V Piše: Jasna Cvetković, fotografije: Vukosavin unuk 32 Žena koja trči s vukovima Vukosava www.onamagazin.com Ona ukosava ima, kako sama kaže, 100 godina, za godinu manje. I imenom joj je dato da bude „žena koja trči s vukovima“. Kako je svu tu vjekovnu trku izdržala! Rekla je najjednostavnije, a najistinitije: „Nemam što divno da ti kažem, kako sam morala, kako me Bog okamenio“... Vukosava priča o svom nepojmljivo tegobnom životu, pomirljivo, čak šaljivo, katkad samo uzdahne. S osmijehom, koji je odraz njene blage prirode, šeta kroz vrijeme, zapravo kroz svoju žensku sudbinu koja je, kaže, samo i jedino takva u ono vrijeme mogla biti. Njena pripovijest govori o nestvarnoj mentalnoj i duhovnoj snazi naših pretkinja, „narednih“ jednako nesreći i sreći, koje su istinski vjerovale da „sve će proći“. Ova starica je crnogorski ženski rodoslov. Kroz njenu priču o udaji i djevojačkoj škrinji oživjele su naše „Jovane Lukine“, da nam kažu sve što im je na srcu ležalo... Prepoznali smo ONE koje šutke pulsiraju u nama, i pokažu se u onim životnim momentima kada bude preteško i kad nam vulkanska snaga da da sve prebrodimo... Asocijacija na riječi životna radost, mudrost, dugovječnost – bila bi Vukosava. Ta nestvarna žena od sto ljeta, sa bistrim, kao akvarelom bojenim plavim očima, koja bez naočara dobro vidi, sasvim je sačuvala visprenost uma i u duši beskrajnu blagost. A, još je i vrlo kreativna - ovih dana plete vunene čarape, za zimu, za svoju plavooku praunuku. Jednostavno, kad ste pored nje - sasvim je i jedino normalno da se živi 100 godina. Iako je imala 21 godinu i za to vrijeme bila prispjela đevojka za udaju, ona to još nije poželjela, još joj se „đevovalo“. Ali, rodila se u opako vrijeme kada nije mogla niti smjela da upravlja sopstvenim životom. Sudbina pusta, nekom majka, a nekom maćeha, kako ona kaže, primorala je na udaju, i to za čovjeka kojega uopšte nije poznavala... „Moga muža do toga dana očima viđela nijesam“ - pripovijeda starica. „Bilo je ljeto, i kao obično, pošla sam bila da uždenem stoku i taman kad sam htjela da preskočim među, da izađem na put, on se preda me stvorio. - Dobra ti sreća, đevojko... čija si, koga imaš?“ - pitao je. - Kakav ti se na prvi pogled učinio, Vukosava, pitamo je. „Zdrav momak, takav je bio i cijeli život, nikad kod doktora nije otišao. I to je bilo čitavo naše poznanstvo. Doći će, rekao je mojima, da me prosi. Uzalud sam plakala i govorila da neću“. - Bogami oćeš ili priznaj koga čekaš - govorio je moj stric. „Da bi me privolio na udaju, hvalio je momka govoreći da zna da je u momka dobra kuća i imućna. Imanje mu kosi 25 kosaca, a nije to tako bilo, žnjeli su sirotinjskih 25 srpova“ (žnjeo se viš – buseni trave koja Ona svakog 20. na kioscima moja istina raste između krša u kamenitoj Katunskoj nahiji), priča Vukosava i dodaje: „Ni majka nije bila zadovoljna, mislila je da će biti još prilika. Ali, stričeva je bila zadnja. „Ne pitaju se žene no ljudi s đevojkom“, prijetio je i nije popuštao. Bio je najstariji muškarac u kući, u njenom rodu, jer joj je otac bio u Americi „na zaradu“. „Pohitao je mladoženja“ - priča Vukosava. A nije ni čudo kad se u tvoj plavi pogled kao u mrežu uhvatio, prokomentarisali smo. „Došao je za dva-tri dana i donio prsten“. „Uredio se bio, sve je novo na njega bilo, zatakao je bio i sat na prsa“ - prisjeća se, „i isprosio me. Majka je podizala nas osmoro. Kada sam isprošena, napisala je pismo ocu da se udajem. I on je poslao pare te mi je kupila ruho. Naručila je škrinju kod „Madžara na Grad“. Kad je stigla samo tako lijepa škrinja“ - prisjeća se još – „u nju sam sama, plačući, spremila svoju prćiju“. Kad je na njoj zatvorila poklopac znala je, kaže, da je zapečaćena i njena sudbina. Kada je krenula sa svatovima, majka je ispratila riječima: „Bude li svađe, mogla - ne mogla, ne vraćaj se. Još tri sestre doma imaš i kad bi se ti vratila, one se ne bi udavale“ - naglasila je. Na svojoj koži je tada osjetila, kako naš narod kaže, da su đevojke „tuđa večera“, pa što joj Bog da. I tako je naša Vukosava krenula u Bjelice – „pješice od pet ujutro do sedam uveče“. Sjeća se kako joj je, kad su išli preko Čeva, stari svat rekao: „Preobuj opanke, nevjesta, da nam se ne smiju Čevljani“. Izvadila je štikle da ih obuje, a đever je podsmješljivo dodao: „Ja ne bih da ih obuvaš, e ćeš ih dockan promijenit“. Ugodilo se, kaže, što je rekao - druge sam kupila tek poslije 20 godina“. Sneveselila se još više kad je došla pod Čelinac iznad Resne, zaselak s pet-šest kuća u vrh planine. „Tu zemlje nije bilo, no sve goli kamen, nebu pod oblake“. Poslije njenog pitomog i velikog sela Pješivaca, „učinjelo joj se da je stigla u pustinju. Ne daj bože ovđe da živim ni godinu dana“, rekla je jetrvi, a ona joj je odgovorila: “Oćeš i stotinu, i bolje su ovđe dolazile”. Toga dana se u Bjelice, u istoj crkvi vjenčalo pet nevjesta u crnogorskoj nošnji, a naša Vukosava je, pričalo se, bila najljepša i izgledala je kao vila. Po običaju, poslije neđelju dana, u prviče su joj došli majka, stric i brat i donijeli škrinju. I u njoj lijepo ruho i poklone: suknene čarape, košulje za muškarce i svilene košulje za žene – jetrve i svojtu. Škrinja kupljena radi ugleda, Vukosavi je značila mnogo više. Punih 40 godina, kad god bi joj se pogled na nju zaustavio, vidjela je ljepotu koju ni čađ od ognjišta nije mogla naružiti. Njene žive boje, kao zvuci razigranog mađarskog čardaša, znale su joj i najturobniji dan razvedriti. Vjerovala je da škrinja čuva njenu sreću i niko i ništa joj nije mogao oteti to zrnce nade da će jednog dana i njen život biti ljepši... Škrinja je dobila svoje mjesto u jedinoj prostoriji u kojoj je familija živjela. ,,Svi smo u istoj sobi spavali. To mi je bilo kao da ću da poginem ...e kakvo je prije udavanje bilo“ - priča Vukosava. Nije je zaključavala, kaže, da porodica ne pomisli da nešto krije. „U škrinji smo držali sve najljepše od odjeće, i najdragocjenije što smo imali - dva zlatna prstena i sat koji je muž nosio kad me prosio“. Teško je radila, pored kućnih i muške poslove, mljela je u „ždrmlje“, žnjela viš, sadijevala listove. Ništa nije isprva umjela. Kad ne potrefi u ždrmlje i sve prospe okolo, svekrva bi joj rekla: ,,Đavo ti ljepotu ponio, kakvu mi je nevjestu sin u kuću doveo“. „Nijesam se u kući za ništa pitala, bojala sam se da progovorim i sa kim, da mi ko što ne kaže. Poslušala sam majčin savjet - samo sam svoj posao i đecu pazila, samo sam se đeci radovala“.. - Jesi li zavoljela muža, je li ti srce znalo poskočiti kad ga ugledaš, pitali smo je. ,,Morala sam ga zavoljet‘ kad su me đeca osvojila“, mudro je odgovorila. Gledamo Đokove fotografije, a i pamtimo ga... - Priznaj Vukosava da si se zaljubila u Đokove brkove, dominirali su njegovim izgledom, bili su kao krila orla u letu, izgledao je jako muževno s njima. „Nijesu mi se dopadali. Ispočetka sam mu govorila da se obrije. Odgovorio mi je da mu to više nikad ne spominjem“. (O tom estetskom arhaizmu pisao je francuski putopisac Viala de Somjer: „Svi nose brkove. Brkovi su obligantni i dotaći se njih ili o njima s prezrenjem govoriti, najveća je uvreda za Crnogorca“). S Đokom, zapravo sa njegovom generacijom, otišlo je i ovo obilježje muškosti i zrelosti. - Kakva mu je priroda bila Vukosava? „Častan i pošten je među ljude bio, a u kući ljut. Kad je sjednik, pričaj - lijepo je pripovijedao i pjevao uz gusle, a kad smo sami nije pričao. Nekad nešto progovori, a sve više što se noć primiče. Eto takav je bio“. „Nikad nijesam smjela poć›, a da ne rečem đe sam. A niđe nijesam ni išla, ni sa kim se nijesam sastajala. Ljubomoran je bio, a grdna je priča kad se prospe za čeljadetom da ne valja“. A je li on tebi polagao račune? „On nekad reci, nekad ne reci drugo je za ljude. Nijesam ga smjela ni pitat› da ga ne naljutim. Ljudi bi odmah da se biju“. - Što si spremala Vukosava? - pitamo je. „Ražane i od rumetina kaše sam kuvala, sirila sam sir. Za domaćina se čuvalo sve što je najljepše u kući bilo. Kad sam znala da će doć› s rabote ili iz lova umoran, ja mu sve naredi... Sve mu je na svijet lov značio“. Odista ništa nije slučajno. Vukosava je kad smo došli baš bila spremila kašu od rumetinovog brašna, sjeli smo i još za dana skupa večerali. Nije ni čudo što je Đoko bio zdrav kao drijen, rekli smo joj. Vidjeli smo da je uživala što smo slatko jeli, što 33 je samo potvrđivalo njeno kulinarsko umijeće. Vukosavine ženske vještine su vještine naših pretkinja - iskonske i neprolazne, jer muški su, kako nas ona uči, negdje u biti isti, u svim vremenima i na svim prostorima. „Umili ga - nekad zimi sam ga molila da on da stoci da jede, poljubi ga... i tada ode; Zadijevni ga - kad sam ljuta na njega, vazda mlađa da se nađem da ga zadijevnem; Prećuti – sve što mu nije po volji, a što sam mogla skriti, nijesam kazivala, bolje manje priče; Nikad ne smiješ domaćina naljutiti, e ti se onda ne primiče i izgubi ga; Kojoj život gladak prođe kad je s mužem. No je ljepše da stoji s tobom no da si sama“. Mudra si bila Vukosava. Sve si vuku uz dlaku išla, a opet se učini da si bila i glavna. „Nijesu žene smjele prije ratit´. Ako je mislila s čovjekom ostanut›. Nije bilo kao danas da se bježi, žene su se snalazile samo da bi manje trpjele“, rekla je. E, jesi ga s velikim slovima V voljela Vukosava! „Umalo nijesam crkla za njim kad je umro. E, sve sam govorila da mi je da i ja s njim...“. A da li si Vukosava sanjarila kao žena o nježnosti? - pitali smo je. Nije dozvolila da je emocije ophrle. Nego je brzo kroz smijeh odgovorila: „Jesam o snijegu“, i nastavila: „Sve je lako u ljeto bilo. Do vode sam išla po po ure. Ni burila nije bilo... No zlo je najveće u zimu bilo, snjegovi su veliki padali i po pet mjeseci bili smo okovani. Sjećam se - sve bi mi noge promrzle. Siromaština je bila velika. Nijesmo imali ljekova, te nevolje kad su đeca bila bolesna. A tek kad je rat bio...“. Vukosava je izrodila troje đece. Njena priča o porođaju - iz stvarno nestvarnog filma povezala nas je sa iskonskom ženom i njenom majčinskom misijom da donese na svijet živo dijete u ma kakvim uslovima. „Sa 23 godine sam prvo dijete rodila. Kad sam bolove dobila, samu sam sebe svezala za stubu naslonjenu na zid, iznad 34 Vukosavina praunuka na škrinji za devojačku spremu kozje čapre kraj ognjišta“. A što si se Vukosava vezivala? - u nevjerici je pitamo. „Kako što! Od muke su to žene radile, u tom položaju dijete se lakše rodi. A u slučaju da se onesvijesti od bolova, da dijete ne udavi. Tako sam visila o stubu dok se dijete nije rodilo. Svekrva je bila tu i srpom pupak okinula. S drugo dvoje sam se sama porodila. Kad sam đevojku rodila plakala sam, što će mi đevojka, kakav će joj život bit›, bojala sam se“. - Kad si je rodila Vukosava? „U jesen između dvije Gospođe (svečevi Mala i Velika Gospođa, između njih je skoro mjesec dana), ne znam tačno, pa kad joj je rođendan... E, kao da smo mi đeci slavili rođendane...“. „Skoro su mi i s televizije dolazili da im pričam kako smo se porađale“, saopštava nam, naglašavajući: „E, lijepo li vi je danas i ne znate...“. Život je tekao – prošlo je “40 godina kamenog doba. Kumila sam stalno muža“, priča Vukosava, „da idemo iz Čelinca, sve sam ga ćerala, ajde da bježimo neđe, što će nam đeca ovđe činjet. A on je volio đe se rodio, đe je u lov išao“. I kao kad se nešto želi do izgaranja, uspjela je - dočekala je da joj se sreća, skrivena u đevojačkoj škrinji, nasmije. Godine 1960. su se preselili u grad, na Cetinje. Prilikom selidbe na konju nije bilo mjesta za škrinju. I što je dalje bilo s škrinjom?! „Kao ni ja, ni ona ne bi bila živa da je ostala tamo. Đevojka je“ - kaže Vukosava – „pošla za nju pod Čelinac i na konja je snijela u Bjelice, pa na Cetinje“. Vukosavina ćerka, osjećajući istinsku dragocjenost majčine škrinje, a kao etnolog znajući njenu kulturnu vrijednost, dopremila je u Muzej, gdje je konzervirana i restaurirana. „Škrinja je neko vrijeme bila izložena u Etnografskom muzeju. „I odvela me ćerka na izložbu da poznam koja je moja. I poslije 50 godina - prepoznala sam je“ - rekla je Vukosava, i dodala - ,,a kako bih je mogla i zaboraviti. Koliko smo samo muke zajedno viđele.” Dok smo te slušali Vukosava, sve nam je govo- rilo da je žena bila u službi muškarca - njen život i osjećanja su bili gaženi. U želji da dokažu da su jači, ženama su surovo gospodarili. „Tada je to bilo normalno“ - opet je nesvjesno stala u odbranu muškog roda. Glasno smo dalje razmišljali - recidiv ovakvog ponašanja i danas je prisutan u Crnoj Gori, s tom razlikom što smo mi svjesne dostižnosti ideala ravnopravnosti i tome cijelim bićem težimo. Starica je pognula glavu i stavila je među ruke. Dosta je priče o trpljenju. Daj sebi i nama već za pravo, Vukosava! Tek tada podigla je glavu i iz nje je progovorila žena, svjesna svoje snage i vrijednosti: „Jeste, žensko zaslužuje da se sa njime lijepo postupa“. Sve što je gutala cio vijek, oslobodilo se u jednom trenu. Hvala ti, Vukosava, za sve što si nam ispričala i što si sada izrekla! To nam je beskrajna podrška i podsticaj. Pomislili smo samo da se nije rodila kad se rodila i da je školu učila, gdje bi joj ovako posebnoj kraj bio. To nas je do suza rastužilo... A, je li ti još milo živjeti Vukosava? - pitali smo je radoznalo, zavideći joj na životnoj energiji, a duplo smo mlađi. Dok smo razgovarale, poželjele smo da je dodirnemo, pogladimo po visokom otvorenom čelu i licu na kojem nema dubokih bora. Njene oči, plave koliko voda u morskom plićaku i prozirne da se svaki „kamen“, ali i biser njene duše vidi, gledaju otvoreno i ljubopitljivo. Takav je i njen smijeh – zvonko grlen. Kako su ti lijepe ruke, Vukosava, dugi prsti, ni traga od artritisa, kao da nikad ništa nijesi radila? Rekla je: „Nemam ni fleka po rukama, ali su mi po licu počele, a moraju koliko mi je godina“. Njena jednostavna životna pitanja, dobronamjerni savjeti i blagoslovi, povezali su nas i otvorili nam srca. Osjetili smo ljubav prema ovoj dragoj starici, najstarijoj majci. Srećne smo, draga naša Vukosava, što si među nama, čuvaj se! Hvala i životu koji je ovako dostojanstven sa stotinu ljeta! ,,Još ću ja“ - smijući se obećala nam je, „biljeg mi je dug. Dođite opet“ - dodala je, ,,ali nemojte me više pitati o ovome prvome vijeku, sve sam rekla što sam imala“. Dobro, dogovorile smo se, i zagrlile ...I tada Ona smo prvi put osjetili njenu krhkost. Škrinja babe Vukosave Na izložbi ,,Škrinja u Crnoj Gori“ koja je realizovana u Etnografskom muzeju na Cetinju 2005. godine, među brojnim eksponatima, pažnju posjetilaca je privukla i jedna škrinja sa visokim nogarima koja se razlikovala od drugih. Bila je to škrinja babe Vukosave, jedna od malobrojnih za koju se pouzdano znalo ko je i kada izradio. Nastala je u prvoj polovini 20. vijeka u Danilovgradu, u stolarskoj radionici majstora porijeklom iz Mađarske, poznatog kao ,,Madžar“. Inače, boje na škrinji imale su ne samo dekorativnu već i magijsku funkciju da zaštite mladu i njeno ruho od nečastivih, zlih sila. Vukosavina dugovječnost nam daje za pravo da vjerujemo u to, kazala je Ljiljana Đurišić, etnolog Narodnog muzeja na Cetinju.
© Copyright 2024 Paperzz
