepotrebna, jer ona sadrži neke korisne
novosti, koje bi trebale vrijediti kod odustanka ne samo
od žalbe nego i od drugih pravnih lijekova, a one su:
- rješenje o utvrđenju odustanka od žalbe donosi u
prvom redu prvostupanjski sud, a drugostupanjski sud
ga donosi tek ako je sud prvog stupnja propustio to učiniti;
- navedeno rješenje donosi sudac pojedinac drugostupanjskog suda, a ne vijeće kako je to sada bila praksa
(VS, Rev-x 411/10 od 25. 8. 2010.).
6
7
O tome vidjeti kod Dike, op. cit., str. 26. i sl.
Takva žalba, dakle, ne bi bila nepravodobna u smislu odredbe članka
358. stavak 2. ZPP-a.
106
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
2.4. Članak 373.a ZPP-a
Predlagatelj ZID ZPP/11 oduševljen je odredbama
članka 373.a ZPP i njihovim rezultatima u praksi10 te je
odlučio krenuti dalje. Prema dosadašnjem tekstu članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP-a drugostupanjski je sud
bio ovlašten samostalno utvrđivati činjenice na temelju
posredno izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu. Naime, što se tiče poštivanja načela neposrednosti, kad je
riječ o posredno izvedenim dokazima, drugostupanjski
se sud ne nalazi u poziciji drukčijoj od one u kojoj se nalazio prvostupanjski sud11. Sada je, međutim, članak 373.
a stavak 1. točka 2. ZPP-a (članak 27 stavak 1. ZID ZPP/11)
izmijenjen na način da je u toj odredbi riječ “posredno”
brisana. To znači da po novom uređenju sud može svoju
odluku donijeti na temelju svih dokaza koji se nalaze u
spisu bez obzira jesu li izvedeni posredno ili neposredno.
Ovakva odredba zacijelo ne pridonosi ostvarenju načela
neposrednosti (članak 4. ZPP-a)12.
S ciljem da ubrza parnični postupak Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2008. (Nar. nov., br. 84/08)
iznjedrio je novi članak 373.a ZPP-a. Ovo nije prilika za detaljniju analizu odredaba tog članka,8 no njihov smisao je
očito taj da drugostupanjski sud treba donijeti meritornu
odluku (potvrditi ili preinačiti prvostupanjsku presudu)
umjesto da ukine prvostupanjsku presudu. U tu svrhu
žalbeni je sud mogao ocjenjivati odnosno preocjenjivati
posredno izvedene dokaze i isprave koje se nalaze u spisu
neovisno o tome je li prvostupanjski sud o njima vodio
računa. Drugim riječima, činjenično stanje na kojem će
se temeljiti drugostupanjska odluka razlikovat će se od
onog od kojeg polazi odluka prvostupanjskog suda, a
da pritom drugostupanjski sud ne provodi nikakav posebni postupak da bi utvrdio takvo činjenično stanje.
Osim toga, uz pretpostavke
propisane u članku 373.a
stavak 1. ZPP-a, apsolutno Prema dosadašnjem tekstu članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP-a
bitna povreda iz članka 354. drugostupanjski je sud bio ovlašten samostalno utvrđivati činjestavak 2. točka 11. ZPP-a, nice na temelju posredno izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.
iako je ostvarena, gubila je Naime, što se tiče poštivanja načela neposrednosti, kad je riječ o
svoj značaj. Naime, u smislu posredno izvedenim dokazima, drugostupanjski se sud ne nalazi
dosadašnje odredbe članka u poziciji drukčijoj od one u kojoj se nalazio prvostupanjski sud.
373.a stavak 3. ZPP-a drugoSada je, međutim, članak 373.a stavak 1. točka 2. ZPP-a (članak 27
stupanjski će sud u takvoj
situaciji donijeti presudu stavak 1. ZID ZPP/11) izmijenjen na način da je u toj odredbi riječ
kojom odbija žalbu i potvr- “posredno” brisana. To znači da po novom uređenju sud može svođuje prvostupanjsku presu- ju odluku donijeti na temelju svih dokaza koji se nalaze u spisu bez
du, odnosno preinačit će pr- obzira jesu li izvedeni posredno ili neposredno. Ovakva odredba
vostupanjsku presudu i ako zacijelo ne pridonosi ostvarenju načela neposrednosti.
smatra da postoji navedena
bitna povreda. Da bi mogao
donijeti meritornu presudu, drugostupanjski sud mora
ZID ZPP/11 (članak 27. stavak 2.) donio je još jednu
prethodno ispitati prvostupanjsku presudu. Kako će on izmjenu članka 373.a ZPP-a. Ona se sastoji u tome da je u
to učiniti kad ta presuda ima takvih nedostataka zbog stavku 3. toga članka riječ: “će” zamijenjena riječju: “može”.
kojih se ne može ispitati? Osobno mi se čini da ubrzanje To znači da kad su se ostvarile pretpostavke iz članka 373.
parničnog postupka na način propisan u članku 373.a a stavak 1. ZPP-a, ali postoji i procesna povreda iz članka
teško da će pridonijeti ostvarenju načela zakonitosti u 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, drugostupanjski sud više
nije dužan zanemariti tu povredu, nego to samo može
parničnom postupku9.
učiniti. Meni se čini da slučajevi u kojima bi drugostupanj8
Tekst tog članka glasi: “Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu ski sud mogao meritorno odlučivati o prvostupanjskoj
i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti
presudi koja se ne može ispitati zapravo i ne postoje. Što
prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe:
u takvoj situaciji može učiniti drugostupanjski sud? On
1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili
2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i posredno izvedenih ima tada dvije mogućnosti. Prva od njih je da, makar i
dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), ukiprigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno ne prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog
posredno izvedene dokaze.
stupnja (članak 369. stavak 1. ZPP-a). Tada ostale odredbe
Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvo- članka 373.a ZPP neće doći do primjene. Druga je njegova
stupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica mogućnost da primijeni nove odredbe članka 373.b st.
koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.
3. i 4. ZPP-a (članak 28. ZID ZPP/11) o kojima će biti riječi
9
U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1.
ovoga članka, drugostupanjski sud će je donijeti i ako nađe da postoji
bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2.
točke 11. ovoga Zakona.”
Pojašnjenje odredaba članka 373.a ZPP-a vidjeti kod Dika, Žalba
protiv presude donesene u redovnom parničnom postupku nakon
novele Zakona o parničnom postupku iz 2008., u Novela Zakona o
parničnom postupku iz 2008., Zagreb, 2008., str. 74. i sl.
10
Vidjeti obrazloženje Konačnog prijedloga ZID ZPP/11 uz članak 27.
O tome vidjeti Triva - Dika, str. 711.
12
Oduševljenje predlagatelja novele ZPP-a iz 2011. odredbama članka
373.a ZPP-a očito ne dijeli Vrhovni sud koji je u svom mišljenju o Nacrtu prijedloga ZID ZPP od 22. 3. 2011. predložio da se članak 24. ZID
ZPP/11 briše.
11
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
u nastavku ovog napisa. U tom bi slučaju prilika da se
donese zakonita presuda bila znatno veća, jer drugostupanjski sud bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka
11. ZPP-a ne bi zanemario, nego bi je otklonio. Sud tada,
naravno, ne bi mogao izbjeći opasnost koju glede pravilnosti njegovih činjeničnih utvrđenja kriju odredbe članka
373.a stavak 1. ZPP-a, ali mu pritom barem ne bi stajale
na putu procesne prepreke.
2.5. Rasprava pred drugostupanjskim
sudom radi otklanjanja bitnih
povreda odredaba parničnog
postupka
Kad prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje ili je bitno povrijedio odredbe parničnog postupka, žalbeni će sud ukinuti prvostupanjsku presudu i
predmet, u pravilu, vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 369. i 370. ZPP-a). Vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu u takvom slučaju produžava trajanje
postupka i nepovoljno djeluje na učinkovitost sudova.
Zato je razumljivo nastojanje zakonodavca, posebno u
situaciji kad su sudovi i inače preopterećeni brojem predmeta, da ukidanje prvostupanjskih presuda svede na što
je moguće manju mjeru. To, međutim, nije lako postići.
Drugostupanjski sudovi ne donose (ili barem ne bi trebali donositi) ukidna rješenja bez opravdanih razloga.
Predmet se vraća prvostupanjskom sudu da bi on održao novu glavnu raspravu, dopunio postupak i otklonio
nedostatke koje je uočio žalbeni sud. Zato zakonodavac
ne može jednostavno zabraniti ukidanje prvostupanjskih
presuda, jer bi to nepovoljno djelovalo na zakonitost
suđenja. Njegova nastojanja trebaju naprotiv ići u tom
pravcu da ukidanje presuda postane u što većoj mjeri
nepotrebno. Taj se cilj može eventualno ostvariti i tako
da se na drugostupanjski sud prebace neki zadaci koje
on treba obaviti u žalbenom postupku umjesto da zbog
njih ukida prvostupanjsku presudu kako bi se njima mogao baviti prvostupanjski sud. Dakle, kad prvostupanjska
presuda ima nedostataka, njih treba otkloniti, a stvar je
mogućnosti i svrhovitosti hoće li to učiniti sud prvog
stupnja ili žalbeni sud.
Jedan od načina na koje se treba smanjiti potreba
za ukidanjem prvostupanjskih presuda je održavanje
rasprave pred drugostupanjskim sudom. Taj je institut
ponovno uveden u hrvatsko pravo novelom ZPP-a iz
2008.13 (čl. 373.b i 373.c ZPP-a) u kojoj je bilo propisano da kad vijeće drugostupanjskog suda nađe da je radi
pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno da se
13
Mogućnost održavanja drugostupanjske rasprave predviđao je ZPP-a
i prije u čl. 362. do 364. Novela ZPP-a iz 2003. ukinula je tu mogućnost
te je umjesto toga vijeću drugostupanjskog suda ostavljeno na volju
da kad je to potrebno, može pozvati stranke ili njihove zastupnike na
sjednicu vijeća (članak 362. stavak 2. ZPP-a). Ta odredba postoji i sada
u ZPP-u.
107
pred drugostupanjskim sudom ponove već izvedeni dokazi, zakazat će raspravu pred drugostupanjskim sudom.
Predmet te rasprave bilo je, dakle, isključivo utvrđivanje
činjeničnog stanja.
Člankom 28. ZID ZPP/11 (članak 373.b st. 3. i 4. ZPPa) je mogućnost održavanja rasprave pred drugostupanjskim sudom dana i kad je riječ o bitnim povredama
parničnog postupka, ali ne uvijek. Pretpostavke za to su
sljedeće (članak 373.b stavak 3. ZPP-a):
1. Vijeće drugostupanjskog suda mora ocijeniti da bi
se tako mogle otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku. Valja naime
imati na umu da je priroda nekih bitnih povreda takva da
njih žalbeni sud ne može otkloniti. Zato, ako se ostvari
takva povreda, nema mjesta održavanju drugostupanjske
rasprave, jer ona ne bi dala željeni rezultat. Inače, povod
raspravi može biti i relativno i apsolutno bitna procesna
povreda. To može biti i povreda na koju drugostupanjski
sud ne pazi po službenoj dužnosti, ako se je naravno žalitelj na nju pozvao.
2. I onda kad bi se na drugostupanjskoj raspravi mogla
otkloniti uočena bitna procesna povreda, ta se rasprava,
međutim, može održati samo onda ako vijeće drugostupanjskog suda ne ocijeni da bi ipak bilo svrhovito ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog
stupnja na ponovno suđenje. Budući da je glavni cilj članka 28. ZID ZPP ubrzavanje postupka, pri odlučivanju hoće
li održati raspravu žalbeni sud će prije svega morati voditi
računa o tome hoće li ona poslužiti ostvarenju tog cilja.
Da bi drugostupanjski sud mogao sankcionirati neku
bitnu povredu odredaba parničnog postupka, nužno je
da prethodno utvrdi njezino postojanje, jer on ne može
ukinuti prvostupanjsku presudu samo zbog toga što
sumnja da je učinjena ta povreda. On je jedini koji treba
ocijeniti jesu li povrijeđene procesne odredbe, a to znači
da mu treba pružiti i mogućnost da to učini. Bitnih povreda ima mnogo i njihovo se postojanje često ne može
uočiti pukim listanjem spisa predmeta, jer u njemu nema
za to potrebnih podataka. Zato ZPP (članak 360. stavak 2.)
propisuje da ako žalitelj tvrdi da su u prvostupanjskom
postupku povrijeđene odredbe parničnog postupka,
sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda po potrebi će dati objašnjenje u povodu
navoda žalbe koji se tiču tih povreda, odnosno provesti
izviđaje da provjeri istinitost tih navoda u žalbi. To od
prvostupanjskog suda može zatražiti i sudac izvjestitelj
žalbenog suda (članak 361. stavak 3. ZPP-a). Potreba za
navedenim objašnjenjima i izviđajima može postojati i u
slučaju održavanja rasprave pred drugostupanjskim sudom u smislu odredbe članka 373.b stavak 3. ZPP-a, pa je
sudac izvjestitelj drugostupanjskog suda i tada ovlašten
zatražiti ih od suca pojedinca ili predsjednika vijeća prvostupanjskog suda (članak 373.b stavak 4. ZPP-a).
Ne bih želio biti zloguka sova, ali bojim se da će odredbe članka 373.b st. 3. i 4. (kao uostalom i one iz st. 1. i 2.
istoga članka) ostati mrtvo slovo na papiru. Hoće li biti
108
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
drugostupanjske rasprave ovisi isključivo o ocjeni vijeća
žalbenog suda. Ono je može, ali ne mora održati. Stranke na to ne mogu utjecati. Da bi se taj institut u praksi
prihvatio, moraju, uz ostalo, za to biti osigurani potrebni
sudački kadrovi i materijalna sredstva, a pitanje je kako
bi danas drugostupanjska rasprava utjecala na ažurnost
drugostupanjskih sudova. Dosadašnja iskustva u tom
pogledu nisu baš obećavajuća. Kada je novelom ZPP iz
2003. bila ukinuta mogućnost održavanja rasprave pred
drugostupanjskim sudom, to je obrazloženo upravo
činjenicom da su se odredbe o njoj izvanredno rijetko
primjenjivale u praksi.
2.6. Nedopuštenost ponovnog
ukidanja prvostupanjske presude
U očekivanju da će to dovesti do ubrzanja postupka, ZID ZPP/11 (čl. 44., 48. i 52.) je u određenim vrstama
sporova zabranio višekratno ukidanje prvostupanjske
presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na
ponovno suđenje. To se odnosi na: radne sporove, postupak pred trgovačkim sudovima i parnične postupke iz
Obiteljskog zakona (Nar. nov., br. 116/03, 17/04, 136/04,
107/07, 61/11). Iz obrazloženja ove novele ZPP-a ne može
se jasno razabrati zašto su odabrani upravo ti sporovi,
ali je očito da se pritom smatralo da je riječ o sporovima
koji zahtijevaju hitnost u rješavanju. Zakonske odredbe
identične su za sve navedene sporove a nalaze se u novim člancima 437.a i 497.b stavak 2. ZPP-a te članku 266.
a Obiteljskog zakona. Iz tih zakonskih odredaba proizlazi
sljedeće:
Drugostupanjski sud može u povodu žalbe samo jedanput ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti
prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ako nakon
ukidanja te presude i vraćanja predmeta prvostupanjski
sud ponovno donese presudu i protiv nje bude izjavljena žalba, drugostupanjski sud može meritorno odlučiti
u redovitom postupku te prvostupanjsku presudu potvrditi ili preinačiti. Na te se situacije, naime, ne odnose
odredbe naprijed spomenutih članaka. One se, međutim,
odnose na eventualno ponovno ukidanje prvostupanjske presude, ali ne u svim slučajevima. Mišljenja sam da
se one ne primjenjuju kad drugostupanjski sud ukida
prvostupanjsku presudu i odbacuje tužbu (članak 369.
stavak 2. i u određenim slučajevima stavak 3. ZPP-a) te
kad drugostupanjski sud ukida prvostupanjsku presudu,
ali niti odbacuje tužbu niti predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (članak 369. stavak 5.
ZPP-a). U tim slučajevima, premda je prvostupanjska presuda ukinuta, ne dolazi u obzir ponovni postupak pred
prvostupanjskim sudom, jer se tada ukidnim rješenjem
žalbenog suda postupak pravomoćno završava. Prema
tome, ograničenje nametnuto zakonskim odredbama
kojima se ovdje bavim odnosi se jedino na situaciju kad
bi žalbeni sud zbog bitnih povreda odredaba parničnog
postupka (članak 369. stavak 1. i ponekad stavak 3. ZPP-a)
odnosno pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog
stanja (članak 370. ZPP-a) trebao prvostupanjsku presudu
ponovno ukinuti i vratiti predmet istome prvostupanjskom sudu ili ga ustupiti nadležnome prvostupanjskom
sudu. To on nije ovlašten učiniti, nego je dužan sam provesti postupak radi otklanjanja nedostataka zbog kojih bi
prvostupanjsku odluku trebalo ukinuti. Isključen je, dakle,
ponovni postupak pred prvostupanjskim sudom, ali će
zato drugostupanjski sud prilikom rješavanja žalbe morati odgovarajuće primijeniti odredbe o postupku pred
prvostupanjskim sudom. To je nova odredba i treba tek
vidjeti što će u praksi značiti njezina primjena. Hoće li ona
doista dovesti do ubrzanja postupka i njegove ekonomičnosti imajući na umu da u pravilu u prvostupanjskom
postupku sudi sudac pojedinac, a u drugom stupnju sudi
vijeće (članak 41. st. 1. i 2. ZPP-a)? Probleme može stvarati i odredba o odgovarajućoj primjeni članaka 373. do
373.c ZPP-a. Te su zakonske odredbe, naime, vezane uz
primjenu posebnih odredaba o raspravi pred drugostupanjskim sudom, a ne uz odredbe o postupku pred prvostupanjskim sudom. Očekivanom ubrzanju postupka
zacijelo neće pridonijeti ni odredba prema kojoj je protiv
odluke koju donese žalbeni sud uz primjenu odredaba o
prvostupanjskom postupku uvijek dopuštena tzv. redovita revizija14.
Ovdje valja još napomenuti da u slučaju da se žalbeni
sud ne pridržava odredaba čl. 437.a i 497.b stavak 2. ZPPa te članka 266.a Obiteljskog zakona te donese rješenje
kojim ponovno ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,
ne postoji u ZPP-u nikakvo pravno sredstvo kojim bi se
ta povreda procesnih odredaba mogla sanirati. Naime,
protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je ukinuta
prvostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovno
suđenje revizija nije dopuštena jer to nije rješenje kojim
se postupak pravomoćno dovršava (VS, Revr 173/08 od
20. 5. 2008. - IO 1/08-262).
3. POČETAK PRIMJENE NOVELIRANIH
ODREDABA ZPP-A O ŽALBI
Odredbe o početku primjene noveliranih odredaba
ZPP-a nalaze se u članku 53. ZID ZPP/11. Ovdje ću se,
dakako, ukratko osvrnuti samo na one koje su predmet
ovog napisa.
Osnovno je pravilo (članak 53. stavak 1. ZID ZPP/11)
da će se ZID ZPP/11 primjenjivati na sve postupke koji
budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu, ako
odredbama njegova članka 53. nije drukčije određeno.
U skladu s tim osnovnim pravilom primjenjivat će se neke
od odredaba ZID ZPP/11 koje se odnose na žalbu. To su
14
Sumnju u korisnost novih odredaba o zabrani žalbenom sudu da višekratno ukida prvostupanjske odluke izrazio je i Vrhovni sud koji je u
svom mišljenju o Nacrtu prijedloga ZID ZPP od 22. 3. 2011. predložio
da se te odredbe brišu.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
njegove odredbe čl. 21. do 28., jer u vezi s početkom njihove primjene nema posebnih pravila.
Postoje, međutim, odredbe ZID ZPP/11 koje se odnose na žalbu, i to one iz članka 44., članka 48. u dijelu
109
kojim se dodaje članak 497.b ZPP-a te članka 52., koje se
primjenjuju na postupke u kojima na dan stupanja na
snagu ZID ZPP/11 nije donesena prvostupanjska odluka
(članak 53. stavak 3. tog Zakona).
Summary
NOVELTIES IN THE REGULATION
OF THE APPEAL AGAINST
THE AMENDMENTS
TO THE CIVIL PROCEDURE ACT
The greatest part of the latest amendment to the Civil Procedure Act refers to the provisions by which legal remedies are regulated. Still, this amendment does not encompass all of the legal
remedies recognized by the Civil Procedure Act, just the appeal
against the judgment, revision against the judgment and revision against the decision. The author addresses the changes which
occurred in the institute of appeal.
Key words: Civil Procedure Act, appeal against judgment, significant violations of the provisions of the civil procedure.
Posredovanje i zastupanje u osiguranju
Knjiga Posredovanje i zastupanje u osiguranju autora prof. dr. sc. Marijana Ćurkovića prvo je
sustavno djelo na hrvatskom tržištu koje se bavi temom posredovanja i zastupanja u djelatnosti osiguranja. Kako sam autor naglašava, cilj je ove knjige „upoznati zainteresirane osobe iz
industrije osiguranja s osnovama djelatnosti posredovanja i zastupanja u osiguranju, ... ali i posrednicima/brokerima i agentima/zastupnicima osvijestiti sve veći značaj njihova posla za potrošače osigurateljnih proizvoda i usluga. Knjiga je stoga podijeljena na četiri dijela: prvi, u kojemu se
obrađuju zajednički problemi posredovanja/brokeraže i zastupanja/agenture u osiguranju; drugi,
koji je posvećen brokeraži; treći, koji obrađuje agenturu i četvrti, u kojemu su u prilogu dati najvažniji normativni akti koji uređuju pravni položaj ova dva klasična kanala prodaje. Knjiga, naravno,
može poslužiti i onima koji se pripremaju za rad u osiguranju ili u brokeraži, odnosno u profesionalnom zastupanju.“
nova cijena: 250,00 kn
Knjigu je recenzirao prof. dr. sc. Nikola Mijatović.
cijena: 300,00 kn
U svojoj recenziji prof. Mijatović je istaknuo: „Izvorno vrijedno kod ovoga autora jest povezivanje teorije s praksom posredovanja i zastupanja u osiguranju, zbog čega je knjiga razumljiva kako
broj stranica: 290
početniku u osiguranju ili u poslovima posredovanja i zastupanja u osiguranju, tako i onima koji o
toj materiji znaju nešto više. Kao takva, knjiga će nakon objave biti od koristi svima onima koji rade u prodaji osigurateljnih proizvoda i usluga, a naročito
profesionalnim posrednicima (brokerima) i profesionalnim zastupnicima (agentima) u osiguranju. Knjiga će također poslužiti i kao koristan priručnik na
dodiplomskim ili postdiplomskim studijima na ekonomskim i pravnim učilištima.“
Knjiga sadrži sljedeće propise:
1. Directive 2002/92/EC of the European Parliament and of the Council of 9 December 2002 on insurance mediation
2. Izvadak iz Zakona o osiguranju (urednički pročišćeni tekst), Glava XVI., Zastupanje u osiguranju i posredovanje u osiguranju i reosiguranju
3. Izvadak iz Zakona o obveznim odnosima (urednički pročišćeni tekst), Odsjek 20. Ugovor o trgovinskom zastupanju i Odsjek 21. Ugovor o posredovanju
te čl. 930. - zastupnici osiguranja
4. Pravilnik o uvjetima za stjecanje i provjeru stručnih znanja potrebnih za dobivanje ovlaštenja za obavljanje poslova zastupanja u osiguranju, odnosno
posredovanja u osiguranju i reosiguranju (urednički pročišćeni tekst)
5. Pravilnik o tehničkim i organizacijskim uvjetima za obavljanje poslova zastupanja u osiguranju u stanici za tehnički pregled vozila
6. Pravilnik o obliku, sadržaju i pravilima načina vođenja registara zastupnika u osiguranju i posrednika u osiguranju i reosiguranju
7. Pravilnik o obliku i sadržaju financijskog i statističkog izvješća društava za zastupanje u osiguranju, odnosno društava za posredovanje u osiguranju i
reosiguranju (urednički pročišćeni tekst)
110
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Stručni članak UDK 347.921.6
Vesna Težak-Škrbina, dipl. iur.*
Odlučivanje o naknadi
parničnih troškova u
slučaju donošenja presude
na temelju odricanja
- prije i nakon donošenja
Novele Zakona o
parničnom postupku
iz 2011.
Pitanje naknade parničnih troškova u
slučaju donošenja presude na temelju odricanja, regulirane člankom 331.a Zakona o
parničnom postupku do donošenja Zakona
o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. nije bilo izričito ovim
Zakonom regulirano pa se u sudskoj praksi,
do donošenja navedenih izmjena ovog Zakona, posezalo za analognom primjenom članka 164. st. 8. Zakona o parničnom postupku.
Navedena je zakonska odredba donošenjem
Novele Zakona o parničnom postupku 2011.
dopunjena tako da je Zakon izričito rješio
pitanje jednog malog segmenta parničnog
postupka u vezi s kojim su se do tada, zbog
pravne praznine, javljale brojne dvojbe, pitanja i nesigurnosti. Kroz analizu ovog parničnog instituta u ovom radu daje se istodobno i prikaz odlučivanja o naknadi parničnih
troškova u navedenom slučaju u režimu prije
i nakon donošenja navedene Novele Zakona
o parničnom postupku.
Ključne riječi: parnični postupak, presuda na temelju
odricanja, naknada parničnih troškova.
1. PRAVNA NARAV PRESUDE
NA TEMELJU ODRICANJA
Tijekom parničnog postupka tužitelj se do zaključenja glavne rasprave može odreći tužbenog zahtjeva.
Ovu jednostranu parničnu radnju tužitelj može poduzeti
u podnesku ili usmeno na pripremnom ročištu odnosno
na ročištu za glavnu raspravu, a njome tužitelj ustvari izričito priznaje da tužbeni zahtjev koji je istaknuo u svojoj
tužbi nije na zakonu osnovan.
U slučaju da se tužitelj odrekne tužbenog zahtjeva,
sud je dužan, bez daljnjeg raspravljanja, odmah, donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev - presudu na
temelju odricanja (čl. 331.a st. 1. Zakona o parničnom
postupku).1
Za valjanost odricanja od tužbenog zahtjeva nije potrebno ni da tuženik s njime bude upoznat, a ni da ga
prihvati (čl. 331.a st. 2. ZPP-a). Tuženik, naime, ne bi imao
pravnog interesa protiviti se ovoj radnji tužitelja odnosno
donošenju presude na temelju odricanja budući da mu
ta presuda daje jednaku pravnu zaštitu kakvu bi dobio i
donošenjem presude (kojom se odbija tužbeni zahtjev)
na osnovi kontradiktornog raspravljanja.
Osim što sud presudu na temelju odricanja može
donijeti na ročištu za glavnu raspravu, takvu presudu
može donijeti i u procesnom stadiju pripremanja glavne
rasprave (čl. 279. ZPP-a). Dakle, presudu na temelju odricanja može se donijeti u postupku kojem je prethodilo
raspravljanje, a dopušteno je donijeti takvu vrstu odluke
i bez prethodnog raspravljanja.
Navedena dva različita procesna režima unutar kojih je
moguće donijeti presudu na temelju odricanja od bitnog
su značenja za pitanje odlučivanja o naknadi troškova
postupka koji su nastali u parnici dovršenoj donošenjem
takve presude.
2. NAKNADA PARNIČNIH TROŠKOVA I
PRESUDA NA TEMELJU ODRICANJA
U slučaju donošenja presude na temelju odricanja,
parnični troškovi naknađuju se po načelu odgovornosti
za uspjeh (načelo causae) u smislu odredbe čl. 154. st. 1.
ZPP-a. Prema ovoj odredbi, stranka koja u cijelosti izgubi
parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
Budući da u ovom slučaju sud donosi presudu kojom odbija tužbeni zahtjev, tuženik je u takvoj parnici u cijelosti
uspio i ima pravo na naknadu troška koji mu je u parnici
eventualno nastao.
Odredbom čl. 164. ZPP-a propisano je da o naknadi
troškova odlučuje sud na zahtjev stranke, bez raspravljanja te da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti
troškove za koje traži naknadu (st. 1. i 2.).
Prema stavku 3. navedene zakonske odredbe, zahtjev
1
*
Vesna Težak-Škrbina, Općinski sud u Samoboru.
Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka
USRH, 123/08-ispr., 57/11 - u daljnjem tekstu: ZPP).
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije
do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o
troškovima. Ako je, međutim, riječ o donošenju odluke
bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za
naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba
odlučiti.
2.1. Naknada troškova kada je presuda
na temelju odricanja donesena
nakon raspravljanja (prije i nakon
donošenja Novele Zakona
o parničnom postupku iz 2011.)
Budući da su prethodno navedene zakonske odredbe
ostale neizmijenjene donošenjem Zakona o izmjenama
i dopunama Zakona o praničnom postupku (Nar. nov.,
br. 57/11, dalje: ZID ZPP/11), proizlazi da je i u režimu
prije donošenja ZID ZPP/11, kao i nakon donošenja tog
Zakona, izričito regulirano pitanje pravodobnosti zahtjeva za naknadu troškova za slučaj kada se odluka donosi
na temelju raspravljanja. Stoga u situaciji kada tužitelj na
glavnoj raspravi izjavi da se odriče tužbenog zahtjeva, ni
u režimu prije donošenja ZID ZPP/11 kao ni u režimu nakon donošenja tog Zakona, nema mjesta nedoumicama
po tom pitanju. U takvom slučaju tuženik je, dakle, svoj
eventualni zahtjev za naknadu parničnog troška dužan
staviti do završetka raspravljanja koje prethodi donošenju presude na temelju odricanja. Ako pak u takvom slučaju tuženik stavi svoj zahtjev za naknadu troška nakon
zaključenja glavne rasprave, taj zahtjev neće biti osnovan,
pa će ga sud morati odbiti2.
Međutim, treba istaknuti da je i unutar procesnog
sustava kontradiktornog raspravljanja koji prethodi donošenju presude na temelju odricanja moguće da se u
praksi, usprkos navedenoj izričitosti u Zakonu, pojave
sporovi oko određenih procesnih pitanja.
Vezano za navedeno, iz sudske se prakse izdvaja slučaj
kada se u postupku strankama na nedvojben način ne
stavi do znanja da je raspravljanje dovršeno:
“Ne može se smatrati da stranka nije stavila zahtjev za
naknadu parničnih troškova u roku koji predviđa odredba
čl. 164. stavak 2. ZPP-a ako sud strankama na nedvojben
način nije stavio do znanja da je raspravljanje dovršeno i da
slijedi donošenje odluke o glavnoj stvari.” (Županijski sud u
Koprivnici Gž 640/98 od 30. 9. 1998. - IO 1/199-148.)
2
Odluka Županijskog suda u Zagrebu, Gž 11241/99 od 18. 10. 2000.
- ING PSP 2000-8-36.
Informacije na:
01/46 00 888
111
2.2. Naknada troškova kada je presuda
na temelju odricanja donesena bez
prethodnog raspravljanja (prije i
nakon donošenja Novele Zakona
o parničnom postupku iz 2011.)
U procesnoj situaciji kada tužitelj izvan glavne rasprave (podneskom) izjavi da se odriče tužbenog zahtjeva,
pitanje odlučivanja o naknadi troškova u pravnom režimu
prije donošenja ZID ZPP/11 ukazivalo se kompleksnijim
zbog postojanja pravne praznine u relevantnim zakonskim odredbama.
Budući da je u takvoj situaciji sud u smislu prethodno
izloženog dužan odmah, izvanraspravno, donijeti presudu na temelju odricanja, tuženik će za tužiteljevo odricanje od tužbenog zahtjeva saznati tek dostavom presude
na temelju odricanja.
S obzirom da je prije donošenja ZID ZPP/11 postojala
praznina u Zakonu, postavljalo se praktično pitanje je li
tuženik (kojem su eventualno u postupku do tada nastali
troškovi, a koje nije popisao u dotadašnjim podnescima,
odnosno zatražio ih u vrijeme poduzetih radnji) imao
pravo na naknadu troškova ako je zahtjev za naknadu
tih troškova stavio naknadno podneskom, nakon što je
saznao da se tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva (dostavom presude na temelju odricanja).
Također se, s obzirom da Zakon to pitanje prije donošenja ZID ZPP/11 nije izričito regulirao, postavljalo pitanje
ako bi tuženiku u navedenom slučaju pripadalo pravo da
naknadno (podneskom) zatraži naknadu troška (nakon
saznanja za odricanje od tužbenog zahtjeva), u kojem
roku je on bio dužan takav zahtjev staviti.
Naime, odredba čl. 164. st. 3. dotadašnjeg ZPP-a (a i
nakon donošenju ZID ZPP/11) regulira rok za podnošenje
zahtjeva za naknadu troškova u slučaju kada se odluka
donosi u režimu kontradiktornog raspravljanja, dok za
slučaj kada se odluka donosi bez prethodnog raspravljanja, ZPP prije donošenja ZID ZPP/11 nije izričito propisivao do kada je stranka dužna staviti takav zahtjev.
Prethodno navedena pravna pitanja su se u sudskoj
praksi postavljala jer je iz odredbe čl. 164. st. 3. ZPP-a u
kontekstu odredbe čl. 164. st. 8. ZPP-a (prije donošenja
ZID ZPP/11), njezinim doslovnim tumačenjem proizlazilo
da se zahtjev za naknadu troškova može staviti naknadno
(podneskom) u režimu donošenja odluke bez prethodnog raspravljanja samo u slučaju povlačenja tužbe i u
slučaju odustanka stranke od pravnog lijeka (čl. 158. st.
1. i 2. ZPP-a).
Naime, prije donošenja ZID ZPP/11 članak 164. st. 8.
ZPP-a glasio je: “U slučaju iz članka 158. ovog Zakona,
ako povlačenje tužbe ili odustanak od pravnog lijeka nisu
obavljeni na raspravi, zahtjev za naknadu troškova može
se staviti u roku od 15 dana nakon primitka obavijesti o
odustanku.”
112
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
U pogledu navedenog pravnog pitanja, u režimu
U vezi s navedenim, iz sudske se prakse izdvaja sljeprimjene ZPP-a prije donošenja ZID ZPP/11, u odluci deći slučaj: “Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužŽupanijskog suda u Velikoj Gorici poslovnog broja Gžr- na staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje je
125/10 od 1. rujna 2010. godine zauzet je pravni stav da prethodilo odlučivanju o troškovima, pa kad se iz odluke
u slučaju donošenja presude na temelju odricanja bez donesene na ročištu nije moglo zaključiti da je raspravprethodnog raspravljanja tuženiku treba priznati pravo ljanje završeno, stranka može zahtjev za naknadu trošda traži naknadu parničnog troška naknadno podne- kova staviti u roku od 15 dana nakon što primi odluku
skom, nakon što je tuženik saznao za to odricanje.
kojom se završava postupak i sud je dužan donijeti o tom
Iz obrazloženja navedene odluke izdvaja se: “Nije zahtjevu odluku.” (Županijski sud u Bjelovaru, Gž 116/97
u pravu žalitelj kada navodi da tužena nema pravo na - IO1/1998-164.)
naknadu troška zastupanja na ročištu glavne rasprave
Proizlazi da je u ovom konkretnom slučaju koji se ododržanom dana 22. veljače 2009. godine, jer da u smislu
nosi
na donošenje presude u režimu raspravljanja sud
odredbe čl. 164. st. 2. ZPP-a tužena nije taj trošak zatražila
zauzeo
pravni stav da tuženiku kojem na raspravi nije
prije donošenja predmetne presude. Naime, predmetna
nedvojbeno
dano na znanje da je rasprava dovršena pa
presuda na temelju odricanja donesena je bez prethodnije
tražio
naknadu
parničnog troška do završetka ranog raspravljanja, nakon što je donošenje iste predložio
tužitelj u podnesku od 24. prosinca 2009. godine. Tuže- spravljanja, treba dati pravo da trošak traži naknadno
na ima pravo na naknadu troška za tu parničnu radnju podneskom, i to u roku od 15 dana u smislu odredbe čl.
na temelju odredbe čl. 164. st. 3. ZPP-a budući da je po 164. st. 8. ZPP-a iako se ta odredba (prije donošenja ZID
primitku pisanog otpravka predmetne presude (dana ZPP/11) izričito odnosila isključivo na dva sasvim druga2. veljače 2010. godine) predložila da joj se taj trošak čija slučaja (povlačenje tužbe i odustanak od pravnog
dosudi u podnesku od 5. veljače 2010. godine.”
lijeka, i to u izvanraspravnom režimu).
U citiranoj odluci
zauzet je pravni stav
Nakon donošenja ZID ZPP/11, prema izričitoj, izmijenjenoj, odredbi
da je trenutak saznanja
tuženika za odricanje čl. 164. st. 8. ZPP-a, u procesnoj situaciji kada tužitelj izvan glavne
od tužbenog zahtjeva rasprave (podneskom) izjavi da se odriče tužbenog zahtjeva, tuženik
od bitnog značenja za (kojem su eventualno u postupku do tada nastali troškovi, a koje
odluku o naknadi par- on nije popisao u dotadašnjim podnescima, odnosno zatražio ih u
ničnog troška te da s
vrijeme poduzetih parničnih radnji) ima pravo na naknadu troškova
obzirom da je tuženik (u
konkretnom slučaju treći ako je zahtjev za naknadu tih troškova stavio naknadno podneskom
dan nakon tog trenutka) u roku od 15 dana nakon dostave presude na temelju odricanja.
stavio zahtjev za naknadu parničnog troška koji mu je nastao u parnici, njegov
Navedeni primjer iz sudske prakse, iako se radi o prizahtjev treba smatrati osnovanim.
mjeru donošenja odluke u raspravnom režimu, ovdje
Što se pak tiče roka u kojem se u navedenom slučaju se navodi budući da je posredno bio bitan za pitanje
zahtjev za naknadu troškova može najkasnije staviti, u analogne primjene odredbe čl. 164. st. 8. ZPP-a (prije
kontekstu svega izloženog a posebno uz činjenicu nedo- donošenja ZID ZPP/11) i u slučaju izvanraspravnog dostatka izričite norme koja to pitanje regulira, kao jedno nošenja presude na temelju odricanja.
od praktičnih rješenja ukazala se mogućnost analogne
Primjenu regulativne analogije u pravnom režimu
primjene odredbe čl. 164. st. 8. ZPP-a (prije donošenja
prije donošenja ZID ZPP/11 opravdavala je, dakle, činjeZID ZPP/11).
nica postojanja određenih crta srodnosti i podudarnoPravni stav po kojem je trebalo posegnuti za analo- sti između slučaja u kojem se tužitelj odrekao tužbenog
gnom primjenom navedene odredbe posredno su po- zahtjeva izvanraspravno, slučaja kada je tužitelj izvanrataknuli u sudskoj praksi evidentirani primjeri analogne spravno povukao tužbu, slučaja kada je stranka odustala
primjene te odredbe u slučajevima koji su drugačiji, ali od pravnog lijeka, slučaja kada tuženik nije mogao na
su se s ovim slučajem zbog niza poveznica mogli dovesti glavnoj raspravi zahtjevati do dovršetka raspravljanja
u vezu.
naknadu troška, budući da mu nije dano do znanja da
Tako je, primjerice, u sudskoj praksi evidentiran stav je raspravljanje dovršeno, i slučaja kada je donesena preda se zahtjev za naknadu troška može istaknuti u roku od suda u smislu odredbe čl. 332.a bez održavanja glavne
petnaest dana od primitka presude kada je ona donese- rasprave. U svim tim slučajevima, naime, stranka može
na bez održavanja glavne rasprave u smislu odredbe čl. ostvariti svoje zakonsko pravo da zatraži naknadu troška
332.a ZPP-a te u situaciji u kojoj se iz odluke donesene na koji joj je u postupku nastao i koji joj primjenom odgovaročištu nije moglo zaključiti da je rasprava zaključena3.
rajučeg načela (causae odnosno culpae) pripada, jedino
naknadnim
podneskom.
3
Siniša Triva i Mihajlo Dika, Građansko parnično procesno pravo, NaZID ZPP/11 mijenja odredbu čl. 164. st. 8. ZPP-a tako
rodne novine, 2004.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
da ona glasi: “U slučaju iz članka 158. ovog Zakona, kao i u
slučaju presude na temelju priznanja i presude na temelju
odricanja, ako povlačenje tužbe, odricanje ili odustanak
od pravnog lijeka, priznanje ili odricanje nisu obavljeni
na raspravi zahtjev za naknadu troškova može se staviti u
roku od 15 dana nakon dostave obavijesti ili odluke.”
Kako vidimo, na sreću, sva prethodno izložena pitanja
koja su se u postupku odlučivanja o naknadi parničnih
troškova u slučaju donošenja presude na temelju odricanja bez prethodnog raspravljanja javljala u sudskoj
praksi i na koja je ona trebala dati odgovor kroz pojedine
odluke, riješila je izmjena odnosno dopuna navedene
zakonske odredbe. Zakon sada izričito i izravno određuje
ono što se u sudskoj praksi moralo riješiti u postupku
donošenja sudskih odluka uz pomoć svih prethodno
izloženih povezivanja i analiza te posrednog izvođenja
zaključaka.
113
Dakle, nakon donošenja ZID ZPP/11, prema izričitoj,
izmjenjenoj, odredbi čl. 164. st. 8. ZPP-a, u procesnoj situaciji kada tužitelj izvan glavne rasprave (podneskom)
izjavi da se odriče tužbenog zahtjeva, tuženik (kojem su
eventualno u postupku do tada nastali troškovi, a koje on
nije popisao u dotadašnjim podnescima, odnosno zatražio ih u vrijeme poduzetih parničnih radnji) ima pravo na
naknadu troškova ako je zahtjev za naknadu tih troškova
stavio naknadno podneskom u roku od 15 dana nakon
dostave presude na temelju odricanja.
Budući da je analogna primjena određenih zakonskih odredaba u slučaju postojanja pravnih praznina vrlo
osjetljiv i nesiguran modus za rješavanje pravnih pitanja, donošenje ZID ZPP/11, odnosno izmjenu odredbe
čl. 164. st. 8. ZPP-a, svakako možemo sa zadovoljstvom
pozdraviti.
Summary
DECIDING ON THE COMPENSATION
FOR LITIGATION COSTS IN
THE CASE OF MAKING A JUDGMENT
BASED ON WAIVER OF THE CLAIM
- BEFORE AND AFTER PASSING
THE 2011 AMENDMENTS TO
THE CIVIL PROCEDURE ACT
The issue of compensation for litigation costs in the case
of making a judgment based on waiver of the claim, regulated by Article 331.a of the Civil Procedure Act, until the 2011
Amendments to the Civil Procedure Act were not passed was
not explicitly regulated by this law. So until the mentioned
amendments to the law were made, an analogous application of Article 164 paragraph 8 of the Civil Procedure Act was
practised in court. With the passing of the 2011 Amendments
to the Civil Procedure Act the stated law provision has been
amended in such a way that the law explicitly resolved an
issue regarding part of the civil procedure related to which
up to then, due to legal gaps, numerous doubts, questions
and uncertainties arose. At the same time the analysis of this
procedural institute gives an overview of deciding on the
compensation for litigation costs in the stated case before
and after passing the stated Amendments to the Civil Procedure Act.
Key words: civil procedure, judgment based on waiver of
the claim, compensation for litigation costs.
Inženjerski biro d.d.
Savjetnici od 1952.
114
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
OVRŠNI POSTUPAK
Stručni članak UDK 347.468
mr. sc. Miljenko A. Giunio*
Limitofobija kod bjanko
zadužnica
Među rijetkim odredbama novoga Ovršnog zakona (donesenog 2010.) koje su stupile
na snagu već 1. siječnja 2011. jesu one koje
uređuju zadužnice. Jedna je od novina da
se zadužnice, kada se koriste u funkciji pravomoćnoga rješenja o ovrsi, tj. radi naplate
s dužnikovih računa, više ne podnose banci
nego jedinstvenoj organizaciji - FINA-i. Stoga
je moguće da se u nekim provedbenim rješenjima praksa razlikuje od dosadašnje, bankarske. Jedno, za korisnike zadužnica praktički važno pitanje, jest pitanje iskoristivosti
bjanko zadužnice u određenome razrednom
okviru, za glavnicu i kamate, tj. ograničava
li limit određene “vrste” bjanko zadužnice i
akumulirane (zatezne) kamate, ili je pak vrijednosni okvir mjerodavan samo za glavnicu.
Kod banaka je bila uočena različita praksa, a
danas FINA izražava restriktivan pristup, u
smislu provedbe naplate (glavnice i kamata)
samo do visine iznosa odnosne vrste zadužnice. Autor smatra da je ovakvo restriktivno
tumačenje zadužničkoga vrijednosnog okvira
protivno propisu i svrsi instrumenta. U članku,
nakon kraćeg metaforičkog uvoda, iznosi razloge kojima argumentira svoje stajalište.
Ključne riječi: Ovršni zakon, bjanko zadužnica.
1. ZADUŽNICE OD ROĐENJA
DO TINEJDŽERSTVA
Bjanko zadužnica rodila se 1999. godine kao medicinski fenomen, novelom Ovršnog zakona, onoga koji danas
od milja već zovemo “stari”, iako je ovaj novi, donesen i
objavljen 2010., zapravo tek - budući, barem u daleko
*
Miljenko Giunio, MM prokurist Zagreb.
pretežnom dijelu svojih odredaba.1 Ona je, ta bjanko zadužnica, medicinski fenomen stoga što je jednojajčana
blizanka svoje starije sestre koja se rodila čak tri godine
ranije. Prvorođena blizanka, moguće u očekivanju sestrice, za koju tada još ni roditelji nisu znali da je na putu, nije
dopustila ni da bude krštena, pa je bezimeno proživjela tri
godine svoje infantilnosti. Plavuša Blanka (ili Bianca, kako
bi je zvali Istrijani) blagonaklono je dopustila starijoj, tada
još bezimenoj sestri, da se koristi njezinim zadužničkim
genusom (prezimenom). Čim je ugledala svjetlo dana,
Blanka je bila ne samo vrlo zrela nego i merkantilna, na
svoj specifičan način izbirljiva, pa se družila isključivo s
trgovačkim svijetom. Nekoliko godina kasnije, ugledavši
se na stariju sestru, postala je druželjubivija, i počela je
pružati svoje usluge svakome tko je to poželio. Ipak, sve
se to moralo odvijati prema strogim kanonima, u skladu
s pravilničkim kodeksom. Budući da je morala zadovoljiti
svačije apetite, u egzekucijske avanture ulazila je prema
propisanim cenzusima, vrijednosnim razredima.
Na pragu svoga tinejdžerstva, na prvu Novu godinu drugoga desetljeća prvog stoljeća trećega milenija,
postala je obligatio solemnis, pa je time i njezina cijena
na tržištu porasla. Kao takva, više nije podložna procjeni
bankara, usput rečeno domaćih rezidenata, a u pravilu
stranih roditelja. Nije, dakako, bankarski pedigre bio uzrokom toj promjeni, tek - Blanka je sada postala isključivo
podložna ocjeni, procjeni i egzekuciji Fine Dame. U tom
ju je pogledu zadesila ista sudbina kao i stariju sestru,
Vulgaris, ali je starija redovito toliko obična, jednostavna,
da u pravilu ne izaziva probleme.
2. DVOJBE OKO ZADUŽNICA
Zadužnica, a naročito ona bjanko, od samog je početka (bila) puna velikih upitnika koji nisu samo teorijskog
značenja već i s vrlo praktičnim posljedicama. Jesu li zadužnice, jedna, druga ili obje - vrijednosni papir? Može li
se zadužnica, jedna i druga ili samo jedna - amortizirati?
Budući da je prenosiva, kakve prigovore dužnik može
isticati vjerovniku cesionaru, one kao kod obične cesije ili one vezane uz prijenos vrijednosnog papira? Je li
dopušteno vjerovniku sa zadužnicom podnositi tužbu
radi dobivanja pravorijeka za tražbinu koja je sadržana u
zadužnici? Smije li vjerovnik tražbinu ostvarivati ovrhom
na drugim, nenovčanim predmetima i bez prethodnog
(bezuspješnog) obraćanja banci, sada FINA-i? Je li zadužnicom osigurana tražbina zaštićena desetogodišnjom
1
Ovršni zakon iz 1996. s izmjenama i dopunama, dalje i OZ/96, Nar.
nov., br. 57/96, 29/99, 42/00-Odluka USRH, 173/03, 194/03 (ispr.),
151/04, 88/05, 121/05, 67/08, te Ovršni zakon iz 2010., dalje i OZ/10
(ili novi OZ), Nar. nov., br. 139/10.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
zastarom, poput one iz presude, budući da i zadužnica
ima sličnu snagu, i to bivalentnu - značenje pravomoćnoga rješenja o ovrsi i svojstvo ovršne isprave? Može li
se zadužnička svota izražavati u stranoj valuti? Može li se
kunski dug u zadužnici vezivati uz stranu valutu? Zahvaća
li zadužnica samo dužnikove račune ili i oročena novčana
sredstva? Je li banka (danas FINA) posjednik zadužnice
(u vezi s pitanjem - tko je pasivno legitimiran istaknuti
zahtjev za vraćanjem isprave)?
U ovome trenutku (članku) zanemarit ćemo sva ova
prozaična pitanja i posvetit ćemo se najprozaičnijem,
vjerojatno i najbanalnijem, ali ne najnevažnijem, a ono
se odnosi na razredne vrste bjanko zadužnica, tj. na vrijednosni okvir u kojemu se smije kretati vjerovnikova
konačna zadužnička kreacija.
Pitanje se račva u tri potpitanja: koja je funkcija bjankozadužničkih vrijednosnih razreda, ograničava li razredni limit samo glavnicu ili glavnicu s kamatama te
je li parcijalno valjana zadužnica koja je naknadno
popunjena iznad svoga limita?
Dok je naplata zadužnica bila u rukama banaka, prije
prelaska na FINA-u, čini se da je praksa u provedbi zateznih kamata koje bi prelazile limit vrste bjanko zadužnice
(npr. 50.000,00 kn) bila različita. Neke su banke (ZABA,
PBZ) naplaćivale i isplaćivale i pretičak kamata preko
limita, dok su druge isplaćivale ukupnu svotu samo do
visine vrste zadužnice. Odnedavno je mjerodavna praksa
jedinstvene institucije - FINA-e. Koliko smo informirani,
FINA se drži pravila da se u zadužnički limit, koji ovisi o
“vrsti” bjanko zadužnice, moraju uklopiti i glavnica i kamate (zatezne), jer “ako je na bjanko zadužnici naveden
iznos od 50.000,00 kuna, ona se provodi do toga iznosa”
(citat iz pismenog odgovora FINA-e koji je i dodatno potvrđen). Budući da takvu praksu (pravilo) ne smatramo
ispravnom, u nastavku ćemo pokušati analizirati problem
i argumentirati svoje stajalište.
3. “VRSTE” BJANKO ZADUŽNICA PREMA
SVOTI
Čini se da ne bi trebalo biti dvojbe oko toga da su vrijednosni razredi uspostavljeni radi zaštite dužnika i onemogućavanja težih vjerovnikovih, slučajnih ili namjernih,
inskripcija koje bi, svojim unošenjem, bitno odstupale,
prelazile volju stranaka, prije svega dužnika, u vrijeme
izdavanja, potpisivanja bjanko zadužnice.
Slično tome, u nedavnoj prošlosti mjenični blanketi
izdavali su se prema vrijednosti svote na koju je mjenica
trebala biti izdana (najčešće prema visini kredita). No, razlog tome je tada bio sasvim drugi - kupnjom mjeničnoga
blanketa plaćao se mjenični porez, odnosno mjenična
pristojba.2
2
I Naredba o puštanju u tečaj administrativnih biljega i mjeničnih blanketa RH (Nar. nov., br. 52/92, 5/94) kojom je 1992. uvedena jedinstvena
cijena za mjenični blanket (od 100 HRD-a), bila je donesena u provedbi taksenoga (pristojbenog) propisa, Uredbe o administrativnim
taksama (Nar. nov., br. 40/92).
115
Jednako je u funkciji zaštite dužnika bila i prvotna
odredba kod bjanko zadužnice, o isključivo trgovačkoj
legitimaciji za takav, potencijalno rizičan, pothvat.
Ovaj razlog kvantifikacijskog stupnjevanja bjanko zadužnica, njihovih obrazaca, blanketa, mora biti i ključan
razlog kod tumačenja primjene razrednog limita u pojedinim slučajevima.
4. PROPISI O VRIJEDNOSNIM
RAZREDIMA
Ovršni zakon (OZ/10, jednako kao i OZ/96) samo je
uputio da će oblik i sadržaj bjanko zadužnice “s naznakom najviših iznosa koji se mogu upisati u pojedine
vrste te isprave” propisati ministar (čl. 12. st. 4. OZ/10).
Pravilnik o obliku i sadržaju bjanko zadužnice,3 koji
je zamijenio istoimeni prijašnji iz 2005., kao prvi sastojak
te isprave, ponavljajući zakonsku odredbu (mislimo na
dio teksta koji nam je ovdje relevantan), navodi “naznaku
jednog od najviših iznosa bjanko zadužnice iz članka 9.
Pravilnika koji se može u nju upisati” (čl. 4. st. 1. toč. 1.),
a “dužnik može izdati bjanko zadužnicu na obrascu iz Pravilnika s naznakom najvišeg iznosa: - do 5.000,00 kuna,
- do 10.000,00 kuna, - do 50.000,00 kuna, - do 100.000,00
kuna, - do 500.000,00 kuna i - do 1,000.000,00 kuna” (čl.
9.).
Zadužnički blanket koji je prilog Pravilniku, ispod
naslova “bjanko zadužnica”, u prvom retku ima prostor
za naknadno upisivanje iznosa: “Do ............... kn (slovima:
... kuna). To je, dakle, prostor za upisivanje “vrste” bjanko
zadužnice, njezine vrijednosne kategorije, razreda. Zatim, nakon identifikacijskih podataka o dužniku, nalazi
se prostor za određenje vjerovnikove tražbine, koje, dakako, mora biti u skladu sa zadužničkim limitom. To je
učinjeno na način da prethodno navedeni dužnik daje
suglasnost na zapljenu svojih računa i isplatu vjerovniku,
i to radi naplate “tražbine u iznosu od .............. kn (slovima: ........ kuna) sa zateznom kamatom na taj iznos koja
teče od (najranije od dana izdavanja zadužnice) ............
do namirenja po stopi od ...”.
5. ULAZE LI KAMATE U “IZNOS”?
Podebljanjem teksta naglasili smo dijelove propisa i
obrasca koji upućuju na način upisa tražbine koja se početno nominira kao iznos, ali koji redovito i prati sporedni
dio te tražbine - zatezne kamate.
Dakle, jezično, nema nikakve dvojbe da propisi, čiji su
elementi Zakon, Pravilnik i obrazac, pod pojmom “iznosa” podrazumijevaju glavnicu. U rubriku u kojoj se
konkretizira tražbina upisuje se: iznos + kamate.
Složit ćemo se, svakako, da nije gramatički ili jezični
način jedini mjerodavan za iznalaženje značenja propisa,
3
Pravilnik o obliku i sadržaju bjanko zadužnice, Nar. nov., br. 147/10,
16/11, dalje: Pobz.
116
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
već da je jednako važna, ili moguće i važnija, metoda koja
pronalazi smisao, cilj norme.
U svrhu takve, teleološke interpretacije, moramo najprije uputiti na funkciju bjankozadužničkih vrijednosnih
razreda (v. supra pod 3.), ali i na druge “detalje”.
6. KAMATE KAO PREDVIĐANJE
BUDUĆNOSTI
Polazeći od toga da zadužnički vrijednosni razred
treba biti brana prevelikom iznenađenju, bilo da je to
iznenađenje rezultat dužnikove poslovne ili kreditne
neopreznosti, ili pak moguće vjerovnikove nekorektnosti, čini nam se apsurdnim, u zaštitne svrhe, unaprijed
kalkulirati zatezne kamate i njima ograničavati upotrebljivost stanovite vrste zadužnice. Uzmimo kao primjer
slučaj da je bjanko zadužnica s pokrićem “do 50.000,00
kn” izdana 1. 7. 2010., pa je, nakon što je dužnikovo zaduženje kod vjerovnika doseglo svotu od 49.000,00 kuna,
vjerovnik iskoristio takvu zadužnicu upisivanjem svote
od 49.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od npr.
1. 1. 2011. Uz kamatnu stopu od 17% p.a. ukupni će dug
već 1. 3. 2011. premašiti zadužnički limit. Nema razumnog
opravdanja da banka (prije) ili FINA (danas), ne primi takvu zadužnicu kao ispravnu (pa i ako je podnesena nakon
1. 3. 2011., kada je već ukupni dug bio veći od 50.000,00
kn), a zatim i da je provede ako i kada na dužnikovim
računima bude sredstava, i to u cijelosti. Ako je takva zadužnica podnesena na naplatu npr. 1. 2. 2011., kada se
glavnica s kamatama još kretala “unutar gabarita”, ali je
zadužnica zbog praznih računa zadržana u Očevidniku,
jednoga dana kad bude provedba ostvariva, vjerovniku
bi morala biti isplaćena cijela svota, glavnica i kamate,
iako će tada to iznositi preko 50.000,00 kuna.
Smatramo da bi drugačiji odgovor bio protivan ideji
zadužnice, pa i one bjanko, njezinoj svrhovitoj uporabljivosti. Vjerovnik praktički nikada ne bi znao niti bi mogao
znati, hoće li zatezne kamate u konačnici “stati” u zadužnički okvir.
7. DRUGI PROCESNI
I OBVEZNOPRAVNI ASPEKTI
Zadužnica ima svojstvo ovršne isprave, ona je dakle
surogat presude. Dapače, kad se rabi za svoju primarnu
svrhu, naplatom na dužnikovu računu (računima), ona
je još i više, uz to što je “presuda” - ona je (ima učinak)
i (pravomoćno) rješenje o ovrsi (čl. 125. st. 1. i 7., te čl.
126. st. 1., 2. i 3. OZ/10). Stoga, vjerovnik koji radi naplate tražbine ima zadužnicu, ne bi mogao uspješno radi
naplate te iste tražbine podnositi tužbu, voditi parnicu.
Iako se formalno ne bi radilo o “presuđenoj stvari” (bis
in idem), sud ne bi, u pravilu, smio dopustiti parničenje
tužitelju koji bez opravdanoga pravnog interesa želi angažirati sudski aparat radi nečega što već ima “riješeno”,
budući da za ostvarenje svoje tražbine već ima ovršni
naslov. Dakle, vjerovnik za takvo angažiranje suda ne bi
imao pravni interes. Taj se interes, doduše, kod kondemnatornih zahtjeva4 pretpostavlja, ali posjedovanje zadužnice ruši takvu pretpostavku (ako tužitelj, pozivom na
neke iznimne razloge, ne bi ipak, u konkretnome slučaju,
dokazao postojanje pravnog interesa). Ako bi sud ipak
propustio odbaciti tužbu zbog nepostojanja tužiteljeva
pravnog interesa, a to ne bi bio procesni razlog za napadanje odluke5, tužitelju ne bi smjelo biti priznato pravo
na naknadu parničnih troškova, jer oni nisu bili potrebni,
tužitelj ih je uzrokovao svojom krivnjom, a tuženik mu
nije dao povoda za tužbu, već je (očekivano) u odgovoru
na tužbu, odnosno na pripremnom ročištu ili na glavnoj
raspravi priznao tužbeni zahtjev (čl. 156. i 157. Zakona o
parničnom postupku).6
Kada tim ovršnim naslovom, zadužnicom, vjerovnik
ne bi mogao u cijelosti naplatiti nepredviđeno i nepredvidivo narasle zatezne kamate, one bi ostale nenaplative.
Ne bi te kamate mogao s uspjehom ostvarivati ni posebnom tužbom, kapitalizirajući ih, jer se zatezne kamate ne
mogu ostvarivati posebno prije nego što je plaćena ili
naplaćena glavnica. Dotle bi pravo na ostvarivanje tih
kamata moglo i zastarjeti (trogodišnji zastarni rok - čl.
226. Zakona o obveznim odnosima).7
S druge strane, s obzirom na zakonsko pravilo o uračunavanju ispunjenja kod djelomičnog plaćanja/naplate
duga (čl. 172. ZOO-a), FINA bi morala najprije namirivati
kamate, tako da bi, moguće, kamate bile naplaćene djelomično ili u cijelosti, a zapravo bi ostala nenaplaćena
glavnica ili njezin dio. Vjerovnik bi tada morao posebno
podnositi tužbu za glavnicu (ili njezin dio) koja nije naplaćena putem zadužnice, ako, kojim slučajem, nije već
nastupila zastara za to.
8. UTJECAJ SOLEMNIZACIJE
ZADUŽNICE NA ZASTARU
Novopropisana obveza javnobilježničkog potvrđivanja (solemnizacije) zadužnice dovela je, vjerojatno i bez
(dobre) namjere zakonopisca, do razrješenja gordijskog
čvora oko vremena potrebnog za nastup zastare novčane
tražbine koja je osigurana zadužnicom.
Iako je zadužnica i prije imala svojstvo ovršnog naslova (i učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi), njezina
tražbina nije bila “tražbina utvrđena pred sudom ili dru4
5
6
7
Za razliku od deklaratornih zahtjeva (i odgovarajućih izreka sudskih
odluka) kojima se traži neko utvrđenje, ili od konstitutivnih kojima se
mijenja postojeće pravno stanje, kondemnatornim petitom tužitelj
zahtijeva da sud naloži dužniku da nešto učini (plati, kad je riječ o
novčanoj obvezi), propusti ili trpi.
Tako revizijska odluka VSRH broj Revt 167/07-2 od 15. 4. 2007. (izvor:
www stranice VSRH).
Zakon o parničnom postupku, Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 84/08(123), 123/08, 57/11.
Zakon o obveznim odnosima – ZOO, Nar. nov., br. 35/05, 41/08.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
117
gim nadležnim tijelom” na način koji zakon traži za stjecanje desetogodišnjega “zastarnog prava” (čl. 233. st. 1.
ZOO-a). Naime, isprava na kojoj je dužnikov potpis bio
samo ovjerovljen - nije javnobilježnički akt. Doduše, ni
solemnizirana privatna isprava, kakva je zadužnica, nije
javnobilježnički akt, ali ona, kao takva, “ima snagu i ovršnost javnobilježničkog akta (čl. 59. st. 1. u vezi sa čl. 53. i
54. Zakona o javnom bilježništvu).8 Time je zadužnička
obveza, kao kolateralan učinak, dobila desetogodišnji zastarni rok.
internacionalno valutna, dok je ona bjanko - nacionalno
kunska (u podzakonskoj interpretaciji).
Zakonske odredbe o bjanko zadužnici, sadržane u
članku 126., dijelom su nepotrebno ponavljanje odredaba o zadužnici iz čl. 125. OZ/10. Ponavljanja ima i unutar
samoga članka 126. Tako se i u stavku 1. i 2. navodi da
isprava “ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim
se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja/vjerovnika”.
Ova okolnost čini još složenijima posljedice iznesene
pod točkom 7. ovoga članka, ako bi se učvrstio i potvrdio
rigidan stav u vezi sa zadužničkim razredima i neprekoračivošću limita.
Ratio i logika vrste zadužnice prema vrijednosnom razredu, prema kojemu se u
obrazac upisuje “iznos”, ima smisla jedino
na način da se odgovarajuća “vrsta” bjanko
zadužnice rabi baš prema “iznosu” u smislu
glavnice tražbine, tj. u onome smislu toga
pojma kako se taj izraz nalazi i u blanketu
bjanko (kao i obične) zadužnice. Kamate su
pripadak (glavnici), gudalo koje prati violinu, ali je violina ta koja određuje položaj
instrumenta u orkestru.
9. ISKLJUČENJE STRANE VALUTE
Očito je i donositelj podzakonskog propisa s obrascem bjanko zadužnice bio impresioniran mogućnošću
da zaštitna klauzula strane valute (iz čl. 22. st. 1. ZOO-a)
proizvede, u vrijeme naplate, učinak “prelijevanja” svote
preko zadužničkog limita.
Jedino se time može objasniti zašto je kod obrasca
obične zadužnice predviđena mogućnost vezivanja kunske svote uz stranu valutu, jednako kao i unošenje svote
u stranoj valuti, dok je kod obrasca bjanko zadužnice
izostavljeno jedno i drugo.9
Velik strah od minornih posljedica napravio je od
bjanko zadužnice bitno drukčiju, manje vrijednu ispravu.
To je posljedica, valutni refleks, ideologiziranja bjankozadužničkog razreda. Neopravdano.
10. ZAKLJUČNO
Od samog starta “dobrovoljne ovrhe zapljenom računa”, kasnije nazvane zadužnicom, izbjegavalo se njezino
povezivanje s mjenicom. Međutim, što su više nailazila
konkretna pitanja, odgovori su se nerijetko oslanjali na
taj klasičan, pretežno trgovački, negocijabilni vrijednosni
papir.
I bjanko zadužnica očito je inspirirana bjanko mjenicom. No, između dvaju instrumenata velika je razlika, ne
nužno i opravdana. Bjanko mjenica nije mjenica, ona je
mjenica u nastajanju, in statu nascendi. Iako se to ponekad zna reći i za bjanko zadužnicu, ova potonja jest zadužnica, ona ima svoj poseban zakonski članak s nizom
odredaba, ona i u bjanko izdanju ima snagu javne isprave,
solemnizira se “uprazno”. Ona se, barem ako je ocjenjujemo primjenom pravilničkih odredaba koje uključuju i
obrazac isprave, bitno razlikuje i u pogledu mogućnosti
svoga sadržaja, valutnog izražavanja. Obična je zadužnica
8
9
Zakon o javnom bilježništvu, Nar. nov., br. 78/93, 29/94,162/98, 16/07,
75/09.
Pravilnik o obliku i sadržaju zadužnice, Nar. nov., br. 16/11, dalje:
Poz.
Dakle, između mjenice i bjanko mjenice nema sadržajne razlike. To je i logično, jer bjanko mjenica još i
nije mjenica. Ona će to postati tek kad bude dovršena,
popunjena.
Međutim, između zadužnice i bjanko zadužnice glavnu razliku, doduše samo pojavnu, čini - vrijednosna klasifikacija isprave, tj. kategorizacija bjanko zadužnica prema
upisivim svotama.
Ratio i logika vrste zadužnice prema vrijednosnom
razredu, prema kojemu se u obrazac upisuje “iznos”, ima
smisla jedino na način da se odgovarajuća “vrsta” bjanko
zadužnice rabi baš prema “iznosu” u smislu glavnice tražbine, tj. u onome smislu toga pojma kako se taj izraz nalazi i u blanketu bjanko (kao i obične) zadužnice. Kamate su
pripadak (glavnici), gudalo koje prati violinu, ali je violina
ta koja određuje položaj instrumenta u orkestru.
Zaključit ćemo konstatacijama koje smo svojevremeno iznijeli u vezi s izražavanjem zadužničke tražbine u
stranoj valuti, a koje su i ovdje primjenjive. Svako ograničavanje uporabe zadužnice, obične ili bjanko, značilo
bi praktičnu destrukciju, obezvređivanje instrumenta.
Teleološka (prema svrsi), a ne formalistička interpretacija
trebala bi biti vodiljom u praksi. FINA ne bi trebala preuzeti ulogu suda i ocjenjivati valjanost instrumenta izvan
njegove propisane provedivosti. Vrijeme je da shvatimo
da treba podržavati poslovnu urednost i poticati ispunjavanje preuzetih obveza. Vjerovnici ionako, nerijetko, vrlo
teško naplaćuju svoja potraživanja. Stoga, moguće dvojbe, pa i one u razmatranim slučajevima, treba tumačiti in
favorem validitatis, in favorem vitae, bez oštećivanja bilo
jedne ili druge strane na način koji bi bio protivan svrsi
dokumenta, osim, dakako, ako za drugačije postupanje
postoje valjani razlozi.
118
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Instrument sigurnosti (plaćanja) ne bi smio ni trebao
postati nesigurnim instrumentom ili krnjim instrumentom kojim se u financijskoj sferi ne može ostvariti ono
što je inače sustavno ostvarivo.
Strah od prelaska zadužničkog limita (limitofobija),
kao i svaka druga fobija, nema pravoga realnog oprav-
danja. Usporediv je, u svijetu fizike, s masom koja ima
stabilno i nisko smješteno težište. Nadogradnja na tako
stabilnu masu ne utječe na njezino ispadanje iz ravnoteže. Kamatna dogradnja ne mijenja činjenicu stabilnoga
glavničnog temelja, smještenog unutar dopuštenoga
gabarita.
Summary
Among the rare provisions of the new Enforcement Act (passed in 2010)
that entered into force as of January 1, 2011 are those that regulate debentures. One of the novelties is that debentures, when used as a legally valid writ
of execution, i.e. for debt-recovery from the debtor’s accounts, are no longer
submitted to banks but rather to a unique organisation – the Financial Agency
(FINA). Therefore it is possible that in some implementing solutions the practice
is different than the previous one, the bank practice. An important issue for
debenture users is the question of efficiency of blank debentures pertaining
to a certain class, in terms of the principal and interest, i.e. do limits for certain
“types” of blank debentures also limit the accumulated (default) interest, or is
the reference framework applicable to the principal alone. The banks had a
different practice and today FINA takes on a restrictive approach in terms of
debt-recovery (principal and interest) only up to the amount of the respective
debenture type. The author believes that such a restrictive interpretation of the
debenture reference framework is against the regulations and the instrument’s
purpose. After a brief metaphorical introduction to the article, the author states
the reasons which support his standpoint.
Key words: Enforcement Act, blank debenture.
FEAR OF EXCEEDING
THE BLANK DEBENTURE
LIMIT
NEKRETNINE U PRAVNOM PROMETU U FUNKCIJI
GOSPODARSKOG OPORAVKA - aktualna pitanja
zakonodavstva i pravne prakse
U uvjetima gospodarske krize u kojoj se nalazi Republika Hrvatska oživljavanje tržišta nekretnina jedan je od bitnih čimbenika gospodarskog oporavka.
Institut koji bi u praksi mogao pridonijeti oživljavanju prometa nekretnina je urbana komasacija uređena Zakonom o prostornom uređenju i gradnji.
Gospodarskom oporavku moglo bi pridonijeti i razrješavanje imovinsko-pravnih odnosa i uređivanje načina korištenja iznimno vrijednog turističkog zemljišta, što je uređeno Zakonom o
turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije, koji je donesen nakon dugo priprema, odgoda i usklađivanja.
Autori radova u Zborniku “Nekretnine u pravnom prometu u funkciji gospodarskog oporavka
- aktualna pitanja zakonodavstva i pravne prakse” ukazali su na određene prijepore u praksi
čiji je uzrok u nedovoljno jasnim propisima, ali dvojbenom provedbom propisa, što sigurno ne
pridonosi brzom i jednostavnom prometu nekretnina.
AU TO R I :
Đ. S e s s a - D. Kontre c - B. Koke ti - D. Pa hić J. Bienenfeld - B. Ljubić - Ž. Hor vat
Cijena: 430,00 kn
Nova cijena: 270,00 kn
b ro j s t ra n i c a : 3 7 2
ZBORN IK S A DRŽI I:
Zakon o prostornom uređenju i gradnji
- urednički pročišćeni tekst te
Zakon o turističkom i ostalom
građevinskom zemljištu neprocijenjenom
u postupku pretvorbe i privatizacije.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
119
PRAKSA EUROPSKOG SUDA
Stručni članak UDK 341.645.2:341.95
Vanja Smokvina, dipl. iur.*
Odluke Europskog suda
iz područja europskog
sportskog radnog prava
(Sloboda kretanja radnika)
U članku se daje kratak osvrt na tri presude Europskog suda kojima se odlučivalo o
pitanjima iz područja sportskog prava, odnosno o slobodi kretanja sportaša.
Ključne riječi: Odluka Europskog suda u predmetu
C-438/00, Odluka Europskog suda u predmetu C-265/03,
Odluka Europskog suda u predmetu C-325/08.
1. UVOD
Prva odluka Europskog suda Kolpak iz 2003. godine
usko je povezana s drugom odlukom Simutenkov iz 2005.
godine. U objema je odlukama Europski sud analizirao
mogućnost izravnog učinka odredaba Ugovora koje su
Republika Slovačka, kao država koja je tada bila u situaciji pristupanja Europskoj uniji (dalje: EU), odnosno Ruska
Federacija, koja ima zaključen Ugovor o partnerstvu s EU,
imale s Europskim zajednicama, odnosno državama članicama, a koje su odredbe tada omogućavale radnicima
- sportašima tih država da uživaju u ostvarenju načela
nediskriminacije. Navedeno je od iznimnog značenja za
sve hrvatske državljane koji se nalaze u sličnoj situaciji,
imajući na umu da je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i
njihovih država članica na snazi od 1. veljače 2005. godine.1 Navedeno se posebno ističe imajući u vidu činjenicu
da mnogi radnici, a poglavito sportaši, nisu svjesni svojih
prava, koja uživaju na temelju navedenog Sporazuma i
judikature Europskog suda.
Treća odluka Europskog suda Bernard veoma je zanimljiva jer se njome Sud pozabavio pitanjem opravdanja
*
1
Vanja Smokvina, Pravni fakultet u Rijeci.
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i
Europskih zajednica i njihovih država članica, Nar. nov. - Međunarodni
ugovori, br. 14/01, 14/02, 1/05, 7/05, 11/06, 10/08, 1/09.
ograničenja slobode kretanja sportaša, odnosno odštetnim zahtjevima pri prelasku igrača iz jednoga kluba u
drugi klub, a koje se mogu opravdati ulaganjem klubova
u razvoj igrača, no navedeni zahtjev ne smije ići izvan
okvira koji su nužni za postizanje cilja ulaganja u treniranje i razvoj mladih igrača. Naime, i Hrvatski nogometni
savez je sukladno naputcima FIFA-e i UEFA-e donio Odluku o visini naknade za treniranje i razvoj igrača.2
2. PRESUDE EUROPSKOG SUDA
1. Odluka Europskog suda od 8. svibnja 2003. godine u predmetu C-438/00 Deutscher Handballbund
eV vs. Maros Kolpak [2003], ECR I-4135
Vanjski odnosi - Sporazum o pridruživanju između
Zajednica i Slovačke - Članak 38(1) - Sloboda kretanja
radnika - Načelo nediskriminacije - Rukomet - Ograničenje o broju profesionalnih igrača s državljanstvom države
nečlanice koji mogu igrati za klub u prvenstvu određenog
sportskog saveza
Činjenično stanje i pravna osnova
Gospodin Kolpak, slovački državljanin, u ožujku 1997.
godine sklopio je ugovor o radu s trajanjem do 30. 6. 2003.
godine, za mjesto golmana u njemačkome rukometnom
drugoligašu TSV Östringen eV Handball, na temelju kojega
je primao mjesečnu plaću. Imao je boravište u Njemačkoj
i valjanu dozvolu za boravak. Njemački rukometni savez
(Deutscher Handballbund eV - dalje u tekstu: DHB), koji
organizira prvenstva i kup utakmice na saveznoj razini,
izdao mu je licencu označenu slovom A na temelju pravila
15. Pravila o igri (Spielordnung - dalje u tekstu: SpO) koji
propisuje da:
(1) Oznaka A upisuje se nakon broja licencije igrača:
a) koji ne posjeduje državljanstvo države članice EU, b)
koji ne posjeduje državljanstvo države koja nije članica,
ali je pridružena EU, a čiji državljani imaju jednaka prava
u pogledu slobode kretanja na temelju čl. 48(1) UEZ3.
(2) Za klubove koji se natječu u saveznim i regionalnim natjecanjima, više od dva igrača, čija licencija je
označena slovom A, ne može nastupiti u ligaškoj ili kup
utakmici.
2
3
Odluka o visini naknade za treniranje i razvoj igrača, od 19. veljače
2010. godine, dostupno na internetskoj stranici Hrvatskog nogometnog saveza, http://www.hns-cff.hr/upl/products/Odluka_o_visini_naknade_za_treniranje_i_razvoj_igraca.pdf, posjećeno 10. 5. 2011.
Navedeni je članak po stupanju na snagu Lisabonskog ugovora čl. 45.
st. 1. Ugovora o funkcioniranju EU (dalje: UFEU), Consolidated version
of the Treaty on the Functioning of the European Union, OJ C 83/47,
od 30. 3. 2010. godine.
120
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
(5) Oznaka A na licenciji briše se nakon 1. srpnja, ako
država podrijetla igrača do toga dana postane pridružena
u smislu odredbe paragrafa 1(b). DHB će objaviti i kontinuirano nadopunjavati listu pridruženih država.
Europski sporazum kojim se ustanovljuje zajednica između Europskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane, i Republike Slovačke, s druge strane, potpisan
u Luksemburgu 4. 10. 1993. godine i odobren Odlukom
Vijeća i Komisije 94/909/Euratom, EZUČ, EZ od 19. 12.
1994. godine (dalje: Sporazum sa Slovačkom), određuje
u čl. 1(2) da je cilj, među ostalim, osigurati primjereni okvir
za politički dijalog među strankama, koji omogućuje političke odnose među strankama… kako bi se potaknuo
dinamični ekonomski razvoj i prosperitet u Slovačkoj… i
kako je konačni cilj… ulazak u Zajednicu. Za slučaj je relevantna Glava IV. sporazuma “Kretanje radnika, poslovni
nastan, pružanje usluga”.
Članak 38. Sporazuma sa Slovačkom propisuje da: pod
uvjetima i načinima primjenjivim u svakoj državi članici:
- svako postupanje naspram radnika sa slovačkim
državljanstvom zakonito zaposlenih na području države
članice mora biti bez diskriminacije temeljene na državljanstvu, u pogledu uvjeta rada, plaće ili otkaza, u usporedbi s vlastitim državljanima,
- bračni drug i djeca, sa zakonitim boravištem, radnika
koji je zakonito zaposlen na području države članice, uz
iznimku sezonskih radnika i radnika koji dolaze na temelju čl. 42. dvostranog sporazuma, osim ako taj Sporazum
drukčije propisuje, trebaju imati pristup tržištu rada države članice, za vrijeme dok radnik ima ovlaštenje za rad.
Članak 42. Sporazuma sa Slovačkom propisuje:
1. Uzimajući u obzir tržište rada u državi članici, sukladno njezinu zakonodavstvu i sukladno pravilima koja
su na snazi u pogledu kretanja radnika u toj državi članici:
- postojeće mogućnosti pristupu zapošljavanja za
radnike iz Slovačke, usuglašene od strane država članica u dvostranim ugovorima, trebaju se održavati i ako je
moguće poboljšati
- druge države članice uzet će u obzir mogućnost zaključenja sličnih sporazuma.
2. Vijeće za pridruživanje analizirat će mogućnost osiguravanja drugih unapređenja, uključujući mogućnosti
za profesionalno usavršavanje, sukladno pravilima postupka u državi članici, kao i uzimajući u obzir situaciju na
tržištu rada u državi članici i u samoj Zajednici.
Članak 59(1) Sporazuma sa Slovačkom pod naslovom
“Opće odredbe” određuje:
Za svrhe glave IV. Sporazuma, ništa u Sporazumu ne
sprječava stranke u primjeni njihovih zakona i pravila u
pogledu ulaska i boravka, rada, radnih uvjeta i nastana
naravnih (fizičkih) osoba, kao i pružanje usluga, pod uvjetom da ne primjenjuju iste na način da ponište ili učine
nejednakim povlastice koje pripadaju bilo kojoj stranci na
temelju uvjeta iz specifičnih odredaba Sporazuma.
Gospodin Kolpak, koji je tražio da mu se izda licenca
koja nije za državljane nečlanica EU, pokrenuo je sudski
postupak protiv odluke DHB pred regionalnim sudom u
Dortmundu (Landgericht Dortmund). Tvrdio je da je Republika Slovačka jedna od država koje nisu članice, ali čiji
su državljani ovlašteni bez ograničenja natjecati se pod
jednakim uvjetima kao igrači iz Njemačke ili iz Zajednice
(sada Unije) radi zabrane diskriminacije koja proizlazi iz
odredaba UEZ i Ugovora o pridruživanju sa Slovačkom.
Regionalni je sud naredio DHB da g. Kolpaku izda licenciju bez oznake A, zato što se na temelju čl. 15. SpO-a
g. Kolpak ne smije tretirati kao igrač koji je državljanin
države nečlanice. DHB se na tu odluku žalio drugostupanjskom sudu (Oberlandesgericht).
Drugostupanjski je sud zauzeo stajalište da pozivanje na čl. 48. UEZ (sada nakon izmjene čl. 39. UEZ)4 od
strane pravila 15.(1)(b) SpO-a treba shvaćati na način da
posljednje odredbe obuhvaćaju samo igrače koji uživaju
potpunu jednakost u postupanju u odnosu na državljane Zajednice u pogledu slobode kretanja radnika. Prema
tom tumačenju, gospodin Kolpak nije ovlašten zadobiti
licenciju koja ne sadrži u sebi ograničenje s oznakom A
zato što takva opća jednakost u postupanju ne proizlazi
iz Sporazuma o pridruživanju zaključenog s državama
Istočne Europe i Mediteranskog bazena, koji uključuje
ugovor sa Slovačkom.
Prema mišljenju drugostupanjskog suda, DHB je
prekršio zabranu iz čl. 38. Sporazuma svojim odbijanjem
izdavanja Kolpaku neograničene licencije zbog njegova
državljanstva. U tom pogledu drugostupanjski je sud razmotrio Kolpakov ugovor, koji uređuje pravilo 15. SpO-a,
te je utvrdio da isti predstavlja ugovor o radu zato što
igrač kao kontraprestaciju određene mjesečne plaće, kao
radnik, obavlja sportsku uslugu, povezano s treninzima i
utakmicama koje organizira njegov klub, a to čini njegovu
glavnu profesionalnu djelatnost.
Drugostupanjski sud je također zauzeo stajalište da
odredbe pravila 15(1) i 15(2) SpO-a, kada ih se promatra
zajedno, stvaraju nejednakost u postupanju u pogledu
radnih uvjeta. G. Kolpak je već zakonito zaposlen unutar područja Savezne Republike Njemačke, u kojoj ima
boravište, ima valjanu dozvolu za boravak te na temelju
njemačkog zakonodavstva nije dužan dobiti radnu dozvolu, pa se na njega osobno ni indirektno više ne odnosi
nikakvo ograničenje u pogledu zapošljavanja. Međutim,
unatoč svemu navedenom, ne uživa mogućnosti koje
imaju drugi u službenim utakmicama koje čine dio njegove poslovne djelatnosti.
Drugostupanjski je sud odlučio zastati s postupkom i
uputiti Sudu zahtjev s prethodnim pitanjem:
“Je li suprotno čl. 38(1) Europskog sporazuma, kojim
se ustanovljuje savez između Europskih zajednica (danas
Unije) i njezinih država članica, s jedne strane, i Republike
Slovačke s druge strane - Posljednji akt - ako sportsko
udruženje u odnosu na profesionalnog sportaša sa slo4
Čl. 45. UFEU nakon Lisabona.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
vačkim državljanstvom primjenjuje pravilo na temelju
kojega klub može za ligašku ili kup utakmicu odabrati
ograničeni broj igrača koji dolaze iz država izvan EZ?”
Europski je sud preformulirao zahtjev s prethodnim
pitanjem na sljedeći način: “Može li se smatrati da prva
točka iz čl. 38(1) Sporazuma sa Slovačkom da isključuje
primjenu, u odnosu na profesionalnog sportaša sa slovačkim državljanstvom koji je zakonito zaposlen, pravila
određenih od strane sportskog udruženja u toj državi
na temelju kojih su klubovi ovlašteni, tijekom ligaških i
kup utakmica, uvrstiti samo određeni broj igrača iz država nečlanica koje nisu stranke Sporazuma o europskom
ekonomskom prostoru (EEA).”
Izravni učinak prve točke čl. 38(1) Sporazuma sa
Slovačkom
Europski se sud pozvao na odluku u predmetu C162/00 Pokrzeptowicz-Meyer [2002] ECR I-1049 u kojoj
je ustvrdio da prva točka čl. 37(1) Europskog sporazuma
kojim se ustanovljuje savez između Europskih zajednica
(danas Unije) i njezinih država članica, s jedne strane, i
Republike Poljske, s druge strane, potpisan u Bruxellesu 16. 12. 1991. godine i potvrđen od strane Zajednice
Odlukom Vijeća i Komisije 93/743/Euratom, EZUČ, EZ od
13. 12. 1993. godine (OJ 1993 L348, str. 1.) (dalje u tekstu:
Sporazum s Poljskom), ima izravan učinak.
Sud skreće pozornost da su prva točka čl. 38(1) Sporazuma sa Slovačkom i prva točka čl. 37(1) Sporazuma
s Poljskom identične. Kako je utvrđeno u predmetu C162/00 Pokrzeptowicz-Meyer t. 23, čl. 59(1) Sporazuma
ne isključuje izravni učinak čl. 38(1) Sporazuma sa Slovačkom.
Slijedom toga, prvoj točki čl. 38(1) Sporazuma sa Slovačkom mora se priznati izravni učinak, što znači da se
slovački državljani na njega mogu pozvati i da se na njega
mogu osloniti pred nacionalnim sudovima države članice
domaćina.
Postavilo se i pitanje primjenjuje li se prva točka
čl. 38(1) Sporazuma sa Slovačkom na pravila koja propisuju sportska udruženja?
U pogledu zabrane diskriminacije iz čl. 48(2) UEZ
(sad čl. 39(2)UEZ)5 sukladno odluci u predmetu C-415/93
Bosman [1995] ECR I-4921, t. 87., ista se primjenjuje na
sportska udruženja koja utvrđuju uvjete na temelju kojih
sportaši mogu imati plaćeno zaposlenje.
Sukladno tomu, Sud naglašava, kako je navedeno u t.
84. odluke Bosman, da uvjete rada u različitim državama
članicama uređuju ponekad odredbe zakona ili uredbi,
a ponekad i sporazuma i drugih akata zaključenih ili prihvaćenih od strane privatnih osoba, kao i da, kada bi čl.
48 UEZ (sada čl. 45. UFEU) bio ograničen samo na javne
vlasti, postojao bi rizik od pojave nejednakosti u primjeni
navedenog članka.
Kako je Sud naveo u t. 39. i 40. Odluke PokrzeptowiczMeyer da unatoč tomu što prva točka čl. 37(1) Sporazuma
5
Nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora čl. 45(2) UFEU.
121
s Poljskom ne propisuje načelo slobode kretanja poljskih
radnika unutar Zajednice, kao i da čl. 48 UEZ (sada čl. 45.
UFEU) ustanovljuje pravo državljana države članice da
uživaju u načelu slobode kretanja radnika, iz usporedbe
ciljeva i konteksta Sporazuma s Poljskom, s jedne strane,
i odredaba Ugovora, s druge strane, nema temelja da se
prvoj točki čl. 37(1) Sporazuma s Poljskom odredi drukčija
svrha od one koju je Sud priznao za čl. 48(2) UEZ.
Iz prethodno navedenog, kao i iz zaključaka iz t. 25.30. ove Odluke, proizlazi da se tumačenje čl. 48(2) UEZ
primijenjeno u odluci Bosman i na koje se pozvao Sud u
t. 31. i 32. ove Odluke, može uključiti u prvu točku čl. 38(1)
Sporazuma sa Slovačkom.
Slijedom toga, valja zaključiti da se prva točka čl. 38(1)
Sporazuma sa Slovačkom primjenjuje na pravila koja
propisuju sportska udruženja poput DHB, koji propisuje
uvjete pod kojima se profesionalni sportaši zapošljavaju
uz plaću.
Svrha načela nediskriminacije iz prve točke čl.
38(1) Sporazma sa Slovačkom
U pogledu toga treba naglasiti, prvo, da sukladno sadržaju točke 1. čl. 38(1) Sporazuma sa Slovačkom zabrana
diskriminacije temeljena na državljanstvu sadržana u toj
odredbi odnosi se na radnike sa slovačkim državljanstvom koji su već zakonito zaposleni na području države
članice i isključivo u odnosu na uvjete rada, plaću i otkaz.
U usporedbi s čl. 48. UEZ (sada: l. 45. UFEU) ta se odredba
ne odnosi na odredbe nacionalnog prava koje se odnose
na pristup tržištu rada.
U suprotnosti s time, obraćajući pažnju na pitanje
predstavljaju li pravila poput onih iz Pravila 15(1)(b) i 15(2)
SpO-a uvjete rada, nužno je naglasiti da su, u Bosmanu,
u meritumu bila, inter alia, slična pravila o državljanstvu
ili odredbe propisane od UEFA-e.
Iz t. 120. u Odluci Bosman proizlazi da se odredbe takve vrste ne odnose na zapošljavanje profesionalnih igrača, u odnosu na koje nema ograničenja, već se odnose
na pitanje mogu li njihovi klubovi takve igrače prijaviti u
službenim utakmicama, a sudjelovanje u takvim utakmicama je nužna svrha njihove djelatnosti.
Treba istaknuti da, vezano za čl. 48(2) UEZ (sada čl.
45(2) UFEU), iż t. 137. Odluke Bosman proizlazi da ta
odredba isključuje primjenu pravila sportskih udruženja
na temelju kojih, u natjecateljskim utakmicama koje ti
savezi organiziraju, nogometni klubovi mogu prijaviti
samo određeni broj profesionalnih igrača koji su državljani druge države članice.
Slijedom toga, tumačenje čl. 48(2) UEZ (sada čl. 45.
UFEU) koje je Sud primijenio u odluci Bosman i kako je
istaknuto u t. 48. ove odluke, valja primijeniti na točku 1.
čl. 38(1) Sporazuma sa Slovačkom.
Prema tome, točka 1. čl. 38(1) Sporazuma sa Slovačkom isključuje od primjene u odnosu na gospodina Kolpaka pravila poput onog sadržanog u Pravilu 15(1)(b) i
15(2) SpO-a zato što takvo pravilo stvara situaciju u kojoj
gospodin Kolpak, kao slovački državljanin, iako zakonito
122
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
zaposlen u državi članici, ima u pravilu ograničene mogućnosti da sudjeluje u određenim utakmicama (ligaškim
i kup utakmicama njemačkog saveza te regionalnih liga),
u usporedbi s državljanima država članica ili država članica EEA6, a što predstavlja osnovnu svrhu njegove djelatnosti kao profesionalnog igrača.
Ovakvo se tumačenje ne može dovesti u pitanje argumentacijom DHB-a da su odredbe Pravila 15(1)(b) i 15(2)
SpO-a opravdane isključivo sportskim razlozima, jer je
njihova svrha zaštititi treniranje organizirano za dobrobit
mladih igrača s njemačkim državljanstvom, kao i promicanje njemačke reprezentacije.
U t. 127. odluke Bosman, Sud je naglasio da je, u t. 14.
i 15. Odluke C 13/76 Donà vs. Mantero [1976] ECR 1333,
prepoznao da odredbe Ugovora o slobodi kretanja osoba ne isključuju pravila ili praksu koja zabranjuje stranim
igračima igranje određenih utakmica iz razloga koji nisu
ekonomske prirode i koji se odnose na određenu prirodu
i kontekst takvih utakmica i koji su isključivo od sportskih
interesa, poput utakmica reprezentacija različitih država.
U t. 128. Odluke Bosman Sud je istaknuo da se odredbe o
državljanstvu ne odnose na specifične utakmice između
momčadi koje predstavljaju svoje države, ali se odnose
na sve službene utakmice između klubova kao i na samu
bit djelatnosti profesionalnih igrača.
U tom kontekstu, Sud je naglasio da se povezanost
nogometnog kluba s državom članicom u kojoj je osnovan ne može smatrati više svojstvenom u svojoj sportskoj
djelatnosti od povezanosti sa svojom lokalnom zajednicom, gradom ili regijom. Iako se državna prvenstva igraju
između klubova iz različitih regija, gradova ili lokalnih područja, nema pravila koja bi ograničavala pravo klubova
da prijave igrače iz drugih regija, gradova ili područja u
takvim utakmicama. Štoviše, u međunarodnim natjecanjima sudjelovanje je ograničeno na klubove koji su postigli određene sportske uspjehe u svojim državama, bez
bilo kakvog značaja pridodanog državljanstvu njihovih
igrača (Bosman, t. 131. i 132.).
U pogledu sudske prakse, diskriminacija koja u ovome
slučaju proizlazi iz Pravila 15(1)(b) i 15(2) SpO-a ne može
se smatrati opravdanom na isključivo sportskim razlozima zato što iz tih pravila proizlazi da tijekom utakmica
organiziranih od strane DHB-a, klubovi mogu prijaviti neograničeni broj igrača državljana država članica EEA-a.
Isto tako, sudu nije dan ni jedan drugi argument kojim
bi se objektivno opravdalo nejednako postupanje prema
profesionalnim igračima sa slovačkim državljanstvom, u
odnosu na profesionalne igrače državljane države članice
ili članice EEA, a koje proizlazi iz Pravila 15(1)(b) i 15(2)
SpO-a i koje se tiče uvjeta rada potonjih.
Pravorijek:
“Prva točka iz čl. 38(1) Europskog sporazuma kojim se
ustanovljuje zajednica između Europskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane, i Republike Slovačke,
6
EEA je kratica za Europski ekonomski prostor (engl. European Economic Area).
s druge strane, potpisanog u Luksemburgu 4. 10. 1993.
godine i odobrenog Odlukom Vijeća i Komisije 94/909/
Euratom, EZUČ, EZ od 19. 12. 1994. godine, u odnosu na
profesionalnog sportaša sa slovačkim državljanstvom
koji je zakonito zaposlen od strane kluba ustanovljenog
u državi članici, isključuje primjenu pravila određenog
od strane sportskog udruženja u toj državi na temelju
kojih su klubovi ovlašteni, tijekom ligaških i kup utakmica, uvrstiti samo određeni broj igrača iz država nečlanica
koje nisu stranke Sporazuma o europskom ekonomskom
prostoru.”
2. Odluka Europskog suda od 12. travnja 2005.
godine u predmetu C-265/03 Igor Simutenkov vs. Ministerio de Educación y Cultura and Real Federación
Española de Fútbol [2005], ECR I-2579
Sporazum o partnerstvu između Zajednica i Rusije - Članak 23(1) - Izravni učinak - Uvjeti koji se odnose
na zapošljavanje - Načelo nediskriminacije - Nogomet
- Ograničenje u broju profesionalnih igrača koji imaju
državljanstvo država nečlanica koji mogu nastupiti za
momčad u državnom natjecanju
Činjenično stanje i pravna osnova
Zahtjev za prethodnim pitanjem odnosio se na interpretaciju čl. 23(1) Sporazuma o partnerstvu i suradnji kojim se ustanovljuje suradnja između Europskih zajednica i
njihovih država članica, s jedne strane, i Ruske Federacije,
s druge strane, potpisanog na Krfu 24. 6. 1994. godine i
potvrđenog od strane Zajednice Odlukom Vijeća i Komisije 97/800/EZUČ, EZ, Euratom od 30. 10. 1997. godine
(OJ 1997 L 327, str. 1.) (dalje: Sporazum o partnerstvu s
Rusijom).
Članak 23(1) Sporazuma o partnerstvu s Rusijom u
Glavi IV. (Odredbe o gospodarstvu i investicijama), u 1.
poglavlju s nazivom “Uvjeti rada” utvrđuje da: “U skladu
sa zakonima, uvjetima i postupcima primjenjivim u svakoj
državi članici, Zajednica i njezine države članice osigurat
će postupanje bez diskriminacije kao prema vlastitim
državljanima, u odnosu na uvjete rada, plaću i otkaz ruskih državljana zakonito zaposlenih na području države
članice.”
Članak 27. Sporazuma o partnerstvu s Rusijom propisuje da će Vijeće za suradnju dati preporuke za implementaciju čl. 23. Sporazuma o partnerstvu. U čl. 48., pak,
određeno je da “za svrhe ove Glave, ništa u Sporazumu
neće spriječiti stranke u primjeni njihovih zakona i pravila
u pogledu ulaska i boravka, rada, radnih uvjeta i nastana
naravne (fizičke) osobe, kao i pružanja usluga, pod uvjetom da ih ne primjenjuju na način da ponište ili učine
nejednakima pogodnosti koje pripadaju bilo kojoj stranci
na temelju uvjeta specifičnih odredbi Sporazuma…”.
Prethodno je pitanje postavljeno u predmetu između
gospodina Simutenkova, s jedne strane, te Ministarstva
obrazovanja i kulture i Španjolskoga kraljevskog nogometnog saveza (dalje: RFEF), s druge strane, u pogledu
sportskih pravila koja ograničavaju broj igrača iz država
koje nisu članice i koji mogu biti prijavljeni u državnim
natjecanjima.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Gospodin Simutenkov je bio ruski nogometaš koji je
živio u Španjolskoj, gdje je imao boravišnu i radnu dozvolu. Bio je zaposlen kao profesionalni nogometaš na
temelju ugovora o radu s klubom Deportivo Tenerife te je
imao saveznu licenciju kao igrač izvan Zajednice. U siječnju 2001. godine je putem kluba podnio zahtjev RFEF-u
da mu se zamijeni licencija s onom kakvu imaju igrači
država članica Zajednice, a kao osnovu za to pozvao se na
Ugovor o partnerstvu s Rusijom. Dana 19. 1. 2001. godine
RFEF je odbio njegov zahtjev pozvavši se na svoje Opća
pravila i Sporazum koji je zaključio 28. 5. 1999. godine s
Nacionalnom profesionalnom nogometnom ligom (dalje:
Sporazum). Protiv takve odluke gospodin Simutenkov pokrenuo je sudski postupak pred prvostupanjskim sudom
(Central Court for Contentious Administrative Proceedings)
koji je odbio njegovu tužbu kao neosnovanu. Na takvu se
odluku žalio Vrhovnom sudu (National High Court), koji se
obratio Europskom sudu s prethodnim pitanjem:
“Isključuje li čl. 23(1) Sporazuma o partnerstvu od
primjene, u odnosu na profesionalnog sportaša ruskog
državljanstva, pravilo sportskog udruženja koje određuje
da klub može za natjecanje na državnoj razini prijaviti
samo ograničeni broj igrača iz država koje nisu članice
EEA-a?”
Licencija profesionalnog nogometaša je na temelju
čl. 129. Općih pravila RFEF-a dokument koji izdaje RFEF,
a koji ovlašćuje igrača da prakticira sport kao član tog
udruženja, kao i da bude prijavljen u utakmicama službenih natjecanja kao igrač koji pripada određenom klubu. Članak 173. Općih pravila pak propisuje: “bez obzira
na iznimke koje se navode, da bi se igrač registrirao kao
profesionalac i da bi dobio profesionalnu licenciju, mora
ispunjavati opće preduvjete, a to su: da ima španjolsko
državljanstvo ili državljanstvo jedne od država članica
EU ili EEA”. Članak 176(1) Općih pravila propisuje da “klubovi koji sudjeluju u službenim profesionalnim natjecanjima na državnoj razini mogu registrirati strane igrače
izvan Zajednice u broju koji je određen odgovarajućim
sporazumom zaključenim između RFEF-a, Nacionalne
profesionalne nogometne lige i Udruženja španjolskih
nogometaša. Taj sporazum također određuje i broj takvih
igrača koji može istodobno sudjelovati u igri”. Dana 28. 3.
1999. godine zaključen je Sporazum koji je određivao da
u prvoj španjolskoj nogometnoj ligi mogu u svako doba
sudjelovati do 3 igrača koja nemaju državljanstvo države članice za sezone od 2000./2001. do 2004./2005., a za
drugu ligu do 3 igrača za sezone 2000./2001. i 2001./2002.
te do 2 igrača za sljedeće tri sezone.
Razmatranje Suda: Izravni učinak čl. 23(1) Sporazuma o partnerstvu
Sud je ustvrdio da je, sukladno dobro ustanovljenoj
sudskoj praksi, odredba iz sporazuma što su ga zaključile Zajednice s državom nečlanicom izravno primjenjiva
kada u odnosu na sadržaj i svrhu te prirodu sporazuma
ta odredba sadrži jasnu i preciznu obvezu te ako za svoju implementaciju ili svoj učinak ne zahtijeva usvajanje
bilo kakvih naknadnih mjera (Odluke C-63/99 Gloszczuk
123
[2001] ECR I-6369, t. 30., Odluka C-171/01 Wählergruppe
Gemeinsam [2003] ECR I-4301, t. 54.).
Takvo pravilo o jednakom postupanju propisuje preciznu obvezu i po svojoj prirodi se na nju može pozvati
pojedinac pred nacionalnim sudom kao temelj zahtjeva
da sud isključi od primjene diskriminatornu odredbu bez
ikakvih daljnjih mjera za implementaciju koje bi se mogle
zahtijevati (Odluka C-162/00 Pokrzeptowicz-Meyer [2002]
ECR I-1049, t. 22, Odluka Wählergruppe Gemeinsam, gore
citirana, t. 58.).
Takva se interpretacija ne može dovesti u pitanje riječima “subjektom zakona, uvjeta i postupaka primjenjivih u svakoj državi članici” koja se nalazi na početku čl.
23(1) Sporazuma o partnerstvu s Rusijom ili iz čl. 48. tog
Sporazuma. Te se odredbe ne mogu shvaćati na način
da omogućuju državama članicama da primjenu načela
nediskriminacije sadržanu u čl. 23(1) učine podložnom
diskrecijskom ograničenju, što bi dovelo u pitanje sam
smisao odredbe i oduzelo joj praktični učinak (Odluka Pokrzeptowicz-Meyer, gore citirano, t. 23. i 24. i Odluka Deutscher Handballbund(Kolpak) [2003] ECR I-4135, t. 29.).
Slijedom prethodno navedenog, čl. 23(1) Sporazuma
o partnerstvu s Rusijom ima izravni učinak, što znači da
se pojedinci na koje se odnose te odredbe, mogu na njih
pozivati pred sudovima država članica.
Svrha načela nediskriminacije iz čl. 23(2) Sporazuma o partnerstvu
Pitanje koje je postavio nacionalni sud slično je onome iz predmeta Kolpak (vidi t. 31.-37., 44.-46., 48.-51.).
Sadržaj čl. 23(1) Sporazuma o partnerstvu s Rusijom vrlo
je sličan prvoj točki čl. 38(1) Sporazuma o pridruživanju
sa Slovačkom. Jedina značajna razlika je korištenje termina “Zajednica i njezine države članice osigurat će da
postupanje naspram ruskih državljana… bude slobodno
od bilo kakvog oblika diskriminacije temeljene na državljanstvu” i “postupanje naspram radnika sa slovačkim državljanstvom… treba biti slobodno od bilo kakvog oblika
diskriminacije temeljene na državljanstvu”. U svjetlu t. 22.
i 23. ove Odluke, sadržaj čl. 23(1) Sporazuma o partnerstvu je jasan, precizan i bezuvjetan, zabrana diskriminacije temeljena na državljanstvu, s obzirom na razliku koja
je prethodno navedena, nije prepreka da se u odnosu na
čl. 23(1) Sporazuma o partnerstvu ne bi mogla primijeniti
interpretacija koju je Sud primijenio u odluci Kolpak.
Prema tome, iz konteksta ili svrhe Sporazuma o partnerstvu ni na koji način ne proizlazi da je “zabrani diskriminacije temeljenoj na državljanstvu” u pogledu uvjeta
rada… u usporedbi s vlastitim državljanima država članica, namjera bila dati bilo koji drugi značaj od onoga koji
proizlazi iz tih samih riječi. Slijedom toga, na način sličan
prvoj točki čl. 38(1) Sporazuma sa Slovačkom, čl. 23(1)
Sporazuma o partnerstvu s Rusijom ustanovljuje, za dobrobit ruskih državljana zakonito zaposlenih na području
države članice, pravo na jednako postupanje u pogledu
uvjeta rada s jednakom svrhom kao što to pravo imaju
državljani država članica na temelju odredaba UEZ-a, a
124
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
koje isključuju ograničenja temeljena na državljanstvu,
poput ovih u predmetnoj pravnoj stvari, kao što je Sud
utvrdio u sličnim predmetima Bosman i Kolpak.
Osim toga, u Odlukama Bosman i Kolpak, Sud je mišljenja da se pravilo poput ovoga u predmetnoj stvari
odnosi na uvjete rada (Odluka Kolpak, t. 44.-46.). Činjenica
da se čl. 23(1) Sporazuma o partnerstvu s Rusijom primjenjuje isključivo na uvjete rada, plaću i otkaz, a ne odnosi
se na pristup zaposlenju, u ovom je slučaju irelevantna.
Uz to, ograničenje temeljeno na državljanstvu ne odnosi se na specifične utakmice državnih reprezentacija,
nego se odnosi na službene utakmice između klubova
i slijedom toga na suštinu djelatnosti profesionalnih
igrača. Budući da je Sud već prethodno utvrdio, takvo
se ograničenje ne može opravdati sportskim razlozima
(Bosman, t. 128.-137., Kolpak, t. 54.-56.).
Pravorijek:
Članak 23(1) Sporazuma o partnerstvu i suradnji kojim
se ustanovljuje suradnja između Europskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane, i Ruske Federacije, s
druge strane, potpisanog na Krfu 24. 6. 1994. godine i potvrđenog od strane Zajednice Odlukom Vijeća i Komisije
97/800/EZUČ, EZ, Euratom od 30. 10. 1997. godine, treba
shvaćati na način da isključuje od primjene u odnosu na
profesionalne sportaše ruskog državljanstva koji su zakonito zaposleni u klubu države članice pravilo određeno
od strane sportskog udruženja te države koje propisuje
da klubovi mogu prijaviti u natjecanju organiziranom na
državnoj razini samo ograničeni broj igrača iz država koje
nisu članice EEA-a.
3. Odluka od 16. ožujka 2010. godine u predmetu
C-325/08 Olympique Lyonnais SASP vs. Olivier Bernard,
Newcastle United FC, [2010]7
Članak 39. UEZ - Sloboda kretanja radnika - Ograničenje - Profesionalni nogometaši - Obveza potpisivanja
prvog profesionalnog ugovora s klubom koji je igraču
pružio treniranje - Nalog igraču da plati naknadu štete
zbog povrede obveze - Opravdanje - Svrha poticanja okupljanja i treniranja mladih profesionalnih igrača
Činjenično stanje i pravna osnova
Prethodno je pitanje postavljeno tijekom postupka
u pravnoj stvari Olympique Lyonnais SASP (“Olympique
Lyonnais”) protiv gospodina Bernarda, profesionalnog
nogometaša, i Newcastle United F.C., nogometnog kluba
ustrojenog po engleskom pravu, u pogledu plaćanja naknade štete za jednostrani raskid obveza na temelju čl. 23.
Charte du football professionnel (Professional Football
Charter) za sezonu 1997. - 1998. Francuskog nogometnog
saveza (Fédération française de football) - dalje: Povelja.
Navedena je Povelja imala status kolektivnog ugovora. U
Glavi III, poglavlje IV., uređivala je pitanje mladih igrača
(fr. “joueurs espoir”), tj. igrača između 16 i 22 godine sta7
Dostupno na: http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.
do?uri=CELEX:62008J0325:EN:HTML#Footnote*, posjećeno dana 5.
5. 2011.
rosti, zaposlenih u svojstvu stipendista (engl. trainee) od
strane profesionalnih klubova pod čvrstim ugovornim
obvezama određenog trajanja. Nakon što je mladi igrač
završio razdoblje treniranja (stvaranja)8 (engl. training),
bio je obvezan potpisati prvi profesionalni ugovor s klubom ako je klub to od njega zahtijevao.
U pogledu toga je čl. 23. Povelje utvrđivao: “po uobičajenom isteku “joueurs espoir” ugovora, klub je ovlašten
od druge strane zahtijevati da potpiše ugovor kao profesionalni igrač”. Povelja nije predviđala odštetni zahtjev
prema klubu koji je trenirao igrača ako bi taj igrač odbio
potpisati ugovor. Tada je klub mogao pokrenuti sudski
postupak za naknadu štete protiv mladog igrača (“joueurs
espoir”) na temelju čl. L 122-3-8 francuskog Zakonika o
radu (Code du travail) za kršenje čl. 23. Povelje. Francuski
je Zakonik o radu u pogledu navedenog utvrđivao da: u
slučaju da nema sporazuma među strankama, ugovor se
mogao raskinuti prije isteka roka samo u slučaju ozbiljnog kršenja ili više sile. Nemogućnost na strani radnika
da ispuni svoju obvezu ovlašćuje poslodavca potraživati
naknadu štete u iznosu štete koju je pretrpio.
Gospodin Bernard je 1997. godine potpisao “joueurs
espoir” ugovor s klubom Olympique Lyonnais u trajanju
od tri godine, koji je stupio na snagu 1. srpnja te godine.
Prije isteka ugovora Olympique mu je ponudio novi jednogodišnji ugovor s trajanjem od 1. srpnja 2000. godine.
Gospodin Bernard odbio je zaključiti takav ugovor i u kolovozu je potpisao ugovor s klubom Newcastle United FC.
Olympique je tužio g. Bernarda pred Radnim sudom u Lyonu (Conseil de prud’hommes (Employment Tribunal) - dalje:
prvostupanjski sud), tražeći naknadu štete u iznosu od
53.357,16 EUR solidarno od njega i kluba Newcastle United FC, koji je iznos odgovarao plaći koju bi Bernard dobio
da je potpisao ugovor s Olympiqueom. Prvostupanjski je
sud smatrao da je Bernard jednostrano doveo do prestanka ugovora i naložio je njemu i Newcastle United F.C.-u da
plate naknadu štete solidarno u iznosu od 22.867,35 EUR.
Drugostupanjski sud (The Cour d’appel, Lyon) ukinuo je tu
presudu s obrazloženjem da obveza igrača da potpiše, po
okončanju razdoblja njegova treniranja (stvaranja), profesionalni ugovor s klubom koji mu je pružio treniranje,
također onemogućava igrača u tomu da potpiše ugovor
s klubom iz druge države članice, a što je suprotno čl.
39. UEZ9. Olympique se na tu odluku žalio sudu u trećem
stupnju - Kasacijskom sudu (Cour de cassation) koji je zaključio da iako čl. 23. Povelje formalno ne onemogućava
mladog igrača u tomu da uđe u ugovorni odnos s klubom iz druge države članice, učinak takve odredbe jest
da zaustavlja i odvraća mlade igrače od sklapanja takvih
ugovora, stoga što kršenje odredbe o kojoj je riječ može
dovesti, po igrače, do plaćanja naknade štete.
8
9
Autor koristi termin razdoblje treniranja odnosno stvaranja igrača
za razdoblje u karijeri nogometnih igrača koje traje do potpisivanja
prvog profesionalnog ugovora, odnosno do okončanja juniorskog
staža, imajući u vidu specifičnost kategorizacije sportaša u nogometu,
ali i u ostalim sportovima.
Po stupanju na snagu Lisabonskog ugovora, čl. 45. UFEU.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Kasacijski sud je naglasio da je u predmetnoj pravnoj
stvari sporno tumačenje čl. 39. UEZ zato što se postavlja
pitanje može li takvo ograničenje biti opravdano ciljem
okupljanja i treniranja mladih profesionalnih igrača sukladno odluci u predmetu C-415/93 Bosman [1995] ECR
I-4921 te je postavio sljedeća prethodna pitanja:
1) Isključuje li načelo slobode kretanja radnika sadržano u čl. 39 UEZ iz primjene odredbu nacionalnog prava
na temelju koje se mladom igraču (“joueurs espoir”) koji
po okončanju svojeg razdoblja treniranja (stvaranja igrača) potpiše profesionalni ugovor s klubom druge države
članice EU može naložiti da naknadi štetu?
2) Ako da, predstavlja li potreba poticanja okupljanja
i treniranja mladih profesionalnih igrača legitiman cilj ili
nužan razlog u općem interesu koji je sposoban opravdati
takvo ograničenje?
Razmatranje Suda:
Europski je sud prije svega naglasio da je u odnosu
na ciljeve EU sport subjekt prava EU samo ako je riječ o
ekonomskoj aktivnosti (vidi Odluke Bosman, t. 73., Case
C-519/04 P Meca-Medina and Majcen vs. Commission
[2006] ECR I-6991, t. 22.), tako da tamo gdje sportska
aktivnost ima oblik plaćenog zaposlenja ili obavljanja
usluge za koju osoba biva plaćena, a što se odnosi na
poluprofesionalne i profesionalne igrače, potpada detaljnije pod okvir čl. 45. UFEU i dr., odnosno čl. 56. UFEU
i dr. (vidi Meca-Medina and Majcen vs. Commission, gore
citirano, t. 23.).
Osim toga, ustaljena je sudska praksa da se čl. 45.
UFEU ne proširuje samo na djelatnost javnih vlasti nego
i na pravila svake druge prirode kojima je cilj reguliranje
plaćenog zaposlenja na kolektivni način (vidi Bosman,
gore citirano, t. 82.). Budući da su uvjeti za rad u različitim državama članicama ponekad regulirani odredbama
zakona ili drugim aktima vlasti, a ponekad kolektivnim
ugovorima i drugim aktima zaključenim ili prihvaćenim
od strane privatnih osoba, ograničenje primjene zabrane
sadržane u čl. 45. UFEU isključivo na akte javne vlasti stvorilo bi rizik stvaranja nejednakosti u svojoj primjeni (vidi
Bosman, gore citirano, t. 84.). U predmetnoj pravnoj stvari
Povelja ima status nacionalnoga kolektivnog ugovora te
slijedom toga potpada pod čl. 45. UFEU.
Zaključno, u pogledu pitanja predstavlja li nacionalno zakonodavstvo, poput ovoga u predmetnoj pravnoj
stvari, ograničenje u svjetlu čl. 45. UFEU, treba istaknuti
da sve odredbe UFEU koje se odnose na slobodu kretanja
osoba imaju svrhu olakšati državljanima država članica
potragu za djelatnošću rada bilo koje vrste unutar EU i
isključiti mjere koje mogu dovesti do nejednakosti među
državljanima država članica kada isti idu za ekonomskom
aktivnošću na području druge države članice (vidi Bosman, gore citirano, t. 94., Odluka C-109/04 Kranemann
[2005] ECR I-2421, t. 25.; i Odluka C-208/05 ITC [2007] ECR
I-181, t. 31.).
Nacionalne odredbe koje isključuju ili odvraćaju državljane države članice od napuštanja svoje države podrijetla kako bi ostvarivali svoju slobodu kretanja, pred-
125
stavljaju ograničenje te slobode iako se iste primjenjuju
bez obzira na državljanstvo radnika na koje se odnose
(vidi Bosman, t. 96., Kranemann, t. 26. i ITC, t. 33., sve gore
citirano).
Pravila poput ovih u predmetnoj stvari, sukladno kojima je mladi igrač (“joueur espoir”), po okončanju svojeg
razdoblja treniranja (razdoblja stvaranja igrača) dužan
pod prijetnjom da bude tužen za naknadu štete potpisati
profesionalni ugovor sa svojim klubom koji ga je trenirao,
imaju velike izglede da odvrate igrača od uživanja svojeg
prava na slobodu kretanja. Iako, kako tvrdi Olympique,
takva pravila formalno ne sprječavaju igrača da sklopi
profesionalni ugovor s klubom druge države članice, isto
čini ostvarivanje tog prava manje atraktivnim.
Slijedom toga, ta pravila predstavljaju ograničenje
slobodi kretanja radnika u EU na temelju čl. 45. UFEU.
Opravdanje ograničenja slobode kretanja radnika
Mjera koja predstavlja ograničenje slobode kretanja
radnika može biti prihvatljiva samo ako slijedi ostvarivanje opravdanog cilja sukladno Ugovoru i ako je opravdana nužnim razlozima u javnom interesu. Primjena mjere
trebala bi osigurati postizanje ciljeva o kojima je riječ i
ne bi smjela ići izvan onoga što je nužno za ostvarivanje
tih ciljeva (Vidi odluke C-19/92 Kraus [1993] ECR I-1663,t.
32., Bosman, t. 104., Kranemann, t. 33., ITC, t. 37., sve gore
citirane).
U pogledu profesionalnog sporta, Sud je već imao
prilike utvrditi da u svjetlu znatnog društvenog značaja
sportskih aktivnosti, a osobito nogometa u EU, cilj poticanja okupljanja i treniranja mladih igrača je prihvaćen
kao opravdan (vidi Bosman, t. 106.).
U razmatranju je li sustav koji ograničava slobodu
kretanja takvih igrača podoban osigurati da navedeni
ciljevi budu ostvareni i ne ide preko onoga što je nužno
za ostvarenje tih ciljeva, mora se uzeti u obzir, kako tvrdi
Nezavisni odvjetnik u svojem Mišljenju t. 30. i 47., specifične karakteristike sporta općenito te posebno nogometa, kao i njihovu društvenu i odgojnu ulogu. Važnost
tih faktora također je potkrijepljena u 2. podparagrafu
čl. 165(1) UFEU.
U tom pogledu treba prihvatiti, kako je Sud već utvrdio, da očekivanje primitka naknade za treniranje može
dovesti do poticanja klubova u traženju novih talenata i
treniranju mladih igrača (vidi Bosman, t. 108.).
Povrat uloženog u treniranje igrača od strane klubova nesiguran je po svojoj prirodi zato što klubovi snose trošak u pogledu svih mladih igrača koje okupljaju i
treniraju, ponekad i nekoliko godina, iako samo neki od
tih igrača započnu profesionalnu karijeru po okončanju
razdoblja treniranja (razdoblja stvaranja igrača), bilo u
klubu koji ih je trenirao ili u drugom klubu (vidi Bosman,
t. 109.). Štoviše, troškovi koji nastaju treniranjem mladih
igrača samo su djelomično naknađeni od koristi koje klubovi ostvare od igrača tijekom razdoblja u kojemu kod
njih treniraju.
126
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Slijedom toga, prema mišljenju Suda, klubovi koji
pružaju uslugu treniranja mogu izgubiti poticaj na ulaganje u treniranje mladih igrača ako ne bi mogli dobiti
povrat uloženoga u te svrhe kada, po okončanju razdoblja treniranja (razdoblja stvaranja igrača), igrač sklopi
profesionalni ugovor s drugim klubom. To bi osobito bio
slučaj s manjim klubovima, čije je ulaganje u okupljanje
i treniranje mladih igrača na lokalnoj razini značajno za
društvenu i odgojnu ulogu sporta.
Slijedom toga proizlazi da je pravilo koje predviđa
plaćanje naknade za treniranje (stvaranje igrača) u slučaju kada mladi igrač, po okončanju razdoblja treniranja (razdoblja stvaranja), potpiše profesionalni ugovor
s klubom različitim od onoga koji ga je trenirao, u načelu, opravdano svrhom poticanja okupljanja i treniranja
mladih igrača. Ipak, takvo pravilo mora biti sposobno
ostvariti taj cilj i mora biti primjereno navedenom cilju,
uzevši u obzir troškove koje su klubovi imali u treniranju
i budućih profesionalnih igrača i onih koji nikada neće
postati profesionalcima (vidi, u tom pogledu Bosman,
t. 109.).
Kako proizlazi iz t. 4.-6. ove Odluke, na temelju pravila
koje je primijenjeno u predmetnoj pravnoj stvari proizlazi
obveza plaćanja klubu koji je trenirao igrača, ne naknade
za treniranje (stvaranje), nego naknade štete koja bi teretila igrača u slučaju kršenja njegovih ugovornih obveza, iz
čega proizlazi da je riječ o iznosu koji nije bio povezan sa
stvarnim troškovima treniranja koje je imao klub.
Kako je tvrdila Francuska vlada, na temelju čl. L. 123-8- francuskog Zakonika o radu, odšteta u predmetnoj
stvari nije izračunata u odnosu na troškove treniranja
koje je imao klub koji je omogućio treniranje, nego je
ista bila u odnosu na ukupni gubitak koji je pretrpio klub.
Osim toga, kako je istaknuo Newcastle United F. C., taj je
iznos utvrđen na temelju kriterija koji nisu bili prethodno
utvrđeni.
Slijedom prethodno navedenog, mogućnost ostvarenja takve naknade štete išla je iznad onoga što je nužno
za poticanje okupljanja i treniranja mladih igrala, kao i za
financiranje takvih aktivnosti.
Pravorijek:
Članak 45. UFEU ne isključuje od primjene pravilo
prema kojem se, radi ostvarivanja ciljeva poticanja okupljanja i treniranja mladih igrača, jamči naknada klubu
koji je omogućio treniranje ako, po isteku razdoblja treniranja (razdoblja stvaranja igrača), mladi igrač potpiše
profesionalni ugovor s klubom u drugoj državi članici,
pod uvjetom da je to pravilo podobno osigurati ostvarenje toga cilja i ne ide izvan onoga što je nužno za njegovo
ostvarenje.
Pravilo poput onog u predmetnoj pravnoj stvari, na
temelju kojeg je mladi igrač (“joueurs espoir”) koji potpiše
ugovor s klubom iz druge države članice po okončanja
svojeg razdoblja treniranja (razdoblja stvaranja) podložan
odštetnom zahtjevu koji nije povezan s stvarnim troškovima treniranja, nije nužno za ostvarenje tog cilja.
Summary
The article gives a brief overview of the three ECJ judgments
that refer to issues pertaining to sports law, i.e. the free movement
of athletes.
Key words: ECJ judgment C-438/00, ECJ judgment C-265/03,
ECJ judgment C-325/08.
ECJ JUDGMENTS IN THE FIELD
OF EUROPEAN SPORTS LAW
(FREE MOVEMENT OF WORKERS)
AKTUALNA PITANJA KAZNENOG ZAKONODAVSTVA - 2010.
AUTORI:
I. Josipović • D. Kos • R. Marijan • D. Novosel • M. Rašo •
D. Tripalo • K. Turković
Uz Zbornik je priložen CD s dva zakonska teksta: urednički pročišćeni
tekst Zakona o kaznenom postupku te
Prekršajni zakon.
156 stranica
Cijena: 380,00 kn
Nova cijena: 100,00 kn
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
127
PRAVOSUDNA AKADEMIJA INFORMACIJE I NOVOSTI
Stručni članak UDK 340.143
Pravosudna akademija rezultati rada neovisne i
samostalne javne ustanove
1. UVOD
Osnovni preduvjeti daljnjeg uspješnog razvoja Pravosudne akademije (dalje: PA) kao najvažnije institucije
u Republici Hrvatskoj za početnu izobrazbu i osposobljavanje kandidata za samostalno, odgovorno, neovisno i
nepristrano obnašanje pravosudne dužnosti kao i kontinuirano stručno usavršavanje pravosudnih dužnosnika,
savjetnika i vježbenika u pravosudnim tijelima, stvoreni
su postankom PA kao neovisne i samostalne javne ustanove 1. siječnja 2010. godine.
2. REZULTATI PROVOĐENJA PROGRAMA
PRAVOSUDNE AKADEMIJE
2.1. Početno usavršavanje kandidata
za pravosudne dužnosnike
(Državna škola)
Početno usavršavanje kandidata za pravosudne dužnosnike provodi se u Državnoj školi za pravosudne dužnosnike kao posebnoj ustrojstvenoj jedinici u sastavu
Pravosudne akademije. Svrha je Državne škole stjecanje
znanja i vještina kandidata za samostalno, odgovorno,
neovisno i nepristrano obnašanje pravosudne dužnosti. U Državnoj školi kandidati se osposobljavaju kroz
specifične modele stručnog usavršavanja za obnašanje
sudačke odnosno državnoodvjetničke dužnosti, prema
posebnom Programu stručnog usavršavanja koji donosi
Programsko vijeće Pravosudne akademije. Takvo usavršavanje predstavlja vrlo važnu nadogradnju dosadašnjeg
znanja i iskustva diplomiranih pravnika s položenim pravosudnim ispitom s posebnim naglaskom na razvijanje
i usavršavanje specifičnih vještina nužnih za obavljanje
pravosudne dužnosti (tzv. soft skills).
Na temelju plana potrebnog broja sudaca i zamjenika državnih odvjetnika, što ga je Ministarstvo pravosuđa
Republike Hrvatske donijelo za dvije kalendarske godine,
Upravno vijeće Pravosudne akademije raspisalo je javni
natječaj za prijam kandidata u Državnu školu za pravosudne dužnosnike.
Dana 15. ožujka 2011. započela je prva nastavna godina u Državnoj školi za ukupno 58 kandidata podijeljenih u
tri grupe (20 + 20 + 18 polaznika). Tijekom prve nastavne
godine provode se radionice prema sljedećim temama:
- Etika i deontologija profesije suca i državnog odvjetnika te samostalnost i neovisnost sudbene vlasti i
državnog odvjetništva
- Pravo EU
- Sudska praksa
- Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
- Javnost kaznenog postupka i odnos s medijima
- Sjednica optužnog vijeća i postupanje na njoj
- Pripremanje glavne rasprave (prethodno ispitivanje
tužbe)
- Pripremno ročište ili prva rasprava u svjetlu predlaganja i obrazlaganja dokaznih prijedloga i unakrsnog
ispitivanja
- Predlaganje dokaza u parničnom postupku (prekluzija, sporovi male vrijednosti)
- Rukovođenje raspravom i održavanje reda
- Rukovođenje glavnom raspravom i održavanje reda
(postupanje s teškim strankama)
- Identitet optužbe - ovlasti suda intervenirati u trenutku presuđenja u sadržaj optužbe
- Načelo otvorenog pravosuđenja
- Priprema i rukovođenje glavnom raspravom te izvođenje dokaza na glavnoj raspravi
- Nezakoniti dokazi
- Pitanje zakonitosti dokaza
- Izvođenje dokaza (svjedok, vještak, rekonstrukcija
ili očevid, dokaz ispravom i sl. s naglaskom na unakrsno
ispitivanje)
- Pretraživanje sudskog registra trgovačkih sudova
- Pretraživanje zemljišnih knjiga
- Rekapitulacija obrađenih sadržaja i provjera naučenog znanja.
2.2. Početno stručno usavršavanje
vježbenika u pravosudnim tijelima
Stupanjem na snagu novog Zakona o vježbenicima u
pravosudnim tijelima i pravosudnom ispitu (Narodne novine, broj 84/08, 75/09), nova, značajna ciljna skupina Pra-
128
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
vosudne akademije postali su sudski i državnoodvjetnički
vježbenici u pravosudnim tijelima, diplomirani pravnici
koji nisu položili pravosudni ispit čija se inicijalna obuka
provodi sukladno Programu stručnog usavršavanja vježbenika u pravosudnim tijelima koji je integralni dio cjelokupnog Programa stručnog usavršavanja Pravosudne
akademije što ga donosi Programsko vijeće Pravosudne
akademije. Vježbenici se u pravosudna tijela primaju
putem javnog natječaja, a lista izabranih izrađuje se na
temelju uspjeha tijekom studija, testiranja i razgovora s
kandidatima. U pravosudnim tijelima vježbeništvo traje
godinu i pol. Vježbenicima se određuju mentori, suci i
državni odvjetnici, koji ih ocjenjuju i nadziru njihov rad.
Dana 28. veljače 2011. započelo je teorijsko stručno
usavršavanje druge generacije vježbenika (81) u pravosudnim tijelima te se provodi dva puta tjedno istodobno
u pet regionalnih centara Pravosudne akademije (Zagreb,
Split, Rijeka, Osijek i Varaždin).
Zaključno s 1. srpnjem 2011. provedeno je 165 od
ukupno 300 aktivnosti planiranih u 2011.
Stručno usavršavanje vježbenika provodi se prema
sljedećim nastavnim cjelinama:
- Organizacija pravosuđa i ustavni sustav
- Građansko i građansko postupovno pravo
- Trgovačko pravo
- Radno pravo
- Obiteljsko pravo
- Kazneno i kazneno postupovno pravo
- Pravo EU
- Upravno pravo.
2.4. Prikaz rezultata provođenja
stručnog usavršavanja pravosudnih
dužnosnika, savjetnika i vježbenika
u pravosudnim tijelima u 2010. te
prvih 6 mjeseci 2011. godine
2010.
Broj aktivnosti
59
41
32
38
20
14
5
209
4372
Posebni
programi
Početno stručno
usavršavanje
vježbenika u
pravosudnim
tijelima1
Broj aktivnosti
Broj polaznika
260
72
Broj polaznika
4372
2011. - od 1. siječnja do 30. lipnja
2.3. Kontinuirano stručno
usavršavanje pravosudnih
dužnosnika i savjetnika
u pravosudnim tijelima
Najveća ciljna skupina Pravosudne akademije su pravosudni dužnosnici - suci i državni odvjetnici te zamjenici
državnih odvjetnika.
Programi stalnog stručnog usavršavanja sudaca i
državnih odvjetnika mogu se podijeliti u dvije glavne
kategorije:
• standardno stručno usavršavanje - namijenjeno
svim sucima i državnim odvjetnicima
• specijalizirano stručno usavršavanje - namijenjeno
odabranim ciljnim skupinama pravosudnih dužnosnika
koji se bave specifičnim pravnim područjima, kao što su
primjerice trgovačko, prekršajno, radno, upravno pravo,
itd.
Navedeni programi provode se u obliku radionica,
seminara, okruglih stolova i konferencija, a ponekad se
stručno usavršavanje odvija i putem studijskih posjeta
te razmjena.
Regionalni
centri (RC)
Zagreb
Split
Rijeka
Osijek
Varaždin
ZKP
Ostalo
UKUPNO:
1
2
3
Regionalni
centri (RC)
Zagreb
Split
Rijeka
Osijek
Varaždin
ZKP
Ostalo
UKUPNO:
Broj aktivnosti
46
15
9
18
12
25
5
130
2996
Posebni
programi
Državna škola
za pravosudne
dužnosnike2
Početno stručno
usavršavanje
vježbenika u
pravosudnim
tijelima3
UKUPNO:
Broj aktivnosti
Broj polaznika
30
58
165
81
195
139
Broj polaznika
2996
Teorijsko stručno usavršavanje prve generacije vježbenika (72) u pravosudnim tijelima započelo je 26. siječnja 2010. Nastava se provodila
dva puta tjedno (ponedjeljkom i petkom) istodobno u pet regionalnih centara Pravosudne akademije (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek i Varaždin). Zaključno s 19. studenoga 2010. provedeno je ukupno 260
aktivnosti.
Dana 15. ožujka 2011. započela je nastavna godina za ukupno 58 kandidata, podijeljenih u tri grupe (20 + 20 + 18 polaznika) te je zaključno s 10.
lipnja 2011. održano 30 od ukupno 60 radionica predviđenih u 2011.
Teorijsko stručno usavršavanje druge generacije vježbenika (81) u
pravosudnim tijelima započelo je 28. veljače 2011. Nastava se provodi
dva puta tjedno (ponedjeljkom i petkom) istodobno u pet regionalnih
centara Pravosudne akademije (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek i Varaždin). Zaključno s 1. srpnja 2011. provedeno je 165 od ukupno 300
aktivnosti predviđenih u 2011.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
129
ŠKOLA OSNOVNIH
POJMOVA EUROPSKE UNIJE
Pripremila: Tijana Vujičić, dipl. iur.*
Europska komisija
Podsjetimo se, Europska komisija (engl. European Commission, dalje: Komisija) dio je institucionalnog trokuta
EU (zajedno s Europskim parlamentom i Vijećem EU) koji
sudjeluje u procesu donošenja odluka u EU.
Kako su direktive “najeuropskiji” propisi EU, tako je Komisija “najeuropskija” institucija EU.
Komisija ima ulogu “motora integracija” koji promiče
interese EU kao cjeline, a njezini članovi (povjerenici/
komesari), iako predstavnici država članica, potpuno
su nezavisni od svojih nacionalnih vlada.
Komisija je odgovorna samo Europskom parlamentu.
1. Sastav i organizacija Komisije
Komisija predstavlja izvršno tijelo EU. Organizacija i ovlasti Komisije slične su organizaciji i ovlastima nacionalnih
izvršnih vlasti.
Kolegij povjerenika
Političku strukturu Komisije čine predsjednik Komisije i povjerenici (Kolegij povjerenika - College of Commissioners),
po jedan iz svake države članice (sada njih 27)1. Povjerenici
se biraju u složenom postupku na mandat od 5 godina
“na temelju njihove opće kompetentnosti i zalaganja za
Europu, između osoba čija je neovisnost neupitna” (čl. 17.
toč. 3. al. 2. Ugovora o Europskoj uniji, dalje: UEU).
Svaki povjerenik odgovoran je za određeno područje politika (npr. Viviane Reding je povjerenica za Pravosuđe,
temeljna prava i državljanstvo).
Povjereniku u radu podršku pruža odabrani stručni tim
suradnika i savjetnika koji čine njegov osobni kabinet/
kabinet povjerenika.
Komisija, odnosno Kolegij povjerenika sastaje se jednom
tjedno.
*
1
Tijana Vujičić, Inženjerski biro d.d.
Od 1. studenoga 2014. godine napušta se sustav jednog člana Komisije po državi članici te se počinje primjenjivati novi sustav rotacije
članova između država članica, pri čemu će broj članova Komisije biti
određen i odgovarati broju od 2/3 država članica, osim ako Europsko
vijeće jednoglasnom odlukom taj broj ne izmijeni.
Stručni članak UDK 341.17
Opće uprave
Komisija je organizirana u brojne Opće uprave - Directorates General (DGs). Svaka Opća uprava pokriva neko
područje politika (poljoprivreda i ruralni razvoj, energija,
pravosuđe, okoliš, trgovina i dr). Na čelu pojedine Opće
uprave je direktor Opće uprave. Osim Općih uprava, u
Komisiji postoji niz administrativnih odjela (Glavno tajništvo, Pravna služba i dr.), koji zajedno tvore upravnu
strukturu Komisije.
Komisija broji preko 23.000 zaposlenika i sjedište joj je
u Bruxellesu.
2. Ovlasti/zadaće Komisije
Ulogu “motora integracija” i promicatelja općih interesa
EU Komisija ostvaruje kroz nekoliko temeljnih ovlasti odnosno zadaća:
1. Određivanje ciljeva i prioriteta za poduzimanje aktivnosti.
2. Vođenje i provođenje politika EU (naročito u provedbi
politike konkurencije kada je ovlaštena donositi odluke izravno upućene pravnim subjektima u državama
članicama) i proračuna EU.
3. Pokretanje zakonodavnog postupka: izrada nacrta
propisa i upućivanje prijedloga Vijeću EU i Parlamentu (u pravilu se zakonski akti mogu donositi samo na
temelju prijedloga Komisije).
4. Nadgledanje provođenja zakonodavstva EU (zajedno
sa Sudom EU) – uloga “čuvara Ugovora” (ovlaštena je
pokrenuti postupak pred Sudom EU).
5. Zastupanje EU na međunarodnoj sceni.
Člankom 17. st. 1. UEU sumirane su ovlasti Komisije:
“Komisija promiče opće interese Unije i u tu svrhu poduzima odgovarajuće inicijative. Osigurava primjenu
Ugovorā i mjera koje institucije usvajaju na temelju
Ugovorā. Komisija nadgleda primjenu prava Unije pod
nadzorom Suda pravde Europske unije. Obavlja poslove vezane uz proračun i upravlja programima. Komisija
obavlja koordinacijske, izvršne i upravne funkcije utvrđene Ugovorima. Osim u području zajedničke vanjske i
sigurnosne politike, te u ostalim slučajevima predviđenim Ugovorima, Komisija osigurava vanjsko zastupanje
Unije. Pokreće godišnje i višegodišnje programe Unije
radi postizanja međuinstitucionalnih sporazuma.”
U sljedećem broju nastavljamo s prikazom institucija EU.
130
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
PREGLED NOVIH PROPISA
Pripremila: Neda Cicvarić, dipl. iur.*
(1. srpnja - 31. kolovoza 2011.)
Ovaj pregled sadrži propise bliske problematici koju obrađuje časopis Hrvatska pravna revija. Potpuni i
detaljniji pregled važećih propisa objavljuje se u publikaciji Ing Registar u izdanju Inženjerskog biroa d.d.
Narodne novine broj 74. od 1. srpnja 2011.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosti
prometa na cestama - stupa na snagu 9. VII. 2011.
Zakon o dopuni Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj
Eskontna stopa Hrvatske narodne banke - stupa na
snagu 9. VII. 2011.
Narodne novine broj 75. od 4. srpnja 2011.
Godišnji izvještaj o izvršenju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2010. godinu
Uredba o izmjenama Uredbe o izravnim mjerama
kontrole cijena - stupa na snagu 16. VII. 2011.
Uredba o osnivanju prava građenja i prava služnosti
na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske - stupa
na snagu 16. VII. 2011.
Uredba o sastavljanju i predaji Izjave o fiskalnoj odgovornosti i izvještaja o primjeni fiskalnih pravila - stupa
na snagu 16. VII. 2011.
Narodne novine broj 79. od 11. srpnja 2011.
Pravilnik o sestrinskoj dokumentaciji u bolničkim
zdravstvenim ustanovama - stupa na snagu 19. VII. 2011.
Pravilnik o standardima kvalitete zdravstvene zaštite i
načinu njihove primjene - stupa na snagu 19. VII. 2011.
Narodne novine broj 76. od 6. srpnja 2011.
Uredba o izmjenama Uredbe o Stručnoj službi Savjeta
za nacionalne manjine - stupa na snagu 6. VII. 2011.
Pravilnik o službenim sjedištima javnih ovršitelja - stupa na snagu 14. VII. 2011.
Pravilnik o načinu prijavljivanja i izvještavanja o državnim potporama poljoprivredi i ruralnom razvoju - stupa
na snagu 6. VII. 2011.
Narodne novine broj 77. od 7. srpnja 2011.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na
pristup informacijama - stupa na snagu 15. VII. 2011.
Narodne novine broj 78. od 8. srpnja 2011.
Uredba o skupnom izuzeću sporazuma u sektoru prometa - stupa na snagu 16. VII. 2011.
Uredba o skupnom izuzeću sporazuma o osiguranju
- stupa na snagu 16. VII. 2011.
*Neda Cicvarić, Inženjerski biro, d.d., Zagreb.
Narodne novine broj 80. od 13. srpnja 2011.
Zakon o Registru vijeća, koordinacija vijeća i predstavnika nacionalnih manjina - stupa na snagu 21. VII. 2011.
Zakon o Državnom uredu za reviziju - stupa na snagu
21. VII. 2011.
Zakon o uslugama - stupa na snagu 21. VII. 2011.
Zakon o nadzoru robe s dvojnom namjenom - stupa
na snagu danom ulaska RH u EU.
Zakon o uređivanju imovinskopravnih odnosa u svrhu
izgradnje infrastrukturnih građevina - stupa na snagu 21.
VII. 2011.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom
postupku - stupa na snagu 21. VII. 2011.
Zakon o dopuni Zakona o osnivanju Sveučilišta u Dubrovniku - stupa na snagu 21. VII. 2011.
Zakon o izmjeni Zakona o autorskom pravu i srodnim
pravima - stupa na snagu danom ulaska RH u EU.
Uredba o raspolaganju nekretninama koje se daju na
korištenje tijelima državne uprave ili drugim tijelima korisnicima državnog proračuna, te drugim osobama - stupa
na snagu 21. VII. 2011.
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
131
Narodne novine broj 81. od 14. srpnja 2011.
Narodne novine broj 87. od 26. srpnja 2011.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o besplatnoj
pravnoj pomoći - stupa na snagu 15. VII. 2011.
Nema propisa iz problematike koju obrađuje Hrvatska
pravna revija.
Narodne novine broj 82. od 15. srpnja 2011.
Narodne novine broj 88. od 27. srpnja 2011.
Pravilnik o javnoovršiteljskim ispravama i obrascima
za provedbu ovrhe pred javnim ovršiteljima - stupa na
snagu 1. XII. 2011.
Nema propisa iz problematike koju obrađuje Hrvatska
pravna revija.
Nacionalna politika za ravnopravnost spolova za razdoblje od 2011. do 2015. godine
Dopuna popisa akademskih naziva i akademskih
stupnjeva te njihovih kratica
Dopuna popisa odgovarajućih stručnih naziva i njihovih kratica s kojima se izjednačava stručni naziv stečen
završetkom stručnoga dodiplomskog studija u trajanju
kraćem od tri godine
Dopuna popisa stručnih naziva i njihovih kratica
Narodne novine broj 84. od 20. srpnja 2011.
Narodne novine broj 89. od 29. srpnja 2011.
Zakon o cestama - stupa na snagu 28. VII. 2011.
Zakon o obeštećenju radnika trgovačkog društva Salonit d.d. u stečaju Vranjic - stupa na snagu 28. VII. 2011.
Zakon o sudovima za mladež - stupa na snagu 1. IX.
2011.
Zakon o područjima i sjedištima državnih odvjetništava - stupa na snagu 1. IX. 2011.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakon o područjima
i sjedištima sudova - stupa na snagu 1. IX. 2011.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakon o medijima
- stupa na snagu 28. VII. 2011.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima - stupa na snagu 28. VII. 2011.
Zakon o dopunama Zakona o suzbijanju zlouporabe
droge - stupa na snagu 28. VII. 2011.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti - stupa na snagu 28. VII. 2011.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zračnom
prometu - stupa na snagu 28. VII. 2011.
Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu
na dodanu vrijednost - stupa na snagu 1. VIII. 2011.
Narodne novine broj 83. od 18. srpnja 2011.
Narodne novine broj 85. od 22. srpnja 2011.
Odluka o preraspodjeli sredstava planiranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2011. godinu
- stupa na snagu 21. VII. 2011.
Narodne novine broj 86. od 25. srpnja 2011.
Nema propisa iz problematike koju obrađuje Hrvatska
pravna revija.
Narodne novine broj 90. od 2. kolovoza 2011.
Zakon o procjeni učinaka propisa - stupa na snagu 1.
I. 2012.
Zakon o javnoj nabavi - stupa na snagu 1. I. 2012.
Zakon o zakladi “Kultura nova” - stupa na snagu 10.
VIII. 2011.
Zakon o udomiteljstvu - stupa na snagu 10. VIII. 2011.
Zakon o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama - stupa na snagu 10. VIII. 2011.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju i gradnji - stupa na snagu 10. VIII. 2011.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakon o sudskom
registru - stupa na snagu 10. VIII. 2011.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prikupljanju podataka po osiguranicima o doprinosima za obvezna mirovinska osiguranja - stupa na snagu 10. VIII. 2011.
Zakon o dopuni Zakona o Umirovljeničkom fondu stupa na snagu 10. VIII. 2011.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i
obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi - stupa na snagu
10. VIII. 2011.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim
unijama - stupa na snagu 10. VIII. 2011.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona i elektroničkim komunikacijama - stupa na snagu 10. VIII. 2011.
Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o audiovizualnim djelatnostima - stupa na snagu 10. VIII. 2011.
132
HRVATSKA PRAVNA REVIJA
rujan 2011.
Narodne novine broj 91. od 3. kolovoza 2011.
Narodne novine broj 96. od 19. kolovoza 2011.
Uredba o Uredu za nacionalne manjine - stupa na
snagu 3. VII. 2011.
Pravilnik o nagradi za rad i naknadi troškova javnog
ovršitelja - stupa na snagu 1. I. 2012.
Nastavni plan i okvirni obrazovni program - Automehatroničar
Nastavni plan i okvirni obrazovni program - Instalater
kućnih instalacija
Narodne novine broj 92. od 4. kolovoza 2011.
Narodne novine broj 97. od 24. kolovoza 2011.
Nema propisa iz problematike koju obrađuje Hrvatska
pravna revija.
Nema propisa iz problematike koju obrađuje Hrvatska
pravna revija.
Narodne novine broj 93. od 10. kolovoza 2011.
Odluka o instrumentima za usklađivanje zakonodavstva Republike Hrvatske s pravnom stečevinom Europske
unije - stupa na snagu 10. VIII. 2011.
Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o načinu vođenja evidencija i izdavanja potvrda o primitku
dobrovoljnih priloga (donacija) i članarina, izvješćima
o primljenim donacijama za financiranje izborne promidžbe i izvješćima o troškovima (rashodima) izborne
promidžbe te financijskim izvještajima za financiranje
izborne promidžbe - stupa na snagu 18. VIII. 2011.
Narodne novine broj 94. od 12. kolovoza 2011.
Nema propisa iz problematike koju obrađuje Hrvatska
pravna revija.
Narodne novine broj 95. od 17. kolovoza 2011.
Nema propisa iz problematike koju obrađuje Hrvatska
pravna revija.
Narodne novine broj 98. od 29. kolovoza 2011.
Naredba o izmjeni i dopuni Naredbe o načinu uplaćivanja prihoda proračuna, obveznih doprinosa te prihoda za financiranje drugih javnih potreba u 2011. godini
- stupa na snagu 29. VIII. 2011.
Narodne novine broj 99. od 31. kolovoza 2011.
Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima
- stupa na snagu 31. VIII. 2011.
Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o tehničkim uvjetima i postupku prilagodbe Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima - stupa na snagu
31. VIII. 2011.
Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o Jedinstvenom registru računa - stupa na snagu 31. VIII.
2011.
AKTUALNOSTI UPRAVNE PRAKSE
I UPRAVNOG SUDOVANJA - 2010.
Zbornik sadrži radove koji se, prije svega, odnose na provedbu Zakona o općem upravnom postupku, koji se
primjenjuje od 1. siječnja 2010. godine, te teme vezane za dosadašnji Zakon o upravnim sporovima kao i novi
Zakon istog naslova koji stupa na snagu 1. siječnja 2012. Uz institute Zakona o općem upravnom postupku,
razmatraju se i aktualne teme iz svakodnevnog sudovanja Upravnog suda RH.
Raznolikosti sadržaja Zbornika pridonosi obilje sudske prakse Upravnog suda Republike Hrvatske, što će zasigurno biti korisno svima koji primjenjuju opći upravni postupak.
AU TO R I :
V. Šeks • Z. Pičuljan • D. Đerđa • D. Jurić-Knežević •
M. Kosović-Marković • I. Vezmar-Barlek • M.a Kriletić • B. Gagro •
N. Mijatović • M. Juričić • S. Orlić-Zaninović • M. Pajalić •
Cijena: 400,00 kn
Nova cijena: 150,00 kn
broj stranica: 438
T. Bogdanović • M. Dominis Herman • J. Jelić • S. Jeromela Kurick •
Mislav Kolakušić • V. Kos • Lj. Morović Pavić • A. Pejković Rabi •
J. Peroš Nikolić • K. Senjak • B. Špoljar

fi.",

Pregled dokumenta 713 KB - European Court of Auditors

o3-D7- 7.011. - Javna prodaja

Zupanisjki sud presuda gzx-85-13-2.pdf

Preuzmi - Wolf Theiss

Rješenje Trgovačkog suda

zaključak o prodaji.pdf

Naknada nematerjalne štete zbog smrti bliskog srodnika

uvod u matematičku logiku sadržaj

logike - Metronet