REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
ODABIR SUDSKIH GRAĐANSKIH
ODLUKA
Zagreb, siječanj-ožujak 2013.g.
2
Parnični postupak
1.
P-3413/11
Gž-7381/11 od 26. rujna 2012.g.
Članak 34.b točka 2. Zakona o parničnom postupku
- sporovi u povodu osnivanja,
rada i prestanka trgovačkog
društva kao i o raspolaganju
članstvom i članskim
pravima u trgovačkom
društvu
- utvrđenje bračne stečevine i
ništetnost pravnih poslova
kojima se raspolagalo
bračnom stečevinom
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem sud se oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj
pravnoj stvari u odnosu na III i IV tuženika, te je odlučeno da će se nakon pravomoćnosti
rješenja spis ustupiti stvarno nadležnom Trgovačkom sudu u Zagrebu za III tuženika i
Trgovačkom sudu u Rijeci, Stalnoj službi u Pazinu za IV tuženika.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet tužbenog zahtjeva je:
- utvrđenje da predmetna nekretnina predstavlja zajedničko vlasništvo tužiteljice i Ituženika kao bivših bračnih drugova,
- da je ništetni pravni posao - Ugovor o pristupu osnivača između I- tuženika (bivšeg
bračnog druga tužiteljice) i II-tuženika kao osnivača društva, kojim je I-tuženik unio u
temelji kapital društva predmetnu nekretninu i time stekao određeni poslovni udjel u
društvu T. d.o.o. ( u omjeru od 35/100),
- da je ništetni pravni posao - Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava
vlasništva koji je III-tuženik zaključio sa IV-tuženikom, kojim se IV-tuženik uknjižio kao
fiducijarni vlasnik na predmetnoj nekretnini,
- brisanje zabilježbe prijenosa prava vlasništva predmetne nekretnine radi osiguranja
novčane tražbine i upisa prava vlasništva u korist IV-tuženika i
- brisanje zk. stanja kakvo je bilo prije opisanih pravnih poslova za koje se traži da se
utvrdi da su ništetni, uz upis zajedničkog vlasništva tužiteljice i I-tuženika.
Prema čl. 34.b toč. 2. ZPP-a trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom
stupnju sude sporove u povodu osnivanja, rada i prestanka trgovačkog društva kao
i o raspolaganju članstvom i članskim pravima u trgovačkom društvu.
Po stajalištu ovoga suda, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio citiranu odredbu
ZPP-a i pogrešno je ocijenio da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari u odnosu na III i
3
IV-tuženika nadležan trgovački sud i to iz razloga što iz gore navedenog proizlazi da
predmet tužbenog zahtjeva nije raspolaganje članstvom i članskim pravima
društva, već utvrđenje bračne stečevine i utvrđenje ništetnosti pravnih poslova
kojima se raspolagalo bračnom stečevinom - predmetnom nekretninom, a niti
jednim dijelom tužbenog zahtjeva se ne osporava raspolaganje članstvom i članskim
pravima društva, niti se osporava pripadanje i veličina poslovnog udjela člana
društva, kako to pogrešno navodi sud prvog stupnja u razlozima odluke.
2.
Pn-3438/10
Gžn-3020/11 od 17. svibnja 2012.g.
Članak 52. Zakona o parničnom postupku
Članak 33. stavak 4. i članak 45. Konvencije o ujednačavanju određenih pravila za
međunarodni zračni promet
- mjesna nadležnost
- izberiva nadležnost
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem sud se oglasio mjesno nenadležnim, odlučio da će se po
pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti Općinskom sudu u Crikvenici kao mjesno
nadležnom.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev I.-IV.-tužiteljica za naknadu štete koju trpe zbog smrti putnika Ituženika, koji je 1. lipnja 2009. nestao u nezgodi na letu AF 447 dana iz Rio de Janeira za
Pariz.
O jurisdikciji suda u Republici Hrvatskoj pravilno je odlučeno primjenom odredbi
međunarodnog ugovora, na koju u ovom slučaju upućuje odredba čl. 27. ZPP.
Naime, Konvencijom o ujednačavanju određenih pravila za međunarodni zračni
promet (Međunarodni ugovori - NN br. 9/07, 1/08, dalje: Konvencija) propisano je
da se u odnosu na štetu zbog smrti ili ozljede putnika, po izboru tužitelja, tužba
podnosi na području države jedne od država stranaka, bilo pred sudom stalnog
boravišta prijevoznika ili u glavnom mjestu njegovog poslovanja ili u mjestu
poslovanja u kojem je sklopljen ugovor ili sudu u mjestu odredišta, te na državnom
području države stranke na kojem je u trenutku nesreće putnik ili putnica imao
svoje prebivalište ili boravište i na koje ili sa kojeg prijevoznik obavlja svoje letove
sa svrhom zračnog prijevoza putnika, bilo svojim vlastitim zrakoplovom ili
zrakoplovom nekog dragog prijevoznika na temelju komercijalnog sporazuma te na
kojem prijevoznik vodi svoje poslovanje zračnog prijevoza putnika iz prostorija
koje posjeduje ili koje je iznajmio sam prijevoznik ili neki drugi prijevoznik s kojim
je sklopio komercijalni sporazum.
Kako proizlazi iz podataka u spisu, među strankama nije sporno da je pokojni Z.
M., suprug I-tužiteljice, otac II i III-tužiteljica i sin IV-tužiteljice bio zaposlen kod
poslodavca Fingare Armammento Genovese Sri, Italije i da je u vrijeme avionske
4
nesreće bila u tijeku njegova repatrijacija u Republiku Hrvatsku, vezano uz njegovo
zaposlenje (tzv. "rotacija" nakon vremena provedenog na brodu - vrijeme
provedeno kod kuće), a također je nesporno da I-tuženik obavlja u Republici
Hrvatskoj djelatnost prijevoza putnika.
Iz ovih nespornih činjenica proizlazi da je sud u Republici Hrvatskoj jedan od
nadležnih za suđenje u ovoj pravnoj stvari, dok odredba čl. 45. Konvencije upućuje
na primjenu prava suda kojemu je predmet ustupljen.
Prema odredbi čl. 33. st 4. Konvencije, pitanje postupka uređuje pravo suda kojemu
je predmet ustupljen, dakle o pitanju mjesne nadležnosti odlučuje se prema
odredbama ZPP.
Kako je u pitanju spor protiv pravnih osoba sa sjedištem u inozemstvu, odredba čl.
60.-ZPP propisuje da se tužba može podnijeti sudu u Republici Hrvatskoj na čijem
se području nalazi njeno stalno zastupništvo za Republiku Hrvatsku ili sjedište
tijela kome je povjereno da obavlja njene poslove.
Za ovaj konkretni slučaj dolazi u obzir i nadležnost suda na Čijem području tužitelj
ima prebivalište ili boravište (čl. 52.st.l. i st.2. ZPP) ili pak prema mjestu gdje se
nalazi imovina pravne osobe odnosno suda na čijem području obvezu treba izvršiti
(čl. 58.st. 1. i st.3.ZPP).
U slučaju izberive nadležnosti, kakva je propisana za ovu vrstu sporova, tužitelj
bira kojem će od više mjesno nadležnih sudova podnijetu tužbu, a u ovome slučaju
tužiteljice su tužbu podnijele Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, obzirom da
je u Zagrebu sjedište Predstavništva društva AIR FRANCE, Pariz, Francuska,
upisanog u Registar predstavništava stranih osoba u Republici Hrvatskoj.
Za II-tuženika kao osiguratelja odgovornosti i materijalnoga suparničara, mjesna
nadležnost utvrđuje se primjenom pravila o atrakciji posebne izberive mjesne
nadležnosti (čl. 50. ZPP).
Sud prvoga stupnja ocijenio je da u ovome slučaju nije mjesno nadležan u smislu odredbe
čl. 60. ZPP budući da ona propisuje kriterij sjedišta stalnog zastupništva a ne i
predstavništva.
Ovakav stav za sada se ne može prihvatiti kao pravilan.
Naime, citirana odredba propisuje i nadležnost suda na čijem se području nalazi sjedište
tijela kome je povjereno da obavlja poslove pravne osobe.
Tužiteljice tvrde, a ponavljaju i u žalbi, da I-tuženik obavlja djelatnost prijevoza putnika
u Republici Hrvatskoj, u zračnoj luci Zagreb, u kojoj jedino ima direktni let u Hrvatskoj
te da je njegovo predstavništvo sa sjedištem u Zagrebu, na adresi Kršnjavoga 1, tijelo
kome je povjereno da obavlja njegove poslove, zbog čega je prema odredbi čl 60. ZPP
mjesno nadležan i sud u Zagrebu, kojemu su, koristeći svoje pravo izbora, podnijele
tužbu.
Kako u pobijanom rješenju nedostaju ikakvi razlozi o statusu, djelatnosti i ovlaštenjima
predstavništva I-tuženika u Zagrebu, to za sada nije moguće ocijeniti je li to tijelo kojem
je povjereno obavljanje njegovih poslova (ako nije, tko te poslove za njega obavlja) i
ovisno o tome, ispitati pravilnost odluke o prigovoru mjesne nadležnosti suda prvoga
stupnja.
Time je počinjena bitna povreda odredbe parničnoga postupka iz čl. 369.st.l. ZPP pa je
temeljem odredbe čl 380.t.3. toga Zakona ukinuto prvostupanjsko rješenje i predmet
vraćen sudu prvoga stupnja na ponovan postupak. U daljnjem postupku valja utvrditi
5
navedene odlučne činjenice na koje je ukazano i potom o prigovoru mjesne nadležnosti
donijeti novu, zakonitu odluku.
3.
Povrv-15953/12
Gž-442/13 od 12. veljače 2013.g.
Članak 63. Zakona o parničnom postupku
- sporovi u tijeku i povodu
stečaja
- isključiva nadležnost
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi
temeljem vjerodostojne isprave, poslovni broj: Ovrv-965/12, koje je donio Javni bilježnik
20. lipnja 2012., u dijelu kojim je određena ovrha, ukinute su provedene radnje te je
određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Pod
točkom II. izreke prvostupanjski sud se oglasio stvarno nenadležnim. Pod točkom III.
izreke određeno je da će se nakon pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti stvarno
nadležnom Trgovačkom sudu u zagrebu.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U ovom predmetu radi se o sporu radi naplate nepodmirenog dugovanja tuženika
na temelju izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja, koji spor je pokrenut nakon
nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečaja nad tužiteljem.
Prema odredbi čl. 63. ZPP za suđenje u sporovima koji nastaju u tijeku i u povodu
sudskog ili upravnog ovršnog postupka, odnosno u tijeku i u povodu stečajnog
postupka mjesno je isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji
provodi ovršni postupak ili stečajni postupak, odnosno sud na čijem se području
provodi upravna ovrha.
Kako se u ovom postupku radi o sporu koji je nastao u tijeku stečajnog postupka,
osnovano žalitelj ističe da je odluku o nadležnosti trebalo donijeti u skladu s
odredbom čl. 63. ZPP.
U ponovnom postupku prvostupanjski sud će ponovno donijeti odluku o nadležnosti u
skladu s odredbom čl. 63. ZPP i čl. 34.b ZPP.
4.
Povrv-4205/11
Gžovr-3700/11 od 26. travnja 2012.g.
Članak 70. Zakona o parničnom postupku
- sporazum o mjesnoj
nadležnosti
6
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi na temelju
vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-370/11 koje je 24. veljače 2011 donio Javni
bilježnik u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su provedene radnje, te je određeno
da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Prvostupanjski
sud se oglasio stvarno nenadležnim i odredio da će se nakon pravomoćnosti predmet
ustupiti Trgovačkom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Polazeći od utvrđenja da su ovrhovoditelj i ovršenik trgovačka društva, sud prvog stupnja
je donio pobijano rješenje na temelju čl. 34.b. Zakona o parničnom postupku i čl. 21. st.
1. ZPP, imajući u vidu čl. 48. st. 1. ZPP.
Međutim, sud, prvog stupnja je propustio voditi računa o činjenici da su stranke sklopile
sporazum o mjesnoj nadležnosti u skladu s čl. 70. ZPP.
Naime, stranke su sklopile Ugovor o međusobnim pravima i obvezama, kojim su se u čl.
8. sporazumjele da eventualne sporove koji bi proizašli iz tog ugovora rješavaju
sporazumno, a za slučaj nemogućnosti sporazumnog rješenja ugovaraju nadležnost
trgovačkog suda u sjedištu prodavatelja (ovdje ovrhovoditelja). Navedeni Ugovor
ovrhovoditelj je priložio uz predmetni prijedlog za ovrhu.
Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da se stranke mogu sporazumjeti da im u
prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno
nadležan, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, dok je u
čl. 70. st. 5. ZPP propisano da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.
Obzirom je sud prvog stupnja kao stvarno i mjesno nadležni sud označio Trgovački
sud u Zadru, a ne sud u sjedištu ovrhovoditelja, to je donošenjem pobijane odluke,
počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl.
70. st. 1. ZPP, koja je utjecala na zakonitost i pravilnost prvostupanjskog rješenja, a
na koju ovrhovoditelj upire u žalbi.
U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će ponovno donijeti odluku o
nadležnosti u predmetnom sporu, uzimajući u obzir sporazum stranaka o mjesnoj
nadležnosti.
5.
P-5729/07
Gž-4239/12 od 19. lipnja 2012.g.
Članak 84. stavak 1. Zakona o parničnom postupku
- privremeni zastupnik
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za postavljanjem privremenog
zastupnika IV tuženoj.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
7
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Pošavši od utvrđenja da tijekom postupka tužitelji nisu dokazali da bi postupak oko
postavljanja privremenog zastupnika IV. tuženici dugo trajao te nije dokazao da bi zbog
toga za parnične stranke mogle nastupiti štetne posljedice, te u čemu bi se iste eventualno
očitovale, sud prvog stupanja nije našao da bi se ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 84.
st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,
117/03, 88/05,2/07, 84/08,123/08, 57/11 - dalje: ZPP) te je odbio prijedlog tužitelja.
Neosnovano žalitelji osporavaju zakonitost pobijanog rješenja, ustrajući u tvrdnji da su
ispunjene pretpostavke iz čl. 84. st. 1. ZPP te da je u ovom postupku jednostavnije, brže i
svrsishodnije postaviti privremenog zastupnika, nego takav postupak inicirati pred
drugim tijelom.
Da bi sud bio ovlašten imenovati privremenog zastupnika u smislu čl. 84. st. 1. ZPP,
nužno je ostvarenje zakonskih uvjeta u odnosu na protustranku, odnosno postojanje
vjerojatnosti da bi redovan postupak oko postavljanja privremenog zastupnika
mogao dugo trajati i da bi zbog toga za bilo koju od stranaka mogle nastupiti štetne
posljedice, što znači da je ovlaštenje suda ograničeno samo za one slučajeve u
kojima se to ukazuje nužnim radi zaštite interesa stranaka u postupku.
Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio
prijedlog za postavljanje privremenog zastupnika. Budući tužitelji nisu dokazali da
bi imenovanje privremenog zastupnika trajalo dugo i da bi upravo zbog toga za
tužitelje nastupile štetne posljedice, a nije niti dokazao o kakvoj bi se šteti radilo.
6.
P-2948/12
Gž-4730/12 od 24. srpnja 2012.g.
Članak 109. Zakona o parničnom postupku
- prijevod isprava
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba tužitelja od 23. travnja 2012.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na daljnji postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da tužitelj nije postupio po rješenju od 26.
travnja 2012. godine, odnosno nije vratio ispravljenu - dopunjenu tužbu pa je istu
primjenom odredbe čl. 109. st. 4. ZPP valjalo odbaciti.
Žalitelj osporava pravilnost i zakonitost pobijane odluke tvrdnjom da tužba sadrži sve
uvjete propisane odredbom čl. 109. ZPP pa nije bilo osnove za vraćanje iste radi
prijevoda određenih isprava (dokumentacije) slijedom čega niti donašanja rješenja o
odbačaju tužbe.
Žalbeni navodi su osnovani, a pobijano rješenje nezakonito.
Pogrešno je postupio sud kada je primjenjujući odredbu čl. 104. i čl. 109. st. 2.-4. ZPP
donio pobijano rješenje.
8
Naime, u ovom je predmetu tužitelj uz tužbu kao dokaz navodima iz tužbe, priložio
isprave (bankovne izvode) na stranom jeziku a sud ga je pozvao da navedene priloge
prevede na hrvatski jezik što isti nije učinio. Za takovo postupanje međutim,
odredbe ZPP ne predviđaju mogućnost odbacivanja tužbe jer ista sadrži sve što je
potrebno i po njoj se može postupati (čl. 109. st. 1. ZPP) pa nedostavljanje ovjerenog
prijevoda isprava kao priloga ne dovodi do ispunjenja pretpostavki za odbacivanje
tužbe.
Doduše, odredba čl. 232. st. 2. ZPP glasi: "Uz ispravu sastavljenu na stranom jeziku
podnosi se i ovjereni prijevod" što znači da je stranka dužna podnijeti ispravu na
koju se poziva te ako je isprava sastavljena na stranom jeziku dužna je upravo ta
stranka uz ispravu podnijeti i ovjereni prijevod, međutim ukoliko ista ne postupi s
navedenim procesnim pravilom izlaže se riziku da ne uspije dokazati istinitost
navoda na kojima temelji svoj zahtjev što ne znači da tužba nije podobna za
raspravljanje.
Dužnost stranke da izvrši prijevod isprave samo je dosljedno provođenje
prihvaćenog principa lojalnog parničenja po kojem je stranka dužna iznijeti svu
poznatu procesnu građu, a neprevođenje isprave može biti od utjecaja na
osnovanost odnosno neosnovanost tužbenog zahtjeva.
7.
P-17785/10
Gž-7386/12 od 20. studenog 2012.g.
Članak 109. stavak 1. Zakona o parničnom postupku
- nužni i jedinstveni
suparničari
- nedostatak procesno pravne
legitimacije
- ispravak ili dopuna tužbe
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba u ovoj pravnoj stvari.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja stao je na stanovište da je tužitelj, u tužbi radi proglašenja ovrhe
nedopuštenom, trebao kao tuženika naznačiti i ovrhovoditelja i ovršenika dok je
tužitelj kao tuženika naznačio samo ovrhovoditelja, a nakon toga njegovu pravnu
sljednicu. Nadalje zaključuje da ovrhovoditelj i ovršenik, kao stranke iz ovršnog
postupka u vezi kojeg se traži proglašenje da je ovrha nedopuštena, imaju položaj
nužnih i jedinstvenih suparničara, radi čega obje moraju biti obuhvaćene tužbom
na tuženoj strani dok tužitelj na tuženoj strani nije obuhvatio obje stranke već samo
ovrhovoditelja ovdje tuženicu pa da postoji nedostatak procesno pravne legitimacije
za daljnje vođenje parnice.
9
Odluka suda prvog stupnja od 29. kolovoza 2009. godine potvrđena je rješenjem
Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-11245/11 od 29. listopada 2011.
godine.
Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom od 3. listopada 2012. godine
zauzeo je stav da je sud prvog stupnja trebao postupiti sukladno čl. 109. st. 1.
Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 - dalje: ZPP) a koji se primjenjuje temeljem čl. 19.
st. 1. OZ, tj. pozvati tužitelja da dopuni ili ispravi tužbu na način propisan čl. 56. st.
1. OZ tako da kao tuženici budu navedene obje stranke iz ovršnog postupka jer bi u
suprotnom bilo povrijeđeno načelo vladavine prava što bi za posljedicu dovelo do
povrede prava tužitelja na pristup sudu zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava.
8.
Pn-2387/10
Gžn-3672/11 od 22. svibnja 2012.g.
Članak 110. stavak 1. Zakona o parničnom postupku
- novčana kazna vještaku
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem novčano je kažnjen vještak sa 1.000,00 kn, te mu je naloženo
kaznu platiti u roku od 15 dana.
Županijski sud odbija žalbu vještaka kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Suprotno tvrdnji žalitelja, pravilno je utvrđenje pobijanog rješenja da u podnesku od 31.
kolovoza 2011. vještak vrijeđa sud, jer se i po ocjeni ovog drugostupanjsko suda,
iznesenim činjeničnim tvrdnjama i vrijednosnim sudovima o sucu, grubo vrijeđaju
dostojanstvo, čast i ugled nje kao suca, a time se vrijeđa i sud.
Izrečena novčana kazna je primjerena težini uvreda, izraženoj upornosti vještaka u
vrijeđanju suda, te svim okolnostima slučaja.
Kako je slijedom iznesenog, sud prvog stupnja, temeljem čl. 110. st. 1. ZPP, vještaka
primjereno novčano kaznio, to je valjalo temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP žalbu vještaka
odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.
9.
Pn-3724/10
Rev-x 530/11 od 24. listopada 2012.g.
Članak 154. i članak 155. Zakona o parničnom postupku
- parnični trošak
- pravno shvaćanje VSRH
Činjenično stanje:
10
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da sud naloži tuženiku da
tužiteljici plati iznos od 18.480,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do
isplate. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
Vrhovni sud RH odbacuje reviziju tužiteljice kao nedopuštenu u odnosu na prvo
postavljeno pravno pitanje, odbija reviziju tužiteljice u odnosu na drugo postavljeno
pravno pitanje koje se odnosi na odluku o troškovima postupka.
Odlučujući o dopuštenosti revizije u odnosu na drugo pravno pitanje, koje je revidentica
postavila u reviziji, a koje glasi: "Ima li pravna osoba, kao stranka u postupku, pravo na
naknadu troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, unatoč tome što ima u radnom
odnosu zaposlenike pravnike koji ispunjavaju pretpostavke za zastupanje te pravne osobe
u postupcima pred sudovima?" ovaj sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz čl.
382. st. 2. i 3. ZPP i da je postavljano pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene
primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Pobijanom drugostupanjskom odlukom sud je potvrdio prvostupanjsku odluku u dijelu
kojim je tuženiku pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP dosuđen
trošak parničnog postupka u iznosu od 11.295,00 kuna sa pripadajućom zateznom
kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude, tj. od 23. studenoga 2010. do
isplate.
U reviziji je tužiteljica navela da je pravno shvaćanje zauzeto u pobijanoj odluci u dijelu
kojim je odlučeno o troškovima postupka, kojom odlukom je tuženiku dosuđen i parnični
trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, suprotno pravnom shvaćanju
revizijskog suda zauzetom u odluci broj Rev-129/09 od 23. ožujka 2010.
U odluci ovog suda Rev-129/09 od 23. ožujka 2010. zauzeto je pravno shvaćanje da
tuženiku kao pravnoj osobi, koja se bavi osiguranjem i ima zaposlene osobe koje ju mogu
zastupati u postupku pred sudom ne pripada pravo na trošak zastupanja po punomoćniku
odvjetniku, jer u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, nije potrebno da tuženika u odštetnoj
parnici zastupa punomoćnik koji je odvjetnik.
Prema pravnom shvaćanju ovog suda pravilno su postupili sudovi kada su
odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, tuženiku, koji je
pravna osoba i ima zaposlenike pravnike koji su u radnom odnosu kod tuženika i
ispunjavaju pretpostavke za zastupanje tuženika u postupcima pred sudovima,
dosudili naknadu parničnog troška i za zastupanje po punomoćniku odvjetniku
pozivajući se na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP i na čl. 155. st. 1. ZPP.
Pritom se posebno naglašava da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda
Republike Hrvatske održanoj 22. listopada 2012. zauzeto pravno shvaćanje koje
glasi: "Pravna osoba kao stranka u postupku ima pravo na naknadu troškova
parničnog postupka (u skladu s odredbama čl. 154. ZPP i čl. 155. ZPP) za
zastupanje po punomoćniku odvjetniku, iako ima u radnom odnosu diplomirane
pravnike s položenim pravosudnim ispitom koji ispunjavaju zakonske pretpostavke
za zastupanje te pravne osobe u postupcima pred sudovima."
Prema tome, nije osnovana revizija tužiteljice u odnosu na drugo postavljeno
pravno pitanje, koje se odnosi na odluku o troškovima postupka, jer su sudovi,
odlučujući o zahtjevu tuženika za naknadu parničnog troška pravilno primijenili
odredbu čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP i tuženiku, zastupanom po
punomoćniku odvjetniku, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za
11
rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04 i 59/07), dosudili naknadu troškova
parničnog postupka. Zbog navedenog je na temelju čl. 400. st. 3. ZPP u vezi s čl.
393. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja pod II.
10.
P-11991/10
Gž-848/12 od 10. svibnja 2012.g.
Članak 212. stavak 4. i članak 215. Zakona o parničnom postupku
- prekid postupka
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem obustavljen je postupak u ovom predmetu.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra za pravnog prednika tužitelja, trgovačkog
društva M. d.o.o., sud prvog stupnja utvrdio je da je isti brisan iz sudskog registra iz
razloga jer je zaključenjem stečajnog postupka prestao postojati, slijedom čega je
prvostupanjski sud predmetni postupak obustavio primjenom odredbe čl. 215. b ZPP.
Međutim, odredba čl. 215. b st. 1. ZPP obvezuje sud da obustavi postupak ukoliko
prestane postojati stranka pravna osoba, a postupak se vodi o pravima koja ne prelaze na
njene pravne sljednike, a analogno tome i ako stranka pravna osoba prestane postojati, a
nema pravnog sljednika, što ovdje nije slučaj.
Ovo stoga, što se predmetni postupak vodi o prenosivim pravima, a kao pravni sljednik
trgovačkog društva M. d.o.o. ukazuje se njegova stečajna masa.
Isto proizlazi iz navedenog izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu, a gdje
je navedeno da je stečajna upraviteljica, ovlaštena i dužna nakon zaključenja stečajnog
postupka u ime stečajnog dužnika, a za račun stečajne mase, unovčiti eventualnu imovinu
stečajnog dužnika za koju se utvrdi da predstavlja stečajnu masu te o obavljenim
radnjama podnijeti pisano izvješće stečajnom sudu.
Navedeni upis u sudski registar izvršenje temeljem rješenja Trgovačkog suda u Splitu,
poslovni broj St-42/09 od 10. ožujka 2010., koje je dostavljeno sudu prvog stupnja.
Materijalno pravo koje predstavlja uporište za donošenje Trgovačkog suda u Splitu
navedenog sadržaja nalazi se u odredbi čl. 25. st. 1. t. 12. Stečajnog zakona (Narodne
novine, broj: 44/96., 29/99., 129/00., 123/03., 82/06., 116/10.), koja propisuje da je jedna
od dužnosti stečajnog upravitelja da nakon zaključenja stečajnog postupka zastupa
stečajnu masu stečajnog dužnika, ovdje tužitelja.
Navedena odredba priznaje stranačku sposobnost stečajnoj masi stečajnog dužnika,
a kao zakonskog zastupnika iste određuje stečajnog upravitelja.
Stoga se ima smatrati da je Stečajna masa stečajnog dužnika M. d.o.o. pravni
sljednik nekadašnjeg tužitelja.
Dakle, proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 215. b
ZPP-a o obustavi postupka, jer za isto nisu postojali zakonski uvjeti, već utvrđeno
činjenično stanje opravdava jedino primjenu odredbe čl. 212. t. 4. ZPP-a i čl. 215. st.
12
1. ZPP-a o prekidu postupka zbog prestanka postojanja stranke koja je pravna
osoba i njegovom nastavku temeljem preuzimanja od strane pravnog sljednika.
11.
P-5302/09
Gž-3309/11 od 21. svibnja 2012.g.
Članak 213. stavak 1. točka 1. i članak 215. stavak 2. Zakona o parničnom postupku
- prekid postupka
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem određen je prekid postupka, te da će se postupak nastaviti
nakon što bude pravomoćno okončan postupak pred istim sudom posl. br. P-11837/02 ili
kad sud utvrdi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.
Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Pošavši od utvrđenja da tužiteljica u ovom postupku zahtjeva, između ostaloga, utvrđenje
stjecanja prava vlasništva nekretnina na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju
zaključenog sa sada pok. I. B., a da se u postupku pred istim sudom pod poslovnim
brojem P-11837/02, a koji još nije pravomoćno okončan, odlučuje o raskidu navedenog
ugovora, sud prvog stupnja zaključio je da je pitanje raskida ugovora koje predstavlja
pravni temelj stjecanja prava tužiteljice, prethodno pitanje za odlučivanje o tužbenom
zahtjevu u ovoj pravnoj stvari, pa je, na temelju odredbe čl. 213. st. 1. toč. 1. ZPP,
odredio prekid postupka, a pretpostavke za nastavak prekinutog postupka odredio u
skladu s čl. 215. st. 2. ZPP.
Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je sada pok. I. B. sklopio s tužiteljicom Ugovor o
doživotnom uzdržavanju koji je ovjeren pred sucem Općinskog suda u Sesvetama pod
brojem Rl-193/98,1. veljače 1999. te je u zemljišnim knjigama izvršena zabilježba pod
brojem Zs-5785/02 da će nekretnine, koje su predmet ugovora, nakon smrti I. B. prijeći u
vlasništvo tužiteljice.
I. B. zaključio je i s tuženikom 16. travnja 2002. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, a
koji je tuženik predao na provedbu u zemljišne knjige odmah nakon smrti I. B. te je
provedena uknjižba prava vlasništva na nekretninama, koje su bile predmet oba ugovora,
u zemljišnim knjigama na ime tuženika.
Nije sporno da je I. B. za života pokrenuo postupak radi raskida Ugovora o doživotnom
uzdržavanju zaključenog s tužiteljicom, a koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom
u Zagrebu pod brojem P-11460/08 i nije pravomoćno dovršen. Isto tako, nije sporno da je
tuženik jedini nasljednik iza pok. I. B. i da je stupio kao njegov sukcesor u navedenu
parnicu radi raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju.
Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari ustala s tužbom iza smrti I. B. te je pravilno kao
tuženika označila pravnog sljednika I. B., tj. tuženika, a koji je pri tom upisan u
zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnine koja je predmet spora i nalazi se u posjedu iste.
Stoga su neosnovani navodi žalbe kojima se osporava aktivna legitimacija odnosno ističe
prigovor promašene pasivne legitimacije.
13
U konkretnom se slučaju radi o sporu radi višestrukog otuđenja nekretnina, jer je I. B.
kao primatelj uzdržavanja zaključio u pogledu istog predmeta otuđenja, dva ugovora (o
doživotnom odnosno dosmrtnom uzdržavanju) s različitim davateljima uzdržavanja. Da
se radi o situaciji višestrukog otuđenja nekretnina proizlazi iz naravi ugovora o
doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, koji su ugovor o otuđenju uz naknadu, s time da je
predaja nekretnina davatelju uzdržavanja odgođena do smrti primatelja uzdržavanja kod
ugovora o doživotnom uzdržavanju, dok to nije slučaj kod ugovora o dosmrtnom
uzdržavanju.
Kada je više osoba zaključilo posebne pravne poslove radi stjecanja prava vlasništva na
istoj nekretnini, o jačem pravu sud odlučuje primjenom načela morala, savjesnosti i
poštenja i načela zabrane zloupotrebe prava. Pri tome, može igrati ulogu i činjenica upisa
(bilo koje vrste) u zemljišnu knjigu, a i predaja u posjed otuđene nekretnine.
Dakle, ova pravna stvar ima se raspraviti na temelju pravila stjecanja vlasništva kada je
došlo do višestruko otuđenje nekretnine, jer Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen
s tužiteljicom nije raskinut, budući postupak koji se povodom toga vodi pred istim sudom
još nije dovršen.
Neosnovana je tvrdnja tuženika da je ugovor zaključen s tužiteljicom raskinut već samim
time, što je ona, nakon podnesene tužbe primatelja uzdržavanja za raskid ugovora, ovoj
suprotstavila protutužbeni zahtjev za isplatu novčane protuvrijednosti onoga što je
primatelju uzdržavanja pružala, a sve dok postupak u pogledu tih zahtjeva ne bude
dovršen. Kako dakle, nije utvrđeno da bi ugovor o doživotnom uzdržavanju bio raskinut,
on proizvodi pravne učinke, a i sam tuženik tijekom ovog postupka ističe da tužiteljica
učinila brojne propuste prema g. B., pa je pitanje njegovog raskida zbog neispunjenja,
prethodno pitanje u ovom postupku.
Na navode žalbe valja još odgovoriti da je rješenjem Općinskog suda u Zagrebu poslovni
broj Zs-5785/02 od 28. travnja 2005. određena zabilježba da će na temelju Ugovora o
doživotnom uzdržavanju nekretnine prijeći u vlasništvo tužiteljice te da je Županijski sud
u Zagrebu svojim rješenjem broj Gž-3877/05 od 11. rujna 2007. odbio žalbu protustranke
I. B. na ovo rješenje, otklonivši pri tom i prigovor da navedeni ugovor ne bi bio
sastavljen u skladu s načelom jedinstva nekretnine.
Naposljetku, ostaje sporno pitanje je li tuženik bio u dobroj vjeri kada je zaključio ugovor
o dosmrtnom uzdržavanju, pored već postojećeg ugovora o doživotnom uzdržavanju
zaključenog s tužiteljicom, čije je zaključenje bilo publicirano u zemljišnoj knjizi i je li
njegovo pravo moglo ojačati uknjižbom ugovora o dosmrtnom uzdržavanju nakon smrti
primatelja uzdržavanja, a o čemu će, kao i o ostalim prigovorima tuženika, biti potrebno
raspravljati tek ako sud u postupku pod brojem P-11837/02 ne donese odluku da se
ugovor o doživotnom uzdržavanju raskida.
12.
Ps-99/04
Gž-1807/12 od 3. travnja 2012.g.
Članak 215.b stavak 1. Zakona o parničnom postupku
- obustava postupka
Činjenično stanje:
14
Prvostupanjskim rješenjem obustavljen je postupak u odnosu na zahtjev za otkaz
stanarskog prava.
Županijski sud odbija žalbu kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj podnio tužbu protiv tužene radi otkaza
stanarskog prava i predaje u posjed stana u Zagrebu, Rokov perivoj 8, da je tužena umrla
u tijeku postupka dana 18. ožujka 2002. godine pa stoga, a jer je sukladno tada važećem
Zakonu o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93dalje: ZSO) stanarsko pravo bilo osobno nije se moglo prenositi ni nasljeđivati a prestaje
smrću nositelja stanarskog prava, temeljem čl. 215.b st. 1. i 6. ZPP obustavlja postupak u
odnosu na zahtjev za otkaz stanarskog prava.
Po čl. 215.b. st. 1. ZPP postupak se obustavlja kad umre ili prestane postojati stranka u
postupku o pravima koja ne prelaze na nasljednike, odnosno pravne sljednike. Pravilno je
stajalište suda prvog stupnja da stanarsko pravo je bilo osobno pravo koje se nije moglo
prenositi ni nasljeđivati te da je prestalo smrću nositelja stanarskog prava pa je pravilno
sud prvog stupnja obustavio postupak u odnosu na zahtjev za otkaz stanarskog prava
temeljem čl. 215.b. st. 1. ZPP. To što je tužitelj preinačio tužbi i kao tuženika označio G.
Š. umjesto pok. M. Š. u odnosu na tužbeni zahtjev za iseljenjem i predajom stana u
posjed suprotno navodima žalbe ne znači da se radi o pravima koja mogu prijeći na
pravnog sljednika nego o označavanju novog tuženika koji drži tužiteljevu stvar.
Odgovaraju navodi žalbe da sukladno čl. 67. ZSO članovi porodičnog domaćinstva su
imali pravo nesmetano koristiti taj stan, ako tim zakonom nije drugačije određeno i nakon
smrti stanara čime je on po zakonu stjecao stanarsko pravo dok odluka iz čl. 93. ZSO
imala je samo deklaratorni karakter jer se je njome utvrđivalo postojanje stanarskog prava
koje je nastalo po zakonskoj osnovi. Tužena M. Š. koja je bila nositelj stanarskog prava
umrla je 2002. godine pri čemu iz stanja spisa proizlazi da je dana 27. ožujka 1997.
godine stavila zahtjev za sklapanje ugovora o kupnji stana temeljem odredbi Zakona o
naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne
novine" broj 92/96, 39/99, i 80/02 - dalje: ZN) i kojem zahtjevu nije udovoljeno po
odredbi čl. 30. st. 3. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96 - dalje: ZNS)
prava i obveze najmoprimca iz odredbi st. 1. i 2. tog članka iznimno ne stječu osobe
protiv kojih je u tijeku postupak za otkaz ili prestanak stanarskog prava međutim,
obzirom da M. Š. do stupanja na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj
91/96 - dalje: ZNS) stanarsko pravo nije otkazao a pobijanim rješenjem je obustavljen
postupak za otkaz stanarskog prava ima se smatrati da sukladno čl. 30. st. 1. i 2. ZNS
danom stupanja na snagu tog zakona (5. studeni 1996. godine) njezino stanarsko pravo je
prestalo a ona je stekla prava i obveze zaštićenog najmoprimca, a sukladno čl. 37. st. 1.
sve osobe koje su na dan stupanja na snagu tog zakona imale pravni položaj člana
obiteljskog domaćinstva također se upisuju u ugovor o najmu stana. To znači da je M. Š.
u trenutku svoje smrti u svakom slučaju imala položaj zaštićenog najmoprimca a G. Š. je
u trenutku njezine smrti stekao prava i obveze zaštićenog najmoprimca sukladno čl. 38.
ZNS pod uvjetom iz čl. 37. ZNS a to je ukoliko je u trenutku stupanja na snagu ZNS
imao pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva stečenog prema odredbama ZSO.
Iz stanja spisa i to presude od 31. listopada 2011. godine kojom je naloženo G. Š. iseliti
se iz stana i predati ga u posjed slobodnog od osoba i stvari tužitelju da sud prvog stupnja
15
nije utvrđivao, a niti je to mogao, da li je M. Š. prestalo stanarsko pravo, nego je polazeći
od toga da je bila nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu utvrdio da G. Š. nije
sukladno čl. 12. ZSO bio član njezinog obiteljskog domaćinstva u vrijeme stupanja na
snagu ZNS pa stoga nema nikakvo pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje stana.
13.
P-1200/10
Gž-6755/11 od 5. lipnja 2012.g.
Članak 331.b Zakona o parničnom postupku
- presuda zbog ogluhe
- zajedničari
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku predati tužiteljici spavaću sobu ili
isplatiti tužiteljici protuvrijednost u iznosu od 5.000,00 kn sa zakonskim zateznim
kamatama od podnošenja tužbe do isplate. Utvrđeno je da su pokretne stvari bračna
stečevina tužiteljice i tuženika svakog u 1/2 dijela, što je tuženik dužan priznati, te je
istom naloženo isplatiti tužiteljici, na ime protuvrijednosti njezinog suvlasničkog dijela
na istim pokretninama iznos od 50.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od
podnošenja tužbe do isplate.
Županijski sud ukida presudu zbog ogluhe i predmet vraća na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Opravdano tuženik upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.
t. 5. u vezi čl. 331. b st. 1., t. 2. i 3. ZPP-a s posljedicama na meritorno suđenje u
konkretnom predmetu.
U okolnostima predmetnog slučaja nisu bile ostvarene pretpostavke iz čl. 331 b., st.
1. t. 2. i 3. ZPP-a za donošenje presude zbog ogluhe.
Ovo stoga što iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost zahtjeva
tužiteljice.
Naime, činjenična osnova predmetne tužbe nije usklađena s određenim normama
materijalnog prava iz koji bi slijedila osnovanost zahtjeva tužitelja, a što je nužna
pretpostavka pri ocjeni presumiranog priznanja u smislu zakonom određeni
pretpostavki za donošenje presude zbog ogluhe.
Točno jest da svaki zajedničar ima pravo glede zajedničke stvari postavljati ostalim
zajedničarima one zahtjeve koji proizlaze i iz njegova zajedničkog vlasništva (čl. 62.
Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (91/96., 68/98., 137/99. -Odluka
Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00 - Odluka Ustavnog suda Republike
Hrvatske, 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., dalje u tekstu: ZVDSP-a).
Međutim, kako tužiteljica kao zajedničar, osim određivanja suvlasničkih dijelova na
predmetnim pokretninama, zahtjeva i diobu istih - isplatom, bez navođenja
okolnosti i dokaza u smislu mjerodavnih pravnih pravila iz odredbe čl. 63. - 65. i čl.
čl. ZOVDSP-a, to nije bilo niti uvjeta iz odredbe čl. 331. b ZPP-a za odlučivanje po
pravilima presumiranog priznanja činjeničnih navoda, a zbog čega je valjalo po
ovlaštenju iz čl. 369. st. 1. u vezi čl. 354. st. 2. t. 5. ZPP-a, ukinuti prvostupanjsku
16
presudu zbog ogluhe i predmet vratiti prvostupanjskom sud na ponovno suđenje s
tim da će o i troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud odlučiti konačnom
odlukom (čl. 166. st. 3. ZPP-a).
14.
Pn-732/10
Gž-12277/11 od 24. siječnja 2012.g.
Članak 50. Zakona o medijima
Članak 40. stavak 2. i 3. Zakona o parničnom postupku
- preinaka tužbe
- vrijednost predmeta spora
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem naloženo je tuženoj da tužitelju naknadi parnični trošak u
iznosu od 37.160,00 kn.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsko rješenje na način da odbija tužitelja s daljnjim
dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 19.680,00 kn.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Iz stanja spisa proizlazi, a to među strankama nije ni sporno da je u povodu zahtjeva
tužitelja za ispravkom objavljene informacije sukladno odredbama Zakona o medijima
("Narodne novine" broj 59/04 i 84/11 - dalje: ZM) glavna rasprava zaključena dana 26.
travnja 2010. godine a u povodu žalbe tužene ovaj sud je svojom presudom od 3. svibnja
2011. godine odbio žalbu tužene i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o
glavnoj stvari dok je rješenjem djelomično uvažio žalbu tužene i ukinuo navedenu
presudu u odluci o parničnom trošku te da je do promjene glavnog urednika u tjedniku
nacional došlo dana 6. rujna 2010. godine kada je umjesto S. K. i I. Š. kao glavni urednik
imenovan M. Š. Sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj nije trebao preinačiti tužbeni
zahtjev označavanjem novog glavnog urednika kao tuženika, te obvezuje tuženu da
tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 37.160,00 kn.
Neosnovani su žalbeni navodi kojima se prigovara pasivnoj legitimaciji tužene uz
tvrdnju da je jedino pasivno legitimiran mogao biti novi glavni urednik.
Odgovara da odredbom čl. 50. ZM propisano da ako se nakon što je podnesena
tužba za objavu ispravka promjeni glavni urednik medija, tužitelj može do kraja
glavne rasprave preinačiti tužbeni zahtjev i umjesto prvobitnog tuženika tužiti
novog glavnog urednika te da za takvu promjenu tužbenog zahtjeva nije potrebna
suglasnost prvobitnog tuženika niti novog glavnog urednika. Odredbom čl. 54. istog
zakona propisano je da ako se nakon pravomoćnosti presude kojom se nalaže
objava ispravka promjeni glavni urednik medija presudom utvrđena dužnost
objavljivanja ispravka prelazi na novog glavnog urednika.
U konkretnoj situaciji, a kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja do
promjene glavnog urednika došlo je nakon što je glavna rasprava zaključena.
Naime, činjenica da je ovaj sud svojim rješenjem od 3. svibnja 2011. godine
djelomično uvažio žalbu tužene i ukinuo prvostupanjsku presudu u odluci o
parničnom trošku nije pravno odlučna sa stajališta osnovanosti pasivne legitimacije
17
tužene. To iz razloga jer odluka o naknadi parničnog troška je akcesorna odluci o
glavnoj stvari dakle, pravo na naknadu troškova je zavisno od parnice u kojoj su
oni nastali. Stoga se ne može prihvatiti žalbena tvrdnja da se u smislu odredbe čl.
50. ZM kao kraj glavne rasprave do kada se može preinačiti tužbeni zahtjev i
umjesto prvobitnog tuženika tužiti novog glavnog urednika ima smatrati ročište
održano dana 13. listopada 2011. godine a koje je održano u povodu rješenja ovog
suda od 3. svibnja 2011. godine kojim je djelomično uvažena žalba tužene kao
osnovana i ukinuta prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku.
Međutim, donoseći pobijano rješenje sud prvog stupnja počinio je relativno bitnu
povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 20. st. 3. ZPP a na što
tužena ukazuje u žalbi a taj prigovor isticala je i u tijeku postupka (suprotno navodima
prvostupanjske presude to je isticano i u žalbu tužene od 9. studenog 2009. godine - list
112 spisa). Usprkos toj relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka, a koristeći
ovlaštenja iz čl. 373.a ZPP valjalo je prvostupanjsko rješenje u povodu žalbe tužene
djelomično preinačiti. Naime, tužitelj je sukladno čl. 40. st. 2. ZPP kao vrijednost
predmeta spora označio iznos od 101.000,00 kn a očito radi mogućnosti podnošenja
revizije sukladno čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP koja je tada bila dopuštena ako vrijednost
predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn. Međutim, po
mišljenju ovog suda tako označena vrijednost predmeta spora iz tih razloga je
suviše visoko naznačena jer već po odredbi čl. 52. st. 4. ZM protiv presude
županijskog suda revizija je dopuštena. Stoga je sud prvog stupnja trebao sukladno
čl. 40. st. 3. ZPP a jer o vrijednosti predmeta spora ovisi i pravo na naknadu
troškova postupka po službenoj dužnosti najkasnije na pripremnom ročištu ili ako
ono nije održano onda na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se je
tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari rješenjem protiv kojeg nije
dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora. Po mišljenju ovog
suda naznačena vrijednost predmeta spora od 101.000,00 kn je suviše visoka te
omogućuje pravo na naknadu troškova postupka za pojedine radnje u postupku u
iznosu od 2.500,00 kn sukladno Tbr. i. Tarife o nagradama i naknadi troškova za
rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 -dalje: Tarifa) u
slučaju kada vrijednost predmeta spora je od 100.000,00 kn pa do 250.000,00 kn
dok u slučaju ako je vrijednost predmeta spora od 10.000,00 pa do 100.000,00 kn
tada za poduzete radnje odvjetniku pripada iznos od 1.000,00 kn za poduzetu
radnju. Stoga i tako označavanje vrijednosti predmeta spora za 1.000,00 kn više a
što omogućuje pravo na naknadu troška za pojedine radnje u iznosu od 2.500,00 kn
nema nikakvo razumno opravdanje te po mišljenju ovog suda treba je odrediti u
iznosu od 50.000,00 kn.
15.
P-11496/03
Gž-3930/11 od 2. listopada 2012.g.
Članak 219. Zakona o obveznim odnosima
- promjena činjenične osnove
- zakupnina/naknada koristi
kod stjecanja bez osnove
18
- rješenje o ovrsi
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom održano je na snazi ovosudno rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv1649/03 od 10. veljače 2003. u cijelosti.
Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Iz do sada provedenog postupka proizlazilo bi da su tužitelj (kao zakupodavac) i tuženik
(kao zakupac) zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora u Zagrebu, koji ugovor je
ex lege raskinut dana 5. studenog 1998. godine.
Tužitelj tvrdi da je tuženik nastavio koristiti sporni prostor bez ikakve pravne osnove pa
traži naknadu s osnove stjecanja bez osnove koju je ostvario tuženik, a sud prvog stupnja
prihvaća tu tvrdnju jer da tuženik ničim ne spori da i nakon isteka ugovornog odnosa
koristi poslovni prostor, pa donosi odluku kao u izreci prvostupanjske odluke.
Žalitelj u žalbi osporava da bi bio korisnik tog poslovnog prostora, pri čemu to nije nova
činjenica, jer je isti u prigovoru na rješenje o ovrsi, koje je pobijanom odlukom održano
na snazi, istaknuo da osporava potraživanja u cijelosti, vjerodostojnost isprave, te da ne
postoji nikakav dug.
Pri tome valja istaći da je prema sadržaju prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva
(ovršnog prijedloga koji je povodom prigovora tuženika nastavljen kao parnični
postupak) predmet spora bila neplaćena zakupnina za poslovni prostor sa stanjem
na dan 31. listopada 2002. godine za razdoblje "2000/1999", s datumom dospijeća
15. rujna 1999. godine, u utuženom iznosu. Tijekom postupka tužitelj je promijenio
pravnu osnovu svog zahtjeva navodeći da je ugovor o zakupu između parničnih
stranaka raskinut po sili zakona u smislu odredbe članka 35. stavak 1. Zakona o
zakupu poslovnog prostora ("Narodne novine", br. 91/96. i 124/97.) i to 5. studenoga
1998. godine, pa isti utuženi iznos zahtijeva s naslova stjecanja bez osnove u smislu
odredbe članka 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br.: 53/91.,
73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96. i 112/99. - dalje u tekstu: ZOO).
U situaciji kada tužitelj mijenja pravnu osnovu, onda treba promijeniti i činjenične
navode u tužbi i sukladno tome predložiti izvođenje dokaza na kojem bi se na
nesporan način utvrdilo da je tuženik u 1999. godini bio u prostoru tužitelja te da iz
istog nije iselio, a kako bi mogao istu potraživati u smislu odredbe čl. 219. ZOO,
odnosno dokazati u kojoj visini je ostvario korist onaj koji je upotrijebio tuđu stvar
u svoju korist, te ovlaštenje tužitelja, tj. da je imatelj stvari.
Jednako tako, kako je rješenje o ovrsi doneseno temeljem vjerodostojne isprave,
zbog neplaćanja zakupnine, onda se ne može održati na snazi to rješenje o ovrsi u
situaciji kada se preinači tužba, jer se mijenja i činjenična osnova, kao u
konkretnom slučaju, tako da se potražuje naknada koristi kod stjecanja bez osnove.
16.
P-2513/05
Gž-8090/08 od 23. listopada 2012.g.
Članak 20. stavak 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu
19
- rješavanje sporova o
komunalnoj naknadi
- nenadležnost suda
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi
posl. br. Iv-13598/96 od 18. listopada 1996. za iznos glavnice u iznosu od 90.351,50 kn.
Ukinut je djelomično platni nalog ovog suda sadržan u rješenju o ovrsi posl. br. Iv13598/96 od 18. listopada 1996. za iznos od glavnog suda u iznosu od 54.844,35 kn.
Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja u dijelu kojim je djelomično ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi za
iznos od 54.844,36 kn, a preinačava prvostupanjsku presudu u dijelu da se ukida platni
nalog sadržan u rješenju o ovrsi za daljnji iznos glavnog suda od 90.351,50 kn.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U provedenom parničnom postupku utvrđeno je da se tražbina tužitelja odnosi na:
- komunalnu naknadu za poslovni prostor koji tuženik koristi u Zagrebu, Tomislavova 2,
koju naknadu je tuženik u obvezi plaćati temeljem rješenja Grada Zagreba, Gradskog
sekretarijata za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, promet i veze broj Klasa
UP/I-363-03/95-54/0392 od 4. travnja 1995., počev od 1. rujna 1994. i
- vodoprivrednu naknadu za isti poslovni prostor koji je tuženik dužan plaćati temeljeni
rješenja Fonda Grada Zagreba za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno
gospodarstvo, Klasa UP/I-325-08/95-54/7981 od 10. travnja 1995., počev od 1. svibnja
1995.
Sud je utvrdio da su navedena rješenja opskrbljena klauzulom izvršnosti, a nije sporno da
dužne naknade nisu plaćene (tuženik nije ni tvrdio suprotno).
Stoga je sud prvog stupnja odlučujući o osnovanosti zahtjeva za isplatu zaključio da
postoji obveza tuženika temeljem navedenih rješenja, te je djelomično ostavio na snazi
platni nalog (kao pod stavkom I. izreke), dok je u preostalom dijelu (kao pod stavkom II.
izreke) ukinuo platni nalog, navodeći da sporni iznos za koji je odbijen zahtjev nije
naveden u izvodu iz ovjerovljenih poslovnih knjiga.
Žalbenim navodima tuženik upire na nenadležnost suda za rješavanje sporova o
komunalnoj naknadi u parničnom postupku, te ukazuje da je nadležnom upravnom tijelu
upućivao višekratno žalbe, pritužbe i prijedloge za otpis komunalne naknade.
Utemeljeno tuženik žalbom upire da sud nije nadležan za rješavanje sporova o
komunalnoj naknadi u parničnom postupku.
Naime, odredbom čl. 20. st. 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne
novine" broj 36/95 i dalje) propisano je da rješenje o utvrđivanju komunalne
naknade u svakom pojedinom slučaju donosi upravni odjel jedinice lokalne
samouprave nadležan za poslove komunalnog gospodarstva, a st. 6. istog članka je
propisano da se glede prisilne naplate komunalne naknade primjenjuju propisi o
prisilnoj naplati poreza na dohodak, odnosno dobit.
Iz navedenog proizlazi da sud nije nadležan za rješavanje sporova radi naplate komunalne
naknade, pa kada je sud odlučio meritorno o zahtjevu koji ne ide u sudsku nadležnost,
počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP-a,
slijedom čega je uz preinačenje stavka II. izreke ukinut platni nalog sadržan u rješenju o
20
ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Iv-13598/96 od 18. listopada 1996. u
stavku I. izreke i za daljnji iznos glavnog duga od 90.351,50 kn, te u odluci o troškovima
ovršnog postupka za daljnji iznos od 15,00 kn (čl. 373. a. ZPP-a).
17.
P-268/12
Gž-6917/12 od 6. studenog 2012.g.
Zakon o upravnim sporovima
Članak 16. stavak 1. Zakona o parničnom postupku
- zaštita od nezakonite radnje
- sudska nadležnost
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba tužiteljice od 9. siječnja 2012.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice za zaštitu od nezakonite radnje koju su joj pričinili
tuženici namjernim propisivanjem pogrešne dijagnoze te zahtjev, postavljen u smislu
odredbe čl. 188. st. 2. ZPP, a kojim se traži utvrđenje da su dijagnoze za tužiteljicu, a
postavljene po tuženicima, neutemeljene, zbog čega se imaju brisati iz medicinske
dokumentacije tužiteljice.
Prvostupanjski sud odbacuje tužbu zbog toga što važeći Zakon o upravnim
sporovima ("Narodne novine", br. 20/10 - dalje: ZUS) ne predviđa mogućnost
pružanja pravne zaštite zbog nezakonite radnje, a u odnosu na eventualno
kumulirani zahtjev tužbu odbacuje zbog apsolutne nenadležnosti, s obzirom da niti
jedan od sudova nije nadležan za utvrđenje neutemeljenosti medicinske
dokumentacije.
U odnosu na žalbene navode valja reći da se temeljem odredbe čl. 16. st. 1. ZPP, do
pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti pazi, ide li rješavanje spora u sudsku
nadležnost.
Kako odredbama ZUS nije predviđena zaštita od nezakonite radnje (koja je prije
donošenja ZUS bila regulirana odredbama čl. 67.-76. Zakona o upravnim
sporovima - "Narodne novine", br. 53/91, 9/92 i 77/92), to rješenje ovoga spora ne
ide u sudsku nadležnost, pa je temeljem odredbe čl. 16. st. 2. ZPP valjalo odrediti da
je Općinski građanski sud u Zagrebu nenadležan, ukinuti provedene radnje u
postupku i odbaciti tužbu podnesenu zbog nezakonite radnje.
Zahtjev tužiteljice, postavljen tako da ga sud, kao sljedeći, prihvati ako nađe da ovaj koji
je ispred njega istaknut neosnovan (čl. 188. st. 2. ZPP), je temeljem odredbe čl. 188. st. 3.
ZPP valjalo odbaciti, budući da se takav zahtjev može istaknuti u jednoj tužbi samo ako
je sud stvarno nadležan za svaki od istaknutih zahtjeva u istoj vrsti postupka.
18.
21
P-9481/04
Gž-1280/09 od 19. lipnja 2012.g.
Tbr. 39. točka 3. i Tbr. 43. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika
Članak 101. Zakona o obveznim odnosima
- odvjetnički trošak
- obračun nagrade
- tumačenje HOK
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 71.992,39 kn sa
zateznom kamatom tekućom od 7. rujna 1998. do isplate.
Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
I po ocjeni ovoga suda, stranke su doista ugovorile isplatu presuđenog i pravomoćnog
iznosa koji uključuje glavnicu s kamatom. Da je tome tako, proizlazi iz dijelova iskaza
parničnih stranaka gdje suglasno iskazuju da je u početku zastupanja bilo jasno da će
dosuđena kamata višestruko premašivati iznos glavnice. Ova nesporna činjenica po
stanovištu drugostupanjskog suda odlučna je za ocjenu prave volje parničnih stranaka, na
koju ukazuje žalitelj tvrdeći da je sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio.
Međutim, iz sadržaja presude, posebno zadnje stranice obrazloženja gdje se analizira prvi
iskaz tuženika u ovom predmetu, jasno proizlazi da je sud prvog stupnja utvrdio da je
prava volja stranaka bila da navedeni postotak bude isplaćen od ukupno primljenog
iznosa glavnice s kamatama. Naime, tuženik je sam naveo da je računao da bi ukupna
naknada koju bi dobio u sporu iznosila oko 60.000,00 DEM, od čega bi tužitelju kao
odvjetniku trebao pripasti iznos naknade između 9.000,00 DEM i 10.000,00 DEM.
Uzimajući u obzir da je, a kako je to sud prvog stupnja pravilno utvrdio, presuđena
glavnica iznosila oko 68.000,00 kn, a da je tuženiku nesporno isplaćeno nakon završetka
sudskog postupka u ovršnom postupku 551.572,00 kn (na ime glavnice i kamate), pri
čemu je tužbeni zahtjev prema utvrđenju suda prvog stupnja ukupno iznosio 122.500,00
kn (ali je djelomično presuda u ostatku ukinuta i dalje je postupak vodio drugi odvjetnik).
Dakle, iz sadržaja tog dijela iskaza tuženika ne može se drugo zaključiti'nego da je iznos
koji je on kalkulirao predstavljao ne samo glavnicu nego i kamate pa je stoga pravilno
sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da tužitelju plati presuđeni
iznos koji u visini nije među strankama sporan.
Pri tome valja još nadodati, da je Hrvatska odvjetnička komora dala tumačenje
odredbe Tbr. 39. toč. 3. i Tbr. 43. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika (Narodne novine, br. 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07,
148/09 - dalje u tekstu: Tarifa) koje je usvojeno na sjednici Upravnog odbora HOKa 13. studenoga 2010. godine. Iako se radi o tumačenju koje se odnosi na primjenu
kasnije Tarife (a ne koja je važila u vrijeme sklapanja ugovornog odnosa između
stranaka) valja navesti da ona može poslužiti pri ocjeni toga što se uobičajeno
smatra da predstavlja obračun za osnovicu za nagrade u smislu isplate postotka po
odredbi čl. 39. Tarife. Prema navedenom tumačenju u točki I., pri obračunu
22
nagrade iz tog članka, osnovicu čini zbroj glavnice i kamata, dok dosuđeni trošak
zastupanja pripada odvjetniku.
Ostale točke tumačenja odnose se na daljnji obračun troškova postupka, ali je iz
sadržaja točke I. i tumačenja jasno da osnovicu za obračun čini zbrojena glavnica s
kamatama. Stoga se sintagma iz ugovora - postotak od presuđenog i pravomoćnog
iznosa treba upravo tumačiti na način da se radi o glavnici zajedno s kamatama. S
obzirom da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da su stranke imale na umu pri
ugovaranju tog postotka upravo glavnicu s kamatama (iako tuženik sada tvrdi
drugačije), prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda zaključak o pravoj volji
stranaka pravilan je i zakonit, a pravilno je istumačena i odredba čl. 101. Zakona o
obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96,
91/96) kao i činjenica koliko bi iznosili troškovi tužitelja u okviru uzajamnih
vrijednosti jednakog davanja. Bez obzira što su ti troškovi manji od iznosa naknade
koja se traži u ovom postupku, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da bi oni
bili dvostruko veći od iznosa koji je tužitelju na ime troškova isplaćen, pa se žalbeni
navodi tuženika u tom pravcu ukazuju neosnovanim.
19.
P-893/08
Gž-10626/11 od 11. rujna 2012.g.
Članak 46. stavak 1. točka 7. Ovršnog zakona
- proglašenje nedopustivosti
ovrhe
- ovrha drugim sredstvima
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom je odbijen zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenom
ovrhe koja se kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu vodi pod broj Ovr-2510/06.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Tužitelj je podnio tužbu radi proglašenja nedopustivosti ovrhe određene rješenjem o ovrsi
Općinskog građanskog suda u Zagrebu Ovr-2510/06 od 6. studenoga 2006., sukladno
rješenju ovršnog suda od 17. siječnja 2008. na koji je kao ovršenik upućen protiv
ovrhovoditelja (ovdje tuženika) u smislu odredbe čl. 46. st. 1. toč. 7. u vezi čl. 48. st. 3.
Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04,
88/05, 121/05 i 67/08, dalje: OZ). Navedeni zahtjev temelji se na činjenici da nije vlasnik
niti korisnik poslovnog prostora u Zagrebu, zbog čega ovrhovoditelj nije bio ovlašten
protiv njega zahtijevati ovrhu.
Prema navodima tužbe rješenje o ovrsi od 6. studenoga 2006. Ovr-2510/06 je doneseno
na temelju „ovršne isprave". Međutim, iz dokumentaciju u spisu proizlazi da se radi o
pravomoćnom i ovršnom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koji je donijela
javna bilježnica posl. br. Ovrv-79/06, od 7. ožujka 2006. (postalo ovršno 27. travnja
2006.), radi namirenja tražbine od 1.579,51 kn. Budući da ovršenik nije dobrovoljno
23
ispunio dospjelu obvezu, ovrhovoditelj je zatražio provedbu sudske ovrhe na
pokretninama ovršenika, prijedlogom od 21. rujna 2006., s čim u vezi je doneseno
rješenje o ovrsi br. Ovr-2510/06.
Kad je prema odredbi čl. 252.h st. 2. OZ od nadležnog suda zatražena da ovrhu odredi na
predmetu ovrhe na kojem se na temelju takvoga rješenja ne može tražiti izvansudska
ovrha, će sud postupiti kao da je od njega zatraženo da ovrhu odredi drugim sredstvom i
na drugom predmetu ovrhe (čl. 5. st. 3.). Prema odredbi čl. 5. st. 3. OZ ako se
pravomoćno rješenje o ovrsi određenim sredstvom ili na određenom predmetu ne može
provesti, ovrhovoditelj može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili
predmet ovrhe. U tom slučaju sud će donijeti novo rješenje o ovrsi i nastaviti ovrhu na
temelju toga rješenja.
Stoga polazeći od činjenice da je doneseno pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi
javnog bilježnika, koja nije dovedena u sumnju navodima žalitelja, ne može tužitelj
s uspjehom osporavati postojanje tražbine ovrhovoditelja tvrdeći da nije ovlašten
zahtijevati ovrhu. Navedene prigovore je trebao iznositi protiv rješenja o ovrsi javne
bilježnice od 6. studenoga 2006., te nakon njegove pravomoćnosti i ovršnosti nije ga
više ovlašten osporavati iz razloga čl. 46. st. 1. toč. 7. OZ. Stoga je neosnovana i
tužba kojom osporava navedenu ovrhu.
Obvezno pravo
Opći dio
20.
P-15314/10
Gž-11351/11 od 27. ožujka 2012.g.
Članak 9. i članak 368. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- obveza plaćanja mjesečne
naknade
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi
javnog bilježnika, poslovni broj Ovrv-3353/09 od 17. ožujka 2009. u dijelu u kojem je
naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.357,00 kn s pripadajućim zateznim
kamatama tekućim na iznos od 384,89 kn od 6. ožujka do isplate, na iznos od 856,85 kn
od 5. travnja 2008. do isplate, na iznos od 115,26 kn od 6. srpnja 2008. do isplate kao i u
dijelu troškova ovršnog postupka u iznosu od 351,34 kn s pripadajućim zateznim
kamatama (točka I. izreke), dok je ukinut platni nalog sadržan u navedenom rješenju o
ovrsi u iznosu od 646,83 kn, kao i za troškove ovršnog postupka u iznosu od 771,06 kn
(točka II. izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju na iznos od 391,85 kn plati zatezne
kamate tekuće od 6. ožujka 2008. do 23. travnja 2010.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
24
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je isplata dospjelih, a neplaćenih računa za pružene telekomunikacijske
usluge tuženiku, s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog
mjesečnog iznosa do isplate, kao i isplata naknade za prijevremeni otkaz ugovora.
Na temelju utvrđenih činjenica da je među strankama bio zasnovan pretplatnički odnos
28. travnja 2007., da je pretplatnički odnos bio zasnovan na 24 mjeseca, te ispostavljenih
računa za obavljene telekomunikacijske usluge tuženiku, kao i na temelju činjenice da
tuženik nije platio ispostavljene račune, primjenom odredbe čl. 9. Zakona o obveznim
odnosima ("Narodne novine" 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) sud prvog stupnja održao je na
snazi platni nalog za iznos od 1.357,00 kn s pripadajućim kamatama, dok ga je ukinuo za
iznos od 646,83 kn, uz obrazloženje da je potraživanje tužitelja u iznosu od 391,85 kn
podmireno (tužitelj je u tom dijelu povukao svoj zahtjev) i u iznosu od 254,98 kn s
osnove naknade zbog prijevremenog raskida ugovora, uz obrazloženje da tužitelj tijekom
postupka nije dokazao da mu je raskidom ugovora nastala šteta kao niti njenu visinu.
Na žalbene navode tužitelja kojima upire na odredbe Općih uvjeta poslovanja
tužitelja kao sastavnog dijela ugovora (čl. 5. točka 1.3. ) kojom je, u slučaju krivnje
pretplatnika za raskid ugovora, propisana obveza pretplatnika platiti ukupan iznos
svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora,
a taj ukupan iznos, na što ukazuje tužitelj, predstavlja iznos naknade za
prijevremeni raskid ugovora, valja odgovoriti da je kada se radi o naknadi štete
zbog povrede ugovorne obveze, što je ovdje slučaj, budući da tužitelj svoje
potraživanje temelji na činjeničnim tvrdnjama da je pretrpio štetu zbog raskida
ugovora, takvu štetu utvrđuje sud, ali tek nakon što je šteta prouzročena, pa je
vjerovnik, ovdje tužitelj, dužan u postupku dokazivati da je zbog neispunjenja
obveze pretrpio štetu, a dužan je dokazati i visinu pretrpljene štete i tek potom
stječe mogućnost ostvarivanja prava na naknadu. U konkretnom slučaju, tužitelj,
međutim, ne konkretizira u čemu bi se šteta sastojala, a niti ne navodi radi li se o
običnoj šteti ili izmakloj koristi. Utuženi račun koji se odnosi na iznos naknade za
prijevremeni otkaz ugovora za GSM usluge od 254,98 kn, a radi se o obračunskom
razdoblju od 16. studenog do 15. prosinca 2008. u kojem tuženik nije koristio
telekomunikacijske usluge i u suštini predstavlja mjesečni iznos naknade za pristup mreži
koju je tuženik plaćao u ispunjenju svoje ugovorne obveze, ne može predstavljati štetu za
tužitelja, jer je nakon raskida ugovora takva obveza plaćanja mjesečne naknade prestala i
stranke su se raskidom ugovora oslobodile svojih obveza iz ugovora (čl. 368. st. 1. ZOO).
Naime, tek ako bi zbog neispunjenja obveze i raskida ugovora, a time očekivane dobiti
kroz vrijeme trajanja ugovornog, pretplatničkog odnosa u visini plaćanja mjesečne
naknade nastala za tužitelja stvarna šteta ili izmakla korist, tužitelj bi mogao takvu štetu
potraživati, no u ovom slučaju tužitelj to niti ne tvrdi pa niti dokazuje, a kako je to
pravilno zaključio sud prvog stupnja.
21.
P-7609/02
Rev-x 670/11 od 10. studenog 2011.g.
Članak 12. i članak 15. Zakona o obveznim odnosima
Članak 7. Odluke o način u plaćanja komunalnih usluga
Članak 34. stavak 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu
25
- izdvajanje iz sustava
grijanja
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom u ukinuto je rješenje tog suda posl. broj Ovrvg-1506/01 od
23. studenog 2001., u dijelu pod toč. I. u cijelosti, za glavnicu u iznosu od 1.226,99 kn s
pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te za trošak ovršnog postupka u iznosu od
320,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. studenog 2001. pa do
isplate. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao djelomično
neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke,
kojim je ukinuto rješenje o ovrsi tog suda broj Ovrvg-1506/01 od 23. studenog 2001.
Prvostupanjska presuda djelomično je preinačena u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke,
kojim je ukinuto gore navedeno rješenje o ovrsi istog suda za iznos glavnice od 1.111,36
kn i troška ovršnog postupka u iznosu od 300,00 kn, pa je suđeno da se održava na snazi
platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. broj Ovrvg1506/01 od 23. studenog 2001. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos
od 1.111,36 kn, s pripadajućom zakonskom kamatom tekućom na pojedinačno navedene
iznose i sa tijekom sve pobliže označeno u toj točci izreke drugostupanjske presude.
Vrhovni sud RH prihvaća se revizija tuženika i preinačuje drugostupanjsku presudu na
način da se potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. izreke kojim je
ukinuto rješenje o ovrsi posl. broj Ovrvg-1506/01 od 23. studenog 2001., za iznos
glavnice od 1.111,36 kn.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
U podnesenoj reviziji tuženik postavlja sljedeća pravna pitanja:
1. "Je li tužitelj ovlašten u svojoj evidenciji voditi tuženika po osnovi potrošnje plina
preko zajedničke kotlovnice te mu iz te osnove ispostavljati račune, odnosno od istoga
potraživati plaćanje usluge opskrbe plinom iako tuženik u stanu ima instaliran vlastiti
plinomjer, na temelju kojeg Gradska plinara obračunava potrošnju i ispostavlja račune" i
2. "Je li za izdvajanje iz sustava centralnog grijanja preko zajedničke kotlovnice potrebna
suglasnost ostalih suvlasnika".
Tako postavljena pitanja zapravo se svode na materijalnopravno pitanje ima li
vlasnik stana pravo bez suglasnosti ostalih suvlasnika stanova u navedenoj zgradi
izdvojiti se iz sustava centralnog grijanja preko zajedničke kotlovnice tužitelja
uspostavom posebnog plinomjera u stanu i potrošeni plin plaćati prema stvarnoj
potrošnji očitanjem na vlastitom plinomjeru, a ne temeljem obračuna količine
potrošenog plina utvrđene plinomjerom u toplinskoj stanici i onda raspoređenoj na
korisnike obračunom prema površini stana ili posebne prostorije, bez obzira na to
da li se korisnici njima služe ili ne, a kako to propisuje Odluka o načinu plaćanja
komunalnih usluga (Službeni glasnik grada Zagreba broj 5/92 i 3/93 - dalje:
Odluka).
Obzirom da Vrhovni sud Republike Hrvatske o navedenom pitanju nije zauzeo
shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o tome
imati različita shvaćanja (a ne samo Županijski sud u Zagrebu na čije se presude upire
revizijom), ovaj revizijski sud zato smatra da se radi o pitanju važnom za jedinstvo u
26
primjeni zakona i ravnopravnosti građana, koje ima u vidu odredba iz čl. 382. st. 2. i 3.
toč. 2. ZPP-a., pa je utoliko podnesenu reviziju ocijenio dopuštenom.
U konkretnom slučaju predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja Gradske plinare Zagreb
d.o.o. Zagreb istaknut prema tuženiku koji je vlasnik stana u višestambenoj zgradi, za
isplatu dospjelih, a neplaćenih mjesečnih iznosa troškova s osnove komunalne usluge
opskrbe plinom obračunatih temeljem parametara iz prije spomenute Odluke.
Obzirom na navedeni predmet spora, a sukladno i stajalištu iz presude prvostupanjskog
suda, ovdje se ne radi o sporu između suvlasnika zgrade, niti o sporu vlasnika posebnih
dijelova zgrade, kako to pogrešno smatra drugostupanjski sud, pa ne dolaze u primjenu
odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96,
68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 - dalje: ZVDSP) koje reguliraju međusobne odnose
vlasnika, odnosno suvlasnika zgrade, kao i vlasnika zajedničkih dijelova zgrade. Utoliko
se i revizijom s pravom ističe neprihvatljivost stajališta izraženog u pobijanoj presudi
drugostupanjskog suda.
Međutim, upravo zbog izraženih stajališta nižestupanjskih sudova u tom dijelu, ovaj je
revizijski sud i po tom pitanju reviziju ocijenio dopuštenom i izrazio gornje stajalište o ne
primjeni odredbi ZVDSP u konkretnom sporu.
U konkretnom slučaju radi se o sporu koji proizlazi iz obveznopravnog odnosa tužitelja
kao trgovca, pružatelja javne usluge isporuke plinom i tuženika kao potrošača plina za
obračunsko razdoblje prve polovice 2001. Stoga je o predmetu spora valjalo raspraviti i o
njemu odlučiti primjenom općih propisa obveznog prava iz Zakona o obveznim
odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO),
zatim temeljem odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj
26/03 -pročišćeni tekst - dalje: ZKG), Odluke o načinu plaćanja komunalne usluge
opskrbe plinom (Službeni glasnik grada Zagreba broj 2/2000 - dalje: Odluka o načinu
plaćanja) i prije navedene Odluke.
U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog
stupnja, da je tužitelj vlasnik stana u višestambenoj zgradi u Zagrebu i da su stanovi
navedene zgrade pripojeni na sustav centralnog grijanja preko zajedničke kotlovnice, a
potrošnja plina obračunava se za sve korisnike preko zajedničkog plinomjera u toplinskoj
stanici tužitelja, temeljem parametara iz prije navedene Odluke (obračunom prema
površini stana, a ne prema stvarnoj potrošnji).
Utvrđeno je da se tuženik o svom trošku izdvojio iz takvog sustava centralnog grijanja i
uspostavio grijanje plinom čija se potrošnja obračunava očitanjem preko etažnog
plinskog bojlera, ugrađenog po ovlaštenoj osobi, u svom stanu.
Nije sporno da tuženik i nakon izdvajanja uredno podmiruje troškove zajedničke pričuve,
koji uključuju i trošak održavanja zajedničkih uređaja za centralno grijanje, te da se
izdvajanju nije protivio tužitelj niti ostali suvlasnici, odnosno vlasnici drugih posebnih
dijelova zgrade.
Nije sporno u postupku niti to da tužitelj, pored računa potrošnje plina očitanjem preko
zajedničke toplinske stanice, tuženiku ispostavlja, nakon izdvajanja, i račune po osnovi
potrošnje plina po posebno instaliranom plinomjeru u stanu tuženika koje potonje tuženik
podmiruje.
Člankom 7. Odluke propisano je da se količina komunalne usluge opskrbe
toplinskom energijom, gdje se kao gorivo za centralno grijanje koristi plin
(toplinske stanice na plin), utvrđuje plinomjerom u toplinskoj stanici, a raspoređuje
27
na korisnike prema površini stana ili posebne prostorije, bez obzira na to da li se
korisnici njima služe ili ne.
Ovaj revizijski sud smatra da tuženik, nakon izdvajanja iz sustava centralnog
grijanja preko zajedničke kotlovnice, više nije u obvezi plaćati ispostavljene račune
tužitelju osnovom čl. 7. navedene Odluke. Naprotiv, dužan je plaćati potrošnju plina
prema količini pružene komunalne usluge opskrbe plinom koja se utvrđuje
plinomjerom i za koju se izdaje račun prema utvrđenoj cijeni, a sukladno čl. 3. i 4.
Odluke o načinu plaćanja.
Svako drugo tumačenje bilo bi protivno načelu jednake vrijednosti davanja iz čl. 15.
ZOO i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO, te bi stoga bilo nepravično za
tuženika.
Distribucija plinom smatra se javnom uslugom pa se prodaja takve javne usluge
potrošačima, kada to priroda javne usluge dopušta, a distribucija plinom to svojstvo
ima, mora, obračunavati prema potrošnji.
Trgovac koji pruža takvu javnu uslugu putem distribucijske mreže mora, prema čl.
34. st. 1. ZKG omogućiti potrošačima priključak na distribucijsku mrežu i uporabu
priključka i mreže te pružanje usluge u skladu s posebnim propisima, koncesijskim
ugovorima ili općim aktima jedinica lokalne samouprave na čijem području se
usluga pruža, pod nediskriminirajućim, unaprijed poznatim uvjetima. Međutim, to
ne znači da je potrošač dužan priključiti se ili ostati priključen, na način dirigiran
po trgovcu ako za potrošača postoje manje ekonomski tegobna rješenja, a tehnički
izvediva.
Nametanje tuženiku kao potrošaču obveze biti priključen na sustav centralnog
grijanja preko zajedničke plinske stanice tužitelja, bez mogućnosti izdvajanja iz tog
sustava (raskida ugovora) na osobni trošak, kada takvo isključenje ne šteti ostalim
korisnicima, pa ni tužitelju (jer to u postupku nitko ne dovodi u sumnju),
predstavljalo bi nesrazmjeran teret za potrošača i kao takvo imalo bi karakter
nepoštenog postupanja prema potrošaču.
Prijeporni račun tužitelja ispostavljen tuženiku kao potrošaču ne odražava stanje
obračuna plina prema stvarnoj potrošnji plina u domaćinstvu tuženika.
Slijedom svega navedenog, tuženik zato nije u obvezi platiti račun za plin prema
obračunu izvršenom temeljem prije spomenute Odluke.
22.
P-10132/05
Gž-6928/12 od 13. studenog 2012.g.
Članak 26. Zakona o obveznim odnosima
- sudska odluka - sadržaj
pravnog posla
- predmet pravnog posla
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je I tužena kupila od II tužene suvlasništvo u
3/24 dijela nekretnine u Zagrebu i to u dijelu u kojem je prodavateljica isključiva vlasnica
opisane nekretnine, te prava korištenja zemljišta zajedno sa srazmjernim suvlasničkim
28
dijelom zgrade i zemljišta. Utvrđeno je da su tužitelji kupili od prvotuženice suvlasništvo
u 3/24 dijela od 4/24 dijela nekretnine upisane u z.k.ul. 4878 k.o. Grad Zagreb, sagrađene
na k.č.br. 4559/1 i 4559/2. Naloženo je tuženicima da tužiteljima izdaju tabularnu ispravu
podobnu za prijenos prava suvlasništva i to u dijelu u kojem je prodavateljica isključiva
vlasnica opisane nekretnine, te prava korištenja zemljišta zajedno sa srazmjenim
suvlasničkim dijelom zgrade i zemljišta (s upisanim ili neupisanim pravom služnosti) na
ime tužitelja u zemljišnim knjigama, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda,
te da su dužni trpjeti provođenje presude u zemljišnim knjigama.
Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća istom sudu na ponovno
suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev za utvrđenje predmeta kupoprodaje iz kupoprodajnog ugovora
od 2. svibnja 1994. godine, sklopljenog između II-tuženice, kao prodavatelja i I-tuženice
kao kupca, te ugovora o kupoprodaji nekretnina od 5. srpnja 1997. godine, sklopljenog
između I-tuženice kao prodavatelja i tužitelja, kao kupaca, te zahtjev za izdavanje
tabularne isprave.
Pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da je izreka
presude proturječna sama sebi, a razlozi presude su nerazumljivi.
Prvostupanjski sud temelji svoju odluku na zaključku da je tužbeni zahtjev osnovan,
obzirom da iz izvatka iz zemljišne knjige, proizlazi da je II-tuženica bila knjižna vlasnica
u 4/24 dijela predmetne nekretnine, a ne u 8/24, kako je to pogrešno napisano u
predmetnim ugovorima.
Navedeni zaključak prvostupanjskog suda se ne može prihvatiti.
Prvenstveno treba reći da nije jasno po kojem zakonskom osnovu prvostupanjski sud
pobijanom presudom mijenja sadržaj predmetnih ugovora, u odnosu na predmet
kupoprodaje.
Po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, zakonskog osnova za prihvaćanje
predmetnog tužbenog zahtjeva nema, neovisno o utvrđenom zamljišnoknjižnom
stanju, u odnosu na predmetnu nekretninu.
Dakle, ne može se sudskom odlukom mijenjati sadržaj pravnog posla, koji
predstavlja suglasnost stranaka o bitnim sastojcima ugovora, pa tako i u odnosu na
predmet (čl. 26. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 53/91,
73/91, 3/94, 7/96, 112/99).
Nadalje, izreka pobijane presude proturječi sama sebi, obzirom da se u stavku I izreke
utvrđuje predmet kupoprodaje kao suvlasništvo u 3/24 dijela nekretnine, dok se u stavku
II izreke utvrđuje suvlasništvo u odnosu na 3/24 dijela od 4/24 dijela, te se, u odnosu na
takav suvlasnički omjer, odnosi tražbina za izdavanje tabularne isprave (stavak III
izreke).
Zbog navedenoga izreka presude proturječi i razlozima presude.
Konačno, kako se, u konkretnom slučaju, radi i o tužbi za utvrđenje (čl. 187. Zakona o
parničnom postupku - "Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 2/07, 84/08, 123/08 - dalje: ZPP), potrebno je utvrditi postojanje pravnog interesa.
23.
29
P-12707/06
Gž-3739/09 od 6. studenog 2012.g.
Članak 45. stavak 6. i članak 133. Zakona o obveznim odnosima
- predugovor
- promijenjene okolnosti
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se
tuženiku naloži da s tužiteljem u roku od 15 dana zaključi ugovor o prodaji nekretnina, te
da presuda zamjenjuje ugovor o prodaji nekretnina, potpis i ovjeru potpisa.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja koji je s tuženikom zaključio predugovor o kupnji
nekretnina, za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da sklopi glavni ugovor koji
će u protivnom zamijeniti presuda.
Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su se na strani tužitelja od
sklapanja predugovora tako promijenile okolnosti da predugovor ne obavezuje stranke,
pri čemu je primijenio odredbe čl. 45. st. 6. i čl. 133. (pogrešno 153.) Zakona o obveznim
odnosima (Narodne novine, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99,
129/00, 88/01 - dalje u tekstu: ZOO).
Tužitelj prigovara zaključku suda prvog stupnja, a pretežiti sadržaj žalbe upire na to da
nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 133. ZOO-a, koji bi omogućavali valjani raskid
ugovora zbog promijenjenih okolnosti.
Prema stanovištu ovog drugostupanjskog suda, za primjenu odredbe čl. 45. st. 6.
ZOO-a, nije potrebno ispunjenje uvjeta iz odredbe čl. 133. ZOO-a. Ovo stoga što
odredba čl. 45. ZOO-a regulira sklapanje predugovora i njihove učinke, pa tako u
odnosu na promijenjene okolnosti propisuje samo da predugovor ne obavezuje ako
su se okolnosti od njegova sklapanja toliko izmijenile da ne bi bio niti zaključen da
su takve okolnosti postojale u to vrijeme.
U primjeni čl. 133. ZOO-a, radi se o pretpostavkama za raskid ili izmjenu ugovora
zbog promijenjenih okolnosti u situaciji kad je ugovor već sklopljen i koje odredbe
sadrže bitno strože uvjete za raskid već sklopljenog ugovora.
Stoga po mišljenju ovog suda, nije potrebno pri ocjenjivanju obaveze stranke za
sklapanje glavnog ugovora, nakon zaključenog predugovora, ocjenjivati
pretpostavke iz odredbe čl. 133. ZOO-a, već je dovoljno samo ocijeniti u smislu
odredbe čl. 45. st. 6. ZOO-a, da se radi o takvim okolnostima koje da su postojale u
vrijeme zaključenja predugovora, predugovor ne bi bio niti sklopljen.
U svjetlu takvog tumačenja ovih zakonskih odredbi, prema stanovištu drugostupanjskog
suda, pravilan je zaključak da je glavni uzrok promijenjenim okolnostima zbog kojeg
premještanje pogona s postojeće lokacije i prodaja te nekretnine (koja je predmet
predugovora) ne predstavlja način racionalizacije proizvodnje, već upravo suprotno,
dovodi do ugrožavanja opstanka poduzeća i zatvaranja radnih mjesta, činjenica da je
tuženik izgubio glavnog i izvoznog partnera pa je proizvodnja pala preko 30%.
30
Kako je svrha ugovora o prodaji nekretnina bila objedinjavanje proizvodnih postrojenja
tuženika radi racionalizacije proizvodnje u uvjetima postojanja plasmana robe tuženika
na izvozno tržište, koji je naknadno otpao, očito je da su se okolnosti na strani tuženika
tako izmijenile da, da su postojale u vrijeme sklapanja predugovora, on ne bi bio
sklopljen.
Na žalbene navode da je sud ovu okolnost pogrešno procijenio, kao i izmijenjenu
okolnost, ali ponovno u svjetlu odredbe čl. 133. ZOO-a, valja navesti da se ti žalbeni
navodi ne mogu prihvatiti upravo zbog činjenice da žalitelj u cijeloj žalbi upire na one
pretpostavke koje trebaju postojati po odredbi čl. 133. ZOO-a, ali ne moraju postojati po
odredbi čl. 45. st. 6. ZOO-a.
Pri tome valja navesti da je sud prvog stupnja savjesno i brižljivo ocijenio sve dokaze
koje je izveo te je na temelju takve savjesne i brižljive ocjene izvedenih dokaza izveo
pravilan zaključak o postojanju izmijenjenih okolnosti u smislu citirane zakonske
odredbe, pa prema izloženom predugovor koji su stranke sklopile (zajedno s njegovim
aneksima) ne obavezuju više tuženika zbog izmijenjenih okolnosti, pa je pravilno
zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
24.
P-10122/07
Gž-1563/09 od 15. svibnja 2012.g.
Članak 50. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- odrediva obveza
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev I tužitelja za isplatu iznosa od 747,12 kn i
zahtjev II tužitelja za isplatu iznosa od 1.344,82 kn sa zakonskim zateznim kamatama
tekućim od 18. listopada 2007. do isplate.
Županijski sud odbija žalbu I i II tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda
prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet ovog spora je zahtjev I tužitelja za isplatu iznosa od 747,12 kn i II tužitelja za
isplatu iznosa od 1.344,82 kn, koji predstavljaju zakonske zatezne kamate koje su tekle
na iznose glavnica od 1.000,00 kn, odnosno 1.800,00 kn od 1. siječnja 2001. godine (od
dospijeća obveze isplate božićnice) do 7. rujna 2005. godine (do dana kad je tuženik
isplatio navedeni iznos tužiteljima).
Sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelji članovi tuženika i zaposlenici u Upravnom
sudu Republike Hrvatske te da Republika Hrvatska tužiteljima nije isplatila božićnicu i
dar za djecu za 2000. godinu, i to I tužitelju u iznosu od 1.000,00 kn i II tužitelju u iznosu
od 1.800,00 kn. Nadalje, tužitelji su tuženiku dali punomoć za zastupanje sa svom
potrebnom dokumentacijom radi podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske za isplatu
tih božićnica i dara za djecu, sve sukladno Kolektivnom ugovoru za državne službenike i
namještenike od 5. travnja 2000. godine ("Narodne novine" broj 42/00 — dalje: KU),
međutim tuženik navedene tužbe nije podnio te da je stoga nastupila zastara potraživanja
tužitelja. Tuženik je 7. rujna 2005. godine iz vlastitih sredstava isplatio I tužitelju iznos
31
od 1.000,00 kn, a II tužitelju iznos od 1.800,00 kn, ali ne zbog priznanja do postoji
njegova odgovornost zbog propusta, već zbog socijalno - materijalnog statusa članova,
odnosno dugogodišnjeg članstva tužitelja u Sindikatu državnih i lokalnih službenika i
namještenika Republike Hrvatske.
Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud ocijenio da tuženik
doista nije ispunio svoju obvezu iz ugovora o nalogu, ali da unatoč tome tužiteljima nije
izmakla korist, budući se ta korist, odnosno dobitak nije mogao osnovano očekivati
prema redovitom tijeku stvari ili prema nekim posebnim okolnostima, a s obzirom na stav
sudske prakse, budući su u objektivno identičnim parnicama tužbeni zahtjevi odbijeni iz
razloga jer nije bilo moguće odrediti visinu potraživanja po navedenim osnovama.
Prvostupanjski je sud, prema ocjeni ovog suda, o osnovanosti tužbenih zahtjeva za
isplatu božićnica i dara za djecu, kao o odlučnoj činjenici u ovom postupku, odlučio
kao o prethodnom pitanju te je u obrazloženju pobijane presude dao jasne razloge o
tome zašto smatra da bi zahtjevi tužitelja, sve i da su pravovremeno podnesene
tužbe, bili odbijeni kao neosnovani.
Tako je prvostupanjski sud, pošavši od utvrđenja da Kolektivnim ugovorom nije
određena visina božićnice i dara za djecu u 2000. godini, pravilno ocijenio da,
obzirom da se ne radi se o odredivoj obvezi u smislu čl. 50. st. 1. Zakona o obveznim
odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), visinu njihovih
zahtjeva ne bi bio ovlašten utvrđivati niti sud analognom primjenom sporazuma o
visini tih naknada iz 1998. i 1999. godinu, a ne postoje ni elementi temeljem kojih bi
sud sam odredio njihovu visinu.
Prema tome, kako je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanima zahtjeve za isplatu
božićnice i dara za djecu, pravilno je zaključio da nepodnošenjem tužbi za tužitelje
nije nastala šteta pa da stoga nije osnovan niti zahtjev za isplatu zakonskih zateznih
kamata koje teku na iznos glavnice od dospijeća obveze za isplatu božićnice i dara
za djecu do trenutka kad I tužitelju isplaćen iznos od 1.000,00 kn, a II tužitelju iznos
od 1.800,00 kn.
Naime, sve ranije navedeno u skladu je s odlukom Ustavnog suda U-III/1341/05 od
14. prosinca 2006. godine kojom je utvrđeno da tuženik nije mogao povrijediti bilo
kakvu obvezu iz kolektivnog ugovora jer ta obveza nije ni nastala zbog njezine
neodredivosti i neodređenosti. Ako ugovorna obveza ne postoji, ona se ne može ni
povrijediti, pa tužitelji zbog toga ne mogu biti oštećeni zbog neisplate božićnice i
dara za djecu za 2000. godinu.
25.
P-9642/09
Rev-x 121/11 od 5. rujna 2012.g.
Članak 53. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima
- nedopuštena pobuda
- ugovor o doživotnom
uzdržavanju
Činjenično stanje:
32
Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice te je utvrđeno da je
ništav ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 22. ožujka 1984. između sada pok. J.
O. kao primatelja uzdržavanja i tužene kao davatelja uzdržavanja, a koji ugovor je
ovjeren kod prvostupanjskog suda. Drugostupanjskom presudom potvrđena je
prvostupanjska presuda.
Vrhovni sud RH odbija reviziju tužene kao neosnovanu.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
U postupku je utvrđeno, a prvenstveno na temelju iskaza same tužene, da je osnovna
pobuda za zaključenje spornog ugovora između pokojnog J. O. kao primatelja
uzdržavanja i tužene njegove supruge kao davateljice uzdržavanja bilo reguliranje
imovinskopravnih odnosa između bračnih drugova, odnosno prava volja stranaka u
spornom ugovoru bila je da se tužiteljica odnosno njena majka isključe iz mogućnosti
zakonskog nasljeđivanja iza pokojnog J. O. i da tužena u cijelosti naslijedi imovinu svog
supruga, prvenstveno kuću u Zagrebu. Na temelju utvrđenja u postupku proizlazi da
pobuda stranaka spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju nije bilo davanje, odnosno
primanje uzdržavanja, već upravo navedeno reguliranje imovinskopravnih odnosa
temeljem kojih bi tužena u cijelosti stekla svu imovinu svog supruga. Takva utvrđenja u
postupku i zaključak nižestupanjskih sudova su pravilni i proizlaze prvenstveno iz iskaza
same tužene koja je navela da je osnovni motiv, odnosno pobuda bila da njoj pripadne u
cijelosti kuća u Zagrebu i da bi ona primatelja uzdržavanja kao supruga i tako uzdržavala
i brinula se o njemu.
U smislu odredbe čl. 53. st. 1. ZOO pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na
njegovu pravu valjanost, međutim u smisla odredbe čl. 53. st. 2. ZOO ako je
nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor
i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka. Ovaj
sud u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje da u ovom konkretnom slučaju su
ispunjene pretpostavke iz čl. 53. st. 2. ZOO, jer u ovom konkretnom slučaju je
osnovna pobuda sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo rješavanje
imovinskopravnih odnosa, a ne uzdržavanje pokojnog J. O., slijedom čega se radi o
nedopuštenoj pobudi za koju su obje ugovorne strane znale i zbog čega je ugovor o
doživotnom uzdržavanju sklopljen između tužene i pokojnog J. O. ništav sukladno
odredbi čl. 103. st. 1. ZOO. Naime, pravna posljedica svakog sklopljenog ugovora o
doživotnom uzdržavanju je da eventualni zakonski nasljednici u takvom slučaju ne
mogu nasljeđivati primatelja uzdržavanja i da su na taj način zapravo isključeni iz
nasljedstva. Također nije sporno da bračni dragovi međusobno mogu sklopiti
ugovor o doživotnom uzdržavanju, ali u takvom slučaju je potrebno da prava volja i
pobuda za zaključenje takvog ugovora bude uzdržavanje jednog od bračnih
drugova i da za to uzdržavanje postoje pretpostavke.
U ovom konkretnom slučaju nije niti od značaja što je od zaključenja ugovora o
doživotnom uzdržavanju pa do smrti primatelja uzdržavanja prošlo više od deset
godina, jer protek vremena ne utječe na ništavost samog ugovora odnosno da bi se
na taj način mogla anulirati nedopuštena pobuda za zaključenje ugovora. Također
nije odlučno što je u naravi tužena kao supruga pokojnog J. O. se o njemu brinula
kao što je to uobičajeno u svakom braku i odnosu između bračnih drugova i gdje
postoji zakonska obveza međusobnog uzdržavanja. Stoga su nižestupanjski sudovi
33
pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da su ispunjene
pretpostavke iz čl. 103. u svezi čl. 53. st. 2. ZOO, jer su cijeneći sve konkretne
okolnosti slučaja utvrdili da je osnovna pobuda zaključenja spornog ugovora
između stranaka bila isključenje zakonskih nasljednika od mogućnosti
nasljeđivanja i stjecanje imovine od strane tužene, a ne pružanje uzdržavanja.
26.
P-16505/10
Gž-4152/12 od 19. lipnja 2012.g.
Članak 66. Zakona o obveznim odnosima
- paulijanska tužba
- činjenica utvrđenja
potraživanja pravomoćnom
presudom
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi da
su bez pravnog učinka Sporazum o diobi bračne stečevine od 20. svibnja 2014. godine i
Ugovor o darovanju od 20. svibnja 2010. godine u odnosu na tužitelje, u dijelu u kojem je
potrebno za namirenje tražbine tužitelja prema prvotuženiku u iznosu od 838.891,10 kn
sa zateznom kamatom. Također je odbijen tužbeni zahtjev da je drugotužena dužna
dopustiti da tužitelji svoju tražbinu prema prvotuženiku namire prodajom 1/2 dijela
prijeporne nekretnine u iznosu od 838.891,10 kn sa zateznom kamatom.
Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev uz sljedeće obrazloženje: "Odredbom čl. 66.
Zakona o obveznim odnosima propisano je da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za
isplatu i bez obzira kada je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je
poduzeta na štetu vjerovnika. Dakle, preduvjet je za pobijanje pravne radnje dužnika da
je tražbina dospjela. Kako se između tužitelja i tuženika još uvijek vodi parnični postupak
radi isplate iznosa od 838.891,10 kuna dakle postupak nije pravomoćno dovršen, tražbina
tužitelja nije dospjela, te nema uvjeta za primjenu čl. 66. Zakona o obveznim odnosima.
Međutim, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda podnošenje paulijanske tužbe
nije uvjetovano činjenicom da je potraživanje vjerovnika utvrđeno pravomoćnom
presudom. Čak što više vjerovnik može podnijeti tužbu radi pobijanja pravnih
radnji dužnika i u slučaju da nije pokrenuo parnicu radi ostvarivanja svog
novčanog potraživanja, a u tom slučaju sud može, sukladno odredbi iz čl. 12. st. 1.
ZPP sam raspraviti i ocijeniti pitanje postojanja i dospjelosti vjerovnikovog
potraživanja kao prejudicijalno pitanje, a može i sukladno odredbi iz čl. 213. st. 1.
toč. 1. ZPP odlučiti da sam ne rješava to pitanje, te odrediti prekid postupka do
pravomoćnog završetka postupka u kojem će o istom pitanju biti odlučeno kao o
glavnoj stvari. Prema tome prvostupanjski sud je u ovoj parnici mogao odrediti
prekid postupka do pravomoćnog završetka parnice koja se vodi među strankama
34
radi isplate iznosa od 838.891,10 kn ili pak sam raspraviti i utvrditi je li postoji to
potraživanje i je li ono dospjelo.
27.
P-9274/09
Gž-11666/11 od 12. lipnja 2012.g.
Članak 66. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- prividan ugovor
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi
ništavim i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen
dana 6. svibnja 1997. između njezinog pok. oca kao primatelja uzdržavanja i tužene kao
davateljice uzdržavanja.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Osim toga, samo raspolaganje pok. primatelja uzdržavanja sa imovinom, koja po
stanovištu tužiteljice predstavlja bračnu tečevinu s njezinom majkom, ne čini konkretni
ugovor o doživotnom uzdržavanju apsolutno ništavim.
Ugovori o doživotnom uzdržavanju uobičajena su pojava u pravnom prometu, a ukoliko
je rezultat sklapanja takovih ugovora izostanak očekivanih nasljednopravnih ovlaštenja,
oni sami po sebi ne predstavljaju nemoralne pravne poslove koje bi bili ništavi u smislu
gore citirane zakonske odredbe.
Iz podataka u raspravnom spisu proizlazi da je sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju
rezultat poremećenih odnosa između tužiteljice kao kćerke i njezinog pok. oca, ali po
stanovištu ovog suda, konkretni ugovor o doživotnom uzdržavanju nema elemenata koji
bi ga u datim okolnostima činio nemoralnim.
Prema odredbi čl. 26. ZOO ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o
bitnim sastojcima ugovora. Međutim, prividni (simulirani) pravni posao postoji kad volja
stranaka svjesno ne odgovara njihovu očitovanju prema van. Takav posao stranke
sklapaju kako bi kod trećih izazvale dojam da je između njih ugovor sklopljen, a da pri
tome ne žele nikakav ugovor ili žele neki drugi ugovor.
Prema odredbi čl. 66. st. 1. i 2. ZOO prividan ugovor nema učinka među ugovornim
stranama, ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi ugovor vrijedi ako
je udovoljeno pretpostavkama za njegovu valjanost.
Dakle, prividan, simulirani i fiktivni ugovor je onaj ugovor koji je nastao suglasnošću
volje ugovornih strana da se stvori samo privid o sklapanju ugovora. Kod simulacije obje
ugovorne strane prividno sklapaju pravni posao te obje očituju nešto što nije u skladu sa
njihovom pravom voljom i namjerom i time nastoje kod trećih izazvati dojam da su
sklopile određeni posao, a zapravo taj posao nisu željele.
Pozivanje tužiteljice da se u konkretnom slučaju radi o prividnom ugovoru sud prvog
stupnja pravilno je ocijenio kao neosnovano primjenom čl. 221.a ZPP, jer tužiteljica nije
dokazala da predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju prikriva neki drugi ugovor i
35
koji, da bi se radilo o svjesnom neskladu između volje i očitovanja te da ugovorne stranke
ne žele pravni posao koji sklapaju (simulirani je posao ništav, dok je disimilirani je posao
s obzirom da ga stranke doista žele zaključiti valjan pod uvjetom da su za to ispunjene
sve potrebne pretpostavke), slijedom čega nema osnove za utvrđenje ništavnosti tog
ugovora, a osim toga, ne radi niti o ugovoru koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske,
prisilnim propisima te moralu društva koji bi taj ugovor prema odredbi čl. 103. ZOO
činili ništavim.
28.
P-2077/01
Gž-6927/11 od 20. ožujka 2012.g.
Članak 66. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- prividan ugovor
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 11.759,71
EUR s kamatama koje Zagrebačka banka d.d. plaća na oročenja u devizama preko godinu
dana, a koje na iznos od 23.000,00 DEM teku od dana 19. rujna 1998. do dana 31.
prosinca 2001., a na iznos od 11.759,71 EUR od 1. siječnja 2002. do isplate.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno, da je prednik tužitelja I. D., kao
"vlasnik", odnosno osnivač, većinski dioničar i predsjednik uprave "P. b." d.d. tijekom
1998. godine prenio novčani depozit sa svog računa kod "P. b." d.d. na račune bliskih
suradnika i djelatnika banke, te njihovih prijatelja i rođaka, na račune kod iste banke,
među kojima je i na devizni račun tuženice prenio iznos od 23.000 DEM. Isto je učinio
kako bi svoj novac zaštitio u slučaju stečaja banke, a s obzirom na činjenicu da je u to
vrijeme Državna agencija za sanaciju banaka osiguravala štedne uloge građana do iznosa
od 100.000,00 kn, na temelju čl. 6. Zakona o državnoj agenciji za osiguranje štednih
uloga i sanaciju banaka ("Narodne novine" br. 44/94, 79/98, 19/99, 35/00 i 60/04) i čl. 1.
Odluke o visini osiguranih štednih uloga (NN br. 88/98). U tu svrhu tuženica je s
prednikom tužitelja sklopila Ugovor o "posudbi" dana 19. rujna 1998., te je s P. b. d.d.
sklopila Ugovor o oročenom deviznom depozitu istog dana, te je izdala punomoć za
raspolaganje navedenim iznosom M. B. kao osobi od povjerenja pok. I. D.
Tužbeni zahtjev za povrat pozajmljenog iznosa (sada 11.759,71 EUR) tužitelj temelji na
tvrdnji da je tuženici, kao i ostalim osobama na koje je prednik tužitelja prenio novčana
sredstva sa svog računa, Državna agencija za sanaciju banaka isplatila iznose u visini
štednih uloga do 100.000,00 kn, pa tužitelj kao nasljednik pokojnog I. D. potražuje povrat
tih iznosa smatrajući da ulaze u ostavinsku imovinu iza pokojnog oca, a u vezi kojih je
ishodio i rješenje o nasljeđivanju.
Pravilno je sud primijenio odredbu čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
("Narodne novine" br .53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje: ZOO) kada je
zaključio, da je Ugovor o posudbi prividni ugovor koji nema učinka među
36
strankama, jer se nije radilo o zajmu između ugovornih strana već su sporni iznosi
preneseni na račune drugih osoba sa svrhom da se osiguraju novčana sredstva pok.
I. D.
Nadalje prvostupanjski sud zaključuje, da je takav prijenos izvršen sa svrhom
izbjegavanja posljedica predviđenih odredbom čl. 2. st. 4. Pravilnika o osiguranju
štednih uloga (NN br. 65/97 i 105/98) prema kojem štedni ulozi članova uprave i
nadzornog odbora banke i štedionice nisu osigurani u banci u kojoj obavljaju
funkciju člana uprave ili nadzornog odbora, a pok. prednik tužitelja bio je
predsjednik uprave banke, pa je zaključenjem fiktivnog pravnog posla pokušao za
sebe osigurati beneficije i materijalnu korist koja mu ne pripada, što je
prvostupanjski sud osnovano ocijenio nemoralnim, a pravni posao uslijed toga
ništavim u smislu čl. 103. st. 1. ZOO.
S obzirom na to, primjenom čl. 104. st. 2. ZOO, sud je zaključio da tuženica nije u
obvezi vraćanja spornog iznosa jer vraćanje traži pravni sljednik nesavjesne strane.
Takvo stajalište prihvaća kao osnovano i ovaj drugostupanjski sud, pri čemu je
prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te o istom dao valjane i
uvjerljive razloge, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.
Na navode žalbe valja odgovoriti da činjenica, što je Državna agencija za osiguranje
štednih uloga i sanaciju banaka isplatila svim štedišama, uključujući i tuženicu, novac po
oročenim deviznim štednim ulozima, nije od utjecaja na pravilnost odluke kojom je
odbijen tužbeni zahtjev prema tuženici, kao što to nije niti ponašanje stečajnog
upravitelja "P. b." d.d. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da je račun na kojem su se
novčana sredstva prednika tužitelja nalazila bio žiro-račun, a što se ne smatra depozitom
u smislu citiranog Pravilnika o osiguranju štednih uloga, valja reći da tužitelj tijekom
postupka nije tvrdio da bi se radilo o žiro računu, a da iz iskaza saslušanih svjedoka
proizlazi da je prednik tužitelja prije sklapanja ugovora o "posudbi" razročio sredstva sa
svog računa, pa navedeni žalbeni navodi nisu osnovani.
Stoga je pravilan zaključak suda, da zahtjev s naslova stjecanja bez osnove prema
tuženici ima isključivo Republika Hrvatska, a ne i tužitelj.
29.
P-11749/05
Gž-947/09 od 15. svibnja 2012.g.
Članak 103. Zakona o obveznim odnosima
- prodaja tuđe stvari
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži da se utvrdi da je
Kupoprodajni ugovor pod brojem 88/1994 od 22. ožujka 1994. zaključen između I
tuženika kao prodavatelja s jedne strane te II tuženika i III tuženika kao kupaca s druge
strane, kojim je prodavatelj prodao, a kupci kupili lokal broj 3A, neto površine 58,54 m2
u prizemlju objekta sagrađenog na kčbr. 2832/2 iz PL 3565 k.o. Trnje, ništav.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
37
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet prijepora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti Ugovora o prodaji kojega su
22. ožujka 1994. zaključili I. i II. tuženici kao kupci te I. tuženik kao prodavatelj, a za
lokal broj 3 A (površine 58,54 m2) u prizemlju Tržnog centra Savica, zbog toga stoje taj
lokal 3 A površine 29,41 m2 Predugovorom br. 83/92 od 19. listopada 1992. kupio
tužitelj od GP Moslavina, čime je I. tuženik nezakonito raspolagao lokalom u vlasništvu
tužitelja.
Žalbeni navodi nisu osnovani, budući da eventualna prodaja tuđe svari nije
razlogom ništavosti ugovora o prodaji temeljem odredbe čl. 103. Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, /94, 107/95, 7/96,
91/96 i 112/99 - dalje: ZOO), već ona može biti razlogom pobojnosti ugovora u
smislu odredbe čl. 111. ZOO u dijelu kojim je možebitno prodana tuđa stvar
(poništenje kojeg, međutim, tužitelj ne bi mogao tražiti jer nije ugovorna strana
predmetnog ugovora).
Zbog toga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da raspolaganje tuđom
nekretninom ne čini ništavim ugovor o prodaji, a sukladno odredbi čl. 460. ZOO
prodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, te bi jedino II i III tuženici kao kupci,
temeljem označene odredbe mogli raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete, što pak
niti na koji način ne utječe na valjanost predmetnog ugovora.
30.
P-6860/04
Gž-640/12 od 15. svibnja 2012.g.
Članak 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- ništav ugovor
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništav Sporazum radi osiguranja novčane tražbine
prijenosom prava vlasništva na nekretnini kojeg su dana 3. prosinca 1998. sklopili I, III i
II tuženik. Naloženo je zk odjelu prvostupanjskog suda brisanje izvršenog upisa prava
vlasništva.
Županijski sud odbija žalbu I tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno
primjenio materijalno pravo kada je odlučio kao u izreci pobijane presude (toč. I),
jer se tuženici, prilikom zasnivanja obveznog odnosa, odnosno prilikom sklapanja
Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na
nekretnini od 3. prosinca 1998., i prilikom ostvarivanja prava i obveza iz tog
obveznog odnosa, nisu pridržavali načela savjesnosti i poštenja, kao jednog od
osnovnih načela obveznih odnosa utvrđenog odredbom čl. 12. Zakona o obveznim
odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99,
88/01 i 117/03 - dalje: ZOO), jer isti nisu niti savjesno niti pošteno pristupili
sklapanju predmetnog Sporazuma, znajući da je nekretnina koja je predmet
38
osiguranja iz tog Sporazuma, prethodno već prodana trećoj osobi, ovdje tužiteljici,
znajući pri tome da je tužiteljica u potpunosti ispunila svoju obvezu prema
prodavatelju iz ugovora o kupoprodaji iste nekretnine, te je Sporazum ništav i kao
takav ne proizvodi nikakve pravne učinke. Pravilno je stoga, jer je predmetni
ugovor protivan moralu i ništav, temeljem odredbe čl. 103. st. 1. ZOO presuđeno
kao u toč. I izreke pobijane presude.
Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da nesavjesno i nepošteno postupanje Ituženika prilikom sklapanja predmetnog Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine
prijenosom prava vlasništva na nekretnini od 3. prosinca 1998. i prilikom ostvarivanja
prava iz tog obveznog odnosa, potvrđuje i opis kaznenog djela dobiven na temelju
činjenica utvrđenih u kaznenom postupku, te pravomoćnoj presudi Općinskog suda u
Vrbovcu broj K-132/06 od 22. rujna 2008.
Kako je odredbom čl. 12. st. 3. ZPP-a propisano da je sud u parničnom postupku u
pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za
pravomoćnu presudu kaznenog suda, kojom se optuženik oglašava krivim, ne mogu se
prihvatiti žalbeni navodi I-tuženika da je on predmetni stan stekao na zakonit način.
Točni su navodi žalitelja da tužiteljica nije nikada bila u kakvom pravnom odnosu sa Ituženikom, međutim, ista ima pravni interes na podnošenje ove tužbe kao u toč. I izreke,
kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud, imajući u vidu predmet sporautvrđenje ništavosti predmetnog Sporazuma, kojim je osiguranja novčana tražbina
prijenosom prava vlasništva na stanu koji je izvanknjižno vlasništvo tužiteljice i bio je u
njenom posjedu.
Stoga neosnovano ustraje žalitelj da tužiteljica nije aktivno legitimirana za podnošenje
tužbe, jer pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima svaka zainteresirana strana (čl. 109.
st. 1. ZOO).
31.
P-9377/07
Gž-1561/11 od 10. srpnja 2012.g.
Članak 108. Zakona o obveznim odnosima
- krivnja za sklapanje
ništetnog ugovora
- međupresuda
Činjenično stanje:
Međupresudom je utvrđena odgovornost tuženika za naknadu materijalne štete u
predmetu broj P-9377/07. Određeno je da će se do pravomoćnosti međupresude zastati s
raspravljanjem o visini tužbenog zahtjeva.
Županijski sud ukida međupresudu i predmet vraća na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete protiv tuženika. U činjeničnim
navodima tužbe navodi se da su se tužitelji javili na javni natječaj koji je raspisao tuženik
za davanje u zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu tuženice, da je njihova ponuda
prihvaćena, te da su s ovlaštenim predstavnikom tuženika sklopili ugovor o zakupu
39
poljoprivrednog zemljišta dana 7. svibnja 2011. godine. U vrijeme raspisivanja natječaja,
donošenja odluke o ponudama, te potpisivanja ugovora bio je na snazi Zakon o
poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine", br. 54/94 - pročišćeni tekst 21/95) prema
kojem je tuženik po nadležnom povjerenstvu, prije sklapanja ugovora bio dužan dostaviti
ugovor na prethodno mišljenje i suglasnost nadležnom državnom odvjetništvu. S obzirom
da je Povjerenstvo tuženika propustilo postupiti u skladu sa zakonskim propisima, pa je
potpisani ugovor dostavio na mišljenje Državnom odvjetništvu tek 16. studenoga 2001.
godine, dakle, 6 mjeseci nakon sklapanja ugovora, a Državno odvjetništvo dalo je
negativno mišljenje na taj ugovor i ujedno pokrenulo i sudski postupak za utvrđenje
ništavosti ugovora, koji je pravomoćno okončan u korist tuženika kao tužitelja u tom
postupku, to tužitelji smatraju da im je tim propustom tuženika nastala šteta. Naime,
tužitelji su nakon potpisivanja ugovora stupili u posjed zemljišta, te imali određene
troškove radi pripreme obrade zemljišta i realizacije nasada, a koja šteta je u tužbi
detaljno opisana, ali nije predmet odlučivanja u ovoj fazi postupka glede odgovornosti
tuženika.
Na temelju nespornih činjenica koje se tiču vremena zaključenja ugovora o zakupu,
nedostavljanja predmetnog ugovora na prethodno mišljenje nadležnom državnom
odvjetništvu, naknadnog dostavljanja ugovora na mišljenje odvjetništvu, te činjenice da je
u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Dugom Selu, poslovni broj P-86/02,
navedeni ugovor o zakupu pravomoćno utvrđen ništavim, sud prvog stupnja je zaključio
da je tuženik odgovoran tužiteljima za nastalu štetu u smislu odredbe čl. 108. Zakona o
obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96,
91/96, 112/99, 129/00, 88/01 - dalje u tekstu: ZOO). Naime, zaključak je suda prvog
stupnja da je tuženik kao ugovaratelj kriv za sklapanje ništavog ugovora (jer je postupao
protivno prisilnoj zakonskoj normi te je sklopio ugovor bez da ga je prethodno dao na
mišljenje nadležnom Državnom odvjetništvu, što je protivno odredbi tada važećeg članka
33. i 37. Zakona o poljoprivrednom zemljištu. U takvoj situaciji, sukladno navedenoj
zakonskoj odredbi, takav suugovaratelj odgovoran je drugom za štetu koji trpi zbog
ništavosti ugovora, ukoliko drugi ugovaratelj nije znao ili prema okolnostima nije mogao
znati za postojanje uzroka ništavosti.
Žalitelj u žalbi iznosi prvenstveno dva prigovora:
- da tužitelji u tužbi nisu zahtijevali naknadu štete prema odredbi čl. 108. ZOO-a, već su
smatrali da odgovornost tuženika leži u odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave.
S obzirom da je sud prvog stupnja utvrdio odgovornost tuženika po drugoj zakonskoj
odredbi, smatra da je tuženik doveden u nepovoljnu situaciju jer nije mogao isticati
prigovore vezane za odredbu čl. 108. ZOO-a,
- pored toga, smatra da je sud počinio bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11.
ZPP-a jer nije zakonito utvrdio da je tuženik nedvojbeno kriv za sklapanje ništavog
ugovora, niti je tuženiku bilo omogućeno u postupku da se o tome izjasni.
U odnosu na prvi žalbeni prigovor valja navesti da činjenični navodi u tužbi koji detaljno
opisuju cijelu situaciju u odnosu na odlučne činjenice među strankama nisu sporni, a
mogu se podvesti pod pravnu osnovu koju je sud prvog stupnja primijenio, umjesto one
koju su tužitelji u tužbi naveli, jer pravnom osnovom tužbenog zahtjeva sud nije vezan,
pa se taj prigovor ukazuje neosnovanim.
Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je tuženik kriv zbog sklapanja ništavog
ugovora. Naime, upravo je na tuženiku bila dužnost da, a da bi ugovor bio valjan u smislu
40
odredbe čl. 33. i 37. tada važećeg Zakona o poljoprivrednom zemljištu, taj ugovor
podnese na prethodno mišljenje nadležnom državnom odvjetništvu. Tuženik je svojim
postupanjem, protivno navedenoj zakonskoj odredbi, doveo do toga da pravni učinak
zbog njegovog propusta ugovora ne postoji, tj. da je ugovor ništav, a što je pravomoćno
utvrđeno u tom postupku.
Međutim, međupresudom je utvrđena odgovornost tuženika za naknadu materijalne štete
tužiteljima, pri čemu za utvrđenje odgovornosti za naknadu štete sud prvog stupnja nije
dao odgovarajuće razloge.
Naime, sud prvog stupnja je samo primjenjujući odredbe čl. 108. ZOO-a, utvrdio krivnju
tuženika za sklapanje ništetnog ugovora, ali nije utvrđivao osnovne pretpostavke za
odgovornost za štetu, posebice uzročnu vezu između krivnje tuženika za sklapanje
ništetnog ugovora i pretrpjele štetu koju tužitelji traže. Visina same štete može biti
ostavljena za kasniju odluku, ali kada se međupresudom utvrđuje o odgovornosti za štetu
moraju biti utvrđene sve okolnosti o kojima ovisi odgovornost (nastala šteta, štetna radnja
i uzročna veza za pretrpljenu štetu), a što je u konkretnom slučaju izostalo. Zbog toga je i
počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11.
ZPP-a, na koju upire žalitelj (iako ne iz tih razloga), pa je primjenom odredbe čl. 369. st.
1. ZPP-a prvostupanjsku presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na
ponovno suđenje.
32.
P-11003/08
Gž-8323/09 od 2. studenog 2010.g.
Članak 124., članak 262. i članak 269. Zakona o obveznim odnosima
- raskid ugovora
- naknada štete
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom održano je na snazi rješenje o ovrsi javnog bilježnika u
ukupnom iznosu od 15.974,91 kn s zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose
i za naknadu troška ovršnog postupka u iznosu od 1.841,90 kn, kako je to sve pobliže
opisano pod točkom I izreke. Rješenje o ovrsi javnog bilježnika ukinuto je u dijelu gdje je
naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak ovršnog postupka za 14,00 kn (točka II).
Županijski sud preinačava prvostupanjsku presudu na način da ukida rješenje o ovrsi
Javnog bilježnika, poslovni broj Ovrv-15865/07 od 11. srpnja 2007. godine za iznos od
14.699,99 kn s zakonskim zateznim kamatama od 20. lipnja 2006. godine pa do isplate te
za trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.243,00 kn.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prije svega valja reći da tuženik žalbom ni ne osporava prvostupanjsku odluku u dijelu
gdje mu je naloženo na ime ispostavljenih računa platiti iznos od 562,42 kn i 712,50 kn
već prvostupanjsku presudu pobija u dijelu gdje mu je naloženo na temelju ispostavljenog
računa tužitelja platiti iznos od 14.699,99 kn a koji se odnosi na naknadu štete koju je
pretrpio tužitelj nakon raskida ugovora o pretplatničkom odnosu. Naime, odredbom čl.
22. Općih uvjeta poslovanja tužitelja propisano je da ukoliko ugovor tijekom obveznog
41
trajanja pretplatničkog odnosa bude raskinut od strane tužitelja krivnjom pretplatnika (a
što je ovdje slučaj obzirom da tuženik nije plaćao dugovanje pa je ugovor raskinut
sukladno čl. 41.), pretplatnik je obvezan tužitelju jednokratno platiti puni iznos svih
preostalih mjesečnih naknada za pristup T-Mobile mreži do ukupnog broja mjesečnih
naknada za pristup mreži na koje se pretplatnik obvezao trajanjem pretplatničkog odnosa.
U ovom slučaju, a obzirom da je tuženik kao pretplatnik ugovorio tarifu 700 to ga je
tužitelj pozvao na platež preostalih mjesečnih naknada u iznosu od 21 naknadu.
Odredbom čl. 36. je propisano da će tužitelj svaki mjesec ispostavljati račun za obavljene
usluge koji će pored ostalog sadržavati cijenu mjesečne naknade za pristup mreži, cijenu
ostvarenog telekomunikacijskog prometa u prethodnom obračunskom razdoblju, cijenu
korištenja dodatnih usluga i ostale naknade sukladno važećim propisima u RH.
Sud prvog stupnja obvezuje tuženika na platež iznosa od 14.699,99 kn pozivom na
odredbu čl. 22. Općih uvjeta i čl. 262. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"
broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO).
Međutim, sud prvog stupnja ne cijeni pravnu prirodu odredbe čl. 22. Općih uvjeta
koji kao sastavni dijelovi ugovora moraju biti u skladu sa zakonom.
Prije svega, valja reći da sukladno čl. 124. ZOO u slučaju raskida ugovora ima se
pravo i na naknadu štete dok odgovornost dužnika za štetu zbog povrede ugovora
uređena je odredbama čl. 262. do 269. ZOO. Tužitelj tvrdi da zbog neispunjenja
obveze od strane tuženika (a zbog čega je ugovor i raskinut) trpi štetu pri čemu se
glede vrste i visine štete poziva isključivo na odredbu čl. 22. Općih uvjeta. Dakle,
tužitelj ustvari tvrdi da je krivnjom tuženika došlo do neispunjenja obveze, da ne
postoje uvjeti iz čl. 263. ZOO koji oslobađaju dužnika od odgovornosti pa da mu je
tuženik dužan platiti puni iznos svih preostalih mjesečnih naknada za pristup mreži
nakon raskida ugovora pa sve do ukupnog broja mjesečnih naknada za pristup
mreži na koje se je tuženik obvezao ugovorom o zasnivanju pretplatničkog odnosa.
Pritom je, a obzirom na sadržaj ove odredbe, potrebno ukazati i na odredbe o
ugovornoj kazni koje su bile uređene odredbama čl. 270. do 276. ZOO. Naime, po
tim odredbama vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku
određenu svotu ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju
obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem. Dakle, stranke trebaju u svom
određenom ugovoru predvidjeti i unaprijed ugovoriti određeni iznos novca ili neke
druge materijalne koristi za koje se dužnik obvezuje dati vjerovniku ako preuzeta
ugovorna obveza ne bude ispunjena. Dakle, ugovorna kazna s jedne strane
predstavlja unaprijed utvrđenu naknadu za slučaj da dužnik ne ispuni svoju obvezu
te je sam naziv ugovorna kazna ukazuje da postoji sporazum stranaka koji one
sklapaju kako bi se unaprijed odredila naknada za slučaj neispunjenja dužnikove
obveze.
S druge strane kad se radi o naknadi štete zbog povrede ugovorne obveze štetu sud
utvrđuje tek nakon što je šteta prouzročena pa je vjerovnik kao tužitelj dužan u
sporu dokazivati da je zbog neispunjenja obveze pretrpio štetu s tim da je ujedno
dužan dokazati iznos pretrpljene štete pa tek nakon toga stječe mogućnost
ostvarivanja prava na naknadu. Osim toga, razlika između ugovorne kazne i
naknade štete zbog povrede ugovorne obveze je u tome što ugovorna kazna može
iznositi više nego što iznosi šteta koju je pretrpio vjerovnik, a može se dogoditi da
vjerovnik uopće nije pretrpio nikakvu štetu. Suprotno tome, kad se primjenjuju
42
opća pravila o odgovornosti zbog neispunjenja obveze tada sud utvrđuje naknadu
prema visini štete uzimajući u obzir pritom sve okolnosti slučaja i u tom slučaju
naknada ne može biti veća od iznosa štete (a što visina ugovorne kazne može). Osim
toga, kada se radi o naknadi štete zbog povrede ugovorne obveze tada u svezi s
kvantitativnim ograničenjem štete samo je odredbom čl. 265. st. 3. ZOO propisano
daj e pravovaljana odredba ugovora kojim se određuje najviši iznos naknade štete
ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj
nije što drugo zakonom određeno. Iz te odredbe jasno proizlazi da je moguće samo
ugovoriti najviši iznos naknade štete (ali u tom slučaju postoji dužnost suda
utvrđivanja visine štete radi utvrđenja da ugovoreni iznos nije u očitom nerazmjeru
sa štetom) što znači da nije moguće ugovarati najmanju ili točno definiranu štetu
(takvo ugovaranje bi bilo protivno prisilnim propisima) pa u slučaju takvog
ugovaranja vjerovnik bi trebao dokazati da je pretrpio štetu i iznos pretrpljene
štete.
U ovom predmetu tužitelj se isključivo poziva na odredbu čl. 22. Općih uvjeta
očitom tvrdnjom da je pretrpio štetu zbog neispunjenja obveze od strane tuženika
pri čemu uopće ne konkretizira u čemu bi se ta šteta sastojala te da li se radi o
običnoj šteti ili izmakloj koristi. Pritom štetu za tužitelja ne može predstavljati
mjesečni iznos naknade za pristup mreži koju je tuženik plaćao u ispunjenju
ugovorne obveze jer je nakon raskida ugovora takva obveza plaćanja mjesečne
naknade prestala jer su se raskidom ugovora stranke oslobodile svih svojih obveza
iz tog ugovora te taj iznos ne može nakon raskida ugovora predstavljati iznos štete
za tužitelja. Tek ukoliko bi zbog neispunjenja obveze i raskida ugovora a time i
očekivanog dobitka kroz vrijeme trajanja pretplatničkog odnosa u visini plaćanja
mjesečne naknade za tužitelja nastala kakva stvarna šteta ili izmakla korist, tek
onda bi tužitelj mogao takvu štetu potraživati ali tužitelj niti ne tvrdi da mu je takva
šteta nastala.
Stoga je, a sukladno čl. 451. st. 3. ZPP trebalo preinačiti u točki I izreke prvostupanjsku
presudu u pobijanom dijelu za iznos od 14.699,99 kn a shodno tome i u odnosu na
troškove ovršnog postupka obzirom na uspjeh tužitelja (8%) pa je u tom dijelu trebalo
priznati samo tužitelju za sastav ovršnog prijedloga 1.000,00 kn odnosno obzirom na
uspjeh u sporu 80,00 kn što s PDV iznosi 98,00 kn te troškovima javnobilježničke
nagrade od 509,75 kn iznos od 607,75 kn pa stoga i rješenje o ovrsi ukinuti za iznos od
1.243,00 kn.
33.
Pn-702/06
Gžn-4157/08 od 12. lipnja 2012.g.
Članak 208. i članka 376. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- regresni zahtjev
- solidarni dužnik
- zastara
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku tužitelju platiti iznos od 10.081,00 kn s
43
pripadajućim zateznim kamatama od 30. prosinca 2003. do isplate. Odbijen je kao
neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na navedeni iznos glavnice od
10.081,00 kn za razdoblje od 22. prosinca 2003. do 30. prosinca 2003.
Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja kao isplatioca prema tuženiku kao osiguratelju
vozila čiji je vozač prouzročio prometnu nezgodu 15. studenog 1997. u kojoj je nezgodi
kao putnik ozlijeđen M. R. kojem je tužitelj kao osiguratelj vozila u kojem se on nalazio
štetu isplatio.
.
Sud prvog stupnja zahtjev tužitelja prihvatio je kao osnovan jer je utvrdio da je tužitelj
koji je nesporno oštećenom M. R. navedeni iznos od 10.081,00 kn koji se odnosi na
nematerijalnu štetu, troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i troškove
vještačenja, 29. prosinca 2003. isplatio povodom ozlijeđivanja u događaju 15. studenog
1997. i to temeljem izvansudske nagodbe od 18. prosinca 2003., čime da su obzirom na
odredbu čl. 939. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91,
111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 dalje: ZOO) na osiguratelja, dakle tužitelja prešla do
visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava. Prigovor zastare potraživanja tužitelja
istaknut po tuženiku sud prvog stupnja otklonio je kao neosnovan jer je utvrdio da rok
zastarijevanja od 3 godine počinje teći od saznanja oštećenika za štetu i osobu koja je
štetu učinila što je po mišljenju suda bio trenutak sklapanja izvansudske nagodbe s
tužiteljem (18. prosinca 2003.) te je cijeneći da je tužba u ovom predmetu podnesena 1.
veljače 2006. unutar navedenog roka, tuženika temeljem odredbe 51. 939. st. 1. ZOO i
87. st. 3. Zakona o osiguranju ("Narodne novine" br. 90/94 i 20/97), obvezao tužitelju
isplatiti navedeni iznos od 10.081,00 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama
dospijeća obveze to jest od 29. prosinca 2003., kako to i proizlazi iz dokumentacije u
spisu naloga za isplatu.
U ovom postupku i nisu sporne činjenice da je oštećeniku M.R. ozlijeđenom u štetnom
događaju 15. studenog 1997. tužitelj 29. prosinca 2003. izvršio isplatu za nematerijalnu
štetu, za troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i za troškove vještačenja 29.
prosinca 2003., a temeljem izvansudske nagodbe od 18. prosinca 2003., daje u premetu
koji se vodio kod Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2941/03 po tužbi tamo
tužitelja oštećenika M. R. protiv ovdje tužitelja nakon isplate po navedenoj izvansudskoj
nagodbi od 18. prosinca 2003., tužba povučena.
Žalitelj u bitnom osporava zakonitost pobijane presude u smislu daje prvostupanjski sud
pogrešno primjenio materijalno pravo utvrdivši da temeljem odredbe čl. 380. st. 6. ZOO
u vezi s odredbom čl. 376. ZOO navedeno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, ističući
da rok od 3 godine za zastaru potraživanja tužitelja, u smislu odredbe čl. 376. st. 2. ZOO,
počinje teći od saznanja za štetu što je po njegovom mišljenju u ovom slučaju vrijeme
nastanka prometne nezgode kao štetnog događaja.
Navedeni zaključak tuženika ne može se prihvatiti ali isto tako niti
zaključak prvostupanjskog suda da u vezi zastare potraživanja tužitelja u ovom
konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 380. st. 6. ZOO.
Naime, u ovom slučaju nije sporno da je oštećenik M. R. ozljede zadobio u štetnom
događaju prometnoj nezgodi od 15. studenog 1997. u kojem je on bio putnik u
vozilu ZG 581-VN koje je bilo osigurano kod tužitelja te da su za štetu koju je on u
44
ozljeđivanju u tom događaju pretrpio bila odgovorna oba sudionika prometne
nezgode, dakle imaoci motornih vozila (čl. 178. st. 4. ZOO), a slijedom toga i njihovi
osiguravatelji pa u tom smislu i tužitelj i tuženik, da je tužitelj kao jedan od
odgovornih osiguratelja oštećenom isplatio cjelokupnu štetu, slijedom čega odnos
tužitelja kao isplatitelja u odnosu na osiguratelja vozila krivca treba cijeniti kroz
odredbu čl. 208. ZOO kojom je odredbom određen položaj i prava solidarnog
dužnika koji je izvršio isplatu naknade štete oštećeniku, dakle položaj i pravo
takvog isplatitelja na regres.
Stoga nije bilo razloga na odnos stranaka u vezi zastare potraživanja primijeniti
odredbu čl. 380. st. 6. ZOO jer je u opisanoj situaciji tužitelj isplatio štetu
oštećenome kao jedan solidarnih dužnika.
Međutim, kako je prvostupanjski sud sve odlučne činjenice u ovom postupku pravilno i
potpuno utvrdio i na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje zbog pogrešnog zaključka o
primjeni odredba čl. 380. st. 6. ZOO pogrešno primijenio materijalno pravo ali je i
pravilnom primjenom materijalnog prava odredbe čl. 376. st. 1. ZOO vezano na odredbu
čl. 208. st. 1. ZOO i 178. st. 4. ZOO trebalo jednako odlučiti jer potraživanje tužitelja
obzirom na datum isplate od 29. prosinca 2003. (koji datum treba uzeti kao vrijeme kada
se saznalo za štetu), te da je tužba u ovom predmetu podnesena 1. veljače 2006., nije
zastarjelo,a postupanjem prvostupanjskog suda nisu počinjene ni ostale bitne povrede iz
čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj
dužnosti, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. Zakona o parničnom postupku
("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08
dalje ZPP) žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
34.
P-5/09
Gž-2877/11 od 4. rujna 2012.g.
Članak 210. Zakona o obveznim odnosima
- nepripadno isplaćena
mirovina
- smrt korisnika tekućeg
računa
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 5.057,69 kn sa
pripadajućim zateznim kamatama.
Županijski sud preinačava prvostupanjsku presudu na način da odbija tužbeni zahtjev
tužitelja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Naime, iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno da je sada pokojni J. G.
bio ovlaštenik prava na mirovinu sve do svoje smrti, točnije do 29. lipnja 2004., kao i da
je mirovinu primao putem tekućeg računa otvorenog kod tuženika. Nadalje, nesporno je
među strankama i da je tužitelj nakon smrti J. G. i dalje na njegov račun isplaćivao
mirovinu, sve do 31. srpnja 2004., pri čemu nije bio upoznat sa činjenicom smrti J. G.
45
Nesporno je i da je tuženik za činjenicu smrti J. G. doznao tek 20. kolovoza 2004.
povodom zahtjeva tužitelja za povrat nepripadno isplaćenih sredstava, dakle nakon što su
predmetna sredstva već bila isplaćena.
Točno je da smrću korisnika mirovine prestaje i njegovo pravo na isplatu mirovine
od strane tužitelja. Međutim, nepripadno isplaćena sredstva tužitelja nisu isplaćena
na račun tuženika i nije ih tuženik stekao niti ih bez pravnog osnova zadržava, kako
to pogrešno zaključuje sud prvog stupnja, da bi se radilo o stjecanju bez osnove u
smislu čl. 210. ZOO-a i da bi ih stoga tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju, jer se i
dalje radi o sredstvima koja se nalaze na računu osigurane osobe otvorenom kod
tuženika, a tuženik nema zakonske ovlasti za jednostrano raspolaganje predmetnim
sredstvima i računom.
Dakle, unatoč činjenici smrti korisnika računa, tekući račun i sredstva na tekućem
računu i dalje predstavljaju imovinu koja nije prešla u imovinu tuženika jer ista
moraju stajati na tekućem računu do zatvaranja istoga, a za koji tuženik mora imati
valjani pravni osnov, to se ne može prihvatiti stav prvostupanjskog suda da su
trenutkom smrti korisnika računa sredstva prešla u imovinu tuženika - banke kod
kojeg je taj račun otvoren i stoga se u konkretnom slučaju ne može raditi o
stjecanju bez osnove.
Tuženik, između ostalog i temeljem odredbe čl. 8. Ugovora, ne može biti odgovoran
za povrat sredstava nepripadno isplaćenih pok. J. G.
Naime, čl. 8. Ugovora propisano da se tuženik - banka obvezuje da će na zahtjev
tužitelja za povrat nepripadno doznačenih sredstava, nakon smrti korisnika
mirovine u roku od 8 dana od dana primitka zahtjeva, na jedinstveni račun
Državne riznice izvršiti uplatu traženih, a neisplaćenih sredstava zajedno s
pripadajućim zateznim kamatama obračunatim od dana doznake sredstava prema
eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke.
Budući da u ovom konkretnom slučaju, nepripadno isplaćena sredstva tužitelja nisu
isplaćena na račun tuženika, niti ih je tuženik stekao, a niti zadržao, već ih je
isplatio na račun pokojnog korisnika, to isti, a kako je prethodno navedeno, više
nema zakonske ovlasti za jednostrano raspolaganje predmetnim sredstvima i
računima pokojnog korisnika mirovine. Dakle, ne radi se o sredstvima koja su
doznačena, a neisplaćena, već se radi o sredstvima koja je tuženik isplatio na račun
korisnika imovine.
35.
Pn-2099/10
Gžn-3250/12 od 15. siječnja 2013.g.
Članak 210. i članak 371. Zakona o obveznim odnosima
- stjecanje bez osnove
- zastara
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku isplatiti
tužiteljici iznos od 77.688,52 kn sa zateznim kamatama.
46
Županijski sud odbija žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud
pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u izreci pobijane presude.
Temeljem utvrđenja:
- da je tužiteljica u vrijeme pretvorbe Trgovačkog društva Modea d.d. Garešnica,
sklopila 15. svibnja 1992. s tuženikom Ugovor br. 3034178/115 o kupnji 50 dionica, te
dio cijene platila gotovinom, a dio putem Zagrebačke štedionice d.d. Zagreb (čiji je
pravni sljednik Medfin d.o.o. Zagreb);
- da je tuženik (odnosno Hrvatski fond za privatizaciju) svojim rješenjem Klasa 94306/95-003/53, Ur. Broj: 563-04-401/95 od 1. veljače 1995. poništio pretvorbu
Trgovačkog društva Modea d.d.,
- da tužiteljici nije vraćen dio iznosa koji je za kupnju dionica bio uplaćen preko
Zagrebačke štedionice d.o.o. Zagreb
- da je tužiteljica izjavom od travnja 1995. prihvatila povrat sredstava koje je uplatila za
kupnju dionica Modea u prvoj pretvorbi, koja je poništena rješenjem od 1. veljače 1995.,
na način obračuna kako je to tuženik dopisom od 29. ožujka 1995. dao tumačenje
- da je opći zastarni rok iz čl. 371., a u svezi čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i
88/01 - dalje: ZOO) počeo teći prvog dana nakon što je doneseno rješenje tuženika od 1.
veljače 1995., dakle, 2. veljače 1995., te je istekao 2. veljače 2000.;
- da je tužba u ovom predmetu podnijeta 13. travnja 2010.;
prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica kao stranka iz ugovora aktivno legitimirana
zahtijevati ispunjenje ugovorene obveze, no, da je njezino potraživanje u zastari, jer je
tužba u ovom predmetu podnijeta nakon proteka općeg zastarnog roka, te slijedom tih
utvrđenja odbija tužbeni zahtjev.
Naprijed navedeni zaključak prvostupanjski sud je izveo ocjenom provedenih
dokaza na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a za svoju ocjenu naveo je
razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud, a pobijana je odluka pravilno
utemeljena na odredbama čl. 210. st. 3., te čl. 371., a u svezi čl. 361. st. l. ZOO.
Naime, kako su poništene sve pravne radnje provedene temeljem rješenja o
suglasnosti za provođenje pretvorbe poduzeća Modea, prestala je osnova temeljem
koje je sklopljen ugovor o kreditu, kojim je tužiteljica dobila sredstva za kupnju
dionica navedenog poduzeća, a koja su uplaćena tuženiku, zbog čega je tuženik
navedena sredstva stekao bez osnove, sukladno čl. 210. ZOO.
Potraživanje radi povrata stečenog bez osnove zastarijeva u općem zastarnom roku
iz čl. 371. ZOO i zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je
vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. ZOO).
Žalbeni navodi tužiteljice, koji se u bitnome svode na tvrdnju da je sud prvog stupnja
neosnovano odbio dokazne prijedloge iznijete tijekom postupka, i da je na temelju
nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak da je nastupila zastara
potraživanja, nisu osnovani.
47
Naime, s obzirom da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 13. travnja 2010.
radi povrata iznosa uplaćenog tuženiku kreditom preko Zagrebačke štedionice d.d.
Zagreb za kupnju dionica društva Modea d.d. Garešnica, a temeljem Ugovora o prodaji
dionica od 15. svibnja 1992., i da je navedena pretvorba poništena rješenjem od 1. veljače
1995., pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je s obzirom na vrijeme podnošenja
tužbe, potraživanje tužiteljice zastarjelo, jer je tužba podnijeta po proteku petogodišnjeg
zastarnog roka iz čl. 371. ZOO.
Za odlučivanje o istaknutom prigovoru zastare nije od utjecaja okolnost što je tužiteljica
protiv Zagrebačke štedionice d.d., odnosno pravnog sljednika Medfin d.o.o, vodila spor
radi raskida Ugovora o kreditu pod poslovnim brojem P-3857/95, niti je došlo do prekida
zastarijevanja sukladno odredbi čl. 388. ZOO, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski
sud, zbog čega nisu osnovane tvrdnje žaliteljice da je zastarni rok počeo teći tek 28.
prosinca 2007., kada je istu presudu tužiteljica zaprimila.
Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da izjava tužiteljice od travnja 1995. ne predstavlja
nepravu ostavu u smislu čl. 722. ZOO., jer se ne radi o dvostranom ugovoru kojom je
jedna strana predala na čuvanje drugoj strani zamjenjivu stvar (novac), dok se druga
strana obvezala vratiti ostavljaču jednaku količinu i vrstu takvih stvari, već se tu radi o
jednostranoj izjavi tužiteljice da se dio sredstava doznačen obveznicama RH zadrže u
Hrvatskom fondu za privatizaciju sve do okončanja sudskog spora, pri čemu nije
navedena nikakva obveza tuženika da primi tu stvar i da je čuva i vrati kada to bude od
njega zatraženo, pa svi suprotni navodi u žalbi nisu osnovani.
Žalbeni navodi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio dokazne prijedloge za
saslušanjem predloženih svjedoka na okolnost utvrđivanja prave volje stranaka prilikom
potpisivanja izjave iz travnja 1995., kao i ostale dokaze iznijete u tužbi, čime sadržajno
ukazuje na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u svezi
čl. 8. ZPP, žaliteljici valja odgovoriti da je prvostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz
odredbe čl. 220. st. 2. ZPP odlučio koje će dokaze izvesti radi utvrđenja činjenica koje su
odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.
Osim toga, kraj utvrđenja suda da je potraživanje tužiteljice u zastari, predloženi dokazi,
koje navodi žaliteljica, sve da su i provedeni, ne bi doveli do drugačije odluke suda.
36.
Pn-7808/01
Gžn-333/10 od 27. lipnja 2012.g.
Članak 213. Zakona o obveznim odnosima
- posredni oštećenik
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da tužiteljima solidarno plate iznos
od 13.924,32 kn sa zateznom kamatom koja teče od 31. siječnja 2001. do isplate.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da odbija tužbeni zahtjev
tužitelja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
48
Tužbeni zahtjev tužitelja se u ovoj pravnoj stvari temelji na činjeničnoj i pravnoj osnovi
iz koje bi proizlazilo
- da je I-tužitelj vlasnik vozila, koje je oštećeno u štetnom događaju dana 25. prosinca
2000. kada je na županijskoj cesti br. 3101 na prednji dio vozila naletjela divlja svinja
koja je pretrčavala kolnik
- vozilom je u vrijeme nezgode upravljao J. B.,
- štetu je prema računu ovlaštenog auto servisa nadoknadio II-tužitelj,
- odgovornost I-tuženog lovačkog društva se temelji na činjenici da za štetu koju na
javnoj cesti uzrokuje divljač (divlja svinja), koja prebiva na lovištu kojim to društvo
gospodari,
- odgovornost II-tuženika što za dio prometnice na kojemu je došlo do naleta životinje na
motorno vozilo nije bio postavljen prometni znak "divljač na cesti",
- visina materijalne tete na vozilu je utvrđena temeljem računa i vještaka u
presuđenom iznosu,
pa bez posebnog obrazloženja tužitelji zahtijevaju od tuženika solidarnu isplatu utuženog
iznosa s pripadajućom kamatom od isplate.
Sud prvog stupnja je otklonio prigovor podijeljene odgovornosti na strani vozača (nije
utvrđen doprinos šteti) i tužbeni zahtjev prihvatio u cijelosti uz obrazloženje da:
- I-tuženo lovačko društvo gospodari lovištem i odgovara za štetu nastalu na
automobilu tužitelja zbog iznenadnog naleta divlje svinje (koja na lovištu povremeno
boravi) na prometnicu, koja prolazi lovištem, a
- odgovornost II-tuženika je u tome što je propustio upozoriti vozače na mogućnost
prelaska divljači postavljanjem prometnog znaka „divljač na cesti".
Osnovano II-tuženik prigovara da je jedino I-tužitelj kao vlasnik vozila aktivno
legitimiran tražiti štetu od štetnika. Međutim, kad mu je štetu naknadio II-tužitelj
neosnovano zahtijeva plaćanje, zbog čega je zahtjev u odnosu na njega trebalo odbiti.
Neosnovano isti žalitelj dalje smatra da je isplatom naknade na II-tužitelja po samom
zakonu prešla tražbina I-tužitelja, jer prema tada važećoj odredbi čl. 300. Zakon o
obveznim odnosima -"Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96,
91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) kad obvezu ispuni osoba koje ima neki pravni interes u
tome, na nju prelazi po samom zakonu u času ispunjenja vjerovnikovog potraživanja sa
svim sporednim pravima.
Iz navoda tužitelja niti iz podataka u spisu ne proizlazi postojanje takvog pravnog
interesa za ispunjenjem, a prema odredbi čl. 213. ZOO se ne može se tražiti ono
stoje dano u ispunjenju prirodne ili moralne obveze. Osim toga se ne radi se niti o
slučaju kad se može tražiti vraćanje (čl. 211. ZOO), a niti je riječ o neposredno
oštećenom, time da niti jednim propisom nije određeno da posredni oštećenik ima
pravo na regres.
Slijedom iznesenog I tužitelj zbog činjenice da je njegova šteta naknađena nema
pravo zahtijevati istu naknadu, a II tužitelj nije ovlašten zahtijevati od štetnika
vraćanje plaćenog.
Dakle, kako prema stanju spisa proizlazi da bitne činjenice između stranaka nisu
sporne valjalo je primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. ZPP preinačenjem
prvostupanjske presude odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev.
49
37.
P-1639/06
Gž-6425/09 od 22. svibnja 2012.g.
Članak 280. Zakona o obveznim odnosima
- pravna radnja podnesena
na štetu vjerovnika
- pobijanje pravne radnje
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da pravna radnja ustupanja nasljednog dijela I
tužene u ostavinskom postupku i u skladu s rješenjem o nasljeđivanju broj O-355/05 od
14. veljače 2005. godine gubi pravni učinak prema tužitelju pa je II tuženik dužan trpjeti
naplatu potraživanja od 16.203,00 kn sa zateznom kamatom od 16. prosinca 2005. do
isplate pljenidbom 1/3 novčanih potraživanja ostavioca te prodajom osobnog automobila,
sve u roku 15 dana.
Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je pobijanje pravne radnje I tužene kao dužnika kojom je svoj nasljedni
dio iza pokojnog supruga ustupila sinu, II tuženiku.
Pri tome nisu sporne činjenice da je u ostavinskom postupku doista učinjena ta pravna
radnja, a što je vidljivo i iz citiranog rješenja o nasljeđivanju.
U skladu sa pravnom prirodom tužbenog zahtjeva nužno je utvrditi da je navedena
pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika a taj je uvjet ostvaren ako je uslijed
izvršenja te radnje kao posljedica nastupila insolventnost dužnika na način da je
doveden u imovno stanje koje onemogućava vjerovniku ostvarenje njegove tražbine.
U pravilnom tumačenju odredbe čl. 280. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) potrebno je da vjerovnik
dokaže tu tvrdnju za svaki konkretan slučaj.
Iz razloga prvostupanjske presude bilo bi za zaključiti da je tužitelj protiv I tužene
pokrenuo ovršni postupak radi namirenja svoje tražbine pod brojem Ovr-1369/01 ali je
dvojbeno je li taj postupak još u tijeku ili je okončan.
U pravnoj primjeni čl. 280. toč. 2. ZOO-a na vjerovniku je teret dokaza da dužnik
nema dovoljno sredstava za namirenje njegove tražbine a to je npr. dokaz da
tražbinu nije mogao namiriti u ovršnom postupku.
U svakom konkretnom slučaju kada je pravna osnova traženja institut pobijanja
pravnih radnji dužnika potrebno je da vjerovnik dokaže da između pravne radnje
dužnika i štete njemu nastale postoji uzročna veza jer se navedenim pravnim
instrumentom mogu pobijati samo imovinsko pravna raspolaganja dužnika koja za
posljedicu imaju nastanak štete za dužnika. Tu štetu predstavlja nesposobnost
dužnika za plaćanje tražbine.
Za sada po ocjeni ovoga suda nije utvrđeno postojanje svih pretpostavki pod kojima
vjerovnik može pobijati pravne radnje dužnika, a sama dospjelost tražbine i
konkretna pravna radnja I tužiteljice prema II tuženom bez dokaza o tome da je ta
radnja usmjerena na štetu vjerovnika kroz nesposobnost dužnika za plaćanje
tražbine nema navedeni značaj. U tom kontekstu svakako nije neodlučna niti
50
činjenica visine same tražbine kao i cjelokupnog imovinskog stanja I tužene koje se
u određenoj mjeri promijenilo između ostalog i stjecanjem prava na porodičnu
mirovinu kako bi iz stanja spisa bilo moguće zaključiti.
38.
P-2605/08
Gž-5862/11 od 8. svibnja 2012.g.
Članak 283. stavak 2. i članak 285. Zakona o obveznim odnosima
- pobijanje pravnih radnji
- prekluzivni rok
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom pobijaju se pravne radnje I tužene i II tužene, poništava se
ovosudno rješenje broj Z-16242/05 te provedba istog u zk odjelu.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da se odbija tužbeni zahtjev
tužiteljice.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice za pobijanje pravne radnje I. tuženice koja je
dužnik tužiteljice temeljem pravomoćne i ovršne presude prvostupanjskog suda, broj P4334/00. od 16. listopada 2007., i to Ugovora o darovanju kojim je darovala II. tuženici
Sanji nekretnine, oranice u Vušivki.
Prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev zbog toga što su I. i II. tuženice nesporno
zaključile Ugovor o darovanju nekretnina dana 3. svibnja 2005., iako je 9. ožujka 2005.
1. tuženica oglašena krivom radi kaznenog djela prijevare na štetu tužiteljice koja ima
dospjelo potraživanje u svoti od 8.646,99 EUR i 10.943,40 kn prema I. tuženici temeljem
pravomoćne presude prvostupanjskog suda i radi ovrhe kojega potraživanja se vodi
ovršni postupak.
Žaliteljice ponavljaju kako je podneskom od 21. siječnja 2010. tužiteljica promijenila
istovjetnost zahtjeva, pa je tako tužba podnesena po proteku prekluzivnog trogodišnjeg
roka za pobijanje s time da I. tuženica nije pasivno legitimirana u ovom sporu.
Tužbenim zahtjevom od 14. travnja 2008. je tužiteljica tražila utvrditi ništavim
Ugovorom o darovanju od 3. svibnja 2005. zaključen između I. i II. tuženica zbog
prijevarnog postupanja I. tuženice te suprotnosti tog ugovora Ustavu, prisilnim propisima
te moralu i načelu savjesnosti i poštenja, dok je podneskom od 21. siječnja 2010.
postavila tužbeni zahtjev kojim traži pobijanje pravne radnje I. i II. tuženica (Ugovora o
darovanju) radi namirenja potraživanja tužiteljica te poništenje rješenja kojim je
uknjiženo pravo vlasništva II. tuženice temeljem označenog Ugovora o darovanju.
Dakle, tužiteljica podneskom od 21. siječnja 2010. nije promijenila pravnu osnovu
tužbenog zahtjeva, već je promijenila istovjetnost zahtjeva prvobitno postavljenog
na utvrđenje ništavosti Ugovora o darovanju, a potom na pobijanje pravne radnje
svog dužnika. Kako se radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o
parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), tužba za pobijanje je podnesena 21.
siječnja 2010.
51
Temeljem odredbe čl. 285. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br.
53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 - dalje: ZOO) se
tužba za pobijanje pravne radnje poduzete na štetu vjerovnika može podnijeti u
roku od tri godine od dana kada je ta pravna radnja poduzeta (s obzirom da se radi
o besplatnom raspolaganju I. tuženice), a prema odredbi čl. 283. st. 2. ZOO se
ovakova tužba podnosi protiv treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta
pravna radnja koja se pobija.
S obzirom da je Ugovor o darovanju nekretnina sklopljen 3. svibnja 2005., to je
tužba za pobijanje podnesena po proteku roka iz odredbe čl. 285. ZOO u odnosu na
II. tuženicu.
Kako je, nadalje, utvrđen osnovanim i prigovor promašene pasivne legitimacije I.
tuženice s obzirom na odredbu čl. 283. st. 2. ZOO, dok sudskom odlukom nije moguće
"poništavati" drugu pravomoćnu sudsku odluku, to je prvostupanjska presuda donesena
pogrešnom primjenom materijalnog prava, čime je ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl.
356. ZPP.
Zbog toga je temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP valjalo preinačiti prvostupanjsku
presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice.
39.
Pn-5683/07
Gžn-2584/10 od 27. prosinca 2011.g.
Članak 299. stavak 1. i 3. i članak 436.-444. Zakona o obveznim odnosima
- ugovorna subrogacija
- ugovorna cesija
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima isplatiti tužitelju iznos od 26.058,29
kn s pripadajućim zateznim kamatama.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznos od 26.058,29 kn, koji je tužitelj isplatio
svom osiguraniku, na temelju Ugovora o osiguranju potraživanja (kredita), usmjeren
protiv I i II tuženika, solidarnih jamaca nenamjenskog kredita zaključenog između
korisnice kredita I.K. i osiguranika tužitelja.
U žalbenoj fazi postupka sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva.
Polazeći od utvrđenja da je između I. K., korisnice kredita i Gospodarsko kreditne banke
d.d., kreditora, sklopljen Ugovor o nenamjenskom kreditu u iznosu od 38.000,00 kn, da
su između tužitelja (osiguratelja) i G. k. b. (osiguranika) sklopljeni Ugovor o osiguranju
potraživanja broj 53-232110-008460 te Aneks I. i Aneks II.tog Ugovora, da se tim
Ugovorom tužitelj kao osiguratelj obvezao svom osiguraniku G. k. b. isplatiti iznos koji
osiguranik kao kreditor potražuje od dužnika (korisnika kredita) na ime dobivenog
kredita koji nije uspio naplatiti, da su tim ugovorom pokriveni svi krediti s trajanjem do
60 mjeseci u maksimalnom iznosu do 38.000,00 kn po jednom korisniku (i godišnjom
52
kamatnom stopom koja nije veća od 20%), da je 16. srpnja 2003. tužitelj svom
osiguraniku G. k. b. isplatio iznos od 29.283,51 kn, i da je tužitelj dopisom od 31. srpnja
2003. izvijestio I. K., korisnicu kredita, i I. i II. tuženike, solidarne jamce, o postojanju
duga prema tužitelju sa zahtjevom za podmirenjem istog, kao i da potraživanje tužitelja u
utuženoj visini od 26.058,29 kn nije podmireno, sud prvog stupnja je primjenom čl. 939. i
čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94,
7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.
Prije svega valja reći da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno
pravo kada je primijenio odredbu čl. 939. ZOO. Naime, u konkretnom slučaju
pravni odnos između tužitelja (osiguratelja) i njegovog osiguranika (kreditora) te
između tužitelja i I. i II. tuženika (solidarnih jamaca) valja prosuđivati kroz
odredbe čl. 299. st. 1. i 3. ZOO (ugovorna subrogacija) i čl. 436. do 444. (ugovorna
cesija), a što proizlazi iz čl. 12. Ugovora o osiguranju potraživanja broj 53-232110008460 sklopljenog između tužitelja kao osiguratelja i Gospodarsko kreditne banke
kao osiguranika. Ova činjenica, međutim, nije utjecala na pravilnost odluke suda
prvog stupnja jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava u smislu citiranih
propisa, valjalo tužbeni zahtjev usvojiti.
Naime, prema navedenim odredbama do prijenosa potraživanja sa kreditora (G. k.
b.) na tužitelja (osiguratelja) došlo je u trenutku kada je tužitelj ispunio obvezu I. i
II. tuženika, solidarnih jamaca, u ovom slučaju, 16. srpnja 2003. Nadalje valja reći
da su I. i II. tuženici preuzimanjem obveze kao solidarni jamci iz Ugovora o
nenamjenskom kreditu od 26. ožujka 2001., sklopljenom između korisnika kredita
(glavni dužnik) i G. k. b. (kreditora) solidarno odgovorni vjerovniku, ovdje
tužitelju, za cijelu obvezu i odgovaraju mu jednako kao i glavni dužnik, korisnik
kredita (čl. 997. i 1004. st. 3. ZOO). Dakle, suprotno žalbenim navodima žalitelja,
pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se I. i II. tuženici, koje je tužitelj
dopisom od 31. srpnja 2003. obavijestio o postojanju duga i ujedno ih pozvao da
predmetni dug podmire, ne mogu osloboditi obveze koju su preuzeli Ugovorom o
nenamjenskom kreditu od 26. ožujka 2001, pri čemu na ispunjenje njihove obveze
nisu od utjecaja žalbeni prigovori kojima upiru na odredbe Ugovora o osiguranju
potraživanja (prvenstveno na čl. 8. - postupak opominjanja) zaključenog između
kreditora i tužitelja. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja odlučio
kada je tužbeni zahtjev usvojio u visini od 26.058,29 kn s pripadajućim zateznim
kamatama u skladu s odredbom čl. 277. st. 1. ZOO koja teče od 17. srpnja 2003., od
kada je tužitelj ispunio obvezu I. i II. tuženih prema kreditoru.
40.
P-7463/09
Rev-x 931/11 od 25. travnja 2012.g.
Članak 308. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- prestanak obveze
- primitak na ime ispunjenja
nečeg drugog
- sporedno potraživanje
53
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom održano je na snazi rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-5193/00
od 12. listopada 2001. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od
702.786,23 kn sa zateznom kamatom, ukinuto je rješenje o ovrsi istog poslovnog broja u
dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 187.484,77 kn.
Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
Vrhovni sud RH ukida nižestupanjske presude i predmet vraća sudu prvog stupnja na
ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
U ovoj parnici predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate zbog
zakašnjenja u plaćanju po ispostavljenim računima, za izvršene radove na obnovi ratom
oštećenih objekata.
Nije niti u ovoj fazi postupka sporno da je tužena kasnila s plaćanjima svojih obveza
temeljem ugovora o građenju i projektiranju i ugovora o građenju koje su stranke sklopile
i u kojima su utanačile dospijeće izvršavanje ugovorom preuzete obveze koja se sastoji u
plaćanju na žiro-račun tužitelja u roku od trideset dana od dostave ovjerene situacije od
strane tužene kao naručitelja.
Iz nalaza vještaka financijske struke sudovi utvrđuju da je zbog zakašnjenja s plaćanjem
tužena duguje tužitelju na ime zateznu kamatu u iznosu od 702.786,23 kune.
Nije u ovoj fazi postupka sporno da je tužena tužitelju predale indosirane mjenice s
datumom dospijeća pa sudovi zateznu kamatu dosuđuju za vrijeme od dospijeća obveze
iz ugovora o građenju i datuma dospijeća mjenice, smatrajući da je tužena bila u
zakašnjenju upravo za taj period koji je obuhvaćen vremenom od dospijeća obveze
plaćanjem na žiro račun tužitelja i dana dospijeća mjenica.
Sudovi za sada pogrešno ocjenjuju činjenicu da je tužena u ispunjenju svoje obveze iz
ugovora predala tužitelju indosirane mjenice.
Prije svega valja naglasiti da je mjenica vrijednosni papir na određeni iznos novca koja
svojem imatelju da je pravo mjenični iznos naplatiti od osobe koja je u njoj označena kao
dužnik (trasat).
Naime u smislu čl. 308. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"
53/91, 73/91, 111/03, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) obveza prestaje
ako vjerovnik u sporazumu s dužnikom primi nešto drugo umjesto onog što mu
duguje.
Prema ocjeni ovog suda vjerovnik (tužitelj) kada je umjesto novčane svote primio
od dužnika (tužena) mjenice primio je na ime ispunjenja nešto drugo od onog što
mu temeljem pravnog posla duguje (isplatu u novcu) pa stoga ne može više
zahtijevati niti zateznu kamatu kao spredeno potraživanje koje postoji uz glavnu
tražbinu koja se sastojala u isplati novca jer je i ta obveza prestala kada je tužitelj
makar prešutno pristao primiti nešto drugo od onog što se duguje.
Slijedom navedenog zbog pogrešnog pravnog pristupa sudova nižeg stupnja odlučne
činjenice nisu utvrđene pa je u smislu čl. 395. st. 2. ZPP presude sudova nižeg
stupnja valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno
odlučivanje.
U nastavku postupka sudovi će ocijeniti kada je dospjela tražbina tužitelja sukladno
ugovoru, kada je tužena indosirala mjenice tužitelju je li indosiranje izvršeno u
54
roku dospijeća, te duge dokaze koje stranke predlože te potom donijeti na zakonu
osnovanu odluku.
41.
Pn-762/11
Gžn-2294/11 od 27. ožujka 2012.g.
Članak 371., članak 380. stavak 4.-6. i članak 393. stavak 1. Zakona o obveznim
odnosima
- regresni zahtjev
- zastara
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelj ada je tuženik dužan tužitelju
platiti iznos od 42.634,66 kn sa zateznom kamatom od 18. svibnja 2001. do isplate.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa, kojeg je isplatio svom
osiguraniku dana 18. svibnja 2001. na ime naknade štete nastale mu u prometnoj nezgodi
dana 26. ožujka 2001., za koju je odgovoran osiguranik tuženika.
Između stranka nije sporan štetni događaj, pasivna legitimacija, odgovornost tuženika,
kao niti visina tužbenog zahtjeva, dok je sporna osnova obzirom na istaknut prigovor
zastare.
U bitnom je utvrđeno da je tužitelj svom osiguraniku kao oštećenom u prometnoj nezgodi
dana 26. ožujka 2001., za koju je odgovoran osiguranik tuženika isplatio iznos od
85.269,33 kn, po osnovi ugovora o kasku, te da je tuženik 10. lipnja 2006. isplatio
tužitelju nesporni iznos od 42.634,76 kn, da su isplaćene navedene naknade sva prava
osiguranika prema odgovornoj osobi prešla na osiguratelja (ovdje tužitelja), da je krivac
za prometnu nezgodu bio osiguran od odgovornosti kod E. o. d.d. Zagreb (ovdje
tuženika), pa pozivom na odredbu čl. 939. st. 1. i 5. Zakona o obveznim odnosima
("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 69/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) utvrđuje
se u cijelosti osnovan tužbeni zahtjev.
Sporno je da li je nastupila zastara predmetnog potraživanja.
Kada počinje teći i koliko je rok zastare regresnog potraživanja zavisi od pravne
prirode regresnog potraživanja.
Ako regresno potraživanje proizlazi iz Zakona, tada (budući takva šteta nije
pokrivena ugovorom o osiguranju) potraživanje zastarijeva u općem zastarnom
roku od 5 godina prema čl. 371. ZOO. Ako se pak radi o zakonskoj subrogaciji iz čl.
939. ZOO (kada je osnov za isplatu u ugovoru o osiguranju), u tom slučaju
potraživanje zastarijeva u roku iz čl. 380. ZOO.
Dakle, kako se u konkretnom slučaju radi o regresu po osnovi plaćene štete iz
ugovora o osiguranju, to se primjenjuje rok zastare iz čl. 380. st. 3. i 6. ZOO.
Odredbom čl. 380. st. 3. ZOO propisano je da potraživanje osiguravatelja, a to znači
tužitelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine, dok je odredbom čl.
55
380. st. 6. ZOO određeno da zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju
(tužitelju) prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja, a to je
tuženik, počinje teći kada i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi
i navršava se u istom roku.
Naime, regresno potraživanje je derivativno pravo i isplatom naknade iz osiguranja
prelaze na osiguratelja po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva
osiguranikova prava prema osobi koja je odgovorna za štetu (čl. 393. st. 1. ZOO).
To znači da isplatom naknade na osiguratelja prelazi aktivna legitimacija, te
osiguratelj ulazi u pravnu poziciju osiguranika, a rok zastare teče kao za
osiguranika prema štetniku, odnosno od dana kada je on saznao za štetu i štetnika
(čl. 376. st. 1. ZOO).
Kako je u postupku utvrđeno da je osiguranik tužitelja saznao za štetu (opseg i visinu)
dana 26. ožujka 2001., a tužba je podnesena dana 30. lipnja 2005. godine, to je sud prvog
stupnja pravilno ocijenio da je nastala zastara potraživanja tužitelja.
Tužitelj u žalbi navodi da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove, jer da je
učinjen izdatak kojega je po zakonu trebao drugi učiniti, pa da bi rok zastare iznosio 5
godina, sukladno odredbi čl. 371. ZOO, računajući od isplate naknade oštećeniku,
pozivajući se na izvatke iz sudske prakse.
Prigovori tužitelja nisu osnovani, jer je upravo tužitelj na temelju zaključenog
ugovora o osiguranju bio dužan svom osiguraniku isplatiti naknadu kada je
nastupio osigurani slučaj i od trenutka isplate po ugovoru postao je aktivno
legitimiran na isticanje zahtjeva prema štetniku, slijedom čega u konkretnoj
pravnoj stvari rokovi zastare počinju teći i traju kako je propisano navedenim
odredbama čl. 380. ZOO.
Za regresna, pak, potraživanja koja se temelje izvorno na propisima o obveznom
osiguranju vlasnika vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama, rok
zastare iznosi 5 godina ukoliko tim propisom nije određen neki drugi rok zastare, a
računa se od dana isplate naknade (primjerice kod regresnog zahtjeva za štetu
isplaćenu oštećeniku prema osobi koja je upravljala neosiguranim vozilom), što u
konkretnom predmetu nije slučaj, jer se radi o potraživanju isplaćenom na temelju
zaključenog ugovora.
42.
Pn-2013/04
Gžn-2115/08 od 26. lipnja 2012.g.
Članak 372. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- razmjeran dio invalidske
mirovine
- zastara
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 38.406,43 kn
zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 18.788,72 kn od dana 7.
travnja 2004. te na iznos od 19.617,71 kn od dana 16. svibnja 2007. pa do isplate.
Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.
56
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu naknade
razmjernog dijela invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje osiguranici Š. M. a
koja je stradala u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tužene i to za
razdoblje od 1. studenog 2000. godine do 30. travnja 2007. godine.
Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju riječ o
povremenom potraživanju za koje se primjenjuje zastarni rok od 3 godine (čl. 372.
st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93,
3/94, 7/96, 112/99, 88/01-dalje: ZOO).
Kao jedino preostalo sporno pitanje među strankama je pitanje od kada se počinje
računati trogodišnji zastarni rok iz čl. 372. st. 1. ZOO.
Razrješujući sporni odnos stranaka, odnosno odgovarajući na netom navedeno
sporno pitanje, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl.
392. st. 1. i st. 3. ZOO.
Naime, u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni netom navedenih zakonskih
odredbi o prekidu zastarijevanja. Ovo stoga što se prethodno vođen parnični postupak
među istim strankama nije odnosio na isplatu naknade razmjernog dijela invalidske
mirovine za isto razdoblje.
Stoga kako je tužitelj tužbom od 8. travnja 2004. godine zahtijevao isplatu razmjernog
dijela isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1. studeni 2000. godine do 31.
ožujka 2004. godine, u zastari je potraživanje tužitelja za razdoblje do 8. travnja 2001.
godine. Isto tako kako je tužitelj zahtjev za isplatu razmjernog dijela isplaćene invalidske
mirovine za razdoblje od 1. travnja 2004. godine do 30. travnja 2007. godine podnio sudu
dana 16. svibnja 2007. godine, u zastari su potraživanja tužitelja dospjela do 16. svibnja
2004. godine.
Radi pogrešnog pravnog pristupa spornom odnosu stranaka, prvostupanjski sud propustio
je raspraviti i utvrditi koliki je iznos predmetnog potraživanja tužitelja za razdoblje od 1.
studenog 2000. godine do 8. travnja 2001. godine, te koliki je iznos potraživanja tužitelja
za razdoblje od 1. travnja 2004. godine do 16. svibnja 2004. godine (a koja potraživanja
su u zastari).
Obzirom na izneseno valjalo je temeljem čl. 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu u
pobijanom dijelu te predmet u tom dijelu vratiti istom prvostupanjskom sudu na ponovno
suđenje.
43.
Pn-5612/08
Gžn-850/10 od 12. lipnja 2012.g.
Članak 376. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- zastara
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.169,41 kn sa
zateznim kamatama.
57
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je naknada materijalne štete nastale u štetnom događaju na način da je
osiguranik tuženika upravljajući kamionom s priključnim vozilom dana 4. ožujka 2005.
oštetio polubranik u vlasništvu tužitelja, uslijed čega je tužitelju nastala šteta na
polubraniku u visini od 1.042,15 kuna te šteta zbog zastoja u prometu u visini od 127,26
kuna.
Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev, ocijenivši tuženikov prigovor zastare
osnovanim.
U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je tužitelj za visinu štete na polubraniku
saznao danom izdavanja računa za popravak polubranika, 10. svibnja 2005., dok je za
visinu štete zbog zastoja u prometu saznao istoga dana kada je i nastala, odnosno 4.
ožujka 2005., a kojeg dana je saznao i za osobu koja je štetu učinila.
Kako je tužba u ovom postupku podnesena 3. lipnja 2008., to je sud prvog stupnja
pravilno zaključio da je potraživanje naknade uzrokovane štete zastarjelo, jer je od
saznanja tužitelja za štetu i štetnika do podnošenja tužbe prošlo više od tri godine.
Na utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno
pravo, točnije odredbu čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO), kojom je propisan
zastarni rok u trajanju od tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za
osobu koja je štetu učinila.
44.
Pn-2975/07
Gžn-2926/11 od 17. travnja 2012.g.
Članak 387. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima
- zastara
- priznanje duga
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim je tražio od
tuženika da mu isplati iznos od 150.000,00 kn s pripadajućim kamatama.
Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja kao vlasnika vozila reg. br. ZG 3197-AL za naknadu
materijalne štete na vozilu, koju mu je dana 22. studenog 2003. prouzročio osiguranik
tuženika vozilom ZG 569-CK, jer je vozač ušao u raskrižje dok je za njegov smjer
kretanja bilo upaljeno crveno svjetlo.
Sud je odbio tužbeni zahtjev jer je prihvatio prigovor zastare potraživanja utvrdivši da je
tužitelj saznao za štetni događaj u 2003. godini, a kako je tužba podnesena 8. svibnja
2007. godine, protekao je zastarni rok od tri godine propisan odredbom čl. 376. st. 1.
58
Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95,
7/96, 91/96, 112/99, 129/00, 88/01 - dalje u tekstu: ZOO).
Prethodno tom utvrđenju sud je ocijenio irelevantnom tvrdnju tužitelja da je tuženik
priznao dug 2004. godine u predmetu broj Pn-2294/04, budući da se taj postupak nije
vodio između istih stranaka, pa takvo priznanje ne bi moglo imati za posljedicu prekid
zastare u smislu odredbe čl. 387. st. 1. ZOO-a.
Međutim, u smislu čl. 387. st. 2. ZOO-a, priznanje duga može se učiniti ne samo
izjavom vjerovniku nego i na posredan način, ali ono mora biti takvo da se njime na
nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje. A je li u
spomenutom predmetu koji se vodio između tužitelja T. U. i ovdje tuženika, kojeg je
ovdje tužitelj J. K. opunomoćio da upravlja i raspolaže njegovim vozilom, tuženik
dao takvu izjavu koja se ima smatrati priznanjem duga u izloženom smislu, sud će
utvrditi u ponovnom postupku. Ovisno o tom utvrđenju, odlučit će o prigovoru
zastare, a podredno o osnovi i visini zahtijevanja.
45.
P-7881/06
Rev-x 1200/11 od 21. veljače 2012.g.
Članak 400. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- kamate na kamatu
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi posl. br.
Ovrv-21185/99 od 20. studenog 1999. u cijelosti. Naloženo je tuženiku platiti tužiteljici
iznos od 54.009,64 kn zajedno sa ugovorenim kamatama te trošak ovršnog postupka sa
zakonskim kamatama. Odbijen je tužbeni zahtjev za iznos od 50.314,51 kn s
pripadajućim ugovorenim kamatama kao neosnovan. Drugostupanjskom presudom
preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu
daljnjeg iznosa od 50.314,51 kn sa pripadajućom kamatom na način da je tužbeni zahtjev
u tom dijelu prihvaćen.
Vrhovni sud RH ukida drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je preinačena
prvostupanjska presuda i predmet vraća na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
U razlozima drugostupanjske presude navodi se da je, u dijelu kojim je prvostupanjska
presuda preinačena, odlučeno temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP.
Međutim, kako to osnovano ističe revident, iz obrazloženja presude proizlazi da je
zaključujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud uzeo u obzir ispravu
(ugovor o tekućem računu (čl. 3.), koju prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, te je
suprotno zaključku prvostupanjskog suda, da tužitelj nije dokazao postojanje ugovora
kojim se tužitelj ovlašćuje obračunavati kamatu na kamatu, zaključio o postojanju takvog
ugovora. U takvoj procesnoj situaciji, po ocjeni ovog suda, neovisno o izričitom navodu
drugostupanjskog suda da je presuda donesena na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP,
drugostupanjska presuda donesena je prema odredbi čl. 373.a ZPP. Stoga je revizija u
ovoj pravnoj stvari dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.
59
Pravilno su ocijenili nižestupanjski sudovi da se u konkretnom slučaju radi o sporu
iz kreditnog poslovanja banke, te da se zabrana anatocizma iz čl. 400. st. 1. Zakona
o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96,
91/96, 112/99 i 88/01 - dalje:ZOO), sukladno odredbi stavka 3. istog članka ne
odnosi na takvo poslovanje. Ali, da bi tužitelj, iznimno od načelne odredbe čl. 279.
st. 1. ZOO, imao pravo na isplatu, takvo bi pravo trebalo između stranaka biti
ugovoreno u skladu sa zakonom, odnosno općim uvjetima poslovanja banke.
Osnovana je tvrdnja revidenta da zaključak drugostupanjskog suda o postojanju
odlučne činjenice - ugovora kojim se tužitelj ovlašćuje obračunavati kamatu na
kamatu, za sada, bez uvida u Odluku banke i ocjene tog dokaza, ne proizlazi iz
sadržaja čl. 3. Ugovora o tekućem računu, na sadržaju koje isprave drugostupanjski
sud temelji svoju odluku. Naime, prema navedenoj ugovornoj odredbi "banka se
ovlašćuje da obračunava, plaća i naplaćuje kamatu u skladu s Odlukom banke",
dakle, ovlaštenja banke nastavno proizlaze iz odredbi Odluke banke o naplati
kamata. Kakve su te odredbe za sada nije raspravljeno, pa konačni zaključak
drugostupanjskog suda, o tome da je između stranaka ugovoreno pravo tužitelja na
obračunavanje kamate na kamatu, nema uporišta u stanju spisa.
46.
P-4753/07
Gž-10730/11 od 19. lipnja 2012.g.
Članak 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima
- stjecanje bez osnova
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 64.998,68 kn
sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007.
Županijski sud odbija žalbu tužene kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prvostupanjski sud temelji svoji odluku na slijedećim činjeničnim utvrđenjima:
- da je tužena 9. veljače 2004. podnijela zahtjev za ostvarenje prava na doplatak za djecu
u kojem navodi da njezino kućanstvo nema prihode,
- da je tužitelj donio rješenje kojim je utvrdio pravno na doplatak za četvero djece u
ukupnoj svoti od 1.197,36 kn mjesečno,
- da je tužena isti takva zahtjev podnijela i 2005. i 2006.
- da je rješenjem broj 211219 od 18. kolovoza 2006. ustanovljena preplata doplatka za
djecu, te su poništena rješenja koja se temelje na neistinitim navodima,
- da je dana 10. siječnja 2007. tuženoj upućen dopis tužitelja s pozivom na izvansudsko
namirenje duga, te da je isti tužena zaprimila dana 19. siječnja 2007.,
- da je prigovor zastare neosnovan, jer je rješenje tužitelja doneseno 18. kolovoza 2006. a
tužba je podnesena 8. svibnja 2007.,
- da tužena tijekom prvostupanjskog postupka nije dovela u pitanje konačnost rješenja od
18. kolovoza 2006. te da ono predstavlja osnovu tužiteljevog potraživanja.
60
Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite
presude u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno i
potpuno utvrdio činjenično stanje.
Neosnovan je prigovor tužene da bi u konkretnom slučaju tužitelj mogao potraživati štetu
od tužene dokazavši da je ista ostvarila primanja iz sredstava fonda obveznog
zdravstvenog osiguranja na osnovi neistinitih i netočnih podataka. Naime, iz dokaza u
spisu jasno proizlazi da je tuženoj temeljem rješenja tužitelja priznato pravo na doplatak
za četvero djece počevši od 1. siječnja 2002.
Iz rješenje tužitelja od 18. kolovoza 2006. proizlazi da su navedena rješenja donesena
temeljem netočnih i neistinitih podataka, s obzirom da su od Fedracije Bosne i
Hercegovine, Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, Federanog
zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Županijske administrativne službe za
zapadno-hercegovačku županiju dobiveni podaci da je suprug tužene bio zaposlen u
razdoblju od 1994. do 2002., dok je tužena zaposlena u Javnom komunalnom poduzeću
Ljubuški od 1. siječnja 1994. s prekidom od 27. kolovoza 1998. do 3. studenog 1999.
Jednako tako iz rješenja tužitelja od 18. kolovoza 2006. razvidno je da su navedena
rješenja poništena, te je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je poništenjem
navedenih rješenja otpala pravna osnova temeljem koje se je vršila isplata.
Kako je isplata vršena temeljem rješenja koja su poništena to je pravilno utvrđenje
prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnova.
Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju
primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, pa kako je rješenje tužitelja kojim
poništava rješenja kojima je tuženoj priznato pravo na doplatak za četvero djece
donijeto 18. kolovoza 1996. a tužba je podnesena 8. svibnja 2007. to se prigovor
zastare ukazuje neosnovanim.
Na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio
materijalno pravo iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00, 88/01,
35/05, 41/08 i 63/08 -dalje: ZOO) kada je tuženu obvezao na vraćanje stečenog bez
osnove sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe kako je to
tužitelj i zatražio.
47.
P-4310/08
Gž-6304/10 od 13. ožujka 2012.g.
Članak 1112. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- plaćanje znajući da nije
obvezan platiti
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbenizahtjev tužitelja kojim isti traži da mu
tuženik plati iznos od 1.322,13 kn uz pripadajuću kamatu.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
61
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Pošavši od utvrđenja:
- da je T. B. preminula 5. ožujka 2004. u Novom Marofu, a da je od strane Državnog
ureda u Varaždinskoj županiji - Novi Marof, i to dana 22. ožujka 2004. o tome
obaviješten tužitelj,
- da je od ožujka 2004. do listopada 2004. godine tužitelj isplaćivao na račun pokojne T.
B. iznos osam mirovina,
- da je tuženik temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu poslovni
broj O-l887/04 od 17. siječnja 2005. utvrđen kao jedini nasljednik pokojne T. B., a tim
rješenjem je određeno da će nasljedniku, po pravomoćnosti tog rješenja, Zagrebačka
banka d.d. Zagreb izvršiti isplatu neutvrđenog iznosa novčanih potraživanja na
tekućem računu pokojne T. B.,
- da je rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno 9. veljače 2005. godine,
- da iz izvatka iz stanja po tekućem računu pokojne T. B. proizlazi da su prije
pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju i to u periodu od 1. ožujka 2004. do 31. prosinca
2004. vršene uplate i isplate u više navrata i to uplate u iznosu od 16.695,95 kn, a isplate
u iznosu od 3.603,39 kn,
- da je ostalo neutvrđeno tko je točno raspolagao sredstvima na tekućem računu pokojne
T. B. otvorenom u Zagrebačkoj banci d.d. u periodu nakon njene smrti, pa do kraja 2004.
godine,
- da tužitelj nije dokazao da je tuženik stekao i raspolagao s novčanim sredstvima s
računa pok. T. B., koje tužitelj potražuje,
sud prvog stupnja je zaključio da je tužitelj isplaćivao nešto za što je znao, odnosno
morao znati da nije dužan činiti jer je imao saznanje da je pokojna T. B. preminula, te je,
s obzirom da tužitelj nije dokazao da je Zagrebačka banka d.d. isplatila tuženiku novčana
sredstva sa tekućeg računa pok. T. B., pozivom na odredbu čl. 1112. st. 1, Zakona o
obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05. - dalje: ZOO) odbio tužbeni zahtjev.
Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio
materijalno pravo kada je primjenom odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO odbio zahtjev
tužitelja za isplatu nepripadnog iznosa mirovine od 1.322,13 kn, budući da je
tužitelj, koji je imao saznanje o smrti korisnice mirovine, isplaćivao i nadalje
mirovinu na tekući račun pokojne korisnice mirovine, pa tužitelj nema pravo
zahtijevati vraćanje isplaćenog iznosa mirovine, jer je isti platio nešto što je znao ili
morao znati da nije obvezan platiti.
Pored navedenog, valja reći i to da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tužitelj, na
kojem je teret dokaza u smislu čl. 221.a ZPP, nije dokazao da je Zagrebačka banka d.d.,
kod koje je pok. korisnica mirovine T. B. imala otvoren račun, isplatila upravo tuženiku
bilo koji iznos od sredstava koja je tužitelj doznačio na tekući račun pok. T. B.
48.
P-5390/09
Gž-2359/10 od 28. kolovoza 2012.g.
Članak 12. stavak 1. Zakona o parničnom postupku
Članak 105. i članak 110. Zakona o mirovinskom osiguranju
- prethodno pitanje
62
- dospijeće tražbine
uvjetovano okolnošću da
sredstva budu predviđena
državnim proračunom RH
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traži da mu
tuženik plati iznos od 48.421,92 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog
iznosa do isplate.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčane tražbine na ime neisplaćene razlike
mirovine između iznosa koji mu je priznat od nadležnog tijela BiH i iznosa invalidske
mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad utvrđenog pravomoćnim rješenjem
tuženika (HZMO) od 24. veljače 2002. za vremensko razdoblje od 13. srpnja 2006. pa do
28. veljače 2009.
Navedenom se zahtjevu tuženik protivio tvrdnjom da tražbina tužitelja nije dospjela, jer
je citiranim rješenjem određeno da će se sve zaostale svote mirovine iz utuženog
razdoblja isplatiti tužitelju naknadno kada za to budu osigurana sredstava u državnom
proračunu, koja još uvijek nisu osigurana, pa se stoga radi o uvjetnoj obvezi tuženika.
Navedene činjenice nisu sporne, već je li tražbina tužitelja za to razdoblje dospjela.
Iz sadržaja rješenja tuženika broj 595844 od 24. veljače 2009. koje je postalo
pravomoćno 26. ožujka 2009., u koji je sud izvršio uvid, proizlazi da se tužitelju,
državljaninu Republike Hrvatske i pripadniku Hrvatskog vijeća obrane kod kojeg je
nastala profesionalna nesposobnost za rad dijelom uzrokovana 40% ranjavanjem
zadobivenim u ratu u Bosni i Hercegovini, a dijelom uzrokovana 60% bolešću izvan tih
okolnosti, priznaje, počevši od 13. srpnja 2006. pravo na invalidsku mirovinu zbog
profesionalne nesposobnosti za rad, time da će zaostale svote mirovine do 28. veljače
2009. biti isplaćene kada za to budu osigurana sredstva u državnom proračunu Republike
Hrvatske.
O pravima na mirovinsko osiguranje rješava tijelo tuženika, odlučujući o njezinoj
visini i dospijeću (čl. 105. i čl. 110. Zakona o mirovinskom osiguranju "Narodne
novine" br. 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07 i
35/08 -dalje u tekstu ZMO) pa kako je, dakle, o pravu na mirovinu sa uvjetima
isplate pa tako i da će tužitelj imati pravo na isplatu zaostalih svota mirovine
naknadno po osiguranju sredstava iz proračuna RH (st. 4. izreke rješenja tuženika),
odlučeno pravomoćnim rješenjem u upravnom postupku u granicama njegove
nadležnosti, sud je za njega vezan i o tom se pitanju kao prethodnom pitanju ne
može rješavati u parničnom postupku (čl. 12. st. 1. ZPP).
Ovo tim više, što je dospijeće tražbine uvjetovano okolnošću da sredstva za ovu namjenu
budu predviđena državnim proračunom RH, a ni tužitelj ne tvrdi da su ona za 2009. bila
osigurana Zakonom o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2009.
("Narodne novine" br. 149/08, 44/09, 86/09 i 95/09).
63
Pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, stoga, nije dovedeno u sumnju žalbenim
navodima da se ne radi o (uvjetnoj) obvezi tuženika, jer je navedeni prigovor tužitelj
imao mogućnost iznositi u žalbi protiv tog rješenja.
S druge strane, ni pozivanje tužitelja na direktnu primjenu Međunarodnog ugovora
sklopljenog između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području
prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća
obrane i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" br. 2/06), ne može dovesti do
drugačije odluke suda u povodu predmeta spora, jer isti ne obvezuje direktno tuženika u
ovoj pravnoj stvari, već Republiku Hrvatsku, koja dapače, jedine može osigurati sredstva
zaovu namjenu državnim proračunom RH.
49.
P-3039/03
Gž-5886/10 od 18. travnja 2012.g.
Članak 91. Zakona o osiguranju
Članak 176. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima
- regresni zahtjev
- solidarna odgovornost
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je I tuženiku isplatiti tužitelju 1.813,50 kn sa
zateznim kamatama koje teku od 10. srpnja 2003. do isplate, odbijen je dio tužbenog
zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva od I tuženika isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos
za razdoblje od 5. ožujka 1998. do 9. srpnja 2003., a u odnosu na II tuženika tužbeni
zahtjev je odbijen u cijelosti.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da se nalaže II tuženiku
isplatiti tužitelju solidarno s I tuženikom iznos od 1.813,50 kn sa zateznim kamatama.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je isplata regresnog potraživanja tužitelja, nastalog naknadom štete za koju
su, kako tvrdi tužitelj, solidarno odgovorni tuženici.
Nesporno je da je tužitelj 5. ožujka 1998. isplatio utuženi iznos oštećeniku ZET d.o.o. te
da je šteta učinjena neosiguranim vozilom u vlasništvu drugotuženika, kojim je, prije
stjecanja prava na upravljanje motornim vozilom, upravljao prvotuženik.
U ovoj fazi postupka sporno je postoji li, uz odgovornost prvotuženika, i solidarna
odgovornost drugotuženika, a time i obveza drugotuženika da tužitelju sukladno čl.
91. Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 46/97) solidarno s prvotuženikom
isplati utuženi iznos. Naime, navedenom odredbom u st. 1. propisano je da oštećena
osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije
osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev tužitelju, a pod st.
4. iste odredbe propisano je da tužitelj ima pravo na naknadu iznosa od osobe koja
je odgovorna za štetu, i to za isplaćeni iznos štete, kamate i troškove.
Sud prvog stupnja zaključio je da drugotuženik, kao vlasnik neosiguranog vozila kojim je
šteta počinjena, nije odgovoran za štetu, već da je isključivo odgovoran prvotuženik, kao
osoba koja je upravljala vozilom.
64
Takav stav prvostupanjskog suda nije pravilan.
Odredbom čl. 176. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br.
53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99. dalje: ZOO) propisano je da imalac opasne stvari
koji ju je povjerio osobi koja nije osposobljena ili nije ovlaštena njome rukovati
odgovara za štetu koja potekne od te stvari.
Budući da drugotuženik niti tvrdi niti dokazuje da mu je prvotuženik oduzeo vozilo
na protupravan način, to ne može doći do primjene odredba čl. 175. ZOO, kojom je
propisano da u tom slučaju odgovara onaj koji je imaocu oduzeo opasnu stvar, već
upravo do primjene dolazi citirana odredba čl. 176. st. 4. ZOO, prema kojoj je II
tuženik s I tuženikom solidarno odgovoran za predmetnu štetu, a time i za regresno
potraživanje tužitelja u ovom predmetu.
50.
P-7565/07
Gž-10334/11 od 12. lipnja 2012.g.
Paragraf 943. Općeg građanskog zakonika
Članak 52. Zakona o javnim bilježnicima
- ugovor o darovanju
- valjanost ugovora
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništavim Ugovor o darovanju sklopljen dana 30.
travnja 1993. kojim tužiteljica daruje tuženoj nekretninu upisanu u zk.ul. br. 104 k.o.
Klara, i to kuću u II Podbrežju, te gospodarsku zgradu, sagrađenu na kčbr. 229, površine
46 čhv ili 166 m2.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da odbija tužbeni zahtjev
tužitelja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je:
- da su parnične stranke zaključile Ugovor o darovanju 30. travnja 1993. i to tužiteljica
kao darodavateljica, a tuženica kao daroprimateljica, predmet kojeg je bila nekretnina
upisana u z.k.ul.br. 104, k.o. Klara, u naravi kuća u Podbrežju, Ulica I. Rogića 3 te
gospodarska zgrada sagrađene na k.č.br. 229, površine 46 čhv, time da je ugovoreno
pravo darodavateljica na doživotno uživanje darovanih nekretnina,
- da među strankama nije izvršena prava predaja darovane nekretnine, obzirom da je
darodavateljica nastavila koristiti darovane nekretnine na temelju ugovorenog prava
doživotnog uživanja,
- da ugovor nije bio sastavljen u obliku sudskog zapisnika niti u obliku javnobilježničkog
akta,
- da je tuženica, na temelju tog ugovora, uknjižila pravo vlasništva na darovanim
nekretninama u zemljišnoj knjizi na svoje ime.
Na temelju navedenog, sud prvog stupnja utvrdio je da je navedeni ugovor ništav, budući
je prema odredbi paragrafa 943. Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ) koji se kao
pravna pravila primjenjivao u vrijeme stjecanja spornih nekretnina, na temelju Zakona o
65
nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Službeni list" SFRJ 86/46),
postojanje pisane isprave o darovanju u obliku sudskog zapisnika, pretpostavka je
valjanosti darovanja bez predaje darovane nekretnine u posjed.
Sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude pogrešno je primijenio
materijalno pravo.
Naime, točno je da se prema odredbi paragrafa 943. OGZ za valjanost ugovora o
darovanju bez prave predaje tražila pisana forma, a prema odredbi paragrafa 52.
Zakona o javnim bilježnicima (notarima) iz 1930., za valjanost ugovora o darovanju
bez prave predaje tražila se forma javnobilježničkog akta. Sudska praksa je zauzela
stav da formu javnobilježničkog akta zamjenjuje forma sudskog zapisnika.
Nadalje, kako je u konkretnom slučaju sačinjen pisani ugovor o prijenosu
nekretnina (ugovor o darovanju koji sadrži tabularnu izjavu), to je zadovoljena
forma za valjanost ugovora, ali uz uvjet da je izvršena prava predaja. Ovdje pak
pravu predaju zamjenjuje zemljišnoknjižni upis prava vlasništva na ime tuženice, te
je sporni ugovor valjan, pa se nisu ostvarili razlozi za ništavost ugovora iz čl. 103.
Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96,
112/99.), kako je to pogrešno zaključio sud prvog stupnja.
Naime, u vrijeme zaključenja spornog ugovora o darovanju u Republici Hrvatskoj
nije još bila uspostavljena javnobilježnička služba, da bi postojala izričita zakonska
obveza i mogućnost zaključenja ugovora o darovanju bez prave predaje u obliku
javnobilježničkog akta. Zakon o javnom bilježništvu ("Narodne novine", br. 78/93,
dalje: ZJB) stupio je na snagu 1. listopada 1994., a sporni ugovor je bio zaključen
30. travnja 1993. Stoga, ne postoji suprotnost prisilnom propisu (sada odredbi čl. 53.
st. 1. toč. 2. ZJB) prema kojem darovni ugovor bez predaje stvari u neposredan
posjed daroprimcu mora biti zaključen u obliku javnobilježničkog akta. Posljedično
tome je neodlučna i sudska praksa na koju se poziva tužiteljica i sud u obrazloženju
svoje presude, budući se ne odnosi na istovrsne činjenične i pravne situacije. Naime,
radi se o primjerima kad nije proveden upis u zemljišnoj knjizi, odnosno kada je
darovni ugovor zaključen nakon stupanja na snagu ZJB.
Obzirom na navedeno, sud prvog stupnja neosnovano je prihvatio tužbeni zahtjev i
utvrdio ništavim pobijani ugovor o darovanju, već je na temelju utvrđenog
činjeničnog stanja valjalo postavljeni tužbeni zahtjev kao neosnovan odbiti.
51.
P-10364/10
Gž-1802/11 od 2. veljače 2012.g.
Županijski sud u Bjelovaru
Članak 5. stavak 4. i članak 84. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama
- premještanje vozila
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi
javnog bilježnika iz Zagreba broj Ovrv-03916/09-P od 2. ožujka 2009. za iznos od 500,00
kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. kolovoza 2008. do isplate. Ukinut je
platni nalog za iznos troška ovršnog postupka od 44,40 kn.
66
Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da ukida platni nalog u dijelu
za iznos od 500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. kolovoza 2008.
do isplate, kao i u dijelu kojim je određen trošak ovršnog postupka u iznosu od 146,60
kn.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja je utvrdio da je komunalni redar na temelju čl. 146. Odluke o
komunalnom redu Grada Zagreba (Službeni glasnik Grada Zagreba, br. 4/08), izdao
nalog tužitelju da premjesti vozilo tuženika, budući da je isto, suprotno odredbama čl. 82.
Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 67/08 - u daljnjem
tekstu: ZSPC), bilo parkirano na nogostupu koji prometnom signalizacijom nije označen
kao javno parkiralište. Stoga je tužitelju dosudio utuženi iznos na ime troškova
premještaja vozila.
Između stranaka je tijekom postupka između ostalog sporno je li komunalni redar bio
ovlašten naložiti premještanje vozila, budući da je odlukom Ustavnog suda Republike
Hrvatske, broj U-II/3357/08 od 29. rujna 2010. godine ("Narodne novine", 113/10)
ukinuta odredba čl. 146. st. 4. citirane Odluke o komunalnom redaru, kojom je propisano
ovakvo ovlaštenje komunalnog redara.
Imajući u vidu da je premještanje vozila izvršeno dana 28. srpnja 2008. godine, tj.
znatno prije ukidanja navedene odredbe, prvostupanjski je sud ocijenio da je
komunalni redar u navedeno vrijeme imao takvo ovlaštenje temeljem č. 146. st. 4.
citirane Odluke o komunalnom redu, uz obrazloženje da je Ustavni sud ukinuo
citiranu odredbu navedenog općeg akta, a nije ju poništio.
Osnovani su žalbeni navodi tuženika da je na opisani način prvostupanjski sud
počinio pogrešnu primjenu materijalnog prava.
Naime, iako je odredbom čl. 55. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike
Hrvatske ("Narodne novine", br. 49/02 - pročišćeni tekst) propisano da ukinuti
zakon i drugi propis, odnosno njihove ukinute odredbe, u pravilu prestaju važiti
danom objave odluke Ustavnog suda u "Narodnim novinama", pri ocjeni
navedenog ovlaštenja komunalnog redara, a slijedom toga i osnovanosti tražbine,
valjalo je imati u vidu odredbu čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu
Republike Hrvatske, koja između ostalog glasi: "Ako sud u postupku utvrdi da
drugi propis koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu
suglasni s Ustavom i zakonom, na konkretan slučaj će neposredno primijeniti
zakon...."
Ovaj drugostupanjski sud cijeni da je ovlaštenje komunalnog redara iz čl. 146. st. 4.
Odluke o komunalnom redu Grada Zagreba bila u suprotnosti s odredbama ZSPC
koji je cjelovito uredio navedenu materiju.
Odredbom čl. 84. st. 1. ZSPC je propisano da će policijski službenik ili službenik
nadležnog upravnog tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, odrediti
da se vozilo premjesti na drugo mjesto ako je zaustavljeno između ostalog i na
nogostupu.
Odredbom čl. 5. st. 4. ZSPC je propisano da poslove nadzora nepropisno zaustavljenih i
parkiranih vozila, upravljanja prometom te premještanja nepropisno zaustavljenih i
parkiranih vozila, sukladno odredbama toga Zakona, mogu osim ministarstva nadležnog
67
za unutarnje poslove obavljati jedinice lokalne regionalne samouprave uz prethodnu
suglasnost ministarstva nadležnog za unutarnje poslove.
Navedene odredbe ZSPC valja tumačiti sukladno odredbama Pravilnika o uvjetima za
prenošenje određenih poslova upravljanja i nadzora cestovnim prometom na tijelo
jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, uvjetima koje mora ispunjavati
službenik upravnog tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave koji
obavlja poslove nadzora i upravljanja cestovnim prometom, te program i način
osposobljavanja službenika ("Narodne novine", broj 3/08), koji je bio na snazi u
navedeno vrijeme.
Naime, odredbom čl. 4. navedenog Pravilnika je propisano da za obavljanje ovih poslova
upravno tijelo mora imati prometnog redara, dok je odredbom čl. 8. Pravilnika propisano
koje uvjete isti mora ispunjavati.
Dakle, nalaganje premještanja vozila parkiranih na nogostupu nije bilo u
nadležnosti komunalnih redara, koji su ovo ovlaštenje imali samo u odnosu na
zelene površine. Stoga je odredba kasnije ukinutog čl. 146. st. 4. Odluke Grada
Zagreba o komunalnom redu bila u suprotnosti sa prethodno citiranim odredbama
ZSCP, pa je prvostupanjski sud, temeljem čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom
sudu Republike Hrvatske, imao neposredno primijeniti citirane zakonske odredbe.
Postupivši suprotno navedenoj obvezi, prvostupanjski je sud počinio pogrešnu
primjenu materijalnog prava. Stoga je žalbu valjalo uvažiti i preinačiti pobijanu
presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.
52.
P-8014/09
Gž-4389/11 od 6. ožujka 2012.g.
Članak 57. i članak 59. Zakona o sigurnosti prometa na cestama
- rezervirano parkirališno
mjesto
- premještanje vozila
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom ukinuto je rješenje o ovrsi prvostupanjskog suda posl. br.
Ovrvp-2086/03 od 22. prosinca 2003. u dijelu kojim je naloženo tuženici platiti tužitelju
iznos od 300,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 14. rujna 2002. do isplate, kao i u
dijelu koji se odnosi na troškove ovršnog postupka u iznosu 100,00 kn.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Nije sporno da je dana 6. rujna 2002. premješteno vozilo tuženice s parkirališnog mjesta
rezerviranog za Veleposlanstvo Republike Francuske, a sporno je da li su postojali
razlozi za premještanje vozila, te da li je tuženica u obvezi nadoknaditi tužitelju troškove
premještanja.
Prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da je vozilo tužene premješteno temeljem
zahtjeva broj 1038 od 6. rujna 2002. godine postavljenog od veleposlanstva Republike
68
Francuske, koje je zatražilo premještanje osobnog vozila reg. ozn. ZG-6614-C, vlasništvo
tužene, a koje je bilo parkirano na rezerviranom parkirališnom mjestu u Preradovićevoj
ulici kod kbr. 35, a koje mjesto temeljem ugovora o zakupu ili rješenja o rezervaciji
parkirališta koristi veleposlanstvo Republike Francuske.
Ovakvo utvrđeno činjenično stanje opravdava zaključak prvostupanjskog suda da
se ne radi o situacijama i mjestima predviđenim odredbom čl. 57. i 59. Zakona o
sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine, broj: 84/92 i dr. - dalje: ZSPC) u
kojima nije dopušteno zaustavljanje i parkiranje, a time ne postoji niti obveza
vlasnika vozila - tužene da snosi troškove premještanja sukladno odredbi čl. 61. st.
1. ZSPC-a.
U odnosu na žalbene navode tužitelja valja odgovoriti da je neosnovano pozivanje
na odredbu čl. 27. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne
novine", broj: 91/96, 68/98, 22/00, 73/00 i 114/01), jer ukoliko je predmetnim
parkiranjem vozila i počinjeno smetanje posjeda tada se radi o građanskopravnom
odnosu Veleposlanstva Republike Francuske i tuženice, a ne odnosu stranaka ovoga
postupka. Stoga daljnji žalbeni navodi se ne mogu prihvatiti i ne traže posebnu
ocjenu ovoga suda u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a.
Slijedom navedenoga, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je sukladno odredbi čl.
451. st. 3. ZPP-a, ukinuo platni nalog u cijelosti.
53.
P-10829/10
Gž-2201/11 od 3. veljače 2012.g.
Članak 146. stavak 4. Odluke o komunalnom redu
- premještanje vozila
- komunalni redar
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom održava se na snazi rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv03763/09-P od 2. ožujka 2009. godine izdano pojavnom bilježniku u dijelu pod toč. 1.
kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 500,00 kn sa zateznim kamatama
tekućim od 23. srpnja 2008. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište
uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te u dijelu
troška ovršnog postupka u iznosu od 97,60 kn, sve u roku 8 dana.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsko rješenje na način da se ukida rješenje o ovrsi.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično održao
na snazi rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 2.3.2009. godine izdanu po
javnom bilježniku u dijelu pod točkom I. kojim je naloženo tuženici da isplati tužitelju
iznos od 500,00 kn nakon što je utvrdio da tužena nije platila novčanu tražbinu
ovrhovoditelja u iznosu od 500,00 kn, a koja se odnosila na trošak radnje i premještanja
vozila koji je u skladu s visinom određen Odlukom o cijenama usluga za djelatnost
69
premještanja motornih vozila od 11. kolovoza 2004. godine, koje je u vlasništvu tuženice,
premješteno na deponij, a troškovi takve usluge iznose 500,00 kn.
Naime, prema odredbi čl. 146. st. 4. Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik
Grada Zagreba br. 4/08) propisano je da će komunalni redar naložiti uklanjanje i
premještanje vozila parkiranog na nogostupima koji nisu označeni prometnom
signalizacijom kao javna parkirališta preko fizičke osobe, obrtnika ili pravne osobe
kojoj je to grad povjerio na trošak vlasnika vozila.
Međutim, u odnosu na čl. 146. st. 4. Odluke, koji se odnosi na nalaganje uklanjanja i
premještanja vozila parkiranog na nogostupima koji nisu označeni prometnom
signalizacijom kao javna parkirališta - Ustavni sud Republike Hrvatske dana 29.
rujna 2010. godine donio je Odluku broj U-II/3357/2008, objavljene u "Narodnim
novinama" br. 113/10, te pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i
zakonom Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 4/08,
5/08, 8/09 i 17/09), te je između ostalog ukinut članak 146. stavak 4. citirane Odluke
o komunalnom redu.
Pritom su navedene sljedeće relevantne okolnosti:
- prekršaj predstavlja zaustavljanje vozila na nogostupu na kojem to nije
prometnim znakom izričito dopušteno (čl. 82. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na
cestama - ZSPNC-a).
Međutim, za počinjenje tog prekršaja moguće je samo izreći novčanu kaznu (čl. 82.
st. 4. ZSPNC-a).
Komunalni redar uopće ne može temeljem odredbe čl. 84. st. 1. ZSPNC-a izdavati
naredbe o premještanju nepropisno zaustavljenih ili parkiranih vozila, te zbog toga
niti odredba čl. 146. st. 4. Odluke o komunalnom redu Grada Zagreba - nije u
skladu sa Zakonom o sigurnosti prometa na cestama.
U konkretnom slučaju riječ o materiji iz područja sigurnosti prometa na cestama, a
ne o materiji komunalnog reda, te jedinice lokalne i /ili regionalne (područne)
samouprave ne mogu uređivati to pitanje, te je stoga Ustavni sud RH utvrdio da je
čl. 146. st. 4. Odluke u nesuglasnosti s načelima vladavine prava, sigurnosti
objektivnog pravnog poretka i ustavnosti i zakonitosti.
54.
P-3107/07
Gž-9914/11 od 15. svibnja 2012.g.
Članak 7. Odluke o načinu plaćanja komunalnih usluga
- izdvajanje od zajedničke
instalacije plina u zgradi
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi posl. br.
Ovrv-368/06 od 21. lipnja 2006. u dijelu kojim je tuženoj naloženo isplatiti tužitelju iznos
od 2.223,44 kn pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, pobliže određenom u
izreci pobijane presude, kao i za trošak ovršnog postupka u iznosu od 97,60 kn (stavak I
izreke), dok je navedeni platni nalog ukinut u dijelu kojim je tuženoj naloženo naknaditi
70
tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 97,60 kn, kao i za zakonsku zateznu
kamatu na trošak ovršnog postupka.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da ukida platni nalog u dijelu
kojim je tuženoj naloženo isplatiti tužitelju iznos od 2.223,44 kn sa pripadajućim
zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu kojim je tuženoj naloženo naknaditi
tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 97,60 kn.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev uz obrazloženje da prednica tuženih koja
je izvršila izdvajanje od zajedničke instalacije plina u zgradi, kao niti tužena, nisu imale
suglasnost suvlasnika zgrade za izdvajanje, koje predstavlja posao koji premašuje
redovno upravljanje, te kao takav, sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima
("Narodne novine" broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93), koji je bio na snazi u vrijeme
izdvajanja, a niti prema odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
("Narodne novine" broj 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - u daljnjem
tekstu ZV) predstavlja posao izvanredne uprave, za koji je potrebna suglasnost svih
suvlasnika.
Takav zaključak suda prvog stupnja ne može se prihvatiti.
Naime, činjenica što tužena (niti njezina prednica) nisu za izdvajanje iz zajedničke
kotlovnice imale pismenu suglasnost svih suvlasnika, nije od značaja za razrješenje
spornog odnosa stranaka. To stoga, što navedena činjenica može biti odlučna u
odnosu tužene i ostalih suvlasnika, ali nije od utjecaja na odnos tužene i tužitelja.
Nadalje, pogrešno se prvostupanjski sud poziva na odredbu čl. 7. Odluke o načinu
plaćanja komunalnih usluga ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 5/92 - u
daljnjem tekstu Odluka), prema kojoj se količina komunalne usluge opskrbe
toplinskom energijom, gdje se kao gorivo za centralno grijanje koristi plin
(toplinske stanice na plin), utvrđuje plinomjerom u toplinskoj stanici, a raspoređuje
se na korisnike prema površini stana ili poslovne prostorije, bez obzira na to da li se
korisnici njima služe. To iz razloga, što navedena odredba Odluke regulira slučajeve
kada je određena energije isporučena korisniku, no isti nije koristio stan ili poslovni
prostor, no, u konkretnom slučaju, tuženoj plin nije niti isporučen, stoga ne može
biti niti u obvezi platiti nešto što nije potrošila.
Pritom valja reći da je pogrešno pozivanje suda na odredbe Odluke o načinu
obračuna i načinu plaćanja komunalne usluge opskrbe plinom ("Službeni glasnik"
grada Zagreb 18/02), obzirom da ista, u vrijeme nastanka sporne obveze, još nije
bila donesena.
Dakle, tužitelj tuženoj nije niti isporučio plin, koji se kao gorivo koristi za centralno
grijanje radi opskrbe toplinskom energijom, pa tužena nije niti u obvezi platiti nešto
što nije niti dobila.
55.
P-4489/05
Rev-x 668/09 od 5. siječnja 2012.g.
Članak 19. stavak 1. Zakona o zastari potraživanja
- zastara
71
- zahtjev za naknadom štete
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 36.542,17 EUR s
pripadajućom zateznom kamatom. Drugostupanjskom presudom potvrđena je
prvostupanjska presuda.
Vrhovni sud RH odbija reviziju tužitelja kao neosnovanu.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
Predmet spora je zahtjev za naknadu štete u iznosu od 36.542,17 EUR koji zahtjev
tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo:
-da je dana 10. rujna 1976. došlo do sudara aviona DC 9 Inex Adrie Aviopromet i Trident
British Ainvavsa u kojem su smrtno stradali svi putnici i članovi posade u oba aviona,
među kojima i osiguranik tužitelja M. B.;
-da je tužitelj dana 15. travnja 1977. donio rješenje o obiteljskoj mirovini iza M. B., koju
je do dana podnošenja tužbe isplatio u iznosu od 36.542,17 EUR;
-da je do opisane prometne nezgode došlo krivnjom kontrolora leta G. T., te posade
aviona DC 9 Inex Adrie Avio prometa;
-da tuženica za štetu, za koju je odgovarajući za Oblasnu kontrolu letenja Zagreb, bila
odgovorna Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, odgovara na temelju čl. 1.
Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je
odgovara bivša SFRJ.
Prvostupanjski sud, uz obrazloženje
-da je tužitelj dana 15. travnja 1977. donio rješenje o obiteljskoj mirovini iza M. B., kada
je saznao za štetu;
-da je dana 7. travnja 1978., pravomoćnošću presude Okružnog suda u Zagrebu broj K125/77 kojom je G. T. proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela koje mu je
stavljeno na teret, tužitelj saznao za osobu odgovornu za štetu;
-da je G. T. presudom Okružnog suda u Zagrebu broj K-125/77, koja je potvrđena
presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj K-1490/77 od 7. travnja 1978.
proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 273. st. 5. KZ;
-da su rješenjem Saveznog suda SFRJ od 30. ožujka 1982. ukinute navedene kaznene
presude i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje;
-da je Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu dana 8. veljače 1986. odustalo od gonjenja u
tom kaznenom predmetu, a zahtjev tužitelja kao oštećenika za preuzimanje vođenja
kaznenog postupka da je dana 1. kolovoza 1986. odbačen kao nepravovremen;
-da kazneni postupak nije završen osuđujućom presudom stoga da vođenje kaznenog
postupka nije dovelo do prekida zastarijevanja;
-da prema odredbi čl. 19. tada važećeg Zakona o zastari potraživanja ("Službeni list"
FNRJ 40/53 i 57/54 - dalje: ZZP) potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva
za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu nanijela (st. 1.),
a u svakom slučaju da zastarijeva za deset godina od kada je šteta nastala (st. 2.);
-da je sukladno iznesenom tužitelj tužbu mogao podnijeti najkasnije do 6. travnja 1981.;
-da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. studenog 1984.;
prihvatio je istaknuti prigovor zastare i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Pri tome je
prihvatio tvrdnju tužitelja o potrebi primjene roka iz čl. 20. ZZP, a prema kojoj odredbi,
72
kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneno djelo je predviđen dulji rok
zastare, zahtjev za naknadu štete zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru
kaznenog gonjenja.
Drugostupanjski sud u cijelosti prihvatio je izraženo pravno shvaćanje prvostupanjskog
suda.
Ne sporeći činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, tužitelj u reviziji ustraje u tvrdnji
da je o pitanju zastare u ovoj pravnoj stvari valjalo odlučiti primjenom odredbe čl. 20.
ZZR, a ne odredbe čl. 19. ZZR kako su to učinili nižestupanjski sudovi. Ustraje i na
tvrdnji da je vođenjem kaznenog postupka, posebno obzirom na činjenicu da je isti
egzistirao u vrijeme podnošenja tužbe, nastupio prekid zastarijevanja.
Prema odredbi čl. 20. ZZR kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno
gonjenje predviđen je dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete zastarijeva kad istekne
vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja (st. 1.), a prekid i zastoj zastarijevanja
kaznenog gonjenja povlače za sobom i prekid i zastoj zastarijevanja zahtjeva za naknadu
štete (st. 2. i 3.).
Suprotno tvrdnji revidenta, pravilno je izraženo pravno shvaćanje nižestupanjskih
sudova da do primjene odredbe čl. 20. ZZR i to kako u pogledu roka zastarijevanja,
tako i prekida zastarijevanja, dolazi samo u slučaju kad je kazneni postupak protiv
štetnika okončan pravomoćnom osuđujućom presudom, odnosno iznimno, kad je
parnični sud, u slučaju procesnih smetnji za vođenje kaznenog postupka, utvrdio da
je šteta uzrokovana kaznenim djelom.
Konkretno, kazneni postupak nije završen osuđujućom kaznenom presudom, a niti
su postojale procesne smetnje za vođenje kaznenog postupka, zbog kojih bi iznimno
parnični sud bio ovlašten utvrđivati je li šteta nastala kaznenim djelom. Stoga su
nižestupanjski sudovi pravilno otklonili primjenu odredbe čl. 20. ZZR.
Nasuprot tome pravilno su primijenili materijalno pravo kada su polazeći od
nesporne činjenice proteka zastarnog roka iz čl. 19. st. 1. ZZR zaključili da je
nastupila zastara zahtjeva za naknadu štete, te tužbeni zahtjev na temelju odredbe
čl. 1. ZZR ocijenili neosnovanim.
Budući da konkretna šteta nije nastala kaznenim djelom jer postojanje kaznenog
djela nije utvrđeno pravomoćnom presudom kaznenog suda, ni iznimno odlukom
parničnog suda, o pitanju zastare u ovoj pravnoj stvari ne može se odlučivati
primjenom odredbe čl. 20. ZZR, pa su neodlučne tvrdnje revidenta o prekidu
zastarijevanja vezano na činjenicu da je tužba podnesena u vrijeme trajanja kasnije
obustavljenog kaznenog postupka.
56.
P-9902/00
Rev-x 1055/11 od 18. siječnja 2012.g.
Članak 32. stavak 4. Zakona o trgovini
- ispunjenje nenovčane obveze
- pravo na zateznu kamatu
Činjenično stanje:
73
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži
tuženiku platiti mu iznos od 18.430,33 kn sa zateznom kamatom. Drugostupanjskom
presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
Vrhovni sud RH ukida drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vraća na
ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
Revizija je podnesena zbog pravnog pitanja o tome je li postojanje potraživanja po osnovi
zatezne kamate na koju kupac ima pravo prema odredbi čl. 32. st. 4. Zakona o trgovini
("Narodne novine", broj 53/91, 77/92 - dalje: ZT), od utjecaja na kupčevo pravo na
naknadu štete zbog zakašnjenja s obvezom predaje stvari temeljem odredbe čl. 262. st. 2.
Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99
- dalje: ZOO).
Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj, ugovorom o prodaji od 16. travnja 1991., od
tuženika kupio poslovni prostor površine 12 m2 u objektu K-5 u Kutini, tuženik da se
obvezao navedeni poslovni prostor predati tužitelju u veljači 1992., tužitelj da je dana 16.
travnja 1991. isplatio ugovorenu cijenu, tuženik da je dao tužitelju dozvolu za
preuzimanje poslovnog prostora dana 5. prosinca 1994., ali da je tužitelj odbio preuzeti
poslovni prostor zbog nedostataka, a prostor da je preuzeo dana 8. veljače 1995.
Utvrđeno je i to da je presudom prvostupanjskog suda posl. br. P-4504/97 tuženiku
naloženo platiti tužitelju po osnovi kamate na naprijed uplaćena sredstva iznos od
42.091,71 kn, prema odredbi čl. 32. st. 4. ZT, a šteta koju je tužitelj pretrpio zbog
zakašnjenja s predajom u posjed poslovnog prostora (izmakla dobit zbog nemogućnosti
davanja u zakup), iznosi 18.430,33 kn.
Prvostupanjski sud je, pozivajući se na odredbu čl. 278. st. 2. ZOO ocijenio da iz
navedenog propisa proizlazi da se iznos naknade štete uzrokovane zakašnjenjem s
ispunjenjem obveze predaje prostora umanjuje za iznos kojeg je tužitelj stekao po osnovi
zatezne kamate, a s obzirom da je u konkretnom slučaju iznos zatezne kamate kojeg je
tužitelj stekao temeljem ZT veći od iznosa naknade štete, zaključeno je da tužbeni zahtjev
nije osnovan.
Izneseno shvaćanje prvostupanjskog suda prihvatio je i drugostupanjski sud te je žalbu
tužitelja odbio.
Prema odredbi čl. 278. st. 2. ZOO, ako je šteta koju je vjerovnik pretrpio zbog
dužnikova zakašnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima
pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.
Međutim, pod zateznom kamatom u smislu odredbe čl. 278. st. 1. i 2. ZOO
podrazumijeva se zatezna kamata na koju vjerovnik ima pravo zbog zakašnjenja
dužnika s ispunjenjem novčane obveze (čl. 277. st. 1. ZOO), a kamata na koju
vjerovnik ima pravo temeljem ZT je kamata koju je prodavatelj dužan platiti zbog
zakašnjenja s ispunjenjem nenovčane obveze (predaja stvari).
Obveza koja za prodavatelja proizlazi iz odredbe čl. 32. st. 4. ZT je svojevrsna
naknada zbog zakašnjenja s ispunjenjem obveze predaje stvari, a ta naknada se
samo obračunava i novčano određuje kao zatezna kamata koja se plaća zbog
zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveze, međutim, takvo potraživanje tužitelja
(temeljem čl. 32. st. 4. ZT) nije zatezna kamata u smislu odredbe čl. 277. st. 1. ZOO.
Zbog iznesenih razloga potraživanje tužitelja (kupca) po osnovi čl. 32. st. 4. ZT
74
nema karakter zatezne kamate u smislu čl. 278. st. 2. ZOO, pa nema zapreke da se
oba potraživanja ostvaruju kumulativno.
Dakle, pogrešno su prvostupanjski i drugostupanjski sud primijenili materijalno
pravo, zbog čega niti činjenično stanje nije potpuno utvrđeno.
Naime, nije u potpunosti raspravljeno da li je tužitelj osnovano odbio preuzeti poslovni
prostor zbog navodnih nedostataka poslovnog prostora, temeljem dozvole za useljenje od
5. prosinca 1994., niti su utvrđene sve činjenice o kojima ovisi zaključak o početku
razdoblja u kojem je tužitelju nastala šteta (prigovor tuženika da je nakon predaje u
posjed poslovnog prostora bilo potrebno određeno vrijeme da se prostor dovede u stanje
podobno za davanje u zakup s obzirom da je poslovni prostor trebao biti predan u RohBau izvedbi).
57.
P-1498/07
Gž-2640/10 od 28. kolovoza 2012.g.
Članak 79. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata
- konačno i ovršno rješenje
nadležnog upravnog tijela
- zastara
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 74.470,65 kn s
pripadajućim zateznim kamatama.
Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prema odredbi čl. 79. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rada ("Narodne
novine", br. 33/92, 58/93, 2/94 i 108/95 - dalje: Zakon) rješenje donijeto u prvom
stupnju kojim se utvrđuje vojni i civilni invaliditet, pravo na osobnu invalidninu, te
posebni dodatak podliježu reviziji, koju po službenoj dužnosti obavlja nadležni
drugostupanjski organ uprave. Ako protiv rješenja iz st. 1. ovog članka nije
izjavljena žalba, organ koji je donio to rješenje dostavit će ga, zajedno sa spisima
predmeta organu nadležnom za reviziju u roku od 8 dana od isteka roka za žalbu.
Ako prema odredbi čl. 81. st. 1. citiranog Zakona protiv rješenja prvostupanjskog
organa koje podliježe reviziji nije izjavljena žalba, a revizija ne bude obavljena u
roku od tri mjeseca od dana kad je drugostupanjski organ primio predmet, smatra
se da je revizija obavljena i da je dana suglasnost na rješenje.
U konkretnom slučaju tužitelj tužbom traži isplatu novčane tražbine utvrđene
rješenjem nadležnog upravnog tijela od 9. rujna 1998. Iz sadržaja istog proizlazi da
ono podliježe reviziji i da revizija odgađa izvršenje rješenja, no nije međutim
razvidno je li to rješenje postalo konačno i pravomoćno u upravnom postupku u
smislu odredbe čl. 12. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", br.
53/91 i 103/96 - dalje: ZUP)., a o kojoj odlučnoj činjenici prvostupanjski sud nije
vodio računa. Stoga je činjenično stanje u tom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno.
75
Ujedno je pogrešan pravni pristup prvostupanjskog suda da se čitav tužbeni zahtjev
odnosi na povremena davanja za razdoblje od mjeseca siječnja 1999. do listopada
2001. godine i da na njih valja primijeniti trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 372.
ZOO.
Ovo iz razloga, što bi se na potraživanja utvrđena konačnim i ovršnim rješenjem
nadležnog upravnog tijela, a koja su dospjela do donošenja tog rješenja, imao
primijeniti desetogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 379. st. 1. ZOO, dok bi
potraživanja koja se odnose na razdoblje nakon donošenja istog rješenja imala
značaj povremenih potraživanja u smislu odredbe čl. 379. st. 2. ZOO, koja i
zastarijevaju u trogodišnjim zastarnim rokovima (čl. 372. ZOO).
58.
P-4653/02
Rev 1908/10 od 10. siječnja 2012.g.
Članak 83. stavak 1. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata
- osobna invalidnina i
dodatak
- zastara
- pravomoćnost i ovršnost
- dostavnica
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju 127.161,80 kn sa
zakonskim zateznim kamatama. Drugostupanjskom presudom potvrđena je
prvostupanjska presuda.
Vrhovni sud RH odbija reviziju kao neosnovanu.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelj ostvaruje novčanu tražbinu u iznosu
od 127.161,80 kn na ime, rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog
rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije
zagrebačke, Područne jedinice Centar od 30. prosinca 1998. priznatog mu prava na
osobnu invalidninu i posebni dodatak od 50% invalidnine.
Raspravljajući i ocjenjujući sporno pitanje pravomoćnosti predmetnog rješenja kojim je
tužitelju priznat status hrvatskog vojnog invalida VI. grupe sa 60% oštećenja organizma
za stalno, i pravo na osobnu invalidninu i posebni dodatak od 50% osobne invalidnine,
sudovi su utvrdili da je navedeno rješenje dostavljeno tužitelju, da protiv tog rješenja nije
podnesena žalba, da je drugostupanjsko upravno tijelo (Ministarstvo hrvatskih branitelja
iz Domovinskog rata) 24. studenog 1999. zaprimilo predmet radi obavljanja revizije u
skladu s odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata ("Narodne
novine", broj 86/92, 58/93, 2/94, 76/94, 108/95, 82/01), da je drugostupanjska liječnička
komisija obavila vještačenje 30. studenog 1999. i da se uvidom u upravni spis ne može
utvrditi je li takva revizija obavljena, te su na temelju tog činjeničnog utvrđenja zaključili
da je nastupila pravomoćnost i ovršnost rješenja i s obzirom na nespornu činjenicu da
76
tuženica nije vršila isplate po rješenju, a nesporna je i visina tužbenog zahtjeva, tužbeni
zahtjev ocijenili osnovanim.
U odnosu na prigovor zastare drugostupanjski sud je zaključio da zastara ne postoji,
navodeći da je predmetno rješenje postalo pravomoćno i ovršno najkasnije 25. veljače
2002., a da je datum najstarijeg dospjelog potraživanja 15. ožujka 2000.
Obrazlažući postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.
11. ZPP tuženica u reviziji iznosi sadržaj te odredbe ZPP-a i ističe da je nejasno i
proturječno zaključivanje drugostupanjskog suda da se ima smatrati da je revizija
obavljena, i dana suglasnost na prvostupanjsko rješenje, 25. veljače 2002., a da je
najstarije potraživanje dospjelo 15. ožujka 2000., te da za utvrđenje da je predmetno
rješenje dostavljeno tužitelju nema temelja u dokazima provedenim tijekom postupka jer
da se upravni akti dostavljaju osobno putem dostavnice koja ima karakter javne isprave,
pa budući da u predmetnom spisu nema te isprave, da se sukladno odredbi čl. 98. zakona
o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 103/96 - dalje: ZUP) smatra
da dostavljanje nije izvršeno.
Istina da dostavnica ima karakter javne isprave i da predstavlja dokaz da je dostava
izvršena. Međutim, prema odredbi čl. 68. st. 2. ZUP u slučaju ako je dostavnica
nestala dostava se može dokazati i drugim sredstvima. Stoga s obzirom na okolnost
da u predmetnom upravnom spisu nema dostavnice o izvršenoj dostavi spornog
rješenja tužitelju, činjenicu dostavljanja sud je utvrdio saslušanjem tužitelja kao
stranke.
Iz stranačkog iskaza tužitelja, koji su sudovi prihvatili, proizlazi da je rješenje
dostavljeno tužitelju, pa je neosnovana revizijska tvrdnja da za utvrđenje da je
dostava izvršena nema uporišta u izvedenim dokazima.
U konkretnom slučaju protiv prvostupanjskog rješenja nije podnesena žalba, a
drugostupanjsko tijelo zaprimilo je predmet radi obavljanja revizije 24. studenog
1999., pa budući da reviziju nije obavilo u roku tri mjeseca od kada je zaprimilo
predmet, sukladno odredbi čl. 83. st. 1. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida
rata smatra se da je revizija obavljena 25. veljače 2000., a ne 2002., kao što se to
navodi u obrazloženju drugostupanjske presude.
Okolnost da je drugostupanjski sud zbog očite pogreške u pisanju i računanju naveo da se
smatra da je revizija obavljena 25. veljače 2002. ne predstavlja nedostatak zbog kojeg se
pobijana presuda ne može ispitati.
U odnosu na tu bitnu povredu tuženik ističe da predmetni tužbeni zahtjev predstavlja
zahtjev za izvršenje upravnog rješenja, da rješenje ne sadrži potvrdu izvršnosti koju na
rješenje stavlja upravno tijelo, pa da je stoga umjesto odgovarajućeg upravnog postupka
za koje je nadležno upravno tijelo o izvršenju pravomoćnog izvršnog rješenja odlučivao
nenadležni parnični sud.
Predmetnim rješenjem upravnog tijela tuženici nije naloženo namirenje sporne
tražbine, već je tužitelju samo priznato pravo na tu tražbinu, pa to rješenje nema
svojstvo ovršne isprave na temelju koje bi tužitelj mogao ostvarivati tu tražbinu u
ovršnom postupku.
Budući da u ovom postupku nije riječ o izvršenju rješenja, sud je bio ovlašten
raspraviti i ocijeniti pitanje pravomoćnosti rješenja, koje je od prejudicijelnog
značaja za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, jer je tuženikova obveza plaćanja tim
77
rješenjem priznate osobne invalidnine i posebnog dodatka dospjela nakon
pravomoćnosti rješenja.
S obzirom na činjenicu da je pravomoćnosti rješenja nastupila 25. veljače 2000., a
da je predmetna tužba podnesena 26. travnja 2002., sudovi su osnovano zaključili
da nije nastupila zastara potraživanja.
59.
P-8760/03
Gž-3196/10 od 28. veljače 2012.g.
Članak 2. stavak 1. točka c. Aneksa G
Članak 3. stavak 1. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije
- predmijeva o pretvorbi
društvenog vlasništva u
privatno
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavim upisa prava
vlasništva na nekretnini upisanoj zemljišnoknjižni uložak 1167 k.o. Vrbovsko, č. zem.
809/53 u naravi šuma, površine 342 m2 i č. zgr. 388 u naravi zgrada površine 85 m2
(dalje u tekstu nekretnina), trpljenje uspostave ranijeg zemljišno knjižnog stanja, onakvog
kakvo je bilo prije zemljišno knjižne provedbe upisane u korist tužene, uknjižba brisanja
prava vlasništva na istoj nekretnini uz istodoban upis prava vlasništva na ime tužitelja,
isplatu protuvrijednosti iste nekretnine u iznosu od 3.836.250,00 kn, sa zateznim
kamatama.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora jest utvrđenje ništavosti uknjižbe prava vlasništva na nekretnini u korist
tuženice uz uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, isplata protuvrijednosti iste u
iznosu od 3.836.250,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 1992. do
isplate, pozivom na Zakon o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije ("Narodne
novine", broj: 2/04., dalje u tekstu: ZPUPS-a) koji se u Aneksu G odnosi na pitanja
zaštite privatne imovine i stečenih prava fizičkih i pravnih osoba bivše SFRJ s 31.
prosincem 1990. i naknada troška predmetne parnice s zakonskim zateznim kamatama.
Tužitelj u bitnome navodi da je vlasnik nekretnine što da proizlazi iz povijesnog
zemljišnoknjižnog izvatka, tuženica da se nezakonito upisala kao vlasnik iste osnovom
Uredbi o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske i na taj
način povrijedila temeljno načelo prava vlasništva (čl. 48. Ustava Republike Hrvatske),
kao i prava priznata Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, zbog čega da je
dužna temeljem Aneksa G Ugovora o sukcesiji trpjeti uspostavu ranijeg
zemljišnoknjižnog stanja i isplatiti mu protuvrijednost nekretnine u iznosu od
3.836.250,00 kn sa zateznim kamatama od 1. siječnja 1992. do isplate.
Odbio je sud prvog stupnja zahtjev na utvrđenje i uspostavu zbog nedostataka
aktivne legitimacije (predmnijeva o pretvorbi društvenog vlasništva u privatno
78
nema djelovanje u korist tužitelja, njegovo pravo i pravo korištenja njegova
pravnog prednika nije se moglo pretvoriti u pravo vlasništva stupanjem na snagu
Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima /"Narodne novine", broj: 91/96.,
68/98., 137/99 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00 - Odluka
Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00., 114/01, 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.,
dalje u tekstu: ZVDSP-a/, već je od tada u vlasništvu tuženice u smislu odredbe čl. 3.
st. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih
osoba na teritoriju Republike Hrvatske /"Narodne novine", broj: 40/92., 100/93.,
102/93., 108/93., dalje u tekstu: Uredba/92) i čl. 10. Zakona o zabrani raspolaganja i
preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske
/"Narodne novine", broj: 29/94./) a zahtjev na isplatu pozivom na Aneks G
(predstavlja ugovorena načela država slijednica SFRJ o vraćanju privatne imovine,
za čiju primjenu je potrebno sklapanje nastavnih ugovora država sljednica, a što do
sada nije učinjeno).
Suprotno stanovište tužitelj u žalbi svodi se na tumačenje prava međunarodnih ugovora u
dijelu njihova nastanka i provedbe (bona fide), odredbe čl. 1., 2., 4. i 7. Aneks G u vezi
čl. 7., čl. 9. Ugovora o pitanjima sukcesije kao neposrednog izvora prava po predmetnom
traženju, uz napomenu kako mu je odbitkom prigovora zastare priznata aktivna
legitimacija po predmetnim zahtjevima i kako se nigdje u Aneksu G ne spominju načela,
niti sklapanje uzastopnih ugovora.
Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio izvedene dokaze i za svoje uvjerenje u
bitnome dao jasne razloge koji su u skladu sa stanjem spisa.
Naime, međunarodni ugovor se implicira kao sporazum utemeljen na sukladnom
očitovanju volje dvaju (ili više) međunarodnopravnih subjekata u pisanom obliku,
bez obzira je li sadržan u jedinstvenoj ispravi, u dvjema ili više međunarodno
povezanih isprava i neovisno o njegovu nazivu (odredba čl. 2. Bečke konvencije o
pravu međunarodnih ugovora /"Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj:
16/93./, Bečke konvenciji o pravu međunarodnih ugovora između država i
međunarodnih organizacija ili između međunarodnih organizacija /"Narodne
novine - Međunarodni ugovori", broj: 1/94./, Bečke konvencije o sukcesiji država
glede međunarodnih ugovora/"Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj:
16/93./ zavisno od polja njihove primjene, istovjetno i odredba čl. 2. Zakona o
sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora /"Narodne novine", broj: 28/96.).
Tako i Ugovor o pitanjima sukcesije čiji je sastavni dio Aneks G implicira
suglasnost volje u cilju postizanje određenog učinka po međunarodnom pravu,
pretpostavljajući budući odnos prava i dužnosti između njegovih stranaka, ali ne na
način kako tumači tužitelj.
Točno jest da je svaka ugovorna strana dužna izvršiti one obveze koje je preuzela
međunarodnim ugovorom, što bi u konkretnom slučaju značilo zaštitu pravnog
stanja privatne pokretne i nepokretne imovine kakvo je bilo 31. prosinca 1990.
Međutim, isto tako točno jest, i u skladu je s temeljnim načelima međunarodnog
ugovornog prava (stranačke slobode i pacta sunt servanda prema kojim stanke
mogu u svom ugovoru predvidjeti sve vezano za sklapanje, primjenu, izmjenu,
obustavljanje primjene i prestanak ugovora, a što uključuje i sklapanje uzastopnih
ugovora), da su ugovorne strane s istim ciljem, suglasno preuzele obvezu sklapanja
uzastopnih ugovora što uključuje ne samo jedinstvenu ispravu, već i razmjenu nota
79
/a joint communique/, tzv. memorandum o suglasnosti, zapisnike o suglasnosti (čl. 7.
ZPUPS-a), na temelju reciprociteta (čl. 8. ZPUPS-a, čl. 7. Aneksa G) i isključile
mogućnost dokidanja prava i dužnosti u smislu odredbe čl. 2. Aneksa G (čl. 5.
Aneksa G).
Kako su se države potpisnice, Ugovorom o pitanjima sukcesije čiji je sastavni dio
Aneks G, obvezale na temelju reciprociteta, svaka na svom području, poduzeti sve
mjere, između ostalog sklapanjem uzastopnih ugovora, međusobnog
obavještavanja, donošenja zakonskih i podzakonskih akata, u cilju zaštite privatne
imovine, stečenih prava građana i drugih pravnih osoba s 31. prosincem 1990., te
priznavanja i vraćanja od strane države u kojoj se nalazi (čl. 2.), bez mogućnosti
dokidanja tog pravnog pitanja među državama sljednicama SFRJ (čl. 5.), to se
pravilnim ukazuje zaključak suda prvog stupnja da je prevođenje u život Aneksa G
zavisno od sklapanja uzastopnih ugovora, međusobnih obavještavanja, u skladu s
njima donesenih zakonskih i podzakonskih propisa.
Osim toga, tužitelj niti ne tvrdi da je neko tijelo tuženice donijelo akt kojim mu se
priznaje pravo vlasništva na spornoj nekretnini, niti tužitelj to pravo može steći na
osnovu samog Ugovora o sukcesiji, a što bi značilo da mu se to pravo tek treba
priznati (čl. 2. st. 1.1. a Aneksa G), a nastavno po nadležnom tijelu, a ne sudu (čl. 3.
st. 1. ZPUPS-a) odlučiti o vraćanju ili pravu na naknadu.
U prilog navedenom valja imati na umu i da odredbe Ugovora u navedenom širem
smislu, koje su na snazi, uključujući i odredbe kojim se ugovori stavljaju u odnos s
uzastopnim ugovorima o istom predmetu (raniji ugovor sadržava odredbu kojom se
određuje njegov odnos prema kasnijem ugovoru o istom predmetu), imaju prednost
pred dispozitivnim odredbama općeg međunarodnog prava, da se njima ne
uskraćuje pravo pristupa sudu ili drugom državnom tijelu, da načelo dobre vjere
(bona fide - čl. 2.2. Povelje Ujedinjenih naroda) kao jedno od temeljnih načela
međunarodnih ugovora nije samo po sebi izvor obveze, ukoliko inače obveza ne bi
postojala, da točno jest da je svaka pravna norma načelna, ali isto tako, da točno
jest, i da za pravnu normu nije bitan njen sadržaj, rok trajanja i oblik, već njena
vezanost uz djelatnost države (postanak, egzistencija i prestanak) s ciljem
formiranja, u pravilu budućih odnosa između pravnih subjekata, bilo pojedinaca
(domaćih i stranih državljana), bilo udruženja pojedinaca (domaćih i stranih
pravnih osoba).
Dakle, kako je pravo korištenja prednika tužitelj osnovom Uredbi, u vezi čl. 362. st.
1., čl. 390. ZVDSP-a prestalo, i prije stupanja na snagu ZVDSP-a pretvoreno u
pravo vlasništva za korist tuženice, to je pravilno sud prvog stupnja odbio
predmetni zahtjev tužitelja na utvrđenje i uspostavu, a zahtjev na isplatu naknade
pozivom na navedene odredbe međunarodnog ugovora.
60.
P-11166/03
Rev-x 698/11 od 5. lipnja 2012.g.
Članak 35., članak 44., članak 56. i članak 57. Zakona o eksproprijaciji
- određivanje visine naknade
ekspropriranih nekretnina
80
- sporazum o naknadi
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništavim sporazum o naknadi od 28. lipnja 1989.
sklopljen između parničnih stranaka i to u dijelu gdje se na ime naknade za 1/2 dijela
ekspropriranih nekretnina V. i M.T. da je iznos od 451.075,413 dinara, te u dijelu gdje se
na ime naknade I. i D. T. za njihov suvlasnički dio da je iznos od 173.415.217 dinara.
Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je
odbijen tužbeni zahtjev.
Vrhovni sud RH odbija reviziju kao neosnovanu.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
Glede određivanja visine naknade ekspropriranih nekretnina, drugostupanjski sud
ima na umu odredbu čl. 35. Zakona o eksproprijaciji ("Narodne novine" broj 46/82
- dalje: ZE) prema kojoj je utvrđeno kada i na koji način se određuje visina
naknade za eksproprirane nekretnine, time da je zakonsko pravo prijašnjih
vlasnika istih nekretnina da ne prihvate iznose ponuđene na ime obračunate
pravične naknade. Međutim, ukoliko se stranke ne mogu sporazumjeti u pogledu
visine naknade, istu će u smislu odredbe čl. 59. i 60. ZE po službenoj dužnosti
utvrditi općinski sud.
Obzirom na navedeno, drugostupanjski sud zaključuje da su sklapanjem navedenog
sporazuma o naknadi (28. lipnja 1989.), stranke u postupku eksproprijacije sklopile
nagodbu u smislu čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima.
Zbog toga drugostupanjski sud smatra da je tužiteljima pravilno utvrđena visina
novčane naknade za eksproprirane nekretnine, pa ne postoje uvjeti za utvrđenje
ništavim navedenog sporazuma o naknadi, zbog čega je odbio tužbene zahtjeve.
Pravilno je drugostupanjski sud iz utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio da je
postupak procjene i sklapanja sporazuma o visini naknade od 28. lipnja 1989.,
proveden sukladno tada važećim odredbama ZE, budući su tužitelji u tijeku cijelog
tog postupka bili upoznati s izvršenom procjenom i odredbama sklopljenog
sporazuma o naknadi kojeg su dobrovoljno potpisali.
Zbog toga, pravilno je drugostupanjski sud ocijenio neosnovanim navode tužitelja
da visina naknade nije pravilno utvrđena, odnosno da je ponuda pravobranitelja i
procjena vrijednosti ekspropriranih nekretnina i protivna odredbi čl. 44. ZE.
Dakle, obzirom na navedeno, pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da je u
konkretnom slučaju do sklapanja sporazuma o visini naknade došlo u postupku
provođenja eksproprijacije, o čemu se stranke, sukladno odredbi čl. 56. i 57. ZE
mogu sporazumijevati, a koji sporazum o naknadi po svom karakteru predstavlja
nagodbu u smislu odredbi čl. 1089. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96,112/99 - dalje: ZOO.
61.
P-11338/05
Članak 59. Zakona o ustanovama
Gž-1198/09 od 9. listopada 2012.g.
81
- solidarna i neograničena
odgovornost osnivača
ustanove
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj platiti tužitelju iznos od 133.850,44 kn sa
zateznom kamatom, odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu zateznih kamata.
Županijski sud odbija žalbu tužene kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prvostupanjski sud je donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni
broj Ovrv-1866/06 od 1. ožujka 2006. protiv tuženice (tada ovršenice) s osnova
nepodmirenih računa za robu i opremu koju je tuženica kupila za Dom za starije i
nemoćne čiji je ona osnivač. Kako je tuženica podnijela prigovor protiv navedenog
rješenja, to je prvostupanjski sud stavio izvan snage rješenja u dijelu u kojem je određena
ovrha, te odlučio da se postupak provede sukladno pravilima parničnog postupka.
Među strankama nije sporno da je Dom za starije i nemoćne osobe u obvezi podmiriti
račune za kupljenu robu.
Sud prvog stupnja je utvrdio temeljem izvoda iz sudskog registra Trgovačkog suda u
Zagrebu da je tuženica jedini član i osnivač Doma za starije i nemoćne osobe kao
ustanove.
Prema odredbi čl. 2. Zakona o ustanovama ("Narodne novine", broj: 76/93)
ustanova se osniva za trajno obavljanje djelatnosti odgoja i obrazovanja, znanosti,
kulture, informiranja, športa, tjelesne kulture, tehničke kulture, skrbi o djeci,
zdravstva, socijalne skrbi, skrbi o invalidima i druge djelatnosti, ako se ne obavljaju
radi stjecanja dobiti. Stavkom 3. istog čl. tog Zakona je propisano da se na pravnu
osobu koja djelatnost iz st. 2. ovog čl. obavlja radi stjecanja dobiti primjenjuju
propisi o trgovačkim društvima.
Međutim nepravilno tuženica smatra da u konkretnom slučaju valja primijeniti
propise o trgovačkim društvima s obzirom da sukladno odredbi čl. 57. Zakona o
ustanovama ("Narodne novine", broj: 76/93) dobit koju ostvaruje ustanova
upotrebljava se isključivo za obavljanje i razvoj djelatnosti ustanove u skladu sa
aktom o osnivanju i statutom ustanove.
Stoga je, a suprotno žalbenim navodima tuženice, sud prvog stupnja pravilno
postupio kada je odbio prigovor promašene pasivne legitimacije temeljem odredbe
čl. 59. Zakona o ustanovama ("Narodne novine", broj:76/93) prema kojoj osnivač
ustanove a što je u konkretnom slučaju tuženica, solidarno i neograničeno odgovara
za njene obveze jer prema ocjeni ovog suda da bi se za određenu ustanovu
primjenjivali propisi Zakona o trgovačkim društvima pretpostavka je da ista bude
u Sudski registar upisana kao trgovačko društvo.
Stoga je neosnovan žalbeni navod tuženice da se na ustanovu, Dom za starije i
nemoćne osobe Bizek koja je u Sudski registar upisana kao ustanova primjenjuju
propisi o trgovačkim društvima već sukladno odredbi čl. 59. Zakona o ustanovama
("Narodne novine", broj: 76/93) tuženica kao osnivač ustanove solidarno i
neograničeno odgovara za njene obveze.
82
62.
P-6707/09
Rev 2252/10 od 12. lipnja 2012.g.
Članak 270. Zakona o općem upravnom postupku
- izvršenje pravomoćnog i
izvršnog upravnog rješenja
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju 248.781,66 kn sa
zateznom kamatom na pojedine iznose. Drugostupanjskom presudom potvrđena je
prvostupanjska presuda.
Vrhovni sud RH odbija reviziju tužene kao neosnovanu.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
U postupku pred općinskim i županijskim sudom utvrđeno je:
- da je tužitelju rješenjem Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprava za obranu
Zagreb, Ured za obranu Centar, Referada za skrb HV od 4. srpnja 1996. priznat status
ratnog vojnog invalida I grupe s pravom na osobnu invalidninu, dodatak za njegu i
pomoć prve grupe, ortopedski dodatak i posebni dodatak počev od 1. travnja 1993.
nadalje,
- da je drugostupanjsko tijelo dalo suglasnost na to rješenje na temelju prethodno
provedene revizije u smislu čl. 79. st. 2. i čl. 80. st. 1. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih
invalida rata ("Narodne novine" broj 33/92, 57/92, 77/92, 58/93,2/94, 108/95, 82/01 i
103/03) pa je time citirano rješenje postalo pravomoćno,
- da sveukupno potraživanje za utuženo razdoblje iznosi 248.781,66 kn.
Iz tih utvrđenja pravilno su sudovi ocijenili da je na temelju pravomoćnog i ovršnog
rješenja od 4. srpnja 1996. tuženica bila u obvezi tužitelju isplatiti određene iznose
po osnovi osobne invalidnine i posebnih dodataka. Budući tuženica to nije učinila za
utuženo razdoblje, to je tužitelj bio ovlašten zahtijevati ispunjenje njezine obveze u
parničnom postupku, jer je riječ o imovinskom zahtjevu (čl. 1. ZPP).
Predmetnim rješenjem upravnog tijela tuženici nije naloženo namirenje sporne
tražbine, već je tužitelju samo priznato pravo na tu tražbinu pa to rješenje nema
svojstvo ovršne isprave na temelju koje bi tužitelj mogao ostvarivati ovrhu te
tražbine u ovršnom postupku.
Zbog toga je neosnovano pozivanje tuženice na odredbe Zakona o općem upravnom
postupku koje se odnose na izvršenje pravomoćnog i izvršnog upravnog rješenja, te
pozivanje na odredbu čl. 270. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne
novine, broj 53/91, 103/96) kojom je propisano da se ne može tražiti izvršenje
rješenja nakon proteka pet godina od izvršnosti rješenja.
83
Obvezno pravo
Posebni dio
63.
Pn-3337/03
Gžn-2326/10 od 28. veljače 2012.g.
Članak 142. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima
- kasko
- šteta nastala pronevjerom
ili utajom
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati
33.522,54 kn i parnični trošak u iznosu od 8.702,00 kn, sve sa zateznom kamatom, pod
toč. II. izreke tužitelj je odbijen sa iznosom od 5.915,74 kn i zateznom kamatom tekućom
od 10. prosinca 2000. do 15. veljače 2008. godine.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da odbija tužbeni zahtjev
tužitelja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu po polici osiguranja automobilskog kaska od 6.
ožujka 2000. godine za vozilo Kia Priđe Wagon uz ugovorenu franšizu od 15% i doplatu
od 100% za rizik krađe obzirom da vozilo daje u najam. Navodi dalje da je predmetno
vozilo prema ugovoru o najmu od 23. listopada 2000. godine dao u najam I. P. koji vozilo
u ugovorenom roku do 27. listopada 2000. godine nije vratio, pa je štetu prijavio
tuženiku, a tuženik je otklonio naknadu štete pozivom na Uvjete za kasko osiguranje
motornih vozila, pa je stoga podnio tužbu.
U postupku je nesporno da je tužitelj kasko osigurao sporno vozilo u spornom razdoblju
uz ugovorenu franšizu 15%, a sastavni dio ugovora o osiguranju su Uvjeti kaska, te je
nesporno da je tužitelj podnio kaznenu prijavu protiv I. P. zbog utaje, te je nesporno da je
tuženik odbio odštetni zahtjev tužitelja.
Sporna je isplata štete prema Uvjetima kaska i to primjena odredbe čl. 20. st. 1. toč. 17.
Uvjeta, jer tuženik tvrdi da po istoj odredbi je isključena njegova odgovornost za štetu.
U provedenom postupku je utvrđeno, a što je i nesporno, da se tužitelj bavi
iznajmljivanjem vozila, te je sporno vozilo prema ugovoru o najmu dao u najam dana 23.
listopada 2000. godine do 27. listopada 2000. godine osobi, koja vozilo nije vratila.
Također je utvrđeno da je tužitelj podnio protiv te osobe kaznenu prijavu zbog kaznenog
djela utaje (potvrda MUP-asa), koja je prekvalificirana rješenjem ODO Zagreb u kazneno
djelo prijevare, kako proizlazi iz potvrde MUP-a od 23. studenog 2007. godine.
Uvidom u rješenje ODO Zagreb utvrđeno je po sudu da je isto nakon provedenog
postupka prijavu tužitelja odbacilo.
84
Uvidom u policu kasko osiguranja za sporno vozilo je utvrđeno da je ugovor sklopljen sa
ugovorenog franšizom od 15% za ostvareni rizik krađe, te doplata 100% jer se automobil
daje u najam bez vozača.
Odredbom čl. 20. st. 1. Uvjeta za kasko osiguranje koji su sastavni dio ugovora o
osiguranju je isključena odgovornost tuženika za naknadu štete i troškova
prouzročenih ostvarenjem neosiguranih rizika.
Prema odredbi čl. 142. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine",
br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 - dalje:
ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj obvezuju ugovorne stranke ako su
joj bili poznati ili su morali biti poznati u času sklapanja ugovora, sa kojima se
tužitelj suglasio u času sklapanja ugovora, pa isti obvezuju tužitelja.
Tuženik točno navodi da prema čl. 20. st. 1. toč. 17. Uvjeta pored ostalih neosiguranih
rizika isključena je obveza tuženika kao osiguratelja ako je šteta nastala pronevjerom ili
utajom od treće osoba kojoj je vozilo dano u najam ili na korištenje. Prema tome
Uvjetima je jasno propisano kada je obveza osiguratelja isključena.
Nesporno je da je tužitelj podnio kaznenu prijavu radi utaje iz čl. 220. KZRH-a, jer je
osoba prisvojila tuđu pokretnu stvar koja mu je povjerena prema ugovoru o najmu, nakon
čega je tužitelj podnio odštetni zahtjev tuženiku.
Za ishod ovog spora prema mišljenju ovog suda nije odlučno što je kasnije kazneno djelo
utaje po ODO prekvalificirano u kazneno djelo prijevare propisano u čl. 224. KZRH, koji
propisuje da je djelo počinila osoba sa ciljem koja za sebe ili drugome pribavi
protupravnu imovinsku korist i dovede nekoga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem
činjenica u zabludu i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učinili ne
učini, te je neodlučna činjenica što je ODO kaznenu prijavu odbacio.
Napominje se da u odredbama Uvjeta kaska osiguranja nije propisano da se kao
razlog isključenja obveze tuženika mora ostvariti obilježje kaznenog djela utaje. Za
ishod spora je odlučno da je u Uvjetima osiguranja jasno isključena obveza
osiguratelja u slučaju pronevjere ili utaje od strane treće osobe kojoj je vozilo dano
u najam ili korištenje. Sadržajno predmetno vozilo prema Polici kasko osiguranja
tužitelj nije osigurao u situaciji kada treća osoba, koja je vozila uzela u najam, isto
ne vrati, odnosno otuđi ga, već je vozilo osigurano za rizik od štete koja tijekom
korištenja vozila nastaje u vidu oštećenja na vozilu.
Osnovano navodi tuženik kao žalitelj da se navedenom odredbom iz čl. 20. st. 1.
Uvjeta kaska osiguratelj štiti dodatno za slučaj nastanka štete koja bi mogla nastati
dogovorno između tužitelja i korisnika vozila kojeg je uzeo u najam.
64.
P-4924/11
Gž-11779/11 od 28. veljače 2012.g.
Članak 145. stavak 1. i članak 437. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima
- ugovor o ustupanju
- zatezna kamata
- zastara
Činjenično stanje:
85
Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi br. Ovrv24798/00 od 25. siječnja 2001. za iznos od 897.123,29 kn i sa zateznom kamatom
tekućom od 30. kolovoza 2000. do isplate.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U postupku je utvrđeno da sporno potraživanje tužitelja proizlazi iz ugovora od 5.
siječnja 1995. godine, te dopune istog od 23. rujna 1998. godine, prema kojem je tužitelj
prodao kupcu 27 stanova u izgradnji, te je određena dinamika isplate kupoprodajne cijene
zbog povećanja troškova gradnje i povećana je ugovorena cijena, te je ukupna obveza
tuženika utvrđena u iznosu 1.341.678,56 kn.
Iz sadržaja čl. 2. ugovora o ustupanju prava i obveze ustupitelj "J." d.d. ustupa
preuzimatelju tj. isti je preuzeo prava i obveze iz postojećih ugovora i tuženik je pristao
na ustupanje, te je tako tužitelj postao nositelj svih prava i obveza ustupitelja iz
navedenih ugovora sukladno čl. 145. st. 1. ZOO-a.
Obveza tuženika prema ugovoru odnosi se na ugovorenu cijenu iz kupoprodajnog
ugovora i dopunskog ugovora u iznosu 1.512.507,80 kn + PDV (čl. 5 ugovora o ustupu),
a ne na neke druge troškove završetka gradnje.
Ovu tražbinu tuženik je u cijelosti isplatio tužitelju.
Sporna je ostala zatezna kamata kao sporedno pravo, te je sporna zastara
potraživanja kamate koji prigovor je istakao tuženik.
Sukladno odredbi čl. 437. st. 1. i 3. ZOO-a pretpostavlja se da su sa glavnim
potraživanjem ustupljene i dospjele a neisplaćene kamate, a dužnik može prema
primatelju istaknuti pored prigovora koje ima prema njemu i one prigovore koje je
mogao istaći ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje (čl. 440. st. 2. ZOO-a)
Ugovorom o ustupanju se ne pogoršava položaj dužnika, već se samo uspostavlja
odnos između vjerovnika i dužnika koji je prije postojao između ustupitelja i
dužnika, pa je dakle tuženik osnovano istaknuo prigovor zastare.
Kako je u postupku utvrđeno, a što je i nesporno da je tuženik zadnju isplatu po računu
23/96 u iznosu od 111.219,68 kn izvršio dana 25. lipnja 1997. godine, a ovršni prijedlog
je podnesen 30. kolovoza 2000. godine, a na ovaj slučaj se ima primijeniti zastarni rok iz
čl. 372. st. 1. ZOO-a od tri godine, to je prigovor zastare osnovan obzirom da je
potraživanje utuženo protekom zastarnog roka od tri godine.
Neosnovan je žalbeni prigovor da zastara nije nastupila jer da je prekinuta dana 6.
listopada 1995. godine kada je tuženik priznao dug, jer isto ne proizlazi iz dokaza u spisu.
S tim u vezi treba navesti da u smislu odredbe čl. 387. st. 2. ZOO djelomično ispunjenje
obveze ne može se smatrati priznanjem duga, pa činjenica što je tuženik po računu platio
glavni dug ne znači ujedno i priznanje obveze plaćanja zastarjelih zateznih kamata.
65.
Pn-7586/01
Gžn-1700/10 od 6. ožujka 2012.g.
Članak 371., članak 376. stavak 3. i članak 620. stavak 3. i 5. Zakona o obveznim
odnosima
86
- naknada štete iz ugovorne
obveze
- zastara
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 30.729,39 kn.
Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Iz navoda tužbe i podataka u spisu bi proizlazilo da se zahtjev tužitelja temelji na tvrdnji
da posao, koji je tuženik obavio za tužitelja (hidroizolacijski radovi na ravnom krovu
stambene zgrade u Zagrebu, D. Bazjanca 3 i 3a), ima nedostatke (oborinske vode cure u
stanove) koje izvođač (tuženik) nije otklonio, te ih je tužitelj otklonio po trećoj osobi na
račun izvođača (čl. 620. st. 3. Zakon o obveznim odnosima -"Narodne novine", br. 53/91,
73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO). Stoga od tuženika
zahtijeva naknadu iznosa koji je platio u vezi sanacije ravne terase iznad dva puta po
14.555,42 kn.
Osim toga tužitelj potražuje i daljnji iznos od 1.618,55 kn na ime naknade oštećenja
nastalih curenjem vode u stanu J. (čl. 620. st. 5. ZOO) za soboslikarske radove (bojenje
kuhinje i kupaonice).
Sud je prihvatio prigovor tuženika da je zahtjev tužitelja zastario i pozivom na odredbu
čl. 376. st. 1. ZOO odbio tužbeni zahtjev. Pošao je od činjenice da su stranke zaključile
ugovor o izvođenju građevinsko-obrtničkih radova 15. listopada 1996., a kako su radovi
dovršeni u prosincu 1996. zaključio je (bez obrazloženja) da je tužitelj "svakako mogao
saznati za predmetnu štetu unutar subjektivnog zastarnog roka od 3 godine, a ne pet
godina kada je tužba podnesena" (28. studenoga 2001.).
Navedeno pravno shvaćanje suda se ne može prihvatiti.
Prema odredbi čl. 376. st. 3. ZOO potraživanje naknade štete nastale povredom
ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze, a to je opći
zastarni rok iz odredbe čl. 371. ZOO.
Pritom je protivno shvaćanju suda neodlučno kada je vjerovnik (tužitelj) saznao za
štetu i osobu koja ju je počinila. Ako su se stranke predmetnog ugovora dogovarale
o uklanjanju nedostataka, zastara ne može početi teći prije nego što protekne
vrijeme za uklanjanje tih nedostataka.
Kako prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog stava nije utvrdio činjenično stanje u
pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, to je prvostupanjska presuda ukinuta primjenom
odredbe čl. 370. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92,
112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11, dalje: ZPP) i predmet se vraća
prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
66.
Pn-6104/99
Gžn-2272/11 od 3. travnja 2012.g.
Članak 380. i stavak 1. i 2. i članak 382. Zakona o obveznim odnosima
- ugovor o osiguranju imovine
87
- zastara
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao od
tuženika isplatu naknade štete u iznosu od 1.000,89 kn sa pripadajućim zateznim
kamatama od 1. siječnja 1997. do isplate.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora zahtjev je tužitelja prema I tuženiku kao osiguravatelju iz ugovora o
osiguranju imovine (temeljem police broj 0098053 osiguranja od opasnosti-loma stakla te
police broj 009851 osiguranja cjelokupnog inventara i opreme) te prema II tuženoj s
temelja naknade štete pozivom na odredbu čl. 180. Zakona o obveznim odnosima
("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) i čl. 1. Zakona o
unutarnjim poslovima iz razloga jer II tužena nije spriječila štetu koja se dogodila na
navedenom području.
Odlučujući o tužbenom zahtjevu u odnosu na I tuženika prvostupanjski je sud utvrdio:
- osigurani slučaj-lom stakla te otuđenje inventara iz ugostiteljskog objekta tužitelja
dogodio se u razdoblju od 13.-15. rujna 1991. godine;
- nastanak osiguranog slučaja bio je pokriven ugovorom o osiguranju;
- tužba u ovom sporu podnesena je dana 18. srpnja 1996. godine.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja osnovano je prvostupanjski sud u
primjeni odredbe čl. 380. st. 1. ZOO-a tužbeni zahtjev zbog zastare kao neosnovan
odbio. Ovo stoga što je potraživanje počelo teći 1. siječnja 1992. godine i isteklo 1.
siječnja 1995. godine.
Utemeljeno je prvostupanjski sud otklonio po tužitelju istaknut prigovor zastoja
zastare prema odredbi čl. 383. ZOO-a jer pod nesavladivim preprekama u primjeni
navedene zakonske odredbe razumijevaju se sve one objektivne okolnosti koje
sprečavaju rad nadležnog suda, a o tome se u konkretnom slučaju ne radi. Do
drugačijeg zaključka u odnosu na pitanje zastare potraživanja prema I tuženiku ne
dovodi niti upućivanje na odredbu čl. 380. st. 2. ZOO-a.
Ovo stoga što sukladno odredbi čl. 380. st. 2. ZOO-a početak tijeka zastare se može
pomaknuti na dan saznanja da se osigurani slučaj dogodio. Kako je sam tužitelj kao
stranka iskazao da je 13. rujna 1991. godine cijelo selo evakuirano kada je i
ugostiteljski objekt tužitelja zatvoren ali kako je zaboravio odvezati životinje da se
15. rujna 1991. godine vratio u selo kada je utvrdio (uz to što je u cijelosti bila
opljačkana kuća njegovih roditelja) da je opljačkan i njegov ugostiteljski objekt.
Dakle, da se dogodio osigurani slučaj saznao je 15. rujna 1991. godine pa je i u
primjeni odredbe čl. 380. st. 2. ZOO-a nastupila je zastara.
Pozivanje na odredbu čl. 382. st. 1. ZOO-a također ne dovodi do drugačijeg
zaključka glede pitanja zastare.
Točno je da se tužitelj tijekom postupka pozivao na odredbu čl. 382. ZOO-a uz
činjenično obrazloženje da je tijekom cijelog Domovinskog rata bio pripadnik hrvatske
vojske te da je i danas umirovljeni ratni vojni invalid te da se u konkretnom slučaju rok
zastare treba računati počevši od kolovoza 1995. godine, tj. nakon akcije "Oluja" kada je
88
prestala neposredna ratna opasnost na području Ravnih Kotara gdje se nalazilo tužiteljevo
selo - Islam latinski.
Prema odredbi čl. 382. ZOO-a zastarijevanje ne teče za vrijeme mobilizacije, u slučaju
neposredne ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja osoba na vojnoj dužnosti.
Iz potvrde Ministarstva obrane, Uprave za ljudske resurse, Ured za obranu Zadar od 28.
listopada 2009. godine proizlazi da je tužitelj sudjelovao u Domovinskom ratu u
razdoblju od 1. listopada 1991. godine do 24. srpnja 1992. godine, 8. listopada 1992.
godine do 31. siječnja 1993. godine, 1. veljače 1993. godine do 31. ožujka 1993. godine,
te je stekao status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata - dragovoljac.
Dakle, iz naprijed navedene potvrde ne proizlazi da je tužitelj bio mobiliziran, a ako se i
prihvati da je bio mobiliziran i sudjelovanjem u Domovinskom ratu kao dragovoljac bio
ujedno i na vojnoj dužnosti iz navedene potvrde proizlazi da je na toj dužnosti bio do 31.
ožujka 1993. godine. Kako je u Domovinskom ratu bio od 1. listopada 1991. godine
sukladno odredbi čl. 384. st. 1. ZOO-a zastara nije mogla početi teći, pa je počela
ponovno teći kad je taj uzrok prestao. Kako je uzrok sudjelovanja u Domovinskom ratu
prestao 31. ožujka 1993. godine to je trogodišnji rok zastare istekao 31. ožujka 1996.
godine pa kako je tužba podnesena 18. srpnja 1996. godine podnesena je izvan roka.
Prigovor u žalbi da je stvarni opseg štete mogao utvrditi tek nakon akcije "Oluja",
pa da je podnio tužbu i ranije da bi tužba bila nepotpuna i stoga vjerojatno u
primjeni odredbe čl. 109. st. 4. smatrana povučenom, u konkretnom slučaju nije
osnovan.
Ovo stoga što zahtjev tužitelja prema osiguravatelju (I tuženik) jest zahtjev na
ispunjenje ugovorne obveze - isplate osigurane svote odnosno njezinog srazmjernog
dijela, a početak rokova zastare određen za potraživanje iz ugovora o osiguranju (čl.
380. ZOO-a) vezan je za objektivne okolnosti - danom kad je potraživanje nastalo (a
ne za subjektivne okolnosti, tj. saznanjem za opseg štete i počinitelja), a osigurani
slučaj je nastao kad je imovina tužitelja oštećena otuđenjem i uništenjem, a to je
bilo između 13.-15. rujna 1991. godine prema iskazu samog tužitelja.
Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev u odnosu na II tuženu Republiku Hrvatsku jer
niti tužitelj nije tvrdio da bi mu štetu uzrokovali pripadnici Hrvatskih oružanih i
redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi sa tom službom već je u
podnesku od 17. siječnja 2000. godine naveo da su to učinili lopovi. U podnesku od 18.
kolovoza 2008. godine tužitelj je naveo da je lokal opljačkan i da se radi o klasičnom
građanskom deliktu, a i svjedok M. J. je u svom iskazu naveo da su krađu počinili domaći
ljudi. Svjedok I. B. je u svom iskazu naveo da nitko iz njegovog voda nije devastirao
lokal tužitelja, a niti da su to učinili pripadnici JNA jer navedeno područje nisu okupirali.
Tužitelj u žalbi ne ističe nikakve prigovore kojim bi doveo u sumnju navedeno činjenično
stanje glede odgovornosti II tužene, a niti navodi činjenice iz kojih bi proizlazila odštetna
odgovornost tužene u okolnostima konkretnog slučaja.
67.
Pn-4767/04
Gžn-2617/10 od 29. svibnja 2012.g.
Članak 423. stavak 1. i članak 939. Zakona o obveznim odnosima
Članak 91. Zakona o osiguranju
89
- pravo društva za osiguranje
na regres prema HUO
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu 27.500,00 EUR sa
pripadajućom zateznom kamatom na pojedine iznose.
Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Tužitelj tvrdi da je u prometnoj nezgodi 22. srpnja 2000. koja se dogodila na način da je
I. B. upravljajući neosiguranim traktorom započeo skretanje u lijevo bez prethodnog
uključivanja pokazivača smjera, a D. B., upravljajući vozilom pretjecao traktor
neprilagođenom brzinom, udario u traktor i sletio u odvodni kanal. U njegovom vozilu je
teško povrijeđena putnica S. B., kojoj je tužitelj (osiguratelj tog vozila) nadoknadio
nematerijalnu štetu od 55.000,00 €. Pozivom na podijeljenu odgovornost sudionika ove
prometne nezgode tužitelj zahtijeva od tuženika polovicu isplaćenog iznosa ili 27.500,00
€.
U ovom postupku je sporno pravno pitanje ima li tužitelj (osiguratelj koji obavlja poslove
osiguranja autoodgovornosti) pravo na regres prema Hrvatskom uredu za osiguranje
(dalje HUO) za isplaćeni iznos trećoj oštećenoj osobi kojoj je šteta nanesena u sudaru
između neosiguranog vozila i vozila osiguranika tužitelja, razmjerno krivnji neosiguranog
vozača.
Pravo tužitelja kao društva za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske
da od tuženika potražuje (regres) ono što je platio trećoj osiguranoj osobi se ne
temelji na subrogaciji (prijelazu osiguranikovih prava prema odgovornoj osobi na
osiguratelja) iz čl. 939. Zakon o obveznim odnosima -"Narodne novine", br. 53/91,
73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01, dalje ZOO), kako navodi
žalitelj.
Radi se o regresnoj parnici osiguravajućeg društva prema HUO, a temeljem
solidarne odgovornosti, po osnovi krivnje iz čl. 178. st. 4. ZOO, dakle, iz zakonske, a
ne ugovorne obveze.
Prema odredbi čl. 91. st. 1. Zakonu o osiguranju ("NN", br. 9/94, 20/97, 48/97,
50/99, 116/99, dalje: ZO) oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila
čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti
podnosi odštetni zahtjev HUO.
Prema st. 2. iste odredbe obradu i isplatu takvih šteta HUO može povjeriti svome
članu, koji je obvezan štetu obraditi i isplatiti na teret Garancijskog fonda. Ako
HUO ili njegov član ne isplati naknadu štete u roku od 60 dana od dana podnošenja
odštetnog zahtjeva s potrebnom dokumentacijom, oštećena osoba može podnijeti
tužbu protiv HUO.
Stavak 3. dalje propisuje da zavodi za mirovinsko i invalidsko te zdravstveno
osiguranje, potom društva za osiguranje koja se bave (obveznim i dobrovoljnim)
zdravstvenim, mirovinskim ili sličnim osiguranjima i imovinskim osiguranjima, na
temelju ovoga članka, nemaju pravo na naknadu štete.
Stavkom 4. je određeno da HUO ima pravo na naknadu iznosa od osobe koja je
odgovorna za štetu, i to za isplaćeni iznos štete, kamate i troškove.
90
Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 91. st. 3. ZO uz
obrazloženje da je tužitelj društvo za osiguranje koje se bavi osiguranjem od
automobilske odgovornosti i prema citiranoj odredbi nema pravo na regres prema
tuženom HUO imajući u vidu da je šteta nastala uporabom vozila čiji se vlasnik nije
osigurao od auto odgovornosti.
Navedeno shvaćanje suda nije pravilno.
Prema odredbi čl. 178. st. 4. ZOO imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno za
štetu koju pretrpe treće oštećene osobe, što znači da je oštećena mogla podnijeti
odštetni zahtjev bilo kojem imaocu odnosno osiguratelju vlasnika vozila ili HUO
koji odgovara za neosigurani traktor (čl. 91. st. 1. ZO).
Okolnost da se oštećena nije obratila sa odštetnim zahtjevom HUO u smislu odredbe
čl. 91. st. 1. ZO nego osiguratelju vozila u kojemu je bila putnik, ne isključuje pravo
na regres od HUO. To stoga što se stavak 3. iste odredbe ne odnosi na obvezno
osiguranje od autoodgovornosti iz čl. 82. ZO, već na druge vrste osiguranja ("zavodi
za mirovinsko i invalidsko te zdravstveno osiguranje, potom društva za osiguranje
koja se bave (obveznim i dobrovoljnim) zdravstvenim, mirovinskim ili sličnim
osiguranjima i imovinskim osiguranjima"). Dakle, po shvaćanju ovog suda ta
odredba isključuje pravo na regresne zahtjeve navedenih zavoda i osiguratelja koji
ne odgovaraju za sudionike prometne nezgode.
Kad je tužitelj platio oštećenoj osobi štetu temeljem ugovora o obveznom osiguranju
iz autoodgovornosti kao solidarni obveznik (čl. 178. st. 4. ZOO), za isplaćeni iznos
ima pravo regresa prema tuženiku kao osiguravatelju vozila kojim je šteta
skrivljena (čl. 423. st. 1. ZOO.
68.
Pn-1093/06
Rev-x 31/10 od 28. ožujka 2012.g.
Članak 460. i članak 515. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- pravni nedostatci prodaje
tuđe stvari
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 17.895,21
EUR po srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno s kamatom koju na devizne štedne
uloge građana po viđenju isplaćuje Privredna banka zagreb d.d. i to na iznos od 35.000
DEM tekuću od 21. studenog 1994. pa do 31. prosinca 2001., a na iznos od 17.895,21
EUR tekuću od 1. siječnja 2002. do isplate, sve u kunskoj protuvrijednosti. Odbijen je
alternativni tužbeni zahtjev, kao i daljnji tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništav i bez
ikakvih učinaka kupoprodajni ugovor sklopljen između stranaka o kupnji automobila za
kupoprodajnu cijenu od 35.000 DEM. Drugostupanjskom presudom preinačena je
prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
Vrhovni sud RH odbija reviziju tužitelja kao neosnovanu.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
U ovom predmetu je riječ o dva zahtjeva tužitelja:
91
1. zahtjev za isplatu na temelju prava tužitelja kao kupca po osnovi pravnih nedostataka
na prodanoj stvari (automobilu),
2. zahtjev za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora.
Drugostupanjski sud temelji odluku u odnosu na prvi tužbeni zahtjev na stajalištu da se
pravo tužitelja kao kupca po osnovi pravnih nedostataka ugasilo na temelju odredbe čl.
515. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93,
3/94, 7/96, 91/96, 112/99 - dalje: ZOO), pa tako i pravo raskinuti ugovor i tražiti povrat
kupoprodajne cijene.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je u tom pravcu utvrđeno:
- da je između stranaka 11. lipnja 1991. sklopljen ugovor o kupoprodaji automobila,
- da je 12. lipnja 1991. tužitelju automobil oduzet od strane Policijske stanice Zaprešić,
- da je taj automobil 17. lipnja 1991. vraćen tužitelju u posjed i da je tužitelj od strane
policije upoznat sa činjenicom da je automobil ukraden, te mu je zabranjeno otuđenje
automobila,
da je tužitelj koristio automobil sve dok mu 6. lipnja 1994. nije oduzet od strane
nadležnog tijela Republike Slovenije prilikom prelaska državne granice.
Odgovornost za pravne nedostatke (zaštita od evikcije) je bilo u vrijeme predmetnog
događaja uređeno odredbama čl. 508. do čl. 515. ZOO.
Odredbama čl. 509. i 510. ZOO su propisana prava kupca po osnovi pravnih nedostataka,
a između ostalog, uz obavještavanje prodavatelja i traženja oslobodili stvar od prava ili
pretenzija trećih, i pravo na raskid ugovora.
Odredbom čl. 515. st. 1. ZOO je bilo propisano da se pravo kupca po osnovi pravnih
nedostataka gasi istekom godine dana od saznanja za prava trećeg.
U konkretnom slučaju tužitelj, nakon saznanja 17. lipnja 1991. da je predmetni automobil
ukraden, nije postupio u smislu odredaba čl. 509. i čl. 510. ZOO, već je koristio
automobil bez podnošenja odgovarajućih zahtjeva prodavatelju (i na taj način održao
ugovor na snazi) sve dok mu 6. lipnja 1994. nije definitivno oduzet prilikom prelaska
granice s Republikom Slovenijom.
S obzirom na to da tužitelj nakon saznanja 17. lipnja 1991. da je automobil ukraden
nije koristio svoja prava iz odredaba čl. 509. i čl. 510. ZOO, istekom godine dana od
tog dana ta prava su se ugasila - između ostalog niti se ugovor može smatrati
raskinutim (čl. 510. st. 1. ZOO), niti je raskinuo ugovor (čl. 510. st. 1. i 2. ZOO), niti
ga više iz tog razloga nema pravo raskinuti (čl. 515. st. 1. ZOO).
Zbog toga predmetni ugovor nije raskinut, pa nije osnovan zahtjev tužitelja za
vraćanje kupoprodajne cijene - na što bi imao pravo u slučaju raskida ugovora na
temelju čl. 132. st. 2. ZOO.
Prema tome, stajalište drugostupanjskog suda je pravilno.
U odnosu na drugi tužbeni zahtjev treba reći da u smislu čl. 460. ZOO prodaja tuđe
stvari ne čini ugovor o prodaji ništavim. Ništavost ugovora znači da takav ugovor ne
proizvodi pravne učinke, a u slučaju prodaje tuđe stvari je navedenom zakonskom
odredbom propisano da takav ugovor obvezuje ugovaratelje, ali se može raskinuti.
Kako u postupku nije utvrđen neki drugi razlog ništavosti predmetnog ugovora u smislu
čl. 103. ZOO, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo odbijanjem
i drugog tužbenog zahtjeva.
92
69.
Pn-3721/10
Gžn-2312/11 od 27. ožujka 2012.g.
Članak 868. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima
- ugovor o organiziranju
putovanja
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se naloži
tuženiku isplatiti joj s naslova naknade nematerijalne štete iznos od 74.420,00 kn sa
zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do
isplate.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Tako je sud prvog stupnja temeljem potvrde tuženika od 4. rujna 1999., dopisa tuženika
od 15. studenog 1999., saslušanjem svjedoka kao i saslušanjem tužiteljice kao stranke
utvrdio:
- da je tužiteljica dana 13. lipnja 1999. na rijeci Dobri stradala kao sudionica rafting
izleta, koji izlet je organizirao tuženik, te je ista za vrijeme izleta zadobila ozljede tako
što je slomila nogu,
- da su stranke bile u ugovornom odnosu ugovora o organiziranju putovanja i to tako da
je tuženik bio organizator putovanja, a tužiteljica putnica,
- da je tuženik pasivno legitimiran u predmetnom slučaju,
- da iz dopisa Gradskog ureda za opću upravu Grada Zagreba od 22. veljače 2010.
proizlazi da je kanu klub "R.", sa sjedištem u Zagrebu, Leskovarova 14, bio upisan u
registar udruga Republike Hrvatske u vrijeme štetnog događaja, te ovlašten za pružanje
usluge na takvim izletima,
- da iz dopisa Ureda državne uprave u Karlovačkoj županiji od 15. ožujka 2011., te iz
dopisa Gradskog ureda za opću upravu Grada Zagreba od 22. veljače 2010. proizlazi da
rafting klub "R. j." iz Ogulina i safari klub "K." nisu bili upisani u registar udruga na dan
štetnog događaja,
- da je tuženik kao organizator putovanja povjerio trećoj osobi - kanu klubu "R."
organizaciju raftinga,
- da je tuženik dana 13. lipnja 1999. godine organizirao prijevoz do mjesta gdje se
održavaju rafting izleti i vraćanje sudionika na mjesto polaska, kao i da je organizirao
sam rafting putem kanu kluba "R.", koji je i održan,
- da su putnicima, tj. sudionicima raftinga dane upute prije ulaska u čamac kako se
moraju ponašati u tijeku vožnje čamcem, a isto tako su im davane upute i za vrijeme
raftinga,
- da je prilikom štetnog događaja, osim tužiteljice palo još dvoje ljudi u njihovom čamcu,
a sve uslijed naglog dizanja i pomaka čamca unatrag,
profesionalne skipere za pružanje tih usluga, a koji skiperi su prije početka samog
raftinga dali detaljne upute sudionicima izleta, a te upute su davali i tijekom vožnje, a što
ne poriče niti jedan svjedok, a niti tužiteljica.
93
Sama činjenica da tužiteljica nije primila pismene upute o tijeku raftinga ne ukazuje da ih
ista nije dobila usmeno od skipera koji je vodio izletnike predmetnog dana. Također
činjenica da tužiteljica nije imala kacigu, u konkretnom slučaju nije od značaja jer u
konkretnom slučaju nije došlo do povrede glave, već noge tužiteljice, a tužiteljica ničim
nije dokazala da postoji obveza da sudionici raftinga prilikom odvijanja raftinga moraju
imati kacige na glavi.
Što se tiče žalbenih navoda da je rafting opasna djelatnost, pa da je tužitelj morao
osigurati da se navedeni izlet odvija na siguran način, valja reći da je tuženik,
povjeravajući ovu uslugu kanu klubu "R.", koji ima obučene profesionalne skipere
za pružanje tih usluga, a koji su prije i za vrijeme tog izleta dali detaljne upute svim
sudionicima izleta, pa tako i tužiteljici, osigurao da se predmetni izlet odvija na
siguran način. Također valja reći da je rafting opasan sport, te da postoji rizik na
koji i sam sudionik prihvaćajući takav izlet, prihvaća i opasnost od eventualne
ozljede koja se može dogoditi na takvom izletu.
Kako je sud u cijelosti pravilno i potpuno utvrdio da je tuženik postupio u skladu s
odredbom čl. 868. st. 2. ZOO, te pružio sve potrebne upute sudionicima izleta, i ovaj
sud prihvaća zaključak suda prvog stupnja da na strani tuženika nema
odgovornosti za nastanak štetnog događaja.
70.
Pn-10333/08
Gžn-1214/11 od 17. travnja 2012.g.
Članak 919. Zakona o obveznim odnosima
- ugovor o osiguranju imovine
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos naknade štete
od 1.100,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 22. listopada 1993. do isplate,
odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 487.456,15 kn, odbijen je dio
tužbenog zahtjeva za isplatu kamate na glavnicu u razdoblju od 1. srpnja 1990. do 22.
listopada 1993.
Županijski sud odbija žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Tužitelj svoje potraživanje prema tuženiku temelji na činjenici, da je vlasnik nekretnine
koja u naravi predstavlja kuću za odmor u Marčanima, općina Čazma, koji je objekt
nasilno srušen eksplozijom u travnju 1992. godine, a bio je osiguran policom osiguranja
tuženika broj 109336 za pokretnine u kući te policom broj 109335 za sam objekt.
Nesporno je medu strankama, da su 5. svibnja 1991. sklopljeni Ugovori o osiguranju
imovine broj 0109336 i 0109335, kojima je tužitelj potvrdio prihvaćanje Općih i
Posebnih uvjeta te da je bio upoznat s njihovim sadržajem. Također je nesporno, da su
dana 5. svibnja 1992. godine D. K. i V. V. eksplozivnom napravom uništili osiguranu
kuću za odmor tužitelja u Marčanima, pri čemu su i sami smrtno stradali.
94
Sporno je i dalje jesu li ispunjeni uvjeti iz čl. 28. Općih uvjeta tuženika, prema
kojima tuženik kao osiguravatelj nije dužan isplatiti naknadu štete ako je ona
uzrokovana, između ostalog, detonacijom eksploziva, ako osoba koja to radi djeluje
zlonamjerno, odnosno radi li se u konkretnom slučaju o aktivnostima koje se mogu
smatrati dijelom ratnih operacija ili pobuna, kao razloga za isključenje osiguratelja
od odgovornosti.
Tuženik je tijekom postupka, kao i u žalbi i dopuni žalbe predočio sudu opsežnu sudsku
praksu o tome koje se sve radnje mogu smatrati takvim radnjama, koje predstavljaju
razlog za isključenje odgovornosti tuženika iz čl. 931. Zakona o obveznim odnosima
("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje: ZOO) koje su razrađene u
čl. 28. st. 1. Općih uvjeta za osiguranje imovine, smatrajući da su u konkretnom slučaju
ispunjeni uvjeti za oslobođenje tuženika od odgovornosti, iako se radi o šteti nastaloj na
području na koje nisu vođene ratne operacije.
O navedenom pitanju izjasnio se u ovom konkretnom slučaju Vrhovni sud
Republike Hrvatske odlukom posl. br. Rev-355/04 od 16. prosinca 2004., kojom je
prihvaćena revizija tužitelja te su ukinute presude ovog suda posl. br. Gž-8573/01.
od 30. rujna 2003., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br.
Pn-3721/94. od 5. travnja 2001. godine, i to na način da je zaključio da se u
konkretnom slučaju ne radi o ratnoj šteti koja bi bila razlog isključenja
odgovornosti tuženika, te da je nastupio osigurani slučaj na temelju čega je tuženik
u obvezi isplatiti tužitelju naknadu na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju,
o čijoj je visini dužan odlučiti prvostupanjski sud u nastavku postupka.
Pravilnom primjenom čl. 394.a ZPP, prema kojem je sud kome je predmet vraćen
na ponovno suđenje vezan u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se
temelji rješenje revizijskoga suda kojim su ukinute drugostupanjska i
prvostupanjska presuda, sud je zaključio da postoji obveza tuženika, te je ocijenio
njezinu visinu.
U predmetnom postupku temelj potraživanja tužitelja je ugovor o osiguranju, kojim
je utvrđena vrijednost osiguranih nekretnina i pokretnina tužitelja u iznosu od
1.100.000 dinara.
Pravilno je sud primijenio čl. 21. st. 2. Općih uvjeta, prema kojima, ako je
ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena, naknada
se određuje prema toj vrijednosti, osim ako osiguravatelj dokaže da je ugovorena
vrijednost znatno veća od stvarne vrijednosti, a za tu razliku ne postoji opravdan
razlog.
Navedeni Opći uvjeti dio su ugovora sklopljenog među strankama, koji su iste
suglasno sklopile i u policije naznačena suglasno utvrđena vrijednost osiguranih
stvari.
Pri tom polica osiguranja ne sadrži valutnu klauzulu, niti je istom ugovorena
revalorizacija, pa nisu osnovani navodi žalbe tužitelja, da bi sud, mimo Općih uvjeta i
sklopljenog ugovora, trebao utvrđivati vrijednost uništenih stvari u višem, po njegovom
mišljenju realnom iznosu, primjenom čl. 189. ZOO. Navedena odredba ZOO mjerodavna
je za odluku o izvanugovornoj odgovornosti, dok iz tužbenog zahtjeva proizlazi da
tužitelj od tuženika potražuje isplatu na temelju Ugovora o osiguranju. Stoga su za ocjenu
visine naknade odlučne odredbe ugovora i Općih uvjeta kao njegovog sastavnog dijela.
95
Tuženik nije ni na koji način dokazao da bi ugovorena vrijednost bila znatno veća od
stvarne, a bez opravdanog razloga, pri čemu je sud osnovano odbio prijedlog za
provođenje građevinskog vještačenja objekta i vještačenja stvari koji su u štetnom
događaju u potpunosti uništeni.
S obzirom na to, da je ugovor o osiguranju sklopljen 5. svibnja 1991. godine, pravilno je
primijenjena Odluka o prestanku važenja Odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao
sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske te o načinu i vremenu preračunavanja
iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe ("Narodne novine" br. 37/94), kada je
iznos od 1.100.000 dinara denominiran u 1.100,00 kuna.
U odnosu na navode žalbe tužitelja da prilikom odlučivanja o kamati na dosuđeni iznos,
sud nije pravilno primijenio odredbu čl. 919. ZOO, valja reći da je navedenom odredbom
propisano, da, kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj dužan isplatiti naknadu ili svotu
određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana,
računajući od kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio, ali ako je
za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito
vrijeme, rok počinje teći od kad je utvrđeno postojanje obveze i njezin iznos.
Tužitelj u postupku, iako u tužbi navodi da se tuženiku obratio sa zahtjevom za isplatu
osigurane svote, nije dokazao da bi to učinio prije podnošenja tužbe jer spisu ne prileži
nikakav dokaz o tome da bi tužitelj obavijestio tuženika o štetnom događaju i zatražio
isplatu. Stoga je osnovano sud dosudio tužitelju kamatu od dana podnošenja tužbe do
isplate, jer je tada nesporno tuženiku upućen zahtjev da izvrši plaćanje, a odbijen zahtjev
za kamate prije toga (pri čemu nije jasno na temelju čega tužitelj potražuje kamate od 1.
srpnja 1990., kada se štetni događaj dogodio 5. svibnja 1992. godine).
Visina kamate utvrđena je pravilnom primjenom čl. 277. st. 2. ZOO do dana 31.12.2007.,
a od 1.1.2008. do isplate prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine" br. 35/05, 41/08).
71.
Pn-3275/06
Gžn-1601/08 od 27. ožujka 2012.g.
Članak 939. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- regresni zahtjev
- zakonska subrogacija
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti
tužitelju iznos od 9.889,88 kn sa zateznom kamatom od 29. studenog 2004. do isplate.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da usvaja tužbeni zahtjev
tužitelja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet ovog postupka je regresni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa kojeg je tužitelj
platio C. b. d.d., na temelju Ugovora o osiguranju potraživanja br. 53-232110-008488
(dalje: Ugovor o osiguranju), a koji iznos je navedenoj banci dugovala tuženica na
temelju Ugovora o nenamjenskom kreditu broj CO-623/03 (dalje: Ugovor o kreditu).
96
Sud prvog stupnja je, prilikom odlučivanja o predmetnoj pravnoj stvari, pošao od
Ugovora o osiguranju sklopljenog 25. ožujka 2002. između tužitelja kao osiguratelja i C.
b. d.d. kao osiguranika, utvrdivši da je C. b. d.d. preporučenom pošiljkom uputila tuženici
otkaz Ugovora o kreditu, ali tuženica istu preporučenu pošiljku nije uredno zaprimila. Iz
navedenog, sud prvog stupnja zaključuje kako Ugovor o kreditu nikada nije raskinut te da
nije niti nastupio osigurani slučaj prema čl. 8. Ugovora o osiguranju. Obzirom nije
nastupio osigurani slučaj to nije bilo uvjeta da tužitelj isplati C. b. d.d. osiguranu svotu
predmetnog kredita, odnosno tužitelj je platio potraživanje koje nije bio dužan platiti.
Sud prvog stupnja također zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu nije otkazan u
skladu s čl. 7. istog Ugovora, kojim je propisano da se Ugovor otkazuje pismenim putem
uz otkazni rok od 8 dana od dana uručenja otkaza, te da je isti još uvijek na snazi, pa
legitimaciju za utuženje dugovanog iznosa kredita ima C. b. d.d., a ne tužitelj.
Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev. Ovakve zaključke
suda prvog stupnja nije moguće prihvatiti.
Naime, uvjeti koji su propisani Ugovorom o osiguranju potraživanja za nastanak
osiguranog slučaja i za isplatu osigurnine, nisu od utjecaja na odnos stranaka u
predmetnom postupku te bi iste valjalo razmatrati u slučaju možebitnog spora
između C. b. d.d. i tužitelja.
Činjenica je, naime, kao što je to između stranaka i nesporno, da je tužitelj isplatio
C. b. d.d., po njezinom pozivu, osiguranu svotu kredita kojeg je istoj banci dugovala
tuženica, čime su na tužitelja prešla sva osiguranikova prava prema tuženici do
visine isplaćene naknade (čl. 939. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne
novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99). Zbog činjenice da je došlo do opisane
zakonske subrogacije, valja zaključiti da je upravo tužitelj legitimiran podnijeti
regresni zahtjev u odnosu na tuženicu.
Nadalje, u odnosu na dostavu pisane odluke o otkazu Ugovora o kreditu, valja još reći da
je sud prvog stupnja utvrdio da je odluka o otkazu poslana tuženici preporučenom
pošiljkom, ali ista navedenu odluku nije primila. Stoga sud smatra da nije ispunjen uvjet
iz čl. 7. Ugovora o nenamjenskom kreditu zbog čega Ugovor nije otkazan.
Ovakva utvrđenja prvostupanjskog suda nisu relevantna za odlučivanje u predmetnom
postupku. Navedeno stoga što je čl. 6. toč. d Ugovora o kreditu propisano da potpisom
tog Ugovora, korisnik kredita (tuženica) da je suglasnost za ustupanje C. o. d.d. Zagreb
(tužitelju) svih prava koje Banka ima prema njemu temeljem ovog Ugovora, do visine
isplaćene štete, bilo prije, bilo u toku eventualnog sudskog postupka.
Slijedom svega navedenog, valjalo je zaključiti da je predmetni tužbeni zahtjev osnovan,
zbog čega je, na temelju čl. 373. ZPP odlučeno kao u izreci drugostupanjske presude.
72.
P-1561/06
Gž-4620/09 od 19. lipnja 2012.g.
Članak 1057. Zakona o obveznim odnosima
- vraćanje isplaćenih mirovina
- ugovor o nalogu
Činjenično stanje:
97
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od
196.782,10 kn s zakonskim zateznim kamatama.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Po supstanciranom tužbenom zahtjevu tužitelja predmet spora jest vraćanje isplaćenih
starosnih mirovina putem tekućeg računa broj 910001012101-2220262399 otvorenog kod
tuženika a za razdoblje od 21. srpnja 1993. do 31. svibnja 2002. u ukupnom iznosu od
196.782,10 kn s zakonskim zateznim kamatama i troškovima predmetne parnice.
Prvostupanjski sud je polazeći od nespornih činjenica (A. F. vlasnik tekućeg računa, broj
2220262399 /novi 3212974368/ kod tuženika u poslovnici broj 012101 u Zagrebu, na
koji je tužitelj uplaćivao njegovu mirovinu, imao ugovoren trajni nalog /od 28. veljače
1976./ za prijenos sredstava s tekućeg računa na štednu knjižicu broj 1202010318,
primljene uplate mirovina temeljem trajnog naloga prenašane na navedeni račun - štednu
knjižicu), zaključio da tuženik opisanim postupanjem nije povrijedio obveze iz čl. 3. i 5.
Ugovora o isplati mirovinskih i invalidskih primanja i doplatka za djecu /dalje u tekstu:
Ugovor/, a na kojima tužitelj temelji predmetne traženje, zbog čega da niti ne odgovara
tužitelju za nastalu štetu, a niti stekao bez osnove predmetni iznos.
Tužitelj prigovara stajalištu prvostupanjskog suda utoliko što smatra da je tuženik
prekršio svoje ugovorne obveze (prema čl. 3. Ugovora bio dužan ne samo obavijestiti ga
o štednoj knjižici, već i činjenici nepodignutih mirovina kroz tri mjeseca, isplaćene
mirovine sa štedne knjižice podignute 1998., a osiguranik preminuo 1993., s obzirom da
su u banci sve uplate šifrirane tuženik u svakom trenutku mogao znati da se na štednoj
knjižici gomilaju sredstva uplaćenih mirovina, privremeni staratelj A. F. po rješenju o
starateljstvu bio ovlašten podizati sredstva s tekućeg računa broj 2220262399, a ne sa
štedne knjižice na koju su mirovine svaki mjesec prebacivane putem trajnog naloga,
prema čl. 7. Ugovora iz 1992. banka je bila dužna isplatiocu mirovine naknaditi štetu
ukoliko ne bi poslala tromjesečni izvještaj ili ako bi isplatila mirovinu neovlaštenoj
osobi).
Neosnovano tužitelj prigovara zakonitosti i pravilnosti pobijane presude.
Pravilno je sud prvog stupnja u smislu općih pravila o odgovornosti za štetu a koja
se primjenjuju i u slučajevima naknade štete zbog povrede ugovorne obveze,
zaključio da se između radnji tuženika i štete na koju se poziva tužitelj ne nalazi
uzročno posljedične veza a time niti odštetna odgovornost tuženika po predmetnom
traženju.
Naime, kako je tuženik po preuzetoj obvezi u odnosu na tužitelja, otvorio tekući račun na
ime njegova osiguranika A. F., pravovremeno zaprimao i knjižio uplate mirovina, te vršio
isplate s tog tekućeg računa, temeljem trajnog naloga, a osiguranik tužitelja A. F. nije
otvarao nove tekuće račune, niti su se na navedenom tekućem računu osiguranika
tužitelja A. F. nalazila neisplaćena sredstva duže od tri mjeseca, zbog kojih bi tuženik bio
dužan obavještavati tužitelja, a niti je Ugovor o tekućem računu između A. F. i tuženika
raskinut, to se na strani tuženika ne nalaze povrede Ugovorom preuzetih obveza koje bi
imale za posljedicu predmetnu štetu tužitelja.
U prilog navedenom valja imati na umu da banka odgovara za izvršenje naloga
deponentu prema pravilima ugovora o nalogu (čl. 1057. Zakona o obveznim
98
odnosima /"Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96.,
112/99., 88/01., dalje u tekstu: ZOO-a/91/) i da nalog prestaje smrću nalogodavca
samo ako je tako ugovoreno ili ako se nalogoprimac primio naloga s obzirom na
svoje osobne odnose s nalogodavcem (čl. 767. st. 2. ZOO-a/91), što nije slučaj u
konkretnom predmetu.
Nadalje, pogrešno tužitelj drži da je dužnost tuženika u smislu Ugovora, bila i
obavijestiti ga o raspolaganju mirovinama nakon što su isplaćene s tekućeg računa,
uskratiti isplatu sa štedne knjižice A. F. i zatečeni deponirani iznos vratiti njemu.
Ovo ne samo zbog toga, što takvu obvezu tuženik nije preuzeo Ugovorom, a niti ista
proizlazi iz dispozitivnih propisa ZOO-a/91, već i zbog toga što se radi o
samostalnom i neovisnom obveznopravnom odnosu tuženika kao depozitara i A. F.
/njegovi nasljednika/ kao deponenta, prema kojem tuženik kao depozitar ima
dužnost vraćanja, ali samo prema uvjetima predviđenim tim obveznopravnim
odnosom i propisima vezanim za takovu vrstu odnosa.
73.
P-7208/08
Gž-334/11 od 9. listopada 2012.g.
Opći građanski zakon
- ugovor o darovanju
- animus donandi
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se naloži
tuženiku da u roku 15 dana sklopi s tužiteljicom ugovor o darovanju.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U konkretnom predmetu tužiteljica tužbenim zahtjevom traći naložiti tuženiku s njom
sklopiti ugovor o darovanju.
Na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br.
35/05 od 17. ožujka 2005. godine, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. godine)
odredbe ovog Zakona neće se primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije
stupanja na snagu ovog Zakona.
Kako je predmetni pravni odnos nastao u vremenu prije 1. siječnja 2006. godine, slijedi
da se imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj
53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), koji, kako je gore navedeno, ne uređuje niti
regulira institut darovanja.
Opći građanski zakon, koji se u hrvatskim zemljama pod austrijskom vlašću počeo
primjenjivati 1. svibnja 1853. godine temeljem Patenta od 29. studenog 1852. godine
i kao takav Zakon primjenjivao punih 170 godina - do okončanja drugog svjetskog
rada, a sudovi i ostali danas ga posredno primjenjuju za svoje odluke, pa tako i ovaj
sud, sve to budući Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91,
99
73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje u tekstu ZOO) ne uređuje niti regulira
institut darovanja.
Teorija definira pojam ugovora o darovanju ističući kako je darovanje ugovor u
kojem jedna stranka (darodavac) dobrovoljno i besplatno prepušta drugoj strani
(daroprimac) neku imovinsku korist, a ona to prihvaća.
Za darovanje je potrebna dobrovoljnost, što znači da darodavatelj nije morao
učiniti određenu činidbu niti se bilo iz kojeg razloga mogao bilo kada prisiliti na tu
činidbu.
Dakle, ugovor o darovanju među živima (donatio inter vivos) je takav ugovor kojim
netko da je ili obećava drugome besplatno i dobrovoljno određenu imovinsku
vrijednost, a drugi to prima ili prihvaća.
Ugovor o darovanju može nastati kao konsenzualan ili realan ugovor, ovisno o tome
da li se zaključuje bez predaje ili uz predaju darovane stvari ili imovinskog prava.
Darovanje ima oblik ugovora, što znači da nastaje spajanjem ponude i prihvata. To
je besplatni pravni posao tako da daroprimac ne daje nikakvu naknadu za ono što
dobiva.
Za naglasiti je da je za ugovor o darovanju potrebna dobrovoljnost, tako da nema
darovanja ako daroprimac može tražiti predmet darovanja po nekoj pravnoj
osnovi.
Slijedom navedenog, nema ugovora o darovanju ako nema namjere da se darovanje
učini (animus donandi).
Ugovor o darovanju ima, također, svoje bitne elemente, a to su: objekt darovne
činidbe i volja darodavca da u korist daroprimca učini darovanje (animus donandi).
Objekti darovne činidbe mogu biti stvari, prava i imovina. Da bi neka stvar bila
objekt darovne činidbe, treba ispunjavati uvjete koji se odnose na mogućnost,
dopuštenost i određenost predmeta. Mogu se darovati sadašnje stvari, ali i buduće
(npr. očekivani plodovi), u ovom potonjem slučaju ugovor ne može biti realan, već
samo konsenzualan. U pojam stvari ulaze i razni oblici energije, pa i energija može
biti predmet ugovora o darovanju.
Animus donandi je drugi bitni element ugovora o darovanju, a sastoji se u svijesti
darodavca da nije dužan daroprimcu ustupiti u vlasništvo predmet darovne činidbe
i namjeri da usprkos tome to učini. Ako nema te svijesti i namjere, neće doći do
valjanog zaključenja ugovora o darovanju.
slijedom navedenog, tužiteljica, koja je u konkretnom slučaju darovala određeni
novčani iznos tuženiku, ne može tužbom tražiti od istoga sklapanje ugovora o
darovanju, budući nema ugovora o darovanju ako nema namjere darodavca, ovdje
bi to trebao biti tuženik, da se darovanje učini (animus donandi) pa je upravo iz tog
razloga valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.
74.
P-9201/06
Gž-11010/11 od 30. listopada 2012.g.
Članak 16. stavak 2., članak 45. i članak 78. stavak 2. Zakona o mjenici
- bianko mjenica popunjena
protivno osnovnom poslu
100
- zastara mjenične obveze
- sporazum o popunjavanju
mjenice
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi
posl. br. Ovrmj-281/04 od 4. studenog 2004., kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju
iznos od 169.614,89 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. srpnja 2004. do
isplate.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u ovoj
pravnog stvari podnio prijedlog za ovrhu na temelju vlastite bianko mjenice izdane po
ovršeniku s klauzulom "bez protesta", na iznos od 169.614,89 kn.; da je protiv rješenja o
ovrsi kojim je prihvaćen prijedlog ovrhovoditelj a ovršenik pravodobno izjavio prigovor,
nakon čega je temeljem odredbe 54. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 57/96,
29/99,173/03,194/03,151/04, 88/05 i 121/05), proveden ovaj parnični postupak.
Isto tako, grafološkim vještačenjem je utvrđeno da se na mjenici nalazi potpis tuženika,
da kredit, koji je prema Aneksu trebao biti vraćen do 3. prosinca 1998. nije vraćen; da je
tuženik kao jamac po kreditu mjeničnim očitovanjem ovlastio tužitelja da u slučaju ne
plaćanja kredita može u skladu s odredbama Ugovora o kreditu i Zakona o mjenici
("Narodne novine", br. 74/94 - dalje: ZM) popuniti mjenicu i naplatiti se s bilo kojeg
računa mjeničnog dužnika ili njegove imovine; da je mjenica izdana 8. listopada 1997. i
da je na mjenici kao datum dospijeća naveden 7. srpnja 2004.
Uz obrazloženje da je predmetna mjenica popunjena protivno osnovanom poslu
(Ugovor o kratkoročnom kreditu i Anex), jer je prema istima mjenična obveza
dospjela 3. prosinca 1998., a tužitelj je u mjenici kao datum dospijeća naveo 7.
srpnja 2004., i da je osnovan prigovor zastare potraživanja (čl. 78. st. 2. ZM), jer je
mjenično pravni zahtjev imatelja mjenice podnesen izvan roka od godinu dana od
dospijeća mjenične obveze, sud prvog stupnja je temeljem odredbe čl. 451. st. 3.
ZPP u cijelosti ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi i presudio kao u
izreci.
Pobijana presuda je pravilna i zakonita, a žalbeni navodi neosnovani.
Žalbeni navodi tužitelja u bitnome se svode na tvrdnju da je zaključak
prvostupanjskog suda da je potraživanje tužitelja u zastari pogrešno, uz tvrdnju da
je u smislu odredbe čl. 388. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br.
broj 53/91,73/91, 3/94 i 7/96 - dalje ZOO) a u svezi čl. 1019. st. 3. istog Zakona,
podnošenjem prijedloga za ovrhu protiv glavnog dužnika, došlo do prekida zastare.
Iznijeti žalbeni navodi nisu osnovani.
Odredbom čl. 78. st. 2. ZM je propisano da je mjenično pravni zahtjev i imatelja
mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastarijevaju godinu dana, računajući od
dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba "bez
troškova", onda od dospjelosti.
Prema odredbi čl. 45. ZM trasant, indosant ili avalista, može odredbom "bez
troškova", "bez protesta", ili kakvom drugom odgovarajućom odredbom,
101
napisanom i potpisanom na mjenici, osloboditi njezinog imaoca od obveze da radi
vršenja regresa podiže protest zbog neakceptiranja ili neisplate.
S obzirom da je u postupku utvrđeno da sporna mjenica sadrži klauzulu "bez
troškova", što u smislu citirane odredbe čl. 45. ZM znači da se radi o mjenici kod
koje nije obvezan protest.
U predmetnom slučaju tužitelj je prvi sukontrahent - vjerovnik iz osnovnog posla
kojem je izdana mjenica (prvi imatelj), pa je tuženik kao avalist, koji odgovara kao i
dužnik za kojeg jamči (čl. 31. st. 1. ZM) ovlašten iznijeti prigovor protuugovomog
ispunjenja mjenice.
Bianko mjenica popunjava se u skladu s međusobnim sporazumom vjerovnika i
dužnika o popunjavanju mjenične isprave, a kada takvog sporazuma nema, tada je
imatelj mjenice istu dužan popuniti u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz
osnovanog posla, time da se prigovori na označenu dospjelost mogu uspješno isticati
prema vjerovniku iz osnovanog posla, a prema budućem imatelju samo ako ju je
stekao zlonamjerno ili je pri stjecanju postupao s velikom nepažnjom (čl.16. st. 2.
ZM).
S obzirom da je sporna mjenica bila izdana kao bianko mjenica čije sastojke je
tužitelj naknadno popunio, i da nije bilo posebnog sporazuma o popunjavanju
mjenice, pravilno je prvostupanjski sud odlučujući o prigovoru protuugovornog
ispunjenja u odnosu na dospjelost mjenice, a s tim u vezi i o prigovoru zastare
mjenične obveze utvrdio da je dan dospjelosti prilikom ispunjavanja bianko
mjenice trebao biti ispunjen u skladu s osnovnim poslom.
Stoga je, suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je
mjenica popunjena protivno osnovnom poslu, i da je, s obzirom na činjenicu da je
dospijeće potraživanja iz osnovnog posla bilo 3. prosinca 1998., a da je ovršni
prijedlog podnesen 28. srpnja 2004. godine, potraživanje tužitelja u zastari (čl. 78.
st. 2. ZM).
Uz valjane je razloge, koje prihvaća i ovaj sud, otklonjen prigovor tužitelja da je
podnošenjem ovršnog prijedloga protiv glavnog dužnika Sokol-Zagreb d.d. došlo do
prekida zastare u smislu odredbe čl. 388., a u svezi čl. 1019. st. 3. ZOO, jer se u pogledu
rokova i zastare mjeničnih potraživanja primjenjuje ZM, kao lex specialis, kojim su ti
rokovi i propisani, te ne dolazi do primjene citiranih odredbi ZOO, kako to pogrešno
smatra žalitelj.
75.
Pn-5082/07
Gžn-537/09 od 15. svibnja 2012.g.
Članak 5. Općih uvjeta za osiguranje osoba od posljedica nezgode
- upravljanje vozilom bez
propisane službene isprave
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tuženik dužan
isplatiti mu iznos od 22.268,60 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućim zateznim
kamatama.
102
Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu osiguranine temeljem police kombiniranog
osiguranja (životnog osiguranja i osiguranja od nezgode) broj 22773 čiji su sastavni dio
Opći uvjeti za osiguranje osoba od posljedica nezgode (dalje: Opći uvjeti) zbog
posljedica nezgode koja se zbila 10. kolovoza 2004.
Polazeći od utvrđenja da je tužitelj tom zgodom upravljao motociklom marke Kawasaki
bez propisane službene isprave koja daje ovlaštenje vozaču za upravljanje i vožnju tom
vrstom i tipom motornog vozila (A kategorija), jer je tužitelj imao ovlaštenje za
upravljanje vozilima B, C, E, G i H kategorije, a koje ovlaštenje ne podrazumijeva i
ovlaštenje za upravljanje vozilima A kategorije, prvostupanjski sud je odbio tužbeni
zahtjev prihvativši osnovanim prigovor tuženika o nastupanju razloga za isključenje
njegove obveze kao osiguratelja, a u smislu odredbe čl. 11. st. 1. toč. d) Općih uvjeta.
Naime, spomenutom odredbom Općih uvjeta je propisano da su u cijelosti isključen sve
obveze osiguratelja, ako je nezgoda nastala pri upravljanju, između ostaloga, i motornu .
vozilima bez propisane službene isprave koja daje ovlaštenje za upravljanje i vožnju tom
vrstom i tipom motornog vozila.
Iz citirane odredbe Općih uvjeta proizlazi da je kao razlog za isključenje od obveze
osiguratelja za isplatu svote osiguranja okolnost da je vozač upravljao motornim vozilom
bez vozačke dozvole koja bi mu u vrijeme upravljanja vozilom davala ovlaštenje za
upravljanje tim motornim vozilom.
Zaključenjem ugovora o osiguranju osiguranika prihvaća odredbe pravila
osiguranja (Opći uvjeti) kojima se isključuje od obveze osiguratelj da plati svotu
osiguranja ako je vozač upravljao motornim vozilom bez vozačke dozvole koja bi
mu davala ovlaštenje za upravljanje tim motornim vozilom, ali samo u slučaju kada
je ta okolnost bila uzrokom nastanka nezgode.
Vozačka dozvola B, C, E, G i H kategorije ne daje vozaču ovlaštenje i za upravljanje
motornim vozilom A kategorije, ali neposjedovanje samo za sebe ne mora nužno biti
i uzrokom nezgode (čl. 5. Općih uvjeta), a time i nastupanjem osiguranog slučaja.
Kako zbog pogrešnog pravnog stajališta prvostupanjski sud nije utvrđivao je li
nastanak osiguranog slučaja uzrokovan nepropisnim upravljanjem traktora koje je
posljedica neposjedovanja vozačke dozvole A kategorije, te stoga nije raspravio sve
tvrdnje na kojim tužitelj temelji svoj zahtjev, to je činjenično stanje ostalo
nepotpuno utvrđeno, i posljedično tome, materijalno pravo, barem za sada,
pogrešno primijenjeno.
Naknada štete
76.
Pn-314/07
Gžn-686/11 od 24. travnja 2012.g.
Članak 19. stavak 1. i 2., članak 1089. i članak 1103. Zakona o obveznim odnosima
103
- pravična novčana naknada
- zatezna kamata
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 135.000,00
kn, na ime neimovinske štete, sa zateznom kamatom tekućom od 7. ožujka 2007. godine
do isplate, 9.660,00 kn na ime imovinske štete, sa zateznom kamatom tekućom od 29.
listopada 2010. godine do isplate (točka II izreke) te 20.000,00 kn sa zateznom kamatom
tekućom od 19. veljače 2007. godine do isplate (točka III izreke). Odbijena je tužiteljica s
dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 156.488,48 kn, s zahtjevom za isplatu kamate na
dosuđeni iznos od 135.000,00 kn za vrijeme od 26. kolovoza 2006. godine do 6. ožujka
2007. godine te na dosuđeni iznos od 9.660,00 kn za vrijeme od 26. kolovoza 2006.
godine do 28. listopada 2010. godine.
Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja u pobijanom dosuđujućem dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od
125.000,00 kn sa zateznom kamatom. Preinačena je prvostupanjska presuda na način da
je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je naloženo tuženiku platiti tužiteljici na ime
neimovinske štete iznos od 10.000,00 kn sa zateznom kamatom.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Na navode žalbe tuženika treba odgovoriti da je na spornu okolnost vezanja sigurnosnim
pojasom izveden dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu od 18. listopada 2010. godine,
na koji iskaz nije bilo primjedbi, nakon čega je tuženik ostao samo kod dokaznog
prijedloga za izvođenje novog medicinskog vještačenja, što je prvostupanjski sud odbio i
zaključio glavnu raspravu, pa stoga nije bilo osnova za izvođenje dokaza kombiniranim
prometno-sudskomedicinskim vještačenjem, niti je slijedom toga počinjena bitna povreda
odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 7., 220. i 250. ZPP, kako to
neosnovano tvrdi žalba.
Isto tako, zabrana postavljanja pojedinih pitanja vještaku odnosi se na ovlaštenje u
rukovođenju glavnom raspravom (čl. 311. u vezi čl. 302. ZPP), pa time tuženik nije
onemogućen u raspravljanju, i nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka
iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju neosnovano upire žalba tuženika, niti se time radi o
kršenju načela parničnog postupka iz čl. 4. i 5. ZPP.
Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na
tjelesno i duševno zdravlje, kao i naknadu imovinske štete (za tuđu pomoć i njegu), sve
kao posljedice ozljeđivanja tužiteljice, koja je bila putnik u osobnom automobilu
osiguranom od odgovornosti kod tuženika, u štetnom događaju - prometnoj nezgodi od
26. kolovoza 2006. godine.
Tijekom prvostupanjskog postupka, a niti sada po žalbama, nisu bili sporni nastanak
štetnog događaja, pasivna legitimacija i odgovornost tuženika, te ozljeđivanje tužiteljice u
štetnom događaju, kao i činjenica da je tuženik tijekom postupka isplatio tužiteljici iznos
od 80.000,00 kn na ime naknade neimovinske štete.
Po žalbi tuženika, sporan je doprinos tužiteljice nastanku štete zbog tvrdnje da nije bila
vezana sigurnosnim pojasom, kao i obim, te visina dosuđene naknade za pretrpljenu
neimovinsku štetu, te visina dosuđene naknade za imovinsku štetu, a po žalbi tužiteljice
104
sporna je dosuđena visina naknade za neimovinsku štetu te tijek zatezne kamate na
dosuđene iznose.
Kako je tijekom postupka utvrđeno da je tužiteljica bila vezana sigurnosnim pojasom,
pravilno prvostupanjski sud, suprotno navodima žalbe tuženika, zaključuje da je takav
tuženikov prigovor neosnovan te da na strani tužiteljice nema doprinosa nastanku štete, u
smislu odredbe čl. 1092. i čl. 1106. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"
broj 35/05,41/08 - dalje: ZOO).
Tijekom prvostupanjskog postupka, na temelju provedenog medicinskog vještačenja,
utvrđeno je da je u štetnom događaju tužiteljica zadobila teške tjelesne ozljede i to razdor
lijevog bubrega s posljedicom vađenja istog, prijelom lijeve nadlaktice u području
ramena sa pomakom ulomaka, prijelom VII-XI rebara lijevo, udarno-dernu ranu lijevog
lakta i natučenje lijevog gležnja, uslijed kojih je trpjela tjelesne bolove jakog intenziteta
kroz 8-10 dana, srednje jake kroz 2 mjeseca te slabije bolove daljnjih 6 mjeseci, a tijekom
liječenja imala je neugodnosti zbog bolničkog liječenja (u periodu 26. kolovoz - 8. rujan
2006. godine, 4. prosinac - 12. prosinac 2006. godine), operacijskih zahvata (vađenja
bubrega, operacije prijeloma nadlaktice, operacija odstranjenja priraslica tankog crijeva i
crvuljka), RTG snimanja, dugotrajnog mirovanja i odlazaka na kontrole.
Pretrpjela je primarni, vrlo intenzivan strah a nakon toga sekundarni strah, radi brige za
ishod liječenja, i to jakog intenziteta trpjela je kroz 7-8 dana, srednjeg intenziteta kroz 4
tjedna i manjeg intenziteta kroz daljnja 2 mjeseca, a nakon toga i kasni strah još oko 6
mjeseci. Zaostale su trajne posljedice u vidu bolova kod naglih kretnji i pri opterećenju
lijeve ruke pri nošenju težih tereta i kod promjene vremena, bolova u lijevom gležnju te
ograničenih kretnji u lijevom laktu i ramenu, bolova u trbuhu koji se pojačavaju pri
naporu, dužen prisilnom položaju tijela i nehotičnim pokretima, tijekom probave i kod
promjene vremena, mnogo brže se zamara i ne podnosi fizički napor kao prije, što
smanjuje opću, životnu i radnu sposobnost tužiteljice za 55% u kojem obimu postoji
potreba za ulaganjem pojačanih napora u svakodnevnom životu i radu. Zaostali
postoperativni ožiljci na lijevom ramenu u obliku omče, dužine 30 cm sa poprečnim
ožiljcima od šavova širine oko 2 cm blijedo ružičaste boje, trbuhu od ispod prsne kosti
koji se pružaju obostrano, i to dva ožiljka koso prema dolje do visine kukova, dužine 15
cm desno a lijevo 25 cm te vertikalan ožiljak od ispod prsne kosti do ispod pupka dug 40
cm, predstavljaju naruženje u velikom stupnju. Pomoć i njega druge osobe bila joj je
potrebna kroz ukupno 644 sata.
Obzirom da su liječnici vještaci svoj pisani nalaz i mišljenje dali na temelju medicinske
dokumentacije i kliničkog pregleda tužiteljice, i usmeno su odgovorili na primjedbe
tuženika, i to jasno, argumentirano i u skladu s pravilima struke, pravilan je zaključak
prvostupanjskog suda, suprotno tvrdnji žalbe tuženika, da nije bilo potrebe izvoditi dokaz
novim medicinskim vještačenjem (arg. iz čl. 261. st. 2. i 3. ZPP).
Stoga su neodlučni, i ne mogu se prihvatiti, svi navodi žalbe tuženika o protivnom jer
predstavljaju samo drugačiju, i to pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza, za koju ocjenu je
nadležan isključivo sud. Na navode žalbe još treba odgovoriti da iz nalaza i mišljenja
vještaka jasno proizlazi da je i gubitak bubrega, pored ostalih povreda, ostavio posljedice
(brže se zamara, ne podnosi fizički napor kao prije, ima jake bolove na mjestu reza, mora
paziti na prehranu i dr).
105
Slijedom navedenog, a kako žalba tužiteljice određeno niti ne navodi u čemu bi
činjenično stanje bilo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, nije ostvaren niti žalbeni razlog
pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na kojega se pozivaju žalbe stranaka.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio
materijalno pravo kada je tužiteljici, suprotno navodima žalbi, zbog povrede prava
osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje (čl. 19. st. 1. i 2. ZOO), utvrdio pravičnu
novčanu naknadu za tako pretrpljenu neimovinsku štetu u ukupnom iznosu od 205.000,00
kn, vodeći pri tome računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih
boli i straha kao i cilju kojem služi ta naknada (čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO), i to po kriteriju
pretrpljenih fizičkih boli u iznosu od 30.000,00 kn, straha u iznosu od 30.000,00 kn,
duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 120.000,00 kn a naruženja
u iznosu od 25.000,00 kn (obzirom na dob tužiteljice od 36 godina u vrijeme štetnog
događaja i stupanj smanjenja životnih aktivnosti, te naruženja, koje je uočljivo trećim
osobama samo ponekad).
Kako je tuženik isplatio tužiteljici dio pripadajuće naknade za pretrpljenu neimovinsku
štetu, s tog osnova u konačnici joj pripada iznos od 125.000,00 kn, ili za 10.000,00 kn
manje od iznosa dosuđenog prvostupanjskom presudom.
Obzirom na narav ozljeda i dugotrajnost liječenja, pravilno je tužiteljici dosuđena
naknada za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 9.660,00 kn (za 644 sata, uz primjerenu
cijenu od 15,00 kn po satu), prema odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO, pa je u tom dijelu žalba
tuženika neosnovana.
Suprotno navodima žalbe tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud dosudio
zateznu kamatu na neimovinsku štetu tekuću od 7. ožujka 2007. godine, a odbio dio
zahtjeva za, preostali period, obzirom da je na temelju vještačkog nalaza i mišljenja
utvrđeno da je s tim danom stabilizirano njezino zdravstveno stanje i posljedice koje
su od tada trajne (čl. 1103. ZOO) dok je naknada za imovinsku štetu (tuđu pomoć i
njegu) suđena prema cijenama u vrijeme donošenja presude, pa joj od tog dana
pripada i zatezna kamata (čl. 1089. st. 2. ZOO).
Slijedom izloženog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i za iznos
od 125.000,00 kn te iznos od 9.660,00 kn potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom
dosuđujućem dijelu, kao i odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i tu presudu potvrditi u
pobijanom odbijajućem dijelu, radi čega je odlučeno kao pod točkom I i točkom III
izreke po odredbi čl. 368. st. 1. ZPP, dok je žalba tuženika prihvaćena kao djelomično
osnovana i pobijana presuda preinačena za iznos 10.000,00 kn, sa zateznom kamatom, za
koji iznos je odbijen tužbeni zahtjev, radi čega je odlučeno kao pod točkom II izreke (čl.
373. toč. 3. ZPP).
77.
P-6363/06
Gž-3846/11 od 11. travnja 2012.g.
Članak 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- ugovor sa samim sobom
Činjenično stanje:
106
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže I i II tuženima da
tužitelju na ime naknade štete isplate iznos od 127.991,04 kn, da mu na ime naknade za
plaćeni leasing isplate protuvrijednost iznosa od 50.732,10 DEM i da mu na ime naknade
za plaćene troškove obaveznog osiguranja, punog kasko osiguranja i registracije vozila
isplate protuvrijednost iznosa od 7.500,00 DEM.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet ovog spora je zahtjev za isplatu štete nastale zbog oduzimanja vozila od
tužitelja, koje vozilo je kupljeno kod I tuženika, a oduzeto od strane II tuženika.
Nije sporno da je poduzeće B. d.o.o., čiji je jedini osnivač i direktor tužitelj, kupilo
sporno vozilo od I tuženika, te ga platilo dana 16.6.1992. Nije sporno niti da je poduzeće
B. d.o.o. darovnim ugovorom od 7.10.1992. darovalo predmetno vozilo tužitelju. Također
je nesporno da je vozilo oduzeto od tužitelja dana 6.10.1993. od strane II tuženice i da
nikada nije vraćeno tužitelju.
Sporna je legitimacija stranaka, osnova, odgovornost i visina štete.
Prvostupanjski sud pravilno je odbio tužbeni zahtjev, iako djelomično zbog pogrešnih
razloga.
Prema stavu ovog drugostupanjskog suda, tužbeni zahtjev je neosnovan zbog
nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.
Valjan je zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na ugovor o darovanju od
7.10.1992. da se radi o tzv. sklapanju ugovora sa samim sobom, budući je tužitelj
jedini osnivač i direktor poduzeća B. d.o.o. Na takav zaključak posebno upućuje
činjenica da je darovanje uslijedilo niti četiri mjeseca od kupnje vozila (16.6.1992.),
što ukazuje da je do sklapanja takvog ugovora došlo u namjeri prikrivanja stvarnog
stanja stvari i zbog izbjegavanja obveza prema društvu.
Stoga je takav darovni ugovor ništav, jer je suprotan moralu društva (čl. 103. st. 1.
Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94,
7/96, 91/96, 112/99, 88/01).
Kod toga, valja još napomenuti da je prelaskom gospodarstva na nove uvjete
poslovanja nakon uspostave državne neovisnosti u Republici Hrvatskoj, razvojem
slobodnog tržišta došlo do niza problema koji ranije nisu postojali, medu kojima je i
navedeno tzv. sklapanje ugovora sa samim sobom, a u cilju prikrivanja stvarnog
poslovanja i izbjegavanja zakonskih obveza prema društvu. Upravo zbog
osujećivanja takvih postupaka, zakonodavac je kasnije donošenjem Zakona o
trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 111/93 i dr. - dalje: ZTD) izričito
zabranio takvo tzv. sklapanje ugovora sa samim sobom, pa je tako zabranjeno
prokuristima, zastupnicima po zakonu i po punomoći, trgovačkim punomoćnicima i
trgovačkim putnicima trgovačkog društva bez posebne ovlasti trgovačkog društva
nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za
svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba
(čl. 49., čl. 41. st. 3., čl. 42. st. 4., čl. 56. st. 4., čl. 58. st. 5. ZTD).
Iz navedenih razloga, ugovor o darovanju je ništav, pa tužitelj nije legitimiran zahtijevati
naknadu štete. Stoga je pogrešan stav prvostupanjskog suda da aktivna legitimacija
tužitelja proizlazi iz činjenice što je tužitelju izdana prometna dozvola na njegovo ime i
107
što je rješenje o obustavi postupka o carinskom prekršaju doneseno u odnosu na tužitelja,
a ne na B. d.o.o.
U odnosu na tužbeni zahtjev pod toč. II tužbenog zahtjeva, isti je neosnovan i zbog toga
što je potraživanje za isplatu postavljeno u protuvrijednosti nepostojeće valute (DEM) u
vrijeme postavljanja takvog zahtjeva, uslijed čega takav zahtjev nije moguć.
78.
Pn-5005/06
Gžn-3235/11 od 13. studenog 2011.g.
Članak 103. stavak 1. i članak 193. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- nadgrobni spomenik
- visina štete
- valuta obveze
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da I. do
III.tužiteljima isplati iznos od 4.500,00 € u protuvrijednosti u kunama na dan isplate sa
zateznim kamatama počam od 3. srpnja 2003. godine pa do isplate. Odbijeni su tužitelji s
tužbenim zahtjevom za iznos od 1.805,60 kn kao i preko dosuđenog iznosa glavnice iz
točke I izreke presude u pogledu visine i valute obveze, te kamatne stope (točka II).
Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da se odbijaju I. do III
tužitelji s daljnjim dijelom tužbenog zahtjeva u dijelu kojem je prihvaćen preko iznosa od
19.520,00 kn sa zateznim kamatama od 3. srpnja 2003. do presuđenja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja utvrđuje da su tužitelji pokojnu sestru i kćerku prvo pokopali u
zemljani grob koji su 2003. godine uredili na način da je postavljen novi nadgrobni
spomenik i novi okvir s pločom a za što je plaćen iznos od 4.500 € prema zaključnici
izdanoj od klesarske radnje od 16. lipnja 2003.godine pa pozivom na odredbu čl. 193. st.
1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94,
7/96, 112/99, 88/01 -dalje: ZOO) pruža tužiteljima traženu pravnu zaštitu ali dosudom
iznosa od 4.500 € iako su tužitelji potraživali iznos od 33.840 kn što predstavlja
protuvrijednost iznosa od 4.500 € na dan 2. srpnja 2003. godine sa zateznim kamatama
počam od 3. srpnja 2003. godine smatrajući da su tužitelji izvršili isplatu u € te da svoju
tražbinu koja je nastala u stranoj valuti ne mogu samovoljno pretvoriti u domaću valutu.
Koristeći ovlaštenja iz čl. 373.a valjalo je u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu
preinačiti.
Prije svega valja reći da iz stanja spisa proizlazi da nakon što je sestra i kćerka tužitelja
umrla 2000. godine da su nakon toga umrli njezini baka i djed a nakon čega je po
tvrdnjama tužitelja 2003. godine uređeno već postojeće grobno mjestu. Iz zaključnice od
1. lipnja 2003. godine izdate od strane klesara je jasno razvidno da se radi o izradi duplog
spomenika od granita i izradi dvije pokrovne ploče a iz spisu priležećih fotografija koje
su tužitelji dostavili je jasno razvidno da je nadgrobni spomenik u drugom dijelu izgrađen
i za baku i djedu pokojne M. pa tuženik nije dužan snositi onaj dio štete koji se ne odnosi
na sestru i kćerku tužitelja.
108
Međutim, ono što je bitno, a što i ističe tuženik u svojoj žalbi je ukoliko su tužitelji
prema po njima priloženoj u spis zaključnici u mjesecu lipnju 2003. godine i platili
uređenje grobnog mjesta u valuti € onda je taj pravni posao bio ništav sukladno čl.
103. st. 1. ZOO jer sukladno čl. 10. st. 4. tada važećeg Zakona o osnovama deviznog
sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata ("Narodne novine" broj 91a/93)
plaćanje i naplata u devizama ili u zlatu između domaćih osoba bila je dopuštena
samo u slučajevima predviđenim zakonom. To znači da tužitelji pozivom na ovaj
ništav pravni posao ne mogu opravdati svoj zahtjev za naknadu troška podizanja
nadgrobnog uređaja glede visine i dospijeća obzirom da su posljedice ništavosti
propisane čl. 104. st. 1. ZOO.
Pritom valja reći da prema već postojećoj sudskoj praksi tužitelji ne bi imali pravo
na naknadu štete prema stvarno učinjenim troškovima nego u visini troškova
uobičajenih u sredini gdje je pokojnik sahranjen i koje u tu svrhu čine građani
prosječni imovinskih prilika u mjestu sahrane.
Spisu prileže dva dopisa Gradskih groblja d.o.o. iz kojih je razvidno da uređeno grobno
mjesto s nadgrobnim uređajem od granita "B" i cokl od kulira košta 16.000,00 kn, a
zajedno s PDV 19.520,00 kn. Stoga pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je
tužiteljima priznati naknadu štete upravo u tom iznosu a kako se iz navedenih razloga
sada radi o naknadi materijalne nenovčane štete jer je ugovor o djelu s klesarom iz
mjeseca lipnja 2003. godine ništav, onda je valjalo tužiteljima priznati zateznu kamatu
počam od presuđenja pa do isplate.
79.
Pn-3750/05
Gžn-85/12 od 24. travnja 2012.g.
Članak 154., članak 170. i članak 201. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- odgovornost bolnice
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 150.000,00 kn
sa zateznim kamatama.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja. Preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev
tužitelja za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 150.000,00 kn po stopi preko
12% godišnje, do 14% godišnje (za 2% godišnje) počam od 27. rujna 2011. do isplate.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio krivnju tuženice za nastalu štetu tužitelju.
Uobičajeni medicinski standardi nalažu kod pacijenata s dijagnozom Alzheimerove
bolesti, a koji često mogu biti nemirni, terapiju sa psihofarmaticima. Kada su bolesnici
smireni i teško pokretni isto zahtijeva, pojačan nadzor, upravo zbog mogućnosti nastanka
dekubitusa koji izaziva jake bolove, uslijed čega pacijent postaje nemiran te doziranje
lijekova, mora biti provedeno po pravilima, koja zahtijevaju takova stanja. Početni
znakovi dekubitusa, zahtijevaju posebnu pažnju osoblja zbog poduzimanja preventivnih
mjera, kako u njezi kože, okretanju i primjeni antidekubitalnog madraca, a i ležanje na
109
odjelu intenzivne njege, gdje su uvjeti optimalni, a ne na odjelu gdje je broj sestara preko
dana moguće dovoljan, ali sigurno posve nedovoljan tijekom noći.
Provedenim dokazima utvrđeno je da o dekubitalnim ranama brinu sestre, što vještak
utvrđuje apsolutno manjkavim, jer se sve akcije na bolesniku moraju vršiti uz prisustvo
liječnika, koji je i savjetnik osoblju.
Provedenim nalazom i mišljenjem utvrđeno je da je kod prednice tužitelja, došlo do
stvaranja velikog dekubitusa, kako u području krstačne kosti, tako i oba boka, iz čega je
očito da su nadzor nad brigom te adekvatnom terapijom, bili su dužni vršiti djelatnici
tuženice, a što su propustili.
Da su djelatnici tuženice u vremenu hospitalizacije prednice tužitelja, postupali
protivno pravilima medicinske struke, evidentno je već iz same činjenice da je kod
prednice tužitelja nastupila nekroza tkiva, uslijed teške dekubitalne rane, zbog čega
je došlo do teškog oštećenja tkiva i nastupanja sepse. Evidentno je da djelatnici
tuženice u vremenu hospitalizacije prednice tužitelja, nisu uložili niti uobičajenu
pažnju te da nisu u višednevnom ležanju nadzirali fizičko zdravlje prednice
tužitelja, te tretirali ranu adekvatnom terapijom, jer u protivnom ne bi došlo do
razvoja tako drastične dekubitalne rane, koja je uzrokovala sepsu. Ovo iako su
morali biti svjesni da višednevna primjena psihofarmatika, dovodi do nepokretnosti
i neaktivnosti pacijenta, te može objektivno ugroziti fizičko zdravlje pacijenta i to
prvenstveno razvoja ulkusa, posljedično propadanja tkiva, tim više što je kod
prednice tužitelja, došlo do povišenja temperature koja je po liječnicima tuženice
pogrešno dijagnosticirana, kao uzrok pneumonije. Potom, utvrđeno je kod prijema
prednice tužitelja u Kliničku bolnicu Sestara milosrdnica, da kod prednice tužitelja,
nema dijagnoze pneumonije, već dijagnoze dekubitusa, veličine 20 x 20 cm sa
nekrozom, koja veličina rane, govori o kroničnoj rani te u prilog njezinog
dugotrajnijeg trajanja od nekoliko dana, a neprepoznatoj i neadekvatno liječenom.
Tuženica odgovara po principu pretpostavljene krivnje (čl. 154. st. 1. Zakona o
obveznim odnosima, "Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 111/93, 34/94, 7/96,
91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) te je iz prije navedenih razloga prvostupanjski
sud pravilno utvrdio da je tuženica skrivila predmetnu štetu tužitelju.
Neosnovano tuženica u žalbi navodi da se vještak nije očitovao kada je dijagnosticirana
dekubitalna promjena. Naime, usprkos činjenice što iz nalaza i mišljenja vještaka
proizlazi, da je dijagnoze dekubitalne promjene, postavljene tek na Internoj klinici,
vještak je u svom usmenom očitovanju iskazao da je dekubitalni ulkus (rana) nastala
nakon nekoliko dana, što ukazuje na činjenicu da je nakon hospitalizacije kod tuženice te
primjene psihofarmatika prednica tužitelja ležala nepomično te nakon nekoliko dana već
zadobila ranu opsega kao što je opisano.
Tim više, što ju je tuženica kao što navodi dijagnosticirala (razvidno iz otpusnog pisma)
bila je dužna postupati s povećanom pažnjom, ukoliko ju je dijagnosticirala prije otpusta
iz bolnice, a što nigdje nije evidentirano prema utvrđenju vještaka.
U odnosu na žalbeni navod tuženice da prema profesionalnim pravilima, kojih se liječnici
tuženice drže, a na odjelu (intenzivne skrbi) na kojem je prema tvrdnji tuženice
pacijentica bila smještena, smatraju se redovnom i normalnom aktivnošću, koju nema
potrebe opisivati svakih tri sata kada se poduzimaju, za ukazati je, da je nalazom i
mišljenjem utvrđeno, da iz dokumentacije ne proizlazi da bi pacijentica ležala na odjelu
intenzivne njege, a na što upire tuženica, već upravo na odjelu gdje je broj sestara tijekom
110
noći manjkav te nedovoljan za adekvatnu brigu o pacijentu. Neprihvatljiv je stoga žalbeni
navod da nema potrebe u dokumentaciji evidentirati i opisivati koje se radnje poduzimaju
svaka tri sata, a imajući u vidu da je dijagnoza dekubitusa evidentirana tek u otpusnom
pismu. Nadalje, vještak utvrđuje da nigdje iz medicinske dokumentacije, ne proizlazi da
bi rana (imajući naročito u vidu veličinu iste) bila na bilo kakav način tretirana, a niti da
je pacijentica premještena na odjel intenzivne skrbi ili da bi bila polegnuta na
antidekubitalni madrac.
U odnosu na žalbeni navod tuženice da se vještak ne osvrće na terapiju antibioticima, za
ukazati je, da je u svom nalazu i mišljenju i usmenom očitovanju vještak dao jasno
obrazloženje, navodeći da je prednica tužitelja pod sumnjom da je dobila upalu pluća
tretirana antibioticima koji su dati nasumce, bez bakterioloških nalaza koji ne garantiraju
njihovu efikasnost, a kod kronične rane kao što je dekubitus antibiotik nije adekvatna
terapija za liječenje toga stanja, jer upravo je isti ordiniran zbog pogrešne dijagnoze
pneumonije. Stoga vještak je utvrdio da tretiranje antibioticima u konkretnom slučaju
nema nikakovu medicinsku vrijednost, jer problem ovakovih bolesnika se sastoji od dva
dijela i to prvi je prevencija i detekcija nastalog dekubitusa, a potom liječenje istog, na
odjelu intenzivne njege, o čemu u pisanoj dokumentaciji nema spomena, slijedom čega se
ovaj žalbeni navod ukazuje neosnovanim.
Činjenica da je organizam prednice tužitelja bio oštećen uslijed lošeg zdravlja i bolesti
(Alzheimer), a na što ukazuje u žalbi tuženica, jasno je obrazložena nalazom i mišljenjem
i usmenim očitovanjem, kojim je utvrđeno da je prednica tužitelja pokazivala znakove
demencije, zbog čega je često izbivala iz kuće te se sve teže vraćala kući (što ukazuje na
njezinu aktivnost), komunikaciju prednice tužitelja, koja se žalila na umor (primjena
psihofarmatika koji je uspavljuju i čine nepokretnom - što govori o njezinoj
komunikaciji), ali da pacijenti s navedenom dijagnozom usprkos činjenice nemira, mogu
od iste bolovati godinama, pa ta osnovna bolest nije dovela do razvoja dekubitusa, a niti
nastalih posljedica, pa se u navedenom dijelu, također žalbeni navod ukazuje
neosnovanim.
Stoga, pravilno prvostupanjski sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, specijaliste
kirurga-traumatologa, koji u svom nalazu i mišljenju utvrđuje da je prednica tužitelja kod
tuženice, budući je bila psihomotorno nemirna, tretirana psihofarmaticima, koji su
uzrokovali nepokretnost, potom stvaranje dekubitalne rane, takvog opsega, da je kod
prednice tužitelja došlo do razvoja sepse, te kojim utvrđuje, uzročno posljedičnu vezu,
između postupka provedenog tijekom liječenja prednice tužitelja u bolnici Vrapče i štetne
posljedice u smislu nastanka nekroze tkiva na području krstačne kosti i oba boka s
posljedičnim nastankom sepse te umiranjem prednice tužitelja, kao posljedice nastale
sepse uzrokovane dekubitalnom ranom, a što je kako proizlazi iz nalaza, utvrđeno
obdukcijskim nalazom.
Stoga se žalbeni navod nastupa smrti protekom mjesec i pol dana nakon odlaska prednice
tužitelja od tuženice ukazuje irelevantnim, a s obzirom na utvrđenja vještaka utemeljenih
na obdukcijskom nalazu.
Stoga se ne može prihvatiti niti žalbeni navod da bi se kod prednice tužitelja radilo o
redovnoj komplikaciji kod pacijenata s ovom dijagnozom.
Stoga, pravilno je prvostupanjski sud dosudio iznos od 150.000,00 kn s naslova duševnih
boli zbog smrti majke, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka te vodeći računa o intenzitetu
duševnih boli zbog smrti majke, cijeneći osobitu vezanost tužitelja kao jedinca za majku,
111
te imajući u vidu činjenicu da mu je otac umro ranije, a naročito imajući u vidu da je do
navedene hospitalizacije, ista bila pokretna te organski zdrava, a sve navedenom
pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 201. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91,11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje:
ZOO).
Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je
primijenio materijalno pravo iz čl.170. u svezi čl.154. st. 1. ZOO.
80.
Pn-4070/07
Gžn-1489/11 od 20. ožujka 2012.g.
Članak 155. Zakona o obveznim odnosima
Članak 480. stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku
- neosnovano pritvaranje
- izgubljena zarada
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 65.559,67 kn
s pripadajućom kamatom.
Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja u dijelu za iznos 2.702,70 kn, a preinačava jeu dijelu tužbenog zahtjeva za iznos
od 62.856,97 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade
koju bi ostvario da nije bio u pritvoru (od 25. svibnja do 18. srpnja 2001.) i kasnije pod
optužbom (od 18. srpnja 2001. do 30. travnja 2002.) za kazneno djelo protiv imovine prijevarom (čl. 224. st. 4. Kaznenog zakona), a na koju naknadu, smatra da ima pravo jer
je optužba protiv njega odbijena presudom Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ko1586 od 25. ožujka 2002. godine.
Tužitelj je, dakle, postavio zahtjev za naknadu materijalne štete za razdoblje od 25.
svibnja 2001. do 30. travnja 2002., dok mu je nematerijalna šteta isplaćena.
Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj po zanimanju dipl. pravnik s položenim
pravosudnim ispitom, da je prije uhićenja bio odvjetnik, a da se zbog neosnovanog
pritvora i optužbe nije mogao zaposliti i to sve do pravomoćnog odbijanja optužbe (16.
svibnja 2002. godine) jer nije mogao dobiti uvjerenje da se protiv njega ne vodi kazneni
postupak. Zato da je povremeno i kratkotrajno znao raditi najrazličitije fizičke poslove
(građevinski radnik u ribarnici i na tržnici "na crno"), u čemu sud nalazi uzročnu vezu za
cijelo sporno razdoblje, između protupravne štetne radnje tuženika i štete.
U odnosu na visinu potraživanja, sud je tužitelju dosudio naknadu u visini prosječne
mjesečne neto plaće VSS u Republici Hrvatskoj koja se prema podacima Državnog
zavoda za statistiku ostvarivala u to vrijeme i udovoljio tužbenom zahtjevu.
Međutim, iz isprava i izvedenih dokaza tijekom postupka, naime, proizlazi da je tužitelj
rješenjem Odvjetničke komore Republike Hrvatske od 15. rujna 1997. godine brisan iz
imenika odvjetnika, jer nije vratio kredit dobiven od Odvjetničke komore. Tek kasnije je,
112
točnije 1998. godine, a kako kredit nije vraćen, u vezi s tim Odvjetnička komora
podnijela kaznenu prijavu zbog kaznenog djela prijevare, što je rezultiralo pritvaranjem i
podizanjem optužnice (Općinskog državnog odvjetništva DOK 4556/98 od 4. lipnja
2001. godine), a optužba je odbijena naprijed navedenom presudom Općinskog suda u
Zagrebu.
Na osnovi izloženog, a postupajući po ovlaštenju iz odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a,
ovaj sud zaključuje da vođenje kaznenog postupka uopće nije bilo u uzročnoj vezi s
prestankom obavljanja odvjetničke djelatnosti tužitelja, zato jer je on već prije pokretanja
postupka bio nezaposlen, odnosno od kada je odlukom Odvjetničke komore brisan iz
imenika odvjetnika. Stoga u vezi tog dijela zahtjeva ne postoji ni uzročno-posljedična
veza između štetne radnje za koju odgovara tuženik i štete (čl. 154. st. 1. Zakona o
obveznim odnosima - Narodne novine, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96,
91/96, 112/99, 129/00, 88/01 -dalje u tekstu: ZOO) koja se zahtijeva u visini prosječne
neto plaće VSS u Republici Hrvatskoj. Za fizičke poslove koje je tužitelj u tom razdoblju
povremeno radio nije mu bilo potrebno uvjerenje da se protiv njega ne vodi kazneni
postupak.
Što se tiče razdoblja koje je tužitelj proveo u pritvoru (od 25. svibnja do 18. srpnja
2001.), odgovornost tuženika temelji se na odredbi čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o
kaznenom postupku (Narodne novine, br. 52/03 - pročišćeni tekst - dalje: ZKP), po kojoj
tužitelj kao neosnovano pritvorena osoba ima pravo na naknadu štete zbog izgubljene
zarade u visini koju je ostvario neposredno prije neosnovanog uhićenja.
Prema vlastitom iskazu tužitelj je kroz to vrijeme obavljao je povremeno različite fizičke
poslove "na crno" i nije bio prijavljen kod Zavoda za zapošljavanje, te je tako mogao
zaraditi do 1500,00 kn mjesečno, o čemu se očitovao u svezi s iskazom o imovinskom
stanju na ročištu glavne rasprave održanom dana 5. ožujka 2004. godine.
U vezi s tim trebalo je utvrditi da bi za navedeno razdoblje provedeno u pritvoru tužitelj
primio za sedam dana u svibnju mjesecu 2001. godine 338,70 kn, u lipnju 1.500,00 kn, te
za osamnaest dana u mjesecu srpnju 864,00 kn, ili sveukupno 2.702,70 kn zarade.
Navedeni iznos od 2.702,70 kn pripada tužitelju u pravilnoj primjeni materijalnog prava
sadržanog u odredbi čl. 155. ZOO-a u vezi sa čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP-a.
Slijedom navedenog, za spomenuti iznos s pripadajućom kamatom prvostupanjska
presuda je potvrđena temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok se s preostalim dijelom tužbenog
zahtjeva, tj. za iznos od 62.856,97 kn s pripadajućom kamatom, prvostupanjska presuda
temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.
81.
Pn-3480/10
Gžn-448/12 od 11. travnja 2012.g.
Članak 161. stavak 3., članak 177. stavak 4. i članak 414. Zakona o obveznim
odnosima
- otklanjanje opasnosti od
drugog
- solidarna odgovornost
Činjenično stanje:
113
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 12.208,00 kn
sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 21. srpnja 2011. (stavak I
izreke), a odbijen je tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 14.992,00 kn kao i
sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata na dosuđenu glavnicu za vremenski period od
7. srpnja 2011., do 21. srpnja 2011.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 11.940,00 kn sa
pripadajućim kamatama, i zahtjevom za isplatu zateznih kamata na dosuđenu glavnicu za
vremenski period od 7. srpnja 2011., do 21. srpnja 2011. Preinačena je prvostupanjska
presuda na način da je tuženik dužan isplatiti tužitelju daljnji iznos od 3.052,00 kn sa
zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 2011. do isplate.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Iz utvrđenog činjeničnog stanja, koje se žalbom niti ne pobija, proizlazi da je neposredno
prije štetnog događaja tužitelj stajao na autobusnom stajalištu, da je iz autobusa koji se
zaustavio izišla žena s djetetom, a koje je krenulo prema cesti ispred prednjeg dijela
autobusa, a kako je tužitelj vidio da se od raskrižja približava većom brzinom osobni
automobil marke BMW on je potrčao za djetetom da bi spriječio njegovo stradavanje.
Utvrđeno je također da je tužitelj uspio spriječiti nalet na dijete povukavši dijete prema
sebi, ali ga je tom prilikom retrovizor automobila udario u ruku i ozlijedio ga. Utvrđeno
je da je brzina kretanja vozila, nepoznatih registarskih oznaka bila oko 117 km/h, s time
da je dopuštena brzina kretanja na tom mjestu 50 km/h (čl. 28. st. 1. Zakona o sigurnosti
prometa na cestama "Narodne novine", broj 84/92 i dr. -dalje: ZSPC).
Pravilan je zaključak suda prvoga stupnja da je vozač nepoznatog vozila u trenutku
štetnog događaja postupao suprotno odredbama čl. 26. st. 1. i čl. 33. st. 1. ZSPC-a, jer
brzinu svojega kretanja nije prilagodio konkretnoj prometnoj situaciji niti je vozio s
povećanim oprezom približavajući se raskrižju. Međutim, sud prvoga stupnja je
pogrešno primijenio materijalno pravo pri utvrđivanju doprinosa tužitelja
nastanku predmetne nezgode. Ovo stoga što je tužitelj u konkretnoj situaciji
postupao na način da je otklanjao od drugog (djeteta) opasnost štete (naleta
nepoznatog vozila), pri čemu je sam pretrpio štetu, pa se radi o situaciji predviđenoj
odredbom čl. 161. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj
53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 dalje ZOO). Stoga je sukladno odredbi čl. 177. st. 4.
ZOO, ukoliko i postoji doprinos djeteta (kao treće osobe) nastanku tužiteljeve štete,
vozač nepoznatog vozila kao imatelj opasne stvari solidarno sa trećom osobom
odgovoran tužitelju za cijelu štetu. Kako svaki dužnik solidarne obveze odgovara
vjerovniku za cijelu obvezu (čl. 414. ZOO) u parnici protiv jednoga od dužnika nije
potrebno utvrđivati koliki je udio svakog štetnika u nastaloj šteti. Stoga osnovano
tužitelj potražuje od tuženika, naknadu cjelokupno pretrpljene štete.
82.
Pn-10581/97
Rev-x 31/11 od 31. siječnja 2012.g.
Članak 174. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- opasna stvar
114
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo tužitelju isplatiti 285.000,00 kn s
pripadajućom zateznom kamatom (toč. I. izreke); odbijen je tužbeni zahtjev u daljnjem
iznosu od 18.268,00 kn, kao i zahtjev za plaćanje kamate na iznos od 285.000,00 kn za
razdoblje od 17. svibnja 1997. do 6. listopada 2008. (toč. II. izreke); tuženiku je na ime
tuđe pomoći i njege naloženo isplatiti 106.722,45 kn s pripadajućom zateznom kamatom
(toč. III. izreke); tuženiku je naloženo tužitelju počevši od 1. svibnja 2008. pa nadalje
plaćati rentu u mjesečnom iznosu od 1.047,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom
(toč. IV. izreke). Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tuženika i
potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosu
od 245.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom, u toč. III. i IV. izreke te u toč.V.
izreke u dijelu kojim je zahtjev za naknadu troška postupka prihvaćen u iznosu od
99.719,60 kn i u tom dijelu potvrđena je prvostupanjska presuda (toč. II. izreke).
Djelomično je prihvaćena žalba tuženika, preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu
kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosu od 40.000,00 kn s pripadajućom zateznom
kamatom.
Vrhovni sud RH prihvaća reviziju tuženika i preinačuje drugostupanjsku presudu u dijelu
kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosu od 245.000,00 kn s pripadajućom zateznom
kamatom, odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu 245.000,00 kn s
pripadajućom zateznom kamatom, zahtjev za plaćanje rente u mjesečnom iznosu od
1.047,00 kn.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio ozljeđivanjem u
štetnom događaju od 17. svibnja 1997. i u vezi s njim.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
-da su tužitelj i Z. B., kao izvođači radova sklopili s tuženikom, kao naručiteljem radova,
usmeni ugovor o djelu za izvođenje poslova demontaže dizalice;
-da su tužitelj i Z. B. dana 17. svibnja 1997. pristupili izvođenju ugovorenog posla time
da je Z. B. bio na komandama dizalice, a tužitelj da se popeo na stup na visinu od 8
metara; da je odvinuo vijke koji drže unutarnji dio stupa koji je tada visio na sajli pri
čemu se stup nije pomaknuo, pa je tužitelj odmašćivačem poprskao vodilice i čekićem
udarao po stupu dok je Z. B. pomoću komandi zatezao sajlu kako bi odglavio stup; da je
u jednom trenutku došlo do pokretanja stupa, a zbog labavosti sajle do njenog pucanja i
pada tužitelja s visine od 8 metara;
-da prema nalazu i mišljenju vještaka rad na demontaži dizalice nije vršen sukladno
Pravilniku o zaštiti rada s dizalicama (Službeni list 65/91) jer pri demontaži nije korištena
tehnička dokumentacija i nisu korištene ljestve, skele, autodizalice i slično.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik
kao naručitelj radova i vlasnik dizalice kao opasne stvari tužitelju i Z. B. nije omogućio
rad na siguran način jer im nije predao tehničku dokumentaciju dizalice i nije im
omogućio korištenje ljestvi ili sličnog sredstva, a niti je dokazao postojanje razloga koji
bi ga u smislu čl. 177. ZOO djelomično ili u cijelosti oslobađali odgovornosti, stoga
smatraju da je tuženik na temelju čl. 174. ZOO u cijelosti odgovoran za štetu koju je
tužitelj pretrpio.
115
Osnovana je tvrdnja tuženika da je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene
materijalnog prava.
Prema odredbi čl. 174. st. 1. ZOO za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za
štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.
Nižestupanjski sudovi odgovornost tuženika temelje na činjenici da je tuženik vlasnik
dizalice kao opasne stvari.
Opasne stvari su stvari koje prema svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i
načinu uporabe ili na drugi način predstavljaju povećanu opasnost za okolinu. Neka
djelatnost je opasna djelatnost samo onda kada u njezinom redovnom tijeku, po
tehničkoj prirodi, načinu obavljanja, može biti ugroženo zdravlje ljudi ili imovina,
tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pažnju osoba koje obavljaju tu djelatnost.
Po ocjeni ovog suda dizalica izvan pogona, u stanju mirovanja, neovisno o njenim
dimenzijama, ne predstavlja povećanu opasnost za okolinu te ne predstavlja sama
po sebi opasnu stvar. Stoga je pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova
da dizalica predstavlja opasnu stvar te da tuženik kao njezin imalac odgovara za
štetu na temelju odredbe čl. 174. st. l. ZOO.
S druge strane, demontažom dizalice obzirom na način obavljanja te djelatnosti,
posebno s obzirom na potrebu rada na visini od 8 metara, može biti ugroženo
zdravlje ljudi, a ta djelatnost predstavlja opasnu djelatnost.
Prema odredbi čl. 600. ZOO ugovorom o djelu izvođač (poduzetnik, izvođač radova)
obvezuje se obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari ili
izvršenje kakvog fizičkog ili intelektualnog rada i si., a naručilac se obvezuje za to
mu platiti naknadu.
Tužitelj i Z. B., kao što to utvrđuju nižestupanjski sudovi, sklopili su ugovor o djelu
kao izvođači radova i obvezali obaviti demontažu dizalice, koja obzirom na način
obavljanja te djelatnosti predstavlja opasnu djelatnost. Neovisno o tome što je
dizalica bila vlasništvo tuženika i što se nalazila unutar prostora tuženika, ne može
se smatrati da je opasnu djelatnost demontaže dizalice obavljao tuženik, već je za
izvođenje tih radova ugovorom o djelu angažirao upravo tužitelja i Z. B. koji su
poduzeli i bavili se tom opasnom djelatnošću. Stoga tuženik nije osoba koja se bavila
tom opasnom djelatnošću te ni s te osnove nije u smislu odredbe čl. 174. st. 1. ZOO
odgovoran za štetu koju je pretrpio tužitelj.
Kako su nižestupanjski sudovi slijedom iznesenog pogrešno primijenili materijalno pravo
valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju, preinačiti
nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.
83.
Pn-5468/05
Gžn-1645/08 od 29. svibnja 2012.g.
Članak 177. Zakona o obveznim odnosima
- imatelj opasne stvari
- oslobođenje od odgovornosti
Činjenično stanje:
116
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj-protutuženik
potražuje od tužene-protutužiteljice 38.960,00 kn sa pripadajućom kamatom te je tužiteljprotutuženik dužan tuženoj-protutužiteljici isplatit iznos od 3.708,00 kn s pripadajućom
kamatom, a odbijen je dio protutužbenog zahtjeva za iznos od 7.050,00 kn s
pripadajućom kamatom.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja-protutuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu
suda prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja je utvrdio da je dana 30. travnja 1994. godine na zemljištu kraj kuće
tuženice - protutužiteljice došlo najprije do verbalnog sukoba između stranaka a nakon
toga je pas tuženice - protutužiteljice ugrizao tužitelja - protutuženika za desnu nogu u
predjelu potkoljenice a nakon toga i za ruku u predjelu nadlaktice i podlaktice dok je sam
tužitelj - protutuženik nanio tuženici - protutužiteljici povrede po lijevoj strani glave,
vrata, ramena i prsnog koša, da tužitelj - protutuženik potražuje naknadu štete u ukupnom
iznosu od 39.016,21 kn, a tuženica - protutužiteljica u iznosu od ukupno 10.758,00 kn, da
je tužitelj - protutuženik presudom Općinskog suda u Zagrebu broj K-320/94 te
Županijskog suda u Zagrebu broj Kž-549/98 oglašen krivim što je dana 30. travnja 1994.
godine oko 12,00 sati na prilaznom putu do kuće tuženice - protutužiteljice nakon što je
upozoren da ne kosi sporni pute počeo istu vrijeđati, a nakon toga na nju nasrnuo, to je
najprije razderao košulju a onda ju je stisnutom šakom izudarao po tijelu nanijevši joj
povrede glave, vrata, ramena i prsnog koša te više podljeva kože, da je u vezi istog
događaja protiv tuženice - protutužiteljice vođen postupak pred Općinskim sudom u
Zagrebu pod brojem Ko-155/00, da je presudom prvog stupnja od 14. rujna 1999. godine
tuženica - protutužiteljica oglašena krivom jer je nakon prethodnog sukoba sa tužiteljem protutuženikom u cilju da ga teško tjelesno ozlijedi svom dresiranom psu izdala komandu
"drž ga" a nakon čega je pas počeo gristi tužitelja - protutuženika i istom dala naredbu
"mir" nakon čega je daljnji napad psa prestao, da je navedena presuda ukinuta po
Županijskom sudu u Zagrebu broj Kž-1664/99 te je predmet vraćen na ponovno suđenje
nakon čega je postupak obustavljen budući je nastupila zastara za kazneno gonjenje za
navedeno kazneno djelo, da tužitelj - protutuženik u tijeku postupka tvrdi da je tuženica protutužiteljica na sporni prilaz došla sa psom, da je na njega počela vikati, da ga je
odgurnula, da je nakon toga i on nju odgurnuo ali da je nije povrijedio, da je tada tuženica
- protutužiteljica nahuškala psa na njega koji ga je ugrizao, da tuženica - protutužteljica
tvrdi kako ju je tužitelj - protutuženik počeo vrijeđati još dok je bila u dvorištu, a nakon
toga da ju je počeo udarati nakon čega je pala a njen pas koji je bio vezan u dvorištu
otrgnuo se sa lanca te ugrizao tužitelja - protutuženika, da svjedok A. B. tvrdi da je
tuženica - protutužiteljica na sporni put došla sa psom, da je nakon naguravanja stranaka
tuženica - protutužiteljica dala naredbu psu "drži ga" nakon čega je pas ugrizao tužitelja protutuženika, da svjedok S. P., bratić tužitelja - protutuženika tvrdi da je došlo do
naguravanja, svađe i vrijeđanja, ali da se on maknuo da ne prisustvuje tom sukobu, da
svjedok F. K. tvrdi kako između stranaka postoji spor oko puta, da je pas bio uvijek
vezan u dvorištu i nikad nikog nije napao, da na ulazu u kuću tuženice - protutužiteljice
stoji natpis "čuvaj se psa", da se radi o psu mješancu visine 40-50 cm, oko 11-15 kg.
117
Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da iskazi tužitelja protutuženika i svjedoka A. B. nisu uvjerljivi i logični i da istima, stavljajući ih u
kontekst sa ostalim provedenim dokazima ne poklanja vjeru.
Nadalje, sud prvog stupnja zaključuje da je činjenica da je pas tuženice -protutužiteljice
ugrizao tužitelja - protutuženika i da se temeljem čl. 174. Zakona o obveznim odnosima
("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) smatra da je pas u
određenim okolnostima opasna stvar te da za štetu nastalu od opasne stvari odgovara
njezin imalac. Nadalje, pravilno sud prvog stupnja zaključuje, da imajući u vidu ozljede
koje je zadobila tuženica - protutužiteljica, od udaraca tužitelja - protutuženika, a da je
tužitelj -protutuženik zadobio povrede samo od kontakta sa psom, za što je i kazneno
odgovarao, da budući je prijelom palčane kosti tužitelj - protutuženik zadobio od napada
psa, logično je i životno da je tužitelj - protutuženik prethodno šakom izudarao tuženicu protutužiteljicu, jer nakon ugriza psa i loma palčane kosti ne bi bio u stanju nanositi
ozljede tužiteljici.
Slijedom navedenog pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je za ozljede tuženice protutužiteljice isključivo odgovoran tužitelj - protutuženik jer da na verbalno
prigovaranje pa čak i eventualno vrijeđanje od strane tuženice - protutužiteljice
neadekvatno je reagirao fizičkim napadom.
U odnosu na povrede koje je zadobio tužitelj - protutuženik sud prvog stupnja pravilno je
zaključio, na temelju iskaza stranaka i svjedoka, da u vrijeme započinjanja verbalnog
sukoba, pas tuženice - protutužiteljice bio je vezan u dvorištu, a tek nakon fizičkog
napada na tuženicu - protutužiteljicu pas se otrgnuo sa lanca i stao u obranu tuženice protutužiteljice. Dakle, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je tuženica protutužiteljica poduzela sve mjere da spriječi eventualni kontakt psa sa trećim osobama
budući je isti bio u ograđenom dvorištu i vezan.
Prema odredbi čl. 177. ZOO imalac opasne stvari oslobađa se odgovornosti ako
dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se
djelovanje nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti. Imalac stvari oslobađa se
odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće
osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
Imalac se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio
nastanku štete.
Sud prvog stupnja pravilno zaključuje da tuženica - protutužiteljica nije mogla
očekivati da će ju tužitelj - protutuženik pred dvorišnim vratima fizički napasti,
udarati šakama niti je mogla na bilo koji način spriječiti reakciju njezinog psa koji
se nalazio 10-tak metara udaljenosti i koji je očito nagonski, želeći pomoći vlasnici
za koju je vezan uspio otrgnuti sa lanca i ugristi tužitelja.
U konkretnom slučaju pas je naprosto otklonio opasnost od tuženice protutužiteljice iako se radi samo o životinji koja nema svijest o ovako pravno
formuliranim radnjama pa sud prvog stupnja pravilno zaključuje da na strani
tuženice - protutužiteljice nema odgovornosti za nastanak štete tužitelju protutuženiku.
84.
Pn-2679/06
Rev 85/11 od 11. travnja 2012.g.
118
Članak 177. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima
- odgovornost pješaka
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljica da im tuženik na ime
naknade štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe isplati pravičnu novčanu naknadu i
to I tužiteljici iznos od 220.000,00 kn sa zateznim kamatama, a II tužiteljici iznos od
150.000,00 kn sa zateznim kamatama. Drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsku
presudu.
Vrhovni sud RH odbija reviziju tužiteljica kao neosnovanu.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
Sporna je u revizijskom stadiju postupka pravilna primjena odredaba čl. 173., 174. i 177.
st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/9, 3/94, 7/96,
112/99, 35/05, 41/08) koji se u ovom slučaju primjenjuje slijedom odredbe čl. 1163. st. 1.
Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05).
U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno, a od toga utvrđenja je pošao i
drugostupanjski sud:
- da se dana 7. svibnja 2003. oko 8,30 sati dogodila prometna nezgoda u Zagrebu, u
Bukovačkoj ulici kod broja 23, u kojoj je kao pješak, prelazeći kolnik izvan pješačkog
prijelaza, smrtno stradao od udarca automobila suprug prvotužiteljice i otac
drugotužiteljice,
- da je kritične prigode a prije poduzetog kočenja osiguranik tuženika, upravljao
motornim vozilom marke Ford Escort 95 reg.oznake ZG 200-SK brzinom od 41,8 km/h,
prometujući lijevom kolničkom trakom u smjeru sjevera, dok su se u desnoj kolničkoj
traci u smjeru sjevera nalazili parkirani kamioni,
- da je, u trenutku kada se vozilo osiguranika nalazilo na udaljenosti od 10,8 m od mjesta
naleta, prednik tužiteljica, prošavši između vozila parkiranih na desnoj kolničkoj traci u
smjeru sjevera, izvan pješačkog prijelaza, počeo pretrčavati lijevu kolničku traku u
smjeru sjevera,
- da je osiguranik tuženika počeo kočenje odmah po istupanju unesrećenog na kolnik, no
unatoč tome pri brzini od 41,8 km/h nije izbjegao nalet na pješaka,
- da je na tom mjestu dozvoljena brzina kretanja vozila 50 km/h, a da je prema nalazu
vještaka nesreća se mogla izbjeći da se vozilo kretalo brzinom manjom od 30,6 km/h,
- da je prednik tužiteljica, nakon prolaska između parkiranih vozila a prije stupanja na
drugu kolničku traku, da je pogledao u lijevo mogao uočiti dolazeće vozilo u neposrednoj
blizini od 10,8 metara te odustati od pretrčavanja kolnika.
Sudovi su na temelju ovakvih utvrđenja zaključili da je tuženik dokazao isključenje svoje
odgovornosti za štetu jer je isključivi krivac za štetni događaj smrtno stradali M.K.
Tužiteljice revizijom osporavaju pravilnu primjenu materijalnog prava navodeći da je
šteta nastala od opasne stvari, a štetnik, odnosno osiguratelj motornog vozila da se može
osloboditi odgovornosti pod uvjetima iz čl. 177. st. 2. ZOO. Ne sporeći doprinos
njihovog prednika štetnom događaju, tužiteljice smatraju da treba imati u vidu da je
pokojni M. K. u trenutku nesreće imao 70 godina, pa da su na njega drugi sudionici u
prometu trebali obratiti posebnu pozornost, a osiguranik tuženika da je mogao zaustaviti
119
vozilo kočenjem prije naleta da se kretao brzinom manjom od 30,6 km/h. Tužiteljice
konačno zaključuju da je osiguranik tuženika radnju njihovog prednika mogao predvidjeti
i otkloniti štetne posljedice.
Ovaj sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik dokazao razloge
isključenja svoje odgovornosti. Revidenti doduše osnovano ukazuju da se prema
odredbi čl. 173. ZOO u odnosu na štetu nastalu u vezi s opasnom stvarju odnosno
opasnom djelatnošću smatra da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako
se dokaže da one nisu bile uzrokom štete. U ovom slučaju šteta je nastala od naleta
motornog vozila i pokretu, odnosno od opasne stvari, pa se revizijom osnovano
ukazuje da je na štetniku (odnosno ovdje osiguratelju vozila) teret dokaza da
postoje uvjeti za njegovo oslobođenje od odgovornosti.
Tužitelji međutim neutemeljeno tvrde da se imatelj opasne stvari može osloboditi
odgovornosti samo ako dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio
izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, niti izbjeći ili otkloniti, dakle
ako dokaže da je šteta nastala djelovanjem više sile, neovisne o radnji oštećenika, a
sukladno odredbi čl. 177. st. 1. ZOO.
Imatelj opasne stvari može se osloboditi od odgovornosti također i ako dokaže da je
šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on (imatelj) nije
mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, a oslobodit će se
odgovornosti djelomično ako je oštećeni djelomično pridonio nastanku štete (čl. 177.
st. 2. i 3. ZOO).
U okolnostima konkretnog slučaja sudovi su pravilno zaključili da je upravo pokojni M.
K. svojom radnjom nepropisnog prelaženja kolnika na opasan način uzrokovao štetni
događaj. U situaciji kada se vozilo tuženika kretalo lijevom trakom (desne strane kolnika)
u pravcu sjever, i kada su na desnoj traci bili parkirani kamioni, vozač nije mogao uočiti
pješaka između kamiona sve dok se ovaj nije pojavio između kamiona na kolniku i počeo
pretrčavati lijevu kolničku traku. Zato nije ni bio u prilici posvetiti posebnu pozornost na
pješaka-stariju osobu jer do trenutka izlaska pješaka između kamiona na cestu pješak nije
bio vidljiv, pa je bespredmetno pozivanje revidenta na pravno shvaćanje iz presude
Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-4176/08 od 23. ožujka 2010. prema
kojemu u odnosu na starije osobe sudionici u prometu moraju obratiti posebnu pozornost
i očekivati njihovo neadekvatno ponašanje.
Osiguranik tuženika kretao se vozilom znatno ispod dopuštene brzine za taj dio
ceste, počeo je kočenje čim mu se pješak pojavio u vidnom polju, a pješak je
prelazeći kolnik izvan pješačkog prijelaza, iznenadnim izlaskom između parkiranih
kamiona, bez provjere može li sigurno prijeći cestu, otpočeo pretrčavanje kolnika
"izletjevši" pred vozilo tuženikovog osiguranika. Pješak je dakle mogao izbjeći
nezgodu da je poduzeo minimalne mjere opreza. S druge strane za vozača motornog
vozila izlijetanje pješaka između parkiranih kamiona ravno pred vozilo nije bio
očekivani događaj na koji se mogao pripremiti.
Zato ovaj sud smatra da je tuženik dokazao razloge za isključenje odgovornosti po
čl. 177. st. 2. ZOO, pa je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno
materijalno pravo.
85.
120
Pn-288/09
Gžn-2049/10 od 19. lipnja 2012.g.
Članak 178. Zakona o obveznim odnosima
- lančani sudar
- odgovornost
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati 29.700,00 kn
sa zateznom kamatom od utuženja 1. travnja 1999. do isplate.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete iz prometne nezgode (lančanog
sudara) koja se 28. lipnja 1998. dogodila u Ljubljanskoj aveniji u Zagrebu.
Tužitelj je zahtjev tužbe temeljio na činjenici da je lančani sudar uzrokovan
neodržavanjem razmaka vozila osiguranika tuženika D. E. ZG 269-UO, koji je udario u
zaustavljenu kolonu od 4 vozila u kojoj je bio i tužitelj.
Nije sporno da je tužitelj povrijeđen (trzajna ozljeda vratne kralježnice s nategnućem
mišića vrata), kao i tijek same nezgode, već je u ovoj fazi postupka ostala sporna
odgovornost tuženika za predmetnu štetu.
S obzirom na žalbene navode nisu sporna utvrđenja suda da se vozilo tužitelja Renault 5
zaustavilo, a da se iza njega prvo zaustavilo vozilo Yugo I. K., a potom vozilo Škoda
favorit M. R.. Nakon toga je na tu kolonu vozila (između kojih nije bilo razmaka) prvo
naletjela R. B. upravljajući vozilom Jaguar brzinom od 50-60 km/h, što je izazvalo
lančani udar i u vozilo tužitelja, a nakon 10-20 sekundi je slijedio novi udar vozila
osiguranika tuženika Renault 4 GTL kojim je upravljao D. E. Taj posljednji nalet zbog
velike mase vozila ispred njega nije utjecao na promjenu brzine vozila tužitelja, već je
samo izazvao osjećaj da je došlo do još jednog udara (mišljenje prometnog vještaka).
Stoga je sud opravdano zaključio da zbog okolnosti da udarac vozila kojim je upravljao
osiguranik tuženika D. E. nije izazvao promjenu brzine vozila u kojem je bio tužitelj,
nema niti odgovornosti tuženika za povrede tužitelja (čl. 178. Zakon o obveznim
odnosima -"Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99
i 88/01) i odbio tužbeni zahtjev.
Neosnovano se tužitelj poziva na modifikaciju i ispravak činjeničnih navoda iz
tužbe, tvrdeći da je tijekom postupka naznačio da štetni događaj predstavlja lančani
sudar, jer je na toj činjenici temeljio zahtjev već u tužbi. Dalje njegov uopćeni navod
da je štetni događaj "prouzročio osiguranik tuženika", samo po sebi ne znači "ne
samo D. E.", kako sugerira žalba. Naime, kad je u tužbi označio D. E. kao štetnika i
osiguranika tuženika, daljnje pozivanje na taj pojam (osiguranika tuženika) ne
podrazumijeva množinu, niti se tiče svih osiguranika tuženika koji su sudjelovali u
štetnom događaju. Konačno, promjenom činjenične osnove na kojoj temelji zahtjev
tužbe bi preinačio i tužbu, što tijekom postupka nije učinio, već se na to prvi put
poziva u žalbi. Međutim, nove činjenice i dokaze se u ovoj fazi postupka ne mogu
više iznositi (čl. 352. st. 1. Zakona o parničnom postupku -"Narodne novine", br.
53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11, dalje: ZPP).
121
Okolnost što se dokaz o tome da je i vozilo Jaguar R. B. osigurano kod tuženika od
početka raspravljanja nalazi na listu 5 spisa nije od utjecaja, jer na toj činjenici
tužitelj nije temeljio zahtjev, a sud u smislu odredbe čl. 7. st. 2. ZPP nije ovlašten
utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele, bez obzira što se nalaze u spisu.
Neodlučno je tko je uzrokovao ovu prometnu nezgodu, već je za ovaj spor bitno kad
je utvrđena odlučna činjenica da ju nije izazvao D. E. Sudski se postupak, naime
koncentrira na utvrđivanje i dokazivanje onih činjenica na kojima se temelji
zahtjev, a ne rasvjetljavanje svih uzroka nezgode.
Protivno prigovoru žalitelja tuženik se protivio zahtjevu tužbe, što on pogrešno
tumači kao neosporavanje odgovornosti D. E., a okolnost da je priznao odgovornost
za nastanak prometne nezgode, nakon uvida u prekršajni spis na ročištu od 24.
travnja 2003. ne utječe na drukčiju odluku jer je se mogu priznati samo činjenice
sukladno odredbi čl. 221. st. 2. ZPP, a ne i odgovornost, o čemu odlučuje sud
primjenjujući materijalno pravo na utvrđene odnosno priznate činjenice.
Neosnovano tužitelj želi imputirati sudu propust, koji je sam učinio, kad je previdio
istaknuti da se u spisu nalazi dokaz o tome da je još jedno vozilo osigurano kod tuženika i
na ne temeljio svoj zahtjev. Posebno je to bilo važno zapaziti nakon što je dala svoj iskaz
svjedokinja R. B. i dopunski saslušan prometni vještak. Po shvaćanju ovog suda se
žalitelj neosnovano dalje poziva na načelo otvorenog pravosuđenja iz čl. 298. ZPP,
jer nije zadatak suda da (umjesto tužitelja) iz opsežnog dokaznog materijala (više od
230 stranica) istražuje koje je vozilo uzrokovalo prometnu nezgodu i to sugerira
tužitelju, već tužitelj mora vladati predmetom i poznavati procesnu građu koju je
izložio u spisu.
86.
Pn-1851/04
Gžn-1882/10 od 7. veljače 2012.g.
Članak 189. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima
Članak 11. stavak 4. i članak 27. stavak 1. Pravilnika o porezu na dohodak
- izmakla korist
- napojnica
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju svotu od 59.711,63 kn
sa zakonskim zateznim kamatama, a od 1. ožujka 2008. pa nadalje dok za to budu
postojali uvjeti plaćati tužitelju mjesečnu rentu s osnova izgubljene zarade u svoti od
2.042,51 kn, s time da dospjele obroke rente plati odjednom sa zakonskom zateznom
kamatom tekućom na svaki dospjeli obrok od 20. u mjesecu za prethodni mjesec, a
dospijevajuće do svakog 20. u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate. Naloženo je
tuženiku plaćati tužitelju dok za to budu postojali uvjeti mjesečnu rentu s osnova gubitka
zarade od izgubljene napojnice u iznosu od 1.320,00 kn mjesečno počevši od 7. lipnja
2002. pa nadalje, s time da dospjele obroke rente plati odjednom sa zakonskom zateznom
kamatom tekućom na svaki dospjeli obrok od petog u mjesecu za prethodni mjesec, a
dospijevajuće najkasnije do svakog petog u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate.
Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.
122
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Pobijanim dijelom prvostupanjske presude pod toč. II. izreke je tuženiku naloženo plaćati
tužitelju mjesečnu rentu zbog gubitka zarade od izgubljene napojnice, a koju trajno gubi
zbog posljedica ozljeda iz prometne nezgode od 7. lipnja 2002. skrivljene po osiguraniku
tuženika, a stoga što zarada oštećene osobe nije propisom ograničena samo na utvrđenu
vrstu zarade, pa izgubljena napojnica za koju je utvrđeno da ju je tužitelj ostvarivao,
predstavlja štetu u smislu odredbe čl. 195. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine", br. 53/91, 73/91, 111/93,3/94,107/95,7/96,91/96,112/99,129/00 i 88/01 - dalje:
ZOO).
Tuženik u žalbi ne osporava da tužitelju pripada pravo na izgubljenu zaradu, no, ističe
kako nije moguće ignorirati odredbu čl. 189. st. 3. ZOO, jer je tužitelju moguće priznati
samo ono što osnovano može očekivati prema redovnom tijeku stvari, a napojnica
predstavlja oporeziv dohodak, koju činjenicu sud prilikom dosuđenja ove naknade nije
cijenio.
Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava je osnovan, budući da se,
prema odredbi čl. 189. st. 3. ZOO pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir
dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema
posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom.
Prema odredbi čl. 11. st. 4. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", br.
54/01 - dalje: Pravilnik) se primicima od nesamostalnog rada smatraju i primici što
ih posloprimcima isplati druga osoba u dogovoru s poslodavcem ili bez tog
dogovora, kao što su provizije, popusti, napojnice, nagrade i svi drugi primici koje
posloprimci ostvaruju od druge osobe na temelju rada kojeg obavljaju kod
poslodavca.
Kako je temeljem odredbe čl. 27. st. 1. Pravilnika, posloprimac dužnik poreza na
dohodak, a u izgubljenu se zaradu ne uračunava dio zarade koji je ostvaren
neplaćanjem poreza i doprinosa (Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela
Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. prosinca 2008. godine), to je ovaj
pobijani dio prvostupanjske presude donesen pogrešnom primjenom materijalnog
prava koja je uzrokovala nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
Zbog toga je, temeljem odredbe čl. 370. Zakona o parničnom postupku ("Narodne
novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 dalje: ZPP) valjalo ukinuti pobijani dio prvostupanjske presude pod toč. II. izreke i vratiti
predmet tom sudu na ponovno suđenje.
U ponovljenom je postupku potrebno utvrditi iznos izgubljene zarade tužitelja u
vidu izmakle koristi prema odredbi čl. 189. st. 3. ZOO, imajući u vidu da je
napojnica uobičajeni prihod u ugostiteljstvu koji, međutim, može biti priznat samo
u visini dobitka koji se može osnovano očekivati prema odredbama Pravilnika i
Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", br. 127/00 i 150/02 - dalje: ZPD),
jer se napojnice ne smatraju darom u smislu odredbe čl. 6. st. 2. alineja 2.3. ZPD.
87.
Pn-2782/07
Članak 196. Zakona o obveznim odnosima
Gžn-565/10 od 14. veljače 2012.g.
123
- iscrpljena svota osiguranja
- povišenje rente
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da joj tužena
isplati s osnova razlike rente za tuđu pomoć i njegu iznos od 41.586,83 kn s pripadajućim
kamatama te iznos od 631,92 kn mjesečno od 1. svibnja 2009. pa nadalje s osnove rente
za tuđu pomoć. Djelomično je prihvaćen eventualni tužbeni zahtjev te je tužena dužna
isplatiti tužiteljici iznos od 34.446,96 kn sa pripadajućim kamatama kao i zahtjev za
isplatu mjesečne rente u iznosu od 478,43 kn s dospijećem svakog pojedinog iznosa
mjesečne rente do 10. u mjesecu za tekući mjesec, sa pripadajućim kamatama. Odbijena
je tužiteljica sa dijelom eventualnog tužbenog zahtjeva za iznos od 9.787,44 kn sa
pripadajućim kamatama, kao i sa iznosom za isplatu mjesečne rente u iznosu od 153,49
kn s pripadajućim kamatama.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 10.087,86 kn kao i zahtjev
za isplatu zateznih kamata. Preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužena
dužna platiti tužiteljici s osnove razlike rente za tuđu pomoć i njegu iznos od 31.498,97
kn sa zateznim kamatama za razdoblje od 10. lipnja 2003. do 31. prosinca 2007., a od 1.
svibnja 2009. pa nadalje plaćati joj mjesečnu rentu u iznosu 478,43 kn, s dospijećem
svakog pojedinog iznosa mjesečne rente do 10. u mjesecu za tekući mjesec, time da sve
dospjele iznose plati odjednom u roku 15 dana, a budući kako budu dospijevali, sa
zateznim kamatama. Ukinuta je navedena presuda u dijelu kojim je prihvaćen eventualni
tužbeni zahtjev i naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 34.446,96 kn s
pripadajućim kamatama i iznos od 478,43 kn mjesečno do 30. svibnja 2009. nadalje s
pripadajućim kamatama.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima, pravilno odlučio o prigovoru
iscrpljene svote osiguranja. Pravilan je pravni pristup prvostupanjskog suda da se
limit obveze zajednice osiguranja utvrđuje prema ukupnoj šteti u jednom štetnom
događaju, bez obzira na broj oštećenih osoba. Iznos štete prema kojem se utvrđuje
opseg odgovornosti zajednice osiguranja obračunava se tako što se novčana šteta
uzima u iznosu u kojem je nastala, a nenovčana materijalna šteta i nematerijalna
šteta utvrđuju se prema cijenama odnosno kriterijima u vrijeme štetnog događaja.
Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilan je zaključak suda prvog
stupnja da, kada se materijalna novčana šteta određuje u obliku rente (bilo po
osnovi izgubljene zarade bilo po osnovi tuđe pomoći i njege), tada se, radi ocjene u
kojem dijelu ona zahvaća osiguranu svotu, visinu štete utvrđuje kapitaliziranjem
rente prema kriterijima u vrijeme nastanka štetnog događaja, slijedom čega nije od
značaja kasnije plaćanje pojedinačnih iznosa rente. Tako utvrđena novčana šteta,
naknada koja će se isplaćivati i ubuduće u vidu rente uz utvrđenje nematerijalne, te
nenovčane materijalne štete, po cijenama i kriterijima u vrijeme štetnog događaja,
predstavlja iznos štete koji valja staviti u odnos prema osiguranoj svoti. Ako tako
utvrđeni iznos štete ne prelazi iznos osigurane svote, zajednica osiguranja dužna je
124
potpuno naknaditi štetu i kad visina štete prema cijenama, odnosno kriterijima, u
vrijeme donošenja sudske odluke prelazi iznos osigurane svote. Ako bi iznos štete,
utvrđen na prethodno naveden način, bio veći od osigurane svote, zajednica
osiguranja dužna je naknaditi dio štete prema razmjeru između osigurane svote i
tako utvrđenog iznosa štete, time da se zatezne kamate i parnični troškovi dosuđuju
bez obzira na limit osiguranja.
Stoga pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka od 3. studenog
2006. godine i o tome u svojoj odluci dao valjane i dostatne razloge, budući da prilikom
izrade navedenog nalaza i mišljenja, vještak nije postupio na navedeni način, već je
uzimao u obzir do sada izvršene isplate, a bez njihovog stavljanja u razmjer s ukupno
pretrpljenom štetom prema važećim kriterijima u vrijeme nastanka štetnog događaja,
zbog čega je sud prvog stupnja pravilno odredio ponovno vještačenje po vještaku
financijske struke. Temeljem novog nalaza i mišljenja vještaka od 19. lipnja 2008. godine
i dopunskog nalaza i mišljenja od 30. prosinca 2008. godine, pravilno je utvrđeno da
prema kriterijima na dan štetnog događaja, uz uračunavanje doprinosa tužiteljice
nastanku štetnog događaja od 20 %, kapitalizirana renta za tuđu pomoć i njegu iznosi
2.263.237,55 tadašnjih dinara, a kapitalizirana renta za izgubljenu zaradu do navršenih 60
godina života tužiteljice iznosi 4.513.933,87 tadašnjih dinara.
U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila
ozljede u vidu prijeloma glavice i vrata lijeve nadlaktice, prijelom stiloidnog nastavka
lijeve lakatne kosti, prijelom kostiju obje potkoljenice sa pomakom, te traumatski šok,
zbog kojih ozljeda je trpjela boli jakog intenziteta 24 dana, srednjeg intenziteta 26 dana i
slabog intenziteta 4 mjeseca. Isto tako tužiteljica je pretrpjela i strah jakog intenziteta u
trajanju od 4-6 dana, te kasniji sekundarni strah u vidu jake brige za ishod liječenja.
Unatoč provedenih mjera liječenja ostale su kod tužiteljice posljedice koje su joj zbog
anatomskih i funkcionalnih oštećenja smanjile životnu aktivnost za 50%, u kojem omjeru
ona mora ulagati pojačane napore u daljnjem životu i radu.
Iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka danog u predmetu Pn-1716/91, utvrđeno je da je
tijekom vremena došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja tužiteljice i to u lijevom
koljenu koje je zadebljano i nestabilno uz jaču atrofiju muskulature lijeve natkoljenice, a
tužiteljica se ne može spustiti u čučanj, niti stajati na prstima ili peti oba stopala, a na
RTG snimci se vidi jača artroza lijevog koljena. Navedeno pogoršanje umanjilo je
životnu aktivnost tužiteljice za daljnjih 10%, u odnosu na ranije utvrđeni omjer smanjenja
životne aktivnosti.
Iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka danog u predmetu toga suda broj Pn-2245/92
vidljivo je daljnje pogoršanje zdravstvenog stanja tužiteljice radi čega je u dva navrata
operirana, te je došlo do daljnje atrofije muskulature lijeve noge i kroničnog otoka, radi
čega je tužiteljica teško pokretna. Zbog takvog pogoršanja zdravstvenog stanja tužiteljica
je trpjela daljnje bolove jakog intenziteta u trajanju od 12 dana, srednjeg intenziteta u
trajanju od 20 dana, te slabijeg intenziteta u trajanju od 40 dana. Pretrpjela je i novi strah
jakog intenziteta u trajanju od 3 dana i srednjeg intenziteta u trajanju od 10 dana, a
životna aktivnost smanjena joj je za daljnjih 10%.
Uvidom u presudu suda prvog stupnja, broj Pn-1160/01 od 16. lipnja 2003. godine
utvrđeno je da ukupno smanjenje životne aktivnosti kod tužiteljice iznosi 70 %.
Na ovako pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio
materijalno pravo kada je, sukladno odredbi čl. 200. Zakona o obveznim odnosima
125
("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), utvrdio pravilnu
novčanu naknadu štete za pretrpljene tjelesne boli u iznosu od 1.000.000,00 tadašnjih
dinara, za pretrpljeni strah u iznosu od 500.000,00 tadašnjih dinara, za pretrpljene
duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 3.500.000,00 tadašnjih dinara
i za duševne boli zbog naruženosti u iznosu od 1.500.000,00 tadašnjih dinara, pri čemu je
dosuđeni iznos umanjio za doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja u omjeru od
20%.
Tako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da bi tužiteljici pravična novčana naknada
nematerijalne i materijalne štete iznosila ukupno 13.277.171,40 tadašnjih dinara, pa je
stoga ukupna šteta koju je tužiteljica pretrpjela, pokrivena svotom osiguranja u omjeru od
37,65 %.
Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica postavila dva tužbena zahtjeva i to u prvom
zahtjevu traži povišenje rente za tuđu pomoć i njegu prema cijenama u vrijeme
nastanka tuđe pomoći i njege, tj. u vrijeme pružanja usluge, sa zateznim kamatama
od dana kada su ti troškovi nastali, a u podredno istaknutom tužbenom zahtjevu
(eventualna kumulacija u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP) zahtijeva se naknada
prema troškovima tuđe pomoći i njege u vrijeme donošenja prvostupanjske
presude, sa zateznim kamatama od toga dana.
Sud prvog stupnja je odbio prvopostavljeni tužbeni zahtjev, smatrajući da
tužiteljica ima pravo na troškove tuđe pomoći i njege prema cijenama u vrijeme
donošenja prvostupanjske presude, kako se to traži podredno postavljenim
tužbenim zahtjevom i to sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske
presude, pa je djelomično prihvatio drugi postavljeni tužbeni zahtjev.
Međutim, iako je sud prvog stupnja pravilno zaključio da su se ostvarile
pretpostavke iz čl. 196. ZOO za povećanje rente zbog znatnije promijenjenih
okolnosti koje se ogledaju u povećanju cijena sati tuđe pomoći i njege, pogrešno je
pravno shvaćanje prvostupanjskog suda izraženo u odnosu na dio prvostupanjske
presude kojim je odbijen prvo od postavljenih tužbenih zahtjeva. To zato što je
naknada za tuđu pomoć i njegu izvorno naknada troškova i predstavlja novčani
oblik materijalne štete, tj. onaj iznos novčanih jedinica koje bi tužiteljica platila
trećoj osobi za pružanje takve usluge, sve u smislu odredbe čl. 195. st. 1. ZOO. Kako
je u konkretnom slučaju utvrđeno da tužiteljica nije imala novčanih izdataka za
tuđu pomoć s obzirom na to da su joj pomoć pružali članovi njezine obitelji, pripada
joj pravo na naknadu u visini koju bi u vrijeme pružanja te usluge platila. Visina te
naknade određuje se prema netto zaradi osobe koja bi u mjestu i u vrijeme u kojem
je tuđa pomoć i njega pružana, bila sposobna pružiti tu vrstu usluge, a ako takva
osoba ne postoji, visina naknade određuje se primjenom odredbe čl. 223. ZPP.
Kako su u prvostupanjskom postupku temeljem nalaza i mišljenja vještaka utvrđene
cijene pružanja tuđe pomoći i njege i u vrijeme kada je tuđa pomoć i njega bila pružana i
u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, tužiteljici je, u skladu s odredbom čl. 195.
st. 1. i 2. ZOO, valjalo dosuditi naknadu za tuđu pomoć i njegu prema cijenama u
trenutku pružanja usluge, sa zateznim kamatama koje teku od dana kada su ti troškovi
nastali, a kako je to tužiteljica i zahtijevala prvopostavljenim tužbenim zahtjevom.
Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je netto cijena sada tuđe pomoći i
njege, umanjena za doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja (20%) iznosila za
2003. godinu 11,50 kn, za 2004. godinu 12,09 kuna, za razdoblje od siječnja do lipnja
126
2005. godine 12,39 kuna, a za razdoblje od srpnja do prosinca 2005. godine 12,65 kn, za
razdoblje od siječnja do lipnja 2006. godine 13,02 kn, a za razdoblje od srpnja do
prosinca 2006. godine 13,32 kuna, te za razdoblje od siječnja do lipnja 2007. godine
13,67 kuna, a za razdoblje od srpnja do prosinca 2007. godine 14,04 kune.
Polazeći od ovako utvrđenih netto cijena tuđe pomoći i njege u vrijeme pružanja usluge i
potrebe tužiteljice za tuđom pomoći u opsegu od 91 sat mjesečno, tužiteljici bi, u skladu s
odredbom čl. 195. st. 2. ZOO. pripadala novčana renta s osnove tuđe pomoći i njege za
2003. godinu u iznosu od 1.046,50 kuna mjesečno, za 2004. godinu u iznosu od 1.100,19
kuna mjesečno, za razdoblje od siječnja do lipnja 2005. godine u iznosu od 1.127,49 kuna
mjesečno, za razdoblje od srpnja do prosinca 2005. godine u iznosu od 1.151,15 kuna
mjesečno, za razdoblje od siječnja do lipnja 2006. godine u iznosu od 1.184,82 kune
mjesečno, za razdoblje od srpnja do prosinca 2006. godine u iznosu od 1.212,12 kuna
mjesečno, za razdoblje od siječnja do lipnja 2007. godine u iznosu od 1.243,97 kuna
mjesečno i za razdoblje od 1. srpnja 2007. pa nadalje u iznosu od 1.277,64 kune
mjesečno. Sve navedene iznose valja umanjiti za iznos od 6.090,00 kuna mjesečno koji je
tužiteljici već dosuđen pravomoćnom presudom suda prvog stupnja broj Pn-4336/91, a
uzimajući u obzir da je potraživanje tužiteljice pokriveno ugovornom svotom osiguranja
u omjeru od 37,65%, tužiteljica ima pravo na povećanje mjesečne rente u skladu s
odredbom čl. 196. ZOO za 2003. godinu u iznosu od 391,41 kunu mjesečno, za 2004.
godinu u iznosu od 411,62 kune mjesečno, za razdoblje od siječnja do lipnja 2005.
godine u iznosu od 421,90 kuna mjesečno, za razdoblje od srpnja do prosinca 2005.
godine u iznosu od 430,81 kunu mjesečno, za razdoblje od siječnja do lipnja 2006.
godine u iznosu od 443,48 kuna mjesečno za razdoblje od srpnja do prosinca 2006.
godine u iznosu od 453,76 kuna mjesečno, za razdoblje od siječnja do lipnja 2007. godine
u iznosu od 465,75 kuna mjesečno i za razdoblje od 1. srpnja 2007. pa nadalje u iznosu
od 478,43 kune mjesečno.
Stoga su ovom odlukom tužiteljici dosuđene dospjele neisplaćene rente od 1. lipnja 2003.
godine do 30. travnja 2009. godine, u ukupnom iznosu od 31.498,97 kuna sa zateznim
kamatama koje teku od dana kada su ti troškovi nastali u skladu s odredbom čl. 277. st. 1.
ZOO u svezi s odredbom čl. 186. ZOO, odnosno od 10. u mjesecu za svaki pojedini
iznos, a od 1. svibnja 2009. godine pa nadalje tužiteljici je dosuđena novčana renta u
iznosu od 478,43 kune mjesečno sa zateznim kamatama od 10. u mjesecu za tekući
mjesec u skladu s odredbom čl. 195. st. 2., u svezi s čl. 188. st. 2. ZOO.
Stopa zatezne kamate određena je za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine u skladu s
odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 72/02 i
153/04), a od 1. siječnja 2008. do isplate u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 i 41/08).
S obzirom na to da je ovom odlukom prihvaćen prvi od postavljenih tužbenih
zahtjeva, a u skladu s odredbom čl. 188. st. 2. ZPP, u eventualnom tužbenom
zahtjevu odlučuje se samo ako sud nađe da tužbeni zahtjev koji je istaknut ispred
njega nije osnovan, to je pobijanom presudom pod toč. II. izreke, kojom je
djelomično prihvaćen eventualni tužbeni zahtjev i u dijelu pod toč. III. izreke, kojim
je djelomično odbijen eventualni tužbeni zahtjev, prekoračen tužbeni zahtjev, čime
je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12.
ZPP.
127
Naime, kod eventualne kumulacije tužitelj određuje redoslijed prema kojem će sud
odlučivati o tužbenim zahtjevima, pa stoga, kad sud, makar i djelomično, prihvati
prvi od istaknutih tužbenih zahtjeva, on nije ovlašten odlučivati o ostalim
zahtjevima, pa je stoga ovom odlukom valjalo ukinuti pobijanu presudu u dijelu
kojim je odlučeno o eventualnom tužbenom zahtjevu, bez vraćanja predmeta na
ponovno suđenje, u skladu s odredbom čl. 369. st. 5. ZPP.
88.
Pn-9492/08
Gžn-647/12 od 22. svibnja 2012.g.
Članak 200. Zakona o obveznim odnosima
- liječnička pogreška
- duševne boli
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom djelomično je usvojen tužbeni zahtjev prvotužitelja,
maljoljetnog R. B., u cijelosti tužbeni zahtjev drugotužitelja R. B. i tužbeni zahtjev
trećetužiteljice M. B., tako što je naloženo tuženiku isplatiti na ime duševne boli zbog
smanjene životne aktivnosti prvotužitelju, maljoljetnom R. B. novčanu satisfakciju u
iznos od 800.000,00 kn, na ime duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta djeteta,
drugotužitelju R. B. (ocu) i trećetužiteljici M. B. (majci) novčanu satisfakciju u iznosima
od po 230.000,00 kn, sve sa zateznim kamatama od 29. studenog 2011. do isplate, po
stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. i 7. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine", broj: 35/05., 41/08., dalje u tekstu: ZOO-a), i naknaditi trošak parničnog
postupka u iznosu od 203.128,01 kn (stavak I. izreke).
Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev prvotužitelja, maloljetnog R. B. za isplatu
daljnjeg iznosa novčane satisfakcije (200.000,00 kn sa zateznim kamatama) na ime
duševne boli zbog smanjenje životne aktivnosti (stavak II. izreke).
Županijski sud odbija žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora jest naknada nematerijalne štete zbog pogreške u liječenju (na ime
duševne boli zbog trajno smanjene životne i radne aktivnosti za prvotužitelja, maloljetnog
R. B. iznos od 1.000.000,00 kn, duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta djeteta za
drugotužitelja R. B. /oca/ i trećetužiteljicu M. B. /majku/ iznosi od po 230.000,00 kn), sve
sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate i troškovima predmetne parnice u iznosu
od 249.990,51 kn.
Nije sporno među strankama da je:
- trećetužiteljica M. B. hospitalizirana kod tuženika od 1. rujna 1995. do 16. rujna 1995.,
radi održavanja trudnoće s prvotužiteljem, maloljetnim R. B. (kod inače zdrave trudnice
oko 27. tjedna trudnoće razvili se simptomi uranjenog poroda / krvarenje - sukrvica i
prohodnost vrata maternica/),
128
- zdravstveno stanje trećetužiteljice M. B. od prijema /1. rujna 1995./ do 7. rujna 1995.,
progrediralo, zbog čega je 8. rujna 1995. obavljena operacija sužavanjem kanala vrata
maternice,
- tijekom hospitalizacije izostala mikrobiološka obrada (uzimanje briseva vrata maternice
na aerobe, anaerobe, klamidiju, mikolazme), a prije otpuštanja s bolničkog liječenja
kontrola urinokulture i krvi radi utvrđivanja parametara infekcije, što je bilo moguće
obaviti kod tuženika,
- slijedeći dan, nakon otpuštanja iz bolnici, trećetužiteljica M. B. kod kuće dobila trudove
i rodila maljoljetnog R. B., s rođenim djetom prihvaćena kao "babinjača", u Klinici Sveti
Duh, a dijete kao nedonošče primljeno na Odjel za neonatologiju,
- dijete /R. B./ boravilo 94 dana u rodilištu, od čega 58 dana u inkubatoru, za koje vrijeme
se kod istog razvila "retrolentalna fibroplazija" uslijed opće nezrelosti nedonoščeta od 28.
tjedana, s dokazanom infekcijom i opetovanim apnoama koje su dodatno remetile
opskrbu kisikom nezrele krvne žile u očima nedonoščeta, s posljedicom potpunog gubitka
vida/sljepoće/.
Sporna je odštetna odgovornost tuženika, utoliko što tuženik i umješač tvrde, da između
dijagnosticiranja / liječenja trećetužiteljice M. B. i prijevremenog poroda s posljedicama
sljepoće maloljetnog R. B. ne postoji uzročno posljedična veza, a time niti odštetna
odgovornost tuženika (liječenje trećetužiteljice M. B. provedeno kao kod svake, inače
zdrave trudnice sa simptomima prijetećeg vrlo preranog poroda - mirovanje, "Prepar",
antibiotik širokog spektra zbog sumnje na infekciju, serklaža cerviksa), dok prvo do treće
tužitelji tvrde suprotno (uzrok prijevremenog poroda infekcija posteljice, potvrđena
analizom iste poslije prijevremenog poroda, dijagnosticiranje i liječenje nije bilo
odgovarajuće - trećetužiteljica M. B. trebala i dalje biti zadržana u bolnici, radi praćenja
učinka prepara primljenog intravenozno i liječenja ciljanim antibiotikom, prije otpuštanja
iz bolnice bilo nužno obaviti labaratorijsku kontrolu parametara infekcije urinarnog trakta
i vrata maternice i sukladno tome provoditi liječenje).
Polazeći u bitnome od navedenih činjenica odlučio je sud prvog stupnja o odštetnoj
odgovornosti tuženika po kriteriju krivnje u smislu Zakona o obveznim odnosima
("Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.,
dalje u tekstu: ZOO-a/91), u vezi čl. 1163. st. 1. ZOO-a (propustom zaposlenika
tuženika, oduzeta je trećetužiteljici M. B. svaka šansa za porod u terminu, ili barem
za kraći boravak u inkubatoru novorođenčeta, čime bi posljedice po zdravlje
maloljetnog R. B., izostale, ili bi bile znatno, manje), visini predmetne
izvanugovorne obveze tuženika osnovom čl. 200. i čl. 201. st. 3. ZOO/91, te
osnovanosti i visini sporednih zahtjeva, a na način naveden u uvodu obrazloženja
ove presude.
Nesporne i utvrđene činjenice opravdavaju zaključak suda prvog stupnja o
odštetnoj odgovornosti tuženika po načelu krivnje (čl. 154. u vezi čl. 18. st. 2. ZOOa/91, čl. 2. st. 3., čl. 15. t. 3., čl. 26. st. 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti /"Narodne
novine", broj: 1/97. -pročišćeni tekst/).
Naime, prema odredbi čl. 18. st. 2. ZOO-a/91, sudionik u obveznom odnosu u
izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti mora postupati s povećanom
pažnjom, prema pravilima struke.
Tako se i od bolničke djelatnosti, kojom se tuženik profesionalno bavi očekuje da u
uvjetima kada zna da postoji mogućnost prijevremenog poroda zbog infekcije,
129
poduzme dodatne raspoložive mjere, u cilju ostvarivanja najviše moguće razine
zdravlja pacijenta.
To znači, da je tuženik u okolnostima konkretnog slučaja bio dužan kontrolirati
učinak intravenoznog prepara, uz peroralnu terapiju, s obzirom na pokazatelje koji
su upućivali na mješanu infekciju urinarnog trakta i vrata maternice /promijene u
urinokulturi, značajno povišenje nesegmentiranih leukocita iz krvne slike,
progresija vrata maternice utvrđena pregledom/, učiniti labaratorijsku obradu radi
kontrole parametara infekcije, zavisno od istoga provoditi odgovarajuću terapiju
ciljanim antibiotikom, i zadržati trećetužiteljicu na bolničkoj skrbi.
Propuštanje da se to učini, i po ocjeni ovog suda, nepažnja je za koju tuženik odgovara.
Nadalje, pored takvog činjeničnog stanja, tuženika ne opravdava vjerojatnost trajanja
trudnoće trećetužiteljice. Ovo stoga, što nije riječ o okolnostima koje bi tuženiku bile
nepoznate, i u odnosu na koje nije mogao predvidjeti, i poduzeti odgovarajuće mjere iz
svoje profesionalne djelatnosti.
Neosnovano tuženik i umješač upiru na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu
visine dosuđene novčane satisfakcije prvo do treće tužiteljima.
Naime, prije svega valja imati na umu da Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda
Republike Hrvatske nisu mjerila težine povrijeđenog prava, nego orijentacione smjernice
u cilju usklađivanje sudske prakse, u istim ili sličnim slučajevima, a koje i kao takve
upućuju na objektivno sagledavanje svih konkretnih subjektivnih okolnosti u smislu
mjerodavnog materijalnog prava.
Okolnosti konkretnog slučaja (neotklonjiva sljepoća maloljetnog prvotužitelja od
rođenja) u smislu odredbe čl. 200. ZOO-a/91, u odnosu na tužbeni zahtjev prvotužitelja i
čl. 201. st. 3. ZOO-a/91, u odnosu na zahtjev drugotužitelja (oca) i trećetužiteljice
(majke), opravdavaju kao realnu i pravičnu novčanu satisfakciju na ime duševne boli u
iznosu od 800.000,00 kn za prvotužitelja i od po 230.000,00 kn za drugotužitelja i
trećetužiteljicu.
Neosnovano prvotužitelj, upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu kojim je
odbijen njegov zahtjev za isplatu novčane satisfakcije na ime duševne boli zbog smanjene
životne aktivnosti, preko iznosa od 800.000,00 kn do iznosa od 1.000.000,00 kn, za iznos
od 200.000,00 kn.
Naime, kako satisfakcija uslijed tjelesne povrede nije naknada, niti kazna za štetnika, već
činidba zadovoljenja, to je pravilno sud prvog stupnja u smislu odredbe čl. 200. st. 2.
ZOO-a/91, otklonio zahtjev prvotužitelja u navedenom dijelu.
Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio odlučne činjenice i primjenio materijalno pravo kad
je naložio tuženiku isplatiti prvotužitelju na ime duševne boli zbog smanjene životne
aktivnosti novčanu satisfakciju u iznosu od 800.000,00 kn, a njegovim roditeljima na ime
duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta djeteta, novčanu satisfakciju u iznosima od
po 230.000,00 kn, sve s zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, a u
preostalom dijelu, za iznos od 200.000,00 kn, zahtjev prvotužitelja odbio kao neosnovan.
89.
Pn-14/06
Rev 145/11 od 17. siječnja 2012.g.
Članak 201. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
130
- duševne boli zbog
smrti unuka
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijeni su I i II tužitelji s tužbenim zahtjevom za isplatu
svakome iznosa 220.000,00 kn na ime nematerijalne štete sa pripadajućim zateznim
kamatama od 2. siječnja 2006. do isplate. Ista presuda potvrđena je drugostupanjskom
presudom.
Vrhovni sud RH odbija reviziju tužitelja kao neosnovanu.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe
(unuka).
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je dana 1. ožujka 2003. došlo do prometne nezgode na državnoj cesti između Širokog
Polja i Kuševca u kojoj je smrtno stradao maloljetni M. K., unuk I. i II. tužitelja;
- da su I. i II. tužitelji živjeli u zajedničkom kućanstvu sa svojim sinom M. K. (stariji) i
njegovom suprugom,
- da su njihov sin i snaha imali dvoje djece od kojih je jedno i pokojni M., koji je i rođen
u kući djeda i bake,
- da su se brinuli o djeci i pomagali povremeno i novčano za naknadu odjeće i obuće,
te
- da se M. K. stariji nakon što je napravio kuću odselio od tužitelja sa svojom obitelji, da
su on i njegova supruga skrbili o svojoj djeci, te da ih on i supruga nisu zanemarili iako
su im u tome pomagali i I. i II. tužitelji, kako čuvanjem i brigom tako i novčano.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da se u
konkretnom slučaju ne radi o takvoj zajednici života u kojoj bi baka i djed u postupnosti
zamijenili roditelje, pa zaključuju da tužitelji ne ulaze u krug osoba kojima bi temeljem
čl. 201. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i
112/99 - dalje: ZOO) a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja i
primjenjuje se i u ovom slučaju, pripadalo pravo na naknadu nematerijalne štete za
duševne boli zbog smrti bliske osobe, zbog čega odbijaju tužbeni zahtjev.
U revizijskoj fazi postupka je i dalje je sporno pripada li tužiteljima pravo na naknadu
štete koju trpe zbog smrti svoga unuka.
Prema odredbi čl. 201. st. 1. ZOO u slučaju smrti neke osobe sud može dosuditi
članovima njezine uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu
naknadu za njihove duševne bolove. Takva naknada se može dosuditi i braći i
sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica za života (st. 2.
istog članka).
Imajući na umu navedenu odredbu čl. 201. ZOO, te činjenice utvrđene po
nižestupanjskim sudovima pravilno su i po ocjeni ovog suda, nižestupanjski sudovi
primijenili naprijed navedenu odredbu Zakona o obveznim odnosima, kada su
odbili tužbeni zahtjev, ocijenivši da tužiteljima ne pripada pravo na naknadu
nematerijalne štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe. Naime, navedenom
zakonskom odredbom nije predviđena mogućnost da takva naknada pripada baki i
djedu. Baki i djedu bi samo iznimno pripadalo pravo na naknadu za duševne boli
131
zbog smrti unuka kad bi oni u odsutnosti ili nebrige roditelja, potpuno zamijenili
roditelje kada je riječ o brizi oko odgoja i uzdržavanju unuka.
U konkretnom slučaju tužitelji nisu potpuno zamijenili roditelje jer su se roditelji
skrbili za pokojnog M. K. pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili
materijalno pravo iz čl. 201. ZOO.
90.
Pn-502/07
Gžn-617/10 od 17. travnja 2012.g.
Članak 201. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima
Članak 80. stavak 3. Zakona o osiguranju
- duševne boli zbog naročito
teškog invaliditeta
- razmjeno sniženje naknade
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime naknade štete
isplati iznos od 250.000,00 kn, odbijena je sa zahtjevom za isplatom zatezne kamate za
razdoblje od 25. srpnja 1996. do presuđenja.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja u bitnom je utvrdio da je sin tužiteljice stradao u prometnoj nezgodi,
da je kod njega zaostao invaliditet u opsegu od 100% kao posljedica teške ozljede koji se
očituje u vidu posttraumatske organske psihoze, posttraumatske encefalopatije i difuzne
mentalne dezorganizacije, da je sin tužiteljice radi tih psihičkih tegoba bezvoljan,
nezainteresiran, smušen, rastresen, ne može se pomiriti sa svojim stanjem, teško prihvaća
činjenicu da mora uzimati lijekove, povremeno ima sumanute ideje odnosa i utjecaja,
paranoidnost spram supruge i djece, ima povremene manične epizode, nije samostalan u
svakodnevnom funkcioniranju tako da ga stalno treba poticati na najosnovnije radnje kao
što je održavanje osobne higijene, svaki izlazak iz kuće mora biti pod kontrolom druge
osobe da ne odluta ili da ne doživi kakvu nezgodu te mu je stoga i potrebna trajna pomoć
druge osobe. Nadalje, utvrđeno je da je prije štetnog događaja sin tužiteljice radio kao
profesionalni vozač a da je tužiteljica zbog ozljeđivanja svoga sina imala psihičkih
problema zbog čega je bila stavljena pod skrbništvo i hospitalizirana pa stoga sud prvog
stupnja temeljem čl. 201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj
53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) dosuđuje tužiteljici
pravičnu novčanu naknadu za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta sina u
iznosu od 250.000,00 kn.
Odredbom Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 9/94) koji je bio na snazi u
vrijeme štetnog događaja i to čl. 80. st. 3. propisano je da ako ima više oštećenih
osoba, a ukupna naknada premašuje iznos iz st. 1. tog članka, prava oštećenih osoba
prema društvu za osiguranje razmjerno se smanjuju. Među strankama nije
prijeporno da je svota osiguranju bila 1.000.000,00 kn te da obzirom na izvršene
132
isplate je od svote osiguranja još prestao iznos od 725.671,21 kn. Iz očitovanja
tuženika tijekom postupka kao i iz navoda žalbe proizlazi da tuženik tvrdi da je sud
prvog stupnja prilikom utvrđivanja pravične novčane naknade tužiteljici trebao
voditi računa u drugim postupcima o postavljenim iznosima štete koji bi se isplatio
ostalim oštećenicima ili spojiti sve predmete koje ti oštećenici pred istim sudom, a
sve radi primjene odredbe čl. 80. st. 3. Zakona o osiguranju jer isplaćeni i
zahtijevani iznosi naknade štete prelaze svotu osiguranja pa je potrebno prava svih
oštećenih razmjerno smanjiti.
Međutim, u ovoj konkretnoj situaciji takav stav tuženika nije pravilan. Naime, iz
stanja spisa proizlazi, a to među strankama nije ni prijeporno, da ostali oštećenici
koji vode postupak za naknadu štete protiv tuženika su sin tužiteljice, te njegova
supruga i njihova djeca, te da sve te oštećene kao tužitelje u postupku zastupaju isti
punomoćnici odvjetnici koji onda kao nalogoprimci su dužni postupati prema
uputama tih oštećenika kao nalogodavaca. To znači da u odnosu na tužiteljicu
postoji suglasje svih oštećenika da se tužiteljici dosuđena pravična novčana naknada
razmjerno ne smanjuje u situaciji ako bi iznosi naknada štete svim oštećenicima
prelazili svotu osiguranja. Do primjene odredbe čl. 80. st. 3. Zakona o osiguranju bi
došlo ukoliko među oštećenima ne bi postojao takav sporazum a radi zaštite prava
tih trećih osoba koje bi radi isplate pune naknade štete tužiteljici a time i manjeg
iznosa preostale svote osiguranja imali pravo na naknadu štete u manjem iznosu. U
konkretnoj situaciji ne postoji ni jedan razuman razlog zbog kojeg bi se primjenom
odredbe čl. 80. st. 3. Zakona o osiguranju trebala štititi prava drugih oštećenih
osoba dok u odnosu na tuženika valja reći da on ionako sukladno čl. 80. st. 1.
citiranog zakona može odgovarati samo do svote osiguranja bez obzira na broj
oštećenih.
Odgovara da prema odredbi čl. 80. st. 4. tog zakona društvo za osiguranje koje je
isplatilo jednoj oštećenoj osobi iznos veći od onog koji pripada obzirom na
razmjerno sniženje naknade, jer nije znala niti je mogla znati da postoje i druge
oštećene osobe, ostaje u obvezi prema tim drugim osobama samo do visine iznosa iz
st. 1. tog članka iz čega bi se moglo zaključiti da ako bi se jednoj oštećenoj osobi
isplatio iznos veći od onoga koji joj pripada obzirom na razmjerno sniženje
naknade a društvo za osiguranje je znalo da postoje i druge oštećene osobe, da bi
tada ono bilo u obvezi prema drugim oštećenima i preko iznosa svote osiguranja iz
st. 1. tog članka. Međutim, to se odnosi samo na situacije kada se radi o
dobrovoljnoj isplati naknade štete, a ne i na konkretnu situaciju kada je tuženik
znao da postoje i druge oštećene osobe i na to upozorio sud ali je sud smatrao da
nema uvjeta za primjenu razmjernog smanjenja naknade štete.
Tuženik u žalbi posebno ne pobija prvostupanjsku odluku glede utvrđene pravične
naknade za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe a i ovaj sud,
pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava smatra da se radi o
pravično utvrđenoj naknadi štete. Naime, obzirom na utvrđeni postotak invaliditeta
neposrednog oštećenika, vanjske manifestacije invaliditeta neposrednog oštećenika koje
kod posrednog oštećenika ovdje tužiteljice izazivaju duševne boli, te obzirom na
intenzitet i trajanje tih duševnih boli koji se manifestiraju u drastičnim promjenama na
način da je (list 37) tužiteljica već nakon nekoliko mjeseci po štetnom događaju bila
hospitalizirana i liječena u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, da joj je oduzeta poslovna
133
sposobnost, te joj je imenovana starateljica tek rješenjem Općinskog suda u Zagrebu od
5. srpnja 2005. godine (oduzeta je 1999. godine), sve to ukazuje na opravdanost dosuđene
visine naknade štete zbog duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe
oštećenog koji joj je jedini sin. Suprotno navodima žalbe tužiteljice pravilno je sud na
dosuđeni iznos naknade štete tužiteljicu odbio sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata
počam od 25. srpnja 1996. godine pa do presuđenja jer se radi o naknadi nematerijalne
štete koja ne može dospjeti prije nego što sud utvrdi njezinu visinu a to je danom
presuđenja. Suprotno navodima žalbe tužiteljice pravilno sud prvog stupnja nije tužiteljici
priznao trošak sastava odgovora na žalbu te sastav dva podneska jer se radi o radnjama
koje nisu bile potrebne za vođenje postupka ili se je radilo o nepotrebnom ponavljanju
već rečenog.
91.
Pn-6637/03
Rev 1892/11 od 21. ožujka 2012.g.
Članak 376. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- zastara
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijena je tužiteljica s tužbenim zahtjevom
kojim je tražila da joj tužena plati na ime naknade štete iznos od 457.499,14 kuna sa
zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude pa do
isplate. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao djelomično
neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni
zahtjev u iznosu od 370.000,00 kuna, a drugostupanjskim rješenjem ukinuta je
prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od
87.499,14 kuna, kao i u odluci o parničnom trošku, te je u tom dijelu predmet vraćen
prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Vrhovni sud RH odbija reviziju tužiteljice kao neosnovanu.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
Predmet spora između stranaka u revizijskoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice radi
naknade nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog smrti oca a uslijed štetnog
događaja iz 1991. godine kada je otac tužiteljice usmrćen iz vatrenog oružja.
U postupku je utvrđeno:
- da je pokojni otac tužiteljice odveden od strane pripadnika Hrvatske vojske iz
Karlobaga 25. listopada 1991.,
- da je otac tužiteljice ubijen hitcima iz vatrenog oružja,
- da se ne zna tko je točno i kada ubio oca tužiteljice,
- da je upis činjenice smrti pokojnog M. M. izvršen 31. siječnja 1992. a kao dan smrti
naveden je deseti mjesec 1991.,
- da je tužiteljica kao kćerka saznala za smrt svog oca najkasnije upisom činjenice smrti u
smrtni list dana 31. siječnja 1992.,
- da su pravomoćnom presudom Županijskog suda u Rijeci broj K-l 1/01 od 24. ožujka
2003. optuženi T. O., M. N. K. i I. R. oslobođeni optužbe da bi počinili kazneno djelo
134
ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Kaznenog zakona Republike
Hrvatske na način da bi dana 21. listopada 1991. zapovjedili I. R. da iz Karlobaga odvede
više civila, a slijedom koje naredbe da je u društvu s još tri nepoznate muške osobe iz
njihovih domova nasilno odveo S. B., oca tužiteljice i M. V. nakon čega su isti na
području Velebita ubijeni iz vatrenog oružja.
Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da
tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na potraživanje naknade nematerijalne štete zbog
duševnih bolova uslijed smrti oca nije osnovan jer je nastupila zastara potraživanja
naknade štete temeljem čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine",
broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) obzirom da je tužiteljica podnijela
tužbu 28. studenog 2003. Kod toga sudovi zaključuju da nema osnove za primjenu čl.
377. ZOO kada zastara prava potraživanja naknade štete uzrokovane kaznenim djelom
zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja.
Ovaj sud u cijelosti prihvaća pravne zaključke nižestupanjskih sudova u pogledu
osnovanosti prigovora zastare tužene, odnosno da je nastupila zastara potraživanja
naknade štete tužiteljice temeljem odredbe čl. 376. st. 1. ZOO i da nema mjesta
primjeni privilegiranom roku zastare kao kod počinjenja kaznenog djela u smislu
odredbe čl. 377. ZOO. Naime, bez obzira na utvrđenje sudova da je pokojni otac
odveden od strane pripadnika Hrvatske vojske te nakon toga ubijen od strane
nepoznatih osoba ne može se primijeniti odredba čl. 377. ZOO jer za primjenu te
odredbe potrebno je da je zbog počinjenog kaznenog djela proveden kazneni
postupak i donesena osuđujuća presuda protiv odgovorne osobe, a što u
konkretnom slučaju nije slučaj. Isto tako se ne radi o pretpostavkama kada je
prvostupanjski sud mogao odlučiti o postojanju kaznenog djela kao prethodnom
pitanju obzirom da prema pravnom shvaćanju i praksi ovoga suda za to moraju
postojati procesne zapreke za vođenje kaznenog postupka, a takva procesna
zapreka nije to što nije utvrđeno tko je počinitelj ubojstva oca tužiteljice ili
eventualno zbog toga što je nadležni državni odvjetnik odustao od žalbe u žalbenom
postupku koji se vodio protiv određenih pripadnika Hrvatske vojske da bi počinili
kazneno djelo u odnosu na oca tužiteljice.
Kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon predviđen je duži
rok zastare, taj će se duži rok primjenjivati samo ako je kazneni postupak dovršen
osuđujućom presudom. Da li je šteta uzrokovana kaznenim djelom, parnični sud
ovlašten je utvrđivati samo u slučaju kada su postojale određene procesne smetnje
zbog kojih se protiv počinitelja nije mogao provesti kazneni postupak kao što su
primjerice počiniteljeva smrt ili njegova nesposobnost za rasuđivanje. Samo u tim
ograničenim slučajevima moguće je da parnični sud kao prethodno pitanje utvrđuje
da li je počinjeno kazneno djelo. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili
materijalno pravo iz čl. 376. st. 1. i čl. 377. ZOO kada su odbili tužbeni zahtjev
tužiteljice u pobijanom dijelu, te nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene
materijalnog prava.
92.
Pn-1942/03
Rev 2309/10 od 27. ožujka 2012.g.
Članak 380. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
135
- zastara potraživanja iz
ugovornog osiguranja
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi naknade štete u iznosu od
48.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Drugostupanjskom presudom
potvrđena je prvostupanjska presuda.
Vrhovni sud RH ukida nižestupanjske presude i predmet vraća prvostupanjskom sudu na
ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
Revident je udovoljio pretpostavkama za dopustivost izvanredne revizije iz članka 382.
stavak 2. i 3. ZPP-a jer je postavio određeno materijalnopravno pitanje, a izložio je i
razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i
ravnopravnosti građana, s tim da odluka o sporu ovisi o rješenju tog materijalnopravnog
pitanja.
Materijalnopravno pitanje koje je u ovoj reviziji postavljeno odnosi se na pitanje kada je nastala oštećenikova tražbina iz osnove trajnog invaliditeta koja proizlazi iz
ugovora o "neživotnom osiguranju"?
Navedeno pitanje zapravo se tiče trenutka od kada počinje teći zastara iz članka
380. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91,
3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - u nastavku teksta: ZOO).
U reviziji se navodi da su sudovi u ovom slučaju zauzeli shvaćanje prema kojem je
potraživanje tužitelja nastalo na dan kada se dogodila prometna nezgoda. Međutim,
revident navodi da u tom smislu postoji drugačije shvaćanje Vrhovnog suda Republike
Hrvatske izraženo u odluci Rev-1/2008 od 13. ožujka 2008., prema kojem tražbina
oštećenika ne nastaje s danom štetnog događaja već s danom kada je oštećenikovo
liječenje završeno, a jednako takvo shvaćanje da je zauzeto i u odluci Županijskog suda u
Vukovaru poslovni broj Gž-437/2003 od 19. studenog 2003.
Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev izražavajući shvaćanje da se prometna
nezgoda u kojoj je tužitelj zadobio tjelesne ozljede dogodila 25. studenog 1999. uz
zaključak da je to istodobno i dan kada je nastalo tužiteljevo potraživanje. Utvrđujući da
je tužba podnesena 7. travnja 2003., a da je početak trogodišnjeg zastarnog roka započeo
od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo (01.
siječnja 2000.), sudovi su utvrdili da je u konkretnom slučaju nastupila zastara tražbine iz
članka 380. stavak l.ZOO-a.
U odnosu na postavljeno pitanje revizijski sud je već zauzeo pravno shvaćanje
izraženo u odlukama Rev 1/2008, Rev 623/2003, Rev 2614/2000 i Rev 296/1996, a
jednako takvo shvaćanje zauzeo je i Županijski sud u Vukovaru u odluci Gž437/2003, s tim da je pobijana odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na
shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.
Prema članku 380. stavak 1. ZOO-a, potraživanje ugovorenog osiguranja iz ugovora
o osiguranju života zastarijeva za pet godina, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri
godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je
potraživanje nastalo.
136
Ugovor o osiguranju na temelju kojeg tužitelj potražuje od tuženika isplatu
ugovorene svote zbog invalidnosti nesporno je ugovor od posljedica nesretnog
slučaja, koji u smislu odredbe članka 5. tada važećeg Zakona o osiguranju
("Narodne novine", broj 9/94, 20/97, 46/97 - pročišćeni tekst, 116/99 i 11/02) spada u
tzv. "neživotna osiguranja".
Prema odredbi članka 380. stavak 1. ZOO-a samo potraživanje iz ugovora o
osiguranju života zastarijeva za pet godina, dok iz svih ostalih ugovora o
osiguranju, dakle, onih „neživotnih osiguranja" zastarijevaju za tri godine. U
skladu s tim potraživanje tužitelja, koje proizlazi iz ugovora o "neživotnom
osiguranju", zastarijeva u roku od tri godine računajući od prvog dana poslije
proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo.
Zauzeto pravno shvaćanje iz revizijske odluke broj Rev 1/2008, koje se odnosi na
mjerodavno vrijeme od kada počinje teći zastara glasi:
"Kako je tužitelj vezano za posljedice zadobivenih povreda 10. siječnja 1996.
definitivno saznao 25. rujna 1996. kada je liječenje završeno, to zastarni rok od tri
godine iz čl. 380. st. 1. ZOO-a u konkretnom slučaju počinje teći od 1. siječnja 1997.,
a kako je tužitelj tužbu podnio 25. siječnja 2000., dakle izvan zastarnog roka, nužno
je zaključiti da je potraživanje tužitelja zastarjelo."
Pravno shvaćanje iz odluke Rev 623/2003 glasi:
"Objektivni rok zastare ne počinje teći od dana štetnog događaja, već od dana kad
su nastale štetne posljedice, a u konkretnom slučaju to je od dana završetka
liječenja i stabilizacije tužiteljičinog zdravstvenog stanja u studenom 1994. godine."
Prema tome, trenutak od kada počinje teći trogodišnji zastarni rok iz članka 380.
stavak 1. ZOO-a, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u
kojoj je potraživanje nastalo, je vrijeme saznanja za štetu i opseg štete, a to je onda
kada je liječenje završeno i kad je došlo do stabilizacije oštećenikovog zdravstvenog
stanja.
Dakle, tužiteljeva tražbina iz ugovora o osiguranju nije nastala već u trenutku
štetnog događaja nego onog dana kada je kod tužitelja nakon završetka liječenja
utvrđeno postojanje zaostalog trajnog invaliditeta.
U spisu, uz ostalo, postoji podatak (nalaz i mišljenje vještaka) prema kojem je tužitelj
zbog opsežnih ovapnjenja u području prijeloma dana 22. svibnja 2001. ponovno operiran
i učinjena je ablacija osifikacije periacetabularno lijevo uz ekstrakciju alenteze, a nakon
završetka liječenja zaostale su blaže artrotske promjene u zglobu lijevog kuka verificirane
radiološki, uz reduciranu pokretljivost lijevog kuka za oko 1/3 opsega kretnji.
Prema tome, zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjski su sudovi propustili
raspraviti i utvrditi vrijeme završetka tužiteljevog liječenja i trenutka kada se njegovo
zdravstveno stanje definitivno stabiliziralo.
Slijedom utvrđenog, u ovom postupku nisu utvrđene okolnosti koje revizijski sud cijeni
odlučnima za prosudbu u osnovanosti tuženikovog prigovora zastare pa je revizija
tužitelja primjenom članka 395. stavak 2. ZPP prihvaćena i predmet vraćen
prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
93.
Pn-7641/08
Gžn-2146/10 od 27. ožujka 2012.g.
137
Članak 394. Zakona o obveznim odnosima
- B kombinacija
- iscrpljena svota osiguranja
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za plaćanje mjesečne rente s
naslova tuđe pomoći i njege od 688,00 kn mjesečno počevši od 5. listopada 1997. pa
ubuduće sa zakonskim zateznim kamatama.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je plaćanje mjesečne rente s naslova tuđe pomoći i njege, počevši od 5.
listopada 1997. kao posljedica ozljeđivanja u prometnoj nezgodi 29. svibnja 1988., a
osnovom police osiguranja - tzv. B kombinacije važeće u vrijeme štetnog događaja.
Polazeći od činjenice ugovorenog limita osiguranja (današnje 3,00 kn) u vrijeme štetnog
događaja (Odluka tadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća /"Službeni list" broj 49/86/ od 29.
kolovoza 1986.), vrste osiguranja (tzv. B pokriće) isplaćenog iznosa od 25.000,00 kn,
odredbe čl. 17. Pravila za osiguranje od automobilske odgovornosti (dalje u tekstu:
Pravila/86), važeće u vrijeme sklapanja osiguranja i na da štetnog događaja u vezi Zakona
o osiguranju imovine i osoba /"Narodne novine", broj: 53/72./ koji je bio na snazi do 1.
travnja 1992., a prema kojima nije bila predviđena mogućnost revalorizacije svote za
prošireno osiguranja (tek nakon stupanja na snagu novih pravila o osiguranju, od 1.
travnja 1992. nastupili izmijenjeni uvjeti za osiguranje od automobilske odgovornosti iz
kojih proizlazi da se svota osiguranja za prošireno osiguranje revalorizira na način kao i
svota osnovnog pokrića), otklonio je sud prvog stupnja predmetno traženje tužitelja.
Tužitelj u bitnome ustraje na iskazanom stanovištu da se i prije 1. travnja 1992.
ugovorena svota za tzv. proširenu B kombinaciju revalorizirala, isto kao i osnovno
pokriće i da kao takva prati sudbinu osnovnog pokrića, zbog čega da njegovo predmetno
traženje jest osnovano.
I prema pravnom shvaćanju ovog suda pravilno je sud prvog stupnja odbio tužbeni
zahtjev tužitelja iz razloga stoje obveza tuženice prestala ispunjenjem (svota
osiguranja iscrpljena).
Naime, kako se u konkretnom slučaju radi o ugovornom osiguranju, to se o pravima
i obveze ima prosuđivati u okviru ugovora i pravila osiguranja tuženice, odnosno
kako istima nije bila predviđena revalorizacija ugovorene svote osiguranja za
prošireno osiguravajuće pokriće (prema čl. 17. st. 3. i 5. Pravila/86 koja su bila
sastavni dio ugovora, iznos za prošireno osiguravajuće pokriće je samostalan i
neovisan o iznosu osiguranja za temeljno osiguranje, a njegova visina je utvrđena
iznosom osiguranja u polici osiguranja od automobilske odgovornost, što znači da se
oštećenicima iz štetnog događaja koji se po zakonu ne smatraju trećim osobama ne
može isplatiti naknadu štete u većem iznosu od ugovorenog po predmetnoj polici
osiguranja), to se pogrešno tužitelj poziva na istu.
U prilog navedenom svakako valja imati na umu da niti odredba čl. 394. Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96.,
138
91/96., 112/99., 88/01.) nije predviđala revalorizaciju novca zbog njegove umanjene
vrijednosti, a niti da bi se drugačija pravna situacija (od 1. travnja 1992. kada je
tuženica izmijenila odredbe uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti tako
da je istim određeno da će se iznos osiguranja za prošireno osiguranje revalorizirati
na način kao i iznos osnovnog pokrića) mogla primijenit na konkretan slučaj.
94.
Pn-5430/95
Rev-x 970/11 od 25. siječnja 2012.g.
Članak 941. Zakona o obveznim odnosima
- iznos osiguravateljeve
obveze
- dužnost uručenja pravila
osiguraniku
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom tuženik je dužan naknaditi tužiteljici 1.000,00 kn sa zateznim
kamatama od 27. lipnja 2005. do isplate, odbijen je tužbeni zahtjev preko dosuđenih
1.000,00 kn do utuženih 199.133,17 kn, te dio zahtjeva za isplatom zatezne kamate na
iznos od 1.000,00 kn za razdoblje od 4. srpnja 1990. do 26. lipnja 2005. kao neosnovan.
Prvostupanjskom dopunskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu rente s
naslova izgubljene zarade počevši od 1. svibnja 2002. pa nadalje u iznosu od 402,90 kn
mjesečno te dio tužbenog zahtjeva za isplatu rente s naslova tuđe pomoći i njege počevši
od 1. travnja 1999. pa nadalje u iznosu od 280,00 kn mjesečno kao i dio tužbenog
zahtjeva za isplatu zatezne kamate na odbijajući iznos glavnice od 198.133,17 kn.
Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je
tužbeni zahtjev djelomično odbijen.
Vrhovni sud RH ukida drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je
tužbeni zahtjev djelomično odbijen te dopunsku presudu i predmet vraća na ponovno
suđenje.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu 15.000,00 kn na ime pretrpljenih fizičkih boli,
15.000,00 kn na ime pretrpljenog straha, 110.000,00 kn na ime pretrpljenih duševnih boli
zbog smanjenja životne aktivnosti, 34,55 kn na ime izgubljene zarade zbog bolovanja,
25.508,62 kn na ime razlike plaće, 2.240,00 kn na ime tuđe pomoći i njege, 31.350,00 kn
na ime tuđe pomoći i njege za vrijeme od 4. rujna 1990. do 31. ožujka 1999., za plaćanje
rente zbog izgubljene zarade 402,90 kn mjesečno od 1. svibnja 2002., te s naslova tuđe
pomoći i njege 280,00 kn mjesečno s početkom od 1. travnja 1999., - sa zateznim
kamatama na dospjele iznose.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila povrede u vidu natučenja glave i trzajnu
ozljedu vrata, radi kojih je trpjela fizičke boli i strah, bila joj je potrebna stalna tuđa
pomoć, došlo je do umanjenja njezine životne aktivnosti za 45 % zbog posljedica koje su
nastupile u vidu posttraumatske epilepsije,
139
- da je tužiteljica ozlijeđena u prometnoj nezgodi 4. srpnja 1990. kao vozač osobnog
vozila reg. oz. OS 137-612, a tuženik je bio osiguratelj toga vozila te je kod njega bilo
sklopljeno i osiguranje od odgovornosti s proširenim pokrićem, a osigurana svota je
iznosila 1.000.000,00 tadašnjih dinara, što preračunato iznosi 1.000,00 kn,
- da u vrijeme štetnog događaja pravila tuženika o osiguranju od automobilske
odgovornosti od 21. prosinca 1989. nisu propisivala mogućnost revalorizacije
svote osiguranja iz temeljnog osiguranja, već su te odredbe promijenjene tek 1. travnja
1992. na način da se svota osiguranja za prošireno osiguranje revalorizira.
Uzevši u obzir odredbu čl. 941. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99) prema kojoj - u slučaju osiguranja od
odgovornosti, oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu
štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa
osiguravateljeve obveze, - te nemogućnost revalorizacije svote osiguranja u ovom
slučaju, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev preko iznosa od 1.000,00 kn
sa zateznim kamatama.
Međutim za sada nije prihvatljiv zaključak nižestupanjskih sudova o neosnovanosti
tužbenog zahtjev preko dosuđenog iznosa od 1.000,00 kn sa zateznim kamatama, jer
zbog pogrešne pravne ocjene činjenično stanje u provedenom postupku nije u
potpunosti utvrđeno.
Naime pravila osiguranja obvezuju osiguranika samo ako su mu stvarno predana, a
ako pravila osiguranja nisu osiguraniku (ugovaratelju osiguranja) zaista i uručena,
ne mogu se na njega odnositi u njima sadržana ograničenja pokrića (Pravni stav
sjednice 3/80 Građanskog odjela Vrhovnog suda Hrvatske od 6. lipnja 1980.).
Prvostupanjski sud nije utvrđivao jesu li ugovaratelju osiguranja u ovom slučaju
uručena pravila osiguranja tuženika, a drugostupanjski sud pogrešno smatra da ta
činjenica nije odlučna. Naime pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u
protivnom je s navedenim pravnim stavom Građanskog odjela Vrhovnog suda
Hrvatske.
Stoga je valjalo prihvaćanjem revizije ukinuti nižestupanjske presude u dijelu u kojem je
odbijen tužbeni zahtjev preko iznosa od 1.000,00 kn sa zateznim kamatama, kao i u
odluci o parničnim troškovima i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na
ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" broj
53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08 - dalje u tekstu: ZPP).
U nastavku postupka prvostupanjski će sud utvrditi jesu li ugovaratelju osiguranja u
ovom slučaju uručena pravila osiguranja tuženika u automobilskoj odgovornosti, a zatim
će odnijeti novu presudu.
95.
Pn-7820/08
Gžn-1837/11 od 27. ožujka 2012.g.
Članak 963., članak 1045. stavak 1. i 2. i članak 1072. stavak 1. Zakona o obveznim
odnosima
- međusobna odgovornost
imaoca motornih vozila
140
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku isplatiti
tužitelju iznos od 6.830,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao osiguratelja, za isplatu iznosa od 6.830,00 kn
isplaćenog oštećenoj putnici u autobusu osiguranom kod tužitelja, usmjeren protiv
tuženika, kao osiguratelja osobnog vozila, sudionika prometne nezgode od 14. rujna
2007.
U žalbenoj fazi postupka nesporan je nastanak štetnog događaja i pasivna legitimacija.
Međutim, i nadalje je sporno postojanje odgovornosti tuženika za naknadu štete koju je
pretrpjela oštećena M. C. i osnova tužbenog zahtjeva.
Polazeći od utvrđenja da iz provedenog prometnog vještačenja nije moguće utvrditi sam
tijek nastanka štetnog događaja, da tužitelj nije imao primjedbi na provedeno vještačenje
i da nije predlagao daljnje dokaze na okolnost utvrđenja odgovornosti za prometnu
nezgodu te, s druge strane, s obzirom na utvrđenje (iskaz svjedoka, osiguranika tuženika)
kako se osiguranik tužitelja kretao neposredno prije nastanka prometne nezgode brzinom,
u jednom trenutku, čak od oko 51 km/h, a imajući u vidu nepregledan zavoj kojem je
prilazio, sud prvog stupnja je zaključio kako je osiguranik tužitelja vozio neprilagođenom
brzinom za uvjete na cesti, pa je utoliko isključivo odgovoran za nastanak štetnog
događaja, slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
Prije svega valja reći da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada
je primijenio odredbu čl. 939. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:
53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) jer se na obvezno pravni odnos među strankama
primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i
41/08-dalje: ZOO/05) budući da je obvezni odnos među strankama nastao nakon 1.
siječnja 2006., a odredbom čl. 1163. st. 1. ZOO/05 je propisano da se odredbe tog Zakona
neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog Zakona.
Dakle, Zakon se primjenjuje na obveznopravne odnose nastale nakon njegovog stupanja
na snagu tj. nakon 1. siječnja 2006. (čl. 1165. ZOO/05) što je ovdje slučaj budući da je
obvezni odnos stranaka nastao u ožujku 2008., kada je tužitelj isplatio naknadu štete, u
predmetnoj prometnoj nezgodi od 14. rujna 2007., oštećenoj. Ova činjenica, međutim,
nije utjecala na pravilnost odluke suda prvog stupnja jer je i pravilnom primjenom
materijalnog prava i to odredbe čl. 963 ZOO/05 u vezi s odredbama čl. 1045. st. l. i 2. i
čl. 1072. st. 1. ZOO/05, valjalo tužbeni zahtjev odbiti.
Naime, međusobna odgovornost imaoca motornih vozila u slučaju nezgode izazvane
motornim vozilom u pokretu uređena je odredbom čl. 1072. ZOO/05. Iako se
motorna vozila u pokretnu smatraju opasnom stvari, kada je riječ o nezgodi u kojoj
su ova vozila sudjelovala, za razrješenje međusobnih odnosa imaoca ne primjenjuju
se pravila o objektivnoj odgovornosti već pravila o odgovornosti po osnovi krivnje
(čl. 1045. st. 1. i 2. i čl. 1049. ZOO/05). Iz provedenih dokaza tijekom postupka
tužitelj nije dokazao postojanje protupravnosti u ponašanju osiguranika tuženika,
kao opću pretpostavku odgovornosti za štetu, a navodi žalbe nisu doveli u sumnju
zaključak suda prvog stupnja.
141
96.
P-11314/07
Gž-1697/10 od 6. ožujka 2012.g.
Članak 1089. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima
- izmakla korist
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku-protutužitelju isplatiti tužiteljiciprotutuženoj iznos od 263.653,60 KN zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi
određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a koja teče od 30. lipnja 2007.g. do
31. prosinca 2007.g., a od 1. siječnja 2008.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg
dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena. Odbijen je
protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja da se naloži protutuženiku da protutužitelju
Ingra d.d. Zagreb isplati iznos od 14.805 CHF-a u protuvrijednost u kunama prema
srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom koju privredna banka d.d.
plaća na devizna sredstva po viđenju tekućom od 21. siječnja 2007.g. do isplate.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da odbija tužbeni zahtjev
tužiteljice-protutuženice, potvrđuje presudu u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev
tuženika.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet tužbe je zahtjev tužiteljice kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od
263.653,60 kn koji iznos predstavlja izmaklu korist a to je razlika između ugovorene
kupoprodajne cijene prema predugovoru koji je zaključila sa D. V. i kupoprodajne cijene
po kojoj je stan kupila od tuženika.
Predmet protutužbenog zahtjeva je zahtjev na isplatu kunske protuvrijednosti od 14.805
CHF a što predstavlja razliku u pogrešnom izračunu garažnog mjesta odnosno parkirnog
jer je tužiteljici pogrešno obračunat koeficijent od 0,25 za parkirno umjesto 0,50 za
garažno mjesto a koju garažu je tužiteljica od tuženika kupila.
Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni a odbio protutužbeni zahtjev utvrdivši sljedeće za
postupak odlučne činjenice
-da su stranke dana 24. studenog 2006. godine zaključile kupoprodajni ugovor za stan
oznake F 524 -2 površine 46,49 m2 i garažu površine 15 m2 u Zagrebu, Ilica 191 za
fiksnu kupoprodajnu cijenu od 770.374,54 kn,
-da se tuženik obvezao navedenu nekretninu predati do 31. siječnja 2007. godine što nije
učinio iako je tužiteljica u cijelosti isplatila ugovorenu kupoprodajnu cijenu,
-da je tužiteljica dana 9. ožujka 2007. godine zaključila sa kupcem predugovor o
kupoprodaji predmetnog stana za cijenu od 980.000,00 kn, te joj je isti isplatio
100.000,00 kn odmah dok se preostali iznos obvezao isplatiti dana 21. lipnja 2007.
godine kada je trebao biti zaključen konačni kupoprodajni ugovor, te je kupac (D. V.)
trebao stupiti u posjed navedenog stana,
-da nije došlo do zaključenja konačnog ugovora obzirom da tuženik tužiteljici predmetni
stan do tog datuma nije predao (primopredaja je izvršena 30. srpnja 2007. godine) pa je
do ne realizacije došlo krivnjom tuženika koji nekretninu nije predao u roku.
142
Temeljem tako utvrđenih činjenica zaključuje da je zahtjev za izmaklu korist koji
predstavlja razliku između ugovorene kupoprodajne cijene iz predugovora i
kupoprodajne cijene po kojoj je tužiteljica stan kupila osnovan primjenjujući odredbu čl.
1083. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05 - dalje:ZOO), jer je do
nesklapanja kupoprodajnog ugovora došlo zbog ponašanja tuženika (nepoštivanje roka za
predaju) jer je tužiteljica mogla očekivati dobitak, što je spriječio tuženik.
U odnosu na protutužbeni zahtjev utvrđuje da je tužiteljica sukladno odredbi čl. 438. st. 1.
ZOO-a platila cijenu u određenom roku, ispunila je obvezu u cijelosti pa tuženik nema
pravo naknadno zahtijevati razliku cijene za predmetnu garažu (krivi koeficijent
obračuna) bez obzira na razloge zbog kojih je propustio izračunati relevantne elemente.
Žalitelj osporava pravilnost i zakonitost pobijane odluke a suština žalbenog prigovora
svodi se na tvrdnju kojom se osporava pravno relevantna uzročno-posljedična veza
između štete i štetne radnje tuženika dok u odnosu na protutužbeni zahtjev smatra da je
obveza tužiteljice da plati cijenu garažnog a ne parkirnog mjesta pa je zaključak suda
pogrešan.
Žalbeni navodi tuženika-protutužitelja osnovani su u odnosu na tužbeni zahtjev a
neosnovani u odnosu na protutužbeni zahtjev.
Odredba čl 1089. st. 3. ZOO-a propisuje da se pri ocjeni izmakle koristi uzima u
obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari, ili
prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom
ili propuštanjem.
U konkretnom slučaju ne može se prihvatiti zaključak suda da je tužiteljica
osnovano mogla očekivati dobitak u razlici kupoprodajne cijene i one koja je
predugovorom postignuta, a iz sljedećih razloga:
Naime u času sklapanja predugovora dana 9. ožujka 2007. godine rok u kojem se
tuženik obvezao predati nekretninu u posjed - 31. siječnja 2007. godine je prošao pa
tužiteljica nije mogla ispoštivati ugovoreni rok za predaju nekretnine D. V. kada toj
rok o njoj ne ovisi. Tužiteljica je naime, u času sklapanja predugovora vidjela da
tuženik kasni sa ispunjenjem, nije ništa poduzela prije sklapanja predugovora
(tužba na ispunjenje ugovorne obveze) što je mogla pa je osnovan prigovor tuženika
o nepostojanju uzročne veze između štete koju je pretrpjela i radnje tuženika.
Da je tužiteljica predugovor sačinila prije roka u kojem se tuženik obvezao predati
joj nekretninu dakle, kada se moglo smatrati da ona može ispoštivati rok predaje D.
V. došla bi do primjene citirana zakonska odredba jer bi se radilo o dobitku koji se
osnovano mogao očekivati prema redovitom toku stvari. U konkretnom slučaju
nema uzročne veze između zakašnjenja tuženika i ne realizacije ugovora sa D. V. jer
je tužiteljica u času sklapanja predugovora već vidjela da tuženik obvezu predaje
nekretnine nije ispoštovao. Tužiteljici bi eventualno pripadalo pravo na naknadu
štete zbog nemogućnosti davanja u najam stambenog prostora (od dana kad je
tuženik bio u obvezi predaje navedenog prostora do stvarne predaje), što međutim
nije predmetom zahtjeva.
Dakle prvostupanjski sud je na potpuno i pravilno utvrđene sve relevantne činjenice
pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava slijedom čega je presudu u tom dijelu
valjalo preinačiti primjenom odredbe čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP te odlučiti kao u izreci.
U odnosu na protutužbeni zahtjev žalbeni navodi nisu osnovani.
143
Naime, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je zaključio da je tužiteljica kao
kupac u cijelosti udovoljila svojoj obvezi plaćanjem cijene pa tuženiku kao prodavatelju
ne pripada pravo naknadno zahtijevati razliku obzirom je ista (cijena) bila navedena u
kupoprodajnom ugovoru u vrijeme prodaje tuženiku, bez obzira na razloge zbog kojih
tvrdi da je propustio izračunati elemente od kojih se formira cijena (koeficijent garaža parkiralište) ne pripada pravo naknadno zahtijevati razliku slijedom čega je protutužbeni
zahtjev neosnovan.
97.
Pn-1693/09
Gžn-1700/11 od 29. svibnja 2012.g.
Članak 1100. Zakona o obveznim odnosima
- duševne boli zbog povrede
prava na slobodu
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužitelju 6.000,00 kn sa zateznom
kamatom, odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu 8.000,00 kn sa zateznom kamatom.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 14.000,00 kn i to za
duševne boli zbog povrede prava na slobodu, nastalih neosnovanim lišenjem slobode pritvora u razdoblju od 9. studenog 2008. do 5. prosinca 2008.
U žalbenom stadiju za tužitelja je i dalje sporna visina dosuđene naknade štete u iznosu
od 6.000,00 kn, odnosno ima li opravdanja preostali zahtijevani iznos zbog duševnih boli
nastalih neosnovanim lišenjem slobode u iznosu od 8.000,00 kn.
Sud prvog stupnja je provedenim postupkom, na temelju ocjene provedenih dokaza u
smislu odredbe čl. 8. ZPP-a pravilno utvrdio da je tužitelj, kojemu je stavljeno na teret da
jje počinio kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina-prijetnjom, u
pritvoru proveo razdoblju od 9. studenog 2008. do 5. prosinca 2008., temeljem rješenja
Općinskog kazneno suda u zagrebu broj Kv-2565/08, KO-3108/08, da je tužitelj već
višestruko pravomoćno osuđivan od 1982. i tijekom 2001. za različita kaznena djela
(davanje lažnog iskaza, zapuštanje i zlostavljanje djeteta i maloljetne osobe, teške
tjelesne ozljede u pokušaju, teške tjelesne ozljede, izazivanje prometne nesreće) te je
pritvor određen iz tog razloga i iz razloga da se radi o osobi na koju niti izricane
zatvorske kazne nisu u dovoljnoj mjeri utjecale na način da svoje ponašanje uskladi s
društveno priznatim normama, kao i da je višestruko osuđivan zbog počinjenja kaznenih
djela koja u sebi sadrže elemente sile, odnosno prijetnje da će izravno napasti na život ili
tijelo neke osobe, da je tužitelj u to vrijeme radio kod svog brata „na crno", da je
prijavljen na burzi rada, te da tužitelj, osim što je preslušan kao stranka ustvrdio da ga
prijatelji zadirkuju da se vratio starom načinu života, da se njegova djeca, kojoj je obećao
da će se popraviti, srame da je ponovno u pritvoru, što je, uz to što je nepravedno
pritvoren, kod njega izazvalo raznovrsne psihičke tegobe, te su se pogoršali odnosi sa
144
bivšom suprugom i djecom, ne navodi, niti dokazuje, kako se lišenje slobode konkretno
reflektiralo na njegove obiteljske i poslovne odnose, na profesionalni ugled koji je uživao
u sredini u kojoj je živio i radio i kakva je konkretno bila reakcija te iste okoline.
No, uz nespornu osnovanost zahtjeva s tog osnova, a spornu visinu, cijeneći sve
okolnosti slučaja i to trajanje neosnovanog lišenja slobode, tužiteljevo opisivanje
bolova odnosno psihičke traume, zbog, kako kaže, nepravde koja mu je učinjena
određivanjem pritvora jer ništa nije napravio, te je to za njega bilo poniženje, i jer
ga se djeca srame, ali i da je tužitelj višestruko prethodno kažnjavan zbog tučnjava i
nasilničkog ponašanja u obitelji i osuđivan i bio u zatvoru, na potpuno i pravilno
utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno
pravo sadržano u odredbi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine" broj: 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), kada je djelomično odbio zahtjev tužitelja
za duševne boli zbog povrede prava na slobodu u iznosu od 8.000,00 kn, usvojivši
(djelomično) zahtjev s tog osnova u iznosu od 6.000,00 kn.
98.
Pn-5159/06
Gžn-2422/09 od 19. lipnja 2012.g.
Članak 18. Zakona o sigurnosti prometa na cestama
- odgovornost
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu 55.291,41 kn,
a naloženo je tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 9.455,00 kn.
Županijski sud odbija žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora zahtjev je tužiteljice radi naknade štete koju trpi iz štetnog događaja iz
prometne nezgode, od 25. kolovoza 2003. u kojoj je prometnoj nezgodi zadobila tjelesne
povrede.
Sporna je, s obzirom na žalbene prigovore, i nadalje odgovornost za navedeni štetni
događaj.
Utvrđeno je u postupku, a što je bitno, da se osiguranik tuženika nalazio na lijevoj
kolničkoj traci i bio u fazi pretjecanja vozila tužiteljice koje je prethodno bilo
zaustavljeno, a potom u namjeri da se okrene na cesti tužiteljica je skrenula na lijevi
kolnički trak i na taj način presjekla put osiguraniku tuženika. Pod kutom od 20%-30%
došlo je do naleta osiguranika tuženika prednjim desnim bočnim dijelom na prednji lijevi
bočni dio vozila tužiteljice u predjelu kotača na lijevoj strani kolnika za oko 1,5 m od
središnje crte.
Odredbom čl. 18. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj: 59/96
- dalje: ZOSPC) propisano je:
Vozač koji namjerava na cesti ili drugoj prometnoj površini obaviti neku radnju vozilom
(uključiti se u promet, prestrojiti, odnosno mijenjati prometnu traku, pretjecati, obilaziti,
zaustavljati se, skretati udesno ili ulijevo, okretati se polukružno, voziti unatrag i sl.) ne
145
smije početi takvu radnju ako time dovodi u opasnost druge sudionike u prometu ili
imovinu. Prema st. II navedenog članka prije započinjanja radnje iz st. I ovog članka
vozač je dužan uvjeriti se da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu
ili imovinu, vodeći računa o položaju vozila te o smjeru i brzini kretanja.
Dakle, navedena odredba Zakona postavlja uvjete za poduzimanje radnje vozilom u
prometu te i samo započinjanje navedenih radnji vezuje uz nakanu tj. odluku o
poduzimanju radnje, te zabranjuje i sam početak poduzimanja radnje ako se time dovodi
u opasnost druge sudionike u prometu te decidirano navodi da takve radnje sudionik u
prometu može učiniti samo onda ako je to bez opasnosti za druge sudionike.
U konkretnom slučaju tužiteljica tako očito nije postupila jer je radnju okretanja na
cesti poduzela iako je osiguranik tuženika već bio u fazi pretjecanja iako je
provjerom u lijevo bočno vanjsko zrcalo (radi se o ravnoj i preglednoj cesti)
nesumnjivo mogla uočiti nailazak osiguranika tuženika.
Osiguranik tuženika reagirao je kočenjem neposredno prije sudara reagirajući tako
na neposrednu opasnost koja je dolazila s desne strane i reagirala je na način kako
bi reagirao svaki prosječni vozač kočenjem i skretanjem u lijevo.
Na temelju tako pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je
sud zaključio o postojanju isključive odgovornosti tužiteljice za štetu.
Nelogično je i životno neuvjerljivo da bi osiguranik tuženika uopće započeo radnju
pretjecanja da je tužiteljica pravovremeno dala žmigavac jer bi time i sebe dovela u
opasnost, a sudarni kut ne potvrđuje tezu tužiteljice iz tužbe da je ona već gotovo dovršila
radnju skretanja u lijevo na prilazni put kuće kbr. 198. Osim toga, tužiteljica saslušana
kao stranka navodi "ja ne znam od kuda se stvorilo to drugo vozilo" što upućuje na to da
se prije započinjanja radnje skretanja i prelaženja na lijevi kolnički trak nije sukladno
navedenim zakonskim odredbama uvjerila da tu radnju može poduzeti ne ugrožavajući
pri tom ostale sudionike u prometu, jer da je pažljivo postupila sasvim sigurno bi uočila
osiguranika tuženika koji je bio u fazi pretjecanja njezinog vozila na inače ravnoj i
preglednoj cesti.
99.
Pn-1799/07
Gžn-292/12 od 22. ožujka 2012.g.
Članak 215. stavak 1. i 3. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju
- zastara
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od
126,88 kn s pripadajućim kamatama. Odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog
zahtjeva u iznosu od 1.050,35 kn.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja prema II tuženiku. Ukinuta je presuda u
dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja prema I tuženiku i u tom dijelu predmet vraćen
na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
146
U konkretnom slučaju riječ je o zahtjevu za naknadu štete nanesenu Fondu mirovinskog i
invalidskog osiguranja pa je za razrješenje spora mjerodavan Zakon o mirovinskom i
invalidskom osiguranju ("Narodne novine" broj 26/83, 48/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89,
40/90, 9/91, 26/93, 96/93 i 44/94 - dalje: ZOMIO) s obzirom da je do štetnog događaja
došlo 12. veljače 1992. godine kada je uspostavljen obveznopravni odnos između
stranaka u ovom sporu.
Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOMIO potraživanje naknade štete prema odredbama
toga Zakona zastarijeva istekom roka određenog Zakonom o obveznim odnosima
("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO). St. 3. toč. 4.
čl. 215. ZOMIO rokovi zastare potraživanja naknade štete u smislu odredbi toga
Zakona počinju teći u slučajevima kada se zahtijeva naknada štete za pojedina
isplaćena davanja iz čl. 213. st. 3. ZOMIO od dana izvršene isplate svakog pojedinog
davanja.
Prvostupanjski je sud uvidom u rješenje tužitelja broj IN 6833/08 od 1. srpnja 1993.
godine utvrdio da je R. V. priznato pravo na zaposlenje sa polovicom radnog vremena, a
rješenjem broj IN 6833/08 od 12. listopada 1994. godine priznato joj pravo na novčanu
naknadu za tjelesno oštećenje.
Nije sporna osnova ni visina tužbenog zahtjeva već je sporno je li došlo do zastare
potraživanja za razdoblje od 1. ožujka 1996. godine do 31. prosinca 1997. godine, a sve s
obzirom da je potraživanje koje se odnosi na navedeno razdoblje utuženo (povišenje
tužbenog zahtjeva) dana 7. prosinca 2000. godine.
Polazeći od naprijed navedenih odredbi materijalnog prava utemeljeno je prvostupanjski
sud zaključio da su u zastari isplate koje su izvršene do 7. prosinca 1997. godine, a što u
konkretnom slučaju znači, kako je to utemeljeno zaključio prvostupanjski sud da su
isplate za studeni 1997. godine i za prosinac 1997. godine utužene unutar zastarnog roka
od 3 godine (u ukupnom iznosu od 126,88 kn) dok je preostali utuženi iznos u zastari.
Tužitelj u žalbi prigovara pravnom stajalištu prvostupanjskog suda smatrajući da
je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u ovom sporu koji je započeo 9. travnja
1996. godine te da su rokovi zastare prvo utuženim potraživanjem prekinuti
navedenom tužbom, a za svako sljedeće razdoblje da počinje teći novi rok zastare od
dana kada je prethodni spor okončan, a sve pozivom na odredbu čl. 392. st. 3. ZOOa.
Navedeni žalbeni prigovori nisu osnovani jer po prosudbi ovog suda samo glede
dužina rokova zastare potraživanja ZOMIO upućuje na primjenu ZOO, dok je tim
zakonom izričito propisano kada se u smislu tog Zakona računa početak tijeka
rokova zastare za pojedina izvršena davanja, a osim u pogledu dužine rokova
zastare ZOMIO ne upućuje i na primjenu drugih odredbi ZOO-a. Stoga je
utemeljeno prvostupanjski sud zaključio da vođenjem postupka za prethodno
razdoblje nije nastupio prekid tijeka zastare za utuženo potraživanje u navedenom
opsegu.
100.
Pn-4983/03
Rev-x 19/12 od 22. veljače 2012.g.
Članak 7. i članak 8. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih
akata i javnih demonstracija
147
- teroristički akt
- naknada materijalne štete
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tuženik dužan tužiteljima
s naslova nematerijalne štete isplatiti iznos od 50.000,00 kn sa zateznim kamatama
tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, te s naslova naknade
materijalne štete isplatiti iznos od 2.150.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od
dana podnošenja tužbe do isplate. Drugostupanjskom presudom potvrđena je
prvostupanjska presuda.
Vrhovni sud RH odbija reviziju tužitelja kao neosnovanu.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
Predmet spora je zahtjev radi naknade materijalne štete koja je tužiteljima prouzročena od
strane nepoznatih počinitelja u razdoblju od 14. studenoga 1991. do 13. travnja 1992.
kada im je eksplozivnom napravom više puta uništavan i napokon uništen (13. travnja
1992.) montažni ugostiteljski objekt "P." u Karlovcu, u Ulici Bartola Kašića bb,
vlasništvo prvotužitelja, te zahtjev za nematerijalnu štetu u vidu straha, nanošenja
duševnih boli, psihičkih patnji i stresa za koju tužitelji zahtijevaju naknadu u iznosu od
50.000,00 kn.
Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev zaključivši da tužitelji nisu dokazali da je akt
rušenja izvršen iz političkih pobuda, pa da se u konkretnom slučaju ne radi o
terorističkom aktu, a kada bi se i radilo o terorističkom aktu, tužitelji nemaju pravo na
naknadu materijalne štete, jer se materijalna šteta nastala od takvog djelovanja naknađuje
u obliku obnove oštećenih ili uništenih dobara sukladno Zakonu o obnovi, dok je zahtjev
za naknadu nematerijalne štete odbijen, jer tužitelji nisu dokazali da su takvu štetu
pretrpjeli.
Drugostupanjski sud prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nalazi da
zahtjev nije osnovan zaključivši da se u konkretnom slučaju radi o šteti nastaloj uslijed
terorističkog akta, pa se primjenjuju odredbe Zakona o odgovornosti za štetu nastalu
uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine", broj: 117/03 - dalje:
ZOŠTA). Prema odredbama tog Zakona (čl. 8.) u odnosu na tuženicu nije propisana
naknada štete uslijed terorističkog akta isplatom novčane naknade već samo u obliku
uništenog objekta sukladno odredbama Zakona o obnovi ("Narodne novine", broj: 24/96,
54/96, 87/96 i 57/00), dok je zahtjev za naknadu nematerijalne štete po ocjeni
drugostupanjskog suda pravilno odbijen.
Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni
zahtjev kao neosnovan.
Odredba čl. 180. ZOO brisana je čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 7/96 - dalje: ZID ZOO), a odredbom čl. 10.
ZOŠTA propisano je da će se sudski postupci radi naknade štete prekinuti stupanjem na
snagu ZID ZOO nastaviti po odredbama tog Zakona.
Odredbom čl. 7. ZOŠTA propisano je da u slučaju štete uzrokovane terorističkim aktima
i javnim demonstracijama oštećenik ima pravo samo na naknadu one štete koja je
posljedica smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja, dok se prema odredbi čl. 8. istog
148
Zakona materijalna šteta nastala iz navedenih uzroka naknađuje u obliku obnove
oštećenih ili uništenih materijalnih dobara sukladno odredbama Zakona o obnovi
("Narodne novine", broj 24/96, 94/96, 87/96 i 57/00).
Budući da je u postupku utvrđeno da je sporna šteta nastala uslijed terorističkog
akta, sudovi su pravilno, na temelju citirane odredbe čl. 8. ZOŠTA, tužbeni zahtjev
za naknadu materijalne štete odbili. Ovo stoga, jer popravljanje štete nastale
uništenjem montažnog ugostiteljskog objekta, u skladu s spomenutim propisima,
tužitelji mogu ostvarivati samo u obliku obnove uništenih dobara (naturalna
restitucija) po Zakonu o obnovi, pod uvjetima iz tog Zakona, te im ne pripada pravo
na novčanu naknadu štete (u protuvrijednosti visine nastale štete).
Pritom okolnost da su tužitelji u upravnom postupku odbijeni sa zahtjevom za
obnovu, na što se posebno ukazuje revizijom, nije od značaja i ne može dovesti
tužitelje u povoljniji pravni položaj u ovoj parnici za naknadu štete.
Neosnovano tužitelji smatraju da se na sporni odnos ima primijeniti odredba čl.
180. ZOO.
Naime, ta zakonska odredba brisana je odredbom čl. 1. ZID ZOO, a postupci koji
su pokrenuti po odredbi čl. 180. ZOO prekinuti su te je u čl. 2. ZID ZOO određeno
da će se nastaviti nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti
odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata.
Taj posebni propis je rečeni ZOŠTA (stupio na snagu 31. srpnja 2003.) kojim je
uređeno pitanje odgovornosti za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima
nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda, zastrašivanjem i
izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika
masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima (čl. 1.). Odredbom čl. 10.
tog Zakona određeno je da će se sudski postupci radi naknade štete koji su bili
prekinuti stupanjem na snagu ZID ZOO nastaviti po odredbama ZOŠTA. Stoga su,
suprotno revizijskim navodima, za ocjenu pitanja odgovornosti tuženice
mjerodavne isključivo odredbe tog Zakona.
U ovom predmetu se ne može primijeniti ni odredba čl. 185. st. 3. ZOO kojom je
predviđeno otklanjanje štete naknadom u novcu na koju bi upućivala odredba čl. 6.
ZOŠTA koja predviđa primjenu općih propisa obveznog prava o odgovornosti za
štetu, ukoliko nisu u suprotnosti s odredbama i ciljem ovog Zakona. To iz razloga
što je navedena odredba u suprotnosti s odredbom čl. 8. ZOŠTA koja ne predviđa
mogućnost naknade materijalne štete za uništeno materijalno dobro u novčanom
obliku, već u obliku obnove sukladno Zakonu o obnovi. Stoga se suprotni revizijski
navodi ne mogu prihvatiti.
Time što je Republika Hrvatska odredbama ZOŠTA na odgovarajući način uredila
pitanja i uvjete obeštećenja osoba koje su pretrpjele materijalnu štetu na svojoj
imovini uslijed akata terora i nasilja nije, suprotno revizijskim navodima, odstupila
od jamstva prava vlasništva čije uporište leži u odredbi čl. 48. st. 1. Ustava
Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 41/01 - proč. tekst - dalje: Ustav) kao
ni prava na mirno uživanje vlasništva propisanog u čl. 1. dodatnog Protokola broj 1.
uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" "Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr. i 14/02 - dalje:
Konvencija). To iz razloga što je ovaj parnični postupak dokaz da su tužitelji imali
omogućen pristup sudu i raspravljeno je njihovom zahtjevu u sudskom
149
kontradiktornom postupku pa revidenti neosnovano ukazuju na povredu odredbe
čl. 6. Konvencije odnosno čl. 48. st. 1. Ustava (pravo na pristup sudu i na pravično
suđenje). Sama pak činjenica da tužiteljima ne pripada pravo zahtijevati naknadu
štete na način kako su to zatražili tužbom (isplata novčane naknade) jer se takva
naknada štete naknađuje na drugi način, ne znači ujedno da su time tužitelji lišeni
prava na pravično suđenje, a kako se to neutemeljeno tvrdi u reviziji.
Na revizijske navode glede neustavnosti retroaktivne primjene odredbi ZOŠTA
revidenti se upućuju na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj
U-I-2921/03 od 19. studenoga 2008. (objavljeno u "Narodnim novinama", broj
137/08), kojim nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu
suglasnosti s Ustavom Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih
akata i javnih demonstracija (ZOŠTA).
Pravilno je odbijen i tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelji zahtijevaju naknadu
nematerijalne štete, čemu tužitelji u reviziji određeno niti ne prigovaraju.
101.
Pn-5847/08
Gžn-867/10 od 21. veljače 2012.g.
Članak 13. Zakona o sustavu državne uprave
- odgovornost za nepravilno
postupanje
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti I tužiteljici iznos od 257.640,00
kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 27.000,00 kn od 5. studenog 2009. do
isplate, na iznos od 220.000,00 kn od 1. veljače 2008. do isplate, te na iznos od 10.640,00
kn od 21. lipnja 2006. do isplate. Naloženo je tuženici isplatiti II tužitelju iznos od
75.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. veljače 2008. do isplate. Odbijen je
zahtjev I tužiteljice na isplatu zateznih kamata na iznos od 220.000,00 kn u razdoblju od
31. siječnja 2008. godine do 1. veljače 2008. godine, na isplatu zateznih kamata na iznos
od 27.000,00 kn u razdoblju od 31. siječnja 2008. godine do 4. studenog 2008. godine i u
dijelu koji se odnosi na iznos od 12.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim
od 31. siječnja 2008. godine pa do isplate (stavak III. izreke). Odbijen je zahtjev II
tužitelja u dijelu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu na iznos od 75.000,00 kn za
razdoblje od 1. siječnja 2008. godine do 1. veljače 2008. godine i u dijelu koji se odnosi
na isplatu iznosa od 2.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 31. siječnja 2008.
godine pa do isplate (stavak IV. izreke).
Županijski sud odbija žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koju su tužitelji pretrpjeli zbog nasilne smrti
bliske srodnice, dok je u žalbenom stadiju postupka sporno da li je do nastanka štetnog
događaja došlo zbog propusta tuženice, kao i visina dosuđenih naknada tužiteljima.
150
Sud prvog stupnja djelomično je prihvatio tužbene zahtjeve I i II tužitelja. Tijekom
postupka utvrdio je da je do štetnog događaja došlo dana 16. lipnja 2006. godine kad je u
Domu za djecu u Zagrebu, hicima iz pištolja po T. J. ubijena J. S. J., kćer I tužiteljice i
sestra II tužitelja. Nadalje je utvrđeno da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u
Ivanić Gradu, poslovni broj Rl-4/06 od 2. veljače 2006. godine određeno da će se susreti i
druženja roditelja s maloljetnim djetetom ograničiti na prostorije Doma za djecu u
Zagrebu, Nazorova 49, te će se odvijati uz strogi nadzor osobe iz stručnog tima tog doma
(socijalni radnik, psiholog ili medicinska sestra), a u trajanju od 2 sata dva puta tjedno, po
dogovori sa stručnim timom navedene ustanove, time da će se susreti odvijati odvojeno
sa svakim roditeljem pojedinačno i u različito vrijeme, obzirom da je majka djeteta bila
smještena u autonomnoj ženskoj kući. Obzirom na navedeno, sud prvog stupnja smatra
da je do štetnog događaja došlo radi nepravilnog postupanja Doma za djecu Zagreb jer su
djelatnici istog propustili postupiti po navedenom rješenju iz razloga jer da su oboje
roditelja istovremeno bili u prostorijama tog doma, odnosno bili prisutni s djetetom, a što
je dovelo do smrti J. S. J. Dakle, T. J. je ušao u prostorije Doma za djecu, što je bilo u
suprotnosti s prije navedenim rješenjem Općinskog suda u Ivanić Gradu. Time je
povrijeđen i Pravilnik o kućnom redu Dječjeg doma, u kojem je navedeno da se je svaki
roditelj dužan pri dolasku u tu ustanovu javiti na portu dežurnom stručnom radniku, da se
bez odobrenja ne smije kretati zgradom, izuzev prostora koji je za to namijenjen. Da je
postupano u skladu s tim odredbama Pravilnika, do tragičnog događaja ne bi došlo jer bi
se utvrdilo da se majka već nalazi u posjeti djetetu, te bi se onemogućio dolazak oca u
prostorije doma. Stoga sud prvog stupnja smatra da su zaposlenici doma postupali s
krajnjom nepažnjom, obzirom da nisu spriječili ulazak naoružanog T. J. u dom u času kad
se je tamo već nalazila sada pok. J. S. J. Odbio je prijedlog tuženika za saslušanjem
svjedoka na okolnost nastanka štetnog događaja iz razloga jer nije sporno da je do štetnog
događaja došlo, a kako su svjedoci predloženi i na okolnost spašavanja maloljetnog
djeteta, smatra da je ta okolnost u ovom postupku irelevantna jer je dijete stvarno
spašeno, dok se konkretno u ovom predmetu potražuje naknada štete zbog smrti njegove
majke. Također je odbijen prijedlog za saslušanje svjedoka na okolnost obavljenog
nadzora nakon štetnog događaja, budući da je isto relevantno za nastanak predmetnog
štetnog događaja.
Radi navedenog tužiteljima je dosuđena naknada neimovinske štete prema odredbi čl.
1101. Zakona o obveznim odnosima "("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 - dalje:
ZOO). I tužiteljici je dosuđena naknada neimovinske štete radi gubitka kćeri u iznosu od
220.000,00 kn, trošak nadgrobnog spomenika i grobnog uređaja u iznosu od 27.000,00
kn, te troškovi sprovoda i ukopa u iznosu od 10.640,00 kn, dakle ukupno 257.640,00 kn.
II tužitelju je dosuđena naknada neimovinske štete radi gubitka sestre u iznosu od
75.000,00 kn.
Tužitelji su odbijeni s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnose na trošak
žalobne odjeće i trošak tzv. karmina, obzirom da te vidove štete ničim nisu dokazali.
U odnosu na žalbu I i II tužitelja valja odgovoriti da je osnovano sud prvog stupnja odbio
tužitelje sa spomenutim dijelom tužbenog zahtjeva, obzirom da te vidove štete tužitelji
nisu ničim dokazali, primjerice računima ili svojim iskazima. Za pretpostaviti je da je
takva šteta tužiteljima u svezi nastalog štetnog događaja nastala, kao što je nošenje
žalobne odjeće i trošak tzv. karmina, međutim prema provedenim dokazima visinu te
151
štete tužitelji nisu dokazali, pa radi navedenog nije bilo moguće udovoljiti tom dijelu
tužbenih zahtjeva.
Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu I i II tužitelja valjalo odbiti i
potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim su odbijeni s tužbenim zahtjevima u
odnosu na spomenuti.
U odnosu na žalbu tuženice valja odgovoriti da iz provedenih dokaza nedvojbeno
proizlazi da je radi propusta djelatnika Doma za djecu došlo do nastanka štetnog
događaja. Naime, nesporno je da je suprotno spomenutoj odluci Općinskog suda u
Ivanić Gradu i Pravilniku o kućnom redu u krug doma ušao naoružan T. J., da je
prije nastanka štetnog događaja došlo do verbalnog sukoba sa J. S. J., pri čemu je
djelatnica doma jedino uklonila dijete spomenutih, dok je J. S. J. ostala na milost i
nemilost s počiniteljem štetnog događaja, a što je i rezultiralo njezinim ubojstvom.
Dakle, iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je upravo propustom djelatnika doma,
tj. sprečavanjem počinitelju ulazak u krug doma, došlo do štetnog događaja, unatoč
spomenutoj odluci suda i očitog saznanja o agresivnosti počinitelja, dakle velikoj
vjerojatnosti da bi do takvog događaja moglo doći. Stoga odgovornost tuženice
proizlazi temeljem odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne
novine" broj 75/93 i 92/96).
102.
Pn-5000/02
Gžn-1918/11 od 6. ožujka 2012.g.
Članak 29. Konvencije o izjednačavanju određenih pravila u međunarodnom
zračnom prijevozu - Varšavska konvencija
- zračni prijevoz putnika
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se tuženoj nalaže tužiteljici
na ime naknade štete isplatiti iznos od 50.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom
kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate,
daljnji iznos od 249,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od
29. lipnja 2000. pa do konačne isplate.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja je na temelju provedenih dokaza u postupku utvrdio:
- da se zrakoplovna karta odnosi na prijevoz avionom od Zagreba do Berlina dana 29.
lipnja 2000. godine te povratno od Berlina do Zagreba dana 13. srpnja 2000. godine, da
ista glasi na ime Č. B., s naznakom da se radi o djetetu,
- da se popratnica za putovanje malodobne osobe odnosi na putovanje B. Č. dana 13.
srpnja 2000. za Zagreb,
- da tužiteljica nije dokazala postojanje pretpostavki za odgovornost tuženika za štetu, tj.
da ista nije dostavila niti jedan dokaz da je postojala obaveza tuženika o pratnji
152
malodobne osobe jer se popratnica koja je dostavljena u spis odnosi na putovanje od 13.
srpnja 2000., a ne na putovanje od 29. lipnja 2000.,
- da tužiteljica nije dokazala da tuženik nije postupio u skladu sa svojim obvezama,
- da je iskaz majke tužiteljice u suprotnosti sa činjeničnim navodima tužbe,
- da se u konkretnom slučaju radilo o međunarodnom prijevozu, jer se radilo o letu od
Zagreba do Berlina,
- da tužiteljica ni na koji način nije dokazala da joj je nastala šteta, a osobito ne da bi istoj
nastala šteta zbog smrti, povrede ili tjelesne ozljede koju je pretrpjela kao putnik u skladu
s odredbom čl. 17. Konvencije za izjednačavanje pravila koji se odnose na međunarodni
zračni prijevoz (Varšavska konvencija),
- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena izvan propisanog roka od 2 godine za
podnošenje tužbe u smislu čl. 29. Konvencije, jer je tužba podnesena 9. rujna 2002. a
zrakoplov je sletio na odredište 29. lipnja 2000. godine.
Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud zaključio
da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu štete s osnova prijevoza
putnika, a ne o posebno ugovorenoj radnji brige oko tužiteljice nakon što završi let i
to unutar zgrade zračne luke, budući da i pratnja u aerodromskoj zgradi (koju
tužiteljica ničim nije dokazala da je ugovorena za konkretni let od 29. lipnja 2000.)
predstavlja sastavni dio prijevoza, te je također sud prvog stupnja pravilno
zaključio da se na konkretni slučaj kao mjerodavno pravo primjenjuje Konvencija
o izjednačavanju određenih pravila u međunarodnom zračnom prijevozu Varšavska konvencija ("Narodne novine", Međunarodni ugovori 3/95 - dalje:
Konvencija), koja se u Republici Hrvatskoj primjenjuje na temelju čl. 141. Ustava
RH.
Slijedom navedenog, s obzirom da tužiteljica nije dokazala da joj je nastala šteta
zbog smrti, povrede ili tjelesne ozljede koju je pretrpjela kao putnik, te s obzirom da
je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena (9. rujna 2002.) izvan propisanog roka od
dvije godine od dana kada je zrakoplov sletio na odredište (29. lipnja 2000.) to je
sud prvog stupnja pravilno postupio kada je sukladno odredbi čl. 17. i čl. 29.
Konvencije odbio tužbeni zahtjev.
103.
P-749/05
Rev 1311/08 od 11. svibnja 2011.g.
Članak 85. Zakona o osiguranju
- prigovor iscrpljene svote
osiguranja
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da tužiteljici na ime smještaja, njege i
skrbi za period od 15.12.2005. godine pa do presuđenja plati mjesečni iznos od 5.100,00
kuna (pettisućapetstokuna), a od presuđenja pa ubuduće dok za to postoje zakonski
razlozi rentu u mjesečnom iznosu od 5.100,00 kuna (pettisućastokuna), tako da
dospjevajuće iznose plati do svakog 5. u mjesecu, za tekući mjesec, a dospjele a
neplaćene iznose plati odjednom sa z.z. kamatom po stopi od 15% godišnje, koja teče od
153
svakog 1. u mjesecu za protekli mjesec pa do konačne isplate. Drugostupanjskom
presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
Vrhovni sud RH odbija reviziju tužene kao neosnovanu.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
Na temelju činjeničnih utvrđenja:
- da je tužiteljica stradala u štetnom događaju od 11. studenoga 2001. kao putnica u
vozilu reg. oznake NG 302-AA, koje je na dan štetnog događaja bilo osigurano kod
tuženice;
- da je tužiteljica u Štetnom događaju zadobila teške tjelesne ozljede (naprsnuće jetre i
slezene s krvarenjem u trbušnu šupljinu i razvojem hemoragijskog šoka, nagnječenje
središnjih regija mozga s krvarenjem ispod paučinaste ovojnice i posjekotine
desne natkoljenice) zbog kojih je u vigilnoj komi (ima otvorene oči, ali ne percipira
okolinu, ne daje odgovore na verbalne, mehaničke, bolne ni druge podražaje);
- da je tužiteljici zbog ozljeđivanja u štetnom događaju i zadobivenih ozljeda potrebna
pomoć i njega stručne osobe;
- da je tužiteljica smještena u Centar za tuđu pomoć i njegu Z. u Zagrebu, Branimirova
53;
- da troškovi smještaja tužiteljice u tom Centru prema zaključenom ugovoru iznose
5.500,00 kuna mjesečno;
- da tužiteljici na ime naknade za tuđu pomoć i njegu prima iznos od 400,00 kuna
mjesečno:
- da je ugovorena svota osiguranja za vozilo štetnika na dan štetnog događaja iznosila
1.400,000,00 kuna;
- da je u štetnom događaju bilo više oštećenih osoba;:
- da je tuženica plaćala tužiteljici troškove smještaja u Centru za tuđu pomoć i njegu Zani
u Zagrebu do 15. prosinca 2005.;
- da je povodom štetnog događaja izvršena isplata svim oštećenih osobama u ovom
štetnom događaju u iznosu od ukupno 1.532.760,00 kuna,
- da je tuženica prilikom isplate naknade štete svakoj od oštećenih osoba u ovom štetnom
događaju nije razmjerno snižavala naknadu pojedinim oštećenim osobama u smislu
odredbe čl. 85. st. 3. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj 46/97, 116/99 - dalje:
ZO);
sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbe čl. 195. st. 1. i 2. Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7796, 112/99 - dalje:
ZOO) i čl. 85. st. 4. ZO.
Revidentica u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ističe da
nije mogla pretpostaviti da bi se svota osiguranja u iznosu od 1.400.000.00 kuna mogla
iscrpiti te da bi u tom slučaju tuženica trebala sve isplaćene štete staviti u razmjer. Navodi
da u trenutku rješavanja svake od šteta koje je isplatila povodom istog štetnog događaja
počev od 2001. nije bilo za očekivati nastalu situaciju. Također ističe da su se od štetnog
događaja do odlučivanja pojedinih zahtjeva oštećenih za naknadu štete promijenili
orijentacijski kriteriji za utvrđivanje visine naknade za nematerijalnu štetu.
Odredbom čl. 85. st. 1. ZO, koja je bila na snazi na dan štetnog događaja, propisano
je da obveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovi osiguranja od
automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa
154
što ga na prijedlog Direkcije za nadzor društava za osiguranje utvrdi Vlada
Republike Hrvatske, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos.
Stavkom 3. čl. 85. ZO propisano je da ako ima više oštećenih osoba, a ukupna
naknada premašuje iznos iz st. 1. istoga članka, da se prava oštećenih osoba prema
društvu za osiguranje razmjenu smanjuju.
Prema odredbi čl. 85. st. 4. ZO društvo za osiguranje koje je isplatilo jednoj
oštećenoj osobi iznos veći od onog koji joj pripada s obzirom na razmjerno sniženje
naknade, jer nije znalo niti je moglo znati da postoje i druge oštećene osobe, ostaje u
obvezi prema tim drugim osobama, samo do visine iznosa iz stavka 1, istoga članka.
Uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku pred sudovima, a posebno
činjenicu da je tuženica očito znala da je u predmetnom štetnom događaju bilo više
oštećenih osoba, da tuženica, niti u reviziji ne osporava činjenicu da je tužiteljici
platila dio štete (po osnovi izgubljene zarade, rente za tuđu pomoć i njegu i troškove
smještaja u ustanovu za razdoblje od nastanka štetnog događaja do 2005.), da je
tuženica naknadila štetu tužiteljičinoj obitelji i drugim oštećenim osobama u istom
štetnom događaju tako da je povodom predmetnog štetnog događaja izvršila isplate
štete u iznosu od 1.532.760,00 kuna, da tuženica, kao društvo za osiguranje, iako je
znala da je u ovom štetnom događaju bilo više oštećenih osoba, nije prava oštećenih
osoba po osnovi naknade štete razmjerno smanjivala, ovaj sud ocjenjuje da su
sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su, pozivajući se na odredbu čl.
85. st. 4. ZO ocijenili, neosnovanim tuženičin prigovor limita. To tim više što je
tuženica još od nastanka štetnog događaja znala koliko teške ozljede je tužiteljica
zadobila, kao i posljedice zadobivenih ozljeda. Nadalje, tuženica je iako je znala da
je tužiteljici potrebna tuđa pomoć i njega, jer joj je, kako to i u reviziji navodi,
plaćala troškove za tuđu njegu i pomoć, kao i troškove smještaja, usprkos tome
tijekom vođenja ovog postupka isplatila naknade štete drugim oštećenim osobama u
istom štetnom događaju, a prilikom isplate nije razmjerno smanjivala visine
isplaćenih naknada.
Na pravilnost nižestupunjskih odluka ne utječe niti činjenica da su nakon štetnog
događaja na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 29. studenoga
2002., promijenjeni kriteriji o visini naknade nematerijalne štete, odnosno doneseni
Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje pravične novčane naknade
nematerijalne štete. To stoga što je tuženica, kao društvo za osiguranje, prilikom
obračuna i isplate naknade štete pojedinim oštećenim osobama iz ovog štetnog
događaja između ostalog, trebala voditi računa i o toj činjenici, kao i o svojoj
zakonskoj obvezi propisanoj odredbom čl. 85. st. 3. ZO te shodno tome razmjerno
smanjivati naknade štete svim oštećenim osobama u ovom štetnom događaju.
Međutim, kako tuženica nije postupala u smislu odredbe čl. 85. st 3. ZO, ne može se
u ovom postupku s uspjehom pozivati na činjenicu da je izvršenim isplatama
prekoračena svota osiguranja.
104.
Pn-1568/07
Članak 85. Zakona o osiguranju
Gžn-2258/09 od 13. ožujka 2012.g.
155
- prigovor iscrpljene svote
osiguranja
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 256.052,19
kn sa zateznim kamatama na iznos od 43.360,27 kn od 2. ožujka 2007. do isplate, na
iznos od 212.691,92 kn od 22. veljače 2008. do isplate.
Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 43.360,27 kn sa
zateznim kamatama i iznos od 202.563,73 kn sa zateznim kamatama. Preinačena je
presuda na način da je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.128,19 kn sa
zateznim kamatama.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora jest isplata naknade štete po pravilima mirovinskog osiguranja /razmjeran
iznosa invalidskih mirovina od 24. veljače 2003. do 31. prosinca 2006. /49.050,08 kn/, od
1. siječnja 2007. razmjeran iznos jednokratne naknade štete za invalidsku mirovinu, koji
odgovora preostalom vremenu mirovinskog staža i godina života osiguranika tužitelja do
stjecanja prava na punu starosnu mirovinu /223.278,40 kn/ sa zateznim kamatama.
Iz rezultata provedenog postupka proizlazi da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na
invalidsku mirovinu zbog posljedica ozljeđivanja u prometnoj nezgodi od 30. srpnja
2000., na kolniku županijske ceste 5080 Vrh Lima - Vrsar, koju je uzrokovalo osobno
vozilo registarske oznake PU 925-FO, osigurano po pravilima obveznog osiguranja kod
tuženika, da razmjerni iznos invalidske mirovine osiguranika tužitelja od 24. veljače
2003. do 31. prosinca 2006. iznosi 49.050,08 kn, a razmjerni iznos jednokratne naknade
štete za invalidsku mirovinu, koji odgovora preostalom vremenu mirovinskog staža i
godina života osiguranika tužitelja do stjecanja prava na punu starosnu mirovinu
223.278,40 kn, te da je šteta svakog od oštećenih u istom štetnom događaju u limitu s
88,4%.
Prvostupanjski sud je otklonio prigovor ispunjenja primjenom pravila o teretu
dokazivanja (nije sporno da je četvorici oštećenih u prometnoj nezgodi od 30. srpnja
2000., do 7. travnja 2005. isplaćen iznos od 1.400.000,00 kn, koliko je iznosio i
ugovoreni limit na dan štetnog događaja, iz dokumentacije dostavljene po tuženiku nije
razlučno koji isplaćeni iznosi se odnose na imovinsku, a koji na neimovinsku štetu) i
slijedom činjenice da je predmetno traženje tužitelja u limitu s 88,4%, u smislu odredbe
čl. 160. st. 1. u vezi čl. 161. i 163. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine",
broj: 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 92/05., dalje u tekstu:
ZMO-a) naložio tuženiku isplatu iznosa od 256.052,19 kn s zakonskim zateznim
kamatama (čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", broj: 53/91.,
73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01./ čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne
kamate /"Narodne novine", broj: 153/04/, čl. 29. st. 2. i 7. Zakona o obveznim odnosima
/"Narodne novine", broj: 35/05., 41/08./) uz napomenu da se prigovor doprinosa
osiguranika tužitelja šteti /nenošenje kacige, pokušaj samoubojstva/ temelji na paušalnim
navodima.
Tuženik u bitnome ustraje na prestanku obveze ispunjenjem - iscrpljenoj svoti osiguranja,
utoliko što tvrdi da je prvostupanjska presuda neodrživa jer da se temelji na
156
nerazumljivom nalazu i mišljenju vještaka, odnosno da je pravilnom primljenom odredbe
čl. 85. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj: 46/97 - pročišćeni tekst, 116/99.,
11/02., dalje u tekstu: ZO-a/97) trebalo otkloniti predmetno traženje, jer da je limit prema
polici osiguranja na dan štetnog događaja, za štetu na osobama iznosio 1.400.000,00 kn, a
koji je nesporno temeljem štete na osobama, zaključno s 7. travnjem 2005. i isplaćen, što
da proizlazi iz dokumentacije u spisu /uplatnica i nagodbi/, ističući kako za limit od
1.400.000,00 kn, uveden početkom 1998. nije predviđena revalorizacija u prilog čega
govori njegova nepromijenjenost sve do siječnja 2006. i stupanja na snagu Zakona o
obveznim osiguranjima u prometu (nema svođenja naknade nematerijalne štete na dan
štetnog događaja kad su cijelo vrijeme kriteriji isti, prema izračunu vještaka kapitalizirana
proporcionalna mirovina iznosi 183.779.04 kn, pa nije jasno kako je sud prvog stupnja
došao do iznosa od 223.278,40 kn, osim toga i posljedice naknadnog pokušaja
samoubojstva osiguranika tužitelja bile su razlogom njegova umirovljenja).
Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o zahtjevu iz svoje stvarne nadležnosti s osobama
koje mogu biti stranke u postupku i koje su pravilno zastupane, a u odnosu na koji
zahtjev ne teče druga parnica, nije pravomoćno presuđeno, niti sklopljena sudska ili s
njom izjednačena nagodba i za svoju presudu u bitnome dao jasne razloge (čl. 365. st. 2.
ZPP-a).
Neosnovano tuženik osporava osnovanost osnove predmetnog traženja.
Naime, točno jest da obveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovi
osiguranja od automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti
veći od iznosa što ga na prijedlog Direkcije za nadzor društva za osiguranje utvrdi
Vlada Republike Hrvatske, ukoliko ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos
(čl. 85. st. 1. ZO-a/97) i da se isti iznos utvrđuje posebno za štetu na osobama a
posebno za štetu na stvarima (čl. 85. st. 2. OZ-a/97).
Ali isto tako, točno jest da se pravo oštećenih osoba prema osiguravajućem društvu
razmjerno smanjuje ukoliko ima više oštećenih osoba i ukupna naknada premašuje
ugovorenu premiju (čl. 85. st. 3. ZO-a/97), da društvo za osiguranje koje je isplatilo
jednoj oštećenoj osobi iznos veći od onog koji joj pripada s obzirom na razmjerno
sniženje naknade, jer nije znalo niti je moglo znati da postoje i druge oštećene osobe,
ostaje u obvezi prema tim drugim osobama samo do visine iznosa ugovorene
premije (čl. 85. st. 4. ZO-a/97).
Dakle, u smislu navedenih pravnih pravila tuženik jest u obvezi obeštetiti tužitelja u
dijelu njegova limita u šteti, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.
Pravilno je sud prvog stupnja otklonio i eskulpacione prigovore tuženike, koji se na
isti način ponavljaju u žalbi, i za svoju odluku u tom dijelu dao jasne razloge.
Međutim, djelomično osnovanom se ukazuje žalba tuženika u dijelu visine naložene mu
isplate, i to preko iznosa od 245.924,00 kn do iznosa od 256.052,19 kn, za iznos od
10.128,19 kn s zakonskim zateznim kamatama od 22. veljače 2008. do isplate.
Naime, kako iz rezultata raspravljanja proizlazi da je osiguranik tužitelja u štetnom
događaju (30. srpnja 2000.) isključivom krivnjom osiguranika tuženika zadobio tjelesne
ozljede s posljedicama, uslijed kojih mu je nastupila opća nesposobnost za rad i priznata
invalidska mirovina, da su osim osiguranika tužitelja, u istom štetnom događaju oštećene
još tri osobe, da je šteta svakog od oštećenika u limitu s 88,4%, da razmjerna invalidska
mirovina od 24. veljače 2003. do 31. prosinca 2006. za osiguranika tužitelja iznosi
49,050,08 kn, a pretpostavljena šteta tužitelja od 1. siječnja 2007. do stjecanja prava na
157
punu starosnu mirovinu osiguranika 223.278,40 kn, te da je tužitelj sa svojom štetom u
limitu s 88,4%, to je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime naknade štete za razdoblje od
24. veljače 2003. do 31. prosinca 2006. iznos od 43.360,27 kn (88,4% od 49.050,08 kn),
od 1. siječnja 2007. do stjecanja prava na starosnu mirovinu iznos 202.563,73 kn (88,4%
od 223.278,40 kn) ili ukupan iznos od 245.924,00 kn.
U preostalom dijelu do zahtijevanog i suđenog po sudu prvog stupnja, ili za iznos od
10.128,19 kn s zakonskim zateznim kamatama, zahtjev tužitelja je bez pravnog uporišta.
Suprotni navodi tuženika bez pravnog su uporišta.
U prilog neosnovanosti žalbenih navoda tuženika svakako valja imati na umu da je
kapitalizacija po cijenama na dan štetnog događaja uzeta kao kriterij za utvrđivanje
postotka zastupljenosti šteta svakog od više oštećenih, a ne kao utvrđenje visine
predmetne obveze tuženika.
105.
Pn-4018/08
Gžn-1408/09 od 27. ožujka 2012.g.
Članak 480. stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku
Članak 200. Zakona o obveznim odnosima
- duševne boli zbog
neosnovanog lišenja slobode
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 190.000,00 kn
sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Odbijen je dio zahtjeva za isplatu iznosa
od 10.000,00 kn.
Županijski sud odbija žalbu tužene kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Nije sporno da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u
Zagrebu broj K-207/3 tijekom kojega je bio u pritvoru od 22. svibnja 2003. do
29.studenoga 2004. (558 dana), te da je pravomoćnom presudom od 29. studenoga 2004.
protiv njega odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo iz čl. l?3.st.2. i st.3. Kaznenog
zakona. Pritvor je određen zbog opasnosti od bijega budući je tužitelj strani državljanin,
tada nezaposlen.
Predmet spora je zahtjev za naknadu štete zbog povrede slobode te ugleda i časti.
Tužena ne osporava osnovanost zahtjeva u smislu odredbe čl. 480. st. l. t. 1. Zakona o
kaznenom postupku (NN br. 110/97, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02) koja priznaje pravo
na naknadu štete pritvaranoj osobi protiv koje je optužba odbijena.
Sporna je visina dosuđene naknade u smislu odredbe čl. 200. Zakona o obveznim
odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) preko
priznatog iznosa od 65.760,00 kn.
U postupku je utvrđeno, što tužena ne osporava, da je tužitelj boravio u zatvoru u
Remetincu, u prostoriji od 24 m2, sa 4 do 5 ljudi istodobno, jedući dijetalnu hranu, da mu
je narušeno zdravlje te i danas uzima lijekove za smirenje, pritvaranje ga pogađa jer ni on
158
niti itko u obitelji nije bio osuđivan. Tijekom pritvora teško mu je padalo što su mu drugi
pritvorenici procjenjivali koliku će zatvorsku kaznu dobiti jer je znao da nije kriv. I danas
ima problema na granici i prilikom legitimiranja od strane policije.
Imajući u vidu trajanje pritvora, sve okolnosti boravka u pritvorskom smještaju,
posljedice pritvaranja koje tužitelj trpi u zdravstvenom i socijalnom pogledu, ovaj sud
smatra da je dosuđeni iznos naknade od 190.000,00 kn pravičan u smislu odredbe čl. 200.
ZOO i da se njime u ovom slučaju ne pogoduje ikakvim težnjama koje nisu spojive sa
njezinom prirodom i društvenom svrhom.
106.
Pn-3443/07
Gžn-2119/09 od 6. ožujka 2012.g.
Članak 67. i članak 106. Zakona o sudovima
- nezakonit ili nepravilan rad
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.855.227,20
kn zajedno sa zateznim kamatama po osnovi naknade štete temeljem odredbe čl. 67.
Zakona o sudovima.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da odbija kao neosnovan
tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od
2.855.227,20 kn zajedno sa zateznim kamatama.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Tužitelj svoje potraživanje temelji na odredbi čl. 67. Zakona o sudovima ("Narodne
novine" br. 3/94, 75/95, 100/96, 115/97, 131/97, 129/00, 67/01, 5/02, 101/03, 117/03,
17/04 i 141/04) kojom odredbom je propisano da Republika Hrvatska odgovara za štetu
koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac građaninu ili pravnoj osobi, svojim
nezakonitim ili nepravilnim radom, odnosno na odredbi čl. 106. Zakona o sudovima
("Narodne novine" br. 150/05) prema kojoj odredbi Republika Hrvatska odgovara za
štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac stranci, svojim nezakonitim ili
nepravilnim radom.
Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužitelj naknadu štete potražuje zbog toga što su
sudovi u dva navrata pravomoćno odbili zahtjev tužitelja za upis prava vlasništva na
nekretnini. Tu nekretninu on je kupio ugovorom o kupoprodaji sklopljenim s I. b. d.d.
koja je pravni slijednik J. i. b.
Prvi put prijedlog za uknjižbu je odbijen iz razloga što je po ocjeni sudova za ovaj pravni
posao trebalo pribaviti suglasnost Ministarstva vanjskih poslova, a koja suglasnost nije
pribavljena.
Drugi put je tužiteljev prijedlog za uknjižbu odbijen iz razloga što prethodno nije zatražio
prestanak prava vlasništva Republike Hrvatske nad predmetnom nekretninom.
No, tužitelj smatra da je zbog sklapanja Aneksa G Ugovoru o pitanjima sukcesije prestala
važiti Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske od
17. srpnja 1991. godine, odnosno smatra da je temeljem pozitivnih propisa prijedlog za
uknjižbu trebalo prihvatiti.
159
Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da tužitelj naknadu štete potražuje zbog
nepravilnog i nezakonitog rada sudaca u pogledu odluka koje su postale pravomoćne, a u
kojima su pogrešno tumačeni određeni pravni propisi čime na podlozi tog razloga
zapravo napada zakonitost i pravilnost pravomoćne sudske odluke.
Međutim, nezakonit i nepravilan rad sudaca u smislu prethodno citiranih odredbi
Zakona o sudovima ne može proizlaziti iz pogrešne primjene materijalnog prava
kada je ona rezultat pogrešnog pravnog shvaćanja.
Zbog navedenoga, žalbu tuženika je valjalo prihvatiti i preinačiti prvostupanjsku
odluku temeljem odredbe čl. 373. t. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne
novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i
57/11 - dalje u tekstu: ZPP).
107.
Pn-2925/06
Gžn-2966/09 od 5. lipnja 2012.g.
Članak 20. Zakona o porezu na dodanu vrijednost
- materijalna šteta
- porez na dodanu vrijednost
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 25.267,29 kn sa
zateznim kamatama počevši od 22. svibnja 2003. godine do isplate, i to po stopi od 15%
u razdoblju od 22. svibnja 2003. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja
2008. godine do isplate po stopi od 14%, te naknaditi trošak postupka u iznosu od
12.365,00 kn (dvanaest tisuća tri stotine šezdeset pet kuna) sa zateznom kamatom po
stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne
banke koja je vrijedila zadnjeg dna polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za
5% poena počevši od 16. veljače 2002. godine do isplate. Odbijen je tužbeni zahtjev u
dijelu u kojem tužitelj potražuje od tuženika isplatu zateznih kamata na iznos od
25.267,29 kn u razdoblju od 01. siječnja 2008. godine do isplate, po razlici stope od 14%
do 15%, kao neosnovan.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da se odbija tužbeni zahtjev
za iznos od 4.556,40 kn.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete na njegovom vozilu marke
Volkswagen Polo nastale u štetnom događaju koji se zbio 7. svibnja 2003. u ulici
Kancelak u Zagrebu.
Naime, tuženik je već odgovarajući na tužbu tvrdio da tužitelj nema pravo na iznos
plaćen po osnovi poreza na dodanu vrijednost u visini od 4.556,40 kn, koji prigovor
je prvostupanjski sud otklonio smatrajući da tužitelj osnovano potražuje cjelokupni
utuženi iznos prema računu servisa "D." d.o.o.
Žalitelj zauzima drugačiji stav glede tumačenja odredbi ZPDV, a koji prihvaća i
ovaj sud.
160
Naime, budući da je vozilo tužitelja popravljeno u autoservisu, koji predstavlja
poduzetnika u smislu ZPDV, odnosno ispunjava pretpostavke propisane odredbom
čl. 2. st. 3. ZPDV, a tužitelj se, prema odredbi čl. 6. st. 1. ZPDV ima smatrati
poreznim obveznikom, te s obzirom da izdani račun sadrži sve podatke propisane
odredbom čl. 15. st. 3. ZPDV, ima se na ovaj slučaj primijeniti odredba čl. 20.
ZPDV, koja u st. 1. određuje da je pretporez iznos poreza na dodanu vrijednost
iskazan na računima za isporuke dobara i usluge koje su drugi poduzetnici obavili
poreznom obvezniku.
Pravo na odbitak pretporeza odredbom čl. 20. ZPDV određeno je generalnom
klauzulom s negativnom enumeracijom, odnosno na način da se pretporezi mogu
odbiti ako njihov odbitak nije isključen prema st. 3., st. 5., st. 6., st. 7., st. 8. i st. 10.
istog članka, i to u obračunskom razdoblju u kojemu su primljeni računi za
isporučena dobra ili obavljene usluge.
S obzirom da u ovom slučaju ne postoji niti jedan od razloga taksativno propisanih
navedenim stavcima spomenutog članka ZPDV, a zbog kojih tužitelj ne bi imao
pravo na odbitak pretporeza, to je u tom dijelu valjalo uvažiti žalbu tuženika i
preinačenjem prvostupanjske presude temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP odbiti
tužbeni zahtjev za pobijani iznos.
108.
Pn-4577/04
Gžn-970/10 od 11. travnja 2012.g.
Članak 1. i članak 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete
- ratna šteta
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 41.000,00 kn
sa zateznom kamatom od 21. ožujka 2001. do isplate.
Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Nije sporno da je u prometnoj nezgodi koja se 31. prosinca 1991. dogodila u Karlovcu
ozlijeđena putnica u osobnom automobilu reg. oz. KA 520-38 kojoj je tužitelj 21. ožujka
2001. isplatio naknadu štete u iznosu od 41.000,00 kn.
Utvrđeno je da se nezgoda dogodila na način da je kamionom reg. oz. KA 623-72,
mobiliziranim za potrebe hrvatske vojske upravljao D.M., koji se nalazio na izvršavanju
službene zadaće Zapovjedništva 129. brigade, krećući se ulicom Banija, te prilikom
ulaska u raskrižje sa ulicom koja je imala prednost prolaza nije propustio vozilo reg.oz.
KA 520-72 koje se kretalo tom ulicom, dolazeći njemu s lijeve strane.
Zaključak je suda prvoga stupnja da je vozač mobiliziranog kamiona isključivo
odgovoran za prometnu nezgodu, no odgovornost tužene isključio je ocijenivši da je u
pitanju ratna šteta. Takvu ocjenu temelji na nespornoj činjenici da su se na području
Karlovca u to vrijeme odvijale vojne akcije, da je u vrijeme nezgode u gradu bila
objavljena opća i zračna opasnost, da se vozač D. M. vraćao u postrojbu gdje je vojska
bila smještena radi izvršenja daljnjih borbenih zadataka.
161
Pravilnost zaključka suda prvoga stupnja da je u pitanju ratna šteta za sada nije
moguće prihvatiti imajući u vidu odredbe čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete
(NN br. 61/91, 70/91) prema kojima je ratna šteta imovinska i neimovinska,
posredna i neposredna šteta učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih
tijela Republike Hrvatske kao i saveznika navedenih skupina i tijela, ako je
posredno ili neposredno nastala od 15. kolovoza 1990.godine do prestanka
neprijateljstava i ratnih operacija a naročito šteta učinjena tjelesnom integritetu,
životu i zdravlju ljudi, slobode, časti, imovine, ratni rashodi, gubitak nacionalnog
dohotka, gubitak nacionalnog bogatstva, štete po okoliš i sve druge vrste štete.
Toč. 3. Uputstva za primjenu Zakona o utvrđivanju ratne štete (NN br. 54/93)
dopunski definira pojam ratne štete navodeći da su ratnom štetom obuhvaćeni
gubici nastali kao rezultat ratnih (vojnih) djelovanja ili njihovih posljedica te
djelovanja neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija ili po njima kontroliranih
ili održavanih terorističkih i drugih jedinica, zarobljavanja, držanja talaca,
protjerivanja stanovništva i drugih ilegalnih aktivnosti.
Činjenica da je šteta počinjena u vrijeme u na prostoru odvijanja vojnih borbenih
akcija, pa i u uvjetima proglašene opće i zračne opasnosti, ne znači bezuvjetno da je
riječ o ratnoj šteti. Da bi bila u pitanju ratna šteta za koju država ne odgovara,
mora postojati logična uzročna veza između ratnih uvjeta i nastale štete, a u ovom
slučaju nedostaju valjani razlozi o tome od kakvog su utjecaja utvrđene ratne
okolnosti bile na nepoštivanje prometnih propisa od strane vozača mobiliziranog
kamiona.
Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja odlučne činjenice nisu pravilno i potpuno
utvrđene niti su raspravljeni svi relevantni prigovori tužene, koja je istaknula i
prigovor zastare.
Stoga je temeljeni odredbe čl. 370. ZPP ukinuta presuda suda prvoga stupnja i
predmet vraćen na ponovno suđenje, radi utvrđenja odlučnih činjenica u skladu sa
izloženim pravnim shvaćanjem i donošenja nove zakonite odluke.
109.
Pn-10240/08
Gžn-1805/10 od 13. ožujka 2012.g.
- duševne boli zbog smrti
brata
- trajanje zajednice života
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev mlljt. tužitelja na isplatu iznosa od
75.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.
Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Obzirom na utvrđenje da mlljt. tužitelj nije živio s pokojnim polubratom I. S. u zajednici
koja bi u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i
41/08., dalje u tekstu: ZOO) predstavljala takvu trajniju zajednicu života koja bi
162
opravdavala dosuđivanje novčane naknade zbog povrede prava osobnosti zbog duševnih
boli koje on trpi zbog smrti bliskog srodnika, sud prvog stupnja je zahtjev mlljt. tužitelja
kao neosnovan odbio.
Osnovano žalitelj osporava navedeni zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju
trajnije zajednice života između mlljt. tužitelja i pokojnog polubrata I. S. obzirom na
specifične okolnosti njihovog zajedničkog života.
Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka u ovom postupku kako D. G., majke mlljt. tužitelja i
pokojnog I. S. tako i njegovog oca B. S., proizlazi da iako je pok. I. S. po razvodu braka
roditelja zajedno s bratom T. nastavio živjeti s ocem u njegovoj kući, da je on izuzetno
često preko vikenda i tjedna dolazio k majci koja je u međuvremenu sklopila novi brak u
kojem je rođeno 4 djece, a među njima i mlljt. M. da je on tamo redovno ručao, držao
svoje stvari, ostajao cijeli dan, te desetak puta mjesečno i prespavao, da je s mlljt.
tužiteljem koji je u vrijeme njegove pogibije bio u dobi od 13 godina, a on u dobi od 21
godini, bio u čvrstoj emocionalnoj vezi. Nadalje, iz sadržaja spisa pa tako posebno iz
sadržaja nagodbe od 14. svibnja 2001. sastavljene u postupku pred Općinskim sudom u
Zagrebu poslovni broj P-7463/00 proizlazi da su se roditelji I. S. prilikom razvoda braka
dogovorili i o bračnoj stečevini na način da majka D. S., sada G., s osnove bračne
stečevine ne potražuje od supruga ništa kao niti on od nje, ali da mu ona priznaje samo
vlasništvo nekretnine, stambene zgrade Zagrebu, Zemunička 3., i obvezuje se seliti iz te
nekretnine u roku od godinu dana ali pod uvjetom da mlljt. djeca T. i I. nastave živjeti u
toj kući.
Obzirom na navedeno očito je da I. S. nije imao utjecaj na činjenicu gdje će imati
prebivalište u trenutku kada se brak roditelja razvodio te je po nastaloj situaciji razvoda
braka roditelja maksimalno odlazio majci u novu obitelj gdje je držao i svoje stvari i
često prespavao i po deset puta mjesečno, da je s novom obitelji majke održavao čvrste
emocionalne veze, a posebno s mlljt. M. U konkretnim okolnostima sama činjenica
različitog prebivališta mlljt. tužitelja i I. S., na koju on obzirom na navedeni sadržaj
nagodbe koju su njegovi roditelji po razvodu braka sklopili, i nije mogao utjecati, nije
toliko odlučna okolnost kako je to cijenio prvostupanjski sud, kao ni činjenica što I. S. u
obitelji majke nije imao svoju zasebnu sobu jer to kod nas i nije redovno ni u drugim
obiteljima s djecom.
U opisanoj konkretnoj situaciji postupanja I. S. i njegovog zajedničkog života s
mlljt. tužiteljem proizlazi da je njihova zajednica života u konkretnim okolnostima
bila specifična i opravdavala bi dosuđivanje novčane naknade zbog povrede prava
osobnosti, odnosno za duševne boli zbog smrti bliske osobe.
Kako zbog pogrešnog stava prvostupanjskog suda da se ne radi o zajednici koja bi
opravdavala dosuđivanje ove naknade, sve odlučne činjenice važne za pravilnu primjenu
materijalnog prava nisu utvrđene, posebno obzirom na po tuženiku tijekom postupka
istaknuti prigovor o podijeljenoj odgovornosti, odnosno doprinosu pok. I. S. šteti jer je
pristao na vožnju s alkoholiziranim vozačem, valjalo je temeljem odredbe čl. 370.
Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11) prihvatiti žalbu mlljt. tužitelja, pobijanu
presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
U ponovljenom postupku sud prvog stupnja raspravit će sve odlučne činjenice važne za
pravilnu primjenu materijalnog prava imajući pri tome u vidu sve prije navedeno,
odnosno da bi opisana specifična zajednica mlljt. tužitelja i I. S. ipak bila takva trajna
163
zajednica života koja bi opravdavala dosuđivanje novčane naknade za povredu prava
osobnosti, odnosno za duševne bli zbog smrti bliske osobe.
Mediji
110.
Pn-809/10
Gžn-3502/11 od 17. travnja 2012.g.
Članak 21. Zakona o medijima
- povreda prava na privatnost
Činjenično stanje:
Presudom suda prvog stupnja u toč. I naloženo je tuženiku da tužiteljima plati ukupno
51.000,00 kn od čega I tužiteljici 18.000,00 kn, II tužiteljici 15,000,00 kn, III tužitelju
15.000,00 kn, IV tužiteljici 12.000,00 kn i V tužiteljici 12.000,00 kn sve sa zateznom
kamatom od 12. kolovoza 2011. godine do isplate.
Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja u dijelu za iznos od 51.000,00 kn, a odbijen je tužbeni zahtjev za daljnji iznos od
ukupno 21.000,00 kn.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Činjenični supstrat tužbe odnosi se na prilog emisiji "Dnevnik" na prvom programu
HRT-a pod nazivom "nije kriva samo je konzumirala". Zbog sadržaja te informacije koju
tužitelj kvalificira kao klevetu pokojnog I. P. tužitelji traže naknadu štete koju su zbog
toga pretrpjeli kao kćer, roditelji te sestre danas pokojnog I. P.
Sud prvog stupnja utvrdio je da je u navedenoj emisiji HRT-a dana 21. studenog 2009.
godine iznijeta informacija da je pokojni I. P. nabavljao opojnu drogu i donosio ju u
zajednički stan gdje su je uživali on i njegova supruga M. Tu je informaciju u navedenoj
emisiji iznijela odvjetnica koja je u kaznenom postupku branila M. P. a povodom
oslobađajuće presude protiv nje. U to vrijeme I. P. je već bio pokojni, pa se po prirodi
stvari kazneni postupak protiv njega nije vodio u to vrijeme.
Iznesenu izjavu odvjetnice M. P. sud prvog stupnja ocijenio je kao sadržaj koji
predstavlja povredu prava na privatnost a čime je tužiteljima prouzročena šteta koju je
tuženik dužan naknaditi sukladno odredbi čl. 21. Zakona o medijima ("Narodne novine"
br. 59/04-dalje: ZM).
Po ocjeni ovoga suda izneseni zaključak o šteti koja je tom informacijom nastala za
kćerku roditelje i sestre pokojnog I. P. ocjenjuje pravilnom jer ista nalazi uporište u
ocjeni provedenih dokaza a u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a kako je u prvostupanjskoj
presudi vrlo detaljno i izloženo.
Neosnovani su žalbeni navodi kojima se pokušava otkloniti odgovornost tuženika.
164
Uz rečeno u prvostupanjskoj presudi a jer se radi o ponovljenim tvrdnjama u žalbi kao i
tijekom prvostupanjskog postupka za naglasiti je da se tuženik te odgovornosti ne može
osloboditi bez obzira na to što je informacija iznesena u kontekstu o obrani M. P. Ovo
stoga što ta informacija sadrži kontekstualni navod o I. P. koji je nabavljao i donosio
opojnu drogu u stan a sam tuženik je tu izjavu prenio bez ikakovog komentara ili dodatka
koji bi se referirao na osobu I. P., a koji je zbog nastupjele činjenice smrti bio izvan
odlučivanja u kaznenom postupku.
U tom kontekstu jasno je što predstavlja štetnu radnju i protupravnost iznesene tvrdnje
kako je utvrđeno pa stoga činjenično stanje i njegovo utvrđenje u tom kontekstu žalitelj
neosnovano spori.
U pogledu žalbenog prigovora vezano za tužiteljicu A. P. prvostupanjski sud je
obrazložio da je ispravak zatražen i u njezino ime. Sa datim razlozima slaže se ovaj sud
pa je neosnovan prigovor nedostatka procesne pretpostavke i navod žalbe o potrebi
odbačaja tužbe IV tužiteljice.
Međutim u pravu je žalba kada prigovora dijelu prvostupanjske odluke a u pogledu visine
naknade štete.
Prvostupanjski sud utvrdio je da su tužitelji najbliži srodnici pokojnog I. P. te su uz
činjenicu njegove smrti doživjeli štetu povredom prava osobnosti iznošenjem navedene
informacije u HRT-ovoj emisiji Dnevnik.
Dovođenjem pokojnog oca odnosno sina i brata tužitelja u situaciju da ga se izravno
povezuje sa nabavljanjem i uživanjem droge kokain nedvojbeno izaziva osjećaj
krajnje nelagode kod srodnika u svakodnevnim društvenim kontaktima a budući se
radi o kvalifikaciji koja ima značaj apsolutno neprihvatljivog društvenog ponašanja
koje pod propisanim zakonskim okolnostima dovodi i do kaznenog postupka.
U pravilnoj primjeni odredbe čl. 21. i čl. 22. ZM a u skladu s propisima Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje:
ZOO) tužiteljima pripada kao primjerena pravična novčana naknada štete u visini
od 15.000,00 kn I tužiteljici S. P., po 10.000,00 kn roditeljima danas pokojnog I. P. II
i III tužiteljima te IV i V tužiteljicama 8.000,00 kn.
Ovi iznosi odgovaraju utvrđenim okolnostima koje su relevantne u smislu čl. 1100.
st. 1. i 2. ZOO-a a da se pri tome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa naravi
instituta naknade štete i njegovom svrhom.
111.
Pn-4378/09
Gžn-3263/11 od 24. travnja 2012.g.
Članak 22. Zakona o medijima
- naknada štete
Činjenično stanje:
Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 50.000,00 kn sa
zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. srpnja 2009. godine pa do isplate.
Odbijena je tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 70.000,00 kn
sa zateznom kamatom.
165
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja za iznos od 25.000,00 kn, a preinačena je presuda i odbijena s dijelom tužbenog
zahtjeva u iznosu od 25.000,00 kn.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev za naknadu štete nastale objavom članka u dnevnom listu "J. l."
od 23. travnja 2009. godine pod naslovom "Sinu šefice suda ne ide se u zatvor".
Sud prvog stupnja djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev, a svoju odluku temelji na
ocjeni svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a. Tako je u postupku
utvrđeno da su informacije u spomenutom članku, a koje se odnose na tužiteljicu
sljedećeg sadržaja: "...Sinu šefici suda ne ide se u zatvor", "...majka osuđenog vozača",
kao i da je objavljena upadljiva fotografija tužiteljice uz spomenuti tekst. Nadalje, sud
prvog stupnja razmatrajući kontekst cijelog članka ističe da između ostalog osim prije
spomenutog sadrži i sljedeće naslove i podnaslove te informacije: "skrivio smrt";
"...nećak P. R., županijskog državnog odvjetnika u Gospiću"; "...N. R. nije zadovoljila
odluka više istance da mu prepolovi kaznu za nesreću u kojoj je kao 18-godišnjak usmrtio
suputnicu, smatra da nije kriv"; "...divlja mladež..."; "... traži odbacivanje kazne..."; "...ne
želi platiti..."; kao i podnaslov "Pravosudna trakavica"; "No, R. nije bio zadovoljan niti sa
znatno umanjenom kaznom, pa je njegov branitelj M. R. podnio zahtjev za izvanredno
preispitivanje pravomoćne presude zbog čega se predmet trenutno nalazi na Vrhovnom
sudu". Stoga je sud prvog stupnja stanovišta da upravo prije istaknuto sadržajno navodi
čitatelje zaključiti da je tužiteljica, imajući u vidu funkciju koju obavlja (tijekom
kaznenog postupka protiv njezinog sina bila je v.d. predsjednica Općinskog suda u
Gospiću, a od 6. studenog 2006. godine je predsjednica Županijskog suda u Gospiću)
povezana s predmetnim kaznenim postupkom, koji se vodi protiv njezinog sina, kao i da
na neizravan način utječe na sam postupak, tako da je o tužiteljici stvorena negativna
slika. Pri tome upotrijebljeni termin "šefica suda" u svakom slučaju da je upotrijebljen u
ironičnom i pejorativnom smislu, pa se tako ekskulpacija tuženika ne može prihvatiti.
Osim toga, za objavljenu fotografiju smatra da je ista snimljena u jednom privatnom
lokalu i već ranije objavljena. Obzirom na sve navedeno, sud prvog stupnja smatra da
tuženik tijekom postupka nije dokazao postojanje pretpostavke koje isključuju njegovu
odgovornost, pa da stoga odgovara za naknadu štete tužiteljici prema odredbi čl. 21.
Zakona o medijima ("Narodne novine" broj 59/04 - dalje: ZOM). Naime, iz sadržaja
informacija istaknutih u spornom članku da se nedvojbeno insinuira povezanost i utjecaj
tužiteljice kao "šefice suda" na kazneni postupak koji se vodio protiv njezinog sina, dok
su te informacije podobne da izazovu javni prijezir, prijekor i omalovažavanje, a time
naruše ugled i profesionalni dignitet tužiteljice, kao i umanjuje ugled tužiteljice kao suca i
čovjeka, čime se dovodi u pitanje njezin moral i time joj se odriču kvalitete koja mora
imati upravo osoba koja obnaša sudačku dužnost. Pri tome je autor članka postupao
zlonamjerno i pri tome bio usmjeren na diskreditiranje tužiteljice, a time na povredu
njenog dostojanstva, ugleda i časti.
Prihvaćen je iskaz tužiteljice iz kojeg proizlazi da je tužiteljica tražila i liječničku pomoć
radi posljedica spomenutog članka, da je bila izložena neugodnostima, kao i njezina
obitelj, u svakodnevnom životu i radu, kao i da je osjećala povrijeđenost i neugode, a što
se je sve odrazilo na osobnu, socijalni i profesionalni život. Pri tome je sud prvog stupnja
imao u vidu i nakladu primjerka "J. l." u kojem je objavljen sporni članak.
166
Slijedom svega navedenog imajući u vidu odredbu čl. 22. ZOM-a, a u svezi s odredbom
čl. 19., 1046. i 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 -dalje:
ZOO), sud je tužiteljici dosudio naknadu štete u iznosu od 50.000,00 kn.
U svezi žalbenih prigovora tuženika valja odgovoriti da su objavljene informacije u
spornom članku istinite, međutim kao što to pravilno smatra i sud prvog stupnja
konkretno se radi o vrijednosnom sudu autora, ali tuženik tijekom postupka nije
dokazao da su te informacije na način kao što su iznesene, dane u dobroj vjeri. Na
spomenuto prvenstveno ukazuje sam naslov "Sinu šefice suda ne ide se u zatvor", čime je
dan upravo naglasak na osobu tužiteljice, uz okolnost da se njezinom sinu ne ide u zatvor,
a temeljem toga se može zaključiti da je ona povezana s kaznenim postupkom koji se je
vodio protiv njezinog sina. Već radi navedenog nije ispunjen zakonski uvjet iz čl. 211. st.
4. toč. 6. ZOM-a. Naglasak na tužiteljicu upućuje i objavljena njezina fotografija u
upadljivom formatu, što ne bi bilo potrebno u slučaju da je autor o poduzetim pravnim
radnjama sina tužiteljice pisao u dobroj vjeri, a ne na način da se spornim sadržajem
insinuira povezanost i utjecaj tužiteljice kao "šefice suda" na kazneni postupak koji se
vodio protiv njezinog sina. Stoga pravilno zaključuje sud prvog stupnja da su prije
spomenute informacije podobne izazvati javni prezir, prijekor i omalovažavanje
tužiteljice, kao i narušiti joj ugled i profesionalni dignitet, obzirom na njezin posao,
a čime je nedvojbeno došlo do povrede prava osobnosti u smislu odredbe čl. 19. st. 2.
ZOO-a, a u odnosu prava na ugled, čast i dostojanstvo.
Stoga je sud prvog stupnja sve činjenice u ovom postupku potpuno i pravilno utvrdio pa
nije ostvaren žalbeni razlog naveden u odredbi čl. 355. ZPP-a. Međutim na tako utvrđeno
činjenično stanje sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio odredbu čl. 22. st.
1. ZOM-a i čl. 1100. st. 2. ZOO-a, vodeći računa o kvalifikatornim okolnostima duševnih
boli. Toga je, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pravična novčana naknada uz sve
prije opisane okolnosti u iznosu od 25.000,00 kn.
Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi
prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tuženi zahtjev u iznosu od 25.000,00
kn, dok je u preostalom dijelu primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a za iznos od
25.000,00 kn valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i tužiteljicu odbiti s tim dijelom
tužbenog zahtjeva.
112.
Pn-5761/05
Gžn-502/12 od 3. travnja 2012.g.
Članak 23. Zakona o medijima
- rok za podnošenje tužbe
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbačena je kao nepravovremena tužba tužitelja.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
167
Polazeći od utvrđenja da je u dnevnom listu "24 sata" broj 80 od 23. svibnja 2005.
objavljen tekst pod naslovom "Steroidi ubojice", da je u tekst objavljena fotografija
tužitelja, da je tužitelj od nakladnika zatražio ispravak netočno objavljene informacije
pisanim zahtjevom od 24. svibnja 2005. koji zahtjev je predan na poštu 30. svibnja 2005.,
da je tužbu za naknadu štete podnio 29. rujna 2005., dakle protekom roka od 3 mjeseca
od saznanja za objavljenu informaciju, prvostupanjski sud je tužbu kao nepravovremenu
odbacio.
Žalitelj pobija navedenu odluku kao nezakonitu uz tvrdnju da osim nematerijalne štete u
vidu duševnih boli zbog objavljivanja netočne i neistinite informacije, trpi i materijalnu
štetu u vidu gubitka sponzora i financijskih potpora te da mu je donošenjem pobijanog
rješenja onemogućeno pravo tražiti naknadu materijalne štete.
Prema odredbi čl. 23. Zakona o medijima ("Narodne novine", br. 59/04 - dalje: ZM)
tužba za naknadu štete, dakle, neovisno o tome radi li se o materijalnoj ili
nematerijalnoj, može se podnijeti najkasnije u roku od tri mjeseca od dana saznanja
za objavu informacije kojom je šteta prouzročena.
Kako je čl. 23. ZM, propisan rok za podnošenje tužbe za naknadu štete od 3 mjeseca
od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena, kako je
predmetna informacija objavljena 23. svibnja 2005., a ispravak iste od nakladnika
je zatražen 24. svibnja 2005. slijedom čega je tužitelj već 24. svibnja 2005. znao za
objavljenu informaciju, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. rujna
2005. pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je od trenutka saznanja za
objavljenu informaciju do podnošenja tužbe protekao rok od 3 mjeseca i stoga
tužbu kao nepravovremenu, pozivom na navedenu odredbu čl. 23. ZM odbacio.
113.
Pn-2528/11
Gž-1947/12 od 3. travnja 2012.g.
Članak 40. stavak 1. i članak 46. stavak 1. Zakona o medijima
- ispravak informacije
- pasivna legitimacija
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku u prvom
sljedećem broju glasila objaviti ispravak netočnih informacija objavljenih na štetu
tužitelja.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Tužitelj je podnio tužbu sa zahtjevom za ispravkom informacije i odštetni zahtjev protiv
tuženika kao novinskog nakladnika glasila "Moj pas" s osnova naknade nematerijalne
štete povodom objave članka pod nazivom "Novi trik ilegalnog uzgoja i prodaje
"čistokrvnih" pasa-UCI redovnice", na str. 30 i 31, te pod nazivom "Zašto pas s
redovnicom", na str. 32 i 33, u navedenom listu u broju siječanj/veljača 2010.
168
Rješenjem suda poslovni broj Pn-1925/10 od 3. ožujka 2011. određeno je odvojeno
raspravljanje po toč. III tužbenog zahtjeva, a radi objave ispravka informacije, što je
predmet spora u ovoj parnici.
Nije sporno među strankama da je tuženik nakladnik službenog glasila tuženika «Moj
pas», kojem je tužitelj uputio zahtjev za objavu ispravka netočnih informacije, jer je
smatrao da su u odnosu na njega i o njemu objavljene netočne i uvredljive informacije u
člancima pod nazivom "Novi trik ilegalnog uzgoja i prodaje "čistokrvnih" pasa-UCI
redovnice", te "Zašto pas s redovnicom", koji ispravak tuženik nije objavio.
Nadalje nije sporno među strankama da je glavna urednica glasnika "Moj pas" P. B.
Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno
primijenio materijalno pravo (čl. 40 st. 1 i čl. 46 st. 1 Zakona o medijima-"Narodne
novine" broj: 59/04, dalje: ZM) kada je odlučio kao u izreci pobijane presude.
Sukladno odredbi čl. 40 st. 1 ZM svatko ima pravo od glavnog urednika zahtijevati da
objavi ispravak objavljene informacije kojom su povrijeđena njegova prava ili interesi.
Ako glavni urednik ne objavi ispravak u roku i na način određen zakonom, podnositelj
zahtjeva za ispravak ima pravo podnijeti tužbu protiv glavnog urednika, kako je to
propisano odredbom čl. 46. st. 1. ZM.
Objava ispravka ima obeštećujući karakter za nematerijalnu štetu (čl. 22. st. 1.
ZM), a za tu objavu može se utužiti samo glavni urednik (čl. 46. ZM), ne i
nakladnik.
Stoga je pravilno prvostupanjski sud prihvatio osnovanim prigovor tuženika
promašene pasivne legitimacije, jer tuženik u sporu radi objavljivanja ispravka
informacije mora biti glavni urednik, a ne nakladnik.
Žalitelju je za dodati da se zahtjev (kao procesna pretpostavka tužbe iz čl. 22. st. 2.
ZM) ne može sagledavati izvan konteksta propisa koji reguliraju pravo na objavu
ispravka informacije i da se obraćanje nakladniku po tom propisu treba realizirati
sukladno čl. 40.-45. ZM, kojim odredbama se cjelovito regulira materija ispravka
informacije u postupku kod glavnog urednika. Znači da je upravo glavni urednik
onaj segment u čijem je isključivom djelokrugu postupanje po zahtjevu za objavu
ispravka u svim slučajevima.
114.
Pn-194/11
Gž-1864/12 od 24. travnja 2012.g.
Članak 40. stavak 4. i članak 42. stavak 4. i 5. Zakona o medijima
- objava ispravka
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku glavnom uredniku dnevnika "J.l." da
bez promjena i dopuna, na istom ili istovjetnom mjestu, te na isti ili istovjetan način na
koji je u dnevniku "J.l." dana 28. prosinca 2010. objavljen članak "Izronio iz M. sjene
M.R. poručio navijačima: Ovo je na D., a vi se osnujte svoj!" s podnaslovom "Svatko ima
cijenu, R. bi mogao biti nagrađen odmorom u Turskoj" u dnevniku "J.l." objavi ispravak
objavljene informacije.
169
Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U žalbi se ponavlja prigovor da tužba nije dopuštena iz razloga jer u punomoći koja
prileži uz dopis tužitelja od 3. siječnja 2011. godine nije naznačeno u odnosu na koga je
punomoćnik ovlašten postupati, pred kojim tijelom i u odnosu na koju osobu, odnosno da
iz iste punomoći ne proizlazi ovlaštenje na postupanje u odnosu na glavnog urednika te
da iz punomoći nije vidljivo koja je osoba potpisala punomoć, odnosno da bi istu
potpisao tužitelj.
Iz punomoći od 2. siječnja 2011. godine priložene u spis proizlazi da je istom odvjetnik
D. U. ovlašten na "podnošenje zahtjeva za objavu ispravka objavljene informacije" kojom
punomoći, je po prosudbi ovog suda, odvjetnik D. U. bio ovlašten da podnese zahtjev za
ispravak objavljene informacije, što znači da takav zahtjev podnese onom tijelu koje je o
tom zahtjevu ovlašteno postupati, odnosno konkretno da takav zahtjev podnese glavnom
uredniku dnevnog lista gdje je informacija objavljena.
Stranka tražeći pravnu zaštitu da se objavi ispravak informacije u ostalom i ne
mora znati kome se navedeni zahtjev treba podnijeti niti je Zakonom o medijima
("Narodne novine" broj 59/04 - dalje: ZOM) propisan neki posebni sadržaj
punomoći za podnošenje zahtjeva za ispravak informacije. Uostalom, iz dopisa
tuženika od 11. siječnja 2011. godine koji je postupajući sukladno odredbi čl. 42. st.
5. ZOM-a obavijestio tužitelja o razlozima neobjavljivanja ispravka kao razlog
uopće ne navodi da je zahtjev za ispravak informacije podnesen po neovlaštenoj
osobi (čl. 42. st. 4. ZOM-a) ili pak na eventualne nedostatke punomoći već je zahtjev
za ispravak informacije otklonio iz meritornih razloga. Niti sada, u postupku,
paušalnim prigovorima u odgovoru na tužbu kako iz navedene punomoći nije
vidljivo da bi istu potpisao upravo tužitelj ne dovodi u osnovnu sumnju pravilnost
zaključka suda prvog stupnja da je zahtjev za ispravak informacije podnesen po
ovlaštenoj osobi, odvjetniku D. U. koji je kao punomoćnik tužitelja navedeni zahtjev
potpisao uz pečat odvjetničkog ureda pa stoga je tužba u ovom sporu, nakon što je
tuženik odbio objaviti ispravak informacije dopuštena.
Pravilno je prvostupanjski sud cijeneći zahtjev za objavu ispravka informacije utvrdio da
navedeni ispravak sadržajno predstavlja ispravak jer se u ispravku informacije upravo
činjenice navedene u objavljenoj informaciji iznošenjem činjenica negiraju (npr. broj
stranaka kojih je član bio tužitelj, pravo sudjelovanja na pripremama NK D., vrijeme kad
je tužitelj izabran u Izvršni odbor NK D., pitanje "naplate šestogodišnjeg angažmana
tužitelja u NK D.") ili se pak dopunjavaju navodi iz objavljene informacije kako bi se
objasnio nastup tužitelja na skupštini NK Dinamo, dakle navedeni ispravak sadržajno
predstavlja ispravak informacije sukladno odredbi čl. 40. st. 4. ZOM-a, pa suprotni
žalbeni prigovori nisu osnovani.
Prigovor da je obrazloženje suprotno izvedenim dokazima jer sud kaže "da za komentare
iznijete u članku nije imao nikakav izvor, što da je netočno jer da to ne proizlazi iz iskaza
autora članka saslušanog kao svjedoka valja reći da navedeni dio obrazloženja nije u
suprotnosti sa iskazom navedenog svjedoka s obzirom da je navedeni dio presude citat iz
iskaza autora, a odnosi se na informacije izvan onog dijela koji se tiče sadržaja istupa
tužitelja na skupštini NK D.
170
Prigovor da je tužitelj trebao dokazati svoje navode iz ispravka informacije nije
osnovan jer je za ispravak bitno i dovoljno da oštećena osoba iznese činjenice i
okolnosti kojima pobija ili dopunjuje navode iz informacije. Naime, ZOM govori što
treba sadržajno sadržavati ispravak informacije (čl. 40. st. 4. ZOM-a), a to ispravak
u konkretnom slučaju sadrži, pri čemu nije bitno niti potrebno da za te svoje navode
osoba koja traži ispravak informacije podastre i dokaze.
Što se tiče prigovora da je objavljena informacija u biti iznošenje vrijednosnog suda
autora članka o tužitelju treba reći da se vrijednosni sud koji autor članka formira o
određenoj osobi treba ipak temeljiti na određenim činjenicama za koje je autor imao
opravdanog razloga povjerovati da su istinite, odnosno iznošenje vrijednosnog suda treba
biti u dobroj vjeri. U konkretnom slučaju i sam autor u svom iskazu navodi da je bio na
skupštini NK D. i da ono što je napisao tužitelj na skupštini izjavio, a da za ostalo što je
navedeno jest "moje viđenje tužitelja kao osobe" za te "komentare nisam imao nikakve
izvore već se radi o mojoj percepciji tužitelja", da je vidio tužitelja na pripremama NK D.
u Austriji prije 3 godine te da ga je vidio u toplicama u Austriji kako se u ogrtaču šeće u
hotelu gdje je D. bio na pripremama, te da nije točno znao koliko je političkih stranaka
tužitelj promijenio ali ga je tako percipirao, niti je znao kada je tužitelj imenovan u
izvršni odbor NK D. te da je znao da članovi izvršnog odbora NK D. nemaju pravo na
novčanu naknadu ali imaju pravo s klubom odlaziti na pripreme i na europske utakmice,
a da pritom ne raspolaže podatkom kada je tužitelj postao član izvršnog odbora NK
Dinamo, te kakav je tada bio njegov politički status. Kada i sam autor u svom iskazu
navodi da član izvršnog odbora NK D. ima pravo ići na pripreme sa klubom te da članovi
izvršnog odbora ne primaju nikakvu novčanu naknadu za svoj rad, a istovremeno u
članku iznosi svoj vrijednosni sud o tužitelju da je tužitelj svoj angažman u izvršnom
odboru NK D. dobrano naplatio s D. po Europi i wellnes odmorima na klupskim
pripremama, te kada politički status tužitelja uspoređuje sa L. Š., bivšom porno
glumicom, bez obzira na točnost podataka o izbornim rezultatima, u svakom slučaju u
svojoj cjelini ne predstavlja vrijednosni sud autora koji se temelji na činjenicama
temeljem kojih je autor članka imao opravdanog razloga povjerovati da su istinite, niti se
za iznošenje navedenog vrijednosnog suda može zaključiti da je postupljeno u dobroj
vjeri.
Dakle, kako je u postupku utvrđeno da je zahtjev za ispravak informacije sadržajno
ispravak informacije sukladno odredbi čl. 40. st. 4. ZOM-a, a nisu utvrđeni razlozi zbog
kojih glavni urednik može uskratiti objavu ispravka informacije, te kako je po prosudbi
ovog suda prvostupanjski sud utemeljeno tužbeni zahtjev prihvatio, a kako je žalba
ocijenjena neosnovanom iz naprijed navedenih razloga to je primjenom odredbe čl. 368.
st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.
115.
Pn-283/11
Gžn-881/12 od 17. travnja 2012.g.
Članak 22. stavak 1. Zakona o javnom priopćavanju
- odgovornost po osnovi
krivnje
171
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se tuženiku nalaže da isplati
tužitelju s osnova naknade materijalne štete - izmakle koristi iznos od 120 funti sterlinga
tjedno u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju NBH na dan isplate, počevši od
1.5.1995.g. do 26.5.2003.g., te iznos od 750 € mjesečno u kunskoj protuvrijednosti, s
pripadajućim kamatama.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je isplata naknade materijalne štete na temelju odredbe čl. 22. st. 1.
Zakona o javnom priopćavanju ("Narodne novine" br. 83/96 - dalje: ZJP).
Pobijana presuda uopće ne sadrži razloge o razlozima zastare u odnosu na tužbeni zahtjev
za isplatu protuvrijednosti iznosa od 750 € mjesečno s osnove izmakle koristi -izgubljene
zarade koju bi tužitelj dobivao od Croatia banke, međutim, kako je bitne činjenice
moguće utvrditi na temelju isprava i dokaza u spisu, iako ih prvostupanjski sud nije uzeo
u obzir, ovaj sud nalazi da su ispunjeni uvjeti za donošenje drugostupanjske presude
prema čl. 373.a st. 3. u vezi st. 1. toč. 2 ZPP.
Iz iskaza tužitelja i njegovog podneska od 10.6.1998.g. proizlazi da je tužitelj dana
3.3.1995.g. od zamjenika direktora Croatia banke A. B. saznao da banka neće se njim
potpisati ugovor o djelu, radi čega se taj dan ima smatrati danom saznanja za štetu u
smislu odredbe čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91,
73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje. ZOO).
Kako je naknadu ovog vida štete tužitelj zatražio tek podneskom od 10.6.1998.g., za isti
je nastupila zastara potraživanja prema odredbi čl. 376 st. 1 ZOO, pa je tužbeni zahtjev u
tom dijelu pravilno odbijen.
Također je pravilno odbijen i tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanje protuvrijednosti
od 120 funti sterlinga tjedno s osnove izmakle koristi - izgubljene zarade zbog ostavke
(otkaza) koju je tužitelj dao 1.5. 1995.g. na mjesto člana uređivačkog odbora časopisa
The South Slav Journal iz Londona, ali ne zbog zastare kako to pogrešno smatra
prvostupanjski sud, već zbog nepostojanja uzročne veze između objave spornog članka i
gubitka zarade zbog ostavke (otkaza).
Iz ovjerenih prijevoda dopisa zamjenika glavnog urednika navedenog časopisa od
12.5.1995.g., 20.4.1995.g. i 15.4.1998.g., te dopisa od 14.1.2000.g. i iskaza tužitelja,
proizlazi da je tužitelj zbog objave spornog članka u tjedniku tuženika, kao i objave
takvih informacija u drugim medijima, bio suspendiran s mjesta člana uređivačkog
odbora i da mu je ukinut honorar od 120 funti sterlinga tjedno, te je on dana 1.5.1995.g.
dao ostavku (otkaz).
Međutim, tužitelj ne traži izmaklu korist zbog suspenzije, već zbog svoje ostavke
(otkaza), koju je prema gore navedenim dokazima i svom iskazu dao 1.5.1995.g.
Kod ovog vida potraživanja radi se o odgovornosti po osnovi krivnje (čl. 154. st. 1.
ZOO), pri čemu je za dužnost naknade potrebna uzročna veza između postupanja
štetnika i uzrokovane štete. U konkretnom slučaju tužitelj je sam dao ostavku
(otkaz), pa na taj način ne postoji uzročna veza između postupanja tuženika i štete
koju je tužitelj pretrpio davanjem ostavke. Eventualna šteta mogla bi postojati za
razdoblje suspenzije jer je do suspenzije došlo uslijed objave spornog članka, ali
172
nikako ne i za utuženo razdoblje od davanja ostavke (otkaza). Naime, da tužitelj
nije sam dao ostavku (otkaz), upitno je da li bi mu i kada uređivački odbor stranog
časopisa dao otkaz, te da li bi u tom slučaju uopće došlo do štete uslijed gubitka
honorara, ili bi ona bila manja.
116.
Pn-4887/06
Gžn-3623/09 od 11. travnja 2012.g.
Članak 19. stavak 2., članak 1046. i članak 1100. stavak 1. Zakona o obveznim
odnosima
- povreda prava osobnosti
- granice slobode i
izražavanja
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 50.000,00
kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 9. kolovoza 2006. do isplate.
Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U postupku pred prvostupanjskini sudom utvrđeno je, da su u dnevnim listovima
"Slobodna Dalmacija" i "24 sata" objavljena dva intervjua s tuženikom pod nazivima "M.
N. i njena sekta ruše G." i "M. N. je ta koja treba otići".
Iz iskaza tuženika sud je utvrdio, da stoji iza svake izrečene riječi u oba teksta koja su
predmet tužbe, da je zbog dugogodišnjeg iskustva upoznat s radom i funkcioniranjem
HRT-a radi čega može iskazivati o činjenicama, da je intervju "Slobodnoj Dalmaciji" dao
jer mu je dozlogrdilo kada vidi da tužiteljica štiti korupciju i želi moć i financijsku dobit
za sebe i svoje pulene te da se okružila spodobama koje nije nimalo briga za televiziju.
Iz intervjua koji su predmet tužbe sud je utvrdio, da tuženik u istima navodi da je
tužiteljica oko sebe skupila dio vodećih ljudi, njih četrdesetak preko kojih upravlja
televizijom i G. zadaje muke, sve sa ciljem podrivanja rada M. G., a što potkrepljuje time
da je isti otišao u diplomaciju jer se više nije mogao boriti s ljudima koji su ga sprečavali
u obavljanju funkcije, što je saznao iz razgovora s M. G., koji nije spominjao tužiteljicu
kao oponenta već je on to zaključio iz konteksta razgovora, te mu je predočio i internu
knjigovodstvenu dokumentaciju koja se odnosi na poslovanje HRT-a pri čemu je uočio
nelogičnosti i propuste o kojima je govorio na vijeću HRT-a i Saborskom odboru za
informatizaciju. Pod korupcijom smatrao je da tužiteljica kao ravnateljica nije raspisivala
javne natječaje, čime je neke ljude i projekte dovela u povlaštenu poziciju, a kao primjer
je naveo sapunicu tvrtke "A.", "V. M." koja je kupljena od te kuće bez raspisivanja
natječaja radi čega ostale kuće nisu mogle konkurirati svojim proizvodima. Nadalje je
naveo, da je tužiteljica preko svoje marionete G. M. lansirala podatke o posebnim
ugovorom, nazivajući je pri tome krticom koja je stvorila taj cirkus oko plaća kako bi
srušila M. G., a zaključak o tome temelji na činjenici, da G. M. nije upozoren niti kažnjen
zbog iznošenja tajnih podataka. U odnosu na termin "M. s." koji koristi u intervjuima
173
očitovao se da se isti odnosi na činjenicu da je tužiteljica u dvije godine u ulozi
ravnateljice sjedinila velik broj ovlasti pa tako i ovlasti pojedinih urednika, u kojem
kontekstu ponovno ističe problem javnih natječaja.
Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio, da radi na radnom mjestu ravnatelja HRT-a, da je na
HRT zaposlena preko dvadeset godina, da je njezina suradnja s M. G. bila iznimno dobra
radi čega ju je on i predložio za ravnateljicu HRT-a, da su riječi u naslovima intervjua a
posebno "laži, korupcija i urota" iznimno negativne, da nikad nije imala uvide u ugovore
o plaćama niti je o tome razgovarala s G. M., a posebno da nije ovlaštena potpisivati
ugovore o stranom programu HRT-a jer njih odobrava isključivo ravnateljstvo Hrvatske
televizije.
Nadalje, iz Izvatka iz Zapisnika utvrđeno je, da je prethodnu suglasnost .< sklapanje
ugovora o otkupu dramskog serijala "V. M." dalo ravnateljstvo HRT-a za vrijeme dok je
glavni ravnatelj HRT-a bio M. G., koji je i potpisao navedeni Izvadak.
S obzirom na navedeno, osnovano je sud ocijenio, da tuženik nije dokazao istinitost
svojih tvrdnji, već se radi o subjektivnom dojmu tuženika, jer iz činjenice da je M. G.
otišao u diplomaciju, ne proizlazi da je to zbog toga što bi tužiteljica organizirala grupu
od četrdeset ljudi koja bi ga podrivala, a što prema tvrdnji tuženika, niti sam M. G. u
razgovoru s njim nije rekao, iz činjenice, da tužiteljica nije kaznila G. M. za objavu
zaštićenih podataka, ne proizlazi i činjenica da bi upravo ona na taj način plasirala te
podatke u javnost, dok je navod o tome, da bi tužiteljica kupovala dramske serije bez
natječaja i time pogodovala korupciji, opovrgnut Izvodom Zapisnika HRT koji je
potpisao tadašnji glavni ravnatelj M. G., a kojim se da je prethodna suglasnost za
sklapanje ugovora za otkup prava emitiranja serije "V. M.".
Nisu pri tom osnovani žalbeni navodi tuženika, da on nije mogao dokazati osnovanost
svojih tvrdnji jer su odbijeni njegovi dokazni prijedlozi. Tuženik je u postupku predlagao
saslušanje svjedoka i to M. P., Udruge partnerstvo za društveni razvoj, Z. Z., I. P., M. R.,
dr. A. H., J. M.-L. i T. T. na okolnost raspisivanja odnosno ne raspisivanja natječaja
vezano za kupnju serija, te ravnatelja USKOK-a D. C. na okolnost poduzimanja radnje
vezano za radnje tužiteljice na Hrvatskoj televiziji te mišljenje Ministarstva kulture RH
da li se za privatne produkcije trebaju raspisivati javni natječaji.
O tome, na koji su način kupovane serije za HRT, činjenično je stanje dovoljno
raspravljeno, pri čemu je tužiteljica naglasila, a to proizlazi i iz citiranog Izvoda
Zapisnika, da o tome nije odlučivala ona sama, niti je to mogla, već je odlučivalo
Ravnateljstvo HRT.
Tuženik je osim toga u spornim intervjuima naveo, i da tužiteljica isporučuje goleme
svote novaca A. V. i pušta njegove nakaradne uratke, što je tužiteljica opovrgnula
navodima da je u vrijeme prikazivanja serije "Duga mračna noć", koja je bila najgledanija
serija na HRT-u, sudjelovala u realizaciji četiri epizode od ukupno trinaest, te da je imala
ovlasti odobravanja isplata vezno uz tu seriju, ali ni jednu nije odobrila jer su u vrijeme
njenog obnašanja dužnosti ti ugovori bili tek u začecima. Tuženik nije predložio nikakve
dokaze za utvrđivanje istinitosti predmetnih tvrdnji, kao niti onih da bi tužiteljica
obavljala poslove za K. M., niti je objasnio o kakvim se poslovima radi.
U odnosu na navode žalbe, da se o informacijama koje je iznio raspravljalo na tematskoj
sjednici Odbora za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskog sabora od 2006.
godine, kao i na Saborskom odboru za informatizaciju, valja reći da u postupku pred
prvostupanjskim sudom tuženik nije iznio te navode, niti dokaze da je na navedenim
174
sjednicama doista raspravljano o radu tužiteljice na način na koji on to navodi te da je
zaključeno da je ona ta koja je odgovorna za neprovođenje javnih natječaja na HRT-u.
Stoga se i ovaj sud slaže sa zaključkom prvostupanjskog suda, da se radi o
subjektivnom stavu tuženika o radu i osobi tužiteljice, a s obzirom na to, da je taj
stav utemeljen na činjenicama čiju istinitost tuženik nije dokazao, a koje su uz to
izrečene dijelom na uvredljiv način (da štiti korupciju, želi moć i financijsku dobit
za sebe i svoje pulene, da je krtica, da je na čelu televizijske sekte, da je stvorila
kaljužu, pravilno je sud primijenio odredbu čl. 19. st. 2., čl. 1046., te čl. 1100. st. 1.
Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08) kada je ocijenio,
da je takvim tvrdnjama povrijeđeno pravo osobnosti tužiteljice i to pravo na ugled,
čast i dostojanstvo, u mjeri koja opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade,
i to upravo u dosuđenom iznosu od 50.000,00 kn. Ovo zato jer se radi o navodima
iznesenim u dva različita medija istog dana a koji su podobni prouzročiti opisanu
povredu prava osobnosti.
Pri tom se ovaj sud slaže s tvrdnjom tuženika, da se radi o izjavama i mišljenjima
dvoje profesionalnih suparnika koji su javne osobe, da je tužiteljica kao javna osoba
podložna kritikama i vrednovanju rada, pri čemu je dužna pokazati viši stupanj
tolerancije na kritiku od prosječnog građanina, ali i sa ocjenom prvostupanjskog
suda, da je tuženik kao javna osoba kritiku trebao izraziti primjerenim riječima,
bez izraza koji su sami po sebi uvredljivi, čak i kad bi sadržaj samih tvrdnji bio
istinit, a kakve je koristio u intervjuima.
Suprotno mišljenju tuženika, sloboda izražavanja zajamčena člankom 38. Ustava
RH nije neograničena, a zaštita ugleda i prava drugih osoba, predstavlja takvo
ograničenje.
Stvarno pravo
117.
P-7081/05
Gž-1958/12 od 30. listopada 2012.g.
Članak 9. i članak 367. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
- zgrada izgrađena na
zemljištu u društvenom
vlasništvu
- predmijevani vlasnik
zemljišta
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužitelji svaki u
1/2 idealnog dijela vlasnici predmetne nekretnine, te je naloženo tuženiku izdati im
ispravu podobnu za upis njihovog prava vlasništva.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
175
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Na temelju provedenih dokaza u postupku sud prvog stupnja je utvrdio:
- da su tužitelji zakonski nasljednici sada pok. F. P. iza kojeg je vođen ostavinski
postupak pod brojem O-2102/86 i pok. A. P. iza koje je vođen ostavinski postupak pod
brojem O-3531/03, a koji su roditelji tužitelja,
- da je prednik tužitelja F. P. kao zaposlenik poduzeća Pletexport koje poduzeće je pravni
prednik poduzeća Exportdrvo sada Exportdrvo d.d. i kao član Stambene zadruge "Kuća"
temeljem odluke radničkog savjeta poduzeća Pletexport od 11. travnja 1961. godine
uselio u stan koji se nalazi u stambenoj zgradi koja je sagrađena na nekretnini označenoj
kao čkbr. 6095/52 livada površine 112,9 čhv (406 m2) i upisana u zk.ul.br. 23. k.o. Grad
Zagreb,
- da se radi o trosobnom stanu koji se nalazi na 1 .katu u zgradi u ulici Milke Trnine 38
površine 63,66 m2,
- da je prednik tužitelja F. P. navedeni stan temeljem ugovora o korištenju stana koristio
u svojstvu nositelja stanarskog prava do 1971. godine koje godine je temeljem ugovora
zaključenog s poduzećem Exportdrvo te s kreditnom bankom Zagreb, ishodio sredstva za
uplatu vlastitog učešća stambenoj zadruzi "Kuća" radi kupnje predmetnog stana,
- da je on svoju obvezu u cijelosti izvršio otplativši stan u cijelosti čime je postao njegov
vlasnik,
- da je nakon toga u evidencijama poduzeća Stanoinvest koje je prema tada važećim
propisima upravljalo stanovima u društvenom vlasništvu bio vođen kao etažni vlasnik u
odnosu na sporni stan plaćajući kao vlasnik stana troškove za tekuće i investiciono
održavanje zajedničkih dijelova zgrade,
- da je Stambena zadruga "Kuća" prestala postojati zaključenjem postupka likvidacije
navedene zadruge 1979. godine,
- da stambena zgrada u kojoj se nalazi sporni stan nikada nije upisana u zemljišnu
knjigu,
- da je sporni stan bio u režimu vlasništva jer da Exportdrvo kao pravni sljednik
Pletexporta nije taj stan vodio u svojim evidencijama kao svoje vlasništvo odnosno da je
sve stanove kojima je raspolagao u trenutku pretvorbe izuzeo iz društvenog kapitala
poduzeća te iste predao na upravljanje Fondu u stambenom i komunalnom gospodarstvu,
a koje stanove je kasnije preuzelo Gradsko stambeno komunalnom gospodarstvu Zagreb
d.o.o., a među kojim stanovima nije bio predmetni stan,
- da je u zemljišnoj knjizi nekretnina na kojoj je sagrađena stambena zgrada upisana kao
općenarodna imovina,
- da je pri Gradskom uredu za katastar i geodetske poslove kao posjednik zgrade broj 38
u ulici Milke Trnine u kojoj se nalazi stan upisan kao posjednik Grad Zagreb.
Svoju tužbu tužitelji su utemeljili na odredbi čl. 362. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima (dalje: ZV) smatrajući da je tuženik Republika Hrvatska vlasnik
nekretnine kako zemljišta tako i stambene, zgrade s obzirom da u zemljišnoj knjizi nije
upisan netko drugi kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja nekretninom.
Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da tuženik nije pasivno
legitimiran u odnosu na tužitelje iz razloga što da bi tuženik bio pasivno legitimiran samo
ukoliko bi za Stambenu zadrugu "Kuća" bilo upisano u zemljišnoj knjizi pravo korištenja
nekretnine u društvenom vlasništvu pa kada bi navedena stambena zadruga prestajala
176
postojati da bi se tada imalo smatrati da je vlasnik Republika Hrvatska. Kako Stambena
zadruga "Kuća" nije imala upisano pravo korištenja u odnosu na nekretninu koja je
predmet spora, da tuženica Republika Hrvatska nije pasivno legitimirana u ovom
predmetu.
Nadalje, sud se poziva i na odredbu čl. 367. st. 1. ZV-a koji propisuje da ako je do
stupanja na snagu tog zakona na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada u
nečijem vlasništvu te je upisana u zemljišnoj knjizi kao zemljišnoknjižno tijelo zasebno
od zemljišta na kojem je izgrađena da će vlasnik zgrade steći pravo vlasništva cijele
nekretnine spajanjem svih tih zemljišnoknjižnih tijela u jedno uz upis prava vlasništva na
spojenom tijelu u korist vlasnika zgrade, dok je odredbom čl. 368. st. 1. istog zakona
propisano da ako je do stupanja na snagu ovog zakona na zemljištu u društvenom
vlasništvu izgrađena zgrada koja je u trenutku stupanja na snagu tog zakona u nečijem
vlasništvu, ali nije upisana u zemljišnoj knjizi, iako je upisano zemljište na kojem je
izgrađena, vlasnik te zgrade steći će pravo vlasništva cijele nekretnine upisom postojanja
zgrade na zemljišnoj čestici na kojoj je izgrađena uz upis prava vlasništva na cijelom
zemljišnoknjižnom tijelu u korist vlasnika zgrade.
Mišljenje je suda prvog stupnja da iz tih zakonskih odredbi proizlazi da je vlasnik zgrade
izgrađene na zemljištu u društvenom vlasništvu i vlasnik cijele nekretnine, pa kako
tužitelji nisu dokazali da bi Republika Hrvatska bila vlasnik zgrade izgrađene na
zemljištu u društvenom vlasništvu i nisu dokazali niti da bi vlasnik zgrade bila stambena
zadruga "Kuća" koja je prestala postojati i nema pravnog sljednika, to je odbijen tužbeni
zahtjev tužitelja.
PO ocjeni ovog suda sud prvog stupnja je na temelju utvrđenih činjenica pogrešno
izveo zaključak da tužitelji odnosno njihov prednik F. P- nije stekao pravo
vlasništva na stanu kao posebnom dijelu zgrade te da se u konkretnoj situaciji ne bi
mogla primijeniti odredba čl. 363. st. 3. ZV-a.
Naime, kako u zemljišnoj knjizi nije upisana zgrada, već je upisano samo zemljište
kao općenarodna imovina, to bi s obzirom na tu činjenicu Republiku Hrvatsku
trebalo smatrati predmnijevanim vlasnikom zemljišta dakle nekretnina na kojoj je
izgrađena stambena zgrada u kojoj se nalazi i stan tužitelja.
S obzirom na odredbu čl. 9. ZV-a koja govori o jedinstvu nekretnine i prema kojoj
pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom trajno
povezano na njezinoj površini ili ispod nje; ali kada je više zemljišnih čestica
upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene
u jedno tijelo (zemljišnoknjižno tijelo), koje je kao takvo jedna nekretnina, tužitelji
su u odnosu na Republiku Hrvatsku mogli postaviti samo tužbeni zahtjev kojim bi
tražili utvrđenje suvlasništva na zemljišnoj čestici koje bi im pripadalo temeljem
vlasništva stana kao posebnog dijela zgrade.
Naime, ocjena je ovog suda da bi Republika Hrvatska, a s obzirom na stanje u
zemljišnoj knjizi bila pasivno legitimirana u ovom postupku, ali ne za tužbeni
zahtjev kako su ga postavili tužitelji, s obzirom da Republika Hrvatska nije vlasnica
zgrade koja je sagrađena na upisanom zemljištu pa im ne može niti priznati njihovo
suvlasništvo na posebnom dijelu zgrade, a osobito im ne može izdati tabularnu
ispravu kojom bi se oni upisali kao suvlasnici stana u zgradi koja je upisana u
knjigu položenih ugovora, već bi im Republika Hrvatska mogla samo izdati
tabularnu ispravu za upis prava suvlasništva na zemljištu a temeljem vlasništva
177
posebnog dijela zgrade koja je sagrađena na tom zemljištu, a koji tužbeni zahtjev
tužitelji nisu postavili.
118.
P-3739/10
Rev-x 617/12 od 18. srpnja 2012.g.
Članak 63. i članak 64. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
- zastara prava namirenja
iz vrijednosti založene
nekretnine
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom tuženici su dužni trpjeti i dopustiti namirenje tužiteljeve
tražbine u iznosu od 76.693,78 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate po
srednjem tečaju HNB, s pripadajućim kamatama i to sudskom prodajom u ovršnom
postupku obiteljske stambene zgrade u Zagrebu, Ljubljanica br. 1, sagrađene na kčbr.
1379/7, zk.ul. br. 2597 k.o. Vrapče. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja da
tuženici trpe i dopuste namirenje njegove tražbine u iznosu od 40.903,35 EUR u kunskoj
protuvrijednosti na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama sudskom prodajom
obiteljske stambene zgrade u Zagrebu, Ljubljanica br. 1, sagrađene na kčbr. 1379/7,
zk.ul.br. 2597 k.o. Vrapče. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska
presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim su I i II tuženi dužni trpjeti i
dopustit namirenje tužiteljevog potraživanja u iznosu od 76.693,78 EUR u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, prodajom obiteljske stambene
zgrade u Zagrebu, Ljubljanica br. 1. Preinačena je prvostupanjska presuda na način da je
odbijen zahtjev tužitelja za isplatu kamata na dosuđeni iznos glavnice od 76.693,78 EUR
za razdoblje od 15. listopada 1994. do isplate.
Vrhovni sud RH odbija reviziju I i II tuženika.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je na temelju Sporazuma od 17.
listopada 1992., koji je ovjeren po tadašnjem Gradskom sekretarijatu za upravu i
pravosuđe dana 25. veljače 1993., a koji je sačinjen u odvjetničkom uredu punomoćnika
I. i II. tuženika, vidljivo je da su stranke točkom IV. uredili svoje međusobne pravne
odnose, stavljajući izvan snage dosadašnje ugovore o zajmovima, te utvrdile da stvarni
dug pozajmljenog iznosa deviza iznosi 150.000,00 tadašnjih DEM, kojeg se I. i II.
tuženici obvezuju vratiti tužitelju najkasnije do 15. listopada 1994., kako to proizlazi iz
točke V. Ugovora.
Ujedno je točkom VII. Ugovora navedeno da zajmoprimci (I. i II. tuženici) dozvoljavaju
temeljem tog Sporazuma uknjižbu prava zaloga iznosa od 230.000 DEM na navedenoj
nekretnini uz istovremeno brisanje ranijeg založnog prava od 600.000.000,00 tadašnjih
dinara ili denominirano 60.000,00 tadašnjih HRD.
Nadalje, utvrđeno je da je pravni temelj tužiteljevog potraživanja upravo navedeni
Sporazum stranaka od 17. listopada 1992., temeljem kojeg je u zemljišnim knjigama pod
posl. br. Z-l0340/96 uknjiženo pravo zaloga na nekretnini I. i II. tuženika za iznos od
178
230.000 DM, dok je istovremeno brisano ranije založno pravo za iznos od
600,000.000,00 tadašnjih dinara temeljem ugovora o kreditu od 19. studenog 1988.,
upisano u zemljišnim knjigama pod posl. br. Z-1506/89 od 13. veljače 1989., a kako je to
i navedeno točkom VII. predmetnog Sporazuma.
S obzirom na vrijeme sklapanja Sporazuma od 17. listopada 1992. na pitanje
osnovanosti tužbenog zahtjeva upravljenog na dužnost trpljenja namirenja iz
vrijednosti nekretnine dane kao zalog za osiguranje novčane tražbine koje pravo je
upisano u zemljišne knjige imaju se primijeniti odredbe Osnovnog zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" 53/91 - dalje: ZOVO).
Odredbom čl. 63. st. 1. ZOVO propisano je da se radi osiguranja određenog
potraživanja nekretnina može opteretiti pravom zaloga u korist vjerovnika (ovdje
nesporno tužitelja) koji je ovlašten, na način predviđen zakonom, tražiti namirenje
svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije vjerovnika koji na njoj nemaju
hipoteku, a i prije vjerovnika koji su hipoteku na njoj stekli prije njega, bez obzira
na primjenu vlasnika opterećene nekretnine.
Iz odredbe čl. 64. ZOVO hipoteka na temelju pravnog posla se stječe upisom u
zemljišne knjige.
Pravo namiriti se iz vrijednosti založene nekretnine a na temelju upisane hipoteke
do iznosa upisanog u zemljišnim knjigama jest stvarno pravo pa stoga prigovor
zastare tražbine koju su isticali tuženi tijekom postupka i u reviziji nije odlučno jer
se radi o pravu koje ne zastarijeva (tako i ovaj sud u Rev-794/04 od 7. prosinca
2005.) pa stoga nisu od značaja niti razlozi presuda nižeg stupnja kojima obrazlažu
razloge zbog kojih utvrđuju da zastari rok nije istekao do dana podnošenja tužbe.
U ovom postupku tužitelj zahtjeva namirenje novčane tražbine onako kao je ona upisana
u zemljišnim knjigama pa je stoga s obzirom na citiranu odredbu čl. 63. ZOVO bez
značaja razlog revizije koja je priroda Sporazuma od 17. listopada 1992., je li tim
Sporazumom došlo do novacije ranijih ugovora o zajmu između tužitelja i prednika
tuženih kada je zalog na nekretnini upravo upisan u zemljišnim knjigama za iznos
novčane tražbine kako to slijedi iz Sporazuma od 17. listopada 1992. uz brisanja ranije
upisanog zaloga.
119.
P-1915/08
Gž-3740/11 od 20. studenog 2012.g.
Članak 67. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
- nadograđeni kat - posebni
dio
- vlasništvo posebnog djela
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi
da u ostavinsku masu ostavitelja pok. F. G. ulazi i nadograđeni kat na postojećem
stambenom objektu.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
179
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da u ostavinsku masu iza pok. F.
G. ulazi nadograđeni kat na postojećem stambenom objektu, koji je u suvlasništvu u
jednakim dijelovima I. tuženoga, te supruga tužiteljice.
Pri tome tužiteljica smatra da je nadogradnjom predmetnog kata F. G. stekao vlasništvo
istoga, pa da taj kat ulazi u ostavinsku imovinu u trenutku njegove smrti.
Prema izloženome, tužiteljica zahtjeva da se posebni dio predmetne zgrade u vidu
nadograđenog kata tretira kao etažno vlasništvo pok. F. G. koje da može biti predmetom
pravnog prometa, pa tako i predmetom nasljeđivanja.
Ne može se prihvatiti opisano stanovište tužiteljice, iz slijedećih razloga.
Sukladno odredbi čl. 67. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne
novine", br. 91/96), vlasništvo posebnog dijela može biti uspostavljeno glede dijela
suvlasničke nekretnine koji čini samostalnu uporabnu cjelinu, prikladnu za
samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti, kao stoje stan ili druga samostalno
prostorija.
U konkretnom slučaju kao posebni dio predmetne zgrade, pa tako i predmetom
etažnog vlasništva ne može biti bilo koji kat zgrade koji nije definiran kao stan,
odnosno druga samostalna prostorija u smislu gore citirane zakonske odredbe.
Tako niti sporni nadograđeni kat na postojećem stambenom objektu ne može biti
posebni dio u smislu gore citirane zakonske odredbe, pa se na istome ne može steći
ni etažno vlasništvo.
120.
P-9512/09
Gž-1962/12 od 13. studenog 2012.g.
Županijski sud u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici
Članak 68. i članak 370. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
- stjecanje prava vlasništva
građenjem
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži
da se utvrdi da je vlastitim sredstvima izgradio dvosobni stan u tavanskom dijelu kuće
koja je se nalazi upisana u zkčbr. 4382 k.o. Trnje što su mu tuženici dužni priznati i izdati
mu tabularnu ispravu za upis vlasništva.
Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio da je nekretnina iz
zk.ul.H850 k.o. Trnje i to čkbr. 4382 kuća u XI. Vrbiku broj 7 i dvorište sa 42 čhv ili 149
m2 upisana kao suvlasništvo tužitelja i tuženika, svi kao zakonski nasljednici iza pok. oca
stranaka M. J. koji je umro 1. kolovoza 1990. godine i majke stranaka F. M. koja je umrla
27. ožujka 2003. godine jer je navedena nekretnina bila suvlasništvo roditelja stranaka na
jednake dijelove.
180
Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio da se u kući koja je sagrađena na ovoj nekretnini
nalazi i dvosobni stan u tavanskom prostoru koji je prema izjavama stranaka dovršen
1963. godine i u kojem stanu je živio tužitelj sa svojom porodicom.
Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da je tužitelj vezan
sadržajem rješenja o nasljeđivanju iza oca i majke jer da se radi o javnim ispravama pa je
presumpcija da je sadržaj tih isprava istinit, dakle da je istinito da su roditelji stranaka bili
suvlasnici sporne nekretnine svaki u 1/4 dijela, a tužitelj u ostavinskom postupku nije
osporio suvlasničke omjere ostavitelja.
Mišljenje je suda prvog stupnja da presumpcija istinitosti sadržaja rješenja o
nasljeđivanju vrijedi sve dok ista ne bude oborena pravomoćnom presudom, pa kako
tužitelj nije tražio da se tužbenim zahtjevom utvrdi neistinitost rješenja o nasljeđivanju u
pogledu sastava ostavine, to da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan.
Isto tako, sud prvog stupnja je u pogledu tvrdnje tužitelja da je on dosjelošću stekao
pravo vlasništva na dvosobnom stanu jer je u tom stanu živio od 1963. godine, mišljenja
da se dosjelošću ne može steći vlasništvo na realnom dijelu stvari koja je u suvlasništvu
nego samo određeni idealni dio drugog suvlasnika, zbog čega nije moguće njegov tužbeni
zahtjev usvojiti niti primjenom pravila o stjecanju vlasništva dosjelošću.
O stjecanju vlasništva građenjem sud prvog stupnja nije raspravljao niti u tom pravcu
izvodio dokaze zbog stava vezanog na djelovanje rješenja o nasljeđivanju.
Što se tiče izdavanja tabularne isprave sud je odbio i taj dio tužbenog zahtjeva smatrajući
da tužitelj ne bi mogao tražiti od tuženika izdavanje tabularne isprave jer da na taj dio
tužbenog zahtjeva imaju pravo osobe koje derivativno stječu pravo vlasništva i to prema
svom predniku, dok tužitelj tvrdi da je vlasništvo stekao izvorno građenjem ili dosjelošću.
Dakle, zbog pogrešnog stava sud prvog stupnja uopće nije utvrđivao činjenice koje se
odnose na činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, odnosno činjenice
vezane uz njegovu tvrdnju da je građenjem stekao pravo vlasništva na posebnom dijelu
obiteljske kuće, tavanskom stanu, a temeljem čega je stekao i veći suvlasnički omjer u
cijeloj nekretnini nego što je onaj koji je upisan u zemljišnu knjigu temeljem rješenja o
nasljeđivanju.
Tužitelj je sudu ponudio dokaze za svoje tvrdnje iz tužbe, a sud je iste odbio provesti
pogrešno zaključujući da tužitelj temeljem druge pravne osnove osim one iz ostavinskog
postupka ne može tražiti utvrđenje prava vlasništva dok ne "Poništi" rješenja o
nasljeđivanju.
Po ocjeni ovog suda utvrđenja iz ostavinskog postupka nisu utvrđenja koja se ne
mogu promijeniti ukoliko se zahtjev tužitelja temelji na drugoj pravnoj osnovi kao
što je ovdje slučaj.
Dakle, zbog pogrešnog stava suda prvog stupnja činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno
pa je stoga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.
Tužitelj je prvi dio tužbenog zahtjeva postavio temeljem odredbe čl. 68. u svezi sa čl.
370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima tražeći da sud utvrdi da
je on građenjem stekao pravo vlasništva na posebnom dijelu kuće čime je stekao i
odgovarajući suvlasnički dio na cijeloj nekretnini.
Tužitelj mora dokazati da je građenjem na tuđem stekao pravo vlasništva na
etažnoj cjelini, a time i veći omjer suvlasništva na cijeloj nekretnini, s tim što mu
tuženici doista ne mogu izdati tabularnu ispravu, već bi se promjena upisa
suvlasničkih omjera mogla provesti samo na temelju pravomoćne presude.
181
121.
P-16293/10
Gž-9503/11 od 20. ožujka 2012.g.
Članak 85. stavak 3. i članak 89. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima
- pričuva
- suvlasnik
- solidarna obveza
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi
Javnog bilježnika poslovni broj Ovrv-4371/08 od 26. kolovoza 2008., pod toč. I. rješenja
kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljima iznos od 2.189,04 kn sa zateznom
kamatom tekućom na pojedine iznose i za razdoblja pobliže navedene u izreci te
naknaditi troškove ovršnog postupka u iznosu od 97,60 kn (toč. I. izreke); ukinut je platni
nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi pod toč. I. rješenja kojim je naloženo
tuženici isplatiti tužiteljima iznos od 2.217,80 kn sa zateznom kamatom (točka II izreke).
Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da se održava na snazi platni
nalog sadržan u rješenju o ovrsi posl. br. Ovrv-4371/08 od 26. kolovoza 2008. u dijelu
kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljima iznos od 2.189,04 kn sa zateznom
kamatom. Potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je ukinut navedeni platni
nalog za iznos od 28,64 kn s pripadajućom zateznom kamatom.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev za isplatu sredstava zajedničke pričuve za stambeni prostor u
Zagrebu, Hegedušićeva 2, u mjesečnom iznosu od 364,85 kn za razdoblje siječanjprosinac 2007., kao i zahtjev za isplatu obračunate zatezne kamate na pojedine neplaćene
iznose pričuve.
U žalbenom postupku nesporno je da je tuženica suvlasnica 1/2 stana na koji se odnosi
potraživanje te je nesporna visina i dospijeće mjesečne pričuve. Nesporno je i da je A. V.
kupoprodajnim ugovorom od 15. lipnja 1999. prodao 1/2 suvlasničkog dijela stana.
Sporno je, je li tuženica u obvezi podmiriti pričuvu za stan u visini suvlasničkog dijela
stana ili je dužna podmiriti mjesečne iznose pričuve u cijelosti.
Uz obrazloženje da je, dostavom u spis kupoprodajnog ugovora od 15. lipnja 2009., a
kojeg tužitelji nisu niti osporili niti se o istom posebno očitovali, tuženica dokazala da je
1/2 suvlasničkog dijela stana prodana, a da tužitelji, na kojima je teret dokaza, nisu
dokazali da bi tuženica bila vlasnica stana u cijelosti, sud prvog stupnja zaključio je da
tuženica nije u obvezi podmirenja pričuve za stan u cijelosti, već samo za svoj
suvlasnički dio (u 1/2 dijela), čime da je u obvezi podmirenja iznosa od 182,42 kn
mjesečno (umjesto cjelokupnog mjesečnog iznosa pričuve od 364,85 kn), sud prvog
stupnja odbio je dio tužbenog zahtjeva preko iznosa od 2.189,04 kn i temeljem odredbe
čl. 451. st. 3. ZPP odlučio kao u toč. II. izreke pobijane presude.
Izraženi stav suda prvog stupnja ne može se prihvatiti.
Osnovano žalitelji u navedenom pobijanom dijelu odluke, ističu žalbeni razlog pogrešne
primjene materijalnog prava.
182
Odredbom čl. 89. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne
novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 146/08 - dalje:
ZVDSP), propisano je da troškove za održavanje i poboljšanje nekretnine snose svi
suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima.
Odredbom čl. 85. st. 3. ZVDSP propisano je da ako odgovarajući suvlasnički dio na
kojem je uspostavljeno vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine steknu
dvije ili više osoba kao suvlasnici ili zajednički vlasnici, sve te osobe sudjeluju u
upravljanju kao da su one sve zajedno jedan suvlasnik cijele stvari, pri čemu se na
odgovarajući način primjenjuju prava o solidarnosti vjerovnika, odnosno dužnika.
Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju, tužitelji su imali pravo odabrati od
kojeg će suvlasnika naplatiti pričuvu u cijelosti jer u situaciji kada postoji više
suvlasnika stana u određenoj stambenoj zgradi, kao u konkretnom slučaju, tada je
njihova zakonska obveza plaćanja pričuve solidarna obveza (čl. 85. st. 3. ZVDSP u
vezi čl. 43. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 41/08 dalje: ZOO), što znači da svaki suvlasnik stana odgovara tužiteljima za podmirenje
cjelokupnog mjesečnog iznosa pričuve.
122.
P-4395/06
Gž-1541/09 od 4. prosinca 2012.g.
Članak 167. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
- uklanjanje antenskog
sustava sa stambene zgrade
- ugovor o zakupu prostora za
postavljanje, djelovanje i
održavanje bazne stanice
mobilne telekomunikacijske
mreže
- poslovi redovne uprave
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je I tuženiku da o svom trošku ukloni antenski
sustava sa stambene zgrade u Zagrebu. Odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na II tuženu u
cijelosti.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je uklanjanje antenskog sustava sa stambene zgrade sagrađene na k.č. br.
5577/2 k.o. Vrapče Novo, tako da sa krova zgrade, sa strojarnice za lift i to one koja se
nalazi na sjevernom dijelu zgrade, u uglu krovova ukloni instalirane 3 antene za mobilnu
telefoniju visine oko 5 metara i to jednu pričvršćenu na južni zid strojarnice, drugu na
zapadni zid strojarnice kao i treću antenu na sjevernom zidu strojarnice te instalirani
antenski sustav.
183
Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženika u bitnom pošavši
od utvrđenja i obrazloženja:
- da su I-V-tužitelji suvlasnici stambene zgrade u Zagrebu, Tavankutska 2, VI-XXXIIItužitelji suvlasnici stambene zgrade u Zagrebu, Tavankutska 2a, te XXXIV-XLIIItužitelji suvlasnici stambene zgrade u Zagrebu, Tavankutska 2b,
- da je II-tuženica kao predstavnica suvlasnika potpisala u ime suvlasnika stambene
zgrade Zagreb, Tavankutska 2 Ugovor o zakupu prostora za postavljanje, djelovanje i
održavanje bazne stanice mobilne telekomunikacijske mreže sukladno konstrukcijskim
planovima, kao i da je II-tuženica sukladno Ugovoru istu postavila i to na način kako je
to navedeno u tužbi,
- da uvidom u suglasnost suvlasnika za sklapanje Ugovora od 28. listopada 2005. je
utvrđeno da je istu suglasnost potpisalo 16 suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi iznose
53,94%,
- da uvidom u popis suvlasnika Tavankutske 2 s utvrđenim suvlasničkim dijelovima je
utvrđeno da se među potpisnicima suglasnosti za sklapanje Ugovora o zakupu nalaze
osobe koje nisu u popisu suvlasnika, iz čega proizlazi da su suglasnost za sklapanje
Ugovora II-tuženici potpisali suvlasnici čiji suvlasnički udio iznosi 34,59 %,
- da se radi o poslovima redovne uprave, te da je bila potrebna suglasnost većine
suvlasnika,
- da je pravni posao tj. Ugovor o zakupu nevaljan, pa da je antenski sustav s
pripadajućom opremom postavljen bez pravne osnove,
- da je postavljanjem antenskog sustava s pripadajućom opremom, I-tuženik
bespravno uznemiravao tužitelje u smislu odredbe čl. 167. st. 1. ZVDSP,
zbog čega usvaja tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženika, a u odnosu na II-tuženicu odbija
iz razloga što ona nije bespravno postavila antenski sustav, pa joj se ne može niti naložiti
da isti ukloni.
Upravo je prvostupanjski sud utvrđenjem suvlasnika koji su predstavniku suvlasnika, IItuženici, dali suglasnost za sklapanje ugovora o zakupu od 28. listopada 2005. utvrdio
temeljem popisa suvlasnika koji se nalazi u prilogu ugovora o zakupu i popisa suvlasnika
u prilogu aneksa međuvlasničkog ugovora od 23. svibnja 2005. Naime, upravo citirana
imena u obrazloženju prvostupanjske odluke korespondiraju sa popisom suvlasnika iz
anexa međuvlasničkog ugovora od 23. svibnja 2005.
Naime, prvostupanjski sud je poimence nabrajao suvlasnike koji nisu na popisu
suvlasnika. U odnosu na osobu koju I-tuženik navodi u žalbi i to V. H., za ukazati je, da
je prvostupanjski sud utvrdio da je nečitko ime i prezime osobe pod rednim brojem 2. i
14. Upravo na rednom broju 14. nalazi se H. V. koji se navodi na popisu suvlasnika kojeg
prvostupanjski sud zbog nečitkosti nije pribrojio utvrđenom suvlasničkom omjeru (a isti
iznosi 3,15 % suvlasničkog udjela predmetne zgrade). Kako navedeni suvlasnički omjer
nije od utjecaja na ukupno utvrđen postotak suvlasničkog udjela potrebnog za dobivanje
suglasnosti za potpisivanje Ugovora o zakupu, to je valjano prvostupanjski sud utvrdio da
II-tuženica nije imala valjanu suglasnost, te da stoga predmetni pravni posao nije valjan.
123.
P-13607/10
Gž-964/12 od 23. listopada 2012.g.
Članak 241. stavak 3. i članak 242. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
184
- ukidanje služnosti prolaza,
provoza i progona
- alternativni pravci
- prestanak prava služnosti po
sili zakona
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za ukidanje prava stvarne služnosti
prolaza pješice i progona stoke, kao i prolaska motokultivatorom, kolicima i tačkama
koje postoji u korist k. č. br. 4301 k.o. Markuševec kao povlasne nekretnine i koje tereti
k. č. br. 4539 k.o. Markuševec kao poslužnu nekretninu u širini od cca lm pobliže opisano
u izreci presude te se tuženoj zabranjuje svaki daljnji prolaz preko poslužne nekretnine uz
naknadu parničnog troška (st. I. izreke). Odbijen je i tužbeni zahtjev na utvrđenje da je
prestalo prethodno opisano pravo stvarne služnosti.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja u dijelu kojom je odbijen tužbeni zahtjev I. i II. tužitelja na ukidanje prava
stvarne služnosti prolaza pješice i progona stoke, kao i prolaska motokultivatorom,
kolicima i tačkama koje postoji u korist k. č. br. 4301 k.o. Markuševec kao povlasne
nekretnine i koje tereti k. č. br. 4539 k.o. Markuševec kao poslužnu nekretninu u širini od
cca 1 m, a koje vodi od Bidrovečke ceste preko poslužne nekretnine u smjeru potoka
Bidrovec, te se tuženoj zabranjuje svaki daljnji prolaz preko poslužne nekretnine kao i u
dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu parničnog troška. Preinačena je navedena
presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev I. i II. tužitelja na utvrđenje da je
prestalo prethodno opisano pravo stvarne služnosti na način da je utvrđeno da prestaje
pravo stvarne služnosti prolaza pješice i progona stoke, kao i prolaska motokultivatorom,
kolicima i tačkama, koji postoji u korist k.č.br. 4301 k.o. Markuševec kao poslužnu
nekretninu, u širini od cca 1 m, a koje vodi od Bidrovečke ceste ispred k.br. 32 duž
žičane ograde kojom je omeđena poslužna nekretnina sa desne strane gledano sa
Bidrovečke ceste preko poslužne nekretnine u smjeru potoka Bidrovec, te je tuženiku
zabranjen svaki daljnji prolaz pješice, progon stoke, prolazak motokultivatorom, kolicima
i tačkama preko poslužne nekretnine.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev I. i II. tužitelja za ukidanje služnosti prolaza, provoza i progona,
koji zahtjev temelje na tvrdnji da je ista izgubila razumnu svrhu i jer postoje prikladniji
alternativni pravci za gospodarsko iskorištavanje poslužne nekretnine, uz koji je
kumuliran i zahtjev na utvrđenje da je sporna služnost prestala neizvršavanjem.
Tako je sud prvog stupnja u pobijanoj odluci utvrdio da je predmetna služnost staze i
progona stoke osnovana sudskom nagodbom sklopljenom u predmetu toga suda posl. broj
P-4331/67 od 20. prosinca 1967. godine na teret nekretnine tužitelja (sada kč. br. 4539
k.o. Markuševec, a u korist nekretnine tužene (kč. br. 4301 k.o. Markuševec) koja nema
izravne putne veze sa javnim putom-Bidrovečka cesta ni sa javnim putom na kč. br. 4544
(put u Bidrovcu) do kojeg je dijeli 12 drugih parcela u privatnom vlasništvu, dok veza
koja postoji preko čestice 4540 (paralelna sa spornom služnošću) ne predstavlja javni
prolaz preko javnog dobra već se radi o parceli na kojoj je izgrađen dječji vrtić sa
185
pripadajućim dvorištem i igralištem, zbog čega se predmetna služnost ne može ukinuti jer
dosadašnja trasa puta u širini od 110 cm i u duljini koja predstavlja najkraći pravac od
povlasnog dobra kč. br. 4301 do Bidrovečke ceste kao najbližeg javnog puta nije izgubila
razumnu svrhu, u odnosu na vrijeme kada je osnovana, a od tada se nisu promijenile
okolnosti na strani povlasnog dobra nego na strani poslužnog dobra (tužitelji su
postavljanjem ograde na dijelu svoje nekretnine opterećene služnosti tijekom 1999.
godine spriječili tuženu u vršenju njezinog prava služnosti.
Odluku prvostupanjskog suda u ovom dijelu prihvaća i ovaj sud.
Prema odredbi čl. 242. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
("Narodne novine", broj: 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08-dalje: ZV)
izgubi li pravo služnosti razumnu svrhu, vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da
se ono ukine; ako nije što posebno određeno, odluku o ukinuću donijet će sud na
zahtjev vlasnika poslužne stvari, bez obzira na pravni temelj na kojem je ta služnost
bila osnovana dok će prema st. 2. istog čl. sud na zahtjev vlasnika poslužne
nekretnine svojom odlukom ukinuti nužni prolaz, a i drugu služnost puta, bez
obzira na to na kojem je temelju osnovana, ako utvrdi da postoji drugi prikladniji
prolaz, ili drugi jednako prikladan prolaz, koji vlasniku poslužnoga zemljišta čini
manje štete, ili pak jednako prikladan javni prolaz.
Suprotno žalbenim navodima u predmetnoj pravnoj stvari i po ocjeni ovog suda
nisu ostvarene pretpostavke za ukidanje služnosti jer na temelju iznesenih
utvrđenja proizlazi da je služnost i dalje potrebna tuženoj za pristup do povlasne
nekretnine do koje nema drugi prikladniji prolaz ili drugi jednako prikladan prolaz
kao preko poslužnog dobra.
Činjenica je da je u važećoj sudskoj praksi izražen restriktivan pristup pravu
služnosti kao ograničenju prava vlasništva, međutim, ne i do te mjere da bi svako
upiranje gospodujuće nekretnine na alternativne pravce do javnog puta samo po
sebi značilo da je toj nekretnini osiguran prikladan javni put, te da su ostvarene
pretpostavke za ukidanje prava služnosti.
Takvo utvrđenje prvostupanjskog suda ukazuje da je u pogledu ovog dijela zahtjeva
valjalo primijeniti odredbe čl. 241. st. 3. ZV kojom je predviđen način oslobođenja
od tereta služnosti, na što osnovano upiru u žalbi i tužitelji.
Naime, citiranom odredbom je propisano da pravo služnosti prestaje ako se vlasnik
poslužnog dobra protivi njezinu izvršavanju, a ovlaštenik ga zbog toga nije
izvršavao neprekidno tri godine. Stoga u situaciji kada se ostvare navedene
zakonske pretpostavke stvarna služnost prestaje po sili zakona.
124.
P-9462/07
Gž-1590/12 od 9. listopada 2012.g.
Članak 340. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
- hipotekarna tužba
- pasivna legitimacija
Činjenično stanje:
186
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se
naloži javna dražba nekretnina i to odgovarajućeg dijela suvlasničkog dijela upisanog u
zk.ul. br. 16420 k.o. Grad Zagreb, označene kao k.č.br. 8184/23, u naravi kuća s
adaptiranim tavanom na II. (drugom) katu, garaža i dvorište u Zagrebu, Čačkovićeva 8,
kao z.k. tijelo A I (jedan), na kojem je uspostavljeno suvlasništvo u 9,98/100 dijela
nekretnine u A I (jedan) povezano s vlasništvom dvosobnog stana u visokom prizemlju
označenog 2 površine 54,05 m2, koji se sastoji od predprostora s blagovaonicom,
dnevnog boravka, sobe, kuhinje, degažmana, izbe, kupaonice i balkona, te 0,31/100 dijela
nekretnine u AI povezano s vlasništvom spremišta u podrumu oznake F, površine 1,70 m,
u vlasništvu tuženika, koji su dužni trpjeti namirenje tužiteljičinog potraživanja u iznosu
od 26.587,17 EUR u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tečajne liste HNB
za EUR na dan plateža u roku od 15 dana, te da se mogu osloboditi te obveze ako
tužiteljici plate 26.587,17 EUR u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju liste
HNB za EUR na dan plateža (točka I.).
Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća istom sudu na ponovno
suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U ponovnom je postupku na temelju uvida u zemljišno-knjižni izvadak
prvostupanjski sud utvrdio da su tuženici tijekom ovog postupka otuđili nekretninu
osiguranu hipotekom u korist tužiteljice kao hipotekarnog vjerovnika, a u vezi koje
je postavljen predmetnom hipotekarnom tužbom zahtjev za prodaju radi namirenja
tužiteljičine tražbine (čl. 340. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Narodne novine, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i
146/08).
Tužbeni zahtjev odbijen je zbog nedostatka pasivne legitimacije.
Kod takvog stanja stvari, po mišljenju ovog suda, nastupila je procesna situacija iz
čl. 195. st. 1. ZPP-a, pa sud nije mogao odbiti tužbeni zahtjev zbog nedostatka
pasivne legitimacije.
Radi pravilne primjene materijalnog prava u vezi sa založenom stvari, tuženici
ostaju pasivno legitimirani upravo radi toga jer će zabilježena tužba djelovati i
protiv svakog kasnijeg vlasnika nekretnine, pa će se na temelju ovršne presude čije
je donošenje ishođeno zabilježbom tužbe ili zabilježenim otkazom moći provesti
ovrhu namirenjem iz nekretnine bez obzira tko je u međuvremenu postao njezinim
vlasnikom, sve sukladno čl. 338. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima (Narodne novine, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,73/00,114/01).
Stoga će u ponovnom postupku sud utvrditi sve činjenice na koje je ukazao ovaj sud
u ranijem ukidnom rješenju broj Gž-2459/06 od 4. travnja 2007. godine, od kojih
ovisi ocjena o savjesnosti tužiteljice kao založne vjerovnice te će ovisno o tome
donijeti novu, pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.
125.
P-4794/07
Gž-1864/12 od 27. rujna 2012.g.
Županijski sud u Varaždinu - Slana služba u Koprivnici
Članak 361. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
187
- pravo korištenja
neizgrađenog građevinskog
zemljišta
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje
ništavim ugovora o kupoprodaji sklopljenog između tužene kao prodavateljice i tuženika
kao kupca a kojim je tuženica tuženiku prodala čkbr. 346. k.o. Vrapče te uspostave
zemljišnoknjižnog stanja u zk.ul.br. 1480 k.o. Vrapče u odnosu na tu parcelu kakvo je
bilo prije provedbe tog kupoprodajnog ugovora, zatim radi utvrđenja da je tužitelj vlasnik
predmetne parcele te da su tuženici dužni trpjeti da se tužitelj umjesto njih upiše kao
vlasnik predmetne parcele.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prema odredbi čl. 361. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
("Narodne novine" br. 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 dalje u tekstu: ZOV) pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u
društvenom vlasništvu koje nije prestalo do donošenja ovog Zakona pretvara se
njegovim stupanjem na snagu u pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja toga prava ili
njegova pravnog sljednika.
Sporno je da li je tuženičino pravo korištenja predmetne nekretnine kao
neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu prestalo prije
donošenja ZOV-a jer tužitelj tvrdi da je to pravo korištenja prestalo donošenjem
gore navedenog rješenja komisije od 8. listopada 1979.g. kojim je predniku tuženice
određeno da predmetnu nekretninu preda u posjed Gradu Zagrebu.
Donošenje takvog rješenja je regulirao gore navedeni Zakon o prostornom uređenju
i korištenju građevinskog zemljišta koji je u čl. 126. st. 1. toč. 6. određivao da takvo
rješenje treba sadržavati i rok u kojem je korisnik dužan predati u posjed zemljište,
no navedeno rješenje komisije od 8. listopada 1979.g. ne sadrži takav rok a nije ni
sporno da do stvarne predaje u posjed predmetne nekretnine Gradu Zagrebu, a
temeljem tog rješenja, nikada nije ni došlo i da je tuženica ostala u posjedu sporne
nekretnine. Tada važećim Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i
građevinskog zemljišta (Sl. list FRNJ br. 52/58) je u čl. 38. st. 1. bilo propisano da
građevinsko neizgrađeno zemljište koje je nacionalizirano ostaje u posjedu
prijašnjeg vlasnika sve dok ga on na osnovu rješenja Općinskog narodnog odbora
ne preda u posjed općini ili drugoj osobi, radi izgradnje zgrade i drugog objekta ili
radi izvođenja drugih radova. Kako do predaje u posjed predmetne nekretnine
Gradu Zagrebu nikada nije došlo niti je na njoj građena ulica koju spominje
navedeno rješenje komisije od 8. listopada 1979.g., a što je bio razlog izuzimanja iz
posjeda, znači da to građevinsko zemljište nikada nije privedeno svrsi, to tuženičino
pravo korištenja predmetne nekretnine nije prestalo do donošenja ZOV-a te je u
smislu gore citiranog čl. 361. st. 1. ZOV-a tuženica postala vlasnica predmetne
nekretnine, kako je to i uknjiženo u zemljišnu knjigu.
188
Zbog toga nije bilo nikakvih zapreka da tuženica proda tuženiku tu nekretninu a
kako tužitelj u smislu gornjih navoda nije stekao pravo korištenja predmetne
nekretnine, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je
odbio i preostali dio tužbenog zahtjeva pa je zbog tog razloga žalba tužitelja i protiv
tog dijela prvostupanjske presude odbijena kao neosnovana temeljem čl. 368. st. 1.
ZPP-a i taj dio prvostupanjske presude je potvrđen.
126.
P-12619/03
Gž-8251/11 od 7. veljače 2012.g.
Članak 368. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
Članak 145. stavak 4. Zakona o zemljišnim knjigama
Članak 53. Zakona o državnoj izmjeri i katastru nekretnina
Članak 8. Pravilnika o katastru zemljišta
- stjecanje prava vlasništva
građenjem
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva u 1/2
(jednoj polovini) (14,95/59,8 dijela nekretnine) i to kčbr. 1254/97 upisane u zk.ul.br.
5654 k.o. Vrapče kao zk tijelo A I označeno kao livada u Sigetu od 59,8 čhv što da su I
tuženik i II tužena dužni priznati i trpjeti da se tužitelj upiše u zemljišnim knjigama u 1/2
dijela na navedenoj nekretnini.
Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj zahtijeva utvrđenje da je
suvlasnik u 1/2 (jednoj polovini) (14,95/59,8 dijela) k.č. 1254/97 upisanog u zk.ul. 5654
k.o. Vrapče kao z.k. tijelo A i označeno kao livada u Sigetu od 59,8 čhv, što su tuženici
dužni priznati i trpjeti da se tužitelj upiše u zemljišnim knjigama u 1/2 dijela, jer će u
protivnom to priznanje zamijeniti ova presuda.
Navedeni tužbeni zahtjev tužitelj se na tvrdnji da je 1966. uz suglasnost tadašnje vlasnice
i nositeljice prava korištenja Š. K. (prema tada važećoj odredbi iz paragrafa 418. OGZ-a
koja je omogućavala stjecanje prava vlasništva građenjem, ukoliko je vlasnik zemljišta to
građenje dopustio ili se pak istome nije protivio) na navedenom zemljištu s građevinskom
dozvolom izgradio (još jednu) zgradu (sa dva stana), tako da je svakome od njih pripao
po jedan stan. Tužitelj od 1966. živi u stanu na prvom katu, a nakon smrti ranije vlasnice
je ta imovina, koja je u zemljišnim knjigama ostala upisana na njezino ime, kao ošasna
pripala I-tuženom Gradu Zagrebu.
Navedene činjenice nisu bile sporne, već je s obzirom na tužbeni zahtjev, sporno je li
stekao pravo vlasništva (i u kojem opsegu).
Tužitelj smatra da je građenjem odnosno dosjelošću stekao pravo suvlasništva nekretnine
1/2 dijela upisane u z.k. tijelu A I (jedan).
Odlučujući o navedenom zahtjevu je sud prvog stupnja utvrdio:
189
- da je predmetna nekretnina upisana u z.k. ul. 5654 k.o. Vrapče, koje se sastoji od dva
z.k. tijela, tako da z.k. tijelo I čini kč. 1254/97 livada u Sigetu sa 59,8 čhv, sa upisanim
društvenim vlasništvom i to pravom korištenja Grada Zagreba u 1/2 dijela, a zk. tijelu II
kuća u Zagrebu, Vinkovačka ulica br. 30, sagrađena na kč. 1254/97, upisana na T. M. (IItuženu u l/l,
- da iz okolnosti da dokumentacija (i to rješenje o građevinskoj dozvoli od 2. travnja
1966. i uporabna dozvola od 30. svibnja 1973., zapisnik o tehničkom pregledu od 28.
svibnja 1973.) glasi na tužitelja i Š. K. "nedvojbeno proizlazi njegovo suvlasništvo na
nekretnini u 1/2 dijela kuće sagrađene na k.č. 1254/97, a koja je u javnim knjigama
upisana",
te zaključio da je pravni temelj stjecanja građenje temeljem dozvole vlasnika odnosno
dosjelost, budući da je od 1966. u neprekinutom, samostalnom, zakonitom, istinitom i
poštenom posjedu, a od 8. listopada 1991. je prošao rok od 19 godina, pa da je dosjelošću
stekao pravo vlasništva (čl. 159. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima "Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08,
38/09 i 153/09, dalje ZV).
Navedeni se zaključak nije pravilan.
Prije svega je izreka nejasna odnosno proturječna, kako utemeljeno prigovara I-tuženi
Grad Zagreb, jer se utvrđuje pravo suvlasništva tužitelja za kč. 1254/97 u 1/2 dijela
dopunjeno (14,95/59,8 dijela), a zahtijeva se da tuženici trpe uknjižbu u 1/2 dijela
odnosno preko ranije utvrđenog omjera od 14,95/59,8 dijela.
Dalje, sud iz same činjenice zajedničke gradnje zaključuje o opsegu stjecanja uz
obrazloženje da "nedvojbeno proizlazi njegovo suvlasništvo na nekretnini u 1/2 dijela
kuće sagrađene na k.č. 1254/97, a koja je u javnim knjigama upisana", a previđa da je
riječ o dvije kuće (dvorišna "stara" zgrada i zemljište i nova "ulična" zgrada), od kojih
tužiteljeva nije upisna.
Osnovano prigovara žalitelj da nije jasno zašto zatraženi suvlasnički dio zemljišta iznosi
polovicu dijela čestice, s obzirom da su na navedenoj nekretnini sagrađene dvije zgrade
(zgrada koja je upisana u 1/2 dijela kao dvorišni objekt, samo vlasništvo II-tužene, te
neupisana zgrada koju je gradio tužitelj, ulični objekt, stambena jednokatnica), na kojoj
gradnji temelji svoj zahtjev za stjecanje prava vlasništva na zemljištu.
Osim toga, prijelazne odredbe ZV koje govore o uspostavi jedinstva nekretnine (čl.
368. ZV) propisuju da vlasniku zgrade pripada vlasništvo na zemljištu na kojemu je
zgrada izgrađena, kao i na zemljištu nužnom za redovito korištenje zgrade. To
drugim riječima znači da se bez zgrade ne može cjelovito riješiti niti pitanje
zemljišta, jer se ne zna opseg koja je.
Navod tužitelja iz odgovora na žalbu (da njegov zahtjev od 1/2 faktično čini
četvrtinu čestice jer smatra da je svaki objekt evidentiran kao zk tijelo A I i A II)
kad bi i bio osnovan, bi s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva zadirao u tuđu
zgradu.
Međutim, promjena oblika, površine ili izgrađenosti zemljišta može se provesti
samo na temelju prijavnog lista katastra zemljišta o promjeni u katastru zemljišta
(čl. 145. st. 4. ZZK), koja utječe na knjižna prava. Stoga je tužitelj koji traži
uknjižbu prava vlasništva na nekretnini na kojoj je upisana još jedna zgrada, prije
nego što postavi tužbeni zahtjev na trpljenje uknjižbe prava suvlasništva, dužan
provesti parcelaciju nekretnine, kako bi se navedena nekretnina kao novostvorena
190
čestica mogla označiti posebnim katastarskim brojem i površinom i kako bi time
mogla biti izvršena promjena prava vlasništva na postojećoj nekretnini (temeljem
odgovarajućeg elaborata pregledanog i potvrđenog od strane nadležnog tijela za
katastar sukladno odredbi čl. 53. Zakona o državnoj izmjeri i katastru nekretnina
("Narodne novine", br. 16/07) i čl. 8. Pravilnika o katastru zemljišta ("Narodne
novine", br. 84/07). Kako se bez prijavnog lista katastra ne može formirati
samostalna čestica na kojoj bi se vlasništvo tužitelja moglo upisati u zemljišne
knjige, to je izreka navedene presude neodređena i neprovediva u zemljišnim
knjigama jer u svojim odlukama su sudovi dužni unositi oznake i podatke o
nekretninama onako kako su one označene u katastru zemljišta.
127.
P-4178/09
Gž-4209/10 od 12. lipnja 2012.g.
Članak 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
- rok za stjecanje dosjelošću
Činjenično stanje:
Presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da je tužitelj-protutuženik stekao
suvlasništvo dijela nekretnina opisanih u toč. I izreke, te je tuženicima naloženo
izdavanje valjane tabularne isprave podobne za upis prava vlasništva (toč. I/l-10 izreke, te
je odbijen protutužbeni zahtjev III tuženice-protutužiteljice.
Županijski sud odbija žalbu III tužene-protutužiteljice tužitelja kao neosnovanu i u
odnosu na nju potvrđuje presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim se utvrđuje da je
tužitelj-protutuženik stekao suvlasništvo nekretnina. Preinačena je prvostupanjska
presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev za izdavanje valjane tabularne isprave.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet ovog postupka je stjecanje vlasništva dosjelošću na nekretnini, pri čemu je
sporna osnova tužbenog zahtjeva (stjecanje suvlasništva nekretnina dosjelošću i
izdavanja, tabularne isprave), odnosno protutužbenog zahtjeva (predaja nekretnina u
suposjed).
Tako je na temelju provedenih dokaza (priležeća dokumentacija, očevid, nalaz i mišljenje
geodetskog vještaka, ostavinski spis O-3608/02, izvatci iz zemljišnih knjiga, iskazi I
tužitelja-protutuženika, I tuženika, III tuženice-protutužiteljice i svjedoka pravilno
utvrđeno da su pok. I. i M. K. (djed i baka tužitelja-protutuženika) za života sa svojom
djecom pok. S. K. (otac tužitelja-protutuženika), I. K. i K. V. (majka III tuženiceprotutužiteljice) negdje prije 1940. sklopili usmeni sporazum o diobi svojih nekretnina,
čega su se prednici stranaka pridržavali, pa tako i prednica žaliteljice, na način da je pok.
S. K. najkasnije od 1941. uživao sporne nekretnine, nakon čega je od 1973. iste
nekretnine nastavio uživati tužitelj-protutuženik. Također je ispravan zaključak
prvostupanjskog suda da je posjed tužitelja-protutuženika kvalificiran. Posjed je zakonit
jer tužitelj-protutuženik isti ima valjani pravni temelj posjedovanja (usmeni sporazum o
diobi nekretnina), istinit jer nije pribavljen silom, potajno, prijevarom ni zloupotrebom
povjerenja te je pošten jer tužitelj-protutuženik nije imao razloga posumnjati da mu ne
191
pripada pravo na posjed, kojega ni tužitelju-protutuženiku ni njegovim prednicima nitko
nije osporavao, pa niti prednica žaliteljice.
Iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer oni sa
potrebnom sigurnošću proizlaze iz rezultata postignutih raspravljanjem te ih žalbeni
navodi nisu uspjeli dovesti u sumnju, posebno stoga što se isti u bitnom iscrpljuju u
iznošenju vlastite i neprihvatljive ocjene provedenih dokaza. Tako su potpuno pogrešni
navodi žalbe da je prednik tužitelja-protutuženika bio sunasljednik i suposjednik spornih
nekretnina sa I. K. i K. V., prednicom žaliteljice, jer isti nisu bili braća tužiteljaprotutuženika već njegovog oca. Isto tako nije od utjecaja što je prednica žaliteljice iza
oca I. u rješenju o nasljeđivanju od 28. 5. 1958.g. navedena kao suvlasnica predmetnih
nekretnina, jer nasljeđivanjem nije mogla steći nasljedstvo u odnosu na imovinu - sporne
nekretnine koje su ranije na temelju usmenog sporazuma o diobi od negdje 1940.g.
podijeljene među braćom, prednicima stranaka, a kojeg sporazuma se K. V., majka
žaliteljice, u cijelosti pridržavala, ne osporavajući tužitelju-protutuženiku posjedovanje
spornih nekretnina.
Na temelju takvih utvrđenja, tužbeni zahtjev pravilno je usvojen (čl. 159. st. 1. i 3. i čl.
160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, "Narodne novine" br. 91/96, 68/98,
137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06,146/08, 38/09, 153/09 -dalje: ZV).
Pri tome, valja reći da se za rok dosjedanja ne primjenjuje Zakon o osnovnim
vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 9/92, 79/92) jer je isti stupio
na snagu tek 1.9.1980., dok su prednici tužitelja-protutuženika bili u kvalificiranom
posjedu spornih nekretnina najkasnije od 1941., pa se stoga imaju primijeniti pravna
pravila Općeg građanskog zakonika o stjecaju dosjelošću nekretnina kroz 20 godina
posjedovanja (čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6.4.1941. i za
vrijeme neprijateljske okupacije).
Prvostupanjski sud je u rok za stjecanje dosjelošću pravilno računao vrijeme
posjedovanja od najkasnije 1941. jer je već tada prednik tužitelja-protutuženika imao
kvalificirani posjed spornih nekretnina, time da se temeljem odredbe čl. 388. st. 4. ZV ne
računa vrijeme posjedovanja od 25.12.1958., kada je nesporno među strankama da su
nekretnine postale društveno vlasništvo, pa sve do 8.10.1991.g., nakon čega se u taj rok
ponovno počelo računati vrijeme posjedovanja sve do podizanja tužbe tj. do 13.10.1998.,
tako da je u konkretnom slučaju prošlo više od 20 godina kvalificiranog posjeda spornih
nekretnina.
Dio tužbenog zahtjeva za izdavanje tabularne isprave podobne za upis nekretnina od
strane tuženice-protutužiteljice valjalo je odbiti, jer je takva isprava potrebna u
slučajevima izvedenog stjecanja vlasništva nekretnina, dok se kod dosjelosti radi o
izvornom stjecanja vlasništva, te se upis u zemljišne knjige vrši na temelju pravomoćne
sudske odluke.
128.
P-7301/05
Gž-269/11 od 12. lipnja 2012.g.
Članak 390. stavak 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
- utvrđenje prava vlasništva
- iznimke od pretvorbe prava
192
upravljanja, korištenja i
raspolaganja
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da je Hrvatski
Crveni križ vlasnik kčbr. 5319/1 kuća popisni broj i uputni broj 223 u Ilici, dvorište,
gospodarska zgrada, vrt i dva zida, upisani u zk.ul.br. 19 k.o. Grad Zagreb, što su tužni
dužni priznati i izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva
ove nekretnine na ime tužitelja koju će u protivnom zamijeniti ova presuda.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja. Ukinuta je prvostupanjska presuda u odnosu na II tuženika Republiku Hrvatsku i
predmet vraćen na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi vlasnikom prijeporne nekretnine (kuća u
Ilici 22b, dvorište, gospodarska zgrada, vrt i dva zida) i da mu tuženici izdaju tabularnu
ispravu podobnu za upis u zemljišne knjige. Pravnu osnovu svog zahtjeva temelji na
tvrdnji da ne raspolaže ispravom valjanom za zemljišno-knjižni upis na temelju kojeg bi
se mogao kao bivši izvanknjižni nositelj prava korištenja tih nekretnina koje su bile u
društvenom vlasništvu upisati u zemljišne knjige, a koje mu vlasništvo pripada osnovom
čl. 26. Zakona o Hrvatskom Crvenom križu ("Narodne novine", br. 90/01).
Odredbom čl. 26. Zakona o Hrvatskom Crvenom križu, propisano je da imovina
Hrvatskog Crvenog križa na kojoj je ovaj do donošenja Zakona o udrugama imao pravo
raspolaganja ili korištenja, postaje vlasništvo Hrvatskog Crvenog križa.
U postupku je utvrđeno da je zaključkom Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i
imovinu Grada Zagreba od 2. rujna 2009. godine obustavljen postupak povrata oduzete
imovine, tj. predmetnih nekretnina, jer je Hrvatski Crveni križ odustao od zahtjeva za
povrat imovine. Također je utvrđeno da je tijekom ovog postupka II. tuženik u zemljišnoj
knjizi upisan kao vlasnik.
Stoga je pravilno sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženika Grad
Zagreb, jer on nije pasivno legitimiran u ovom predmetu, pa je prema tom tuženiku
prvostupanjska presuda potvrđena temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a. Kako tužitelj nije
posebno pobijao odluku o troškovima postupka I. tuženika, to je ovaj sud u vezi s
odlukom o glavnoj stvari potvrdio i odluku o troškovima postupka tog tuženika (čl. 380.
toč. 2. ZPP-a).
Sud prvog stupnja je o zahtjevu u odnosu na II. tuženika Republiku Hrvatsku odlučivao
primjenom odredbe čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
(Narodne novine, br. 91/96, 68/98. 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 dalje u tekstu: ZVDSP), te je nakon ocjene svih provedenih dokaza tužbeni zahtjev odbio
s obrazloženjem da tužitelj nije dokazao da je pravo korištenja i raspolaganja stekao na
valjanom pravnom temelju i uz ispunjenje ostalih pretpostavki koje su se za stjecanje tog
prava zahtijevale u trenutku stjecanja, naprotiv, utvrdio je da je tužitelj dokazao da je
imao samo određenu osnovu za posjedovanje.
Osim što sud prvog stupnja u svom utvrđenju uopće nije dao razloge o tome koje su
to pretpostavke koje su se zahtijevale za stjecanje prava korištenja, pogrešno je
primijenio materijalno pravo kada je pobijanu presudu donio primjenom odredbe
193
čl. 364. st. 6. ZVDSP-a. To zato jer su u čl. 390. st. 1. ZVDSP-a propisane iznimke od
primjene čl. 360. do čl. 365. ZVDSP-a. tj. od pretvorbe prava upravljanja,
korištenja i raspolaganja u dijelu koji se odnosi na stvari nad kojima su ta prava
imale bivše društvene organizacije, kao stoje to bio tužitelj.
Člankom 390. st. 2. ZVDSP-a propisano je da će se pretvorba prava upravljanja,
korištenja i raspolaganja na stvarima iz stavka 1. istog članka urediti posebnim
Zakonom. A taj posebni Zakon je u konkretnom slučaju Zakon o udrugama
("Narodne novine", br. 70/97) koji je bio na snazi u vrijeme kada se tužitelj upisao u
Registar udruga Republike Hrvatske (5. ožujka 1998. godine).
Slijedom izloženog, zbog pogrešnog pravnog shvaćanja prvostupanjskog suda, nisu
utvrđene odlučne činjenice za pravilnu primjenu materijalnog prava, kako je to naprijed
navedeno, radi čega je pobijana presuda u odnosu na II. tuženika Republiku Hrvatsku
morala biti ukinuta temeljem čl. 370. ZPP-a i predmet vraćen na ponovno suđenje, a u
vezi s tim ukinuta je i odluka o troškovima postupka (u točki II.).
129.
P-2371/08
Gž-10278/11 od 22. svibnja 2012.g.
Članak 64. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima
- stjecanje hipoteke
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži
javna prodaja jednosobnog komfornog stana u vlasništvu tužene te da se tuženoj naloži
trpjeti namirenje tužiteljevog potraživanja u protuvrijednosti iznosa od 4.657,66 €
zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje javne prodaje da se tužena
može osloboditi ako plati navedeni iznos.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prethodno utvrdivši da nekretnina tužene, koja je bila predmetom osiguranja
novčane tražbine tužitelja, sukladno ugovoru koji su stranke zaključile, nije upisana
u zemljišne knjige, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo, a
kada je odbio zahtjev tužitelja da se na temelju tog ugovora naloži javna prodaja
tog stana.
Naime, sukladno odredbi iz čl. 64. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima
(Zakon o preuzimanju "Narodne novine" br. 53/91), koji je bio na snazi u vrijeme
zaključenja ugovora među strankama, određeno je da se na temelju pravnog posla
hipoteka stječe upisom u javnu knjigu, odnosno na drugi odgovarajući način
određen zakonom.
Slijedom izloženoga, u konkretnom slučaju tužitelj nije stekao pravo zaloga na
nekretnini tužene, budući da predmetna hipoteka nije upisana u zemljišnim
knjigama.
194
Ne može, stoga, tužitelj hipotekarnom tužbom zaštititi svoj pravni interes namirenja
dužnog iznosa od tužene.
130.
P-5501705
Gž-2272/12 od 15. studenog 2012.g.
Članak 106. stavak 1. i članak 129. Zakona o zemljišnim knjigama
- ispravak pogrešnog upisa
površine
- nevaljani upis
- brisovna tužba
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tuženik kao
vlasnik kčbr. 1640/1 upisane u zk.ul. 2369 k.o. Štestine dužan trpjeti da se u zemljišnoj
knjizi izvrši ispravak površine.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da usvaja tužbeni zahtjev
tužitelja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev na ispravak upisa u zemljišnoj knjizi, zahtijevajući
da se umjesto pogrešnog upisa površine čkbr. 1650/1 k.o. Šestine od 501 čhv ponovno
uspostavi ispravan upis površine od 597 čhv. Nije sporno da je na pokretanje parnice radi
ispravka pogrešnog upisa tužiteljica upućena rješenjem Općinskog suda u Zagrebu broj
Z-11804/97 od 3. svibnja 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u
Zagrebu broj Gž-1994/03 od 24. kolovoza 2004. godine.
Valja ipak reći da se u konkretnom slučaju ne radi o pogrešnom upisu, jer se ne
radi o pogrešci u izvršenju upisa, već o nevaljanom upisu, s obzirom da iz svega
prethodno navedenog proizlazi da za sporni upis površine nekretnina nisu bile
ispunjene sve pretpostavke određene zemljišnoknjižnim pravom, ponajprije ona
određena odredbom čl. 106. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne
novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 i 126/10, dalje:
ZZK-a), kojom je propisano da se upisi u zemljišnoj knjizi provode na temelju
rješenja zemljišnoknjižnog suda kojim se upis određuje i nalaže njegova provedba u
zemljišnoj knjizi (rješenje o upisu).
Nevaljani odnosno neistiniti upisi pobijaju se brisovnom tužbom u skladu s
odredbama čl. 129. ZZK-a. Međutim kako se tužbenim zahtjevom koji je tužiteljica
postavila u ovom predmetu traži uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo
prije osporenog (nevaljanog) upisa, što je smisao i svrha brisovne tužbe, to je
tužbeni zahtjev tužiteljice valjalo prihvatiti kao osnovan. Pritom je ovaj sud utvrdio
da tužiteljica kao oštećeni nositelj knjižnog prava nije ograničena rokovima
propisanim odredbama čl. 129. st. 2. ZZK-a, jer je tužbu podnijela protiv osobe u
čiju je korist neposredno proveden nevaljan upis.
195
131.
P-11287/06
Gž-8914/11 od 3. siječnja 2013.g.
Članak 145. stavak 4. Zakona o zemljišnim knjigama
- diobni ugovor
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da u roku 15 dana s tužiteljem sklope
Diobeni ugovor radi provedbe prijavnog lista.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da odbija tužbeni zahtjev
tužitelja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao suvlasnika čkbr. 449/9 šuma (gradilište) od 105
čhv z.k.ul. br. 2036 k.o. Granešina u 40,82/105 dijela, da se naloži tuženicima, koji su
nepoznata boravišta odsutni, zastupani po posebnom skrbniku, kao suvlasnicima
predmetne čestice u 64,18/105 dijela, da sklope s tužiteljem diobni ugovor sadržaja kako
je navedeno u izreci, radi provedbe geodetskog elaborata br. RN-2417/2006 od 14.
travnja 2006., koji je izradila ovlaštena geodetkinja, koji ugovor će u protivnom
zamijeniti presuda.
Prvostupanjski sud, pozivom na odredbe čl. 47., 50., 119. i 120. Zakona o vlasništvu i
drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br.: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i
114/01), usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti, u bitnome, iz razloga, jer su stranke suvlasnici
predmetne nekretnine, izrađen je parcelacioni elaborat kojim je cijepana predmetna
nekretnina na dvije nove čestice i to kčbr. 449/9 kuća br. 78 i dvorište od 190 m2, koja
pripada tužitelju i kčbr. 449/22 šuma od 228 m2, koja pripada tuženicima svakome u 1/2
dijela, pa kako tužitelj nije mogao provesti navedeni prijavni list u zemljišnoj knjizi zbog
nedostatka isprave kojom su suvlasnici suglasni sa provedbom prijavnog lista i
parcelacijom te utvrđenjem načina na koji novonastala čestica pripada svakom od
suvlasnika, a isti nedostatak nije bilo moguće otkloniti dobrovoljnim zaključenjem
pravnog posla-diobnog ugovora, jer su tuženici nepoznata boravišta odsutni, to je takav
diobni ugovor zamijenila pobijana presuda.
S navedenim zaključkom prvostupanjskog suda ne može se suglasiti ovaj sud.
Nije sporno, a kako je razvidno i iz priležećeg z. k. izvatka, da je upisano pravo korištenja
zemljišta upisanog u z.k. tijelo A I- kčbr. 449/9 šuma (gradilište) od 105 čhv z.k.ul. br.
2036 k.o. Granešina, radi podizanja porodične stambene zgrade u korist I i II-tuženika,
dok je u z.k. tijelo A II-obiteljska stambena zgrada u Zagrebu, Ljubijska 78, sagrađena na
40,82/105 dijela kčbr. 449/9, upisan kao samovlasnik tužitelj, da je na zahtjev tužitelja
izrađen elaborat za ispravak površine predmetne kčbr. 449/9 k.o. Granešina, kojim su od
postojeće kčbr. 449/9 formirane dvije novonastale čestice i to kčbr. 449/9 kuća br. 78 i
dvorište od 190 m2, koja bi trebala pripasti tužitelju i kčbr. 449/22 šuma od 228 m2, koja
bi trebala pripasti tuženicima svakome u 1/2 dijela.
Nadalje, nije sporno, a što je razvidno i iz izvještaja z.k. referenta od 17. rujna 2007. o
prijavnom listu br. RN-2417/2006 k.o. Granešina (priležeći spis Z-48942/06 ) da se
prijavni list sa diobnim nacrtom nije mogao provesti u zemljišnim knjigama bez isprava
prikladnih za uknjižbu, budući su vlasnici i korisnici različite osobe, iz čega slijedi da
196
zemljišno-knjižni sud u konkretnom slučaju nije proveo prijavni list br. RN-2417/2006
k.o. Granešina, jer bi ta promjena utjecala na knjižna prava ostalih nositelja prava na tom
zemljištu upisanih u zemljišnoj knjizi, pa je tužitelj kao zainteresirana osoba za provedbu
prijavnog lista bio dužan zemljišno-knjižnom sudu dostaviti ispravu prikladnu za
uknjižbu kojom se upisani nositelji prava na tom zemljištu slažu sa promjenom
navedenom u prijavnom listu, sukladno odredbi čl. 145. st. 4. Zakona o zemljišnim
knjigama («Narodne novine» br. 91/96, dalje: ZZK).
Tužitelj, prema stanju spisa, takvu ispravu nije mogao doprinijeti zbog razloga što su
tuženici bili nedostupni tužitelju, jer su nepoznata boravišta odsutni.
Po mišljenju ovoga suda navedena okolnost identična je situaciji u kojoj se ostali
nositelji prava na predmetnoj nekretnini ne slažu s promjenom navedenom u
prijavnom listu, pa se oni na davanje tog pristanka, kao niti na sklapanje diobnog
ugovora kojim bi se utvrdile nove vlasničke pozicije na novoformiranim parcelama
svih vlasnika odnosno korisnika predmetne nekretnine, ne mogu prisiliti presudom
donesenom u parničnom postupku, budući se promjene u zemljišnoj knjizi provode
jedino na temelju rješenja zemljišno-knjižnog suda donesenog po službenoj
dužnosti. Naime, sukladno odredbi čl. 10. st. 4. ZZK promjena katastarskog broja,
oblika, površine ili izgrađenosti zemljišta provodi se u zemljišnoj knjizi na temelju
rješenja koje zemljišno-knjižni sud donosi po službenoj dužnosti pošto mu tijelo
nadležno za katastar dostavi prijavni list o toj promjeni u katastru zemljišta.
Osim toga, pravilno ukazuju žalitelji da u konkretnom slučaju na predmetnim
nekretninama nije brisano društveno vlasništvo i pravo korištenja, a sve primjenom
odredbi čl. 361. i čl. 365. ZV.
132.
P-2364/11
Gž-1368/12 od 29. svibnja 2012.g.
Paragraf 481. Općeg građanskog zakonika
- ukidanje prava stvarne
služnosti kolnog prolaza
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelji zahtijevaju ukidanje
prava stvarne služnosti kolnog prolaza.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev I. i II. tužitelja radi ukidanja prava stvarne služnosti kolnog
prolaza osnovane na teret njihove nekretnine i to z.k.č.br. 1965 /3, upisane u zk.ul.br.
4343 k.o. Resnik, u naravi obiteljska stambena zgrada i dvorište s 71 čhv, u Zagrebu,
Štefanovečka 50, a u korist nekretnine tužene i to z.k.č.br. 1965/2, upisane u zk.ul.br.
4344 k.o. Resnik, u naravi obiteljski stambeni objekt i oranica s 87 čhv u Zagrebu,
Štefanovečka 50/1.
197
Među strankama nije sporno da su prednici I. i II. tužitelja kupoprodajnim ugovorom od
28. travnja 1973. dozvolili prednicima I. i II. tuženika pravo stvarne služnosti kolnog
prolaza preko k.č.br. 9417/1 k.o. Dubrava, a koja odgovora k.č.br. 1965/3, upisane u
zk.ul.br. 4343. k.o. Resnik, sve dok se ne ukaže prolaz s druge strane. Isto tako nije
sporno da je tužena do utuženja 20. travnja 2006. ostvarivala pravo prolaza i provoza
preko navedene čestice.
Sud prvog stupnja je utvrdio da u zk.ul.br. 4343 k.o. Resnik nije uknjiženo pravo stvarne
služnosti na teret nekretnine tužitelja.
Prema odredbi čl. 481. tadašnjeg Općeg građanskog zakonika koja pravila je u
konkretnom slučaju pravilno primijenio sud prvog stupnja temeljem Zakona o
nevažnosti pravnih poslova donesenih do 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske
okupacije, stvarno pravo služnosti na nekretnini koje su upisane u javne knjige,
može se steći samo upisom u iste knjige.
Budući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da pravo služnosti nije upisano u
zemljišne knjige to je pravilan zaključak da se isto pravo ne može niti ukinuti.
Kako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužitelji zaključili ugovor o doživotnom
uzdržavanju s pok. vlasnicom M. M. za nekretninu upisanu u z.k.ul.br. 4343 k.o.
Resnik što je naslov stjecanja a isti nisu u zemljišnim knjigama upisani kao vlasnici
to je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da I. i II. tužitelji sukladno odredbi
čl. 242. Zakona o vlasništvu ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,
73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 ZVDSP), nisu aktivno
legitimirani za podnošenje ovakve tužbe koju mogu podići samo vlasnici.
Stoga je prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio zahtjev tužitelja.
Smetanje posjeda
133.
Pp-279/09
Gž-4634/12 od 14. rujna 2012.g.
Članak 10. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
- posjed kao faktična
vlast na nekretnini
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim su tužitelji
tražili da se utvrdi da ih je tužena smetala u posjedu dvorišnog prostora između stambene
zgrade na adresi Krajiška 19, sagrađene na k.č.br. 5159/7 upisane u z.k.ul. 5570 k,o, Grad
Zagreb i zgrade na adresi Krajiška 21 sagrađene na kč.br. 5159/6 upisane u z.k.ul. 5569
k.o. Grad Zagreb time što je u razdoblju od 2. do 7. rujna 2009. sagradila zid u dvorištu
između stambenih zgrada na adresi Krajiška 19 i Krajiška 21, da joj se naloži uspostava
prijašnjeg posjedovnog stanja tako da sruši sagrađeni zid i zabrani svako takvo i slično
smetanje njihovoga posjeda.
198
Županijski sud odbija žalbu I-IV tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Tužbeni zahtjev odbijen je jer je sud prvoga stupnja utvrdio da tužitelji nisu bili u posjedu
dvorišnog prostora između stambenih zgrada Krajiška 19 i Krajiška 21, već su
dugogodišnjim korištenjem pješačkog ulaza u dvorište na k.br. 21 i prolazom preko toga
dvorišta za dolazak do dvorišta i dvorišnog objekta na kbr. 19. stekli posjed prava
služnosti pješačkog prolaza preko dvorišta na kbr.21.
U smislu odredbe čl. 10. st. l. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN
br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01) posjed stvari je faktična vlast nad
njom, mogućnost faktičnog raspolaganja stvari.
Odredbom čl. 10. st. 5. istoga Zakona priznat je i posjed prava, definiran kao
faktično izvršavanje sadržaja stvarnih služnosti glede neke nekretnine.
Budući je utvrđeno da tužitelji nisu bili posjednici u smislu odredbe čl. 10. st. l. ZV,
to nije osnovan njihov zahtjev za zaštitu posjeda kao faktične vlasti na predmetnoj
nekretnini budući da se posjedovna zaštita u smislu odredbe čl 22. ZV pruža
uspostavom posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja, dok tužitelji ovdje
traže uspostavu stanja koje tada nije postojalo. Stoga je već samim tim zakonita
odluka kojom je njihov zahtjev odbijen kao neosnovan.
134.
P2-4116/09
Rev 1214/10 od 24. listopada 2012.g.
Članak 21. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
- smetanje posjeda
- DTK kablovi
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev.
Vrhovni sud RH preinačuje drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje na način da se
utvrđuje da su prvotuženik i drugotuženik smetali tužitelja u posljednjem mirnom
posjedu kabelske kanalizacije u Splitu, na križanju Dubrovačke i Velebitske ulice time
što su 10. ožujka 2007. samovlasno i nasilno otvorili kabelski zdenac tužitelja tehnički
označen kao K.Z.-006-1007 i izveli spajanje svjetlovodnih kablova u spojnicu i time što
su ponovo 12. ožujka 2007. samovlasno i nasilno otvorili kabelske zdence tužitelja
tehnički u Splitu, na križanju Dubrovačke ulice i Poljičke ceste te dalje niz Spinčićevu
ulicu i duž Dubrovačke ulice i ulice A. B. Sitnica i to kabelske zdence tehnički označene
kao K.Z.-006-513. K.Z.-X-20-67, K.Z.-X-66, K.Z.-X 20-65, K.Z.-006-730. K.Z. -006796, K.Z.-006-793, K.Z.-006-597 i uvukli svjetlovodne kablove u podzemne kabelske
cijevi tužitelja pa su I. i II. tuženik dužni uspostaviti prijašnje posjedovne stanje i
zabranjuje im se svako takvo ili slično smetanje u roku od 8 dana.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
199
Prema odredbi čl. 382. st. 2. t. 1. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema
odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske
odluke, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili
postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i
ravnopravnosti građana, u ovom slučaju, ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije
zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelnoj ili općoj sjednici, a
riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.
U ovom predmetu županijski sud je na temelju utvrđenih činjenica,
- da se tužitelj nalazio u isključivom posjedu postojeće podzemne kabelske kanalizacije,
- da su tuženici 10. ožujka 2007. i 12. ožujka 2007. otvorili poklopce DTK (distributivnotelekomunikacijske kanalizacije) te u iste uvlačili i polagali optičke kabele za potrebe I.
tuženika gdje su se već nalazili optički kabeli tužitelja, time da je II. tuženik nastupao kao
izvođač radova po nalogu I. tuženika kao naručitelja radova,
- zaključio da radnje tuženika nemaju zakonom propisane kvalitete smetanja posjeda
zbog čega je potvrdio prvostupanjsku odluku kojom je odbijen tužbeni zahtjev.
Pri tome županijski sud je posebice istakao da bez obzira na radnje tuženika, tužitelj
može DTK zdenac koristiti na dosadašnji način, tako da može nesmetano ulaziti u
podzemni šaht te mu je i nadalje omogućen pristup do njegovih telekomunikacijskih
instalacija (mreže)u svrhu redovitog održavanja i popravljanja eventualnih kvarova pa
dakle može u cijelosti izvršavati svoju gospodarsku djelatnost, ekonomski cilj, te se
koristiti postojećom optičkom mrežom.
Protivno izloženom shvaćanju, u pojedinim odlukama županijskih sudova izraženo je
mišljenje da obzirom da je riječ o posjedovnoj parnici sa ograničenim predmetom
raspravljanja samo na dvije pravno relevantne činjenice i to činjenice posljednjeg stanja
posjeda i činjenice nastalog smetanja, a sve u smislu čl. 441. ZPP. odnosno čl. 22. st. 2.
Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98,
137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 - dalje: ZVDSP), kada nije sporno da je
tužitelj isključivi posjednik predmetne infrastrukture da radnje tuženika koje se u suštini
svode na provalu u navedenu infrastrukturu i postavljanje novih kabela predstavljaju čin
smetanja (uznemiravanja) posjeda
U takvoj pravnoj situaciji budući da u smislu čl. 382. st. 2. t. 1. ZPP postoje
procesne pretpostavke za odlučivanje o predmetnoj tzv. izvanrednoj reviziji, valja
reći da i po shvaćanju revizijskog suda ponašanje tuženika koje nije sporno, a riječ
je o opisanom samovoljnom zadiranju u telekomunikacijsku infrastrukturu
tužitelja otvaranjem poklopaca DTK mreže i polaganjem optičkih kabela u nju
imaju značenje uznemiravanja posjeda stvari tužitelja.
Kada netko ima određenu stvar u isključivoj faktičnoj vlasti (čl. 10. st. 1. ZVDSP),
ponašanje drugoga kojim se dovodi u pitanje isključivost u vršenju te vlasti i kojim
se nameče određeno trpljenje da i taj drugi polaže svoje instalacije, obavlja druge
radove, popravlja instalaciju i sl. i po shvaćanju revizijskog suda ima značenje
uznemiravanja posjeda u smislu čl. 21. st. 1. ZVDSP.
Naime, ne može se kao pravno relevantan argument prihvatiti shvaćanje
županijskog suda u ovom predmetu da u situaciji kada posjednik nije ubuduće
ograničen u ostvarivanju sadržaja svoje (gospodarske) djelatnosti i ekonomskog
cilja, da tada ne bi bila riječ o uznemiravanju posjeda stvari, jer bi prihvaćanje
200
takvog shvaćanja bilo protivno postojećoj sudskoj praksi neprihvatljivo ograničeno
pravo na posjedovnu zaštitu.
To bi u konačnici značilo, da bi posjednici morali trpjeti razna ponašanja i radnje
na objektu posjeda, kada bi te radnje same po sebi, dakle po svojoj prirodi imale
značenje čina smetanja, ako bi ubuduće stvar kao objekt posjeda mogli koristiti na
dosadašnji način gledano u okviru njene svrhe i prirode postojanja.
Obzirom da nije sporna druga pravno relevantna činjenica da prema posljednjem
stanju posjeda tužitelj ima isključivu faktičnu vlast na spornoj infrastrukturi,
prema shvaćanju revizijskog suda ostvarene su pretpostavke za pružanje sudske
zaštite posjeda pozivom na čl. 21. st. 1. i 2. ZVDSP.
135.
Pp-339/09
Gž-2409/11 od 14. veljače 2012.g.
Članak 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
- pripadak stana
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim je rješenjem odbijen zahtjev tužiteljice na utvrđenje da su tuženici
smetali tužiteljicu u njezinom zadnjem mirnom i faktičnom posjedu stana na III. katu
zgrade u Zagrebu, Vjenceslava Novaka 10 na način što su dana 18. siječnja 1999. godine
nasilnim putem ušli u nus prostoriju koja pripada ovom opisanom stanu, a koja u naravi
predstavlja drvarnica i prostor za ostavu u podrumu navedene zgrade hodnikom desno,
srednja vrata drap boje, te iz predmetne prostorije iznijeli stvari koje su vlasništvo
tužiteljice pa se tuženima nalaže uspostaviti ranije posjedovno stanje i vratiti oduzeti
posjed tužiteljici na način da u opisanu nus prostoriju-drvarnicu vrate stvari tužiteljice
navedene u popisu, da na vrata drvarnice postave bravu koja se na njima ranije nalazima
odnosno da predaju ključeve nove brave, te im se zabranjuje svako takvo ili slično
smetanje posjeda pod prijetnjom novčane kazne.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prema navodima tužiteljice ona se nalazi u posljednjem posjedu stana koji se nalazi na
III. katu stambene zgrade u Zagrebu, V. Novaka 10 kao i posljednjem posjedu stanu
pripadajućih nus prostorija i to dvije odvojene podrumske prostorije od kojih je prva
adaptirana i ima dva odvojena prostora, a druga prostorija je drvarnica i prostor za ostavu.
Tvrdi da su dana 18. siječnja 1999. godine tuženici samovlasno počinili čin smetanja
posjeda na način da su upotrebom fizičke sile ušli u nus prostoriju-drvarnicu i prostor za
ostavu te iz navedene prostorije iznijeli stvari koje je tužiteljica u njoj držala.
Odlučujući o predmetu spora prvostupanjski je sud utvrdio:
- vlastitim opažanjem na uviđaju da se stambena zgrada u naravi sastoji i od podrumskog
dijela, a do istog se dolazi silaskom niz stepenište za koji prostor postoje posebna ulazna
vrata, a unutar tog prostora se nalaze posebni odvojeni prostori, drvarnice, šupe ili
prostori za ostavu u koje se ulazi kroz posebna vrata;
- stan kojeg je tužiteljica nedvojbeno u posjedu je na III. katu stambene zgrade;
201
- uvidom u zemljišnoknjižni izvadak koji datira iz 1995. godine da je na jednom stanu s
nus prostorijama na III. katu zabilježeno pravo vlasništva na opisanom stanu u korist A.
L. i I. L. i to svake u 1/2 dijela, te iako tužiteljica podrumske prostorije označava kao nus
prostorije, a riječ "nus prostorije" upotrijebljena je u zemljišnoknjižnom izvatku kada je
uknjiženo pravo vlasništva na stanu sa nus prostorijama pa stan sa nus prostorijama kako
je to označeno u zemljišnoknjižnom izvatku ne obuhvaća i podrumske prostorije jer su
nus prostorije pomoćne prostorije u stanu;
- stan na III. katu kojeg je tužiteljica nedvojbeno u posjedu i podrumske prostorije na
kojima su poduzeti neki čini od strane tuženika nisu ni na koji način fizičke vezane već se
radi o dva posve odvojena prostora nalazeća se na različitim etažama stambene zgrade;
- tužiteljica u svom iskazu kao stranka je navela da ju je bivši vlasnik uveo u posjed stana
te pokazao i podrumske prostorije i to 3 prostora, a što se događa u vrijeme useljenja
tužiteljice i njezine majke u stan 1995. godine.
Slijedom navedenog sud zaključuje da navedene prostorije koje su predmet spora
predstavljaju samostalni objekt (zaključuje da se navedene prostorije mogu i samostalno
otuđiti pa bi postojala mogućnost različitih vlasnika i to podrumske prostorije i posebno
stana, a pritom bi posjednici mogli biti isti ili različiti) te da nema niti jednog dokaza da
bi navedene podrumske prostorije služile ostvarenju svrhe stana na III. katu. Slijedom
navedenog sud smatra da radnjama u podrumskom dijelu stambene zgrade nije učinjen
nikakav čin smetanja posjeda stana koji se nalazi na III. katu stambene zgrade.
Prije svega valja primijetiti da zaključak kako navedene podrumske prostorije
predstavljaju samostalni objekt što se potkrepljuje tvrdnjom da bi se mogle i samostalno
otuđiti se za sada ne može prihvatiti kao argument s obzirom da pobijano rješenje nema
razloga o tome da bi navedene podrumske prostorije mogle biti samostalni objekt prava
vlasništva jer bi tek pod tom pretpostavkom mogle i biti samostalni objekt otuđenja.
Pritom niti činjenica da navedene prostorije nisu fizički vezane sa stanom samo za sebe
ne opravdava zaključak da je riječ o samostalnoj prostoriji odnosno da se ne bi radilo o
prostoriji koja pripada stanu te da je služila stanu i njegovoj svrsi.
Naime, bitno je utvrditi, a radi odgovora na pitanje da li navedena podrumska
prostorija predstavlja pripadak stana na III katu ili ne, da li je navedena drvarnica
bila korištena po svakodobnom vlasniku stana na III katu, odnosno je li korisnik
stana na III katu ujedno bio i korisnik predmetne drvarnice. Tek što se odgovori na
to pitanje osim koliko sud ne argumentira da se radi o samostalnim prostorijama u
smislu njihove podobnosti da budu samostalni objekt prava vlasništva, moći će se
odgovoriti i na pitanje da li navedene podrumske prostorije predstavljaju pripadak
stana ili ne, a posljedično tome i odgovor na pitanje da li je tužiteljica kroz smetanje
podrumske prostorije smetana i u posjedu stana na III katu.
136.
Pp-281/09
Gž-7794/11 od 19. lipnja 2012.g.
Članak 24. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
- suposjed
Činjenično stanje:
202
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi
da su tuženi smetali zadnji mirni suposjed tužiteljice.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Pre
Predmet spora je zahtjev tužiteljice kojim traži pružanje suposjedovne zaštite zemljišta
zgrade koji suposjed joj je oduzet postavljanjem drvene ograde od strane tuženika.
Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev utvrdivši:
- da tužiteljica nije bila u suposjedu spornog travnatog terena, jer šetnja istim ne znači
suposjedovanje,
- da se uzme da je tužiteljica bila u suposjedu, ista nije postavljanjem ograde od strane
tuženika isključena od dotadašnjeg suposjeda niti joj je bitno ograničen dotadašnji način
izvršavanja faktične vlasti,
- da nije sporno da vrata predmetne ograde nisu zaključana te tužiteljica u svakom
trenutku može ući na sporni travnati teren,
- da postavljanje ograde nije čin smetanja suposjeda budući se istim nije promijenilo
posjedovno stanje,
- da je prilazni put nekretnini ostao isti kao i prije postavljanja ograde.
Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza zaključio da ne postoje razlozi za
posjedovnu zaštitu u smislu odredbe čl. 24. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 146/08
-dalje ZV).
Naime, nije sporno da su tuženi postavili ogradu na spornoj travnatoj površini no
prvostupanjski sud je pravilno zaključio da postavljenje ograde ne predstavlja takvo bitno
ograničenje dotadašnjeg načina izvršavanja faktične vlasti da bi bilo opravdano prihvatiti
tužbeni zahtjev.
Razloge koje je iznio prvostupanjski sud u bitnom prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
Tako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da tuženi, postavljanjem ograde nisu
onemogućili tužiteljici prilaz njezinoj nekretnini, odnosno da je prilazni put ostao
isti, kao i prije postavljanja ograde, a da se na spornu travnatu površinu može
nesmetano doći, s obzirom da je nesporno utvrđeno da se vrata ne zaključavaju već
se zatvaraju "zasunom". Jednako tako nesporno je da tužiteljici, kao ni drugim
suvlasnicima, tuženi ne zabranjuju ulazak na travnatu površinu, neovisno o tome
što se vrata sporne ograde otvaraju na popločenu terasu tuženika.
S obzirom da tužiteljica nije dokazala da spornu nekretninu ne može koristi na
način kako je to činila ranije (povremeno šećući po travnatoj površini), pravilno je
sud prvog stupnja temeljem odredbe čl. 24. ZV odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.
Koristeći se ovlaštenjima iz čl. 373. a st. 3. Zakona o parničnom postupku
("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08,
57/11 - dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je tužiteljica bila
suposjednica predmetnog travnatog terena ali da čina smetanja nije bilo te odbija
žalbu tužiteljice i potvrđuje prvostupanjsko rješenje.
137.
203
Pp-127/11
Gž-2022/12 od 5. listopada 2012.g.
Županijski sud u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici
Članak 442. Zakona o parničnom postupku
Članak 298. stavak 1. Ovršnog zakona
- privremena mjera-smetanje
posjeda
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje privremene
mjere.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsko rješenje na način da se nalaže tuženicima da
odmah uklone postavljenu ogradu, postavljenu neposredno ispred samih ulaza u garažu i
natkriti prostor, a kako bi omogućili tužitelju ulazak u te nekretnine pod prijetnjom
novčane kazne u iznosu 10.000,00 kn.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prvostupanjski sud je o privremenoj mjeri odlučivao primjenom odredbe čl. 442.
ZPP-a. Međutim, temeljem odredbe tog zakonskog propisa određeno je da sud može
po službenoj dužnosti u postupcima smetanja posjeda odrediti neku od privremenih
mjera koje se primjenjuju u ovršnom postupku. Dakle, ovaj zakonski propis odnosi
se samo na one slučajeve kada sud po službenoj dužnosti određuje privremenu
mjeru u postupku smetanja posjeda. Kako je u konkretnom slučaju privremenu
mjeru predložio sam tužitelj, prvostupanjski sud odluku o toj privremenoj mjeri
nije mogao donositi temeljem odredbe čl. 442. ZPP-a već prema odredbama
Ovršnog zakona, koje reguliraju privremenu mjeru radi osiguranja nenovčane
tražbine. Prema odredbi čl. 298. st. 1. Ovršnog zakona (dalje u tekstu: OZ) radi
osiguranja nenovčane tražbine može se odrediti privremena mjera ako predlagatelj
osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine i ako učini vjerojatnim da je
mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete. U
konkretnom slučaju, već iz tužbe tužitelja proizlazi da je vođen parnični postupak
između istih stranaka zbog toga što su tuženici postavili 6 željeznih stupica u dužini
od 40 m ispred ulaza u garažu koju koristi tužitelj i da je doneseno nepravomoćno
rješenje u spisu broj Pp-178/09 od 25. veljače 2011. godine kojim je tužbeni zahtjev
tužitelja usvojen. Zbog toga postupak tuženika, koji su sada na te stupove postavili
žičanu mrežu unatoč postojanju nepravomoćnog rješenja kojim je takav njihov
postupak postavljanja tih stupica utvrđen smetanjem posjeda nekretnine tužitelja,
po ocjeni ovoga suda predstavlja akt nasilja kojeg je tužitelj učinio vjerojatnim u
svojoj tužbi, zbog čega nije u pravu prvostupanjski sud kada smatra da tužitelj nije
učinio vjerojatnim da će se time spriječiti nasilje od strane tuženika.
Radi naprijed navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio
materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, odnosno izveo je pogrešan
zaključak o postojanju određenih činjenica a na tim činjenicama je utemeljio svoje
rješenje, zbog čega je žalbu tužitelja valjalo uvažiti i temeljem odredbe čl. 380. st. 3.
a u svezi s čl. 373. toč. 3. ZPP-a prvostupanjsko rješenje preinačiti i udovoljiti
zahtjevu tužitelja za određivanje privremene mjere.
204
Stambeno pravo
138.
Ps-920/05
Gž-1298/10 od 5. travnja 2012.g.
Članak 15. stavak 1. točka 2., stavak 2. i 3., članak 22., članak 33. stavak 3. i članak
34. stavak 1. Zakona o najmu stanova
Članak 324. stavak 2., članak 388. i članak 392. stavak 3. Zakona o obveznim
odnosima
- otkaz najma - otkazni
razlog neplaćanje
najamnine
- rok plaćanja
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom zamijenjen je ugovor o najmu stana sa zaštićenom
najamninom. Odbijena je tužena s prututužbenim zahtjevom za iseljenjem tužitelja i
predajom u posjed stana slobodnog od osoba i stvari.
Županijski sud odbija žalbu tužene-protutužiteljice kao neosnovanu i potvrđuje presudu
suda prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja u bitnom utvrđuje da je tužitelj bio nositelj stanarskog prava u vrijeme
stupanja na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96 - dalje: ZNS),
da su članovi njegovog domaćinstva bili njegova supruga i sin pa pruža tužitelju traženu
pravnu zaštitu sukladno čl. 30. st. 1. i 2. te čl. 33. st. 3. ZNS. Odbija tuženu s
protutužbenim zahtjevom za iseljenje tužitelja jer nije ostvaren otkazni razlog, a to je da
tužitelj nije plaćao najamninu.
Po odredbi čl. 19. st. 1. toč. 1. ZNS najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana ako
najmoprimac ili drugi korisnici stana koriste se stanom suprotno zakonu i ugovoru o
najmu stana, a osobito ako najmoprimac ne plati ugovorenu najamninu i druge ugovorene
troškove u svezi sa stanovanjem. Stavkom 2. istog članka propisano je da najmodavac ne
može najmoprimcu otkazati ugovor o najmu stana iako su ispunjeni uvjeti iz st. 1. tog
članka, ako ga prethodno pisano ne opomene da u roku od 30 dana otkloni razloge za
otkaz, a po st. 3. istog članka najmodavac ima pravo otkazati ugovor i bez opomene iz st.
2. tog članka ako najmoprimac više od dva puta postupi suprotno ugovoru, odnosno
zakonu. Po čl. 22. st. 1. ZNS najmodavac da je otkaz ugovora o najmu stana u pisanom
obliku s obrazloženjem, neposredno uz potpis najmoprimca ili poštom preporučeno,
stavkom 2. istog članka propisan je otkazni rok a st. 4. je propisano da ukoliko
najmoprimac se ne iseli iz stana u otkaznom roku, najmodavac može nadležnom sudu
podnijeti tužbu za iseljenje najmoprimca.
205
Iz stanja spisa, a to utvrđuje i sud prvog stupnja, proizlazi da se je tužena kao najmodavac
poslužila svojim pravom da tužitelja kao najmoprimca, a sukladno čl. 19. st. 2. ZNS
opomene da otkloni razloge za otkaz koji se odnose na plaćanje razlike između plaćene i
dužne zaštićene najamnine a kako to proizlazi iz sadržaja dopisa od 14. prosinca 2005.
godine da bi, a nakon što tužitelj nije udovoljio pozivu iz te opomene tužena je dopisom
od 11. travnja 2006. godine tužitelju otkazala ugovor o najmu stana s otkaznim rokom od
3 mjeseca.
Odredbom čl. 34. st. 1. ZNS propisano je da do sklapanja ugovora o najmu stana,
odnosno do donošenja odluke suda iz čl. 33. st. 3. tog zakona ili do iseljenja iz stana
korisnici stana dužni su plaćati naknadu u visini stanarine koju su za taj stan plaćali do
stupanja na snagu tog zakona i utvrđenu komunalnu naknadu s tim da se po st. 2. tog
istog članka naknada za korištenje stana smatra predujmom najamnine. Sud prvog stupnja
pravilno je utvrdio na temelju iskaza tužitelja da stanarina koju je on plaćao do stupanja
na snagu ZNS je mjesečno iznosila 22,00 kn kao što je i utvrđeno da je za razdoblje od
stupanja na snagu ZNS dakle od 6. prosinca 1996. godine pa do 31. listopada 2005.
godine zaštićena najamnina iznosila mjesečno 80,95 kn a potom od 1. studenog 2005.
godine pa do mjeseca listopada 2007. godine iznosila je 124,92 kn s tim da je tužitelj
počam od sredine mjeseca travnja 2002. godine počeo samoinicijativno plaćati iznos
zaštićene najamnine od 80,95 kn dakle, bez sporazuma s tuženom iako to, kao što je to
prethodno navedeno a sukladno čl. 34. ZNS to nije bio u obvezi.
Pravno odlučno razdoblje za zaključak je li tužitelj kao najmoprimac platio u
ugovorenom roku najamninu je razdoblje od dana stupanja na snagu ZNS, a to je 6.
studeni 1996. godine pa do 14. prosinca 2005. godine kada je tužena poslala tužitelju
opomenu da otkloni razloge za otkaz u vidu plaćanja razlike između plaćene najamnine
putem sudskog pologa i najamnine koju bi trebalo platiti. Zbog toga, a suprotno
navodima žalbe tužene, odlučno razdoblje nije i razdoblje prije stupanja na snagu
ZNS jer tek stupanjem na snagu tog zakona kada je i tužitelj stekao ex lege prava i
obveze zaštićenog najmoprimca je nastala i obveza plaćanja zaštićene najamnine.
Međutim, kako ZNS nije propisan rok za plaćanje najamnine, a niti je među
strankama zaključen ugovor o najmu stana onda sukladno čl. 324. st. 2. Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99,
88/01- dalje: ZOO) dužnik dolazi u zakašnjenje kada ga vjerovnik pozove da ispuni
obvezu, usmeno ili pismeno, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog
postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obveze. Iz stanja spisa proizlazi da
je tužena tužitelja tek opomenom od 14. prosinca 2005. godine, bez određivanja
roka, pozvala na ispunjenje obveze kada bi tužitelj kao najmoprimac i došao u
kašnjenje.
Međutim, i po mišljenju ovog suda, tužitelj do slanja opomene nije bio u kašnjenju s
ispunjenjem obveze plaćanja najamnine pa ga je stoga tužena neosnovano i pozvala na
plaćanje razlike. Naime, tužitelj je od 6. studenog 1996. godine kao dana stupanja na
snagu ZNS pa do sredine travnja 2002. godine kada je počeo dobrovoljno plaćati iznos
zaštićene najamnine od 80,95 kn trebao za tih 66 mjeseci platiti sukladno čl. 34. ZNS
naknadu u visini stanarine koja je iznosila 22,00 kn što onda ukupno čini 1.452,00 kn.
Nakon toga tužitelj je samoinicijativno i dobrovoljno plaćao iznos zaštićene najamnine
od 80,95 kn pa je za razdoblje od sredine travnja 2002. godine pa do 31. listopada 2005.
godine obzirom da je zaštićena najamnina iznosila 80,95 kn trebao platiti za 42 mjeseca
206
3.399,90 kn a za preostala dva mjeseca do slanja opomene, a obzirom da je zaštićena
najamnina iznosila 124,92 kn iznos od 249,84 kn dakle, za razdoblje od stupanja na
snagu ZNS pa do slanja opomene trebalo je platiti ukupno 5.102,24 kn. Međutim, iz
nalaza i mišljenja vještaka baziranog na kartici izvršenih uplata najamnine jasno proizlazi
da je do 14. prosinca 2005. godine ukupno plaćeno 5.819,90 kn a uzimajući u obzir da je
tijekom te godine u dva navrata tuženoj su isplaćeni iznosi od 300,00 kn i 5.196,10 kn.
Pritom, ako se uzme u obzir i iskaz tužitelja, a na što se ukazuje i u žalbi, da prilikom
prve izvršene uplate u sudski polog dana 14. veljače 1995. godine u iznosu od 440,00 kn
da se taj iznos odnosi na dužnu stanarinu za razdoblje od 1991. pa do otvaranja sudskog
pologa, onda to znači da preostali iznos plaćen u sudski polog na ime najamnine iznosi
5.379,99 kn a stoje više od onog iznosa koji je tužitelj bio u obvezi platiti do slanja
opomene a koji iznosi 5.102,24 kn, pa kako je tužena neosnovano pozvala tužitelja na
plaćanje razlike onda nisu bili ispunjeni niti uvjeti za otkaz ugovora o najmu zbog
neplaćanja razlike najamnine.
Na daljnje žalbene navode valja reći da je u ovoj pravnoj stvari tužba podnesena 1998.
godine a da je tužitelj tek u podnesku od 12. ožujka 2007. godine kao osobe koje imaju
pravo da se upišu u ugovor o najmu stana sukladno čl. 37. st. 1. ZNS naznačio svoju
suprugu i sina a što bi sukladno čl. 191. st. 1. ZPP predstavljalo i preinaku tužbe jer je
došlo do povećanja postojećeg zahtjeva. Međutim, sukladno čl. 388. ZOO zastarijevanje
se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv
dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili
ostvarivanja potraživanja a sukladno čl. 392. st. 3. ZOO kad je prekid zastarijevanja
nastao podizanjem tužbe, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kada je spor okončan
ili svršen na drugi način pa je stoga sud prvog stupnja pravilno odbio tuženikov prigovor
zastare u odnosu na potraživanje tužitelja da se u ugovor o najmu upišu njegova supruga i
sin. Kako supruga i sin tužitelja su na dan stupanja na snagu ZNS imali pravni položaj
člana obiteljskog domaćinstva stečenog prema odredbama Zakona o stambenim
odnosima ("Narodne novine" broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 - dalje: ZSO) onda one
imaju pravo i da se upišu u ugovor o najmu stana.
139.
Ps-258/10
Gž-1695/12 od 12. lipnja 2012.g.
Članak 31. stavak 2. alineja 2. i članak 38. Zakona o najmu stanova
- zapreka za najam sa
zaštićenom najamninom
kada član domaćinstva
ima useljiv stan
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za
utvrđenjem da je stekla status zaštićenog najmoprimca te da se presudom zamjeni ugovor
o najmu stana sa zaštićenom najamninom.
Županijski sud odbija žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
207
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja u bitnom je utvrdio da je majka tužiteljice pok. M C. koja je preminula
8. travnja 1999. godine imala položaj nositelja stanarskog prava na predmetnom slanu te
da je nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96 dalje: ZNS), kao najmoprimac s prednikom tuženice kao najmodavcem zaključila ugovor
o najmu slana sa zaštićenom najamninom dana 21. srpnja 1997. godine, da su u tom
ugovoru upisani tužiteljica, njezin suprug i dvije kćeri kao osobe koje imaju pravo
stanovati zajedno s najmoprimcem u predmetnom stanu, da se je nakon smrti svoje majke
tužiteljica obratila predniku tužene da se sa njom sklopi ugovor o najmu predmetnog
stana sa zaštićenom najamninom, čemu nije udovoljeno, da je suprug tužiteljice
predmetni stan napustio krajem 1999. godine, a brak sa tužiteljicom je pravomoćno
razveden presudom od 20. veljače 2002. godine. Nadalje, utvrđeno je da u vrijeme smili
pok. M. C. suprug tužiteljice je bio vlasnik stana u Zagrebu,Gregorčićeva 6 koji je
otkupio kao nositelj stanarskog prava temeljem ugovora o kupoprodaji od 13. kolovoza
1992. godine, da je suprug tužiteljice bio upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama, te da
je taj stan darovao krajem 1999. godine svojim kćerkama koje su sada upisane u
zemljišnim knjigama kao suvlasnici predmetnog stana. Sud prvog stupnja odbija
tužiteljici pružiti traženu pravnu zaštitu obzirom da prema odredbi čl. 31. st. 2. al. 2. ZNS
pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji ima u vlasništvu useljivu kuću ili
stan a suprug tužiteljice je u trenutku smrti pok. M. C. kada su prava i obveze zaštićenog
najmoprimca iz ugovora o najmu stana prešle na tužiteljicu imao u vlasništvu useljivi
stan.
Ovo utvrđenje i odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.
Po odredbi čl. 38. st. 1. ZNS u slučaju smrti zaštićenog najmoprimca prava i dužnosti
zaštićenog najmoprimca iz ugovora o najmu prelaze na osobu navedenu u ugovoru o
najmu stana (u ugovoru su bili navedeni tužiteljica, njezin suprug i dvije kćeri), ovisno o
sporazumu tih osoba. Kako se je tužiteljica obratila predniku tužene da se s njom nakon
smrti njezine majke sklopi ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom onda je očito
da je između osoba koje su bile navedene u ugovoru o najmu stana koji je zaključen s
majkom tužiteljice postignut sporazum da se ugovor sklopi s tužiteljicom. Međutim,
postojanje tog sporazuma između osoba koje su bile upisane u ugovor o najmu stana i
kojim sporazumom oni određuju koja od njih će kao najmoprimac zaključiti ugovor o
najmu stana ne anulira primjenu odredbe čl. 31. st. 2. al. 2. ZNS u slučaju kada takvim
sporazumom određena osoba kao najmoprimac nema useljivu kuću ili stan ali je imaju
druge osobe koji su sudionici tog sporazuma. Svako suprotno tumačenje, dakle, da se
pravo na zaštićenu najamninu ne bi imalo samo u slučaju ukoliko sporazumom određena
osoba kao najmoprimac imala u vlasništvu useljivu kuću ili stan omogućilo bi
zloupotrebu prava između sudionika tog sporazuma na način da se kao najmoprimac
odredi osoba koja nema u vlasništvu useljivu kuću ili stan. Stoga kada u trenutku smrti
pok. M. C. kao zaštićenog najmoprimca i kada su njezina prava i obveze
najmoprimea prešla na tužiteljicu obzirom da je suprug tužiteljice koji je također
bio upisan u ugovor o najmu stana i dalje stanovao u predmetnom stanu, a bio je
vlasnik useljivog stana, onda sukladno čl. 31. st. 2. al. 2. ZNS tužiteljica nema pravo
na sklapanje ugovora sa zaštićenom najamninom, a kako sklapanje upravo takvog
ugovora traži, to ju je pravilno sud odbio s traženom pravnom zaštitom. Pritom, a
208
suprotno navodima žalbe uopće nije pravno odlučno da li je tužiteljica znala da
njezin suprug je vlasnik useljivog stana nego je jedino pravno odlučno da je bio
vlasnik useljivog stana a to se žalbom niti ne osporava.
140.
Ps-287/08
Gž-8107/08 od 6. studenog 2012.g.
Članak 6. članak 12. i članak 140. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima
Članak 4. i članak 6. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
Članak 24. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske
komunističke vladavine
Članak 103. Zakona o obveznim odnosima
- jedinstvena stambena
cjelina, ništavost ugovora
i otkup
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da skup prostorija
tužitelja zajedno sa sobom u kojoj je živjela sada pok. M. P. predstavlja jedinstvenu
stambenu cjelinu, zahtjev kojim se nalaže predaja u posjed navedene sobe, zahtjev na
utvrđenje ništavim Aneksa ugovora o prodaji stana koji je sklopljen između II tuženika i
prednice I tuženika M. N. te na utvrđenje da ova presuda nadomješta Aneks ugovora koji
je zaključila prednica tužitelja sa II tuženikom.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Temeljem utvrđenih relevantnih činjenica zaključuje da prednica tužitelja i M. P. nisu
bile sustanarke već nositeljice stanarskog prava na dva odvojena stana slijedom čega
prednica tužitelja nije mogla steći prava propisana odredbom čl. 140. st. 1. Zakona o
stambenim odnosima ("Narodne novine" br. 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 22/90, 22/92,
58/93 i 70/93 - dalje: ZSO) time niti pravo iz čl. 4. st. 1. i čl. 6. Zakona o prodaji stanova
na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" br. 43/92, 69/92, 25/93, 48/93,
29/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98 i 163/98 - dalje: ZPS) a u svezi sa čl. 24. Zakona o
naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne
novine" br. 92/96 - dalje: Zakon o naknadi). Navodi da se u ovom predmetu ne može
utvrđivati a prema čl. 6. ZSO da određeni skup prostorija čine jedan stan budući je tužba
podnesena 29. rujna 1997. godine a Zakon o stambenim odnosima prestao je važiti
stupanjem na snagu Zakona o najmu (5. studeni 1996.) dakle prije podnošenja tužbe, pa
kako uz sve izneseno tužitelj nije niti bio član obiteljskog domaćinstva svoje prednice u
smislu čl. 12. ZSO proizlazi da zahtjev na utvrđenje da skup prostorija tužitelja zajedno
sa predmetnom sobom predstavlja stambenu cjelinu, nije osnovan.
U odnosu na dio zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništavim Aneksa ugovora sud
zaključuje da nema razloga za ništavost (čl. 103. ZOO-a) obzirom još uvijek egzistira
pravomoćno rješenje od 31. ožujka 1992. godine (da skup prostorija koje je kao nositelj
209
stanarskog prava koristila prednica I-tuženice i soba bivše stanarke M. P. čine jedan stan)
te da je donesena Odluka o priznavanju pravnog položaja zaštićenog najmoprimca
prednici I-tuženice pa predmetni Aneks nije ništav.
U odnosu na dio zahtjeva kojim se traži predaja sud navodi da tužitelj nije aktivno
legitimiran obzirom da njegova prednica nije imala stanarsko pravo na spornoj sobi, nije
mogla steći pravni položaj najmoprimca na istoj, a tužitelj nije niti imao pravni položaj
člana obiteljskog domaćinstva svoje prednice (čl. 12. ZSO).
Konačno, utvrđuje neosnovanim i posljednji dio zahtjeva kojim se predlaže nadomjestiti
Aneks ugovora o prodaji od 10. srpnja 1997. godine obzirom da II-tuženik nije pasivno a
tužitelj aktivno legitimiran za taj zahtjev jer nije imao pravni položaj člana obiteljskog
domaćinstva svoje prednice.
Na žalbene prigovore treba odgovoriti da iako su prema projektnoj dokumentaciji stan
prednice tužitelja i sporna soba trebali predstavljati jedinstvenu cjelinu -jedan stan, nije
od utjecaja obzirom je tijekom vremena izvršena adaptacija pa je sporna soba fizički
odvojena i kao stan dana na korištenje M. P.. Nadalje, iz rezultata postupka ne proizlazi
da bi prednica tužitelja ikada bila sustanarka sa M. P. (i bila u suposjedu sporne sobe) a
pri čemu se žalitelj upućuje na zapisnik od 11. srpnja 1997. godine iz čijeg sadržaja
proizlazi da je upravo prednica tužitelja izjavila da spornu sobu od 1989. godine (pok. M.
P. preminula je 1991. godine) koristi prednica I-tuženice sa svojom kćerkom - sada Ituženicom A. V. i unukama.
Stoga se u potpunosti prihvaća zaključak suda da prednica tužitelja i M. P. nisu bile
sustanarske već nositeljice stanarskog prava na dva odvojena stana pa prednica
tužitelja u odnosu na spornu sobu nije mogla steći prava propisana čl. 140 st. 1.
ranijeg važećeg Zakona o stambenim odnosima a time ni pravo u smislu čl. 4. st. 1. i
čl. 6. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo a sve vezano uz
čl. 24. Zakona o naknadi.
Kako je u upravnom postupku doneseno pravomoćno rješenje (31. ožujka 1992.
godine) da upravo skup prostorija koje je kao nositelj stanarskog prava koristila
prednica I-tuženice (ne prednica tužitelja) i soba bivše stanarske M. P. čine jednu
stambenu cjelinu (jedan stan) pravilan je zaključak suda da se u ovom predmetu ne
može utvrđivati da određeni skup prostorija (stan tužitelja i sporna soba) čine jedan
stan. Ovo stoga što je sukladno čl. 6. st. 2. ZSO navedeno bilo u nadležnosti
stambenog organa, ZSO prestao je važiti stupanjem na snagu Zakona o najmu
stanova ("Narodne novine" br. 91/96) i to 5. studenog 1996. godine a tužba u ovom
predmetu podnesena je tek 29. rujna 1997. godine.
Kako žalitelj prigovara da je II-tuženik nezakonito postupio kada je sa prednicom
I-tuženice sklopio aneks ugovora vezano za predmetnu sobu žalitelju treba
odgovoriti da ne postoje razlozi za ništavost istog Aneksa obzirom da i dalje
egzistira pravomoćno rješenje od 31. ožujka 1992. godine doneseno u upravnom
postupku pa je upravo nadležno tijelo u skladu s tim rješenjem donijelo odluku o
priznavanju pravnog položaja zaštićenog najmoprimca pratilici I-tuženice pa sporni
Aneks nije ništav u smislu čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"
br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01) jer je upravo navedeni aneks zaključen
temeljem te dokumentacije.
210
141.
Ps-1477/03
Gž-8648/08 od 23. listopada 2012.g.
Članak 4. stavak 2, članak 6. stavak 3. i 4. i članak 9. stavak 2. Zakona o prodaji
stanova na kojima postoji stanarsko pravo
Članak 46. stavak 1. Zakona o najmu stanova
Članak 161. i članak 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
- zastara za otkup
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika za
iseljenjem i predajom u posjed stana. Usvojena je protutužba tužene-protutužiteljice i
nadomješten je ugovor o prodaji stana.
Županijski sud preinačava prvostupanjsku presudu na način da odbija protutužbu i
protutužbeni zahtjev tužene-protutužiteljice. Naloženo je tuženoj da sa svim osobama i
stvarima iseli iz dijela četverosobnog stana u Zagrebu, te da isti dio stana preda na
slobodno raspolaganje i nesmetani posjed tužitelju.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja u bitnom utvrđuje da je tužitelj vlasnik dijela stana koji je predmet
spora, da se tužena nalazi u posjedu tog dijela stana koji je temeljem ugovora o korištenju
stana u sustanarskom odnosu od 22. prosinca 1996. godine koristio Z. J. sa svojom
suprugom S. J., da je Z. J. umro prije svoje supruge koja je nastavila koristiti sporni dio
stana sve do svoje smrti a to je bilo 4. prosinca 2003. godine, da je tužena otkupila svoj
sustanarski dio stana, da seje nakon smrti S. J. bez odobrenja tužitelja kao vlasnika stana
proširila na sporni dio stana, da je tužena dana 29. siječnja 1992. godine stavila zahtjev za
kupnju sustanarskog dijela stana sustanara Z. J. ukoliko on nije zainteresiran za kupnju
stana te da je istog dana stavila i zahtjev za sklapanje ugovora o kupnji spornog dijela
stana drugih sustanara. Sud prvog stupnja pruža tuženoj kao protutužiteljici traženu
pravnu zaštitu temeljem čl. 9. st. 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko
pravo ("Narodne novine" broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 58/95,
11/96, 68/98 i 96/99 - dalje: ZPS), a kako tužena ima pravo koje ju ovlašćuje na
posjedovanje stana to odbija tužbeni zahtjev tužitelja za iseljenjem i predaju u posjed.
Pravilno tužitelj u žalbi ukazuje da sud prvog stupnja je pogrešno primijenio
materijalno pravo kada je odbio po tužitelju u tijeku postupka istaknuti prigovor
zastare potraživanja tužene da traži od suda presudu koja u cijelosti nadomješta
ugovor o kupnji stana.
Kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, tužena je stavila zahtjev za kupnju
stana u rokovima koji su tada bili predviđeni donesenim Zakonom o prodaji
stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" broj 27/91) obzirom
da sukladno čl. 4. tog zakona zahtjev za kupnju stana podnosio se je u roku od jedne
godine od dana stupanja na snagu tog zakona a sklapanje ugovora o kupoprodaji
stana je kupac morao zatražiti u roku od 2 godine od dana podnošenja zahtjeva za
kupnju stana.
Od donošenja ZPS rokovi za podnošenje zahtjeva za kupnju stana stalno su se
produživali te je kao konačni rok u kojem se je zahtjev mogao podnijeti je određen
211
rok do 31. prosinca 1995. godine, a sklapanje ugovora o kupnji stana je kupac
morao zatražiti u roku od 6 mjeseci od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana
(čl. 4. st. 2. ZPS). Po stavku 3. toga članka izuzetno, rok za sklapanje ugovora za
stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu
nesumnjivo utvrđene sve činjenice odlučne za prodaju slana prema zakonu, počinje
teći od dana kada se ove činjenice utvrde. Po čl. 9. st. I. prodavatelj je dužan sklopili
ugovor s kupcem najkasnije u roku 60 dana od dana podnošenja zahtjeva za
sklapanje ugovora, a po stavku 2., ako prodavatelj na zahtjev kupca ne sklopi
ugovor u roku iz stavka 1. tog članka, kupac ima pravo pokrenuti postupak i
zatražiti od suda presudu koja u cijelosti nadomješta ugovor. Odredbom čl. 6. st. 3.
ZPS propisano je da kad stanarsko pravo imaju sustanari, stan kupuju zajedno
svaki u dijelu na kojem ima stanarsko pravo, ako se ne sporazumiju drukčije, a st.
4. je propisano da, iznimno od st. 3. tog članka, ako jedan ili više sustanara ne
podnese zahtjev za kupnju svog dijela stana u roku iz čl. 4. st. 2. tog zakona, stan
imaju pravo kupiti ostali sustanari.
Dakle, tužena je svakako do isteka prekluzivnog roka, dakle 31. prosinca 1995. godine
stavila zahtjev za kupnju stana ali u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju
stana (makar je prema utvrđenju suda prvog stupnja tužena podnijela i zahtjev za kupnju
stana) nisu nesumnjivo utvrđene sve činjenice odlučne za prodaju stana obzirom da se do
31. prosinca 1995. godine nije moglo znati da li će drugi sustanar podnijeti zahtjev za
kupnju svog dijela stana u roku iz čl. 4. st. 2. ZPS.
To znači u konkretnom slučaju da je sukladno čl. 4. st. 2. ZPS tužena zahtjev za sklapanje
ugovora mogla podnijeti najkasnije do 30. lipnja 1996. godine, a tužitelj kao prodavatelj
trebao je u roku od 60 dana računajući od tog zadnjeg dana roka u smislu odredbe čl. 9.
st. 1. ZPS sa tuženom sklopiti ugovor o prodaji stana.
Dakle, zastarni rok za tuženu mogao je početi teći tek 30. kolovoza 1996. godine a kako
je protutužba podnesena dana 13. travnja 2006. godine to je onda sukladno čl. 361. i čl.
371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94,
7/96, 112/99, 88/01- dalje: ZOO) nastupila zastara tražbina tužene da sukladno čl. 9. st. 2.
ZPS traži od suda presudu koja u cijelosti nadomješta ugovor o kupnji stana, pa je stoga
pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo njezin protutužbeni zahtjev odbiti kao
neosnovan.
Člankom 46. st. 1. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96 - dalje:
ZNS) propisano je da kada se jedan sustanar - zaštićeni najmoprimac, trajno
prestane koristiti dijelom stana, da se ostali sustanari - zaštićeni najmoprimci mogu
proširiti na ispražnjeni dio stana, samo uz suglasnost najmodavca. Sud prvog
stupnja pravilno utvrđuje da tužena za takvo proširenje nije imala suglasnost
tužitelja koji se je odmah usprotivio proširenju tužene podnošenjem tužbe, pa kako
tužena nema nikakvo pravo koje je ovlašćuje na posjedovanje stana, to je valjalo
prihvatiti kao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži iseljenje tužene i
predaju dijela stana njemu u posjed temeljem čl. 161. i čl. 162. Zakona o vlasništvu i
drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,
73/00, 114/01, 76/06, 141/06, 146/08, 38/09 - dalje: ZVDSP) obzirom da je tužitelj
upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik.
212
142.
Ps-245/11
Gž-5428/12 od 25. rujna 2012.g.
Članak 22. stavak 3. i članak 38. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme
jugoslavenske komunističke vladavine
Članak 1. Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih
nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno vlasništvo fizičkih
i pravnih osoba
- pitanje razvrgnuća
suvlasničke zajednice prije
konfiskacije i ništavost
ugovora
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrditi ništetnim i
bez pravnog učinka ugovor o kupoprodaji stana od 17. studenog 1997. zaključen između
I, te II i III tuženika za stan u Zagrebu površine 117,68 m2.
Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je "ništetan" i bez pravnog učinka
ugovor o kupoprodaji predmetnoga stana, zaključen između tuženika. U žalbenom stadiju
postupka sporno je da li se konkretno može primijeniti odredba čl. 38. Zakona o naknadi
za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine"
broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 81/02 i 80/02 dalje: Zakon naknadi), pa da li je u skladu s time pravilno utvrđeno činjenično stanje.
Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev, a svoju odluku temelji na zaključku da je
idealni dio predmetne nekretnine, tj. stambene zgrade u Zagrebu, Britanski trg 12, u
omjeru od 51/100 dijela konfisciran predniku tužitelja H. M., dok je preostali idealni dio
iste nekretnine od 49/100 dijela nacionaliziran, pa da se radi navedenog radi o situaciji
opisanoj u čl. 38. Zakona o naknadi, kad se konfiscirani dio nekretnina ne vraća bivšem
vlasniku, već njemu pripada pravo na naknadu, a stanaru pravo na otkup sukladno čl. 22.
st. 3. istog Zakona. Stoga nema razloga da bi se predmetni kupoprodajni ugovor utvrdio
ništavim. Pri tome ima u vidu činjenicu da su pojedinim vlasnicima ostavljeni u
vlasništvo, tj. izuzeti iz nacionalizacije određeni posebni dijelovi (stanovi), što ne utječe
na ranije utvrđenje suda obzirom da seje izuzimanje iz nacionalizacije moralo provesti na
točno određenim posebnim dijelovima nekretnine. Navedeno nije od utjecaja na činjenicu
da je nacionaliziran idealni dio nekretnine od 49/100 dijela, a da je preostali idealni dio
od 51/100 dijela konfisciran, kao i da iz rješenja o nacionalizaciji, odnosno presude o
konfiskaciji, ili povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka, ne proizlazi provođenje ili
ugovaranje bilo kakve fizičke diobe, ili razvrgnuća o kojem govore tužitelji, kao ni iz
drugih dokaza (sporazum o diobi proveden u zemljišnoj knjizi).
Također sud prvog smatra da predmetni ugovor o kupoprodaji nije ništav u odnosu na čl.
1. Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u
društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno vlasništvo fizičkih i pravnih osoba
("Narodne novine" broj 53/90, 61/91, 25/93 i 70/93 - dalje: Zakon o zabrani), budući da u
213
tom zakonu određena zabrana prema odredbi čl. 6. st. 1. traje do donošenja zakonskih
propisa o vraćanju nekretnina ili plaćanju naknade za nepokretnu imovinu, pa se radi o
zakonu koji je bio privremenog karaktera i stoga na pravnoj snazi do donošenja konačnog
propisa, a što je konkretno Zakon o naknadi.
U svezi žalbenih prigovora valja istaknuti da sud prvog stupnja smatra da činjenica kako
razvrgnuće suvlasničke zajednice nije izvršeno prije konfiskacije nije odlučna, već je
odlučno za ocjenu o tome ima li mjesta primjeni odredbe čl. 38. Zakona o naknadi, je li
razvrgnuće izvršeno na način da su određeni stanovi ostavljeni u privatnom vlasništvu,
odnosno izuzeti od nacionalizacije (prema tvrdnji tužitelja u cijelosti od 49/100 dijela),
jer se nakon toga više ne bi radilo o situaciji da bi na istom stanu postojala dva pravna
režima, tj. da bi isti stan bio jednim dijelom nacionaliziran, a drugim dijelom konfisciran.
Stoga, obzirom na primijenjenu prije spomenutu zakonsku odredbu, sud prvog stupnja
nije imao podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju, pa žalitelji pravilno smatraju da su
ostvareni žalbeni razlozi navedeni u odredbi čl. 355. i 356. Zakona o parničnom postupku
("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i
57/11 - dalje: ZPP).
Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a uvažiti žalbu tužitelja i ukinuti
prvostupanjsku presudu i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno
suđenje. U nastavljenom postupku, sukladno predloženim dokazima, sud prvog
stupnja će utvrditi je li određeni stanovi koji su ostavljeni u privatnom vlasništvu u
preostalih 49/100 suvlasničkog dijela predmetne zgrade predstavljaju taj omjer, te
da u svezi toga ocijeni da li se radi o situaciji da bi na istom stanu postojala dva
pravna (režima), tj. da bi isti stan bio jednim dijelom nacionaliziran, a jednim
dijelom konfisciran, a što je odlučna činjenica u ovom sporu, a o kojoj ovisi da li
ima mjesta primjeni odredbe čl. 38. Zakona o naknadi.
143.
Ps-1156/00
Gž-3533/08 od 16. listopada 2012.g.
Članak 103. i 109. Zakona o obveznim odnosima
Članak 2. i članak 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme
jugoslavenske komunističke vladavine
Članak 5. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
Članak 239. Zakona o nasljeđivanju
- ništavost ugovora
- brisanje upisanih prava
- zabilježba spora (ošasna
imovina)
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrde
ništavim ugovori o prodaji stanova u stambenom objektu u Zagrebu, FarkašVukotinovićeva 5, zaključeni između tuženih sve detaljno navedeno u stavku I. točci 1.
izreke, točkom 2. odbijen je zahtjev kojim se nalaže zemljišnoknjižnom odjelu brisanje
uknjižbe eventualno upisanog prava vlasništva na stanovima koji su predmetom ugovora
214
o prodaji iz točke 1. presude i uspostava ranijeg knjižnog stanja kakvo je bilo prije upisa,
dok je točkom 4. odbijen zahtjev kojim se određuje zabilježba ovog spora u zemljišnim
knjigama do pravomoćnosti okončanja spora.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da su ugovori o kupoprodaji koje su I.,
II. i III-tuženici zaključili sa tuženicima pod IV-XII u stambenom objektu FarkašVukotinovićeva 5 ništavi, zahtjev kojim se nalaže brisanje eventualno upisanog prava
vlasništva na stanovima te zahtjev za zabilježbu spora u zemljišnim knjigama do
pravomoćnog okončanja spora.
Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev utvrdivši za postupak sljedeće relevantne
činjenice:
- da I. i III. tuženici nisu pasivno legitimirani jer nisu stranke spornih ugovora već je to
II-tuženik Grad Zagreb kao prodavatelj te da pasivnu legitimirana nije niti V-tuženica jer
ni ona nije stranka iz ugovora (već je to P. D. kao kupac),
- da je neosnovan prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije na strani tužiteljice iako ista
nije dokazala da je podnijela zahtjev za povrat ostalih posebnih dijelova nekretnine u
Zagrebu - konkretno stanova u- odnosu na koje su zaključeni sporni ugovori (osim- za
jednosoban stan u suterenu površine 38,98 m2) međutim, u konkretnom se slučaju traži
utvrđenje ništavosti ugovora na koju se sukladno odredbi čl. 109. Zakona o obveznim
odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99- dalje: ZOO) može
pozvati svaka zainteresirana osoba dakle i tužiteljica,
- da u konkretnoj pravnoj situaciji nema mjesta primjeni odredaba Zakona o zabrani
("Narodne novine" br. 53/90) i Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme
jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" br. 92/96 - dalje: Zakon o
naknadi) obzirom da je zgrada u kojoj se sporni stanovi nalaze u trenutku zaključenja
ugovora bila upisana kao općenarodna imovina pod upravom GNO (Gradski narodni
odbori) a temeljem pravomoćnog rješenja broj 0-1934/46 od 16. ožujka 1948. godine
kojim je ostavinska imovina R. D. kao ošasna uručena državi kao općenarodna imovina
pa se ne radi o oduzimanje temeljem propisa iz čl. 2. odnosno akata i načina iz čl. 3.
Zakona o naknadi,
- da pozivanje tužiteljice na sadržaj oporuke pok. R. D. nije odlučna jer je ostavina
raspravljena i kao ošasna uručena državi kao općenarodna imovina pod upravom
Gradskih narodnih odbora (čl. 239. ranijeg Zakona o nasljeđivanju - pročišćeni tekst:
Službeni list SFRJ 42/65, 44/65, 47/65 - "Narodne novine" br. 47/78, Zakon o
nasljeđivanju -Službeni list FNRJ 20/55).
Temeljem tako utvrđenih relevantnih činjenica zaključuje da su predmetni stanovi
prodani od strane ovlaštenog prodavatelja kao imovina u vlasništvu II-tuženika Grada
Zagreba u smislu čl. 5. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
("Narodne novine" br. 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 29/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98 i
163/98 - dalje ZPS) a čije ovlaštenje za prodaju, kao vlasnika, proizlazi iz rezultata
provedenog postupka i zakonskih odredaba koje su u obrazloženju navedene pa nema
razloga ništavosti predmetnih ugovora na koje se neosnovano poziva tužiteljica (nema
uvjeta za primjenu odredbu čl. 103. ZOO-a).
215
Zaključuje još da je neosnovan dio zahtjeva na brisanje uknjižbe eventualno
upisanog prava vlasništva na stanovima jer nema razloga ništavosti kao ni razloga
za zabilježbom ovog spora obzirom tužiteljica nije dokazala da su uknjiženi kao
vlasnici nekretnina.
Naime, sud je pravilno utvrdio da predmetni ugovori nisu ništavi u smislu odredbe
čl. 103. ZOO-a jer je zgrada u kojoj se stanovi nalaze u trenutku zaključenja
ugovora bila upisana kao općenarodna imovina pod upravom GNO-a (zabilježen je
organ upravljanja poduzeće državnih stambenih zgrada prvog rajona u Zagrebu) a
sve temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza pok. R. D. broj O-1934/46
kojim je imovina pok. kao ošasna uručena državi kao općenarodna imovina.
Pravilan je zaključak suda da se nekretnina ne nalazi pod režimom zabrane
raspolaganja odnosno pod odredbama Zakona o zabrani (čl. 6. ) niti pod odredbe
Zakona o naknadi jer je temelj za prijenos bilo upravo spomenuto rješenje o
nasljeđivanju iz čega proizlazi da se ne radi o oduzimanju temeljem propisa iz čl. 2.
odnosno akata i načina iz čl. 3. Zakona o naknadi.
Pravilan je i daljnji zaključak suda da se ne može ponovno raspravljati o sadržaju
oporuke pok. R. D. obzirom da se u situaciji, kada je rješenje o nasljeđivanju doneseno
što je u slučaj u konkretnoj situaciji, odluka o tom pravcu treba smatrati raspravljenom.
Dakle, jedino relevantne činjenice za odluku u ovom predmetu su one koje je
prvostupanjski sud utvrdio a te su, da je imovina u času prodaje bila u vlasništvu IItuženika Grada Zagreba pa je isti kao vlasnik imao ovlaštenje za prodaju u smislu čl. 5.
ZPS pa navedeni, sklopljeni ugovori nisu ništavi kako to pogrešno smatra žaliteljica.
144.
Ps-417/08
Gž-2224/10 od 30. listopada 2012.g.
Članak 219. Zakona o obveznim odnosima
Članak 274. stavak 5. i članak 273.-278. Ovršnog zakona
- korištenje tuđe stvari
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 138.000,00
kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose od dospijeća do isplate.
Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U predmetnom postupku tužitelj kao vlasnik nekretnina upisanih u z.k.ul.br. 89 k.o.
Dubrava i to kčbr. 2680/196 kuća broj 15 i dvorište od 50 čhv ili 178 m2, koje je stekao
na temelju ugovora o darovanju od 1. travnja 1998. godine od oca stranaka A. B., traži od
tuženika isplatu spornog iznosa na ime stjecanja bez osnove u visini zakupnine za
razdoblje korištenja poslovnog prostora u kući, a nakon isteka roka od četiri godine, koji
je darovatelj odredio kao rok u kojem je tužitelj bio dužan tuženiku omogućiti besplatno
korištenje tog poslovnog prostora.
216
Tuženik i u ovoj žalbenoj fazi postupka prvenstveno osporava aktivnu legitimaciju
tužitelja budući da je na spornoj nekretnini zasnovano fiducijarno vlasništvo H. A. A. B.
d.d., a potom i trajanje svog posjeda spornog poslovnog prostora, kao i činjenicu da bi
ugovorom o darovanju sklopljenim između tužitelja i oca stranaka bilo predviđeno da
nakon isteka roka od četiri godine od dana sklapanja tog ugovora, tužitelj ima pravo
potraživati zakupninu za korištenje poslovnog prostora.
U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je, da je H. A. A. B. d.d. Zagreb
uknjižena kao fiducijarni vlasnik nekretnine, koji prijenos prava vlasništva je obavljen
radi osiguranja novčane tražbine, sukladno čl. 274. st. 5. Ovršnog zakona ("Narodne
novine" br. 57/96, 29/99, 173/03, 88/05, 67/08, 139/10, dalje: OZ).
S obzirom na odredbe čl 273. do 278. OZ, a posebno odredbu čl. 274.4 st. 1. OZ, koja
propisuje da, ako sporazumom stranaka sastavljenom u obliku javne isprave nije drukčije
određeno, protivnik osiguranja je ovlašten i dalje koristiti stvar čije vlasništvo je
preneseno na predlagatelja osiguranja, odnosno vršiti pravo koje je preneseno na
predlagatelja osiguranja, prvostupanjski je sud otklonio prigovor nedostatka aktivne
legitimacije tužitelja za postavljanje zahtjeva za isplatu spornog iznosa, a time je
materijalno pravo navedenih odredbi pravilno primijenio. Svrha sporazuma o osiguranju
prijenosom vlasništva, na temelju kojeg je banka stekla fiducijarno vlasništvo nekretnine,
je osiguranje njezine tražbine, nakon čijeg ispunjenja tužitelj ponovno stječe punopravno
vlasništvo stvari, a za vrijeme trajanja sporazuma, ovlaštenje nekretninu koristiti kao i do
tada jer u postupku nije utvrđeno, da bi postojao sporazum suprotnog sadržaja.
Nadalje, između stranaka je pred Općinskim sudom u Garešnici pod brojem P-2104/06.
proveden postupak radi utvrđenja ugovora o darovanju nekretnina od 1. travnja 1998., te
je u istom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a ovdje tuženika, za utvrđenje navedenog
ugovora ništavim. Navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u
Bjelovaru poslovni broj Gž-102/08. od 13. ožujka 2008.
Navedenim ugovorom o darovanju tužitelj, kao daroprimac obvezao se da će svom bratu,
ovdje tuženiku dozvoliti besplatno korištenje poslovnog prostora koji je dio darovane
nekretnina u roku od 4 godine od dana sklapanja ugovora, a koji rok je istekao dana 1.
travnja 2002., nakon kojeg razdoblja tužitelj potražuje isplatu.
Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi, da je tužitelj u travnju 2002. pozvao
tuženika na zaključenje ugovora o zakupu uz mjesečnu zakupninu od 700 DEM odnosno
3.000.00 kn, što je tuženik odbio, a koji je iznos člankom VIII ugovora o darovanju bio
utvrđen kao iznos koji bi tužitelj bio dužan plaćati darovatelju tj. ocu ukoliko bi poslovni
prostor dao u zakup trećoj osobi. U poslovnom prostoru tuženik je od 1982. godine imao
mesnicu a isti je napustio trajno 28. veljače 2006. što je utvrđeno zapisnikom javnog
bilježnika.
U odnosu na tvrdnju tuženika, koju ponavlja i u žalbi, da je prostor napustio u listopadu
2004. kada mu je tužitelj, prema njegovim tvrdnjama, promijenio bravu, valja reći da je
sud istu u postupku valjano raspravio te u svojoj odluci dao logične razloge, zašto smatra
da je tuženik koristio poslovni prostor do 28. veljače 2006., a isto prvenstveno proizlazi
iz zapisnika sačinjenog od Javnog bilježnika dana 28. veljače 2006., u kojem su
nabrojane stvari zatečene u poslovnom prostoru, a koje predstavljaju inventar mesnice
tuženika (rashladne vitrine, stroj za mljevenje mesa, noževi, sjekire, vaga za meso, kute,
stolovi, pokvareno meso i dr.). Stoga je pravilno primijenjena odredba čl. 28. Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 678/98, 137/99,
217
22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09) kada je ocijenjeno, da tuženik nije napustio
posjed poslovnog prostora niti mu je on oduzet sve do toga dana.
Iz činjenice, da između stranaka nije sklopljen ugovor o zakupu, proizlazi da tužitelj
doista nema pravo potraživati od tuženika sporne iznose kao zakupninu. Međutim,
upotrebom tuđe stvari u svoju korist, tuženik je stekao bez osnove korist upravo u
visini zakupnine, a u skladu s odredbom čl. 219. Zakona o obveznim odnosima
("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje ZOO) a kako je to
propisano i sada važećom odredbom čl. 1118. ZOO ("Narodne novine" br. 35/05,
41/08, dalje: ZOO/05).
Pravilno je zato primijenjeno materijalno pravo navedene odredbe, kada je
prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa u visini zakupnine za sporni prostor
(koji sami za sebe nisu sporni među strankama).
145.
Ps-588/08
Gž-4746/09 od 13. studenog 2012.g.
- ništavost ugovora
- brisanje uknjižbe
- načelo povjerenja
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi
ništavim ugovor o kupoprodaji stana od 14. ožujka 2002. sklopljen između I i II tuženika.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora jest zahtjev za utvrđenje da je ništav ugovor o kupoprodaji stana sklopljen
dana 14. ožujka 2002. između I tuženika kao prodavatelja i II tuženika kao kupca,
predmet kojega je stan površine 100,10 m2 na I katu u Zagrebu, Petrinjska 42a, te
brisanje uknjižbe prava vlasništva, založnog prava i prava plodouživanja, izvršenih
temeljem toga ugovora i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije
provedbe tih upisa.
Sud prvog stupnja izveo je sve po strankama predložene dokaze i njihovom ocjenom
utvrdio činjenično stanje odlučno za donošenje zakonite odluke o tužbenom zahtjevu, pa
stoga nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog
činjeničnog stanja.
Tako je, u bitnom utvrđeno:
- da su tuženici sklopili predmetni kupoprodajni ugovor dana 14. ožujka 2002. godine,
koji ugovor sadrži zemljišnoknjižne podatke,
- da je u vrijeme sklapanja tog ugovora u zemljišnoj knjizi kao vlasnik stana bio upisan
I.tuženik, a u teretnom listu je bila upisana hipoteka za korist Grada Zagreba temeljem
ugovora o kupoprodaji od 28. listopada 1996. godine,
- da je na temelju zahtjeva II. tuženika podnesenog zemljišnoknjižnom sudu dana 20.
ožujka 2002. godine, u zemljišnoj knjizi kao vlasnik stana upisan II.tuženik temeljem
■■__.-.-.
■■-- " .,..-■ .■ : .::.
218
navedenog ugovora o kupoprodaji od 14. ožujka 2002. godine te je, temeljem istog
ugovora, u teretnom listu upisano pravo plodouživanja za korist I.tuženika,
- da je presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-760/00 od 15. studenog
2002. godine, koja je pravomoćna i ovršna dana 12. svibnja 2005. godine, utvrđen
ništavim ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sklopljen dana 28. listopada 1996.
godine između Grada Zagreba, kao prodavatelja i I.tuženika, kao kupca, a odbijen je dio
tužbenog zahtjeva ovdje tužitelja za brisanje uknjižbe eventualno upisanog prava
vlasništva na stanu koji je bio predmet tog ugovora te za uspostavu ranijeg
zemljišnoknjižnog stanja,
- da je pravomoćnim rješenjem Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu
Grada Zagreba od 29. rujna 2006. godine tužiteljima dan u vlasništvo, svakome u 1/2
dijela, predmetni stan, kao ovlaštenicima naknade, s obrazloženjem da su pravomoćnom
presudom u predmetu Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-760/00 utvrđeni
ništavim ugovori o kupoprodaji pet stanova u stambenoj zgradi u Zagrebu, Petrinjska
42a, između ostalih i ugovor sklopljen između Grada Zagreba i I.tuženika te da je
odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 28. rujna 2005. godine odbijena ustavna
tužba I.tuženika,
- da je u zemljišnoj knjizi rješenjem u predmetu broj Zs-8311/05 zabilježen odbijeni
prijedlog ovdje tužitelja, podnesen 27. svibnja 2005. godine, radi zabilježbe privremene
mjere zabrane raspolaganja temeljem presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj
Ps-760/00 od 15. studenog 2002. godine i djelomičnog rješenja Gradskog ureda za
imovinsko pravne poslove Grada Zagreba od 25. studenog 1999. godine, te
- da u vrijeme sklapanja spornog kupoprodajnog ugovora od 14. ožujka 2002. godine u
zemljišnoj knjizi nije bilo nikakvih zabilježbi, predbilježbi ili plombi koji bi se odnosili
na predmetni stan, niti je I.tuženik primio tužbu iz predmeta poslovni broj Ps-760/00.
Žalbeni navodi u osnovi svode se na drugačiju, i to pogrešnu, ocjenu izvedenih dokaza te
slijedom toga na osporavanje zaključka prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog
zahtjeva.
Na te žalbene navode ipak treba odgovoriti sljedeće:
- nije bilo baš nikakvog razloga ne prihvatiti iskaze tuženika o stanju zemljišne knjige u
vrijeme sklapanja spornog ugovora i znanju o sporu u predmetu poslovni broj Ps-760/00,
obzirom da na te okolnosti nije predlagano izvođenje bilo kakvih drugih dokaza, pri čemu
je prvostupanjski sud pravilno svoje utvrđenje temeljio i na priloženim izvacima iz
zemljišne knjige, pa su neodlučni svi navodi žalbe o protivnom i priloženi dokazi, jer se
radi o novim činjenicama i dokazima koji se ne mogu iznositi tek u žalbi (čl. 352. st. 1.
ZPP),
- neodlučne su (nove) tvrdnje žalbe u odnosu na sadržaj kupoprodajnog ugovora, iz
kojega da proizlazi njegova ništavost, jer se radi o prividnom ugovoru, obzirom da se
tužbom tvrdi da sporni ugovor nema pravnu osnovu jer je utvrđen ništavim,ugovor o
otkupu, stana (sklopljen između Grada Zagreba i I.tuženika dana 28. listopada 1996.
godine) pa njegovom ništavošću nema osnove niti za sklapanje predmetnog (spornog)
ugovora, iz čega proizlazi da se u navedenim žalbenim tvrdnjama također iznose nove
činjenice (čl. 352. st. 1. ZPP).
Na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, suprotno ponovljenim
navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužbeni zahtjev nije
osnovan.
219
To zato što prema odredbi čl. 460. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine" broj 53/91, 73/91. 111/93, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) prodaja
tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, a kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je
stvar tuđa može, ako se uslijed toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti
ugovor i tražiti naknadu štete.
Iz navedenog proizlazi da ugovor, kojim se prenosi neko pravo, nije ništav samo
zbog toga što otuđivalac - prenositelj nije ovlaštenik tog prava i on obvezuje
ugovorne strane, a treći koji je vlasnik ili se smatra vlasnikom može ostvarivati
svoja prava i bez obzira na ugovor kojega su u odnosu na njegovu stvar zaključile
drage osobe.
Stoga, kada je I. tuženik kao vlasnik raspolagao stanom sklapajući predmetni
ugovor s II. tuženikom, kao kupcem, taj ugovor nije ništav samo zato što je kasnije
presudom utvrđeno da je ništav ugovor o prodaji stana kojega je I.tuženik, kao
kupac, ranije sklopio s Gradom Zagrebom kao prodavateljem, i temeljem kojega se
I.tuženik upisao u zemljišnu knjigu kao vlasnik, kako to pravilno zaključuje i sud
prvog stupnja.
Slijedom navedenog, pravilno zaključuje da nije osnovan tužbeni zahtjev za
utvrđenje ništavim predmetnog kupoprodajnog ugovora i posljedično tome, kako to
proizlazi iz tužbe, zahtjev za brisanje zemljišnoknjižnog stanja upisanog na temelju
tog ugovora i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.
Nadalje, prema odredbi čl. 119. st. 1. i čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,
76/06, 141/06, 146/08, 38/09 - dalje: ZV) vlasništvo na nekretninama stječe se
uknjižbom u zemljišnu knjigu na temelju valjane isprave čiji sadržaj i oblik mora
odgovarati pravilima zemljišnoknjižnog prava i na temelju valjano očitovane volje
dotadašnjeg vlasnika da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, time da provedena
uknjižba djeluje od trenutka kada je sudu bio podnesen zahtjev za tu uknjižbu.
Prema odredbi čl. 123. ZV stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina
vlasnika ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne
od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila i ako mu
upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti, time da se brisanje tog upisa može
zahtijevati zbog neistinitosti (nevaljanosti) prednikovog upisa tužbom za brisanje
dok ne proteknu tri godine od kada je bio zatražen prednikov upis.
Kako je utvrđeno da je II.tuženik, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu i u
dobroj vjeri stekao od I.tuženika vlasništvo stana, to on uživa zaštitu sukladno
odredbama čl. 122.-124. ZV.
Pri tome. suprotno ponovljenoj tvrdnji žalbe, pravilno prvostupanjski sud
zaključuje da u konkretnom slučaju vrijedi načelo povjerenja u zemljišne knjige jer
je predmetni stan, kao poseban dio nekretnine, upisan u zemljišnoj knjizi kao
vlasništvo I.tuženika, pa se ne radi o stjecanju nekretnine kao društvenog vlasništva
za koju je odgođena primjena načela zaštite povjerenja u istinitost i potpunost
zemljišnih knjiga (čl. 388. st. 5. ZV).
Stoga nema osnova za brisanje i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja niti po
osnovu čl. 123. ZV i čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj
91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08), jer tužitelji nisu bili nositelji
knjižnog prava koje bi bilo povrijeđeno spornom uknjižbom, a i tužba je podnesena
220
(21. prosinac 2006. godine) nakon proteka tri godine od provedene uknjižbe (20.
ožujka 2002. godine).
Obiteljsko pravo
146.
P2-159/11
Gž2-390/12 od 16. listopada 2012.g.
Članak 3. Obiteljskog zakona
- izvanbračna zajednica
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi
da je živjela u izvanbračnoj zajednici s pok. B. F. zadnjih 7 godina njegova života pa do
časa njegove smrti.
Županijski sud odbija žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prvostupanjski sud, pravilno utvrdio da između tužiteljice i pokojnog F. B. nije postojala
izvanbračna zajednica. To jasno proizlazi iz iskaza svjedoka koji o tome imaju
neposrednih saznanja s obzirom da su bili susjedi pokojnog B. Svjedok Lj. R., čiji iskaz
posebno spominje žaliteljica u svojoj žalbi, je iskazala da smatra da je tužiteljica živjela u
stanu pokojnog B. jer ju je viđala na stepeništu i u dućanu, te da je pokojni B. njoj i
njezinom izvanbračnom suprugu L.G. rekao da je tužiteljica snosila režijske troškove dok
on nije imao mirovinu, no ovaj dio iskaz nije potvrdio L. G., a isti je suprotan iskazima
ostalih svjedoka ( susjeda) iz Rapske 28.
Prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke navodi da u ostavinskom predmetu koji
se vodi iza pokojnog F. B, pod brojem O-3748/05 tužiteljica tvrdi da je izvanbračna
supruga pokojnog F. B., pa kako je ta činjenica bila sporna, rješenjem ostavinskog suda
ostavinski postupak je prekinut, a tužiteljica je upućena na ovu parnicu protiv tužene,
kćeri ostavitelja.
Na temelju utvrđenih činjenica, sud prvog stupnja je zaključio da između tužiteljice i
pokojnog F. B. nije uspostavljen takav stupanj međusobne povezanosti da bi njihov
odnos imao obilježja izvanbračne zajednice, jer nesporna emocionalna veza te učestalo
druženje i povremeni boravak tužiteljice u stanu pokojnog F. B., ne predstavlja takvu
zajednicu koja bi se mogla izjednačiti s bračnom. Osim toga, iz iskaza saslušanih
svjedoka ne proizlazi da bi između tužiteljice i pokojnog B. postojala ekonomska
zajednica, niti je tužiteljica takvo što tijekom postupka dokazala.
Naime, prema odredbi čl. 8. st. 2. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj
48/03, 163/03 i 35/05) na temelju zakona ostavitelja nasljeđuje i njegov izvanbračni
drug koji je u pravu nasljeđivanja izjednačen s bračnim. Izvanbračnom zajednicom
u smislu tog Zakona smatra se životna zajednica neudane žene i neoženjenog
221
muškarca koja je trajala dulje vrijeme, a prestala ostaviteljevom smrću, pod
uvjetom da su bile ispunjene pretpostavke koje se traže za valjanost braka.
Odredbom čl. 3. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 116/03, 17/04, 136/04 i
107/07) učinci izvanbračne zajednice primjenjuju se na životnu situaciju neudane
žene i neoženjenog muškarca koji ne žive u drugoj izvanbračnoj zajednici, a koja
traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.
Emocionalna veza tužiteljice i pokojnog F. B., te činjenica da je tužiteljica
povremeno boravila u stanu pokojnog B., donosila mu hranu, da su zajedno odlazili
k prijateljima te slavili rođendane i Novu godinu, nema obilježja izvanbračne
zajednice jer između tužiteljice i pokojnog B. nije uspostavljena takva povezanost i
takav odnos koji bi se mogao izjednačiti s bračnim, a kako je to pravilno ocijenio
prvostupanjski sud.
147.
R1O-236/11
Gž2-302/12 od 24. listopada 2012.g.
Članak 107. stavak 1. Obiteljskog zakona
- susreti i druženja s bakom
i djedom
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem određeni su susreti i druženja mlljt. djeteta s predlagateljima
(bakom i djedom) svake prve subote u mjesecu od 15 do 17 sati, u prisutnosti
predloženice (majke) u stanu predlagatelja ili u stanu predloženice.
Županijski sud odbija žalbu predloženice kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Susreti i druženja predlagatelja s mljlt. unukom po prijedlogu bake i djeda predmetom su
postupka.
Odredbom čl. 107. st. 1. Obiteljskog zakona (Narodne novine, broj: 160/2003., 17/2004.,
136/2004., 107/2007,; dalje u tekstu: ObZ-a) određeno je da će sud u izvanparničnom
postupku na prijedlog bake ili djeda, odnosno djeteta donijeti odluku o susretima i
druženju unuka s bakom, odnosno djedom, uzimajući u obzir dobrobit djeteta.
Prvostupanjski je sud osnovom rezultata provedenog postupka zaključio da su predloženi
susreti i druženja pretpostavka uspostavljanju međusobnog povjerenja i razvijanju
pozitivnih odnosa između unuka i predlagatelja (bake i djede), odnosno osnova za kasnije
pozitivne međuljudske odnose, što da jest za dobrobit maloljetnog djeteta, i odlučio na
uvodno naveden način, uz napomenu da je na vrijeme i način određivanja susreta i
druženja maloljetnog djeteta s bakom i djedom utjecala njegova dob (nepune tri godine u
vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja), da je od zadnjeg susreta i druženja prošlo
više od dvije i pol godine, da je 15. studenog 2011. donesena privremena mjera prema
kojoj će se susreti i druženja djeteta i oca održavati srijedom i petkom u trajanju od sat i
pol vremena, da iz Izvješća o nadzoru za studeni 2011. u bitnome proizlazi da s
psihološkog aspekta na relaciji otac sin postoji uzajamno afektivno topao odnos, da je
222
dijete sretno s ocem, da ne pokazuje separacijsku anksioznost, da je otac sretan sa sinom,
igra se s njim, animira ga i zabavlja, osjetljiv je na njega i njegove potrebe, i trenutno
raspoloženje, da se susreti i druženja mogu odvijati i bez nazočnosti osobe određene od
CSS/UP, kao i postupno bez nazočnosti majke, imajući u vidu emocionalne potrebe
djeteta, da ponašanje majke za vrijeme susreta dostiže paranoične interpretacije realiteta,
da pokazuje antagonizam prema mjeri nadzora i neprijateljski stav prema voditeljici
nadzora do mjere da je uhodi, da ima autoritativan stav pri određivanju lokacije susreta i
ostalo, da je sklona manipulacijama, projekciji, prijetnjama, ucjenama i paranoičnim
konstrukcijama, zbog čega da je voditeljica nadzora zatražila razrješenje od nadzora.
Osporavanje zakonitosti prvostupanjskog rješenja po predloženica svodi se u bitnome na
povredu postupka u smislu odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. i 11. ZPP-a (otklonjen zatraženi rok
radi očitovanja na sadržaj Izvješća o nadzoru o susretima djeteta i oca u studenom 2011.,
prijedlozi i preporuke CSS/UP/ od 27. studenog 2009. i 19. kolovoza 2011. u odnosu na
predloženu mjeru potpuno kontradiktorni s tim da prijedlozi i preporuke od 27. studenog
2009. u svojoj podlozi imaju i identično mišljenje vještačkog tima Kliničkog bolničkog
centra Zagreb, nisu uzete u obzir odlučne činjenice o neuobičajenim okolnostima
vezanim uz obiteljske odnose na relaciji djetetovog oca i sina predlagatelja, i
predlagatelja /sin roditelje uopće nije pozvao na vjenčanje s predloženicom, sami
predlagatelji priznaju da je sa sinom bilo "neslaganja", saznanja predloženice o
postupanju predlagatelja prema vlastitom sinu, zlostavljanju koje je trpio tijekom
djetinjstva/, događanja s djelatnicama CSS/UP, odnosno sve to trebalo je biti u interesnoj
sferi suda, a nastavno i izvođenje dokaza psihijatrijskim vještačenjem kojeg je predlagala,
jer psihologijska obrada CSS/UP o tome nije mogla dati bilo kakve informacije, niti se u
istoj navode stručni instrumentariji osnovom kojih su dani prijedlozi i mišljenja, mjesto
susreta i druženja nije točno i precizno određeno zbog čega je izreka presude
nerazumljiva i neovršiva, a nastavno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje.
Žalbeni navodi su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja.
Tumačenje metodskog procesnog pravila po predloženici, na što se u biti svodi načelo
saslušanja stranaka, ne predstavlja ukazivanje na bitnu povredu postupka u smislu
odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Ovo, ne samo zbog toga, što je predloženici
omogućeno tijekom predmetnog postupka izraziti stavove o relevantnim pitanjima,
prijedlozima, činjeničnim navodima, reagirati na prijedloge, navode i izjašnjenja
predlagatelja, već i zbog toga što od izjašnjavanja o Izvješću o obavljenom nadzoru nad
vršenjem roditeljskog prava oca od 16. do 30. studenog 2011. ne ovisi disponiranje
predloženice procesnim ovlaštenjima, koje joj zakon priznaje.
Nije ostvarena niti bitna povreda postupka u smislu odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
Razumljiva je, točna, jasna i ovršiva izreka pobijanog rješenja. Naime, predloženica očito
ispušta iz vida ne samo svoju pravnu poziciju, odnosno da se omogućavanjem susreta i
druženja u njenom stanu oslobađa obveze susreta i druženja u stanu predlagatelja, i
obrnuto, već i činjenicu da o eventualnim sredstvima prisilnog prevođenja u život susreta
i druženja odlučuje sud, a ne stranke.
Nadalje, tumačenje prijedloga i mišljenja tima obiteljske pravne zaštite CSS/UP od 27.
studenog 2009. i 19. kolovoza 2011. po predloženici i zaključci koje ista iz takvog
tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na bitne povrede postupka u smislu odredbe
čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, niti nepravilno utvrđeno činjenično stanje.
223
To što je tim obiteljsko pravne zaštite CSS/UP u prvom mišljenju /21. studenog 2009./
predložio odgodu susreta predlagatelja s maloljetnim djetetom do stabilizacije
roditeljskih odnosa, rješavanja pitanja roditeljske skrbi i susreta oca s djetetom, nije
kontradiktorno drugom mišljenju /19. kolovoza 2011./, kako to tvrdi predloženica, niti
ista imaju takvih nedostataka zbog kojih bi bilo nužno izvesti i dokaz psihijatrijskim
vještačenjem predlagatelja.
Ovo stoga, što razlog odgodi susreta i druženja predlagatelja s maloljetnim djetetom nisu
bile osobine i ponašanje predlagatelja, niti njihov stav prema predloženici i unuku, što u
konačnosti u svom stranačkom iskazu potvrđuje i sama predloženica, već nesuradnja
roditelja maloljetnog djeteta (otac uopće nije viđao dijete, roditelji međusobne optužbe
iznosili i u javnim glasilima, iznoseći pri tome i ime djeteta, sve to dešavalo se par
mjeseci nakon rođenja djeteta, nije bilo riješeno pitanje roditeljske skrbi).
Dakle, kako se niti u ponovljenom postupku na strani predlagatelja ne nalaze
okolnosti i osobine koje bi ugrožavale dobrobit maloljetnog djeteta, sada dječaka u
dobi od tri godine, a niti utjecale na animozitet njegovih roditelja, što u konačnosti
potvrđuje i sadržaj spisa P2-1155/09, s tim da je donesena odluka o roditeljskoj
skrbi i druženja oca s maloljetnim djetetom, i da se otac i dijete druže na način
određen sudskom odlukom, to je pravilno sud prvog stupnja zaključio da se zbog
dinamike neutraliziranja animoziteta roditelja maloljetnog djeteta što ne ovisi o
predlagateljima (bake i djeda), ne može, a radi socioemocionalnog razvoja dječaka,
uskratiti maloljetnom djetetu pravo na susrete i druženje s bakom i djedom
(predlagateljima).
U prilog navedenom svakako valja imati na umu da je pravo maloljetnog djeteta
susretati se i družiti sa svojom bakom i djedom, njegovo izvorno pravo, koje mu
omogućava, bude li poštovano, razvijanje u zdravu i odgovornu odraslu osobu i da
predloženica kao roditelj ne može uskraćivati to pravo maloljetnom djetetu
neutemeljenim sumnjama o odnosu predlagatelja sa svojim sinom i ocem, a
nastavno niti inzistiranjem na psihijatrijskom vještačenju predlagatelja, već
naprotiv dužna je kao roditelj usmjeravati i voditi mlljt. dijete u ostvarivanju
njegovih prava (čl. 5. Konvencije o pravima djeteta /Narodne novine - Međunarodni
ugovori broj 12/93 - Službeni list SFRJ br. 15/90/) i pri tome voditi računa isključivo
o najbolje mogućem interesu maloljetnog djeteta.
148.
R1O-267/08
Gž2-107/12 od 15. svibnja 2012.g.
Članak 111. Obiteljskog zakona
- oduzimanje prava na život
s djetetom
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem predloženicima je oduzeto pravo da žive sa svojim mlljt.
djetetom i da ga odgajaju, te se mlljt. dijete povjerava na čuvanje i odgoj u ustanovu,
odnosno udomiteljsku obitelj, a susreti i druženja I predloženice sa svojim djetetom neće
224
se odvijati, dok će se susreti i druženja mlljt. djeteta sa II predloženikom odvijati prema
odluci suda, a ista mjera izriče se u trajanju od godine dana.
Županijski sud odbija žalbu II predloženika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda
prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja svoju odluku o izricanju mjere oduzimanja prava II. predloženiku da
živi sa svojim djetetom i odgaja ga, primjenom odredbe čl. 111. Obiteljskog zakona
(„Narodne novine" broj: 162/98 i 116/03 - dalje: ObZ), temelji na opširnom obrazloženju
utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na I. i II. predloženike kao roditelja mlljt. djeteta,
prema obvezama i odgovornosti tog roditeljstva. Pri tome su valjano ocjenjeni i svi
izvedeni dokazi i mjerodavna izvješća Centra za socijalnu skrb Ureda Pešćenica, s
prikupljenim podacima iz kontinuirano provedene mjere nadzora nad izvršavanjem
roditeljske skrbi tijekom postupka pred sudom prvog stupnja, kao i iskaz voditeljice tog
nadzora, te izvješća kuće Svete Terezije od malog Isusa za nezbrinutu djecu i dječjeg
vrtića Izvor, te je sud prvog stupnja svojom odlukom o oduzimanju prava II.
predloženiku da živi sa svojim mlljt. djetetom i odgaja ga, prihvatio ponovljeni prijedlog
Centra za socijalnu skrb Ured Pešćenica i time pravilno primijenio materijalno pravo
sadržano u odredbama čl. 111. i 113. Obz, koji ga ovlašćuju na izricanju te mjere radi
zaštite dobrobiti djeteta.
Iz izvješća kuće Svete Terezije od malog Isusa za nezbrinutu djecu vidljivo je da je II.
predloženik dana 23. rujna 2010. godine posljednji puta bio u posjeti mlljt. djetetu, te od
tada nije dolazio u posjete niti je telefonski kontaktirao, zbog čega je sud prvog stupnja
pravilno utvrdio odnos II. predloženika prema odgovornostima i obvezama koje proizlaze
iz roditeljstva, iz čega proizlazi da II. predloženik ne pokazuje interes niti motiviranost za
aktivnim uključivanjem u djetetov život, zbog čega kod II. predloženika nisu ostvareni
uvjeti koji bi opravdavali donošenje drugačije odluke, a ne postoje dokazi o ponašanju II.
predloženika koji bi ukazivali suprotno, pa su stoga neosnovani navodi u žalbi u tom
pravcu.
Pri tome je sud prvog stupnja pravilno odredio susrete i druženja mlljt. djeteta sa II.
predloženikom, te izrekao navedenu mjeru u trajanju od godine dana.
149.
R1O-223/10
Gž2-92/12 od 9. svibnja 2011.g.
Članak 111.-113. Obiteljskog zakona
- oduzimanje prava
roditeljima da žive s
djetetom
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem roditeljima je izrečena mjera oduzimanja prava da žive sa
svojim mldb. djetetom te je isto povjereno na čuvanje i odgoj udomiteljima i određen je
termin susreta majke i oca sa djetetom.
225
Županijski sud odbija žalbu I predloženice kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda
prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U ovom postupku Centar za socijalnu skrb Zagreb Područni ured Trešnjevka predložio je
da se I i II predloženicima kao roditeljima mldb. djevojčice koja je rođena 11. lipnja
2007. godine oduzme pravo da žive sa mldb. djetetom, a istoj je imenovan i skrbnik za
poseban slučaj u osobi djelatnice CZSS Zagreb ured Trešnjevka prema čl. 167 toč. 2
ObZ-a.
Predloženo je da se mldb. dijete smjesti u udomiteljsku obitelj čemu se I predloženica
kao majka usprotivila držeći da bi se dijete bolje razvijalo u Dječjem domu Zagreb u
Nazorovoj 49.
Utvrđeno je da je mldb. dijete smješteno u Dječjem domu u Nazorovoj 49 od 8. srpnja
2009. godine, da dijete prihvaća i pokazuje želju za prisnijim kontaktom s odraslim
osobama, i da zbog činjenice da su je odrasli često iznevjerili to rješava agresijama kako
prema drugoj djeci tako i autoagresijom kao što je čupanje kose, te da se radi o
kontinuiranom neispunjenju potreba za kvalitetnijim emocionalnim odnosom s bliskim
osobama, te da je dijete potrebno što prije smjestiti u pomno odabranu i educiranu obitelj
a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja psihologinje, djelatnice Dječjeg doma Zagreb.
Utvrđeno je da dugotrajni život u domu ne može osigurati mldb. djetetu odrastanje u
emocionalno toplom i poticajnom obiteljskom okruženju.
Sa takvim prijedlogom suglasio se i predlagatelj i skrbnica za poseban slučaj.
Sud prvog stupnja utvrdio je da se roditelji ne mogu adekvatno brinuti o mldb. djetetu, jer
majka saslušana u postupku nema riješeno stambeno pitanje, jer nije mogla navesti ni
točnu adresu stanovanja, a zaposlila se dva dana prije saslušanja te da bi trebala raditi i u
poslijepodnevnim satima i da nije osigurala tko bi u tom slučaju čuvao dijete, a ne postoji
ni emocionalna bliskost između nje i djeteta.
Stoga je pravilno sud prvog stupnja temeljem utvrđenog činjeničnog stanja našao
mogućnost primjene odredbe čl. 111.-113. ObZ.
150.
R1O-453/11
Gž-2042/12 od 11. listopada 2012.g.
Članak 114. stavak 1. i 2. točka 7. Obiteljskog zakona
- lišenje prava na roditeljsku
skrb
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem sud je lišio predloženika prava na roditeljsku skrb u pogledu
svog mallj. djeteta.
Županijski sud odbija žalbu predloženika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
226
Prvostupanjski sud je na temelju uvida u socijalnu anamnezu Centra za socijalnu skrb
Zagreb, Ured Peščenica, na temelju izviješća Kuće Sv. Terezije od malog Isusa za
nezbrinutu djecu Zagreb, utvrdio da je maloljetna L. L. rođena 31. siječnja 2009. godine
u Zagrebu, u izvanbračnoj zajednici roditelja i to majke L. L. i oca Ž. P. te da je
roditeljima bila izricana mjera nadzora nad izvršenjem roditeljske skrbi, da je zbog
činjenica da su bile stalne svađe između supružnika, da je otac napustio zajednicu
zajedno sa maloljetnim djetetom pa se potom vratio u susjedstvo bivše izvanbračne
supruge, da su zbog neadekvatnih stambenih uvjeta, narušenih odnosa, nedostatka
sredstava za život, roditelji zatražili da se maloljetnoj L. osigura smještaj u ustanovi, te je
ista dana 4. lipnja 2009. godine i smještena u Kuću sv. Terezija od malog Isusa za
nezbrinutu djecu. Nadalje je sud utvrdio, na temelju izvješća spomenute Kuće da se
maloljetno dijete cijelo vrijeme od smještaja nalazi kod njih te da je otac posljednji put
bio u posjeti maloljetnoj L. 23. rujna 2010. godine od kada više ne održava nikakove
kontakte sa djetetom.
Žalitelju je uredno dostavljen poziv za raspravu održanu dana 24. siječnja 2012. godine
zajedno sa prijedlogom za lišenje prava na roditeljsku skrb, ali se isti nije niti odazvao
sud, niti je dostavio bilo kakovo pismeno očitovanje pa su neosnovani njegovi žalbeni
navodi da je njegovu žalbu potrebno uvažiti zbog toga što je odluka donesena bez
njegove nazočnosti, bez njegova mišljenja i izlaganja.
Žalitelj nije tijekom postupka, a niti u žalbi naveo neke opravdane razloge zbog kojih nije
komunicirao, niti posjećivao, a niti vodio bilo kakovu brigu o svom djetetu u periodu od
gotovog godinu dana do podnošenja prijedloga u ovom postupku. Iz podataka u spisu
proizlazi da je žalitelj u zatvoru od 28. rujna 2011. godine od kada bi zbog te činjenice
svakako bio spriječen fizički kontaktirati sa maloljetnim djetetom pa sama činjenica
boravka u zatvoru se ne bi mogao uzeti kao razlog koji bi sam zbog sebe bio dovoljan za
lišenje njegove roditeljske skrbi odnosno za zaključak da ne skrbi o djetetu s kojim ne
živi. No, žalitelj nije o svom djetetu skrbio niti u periodu prije toga, i to kao što je već
naprijed rečeno, gotovo godinu dana do podnošenja prijedloga, a što je bilo prije no što je
žalitelj završio u zatvoru.
S obzirom na navedeno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da žalitelj
grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnosti i prava, jer dulje od tri mjeseca ne
skrbi o djetetu s kojim ne živi te da su ispunjene pretpostavke iz čl. 114. st. 1. i st. 2.
toč. 7. Obiteljskog zakona (Narodne novine" br. 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07 dalje: ObZ) za lišenje prava na roditeljsku skrb.
Osim toga, kao što je već naprijed rečeno, maloljetno dijete živi odvojeno od
žalitelja još od 4. lipnja 2009. godine pa se može zaključiti da je ostvaren razlog za
lišenje prava na roditeljsku skrb i zbog toga što žalitelj u roku godine dana nije
stvorio uvjete za zajednički život sa djetetom s kojim ne živi jer nije isticao nikakove
osobito opravdane razloge za to (čl. 114. st. 2. toč. 8. ObZ). Žalitelj u svoj žalbi
navodi samo da on svoju kćerku jako voli i da joj želi normalan život pa da joj je to
spreman omogućiti zajedno sa užom obitelji, no ne konkretizira, a niti je to učinio
tijekom postupka, što je to konkretno poduzeo u pogledu brige i skrbi oko
maloljetnog djeteta ili oko stvaranja uvjeta za zajednički život s njom, a pravo je
djeteta da živi sa svojim roditeljima u skladu sa svojom dobrobiti i ima pravo na
sigurnost i odgoj u obitelji te pravo na skrb za zdravlje i život (čl. 87. ObZ).
227
151.
P2-1377/10
Gž2-115/12 od 29. svibnja 2012.g.
Članak 243. Obiteljskog zakona
- povišenje uzdržavanja
bračnog druga
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom izmijenjen je iznos uzdržavanja određen ranijom presudom
Općinskog suda u Zagrebu, posl. broj P3-423/91 od 12. prosinca 1991., na način da je
naloženo tuženiku da doprinosi za uzdržavanje tužiteljice iznos od 1.000,00 kn mjesečno,
počam od 5. ožujka 2008. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski razlozi, s tim da je
dospjele obroke uzdržavanja dužan platiti odjednom u roku od 15 dana s pripadajućom
zakonskom zateznom kamatom, kako je to pobliže navedeno u toč. I. izreke, a
dospijevajuće do svakog 15. u mjesecu za tekući mjesec sa zakonskom zateznom
kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Odbijen
je preostali dio zahtjeva tužiteljice preko dosuđenih 1.000,00 kn do zatraženih 1.400,00
kn mjesečno, kao i zahtjev za izmjenu iznosa uzdržavanja prije podnošenja tužbe 5.
ožujka 2008. kao neosnovan.
Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povišenje uzdržavanja temeljen na odredbi čl. 243.
Obiteljskog zakona ("Narodne novine", br. 162/98, 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07 -dalje:
ObZ), kojim od tuženika zbog izmijenjenih okolnosti traži povišenje uzdržavanja.
U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:
- da je tuženik u obvezi doprinositi za uzdržavanje tužiteljice mjesečni iznos u visini od
80% zajamčenog osobnog dohotka u Republici Hrvatskoj, prema presudi Općinskog suda
u Zagrebu, broj P3-423/91 od 12. prosinca 1991.;
- da tužiteljica od svibnja 2007. ne prima od HZMO utvrđeni iznos uzdržavanja u
navedenoj presudi, jer odredbe o zajamčenom osobnom dohotku više nisu na snazi;
- da su stranke u dobi od 75 godina, s tim da tužiteljica živi u svome stanu u Crikvenici i
nema nikakvih prihoda;
- da tuženik živi u svome stanu u Zagrebu, veličine 46 m2, da prima mirovinu od
2.907,75 kn mjesečno i vlasnik je nekretnina na Pagu i u Kašini od kojih ne ostvaruje
nikakve prihode, da je 1985. pretrpio moždani udar i da zadnjih pet godina tužiteljici ne
plaća uzdržavanje.
Temeljem tako utvrđenih odlučnih činjenica, prvostupanjski sud zaključuje kako je došlo
do promjene okolnosti na strani tužiteljice na temelju kojih je donesena prijašnja odluka, i
da se one očituju u činjenici da je od ranije sudske odluke o uzdržavanju prošlo gotovo 20
godina, i da tužiteljica ne ostvaruje nikakve prihode, niti ih može ostvariti od svoje
imovine, te slijedom tih utvrđenja djelomično prihvaća tužbeni zahtjev i obvezuje
tuženika da doprinosi za njezino uzdržavanje mjesečni iznos od 1.000,00 kn od dana
podnošenja tužbe pa nadalje, dok preostali dio zahtjeva odbija kao neosnovan.
228
Prema odredbi čl. 217. ObZ bračni drug koji nema dovoljno sredstava za život, ili ih
ne može ostvariti iz svoje imovine, a nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti,
ima pravo na uzdržavanje.
Polazeći od citirane zakonske odredbe, i činjenicu da se pravo na uzdržavanje od
bračnog druga ostvaruje prije uzdržavanja od srodnika (čl. 227. ObZ), sud prvog
stupnja je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ocijenio da
su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 243. ObZ za izmjenu
ranije odluke o uzdržavanju. To iz razloga jer je utvrđeno da tužiteljica ne
ostvaruje nikakve prihode, niti ih može ostvariti od svoje imovine, jer s obzirom na
njezinu životnu dob (75 godina) i zdravstvene tegobe, to od nje nije niti moguće
očekivati.
Iako se tuženik nalazi u istoj životnoj dobi i također ima zdravstvenih problema, on
za razliku od tužiteljice ostvaruje stalne prihode u vidu mirovine, koja je u 2010.
godini prosječno iznosila 2.927,31 kn, pa ga je pravilno sud prvog stupnja obvezao
da za uzdržavanje tužiteljice doprinosi mjesečni iznos od 1.000,00 od dana
podnošenja tužbe pa nadalje.
Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kako se radi o presuđenoj stvari, jer je predmet
ovog spora zahtjev tužiteljice za povišenje uzdržavanja, kojim od tuženika kao bračnog
druga traži zbog izmijenjenih okolnosti povišenje uzdržavanja utvrđeno presudom
Općinskog suda u Zagrebu broj P3-423/91 od 12. prosinca 1991. Ne radi se stoga o
subjektivnom i objektivnom identitetu spora, niti su postojali razlozi za odbačaj tužbe po
odredbi čl. 288. ZPP, a u svezi čl. 333. ZPP, kako to pogrešno smatra žalitelj.
U odnosu na žalbene navode tuženika, kako je tužiteljici nakon podjele zajedničkog stana
u Ulici Vladimira Nazora, temeljem sporazuma isplatio značajna novčana sredstva od
kojih se može uzdržavati, valja reći da ove tvrdnje tuženik tijekom postupka ničim na
pouzdan način nije dokazao.
Dakle, prvostupanjski je sud na potpuno i pravilno utvrđene sve relevantne činjenice
pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično prihvatio, a djelomično odbio
tužbeni zahtjev i odlučio kao u izreci pobijane presude.
152.
P2-403/09
Gž2-129/12 od 11. travnja 2012.g.
Članak 244. stavak 1. Obiteljskog zakona
- naknada troškova
uzdržavanja
Činjenično stanje:
Presudom prvostupanjskog suda odbijen je dio tužbenog zahtjeva za promjenu odluke
prvostupanjskog suda od 27.6.2002.g. br. P2-847/02 u odnosu na I. B. tako da će isti
živjeti s tužiteljem, kao i odluke o susretima i druženju tuženice s I.B. (toč. I izreke),
naloženo je tuženici platiti tužitelju na ime naknade za troškove uzdržavanja I. B. za
razdoblje od srpnja 2008.g. do 20.3.2010.g. iznos od 61.935,40 kn sa zateznom kamatom
na pojedine dospjele mjesečne obroke i to za period od srpnja 2008.g. do veljače 2010.g.
u iznosu od po 3.000,00 kn i za ožujak 2010.g. u iznosu od 1.935.40 kn, tekućom od
229
svakog 11. u pojedinom mjesecu pa do isplate (toč. II izreke), odbijen je tužitelj s
preostalim dijelom zahtjeva preko dosuđenog iznosa od 61.935,40 kn do zatraženog
iznosa od 89.920,00 kn (toč. III izreke).
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja u dijelu kojim je tuženici naloženo tužitelju platiti iznos od 26.400,00 kn sa
zateznom kamatom na pojedine dospjele obroke uzdržavanja u iznosu od po 1.800,00 kn
u periodu od siječnja 2009. godine do veljače 2010. godine i u iznosu od 1.200,00 za
ožujak 2010. godine. Preinačena je presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev u
iznosu od 35.535,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine dospjele obroke
uzdržavanja u iznosu od po 3.000,00 kn u periodu od srpnja do prosinca 2008. godine, u
iznosu od po 1.200,00 kn u periodu od siječnja 2009. godine do veljače 2010. godine i u
iznosu od 735,40 kn za ožujak 2010. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška
parničnog postupka u iznosu od 2.432,94 kn.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je naknada troškova uzdržavanja koje je tužitelj imao za zajedničko dijete
tada mlt. I. B. (rod. 20.3.1992.g.) u periodu od 1. ožujka 2008.g. do 20.3.2010.g.
Nesporno je da I. B. od ožujka 2008.g. pa nadalje živi kod tužitelja, time da je isti
20.3.1992.g. postao punoljetan. Nesporno je da je tuženica za uzdržavanje tijekom
2008.g. platila za uzdržavanje 18.000,00 koji iznos je u pobijanoj presudi uračunat u
uzdržavanje od ožujka do srpnja 2008.g.
Sporna je aktivna legitimacija, osnova i visina tužbenog zahtjeva.
Prvostupanjski sud djelomično je pravilno primijenio materijalno pravo kada je temeljem
odredbe čl. 244. st. 1. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" br. 116/03,17/04, 136/04,
107/07, 61/11 - dalje: ObZ) tužitelju dosudio iznos od 26.400,00 kn kao naknadu za
troškove u spornom periodu koje je on snosio za uzdržavanje mit. djeteta umjesto
tuženice, koja je temeljem odredbe čl. 209. st. 1. ObZ kao roditelj dužna uzdržavati svoju
mlt. djecu.
Odredbom čl. 244. st. 1. ObZ propisano je da je fizička ili pravna osoba koja nije
bila dužna uzdržavati, a snosila je troškove uzdržavanja neke osobe, može tužbom
tražiti naknadu tih troškova od onog koji je po tom Zakonu bio dužan davati
uzdržavanje, ako su učinjeni troškovi bili opravdani.
U spornom periodu I. je bio maloljetan, pa je tužitelj temeljem gore navedene
odredbe aktivno legitimiran tražiti naknadu troškova od tuženice, koja je kao
roditelj po zakonu (čl. 209. st. 1. ObZ) također bila dužna uzdržavati svoje mlt.
dijete, radi čega je neosnovan žalbeni prigovor nedostatka aktivne legitimacije, kao i
navod da se odredba čl. 244. st. 1. ObZ ne može primijeniti jer postoji presudom
utvrđena obveza tužitelja za uzdržavanje I.
Pravilno je na osnovu iskaza stranaka utvrđeno da je mlt. I. u spornom periodu imao
određene troškove (školovanje u privatnoj gimnaziji, instrukcije iz pojedinih školskih
predmeta, članarina za sportsko penjanje, prehrana, odjeća, obuća, izleti, džeparac,
mobitel, leće, vozački ispit).
Kod toga, u pravu je tuženica kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud previsoko
ocijenio opravdane troškove uzdržavanja. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda,
imajući u vidu uzrast i potrebe tada mlt. I., opravdani troškovi njegovog uzdržavanja u
smislu čl. 244. st. 1. ObZ koje je umjesto tuženice snosio tužitelj iznosili su 1.800,00 kn
230
mjesečno (a ne 3.000,00 kn mjesečno kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud),
cijeneći pri tome i iznos kojeg je tužitelj bio dužan temeljem pravomoćne presude davati
za dijete (protuvrijednost 375 €).
Odluka o kamati donesena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim
odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41708), time da je pravilno određen tijek kamate
od svakog 11. dana u mjesecu na pojedine mjesečne iznose kao dana od kada je tuženica
zakasnila s ispunjenjem novčane obveze, a s obzirom na dospijeće plaćanja svakog
mjesečnog iznosa do 10. u mjesecu.
153.
P-4095/06
Rev-x 687/09 od 28. kolovoza 2012.g.
Članak 295. Zakona o braku i porodičnim odnosima
- odgovornost za dugove
supruga
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju 26.500,00 kn sa
zakonskim zateznim kamatama, dok je odbijen tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva u
iznosu 536.151,33 kn kao i da se utvrdi da je tužena korisnik kredita, a prema ugovoru o
potrošačkom kreditu, po kojem ugovoru tužitelj je korisnik kredita na svotu od 97.486,00
DEM te je tužena dužna isplaćivati kreditoru svotu od 688,00 EUR mjesečno.
Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
Vrhovni sud RH odbija reviziju tužitelja kao neosnovanu.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 562.651,33 kn kojeg je tužitelj
otplatio po osnovi dva kredita koje je podigao sada pok. suprug tuženice, a koji krediti su
prema tužiteljevoj tvrdnji podignuti radi podmirenja tekućih potreba bračne zajednice, te
zahtjev na utvrđenje da je tuženica korisnik kredita (kojeg je tužitelj podigao radi
podmirenja dvaju spomenutih kredita) i nalaganje tuženici da ubuduće otplaćuje rate
kredita.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je suprug tuženice, sada pok. B. B. 28. siječnja 1991. podigao kredit kod "C. b." d.d
Zagreb u iznosu od 55.000 DEM na rok otplate od 5 godina, a za koji kredit je tužitelj bio
jamac,
- da je tužitelj 23. rujna 1991. u svoje ime a za račun supruga tužiteljice (obzirom da isti
nije imao u vlasništvu nekretninu koju bi banka prihvatila kao zalog) podigao kredit u
iznosu od 75.000 DEM na rok otplate od 5 godina,
- da je pok. B. B. novac trebao za kupnju poker automata za poduzeće "C. C." d.o.o.
Zagreb u kojem je bio jedan od osnivača, udjeličar, a ujedno i direktor (navedeno
poduzeće upisano je u sudski registar 7. rujna 1990., a brisano 10. rujna 2003. zbog
stečaja),
- da je tužitelj nakon smrti supruga tuženice 1994. kao kao jamac i obveznik iz ugovora o
kreditu od 23. rujna 1991. sa Croatia bankom sklopio novi ugovor o kreditu na iznos od
231
97.486,00 DEM na rok otplate od 15 godina, a radi zatvaranja duga po ranijim kreditima
od 28. siječnja 1991. i od 23. rujna 1991., da je tim ugovorom otpisana kamata po kreditu
prednika tuženice od 21. siječnja 199., te da novi ugovor danas otplaćuje tužitelj,
- da je B. B. umro 20. lipnja 1994., da njegovu ostavinu sačinjavaju nekretnine (kuća i
dvorište u Bjelovaru u 1/9 dijela) i pokretnine (nekoliko deviznih štednih knjižica s
minimalnim deviznim ulozima te osobni automobil marke "Lancia 132" god. proizvodnje
1989.), a njegovim su nasljednicima temeljem zakona proglašeni ovdje tuženica i troje
djece svaki u 1/4 dijela, te da vrijednost imovine koju je naslijedila tuženica iznosi
ukupno 26.500,00 kn.
Na temelju takvih utvrđenja, a polazeći od odredbe čl. 295. Zakona o braku i porodičnim
odnosima ("Narodne novine" broj 51/89 - pročišćeni tekst, 59/90 - dalje: ZBPO) važećeg
u vrijeme uzimanja kredita, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja (osim
za isplatu 26.500,00 kn), s obrazloženjem da predmetni krediti nisu bili korišteni za
tekuće potrebe bračne zajednice tuženice i njenog supruga, u kojem slučaju bi tuženica
kao bračni drug odgovarala za dugove svoga supruga.
Takvo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud.
Prema odredbi čl. 295. ZBPO za obveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi
podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i obveza za
koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna druga, solidarno odgovaraju
bračni drugovi kako zajedničkom tako i svojom posebnom imovinom.
U smislu te zakonske odredbe tekućim potrebama bračne, odnosno porodične
zajednice, smatraju se one potrebe koje se odnose na svakodnevne, temeljne potrebe
članova jedne obitelji bez kojih oni ne mogu živjeti, kao što su izdaci vezano za
prehranu, odijevanje, stanovanje (režijski troškovi) i školovanje djece.
Troškovi nabave poker automata za potrebe poslovanja poduzeća (u kojem je
suvlasnik bio pok. B. B.) ne mogu se smatrati takvim troškovima.
S obzirom da je pok. suprug tuženice uzeo kredite za potrebe poslovanja svoje
tvrtke, a ne radi podmirenja tekućih potreba obiteljskog domaćinstva, u
konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženice za dugove koje je učinio njezin
suprug.
Utoliko suprotna razlaganja revidenta u reviziji, a posebice pritom sugeriranje da je
predmetno potraživanje nastalo radi povećanja postojeće zajedničke imovine
tuženice i njenog pok. supruga (čl. 291. ZBPO), te da mu je stoga tuženica u obvezi
naknaditi to potraživanje, nemaju nikakve osnove i ne mogu se prihvatiti.
154.
P2-1027/10
Gž2-220/11 od 15. svibnja 2012.g.
Članak 86. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u
određenim odnosima
Članak 231., članak 232. i članak 294. stavak 1. Obiteljskog zakona
- strana sudska odluka
Činjenično stanje:
232
Prvostupanjskom presudom razveden je brak stranaka, određeno da će dijete stranaka
živjeti s tuženom, naloženo je tužitelju na ime uzdržavanja mlljt. djeteta plaćati mjesečno
iznos od 1.062,20 kn počevši od 18. veljače 2011. pa nadalje, da će se susreti i druženja
između tužitelja i mlllj. djeteta odbijati polovicu školskih praznika te naizmjence božićne
i uskršnja blagdane.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja pozvao je Centar za socijalnu skrb, Zagreb, na davanje mišljenja i
prijedloga o tome s kojim će roditeljem mlljt. K. M. živjeti, kao i o roditeljskoj skrbi.
Centar za socijalnu skrb, međutim, nije bio u mogućnosti dati prijedlog vezan uz
roditeljsku skrb, budući da tuženica i mlljt. K. M. žive u SR Njemačkoj pa je uputio sud
prvog stupnja da takav prijedlog zatraži od nadležnih organa te zemlje.
Kako je u postupku pred sudom SR Njemačke, uz sudjelovanje centra za socijalnu skrb,
donesena odluka o povjeravanju mlljt. K. M. majci, ovdje tuženici, to nije bilo potrebno
tražiti ponovni prijedlog od centra za socijalu skrb SR Njemačke.
Daljnjim navodima u žalbi tužitelj upućuje na odredbe Zakona o rješavanju sukoba
zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", broj:
53/91, dalje: ZRSZ), ističući da je za odlučivanje o ovom predmetu spora isključivo
nadležan hrvatski sud.
Nesporna je činjenica u ovom postupku da je tuženica pred nadležnim tijelima SR
Njemačke podnijela tužbu radi razvoda braka, donošenja odluke o tome s kojim će
roditeljem dijete živjeti i radi uzdržavanja mlljt. K. M. te da su u postupcima pred
tim tijelima donesene odluke o tim pitanjima.
Međutim, odredbom čl. 86. ZRSZ propisano je da se strana sudska odluka
izjednačuje s odlukom suda Republike Hrvatske i ima pravni učinak u Republici
Hrvatskoj samo ako je prizna sud Republike Hrvatske.
Budući da niti jedna od navedenih odluka o ovome predmetu spora, donesena u SR
Njemačkoj, nije priznata odlukom suda Republike Hrvatske, niti je koja od
stranaka predložila donošenje odluke o priznanju takve odluke u ovom postupku
(čl. 101. st. 5. ZRSZ), to su navedene odluke donesene u SR Njemačkoj bez pravnog
učinka.
Stoga nisu od važnosti žalbeni navodi tužitelja, kojima upućuje na mjerodavnost
prava Republike Hrvatske u ovom postupku, kao niti oni o isključivoj nadležnosti
sudova Republike hrvatske, jer je pobijana odluka donesena pred sudom Republike
Hrvatske primjenom odredaba hrvatskog zakonodavstva.
Pravilna je odluka prvostupanjskog suda, donesena na temelju čl. 294. st. 1. OBZ, da će
mlljt. K. M. živjeti s majkom. Za takvu odluku sud prvog stupnja dao je valjane razloge, s
kojima se slaže i ovaj sud drugog stupnja, poglavito imajući u vidu da je donesena
sukladno mišljenju nadležnog tijela u SR Njemačkoj, da mlljt. K. M. živi s majkom od
rođenja te da tužitelj ničime nije doveo u sumnju pravilnu skrb tuženice nad njihovim
djetetom.
Također, pravilna je i prvostupanjska odluka kojom je tužitelju naloženo doprinositi za
uzdržavanje mlljt. K. M., koju je sud prvog stupnja donio imajući u vidu sve kriterije
propisane čl. 231. i 232. OBZ, a u visini na koju se tužitelj niti ne žali u žalbi.
233
Pravilna je i odluka o načinu održavanja susreta i druženja mlljt. K. M., s obzirom na
činjenicu da tužitelj živi u Republici Hrvatskoj, a mlljt. K. M. s tuženicom u SR
Njemačkoj pa češći susreti i viđanja, obzirom i na dob djeteta, nišu ostvariva. Uz
navedeno, upravo je takav način određivanja susreta i druženja predlagao i sam tužitelj.
Nasljedno pravo
155.
P-3046/08
Gž-184/11 od 18. rujna 2012.g.
Članak 335. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
- rok za pobijanje
nasljedničke izjave
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na poništenje nasljedničke izjave
tužitelja danom u ostavinskom postupku i nalaganje zk odjelu suda uspostava zk stanja u
pogledu predmetne nekretnine na način kako je to bilo prije provođenja rješenja Z81843/06 u dijelu u kojem tužena ističe pravo vlasništva u 1/3 dijela.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet ovog spora je poništenje nasljedničke izjave kojom je tužitelj ustupio svoj
nasljednički dio tuženici.
Prije svega, valja navesti kako je u ovom konkretnom slučaju sporan trenutak
saznanja tužitelja za razlog pobojnosti, odnosno trenutak kada je tužitelj shvatio da
je prevaren.
Naime, odredbom čl. 133. st. 3. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj
48/03, 163/03 i 35/05, dalje u tekstu: ZN) propisano je da se odricanje u korist
određenog nasljednika ne smatra odricanjem od nasljedstva, nego izjavom o ustupu
svoga nasljednog dijela.
Na takvu se izjavu ima primijeniti odredba čl. 135. ZN, kojom je propisano da
nasljednik može izjavu o prihvatu ili odricanju od nasljedstva pobijati po općim
pravilima o pobijanju pravnih poslova zbog mana volje.
Budući da Zakon o nasljeđivanju ne propisuje rokove za ponavljanje postupka, to je
valjalo podredno primijeniti odredbu čl. 335. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08, dalje u tekstu: ZOO), kojom je propisano
da pravo zahtijevati poništaj pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne
godine od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno od prestanka prisile.
Dakle, u ovom konkretnom slučaju radi se o roku iz čl. čl. 335. st. 1. ZOO, koji
iznosi jednu godinu od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno od saznanja tužitelja
kada je bio prevaren od strane tuženice.
234
Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj podnio tužbu radi poništenja nasljedničke izjave 29.
travnja 2008., a da je otac tužitelja, odnosno suprug tuženice M. Š. preminuo 2. lipnja
2006. Nadalje, tužitelj je u svom iskazu danom na ročištu od 13. svibnja 2010. (list 99
spisa) naveo da je shvatio da je prevaren u razdoblju između pet do osam mjeseci od
smrti oca, svakako negdje u zimu 2007. godine. Budući da je otac tužitelja preminuo u
lipnju 2006., to je tužitelj po svom iskazu, shvatio da je prevaren najkasnije početkom
veljače ili ako se uzme kalendarski kraj zime, koja završava u ožujku, svakako najkasnije
u ožujku 2007. godine. Stoga su žalbeni navodi žalitelja da je mislio na zimu koja je
počela 2007., a ne završila 2007., neosnovani, budući da je isti u vlastitom iskazu sam
naveo da je shvatio da je prevaren, računajući od smrti njegova oca, dakle lipnja 2006. pa
od tada u razdoblju od pet, najkasnije osam mjeseci.
Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da nije protekao subjektivni
jednogodišnji rok od dana saznanja da je prevaren u pogledu podnošenja tužbe, budući je
tužbu podnio 29. travnja 2008. godine, što je svakako više od jedne godine pa je isti
prekludiran u pravu na podnošenje tužbe radi pobijanja radi mana volje.
156.
P-10596/01
Gž-3157/11 od 8. svibnja 2012.g.
Članak 33. Zakona o nasljeđivanju
- namirenost u nužnom dijelu
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži
da se utvrdi da je tužena namirena u svom nužnom dijelu iza pok. J. H. još za njena
života, što je tužena dužna priznati.
Županijski sud odbija žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje da je tuženica namirena u
svom nužnom dijelu za života pok. J. (A.) H.
Iako je na pouzdan i nedvojben način utvrđeno da je tuženica "od roditelja dobila
gradilište u Ruševju na kojem je sagradila kuću" - označeno kao z.k.č.br. 3175, površine
1218 čhv, upisana u z.k.ul.br. 1965 k.o. Zaprešić (prema sadržaju spisa darovni ugovor u
pisanoj formi nije sklopljen, a navedena nekretnina upisana je u zemljišnoj knjizi na
jednake dijelove na A. H. i J. H. - oca tuženice), kao i da je predmetna nekretnina
eksproprirana J. (A.) H., kao zemljišnoknjižnoj vlasnici u času eksproprijacije te da je ista
dana 14. svibnja 1980. polučenu naknadu u ukupnom iznosu od tadašnjih 987.074,45
dinara (za zemljište, raslinje, stambeni objekt, ostavu, drvarnicu, ogradu) predala tuženici
(kao vlasnici stambenog i pratećih objekata) pravilan je zaključak prvostupanjskog suda
da to utvrđenje ne daje potpunu i pouzdanu osnovu za prosudbu da je time tuženica
namirena u svom nužnom dijelu.
S obzirom na odredbu čl. 33. mjerodavnog Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine"
broj: 52/71, 47/78 i 56/00) do drugačije odluke ne može dovesti ni ponovljena žalbena
235
tvrdnja da je tuženica, osim utvrđenog iznosa, od ostaviteljice dobila i 20.000 tadašnjih
dinara, a za koju je nedvojbeno prvostupanjski sud utvrdio da tuženica nije dobila.
Naime, prema spomenutoj zakonskoj odredbi vrijednost ostavine na temelju koje se
izračunava nužni dio utvrđuje se na sljedeći način:
Prvo treba popisati i procijeniti sva dobra koja je ostavitelj imao u času smrti,
računajući tu i sve ono čime je raspolagao oporukom, kao i sva njegova
potraživanja, pa i ona koja ima prema nekom nasljedniku, osim potraživanja koja
su očigledno nenaplativa.
Od utvrđene vrijednosti dobara koje je ostavitelj imao u času smrti, odbije se iznos
ostaviteljevih dugova, iznos troškova popisa i procjene ostavine i troškova sahrane
ostavitelja.
Tako dobivenom ostatku dodaje se vrijednost svih darova koje je ostavitelj učinio
ma na koji način nekom zakonskom nasljedniku, a i darova učinjenih nasljednicima
koji se odriču nasljedstva, kao i onih darova za koje je ostavitelj naredio da se ne
uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.
Tome se dodaje i vrijednost darova koje je ostavitelj u posljednjoj godini svog života
učinio drugim osobama koje nisu zakonski nasljednici, osim manjih uobičajenih
darova.
Budući da žaliteljica nije predložila dokaze odlučne za primjenu citirane zakonske
odredbe, smatrajući da je "notorno" da je tuženica za života namirena "od svoje majke u
svom nasljedničkom dijelu", to je, a suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud
pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio, valjano ocijenivši
nedokazanom tvrdnju tužiteljice na kojoj temelji svoj zahtjev.
Međutim, bez provođenja dokaza u smislu citirane zakonske odredbe, a koje žaliteljica
nije predložila, vrijednost utvrđenog dara tuženici (u iznosu od 1/2 gradilišta) ne može
nedvojbeno ukazivati da je tuženica namirena u svom nužnom dijelu iza pok. J. (A.) H., a
kako to pogrešno smatra žaliteljica.
157.
P-2576/03
Rev 2091/10 od 4. travnja 2012.g.
Članak 84. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju
- hereditatis petitio
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim tužitelj
traži da se utvrdi da tuženik nije zakonski nasljednik pok. a. G. P., te da su tuženi dužni
predati tužiteljici u posjed ostavinsku imovinu pok. A. G. P. utvrđenju rješenjem o
nasljeđivanju. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
Vrhovni sud odbija reviziju tužiteljice.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
Predmet postupka je parnica o nasljedstvu (hereditatis petitio) kojom tužiteljica kao
oporučna nasljednica pokojnog A. G. P. zahtjeva da sud utvrdi kako II. tuženik nije
236
nasljednik pokojnog A. G. P., te od oba tuženika zahtjeva ostavinu iza navedenog
pokojnika.
Na temelju uvida u ovjereni prijevod sa španjolskog jezika, Suda za zaštitu djece i
adolescenata u sudskoj nadležnosti metropole Caracas, Sudnica IV, sud prvog stupnja
utvrdio je postojanje srodničkog posvojenja II. tuženika od strane pokojnog ostavitelja, a
temeljem odredaba iz Zakona o posvojenju Republike Venezuele ("Službeni list"
Republike Venezuele br. 3.240 - izvanredni).
Također, temeljem uvida u oporuku ostavitelja od 25. travnja 1991. sud prvog stupnja
utvrdio je da ostavina koja je predmetom ovog postupka nije predmet oporuke kojom je
pokojni oporučitelj oporučio u korist svoje nećakinje, ovdje tužiteljice.
Pri tome valja naglasiti da se na temelju Zakona o rješavanju sukoba zakona s
propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i
88/01) glede pitanja mjerodavnog prava za uvjete zasnivanja, oblik i učinke
usvojenja ima primijeniti pravo države čiji su državljani usvojitelj i usvojenik
sukladno odredbama čl. 44. i čl. 45. citiranog Zakona.
Stoga nije utemeljen prigovor iznesen u reviziji da bi se pitanje valjanosti usvojenja
trebalo procjenjivati po tada važećem domaćem pravu sadržanom u Zakonu o
braku i porodičnim odnosima.
Kako nije sporno da su ostavitelj i II. tuženik bili državljani Venezuele u trenutku
posvojenja i da je usvojenje provedeno po svom obliku, učincima i u postupku sukladno
pravu Venezuele to sud sudovi pravilno ocijenili da je dio zahtjeva tužiteljice kojom traži
da se utvrdi da II. tuženik nije usvojenik ostavitelja neutemeljen.
Sudovi utvrđuju da je ostavitelj pisanom oporukom pred svjedocima od 25. travnja 1991.
imovinu u RH i to točno određenu imovinu koja se sastoji od dva stana u Zagrebu i
pokretnine koje se zateknu u Republici Hrvatskoj ostavio nećakinji ovdje tužiteljici.
Kako pravilno ocjenjuju sudovi nižeg stupnja tumačeći sadržaj oporuke da se ona odnosi
na točno određene nekretnine koje nisu obuhvaćene nekretninama opisanim u točki III.
izreke presude suda prvog stupnja to su sudovi pravilno odbili tužiteljicu i s tim dijelom
tužbenog zahtjeva jer se ona glede te imovine ne može smatrati oporučnim nasljednikom
sukladno odredbi čl. 84. st. 2. tada važećeg Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine",
broj 52/71, 47/78 i 56/00 - dalje: ZN).
237
Stvarno kazalo
A
alternativni pravci
animus donandi
123
73
B
B kombinacija
bianco mjenica popunjena protivno osnovnom poslu
brisanje uknjižbe
brisanje upisanih prava
brisovna tužba
93
74
145
143
130
Č
činjenica utvrđenja potraživanja pravomoćnom presudom
26
D
diobni ugovor
dospijeće tražbine uvjetovano okolnošću da sredstva budu predviđena
državnim proračunom RH
dostavnica
DTK kablovi
duševne boli
duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta
duševne boli zbog neosnovanog lišenja slobode
duševne boli zbog povrede prava na slobodu
duševne boli zbog smrti brata
duševne boli zbog smrti unuka
dužnost uručenja pravila osiguraniku
48
58
134
88
90
105
97
109
89
94
G
granice slobode i izražavanja
116
H
hereditatis petitio
hipotekarna tužba
157
124
131
238
I
imatelj opasne stvari
iscrpljena svota osiguranja
isključiva nadležnost
ispravak ili dopuna tužbe
ispravak informacije
ispravak pogrešnog upisa površine
ispunjenje nenovčane obveze
izberiva nadležnost
izdvajanje iz sustava grijanja
izdvajanje iz zajedničke instalacije plina u zgradi
izgubljena zarada
izmakla korist
iznimke od pretvorbe prava upravljanja, korištenja i raspolaganja
iznos osiguravateljeve obveze
izvanbračna zajednica
izvršenje pravomoćnog i izvršnog upravnog rješenja
83
87,93
3
7
113
130
56
2
21
54
80
86,96
128
94
146
62
J
jedinstvena stambena cjelina, ništavost ugovora i otkup
140
K
kamate na kamatu
kasko
komunalni redar
konačno i ovršno rješenje nadležnog upravnog tijela
korištenje tuđe stvari
krivnja za sklapanje ništetnog ugovora
45
63
53
57
144
31
L
lančani sudar
liječnička pogreška
lišenje prava na roditeljsku skrb
85
88
150
M
materijalna šteta
međupresuda
međusobna odgovornost imaoca motornih vozila
mjesna nadležnost
107
31
95
2
239
N
načelo povjerenja
nadgrobni spomenik
nadograđeni kat - posebni dio
naknada materijalne štete
naknada štete
naknada štete iz ugovorne obveze
naknada troškova uzdržavanja
namirenost u nužnom dijelu
napojnica
nedopuštena pobuda
nedostatak procesno pravne legitimacije
nenadležnost suda
neosnovano pritvaranje
nepripadno isplaćena mirovina
nevaljali upis
nezakonit ili nepravilan rad
ništav ugovor
ništavost ugovora
novčana kazna vještaku
nužni i jedinstveni suparničari
145
78
119
100
32,111
65
152
156
86
25
7
16
80
34
130
106
30
43,145
8
7
O
objava ispravka
obračun nagrade
obustava postupka
obveza plaćanja mjesečne naknade
odgovornost
odgovornost bolnice
odgovornost po osnovi krivnje
odgovornost pješaka
odgovornost za dugove supruga
odgovornost za nepravilno postupanje
određivanje visine naknade ekspropriranih nekretnina
odvjetnički trošak
odrediva obveza
oduzimanje prava na život s djetetom
opasna stvar
oslobođenje od odgovornosti
osobna invalidnina i dodatak
otkaz najma-otkazni razlog neplaćanje najamnine
otklanjanje opasnosti od drugog
ovrha drugim sredstvima
114
18
12
20
85,98
79
115
84
153
101
60
18
24
48,149
82
83
58
138
81
19
240
P
parnični trošak
9
pasivna legitimacija
113,124
paulijanska služba
26
pitanje razvrgnuća suvlasničke zajednice prije konfiskacije i ništavost ugovora 142
plaćanje znajući da nije obvezan platiti
47
pobijanje pravne radnje
37,38
porez na dodanu vrijednost
107
posjed kao faktična vlast na nekretnini
133
poslovi redovne uprave
122
posredni oštećenik
36
povišenje rente
87
povišenje uzdržavanja bračnog druga
151
povreda prava na privatnost
110
povreda prava osobnosti
116
pravična novčana naknada
76
pravna radnja podnesena na štetu vjerovnika
37
pravni nedostatci prodaje tuđe stvari
68
pravo društva za osiguranje na regres prema HUO
67
pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta
125
pravno shvaćanje VSRH
9
pravo na zateznu kamatu
56
pravomoćnost i ovršnost
58
predmet pravnog posla
22
predmijeva o pretvorbi društvenog vlasništva u privatno
59
predmijevani vlasnik zemljišta
117
predugovor
23
preinaka tužbe
14
prekid postupka
10,11
prekluzivni rok
38
premještanje vozila
51,52,53
prestanak obveze
40
prestanak prava služnosti po sili zakona
123
presuda zbog ogluhe
13
prethodno pitanje
48
pričuva
121
prigovor iscrpljene svote osiguranja
103,104
prijevod isprava
6
primitak na ime ispunjenja nečeg drugog
40
pripadak stana
135
prividan ugovor
27,28
privremena mjera-smetanje posjeda
137
privremeni zastupnik
5
priznanje duga
44
prodaja tuđe stvari
29
proglašenje nedopustivosti ovrhe
19
241
promjena činjenične osnove
promijenjene okolnosti
R
raskid ugovora
ratna šteta
razmjerno sniženje naknade
rezervno parkirališno mjesto
razmjeran dio invalidske mirovine
regresni zahtjev
rješavanje sporova o komunalnoj naknadi
rješenje o ovrsi
rok plaćanja
rok za pobijanje nasljedničke izjave
rok za podnošenje tužbe
rok za stjecanje dosjelošću
15
23
32
108
90
52
42
33,41,49,71
16
15
138
155
112
127
S
smetanje posjeda
smrt korisnika tekućeg računa
solidarna i neograničena odgovornost osnivača ustanove
solidarna obveza
solidarna odgovornost
solidarni dužnik
sporazum o mjesnoj nadležnosti
sporazum o naknadi
sporazum o popunjavanju mjenice
sporedno potraživanje
sporovi u povodu osnivanja, rada i prestanka trgovačkog društva
kao i o raspolaganju članstvom i članskim pravima u trgovačkom društvu
sporovi u tijeku i povodu stečaja
stjecanje bez osnove
stjecanje hipoteke
stjecanje prava vlasništva građenjem
strana sudska odluka
sudska nadležnost
sudska odluka-sadržaj pravnoj posla
suposjed
susreti i druženja s bakom i djedom
suvlasnik
1
3
35,46
129
120,126
154
17
22
136
147
121
Š
šteta nastala pronevjerom ili utajom
63
134
34
61
121
49,81
33
4
60
74
40
242
T
teroristički akt
trajanje zajednice života
tumačenje HOK
U
ugovor o darovanju
ugovor o doživotnom uzdržavanju
ugovor o nalogu
ugovor o organiziranju putovanja
ugovor o osiguranju imovine
ugovor o ustupanju
ugovor o zakupu prostora za postavljanje, djelovanje i održavanje bazne stanice
mobilne telekomunikacijske mreže
ugovor sa samim sobom
ugovorna cesija
ugovorna subrogacija
ukidanje prava stvarne služnosti kolnog prolaza
ukidanje služnosti prolaza, provoza i progona
uklanjanje antenskog sustava sa stambene zgrade
upravljanje vozilom bez propisane službene isprave
utvrđenje bračne stečevine i ništetnost pravnih poslova
kojima se raspolagalo bračnom stečevinom
utvrđenje prava vlasništva
V
valuta obveza
valjanost ugovora
visina štete
vlasništvo posebnog dijela
vraćanje isplaćenih mirovina
vrijednost predmeta spora
Z
zabilježba spora (ošasna imovina)
zahtjev za naknadu štete
zajedničari
zakupnina/naknada koristi kod stjecanja bez osnove
zakonska subrogacija
zapreka za najam sa zaštićenom najamninom
kada član domaćinstva ima useljiv stan
100
109
18
50,73
25
72
69
66,70
64
122
77
39
39
132
123
122
75
1
128
78
50
78
119
72
14
143
55
13
5
71
139
243
zastara
zastara mjenične obveze
zastara potraživanja iz ugovornog osiguranja
zastara prava namirenja iz vrijednosti založene nekretnine
zastara za otkup
zaštita od nezakonite radnje
zatezna kamata
zgrada izgrađena na zemljištu u društvenom vlasništvu
zračni prijevoz putnika
33,35,41,42,43
44,55,57,58,64
65,66,91,99
74
92
118
141
17
64,76
117
102
244
Zakonsko kazalo
ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKU
članak 12. stavak 1.
članak 16. stavak 1.
članak 34.b. točka 2
članak 40. stavak 2.
članak 40. stavak 3.
članak 52.
članak 63.
članak 70.
članak 84. stavak 1.
članak 109.
članak 109. stavak 1.
članak 110. stavak 1.
članak 154.
članak 155.
članak 212. stavak 4.
članak 213. stavak 1. točka 1.
članak 215.
članak 215. stavak 2.
članak 215.b. stavak 1.
članak 331.b.
članak 442.
ZAKON O OBVEZNIM ODNOSIMA
članak 9.
članak 12.
članak 15.
članak 19. stavak 1.
članak 19. stavak 2.
članak 26.
članak 45. stavak 6.
članak 50. stavak 1.
članak 53. stavak 1.
članak 53. stavak 2.
članak 66.
članak 66. stavak 1.
članak 101.
članak 103.
članak 103. stavak 1.
članak 108.
članak 109.
48
17
1
14
14
2
3
4
5
6
7
8
9
9
10
11
10
11
12
13
137
20
21
21
76
76,116
22
23
24
25
25
26
27,28
18
29,140,143
30,77,78
31
143
245
članak 124.
članak 133.
članak 142. stavak 1.
članak 142. stavak 3.
članak 145. stavak 1.
članak 154.
članak 155.
članak 161. stavak 3.
članak 170.
članak 174. stavak 1.
članak 176. stavak 4.
članak 177.
članak 177. stavak 2.
članak 177. stavak 4.
članak 178.
članak 189. stavak 3.
članak 193. stavak 1.
članak 196.
članak 200.
članak 201. stavak 1.
članak 201. stavak 3.
članak 208.
članak 210.
članak 213.
članak 219.
članak 262.
članak 269.
članak 280.
članak 283. stavak 2.
članak 285.
članak 299. stavak 1.
članak 299. stavak 3.
članak 308. stavak 1.
članak 324. stavak 2.
članak 335. stavak 1.
članak 368. stavak 1.
članak 371.
članak 372. stavak 1.
članak 376. stavak 1.
članak 376. stavak 3.
članak 380. stavak 1.
članak 380. stavak 2.
članak 380. stavak 4.-6.
članak 382.
članak 387. stavak 2.
članak 388.
32
23
63
63
64
79
80
81
79
82
49
83
84
81
85
86
78
87
88,105
79,89
90
33
34,35
36
15,144
32
32
37
38
38
39
39
40
138
155
20
35,41
42,65
33,43,91
65
66,92
66
41
66
44
138
246
članak 392. stavak 3.
članak 393. stavak 1.
članak 394.
članak 400. stavak 1.
članak 414.
članak 423. stavak 1.
članak 436.-444.
članak 437. stavak 1.
članak 437. stavak 3.
članak 460.
članak 515. stavak 1.
članak 620. stavak 3.
članak 620. stavak 5.
članak 868. stavak 2.
članak 919.
članak 939.
članak 939. stavak 1.
članak 941.
članak 963.
članak 1045. stavak 1.
članak 1045. stavak 2.
članak 1046.
članak 1057.
članak 1072. stavak 1.
članak 1089.
članak 1100.
članak 1100. stavak 1.
članak 1103.
članak 1111. stavak 3.
članak 1112. stavak 1.
138
41
93
45
81
67
39
64
64
68
68
65
65
69
70
67
71
94
95
95
95
116
72
95
76,96
97
116
76
46
47
OVRŠNI ZAKON
članak 46. stavak 1. točka 7.
članak 273.-278.
članak 274. stavak 5.
članak 298. stavak 1.
19
144
144
137
ZAKON O KAZNENOM POSTUPKU
članak 480. stavak 1. točka 1.
80,105
OBITELJSKI ZAKON
članak 3.
članak 107. stavak 1.
146
147
247
članak 111.
članak 111.-113.
članak 114. stavak 1.
članak 114. stavak 2. točka 7.
članak 231.
članak 232.
članak 243.
članak 244. stavak 1.
članak 294. stavak 1.
148
149
150
150
154
154
151
152
154
ZAKON O BRAKU I PORODIČNIM ODNOSIMA
članak 295.
153
ZAKON O VLASNIŠTVU I DRUGIM STVARNIM PRAVIMA
članak 9.
članak 10.
članak 21. stavak 1.
članak 22.
članak 24.
članak 63.
članak 64.
članak 67.
članak 68.
članak 85. stavak 3.
članak 89. stavak 1.
članak 161.
članak 162.
članak 167. stavak 1.
članak 241. stavak 3.
članak 242.
članak 340.
članak 361. stavak 1.
članak 368.
članak 367. stavak 1.
članak 370. stavak 4.
članak 388. stavak 4.
članak 390. stavak 1.
članak 390. stavak 2.
117
133
134
135
136
118
118
119
120
121
121
141
141
122
123
123
124
125
126
117
120
127
128
128
ZAKON O OSNOVNIM VLASNIČKOPRAVNIM ODNOSIMA
članak 64.
129
248
ZAKON O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA
članak 106. stavak 1.
članak 129.
članak 145. stavak 4.
130
130
26,131
ZAKON O DRŽAVNOJ IZMJERI I KATASTRU NEKRETNINA
članak 53.
126
ZAKON O MEDIJIMA
članak 21.
članak 22.
članak 23.
članak 40. stavak 1.
članak 40. stavak 4.
članak 42. stavak 4.
članak 42. stavak 5.
članak 46. stavak 1.
članak 50.
110
111
112
113
114
114
114
113
14
ZAKON O JAVNOM PRIOPĆAVANJU
članak 22. stavak 1.
115
ZAKON O MIROVINSKOM OSIGURANJU
članak 105.
članak 110.
članak 215. stavak 1.
članak 215. stavak 3.
48
48
99
99
ZAKON O OSIGURANJU
članak 80. stavak 3.
članak 85.
članak 91.
ZAKON O SIGURNOSTI PROMETA NA CESTAMA
članak 5. stavak 4.
članak 18.
članak 57.
članak 59.
članak 84. stavak 1.
90
103,104
49,67
51
98
52
52
51
249
ZAKON O ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU NASTALU USLIJED
TERORISTIČKIH AKATA I JAVNIH DEMONSTRACIJA
članak 7. i članak 8.
100
ZAKON O UTVRĐIVANJU RATNE ŠTETE
članak 1.
članak 2.
108
108
ZAKON O ZAŠTITI VOJNIH I CIVILNIH INVALIDA RATA
članak 79.
članak 83. stavak 1.
57
58
ZAKON O NAJMU STANOVA
članak 15. stavak 1. točka 2.
članak 15. stavak 2.
članak 15. stavak 3.
članak 22.
članak 31. stavak 2. alineja 2.
članak 33. stavak 3.
članak 34. stavak 1.
članak 38.
članak 46. stavak 1.
138
138
138
138
139
138
138
139
141
ZAKON O STAMBENIM ODNOSIMA
članak 6.
članak 12.
članak 140. stavak 1.
140
140
140
ZAKON O PRODAJI STANOVA NA KOJIMA POSTOJI
STANARSKO PRAVO
članak 4.
članak 4. stavak 2.
članak 5.
članak 6.
članak 6. stavak 3.
članak 6. stavak 4.
članak 9. stavak 2.
140
141
143
140
141
141
141
250
ZAKON O NAKNADI ZA IMOVINU ODUZETU ZA VRIJEME
JUGOSLAVENSKE KOMUNISTIČKE VLADAVINE
članak 2.
članak 3.
članak 22. stavak 3.
članak 24.
članak 38.
143
143
142
140
142
ZAKON O ZABRANI PRIJENOSA PRAVA RASPOLAGANJA I
KORIŠTENJA ODREĐENIH NEKRETNINA U DRUŠTVENOM
VLASNIŠTVU NA DRUG KORISNIKE, ODNOSNO VLASNIŠTVO
FIZIČKIH I PRAVNIH OSOBA
članak 1.
142
ZAKON O NASLJEĐIVANJU
članak 33.
članak 84. stavak 2.
članak 239.
156
157
143
ZAKON O KOMUNALNOM GOSPODARSTVU
članak 20. stavak 5.
16
ZAKON O SUDOVIMA
članak 67.
članak 106.
106
106
ZAKON O SUSTAVU DRŽAVNE UPRAVE
članak 13.
101
ZAKON O UPRAVNIM SPOROVIMA
17
ZAKON O OPĆEM UPRAVNOM POSTUPKU
članak 270.
62
ZAKON O USTANOVAMA
članak 59.
61
251
ZAKON O JAVNIM BILJEŽNICIMA
članak 52.
50
ZAKON O KOMUNALNOM GOSPODARSTVU
članak 34. stavak 1.
21
OPĆI GRAĐANSKI ZAKONIK
paragraf 481.
paragraf 943.
73
132
50
ZAKON O TRGOVINI
članak 32. stavak 4.
56
ZAKON O MJENICI
članak 16. stavak 2.
članak 45.
članak 78. stavak 2.
74
74
74
ZAKON O POREZU NA DODANU VRIJEDNOST
članak 20.
107
ZAKON O ZASTARI POTRAŽIVANJA
članak 19. stavak 1.
55
ZAKON O EKSPROPRIJACIJI
članak 35.
članak 44.
članak 56.
članak 57.
60
60
60
60
ZAKON O POTVRĐIVANJU UGOVORA O PITANJIMA SUKCESIJE
članak 3. stavak 1.
59
ZAKON O RJEŠAVANJU SUKOBA ZAKONA S PROPISIMA
DRUGIH ZEMALJA U ODREĐENIM ODNOSIMA
članak 86.
154
252
ANEKS G UGOVORA O SUKCESIJI
članak 2. stavak 1. točka c.
59
ODLUKA O NAČINU PLAĆANJA KOMUNALNIH USLUGA
članak 7.
21
ODLUKA O KOMUNALNOM REDU
članak 146. stavak 4.
53
ODLUKA O NAČINU PLAĆANJA KOMUNALNIH USLUGA
članak 7.
54
OPĆI UVJETI ZA OSIGURANJE OSOBA OD
POSLJEDICA NEZGODE
članak 5.
75
TARIFA O NAGRADAMA I NAKNADI TROŠKOVA
ZA RAD ODVJETNIKA
Tbr. 43.
Tbr. 39. točka 3.
18
18
KONVENCIJA O UJEDNAČAVANJU ODREĐENIH PRAVILA
ZA MEĐUNARODNI ZRAČNI PROMET
članak 29.
članak 33. stavak 4. i članak 45.
102
2
PRAVILNIK O POREZU NA DOHODAK
članak 11. stavak 4.
članak 27. stavak 1.
86
86
PRAVILNIK O KATASTRU ZEMLJIŠTA
članak 8.
126
253
Ovršni postupak
1.
Ovrj-253/12
Gžovr-1742/12 od 2. listopada 2012.g.
Članak 252.h stavak 2. Ovršnog zakona
- ovrha na plaći ovršenika
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem poslovni broj Ovrj-253/12 od 16. veljače 2012., na temelju
članka 252. h. stavak 2., u vezi s člankom 5. stavak 3. Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99,
42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08, dalje u tekstu: OZ), odbijen je ovršni
prijedlog ovrhovoditelja, kao neosnovan, uz obrazloženje da ovrhovoditelj na temelju
pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika može tražiti izvansudsku ovrhu
na novčanim sredstvima, sukladno ZPONS-u, te je zbog toga ovršni prijedlog trebalo
odbiti obzirom se nisu ispunile pretpostavke iz članka 252. h. stavak 2., u vezi s člankom
5. stavak 3. OZ-a.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U obrazloženju pobijanog rješenja sud prvog stupnja navodi da se, na temelju rješenja o
ovrsi javnog bilježnika kojim je ovrha određena na plaći ovršenika, može provesti
izvansudska ovrha sukladno odredbama ZPONS-a.
Takav stav suda prvog stupnja nije prihvatljiv ovome sudu.
U pravu je žalitelj kada tvrdi da se na temelju rješenja o ovrsi kojim je ovrha
određena na plaći ovršenika, ista ne može provoditi na njegovim računima ili
oročenim novčanim sredstvima.
Stoga, u ovoj pravnoj stvari, žalitelj, obzirom ima rješenje o ovrsi kojim je ovrha
određena na plaći ovršenika, ne može sam navedeno rješenje dostaviti Financijskoj
agenciji, radi provedbe ovrhe sukladno odredbama ZPONS-a, već isti mora ishoditi
novo rješenje o ovrsi kojim će ovrha biti određena na novčanoj tražbini ovršenika.
Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je pogrešno utvrdio da se nisu ispunili uvjeti za
donošenje rješenja o ovrsi.
Stoga je, na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a, u vezi s člankom 19. stavak 1.
OZ-a, valjalo uvažiti žalbu, pobijano rješenje ukinuti te predmet vratiti na ponovni
postupak.
2.
Ovrj-2628/11
Gžovr-6439/12 od 30. listopada 2012.g.
254
- zakonske pretpostavke za
provođenje izvansudske
ovrhe
Činjenično stanje:
Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog ovrhovoditelja podnesen 10. listopada
2011. kao neosnovan.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja odbio je uvodno naznačeni prijedlog zaključivši kako je ovrhovoditelj
predložio donošenje rješenja o ovrsi na novčanim tražbinama po računima ovršenika,
odnosno na predmetu na kojem se može provesti izvansudska ovrha, pa stoga primjenom
odredbe čl. 252.h st. 2. OZ-a u svezi čl. 5. st. 3. OZ-a nije bilo osnove udovoljavanju
takovog zahtjeva.
Međutim, odluka suda prvog stupnja ne može se prihvatiti iz sljedećih razloga.
Naime, odredbom čl. 252.g. st. 1. OZ-a propisano je kako na temelju pravomoćnog i
ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na tražbini po računu kod banke
ili općenito na imovini ovršenika, ovrhovoditelj može od banke koja vodi glavni
račun ovršenika pravne osobe ili račun ovršenika fizičke osobe zatražiti da mu
isplati s računa ovršenika iznos kojim će se namiriti njegova tražbina radi čijeg je
ostvarenja ovrha određena.
Kako je u konkretnom slučaju, pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi javnog
bilježnika poslovni broj Ovrv-8129/08 od 13. svibnja 2008. radi namirenja tražbine
ovrhovoditelja određena ovrha na cjelokupnoj imovini ovršenice, to se prema ocjeni
ovog suda, takovim rješenjem nije mogla provesti ovrha izravnim upućivanjem
predmetnog rješenja na provedbu banci.
U takvoj situaciji ne postoji zakonska pretpostavka za provođenje izvansudske
ovrhe, već ovrhovoditelj jedino može na temelju pravomoćnog platnog naloga
sadržanog u rješenju o ovrsi predlagati sudsku ovrhu.
Slijedom navedenog, valjalo je žalbu ovrhovoditelja uvažiti, te ukinuti pobijano
rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, na temelju
odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a u svezi čl. 19. st. 1. OZ-a.
3.
Ovrv-18177/01
Gžovr-6140/12 od 2. listopada 2012.g.
Članak 67. stavak 2. Ovršnog zakona
- obustava ovrhe
Činjenično stanje:
Rješenjem prvostupanjskog suda obustavljena je ovrha u ovoj pravnoj stvari na žiroračunu ovršenika.
Županijski sud odbija žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda
prvog stupnja.
255
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Uz obrazloženje da je podnescima od 15. rujna 2006., 14. svibnja 2008., 29. prosinca
2009. i 27. siječnja 2010. ovršenikov dužnik izvijestio sud da ne može postupiti po
rješenju o prijenosu, jer na računu ovršenika nema novčanih sredstava, a da ovrhovoditelj
nije stavio shodan prijedlog za nastavak postupka, sud prvog stupnja temeljem odredbe
čl. 67. st. 2. OZ, obustavlja postupak ovrhe u ovoj pravnoj stvari.
Žalitelj u žalbi ističe da je podneskom 11. svibnja 2011. izvijestio sud kako njegova
tražbina još nije podmirena, specificira svoje potraživanje te predlaže sudu nastavak
ovršnog postupka.
Odredbom čl. 67. st. 2. OZ propisano je da će se ovrha obustaviti ako je postala
nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti.
Iz stanja spisa, proizlazi da je rješenje o prijenosu od 18. srpnja 2006. dostavljeno
ovršenikovu dužniku, Privrednoj banci d.d., Zagreb 12. rujna 2006., da je banka
podnescima 15. rujna 2006., 14. svibnja 2008., 29. prosinca 2009. i 27. siječnja 2010.
obavještavala sud da je rješenje o prijenosu uvedeno u evidenciju neizvršenih obveza za
plaćanje, jer je račun ovršenika blokiran.
Kako dakle, rješenje o prijenosu nije provedeno već duže od šest godina, ocjena je i ovog
suda da ovrhu na računu ovršenika nije moguće provesti.
Kod takvog stanja stvari, koje niti žalitelj ne osporava, pravilno je sud prvog stupnja
primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su se ispunile zakonske pretpostavke za
obustavu postupka u smislu odredbe čl. 67. st. 2. OZ, a ovrhovoditelj iznesenim žalbenim
navodima nije uspio dovesti u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.
4.
Ovrv-25007/05
Gžovr-4585/12 od 25. rujna 2012.g.
Članak 64.b stavak 4. Ovršnog zakona
- obustava ovrhe
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem obustavljena je ovrha određenu rješenjem o ovrsi poslovni
broj Ovrv-25007/05 od 13. veljače 2006. i ukinutu su sve provedene radnje.
Županijski sud odbija žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda
prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Uz obrazloženje da je na prijedlog ovrhovoditelja sud prvog stupnja pravomoćnim
rješenjem od 19. travnja 2011. odgodio ovrhu u tom predmetu do 4. listopada 2011., pa
kako ovrhovoditelj nije predložio nastavak ovrhe prije isteka roka na koji je ovrha
odgođena, to je sud prvog stupnja pozivom na odredbu čl. 64.b. st. 4. OZ odlučio kao u
izreci pobijanog rješenja.
Ovrhovoditelj u žalbi navodi kako iz odredbe čl. 64.b OZ ne proizlazi da bi ovrhovoditelj
mogao samo jednom predložiti odgodu ovrhe, već je propisano da odgoda po jednom
prijedlogu ovrhovoditelja može iznositi najduže 6 mjeseci.
256
Suprotno žalbenim navodima ovrhovoditelja, odredbom čl. 4. Zakona o izmjenama i
dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 67/08 - dalje: ZIDOZ) koji je
stupio na snagu 17. lipnja 2008. godine, a koji se temeljem čl. 26. ZIDOZ
primjenjuje i na postupke pokrenute prije njegova stupanja na snagu, izmijenjen je
čl. 62. OZ te je navedenom odredbom propisano kako na prijedlog ovrhovoditelja
sud može, u potpunosti ili djelomice, odgoditi ovrhu samo jednom, ako provedba
ovrhe nije započela, i to za vrijeme koje odredi sud.
Nadalje, odredbom čl. 64.b st. 4. OZ propisano je kako će sud obustaviti ovrhu ako,
u slučaju kada je ovrha odgođena na prijedlog ovrhovoditelja, ovrhovoditelj ne
predloži nastavak ovrhe prije isteka roka na koji je ovrha odgođena.
Iz stanja spisa proizlazi kako je na prijedlog ovrhovoditelja od 4. travnja 2011., sud
rješenjem od 19. travnja 2011. godine odgodio ovrhu na rok od 6 mjeseci, tj. do 4.
listopada 2011. godine. Također proizlazi da do isteka tog roka ovrhovoditelj nije podnio
prijedlog za nastavak postupka ovrhe u tom predmetu.
S obzirom da ovrhovoditelj nije do isteka roka na koji je bila određena odgoda
predložio nastavak ovrhe, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je
obustavio ovršni postupak sukladno odredbi čl. 64.b st. 4. OZ.
5.
Ovrh-761/12
Gžovr-6831/12 od 26. listopada 2012.g.
Članak 252.h stavak 1. Ovršnog zakona
- prijedlog za provedbu ovrhe
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem obustavljena je ovrha i ukinute su sve provedene radnje.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća istom sudu na ponovni
postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja svoju odluku temelji na utvrđenju da je prijedlogom za ovrhu od 9.
veljače 2012. godine ovrhovoditelj predložio donošenje rješenja o ovrsi radi namirenja
svoje tražbine, a temeljem rješenja o ovrsi javnog bilježnika.
svibnja 2006. godine. Zaključuje da se ovrha ne može provesti jer je ovršenik preminuo
dana 11 rujna 2010. godine, dakle prije podnošenja navedenog prijedloga za ovrhu, pa
donosi pobijano rješenje.primjenom čl. 67. st. 2. i 5. OZ.
Takav zaključak ne može prihvatiti ovaj drugostupanjski sud.
To zato što ovrhovoditelj nije podnio prijedlog za ovrhu, kako pogrešno navodi
prvostupanjski sud, nego je podnio prijedlog za provedbu ovrhe, na temelju
pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika kojim ovrha nije
određena na tražbini po računu kod banke ili na stalnom novčanom primanju nego
na pokretninama ovršenika, sukladno odredbi čl. 252.h st. 1. OZ, na što osnovano
ukazuje žalba.
257
Stoga nije bilo osnova za obustavu ovrhe nego je trebalo utvrditi prekid ovršnog
postupka i odrediti njegov nastavak, sve u smislu odredbi čl. 212. st. 1. i čl. 215. st. 1.
i 5. ZPP uvezi čl. 19. st. 1. OZ.
6.
Ovrvt-3598/04
Gžovr-1698/12 od 9. listopada 2012.g.
- obračun potraživanja
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem određena je ovrha na pokretninama i plaći odnosno mirovini
ovršenika.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na daljnji postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Nakon što je ovrhovoditelj, podneskom od 8. lipnja 2004. i 12. travnja 2006., izvijestio da
je ovršenik podmirio glavnicu te predložio da se ovršni postupak nastavi provedbom
ovrhe na pokretninama, radi namirenja troškova ovršnog postupka u iznosu od 242,00
kune, sud prvog stupnja je, zaključcima od 17. svibnja 2006. i 5. siječnja 2007., pozvao
ovrhovoditelj a da dostavi obračun potraživanja.
Kako ovrhovoditelj nije postupio po zaključcima suda niti je tražio produljenje roka sud
prvog stupnja je, rješenjem poslovnog broja Ovrvt-3598/04 od 31. ožujka 2009., na
temelju članka 67. stavak 2. Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03,
151/04, 88/05. i 67/08, dalje u tekstu: OZ) obustavio ovrhu.
Protiv navedenog rješenja žali se ovrhovoditelj (dalje u tekstu: žalitelj) iz svih žalbenih
razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne
novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08. i 57/11.dalje: ZPP), u vezi s člankom 19. OZ-a te predlaže pobijano rješenje ukinuti.
Žalba je osnovana iako ne iz razloga koje navodi žalitelj.
Žalitelj navodi da je podnescima od 8. lipnja 2004. i 12. travnja 2006. postupio po gore
navedenim zaključcima suda, ali navedeni podnesci su podneseni prije nego je žalitelj bio
pozvan dostaviti obračun potraživanja.
Unatoč tome, sud prvog stupnja je pogrešno zaključio da se u ovoj pravnoj stvari
ovrha ne može provesti jer žalitelj nije dostavio obračun potraživanja, a zbog čega
je ispravan stav žalitelja da se nisu ispunile pretpostavke za obustavu ovrhe iz
članka 67. stavak 2. OZ-a.
Naime, sudu je potreban obračun potraživanja da bi utvrdio koliko iznosi
ovrhovoditeljeva tražbina, a kako bi se radi namirenja iste provela ovrha, međutim,
obzirom je žalitelj, gore navedenim podnescima, obavijestio sud koliki iznos njegove
tražbine još uvijek nije namiren, sud je raspolagao podacima potrebnim za
provedbu ovrhe.
Stoga je, na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a, u vezi s člankom 19. stavak
1. OZ-a, valjalo uvažiti žalbu, pobijano rješenje ukinuti te predmet vratiti na daljnji
postupak.
258
7.
Ovrj-4393/12
Gžovr-7969/12 od 11. prosinca 2012.g.
Članak 5. stavak 3. i članak 252.h stavak 2. Ovršnog zakona
- promjena predmeta i
sredstva ovrhe
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog ovrhovoditelja za promjenu predmeta i
sredstva ovrhe podnesen dana 20. kolovoza 2012. godine, kao neosnovan.
Županijski sud odbija žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda
prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja pravilno je postupio kad je donio pobijano rješenje.
To stoga što je ovrhovoditelj podnio prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe na
temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika broj Ovrv-860/12 od
13. travnja 2012. godine kojim je određena ovrha općenito na imovini ovršenika, time da
u prijedlogu za promjenu predmeta i sredstva ovrhe predlaže provesti ovrhu na
pokretninama ovršenika.
Sud prvog stupnja pravilno se pozvao na odredbu čl. 252.h st. 2. OZ kojim je
određeno da na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha
općenito određena na imovini ovršenika, ovrhovoditelj može zatražiti od stvarno
nadležnog suda da ovrhu odredi na predmetu ovrhe na kojem se na temelju takvog
rješenja ne može tražiti izvansudska ovrha pa će u tom slučaju sud postupiti kao da
je od njega zatraženo da ovrhu odredi drugim sredstvom i na drugom predmetu
ovrhe (čl. 5. st. 3. OZ).
Nadalje, prema odredbi čl. 5. st. 3. OZ propisano je da ukoliko se pravomoćno
rješenje o ovrsi određenim sredstvom ili na određenom predmetu ne može provesti
ovrhovoditelj može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet
ovrhe. Dakle, temeljem pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena
općenito na imovini ovršenika, ovrha se može odrediti na pokretninama ovršenika
samo ako se ista na plaći i računu ne može provesti, što je ovrhovoditelj u
konkretnom slučaju temeljem odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a dužan dokazati.
Ovrhovoditelj je u konkretnom slučaju dokazao nemogućnost provedbe ovrhe na
računu ovršenika ali nije dokazao i nemogućnost provedbe ovrhe na plaći
ovršenika.
8.
Ovrj-1079/12
Gžovr-6051/12 od 13. studenog 2012.g.
Članak 5. stavak 3. i članak 252.h stavak 2. Ovršnog zakona
- promjena predmeta i
sredstva ovrhe
259
Činjenično stanje:
Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prijedlog ovrhovoditelja za promjenu
predmeta i sredstva ovrhe.
Županijski sud odbija žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda
prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prvostupanjski sud utvrdio je da je pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi na temelju
vjerodostojne isprave Javnog bilježnika, poslovni broj Ovrv-6084/10 od 30. listopada
2010. određena ovrha općenito na imovini ovršenika, a da ovrhovoditelj nije dostavio
dokaz da je ovršenik nezaposlen ili da nije u mirovini pa je primjenom odredbe čl. 252.h
st. 2. OZ i čl. 5. st. 3. OZ odbio prijedlog ovrhovoditelja za promjenu predmeta i sredstva
ovrhe.
Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno
pravo.
Odredbom čl. 252.h st. 2. OZ propisano je da na temelju pravomoćnog i ovršnog
rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na tražbini po računu kod banke ili na
stalnom novčanom primanju, odnosno općenito određena na imovini ovršenika
ovrhovoditelj može zatražiti od stvarno nadležnog suda da ovrhu odredi na
predmetu ovrhe na kojem se na temelju takvoga rješenja ne može tražiti
izvansudska ovrha. U tom slučaju sud će postupiti kao da je od njega zatraženo da
ovrhu odredi drugim sredstvom i na drugom predmetu ovrhe (članak 5. stavak 3.
OZ).
Prema odredbi čl. 5. st. 3. OZ ako se pravomoćno rješenje o ovrsi određenim
sredstvom ili na određenom predmetu ne može provesti, ovrhovoditelj može radi
namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe.
Dakle, nemogućnost provedbe izvansudske ovrhe je osnovni preduvjet da bi
ovrhovoditelj mogao od suda zatražiti da odredi ovrhu.
U konkretnom slučaju ovrhovoditelj je dostavio obavijest FINE o nemogućnosti
izvršenja osnove za plaćanje zbog nedostatka novčanih sredstava na računu
ovršenika čime je dokazao da se ovrha ne može provesti na tražbini ovršenika po
računima kod banaka. Međutim, ovrhovoditelj nije dokazao da se izvansudska
ovrha ne može provesti na plaći ili drugom stalnom novčanom primanju ovršenika
(čl. 252.g st. 2. OZ) jer nije dostavio dokaz iz kojeg bi proizlazilo da ovršenik nije
zaposlen, odnosno korisnik mirovine, a okolnost što u trenutku dostave rješenja o
ovrsi FINI na računu ovršenika nije bilo novčanih sredstava ne znači ujedno da
ovršenik nije u radnom odnosu ili mirovini.
9.
Ovrpl-5578/10
Gžovr-2558/11 od 12. srpnja 2011.g.
Članak 208. stavak 1. Ovršnog zakona
- prijenos zaplijenjenih
novčanih sredstava
260
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem o ovrsi određena je predložena ovrha pljenidbom i prijenosom
novčane tražbine radi naplate, te je određen trošak ovrhovoditelja sa 52.847,00 kn.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsko rješenje na način da se odbija prijedlog
ovrhovoditelja za određivanje predložene ovrhe pljenidbom i prijenosom novčane
tražbine radi naplate.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Rješenjem od 2. studenog 2010. godine pod točkom I izreke sud prvog stupnja je uvodno
navedeno rješenje o ovrsi ukinuo i ovršni prijedlog odbacio u dijelu "koji se odnosi na
kamatu na trošak parničnog postupka u iznosu od 688.787,00 kn i to za razdoblje od 28.
prosinca 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine preko iznosa stope zakonske zatezne
kamate propisane čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj
153/04)", te je u tom dijelu ukinuo sve provedene ovršne radnje. Pod točkom II izreke tog
rješenja upućen je ovršenik na parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene
rješenjem o ovrsi koje je u ovom predmetu doneseno 28. rujna 2011. godine. Pod točkom
III izreke odgođena je, na prijedlog ovršenika, ovrha određena rješenjem o ovrsi
donesenim u ovom predmetu dana 28. rujna 2010. godine i to do donošenja odluke
Vrhovnog suda Republike Hrvatske o reviziji koju je ovršenik kao tuženik podnio protiv
presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2328/07 od 13. listopada 2009. godine.
Protiv odluke sadržane u točki III izreke rješenja od 2. studenog 2009. godine žalbu je
podnio ovrhovoditelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, uz prijedlog da se
ista ili ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje
ili da se preinači.
Ovršenik u odgovoru na žalbu ovrhovoditelja osporava osnovanost iznesenih žalbenih
navoda i predlaže da se ista odbije kao neosnovana.
Rješenjem od 8. ožujka 2011. godine utvrđeno je da je treća osoba odustala od žalbe
podnesene dana 26. siječnja 2011. godine protiv rješenja donesenog u ovom predmetu
dana 10. siječnja 2011. godine. To rješenje je tijekom mjeseca ožujka 2011. godine
dostavljeno punomoćnicima stranaka kao i punomoćniku treće osobe. Prema stanju spisa
nitko od njih nije podnio žalbu protiv tog rješenja od 8. ožujka 2011. godine.
Žalbe su osnovane.
U prijedlogu za ovrhu ovrhovoditelj je predložio sudu da na temelju ovršnih isprava
(pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu broj P-4335/00 od 28. prosinca 2006.
godine i Ugovora o ustupanju potraživanja sklopljenog između M. A. kao ustupatelja i
ovrhovoditelja kao primatelja, na kojem su potpisi ovjerovljeni dana 27. veljače 2006.
godine) odredi ovrhu pljenidbom računa ovršenika kod onih banaka kod kojih potonji
ima račun i nalaganjem bankama da zaplijenjene iznose "isplate u korist ovrhovoditelja, a
na žiro račun njegovog punomoćnika Odvjetničkog društva G. i G."
Pobijanim rješenjem o ovrsi sud prvog stupnja je odredio tako predloženu ovrhu
pljenidbom i prijenosom novčane tražbine radi naplate.
Postupivši na navedeni način sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno
pravo (čl. 208. st. 1. OZ), jer je odredio prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava na
račun punomoćnika ovrhovoditelja., a ne na račun ovrhovoditelja.
261
Člankom 208. st. 1. OZ propisano je da se rješenjem o ovrsi na novčanim
tražbinama pravne osobe na računima kod banaka nalaže banci, kod koje je
ovršenik otvorio svoj glavni račun, da novčani iznos za koji je ovrha određena
prenese ovrhovoditelju s tog računa.
Ako vjerovnik čija je tražbina utvrđena ovršnom ispravom želi tu tražbinu, ili njen
dio, prenijeti na punomoćnika - odvjetnika tada on tu tražbinu mora prenijeti
javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom (koja može biti i posebna
punomoć). U takvom slučaju, punomoćnik - odvjetnik radi naplate te tražbine može
zahtijevati da se prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava obavi na njegov račun,
ali u tom slučaju on mora biti naznačen kao ovrhovoditelj u ovršnom postupku, a ne
osoba čija je tražbina utvrđena ovršnom ispravom.
Radi iznesenog, odlučeno je kao u točki I izreke ovog rješenja (čl. 380. toč. 3. ZPP).
Kako je prijedlog za ovrhu odbijen ovrhovoditelju ne pripada pravo na naknadu troška
sastava prijedloga uvećanog za PDV kao ni trošak sudske pristojbe na taj prijedlog, pa je
i taj sporedni prijedlog odbijen primjenom čl. 14. OZ vezano uz čl. 166. st. 2. ZPP i čl.
155. st. 1. ZPP.
Prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe sud prvog stupnja je prihvatio (čl. 61. st. 1. toč. 1.),
uz obrazloženje da je ovršenik podnio reviziju protiv ovršne isprave (pravomoćne
presude Općinskog suda u Zagrebu broj P-4335/00 od 28. prosinca 2006. godine) i da je
učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu
štetu.
Kako je ovrhovoditeljev prijedlog za ovrhu sada već pravomoćno odbijen valjalo je
povodom žalbe ovrhovoditelja ukinuti odluku iz točke III izreke rješenja od 2. studenog
2010. godine jer nema mjesta odgodi ovrhe određene rješenjem o ovrsi broj Ovrpl5578/10 od 28. rujna 2010. godine budući da to rješenje o ovrsi ne egzistira, odnosno jer
se ne može odgoditi provedba ovrhe koja nije ni određena (čl. 61. st. 1. OZ).
Radi svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja (čl. 380. toč. 3. ZPP).
10.
Ovrpl-6794/11
Gžovr-4901/12 od 4. rujna 2012.g.
Članak 35. stavak 1. i 3. Ovršnog zakona
- sadržaj prijedloga za ovrhu
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog za ovrhu od 19. srpnja 2011. godine kao
nedopušten.
Županijski sud odbija žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda
prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Odredbom čl. 35. st. 1. OZ propisano je kako prijedlog za ovrhu mora sadržavati
zahtjev za ovrhu u kojem će, između ostalih podataka, biti naznačen i ovrhovoditelj,
dok je odredbom čl. 35. st. 3. OZ propisano da će prijedlog za ovrhu koji se sadrži
262
sve podatke iz čl. 35. st. 1. i 2. OZ sud odbaciti rješenjem, ne pozivajući
predlagatelja da ga dopuni ili ispravi.
S obzirom da je prvostupanjski sud, iako pogrešno pozivajući se na odredbu čl. 29.
st. 1. OZ, pravilno utvrdio kako ovrhovoditelj uz prijedlog za ovrhu nije dostavio
ispravu na temelju koje bi bilo moguće utvrditi da ovrhovoditelj, kako je označen u
prijedlogu za ovrhu, i vjerovnik iz ovršne isprave predstavljaju istu osobu, odnosno
da je došlo do promjene naziva (tvrtke) ovrhovoditelja, to je odbacio predmetni
prijedlog za ovrhu pravilnom primjenom odredbe čl. 35. st. 3. OZ.
Neosnovani su žalbeni navodi ovrhovoditelj a kojima ističe kako ga je trebalo pozvati na
ispravak prijedloga za ovrhu, budući da je sud na temelju odredbe čl. 35. st. 3. OZ dužan
odbaciti rješenjem prijedlog za ovrhu koji ne sadrži sve podatke iz čl. 35. st. 1. i 2. OZ
bez pozivanja na dopunu ili ispravak.
11.
Ovrpl-6415/11
Gžovr-1620/12 od 23. listopada 2012.g.
Članak 35. stavak 1. i 3. Ovršnog zakona
- sadržaj prijedloga za ovrhu
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja podnesen 13.
srpnja 2011., kao nedopušten.
Županijski sud odbija žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda
prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Odredbom čl. 35. st. 1. OZ, između ostalog, propisano je da prijedlog za ovrhu
mora, pored pojedinačno navedenih podataka, sadržavati i druge propisane
podatke potrebne za provedbu ovrhe, dok je st. 3. istoga članka određeno da će sud
rješenjem odbaciti prijedlog za ovrhu koji ne sadrži sve podatke, ne pozivajući
predlagatelja da ga dopuni ili ispravi.
Kako se ovrha na temelju ovršne isprave može odrediti i provoditi samo u odnosu
na ovrhovoditelja naznačenog u ovršnoj ispravi, pri čemu ne smije postojati sumnja
u identitet ovrhovoditelja, u ovoj pravnoj stvari, budući je došlo do promjene tvrtke
ovrhovoditelja, prema odredbi čl. 35. st. 1. OZ, bilo je potrebno u prijedlogu za
ovrhu navesti da je ovrhovoditelj promijenio tvrtku te uz prijedlog za ovrhu o tome
dostaviti dokaz, a kako bi prvostupanjski sud mogao utvrditi istovjetnost
ovrhovoditelja naznačenog u ovršnoj ispravi i ovrhovoditelja naznačenog u
prijedlogu za ovrhu.
Izvadak iz sudskog registra, kojeg je ovrhovoditelj dostavio uz žalbu, ovaj sud nije uzeo u
razmatranje, te nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, obzirom se u
žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi (čl. 352. st. 1. ZPP).
Žalitelj pogrešno smatra da je sud prvog stupnja pogrešnom primjenom odredaba Zakona
o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 152/11. - pročišćeni tekst) i Zakona o
263
obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05. i 41/08.) počinio povredu iz članka
353. stavak 3. ZPP, u vezi s člankom 19. OZ, budući prvostupanjski sud pobijanu odluku
nije donio primjenom navedenih zakona.
Također, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije trebao pozvati
ovrhovoditelja na dopunu prijedloga za ovrhu, sukladno čl. 109. ZPP, iz razloga što
se odredbe navedenog zakona u ovršnom postupku primjenjuju u onim pravnim
situacijama koje nisu regulirane OZ (članak 19. OZ), a kako je odredbom čl. 35. st.
3. OZ propisano da se nepotpun prijedlog za ovrhu odbacuje bez pozivanja na
ispravak, u ovoj pravnoj stvari nije bilo mjesta primjeni članka 109. ZPP.
12.
Ovrpl-8153/10
Gž-2260/12 od 15. listopada 2012.g.
Članak 127. Ovršnog zakona
- provedba ovrhe radi naplate
tražbine iz radnog odnosa
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem posl. br. Ovrpl-8153/2010 od 01. travnja 2011. godine, na
temelju presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-18404/04 od 28. svibnja
2008. godine, radi namirenja tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 5.429,24 kune zajedno
sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2008. godine, i
radi namirenja troškova ovršnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom,
određena je ovrha protiv ovršenika Grada Zagreba pljenidbom novčanih sredstava sa
njegovog žiro računa broj 2360000-1813300007 kod Zagrebačke banke d.d. Zagreb, i
isplatom radi naplate glavnice i zakonske zatezne kamate na račun ovrhovoditelja broj
032-0797-32004400370 kod Podravske banke d.d., a radi naplate troškova ovršnog
postupka zajedno sa zateznom kamatom na račun punomoćnika ovrhovoditelja broj
2360000-1100684784 kod Zagrebačke banke d.d.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsko rješenje u dijelu u kojem je određena provedba
ovrhe radi namirenja tražbine u iznosu od 5.429,24 kune zajedno sa zakonskom zateznom
kamatom prijenosom zaplijenjenih sredstava na račun ovrhovoditelja, i to na način da se
radi naplate navedene tražbine određuje prijenos zaplijenjenih sredstava na poseban račun
suda, pribavljanje od nadležne porezne uprave obračuna poreza na dohodak, prireza te
doprinosa iz plaće, i isplata zaplijenjenih sredstava na temelju rješenja o namirenju, i
potvrđuje rješenje u preostalom dijelu.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Ovršenik u žalbi u bitnome navodi da ovrha nije određena u skladu sa ovršnom ispravom
jer je ovrhovoditelj izvršio nedopušteni prijeboj međusobnih potraživanja, jer prijeboj
međusobnih potraživanja nije dopušten u ovršnom postupku, i jer je u konkretnom
slučaju za izvršeni prijeboj nedostajao uvjet uzajamnosti potraživanja, da ovrhovoditelju
ne pripada pravo na naplatu zatezne kamate na cijeli iznos glavnice, tj. na onaj dio
glavnice koji se odnosi na neplaćeni porez na dohodak te na prirez, i da je pobijanim
rješenjem određena provedba ovrhe na način da je naložen prijenos (isplata) zaplijenjenih
264
sredstava na račun ovrhovoditelja, što je protivno odredbi čl. 127. Ovršnog zakona
("Narodne novine", broj 139/2010 - u daljnjem tekstu: OZ/10), pa smatra da je ovršni sud
zbog navedenog morao prijedlog za ovrhu odbaciti pozivom na odredbu čl. 35. st. 3.
Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00,173/03, 194/03,151/04,
88/05 i 67/08 - dalje: OZ).
Nije sporno da je u ovom ovršnom predmetu prijedlog za ovrhu podnesen 30. prosinca
2010. godine, a rješenje o ovrsi doneseno je 1. travnja 2011. godine. Tim rješenjem
određena je ovrha radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine - pravomoćnom presudom
dosuđene razlike plaće i troškova parničnog postupka - na novčanim sredstvima
ovršenika na računu banke.
Dakle, u ovom ovršnom predmetu riječ je o postupku ovrhe radi naplate tražbine po
osnovi radnog odnosa koja se utvrđuje u bruto iznosu.
Odredbom čl. 127. OZ/10 propisan je postupak provedbe ovrhe pokrenut radi
naplate tražbine iz radnog odnosa koja se utvrđuje u bruto iznosu. Prema odredbi
st. 1. tog članka ovrhovoditelj je na temelju ovršne isprave ovlašten zahtijevati
naplatu ukupno dosuđenog iznosa, dakle naplatu bruto iznosa. Odredbom st. 2. tog
članka je propisano da u tom slučaju, nakon što naplaćena sredstva budu u cijelosti
ili djelomično prenesena na račun suda, sud će o tome obavijestiti nadležnu poreznu
upravu i od nje zatražiti da obračuna porez, prirez i doprinose, uključujući i
doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju iz naplaćenog iznosa. Odredbom st.
3. istog članka je propisano da će porezna uprava izvršiti obračun iz st. 2. u skladu
sa važećim propisima koji uređuju obračunavanje i plaćanje doprinosa iz plaće i
poreza na dohodak uz naznaku propisanih računa na koje će se uplatiti doprinosi,
uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju, porez i prirez. U
skladu sa odredbom st. 5. istog članka, na temelju obračuna porezne uprave, o
kojem će prethodno omogućiti strankama da se očituju, sud donosi rješenje o
namirenju kojim određuje dio naplaćenog iznosa koji će se isplatiti ovrhovoditelju,
dio koji će se isplatiti poreznoj upravi te dio koji će se uplatiti na račun na koji se
uplaćuje doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju.
Navedena zakonska odredba u primjeni je od 18 . prosinca 2010. godine (čl. 340.
OZ/10), što znači da se primjenjuje i u ovom ovršnom predmetu, jer je prijedlog za
ovrhu podnesen 30. prosinca 2010. godine, tj. nakon stupanja na snagu navedene
zakonske odredbe.
S obzirom na naprijed navedeno, u pravu je ovršenik kada u žalbi tvrdi da
provedba ovrha radi naplate ovrhovoditelju dosuđene glavnice (plaće) i zatezne
kamate na tu glavnicu, kada je određen prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava
na račun ovrhovoditelja, nije pravilno određena. U skladu sa naprijed citiranom
odredbom zaplijenjena sredstva ovršenika, potrebna za naplatu dosuđenog iznosa
sa osnova neisplaćene plaće, prenose se prvo na račun suda koji provodi ovrhu, a sa
tog računa djelomično na račun ovrhovoditelja te djelomično na račune na koje se
uplaćuju porezi i doprinosi, sve to temeljem rješenja o namirenju koje sud treba
donijeti na temelju izvršenog obračuna dužnih porez, prireza, i doprinosa iz plaće.
Međutim, neosnovane su žalbene tvrdnje da je, zbog propusta ovrhovoditelja da
prijedlog za provedbu ovrhe sačini u skladu sa odredbom čl. 127. OZ/10, ovršni sud
trebao odbaciti prijedlog za ovrhu pozivom na odredbu čl. 35. st. 3. OZ-a. Navedeni
propust ovrhovoditelja onemogućava ovršni sud da ovrhu odredi otiskivanjem
265
štambilja, no u tom slučaju je sud trebao sačiniti rješenje o ovrsi uz uvažavanje
odredbe čl. 127. OZ/10, a kako to ovršni sud u konkretnom slučaju nije učinio
valjalo je žalbu ovršenika u ovom dijelu uvažiti i preinačiti rješenje o ovrsi u dijelu
u kojem je određena provedba ovrhe radi naplate glavne tražbine zajedno sa
zateznom kamatom.
Neosnovane su žalbene tvrdnje da navedeni prijeboj ne bi bio dozvoljen, jer taj prijeboj
nije izvršen u ovršnom postupku kako tvrdi ovršenik u žalbi, već ga je ovrhovoditelj
učinjenom pisanom izjavom ovršeniku izvršio prije pokretanja ovršnog postupka. Naime,
ovrhovoditelj je tražbinom ovršenika s osnova dosuđenog mu parničnog troška u iznosu
od 5.932,98 kuna, namirio si dosuđenu mu zakonsku zateznu kamatu na glavnicu,
obračunatu na svaki pojedini mjesečni iznos plaće zaključno do 27. svibnja 2008 godine
(4.351,04 kune), i dio dosuđene glavnice u iznosu od 1.581,94 kune, a za ostatak
nenamirene glavne tražbine zajedno sa daljnjom zateznom kamatom od 28. svibnja 2008.
godine zatražio ovrhu u ovom ovršnom predmetu.
Neosnovane su i žalbene tvrdnje da za navedeni prijeboj nije postojao uvjet uzajamnosti,
jer iz ovršne isprave (pravomoćne presude) temeljem koje je zatražena ovrhe, i kojom je
utvrđena tražbina ovrhovoditelja, jasno proizlazi da je cijeli iznos tražbine od 7.011,18
kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, dosuđen upravo
ovrhovoditelju, pa se radi o njegovoj novčanoj tražbini, i jedino je on ovlašten
poduzimati radnje radi naplate cijele te tražbine. Istina, s obzirom da se radi o tražbini s
osnova radnog odnosa, tj. dosuđenoj razlici bruto plaće, pri provedbi ovrhe jedan dio
navedenog ovrhovoditelju dosuđenog iznosa, a koji se odnosi na porez, prirez te
doprinose iz plaće, kao i dio zatezne kamate obračunate na ove dijelove bruto plaće, ne
isplaćuje se na račun ovrhovoditelja već na posebne račune na koje se uplaćuje porez,
prirez i doprinosi. O navedenom ovrhovoditelj nije vodio računa kada je vršio obračun
dosuđene mu zatezne kamate i kada je vršio prijeboj, no to taj prijeboj ne čini
nedopuštenim kako to tvrdi ovršenik u žalbi, niti će to ići u konačnici na štetu ovršenika
provedbom ovrhe u ovom ovršnom predmetu. To stoga što će ovršni sud o navedenom
voditi računa prilikom namirenja donošenjem rješenja o namirenju, jer će iz iznosa
zaplijenjenog radi namirenja umanjene glavnice i zatezne kamate tekuće od 28. svibnja
2008. godine, prije svega namiriti ovršnom ispravom određeni dio tražbine s osnova
poreza, prireza i doprinosa, te zateznu kamatu obračunatu na ove dijelove bruto plaće
ovrhovoditelj a, a sve u skladu sa pribavljenim obračunom nadležne porezne uprave, a
preostali dio raspoloživih zaplijenjenih sredstava ovršenika bit će isplaćen na račun
ovrhovoditelj a.
Konačno, neutemeljene su i žalbene tvrdnje da ovrhovoditelju ne pripada pravo na
naplatu zatezne kamate na onaj dio glavnice - bruto plaće - koja se odnosi na porez i
prirez. Naime, ovršnom ispravom (pravomoćnom presudom) ovrhovoditelju je dosuđena
zatezna kamata na cijeli iznos glavnice (plaće), i u skladu sa istom je ovrhovoditelj
ovlašten zatražiti ovrhu, što je on u ovom postupku i učinio. Ukoliko pak porezna uprava,
postupajući u smislu odredbe čl. 127. st. 3. OZ/10, ne obračuna kamatu na dio bruto plaće
koja se odnosi na porez na dohodak i prirez tada ta kamata neće biti ni uplaćena na račun
poreza i prireza, pa će u tom dijelu zaplijenjena sredstava biti vraćen ovršeniku.
Slijedom izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl. 380. t. 1. i t. 3. Zakona o parničnom
postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,
266
84/88 i 57/11) u svezi čl. 19. st. 1. OZ-a, djelomično uvažiti a djelomično odbiti žalbu
ovršenika te riješiti kao u izreci.
13.
Ovrpl-6327/09
Gžovr-6559/11 od 16. listopada 2012.g.
Članak 155. Zakona o parničnom postupku
Članak 14. stavak 5. Ovršnog zakona
- trošak podneska kojim se
traži trošak ovršnog
postupka
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem naloženo je ovrhovoditelju da ovršeniku plati trošak ovršnog
postupka u iznosu od 1.230,00 kn, dok je odbijen djelomično zahtjev ovršenika za
naknadu troška ovršnog postupka.
Županijski sud odbija žalbe ovrhovoditelja i ovršenika kao neosnovane i potvrđuje
rješenje suda prvog stupnja, a djelomično preinačava prvostupanjsko rješenje na način da
se nalaže ovrhovoditelju naknaditi ovršeniku daljnji trošak ovršnog postupka u iznosu od
307,50 kn u roku od 8 dana.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Pošavši od utvrđenja da je rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Ovrpl-6327/09 od
8. lipnja 2011. obustavljena ovrha u toj pravnoj stvari temeljem čl. 36. st. 1. i 2. OZ, jer je
ovrhovoditelj podneskom od 1. lipnja 2011. povukao prijedlog za ovrhu, da je ovršenik
pravovremeno u smislu čl. 14. st. 6. OZ podnio zahtjev za naknadu troškova ovršnog
postupka, sud prvog stupnja je odlučujući o zahtjevu ovršenika za naknadu troška
ovršnog postupka, djelomično prihvatio zahtjev ovršenika za naknadom troška u iznosu
od 1.230,00 kn, te djelomično odbio zahtjev ovršenika za naknadu troška ovršnog
postupka u iznosu od 1.845,00 kn, sve temeljem čl. 14. st. 5.OZ, čl. 158. st. 1. ZPP u vezi
sa čl. 19. st. 1. OZ, te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika (Narodne novine, broj: 148/09.-dalje: Tarifa).
S obzirom da je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj Ovrpl-6327/09 od 8. lipnja
2011. obustavio postupak ovrhe nakon što je ovrhovoditelj povukao prijedlog za ovrhu u
ovom predmetu, te s obzirom da je ovrhovoditelj koji povuče ovršni prijedlog dužan
protivnoj stranci nadoknaditi troškove (čl. 158. ZPP u vezi čl. 19. st. 1. OZ), to je sud
prvog stupnja suprotno žalbenim navodima ovrhovoditelja, pravilno postupio kada je
temeljem odredbe čl. 14. st. 5. OZ te čl. 158. i čl. 155. st. 1. ZPP naložio ovrhovoditelju
da naknadi ovršeniku troškove koje mu je neosnovano prouzročio, a koji trošak pod
stavkom I. izreke je sud prvog stupnja valjano i detaljno obrazložio, koje obrazloženje u
cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
Na žalbene navode ovrhovoditelja da on nije dao povoda vođenju ovog postupka, niti je
ovršeniku prouzročio troškove postupka, pa da ih stoga nije dužan ni naknaditi, valja reći
da je iz zaključka od 9. rujna 2009. razvidno da je zaključak o razdvajanju postupka
dostavljen i punomoćniku ovrhovoditelja. Dakle, ovrhovoditelj je bio upoznat da se u
267
drugom predmetu ovrha vodi na plaći ovršenika, pa, nakon što je ovršenik podmirio dug
u predmetu poslovni broj Ovrpl-2737/09, a s obzirom da je znao da se postupak radi
provedbe ovrhe na plaći vodi u predmetu pod drugim poslovnim brojem, ovrhovoditelj je
bio dužan obavijestiti sud i o tom novom predmetu koji se vodi na plaći ovršenika da je
njegova tražbina podmirena, a što ovrhovoditelj nije učinio, pa je time prouzročio
troškove koji su ovršeniku nastali u ovom predmetu.
Pravilno je također sud prvog stupnja postupio kada ovršeniku nije priznao trošak sastava
prijedloga za odgodu ovrhe od 16. svibnja 2011. godine u iznosu od 1.230,00 kn. To
stoga što je ovršenik dana 16. svibnja 2011. podnio samo jedan podnesak u kojem je
podnio i žalbu protiv rješenja o ovrsi i prijedlog za odgodu ovrhe, pa kako je ovršeniku
priznat trošak jednog podneska od 16. svibnja 2011. u iznosu od 1.230,00 kuna za žalbu
protiv rješenja o ovrsi, to ovršeniku, suprotno njegovim žalbenim navodima, ne pripada i
trošak za prijedlog za odgodu ovrhe, budući je taj prijedlog bio sadržan u podnesku za
koji je ovršeniku priznat trošak ovršnog postupka.
Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP odlučiti kao pod
stavcima I. i II. izreke ovog rješenja.
Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 155.
ZPP, kada je podnesak ovršenika od 2. rujna 2011. ocijenio nepotrebnim za vođenje
predmetnog postupka. To stoga, što je tim podneskom ovršenik zatražio u skladu s
odredbom čl. 14. st. 5. OZ trošak ovršnog postupka o kojem trošku je sud odlučivao
u pobijanom rješenju, pa je, po ocjeni ovog suda, taj trošak sukladno odredbi čl.
155. ZPP bio potreban za vođenje ovog postupka. Stoga je valjalo ovršeniku
priznati trošak za sastav podneska od 2. rujna 2011. u iznosu od 307,50 kuna
sukladno Tbr. 11/8 i 42. Tarife.
14.
Ovrpl-150/10
Gžovr-44/11 od 27. studenog 2012.g.
Članak 154. i članak 181. stavak 1. Ovršnog zakona
- obveza davanja pisanih
podataka o svim računima
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog ovrhovoditelja za privremenu pljenidbu
štednih uloga od 13. siječnja 2010.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prvostupanjski sud odbacio je uvodno naznačeni prijedlog zaključivši kako ovrhovoditelj
nije dokazao da je prethodno uputio ovršeniku zahtjev za dostavu podataka o njegovim
računima i pravnim osobama kod kojih se ti računi vode u smislu odredbe čl. 181. st. 1.
OZ, a što predstavlja pretpostavku za donošenje rješenja o privremenoj pljenidbi u smislu
čl. 154. st. 1. i 2. OZ.
268
Ovrhovoditelj u žalbi navodi kako je pogrešan zaključak suda prvog stupnja o obvezi
podnošenja zahtjeva ovršeniku radi dostave podataka o njegovim računima, upućujući
kako takva pretpostavka nije propisana odredbama OZ-a.
Prema shvaćanju ovog suda, pravilno žalitelj ukazuje na pogrešan pravni stav
prvostupanjskog suda.
Naime, odredbom čl. 181. st. 1. OZ- a propisano je da je napisani zahtjev
ovrhovoditelja ovršenik obvezan dati pisane podatke o svim računima koje ima i
pravnim osobama kod kojih se ti računi vode, u roku od osam dana kada mu je
zahtjev dostavljen. Navedenom odredbom propisan je način postupanja u slučaju
provedbe ovrhe na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima. 1
Nadalje, odredbama iz čl. 154. OZ-a propisano je postupanje kod pljenidbe tražbina
po štednom ulogu kod banke ili druge pravne osobe, bez prethodnog oduzimanja
štedne knjižice ovršenika, a prema kojim odredbama je ovrhovoditelj podnio
prethodno naznačeni prijedlog, upravo iz razloga što ne raspolaže potrebnim
podacima o štednom ulogu ovršenika.
Razmatranjem prethodno navedenih odredaba OZ-a, ovaj sud zaključuje kako
istima nije kao pretpostavka donošenju rješenja o privremenoj pljenidbi štednih
uloga ovršenika propisano postupanje sukladno odredbi čl. 181. st. 1. OZ-a.
Slijedom navedenog, a uslijed pogrešnog pravnog shvaćanja prvostupanjskog suda,
valjalo je žalbu ovrhovoditelj a uvažiti, te ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti istom
sudu na ponovni postupak, na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a u vezi s čl. 19. st. 1.
OZ-a, a kojom prilikom će ponovno razmotriti prijedlog ovrhovoditelja.
15.
Ovrs-160/12
Gžovr-7120/12 od 13. studenog 2012.g.
Članak 43. stavak 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme
jugoslavenske komunističke vladavine
Članak 21. i članak 26. Ovršnog zakona
- podobnost isprave za ovrhu
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem određena je ovrha protiv ovršenika udaljenjem svih osoba i
uklanjanjem stvari s nekretnine detaljno opisane izrekom pobijanog rješenja te predajom
nekretnine u posjed ovrho voditelju.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsko rješenje na način da se prijedlog za ovrhu
odbacuje.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja donio je rješenje o ovrsi koje ovrhovoditelj temelji na rješenju
Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada kojim mu se daje (vraća) u
vlasništvo predmetna nekretnina u kojoj se bez osnove nalazi ovršenik, a prijedlog
temelji na odredbi čl. 43. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske
komunističke vladavine ("Narodne novine" br. 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00,
27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 - dalje: Zakon o naknadi).
269
U ovom se predmetu osim odredaba Zakona o naknadi (čl. 43.) primjenjuju i odredbe
Ovršnog zakona.
Prema odredbi čl. 43. st. 1. Zakona o naknadi rješenje o utvrđivanju vlasništva
poslovnog prostora ima snagu ovršne isprave. Dakle, u ovom predmetu radi se o
ovršnoj ispravi u smislu odredbe čl. 21. toč. 7. ("Narodne novine" br. 57/96, 29/99,
42/00, 173/03, 3 94/03, 151/04 i 88/05 - dalje: OZ).
Međutim, da bi se mogla dozvoliti ovrha svaka ovršna isprava treba udovoljavati
uvjetima iz čl. 26. OZ, treba biti podobna za ovrhu.
Prema odredbi čl. 26. st. 1. OZ isprava je podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni
vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze.
U konkretnom slučaju iz sadržaja ovršne isprave koja prileži spisu vidljivo je da
izreka tog rješenja (ovršna isprava) ne sadržava sve bitne elemente iz čl. 26. st. 1.
OZ da bi bila podobna za ovrhu.
Prije svega, izreka rješenja - ovršne isprave - uopće ne sadrži činidbu čija se ovrha
prisilnim putem traži u ovom predmetu (iseljenje i predaja u posjed). Također,
nema osobe kojoj bi se nalagalo ispražnjenje poslovnog prostora već je sadržaj ove
ovršne isprave -vraćanje u vlasništvo - a obveznik vraćanja u vlasništvo je Grad
Zagreb, ovrha se provodi upisom u zemljišne knjige - i to je pravi sadržaj ovrhe.
Dakle, navedeno rješenje jest ovršna isprava ali nepodobna za ovrhu sukladno
odredbi čl. 21. st. 1. OZ pa je pogrešno postupio prvostupanjski sud kada je
temeljem navedene odluke donio rješenje o ovrsi.
Naime, u konkretnom slučaju za ostvarivanje prava iz takove odluke ovrhovoditelj
treba pokrenuti redovan parnični postupak na iseljenje i predaju u posjed. Obzirom
na izneseno valjalo je pobijano rješenje preinačiti sukladno odredbi čl. 380. st. 1.
toč. 3. ZPP te odlučiti kao u izreci.
16.
Ovr-92/06
Gžovr-5805/11 od 20. studenog 2012.g.
Članak 61. Ovršnog zakona
- odgoda ovrhe
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenje odgođena je ovrha određena rješenjem o ovrsi poslovni broj
Ovr-92/06 od 10. veljače 2006. do konačne odluke suda u predmetu prvostupanjskog
suda posl. br. P-3599/07.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja naveo je zakonsku odredbu na kojoj je svoju odluku utemeljio, ali pri
tome nije naveo valjane razloge koji bi se referirali na primjenu navedene norme niti je u
potpunosti sagledao predmet spora, niti je u potpunosti sagledao relevantne okolnosti.
Članak 61. st. 1. OZ-a, propisao je mogućnost suda da na prijedlog ovršenika u
potpunosti ili djelomično odgodi ovrhu, uz postojanje uvjeta da bi provedbom ovrhe
ovršenik trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili ako učini vjerojatnim
270
da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, ali uz uvjet postojanja jedne od pravnih
situacija predviđenih u 8 točaka istog navedenog članka.
Ti uvjeti iz st. 1. čl. 61. OZ-a, u pogledu jednog od 8 uvjeta propisanih kao
kumulativnih u odnosu na nastanak štete ili trpljenjem nasilja nisu dokazani, a
potrebno ih je u svakoj konkretnoj situaciji prosuđivati.
Prvostupanjski sud u tom dijelu nije dao nikakove razloge, pa stoga pravilnost
pobijane odluke i nije moguće ispitati.
Uz to valja ukazati da je intencija zakonodavca jasna u kontekstu osnovnog cilja
ovršnog postupka, a to je namirenje dospjele tražbine zbog čega institut odgode
ovrhe na prijedlog ovršenika treba u skladu s tim i prosuđivati krajnje restriktivno
uz uvažavanje zakonskih odredaba.
Dakle, ovršenik ima pravo podnijeti prijedlog za odgodu i to mu pravo nitko ne
može uskratiti, ali dužnost je suda pri odlučivanju o takovom prijedlogu
respektirati zakonsku intenciju na koju je ukazano.
Nastanak teškog nasilja kao zakonski relevantnu okolnosti prvostupanjski sud
ocjenjuje kroz nerazumljivu sintagmu o "više pokrenutih postupaka".
Iz stanja spisa moglo bi se zaključiti da je donesena, iako još ne i pravomoćna,
odluka povodom tužbe za proglašenje ovrhe nedopuštenom, ali isto tako kaznena
(također nepravomoćna) presuda protiv ovdje ovrhovoditelja.
Ove okolnosti sud prvog stupnja nije ocijenio u kontekstu situacije čl. 61. OZ-a, iako
se radi o relevantnim činjenicama koje je potrebno ocijeniti pri odlučivanju o
prijedlogu ovršenika za odgodu ovrhu.
Slijedom navedenog pobijana odluka po ocjeni ovoga suda manjkava je u svojim
razlozima, pa je stoga nije moguće ispitati.
17.
Ovrpl-518/11
Gž-2457/12 od 3. siječnja 2013.g.
Županijski sud u Varaždinu
Članak 5. stavak 3. Ovršnog zakona
Članak 194. stavak 3. Zakona o parničnom postupku
- istovremena provedba ovrhe
na više predmeta ovrhe
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem određena je na temelju ovršnog prijedloga ovrhovoditelja
ovrha na novčanim sredstvima ovršenika, na način da je naloženo Financijskoj agenciji,
sukladno Pravilniku o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima,
naložiti zapljene bankama koje vode ovršenikove račune, novčanih sredstava do visine
određene u rješenju o ovrsi, uz obavijest agenciji o izvršenoj zapljeni i učinak stjecanja
založnog prava na zaplijenjenim računima. Tim rješenjem određene su i pretpostavke i
način ovrhovoditeljeva namirenja.
Županijski sud odbija žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
271
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Po ocjeni ovog suda, nije odlučna činjenica procesnopravnog karaktera da ovršni
postupak u predmetu br. Ovr-3388/07 nije pravomoćno okončan, nego je formiran novi
predmet, pa se provodi nova ovrha na računima ovršenika. Naime, ovrhovoditeljev
prijedlog, temeljem kojeg je određena ova ovrha, po njegovom sadržaju, može se
podvesti pod prijedlog za određenje novog sredstva i predmeta ovrhe, u kojoj situaciji
nije nužno, nego ovisi o dispoziciji ovrhovoditelja ili o ispunjenju konkretnih činjeničnih
i materijalnopravnih okolnosti, da se obustavi, primjenom čl. 5. st. 3 OZ-a, ovrha na
ranije određenom predmetu i sredstvu ovrhe.
Naime, u ovršnom postupku (u pravilu) ne postoji procesna smetnja (negativna
procesna pretpostavka) uspostave dvostruke litispendencije, jer se u ovršnom
postupku ne odlučuje o potraživanju, (o njemu je odlučeno ovršnom ispravom) nego
se provode mjere radi njegovog namirenja. Dakle, u konkretnim okolnostima
ovršeniku ostaje mogućnost ili dobrovoljno namiriti ovrhovoditeljevo potraživanje,
ili voditi računa o usklađenju sadržaja provedbe ovrhe na raznim predmetima i
sredstvima ovrhe po dva samostalna rješenja o ovrsi koji se vode pred istim sudom
(u tom smislu svrsishodno je spojiti predmete, kako to ovrhovoditelj predlaže u
odgovoru na žalbu), kako bi prisilnim namirenjem ovrhovoditelj namirio svoje
glavnično potraživanje sa svim pripadnostima, ali ne i više od toga.
18.
Ovrpl-6724/11
Gž-2050/12 od 24. siječnja 2013.g.
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna Služba u Požegi
Članak 20. Ovršnog zakona
- prisilna naplata zakupnine
za razdoblja nakon isteka
ugovora o zakupu
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem o ovrsi, naloženo je ovršenici da namiri tražbinu
ovrhovoditelja u iznosu od 3.868,40 kuna sa zateznim kamatama kako je to pobliže
označeno u točki 1. izreke rješenja, te da ovrhovoditelju naknadi troškove ovršnog
postupka u iznosu od 615,00 kuna, sa pripadajućom zateznom kamatom, te je određena
ovrha zapljenom plaće ovršenice koju prima u Dječjem vrtiću "C." Zagreb, Turopoljska
29.
Županijski sud odbija žalbu ovršenice kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja za iznos 2.100,00 kn, za iznos od 368,40 kn sa zateznim kamatama te za troškove
ovršnog postupka od 615,00 kn sa zateznim kamatama. Ukida prvostupanjsko rješenje za
iznos od 1.400,00 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Rješenje o ovrsi prvostupanjski sud je donio na temelju ovršne isprave i to Ugovora o
zakupu neizgrađenog građevinskog zemljišta od 19. ožujka 2009. godine koji je
solemniziran po javnom bilježniku, 19. ožujka 2009. godine, pod brojem OV 6619/09.
272
Iz navedene ovršne isprave proizlazi da se ugovor o zakupu zaključuje na rok od 1.
siječnja 2009. do 31. prosinca 2009. godine, (članak 1. ugovora), te da nije ugovoreno
produženje ugovora nakon isteka tog roka. Stoga ovršenica osnovano ističe da iz ovršne
isprave ne proizlazi njena obveza plaćanja zakupnine za 2010. godinu, kada po njenoj
tvrdnji predmetno zemljište nije niti koristila. Obzirom da je za razdoblje trajanja
ugovora o zakupu, ugovorena zakupnina (čl. 3. ugovora) u iznosu od 2.100,00 kuna, to je
žalba ovršenice za taj iznos neosnovana, a djelomično osnovana za iznos od 1.400,00
kuna na ime naknade za korištenje zemljišta u 2010. godini, sa pripadajućim zateznim
kamatama. Stoga je u tom dijelu rješenje o ovrsi valjalo ukinuti i odbaciti prijedlog za
ovrhu, jer navedeno potraživanje ovrhovoditelja ne proizlazi iz ovršne isprave. U
preostalom dijelu valjalo je žalbu ovršenice odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje o
ovrsi.
19.
Ovrj-2555/11
Gžovr-5761/12 od 9. siječnja 2013.g.
Članak 75. i članak 252.h točka 2. Ovršnog zakona
- ovrha na nekretnini
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja javnog bilježnika
posl. br. Ovrv-7291/10 od 9. studenog 2010. a radi naplate novčane tražbine
ovrhovoditelja u iznosu od 37.236,97 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od
9. prosinca 2009. pa do isplate, troškova ovršnog postupka odmjerenih ovršnom ispravom
u iznosu od 2.169,31 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. studenog 2010.
do isplate kao i troškova ovog ovršnog postupka u iznosu od 1.537,50 kn, određena je
ovrha na nekretninama ovršenika, u naravi stana.
Županijski sud odbija žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Pobijano rješenje pravilno je doneseno na temelju čl. 252.h toč. 2. OZ-a u vezi s čl. 5. st.
3. OZ-a budući izvansudsku ovrhu na novčanim sredstvima nije bilo moguće provesti.
Stoga je ovrhovoditelj na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi Javnog
bilježnika posl. broj Ovrv-7291/10 od 09. studenoga 2010. godine predložio ovrhu na
nekretninama u skladu s odredbom čl. 75. OZ-a, koji prijedlog je sud prihvatio pobijanim
rješenjem i time navedenu odredbu pravilno primijenio.
273
STVARNO KAZALO
I
istovremena provedba ovrhe na više predmeta ovrhe
17
O
obračun potraživanja
obustava ovrhe
obveza davanja pisanih podataka o svim računima
odgoda ovrhe
ovrha na nekretnini
ovrha na plaći ovršenika
6
3,4
14
16
19
1
P
podobnost isprave za ovrhu
prijedlog za provedbu ovrhe
prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava
prisilna naplata zakupnine za razdoblja nakon isteka
ugovora o zakupu
promjena predmeta i sredstva ovrhe
provedba ovrhe radi naplate tražbine iz radnog odnosa
18
7,8
12
S
sadržaj prijedloga za ovrhu
10,11
T
trošak podneska kojim se traži trošak ovršnog postupka
13
Z
zakonske pretpostavke za provođenje izvansudske ovrhe
2
15
5
9
274
ZAKONSKO KAZALO
OVRŠNI ZAKON
članak 5. stavak 3.
članak 14. stavak 5.
članak 20.
članak 21.
članak 26.
članak 35. stavak 1.
članak 35. stavak 3.
članak 61.
članak 64.b. stavak 4.
članak 67. stavak 2.
članak 75.
članak 127.
članak 154.
članak 181. stavak 1.
članak 208. stavak 1.
članak 252.h stavak 1.
članak 252.h stavak 2.
članak 252.h točka 2.
7,8,17
12,13
18
15
15
10,11
10,11
16
4
3
19
12
14
14
9
5
1,7,8
19
ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKU
članak 155.
članak 194. stavak 3.
12,13
17
ZAKON O NAKNADI ZA IMOVINU ODUZETU
ZA VRIJEME JUGOSLAVENSKE KOMUNISTIČKE
VLADAVINE
članak 43. stavak 1.
15
275
Ostavinski postupak
1.
O-6351/03
Gž-8204/12 od 12. prosinca 2012.g.
- prekid ostavinskog postupka
Činjenično stanje:
Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je da se prekida ostavinski postupak iza pok. R.
D., sina T. iz Zagreba, rođenog 30. listopada 1927. godine, a umrlog 15. svibnja 2003.
godine, državljana Republike Hrvatske te se M. Č. iz Zagreba, upućuje da u roku od 15
dana po pravomoćnosti tog rješenja pokrene parniči postupak protiv M. R., radi utvrđenja
da sef i sadržaj sefa koji je prema ugovoru o sefu od 27. lipnja 1978. godine ostavitelj kao
korisnik sefa sklopio s Privrednom bankom Zagreb predstavlja isključivo vlasništvo M.
Č. i ne predstavlja ostavinu. Upućen je M. R.u roku 15 dana po pravomoćnosti rješenja
pokrenuti parnični postupak protiv M. Č. radi utvrđenja da stan u Zagrebu i stan u Krku,
predstavljaju suvlasništvo ostavitelja u 1/2 dijela s naslova bračne stečevine, te da se
imaju rasporediti u ostavini iza pok. D. R. Prekid ostavinskog postupka trajat će do
pravomoćnog okončanja parničnih postupaka. M. Č. i M. R. su dužni o pokretanju
parničnih postupaka obavijestiti sud dostavom primjerka tužbe u roku od 15 dana od
pokretanja parničnih postupaka. Ukoliko stranke u roku navedenom ne pokrenu parnične
postupke, ostavinski postupak će se nastaviti i dovršiti na temelju podataka u spisu, bez
obzira na zahtjeve u pogledu kojih su upućene na pokretanje parničnih postupaka.
Županijski sud odbija žalbu M. R. kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Svoju odluku iz pobijanog dijela rješenja sud prvog stupnja temelji na utvrđenju da su
predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi upisane na K. R., suprugu ostavitelja, te
obzirom na tvrdnju M. R. da se radi o imovini stečenoj u braku, što nasljednica M. Č.
osporava, zaključuje da na parnicu treba uputiti M. R., sukladno odredbi čl. 225. st. 1. u
vezi čl. 224. st. 1. toč. 1. OZ.
Takav zaključak je pravilan pa ga u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer niti
žalbenim navodima nije doveden u sumnju.
Naime, upravo navodi i tvrdnje u žalbi o vremenu i načinu stjecanja spornih
nekretnina upućuju da se radi o spornim činjenicama o kojima ovisi sastav ostavine,
te da treba utvrditi da li, i u kojem obimu, te nekretnine trebaju biti predmet
nasljeđivanja iza pok. D. R., kao dio imovine stečene u braku, obzirom da su u
zemljišnoj knjizi upisane kao vlasništvo njegove supruge.
Suprotno navodima žalbe, vlasnikom nekretnine smatra se onaj tko je kao vlasnik
upisan u zemljišnoj knjizi, a tko tvrdi suprotno dužan je to dokazati.
2.
276
O-9480/11
Gž-2012/12 od 23. listopada 2012.g.
Članak 33. Zakona o nasljeđivanju
- povrat dara
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev P. H. za povratom dara do namirenja
nužnog dijela, odlučeno je da se neće raspravljati ostavina iza pok. G. H. zbog nedostatka
ostavinske imovine.
Županijski sud odbija žalbu nasljednika P.H. kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda
prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U ovom ostavinskom postupku utvrđeni su zakonski nasljednici prvog nasljednog reda i
to djeca pok. G. H. sinovi P. H. i V. H. te kćer P. D.
Također tijekom postupka nije bilo sporno da je ostaviteljica ugovorom o darovanju od
20. listopada 1992. godine darovala unuci K. D. M. stan u Zagrebu, Frankopanska 5a, te
da je nasljednik P. H. osporio pravnu valjanost navedenog ugovora i pokrenuo parnični
postupak radi utvrđenja da u ostavinsku imovinu iza ostaviteljice u cijelosti ulazi taj stan.
Presudom Općinskog suda u Zagrebu broj P-176/95 od 6. ožujka 1997. godine prihvaćen
je zahtjev tužitelja dok je presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-8240/99 od 31.
listopada 2000. godine preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev.
Pravilno je prvostupanjski sud prosuđivao prava stranaka u svezi s nasljeđivanjem
prema odredbama Zakona o nasljeđivanju koji se primjenjivao u trenutku smrti
pok. G. H. temeljem odredbe čl. 252. st. l ZN/03, a to je Zakon o nasljeđivanju
objavljen u Narodnim novinama broj 52/71, 47/78, 56/91 (u daljnjem tekstu ZN/71).
Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da unuka
ostaviteljice K. D. M. ne spada u krug zakonskih nasljednika i da bi ona spadala u
krug zakonskih nasljednika u situaciji da je njena majka, a kćer ostaviteljice P. D.
umrla.
Sukladno odredbi čl. 9. st. 3. ZN/71 nasljednici bližeg nasljednog reda isključuju iz
nasljedstva osobe daljeg nasljednog reda.
U prvom nasljednom redu su djeca ostavitelja i njegov bračni drug (čl. 10. ZN/71).
Sukladno čl. 11. ZN/71 dio ostavine koji bi pripao prije umrlom djetetu da je
nadživjelo ostavitelja nasljeđuju njegova djeca, unuci ostavitelja na temelju prava
predstavljanja.
Prema odredbi čl. 33. st. 4. ZN/71 zakonski nasljednici učinjene darove vraćaju bez
obzira kada je dar učinjen, a druge osobe koje nisu zakonski nasljednici samo one
darove koje su primili u posljednjoj godini života ostavitelja (čl. 33. st. 5. ZN/71).
Zato je u smislu čl. 33. st. 4. ZN/71 za izračunavanje dara potrebno da je
daroprimac osoba koja je po zakonu pozvana na nasljeđe, dakle zakonski
nasljednik. Nadalje, daroprimac koji je u vrijeme darovanja imao status
nasljednika smatra se trećom osobom ako u času smrti ostavitelja nije bio pozvan
na nasljedstvo. Budući unuka u času smrti ostaviteljice nije ni bila pozvana na
nasljedstvo tada je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da unuka u takvoj
pravnoj situaciji ima status treće osobe.
277
Budući je ugovor o darovanju sklopljen dana 20. listopada 1992. godine, a tužiteljica
je umrla 25. veljače 1994. godine, proizlazi da je proteklo više od godine dana od
učinjenog darovanja. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno
pravo kada je pobijanim rješenjem odbio zahtjev nasljednika Pavla Horvata za
povratom predmetnog dara do namirenja nužnog dijela.
Neosnovano žalitelj navodi da je ostavinski postupak trebalo obustaviti i nasljednike
uputiti na pokretanje parničnog postupka, jer je tijekom postupka bilo sporno da li je
darovanje unuci darovanje trećoj osobi ili osobi iz kruga zakonskih nasljednika, a
navedeno ne predstavlja činjenično pitanje, već pravilnu primjenu materijalnog prava na
nesporno utvrđeno činjenično stanje pa nije bilo osnova za upućivanje nasljednika u
parnicu (čl. 222. st. 2. točka 1. u svezi čl. 225. st. 2. ZN/03).
Budući između nasljednika tijekom postupka nije bilo sporno da ostaviteljica nije imala u
vlasništvu u trenutku smrti drugih nekretnina, ni pokretnina, osim ostavine koja je
raspoređena pravomoćnim djelomičnim rješenjem o nasljeđivanju broj 0-1943/94 od 27.
srpnja 1995. godine, pravilno je prvostupanjski sud odlučio da se neće raspravljati
ostavina iza pok. G. H. zbog nedostatka ostavinske imovine.
Iz naprijed iznijetih razloga, temeljem čl. 380. st. 2. ZPP-a, odbijena je žalba kao
neosnovana i potvrđeno pobijano rješenje u pobijanom dijelu kojim je odbijen zahtjev za
povratom dara do namirenja nužnog dijela (točka I. izreke) i u dijelu kojim je odlučeno
da se neće raspravljati ostavina (točka II. izreke). Prvostupanjsko rješenje u dijelu kojim
je odlučeno o troškovima postupka (točka III. izreke) kao nepobijano ostaje
neizmijenjeno.
3.
O-1742/08
Gž-7726/12 od 4. prosinca 2012.g.
Članak 187. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju
- odluka po prigovoru
nasljednika
Činjenično stanje:
Rješenjem suda prvog stupnja održano je u cijelosti na snazi rješenje broj O-l742/08 koje
je donijela javna bilježnica kao povjerenik Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a
kojim je određeno da se neće provoditi ostavinska rasprava iza pokojne B. M. zbog
nedostatka ostavinske imovine.
Županijski sud odbija žalbu zakonske nasljednice kao neosnovanu i potvrđuje rješenje
suda prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja utvrdio je da je u ostavinskom predmetu iza pokojne B. M. određeno
da se neće provoditi ostavinska rasprava zbog nedostatka imovine, a potraživanje prema
HZMO s osnove isplaćene mirovine uručeno je zakonskim nasljednicima.
Tijekom postupka utvrđeno je da je ostaviteljica svojom imovinom raspolagala temeljem
ugovora o doživotnom uzdržavanju čije postojanje i sadržaj nisu bili sporni.
278
Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 187. st. 2. Zakona o nasljeđivanju
("Narodne novine" broj: 52/71, 47/78, 53/91 i 163/03 - dalje: ZN) odlučeno kao u
izreci pobijanog rješenja, a što žalbeni navodi nisu osporili.
Ocjenjujući sadržaj žalbe utvrđeno je da se ona zapravo svodi na prikaz kronologije
i obiteljskih odnosa, ali bez ijednog navoda koji bi imao značaj relevantan žalbenog
razloga.
Stoga takva žalba ne traži posebnu ocjenu ovoga suda pa je samo za odgovoriti da
nije osporena valjanost ugovora o doživotnom uzdržavanju. Taj ugovor nema
značaj pravnog posla bez naknade u kom kontekstu nema osnova za potraživanje
nužnog dijela (a o kojem sadržaju bi se eventualno moglo zaključiti iz same žalbe).
4.
O-8169/11
Gž-8144/12 od 18. prosinca 2012.g.
Članak 185. Zakona o nasljeđivanju
- stranke u ostavinskom
postupku
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da naknadno pronađenu imovinu sačinjavaju
pokretnine - autorska i srodna prava temeljem pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju iza
pok. LJ. Z. po br. O-5728/81 od dana 29. siječnja 1982., da se naknadno pronađena
imovina uručuje M. G., nesrodnoj, u cijelosti i da će ZAMP nakon pravomoćnosti
rješenja izvršiti upis prava nasljednika na rečenoj pokretnini.
Županijski sud odbacuje žalbu ustanove "Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske
Lado" kao nedopuštenu.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prema odredbi čl. 358. st. 3. ZPP-a, žalba je nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba
koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba koja se odrekla prava na žalbu ili ako
osoba koja je podnijela žalbu, nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.
Prema odredbi čl. 173. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj: 52/71, 47/78 i
56/00 - dalje: ZN), u postupku za ostavinsku raspravu, primjenjuju se pravila parničnog
postupka, ukoliko tim zakonom nije drugačije određeno.
Prema odredbi čl. 185. ZN-a, strankom se smatraju nasljednici i zapisovnici, kao i
druge osobe koje ostvaruju neko pravo iz ostavine.
U konkretnom slučaju, podnositelja žalbe "Ansambl narodnih plesova i pjesama
Hrvatske Lado" ne može se smatrati strankom u postupku, u smislu odredbe čl.
185. ZN-a, slijedom čega je podnesena žalba nedopuštena.
Slijedom navedenoga, po osnovi čl. 367. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 173. ZN-a, odlučeno je
kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.
5.
O-2681/11
Gž-8188/12 od 13. prosinca 2012.g.
279
Članak 9. stavak 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske
komunističke vladavine
- prijašnji vlasnik
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor nasljednika J. D. kao neosnovan i održano
je na snazi rješenje posl. br. O-8315/08, UPP/OS-5/09-18 kojim je odbačen prijedlog za
proglašenje naknadno pronađene oporuke i odbijen prijedlog za donošenje rješenja o
naknadno pronađenoj imovini, koje je donio javni bilježnik, kao povjerenik suda od 4.
siječnja 2011.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prvenstveno valja ukazati da je žalitelj prigovorom pobijao samo toč. II. izreke rješenja
Javnog bilježnika, poslovni broj O-8315/08 od 4. siječnja 2011., dakle, u dijelu kojim je
odbijen njegov prijedlog za donošenjem rješenja o naknadno pronađenoj imovini iza
ostaviteljice, a ne i u dijelu kojim je odbačen prijedlog zakonske nasljednice I. D. B. za
proglašenjem naknadno pronađene oporuke oporučiteljice pok. M. D., pa da stoga nije
bilo potrebe, a ni mjesta, u obrazloženju prvostupanjskog rješenja osvrtati se na taj dio
spomenutog rješenja.
Međutim, svoju odluku o prigovoru žalitelj a sud prvog stupnja utemeljio je gotovo
isključivo na zaključku da "nije dostavljena izvorna oporuka radi proglašenja", a tek
uzgredno spomenuo da "ostaviteljica nije vlasnica predloženih nekretnina" olako pri tome
prešavši preko toga da svoj prijedlog žalitelj temelji na tvrdnji da je ostaviteljica
izvanknjižna vlasnica nekretnina pobliže opisanih u njegovom prijedlogu, dok u
pobijanom rješenju nema niti riječi o imovini ostaviteljice koja je predmetom povrata
prema Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke
vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01,
80/02 - dalje: Zakon o naknadi), a za koju žalitelj traži da se uruči nasljednicima kao
naknadno pronađena imovina.
Zbog tih nejasnoća i proturječnosti, pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja u
pobijanom dijelu ne može se ispitati, pa je stoga valjalo odlučiti kao u izreci ovog
rješenja temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP u svezi s odredbom čl. 175. st. 2. Zakona o
nasljeđivanju ("Narodne novine" broj: 48/03, 163/03 - dalje: ZN).
Pri donošenju nove, pravilne i zakonite odluke o ožalbljenom dijelu rješenja (toč.
II.) navedenog javnog bilježnika prvostupanjski sud će posebno imati u vidu
odredbu čl. 9. st. 1. Zakona o naknadi kojom je propisano da se prava iz tog zakona
priznaju prijašnjem vlasniku, odnosno zakonskim nasljednicima prvog nasljednog
reda, te da je odredbom st. 2. istog članka propisano da se u pogledu prava
nasljeđivanja primjenjuju odredbe ZN, ako ovim zakonom nije drukčije propisano,
ako i to da, prema st. 3. istog zakonskog članka, nasljednici prijašnjeg vlasnika
stječu vlasništvo na imovini koja se daje neovisno o tome kako su vlasnički udjeli
utvrđeni prijašnjim pravomoćnim rješenjima o nasljeđivanju prednika, ako se
drukčije ne sporazumiju (naknadno pronađena imovina). Također će
prvostupanjski sud voditi računa o sadržaju odluke ustavnog suda Republike
280
Hrvatske, poslovni broj Us-2878/99 od 7. prosinca 2000., a prema kojoj se u slučaju
kao što je predmetni, dakle, kada je podnositelj zahtjeva umro nakon podnošenja
zahtjeva za naknadu imovine, riječ o stjecanju valjane tražbine prema državi ili
drugom vlasniku oduzete imovine te da takvo potraživanje spada u imovinu
prijašnjeg vlasnika.
6.
O-4588/11
Gž-7720/12 od 11. prosinca 2012.g.
Članak 243. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju
- naknadno pronađena
imovina
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem raspoređena je naknadno pronađena imovina iza pokojnog B.
J. sina V., rođenog 5. travnja 1916. a umrlog 26. studenoga 1974., utvrđeno je koje
nekretnine ulaze u njegovu ostavinu kao naknadno pronađena imovina, te je odlučeno,
točkom II. da se na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju tog suda broj 03697/73 od 14. ožujka 1975., zakona i nasljedničke izjave naknadno pronađena imovina
uručuje B. K. rođenoj B., kćeri ostavitelja u 7/12 dijela suvlasničkog omjera ostavitelja,
te J. B., sinu J., unuku ostavitelja u 5/12 suvlasničkog omjera ostavitelja (na ime
zakonskog dijela i nužnog dijela iza A. B., supruge ostavitelja) te je z.k. odjelu
Općinskog suda u Zaprešiću naloženo po pravomoćnosti rješenja izvršiti uknjižbu prava
iz točke I izreke na ime nasljednika iz točke II izreke rješenja.
Županijski sud odbija žalbu nasljednice B. K. kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda
prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U odnosu na istaknuti prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti valja reći da se isti ne
može isticati prvi puta u žalbi a takav prigovor nije istaknut u postupku pred
prvostupanjskim sudom. Međutim, u situaciji kada je rješenje o nasljeđivanju iza pok. J.
B. u predmetnom postupku donio Općinski sud u Zagrebu pod brojem O-3697/74-4, isti
je nadležan i za donošenje rješenja o naknadno pronađenoj imovini jer se naknadno
pronađena imovina, prema odredbi čl. 232. st. 1. ZN, raspoređuje na temelju prije
donesenog rješenja o nasljeđivanju.
U ostavinskom postupku iza pok. B. J. provedenom pod brojem 0-3697/74 nasljednicima
ostavitelja na temelju zakona proglašeni su supruga A. B., sin J. B. i kći B. K.
Nakon ostavitelja preminuo je sin J. B. čiji je jedini nasljednik njegov sin -unuk
ostavitelja J. B., na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zaprešiću poslovni
broj O-235/10 od 14.10.2010. te supruga ostavitelja A. B., čijom je jedinom nasljednicom
proglašena kći B. K. na temelju pisane oporuke pred svjedocima, te u ostavinskom
postupku iza A. B. provedenom pred javnim bilježnikom kao sudskim povjerenikom
Općinskog suda u Zaprešiću pod brojem O-486/10. unuk J. B. nije zahtijevao nužni dio iz
ostavine.
281
Neosnovano žaliteljica prigovara, da u ovom postupku, u kojem je raspravljena naknadno
pronađena imovina iza pok. J. B., sud ne bi mogao rasporediti i onaj dio ostavine, koji bi,
da je živa, pripao A. B., odnosno da je istu trebalo rasporediti na temelju oporuke u
cijelosti u korist žaliteljice, bez prava unuka J. B. na nužni dio jer isti nije tražio u
ostavinskom postupku iza pok. A. B.
U predmetnom postupku raspoređen je i dio imovine koji bi iza pok. J. B., naslijedili
njegovi u međuvremenu umrli nasljednici tj. A. B. i J. B. otac nasljednika J. B., na isti
način kako je iza tih nasljednika ostavina raspoređena u ostavinskim postupcima koji su
iza njih provedeni. Jedina razlika sastoji se tome, što je unuku A. B. sud, i to osnovano,
dopustio da u ovom postupku traži nužni dio ostavine iza bake A. B., iako ga nije tražio u
ostavinskom postupku koji je proveden iza nje od brojem O-486/10.
Prema odredbi čl. 232. ZN važećeg u ovom postupku, učinak rješenja o
nasljeđivanju ne proteže se bezuvjetno i na naknadno pronađenu imovinu, već je,
ako je riječ o imovini znatnije vrijednosti, posebno u odnosu na ranije utvrđenu
ostavinsku imovinu, a kako je to u konkretnom slučaju (u postupku O-486/10. iza
pok. A. B. raspoređene su samo pokretnine, dok se naknadno pronađena imovina
sastoji od niza nekretnina) potrebno omogućiti osobi koja je dala izjavu o odricanju
da se ponovno o tome izjasni u pogledu naknadno pronađene imovine. Ovakvo
stajalište sudske prakse preuzeto je u sada važećem čl. 234. st. l. ZN/03.
Stoga je u konkretnom slučaju sud pravilno postupio, kada je nasljedniku J. B.
omogućio da se izjasni o tome odriče li se i u odnosu na naknadno pronađenu
imovinu nužnog dijela koji bi mu pripadao kao nasljedniku pok. A. B., a isti je bio
ovlašten primiti taj nužni dio, koji mu je sud pravilno dosudio.
Činjenice kojima se ukazuje na nedostojnost nasljeđivanja drugog nasljednika J. B.
žaliteljica nije isticala u postupku, pa iste ne može, analognom primjenom čl. 352. st. 1.
ZPP, isticati niti u žalbi.
7.
O-731/11
Gž-6462/12 od 30. listopada 2012.g.
Članak 222. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju
- prekid postupka
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem prekinut je ostavinski postupak iza pok. I. K. te je Đ. M.
upućena da se u roku 15 dana od pravomoćnosti tog rješenja pokretne parnični postupak
protiv N. S., L.I., I. K., B. Š. radi utvrđenja bračne stečevine koju je Đ. M. s ostaviteljem
stekla u 1/2 dijela na nekretninama upisanim u PL br. 753 k.o. Trnje.
Županijski sud odbija žalbu Đ. M. kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Žaliteljica pobija navedeno rješenje tvrdeći, u bitnom, da sud prvog stupnja nije cijenio
činjenicu njezinog doprinosa u bračnoj stečevini, te pravilnost postupanja u ostavinskom
postupku.
282
Prema odredbi članka 222. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine",
br.: 48/03. i 163/03. - dalje: ZN) sud će prekinuti ostavinski postupak i uputiti
stranke u parnicu ako su među strankama sporne činjenice o kojima ovisi neko
njihovo pravo. Odredbom članka 222. stavak 2. točka 2. ZN propisano je da će na
način predviđen odredbom članka 222. stavak 1. ZN, sud postupiti osobito ako su
sporne činjenice o kojima ovisi veličina nasljednog dijela.
Upravo žalbenim prigovorima žaliteljica potvrđuje pravilnost utvrđenja činjeničnog
stanja te pravilnost primjene materijalnih i postupovnih odredbi po
prvostupanjskom sudu, jer ukoliko se radi o sporu je li određena ostavinska
imovina bračna stečevina, o istom se odlučuje u parničnom postupku, kao i o
doprinosu u stjecanju te imovine, a ne u ostavinskom postupku. Time je upravo
sporna veličina nasljednog dijela, pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada
je žaliteljicu uputio da pokrene parnični postupak.
8.
O-1098/10
Gž-8189/12 od 18. prosinca 2012.g.
Članak 224. i članak 232. Zakona o nasljeđivanju
- naknadno pronađena
imovina
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem stavljeno je izvan snage nepravomoćno rješenje o naknadno
pronađenoj imovini od 23. rujna 2011. te je doneseno novo rješenje kojim je odbijen
prijedlog B. I. za raspoređivanje naknadno pronađene imovine kao neosnovan.
Županijski sud odbija žalbu zakonske nasljednice B. I. kao neosnovanu i potvrđuje
rješenje suda prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja je utvrdio da je 26. veljače 1963. pravomoćnim rješenjem o
nasljeđivanju Kotarskog suda I. u Zagrebu poslovni broj O-24/60 utvrđeno da je iza pok.
M. R. temeljem oporuke proglašen nasljednikom cijele imovine ostavitelja njegov sin R.
M.
Tijekom ovog postupka umro je sin ostavitelja M. R. te doneseno rješenje o naknadno
pronađenoj imovini poslovni broj O-1098/10-11 od 23. rujna 2011. kojim je naknadno
pronađena imovina uručena zakonskim nasljednici prvog nasljednog reda J. R. i A. V.
kao nasljednicima pok. M. R. koji je bio univerzalni oporučni nasljednik temeljem
rješenja o nasljeđivanju od 26. veljače 1963.
Nasljednica kćerke ostavitelja M. R., B. I. podnijela 5. veljače 2010. prijedlog za
raspoređivanje naknadno pronađene imovine na nekretninama upisanim u zk.ul. 655 k.o.
Resnik navodeći da nekoliko kč. nije provedeno po prethodnom rješenju.
Kako je na ročištu održanom dana 13. lipnja 2012. utvrđeno da je među
nasljednicima sporno tko treba naslijediti k.č. 3159/2 a koja je nastala kasnijim
cijepanjem kč. 3159 jer je među nasljednicima već izvršena podjela nekretnina po
zemljišno knjižnim česticama, to više nema mjesta prekidanju ostavinskog postupka
283
i upućivanju nasljednika da povedu parnicu u smislu članka 224. ZN, jer je
postupak okončan, već zakonska nasljednica svoje pravo može ostvarivati
neposredno u parnici s obzirom da među nasljednicima ne postoji sporazum o
opsegu naknadno pronađene imovine.
Prema odredbi članka 232. ZN ako se nakon pravomoćnosti rješenja o
nasljeđivanju pronađe imovina koja nije obuhvaćena tim rješenjem, sud neće
ponovno provoditi ostavinsku raspravu, nego će ovu imovinu novim rješenjem
rasporediti na temelju prije donesenog rješenja o nasljeđivanju. Primjena navedene
zakonske odredbe pretpostavlja sporazum nasljednika o opsegu naknadno
pronađene ostavinske imovine.
Stoga je sud prvog stupnja a suprotno žalbenim navodima žaliteljice pravilno
postupio kada je donio pobijano rješenje i odbio prijedlog za raspoređivanje
naknadno pronađene ostavinske imovine.
9.
O-4916/07
Gž-7982/12 od 4. prosinca 2012.g.
Članak 222. stavak 2. i članak 225. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju
- prekid postupka
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem prekinut je ostavinski postupak iza pok. A. K. te je A. M.
upućena u roku od 15 dana po pravomoćnosti rješenja pokrenuti parnični postupak protiv
N. G. radi utvrđenja da sada pok. M. S., sestri ostaviteljice, pripada nužni dio jer nije u
potpunosti namirena u nužnom dijelu.
Županijski sud odbija žalbu zakonske nasljednice A. M. kao neosnovanu i potvrđuje
presudu suda prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Tako je prvostupanjski sud, nakon utvrđenja da je M. S., čija je žaliteljica zakonska
nasljednica, sestra ostaviteljice A. K., ulazila u krug nužnih nasljednika jer je bila trajno
nesposobna za rad bez nužnih sredstava za život, uputio žaliteljicu na parnicu s obzirom
da je njezino pravo manje vjerojatno, budući da je njezino pravo zasnovano na zakonu u
odnosu na pravo oporučnog nasljednika.
A. M., zakonska nasljednica M. S., u žalbi navodi da je "sadašnja stranka" N. G. zakonski
nasljednik oporučnog nasljednika J. G., zbog čega je njegovo pravo manje vjerojatno, te
smatra da ga je radi utvrđenja pozitivne činjenice trebalo uputiti na pokretanje parnice.
Žalbeni navodi nisu osnovani, budući da je, s obzirom na to da su među strankama
sporne činjenice o kojima ovisi pravo stranaka u smislu odredbe čl. 222. st. 2. al. 2.
ZN, što žaliteljica niti ne osporava, prvostupanjski sud, u pravilnoj primjeni
odredbe čl. 225. st. 1. ZN, na parnicu uputio zakonsku nasljednicu.
Ovo stoga, što je prednik N. G. oporučni nasljednik ostaviteljice u odnosu na
kakvog nasljednika je pravo žaliteljice koja svoje pravo osniva na zakonu, manje
vjerojatno.
284
STVARNO KAZALO
N
naknadno pronađena imovina
6,8
O
odluka o prigovoru nasljednika
3
P
povrat dara
prekid ostavinskog postupka
prekid postupka
prijašnji vlasnik
2
1
7,9
5
S
stranke u ostavinskom postupku
4
285
ZAKONSKO KAZALO
ZAKON O NASLJEĐIVANJU
članak 33.
članak 185.
članak 187. stavak 2.
članak 222. stavak 1.
članak 222. stavak 2.
članak 224.
članak 225. stavak 1.
članak 232.
članak 243. stavak 1.
2
4
3
7
9
8
9
8
6
ZAKON O NAKNADI ZA IMOVINU ODUZETU ZA
VRIJEME JUGOSLAVENSKE KOMUNISTIČKE
VLADAVINE
članak 9. stavak 1.
5
286
Izvanparnični postupak
1.
R1-1007/03
Gž-2268/09 od 4. prosinca 2012.g.
Paragraf 12. stavak 3. Zakona o sudskom vanparničnom postupku
- ovlaštenje suda da može
opozvati pobijanu odluku
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem stavljeno je izvan snage rješenje suda prvog stupnja od 4.
veljače 2008. pod br. R1-100//03 i određeno da će se postupak nastaviti po prijedlogu.
Županijski sud odbija žalbu protustranke kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prvostupanjskim rješenjem sud je stavio izvan snage svoje prethodno rješenje posl. br.
R1-1007/03 od 4. veljače 2008. kojim je odredio civilnu diobu dviju nekretnina glede
kojih je predlagatelj predložio diobu.
Prema pravnom pravilu paragrafa 12. st. 3. Zakona o sudskom vanparničnom
postupku koji se primjenjuje u smislu Zakona o načinu primjene propisa donesenih
prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" broj 73/90) sud prvog stupnja može
povodom žalbe preinačiti ili opozvati pobijanu svoju odluku, ako se time ne vrijeđa
prava drugih osoba ako su utemeljena u toj odluci.
Iz spisa proizlazi da su nekretnine koje su predmet diobe pravomoćnom presudom
Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2761/85, kao bračna stečevina, utvrđene kao
suvlasništvo predmetnih stranaka u 1/2, a također iz spisa proizlazi da su protiv rješenja o
diobi obje stranke uložile žalbu.
Prema tome, budući su obje stranke osporile prvostupanjsku odluku od 4. veljače 2008., a
nekretnine koje su predmet diobe su suvlasništvo samo predmetnih stranaka, pobijano
rješenje nije donijeto protivno pravnom pravilu § 12. st. 3. Zakona o sudskom
vanparničnom postupku, niti žaliteljica žalbom tvrdi suprotno. Stoga je njezinu žalbu
valjalo kao neosnovanu odbiti (čl. 380. t. 2. Zakona o parničnom postupku "Narodne
novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08 i 57/11).
2.
R1-1233/07
Gž-11031/12 od 20. studenog 2012.g.
Članak 67. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
- razvrgnuće
- nesuglasnost u vezi
protezanja posebnog dijela
287
nekretnine na sporedne
dijelove
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem predlagatelj je upućen na parnicu radi razvrgnuća suvlasničke
zajednice nekretnina i uspostavu posebnog dijela nekretnine na određenom suvlasničkom
dijelu, a izvanparnični postupak je obustavljen.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na daljnji postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predlagatelj je tijekom postupka predlagao, a u tom prijedlogu ustraje i u žalbi,
razvrgnuće suvlasničke zajednice zkčbr. 5540/102 jednokatne obiteljske stambene
zgrade pop. br. 7192 u Zagrebu, na uglu Puljske br. 50 i Mandićeve 37a i dvorišta sa 50,1
čhv ili 180 m2 upisane u zk.ul.br. 10667 k.o. Grad Zagreb (po novoj izmjeri kčbr. 3194
k.o. Trešnjevka). Na toj nekretnini, u suvlasništvu predlagatelja (6/12 dijela) i
protustranaka u 6/12 dijela, predlaže uspostavu etažnog vlasništva nekretnine sukladno
načinu na koji su je stranke godinama koristile, tako da:
- njemu pripadne stan A u prizemlju od 54,35 m2 sa pripadajućim dijelovima
(spremištem u podrumu od 19,59 m2 i kućnim vrtom od 81 m2), a
- protustrankama poslovni prostor B u prizemlju od 19,40m2, te stan na 1 katu od 62,15
m2 sa pripadajućim prostorom na tavanu od 54,35m2 i balkonom na tavanu od 3,9 m2.
Takav način korištenja koji je uspostavljen još 1965., ali nije proveden u zemljišnim
knjigama, je bio podloga nalazu i mišljenju građevinskog vještaka.
Između stranka je bilo sporno zemljište oko kuće od 81m2, imajući u vidu da je:
- predlagatelj tvrdio da se radi o prostoru koji služi samo njemu jer se do njega može
pristupiti samo iz njegovog stana,
- dok su protustranke ponavljale da se radi o zajedničkom dijelu, a kako se na tom
zemljištu nalaze dva šahta (za vodovod i kanalizaciju) koji služe cijeloj nekretnini,
prihvaćenjem danog prijedloga bi im bilo onemogućen pristup,
- vještak ga je kvalificirao kao "kućni vrt" koji je dostupan samo sa nekretnine
predlagatelja, što nije prihvatila protivna stranka uz protivljenje prijedlogu u cijelosti.
Sud prvog stupnja je u obrazloženju pobijanog rješenja, naglasivši da okolnost što je
protustranka od svojih prednika stekla dio dvorišta na kojem je sagrađena garaža i
spremište oko kuće, da je predlagatelju pravo na slobodno zemljište tzv. kućni vrt, te
ocijenivši da se radi o sporu (ne navodi kojem) primjenom pravnog pravila paragrafa 267.
i 268. Zakona o sudskom izvanparničnom postupku (dalje ZSIP) koje se primjenjuje
sukladno odredbi čl. 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6.
travnja 1941. ("NN", br. 73/91, odlučio kao u izreci.
Utemeljeno žalitelj ističe da je prigovor protustranke da vrt bude zajednički ne
predstavlja prigovor predmetu i opsegu zajedničke stvari, niti pravu suvlasnika ili
veličini suvlasničkih dijelova iz pravnog pravila paragrafa 267. ZSIP, zbog čega nije
bilo mjesta donošenju pobijanog rješenja.
Radi se o nesuglasnosti u vezi protezanju vlasništva posebnog dijela nekretnine na
sporedne dijelove kao što su otvoreni balkoni, terase, podrumi ili tavanske
prostorije, kućni vrtovi i dr. (pripadci nekretnine iz čl. 67. Zakona o vlasništvu i
288
drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,
114/01, 79/06, 141/06, 38/09 i 153/09, dalje ZV).
Međutim, način razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina uređenje odredbama
čl. 49., 50., 51., 52. i 53. ZV.
Odredbom čl. 50. st. 1. ZV propisana je vezanost suda u postupku razvrgnuća u
prvom redu strogim zakonskim odredbama, a podredno valjanim dopuštenim i
mogućim sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća, ako takav postoji, a i pravom
na razvrgnuće isplatom koje bi imao pojedini suvlasnik na temelju pravnog posla ili
zakona. Ako sud nije u pogledu načina razvrgnuća vezan u smislu naprijed
navedene odredbe, nekretnine će podijeliti geometrijski, a u slučaju nemogućnosti
takve diobe odlučit će da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan
način, a dobiveni iznos podijeliti razmjerno suvlasničkim dijelovima (čl. 50. st. 2. i 4.
ZV).
Razvrgnuće uspostavom etažnog vlasništva propisano u čl. 53. ZV pretpostavlja
suglasnu odluku suvlasnika da će umjesto diobe nekretnine svoja suvlasnička prava
ograničiti tako što će s određenim idealnim dijelom povezati vlasništvo posebnog
dijela suvlasničke nekretnine (uspostaviti etažno vlasništvo), dakle pretpostavlja
valjani sporazum o načinu razvrgnuća.
Budući da ne postoji sporazum o uspostavi etažnog vlasništva, sud je dužan
postupati u skladu s odredbom čl. 50. ZV, te u krajnjem slučaju odrediti civilno
razvrgnuće.
Međutim, kako bi proizlazilo iz stanja spisa, u ovom slučaju stranke su fizički
podijelile nekretninu, i to u pogledu posebnih dijelova zgrade, na način da su
predlagatelji s jedne strane, a protustranke s druge strane postali predmnijevanim
vlasnicima, odnosno suvlasnicima pojedinog stana kao posebnog dijela zgrade. U
takvom slučaju više se ne može zahtijevati razvrgnuće suvlasničke zajednice cijele
kuće, jer takva suvlasnička zajednica više ne postoji, već je moguće ili na temelju
isprave svih suvlasnika (čl. 74. st. 3. ZV) ili na temelju odluke suda donesene u
izvanparničnom postupku (čl. 74. st. 2. ZV) upisom u zemljišnu knjigu uspostaviti
vlasništvo posebnog dijela nekretnine.
3.
R1-577/12
Gž-6949/12 od 13. studenog 2012.g.
Članak 26. stavak 1. Zakona o upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja
tražbine vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima
- zabilježba ovrhe na
pokretninama
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor koji je dana 14. rujna
2012. godine protustranka podnijela protiv zaključka o glavnom upisu u Upisnik sudskih
i javnobilježničkih osiguranja tražbine vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima od 4.
lipnja 2012. godine u ulošku glavne knjige broj 4962-301/12 FINA-e, Službe upisa,
upisničko mjesto Zagreb.
289
Županijski sud odbija žalbu protustranke kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Pobijano rješenje sud prvog stupnja je donio uz obrazloženje da je predmetni zaključak o
glavnom upisu mjere zabilježbe ovrhe na pokretninama protustranke proveden po
službenoj dužnosti temeljem rješenja o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj
Ovrj-420/12 od 10. svibnja 2012. godine, odnosno da je nadležna služba upisa taj
zaključak donijela sukladno ovlaštenjima iz čl. 26. st. 1. Zakona o upisniku sudskih i
javnobilježničkih osiguranja tražbine vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima
("Narodne novine" broj 121/05).
Pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja protustranka nije uspjela dovesti u sumnju
tvrdnjom da "vozila iz predmetnog rješenja nisu u mom vlasništvu". Tu ponavljanu
tvrdnju je sud prvog stupnja imao u vidu prilikom donošenja pobijanog rješenja te je istu
pravilno ocijenio neodlučnom u ovom postupku koji se vodi povodom provedenog upisa
mjere zabilježbe ovrhe na motornim vozilima protustranke - ovršenika u predmetu
Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovrj-420/12.
4.
R1-496/11
Gž-4817/12 od 13. studenog 2012.g.
Paragraf 269. Zakona o sudskom izvanparničnom postupku
- razvrgnuće nekretnine koja
nije upisana u zemljišne
knjige
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog predlagateljice za razvrgnuće suvlasničke
zajednice nekretnina upisanih u p.l. 3592 k.o. Pešćenica i to kčbr. 2928/9 kuće 26,
zgrade, dvorišne zgrade i dvorišta površne 286 m2, Brgodski put, kao neosnovan.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prvostupanjski sud polazeći od utvrđenja da predlagateljica svoje suvlasništvo na
nekretnini koja je predmet razvrgnuća nije dokazala zemljišno-knjižnim izvatkom iz
kojeg bi se vidjelo da je zemljišno-knjižni suvlasnik, odbija tužbeni zahtjev.
Osnovano žaliteljica prigovara da je pogrešno pravno shvaćanje kako razvrgnuće
suvlasničke zajednice na nekretnini koja nije upisana u zemljišne knjige, nije
moguće, jer se zahtjev za diobu nekretnina može postaviti i kada nekretnina nije
upisana u zemljišne knjige.
Tužiteljica je u dokaz svojih tvrdnji dostavila rješenje o nasljeđivanju te prijepis
posjedovnog lista iz katastra, međutim, unatoč pozivu suda, nije dostavila izvadak iz
zemljišne knjige.
Pravo da se zahtijeva razvrgnuće suvlasničke zajednice nije ograničeno na one
nekretnine koje su upisane u zemljišne knjige. Ono postoji u odnosu na sve
290
nekretnine u suvlasništvu i one koje kao takve nisu upisane u zemljišne knjige.
Pravno pravilo iz paragrafa 269. bivšeg Zakona o sudskom izvanparničnom
postupku iz 1934. (dalje: VP), (a koji se primjenjuje na osnovi odredbe iz članaka 1.
i 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941.
godine ("Narodne novine", broj 73/91)), prema kojemu vlasnik koji zahtijeva diobu
mora između ostaloga navesti i zemljišne podatke i priložiti izvadak o upisima
vlasništva i drugih prava, ne dovodi u pitanje ovo shvaćanje.
Razvrgnuće suvlasništva nekretnine u smislu čl. 47. st. 1. Zakona o vlasništvu i
drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br.: 91/96., 68/98., 137/99., 114/01.,
100/04., 79/06., 141/06., 146/08. i 153/09. - dalje u tekstu: ZV) dopušteno je i kada
stranke u postupku nisu upisane kao vlasnici odnosno suvlasnici nekretnine u
zemljišne knjige, odnosno kada nekretnina nije upisana u zemljišne knjige, ali samo
pod uvjetom da su ispunjene zakonske pretpostavke za razvrgnuće takvog
suvlasništva (čl. 47. do čl. 56. ZV).
Stoga bi u konkretnom slučaju suvlasništvo predmetne nekretnine bilo dopušteno
dokazivati i postojanjem valjanih isprava podobnih za upis toga suvlasništva u
zemljišne knjige, ali je jednako tako potrebno prije no što se donese odluku o
osnovanosti prijedloga za razvrgnuće suvlasničke zajednice utvrditi je li nekretnina
koja je predmet razvrgnuća suvlasničke zajednice upisana u zemljišne knjige, ne
samo zbog utvrđenja radi li se o nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige ili ne,
već i zbog pitanja provedbe tog rješenja.
5.
R1-228/11
Gž-8742/11 od 13. studenog 2012.g.
Paragraf 20. Zakona o sudskom izvanparničnom postupku
- trošak postupka razvrgnuća
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog predlagateljica za razvrgnuće
suvlasničke zajednice nekretnina upisanih u zk.ul. 14151 k.o. Vrapče, kčbr. 1603/188, u
naravi kuća u Zagrebu, Tučepska 8 i dvorište i kčbr. 1603/392 u naravi put u Staglišću.
Županijski sud odbija žalbu predlagatelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Naime, u postupku koji se vodio kod toga suda pod brojem Rl-2149/09, I. i II.
protustranke prigovorile su omjeru suvlasništva, te su predlagatelj ice pravomoćnim
rješenjem toga suda sa zahtjevom radi razvrgnuća suvlasničke zajednice upućene na
parnicu, a temeljem paragrafa 268. bivšeg Zakona o sudskom vanparničnom postupku, a
koji se primjenjuju na temelju odredbe čl. 2. Zakona o načinu primjene pravnog propisa
donesenih prije 6. travanja 1941. godine ("Narodne novine" broj 73/91).
Prema tome, kada su predlagateljice sa svojim zahtjevom za razvrgnuća zajednice
pravomoćnim rješenjem upućene u izvanparničnom postupku na parnicu, tada
razvrgnuću zajednice treba odlučiti u parničnom postupku, pa nije bilo mjesta
291
ponovnom podnošenjem istog prijedloga za razvrgnuće suvlasničke zajednice, zbog
čega je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je taj prijedlog odbacio.
Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je prihvatio prijedlog
protustranke kojim potražuje trošak zastupanja po punomoćniku u ovom postupku.
Naime, prema pravnom pravilu paragrafa 20. navedenog Zakona o sudskom
vanparničnom postupku osnovno je načelo u izvanpraničnom postupku da svaki
učesnik snosi sve svoje troškove, odnosno da trošak zastupanja pada na
zastupanoga, a ako je bilo zajedničkih troškova o njima odlučuje sud na način da
iste određuje razmjerno. Prema st. 4. pravnog pravila iz paragrafa 20 navedenog
Zakona, sud može po prijedlogu jedne stranke naložiti drugoj da naknadi troškove,
podrazumijevajući i troškove pravnog zastupnika, koje je prouzrokovala
neosnovanim prijedlozima i grubom krivnjom.
Kako se pokretanjem ponovnog izvanparničnog postupka diobe može okvalificirati
kao neosnovan prijedlog, to je sud prvog stupnja pravilno prihvatio zahtjev I. i II.
protustranke za naknadu troškova, sukladno navedenom pravnom pravilu, pa
troškovi zastupanja protustranaka po punomoćniku, padaju na predlagateljice.
Pri tome je sud prvog stupnja pravilno kao visinu predmeta spora uzeo procjenu
vrijednosti navedenih nekretnina, koje su u spis dostavile upravo predlagateljice, pa
je neosnovan njihov navod u žalbi da vrijednost predmeta spora nije naznačena, te
da ju je trebao sud prvog stupnja na brz i prikladan način odrediti.
6.
R1-1320/09
Rev 1316/10 od 28. prosinca 2012.g.
Članak 382. Zakona o parničnom postupku
- dopuštenost revizije
Činjenično stanje:
Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba protustranke te je
potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je priznata presuda Općinskog suda u Sanskom
Mostu broj P-120/05 od 28. travnja 2006. kojom je utvrđeno da je ugovor o zamjeni
nekretnina zaključen dana 15. siječnja 1992. između predlagatelja i protustranke, na
osnovu kojeg je predlagatelj dao u zamjenu protustranci nekretnine upisane u p.l. broj
3078 k.o. Žitnjak kod Zagreba i to kč.br. 881 u površini od 286 m2, sa stambenom
obiteljskom zgradom, a protustranka nekretnine upisane u p.l. 413 k.o. Kruhari kč.br.
861, 862 i 863 ništav i ne proizvodi pravne učinke, te kojom je odlučeno da se nalaže
brisanje uknjižbe i uspostavljanje u zemljišnim knjigama ranijeg stanje u roku od 30 dana
i kojom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i koja presuda je
postala pravomoćna, 25. prosinca 2008. godine. Drugostupanjskim rješenjem potvrđeno
je prvostupanjsko rješenje.
Vrhovni sud RH odbacuje reviziju kao nedopuštenu.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:
Postupak priznanja strane sudske odluke provodi se po pravilima izvanparničnog
postupka uz odgovarajuću primjenu odredaba Zakona o parničnom postupku, a
292
prema odredbi čl. 285. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom
postupku ("Narodne novine" broj 117/03) u takvom sudskom postupku može se
podnijeti revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.
Dakle, u ovom postupku nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, koju je
podnijela protustranka pa je na temelju čl. 392. st. 1. ZPP reviziju valjalo odbaciti.
7.
R1-206/12
Gž-5558/12 od 2. listopada 2012.g.
Članak 26. stavak 1. Zakona o upisu sudskih i javnoblježničkih osiguranja tražbina
- upis založnog prava na
pokretninama
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor protustranke protiv zaključka FINE o
glavnom upisu u upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na
pokretnim stvarima i pravima u ulošku glavne knjige broj 1151-301/12 od 8. veljače
2012. i to založnog prava na vozilu ovršenika - protustranke, osobnog automobila Ford
Escord reg. oznake ZG 599 ZF kao neosnovan.
Županijski sud odbija žalbu protustranke kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor protustranke ocijenivši da je služba upisa
obavila upis založnog prava predlagatelja u skladu sa čl. 26. st. 1. Zakona o upisu sudskih
i javnobilježničkih osiguranja tražbina (Narodne novine, br. 121/05).
Žalitelj u žalbi nije naveo niti jedan razlog koji bi doveo u pitanje dopustivost upisa
založnog prava na njegovom motornom vozilu pobliže opisanom u izreci pobijanog
rješenja, što je utemeljeno na rješenju o ovrsi prvostupanjskog suda posl. br. Ovrj1987/11 od 11. siječnja 2011. Tvrda da je ovršna tražbina podmirena, za što ne postoje
dokazi, nije od utjecaja u ovoj fazi postupka.
8.
R1-873/10
Gž-4943/12 od 23. listopada 2012.g.
Paragraf 267. stavak 2. točka 1. Zakona o sudskom izvanparničnom postupku
- upućivanje u parnicu
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem predlagateljica je upućena sa svojim zahtjevom za razvrgnuće
suvlasničke zajednice nekretnina u parnicu.
Županijski sud odbija žalbu predlagateljice kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda
prvog stupnja.
293
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev za razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina i to kčbr. 8463/9
k.o. Grad Zagreb, u naravi slobodnostojeći visokoprizemni stambeni objekt u Zagrebu,
Podgaj 9, i gradilište od ukupno 211,8 čhv i 762 m2, upisanih u zk.ul. br. 17282 k.o. Grad
Zagreb, u kojim nekretninama predlagateljica dolazi upisana u 16/25 dijela, a
protustranka u 9/25 dijela.
Protustranka je osporila predlagateljici navedeni suvlasnički dio u predmetnim
nekretninama navodeći da je dogradio postojeći objekt i time trostruko povećao njegovu
površinu, a time i svoj suvlasnički dio na račun suvlasničkog dijela predlagateljice.
Predlagateljica je osporila te navode tvrdeći da je uknjiženi suvlasnički dio stranaka
utvrđen djelomičnom pravomoćnom presudom istog prvostupanjskog suda broj P1310/94 od 17. listopada 1994. godine, u koji predlagatelju nisu priznata naknadna
ulaganja u stvarnopravno stjecanje.
Djelomičnom pravomoćnom presudom istog prvostupanjskog suda broj P-1310/94
utvrđeno je da je ovdje predlagateljica suvlasnica s naslova zajedničkog stjecanja tijekom
trajanja braka u Zagrebu koje se sastoji od obiteljske kuće Podgaj br. 9, zemljišta, kuće
izgrađene na k.č. br. 8463/9, upisano u zk.ul. br. 17282 k.o. Grad Zagreb i to u 64/100
dijela, a ovdje protustranka u 36/10 dijela. Također je utvrđeno da su ovdje predlagatelj
ica i ovdje protustranka utvrđeni nositeljima prava korištenja temeljem zajedničkog
stjecanja nekretnina tijekom trajanja braka u Zagrebu na k.č.br. 8463/9 upisano u z.k.ul.
br. 17282 k.o. Grad Zagreb.
Iz sadržaja spisa još proizlazi da se između stranaka pod poslovnim brojem P-14537/10
po tužbi ovdje protustranke protiv ovdje predlagateljice kao tuženice, vodi postupak radi
priznanja prava vlasništva dijela nekretnina u kojem ovdje protustranka jednako tvrdi da
je osnovom svojih kasnijih ulaganja stekao veći suvlasnički dio. Da li je o većem
suvlasničkom dijelu na osnovi izvršenih ulaganja protustranke već pravomoćno
raspravljeno u predmetu P-1310/94, kako to tvrdi protustranka, odlučit će se u predmetu
P-14537/10 jer je tamo ovdje predlagateljica stavila prigovor presuđene stvari.
Kako, slijedom navedenog, o prigovoru protustranke ovisi veličina suvlasničkih
dijelova, o čemu nije ovlašten odlučivati izvanparnični sud, sukladno odredbi
pravnog pravila iz paragrafa 267. st. 2. toč. 1. Zakona o sudskom izvanparničnom
postupku koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa
donesenih prije 6. travnja 1941. godine (Narodne novine, br. 73/91), pravilno je
prvostupanjski sud postupajući po pravnom pravilu iz paragrafa 268. istog Zakona,
predlagateljicu uputio sa svojim zahtjevom za razvrgnuće suvlasničke zajednice u
parnicu.
9.
R1-274/12
Gž-8323/12 od 18. prosinca 2012.g.
Članak 54. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
- trošak postupka razvrgnuća
Činjenično stanje:
294
Prvostupanjskim rješenjem razvrgnuta je suvlasnička zajednica nekretnina i to kčbr.
2754/I i kčbr. 2754/II upisano u zk.ul. 359 k.o. Resnik.
Županijski sud odbija žalbu protustranke kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Odlučujući o parničnom trošku prvostupanjski sud je pravilno primijenio čl. 54. Zakona o
Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98,
137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06 i 141/06 - dalje: ZV) kada je odlučio da suvlasnici
snose troškove razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina razmjerno svojim
suvlasničkim udjelima.
Sam trošak odnosi se na trošak vještačenja u visini od 8.380,16 kn. I-protustranka je
suvlasnik predmetne nekretnine u 1/3 dijela pa je u skladu s tim i obvezana na naknadu
predlagateljici u tom razmjeru parnični trošak.
Žalbeni navodi o suprotnom nisu osnovani, a u bitnome svode se na pogrešnu tvrdnju da
se relevantna norma odnosi na troškove redovne i izvanredne uprave nekretnina.
Naprotiv, čl. 54. ZV decidirano i jasno propisuje i regulira naknadu troškova kod
razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina. Stoga je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2.
ZPP žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjsko rješenje potvrđeno.
10.
R1-207/12
Gž-6951/12 od 30. studenog 2012.g.
Članak 6. stavak 1. točka 1. Zakona o Upisniku sudskih i javnobilježničkih
osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima
- upis založnog prava na
pokretnini
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor protustranke od 30. siječnja 2012.
podnesen protiv Zaključka o glavnom upisu u Upisnik sudskih i javnobilježničkih
osiguranja tražbine vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima od 13. siječnja 2012., u
ulošku glavne knjige broj 323-301/12 FINA, Služba upisa, Upisničko mjesto Zagreb, kao
neosnovana.
Županijski sud odbija žalbu protustranke kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet postupka je ispitivanje zakonitosti Zaključka o glavnom upisu od 13. siječnja
2012.
Polazeći od činjenice da je upis u uložak glavne knjige broj 323-301/12 (upisničko
mjesto Zagreb) za osobni automobil Privilegij 1.9 DCI, proizveden 2002., marke Renault,
tip Laguna reg. oznake ZG 2802 AK, broj šasije VF1BG0G0627942784, teretni
automobil 2.0 HDI proizveden 2004. marke Peugeot, tipa Expert, reg. oznake ZG 4951
BB, broja šasije VFBZRHXB86146556, obavljen po službenoj dužnosti (Služba za upis)
295
osnovom Rješenja o nastavku postupka Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr5713/2011 od 27. prosinca 2011., pozivom na odredbu čl. 26. st. 1. Zakon o Upisniku
sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i
pravima (Narodne novine, broj: 121/2005., dalje u tekstu: ZU), otklonio je sud prvog
stupnja prigovor protustranke podnesen protiv Zaključka, uz napomenu, kako navodi o
činjenicama da je Porezna uprava, radi osiguranja svoje tražbine, stekla založno pravo na
predmetnim vozilima 10. listopada 2011., ne mogu biti predmetom razmatranja u ovoj
vrsti postupka.
Osporavajući zakonitost prvostupanjskog rješenje, u bitnome, protustranka navodi kako
je osnovom Rješenja o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Klasa: UP/I415/02/2011-001/02482 Urbr. 513007-01/2011-06 od 1. kolovoza 2011. već zasnovano
založno pravo na istim motornim vozilima, radi prisilne naplate iznosa od 319.468,52 kn
i kao takvo upisano u Prometnu dozvolu i Knjižicu vozila.
Žalbeni navodi protustranke bez utjecaja su na zakonitost pobijanog rješenja.
Naime, točno jest da se prema odredbi čl. 6. st. 1. t. 1. ZU u Upisnik upisuju prava i
mjere koje se ne upisuju u koju drugu javnu knjigu, odnosno založno pravo na
pokretnini, pravu, dionici, udjelu i poslovnom udjelu u trgovačkom društvu koje se,
u skladu sa zakonom, stječe ovrhom ili osiguranjem, i da je odredba čl. 143. j / 3.
Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 57/1996., 29/1999., 42/2002. - odluka
Ustavnog suda Republike Hrvatske, 173/2003., 88/2005., 121/2005. - odluka
Ustavnog suda Republike Hrvatske, 67/08., dalje u tekstu: OZ/96), kojom je sud
dužan rješenje o ovrsi koji za predmet ovrhe ima motorno vozilo dostaviti i
Upisniku sudskih i javnobilježnički osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim
stvarima i pravima radi provedbe odgovarajućeg upisa, u kontradikciji s odredbom
čl. 6. st. 1.1. 1. ZU.
Međutim, kako se rješenje o ovrsi koji za predmet ima motorno vozilo dostavlja
policijskoj upravi radi zabilježbe ovrhe, i to s konstitutivnim učinkom, jer se upisom
te zabilježbe stječe založno pravo na motornom vozilu (čl. 143. j/4. OZ/96), to je upis
u Upisnik, ma kakav on bio, kada je u pitanju motorno vozilo, bez obzira je li
proveden na prijedlog ovrhovoditelja ili po službenoj dužnosti deklaratorne
/evidencijske/ naravi.
Dakle, kako materijalno pravo nije primijenjeno na štetu protustranke, a ne postoje
niti bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st.
2. u vezi čl. 381. ZPP-a), to je odlučeno kao u izreci (čl. 380. t. 2. ZPP-a).
11.
R1-1918/06
Gž-7961/12 od 19. prosinca 2012.g.
Članak 224. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
- osnivanje nužnog prolaza
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem osnovan je nužni prolaz kao služnost kolnika i uporabe
kanalizacijskog šahta preko nekretnine protustranke u korist nekretnine predlagatelja,
296
koja se služnost ima upisati u zemljišnoj knjizi na nekretnini protustranke kao teret u
korist nekretnine predlagatelja.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prema odredbi čl. 224. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN
br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, dalje ZV) sud će osnovati nužni prolaz
ako do nekretnine nema nikakove ili nema prikladne putne veze s javnim putom i
ako je korist od otvaranja nužnog prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća
od štete koja se tim prolazom čini.
Prvostupanjski sud je osnovao nužni prolaz prihvativši nalaz i mišljenje uz ostalo.
gospodarskog vještaka, koji je, u bitnome, zaključio da je postojeći kolni prolaz širok
svega 2,30 m, "što je nedovoljno", a korist koju predlagatelji dobivaju je veća od štete
koju će trpjeti protustranka, da je predloženi prolaz davno u funkciji, da su predlagatelji
isplatili naknadu za pravo služnosti.
Kako u konkretnom slučaju predlagatelji zahtijevaju da sud osnuje služnost (čl.
224. ZV) za osnovanost prijedloga su irelevantne tvrdnje da je prolaz davno u
funkciji i da je isplaćena naknada za "pravo služnosti korištenja prilaznog puta",
koje bi upućivale da su služnost stekli dosjelošću, temeljem zakona (čl. 228.st.l. i čl.
229. ZV) odnosno temeljem pravnoga posla ( u kojem bi slučaju pravo bilo stečeno
tek upisom u zemljišnu knjigu - čl. 219. i čl. 220. st. 1. ZV)
Iz odredbe čl. 224. ZV proizlazi da je svrha nužnog prolaza bolje gospodarenje
nekretninom (ovdje predlagatelja) zbog čega za donošenje zakonite odluke nije
dovoljno utvrđenje da postojeći prolaz širine 2,30 m "nije dovoljan" već je potrebno
utvrditi da je predlagateljima zbog svih osobina puta (širina, dužina, položaj,
podloga i sl.) onemogućeno normalno, prema stanju i običajima u konkretnim
okolnostima, gospodarenje nekretninom.
Kada je u pitanju korist kao pretpostavka za osnivanje služnosti u smislu iste zakonske
odredbe, koja mora biti veća od štete na poslužnoj nekretnini, potrebno je utvrditi na koji
način predlagatelji koriste nekretninu, koje bi koristi za takav način gospodarenja imali i
potom ju usporediti sa štetom na poslužnoj nekretnini.
U ovom slučaju zaključak vještaka, pa tako i suda, da je "korist koju dobivaju
predlagatelji u svakom slučaju puno veća od štete koju će trpjeti protustranka" nije
utemeljen na ikakvim konkretnim razlozima o gospodarskoj koristi za predlagatelje već
se očito temelji samo na paušalnoj tvrdnji o neprikladnosti postojećeg puta i zaključku da
bi osnivanjem služnosti bila zahvaćena najmanja moguća površina poslužnog dobra.
Stoga je sud prvoga stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je svoju odluku
utemeljio, u bitnom, na utvrđenjima koja se tiču samih svojstava puta i površine
poslužnog dobra koja bi bila zahvaćena služnošću dok su izostala utvrđenja i razlozi koji
se odnose na konkretnu korist za gospodarenje povlasnom nekretninom i njenoj
usporedbi sa štetom na nekretnini protustranke.
Nadalje, u dijelu odluke kojim je temeljem odredbe čl. 225. ZV osnovana i služnost
uporabe kanalizacijskog šahta, počinjena je bitna povreda odredbe postupka iz čl. 354. st.
2. t. 11. ZPP.
Prije svega i sam prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da se protustranka protivila
preinačenju prijedloga (isticanjem i prijedloga za osnivanje služnosti uređaja, koje je
297
uslijedilo nakon obavljenih vještačenja, u podnesku od 10. srpnja 2012.). Pored toga,
protustranka je u postupku tvrdila da predmetni šaht uopće nije u funkciji.
Kako o ovim prigovorima u obrazloženju rješenja nedostaju ikakvi razlozi, njegovu
pravilnost u tome dijelu nije moguće ispitati.
12.
R1-162/11
Gž-1706/12 od 17. srpnja 2012.g.
Članak 11. Zakona o proglašenju nestalih osoba umrlima i o dokazivanju smrti
- utvrđenje smrti
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je M. V., rođen 27. studenog 1936. godine u
Divoselu od oca D. i majke M., s posljednjim prebivalištem u Zagrebu, Aleja Antuna
Augustinčića 18, umro dana 10. rujna 1993. godine.
Županijski sud odbija žalbu skrbnika za poseban slučaj pok. M. V: kao neosnovanu i
potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja donio je pobijano rješenje temeljem odredbe čl. 11. preuzetog
Zakona o proglašenju nestalih osoba umrlima i o dokazivanju smrti ("Narodne
novine" broj 10/74 - dalje: ZPNO) a po toj odredbi ako se smrt neke osobe ne može
dokazati ispravama predviđenim propisima u matičnim knjigama svaka osoba koja
za to ima pravni interes može predložiti sudu da se izvede dokaz o smrti i donese
rješenje kojim se utvrđuje smrt te osobe. Po odredbi čl. 12. st. 1. Zakona o državnim
maticama ("Narodne novine" broj 96/93) pri prijavljivanju smrti mora se i
podnijeti potvrda o smrti koju je izdao liječnik ili druga osoba ovlaštena za
utvrđivanje smrti dok po st. 2. istog članka činjenica smrti osobe čiji je leš nađen
matičar upisuje na temelju zapisnika o nalasku leša.
Spisu prileži zapisnik o identifikaciji mrtvih tijela koji je sačinjen od dr. Ž. K.,
specijalista sudske medicine koji je isti sačinio, a kako to proizlazi iz sadržaja tog
zapisnika, na zahtjev nadležnih vlasti tadašnje paradržavne tvorevine Republike srpske
krajine međutim, cijeneći sadržaj tog zapisnika u kojem je konstatirano da je od članova
uže obitelji jedan od leševa identificiran kao M. V. rođen 1936. godine iz Divosela, zatim
cijeneći sadržaj optužnice Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju protiv R.
A. u kojoj se navodi da je u razdoblju između 9. i 17. rujna 1993. godine na području
Divosela ustrijeljen M. V. rođen 1936., kao i cijeneći da u oglasnom roku nije se javila
niti jedna osoba kojoj bi bile poznate kakve vijesti da M. V. nije mrtav, onda je pravilno
sud prvog stupnja na temelju tako utvrđeno činjeničnog stanja pravilno i primijenio
materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 11. ZPNO kada je donio pobijano rješenje po
žalbeni navodi predstavljaju samo vlastitu ocjenu izvedenih dokaza koja ne dovodi u
sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke.
13.
298
R1-48/12
Gž-6812/12 od 6. studenog 2012.g.
Članak 143.j stavak 1. i 3. i članak 146.a Ovršnog zakona
- upis založnog prava na
pokretninama
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor predlagatelja protiv zaključka o glavnoj
upisu broj 11055-301/11 od 1. prosinca 2011. i protiv zaključka o plaćanju broj 11055301/11 od 1. prosinca 2011. Službe upisa, Upisničko mjesto Zagreb, kao neosnovan.
Županijski sud odbija žalbu kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U razlozima pobijanog rješenja sud prvog stupnja navodi da je temeljem rješenja o ovrsi
suda prvog stupnja, poslovni broj Ovr-2651/10 od 26. kolovoza 2011. Služba upisa,
Upisničko mjesto Zagreb, dana 1. prosinca 2011. donijela zaključak kojim se nalaže
glavni upis, a istog dana donijet je i zaključak o plaćanju kojim se nalaže predlagatelju
platiti naknadu u iznosu od 363,98 kn.
Protiv navedenog rješenja predlagatelj je izjavio prigovor u kojem navodi da je
ovrhovoditelj u prijedlogu za ovrhu predložio upis u Upisnik pod uvjetom da je motorno
vozilo procijenjeno na više od 50.000,00 kn, pa da je sud prvog stupnja trebao dostaviti
navedenom tijelu predmetno rješenje o ovrsi tek nakon što utvrdi da je vozilo vrednije od
50.000,00 kn. To stoga jer da iz zaključka suda prvog stupnja od 15. studenog 2011.
proizlazi da je vozilo procijenjeno na 16.000,00 kn, pa da nije bilo uvjeta za provedbu
upisa. U skladu s time predlagatelj smatra da nije dužan platiti navedene troškove
obzirom da nije predložio taj upis imajući u vidu vrijednost vozila. Ujedno ističe da je
povukao prijedlog za ovrhu 12. prosinca 2011. jer da je ovršenik u cijelosti podmirio
dugovanje.
Obzirom na navedeno sud prvog stupnja ističe da je predlagatelj u prijedlogu za ovrhu
predložio upis podataka u Očevidnik o pokretninama koje se prodaju u ovršnom postupku
Hrvatske gospodarske komore, ukoliko je vrijednost motornog vozila procijenjena na
više od 50.000,00 kn, dok je u stavku II. prijedloga za ovrhu predloženo da se rješenje o
ovrsi odmah nakon donošenja dostavi policijskoj upravi i Upisniku sudskih i
javnobilježničkih osiguranja tražbine vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima. Stoga
upis u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbine nije uvjetovan procjenom
predmetnog vozila na spomenuti iznos, a ujedno ističe da je predlagatelj povukao
prijedlog za ovrhu nakon što je glavni upis donijet upravo po prijedlogu predlagatelja.
Radi navedenog se prigovori predlagatelja ukazuju neosnovanim.
U svezi žalbenih navoda predlagatelja valja odgovoriti da se isti odnose na pravnu
situaciju predviđenu odredbom čl. 146.a. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj
57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05 - dalje: OZ), gdje se govori o
vođenju Očevidnika po Hrvatskoj gospodarskoj komori i gdje je u st. 1. navedeno
da se pokretnine upisuju ako je njihova procijenjena vrijednost veća od 50.000,00
kn. Točno je da se u prijedlogu za ovrhu predlagatelja u točci VIII. predlaže da sud
prvog stupnja Hrvatskoj gospodarskoj komori nakon oduzimanja motornog vozila
299
dostavi podatke o istima i dr., ako je vrijednost motornog vozila procijenjena na
više od 50.000,00 kn.
Međutim, konkretno se radi o pravnoj situaciji stjecanja založnog prava na
motornom vozilu, a u smislu odredbe čl. 143.j. st. 1. i 3. OZ-a, a gdje je u potonjem
navedeno da će primjerak rješenja o ovrsi sud dostaviti i Upisniku sudskih i
javnobilježničkih osiguranja tražbine vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima
radi provedbe odgovarajućeg upisa. U skladu s navedenim predlagatelj je u
prijedlogu za ovrhu to točci I. toč. 2. naveo da se nalaže PU zagrebačkoj i Upisniku
sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i
pravima upiše zabilježba ovrhe. Obzirom na sve navedeno sud prvog stupnja je
pravilno postupio u smislu odredbe čl. 143.j. st. 3. OZ-a kad je primjerak rješenja o
ovrsi dostavio spomenutom Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja
tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima. Pri tome, suprotno žalbenim
navodima nije od značaja vrijednost motornog vozila. Stoga su zaključci Službe
upisa, Upisničko mjesto Zagreb od 1. prosinca 2011. zakoniti i pravilni.
Ujedno još treba napomenuti da je predlagatelj povukao prijedlog za ovrhu dana 12.
prosinca 2011., dakle nakon što su doneseni spomenuti zaključci nakon izvršnog upisa
kojim je određen upis založnog prava predlagatelja na motornom vozilu ovršenika, tj.
protustranke, pa obzirom na navedeno je predlagatelj u obvezi isplatiti utvrđenu naknadu
u smislu čl. 6., 7., 8. i 12. Pravilnika o naknadama za upise u Upisnik ("Narodne novine"
broj 77/06).
300
STVARNO KAZALO
D
dopuštenost revizije
6
N
nesuglasnost u vezi protezanja posebnog dijela
nekretnine na sporedne dijelove
2
O
osnivanje nužnog prolaza
ovlaštenje suda da može opozvati pobijanu odluku
11
1
R
razvrgnuće
razvrgnuće nekretnine koja nije upisana u
zemljišne knjige
2
4
T
trošak postupka razvrgnuća
5,9
U
upis založnog prava na pokretninama
upućivanje u parnicu
utvrđenje smrti
7,10,13
8
12
Z
zabilježba ovrhe na pokretninama
3
301
ZAKONSKO KAZALO
ZAKON O SUDSKOM IZVANPARNIČNOM POSTUPKU
paragraf 12. stavak 3.
paragraf 20.
paragraf 267. stavak 2. točka 1.
paragraf 269. Zakona o sudskom izvanparničnom postupku
1
5
8
4
ZAKON O VLASNIŠTVU I DRUGIM STVARNIM PRAVIMA
članak 54.
članak 67.
članak 224. stavak 1.
9
2
11
ZAKON O UPISNIKU SUDSKIH I JAVNOBILJEŽNIČKIH
OSIGURANJA TRAŽBINE VJEROVNIKA NA POKRETNIM
STVARIMA I PRAVIMA
članak 6. stavak 1. točka 1.
članak 26. stavak 1.
10
3,7
ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKU
članak 382.
6
OVRŠNI ZAKON
članak 143.j stavak 1.
članak 143.j stavak 3.
članak 146.a
13
13
13
ZAKON O PROGLAŠENJU NESTALIH OSOBA
UMRLIMA I O DOKAZIVANJU SMRTI
članak 11.
12
302
Zemljišnoknjižni postupak
1.
Z-34798/06
Gž-3721/09 od 17. srpnja 2012.g.
Članak 43. stavak 1. i članak 110. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama
- upis ugovorenih ograničenja
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog i određena zabilježba odbijenog
prijedloga u zk.ul. 6548 k.o. Remete.
Županijski sud odbija žalbu predlagateljice kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda
prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja odbio je prijedlog predlagateljice primjenom odredbe čl. 43. st. 1. ZZK
u svezi čl. 53. st. 1. toč. 2. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj: 78/93,
29/94, 16/07 i 75/09 - dalje: ZJB) zaključivši kako predmetni Ugovor o darovanju nije
sastavljen u traženom obliku, istodobno utvrdivši kako nije ispunjena pretpostavka iz
odredbe čl. 110. st. 1. ZZK, slijedom čega je donio pobijano rješenje temeljem odredbe
čl. 109. st. 1. i 4. ZZK.
Uz popratno izvješće koje prileži na listu 17 spisa proizlazi posebno objašnjenje o
žalbenim navodima ovlaštenog suca, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud.
Pravilno zaključuje žaliteljica kako iz odredbe čl. 53. st. 1. toč. 2. ZJB ne proizlazi
obveza sklapanja predmetnog Ugovora o darovanju u obliku javnobilježničkog
akta, obzirom se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o raspolaganju imovinom
maloljetnih osoba i osoba kojima je oduzeta poslovna sposobnost, već o ugovoru
kojim maloljetna osoba stječe određenu imovinu.
Međutim, istodobno pravilno zaključuje sud prvog stupnja kako je prijedlog
predlagateljice valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 110. st. 1. ZZK, obzirom je tom
odredbom propisano da ukoliko proizlazi iz isprave da bi se stjecatelju knjižnoga
prava mogao dopustiti upis, ali da su mu ujedno nametnuta ograničenja glede
raspolaganja stečenim pravom ili su mu nametnute dužnosti ili tereti glede kojih je
ugovoren istodobni upis, neće se dopustiti upis prava ako se istodobno ne zahtijeva
upis ugovorenih ograničenja, odnosno dužnosti ili tereta.
Kako predlagateljica svojim prijedlogom od 18. svibnja 2006. nije predložila
istodobno i zabilježbu predmetnog otuđenja ili opterećenja u smislu čl. 34. st. 2.
Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96,
68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 146/08) to su žalbeni navodi
predlagateljice ocijenjeni kao neosnovani, te nisu od utjecaja na zakonitost i
pravilnost donesene odluke.
303
2.
Z-63769/06
Gž-7673/09 od 19. listopada 2012.g.
Članak 2. i članak 3. stavak 1. Zakon o poljoprivrednom zemljištu
- upis prava vlasništva
poljoprivrednog zemljišta
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem je u zk.ul. 2070 k.o. Blato Novo dopušten otpis zkč 2199
oranica površine 1659 čhv ili 5967 m2, upisane kao društveno vlasništvo s pravom
korištenja Općine Novi Zagreb, u novi zk.ul. 5232 iste katastarske općine uz uknjižbu
prava vlasništva u korist RH.
Županijski sud odbija žalbu protustranke kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet postupka jest uknjižba prava vlasništva na zk. č. 2199 k.o. Blato Novo, temeljem
odredbe čl. 3. st. 1. u vezi čl. 2. ZPZ-a.
Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio
materijalno pravo kada je odlučio na opisani način.
Naime, odredbom čl. 3. st. 1. ZPZ-a određeno je da na poljoprivrednom zemljištu u
društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske nositelj vlasničkih prava
postaje Republika Hrvatska, dok se odredbom čl. 2. ZPZ-a navodi što se sve u
smislu ZPZ-a smatra poljoprivrednim zemljištem pa je tako poljoprivrednim
zemljištem označena i oranica.
Kako je ZPZ stupio na snagu 24. srpnja 1991., a za predmetnu česticu, koja je u
zemljišnoj knjizi označena kao oranica u društvenom vlasništvu, predlagateljica je
Uvjerenjem dokazala da se je na taj dan nalazila izvan građevinskog područja
Grada Zagreba, odnosno da je ista bila poljoprivredno zemljište, to je
predlagateljica na toj čestici stekla pravo vlasništva temeljem zakona.
Žalbeni navodi kojima se ističe da je pravni prednik žalitelja (Općina Novi Zagreb)
prije stupanja na snagu ZPZ-a naplatnim pravnim poslom stekao predmetnu
česticu pa da isključivo žalitelj ima pravo vlasništva na istoj, ne mogu biti relevantni
u ovoj pravnoj stvari iz razloga što se vlasništvo nekretnine temeljem zakona stječe
u trenutku kada se ostvare pretpostavke propisane tim zakonom (čl. 129. st. 1.
ZVDSP-a).
Budući da je u trenutku podnošenja prijedloga za upis prava vlasništva na
predmetnoj čestici, koji je mjerodavan za odlučivanje o prijedlogu za upis (čl. 107.
st. 1. ZZK-a), zk. č. 2199 k.o. Blato Novo bila upisana kao poljoprivredno zemljište
u društvenom vlasništvu, to je predlagateljica ostvarenjem pretpostavaka iz
odredbe čl. 3. st. 1. u vezi čl. 2. ZPZ-a stekla pravo vlasništva na istoj.
3.
Z-13965/08
Gž-2554/12 od 5. studenog 2012.g.
Županijski sud u Varaždinu
304
Članak 362. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
Članak 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi
- uknjižba prava vlasništva
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem na temelju čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima, po prijedlogu predlagateljice dopušten je upis prava vlasništva na
nekretnini u zk.ul. 1590 k.o. Vrapče sastojećoj od čkbr. 1684/8 kuća i dvorište u Zagrebu,
Skakavčeva 4, površine 97 čhv, koja je uknjižena kao društveno vlasništvo za korist
Republike Hrvatske.
Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje odbija prijedlog predlagateljice za uknjižbu
prava vlasništva i nalaže brisanje upisa te uspostava ranije zk stanja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Zemljišnoknjižni sud, iako rješenje nema obrazloženja, što ni ne mora imati sukladno
odredbi čl.109. st. 4. Zakona o zemljišnim knjigama (dalje ZZK-a) obzirom je prijedlogu
udovoljeno, očito rješenje utemeljuje na sljedećim činjenicama:
- predlagatelj je predložio da se na nekretnini čkbr.1684/8 upisanoj u zk.ul.br.1590 k.o.
Vrapče dopusti uknjižba prava vlasništva za korist Republike Hrvatske,
- da je na navedenoj nekretnini u zk.ul.br.1590 k.o. Vrapče, upisano društveno vlasništvo
bez nosioca prava korištenja i upravljanja s time da je na navedenoj nekretnini kao
kultura upisana kuća i dvorište.
Obzirom na takvo zemljišnoknjižno stanje sud je ocijenio da za uknjižbu prava vlasništva
na ime predlagateljice postoje sve pretpostavke slijedom čega je prijedlog usvojio.
Protustranka u žalbi navodi da se radi o zemljištu na kojem je u trenutku podnošenja
prijedloga Grad Zagreb imao pravo korištenja što je razvidno iz potpunog
zemljišnoknjižnog izvatka za navedenu nekretninu i Zbirke isprava pod brojem Z15188/79, zbog čega se činjenično stanje ukazuje pogrešno utvrđeno jer se ne radi o
zemljištu za koje se ne zna u čijem je vlasništvu to i ne može doći do primjene odredbe
čt.362. st. 3. ZV-a. Kako se radi o građevinskom zemljištu što je razvidno već po
upisanoj kulturi u zemljišnoj knjizi, dok se neki drugi status zemljišta može dokazati
jedino ispravama prostornog uređenja u vrijeme stupanja na snagu pojedinih Zakona
kojima je i prije donošenja Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje ZV)
vršena pretvorba društvenog vlasništva to jer se na dan stupanja na snagu Zakona o
poljoprivrednom zemljištu 24. srpnja 1991. radilo o nekretnini nalazećoj unutar granica
građevinskog zemljišta takvo zemljište preuzela je u vlasništvo jedinica lokalne
samouprave na čijem se području nekretnina nalazi sukladno Zakonu o lokalnoj
samoupravni i upravi (NN 90/92 dalje ZLSU).
Prema odredbi čl. 362. st. 3. ZV-a na koju odredbu se prvostupanjski sud pozvao
prilikom donošenja pobijanog rješenja propisano je kako se smatra da su vlasništvo
RH sve stvari iz društvenog vlasništva na području RH glede kojih nije utvrđeno u
čijem su vlasništvu niti djeluje predmjeva vlasništva iz st. l. i 2. iste zakonske
odredbe, a onaj tko tvrdi suprotno treba to dokazati. Istovremeno sukladno st. l.
istog čl. 362. ZV-a određeno je da se vlasnikom nekretnine u društvenom vlasništvu
smatra osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja
305
korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a onaj tko tvrdi suprotno treba to i
dokazati. Završnim odredbama ZV-a konkretno čl. 388 određeno je da se stjecanje,
promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZV- a, što
je 1. siječnja 1997., prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku
stjecanja tih prava.
Iz žalbenih navoda slijedi da se protustranka poziva na stjecanje svog prava
vlasništva prije stupanja na snagu ZV-a, i to temeljem ZLSU-a, zbog čega da i ne
može doći do primjene odredaba ZV-a, jer se za nekretninu na kojoj se predlaže
uknjižba prava vlasništva u korist predlagatelja može utvrditi sukladno
relevantnim zakonskim propisima da je u vlasništvu žalitelja.
U spisu predmeta priloženo je rješenje od 6. rujna 1979. kojim je usvojen prijedlog
Zavoda za izgradnju grada Zagreba za eksproprijaciju nekretnine čkbr. 1648/8
upisane u zk.ul. 1590 k.o. Vrapče radi utvrđenog općeg interesa za izgradnju
stambenog naselja "Staglišće". Upravo temeljem navedenog pravomoćnog rješenja
o eksproprijaciji rješenjem zemljišnoknjižnog suda br. Z 15188/79 od 30.listopada
1979. g. uknjiženo je pravo korištenja na navedenoj nekretnini u korist Općine
Trešnjevka dok je rješenjem od 16. prosinca 2004.g. broj Z-3925/04 temeljem
odredbe čl. 361. i čl. 365. ZV-a te čl. 2. i 9. Zakona o lokalnoj i područnoj
(regionalnoj) samoupravi te čl.4. Zakona o spajanju općina s područja gradske
zajednice Zagreb i prestanka Gradske zajednice Zagreb proveden upis brisanja
društvenog vlasništva i prava korištenja uknjiženog u korist Općine Trešnjevka te
je uknjiženo pravo vlasništva za korist Grada Zagreba, što je razvidno iz priloženog
povijesnog z.k. izvadaka. Prilikom prijepisa ovog zk.ul. u elektronski oblik te
njegove verifikacije izostavljen je upis prava vlasništva u korist Grada Zagreba iako
za navedeno nema temelja u prethodno navedenom zemljišnoknjižnom stanju.
Iz prethodno navedenog ali i iz samog upisa kulture na prijepornoj nekretnini potpuno je
jasno da se radi o građevinskom zemljištu, te da je pogrešno utvrđeno da je prema stanju
u zemljišnim knjigama upisano "društveno vlasništvo bez upisanog prava korištenja i
upravljanja" kako se navodi u prijedlogu predlagateljice i u pobijanom rješenju
Prema Zakonu o građevinskom zemljištu (NN 48/88, 26/90 i 53/90 dalje: ZGZ),
građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravljala je Općina na čijem se
području nalazi to zemljište, a prema odredbi čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi
i upravi (NN 90/92, 94/93, 117/93, 5/97, 17/99, 128/99, 21/00, 105/00 dalje ZLSU)
određeno je da novoformirane jedinice lokalne i područne samouprave preuzimaju i
nekretnine bivših općina.
Iz prethodno citiranih zakonskih odredaba i stanja u zemljišnim knjigama, potpuno
je jasno da se u konkretnom slučaju ne može raditi o nekretninama za koje se ne bi
moglo utvrditi u čijem su vlasništvu, sukladno odredbi čl. 362. st. 3. u svezi sa st. l. i
2. ZV-a iste zakonske odredbe na koje se predlagateljica poziva, a niti se mogu
primijeniti odredbe ZV-a kojima se regulira pretvorba društvenog vlasništva
obzirom da je ova pretvorba za predmetne nekretnine provedena prije stupanja na
snagu ZV-a i to temeljem zakona, što je i bilo upisano u zemljišne knjige u trenutku
zaprimanja prijedloga predlagateljice, pa se u smislu odredbe čl. 388. st. 2. ZV-a
stjecanje promjena pravni učinci i prestanak stvarnih prava prosuđuju prema
pravilima koja su vrijedila prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu.
306
4.
Z-335/10
Gž-9999/11 od 9. listopada 2012.g.
Članak 81. stavak 1. i članak 82. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama
- zabilježba spora
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog radi upisa zabilježbe spora na kčbr.
5535/2 upisane u zk.ul.br. 6191 k.o. Vrapče novo i određena zabilježba odbijenog
prijedloga.
Županijski sud odbija žalbu predlagatelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet ove pravne stvari je upis zabilježbe spora na kčbr. 5535/2 upisane u zk. ul. br.
6191 k.o. Vrapče novo, u naravi livada površine 1923 m2 ili 535 čhv, temeljem tužbe
Upravnom sudu Republike Hrvatske, radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa od
19. kolovoza 2008.
Polazeći od utvrđenja da predlagateljeva tužba Upravnom sudu Republike Hrvatske ne
sadrži prijemni štambilj Upravnog suda Republike Hrvatske i obzirom da se predmetnom
tužbom traži poništenje rješenja Ministarstva pravosuđa od 19. kolovoza 2008., a kojom
odlukom ne bi bilo dosuđeno pravo te obzirom da iako se radi o istoj brojčanoj oznaci i
kulturi zkčbr. 5535/2, ista nije formirana u zemljišnoj knjizi, prvostupanjski je sud
ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za zabilježbu spora sukladno odredbi čl. 81. st. 1.
ZZK pa pozivom na odredbe čl. 109. st. 1. i 4. i čl. 111. st. 1. ZZK odbija prijedlog.
Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja pa
stoga odluku suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.
Odredbom čl. 81. st. 1. ZZK propisano je da je zabilježba spora upis, kojim se čini
vidljivim da se glede knjižnog prava vodi pred sudom postupak, čiji bi ishod mogao
utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg, sadržaj, ili opterećenje toga
prava.
Nadalje, uz prijedlog za upis zabilježbe spora mora se podnijeti dokaz da je sudu
podnesena tužba, odnosno da je pred drugim nadležnim tijelom pokrenut određeni
postupak (čl. 82. st. 1. ZZK).
Budući da je predlagatelj uz prijedlog priložio tužbu bez dokaza da je ista
podnesena sudu (jer ne sadrži prijemni štambilj ili drugi odgovarajući dokaz o
navedenom), to je pravilno sud prvog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju
nisu ispunjene pretpostavke za zabilježbu spora.
Stoga se, a zbog navedenog, žalbeni navodi predlagatelja da je točno da nema
prijamnog štambilja na priloženoj tužbi Upravnom sudu Republike Hrvatske i da je
ista predana preporučeno putem pošte, ukazuju neosnovanim, kao i navodi da je
sud prvog stupnja mogao pozvati predlagatelja da ishodi potvrdu od Upravnog suda
Republike Hrvatske. To stoga što je odredbom čl. 3. Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 100/04. - dalje:
ZID ZZK) ukinuta odredba čl. 105. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne
novine" broj 91/96., 68/98., 137/99. i 114/01.) kojom je bilo propisano da će sud
307
pozvati podnositelja neurednog prijedloga, odnosno prijedloga kojem nisu priloženi
svi nužni prilozi da u primjerenom roku otkloni nedostatke, dok je odredbom čl. 10.
ZID ZZK propisano da podnositelji neurednog prijedloga mogu u roku od 30 dana
od dana stupanja na snagu ZID ZZK 04 urediti ili upotpuniti prijedlog potrebnim
prilozima, jer će se u protivnom prijedlog odbaciti (čl. 109. st. 6 ZZK).
U konkretnom se slučaju, međutim, ne radi o situaciji da je podnesen prijedlog koji
nije potpun ili kojem nisu priloženi svi prilozi koji su potrebni za donošenje odluke
o njegovoj osnovanosti, već o tome da prijedlog, prema sadržaju priloženih isprava i
prema zemljišnoknjižnom stanju kakvo je u času podnošenja prijedloga (čl. 107.
ZZK), nije osnovan. Naime, niti prema odredbi čl. 105. ZZK nije bilo moguće
pozvati predlagatelja na dostavu dokaza o tome da je tužba podnijeta sudu jer bi
isto postupanje suda bilo protivno odredbama čl. 45. i 107. ZZK kojima je
propisano da se prvenstveni red za upis u zemljišnu knjigu određuje prema času
kad je prijedlog za upis stigao u zemljišnoknjižni sud te da je za donošenje odluke o
osnovanosti prijedloga isključivo mjerodavno stanje zemljišne knjige kakvo je u tom
trenutku.
Dakle, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da sve i da bude donesena odluka u
upravnom postupku i to pozitivna za predlagatelja, ne bi se radilo o odluci kojom bi
bilo dosuđeno knjižno pravo, budući da predlagatelj traži samo poništenje rješenja
Ministarstva pravosuđa od 19. kolovoza 2008., odnosno ne bi se radilo o postupku
čiji bi ishod mogao utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg, sadržaj, ili
opterećenje toga prava.
Također, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je sud prvog stupnja, na
utvrđenje da zkčbr. 5535/2 nije formirana za zemljišnu knjigu, zaključio da prijedlog za
zabilježbu spora nije osnovan. To stoga što je predlagatelj u prijedlogu naveo da se
određuje zabilježba spora na kčbr. 5535/2, u naravi livada površine 1923 m2 ili 535 čhv,
budući je kčbr. 5535/2 u zemljišnoj knjizi upisana u zk. ul. br. 6191 k.o. Vrapče novo,
upisana s površinom od 2620 m2, odnosno predlagatelj je zatražio zabilježbu spora na
čestici koja nije formirana u zemljišnoj knjizi.
Kako za predloženi upis nisu ispunjene pretpostavke za zabilježbu spora iz čl. 81. st. 1.
ZZK, to je pravilno postupio sud prvog stupnja kad je odbio prijedlog.
Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, u vezi s čl. 91. st.
1. ZZK odlučiti kao u točki I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.
5.
Z-52686/11
Gž-5980/12 od 23. listopada 2012.g.
Članak 109. stavak 1. i 4. i članak 111. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama
- brisanje društvenog i upis
prava vlasništva
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog predlagatelja te je određena zabilježba
odbijenog prijedloga, radi uknjižbe prava vlasništva u zk.ul.br. 19984 k.o. Grad Zagreb.
308
Županijski sud odbija žalbu predlagatelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predlagatelj je prijedlogom podnesenim 31. listopada 2011. zahtijevao upis prava
vlasništva na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. 19984 k.o. Grad Zagreb temeljem Ugovora
o kupoprodaji nekretnina od 31. listopada 2011., broj OU-231/11.
Uvidom u zemljišne knjige prvostupanjski sud utvrdio je da su u zk. ul. 19984 k.o. Grad
Zagreb upisane zk. čbr. 4908/1 gradilište, površine 1355,5 hvati ili 4838 m2, zk. čbr.
4908/3 gradilište površine 52,2 hvati ili 188m2 i zk. čbr. 4908/4 gradilište, površine 85,6
hvati ili 308 m2, kao zk. tijelo A I u društvenom vlasništvu, a Općina Trešnjevka upisana
je kao nositelj prava korištenja na 159,6/1782,8 dijela nekretnina u zk. tijela A I, te potom
više građevina upisanih kao zk. tijela A III do A XI. Navedena zk. tijela imaju različit
status u pogledu upisnih ovlaštenika zemljišnoknjižnih prava
Prvostupanjski sud odbio je prijedlog za uknjižbu prava vlasništva temeljem
odredbe čl. 109. st. 1. i 4. te čl. 111. st. 1. ZZK budući da zemljišnoknjižno stanje u
zk. ul. 19984 k.o. Grad Zagreb zahtijeva prethodno brisanje društvenog vlasništva i
uspostavu pravnog jedinstva nekretnine diobom zemljišta i formiranjem posebnih
čestica za pojedina zk. tijela.
Odluku prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.
Stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne
novine" broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08.,
38/09. i -153/09., dalje u tekstu: ZVDSP) uspostavljeno je pravno jedinstvo
nekretnine (čl. 9. ZVDSP), nakon čega se u jedan zemljišnoknjižni uložak može
upisivati samo jedno zemljišnoknjižno tijelo koje može biti sastavljeno od jedne ili
više čestica, ali koje moraju imati isti pravni status u skladu s čl. 19. ZZK.
Kako je u zk. ul. 19984 k.o. Grad Zagreb predmetna nekretnina upisana kao
društveno vlasništvo s uknjiženim pravom korištenja za korist različitih osoba, a
nositelji prava korištenja građevina upisanih kao zasebna zk. tijela od A III do A XI
i nositelji prava korištenja preostalog dijela zemljišta nisu iste osobe, odnosno kako
je u navedenom zemljišnoknjižnom ulošku upisano više zemljišnoknjižnih tijela
različitih nositelja knjižnih prava, to bi se radi brisanja društvenog vlasništva i
upisa prava vlasništva predlagatelja na predmetnoj nekretnini trebala formirati
nova čestica koja bi se zatim otpisala u poseban zemljišnoknjižni uložak. Da bi se
mogao provesti takav postupak otpisivanja i pripisivanja mora se prethodno
provesti postupak diobe zemljišta i formiranja novih katastarskih čestica koje
nastaju nakon diobe, za što je potreban prijavni list Gradskog ureda za katastar i
geodetske poslove u smislu odredbe čl. 10. st. 4. ZZK, te suglasnost odnosno
očitovanje svih upisanih nositelja knjižnih prava kojim dopuštaju otpis
novoformirane čestice u skladu s odredbom čl. 145. st. 4. ZZK, kako je to pravilno
zaključio i prvostupanjski sud.
Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da iako je predlagatelj sklapanjem
Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 31. listopada 2011., stekao pravo vlasništva
predmetne nekretnine, u zemljišnim knjigama upisan ej knjižni prednik
prodavateljice, samo kao korisnik, pa je isti pravilno zaključio da se nije mogao
dopustiti prijenos prava u većem opsegu nego što ga imaju knjižni prednici
309
predlagatelja, obzirom da je stupanjem na snagu ZV ukinuta mogućnost stjecanja
prava korištenja kao ograničenog prava, a bez prethodnog sređivanja
zemljišnoknjižnog stanja nekretnine koja je predmetom kupoprodaje.
U odnosu na žalbene navode žalitelja da se sud prvog stupnja oglušio na njegov navod da
se ne može voditi prvostupanjski postupak niti se mogu vršiti upisi u zemljišnu knjigu,
sve dok se vodi postupak povrata za oduzetu imovinu, valja navesti da takvi žalbeni
navodi nisu bili od utjecaja na pravilnosti i zakonitost pobijane odluke.
6.
Z-52521/08
Gž-4944/10 od 4. rujna 2012.g.
Članak 55. stavak 1.b Zakona o zemljišnim knjigama
- brisanje zabilježbe
privremene mjere
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog predlagateljice za brisanje zabilježbe
privremene mjere, određena je zabilježba odbijenog prijedloga u zk.ul.br. 10111 k.o.
gornje Vrapče.
Županijski sud odbija žalbu predlagateljice kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda
prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja odbio je prijedlog za brisanje zabilježbi privremenih mjera upisanih u
zk.ul.br. 10111 k.o. Gornje Vrapče iako je predlagateljica dostavila pravomoćne odluke
kojima je dokazala da su okončani postupci u kojima su i određene te privremene mjere, s
obrazloženjem da sam zemljišnoknjižni sud ne može dopustiti brisanje zabilježbe
privremene mjere sve dok sud koji je takvu mjeru donio pravomoćnom odlukom ne ukine
tu mjeru i naloži zemljišnoknjižnom sudu brisanje zabilježbe te mjere u zemljišnoj knjizi.
Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja te
odluku suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud. .
Pravilno je sud prvog stupnja odbio navedeni prijedlog za brisanje zabilježbe
privremene mjere, budući bi se isti mogao provesti samo temeljem isprave podobne
za zemljišnoknjižni upis iz čl. 55. st. 1. b Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne
novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08 - dalje: ZZK), a
kakva isprava nije priložena uz prijedlog.
U konkretnom slučaju, brisanje zabilježbe privremene mjere je zatraženo temeljem
pravomoćne i ovršne presude i rješenja Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P5436/98 od 5. travnja 2005. godine, pravomoćne i ovršne presuda Općinskog suda u
Zagrebu poslovni broj P-5709/98 od 21. listopada 2003. godine, te pravomoćnog i
ovršnog rješenja Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4959/98 od 31.
kolovoza 2005. godine. Međutim, za brisanje zabilježbe privremene mjere zabrane
otuđenja i opterećenja, suprotno žalbenim navodima, nije dovoljno dokazati da su
postupci u kojima je određena privremena mjera pravomoćno okončani, već bi
zemljišnoknjižnom sudu trebalo dostaviti odluku koja bi kao ovršna isprava u
310
smislu čl. 55. st. 1. b ZZK bila provediva u zemljišnoj knjizi, tj. ispravu koja bi
sadržavala nalog za brisanje zabilježbe privremene mjere u zemljišnoj knjizi.
Nadalje, u odnosu na žalbene navode da predlagateljici nije jasno koji bi to drugi
sud trebao dopustiti brisanje zabilježbe privremene mjere, ističe da je čl. 305. st. 1.
Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04,
88/05 i 67/08) određeno da ukoliko je vrijeme za koje je određena privremena mjera
proteklo, sud će, na prijedlog protivnika osiguranja, obustaviti postupak i ukinuti
provedene radnje, pa je ovršni sud taj koji će, a na prijedlog protivnika osiguranja,
ukinuti sve provedene radnje, između ostalog i određenu privremenu mjeru te će
isto rješenje dostaviti zemljišnoknjižnom sudu na provedbu.
7.
Z-68435/08
Gž-2748/11 od 10. srpnja 2012.g.
Članak 40. Zakona o zemljišnim knjigama
- uknjižba prava vlasništva
- zapreka upisa
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog predlagateljice radi uknjižbe prava
vlasništva, određena je zabilježba odbijenog prijedloga u zk.ul. br. 4245podulošku 53 k.o.
Trnje.
Županijski sud odbija žalbu predlagatelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Naime, uvidom u zemljišnu knjigu utvrđeno je da je u zk. ul. br. 4245 k.o. Trnje, u času
kada je prijedlog za upis stigao zemljišnoknjižnom sudu (čl. 107. ZZK), N. d.d. u stečaju,
Zagreb, Radnička cesta 198, bila upisana kao vlasnik 277/100000 dijela zk.č.br. 335/19
kuća br. 237, 237 A, 237 B, 237 C, 237 D i dvorište u Ulici grada Vukovara površine
2840 m2. povezano s vlasništvom poslovnog prostora u prizemlju na kućnom broju 237
oznake PP-3 površine 30,20 cm.
Uvidom u priložene isprave utvrđeno je kako je ugovor o kupoprodaji broj 09-P/99 od
14. travnja 1999. godine sklopljen između N. d.d., Zagreb, Petretićev trg 2, kao
prodavatelja i Zidarsko fasaderske radnje, Vrbovsko, Željeznička 3, kao kupca, te da je
predmet navedenog ugovora kupoprodaja poslovnog prostora- lokal br. 3, prizemlje, dil.
1, vel. 17.14 m2, i skladište lokala br. 3, podrum, dil. 1, vel. 24,80 m2. Poslovni prostor
istovjetnog opisa predmet je i ugovora o prodaji nekretnine od 16. studenog 1999. godine
sklopljenog između Zidarsko fasaderske radnje, Vrbovsko, Željeznička 3, kao
prodavatelja i Đ. S. iz Zagreba, Brezovačka cesta 89, kao kupca, kao i ugovora o
kupoprodaji nekretnine od 18. listopada 2001. godine sklopljenog između Đ. S. iz
Zagreba, Brezovačka cesta 89, kao prodavatelja i predlagatelja kao kupca.
Nadalje, uvidom u priložene isprave utvrđeno je kako je ugovor o kupoprodaji broj 14P/99 od 27. svibnja 1999. godine sklopljen između N. d.d., Zagreb, Petretićev trg 2, kao
prodavatelja te G. d.o.o., Zagreb, Repinečka 4, kao kupca, te da je predmet navedenog
311
ugovora kupoprodaja poslovnog prostora- lokal br. 3-a, prizemlje, dilatacija 1, veličine
13,05 m2, i lokal br. 13-a, prizemlje, dilatacija 3, veličine 13,05 m2. Nadalje, ugovorom
o kupoprodaji nekretnine sklopljenim između G. d.o.o., Zagreb, Repinečka 4, kao
prodavatelja te predlagatelja kao kupca utvrđeno je kako je predmet navedenog ugovora
kupoprodaja nekretnine označene kao lokal br. 3-a u prizemlju, diletacija 1, veličine
13,05 m2.
Ujedno je utvrđeno kako je tabularnim ispravama od 1. lipnja 2006. godine i 19. studenog
2008. godine N. d.d. u stečaju dala suglasnost G. S. te G. d.o.o. da se upišu kao etažni
vlasnici dijela zgrade, i to G. S. na 57/100 idealnog dijela, a G. d.o.o. na 43/100 idealnog
dijela posebnog dijela stambeno- poslovnog objekta oznake KS-1, Ulica grada Vukovara
237, 237 A, 237 B, 237 C i 237 D te zemljišta, označen kao 277/100.000 idealnog dijela,
povezano s vlasništvom poslovnog prostora u prizemlju, na kućnom broju 237, oznake
PP-3, površine 30,20 m2.
Prije svega, valja istaknuti kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da zahtijevanom
upisu u odnosu na 57/100 idealnog dijela predmetne nekretnine postoji zapreka u smislu
odredbe čl. 108. st. 1. toč. 2. ZZK, budući da kao suugovaratelj u ugovoru o kupoprodaji
broj 09-P/99 od 14. travnja 1999. godine i ugovoru o prodaji nekretnine od 16. studenog
1999. godine nastupa obrt (Zidarsko fasaderska radnja, Vrbovsko, Željeznička 3) koji ne
može biti sudionik obveznog odnosa sukladno odredbi čl. 2. Zakona o obveznim
odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01).
Nadalje, uvidom u priložene isprave također je utvrđeno kako zahtijevanom upisu u
pogledu 57/100 idealnog dijela, kao i glede 43/100 idealnog dijela predmetne nekretnine,
postoji zapreka u smislu odredbe čl. 108. st. 1. toč. 3. ZZK, budući da opis nekretnine
naveden u svim priloženim ispravama ne odgovara opisu iste nekretnine iz zemljišne
knjige, slijedom čega utemeljenost prijedloga ne proizlazi iz sadržaja podnesenih isprava.
Pritom valja istaknuti kako se, suprotno žalbenim navodima predlagatelja,
navedeni nedostaci u pogledu osobe ugovaratelja, kao i glede opisa nekretnine, ne
mogu otkloniti jednostranom izjavom jedne ugovorne strane (u konkretnom slučaju
tabularnim ispravama izdanim od strane Novogradnje d.d. u stečaju), već
eventualno dopunama osnovnim ugovorima zaključenim između predmetnih
ugovornih strana i sastavljenim sukladno čl. 43. ZZK, a koje isprave u konkretnom
slučaju nisu bile priložene prijedlogu za upis.
Neosnovani su i žalbeni navodi predlagatelja kojima ističe kako je propušteno
postupiti sukladno odredbi čl. 100. st. 2. ZZK i dopustiti predbilježbu prava
vlasništva na predmetnoj nekretnini, budući da u konkretnom slučaju nije bilo
udovoljeno općim pretpostavkama za dopustivost upisa iz čl. 40. ZZK u svezi sa čl.
41. ZZK, te odredbi čl. 43. ZZK.
8.
Z-74564/07
Gž-3111/11 od 4. rujna 2012.g.
Članak 4. stavak 1. Zakona o šumama
- šuma
- uknjižba prava vlasništva
312
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem na nekretnini upisanoj u zk ul. br. 712 k.o. Granešina koja se
sastoji od zk.čbr. 685/13 šuma sa 282 čhv, dopušten je otpis zkčbr. 685/13 i prijenos u
novi zk.ul.br. 36632 k.o. Granešina, uz uknjižbu prava vlasništva za korist predlagatelja
Grada Zagreba.
Županijski sud preinačava prvostupanjsko rješenje na način da se odbija prijedlog
predlagatelja radi uknjižbe prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zk ul. br. 712 k.o.
Granešina koja se sastoji od zkčbr. 685/13 šuma sa 282 čhv.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud dopustio je otpis predmetne nekretnine iz zk. ul.br. 712 k.o. Granešina, te prijenos u novi zk. ul. br. 36632 k.o. Granešina, uz uknjižbu
prava vlasništva za korist predlagatelja, sve na temelju čl. 360.- čl. 365. Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99,
22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZV) i
uvjerenja Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada,
graditeljstvo, komunalne poslove i promet klasa: 350-03/2007-01/1100, urbroj: 251-13021/111-2007-2 od 17. listopada 2007. godine.
Uvidom u spis utvrđeno je kako je predmetna nekretnina, u naravi šuma Liešće u
Novakima površine 282 čhv, u času kada je prijedlog za upis stigao zemljišnoknjižnom
sudu sukladno odredbi čl. 107. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj:
91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04 i 107/07 - dalje: ZZK), bila upisana u zemljišnoj
knjizi kao društveno vlasništvo.
Odredbom čl. 4. st. 1. Zakona o šumama ("Narodne novine" broj: 54/83, 32/87,
47/89, 41/90, 52/90, 5/91, 9/91, 61/91, 26/93, 76/93, 29/94, 76/99, 8/00, 13/02, 100/04 i
160/04 -dalje: ZŠ) propisano je kako se šumom, u smislu tog zakona, smatra
zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari,
dok je odredbom čl. 16. st. 1. ZŠ propisano da su šume i šumska zemljišta na
teritoriju Republike, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, u
državnom vlasništvu Republike Hrvatske.
S obzirom da iz stanja zemljišne knjige proizlazi kako predmetna nekretnina prema
svojoj upisanoj kulturi i površini većoj od 10 ari (282 čhv=10,14 ari) predstavlja
šumu u smislu odredbe čl. 4. st. 1. ZŠ, čijim je vlasnikom Republika Hrvatska
postala po sili zakona danom stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o šumama ("Narodne novine" broj: 41/90), odnosno dana 16. listopada
1990. godine, to u ovom predmetu nije bilo mjesta primjeni odredbi čl. 360.- čl. 365.
ZV, budući da se pretvorba prava upravljanja, korištenja i raspolaganja, sukladno
čl. 360. st. 1. ZV, provodi samo ako posebnim zakonom nije određeno drugačije.
Pritom valja istaknuti kako činjenica da se predmetna nekretnina, prema
priloženom uvjerenju Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša,
izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet klasa: 350-03/200701/1100, urbroj: 251-13-021/111-2007-2 od 17. listopada 2007. godine, na dan
stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine" broj:
34/91) i ZŠ nalazila unutar granica građevinskog područja Grada Zagreba, ne
utječe na odluku o osnovanosti prijedloga za upis, budući da takva okolnost nije
313
propisana kao pretpostavka za stjecanje prava vlasništva na šumama prema
odredbama ZŠ, kao niti odredbama drugih zakona.
9.
Z-8977/09
Gž-2840/11 od 11. rujna 2012.g.
Članak 108. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama
- brisanje općenarodne
imovine
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je na nekretnini upisanoj kao općenarodna imovina
s upisanim pravom korištenja u korist Općine Medveščak koja se sastoji od zkčbr. 2355
k.o. Grad Zagreb uknjižba brisanja općenarodne imovine i uknjižba brisanja prava
korištenja Općine Medveščak, te uknjižba prava vlasništva za korist Grada Zagreba.
Županijski sud preinačuje prvostupanjsko rješenje na način da odbija prijedlog
predlagatelja radi uknjižbe prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zk.ul.br. 14296 k.o.
Grad Zagreb.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predlagatelj je podnio prijedlog za upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini,
temeljeći ga na odredbama čl. 365. ZVDSP i čl. 2. i 9. Zakona o lokalnoj i područnoj
(regionalnoj) samoupravi (Narodne novine 33/01 i 60/01).
O postojanju pretpostavki za upis zemljišnoknjižni sud odlučuje isključivo ispitivanjem
zemljišnoknjižnog stanja, prijedloga za upis i priloga uz prijedlog (čl. 108. st. 1. ZZK), a
za utvrđivanje postoje li sve pretpostavke upisa mjerodavno je vrijeme kada je prijedlog
za upis stigao zemljišnoknjižnom sudu (čl. 107. st. 1. ZZK). Preko i izvan navedenog
zemljišnoknjižni sud nije ovlašten ni obvezan ispitivati.
Odredba čl. 365. ZVDSP koju je primijenio prvostupanjski sud odnosi se na
neizgrađeno građevinsko zemljište te propisuje da pravo vlasništva nekretnine koje
potječe od nekadašnjeg prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u
društvenom vlasništvu, ili od prvenstvenog prava korištenja takvog zemljišta, stječu
osobe koje su u zemljišnoj knjizi bile upisane kao nositelji prava korištenja odnosno
prvenstvenog prava korištenja, dok odredbe čl. 2. i 9. Zakona o lokalnoj i područnoj
(regionalnoj) samoupravi određuju predlagatelja kao jedinicu lokalne samouprave i
kao pravnu osobu.
Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak utvrđeno je da je u zk. ul. br. 14296 k.o. Grad
Zagreb upisana zk.č.br. 2355, po kulturi označena kao kuća popisni broj 805,
dvorište, zgrada i zid u Martićevoj ulici broj 1 i Draškovićevoj ulici broj 15 površine
301,2 čhv ili 1083 čm i uknjižena kao općenarodna imovina s pravom korištenja
Općine Medveščak.
Stoga u konkretnom slučaju nije moguće dopustiti uknjižbu prava vlasništva u
korist predlagatelja po toj osnovi, a obzirom na zemljišnoknjižne podatke o naravi
predmetne nekretnine. Naime, kako se u konkretnom slučaju radi o kući, zemljištu
pod kućom i dvorištu, a na neizgrađenom građevinskom zemljištu, ne dolazi u obzir
primjena odredbi čl. 365. ZVDSP kojom je reguliran upis prava vlasništva koje
314
potječe od nekadašnjeg prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u
društvenom vlasništvu ili od prvenstvenog prava korištenja takva zemljišta.
U odnosu na žalbene navode kojima se u bitnom ističe da je sud prvog stupnja,
prilikom donošenja pobijanog rješenja, propustio primijeniti odredbu čl. 359. st. 2.
ZVDSP, odnosno ispitati sve okolnost postojanja prava bivših vlasnika, odnosno
njihovih nasljednika na zemljištu koje je predmetom upisa u ovom postupku, a u
skladu s odredbama Zakona o nakadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske
komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 91/96, 39/99, 92/99, 80/02 i 81/02 dalje: Zakon o naknadi), stajalište je ovog drugostupanjskog suda da sud prvog
stupnja, kada preispituje pretpostavke za upis u skladu s odredbama čl. 361. i 365.
ZVDSP, nije dužan ispitivati sve okolnosti postojanja prava bivših vlasnika,
odnosno njihovih nasljednika na zemljištu u pogledu kojeg se predlaže upis, a u
skladu s odredbama Zakona o naknadi, jednako kao što niti osoba koja predlaže
upis na nekretnini uknjiženoj kao društveno vlasništvo nije dužna dokazati da ne
postoji sukob s pravima koja pripadaju drugim osobama na temelju propisa o
denacionalizaciji.
Obzirom na sve navedeno, proizlazi da je pobijano rješenje valjalo preinačiti na način
kako je to navedeno pod svakom I. izreke ove odluke, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3.
ZPP-a, a u vezi s sa čl. 91. st. 1. ZZK-a, obzirom da - suprotno utvrđenju prvostupanjskog
suda - za zahtijevani upis postoje zapreke u smislu čl. 108. st. 1. ZZK.
10.
Z-15693/12
Gž-4875/12 od 11. rujna 2012.g.
Članak 1., članak 40. stavak 3. i članak 79. Ovršnog zakona
Članak 81.-84. Zakona o zemljišnim knjigama
- upis zabilježbe ovrhe
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog te je određena zabilježba odbijenog
prijedloga u zk.ul.br. 3591, podul. br. 15 k.o. Grad Zagreb.
Županijski sud odbija žalbu predlagatelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet ove zemljišnoknjižne stvari je upis zabilježbe ovrhe, odnosno ovršnog postupka
temeljem dokumentacije predane u spis - prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne
isprave na nekretninama ovršenika i rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave,
poslovni broj Ovrv-160/12 od 22. veljače 2012.
Uz obrazloženje da je uvidom u prijedlog radi upisa zabilježbe ovrhe i dostavljenih
isprava vidljivo da je prijedlogom zatražena zabilježba ovršnog postupka Ovrv-160/12
ovrhovoditelja K. d.o.o. protiv ovršenika V. B. na nekretninama koje se nalaze na zkč.
1316, oznake zemljišta stambeno poslovna građevina sa garažama i dvorište,
Medvedgradska ulica 19, ukupne površine 751 m2, upisane u zk. ul. br. 3591, podul. br.
15 k.o. Grad Zagreb, povezano sa vlasništvom posebnog dijela i to 15. etaža, 8.81/100,
315
dvoetažni poslovni prostor oznake K, u podrumu i prizemlju objekta površine 143,91 čm
te da prema stanju priloženog spisa (Ovrv-160/12) proizlazi da je ovrha zatražena na
temelju vjerodostojne isprave, a da prema priloženim isprava proizlazi da rješenje o ovrsi
na temelju vjerodostojne isprave nije postalo pravomoćno, sud prvog stupnja zaključuje
da prema odredbi čl. 40. st. 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96., 29/99.,
42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05. i 67/08., dalje: OZ-a) ovrha koja je
određena temeljem vjerodostojne isprave provodi se tek nakon pravomoćnosti rješenja o
ovrsi, a budući da spisu nije priloženo rješenje o ovrsi s klauzulom pravomoćnosti,
pozivom na odredbu čl. 109. st. 1. i 4. i čl. 111. st. 1. ZZK-a odbija prijedlog.
Predlagatelj u žalbi, u bitnom, navodi da je uz prijedlog radi upisa zabilježbe dostavio
dokaz - prijedlog za ovrhu pa da je stoga i predložio zabilježbu ovrhe, upravo iz razloga
da bi se ostvarila funkcija zabilježbe.
Naime, u konkretnom slučaju, zabilježba spora predložena je temeljem rješenja o
ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pa radi pravilne ocjene, treba imati u vidu i
odredbu čl. 1. OZ-a, kojom je uređen postupak ovrhe po kojem se provodi prisilno
ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava (ovršni postupak) i
kojim odredbama je reguliran postupak ovrhe na nekretnini.
U skladu s odredbama OZ-a i ZZK-a, prihvaćanjem zahtjeva ovrhovoditelja, ovršni
bi sud donio rješenje kojim bi naložio ovršeniku da namiri tražbinu ovrhovoditelja
te bi radi namirenja te tražbine odredio ovrhu zabilježbom ovrhe u zemljišnoj
knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem
ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom. Tada bi se na temelju rješenja o ovrsi
u zemljišnoj knjizi zabilježila ovrha (čl. 79. st. 1. OZ-a); nakon čega bi se na temelju
rješenja o dosudi zabilježila dosuda (čl. 99. st. 1. OZ-a i čl. 89. st. 1. ZZK-a) te bi se
na kraju, temeljem pravomoćnog rješenja o dosudi i zaključka o predaji nekretnine
kupcu (čl. 101. st. 2. OZ-a), odnosno temeljem pravomoćnog rješenja o dosudi i
potvrde ovršnog suda da je kupac položio kupovninu u skladu s tim rješenjem (čl.
89. st. 3. ZZK-a), provela uknjižba prava vlasništva za korist kupca na nekretnini
koja je bila predmet ovrhe.
Dakle, iz navedenog nedvojbeno proizlazi da bi po okončanju predmetnog ovršnog
postupka došlo do promjene upisanog knjižnog prava.
Stoga, radi pravilne ocjene dopustivosti zabilježbe spora, treba imati u vidu ne samo
sadržaj odredbi koje reguliraju tu vrstu zabilježbe (čl. 81.-84. ZZK), već i svrhu
postupka čija se zabilježba predlaže te pravne učinke koje zabilježba spora
proizvodi.
Žalitelju valja odgovoriti da se ovrha, u situaciji kada je rješenje o ovrsi donijeto
temeljem vjerodostojne isprave, provodi tek po pravomoćnosti (čl. 40. st. 3. OZ-a), a
time se i zabilježba ovrhe (čl. 79. OZ-a) kao ovršna radnja, ukoliko je ovrha
određena na nekretnini, provodi tek po pravomoćnosti rješenja o ovrsi, što znači da
sud koji je donio takvo rješenje, postupajući po službenoj dužnosti, nije bio dužan
takvo rješenje dostaviti zemljišnoknjižnom sudu na provedbu - prije njegove
pravomoćnosti.
Dakle, iako iz stanja spisa proizlazi da je već donijeto rješenje o ovrsi (22. veljače 2012.),
isto, međutim, nije pravomoćno, budući da ne sadrži klauzulu pravomoćnosti.
Stoga je na utvrđeno činjenično stanje, pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno
pravo kada je prijedlog odbio (čl. 109. st. 1. i 4. i čl. 111. st. 1. ZZK-a).
316
11.
Z-14727/03
Gž-7900/08 od 9. listopada 2012.g.
Članak 40. Zakona o zaštiti prirode
Članak 364. stavak 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
- spomenik vrtne
arhitekture
Činjenično stanje:
Sud prvog stupnja donio je rješenje kojim je temeljem članka 114. i 129. st.l. Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99,
22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 - dalje: ZV), čl. 40. st. 2. Zakona o zaštiti prirode
("Narodne novine" broj: 30/94, 72/94 i 107/03 - dalje: ZZP), Obavijesti Grada Zagreba,
Gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i
promet, Odjel za prostorno uređenje i graditeljstvo, Klasa 350-03/2005-01/549,
Urbroj:251-05-03/041-2005-2 od 19. svibnja 2005. i Rješenja Zavoda za zaštitu prirode
broj 5976-1964 od 18. srpnja 1964. (koji izvornik se nalazi u zbirci isprava tog suda pod
brojem Z-14012/03) u zemljišnoknjižnom ul. 32 k.o. Grad Zagreb, dopustio teretan otpis
zkč. 7791/1 kuća popisni broj 2838, dvorište, gospodarske zgrade, 2 jarka (streljana),
šume putovi, jarci, oranica, pašnjak i dva nasipa u Maksimiru pov.5 rala 347,8 čhv ili
30024 čm koja je uknjižena kao općenarodna imovina i prijenos u zk.ul.br. 30363 k.o.
Grad Zagreb uz uknjižbu prava vlasništva za korist Grada Zagreba.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja dopustio je traženi upis primjenom čl. 40. ZZP-a, u vezi s čl. 114. i čl.
129.st.l.ZV, prethodno utvrdivši da se predmetna nekretnina nalazi unutar granica
spomenika vrtne arhitekture (parka).
Prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo dopustivši traženi upis.
U skladu s čl. 3. st. 1. alineja 8. ZZP-a, spomenici vrtne arhitekture su dijelovi
prirode od interesa za Republiku Hrvatsku i imaju njezinu osobitu zaštitu (zaštićeni
dijelovi prirode).
Čl. 40. ZZP-a propisuje da se zemljište unutar granica zaštićenih dijelova prirode iz
članka 3. stavka 1. alineje 3., 4., 5., 6., 7. i 8. na kojima pravo korištenja i
raspolaganja imaju društvene pravne osobe prenosi u vlasništvo županije ili Grada
Zagreba, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.
U zk. ul. 32. k.o. Grad Zagreb predmetna nekretnina bila je uknjižena kao
općenarodna imovina, ali bez upisanog prava korištenja ili raspolaganja.
Imajući u vidu navedeno stanje knjižnih prava na predmetnoj nekretnini, ali i
činjenicu da predlagatelj nije sudskom odlukom dokazao da je on (ili njegov pravni
prednik) bio izvanknjižni nositelj prava korištenja ili raspolaganja na toj nekretnini
(u skladu s čl. 364. st. 6. ZV-a), pogrešno je prvostupanjski sud utvrdio da je
predlagatelj stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine na temelju čl. 40. ZZP-a.
317
Zaključno, kako predlagatelj nije dokazao da su se ispunile pretpostavke stjecanja
prava vlasništva iz čl. 40. ZZP, to u ovom slučaju nije bilo mjesta primjeni navedene
odredbe.
12.
Z-4573/11
Gž-1550/12 od 13. lipnja 2012.g.
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Čakovcu
Članak 141. Zakona o zemljišnim knjigama
- amortizacija i brisanje
hipoteke
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog i određena je zabilježba odbijenog
prijedloga predlagatelja i brisane hipotekarne tražbine u zk.ul.br. 2901 k.o. Granešina.
Županijski sud odbija žalbu predlagatelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U obrazloženju pobijanog rješenja se navodi da je na temelju uvida u z.k. ul. br. 2901 k.o.
Granešina, u kojem je upisana konkretna nekretnina, vidljivo da je na teretnom listu
rješenjem broj Z-9993/78 upisana zabilježba prvenstvenog reda na kredit u iznosu od
65.000,00 DIN temeljem prijedloga Vojnog servisa u sastavu Narodne banke Jugoslavije
od 24. svibnja 1978. godine. Temeljem odredbe čl. 141. st. 1. alineja 1 ZZK-a postupak
amortizacije će se pokrenuti samo ako nije moguće pronaći osobe u čiju korist su
provedeni upisi hipoteke i upisi koji su provedeni glede hipoteke, niti se mogu pronaći
njihovi pravni slijednici. U konkretnoj pravnoj stvari predlagatelj nije navodima u
prijedlogu učinio vjerojatnim da nije moguće pronaći pravnog sljednika upisanog
založnog vjerovnika, tako da samim citiranjem odredbe čl. 141. ZZK-a nije ispunjena
pretpostavka iz odredbe čl. 141. st. 1. alineja 2. ZZK-a.
Naime, za postupak pokretanja radi amortizacije i brisanja hipotekarne tražbine
potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti propisani u odredbama čl. 141. ZZK-a.
Međutim, u podnijetom prijedlogu predlagatelj doista nije učinio vjerojatnim da
nije moguće pronaći osobe koje su prema upisu ovlaštenici konkretnog prava, a niti
njihove nasljednike. Kod toga se može navesti, da iz dopisa Hrvatske narodne banke
od 9. ožujka 2011. godine proizlazi da ista nije pravni slijednik Narodne banke
Jugoslavije, te da bi se potrebni podaci za brisanje konkretne zabilježbe mogli
zatražiti od Ministarstva financija Republike Hrvatske.
13.
Z-81590/06
Gž-259/11 od 23. listopada 2012.g.
Članak 108. st. 1. Pravilnika o unutarnjem ustroju, vođenju zemljišnih knjiga i
obavljanju drugih poslova u zemljišnoknjižnim odjelima sudova
318
Članak 200. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama
- pojedinačni ispravni
postupak
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog radi pokretanja pojedinačnog ispravnog
postupka, određena je zabilježba odbijenog prijedloga u zk.ul.br. 3404, 4425 i 1723 k.o.
Gornji Stenjevec.
Županijski sud odbija žalbu predlagatelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Naime, predlagatelj je zatražio uknjižbu prava vlasništva i provedbu prijavnog lista RN1079/06 putem pojedinačnog ispravnog postupka u odnosu na kčbr. 987/5 upisanu u
zk.ul.br. 4425 k.o. Gornji Stenjevec, kčbr. 987/4 upisanu u zk. ul. broj 3404 k.o. Gornji
Stenjevec i kčbr. 987/6 upisanu u zk. ul. broj 723 k.o. Gornji Stenjevec.
Sud prvog stupnja je odbio prijedlog budući predlagatelj nije dokazao postojanje
opravdanog razloga za provođenje pojedinačnog ispravnog postupka, jer nije niti jednom
ispravom učinio vjerojatnim da mu pripada pravo vlasništva, u skladu s odredbom čl.
108. st. 1. Pravilnika o unutarnjem ustroju, vođenju zemljišnih knjiga i obavljanju drugih
poslova u zemljišnoknjižnim odjelima sudova ("Narodne novine", br. 81/97, 109/02,
123/02, 153/02, 14/05 i 60/10 - u nastavku Zemljišnoknjižni poslovnik).
Prema odredbi čl. 200. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", br.
91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08 - dalje: ZZK) sud može provesti
pojedinačni ispravni postupak glede određenog zemljišnoknjižnog uloška kad za to
postoji opravdani razlog.
Kako je odredbom čl. 108. st. 2. Zemljišnoknjižnog poslovnika propisano da
opravdani razlog za vođenje pojedinačnog ispravnog postupka postoji kada je
javnom ili javnoovjerovljenom ispravom učinjeno vjerojatnim da nekoj osobi
pripada pravo koje nije u njezinu korist upisano i radi čijeg bi upisa trebalo
ispraviti određene zemljišnoknjižne upise, a radi se o pravu koje po odredbama
ZZK može biti predmet zemljišnoknjižnog upisa, pravilno je prvostupanjski sud
zaključio da predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu pripada pravo koje nije
upisano u njegovu korist, odnosno da postoji opravdani razlog zbog kojeg bi se
pokrenuo pojedinačni ispravni postupak.
Naime, predlagatelj je dostavio uvjerenje Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove
od 28. studenog 2006. i izvadak iz posjedovnog lista iz kojeg proizlazi da su od 1.
siječnja 1967. kao korisnici predmetnih nekretnina bili upisani roditelji predlagatelja, te
da je predlagatelj kao posjednik evidentiran od 3. prosinca 1998. Međutim, dostavljenim
ispravama predlagatelj je dokazao samo faktičnu vlast (posjed) na predmetnim
nekretninama. Stoga dostavljenim ispravama predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu
pripada pravo koje nije u njegovu korist upisano u zemljišnoj knjizi.
14.
319
Z-48447/11
Gž-1944/12 od 7. studenog 2012.g.
Članak 57. Zemljišnoknjižnog poslovnika
Članak 98. Zakona o zemljišnim knjigama
- zabilježba ovrhe
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog predlagatelja radi upisa zabilježbe ovrhe
na nekretninama upisanim u zk.ul.br. 22007 k.o. Grad Zagreb, temeljem rješenja o ovrsi
broj Ovr-5122/2011 od 12. listopada 2011. godine te je određeno brisanje plombe.
Županijski sud odbija žalbu predlagatelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Sud prvog stupnja je utvrdio da je rješenjem o ovrsi broj Ovr-5122/2011 od 12. listopada
2011. godine a koje je donio Trgovački sud u Zagrebu, predlagatelj kao ovrhovoditelj
predložio promjenu sredstva ovrhe u postupku koju vodi protiv ovršenika E. p. d.o.o. iz
Zagreba, te je navedenim rješenjem određena ovrha pljenidbom poslovnog udjela kojeg
ovršenik ima u Trgovačkom društvu S. p. c. M. d.o.o. iz Zagreba.
Kako je ovrha određena na poslovnim udjelima a ne na nekretninama E. p. d.o.o., to da
nisu ispunjeni uvjeti za zabilježbu ovrhe, zbog čega je prijedlog predlagatelja odbijen.
U svojoj žalbi predlagatelj navodi da je on svojim prijedlogom zatražio upis plombe u
zk.ul.br. 22007 k.o. Grad Zagreb, temeljem odredbe čl. 57. st. 7. Zemljišnoknjižnog
poslovnika, a ne zabilježbu ovrhe u tom zemljišnoknjižnom ulošku jer da je rješenjem o
ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu od 22. listopada 2010. godine broj Ovr-5122/11
određena ovrha na poslovnom udjelu ovršenika E. p. d.o.o., koji u Trgovačkom društvu
S. p. c. M. d.o.o., a koje društvo je zemljišnoknjižni vlasnik nekretnina upisanih u
zk.ul.br. 22007 k.o. Grad Zagreb, a da bi prodaja poslovnog udjela i namirenje
ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom poslovnog udjela, obzirom da je E. p. d.o.o.
jedini imatelj poslovnog udjela u S. p. c. M. d.o.o. bila od izravnog utjecaja na knjižna
prava upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika na čijim je nekretninama predlagatelj zatražio
upis plombe, te na taj način predlagatelj želi zaštiti naplatu svog potraživanja iz
donesenog rješenja o ovrsi. Predlagatelj smatra da je sud prvog stupnja donošenjem
pobijanog rješenja pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno
pravo.
Suprotno ocjeni predlagatelja, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja pravilno
postupio kada je odbio prijedlog predlagatelja kojeg je protumačio kao zahtjev za upis
zabilježbe ovrhe, a na temelju donesenog rješenja o ovrsi na poslovnim udjelima koje E.
p. d.o.o. kao ovršenik ima u S. p. c. M. d.o.o..
Prema odredbi čl. 57. Zemljišnoknjižnog poslovnika, st. 6., a kojim se propisuje
unutarnji ustroj, vođenje zemljišnih knjiga i obavljanje drugih poslova u
zemljišnoknjižnim odjelima sudova, propisano je da na mjestu gdje bi u
zemljišnoknjižnom ulošku trebalo provesti upis odmah se običnom pisaljkom mora
učiniti vidljivim dan i vrijeme kada je stigao prijedlog za upis te broj urudžbenog
brojevnika (plomba čl. 98. st. 1. ZZK-a).Plomba se neće upisati ako zemljište ili
pravo glede kojeg se zahtijeva upis nisu navedeni u zemljišnoknjižnom podnesku i
320
njegovim prilozima ili ako nisu upisani u zemljišnoj knjizi. Prema st. 7. istog članka
plomba će se upisati i kada drugi sud ili tijelo pred kojim je pokrenut postupak u
kojem bi se mogao odrediti upis u zemljišnu knjigu, dostavi zemljišnoknjižnom
sudu podnesak kojim je pokrenut postupak ili kao takav podnesak da je predan
sudu ili tijelu na rješavanje podnese stranka koja je postupak pokrenula.
Prema odredbi čl. 98. ZZK-a na mjestu gdje bi u zemljišnoknjižnom ulošku trebalo
provesti upis odmah će se učiniti vidljivim (plomba) dan i vrijeme kada je
zemljišnoknjižnom sudu stigao prijedlog za upis, te broj dnevnika zemljišnoknjižnih
podnesaka pod kojim je zaprimljen (broj dnevnika). Plomba će se po službenoj
dužnosti izbrisati kada se provede upis ili unese zabilježba odbijanja prijedloga za
upis.
Dakle, preduvjet za upis plombe jest prijedlog za upis, dakle mora se raditi o
prijedlogu za upis u zemljišnu knjigu nekog od prava koja se upisuju u zemljišnu
knjigu.
U konkretnom slučaju plombu nije bilo moguće upisati, jer rješenje o ovrsi kojim se
određuje ovrha na poslovnim udjelima ovršenika koje on ima u trgovačkom društvu
koje je vlasnik nekretnina upisanih u zemljišnu knjigu, ne daje osnovu za upis bilo
kakovog prava predlagatelja u zemljišnoj knjizi na nekretninama S. p. c. M. d.o.o.
Prodajom poslovnog udjela u S. p. c. M. d.o.o. neće se promijeniti vlasništvo na
nekretninama koje ima Stambeno poslovni centar Maksimir d.o.o. a koji nije
ovršenik u ovom postupku.
321
STVARNO KAZALO
A
amortizacija i brisanje hipoteke
12
B
brisanje društvenog i upis prava vlasništva
brisanje općenarodne imovine
brisanje zabilježbe privremene mjere
5
9
6
P
pojedinačni ispravni postupak
13
S
spomenik vrtne arhitekture
11
Š
šuma
8
U
uknjižba prava vlasništva
upis prava vlasništva
upis prava vlasništva poljoprivrednog zemljišta
upis ugovorenih ograničenja
upis zabilježbe ovrhe
7,8
3
2
1
10
Z
zabilježba ovrhe
zabilježba spora
zapreka upisa
14
4
7
322
ZAKONSKO KAZALO
ZAKON O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA
članak 2.
članak 3. stavak 1.
članak 40.
članak 43. stavak 1.
članak 55. stavak 1.b
članak 81. stavak 1.
članak 81.-84.
članak 82. stavak 1.
članak 98.
članak 108. stavak 1.
članak 109. stavak 1.
članak 109. stavak 4.
članak 110. stavak 1.
članak 111. stavak 1.
članak 141.
članak 200. stavak 1.
2
2
7
1
6
4
10
4
14
9
5
5
1
5
12
13
OVRŠNI ZAKON
članak 1.
članak 40. stavak 3.
članak 79.
10
10
10
ZAKON O VLASNIŠTVU I DRUGIM STVARNIM PRAVIMA
članak 362. stavak 3.
članak 364. stavak 6.
3
11
ZAKON O LOKALNOJ SAMOUPRAVI I UPRAVI
članak 87.
3
ZAKON O ŠUMAMA
članak 4. stavak 1.
8
323
ZAKON O ZAŠTITI PRIRODE
članak 40.
11
PRAVILNIK O UNUTARNJEM USTROJU, VOĐENJU
ZEMLJIŠNIH KNJIGA I OBAVLJANJU DRUGIH
POSLOVA U ZEMLJIŠNOKNJIŽNIM ODJELIMA SUDOVA
članak 108. stavak 1.
13
ZEMLJIŠNOKNJIŽNI POSLOVNIK
članak 57.
14
324
PRESUDE EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA
PRAVA
325
EUROPEAN COURT OF HUMAN RIGHTS
COUR EUROPÉENNE DES DROITS DE L´HOMME
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
PRVI ODJEL
PREDMET LONČAR protiv HRVATSKE
(Zahtjev br. 42969/09)
PRESUDA
STRASBOURG
18. prosinac 2012. godine
Ova je presuda konačna, ali može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.
326
U predmetu Lončar protiv Hrvatske,
Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u Odboru sastavljenom
od:
gđa Julia Laffranque, predsjednica,
gđa Nina Vajić, g. Erik Mose, suci,
i g. Andre Wampach, zamjenik tajnika Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 27. studenog 2012. godine, donosi sljedeću
presudu koja je usvojena tog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 42969/09)
protiv Republike Hrvatske što gaje 1. kolovoza 2009. godine gđa Semina Lončar
(„podnositeljica") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").
2. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
3. Dana 10. rujna 2010. godine o zahtjevu je obaviještena Vlada.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
4. Podnositeljica zahtjeva je rođena 1952. godine i živi u Splitu.
A. Građanski postupak
5. Dana 23. veljače 1999. godine podnositeljica zahtjeva je zbog klevete podnijela
Općinskom sudu u Splitu građansku tužbu protiv Hrvatske radio televizije, tražeći
naknadu štete.
6. U razdoblju između 20. svibnja 1999. godine i 19. svibnja 2000. godine
prvostupanjski sud je održao sedam rasprava.
7. Presudom od 19. svibnja 2000. godine Općinski sud je odbio tužbu
podnositeljice.
8. Povodom žalbe podnositeljice, Županijski sud u Splitu je 21. svibnja 2004.
godine ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.
9. U ponovljenom postupku Općinski sud je održao tri rasprave, te je 21. rujna
2009. godine donio presudu kojom je naložio da tuženik plati podnositeljici 30.000 kuna
kao naknadu za nematerijalnu štetu.
10. Povodom žalbe tuženika, Županijski sud u Splitu je 26. studenog 2010.
godine smanjio iznos naknade dosuđene podnositeljici na 20.000 kuna. Presuda je
uručena odvjetnici podnositeljice 4. siječnja 2011. godine.
B. Postupak povodom zahtjeva podnositelj ice za zaštitu prava na suđenje u
razumnom roku
327
11. U međuvremenu, 5. studenog 2007. godine podnositeljica je
Županijskom sudu u Splitu podnijela zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom
roku.
12. Dana 18. kolovoza 2008. godine Županijski sud u Splitu utvrdio je povredu
prava podnositelj ice na suđenje u razumnom roku, dodijelio joj je 12.500 kuna naknade,
te je odredio Općinskom sudu u Splitu da donese odluku u njezinom predmetu u roku od
šest mjeseci od dostave tog rješenja. Rješenje Županijskog suda uručeno je Općinskom
sudu u Splitu 31. listopada 2008. godine.
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO
13. Mjerodavne odredbe Zakona o sudovima ("Narodne novine", br.
150/05, 16/07 i 113/08) koje se odnose na zahtjev za zaštitu prava na suđenje u
razumnom roku, kao pravno sredstvo za duljinu sudskih postupaka u Hrvatskoj,
izložene su u presudi Praunsperger protiv Hrvatske, br. 16553/08, stavak 21., od 22.
travnja 2010. godine.
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE
14. Podnositeljica zahtjeva prigovara da je duljina postupka bila u suprotnosti sa
zahtjevom "razumnog roka", utvrđenim u članku 6. stavku 1. Konvencije, koji glasi kako
slijedi:
„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da ... sud ... u
razumnom roku ispita njegov slučaj."
15. Vlada je osporila taj argument.
16. Razdoblje koje treba uzeti u obzir počelo je 23. veljače 1999. godine, kada je
podnositeljica podnijela svoju građansku tužbu, a završilo je 4. siječnja 2011. godine
kada je presuda Županijskog suda u Splitu od 26. studenog 2010. godine uručena
odvjetnici podnositeljice. Stoga je trajalo 11 godina i 10 mjeseci na dvije razine
nadležnosti.
A. Dopuštenost
1. Status žrtve podnositeljice
17. Vlada tvrdi da je Županijski sud u Splitu usvojio zahtjev
podnositeljice, utvrdio povredu njezinog prava na suđenje u razumnom roku i dodijelio
joj odgovarajuću naknadu. Stoga je povreda kojoj se prigovara ispravljena pred domaćim
tijelima i kao rezultat toga podnositeljica je izgubila svoj status žrtve.
18. Sud prvo bilježi daje u vrijeme donošenja rješenja Županijskog suda u Splitu o
zahtjevu podnositeljice, postupak trajao više od devet i pol godina na dvije razine
328
nadležnosti. Dalje bilježi da je Županijski sud dodijelio podnositeljici približno 1.730
EUR u protuvrijednosti. Naknada koju je dodijelio taj sud ne odgovara onoj koju bi Sud
vjerojatno dodijelio temeljem članka 41. Konvencije u odnosu na isto razdoblje.
19. Sud dalje primjećuje da je u istom rješenju Županijski sud u Splitu također
naložio Općinskom sudu u Splitu da odluči u predmetu podnositeljice u roku od
šest mjeseci od dostave tog rješenja. Budući da je rješenje Županijskog suda uručeno
Općinskom sudu u Splitu 31. listopada 2008. godine (vidi gore točku 12.), naprijed
navedeni rok je istekao 30. travnja 2009. godine. Međutim, Općinski sud u Splitu je
donio presudu u predmetu podnositeljice tek 21. rujna 2009. godine (vidi gore točku 9.),
čime je prekoračio rok koji mu je ostavljen za skoro pet mjeseci.
20. Uzimajući posebno u obzir činjenicu da Općinski sud u Splitu nije postupio po
nalogu Županijskog suda da donese odluku u roku od šest mjeseci, dodijeljena naknada
se ne može smatrati odgovarajućom u okolnostima ovog predmeta (vidi načela
utvrđena u sudskoj praksi Suda u presudi Cocchiarella protiv Italije
[VV], br.
64886/01, stavci 65.-107., ECHR 2006-V ili Scordino protiv Italije (br. 1) [VV], br.
36813/97, stavci 178.-213., ECHR 2006-V). Stoga, u odnosu na razdoblje obuhvaćeno
utvrđenjem Županijskog suda, podnositeljica nije izgubila svoj status žrtve u smislu
članka 34. Konvencije.
2. Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava
21. U pogledu duljine postupka u razdoblju nakon rješenja Županijskog suda u
Splitu, Vlada tvrdi da je podnositeljica trebala podnijeti drugi zahtjev za zaštitu prava na
suđenje u razumnom roku, što je ona propustila učiniti.
22. Sud ponavlja da je već odbacio slične prigovore Vlade u brojnim predmetima
protiv Hrvatske koji se odnose na duljinu postupka (vidi na primjer, Lonza protiv
Hrvatske, br. 14062/07, stavci 25.-26., 1. travanj 2010.; Kvartuč protiv Hrvatske (br. 2),
br. 34830/07, stavci 34.-36., 22. travanj 2010. i Čiklić protiv Hrvatske, br. 40033/07,
stavci 26.-28., 22. travanj 2010.), te ne vidi razloga da utvrdi drugačije u ovom predmetu.
23. Slijedi da prigovori Vlade o neiscrpljenju domaćih pravnih sredstava u ovom
predmetu moraju također biti odbačeni.
3. Zaključak
24. Sud smatra da ovaj prigovor nije očigledno nedopušten u smislu članka 35.
stavka 3. Konvencije. Također bilježi, uzimajući u obzir naprijed navedeno, da nije
nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga mora biti proglašen dopuštenim.
B. Osnovanost
25. Sud ponavlja da razumnost duljine postupka mora biti procijenjena u svjetlu
okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje
podnositelja i mjerodavnih tijela, te važnost onoga oko čega postoji spor za podnositelja
(vidi između mnogo drugih izvora, Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96,
stavak 43., ECHR 2000-VII).
329
26. Sud bilježi da je Županijski sud u Splitu u svojem rješenju od 18. kolovoza
2008. godine utvrdio daje postupak trajao nerazumno dugo (vidi gore točku 12.). Sud ne
vidi razloga da utvrdi drugačije budući da je sam često utvrđivao povrede članka 6.
stavka 1. Konvencije u slučajevima sa sličnom problematikom kao i u predmetnom (vidi
na primjer gore citirani Kvartuč protiv Hrvatske (br. 2.)). Stoga je već u razdoblju koje je
bilo predmet ispitivanja Županijskog suda duljina postupka bila prekomjerna i nije
udovoljila zahtjevu "razumnog roka". Ona je zadržala tu karakteristiku tijekom
naknadnog razdoblja od dvije godine i četiri mjeseca nakon dostavljanja rješenja
Županijskog suda (vidi gore točku 16.).
27. U svjetlu naprijed navedenog, Sud smatra da je došlo do povrede članka 6.
stavka 1.
II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE
28. Podnositeljica također prigovara temeljem članka 13. Konvencije, u vezi
članka 6. stavka 1. istog, što Općinski sud u Splitu nije udovoljio nalogu Županijskog
suda u Splitu da donese odluku u propisanom roku. Članak 13. glasi kako slijedi:
„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na
djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe
koje su djelovale u službenom svojstvu."
A. Dopuštenost
29. Sud smatra da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35.
stavka 3. Konvencije. Također bilježi da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga
mora biti proglašen dopuštenim.
B. Osnovanost
30. Sud ponavlja (vidi gore točku 19.) da je Općinski sud u Splitu prekoračio rok
koji mu je dao Županijski sud u Splitu za donošenje odluke u predmetu podnositeljice za
skoro pet mjeseci. U ovim okolnostima ne može se tvrditi, kao što je Vlada, daje rok bio
tek neznatno prekoračen.
31. Sud je već utvrdio povrede članka 13. Konvencije u sličnim predmetima (vidi na
primjer Kaić i ostali protiv Hrvatske, br. 22014/04, od 17. srpnja 2008.; Medić protiv
Hrvatske, br. 49916/07, od 26. ožujka 2009. i gore citirani predmet Lonzd). Nakon
ispitivanja svih materijala koji su mu podneseni, Sud smatra da Vlada nije iznijela ni
jednu činjenicu ili argument koji bi ga uvjerio da dođe do drugačijeg zaključka u ovom
predmetu.
Sukladno tome u ovom predmetu je došlo do povrede članka 13.
III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
330
32. Članak 41. Konvencije propisuje:
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo
zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,
dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."
A. Šteta
33. Podnositeljica potražuje 4.300 EUR na ime nematerijalne štete.
34. Vlada je osporila taj zahtjev.
35. Sud ponavlja da kada je podnositelj iskoristio domaća pravna sredstva i
na taj način dobio utvrđenje povrede, te mu je dodijeljena naknada, ali ipak može tvrditi
da je "žrtva", iznos koji će se dodijeliti temeljem članka 41. može biti manji od iznosa
koje Sud dodjeljuje u sličnim slučajevima. U tom slučaju podnositelju mora biti
dodijeljena razlika između iznosa kojeg je dobio od domaćih sudova i iznosa koji se ne bi
smatrao očigledno nerazumnim u usporedbi sa iznosima koje dodjeljuje Sud.
Podnositelju također treba dodijeliti određeni iznos u odnosu na faze postupka koje
možda nisu uzete u obzir od strane domaćih sudova (vidi, mutatis mutandis, gore citiranu
presudu Cocchiarella protiv Italije [VV], stavci 139.-141.; Jakupović protiv Hrvatske, br.
12419/04, stavak 33., 31. srpanj 2007.; Skokandić protiv Hrvatske, br. 43714/02, stavak
59., 31. srpanj 2007.; Husić protiv Hrvatske, br. 14878/04, stavak 31., 25. listopad 2007. i
Leticaprotiv Hrvatske, br. 27846/05, stavak 34., 18. listopad 2007.).
36. Sud ponavlja da je Županijski sud u Splitu dodijelio podnositeljici 1.730 EUR
(vidi gore točku 18.). Presuđujući po pravičnoj osnovi, te uzimajući u obzir okolnosti
ovog predmeta, karakteristike zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, kao
i činjenicu da je usprkos ovom domaćem pravnom sredstvu Sud utvrdio povredu, Sud
smatra da podnositeljici treba dodijeliti 100 EUR u odnosu na razdoblje koje je bilo
predmet ispitivanja Županijskog suda.
37. Sud također dodjeljuje podnositeljici iznos od 1.000 EUR za daljnje odgode
od dvije godine i četiri mjeseca za razdoblje nakon dostavljanja rješenja Županijskog
suda od 18. kolovoza 2008. godine (vidi gore točku 26.).
38. Sukladno tome, podnositeljici će se dodijeliti ukupan iznos od 1.100 EUR na
ime nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.
B. Troškovi i izdaci
39. Podnositeljica potražuje i 500 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred
Sudom.
40. Vlada je osporila taj zahtjev.
41. U ovom dijelu Sud smatra razumnim dodijeliti podnositeljici, koja nije bila
zastupana po odvjetniku, iznos od 150 EUR, uz sve poreze koji bi podnositeljici mogli
biti zaračunati na taj iznos.
C. Zatezna kamata
331
42. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj
kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten;
2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;
3. Presuđuje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije;
4. Presuđuje
(a) da tužena država treba podnositeljici u roku od tri mjeseca isplatiti slijedeće
iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan
namirenja;
(i) 1.100 EUR (tisuću i sto eura) na ime nematerijalne štete, uvećanih za
sve poreze koji bi se mogli zaračunati; (ii) 150 EUR (sto pedeset eura) na ime troškova i
izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi se podnositeljici mogli zaračunati;
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno
spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj
stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna
boda;
5. Odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravičnom naknadom.
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 18. prosinca
2012. godine, sukladno pravilu 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.
Andre Wampach
zamjenik tajnika
Julia Laffranque
predsjednica
332
EUROPEAN COURT OF HUMAN RIGHTS
COUR EUROPÉENNE DES DROITS DE L´HOMME
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
PRVI ODJEL
PREDMET MARELJA protiv HRVATSKE
(Zahtjev br. 4255/10)
PRESUDA
STRASBOURG
18. prosinac 2012. godine
Ova je presuda konačna, ali može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.
333
U predmetu Marelja protiv Hrvatske,
Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u Odboru sastavljenom
od:
gđa Julia Laffranque, predsjednica,
gđa Nina Vajić,
g. Erik Mose, suci,
i g. Andre Wampach, zamjenik tajnika Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 27. studenog 2012. godine, donosi sljedeću
presudu koja je usvojena tog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 4255/10)
protiv Republike Hrvatske što gaje 15. siječnja 2010. godine g. Drago
Marelja
("podnositelj") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").
2. Podnositelja je zastupala gđa M. Jukić-Jurišić, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku
vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
3. Dana 17. siječnja 2012. godine o zahtjevu je obaviještena Vlada.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
4. Podnositelj zahtjeva je rođen 1961. godine i živi u Đakovu.
A. Građanski postupak
5. Dana 14. srpnja 2004. godine podnositelj zahtjeva je Općinskom građanskom
sudu u Zagrebu podnio građansku tužbu za naknadu štete protiv osiguravajućeg društva
J.O.
6. Dana 3. veljače 2010. godine taj sud je donio presudu u korist podnositelja.
7. Županijski
sud u Zagrebu odbio je
žalbu tuženika i potvrdio
prvostupanjsku presudu 22. rujna 2010. godine. Presuda je uručena odvjetniku
podnositelja 6. prosinca 2010. godine.
B. Postupak povodom podnositeljevog zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u
razumnom roku
8. U međuvremenu, 30. rujna 2008. godine podnositelj je Županijskom sudu u
Zagrebu podnio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.
9. Dana 30. travnja 2009. godine Županijski sud u Zagrebu utvrdio je povredu
prava podnositelja na suđenje u razumnom roku, dodijelio mu je 2.000 kuna naknade, te
je odredio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu da donese odluku u predmetu
334
podnositelja u roku od šest mjeseci od dostave tog rješenja. Rješenje je uručeno
odvjetniku podnositelja 18. svibnja 2009. godine.
10. Dana 25. svibnja 2009. godine podnositelj se žalio protiv rješenja Županijskog
suda u dijelu koji se odnosi na dodjelu naknade. Tvrdio je da je naknada koju mu je taj
sud dodijelio premala, te je umjesto nje tražio 20.000 kuna.
11. Dana 30. rujna 2009. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je
usvojio tužbu podnositelja i dodijelio mu dodatnih 4.000 kuna, odnosno 6.000 kuna
ukupno.
12. Dana 21. listopada 2009. godine rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 30.
travnja 2009. godine uručeno je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kako bi donio
odluku u roku određenom tim rješenjem.
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO
13. Mjerodavne odredbe Zakona o sudovima ("Narodne novine", br.
150/05, 16/07 i 113/08) koje se odnose na zahtjev za zaštitu prava na suđenje u
razumnom roku, kao pravno sredstvo za duljinu sudskih postupaka u Hrvatskoj,
izložene su u presudi Praunsperger protiv Hrvatske, br. 16553/08, stavak 21., od 22.
travnja 2010. godine.
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE
14. Podnositelj zahtjeva prigovara da je duljina građanskog postupka u
suprotnosti sa zahtjevom "razumnog roka", utvrđenim u članku 6. stavku 1. Konvencije,
koji glasi kako slijedi:
"Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da ... sud ... u
razumnom roku ispita njegov slučaj."
15. Vlada je osporila taj argument.
16. Razdoblje koje treba uzeti u obzir počelo je 14. srpnja 2004. godine, kada je
podnositelj podnio svoju građansku tužbu, a završilo je 6. prosinca 2010. godine kada je
presuda Županijskog suda u Zagrebu od 22. rujna 2010. godine uručena odvjetniku
podnositelja. Stoga je trajao šest godina i četiri mjeseca na dvije razine nadležnosti.
A. Dopuštenost
1. Podnositelj;ev status žrtve
17. Vlada je prvo tvrdila da je Županijski sud u Zagrebu u svom rješenju od 30.
travnja 2009. godine usvojio zahtjev podnositelja i utvrdio povredu njegovog prava na
suđenje u razumnom roku. Dodijelio mu je odgovarajuću naknadu i odredio Općinskom
građanskom sudu u Zagrebu da donese odluku u predmetu podnositelja u roku od šest
335
mjeseci od dostave njegovog rješenja, a koji sud je postupio u skladu sa tom odredbom.
Konkretno, objasnila je da zbog toga što se podnositelj žalio protiv rješenja Županijskog
suda u Zagrebu, to rješenje nije moglo biti odmah dostavljeno Općinskom građanskom
sudu u Zagrebu, odnosno prije nego postane pravomoćno. Rješenje Županijskog suda
postalo je pravomoćno 30. rujna 2009. godine kada je Vrhovni sud odbio žalbu
podnositelja izjavljenu protiv tog rješenja, te je nedugo zatim dostavljeno Općinskom
građanskom sudu u Zagrebu 21. listopada 2009. godine. Budući da je Općinski sud
donio presudu u predmetu podnositelja 3. veljače 2010. godine, on je to učinio u roku od
šest mjeseci kako je odredio Županijski sud. Stoga je povreda kojoj se prigovara
ispravljena pred domaćim tijelima, što ima za posljedicu da je podnositelj izgubio svoj
status žrtve.
18. Sud prvo bilježi daje u vrijeme donošenja rješenja Županijskog suda u
Zagrebu od 30. travnja 2009. godine, postupak trajao četiri godine i devet mjeseci na
jednoj razini nadležnosti. Isto razdoblje je uzeo u obzir i Vrhovni sud u svojoj odluci od
30. rujna 2009. godine. Dalje bilježi da su Županijski sud u Zagrebu i Vrhovni sud
dodijelili podnositelju otprilike 823 EUR u protuvrijednosti. Naknada koju su dodijelili ti
sudovi ne odgovara onoj koju bi Sud najvjerojatnije dodijelio temeljem članka 41.
Konvencije u odnosu na isto razdoblje.
19. Sud dalje primjećuje da se podnositelj žalio protiv rješenja
Županijskog suda u Zagrebu od 30. travnja 2009. godine samo u dijelu koji se odnosi na
dodjelu naknade. Slijedi da je neosporavani dio tog rješenja, odnosno odredba nižem
sudu da odluči u predmetu podnositelja u roku od šest mjeseci, postala pravomoćna 27.
svibnja 2009. godine kada je istekao rok od osam dana za ulaganje žalbe. U ovim
okolnostima Sud ne vidi razloge zašto rješenje Županijskog suda nije odmah dostavljeno
Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, nego tek nakon što je Vrhovni sud odlučio o
žalbi podnositelja.
20. Dostavljanjem predmetnog rješenja Općinskom sudu tek 21. listopada
2009. godine, domaći sudovi su nepotrebno produljili rok koji je ostavljen tom sudu za
kojih pet mjeseci. U ovim okolnostima, Sud nalazi da su neuvjerljivi argumenti Vlade da
je Općinski građanski sud u Zagrebu formalno postupio u skladu sa rješenjem
Županijskog suda u Zagrebu i donio presudu u predmetu podnositelja u roku koji mu je
određen (vidi gore točku 17.)
21. U ovim okolnostima, posebno uzimajući u obzir naprijed opisano
neopravdano kašnjenje u dostavi rješenja Županijskog suda kojim se nalaže nižem sudu
da odluči u predmetu podnositelja u roku od šest mjeseci, dodijeljena naknada se ne može
smatrati odgovarajućom
(vidi načela utvrđena u sudskoj praksi Suda u presudi
Cocchiarella protiv Italije [VV], br. 64886/01, stavci 65.-107., ECHR 2006-V, ili
Scordino protiv Italije (br. 1) [VV], br. 36813/97, stavci 178.-213., ECHR 2006-V).
Stoga, u odnosu na razdoblje obuhvaćeno utvrđenjem domaćih sudova, podnositelj nije
izgubio svoj status žrtve u smislu članka 34. Konvencije.
2. Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava
22. Vlada je također pozvala Sud da zahtjev proglasi nedopuštenim zbog
neiscrpljenja domaćih pravnih sredstava. Tvrdi da je podnositelj trebao podnijeti ustavnu
tužbu protiv odluke Vrhovnog suda, te da je zahtjev preuranjen jer je podnesen Sudu 5.
336
siječnja 2010. godine, odnosno kada još nije istekao rok određen rješenjem Županijskog
suda u Zagrebu od 30. travnja 2009. godine. Na kraju, u vezi duljine postupka u razdoblju
nakon tog rješenja, tvrdi da je podnositelj treba podnijeti drugi zahtjev za zaštitu prava na
suđenje u razumnom roku. Međutim, on je propustio iskoristiti ta pravna sredstva.
23. U pogledu tvrdnje Vlade da je podnositelj trebao uložiti ustavnu tužbu protiv
odluke Vrhovnog suda, Sud upućuje na svoje prethodno utvrđenje da podnositelj još
uvijek može tvrditi da je žrtva povrede prava na suđenje u razumnom roku prvenstveno
zbog neopravdanog kašnjenja u dostavi rješenja Županijskog suda (vidi gore točke 19.21.). U ovim okolnostima Sud ne vidi, a Vlada nije objasnila, kako bi podnošenje
ustavne tužbe moglo ispraviti tu pogrešku.
24. U pogledu tvrdnje da je zahtjev preuranjen, Sud ponavlja da su domaći sudovi
bezrazložnim kašnjenjem u dostavi rješenja Županijskog suda neopravdano produljili rok
određen Općinskom građanskom sudu u Zagrebu za odlučivanje o predmetu podnositelja
za pet mjeseci (vidi gore točke 19.-21.). U svakom slučaju, o pitanju preuranjeno sti
zahtjeva treba odlučiti s obzirom na trenutak kada Sud odlučuje o dopušteno sti zahtjeva,
a ne s obzirom na vrijeme kada je zahtjev podnesen (vidi, na primjer, Ringeisen protiv
Austrije, 16. srpanj 1971., stavak 91., Serija A br. 13 i Sud Est Realisations protiv
Francuske, br. 6722/05, stavak 38., 2. prosinac 2010.).
25. Konačno, u vezi tvrdnje Vlade da je podnositelj trebao podnijeti drugi zahtjev
za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na duljinu postupka u razdoblju
koje je uslijedilo nakon rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 30. travnja 2009. godine,
Sud bilježi daje već odbacio sličan prigovor Vlade u brojnim predmetima protiv Hrvatske
koji se odnose na duljinu postupka (vidi na primjer, Lonza protiv Hrvatske, br. 14062/07,
stavci 25.-26., 1. travanj 2010.; Kvartuč protiv Hrvatske (br. 2), br. 34830/07, stavci
34.-36., 22. travanj 2010. i Čiklić protiv Hrvatske, br. 40033/07, stavci 26.-28., 22.
travanj 2010.), te ne vidi razloga da utvrdi drugačije u ovom predmetu.
26. Slijedi da svi prigovori Vlade o neiscrpljenju domaćih pravnih sredstava
moraju biti odbačeni.
3. Zaključak
27. Sud smatra da ovaj prigovor nije očigledno nedopušten u smislu članka 35.
stavka 3. Konvencije. Također bilježi, uzimajući u obzir naprijed navedeno, da nije
nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga mora biti proglašen dopuštenim.
B. Osnovanost
28. Sud ponavlja da razumnost duljine postupka mora biti procijenjena u svjetlu
okolnosti predmeta i u odnosu na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje
podnositelja i mjerodavnih tijela, te važnost onoga oko čega postoji spor za podnositelja
(vidi između mnogo drugih izvora, Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96,
stavak 43., ECHR 2000-VII).
29. Sud bilježi da su Županijski sud u Zagrebu i Vrhovni sud utvrdili da je
postupak trajao nerazumno dugo (vidi gore točke 9. i 11.). Sud ne vidi razloga da utvrdi
drugačije budući daje sam često utvrđivao povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u
337
slučajevima sa sličnom problematikom kao i u predmetnom (vidi na primjer
Sukobljević protiv Hrvatske (odi.), br. 5129/03, ECHR, 1. lipanj 2006.). Stoga je već u
razdoblju koje je bilo predmet ispitivanja Županijskog suda i Vrhovnog suda (vidi gore
točku 18.) duljina postupka bila prekomjerna i nije udovoljila zahtjevu "razumnog roka".
Ona je zadržala tu karakteristiku tijekom naknadnog razdoblja od godinu i sedam mjeseci
nakon dostavljanja rješenja Županijskog suda od 30. travnja 2009. godine (vidi gore
točku 16.).
30. U svjetlu naprijed navedenog, Sud smatra da je došlo do povrede članka 6.
stavka 1.
II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
31. Članak 41. Konvencije propisuje:
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo
zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,
dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."
A. Šteta
32. Podnositelj potražuje 50.000 kuna na ime nematerijalne štete.
33. Vlada je osporila taj zahtjev.
34. Sud ponavlja da kada je podnositelj iskoristio domaća pravna sredstva i na
taj način dobio utvrđenje povrede, te mu je dodijeljena naknada, ali ipak može tvrditi da
je „žrtva", iznos koji će se dodijeliti temeljem članka 41. može biti manji od iznosa koje
Sud dodjeljuje u sličnim slučajevima. U tom slučaju podnositelju mora biti dodijeljena
razlika između iznosa kojeg je dobio od domaćih sudova i iznosa koji se ne bi smatrao
očigledno nerazumnim u usporedbi sa iznosima koje dodjeljuje Sud. Podnositelju također
treba dodijeliti određeni iznos u odnosu na faze postupka koje možda nisu uzete u obzir
od strane domaćih sudova (vidi, mutatis mutandis, gore citiranu presudu Cocchiarella
protiv Italije [VV], stavci 139.-141.; Jakupović protiv Hrvatske, br. 12419/04, stavak 33.,
31. srpanj 2007.; Skokandić protiv Hrvatske, br. 43714/02, stavak 59., 31. srpanj 2007.;
Husić protiv Hrvatske, br. 14878/04, stavak 31., 25. listopad 2007. i Leticaprotiv
Hrvatske, br. 27846/05, stavak 34., 18. listopad 2007.).
35. Sud ponavlja da su domaći sudovi dodijelili podnositelju 823 EUR (vidi gore
točku 18.). Presuđujući po pravičnoj osnovi, te uzimajući u obzir okolnosti ovog
predmeta, karakteristike zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, kao i
činjenicu daje usprkos ovom domaćem pravnom sredstvu Sud utvrdio povredu, Sud
smatra da podnositelju treba dodijeliti 300 EUR u odnosu na razdoblje koje je bilo
predmet ispitivanja domaćih sudova.
36. Sud također dodjeljuje podnositelju iznos od 750 EUR za daljnje odgode od
nekih godinu i sedam mjeseci za razdoblje nakon dostavljanja rješenja Županijskog suda
od 30. travnja 2009. godine (vidi gore točku 29.).
37. Sukladno tome, podnositelju će se dodijeliti ukupan iznos od 1,050 EUR na
ime nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.
338
B. Troškovi i izdaci
38. Podnositelj potražuje i 5.000 kuna na ime troškova i izdataka nastalih pred
domaćim sudovima.
39. Vlada je osporila taj zahtjev.
40. Uzevši u obzir dokumente kojima raspolaže i svoju sudsku praksu, Sud smatra
razumnim dodijeliti podnositelju iznos od 180 EUR za troškove i izdatke u domaćem
postupku, uz sve poreze koji bi podnositelju mogli biti zaračunati na taj iznos.
C. Zatezna kamata
41. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj
kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten;
2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;
3. Presuđuje
(a) da tužena država treba podnositelju u roku od tri mjeseca isplatiti slijedeće
iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan
namirenja;
(i) 1.050 EUR (tisuću i pedeset eura), na ime nematerijalne štete, uvećanih
za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;
(ii) 180 EUR (stoosamdeset eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za
sve poreze koje bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno
spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj
stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna
boda;
4. Odbija preostali dio podnositeljevog zahtjeva za pravičnom naknadom.
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 18. prosinca
2012. godine, sukladno pravilu 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.
Andre Wampach
zamjenik tajnika
Julia Laffranque
predsjednica
339
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
ODABIR SUDSKIH ODLUKA
(samo za internu uporabu)
Zagreb, siječanj-ožujak 2013.g.
340
Radno pravo
1.
Pr-6137/10
godine
Gžr-1343/10 od 15. svibnja 2012.
Članak 16. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11)
- apsolutna nenadležnost - za rješenje doneseno u
upravnom postupku u kojem se
odlučivalo o
pravu na usluge osobe za pružanje njege i pomoći
po zahtjevu HRVI iz Domovinskog rata, nadležno
je Ministarstvo branitelja
Činjenično stanje:
Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja oglasio se apsolutno nenadležnim i odbačena je tužba.
Županijski sud odbija žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrđuje rješenje prvostupanjskog
suda.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Uz obrazloženje da sud nije nadležan za odlučivanje o tužbi tužiteljice koja se odnosi na
rješenje Ureda državne uprave u zagrebačkoj županiji, Službe za društvene djelatnosti,
Ispostave Samobor, Klase: UP/I-562-02/10-04/06, Ur broj: 238-05-06/5-10-3 kojom joj
je utvrđen prestanak statusa osobe-zamjenskog njegovatelja koji pruža njegu i pomoć
HRVI 100% I skupine, s nadnevkom 31. svinja 2010., već upravno tijelo, sud prvog
stupnja je primjenom odredbe čl. 16. ZPP, donio pobijano rješenje.
U žalbenoj fazi postupka ostalo je sporno postupopravno pitanje nadležnosti suda za
odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
Ispitujući pobijano rješenje kao i postupak koji mu je prethodio, utvrđeno je da
prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.
2., a na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).
Pobijano rješenje nema nedostatke radi kojih se ne bi moglo ispitati. Izreka pobijanog
rješenja je razumljiva i nije u proturječnosti s jasno i potpuno navedenim razlozima u
obrazloženju.
Prema pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, predmetni spor nije spor koji bi u
smislu odredbe čl. 1. i čl. 16. ZPP bio u sudskoj nadležnosti, a kako je to pravilno
zaključio sud prvog stupnja.
U ovom slučaju, tužba se odnosi na rješenje doneseno u upravnom postupku u kojem se
na temelju odredbe čl. 85. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i
članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj: 174/04, 92/05, 2/07, 107/07, 65/09 i
137/09) odlučivalo o pravu na usluge osobe za pružanje njege i pomoći po zahtjevu
HRVI iz Domovinskog rata I skupine, pa je u skladu s odredbama citiranog posebnog
propisa, za odlučivanje o pravnom lijeku (žalbi), nadležno Ministarstvo branitelja (čl. 38.
341
st. 1. toč. 4. Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela
državne uprave -„Narodne novine", broj: 150/11).
Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio citirane procesnopravne odredbe (čl. 16.
ZPP) kada se oglasio apsolutno nenadležnim i odbacio tužbu.
2.
Pr-124/12
godine
Gžr-1279/12 od 18. rujna 2012.
Članak 16. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 23/95 i 33/95)
nadležnost-za
utvrđenje
radnopravnog statusa nadležan je
Općinski radni sud jer tužiteljica
ne pobija konačni upravni akt
Činjenično stanje:
Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:
"I
Ovaj sud oglašava se apsolutno nenadležnim, ukidaju se sve provedene radnje i tužba
tužiteljice od 1. kolovoza 2001. godine se odbacuje.
II
Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 16.000,00 kn u roku 8
dana."
Županijski sud ukida rješenje Općinskog radnog suda i vraća predmet istom sudu na ponovni
postupak.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U podnesku primljenom kod suda dana 23. veljače 2011. godine tužiteljica je konačno
specificirala tužbeni zahtjev na način da isti glasi: "Utvrđuje se daje zasnovan radni
odnos između Republike Hrvatske, Ministarstva obrane i tužiteljice dana 1. lipnja 1998.
godine, u svojstvu djelatne voje osobe - vojnik, na radnom mjestu spremačice, na
neodređeno vrijeme".
Pobijano rješenje sud prvog stupnja je donio primjenom čl. 16. st. 2. ZPP uz
obrazloženje da je za odlučivanje o zahtjevu tužiteljice djelatne vojne osobe - vojnika,
nadležno upravno tijelo, budući da su akti kojima se uređuje status djelatnih vojnih
osoba, službenika i namještenika upravni akti protiv kojih se može pokrenuti upravni
spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske (čl. 10. Zakona o službi u oružanim
snagama Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 23/95 i 33/95).
Utvrđenje suda prvog stupnja da je tužiteljica djelatna osoba - vojnik je pogrešno, jer
tužiteljica niti ne tvrdi daje takav status stekla temeljem konačnog upravnog akta.
Naprotiv, iz stanja spisa proizlazi da tužbeni zahtjev temelji na tvrdnjama da je od 1.
kolovoza 1998. godine djelatnica Ministarstva obrane u vojnoj postrojbi zaposlena na
radnom mjestu spremačice u vojarni "Skrad", u vojnoj postrojbi poznatoj kao 66.
Pukovnija HV za izgradnju cesta, da uslijed propusta tužene stranke nisu sklopile ugovor
o radu u pisanom obliku, da joj je vojna iskaznica izdana 9. prosinca 1998. godine, da je
primala neto plaću od 1. kolovoza 1998. godine do 31. prosinca 1999. godine, te da se
njena radna knjižica još uvijek nalazi kod tužene.
342
Kako tužbenim zahtjevom tužiteljica ne pobija konačni upravni akt kojim bi bio
uređen njen status kao djelatne vojne osobe pogrešan je zaključak suda prvog stupnja
daje
za
postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan upravni sud.
U ovoj pravnoj stvari radi se o zahtjevu za utvrđenje radnopravnog statusa tužiteljice
(čl. 187. ZPP), odnosno radi se o sporu iz radnog odnosa za koji je stvarno nadležan
općinski
radni sud (čl. 34. st. 1. toč. 10. ZPP).
Slijedom iznesenog valjalo je žalbu tužiteljice prihvatiti kao osnovanu te pobijano
rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak (čl. 380. toč. 3.
ZPP), pri čemu je odluka o parničnom trošku (točka II izreke pobijanog rješenja) ukinuta
temeljem čl. 166. ZPP vezano uz čl. 164. st. 4. ZPP.
3.
Pr-6805/10
godine
Gžr-1147/12-2 od 21. kolovoza 2012.
Članak 213. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92,
112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11)
- prekid postupka - prethodno
pitanje
otkaz
zbog
opozivanja s dužnosti
predsjednika člana uprave
Činjenično stanje:
Pobijanim prvostupanjskim rješenjem određen je prekid postupka do pravomoćnog
okončanja postupka pod brojem P-5628/2010 kod Trgovačkog suda u Zagrebu ili kad sud
ustanovi kako više ne postoje razlozi da se čeka završetak toga postupka.
Županijski sud obija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Počevši od utvrđenja da odluka u ovoj pravnoj stvari ovisi o prethodnom rješenju odluke o
tužbenom zahtjevu u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-5628/10, sud prvog stupnja
je, temeljem čl. 213. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91,
91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje ZPP) odredio prekid
postupka do okončanja postupka u tom predmetu ili kad sud ustanovi kako više ne postoje
razlozi da se čeka završetak toga postupka.
Iz razloga pobijanog rješenja proizlazi da tužitelj u predmetu pred Trgovačkim sudom u
Zagrebu, poslovni broj P-5628/10, poništava Odluku o opozivu imenovanja tužitelja kao
predsjednika Uprave, a u ovom predmetu predlaže utvrditi da je Odluka o otkazu Ugovora o
radu od 24. lipnja 2010. nedopuštena.
Prema stanju spisa proizlazi da je tužitelj dana 17. srpnja 2009., zaključio s tuženikom
Ugovor o radu, te da je zakonitost otkaza upravo tog Ugovora o radu, predmet spora u
ovoj pravnoj stvari.
Obzirom na sadržaj zahtijevane pravne zaštite u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu,
poslovni broj P-5628/10, u kojem se poništava Odluku o opozivu imenovanja tužitelja
kao predsjednika Uprave, te na sadržaj zahtijevane pravne zaštite u ovom predmetu,
343
kojom se zahtijeva utvrđenje nedopuštenom Odluke o otkazu Ugovora o radu, po ocjeni
ovog drugostupanjskog, odluka u ovoj pravnoj stvari ovisi o postojanju pitanja ili
pravnog odnosa o kojem se odlučuje u predmetu Trgovačkog suda, te odluka u tom
predmetu predstavlja prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari.
Člankom 2. Ugovora o radu s predsjednikom Uprave ugovoreno da je radni odnos
zasnovan na neodređeno vrijeme od 17. srpnja 2009., no da mandat predsjednika uprave
može prestati prije isteka ovog vremena u slučajevima iz čl. 13. i 14. Ugovora. Čankom
13. navedenog ugovora stranke su ugovorile da tuženik može opozvati predsjednika
Uprave ukoliko predsjednik uprave nije u mogućnosti uredno izvršavati obveze iz
Ugovora zbog trajnih osobina ili sposobnosti, ukoliko krši obveze iz Ugovora ili se
ogriješi o odredbe Zakona, Statuta i Općih akata tuženika, ukoliko Glavna skupština
Društva izglasa nepovjerenje predsjedniku Uprave, te ukoliko prestane potreba za
obavljanjem radnih zadataka zbog gospodarskih, tehničkih i organizacijskih razloga, dok
je člankom 14. ugovoreno da mandat predsjednika Uprave i prava iz Ugovora o radu
prestaju i u slučaju otkaza predsjednika Uprave na daljnje obavljanje tih poslova. Stoga
pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o prethodnom pitanju
Budući je tuženik Odlukom o otkazu Ugovora o radu tužitelju otkazao isti samo iz
razloga što je isti opozvan s dužnosti predsjednika člana Uprave, to je pravilan zaključak
prvostupanjskog suda da odluka u predmetu P-5628/2010 koji se vodi kod Trgovačkog
suda predstavlja prethodno pitanje za odluku u ovoj pravnoj stvari.
4.
Pr-24228/04
godine
Gžr-358/11 od 25. rujna 2012.
Članak 2. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine br. br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01,
82/01, 114/03 i 142/03)
- nema diskriminacije jer tuženik
nije bio dužan raspisati natječaj
za radna mjesta pa ga nije mogao
onemogućiti za natjecanje za
radna mjesta direktora sektora
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom pod st. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev, koji glasi:
"I. Utvrđuje se da je tuženik diskriminirao tužitelja jer mu u listopadu i studenom 2004.
nije omogućio kandidiranje i zapošljavanje za radna mjesta direktor sektora prodaje i
marketinga, radno mjesto direktor službe za upravljanje procesima prodaje osiguranja ili
kojem drugom radnom mjestu direktor ili pomoćnik direktora sektora."
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje u bitnom da tužitelj nije
diskriminiran postupkom tuženika, da se tuženik nije savjetovao sa sindikalnim
povjerenikom o namjeravanom otkazu tužitelju, ali se savjetovao sa Granskim
sindikatom u osiguranju Hrvatske, koje je sindikalno tijelo većeg značaja, pa je time
postupio sukladno Zakonu o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01,
344
82/01, 114/03 i 142/03 - dalje: ZR), da tuženik nije bio dužan raspisati natječaj za radno
mjesto direktora sektora, da je zbog nove sistematizacije radnih mjesta tuženik morao
otkazati ugovore svojim zaposlenicima i ponuditi im nove ugovore o radu sukladno
novim Pravilnicima o sistematizaciji radnih mjesta, te je sud prvog stupnja zaključio da je
neosnovan zahtjev kojim se traži utvrđenje nedopuštenosti pobijane odluke i vraćanje
tužitelja na radno mjesto prema Ugovoru o radu od 07. svibnja 2003.
Neosnovano tužitelj inzistira na tvrdnji da ga je tuženik diskriminirao, jer mu nije
omogućio natjecanje za radna mjesta direktora sektora za marketing i direktora za
upravljanje procesom prodaje, a za ta radna mjesta je tuženik sklopio Ugovor o radu sa
K.J. i B.I.
U prvostupanjskom postupku pravimo je utvrđeno, da tuženik nije bio dužan raspisati
natječaj za navedena radna mjesta, pa nije mogao onemogućiti tužitelja za natjecanje za
radna mjesta direktora sektora za marketing i direktora za upravljanje procesom prodaje,
da su tužitelj, I. B. i J. K., ispunjavali formalne uvjete za navedena radna mjesta, a
tuženik kao poslodavac je ovlašten odrediti kojem će zaposleniku ponuditi radno mjesto
za koje smatra da će ga dobro obavljati, da poslodavac ima autonomno pravo odlučiti o
sistematizaciji radnih mjesta i visini plaće za pojedino radno mjesto, da je poslodavac
tužitelju ponudio radno mjesto u skladu s njegovom stručnom spremom i temeljem
navedenog utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da time što je tužitelju ponuđeno
radno mjesto šefa odjela za odnose s korporativnim klijentima, a tužitelj smatra da mu je
trebalo ponuditi ugovor o radu za radno mjesto direktora prodaje i marketinga ili radno
mjesto direktora za upravljanje procesima prodaje osiguranja ili bilo koje drugo
direktorsko radno mjesto, tužitelj nije doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na
radnike raspoređene na radna mjesta za koja tužitelj smatra da su njemu trebala biti
ponuđena, jer poslodavac ima pravo odlučivati koje će radno mjesto ponuditi tužitelju,
stoga smatra da tužitelj nije diskriminiran postupanjem tuženika.
Odredbom čl. 2. st. 1. ZR zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija osobe koja
traži zaposlenje i koja se zaposli na osnovi rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja,
bračnog stanja, porodičnih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja,
nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja, društvenog položaja,
članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu te tjelesnih
ili duševnih poteškoća. Odredbama st. 2. i 3. istog članka diskriminacija, bilo izravna,
bilo neizravna, određena je kao protupravno pravljenje razlike (stavljanje u nepovoljniji
položaj) između osoba koje su u usporedivoj pravnoj situaciji.
Dakle, pretpostavke za pružanje sudske zaštite zbog diskriminacije su postojanje osnove
diskriminacije i nejednako postupanje.
Kako nisu utvrđene pretpostavke za pružanje sudske zaštite tužitelju zbog diskriminacije,
valjano je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan u tom dijelu.
Slijedom navedenog, temeljem čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne
novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 dalje: ZPP) odlučeno je kao u izreci ove presude.
5.
Pr-5134/11
godine
Gžr-1086/12-2 od 04. rujna 2012.
Članak 118. i 149. Zakona o radu ("Narodne novine" 149/09)
345
- nije zatraženo očitovanje sindikalnog
povjerenika što čini otkaz nezakonit
pa nema pravnog interesa za utvrđenjem
prava iz ugovora o radu
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom dopunjenom dopunskom presudom poslovni broj Pr5134/11-21 31. svibnja 2012. u dijelu gdje je propušteno navesti paricijski rok, utvrđena
je odluka tuženika o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora od 27. rujna 2011.
nedopuštenom te je tuženiku naloženo tužitelja vratiti na rad na poslove iz ugovora o radu
na neodređeno vrijeme sklopljenog 1. srpnja 1996.
Ujedno je rješenjem odbačen dio tužbenog zahtjeva (pravilno tužba u dijelu zahtjeva)
kojim tužitelj zahtijeva utvrditi da on kod tuženika u razdoblju od otkazivanja ugovora o
radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 1. srpnja 1996. pa nadalje ima sva prava koja
proizlaze iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 1. srpnja 1996. te je
tuženiku naloženo tužitelju s osnove troškova postupka platiti 2.500,00 kn.
Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev za zaštitu prava utvrđenjem nedopuštene odluke o otkazu
ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora i za vraćanje na rad te zahtjev na
utvrđenje da tužitelj kod tuženika u razdoblju od otkazivanja ugovora o radu ima sva
prava koja proizlaze iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 1. srpnja 1996.
Uz utvrđenje da je neosnovan tuženikov prigovor prekluzije jer je tužba podnesena unutar
roka iz čl. 129. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, dalje u tekstu: ZR),
ali da tuženik prije donošenja navedene odluke o otkazu nije u smislu odredbe čl. 118. i
čl. 149. ZR zatražio očitovanje sindikalnog povjerenika na konkretnu namjeravanu
odluku o otkazu, sud prvog stupnja u smislu odredbe čl. 149. st. 12. ZR zahtjev tužitelja
na utvrđenje navedene odluke nedopuštenom prihvatio je kao osnovan te slijedom toga i
zahtjev tužitelja za vraćanje na rad na poslove kako su navedeni u ugovoru o radu na
neodređeno vrijeme od 1. srpnja 1996.
Obzirom da je tužitelj konstitutivnom pravnom zaštitom ostvario svoja prava iz radnog
odnosa poništenjem nezakonite odluke o otkazu i vraćanjem na rad, sud prvog stupnja
utvrdio je da tužitelj nema pravni interes za podnošenjem tužbe kako je zatražio na
utvrđenje postojanja njegovih prava prema ugovoru o radu na neodređeno vrijeme
sklopljenog 1. srpnja 1996., i u smislu čl. 187. Zakona o parničnom postupku ("Narodne
novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 96/08., 123/08. i
57/11., dalje u tekstu: ZPP) zahtjev tužitelja u ovom dijelu (pravilno treba biti tužbu sa
ovim zahtjevom) kao nedopušten je odbacio.
Pozivajući se na provedeno savjetovanje vezano za prijedlog odluke o izmjeni Pravilnika
o sistematizaciji poslova tuženika za podružnicu Zagrebparking d.o.o., a na temelju koje
je donesena sporna odluka o otkazu, tuženik navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda o
nezakonitosti odluke tuženika o otkazu zbog nesavjetovanja sa sindikalnim povjerenikom
kod tuženika, ne dovodi u sumnju. Naime, činjenica da se prilikom donošenja navedenih
izmjena pravilnika, tuženik savjetovao sa sindikalnim povjerenikom, nije odlučna jer je
346
nesporno da prilikom donošenja odluke o otkazu tužitelju još jedno posebno savjetovanje
vezano za konkretni otkaz tužitelju, a što je zakonska pretpostavka valjanosti otkaza
ugovora o radu, nije provedeno.
Slijedom navedenog kako nesavjetovanje tuženika kao poslodavca vezano za konkretni
otkaz tužitelju i nije sporno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio i materijalno pravo
iz čl. 118. i 149. st. 12. ZR kada je utvrdivši ništetnom odluku o otkazu, zahtjev tužitelja
na utvrđenje takve odluke nedopuštenom kao osnovan prihvatio te vraćajući tužitelja u
radnopravni status kao prije nezakonite odluke, odredio i vraćanje tužitelja na rad u
skladu s ugovorom o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 1. srpnja 1996.
U odnosu na navode žalbe tužitelja na rješenje valja navesti da obzirom na prihvaćanje
tužbenog zahtjeva i donošenja konstitutivne odluke kojom je utvrđen nedopušten otkaz te
tužitelj vraćen na rad, odnosno on vraćen u radnopravni status kao prije nezakonite
odluke, pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj u toj situaciji nema pravni
interes za zahtjev na utvrđenje da do razdoblja od otkazivanja ugovora o radu pa nadalje
on ima sva prava kao prema ugovoru na neodređeno vrijeme koji je sklopljen 1. srpnja
1996. te je i u tom smislu na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjena
odredba čl. 187. ZPP.
6.
Pr-2371/11
godine
Gžr-470/12-2 od 10. srpnja 2012.
Članak 33. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01,
82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 -počišćeni tekst)
- prekovremeni rad - veliki opseg
poslova iako nema pisane odluke
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati bruto iznos od
179.569,57 kn-sa zateznim kamatama za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine na
pojedinačne iznose, kako je to navedeno u izreci presude, te da mu naknadi parnični
trošak u iznosu od 35.222,00 kn, sve kako je navedeno u izreci presude.
Županijski sud je odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio presudu prvog
stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Tužitelj traži isplatu utuženog iznosa prema preciziranom tužbenom zahtjevu (list 697
spisa) od 9. veljače 2010. godine s osnova prekovremenog rada za razdoblje od 1.
veljače 2002. godine do 3. listopada 2004. godine, te ističe da se sukladno čl. 15;
Pravilnika o radu (list 185 spisa) osnovna plaća uvećava za prekovremeni rad 50%.
U postupku je nesporno da je tužitelj bio u sporno vrijeme direktor Općih, pravnih i
kadrovskih poslova, da je puno radno vrijeme od ponedjeljka do petka trajalo od 8,00 do
16,00 sati. Također je nesporno da nije postojala pisana odluka direktora o potrebi
prekovremenog rada.
Nesporno je daje sektor tužitelja vodio službenu evidenciju o provedbi na radu za sve
zaposlenike tuženika koji je tužitelj potpisivao svakog mjeseca, a što je služilo za
347
obračun plaće. Također je nesporno da je postojala i "ručna evidencija" koju je vodio
svaki sektor tuženika, a služila je za interne svrhe i u istu se upisivao izostanak svakog
radnika u tijeku radnog dana za privatne potrebe, kao i prekovremeni rad.
Nesporno je da se prema čl. 15. Pravilnika o radu za prekovremeni rad osnovna plaća
uvećavala 50%.
U postupku je sporno da li je i koliko tužitelj radio prekovremeno, da li je bila obveza da
radi, te da li je tzv. ručna evidencija dokaz o prekovremenom radu, te da li je generalni
direktor mogao jedino odobriti prekovremeni rad, te da li je tužitelj radio prekovremeno
po nalogu direktora.
Provedbom dokaza financijskim vještačenjem (list 687 i 705 spisa) sud je utvrdio
vrijednost prekovremenog rada tužitelja na temelju priloženih podataka o obračunu plaće
(list 304 spisa) za tužitelja kroz sporno razdoblje. Uvidom u ugovor o radu i dopunu istog
(list 704 i 708 spisa) sud je utvrdio da u istom nije posebno regulirana mogućnost
prekovremenog rada.
Sukladno čl. 33. st. 1. Zakona o radu - dalje u tekstu Zakona o radu ("Narodne novine"
broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 -počišćeni tekst)
predviđena je mogućnost prekovremenog rada u slučaju više sile, povećanja opsega rada i
u drugim slučajevima prijeko potrebnim i to najviše deset sati tjedno, a prema stavku 2.
istog članka prekovremeni rad može trajati i duže mjesečno o čemu poslodavac
obavještava inspektora rada.
Mogućnost prekovremenog rada kod tuženika propisana je i čl. 15. Pravilnika o radu.
Na osnovu provedenih dokaza i to saslušanjem tužitelja te svjedoka Z.L., prvostupanjski
sud je pravilno utvrdio daje kod tuženika postojala potreba za prekovremenim radom
tužitelja i to obzirom na njegovo radno mjesto kao direktora sektora Općih, pravnih i
kadrovskih poslova, a na izradi svih općih akata, Zakona o igrama na sreću, kao i izradi
Kolektivnih ugovora, te da je tužitelj često radio prekovremeno, zbog potrebe i opsega
poslova, a o čemu je imao saznanja generalni direktor i o čemu je isti bio obaviješten.
Također, iz iskaza ostalih saslušanih svjedoka je utvrđeno da je tužitelj često radio
prekovremeno.Provedbom dokaza je utvrđeno da su se kod tuženika radile dvije
evidencije za sve radnike i to službena u koju se upisivalo redovno radno vrijeme, koja se
radi na službenim obrascima, a koju je potpisivao tužitelj i druga evidencija "ručna
evidencija" u koju se upisivalo stvarno vrijeme provedeno na radu u tijeku dana, u koju
su se upisivali i prekovremeni sati, a koja je bila relevantan dokaz nazočnosti na radu, te
je svaku ručnu evidenciju potpisivao direktor svakog sektora i predavala se u sektor
tužitelja.
Saslušanjem tužitelja i svjedoka je utvrđeno da je Zakon o igrama na sreću donesen 2002.
godine, na čijoj izradi je radio tužitelj, a isto tako daje radio i sudjelovao u kolektivnom
pregovaranju na izradi Kolektivnih ugovora, te je bio član Komisije za izradu i donošenje
kolektivnih ugovora. Također je saslušanjem tužitelja i svjedoka utvrđeno, a što je
potvrdio i svjedok Z.L., koji je bio generalni direktor u sporno vrijeme, da je tužitelj često
s ostalim direktorima radio duže-od.-punog radnog vremena i za vrijeme praznika, zbog
potrebe opsega poslova, a koji prekovremeni rad nije bio isplaćen.
Također je u postupku utvrđeno da je sektor tužitelja imao velik opseg poslova, s
obzirom da je tuženik imao veliki broj zaposlenika, često su se mijenjali ugovori o radu,
sve radio sektor tužitelja, te tužitelj redovnom radnom vremenu nije mogao obaviti
348
potrebne poslove vezane uz njegov sektor, a koje je morao osobno obavljati kao direktor
sektora.
Saslušanjem svjedoka Z.L. sud je također utvrdio, nakon što je isti izvršio uvid u preslike
"ručne evidencije" za tužitelja koji se nalaze u spisu, da ta evidencija u cijelosti odgovara
originalu "ručne evidencije". Također je isti svjedok potvrdio da su pored tužitelja i ostali
direktori sektora radili prekovremeno, po potrebi, uz prethodni dogovor sa njime da će im
taj rad biti priznat i plaćen, no isti nije plaćen iz financijskih razloga i potrebnog
dogovora o tome sa Vladom Republike Hrvatske, do kojeg dogovora nije došlo.
Iz utvrđenog činjeničnog stanja, na osnovu provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj
radio više od 40 potrebnih sati mjesečno prekovremeno, a što je zakonom zabranjeno, a
tuženik o tome nije obavijestio inspektora rada iz razloga počinjenja prekršaja, pa se
upravo zato vodila dvostruka evidencija o prisustvovanju na radu, tj. službena i "ručna
evidencija", u koju se upisivalo stvarno provedeno vrijeme na radu, te je utvrđeno daje
upravo to bio razlog Što direktor nije donio pisanu odluku o prekovremenom radu, već se
prekovremeno radilo na temelju njegove usmene odluke.
Prvostupanjski sud je stoga osnovano prihvatio kao vjerodostojan i relevantan dokaz
"ručnu evidenciju" tužitelja o nazočnosti na radu koju je isti vodio i u istu je upisivao
stvarne sate o prekovremenom radu, te je uvidom u istu utvrdio daje tužitelj skoro svaki
radni dan u tjednu ostajao iza redovnog radnog vremena, tj. iza 16,00 sati zbog potrebe i
obaveze poslova.
Prvostupanjski sud je stoga pravilno utvrdio da je prekovremeni rad tužitelja, bez obzira
na kršenje zakonske procedure, postojao zbog potrebe poslova i da isti rad nije bio
obavljen s namjerom besplatnog rada, već je imao obvezujući karakter, a što je u skladu s
čl. 13. u vezi čl. 2. Međunarodne konvencije br. 29 o prisilnom ili obaveznom radu
("Narodne novine" - Dodatak MU - br. 2/94) kojom je određeno da se pod pojmom
prisilnog ili obaveznog rada podrazumijeva svaki rad koji radnik nije ponudio
dragovoljno, a sati rada moraju se nagrađivati u svoti uobičajenoj za plaćanje
prekovremenih sati.
Obzirom na utvrđeno, prvostupanjski sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja,
a koja visina je za sporno razdoblje utvrđena, kako je navedeno provedbom financijskog
vještačenja, koji nalaz i mišljenje je vještak izradio na temelju "ručne evidencije" tužitelja
i obračunske liste plaće (list 504 - 534 spisa) i obračuna bruto glavnice tužitelja. Isti nalaz
prvostupanjski sud je osnovano prihvatio, jer je dat objektivno, obrazloženo i stručno u
skladu s pravilima ekonomske znanosti, te je dat na temelju priložene dokumentacije u
spisu.
Navodi se da tuženik u tijeku postupka nije dokazao da je tužitelj radio manje od
utvrđenog prekovremenog rada prema "ručnoj evidenciji" tužitelja. Obzirom na utvrđeno,
neosnovani su svi suprotni žalbeni navodi te isti ne mogu utjecati na zakonitost i
pravilnost pobijane presude.
7.
Pr-404/09
Gžr-1489/10-2 od 04. rujna 2012. godine
Članak 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91,
91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP)
349
Članak 116. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01,
114/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05)
- ne postoji pravni interes za
utvrđenje nedopuštenosti odluke
koja ne egzistira,
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi
"Utvrđuje se da je sudski raskinut Ugovor o radu sklopljen dana 04. lipnja2008. između
tužitelja i tuženika, te se kao dan prestanka radnog odnosa utvrđuje dan zatvaranja bolovanja
tužitelja."
Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:
Pod toč. I. izreke rješenja odbačena je tužba u dijelu koji glasi:
"Utvrđuje se daje otkaz dan tužitelju odlukom o otkazu od 08. prosinca 2008.godine
nedopušten."
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Tužitelj u ovoj pravnoj stvari zahtijeva utvrđenje da je otkaz Ugovora o radu od 8.
prosinca 2008. nedopušten, zahtijeva sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete.
Polazeći od utvrđenja temeljenog na nespornim činjenicama:
da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika,
da je tuženik dana 8. prosinca 2008. otkazao ugovor o radu,
da je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava na odluku o otkazu ugovora o radu,
da je nakon toga, tuženik odluku o otkazu Ugovora o radu od 08. prosinca 2008.
stavio izvan snage, ali tužitelju nije dostavljena pisana odluka o tome,
da je tužitelj pisanu odluku zaprimio tek uz odgovor na tužbu, dakle, 18. ožujka
2009., prvostupanjski sud utvrđuje da nema odluke o otkazu ugovora o radu, te odluka od
08. prosinca 2008. ne egzistira, jer ju je tuženik stavio izvan snage, pa nisu ostvarene
pretpostavke iz čl. 116. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01,
82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05) i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev za
sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete.
Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev za
sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete, jer nisu ispunjene pretpostavke za usvajanje
tog tužbenog zahtjeva.
Valjalo je zbog navedenih razloga, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom
postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,
123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu
presudu.
Prvostupanjski sud nije prihvatio tužbu za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu od 8.
prosinca 2008., uz obrazloženje da je tužitelj imao saznanja da je ta odluka stavljena
izvan snage i prije podnošenja tužbe (usmeno obaviješten), a nesporno je da je za to znao
prije zaključenja glavne rasprave u ovom postupku. Stoga je, pozivom na odredbu čl.
187. st. 2. ZPP sud prvog stupnja odlučio da se takva tužba ne može podići.
Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je temeljem utvrđenja
da je tužitelj zahtijevao utvrđenje nedopuštenosti odluke koja ne egzistira, jer je stavljena
350
izvan snage, nema pravnog interesa za podnošenje deklaratorne tužbe kojom bi se
utvrđivala nedopuštenost nepostojeće odluke i pravilno je odlučio kao u izreci pobijanog
rješenja.
8.
Pr-3732/08
godine
Revr- 1830/10 od 18. rujna 2012.
Članak 23. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 17/01, 82/01, 114/03)
- probni rad - radni odnos može
prestati prije isteka ugovorenog
probnog rada
Činjenično stanje:
Prvostupanjski sud je presudom posl. broj Pr-3732/08-12 od 06. studenog 2009. godine
odbio tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da raskid Ugovora o radu sklopljenog 01.
travnja 2004. godine između tužitelja A.K. iz Zagreba, i tuženika I . d.o.o. iz Zagreba a
koji je odlukom o raskidu ugovora o radu od 15. svibnja 2008. godine tuženik izjavio
tužitelju, nije dopušten, te da radni odnos nije prestao.
Vrhovni sud odbija reviziju tužitelja kao neosnovanu.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gžr-288/10-3 od 13. travnja 2010.
odbio je tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.
Tužitelj je u postupku tvrdio da mu je tuženik otkazao ugovor o radu zbog gospodarskih
razloga, odnosno da se radi o prikrivenom poslovno (a ne osobno) uvjetovanom otkazu
ugovora, ali prema ocjeni nižestupanjskih sudova te tvrdnje nije dokazao. Zaključak
sudova je da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena zato što tužitelj tijekom
probnog roka nije udovoljio potrebnim kriterijima radnog mjesta, nije u suprotnosti sa
sadržajem izvedenih dokaza.
Odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno je primijenjeno materijalno pravo.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
da je između tužitelja i tuženika dana 1. travnja 2008. sklopljen Ugovor o radu
(dalje: Ugovor) na neodređeno vrijeme kojim se tužitelj obvezao obavljati poslove i
zadatke radnog mjesta „voditelj ključnih kupaca",
odredbom čl. 6. Ugovora ugovoren je probni rad u trajanju od tri mjeseca s
pravom poslodavca da bez obrazloženja otkaže ugovor ako radnik ne udovolji uvjetima
radnog mjesta, te s otkaznim rokom od sedam dana,
da tužitelj nije udovoljio kriterije radne učinkovitosti,
da je spornom Odlukom o raskidu ugovora o radu s danom 23. svibnja 2008.
tuženik otkazao ugovor o radu prije isteka probnog roka uz obrazloženje da tužitelj „nije
zadovoljio uvjete za obavljanje poslova i radnih zadataka" mjesta na koje je postavljen.
Nižestupanjski sudovi, smatrajući da radni odnos ne mora trajati tijekom cijelog
ugovorenog roka probnog rada, te nalazeći da je smisao probnog rada provjeravanje
znanja i sposobnosti zaposlenog radnika, pa ako poslodavac tijekom probnog rada utvrdi
da radnik ne zadovoljava kriterije radne učinkovitosti, može mu i prije isteka ugovorenog
351
vremena probnog rada otkazati ugovor o radu, ocijenili su osporenu odluku tuženika
zakonitom, te su odbili tužbeni zahtjev.
Prema odredbi čl. 23. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 17/01,
82/01, 114/03 - dalje u tekstu: ZR) prilikom sklapanja ugovora o radu može se ugovoriti
probni rad. U smislu odredbe čl. 23. st. 2. ZR probni rad iz st. 1. toga zakonskog članka
ne smije trajati duže od 6 mjeseci, dok je odredbom čl. 3. toga zakonskog članka
propisano - ako je ugovoren probni rad, otkazni rok je najmanje 7 dana. I prema
shvaćanju ovoga suda radni odnos ne mora u svakom slučaju trajati tijekom cijelog
ugovorenog roka probnog rada. Ako poslodavac i prije isteka roka probnog rađa utvrdi da
radnik ne ostvaruje očekivane rezultate rada, može mu otkazati ugovor o radu i prije
isteka ugovorenog roka probnog rada. U konkretnom slučaju tuženik je nakon isteka
jedan i pol mjesec probnog rada utvrdio da tužitelj ne zadovoljava na radu, da se nije
uklopio u tim tuženika iako se radi o poslovima timskog karaktera, da nije savladao
prodajni asortiman pa da mu nije dodijeljen u rad nijedan ključni kupac iako bi nakon
isteka probnog roka trebao preuzeti jedno od ključnih radnih mjesta. Zato je osporenom
odlukom zakonito otkazao tužitelju ugovor o radu poštujući zakonom i ugovorom o radu
propisani otkazni rok od 7 dana.
Stoga nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti osporenog otkaza
ugovora o radu tužitelja i utvrđenja da radni odnos tužitelja nije prestao, kao ni zahtjev da
sud poništi odluku o otkazu i vrati tužitelja na radno mjesto voditelja ključnih kupaca i da
mu prizna sva prava iz radnog odnosa od 23. svibnja 2008.
Pogrešno tužitelj smatra da je tuženik ocjenu uspješnosti rada tužitelja mogao dati tek
nakon isteka ugovorenog roka probnog rada od 6 mjeseci, te da je donošenjem osporene
odluke o otkazu ugovora o radu tužitelja prekršio temeljna načela obveznog prava i
odredbe o ispunjavanju dvostrano obveznih ugovora propisanih Zakonom o obveznim
odnosima („Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96,112/99). Ugovor se može
otkazati i tijekom trajanja roka probnog rada. U konkretnom slučaju tuženik je dokazao
opravdane razloge za redoviti otkaz ugovora o radu (čl. 112. ZR).
9.
Pr-1896/96
godine
Gžr-1662/11 od 15. svibnja 2012.
Članak 241. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95 i 65/95)
Članak 77. st. 1. Zakona o radu
- tuženik nije tužiteljici ponudio ugovor o radu s
poslovima koji bi odgovarali njenoj
smanjenoj sposobnosti
- ne može tražiti utvrđenje da su stranke zaključile
ugovor određenog sadržaja
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da ponuda tuženika za sklapanje ugovora o radu s tužiteljicom nije u skladu
s odredbom čl. 241. st. 2. Zakona o radu, u dijelu koji se odnosi na puno radno vrijeme.
352
Utvrđuje se da ponuda tuženika za sklapanje Ugovora o radu s tužiteljicom nije u skladu
s odredbom čl. 77. st. 1. Zakona o radu, u dijelu koji se odnosi na raspored na radno
mjesto liječnika specijalist-internista, s mjestom rada Klinika za bolesti srca i krvnih žila,
Poliklinički odjel Klinike za bolesti srca i krvnih žila.
Utvrđuje se da je između tužiteljice i tuženika zaključen Ugovor slijedećeg sadržaja:
Na temelju odredbe članka 241. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95 i
65/95) i članka 3. i 4. Pravilnika o radu Kliničkog bolničkog centra Zagreb, Zagreb,
Salata 2, sklapa se
UGOVOR O RADU
Između Kliničkog bolničkog centra Zagreb (poslodavac), kojeg zastupa ravnatelj
doc.dr.sc. Z.B. i Zaposlenika dr. A.M. -, adresa stana: -.
I. Ugovor o radu sklapa se na neodređeno vrijeme.
II. Zaposlenik će obavljati poslove u Kliničkom bolničkom centru Zagreb na radnom
mjestu liječnik specijalist-internist broj radnog mjesta 1801.
III. Zaposlenik će poslove iz točke II. obavljati u:
Klinika za bolesti srca i krvnih žila, Odjel: Klinički odjel Klinike za bolesti srca i krvnih
žila, kao mjestu rada, s time da se za vrijeme rada zaposlenik može uputiti na svako
mjesto rada u Kliničkom bolničkom centru koje odgovara radnom mjestu iz ovog
Ugovora u skladu s člankom 5. Pravilnika o radu, a prema rješenju Republičkog fonda
mirovinskog i invalidskog osiguranja Hrvatske, Područne službe u Zagrebu.
IV. Zaposlenik će raditi s polovicom punog radnog vremena i to 20 sati tjedno.
V. Ako Ugovor o radu otkazuje poslodavac primjenjivat će se otkazni rokovi u trajanju
utvrđenom člankom 113. stavak 1. Zakona o radu.
Ako Ugovor o radu otkazuje zaposlenik primjenjivat će se otkazni rok iz članka 113.
stavak 5. Zakona o radu.
Županijski sud je djelomično usvojio žalbu tužiteljice.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Tužiteljica u tužbi navodi da je prihvatila ponudu poslodavca o sklapanju Ugovora o
radu, ali smatra da ugovor koji joj je ponuđen nije u skladu sa odredbom čl. 241. st. 2. i čl.
77. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95 - dalje: ZR) i zato osporava
valjanost ponude tuženika. Zahtijeva i da se utvrdi kako je među strankama
zaključen ugovor određenog sadržaja, kako je to pobliže navedeno u izreci presude.
Prvostupanjski sud je utvrdio:
- da je tužiteljica u zakonskom roku iz čl. 241. st. 4. ZR zatražila zaštitu svojeg prava i
ima pravo na sudsku zaštitu,
- da je tužiteljici rješenjem RFMIORH od 08. travnja 1987. godine priznato pravo na
rad s polovicom punog radnog vremena, a rješenjem od 24. studenoga 1995. pravo na
rad
s
polovicom punog radnog vremena bez psihofizičkog naprezanja,
- da ponuđenim Ugovorom o radu u članku IV. određuje se rad s punim radnim
vremenom i nema posebnih odredaba o smanjenoj radnoj sposobnosti tužiteljice,
- da je tužiteljica i prije ponude Ugovora o radu radila polovicu punog radnog vremena
i to od svibnja 1997. godine,
- da tužiteljica nema prigovora u pogledu svog radnog mjesta i radnih zadataka, ali
prigovara da to nije formalno Ugovorom o radu regulirano,
353
stoga prvostupanjski sud zaključuje da ponudom o radu od 29. ožujka 1996. tuženik
ignorira odredbu čl. 241. st. 2. i čl. 77. st. 1. ZR i nije tužiteljici ponudio ugovor o radu
s poslovima koji bi odgovarali njenoj smanjenoj poslovnoj sposobnosti. Međutim, ne
prihvaća njen tužbeni zahtjev uz obrazloženje da se ne može postaviti tužbeni zahtjev
koji glasi na utvrđenje činjenica.
Pogrešna je ocjena prvostupanjskog suda da tužiteljica nije mogla osporavati valjanost
ponude poslodavca, jer joj to pravo proizlazi iz odredbe čl. 241. st. 4. ZR kraj utvrđenja
da je zahtjev pravovremen (čl. 241. st. 3. ZR).
Stoga je valjalo u dijelu odluke kojom se utvrđuje nezakonitost ponude poslodavca
preinačiti i odlučiti kao pod točkom. II izreke ove presude.
U pogledu zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje da su stranke zaključile Ugovor o
radu određenog sadržaja, kako to ona navodi u svom zahtjevu, valjano je prvostupanjski
sud takav zahtjev odbio kao neosnovan, uz obrazloženje da se takav zahtjev ne može
postaviti, jer prema odredbi čl. 241. st. 4. ZR ima pravo osporavati valjanosti ponude
poslodavca, a ne odrediti sadržaj ugovora kojeg su stranke sklopile.
Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tužiteljice djelomično odbiti kao neosnovanu i
djelomično uvažiti žalbu i odlučiti kao u izreci ove presude (čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč.
3. ZPP).
10.
Pr-6454/05
Gžr-264/12 od 25. rujna 2012. godine
Članak 241. Zakona o radu (Narodne novine broj 38/95)
- nalaganje sklapanja ugovora o
radu
- tužitelj nije dokazao da je bio
u radnom odnosu kod tuženika
u vrijeme početka primjene
zakona
Činjenično stanje:
Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za nalaganje
tuženiku da s tužiteljem sklopi ugovor o radu sadržaja pobliže navedenog u izreci te
presude, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (st. I izreke). Nadalje, tom
presudom naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku parniči trošak u iznosu od 6.410,00
kn (st. II izreke).
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da s tužiteljem zaključi ugovor o
radu, a sve temeljem odredbe čl. 241. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95 dalje: ZR). Prema čl. 241. st. 1. ZR poslodavac je dužan u roku od 3 mjeseca od dana
početka primjene toga zakona ponuditi zaposleniku sklapanje ugovora o radu u obliku i
sa sadržajem propisanim tim zakonom. Stoga, kao ključno odlučna činjenica za ishod
spornog odnosa među strankama ukazuje se činjenica da li je tužitelj u vrijeme početka
primjene ZR (1. siječnja 1996. godine - čl. 245 ZR) bio zaposlenik tuženika, odnosno da
lije u to vrijeme bio u radnom odnosu s tuženikom.
354
Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj, na kome je bio teret dokaza (čl. 7. st.
1. i čl. 219. st. 1. ZPP) nije uspio dokazati da bi u vrijeme početka primjene ZR bio u
radnom odnosu kod tuženika. Prethodni propis koji je propisivao način zasnivanja radnog
odnosa bio je Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine" broj
34/91, 26/93, 29/94 - dalje: ZOPRO). Prema čl. 11. st. 1. toga zakona radnik zasniva
radni odnos na dan stupanja na rad na temelju odluke o izboru odnosno ugovora o
zapošljavanju.
U konkretnom slučaju, niti od jednog od izvedenih dokaza (promatrajući svaki dokaz
zasebno i sve dokaze zajedno) ne proizlazi siguran zaključak da bi tuženik donosio
odluku
o
izboru tužitelja kao svog zaposlenika odnosno da bi s tužiteljem sklapao ugovor o radu.
Tuženik tvrdi da nije donosio odluku o izboru tužitelja kao svog zaposlenika odnosno da
sa
istim ne bi niti sklapao ugovor o radu. Tužitelj, nije dostavljao sudu isprave o zasnivanju
radnog odnosa kod tuženika u smislu čl. 11. st. 1. ZR. Tek iz iskaza svjedoka Z.Č.
proizlazi vjerojatnim da bi tuženik donio odluku o izboru tužitelja kao svog zaposlenika.
Iz iskaza ostalih saslušanih svjedoka proizlazi ili da oni nemaju saznanja o tome da li je
tužitelj i na koji način zasnivao radni odnos kod tuženika, ili svjedoci ukazuju tek na
manji stupanj mogućnosti zasnivanja tog odnosa. Samo iz iskaza samog tužitelja proizlazi
da bi on stupio na rad kod tuženika temeljem odluke o izboru.
Imajući u vidu da o zasnivanju radnog odnosa tužitelja kod tuženika ne postoje pisane
isprave (odluka o izboru ili ugovor o zapošljavanju), imajući u vidu da je iskaz svjedoka
Z.Č. o zasnivanju radnog odnosa tužitelja kod tuženika nesiguran, te imajući u vidu da je
iskaz tužitelja iskaz osobe neposredno zainteresirane za ishod ovog spora, i ovaj sud
drugog stupnja dakle ocjenjuje da tužitelj nije uspio dokazati da je bio u radnom odnosu
kod tuženika u vrijeme početka primjene ZR.
11.
Pr-219/05
godine
Revr-274/11 od 31. siječnja 2012.
Članak 15. st. 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 137/04)
- nisu ispunjene pretpostavke pod
kojima bi se ugovor o radu na
određeno vrijeme mogao smatrati
Ugovorom o radu na neodređeno
vrijeme i nije od značaja činjenica
što je zaposlen na istom radnom
mjestu duže od 3 godine (student
servis)
Činjenično stanje:
Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-219/05-45 od 30.
rujna 2009. utvrđeno je da radni odnos tužitelju nije prestao te da su stranke sklopile
ugovor o radu broj 771/04 07. srpnja 2004. na neodređeno vrijeme (točka I. i II. izreke).
355
U točki III. naloženo je tuženiku vratiti tužitelja na rad na poslove komisionera u roku od
8 dana te mu na ime neisplaćene plaće.
Vrhovni sud odbija reviziju tužitelja kao neosnovanu.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Županijski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Gžr-370/10-2 od 10. kolovoza 2010.
djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i to u točkama u kojima je prihvaćen
tužbeni zahtjev podstavkom I., II., III., IV., V. i VI. i u tom dijelu je odbio tužbeni
zahtjev te naložio tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu 4.425,00 kn.
Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su stranke 7. srpnja 2004. sklopile
ugovor o radu broj 771/04 na neodređeno vrijeme, da tužitelju radni odnos nije prestao te
da zato odluka u obavijesti tuženika od 22. prosinca 2004. kojom se otkazuje ugovor o
radu tužitelju nije dopuštena te da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na poslove
komisionera sa svim pravima iz radnog odnosa te mu isplatiti neisplaćene plaće za
razdoblje od 1. siječnja 2005. do 1. listopada 2008. te od 1. studenoga 2008. do 1. rujna
2009., u iznosima pobliže označenim u izreci prvostupanjske presude. U revizijskoj fazi
postupka je sporno jesu li stranke sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme te je li
tužitelju radni odnos prestao te postoji li obveza tuženika da vrati tužitelja na poslove
komisionera i isplati mu neisplaćene plaće. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni
zahtjev ju pretežitom dijelu smatrajući da iz provedenog postupka proizlazi daje tužitelj,
(djelomično putem sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme, a djelomično putem
ugovora preko student servisa koji je glasio na ime I.J.), u stvarnosti radio u kontinuitetu
na istom radnom mjestu, u istom odjelu tuženika duže od 3 godine te zato smatra da su se
stekli uvjeti propisani odredbom čl. 15. st. 5. ZR po kojima smatra da je sklopljeni
ugovor o radu broj 771/04 od 7. srpnja 2004. sklopljen na neodređeno vrijeme.
Drugostupanjski sud je povodom žalbe tuženika preinačio prvostupanjsku presudu u
dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev smatrajući
da se nisu stekli uvjeti propisani odredbom čl 15. st. 5. ZR po kojima bi se moglo smatrati
da je tužitelj sa tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
Vrhovni sud Republike Hrvatske slaže se sa pravnim stajalištem drugostupanjskog suda
da tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu nije osnovan, jer nisu ispunjene sve pretpostavke
propisane odredbom čl. 15. st. 5. ZR prema kojima bi se ugovor o radu sklopljen na
određeno vrijeme mogao smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Tužitelj je
temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme radio kod tuženika u nekoliko navrata (od
7. prosinca 1998. do 28. veljače 1999., od 17. ožujka 2000. na rok od 3 mjeseca, od 19.
svibnja 2004. do 30. lipnja 2004. te od 7. srpnja 2004. do 31. prosinca 2004.). Osim toga
je tužitelj u spornom razdoblju obavljao iste poslove, no ne temeljem ugovora o radu, već
putem student servisa, a temeljem ugovora koji je glasio na treću osobu, a ovaj sud se
slaže sa pravnim stajalištem drugostupanjskog suda da se u tom dijelu radi o faktičnom
radu bez valjano zasnovanog radnog odnosa koji nije od utjecaja na tužiteljev
radnopravni status. To iz razloga što se radni odnos na određeno ili neodređeno vrijeme
zasniva ugovorom o radu (čl. 13. ZR).
Za primjenu odredbe čl. 15. st. 5. ZR nije od značaja činjenica da je radnik zaposlen više
od tri godine u kontinuitetu na istom radnom mjestu, već su pretpostavke za primjenu te
zakonske odredbe da je radnik temeljem sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme
radio kod poslodavca na istom radnom mjestu u kontinuitetu duže od tri godine te da je i
356
nakon isteka posljednjeg ugovora o radu na određeno vrijeme nastavio raditi na istom
radnom mjestu što se u ovom predmetnom slučaju nije dogodilo. Tužitelj je sklopio
nekoliko ugovora o radu na određeno vrijeme za rad kod tuženika zbog povećanog
opsega posla. Osim toga, nakon isteka roka za koji je zasnovan posljednji ugovor o radu
na određeno vrijeme (broj 771/04 od 1. srpnja 2004.) nije nastavio raditi kod tuženika.
Ugovori o radu na određeno vrijeme prestali su istekom roka na koji su sklopljeni, što
znači da istekom toga roka, ugovori o radu na određeno vrijeme prestaju po samom
zakonu. Tužitelj nakon isteka posljednjeg ugovora o radu na određeno vrijeme nije
nastavio raditi kod tuženika pa prema tome nije osnovan njegov tužbeni zahtjev na
utvrđenje da mu radni odnos nije prestao. Kako iz utvrđenja nižestupanjskih sudova
proizlazi da je tužitelj prema posljednjem sklopljenom ugovoru o radu na određeno
vrijeme od 7. srpnja 2004. kod tuženika radio do 31. prosinca 2004-te-da nakon isteka
roka na koji je taj ugovor sklopljen nije ostao raditi kod tuženika, to se ovaj sud slaže sa
pravnim stajalištem drugostupanjskog suda da nije osnovan tužbeni zahtjev da se smatra
kako je tužitelj sklapajući ugovor o radu 1, srpnja 2004. broj 771/04 sklopio sa tuženikom
ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Zato nisu osnovani ni preostali zahtjevi da je
tuženik dužan vratiti tužitelja na radne poslove komisionera, a niti zahtjev za isplatom
plaće od 1. siječnja 2005., jer od tog datuma na dalje tužitelj nije radio kod tuženika.
Zbog navedenog se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
12.
Pr-3378/08
2012. godine
Gžr-921/2012 od 19. lipnja
Članak 1. Zakona o odgovornosti RH za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je
odgovarala bivša SFRJ ("Narodne novine 117/03")
Članak 6. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine br. 19/83, 17/86, 47/89, 46/92 i
26/93)
- odgovornost RH kao pravne slijednice bivše SFRJ za
štetu na radu na području Republike Slovenije
Činjenično stanje:
Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 57.750,00 kn
sa zateznim kamatama obračunatima od 30. siječnja 2012. do isplate te joj naknaditi
troškove postupka u iznosu od 15.227,10 kn.
Županijski sud odbija žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrđuje presudu prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete pretrpljene na radu 6. rujna 1985.
Zbog zadobivenih povreda potražuje naknadu pretrpljene materijalne i nematerijalne štete
od tuženika, a na temelju Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u
bivšoj SFRJ za koju je odgovarala bivša SFRJ ("Narodne novine", br. 117/03 - dalje:
Zakon).
Relevantne o odredbe za prosuđenje odgovornosti tuženice u ovoj pravnoj stvari su
odredba čl. 1. st. 1. i čl. 2. Zakona.
357
Prema navedenoj odredbi čl. 1. st. 1. Zakona, Republika Hrvatska kao jedna od pravnih
slijednica bivše SFRJ, odgovara za one štete nastale u bivšoj SFRJ, za koje je po tada
važećim propisima, odgovarala bivša SFRJ, ako se razboritim i pravičnim prosuđivanjem
svih okolnosti konkretnog slučaja, posebice državljanstva, prebivališta, trajnog boravišta,
odnosno sjedišta oštećenika i štetnika, mjesta štetne radnje i nastalih štetnih posljedica,
načina uzrokovanja štete i drugih okolnosti odmjerenih u njihovoj ukupnosti, može
zaključiti da je Republika Hrvatska, od svih drugih država - pravnih slijednica bivše
SFRJ, u najbližoj vezi s konkretnom štetom.
Nadalje, čl. 2. Zakona propisano je da državljani drugih država slijednica bivše SFRJ i
pravne osobe sa sjedištem na području drugih država isljednica bivše SFRJ imaju pravo
na naknadu štete pod pretpostavkama iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona i uz uvjet
uzajamnosti.
Sud prvog stupnja je utvrdio da je u konkretnom slučaju, obrazlažući okolnosti koje
apostrofira odredba čl. 1. st 1. Zakona, i to posebice mjesto rada tužitelja kao građanske
osobe na radu u JNA (VP Zagreb 2953), budući je tužitelj pretrpio štetu na radu, te
postojanje faktične uzajamnost između Republike Hrvatske i Republike Bosne i
Hercegovine, te pošavši od objektivne odgovornosti tuženika za štetu koju je tužitelj
pretrpio uslijed ozljeđivanja na radu (čl. 6. Zakona o zaštiti na radu - "Narodne novine",
br. 19/83, 17/86, 47/89, 46/92 i 26/93), na temelju odredbe čl. 200. Zakona o obveznim
odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) i čl.
223. ZPP, dosudio tužitelju, na ime pretrpljene štete, pravičnu novčanu naknadu u iznosu
od 57.750,00 kn.
Pobijanom presudom, niti postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede
odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, na koje
ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud
prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore
te na osnovi svih izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom
pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti i
visine zahtjeva zatražene naknade štete. Takva utvrđenja prvostupanjskog suda prihvaća i
ovaj sud drugog stupnja. U žalbi tuženica navodi tek vlastitu ocjenu postojanja okolnosti
konkretnog slučaja odlučnih za utvrđivanje odgovornosti Republike Hrvatske, koja nije
uspjela dovesti u sumnju argumentiranu ocjenu postojanja odlučnih okolnosti u
konkretnom slučaju odmjerenih u njihovoj ukupnosti, a prema kojima je sud utvrdio
odgovornost tuženice u konkretnom slučaju.
Naime, i prema stavu ovog suda drugog stupnja, razboritim i pravičnim prosuđivanjem
svih okolnosti konkretnog slučaja i to: daje tužitelj bio zaposlen u tadašnjoj VP Zagreb
2953 kao građanska osoba na radu u JNA, da je imao trajno boravište u Zagrebu, budući
je već treću godinu zaredom radio po 9 mjeseci u Zagrebu, da je od strane svog
poslodavca bio upućen na rad na objektu u Republici Sloveniji, gdje je doživio povredu
na radu, uslijed kojeg povređivanja je i pretrpio štetu, ovaj sud ocjenjuje da je zbog
objektivne odgovornosti poslodavca za štetu koju je pretrpio (čl. 6. Zakona o zaštiti na
radu "Narodne novine", br. 19/83, 17/86, 47/89, 46/92 i 26/93), neovisno o činjenici što
je tužitelj državljanin druge države slijednice bivše SFRJ i što je šteta počinjena na
području Republike Slovenije, upravo Republika Hrvatska, od svih drugih država
slijednica bivše SFRJ u najbližoj vezi s konkretnom štetom. U ovoj činjeničnoj i pravnoj
358
situaciji bilo bi nerazborito i nepravično tužitelju uskratiti učinkovitu pravnu zaštitu
pozivom na činjenicu da je šteta nastala na području Republike Slovenije, a gdje ga je na
rad uputio poslodavac i što sjedište poslodavca - tadašnje SFRJ, nije bilo u Zagrebu, a
kako to u žalbi ističe tuženica.
Stoga je, utvrdivši sve odlučne okolnosti, pravilno sud prvog stupnja primijenio odredbu
čl. 1. st. 1. i čl. 2. Zakona kada je utvrdio odgovornost tuženice za štetu koju je pretrpio
tužitelj.
I visina naknade pretrpljene štete tužitelju odmjerena je pravimo primjenom odredaba Čl.
195. i 200. ZOO. Stoga nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog
prava.
13.
Pr-7364/10
godine
Gžr-319/12 od 29. svibnja 2012.
Članak 106. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" 38/95, 54/95, 65/95, 17/01,
114/03, 30/04, 137/04 i 68/05 i 149/09 - dalje: ZR)
- otkaz s ponudom izmijenjenog
ugovora o radu zbog skrivljenog
ponašanja-razlozi
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje nedopuštenom odluka
tuženika o otkazu ugovora sa ponudom izmijenjenog ugovora od 12. prosinca 2006. godine,
kao i odluka tuženika od 8. siječnja 2007. godine, kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava
tužitelja kao neosnovan i da se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto prema
ugovoru o radu, sve kako je navedeno u izreci presude.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Nesporno je među strankama da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika od 1. studenoga 2003. godine
temeljem ugovora o radu od 31. listopada 2005. godine i to vršio je poslove voditelja pravca TJO
Ivanja Reka sve do odluke o otkazu 12. prosinca 2006. godine, koja odluka je donijeta sa
ponudom izmijenjenog ugovora o radu (list 11 spisa) za radno mjesto poslovođa održavanja TJO
Lučko, gdje je tužitelj ranije radio, te je nesporno da je tužitelj potpisao novi ugovor o radu.
Nesporno je također daje tužitelj pismeno upozoren 12. lipnja 2006. godine (list 40 spisa) da ne
izvršava naloge i dogovore sa voditeljem TJ, te je nesporno daje prije donošenja odluke o otkazu
tuženik omogućio tužitelju iznošenje obrane, daje tuženik proveo savjetovanje sa sindikatom i
dobio suglasnost Radničkog savjeta, te je povodom zahtjeva za zaštitu prava tuženik donio odluku
kojom je zahtjev dobio (list 19 spisa).
Sporna je zakonitost pobijane odluke i da li je tužitelj počinio povrede propisane čl. 50 Pravilnika o
radu (list 45 spisa), a koje predstavljaju opravdane razloge za redoviti otkaz ugovora o radu zbog
skrivljenog ponašanja tužitelja.
Prema odredbi čl. 106 st. 1 podstav 3 u vezi čl. 114 st. 1 Zakona o radu ("Narodne
novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 30/04, 137/04 i 68/05 i 149/09 - dalje:
ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu ako ima opravdani razlog u slučaju da
radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika)
359
uz istovremeno predlaganje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom
izmijenjenog ugovora), a koji ugovor je tužitelj prihvatio.
Ranija prvostupanjska presuda ukinuta je ovosudnim rješenjem (list 109 spisa).
U ponovno provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sve relevantne
činjenice odlučne za ishod spora i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio
materijalno pravo. Za obrazloženje presude sud je dao jasne i razumljive razloge koje
prihvaća u cijelosti ovaj sud.
Sporna odluka o otkazu ugovora o radu tužitelja donijeta je temeljem izvješća voditelja
sektora održavanja TJO Ivanja Reka od 2. listopada 2006. godine (list 36 spisa) sačinjena
po voditelju Z.B., koji je u ovom postupku preslušan kao svjedok.
Uvidom u odluku o otkazu ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora je utvrđeno
da je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja, te mu radni odnos
prestaje istekom otkaznog roka od tri tjedna, time da otkaz neće vrijediti ukoliko prihvati
sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova radnog mjesta poslovođa održavanja u
Sektoru za naplatu cestarine, s mjestom rada TJO Lučko, a stoje tužitelj prihvatio. U
obrazloženju odluke se navodi da je tužitelj počinio osobito tešku povredu radne obveze
koje su utvrđene od strane Sektora za održavanje u izvještaju od 2. listopada 2006.
godine, te da tužitelj nije obavljao poslove sukladno čl. 50 st. 1 alineja 1 i 2 Pravilnika o
radu, tj. da nije uredno ispunjavao svoje radne obveze, te je zbog nemarnog i
nepravovremenog izvršavanja danih radnih naloga svojim ponašanjem uvjetovao daje
došlo do zastoja u redovnom procesu rada, pa je na taj način poslodavac izgubio
povjerenje u njegov rad, jer dosadašnjim ponašanjem prema radu nije opravdao ukazano
povjerenje, pa je na taj način narušio i ugled Društva, te je sukladno čl. 50 st. 1 alineja 1 i
2 Pravilnika o radu počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, zbog čega se
može otkazati ugovor o radu.
Na okolnost povreda obveze iz radnog odnosa tužitelja prvostupanjski sud je u postupku
proveo dokaze preslušanjem svjedoka Z.B. koji je bio nadređeni tužitelju i koji je
potvrdio da je tužitelj počinio povrede opisane u pismenom izvješću, koji je isti sačinio, a
što se navodi i u odluci o otkazu ugovora o radu.
Na okolnost da li je počinjena povreda radnih obveza prvostupanjski sud je također
preslušao i tužitelja, koji u svom iskazu ne poriče neke od povreda opisanih u izvješću,
ali za iste nalazi različita opravdanja, kod čega ističe da nije uvijek mogao imati kontrolu
nad radom skladištara, te da je njegov nadređeni Z.B. imao način rada "red, rad i stega",
pa je prvostupanjski sud pravimo zaključio da ovakav iskaz tužitelja ne može se prihvatiti
kao argument za propuste tužitelja, koji su nabrojeni u izvješću svjedoka B. od 29. rujna
2006. godine.
Prema izvješću i odluci tužitelja se tereti za nemarno i nesavjesno postupanje u periodu
od svibnja do rujna 2006. godine, zbog čega je bio više puta usmeno upozoren, a bio je i
pismeno upozoren 12. lipnja 2006. godine.
Prvostupanjski sud je i prema mišljenju ovoga suda pravilno utvrdio da je tuženik donio
zakonitu odluku o otkazu ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora i prethodno
proveo zakonito postupak prije donošenja sporne odluke sukladno ZR-a, te je pravimo
utvrdio da je tuženik osnovano utvrdio daje tužitelj počinio osobito tešku povredu
odredbe iz radnog odnosa propisano čl. 50 Pravilnika o radu tuženika (stavak 1, alineja 1
i 2), jer je nemarno i nepravovremeno izvršavao radne obveze, zbog čega mu je otkazan
ugovor o radu na radnom mjestu voditelja pravca TJO Ivanja Reka, sa ponudom
360
izmijenjenog ugovora za radno mjesto poslovođa održavanja u Sektoru za naplatu
cestarine TJ Lučko, koje je radno mjesto slabije rangirano i manje složeno.
Sve povrede radne obveze tužitelja nabrojene su i opisane u Izvješću od 29. rujna 2006.
godine (list 36 spisa) sačinjeno po nadređenom Z.B., a što je u svom iskazu potvrdio
imenovani preslušan kao svjedok.
U postupku je utvrđeno da se odgovornost tužitelja na dosadašnjem radnom mjestu
sastojala u organizaciji i nadzoru rada na dionici i sveukupnom održavanju i osiguranju
uvjeta za siguran promet i savjestan rad radnika kojima je bio nadređen, koje radno
mjesto je vrlo odgovorno i složeno, te je na istom potrebno da radi odgovorna i savjesna
osoba. Stoga tuženik kao poslodavac opravdano nije mogao zadržati tužitelja da radi na
dosadašnjem radnom mjestu, da je tužitelj počinio osobito tešku povredu radne obveze
koje su utvrđene od strane Sektora za održavanje u izvještaju od 2. listopada 2006.
godine, te da tužitelj nije obavljao poslove sukladno čl. 50 st. 1 alineja 1 i 2 Pravilnika o
radu, tj. da nije uredno ispunjavao svoje radne obveze, te je zbog nemarnog i
nepravovremenog izvršavanja danih radnih naloga svojim ponašanjem uvjetovao daje
došlo do zastoja u redovnom procesu rada, pa je na taj način poslodavac izgubio
povjerenje u njegov rad, jer dosadašnjim ponašanjem prema radu nije opravdao ukazano
povjerenje, pa je na taj način narušio i ugled Društva, te je sukladno čl. 50 st. 1 alineja 1 i
2 Pravilnika o radu počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, zbog čega se
može otkazati ugovor o radu.
Na okolnost povreda obveze iz radnog odnosa tužitelja prvostupanjski sud je u postupku
proveo dokaze preslušanjem svjedoka Z.B. koji je bio nadređeni tužitelju i koji je
potvrdio da je tužitelj počinio povrede opisane u pismenom izvješću, koji je isti sačinio, a
što se navodi i u odluci o otkazu ugovora o radu.
Na okolnost da li je počinjena povreda radnih obveza prvostupanjski sud je također
preslušao i tužitelja, koji u svom iskazu ne poriče neke od povreda opisanih u izvješću,
ali za iste nalazi različita opravdanja, kod čega ističe da nije uvijek mogao imati kontrolu
nad radom skladištara, te da je njegov nadređeni Z.B. imao način rada "red, rad i stega",
pa je prvostupanjski sud pravimo zaključio da ovakav iskaz tužitelja ne može se prihvatiti
kao argument za propuste tužitelja, koji su nabrojeni u izvješću svjedoka B. od 29. rujna
2006. godine.
Prema izvješću i odluci tužitelja se tereti za nemarno i nesavjesno postupanje u periodu
od svibnja do rujna 2006. godine, zbog čega je bio više puta usmeno upozoren, a bio je i
pismeno upozoren 12. lipnja 2006. godine.
Prvostupanjski sud je i prema mišljenju ovoga suda pravilno utvrdio da je tuženik donio
zakonitu odluku o otkazu ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora i prethodno
proveo zakonito postupak prije donošenja sporne odluke sukladno ZR-a, te je pravimo
utvrdio da je tuženik osnovano utvrdio daje tužitelj počinio osobito tešku povredu
odredbe iz radnog odnosa propisano čl. 50 Pravilnika o radu tuženika (stavak 1, alineja 1
i 2), jer je nemarno i nepravovremeno izvršavao radne obveze, zbog čega mu je otkazan
ugovor o radu na radnom mjestu voditelja pravca TJO Ivanja Reka, sa ponudom
izmijenjenog ugovora za radno mjesto poslovođa održavanja u Sektoru za naplatu
cestarine TJ Lučko, koje je radno mjesto slabije rangirano i manje složeno.
Sve povrede radne obveze tužitelja nabrojene su i opisane u Izvješću od 29. rujna 2006.
godine (list 36 spisa) sačinjeno po nadređenom Z.B., a što je u svom iskazu potvrdio
imenovani preslušan kao svjedok.
361
U postupku je utvrđeno da se odgovornost tužitelja na dosadašnjem radnom mjestu
sastojala u organizaciji i nadzoru rada na dionici i sveukupnom održavanju i osiguranju
uvjeta za siguran promet i savjestan rad radnika kojima je bio nadređen, koje radno
mjesto je vrlo odgovorno i složeno, te je na istom potrebno da radi odgovorna i savjesna
osoba. Stoga tuženik kao poslodavac opravdano nije mogao zadržati tužitelja da radi na
dosadašnjem radnom mjestu, obzirom da je zbog njegovog ponašanja u radu izgubio
potpuno povjerenje u njegov rad, te je stoga odlučio da kod donošenja odluke o otkazu sa
ponudom izmijenjenog ugovora na radno mjesto poslovođe, isto radno mjesto je manje
odgovorno, time da je primjereno stručnim sposobnostima i kvalifikacijama tužitelja, i na
taj način tužitelj nije degradiran premještanjem na novo radno mjesto.
Stoga su neosnovani suprotni žalbeni navodi žalitelja da odluka o otkazu ugovora o radu
sa ponudom izmijenjenog ugovora nije zakonita, te da u istoj je propušteno navesti koje
povrede radne obveze je tužitelj počinio, jer da se u istoj tuženik poziva samo na Izvješće
voditelja TJO Ivanja Reka Z.B. od 29. rujna 2006. godine. Napominje se da je sadržajno
sporna odluka o otkazu donijeta sukladno odredbama ZR-a, te je u istoj opisano
vremensko razdoblje u kojem je tužitelj počinio povrede radne obveze, kao i postupanje
tužitelja prema radu, a koje predstavlja osobito tešku povredu radne obveze prema
naprijed navedenom Pravilniku o radu.
Napominje se da kada postoji kumulacija povreda radnih obveza dovoljno je utvrđenje
samo jedne povrede u odluci koja sama za sebe čini osnov za otkaz ugovora o radu.
Na žalbene navode u pravcu da sud nije ocijenio sve provedene dokaze valja odgovoriti
da su žalbeni navodi neosnovani, te je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno
ocijenio provedene dokaze sukladno cl. 8 ZPP-a, a na temelju kojih je neosporno utvrdio
da je tužitelj počinio osobito tešku povredu radne obveze zbog koje je tuženik donio
zakonito odluku o otkazu ugovora o radu.
14.
Pr-546/10
godine
Gžr-172/12-2 od 11. rujna 2012.
Članak 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95., 54/95. i 65/95. - dalje:
ZR)
Članak 107. Zakona o radu
- razlozi za izvanredni otkaz izvršavanje povjerenih zadataka
sukladno uputi poslodavca
Činjenično stanje:
Presudom suda prvog stupnja odbijen za tužbeni zahtjev za utvrđenje da nije dopušten
otkaz koji je tuženik dao tužitelju odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 10.
listopada 2006. i potvrdio odgovorom na žalbu od 25. listopada 2006. i da radni odnos
tužitelju kod tuženika nije prestao 10. listopada 2006. te da se naloži tuženiku vratiti
tužitelja u radni odnosa na poslove masera i isplati tužitelju naknadu izgubljene plaće
razdoblje od 11. listopada 2006. do 11. prosinca 2007. u iznosu od 50.046,16 kn sa
pripadajućim zateznim kamatama.
Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog
stupnja.
362
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenosti odluke o izvanrednom
otkazu ugovora o radu te posljedično tome vraćanje tužitelja na rad kod tuženika i isplata
naknade plaće u ukupnom iznosu od 50.046,16 kn.
Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u
ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno
utvrdio činjenično stanje, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema
kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer činjenica da u
postupku nije dokazano da je bilo ugovoreno da će tužitelj obavljati i masaže za
promidžbene svrhe, nije odlučna, jer i takve masaže ulaze u poslove i radne zadatke
radnog mjesta masera, a nije sporno da je tužitelj od poslodavca dobio nalog za
izvršavanje tog radnog zadatka, kojeg je opetovano odbio.
Tako je prvog stupnja dao je valjane razloge za svoja utvrđenja na kojima zasniva
donesenu odluku, a koja prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.
Pošavši od utvrđenja:
-da je tužitelj zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od
1. rujna 2006., na radnom mjestu masera, s mjesečnom plaćom od 3.000,00 kn,
-da je tuženik tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu iz razloga što je tužitelj
opetovano odbijao izvršavati radne obveze (masaže) u svoje propisano radno vrijeme za
promidžbene svrhe,
-da prema iskazu tužitelja proizlazi da je odbio vršiti tzv. Vip masaže, a da ga se pri tome
snima u promidžbene svrhe,
-da tuženik i svjedok tvrde da je tužitelj odbio obavljati masaže tzv. Vip klijenata, a koje
je trebalo obaviti bez dodatne napojnice, sud prvog stupnja zaključio je da je tužitelj
nedvojbeno odbio izvršavati poslove koji predstavljaju sadržaj njegove obveze iz ugovora
o radu, čime je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa, jer je
radni odnos zasnovan upravo radi izvršavanja poslova masaže.
I prema stavu ovog suda drugog stupnja, a protivno žalbenim navodima tužitelja,
odbijanje tužitelja da izvršava sadržaj preuzetih obVeza iz ugovora o radu, obavljanjem
radnog zadatka - masaže, predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa, pri
čemu nije odlučna činjenica je li ta masaža namijenjena i u promidžbene svrhe
poslodavca, obzirom da se obavlja u radno vrijeme i ne izlazi iz okvira poslova i radnih
zadataka tužitelja predviđenih ugovorom o radu. Naime, radnik je, u smislu odredbe čl.
3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95., 54/95. i 65/95. - dalje: ZR), dužan
izvršavati povjerene mu radne zadatke sukladno uputi poslodavca (nadređene osobe)
danog u skladu s naravi posla. Obavljanje rada je temeljni sadržaj ugovornog odnosa
između radnika i poslodavca pa odbijanje izvršenja radnog zadatke predstavlja osnovan
razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu predviđenog odredbom čl. 107. st. 1.
ZR, kojom je propisano da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora
o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog
ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze
iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih
okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. U
konkretnom slučaju se ostvarila gornja pretpostavka, jer je tuženik dokazao da je imao
opravdani razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Zato se i
363
ovaj sud slaže sa ocjenom prvostupanjskog suda da postupanje tužitelja u okolnostima
konkretnog slučaja predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa
tužitelja kod tuženika više nije moguć pa se žalbeni razlozi, kojima tužitelj upire na
pogrešnu primjenu materijalnog prava, ukazuju neutemeljenima.
15.
Pr-2516/08
godine
Gžr-1234/10-2 od 27. lipnja 2012.
Članak 42. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01,
114/03, 30/04 i 137/04 - dalje: ZR)
- razlozi za redovni otkaz- nepostupanje
po usmenoj obavijesti o potrebi
izvanrednog leta nije opravdan razlog za
otkaz
Činjenično stanje:
Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev I i II tužiteljice za utvrđenje da je otkaz
koji je tuženik izjavio I tužiteljici u Odluci o redovnom otkazu Ugovora o radu od 6.
veljače 2008. godine broj Ro 1/2008 nedopušten i da radni odnos između I tužiteljice i
tuženika nije prestao, te se nalaže tuženiku da I tužiteljicu vrati na rad na obavljanje
poslova radnog mjesta voditelja kabinske posade aviona II sektor kabinskih operacija; te
za utvrđenje daje otkaz koji je tuženi izjavio II tužiteljici Odluci o redovitom otkazu
Ugovora o radu od 6. veljače 2008. godine broj Ro 3/2008 nedopušten i da radni odnos
između II tužiteljice i tuženika nije prestao, te se nalaže tuženiku da II tužiteljicu vrati na
rad na obavljanje poslova radnog mjesta voditelja kabinske posade aviona II sektor
kabinskih operacija i rad na obavljanju poslova kabinskog instruktora u odjelu školstva
kabinskog osoblja, samostalna služba školstva u prometu. Odbijen je i tužbeni zahtjev I i
II tužiteljica kojim traže naknadu parničnog troška (stavak I. izreke).
Žalba je osnovana.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Nije sporno da su I-III tužiteljice bile zaposlene kod tuženika na neodređeno vrijeme na
radnom mjestu voditelja kabinske posade aviona II, sektor kabinskih operacija, a IV
tužiteljica na radnom mjestu člana kabinske posade aviona II, sektor kabinskih operacija.
Pobijanim odlukama o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljicama je otkazan ugovor
o radu zbog"odbijanja radne dužnosti i neizvršenja leta broj OU 7662/761 ZagrebDubrovnik-Zagreb" i "zbog napuštanja radnog mjesta dana 15. prosinca 2007. godine".
Utvrđeno je i nije spornoj dat&u tužiteljice dana 15. prosinca 2007. godine raspoređene
na posao kabinske posade na letu Zagreb-Mttnchen-Zagreb, te da su taj odradile.
Utvrđeno je sporno da je dežurni dispečer Operativnog centra prije polijetanja za
Mttnchen obavijestio kapetana posade I.B. o mogućoj potrebi izvanrednog leta po
povratku iz Miinchena na relaciji Zagreb-Dubrovnik-Zagreb, radi otklanjanja poremećaja
u prometu uzrokovanog lošim vremenom, koju mogućnost su tužiteljice odmah odbile,
kako navode, prvenstveno zbog obiteljskih obveza, o čemu je kapetan posade obavijestio
Operativni centar tek tijekom leta iz Miinchena, na što je po kazivanju svjedoka I.B.
saslušanog tijekom postupka dežurni dispečer rekao "dobro". Tužiteljicama je organiziran
364
prijevoz s aerodroma kući, a dežurni dispečer je angažirao rezervnu posadu, kojoj je
izdao pisani nalog za let, a obzirom da se rezervnu posadu čekalo otprilike sat i pol, zbog
čega je izvanredni let za Dubrovnik kasnio otprilike sat vremena, tuženik smatra da mu je
time nastupila šteta u vidu narušavanja ugleda.
Tuženik je dana 2. siječnja 2008. godine uputio tužiteljicama pismeno pod nazivom
"Upozorenje o obvezama iz radnog odnosa" (pa je sporno da li se radi o izrečenoj mjeri
zbog povrede radnog odnosa ili o pozivu na davanje obrane), smatrajući da su tužiteljice
bile dužne odraditi izvanredni let za koji tvrdi da bi bio dovršen unutar radnog vremena, i
pozivajući se na čl. 2. toč. 8. (1) Kolektivnog ugovora kabinskog osoblja od 1. rujna
2007. godine (dalje: KU) i na čl. 8. Pravilnika o radnom vremenu članova posade
zrakoplova iz svibnja 2007. godine (dalje: Pravilnik) koji predviđa najveće dopušteno
dnevno trajanje vremena letačke dužnosti od 13 sati.
Tužiteljice se prvenstveno pozivaju na čl. 42. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj
38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - dalje: ZR) prema kojem, ako dnevni
i tjedni raspored radnog vremena nije određen propisom, kolektivnim ugovorom,
sporazumom sklopljenim između Radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, o
rasporedu radnog vremena odlučuje poslodavac pisanom odlukom, koji u konkretnom
slučaju nije izdan tužiteljicama, već je nalog izdan drugoj posadi, dok su tužiteljice
zrakoplov napustile uz znanje i dopuštenje kapetana zrakoplova, smatrajući daje kapetan
time ispravno postupio jer nije imao pisani nalog za let s imenima tužiteljica kao
kabinskim osobljem.
Sporno je dakle jesu li tužiteljice počinile tešku povredu radne obveze koja opravdava
otkaz ugovora o radu kada nisu postupile po usmenoj obavijesti o potrebi izvanrednog
leta prenijetoj od strane kapetana posade, bez naredbe kapetana da moraju odraditi
dodatni let, odnosno da ne snuju napustiti zrakoplov, a koju zabranu bi kapetan ovlašten
izdati temeljem čl. 100. st. 4. Zakona o zračnom prometu, koji u smislu čl. 101. st. 4.
Zakona o zračnom prometu rukovodi posadom.
Nije sporno da tužiteljicama nije izdan pismeni nalog za izvanredni let ZagrebDubrovnik-Zagreb, a sud prvog stupnja značaj te činjenice otklanja obrazloženjem da su
tužiteljice odbile usmeni nalog za dodatni let pa da pisani nalog na njihovo ime nije ni
izdan, već je dežurni dispečer pozvao članove dežurne kabinske posade, kojima je izdao
pisani nalog da odrade predmetni let. Time međutim sud nije otkloni značaj činjenice da
pisani nalog suprotno obvezi iz odredbe čl. 42. st. 1. ZR-a, nije izdan ni usmeni nalog,
niti od zapovjednika zrakoplova, niti od strane dežurnog dispečera.
Stoga, po ocjeni ovog suda razlozi navedeni u otkazima (neizvršavanje izvanrednog leta i
napuštanje radnog mjesta) nisu ostvareni jer tužiteljice radno mjesto nisu napustile bez
dopuštenja kapetana posade, a neizvršenje leta kao teška povreda radne obveze moglo bi
im se pripisati tek da je poslodavac postupio sukladno čl. 42. ZR-a i izdao pisani nalog o
obvezi izvršenja radnog zadatka. Ovlaštena osoba poslodavca je naime, ukoliko je
smatrala sa su ostvarene sve pretpostavke iz kolektivnog ugovora, Pravilnika i Zakona za
izvršenje izvanrednog leta bila dužna izdati pisani nalog, i tek tada bi se odbijanje
izvršenja radnog zadatka moglo smatrati osobito teškom povredom radne obveze koja
opravdava otkaz ugovora o radu. Pritom valja reći da tuženik nije navodio da bi
tužiteljicama za takve ili slične povrede radnog odnosa do sada bilo izricano upozorenje.
Stoga po ocjeni ovog suda pobijani otkazi nisu dopušteni, slijedom čega je presudu u
dijelu kojim su odbijeni zahtjevi tužiteljica za utvrđenje nedopuštenosti otkaza valjalo
365
preinačiti (čl. 373. toč. 3. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine" broj 53/91,
91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), te usvojiti
njihove zahtjeve.
16.
Pr-2113/09
godine
Gžr-1770/11-2 od 12. lipnja 2012.
Članak 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98,
17/01, 82/01,114/03,123/03,142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR)
- razlozi za izvanredni otkaz-prodaja
cigareta na benzinskoj postaji bez
nadzorne markice i ne izdajući račun za
kupljenu robu je teška povreda radne
obveze
Činjenično stanje:
Pobijanom prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nije dopušten Izvanredni otkaz
Ugovora o radu, koji je sklopljen između tužitelja kao Radnika i tuženika kao
Poslodavca, na osnovi Odluke broj KS-OT-15/01 od 14. kolovoza 2001., potvrđene
dopisom broj 02-31/2-874 od 5. rujna 2001. (stavak I izreke). Nadalje, tom presudom
naloženo je tuženiku da tužitelja vrati na posao te da mu isplati razlike neisplaćenih bruto
plaća u ukupnom iznosu glavnice od 509.479,61 kunu s zateznim kamatama bliže
navedenim u izreci te presude (stavak II izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi
tužitelju parnični trošak u iznosu od 58.302,00 kune (stavak III izreke).
Žalba je osnovana i Županijski sud preinačava presudu suda prvog stupnja.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Međutim, prvostupanjski sud pogrešno je utvrdio činjenično stanje, a kako su ispunjene
sve zakonske pretpostavke za to, ovaj sud drugog stupnja sukladno odredbi čl. 373.a st. 1.
toč. 2. ZPP sam je utvrdio bitne činjenice i prvostupanjsku odluku temeljem tog utvrđenja
preinačio.
Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem da nije dopušten Izvanredni otkaz Ugovora o
radu od 14. kolovoza 2001., što gaje tuženik dao tužitelju, vraćanje tužitelja na posao te
isplata razlike neisplaćenih bruto plaća u iznosu od 509.497,61 kunu s pripadajućim
zateznim kamatama i troškovima postupka.
Prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev polazeći od slijedećih utvrđenja:
da je tužitelj imao sa tuženikom sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme
od 1. lipnja 2001.,
da mu je tuženik otkazao taj Ugovor o radu, s danom 14. kolovoza 2001.,
da je tužitelj pravovremeno uložio Zahtjev za zaštitu prava, koji Zahtjev je
tuženik odbio,
da je prije otkazivanja Ugovora o radu, tuženik tražio suglasnost Radničkog
vijeća, te da je Radničko vijeće uskratilo dati svoju suglasnost na namjeravani otkaz
Ugovora o radu, jer da poslodavac nije nedvojbeno dokazao i utvrdio odgovornost
radnika za povrede radne obveze,
366
da je tužitelj radnik sa više-od 30 godina radnog staža kod tuženika, te da do sada
nije stegovno odgovarao, zbog čega se Sindikat oštro usprotivio i nije dao suglasnost za
namjeravani otkaz,
da tužiteljeva odgovornost ni na koji način nije individualizirana, jer da tuženik
prilikom otkazivanja Ugovora o radu, tužitelju zbog osobito teške povrede obveze iz
radnog odnosa, nije dokazao da bi tužitelj pribavio neispravne cigarete, te da bi ih on
stavljao u prodaju kao i da je on osoba odgovorna provjeravati ispraVnost nadzornih
markica Ministarstva financija,
da tuženik nije dokazao da bi u benzinsku postaju ušla roba mimo centralnog
skladišta, a da što se tiče centralnog skladišta u kaznenom postupku je utvrđeno da su i
tamo zatečene cigarete sa neispravnim markicama Ministarstva financija.
Osnovana je tvrdnja žalitelja, da je prvostupanjski sud na temelju naprijed navedenih
činjenica izveo pogrešan zaključak o nepostojanju opravdanog razloga za Izvanredni
otkaz Ugovora o radu, te daje time pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 107.
Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01,
82/01,114/03,123/03,142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR).
Naime, po ocjeni ovoga suda, povreda koja je tužitelju stavljena na teret ima takovu
težinu, osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, koja opravdava otkazivanje
Ugovora o radu.
Naime, temeljem zapisnika Porezne uprave o obavljenom nadzoru stavljanja u promet
duhanskih proizvoda od 30. srpnja 2001., utvrđeno je da je obavljenim inspekcijskim
nadzorom utvrđeno, da su dana 30. srpnja 2001., na benzinskoj postaji Velika Mlaka
sjever, stavljeni u promet duhanski proizvodi koji nisu bili obilježeni propisanim
nadzornim markicama Ministarstva financija Republike Hrvatske i to Ronhill Lights 139
paketića, Ronhil Super Lights 34 paketića i Walter Wolf 47 paketića.
Tužitelj je poslovođa navedene benzinske postaje te isti sukladno točki 12.
Organizacijskog propisa, kao odgovorna osoba, odgovara za ispravnost proizvoda koji se
stavljaju u prodaju iz čega slijedi da se isti nije pridržavao Zakona o posebnom porezu na
duhanske proizvode, kao ni navedenog Organizacijskog propisa, čime je počinio tešku
povredu obveza iz radnog odnosa iz čl. 95. Pravilnika o radu i to neizvršavanjem obveza
iz Ugovora o radu, nepridržavanjem uputa, Odluka i drugih akata poslodavca,
nepridržavanje Zakona i drugih propisa.
Osnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenicu da
su neispravne cigarete bez nadzorne markice Ministarstva financija pronađene i u
centralnom skladištu tuženika u Vrapcu.
Uvidom u Nastavak zapisnika od 3. kolovoza 2001., utvrđuje se da je u benzinskoj
postaji Velika Mlaka sjever, izvršen inspekcijski nadzor kojom prilikom su utvrdili da
cigarete, stavljene u promet na navedenoj benzinskoj postaji, nisu obilježene propisanim
nadzornim markicama Ministarstva financija Republike Hrvatske.
Nadalje, utvrđuje se da je nadzor izvršen i u centralnom skladištu tuženika u Vrapcu,
kojom prilikom su inspektori metodom probira i preskoka kontrolnom lampicom, izvršili
nadzor obilježenih markica na cigaretama, te su utvrdili da su zatečeni duhanski
proizvodi na zalihama u skladištu u Vrapcu, obilježeni propisanim nadzornim markicama
Ministarstva financija Republike Hrvatske.
Isto utvrđenje ovog suda proizlazi i iz Službene zabilješke Ministarstva financija Porezne
uprave od 31. srpnja 2005. (list 36 sudskog spisa u predmetu poslovni broj K-31/02) te iz
367
iskaza svjedoka M.Š. i A.K., koji je iskazao da su u centralnom skladištu tuženika
cigarete bile ispravne, što znači odgovarajućom nadzornom markicom Ministarstva
financija Republike Hrvatske.
U odnosu na zaključak prvostupanjskog suda da bi cigarete sa neispravnom nadzornom
markicom bile pronađene u skladištu, za ukazati je, da se u konkretnom slučaju radi o
skladištu benzinske postaje Velika Mlaka sjever, a ne centralnom skladištu tuženika,
kako to pogrešno utvrđuje prvostupanjski sud.
Slijedom navedenog, cigarete koje su se nalazile u centralnom skladištu tuženika imale su
odgovarajuću nadzornu markicu Ministarstva financija Republike Hrvatske, slijedom
čega cigarete zatečene bez nadzorne markice Ministarstva financija Republike Hrvatske
zatečene na benzinskoj postaji, sasvim sigurno nisu bile isporučene iz navedenog
skladišta.
Stoga, odgovornost tužitelja kao poslovođe proizlazi upravo iz činjenice da su se na
benzinskoj postaji prodavale cigarete bez nadzorne markice, a činjenica da je upravo
tužitelj na blagajni iste stavljao u promet, odnosno prodao iste inspektorima Ministarstva
financija, ne izdajući račun za kupljenu robu, ukazuje upravo na činjenicu da je isti bio
upoznat sa prodajom proizvoda, nad kojima nije izvršen odgovarajući nadzor
Ministarstva financija, čime je počinjena povreda odredbe čl. 17. st. 1. Zakona o
posebnom porezu na duhanske proizvode ("Narodne novine", broj: 51/94, 56/95, 67/99,
105/99 i 55/00).
Stoga, ne može se prihvatiti kao uvjerljiv iskaz tužitelja, da isti ne bi bio upoznat sa
činjenicom prodaje cigareta, bez nadzorne markice, te da se zbunio u trenutku kada mu je
inspektor Ministarstva financija, predočio iskaznicu, zbog čega mu nije izdao račun, a s
obzirom na činjenicu daje istom iskazao daje ukupni račun 94,00 kune, a što je cijena
goriva kojeg je inspektor kupio od 50,00 kuna i četiri kutije Ronhill Super Lights od
44,00 kune.
U odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda da je sud vezan pravomoćnom kaznenom
presudom, kojom je tužitelj oslobođen kaznene odgovornosti, za ukazati je, da je sud u
građanskoj parnici vezan isključivo za pravomoćnu osuđujuću presudu, no isto ne
predstavlja bitnu povredu, zbog koje bi odluku valjalo ukinuti, te ujedno za ukazati je, da
je građansko pravna odgovornost, šira od kaznene, slijedom čega nije od utjecaja
činjenica, daje tužitelj u kaznenom postupku, oslobođen odgovornosti.
Slijedom navedenih utvrđenja, tužitelj je počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog
odnosa, koja je opravdala donošenje odluke o Izvanrednom otkazu Ugovora o radu.
Kako je slijedom iznesenog, tuženik osnovano tužitelju otkazao Ugovor o radu,to je sud
prvog stupnja, pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 107. ZR kada je tužbeni
zahtjev za utvrđenjem nedopuštenosti otkaza vraćanjem tužitelja na rad te isplatom plaće,
kao osnovan, usvojio.
Tuženik je sa žalbom uspio, pa je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP valjalo preinačiti odluku o
troškovima postupka tuženika.
17.
Pr-5280/11
2012. godine
Članak 114. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 137/04)
Gžr-850/12 od 31. listopada
368
Članak 119. st. 1. Zakona o radu
Članak 123. st. 1. Zakona o radu
- razlozi za izvanredan otkaz - tuženik nije
dokazao da je tužiteljica narušila poslovni
ugled i moral, a niti da je nastala šteta za
klijenta - treću osobu time što je mačku nad
kojom je trebala izvršiti eutanaziju uzela, te se
izliječila u drugoj veterinarskoj ambulanti
Činjenično stanje:
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I./Utvrđuje se da je nedopuštena odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu
od 15. listopada 2008. godine.
II/ Sudski se raskida Ugovor o radu od 01. veljače 2008. godine s danom 31. prosinca
2008. godine.
III/ Tuženik V d.o.o. v.g., dužan je tužiteljici V.S.A. iz Zagreba, na ime plaće isplatiti
ukupan bruto iznos od 13.308,61 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim
na iznos od 2.568,33 kn od 16. 11.2008.g. pa do isplate, na iznos od 5.370,14 kn od
16.12. 2008.g. pa do isplate i na iznos od 5.370,14 kn od 16. 01. 2009. godine pa do
isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je
vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet
postotnih poena, te joj je dužan na ime naknade štete s osnova sudskog raskida platiti
iznos od 10.006,23 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim jod 29. veljače 2012.
godine do isplate.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Tužiteljica traži da se utvrdi daje odluka tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu
od 15. listopada 2008. godine nedopuštena, zatim da se raskine Ugovor o radu sklopljen s
tuženikom 1. veljače 2008. godine s danom 31. prosinca 2008. godine, te da joj tuženik
isplati pripadajuće plaće kao i da naknadi štetu u iznosu od 16.110,00 kuna.
U postupku je utvrđeno da je odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 15.
listopada 2008. godine temeljem odredbe čl. 114 st. 1 Zakona o radu (NN 137/04 - dalje:
ZR) otkazan tužiteljici Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 1. veljače
2008. godine.
Iz obrazloženja navedene odluke proizlazi daje tužiteljica tijekom rada svojevoljno više
puta donosila odluke i provela ih, a kasnije o tome obavijestila poslodavca, da je
narušavala poslovni moral, stvarala utakmice s poslodavcem i narušavala poslovni ugled,
te nanijela štetu klijentu.
Provedenim dokazima je utvrđeno da je tužiteljica iz veterinarske bolnice - od tuženika
otuđila vlasništvo treće osobe - mačku (kućnog ljubimca) 14. listopada 2008. godine nad
kojom se trebala izvršiti eutanazija , te kako je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o
radu donesena 15. listopada 2008.g., to je ista donesena sukladno odredbi čl. 114 st. 2
ZR-a.
Tužiteljica je posumnjala u dijagnozu koja je mački postavljena kod tuženika, zato je istu
uzela, te je mačka izliječena u drugoj veterinarskoj bolnici.
369
Temeljem odredbe čl. 114 st. 1 ZR-a poslodavac ima opravdan razlog za otkaz ugovora o
radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez poštivanja propisanog ili
ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa ili zbog
neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju
ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć.
Temeljem odredbe čl. 119 st. 1 ZR-a tuženik je dužan dokazati postojanje opravdanog
razloga za otkaz.
I po ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se nisu ispunile
pretpostavke za davanje izvanrednog otkaza ugovora o radu tužiteljici, jer tuženik
tijekom postupka nije dokazao u čemu bi se očitovalo narušavanje njegovog poslovnog
ugleda i morala, stvaranje utakmice, a posebno nije dokazao nastani štetu za klijenta —
treću osobu koju bi pretrpjela vlasnica otuđenjem mačke, obzirom na činjenicu daje
mačka izliječena i udomljena.
Pravilno je stoga primijenjeno materijalno pravo kada je presuđeno kao pod točkom 1/
izreke pobijane presude.
Odluka pod točkom 11/ izreke temelji se na odredbi čl. 123 st. 1 ZR-a jer je tijekom
postupka utvrđeno da otkaz tuženika - poslodavca nije dopušten kao i da obzirom na
utvrđene okolnosti tužiteljici nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, a osim toga
tužiteljica je s danom 01. siječnja 2009. godine zasnovala radni odnos u Veterinarskoj
ambulanti „Nera „ u Zagrebu, pa je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je
presuđeno kao pod točkom 11/ izreke pobijane presude.
Odluka pod točkom III/ izreke koja se odnosi na dosudu naknade štete također se temelji
na odredbi čl. 123 st. 1 ZR-a.
Tužiteljici je dosuđen iznos od 10.006,23 kn, a što predstavlja tri prosječne mjesečne
plaće tužiteljice, te kod donošenja odluke sud prvog stupnja pravilno se rukovodio
činjenicama daje tužiteljica na dan otkaza bila stara 27 godine, a da je radni odnos trajao
oko 8 mjeseci, te da nema drugih osoba koje je po zakonu dužna uzdržavati, pa je također
materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je presuđeno kao pod točkom III/ izreke u
odnosu na dosuđenu naknadu štete.
Odluka pod točkom III/ izreke koja se odnosi na isplatu bruto plaće u iznosu od
13.308,61 kn temelji se na odredbi čl 83 st. 5 ZR-a.
Čl. 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (NN br. 114/03 - u daljnjem
tekstu ZIDZR), koji je stupio na snagu 19. srpnja 2003. godine dopunjen je čl. 83 Zakona
o radu dodavanjem stavka 5 kojim je propisano da se plaćom u smislu Zakona o radu
smatra brutto-plaća, pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je tuženik kao
poslodavac dužan tužitelju temeljem odredbe čl. 83 st. 5 Zakona o radu isplatiti brutoplaću u iznosu od 13.808,61 kn za razdoblje navedeno pod točkom III/ izreke pobijane
presude.
18.
Pr-6319/05
2012. godine
Revr-712/11-2 od 28. veljače
Članak 106. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 64/95, 17/01,
82/01, 114/03)
Članak 114. Zakona o radu
370
Članak 145. Zakona o radu
- razlozi za redovni otkaz ugovora o
radu s ponudom izmijenjenog
ugovora
- savjetovanje sa sindikalnim
povjerenikom
Činjenično stanje:
Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je odluka
tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 26.
srpnja 2002. nedopuštena te da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto na
kojem će obavljati poslove koje je obavljao prije donošenja odluke o otkazu - direktora
sektora održavanja, kao i da mu isplati s osnove razlike plaće iznos od 360.644,71 kn s
pripadajućim zateznim kamatama (t. I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi
tuženiku trošak parničnog postupka 28.831,20 kn (t. II. izreke).
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je
prvostupanjska presuda, a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na
žalbu.
Vrhovni sud odbija reviziju tužitelja kao neosnovanu.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
da je tužitelj radio kod tuženika na radnom mjestu - rukovoditelja Sektora za
održavanje,
da je to radno mjesto ukinuto na temelju Odluke tuženika o privremenom
organizacijskom ustrojstvu od 26. srpnja 2002. te je oformljeno novo radno mjesto direktora sektora za održavanje, na kojem je tuženik zaposlio drugu osobu,
da je tužitelju odlukom tuženika od 26. srpnja 2002. otkazan ugovor o radu na
neodređeno vrijeme zbog organizacijskih razloga s ponudom izmijenjenog ugovora o
radu za radno mjesto voditelja službe redovitog održavanja u sektoru održavanja,
da je tužitelj prihvatio ponudu izmijenjenog ugovora na radno mjesto voditelja
službe redovitog održavanja u sektoru održavanja, uz pridržavanje prava osporavati
dopuštenost odluke pred nadležnim sudom,
da je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava protiv navedene odluke,
da je tuženik obavijestio sindikalnog povjerenika većinskog sindikata o
namjeravanoj odluci, koji se nije očitovao u zakonskom roku, pa je nakon toga odluka o
otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu dostavljena tužitelju.
Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev na
utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju s ponudom
izmijenjenog ugovora i da se naloži tuženiku da tužitelju isplati razliku plaće između
radnog mjesta direktora sektora za održavanje i voditelja službe redovitog održavanja u
sektoru održavanja. Naime, sudovi su zaključili da je kod tuženika zbog novog
organizacijskog ustrojstva ukinuto radno mjesto na kojem je radio tužitelj te je
oformljeno novo radno mjesto-direktora sektora za održavanje, koje je rukovodeće radno
mjesto, s drugačijim opisom poslova i hijerarhijski većeg stupnja, a da direktor uz
poslove koje obavlja, ima i veći opseg odgovornosti i veća ovlaštenja od onih koja je
imao ranije rukovoditelj sektora za održavanje, na kojem je radnom mjestu prije odluke o
371
otkazu radio tužitelj, dakle, da se ne radi samo o pukoj promjeni naziva. Zbog toga, su
nižestupanjski sudovi ocijenili da je tuženik imao opravdani razlog za odluku o otkazu
ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora (čl. 106. st. 1. odjeljak prvi i Čl. 114 st.
1. Zakona o radu, „Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03,
dalje- ZR).
Prema odredbi čl. 114. st. 1. ZR odredbe tog Zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju
se i na slučaj kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno predloži radniku sklapanje
ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora), a st.
2. istog članka propisano je da ako u slučaju iz čl. 1. radnik prihvati ponudu poslodavca,
pridržava pravo pred nadležnim sudom osporavati dopuštenost takvog otkaza.
Odredbom čl. 106. st. 1. odjeljak prvi ZR propisano je da poslodavac može otkazati
ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima
opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog
gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).
Kako je već ranije navedeno Odlukom tuženika o privremenom organizacijskom
ustrojstvu ukinuto je radno mjesto rukovoditelja sektora za održavanje na kojem je radio
tužitelj te je oformljeno novo radno mjesto - direktora sektora za održavanje, koje je
rukovodeće radno mjesto, s drugačijim opisom poslova i hijerarhijski većeg stupnja te
većeg opsega odgovornosti i većih ovlaštenja od onih koja je imao ranije rukovoditelj
sektora za održavanje, na kojem je radnom mjestu prije odluke o otkazu radio tužitelj, pa
je tužitelju ponuđeno radno mjesto voditelja službe redovitog održavanja u sektoru
održavanja koje odgovara njegovoj stručnoj spremi.
Dakle, kod tuženika je došlo do organizacijskih promjena, a pravo je poslodavca da
provodi reorganizaciju unutar društva radi ostvarivanja određenih gospodarskih učinaka
te da usvoji i novi ustroj radnih mjesta. U takvoj situaciji, kada zbog nove reorganizacije
radnih mjesta ne postoji radno mjesto pod nazivom na kojem je prije otkaza radio tužitelj,
tuženik je imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog
ugovora o radu (čl. 106. st. 1. odjeljak prvi i čl. 114. ZR). Dakle, kada je prema novom
ustroju radnih mjesta tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu i ponudio mu novi ugovor o
radu za radno mjesto prema novoj organizaciji, radi se o osnovanom poslovno
uvjetovanom otkazu.
Odredbom čl. 117. ZR propisano je da je namjeru da otkaže određeni ugovor o radu
poslodavac dužan priopćiti radničkom vijeću te je dužan o toj odluci savjetovati se sa
radničkim vijećem, u slučaju, na način i pod uvjetima propisanim ovim Zakonom (čl.
145. ZR). Ako se radničko vijeće u zakonom propisanom roku (čl. 145. st. 4. ZR) ne
očituje o namjeravanoj odluci, smatrat će se da nema primjedbi i prijedloga (čl. 145. st. 5.
ZR).
Člankom 148. st. 3. ZR propisano je da ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko
vijeće sindikalni povjerenik ima pravo iz čl. 144. do 146. ZR, dakle, poslodavac se mora
savjetovati sa sindikalnim povjerenikom, a ako to ne učini nastupa pravna posljedica iz
čl. 145. st. 11. ZR (otkaz je ništav).
U konkretnom slučaju tuženik je dostavio namjeravanu odluku o otkazu sindikalnom
povjereniku i tek nakon što je protekao rok propisan zakonom u kojem je sindikalni
povjerenik bio dužan dostaviti svoje očitovanje, (koje nije dostavio, pa se smatra da nema
primjedbi i prijedloga (čl. 145. st. 5. ZR)), tuženik je odluku dostavio tužitelju. Zbog toga
se ne može prihvatiti navod revidenta da se tuženik prije odluke nije savjetovao sa
372
sindikalnim povjerenikom. U situaciji kada je tu namjeravanu odluku tuženik najprije
dostavio sindikalnom povjereniku na očitovanje, a tek nakon toga je istu dostavio
tužitelju, nije odlučno da odluka o otkazu nosi datum 26. srpnja 2002.
Dakle, neosnovano tužitelj navodi da tuženik nije postupio u skladu s odredbom čl. 145.
ZR o obvezi savjetovanja.
Revident neosnovano tvrdi da u „istoj pravnoj stvari, temeljem istih činjenica,
pozivanjem na istu zakonsku odredbu imamo dvije sasvim različite presude". Naime, u
dokaz toj tvrdnji tužitelj se poziva na presudu istog prvostupanjskog suda poslovni broj
Pr- 6831/04. Radi se o presudi koja je donesena u ovom predmetu i ukinuta rješenjem
Županijskog suda Zagrebu poslovni broj Gžr-529/05 od 13. rujna 2005. u dijelu kojim je
utvrđen nedopušten otkaz ugovora o radu od 26. srpnja 2002., naloženo je tuženiku
tužitelja vratiti na ranije radno mjesto i isplatiti mu razliku plaće i u tom dijelu je predmet
vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te je nakon provedenog postupka
donesena prvostupanjska presuda koja je potvrđena pobijanom drugostupanjskom
presudom.
Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl.
385. st. l.t. 3. ZPP).
19.
Pr-5933/05
godine
Gžr-1180/12-2 od 04. rujna 2012.
Članak. 106. st. 1. al. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95,
102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 30/04,137/04 i 68/05)
Članak 113. st. 2-4 Zakona o radu
- razlozi za poslovno uvjetovani otkaz
- nema potrebe za radnim mjestom tužiteljice iako nije
prestala potreba za obavljanjem poslova koje je
obavljala tužiteljica
- usporedba radnika čija su radna mjesta ukinuta
Činjenično stanje:
Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je
nedopuštena Odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu, od 30. prosinca 1999. broj 5203110603 tužiteljice K.V., kao i da se sudski raskine Ugovor o radu, broj 520-3110603 od
30. prosinca 1999. sklopljen između tužiteljice i tuženika s danom zaključenja glavne
rasprave, da se naloži tuženiku da tužiteljici na ime neisplaćenih plaća isplati iznos od
56.967,21 kn s zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci te presude. Nadalje, istom
presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da tužiteljici na ime naknade
štete isplati iznos od 18 prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih 3 mjeseca prije prestanka
Ugovora o radu, uvećano za zatezne kamate pobliže navedene u izreci te presude, da se
tuženiku naloži da tužiteljici naknadi troškove postupka uvećano za zatezne kamate
pobliže navedene u izreci te presude (stavak I izreke).
Županijski sud odbija žalbu tužiteljice-protutuženice kao neosnovanu i potvrđuje presudu
suda prvog stupnja u dijelu pod stavkom I. izreke.
373
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
U pravu je tuženik kada smatra da je dopušten poslovno uvjetovani otkaz i kada se iz
organizacijskih razloga proces rada uredi tako da se poslovi određenog radnog mjesta
preraspodjele na neka druga postojeća radna mjesta (kako bi se ekonomičnije koristili
radnici na tim drugim radnim mjestima). U takvoj situaciji prestala bi potreba za
obavljanje poslova radnog mjesta s kojega su ti poslovi preraspoređeni na druga radna
mjesta (čl. 106. st. 1. al. 1. Zakona o radu, "Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95,
102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 30/04,137/04 i 68/05 - dalje: ZR).
Tuženik, na komu je bio teret dokaza na okolnosti postojanja valjanih razloga za otkaz
Ugovora o radu tužiteljici (čl. 112. st. 1. ZR) u ovoj parnici dokazao je daje upravo za
radom tužiteljice prestala potreba, jer daje tuženik organizacijskim promjenama poslove
tužiteljice prerasporedio na druge zaposlenike, a kako bi racionalnije organizirao proces
rada. I po ocjeni ovoga suda drugog stupnja tuženik je uspio dokazati te okolnosti.
Tužiteljica, vlastitom ocjenom izvedenih dokaza, niti žalbenim navodima, nije uspjela
dovesti u sumnju, pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o nepostojanju valjanog
zakonom određenog razloga za utvrđenjem nedopuštenosti Odluke o otkazu Ugovora o
radu tužiteljici.
Obzirom na žalbeni navod tužiteljice-protutuženice daje tuženik-protutužitelj kada je
odlukom o organizacijskim promjenama unutar društva od 15. rujna 2005. ukinuo radno
mjesto glavnog knjigovođe salda konti sa šifrom 31106, kao i radno mjesto glavni
knjigovođa obračuna proizvodnje sa šifrom 31104 te kada je ustrojio novo radno mjesto
glavni knjigovođa analitičkog knjigovodstva sa šifrom 31104 sa jednim potrebnim
izvršiteljem, a kojom prilikom nije postupao u skladu sa člankom 113. st. 2. st. 3. i st. 4.
ZR, za ukazati je na slijedeće.
U konkretnom slučaju tuženik je proveo modernizaciju odnosno uvođenje nove
tehnologije, odnosno kompjutorizacije i umreženje računala, kojom prilikom je došlo do
smanjenja potrebe za obavljanjem određenih poslova, odnosno gašenja pojedinih radnih
mjesta. Tom prilikom tuženik je tvrdio da više nema potrebe za radnim mjestom na
kojem je radila tužiteljica zbog čega ga je ukinuo, a što predstavlja opravdan razlog za
donošenje Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu. Sama činjenica da nije prestala
potreba za obavljanjem poslova koje je obavljala tužiteljica, a da su isti preraspoređeni na
druge radnike te navedene poslove isti obavljaju u okviru svojih radnih mjesta, nije od
utjecaja na zakonitost Odluke o otkazu, upravo iz razloga što je autonomno pravo
poslodavca, da odluči koji će se poslovi i u sklopu kojeg radnog mjesta obavljati, a sve u
cilju efikasnosti obavljanja poslova i radnih zadataka te racionalizacije poslovanja,
postizanja veće konkurentnosti na tržištu kao i smanjenja troškova proizvodnje kako to
pravilno zaključuje prvostupanjski sud.
Obzirom na žalbene navode tužiteljice daje tuženik postupio suprotno čl. 113. st. 2., st. 3.
i st. 4. ZR, za ukazati je na pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda, koji utvrđuje da
tuženik nije postupio suprotno navedenom članku.
Naime, pogrešno žaliteljica smatra da je tuženik prilikom usporedbe propisanih kriterija
prilikom odlučivanja kojeg će radnika zadržati, trebao izvršiti usporedbu između svih
radnika Odjela za financije, budući je čl. 113. st. 3. ZR propisano da pri odlučivanju o
poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog
odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Tako je pravilno tuženik
izvršio usporedbu radnika čija radna mjesta su ukinuta, a kojom prilikom je utvrdio
374
cijeneći kriterije iz čl. 113. st. 3. ZR da prednost u odabiru osobe koja će raditi na novo
formiranom radnom mjestu glavnog knjigovođe analitičkog knjigovodstva ima radnica
N.K..
Tom prilikom tuženik je cijenio kako kriterij stručne spreme N.K. koja je grafički
tehničar, imajući u vidu, da bi navedenu radnicu za slučaj potrebe mogao koristiti u
obavljanju i drugih poslova u okviru registrirane djelatnosti. Nadalje, cijenio je njezino
zdravstveno stanje invalidne osobe, pozvavši se na rješenje HZMO od 16. srpnja 1999. i
koja zbog navedenog ima ograničenu mogućnost kod novog zapošljavanja u odnosu na
tužiteljicu kao i činjenicu daje ista bila samohrani roditelj. Točna je činjenica da je N.K.
bila osoba stara u to vrijeme 46 godina, a tužiteljica 48, no međutim, gledajući u svome
zbiru sve kriterije, pravilno je tuženik procijenio te dao prednost N.K., ispred same
tužiteljice.
U odnosu na mogućnost rasporeda tužiteljice na radno mjesto, koje je obavljala S.M., a
što tužiteljica ističe u žalbi, za ukazati je da je radnica S.M., potpisala sporazumni raskid
radnog odnosa, nakon donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici, a činjenica
daje tužiteljici bio u tijeku otkazni rok nije od utjecaja na mogućnost rasporeda
tužiteljice. Stoga se navedeni žalbeni navod ukazuje neosnovanim.
Žalbeni navod da tijekom sudskog postupka nije dostavljen ni jedan dokaz na okolnost
samohranosti navedene radnice, niti na okolnost uzdržavanog člana obitelji, za ukazati je
da je riječ o novim činjeničnim tvrdnjama tužiteljice (po prvi puta iznesenim u žalbi), a
što nije dopušteno (čl. 352. st. 1. ZPP), a tužiteljica na navedene okolnosti tijekom
postupka nije predlagala dokaze.
Također pogrešno tužiteljica dovodi u pitanje teret dokazivanja u odnosu na utvrđenje
činjenice da li je postojalo radno mjesto na kojem bi tuženik mogao zaposliti tužiteljicu.
Pravilno je prvostupanjski sud zaključio, da tužiteljica nije dokazala da je u vrijeme
otkazivanja Ugovora o radu, postojalo radno mjesto, na koje bi ju tuženik mogao
zaposliti ili ju za to radno mjesto osposobiti.
Naime, tužiteljica je tijekom postupka ukazivala da ju je tuženik mogao osposobiti za rad
u proizvodnji, budući tuženik za te poslove angažira osobe preko student servisa, a što
tuženik nije niti sporio, već je upravo naveo da se radi o povremenim, nestalnim i
kratkotrajnim poslovima, pa stoga tužiteljica nije dokazala da bi se radilo o poslovima za
koje bi se moglo oformiti radno mjesto s punim radnim vremenom, na koje bi eventualno
mogla biti raspoređena.
Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je
primijenio materijalno pravo iz čl. 113. ZR.
20.
Pr-2622/11
godine
Gžr- 2627/12-2 od 11. rujna 2012.
Članak 107. st. 1. al. 3. Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09)
- opravdanost razloga za izvanredni
otkaz skrivljenim ponašanjem
- nije dokazano da bi tužitelj obavljao
rad u trgovačkom društvu
375
čiji je bio jedini član uprave
Činjenično stanje:
Pobijanom presudom u toč.I izreke utvrđena je nedopuštenom tuženikova odluka od 26.
travnja 2011. g. kojom je otkazan tužiteljev ugovor o radu sklopljen 25. travnja 2007 .g.
pa je naloženo tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto pomoćnika voditelja
Podružnice Zagrebački digitalni grad ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovom
stručnom znanju i kvalifikacijama.
Županijski sud je odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku
presudu.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Obrazlažući svoje uvodno u ovom obrazloženju opisano materijalno-pravno
stajalište koje je posljedica zaključka da otkazni razlog iz pobijane odluke o otkazu
nije osnovan, prvostupanjski sud svoje stajalište obrazlaže sljedećim, u dokaznom
postupku utvrđenim činjenicama:
- da je tužitelj temeljem Ugovora o pravima i obvezama pomoćnika zastupnika
Podružnice i Ugovora o radu od 25.04.2007.g. (dalje: ugovor o radu) obavljao poslove
pomoćnika voditelja Podružnice Zagrebački digitalni grad;
- da je tužitelj Odlukom Uprave tuženika od 24.04.2007.g. imenovan pomoćnikom
voditelja na vrijeme od 4 godine počevši od 25.04.2007.g. do 25.04.2011.g.;
- da je pobijanom Odlukom o otkazu od 26.04.2011.g. tuženik otkazao tužiteljev ugovor
o radu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa obrazlažući da je tuženik iz novinskog
članka objavljenog u tjedniku „Nacional" dana 08.03.2011.g. doznao da je tužitelj jedini
član uprave i istodobno likvidator tvrtke „N 96" d.o.o., a koja činjenica da je protivna
čl.10. ugovora o radu jer za obavljanje rada u navedenoj tvrtki nije imao suglasnost
Uprave tuženika, odnosno takvu Suglasnost nije dokumentirao a ne postoje okolnosti iz
kojih bi se moglo zaključiti da takva Suglasnost postoji niti postoje okolnosti koje bi
ukazivale da je poslodavac upoznat sa činjenicom obavljanja rada u drugom Društvu;
- da prema cit.čl.10. ugovora o radu tužitelj može raditi u nadzornim odborima trgovačkih
društava odnosno tijelima drugih udruženja ili organizacija ako to nije u suprotnosti sa
zakonom i interesima tuženika te po prethodnom odobrenju uprave tuženika (stav.l.), dok
je stav.2. određeno da se tužitelj obvezuje da bez suglasnosti uprave tuženika neće
obavljati dopunski rad niti rad po ugovorima o djelu u nekoj drugoj tvrtki;
da je između parničnih stranaka nesporno da je tužitelj za vrijeme trajanja otkazanog
ugovora o radu bio jedini član uprave trgovačkog društva „Nova 96" d.o.o. no da u
istome nije zasnovao radni odnos;
- da je predsjednik Uprave tuženika koji je sa tužiteljem sklopio ugovor o radu - svjedok
S.Lj., u času sklapanja istog bio upoznat sa činjenicom da je tužitelj jedini član Uprave
društva „Nova 96" d.o.o., no da ta okolnost ni po ocjeni pravne službe tuženika nije
iziskivala nikakvu posebnu suglasnost u smislu čl. 10. tužiteljevog ugovora o
radu niti je predstavljala zapreku njegovom radno-pravnom statusu kod tuženika;
- da tužitelj u spornom periodu nije ostvarivao druge prihode osim prihode s
osnova rada kod tuženika
Iz navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da obzirom tužitelj
nije radio u nadzornom odboru trgovačkog društva niti u tijelima drugih udruženja ili
376
organizacija kao što to predviđa čl.10.stav.l. njegovog ugovora o radu, a da tuženik nije
dokazao da bi obavljao dopunski rad niti rad po ugovoru o djelu u trgovačkom društvu
čiji je bio jedini član uprave a i da je sa činjenicom da je tužitelj bio član uprave društva
„N 96" d.o.o. bio upoznat predsjednik Uprave tuženika koji je sa njim i sklopio ugovor o
radu te se tome nije ni protivio niti je držao potrebnim tužitelju dati suglasnost za
obavljanje rada u tom Društvu, da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz u smislu
odredbe čl. 107. stav. 1. alineja 3. Zakona o radu (dalje: ZR - NN 149/09) pa je pozivom
na odredbu čl. 116.stav. 3. istog Zakona obvezao tuženika na vraćanje tužitelja na rad na
odgovarajuće poslove obzirom je rok od 4 godine na koji je odlukom uprave tuženika
imenovan na dužnost pomoćnika voditelja podružnice istekao.
Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište
prvostupanjskog suda pravilnim, argumentiranim i zakonitim prihvaća i ovaj sud te isto
nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.
No razumijevanja radi valja ponoviti da je prvostupanjski sud svoje materijalno-pravno
stajalište o nedopuštenosti odluke o otkazu zasnovao na utvrđenju da:
1) tužitelj nije radio u nadzornom odboru trgovačkog društva niti u tijelima drugih
udruženja ili organizacija što prema čl. 10. stav. l. ugovora o radu iziskivalo
prethodno odobrenje Uprave tuženika,
2) da tuženik nije dokazao da bi tužitelj obavljao dopunski rad ili rad po ugovoru o djelu
u trgovačkom društvu čiji je bio jedini član uprave (stav. 2. cit. odredbe) a što bi
iziskivalo suglasnost Uprave tuženika;
3) da je sa činjenicom da je tužitelj bio član Uprave društva „N96" d.o.o. bio upoznat
tadašnji predsjednik uprave tuženika koji je sa njim i sklopio ugovor o radu ne nalazeći
u navedenom zapreku za sklapanje ugovora o radu niti potrebu izdavanju mu
ikakve
suglasnosti
ili
odobrenja.
Tome valja nadodati da tužitelju (obzirom da nije radio ni u nadzornom
odboru trgovačkog društva niti u tijelima drugih udruženja ili organizacija) nije
; niti
bilo potrebno odobrenje Uprave tuženika, a kako tuženik tijekom trajanja
prvostupanjskog postupka nije dokazao da bi tužitelj obavljao naplatni dopunski rad ili
rad po ugovoru o djelu u trgovačkom društvu čiji je bio jedini član uprave, to
iznošenje žalbene tvrdnje o tužiteljevom potpisu financijskog izvještaja
trgovačkog društva „N 96" d.o.o. osim što je irelevantna za ocjenu postojanja
otkaznog razloga, zapravo ukazuje tek na nespornu činjenicu da je tužitelj bio član
Uprave tog trgovačkog društva koja okolnost tijekom trajanja predmetnog postupka nije
bila ni sporna, a niti relevantna obzirom na dikciju čl.10. njegovog ugovora o radu.
Kako dakle niti jedan od žalbenih razloga zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku
presudu nije osnovan, to je njegovu žalbu valjalo kao neosnovanu odbiti i potvrditi
presudu suda prvog stupnja pobijanom dosuđujućem dijelu toč. I izreke, pozivom na
odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a.
21.
Pr-1082/09
godine
Gžr-89/11 od 05. lipnja 2012.
Članak 114. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01,
114/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05 i 149/09)
377
- razlozi za izvanredan otkaz karakter i temperament tužitelja
te burna reakcija na spomen
nepodmirenog duga ne ugrožavaju
proces rada i daljnji odnos sa
poslodavcem
Činjenično stanje:
Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja S.T.,
koji glasi:
"Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka tuženika K. d.d. Zagreb broj 5110/166 od dana 10.
travnja 2009. kojom je tuženik kao poslodavac dao tužitelju S.T. izvanredni otkaz
Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između stranaka dana 01. studenoga
2005. i Odluka tuženika K. d.d. o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava od dana 06. svibnja
2009., te prema tome radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.
Nalaže se tuženiku Kras d.d. Zagreb da tužitelja S.T. vrati na radno mjesto poslovođe
toplinskih i kompresorskih postrojenja sa pravima i obvezama po Ugovoru o radu na
neodređeno vrijeme sklopljenim 01. studenog 2005. godine u roku od 8 dana i pod
prijetnjom ovrhe.
Žalba je osnovana.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Odbijanje tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja obrazlaže slijedećim utvrđenjem i
razlozima:
daje tuženik tužitelju dana 10. travnja 2009. otkazao Ugovor o radu,
da je tuženik bio dužan, prema rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zelini, posl.
broj I- 303/95 od 28. prosinca 2009., plijeniti plaću tužitelja,
da tuženik nije uredno izvršavao tu obvezu zbog zamolbe tužitelja da to ne čini,
da je tužitelj zaključio nagodbu kojom je ovlastio svoje vjerovnike da od tuženika
naplate sva zaostala potraživanja,
da se tužitelj nedolično ponašao pri svakom spomenu njegovog duga i to na način
da je negirao dug, da se bacao po podu,
da je tuženik opravdano izgubio povjerenje u tužitelja zbog njegovog
neprimjerenog i incidentalnog ponašanja, zbog neprihvatljivog karaktera, te zbog toga
nastavak radnog odnosa nije moguć, pa kako je tuženik imao opravdan razlog za otkaz,
odluka o izvanrednom otkazuje zakonita.
Žalitelj prigovara da tuženik nije imao opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o
radu. Prema odredbi čl. 114. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95,
17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05 i 149/09 - dalje: ZR) poslodavac ima
opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno
vrijeme, bez obveze poštivanja propisanoga ili ugovorenog otkaznog roka, ako zbog
osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne
činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak
radnog odnosa nije moguć.
Tuženik je svojom odlukom o otkazu ugovora o radu stavio na teret tužitelju njegovo
neprimjereno i incidentno ponašanje, te neprimjerenu narav s neprihvatljivim
temperamentom, i da zbog toga nastavak radnog odnosa nije moguć.
378
Prvostupanjski sud ocjenjuje da tužitelj koji je burno reagirao na spomen duga i zbog
toga se nervirao i bacao na pod, neprimjereno se ponašao, pa zbog njegovog takvog
ponašanja i temperamenta nastavak radnog odnosa na radnom mjestu poslovođe
toplinskih i kompresornih postrojenja u sektoru proizvodno - tehničkih poslova nije
moguć.
Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, navedene okolnosti ne predstavljaju
opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. To zato, jer karakter i temperament
tužitelja, te burna reakcija na spomen nepodmirenog duga, same po sebi ne ugrožavaju
proces rada i daljnji odnos sa poslodavcem, pogotovo uzimajući u obzir da je tužitelj
dobio ocjenu dobrog stručnjaka i nagrađivanje za svoj rad od strane poslodavca.
Ocijenjeno je, dakle, da tuženik nije imao opravdan razlog za davanje izvanrednog otkaza
ugovora o radu tužitelja u smislu odredbe čl. 114. ZR.
Zbog pogrešne primjene materijalnog prava, propušteno je pravilno i potpuno utvrditi
činjenično stanje i raspraviti ostale zahtjeva tužitelja, zbog čega je prihvaćena žalba
tužitelja i odlučeno temeljem čl.370 ZPP.
22.
Pr-7749/10
godine
Gžr- 178/12 od 18. rujna 2012.
Članak 48. st. 3. Zakona o radu (Narodne novine br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i
114/03)
Članak 107. Zakona o radu
- razlozi za izvanredan otkaz neopravdani izostanak s posla
jer joj nije bilo odobreno
korištenje godišnjeg odmora,
a niti je bila obaviještena o rasporedu
i trajanju godišnjeg odmora
Činjenično stanje:
Presudom suda prvog stupnja poništena je odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu
od 8. srpnja 2004. godine te je naloženo tuženoj da tužiteljicu vrati na poslove frizera u
frizerskom salonu „G" Zagreb, Taborska 14 (toč. I izreke). Točkom II naloženo je
tuženoj da tužiteljici isplati plaću u ukupnoj visini od 212.602,84 kn sa zateznom
kamatom od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate pobliže označeno u izreci
pobijane presude uz naknadu parničnog troška od 31.365,00 kn sa zateznom kamatom od
15. srpnja 2011. godine do isplate.
Žalba je osnovana.
Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Predmet spora je zahtjev za pružanje radno pravne zaštite tužiteljici poništenjem
izvanrednog otkaza Ugovora o radu od 8. srpnja 2004. godine te vraćanje tužiteljice na
rad kod tužene uz naknadu plaće u ukupnom iznosu od 212.602,84 kn sa zateznom
kamatom od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa i to u razdoblju od 10. kolovoza 2004.
godine do 10. lipnja 2010. godine.
379
Sud prvog stupnja utvrdio je da je tuženik donio odluku o otkazu Ugovora o radu
tužiteljici koja je 7. srpnja 2004. godine poništena te je nakon toga dana 8. srpnja 2004.
godine donesena nova odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu zbog neopravdanog
izostanka tužiteljice s posla u vremenu od 2. do 8. srpnja 2004. godine.
Iz razloga prvostupanjske presude vidljivo je da je iz utvrđenih činjenica izveden
nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica a na kojima je odluka utemeljena pa je
stoga pobijana presuda ovom odlukom preinačena.
Relevantno je za ovaj predmet spora da je odluku o otkazu Ugovora o radu tužiteljici od
18. lipnja 2004. godine stavila tužena izvan snage kada je tužiteljica opravdala bolovanje
pa je stoga i prestala ta odluka proizvoditi pravne učinke.
Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 8. srpnja 2004. godine i njena
dopuštenost su predmet ovoga spora.
U odnosu na to za ukazati je da je tužiteljica prema utvrđenju prvostupanjskog suda
započela sa korištenjem godišnjeg odmora pa je u vezi s tim izostala s posla. Nije sporno
da pismeno rješenje o korištenju godišnjeg odmora nije tužiteljici dostavljeno.
Provedeni dokazi ne pružaju osnov za donošenje zaključka da je poslodavac usmeno
odobrio tužiteljici korištenje godišnjeg odmora u terminu od 2. srpnja 2004. godine kada
je ona nesporno izostala s posla.
Svjedočki iskaz M.T. sud prvog stupnja prihvatio je i na njemu utemeljio svoju odluku
iako je zaključio da o predmetu spora ta svjedokinja nema neposrednih saznanja.
Jasan je međutim i nedvojben iskaz svjedokinje M.LJ. koja iz osobnog čuvenja zna da se
poslodavac nije usuglasio već se naprotiv usprotivio da bi tužiteljica koristila godišnji
odmor u terminu kako je ona zahtijevala. Logičan je taj iskaz u dijelu kada se oslanja na
činjenicu da je korištenje godišnjeg odmora i njegov raspored bio već dogovoren a o
kojem rasporedu nije bila uključena sama tužiteljica jer je u to vrijeme bila na snazi
odluka o otkazu Ugovora o radu koja je međutim kasnije ukinuta.
Stoga je po ocjeni ovoga suda tužiteljica neopravdano izostala s posla nakon 2. srpnja
2004. godine jer joj korištenje godišnjeg odmora nije bilo odobreno u tom terminu, a niti
od strane poslodavca bila obaviještena o rasporedu i trajanju godišnjih odmora u smislu
odredbe Čl. 48 st. 3 Zakona o radu ("Narodne novine" br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i
114/03 - dalje: ZR) iz kojega bi bilo vidljivo da je upravo njoj odobreno korištenje
godišnjeg odmora u terminu kako je to ona tražila.
Stoga je odluka o otkazu Ugovora o radu od 8. srpnja 2004. godine pravilna i zakonita jer
je utemeljena na činjenici daje tužiteljica neopravdano izostala s posla. Pri tome nije
sporno da je korištenje godišnjeg odmora za tužiteljicu njezino ustavno i zakonsko pravo,
ali ne izvan konteksta prava poslodavca da on utvrđuje raspored korištenja godišnjih
odmora. Kako je tužiteljica učinila upravo suprotno i bez poštivanja prava poslodavca u
pogledu rasporeda korištenja godišnjeg odmora sa istim započela samoinicijativno te
izostala s posla to taj izostanak ne može imati značaj korištenja godišnjeg odmora kako
tužiteljica tvrdi već naprotiv ima značaj neopravdanog izostanka s posla.
Zato nema pravnog osnova za pružanje pravne zaštite tužiteljici kako je to svojom
odlukom učinio prvostupanjski sud i valjalo je temeljem čl.373.st.2.ZPP-a odlučiti kao u
izreci.
23.
380
Pr-1580/07
godine
Gžr-1410/12 od 25. rujna 2012.
Članak 114. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 137/04)
Članak 27. Zakona o privatnoj zaštiti (Narodne novine br. 68/03, dalje: ZPZ)
- razlozi za izvanredni otkaz-nije
postupio u dužnostima i ovlasti
jer nije uporabom tjelesne snage
niti pokušao odbiti protupravni
napad na drugu osobu koja je bila
objekt zaštite
Činjenično stanje:
Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da nije zakonita i
dopuštena odluka tuženika od 26. lipnja 2007. kojom je tužitelju izvanredno otkazan
ugovor
o
radu od 30. ožujka 2007. kao i zahtjev za isplatu plaće za razdoblje od srpnja do listopada
2007. Naloženo je tužitelju da naknadi parnični trošak tuženiku u iznosu od 10.000,00 kn.
Žalba nije osnovana.
Iz obrazloženja odluke drugog stupnja:
Suprotno prigovoru žalitelja, u pobijanoj presudi sadržani su razlozi temeljem kojih se
može zaključiti o postojanju opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu u
smislu odredbe čl. 114. st.l. Zakona o radu (NN br. 137/04 - pročišćeni tekst, dalje ZR),
pa neosnovano ukazuje na bitnu povredu odredbe parničnoga postupka iz čl. 354.st.2.t.l
1. ZPP u tome dijelu kao i na pogrešnu primjenu materijalnoga prava.
Nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na određeno vrijeme, na radnom
mjestu zaštitara, da mu je ovdje pobijanom odlukom od 26. lipnja 2012. izvanredno
otkazan ugovor o radu, daje tužitelj u propisanom roku podnio zahtjev za zaštitu prava o
kojoj tuženik nije odlučio i daje potom u zakonskom roku podnio tužbu. Tužitelj nije
tvrdio niti proizlazi iz dokaza u spisu da bi kod tuženika djelovalo Radničko vijeće ili
sindikat.
Pobijanom odlukom izrečen mu je izvanredni otkaz jer je dana 21. lipnja 2007., kada je
bio u smjeni, došlo do narušavanja javnog reda i mira od strane tri osobe, koje su pri
tome ugrozile život jedne osobe, pri čemu on nije postupio u skladu sa svojim
dužnostima i ovlastima te nije aktivnom radnjom pokušao spriječiti nasilni napad, uslijed
kojeg propusta je život napadnute osobe bio u neposrednoj opasnosti. Također je uslijed
propusta bila ugrožena sigurnost ostalih posjetitelja u Centru te je bitno narušen ugled
poslodavca. Tijekom postupka dodatno su konkretizirane tvrdnje o propustu tužitelja da
postupi sukladno dužnostima time što ozlijeđenoj osobi nije pružio prvu pomoć za što je
bio kao zaštitar sa licencom osposobljen.
Prema odredbi čl. 3. Zakona o privatnoj zaštiti (NN br. 68/03, dalje:ZPZ) djelatnost
privatne zaštite obuhvaća poslove zaštite osobe i imovine koji se obavljaju tjelesnom i /ili
tehničkom zaštitom, uz primjenu pravila postupanja propisanih tim Zakonom i propisima
donesenim na temelju toga Zakona.
381
Iz odredbe čl. 19. citiranog Zakona proizlazi daje za obavljanje poslova privatne zaštite
potrebno dopuštenje policijske uprave, koje se izdaje uz propisane pretpostavke, a za
poslove zaštitara ta je pretpostavka položen stručni ispit. U konkretnom slučaju nije
sporno da je u vrijeme štetnog događaja tužitelj imao položen stručni ispit i izdanu
zaštitarsku iskaznicu, a to proizlazi i iz preslike njegove radne knjižice (list 248. spisa).
Kada je riječ o obvezama i ovlastima tužitelja na radnom mjestu zaštitara, iz opisa
poslova, sadržaj kojega nije osporen (list 203. spisa) proizlazi, uz ostalo, obveza mirnog
rješavanja konfliktnih situacija, pozivanja policije, kao i upotrebe tjelesne snage da odbije
protupravni i neposredni napad od sebe odnosno da zaštiti osobe i imovinu koju čuva.
Na ovlaštenje za uporabu tjelesne snage osobama kojima je izdano dopuštenje za
obavljanje poslova tjelesne zaštite upućuje odredba čl. 27.st.l.t.7. ZPZ, a odredba čl. 39.
toga Zakona definira tjelesnu snagu kao uporabu različitih zahvata borilačkih vještina ili
njima sličnih postupaka na tijelu druge osobe kojima je cilj odbijanje napada ili
svladavanje otpora uz nanošenje što manjih štetnih posljedica. Na uporabu tjelesne snage
ovlašćuje zaštitara ako drugačije ne može, uz ostalo, odbiti protupravni i neposredni
napad kojim se ugrožava njihov život ili život osoba koje čuvaju.
Da u konkretnom slučaju tužitelj nije postupio sukladno ovlastima i dužnostima zaštitara,
za koje poslove je sklopio ugovor o radu, proizlazi iz utvrđenja suda prvoga stupnja kao i
činjenica utvrđenih sukladno odredbi čl. 373.a st.l.t.2. ZPP, navedenih u daljnjem
obrazloženju.
Iz iskaza svjedoka M.Š., također zaštitara kod tuženika, koji je zajedno s j tužiteljem i
G.B. kritičnog dana bio u smjeni, kao šef smjene, proizlazi da je ' on bio u podzemnoj
garaži, na etaži -3, gdje se nalazi video nadzor, da je dobio obavijest internim
dojavljivačem o napadu na osobu imenom K., zaposlenik

Zupanisjki sud presuda gzx-85-13-2.pdf

primjer tužbe radi isplate duga za koji solidarno odgovaraju uprava i

Pregled dokumenta 713 KB - European Court of Auditors

HCSP-mimohod-20120711

fi.",

zaključak o prodaji.pdf

Preuzmi - Wolf Theiss

Naknada nematerjalne štete zbog smrti bliskog srodnika

zaključak o prodaji.pdf

o3-D7- 7.011. - Javna prodaja