Milan Polić FILOZOFIJA ODGOJA ZA POČETNIKE Vlastita naklada Milan Polić Uredio, naslovnica i prijelom Milan Polić E-izdanje Medulin, 2014. Copyright © Milan Polić, 2014. Sva prava pridržava autor. Knjigu je isključivo u cjelini dozvoljeno umnožavati i dijeliti, ali samo na nekomercijalan način. Kraće je navode dozvoljeno koristiti uz potpun bibliografski podatak o izvorniku. ISBN 978-953-57947-0-7 Milan Polić FILOZOFIJA ODGOJA ZA POČETNIKE Medulin, 2014. Sadržaj Predgovor ..................................................................... 7 Odgajati je sve teže........................................................ 9 Odgoj i manipulacija ............................................. 9 Tko može biti odgajatelj ..................................... 14 Žrtve predrasuda o odgoju ................................. 20 Predrasude o ljubavi i odgoju.............................. 21 Predrasude o pedagoškoj stručnosti ................... 33 Predrasude o odgajateljskoj (ne)kreativnosti ....... 39 Tradicionalni i suvremeni pristup odgoju ............ 40 Roditeljima je potreban predah ........................... 46 Moje dijete ne voli učiti ............................................... 48 Moje dijete ne voli čitati .............................................. 57 Narativna kultura i video-mediji.......................... 58 Moje dijete je zaboravno.............................................. 64 Moje dijete je nemarno ................................................ 72 Kako protiv dječje neposlušnosti ................................. 79 Kako pridobiti i osposobiti dijete za suradnju ............... 86 Kako surađivati s djetetom u pubertetu ........................ 93 Kako do dobre igračke ...............................................100 Pravo odgajatelja na samoostvarenje ...........................107 Tko treba odgajati dijete ............................................ 114 Moje dijete u dječjem vrtiću ili internatu ..................... 121 Navedena djela........................................................... 127 Bilješke o tekstovima ................................................. 128 Predgovor Tekstove u ovoj knjižici napisao sam u razdoblju od srpnja 1997. do srpnja 2000., a objavljivani su u jednom dnevnom listu od siječnja 1998. do rujna 2000. godine (iscrpno na kraju u bilješci o tekstovima). Pisani su za dnevne novine s namjerom da širokom krugu čitatelja pomognu u promišljanju onih odgojnih problema za koje sam mislio da su najprisutniju u odgojnoj svakodnevici. Namjena je diktirala da svaki tekst bude pisan kao zasebna cjelina koja se bavi određenim odgojnim problemom, ali sam ipak nastojao i na njihovoj međusobnoj povezanosti. Jer, cilj mi nije bio dati odgajateljima gotove odgojne recepte, što je protivno samoj biti odgoja, nego potaknuti ih i pomoći im da rješenja osmisle sami. A bolja su rješenja bilo kojeg problema dostupnija što je šira i promišljenija cjelina u kojoj se ta rješenja očekuju i traže. Stoga mi je namjera bila preko pojedinih problema uvesti čitatelje u cjelovitije promišljanje odgoja. Ustanovio sam da se znatan broj ljudi još uvijek sjeća tih mojih članaka kao korisnih, ali nakon desetljeća i po nesumnjivo je mnogo onih među odgajateljima koji ih nisu imali prilike pročitati. Stoga sam odlučio sakupiti te članke na jednom mjestu i ponuditi ih mlađim ljudima kao pomoć u odgajateljskoj avanturi u koju su se već upustili ili će se tek upustiti. Baveći se desetljećima profesionalno filozofijom odgoja suočavao sam se s odgojnim pitanjima s kojima se najveći dio roditelja pa ni nastavnika možda nikada neće susresti, iako je domišljanje odgovora na ta pitanja važan dio teorije odgoja. Osim toga, većini onih koji se djelatno bave odgojem prilike ne dopuštaju njegovo sustavno i cjelovito 7 promišljanje kakvo je moguće samo kroz profesionalno opredjeljenje. Zato želim ponudi svoju pomoć onima kojima bi mogla biti potrebna i korisna. Ovu sam knjižicu zamislio kao popularni uvod u problematiku filozofije odgoja bez koje odgoj, kao što se povijesno mnogo puta pokazalo, veoma lako klize u manipulaciju, postajući sredstvo ostvarenja ovih ili onih parcijalnih interesa. Onima koji čitajući ovu knjižicu požele više saznati o meni i mom bavljenju filozofijom odgoja, na raspolaganju je cjelokupna bibliografija mojih radova (prilično ih je dostupno besplatno online) na mrežnim stranicama: http://www.radionicapolic.hr/milan U Medulinu, 25.12.2013. 8 Milan Polić Odgajati je sve teže Odgoj i manipulacija A ko ste roditelj pa vam se čini da je danas teže odgajati djecu nego prije, ne varate se. Ako smatrate da su pogrešna očekivanja ili čak zahtjevi pojedinih nastavnika ili razrednika da biste kod kuće trebali više pomagati djetetu pri savladavanju programskih sadržaja nastavnih predmeta, u pravu ste. Ako ste općenito nezadovoljni školom, vaše je nezadovoljstvo vrlo vjerojatno opravdano. Ako dakle mislite da se od vas kao odgajatelja očekuje ili zahtjeva previše, a da istodobno ne dobivate odgovarajuću odgojnu potporu, onda je najvjerojatnije upravo tako. Ali ako ste predškolski odgajatelj ili prosvjetni djelatnik, pa mislite da su vam uvjeti rada gori i posao teži nego ikada i vi ste u pravu. Ne manje ste u pravu i ako mislite da je kućni odgoj djece nezadovoljavajući. Ne varate se i ako vam se čini da vas roditelji ne poštuju dovoljno, da su djeca „kriminalna“, a da prosvjetne vlasti od vas očekuju i zahtijevaju nemoguće. Ako vam se dakle postojeće škole i dječji vrtići čine odgojno sve nemoćnijima, onda za vaše mnijenje postoji stvarna osnova. Ako ste pak dijete, učenik, dakle netko kome je potrebna odgojna pomoć, a čini vam se da vas ne razumiju, da vas opterećuju besmislicama, da vas gnjave glupostima, da vas podučavaju nečemu što ni sami uvijek ne razumiju, onda ste i vi ne manje u pravu. Ako vam se čini da roditelji s vama ne znaju komunicirati, a da ni profesionalni odgajatelji 9 prečesto u tome nisu mnogo ili uopće bolji, onda valja priznati da je nažalost baš tako. Ako ste nezadovoljni školom ili roditeljima, jer ih doživljavate kao nasilnike koji sputavaju razvitak vaše osobnosti, onda je vaš doživljaj dakako posljednje što bi trebalo dovoditi u pitanje. Ako su dakle stanjem odgoja više-manje nezadovoljni mnogi koji na različitim stranama, ali na bitan način i osobno neposredno u njemu sudjeluju, onda su međusobno okrivljavanje za vlastito nezadovoljstvo i uzajamno neprijateljski stavovi razumljivi i očekivani. Međutim, ma koliko razumljivi ipak ne manje neproduktivni, jer je u međusobnom okrivljavanju i sukobljavanju malo osnove za nadu da će se išta promijeniti nabolje. Prebacivanje naime odgovornosti na druge, radi olakšavanja vlastite savjesti, svojstveno je uglavnom onima kojima do bitnih promjena i nije stalo. Roditeljima pak i profesionalnim odgajateljima koji su iskreno nesretni zbog svojih odgojnih neuspjeha i kojima je od zaštite vlastite taštine važnija dobrobit onih koje nastoje odgojiti, zbiljski su odgojni uspjesi mnogo važniji i potrebniji od utvrđivanja tuđe odgovornosti. Djeci pak koja su žrtve odgojnih neuspjeha, iako za njih neosporno najmanje odgovorna, odgojni su uspjesi njihovih odgajatelja jamačno još važniji i potrebniji. Stoga je umjesto moralnog zgražanja nad neodgojenom mladeži koja ne poštuje starije, pa ni roditelje i učitelje, uništava škole i ostala društvena dobra, ili umjesto moralne osude roditelja i učitelja koji tu mladež nisu valjano odgojili, neusporedivo vrednije pomoći onima među njima koji to žele, da odgojno uspiju. Prvi je korak u tome promišljanje biti onoga oko čega se praktički nastoji, tj. upravo odgoja. Prečesto naime pedagoški neobrazovani ljudi, ali i pedagoški stručnjaci ne 10 razlikuju odgoj od manipulacije, što onda njihova odgojna nastojanja i uz najbolje namjere nerijetko dovodi do poraznih rezultata. Potrebno je stoga, prije svake daljnje rasprave, razlučiti odgoj od manipulacije i koliko je to moguće bar ukratko ih odrediti. Budući da je za razliku od određenja pojma odgoja određenje pojma manipulacije relativno jednostavno i nesporno počet ću upravo od njega, da bih zatim bit odgoja odredio upravo u razlici spram manipulacije. Što je dakle manipulacija? Doslovno uzevši manipulirati (od lat. manus = ruka) znači rukovati čime ili rukovoditi kime, pa se odatle za manipulirati koga (čime) uobičajilo sljedeće preneseno značenje: upravljati čijim postupcima, tj. postići da netko radi ono što odgovara onome koji upravlja. Manipulacija je dakle upravljanje čijim postupcima u vlastitom interesu. Njome se nekoga pretvara u sredstvo ostvarenja manipulatorovih ciljeva. Njome se nekoga navodi na služenje drugomu. U političkom govoru, u kojem se često rabi, manipulacijom se označavaju postupci kojima se komunikacija na bilo koji način podčinjava određenoj vrsti interesa i u tom značenju manipulacija je opisana u stručnoj literaturi. No, u stručnoj pedagoškoj literaturi o manipulaciji se malo govori (neovisno o tome jesu li autori po struci pedagozi, psiholozi, filozofi i sl.), a pogotovo u jasnoj opreci spram odgoja. Zato bih za ovu priliku ponudio vlastito određenje manipulacije u području odgoja i to kao: postupak ili niz postupaka kojima se razvitak djetetovih moći podređuje interesima i zahtjevima onih koji nad njime imaju vlast. Manipulacija je dakle upravljena k ostvarenju ciljeva onoga koji upravlja (manipulatora) neovisno o tome je li to u 11 interesu i onoga kime se upravlja (manipuliranog). Manipulirani je dakle manipulatoru samo sredstvo kojim potonji nastoji ostvariti svoj cilj. Razumljivo je stoga da niti tko želi biti manipuliran, niti eventualni manipulatori priznaju svoje manipulacijske nakane ili djelovanje, jer je manipulacija djelotvornija dok je prikrivena. Prepoznatoj manipulaciji naime manipulirani pružaju otpor, pa je stoga neprikrivena manipulacija moguća samo prisilom, koja međutim nužno pobuđuje i nasilni otpor kad god je to moguće. Određenje pojma odgoja znatno je složenije upravo zato što se i manipulaciju u području odgoja želi prikazati kao odgoj, kako bi joj se prikrilo pravu narav i time ju se učinilo djelotvornijom. Ovdje ću ipak iz praktičkih razloga odustati od pokušaja filozofsko povijesne i jezične rasprave o odgoju kojom bi se zadovoljavajuće obrazložio pojam odgoja u razlici spram manipulacije prije njegovog valjanog određenja. Izbjegavši pak takvu raspravu morat ću se osloniti na opću prihvaćenost ili bar prihvatljivost nekih pretpostavki. Prije svega da se prihvaća bitna razlika između odgoja i manipulacije. U korist takve tvrdnje može se reći da čak i oni koji u ime odgoja zagovaraju zapravo manipulaciju ne žele to otvoreno priznati. Time međutim prešutno priznaju, ako ništa drugo, vrijednosnu razliku među njima, pri čemu je odgoj općenito vrijednosno prihvatljiv, dok je manipulacija neprihvatljiva. No, tu je vrijednosnu razliku potrebno bar u osnovnim crtama izvesti iz bitne sadržajne razlike predmetnih pojmova. U tom smislu, pretpostavljam, većina čitatelja u manipulaciji kao upravljanju još ne podrazumijeva ništa loše. Loše im se čini tek to što manipulator podvrgava manipuliranog svom interesu, što ga rabi kao sredstvo za ostvarenje svog cilja, što mu dakle nameće svoj interes i 12 mišljenje, neovisno o tome kakve će to posljedice imati za njega. Neovisno dakle o tome je li odgoj upravljanje ili ne, on za razliku od manipulacije, treba li se od nje bitno razlikovati, ne smije imati onaj pojmovni sadržaj koji manipulaciju čini općenito vrijednosno neprihvatljivom. To znači da odgajatelj, za razliku od manipulatora, ne smije odgajaniku nametati svoje mišljenje, podvrgavati ga svojim interesima, tj. koristiti ga kao sredstvo ostvarenja svojih ciljeva. Drugim riječima, nekoga se odgaja zbog njega samoga, a ne zato da bi “dobro odgojen” nekome ili nečemu (po)služio. U tom smislu i tzv. “državotvorni odgoj” otkriva se tek kao puka manipulacija pa stoga utemeljitelj hrvatske filozofije odgoja Pavao VukPavlović još 1934. godine upozorava: „Da odgoj uostalom ne može biti služba bilo kakovoj političkoj tvorbi, da ne može biti služba državi niti u državi organiziranom narodu, proizlazi već iz ograničenja takve službe, a to je ograničenje u najoštrijoj opreci s bistvom odgojnog nastojanja i djelovanja.” (Vuk-Pavlović, 1996., 231) Odgoj valja dakle odrediti kao ukupnost postupaka kojima se u okviru određene kulture slobodonosno razvijaju odgajanikove moći. To znači da cilj odgoja ne može biti drugo do razvitak odgajanikove osobnosti i slobode posredovanjem kulturnih postignuća kao uvjeta u kojima će njegove moći autonomno prerasti u mogućnosti, a potom eventualno i u stvarnost. Biti odgojen jedna je od najsnažnijih životnih potreba bića koje ne živi nagonski i instinktivno, već upravo kao svjesno kulturno biće. Odgoj dakle nije sredstvo za nešto, ne služi nečemu, već je cilj po sebi, odnosno svrha. 13 Svaki pak pokušaj instrumentalizacije odgoja nužno je usmjeren na njegovo pretvaranje u manipulaciju utoliko više ukoliko manje poštuje i podupire odgajanikovu slobodu. Stoga će i odgajanikov otpor manipulaciji biti razmjeran već postignutoj slobodi. Što je odgoj? Odgoj valja dakle odrediti kao ukupnost postupaka kojima se u okviru određene kulture slobodonosno razvijaju odgajanikove moći. To znači da cilj odgoja ne može biti drugo do razvitak odgajanikove osobnosti i slobode posredovanjem kulturnih postignuća kao uvjeta u kojima će njegove moći autonomno prerasti u mogućnosti, a potom eventualno i u stvarnost. Biti odgojen jedna je od najsnažnijih životnih potreba bića koje ne živi nagonski i instinktivno, već upravo kao svjesno kulturno biće. Odgoj dakle nije sredstvo za nešto, ne služi nečemu, već je cilj po sebi, odnosno svrha. Tko može biti odgajatelj Odgajatelj dakle niti jest niti može biti svatko, nego tek onaj tko hoće i može podupirati odgajanikovu slobodu, a to znači upravo slobodonosno mu posredovati dostupnu kulturu. Odgajatelj može biti samo onaj tko umije prepoznati odgajanikove potrebe i tko mu je sposoban i voljan ponuditi kulturne pretpostavke njihova zadovoljenja. Jer, upravo kroz čovjekove potrebe njegove mu moći pokazuju put razvoja njegove osobnosti i samo njihovim kulturnim zadovoljenjem čovjek se autonomno određuje i izrasta u slobodi, kroz koju postupno osvještava i svoju potrebu za drugim ljudima. Stoga samo onaj kome je neposredno stalo do odgajanikova 14 razvitka, tko iskreno i nesebično skrbi oko njegove dobrobiti, jer je upravo odgoj njegova najdublja ljudska potreba, može uistinu biti odgajatelj. Tko zadovoljenje djetetovih potreba i razvitak njegovih moći podređuje nekim izvanjskim ciljevima, a ne upravo njihovom maksimalnom rastu nije odgajatelj nego manipulator. Dakako manipulatori će odmah složno ustati i reći da bi povođenje za dječjim potrebama značilo podržavanje dječje samovolje i nediscipline. No, to je samo izgovor onih koji ne žele poduprijeti djetetovu slobodu. Za manipulatore je naime samovolja i nedisciplina sve što nije u skladu s njihovom voljom, koju ne prepoznaju kao samovolju samo zato što je njihova. Ali odgajatelj i odgajanik nisu dvije sukobljene samovolje. One jesu samovolje ili autonomne volje toliko koliko svaka traži svoj životni put ili način životnog ostvarenja, ali one to ne čine jedna protiv druge nego zajedno, a u tome inicijativa uvijek pripada odgajatelju. To dakako ne znači, da i odgajanik ne može s vremenom prerasti u odgajatelja. Naprotiv u biti je odgoja upravo to da podupirući odgajanikovu slobodu svakim danom sve više prerasta u suodgoj u kojem odgojnu inicijativu naizmjenično preuzimaju svi sudionici. U takvom odnosu sloboda svakog pojedinca postaje uvjetom slobode za sve ostale, pa napretkom u vlastitoj slobodi svatko sve više razvija i potrebu za drugima upravo kao slobodnim ljudima, jer samo s takvima može ostvariti produktivno zajedništvo. Jednako međutim kao što odgajatelj ne može biti onaj tko slamajući djetetovu (samo)volju u ime neke navodno više volje guši razvitak njegove osobnosti, tako odgajatelj ne može biti ni onaj tko nekulturno podilazeći djetetovoj (samo)volji ili nemoći ne nudi osnovu na kojoj bi se djetetova 15 osobnost uopće razvila. Onaj naime tko neselektivno udovoljava svakoj djetetovoj želji nužno podržava i njegovu nepromišljenost, koju je s obzirom na djetetovu dob vjerojatno očekivati, ali koju djetetu treba pomoći i prevladati. Dakako, vlastitom nenametljivom promišljenošću koja ne slama, ali i ne povlađuje. Koja pruža uzor vrijednosnog sklada i razvijene osobnosti, ali ne sprečava i drukčije razvojne mogućnosti. Ako dakle svim djetetovim zahtjevima ne treba udovoljiti, jer mogu biti proturječni - i jer odgajatelj ima i treba imati svoje vrijednosti i odgajateljske potrebe čijem zadovoljenju teži i na što ima bar jednako pravo kao i dijete - odgoj je ipak moguć samo zadovoljenjem odgajanikovih potreba. Što se pak tiče podilaženja djetetovoj nemoći ono je ne samo jednako neodgojno, nego je i tragičan nesporazum, jer ga dijete od odraslih uopće ne očekuje. Tipičan je primjer takvog podilaženja tepanje kojim se odrasli obraćaju djeci. Djeca govore tako kako govore jer još ne umiju govoriti razgovijetno. No, tepanje im odraslih nimalo ne pomaže da to nauče, niti ga oni bolje razumiju od normalnog govora. Stoga ono podržava njihovu duhovnu nedoraslost, a ne njihov duhovni razvitak. Ono im otežava da nauče uspješno jezično komunicirati u zajednici široj od one u kojoj im samo tepaju i stoga im uskraćuje pristup najvećem dijelu kulture, a ponajprije onom koji im je neophodan za razvitak vlastite intelektualnosti. Zato tepanje nije i ne može biti djetetova potreba, pa ju djeca ni na koji način i ne iskazuju. To je potreba „odraslih“ koji prisnost djece zlorabe kao izliku za vlastito djetinjenje. Dakako to ne znači da se odrasli ne bi smjeli djetinjiti, pa i u odnosu s djecom, ali, žele li odgojno djelovati, samo tako da to nije na štetu zadovoljenja dječjih kulturnih potreba. 16 Ne može dakle svatko biti odgajatelj. Nitko pouzdano ne može biti jednako uspješno odgajatelj svakome, jer nitko ne može ni prepoznati, a kamoli zadovoljiti svačije odgojne potrebe na najbolji način. No, neki ipak mogu biti odgajatelji mnogima, neki tek nekima, a neki to ne mogu biti uopće. Ovisi to o tome koliko tko može na koga poticajno djelovati i uspješno mu posredovati ona kulturna postignuća koja su najbolja ili bar neophodna za zadovoljenje upravo njegovih odgojnih potreba. Da bi dakle netko bio odgajatelj potrebno je prije svega da mu je stalo do onoga kime se odgojno bavi ili barem do odgoja kao takvog, što znači da odgajanika, iako objekt svog odgojnog djelovanja, ipak poštuje i tretira kao subjekt, ako mu već do njega nije i osobno stalo. Stoga je ljubav prema odgajaniku, prema odgoju kao djelatnosti i mogućem obliku vlastitog životnog izražavanja, pa zatim i prema ljudima općenito najbolja pretpostavka odgajateljskog uspjeha. Odatle proizlazi i donekle osnovano očekivanje da bi roditelji trebali biti najbolji odgajatelji svoje djece. Odgajateljska ljubav međutim jest najvažnija i najbitnija pretpostavka uspješnog odgoja, ali nikako ne i jedina. Nitko naime ne može sebi čak ni ukusan ručak pripremiti samo zato što mu je do toga stalo i što voli dobro jesti, jer uspješnost u svakom poslu osim o dobroj volji ovisi nužno barem još o odgovarajućem znanju i vještinama. Dakako da je ljubav za koga ili što najbolji i snažan poticaj da se do odgovarajućih znanja i vještina dođe, ali ni to nije dovoljno. Postoji čitav niz subjektivnih i objektivnih ograničenja koja nije moguće u potpunosti ili uopće nije moguće prevladati. Ako je dakle očekivanje da bi roditelji trebali biti najbolji odgajatelji svoje djece donekle osnovano, onda je ono potpuno neodrživo u odnosu baš na svakog roditelja, jer svaki roditelj čak i uz 17 najsnažnije htijenje ne mora moći ovladati potrebnim znanjima i vještinama. Međutim, čak ni onaj tko se odgojem bavi pokrenut odgajateljskom ljubavlju i opremljen zavidnom stručnošću ne mora uspjeti kao odgajatelj. Jer, za razliku od većine djelatnosti u kojima su ljubav i stručnost dovoljne pretpostavke i jamstvo poslovnog uspjeh, za odgojni je uspjeh potrebno više od toga. Potrebna je stvaralačka sposobnost ili kreativnost kojom je jedino moguće zadovoljavajuće doprijeti do onih odgajanikovih potreba za koje, buduće posebne, još ne postoje gotovi stručni odgovori. Kako je pak odgoj baš po tome odgoj što skrbi za nečiju osobnost i slobodu, to je odgajatelj neprestano suočen s problemima za koje ne postoje gotovi odgovori, već im se odgajatelj mora stvaralački dovinuti. No, za razliku od umjetnika koji da bi to bio mora poštovati samo svoju vlastitu izvornost, odgajatelj osim svoje mora poštovati i izvornost osobe koju odgaja. Biti dakle uspješan odgajatelj izuzetno je teško. Ni u jednom poslu ne treba za uspjeh toliko ljubavi, stručnosti i kreativnosti kao u odgoju, jer proizvod nijedne djelatnosti nije tako složen kao što je proizvod odgoja, tj. čovjek. Paradoksalno je dakle, ali je ipak tako, da skoro nitko ne misli kako uspješno može obaviti bilo koji posao, pa i osrednje složenosti, za koji nema odgovarajuću stručnost, dok se naprotiv za odgoj, koji je posao najviše složenosti, uglavnom svi osjećaju više-manje sposobni i bez najmanje stručnosti, čak vjerujući da bi traženje stručne pedagoške pomoći u odgoju vlastite djece za njih bilo sramotno i ponižavajuće. Problem je naime u tome što premnogi pogrešno vjeruju da je već u samoj mogućnosti većine ljudi da postanu roditelji sadržana i njihova odgajateljska 18 sposobnost. Svoj odgojni neuspjeh skloni su stoga ne priznati ili prikrivati, iako time ne štete samo onima koji su im radi odgoja povjereni, ili široj zajednici koja trpi posljedice nečije neodgojenosti, nego ponajviše sebi samima trateći svoj život na nešto što ih materijalno i duhovno osiromašuje i čini nezadovoljnima umjesto da ih obogaćuje i usrećuje. Kolika je cijena odgajateljskih neuspjeha roditelja, ali i tako zvanih profesionalnih „odgajatelja“ teško je brojkama izraziti, jer svojim najvećim dijelom ona i nije rezultat materijalnih gubitaka, nego gubitaka u kvaliteti života onih koji su je bili prisiljeni platiti. To se međutim ne može popraviti, niti se uopće bilo što u tom pogledu može nabolje promijeniti moralnim prozivkama i osudama „krivaca“ koji su i sami bar djelomično žrtve nečijih odgojnih neuspjeha. Vlastite odgojne neuspjehe teško da je itko mogao željeti. Stoga je umjesto moralne osude razumnije ponuditi pedagošku pomoć onima koji ju žele, a onima koji ju još ne žele pomoći da shvate zašto im je potrebna. Teško je biti uspješan odgajatelj Kako je pak odgoj baš po tome odgoj što skrbi za nečiju osobnost i slobodu, to je odgajatelj neprestano suočen s problemima za koje ne postoje gotovi odgovori, već im se odgajatelj mora stvaralački dovinuti. No, za razliku od umjetnika koji da bi to bio mora poštovati samo svoju vlastitu izvornost, odgajatelj osim svoje mora poštovati i izvornost osobe koju odgaja. Biti dakle uspješan odgajatelj izuzetno je teško. Ni u jednom poslu ne treba za uspjeh toliko ljubavi, stručnosti i kreativnosti kao u odgoju, jer proizvod nijedne djelatnosti nije tako složen kao što je proizvod odgoja, tj. čovjek. 19 Žrtve predrasuda o odgoju Pedagošku je pomoć dakle potrebno pružiti prije svega roditeljima i profesionalnim odgajateljima kojima je do prevladavanja njihovih odgojnih neuspjeha stalo više nego do zaštite vlastite taštine, pa su svoje odgojne neuspjehe spremni ne samo priznati nego i prihvatiti ponuđenu pomoć. To su naime upravo oni među roditeljima i profesionalnim „odgajateljima“ koji su vođeni odgajateljskom ljubavlju i iskrenom skrbi za djecu spremni uložiti određeni napor u svoje odgajateljsko usavršavanje i koji time udovoljavaju prvoj bitnoj pretpostavci za uspješne odgajatelje. Stoga je njima pomoć ne samo najlakše pružiti, nego njima pružena pomoć obećava i odgojno najbolje rezultate. To međutim ne znači da pedagošku pomoć ne treba pružiti i roditeljima koji zaslijepljeni vlastitom taštinom i samoljubljem ne žele pa i ne mogu priznati svoje odgojne neuspjehe, niti očekuju ili traže bilo kakvu pedagošku pomoć. No pomoći njima je mnogo teže, jer im je prije bilo kakve pedagoške pomoći potrebna pomoć da se oslobode nekih svojih predrasuda koje im jamačno, iako oni toga vjerojatno nisu svjesni, veoma zagorčavaju život ne omogućavajući im istodobno ni onu razinu odgojne uspješnosti koju bi mogli postići vođeni samo vlastitim samoljubljem. Najteže je ipak s profesionalnim „odgajateljima“ koji su se za odgoj opredijelili iz posve pogrešnih razloga. Njima je u pedagoškom smislu zapravo i nemoguće pomoći, pa bi pomoć njima stoga morala biti usmjerena na oslobođenje od onih ograničenja koja su ih dovela u pogrešnu struku. Njima treba pomoći kao ljudima da se oslobode posla kojeg su se pogrešno prihvatili ponajprije na vlastitu štetu, a onda i na štetu onih koji su time 20 osuđeni postati žrtve njihovih odgojnih neuspjeha. Ja ovdje dakako ne mogu učiniti više od toga da strpljivim čitateljima pokušam pomoći promisliti neka osnovna pitanja o odgoju u nadi da će im to omogućiti odgojno uspješnije djelovanje, na vlastito zadovoljstvo i dobrobit onih kojima se odgojno bave. Ako se dakle najuspješniji odgoj temelji na sljedeće tri pretpostavke: 1. odgajateljskoj ljubavi, 2. pedagoškoj stručnosti i 3. kreativnosti, onda predrasude vezane uz te bitne pretpostavke veoma ometaju odgojno uspješno ponašanje. Promišljanje i prevladavanje tih predrasuda jedan je od nužnih uvjeta odgojno svrsishodnog djelovanja. Pedagošku je pomoć dakle potrebno pružiti prije svega roditeljima i profesionalnim odgajateljima kojima je do prevladavanja njihovih odgojnih neuspjeha stalo više nego do zaštite vlastite taštine, pa su svoje odgojne neuspjehe spremni ne samo priznati nego i prihvatiti ponuđenu pomoć. Predrasude o ljubavi u odgoju Uz odgajateljsku ljubav spomenuo bih tri za odgoj bitno kontraproduktivne predrasude: a) odgajateljska ljubav dovoljna je da bi netko bio uspješan odgajatelj, b) roditelji moraju voljeti svoju djecu i c) djeca moraju voljeti svoje roditelje. Razmotrimo dakle svaku od tih predrasuda. a) Odgajateljska ljubav dovoljna je da bi netko bio uspješan odgajatelj. 21 O tome da odgajateljska ljubav sama po sebi još nikoga ne čini uspješnim odgajateljem već je nešto rečeno. Također i o tome da je ona za odgoj najbolja osnova. No vjeruju li neki (uglavnom roditelji), da je već sama njihova odgajateljska ljubav dovoljna da budu odgojno uspješni, u opasnoj su zabludi. Odgajateljska je ljubav naime temeljna pretpostavka odgojne uspješnosti upravo zato što između ostalog potiče, gdje za to postoje bar nužni subjektivni i objektivni uvjeti, stjecanje pedagoške stručnosti i kreativnosti, ali ona gubi na odgojnoj snazi upravo toliko koliko ju predrasuda o njezinoj samodovoljnosti čini u tom smislu nepoticajnom. Jer onaj tko vjeruje da ga već sama odgajateljska ljubav čini odgojno sposobnim nema razloga da bilo što poduzima s ciljem svog pedagoškog osposobljavanja. Kada međutim doživi odgojni neuspjeh nije ga sklon priznati, jer bi to značilo da mu nedostaje odgajateljske ljubavi, iako je upravo oslanjajući se na njezinu samodovoljnost doživio odgojni neuspjeh. Stoga uporno nastavlja s nepedagoškim postupcima koji njegov odgojni neuspjeh čine sve težim i očiglednijim pobuđujući u njemu sve dublje nezadovoljstvo za koje mora na kraju nekoga okriviti. Sebe svakako ne, jer njemu po pretpostavci ništa, tj. odgajateljske ljubavi (a to mu se, rečeno je, čini dovoljno) ne nedostaje, pa stoga okriviti mora nekog drugoga. U pravilu dijete koje ne reagira na očekivani način, na njegove kako je uvjeren ispravne odgojne postupke, nego prema njemu iskazuje netrpeljivost pa nerijetko i mržnju. To pak može značiti samo jedno: da s djetetom nešto nije u redu, da nije normalno, da je neodgojivo, da je po prirodi zločesto. Tako dijete kao žrtva „odgajateljevog“ odgojnog neuspjeha postaje i krivac za taj neuspjeh, pa dodatno biva izloženo kažnjavanju, najčešće lišavanjem odgajateljske 22 ljubavi na koju je, eto, odgovorilo nepopravljivom zloćom i nezahvalnošću. Opterećen dakle spomenutom predrasudom „odgajatelj“ ne samo da je osuđen na dugotrajni neuspjeh i nezadovoljstvo, nego konačno gubi i ono najvrednije do čega mu je stalo, tj. dijete, najčešće ne shvaćajući da za jalovu ljubav koju mu je pružio ništa osim onog što mu je uzvraćeno i nije zaslužio. Tvrdokornost opisane predrasude proizlazi, međutim, odatle što se ona ne prenosi samo prepričavanjem i nekritičkim usvajanjem prepričanog, nego što na osnovi uobičajeno površnog promatranja i pogrešnog zaključivanja svoju potvrdu nalazi i u stvarnosti. To što naime površan promatrač može uočiti jest da su svi izvrsni odgajatelji vođeni odgajateljskom ljubavlju, te odatle prebrzo i pogrešno uopćavajući zaključuje da je ljubav dovoljan uvjet njihove odgajateljske uspješnosti. To što on, međutim, propušta uočiti jest da su odgajateljskom ljubavlju obuzeti i mnogi koji u svojim odgajateljskim pokušajima uspijevaju znatno slabije ili ne uspijevaju uopće. Ispravno bi stoga bilo zaključiti da je ljubav nužan, ali ne i dovoljan uvjet izvrsnog odgoja. No, mnogi će biti zavedeni i time što u tradicionalnom odgoju na koji se pozivaju, a kojem su možda i sami bili podvrgnuti, roditeljima nikakvo stručno pedagoško znanje nije bilo potrebno, već su se oni oslanjali na odgojni obrazac po kojem su i sami bili odgojeni, pa je njihov odgojni uspjeh u tradicionalnoj sredini zaista skoro u potpunosti ovisio o njihovom ljubavlju motiviranom trudu, jer su svi odgojni čimbenici djelovali u istom smjeru ne pružajući djetetu nikakvu mogućnost izbora. Ne shvaćajući „tajnu“ tradicionalnog odgoja, kao ni nastale povijesne promjene tradicionalist pogrešno zaključuje da ni njemu za odgojno 23 djelovanje ne treba više nego njegovim roditeljima. Osim toga problem je i to što je za tvrdokornog tradicionalista dobro i ispravno samo ono što je u skladu s tradicijom koju je on usvojio upravo tradicionalnim odgojem, a koji opet podupirući homogenizaciju i kolektivizam potiskuje svaku razvijeniju osobnost. Zapravo tvrdokorni tradicionalist sebe poima kao odgojni uspjeh svojih tradicionalističkih odgajatelja, pa zaista teško može shvatiti da njegovo dijete u promijenjenim društvenim i materijalnim okolnostima ne pristaje na gubitak osobnosti na koji je on lišen drugih mogućnosti pristao. No, to samo znači da tvrdokorni tradicionalist ne umije misliti povijesno već budućnost zamišlja kao ponavljanje prošlosti i stoga ne može shvatiti da ono što je nekad možda bilo slobodonosno i odgoj, upravo kao tradicionalni odgoj, u promijenjenim okolnostima postaje manipulacija kojoj dijete, iz svoje ljudske slobodoljubive biti, pruža otpor. Ono što dakle tvrdokorni tradicionalist ne shvaća jest to da u svijetu u kojem svakoga, posredstvom masovnih medija, svjetskog tržišta i opće kulturne razmjene, zapljuskuju povijesne mogućnosti multikulturalizma, pravo na različitost i poticaji na razvitak jedinstvene osobnosti, „odgojni obrasci“ više nisu i ne mogu biti odgojni, već su još jedino obrasci ideološki jalove manipulacije. Da bi se takav „odgajatelj“ oslobodio svoje predrasude po kojoj ga već sama ljubav prema djetetu čini zadovoljavajuće dobrim odgajateljem morat će se kritički razračunati s vlastitim odgojem. U tome mu upravo ljubav na koju se poziva može biti najčvršći oslonac. Uspije li, moći će potražiti nužno pedagoško obrazovanje i stručnu pomoć bez straha da to njegovu ljubav prema djetetu dovodi u pitanje. Naprotiv sa sviješću da ju to upravo dokazuje. I za kraj razmatranja o toj 24 predrasudi valja reći da njome nisu opterećeni samo neobrazovani ljudi. Naprotiv, jedan je akademik u raspravi o tome kakvo je obrazovanje potrebno hrvatskim učiteljima, rekao otprilike ovo: „Učiteljima ne treba visoko obrazovanje. Za učitelja je najvažnije da je dobar čovjek i da zna djecu naučiti čitati, pisati i računati. Moja je majka bila neobrazovana, ali dobra žena i svu nas je djecu (a bilo ih je prilično, op. M.P.) dobro odgojila.” Nažalost nije bila prilika da mu kažem što mislim o njegovu odgoju. Da bi se takav „odgajatelj“ oslobodio svoje predrasude po kojoj ga već sama ljubav prema djetetu čini zadovoljavajuće dobrim odgajateljem morat će se kritički razračunati s vlastitim odgojem. b) Roditelji moraju voljeti svoju djecu. Dogodi li se ipak da roditelj s opisanom predrasudom, priznajući svoj odgojni neuspjeh, ne okrivi za njega dijete ili zle sile sa strane, preostaje mu jedino, da razložno dosljedno posumnja u svoju ljubav prema djetetu. No tu ga vreba druga opasna predrasuda: da roditelji moraju voljeti svoju djecu; posebno majke. Ta je predrasuda toliko rasprostranjena da se većini ljudi čini kao opća i samorazumljiva istina koju je moralno krajnje neprihvatljivo dovoditi u pitanje. No, u pitanje je prije mene dovodi sam život, a tek potom ja radi dobrobiti onih koji zbog nje stradaju. Onima naime kojima su poznati podaci o zastrašujućem nasilju nad djecom (na pr. SOS telefon) nije tajna da najviše nasilja nad djecom čine upravo njihovi roditelji, pri čemu majke ne zaostaju za očevima, 25 naprotiv. No, to je nasilje koje je, kad ga se otkrije, lako prepoznati kao takvo zbog njegove ekstremnosti, iako je njegovo otkrivanje posebna teškoća, jer je najčešće zakriveno šutnjom zbog raširenog stava da je ono privatna stvar svake obitelji. Mnogo su međutim češći suptilni oblici duševnog nasilja nad djecom ili ako ništa drugo njihovo odgojno zanemarivanje, što itekako svjedoči o nepostojanju roditeljske ljubavi, ali je javnosti nepoznato. O tome znaju stručnjaci koji se suočavaju s posljedicama. I sam bih kao dugogodišnji prosvjetni djelatnik mogao o tome napisati podebelu knjigu žalosnih primjera. Moje kolege, uvjeren sam, također. Ovo međutim navodim ne zato da bih nekoga osudio, već da pokažem neodrživost i odgojnu štetnost predrasude o neupitnosti roditeljske (posebno majčinske ljubavi). Stvarnost naime pruža previše dokaza o tome da roditelji ni približno ne vole svoju djecu kao što se to općenito vjeruje. Ali razborit se čovjek tome ne bi trebao čuditi, jer ljubav nije nešto što se može propisati, narediti, zahtijevati i slično. Prema nikome, pa ni prema vlastitoj djeci. Pogotovo ako ta djeca nisu plod iskrene želje, nego slučaja, društvenog pritiska (običaji, obitelj, prijatelji itd.), ženidbene ucjene, socijalne računice itd., što je sve svakodnevno itekako prisutno. Moralisti će dakako odmah reći da tako ne bi trebalo biti, ali to neće pribaviti ljubav onima koje je već mimoišla. Osim toga, po čemu i na osnovi čega bi netko morao voljeti čak i dijete koje je iskreno želio? Jer, iako su izgledi da iskreno željeno dijete bude voljeno svakako najveći, zavoljeti se ipak nikoga ne može unaprijed. Ljubav naime nije ni instinktivna ni nagonska, a i kada bi bila takva besmisleno bi bilo optuživati koga zbog nedostatka 26 ljubavi, jednako kao što bi bilo besmisleno optuživati ga što se možda rodio slijep. Djeca dakako očekuju da budu voljena. O tome bitno ovisi njihova budućnost i stoga je njihovo očekivanje izraz njihove urođene brige za sebe, odnosno njihovog samoljublja ili sebičnosti. Ali dječja sebičnost ni na koji način ne obvezuje roditelje, a još manje ih mora potaknuti na ljubav prema njima. Naprotiv. Ako se dakle u roditelja nije razbudila ljubav prema vlastitom djetetu unatoč tome što ga je iskreno želio, besmisleno je i nepravedno optuživati ga zbog toga. Ne međutim i ako se za roditeljstvo odlučio iz nekog sebičnog razloga, jer je time već unaprijed dijete odredio za sredstvo kojim će ostvariti neki svoj interes. No, čak mu i u tom slučaju treba pomoći, ako to želi, da svoj odnos s djetetom uredi na za oboje najbolji način kakav je u nedostatku ljubavi moguć. Prisiljavati roditelja na ljubav prema djetetu ne manja je glupost nego prisiljavati slijepca da progleda. Umjesto toga vrednije mu je pomoći da sa svojim nedostatkom živi najbolje što može. Bilo bi dakle najbolje kada bi svi roditelji voljeli svoju djecu, ali tako nije i ničijom odlukom ne može biti, pa je stoga besmisleno tvrditi da tako mora ili treba biti (jer očito ne mora dok nije i ne treba dok ne može). Predrasuda da roditelj mora voljeti svoje dijete težak je teret roditeljima, a izvor nerealnih očekivanja djece, što ih i jedne i druge dovodi u frustrirajuću situaciju kada ta ljubav izostane, pa onda postaju nemogući i oni oblici odgojne komunikacije koji bi inače bili mogući. Da bih to pojasnio opisat ću jedan slučaj iz učiteljske prakse. Djevojka pri kraju srednje škole pokušala je učiniti samoubojstvo. Nakon što se fizički oporavila razrednik je razgovarao s njom i ustanovio da je duboko nesretna zbog odnosa u roditeljskom domu. 27 Otac alkoholičar bio je grub prema supruzi i djeci, ali djevojci je posebno teško padalo što ju majka, prema njezinom mišljenju, ne uzima dovoljno u zaštitu. Protumačila je to time da ju majka ne voli, a roditelji bi posebno majka, rekla je, morali voljeti svoju djecu. Nedostatak roditeljske ljubavi pokušala je nadoknaditi izvan roditeljskog doma, ali kako ljubav nije moguća na silu njezino je nestrpljenje nužno završilo razočaranjem. Sve je to odnose u roditeljskom domu zatrovalo optužbama, svađama, bježanjem od kuće i sl. Osjećajući se nevoljenom djevojka se odlučila ubiti. Iako s mnogo učiteljskog iskustva njezin se razrednik nikada nije našao u tako složenoj situaciji. Nekoliko je puta razgovarao s majkom i starijim bratom djevojke i ustanovio da oni nisu prema njoj osjećajno sasvim ravnodušni, ali da opterećeni vlastitim problemima za nju ne mogu učiniti ono što ona od njih očekuje. Osim toga majka mu je objasnila da ne može učiniti ono što kćer od nje očekuje, jer bi to značilo razvod braka, a ona, otvoreno je priznala, ipak svoju budućnost vidi uz muža bez obzira što ga ne može promijeniti. Pa iako joj je stalo do kćeri, do muža i vlastitog braka stalo joj je više. To je bila njena odluka i razrednik je shvatio da ona na nju, bez obzira na sve, ipak ima pravo. Tada je ozbiljno razmislivši o problemu zaključio da bi bilo pogrešno uvjeravati djevojku, što se obično čini u sličnim prilikama, kako se vara glede majčinih osjećaja i kako ju majka i brat vole, te će se sve u obitelji srediti. Znao je da bi to bila laž s kratkoročno odloženim djelovanjem koja bi za djevojku mogla značiti još jedno opasno razočaranje, ovaj puta i u njega kao razrednika, pa bi sljedeći pokušaj samoubojstva mogla poduzeti uspješnije. Objasnio joj je stoga prirodu njezine predrasude i zašto nitko od nje, ali i ona od nikoga ne treba ljubav 28 zahtijevati. No, objasnio joj je i to da tražeći od svoje majke i brata previše ne dobiva ni ono što bi mogla. Konačno objasnio joj je da s obzirom na njene godine pravu ljubav tek treba očekivati. U zajedničkom razgovoru s njom i majkom ustanovilo se da postoji dosta mogućnosti za suradnju i da zajedničkim naporom majka može i hoće za nju učiniti mnogo više. Skinuvši sa sebe teret nemoguće obveze majčinske ljubavi, koja joj je prijetila razoriti brak i gurnuti je u socijalnu nesigurnost, majka je pokazala iskrenu spremnost da na osnovi svojih preostalih osjećaja prema kćeri i interesa, da je što prije osposobi za samostalan život, sredi odnose u kući koliko je to u njezinoj moći. Oslobodivši se pak nerealnih očekivanja, djevojka je prihvatila ponuđenu suradnju i posvetila se učenju kako bi što prije stekla samostalnost. Iako između nje i majke neke velike ljubavi nije bilo, odnosi su im postali skladniji i s mnogo više uzajamnog razumijevanja. Djevojka je s vremenom postala vesela i puna života. Iako je dakle ljubav roditelja prema djetetu poželjna i najbolja pretpostavka njegova odgojnog uspjeha, na nju ga se ipak ne može prisiliti, pa to onda i ne treba činiti, jer ga se time samo nepotrebno opterećuje i frustrira što ga zasigurno neće učiniti boljim odgajateljem. Gorim, naprotiv, da. Jaram neispunjivog zahtjeva i krivice koju mu nameće opisana predrasuda razvija u njemu potajnu mržnju prema djetetu zbog kojeg je, kako mu se čini, dospio u takav položaj. S takvim teretom on niti je motiviran za ozbiljan odgojni napor niti će se odlučiti potražiti nečiju stručnu pomoć, bez koje nikakav odgojni uspjeh ne može polučiti. Oslobođen naprotiv jarma predrasude kojoj ne može udovoljiti, čak će i roditelj koji uopće ne voli svoje dijete, ali motiviran željom da se 29 potvrdi kao dobar roditelj, postići određen odgojni uspjeh dobije li potrebnu stručnu pomoć. No, da bi takvu pomoć potražio i prihvatio treba mu pomoći da shvati kako za svoj nedostatak roditeljske ljubavi nije kriv, nego je time upravo zakinut, te će ga svakako učiniti boljim roditeljem to što će potražiti stručnu pedagošku pomoć. To što dakle roditelj ne voli svoje dijete nije nikakva sramota, kao što nije sramota ni ako je slijep, iako i jedno i drugo jest nesreća. Prije svega za roditelja, a onda i za dijete. Moralistima pak koji roditeljsku ljubav smatraju dužnošću, valja poručiti da koliko malo razumiju etičku problematiku toliko malo i svojim nesuvislim zahtjevima pomažu upravo onima u čije ime nastupaju, tj. djeci. „Jer nije u moći ni jednog čovjeka“, napisao je veliki etičar Kant, „da koga ljubi prosto na zapovijed“ (Kant, Immanuel, 1974., Kritika praktičkog uma, 125). Iako je dakle ljubav roditelja prema djetetu poželjna i najbolja pretpostavka njegova odgojnog uspjeha, na nju ga se ipak ne može prisiliti, pa to onda i ne treba činiti, jer ga se time samo nepotrebno opterećuje i frustrira što ga zasigurno neće učiniti boljim odgajateljem. Gorim, naprotiv, da. c) Djeca moraju voljeti svoje roditelje. To je još jedna opasna predrasuda koja roditeljima veoma otežava postizanje odgojnog uspjeha. Djeca su o roditeljima bitno ovisna, ona trebaju njihovu pomoć i usluge, ona očekuju njihovu ljubav. Ali to nije isto što i ljubav prema roditeljima. To je još uvijek tek dječje samoljublje, sebičnost kojom u roditeljima gledaju sredstvo zadovoljenja svojih 30 potreba. Ljubav djece prema roditeljima mnogo je više od toga. Ona je potreba za roditeljima zbog njih samih. Da mnoga djeca međutim ne vole svoje roditelje, dapače da ih čak mrze, česta je činjenica koja svakodnevno demantira navedenu predrasudu. No, ako već jest tako, ne bi li bar trebalo da djeca vole svoje roditelje? Sreća je dakako i za odgoj veoma poticajno kada djeca vole svoje roditelje, ali ljubav nije i ne može biti dužnost. Za nikoga, pa ni za djecu u odnosu na roditelje. Ako dakle roditelji nisu uspjeli pobuditi ljubav svoje djece prema sebi, onda je to za njih vjerojatno velika nesreća, ali nesreća za koju su djeca ipak ponajmanje odgovorna. Vjeruje li međutim roditelj da bi ga dijete moralo voljeti već samo zato što mu je on roditelj i što ga pokušava odgojiti, upada u zamku mogućeg razočaranja i opasnih frustracija. Neupitnost naime kojom očekuje djetetovu ljubav čini ga neosjetljivim na početne slabašne poruke kojima ga dijete upozorava da je nezadovoljno uzajamnim odnosima. Kada pak te poruke postanu dovoljno snažne da prodru kroz oklop roditeljskog samoljublja odnosi su između roditelja i djeteta najčešće već veoma poremećeni. Otkrije li roditelj da mu se očekivanje glede djetetove ljubavi nije ispunilo, njegovo će samoljublje vjerojatno biti povrijeđeno toliko da će početi postupati nezainteresirano ili čak osvetoljubivo, a to znači i odgojno potpuno bezuspješno. Dijete pak opterećeno nerealnim zahtjevom da mora voljeti nekoga samo zato što mu je roditelj, iako ta osoba svojom pojavom i postupcima ne pobuđuje ljubav u njemu, prije će ga zamrziti nego zavoljeti, jer ga doživljava kao teret i prepreku razvoju vlastite osobnosti. Toliko više koliko je više prisiljeno iskazivati ljubav koju ne osjeća. Neiskrenost kojom se dijete 31 brani od roditeljevih nerealnih očekivanja nužno ga udaljava i od njegovih eventualnih odgojnih pokušaja. Plašeći se da ne bude odbačeno, ako roditelju o kojem je i protiv svoje volje ovisno ne iskaže očekivanu ljubav, dijete prema njemu ne razvija povjerenje, toliko potrebno za uspješan odgoj, nego nepovjerenje i oprez. To će se dakako dogoditi čak i ako roditelj vlastitu ljubav prema djetetu ne uvjetuje ničim, pa ni njezinim uzvraćanjem, ali dijete to ne zna i vjeruje da se od njega očekuje da roditelje mora voljeti. Stoga će se u odgojnoj komunikaciji pojaviti ozbiljne smetnje vjeruje li bilo koji od njezinih sudionika da je ljubav djeteta prema roditelju obvezna. I to očekivanje, međutim, ne samo da uzajamnoj ljubavi neće nimalo doprinijeti, nego će je učiniti nemogućom čak i tamo gdje bi se u odnosima oslobođenim emocionalnog pritiska mogla pojaviti. Roditelj dakle koji zaista teži odgojnom uspjehu svakako će biti uspješniji shvati li da ljubav djeteta ima pravo očekivati, ali ga nipošto na nju ne smije obvezivati. Sve što u odgojnom smislu čini, ili ljubav koju daje, neobvezno je i ne mora biti uzvraćeno, ali ako ipak bude, bit će prihvaćeno kao djetetov dar roditelju, kao što je i on dijete odgojno darivao. Objasni li to obazrivo i djetetu, moglo bi to za njega biti olakšanje i otvaranje mogućnosti za jedan odnos zasnovan na povjerenju i iskrenosti, a koji je svima toliko potreban čak i kada oni koji u njemu sudjeluju nisu uzajamno povezani snažnim osjećajima. Da se iz takvog odnosa kasnije, međutim, mogu razviti i snažni uzajamni osjećaji razumno je nadati se, ali to ne smije opteretiti odgojnu komunikaciju u kojoj interesi nikada ne smiju prevladati nad neposrednim zadovoljenjem komunikacijskih potreba sudionika. U protivnom prijeti da komunikacija začas sklizne u 32 manipulaciju sa svim njezinim neželjenim posljedicama. Prihvati li roditelj da ga njegovo dijete ne mora voljeti i da je djetetova ljubav dar slobode na koji se nikoga ne može prisiliti, lakše će mu biti da svoje odnose s djetetom uredi na uzajamno prihvatljiv način. Jednako će tako i dijete, oslobodivši se opterećujuće i sputavajuće predrasude, u čemu mu netko treba pomoći, moći prihvatiti roditelja kao osobu od povjerenja i odgajatelja, bez obzira na to što ga samo treba, ali ne i voli. Roditelj dakle koji zaista teži odgojnom uspjehu svakako će biti uspješniji shvati li da ljubav djeteta ima pravo očekivati, ali ga nipošto na nju ne smije obvezivati. Sve što u odgojnom smislu čini, ili ljubav koju daje, neobvezno je i ne mora biti uzvraćeno, ali ako ipak bude, bit će prihvaćeno kao djetetov dar roditelju, kao što je i on dijete odgojno darivao. Predrasude o pedagoškoj stručnosti O pedagoškoj stručnosti i predrasudama vezanim uz nju već sam nešto spomenuo u prethodnom poglavlju. Ovdje bih se posebno osvrnuo samo na dvije česte i nadasve opasne predrasude o stručnosti odgajatelja: a) stručnost je potrebna onome tko obrazuje, ali ne i onome tko odgaja, b) stručnost je onima koji se bave djecom toliko manje potrebna koliko su djeca mlađa. a) Za obrazovanje treba stručnost, za odgoj ne. 33 I ova je predrasuda dakako plod površnosti i brzopletosti mišljenja onih koji se odgojem bave usputno i stjecajem okolnosti, a ne kao svojim slobodnim životnim opredjeljenjem. Ali su za nju dobrim dijelom odgovorni i pedagoški „stručnjaci“ različitih znanstvenih profila koji kritičko filozofsko promišljanje biti predmeta olako zamjenjuju „provjerenim“ znanstvenim definicijama i teorijskim obrascima, ili pak površnim posezanjima u filozofiju koja ne zahtijevaju ozbiljniji filozofski napor. Odgoj je naime od samog njezinog početka predmet filozofije, ali nažalost ne kao moguća svrha, nego prije svega kao sredstvo postizanja nekih drugih „viših ciljeva“. Dakle kao manipulacija. Instrumentalizacija odgoja uzimala se i još se uvijek prečesto uzima kao nešto razumljivo samo po sebi. Jer, kada na primjer jedan naš uvaženi znanstvenik kaže otprilike : „Da je u nas najveći odgojni problem u tome što država još nije jasno odredila ciljeve odgoja, jer bi nakon toga znanost lako razradila njegovu provedbu“, onda on nedvosmisleno pokazuje da ne razlikuje odgoj od manipulacije, tj. da manipulaciju naziva odgojem. Osim toga u pedagoškoj je literaturi glede određenja odnosa odgoja i obrazovanja nepodnošljiva zbrka. Tako već sama i veoma česta sintagma „odgoj i obrazovanje“ logički implicira da obrazovanje u svojoj biti nije odgoj, već nešto pored njega. Čini se dakle da je, s jedne strane, moguće obrazovanje mimo odgoja, a s druge strane, odgoj mimo obrazovanja. Takvo nenaravno razdvajanje obrazovanja od odgoja ima za posljedicu pogrešan odnos kako općenito prema odgoju tako i posebno prema obrazovanju, svodeći ih oba na manipulaciju. 34 Kada je naime obrazovanje u pitanju, onda nitko ne misli da bi obrazovati mogao onaj tko i sam nije obrazovan. Za obrazovnu je poduku dakle potrebna stručnost. Stoga su neobrazovani, pa i visoko izobraženi (tj. stručno obrazovani) roditelji voljni prepustiti obrazovanje (posebno izobrazbu) svoje djece stručnim podučavateljima. No, stara je tvrdnja da obrazovanost nikoga još ne čini dobrim (pri tome valja primijetiti da se prečesto obrazovanjem naziva nešto što bi se trebalo zvati izobrazbom, tj. stručnim obrazovanjem, kao i da se obrazovanošću naziva nešto što je u biti izobraženost), već da je za to potreban tzv. moralni odgoj ili jednostavno odgoj, kako se to opet prečesto i pogrešno izjednačuje. Obrazovanje se prema tome navodno bavi činjenicama, dok su zadatak odgoja vrijednosti. Uvjerenje je dakle da za obrazovnu poduku nužno treba stručnost, ne međutim i moralnost. Dok je za moralni odgoj pak potrebna moralnost, ne međutim nužno i stručnost. Stoga su roditelji obrazovanje svoje djece spremni prepustiti drugima, no odgoj svakako žele zadržati za sebe uvjereni da su za njega dovoljno (moralno) kvalificirani. No griješe i kad vjeruju da je obrazovanje lišeno životnih vrijednosti koje bi mogle utjecati na moralnost njihove djece kao i kad vjeruju da je odgoj moguć mimo odgovarajuće stručnosti. Ne ulazeći ovdje u ozbiljniju raspravu o odnosu činjenica i vrijednosti ustvrdio bih da, s jedne strane, nema vrijednosno neutralnih činjenica, kao i da su, s druge strane, vrijednosti upravo po tome vrijednosti što teže postati činjenicama. Svijet ovakav kakav jest (u svoj svojoj činjeničnosti) proizvod je povijesnog nastojanja ljudi da ostvare vrijednosti kojima su u životu bili vođeni. To znači da su i sve postojeće činjenice samo ostvarene vrijednosti na koje se ljudi u svom promišljanju i 35 izboru budućnosti oslanjaju, što znači da kroz činjenice djeluju prošle, sada već ostvarene vrijednosti koje se međutim više ne prikazuju kao nešto moguće, nego naprotiv kao nešto nužno. Stoga tek oni koji se toj i takvoj nužnosti usuđuju i umiju kritički oprijeti i stvaralački suprotstaviti, vođeni dakako drukčijim vrijednostima, mogu stvoriti novi i drukčiji svijet u kojem će njihove vrijednosti postati činjenice, dok će činjenice koje su kritički i stvaralački uspjeli poreći ostati još samo povijesne zablude. Roditelj se jednako opasno zavarava ako misli da može uspješno odgajati dijete u ozračju određenih vrijednosti ne vodeći brigu o njegovom obrazovanju. Ne utemelji li svoje odgojne napore na odgovarajućem obrazovanju pouzdano će se suočiti s odgojnim neuspjehom. Kako je pak zbog količine znanja kojom ljudi danas raspolažu specijalizacija postala nužnom, to više nitko ne raspolaže dovoljnim znanjem o svim područjima ljudske djelatnosti. Stoga i većina roditelja, kojima odgoj nije struka bez stručne pedagoške pomoći jednostavno više ne mogu biti optimalno uspješni u odgoju. Često to nisu dapače ni oni kojima to jest struka. No loših „stručnjaka“ ima u svim strukama, zašto ih onda ne bi bilo i u pedagoškoj. Doda li se tome da je u čvrsto tradicionalnom okružju moralna prosudba relativno jednostavna, jer se oslanja na neupitne tradicionalne vrijednosti i norme ponašanja, pa je odgajatelju jednostavno prepoznati i izabrati „pravi odgojni model“, dok je u suvremenim okolnostima kritičkog odmaka od tradicije (ili čak njezinog nekritičkog napuštanja) vrijednosna ili moralna prosudba postala izuzetno složena, onda je i bez mnogo dokazivanja jasno da za ispravan vrijednosni sud i uspješno (moralno) odgojno djelovanje treba određeno obrazovanje. Kako opće, tako i 36 posebno filozofsko. Jer, koliko je na pr. roditelja sposobno razložno odgovoriti na naizgled jednostavna pitanja: kada, što i pod kojim uvjetima dozvoliti djeci da gledaju na televiziji, ili kada, koliko, gdje, itd. djeca trebaju spavati? Bez valjanog odgovora pak, čak i na ova naizgled jednostavna pitanja, uspješan je odgoj nemoguć. Uostalom, zar razni i sve češći oblici društveno (pa i krajnje) neprihvatljivog ponašanja djece i mladeži u sve ranijoj dobi ne pokazuju između ostalog i odgojnu nemoć roditelja? Pitanje je međutim mogu li oni sami, bez stručne pomoći, rješavati probleme s kojima se svakodnevno suočavaju, ili ih zbog svoje nestručnosti čak i ne zapažaju dok se ne izrode u nešto što nadilazi njihove mogućnosti. Svakako ne. Jer, danas više nitko ništa ne može valjano i dugoročnije riješiti bez stručne podrške. Svijet ovakav kakav jest (u svoj svojoj činjeničnosti) proizvod je povijesnog nastojanja ljudi da ostvare vrijednosti kojima su u životu bili vođeni. To znači da su i sve postojeće činjenice samo ostvarene vrijednosti na koje se ljudi u svom promišljanju i izboru budućnosti oslanjaju, što znači da kroz činjenice djeluju prošle, sada već ostvarene vrijednosti koje se međutim više ne prikazuju kao nešto moguće, nego naprotiv kao nešto nužno. b) Za odgoj, odnosno obrazovanje mlađeg djeteta potrebna je manja stručnost. Predrasuda da je za odgoj mlađe djece potrebna i manja stručnost dijelom proizlazi iz prethodno opisane predrasude. Ako se naime obrazovanje izdvoji iz odgoja kao posebna, o ukupnom odgoju neovisna i za njega nebitna 37 djelatnost, onda u tradicionalnim uvjetima i s tradicionalnog motrišta zaista može izgledati tako, jer se širenjem djetetove djelatnosti povećava i broj pitanja na koja odgajatelj mora znati moralno valjano odgovoriti. No, kako se u suvremenim uvjetima istinskom odgajatelju stalno postavljaju sve nova i nova složena vrijednosna ili moralna pitanja koja ne uvjetuje samo dijete svojim ponašanjem, nego su prije svega uvjetovana potrebom odgajateljeva ponašanja prema djetetu, koje više nije uspješno moguće prema gotovom (tradicionalnom) obrascu, to neovisno o djetetovoj dobi (moralni) odgojni uspjeh više nije moguće polučiti bez čvrstog oslonca na filozofiju. Doda li se tome i ono što je već rečeno o nenaravnom izdvajanju obrazovanja iz odgoja, onda valja ustanoviti da taj uspjeh nije moguć ni bez oslonca na sveukupne znanosti o odgoju. To dakako znači i da samo obrazovanje djeteta nije nimalo jednostavnije zato što je dijete mlađe, jer vrijednosna dimenzija znanja koje se obrazovno posreduje ostaje jednako složena neovisno o njegovoj širini. Dapače neusporedivo je teže posredovati složena vrijednosna ili moralna pitanja malom djetetu čije se mogućnosti poimanja kreću u alternativi ili dobro - ili zlo, nego starijem djetetu koje je sposobno i za nijansirano poimanje raspona od dobra do zla. Kao što je uostalom neusporedivo jednostavnije cvijeće u boji prikazati reprodukcijom u boji, nego ga zadovoljavajuće dobro prikazati crno-bijelom reprodukcijom. Gubitak boja naime ne smije biti prepušten slučaju, već mora biti kritički izbor koji je moguć tek osloncem na znanje o onome što treba reproducirati kao i o tehnici kojom je to moguće. No, čak i kada se obrazovanje promatra izdvojeno i vrijednosno neutralno (što je, rekao sam, odgojno pogrešno i 38 nadasve opasno) neodrživa je tvrdnja da je za obrazovanje mlađe djece potrebna manja stručnost. Predrasuda se o tome naime temelji na suvremenosti neprimjerenom tradicionalnom obrazovnom pristupu. Stoga da bi se razumjeli korijeni te predrasude i shvatila njezina neodrživost najbolje je ukratko prikazati razliku između tradicionalnog i suvremenog odgojnog, odnosno obrazovnog pristupa Prije toga međutim samo nekoliko rečenica o kreativnosti odgajatelja. To dakako znači i da samo obrazovanje djeteta nije nimalo jednostavnije zato što je dijete mlađe, jer vrijednosna dimenzija znanja koje se obrazovno posreduje ostaje jednako složena neovisno o njegovoj širini. Dapače neusporedivo je teže posredovati složena vrijednosna ili moralna pitanja malom djetetu čije se mogućnosti poimanja kreću u alternativi ili dobro - ili zlo, nego starijem djetetu koje je sposobno i za nijansirano poimanje raspona od dobra do zla. Predrasuda o odgajateljskoj (ne)kreativnosti U tradicionalnim uvjetima i s tradicionalnog motrišta odgajateljsko stvaralaštvo niti je bilo potrebno, niti je bilo moguće. U suvremenim su životnim uvjetima, međutim, nekritički preuzeta mjerila tradicionalnog odgoja još samo predrasude bez povijesno-kulturne i odgojne snage. Dapače opasno opterećujuće za one koji teže odgojnom uspjehu, jer ih dovode u sukob s povijesno već dosegnutom razinom slobode. Stoga valja reći da je kreativnost jedan od bitnih i nezaobilaznih momenata suvremenog odgoja, o čemu će više riječi biti u sljedećem poglavlju. 39 Tradicionalni i suvremeni pristup odgoju Najkraći opis tradicionalnog pristupa odgoju bio bi: slušaj (gledaj), pamti, ponovi (teorijski ili praktično). Težeći održati jedno povijesno dostignuto kulturno stanje u kojem je sloboda još bila mišljena isključivo kroz pripadnost nečem nadosobnom, tradicionalni se odgojni pristup nužno temeljio na autoritetu odgajatelja koji je to nadosobno trebao odgajaniku posredovati. Stoga je odgajatelj bio autoritativni „subjekt“ (ako je posrednika i izvršitelja nekog nadosobnog životnog obrasca uopće smisleno zvati subjektom, a ne transmisionim objektom), a odgajanik poslušni i pokorni objekt pedagoškog oblikovanja. Odgajatelj je bio taj koji je govorio i pokazivao, a odgajanik je trebao pozorno slušati i gledati nastojeći što više i točnije zapamtiti. Odgoj se u potpunosti svodio na socijalizaciju, ne međutim i na personalizaciju. Od odgajanika se nije očekivala nikakva kritičnost, osobnost, originalnost, kreativnost ili bilo što čime bi postojeće možda bilo dovedeno u pitanje, već naprotiv podatnost životnom obrascu koji mu je odgajatelj nastojao posredovati (lat. tradere = predati, uručiti) i sposobnost da taj obrazac što vjernije reproducira. Stoga je biti dobar prije svega značilo biti poslušan. Mnogo više od toga tradicionalni odgojni pristup nije očekivao. Sve što je trebalo znati već se znalo i stoga je to trebalo samo vjerno opetovati. Odgojnost takvog pristupa proizlazila je, dok je proizlazila, iz najviše dosegnute povijesno-kulturne razine na kojoj se oblikovao i koja je njime mogla biti ponovo dosegnuta. U tom kontekstu jedino je i moguće smisleno govoriti o tradicionalnom odgoju, odgajatelju i odgajaniku. Odgojni tradicionalizam u 40 suvremenim uvjetima, međutim, gubi smisao, jer se odgoj i tradicionalizam međusobno suprotstavljaju. Svoju posljednju odgojnu snagu tradicionalni je odgoj naime iscrpio u industrijskom razdoblju do početka druge polovice 20. stoljeća. Velikoserijska industrijska proizvodnja 19. i donekle prve polovice 20. stoljeća najvećim se dijelom temeljila na određenim tehnološkim obrascima koje je trebalo što više puta opetovati kako bi cijena po jedinici proizvoda bila što niža. Kvaliteta proizvoda ogledala se u njihovoj postojanosti, a kvaliteta proizvođača u tome da i nakon desetljeća nude istovjetne proizvode. Tehnološka unapređenja dočekivana su s nevjericom. Obrazovni sustav prilagođen društvenim potrebama slijedio je zahtjeve velikoserijske proizvodnje. Tehnološke obrasce trebalo je po što jednostavnijem odgojnom obrascu prenijeti što većem broju ljudi, a to je upravo obrazac: slušaj, pamti, ponovi. Broj učenika-slušatelja bio je ograničen zapravo samo snagom glasa predavača (on je drugima predavao ono što su prije toga predali njemu), a racionalnost je nalagala da broj slušatelja bude što veći. Kako tehnološke obrasce nije trebalo mijenjati, nego naprotiv što vjernije opetovati, to je temelj obrazovanja bilo pamćenje. Svi obrazovni obrasci oslanjali su se na pamćenje, pri čemu se na nižim obrazovnim razinama podučavalo jednostavnijim znanjima neophodnim za usvajanje složenijih tehnoloških obrazaca. Stoga je i izobrazba pučkoškolskih učitelja mogla biti skromnija u odnosu na kolege u stručnim ili općeobrazovnim školama srednjeg stupnja, a ovih opet u odnosu na one u višim i visokim školama. Metodičke postupke po kojima su poučavali kao i temeljna znanja svi su oni dobivali gotove. Kreativnost i proizvodnja bilo koje vrste znanja bile su 41 povlastica stvaralačke elite koja je po svojem društvenom položaju imala pravo ili se mogla izboriti za pravo na kritičko mišljenje. Kako se moralnost ogledala u poštovanju i pridržavanju postojećih običaja to je zaista bilo moguće odvojiti odgoj od obrazovanja, a obrazovanje na nižim razinama povjeriti ljudima manje stručnosti koji su „predavali“ manje složene spoznaje. Kreativnost se nije očekivala od odgajanika/učenika, ali ni od njihovih odgajatelja/učitelja. Majka je čak i neobrazovana mogla zadovoljavajuće obaviti svoj dio odgoja, oponašajući obrazac po kojem je sama odgajana. To što je cjelokupni odgojni sustav bio usmjeren na prilagođavanje djeteta društvenim potrebama, odnosno na njegovo funkcionalno uklapanje u postojeće društvene odnose i društvenu reprodukciju, umjesto na razvitak njegove osobnosti, slobode i sreće ionako je malokoga bilo briga. Do toga je mnogobrojnim promjenama, pa i promjenom odgojnog pristupa, usprkos snažnih otpora tek trebalo ili će još trebati doći. No na povijesno dosegnutoj razini svijet je već odavno napustio tradicionalizam, velikoserijsku industrijsku proizvodnju, pa i tradicionalni odgoj, koji tamo gdje je još ipak na djelu - ali u suvremenim uvjetima nezadržive planetarne kulturne razmjene (svega, od igle do Interneta), ne više kao odgoj, nego kao tek više-manje neuspjela manipulacija - proizvodi još samo zbunjenost i frustraciju u svih koji u njemu sudjeluju. Za razliku od tradicionalnog, suvremeni bi se odgojni pristup moglo sažeto prikazati sljedećim opisom: istraži, promisli (propitaj), promijeni (kreiraj). Suvremeni odgojni pristup nastao je na tragu opće demokratizacije društvenih odnosa i uzdizanja čovjekove osobnosti na razinu najviših 42 vrijednosti, što je izraz povijesno dosegnute razine slobode. Svakako su i pedagoški djelatnici povijesno doprinijeli, svugdje gdje su se zalagali za uvažavanje i razvitak djetetove osobnosti, povećanju ljudskih mogućnosti i slobode upravo oslobađanjem mnoštva talenata suspregnutih obrascima tradicionalnog odgoja. No, naivno bi bilo vjerovati da se suvremeni odgojni pristup razvio neovisno od općih društvenih, a posebno privrednih potreba. Za svijet druge polovice 20. stoljeća karakteristična je proizvodnja noviteta. Upotrebna dobra zastarijevaju modno i tehnološki mnogo prije nego što su izgubila svoju upotrebnu vrijednost. Naročito proizvodi visoke tehnologije. Tradicionalno obrazovanje u takvim uvjetima gubi svaki smisao. Čemu pamtiti hrpe činjenica kada će one ionako za nekoliko godina izgubiti svaku vrijednost. Čak i temeljna znanstvena znanja danas zastarijevaju za manje od dvadeset godina, a tehnološka i za manje od pet. Prije nego što učenik završi školu znanje koje je u njoj stekao već je velikim dijelom zastarjelo i proizvodno neupotrebljivo. Predavači koji predaju iz druge ruke, tj. koji nisu na izvoru znanstvenih spoznaja i koji ne osposobljavaju za samostalno istraživanje pripadaju prošlosti, koja ako i jest prisutna u školama ipak nije manje prošlost. Tradicionalni put znanja od znanstvenika preko visokoškolskih predavača i njihovih studenata do učenika u srednjim i osnovnim školama trajao je taman toliko da bi danas najveći dio znanja za to vrijeme zastario i postao bezvrijedan. Djecu stoga treba već od početka osposobljavati za samostalno i stalno stjecanje znanja, a ne za njegovo pasivno i konzervativno preuzimanje. To znači da i suvremeni učitelj na bilo kojoj razini obrazovanja mora biti na izvoru znanstvenih istraživanja, a ne da tek prepričava 43 prepričano, odnosno da barem bude upućen u znanstvenoistraživački rad ako se već sam njime ne bavi. Jer samo tako može djecu poučiti onome što ona trebaju znati više od golih činjenica. Ono što suvremeno obrazovanje treba omogućiti djeci nije znanje mnoštva činjenica, već poznavanje i umijeće služenja tehnologijom samoobrazovanja i znanstvenog istraživanja. Za uspješno uključivanje u suvremenu proizvodnju od golemog je znanja mnogo potrebnija kreativnost koja se dakako oslanja na znanje, ali uvijek na novo i novo znanje, a ne na jednom nabubane i za cijeli život zapamćene „činjenice“ koje to uostalom vrlo brzo prestaju biti. Postojeće se znanje ugrađuje u računalno vođene strojeve ili se krajnje razmrvljeno kratkim tečajevima prenosi jeftinoj radnoj snazi, da bi ga se po potrebi lako zamijenilo novim znanjem. To je međutim strojna razina, neovisno o tome je li i čovjek sveden na nju. Ono što suvremena proizvodnja očekuje od čovjeka, a to znači upravo od suvremeno obrazovanog čovjeka je izum, otkriće ili inovacija. Sve što je manje od toga moguće je ostvariti i strojevima. Stoga suvremeno obrazovanje mora slušanje zamijeniti istraživanjem, jer je samo tako moguće djecu osposobiti za buduća samostalna istraživanja i stjecanje novog znanja. Stoga suvremeno obrazovanje mora pamćenje zamijeniti kritičkim mišljenjem, koje ne prihvaća ništa zdravo za gotovo već propitujući poznato priprema prostor za još nepoznato. A to znači suvremeno obrazovanje mora umjesto pamćenja poticati kreativnost, jer se od obrazovanog čovjeka ne očekuje da reproducira staro i zastarjelo, već da stvori nešto novo. Oni dakle koji se rano osposobe za samoobrazovanje na suvremeno-obrazovnoj osnovi stječu kao pojedinci znatnu 44 prednost pred drugim pojedincima, kao što i društva s većim brojem takvih pojedinaca stječu prednost pred drugim društvima. Stoga izgradnja suvremenog obrazovnog sustava danas postaje strateško pitanje. Osobni pristup svakom djetetu kao mogućem talentiranom pojedincu čiji talent treba otkriti i razviti u okviru razvitka njegove osobnosti koja će se tek kao takva moći kreativno, a to znači slobodno izraziti, nije moguć ni prema kakvim obrascima. Zato obrazovanje na svim razinama postaje krajnje složeno. Osnovnoškolski učitelj koji nije vrstan pedagoški stručnjak, znanstvenik i stvaralac niti će znati prepoznati specifične odgojne potrebe djeteta niti će ih moći zadovoljiti. Od roditelja je to u većini slučajeva iluzorno očekivati. Od njih je razborito očekivati tek da potraže pomoć onih koji im je mogu pružiti. Doda li se tome da se čovječanstvo zbog pogrešne upotrebe znanja, što je opet velikim dijelom posljedica jednostrane i iz ukupnog odgoja izdvojene izobrazbe, suočeno s globalno-ekološkim problemima, onda postaje jasno da uistinu suvremeni odgoj mora osigurati jedinstvo vrijednosnog i spoznajnog na najvišoj povijesno dosegnutoj razini. To znači da obrazovanje mora postati odgovorno spram budućnosti, a to zaista nije moguće s poučavateljima koji umjesto da istražuju, slušaju, umjesto da promišljaju, pamte, umjesto da odgovorno stvaraju novo, reproduciraju stare pogreške koje prijete globalnom katastrofom. Neovisno dakle o tome sviđa li nam se suvremeni svijet ili ne, u njemu ne može uspjeti onaj tko za njega nije odgovarajuće odgojno pripremljen. Još manje ga može promijeniti. Stoga roditelj koji želi dobro sebi i svom djetetu neće pokušavati sam riješiti odgojni problem koji ne razumije, kao što sam neće pokušati popraviti ni televizor 45 ako mu to nije struka. No ni očekivati to od njega nije opravdano, već ga treba uputiti da potraži stručnu pedagošku pomoć. Na društvu je međutim, želi li sebi dobro, da ju organizira tako da svakome bude dostupna. Za razliku od tradicionalnog, suvremeni bi se odgojni pristup moglo sažeto prikazati sljedećim opisom: istraži, promisli (propitaj), promijeni (kreiraj). Suvremeni odgojni pristup nastao je na tragu opće demokratizacije društvenih odnosa i uzdizanja čovjekove osobnosti na razinu najviših vrijednosti, što je izraz povijesno dosegnute razine slobode. Roditeljima je potreban predah Ako je nedostatak tradicionalnog društva bio konzervativnost koja se opirala kulturnim promjenama i život nastojala zaustaviti na nekoj povijesno već dosegnutoj razini, onda je to bila i njegova određena prednost. Iako su mu mogućnosti da razvije vlastitu osobnost bile bitno ograničene, čovjek je imao priliku (vremena) da makar i na zadani način shvati svijet oko sebe i u sebi. Suvremenost je međutim u neprestanom previranju. Nesputana i potaknuta kreativnost mijenja svijet brže nego što ga je većina ljudi sposobna shvatiti. Nove se mogućnosti od prvotnog oslobođenja sve brže pretvaraju u životnu muku. Sve više je stvari oko čovjeka koje ne razumije, iako su ih upravo ljudi stvorili. Sve brže se mijenjaju okolnosti u kojima djeca odrastaju i sve dublji je jaz među naraštajima koji su odrastali u bitno različitim okolnostima. Sve teže roditelji razumiju svoju djecu i sve teže djeca razumiju roditelje. Povijesno 46 udaljavanje svjetova iz kojih dolaze svakim je danom sve brže. Sve teže i jedni i drugi razumiju sami sebe. Povijesne veze među naraštajima nategnute su do pucanja. Međugeneracijska komunikacija je prepuna šumova koji već ozbiljno ugrožavaju povijesni kontinuitet, a time i kulturni opstanak. To nije problem samo onih koji odlaze, nego i onih koji ostaju. Da bi kulturno opstalo čovječanstvo će morati povijesni razvitak usporiti na općeljudskim duhovnim mogućnostima primjerenu brzinu. Do tada međutim roditeljima je potreban predah. Potrebni su im pedagoški servisi koji će im pomoći da riješe njima samima nerješive probleme. Na društvu koje želi opstati je da ih organizira. Pri tome treba neprestano imati na umu da djeci odgoj treba i da ga ona rado prihvaćaju, a da to čemu se eventualno opiru nije odgoj već manipulacija, kojoj kada se opiru čine to u obrani svoje osobnosti, a vjerojatno i naše budućnosti. 47 Moje dijete ne voli učiti U glavnom nesretni zbog toga što im djeca u školi ne postižu očekivane rezultate, mnogi su roditelji uvjereni da im potomci ne vole učiti. Njihovo uvjerenje dodatno podupiru ili čak prethodno potiču i nastavnici koji objašnjavajući djetetov neuspjeh u školi običavaju reći: dijete vam nije nesposobno, naprotiv, ali nažalost ne voli učiti. Najjaču potporu takvom uvjerenju roditelja, međutim, daju sama djeca, koja na zahtjev da objasne svoj školski neuspjeh, često odgovaraju da ne vole učiti. Odnosno na neposredno pitanje: vole li učiti, odgovaraju odrečno. Nisu potrebna znanstvena istraživanja, iako i ona postoje, da bi se potvrdilo ono što je opće uvjerenje: učenici se najviše raduju tome da nema nastave. Na pitanje što bi ih najviše radovalo, djeca školske dobi najčešće izražavaju želju da ne moraju pohađati školu, odnosno da škole uopće nema. A ako to već nije ono što bi ih radovalo najviše, onda svakako jest nešto što bi ih vrlo radovalo. Kao nastavnik s mnogogodišnjim iskustvom moram samo potvrditi da učenici, uz malobrojne iznimke, zaista ne vole školu i najveći dio ponuđene im poduke. I to ne mnogo manje (da li uopće manje?) oni izvrsni učenici od onih neuspješnih. Ako se dakle zna da je škola ustanova za sustavno podučavanje, a djeca ju ne vole, ne slijedi li onda iz toga zaključak da djeca ne vole učenje. Ne. I pored svega ne slijedi. Naprotiv, odlučno tvrdim da je učenje čovjekova općeljudska potreba koja je kao takva, iako možda nejednako snažna, svakom djetetu 48 urođena. Njezino zadovoljavanje zdravom je djetetu stoga nepresušni izvor užitka što ga neće bez razloga propustiti. No ako je tako, kako onda objasniti omrznutost škole i odbojnost prema učenju koju djeca, pa i odrasli čak izrijekom pokazuju? Zapravo vrlo jednostavno. Treba samo odgovarajuće teorijski pristupiti nekim naizgled čvrstim činjenicama i one će se pokazati kao privid. Pođimo dakle od ljudskih potreba. Koje su temeljne ljudske potrebe? Odgovor na ovo pitanje ovisi dakako o teorijskom pristupu. Njihova sustavna klasifikacija i stratifikacija može biti različita i ovisi opet o znanstvenim potrebama zbog kojih je nastala. Česta je na primjer podjela ljudskih potreba na biološke i društvene, nakon čega opet slijede različite podpodjele. U svojoj knjizi Kvalitetna škola, koju bih inače preporučio čitateljima (kod nas izdala Educa 1994.), William Glasser na primjer tvrdi da se ljudi rađaju s pet osnovnih potreba ugrađenih u njihov genetski ustroj i to su: preživljavanje, ljubav, moć, zabava i sloboda. Pri tome izričito tvrdi da učenje ne spada u čovjekovu osnovnu potrebu. Nije mi namjera ovdje raspravljati o takvom određenju osnovnih ljudskih potreba, pogotovo zato što ni sam autor to ne čini. Potrebno je za to previše prostora. Umjesto toga postavit ću neka pitanja i ponuditi jednostavan protuprijedlog. Na što se odnosi potreba za preživljavanjem ili samoodržanjem? Odnosi li se ona samo na očuvanje fizičkog integriteta pred različitim opasnostima izvana ili i na sve bez čega bi ljudski život kao takav bio nemoguć? Potreba za preživljavanjem naime složena je potreba koja je u genetski ustroj upisana ne kao jedinstvena, nego kao nekoliko osnovnih životnih potreba koje se mogu teorijski izdvojiti i 49 relativno lako dokazati. Da sva živa bića nastoje preživjeti kao vrsta mora se pretpostaviti već stoga što ih inače ne bi ni bilo. Svaka živa vrsta dakle već svojim postojanjem svjedoči potrebu samoodržanja ili preživljavanja. Urođene potrebe i ponašanje jedinke podređeni su održanju vrste, jer genetski zapisi nastaju na razini vrste, a ne jedinke. U tom smislu osnovna je potreba svih vrsta razmjena tvari s okolišem, što kod čovjeka podrazumijeva hranjenje. No, zbog nužne ili moguće smrtnosti jedinki osnovna je potreba svih vrsta i razmnožavanje, što kod čovjeka opet podrazumijeva spolno općenje. Konačno, da bi odgovorila na izazove i opasnosti iz okoliša svaka vrsta kao vrsta mora učiti, što kod čovjeka, koji pri rođenju nije opremljen instinktima i nagonima, podrazumijeva učenje najprije na razini jedinke. Dakako ove osnovne potrebe preživljavanja ili samoodržanja ljudske vrste ne moraju biti prisutne kod svakog pojedinca jednako, ali svakako moraju biti prisutne iznad razine neophodne za održanje vrste. U tom smislu budući da se dijete rađa lišeno bilo kakvog urođenog životnog programa kakvim su opremljene druge niže vrste, to bi bez učenja ostalo nesposobno za najprimitivniji život a kamo li za usvajanje, prenošenje i razvijanje kulture koja čovjeka, upravo kao njegova bit, odlikuje spram svih drugih vrsta. Slično kao što je čak i džepno računalo nadmoćno PC kompjutoru prije nego što taj, „po rođenju“ opremljen tek programom za „učenje“, ne „nauči“ određeni program, tako bi i čovjeku bez određene naobrazbe bila nadmoćna svaka životinja. Stoga odlučno tvrdim da je potreba za učenjem jedna od osnovnih čovjekovih životnih potreba, evolucijski određena, bez koje bi preživljavanje ili samoodržanje ponajprije pojedinca, a onda i cijele ljudske vrste bilo 50 nezamislivo. No ako je tako, zašto onda ljudi ne uživaju u učenju kao što uživaju na primjer u hrani ili u spolnom odnosu? Uživaju dakako, ali pod sličnim uvjetima. Što to znači? Iako naime svaki zdrav čovjek mora htjeti hranu i osjećati glad ipak velik broj roditelja muku muči s djecom koja odbijaju jesti. Dakako ne odbijaju ona jesti baš sve, ali ne prihvaćaju velik dio onoga što su roditelji s mukom pribavili i pripremili, te što bi po mišljenju roditelja za dijete bilo zdravo. Naknadno bi objektivno istraživanje moglo pokazati da takvim svojim ponašanjem dijete zaista ugrožava vlastito zdravlje i život. Ima slučajeva da djeca ne samo što odbijaju najveći dio inače sasvim zdrave, ukusne i njima potrebne hrane, nego kad se pred njih postavi takva hrana povrate i ono što su prethodno ipak pojeli. Problem međutim nije ni u djetetu ni u hrani, već u pogrešnom postupku. Pogledajmo primjer. Upravo zbog svoje ogromne hranjive vrijednosti i bogatstva vitamina kokošja jaja su omiljena dječja hrana, pa ih se djeca ponekad ne mogu nasititi. No, jaja istodobno sadrže vitamine čiji višak ljudsko tijelo ne može izlučiti, pa njihova pretjerana konzumacija dovodi do hipervitaminoze. Roditelj pak koji o svemu tome ništa ne zna može se naći u ovakvoj situaciji: Dijete koje inače veoma voli jaja traži nešto za jelo. Roditelj mu pripremi jaja i postavi ih pred njega. Dijete, međutim, trenutno zasićeno vitaminom D osjeća prema jajima gađenje, što je prirodna obrambena reakcija organizma prema hrani čije bi unošenje ugrozilo čovjekov metabolizam, te odbija ponuđenu hranu. Ne znajući o tome ništa roditelj zaključuje da ga dijete zanovijeta, jer ako je gladno i ako mu 51 je ponuđena omiljena hrana, onda bi moralo i jesti. Međutim pogrešno, jer ni omiljena hrana ne mora u svakom trenutku biti zdrava, pa ju dijete s pravom odbija. Roditelj međutim uvjeren da je riječ o djetetovom hiru ne odustaje i prisiljava dijete da pojede ponuđenu hranu. Time je nehotice ugrozio djetetovo zdravlje, uzrokujući na pr. hipervitaminozu, stvorivši istovremeno kod djeteta i određen neugodan asocijativni sklop. Ponovili se slična situacija više puta uz eventualnu galamu, batine, guranje glave u tanjur i slično, veliki su izgledi da će se kod djeteta razviti uvjetovani refleks kojim će na tu vrstu hrane ili čak na svu hranu odgovarati gađenjem i povraćanjem. Roditelja će to vjerojatno još više ljutiti, pa će pojačati pritisak na dijete i kraj se problemu više neće moći nazrijeti. Pri tome djetetovo odbijanje hrane ne proizlazi iz nepostojanja potrebe za hranom, nego iz neodgovarajućeg, nezdravog i za dijete neugodnog načina zadovoljavanja te potrebe. Slično je i sa spolnim odnosom. To što bi on svim spolno razvijenim ljudskim jedinkama trebao biti veće ili manje zadovoljstvo, ne znači da će to zaista i biti onima koji su bili izloženi seksualnom nasilju, ili možda samo duševnom pritisku koji je oko njihove spolnosti stvorio neugodan asocijativni sklop. Ako na primjer silovana žena osjeća snažnu nelagodu, sve do povraćanja, već od samog dodira muškarca, onda to još ne znači da nema i nikada nije imala potrebu spolnog općenja, već znači samo da joj se spolni dodir zgadio zbog učinjenog joj nasilja. Uostalom čak i nekome tko je spolno veoma uzbuđen nisu svi mogući spolni partneri privlačni, već su mu neki odbojni čak i do gađenja. Ako je tako s ostalim najosnovnijim životnim potrebama, zašto bi bilo drukčiji s učenjem? Da ljudi imaju 52 potrebu za učenjem kod male je djece više nego uočljivo. Tko uostalom ne zna za njihova neprestana pitanja zašto, zašto, zašto i kako, kako, kako, kojima do besvijesti isprobavaju strpljenje i znanje roditelja? A što su ta njihova pitanja nego izraz potrebe za učenjem? Kada malo dijete plače da bi ga se diglo u naručje onda to između ostalog može biti i zato što mu takav položaj pruža veće mogućnosti gledanja i učenja. Stoga djeca kada mogu sjediti radije sjede nego leže, kada mogu stajati radije stoje nego sjede, a kada mogu hodati radije hodaju i sve pipaju nego stoje. Ostaje li, međutim, dijete prečesto bez zadovoljavajućih odgovora na svoja pitanja njihova će radoznalost pomalo otupjeti. Bude li pak prisiljavano da uči ono što ga ne zanima, a u postojećoj je školi to veoma čest slučaj, razvit će prema učenju odbojan stav. Ponekad čak potreba za učenjem pribavlja djeci već zarana dodatna neugodna iskustva. Jer, ni ovakve situacije nisu nerealne: Dijete s određenim pitanjem dolazi k majci koja je upravo došla s posla i zauzeta je ručkom. Zato ga ona šalje da pita oca. Dijete s istim pitanjem dolazi k ocu, koji se međutim otrese na njega: „Ostavi me na miru vidiš da čitam novine, pitaj mamu“. Dijete ponovo odlazi k majci i kaže da mu otac ne može odgovoriti jer čita novine. „Samo ti njega pitaj“, kaže majka, „ionako ne radi ništa osim što čita novine“. Dijete odlazi ponovo k ocu i kaže mu: „Mama je rekla da mi ti objasniš jer ionako ne radiš ništa osim što čitaš novine“. „Marš balavac“, kaže otac, „ti ćeš meni govoriti što da ja radim, prilijepit ću ti takvu pljusku da ćeš zapamtiti“. Kraj poduke. Dijete je imalo potrebu da nauči i naučilo je, ali ne ono što je htjelo, već to da je bolje ništa ne pitati. Tako danas, tako sutra i do škole dijete je već naučilo da mu na 53 pitanja koja ga zanimaju uglavnom ne odgovaraju, ali ga zato sada eto prisiljavaju da u školi uči ono što ga uopće ne zanima i što nije njegova neposredna životna potreba. Takvo mu se učenje dakako gadi, često toliko da izaziva mučninu, što kod mnoge djece rezultira čestim povraćanjima prije škole. Ali sve to još ne znači da dijete nema potrebu za učenjem, već samo da ne voli učiti ono što ga trenutno ne zanima, a na što ga se prisiljava. No sasvim će sigurno sa zanimanjem i s radošću učiti ono što mu pruža odgovore na njegova pitanja, a ne na pitanja koja su mu drugi nametnuli, jer odgovori na njih uostalom i nisu njegova potreba. Pruži li mu se prilika da uči prema svojim potrebama i mogućnostima u većini će slučajeva svojom radoznalošću i voljom za učenje iznenaditi sve one koji su vjerovali da mu je učenje mrsko. Stoga odlučno tvrdim da je potreba za učenjem jedna od osnovnih čovjekovih životnih potreba, evolucijski određena, bez koje bi preživljavanje ili samoodržanje ponajprije pojedinca, a onda i cijele ljudske vrste bilo nezamislivo. To međutim znači da mu umjesto znanja s menija, kao što kaže Alain Madelin, treba pružiti znanje à la carte, tj. umjesto znanja koje je za svu djecu (iako različitu) pripremljeno na isti način, znanje koje je za svakoga pripremljeno upravo prema njegovim potrebama. No, u tradicionalnim je školama takvo što nemoguće. S četrdeset učenika u razrednom odjeljenju i razredno-satnim sustavom, nastavnik ni da je čarobnjak ne bi uspio dovoljno personalizirati nastavu i prilagoditi je potrebama svakog djeteta. Stoga nije ništa normalnije od toga da djeca ne vole 54 školu. Upravo školu kao ustanovu koja nad njima čini fizičko i još više duhovno nasilje, jer ne poštuje njihovu osobnu potrebu, mogućnost i ritam učenja. Njihov je otpor školi izraz njihove nepokorene životnosti koja hoće učenje ali ne i mučenje, bez obzira koliko se ono nekome činilo korisno. Ako dakle vaše dijete ne voli učiti ne očajavajte. Možda ono zapravo ne voli samo školu - a u većini slučajeva je upravo tako - iako je zabrinjavajuće to što je na nju, takva kakva jest, više-manje prisiljeno i vi ju ne možete promijeniti. Bitno je da ono nauči razlikovati školu od učenja i da osvijesti zadovoljstvo učenja, kako od učenja ne bi odustalo. Jer odustane li od škole stvorit će si određene probleme, ali odustane li od učenja osuđeno je na život bez budućnosti. U školu se uostalom ide zbog znanja, a ono se može steći i izvan škole. Ono što se izvan škole možda ne može steći to su svjedodžbe, a ona su ipak (iako važni) tek papiri. Osim toga i u nas se sve više javljaju alternativne škole koje vašem djetetu možda mogu ponuditi ono što redovne ne mogu. Ozbiljan bi problem bio tek kad bi se pokazalo da vaše dijete zaista ne voli upravo učenje a ne školu, jer i takvih slučajeva, iako veoma malo, ipak ima. Pa ako vam djetetovo neučenje predstavlja problem predlažem vam da za početak pročitate neku od knjiga o alternativnim pedagoškim pristupima i alternativnim školama. Želite li provokaciju možete početi s knjigom Alexandra Neilla Slobodna djeca Summerhilla. Ako pak hoćete i mislite da sami možete učiniti više, saznajte što dijete zanima i počnite zajedno s njime istraživati, ali ne silujte. Kad dijete počne pokazivati prve znakove umora ili nezainteresiranosti stanite. Slijedite njegov interes i njegov ritam. Vaše će dijete otkriti ljepotu učenja, a vi podučavanja. Ponekad sve može biti vrlo jednostavno, 55 iako ćete i sami morati prilično učiti. Možda se čak pronađe i kompromis sa školom, jer u svakoj školi postoji i poneki „alternativni“ nastavnik. No, ako vam se čini preteško - a suvremeno je poučavanje (kakvo jedino ima smisla) zaista toliko složeno i zahtjevno, da većina roditelja pri postojećoj podjeli rada za njega ne može biti dovoljno osposobljena potražite bez srama stručnu pedagošku pomoć gdje god ju možete dobiti. To je najbolje što možete učiniti, iako nažalost nije i jednostavno, jer je u nas premalo ustanova i ljudi kojima se za takvu pomoć možete obratiti. Ako dakle vaše dijete ne voli učiti ne očajavajte. Možda ono zapravo ne voli samo školu - a u većini slučajeva je upravo tako - iako je zabrinjavajuće to što je na nju, takva kakva jest, više-manje prisiljeno i vi ju ne možete promijeniti. Bitno je da ono nauči razlikovati školu od učenja i da osvijesti zadovoljstvo učenja, kako od učenja ne bi odustalo. 56 Moje dijete ne voli čitati D a djeca školskog uzrasta sa svakim sljedećim naraštajem sve lošije čitaju i sve manje vole knjigu, nije samo privid pretjerano zabrinutih roditelja ili prezahtjevnih učitelja, nego nažalost činjenica koju nije teško dokazati i koja je već unazad više desetljeća ustanovljena u visokorazvijenim zemljama, a sada je eto i u nas sve očitija. Vjerojatno bi bilo utješno reći da to i nije naročito važno, ali to jednostavno ne bi bila istina. Jer ono što se krije iza ove pojave ne prijeti tek ovom ili onom pojedincu, već samoj povijesno dosegnutoj kulturnoj razini zajednice. Stoga je u pitanju problem koji bi valjalo rješavati kao nacionalni. Roditelja, međutim, zabrinutog za budućnost njegova djeteta to vjerojatno nimalo neće utješiti, jer on ne može čekati da prosvjetne vlasti možda za koju godinu uoče problem i onda eventualno poduzmu odgovarajuće mjere. On mora djelovati sada kada se svakim danom otvaraju ili zatvaraju mogućnosti koje će njegovom djetetu odrediti život. Zato je njemu pomoć, ako je moguća, potrebna odmah. Na sreću većini je roditelja, ako to zaista žele, rješenje problema dostupno. Dakako uz određen napor, ali valjda nitko ne očekuje da će se složeni problem riješiti sam od sebe. Za uspješno je djelovanje, međutim, prije svega potrebno shvatiti što je neželjenu pojavu uzrokovalo. A ako ono što slijedi i nije opis njezinog jedinog uzroka, onda općeg ipak jest. Na sreću većini je roditelja, ako to zaista žele, rješenje problema dostupno. Dakako uz određen napor, ali valjda nitko ne očekuje da će se složeni problem riješiti sam od sebe. 57 Narativna kultura i video-mediji Svijet kakav znamo rezultat je ne samo mnogobrojnih stvaralačkih i radnih napora ljudi koji su u određenim trenucima, više ili manje uspješno, prilagođivali vlastiti okoliš svojim željama i potrebama, nego i njihove sposobnosti da svoja iskustva povijesno prenose s naraštaja na naraštaj. Time su postupno svoj prvobitno prirodni okoliš pretvarali u kulturni okoliš, a sebe od prvobitno prirodnih u kulturna bića. To znači da se ljudsko povijesno posredovanje iskustva, za razliku od životinjsko prirodnog, ne zbiva na biološkoj razini, tj. na razini prijenosa genetskih informacija, već upravo na razini jezične komunikacije. Da je osnova kulturne, odnosno povijesne predaje oduvijek bila riječ svjedoče na primjer već i sami nazivi povijest i pokoljenje. Povijest naime i nije ništa drugo nego stariji naziv za pripovijest ili priču, pa kao što se pripovijesti pripovijedaju ili priče pričaju tako se i povijest povijedala (i uza svu video tehniku u svojoj se najdubljoj biti još uvijek može jedino povijedati). Slično kao u hrvatskom i u drugim su evropskim jezicima priča i povijest jezično povezane (tal. storia = povijest, pripovijest, priča; fran. histoire = povijest, pripovijest, priča; engl. history, story = povijest, pripovijest, priča; njem. Geschichte = povijest, pripovijest, priča). Povijest je dakle u svom osnovnom značenju ono što se kao znano povijedanjem prenosilo od usta do uha, s jednog pokoljenja na drugo. Odnosno povijest je upravo (pri)povijest kojom su stariji naraštaji svoje znanje prenosili mlađima. Sve ono o čemu su im iz života svoga naroda (pri)povijedali. A dok su im te priče kazivali držali su ih obično na koljenima, pa se tako (pri)povijest prenosila s 58 koljena na koljeno, odnosno s pokoljenja (naraštaja, generacije) na pokoljenje. Kroz priču se dakle oblikovala svijest mlađih naraštaja i kroz nju su oni spoznavali i od zaborava čuvali kulturu u kojoj su odrasli. Bez (pri)povijesti ljudi kao kulturnih bića i svijeta kao njihovog osviještenog kulturnog okoliša ne bi ni bilo. Kako pak bez riječi ni (pri)povijest ne bi bila moguća to je onda upravo nužno da: „U početku bijaše riječ...“. Od pamtivijeka su se dakle ljudi uljuđivali riječju i pričom, te je svakom djetetu, da bi razvilo svoju svijest i samosvijest, priča neophodna (što nikako ne znači da nužno mora biti posredovana glasom, ali je to najčešći, najrazvijeniji i većini ljudi najdostupniji oblik komuniciranja). Priča uvodi dijete u pojmovno mišljenje i otvara mu mogućnost razložnog (logičkog) zaključivanja. Da bi shvatilo, da bi steklo pojam o nečemu dijete mora uvijek ponovno i ponovno slušati i slušati, pitati i pitati, slušati i pitati sve dok ne stvori misao koja je više od golog osjeta ili predodžbe. Pojam knjige na primjer nije nešto predočivo i ne odnosi se na neku određenu knjigu već na bilo koju knjigu pa i onu koja postoji (još) samo u (pri)povijesti. Stoga ništa ne može zamijeniti riječ (neovisno o tome je li riječ izgovorena, napisana, pokazana, posredovana dodirom ili drukčije). Riječ je osnova ljudske komunikacije koja djetetu omogućava da uspješno usvoji sve bogatstvo ljudske kulture. Koliko je pak izgovorena riječ bitna za čovjeka pokazuje i to što slijepci nikada nisu ostavljali dojam maloumnih ljudi, već su dapače često važili za mudre, dok su gluhi sve do izuma razvijenih alternativnih oblika komuniciranja često izgledali kao maloumni iako osim njihove gluhoće za to nisu postojali drugi tjelesni uzroci. 59 Još ne tako davno u našim su se krajevima - naročito od kasne jeseni do proljeća - ljudi uvečer okupljali oko nekog zajedničkog posla ili posla koji se može i koji je ugodnije obavljati u društvu (na primjer čehanje perja ili vune, predenje, vezenje itd.) i pritom (pri)povijedali mnoge (pri)povijesti. Istinite ili izmišljene, ali uvijek uz budnu pratnju nekog para naćuljenih dječjih ušiju koje su upijale svaku izgovorenu riječ čije je značenje djetetova svijest nastojala dokučiti. Održavana dakle prije svega izgovorenom riječju i pričom kultura je oduvijek bila (pri)povijesna ili narativna (lat. narrare = pripovijedati), što znači utemeljena na pojmu, poimanju i pojmovnom zaključivanju. Na jezičnoj se razini čovjek uključuje u općeljudsku spoznaju i sudjeluje u rodnom iskustvu. Međutim, posljednjih nekoliko desetljeća sredstva i način komunikacije korjenito su se promijenili. Pojavom filma čovječanstvo je zakoračilo u razdoblje video medija (lat. videre = vidjeti). To dakako ne znači da se ljudi i prije nisu služili slikom. Naprotiv, slika je oduvijek bila dio čovjekovog kulturnog okoliša, ukras ali i obavijest. Čak i prije nego što je počeo oslikavati zidove pećina čovjek je slikao po vlastitom tijelu. Počeci pismenosti također su bili temeljeni na sličicama. Ali razvijena je pismenost kao i govor postala moguća tek kada se oslobodila predodžbe i predodžbene posebnosti. Stoga su u cjelokupnom kulturnom razvitku čovjeka do 20. stoljeća slike pratile priču i bile joj dopuna, a ne obratno. Komuniciralo se riječima a ne slikama (čak su i sličice slikovnog pisma zapravo bile riječi koje upućuju na pojmove, a ne likovni prikaz nečeg predočivog). Tek s pojavom filma taj odnos se počeo korjenito mijenjati. U filmu slika potiskuje riječ koja joj postaje dopunom. No 60 film još nije mogao bitno ugroziti (pri)povijest. Odlazak u kino većini ljudi nikada nije postao i nije mogao postati svakodnevan. Priča u večernjim satima i večernje obiteljsko okupljanje nastavili su se unatoč pojavi filma. Elektronički su video mediji, međutim, „živu“ sliku donijeli u kuću. Najprije televizija, a zatim video i računala ispunili su svaki trenutak čovjekovog slobodnog vremena mnoštvom šarenih i pokretnih sličica koje plijene pozornost. Umjesto riječi kojima se čovjek uključuje u općeljudsku spoznaju i sudjeluje u rodnom iskustvu, elektronički video mediji ponudili su čovjeku beskonačno mnoštvo lako dostupnih osobnih vizualnih iskustava. U početku se činilo da video mediji omogućavaju znatno ubrzavanje prijenosa i razmjene obavijesti. Djeca koja su gledala televiziju pokazivala su veće znanje od djece kojima je televizija još bila nedostupna. Oduševljeni slikoljupci u svakoj su se prilici pozivali na izreku da „slika govori više od tisuću riječi“. Međutim pogrešno, jer riječ i slika ne upućuju na istu razinu iskustva i ne prenose istu vrstu obavijesti, a iznad svega ne zahtijevaju i ne potiču iste misaone sposobnosti. Jezična je naime komunikacija vezana s pojmovnim mišljenjem, tj. s najvišom razinom apstrakcije, dok uživanje u slikama ne zahtijeva nužno čak ni najnižu razinu apstrakcije, tj. predodžbeno mišljenje. Stoga već djeca od nekoliko mjeseci s najvećom pozornošću prate televizijske reklame, crtiće i spotove u kojima ne razumiju ništa, ali imaju burno iskustvo pokreta i boja (a uz njih i zvukova). Slika dakle ne samo da ne govori više od riječi, nego ne govori uopće. Ona nešto pokazuje onima koji ju vide, ali kako će to što vide razumjeti ovisi o njihovoj sposobnosti poimanja koja pak oslonac ima u riječi. 61 No video mediji, a posebno televizija toliko plijene čovjekovu, posebno djetetovu pozornost da guše razgovor i uništavaju želju za čitanjem (zašto čitati i maštom oživljavati opisano kad video mediji nude gotove slike najmaštovitijih oblika, boja i pokreta). Večernja okupljanja uz priču i razgovor zamjenjuje zajedničko ili usamljeničko gledanje televizije koja svu pozornost traži za sebe. Video mediji, ponajprije televizija svojom komunikacijskom formom, a ne sadržajem razaraju obiteljski život i govornu komunikaciju koja je temelj povijesnog zajedništva. Riječi postaju suvišne ili tek dopuna slikama. Umjesto strpljivog vježbanja čitanja djetetu je neusporedivo lakše i zanimljivije sjediti pred televizorom ili video igricom. Međutim što manje riječi i priče to veća ovisnost o pokretnim slikama. Sinkronizacija filmova postaje nužna kad dovoljno velik broj televizijskih gledatelja postane toliko nepismen - čemu je pak televizija svojski pripomogla - da više ne može pratiti titlove. Kada pak slike ovladaju sviješću čovjeka riječi mu postanu nerazumljive, a svijet u svojoj složenoj duhovnosti nepojmljiv. Da djeca danas pred televizorom provode mnogo vremena uočljivo je već i običnom promatraču. Znanstvena istraživanja pak u razvijenim zemljama unatrag više desetaka godina pokazala su da djeca osnovnoškolske dobi u gledanju televizije provode jednako vremena kao i u školi. I slično istraživanje u nas (Pletenac, 1995.) pokazalo je da djeca u dobi od 10 do 11 godina, neovisno o tome prebivaju li u gradu ili na selu, od svih vanškolskih aktivnosti najviše gledaju televiziju. Treba li se onda čuditi smanjivanju interesa za knjigu i sve slabijoj sposobnosti čitanja u djece, koju prati i razumljiva odbojnost prema čitanju. Pitanje je međutim u 62 koliko je slučajeva djeci nasuprot televizije priča uopće ponuđena kao mogući izbor. Na sreću djeca još uvijek vole priče i trebaju osobni odnos. Čak toliko da će ih u mnogu slučajeva odabrati radije nego zabavu uz neki video medij. Potrebno im je samo dati priliku. Dakako, pričanje (čitanje) priča djeci uvečer, nakon napornog radnog dana, vjerojatno je zamornije od opuštenog gledanja televizije, ali se višestruko isplati. Ponajprije da i djeca i odrasli otkriju duhovno zajedništvo u kojemu riječju i pričom sudjeluju. Što se pak izbora priča tiče u tome roditeljima mogu pomoći profesionalni odgajatelji i učitelji dobre volje koji znaju koje su priče najprimjerenije uzrastu njihova djeteta. Volja za čitanje najbolje se naime razvija druženjem sa zanimljivim štivom. Nakon svega pogrešno bi bilo zaključiti da djeci treba zabraniti pristup video medijima. Naprotiv, djecu treba osposobiti za njihovo optimalno korištenje, ali za to je roditeljima već potrebna stručna pomoć. Koliko djeca, međutim, budu imala prilike uživati u pričama najprije ispričanima „živom“ riječju u ugodnom međuljudskom odnosu, a zatim i u knjizi, toliko će manje biti ovisna o video medijima. Stoga ništa ne može zamijeniti riječ (neovisno o tome je li riječ izgovorena, napisana, pokazana, posredovana dodirom ili drukčije). Riječ je osnova ljudske komunikacije koja djetetu omogućava da uspješno usvoji sve bogatstvo ljudske kulture. 63 Moje dijete je zaboravno M ožda ste za sada još samo pomalo zbunjeni, a možda već i ozbiljno zabrinuti zaboravnošću koju zamjećujete kod vašeg djeteta. Čini vam se da vi u njegovoj dobi ipak niste bili tako zaboravni. Jest da ste tu i tamo zaboravili poneku svoju obvezu ili da vam je promaklo na vrijeme obaviti poneki zadatak, ali to ni najmanje nije slično zaboravnosti koju pokazuje vaše dijete koje svakodnevno zaboravlja bar ponešto od onoga što vam se čini da nikako ne bi smjelo zaboraviti. Vi se još i sada živo sjećate mnogih događaja iz vremena kad ste bili njegova uzrasta, a vaše dijete zaboravlja i ono što se dogodilo prošli tjedan. Vi još uvijek pamtite film koji ste gledali pred deset godina, a vaš potomak ne može se sjetiti ni filma što ga je gledao pred mjesec dana. Čak ni onaj što ga je gledao prije nekoliko dana nije više sposoban prepričati kako treba. Doduše i kod sebe primjećujete čudnu pojavu da se lakše prisjećate događaja i filmova iz svojega djetinjstva, nego onih iz bliske prošlosti. I vama se događa da svakodnevno zaboravite ponešto zbog čega strahujete da ste postali žrtvom prerane senilnosti, ali to je, ma koliko bilo neugodno, nekako razumljivo, jer događa se to uostalom više-manje svima, možda tek u nešto kasnijoj dobi. Zaboravnost vašeg djeteta, međutim, čini vam se ipak i prevelikom i preuranjenom. Doda li se tome i to da su vaši roditelji ili praroditelji imali tako dobro pamćenje da su do poodmakle dobi pamtili ili još uvijek pamte skoro svaki važniji životni detalj iz svoje mladosti, dok to vama, iako ste znatno mlađi, 64 uspijeva tek djelomično, a vašem djetetu još manje, onda to zaista djeluje zabrinjavajuće. No, to nije sve. Događaju se i gore stvari. Događa se i vama da na putu od jedne prostorije do druge zaboravite po što ste pošli, ili da se uhvatite u nakani da u hladnjaku pokušavate pronaći cipele ili neki drugi predmet kojemu tamo nije mjesto. Ali to ste već ionako, iako dakako nerado, pripisali svojoj preranoj senilnosti. Kada se to, međutim, događa vašem tridesetak godina mlađem djetetu koje još nije završilo ni srednju školu, onda vam se možda čini da je to već ozbiljan razlog za zabrinutost. Nakon svega ne tvrdim da razloga za zabrinutost nema. Dapače, ali s vama i vašim djetetom je, najvjerojatnije, ipak sve u redu, barem koliko i s većinom vaših susjeda i njihovom djecom. Jer, vjerujte, i njima se događa nešto slično i muči ih problem sličan vašemu, ali šute o svojoj nesreći kao što i vi šutite o svojoj, jer, kao i vi, misle da se to događa samo njima. Uostalom i ja sam u početku mislio da se to događa samo meni, dok nisam shvatio o čemu se radi. Nakon toga mogao sam si donekle pomoći kao što i vi vjerojatno možete pomoći sebi. Dakako, onoliko koliko je to s obzirom na zadane okolnosti uopće moguće, ali sa svakim osobnim pomakom na bolje i okolnosti se postupno mijenjaju. Zato je bitno da onih koji si hoće i mogu pomoći bude što više kako bi se problem što prije počeo rješavati na onoj društvenoj razini na kojoj se jedino i može zadovoljavajuće riješiti. Pokušajmo dakle vidjeti što se krije iza zabrinjavajuće zaboravnosti vašeg djeteta. Prije svega malo je vjerojatno, osim ako za to ne postoje neki posebni razlozi (ozljede glave, neke teže bolesti, nasljedni nedostatak i slično), da vaše dijete ima pamćenje 65 bitno slabije od druge djece njegove dobi, ili od djece te dobi u prijašnjim naraštajima. Zapravo problem i nije u nekom njegovom osobnom nedostatku, već u općoj nesposobnosti ljudi da žive brzinom koju su sebi nametnuli. Danas kada se toliko priča o ekologiji, nekontroliranom trošenju prirodnih resursa i zaštiti okoliša, na jedan od najvažnijih prirodnih resursa, koji je neophodan ne samo čovjeku nego životu uopće, uglavnom se zaboravlja. To je vrijeme. Svemu živome ono je potrebno kako za normalan život tako još više za prilagodbu na promjene u okolišu. Čak i pri običnom samoobnavljanju u stabilnim okolnostima, živom je biću potrebno određeno vrijeme za potpuni tijek životnih ciklusa. Ako se pak okolnosti bitno mijenjaju, vremena mora biti dovoljno ne samo za prilagodbu ponašanja jedinke nego i za genetsko reprogramiranje čitave vrste. Kada je vrijeme za prilagodbu prekratko, tj. kada prilagodba postaje nemoguća, onda je jedinka osuđena na smrt, a vrsta na izumiranje. Za čovjeka vrijeme je još i posebno važno, jer čovjek je povijesno biće i on prošlost pamti ne samo na nesvjesnoj prirodnoj, nego i na svjesnoj kulturnoj razini. Njemu dakle treba vremena ne samo za prirodnu, nego i za kulturnu prilagodbu. Problem je međutim u tome što čovjek vlastitom stvaralačkom djelatnošću mijenja prirodni i kulturni okoliš sve brže pa vremena za prilagodbu ima sve manje. Posljedica je toga da godišnje izumire 50.000 živih vrsta koje ne mogu izdržati ovaj ubitačni tempo prilagodbe što im ga je čovjek nametnuo. Ali i sam čovjek se sve teže prilagođava naglim promjenama koje proizvodi. I to ne zato što su njegove sposobnosti prilagodbe manje, nego zato što su promjene kojima se treba prilagoditi sve veće i brže. Da bi mogao normalno živjeti čovjek mora podatke koje prima iz životnog 66 okoliša neprestano sređivati u smislenu (pojmovnu) cjelinu, pri čemu nove podatke mora stalno razlagati ne samo po vrsnoći nego i po bitnosti kako bi ih pohranio na odgovarajuća mjesta u pamćenju. A to nije tek jednostavno dodavanje gotovih novih misaonih tvorbi onima starima, nego se postojeće misaone tvorbe moraju razgrađivati da bi mogle biti obogaćene novima. To je veoma složen misaoni proces koji zahtijeva određeno vrijeme (vrijeme procesiranja informacija). Pristižu li podaci (neovisno koje vrste) brže nego što ih čovjek može procesirati, oni će nužno biti pohranjeni na pogrešnom mjestu, tj. na mjestu na kojem nisu razložno dostupni (i kao takvi su dakle „zaboravljeni“). Čak i pri običnom samoobnavljanju u stabilnim okolnostima, živom je biću potrebno određeno vrijeme za potpuni tijek životnih ciklusa. Ako se pak okolnosti bitno mijenjaju, vremena mora biti dovoljno ne samo za prilagodbu ponašanja jedinke nego i za genetsko reprogramiranje čitave vrste. Kada je vrijeme za prilagodbu prekratko, tj. kada prilagodba postaje nemoguća, onda je jedinka osuđena na smrt, a vrsta na izumiranje. Za čovjeka vrijeme je još i posebno važno, jer čovjek je povijesno biće i on prošlost pamti ne samo na nesvjesnoj prirodnoj, nego i na svjesnoj kulturnoj razini. Njemu dakle treba vremena ne samo za prirodnu, nego i za kulturnu prilagodbu. Problem je međutim u tome što čovjek vlastitom stvaralačkom djelatnošću mijenja prirodni i kulturni okoliš sve brže pa vremena za prilagodbu ima sve manje. Za lakše razumijevanje poslužit ću se jednim primjerom. Zamislite da vam je velik broj ljudi odlučio odjednom nešto darovati i da vam darove ostavljaju u predsoblju. U početku, dok je darova još malo, vi svaki dar 67 odlažete na mjesto na kojem želite da se on ubuduće nalazi, ali kako darovi počinju naglije pristizati vi ih više nemate vremena raspoređivati po stanu, već ih samo razvrstavate po nekom pravilu s namjerom da ih kasnije rasporedite po stanu. Počnu li međutim darovi zatrpavati predsoblje, jer ih vi ne stižete razvrstavani, ne preostaje vam drugo nego da ih odlažete gdje stignete. Kada konačno darovi prestanu pristizati, jedini koji su vam u svakom trenutku dostupni su prvi darovi koje ste odmah stavili na njihovo stalno mjesto. Njih se sjećate i znate gdje se nalaze. Donekle su vam dostupni i oni darovi koje ste na brzinu razvrstali po nekom pravilu. Njih se nejasnije sjećate, ali naći ćete ih u određenoj hrpi predmeta (na pr. sušilo za kosu među električnim napravama). Ostalih se darova uopće ne sjećate ili ih se sjećate samo slučajno, ali ni slučajno ne znate gdje se nalaze. Sjetit ćete (ih) se kad ih slučajno nađete, a možda ni onda jer ih niste imali vremena ni zagledati, nego ste ih samo primili i mehanički odložili. Da biste nastali nered u kući sredili i kuću opet osposobili za život treba vam vremena. Predah od darova, koji su vam, ma koliko lijepi, zaprijetili i život pretvoriti u stalno besmisleno traganje za nečim za što ne znate ni da li postoji ni gdje se nalazi. Razmislite sada o ovim možda pojednostavnjenim i grubim, ali rječitim primjerima. U vrijeme kada su vaši (pra)roditelji bili djeca, sin se ženio u očevom odijelu, a kćer udavala u majčinoj vjenčanici. U kino su ljudi (možda) odlazili tek nekoliko puta godišnje, a televizije (u širokoj uporabi) nije ni bilo. Radio je bio dostupa tek nekima. Putovalo se rijetko i ne daleko. Novi su događaji bili malobrojni i život se mijenjao sporo. Osim ponekih, ljudi su 68 imali vremena razmišljati o svakom novom događaju i smjestiti ga u neku njima smislenu cjelinu. U dobi kada ste vi bili dijete u kino se odlazilo barem jednom tjedno. Radio je već bio u svakom domu, a mnogi su već mogli pratiti televizijski program, ili čak nekoliko televizijskih programa. Telefon je postao dostupan svima, bar s javne govornice. Sve se više putovalo, pa ako i nisu svi mogli putovati po nepoznatim zemljama, dolazili su im turisti iz nepoznatih zemalja i donosili nove i čudne običaje. Ljudi su krenuli u svemir. Mjesto vašeg djetinjstva svakim je danom manje nalikovalo na ono s razglednice kad vam je bilo sedam godina. Događaji su tekli brzo, ali još uvijek ih se većinu dalo povezati u smislenu cjelinu. Mnogi su ipak ostali tek razvrstani za kasnije sređivanje za koje međutim više nikada nije bilo dovoljno vremena. Vaše dijete u kući najvjerojatnije ima: telefon (možda i nekoliko linija), možda i mobitel, radioaparat (vjerojatno nekoliko), televizor (možda i nekoliko) na kojem može pratiti najmanje nekoliko programa sa zemaljskih odašiljača, vjerojatno i satelitsku antenu za dodatnih deset, dvadeset ili stotinjak programa, video na kojem može za cijenu jedne kino karte pogledati nekoliko filmova iz videoteke, računalo koje je najvjerojatnije spojeno na Internet. Možda je proputovalo više nego vaši roditelji za cijeli svoj život. Hoćete li još? U posljednjih dvjesto godina čovjek je izmijenio svijet više nego u cjelokupnoj prethodnoj povijesti, a u posljednjih pedeset više nego od početka 19. stoljeća. Danas svakodnevno čovjek prima više podataka, nego što ih je nekada primio cijele godine. Vaše dijete je pretrpano podacima koje ne može smisleno obraditi, jer za to jednostavno nema vremena. Nemate ga ni vi, ali ste u svu tu 69 informativnu zbrku ušli s kakvom takvom smislenom cjelinom postavki o životu i svijetu, tj. sa svjetopoimanjem koje vam omogućava da zbunjujuće podatke barem ostavite po strani. Za one međutim koji svoj život još nisu ni stigli osmisliti svi su podaci zbunjujući dok se ne srede, a da bi ih se sredilo treba vremena. Školski se programi proširuju, broj nastavnih predmeta raste, školske su torbe sve teže od previše knjiga i bilježnica, a djeca znaju sve manje. Podataka je sve više, ali samim time i vremena za njihovu obradu i povezivanje u neku smislenu cjelinu sve manje. Vaše dijete je žrtva zlouporabe informatičke revolucije, koja je na njega navalila lavinu podataka, a da ga nitko nije naučio kako da s njima izađe na kraj. U nedostatku vremena ljudi čine ono što jedino prirodno mogu. Pokušavaju dobiti na vremenu obrađujući raznovrsne podatke usporedo. Pa dok iz sobe idu u kuhinju, da iz hladnjaka uzmu voćnog soka, istodobno razmišljaju o cipelama koje moraju očistiti za izlazak i o još nekoliko drugih problema. Posljedica je ta da u hladnjaku traže cipele, a na voćni sok i zaborave. Tako zaboravnost biva praćena rastresenošću, tj. dekoncentracijom, odnosno nesposobnošću usredotočivanja na određeni predmet. Jer, kao što jedni podaci u našem pamćenju potiskuju druge (novi stare, ali i obratno), tako i usredotočenost nužno opada s povećanjem podataka koje čovjek istodobno treba obraditi. Što dakle možete učiniti protiv zaboravnosti i rastresenosti? Svijet ne možemo zaustaviti niti ga možemo, barem ne dovoljno brzo, zadovoljavajuće promijeniti. Odmah međutim vama i vašem djetetu mogu pomoći dvije stvari: 1.) bolje tehnike čitanja, odnosno općenito prikupljanja, razlučivanja, 70 sređivanja, pamćenja, logičke obrade i korištenja podataka, te bolja organizacija vremena, prostora, korištenja izvora podataka, sredstava za njihovu obradu itd., tj. sve što će vam povećati prilagodljivost brzini promjena s kojima ste suočeni i 2.) više spavanja, više zajedničkih šetnji, više pričanja djetetu, više razgovora s djetetom, više opuštenog čitanja, više zajedničkog sjedenja u tišini, više zajedničkog promatranja ljepote i uživanja u njoj, tj. više vremena za kvalitetno življenje i sređivanje doživljaja. Za ono prvo trebat će vam stručna pomoć, no ovo drugo uglavnom možete i sami. Jednostavno usporite. Dajte vremena sebi i svojem djetetu. Najdalje stiže ne onaj tko ide najbrže, nego onaj tko ide najpromišljenije, a za promišljanje treba vremena. Date li si dovoljno vremena možda ćete shvatiti da vama i vašem djetetu čak i nisu prijeko potrebne baš sve one stvari zbog kojih svakodnevno mukotrpno radite više nego što je to zaista nužno. Dapače, bez nekih od njih možda će vam život postati čak i ugodniji. Danas svakodnevno čovjek prima više podataka, nego što ih je nekada primio cijele godine. Vaše dijete je pretrpano podacima koje ne može smisleno obraditi, jer za to jednostavno nema vremena. Nemate ga ni vi, ali ste u svu tu informativnu zbrku ušli s kakvom takvom smislenom cjelinom postavki o životu i svijetu, tj. sa svjetopoimanjem koje vam omogućava da zbunjujuće podatke barem ostavite po strani. Za one međutim koji svoj život još nisu ni stigli osmisliti svi su podaci zbunjujući dok se ne srede, a da bi ih se sredilo treba vremena. 71 Moje dijete je nemarno M noge roditelje danas manje ili više, zabrinjava neurednost njihova djeteta. Posvuda razbacane igračke, dijelovi odjeće odbačeni po namještaju ili na podu, školske stvari u neredu od dnevne sobe do kuhinje, stolac nakon jela samo odgurnut, a jedaći pribor i ostaci jela ostavljeni na stolu itd. itd. Da bi se sve to dovelo u red dobrano bi se morao naraditi i netko kome bi to bio jedini posao. Za zaposlene pak roditelje (posebno majku) to je onaj dodatni posao koji im oduzima i posljednje moguće trenutke slobodnog vremena. Nesretni roditelji rado bi se izbavili iz takvog stanja, ali ne znaju kako. Nitko ih naime nije pravodobno podučio kako da budu uspješni roditelji, a oni su sami naivno vjerovali da se roditeljstvo ne mora posebno naučiti, već da je to nešto što dolazi samo od sebe, prirodno. Međutim, potpuno pogrešno. Stoga je pomoć potrebna ne samo njima, nego čak i više onima koji još imaju priliku ne ponoviti njihove greške. No ne radi se samo o problemu koji imaju roditelji i o pomoći roditeljima. Da je riječ samo o tome ovo bi poglavlje nosilo drukčiji naslov. Problem je dublji i širi. Vaše je neuredno dijete, naime, razložnim slijedom i neodgovorno. Ono je dakle nemarno. Ne mari, nije ga briga ne samo za vlastite i tuđe stvari, nego ni za posljedice svojih postupaka. To donosi štetu ponajprije njemu, a zatim i svima oko njega. No, svatko pa i vaše dijete zaslužuje valjan odgojni postupak koji će mu omogućiti razvitak osobnosti i sreće, što bez slobode i odgovornosti nije moguće. Pomoć roditelju nemarnog djeteta, pomoć je dakle ne samo roditelju, nego i 72 djetetu, na njihovu ali i opću dobrobit. Ako je dakle vaše dijete nemarno i ako vam je takvo stanje postalo nepodnošljivo (iako bi bilo bolje da ne čekate da do toga dođe), pokušajmo nešto promijeniti. Najprije treba sagledati neke opće uzroke djetetove nemarnosti. Ne samo vašeg, nego bilo kojeg djeteta. Svoje dijete vi ćete eventualno prepoznati pri tome. Tražeći objašnjenje dječje nemarnosti, najjednostavnije bi bilo, dakako, pretpostaviti da su roditelji nemarnog djeteta i sami nemarni, pa je dijete usvojilo najbliži i najlagodniji obrazac ponašanja. Kad bi dakle tako bilo i u vašem slučaju, ništa time ne bi bilo bolje, ali vam se čini da biste bar znali gdje su uzroci i odakle treba početi. To jest od vas samih. Vi ste međutim uredni i odgovorni roditelji i potpuno ste zbunjeni djetetovom nemarnošću. U vašem domu nema lošeg uzora kojeg je dijete moglo slijediti. Stoga ne razumijete njegovo ponašanje i ne znate kako biste ga promijenili. Pogrešno ste međutim shvatili ulogu uzora. Djeca jamačno veliki dio svoga ponašanja oblikuju oponašanjem, ali istražuju i druge mogućnosti. Daju li drugi oblici ponašanja poželjnije rezultate, djeca će ih brzo usvojiti. Zamislite sada jedno ovakvo nestvarno zbivanje: Ulazite u stan i prije nego što izujete cipele neko vrijeme hodate po stanu ostavljajući prljave tragove. Konačno obuvate papuče, a cipele u neredu ostavljate pored ormarića za cipele. U hodu skidate komade odjeće i u prolazu ih ostavljate po komadima namještaja. Dok u kupaonici perete ruke ostavljajući prljavu pjenu na sapunu, a mokar ručnik odbacujete na stroj za pranje rublja, u blagovaonici vas već čeka poslužen ručak. Nakon ručka dižete se od stola bez osvrtanja i odlazite u dnevnu sobu 73 malo gledati televiziju. Nakon pola sata, ostavljajući televizor uključen, a daljinski upravljač na trosjedu, odlučili ste se za kraću šetnju. Vaše vas cipele čekaju očišćene u ormariću. Odjeća koju ste odbacili pri dolasku uredno je složena na vješalici. Prljavih tragova cipela na podu više nema (vi ih uostalom ni prije niste primijetili). U kuhinji, kamo ste svratili da popijete čašu vode, stol za jelo je pospremljen, a čisto se suđe cijedi u sudoperi. Nakon što ste se vratili iz šetnje televizor u dnevnoj sobi je isključen, a daljinski je upravljač na stoliću pored trosjeda. Želite li oprati ruke, u kupaonici vas čeka ispran sapun i suhi ručnik na držaču za ručnike. Dakako nije to sve. To je samo mali dio čuda vašeg stana. Pomislite sada, koliko bi vam trebalo vremena, kad biste imali takav čudotvoran stan, da prestanete brinuti o tome gdje ste ostavili obuću i odjeću, jeste li štogod zaprljali ili uništili, kamo ste što odložili itd. Vjerujem da biste se brzo prilagodili. Dapače, jamačno biste već nakon tjedan dana bili prilično mrzovoljni ako biste stvari počeli pronalaziti onako kako ste ih ostavili. Ili još gore, s eventualnim posljedicama. Djeca su pak u pravilu prilagodljivija od odraslih. Ako imaju roditelje koji ne trpe nered i koji će radije sami pospremiti za njima nego čekati da to ona učine sama, dobila su lagodan uzorak ponašanja koji nije teško predvidjeti. On je vrlo jednostavan: nemar. Zašto mariti i ulagati napor u bilo što kada se sve i bez toga zbiva na lagodan način? Zašto za bilo što preuzeti odgovornost kada se i neodgovorno može lagodno živjeti? Zašto da dijete pospremi igračke, kada će ih, u strahu da se ne izgube ili unište, pospremiti roditelj? Zašto da dijete bilo što očistiti iza sebe kada će to očistiti roditelj, uvjeren da dijete tome još nije doraslo? Zašto da dijete samo brine o 74 svojem buđenju i preuzme odgovornost da na vrijeme krene u školu kada će to, plašeći se da dijete ne zakasni, ionako učiniti roditelj? Zašto da dijete brine o školskoj zadaći i je li se pripremilo za nastavu kada će to učiniti roditelj, kojemu je iznad svega stalo do školskog uspjeha njegova djeteta? Zašto da dijete samo pospremi svoju obuću i odjeću kada će to učiniti roditelj, ne želeći ujutro gubiti vrijeme tražeći što će dijete obući? Zašto da dijete vodi brigu kako bi na vrijeme stiglo na ručak kada će u bilo koje doba dobiti jelo, jer se roditelj plaši da mu dijete ne oboli od neishranjenosti? Zašto da dijete vodi brigu o tome gdje je ostavilo daljinski upravljač od televizora kada je do televizora više stalo roditeljima nego njemu? Itd. itd. Djeca su pak u pravilu prilagodljivija od odraslih. Ako imaju roditelje koji ne trpe nered i koji će radije sami pospremiti za njima nego čekati da to ona učine sama, dobila su lagodan uzorak ponašanja koji nije teško predvidjeti. On je vrlo jednostavan: nemar. Zašto mariti i ulagati napor u bilo što kada se sve i bez toga zbiva na lagodan način? Zašto za bilo što preuzeti odgovornost kada se i neodgovorno može lagodno živjeti? No možda se sve to može i drukčije. Još sasvim malo dijete moguće je poučiti da pospremi igračke i pomoći mu da to učini. Kada je u dobi od dvije do tri godine treba mu objasniti potrebu održavanja reda među stvarima, pa dakle i među njegovim igračkama. Dovoljno je reći da stvari koje nakon upotrebe nisu vraćene na svoje mjesto teško nalazimo (što nam oduzima dragocjeno vrijeme), mogu biti uništene ili izgubljene. Nakon toga treba biti dosljedan rečenome. Kada dijete ne pospremi igračke 75 neće to umjesto njega učiniti roditelj, već će dijete upozoriti na to da igračke treba pospremiti i podsjetiti na moguće posljedice ako to ne učini. Prema igračkama koje nakon toga ostanu nepospremljene treba postupiti ovisno o procjeni je li ih dijete ostavilo nepospremljene namjerno ili nenamjerno. Ako procijenimo da se radi o previdu, dakle nenamjerno, onda ćemo igračku tek „slučajno“ nogom gurnuti pod dio namještaja gdje će ju dijete teže naći ili dohvatiti. Kada ju bude tražilo ostavit ćemo ga da se pomuči samo, uz eventualnu (ali ne zajedljivu) primjedbu da se igračka vjerojatno izgubila zbog toga što nije bila pospremljena. No ako procijenimo da dijete namjerno izbjegava pospremiti igračke onda ćemo morati postupiti malo drastičnije. Ako procijenimo da dijete samo ispituje naše reakcije, onda ćemo neku igračku „slučajno“ nagaziti i oštetiti uz uvjetnu ispriku: „Oprosti, ali ta igračka nije trebala biti tu“. Ako pak procijenimo da nam dijete otvoreno prkosi, onda je najbolje da se prema nepospremljenim igračkama odnosimo kao prema kućnom smeću: „Ako ti ne želiš brinuti o svojim igračkama to je tvoja stvar, ali ja moram brinuti o redu u kući“. Nakon toga nepospremljene igračke ćete pomesti na lopaticu i baciti u smeće. Dalje one više nisu vaša briga. Ne obazirite se na djetetov plač. Ne žalite za bačenim igračkama i ne pokušavajte ih vaditi iz smeća. Ako želi neka to dijete učini samo (bez vaše pomoći, eventualno tek uz savjet kako će ih oprati ako je potrebno). I nikako, baš nikako nemojte da vam se dogodi da jednom uništenu ili bačenu igračku pokušate nadoknaditi ili zamijeniti novom. Ako mu je zaista stalo, pružite djetetu priliku da to učini samo („zaradom“ na nekom dodatnom ne baš prelaganom poslu). 76 Ako ste na vrijeme počeli s igračkama onda će i sa svim ostalim ići lakše. Na vama je da djetetu pomognete u svemu u čemu mu je pomoć zaista potrebna, ali ne i da sve činite umjesto njega. Shvatite da se ništa strašno neće dogoditi zato što je dijete jednom ili dvaput zakasnilo u školu jer nije moglo naći dio nepospremljene odjeće ili obuće (njih dakako nećete baciti u smeće nego među prljavo rublje ili među obuću koju treba očistiti). Djetetu će zbog zakašnjenja biti neugodno, ali tako i treba biti. Dijete školske dobi treba podučiti uporabi budilice, pa u početku i nadzirati njeno navijanje za buđenje, ali ne treba ulogu budilice preuzeti na sebe. Ako zbog nebrige zakasni u školu djetetu će biti neugodno, ali i to je bolje nego da ovisi o vama. Ako dijete može vlastito prljavo posuđe odnijeti do sudopere treba zahtijevati da to i učini. U protivnom mu pri sljedećem obroku treba ponuditi isto (uz napomenu da je ostalo prljavo i da je opasno za zdravlje). Ne bojte se, neće jesti iz njega. Čisto mu posuđe poslužite tek kad uz vaše upute (ili minimalnu pomoć) opere ono prljavo (dakako vi ćete ga kasnije, dok ne nauči, oprati kako treba). Ako se plašite da će dijete nešto razbiti, poslužite mu hranu u posuđu od, u tu svrhu proizvedene, tvrde plastike. Kada dijete može pospremiti stol iza sebe? Kako koje, ali s pet godina skoro svako. Ako vam se žuri i nemate vremena ni strpljenja čekati da dijete nešto učini nespretno, jer vi to možete spretnije i brže, onda i nećete saznati kada je ono za nešto sposobno. U pravilu djeca uz poticaj rado čine sve što mogu, jednako tako rado oponašajući odrasle. Dakako, ako oni imaju strpljenja da im za to pruže priliku. 77 Ako ste vi dakle uredni, pružite priliku i vašem djetetu da to bude. Pružite mu priliku da preuzme odgovornost za zbivanja oko sebe, jer samo tako može razvijati svoju slobodu i osobnost. Na svoje i vaše zadovoljstvo. Tako je uostalom jedino i moguće odgovorno roditeljstvo. I da ne zaboravim: ako dijete ima običaj ostavljati daljinski upravljač televizora tamo gdje mu nije mjesto, bit će dobro da se na neko vrijeme „slučajno izgubi“. Umjesto pred televizorom provedite vrijeme u razgovoru s djetetom. Daljinski upravljač „pronađite“ tek kada osjetite da možete i bez njega. Pritom ipak i upozorenje: Istraživanja su pokazala da je u mnogim obiteljima, koje su se čak dobrovoljno odrekle gledanja televizije, nakon nekog vremena došlo do opasnih međusobnih sukoba. Budite dakle dosljedni, ali ne pretjerujte. Ako vam se žuri i nemate vremena ni strpljenja čekati da dijete nešto učini nespretno, jer vi to možete spretnije i brže, onda i nećete saznati kada je ono za nešto sposobno. U pravilu djeca uz poticaj rado čine sve što mogu, jednako tako rado oponašajući odrasle. Dakako, ako oni imaju strpljenja da im za to pruže priliku. 78 Kako protiv dječje neposlušnosti O pća demokratizacija društvenih odnosa učinila je roditeljstvo znatno složenijim. Naročito je postalo složeno pitanje roditeljskog autoriteta. Naime, u tradicionalnoj obitelji poduprtoj drugim društvenim ustanovama i vladajućim moralom znalo se gdje je kome mjesto i kojim se sredstvima uspostavlja zadani red. Roditeljski autoritet prilično se učinkovito gradio na brzom i redovitom kažnjavanju neposlušnosti, te na pokojoj nagradi za poslušnost. Obrazac „batine i poneke mrkve“ jednostavan je i nije ga teško naučiti, kako roditelju tako i djetetu. Na poželjno se ponašanje dijete potiče prijetnjama i kaznama u slučaju neizvršenja i pokojom nagradom u slučaju izvršenja zapovijedi. Upravo iz te jednostavnosti i dosljedne primjene (strogoće) proizlazi njegova manipulacijska učinkovitost. Tradicionalno autoritativnom roditelju nije se dakle postavljalo pitanje kako da dijete navede na poslušnost. Još manje se zamarao pitanjem posljedica svojih postupaka na razvitak djetetove osobnosti. Jer osobnost je pojam koji teško dopire do svijesti autoritativnih pojedinaca. Naročito ako su vlastiti identitet zaradili poslušnošću svojim jednako autoritativnim roditeljima. Međutim, postupnim napuštanjem tradicionalnih odnosa na svim društvenim razinama, pa i u obitelji, mnogi su roditelji ostali zbunjeni. Jedini „odgojni“ obrazac koji znaju je onaj u kojem su i sami odrasli. Ali pod pritiskom opće demokratizacije oni nisu spremni odmah i dosljedno kažnjavati svaki neposluh vlastitog djeteta. Posljedica je ta da obrazac upravljanja na koji se pokušavaju osloniti u osnovi 79 gubi na uvjerljivosti i prestaje biti učinkovit. Neposlušnom djetetu takvi roditelji prijete, pa opet prijete, pa još glasnije prijete, nemoćno se deru prijeteći sve gorim prijetnjama, ali svoje prijetnje ne ostvaruju. Nego tek kad izgube prisebnost posegnu za bilo čime što im je pri ruci i udare dijete gdje stignu. Ali to više nije dosljedno kažnjavanje već povremeno i nepredvidivo (a za djetetovo zdravlje krajnje opasno) pražnjenje vlastite psihičke napetosti, bez ikakvog makar i manipulacijskog učinka. Što znači da takvim vlastitim postupcima roditelj ne može steći nadzor nad djetetovim ponašanjem. Pokuša li pak cilj postići obećanjima, nemoćan da upotrijebi kaznu kojom opetovano i neučinkovito prijeti, jasno pokazuje djetetu da ga i kako može uspješno ucjenjivati. A djeca vrlo brzo uče. Da bi se prilagodili pedagoškoj demokratizaciji neki su roditelji tradicionalni autoritativni obrazac „batine i poneke mrkve“ zamijenili ne manje, nego naprotiv manipulacijski čak znatno učinkovitijim obrascem „mrkve i batine“. Poželjno ponašanje nagrađuju, a nepoželjno kažnjavaju. Umjesto na kazne za neposlušnost, oni se više oslanjaju na nagrade za poslušnost. Dakako, neposlušnost i dalje moraju dosljedno kažnjavati, ali za to će biti toliko manje razloga koliko poslušnost redovitije nagrađuju. Osim što je učinkovitiji, prednost je ovog pristupa i u tome što trpi manje nedosljednosti u nagrađivanju. No, ako nagrade postanu previše neredovite roditelj će se za poslušnost sve češće morati izboriti kaznama. Time će se opet taj manipulacijski obrazac pretvoriti u obrazac „batine i poneke mrkve“, ali uz pojačan otpor djeteta koje je duboko ozlojeđeno time što sada pod prijetnjom kazne mora raditi ono za što je prije bio nagrađivano. Stoga je vrlo vjerojatno da će dijete početi 80 prkositi prijetnjama ma kakve kazne bile, onemogućavajući postupno roditelju nadzor nad njime. Uzaludni su pokušaji zbunjenih roditelja da se u odgoju vlastite djece vrate tradicionalnom autoritativnom obrascu, jer u suvremenim koliko toliko demokratiziranim društvenim sredinama više ne postoje bitni uvjeti u kojima bi on mogao makar i manipulacijski funkcionirati. Taj je obrazac, naime, povijesno potrošio sav svoj odgojni naboj, svodeći se na golu i lako prepoznatljivu manipulaciju. A to znači na štetu djetetove osobnosti, pa teško može dobiti nužnu društvenu podršku. Međutim i obrazac „mrkve i batine“, iako manje represivan od onoga „batine i poneke mrkve“, u osnovi je manipulacijski obrazac. Čak toliko više koliko je upravljački uspješniji. Jer i njime se zapravo nastoji djetetu nametnuti oblik ponašanja u skladu s ciljevima roditelja, a ne djetetovim odgojnim potrebama. Stoga ako mu dijete pruža otpor onda je to samo dobar znak da još nije odustalo od svoje osobnosti. Treba naime jasno reći da kaznama i nagradama nije mjesto u odgoju. Kazne i nagrade nisu odgojna nego manipulacijska sredstva, kojima se dijete prisiljava ili navodi da učini nešto što inače ne bi učinilo. Pri tome roditelji često griješe posežući za prijetnjama ili (češće) obećanjima čak i onda kada dijete nešto čini dragovoljno, uvjereni da će tako dijete potaknuti na veće zalaganje. Time međutim u pravilu postižu obratan učinak, jer djelatnosti kojoj je dijete prethodno pridavalo neki unutrašnji smisao, kazne i nagrade taj smisao oduzimaju, svodeći ju na odbojni rad na koji dijete pristaje samo toliko koliko je potrebno da izbjegne kaznu ili 81 zaradi nagradu. Dakako, cjenkajući se za što povoljnije uvjete. Nasuprot autoritativnim roditeljima koji vjeruju da će djeca bez čvrste stege začas učiniti nešto loše, permisivni roditelji skloni su vjerovati da su djeca (ili barem njihova djeca) po prirodi dobra, pa ih puštaju da čine što hoće. Dok vam njihovi mališani, pristigli u goste, prekapaju po ladicama, prevrću ili možda razbijaju stvari, gnjave vašu djecu ili ukućane, oni će se samo blaženo smješkati. Takvi se roditelji groze već i samog spomena o kažnjavanju djece, a u najbezazlenijem šamaru vide teški zločin. Eventualni dječji neposluh pokušavaju otkloniti upornim razložnim dokazivanjem, „ozbiljnim“ razgovorom i raspravom s djetetom kao da je ono u najmanju ruku rođeno s malom maturom. Zapravo oni se ponašaju kao da je dijete već odrasla osoba kojoj odgoj nije ni potreban. Uvjereni su da su u odnosu na autoritativne roditelje uzorni odgajatelji, ne shvaćajući da su im djeca najčešće krajnje samovoljna i neodgojena. Kako autoritativne tako i permisivne roditelje ne zabrinjava mnogo razvitak djetetove osobnosti. Za razliku od autoritativnih roditelja oni tek vjeruju da su njihova djeca osobe već samim svojim rođenjem. Pa dok autoritativni roditelji potiskuju razvitak djetetove osobnosti, permisivni ne čine ništa da taj razvitak podupru. U oba slučaja djeca izrastaju u jedinke manjkave osobnosti, ako osobnost znači, a znači, biti svoj, biti slobodan biti sposoban za samoodređenje. Što je pak moguće jedino odgojenom biću, tj. biću koje je usvojilo povijesno dosegnute kulturne tekovine čovječanstva. Najgore je ipak kad permisivni roditelji koji su izgubili svaki nadzor nad djetetom, pa im se 82 ono „popelo na glavu“, odluče „nezahvalno dijete“ dovesti u red tako što će „okrenuti list“ i početi se ponašati autoritativno. Ne samo da oni nisu u stanju djelovati zaista autoritativno, nego je dijete posve sluđeno takvim krajnjim roditeljskim nedosljednostima. Treba naime jasno reći da kaznama i nagradama nije mjesto u odgoju. Kazne i nagrade nisu odgojna nego manipulacijska sredstva, kojima se dijete prisiljava ili navodi da učini nešto što inače ne bi učinilo. Pri tome roditelji često griješe posežući za prijetnjama ili (češće) obećanjima čak i onda kada dijete nešto čini dragovoljno, uvjereni da će tako dijete potaknuti na veće zalaganje. Time međutim u pravilu postižu obratan učinak, jer djelatnosti kojoj je dijete prethodno pridavalo neki unutrašnji smisao, kazne i nagrade taj smisao oduzimaju, svodeći ju na odbojni rad na koji dijete pristaje samo toliko koliko je potrebno da izbjegne kaznu ili zaradi nagradu. Dakako, cjenkajući se za što povoljnije uvjete. Kako dakle protiv dječje neposlušnosti? Što učiniti da se djecu odvrati od nepoželjnog ponašanja? Samim rođenjem dijete još nema i ne može imati izgrađen identitet (prepoznatljivost i samoprepoznatljivost), ali je upravo izgradnja identiteta jedna od njegovih osnovnih potreba. Čovjek sebi mora odgovoriti na pitanje tko je on među ostalim bićima u svijetu. Dijete dakle, dok još nema samoizgrađenog identiteta, mora identitet posuditi od svojih odgojnih uzora. Najčešće roditelja. Ono se s njima poistovjećuje i u njihovu oponašanju pokušava pronaći sebe. Poput biljke penjačice čija je stabljika još slabašna pa se 83 prema suncu uspinje po najbližim stablima, dijete se prema vlastitom identitetu uspinje po identitetu svojih roditelja. Zato je u ranim djetetovim godinama njegov tata „najveći, najjači i najpametniji“, a mama „najljepša i najbolja na svijetu“. Još nesposobno da samo razlikuje što je za njega dobro, a što loše i još nejako da se samo zaštiti, djetetu je potreban autoritet na koji će se moći u potpunosti osloniti. Kojemu će do kraja vjerovati, u njega se pouzdati i koji će ga uvijek štititi. Nesposobno da u preljevima dobra i zla kritički razlučuje jedno od drugoga, dijete razumije i hoće samo „crno-bijeli“ svijet. Dobro je dobro, a zlo je zlo. Autoritet je taj koji će djetetu reći što je što. Zato djeca od autoriteta očekuju dosljednost. Ne vole da se autoriteti međusobno svađaju i proturječe, jer ih to zbunjuje i plaši. Jednako kao što ih plaše autoritetova neodlučnost i nepouzdanost, jer im takav autoritet ne jamči ispravan izbor i zaštitu. Djeci treba uzor koji mogu slijediti i koji će ona rado slijediti ako im to omogućava da zadovolje svoje osnovne životne potrebe. A one nisu samo biološke, nego s djetetovim razvitkom sve više socijalne i psihološke, s konačnim ciljem samoostvarenja. Stoga samo onaj autoritet koji pomaže zadovoljenju djetetovih odgojnih potreba i tako pomaže razvitku njegove osobnosti može biti odgojni autoritet zasnovan na poštovanju. Autoritet koji se uspostavlja silom i zabranama i koji počiva na strahu, te priječi razvitak djetetove osobnosti može zapriječiti puni razvitak djetetove osobnosti ili ga navesti da se pobuni protiv takvog autoriteta kako bi izgradilo vlastiti identitet. Na pitanje dakle: kako protiv dječje neposlušnosti?, postavlja se protupitanje: kakvu se to poslušnost od djeteta uopće očekuje? Poslušnost naime i ne mora biti neka vrlina. 84 Ona može biti tek drugo ime za pokornost. Poslušnost je dobra tek ako su zahtjevi koji se pred dijete postavljaju razboriti i glede djetetova razvitka opravdani. Poslušnost pak na koju je dijete prisiljeno ili je za nju potkupljeno manipulacijske je naravi, pa njezin nedostatak može biti i znak djetetovog duševnog zdravlja. Dobar odgajatelj ne očekuje takvu poslušnost. Naprotiv on potiče dijete da postupno, primjereno njegovim ponajprije intelektualnim a onda i drugim mogućnostima, samo kritički prosuđuje što jest ili nije dobro i što treba ili ne treba učiniti. Dakako, za to onda preuzeti i odgovornost. Ono čemu nije doraslo, dijete će ne samo rado prepustiti odgajatelju da odluči za njega, nego to od odgajatelja i očekuje. Prema tome prisila na poslušnost nepotrebna je, kao što je nepotrebno i dodatno nagrađivanje. Ako vam je dakle problem djetetova neposlušnost morali biste se propitati o tome što vi zapravo hoćete od svoga djeteta. Što se pak tiče njegova eventualnog neprihvatljivog ponašanja ono je problem samo toliko koliko je dijete nesposobno ili nespremno za iskrenu suradnju. Na koju se međutim nikoga ne može prisiliti ili za nju potkupiti, nego tek iskrenim dobrohotnim pristupom i strpljivim zalaganjem pridobiti. Osnova za to su pozorno slušanje i promatranje djeteta, uživljavanje u njegove probleme, njihovo promišljanje uz pomoć stručne literature, te nenametljiva pomoć u njihovu rješavanju. No pridobivanje i osposobljavanje djeteta za suradnju složen je i dugotrajan posao, bitno ovisan o djetetovu uzrastu. 85 Kako pridobiti i osposobiti dijete za suradnju A ko ulazimo u zajednicu s nekom osobom koja nam je potrebna i koju želimo upravo kao osobu, dakle kao od nas različitu i slobodnu jedinku, a ne tek kao vlastiti karakterni otisak ili biće s posuđenim identitetom, onda je besmisleno očekivati da se ta osoba u svemu i potpuno prilagodi nama. Jer, to bi bilo moguće samo na račun njezine osobnosti do koje nam je baš stalo. Stoga je uistinu zajednički i produktivan život osoba moguć samo u zajednici uzajamnog prihvaćanja i međusobnog podupiranja razvitka onoga što je svakoj osobi najvažnije, tj. njezina osobnost. Budući bi roditelji dakle trebali, ako žele odgajati, a to znači podupirati razvitak osobnosti svoje djece, računati s time da se neće i ne treba samo dijete prilagoditi njima ili njihovoj bračnoj zajednici, već će se obiteljska zajednica i svaki pojedinac u njoj morati mijenjati ovisno o razvitku i potrebama svih osoba u obitelji, a to znači i o razvitku i potrebama novo-nastajuće osobe djeteta. Zato oni koji žele odgajati moraju biti spremni učiti i sami se mijenjati. Prije svega moraju shvatiti da je svako dijete jedinstveno i da odgoj znači podupiranje najboljeg razvoja upravo te jedinstvenosti. Stoga dijete nije i ne treba biti ni sredstvo ostvarenja vlastitih neostvarenih snova, pa da postane ono što su roditelji htjeli, ali nisu uspjeli postati, ni sredstvo vlastite društvene promocije, pa da stiče svjedodžbe i gomila uspjehe kojima će se roditelji hvaliti u društvu, ni bračno ljepilo, pa da roditelji njime pokušavaju pokrpati svoju napuklu vezu, ni osiguranje za starost, pa da roditelji 86 ulažu u njega jer im se socijalno osiguranje čini nedovoljno, ni lijek za usamljenost, pa da roditeljima zamijeni prijatelje ili bračnog druga od kojeg su se otuđili, ni živa igračka, pa da roditeljima služi za razbibrigu u slobodno vrijeme, itd. Osim toga, zbog njegove se jedinstvenosti i posebnosti svako dijete mora odgajati na za njega primjeren poseban način. Roditelji se često čude nad činjenicom da im je jedno dijete upravo takvo kakvo su htjeli, a drugo krajnja suprotnost, iako su ih „odgajali jednako“. No baš u tome i jest pogreška. Različite se odgojne potrebe djece ne mogu uspješno zadovoljavati na isti način. Zato nema gotovih sveobuhvatnih pravila za odgajanje sve djece, već je odgajanje svakog djeteta uvijek iznova stvaralačka improvizacija koja je međutim toliko uspješnija koliko je stručnije zasnovana. Što znači da neka opća pravila ipak postoje, ali ih se u praksi mora stvaralački modificirati ovisno o konkretnim odgojnim zahtjevima. Želite li dakle pridobiti i osposobiti dijete za suradnju, potičite razvitak njegove osobe i poštujte njegovu narastajuću osobnost. U prvim mu se godinama života ponudite (ali ne namećite silom) kao autoritet koji može poštovati i slijediti bez sumnje i straha. Budite mu uzor što ga vrijedi oponašati i koji će ga u tome strpljivo podupirati pohvalom (ne i nagradom) kad uspije i utjehom kad ne uspije. Ali koji će isto tako pohvalom poduprijeti njegove pokušaje da slijedi druge vrijedne uzore. Ponudite se djetetu kao autoritet kojem može vjerovati i u kojeg se može pouzdati, jer mu uvijek pristupa iskreno. Ne služite se nikada neistinom ma koliko to ponekad bilo teško. Istina naime nije uvijek tako jednostavna kakvu ju djeca očekuju, ali se njeno pojednostavljivanje ipak ne smije pretvoriti u laganje. Data se 87 obećanja svakako uvijek moraju ispuniti. Roditelj koji želi biti autoritet vrijedan poštovanja upućuje dijete kako što učiniti, ali ne omalovažava pred njime ničije postupke. Posebno ne dovodi u pitanje i ne omalovažava postupke drugog roditelja ili osoba koje sudjeluju u odgajanju. Međusobne nesporazume odgajatelji moraju rješavati bez nazočnosti djeteta. Ako neki od odgajatelja i pogriješi drugi ga ne smiju diskreditirati pred djetetom. Nakon što se odgajatelji dogovore, zajedno će potražiti način da pogrešku što bezbolnije isprave. Osjećajući da je životno ovisno o određenom autoritetu, dijete će učiniti sve da privuče njegovu pozornost i pridobije njegovu naklonost. U tome je ključ uspješnog odgajanja ili eventualne manipulacije djetetom u prvim godinama njegova života. Kada osjeti odobravanje odraslih, pogotovo ako su to osobe do kojih je djetetu stalo, ono je veoma sklono ponavljati to za što je dobilo odobravanje. A znakove naklonosti i odobravanja dijete nauči raspoznavati čak i prije nego što progovori. Primjerice osmjeh. Uvjeravanja i rasprave s djetetom do pet godina besmisleni su. Da bi se dijete potaklo na poželjno ponašanje dovoljne su pohvale i diskretna strpljiva pomoć. Da bi ga se obeshrabrilo za nepoželjno ponašanje dovoljno je ne dati mu primjer takva ponašanja, izbjegavati okolnosti u kojima bi se moglo pojaviti i ne dati mu povod za njega, a ako se ipak pojavi treba ga jednostavno ignorirati. Razmotrimo to na primjeru dječjeg psovanja. Dječačić od tri godine, sklon oponašanju kao i sva djeca njegove dobi, jednog dana iznenadi roditelje psovkom koju je negdje čuo. On dakako nema ni najnejasnijeg pojma što bi te riječi mogle značiti, već jednostavno iskušava njihov 88 komunikacijski učinak, kao i svega drugog što čuje ili vidi. Ako se dakle odgajatelji na tu psovku opće ne obazru dijete će na nju zaboraviti, jer ona ne proizvodi nikakav komunikacijski učinak, pa se ne može smisleno ugraditi u jezično-misaoni sustav djeteta. Naravno, razborito je potruditi se da dijete više ne dolazi u priliku da tu ili neku drugu psovku čuje. To je dakle dovoljno da se dijete odvrati od nepoželjnog ponašanja, kakvo je psovanje. No ako odgajatelji na bilo koji način reagiraju na dječju psovku, mogu biti uvjereni da će ju dijete ponoviti. Iz jednostavnog razloga što mora provjeriti njezin komunikacijski učinak. I ma kakav on bio dijete će zapamtiti da ga psovkom može proizvesti. Stoga će psovku i dalje vježbati kao sredstvo djelovanja na druge ljude. Ljutnja odraslih samo će ga privremeno spriječiti da psuje, ali i poučiti kako se tu ljutnju može svjesno i po želji izazvati. Stvari će se međutim neusporedivo gore zakomplicirati reagiraju li odrasli na djetetovu psovku osmjehom ili bilo kakvim odobravanjem. Tada će dijete, u želji da što više svrati na sebe pozornost i pridobije njihovu naklonost, nastaviti psovati u unedogled. Pa kad se odrasli prestanu tome smijati bit će najprije blago zbunjeno, a kada ga zbog toga počnu i prekoravati, potpuno će se izbezumiti. Kao što bi uostalom svatko bio izbezumljen time da ga ljudi nakon što ih je uljudno pozdravio ošamare. Za dijete čije su psovke dočekivane osmjehom one su mogle imati značenje samo nečeg dobrog, i stoga su mu naknadni prijekori posve neshvatljivi. To znači da onaj tko želi biti djetetu autoritet zasnovan na poštovanju, a ne na strahu, mora biti dosljedan, jer dijete njegove nedosljednosti jednostavno ne može razumjeti i u 89 njima se ne može snaći. One ga zbunjuju, plaše i sve dublje uznemiruju, čineći ga nesigurnim, jer ne može predvidjeti učinke svojih postupaka. Ako roditelj, dakle, pozorno promatra dijete i zapaža njegove potrebe, diskretno mu i strpljivo pomažući da ih zadovolji, dijete će ga slijediti rado i s povjerenjem. Suradnja između roditelja i djeteta razvijat će se prirodno, kao obostrano najpoželjniji oblik uzajamnih odnosa. Bez kazni i bez posebnih nagrada, jer nagrada je i djetetu i roditelju sadržana već u samom činu uspješne komunikacije i suradnje. A to je ne samo dovoljno da bi se dijete pridobilo za suradnju, nego je i za razvoj njegove sposobnosti suradnje najbolje. Manji će se problemi pojaviti tek kad s razvitkom djetetove samosvijesti (oko pete godine) kod njega dozrije potreba za određenjem i iskušavanjem vlastite volje. S razvojem samosvijesti, naime, dijete sebe počinje prepoznavati ne samo kao posebnu tjelesnu, nego i kao posebnu misaonu jedinku. Kao jedinku koja ne samo da misli, nego je toga i svjesna, pa u skladu s time želi preuzeti i dio odlučivanja o sebi. Ili, drukčije rečeno, to je pravi početak razvitka djetetove osobnosti koja se teži razvijati iz sebe i po sebi. Jer biti osoba znači upravo to: bit svoj, ovisiti o sebi, odrediti se iz sebe ili jednostavno biti slobodan. Ne treba stoga čuditi da će dijete na zapovijedi i naredbe početi odgovarati odbijanjem. U svom izričitom obliku one ne ostavljaju nimalo mjesta za djetetovu volju i stoga ga one bitno ugrožavaju u njegovoj upravo otkrivenoj osobnosti i zadobivenoj slobodi. Autoritativnim se i zapovjednim pristupom djetetu ne ostavlja mnogo mogućnosti izbora. Ono se mora pokoriti ili pružiti otpor. I jedno i drugo uznemiruje 90 ga i plaši. Pokoriti se znači odustati od sebe, ne pokoriti se znači doći u sukob s autoritetom koji je djetetu te dobi još itekako potreban. Što god, dakle, dijete učinilo bit će na štetu buduće iskrene suradnje. Zato ga odgajatelj, želi li dijete poticati na suradnju, ne smije dovoditi u položaj da mora donositi takve odluke. Predškolsko dijete još uvijek ima snažnu potrebu da ga se vodi, ali i potrebu da samo odlučuje. Zapovijedi mu međutim a priori onemogućavaju da vlastitom odlukom dođe do onoga što mu je zapovjeđeno. Stoga mu je zapovjeđeno teško prihvatiti čak i ako bi to inače bila njegova odluka. Autoritativnim pristupom i naredbama roditelj se dakle neizbježno dovodi u sukob s djetetom. Neovisno o tome hoće li se dijete pokoriti ili će pružiti otpor. No ni nezainteresirano prepuštanje djetetu da samo donosi odluke neće pomoći boljoj komunikaciji i suradnji, jer djetetu je pri donošenju odluka pomoć odgajatelja najčešće potrebna. Ali ona mora biti nenametljiva i diskretna. Dijete mora imati osjećaj da ono odlučuje ili barem suodlučuje. To znači da zajedno s njime treba promišljati problem i tražiti rješenja, ali konačnu odluku, uz eventualnu blagu sugestiju, ipak treba prepustiti djetetu. Dakako s odgovornošću za posljedice koje će ga poučiti o vrijednosti vlastite odluke. Samo zaista opasnu djetetovu odluku roditelj treba poništiti, uz objašnjenje zašto to čini i ispriku zato što je tako. Poštujući djetetovu osobnost odgajatelj pokazuje svoju spremnost na suradnju kakvu će dijete rado prihvatiti. Umjesto zapovjedi, dakle, molba će vjerojatno bolje postići cilj. A naknadno „hvala“ pokazat će djetetu da se njegova suradnja cijeni. Uostalom i narodna je mudrost već došla do toga da „lijepa 91 riječ i željezna vrata otvara“. Zapovjedi dakako nije moguće potpuno izbjeći, ali ih je moguće svesti na nužnu mjeru. Ne zaboravite da je roditeljstvo odgovornost koju ste preuzeli jednostrano. Kada ste se za to odlučivali, dijete nije nitko ništa pitao i stoga ono u odgojnom odnosu ima samo toliko odgovornosti koliko ima slobode. A do te slobode, razvojem svoje osobnosti, upravo vašom odgajateljskom pomoći dijete tek treba doći. Zato se prema njemu ne ponašajte kao šef (ni dobar, a kamo li loš), jer ono nije vaš zaposlenik koji kod vas možda nerado zarađuje za život, već netko tko od vas očekuje da ga s ljubavlju povedete u budućnost. Ako roditelj, dakle, pozorno promatra dijete i zapaža njegove potrebe, diskretno mu i strpljivo pomažući da ih zadovolji, dijete će ga slijediti rado i s povjerenjem. Suradnja između roditelja i djeteta razvijat će se prirodno, kao obostrano najpoželjniji oblik uzajamnih odnosa. Bez kazni i bez posebnih nagrada, jer nagrada je i djetetu i roditelju sadržana već u samom činu uspješne komunikacije i suradnje. A to je ne samo dovoljno da bi se dijete pridobilo za suradnju, nego je i za razvoj njegove sposobnosti suradnje najbolje. 92 Kako surađivati s djetetom u pubertetu U izgradnji vlastitog identiteta pubertet je doba kada je dijete posebno osjetljivo na sve što bi moglo ugroziti njegovu osobnost. Stoga je komunikacija s djecom pubertetske i adolescentske dobi složena i prezahtjevna za mnoge roditelje. Posebno one koji su se za brak i djecu odlučili u kasnim tridesetim godinama, pa su im djeca u pubertetu upravo onda kada su i sami u dobi koju karakterizira veća ili manja kriza osobnog identiteta. U tako složenom i osjetljivom stanju međusobnih odnosa mnogo je lakše pogriješiti nego pronaći pravi put. Pogreške dakako nisu nužne, ali da bi ih se izbjeglo potrebno je uložiti znatan trud i potražiti stručnu potporu kako u razumijevanju djeteta tako i sebe samog. Ovdje ćemo međutim ostati pri djetetu. U dobi do puberteta ono svoju osobnost izgrađuje s osloncem na roditelje (prave ili nadomjesne). Najprije se s njima potpuno poistovjećuje, a kasnije se postupno osamostaljuje, ali još uvijek uz snažnu potrebu da od njih bude vođeno i zaštićeno. Naravno i u toj dobi dijete očekuje poštivanje svoje osobnosti i potporu njenom razvitku, ali roditeljski autoritet ne doživljava kao prijetnju svojoj osobnosti. Naprotiv. S pubertetom se međutim taj odnos bitno mijenja. Dijete se u pubertetu iznad svega želi osamostaliti i „postaviti na svoje noge“. Pri tome mu roditeljski autoritet počinje ozbiljno smetati. Toliko više koliko je bio autoritarniji. Sve vrijeme dok se oslanjalo na roditeljski autoritet dijete je, iako možda s manjim ili većim otporom, o bitnim stvarima preuzimalo mišljenje roditelja. No kada 93 konačno želi postati samostalno, ono se od roditelja mora najprije misaono emancipirati. Ono mora postati neovisno o tome što roditelji misle o nečemu. Stoga sumnja u roditeljski autoritet postaje uvjet djetetovog vlastitog stava. Ako to roditelj ne prihvaća, prikriveni ili otvoreni sukob postaje neizbježan. Dok je naime malom djetetu godilo da roditelj djeluje sveznajuće, jer mu je to davalo pouzdanje i osjećaj sigurnosti, dotle je roditelj koji uvijek hoće biti nepogrešivi sudac za dijete u pubertetu teška mora, jer mu onemogućava da se osloni na vlastito mišljenje. Osim toga dijete pubertetske dobi već dovoljno zna i dovoljno je inteligentno da uočava mnoge roditeljske pogreške, pa ako roditelj i u tim uvjetima želi izgledati nepogrešiv, onda ga to u djetetovim očima mora kompromitirati kao autoritet. Ali dijete pubertetske dobi još je u svakom pogledu previše nejako da bi moglo biti intelektualno i emocionalno potpuno neovisno (pitanje ekonomske neovisnosti još se i ne postavlja, nego ono dolazi do izražaja tek kod starijih adolescenata). To ga čini ambivalentnim u odnosu na autoritet. Potrebu da se oslobodi roditeljskog autoriteta i zaštite prati jednako snažna potreba za intelektualnim, emocionalnim i fizičkim osloncem. No taj oslonac više ne mogu biti roditelji ili druge odrasle osobe koje bi se s njima moglo poistovjetiti, nego netko, ili nešto, tko, ili što, tome stoji nasuprot. Netko tko je i sam u sličnom položaju. Najjednostavnijim i najpogodnijim rješenjem u pravilu se pokazuje udruživanje i uzajamna potpora vršnjaka. Umjesto u roditeljima, pa i protiv njih, mladi počinju oslonac tražiti u svojim vršnjacima. Udružuju se u vršnjačke skupine s kojima se poistovjećuju - kao što su se poistovjećivali s roditeljima u ranom djetinjstvu - tražeći potporu za svoje mišljenje i 94 ponašanje. To poistovjećivanje u pravilu je praćeno i vanjskim znakovima sličnosti u odijevanju, češljanju, slušanju određene glazbe itd. Poistovjećujući se s određenom skupinom dijete čini znatan korak u izgradnji vlastitog identiteta. Ono time, istina, još uvijek nije autonomno, nije samostalno i ne pripada sebi već skupini. Ali je odbacilo od roditelja posuđeni identitet, da bi sudjelovalo u identitetu skupine. Pa ako se dijete i poistovjećuje s određenom skupinom, ta je skupina takva, ili se bar djetetu čini takvom, upravo zato što je i ono njezin dio. Svojim sudjelovanjem dijete skupini daje, ili vjeruje da daje, identitet koji će zatim usvoji kao vlastiti. Ako dakle imamo na umu koliko je svakome, pa i djetetu, stalo do njegove osobnosti, onda ne treba čuditi s kolikim će žarom ono braniti skupinu s kojom se poistovjećuje (kao što je malo dijete spremno žestoko reagirati na sve za što misli da je uvreda njegovih roditelja s kojima se poistovjećuje). Pa dok mu je nekada najvažnije bilo što o nečemu misle njegovi roditelji, sada mu je najvažnije što o tome misle njegovi vršnjaci, posebno članovi referentne skupine. Svoju duševnu i tjelesnu snagu ono crpi iz skupine. U skupini se osjeća kao „netko i nešto“, dok je izvan i bez nje nitko i ništa. Stoga će roditelji, nezadovoljni društvom svoga djeteta, opasno pogriješiti dovodeći to društvo u pitanje. Svaku kritiku ili uvredu koju izreknu na račun skupine ili članova skupine s kojom se njihovo dijete poistovjećuje ono doživljava kao kritiku ili uvredu upućenu upravo njemu i kao napad na njegovu osobnost. Osjećajući se ugroženo na najosjetljivijem mjestu, tj. u samoj svojoj osobnosti, dijete će reagirati agresivno spram onih za koje misli da ga ugrožavaju. Pri tome treba znati da će djeca s kojom se postupalo izrazito 95 autoritativno imati izraženiju potrebu poistovjećivanja sa skupinom kao nositeljem njihovog novog identiteta. Zapravo su i omladinske skupine, iako neformalno, ustrojene uglavnom hijerarhijski, pa postoje njihovi vođe, pobočnici, te više i manje uvažavani članovi skupine. Ali dok dijete teško može i zamisliti da bi u obitelji moglo preuzeti ulogu roditelja, u omladinskoj skupini svatko se nada da će postati vođa ili bar blizak njemu. To znači da mu skupina vršnjaka bar načelno pruža mogućnost da se i sam iskaže i potvrdi kao autoritet kojega će drugi poštovati i slijediti. Drugim riječima, dok je dijete u obitelji svoju osobnost moglo graditi samo kroz nestvarno poistovjećivanje s autoritetom roditelja, u skupini vršnjaka mu poistovjećivanje s vođom otvara mogućnost da to i samo jednom stvarno postane. Stoga ljudi koji do kraja adolescencije nisu uspjeli izgraditi potpunu osobnost i samopoštovanje, a takvi u pravilu dolaze iz strogih patrijarhalnih obitelji, ostaju skloni kolektivizmu i obožavanju vođa, za koje rado koriste naziv djetinjih autoriteta, tj. očeva. Posebno bi poglavlje vrijedilo napisati o mogućnostima manipuliranja omladinskim skupinama i pojedincima u njima za političke i kriminalne svrhe, što je prečesto slučaj. Nasuprot tome, djeca koja su rasla uz odgajatelje koji su znali suzdržati svoj autoritet u korist djeteta, kada je to za razvitak njegove osobnosti bilo potrebno, manje će biti sklona potpuno se poistovjetiti s vršnjačkom skupinom i suprotstaviti je roditeljima. Naime, iako je pobuna djeteta protiv roditeljskog autoriteta, čak i kada je najbolji, više-manje neizbježna, ona ne mora uvijek imati za posljedicu potpuni prekid svake iskrene suradnje. Dobar roditelj uvijek može djetetu ponuditi takvo razumijevanje i pomoć koje malo tko može 96 nadomjestiti, a ponajmanje vršnjačke skupine u kojima vlada skoro neizbježan rivalitet. Pa koliko god da se djeci činilo da ih njihovi vršnjaci razumiju bolje i poštuju više od odraslih, ipak su ona svjesna toga da skupina ne zna odgovore na mnoga za njih bitna pitanja, kao i da se za svoje mjesto u skupini moraju često boriti s „prljavim igračima“. Djecu u pubertetu i adolescente, međutim, muče mnoga pitanja o sebi na koja nemaju odvažnosti potražiti odgovore izvan emocionalno dobro zaštićenog prostora, jer se radi o stvarima povezanim upravo za njihovu u toj dobi veoma osjetljivu osobnost koja prolazi kroz kritično razdoblje samoprepoznavanja. Zbunjeni su svojom iznenadnom nespretnošću, zaprepašteni svojim odjednom velikim nosom, zgroženi prištićima po još nedavno čistom licu, oduševljeni ali i preplašeni novostečenom i otkrivenom spolnošću, zatečeni promjenama i sokovima vlastitog tijela, zbunjeni stanjima vlastite svijesti, preneraženi vlastitim „nedopustivim“ mislima. U školi se istina ponešto i uči o tome, ali sve je to mehaničko i daleko. Svemu tome previše nedostaje prave životnosti da bi moglo biti odgovorom na vlastita pitanja. Previše se svi trude da im ne omakne neka nedozvoljena asocijacija, neka kompromitirajuća misao, neka riječ koju je trebalo prešutjeti. Zanimljivo je na primjer koliko mladi danas malo znaju o spolnosti (čak i na studentskoj razini), i pored toga što ih ona razumljivo veoma zanima, te unatoč općem dojmu da o spolnosti svi znaju sve. No upravo zato što vjeruju da svi njihovi vršnjaci znaju o spolnosti ono što oni sami ne znaju, 97 ne mogu se osmjeliti pitati ono što ih zanima kako se ne bi izvrgli podsmijehu. Ono što djecu te dobi zanima o čovjekovu i ljudskim odnosima manje su stručni anatomski atlasi i znanstveno poopćeni opisi fizioloških, psiholoških ili socioloških pojava vezanih za njihov uzrast, a daleko više upravo one sitne pojedinosti koje takvim stručnim prikazima u pravilu izmiču, jer su vezane za određenu razinu čulne i čuvstvene uključenosti koju nastavnici svakako žele izbjeći. Poneka od pitanja koja muče mlade odraslima mogu izgledati i potpuno bespredmetna. Djeci su to međutim važna pitanja i stoga im treba pridati pozornost kakvu ona očekuju da im bude pridana, želite li ih pridobiti za suradnju. Roditelj koji je sposoban zapaziti djetetov nemir i spreman strpljivo dijeliti njegove probleme bez njihova omalovažavanja, te s njime iskreno podijeliti i poneko svoje intimno iskustvo kojim će ga uvesti u svijet odraslih, jamačno će moći održavati dobru suradnju sa svojim djetetom. Pritom se ne treba truditi da izgleda kao sveznalica, jer to dijete od njega više i ne očekuje, niti bi ga kao takva prihvatilo. Dapače, djetetu će čak biti prihvatljiviji roditelj sa svojim neprikrivenim nedostacima nego bez njih. Oni ga djetetu čine bližim, jer relativiziraju njegove vlastite nedostatke i umanjuju strah od odrastanja. To međutim ne znači da se vlastitim nedostacima roditelj treba hvaliti, već ih samo treba priznati kako bi dijete shvatilo da ništa od toga za njegovo odrastanje nije sudbonosno, ili se ne bi dalo promijeniti. Nenametljivo mu nudeći diskretnu pomoć u rješavanju osobnih problema roditelj će iznad svega nastojati zadržati njegovo povjerenje, a to znači da ne smije dozvoliti da dijete bude emocionalno povrijeđeno zbog njegove greške ili 98 propusta, ili još gore da sam tome svjesno doprinese. Osim toga, pomoć koju ponudi ne smije biti improvizirana, nepouzdana i s mogućim neželjenim posljedicama. Zato će sam zatražiti stručnu pomoć kada osjeti da mu je potrebna, na način koji će djetetu jamčiti željenu diskreciju i po mogućnosti uz njegov pristanak. S takvim roditeljima dijete će se manje vezivati za vršnjačke skupine, a ako ipak zapne u „lošem društvu“ možda će na vrijeme potražiti pomoć roditelja bude li vjerovalo da će je i dobiti. …iako je pobuna djeteta protiv roditeljskog autoriteta, čak i kada je najbolji, više-manje neizbježna, ona ne mora uvijek imati za posljedicu potpuni prekid svake iskrene suradnje. Dobar roditelj uvijek može djetetu ponuditi takvo razumijevanje i pomoć koje malo tko može nadomjestiti, a ponajmanje vršnjačke skupine u kojima vlada skoro neizbježan rivalitet. Pa koliko god da se djeci činilo da ih njihovi vršnjaci razumiju bolje i poštuju više od odraslih, ipak su ona svjesna toga da skupina ne zna odgovore na mnoga za njih bitna pitanja, kao i da se za svoje mjesto u skupini moraju često boriti s „prljavim igračima“. 99 Kako do dobre igračke K upiti djetetu dobru igračku nije ni približno tako jednostavno kako bi to netko neupućen mogao pomisliti. Naprotiv, kupnja je dječje igračke uvijek, baš uvijek, vrlo složen i zahtjevan zadatak, za čije je uspješno rješenje osim strpljenja i upornosti potrebno i određeno znanje o igri i igračkama. Dakako, potreban je i novac, ali suprotno uvjerenju mnogih roditelja, da se vrsnoća igračke podudara s njenom cijenom, novac je u pravilu najmanji problem. Jer, kao što skupe igračke najčešće nisu i dobre, tako dobre igračke nisu obvezno i skupe. Cijena igračaka, naime, ne ovisi o njihovoj uporabnoj već o tržišnoj vrijednosti koju, nažalost, određuju čimbenici potpuno neovisni o biti igre i igračke. Tko dakle nije spreman u kupnju dječje igračke uložiti potreban trud i vrijeme najbolje će učiniti sačuva li novac koji je namjeravao potrošiti, jer je loša igračka gora od nikakve. A što odrasli, kupujući djeci igračke, najčešće čine pogrešno? Prvo. Uopće ne znaju što bi trebalo kupiti pa izbor prepuštaju prodavaču. To se naizgled čini razborito, ali je samo iznimno uistinu tako, jer prodavači igračaka prečesto nisu odgovarajuće obrazovani za valjanu ponudu igračaka. O tome svjedoči i najčešće pitanje koje postavljaju kupcu: „Je li igračka za dječaka ili djevojčicu?“. Valja odmah reći da ne postoje dobre igračke samo za dječake ili samo za djevojčice. Igračke koje su posebno namijenjene ili dječacima ili djevojčicama loše su igračke, jer promašuju bit i igre i odgoja, te služe prvenstveno u spolno manipulacijske svrhe. Na sreću sve je više proizvođača koji ulažu znatne napore u 100 proizvodnju dobrih igračaka i sve je više prodavaonica tzv. didaktičkih igračaka. Osim toga proizvođači sve češće naznačuju kojem je uzrastu igračka primjerena. Drugo. Sasvim neosnovano vjeruju da je igračka kakvu su sami željeli dok su bili djeca upravo ona koju bi svako dijete moralo poželjeti i trebalo imati. Iako nesvjesno, oni kupuju igračku sebi pod izgovorom da ju kupuju djetetu. Razočarani su ako dijete ne pokaže oduševljenje za njihov izbor igračke, a ljuti ako ju dijete, ne pristajući na zadani obrazac igre, rastavi u dijelove. Igračka naime nije dobra već samim time što se odraslom darovatelju čini da bi se njome mogao lijepo igrati, jer ona i nije namijenjena njemu nego djetetu. Treće. Uvjereni da su sva materijalna dobra, pa i igračke, statusni simboli, kupuju skupu igračku kojom vjeruju da će zadiviti okolinu. Stoga im je važnije da igračka bude skupa i ekskluzivna, nego da ima odgovarajuću uporabnu vrijednost. U pravilu su tako kupljene igračke i najlošije. Četvrto. Bez razmišljanja kupuju igračku koju je dijete zaželjelo. Dakako, izvrsno je da odrasla osoba koja djetetu kupuje igračku poznaje njegove želje. No djetetove želje i zbiljske potrebe ne moraju se podudarati. Često se naime dešava da su djeca, kao i odrasli, ponesena modom te da neku igračku žele samo zato što ju druga utjecajnija djeca već imaju ili zato što su im ekonomsko-propagandnim porukama tako sugerirali tvorci tržišta igračaka. Ne treba naime zaboraviti da su djeca posebno sugestibilna i da je stoga veliki dio ekonomsko-propagandnih poruka usmjeren upravo prema njima, jer tvorci tih poruka znaju da je pritisak na roditeljske novčanike najlakše ostvariti preko djece. Stoga 101 će igračka kojom dijete zadovoljava neku nametnutu mu i time lažnu potrebu - lažnu jer ne izvire iz razvitka njegovih moći - u prvi čas nesumnjivo obradovati dijete, ali mu gledano dugoročno čini veliku štetu, jer ometa razvitak njegove osobnosti. Kao sredstvo dječje igre, igračka je naime i snažno sredstvo moguće manipulacije djetetom. Jer, svaka se djelatnost u ostvarenju neke svrhe nužno oslanja na određena sredstva koja su toj svrsi više ili manje primjerena i zbog ostvarenja koje su u pravilu i proizvedena. Stoga je svrsishodnost neke djelatnosti toliko veća koliko su uporabljena sredstva primjerenija svrsi, tj. koliko su savršenija. Upravo zato nitko neće na primjer ni pokušati pisati lopatom, ili kopati rovove olovkom. Jednako kao što ni puškom neće čistiti zube, a čačkalicom pokušati ubiti životinju ili neprijatelja. Nastalo s određenom svrhom svako je sredstvo i poruka o toj svrsi. Ako dakle nekome pružim lopatu, onda ga jamačno ne pozivam na ples, iako se, ali samo na karikirani način, i s lopatom može plesati. Darivajući dijete igračkom odrasli mu, dakle, svjesno ili nesvjesno, poručuju kako žele da se igra. Ali i više od toga, nastoje ga onemogućiti u igrama koje smatraju nepoželjnima. Jer, ako darovana puška potiče na neku ratnu igru, što dijete međutim ne mora prihvatiti, ista ta darovana puška ne može biti ni poticaj ni sredstvo za nogomet. Stoga izborom i dostupnošću igračaka odrasli bitno utječu na (ne)mogućnosti dječjih igara. Nije na primjer slučajno da su se dugo vremena lutke proizvodile s takvom pojedinošću kao što su trepavice, a da su im istodobno nedostajali spolni organi. Bila je to jasna poruka proizvođača i darovatelja djeci da je spolnost nešto što ne postoji, ili ako postoji onda je loša i treba je 102 potisnuti. Ponajprije prešućivanjem. Prešućeni su podaci naime također dio poruke i to manipulacijski čak učinkovitiji od onih koji su izrečeni. Izrečeno se naime može, ali i ne mora prihvatiti, dok se o uspješno prešućenom ne može prosuđivati. Prosuđivanje time ostaje privilegija autoriteta. Ono o čemu se ne govori o tome se i ne misli, a ono o čemu se ne misli toga objektivno i nema. Dakako da djeca ne moraju prihvatiti, pa i ne prihvaćaju svaku igračku. Osim toga ona mogu umaštavanjem od koječega stvoriti, pa i stvaraju sama sebi igračke, ali sve ih to u igri bitno ograničava. Jer, nije da se i lopatama ne bi moglo po zemlji pisati, ali nitko ozbiljan ipak ne pokušava tim sredstava izgraditi pismenost. Igračke djetetu stoga treba birati strpljivo i pažljivo, te nadasve promišljeno. To znači da pri izboru igračke treba ponajprije znati opća obilježja dobre igračke, a zatim poznavati i uvažavati djetetove izvorne potrebe (ne međutim i svaki hir) kako bi se te potrebe na najbolji način zadovoljile. Što dakle igračku čini dobrom? Prije svega igračka je sredstvo igre. To znači da su njezin smisao i bit određeni smislom i biti igre. Čak i kada se pomoću igračke želi manipulirati igrom, tj. kada se igračkom želi nametnuti određeni oblik igre, igračka mora biti osmišljena iz te igre. Dapače, samo je dobro osmišljena igračka učinkovito sredstvo manipulacije. Ali poimanja su igre različita. Tako neki igru smatraju oblikom (ili sredstvom) rekreacije i relaksacije. No, to je nedomišljeno, jer iako igra uglavnom djeluje rekreativno i relaksirajuće ona nije ni rekreacija, ni relaksacija. Rekreacija (obnova, oporavak, okrepa) je naime prvenstveno u funkciji pripreme za rad. Njezina je svrha da čovjeku povrati radom 103 izgubljenu snagu kako bi opet mogao uspješno raditi. Jednako je tako i relaksacija (opuštanje, odmor, oporavak) u službi rada. Ljudi se rekreiraju i relaksiraju da bi se oslobodili štetnih posljedica rada i tako si omogućili da uspješno nastave s radom. Pa ako se igrom postiže rekreativni i relaksirajući učinak to još ne znači da je igra bilo rekreacija, bilo relaksacija. Zašto? Zato što se ljudi ne igraju da bi mogli uspješnije raditi, već naprotiv ljudi rade da bi si, između ostaloga, omogućili vrijeme i sredstva za igru. Drugim riječima ljudi rade samo kad moraju. Zato što su na to ekonomski, psihički ili fizički prisiljeni. Rade zato što samo tako mogu pribaviti ono do čega im je stalo. Jer samo radom mogu pribaviti sredstva za zadovoljenje svojih potreba. Igraju se naprotiv zato što upravo to žele. Igraju se jer je baš to njihova neposredna potreba. To naravno ne znači da je samo rad koristan i da djelatnost kojom čovjek neposredno zadovoljava svoju potrebu ne može biti korisna. Ali dok je rad smislen samo po onome po čemu je koristan, dotle su naprotiv igra, stvaralaštvo i općenito samodjelatnost smisleni po sebi, a korisnost im je tek nešto slučajno i usputno, ili drugorazredno. Igra je dakle samosvršna kao i odgoj. Ona se zbiva zbog nje same. No upravo je kao takva i najprimjerenija odgoju. Jer kao i odgoj podržava samosvojnost, slobodu, stvaralaštvo i istinsko zajedništvo. Stoga dječja igra mora slijediti izvorne potrebe djece koja joj jedina mogu dati nepatvoreni konačni oblik. Igračka pak kao sredstvo igre treba proizlaziti iz nje, a ne ju unaprijed određivati. To znači da će među industrijski proizvedenim igračkama uvijek biti bolje višenamjenske od jednonamjenskih, jer manje igru određuju unaprijed, dozvoljavajući djeci da ih rabe na razne 104 načine. Jednako tako bolje će biti one koje potiču cjelovitiju dječju osjetilnost od onih koje potiču možda tek jedno osjetilo. Bolje će biti one koje dječjoj mašti omogućavaju da ih oblikuje, od onih koje su već potpuno oblikovane. Bolje one koje prate razvitak djetetovih moći od onih koje ga ne prate. Primjerice, umjesto zvečke jednog zvuka, boje i oblika, djetetu iste dobi bolje će poslužiti rastavljiva igračka (klaun, lokomotiva i sl.) čiji su dijelovi različitih oblika i boja (možda čak i različitih mirisa), ispunjeni različitim zvečećim elementima. U početku igračka, različitošću oblika, boja i zvukova koje nudi, samo stimulira djetetova osjetila opipa, vida i sluha. No s razvitkom djeteta ona mu omogućava da ju sastavlja i rastavlja, stimulirajući tako ne samo njegovu psihomotoriku, nego i poimanje odnosa dijelova i cjeline. U dobi od nekoliko godina, kada već lako može sastaviti igračku, dijete ju može koristiti kao sredstvo neke složenije igre koju je izmaštalo. Tome nasuprot automatske mehaničke igračke su, iako skupe, skoro beziznimno loše, jer djetetu ostavljaju premalo prostora za maštovito djelovanje, pa i djelovanje uopće. Što da na primjer dijete radi sa zecom na baterije koji hodajući lupa o bubanj? Nakon nekoliko minuta čuđenja radoznalo i poduzetno dijete može ga samo rastaviti da vidi kako se pokreče. Kupujući igračku treba dakako paziti i na to da se dijete njome ne može povrijediti. Teške drvene kocke, oštrih rubova nisu baš najbolja igračka za dijete od par mjeseci. Puno će bolje biti šuplje obojene kocke od tvrde plastike. Osim toga igračke trebaju biti od materijala koji omogućavaju higijensko održavanje. Pri tome mnogi 105 nekritički zagovaraju tzv. prirodne materijale nasuprot umjetnih. Ali, ako je igračka od meke plastike u ustima djeteta opasna za njegovo zdravlje, ne manje je to i drvena igračka s koje se skida boja i čija je teško periva površina prepuna mikroorganizama. Kupnja dobre igračke nije dakle posao od pet minuta. Za pravi izbor ponekad su potrebni sati obilaženja trgovina, i još više vremena da bi se upoznale djetetove moći i potrebe. Dobra će igračka međutim ne samo usrećiti dijete, nego mu i bitno pomoći da ostvari svoju osobnost. Stoga svatko tko uspije darovati dobru igračku zaslužuje da i sebe daruje ponosom zbog toga. Igra je dakle samosvršna kao i odgoj. Ona se zbiva zbog nje same. No upravo je kao takva i najprimjerenija odgoju. Jer kao i odgoj podržava samosvojnost, slobodu, stvaralaštvo i istinsko zajedništvo. Stoga dječja igra mora slijediti izvorne potrebe djece koja joj jedina mogu dati nepatvoreni konačni oblik. Igračka pak kao sredstvo igre treba proizlaziti iz nje, a ne ju unaprijed određivati. 106 Pravo odgajatelja na samoostvarenje R oditelj koji ne podupire i ne potiče razvitak djetetove osobnosti s malo se razloga danas smije smatrati i zvati njegovim odgajateljem. Ne čak ni uzgajateljem, jer dijete nije ni biljka ni životinja pa da raste i razvija se po nekoj unutarnjoj nužnosti, dobije li sredstva koja su mu za život potrebna. Da, možda, hraniteljem ili gojiteljem, toliko koliko djetetu daje smještaj, prehranu i ostale potrepštine neophodne za život. Ali za ljudski dostojan razvitak i čovječno određenje djetetu je potrebno odgajanje koje će mu omogućiti usvajanje one razine odgoja koju je društvo njegovog kulturnog kruga povijesno već doseglo. U svijetu u kojem živimo to znači upravo razinu osobnosti u osnovi koje su pravo i mogućnost samoodređenja i samoostvarenja. Sve ostalo samo su razni oblici gojidbene manipulacije kojom se dijete, svjesno ili nesvjesno, instrumentalizira za ove ili one ciljeve, ostvarenju kojih treba poslužiti. Što je međutim s roditeljima, ili odgajateljima? Trebaju li oni žrtvovati zadovoljenje vlastitih potreba u korist razvitka djetetove osobnosti ili možda udobnosti? Traži li odgajalaštvo žrtve i kakve? Da, naravno, reći će mnogi. Posebno tradicionalisti. Roditelj mora biti spreman žrtvovati se za dijete. To je njegova roditeljska obveza i dužnost. Osobito majčina. Majka mora voljeti svoje dijete i skrbiti se o njemu. Ona se mora žrtvovati za njegovu dobrobit, jer jedino tako dokazuje da je prava majka, žena i čovjek. I to upravo tim redoslijedom. To su očekivanja i zahtjevi koje pred roditelje postavljaju okolina, njihova djeca i često oni sami. Od žena 107 to očekuju i zahtijevaju društvo, njihovi muževi, njihova djeca i prečesto one same. Od odgajatelja u dječjim vrtićima i učitelja u školama, a danas su to također sve više i uskoro u potpunosti žene, očekuje se slično. Uz deklamacije o moralnoj uzvišenosti odgajateljskog poziva svakodnevno se može čuti da je odgajateljima sveta dužnost i moralna obveza da djeci nikada ne uskrate svoju pomoć i usluge. Odluče li oni ipak štogod štrajkom izborili za sebe, začas će se podići prava lavina negodovanja i osude na račun njihove navodne nemoralnost i sebičnost. Dakako i uz primjedbe da takvima nije mjesto u odgojnim ustanovama. No, upravo zbog dobrobiti djece, valja se upitati koliko su takva očekivanja od žena, roditelja i odgajatelja općenito, i zahtjevi koji se pred njih postavljaju opravdani. Jer, pogrešna očekivanja i neopravdani zahtjevi ne samo da se možda neće ispuniti, nego bi upravo njihovo ispunjavanje moglo biti protivno svrsi kojoj bi navodno trebali služiti. O frustracijama pak koje bi mogli uzrokovati kod onih kojima su upućeni, kao i kod onih koji bi mogli biti razočarani njihovim neispunjenjem da se i ne govori. Na postavljena pitanja stoga ne bi valjalo odgovarati naprečac. Njihovoj važnosti primjereno je samo ozbiljno promišljanje koje će ponuditi svrsishodne odgovore. Pokušaj jednog takvog promišljanja započeo bih sljedećim primjerom: U siromašnim tradicionalno patrijarhalnim obiteljima, koje su često živjele od jednog obroka dnevno, majka bi ono malo hrane što je taj dan mogla poslužiti najprije stavila pred oca, a tek kada je on utažio glad ona i djeca, koja su požudno brojila svaki očev zalogaj, podijelili su ostatak. 108 Znači li to da je majci nedostajalo ljubavi za djecu, a da je otac bio bezosjećajni sebičnjak kojega su gladni dječji pogledi ostavljali ravnodušnim? U ponekom je slučaju vjerojatno bilo i tako, ali uglavnom je majka s uzdahom i suzama u očima stavljala hranu najprije pred muža, a njemu je bio gorak svaki zalogaj koji je tako pojeo. Pa ipak, i ona i on činili su to uvijek ponovno i ponovno. Nije to ona činila samo iz straha pred mužem ili samo zato što su je običaji na to silili. Niti je on to čini zato što je bio zao i bezosjećajan. Činili su to oboje zato jer je to bilo razumno i za dobrobit ne samo njih, nego i njihove djece. Otac, kao hranitelj obitelji, morao je naime biti zdrav i sposoban za rad. Jer o njegovu zdravlju i radnoj sposobnosti ovisila je cijela obitelj. Ako su od njegova rada živjeli siromašno i teško, bez njega bi im svakako bilo još i gore. Ako su od njegova rada jedva preživljavali, bez njega većina obitelji ne bi mogla ni to. Da bi dakle mogao nahraniti svoju djecu otac je najprije morao nahraniti sebe. Obratni redoslijed bio bi koban najprije za njega, a onda i za sve nejake članove obitelji. U današnjim uvjetima života navedeni se primjer može činiti neumjesnim. Ali pouka je da i najčistije i najuzvišenije žrtvovanje ima granice nakon kojih postaje ne samo besmisleno nego protuučinkovito. Onaj tko hoće davati drugome mora prije svega brinuti o sebi barem toliko da bi mogao dati. Ako odgajatelj dakle treba podupirati i poticati razvitak djetetove osobnosti on mora tome biti ne samo sklon ili se za to osjećati obvezan, nego prije svega za to mora biti sposoban. Jer, uzaludno će biti njegovo nastojanje i eventualne žrtve ako su njegovi postupci nesvrsishodni ili čak protuučinkoviti. Podupirati pak i poticati razvitak 109 osobnosti može samo onaj tko je i sam osoba. Što znači slobodan i samosvojan i tko kao takav umije i hoće prepoznati i podržati djetetovu slobodu i osobnost gdje god je i kada god je za to prilika. Stoga se danas ne može biti odgajateljem po zapovjedi ili nečijoj želji, nego samo po pozivu. Po pozivu čovjekove vlastite slobode, po pozivu njegove vlastite osobnosti, tj. po tome što je svojim talentom i opredjeljenjem odabran da to bude. Svaki pokušaj da se nekoga prisili, ili da netko sam sebe prisili, da bude dobar odgajatelj unaprijed je osuđen na neuspjeh. Jer, ne može odgajati drugoga - a to znači podržavati i poticati njegovu slobodu i osobnost - onaj tko se nije u stanju izboriti za svoju slobodu i zaštititi svoju osobnost. Uza sve društvene promjene i emancipacijski napredak u nas se još uvijek osjeća snažan pritisak tradicionalizma na žene. Želi ih se prisiliti da profesionalnom uspjehu pretpostave brigu za kuću, muža i odgoj djece. Od muškarca se očekuje da bude dobar otac, ali to ne znači da svoj profesionalni napredak treba podrediti brizi o djeci. Naprotiv od njega se očekuje profesionalno dokazivanje i uspjeh kojim će obitelji jamčiti zadovoljavajući materijalni i društveni položaj. Pitanje je međutim koliko je održavanje ili čak obnavljanje tradicionalnih roditeljskih uloga odgojno opravdano i u interesu djece, u čije se ime najčešće zahtijeva. Za djecu je svakako sretan slučaj ako im se bar jedan od roditelja hoće i može posvetiti u potpunosti - ne samo iz ljubavi prema njima nego i prema poslu kakav odgoj u svoj svojoj složenosti i zahtjevnosti jest. Ali kao ni u jednom 110 poslu tako ni u odgoju nije opravdano očekivati da bi baš svi bili za njega talentirani i osjećali se za njega pozvani. Bez ljubavi pak za posao kojim se netko bavi ne može se očekivati da će u njega uložiti više nego što misli da je nužno ili korisno. On će taj posao odraditi žrtvujući se nekom višem cilju kojeg želi postići i kroz koji će se žrtva isplatiti. Jer, žrtva je uvijek samoporicanje koje traži i očekuje nadoknadu. Samozatajnost žrtvovanja ništa ne mijenja pri tome. Svatko tko čini nešto čime ne zadovoljava nijednu svoju neposrednu potrebu čini to zato da bi pribavio sredstva ili proizveo uvjete za zadovoljenje neke svoje potrebe važnije od onih koje su zbog toga morale biti potisnute. Stoga je svako žrtvovanje praćeno, makar i nesvjesno, pitanjem o njegovoj isplativosti, kao i nezadovoljstvom zbog potisnutih potreba. Čak i ljubav za drugoga koja od čovjeka traži da se odrekne sebe, svoje slobode, svoga samoostvarenja, mora biti bolna ako nije uzvraćena, a samo takva i može biti, jer ona uzvraćena nikada ne bi pristala na takvu žrtvu. Onaj tko je spreman zbog svoje koristi prihvatiti kao žrtvu nečije odricanje od slobode i osobnosti taj je „svojom ljubavlju“ jamačno ne zaslužuje. Ako dakle žena i jest majka, ona je i čovjek čije samoostvarenje ne mora nužno biti u odgoju vlastite djece, kao što ni očevo ne mora biti u nekom dobro plaćenom poslu koji ne voli, ali koji njegovoj obitelji omogućava određeni materijalni standard. A onaj tko nema hrabrosti i volje ili je nesposoban izboriti se za vlastitu slobodu i osobnost teško će imati razumijevanja i volje ili sposobnosti podržati drugoga da se za njih izbori. Žena koja zbog društvenih očekivanja i pritisaka pristaje kao domaćica predati se domaćinstvu, a da 111 to nije njezin najiskreniji i slobodan izbor, teško će razumjeti djetetovu potrebu da samo odabere svoj put, a još će mu teže u tome pružiti potporu. Otac koji se zbog društvenih očekivanja i pritisaka odrekao ostvarenja svojih snova, zato da bi zarađivao više i svojoj djeci omogućio da troše više, teško će razumjeti da njegovo dijete možda pretpostavlja ostvarenje svojih snova nekom dobro plaćenom, ali inače neprivlačnom poslu. Još teže će takvi roditelji razumjeti da im djeca malo cijene ili čak uopće ne cijene žrtvu koju „za njih“ podnose. Žalosno je, ali djeca su pri tome u pravu. Jer, zakidajući sebe, pristajući na samosakaćenje, roditelj ne samo da ne pruža najbolji primjer djetetu u njegovu nastojanju da odraste u samosvojno biće, nego mu u tome ne može pružiti ni odgovarajuću potporu. Kao što žena koja pristaje i koja se iscrpljuje u tome da mužu bude služavka, nema pravo očekivati da je on cijeni više od služavke, jer mu i ne pruža više od služavke, tako ni muž nema pravo očekivati od žene da ga cijeni više od novčanika, ako je pristao da svoje ljudske moći iscrpi u njegovu punjenju, te za više od toga i nije sposoban. Roditelji pak nisu i ne trebaju biti sluge svojoj djeci, jer ni njihova djeca ne trebaju biti razmaženi i blazirani prinčevi koje će netko opsluživati. Najbolji uzor i potpora svojoj djeci u njihovu izrastanju u slobodne ljude i osobe roditelji će biti, ako oni sami upravo takvi jesu. A to znači da ne smiju odustati od ostvarenja svojih snova, od samoostvarenja, ili jednostavno od sebe samih. Da bi mogli dati, moraju imati. Da bi od sebe mogli dati, moraju sebe ostvariti. Bez grižnje savjesti, jer nitko ne može dati od onoga što nema, nego samo od onoga što ima. Nitko pak ne može dati više nego od sebe samoga. 112 Stoga i nastavnici u školama ne čine dobro ni sebi ni svoji učenicima, ako svoj uzvišeni posao pristaju raditi za mizerne plaće i u neljudskim uvjetima. Izboriti se, pa i pritiscima kada je potrebno, za stručno i ljudsko poštovanje, za dostojne plaće, za visoki odgojni standard, nije sebičnost i neodgovornost prema djeci, nego naprotiv osnovni uvjet ljudskog i stručnog samoostvarenja, a to znači uspješnog odgojnog djelovanja. A to im i jest profesionalna obveza. Odgajatelj dakle ne samo da ima pravo na svoje ljudsko i stručno samoostvarenje, nego bez toga niti može biti zadovoljan čovjek niti uspješan stručnjak, a i jedno i drugo neophodno je da bi bio dobar i uspješan odgajatelj. Stoga se danas ne može biti odgajateljem po zapovjedi ili nečijoj želji, nego samo po pozivu. Po pozivu čovjekove vlastite slobode, po pozivu njegove vlastite osobnosti, tj. po tome što je svojim talentom i opredjeljenjem odabran da to bude. Svaki pokušaj da se nekoga prisili, ili da netko sam sebe prisili, da bude dobar odgajatelj unaprijed je osuđen na neuspjeh. Jer, ne može odgajati drugoga - a to znači podržavati i poticati njegovu slobodu i osobnost - onaj tko se nije u stanju izboriti za svoju slobodu i zaštititi svoju osobnost. 113 Tko treba odgajati dijete T ko treba odgajati dijete? Pitanje se čini naivno i suvišno, a odgovor jednostavan. Jer vjeruje se da to trebaju biti prije svega roditelji i praroditelji, a tek onda odgojne ustanove kao što su jaslice, vrtići, škole itd. No, je li pitanje baš tako naivno i suvišno, a odgovor tako jednostavan kako se čini? Prije nekoliko desetaka godina, ili još prije samo jednog do dva roditeljska naraštaja, takvo bi pitanje na ovim našim prostorima (ne međutim i u razvijenijim zemljama) možda zaista bilo preuranjeno. Najveći je dio stanovništva živio u obiteljima sužene, ali još uvijek ne i potpuno atomizirane porodice. Zajedno su obitavala barem tri naraštaja srodnika. Pa ako, zbog promjene gospodarskih uvjeta, redoslijed odnosa u obitelji više nije nužno bio: roditelji, njihova oženjena ili udata djeca, te unuci, nego mladi bračni par, njihova uglavnom malodobna djeca, te roditelji jednog od mladih supružnika, ipak su s motrišta djeteta neki odnosi ostali slični. Djedovi i bake istina više nisu imali onu gospodarsku moć i odgojno pravo koje su imali u tradicionalnim porodicama i obiteljima - jer su ta moć i pravo sada prešli na mlade roditelje - ali se obitelj još uvijek sastojala od tri naraštaja rođaka. Uz djecu bili su tu roditelji, baka i djed, a možda i pokoja teta, stric ili ujak. U obitelji je dakle bilo i drugih odraslih osoba koje su se uz roditelje mogle brinuti o djeci i odgajati ih više-manje u skladu s tradicionalnim odgojnim zahtjevima. Posljednjih su se desetljeća, međutim, sastav obitelji i odnosi u njoj bitno promijenili. Uz to su se bitno promijenili 114 i odgojni uvjeti društva u cjelini, te njegovi odgojni zahtjevi kako prema djetetu tako i prema njegovim odgajateljima. U želji da se gospodarski i socijalno osamostale od roditelja, a s porastom životnog standarda koji im to sve više omogućava, mladi ljudi osnivaju vlastite obitelji u kojima u pravilu više nema mjesta za odrasle srodnike. Kako za braću i sestre tako i za očeve ili majčine roditelje. Obitelj čine još samo bračni par i njihova neodrasla djeca. Nastavljajući međutim patrijarhalnu tradiciju muškarac kao hranitelj obitelji u pravilu nema mnogo vremena za bavljenje djecom. Poželjne standarde stanovanja, oblačenja, prehrane, školovanja djece itd. moguće je održavati samo dovoljnom zaradom koja najčešće „zahtijeva“ čitavog čovjeka. Dapače, prečesto očeva plaća ne doseže do svega što se želi, pa i žena, uza sve kućne poslove, mora doprinositi kućnom budžetu. No, čak i onda kada otac dovoljno zarađuje za lagodan život obitelji sve je više žena koje ne žele biti samo domaćice, ili uopće ne žele biti domaćice, nego žele zaposlenje u struci. Neke možda žele vlastitu zaradu radi kakve takve ekonomske neovisnosti o mužu, a neke žele i više od toga. Mogućnost stručnog dokazivanja i djelatnog samoostvarenja. Bilo kako bilo, u atomiziranoj obitelji s oba zaposlena roditelja i bez drugih odraslih članova, odgoj djece postaje problem. Dakako postoje razna rješenja. Moguće je prije odlaska na posao dijete odvesti baki u mirovini ili nezaposlenoj sestri, ili unajmiti osobu za čuvanje djeteta. Moguće je čuvanje i odgoj djece, barem jednim dijelom, prepustiti jaslicama, vrtićima i školama sa cjelodnevnim boravkom. No, odgovorno opredjeljenje za bilo koje od 115 navedenih, ili neko drugo rješenje, otvara pitanje: tko treba odgajati dijete? Razni samozvani „demografi“ i populacijski planeri na to pitanje imaju doduše jednostavan tradicionalistički odgovor. Po njima dijete treba odgajati majka čije je mjesto u kući. Ali to je rješenje koliko jednostavno toliko i pogrešno, s obzirom na ukupne društvene okolnosti u kojima bi trebalo biti primijenjeno. Ono je to čak i uz pretpostavku da muškarac zarađuje dovoljno za održavanje životnog standarda obitelji. Zapravo to što se žene prečesto zapošljavaju iz nužde i na poslovima koje ne vole, a koje su muškarci kao manje vrijedne napustili, stvara privid da je problem isključivo u premalim plaćama muževa. To, međutim, jednostavno nije istina, već predrasuda da žene žele biti domaćice ako im je to ikako moguće. Poneke možda, ali većina žena kao i muškaraca želi se ostvariti i ljudski potvrditi ne samo u obitelji, nego i profesionalno, jer samo tako mogu doseći svoju punu osobnost. Na ideološko simboličkoj razini to je sukob između „majčinog dana“ iza kojeg se skriva muško-povijesno shvaćanje žene kao rađalice (etimologijski žena dolazi palatalizacijom od gena = ona koja rađa) i „dana žena“ u pozadini kojega je borba žena za jednakopravnost i ljudsko samoostvarenje. Problem je naime u tome što prisilno vezivanje žene za kuću i obitelj, jednostavno više ne daje odgojno zadovoljavajuće rezultate. Neovisno o tome što tako potisnuta ženina osobnost mora proizvoditi nezadovoljstvo i frustracije koje će najprije pogoditi onoga tko im je najneposrednije izložen i od njih nezaštićen, a to je dijete. Tko dakle treba odgajati dijete? 116 Svakako onaj tko je odgojno kompetentan, jer samo kompetentan odgajatelj može polučiti odgojno vrijedne rezultate. Minimum pak odgojne kompetencije ne stiče se ni samim činom roditeljstva, ni roditeljskom ljubavlju, već odgovarajućom izobrazbom kojom se netko upućuje u odgojnu djelatnost. Roditeljska je ljubav dakako, kao i ljubav odgajatelja uopće, najbolja osnova za uspješno odgajanje koje kao rezultat ima kvalitetan odgoj. Ali ona sama po sebi ipak nije dovoljna. Dapače vrlo je opasno povjerovati da ona to jest. Posebno to vrijedi za tzv. majčinsku ljubav, kojoj se pridaju pomalo mistična svojstva. Mit o majčinskoj ljubavi izgradilo je patrijarhalno društvo u sasvim određenim povijesnim okolnostima i u suvremenim je životnim uvjetima višestruko štetan i odgojno kontraproduktivan. Ponajprije štetan je za muškarce jer ih, kao a priori za to nesposobne, isključuje iz neposrednog i bitnog sudjelovanja u jednoj od najljepših, najkreativnijih i doživljajno najbogatijih ljudskih djelatnosti. Zatim je štetan za žene jer ih obvezuje na majčinsku ljubav kao na nešto prirodno i njima a priori dano, iako se na ljubav kao izraz slobode nikoga ne može obvezati. Brkati pak eventualne majčinske instinkte s ljubavlju, nikako ne može biti dobro za odgoj koji se temelji na slobodi sudionika, a ne na njihovom animalno instinktivnom djelovanju koje je čovjek povijesno odavno napustio i koje odgojem upravo kao uljudbom uvijek iznova nastoji nadići. Stoga majčinska ljubav kao obveza opterećuje žene sumnjom u ispunjenje njihove ljudskosti i osjećajem krivice da nisu dovoljno udovoljile tom teškom zahtjevu ako se svakodnevno ne žrtvuju na oltaru majčinstva. Svaki pokušaj ženina samoostvarenja na stručnom planu prati neprestana potreba dokazivanja da je prije toga 117 zadovoljila kao žena, a to znači kao majka i supruga. S time se teško nositi i s takvim se teretom teško stručno potvrđivati, a to znači i stalnu potisnutost bitnog dijela ženine osobnosti. Čak i pod uvjetom da zaista voli svoje dijete. Ima li se međutim na umu da se ljubav gasi i u brakovima koji su nastali na prisezi u njezino doživotno trajanje, razumno je sumnjati u njezino postojanje tamo gdje dijete kao predmet ljubavi - takvo kakvo stvarno jest, a ne kakvo je majka željela da bude - nije izabrano po svojim osobinama nego ih je tek naknadno steklo. Majčinska bi ljubav u svojoj mitskoj verziji trebala dakle biti ljubav na slijepo, a to je nemoguće. Konačno, mit o majčinskoj ljubavi šteti i djeci, jer ih opterećuje nerealnim očekivanjima, čije eventualno neispunjenje proizvodi snažno razočaranje i nepovjerenje ne samo prema majci, nego i prema ljudima općenito, čime i za odgojnu komunikaciju postaju manje otvoreni. Ma koliko je dakle ljubav, kao briga i skrb za predmet ljubavi, najbolji poticaj odgajateljevoj volji da djeluje za dobrobit i u interesu onoga koga voli, ona ipak ne može nadomjestiti znanje o tome što za voljeno biće uistinu jest dobro. Stoga stručna osoba s odgajateljskom izobrazbom čak i pred roditeljima ima određene odgojne prednosti. Naravno ne i pred onim iznimnim roditeljima koji osim ljubavi za svoju djecu imaju i odgovarajuće pedagoško obrazovanje i još su k tome odgojno kreativni. Ali takvih roditelja po prirodi stvari jednostavno ne može biti mnogo. Ma koliko se oni trudili. Jer, visoka stručnost postiže se samo dugotrajnim, sustavnim, svakodnevnim, višesatnim bavljenjem nekim poslom. U kojem za poseban uspjeh još treba imati i znatnu mjeru urođenog talenta. Zahtjevi pak koji 118 se postavljaju pred suvremene odgajatelje za većinu su roditelja, profesionalno najčešće drukčije opredijeljenih, preteški. To dakako ne znači da se roditelji ne trebaju truditi oko unapređenja svojih odgajateljskih sposobnosti i svog odgojnog djelovanja, ali treba jasno reći da većina roditelja bez stručne pedagoške pomoći više ne može udovoljiti suvremenim odgojnim zahtjevima. Stoga, umjesto da se roditeljima, posebno ženama, postavljaju nemogući odgojni zahtjevi potrebno je poticati razvijanje mreže društvenih ustanova koje će roditeljima pružati potrebnu odgajateljsku pomoć. Već sada se jaslice i vrtići, pa i produženi školski boravak u mnogim slučajevima pokazuju boljim rješenjima od ostanka djece kod kuće. Čak i kad postoji osoba koja će se brinuti o njima. Za odgoj je međutim od brige potrebno mnogo više. Cijena mreže stručnih službi za odgojnu pomoć roditeljima jamačno bi bila jeftinija od posljedica odgojnih promašaja (ovisnosti, kriminal, školski neuspjesi itd.), a o učincima kvalitetnog odgoja (kreativnost, obrazovanost, sposobnost komunikacije itd.) na uvećanje društvenog i osobnog bogatstva da se ne govori. Paradoksalno je međutim, ali je istinito, da u nas odavno postoje (i neka postoje) znanstveni studiji šumarstva, agronomije, veterine, hotelijerstva, turizma, arhitekture, građevinarstva, prometa, brodogradnje, metalurgije, tekstilne tehnologije, bogoslovije itd. itd., pa i odgojne rehabilitacije, a da se sveučilišni studiji učiteljstva i predškolskog odgoja oblikuju tek unazad koju godinu. Još paradoksalnije je da u nas ne mali broj doktora znanosti, pa i pedagoga sasvim neznanstveno i nepromišljeno vjeruje i tvrdi da se u suvremenim uvjetima može uspješno odgajati i bez odgajateljske izobrazbe. To dakako pokazuje ne samo nečiju 119 osobnu razinu nerazumijevanja biti odgojnog čina, nego i ukupno društveno ozračje u kojem dobro odgojen, a to znači optimalno obrazovan i kreativan čovjek (dijete) nije prepoznat kao najvredniji privredni resurs i društveno bogatstvo. Stoga valja zaključiti da se ukupna kulturna razina jednog društva ponajprije prepoznaje po odnosu prema odgoju. U tome koliko društvo u cjelini brine o odgoju svakog djeteta i koliko pomaže onima koji to rade kao osobno zainteresirani pojedinci. Ma koliko je dakle ljubav, kao briga i skrb za predmet ljubavi, najbolji poticaj odgajateljevoj volji da djeluje za dobrobit i u interesu onoga koga voli, ona ipak ne može nadomjestiti znanje o tome što za voljeno biće uistinu jest dobro. Stoga stručna osoba s odgajateljskom izobrazbom čak i pred roditeljima ima određene odgojne prednosti. Naravno ne i pred onim iznimnim roditeljima koji osim ljubavi za svoju djecu imaju i odgovarajuće pedagoško obrazovanje i još su k tome odgojno kreativni. Ali takvih roditelja po prirodi stvari jednostavno ne može biti mnogo. Ma koliko se oni trudili. Jer, visoka stručnost postiže se samo dugotrajnim, sustavnim, svakodnevnim, višesatnim bavljenjem nekim poslom. U kojem za poseban uspjeh još treba imati i znatnu mjeru urođenog talenta. 120 Moje dijete u dječjem vrtiću ili internatu I ako su dječji vrtići postali dio svakodnevnog života još se uvijek uz njih vežu razne predrasude koje im otežavaju preuzimanje one društvene funkcije koju bi mogli i trebali imati. Previše ljudi naime, pa i visoko obrazovanih, smatra da su dječji vrtići samo čuvališta djece čiji su roditelji prisiljeni brigu o njima, najčešće zbog radnih obveza, prepustiti stranim osobama ili ustanovama. Oni vjeruju da je za djecu najbolje da ih u obiteljskom domu odgajaju njihove majke ili bake, a tek ako to nije moguće djecu treba prepustiti brizi dječjih vrtića. Njihov stav proizlazi ne samo iz relativno točne spoznaje da su djeca osjećajno vezana za članove obitelji, što pogoduje uspješnom odgoju, nego i iz sasvim pogrešne pretpostavke, zapravo predrasude, da su majke, pa dakle i bake najbolji odgajatelji vlastite djece. Dapače, vjeruju to i mnogi roditelji, koji se smještajući svoje dijete u dječji vrtić ne mogu osloboditi osjećaja krivnje, pa se tješe ili zavaravaju da je to samo privremeno, dok ne riješe ovaj ili onaj problem i dok ne budu u mogućnosti bolje urediti svoj obiteljski život i odgoj djeteta u obitelji. Zapravo točnije bi bilo reći da su osjećajem krivnje opterećene žene, majke, a da su očevi skloniji taj osjećaj podržavati, posebno kada ženina zarada više nije neophodna za uzdržavanje obitelji i kad im se zbog vlastitog probitka čini da bi im korisnija bila stalna prisutnost žene u kući. Dakako, besmisleno bi bilo nijekati da je upravo snažnije zapošljavanje žena potaklo otvaranje dječjih vrtića. Jer, iako su ustanove za zbrinjavanje siročadi i napuštene djece postojale već i prije, prvi su dječji vrtići nastali u 121 uvjetima sve snažnije industrijalizacije 19. stoljeća, posebno razvitka tekstilne industrije koja je zapošljavala velik broj žena, čija su djeca, dok su one bile na poslu, često bila prepuštena sama sebi. Da bi radnice oslobodio straha za njihovu djecu i omogućio im da se u potpunosti posvete poslu, što je bitno za kvalitetu proizvodnje i produktivnost, Robert Owen je u New Lanarku osnovao 1816. godine prve dječje jaslice, a Friedrich Fröbel je 1837. godine otvorio prvu ustanovu pod nazivom „dječji vrtić“ (Kindergarten). No, iako im je cilj bio zbrinuti djecu zaposlenih žena i Owen i Fröbel su već tada uočili potrebu postojanja dječjih jaslica i vrtića neovisno o tome. S naglom industrijalizacijom, naime, u privredno razvijenim zemljama se počela raspadati patrijarhalna obitelj koja je do tada bila osnovni odgojni čimbenik, a odgojni su se uvjeti i zahtjevi počeli mijenjati na način neprimjeren tradicionalnom odgoju, što znači da roditelji - s tradicionalnog motrišta to su bile prije svega majke - više nisu imali dovoljno odgojnog znanja. Uvidjevši da sve majke više nemaju ni vremena ni znanja za odgajanje svoje djece Fröbel je - ističući potrebu stručnog i sustavnog odgajanja djeteta - središte odgoja iz obitelji smišljeno premjestio u specijalne odgojne ustanove: dječje vrtiće. Iako dakle dječji vrtići jednim dijelom nastaju kao odgovor na narasle potrebe čuvanja djece čiji su roditelji, posebno majke, bili zaposleni izvan vlastitog doma, njihova bitna uloga je ipak bila mnogo više od toga. Upravo sustavno i stručno odgajanje koje je moglo odgovoriti na povijesne proizvodne i opće društvene potrebe, a za kakvo većina roditelja, napose majki od kojih se to prvenstveno očekivalo, raspadom patrijarhalne obitelji i naraslim odgojnim zahtjevima više nije bila sposobna. Dječji su vrtići stoga 122 trebali bitno dopuniti obiteljski odgoj čak i tamo gdje samo čuvanje djece nije bilo nikakav problem. Zapravo trebali su biti i više od toga. Trebali su postati noseći stup ukupnog odgoja oko kojega bi se onda obiteljski odgoj izgradio stručno potpomognut izvana. Sve ubrzaniji društveni razvitak za jedno i po stoljeće od tada ove je zahtjeve samo zaoštrio. Odgojni su zadaci postali brojniji i teži, odgojni su uvjeti složeniji, a odgojna iskustva koja ljudi nose iz vlastitog roditeljskog doma sve su manje primjerena zadacima s kojima se suočavaju i uvjetima u kojima ih moraju rješavati. Uz postojeću podjelu rada i stručnu specijalizaciju koja prati industrijski razvitak samo je od neznatnog broja roditelja razumno očekivati da će ovladati pedagoškim znanjima potrebnima za uspješno odgajanje. Većini će stručna pomoć biti sve potrebnija. Dječji će vrtići stoga, dakako takvi koji će biti na povijesnoj razini društvenih potreba, uz ostale oblike stručne potpore roditeljima imati sve važniju odgojnu ulogu. A da bi to mogli, moraju, još mnogo više nego što su to od njih očekivali njihovi utemeljitelji početkom 19. stoljeća, svoje djelovanje zasnivati na znanstvenim spoznajama. No, njihova odgojna učinkovitost i društvena korisnost u bitnome ovisi o odnosu prema njima. Smatrati ih surogatima obiteljskog doma, pa čak i drugim dječjim domom, opasno dovodi u pitanje ne samo njihovu odgojnu funkciju, nego i sam odgoj kojemu bi već sada dječji vrtići trebali biti okosnica. Radi opće kulturne reprodukcije i održavanja civilizacijske razine društva, a onda i radi kulturnog napretka - posebno radi privrednog razvitka - potrebno je da se na svim razinama društva razvije svijest o ulozi i važnosti stručnih odgojni ustanova, među kojima i dječjih vrtića, za 123 sve oblike odgoja, pa dakle i obiteljskog. U odnosu na dječje vrtiće važno je shvatiti da oni, kao i škole, djeci mogu i trebaju dati onu odgojnu potporu koju im njihovi roditelji više (osim iznimno) ne mogu dati. Stoga na društvena ulaganja u razvitak mreže dječjih vrtića i unapređivanje djelatnosti predškolskog odgoja treba gledati kao na važnu razvojnu investiciju, a na smještanje djece u dječje vrtiće i traženje roditelja da dobiju njihovu stručnu odgojnu potporu kao na odgovoran roditeljski čin kojim se djetetu omogućava odgoj kakav mu u obitelji nije moguće pružiti i pored svih prednosti obiteljske sredine. Od kojih je dakako najvažnija roditeljska ljubav i osjećajno ozračje koje vlada u obitelji kao životnoj zajednici. Uza svu, naime, ljubav prema djetetu nitko razuman i odgovoran ne misli više da mu u odgoju vlastitog djeteta nisu potrebne obrazovne usluge škole ili da se za djetetovo zdravlje može brinuti sam mimo liječnika i zdravstvenih ustanova. Vrijeme je konačno da se shvati da je tako i s predškolskim odgojem. Pa ako dječji vrtići u emocionalnom pogledu ne mogu, i ne trebaju, zamijeniti roditelje i druge bliske srodnike, onda jednako tako ni obitelj najčešće ne može u stručnom i komunikacijskom pogledu zamijeniti dječje vrtiće. Još mnogo više nego kad su u pitanju dječji vrtići, lišenost svakodnevne nazočnosti voljenih osoba i osjećajnosti obiteljske sredine glavni je argument protiv jedne druge vrste odgojnih ustanova: internata. Iako je internatsko školovanje uobičajeno u građanskom društvu, posebno na razini srednjoškolskog i višeg obrazovanja, u nas su školski internati malobrojni - iako postoje učenički domovi za smještaj djece s prebivalištem izvan mjesta školovanja. Na Zapadu, međutim, posebno u Velikoj Britaniji internatsko 124 školovanje prisutno je već na osnovnoškolskoj razini. S društvenim promjenama koje zahvaćaju obitelj i u nas je sve izrazitija potreba za (osnovno)školskim internatima. Što zbog nužde, a što iz emancipacijskih razloga (na što neosporno imaju pravo) žene se sve više zapošljavaju i sve se više nastoje profesionalno potvrditi izvan kućanstva i obitelji. Zbog radnih obveza roditelja djeca su sve češće i sve dulje bez odgovarajuće odgojne potpore i nadzora. Štoviše, sve brojnija su djeca s krajnje neurednim načinom zadovoljavanja čak i osnovnih životnih potreba. Ujutro odlaze u školu bez doručka, po povratku iz škole improviziraju nekakav zalogaj iz hladnjaka i tek možda uvečer, kada je najnepogodnije doba za kakvu teže probavljivu hranu, pojedu prvi pravi dnevni obrok. Na spavanje odlaze prekasno, spavaju premalo ili na neprikladan način. Nužnu higijenu obavljaju neredovito. Bez odgovarajuće dnevne odgojne potpore i nadzora djeca su sve sklonija nepromišljenom eksperimentiranju s drogom, seksom itd. i sve su izloženija utjecaju kriminalnih pojedinaca. Međutim, i kad imaju dovoljno vremena i volje da se bave odgojem svoje djece roditelji su sve nemoćniji pred svakodnevnim odgojnim izazovima. Sve se teže snalaze u okolnostima koje zahtijevaju cjelodnevni angažman odgojnih stručnjaka. Ne radi se dakle više samo o tome da roditelji, a to prije svega znači majka, imaju pravo na svoje samoostvarenje - bitan dio kojeg je i profesionalno potvrđivanje - jer zatomljujući vlastitu osobnost ne mogu zadovoljavajuće podupirati ni razvitak djetetove osobnosti, što je bitan dio suvremenog odgoja i bez čega promašuju svoju odgajateljsku i roditeljsku ulogu. Radi se o tome da su suvremene društvene okolnosti i odgojni zahtjevi presloženi za nestručne odgojne improvizacije kakve većina roditelja, s 125 obzirom na svoje drukčije profesionalno opredjeljenje, jedino i može poduzimati. Školski internati nisu dakako bez mana, pa i kad su najbolji. No, uvijek su dobra alternativa obiteljskom odgoju, a često su puta i bolja. Na svim razinama, pa i na osnovnoškolskoj. Problem je svakako u tome što iziskuju znatna materijalna sredstva i time su mnogima nedostupni. Zanimljivo je međutim da imućniji roditelji koji su i sami kao osnovnoškolci bili u internatu smatraju internat dobrim rješenjem za svoju djecu. Smještaj djeteta u internat ne mora značiti odustajanje od brige za njega, naprotiv, već samo dijeljenje te brige sa za to stručnom ustanovom. Mjesta za ljubav i pažnju još uvijek ostaje dovoljno. Dapače, oslobođeni pritisaka odgojnih zahtjeva kojima ne mogu zadovoljavajuće odgovoriti, roditelji mogu djetetu pružiti pažnju koji bi mu inače teško pružili. Iako je to u nas u ovom trenutku više teorijsko nego praktičko pitanje, razvitak bi privatnih (osnovno)školskih internata valjalo podržati. Pa makar oni u prvo vrijeme bili dostupni i samo djeci imućnijih roditelja. No, porast odgojnog standarda ma u kojem dijelu školstva dobar je ako nije na štetu cjeline, a još bolji ako otvara prostor za unapređenje cjeline. Do trenutka, međutim, kad ćemo biti u prilici da uistinu odlučujemo hoćemo li svoje dijete smjestiti u internat ili ne, nije naodmet da razmislimo o tome koliko su nam i zašto internati potrebni. 126 Navedena djela Glasser, William (1994.), Kvalitetna škola, Zagreb: Educa Kant, Immanuel (1974.), Kritika praktičkog uma, Zagreb: Naprijed Madelin, Alain (2991.), Osloboditi školu - Obrazovanje a carte, Zagreb: Educa Neill, Alexandar (1999.), Škola Summerhill, Zagreb: Sara 93 Vuk-Pavlović, Pavao (1996.), Filozofija odgoja, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada 127 Bilješke o tekstovima (veći dio naslova dali su urednici Glasa Istre) „Odgajati je sve teže“, Pula, Glas Istre, 13.-19. 01. 1998. „Odgoj i manipulacija“, Pula, Glas Istre, 13.01.1998. „Biti uspješan odgajatelj izuzetno je teško“, Pula, Glas Istre, 14.01.1998. „Žrtve predrasuda o odgoju“, Pula, Glas Istre, 15.01.1998. „Roditelji moraju voljeti svoju djecu“, Pula, Glas Istre, 16.01.1998. „Djeca moraju voljeti svoje roditelje“, Pula, Glas Istre, 17.01.1998. „Za odgoj, odnosno obrazovanje manjeg djeteta potrebna je manja stručnost“, Pula, Glas Istre, 18.01.1998. „Obrazovanje mora postati odgovorno spram budućnosti“, Pula, Glas Istre, 15.01.1998. „Djeci omogućiti učenje, a ne mučenje“, Pula, Glas Istre, 16.03.1998. „Ako im roditelji pomažu, djeca će učiti bolje“, Pula, Glas Istre, 07.04.1998. „Moje dijete je zaboravno“, Pula, Glas Istre, 17.08.1999. „Moje dijete je nemarno“, Pula, Glas Istre, 25.08.1999. „Kako protiv dječje neposlušnosti“, Pula, Glas Istre, 05.09.1999. „I dijete je osoba“, Pula, Glas Istre, 16.09.1999. „Pubertet – razdoblje narušenog roditeljskog autoriteta“, Pula, Glas Istre, 10.10.1999. 128 „Loša igračka gora od nikakve“, Pula, Glas Istre, 28.10.1999. „Roditelji nisu sluge, a djeca razmaženi prinčevi koje treba opsluživati“, Pula, Glas Istre, 15.01.1998. „Kulturna razina društva prepoznaje se po odnosu prema odgoju“, Pula, Glas Istre, 25.04.2000 „Moje dijete u dječjem vrtiću ili internatu“, Pula, Glas Istre, 29.09.2000. 129
© Copyright 2024 Paperzz