Obiteljski KRIŽNI PUT u 14 priča Autorica: Mirjana Žužić Drage obitelji! Pred vama je 14 priča jedne zamišljene obitelji. Priče su nastale kao plod razmišljanja kako vam pomoći da lakše započnete svoja obiteljska druženja i molitvu u svetom korizmenom vremenu koje je pred nama. Drugim riječima, ovo je jedan neobični križni put u kojem sudjeluje obitelj koju čine: otac Stjepan, majka Blanka, te njihova djeca Miroslav (14 godina), Anka (7 godina) i Jelena (3 godine). S njima živi i Stjepanova majka, baka Marija. Ona, baka, uči sve članove obitelji životne situacije koje im se događaju promatrati kroz postaje Isusovog križnog puta koji, nama kršćanima, na sve baca posve drugačije svjetlo i daje istinski smisao životu. Kada je jedna sedmogodišnja djevojčica čula prvu priču, pitala je: „A tko će to nacrtati?“ Ona je priču već „vidjela“ u svojoj mašti i time potvrdila da je razumljiva i djetetu. Tako je dala ideju da vam predložimo još jedan način na koji svoje obiteljske susrete možete obogatiti. Naime, nakon što netko u obitelji pročita priču, možete o njoj malo porazgovarati, a nakon toga djeca je mogu nacrtati onako kako su je doživjela i(li) obojiti ponuđene sličice kojima su tekstovi ukrašeni. Predlažemo vam da pročitate samo po jednu priču, o njoj porazgovarate, usporedite s vama bliskim životnim situacijama, pa se kratko zajedno pomolite. U tu svrhu, podsjećamo vas na molitvu (koju smo u Krčkoj biskupiji već molili u pripremi za pohod Sv. Oca pape Benedikta XVI.) Svetoj Obitelji na koricama ove „knjižice“. Neka vam svima bude plodonosna ova korizma u Godini vjere, godini koja nas potiče da vjeru otkrijemo i živimo u običnim svakodnevnim životnim trenucima. U Krku, na spomendan blaženog Alojzija Stepinca, 10. veljače 2013. 4. POSTAJA: ISUS SUSREĆE SVOJU SVETU MAJKU 4. priča: Jelena u bolnici - O, ne! Temperatura joj nikako ne pada. Stjepane, morat ćemo nazvati hitnu medicinsku pomoć! – uznemireno je rekla Blanka držeći na krilu malu Jelenu koja je teško disala. – Ne znam što se je dogodilo i je li ona to nešto pokupila u vrtiću, ali ne sviđa mi se ova temperatura koja ni tuširanjem, ni s lijekovima za skidanje temperature ne pada. Otac je uzeo telefon u ruke i triput iznova morao birati broj, jer su prsti bili suviše nemirni da pogode prave tipke. Glas koji se je javio tražio je da sami dovedu dijete na pregled u hitni medicinski trakt bolnice. Stjepan je pošao do sobe svoje majke Marije, oprezno pokucao na vrata, te kada se je iznutra javio starački glas, polako ušao. Baka Marija hitro, koliko su joj to godine dopuštale, uspravila se je na krevetu i pitala: - Kako je? – - Nije dobro, majko. Morat ćemo do bolnice da je tamo pregledaju. Molim te, pripazi na Anku i Miroslava. Ne znam do kada ćemo se zadržati. Probudi ih sutra na vrijeme i spremi za školu, ako nas ne bude. Javit ćemo ti se čim budemo znali nešto više. - - Ne brini, Stjepane. Molim te samo da oprezno voziš. Sada ću ja uzeti u ruke svoju krunicu. Bit će sve dobro. – Stjepan je brzo izašao iz sobe tražeći ključ od auta. Blanka je već u naručju držala umotanu Jelenu koja je, barem je tako izgledalo, spavala teško dišući. Liječnik koji ju je pregledao nije znao što reći. - Morat ćemo je zadržati ovdje. Vi, gospođo možete ostati večeras s njom, pa ćemo sutra napraviti detaljne pretrage. - Blanki je srce skliznulo u pete kada je sestra odvela Jelenu na pokretnom krevetu, a Stjepan, zagrlivši je, otišao. - Bože moj, - mislila je - ni s Miroslavom, ni s Ankom nikada nisu imali ovakvih iskustava. Što se to događa? - Vrtjela se je nemirno na krevetu koji su joj pokazali. Kada bi barem mogla biti u istoj sobi s Jelenom. Tko zna kako je sada? Minute su se pretvarale u sate dok je uzalud pokušavala sklopiti oči i malo odrijemati. Napokon je ustala i počela nemirno šetati po sobi čekajući da netko od dežurnih liječnika navrati u sobu i donese joj ohrabrujuće vijesti. No, to se zadugo nije dogodilo. Kroz misli su joj se počele nizati slike poput filma na televiziji. Što, ako je to neka ozbiljna bolest? Što ako bude morala ostati u bolnici? Kako će izdržati gledajući ono malo trogodišnje tijelo u mukama? Suze su počele nezaustavljivo navirati, a ona se više nije ni trudila brisati ih. U takvom ju je stanju pronašla medicinska sestra koja je došla tek iza 9 sati. - Gospođo – rekla je, - dođite vidjeti Jelenu. – Pošla je poslušno za njom u nadi da će je dočekati veselo Jelenino lice i ruke koje drže omiljenog medvjedića kojega se je sinoć sjetila ponijeti. Ali, sve što je uspjela vidjeti kroz staklo bilo je tijelo njezine Jelene koje je spavalo. – Stavili smo je u izolaciju. Još nismo sigurni nije li to nešto zarazno… - Soba se je počela okretati oko Blanke. Čvrsto se prihvatila za rukohvat klupe u blizini i sjela. – Što sad? Bože moj, što sad?- Odjednom, iz daljine kao da je čula glas svoje svekrve: - Jedna je Majka već prošla kroz ovakvu bol kada je susrela svoga Sina na križnom putu. Ona te razumije. Njoj sve predaj. – Glas je bio tako stvaran da se je osvrnula oko sebe tražeći smežurano lice bake Marije. Ali, hodnikom su prolazili samo ljudi u bijelim kutama. Nije imala krunicu. Nikada je nije nosila sa sobom. Ali imala je svojih deset prstiju. – Zdravo, Marijo… - 1. POSTAJA: ISUSA OSUĐUJU NA SMRT 1. priča: Tko je kriv? Bum! Tres! Aaaa! Iz dnevnog su se boravka začuli čudni zvukovi. Majka, koja je u taj čas po koji već put slagala čarape u pripadajuće ladice dječje sobe, gotovo je vrisnula od boli zbog prsta koji je, u brzini da pođe vidjeti što se događa, nespretno stisnula. Otac je udarac čuo iz garaže gdje je popravljao nogu kuhinjske stolice, pa je i on dojurio preskačući po dvije stepenice pred ulazom u kuću. U dnevnom je boravku bio kaos. Miroslav je skupljao poveće komade nekadašnje lijepe porculanske zdjele što je stajala na polici u dnevnom boravku. Anka je zadržavala trogodišnju Jelenu da se ne poreže i usput na nju vikala. - Tko je razbio zdjelu? – oštrim je glasom otac prekinuo viku djece. - Ja nisam! – odgovorio je Miroslav - Ali ipak si kriv, - dobacila je Anka, jer da ti nisi gurnuo mene, ja bih stigla spriječiti Jelenu… - -Ma nemoj, a što si ti meni radila? To nećeš reći, zar ne? Da znaš…- Dosta! – majčin je glas prekinuo daljnju diskusiju. - Neka mi netko objasni kako je moja dragocjena porculanska zdjela, poklon koji sam dobila od vaše prabake na vjenčanju, završila na podu u komadićima. No, prepirka među djecom i međusobno optuživanje nije prestajalo. Miroslav je tvrdio kako je on mirno igrao omiljenu igricu na računalu, ali mu je Anka stalno bila za vratom tvrdeći kako bi ona bila uspješnija u gađanju tih svemiraca, a za to se je vrijeme Jelena popela na stolicu i odjednom je zdjela bila na podu. Jelena je pak neprestano plakala i rekla kako se je popela na stolicu i htjela dohvatiti vrata ormarića u kojem su bomboni, ali ju je Anka gurnula i umjesto bombona je zakačila zdjelu na polici ispod ormarića. Anka je pak bila sigurna da je nije gurnula nego je nju Miroslav htio udariti, pa je zateturala. Majka i otac bespomoćno su se gledali u nijemom dogovoru kako razriješiti situaciju. No, baka, koja je sporim hodom upravo došla iz svoje sobe samo je rekla: Točno onako, kao kada su Isusa osudili na smrt. Svi su se pogledali misleći da je baka valjda molila pobožnost križnoga puta u svojoj sobi, pa joj se nešto pomutilo u glavi, ali ona je mirno nastavila: - Bio je nevin, a Pilat ga je osudio na smrt, zato što su to mnogi ljudi zahtijevali. Nisu se pitali je li on kriv ili nije, jednostavno su ga htjeli ubiti da im više ne smeta. A on je, makar nevin, pristao na tu osudu bez riječi. U dnevnom se je boravku za trenutak čulo samo kucanje staroga sata, a Miroslav i Anka stali su pred majku i rekli: Oprosti! – Čak je i mala Jelena prestala plakati i zagrlila mamu, a onda gledajući kako mama stišće palac, pokazala na nj i upitala: - Boli li te jako? Daj da ti poljubim! - 5. POSTAJA: ŠIMUN CIRENAC POMAŽE ISUSU NOSITI KRIŽ - Znam, dušo, znam, i meni nedostaju mama i 5. priča: Tatina kuhinja seka, ali brzo će se vratiti, - tješio ju je. Kada se je - Svakako draga, ništa ti ne brini. Samo neka su joj doktori konačno izolirali tu bakteriju… - odgovarao je Stjepan Blanki na telefon jednim ramenom pridržavajući telefonsku slušalicu dok je drugom rukom pokušavao miješati sadržaj lonca na štednjaku. U taj čas dođe Anka iz škole. Na licu joj je i bez slova pisalo da ju je nešto naljutilo. Stjepan pažljivo promiješa ručak, poklopac malo odmakne od ruba lonca da ne iskipi, pa svoju pažnju usmjeri na Anku. – A što je s tobom, Ančice, nešto mi nisi dobre volje? – - Dobro, budi bez brige. Snaći ćemo se. Molim? Joj! … ma ne, Blanka, nisam to rekao tebi nego, ma nema veze… - pokušavao je Stjepan uloviti kuhinjsku krpu da njome pobriše sadržaj koji se prolio po kuhinjskim pločicama dok je dovršavao telefonski razgovor. - Jesam tata, samo, prijateljica mi je obećala da će me pozvati na rođendan, ali nije to učinila.- - Pa možda još nije stigla, – pokušao ju je utješiti. - Pa što je ovo? Štogod mi treba od začina za dovršavanje ručka, toga nema ili je na samom kraju, – mrmljao je. – Nisam baš neki majstor kada je kuhinja u pitanju i puno mi je bilo lakše danas promijeniti one rezervne dijelove na motoru automobila kojega su dovezli u automehaničarsku radionicu, ali valjda ću se nekako snaći - uzdisao je. Stjepan je slegnuo ramenima, tražeći pomoć od bake Marije. Ali ona, kao potonula u svoj svijet slaganja rublja na stoliću pokraj kauča, nije pokazivala volju da mu pomogne u smirivanju Ankine ljutnje. Uto začuje korak svoje majke koja je donijela pune ruke netom skupljenog rublja sa sušila. - Aha, sine, tu si. Ma, mogao si meni pustiti da skuham danas ručak. - Pusti, mama, snalazim se, iako Blanka uvijek kuha. Radije se ti pobrini za rublje, jer ja se u tu perilicu ništa ne razumijem. A tek razvrstavanje rublja! Ja bih to sve zajedno, pa neka se pere! – – Ne, ne! Danas su svi dobili pozivnicu osim mene. - - Slušaj, zlato, ne moraš zbog toga biti ljuta. Ionako ćemo danas poslijepodne poći do bolnice posjetiti seku. Vjerojatno ne bi ni stigla na taj rođendan! – No, Anka se iznenada okrenula na peti i jakim udarcem zatvorila vrata dnevnoga boravka za sobom. - Sad ćemo još i lupati vratima, zar ne? Smjesta dođi ovamo i ispričaj se, gospođice! – viknuo je Stjepan za njom u hodnik. No, činilo se da je rekao zidu. Zato je duboko uzdahnuo i pošao do vratiju dječje sobe, zagrizao usnicu da ne zaviče, pa ušao i uzeo uplakanu Anku u naručje. malo primirila rekao joj je: - Sada operi ruke, čini se da sam čuo i Miroslava da se je vratio iz škole, pa ćemo ručati. – Tek tada se sjeti, lupi se rukom po čelu i potrča: - Ručak! O, Bože, što li je s ručkom na štednjaku? – Ulazeći u kuhinju po mirisu mu je bilo jasno da od ručka neće biti ništa. Ugasio je plin, vrući, zagoreni, lonac odnio u verandu na hlađenje, a sam sjeo za stol podbočivši se laktovima. Uto je u dnevni boravak opet ušla baka Marija koja je pospremajući rublje otišla u najnezgodniji čas, baš kada i on. - Što to tako smrdi, Stjepane? Da nije…? – ali odmah se je prekinula vidjevši ga tako utučenog za stolom. - Htio sam pomoći, mama, zaista sam htio, ali evo, ništa od mene kao kuhara, - uzdisao je. Majka mu je položila ruku na rame i rekla: - Nevolja je i Šimuna natjerala da pokuša pomoći Isusu, ali je vjerojatno i on zaključio da od njegove pomoći Isus nije imao ništa. No, Isus je htio naše ruke i dobru volju, bez obzira na ishod. Pomogao si Stjepane, zaista si pomogao. – A zatim, kao da se to podrazumijeva, rekla Miroslavu i Anki: - Pogodite, što imamo danas za ručak? – Djeca su slegnula ramenima, a Stjepan ju je začuđeno pogledao. – Sendviče sa šunkom i sirom! - Jupiii! – uskliknula su djeca. 2. POSTAJA: ISUS PRIMA NA SE KRIŽ 2. priča: Kriza Jutro je u kući započinjalo kao i inače. Dok je majka budila pospanog Miroslava i Anku, već po treći put ponavljajući da će, ako odmah ne ustanu, zakasniti u školu, s Jelenom je imala sasvim drugačiju priču. Ona je, čim je otvorila oči, počela plakati kako ne želi poći u vrtić, nego hoće ostati doma s bakom. Uzalud je majka uvjeravala kako baka mora na liječnički pregled, ništa nije pomagalo. Jelenu je trebalo na silu izvući iz kreveta, navući na nju majicu čiji je ovratnik teško prelazio preko male uplakane glave, pa je plač prelazio u vrištanje. – O, Bože, pomozi mi – molila je majka. Otac je već otišao na posao, te odvezao usput baku u bolnicu na liječnički pregled. Miroslav bi možda i pomogao oko Jelene, pa čak i Anka, da nisu tako teško ustajali. A mlijeko se je u kuhinji u šalicama već vjerojatno ohladilo. Nekako je majka uspjela sve to kroz stisnute zube podnijeti uvjeravajući samu sebe kako ne smije dopustiti da joj ljutnja pokvari cijeli dan. Jelena je stišala svoj plač, te ju je uspjela odnijeti u auto i privezati sigurnosno remenje na dječjoj sjedalici. U vrtiću je trebalo podnijeti još jednu provalu plača. I da nije bilo tete Sanje koja je uznemirenoj mami rekla da će biti sve u redu, vjerojatno bi njezin dan na poslu započeo s barem 15 minuta zakašnjenja. A šef je uvijek tako strog! Stigla je na vrijeme, ali umjesto olakšanja, dočekala ju je na stolu poruka da se, čim dođe, javi u šefov ured. – Što bi to sad moglo biti? – preispitivala se mama Blanka i razmišljala nije li jučer možda ostavila koji dopis nedovršen. No, umirila se je znajući kako nikada ne ostavlja nedovršene poslove, makar to značilo produžiti radno vrijeme. Šef je imao ozbiljno lice. Bio je vrlo kratak: - Žao mi je, gđo. Blanka, ali moram Vas obavijestiti da smo zbog krize, prisiljeni uručiti Vam otkaz na poslu. Šteta, da gubimo takvu radnicu, doista se nitko nije na Vas mogao potužiti. – Pružio joj je malu bijelu kuvertu u kojoj je crno na bi- jelom stajalo ono što njezine uši još uvijek nisu htjele čuti. Pred kućom je jedva parkirala automobil u dvorište. Nikako se nije mogla usredotočiti na vožnju. Otključavajući vrata, shvatila je da se je baka već vratila doma. Sjedila je u svom omiljenom naslonjaču dnevnoga boravka s krunicom u rukama. - Blanka, dijete moje, što ti je? – tiho je upitala dok su niz Blankine obraze klizile suze. - Otkaz, dobila sam otkaz, kako ćemo sada preživjeti sa tako malom Stjepanovom plaćom, troje djece u školi i vrtiću, ratama za kredit za kuću i… - nije ni morala dovršiti rečenicu. Baka Marija, Stjepanova majka, zagrlila ju je čvrsto i prošaptala: - Isus je, prihvaćajući svoj križ, prihvatio i ovu tvoju situaciju, već ju je nosio na svojim leđima da ti smogneš snage. Sigurno se je i on kao čovjek pitao kako će to moći, ali je krenuo. I ti ćeš tako, dušo moja, i ti ćeš tako… - 6. POSTAJA: VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC 6. priča: Žena u bijeloj odjeći - Ššš, ššš, - šuškale su plahte na Jeleninom bolničkom krevetiću. - Mama, mama! – zvale su njezine ispucane usnice plačnim glasom, onim koji je mamu uvijek uspijevao dozvati. No, mame nije bilo. Bila je tako sama i bilo ju je strah. - Gdje je Anka? Zašto je nema u krevetu iznad nje? I zašto nema kreveta iznad njenog? - Jelena je zaplakala. Sve je tu bilo strano i čudno. Pa ni soba nije bila njena. Zidovi su bili drugačiji, a na zidovima nije bilo slike Winnie Pooha koju je njena mama nacrtala za nju. - Priču? Dobro, ali samo dok mama dođe, - jecala je kroz suze. Zapravo, jako je voljela priče, posebno kada ih je pričala njezina baka. One o Isusu bile su joj najdraže. Zato je spremno pitala tu tetu koja je rekla da se zove Jasna: - Znaš li onu priču o Isusu? – Teta Jasna se je začudila: - O Isusu? Znam. Ali ne bi li ti bila draža neka o maloj maci ili ovčicama? – Nekakav šušanj čuo se u sobi. Ulazila je neka teta u bijeloj odjeći s bijelom kapicom na glavi. – Tko si ti? – pitala je prestrašeno Jelena. - Ne, ja bih da mi pričaš o Isusu. Ono, kada mu je bilo teško zbog zločestih ljudi – mrmljala je Jelena svojim dječjim glasićem, a teti Jasni nije preostalo ništa drugo nego započeti: - Kada je Isus morao nositi svoj križ, jer su mu ga zločesti ljudi stavili na ramena… - - A zašto? – upala joj je Jelena u riječ. - Ne boj se, zlato. Ja sam teta Jasna. Ovdje sam da ti pomognem. – rekla je tihim, umirujućim glasom. - Vidiš, Isus im je htio pokazati da se može biti dobar i onda kada ti je teško. I onda kada te boli. – - Ali ja hoću moju mamu. Mamaaaa… - zaplakala je iznova. Teta Jasna podigla ju je na jastuku, sjela pokraj njenog kreveta i rekla: Želiš li da ti ispričam priču dok mama dođe? – - I kada plačeš, jer nema mame? – pitala je Jelena. - Da, čak i onda – začuđeno je potvrdila teta Jasna i nastavila: - A onda je susreo jednoga dobroga čovjeka koji se zvao Šimun. On mu je pomogao nositi teški križ.- - I ja bih mu pomogla! – već je nešto mirnijim i manje plačnim glasom zaključila Jelena. - Svakako, jer ti si tako dobra i hrabra djevojčica – pomilovala ju je teta Jasna po glavi. – A onda je susreo jednu dobru tetu. Ona je imala bijelu maramu na glavi. Onako kao neki veeeliki šal. – - Znam! – opet ju je prekinula Jelena pomalo zijevajući – takav nosi i moja baka oko ramena da joj ne bude hladno. – - Da, baš takav, - nešto je tišim glasom potvrdila teta Jasna, pa nastavila: - A onda je skinula svoju maramu s glave i obrisala Isusu lice. – - I onda ga više nije boljelo? – zijevala je i dalje Jelena. – Boljelo ga je, ali puuuno manje. Ta se je teta zvala Veronika – šaptala je teta Jasna. - Veronika – ponavljale su male usnice dok su se dva plava oka polako sklapala. -Teta Vero-ni-ka, teta Ve-ro-ni…- posljednji slog teta Jasna nije više čula. Mala je Jelena zaspala, a teti Jasni je bilo toplo oko srca kao da čuje Isusov glas: - Hvala ti, Jasna. Hvala ti, Veronika! - 3. POSTAJA: ISUS PADA PRVI PUT POD KRIŽEM 3. priča: Samo traperice - Daj, mama, požuri! – vikao je Miroslav trpajući posljednje stvari u svoju naprtnjaču. Majka mu je strpljivo objašnjavala kako ne može poći na školski izlet bez pola stvari. Podsjetila ga je kako ih je trebao pripremiti još jučer, jer ako je četrnaestogodišnjak, nije mala beba. No, Miroslav nije imao vremena slušati mamu, jer je u glavi već imao stotinu stvari koje će moći na izletu raditi sa svojim prijateljima. Živjela sloboda, mislio je. Napokon ga nitko neće gnjaviti pitanjima poput: Jesi li napravio ovo ili ono? Jesi li bio… Istrčao je iz kuće na brzaka, tako da je i majka morala trčati za njim s njegovom jaknom u rukama, a okrznuvši mu obraz svojim poljupcem, usput je promrmljala: – Dobro, ako tamo negdje ne zaboraviš i glavu! – Baka je, a to ga je posebno živciralo, provirila s prozora svoje spavaće sobe i nadodala: - Dijete drago, prekriži se i neka te prate anđeli čuvari! – Sva je sreća da s njim nije išao nitko od njegovih prijatelja, nego su se trebali naći tek na autobusnoj stanici, jer bi mu se sigurno smijali. Tko još danas ima takvu starinsku baku! U autobusu je bilo veselo. S Igorom se je rado družio, pa je sjeo pokraj njega, sretan što mu je prijatelj čuvao mjesto, a bilo je to dobro mjesto, blizu prozora, skroz negdje pri kraju autobusa. Taman je razrednica sve prebrojila i autobus krenuo, a netko je već vadio sendvič iz torbe. Nije dugo prošlo, pa je cijeli autobus mirisao po salami, siru i drugim finim namirnicama. Miroslav je zadovoljno zagrizao svoj sendvič, usput gledajući ispred sebe jedan plavi konjski rep djevojčice koja mu se je sviđala. Ali najednom, osjeti kako mu se po hlačama nešto prolilo. Pogleda, i užasnuto shvati da se je njegov sok prevrnuo sa stalka na sjedištu, ravno po trapericama. U autobusu se je ružna činjenica brzo proširila, tako da su djevojčice i dječaci stalno pokazivali na njega. Bilo mu je neugodno i jedva je dočekao prvi odmor na putovanju da iz naprtnjače izvadi druge hlače i da se presvuče. Sav zadovoljan vraćao se natrag u autobus i pokušao se smijati skupa s ostalima zbijajući šale na svoj račun. No, smijeh mu je zamro na usnama kada je shvatio da mu se prijatelji rugaju pokazujući na traperice koje je netom obukao. Pogledao se sprijeda i straga bojeći se da i na njima ima nešto poderano ili prljavo, ali ma koliko se trudio, ništa nije mogao uočiti. Tada je čuo razgovor iz reda sjedišta ispred sebe. Plavi se je konjski rep s prijateljicom smijao modelu njegovih traperica, jer nisu nikakva marka, a nisu ni u modi. Tko zna gdje ih je kupio! Zamračilo mu se je pred očima i bol je presjekla srce. Znao je gdje su kupljene. Na običnom sajmu. Malo je progunđao kada ih je mama donijela doma, ali mu je objasnila da ona više ne radi, a od tatine plaće neće moći dobiti sve što zaželi. Dan je bio upropašten. Jedva da je na izletu išta vidio i samo je čekao da se uvuče navečer u svoj krevet kako ga nitko ništa ne bi pitao. Maminom pitanju – Kako je bilo, sine? – uspio je izbjeći izmotavajući se da je jako umoran pa će joj sutra pričati. Ali baka, ona je baš morala zaviriti u njegovu sobu i čuti tiho jecanje ispod pokrivača. Prišla je i položila mu ruku na glavu i ne tražeći od njega da joj okrene lice, tiho rekla: - Miroslave, teško je biti ranjen. Teško je pasti u očima prijatelja. Teško je sakriti se od vlastitih roditelja. Ali ima netko tko je to već pobijedio. Ima netko tko je za nas već pao da bismo mi mogli ustati kada nam je teško. – Začudo, nije mu više smetalo da ima tako starinsku baku. 7. POSTAJA: ISUS PADA DRUGI PUT POD KRIŽEM 7. priča: Ankina jedinica Mala se je Anka zbunjeno ogledavala oko sebe. Činilo joj se kao da je neke nevidljive oči stalno prate. A baš joj to u ovom trenutku nije trebalo. Željela je biti potpuno sama na putu od škole do kuće. Žurila je i pritom zaboravila na sva mamina upozorenja kako se ulicom mora vrlo oprezno hodati. Tako je jedva, u posljednji čas, izbjegla auto na pješačkom prijelazu. Vidjela je začas vozača koji je zabrinuto vrtio glavom. - Neka drugi put bolje pazi, - mislila je. Uostalom, ona je danas imala dosta problema i bez njega. Školska je torba, činilo joj se, težila cijelu tonu. Jedva ju je nekako držala na leđima. Prolazeći uz klupicu u parku, zastala je, promislila, pa sjela. Ionako doma nitko neće primijetiti da kasni. Već je više dana nitko ne primjećuje. Sama piše svoje zadaće, sama čita lektiru, sama se sprema za školu. Jedino joj sendvič pripremi baka i usput pita je li sve u redu. Tata ionako samo trči na posao, pa ga cijeli dan do navečer nema. Doduše, bio je malo više kod kuće kada su mama i Jelena bile u bolnici. Ali otkad su se vratile pred nekoliko dana, tata opet kasno dolazi. Mama, ah, mama je posebna priča. Jelena joj je stalno na pameti. – Jelenice, pojedi ovo, daj još malo, mami za ljubav… Zlato, mamino, maleno, kokice - i ne zna se kakva joj sve imena ne dijeli! A Jelena je pametna glavica, pa to lijepo koristi. I nije dosta da mama stalno trči oko nje, nego još i baka. – Hoćeš li da ti napravim one omiljene kolačiće, koje samo baka pravi? – baš to je zadnje čula prije nego je pošla u školu. A nju, Anku, nitko ne pita kako je. Nije ni čudo da joj je torba danas tako teška kada se u bilježnici iz matematike crveni onako velika jedinica koju je „zaradila“. Nije baš pazila što učiteljica priča, nije shvaćala kako riješiti te zadatke s praznim kućicama. Doma nije imala koga pitati. Možda Miroslava, ali on bi se sigurno nasmijao i odmahnuo rukom zabavljen pjesmom koja se obično čula unatoč slušalica u njegovim ušima. I tako, jedinica je u bilježnici, ali i u dnevniku. - No, dobro, - tješila se je Anka – sigurno ću je ispraviti prije nego netko primijeti. Ali zašto, zašto se osjećam tako tužno? I zašto mi se stalno čini da me neke oči odnekud promatraju kada nikoga nema? – Doduše u parku je prošao tu i tamo ponetko. Ali nitko nije nju promatrao. Teška srca, podigla je opet torbu, stavila naramenice na ramena, izvukla kapuljaču skafandera jer je ostala pritisnuta pod njima, te krenula onako, s noge na nogu. Ušla je u kuću ne vidjevši nikoga. Pošla je odmah do svoje sobe, pustila torbu, presvukla se i oprala ruke. Tek je tada pošla u dnevni boravak. I opet su i mama i baka bile uz Jelenu. Baka joj je pričala neku priču, a mama svako toliko ubacila žlicu juhe u usta. Mama ju je pogledala preko ramena, onako između dviju žlica i samo ustvrdila: - Anka, aha, stigla si. Pričekaj Miroslava, on danas ima 6 sati, pa ćemo ručati. Dotle možeš poći napisati zadaću. Sve je u redu, zar ne? – Anka se je okrenula i vratila u sobu. Zašto, zašto nitko s njom ne razgovara? Gdje su oni dani kada je mama sjedila kraj nje dok je pisala zadaću? Vadeći knjige, Anka je primijetila da se je kvaka na vratima lagano spustila, a časak poslije ušla je baka. - Ančice, dušo, kako si? – Anka je zaplakala. Kao da je netko otvorio slavinu, suze su tekle i jecaji izazivali pravi mali potres. Sve je ispričala baki Mariji. Čak i ono kako joj se čini da neke oči stalno idu za njom i promatraju je. A baki to uopće nije izgledalo čudno. Nije joj se smijala, samo je lagano kimala glavom. – Znam dušo. To ti se je isto dogodilo i Isusu na križnom putu. Pao je, udario se, a činilo se da nitko ne mari. Nije više bilo Veronike, a Šimun je pao skupa s njim pod velikim križem. Tada je osjetio kako ga Božje oči prate i daju mu snagu da se opet digne. A možda se je tu zatekao i koji, oku nevidljivi, anđeo. Svakako, opet je ustao i krenuo dalje. – Anka nije vidjela Božje oči, ali vidjela je bakine. I bila je sigurna da se je neki nevidljivi anđeo sakrio u njezin lik. 12. POSTAJA: ISUS UMIRE NA KRIŽU 12. priča: Obiteljska molitva Bila je korizma i rano je proljeće već otvaralo nježne pupoljke cvijeća koje najprije „provjerava“ kakvo je vrijeme i hoće li svojim otvorenim cvjetnim haljinama započeti s uveseljavanjem očiju ljudi. Svakako, ako ih u svojoj velikoj žurbi stignu uočiti. Anka, koja je ponosno išla već u drugi razred i pripremala se za Prvu pričest, vraćala se je toga dana iz škole poskakujući s noge na nogu. Ulazeći u dnevni boravak zatekla je baku kako briše prašinu sa stalka s televizorom. Mama je kuhala ručak. - Mama, mama, znaš što je danas rekla vjeroučiteljica na satu vjeronauka. Predložila nam je da zamolimo svoju obitelj da se svakoga dana zajednički barem kratko pomolimo, jer je počela korizma. – Mama je, ne dižući pogled s lonca u koji je oprezno nešto sipala, samo kratko odgovorila: - Anko, pa mi to i činimo, svakoga se dana prije ručka pomolimo. – Baka je podigla glavu s posla, otresla preko prozora krpu za prašinu i bez riječi ispod oka pogledala Anku. - Da, ja sam joj se time i pohvalila. Ali, ona je na to rekla da ako već molimo prije jela, neka pokušamo baš moliti. Mislim, stvarno moliti, ne samo reći ‘Gospodine, blagoslovi nas i ove svoje darove…’ – užurbano izgovori Anka. - Hm, hm, - razmišljala je naglas Blanka dok je miješala sadržaj lonca na štednjaku, - da mi je znati kako bi se to moglo izvesti. Preko dana nikada nismo zajedno. Tvoj tata uvečer voli sjesti pred televizor, da se odmori od napornoga dana, a ja sjednem uz njega, pa ako mi se ne sviđa gledati sport, ponekad ga nagovorim da zajedno pogledamo moju omiljenu seriju. Miroslav je već srednjoškolac, ima puno obaveza i uvečer kaže da najbolje uči. Jelena mora na vrijeme u krevet. A ti, pa ti u to vrijeme igraš igrice na kompjuteru. Ah da, ipak netko moli. Baka se povuče u svoju sobu i tamo čita iz svojih molitvenika, je li tako majko? – zaključi Blanka svoje izlaganje gledajući baku. Baka kimne glavom u znak potvrde, ali još uvijek ne govori ništa dok joj ruke i dalje mašu krpom za prašinu. - Ali, ako bih ja na 10 minuta ugasila kompjuter, ti i tata televizor, Miroslav pustio svoje knjige, a Jelena krenula poslije toga na spavanje, te se baka pridružila nama ili mi njoj, možda bi nam i uspjelo, - nije odustajala Anka. Mama se čudila što je toliko uporna. Nije je odmah htjela odbiti, ali je u svojoj mašti već gle- dala Stjepana kako začuđeno vrti glavom, a Miroslava kako glatko odbija prijedlog. – Čuj, dušo, jedino što vidim da bi bilo moguće je Jelenu poslati 10 minuta kasnije na spavanje, a ovo drugo mi se baš i ne čini mogućim. Čak ni to da bi ti ugasila kompjuter. – - Ma bih mama, stvarno! Uostalom korizma je gotova za 40 dana… - opet je pokušala Anka. - I kako bi to, molim te, trebalo izgledati? – mama je pitajući opet krenula prema loncu na štednjaku. Anki su oči zakrijesile nazirući u majčinom glasu popuštanje: - Pa, okupimo se za stolom, upalimo svijeću i izmolimo jednu deseticu krunice. A može nam i baka pročitati koju molitvicu iz svoga molitvenika. Možda jednu postaju križnoga puta. I to je to! – Baka koja je dotad šutjela, konačno progovori: - Eto, to je umiranje. Umiranje nemanju vremena. Umiranje drugim zabavnijim aktivnostima i svojim malim prohtjevima. Isus je sigurno imao pred očima i ovakve trenutke dok je umirao na križu. Blago nama, budemo li poslušali proročki glas ove moje pametne unuke! – Bakin smiješak izmamio je i majčin. A Anki je srce brže zakucalo. 8. POSTAJA: ISUS TJEŠI JERUZALEMSKE ŽENE 8. priča: Sol i utjeha - Uf, uf! – stenjala je baka spuštajući pune vrećice namirnica pred ulazna vrata kako bi iz lijevog džepa kaputa izvukla ključ. – Ma, gdje li sam ga samo stavila? - Iz džepa je izvadila maramicu, „Bronhi“ bombon, pa onda i krunicu, ali ključa – nigdje! U to je s druge strane vrata začula kako netko okreće ključ u bravi, a iza vrata se pomolilo lice male Jelene. pospremala. Baka Marija se uvijek malo bojala da negdje nespretno ne padne. Kosti su već bile pomalo krhke i stare, a ona nije željela obitelji svoga sina zadavati više briga nego što ih je već imala. - Dušo bakina, baš lijepo da si mi otvorila, ali gdje je mama? – zabrinula se baka. - Nemam pojma, majko, samo znam da ručak danas nije mogao dočekati tu sol, - odgovorila je Blanka s tonom laganog prigovaranja u glasu, po drugi put preslagujući sadržaj jedne ladice kako bi u nju stalo i ono što je baka donijela iz trgovine. - Mama je otišla kod susjede zamoliti malo soli, jer je sve potrošila, a treba joj još malo za ručak – izgovori Jelena kao da je učila napamet pjesmicu. - Hm, hm, – zamislila se baka – zar je već toliko sati? – Jer, tamo negdje pri dnu vrećice bila je i tražena sol. Ali, bit će da se je ona podosta zadržala, a maneštra se nije mogla kuhati bez soli. Nije pravo još ni unijela stvari u kuću, kad eto i Blanke. – Bog, majko! Evo nas sada obje, da sam znala da ćeš tako brzo doći, ne bih išla do susjede! – - Brzo? – začudila se baka. – Nije bilo brzo, ali čekaj samo da ti sve ispripovijedam. - Bakine spore ruke vadile su namirnicu po namirnicu iz vrećica i slagale svaku na svoje mjesto. Ono što je stajalo u gornjem redu kuhinjskih ormarića dodavala je Blanki koja je to puno brže i spretnije Kvarnerski vez - veljača 2010. - Znaš, Blanka, oprosti mi što sam se zadržala u trgovini, jer…ma nećeš pogoditi koga sam susrela! – - Nemoj se, molim te, ljutiti. Taman na izlazu iz trgovine susrela sam Anu, tvoju kolegicu s posla, mislim kolegicu dok si još radila. – - Zbilja? – začudila se je Blanka – Ja je već dugo nisam vidjela. – - Eh, da! I nećeš vjerovati što mi je ispričala. Njezina kći je upala u drogu. - Katarina? – zapanjila se je Blanka. - Ne, ona je već udata. Nego, ona mlađa, Margareta. – Blanki je ispao tetrapak mlijeka iz ruku. – Ma ne mogu vjerovati, pa ona je samo 4 godine starija od našeg Miroslava. – - Da, nažalost. Već je tu umiješana i policija. Izgleda da je to davno počelo. Po svemu sudeći dok je bila i mlađa od Miroslava. – - Kad bolje razmislim, skoro da se je to moglo i očekivati! Pa kada je ona bila kod kuće? Skoro nikada. S posla je uvijek odlazila na dodatne tretmane poljepšavanja, pa zatim satove gimnastike… Mislim da su ta djeca odrasla na sendvičima… Blankin je rafal zaustavio blagi pogled bake Marije. Ipak nije odoljela nadodati: - A tek njezin jadni muž! Taj je morao biti zadovoljan ako je ženu vidio vikendom! Jesi li joj barem štogod takvoga rekla? – pitala je baku Mariju. Baka je u međuvremenu sjela, jer je hod do trgovine i nazad za nju bio prilično naporan. – Nisam, Blanka. Ne bi to sigurno ni ti učinila iako sve to znaš. – - Pa što si joj onda rekla? – - Najprije sam je samo slušala. A onda sam je pokušala tješiti. Znala sam da joj je jako teško. Pa i meni je bilo teško gledati kako joj se raspada cijeli svijet. Kao ženama na križnom putu koje su htjele utješiti Isusa, a onda začule njegove riječi neka plaču nad sobom i nad svojom djecom. I ja sam nju pokušala utješiti, ali tko zna što još čeka nas… Blanka je postiđeno pogledala baku Mariju koja je već vezivala oko sebe pregaču. Pitala se je u sebi je li pružiti drugome utjehu zaslužilo prigovor za zakašnjeli prstohvat soli za ručak? 13. POSTAJA: ISUSA SKIDAJU S KRIŽA 13. priča: Majčino krilo Bio je točno petak pred Maslinsku nedjelju. Baka je prilegla jer se posljednjih dana nije osjećala baš najbolje, a krunicu je sve češće imala u rukama. Mami Blanki se to nekako nije sviđalo. Baka je inače uvijek govorila kako ona može i neka je ne štedi od kućanskih poslova. Zadnjih se dana nije baš bunila kada joj je rekla neka sjedne jer će ona oprati suđe i pospremiti. A baka Marija nije samo sjela, nego i legla na kauč. I to nije bila kruna Blankinih briga. Anka je došla iz škole plačući. Nikako je nisu mogle umiriti ni ona, ni baka. Nakon jednog bombona dodanog iz džepa bakine pregače, Anka je između jecaja uspjela progovoriti. – Svi su mi se smijali. Rekli su mi da sam zaostala. A ja sam samo… - i opet je plač prekinuo smisao rečenica. Blanka je uzdahnula, pomalo osjećajući nekakvu hladnoću oko srca. Pokušala je najnježnijim majčinskim glasom: - Ančice moja, reci mami, evo maramice, ispuši nos pa ćeš mi ispričati. Taaako. Reci, zlato, što je bilo? – Nešto malo smirenije, okružena ljubavlju četiri, u nju uperena, oka započela je svoju priču, još tu i tamo jecajući bez glasa: - Na velikom školskom odmoru pošla sam sa svojim razredom na marendu. Za doručak je bila pizza sa šunkom i sirom, a ja to jako volim. Ipak, sjetila sam se da je korizma i još petak, pa sam pitala prijateljicu Ivu što ćemo učiniti. Izvaditi šunku, pa pojesti samo ostatak pizze, ili ostaviti netaknut komad na tanjuru i zamoliti kuharicu malo kruha i marmelade. Ali, ali… - i već je opet plakala. Jedva su je namolile da nastavi. – Pa, Iva mi se je smijala i odmah to ispričala Marti s druge strane stola, a ona Josipu i Tamari. Odmah se je cijeli stol, a onda brzo i cijela školska blagovaonica smijala kako sam ja zaostala jer gledam na korizmeni petak. Svi drugi su jeli bez razmišljanja. – - Pa, dobro, srce – pokušala ju je utješiti majka, - nije to valjda bilo baš tako strašno. Znaš, vi ste još djeca… - Mama! – naglo je ustala Anka – Ne razumiješ. I oni su svi sa mnom na vjeronauku. Pa kako onda meni kažu da sam zaostala? – Mama nije znala što bi joj odgovorila, a da nikoga ne proglasi krivim. Baka ju je samo zagrlila i šutjela. Malo kasnije došao je i Miroslav iz škole. Namrgođen, kao da je ponedjeljak ujutro, a ne petak nakon nastave. Blanka se je pripremala za novu oluju. – Sigurno je dobio jedinicu iz onog ispita iz matematike – mislila je čekajući hoće li štogod reći, ili će po običaju svaku riječ trebati iz njega „vaditi kliještima“. Začudo, progovorio je. - Mama, možeš li ti to zamisliti? Djevojka iz moga razreda vuče za nos dvojicu mladića iz tre- ćeg srednje! – ispalio je kao iz topa. – Kako to misliš? - začudila se je majka. - Njoj je normalno da hoda s dvojicom, jer se ne može odlučiti. Jednoga non-stop zivka na telefon i obećava mu sve i svašta. Drugome šalje potpuno drugačije poruke… Pokušao sam joj reći da to nije u redu, ali ona kaže da je, jer danas svi tako rade. Onda sam joj pokušao reći da je kršćanka i da bi morala promisliti što o varanju kaže njezina savjest. Na to se je počela smijati kao da sam ispričao vic godine i to još svima u razredu prepričavala. Užasno sam se osjećao, sam samcat u cijelom razredu. Sva sreća da je uskoro počeo sat, pa su prekinuli – ispričao je Miroslav u jednom dahu snažno mašući rukama. Baka je progovorila sa svoga kauča kao da se je toga časa probudila: - E, moja djeco, došlo je vrijeme za majčino krilo. – Svi su je začuđeno pogledali i pitali se o kakvom to krilu govori. Blanka je pomislila kako je htjela reći da su se djeca konačno došla njoj, majci izjadati. Ali baka, kao da je čula tu njezinu misao nadoda: Kada su Isusa skinuli s križa, primila ga je Majka Marija. Izgledalo je besmisleno da joj Sin Božji mrtav počiva u krilu. S njime, jer je pod križem primila i nas za svoju djecu, prihvatila je i sve naše besmislene situacije. I ove o kojima govorite. Kada ništa nema smisla pođite Njoj. Pođite našoj Majci. Neka nas ona nauči primati udarce zbog istine. - 9. POSTAJA: ISUS PADA TREĆI PUT POD KRIŽEM 9. priča: Obiteljski lom Baki Mariji tresle su se ruke dok je jedva uspijevala položiti slušalicu na telefonsku bazu. A zatim je rukama prekrila oči. Blanka, koja je u taj čas projurila dnevnim boravkom u potrazi za Jeleninom bočicom, nije je odmah ni primijetila. - Ma gdje ju je samo zametnula? Kad ćemo se već jednom odviknuti od te neizbježne večernje bočice sa čokolinom? – Pušući i uzdišući nastavila je potragu po kauču, ispod stolica u kuhinji i pod ormarićima. – Nema je! I što sad? Ne znam kako je uspavati bez nje. – Tek je u taj čas primijetila da baka Marija šuti. – Majko, što je bilo? – pitala je zaboravljajući na čas na izgubljenu bočicu. - Previše toga, Blanka moja, previše… Ali, idi, uspavaj Jelenu pa ćemo razgovarati. I provjeri, molim te, što rade Miroslav i Anka. Ne bih voljela da me čuju… - Baš kao da je Blanki netko otvorio oči, odjednom je ugledala bočicu ispod, na brzinu, svučene majice. Uzela ju je bez riječi, oprala, pripremila čokolino i izašla iz dnevnog boravka svaki čas jednim okom bacajući pogled na baku. A ona je stajala nijema, pogleda uprtog u križ na zidu, gotovo kao da se ne radi o drvenom ukrasu, nego o nekom živom biću s kojim bez glasa razgovara. Kada je malo kasnije ušla sa Stjepanom u dnevni boravak, baka je još uvijek bila u istom položaju. Muž i žena su se pogledali pomalo prestrašeno. Što bi to moglo biti? Stjepan je položio ruku na majčino rame i tiho zapitao: - Mama, što se je dogodilo? - Okrenula je glavu kao da je tek toga trenutka postala svjesna da nije sama. – Tvoja sestra, Ivana. Rastavila se je od muža. – - Dakle, sada je gotova i ta priča. Pa, majko, bilo je i za očekivati. Zar si mislila da će njegova vječna izbivanja iz kuće, čudne isprike i sumnjiva objašnjenja donijeti nešto drugo? Tko zna što se iza takvog njegovog ponašanja krije. Uostalom, već dugo znaš da su u problemima – dovršavao je svoj govor Stjepan, dok je Blanka prepuštala mužu da o svojoj sestri najprije sam donese nekakav sud. Zatim je i ona pokušala utješiti svoju svekrvu: - Majko, pa nisu ni prvi, ni posljednji koji su se rastavili. Sva sreća da su dosta imućni pa neće biti problema oko podjele imovine. Dostajat će oboma. – - A hoće li i djecu tako podijeliti? – progovorila je baka. Nastao je muk koji je prva prekinula Blanka: - Pa, obično sud djecu dodijeli majci ako nema kakvih zdravstvenih ili drugačijih problema, dakle, tu se ne morate brinuti. Djecu će zasigurno dobiti Ivana. – - Oni su svoj brak sklopili u Crkvi i obećali ostati skupa dok ih smrt ne rastavi – nešto je jačim glasom ustvrdila baka. - Ma, mama, sve je to lijepo i dobro, ako ide, ali ako ne ide, bolje je ovako… - pokušao je Stjepan, ali ga je majka prekinula ne obazirući se na ono što je rekao: - a taj se zavjet ne prekida nikada. Makar ga svi ljudski sudovi proglasili nevažećim. – I pogleda iznova uprtog u križ nastavi: - On, Sin Božji, nije prekinuo svoj odnos s nama, ma kakvi mi bili… Stjepan i Blanka gledali su se bez riječi. Prva je i opet progovorila Blanka: - I što sad majko, zar više nećeš razgovarati s Ivanom? – Pitanje je palo poput mača u središte neizgovorene boli. - O da, dušo, sada još više nego prije… - nije stigla dovršiti misao jer je Anka ušla u dnevni boravak tražeći svoju radnu bilježnicu. Već je s vrata zamijetila da su odrasli zašutjeli, pa je upitala: - Zar se je nešto dogodilo? Baka Marija sama joj je ispričala o teti Ivani. Nato je Anka prišla baki, sjela joj u krilo i rekla: - Bako, ustani, idemo u tvoju sobu moliti krunicu. Večeras ću i ja s tobom. – Bakine su oči zaplivale: - Dušo, već si mi pomogla da ustanem, iako mi se činilo da neću moći. Hvala ti. – Ustajući iz naslonjača okrenula se Stjepanu i Blanki: - Vidite, nema prekida, Bog uvijek gradi nove mostove… Nema za Njega pada u kojemu nas ostavlja. - Kvarnerski vez - veljača 2010. 14. POSTAJA: ISUSA POLAŽU U GROB Uskrs nad bakinim grobom Velika povorka ljudi ispraćala je baku Mariju na njezin posljednji počinak. Stjepan, Blanka, Miroslav, Anka i Jelena stajali su u redu primajući izraze sućuti bezbrojnih ruku. Anka je iskoristila mali trenutak da tiho šapne majci u uho: - Mama, odakle su svi ti ljudi poznavali našu baku? – čita misli, mala Jelena dajući mu znak da želi da je podigne u naručje, progovori: - Tata, tko će mi sada pričati one lijepe priče o Isusu, ako je baka otišla njemu? – Blanka je samo slegnula ramenima. I sama se je cijelo vrijeme pitala to isto. Možda djelić odgovora pruža i današnja župnikova propovijed. Mnogi u ovoj župi poznavali su, ne nju, nego njezino dobro srce. Kolikima je pružila dobar savjet, kolike je utješila u nevolji, s kolikima se je redovito čula telefonom, brojnima udijelila pomoć od svoje skromne mirovine, za kolike je molila… A Miroslav, koji je dotad šutio, stisnu jače ruku tete Ivane. Gledajući njezine suze koje su nezadrživo klizile, sjetio se one večeri kada su čuli za njezinu rastavu od muža. I pitao se, nije li baka i tu nešto čudesno napravila, jer barba Josip opet dolazi kući i čini se da su on i teta Ivana na putu pomirenja. Eto, došao je i na sprovod, čak stoji uz tetu Ivanu, a ona se ne buni što je drži za drugu ruku. - Nismo ni znali koliko je bila velika, iako je živjela s nama – nježno je šapnula i Blanka mužu na uho, čvrsto ga držeći za ruku. A Stjepan je cijelo vrijeme razmišljao koliko im je vremena trebalo da se nakon očeve smrti odluče majku pozvati k sebi. Razmišljali su koliko će poteškoća i promjena u svakodnevni život obitelji donijeti njezin dolazak. I donijelo je, doista, ali ne onako kako su mislili. Umjesto očekivanih problema, došao je s njom u kuću neki tihi mir čiju je tajnu samo ona poznavala. Kao da mu Blanka, očiju punih suza, šapne joj nadvivši se nad nju zaštitnički: - Ja ću, zlato. Sada sam ih i ja naučila od bake Marije, ne boj se. – Po povratku kući svi su zajedno sjeli u dnevni boravak za stol. Blanka prekidajući tišinu dok je donosila na stol topli čaj i domaće kekse, zapita: - A kako ćemo podijeliti njezine stvari? – Stjepan je sa čuđenjem pogleda misleći valjda kako je to neprimjereno pitanje za ovaj trenutak. Ali djeca, kao da su shvatila što je majka htjela, započnu s natjecanjem tko će prije odgovoriti. - Ja bih htjela njezine molitvenike! – odvažno će Anka. - E, pa ne možeš dobiti baš sve, - odgovori joj Miroslav – jednoga ćeš ostaviti i meni, i to onoga s postajama križnoga puta. – Jelena, promatrajući svoju braću kako se natječu, jedva dođe do riječi: - A meni? Što ste meni mislili pustiti? – Otac i majka se nasmijaše. – Ti ćeš dobiti njezinu krunicu. I moraš je dobro čuvati – rekla je Blanka dok je Jelena zadovoljno kimala glavom. - A ja bih htjela, - šapnula je tako tiho da ju je samo muž mogao čuti – imati onako veliko i strpljivo srce kakvo je samo ona imala. – Stjepan je pomiluje po kosi: - Ali, draga, pa to već imaš! - Onda će biti još bolje ako naslijedim njezinu vjeru – rekla je nešto jačim glasom. - Eh, to bih i ja volio naslijediti – odgovorio je Stjepan. - I ja, i ja i ja! – povikala su djeca jedno za drugim. Sutradan, kada su još jednom obišli bakin grob, nakon što je Blanka uredila cvijeće, a Miroslav zapalio novu svijeću, Anka naglas primijeti: - Gledajte, kako sunce sjaji iznad križa s bakinim imenom! – Svi pogledaše u pravcu njezinog ispruženog prsta. - Nije to sunce, dušo – tiho će Blanka, - to je Uskrs! Uskrs naše obitelji nad bakinim grobom. - 10. POSTAJA: ISUSA SVLAČE 10. priča: Ekrani svuda oko nas Blanki se oko podne toga dana činilo da će joj mozak jednostavno „zakuhati“. Svega joj je već bilo previše. Subota je dan koji joj najteže pada. Svi su doma, jer nema nastave i samo se „motaju“ po kući. Svi, osim Stjepana koji subotom radi još duže nego inače. Evo, Anka već treći put dolazi tražiti dopuštenje da smije još malo igrati igrice na kompjuteru, Miroslav je snužden kao da su mu sve lađe potonule, ali ne diže glavu sa svog mobitela dok mu prsti po njemu jednostavno lete. Svako malo, između kruženja usisavačem po dnevnom boravku, Blanka ga pogleda i nije joj ništa jasno. Na sva njezina pitanja on odgovora sa: - Hm, da, da, možda – i slično. Čini joj se da mu ne predstavlja ništa više od komada namještaja u dnevnom boravku. Mala Jelena igra se s prijateljem, susjedom starijim od sebe oko godinu dana. Slažu kocke po podu i svako malo netko nekoga tužaka: Mama, Martin mi je uzeo onu veliku kocu, a to je bila moja… - Ne, nego ona je meni, ja sam je prvi uzeo… - Blanka mora biti i sudac i pomiritelj, a često se i oglušiti u nadi da će se zahtjevi smanjiti. Usput odgovara Anki: - Ne, ne možeš više biti na kompjuteru, za danas je bilo dosta. Pođi i uredi malo svoju i sekinu sobu. Čini mi se da Kvarnerski vez - veljača 2010. tamo nedostaju još samo miševi kako bi nered bio kompletan. - - Ali mama, to je Jelena napravila, zašto bih ja morala pospremati, moje stvari su u redu… - Ideš i gotovo! Nema rasprave! Ona je mala… - Anka je izašla ljutito pušući uz promrmljanu primjedbu kako Jelena ipak nije mala za traženje svojih prava. Miroslav je, izgleda, morao izaći na trenutak, a mobitel je ostao na kauču. Blanka se obazre, pa vidjevši da toga časa nitko nju ne promatra, uzme mobitel u ruke i pogleda zaslon. Facebook stranica bila je otvorena, a nečija zadnja poruka bila je i više nego vulgarna uz popratnu sličicu. Vrati ga na kauč, pa počeka da se Miroslav vrati. Čim je ušao pozove ga da sjedne s njom za stol. Izdajničko crvenilo popelo mu se je u obraze i prije nego što je išta rekla. Ne, tumačio joj je, on nije tu ništa loše mislio, ali neki njegovi prijatelji se tako izražavaju, pa… Uporno mu je pokušavala reći da to, ne samo da nije pristojno, nego je i gore od toga. I kakvi su to prijatelji koji na taj način razgovaraju o djevojčicama. U pola njezinog predavanja u dnevni je boravak ušla i baka, pa zauzela svoj omiljeni naslonjač. Ni jednom riječju nije omela Blankin razgovor sa sinom, ali je jednim uhom, vidjelo se, sve pratila. A onda su svi zastali iznenađeni kada su se mala Jelena i Martin, iznenada zagrlili i poljubili ravno u usta. Blanka je ostala zapanjena, čak je i Miroslav pogledao začuđeno. Kada se je snašla, pozvala je i Jelenu za stol. To baš i nije išlo tako lako. Martina je uputila kući, jer je vrijeme ručka ionako bilo blizu. - Dobro, Jelena, što je sada to značilo? – pitala je svoju mlađu kćer. - Mama, ja i Martin smo se igrali kao na televiziji. – „mrtva hladna“ je odgovorila. - O, djeco moja, - uzdisala je Blanka, - što da ja s vama radim? Što da vam kažem? Kako da vas uvjerim da ono što gledate i slušate na televiziji, na internetu i drugdje nije uvijek dobro? A može vam pokvariti i dušu! – Uto se je oglasila baka: - Neće, Blanka, ako im ti zaodjeneš dušu onom haljinom koju su Isusu svukli na Golgoti prije razapinjanja. Onu koju mu je otkala Majka Marija. Onu za koju su vojnici bacili kocku. Onu koje se je dohvatila bolesna žena i ozdravila. Ako ih svakoga dana njome zaogrneš u molitvi, nakon što si ih riječima poučila, sva im ova zla neće naškoditi. Od pokvarenosti svijeta njihove će duše i tijela štititi Isusova haljina. - MOLITVA SVETOJ OBITELJ Sveta nazaretska Obitelji, tvojoj nebeskoj zaštiti predajemo sve naše obitelji. ISUSE, učini da u svakoj obitelji vladaju odnosi ljubavi i povjerenja. Nauči djecu poslušnosti roditeljima, marljivosti u školskim i drugim obavezama. Oslobodi ih od utjecaja zla i zaštiti od svake ovisnosti. Daj da rastu u mudrosti i Božjoj milosti kao što si ti rastao u svojoj Obitelji. MARIJO, naša Majko, tvojoj dobroti preporučamo srce svake žene i majke. Udijeli joj otvorenost životu, strpljivost i smisao za žrtvu. Daj da skupa sa svojim mužem bude vlastitim primjerom prva odgojiteljica vjere svojoj djeci. SVETI JOSIPE, skrbniče Isusa i Marije, izmoli očevima otvorenost Božjem vodstvu, posao koji će raditi u marljivosti i poštenju i vrijeme koje će posvetiti svojoj ženi i djeci. ISUSE, MARIJO i JOSIPE, predajemo vam sve obitelji, a na poseban način one koje su najpotrebnije vaše pomoći. Bdijte nad nama i čuvajte nas u svojoj ljubavi! Amen. 11. POSTAJA: ISUSA PRIBIJAJU NA KRIŽ 11. priča: Nemam vremena - Hej, mama! – vikao je Miroslav još s ulaznih vrata – Upisao sam se na nogomet! I znaš kako je super na igralištu… – Blanka je zalijevala cvijeće na hodniku, pa odvratila: - Bilo bi dobro, Miroslave, da najprije odložiš svoju torbu, presvučeš se, pa ćeš mi, kada sjednemo za stol sve o tome ispričati. – Namrgođen, što nije odmah shvatila i oduševila se kao i on, odbacio je tenisice s nogu tako brzo i ne odvezavši ih da je jedna poletjela i umalo srušila stalak s kišobranima. Da ne bi vidio majčinu reakciju, brzo je nešto promumljao i otišao u sobu. Nešto kasnije za ručkom na kojem je toga dana, začudo, uspio sudjelovati i tata, jer se je neki stroj u radionici pokvario, pa nije mogao više raditi dok ga ne poprave, mama se je vratila na temu nogometa: - I, kako si se ti to upisao na nogomet? Mislila sam da te to ne zanima. Ranije smo te nekako uvijek morali poticati da se uključiš u neki sport, ali nisi pokazivao volje. – Miroslav je uzbuđeno odgovorio: - Ma znaš, mama, i Igor, Josip i Ivan iz moga razreda su se uključili. Tamo će nam biti baš „zakon“. – - Dobro, a kada će se održavati „zakon – treninzi“? – uključio se sada i otac u razgovor. - Paaa, - otezao je Miroslav – mislim ponedjeljkom, srijedom i petkom od 3 do 5! - - Što? Pa ti ne možeš toliko dana u tjednu poslijepodne biti odsutan! – brzo je reagirala majka. – Uostalom, tek iza 3 ručamo, a ne mislim da bi ti smio biti odsutan. – - Hm, - naglas je razmišljao otac, - jedino da se pridruži meni nakon 5 sati. – - Ne i ne! – pooštrila je majka. – Ionako smo tako malo zajedno. Uostalom, a kada ti, mladi gospodine, misliš pisati zadaću i učiti?- Pa, kada se vratim, naravno – uvjereno je odgovorio Miroslav. - Zar ti misliš da ćeš, kada dođeš kući s treninga, pa kad poručaš biti u stanju poći pisati i učiti? Da mi je i to vidjeti! Već sada se ponekad žališ kako si umoran i nemaš volje krenuti s učenjem – zaključila je Blanka. - Ali, mama, pa svi moji prijatelji… - pokušao je opet Miroslav. - Čekaj, čekaj, - sjetio se nečega otac – zar nemaš ti petkom u to vrijeme i pripremu za krizmu u župi? – - Ma, to ću se ja dogovoriti sa župnikom da me prebaci u grupu od četvrtka! Ne brinite se za to – pobjedonosno odgovori Miroslav sretan što mu je tako dobro rješenje palo na pamet. - Baš fino, - uključila se je i Anka – tako ću ja imati više vremena slobodan kompjuter. – Majka i otac vrtjeli su glavom. - Najbolje da nam i Jelena nađe neku izvanobiteljsku aktivnost, pa tata i ja možemo s bakom početi razmišljati čime ćemo se mi zabaviti dok vas nema! Sva sreća da nam ostanu nedjelje, – malo podrugljivim glasom je odgovorila majka. – - Ah da! Nisam vam još rekao da se dvije nedjelje u mjesecu održavaju utakmice, pa me tada neće biti kod kuće, jer ćemo ići u goste drugim nogometnim klubovima. – zadovoljno je naglasio Miroslav misleći da je pitanje nogometa riješeno. - A sveta misa nedjeljom? – najednom je zapitala baka koja je dotad šutjela. Miroslav se naljutio na nju što je roditelje baš morala i na to podsjetiti. – Ovaj, mogao bih ići na večernju misu. – Baka je izgledala žalosna kada je progovorila: Djeco draga, nemojte žuriti potrošiti vrijeme koje vam je Bog dao da budete s Njim i jedni s drugima. Vidite, Isus je dao da mu pribiju ruke i noge na križ da bismo mi bili slobodni od zla i grijeha. - Ali, bako, zar je nogomet grijeh? – skočio je Miroslav. – Nije, dušo, - nježno će baka, - ali će ti oteti dragocjeno vrijeme da narasteš u čovjeka i učiniti te već u mladosti umornim od života. A to je doista veliki grijeh. - Kvarnerski vez - veljača 2010.
© Copyright 2024 Paperzz
