Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom Centar Proventus K ada govorimo o razdoblju polaska djeteta u školu najčešće spominjemo izazove koji čekaju to dijete – treba se naviknuti na novi svakodnevni ritam, na strukturirani rad u školskim uvjetima, na novo okruženje, još jedan autoritet, na usvajanje radnih navika te brojne druge. Ipak, polaskom djeteta u školu i pred roditelje su stavljeni novi izazovi. Naime, nije uvijek jednostavno potaknuti dijete da napiše zadaću bez da se javi frustracija sa strane roditelja i/ili strane djeteta. Također, potrebno je neko vrijeme da se dijete navikne na novi ritam te je moguće da će to razdoblje od roditelja iziskivati više strpljenja, razumijevanja i dosljednosti u ponašanju. U ovome članku ćemo navesti neke savjete za roditelje koji trebaju dodatne ideje kako uspješno komunicirati s djetetom, kako motivirati dijete na izvršavanje školskih obaveza, u kojoj mjeri je uredu pomagati školarcu u učenju i pisanju zadaće te kako reagirati u slučaju da se zaredaju ocijene koje su ispod stvarnih sposobnosti djeteta. Uz to navest ćemo principe o kojima je važno voditi računa kako bi dijete imalo zdrav socioemocionalan razvoj. 1 Kako uspješno komunicirati s djetetom? http://www.mojrazred.info/articles.aspx Što su djeca manja to im je teže zapamtiti i pridržavati se svih uputa i zahtjeva koje dobivaju iz okoline. Zato je važno uzeti u obzir djetetovu dob i kapacitite. Dovoljno je da postoji svega nekoliko osnovnih pravila ponašanja kod kuće, a za postizanje ostalih poželjnih ponašanja ili navika djeteta da se više fokusiramo na to da se dijete motivira na to nego da mu se to postavlja kao pravilo koje „mora“ poslušati. Još jedan od naputaka za odrasle kada se obraćaju djetetu da mu kažu nešto što im je važno jest: „Ako ne možeš reći u deset riječi, nemoj to niti izgovarati.“. Odrasli u velikoj mjeri funkcioniraju vođeni razumom, prosuđivanjem, nekom svojom logikom, koju onda nerijetko žele podijeliti s djetetom kada mu žele objasniti zašto nešto smije ili ne smije raditi. S druge strane, djeca najčešće reagiraju spontano te se više izražavaju kroz akciju nego kroz govor. Stoga, ako želite da dijete zaista primi vašu poruku, pravilo, uputu, važno je da ju iskažete jasno i bez previše objašnjavanja. Objašnjavanjem nadugo i 1 naširoko može se dogoditi da se vaša glavna poruka potpuno zagubi i da dijete na kraju vašeg monologa više uopće ne doživljava to što mu govorite, ne nužno zato što ste mu dosadni ili što ga to ne zanima, nego što jednostavno ponekad ne može održati pažnju i obraditi sve te informacije koje mu govorite kada mu npr.objašnjavate kako je pisanje zadaće potrebno da bi jednoga dana mogao završiti školu, fakultet i imati dobar posao. 2 Kako motivirati dijete na izvršavanje školskih obaveza? Prva stvar koju je važno spomenuti jest da će na djetetov stav o školi i školskim obavezama uvelike utjecati to na koji način se govori o školi i pisanju zadaće. Npr. ako će se djetetu često postavljati pitanja kao što su: "Je li ti teško u školi?" ili "Trebaš li puno učiti?" veća je vjerojatnost da će dijete stvoriti negativniju sliku o školi. Pitanja poput "Što ti se danas posebno svidjelo u školi?" potaknut će dijete da promisli o ugodnim trenutcima i podijeli ih s vama. Također, kako bi se izbjegle poteškoće oko djetetova pisanja zadaće važno je da se zadaća ne prezentira djetetu kao nešto naporno, dosadno ili ono što neki roditelji znaju činiti - da zadaću prezentiraju kao kaznu. Npr.kada dijete učini nešto loše roditelj ga može "kazniti" tako da dijete mora ići pisati zadaću. Takvim pristupom dijete će pisanje zadaće povezivati s nečim http://www.mojrazred.info/articles.aspx nepoželjnim i neugodnim pa će se javiti poteškoće i otpor kada se treba pisati zadaća. Na motivaciju djeteta za izvršavanjem školskih obaveza veliki utjecaj imaju roditelji. Ako roditelji postavljaju previsoke kriterije ili nemaju povjerenja u djetetove sposobnosti, ono tada neće biti motivirano. Slušajući takve poruke, dijete će razviti osjećaj bespomoćnosti duboko vjerujući da nije sposobno izvesti neki zadatak, a da trudom to ne može promijeniti. Nasuprot tome, kada dijete prima poruku da je sposobno i da svojim trudom može nešto postići, a roditelji ujedno naglašavaju zalaganje i pokazuju povjerenje prema djetetu, očekuju uspjeh, ali toleriraju pogreške, razvija se orijentacija na ovladavanje zadatkom, odnosno želja da se nauči sadržaj. Kada je dijete u strahu od roditeljske reakcije vrlo često dolazi do potiskivanja emocija. Odnosno, dijete okolini ne želi pokazati kako se osjeća jer misli da ono kao osoba nije dovoljno važno. Potiskivanje emocija i njihovo ne prepoznavanje od strane okoline ostavlja posljedice na socioemocionalan razvoj djeteta. Kao posljedica toga mogu se javiti tikovi, mucanje, glavobolje i ostali psihosomatski problemi, dijete se može povući u sebe ili ući u veliki otpor, agresivno se ponašati... Stoga možemo zaključiti kako djetetov strah od roditeljske reakcije samo otežava djetetu postizanje cilja jer ga strah onemogućava da se koncentrira na sadržaj i vještine koje treba naučiti. Ako ipak uspije nešto naučiti, može se dogoditi da zbog pritiska zablokira u izvedbi (npr.kada usmeno ili pismeno izlaže, na priredbi i sl.). Ono što je važno jest da postoji balans. Naime, svakako je potrebno raditi na tome da se djetetu usadi zdrav sustav vrijednosti, što roditelj 2 može pokazivati i svojim primjerom. Ako dijete uz roditeljevu pomoć nauči dobro raspolagati vremenom i tako si osigura i vrijeme za učenje, ali i vrijeme za zabavu i opuštanje, to će mu dobro doći i kasnije u životu. 3 Pojavile su se loše ocjene, što sada? Ukoliko se ipak javi problem da je dijete zaredalo loše ocijene važno je to što prije uočiti i reagirati. Potrebno je izbjeći kritiziranja i velika kažnjavanja jer to može dovesti do kontra efekta – odnosno, kao što je prethodno spomenuto, dijete se može osjećati posramljeno, loše i demotivirano. Važno je utvrditi zbog čega dijete dobiva loše ocijene. Naime, nije uvijek u pitanju djetetov nemar, lijenost ili nešto drugo za što roditelj misli da dijete treba bolje iskontrolirati. Pogotovo u ranijim razredima potrebno je obratiti pažnju ima li dijete poteškoća s razumijevanjem gradiva, raspoznavanjem što je više a što manje bitno, može li pratiti tempo gradiva, ima li većih poteškoća s pisanjem, čitanjem ili brojevima... Ukoliko se ove stvari ne uoče na vrijeme i ako se ne reagira adekvatno kod djeteta može doći do problema niskog samopoštovanja i mogu se javiti frustracija te odbojnost prema školi. Ovisno o tome koji problem se javio, roditelj bi trebao, uz empatiju, a ne osudu, pomoći djetetu da zajednički nađu način kako da se problem savlada. Ne smijemo zaboraviti da polaskom u školu dijete tek počinje učiti kako se uopće nešto "uči", kako treba pristupiti gradivu, kako se organizirati... I upravo je to uloga roditelja – da pomogne djetetu da usvoji te vještine, a ne da umjesto djeteta odrađuje školske zadatke. http://www.mojrazred.info/articles.aspx 4 Što kada je odnos djeteta i roditelja narušen? Roditelji ponekad dobiju jasne signale da se kvaliteta njihova odnosa s djetetom smanjila. Dijete može početi iskazivati nepoželjna ponašanja, ne poštivati granice, djelovati ljuto ili frustrirano bez da roditelj razumije podlogu toga. Stoga se postavljaju pitanja poput: Kako pomoći djetetu kada ne razumijemo u čemu je problem? Kako otkriti što ga muči? Što je u podlozi nezadovoljavajućeg odnosa s djetetom? Kako bi se odgovorilo na ova pitanja važno je djetetu pružiti primjeren način izražavanja i uvjete u kojima će se osjećati dovoljno sigurno, ali i dovoljno slobodno da izrazi svoj unutarnju svijet. Kao što znamo, djetetov prirodan način izražavanja jest putem igre. Neki od principa terapije igrom usmjerene na dijete su: • Fokus na dijete više nego na na problem. Ponekad kada se javi problem imamo tendenciju fokusirati se isključivo na rješavanje tog konkretnog problema, a pri tome se gubi fokus s djeteta u cjelini. Na taj način može se stvoriti dodatni pritisak na dijete te može doći do kontra efekta – da problem postane još izraženiji. Potrebno je obratiti pažnju na dijete i kako je njemu vezano uz taj problem. Kako možemo generalno osnažiti dijete pa da se, kao posljedica, riješi i problem koji se javio. • Fokus na sadašnjost više nego na prošlost. Iako prošlost igra važnu ulogu u oblikovanju svake osobe, u komunikaciji i radu s djetetom važno je sagledati ga 3 sada i ovdje. Što je to s čime se trenutno nosi? Što je to što mu sada treba? • Fokus na razumijevanje više nego na objašnjavanje. • Fokus na osjećaje više nego na misli ili ponašanja. Da bismo pomogli djetetu da se lakše nosi s nekim izazovom puno je važnije da mu pri tome iskažemo razumijevanje njegovih misli, osjećaja i potreba nego da mu objašnjavamo što je to što se događa. Često se problemi pojavljuju u obliku nekih nepoželjnih ponašanja pa se stoga rješavanjem problema smatra suzbijanje tih ponašanja. Pri tome se zaboravlja da su upravo emocije naši pokretači i da su one te koje sa sobom nose određenu energiju koja se onda kroz različite ponašajne kanale ispoljava na van. Zato je važnije i učinkovitije ako se radi na emocijama ili potrebama koje su u podlozi nekog ponašanja, a ne na samom ponašanju. • Fokus na prihvaćanje više nego na ispravljanje. Neke osobine djeteta koje su u nekoj situaciji otežavajuće, u nekoj drugoj situaciji mogu biti izrazito korisne. Zato je važno prihvatiti one osobine koje ne otežavaju značajno svakodnevicu djetetu i vama te korigirati samo one koje zaista nisu dobre za funkcioniranje djeteta . http://www.mojrazred.info/articles.aspx 4
© Copyright 2024 Paperzz
