HIFZIJA HASANDEDI Ć :
MUSTAFA-SIDKI EF. KARABEG
MOSTARSKI MUFTIJA OD 1857. DO 1878. GODINE I
OKUPACIJA MOSTARA
IZDAO:
GLAVNI ODBOR EL-HIDAJE U SARAJEVU
TISAK »NOVE "IISKARE& VRČ EK I DR. - SARAJEVO 1944
r-'/9
Sarajevska
$p
I I 39
Mustafa-Sidki ef. Karabeg
929 Karabeg
anostarski mtiftija od 1857. do 1878. god. i okupacija Mostara.
m
<
25
0117257
COBISS
Tiskanje i raz.pačavanje knjige dopušteno odlulksznn Glavnog ravnateljtva za promi čbu broj 1639-11-1-1944. od 19. lipnja 1944.
`
k:
•
•
-
P!'?1 OTELA
RAj2V40,
/
Tvrdi i kameni grad Mostar, koji se smjestio s obje strane
rieke Neretve, dao nam je u prošlosti velik broj u čenjaka, pjesnika i drugih velikana. Turski putopisac Evlija čelebija, koji
je kroz naš grad proputovao 1664.165., veli o Mostaru izmedu
ostaloga i ovo: »Ima muftija, nekibul-ešrafa, velikaša, prvaka,
hodža, šehova, imama, musanifa i vrlo mnogo šaira.« Ovaj putopisac proputovao je tada sva ve ća mjesta Bosne i Hercegovine,
.ali ise ni o jednom nije bolje i laskavije izrazio. Osim toga u
narodu se i danas čuje uzrečica: »Ne kaži se u Mostaru u čen«,
što znač i da se je on u ovom pogledu nekad izticao iznad ostalih
mjesta Bosne i Hercegovine.
Mostar je evao naročito u XVI. stoljeću i ovo se stoljeće
može nazvati zlatnim periodom u poviesti njegovoj. U ovom stoljeću živjeli su u Mostaru najve ći njegovi dobrotvori: Mehmedbeg Karadžoz, Mehmed-Koski paša, Nesuhaga Vu čijaković, Derviš-paša Bajezidagi ć i drugi. U ovom stoljeću nikli su u Mostaru
.svi oni važniji islamski spomenici; u ovom stolje ću i kasnije
podignuto je u njemu.i osam u čevnih zavoda (medresa), koji su
sve do skora služili .kao glavni i jedini rasadnici nauke u ovom
kraju. Od XVI. stoljeća, pa do danas Mostar nam je dao čitav
niz muževa, koji su se istakli bilo na humanom, kulturnom,
znanstvenom ili politi čkom polju.
Pod kraj osmanlijske uprave u našjm krajevima, u Mostaru
je živio i djelovao tragi čno preminuli i u svoje vrieme najpopularniji čovjek čitave Hercegovine, mostarski muftija MustafaSidki ef. Karabeg. čitav njegov relativno kratki život, ispunjen
je veoma svietlim momentima, jer je on bio čovjek velikih s
sobnosti, visake inteligencije, kuražan, požrtvovan, a nada s
4rk,;.
bogobojazan i duboko religiozan. Svojom velikom u čenošću
riedkom dosjetljivošću bio je poznat ne samo diljem Bosne i Her- 4ohoz..<
-
0
„
PRETISKANO IZ EL-HIDA1E BROI
GODIŠTE VI1.
3
cegovine, nego su mu ta svoj stva pribavila poznanstvo i prisnd
prijateljstvo sa najve ćini carigradskim u čenjacima i političkim
predstavnicima.
Njegov učenik Hadži Abdulah ef. Ri đanović, sin Hadži
Ahmed-Dervišov, napisao 11111 . j e na arapskom j eziku dobru
izcrpnu monografiju, u kojoj je potanko obradm život, djelovanj e i tragično umorstvo svoga profesora. Monografija je pisana
liepim arapskim jezikom i 'sactrži 34 lista. Liep dio pisan je čak
rimovanom prozom, što nam sviedoči, da je njegov životopisac
dobro vladao arapskim jezikom.
•Riđanović je podielio životopis Karabegov u četiri diela.
U prvom dielu ili uvodu pisac, na kod Arapa uobičajeni način,
izriče najprije zahvalnost Svemogu ćem Bogu i upu ćuje blagoslov
i spas na Njegova poslanika Muhameda a. s. Nakon toga navodi
uzroke koji su ga nagnali na pisanje ove monografije, pa v.eli:
»Sve što posjedujem i što će me učiniti sretnim i ovog i onog
svieta, postigao sam od svoga profesora. Zato sam mu dužan
vječno zahvalan biti i. do svoje se smrti za njega Bogu moliti.
Da bi se odužio svome profesoru na onim brojnim blagodatima,
koj e sam od njega nasliedio, odlu čio sam opisati njegov život,
učenost, naučnO i kulturno djelovanje,
u kojima je živio,
pokvarenost i zaostalost sredine u kojoj je djelovao, njegovo tra_gič'no umorstvo, klanje, prolijevanje njegove nevine'krvi, razbojničko napadanje na njegov dom i plja čkanje njegove imovine.
Njegovo stanje sliči H,azreti Husejnovu, koji je tako đer tragičnd
preminuo na Kerbelau od Jezidija. Bog uništio sve te razbojnike i u pakao ih doveo!
Bio je među svietom poznat sa svoje stalnosti i nepokolebivosti i u ,svjetskim i u vjerskim stvarima. Za islamsku stvar
i obće islamsko dobro bio je požrtvovan i neustrašiv i u tome
ni pred čim prezao. I kod sugra đana drugih vjeroizpoviesti
bio je također obljubljen jer je bio pravedan i u vjerskom pogledu jako tolerantan.«
U daljnjem dielu uvoda pisac je ukratko izložio o čemu će u.
sliedećim poglavljima govoriti. Mi ćemo se ovdje poslužiti ovom
Riđanovića monografijom i nastojati, da je pri obradi K,arabe=
gova života i rada podpuno izerpimo. Ri đanović je bio najprisniji suradnik Karabegov, on je bio i suvremenik svih onih burnih događaja, koji su se u Mostaru odigrali neposredno pred njegovu okupaciju a u kojima je Karabeg aktivno sudjelovao i pokazao sve svoje vanredne priro đene sposobnosti..
• Riđanovića monografija je najautenti čniji izvor .za.proučasvanje života i rada Karabegova, a istodobno i ža prou čavanje
,
.
.
svih onih burnih događaja, koji su se u Mostaru zbili neposredno
pred njegovu- okupaciju. Obrađujući život i cljelovanje Karabeg,ovo, Riđanović je istodobno obradio i sve one doga đaje koji
se u njegovo doba odigrali. Govore ći o pokvarenosti naroda
o onim brojnirn smutnjama i neredima, koji su tada u Mostaru
vladali, naveo je i protumačio više ajeta i Muhamedovih a. s.
hadisa. Tragično umorstvo svoga profesora pisac je uzporedio sa
urnorstvom halife Hazreti Osmana, i sa umorstvom Hazreti Husejna, pa je tom prilikom potanko obradio i umorstva ove dvojice islamskih mu čenika. Zato se je na više mjesta udaljavao od
teme i mi ćemo sve ono, što ne spada u domen na.šeg izlaganja
Podpuno izostaviti.
Riđanovića monografija ima za nas vriednost s dva glecU_šta: 1) što je u njoj potanko obra đen život i djelovanje ovog
mostarskog veiikana i 2) što su u njoj obra đeni svi oni poviestni
Clogađaji koji su se u Mostaru zbili u najburnije doba, njegove
poviesti. Zato ova monografija zaslužuje, da se i•ove strane
toneljito prouči i do u detalje izcrpi.
Muftija Mustafa-Sidki ef. Karabeg potomak je stare i ugledne mostarske porodice Karabega. Otcu mu je ime Hadži Ahmed
a djedu Ibrahim. Rodio se u Mostaru 1249. (1732.) god. Djetinjstvo i mladost proveo je u svom rodnom mjestu, gdje je, u čio
pred tada čuvenim mostarskim učenjacima Mustafa ibn Radži
Halilom, Salih ibn Hasanom i muftijom Hadži Mustafa ef. Mukićem. Pred Mukićem je učio arapski jezik, služeći se pri tome
djelom »Šerhul-Kafije« od Abdurahmana Džamije. Odmah u početku pokazao je veliku oštroumnost i talenat, tako da su sve
njegove kolege počele u njega prstom upirati. Ali i ako je on
posjedovao sve te vanredne priro đene sposobnosti, on se opet
dao svim marom na rad i u čenje. Jedan njegov kolega, koji je
zajedno s njim u medresi učio, pripoviedao je Riđanoviću, da
je i dan i noć učio i u , samoću se povlačio. Za vrieme praznika bi
prouč ene lekcij e ponavljao i do u tan čine ih•produbljivao, dok bi
ostali njegovi drugovi te praznike u odmaranju i neraclu provodili. Od poč etka pa do kraja njegova života nije mu oštroumnost oslabila, a njegova velika volja i interes za ispitivanjem
suština pojedinih nauka bila je bezprimjerna. Za vrieme praznika pred Mukićem je učio kao neobligatan predmet »MiratulUsul od Mevla Husreva. Jedan,put ga je jedan kolega zamolio,
da mu protumač i zadnju lekciju iz usula. Karabeg mu je tada
tu lekciju tako dobro i jasno protuma čio, da je ovaj kasnije
pripoviedao, da j u je bolje razumio, nego kad mu ju je Muki ć
tumačio.
5
•
Koncem 1267. (1851.) godine Karabeg odlazi na studije u,
Carigrad. Došavši u priestolnicu velike turske carevine, dao se
odmah svem žestinom i marom na rad i prou čavanje. 'famo.je
učio pred Mevla Halilom iz grada Amasije, koji je u doba sultana
Abdul-Aziza postao šejhul-islamom. Pored Halila u čio je još i
pred tada č uvenim carigradskim u č enjakom •Seid Hafizom. Kod
obadvojice ovih uč enjaka Karabeg je naišao na liep priem i poštovanje, j er su oni odmah upozriali nj egov talenat i nj egovu
veliku sposobnost u brzom rješ'avanju težkih- i zamršenih pitanja. Svojom velikom sposobnosti i marljivosti Karabeg je medu
tadanjim carigradskim sveu č ilištarcima brzo izišao na gias tako,
da su i tamo poč eli u njega prstom upirati.
Za vrieme 4-godišnjeg boravka u Carigradu, Karabeg se
liepo izgradio i postigao veliko i solidno znanje. Pred spomenutom dvojicom, uč enjaka studirao je sve vjerske discipline, služeć i se pri tome djelima najpriznatijih islamskih u čenjaka 1
kapaciteta. Bio se sav žrtvovao za nauku, pa je svo 4-godišnje
vanškolsko vrieme proveo u radu i prou čavanju. Nije se pgraničio samo na vjerske predmete, nego je pored njih temeljito studirao pojedine svjetovne discipline. Njegov biograf navodi
rnasu djela, koje je on za vrieme studija prou čio. Taj stalni i
veoma naporni duševni rad toliko ga je tjelesno oslabio, da je
nakon č etiri godine morao, po savjetu lie č nika, napustiti Carigrad i povratiti 'se u svoje rodno mjesto Mostar.
Godine 1272. (1855.) Karabeg se vra ća sa studija u Mostar.
Njegov profesor i tadanji mostarski muftija Mustafa ef. Muki ć
umro je još 1269. (1853.) godine u Jenbeul-bahru (Jambo), vraćajući se sa hadža. Tako je položaj mostarskog muftije bio ve ć
tri godine upražnjen i oni su za nj tražili čovjeka, koji će mu
u svakom pogledu odgovarati. Za ovaj položaj bilo je više kandidata iz samog Mostara, ali su Mostarci sve te ponude odbili i
poslali su u Carigrad po mostarca Jusuf ef. Alajbegovi ća, koji
je tada stalno živio u Carigradu i bio tamo izišao na glas sa svojim javnixn predavanjima. Alajbegovi ć je tu ponudu odbia, a.
njima je predložio da taj položaj ponude Karabegu rekavši im,
da je on za nj najsposobniji. Mostarci su tada ponudili' Karabegu muftij ski položaj, ali je on to najenergi čnije odbio, odgovorivši im, da nije još podpuno dovršio školovanje i da se misli
opet povratiti u Carigrad. Tada su Mostarci zamoli.li Karabegova otca, da on nastoji udobrovoljiti sina, da se primi tog položaja. Otac mu je to predložio, ali je on to opet odbio, izpričavši se, da je mlad i da je za taj, sRecijalno u. današnje dOba,
veoma teiki i odgovorni položaj, nesposoban. Na veliko nasto-
6
janje svoga otca, Karabeg se 1274. (1757.) godine primio
muftijske dužnosti i tu je službu obnašaa sve do svoga tragi čnog umorstva.
Kad je Karabeg došao na položaj muftije, bilo mu je tek
25 godina. Ova č injenica nam najbolje svjedo či, koliki je on i
tada uživao ugled me đu svojim sugrađanima. Mostar je u to
doba imao liep broj sposobne i radine uleme, ali je ipak taj najveć i vjerski položaj bio povjeren Karabegu, jer je on sigurno
bio međ u njima najsposobniji.
Karabegovim dolazkom na muftijski položaj nastaje nova
etapa ne samo u njegovu životu i djelovanju, nego i u životu
tadanjih mostarskih muslimana. On je bio muftija, u Mostaru
20 godina i za .to vrieme u č inio je mnogo usluga islamskoj zajednici i dao dosta koristnih inicijativa. Nije bio karijerista,
nego je bio č ovjek, koji se živo interesirao za sva islamska pitanja. Zato je da konca svoga života podržavao tiesan kontakt
ne samo sa svom bos.-herc. ulemom, nego i sa svom carigradskom pa čak i sa svim vodeć im političkim ličnostima.
Službeni muftijski, ured nalazio se u to doba u konaku
(hućumetu) 1 ), gdje su istodobno bile i kancelarije kadije, mutesarifpaše i ostalih državnih č inovnika. Dužnost muftije j e bila
da izdaje fetve (decizije) i vrši kontrolu nad vjerskim živatom
muslimana ; kadije da rješava sporove\rne đu ljudima, dok je opet
mutesarifpaša kao politič ki č inovnik brinuo se o javnom redu
i sigurnosti građana. Ali pošto je Karabeg posjedovao i jaku
obć u naobrazbu i budu ć i je on do u detalje poznavao sve š&iatske i zakonske propise, on se zato nije samo ograni čio na izdavanje fetvi, nego je po č eo vršiti kontrolu nad cjelokupnim životom svih muslimana svga podru čja. Sam se je najdosljednije
pridržavao Isvih šeriatskih i zakonskih propisa, tako da se, za
čitavog njegovog živata, nije moglo čuti, da je i rekao štogod,
što bi se kosilo sa ovim propisima, a kamo li da je štogod uradio.
Zato je on, č im je postao muftija, po čeo odma,h uporno tražiti,
da se svak najstriktnije pridržaje svih ovi h propisa, pa je to čak
poč eo tražiti i od najviših državnih činovnika.
Međ u tadanjim državnim činovnič tvom bila se je ve ć prilič no uvukla korupcija i podmitljivost. 4arabeg je to sve odmah
uvidio, pa je sebi stavio u dužnost da e svom ,svojom snagom
digne protiv toga. On je bio jako revolucionarne naravi i bia je
u svemu do skrajnosti pedantan. Bio je uzor objektivnosti i prai) Konak (hu ćumet) nalazio
u tursko doba ondje, gdje se danas
.
nalazi ,konak k•alja Petra Krešimira IV. na Suhodolini.
7
vednosti tako, da nije nikog protežirao, pa č ak ni kada je bio u
pitanju musliman i nemusliman.
Koliko je bio revolucionaran i koliko se brinuo za ugled'muslimana, najbolje ć e nam pokazati ovaj slu č aj: Jedne no ći u nekoj nemuslimanskoj mahali poginuo je jedan nemusliman. Nemuslimani su odmah po čeli tvrditi da je to po č inio musliman,
motivirajuć i to, da su muslimani njihovi stoljetni nepiijatelji.
Do malo iza ovog slu čaja utvrđ eno je, da je to po činio bratić
poginuloga, iz želje, da bi se što prije do č epao nj egovog ogromnog imetka. Poginuli je bio veoma bogat, a nije imao djece, pa
je ubojica bio njegov na,jbliži zakonski nasljednik. Tada j e ubo. jica, da bi se spasio zakonom propisane kazne (kisasa), po čeo
trošiti ogromne svote i podmi ćivati mnoge čino -vnike. Sam mutesarifpaša dobio j e od uboj ice liepu svotu i obe ć ao mu, da će
ga spasiti. Zato je za vrieme svakog su đenja lič no prisustvovao
i svim snagama nastojao ovog spasiti a kriYnju s njega prenieti
na nekog drugog ro đaka. Kad je kadija uvidio namjeru mutesarifpašinu, suprotstavio mu se na poticaj Karabegov, sa cjelokupnim sudskim vie ć em. Mutesarifpaša im je tada svima zaprietio,
ali se oni nisu na to obazirali, nego su donieli presudu po šeriatu
i zakonu i spomenutog ubojicu osudili.
Vidjevši mutesarifpaša da je svo njegovo nastojanje propalo, otišao je odmah u Sarajevo i o tome na svoj na čin referirao sarajev4kom valiji. Kad se nakon nekoliko dana povratio
u Mostar, pozvao je odmah sve nemuslimanske prvake i . s njima
poč eo tražiti da se svi č lanovi suda razpuste. Iza toga je poslao
poslanice u pojedina mjesta u kojima je naviestio izbor novih
č lanova suda, tvrdo vjeruju ći, da ć e se u ovome svak s njime
složiti. Ali nakon kra ć eg vremena uvjerio se, da je i ovaj njegov
podhvat .podpuno propao.
Kad je Karabeg č uo, što je sve mutesarifpaša uradio, jako
se naljutio, pa je odmah otišao k njemu i napao ga, što je tu
sramotu nanio muslimanima. Po povratku od mutesarifpaše
sazvao j e sve uglednije Mostarce, izviestio ih šta je mutesarifpaša uradio zatražio od njih da se zajedni č ki potuže sarajevskom valiji. Tom je prilikom, prisutnima rekao ovo: »Boga mi,
ako valija ne digne ovu.sramotu s muslimana, i ći ć u u Carigrad
i sultanu ga. tužiti.«• Tada su svi zajedni č ki napraylli pismenu
tužbu i poslali je valiji u Sarajevo, ali na nju nisu dobili nikakva odgovora. Zato je Karabeg tada li č no . otišao sarajevskom• valiji i rekao mu, da se ova ljaga s muslimana mora
dići, pa makar ona potjecala od samog sultana. Sarajevski va8
lija, uvidjevši krivnju mutesarifpašinu a i nepokolebivu upornost Karabegovu, syrA gnuo je tada mostarskog mutesarifpašu.
Navedeni slueaj "nam najbolje pokazuje, koliko je 'Karabeg
bio revolucionaran 1 koliko je bio kuražan 1 nepokolebiv u borbi
protiv nepravde. Ou je dolazio u sukob s mnogim činovnicima
i političkim predstavncima, pa, su ga se zato svi bojali i čudili
se njegovoj sposobnosti, kuražnosti i pravednosti. Tadanji mostarski kadija o njemu je rekao: »U Mostaru služim ima ve ć
dvie godine, ali nisam nikad ni vidio ni č uo da je i rekao
štojod, što bi se kosilo sa šeriatom ili zakonom, a kamo li
da je štogod uradio. U više sam mjesta bio kadija, ali njemu
ravna nisam nigdje vidio.«
Kako prosti i neobrazovani sviet tako isto i u čeni, njemu
se je obra ć ao i u svim važnijim st,varima savjeta tražio. Svi pošteni i dobronamjerni ljudi njega su cienili i poštivali, dok ga
je pokvareni sviet mrzio i na razne na č ine šikanirao. Nemuslimani su u njemu gledali svoga iskrenoga zaštitnika, jer
je bio pravedan i u vjerskom pogledu vrlo tolerantan.
Pored muftijske dužnosti; Karabeg je obavljao još i dužnost glavnog muderisa Kara đozbegove medrese. U medresi je
predavao sve vjerske predmete: tuma č enje Kur-ana (tefsir),
islamsku tradiciju (hadis), islamsko pravo filozofiju
islamskog prava (hikmeti-tešri), apologetikU (akaid), logiku (mantiy i književnost arapskog jezika. Kao muderis
Karabeg je brzo izišao na glas sa svojim stru č nim predavanjima. U ovom poslu bio je upravo nedoku čiv, jer je najteža
i najzamršenija pitanja brzo i lako rješavao. Bio je veliki prijatelj i promicatelj nauke, pa su se njegoyim posredovanjem
mnogi Mo.starci školovali, a i otišli u Carigrad na specijaliz, iranje. Pred njim su svršili i idžazet ,uzeli mostarski alimi:
Abdulan ef. Ri đanovi ć , Ahmed ef. Dizdar, Muhamed ef. i Sulejman ef. Džabi ć , Mustafa ef. Hadžimahmutovi ć, Ahmed ef.
Hadžialić , Hadži Mustafa ef. Behlil, Salih ef. i Omer Muslibegović , Salih ef. Alajbegovi ć , Fadil , ef. i Muhamed ef. Kurt
i drugi.
Godine 1279. (1862.) Karabeg je sudjelovao i u jednom
ratu protiv Crnogoraca. Crnogorci su u to doba bili odkazali
poslušnost, sultanu; napali i osvojili neka porgani č na mjesta
Hercegovine. Ovaj je rat trajao više godina, pa je sultan Abdul-Aziz bio prisiljen da izašalje č ak jednu ,vojsku, koja je
nakon žestokih borbi uspjela da protjera Crnogorce iz Hercegovine. Vojska je doprla tada do Podgorice i mislilo se, da će
zauzeti čak i Cetinje, ali se je na interveniciju Francuzke od
toga odustalo. Crnogorci su tada zatražili oprost od sultana i
9
obvezali se, da ne ć e više praviti nikakvih upada. Sultan im jetada oprostio i na zamolbu Francuzke proširio im granieu.
prema Hercegovini. U ovom ratu Karabeg je bio odlikovan
ordenom Medžidijje i visokim carskim beratom »iftihar«, dobivši tako đ er i na njega visoki carski berat. Ovo odlikovanje
predao mu je glavni komandant vojske, s kojim je on zajedno
išao i svojim govordna vojsku bodrio.
Turska država je u to doba bila još prostrana i na svome
područ ju imala je narode razli č itih vjera i nacija. Osim toga
samo njeno č inovništvo sabotiralo je rad i me đ u niima vladala je velika korupcija i podmitljivost. Toga vremena pokrenulo se još i t. zv. Izto č no pitanje, koga je Rusija ve ć godinama oč ekivala. Sve ove okolnosti, su uzrokom, da Turska nije
bila u stanju držati red i mir u svim svojim pokrajinama.
Uvidjevši slabost Turske, Rusija je prva ubacila smutnju me đu
slavenske narode (Bugare, Srbe i Crnogorce) na Balkanu, obećavši im samostalnost i šalju ć i im oružje i druge ratne potrebštine.
Prvi neredi pojavili su se u selima oko Nevesinja uz Ra-mazan 1291. (1874.) godine. Buntovnici su najprije odkazali
poslušnost vlastima, pa onda prihvatili za oružje i odmetli se.
Neki su otišli u Crnu Goru, gdje su se zadržali nekoliko mjeseci i nakon što su tamo primili instrukcije i pod crnogorsku
se uniformirali, povratili se opet ku ćama. Tada su po čeli knstariti po selima, plja č kati sviet i ubijati ga, ne obziru ći se ni
malo na prietnje vlasti.
Neredi su iz dana u dan .uzimali sve ve ć eg maha i širili
se. Karabeg se pobojao, jer je uvidio, da su vlasti nemo ćne
to sprieč iti. Muslimani iz Nevesinja i okoline po č eli su se tusarajevskom valiji i tražiti od njega da ih zaštiti. I Karabeg je tada otišao vahji i zatražio od njega, da te nerede
odmah uguši. Valija je njegove priedloge odbio, rekavši mu,
da je to .samo njegova briga i dužnost i da se on u to ne smije
miešati. Vidjevši Karabeg, da se valija ni malo ne brine o
stanju muslimana, po č eo je sam raditi na ugušivanju tih nereda. Kad je valija č uo, da Karabeg radi na svoju ruku i protiv njegovim odredbama, potužio se je velikom veziru u Carigradu, zatraživši od njega, da ga odmah ukloni iz Hercegovine, jer da je po državu i njene probitke veoma štetan.
Na poziv velikog vezdra Karabeg je krenuo u Carigrad. Na.
ovom putu pratio ga je njegov nerazdvojivi drug Abdulah ef. Ridanović . Njegovu odlazku obveselili su se ne samo nemuslimani,
nego čak i nekoji zlonamjerni muslimani, koji su odmah po čeli
tražiti da se on svrgne sa muftijske dužnosti, a na njegovo.
.
10
mjesto postavi drugi muftija. Kad je Karabeg krenuo na put,
čuo je, da su se neki zlikovci spremili da ga na putu do Trebinja doč ekaju. Zato on na Trebinje nije ni išao, nego je odmah
od Metković a krenuo za Dubrovnik i na taj se na č in spasio zlocinač ke ruke. •
Stigavši u Dubrovnik, KarAbeg je odmah došao u kontakt
sa turskim konzulom, koji mu je rekao, da je uzrok njegova
poziva u Carigrad tužba valijina. Karabega ovo nije ni malo
abrinulo, nego je odmah produžio za Carigrad. Kad je tamo
tigao, upoznao je sve vode će lič nosti Turske sa pravim stanjem u Bosni i Hercegovini. Tom im je prilikom rekao, da,
e stanje muslimana u ovim pokrajinama veoma težko, a.
vemu tome da je krivo činovništvo, koje je nesposobno i izkvareno. Veliki vezir, povode ć i se za tužbom valijinom, zadržao je Karabega u Carigradu, pa je on tako ostao četiri
mjeseca i za cielo to vrieme bio gost kod Mevla Hadži Alije,
koji je bio rodom iz Fo če.
Za vrieme svog boravka u Carigradu, Karabeg je bio u
stalnom dodiru sa najve ć om carigradskom ulemom i sa svim
vodeć im političkim lič nostima. Kad su ovi upoznali rijegovu
sposobnost i odvažnost, po č eli su mu predlagati, da se stalno
nastani u Carigradu, jer da bi bio po državu i njene probitke
v eoma koristan. Naro č ito ga je na ovo nagovarao tadanji šejh11-islam, koji mu je čak tom prilikom rekao, da njemu ne
dolikuje da igdje stanuje, nego u Carigradu. Karabeg je sve
te njihove prijedloge odbio, rekavši, da on voli služiti svojoj
zemlij i svome narodu i zajedni č ki se s njima boriti protiv
reprratelja. Tom prilikom pdsjetio je Karabeg 1 svoga profesora Mevla koji ga je predveo i pohvalio sultanu AbdulHamidu. Abdul-Hamid ga je odlikovao tada stepenom kadijskog
mule (machredž mevlevijjeti), a prije toga bio ga je odlikovao
sultan Abdul-Aziz stepenom obi č nog munle.
Za vrieme ovog Karabegovog boravka u Carigradu prilike
u Bosni Hercegovini su se znatno izmienile. Na njegov priedlog svrgnuti su bilh i sarajevski valija i mostarski mutesarifa na njihova mjesta došli su novi ljudi. Tada je Karabegu bilo dozvoljeno da se povrati u Mostar, ali pošto je on
mislio te godine hadž obaviti, on je od povratka odustao. Zato
je odmah od šejh-ul-slama zatražo dozvolu, da može hadž obaviti'. Istodobno je podnio ostavku i na muftijskoj časti. šejhulislam, nakon konzultiranja sa ostalom ulemom, dozvoLio mu je,
da može hadž obaviti ali mu ostavke na muftijskoj dužnosti
nije prihvatio.
11'
•
Po povratku iz Meke, Karabeg je opet došao u Carigrad,
:gdje se je zadržao tri mjeseca. Tada mu je dat sav trošak,
i nakon što je bio veli čanstveno izpra ć en od sve uleme i vodećih lič nosti Turske, povratio se u Mosta•.
Došavši u Mostar, zatekao je veoma težko stanje, jer su
.se prilike bile opet pogoršale. Crnogorci su po drugi put navalili na pograni čna hercegova č ka mjesta, popalili ih i doprli
čak do planine Velež, koja se proteže izme đ u Mostara i Nevesinja. Tu su se dobro utvrdili, napravivši jake utvrde, sa kojih su poč eli opsijedati Nevesinje, pucaju ć i na njega iz topova oko šest dana. Karabeg je tada organizirao č itav civilni
muslimanski sviet iz Mostara i okoline, koji je zajedno sa vojskom krenuo protiv ovih odmetnika. Na č elu ove vojske bio
je Mušir Ahmed Muhtar-paša, a Karabeg je bio njegov glavni
savjetnik. U krvavoj i veoma žestokoj trosatnoj borbi uspjelo
je vojsci, da pobiedi neprijatelja i natjera ga u bie,g. Karabeg
je tada prisutnoj vojsci održao jedan veoma zna čajan i dug govor, u kome je vojsku bodrio, da bude kuražna i kompaktna u
borbi protiv din-dušmana. Vojska je tada po čela sa daljnjim
proganjanjem neprijatelja i uspjelo joj je, da za nekoliko
dana podpuno oč isti Hercegovinu od odmetnika.
Sa vojnim poglavicom Mušir Sulejman-pašom krenuo je
Karabeg 1294. (1777.) godine protiv utvrda, koje su Crnogorci bili izgradili na Krstacu i za koje su tvrdili, da ih ni
sultan ne će moć i osvojiti. Bitka na Krstacu bila je veoma odsudna, jer je od nje ovisio obstanak ciele Hercegovine. U borbi,
,koja je trajala oko 5 sati, muslimani su uspjeli da pobiede neprijatelja i dotjeraju ga do planine Ostroga, koja se nalazi
na granici Crne Gore. Kod ove planine boj je vo đen 6 dana i
muslimani su uspjeli, da opet pobiede neprijatelja i protjeraju
ga do Cetinja. Me đ u njima je zavladala velika panika, pa su
mnogi pobjegli u Austriju, a neki koji nisu mogli uma ći, pokorili su .se i predali oružje.
Ruska vojska bila .se je u to doba približila turskoj granici, pa je zato Mušir Sulejman-paša, nakon .svršetka ove borbe s Crnogorcima, bio odmah pozvan u Edrenu. Karabeg se
tada povratio u Mostar zadržavši se na putu 25 dana. Ovu
priliku su Crnogorci odmah izkoristili, pa su ponovno po čeli
obsiedati Nikšić , tukuć i ga oko dva mjeseca iz topova. Nakon
zauze ća Nikšić a, Crnogorci su na tvr đave u Dugi, zatim na Bileć u, osvojivši sva ova mjesta i protjeravši iz njih
muslimane.
Turska je tada bila u veoma težkoj situa,ciji, jer su Rusi
bili već zauzeli neke dielove Rumelije, a Bugarska je opet po-
12
čela napadati pojedina po'grani čna mjesta. Englezka je bila.
dovela svoje brodove do Č anak-kale, koja je od Carigrada udaljena samo dva sata, a Austrija je opet pod svaku cienu nastojala okupirati Bosnu i Hercegovinu. Zato je turska vlada
pozvala tada u Carigrad sve uglednije ljude iz Bosne i Hercegovine. Međ u ovima bio je Karabeg. Na saboru, koji je održan
u Carigradu, Karabeg je održao govor, u kome je napao vladu
i otvoreno rekao, da je ona glavni krivac svega toga. Sabor se
razišao, ne donesavši nikakvog stvarnog zaklju čka pa se je i
Karabeg povratio u Mostar ožaloš ćen i razo čaran.
Po povratku iz Carigrada Karabeg se podpuno povukao,
napustivši muftijski ured i svako , sudjelovanje u javnom životu. Uzrok ovom njegovom povla č enju bio je, što je uvidio,
da je islamska vlast jako poljuljana i da se sami muslimanski
sviet veoma izkvario. Od ovog vremena Karabeg stalno drži
u medresi predavanja i piše svoja nau čna djela i razprave. Mi
ćemo se samo letimi č no osvrnuti na njegov nau čni rad.
Karabeg je bio dobro verziran u svim vjerskim naukama,
a u filozofiji islamskog prava i apologetici bio je pravi kapacitet. Iz domena ove prve discipline napisao je jedno veliko
djelo koga je zemaljska vlada u Sarajevu o svom trošku tiskala 1316. (1898.) godine. To je »Hidadun-nusul«, glosa na
Mevla Husrev-ovo djelo »Mir-at«. Ovo djelo nije on podpuno
dovršio, nego je došao do poglavlja o »mutešabihu«. Predgovor ovom djelu napisao je Ahmed ef. Dizdar, u kome je iztakao, da je Karabega od dovršenja ovog djela sprie čila njegova
prerana i tragi č na smrt. S ovim djelom Karabeg se istakao
kao dobar poznavalac 'filozofije islamskog prava, razjasnivši u
r.jemu i dobro protum č ivši sve dielove ove materije.
U Karabegovo doba mostarski imami su u jednoj hutbi
ui:otrebljavali hadis u kome se veli, da su meleki Džebrail
Mikjail stvoreni od svjetla Muhamedova a. s. Karabeg je zaniekao istinitost ovog hadisa i napisao jednu razpravu, u kojoj
je pomoć u navoda najveć ih islamskih uč enjaka dokazao, da je
spomenuti hadis i po zna č enju i po izgovoru apokrifan. Kasnije
je na cielu tu hutbu napisao glosu, u kojoj je opet dokazao
apokrifnost spom'enutoga hadisa i obradio svrhu i zadatak hutbe. Ove dvije risale napisao je• on kao odgovor nekoj mostarskoj ulemi, koja se bila digla protiv njega i čak ga radi toga
tužila šejhul-i,slamu. Ali kad je iz Carigrada stigao odgovor,
vidjeli su da su pogriešili, a da je Karabeg bio u pravu.
U jednoj risali od č etiri lista Karabeg je obradio ulogu i
važnost obič aja u šeriatskom pravu i pojedinim vjerskim pitanjima. Ovu risalu napisao je on kao odgovor nekoj ulemi, koja
13
.je od njega tražila fetvu, je li valjan ugovor sklopljen s kir
riđ ijama da dotjeraju pržinu za gradnju ku ć e i oni je dotje_raju iz obližnjeg mahalskog potaka. Karabeg je to dozvolio,
dokazavši svoju tvrdnju pomo ću obič aja, koji u mjestu već
•od davnina postoji.
U risali »Poviest Neretve« Karabeg j e naveo nekoliko interesantnih doga đ aja, .koji su se u Mostaru zbili 1287. (1870.)
godine. U vremenskom razmaku od pet dana dogodilo se je u
Mostaru pomrač enje sunca, naglo padanje sniega u velikiun
količinama, naglo topljenje i velike kišne poplave. Neretva je
te godine nabujala kao nikad prije, osim što se u nekim medžMuama (zbirkama) spominje, da je još tako bila nalbujala
1123. (1713.) godine. Navode ć i ove događaje, koji su se desili
u kratkom vremenu, Karabeg je naveo i protuma čio više ajeta
iz Kur-ana i Muhamedovih a. s. hadisa.
Pored ovoga Karabeg je održao č itav niz govora i predavanja koji nam se nažalost nisu sa čuvali. Nekoliko njegovih politi čkih govora Riđanović je u cielosti donio u svojoj
monografiji i oni pokazdju veliku govorni č ku vještinu duboko
pOznavanje šeriatskih i zakonskih propisa.
U svojoj monografiji o Karabegu, Ri đanović navodi više
fragmenata iz njegova života. Mi ć emo sve te fragmente iznieti, jer ć emo s njima najb6lje opisati veliku li čnost Karabegovu. Iznose ći pojedine detalje iz njegova života, mi ćemo
najbolje okarakterizirati njegovu u čenost, pobožnost, odvažnost
i sva ostala, brojna pohvalna svojstva.
Još kao dječ ak Karabeg je zadivio' svojom oštroumnoš ću
i talentom ne samo sve svoje kolege nego profesore. Ali ono
ogromno znanje, koje je on postigao i kasnije u životu sijao
i drugima davao, postigao je najviše velikom marljivoš ću i trudom. č im je došao u Carigrad, dao se odmah ozbiljno na posao.
Svo izvanškolsko vrieme provodio je u samo ći i prou čavanju. U
•družtvo je zalazio samo kada je to iziskivao kakav ,nauč ni
problem. Kad se je jedanput za vrieme stu•ija povratio s
rija u Carigrad, bio je prispio na izpit đaka iz Hamidije
.drese. Njegov profesor Mevla Halil zatražio je od njega, da i
on pristupi tome izpitu, jer je znao da ć e mu on kod izpitnog
povjerenstva najbolje obraz 6svjetlati. Karabeg je tada zamolio svoga profesora, da ga ovaj puta poštedi, rekavši rnu, da
je od puta jako umoran. Mevla Halil je u svom traženju uztrajao pa je Karabeg na koncu bio prisiljen, da se podvrgne
lzpitu . Kad je on stupio na izpit, bila su mu od strane izpitnog
povjeersntva postavljena tri pitanja, na koja je on bez promišljanja najpripravnije odgovorio. S tim svojim odgovorom
-
14
•
2adivio je č itavo izpitno povjerenstvo; da su kasnije i njemu
i njegovu profesoru čestitali.
Kada se Karabeg 1272. (1855.) godine povratio sa studija
4.1 Mostar, bilo mu je ponu đeno upražnjeno muftijsko mjesto.
Karabeg je tu ponudu odbio, ali kad ga je na to po čeo nagoniti
njegov otac, on se je tog položaja primio. To svoje primanje
motivirao je time, da voli na se primiti najve ću odgovornost,
nego izkazati neposlušnost otcu. Ovaj nam fragmenat najbolje
pokazuje, koliko je Karabeg bio islamski odgojen.
Kod suđ enja i izdavanja fetvi, Karabeg je pokazivao svoju
veliku sposobnost i pravednost. Kad bi neko došao tražiti riešenje za kakvo vjersko pitanje, on bi mu ga odmah bez promišljanja izdao i to prije nego bi ovaj i dovršio svoje pitanje.
Kod suđ enja je bio podpuno pravedan tako da nije nikog protežirao, pa č ak i kada je bio u pitanju musliman i nemusliman.
Karabeg je ,bio panislamski razpoložen, jer se za čitavog
svog života živo interesirao o stanju muslimana cielog svieta.
On se brinuo ne samo o njihovom napredku, nego je uviek i
.svugdje neumorno č uvao i njihov ugled. Zato je on često dolazio u sukob sa pojedinim politič kim č inovnicima, koji su
svoj .im neznanjem i pokvarenoš ću nanosili često ljagu na muslimane. Jedan viši i stariji politi čki č inovnik, koji je služio u
raznim dielovima turske carevine, nazvao ga je unikumom svoga vremena.
Karabeg je bio srednjeg stasa, laka hoda, ozbiljna i dostojanstvena izgleda. Premda je bio veoma bogat, opet je živio
skromno i bio je medu svietom jako ponizan. Nije se steostezao
ni od kakvog dozvoljenog posia, pa bi često ikod kuće sobom
ložio vatru, kuhao jelo, meo sobu i krpio odje ću. Ggdjek-Wd je
nosio dobra i liepa odiela, a gdjekad opet gruba i izvehtana.
Nije dozvoljavao, da se u njegovoj prisutnosti i o kome ružno
.govori, pa makar to doti čni i zasluživao.
Na berlinskom kongresu europskih velesila. od 13. srpnja
1878. g. zaključ eno je da Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu. Sav bosansko-hercegova č ki muslimanski sviet ovu je
viest nerado primio, dok je konzervativni odlu čio č ak da se tome
odupre oružanom silom. Me đu nemuslimanima je tako đer nastala
podvojenost, jer su se neki vesel .ili tome ulazku dok su se opet
•drugi priklju č ili Srbima i Crnogorcima. Sav neuki muslimanski
sviet, pa č ak i nekoji u č eni ljudi, stao je na stanovište da
treba oduprieti pa se je tada č ak i fetva izdala, da je rat f
<stroga dužnost) svim muslimanima, pa čak i ženama i dj
Prvi neredi pojavili su se u Sarajevu, gdje je masa sko či
15
navalila na konak, protjerala valiju, vojnog komandanta, svedržavne č inovnike, rekvirirala sav ratni material i uzela u svoj e
ruke upravu. Vo đ e odpora su uspjeli da brzo provedu agitaciju
po svim mjestima Bosne i Hercegovine i da nešto milom 'a.nešto
opet silom povedu svieta za sobom.
Kad je ova viest stigla u Mostar vo đ e odpora su odmah održali sjednicu na, kojoj su izabrali narodnu vladu i izabrali sebi
vođu.2 ) Mnogi su tada zašli po ulicama i po čeli sviet pozivati,
tvrdeć i da je rat farz svim muslimanima priete ći smrću svakom, tko se tome suprostavi. Kacl.' je Karabeg vidio šta se radi
i kakvi bi neredi mogli nastati, pozvao j e zavedenu masu na
zdogovor, gd.je je" u jednom podužem govoru obrazložio da je
svaki odpor nekoristan i bezsmislen. Zavedena masa se na čas
smirila, jer je u Karabegu uviek gledala bezkompromisnog muslimana. Ali vode odpora nisu htjeli mirovati, nego su se ponovo
sastali, i zaklju č ili, da Karabega bezuvjetno pogube. 0 tome su
i ugovor napisali, koga su svi podpisali i zavjerili se fedni drugima.
U kvartu, gdje je Karabeg stanovao vo đ e odpora nisu mogli
u poč etku polu čiti gotovo nikaki,(og uspjeha pa su zato svoje
sjedište djelovanja prenieli na drugu stranu, gdje su se po čeli
sastajati i održavati sjednice. Na prvi sastanak Su pozvali seljake
iz Bielog Polja, tvrdo vjeruju ći da ć e svi uz njih pristati i
s njima se složiti. Tada su ih po č eli nagovarati i na sve mogu će
načine poticati da izvrše atentat na Karabega, obe ć aju6 im dobre i obilne nagrade. Ali selj aci su sve to odbili rekavši im da
oni ne bi nipošto po činili atentat ni na najobi čnijeg čovjeka, a
kamo li na mostarskog muftiju, koga vet odavna poznaju i
kome samo najljepše znaju. Kad su vidjeli da je svo njihovo nastojanje bezuspješno, pustili su ih ku ć ama, zaprietivši im prie
toga smrć u i uništenjem cielog imetka ako tu tajnu ikome
odaju.
Vođe odpora su tada..zašli i me đu svietom po č eli još više
sijati smutnje i praviti nerede (1.5kazuju ći na svakom koraku
dužnost rata. Pri ovome su se služili ajetima, hadisima, navode ći
takoder i razne.doga đaje iz starije i novije poviesti islamske.
Sve one, koji su bili protiv rata, po č eli su šikanirati i čak ih
nevjernicima nazivati. Karabega su nazivali najpogrdnijim rie2) Riđanović ne navodi ime vo đe, nego ga naziva pogrdnim imenom
»Teebbeta šerren« (pod pazuhom ,nosi zlo), što je bio nadimak jednog
predislamskog arapskog pjesnika. Za vodu mostarskih ustanika bio je
stvarno izabran Aliaga Haljevac. Pošto je pod njegovim vodstvom organiziran i izvršen onaj užasni pokolj, ori u cielosti zaslužuje gornji atribut.
16
čima, tvrdeći č ak da je on, kad je prošle zime bio u Carigradu,
prodao Bosnu i Hercegovinu Austriji. Svojim stalnim i veoma
buč nim govorima uspjeli su, da za sobom povedu č ak i mnoge,
koji su bili protiv odpora i s Karabegom se slagali.
Kad su ovi uspjeli da povedu ve ć inu svijeta za sobom, otišli
su na zdogovor Karabegu, zatraživši od njega da ih i on u tome
pomogne. Tom su mu prilikom rekli, da je apsolutna ve ćina muslimana za rat i da su od sarajevskih ustanika dobili obe ćanje
da će im pomo ći kad god im zatreba. Karabeg im je tada opet
održao govor, u. kome im je ponovno dokazao da je rat u ovom
sluč aju ne samo apsurdan nego č ak i zabranjen, jer će time
samo upropastiti porodice i imetak, dok Austriiu ne će moć i od
ulazka sprie čiti. Sva njegova obrazlaganja i savjetovanja bila
su bezuspješna, jer su oni bili tvrdo odlu čili oduprijeti se. Kad
je Karabeg to sve uvidio rekao irn je na koncu, da ga više za
savjet ne pitaju i da ih on u tome ne ć e ni pomagati a ni odmagati.
Po povratku od Karabega prvaci su se sastali u Kethoda
medresi 3 ), gdje poč eli razpravljati o na č inu rekviriranja
oružja od glavnog vojnog zapovjednika Komandanpaše i o načinu pridobivanja vojske za sebe. Sarajevski ustanici poslali
su tih dana jednog č ovjeka, kome je bio glavni zadatak da svojim stalnim govorima buni sviet i poti č e ga na borbu. Kad je
ovaj stigao u Mostar, po č eo je odmah po svim mostarskim džamijama držati predavanja, u kojima je stalno pomo ć u ajeta,
ha.disa i raznih momenata iz - islamske prošlosti dokazivao dužnost rata. Svojim predavanjima u spio je, da još bolje okuraži
vođ e odpora i da, glupu i zavedenu masu još više zavede i za rat
zagrije. Uvidjevši Karabeg da neredi i smutnje uzimaju svaki
dan sve ve ć eg maha, napustio je Mostar i povukao se kod svoga
brata u selo Ili ć e, koje se nalazi u zapadnom predgra đu Mostara.
U ponedjeljak 29. redžeba 1295. g. (29. srpnja. 1878. g.)
vode su se sastali u Kethoda džamiji a po gradu su poslali telala,
da pozove sviet na dovu i spremanje za rat. Glupa i zavedena
svjetina krenula je odmah u džamiju, dok su se u čeni ljudi počeli skrivati i povlač iti u ku ć e. U džamiji j e držao predavanje
opet onaj č ovjek, koga su sarajevski ustanici poslali, u kome je
opet dokazivao dužnost rata. Po svršetku predavanja sko čio je
na noge onaj, koga su oni prije bili izabrali za.vo đu i, povikao:
»Ja sam vam vo đa«, našto je sva prisutna .svjetina pristala i
potvrdila njegov izbor. Po izlazku iz džamije svjetina je po čela
3) Ć ejvan Kethoda medresa nalazi se na Velikoj Tepi nedaleko
,
starog mosta.
I7
vikati i prietiti smr ć u i uništenjem cielog imetka svima onima,
koji im se suprotstave.
Vođ e su tada otišli glavnom zapovj edniku voj ske i zatražili,
da im se on sa vojskom priklju č i i da im dade topove, puške,
barut i sav ostali ratni material. Komandant ih j e na zgodan
nač in odbio, rekavši im da svakog momenta o č ekuje narecibu
sultanovu pa č im ona stigne, da ć e im se odmah priklju č iti. On
j e, u stvari, prij e toga bio dobio nare đ enj e da se nikako ne priključ uje buntovnicima niti da im daje oružje, nego kad stigne
austrij ska voj ska da j oj se bez Odpora preda, j er j e tako na
kongresu zaklj u čeno.
Po povratku od komandanta vo đ e su se opet sastali u Kethoda džamiji, gdje su po č eli razpyavljati o nač inu pripremanja
svieta za rat i o na č inu prikupljanja ratnih potrebština. Na Ovom
sastanku oni su još razpravljali i o na č inu umorstva Karabegova. Tada su poslali po jednog č ovjeka iz grada, za koga su
držali da bi za ovaj posao . bio najpodesniji. Kad je došao, rekli
su mu: »Ti si vješt u ga đanju, otiđ i u selo Ili će, isakrij se u groblje više puta, koje se nalazi prerna Karabega ku ć i, tu ga vrebaj
i kad izi đe iz ku ć e ubij ga, pa onda traži koliko god ho6eš, jer
je on murtat i njega je dužnost ubiti.« On im odgovori: »Zbog
toga ste me zvali? Boga mi, da mi dadete cieli sviet i sve što se
na njemu nalazi, ne bih se usudio to po č initi, boje ć i se Boga i
Njegove kazne.« Kad su oni vidjeli, da im je i ovaj pokušaj bezću
uspješan, pustili su ovoga ku ć i, zaprietivši mu prije toga smr
ako ikome to rekne.
Vođ e odpora su tada poslali da se po gradu pokupeelimuhasu ih
č
džiri iz Nikši ća, Bile ć e i Gacka. Kad su ovi stigli, po
nagovarati i poticati da izvrše atentat na Karabega, rekavši im
da je on nevjernik i da ga je dužnost ubiti. Tom su prilikom
o Karabegu iznosili nevjerojatne stvari. Njima su, ako to u čine,
toga posla,
obeć ali dobre nagrade. Ovi su se muhadžiri primili
ki. Tada su po čeli
jer su bili ve ć inom ološ, vič an razbojstvu i plja č
raditi da Karabega svakako dovedu u Mostar, jer su znali da će
.tako mo ć i lakše ostvariti svoje prljave ciljeve.
priJedan izme đu njih, koji je ina č e s Karabegom bioedobar
u
Mostar
đ
eo
ga
nagovarati
da
do
jatelj, otišao je u Ili će i poč
i da s njima stupi bar u neku prividnu suradnju, jer da su
ustanici uzeli u svoje ruke svu upravu i dozvolili, da se ubije
) Ovaj je Karabegu tada.
svatko, ko ne ć e s njima suradivati. 4
naziva pogrdnim
4) Riđanović ne spominje ni Ime ovoga, nego ga
imenom »Ebu kalemun« (daždenjak).
18
Obećao da mu se ne ć e ništa dogoditi, jer da će ga on i mnogi
drugi č uvati. Oslanjaju ć i se na. obe ć anje i zakletve ovoga, krenuo je Karabeg u Mos tar u sriedu 1. šabana 1295. g. (31. srpnja
1878. g.). Kad je stigao u Mostar, otišao je odmah u medresu,
gdje su ga oni sa velikim poštovanjem do č ekali, ponudiv'ši mu
da im , bude imam (voda). Karabeg je to odbio reka.vši
im, da imam može biti samo sultan a niko drugi. Tada su mu
ponudili da im bude reis (poglavica) a1i je on i to odbio rekavši,
neka im bude poglavica onaj, koga su prije izabrah. Karabeg
im je tada kao i obi č no dao nekoliko savjeta, upozorivši ih da je
rat veoma težka i ozbiljna stvar i da ovaj puta imaju posla sa
jednim veoma jakim i spremnim neprijateljem.
Kad je osvanuo č etvrtak 2. šabana 1295. g.
(1. kolovoza
1878. g.), vođi odpora su objavili svietu da im stiže
pomo ć iz
Bosne i Albanije, pa su po čeli č ak i nekakve telegrame pokazivati, koji su im tobože stigli iz Sarajeva. Iza toga ,su se opet
sastali u medresi, gdje su po č eli ponovo diskutirati o na
činu naoružanja. Tad su poslali po Karabega i još neke prvake iz Mostara, pa kad su ovi stigli u medresu, pošao je jedan sa izyu čenim nožem put Karabega u namjeri da ga ubije. Vidjevši ostali
da bi ovaj atentat mogao dovesti do velikih nereda i do uništenja njihovih planova, sprie č ili su ga od toga, nazvavši ga ludom.
Istoga dana vo đ e odpora su po č eli medu nemuslimanima
agitirati da im se priklju č e i da zajedni č
ki s njima dadu odpor
austro-ugarskoj vojsci. Nemuslimani su taj priedlog odbili, ispričavši se da nemaju oružja a i da ne žele i ć
i protiv sultanove
naredbe. Kad su oni vidjeli da je i ovaj pokušaj bezuspješan,
poslali su svoga vodu .s Karabegom i još nekim prvacima Mostara komandantu vojske, zahtievaju ć i da im odmah preda
oružje i vojisku. Komandant je sve te njihove zahtjeve odbio
rekavši im da još nema nikakve naredbe iz Carigrada. Kad su
ustanici č uli ova stalna ispri č avanja komandantova, pozatvarali
su odmah sve radnje i po č eli se spremati da navale na njegov
konak. Iza toga su se razišli po č aršiji iz koje su odmah pobjegli
svi oni, koji se s njima nisu slagali. č uvši komandant šta au
ustanici odlu čili, pobojao se je, te im je odmahlzru č io puške i
barut, a vojsci je stavio na volju da se, ako ho ć e, bez njegove
naredbe njima priklju či.
Opisujuć i ove veoma burne i kriti čne momente, Ridanovii ć
je malo upleo i sebe, pa veli: »Kad je sviet pozatvarao radnje i
iztrčao naoružan na Tepu, ja sam se nalazio u Mehmed-Koski
pašinoj medresi na donjoj č aršiji. Odmah sam požurio Karabegovoj kuć i, jer sam se mnogo 14rinuo šta je s njim i gdje se na.
10
lazi. Došavši do vrata našao sam ih zatvorena, pa, sam se povratio i u putu sam od nekih poznanika sainao da se nalazi kod.
komandanta. Dok sam išao ulicom i razmišljao o svom i njegovom stanju, nenadano je precia, me izpao moj ami đić naoružan,
koji je pošaa bio da me traži i da me ku ć i doprati. Tad smo zar
jedno pošli i kad srno došli na Tepu vidia sam jednu skupinu
dobro naoružanih ustanika i to baš onih, koji su se bili zarekli
da Karabega i mene ubiju. Ami đić me je tada preda se proturio,
rekavši mi da požurim, pa smo kraj njih mirno prošli i mirna
došli kući.«
»Naredne no ći vođe odpora su poslali po travni č ki redifski
(prič uvni) bataljon, traže ć i od njega da im se priklju či i da
im pomogne u atentatu na Karabega. Ovaj im se je bataljon
ocimah priključ io i obeć ao pomoć , jer je bio sastavljen od sa.mog ološa.«
»Kad je osvanuo petak 3. šabana 1295. (2. kolovoza 1878.),
pošao sam odmah Karabegu a u putu sam susreo oko 150 ustanika gdje idu sa zastavom prema kršli. 5 ) Došavši njegovoj ku ćt
susreo sam u avliji dvojicu. koji su bili kod njega na nekakvom
zdogovoru. Kad smo se osamili ispri čao sam mu sve, što sam i
prošlog i ovog dana vidio. On mi je tada rekao da je austrougarska vojska još ju č er zauzela Ljubuški i da danas napreduje.
prema Mostaru. Još prije dva dana ona je prešla bosansku grar
nicu i zauzela Banju Luku. Izpri č avši mi ovo utvrdia me je dobro.
da nikome ništa ne kazujem, jer bi se neredi mogli još više
razširiti. Dok smo mi o ovome . razgovarah, izbio je jedan od one
dvojice, koji su kod njega prije bili na zdogovoru, pa mu je uniki redifski bataljon
šavši rekao: »Sino ć nam se je predao travni č
i eno ga sad s jednim dielom naše vojske ide prema konaku.
Drugi dio naše vojske otišao je do kršle, gdje mu se je i ostala
vojska priklju č ila, pa sad svi idu prema konaku. Austrijska
prema.
vojska je još ju č er zauzela Ljubuški danas napreduje
Mostaru. Mene su poslali tebi i rekli, da odmah do đeš u konak
s komandantom i ostalim prvacimaigrada, gdje ć e se donieti
definitivan zaklju č ak i razpored nap(raviti.«
»Karabeg me je nakon toga poslao nekim uglednijim ljudima, da ih pozovem njemu na zdogovor. Ja sam odmah otišao
i pozvao ih, a kad sam ise povratio, našao sam kod njega mnogo
ljudi, koji su radi toga bili došli. Tek što smo poč eli razgovarati,
izbio je opet onaj isti, ponovno nas pozivaj u ć i da odmah dođemo
u konak. Svi smo pogledali u Karabega i ušutili, našto nam je
5) Kršla se je u tursko doba nalazila ondje, gdje se danas
južni logor.
20
nalazi
on rekao: »Što šutite i što gledate u me? Ho ć emo li ić i ili neć emo? Nema koristi više od šutnje nego se mora odmah odgovoriti, pa što god bude, jer vidite šta je njihova namjera. Iza toga
je unišao u drugu sobu i naoružao se a kad se povratio, krenuli
smo ,svi odmah prema konaku.«
»Izišavši u č aršiju vidjeli smo mnogo naoružanog svieta a
kad smo došli do konaka našli smo ga puna svieta i vojnika iz
travnič kog redifskog bataljona. Kad smo se svi skupili kod
konaka, popeo se je na jedno uzvišenije mjesto vo đa mostarskih
u stanika .i izvadivši iz džepa nekakav telegram, objavio je
svietu, da ga je glavni vo đa svih bosansko-hercegova č kih ustar .
nika iz Sarajeva imenovao vo đom ustanika ciele Hercegovine. On
je tada svrgnuo Komandantpašu i mutesarifpašu a nakon toga
je povikao koliko je ja č e mogao: »O Mostarci, ja sam vam voda
pa mi se pokorite«. Masa je odmah pristala na njegovo vodstvo
povikala da ć e ubiti svakog tko mu se suprostavi.
Vođa hercegovačkih ustanika ponudio je tada Karabegu
vadstvo vojske, što je on odbio, rekavši mu da je mutesarifpa,ša za to pre či i.sposobniji. On je na to pristao i poslao je
odmah po mutesarifpašu i 'kadiju, ali. oni na njegov poziv nisu
htjeli do ć i. Tada je Karabeg lično njima otiš'ao i pozvao ih,
,rekavši im da je sva vlast u njihovim rukama i afko ovaj puta
ne stupimo s njima u kakvu biilo suradnju, opasno je i po nas
i po naše obitelji, a ako se mi složimo, mogu ć e da 66no njihove
,planove omesti. Mutesarifpaša a kadija su tada pošli. Kad su
došli u konak, unišli su svi u mutesarifpašinu sobu, jer je u
zjoj i prie vi,e će zasiedalo.
Sakupljena masa, koja je za atentat bila odre đena, poč ela
je tada vikati i tvrditi, da su ovi odveli njihova vo đ u u konak,
,
da ga ubiju. Ovim im je bila namjera, da samo još više zamute,
kako bi mogli lakše svoje prljave ciljeve ostvariti. Vie e je tada
poč elo razpravljati o pripremanju za rat. Poslalo je i poćKomandanta, ali on nij• htio do ć i. Tada je mutesarifpaša otišao po
njega i poč eo ga na sve mogu će nač ine nagovarati, i on stupi
s njima u suradnju. Komandant mu na to odgovori, da on ne
će
ni pod kakvim uvjetima ni prietnjama ni smjesta se maknuti,
jer za to nema sultanove naredbe. Na koncu je mutesarifpaši
dozvolio, da uzme svu hranu i sav ratni material, zamolivši ga,
,
da ga odmah napusti i na miru ostavi. Mutesarifpaša ga je tada
ostavio i on je ostao u svome dvoru gdje ga je vojska č uvala.
Po povratku mutesarifpašinu vie ć e je poslalo po obojicu
kajmekama Muhamedbega i Muradbega, koji su se odmah odazvali i došli u konak. Vo đa ustanika im je ponudio vodstvo voj.
21
ske, što je Muratbft primio, pod uv.jetom, da mu dacre sve što
je za vojsku u ratu potrebno. Muratbeg je tada rekao: »Tvoja
je dužn.ost da pribaviš sve što je potrebno, a na nama je da
idemo u boj. Ako možeš samo dva dana obskrbiti vojsku, ja ću
žrtvovati sebe i poći u rat da bi spasio naše porodice i grad,
a ako ne može.š, neć u onda nikako dozvoliti da se sve to baca u
propast.« Dok su oni o ovome razpravljalii, čulo se je na vani
glasno učenje tekbira, a to je bio znak, da se je sva vojska
izkupila v dovukla topove i ostali ratni material. Ustanici su
tada izvjesili na tabiju kraj osrnanlijske i svoju zastavu, što je.
bio znak, da su oni preuzeli u svoje ruke svu upravu.
Vieće je tom prilikom zaključilo, da se odmah izašalje na
široki Brieg jedna četa sa zadatkom, da zauzme crkvu, koju su
bili utvrdili kao tvrđavu, a ikoja je od Mostara udaljena
samo 4 sata hoda. Zauzirnanje ove crkve bilo je sa strateške
strane veoma važno, jer . su znali, da ć e, ako j u Austrijanci
zauzmu, bati nemogu će odatle ih potisnuti. Vieć e je još našlo
za shodno, da se ovaj odjel sastavi od ljudi s onu stranu Neretve,
pošto oni-najbolje pbznaju ta.mošnje tereriske prilike. Zato je
vođa izdao naredenje, da se proberu boral i da odmah idu na.
široki Brieg, ali se je svak po čeo lieniti i izprič avati. Na veliko i.
dugo nastojanje njegovo, spremilo se j_e i otišlo jedva oko
ljudi. Uvildjevši Karabeg sve ovo, rekao je s dosta sr čbe vodi
»Pogledaj i budi objektivan. Kako će še ovi ljudi boriti, kad
oni bez imalo volje i poleta idu u boj ? Gdje je onaj, koji im je ,
ća smih, koji su, govritdužnsa1otmku
protiv rata? Neka ide danas s njima i neka im na bojištu govori..
Možemo li se mi osloniti na ovakve ljude, pa makar sve bili
jaki i moćni, kad među njima vlada pravo saboterstvo. Oslartjanje na ovakve je isto kao i oslanjanje na maglu. Mi, nisma
opterećeni sa onim, što ne možemo, pa Zato ja ne ću nikako doda sami sobom prouzro č imo palenje grada i uništavanje
naših porodica, jer za to na sudnjem danu 13do odgovoran.
Iz Bosne nam ne može stid nikakva pomo ć, jer su Austrijanci
kod njih prije na dva dana preš'li granicu nego kOd nas. Tako-đ er nam ni Albanezi ne mogu pružiti nikakve pomo či, jer se
onli nalaze na granici Austrije a radi udaljenosti od oko 15,
dana hoda.« Vođa mu na ovo nije mogao ništa odgovoriti, čime
je i sam priznao, da je Karabeg podpuno u pravu.
Za cielo vrieme ovog viie ćanja, Ri đanović se je nalazio s
Karabegom u konaku. Pošto se je. bilo primaklo podne i budu ći
su se prilike poč ele jako pooštravati, Karabeg je pokazao ru-22
kom Riđanovtiću da ide ku ć i. Izgledao je u torn momentu veoma
žut. Riđanovi ć sč je tada za.na.vjek s njim rastao i ku ći pošao,
brinuć i se mnogo za njega. Karabeg je i dalje ostao u konaku,
trude ć i .se svom silom da ometel onemagU ći namjere buntovnika.
Buntovnici su kiili odluč ilti da ga toga dana ubiju na putu
koji vodi od konaka prema čaršiji i to kad se bude vra ćao kući
na ru č ak. S komandantorn su uglavili, da vojska u tome ne
ometa, a njemu su zato zagarantirali život. Kasnije su se oni
preclomislili i odustali od te namjere, jer su znali, da bi s atentatom na ulici, doveli do velilkih nereda. Zato su odlu čili pozvatti.
ga pOslie podne opet u konak, i tu ga, kad po čne viećati, uz pripomoć muhadžira i travni čkog bataljona Ako slu čajno
Karabeg ne bi htio poslie podne do ći, onda su zaključ ili, da
navale na njegovu ku ću i pobiju svu njegovu porodicu i porodicu
njegova brata. Buntovnici su bili zaklju č ili, da ove dvie porodice
podpuno dzkoriene i da ubiju Abdulah ef. Ridanovi ća i još neke
uglednije i uč enije mostarce.
Kad se primaklo podne, vie ć e se razišlo, pa je i Karabeg
pošao kući na ru č ak, a1i nije mogao jesti. Jeo je samo malo vo ća.
Jedan njegov ro4ak, koji se slu čajno kod njega nalaZio, pri čao
je Riđanović u, da je, uzevši pri7i zalogaj, rjemu rekao: »Izgleda
mi, da je vriednost moga života jednaka vriednosti ovog zalogaja. Ali, Boga mi, ja se za svoj život ne brinem kolako ni za
ovaj zalogaj ,samo se brinem za naše porodice i za našu nedužnu djecu. Zato neć u nikako dozvoliti da se pali grad i nište
porodice ,nego ću radije žrtvovati sebe, a za to se od Boga nadam velikoj nagradi.«
Karabeg je iza toga ustao klanjati podne i tek što je po čeo
klanjati, došao je jedan od buntovnika i pozvao ga da odmah
dođe u konak. Reč eno mu je, da muftija klanja. Do malo iza
ovog izbio je drugi, pozivaju ći, ga tako đer da odmah dođe u
konak, jer da ga Komandant i drugi tamo o čekuju. Karabeg
se tada spremio i pošao. Kad je u čaršiju saznao je da
se komandant nakizi u'brzojavnom uredu. Zato je odmah i on
tamo otišao, gdje je pored Komandanta zatekao još i vo đu
ustanka te nekoliko njegovih pristaša.
Oni su u uredu pitali i interesirali se ho će li i odakle stići
pomoć , ali su sa svih strana dobili odgovor da icrn ne mogu nikakve pomoći pružiti, pošto je austrijska vojska ve ć zauzela neke
gradove Bosne. Jedino im je Konjic obe ćao pomoć od 60 ljudi,
koje ć e im tek do dva dana poslati. č uvši Karabeg sve ove viesti,
poč eo im je opet govoriti o apsurdnosti svakog odpora, našto
23
se je vođa naljutio i žestoko rriu se suprotstavio. Karabeg je
tada odkrio prsa i rekao mu: »Ako je vaš ciflj mene ubiti, ubite
me, ako se ne bojite Boga. Znajte dobro da ja nisam za rat i
da neć u nikad dozvoliti palenje grada i ništenje naroda.« Nakon
duže prepirke su se svi, da idu opet u konak i da čuju
konačno mišljenje i ostalih.
Kad su došli u •konak, našli su tamo mutesarifpašu, kadiju,
kajmekama Muratbega i ostale članove vieća. Kad se je cielo
vieće izkupilo, ustao je vođ a i rekao im da odmah u pogledu
rata, svi dadnu svoje mišljenje, jer se je neprijatelj• primakao
gradu na 4 sata hoda. Muratbeg mu je tada rokao: »Ja sam
spreman odmah po ći ako ste pribavili sve što je za rat potrebno.
Pored hrane, topova, pušaika, *baruta ostalog , ratnog
nam još i konji, na 'kojima ćemo sve ovo do fronte
potrebni
pretjerati.« Budu ći nije ništa ovo bilo dobro pripremljeno, nije
mogao Muratbegu na to ništa ni odgovoniti. Masa je tada navalila na konak vi čući: »rat, rat« i nazivaju ć i, nevjernicima sve,
koji su protiv rata. Neko iz mase je povikao: »Vas ćemo najprije pobiti pa ćemo onda ić i i protiv Austrije se boriti.« Opet
su poč eli i urlati, a neki su č ak mislili odmah po četi i
krv proljevati. Nakon žestoke i veoma žu č ne prepirke, vieć e je
jedva uspjelo, da masu iz konaka iztjera i kratko vrieme ih od
sebe udalj i.
Kad su se buntovnici našli na vani, po č eli su opet razpravljati o načinu umorstva Karabegova. Za;k1ju č ili su da se podiele
u tri grupe, od kojih ć e jedna ostati kod vrata i prisluški.vati
šta Karabeg govori, druga će otić i na tabiju, a tre ća će između
njih saobrać ati i viesti prenositi. Travni č ki bataljon nalazio se
tada na drugoj strani Mostara, a na tabiji im je bio ostao samo
trubač , kome je bila dužnost, da ih pozove, kada se potreba
ukaže.
Vieć e je dalje nastavilo .sa diskutiranjem, pa kad je vo đa
vidio da se u pogledu rata ne može nikako donieti jedan konkretan zaklju čak, rekao im je: »Recite odmah šta mislite
u pogledu rata, a ja ć u to, Boga mi, sve u cielosti primiti.«
Cielo vie ć e se je tada okrenulo prema Karabegu j reklo, neka
on po šeriatu dade riešenje. Vo đa im je tada ,pokazao sve prispjele telegrame u kojima se veli, da im ne ć e ni odakle stić i nikakva pomoć , osim iz Konjica 60 ljudi. Iza toga se je okrenuo
prema rnuftiji i rekao: »Kunem te Bogom reci ,nam šta šeriat
u pogledu ovoga veli. Naša je dužnost da se pokorimo šeriatu
pa ć emo mi to riešenje u cielosti primiti. Ako nam ne daš pravo
24
xiešenje, bit ć eš na sudnjem danu odgovoran i za pas i za našu
.djecu.«
Karabeg je tada zaplakao i održao im opet duži govor, u
.kome je pomo ć u ajeta, hadisa i raznih doga đaja iz islamske
prošlosti dokazao ponovo apsurdnost 'sVakog odpora. U govoru
je između ostaloga naglasio, da austrijska vojska, kOja se
već primakla Mostaru, broji oko 30.000, do člm mi imamo
jedva 3.000 ljudi i to u svakom pogledu. nespremnih. Završivši
svoj govor vo đa je od ,njega zatražio pismenu fetvu, našto mu
je Karabeg odgovorio, da je on od izdavanja fetvi prošao
ima ve ć pet mjeseci. Jedan od buntovnika, koji se tada u vie ću
frialazio, rekao je Karabegu ovo: »Znaj da ja volim biti .sa ostalim muslimanima, koji su svi za rat, nego sa samim tobom, koji
si protiv rata. Ali mi ć emo najprije ovdje krv proliti pa ćemo
,onda ići i protiv Austrije se boriti.« Karabeg im je tada prou
čio
nekoliko ajeta iz Kur-ana sa kojima i• je ponovo posavjetovao,
a zatim je razkop č ao prsa i rekao: »Ako• je vaš cilj mene ubiti,
ubijte me, ako se Boga ne bojite. Znajte dobro svi, da ću ja
radije žrtvovati , sebe, nego istinu prešutiti.« Tad su i vo đa i sve
njegove pristalice od srč be pocrvenili traže ć i opet uporno fetvu.
U to je masa navalila, zgrabila vo đ u i njegove ljude i .sve ih do
tabije Buntovnici su tada poslali telala, da po gradu
razglasi da je muftija izdao fetvu za predaju Austriji. Telal je
još viikao i ovo: »O musliinani, sudjelujte svi u atentatu na
Karabega i na sve one, koji se nalaze u konaku, j•er su oni nevjernici i dužnost ih je ubiti.«
Masa je tada navalila na konak a ,prije toga bila je naredila
trubač u, da pozove travnd č ki bataljon. Truba č je nekoliko puta
i
č ao da ih potraži i što prije do zatrubio,mjedhtr
konaka dovede.
Vidjevši Karabeg, mutesarifpaša, kadija i ostali članovi
vieća, da•selirimii č e travnič ki bataljon a i da :svjetina navaljuje
na konak sa izvu č enim noževima i sa uperenim pu,škama, vi čući
još »Gdje je muftija«, razbježali,,su se odmah kud .je koji prije,
mogao. Neki izme đu mase utrčali su u konak .i po čeli, prije nego
stigne travnič ki bataljon, spašavati neke svoje 'ljude. Dvojica
su bila pošla da spase Karabega i bili su ga čak poveli u komandantov dvor, ali ih je jedan od mase primietio i koliko je mogao
jač e poviknuo: »Gdje bježite nevjernici s neviernikom«, —
otrč avši odmah do tabije i izvjestivši ostale o ovome. Kad je
Karabeg došao do komandantova dvora, našao ga je zatvorena,
pa se oNt povratio u konak.
Uto je stigao travni č ki bataljon, koji je odmah sa ostalom
svjetinom blokirao cieli konak i po č eo pucati u salu u kojoj je
25
i ljubiti atentatora hvale ć i ga i govore ć i mu: »Blago tebi, pokazao si se junakom, kao što su bili i tvoji pre đ i. Bog te za to
blagoslovio.« Ovo užasno, krvoproli ć e zbilo se je u petak 3. šabana 1295. g. (2. kolovoza 1878. g.). 6)
Kad je rulja izvršila ovaj pokolj, oplja čkala je tako đer
Karabega. Iza toga su donieli jedan zakonik i stavivši ga na
njegova prsa, povikali su: »Podaj sad fetvu ikevjerni č e.« Mrtva
tiela ove petorie š.ehida ostala su leže ć u konaku cieli da,n i
cielu no ć , jer niko nije smio usuditi daiih
odatle iznese.
vieće zasiedalo. U sali su najprije pogodili kajmekama Muratbega, koji je pao kao prva žrtva ovog pokolja. Vidjevši
ovo, pobjegli »u odrnah u salu, koja gleda prema baš či. U njoj
zaklju č ana. Kadija ,je tada,.
se je nalazila banja, koja je
još jedan
banju odklju čao, pa su unutra unišli on, Karabeg ičali.
Mutečovjek iz vie ća. Unišavši unutra, dobro ,su se zaklju
sarifpaša i zet mu ostali su u tsali, jer nisu zbog tjeskobe nikako
jemogli uni ć i u banju. Masa je tada provalila u salu u kojoj
ć i. Iza
vieće zasiedalo, oplja čkala Muratbega i ostavila ga.leže
toga su navalili na salu u kojoj su se ovi skrivali, ali ju nikako ,
nisumogltvr.Tadjenizplouškvrat,ni'
jednog iza vrata u prsa, koji ,se je odmah pomažu ć i skrhao.
Vrata su se tada otvorila. Ne našavši ni u ovoj sali Karabega,
neki su povikah da je pobjegao .0 austrijski konzulat, drugi su
rekli da je pobjegao u crkvu, dok su tre ći po čeli tvrditi, da je
pobjegao ku ć i. Iza toga su se razišli da ga traže, urlajua
stalno pucaju ći.
Do malo iza ovog navalili su drugi u salu, gdje su uzeii
mutesarifpašu i zeta mu, sveli ih na 'donji kat vi čuć i stalno
»Bijte nevjernike«. Mutesarifpaša i zet mu plakali su i koliko
su mogli više molili ih, ali im to nije pomoglo. Tu su ih poklali.
ak i odielc
Iza toga . ►u ih podpuno oplja čkali skinuvši sa njih č
i ostavill ih leže ći.
Kad je rulja saznala, da se Karabeg s kadijom krije u banji
odmah se tamo veselo uputila. Kad su do nje došli, otvorili su
je i odmah iz nje svu trojicu izveli. Najprije su kundakom od
puške udarili po glavi onog čovjeka, koji se s njima u banji krio.
pa se je ovaj od toga udarca odmah onesvie,stio i pao na pod.
Iza toga su ga podpuno oplja čkali, ostavivši ga samo u donjim
rialjinama. Karabega i kadiju su poveli, govore ć i im najpogrdč el
Mje rieč i i nazivaju ć i ih nevjernicima. Kadiju su prvo po
udarati nogama, rukama i kundacima, a kad su *došli do stepenica, gurnuli su ga niz njih. Iza toga su ga dotukli.,
Tad su poč eli Karabega mrcvariti, vi čuć i stalno koliko
grlo nosi: »Ubijte nevjernika kome danas nema ,spasa.« JedaL
ga je udario nožem u le đa. Karabeg je tada po čeo uč iti odlomat
čm
iz Kur-ana u kome se veli, da ć e'u pakao uni ć i i u njemu vje
ostati svaki onaj, koji muslimana hotimice ubije. Oni su na tc
povikali: »Nisi ti mushman«, našto je Karabeg odgovorio.
»Jesam hvala Bogu«, zamolivši ih istodobno da ga ne mrcvare.
Oni se nisu obazirali na njegove molbe, nego su ga ponovi o počell,
mrcvariti, udaraju ć i ga noževima i odsiecaju ć i od njega koma(
č io je jedan pokma,d.Ksugžnoizmrcval,sk
io.
Tad
su
ostali
po č eli grlit
č
preklao . ga, dok je drugi tekbire u
26
Dok je rulja u konaku vršila užasno klanje i pokolj, jedna
grupa, njih oko 200 na broju, navalila je na Karabegovu ku ću,
misleć i da se on .0 njoj krije..Kad su došli
do vrata našli su ih
zatvorena,- pa su odmah u .njih po č eli pucati 1 ciepati ih. Vidjevši
to Karabegova žena, pootvarala\je odmah sva vrata, a zatim je
zgrabila d.iecu i pobjegla u baš č u svoga susjeda. 7 ) Jedna žena
iz Nikši ć a, kloja je slu č
ajno tada kod nje sjedila, zgrabila je
njena trogodišnjeg sina Ibrahima i po č ela tako đer .s njime bježati. Opazivši to oni, povikali su: »Onemogu ć ite bieg nevjernici
s djecom, nego ih sviju pobijte.« Iza toga su potr ali za njom_
sa izVu č enim noževirna, ali je ona, prebacivši se čpreko
ziea,
uspjela umaći u kuću svoga susjeda. Rulja je u .baš
č
ženu iz Nikši ć a. Odmah su od nje zgrabili diete i po i dostigla
č eli ,ga klati.
Vidjevši žena njihovu namjeru, zapomagala je koliko je ja č'e
mogla, poč evši tvrditi i kleti se, da je diete njezino. Na ovaj
način uspjela je spasiti diete i dovesti ga. živa u ku
ć u Karabegova susjeda.
Rulja je tada navalila na ku ć u Karabegova sutsjeda, misle
ć1"
da se on {u njoj krije i u namjeri, da ubiju njegovu ženu i djecu.
.
.
6) Rahmetli Omer A. Bali ć u svome
č lanku: »Život i djelovanje
muftije Karabega«, Novi behar, godina 1932., broj 15., obradio je takoder
ukratko život, c.ljelovanje i tragi č
umorstvo ovog vgikana. Pored Omera
A. Bali ć a o Karabegu su pisali'no
još: Martin Djurdjevi ć (»Memoari sa
Balkana«, str. 160.); Dr. Safvetbeg Bašagi ć
(»Bošnjaci i Hercegovci u
islamskoj književnosti«, str. 157.) i H. Mehmed Handži ć
(»Književmi rad
kksansko-hercegova č kih muslimana«, str.
7)
Karabeg je imao petero djece i to Ahmeda, A.lijnzy Ibrahima,
Fatimu i Džulsu. Ah2ned je doživio duboku starost od pr
. eko 70 godina.
Umro je u Mostaru 4. studenog 1942. Bio je vslo, u čen i slovio je u svoje
vrieme kao najve ć i alim Hercegovine. O njemu sam naplisao kra
ći članak
u»Osvitu« od 15..studenog 1942: Alj,ja (H. Ali ef.) je 'bio takoder istaknuti
alim. Umro u Mostaru 21. sie č
nja 1944. pokopan je u haremu Goamja.
carina. Svojim radom na kulturnom i nau č
nom polju, zavriedio je da se
i o njemu napiše posebna studija. Ibrahim je umro kao vrlo mlad
covjek. Fatima danas živi u Stolcu, gdje je bila udata za (rahm. Mehmed
ef. :Šari ća. Džulsa je umrla u Sarajevu, gdje je bila udata za Kosovi
ćem.
27
Vidjevši susjedi njihovu namjeru, žrtvovala su se trojica njih;
ženu
utrč ali odmah u ku ć u, zatvorili u jednu sabu Karabegovu
i djecu, a onda prihvatili za oružje i po č eli se iz ku ć e braniti.
Ova su se trojica više od sata borila, pa su td.kom mukom
uspjeli odbiti ih i na taj na č in spasiti Karabegovu ženu i djecu.
Rulja je tada ponovno navalila na Karaibegovu ku ću, i
ak lug i u
opljačkala je, razbijaju ć 1 sve u njoj i pretraživši č
i
da
se
tude
krije
njegovo
blago.
ć
avliji složena drva, misle
Nakon toga su zapalili njegovu ku ću i kuć u njegova brata, 41i
su .susjedi uspjeli da ih na vrieme pogase. Tom prilikom opljasve ku će vojnih
čkali su još kadijinu ku ć u, sve vojneerlogore,
i
svu
arhivu
koja se je
zapovjednika i konak, uništivši tako đ
u njemu naiazila.
Kad je rulja izvršila pokolj u konaku pošla je sva razja, svoje
rena niz čaršiju. Ri đanović je tada stajao pred vratima
u,
zatvorio
ć
je
u
ku
čao
kuć e, pa kad ih je opazio gdje idu, utr
vrata i naoružao se. Kod njega se je tada nalazio njegov brat
čila
i još nekoliko njegovih ro đaka i susjeda. Masa, je bila odlu
uva
ga
č
a,
ali
,saznavši
da
se
kod
njega
nalazi
i
ubiti i Ri đanović
u. Zato su
ć
i
broj
ljudi,
nisu
smjeli
navaliti
na
njegovu
ku
već
ga pač eli i dan i noć vrebati. To je potrajalo sve dok nije stigla
austrij ska voj ska.
Poslije pokolja u konaku, zavladala je me đ u mostarskim
uglednijim ljudima velika panika, jer se svak bojao razjarene
rulje. Zato je komandant s preostalim dielom vojske pObjegao
u petak na ve čer u Metkovi će.
Kad je asvanula subota (3..kolovoza) ukopali su mutesarifpašu, zeta mu, kadiju i kajmekama Muratbega pred vrata konaka ne klanjavši im ni dženaze. Tad su naredili Karabegovoj
rodbini da ga odatle odnesu i gdje ho ć e ukopaju. Susjedi Karabegovi poslali su č etvorieu ljudi, koji su ga donieli do mahalske
džamije (Hadži Balina u Brankovcu), gdje su ga okupali, dženazu mu klanjali i ukopali ga. Dženazi je prisustvovalo preko
40 ljudi, koji su klanjali dženazu i odmah u ktl će pobjegli, dok
je samo nekolicina ih ostala i ukopala ga.
Toga dana vo đ i odpora su dozvolili svietu da plja čka sve,
što je državno, jer su to smatrali ratnim plienom. Neki 'muslimani su tada dobro naoružali, dok su se opet mnogi po čeli
skrivati u ku ć e nemuslimana, jer je rulja ibila odlu čila pobiti
sve, koji su protiv odpora. Zato su oni tada i iz Sarajeva zatrapamoć , da bi lakše svoje ciljeve izvesti. Ali kad ,su iz
Sarajeva dobili negativan odgovor, vidjeli su, da im oni ne samo
neć e poslati nikakve u tu svrhu pomo ći, nego im č ak to žestoko
zabranjuju i priete.
.
28
Karabegov se brat nalazio sa jednim sinom u Ili ćima, dok
su druga dva njegova sina bila s porodicama u Mostaru. Kad je
čuo za tragično umorstvo svoga brata, pobojao se, pa je odmah
oko sebe okupio ove ć i broj ljudi, da ga brane i čuvaju. Medu
svietom je bila zavladala velika panika, jer je rulja stalno po
gradu urlala i prietila smr ć u svakom tko je protiv rata. Ovo
bezvlađe potrajalo je sve do ponedjeljka 6. šabana 1295. god.
(5. kolovoza 1878. g.) . U međuvremenu od 2. do 5. kolovoza
ustanici su organizirali samo jedan odpor, ali vidjevši da se
nikako ne mogu oduprieti austrijskoj vojsci, a kamo li ju pobiediti, povratili su se u Mostar bježe ći i očajavajući.
Glavni komandant austrijske vojske, koji je imao zadatak
da zauzme Mostar, uputio je mostarskom narodu proglas sIiedeć eg sadržaja: »Znajte da ja sjutra s vojskom bezuvjetno
ulazim u Mastar. Prema naredbi visoke carske vlade a i zaključ ku berlinskog kongresa, mi imamo zadatak da okupiramo
Bosnu i Hercegovinu radi popravka i radi sre đ ivanja prilika
onih nemuslimanskih naroda, koji žive pod turskom upravom.
Od vas tražim da mi se pokorite i da ne prouzro č ite ibezpravno
prženje grada i uništavanje svieta. Ako mi se suprotstavite,
ratovat ć u s vama i spržit ć u cieli gra.cl, zašto će te vi biti odgovorni. Svakom se zajam čuje sloboda vjere i slaboda privatnog
vlasnilč tva. Sve što ste do danas posjedovali, posjedovati
ćete
sigurno f dalje,' jer je to na kongresu zaklju čeno.«
Po primitku ovoga proglasa vo đ je pozvao na razgovor
č itavo svoje vie ć e, zatraživši od njih a
da mu odmah u pogledu
ovoga dadu svoje mišljenje. Nakon kra ć e debate svi su se složili
da nema drugog na č ina, nego se bez odpora predati. Zato su se
opet u ponedjeljak sastali, gdje su svi zajedni č ki krenuli u
susret austrijskoj vojsci. Austrijska vojska, koja je brojila
oko 30.000 ljudi, unišla je u Mostar u panedjeljak 6. šabana
1295. g. (5. kolovoza 1878. g.) u 10 sati po alaturka vremenu.
Iz izloženog prikaza Karabegova života i rada vidi se da se
on istakao kao kulturni, nau čni i politi č ki radnik. Njegov put,
kao i put svih velikana, bio je težak i buran, budu ć i je on na
svome životnome putu udarao na brojne prepreke i doživljavao
bezbrojna ponižavanja i vrie đanja. Ali sva ta njegova stradanja
doživila su kulminaciju u onom barbarskom umorstvu, koje je
nad njim izvršeno. Tim umorstvom zaklopile su se njegov
kurakne'o č i, koje su preko 20 godina budno bdile nad cjelokup
nim životom mostarskih muslimana; tim umorstvom ugasio se
iedan svietli meteor, koji je za č itavog svog obstojanja jasno
svietlio nad horizontom Mostara.
29
Karabeg je napustio svoju sredinu u najmuževnijoj dobi.
Nesmiljena sudbina i barbarska ćud prekinuli su nit njegova
života, pa je tada preStalo za uviek da kuca njegovo plemenito
srdce. Iz poviesti vidimo da su.mnogi velikani svoj život tragično završavali, pa nas i slučaj Karabegov sili da ustvrdimo, da
je i an bio jedan, velik i samostalan duh. Zato on zaslužuje da
se njegovo ime zlatnim slovima upiše ne sama u kulturnu
poviest Mostara, nego i u kulturnu poviest basansko-hervegovačkih mushmana. 8
)
8 ) Obrađujuć i život i djelovanje Karabegbvc>, služio sam se skoro
jedino monografijom,. koju mu je na arapskom jeziku napisao njegov
učenik Abdulah ef. Ridžanovi ć. Original Ridžanovi ća djela nalazi se kod
Hasan ef. Nametka, kojeg mu je on pred smrt poklonio. Na marginama
ovog djela Ridžanovi ć je bio dosta nečeg izpisao, ali je to kasnije sam
sve precrtao i to tako da se ne može nikako pro čitati . . Ovd• e je bio ispisao
imena svih koji su sudjelovali u odporu i u atentatu na Karabega. Jedan
liep i dobar priepis ovog djela nalazio se kod rahm. H. Ali ef., s kojim
sam se i ja pri obradi, ove radnje služio.
Pokojni Martin Djurdjevi ć u svojim »Memoarima sa Balkana«,
obradio je i umorstvo Karabegovo i okupaciju Mostara. Djurdjevi ć •je kao
i Ridžanovi ć bio suvremenik ovih događaja, ali on sve to malo druga čife
prikazuje, nego li Ridžanovi ć. Nećemo iznositi u čemu se oni razilaze.
Jedino niavodimo, da se ne slažu čak ni u danu Karabegova umorstva,
Dok Djurdjevič tvrdi„ da je umorstvo bilo u,petak 29. srpnja, dotle Ridža-•
nooić istavlja umorstvo u petak 2. kolovoza 1878., kao što i jest to čno.
Mi imamo razloga, da više vjerujemo Ridžanovi ću, jer je on mogao iz
neposredne blizine promatrati sve događaje, koji su bili u vezi sa Karabegovom •ičnošć u. Uz to je on svoje djelo dovršio do pola godine iza.
samih događaja.
Pri kraju monografije Ridžanovi ć je komemorirao Karabegovu smrt
sa nekoliko veoma potresnih re čenica. Iza toga je dodao, da je djelo završio u nedjelju 26. sie čnja 1879. (3. safera 1296.). DOnio jie na kraju još
jednu podužu pjesmu na turskom jeziku od 54 distihona, koju je povodom
Karabegova umorstva izjevao Hamza ef. Puzi ć.
Merhum Abdulah ef. Ridžanovii ć, rodio se- u Mostaru godine 1844.
Bio je veoma u čen. Kad je godine 1899. svrgnut sa muftijskog položaja
Ali Fehmi ef. Džabić, Ridžanovi ć je imenovan novim mostarskim muftijom, Na toj dužnosti je ostao do Smrti 17. travnja 1917. Pokopan je na
Luci kod šeari6a džamije, gdje mu se i danas nišani uzpravno nalaze.
Stariji mostarci, ko • i pamte Ridžanovi ća, tvrde da je bio veoma čedan i
ponizan i da su ga resile sve vrline pravog muslimana. O njemu sam napisao članak u bajramskom broju Osvita« od 1*. listopada 1943., broj 82.
—83.
/?,"
30
\‘" \‘•4
<-
© Copyright 2024 Paperzz
