close

Enter

Log in using OpenID

bunjevacka ric 77-78_Layout 1

embedDownload
RIČ UREDNIKA
Vira u uskrsnuće i bolje sutra
Uskrs je velik praznik koji se svake godine slavi i koji nam
daje nadu u vičnost života. Gradimo i poklonimo ljubav jednim prema drugima i istrajmo na svom životnom putu i pored
svi nedaća sa kojima se susrićemo. Vira u uskrsnuće će nam dat snage i biće
sunce i putokaz našega života.
Bunjevačka matica je nakon četvorogodišnjeg mandata ponovo jednoglasno ukazala povirenje gospodinu Ivanu Sedlaku za misto pridsidnika i novoj
upravi Matice na Izbornoj skupštini. Nadamo se da se i u narednom periodu,
iako uz poteškoće, uspit ostvarit zadati ciljovi koji će doprinet razvoju kulturne politike Bunjevaca u budućnosti.
U OVOM BROJU:
RIČ BUNJEVAČKE MATICE
dvomisečnik za nauku,
kulturu i stvaralaštvo
Godina: VIII
Broj: 77-78
Mart - April 2013.
Tiraž: 600
Izdavač:
Bunjevačka matica
Glavni i odgovorni urednik:
Tamara Babić
Lektor:
Ana Popov
Priprema za štampu:
Grgo Križanović
Fotograf:
Marija Horvat
Redakcija:
Mijo Mandić
Ivan Sedlak
Ana Popov
Joso Poljaković
Ružica Parčetić
Kata Kuntić
Stipan Šarčević
Adresa
Subotica, Korzo 8
Telefon: 024/557-213
E-mail:
[email protected]
[email protected]
web: www.bunjevacka-matica.org
Štampa:
“Čikoš štampa”, Subotica
2
VISTI IZ MATICE
str. 3
ZNAMENITI BUNJEVCI - LAZAR STIPIĆ str. 4
IZBORNA SKUPŠTINA MATICE
IZ PUBLIKACIJE “BUNJEVCI”
OTAC SUBOTIČKE BISKUPIJE
str. 5-6
str. 7
str. 12-13
MOZAIK KULTURA
str. 14
ŽIVI PISMO NAŠA
str. 15
O MATIJI POLJAKOVIĆU
str. 18
PISNICI BUNJEVAČKE MATICE str. 19
CARITAS - PRIČA IZ LEMEŠA
U SUSRIT DOVAMA
str. 20
str. 21
Mart - April 2013.
Visti iz Matice
Dana 05. 03. 2013. godine
U svečanoj sali Bunjevačke matice u okviru ”Večeri
utorkom“ održano je poetsko i muzičko veče.
programu su učestvovali tamburaški orkestar “Sledbenici
Pere Tumbas Haje” sa vokalnom solistkinjom Tamarom
Babić. Među gostima je bio Miloš Nikolić, član Gradskog
veća Subotica zadužen za kulturu. Goste je pozdravio pridsidnik Matice Ivan Sedlak.
Dana 23. 04. 2013. godine
U svečanoj sali Bunjevačke Matice u okviru “Večeri
utorkom“ održana je multikulturalna manifestacija “Marko
i prijatelji”. U programu koji je osmislio i vodio podprid-
Učesnici u program su bili članovi književnog odbora
Bunjevačke matice i tamburaški orkestar “Sledbenici Pere
Tumbas Haje“ sa vokalnom solistkinjom Tamarom Babić.
Program je vodio pridsidnik Odbora za književnost, pisnik
Stipan Šarčević. Goste je isprid Matice pozdravio pridsidnik Ivan Sedlak.
Dana 21. 03. 2013. godine
Na tribini u SKC “Sveti Sava” iz Subotice posvićenoj
sićanju na NATO bombardovanje Srbije pod nazivom “Da
se ne zaboravi NATO bombardovanje 1999. godine”, isprid
Matice bio je prisutan član Glavnog odbora Geza Babijanović
sidnik Matice Marko Marjanušić dugogodišnji radnik u kulturi, učestvovali su istaknuti kulturni radnici i stvaraoci u
raznim segmentima stvaralaštva iz našeg grada.
Dana 26. 04. 2013. godine
U svečanoj sali Bunjevačke matice održana je redovna godišjna i izborna skupština Bunjevačke matice. Skupština je jednoglasno usvojila Izveštaj o radu koji je podneo pridsidnik
Dana 09. 04. 2013. godine
U svečanoj sali Bunjevačke matice u okviru “Večeri
utorkom” održana je istoriska tribina povodom obilužavanja 140 godina od rođenja biskupa Lajče Budanovića. Podnosilac referata je bio Zvonko Stantić sekretar Matice. U
Matice Ivan Sedlak, ko i izveštaj Nadzornog odbora koji je
podnela pridsidnica Đurđa Skenderović. Skupština je jednoglasno izabrala novo rukovodstvo. Pridsidnik je Ivan Sedlak,
podpridsidnici Marko Marjanušić, Tamara Babić i Aleksandar
Bošnjak iz Sombora, dok je sekretar Geza Babijanović. Usvojila je program rada i finansijski plan.
Ivan Sedlak
Mart - April 2013.
3
ZNAMENITI BUNJEVCI
Lazar Stipić (1890 – 1944)
Lazar Stipić, upravitelj, književnik i
novinar, rodio se u Subotici 1890. godine.
Malo se zna o njima u svitu
jer su malobrojni.
Malo im se odalo priznanja
jer njihov glas teško dopire
do velikih naroda.
Njihove osobine su krasne,
njihov život je častan,
njihove sposobnosti su snažne,
njihovi napori su veliki,
kao možda nijednog drugog naroda.
Njihove osobine se ispoljavaju
ne samo u sjaju i slavi,
nego najviše u radu i trudu.
Niko ne voli tako svoju grudu
kao Bunjevci.
Niko se ne žrtvuje toliko zemlji
kao Bunjevci.
Njihovim kostima su podloženi
njihovi krajevi,
jer su u zemlju uložili život.
Bilo ih je kadgod
širom Panonske ravnice,
a danas ih ima samo
u Sivernoj i Zapadnoj Bačkoj.
Kada su se prije nikoliko stotina godina
doselili u ove krajeve,
našli su ovde pustinje i močvare.
Oni su prvi počeli obrađivati
bačku zemlju.
Pritvorili su je u bogatu riznicu
zemaljskog blaga,
koje više vridi od suhoga zlata,
jer tu rodi najbolja ljudska hrana.
Od pustinja i močvara stvorili su
najbolju oranicu,
najplodniju žitnicu ovoga dila svita.
I na njih se odnosi:
Malo ih je, jer mnogo vride.
Zloba ih tamani jer su mnogo zaslužni.
Niko ne zna tako obrađivat zemlju,
i čuvati blago kao oni,
jer je to cilj njihovog života.
Muškarci su snažnog tila,
dubokog razuma,
ženske su krasnog stasa
i plemenitog srca,
te pristavljaju zaseban svit.
Njihova duša je duboka i široka,
nikada nije zla učinila drugima.
Njihove osobine i snage osposobile su ih
za dobre gospodare i dobre sluge.
Zato su najbolji u obradi zemlje
I u čuvanju blaga...
4
Lazar Stipić ko vojinik
Osnovnu škulu je završio u Subotici, prava studiro u Budimpešti i
Beču. Do stvaranja Kraljevine Srba,
Hrvata i Slovenaca radio je na subotičkom „Nevenu“ i „Brankovom kolu“,
ko pisnik, a na bečkim, peštanskim i
drugim listovima, ko pisnik. Od ujedinjenja do jeseni 1919. godine uređivo
je dnevni list „Neven“, a zatim je 10.
novembra iste godine pokrenio dnevni
list „Narod“ u Subotici i uređivo ga u
jugoslovenskom duhu do polovine
1922. godine kad ga je obustavio zbog
tog, što su tadašnje prilike onemogu-
ćile dalji rad u jugoslovenskom
pravcu.
Bio je upravitelj Gradske biblioteke
u Subotici od 1936. godine, pa do 6.
aprila 1941. godine, kad ga je okupatorska vlast otpustila. Od samog postavljenja sistematski je sakupljo dila
jugoslovenski klasika i istaknuti onovrimeni pisaca. Na dan 6. aprila 1941.
godine, knjižni fond je iznosio 42.000
svezaka, a od tog 25.000 dila naši pisaca. Isto je popunjavo svitske klasike
iz XVI, XVII i XVIII vika. Katalog
nije dospio da priuredi, jel su on i pomoćni službenik bili i jedini personal
biblioteke. Za njegovo vrime biblioteka je solidno poslovala, čitaonica je
bila opskrbljenja štampom, a svaki je
čitalac bio kulturno uslužen . Inače on
je naslidio upravitelja biblioteke i muzeja Miju Mandića koji je za sobom
ostavio 35.000 svezaka.
Učestvovo je u svim nacionalnim akcijama za ujedinjenje i oslobođenja, radeć
isključivo u jugoslovenskom pravcu.
Bavio se književnošću i napiso ove
zbirke pisama: „Večna vatra“ , „Bunjevci“, „Put od dva do sveta“ i brošure: „Istine o Vojvodini“, „Istina o
Mađarima“, uređivo je novine
„Borbu“ , „Narod“, „Glas“ i „Naše
slovo“. Umro je maja 1944. godine.
priredio: Mijo Mandić, dipl. inž. arh.
Mart - April 2013.
ODRŽANA IZBORNA SKUPŠTINA BUNJEVAČKE MATICE
Nije lako, al se mož
Ivan Sedlak ponovo izabran za pridsidnika Bunjevačke matice. Usvojeni Izveštaj o radu, Izveštaj o finansijskom poslovanju, Plan rada i izabrana nova tila Matice. „Finansijska situacija nije
dobra, a ni neće bit bolja, al se radit mora“, istako Ivan Sedlak, novi i stari pridsidnik
Bunjevačke matice
U petak, 26. aprila održana je Izborna skupština Bunjevačke matice na
kojoj su jednoglasno usvojeni Izvešaj
o radu, Finansijski izveštaj, Izveštaj
Nadzornog odbora, Plan rada, Finansijski plan o Odluka o visini članarine, a izabrna su i tila Matice. Za
pridsidnika je ponovo izabran dosadašnji pridsidnik Ivan Sedlak.
Skupštinu je otvorio Ivan Sedlak i
pridložio izbor radni tila koja bi rukovodila radom. Verifikaciona komisija
je konstatovala da Skupštini prisustvuje dovoljan broj članova, pa je Vojislav Orčić, pridsidavajući Radnog
pridsidništva priuzo vođenje sidnice.
Izveštaj o radu je podno Ivan Sedlak,
pridsidnik Matice koji je istako da je godina za koju podnosi izveštaj bila na finansijskom planu zdravo teška jel je
ostvaren manji prihod u odnosu na prošlu godinu, s tim da je i priliv u toku godine bio neravnomiran, što je stvaralo
probleme u realizaciji usvojenog programa rada. Međutim i porid navedeni
objektivni problema urađeno je više od
očekivanog, kako po broju tako i po kvalitetu i raznovrsnosti projekata i manifestacija. Brez velikog entuzijazma i
ljubavi prema kulturi svog naroda, ne bi
se u postojećim materijalnim uslovima
to moglo završit.
Važno je istaknit da se upoptunosti realizovo plan u izdavačkoj dilatnosti što je
vrlo značajno jel je povećan broj knjiga na
našem maternjem jeziku i što je doprinos
procesu standardizacije bunjevačkog jezika ko jednog od prioriteni zadataka za
nacionalni identitet Bunjevaca.
Sedlak je dalje istako da Matica
svaku godinu obilužava sa jednom centralnom manifestacijom koja traje više
dana.Ove godine to je bio projekat posvićen velikoj bunjevačkoj književnici,
intelektualcu i rodoljubu Mari Đorđević
Malagurski koja je od svoje rane mladosti bila aktivno društveno angažovana na
očuvanju bunjevačkog nacionalnog
identiteta. Projekat je imo ime „Vita ĐaMart - April 2013.
nina“ i sastojo se iz
tri dila: prvi se odnosi na štampanje
trećeg
izdanja
knjige „Vita Đanina i druge pripovitke
iz
bunjevačkog života“, drugi je bio
posvićen promociji
knjige i biografiji
Mare
Đorđević
Malagurski koja je
za tu knjigu dobila
najveća stručna i
državna priznanja
u Kraljevini JugoDetalj sa Izborne skupštine Bunjevačke matice
slaviji. Poseban
izazov je bio treći dio projekta di je prvi pripravila Kata Kuntić pod nazivom
put postavljena i izvedena monodrama „Tragovi vrimena“.
Obilužena je i Dičija nedilja s propripovitka „Vita Đanina“ u režiji Kate
Kuntić i izvođenju Stele Bukvić, članice gramom koji je pripravila Mirjana Savanov, a izvela dica koja u škulama
dramske sekcije KUD „ Bunjevka“.
Bogat i raznovrstan je, ko i uvik uče predmet bunjevački govor sa eledosad, bio projekat „Večeri utorkom“ u mentima nacionalne kulture i dica iz
okviru kojeg su pored promocija knjiga BKC Tavankut.
Krunu na bogati i raznovrsni proodržane i istoriske tribine posvećene
našim velikanima, književnici i slamarki gram aktivnosti metnio je koncert tamMatiji Dulić, ko i pisniku, svećeniku i buraške muzike u Velikoj vićnici
Gradske kuće. Program su realizovali
rodoljubu Miroljubu Evetoviću.
Godinu su obilužile izložbe slika. Tamara Babić, vokalna solistkinja i
Prvu je priredio veliki somborski i sr- Tamburaški orkestar „Sledbenici Pere
pski slikar Sava Stojkov koji je oboga- Tumbas Haje“ sa svojim gostima. Da
tio Maticinu galeriju slika sa portretom je to bio pun pogodak, posvidočila je
bunjevačkog velikana pope Blaška Ra- pripuna Velika vićnica i izuzetno zajića. Drugu je priredio Pavle Blesić, dovoljna publika. Koncert je snimljen
somborski Bunjevac, veliki akademski od strane televizije Vojvodine.
Sve manifestacije u okviru tradislikar i vajar, koji je obogatio galeriju
sa slikom bunjevačkog velikana, uči- cionalnog projekta „Večeri utorkom“
telja Mije Mandića starijeg, sledbenika bile su dobro posićene i medijski pobiskupa Ivana Antunovića. Obadvi iz- praćene jel je program bio raznovrstan
ložbe su bile izuzetno posićene i izaz- i prilagođen različitim ukusima.
Prošle, 2011. godine objavljena je Bivale su pažnju cilokupne kulturne
bliografija „Bunjevačko-šokački kalenjavnosti naše varoši.
Pored izložbe umetnički slika pri- dari 1868 -1914.“ autora Marije Cindori
ređena je i izložba fotografija bunjeva- Šinković, Eve Bažant i Nevenke Bašić
čki nošnji kroz vrime jel je nošnja Palković pa je Matica s obzirom na važvažan elemenat koji daje pripoznatlji- nost ove izuzetne knjige za istoriju Buvost bunjevačkog identiteta. Izložbu je njevaca, priredila njezino pridstavljanje.
5
Knjigu su pridstavile autori Nevenka
Bašić Palković i Eva Bažant.
Posvećena je posebna pažnja i slamarkama Asocijacije naivni umitnosti
KUD „Bunjevka“, organizovanjem izložbe u čast „Dužijance“, nacionalnog
praznika Bunjevaca. Održana je i multikulturalna priredba „Marko i prijatelji“,
što sve govori o otvorenosti Matice i za
druge vridne kulturne sadržaje koji postoje u jednom multikulturalnom gradu
kaka je Subotica.Matica je ugostila i
Udruženje građana „Bunjevci“ iz Novog
Sada koji su pridstavili prvi broj zbornika radova „Bunjevački prigled“, čiji su
urednici dr Aleksandar Raič i mr Suzana
Kujundžić Ostojić.
Još jedno mlado bunjevačko udruženje „Bunjevačka vila“ iz Male
Bosne, bila je gost Matice di je priredila nezaboravnu izložbu Božičnjaka
koja je izuzetno dobro privaćena i posićena. Izložbu je otvorio župnik Dragan Muharem iz Male Bosne.
Matica je u cilju davanja doprinosa u
rešavanju otvoreni pitanja nacionalnog
identiteta Bunjevaca kroz naučno istraživački rad formirala Odbor za nauku i
Odbor za jezik, di je okupljen naučni i
visoko stručan kadar što znači da dolazi
vrime u kojem se i na tom planu sve više
možmo oslanjat na svoje snage.
Matica je bila otvorena za svaku
vrstu saradnje i pomagala je kreativnost naši ljudi bilo kroz svoje projekte
jal projekte drugi institucija i tim je širila ideju matičarstva, koja podrazumiva njezinu prisutnost svugdi di ima
Bunjevaca.Važno je istaći da se povećo broj članova Matice iz Sombora
i da je u razmatranju i ideja o stvaranju
Gradskog odbora.
Traje dobra saradnja sa Maticom Slovačkom u Srbiji, a pridstavili smo se u
Beogradu u Matici iseljenika Srbije sa
promocijom knjige Mije Mandića „Buni,
Bunijevci i Bunjevci“, muzičkim programom i manjom etnološkom postavkom
od slame i kukuruzovine.
Za našu manjinu i Maticu sve više se
zna i u inostranstvu pa je i to bio razlog
da je glavni i odgovorni urednik slovačkog šasopisa „Dimenzie“ Robert Matejovič, koji je vrlo popularan u zemljama
sridnje Evrope, napravio na više stranica
intervju sa predsednikom Matice Sedlak
Ivanom pod naslovom „Ko su Bunjevci“
na četri stranice sa fotografijama bunjevačke nošnje i značajni nacionalni manifestacija.
Bitno je kazat da je po potribi, obično jednom misečno, održavan Glavni
odbor koji je, u skladu sa Statutom,
odlučivo o pitanjima iz svoje nadležnosti. Stručni odbori Matice su učestvovali u pripremi i realizaciji
programa rada iz svoje oblasti i bili su
pokretači pojedinih aktivnosti.
I pored ovi rezultata Maticane mož
biti zadovoljna ukupnim stanjem u
kome se nalazi bunjevačka manjina.
Nažalost, ni u 2012. godini nise uspilo
sa standardizacijom jezika, pa samim
tim Bunjevci su onemogućeni i u
ostvarivanju drugi prava ko što je
Zavod za kulturu, službena upotriba
NOVI ČELNICI MATICE
Glavni odbor
Ivan Sedlak, pridsidnik, podpridsidnici Tamara Babić, Marko Marjanušić i
Aleksandar Bošnjak, sekretar Geza Babijanović i članovi Dejan Parčetić, dr Aleksandar Raič, Mijo Mandić, Alisa Prćić, Ivan Skenderović i Zvonko Stantić.
Nadzorni odbor
Đurđica Skenderović, pridsidnik i članovi Kata Iršević Mačković, Josip
Kulić, Marko Išpanović i Bela Ivić.
Pridsidnici stručni odbora
Odbor za književnost - Stipan Šarčević
Odbor za istoriju - Zvonko Stantić
Odbor za muziku - dr Josip Stantić
Odbor za nauku - dr Aleksandar Raič
Odbor za jezik - mr Suzana Ostojić Kujundžić
6
jezika i pisma, dalji razvoj obrazovanja... Jednom ričju ostali su nedorečena manjina, pa samim tim i
neravnopravna u odnosu na ostale,
koje sve to imaje. Razlozi zbog čega
je to tako su pretežno dnevno-političke
prirode. U institucijama naše države
uvik je postojala verbalna podrška, al
ne postoji u dovoljnoj miri konkretna
materijalna i stručna u cilju realizacije
ti prava. U tom pravcu zasad nisu dali
rezultate ni politički izbori koji su održani u 2012. godini. Naš Sporazum
Matice sa LSV o davanju podrške na
izborima je delimično realizovan.
Ostvarena je dodatna finansijska
podrška našim projektima u iznosu od
550.000 dinara, zafaljujući velikom
razumivanju i podršci Miloša Nikolića, člana Gradskog vića zaduženog
za kulturu, a na rešavanju je prid Vladom Vojvodine predlog da se mr. Suzana Kujundžić Ostojić imenuje za
pomoćnika sekretara u jednom od Sekretarijata. U postupku su i druga kadrovska rešenja. Sve iđe dosta sporo i
teško. Nešto iz objektivni razloga, a
ima i subjektivni, zbog nedovoljnog
razumivanja obaveznosti Sporazuma.
Matica će i dalje insistirat na punoj
realizaciji odredaba Sporazuma, jel su
u njemu ugrađeni Bunjevački nacionalni interesi. Politički činioci, koji kritikuju Maticu zbog njezine aktivnosti,
sem rešavanja svoji lični i partijski interesa, nisu ništa uradili na pokretanju
i rešavanju pitanja od nacionalnog interesa. U želji da zadrže vlast i kontrolu u nacionalnom korpusu blokirali
su i rad Nacionalnog savita, ne poštujuć dogovorene mehanizme u radu i
promenljivost na mistu pridsidnika.
Đurđica Skenderović, pridsidnik
Nazornog odbora je istakla da je finansijsko poslovanje bilo u skladu sa zakonimai da nije bilo grešaka što su
potvrdila i državne institucdije koje
vrše kontrolu poslovanja.
Kad je u pitanju plan rada za ovu
godinu, Sedlak je istako da se očekiva
isto tako teška godina i manje
novaca,al de se radit mora ko i dosad,
pa će se nastojat nabavit više novaca
iz donacija, prodaje knjiga i drugi izvora.Planirano je izdavanje novi šest
knjiga i redovno izlažnje Glasila za
nauku, kulturu i stvaralaštvo „Rič Bunjevačke matice“, dvi izložbe i 23 priredbe „Večeri utorkom“.
J. Poljaković
Mart - April 2013.
ODBOR ZA ISTORIJU - Publikacija “Bunjevci” iz 1991. godine – I deo
Južni i panonski Slaveni koji se
nazivaju Bunjevci
Pisat statistiku Bunjevaca teška je zadaća, jel triba uzeti u obzir da su raznim
propagandama u prošlosti i sadašnjosti,
mnogi ime Bunjevac odbacili, a tuđinsko gospodstvo doprinosi da se mnogi
izjašnjavaju pod imenom drugi nacija,
pa čak bileže i u neslovene, što je naročito bili izraženo u prošlisti. Iz ovog
proizilazi da ovaj kratak statistički prigled, neće pružit baš sasvim tačnu i
virnu sliku o broju i pribivanju Bunjevca. Ovde će se iznet približan prigled oni mista u kojima stanuju i u
kojima su stanovali Bunjevci.
Bunjevci se dile u dosada poznate tri
grupe i to: podunavsko-potiske, dalmatinske i primorko-ličke. Osim ovi grupa
poriklom su Bunjevci od katolički slavena, koji stanuju u Rumuniji, u okolini
Krašova i Temišvara. Mnoga prizimena
ti stanovnika istovetna su bunjevačkim
prizimenima. Prizimena katolički slavena „Krašovana“ i oni u Radni najviše
se podudaraju sa prizimenima Bunjevaca koji stanovali u okolini Pešte i Budima (u Budimu još ima porodica koje
vode poriklo Bunjevaca). Osim tog biskup Ivan Antunović imo je oko 20 pritplatnika iz ti krajova na svoje
„Bunjevačke i Šokačke novine“ i „Vilu“,
a g. Mijo Mandić imo je isto oko 20 pritplatnika na „Neven“. Bunjevačko poriklo je još uvik velik dio naroda u okolini
Prokuplja, u Garešnici, Bjelovaru i u
ostalim dilovima Hrvatske, zatim po
svim dilovima Slavonije, istočne i južne
Istre i ponešto u zapadnoj Bosni.
Podunavsko-potiski Bunjevci
Podunavski i potiski Bunjevci stanuju i stanovali su sa live i desne strane
Dunava počev od Ostrogona pa do Titela
i od Čongrada na desnoj strani Tise pa
do Sente.
Sad slide podaci koji su navedeni u
„PRVOM BUNJEVAČKOM KALENDARU“ za prostu 1935. godinu u izdanju „BUNJEVAČKO OMLADINSKO
DRUŠTVO“ čiji je vlasnik bio g. Mandić Mijo.
Subotica – Od 101.857 stanovnika
Mart - April 2013.
po statistici iz 1926. godine ima 68.182
Bunjevaca, a ostali je bilo: 7.018 Srba,
21.009 Mađara, 3.881 Jevreja, 1.767 Nemaca i drugi. Po najnovijoj statistici (virovatno prvi nalaz posli popisa iz 1926.
godine) od 105.000 stanovnika ima
72.500 Bunjevaca. Broj Bunjevaca u poslidnjem vrimenu, srazmirno prema
ostalima, najviše je porasto. To dolazi
otuda što su se mnoge pomađarene bunjevačke familije povratile svome rodu.
Al i pored tog ima još mnogo mađarski
familija koje su bunjevačkog porikla i
koji su svoja imena pomađarili, npr.
Ostrogonac u Estergomi, Jelić u Farkaš,
Govorković u Besedeša itd. Osim ovi
iemna i porodica koja nose čisto bunjevačka prizimena a priznaju se za Mađare, npr. niki od familija Antunović,
Rukavina, Vojnić, Ivanić, Grizak, Nimčević, Pisarić, Milanković, Paušić, Milunović, Krpotić itd. se ubrajaju u
Mađare. Kad bi se ovi svi povratili
svome rodu onda bi broj Bunjevaca
izašo oko 80.000 u Subotici.
Sombor – Po mađarskoj statistici po
Balogu od 1902. godine bilo je u Somboru 6.770 stanovnika Bunjevaca, ostali
je bilo: 11.927 Srba, 8.297 Mađara,
2.564 Nemaca i drugi. Danas u Somboru
ima 9.800 Bunjevaca. U Somboru je
broj Bunjevaca prema ostalima, najviše
je opo. Mađarska statistika nije mirodavna jel se to zna da su po njevoj statistici
mnogi Bunjevci popisani ko Mađari.
Ako bi se uzo prirodan priraštaj stanovništva ko mirilo, onda bi broj Bunjevaca tribo da je danas 12.000
pomađareni i tu ima mnogo. Porodice
Anišić, Išpanovi-, Beširović, Matarić itd.
neće ni da čuju da su ikad Bunjevci bili.
Naravno ima od nji časni izuzetaka, al
nažalost vrlo malo.
Bajmak - Po statistici objavljenoj u
„Danici“od 1920. godine u Bajmaku
ima 4.000 Bunjevaca, 5.000 Nemaca i
3.000 pomađareni Slovaka. Danas broj
Bunjevaca iznosi 4.300. U ovom selu
opaža se lagano opadanje Bunjevaca,
uslid seobe i familija sa malim brojem
dice.
Lemeš – (danas Svetozar Miletić).
Lički Bunjevci
Po statistici u „Danici“ od 920. godine
ima 3.000 Bunjevaca i 1.000Mađara, sad
je broj Bunjevaca 3.000.
Čantavir – Prema mađarskoj statistici od 1920. godine broj Bunjevaca je
oko 2.000 a sad ih ima oko 800. Čantavir nam pruža najžalosniju sliku pomađarivanja. Po Fenješ Elekovoj statistici
od 1847. godine i 1841.godine. Bunjevci
su u većini, a za nepuni 90 godina jedva
ih ima možda deseti dio. Familije Šinković (stari oblik Sinković), Pletikosić itd.
ne znaju ni riči bunjevački. Tek u poslidnje vrime se opaža nika veća pažnja
prema čantavirskim Bunjevcima (danas
nikaka jel ih jedva ima) osnivanjem čitaonice.
Čonoplja - Prema mađarskoj statistici od 1900. godine ima Bunjevaca
958, a taj broj nije odgovaro starosti, sad
ima u Čonoplji 1.400 Bunjevaca.
Riđica - U Riđici na pustari starom
Leđenu i okolini ima danas 500 Bunjevaca.
Stanišić - Na pustari „Baba“ i okolini
Stanišića ima 300 Bunjevaca.
Pačir - Bunjevaca ima 200.
Svega Bunjevaca u jugoslovenskom
dilu iznosi: 93.300.
dipl. inž. arh. Mijo Mandić
(nastaviće se)
7
ODBOR ZA NAUKU - dr Aleksandar Raič, mr Suzana Kujundžić Ostojić - I dio
Bunjevci i Hrvati u Srbiji: problem demokratske
solucije jednog ignorisanog etničkog konflikta
Saopštenje podneto na: Institute for
Cultural Relations Policy Budapest
"National Question in Central Europe", International Conference, 2224. 03. 2013. godine.
Sažetak: Konflikt unutar etničkog
korpusa bački Bunjevaca u Srbiji tinja
već više od pola vika ne nailazeć na pažnju odgovarajući demokratski činilaca.
Ovaj konflikt manifestuje se u otporu hrvatske nacionalne manjine u Srbiji
prema težnji Bunjevaca da se razvijaju
ko nacionalna manjina sa Srbijom ko državom-domovinom. Ova težnja motivisana je aktuelnim trendovima
demografskog nestajanja, depopulacije
bački Bunjevaca. Analiza prirode i poslidica konflikta unutar bunjevačke etničke
zajednice
pritpostavka
je
razumivanja demokratskog rešenja tog
konflikta. Autori ove studije nastoje da
utvrde korene (nalazeć ih u neutemeljenom etničkom hrvatstvu Bunjevaca) i
jezgro konflikta (konstatujući da je to
onemogućavanje nacionalnog razvoja
Bunjevaca), potom analiziraju nacionalnu fragmentaciju etnički Bunjevaca i
dolaze do zaključka da je žarište konflikta u teškoći razdvajanja etničkog bunjevačkog i hrvatskog nacionalnog
identiteta. Na osnovu ovi analiza autori
identifikuju barijere i šanse demokratskog rešavanja konflikta nacionalni manjina Bunjevaca i Hrvata u Srbiji.
Ključne riči: Bunjevci, Hrvati, etnički konflikt, demokratska solucija
konflikta
Problem bački Bunjevaca:
depopulacija i etničko nestajanje
Problem Bunjevaca u Srbiji je
jedan od nerešeni konflikata etnički i
nacionalni manjina u Jugoistočnoj Evropi koji čeka na demokratski odgovor.
Tinjajući konflikt između Bunjevaca,
ko malog naroda autohtono formiranog
tokom 18. i 19. vika, sa aktuelnim statusom
nacionalne manjine u Srbiji ko matičnoj
državi (16706 osoba 2011. godine), i nacionalne manjine Hrvata u Srbiji (ukupno
8
57900 osoba u čemu, po procini, HrvataBunjevaca 15615 u 2011. godini1), ko subetnijske skupine hrvatske nacije,
ugrožava opstanak bunjevačke etničke zajednice u celini. Shodno godišnjoj stopi depopulacije Bunjevaca (2,93%) i Hrvata
(1,6%) između popisa stanovništva 2002. i
2011. godine u Srbiji (opštine Subotica i
Sombor u kojima je habitat 95% Bunjevaca u Srbiji), depopulacija bunjevačke populacije brža je od prosične depopulacije
ukupnog stanovništva u ovim opštinama
(0,82% godišnje) za 3,57 puta a hrvatske
za 1,95 puta. Nastavak ovi trendova vodi
ka nestanku oba modaliteta bunjevačkog
etniciteta na severu Bačke (svođenje Bunjevaca na oko 1% a Hrvata-Bunjevaca na
oko 3% ukupnog stanovništva do kraja 21.
veka). Ovi očekivani efekti depopuacije
dovešće, oba nacionalna modaliteta bački
Bunjevaca u Srbiji, u završnu etapu prirodne asimilacije u okruženje državotvorne
nacije, što je u Mađarskoj ostvareno do
1990. godine (I. Feher, 2003).
Istorijski posmatrano, glavni uzroci
depopulacije bački Bunjevaca su cipanje
njevog etničkog korpusa povlačenjem
granice između Mađarske i Srbije 1921.
godine i procesi koji su spričili njev nacionalni razvoj u obe ove države. Podila
bunjevačkog etničkog korpusa značila
je, prvenstveno, smanjivanje tržišta života, uslova demografske reprodukcije i
očuvanja etničke kompaktnosti Bajskog
trougla ko zavičaja i kolivke bački Bunjevaca. To se pokazalo u manjem dilu
podiljenog Trougla u Mađarskoj (jedna
trećina ukupnog bunjevačkog stanovništva Bač-Bodroške varmeđe iz 1910. godine), di je bunjevački korpus takođe
fragmentiran na priznatu nacionalnu manjinu Hrvata-Bunjevaca i na nepriznatu
etničku skupinu Bunjevaca (kategorizovani u popisima stanovništva ko
„ostali“) i u celini utonio u sociokulturno
okruženje mađarske nacionalnosti. Posli
1944. godine Bunjevcima se u Mađarskoj u popisima stanovništva izgubio
trag, što neupućenog posmatrača mož da
dovede u nedoumicu i pomisao o „holokaustu“ tog naroda (Weaver).
Koreni konflikta: neutemeljeno
etničko hrvatstvo Bunjevaca
Konflikt dvi nacionalne manjine,
unutar istog bunjevačkog etniciteta, poslidica je uticaja spoljašnji faktora iz vrimena stvaranja hrvatske nacije. Već
krajom 17. veka zapažaju se dvi tendencije, bunjevačka i hrvatska, unutar vlaški
plemena: probunjevačka orijentacija plemena koja su se politički oblikovala pod
mletačkim uticajem („senjski biskup Sebastijan Glavinić (1630-1690) veli da
prihvaćaju naziv "Bunjevci", al da ne
trpe da ih se zove Vlasima“) naspram
prohrvatske orijentacije plemena koja su
se oblikovala u banskoj Hrvatskoj („zagrebački biskup Benko Vinković (15811642) kaže da su oni Bunjevci Hrvati i
da oće da ih se broji med Hrvate“). Plemena doseljena 1686. godine iz Dalmacije (sa polazištem migracije iz
Hercegovine) u Bačku, bila su obuhvaćena etničkim oblikovanjem ko Bunjevci
i ko taki su se razvijali u Bačkoj, sve do
hrvatskog nacionalnog priporoda krajom
19. vika. Do tada etnička integracija
bački Bunjevaca je dospila do faze na
kojoj je počo njev autohtoni nacionalni
priporod („Rasprava...“ biskupa I. Antunovića iz 1882. godine je manifest ovog
priporoda). Istovrimeno, posli nestanka
Mletačke republike i potpadanja čitave
Trojedne kraljevine pod Austrijsku monarhiju, hrvatska orijentacija vlaško-bunjevački plemena sa teritorija ove
kraljevine je priovladala i, nakon revolucije 1848. godine, dovela do njeve integracije u hrvatsku naciju. Doprinos
hrvatskog juga (Dalmacije i Hercegovine ko pra-postojbine Bunjevaca) formiranju hrvatske nacije (A. Starčević,
ban Jelačić, hrvatsko-katolički nacionalni fundamentalizam), imo je odjek med
bačkim Bunjevcima što je nacionalnoideološki izvor kolebanja i, nakon prvog
svitskog rata, nacionalne podile bački
Bunjevaca na autentično bunjevačku i
hrvatsku orijentaciju.
(nastaviće se)
Mart - April 2013.
SOMBORSKE PRIPOVITKE
Kako (ne) triba
Kolut je selo somborske Opštine na
severu Bačke pet kilometara udaljeno od
graničnog prilaza prema Mađarskoj, a
prilaz je dosta prometan zove se po istoimenom Bački Breg-Santovo. Samo ime
Kolut je slovinskog porikla. Kažu tu je
Dunav koluto dok nije ustalio svoj tok i
baš u tom dilu je i vrlo krivudav. Kolut
je staro naselje i posli Mohačke bitke
1526. godine, kažu da se iz razrušenog
naselja mogli pripoznati ostaci stare varoške crkve. Godine 1590. Kolut ima 81
kuću koja plaća porez. Za vrime Turaka
selo Kolut naseljavaju Šokci rimokatoličke viroispovisti. Godine 1784. dolazi
do naseljavanja Nemaca koje je intenzivno podržavala carica Marija Terezija.
Godine 1752. država ziđa novu crkvu za
duhovne potribe novonaseljenog stanovništva – Nemaca iz okoline Švarcvalda.
Današnja crkva o kojoj će bit riči ziđana je 1825. godine i sticajom okolnosti Kolut postaje nemačko il, kako se
ovde divanilo, švapsko selo, tako da početkom 20. vika živi 2662 Nemca, 71
Mađar, 13 Šokaca, a to su familije: Čatalinac, Kovačev, Lukić, Kolić i još poniki koji su se brzo asimilirali u Nemce
i svi su, sem izuzetaka, divanili nemački,
jel se u škuli učilo samo na nemačkom
jeziku, a u crkvi nema više riči na štokavskoj ikavici - bunjevačkom jeziku,
samo na nemačkom.
Kolut je u prvoj polovini 20. vika
nemačko selo, moglo bi se kazat bogato. Nemački živalj – Švabe su vridan
narod. Vole zemlju, znadu je obrađivat,
imanja im se šire u bereški i bezdanski
atar. Ima i dosta zanatlija, ziđara, sarača, papučara, krznara i naročito stolara koji su izrađivali lip nameštaj –
naročito kanabeta prisvučeni plišom.
Posli razgraničenja, Kolut je pripao
novoj državi Kraljevini SHS. Od Srba,
Hrvata - Bunjevaca samo je nji nikoliko bilo med opštinskim činovnicima.
Biližnik je posli rata bio Marin Šoljan
rodom iz Starog Grada sa ostrva
Hvara. Selo ima i lekara dr Grgu Lučića. Lipo i napridno selo na krajnjem
severu Bačke razvijalo se sve do II
svitskog rata kad počinju čudni dani i
istorija ovog sela, a o tom nam je divanila valda danas najstariji stanovnik
Mart - April 2013.
ovog sela Ana Nikolin rođena Kubatov, Bunjevka
iz Gare čiji su se
roditelji ko optanti
1918. godine doselili u ovo selo.
Puno što-šta smo
mogli saznat i
divat sa ovom
kripkom staricom,
al je ona na tušta
pitanja samo manila rukom Nije
za divan.
A pitanja su se Kolutska crkva
odnosila na zdravo ružnu sliku sela na
kojoj je napolak porušena katolička
crkva koja tako stoji više od šest decenija, a misto joj je na svega 3-5 km od
regionalnog puta kojim se iđe do graničnog prilaza za Mađarsku.
Slika strašna i necivilizacijska, pa jel je
to odnos jednom sakralnom spomeniku?
Taki prizor nećete vidit ni u jednoj
zemlji u okruženju. Teta Ana dalje divani:
Selo je puno tog prošlo kroz ovi
60 i više godina. Prvo 1944/45. sve
nemačko stanovništvo je otirano u
logor. Zbog blizine Batine i čuvene
bitke selo je prihvatilo ranjenike,
Ruse, Bugare i naše iz 51. Divizije i
XII vojvođanske brigade. Prošo je
rat i u selo se doselio svit, novi ljudi
iz Like i Korduna. Crkva je napuštena što mi je zdravo teško, jel tu se
krštavalo, krizmalo, vinčavalo, držale se mise za umrle… I kad se
sitim, samo sam ja ode šest puta
bila kuma na krštenju! Svete mise se
više nisu održavale, a čuvari crkve
su i sami gledali da iznesu iz crkve
što se mož ložit u vatru pa su tako
prvo na red došle klupe pa onda i
sve ostalo. Krov se lagano rušio, a
crkva prokišnjavala sve više i više…
Za čudo da vaki prizor još nikom
nije zasmeto!
Tu prolazi tranzitni put za Evropu!
Iz te iste Evrope kad prođu i vide tako
zapušten jedan istorijski spomenik sakralnog karaktera – pa šta taj svit onda
misli o nama?
To je slika o nama i našem odnosu
prema spomenicima kulture, niko da štogod priduzme pa ni seoska zajednica, a
ni katolička crkva, pa na kraju ni Opština
na čijoj je teritoriji ova crkva.
Možda tu ne bi ni tribala kaka velika ulaganja, i sa malim naporom,
mogle bi se ukloniti štete, crkva konzervirati i selo bi lipče izgledalo, a i
utisak ljudi iz svita o nama bio bi
zdravo drukčiji!
Zašto jedno tako misto od velike vridnosti za istoriju mora propadat više od 60
godina na očigled sviju, a da niko ni ne pocrveni od sramote i neodgovornosti?
Teta Ana je sa svojim brojnim sićanjima pravi hroničar ovog kadgod zdravo
lipog sela. Sleže ramenima i sama se pita:
Ne znam oćul ja dočekat da našu
crkvu na srid sela kogod opravi?
Možda je ta crkva ko sakralni objekat
mogla bit data i nekoj drugoj konfesiji, ostaje
pitanje za one koji vode brigu o selu…
A eto, svit što je došo posli rata
baš i nije pobožan! divani teta Ana.
S velikom tugom teta Aninom, a i
svi oni kojima vako što god ne prija ni
očima ni srcu ni duši, prolazi se putom
za Baju i druga mista u Mađarskoj…
Ostaje tužna slika – jedne napuštene i zubom vrimena načete crkve u
kojoj su se generacije molile za sriću,
zdravlje svoji familija.
I sićamo se naslova da vako NE
TRIBA! Jer vaka slika o nama odlazi
u svit, a s malo truda, volje i brige
moglo bi sve drugačije izgledat! Ako
već nije kasno!
prof. istorije Marija Bojanin
9
ODRŽANA LIKOVNA RADIONICA ZA DICU
Dičija mašta mož svašta
U okviru već tradicionalnog dičijeg
projeta „ Bunjevačka lipa rič“ u okviru
Bunjevačka matice, održana je prva likovna radionica za dicu na kojoj su
dica iskazala svoje umeće u crtanju i
idejama na svojim radovima koji su
bili vezani za pridostojeće uskršnje
praznike. Učesnici realizacije ove likovne radionice bili su učenici I, IV i
VI razreda Osnovne škule „ Đuro
Salaj“ sa profesorom razredne nastave
Draganom Kopunovićem.
Bunjevačka matica je naučno- kulturna institucija čiji je cilj nigovanje,
Učitelj Dragan Kopunović sa đacima Osnovne škule “Đuro
Salaj” iz Subotice u likovnoj radionici Bunjevačke matice
afirmacija i razvijanje svisti o bunjevačkoj tradiciji i kulturi.Cilj naše institucije je proučavanje i nigovanje
maternjeg jezika, očuvanje tradicije i
običaja našeg naroda, ko i razvijanje i
jačanje svisti građana, a naročito dice
i omladine, o teritorijalnoj i jezičkoj
povezanosti i suživotu. Bunjevačka
matica je tisno povezana sa sličnim
organizacijama u zemlji i svitu.
U okviru manifestacije ,,Bunjeva-
čka lipa rič“ Bunjevačka matica je
tokom ove godine sprovest još literarnu, ko i recitatorsku radionicu,
putem koje će talentovani učenici i
učesnici konkursa savlađivat, uz stručnu pomoć profesora i nastavnika razredne nastave, nove elemente poetskog
i proznog stvaralaštava, ko i elemente
lipog kazivanja stihova svoji vršnjaka.
Sve to rezultiraće priredbom u toku
miseca juna, kad će se odabrat i nagradit najušpešniji recitatori, ko i najbolji
likovni radovi.
Svrha održavanja ovi radionica je
povećat masovnost i kvalitet u realizaciji projekta ovog već tradicionalnog
projekta kojim rukovode stručno osposobljeni nastavnici. Radionice su otvorene za sve zainteresovane učenike svi
starosni kategorija, od II do V u 2013.
godini (jednom misečno), prema dogovorenom rasporedu.
Nosilac ovog veoma značajnog
projekta za Bunjevačku maticu je profesor razredne nastave Mirjana Savanov koja će doprinet da ovaj veoma
važan dičiji projekat za bunjevačku
nacionalnu zajednicu bude još bolji i
uspešniji u budućnosti.
R.B.M.
10
Mart - April 2013.
ODRŽANO POETSKO-MUZIČKO VEČE
U povodu Dana žena
Bunjevačka matica je u utorak 5.
marta, održala je poetsko-muzičko veče i
time otpočela ciklus manifestacija u
okviru „Večeri utorkom“, koje su postale
već tradicionalne kako na nivou
bunjevačke nacionalne zajednice tako i na
nivou grada. Kroz program koji je bio
priređen, za ovu priliku imali smo prilike
čut pisnike književnog odbora Bunjevačke
matice koji su se pridstavili sa svojom
najlipčom poezijom, a to su: Geza
Babijanović, Jelisaveta Buljovčić-Vučetić,
Marija Horvat, Marko Marjanušić, Stipan
Šarčević, a stihove pisama Ane Popov,
Alise Prćić, Gabriele Diklić, Tomislava
Kopunovića i Marka Peića pročitala je
Nela Ivić. U okviru programa prisutnima
su se obratili pridsidnik književnog odbora
Bunjevačke matice Stipan Šarčević i pridsidnik Bunjevačke matice Ivan Sedlak koji
je ujedno i čestitao 8. mart - Dan žena
svim prisutnim damama i uručio im
prigodne poklone tj. cviće.
Muzički deo progrograma je bio upotpunjen pismama tamburaškog ansambla
„Sledbenici Tumbas Pere Haje“ i vokalne
solistkinje Tamare Babić.
R.B.M.
Stari palićki salaš
Uz obalu, na domak trske i ševara,
stoji jedna kuća, kuća zdravo stara.
Mali je to salaš sirotog ribara,
sad o njemu više niko se ne stara.
Krov od trske već se sasvim nakrivio,
još se samo stare, trule grede vide.
I odžak se crni u cripove skrio,
dok zabati trošni na svom mistu side.
Tavanice blatne skoro više nema,
samo čvrsto slime ode još postoji.
Nema ni pendžera, ni drvenog trema,
a umisto vrata crna rupa stoji.
Oko kuće samo visok raste korov,
povr njega onaj stari đeram viri,
osto je još rovaš i duboki rov,
a kroz srušen čardak toji vitar piri.
Nuz obalu još dva svezana čamca.
Pokatkad iz trske stidljivo provire,
pripuni su vode do samog pramca
i palićki talasi u njima se smire.
Ivan Sedlak, pridsidnik Matice
damama poklanja karanfil
Sa cvatom bosiljka
I oslobođenom ljubavi vri.
Stipan Šarčević
Kad se danjom gleda prema tom salašu,
kad se baci pogled na taj stari kraj,
tad lipota budi bujnu maštu našu –
stari salaš opet ima lipotu i sjaj.
Marko Marjanušić
Vično voliti
Duše, duše ..... naše mladosti
Uništila jedared nam istina.
I otad ni prolića, ni sunca,
Već kameni hum i vitrovi,
Draga sićanja
Veče se spuštilo u dolji
Očekuju nas u radosti moji
Sigurno je nana utrnila lampaš
U daljini nazire se salaš
Približavam se lagano salašu
Srce lupa ko prsti harmonikašu
Jedva čekam da nanu zagrlim
I ponovo sve moje da vidim.
Želja moja za njima je jaka
Sićanja moja budi noć svaka
Svaka tuga brez roda je teška
I radost je sa svojima veća.
Jelisaveta Buljovčić Vučetić
Vitar ljubavi
Kupim lišće
U naručju
Mislim,
Bogata sam.
Odnikud
Naiđe vitar
I moje ruke
Su prazne.
U sivilu jeseni
Vitar ukrao
Ono što volim.
Učesnici poetsko-muzičke večeri
Mart - April 2013.
Marija Horvat
11
U BUNJEVAČKOJ MATICI OBILUŽENO 140 GODINA
OD ROĐENJA BISKUPA LAJČE BUDANOVIĆA
Otac subotičke biskupije
Za svog života biskup Lajčo Budanović se borio za svoju viru, narod i sirotinju. Njegov rad
na širenju kršćanskog socijalizma se vrlo ritko spominje. Velik dopinos biskupa bunjevačkom
jeziku i istoriji
Malo je ljudi koji čitav svoj život i
znanje podride svom narodu i viri, a jedan
od ti je biskup Lajčo Budanović, čija je
140. godišnjica rođenja obilužena u
Bunjevačkoj matici na istorijskoj tribini u
okviru tradicionalni priredbi „Večeri
utorkom“.
Pridavanje
o
ovom
bunjevačkom velikanu održo je Zvonko
Stantić, član Odbora za istoriju.
Rad biskupa Budanovića se mož
podilit u tri dila – rad na jeziku i istoriji
Bunjevaca, približavanju katoličke vire
građanstvu i njegovoj brigi za sirotinju iz
koje izlaze i njegove ideje kršćanskog socijaliste.
Svom rodu
Biskup Budanović je, kako je kazano,
puno radio na jeziku i istoriji Bunjevaca.
Sprva piše pod svojim imenom Lajčo
Budanović, dok posli imenovanja za adminstratora, odnosno biskupa, koristi
pseudonime: Veco Labudić, V. Labudić,
V.L., v.l., zatim Lovro Ratanski, L. Ratanski, Ano-Nimka i Ano-Nimko.
Lajčo Budanović, još ko bogoslov u
„Nevenu“ iz 1895. godine, u tri nastavka,
piše pravila bunjevačkog jezika, fonetike
i pravopisa, o podili suglasnika, u to vrime
uobičajenoj upotribi slova h i o još puno
tog. U toj namiri, piše „Praktički jugoslavenski (ilirski) priručnik za učenje
jezika”. Za škulsku i privatnu upotribu
napiao i ričnikom opremio Ivan
Mihalović, profesor učiteljske škule. Treće
izdanje za tisak pripremio Lajčo
Budanović, župnik bereški, u Baji 1914.
godine. Ova knjiga pisana je dilom
mađarskim jezikom, po ugledu na Ambroziju Šarčevića, naminjena svećenicima
i učiteljima koji ne znaju bunjevački jezik.
Isto tako ga je interesovala i istorija
Bunjevaca. U „Nevenu“ broj 6. iz 1896.
godine objavljuje članak „O nigdašnjim
kalačkim Bunjevcima“, a u broju 7. iz
1905. godine objavljuje tekst o ličkim
Bunjevcima - „O starim Bunjevcima u
Lici i Krbavi“, dok u 8. broju, članak po
naslovom “Zašto nas Bunjevce, stari
dokumenti nazivaju Vlasima“. U ovim
tekstovima, potvrđiva stara narodna pridanja, da smo doselili od rike Bune, priko
12
venecijanskog dila
Dalmacije, Like,
priko Slavonije, pa
je zato razumljivo
kaže, da nas mnogi
dokumenti nazivaju
„Dalmatima“. Ime
B u n j e v a c ,
Budanović ipak ne
izvodi od rike Bune,
što govori o visokom nivou njegovog poznavanja
etimologije, već od
grčkog
naziva
Huma, koga Konstantin Porfirogenet, Sa otvaranja tribine o biskupu Lajči Budanoviću
na kojeg se poziva,
naziva „Bounos“, što se čita „Bunos“. Za političkog aspekta. Najvažnije je bilo pivrime Bizanta kaže, „Grci su nazivali tanje administratora Lajče Budanovića i
Humljane "bunioi" – brđani. Ovaj naziv se njegovog rada, o čemu se probo izjasnit
službeno zadržao i ostao na narodu sa kako kaže objektivno. “Mora se priznati
slavenskim nastavkom – vac. U govoru da poseduje neverovatnu radnu snagu,
bačkih Bunjevaca nalaze se mnoge riči nezaustavljivom energijom odnosi se
grčkog porikla, napisaćemo ih latinicom, prema svojim obavezama”, kaže on u
onako kako se izgovaraju: dromos – drum, svom izveštaju i dodaje – “U svojem radu,
perkijon – prćija, sarksma – sarma. Isto istim pristupom ophodi se i prema onim
tako je i sa imenom "Bunjevac", bunos popovima koji su za povratak u okrilje
znači brdo, bunios – brđanin, gorski, Kaloče i sa onima koji su protiv njegovi
opridiljenja. Na drugom mistu kaže:
bunemo, – stoku napasati, pastirovati.
„Gospodin biskup Lajčo Budanović nije
jednostavna osoba, već osoba izvanredni
Biskupske muke
sposobnosti, velike energije“. Ubrzo doOd kad je, 1923. godine postavljen za daje „Ovu vrstu ljudi odlikuje fanatična
apostolskog administratora novoosnovane želja za liderstvom. Nikad nije tajio da
Bačke biskupije, Lajčo Budanović se borio Mađarima nije naklonjen“. Upravo ovaj
za, što bi danas kazli “puin kapacitet” i u dio izveštaja bio je uzrokom da ga je nova
tom je uspio. Deset godina posli njegove okupaciona vlast 1941. godine smatrala
smrti Sobotica je dobila prvog domicilnog nepoželjnom osobom u Subotici. U
biskupa u liku Matiše Zvekanovića. Naj- situaciji, smatrali su oni, kada je tribo
teži dani su bili za vrime Drugog svitskog hitno uspostaviti ozbiljne kontakte sa vojskom i nadbiskupijom, on je prema njima
rata
Grof Zihi Đula dao je 16. aprila 1941. imo pasivan odnos čime je izazvo još veće
godine nalog dr. Ijaš Jožefu da se uviri o njevo podozrenje. Jednom prilikom je prid
stanju u Subotičkoj administraturi. Mo- 1.500 mađarskih vojnika na misi
mentalno je otputovo sa dr. Kunom posvićenoj mađarskom povratku na ove
Evetovićom, Bunjevcom, rodom iz teritorije, održane u crkvi Sv.Terezije, ko
Bačaljmaša u Bačku, di su boravili od 24. svećenik najvišeg ranga izašo iz crkve prid
aprila do 3. maja. O svojim zapažanjima samu intonaciju mađarske himne i time
izvistio je nadbiskupa 4. maja, opširnim uvridijo svečano raspoložene oficire i vodopisom na šest, a ministarstvu vira i obra- jnike. Čerez tog je interniran u Budimzovanja na čak devet strana, dva dana kas- peštu dije bio do 26. maja 1943. godine
nije i to sa virskog, nacionalnog i kad se vratio u Suboticu. Zafaljujuć zaštiti
Mart - April 2013.
Vatikana, oštrije mire prema njemu nisu
priduzimane.
Ratna srića za mađarsku vojsku okrenila je leđa. Admiral Horti moro je abdicirat, a nadbiskup Gros 20. decembra 1944.
godine vratiti biskupu Budanoviću
ovlašćenja nad Bačkom apostolskom administraturom, iako mu ona, što se tiče
Rima zvanično nije ni pristala. Vatikan je
sve to 13. juna 1946. godine zvanično još
jedared
potvrdio
dajuć
biskupu
Budanoviću pismenim putem podršku i
sve ingerencije. Dugogodišnja borba
bunjevačkog rodoljuba, potrajala je još 12
godina, kad je 16. marta 1958. pošo na
zadnji put do katedrale,odlazeć iz Bačke
administrature i s ovog svita ko naslovni
biskup Cizamski
Kršćanski socijalista
Budanovićeve teološke studije, padaju
upravo u doba burni socijalni priviranja i
buđenja katoličke društvene nauke i
prakse, nakon objavljivanja socijalne enciklike pape Lava XIII o radničkom pitanju Rerum Novarum (1891.). Velika
istorijska zasluga te enciklike bila je u tom
što je crkva pozvala virnike, svećenike i
katoličke laike da krenu u rišavanje
postojeći društveni nesuglasica, bede proletarijata, naravno ne nasiljem.
Živeći i radeći ko kapelan u Subotici
(1898-1902.) i Novom Sadu (1902-1910.)
on je sve svoje sile usrmirio na pastoralni
rad i na sastavljanje pučki molitvenika i
priručnika za pučke pobožnosti. U kon-
taktu s jednostavnim i siromašnim pukom
koji je činio većinu virnika upoznavo je
teške životne probleme subotičkog i
novosadskog proletarijata, al se do 1910.
godine nije bavio njevim rišavanjem.
Društvena dilatnost prema siromašnima
sastojala se u karitativnoj pomoći, u
milostinji. Ko mlad kapelan župe sv.
Đurđa u Subotici naminio je dio svoje
plate za pomoć siromašnim i bolesnicima
otvorivši obdanište na području te župe.
Čak i u pučkim pobožnostima volio je upozoravat na njevo socijalno i karitativno
značenje, a neritko se njima koristio da bi
potaknio virnike na dobrotvorna dila.
Socijaldemokratija je u Novom Sadu
1908. godine, ko i u ostalim bačkim
gradovima, pokrenila široku antireligioznu
propagandu, ozbiljno ugrožavajući ugled
Crkve u očima mnogi radnika virnika,
optužujuć je za saradnju s neprijateljima
radničke klase. To je bio neposridni povod
da Lajčo Budanović odluči osnovati
stranku kršćanskih socijalista u Novom
Sadu. Najprije je u saradnji s pojedinim
katoličkim studentima, sridinom 1909. godine osnovo “Kršćanski licej društvenih
nauka” kojem je svrha bila buđenje interesa za društvena pitanja među novosadskim intelektualcima i poticanje na
smišljenu kršćansku akciju u novim
društvenim prilikama. Ne zaboravimo da
je rič o tadašnjem Uj Videku, gradu sa
mađarskom i nemačkom upravom u Austrougarskoj carevini sa značajno
drugačijim nacionalnim i virskim sastavom stanovništva. Licej je počo izdavat
BIOGRAFIJA
Biskup Ljudevit – Lajčo Budanović rođen je 27. marta 1873. godine u Bajmaku
u uglednoj bunjevačkoj familiji od oca Albe Budanovića i matere Đule Dulić, ćeri
Đene Dulića, prvog pridsidnika “Pučke kasine”, bliskog saradnika biskupa Ivana
Antunovića i Ambrozija Boze Šarčevića. Osnovnu škulu je završio u Bajmaku, a
sridnju u Subotici i Kalači di je studiro bogosloviju.
Za svećenika je zaređen 24. juna 1897. godine u Kalači, a ko kapelan je službovo
u Santovu, Kaćmaru, Subotici, Novom Sadu, Somboru i Baji. Župnikom je posto 26.
jula 1912. godine u Bačkom Brigu, a od 12. decembra 1920. godine u župi sv. Terezije
u Subotici. Vatikan ga 10. februara 1923. godine imenuje apostolskim administratorom za novoosnovanu Bačku. Taj status mu je bio oduzet za vrime Drugog svitskog
rata, a ponovno imenovanje je dobio 13. juna 1946.godine.
Slidio je priporoditeljske ideje biskupa Ivana Antunovića. Osnovo je brojne institucije i organizacije, a je 26. juna 1933. godine je osnovo svoju Zadužbinu zarad
stvaranja materijalno-novčane osnovice za rad bunjevački ustanova. Zadužbinu je
Budanović utemeljio crkveno-pravno 1941. godine al rat i posliratno vrime u u komunizmu su omele registrovanje na pravnom području.
Lajčo Budanović je 14. januara 1934. godine osnovo Subotičku Maticu, virskokulturnu ustanovu u kojoj je, i oko nje, udružio sva bunjevačka društva - Katolički
krug, Momačko kolo zarad čuvanja i održavanja narodnog i virskog identiteta Bunjevaca u Subotici i Bačkoj. Zvali su ga ocem subotičke biskupije iako je umro deset
godina prija neg što je ona dobila taj status.
Napiso je više knjiga za virsku poduku i moralno i novčano pomago Subotičku
Danicu, Subotičke novine Klasje naši ravni u kojim je objavljivo svoje tekstove.
Umro je u Subotici 16. marta 1958. godine i saranjen je u subotičkoj katedrali.
Mart - April 2013.
nediljnik Delvideki Ujsag koji je posto
glasilo kršćanskih socijalista za južnu
Bačku. List je izlazio šest miseci, sve do
Budanovićevog primištaja u Sombor. Prvi
broj objavljen je 16. januara 1910. godine.
Potvrdu da je baš Budanović osnovo
“Kršćanski licej društvenih nauka” s
novosadskim studentima i da je bio uridnik novina “Delvideki Ujsag, pošto se u
tim novinama eksplicitno ne spominje njegovo ime, nalazimo u dva izvora. U
subotičkom glasilu kršćanski socijalista
Bacskai
Naplo,
koje
je
posli
Budanovićevog primištaja u Sombor, u
povodu njegovog imendana, objavilo
pismo novosadskih građana, koji ga
izričito nazivaju “dušom kršćanskog socijalizma”, “apostolom novosadskih socijalista” i “uridnikom bivšeg Delvideki
Ujsaga”. U nastavku uridništvo Bacskai
Naploa opisuje Budanovićev rad u Novom
Sadu ovim ričima: “Malo je u Novom
Sadu bilo ljudi ko Budanović, koji je svojom sposobnošću i agilnošću, uklanjajuć
među viroispovistima prikrivene razmirice
stvorio prvo kršćansko udruženje, koje se
u nečuvenoj miri razvijalo - u trgovačkoobrtničkom životu Novog Sada, steko je
taku poziciju, da je prilikom ovogodišnji
izbora Radničke blagajne uz sav terorizam
socijalnih demokrata izvojevo jedinstvenu
sjajnu pobidu.
Posli tog primištaja Budanović nije
prikinio sa društvenom dilatnošću, već joj
daje novi sadržaj. Tako u Baji krajom
1910. godine osniva “Pučku čitaonicu”, a
u Bačkom Brigu 1913. godine kulturno
društvo kojem je svrha bila “unapriđivanje
društvenog života i obrazovanja Bunjevaca i Šokaca u Ugarskoj”. Pučke
čitaonice i druge slične ustanove, imale su
u ono vrime, velik društveni značaj. Bile
su socijalna pomoć siromašnima, a imale
su velik značaj u očuvanju identiteta
slavinskih manjina. Osnivajuć pučke
čitaonice i kulturna društva u manjim
mistima Budanović traži načina kako primostiti jaz između viši i niži slojeva
društva kako pravedno podiliti duhovna i
materijalna dobra med ljudima. Osićo je
ko nepravdu da varoši imaje sjajna pozorišta, biblioteke, koncertne dvorane i
luksuzne dvorane za priređivanje zabava,
a siromašan narod od svega tog nema
ništa. Budanović je takim društvenim
radom, obilužio svoj apostolat, do kraja
života. Siromašni su mu ostali trajna briga.
Taj svoj duhovni princip uvik je znao
pokazat i u životu, ko recimo na dan njegovog biskupskog posvićenja 1. maja
1927. godine kad je u zgradi subotičkog
“Momačkog kola” priredio užnu za onoliki broj siromaha koliko je gostiju bilo
pozvano na svečanu užnu u zgradi
biskupije.
J. Poljaković
13
ODRŽANO MULTIKULTURALNO VEČE U BUNJEVAČKOJ MATICI
Mozaik različitosti nacionalni kultura
Po treći put Bunjevačka matica je
u okviru „ Večeri utorkom“ održala je
multikulturalno veče pod nazivom
„Marko i prijatelji“ koje je održano
Marko Marjanušić i njegovi prijatelji
Marko Marjanušić pozdravlja
svoje goste i publiku
23. aprila 2013. godine u pripunoj sali.
Još jedno zanimljivo veče di su nam se
pridstavile istaknute ličnosti grada Subotice iz oblasti kulturnog života kroz
poeziju i muziku ko što su: Nebojša
Čolić, Stipan Jaramazović, Stevan Nikolić, Lacko Ileš, Dragan Rokvić, Stevan Tonković, Miroslav Bičanin i
tamburaški ansambl „Sledbenici
Tumbas Pere Haje“ sa vokalnim solistom Tamarom Babić koji
su činili muzički
deo programa.
Svako na sebi
svojstven način
pridstavili su se
Priredbu je pratio velik broj gledalaca
Zaduženi za dobro raspoloženje: Tamara
Babić i “Sledbenici Pere Tumbas Haje”
14
gosti kroz dio
svog dugogodišnjeg rada koji su
ostavili vezano za
grad Suboticu ko i
kroz profesilni
deo svoga rada i
time doprineli da
ovo veče bude što
zanimljivije kako
za Bunjevačku
maticu tako i za
sam grad Subo-
ticu. Domaćin i voditelj večeri bio je
podpridsidnik Bunjevačke matice
Marko Marjanušić. koji je i osmislio
ovo cilokupno veče.
U mozaiku nacionalni kultura imali
smo prilike vidit i čut različita iskustva
i dugogodišnji profesionalna oprideljanja učesnika ovog programa. Multikulturalnost se opet pokazala ko
značajna odlika ovog podneblja i
ovog grada sa tendencijom uzajamnog
spaja i nigovanja nacionalni kultura u
budućnosti.
R.B.M.
Mart - April 2013.
ODBOR ZA FOLKLOR I MUZIČKU DELATNOST
Živi pismo naša
Bunjevačku pismu kroz vrime pronosili su mnogi istaknuti umetnici koji
su volili svoj narod i s ponosom pridstavljali Bunjevce di god bi se našli.
Ovu konstataciju potvrđuje odlomak iz
teksta Bunjevački novina (broj 37, godina 1940. str. 2 i 3), tekst pod nazivom
„Veličanstveni
uspih
Bunjevačkog večera“, koji nam poručuje da se bunjevačka pisma cinila i da
smo uvik imali istaknute umetnike i
kulturne radnike ko što su: Kata Prčić,
Mara Đorđević-Malagurska, Pero
Tumbas –Hajo, marija Bukta, Klara
Prćić – Dunajev, Mlinko Josip-Mimika, Bartul Vojnić Purčar i Anica
Vojnić koji su nas zadužili svojim
radom i ostavili nam u nasliđe bogatu
kulturnu baštinu.
....„Bunjevačko veče trajalo je kao
što je i bilo pridviđeno 75 minuta. Otvoreno je pismom „Kolo igra tamburica
svira“, koju je odsviro tamburaški radio
orkestar sa g. Perom Tumbasom –
Hajom, a ko učesnik na čelu je svirao g.
Joso Mlinko. Tambure i vionina g.
Mlinka su zaista gromovito odjeknule,
odsviravši našu himnu.
Posli toga održala je pridavanje o
Bunjevcima naša poznata nacionalna
radnica i književnica g-đa Mara Đorđević – Malagurska. Samo pridavanje donosimo zbog njegove lipote i važnosti
kao posebni članak u našim novinama,
te će o tome najbolje reći sama sadržina.
Dok o g-đi Mari Đorđević Malagurski
moramo kazati da je sa g-đicom Katom
Prćić zalagala se za to, da se što prije
uvrsti i priredi ovako jedno veče. Kako
smo imali prilike da slušamo odlomak i
iz njezinog komada „Manda Vojnićeva“,
koji još nije igran ni na jednoj pozornici,
došli smo do zaključka, da je to vrlo
dobro i uspilo dilo g-đe Mare te očekujemo, da se taj komad odigra uskoro u
cilosti, jer smo uvireni, da će to opet biti
jedan naš zajednički uspih u carstvu
Thalije.
Zatim je posli pridavanja odsvirao
veliki radio orkestar uvertiru iz komada „ Mande Vojnićeve“ u kompoziciji
majora
g.
Ljubomira
Bošnjakovića.
Posli toga je već naša poznata Bunjevka iz Sombora g-đica Marija
Bukta otpivala dvi naše stare bunjevačke pisme: „Kerska mlaka duga i široka“. Nju je pratila sestra g-đice
Kate Prćićeve, g-đa Klara Prćić-Dunajev, pivajući iste pisme u najmelodičnijem tercu, tako, da su se slušaoci
divili ovom bunjevačkom duetu.
Pismu „Sve u slavu Boga velikoga“ i „U zdravlje zemlje gospodara“pivao je i svirao uz pratnju
tamburaškog radio orkestra g. Joso
Mlinko. Iza toga je svirao „Svatovac“,
pa pivao i svirao naš šalajdanac:
„Ala, ala živim zabadava“ i „Svi mi
kažu da ja ljubim lažu“ na kraju je odsvirao sa radio orkestrom tamburaškog zbora naše veliko „kolo“. Mi smo
mnogo puta slušali kad se kolo svira,
pa smo ga mnogo puta i odigrali, ali
ovo „kolo“ tako kao kad vihor dune pa
sve ponese, tako je i ono bilo. Počelo
je tiho, pa sve jače i jače, da smo mi
slušaoci toga večera mislili, da će nam
same noge poleteti i zaigrati. Naši stariji Bunjevci koji su to veče slušali
radio – prenos, govori su posli ovog
Pere Tumbas Hajo
„kola“....e, ovako smo mi slušali
Mlinka, davno, još prije dvadeset i više
godina, pa smo mislili, da je on to već
i zaboravio, a sad vidimo, da on bunjevačko „kolo“ nikad neće moći zaboraviti.
Stare naše pisme:“Alaj volim ovaj
šor“ i „Prošo bih ti draga pored
dvora“ – pivala je g-đica Kata Prčić,
u tercu ju je pratila njezina sestra gđa Klara Dunajev –Prčić, a na violini
i tamburi g. Mlinko i Pere Tumbas.
Koliko je truda uložila za bunjevačko
veče g- đica Kata Prčić najbolje svidoči to, što je ona sama, iako mi
znamo da to njoj nije baš najlakše, otpivala pisme, koje nije mogao niko da
nauči za ovo vrime odkad se počelo
spremati za bunjevačko veče. Zaista
naša jedna neumorna bunjevačka nacionalna radnica, koja nema jedan
„Kerska mlaka duga i široka“
Ej, Ker je visok, a i Senta taka,
Ej, u sridi je od starine mlaka.
Ej, Kerska mlaka duga i široka,
Ej, pa je dika prigazit ne mož.
Ej, s jutrom tamo, s večeri ovamo,
Ej, da nam bude drago i valjano.
Ej, al se dika jadu dositio,
Ej, na konju je meni dojezdio.
Ej, šest godina i još malo više,
Ej, kako srce za srcem uzdiše.
Mart - April 2013.
15
pravac, nego se njezino dilovanje proteže na sva polja, gdi triba da se podigne i pomogne bunjevačko ime. Zato
je i poznaju svi Bunjevci od malog do
velikog, pa su je kao iz milošte i nazvali-Tetkuš. Tako je i slušajući bunjevačko veče našeg urednika mali
četvorogodišnji sinčić-Ice- čuo g-đicu
Katu Prćić kako piva i uviknuo:“Mamice, to piva Tetkuš!“
Na harmonici je svirao gosp. Bartul Vojnić P. odsviravši: „Kukuruzi već
se beru“, i „Momačko kolo“. Njegova
harmonika je bila dokaz da mi Bunjevci jednako volimo i poznajemo sve
instrumente, šteta samo što nije imao
prilike da više istakne svoju sposobnost sviranja na harmonici. Pismu
„Što si curo mislila“ i „Što ću nane
boluje mi dika“, otpivala je naša Bunjevka iz Subotice Anica Vojnić sudij-
ski pripravnik u Kragujevcu, a zatim
je otipavala i pismu „Umorno je zlato
moje“. Njezina sposobnost je neosporna i nama već poznata od ranije,
jer je već nikoliko puta pivala na radiu
naše bunjevačke pisme, pa će to nadamo se i u buduće činiti za volju
svoju, a i za volju i diku nas sviju Bunjevaca.
Posli toga izvodila je dramska
trupa Narodog pozorišta u Beogradu
„Ej, šta ću nane“
Ej, šta ću nane boluje mi dika,
ej, iđi ćeri vidi bolesnika.
Ta ne smim nane priće bole name,
ej, kad će prići a ti nemoj ići.
Ej, ovim šorom cveta bila lala,
ej, a dikinim zeleni se trava.
Ja ga zovem da beremo lalu,
a dika mene da kosimo travu.
Ej, diko moja il jesi il nisi,
Ej, oženi se da vidim čiji si.
Il me ženi, il me se okani,
ej, il me mladu ti u grob sarani.
16
Anica Vojnić
Marija Bukta Somborski slavuj
„Ris“ na bunjevačkim salašima, zapravo samo kraj „risa“ – „dožijancu“. Ova priredba je bila tako
orginalno izvedena i sa takvim oduševljenjem, da smo mi koji smo slušali dobili sliku, kao da zaista učestvujemo u
jednoj „dožijancu“. Ova priredba je bila tako orginalno izvedena
i
sa
takvim
oduševljenjem, da smo mi koji
smo slušali dobili sliku, kao da
zaista učestvujemo u jednoj
„dožijanci“ po svršenoj kosidbi. Koliko smo obavišteni
najbolju partiju dao je g. M.
Katančić. Svakako moramo
ovim putem da istaknemo da je
ipak glavni nosilac uspišno prikazanog „risa“g. Drag. Gosić
u čijoj je režiji sve to izvedeno....“
Mnoge pisme su ostale do
danas u izvornom obliku, a
mnoge su manjoj il većoj miri
pritrpile promine koje možmo
iz priloženog teksta da uvidimo.
Al jedno je cigurno da bunjevačka pisma živi do danas i da se
odupire svim nedaćama sa kojima se i sam narod susriće u
ovim ne tako slavnim vrimenima.
dipl. oec. Tamara Babić
Mart - April 2013.
SAVITI IZ POLJOPRIVREDE
Plodored kod ratarski kultura
denim priparatima kod kuruzne zlatice.
Larva kuruznog plamenca prizimljava u stabljici te na parcelama di se
vrši redokuvana obrada i
ne zaore kuruzovina dolazi
do intenzivnog napada. U
junu leptir polaže jaja, gusenica ulazi u stablo i klip
nagrizajuć zrno pa se stvaraje uslovi za napad gljivični oboljenja gljivice iz
porodice asperhilusa koje
luče toksine između ostali
i aflatoksin štetan po zdravlje životinja
i ljudi. Gusenica pamukove sovice takođe se rani zrnima kuruza na kojima
se kasnije razvijaju gljivična oboljenja.
Da bi se smanjio napad bolesti i
štetočina kod kuruza, kuruz triba sijat
na pridusive, žito, ječam, tritikale,
uljanu repicu, suncokret i šećernu
repu.
Suncokret je naša najznačajnija
uljarica koja daje 40 do 50% jestivog
ulja i 16 do 20% proteina iz zrna. Sadrži od mineralni materija K,P,Ca, na
te vitamin B1, a što je za pčelare vrlo
bitno 40 kg nektara i 80 kg polena po
ha.
Suncokret oboleva od sive i mrke
pigavosti lista i stabla ko i od bile i
sive truleži korena i glave. Gljivice
izazivači navedeni bolesti žive 7 do 8
godina u zemljištu te ukoliko se za to
vrime ponovo sije suncokret na istoj
parceli dolazi do intenzivnog obolevanja i pada proizvodnje. U novije vrime
selekcionisani su hibridi
suncokreta otporni na volovod i tolerantni na bolesti te iste triba uzgajati.
Ko pridusevi suncokretu odgovaraju žito,
ječam, tritikale, uljana repica, šećerna repica, šećerna repa i kuruz.
Šećerna repa se manje
uzgaja na našim terenima
zbog visoke potrošnje
vode u vegetaciji oko 450
l po m2 od čega u julu i avŽičnjaci - larva i imago
gustu 60 do 70%. Taki
Smina usiva kod ratarski kultura
ima velik značaj, jel svaka biljna vrsta
ima svoje karakteristične bolesti, štetočine pa i korove. Nakon skidanja
usiva na zemljištu i na biljnim ostacima ostaju spore od bolesti, štetočine
koje priživljavaju nikoliko godina i
ukoliko se usiv sije u monokulturi dolazi do intenzivnog napada bolesti i
štetočina i umanjenja prinosa.
Kuruz je naša najznačajnija ratarska kultura , sije se na više od 50% površina u našem regionu. Nalazi se u
svim koncentratima, industrijski se
prirađuje u griz i druge prirađevine, a
u novije vrime se koristi za proizvodnju biodizela.
Ukoliko se sije u monokulturi dolazi do napada kuruzne zlatice di larva
uništava korenov sistem pa time spričava optimalno snabdivanje biljke
hranljivim materijama, a pri jačim vitrovima dolazi do poliganja usiva.
Odrasto insekt rani se svilom kukuruza
i ukoliko je uništi prije oplodnje dolazi
do ozbiljne krezubosti kod kukuruza.
Problem se rešava izbegavanjem sitve
kuruza u monokulturi, a ukoliko dođe
do sitve u monokulturi obavezno se
moraje koristit insekticidi za zaprašivanje simena Pončo, Furadan, Envidor, Force-zea i dr. pri intentivnijem
napadu triba koristit granularni insekticid Force 1, 5-G 5 do 8 kg zajedno sa
sitvom.
Larva žičnjaka uništava koren i
mladu biljku kuruza uslid čega dolazi
do narušavanja sklopa što dovodi do
umanjivanja prinosa. Suzbija se nave-
Mart - April 2013.
Kuruzna zlatica
uslovi ne postoje na našem regionu.
Problem za šećernu repu pridstavlja repina pipa di rojevi pri letu mogu
u potpunosti uništit mlade biljčice šećerne repe. Liti kad je temperatura
iznad 20C, Cerkospora uništava lisnu
masu i samim tim umanjiva nalivanje
korena i sadržaj šećera. Ne triba je sijati 3 do 4 godine na istoj parceli, a
dobri pridusivi su joj krumpir i strna
žita.
Soja se takođe sije na manjim površinama zbog niske relativne vlažnosti u fazi oplodnje što dovodi do
odbacivanja cvitova. U novije vrime
problem su grinje koje uništavaje lisnu
masu i ozbiljno smanjivaje prinos. Kad
je rič o plodosmeni sve više pažnje će
tribat obratit na primljenje herbicide.
Tako npr. žito i ječam ne triba sijati di
je primenjen Senkor i Afalon.
Šećernu ripu ne triba sijati di je primenjen Afalon, loši pridusivi du di je
primenjen Stomp, Senkor i Dual. Da
bi se izbego loš uticaj herbicida sa prithodnog usiva triba prije sitve detaljno
proučit upustvo u kome stoji koji se
usivi ne mogu sijat nakon primenjeni
herbicida.
Pravilna plodosmina pridstavlja
prvi korak u proizvodnji, razvoju i plodonošenju ratarski kultura u cilju umanjivanja štetnog uticaja bolesti i
štetočina u proizvodnji zdrave rane, a
naredni koraci su savrimena agrotehnika, đubrenje i zaštita kulturnog bilja
u cilju proizvodnje zdrave rane.
dr Andrija Peić Tukuljac
17
ODBOR ZA KNJIŽEVNOST
O Matiji Poljakoviću
Matija Poljaković (1909-1973) je
nesumljivo najznačaniji književnik
Subotice, jel je njegovo književno
stvaralaštvo do današnjeg dana ostalo
aktuelno kako za nas tako i za buduće
generacije.
Poljaković je živio i radio najvećem
dilom svog života u Subotici. Škulovo se u
Subotici i Zagrebu za pravnika, al porid
svoje osnovne profesije, Matija Poljaković
je dao velik doprinos na očuvanju bunjevačkog jezika kojim se komuniciralo u salašarsko-šorsko-seoskom
življenju
Bunjevaca pedeseti godina prošlog vika i
radnije, kad još savrimeni mediji (radio,
TV i razni časopisi) nisu potisnili, polagako al cigurno, arhaični bunjevački jezik,
tako je posto čuvar tog i takog bunječvačkog iskazivanja i dokazo da i stim mož
virodostojno prikazai humoristčki dio načina življenja Bunjevaca.
Učesnici komedije “Da je znat ko zjat”
Piso je Poljaković satire, groteske,
al je posto i osto najpoznatiji po komedijama na bunjevačkom jeziku. Najpoznatije njegove komedije su: „Ča
Bono“, “Da je znat ko zjat“ („Ode
Bolto na ogled“), „Salašari silom varoščani“, „Jedna cura sto nevolja“ „Vašange“ i dr. Sa komedijom „Ča Bono“
(„Ča Bonina razgala“) debitovo je pedeseti godina na sceni Narodnog pozorišta u Subotici koja pridstava je
oborila sve tadašnje rekorde posićenosti Drame na srpskohrvatskom jeziku.
To interesovanje nas podsića da je bunjevački jezik već tad počo da se gura
na marginj komunikacije čak i med
Bunjevcima i da je postojala želja da
se isti sačuva od zaborava.
Subotičko pozorište je u svoj
repertoar uvrstilo
15 Poljakovićevi
drama, a ne samo
ono, već su i amaterske grupe pri
Kulturno umetničkim društvima u
Subotici i okolini
izvodile Poljakovićeve komedije,
ko što je naprimer
dramska sekcija
Iz komedije “Da je znat ko zjat”
KUD
„Matija
18
Gubec“ iz Tavankuta godine 1964/65,
a u režiji, tad poznatog režisera Mirka
Huske sa velikim uspihom izvelo i nikoliko puta repriziralo u okolnim selima komad „Da je znat ko zjat“ („Ode
Bolto na ogled“).
Da je Polajkovićev književni opus
imo, ne samo humoristko- zabavni karaketer, već i velik doprinos kulturnom
stvaralaštvu na bunjevačkom jeziku je i
dokaz da je TV Zagreb snimila jedan serijal pod nazivom „Boltine zgode i nezgode“ koji je izazvalo veliko
interesovanje televizijske publike
Porid pozorišnih pridstava,TV serijala, emitovana je je radio drama „Ča
Bonina razgala“
Kroz humorističko-satiričnog dila
življenja, kojeg sam tok života nosi sa
sobom, a kojeg je Poljaković svojom
senzibilnošću zdravo dobro percipirao,
uzo plajbas i artiju i ovikovičio i tako
posto čuvar običaja, tradicija, jezika i
interaktinih odnosa u okviru porodica
i društva tog vrimena koje nestaje poduticajem raznih najezda modernističkog načina komuniciranja.
Nek nama i budućim generacijama
Poljakovićevo dilo bude uzor za očuvanje i razvoj bunjevačkog govora odnosno jezika, običaja i tradicija.
pripremio: inž. Stipan Šarčević
Mart - April 2013.
Pisnici Bunjevačke matice
Proliće
Bila jim boja najlipče stoji
kad jutrom ranim sunce zablista.
Priroda-krojač, aljine kroji,
a rosa klizi sa mladog lista.
Sve su u cvatu, široki grana,
stablo do stabla, voćkice mlade…
Da nam je više prolićni dana,
godine cile višnje da slade.
Rascvale grane vitar ljuljuška,
mirise širi kroz bašču cilu.
Proliće stiglo, prkosi, šuška,
rasute lati svud su po krilu.
Komadić neba sakriću mali
i zračak sunca digod pod svod,
kad dani jesenji budu mi krali
najslađi rumeni, prizrijo rod.
Alisa Prćić
Od uboda koplja kapa krv,
koja se simbolično pritvara
u crveno uskršnje jaje.
Marija Horvat
Krst
Izdanak u drvo izraste,
blizu grada kojeg Jerusalim zvaše.
Kao svako drvo grane širilo,
za godine nije znalo,
niti Golgotu poznavalo.
Tice gnjizda na njem svijale,
zorom ranom pisme pivale,
oluje ga čuvale, rose ga umivale,
a suze Stvoritelja zalivale.
Kod križa
Uskršnja molitva
umiruje nam duše zbog Isusa,
koji je bio raspet i uskrsnio zbog nas.
Na njegovoj glavi trnje krunice
ono bode, proliva krv.
Spasitelj trpi bol umisto nas.
Prošli smo put križa
na svakom stajalištu zastajali,
pomolili se i očli dalje.
Posli četrnaestog stajališta
ositili smo težinu Isusove patnje,
koja je bila samo za naš spas.
Mart - April 2013.
Po svemoći od izdanaka drvo stvori
da se od njega krst napravi,
na Golgotu ga ukupaše,
Sina Božijeg na njeg razapeše.
Proliće
San snivam otvoreni očiju,
u vitru blagom i tek procvatalom svitu,
miseca i zvizda što tajnu kriju,
i prinova novi na cilom svitu.
Pozravlja sunce što blago grije,
nemir u duši što ljubav krije,
ptice na grani i nove prtice,
i majsku zoru nad ravnicom što sviće.
Eh da je proliće u ljudskim grudima,
bilo bi više ljubavi med ljudima,
al zima u duši ne daje nade,
i zato nam po svitu cviće zla sade.
Nedam proliće iz svoje duše,
da mi ljubav uzmu i nadu skrše,
želim da proliće vično traje,
jel ono rađa nalipče osićaje.
Geza Babijanović
Na drvetu tom spasenje dođe,
oproštenja grija po Sinu,
što u nebo kod Oca pođe,
osobi svakoj kada primi
Krista Isusa u život svoj.
Otvori srce dok kasno nije,
da Krist u srce ljbav slije,
i Duhom živi svakog trena,
ne brini brate, ne brini sestro,
nad tobom smrti više nema.
Stipan Šarčević
19
PRIČA IZ LEMEŠA
Caritas
Pridveče ... najmrži dio dana ... nit je
dan, nit je noć. Sunce nema više dovoljno
snage da istakne, da obasja onu lipšu
stranu ljudske prirode, a noć, još uvik ne
pruža prikrivač svoj da sakrije ljudske
grozote, ne, ne žuri se, ona odviše tromo
stiže. I opet je misec iznevirio sunce, zakasnio je na sastanak, namerno el
slučajno, da ne bi zvizde o tome
svidočile. Ko utvare teške otkrivaju se
strašne ljudske grimase u sutonu minulog
dana, to su osobe brez senke, duboko
zagazile u ponor, u minus morala i etike.
U ovo vrime dana mož se sagledat i spoznat suština bitisanja našeg, izbija prid oči
trula slika umornog društva na par minuta, a toliko je grozna da me, plaši, već
posli par trenutaka me muka vaća, steže
me i jako, odviše me boli.
Zato ja povučen u sigurnost sebe,
pišem tebi cigurno i hrabro, prvi i poslidnji put, ja smoći ću toliko snage da
otvorim dušu, da sam u nju zavirim, ispod
površine zagrebem, da te ustvari tamo
pronađem i upoznam jednom za vike, da
spoznam koliko mi značiš, a da te ne
zamorim prikoviše. I dok oko mene noć
Zemlju krilit staje, i mladi ljubavnici u
magli digod korak svoj žurno pružaju,
mriše cimet i još štogod u vazduhu s
njime, pucketa vatra a srce izgara. Pišem
Tebi, i to sa velikim slovom, jel ti to zaslužuješ jel ti jesi nešto veliko, i od toga
više, u mom malom samo za tebe
podignutom svitu. Kad sam ga podizo
nisam ni pritpostavljao da ćeš se toliko
vinut visoko, da će ti tu biti tako toplo i
milo, da će me tvoje prisustvo tako slatko,
zagonetno golicat, da ćeš se ti ugnjizdit,
tako jako, duboko. Pišem onom biću koje
mi snagu daje, onom što me stalno tira
naprid, hajde, onoj lipoti koja je samo
tvoja i samo tebe krasi, onom miru koji iz
tebe izvire i mene spušća na livade rosne.
Pišem mom drugom suncu, onom što mi
zapravo dušu jadnu grije, za koje znam da
ga nijedan misec, nikada iznevirit neće.
Ti zračiš izvornom čistoćom i prid
nevinošćom tvojom ja se zapravo
sramim, crvenim i stidno saginjem glavu,
a sve što činim sve je to svistno u tvoju
korist pa makar to bilo i meni vrlo štetno.
Ne želim ti pričat šta mi dušu tišti, šta
me boli i šta me zamara, želim u tvom
društvu slušat tišinu, tada je ona tako
zvučna, nije nikako prazna. Žudim da
nam se pogled sritne, i da uhvatim onaj
sjaj što ti krajičak oka tako divno krasi,
20
što u njem stalno tinja, i čini ga lipšim i
od kapi kiše što niz prozor u neizvesnost
klizi. I tad kad nam se pogled skobije, kad
zastane i sve tajne odaje, kad iz oka plamen razumivanja izbije, e tad se brez
ijedne izrečene riči sve u potpunosti razumije. Al ja ipak žudim da ti glasa čujem,
da tišinu tad prikine i ispuni prostor oko
mene najlipšom arijom tvog postojanja,
žudim za toplim dahom sa tvojih rumeni
pupoljaka, za onim dubokim uzdahom što
ti se iz duše oslobađa. Ja te želim držat za
ruku, čvrsto i cigurno, dok nam se pogled
sreće, pa te primit i za drugu, a svoje usne
razvuć u osmeh od sriće. I dok te tako
držim, dok nam se dlanovi znoje, pod
kožom želim ostit udar srca tvoga, ja ću
moje na tren zaustavit, da se tvoje ne bi
uplašilo, od udara moga. Naštimaću ritam
s pram onog što ostim, da te ne uvridim,
ja ću te pustit da ti vodiš a ja ću slipo
slidit. A ako te zagrlim, ne želim da vrime
stane, želim da teče brzo, i još brže, i kada
se posle sitim i u pamet dozovem taj momenat želim da se tišim koliko dugo sam
te držao u zagrljaju sriće. Tad ću zaustavit
i disanje svoje, sklopit ću oči i pripuštit
se, da duboko utonem u osićaje svoje,
vinem se i dotaknem vrhunac ljubavi koju
prema tebi osićam, o najdraže moje.
Sa tobom ja se budim i sa tobom na
počinak iđem, a u snovima najdubljim ti
najbliže, pun veselja priđem. I kad je
najlipče, kad te skoro taknem, kad ti ruku
na rame spušćam, s osmihom na licu ja se
u krevetu nađem, i ne mrzim zoru što me
miluje, što me od tebe dili, ja je samo
molim da kadgod zakasni, da saznam
kaki nastavak slidi, ne bi li ja u njem
možda, spuštio ruku el učinio štogod više.
Volim te i kad dišem, i na javi i u snu, i
kad sklapam oči, a svake noći kad si kraj
mene ti avantura su moji sni. Ja sam protkan tobom, misli moje te vole, i nije
čudo što sve naopako radim, i brez imalo
volje. Ti si ništa najlipče, najčistije, što mi
se ikad zbilo, što me je do kraja, do
savršenstva ispunilo i potpuno zaslipilo.
Ne postoji pisma, koju bih ti pivo, čije stihove bi tebi ja poklonit, posvetit mogo, ja
je nać ne mogu, jel ti si iznad sveg toga,
ti si sve u meni što je živo. Ja te volim
iskreno, iz sveg sebe, to nije nikako
slučajno, jer ja venem i žudim kad te ne
ostim, i ne nalazim kraj sebe. U tvom
društvu ja ne znam za bol, namršteno,
tužno čelo mi ravnaš a dušu mi lakšaš,
teret sa nje zbacivaš, i tad ja za uzvrat
poželim biti tvoja hrid u svakoj nevolji,
biti onaj koji će ti pružit otarak koji će ti
suze upit ako ih tvoje vedro oko niz
obraze ikad spušti. Fala ti što postojiš, i
fala Tvorcu tvom što te stvorio baš takvim
bićem u ovo vrime nesrićno, fala ti što me
svojim prisustvom častiš, fala ti na
povirenju i što nikad al baš nikad ne sumnjaš u želje, ponašanje moje.
Al ja ipak odviše žalim i tugujem vrlo
što te ustvari nikad nisam skobio, što te
nisam upoznao. Niti ću ikad. Žalim jel ti
ime izgovorit ne umim, ne poznam ga, jer
ono svitom još odjeknilo nije, jel ti crte
lica u nikom ne pripoznajem. I zbog tog
te još više čuvam, stiskam i smanjujem
onaj već ionako mali svit za tebe, a ti se
ne buniš, ti se još više razvijaš, sve više
cvataš i hraniš me. Ja sam sebičan čovik i
želim te samo za sebe, ja nisam kao ti, i
nedostojan sam tebe. Ipak me jedno čini
sritnim, zadovoljan sam jako što te neću
prid svitom pokazat, nije to misto za tebe,
surovo je i odviše ladno je. Ostani di jesi,
na cigurnom mistu, u dubini duše moje da
kad god te poželim znam gdi sam te ostavio i gdi te tražit mogu. Tu, na tom
mistu, tinja vični žar i tu je za vik urizan
jedan ožiljak, pecka me često i to slatkim
bolom i tad duboko udanem aer da se ne
bi ugasio. U toj igri nerava ti ipak budni
moje jedino sunce a ja ću tvoj misec u
nizu drugih, da se svaki dan nadam sastanku, pa i ako ga ne bude, ti budi sunce
isprid moje kuće. I viruj mi, dođu treni
kad te veoma žudim, kad mi tribaš više
neg išta, i zaplako ko tako slatko i gorko
u isti mah što te nema, što ne vidim svoje
sunce, al kroz suze moje neću tad vidit ni
zvizde. Ja znam da svako ima nekog koga
više nema, ali nisam ciguran da li ima
postoji još kogod, kao ja, koji ima nekog
a da ga nikad nije ni imao. Eto to sam ja
našao u dubini duše svoje.
Molim te oprosti, za sve grišno
učinjene stvari, činio sam to nesvistno, a
možda sam te ipak uzput i vriđao. Oprosti
što te volim, što sam dozvolio to sebi, što
nisam bio jači i u samom nastanku to
ugušio. Ja sam znaš, vrlo čudan čovik u
meni je toliko ljubavi a zapravo volit ne
umim. I pazit ću ja na sebe ne bi li tako
čuvao i tebe, jel dok sam živ i dok mi krv
kroz ovo tilo teče, živit ćeš i ti, biti ćeš tu
uz mene, a neka mi se dobri Bog, smiluje
u onom času, kad dušu ispuštim i tebe
tako ubijem.
Željko Zelić
Mart - April 2013.
ZOVA KOD BUNJEVACA JE SIMBOL DOVA
U susrit Dovama
Viruje se da u vrimenu oko Dova
vladaju jake moći. Običaj našeg naroda,
je da se u to vrime iđe na vodicu, na sveta
mista, naročito oni koji traže oprost grija
il lik za kaku bolest. Sa ti mista uvik se
ponese svete vode da bi se posvetila kuća,
održo mir i spokoj kako u kući tako i med
cilim ukućanima.
Kod našeg naroda još od starina pamti
se običaj, da na Dove iđu Kraljice. Ovaj
običaj sačuvan je i kod drugi slovenski
naroda. Kraljice kod Bunjevaca obučene
su u svečanu narodnu nošnju, na glavama
okićeni su cvitnim krunama sa ogledalcom
(zaštita zli duhova) bosi nogu, ( bosom
nogom dodiruju zemlju i stvaraju vezu
između pridaka i božanstva), iđu od kuće
do kuće, pivaju kraljičke pisme obraćajući
se boginji Ljelji. Među njima najmlađa je
kraljica, a druge ban i banica, pridnjaci,
stražnjaci, barjaktari... Kroz pismu mole
se za svakog domaćina da im boginja
Ljelja sačuva sriću, mir, zdravlje,
blagostanje... Kraljice se rado primeju u
kuće a domaćini ji daruju i časte.
Zova je najbolje sačuvan simbol
Dova, s kojom Bunjevci i danas kite
svoje pendžere, vrata, kapije, strije, kola,
bunare, košare, čardaki ...
Zova ((Bazga) Sambucus nigra L. –
Caprifoliaceae) raste u Evropi, severozapadnoj Afriki i jugozapadnoj Aziji. Obično
raste na sunčanim mistima, i na vlažoj i na
suvoj zemlji.
Stari Sloveni virovali su da je zova
sveto drvo i da sičenje ovog drveta donosi
zlu sudbinu. Zato kad se oće otkinit
grančica sa drveta zove, moralo se tražiti
vrsta „dozvole“ uz molitveno obraćanje: „
Gospo, zovo, daj mi malo od tvog drveta,
a ja ću ti uzvratiti. Sadiću zovu i u šumi.“
Ove riči su se ponavljale po tri puta, što je
bilo u vezi sa simbolikom svetog broja tri.
Stari Prusi virovali su da njev bog Kait
živi pod drvetom zove. Bio je to bog
zemlje.
Kod stari Kelta drvo zova je simbol
horoskopa i dominira u vrimenu 25.11. 23.12; vladavina planete Saturn.
U Tirolu u Austriji drvo zove sadilo
se na groblju, pa ako bi ono druge godine
procvatalo, to je bio znak da je duša umrlog očla u raj. Koliko se drvo zove poštivano u Tirolu, pokazivo je običaj, da su
prolazeć pored njega skidali kapu.
U Rumuniji uz pomoć zove izvodili su
se rituali izlečenja - izgovarane su
molitve u kojim se od drveta očekivalo da
„priuzme“ bolest i oslobodi bolesnog.
U Francuskoj u Savoji, na majski dan
kad se slavilo buđenje prirode i bilja, postojo je običaj da se prilikom šetnje nose
grančice zove u rukama. Prilazilo se stablu
zove i izgovarale su se preteće reči: “Zovo,
SOK OD ZOVE
1.
Zovu beremo najduže 5 dana od poslednje kiše, da bi bila puna polena.Bez puno
treskanja cvitove beremo bez listova i odlazemo u kesu . Istresajuć zovu iz kese,
istresti i polen koji se cigurno raso u kesi. Šećer zajedno sa limuntusom otopimo na
šporelju sa oko dvi litre vode. Kad se šećer potpuno otopio skidamo sa vatre i dodajemo mu oko litru ladne vode da mišavina ne bi bila privruća i sve prilivamo priko
unaprid pripremljeni cvitova. Citove promišamo i dodamo još dvi litre vode i jedan
dobro opran limun nasičen zajedno sa korom na kriške. Poklopimo i ostavimo na
mračnom mistu da odstoji 24 sata. Prije ciđenja ručno vadimo cvitove i limun cideći
iz nji svu vodu. Sirup ćemo najlakše ocidit koristeć gazu koju smo iskuvali u čistoj
vodi. Sirup livamo u plastične boce i čuvamo u zamrzivaču. Posli odmrzavanja sirup
se uz držanje u frižideru mož koristiti oko 7 dana s tim da kad sok od zove počne da
reži i dalje mož da se pije jel je ukusan sa svojom specifičnom gaziranošću.
2.
Nalit 5 litri vode u veći sud i ređat cvitove zove okrenute na doli, da se dobro
natope. Ostavit da prinoći prikriveno. Sutradan procidit cvitove i vodu kroz
udvostručenu gazu. U proceđeno metit 5 kg šecera,10 limuntusa i dva konzervansa.
Promišat i ostavit da se lipo sve istopi. Povrimeno promisat.
Sirup livat u boce i držati na ladnom. Mož se napravit i bez konzervansa al u tom
slučaju se mora brzo potrošit. Sušeni cvitovi se možedu koristit za spremanje čaja
koji je zdravo dobar kod kašlja.
Mart - April 2013.
ako ne uzmeš sebi zlog duha, isićiću ti
grane.“
U Engleskoj se isto virovalo da je drvo
zove đavolje, pa se ni njezine grančice
nisu uzimale u ruke, da ne bi donelo
nesriću.
O magijskoj moći zove, rašireno je virovanje. Čak je i primazivanje kapaka
diteta na krštenju sokom zove po takim virovanjima, pritvorilo ga u vidovitog.
Viruje se da pod drvetom zove nije
dobro spavati, jer njezin jak miris mož
potpuno da „okrene“ svist i prirodu
spavača.
Legende o zovi i dalje postoje, pa i
danas kod niki naroda, ako se nađe drvo u
avliji, siku ga jel se viruje da se oko njeg
sakupljaju vištice.
Viruje se da tamo di nikne zovino drvo,
podzemna voda je blizo.
Kod niki naroda zova se smatra
đavoljim drvetom.
Makar je likovitost zove bila odavno
poznata, ona se uvik sadila na zemlji koja
je pridhodno bila posvećena, pa se i u
današnja vrimena zova često sadi isprid
crkava.
Od grančica zove kadgod su se pravili
zaštite, koje su se ušivale dici u odiću da
ji čuva od bolesti.
Svaki dio zovinog drveta je magično
lekovit, koristi se u narodnoj medicini i list
i cvit i kora od drveta.
Cvit zove se obično koristi za pravljenje sokova i čajeva. Čaj od cvita zove
koristi se kod groznice i unkavosti. Mišani
čaj od zove i lipe najbolji je kod potribnog
priznojavanja radi snižavanje temperature.
Mišavina zove i kantariona koristi se od
protiv virusa gripa.
Plod zove idu i ptice, što dokazuje da
nije otrovan kako se u narodu misli. Čaj
od bobica zove koristi se za pojačano
tiranje vode i znojenje, neuralgije i išijasa.
Sveži plodovi koriste se za prolićno
čišćenje organizma.
Crne bobice sa drveta zove, služile su
od davnina za farbanje, njima je “Pan” ( u
grčkoj mitologiji zaštitnik prirode) primazivo svoje lice praveć svoje magijske
maske.
I Rimljani su zadržali ovu legendu, pa
su sačuvali običaj da farbaju lica svoji bogova i to po njevim kipovima.
Plodovi zove su jestivi posli kuvanja,
al svi drugi dilovi su joj otrovni zbog velike količine kristala (kalcijum oksalata ).
Niki, zovu smatraju korovom.
Kata Kuntić
21
MISLI IVANA ANTUNOVIĆA
Odabro: Ivan Sedlak
MIR I POREDAK
- Sloboda bez glave ili će do nasilja, ili razuzdanosti doći - (Ib. str. 560.)
- Sloboda je najveći dar božji - (Ib. str. 684.)
- Mir i pokoj odmah natupi u pamet, srce i volju čovika, čim se od zla odkinuv, pođe
stazom dobra. - (“Čovik z Bogom, str. 197.)
- Al dušmanin nađe prigodu i način, da naruši mir u domu i među narodi, pa se zametne rat
među sugrađani ili među puci zaguši se sažaljenje i zamukne milosrđe. - ( Ib. str. 472.)
Narodna bunjevačka virovanja
prikupio: Nikola Ćakić
Cvitna nedilja je početak Velike nedilje. U pridvečerje Cvitnice se načupa mladog žita i ujtru na
Cvitnu nedilju u ladnoj bunarskoj vodi se umivaje
ukućani i ne taru se, jel triba da ostanu mladi i puni
života.
Na Blagovist se pije crveno vino - “vaća se krv”
da svi budu lipi i rumeni. Obavezno svi ukućani
moraje popiti crveno vino. Ko ne “vaća krv” znači
da će bit blidunjav i bolešljiv.
Ostaci uskršnje rane koja je bila posvećena mrve, košćure i sve što ostane, ne baca se vaškama
već se nosi na njivu i tamo se zakopava. Odstupanje
od ovog znači nepoštovanje svetosti. Ko nije imo
njivu taj je kod kuće u avliji zakopavo ostatke rane.
Riči iz Rečnika bačkih Bunjevaca
Autori: Marko Peić i Grgo Bačlija
ubog/ubog – a –o „veoma siromašan, jadan“. – Moja
kuća je uboga spram vaše gazdačke.
ubogaljit (se) – ogaljim (se) svr. učiniti bogaljem, osakatiti. – nemoj ga sekirat, dosta je njemu što ga je bog ubogaljio, pa je osto mali i gurav.
učaklaisat (se) – išem (se) svr. „usijavat (se) od dugotrajne upotrebe“. – Nosiš te čakšire već ko vo kožu, sve su
ti na turu učaklaisane.
učoporit se učoporim se svr. „skupiti se u čopor“ . –
Ovce su se učoporile, vrime je da i (h) tiramo na salaš.
ukosirit se – osirim se svr. zauzeti oholu pozu (pri hodanju, sedenju, razgovoru), praviti se važan. – Roza se ukosirila u pročelje, sirota, misli da je ona kogod i štogod.
ulubit (se) ulubit (se) svr. „ugnuti površinu nečega ravnog ili ispupčenog“. – Komšija mi danas vratio koto, na dva
mista ga je ulubio.
upačit – im svr. 1. pokazati prstom, rukom, uperiti. –
Zašto si na me upačio prstom, kad ja ništa nisam kriv, Nane, Lazo je na me upačio pušku.
udomit (se) udomim (se) svr. „udati“. – Blago tebi,
Joško, ti si tvoju ćer udomio.
upasirat, upasiram svr. 1. staviti na odgovarajuće
mesto, umestiti. – Nikako ne možem da upaisram vrata u
dovratke. 2. sporazumeti se, ugoditi nekome. – mogo bi kad
bi tio da mi upasiraš da se ja nađem s Veckom.
ugarnice ž mn. 1. ugarena njiva . 2. zemlja koja se nalazi neposredno do prvih kuća grada). – tu nam je zemlja
oma u ugranicama iza varoši.
uskočkinja ž odbegla devojka. – I moja je bila uskočkinja, pa šta joj fali?!
priredio dipl. inž. arh. Mijo Mandić
22
Mart - April 2013.
NAJNOVIJA IZDANJA
BUNJEVAČKE MATICE
1.000 dinara
500 dinara
200 dinara
200 dinara
200 dinara
350 dinara
600 dinara
250 dinara
400 dinara
400 dinara
250 dinara
400 dinara
OSTALA IZDANJA
“Put nade” - Ivan Bašić Palković Didan - 150 dinara
“Istinu tražim” - Ivan Bašić Palković Didan - 150 dinara
“Dida pripovidaj mi” - Ivan Bašić Palković Didan - 300 dinara
“Ispod starog bagremara” - Geza Babijanović - 250 dinara
“Horske kompozicije” - Bela Tikvicki - 150 dinara
“Istorija Bunjevaca, Šokaca i bosanskih franjevaca” - p. Bernandin Unyi OPM. - 500 dinara
Mart - April 2013.
23
IZ BUNJEVAČKOG ŽIVOTA
Stoc
Na putu uvik naš bać Moca,
išo je u društvu stoca.
Da na njemu lipo sidi,
događaje sve da vidi.
Šta komšinica Manda kuva,
s koje strane vitar duva.
Čiji mrkov bolje praši,
kojoj Grgo iđe snaši.
Dal šarulja daje dosta mlika,
a bać Sive dal je prodo bika.
Dal su Ivi sve ovce na broju,
i dal Marko pućka lulu svoju.
Na stoc tako Moca spušti kosti
pa da usput sazna sve novosti.
Eto za to naš bać Moca,
ne mož bit brez svog stoca.
Geza Babijanović
Foto: Marija Horvat
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
0
File Size
7 961 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content