"Mama, kupi mi sve" Pitanja: Što znači pretjerano kupovati djeci igračke i ostale stvari koji im nisu od egzistencijalne važnosti? Gdje je granica – ovo je ok, ovo je previše, ovo je premalo? Teško je odrediti što je pretjerano kupovanje bez naglašavanja ekstrema – da se gotovo sve igračke kupuju koje su trenutno od djetetovog interesa. Kao i svaki drugi aspekt odnosa roditelj-dijete, i ovaj aspekt sadrži niz vrlo suptilnih momenata koje je teško sve navesti u jednoj rečenici. Granica je dogovor, a da bi se dogovor mogao postići odgoj djeteta treba sadržavati medijsko opismenjavanje. Medijski odgoj usmjeren je na osposobljavanje djeteta da zauzme kritički stav pri (ne)prihvaćanju poruka koje nam različiti mediji posreduju, na razvitku svjesnog odnosa prema njima, na razvijanju medijske sposobnosti (kompetentnosti). Putem odgoja o medijima, što nam oni pružaju, djeca mogu smanjiti svoje apetite za igračkama koje su im na reklamama, crtićima i različitim mjestima kretanja na dohvat ruku. Zašto su roditelji skloni kupovati djeci gomile igračaka? Mnogi ljudi općenito, pa tako i roditelji vole kupovati sebi, ali i djeci. Roditelj je, kao i u drugim aspektima, i glede kupovanja igračaka, model ponašanja djetetu što znači da ako se roditelj opušta kupujući si stvari, isto će učiti i činiti dijete. Neki roditelji smatraju da na taj način posvećuju pažnju djetetu i iskazuju mu svoju ljubav; neki pak to čine iz osjećaja krivnje. Razloga je u svakom slučaju jako mnogo. Jesu li takvoj kupnji sklonije mame ili tate? Kako to objašnjavate? Nije mi poznat podatak da li su sklonije kupnji mame ili tate. Svakako ima obitelji gdje su mame sklonije kupovanju jer im je teže postaviti i držati se pravila, ali isto tako postoje obitelji gdje očevi mnogo kupuju igračke jer npr. rade u inozemstvu pa po povratku kupe mnogo igračaka. Kako objašnjavate dječju manipulaciju roditeljima? Koji su sve načini „obrađivanja“ roditelja? Zašto neka djeca toliko navaljuju – je li cilj dobiti igračku ili nešto drugo? Djeca uvijek reagiraju onako kako se okolina ponaša prema njima. Drugim riječima, djeca iskoriste sve resurse koja im okolina nudi. Djeca ne manipuliraju roditeljima svjesno jer su „zločesta“ i žele „obraditi“ roditelje, već zato jer su naučila na koji način mogu dobiti od roditelja ono što žele. Da roditelji nemaju „slabu“ točku na koju padaju, djeca ne bi imala što iskoristiti. Djeca koja navaljuju su naučila da ako su dovoljno dugo uporna, ako dovoljno dugo vrište ili se bacaju po podu, da će dobiti to što žele. Da roditelj uspije izdržati takvo djetetovo ponašanje i ne popustiti jer se boje „što će drugi misliti“, teško im je gledati kako dijete plače ili se ljuti, tada bi se takvo dječje ponašanje prorijedilo, a tijekom vremena u potpunosti ugasilo tj. dijete bi naučilo da tako neće dobiti ništa. Zato je važno da roditelji rade na sebi kako bi uočili svoje slabe točke te kako se držati granica i pravila koja postavljaju djetetu. Na kakve ucjene i uvjete roditelji nikad ne smiju nasjesti, a čemu ipak trebaju popustiti? Kao što je u prethodnom odgovoru navedeno, nema tih „ucjena ili uvjeta“ na koji roditelji ne smiju nasjesti. Roditelji trebaju osvijestiti na koji način je došlo do takvog djetetovog ponašanja. Kao što sam istaknula, dijete je odraz svoje okoline i njegovo ponašanje je manifestacija odgovora iz okolina. Kada okolina promijeni svoje ponašanje, promijenit će ga i dijete. Kao što smo prije skupljali sličice za albume, tako danas možemo skupljati sijaset igračaka – od gormita, minisa, kojekakvih figurica, lutki iz pojedinih crtića, koji nerijetko stoje i nekoliko desetaka kuna. Tada dječje kolekcionarstvo, koje zapravo ima mnoge prednosti, postaje skup sport. Kako postupati u takvim zahtjevima? Roditelj prije svega treba promisliti što je njemu važno da njegovo dijete nauči i usvoji u životu. Da li mu je važno da dijete nauči postati kolekcionar ili mu je važno da nauči kako da se odnosi prema novcu i materijalnim stvarima. Budući da se današnje igračke, izuzetno brzo mijenjaju, može se dogovoriti s djetetom da može imati nekoliko igračaka (npr. 3 ili 5 gormita/lutkica). Kada će dijete zahtjevati još, treba ga podsjetiti na dogovor i toga se držati. Ukoliko se vidi da je djetetu neka igračka izuzetno važna, tada se može biti fleksibilan na način da se dogovori da će tu igračku dobiti za rođendan ili neki drugi značajan dan. Ili, se može dogovoriti da dijete samo uštedi novac od npr. vraćenih boca. Tako dijete ima višestruke koristi od igračke – uči se ekologiji, vrijednostu novca, upornosti i još mnogo toga drugog, a na kraju dobije i igračku koju je željelo. Koji su pedagoški savjeti za roditelje - kako djeci objasniti da se ne može sve kupiti? Koje razloge navesti? Ukoliko je roditelju to zaista važno i ukoliko se i sam toga drži glede kupovanja za sebe, tada se kao razlog da se ne može sve kupiti može jednostavno reći da je to tako u životu i potaknuti dijete da štedi, razgovarati o crtićima koje gleda i povezivati likove (potencijalne igračke) sa stvarnim životom, smišljavati dodatne zajedničke priče i sl. Treba dati značaj odnosu, komunikaciji s drugim ljudima i tada materijalno neće biti u fokusu djetetove pažnje. Ukoliko dijete velik dio slobodnog vremena provodi gledajući raznorazne crtiće (i reklame), s roditeljima vrlo često odlazi u shopping centre, tada će biti preplavljeno utjecaju medija i onoga što oni nude. Ukoliko se roditelji više igraju s djetetom, ukoliko ga, umjesto u shopping centre, vode u park u kojem se zajedno igraju, tada će djetetu biti zadovoljena primarna potreba – potreba za druženjem i igrom, a igračke će biti samo pomoćno sredstvo za igru i komunikaciju s roditeljima i vršnjacima. Koja je dob kad ih se treba uputiti u cijene proizvoda i kada oni uopće mogu shvatiti što znači skupo i što je skupo? Dijete predškolske dobi ne može u potpunosti razumjeti vrijednost proizvoda jer je to apstraktna vrijednost koju je sposobno razumjeti tek u periodu adolescencije, ali ga se može poticati već od 3. Ili 4. godine da nauči što znači štedjeti i odvajati novac, koliko dugo mu treba da sakupi određen iznos potreban da kupi nešto. Koliko je štetno za dijete da nema nešto što imaju sva djeca, makar se radilo o nekoj bespotrebnoj ii roditeljima posve besmislenoj igrački? Može li čvrsta odluka roditelja o nekupovanju takvih igračaka i ostalih stvari ugroziti dječje samopouzdanje? Kao što je navedeno u jednom od odgovora, roditelji se mogu dogovoriti s djetetom o tome koliko figurica će kupiti i sl. Činjenica je da većina djece imaju figurice i da im služe za igru te ukoliko jedno dijete nema niti jednu figuricu, vjerojatno će biti isključeno iz te igre. Zbog toga treba biti taktičan i fleksibilan i tome istom učiti dijete. Manja količina igračaka će omogućiti djetetu da sudjeluje u određenoj igri, no istovremeno je važno da roditelj podučava dijete o važnosti međuljudskih odnosa. Možete li se sjetiti nekog konkretnog slučaja iz svoje prakse, obitelji s takvim problemima? Što je točno bilo posrijedi? Kako ste ih savjetovali? Evo jedne priče, odnosno primjer dječaka i kako se materijalizam odrazio na njega (što je čest slučaj): Luka, 4god ima sve nove igračke. Bio Božić, Sveti Nikola ili običan dan kada je bio "dobar", on ima sve što dijete može poželjeti – novu željeznicu Traktora Toma, najnovijeg blještavog robota koji može sam boriti se, sve Bakugane i još mnogo drugih igračaka koje je teško uopće nabrojati. Druga djeca jako rado dolaze kod njega igrati se jer svaki puta ostanu osupnuta sa svim igračkama koje Luka ima. Kada su druga djeca oko njega zbog igračke, Luka se osjeća jako važno. Svu pažnju dobiva upravo on zahvaljujući toj igrački. Kada odgajateljica pokuša provesti neku aktivnost, Luka je jedini koji stoji sa strane. On je jedini koji se ne želi uključiti, njemu je ta aktivnost dosadna jer tada nisu on i njegova igračka koju je donio taj dan u vrtić u centru pažnje. Kada je vrijeme spavanja, sva djeca legnu, smire se i zaspu. Luka ne. On se nikako ne može opustiti. Ne želi niti da druga djeca zaspu jer će mu onda biti dosadno pa glasno priča za vrijeme spavanja. No, ako se Luki približite i ako ga zaista poslušate, reći će vam da je usamljen i tužan. Da, upravo te riječi će upotrijebiti. Tražit će vas da legnete pored njega, da ga mazite jer je on zapravo velika maza. Nažalost, roditelji to ne prepoznaju. Njegovi roditelji će mu kupiti sve što mu je potrebno, ali mu zaboravljaju dati ono najjednostavnije, a njemu najvažnije – maženje i pažnju koju kroz to dobiva. Ako se vratimo na kupovanje poklona, možemo to povezati s Lukom. Premda će djeca tražiti i ovu i onu igračku jer su je vidjeli na reklami ili ju ima njihov vršnjak, apetit za igračke smanjit ćete s kvalitetnim provođenjem vremena (maženjem, pričanjem priča, izradom velikog snjegovića, spuštanje sa sanjkama). Stanje u vašem novčaniku će se poboljšati, a djetetu ćete darovati ono najvrjednije za njega – sebe. Naravno da ako je dijete naviknuto da dobiva jako mnogo igračaka, ako mu ih odjednom uskratite, da će se buniti. Ali ono što on ne zna, a vi znate, to je da će mu uspomena na vaše zajedničko provođenje vremena biti mnogo življa i važnija jednog dana kada odraste od uspomene na igračke. Ono što je Lukinim roditeljima savjetovano je da smanje dnevnu količinu gledanja crtića, da u manjoj mjeri kupuju igračke, a više mu se posvete igrajući se s postojećim igračkama. Otac je izjavio da zna smišljati jako zanimljive priče, pa je dogovoreno da rade zajedničke kazališne predstave. Što je štetnije po razvoj ličnosti djeteta – previše ili premalo igračaka i ostalih stvari? Ako zanemarimo ekonomsku stranu, što je pogrešno u rastrošnosti u dječjim zahtjevima? Što je pogrešno u pretjeranom učenju skromnosti? Svaka krajnost ima svoje mane. Važno je težiti zlatnoj sredini. Putem previše igračaka, dijete se uči da je vrijedno samo materijalno te uz to, najčešće, da imati znači biti važan, biti najbolji, glavni, dok istovremeno se zaboravlja na međuljudske odnose koji nas čine ljudima. S druge strane, ako se uči pretjeranoj skromnosti, tada se isto tako može učiti dijete da njegove potrebe za npr. druženjem, biti uključen u igru (jer kao što je navedeno prije, ako sva druga djeca imaju neku igračku i samo jedno dijete nema, vrlo vjerojatno će to dijete biti isključeno iz igre) nisu važne. Živimo u društvu koje je preplavljeno materijalizmom. Nemoguće je dijete u potpunosti izdvojiti iz toga zbog čega je važno da nauči temeljne ljudske vrijednosti putem igračaka, a ne obrnuto. Treba raditi na medijskom opismenjavanju djeteta, da dijete nauči razlikovati bitno od nebitnog, stvarnog od nestvarnog, stvaranju kritičkog stava prema ponudi, a ne da bude uvjereno da mora imati sve jer je jedino tako važan kao što je to servirano u reklami. Cilj svakog roditelja bi trebao biti da vlastitim primjerom potakne dijete da razmišlja sam za sebe, da stvara kritičke stavove o onome što mu se nudi umjesto da bude meta svake reklame. No, za to je potrebno da roditelj zna što je njemu osobno važno, čemu želi podučiti dijete i na koji način će to učiniti. Ponekad treba mnogo rada na sebi da bi se došlo do ovih odgovora. Objavljeno u Lisi
© Copyright 2024 Paperzz
