Raskid Ugovora o prenosu prava upravljanja i odlučivanja

BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BIH
KANTON SARAEJVO
OPĆINSKI SUD U SARAJEVU
Broj: 65 0 P 165901 10 P
Sarajevo, 22.05.2012. godine
Općinski sud u Sarajevu i to sudija Altijana Šeta, u pravnoj stvari I.
tužitelja O. M., II. tužitelja T. N., III. tužiteljice K. M., IV. tužiteljice K. H. i
V. tužitelja M. M, svi iz Jablanice, zastupani po Hrvačić Esadu, advokatu
iz Sarajeva, protiv tuženog „EUROGRAND“ d.o.o. Sarajevo, ul. Alipašina
br. 12, zastupan po Hota Sadiku, advokatu iz Sarajeva, radi povrata
sredstava, v.sp. 797.100,00 KM, nakon održane glavne, usmene i javne
rasprave dana 16.04.2012. godine,
u prisutnosti tužitelja lično i
punomoćnika tužitelja, te u prisutnosti zakonskog zastupnika tuženog i
punomoćnika tuženog, dana 22.05.2012. godine, donio je slijedeću:
PRESUDU
Raskida se Ugovor o prenosu prava upravljanja i odlučivanja dionicama
u organima Privrednog društva „Granit“ d.d. Jablanica od
15.11.2007.godine, te se tuženi „Eurogrand“ d.o.o. Sarajevo obavezuje da
tužiteljima izvrši povrat uplaćenih sredstava u ukupnom iznosu od
629.783,00 KM i to pojedinačno tužiteljima:
1.
2.
3.
4.
5.
O. M. iznos od 161.080,00 KM,
K. H. iznos od 104.580,00 KM,
K. M. iznos od 86.480,00 KM,
T. N. iznos od 110.080,00 KM,
M. M. iznos od 166.560,00 KM, skupa sa zateznim kamatama
počev od 26.08.2010.godine, računajući kao dana kad su počeli
postojati razlozi za nemogućnost izvršenja Ugovora od strane
tuženog, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 28.867,66
KM, sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja.
O b r a z l o ž e nj e
Tužitelji su tužbom od 27.10.2010. godine i opredijeljenim tužbenim
zahtjevom od 14.11.2011.godine, predložili donošenje presude kao u
izreci.
U obrazloženju tužbe se navodi, da su parnične strane dana 15.11.2007.
godine, zaključile ugovor o prenosu prava upravljanja odlučivanja
dionicama privrednog društva „GRANIT“ d.d. Jablanica. Prema
zaključenom ugovoru za ugovorenu kupoprodajnu cijenu tuženi se
obavezao prodati dionice tužiteljima, a prenos vlasništva će izvršiti kada
se za to steknu zakonom predviđeni uvjeti. Prema članu 3. potpisanog
ugovora, tuženi je jemčio tužiteljima da na navedenom privrednom
društvu nije pokrenut stečajni postupak, niti bilo koji drugi postupak
prinudne naplate. Također isti se obavezao da neće do zaključenja
ugovora o prenosu prava na dionicama vršiti bilo kakve radnje na
dionicama niti će ugovornu stranu ograničavati u upravljanju po osnovu
vlasništva nad dionicama. Tužitelji su u cijelosti ispunili svoje obaveze, te
na račun tuženog isplatili novčani iznos od 797.100,00 KM. U
međuvremenu od strane Kantonalne agencije za privatizaciju u predmetu
broj P- 25606/07 donesena je prvostepena presuda Općinskog suda u
Mostaru, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj P-25606 10
Gž od 26.08.2010. godine, kojim se raskida ugovor o kupoprodaji
dionica. Tog momenta tuženi gubi pravo i mogućnost da ispuni preuzete
obaveze iz ugovora.
U pismenom odgovoru na tužbu od 29.11.2010. godine, se navodi da
tuženi osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva iz slijedećih razloga.
Ugovor o prenosu prava upravljanja i odlučivanja na dionicama tuženog
zaključen je na osnovu ponude tužitelja na principu dobrovoljnosti, uz
prisustvo advokata tužitelja, koji su utvrdili i predložili tekst Ugovora,
kojeg je prihvatio tuženi. Nakon obostranog prihvaćanja Ugovora, tuženi
više nije učestvovao u radu organa d.d. Granit, već je prema čl. 3.
Ugovora putem punomoći prenio sva svoja prava upravljanja i
raspolaganja ovim dionicama na O. M., kao ovlaštenog punomoćnika
tužitelja, koja je kasnije ovjerena od strane notara. Ugovorom je
precizirano da tužitelji kupuju pravo upravljanja i odlučivanja u
organima upravljanja dionicama od 40.038 i kad se steknu zakonski
uslovi, učesnici će zaključiti Ugovor o prenosu dionica na tužitelja, sa
čime su tužitelji preuzeli rizik. U momentu zaključivanja ovog Ugovora,
tuženi je jamčio da protiv Granit-a nije pokrenut stečajni postupak, niti
bilo koji drugi postupak prinudne naplate od trećeg lica koje su bile
predmet Ugovora. Stečaj Granit-a i raskid Kupoprodajnog ugovora
između Agencije za privatizaciju i grupe dioničara desio se nakon tri
godine koji su doprinjeli svojim radom ili neradom tužitelji i koji su
doprinjeli da se ne steknu uslovi da se formalno prenesu dionice
srazmjerno tužiteljima koji imaju izvršenu kupoprodaju ukupnih dionica
kako je predviđeno čl. 3. Ugovora. Članom 5. je predviđeno i da ako
tužitelji ne ispune svoju obavezu do 30.11.2007.godine, Ugovor se
smatra raskinutim, pa kako tužitelji nisu ispunili obaveze, treba da
snose posljedice iz čl. 9. ovog Ugovora.
U završnom izlaganju punomoćnik tužitelja je izjavio, da su u toku
postupka tužitelji dokazali osnovanost i visinu postavljenog tužbenog
zahtjeva. Znači nesporno je da su ugovorne strane tužitelj i tuženi
zaključili Ugovor dana 15.11.2007.godine. Nesporno je šta je predmet
Ugovora što je u svom iskazu zakonski zastupnik tuženog potvrdio, a to
je da su predmet ugovora bile kupovina paketa dionica koje je tuženi
raspolagao u firmi Granit d.d. Nesporna je činjenica da je ukupna
ugovorena vrijednost dionica 600.000,00 KM, kao što je nesporno da se
tuženi
obavezao
da
će
nakon
implementacije
Ugovora
od
31.05.2004.godine kada bi se zvanično i stekli uvjeti za prenos prava
vlasništva u formalnom smislu sa tužiteljima zaključiti ugovor. Isto je
nesporno da je od strane Agencije podnesena tužba sudu u Mostaru, u
kom postupku je pravomoćno raskinut ugovor od 31.05.2004.godine
kada je tuženi izgubio mogućnost zaključenja ugovora o prenosu prava
vlasništva na dionicama. U tom kontekstu, a imajući u vidu činjenicu da
je ugovor raskinut na temelju presude, tužitelji i nisu koristili prava iz
člana 9. ugovora, jer u slučaju raskida zbog neispunjavanja preuzetih
obaveza druga strana može tražiti povrat uplaćenog iznosa za 100 %
uvećan. U tužbenom zahtjevu se traži povrat tačno uplaćenog iznosa.
Nasuprot tužbenog zahtjeva, tuženi pokušava osporavati isti iz razloga
što navodno je ugovor raskinut, jer kompletne obaveze nisu ispunjene u
roku kako je to predviđeno ugovorom, odnosno zaključno sa
30.11.2007.godine. Međutim, zakonski zastupnik tuženog ističe da je to
tog datuma uplaćeno 600.000,00 KM, a da je u decembru uplaćen i
ostali novčani iznos. Postojao je akt prema advokatu tužitelja sa
zahtjevom da advokat poništi ugovor, gdje je ugovoreno da advokat nije
nadležan i ne može preduzimati pravne radnje. Osim toga tuženi nije
preduzimao bilo koje druge postupke, a da je pristao na izvršenje
ugovora, u prilog govore i materijalni dokaz koji je sam tuženi priložio, a
to je punomoć data O. M. dana 14.11.2008.godine u kojoj se navodi da je
pravni osnov iste upravo sporni ugovor. Znači 2008.godine, godinu dana
nakon isplate tuženi ne osporava ugovor, već po istom u cijelosti u tom
momentu postupa dajući urednu punomoć. U tom kontekstu ugovor se
ne može smatrati raskinutim krivnjom tužitelja, jer je u cijelosti isplaćen
u ugovorenom roku, a da je isplaćen u procentu od 85 % isti se u ZOO
smatra ispunjenim u važećem dijelu. Zbog svega naprijed navedenog
tužitelji smatraju da i ostale tvrdnje tuženog pozivajući se na navodno
krivnju tužitelja za raskid ugovora o kupoprodaji su neutemeljeni, jer se
radi o ortačkoj grupi koja je posebno nastupala i koja je bila obavezna i
obaveze u cjelini. To što se tuženi ugovorom o prodaji dionica obavezao
da na istim nema tereta, da će vlasništvo prebaciti nakon ispunjavanja
obaveza, a za što je i primio veću količinu novca je isključivo na njegov
teret, a tužitelji svjesni poništenja i poslovnih običaja nisu tražili penale
ugovorene u članu 9. ugovora. Zbog toga predlaže da sud udovolji
tužbenom zahtjevu uz naknadu troškova prema Troškovniku koji se
dostavlja u spis.
U završnom izlaganju punomoćnik tuženog je izjavio da je nesporno da
tuženi je izvršio svoj dio ugovorenih obaveza na način da je izvršio
predaju stvari, dakle dionica tužiteljima, odnosno prava raspolaganja,
čime je izvršio svoj dio obaveze iz Ugovora od 15.11.2007.godine. Do
zaključenja Ugovora o prenosu prava upravljanja i odlučivanja dionicama
u d.d. Granit, kao i ponude o prenosu dionica i prihvata ponude, došlo je
na uporno insistiranje tužitelja koji su željeli ostvariti prenos prava
raspolaganja dionicama, ne obazirući se na formalne rizike zapreke niti
na rizike takvog pravnog posla. U momentu prihvata ponude i
zaključenja Ugovora, tužitelji su znali nekoliko bitnih činjenica. Prvo da
navedene dionice se nalaze pod ograničenim prometovanjem i da se na
njima ne mogu vršiti prenosi prava vlasništva bez prethodnog odobrenja i
saglasnost Agencije za privatizaciju HNK, te drugo da je Kantonalna
Agencija za privatizaciju HNK šest mjeseci prije zaključenja navedenog
Ugovora podnijela tužbu za raskid ugovora o kupoprodaji dionica iz čega
proizlazi da su bili svjesni da u času zaključenja Ugovora postoje
materijalni nedostaci kupljene stvari u smislu čl. 480. st. 1. Zakona o
obligacionim odnosima. Drugo, do raskida Ugovora o kupoprodaji između
Agencije za privatizaciju i tužitelja došlo je isključivo krivnjom tužitelja i
njihovom nesposobnošću da upravljaju dioničarskim društvom, odnosno
neizvršavanje obaveza koje su bile predviđene Ugovorom o kupoprodaji
od 31.05.2004.godine. Tužitelji nisu iskoristili ni mogućnost prodaje
dionica Alpina Mayerderu, koja je imala namjeru da preuzme Ugovor o
kupoprodaji od Ortačke grupe znajući za stanje u firmi, odnosno da već
tada nisu ispunili pretežni dio svojih obaveza prema Agenciji za
privatizaciju. Tužitelji su svojim neradom doveli do stečajnog postupka
nad Granit-om, koji je pokrenut na prijedlog tužitelja M. M. dana
22.10.2009.godine, dakle dvije godine nakon izlaska tuženog iz organa i
upravljanja društvom i prodaje dionica. Tužitelji nisu obavijestili
Općinski sud u Mostaru o pokretanju stečajnog postupka, što su bili
dužni učiniti, što bi dovelo do prekida sudskog postupka koji se vodio
kod Općinskog suda u Mostaru povodom tužbe Agencije za privatizaciju
HNK. Otvaranjem stečaja koji su doveli tužitelje svojim neradom sve
dionice uključujući dionice tuženog su ušle u stečajnu masu, tako da je
po tom osnovu nemoguć prenos vlasništva, za što su odgovorni isključivo
tužitelji. Tuženi je nesporno ispoštovao sve svoje ugovorne obaveze i
ničim nije ograničavao tužitelje u upravljanju po osnovu vlasništva. Da je
tuženi bio u dobroj mjeri i u skladu sa zakonom potpisao navedeni
Ugovor, svjedoči činjenica da je članom 9. ugovora preuzeo obavezu da
ukoliko se ugovor raskine zbog krivnje tuženog, tuženi će vratiti primljeni
novčani iznos uvećan za 100 %. Posebno je istakao, da je navedeni
Ugovor već raskinut po sili zakona, jer tužitelji nisu na vrijeme izvršili
svoje ugovorne obaveze, odnosno shodno čl. 5. Ugovora nisu izmirili svoje
obaveze do 30.11.2011.godine, te shodno čl. 9. tuženi zadržava primljeni
novčani iznos. Tužitelji selektivno tumače navedeni Ugovor ignorišući
navedene ugovorene odredbe, a primjenjujući one koje mu odgovaraju.
Potpuno je netačna i paušalna tvrdnja tužitelja iznesena u toku postupka
da su tuženom isplatili kupoprodajnu cijenu dionica. Ta tržišna cijena
nije niti spomenuta niti određena u Ugovoru, kao što nije ugovorena ni
obaveza tuženog da prenese pravo vlasništva na svim dionicama koje su
u njegovom vlasništvu. Dakle, u pogledu budućeg Ugovora o prenosu
vlasništva na dionicama, parnične stranke nisu postigle nikakvu
saglasnost, niti oko broja dionica, niti o njihovoj cijeni, niti su tužitelji
isplatili niti jedan fening na ime kupnje prava vlasništva na dionicama.
Tužitelji se nisu nikad ranije obraćali tuženom za prenos prava vlasništva
na navedenim dionicama, nego to prvi put su učinili tužbom.
U toku dokaznog postupka proveden je dokaz saslušanjem tužitelja O.
M., T. N., K. M., M. M., K. H., saslušanjem zakonskog zastupnika
tuženog H. H., proveo dokaz uvidom i čitanjem u kopiju Ugovora od
15.11.2007.godine, kopiju presuda i to Općinskog suda u Mostaru od
22.03.2010.godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru od
26.08.2010.godine, uplatnicu na ime M. M. na iznos od 117.594,00 KM,
uplatnicu na ime O. M. od 21.11.2007.godine na iznos od 2.144,00 KM,
uplatnicu na ime O. M. od dana 14.12.2007.godine na iznos od
14.600,00 KM, uplatnicu na ime O. M. od dana 26.12.2007.godine na
iznos od 350,00 KM, uplatnicu na ime O. M. od 15.07.2007.godine na
iznos 146.994,00 KM KM, uplatnicu na ime K. H. od 15.11.2007.godine
na iznos od 88.194,00 KM, uplatnicu na ime K. H. od 26.12.2007.godine
na iznos od 350,00 KM, uplatnicu na ime K. H. od 21.12.2007.godine na
iznos od 2.144,00 KM, uplatnicu na ime K. H. od 19.12.2007.godine na
iznos od 18.100,00 KM, uplatnicu na ime K. M na iznos od 2.144,00 KM
od 21.12.2007.godine, uplatnicu na ime K. M. na iznos od 88.194,00 KM
od 15.11.2009.godine, ponude tužitelja i tuženog, punomoći tuženog
ovjerenog kod notara pod brojem 329/08 i izvod iz banaka, pa je sud
nakon ocjene provedenih dokaza u smislu odredbe člana 8. ZPP-a, kao i
navoda iz tužbe i odgovora na tužbu, donio odluku, kao u izreci iz
sljedećih razloga:
Tužitelj O. M. je u svom iskazu naveo da je jedan od supotpisnika
Ugovora koji je predmet tužbenog zahtjeva. Visina njegovih obaveza
prema ovom ugovoru je bila oko 160.000,00 KM i izvršio je plaćanje.
Druga ugovorena strana nije ispunila svoje obaveze iz ovog ugovora koje
se odnose na prenos dionica. Došlo je do raskida Ugovora o privatizaciji
Granita d.d., a do ovog raskida ugovora došlo je na osnovu presude
Kantonalnog suda u Mostaru. Nisu mogli ostvariti prenos prava
vlasništva, već se dionice i dalje vode kao vlasništvo zakonskog
zastupnika tuženog Hodović Hilmije. Predmetni Ugovor je zaključen
2007.godine, ali se ne sjeća tačno mjeseca, a ne sjeća se da je od
Agencije za privatizaciju obaviješten da je raskinut Ugovor o privatizaciji
Granita prije zaključenja ugovora o prenosu prava upravljanja i
uključivanja dionica, jer bi to bila ludost da se daju novci za kupovinu
dionica, a da je prethodno raskinuta kupoprodaja. Nije mu poznato da je
Kantonalna Agencija za privatizaciju podnijela tužbu za raskid Ugovora o
privatizaciji i to 6 mjeseci prije zaključivanja Ugovora o prenosu dionica,
niti mu je to dostavljeno, a nije mu poznato da Ortačka grupa ne
ispunjava uslove u pogledu raznih obaveza, kao što je zapošljavanje
novih radnika i investiranje. Nije mu poznato da je prije zaključenja
ugovora sa tuženim Ortačka grupa investirala 11 %, ali su imali još
vremena da izvrše potreba investiranja. Nije mu poznato da je procenat
investiranja do kraja bio 11,9 %. Nije mu poznato da je Kantonalna
Agencija opominjala članove Ortačke grupe da se malo ili nikako ne
ispunjavaju obaveze iz Ugovora o privatizaciji. Nije tačno da je samo
Hilmija Hodović bio angažovan u pregovorima sa Alpinom, jer je najveći
dio Ortačke grupe i on bio saglasan da se sa Alpinom sklopi ugovor o
prodaji. Prijedlog za pokretanje stečajnog postupka je pokrenut
2009.godine, te ga je pokrenuo direktor preduzeća, a opće poznato je da
nije okončan.
Tužitelj T. N. je u svom iskazu naveo da je supotpisnik Ugovora o
prenosu dionica, te je učestvovao sa iznosom od oko 117.000,00 KM.
Nikad nije došlo do prenosa dionica na njegovo ime, a iz razloga što je
došlo do raskida Ugovora o privatizaciji Granita, do kojeg je došlo na
osnovu tužbe Agencije za privatizaciju. U više navrata je tražio povrat
novca od Eurogranda, ali novac nije vraćen. Ugovor je zaključen u 11.
mjesecu 2007.godine. Nije mu poznato da je u 03. mjesecu 2007.godine
Agencija za privatizaciju donijela odluku da će podnijeti zahtjev za raskid
ugovora sa dioničarima. Nije mu poznato da je Agencija za privatizaciju
prije zaključenja Ugovora podnijela tužbu protiv svih kupaca dionica, pa i
samog tužitelja. Iz razgovora sa zastupnikom tuženog se sjeća da je bila
obostrana inicijativa za zaključenje Ugovora o prenosu prava upravljanja.
Sjeća se da su u 08. mjesecu 2007.godine članovi Ortačke grupe dobili
pismo namjere Hodović Hilmije za prodaju njegovog udjela u Ortačkoj
grupi odnosno bili su obaviješteni o cijeni kapitala tuženog. Nije bilo
nikakvih pritisaka niti s jedne strane za zaključivanje ovog ugovora, a
samim tim što ih je g-din Hodović ponudio sa prodajom ovih dionica i
obavezao kao ostale članove Ortačke grupe. Može istaći da je Ortačka
grupa odnosno kupac poštovao odredbe o investiranju i nije tačno da je
procenat investiranja na kraju iznosio 11 %. Takođe je kupac izvršio i
ugovorena zapošljavanja radnika u pretežnom dijelu ugovorene obaveza,
a doprinosi na plaće radnika su obračunavani, ali nisu redovno plaćani.
Plaće su redovno isplaćivane radnicima, a bilo je slučajeva da je u
jednom mjesecu bilo isplaćivanja i po dvije plaće. Razlog zašto je Hodović
Hilmija kao i drugi članovi Ortačke grupe su vodili pregovore sa Alpinom
i imali su namjeru prodati određenu količinu dionica za određenu cijenu,
a sve je bilo čisto iz ekonomskih razloga. Misli da je Kantonalna Agencija
za privatizaciju jednim dijelom i podržavala prodaju dionica Alpini.
Stečajni postupak je pokrenut od strane direktora Granita, a on je za to
saznao 2010.godine. Tužitelj izjavljuje da je imao povjerenja u direktora
Granita i da su mu dali punomoć da ih zastupa, a u punomoći je stajalo
do početka privatizacije. Ne sjeća se da je ikada podnio zahtjev za prenos
prava na dionicama, a misli da je to regulisano ugovorom.
Tužiteljica K. M. je u svom iskazu navela da je bila supotpisnik ugovora
od 15.11.2007.godine. Digla je kredit od 90.000,00 KM i ovaj iznos je
uplatila na račun Eurogranda. Na osnovu ovog ugovora Eurogrand je bio
u obavezi prenijeti pravo vlasništva na dionicama, a Eurogrand nije
nikada prenio pravo vlasništva na dionicama, a poznato joj je da je
raskinut ugovor o privatizaciji na osnovu presude Kantonalnog suda u
Mostaru. Nakon donošenja presude Hodović Hilmija nije mogao prema
ugovaračima – tužiteljima, obzirom na ovu situaciju, tuženi je bio na
dobitku, jer je dobio i novce i dionice. Pokušavali su se dogovoriti sa
Hodović Hilmijom, ali isti nije htio pristati ni na dogovor da on vraća rate
kredita za tužitelje putem kojih kredita su isti obezbijedili sredstva, nego
ih je na to uputio sud. Odlično se sjeća da je ugovor zaključen u 11.
mjesecu kada je prebačen novac tuženom. Nije joj bilo poznato da je
Agencija za privatizaciju prije zaključenja Ugovora o prenosu prava
vlasništva donijela odluku o raskidu Ugovora, obzirom da u to vrijeme
nije bio pokrenut postupak pred sudom, niti su tužitelji bili obaviješteni.
Prije zaključenja ugovora sa Eurograndom nije dobila tužbu za raskid
ugovora, a na upit o izvršavanju obaveza od strane kupca Granita
izjavljuje da su kupci, odnosno dioničari veoma dobro izvršavali
ugovorene obaveze. Nije joj bilo poznato da obaveze investiranja izvršava
u simboličnom iznosu od 10 % i to nije tačno. Kao član Ortačke grupe
poznato joj je bilo, pa je i učestvovala u pregovorima sa Alpinom, a tražili
su svoju zaradu i interes. Tad je Granit dobro poslovao i izvršavao je
svoje obaveze prema Kantonalnoj Agenciji za privatizaciju. Misli da su
tužitelji blagovremeno izvršili plaćanje po ugovoru o prenosu prava.
Pismeno nikad nije tražila prenos prava na dionicama, a sve je definisano
ugovorom iz 11. mjeseca 2007.godine. Smatra da je ovo dug Eurogranda
direktora Hodović Hilmije. Tužitelji su kontaktirali sa Hilmijom
Hodovićem u 10. mjesecu 2011.godine kako bi pokušali iznaći rješenje.
Tužitelj M. M. je u svom iskazu naveo da je kao član Ortačke grupe
zaključio dana 15.11.2007.godine Ugovor o predmetu prava upravljanja.
Do ovog Ugovora je došlo u okolnostima u vrijeme kad pravno i faktički
nije postojala mogućnost prenosa prava vlasništva nad dionicama čiji je
vlasnik bio tuženi, pa su zaključili Ugovor o prenosu prava upravljanja i
odlučivanja dionicama u organima privrednog društva Granit d.d., pod
uslovom da će se predmet prava vlasništva učiniti kad se steknu
zakonski uslovi. U potpunosti je ispunio obaveze iz ovog Ugovora koje su
se ticale isplate novčanog iznosa. Eurogrand ga nikada nije obavještavao
o raskidu ovog Ugovora. Nakon zaključenja ovog Ugovora, tuženi nije
iznosio nikakve primjedbe oko zaključenja ovog Ugovora. U 10. mjesecu
2010.godine po pravomoćnosti odluke Općinskog suda u Mostaru, kojim
se raskida Ugovor zaključen između Kantonalne agencije za privatizaciju
i Ortačke grupe, saznao je da postoji faktička i pravna nemogućnost da
tuženi ispuni svoju obavezu prenosa prava vlasništva na dionicama koje
su kupili tužitelji. Lično je bio iznenađen odlukom Općinskog i
Kantonalnog suda u Mostaru, imajući u vidu sudsku praksu suda u
Sarajevu, a poznato mu je da je sud našao kao razlog za raskidanje ovog
Ugovora, činjenicu što Ortačka grupa nije izvršila svoje obaveze po
osnovu investiranja u Privredno društvo Granit, ali je po njegovom
mišljenju ovaj sud propustio da cijeni da je Ortačka grupa obezbijedila
bankovnu garanciju koja se mogla realizirati od strane banke u smislu
obezbjeđivanja tih sredstava, a obaveza za investiranje nije jedina
obaveza koje su se prihvatili članovi Ortačke grupe i ona nosi
procentualno iznos oko 25 %, pa smatra da su članovi Ortačke grupe ako
se ima u vidu iznos obaveza koje su ispunili po gore pomenutom
Ugovoru, svoje obaveze realizovali u procentu od 70 %. Pred tim sudom
mu kao punomoćniku Ortačke grupe nije data mogućnost da da svoj
iskaz. Kao zakonski zastupnik i direktor društva on je podnio zahtjev za
pokretanje stečajnog postupka iz razloga insolventnosti društva, što je
bila njegova zakonska obaveza iz Zakona o stečajnom postupku, a sve
kako bi se otklonile neke fiktivne blokade, poslovanje društva i izvršila
privatizacija. Stečajni postupak i njegovo otvaranje nemaju nikakve veze
niti su uticali na realizaciju Ugovora o prenosu prava vlasništva na
dionicama koje je tuženi prodao tužiteljima. Mimo suda su pokušavali
postići sporazum da se ovaj spor riješi mirnim putem, odnosno da se
izvrši povrat novca tužiteljima. Inicijativa za pokretanje ovog postupka
bila je i u činjenici što je g-din Hodović negdje u oktobru 2008.godine bez
znanja tužitelja pokušao i organizovao skupštinu društva, bez njihovog
prisustva, iako su u to vrijeme već tužitelji kupili dionice Eurogranda.
Međutim Komisija za vrijednosne papire F BIH ovu skupštinu nikad nije
priznala. Isti dan su i oni održali skupštinu i tu skupštinu je Komisija za
vrijednosne papire priznala. Predmet ove skupštine je bio promjena
naziva i sjedišta firme, kao i izvještaji o radu i pitanja iz nadležnosti
skupštine. Paralelna skupština, kojom je rukovodio zastupnik tuženog se
bavila Nadzornim odborom i mijenjanjem direktora Nadzornog odbora. U
vrijeme kad je zaključen Ugovor o prenosu prava upravljanja što je
navedeno u čl. 6. Ugovora nisu postojali zakonski uvjeti da se zaključuje
ugovor o prenosu prava vlasništva nad dionicama, jer u to vrijeme nije
bio dozvoljen promet dionicama. Ortačka grupa je dala garanciju preko
Eurogranda koji je bio član Ortačke grupe. Garancija se odnosila na
Ortačku grupu kao cjelinu, kao i sve obaveze su išle na Ortačku grupu,
ali srazmjerno njihovim udjelima. Uslovi za prenos prava vlasništva na
dionicama nikad nisu ispunjeni. Tužitelj izjavljuje da tuženi nije ispunio
uvjete u pogledu predmeta prava vlasništva na dionicama, a saglasan je
sa navodima svog punomoćnika. Tuženi ne samo da nije prenio prava
vlasništva na dionicama, već je uzurpirao njihovo pravo upravljanja na
dionicama koje im je prethodno prodao organizujući rad skupštine.
Pitanje prenosa prava vlasništva trebalo se regulisati kod Komisije za
vrijednosne papire F BIH i oni nisu očekivali da će se uslovi tako brzo
ostvariti, pa se desilo organiziranje paralelnih skupština. Tu su se odnosi
poremetili zbog neprimjerenog svjedočenja g-dina Hodovića u toku
postupka radi raskida Ugovora o privatizaciji. On se lično do donošenja
presude nije obraćao zakonskom zastupniku tuženog radi prenosa prava
vlasništva na ovim dionicama, odnosno misli da su se obraćali pismeno
Hodović Hilmiji, ali su njegovi povratni odgovori išli ka tome da i dalje on
organizuje skupštinu. Takođe navodi, da su tom prilikom i tražili stručnu
pomoć i napisao je pismo advokat Hota Sadik. Nije mu bilo poznato da je
u vrijeme zaključivanja Ugovora bila podnesena tužba kod Općinskog
suda u Mostaru, te da mu je tek u 12. mjesecu 2007. ili u prvom
mjesecu 2008.godine dostavljena tužba na odgovor. Tužitelj izjavljuje, da
je u Ugovoru sve navedeno što su se stranke dogovorile, pa i garancija da
nema sudskih postupaka. Tužitelj izjavljuje da su mu poznate odredbe
Ugovora posebno o cijeni dionica. Za tužitelje je to bila kupovina dionica,
a pošto se dionice nisu mogle u tom momentu prometovati, ugovor je
predvidio i obje stvari i korištenja prava koje nose dionice, a to je
upravljanje, kao i definitivnu kupovinu, kad se za to steknu uslovi.
Tužitelji su kupili sve u cijeni dionice. Ugovor o privatizaciji je raskinut i
on se ne slaže sa presudom. Kao što je već ranije rekao, što se tiče
tuženih, odnosno Ortačke grupe, on je realizovan u pretežnom dijelu, ali
je i pored toga raskinut sudskom odlukom o kojoj je govorio. Do
realizacije Ugovora o prenosu prava vlasništva nije došlo iz razloga što je
faktička činjenica da je Ugovor o privatizaciji raskinut. Takođe izjavljuje
da je i Agencija za privatizaciju i putem neformalnih grupa i putem
tuženog spriječila tužitelje da izvrše dalje investiranje i dalju realizaciju
Ugovora o privatizaciji. Tužitelji su nudili u ovom postupku i dodatne
rokove i sklapanje sudske nagodbe, ali im je to onemogućeno. Predata je
punomoć u smislu čl. 6. st. 2., ali je kasnije data i druga punomoć i to
jednom od tužitelja, ali tuženi i nakon reklamacija ostalih tužitelja ovo
nije prihvatio. Drugi put je punomoć data O. M., a ovo iz razloga da bi se
mogla organizovati paralelna skupština za koju se Komisija za
vrijednosne papire izjasnila da nije u skladu sa zakonom.
Zbog nerealizacije obaveza po ugovoru privatizacije državnog kapitala
posljedice bi snosili svi dioničari srazmjerno njihovim udjelima.
Bio je svjestan poslovnog rizika, koji se odnosio na realizaciju ugovora o
predmetu prava raspolaganja dionicama. Sa odlukom Agencije za
privatizaciju da se pristupi raskidu kupoprodajnog ugovora 67% kapitala
preduzeća Granit, potpisanog između Agencije za privatizaciju HNK i
Ortačke grupe u martu 2007. godine nije bio upoznat. Nije komunicirao
sa Nadzornim odborom Granita i nije imao saznanja o pokretanju
postupka u vezi sa raskidom ugovora. O tome je saznao u decembru
2007. godine. Ne sjeća se da ga je Agencija za privatizaciju obavijestila da
snosi rizik kupoprodaje dionica Eurogranda. Ne sjeća se da je od Agencije
u julu 2007. godine tražio izmjenu strukture i roka investiranja iz člana
6. i 7. Ugovora o kupoprodaji dionica. Tužitelji su Eurograndu izmirili sve
obaveze iz Ugovora o prenosu prava upravljanja dionicama. On je lično
potpisao da niko ne duguje Eurograndu. Za razliku od tužitelja, koji su
platili određeni iznos tuženom, tužitelji od tuženog nisu dobili dionice.
Tuženi nije ispunjavao svoje obaveze, te je opstruirao pravo upravljanja,
zbog čega su morali da intervenišu. Tuženi se predmetnim ugovorom
obevezao prenijeti i pravo vlasništva i pravo upravljanja dionicama. U
pravu upravljanja dionicama bili su opstruirani. Imali su punomoćnika
za upravljanje dionicama.
Saslušana u svojstvu parnične stranke tužiteljica K. H. je izjavila, da je
bila jedan od supotpisnika ugovora, koji je predmet tužbenog zahtjeva. U
cijelosti je izmirila svoje obaveze prema Eurograndu. Motiv potpisivanja
ovog ugovora, bila je kupovina dionica Eurogranda, koje je ovo preduzeće
imalo u Granitu. Ugovorom je bilo predviđeno da se prvo izvrši prenos
prava upravljanja i odlučivanja, a u drugoj fazi i prenos prava vlasništva,
jer se u momentu zaključenja ugovora nije mogao izvršiti prenos prava
vlasništva. Eurogrand nije ispunio obavezu prenosa prava vlasništva nad
dionicama. Obraćali su se Eurograndu i gdinu Hodoviću, ali je rekao da o
tome sud odluči. Ne sjeća se da dopis Agencije za privatizaciju HNK,
kojim Vas obavještava o raskidu kupoprodajnog ugovora potpisanog
između Agencije i Ortačke grupe. Bila je član Nadzornog odbora u 2007.
godini. Ne sjeća se da je bila upoznata sa izvještajem Agencije za
privatizaciju iz jula 2007.godine u kojem se skupština društva, direktor i
preduzeće Granit obavještavaju da je Agencija za privatizaciju donijela
odluku o raskidu ugovora, te da je u tom pravcu 18.05.2007.godine
podnesena tužba Sudu u Mostaru. Ne sjeća se da joj je Agencija za
privatizaciju u 10. mjesecu 2007.godine obavijestila da snosi potpuni
rizik kupoprodaje Eurogranda iz razloga što se prenos dionica djelimično
ne može izvršiti. Potpisnik je pisma iz 14.10.2008.godine, kojim priznaje
da do tada nisu izvršili sve obaveze prema Eurograndu. Ništa od obaveza
Eurogrand prema tužiteljima nije ispunio. Nije imala pravo raspolaganja
dionicama, obzirom da nije izvršen prenos prava vlasništva. Lično je išla
kod g-dina Hodovića sa zahtjevom za zaključenje ugovora o prenosu
prava vlasništva na navedenim dionicama.
Saslušan u svojstvu parnične stranke tuženi je istakao, da je prihvatio
prijedlog g-dina M. da uđe u Ortačku grupu, koja je kasnije kupila 67 %
dionica Granita. U tu svrhu obezbijedio je bankarsku garanciju u iznosu
od 3.000.000,00 KM za ispunjenje ugovornih obaveza za prvu godinu.
Međutim, prateći rad Granita i g-dina Marića da i kao predsjednik
Nadzornog odbora, stekao je utisak da se neće ispuniti obaveza prema
Agenciji za privatizaciju, iako je više puta insistirao da se to realizuje sa
čime je došlo u pitanje i realizacija njegove bankarske garancije. U
naredne dvije godine Granit nije mogao ispuniti svoje obaveze, pa je
Agencija više puta opominjala Ortačku grupu na ispunjenje ugovornih
obaveza, što nije učinjeno. Iz ovih razloga je došao više puta u sukob sa
rukovodstvom Granita, tako da je traženo da on napusti Ortačku grupu,
što je prihvatio, jer je vidio da se neće ispuniti obaveza prema Agenciji i
Agencija je početkom 2007.godine, konkretno u martu mjesecu donijela
Odluku i obavijestila NO Granit o raskidanju ugovora sa Ortačkom
grupom iz razloga što ista nije ispunila svoje obaveze. U oktobru mjesecu
2007.godine na zahtjev tužitelja prihvatio je da ponudi svoje uslove o
prenosu upravljanja dionicama na tužitelje. Uslovi su od strane tužitelja
prihvaćeni, sačinjen je Ugovor o kupovini mog udjela Eurogranda u
kojem je jasno naznačeno da će Ortačka grupa isplatiti svoje obaveze do
31.11. što nije učinjeno i o tome sam obavijestio tužitelje i advokata
tužitelja da zbog neispunjavanja ugovornih obaveza da se ugovor raskida.
Od tada, pa do početka suđenja za raskid Ugovora, tužitelji se niti
jedanput ni usmeno ni pismeno nisu obratili za rješavanje ovog pitanja.
Eurogrand kao obaveznik iz Ugovora dao je punomoć tužitelju da
upravlja dionicama i u tom smislu nastavljeno je korištenje ovih prava na
sjednicama Nadzornog odbora i na skupštini koje su održane 3 puta i na
taj način donosili odgovarajuće odluke. Prema tome, nije istina da
tužitelji nisu raspolagali i upravljali dionicama Eurogrand-a. I na kraju je
naglasio, da je Eurogrand ispunio svoje obaveze, koje su bile predviđene
Ugovorom, a to što je došlo do raskida ugovora je krivica tužitelja, jer su
znali da je donijeta odluka o raskidanju ugovora i na taj način preuzeli
rizik iz Kupoprodajnog ugovora. Tužitelji nisu izvršili plaćanja prema
ugovoru. Došlo je do kašnjenja. Trebali su platiti svoje obaveze do 31.11.
a plaćanje je vršeno i u 12. mjesecu. Jasno piše u ugovoru ukoliko
tužitelj ne plati svoje obaveze do predviđenog roka da Ugovor ne važi.
Eurogrand je dobio pismo od Agencije za privatizaciju sa kojim
upozoravaju da se dionice ne mogu prodavati i prenositi na prava, jer
Ugovorom sa Agencijom to je bilo zabranjeno. Dva puta su upozoreni
tužitelji, međutim oni su ostali kod svoje Odluke, jer su smatrali da
Eurogrand bitno utiče na ometanje realizacije dokapitalizacije Granita
što takođe nije moguće. Kada je ugovor potpisan garantovao je da dionice
nisu pravno opterećene, da nema stečajnog postupka, da nema prava
trećih lica. Od Agencije je bio upoznat u 3. mjesecu 2007.godine, dakle
prije potpisivanja ugovora, da je raskinut ugovor o privatizaciji. Tačno je
da se članom 6. Ugovora obavezao da će u roku od 15 dana kada se
steknu uslovi potpisani ugovorom o prodaji dionica 01.05.2004. godine,
sa tužiteljima zaključiti ugovor o prenosu prava vlasništva nad
dionicama. U propisanom roku, tužitelji su prema Eurograndu ispunili
85% ugovorenih obaveza ili isplatili 600.000,00 KM. Cijena dionioca je
bila 600.000,00 KM u ukupnom iznosu.
U decembru 2007. godine ispunjena je kompletna obaveza od strane
tužitelja. Punomoć, koja je data po osnovu ugovora nije poništena u
novembru 2007. godine. Tužitelji su i poslije tog perioda upravljali
dionicama. Nije preduzimao nikakve radnje, jer je ugovor bio na snazi.
Agencija za privatizaciju u praćenju realizacije ugovora kontaktirala sa
ortačkom grupom i pojedincima. Poslije raskida ugovora o privatizaciji
nije imao mogućnosti, jer je raskidom ugovora došlo isključivo krivicom
poslovodstva poslije njegovog odlaska iz ortačke grupe. Tužitelji su lično
odgovorni što je ugovor raskinut. Odgovorni su iz razloga što je tražena
dokapitalizacija, pa je došlo do raskidanja ugovora sa Agencijom. Raskid
ugovora je nastupio i zbog neispunjenja ugovora i iz razloga što je
tražena dokapitalizacija. Nije izvršio povrat novca tužiteljima, jer u
ugovoru jasno piše da se novac ne vraća. U ugovoru je regulisano i stoji
da ne postoji obaveza vraćanja primljenog novca.
Uvidom u ugovor o prenosu u organima privrednog društva d.d. Granit, a
koji su zaključile ugovorne strane Eurogrand d.o.o. Sarajevo s jedne
strane i O. M., T. N., K. M., K. H. i M. M., utvrđeno je da je predmet ovog
ugovora 4.038 dionica sa pravom glasa nominalne vrijednosti 100,00 KM
po dionici u vlasništvu ugovorne strane 1., tj. Eurogranda d.o.o., što čini
34,8681% upravljačkih prava u privrednom društvu Granit d.d.. Prema
članu 2. ugovorne strane konstatuju da u momentu zaključenja ovog
ugovora nisu stečeni zakonski uslovi za zvaničnu prodaju dionica, gdje bi
se vlasništvo dionica sa ugovorne strane Eurogrand d.o.o., prenijelo na
ugovornu stranu 2., pa su ugovorne strane saglasne da na temelju ovog
ugovora, a čim se steknu zakonski uvjeti zaključi ugovor o prenosu
dionica sa ugovorne strane 1. na ugovornu stranu 2. članove Ortačke
grupe i to u jednakim procentima, koji članovi ugovorne strane 2.
Ortačke grupe imaju u izvršenoj kupoprodaji ukupnih dionica. Prema
članu 3. Eurogrand jamči da na istoj nije pokrenut stečajni postupak niti
bilo koji drugi postupak prinudne naplate od trećih lica na dionicama
koji su predmet ovog ugovora, a kao dokaz Eurogrand dostavlja izvod iz
sudskog registra ne stariji od 2 dana. Ugovorne strane Eurogrand jamči
da dionice nisu prodate trećim licima niti opterećene bilo kojim drugim
pravnim poslom. Članovi ugovorne strane 2. se obavezuju da ugovornoj
strani 1. na ime prenesenog prava upravljanja isplate cijenu u iznosu od
15,00 KM po dionici, što iznosi 600.000,00 KM, 62.100,00 KM, po
osnovu troškova garancije, 115.000,00 KM po osnovu povrata pozajmice,
20.00,00 KM po osnovu povrata pozajmice Novi Travnik, što ukupno
iznosi 797.100,00 KM. Prema članu 9., ukoliko se ugovor raskine na
zahtjev ugovorne strane 1., zbog krivnje ugovorne strane 2., ugovorna
strana 1. Eurogrand zadržava primljeni novčani iznos iz člana 5.
Ugovora, a ukoliko se ugovor raskine na zahtjev ugovorne strane 2.
(Ortačka grupa), zbog krivnje ugovorne strane 1., ugovorna strana 1.
Eurogrand vraća primljeni novčani iznos uvećan za 100%.
Uvidom u presudu Općinskog suda u Mostaru broj 58 P 025606 07 P od
22.03.2010. godine, utvrđeno je da je raskinut ugovor o kupoprodaji
dionica broj 12-21-34/04 od 31.05.2004. godine, između tužitelja i
tuženih, krivnjom tuženih, te predmet kupoprodaje preduzeća Granit d.d.
Jablanica od 67% dionica preduzeća vraćen u nadležnost Vlade HNK,
koja po pravomoćnosti presude ima sve ovlasti nad kapitalom preduzeća.
Uvidom u presudu Kantonalnog-Županijskog suda Mostar broj 58 0 P
025606 10 Gž od 26.08.2010. godine, utvrđeno je, da je žalba tuženog i
tužitelja odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda Općinskog suda
u Mostaru u cijelosti potvrđena.
Uvidom u rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj Sp- 115069 od
27.01.2010. godine, utvrđeno je da je otvoren stečajni postupak nad
imovinom, društvo za eksploataciju, obradu i trasu kamena i mermera
Granit Jablanica d.d. Sarajevo, otvoren sa danom 27.01.2010. godine.
Uvidom u ponudu uslova za izlaženje iz Ortačke grupe Granita od
20.08.2007. godine, utvrđeno je, da je zakonski zastupnik tuženog dao
ponudu uslova za istupanje iz Ortačke grupe Granita, a uvidom u
odgovor od 03.09.2007. godine, člana Ortačke grupe M. M., u kojem se
ista ponuda ne prihvata, a daje prijedlog nove ponude.
Uvidom u dopis Eurogrand company od 05.09.2007. godine, utvrđeno je,
da je tuženi vršio usaglašavanje navedene ponude, dok je uvidom u
odgovor na ponudu od 05.09.2007. godine, okončanje ponude
Eurogranda za prenos dionica odgovor na akt Eurogranda Ortačke grupe
od 18.09.2007. godine, utvrđeno da su ugovorne strane, tj. tužitelji i
Eurogrand vršili međusobna pregovaranja u vezi sa otkupom predmetnih
dionica.
Uvidom u punomoć notarski ovjerenu Opu- 3200/08 od 14.12.2008.
godine, utvrđeno je, da Hodović Hilmija daje punomoć gospodinu O. M.
da u njegovo ime i za račun kompanije Eurogrand može preduzimati sva
prava po osnovu učešća u organima društva.
Uvidom u zahtjev za prenos prava upravljanja i raspolaganja dionicama
od 06.10.2008. godine, utvrđeno je, da su tužitelji podnijeli zahtjev za
izdavanje punomoći zakonskom zastupniku tuženog u smislu realizacije
prenosa prava upravljanja i raspolaganja dionicama.
Na osnovu analize dokaza, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan
u cijelosti iz slijedećih razloga:
U toku postupka je utvrđeno, da je nakon zaključenja predmetnog
Ugovora o prenosu prava upravljanja i odlučivanja dionicama u organima
privrednog društva Granit d.d. Jablanica, tj. tokom ispunjenja prava i
obaveza iz ovog ugovora došlo do raskida prethodno zaključenog ugovora
o kupoprodaji državnog kapitala između Agencije za privatizaciju HNK i
Ortačke grupe. Dakle, u toku realizacije ovog ugovora, nakon ispunjenja
obaveze tužitelja, nastala je pravna nemogućnost da tuženi izvrši prenos
prava vlasništva na dionicama.
Po mišljenju ovog suda, odgovornost što je došlo do ovakve situacije može
se pripisati i tužiteljima i tuženom, a na što ukazuje presuda Općinskog
suda u Mostaru u kojoj se konstatuje da se Ugovor raskida krivicom
tuženih, tj. članova Ortačke grupe, koju čine i tužitelji i tuženi. Presuda
ovog suda, ne isključuje odgovornost tuženog za raskid ugovora. Zbog
činjenice da je ovaj ugovor zaključen od strane obje ugovorne strane i
pored opomena, koju je Agencija za privatizaciju dostavljala ugovornim
stranama i pored saznanja o pokretanju sudskog postupka za raskid
ugovora, ovaj sud je stekao uvjerenje da su obje parnične stranke, dakle i
tužitelj i tuženi bili svjesni da u času zaključenja ugovora postoje pravni
nedostaci na kupljenoj stvari, dionicama, u smislu člana 480. Zakona o
obligacionim odnosima, odnosno da prodavac ne može sa sigurnošću
garantovati da će prenijeti pravo vlasništva na dionicama na tužitelje.
Konačno ovo proizilazi iz tačke 2. Ugovora, pa ne stoji tvrdnja tuženog da
je bio u dobroj vjeri i da je u skladu sa Zakonom potpisao navedeni
ugovor, jer svi izvedeni dokazi govore u prilog suprotnoj tvrdnji, to jest da
su obje ugovorene strane u momentu zaključenja ugovora bile svjesne da
postoje pravne smetnje za njegovu održivost.
Saslušanjem tužitelja i tuženog, kao i uvidom u izvršene uplate, utvrđeno
je da je tužitelj ispunio svoje obaveze isplate kupoprodajne cijene dionica,
što po mišljenju suda i nije sporna činjenica. Tuženi, kao ugovorna
strana, nije ispunio svoje obaveze iz odredbe člana 6. Ugovora, tj. pravno
je onemogućen da zaključi ugovor u roku od 15 dana, kako to predviđa
navedeni član.
Prema odredbi člana 124. Zakona o obligacionim odnosima u dvostranim
ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana
može, ako nije ništa drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili
pod uslovima predviđenim u Zakonu o obligacionim odnosima raskinuti
ugovor. Prilikom zaključenja ovog ugovora, stranke su imale za cilj da se
izvrši prenos prava vlasništva na dionicama u punom sadržaju, dakle da
tužitelji steknu, ne samo pravo posjedovanja i upravljanja dionicama, već
i pravo raspolaganja istim. Kako je ovaj ugovor sadržavao obavezu i imao
za cilj da se u kasnijoj fazi izvrši prenos prava vlasništva, ovaj sud
zaključuje da do istog nije došlo iz gore navedenih razloga za koji su
odgovorne obje strane. Prinudno izvršenje ugovora, kao i naknada štete u
konkretnoj stvari nije moguća, obzirom da u momentu kada se postavlja
pitanje izvršenja ugovorne strane prodavca dionica, isti više nije ni
vlasnik ovih dionica. S toga je stanovište ovog suda, da tužitelj u situaciji
kada ne mogu zahtijevati ispunjenje obaveze druge ugovorne strane, a
sami su izvršili isplatu kupoprodajne cijene dionica na način kako to
proizilazi iz pismene dokumentacije, imaju pravo zahtijevati raskid
ugovora i povrat isplaćene cijene po pravilima za raskid dvostrano
obavezujućih ugovora.
Obaveza naknade zakonskih zateznih kamata počev od 26.08.2010.
godine, zasniva se na odredbi člana 132. stava 5., kojim je predviđeno da
strana koja vraća novac je dužna platiti i zateznu kamatu od dana kada
je isplatu primila, odnosno kako je to u tužbenom zahtjevu u
konkretnom slučaju precizirano od 26.08.2010. godine.
Navodi tuženog da su tužitelji ugovorom od 05.09.2007. godine, kupili
samo pravo upravljanjem i odlučivanje na dionicama, a ne pravo na
dionicama, ne može se prihvatiti, obzirom da je takva konstatacija
tuženog u suprutnosti sa odredbom člana 7. ugovora, koji glasi: Da
danom isplate cijene po osnovu ovog ugovora, tužitelji (ugovorna strana
2.), preuzimaju sva prava koje ugovorna strana ima po osnovu vlasništva
na dionicama, iz čega proizilazi da je krajnji cilj i zajednička namjera
parničnih stranaka bila da se izvrši promet dionicama, tj. prenos prava
vlasništva.
Sud je odbio tuženog za prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, zbog
otvaranja stečajnog postupka nad privrednim društvom Granit d.d.
Jablanica, imajući u vidu da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o sporu
radi raskida kupoprodajnog ugovora o prenosu prava upravljanja i
raspolaganja dionicama između članova Ortačke grupe, ta da u istom
postupku kao parnična stranka se ne pojavljuje Granit d.d. Jablanica, te
da isti nije u vezi sa imovinom, koja je predmet raspravljanja u
stečajnom postupku.
Zbog svega navedenog donesena je odluka kao u izreci.
Na osnovu člana 386. ZPP-a, sud je obavezao tuženog da tužiteljima
nadoknadi troškove postupka, koji se sastoje od naknade za sastav tužbe
u iznosu od 1.263,20 KM, prisustva na 5 ročišta od po 1.263,20 KM,
17% PDV 1.288,46 KM, takse na tužbu u iznosu od 10.000,00 KM i
takse na presudu u iznosu od 10.000,00 KM, što ukupno iznosi
28.867,66 KM.
SUDIJA
Altijana Šeta
POUKA: Protiv ove presude dozvoljena je žalba Kantonalnom sudu u
Sarajevu u roku od 30 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi
putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu
stranu.