1 Marica Čunčić Prema slobodi Isključivo za sudionike Programa Injigo Sva prava pridržana © Marica Čunčić 2 Upute za ignacijanske Duhovne vježbe u svakodnevnome životu Predavanja Dr. sc. Marice Čunčić Prema knjizi John Veltri S. J. Orientations (Smjernice) 5.-9. molitvena cjelina Zagreb, 2008. 3 Upute za 5. molitvenu cjelinu U četvrtoj molitvenoj cjelini vidjeli smo kako se Abraham potpuno slobodan od svoga sina zaputio da ga žrtvuje Bogu, kao što mu je Bog rekao. Vidjeli smo i Mariju kako potpuno slobodna odlučuje postati Majka Božja. Gledali smo i sv. Pavla kako kaže da sve dobitke smatra gubitcima u usporedbi sa spoznajom Isusa. Vidjeli smo Ivana Krstitelja kako je slobodan od sebe pa kaže: on mora rasti, Krist mora rasti, a ja se umanjivati. Nije bio navezan na svoju slavu i čast koju su mu ljudi iskazivali pitajući se možda je on mesija. On je znao da on nije mesija, nego da Mesija dolazi k njemu da ga krsti da bi izvršio zakon i proroke, da bi se sve ispunilo, da bi simbolički uzeo već u tom krštenju Krist naše grijehe. I Ivan ga krsti. Ivan jest velik, ali on zna: ja moram postajati sve manji da Krist zasja svom svjetlošću. Mi smo zapravo u četvrtom tjednu preispitivali vlastitu slobodu, duhovnu slobodu. Koliko smo to razumjeli? Koliko smo razumjeli što uopće jest ta duhovna sloboda? Duhovna sloboda je kada možemo i želimo raditi ono što Bog od nas traži. Čim se to spomene, sigurno se osjetimo nedoraslima. Duhovna sloboda nam nedostaje u punini. Teško da će netko moći reći da je potpuno duhovno slobodan da čini samo ono što Bog od njega traži. Međutim u duhovnim vježbama postižemo tu slobodu. I zato nije tragedija ako vidimo da nismo slobodni. Zapravo tragedija bi bila ako ne primijetimo naše neslobode. Tragedija bi bila da mislimo da jesmo slobodni, a ustvari nismo. Znači u četvrtom tjednu smo vidjeli da nismo slobodni, da nas nešto priječi u službi Bogu, a cijele duhovne vježbe još predstoje za postizanje te duhovne slobode. Ima vremena, samo ako to želimo i molimo za to. Bog će nam dati tu duhovnu slobodu. Ona je dar. Duhovna sloboda u četvrtom tjednu koju smo gledali kod svetaca izazov je i u petom, jer u petom tjednu gledamo ono što sv. Ignacije zove »Načelo i temelj«. Načelo i temelj je prvi put sada nešto što dobivate izravno od sv. Ignacija. Tu sad nema na početku citata Svetoga Pisma, nego tekst sv. Ignacija u kojem on predlaže vježbatelju da promisli, da razmisli, da razmišlja, da važe svaku riječ. Sveto Pismo je u ova četiri tjedna bilo možda malo lakše razmatrati od Načela i temelja jer se nižu događaji. Imali smo lagane slike. Slika je mnogo lakša nego teorija. Abraham je čuo, pa je onda krenuo, pa ga sin pitao: Oče gdje je žrtva? a Abraham je rekao: Bog će providjeti. I tako mi idemo s njima i razmišljamo. To je lakše nego kad ti netko samo kaže: budi slobodan, oslobodi se, nemoj biti navezan, treba biti nenavezan. To je apstraktno. U tom smislu je načelo i temelj teže zato što nije u primjeru, nego to su načela: ako ovo, onda ono. Načelo i temelj duhovnih vježbi zapravo nas, s vidika načina obavljanja duhovnih vježbi, uči razmatranju koje bismo mogli usporediti čitanju nekog pisma od voljene osobe koja nam je nešto važno napisala; i dok čitamo to pismo, važemo svaku riječ. Da li je ona, ta osoba, mislila to, ili je mislila ono. Što je ona zapravo mislila? Zašto je napisala ovim redoslijedom? Ili zašto je napisala te riječi? Jer poznamo osobu i poznamo njezinu ljubav prema nama i našu ljubav prema njoj. I važemo što se zapravo u njoj dogodilo, što ona nama poručuje, sve nam je važno. To je razmišljanje, razmatranje koje se još naziva i meditacija nad svakom riječi jer su nam sve važne. Načelo i temelj Načelo i temelj je uzeto iz Duhovnih vježbi sv. Ignacija, to je knjiga. Znači sad već moramo imati knjižicu sv. Ignacija Duhovne vježbe. Ta je knjiga podijeljena na poglavlja koja su označena brojevima. Ti brojevi su u svakoj knjižici isti bez obzira na 4 stranicu, bez obzira na izdanje. Zato su poglavlja numerirana da se uvijek zna o čemu se radi. Ta poglavlja zovemo bilješkama. Te su bilješke označene u uglatim zagradama i u vašim uputama i u samoj knjižici Duhovnih vježbi. Bilješka o načelu i temelju je broj [23] i glasi ovako: 1 «Čovjek je stvoren da Gospodina Boga svoga hvali, da ga štuje, da mu služi i da tako spasi svoju dušu, a ostale stvari na zemlji stvorene su radi čovjeka, da mu budu od pomoći da postigne svrhu za koju je stvoren. 2 Odatle slijedi da se čovjek smije njima poslužiti toliko koliko ga podupiru u njegovu određenju, a toliko treba da ih se otrese koliko ga u tome priječe. 3 Stoga je potrebno da se učinimo neopredijeljenima prema svim stvorovima u svemu onome što je prepušteno izboru naše slobodne volje i nije zabranjeno tako da, što se nas tiče, ne volimo zdravlje više od bolesti, bogatstvo više od siromaštva, čast više od sramote, dug život više od kratka života, pa tako i u svemu ostalom, želeći i birajući jedino ono što nas više dovodi k svrsi za koju smo stvoreni.» To je cijela bilješka [23] u knjižici Duhovnih vježbi sv. Ignacija pod naslovom Načelo i temelj. I to je predmet naših razmatranja u petoj molitvenoj cjelini. Kao što vidimo, podijeljena je u tri dijela ili tri rečenice. U prvom danu razmišljamo o prvoj rečenici, u drugom danu o drugoj i u trećem o trećoj rečenici. U četvrtom danu pišemo svoje vlastito načelo i temelj na temelju onoga što smo vidjeli u prva tri dana. Dakle četvrti dan mi sami pišemo načelo i temelj po kojem bismo trebali živjeti. A u petom i šestom danu opet je za razmatranje Sveto Pismo, poslanica sv. Pavla Filipljanima i evanđelje po Ivanu: molit ću Oca i On će vam dati Duha koji će vas učiti svu istinu. U svemu ovome što predstoji u razmatranjima treba promatrati Gospodina Isusa koji nam je na pomoći. Nikada ne smijemo smetnuti s uma za vrijeme duhovnih vježbi da nam On pomaže, da je On taj koji nam daje milost duhovne slobode, da je On taj koji nas je pozvao u duhovne vježbe, da je taj Uskrsli Krist u svojoj snazi sada prisutan, sada me motri. Sjetite se kako smo na početku rekli: motri nas, gleda nas, i daje nam ono što nam je potrebno. Stoga se ne moramo bojati što nešto nemamo, nego pogledati istini u oči. Kao što je Marija rekla: nemaju vina, to je bila istina. Da ona tu istinu nije rekla, Isus ne bi pretvorio vodu u vino. Tako i ti kaži: Isuse, nemam duhovne slobode, pa će On pretvoriti tvoju neslobodu u slobodu oslobodivši te od onoga što te sapinje. Ti ćeš se kroz 5 duhovne vježbe osloboditi onoga što stoji između tebe i Boga, ili što stoji u tebi da ti ne možeš ono što bi htio, a očito je da bi trebalo. Znači s tim uvjerenjem u pozadini ja ću gledati petu molitvenu cjelinu. Prikloni k meni uho svoje, Gospodine, pohiti da me oslobodiš. Ps. 31,3 Ispit svijesti Ono što je važno za petu molitvenu cjelinu na razini umijeća obavljanja duhovnih vježbi jest ispit svijesti. Mi smo navikli na izraz ispit savjesti. Ovdje je riječ o ispitu svijesti. Ispit savjesti se odnosi na ispitivanje naših krivnji, grijeha, što smo krivo napravili. To inače radimo navečer prije spavanja. Međutim u duhovnim vježbama uvodimo jedan poseban ispit koji se zove ispit svijesti. To je zapravo ono što smo već spominjali kao sklad, da li se moj život slaže s razmatranjem. Taj sklad gledam u duhovnim vježbama samo jedan dan i tako svaki dan. Na kraju dana kod ispita svijesti gledam kako je prošao moj dan i kakve veze on ima s razmatranjem i kako je razmatranje utjecalo na taj dan. Ispit svijesti sastoji se, mogli bismo reći, od pet koraka. Prvo je zahvala za ono što smo toga dana primili. Zatim molitva za prosvjetljenje, pa traženje Boga u svim stvarima. Zatim razgovor s Bogom o tome i molitva za pomoć za sutra, molim Gospodina da mi pomogne da se sutra znam bolje postaviti, točnije vidjeti i lijepo izvršiti ono što on želi. Znači: zahvala, prosvjetljenje - pomoć Duha Svetoga, zatim naći Boga u svim stvarima i događajima, razgovor i pomoć za sutra. A sada malo detaljnije o svakoj od ovih točaka. 1) U zahvali gledam, ne ono što ja mislim da bi bilo vrijedno zahvaljivanja, nego molim Gospodina da mi on pokaže što je to On meni dao, za što želim zahvaliti. On je 6 meni dao možda stvari koje mi se ne čine važnima, a proglasit ću važnim nešto Njemu nevažno. Zato moram moliti Njega: reci mi što je važno, što si mi dao. Ja bih htjela zahvaliti za pravu stvar. I dok tako promatraš svoj dan ležerno, opušteno, dopuštaš Bogu da ti naglasi nešto, da te upozori na nešto, a onda dopusti i zahvalnosti da te obuzme. 2) Zatim molimo za prosvjetljenje. Mi ćemo razmišljati o onome što se dogodilo toga dana i nastojat ćemo razumjeti što je Bog činio, ali kroz to sve ipak Bog djeluje. Znači nije to samo da Bog djeluje, nije to samo da mi djelujemo, nego mi prebiremo u svom srcu zajedno s Njim. I možemo ga pitati: što je to Duše Sveti što mi želiš pokazati? Što Bog želi da vidim? Ovaj put se molitva ne odnosi na zahvalnost. U prvom dijelu smo zahvaljivali i molili Boga da nam pokaže za što moramo zahvaliti. Sada u ovom drugom dijelu molimo za prosvjetljenje da vidimo, to je ispit svijesti, da vidimo što se dogodilo cijeloga dana. 3) A u trećoj fazi tog ispita svijesti želimo naći gdje je Bog bio, kako je On djelovao u tom mom danu i jesam li ja bila svjesna Njegove prisutnosti u tom danu i što to znači, na što me zvao, što je htio, kako je djelovao? Što se dogodilo, recimo, oko mene? Što se dogodilo s ljudima koji su mi bili blizu? Ako su to bili neki događaji, gdje su bili znakovi Duha Svetoga, prisutnosti Duha Svetoga, je li On bio prisutan u tim događajima? Ako su to bili događaji, moram se također pitati gdje su destruktivne neprijateljske snage u tom događaju? Ako se radi o nečem što se dogodilo unutra u meni, onda trebam gledati što iskače kao recimo posebna radost ili bol, ili nemir, ili povećanje ljubavi, možda neka ljutnja, možda neki sklad, briga, sloboda, prisutnost Božja ili odbačenost, ili izolacija od svih. I onda se pitam gdje i kada sam osjetila da me Duh Sveti privukao. I pogledat ću kako sam ja odgovorila na taj Božji dodir, na dodir Duha Svetoga kako sam reagirala? 4) U četvrtoj fazi razgovaramo s dragim Bogom o tome: govorimo što nam se čini da je najvažnije; što nam je iskočilo u tom danu kao bit problem, bilo radost ili bol, ili već nešto što nam je zaista zauzelo srce i to moramo odrazgovarati s Njim. Pitat ćemo ga što On misli o tome, što sad treba s tim napraviti, i molit ćemo ga, hvaliti, već prema tome o čemu se radi. Znači to je razgovor s Njim. 5) U petoj fazi molimo ga da nam pomogne za sutra tako da ono što se danas dogodilo možemo prenijeti i na sutra. Ako je nešto dobro, da to ponovimo, a ako je nešto zlo, da to izbjegnemo. Ali ne samo u tom smislu crno–bijele tehnike izbjegavanja zla i ponavljanja dobra, nego točnije što u tom dobru treba napraviti. Možda nešto treba više slaviti, nešto pustiti, nešto prihvatiti. I uglavnom kako se postaviti da to bude Božje sve više i više. Vrlo je važno da s vremenom usvojimo dobar način obavljanja ispita svijesti kako bismo i poslije duhovnih vježbi nastavili s njim. Naime, ako duhovne vježbe prestaju, ispit svijesti ne prestaje. Jer u ispitu svijesti se ispitujemo kako je bilo u ovom danu i pripremamo se za sutrašnji dan. To je život, to treba raditi uvijek. Znači, ne trebamo žuriti, nego paziti da dobro radimo te korake i da dobro obavljamo ispit svijesti kako bi nam poslije duhovnih vježbi ostao kao baština. Ispit svijesti je za dan ono što je za razmatranje osvrt, jer poslije razmatranja radimo osvrt, a poslije dana radimo ispit svijesti. Mogli bismo reći da radimo i osvrt, ali onda se ne bi znalo na što mislimo. Kad kažemo osvrt, mislimo na ono što pišem neposredno poslije razmatranja o onome što se dogodilo u razmatranju. A kad kažemo ispit svijesti, to znači ono što mi se na kraju dana pokaže. Možemo dakle biti sigurni da 7 će oni koji rade dobar osvrt, dobro raditi i ispit svijesti, s tim da to nije potpuno ista stvar. To je vještina i umjetnost koja se stječe s vremenom. Ispit svijesti je povezan s pravilima razlučivanja duhova i s iskustvom pisanja osvrta i ponavljanja nekih razmatranja, a manje je povezan s ispitom savjesti. O ispitu savjesti će poslije biti govora. Dakle u uputama za petu molitvenu cjelinu govorimo o duhovnoj slobodi o kojoj smo razmatrali u četvrtom tjednu i sada u petom nastavljamo, samo na drukčiji način. Duhovna sloboda je cilj cijelog procesa duhovnih vježbi i ona je paradoksalna. Naime, tko želi biti duhovno slobodan, mora se odreći vlastita nadzora i nadzor prepustiti Bogu da nas Bog kontrolira, a ne da mi kontroliramo Boga. To prepuštanje Bogu bit će kroz cijele duhovne vježbe, otvaranje prema Onome tko vodi naš život, prema Duhu Svetom, prema Ocu, Isusu, neka oni vode naš život. Neka Bog vodi naš život. Stjecanje tog pravog uvjerenja o vlastitom identitetu ljubljenog stvorenja koje ovisi o brižnom Bogu koji je sada prisutan, ovog časa, omogućit će mi otvaranje da se otvorim bez bojazni, bez straha, da Bog može uistinu ući u moj život. Duhovne vježbe će mi pomoći da saznam istinu o sebi i o Bogu. Ta istina će me osloboditi. Duhovna je sloboda cilj, a sv. Ignacije kaže: vježbama je svrha da čovjek samog sebe pobijedi i svoj život uredi tako da se ne da voditi ni od kakve neuredne sklonosti, nego od Boga. Duhovna sloboda je drugim riječima kad smo mi ispunjeni ljubavlju prema Bogu i sve usmjerujemo prema Bogu, tada smo duhovno slobodni. Zarobljen čovjek ne ljubi Boga, ne prepušta se Bogu i ne usmjeruje ništa Bogu. Međutim znamo i to da vježbatelj nije onaj koji će to postići, koji pobjeđuje i uređuje sve svoje neuredne sklonosti. To je djelo Božje. Ta duhovna sloboda doći će nam od Boga koji daje i ljubav i snagu, On će me osloboditi za sebe. Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni. Ps 51,12 8 Upute za 6. molitvenu cjelinu Terminologija pete molitvene cjeline Bilo bi dobro da i vježbatelj i pratitelj usuglase terminologiju onačela i temelja da se zna što znači recimo hvala, štovanje i služba. Razumijevanje terminologije načela i temelja omogućit će daljnje dobro komuniciranje između vježbatelja i pratitelja. I zapravo se time postavljaju dobri temelji razumijevanja ignacijanske duhovnosti koja je u prvom redu duhovnost izbora. Taj izbor se već nazire u načelu i temelju, što trebam po kojim kriterijima izabrati. Što sv. Ignacije misli pod hvala, štovanje i služba u načelu i temelju? To su različiti slojevi osjećajnog iskustva da nas Bog ljubi. Oni proizlaze iz stvarno doživljene prisutnosti Božjeg Duha u našem srcu (Lk 1,46 i Rim 5,5). Božja ljubav prema nama i Božja milost ne ovise o našoj hvali, štovanju i službi, ali nama je na korist ako služimo Bogu, ako ga hvalimo i ako ga slavimo. Kad sv. Ignacije kaže Bog naš Gospodin, to se odnosi na Isusa Gospodina Uskrsloga, našeg Otkupitelja koji je prisutan od samog početka vježbi. Svijest o njegovoj stalnoj prisutnosti, djelatnoj prisutnosti da nam pomogne dobro obaviti duhovne vježbe, to je važno. Zatim što sv. Ignacije misli pod riječju služba? Za sv. Ignacija služenje Bogu je isto što i promicanje Očevoga kraljevstva. Ovo ne može biti odvojeno od surađivanja s ostalima u očuvanju darova cijele naše planete, svega poklada naše vjere. Mi živimo zajedno s drugima i dijelimo sva sredstva koja su nam na raspolaganju pravedno. Što znači rečenica sve druge stvari? Ovdje Ignacije misli: sve i svaka stvar koja nije Bog i nije moj pravi ja. Što to sve uključuje? Najrazličitije pojave, događaje, osjećaje. Na primjer darovi, zdravlje, načini molitve, tijelo, društvo, ograničenja, korištenje benzina, planiranje osiguranja, obrazovanje, televizija, žitarice, hrana, posao, slika o sebi, novac, kapitalizam, politička filozofija, knjige, crkvene prakse, karijera, dom, dobrovoljni rad, donacije, brojnost članova obitelji, način odgoja djece, itd. Sve i svaka stvar koja nije Bog i nije ja. A što je sv. Ignacije mislio pod rečenicom da mu budu od pomoći? Iako to zvuči utilitaristički, kao da samo traži korist, nije tako. Kao što znamo iz naše međusobne ovisnosti unutar globalnoga sela, u korištenju stvorenih stvari moramo imati u vidu i njihov odnos s drugima, i sa svim stvorenim. Trebamo se sjetiti da je sam svemir prvenstveno otkrivenje Božje volje nama. Daljnja miniranja ili sječa prašuma koja uništavaju okoliš naše planete ne mogu biti u skladu s hvaljenjem i služenjem Gospodinu. Nije u skladu s Isusovim Duhom podržavati institucije koje su nepravedne prema drugima. Sve stvorenje je dar Božji i sve stvorenje odražava Božju želju da pripada svima. Preko tih darova mi u ljudskoj obitelji za uzvrat dijelimo svoje živote s Bogom. On je nama dao darove, a mi svoj život darujemo Njemu. Toliko koliko, to je izraz sv. Ignacija koji bi se ovako mogao opisati: poslužit ću se nekim stvarima (autom, znanjem, bogatstvom, itd.) toliko koliko su na proslavu Božju. Naš odnos sa stvorenim svijetom može biti takav da škodi stvorenjima i iskrivljuje naše usmjerenje i cilj. Takav je naš odnos prema stvorenom svijetu neuredan. Stvorene stvari nama dane kao darovi mogu lako postati zapreka, idoli i hrana naše pohlepe i destruktivnosti. Ako su naši odnosi sa stvorenim svijetom poremećeni, i naši su izbori koji proizlaze iz takvih odnosa poremećeni. Na primjer neuredna navezanost na položaj 9 ili sigurnost priječit će nas u odabiru rizičnijeg posla koji bi mogao biti prikladniji za promicanje Božjega kraljevstva. Znači strukture koje se razvijaju iz takvih izbora neće biti u skladu s Božjim željama za nas. Toliko koliko znači da ću se služiti svim stvarima toliko koliko me vode k Bogu i koliko su na proslavu Božju. Što znači riječ neopredijeljen? Biti neopredijeljen znači biti odijeljen, slobodan od, imati uravnotežen odnos s utjecajima koji na nas imaju upliva sada i ovdje, a koji bi se mogli uplesti u donošenje ispravnih i dobrih izbora kao što piše u bilješci [175]. Ne možemo biti neopredijeljeni kad jednom znamo što Bog od nas želi. Iskustvo prave unutarnje slobode je Božji dar. Znači duhovna sloboda svrha je našeg duhovnog traženja kroz čitav život. No ona se može doživjeti i u nekom određenom trenutku. Takva je trenutačna sloboda neposredni cilj duhovnih vježbi. Nadalje što smo otvoreniji za primanje toga dara, to slobodniji postajemo u svakodnevnom životu. Onda, što znači izabirući ono više? Ono više znači da želimo više od tek donošenja ćudorednih izbora u našim životima. Ta je želja razlog zbog kojega vježbatelj ulazi u duhovne vježbe. Ta je sloboda, sloboda da se izabere posao, služba, način života koji idu iznad prosječnog i doprinose većem dobru. Na primjer bolničar koji je udovac sa starijom djecom i posjeduje izvršne poslovne vještine, u duhovnim vježbama dolazi do izbora između dvije mogućnosti: da provede neko vrijeme u izbjegličkom logoru pomažući potrebitima ili da pristupi izvršnoj podružnici organizacije Crvenoga križa izvan zemlje. Obje su mogućnosti dobre. Za obje doživljava da su u skladu s Božjim željama za njega. Nakon što je podrobno ispitao dostupne mu činjenice i molio nad svim prijepornim točkama, otkriva da je u svjetlu događaja iz Isusova života druga mogućnost za njega ono više. Tako bi u dugoročnom smislu pomogao više ljudi jer mu to mjesto otvara mogućnost utjecanja na promjene u strukturama. To bi mu ujedno omogućilo da potpunije shvati što znači biti Isusov nasljedovatelj. Nije grijeh ako izabere prvo da pomaže u izbjegličkom logoru potrebitima, no dolazi do toga da je više ako se uključi na međunarodnoj razini u rad Crvenoga križa. Znači ovo razmatranje načela i temelja otvara nam i stavlja pred oči jednu sliku izbora, kriterija izbora. Kriterij našeg izbora nije ono što se nama sviđa, nego je kriterij izbora ono što bi više pomoglo širenju Kraljevstva Božjega. Međutim mi ne donosimo nikakvu odluku o izboru za vrijeme načela i temelja. Za nju će još biti vremena u duhovnim vježbama. Načelo i temelj je najava i nacrt, predstavlja u malom ono što se u duhovnim vježbama na velikom planu događa. U nadi da smo dobro razumjeli peti tjedan, krećemo u duhovne vježbe. Naime prvih pet tjedana i nisu duhovne vježbe u strogom smislu, to je bila priprava. Učili smo razmatrati, našli smo mjesto i vrijeme, učili kako se radi osvrt, kolokvij, što su ponavljanja, što je sklad razmatranja i života, što je ispit svijesti. I kad to polako usvojimo, i kad se kroz sadržaje koji su nam bili ponuđeni otvorimo za Božje djelovanje, i zaželimo vlastitu duhovnu slobodu, tu je negdje sada spremnost da krenemo u Prvu vježbu duhovnih vježbi sv. Ignacija. U šestoj molitvenoj cjelini prvi dan gledamo rasipnog sina i rasipnog oca koji ga ljubi i čeka, rasipnog u smislu da rasipa svoju ljubav i svoje praštanje. U drugom danu gledamo kako je Isus za nas umro, za nas bespomoćne kako kaže sv. Pavao. 0 10 Injigo se kaje U trećem danu uzimam knjižicu sv. Ignacija i radim Prvu vježbu [45-54]. Predočim si mjesto događaja [47] i molim za milost [48]. Mi smo već naučili moliti za milost jer svaka molitvena cjelina koju smo prošli ima posebno izdvojenu milost za koju smo molili. Molitva za milost je ovdje druga predvježba [48]. Zatim razmatram Prvu točku tj. pad anđela [50], i završavam razmatranje razgovorom ili kolokvijem [53] i [54]. U četvrtom danu razmatram isto kao i u trećem, ali ne Prvu, nego idem na Drugu točku ili pad Adama i Eve [51]. U petom danu je sve isto samo razmatram Treću točku pad bilo kojega čovjeka [52]. Naša razmatranja ova tri dana o tim važnim točkama počinju jednako i završavaju jednako. Evo kako to izgleda: Treći dan - prvi grijeh: pad anđela [47 - 48, 50, 53 -54] Četvrti dan - drugi grijeh: pad Adama i Eve [47 - 48, 51, 53 -54] Peti dan - treći grijeh: pad bilo kojega čovjeka [47 - 48, 52, 53 - 54] Šesti dan razmatramo o bogatašu i Lazaru, tu gledamo odvojenost Pakla da postanemo svjesni logične posljedice grijeha i da vidimo od čega nas Bog spašava. Budući da smo tek na Prvoj vježbi, potrebno je ići korak po korak da se dobro razumije način razmišljanja sv. Ignacija i na što nas on i kako vodi. Kaže: »Prva je vježba razmišljanje, a pomoću triju moći duše, o prvom, drugom i o trećem grijehu. Osim pripravne molitve i dviju predvježbi, sadržava tri glavne točke i jedan razgovor« [45]. Kad kaže »pomoću triju moći duše« misli na razum, osjećaje i volju. Što je to pripravna molitva? Pripravna molitva je u tome da molim milost u Boga, našega Gospodina, da sve moje nakane, čini i djela budu upravljeni samo na službu i proslavu njegova Božanskog Veličanstva. To je zapravo neposredna priprema. Pripravna molitva nas neposredno priprema za razmatranje. Na onom posebnom papiru kojeg smo dobili na početku duhovnih vježbi kao upute postoji dalja i bliža priprema. Ta bliža priprema je ova pripravna molitva. Zatim dolazi prva predvježba [47] i druga predvježba[48]. Što su to predvježbe? Predvježbe su pomoć u razmatranu. Većinom je prva predvježba u tome da se smjestimo na mjesto, da gledamo gdje je to, gdje se dogodio taj događaj o kojem treba razmatrati. Međutim nije uvijek događaj tako povijesno lociran da ga možemo u mašti zamisliti. Lakše je zamisliti Abrahama kako s Izakom ide na goru prikazati svog sina ili kako Mojsije stoji pred gorućim grmom, nego zamisliti poslanicu sv. Pavla u kojoj nema nikakve slike gdje su samo riječi i poruke za razmišljanje. Sv. Ignacije kaže: Tu valja pripomenuti da će se pri promatranju ili razmišljanju o vidljivome, kao što je promatranje Krista, našega Gospodina, koji je vidljiv, smještaj sastojati u tom da okom mašte gledam stvarno mjesto gdje se nalazi predmet koji hoću da promatram, hram ili goru gdje je bio Gospodin, ili kao što smo rekli Mojsija i Abrahama možemo zamisliti. Međutim sv. Ignacije kaže dalje: Pri razmišljanju o nevidljivom predmetu, kao što su ovdje grijesi, smještaj će biti u tom da okom mašte gledam i promatram svoju dušu kako je u tom raspadljivom tijelu kao zatvorena u tamnici, i cijelo svoje biće kao prognano među divlje 11 zvijeri u toj dolini. Predlaže nam jednu pomoć da lakše zamislimo grijeh, stvarnost zla, otajstvo zla u našem životu. Druga predvježba [48] je milost koju molim. Mi smo sad već upoznati s milosti za koju molimo. Svakog tjedna imamo napisanu milost ispod teme, dakle prvo je tema a onda je milost za koju molim. Sv. Ignacije tumači ovako: Druga je predvježba da molim Boga, našega Gospodina, ono što hoću i želim. Ta prošnja treba da bude u vezi s predmetom razmišljanja, tj. promatram li uskrsnuće, trebam da molim radost s radosnim Isusom; ako je ono u muci, valja da molim boli, suze i muku s izmučenim Isusom. A mi ovdje sada u šestom tjednu razmatramo o grijehu i molimo za milost da se pokajemo i postidimo gledajući koliko je osoba osuđeno za samo jedan smrtni grijeh, a koliko puta sam ja zaslužila da zauvijek budem osuđena zbog tolikih svojih grijeha. To je prvi i zadnji put kad sv. Ignacije govori nešto o milosti. Konkretna milost kako smo je mi dobili u šestom tjednu glasi: molim za stid i zbunjenost pred Božjom dobrotom koja me neprestano štiti od punih posljedica grešnoga stanja u kojem se nalazim. Sv. Ignacije kaže: »Prije svakog promatranja ili razmišljanja treba izmoliti pripravnu molitvu, koja se ne mijenja, i obaviti dvije spomenute predvježbe, koje se katkad izmijene, prema potrebi predmeta.« Prva vježba [45-54] koju Ignacije predlaže u duhovnim vježbama jest grijeh. Znači prva tema u duhovnim vježbama je grijeh. Prva vježba daje upute kako se ostale vježbe rade. Kasnije više nećemo imati tih uputa, ali bilješka [49] nam kaže da sva razmatranja od sada trebaju započinjati s pripravnom molitvom i s dvije predvježbe koje će biti različite, ovisi što ćemo promatrati. Ovdje sada, kada razmatramo o grijehu, promatrat ćemo našu dušu koja je grijehom zarobljena, vezana kao u tamnici, a molit ćemo za milost koju smo već rekli. Tada idemo na prvu točku razmatranja [50] i to nam je dovoljno za jedno razmatranje. Kad završimo pad anđela, tada idemo u razgovor. Međutim taj razgovor nije bilo kakav kolokvij nego posve određen, kako kaže Ignacije: »Treba da predstavim sebi Krista, našega Gospodina, kao prisutna, raspeta na križu, i da započnem razgovor s njim te ga pitam kako je on, mada je Stvoritelj, došao na to da se učini čovjekom te od vječnog života dospio do vremenite smrti, da tako umre za moje grijehe. Itd. I onda daje objašnjenje razgovora ili kolokvija. Razgovor nastaje, zapravo govorenjem, kaže sv. Ignacije, kao kad govori npr. prijatelj s prijateljem ili sluga sa svojim gospodarom, pa sad moli kakvu milost, sad priznaje svoju krivnju u nečem, sad pak iznosi svoje potrebe i pita za savjet. Neka se završi molitvom Oče naš.« Evo to je shema razmatranja: dvije predvježbe i onda se ide na razmatranje točke, i poslije toga kolokvij ili razgovor s raspetim Isusom. 12 Izgubili su Raj Upute za 7. molitvenu cjelinu U šestom tjednu gledali smo grijeh anđela, grijeh Adama i Eve i grijeh bilo kojeg čovjeka, misli se smrtni grijeh zbog kojeg se ide u pakao. Otajstvo zla koje smo promatrali u šestom tjednu pokazuje nam od čega nas Bog spašava. Ako nismo dobili dojam da nas Bog od nečeg spašava u šestom tjednu, možemo još uvijek popraviti to. Možemo se sad, slušajući što je trebalo biti u šestom tjednu, korigirati. Naime primijetit ćete da ove upute idu za tim da vam ostave potpunu slobodu doživljavanja sljedećeg tjedna. Tek kad slušate unatrag što se trebalo dogoditi, možete usporediti svoje doživljaje s onim očekivanim što čujete u narednom tjednu za prethodni. Zašto tako radimo? Zato da ne ometamo vaš spontani pristup određenim problemima, da vam ne nametnemo pristup koji ne bi bio vaš. Iznad svega je važno da to bude vaše, da reakcije budu autentično vaše, da ne budu onakve kakve se očekuju da budu. I zato bi bilo važno da, kad slušate upute, ne slušate jedan tjedan unaprijed, nego samo onaj tjedan koji vam je potreban. Radeći dakle osvrt na šesti tjedan u sedmome, ja vas želim ispraviti, ne u smislu da ste vi nešto krivo napravili, nego vam omogućiti nadopunu, da popravite svoj subjektivan doživljaj objektivnim promišljanjem. Jer svatko od vas je doživio nešto djelomično, što je za njega osobno dobro, međutim ovaj osvrt vam pomaže da to smjestite u širi objektivan kontekst. I zato govorim o prethodnom tjednu kako je trebao izgledati. Nikako dakle zato da kažem da nije vaše doživljavanje bilo dobro. Ono je uvijek dobro zbog toga što pokazuje gdje ste, koji su vaši problemi, i onda se ide dalje od toga. Korak dalje, uvijek korak naprijed. Ne treba se ustručavati istine o svojoj vlastitoj krivoj slici Boga, zabludi ili slabosti koje su došle do izražaja u tom tjednu. 13 U predvježbi gledam mjesto kako sam kao duša zatvorena u tamnici, ili možda među divlje zvijeri, ili ovako nešto. Znači tu već možemo imati bujnu maštu pa vidjeti svoj položaj. Često smo se možda i u svijetu vidjeli kao prognani, ili možda u našoj obitelji kao prognani, nismo imali glavu kamo nasloniti, teško nam je bilo pobjeći od vanjskih okolnosti koje su ugrožavale naš duhovni život, i osjećamo gorčinu zbog toga. To sve smo zapisali. I složili smo se sa sv. Ignacijem da zapravo jesmo na neki način prognanici na ovoj zemlji. Pa i u molitvi «Zdravo Kraljice» kažemo da smo prognani sinovi Evini u toj suznoj dolini, i to je istina. Ta predvježba nas je vjerojatno povukla u dublju stvarnost otajstva zla. Gledajući anđele kako su pali i kako su dopali Pakla - oni su zapravo otvorili i stvorili Pakao - mi možemo samo Bogu zahvaliti da smo još tu nakon svih naših grijeha i da Bog brine za nas, da nas nije napustio, pa evo i kroz ove duhovne vježbe. Nadam se da niste prošli kroz grijeh prvih anđela a da niste ušli malo dublje u tu problematiku. I mislim da ste vidjeli da to nije problem, nego otajstvo. To je tajna u koju mi ne možemo prodrijeti posve. Mi je možemo dotaknuti svojim razmišljanjem, ali ne možemo je dokučiti da znamo što je zlo, jer nitko ne zna do kraja što je zlo. Mi osjećamo da nas taj pali anđeo napastuje. Riječ napast dolazi od riječi napad, dakle napada nas. Neprijatelj napada zbog osvete prema Bogu od koga je otpao. On i dalje želi svoju slavu takmičeći se s Bogom u broju duša koje će osvojiti, odnosno otrgnuti od Boga. Bogu se time bitno slava ne mijenja, ne umanjuje, međutim budući da nas ljubi, njega boli svaki odlazak svake duše; i to neprijatelj zna, i na tu kartu igra. Nemojmo mi biti ti koji ćemo biti trofej u rukama neprijatelja da može reći Bogu: evo vidiš da sam uspio ovu dušu dobiti. Promatrajmo kakve zamke nam je sve postavljao i postavlja, i gledajmo ga u svoj njegovoj realnosti u našem životu. Njegove zamke mogu biti kao zmijski rep - da ne znam kraj. Navede me da nešto radim što ne znam kako će završiti, a moralo bi biti i u početku, i u sredini i na kraju dobro. Nikad ne smijem činiti zlo da bi bilo dobro. To je aksiom 1 kojega se moram držati, a neprijatelj me navodi da tu podlegnem. Zatim takozvani led. Navede me da hodam po ledu, a onda, kada dođem do sredine jezera, kad led počne pucati, nemam mogućnosti povratka, ulazim sve dublje i dublje u tu zamku. Onda ima jedna njegova: »nemoj nikome kazati«. Ako nikome ne kažeš, onda ćete on moći voditi u jednom zatvorenom prostoru iz kojega nema van. Ako mi kažemo duhovniku ono što nas muči, odnosno pratiteljici ili pratitelju, neće svijet propasti za to, a opet četiri oka više vide. Ako je to dobro, pa vidjet će i drugi da je to dobro, a ako nije dobro, bolje da smo rekli. Međutim on se ponaša kao zavodnik koji neće uzeti tu djevojku za ženu, pa neće ići k roditeljima da ga vide, nego kaže: nemoj nikome kazati gdje smo i što radimo. Tako se on ponaša. Sv. Ignacije kaže da se neprijatelj boji ako smo mi jaki; a ako smo slabi, ako ustuknemo, ako se povlačimo od njega, ako se zastrašimo, bojimo, onda on biva sve jači, i jači, i jači. Međutim kad mi lupimo šakom o stol, on pobjegne. U ime Isusovo mi možemo uvijek sebe obraniti. Prema tome u toj borbi je jako važno da znamo da on postoji, da je on naš neprijatelj, neprijatelj ljudske naravi, neprijatelj slave Božje; i da on nas mrzi zato da bi Bogu naudio, a s nama zapravo nema nikakvog odnosa. Iako se može, to sam vidjela u praksi, uvući nekome pod kožu pa onda čovjek ne zna niti sam da je »nastanjen«, da ima nekog tko mu konstantno šapće i čije naočale nosi na očima, kroz čije filtere filtrira sva razmišljanja koja su naravno zbog toga izobličena. Znači, mi 1 Aksiom je pravilo bez iznimke. 14 moramo biti svjesni prisutnosti zla koje je počelo padom prvih anđela, i tu je ta dubina koju na neki način blago dotičemo u šestoj molitvenoj cjelini. Kad gledamo grijeh Adama i Eve, mi vidimo i sebe. Anatomija Evinog nasjedanja i Adamovog nasjedanja, dakle oni su upali u zamku, jest anatomija i naših lakovjernosti, radoznalosti, naših želja da budemo kao Bog, da vidimo možemo li mi nešto, da vježbamo svoju moć bez Boga. Vi znate da preko darova Duha Svetoga nama Bog daje moć. I u poniznosti se tim darovima služiti znači doživljavati veliku radost već na ovoj zemlji. Međutim oni koji žele pošto poto moć, i žele pošto poto biti više od Boga i od ljudi, oni će doživjeti veliku bijedu. U početku to ne izgleda tako, nego oni samo vježbaju svoju moć. »Bit ćete kao Bog« šapće sotona. Ta zmija iz tog vrta non-stop radi na taj način i sve nas polako uvlači i šapće nam. To je svakidašnjica naša, napast: bit ćete kao Bog, ali bez Boga. Zato trebamo pogledati anatomiju pada Adama i Eve. Prva stvar koju je Eva pogriješila: počela je razgovor, a s crnim razgovora nema. On je ipak pametniji od nas, on je anđeo, on je čisti duh, on je visoka inteligencija nažalost iskorištena za propast; ali on brže razmišlja. Inteligencija njegova je jača od naše, i ono što mi njemu odgovorimo, on već kalkulira kako će nas u sljedećoj rečenici prevariti i nasamariti na temelju onoga što smo mu rekli. Zato nema razgovora s njim. S neprijateljem ni pregovora ni razgovora nikakvog nema. Tu je Eva nasjela i tu joj je bila kora od banane na koju se okliznula. Dakle, nije smjela uopće ući u razgovor, jer čim je ušla, on je počeo ubacivati sumnju u ono što je Bog rekao, zašto je to rekao, itd. A da mu nije ništa rekla, ne bi imao polazišta s kojeg bi djelovao protiv njezinih uvjerenja. Zatim joj se svidjelo to, jer je ona u dubini duše negdje htjela biti konkurent Bogu, i to je on probudio; a to je ista ona stvar koju je i on napravio. On je slavu Božju zaustavio na sebi i nije je propuštao do Boga. On je zapovjedio onima ispod sebe da se njemu klanjaju, a ne Bogu. Tako želi sada na ljude prenijeti taj isti svoj grijeh oholosti i otpada. 15 Ne boj se, dijete moje, reci svome Ocu što je U trećoj točki trebalo je gledati kako je čovjek pao, jedan bilo koji, u smrtni grijeh i umro, i otišao u Pakao; da vidimo kolika je milost nama dana što smo još uvijek tu poslije naših grijeha. Mi smo dakle manji od anđela, a anđeli kad su sagriješili, dopali su Pakla. Mi smo manji od Adama i Eve, jer oni su bili tako savršeno sazdani bez grijeha. Eva je bila djevica bez grijeha kao i Adam, bili su super inteligentni, oni su trebali biti roditelji, i jesu nam roditelji; nisu trebali uopće umrijeti, niti biti bolesni, niti se mučiti na ovoj zemlji - Bog nije to želio, nije ih zato stvorio. On ih je stvorio da sudjeluju u divnom njegovom Božanskom životu. Međutim po grijehu njihovu došla je bolest i smrt. I oni su činili pokoru na zemlji i spasili su se. Mi slavimo blagdan sv. Adama i sv. Eve. Međutim opet padaju ljudi u te iste zamke i odlaze u Pakao, a ja sam još tu. Kako su anđeli bili kažnjeni za jedan grijeh, Adam i Eva za jedan grijeh, i svi mi trpimo zbog tog njihovog jednog grijeha posljedice tog istočnog grijeha; tako su i oni koji sada umru u smrtnome grijehu nesretnici, jadnici, a mi smo još tu, još imamo šansu. To je bio cilj šeste molitvene cjeline da se osvijestim i da vidim: što ja radim, gdje sam ja, jesam li ja spremna umrijeti, kamo bi moja duša otišla? I zato u 7. molitvenoj cjelini prirodno dolazi do promatranja naših osobnih grijeha. Sv. Ignacije traži da se zamislimo nad osobnom poviješću i to onom koja je loša. Na taj način ćemo točnije 16 vidjeti od čega nas je Bog spasio, da ne bismo ostali površni, neodređeni i općeniti: pa nešto sam sagriješila, jesam grešnica, ali ne znam na što se to odnosi! Predlaže nam u temi sedme molitvene cjeline da pogledamo svoju osobnu povijest grijeha i Božju neprestanu zaštitu. Znači od šeste molitvene cjeline imam dojam zaštite Božje, jer još uvijek sam tu, bez obzira što sam u životu nešto krivo učinila. A u milosti molim što želim – sve veću i snažniju žalost i suze za moje grijehe sa sve dubljom sviješću o Božjoj milosrdnoj ljubavi. U 7. molitvenoj cjelini radimo Drugu i Treću vježbu. Druga vježba [55-61] sastoji se od pripravne molitve, predvježbe u kojoj zamišljamo svoju dušu kao u tamnici prema bilješci [47]. To se više ne ponavlja u tekstu, to znamo da trebamo. Sv. Ignacije ovdje samo kratko kaže: u prvoj predvježbi bit će isto smještanje - znači duša mi je kao u tamnici. A u drugoj predvježbi molim za milost, a to je ovo što imamo na listu gdje se nalazi 7. molitvena cjelina, molim što želim: suze i žalost. I sad dolazi prva točka [56]: smotra grijeha. Dozvat ću sebi u pamet od godine do godine što sam sve krivo napravila. U tu svrhu predlaže sv. Ignacije da gledam mjesto, kuću, park, ulicu, grad. To će mi pomoći da se prisjetim svojih grijeha. Zatim da se prisjetim razgovora koje sam vodio s drugima. I treće da se prisjetim kakve službe sam obavljala npr. bila sam dijete svojih roditelja pa recimo nisam slušala, pa bila sam učenica pa nisam učila; radila sam negdje pa nisam radila kako treba, tamo sam opet imala specifičnih grijeha s obzirom na to; sada sam majka ili sada sam studentica. Dakle to su naše dužnosti i naše službe, ispitujemo se kako ih obavljamo. U drugoj točki [57] mjerim težinu tih grijeha. U trećoj [58] gledam tko sam ja u odnosu na sve ljude, anđele, svete, Boga. U četvrtoj točki uspoređujem svoje karakteristike s Božjima. U petoj [60] se čudim kako sam još na zemlji, kako me zemlja ova drži da se nije otvorila i progutala me. Na kraju razgovaram [61] o milosrđu Božjem hvaleći ga za beskrajnu dobrotu. Ova smotra grijeha svakako treba biti pismena, jer će nam to poslije trebati. To pratitelju nećete čitati, niti ikome drugome, to se ne morate bojati, nikoga to ne zanima da gleda naše grijehe. To je zbog naše evidencije i priprave za sakrament pomirenja. Trebat će nam mnogostruko pogledati što smo točno krivo radili, jer ćemo na taj način otkriti zamke neprijateljske, zamke neprijatelja, na koji način nas je uspio prevariti. 2 U ovoj molitvenoj cjelini ima mnogo ponavljanja. To je zbog dinamike u koju ulazimo razmišljajući o svojim grijesima. Ta je dinamika kod svakoga drugačija i zato se ostavljaju ponavljanja da svatko može raditi ono što je za njega potrebno. Tek zadnji dan je Treća vježba, međutim, upravo u toj vježbi je zadano ponavljanje iz istog razloga kao i u prethodnim danima. Moram sjahati s konja ohol Tema: moje vlastite skrivene neuredne i/ili grešne sklonosti koje utječu na moj život i odluke koje donosim. 2 U pripravi za Sakrament pomirenja može vam pomoći Ispit savjesti za životnu ispovijed koji je dostupan svima na www.injigo.com. Priprava u ovim duhovnim vježbama za Sakrament pomirenja završava s 9. molitvenom cjelinom. Ako želite na životnu ispovijed, za to je potrebno dogovoriti termin s ispovjednikom. Ako vam je za to potrebna pomoć, recite to svojem pratitelju/svojoj pratiteljici. 17 Milost - molim što želim: duboko osjećajno razumijevanje i spoznanje: a) utjecaja svijeta (kojih čak nismo svjesni) na nas općenito kao i na moje osobne izbore u privatnom i javnom životu. Kako svijet utječe na moje izbore? b) Zatim spoznanje skrivenih neurednih i grešnih sklonosti koje stoje iza mojih odluka i djelovanja; i konačno c) spoznanje mojih grijeha i pogrešaka. Najprije imam Treću vježbu s trostrukim razgovorom i jednim potpitanjem: Gade li mi se uistinu grijesi moga života? Zatim isto to ponavljam s jednim drugim potpitanjem: Kako «svijet» utječe na moj život i na moje odluke? Treći dan opet isto s trostrukim razgovorom samo su dva nova potpitanja: Koje su neke od mojih grešnih sklonosti i koje su neke od mojih skrivenih neurednih sklonosti? I zatim dolazi u četvrtom danu Prva vježba ponovo, samo s trostrukim razgovorom. I onda dolazi Druga vježba u petom danu s trostrukim razgovorom. Šesti dan je Peta vježba s trostrukim razgovorom. Što je to trostruki razgovor? U sedmoj molitvenoj cjelini imali smo trostruki razgovor, sada ćemo malo više nešto o tome reći. Sv. Ignacije kaže da se trostruki razgovor sastoji od razgovora s našom Gospom, s Isusom i s Ocem. Neki ljudi, kad se mole Bogu, uopće ne razmišljaju da je on osoba, zapravo im nije niti jasno s kim razgovaraju. Ali mi znamo da u Presvetom Trojstvu postoji Otac, Sin i Duh Sveti, to su tri osobe jedan Bog. Jedna Božanska narav, ali tri osobe. Zatim možemo razgovarati s našom dragom nebeskom Majkom, pa sa svima svetima, anđelima. Kolike su to osobe! Mi u trostrukom razgovoru razgovaramo s Gospom najprije, i kaže sv. Ignacije: Prvi razgovor s našom Gospom da mi od svoga Sina i Gospodina isprosi milost za ovo troje: prvo, da oćutim unutarnju spoznaju svojih grijeha i kajanje zbog njih; drugo, da osjetim neurednost svojih djela i zgrozivši se da se popravim i stavim u red; treće, da upoznam svijet i zgrozivši se nad njim da uklonim od sebe svjetske i tašte stvari. Zaključit ću molitvom Zdravo Marijo. Drugi je razgovor isto takav, sa Sinom Isusom Kristom, da mi istu takvu trostruku milost isprosi od Oca. I na kraju molim Dušo Kristova. Treći je isto takav razgovor s Ocem, da mi sam vječni Gospodin udijeli tu milost. Na kraju opet Oče naš. Znači to je trostruki razgovor kako je opisan u bilješci [63]. 18 Skrivene neuredne sklonosti utječu na izbore u mojem životu Ono što je novo u ovom tjednu jest razmišljanje o neurednim sklonostima. Pa što su to neuredne sklonosti? Mi obično kad kažemo: grijeh, mislimo na nešto vidljivo što smo učinili, što se vidjelo i što smo morali primijetiti jer je bilo materijalizirano u nečem, bilo u riječima, postupcima, u nekakvoj šteti. Uglavnom nešto se dogodilo nezgodno. Međutim mnogo toga se događa, a da mi to ne vidimo, a možda čak i ne znamo, u nama, što je prethodilo tim našim postupcima i konkretnim grijesima. To je kao santa leda skrivena pod morem, samo se jedna sedmina vidi, a šest sedmina je ispod. Ona prva razina to je površina mora, tu se točno vide grijesi. To su djelatnosti kojih je čovjek svjestan ili možda polusvjestan. To je područje grijeha, mana i čina koji proizlaze iz neurednih sklonosti srca. Ono uključuje ponašanja i pristupe koji izravno utječu na bližnje: maska na licu, mir pod svaku cijenu, preosjetljivost, nametljivost, nepopustljivo očekivanje da bude po mome, tiraniziranje drugih, osuđivanje, gramzljivost, varanje, zanovijetanje, zahtijevanje na silu, pretjerivanje u radu, itd. moglo bi se toga još nabrojiti. Međutim ispod toga, ako to nazovemo prvom razinom onom iznad vode od te sante leda, druga razina je pod vodom bliže površini. Ta razina uključuje ono što tradicionalno nazivamo sedam glavnih grijeha. To su temeljni porivi ili sklonosti i prinude koje hrane nevidljive stavove i postupke koji se nalaze na prvoj razini. Kako su tik ispod površine obično se mogu otkriti samo promatranjem. Druge bi riječi i izrazi mogli biti korisniji za otvaranje, za duboko osjećajno razumijevanje koje se traži. Npr. u toj drugoj razini postoji natjecateljski duh, individualizam, strah od rizika, zamjeranje i gorčina, zadržavanje na uvredama, poriv da zadivi okolinu ili da se dokaže, itd. Dakle, to su stavovi koji utječu na mnogo toga što mi činimo na samoj površini. Međutim ima nešto još dublje, treća razina ona je još dublje ispod mora da tako kažemo. Ovo je područje naših skrivenih neurednih sklonosti čije smo prisutnosti i utjecaja na naše ponašanje i izbore nedovoljno svjesni. Niti kad ih počnemo prepoznavati nismo posve svjesni koliko nas prožimaju. Neki naši izbori za koje mislimo da su u skladu s Božjom voljom za nas zapravo su uvjetovani. Samo nam Bog može otkriti naše skrivene neuredne sklonosti koje mogu okaljati naš proces donošenja odluka u životu. Taj proces odluka, ovo što svaki dan odlučujemo, može biti osobna odluka nešto naše, ali i javno za javno dobro gdje ulazimo u interakciju s drugima. Ta treća razina utječe a nismo je toliko svjesni. Ima još nešto ispod svega toga, mogli bismo reći četvrta razina još dublje kao dno mora recimo, na dnu mora stanuje grijeh u svakom od nas. Kršćanska ga teologija naziva učinkom istočnoga grijeha. To svi imamo. Peta razina je ona koja obuhvaća sve ove i u svakoj od spomenutih razina djeluje, a to je utjecaj svijeta na našu psihu, na naše osobe. Na slici je prikazana lijevo. Neprestano utječe iako mi toga nismo svjesni, no nekad i jesmo. Ako se ispitujemo što smo sagriješili na svjesnoj razini, čega smo svjesni, nećemo polučiti toliki uspjeh kao kad bismo se otvorili Bogu i njega zamolili da nam on pokaže naše neuredne sklonosti. Otajstvo pokvarenosti ne možemo razumjeti ako samo gledamo u terminima, npr. sedam glavnih grijeha. Naravno i to imamo: oholost, zavist, bludnost, itd., ali nemamo samo to. Osim toga treba biti konkretan. Nije dovoljno reći bludnost, to je jako široki pojam. Puno je točnije ako recimo netko kaže da je sebe prepoznao kao zavodnika; ili puno je bolje reći: ja se uvijek moram dokazati pred drugima, nego ja sam ohol. Bolje je ako se 19 prikažeš i ako vidiš i spoznaš da si zaokupljen borbom za položaj, da ti je važna odjeća i tjelesni izgled, nego ako samo kažeš: ja sam zavidna ili proždrljiva. Cilj treće vježbe je da shvatimo kako naše skrivene neuredne sklonosti utječu na donošenje odluka i na naše izbore. Bog nam ih sam jedini može na neki način osvijestiti ako ga to zamolimo. Kao ljudi posjedujemo tek djelomično znanje, i nikad ne možemo postići potpuni samo-uvid. A uz učinke naših vlastitih grijeha i grijeha drugih mi smo slijepi za svoje skrivene neuredne sklonosti iako naši prijatelji i suradnici vide njihove simptome. Često nismo svjesni tih sklonosti čak niti kada nam ljudi na njih godinama ukazuju. Samo nam ih Bog može uspješno otkriti zato što on to čini u ljubavi. I kada tako budemo otvorili svoju dušu, da nam Bog otkrije što je u nama krivo, što krivo radimo, koje krive stavove imamo, onda ćemo napraviti nešto poput mozaika ili slagalice gdje su se svi dijelovi dobro posložili. I tako ćete u razgovoru, u trostrukom kolokviju, malo pomalo otkrivati. Molit ćete Gospu, molit ćete Sina, molit ćete Oca i oni će vam otkrivati. Tako će se polako slagati mozaik, slagalica vašeg života. Naći ćete još jedan komadić koji ćete moći uklopiti u sliku. Jednostavno čekajte i molite. Držite te komadiće i molite za dar prosvjetljenja i duboko osjećajno razumijevanje s osjećajem gnušanja. Tada će vam Bog u nekom trenutku sastaviti sve komadiće. Tada ćete shvatiti kako ste uhvaćeni u mrežu zla, vidjet ćete tu mrežu koja je bila samo za vas ispletena. I onda ćete vidjeti kako vas je Bog spašavao i štitio od tolikog zla. Znači, vrlo je važno da svatko otkrije vlastite mreže zla koje su spletene oko njega, duboko iz njegovih stavova. Najprije iz istočnog grijeha, pa onda iz sedam glavnih grijeha – poriva koje imamo u sebi, pa do onih samih simptoma gdje se već vidi naš pogrešan stav kad ga ostvarimo u nekim djelima ili riječima, postupcima. Tu nam malo pomaže bilo tko izvana. Najviše će nam pomoći milost Božja i naša otvorenost u trostrukim razgovorima. Zato Ignacije insistira na ponavljanju, zato insistira na razgovoru, da nam se Bog smiluje i da nam otkrije uzroke naših grijeha, da nam otkrije mehanizme kako sagriješimo, na koji način sagriješimo, koje to grešne sklonosti imamo u sebi koje uvijek proizvode određene nesklade, nesloge, razdore, grijeh. Trostruki kolokvij je vapaj. On će se još ponavljati kroz duhovne vježbe u vrlo važnim trenucima, važnim razmatranjima, i sada ću ga dobro izvježbati i naučiti upravo moleći da mi Bog otkrije moje neuredne sklonosti. Ponavljanja na kojima insistira sv. Ignacije vrlo su važna, jer neće svatko isto ponavljati. Dok se vraćamo na Prvu i Drugu vježbu, neka nam Bog prosvjetljuje pamet i osvjetljuje područja našega života koja smo zaboravili, potisnuli, tako da ih osvijesti da se možemo za njih dobro pokajati, činiti pokoru, dati zadovoljštinu, ispovjediti, itd. Nije stvar u raščlambi svoje osobe da se analiziramo i seciramo, koliko u dopuštanju da nam Bog kaže i da nam pokaže što mu se ne sviđa na nama, da nam ukaže na naše propuste, na riječi, djela, čine s kojima nije zadovoljan. I jako je važno da naš stav ne bude paničan strah od Boga, jer će nas to blokirati, nećemo se moći koncentrirati pravo na ono što trebamo raditi; nego jedna opuštenost i puštanje da se naša pokvarenost razvije pred našim očima kakva je. Ako ne možemo naći milost koju tražimo, dobro je učiniti neku vrstu pokore. U bilješci [87] sv. Ignacije kaže da se pokora osobito čini s tri razloga: prvo, da se zadovolji za prijašnje grijehe; drugo, da čovjek svlada sama sebe tako da se sjetilnost pokori razumu i da svi niži dijelovi budu što podložniji višemu; i treće, da se isprosi i stekne neka milost ili dar koji čovjek želi imati kao kad, na primjer, želi postići unutarnju 20 skrušenost za svoje grijehe, ili obilje suza zbog njih, ili da oplače muke i boli što ih je Krist, naš Gospodin, u svojoj muci podnosio, ili pak da riješi koju dvoumicu u kojoj se nalazi. Tada pokora jako dobro dođe. U ovom osmom tjednu pokora bi nam dobro došla, znači, da bolje upoznamo svoje grijehe. Mi se možemo odlučiti na neku vrst posta, recimo možemo postit petkom o kruhu i vodi, ili da ne gledamo televiziju za vrijeme ovih tjedana dok se ispitujemo o svojim grijesima ili neurednim sklonostima, ili da ne gledamo nikakve zabavne stvari nego da se više povlačimo u šutnju koliko je moguće u svakodnevnom životu s drugima. "Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. Lk 15,20 Uvod u 9. molitvenu cjelinu Sada smo već dobrano uznapredovali u spoznavanju svoje vlastite pokvarenosti, i bilo bi dobro da sve to pišemo da to imamo crno na bijelo, da ne moramo ponovno to raditi kad budemo išli na svetu ispovijed. Postoji poseban ispit savjesti s potpitanjima koji će nam pomoći u ispitivanju i popisivanju naših grijeha. U ova tri tjedna (šesti, sedmi, osmi tjedan) mi smo već napravili jedan pregled naših neurednih sklonosti, grijeha itd. i sada se pripravljamo za životnu ispovijed. Još jedna stvar o kojoj moramo progovoriti je Peta vježba i pogrešne teološke pretpostavke koje nas mogu spriječiti da se dobro pripravimo za Sakrament pomirenja. U petoj vježbi gledamo Pakao. Ako se nekome ne da razmatrati Pakao, ja kažem ići na „izlet“ u Pakao, neka malo razmisli zašto se u razmatranju boji gledati vječne muke odbačenih, jer - postoji razlog zašto se bojimo toga. Znamo da je Dante opisivao Pakao. 21 U njegovom opisu posjetitelji Pakla nisu se doticali muka ali su ih gledali. S Isusom se može proći, Isusa držimo za ruku, i možemo proći kroz Pakao. Ne trebamo se bojati, neće nam se ništa dogoditi. Obično se u Pakao boje ići oni koji se osjećaju napadnuti, tlačeni i koji su u grijehu, zatim oni koji su pod utjecajem protestantizma ili bilo kojeg drugog uvjerenja koje negira postojanje Pakla, postojanje bilo kakvog zla, i naglašava jednu jedinu istinu da je Bog ljubav. Ali će nam pomoći put u Pakao s Isusom. Držeći Isusa za ruku idemo gledati kako tamo to izgleda, da bi nas jednog dana, ako nećemo imati dovoljno ljubavi možda za Boga, strah od Pakla spasio. Kaže sv. Ignacije da je i to dobro da se spasimo. Samo da se spasimo, makar ne imali ljubavi. Ako imamo strah od Pakla, pa se bojeći Pakla, klonimo grijeha, i to je bolje nego propasti. Neke teološke pretpostavke koje su pogrešne mogu nas udaljiti od ispita savjesti onako kakav bi on trebao biti. Na primjer netko se smatra, netko misli, kad bi priznao da je grešnik, da bi postao bezvrijedan. Možemo se odmah ispitati: je li mi tako mislimo? Ako priznam da sam grešnica, postajem li tim samim bezvrijedna? Zatim nekad mislimo da smo naškodili svojoj okolini kad smo svjesno djelovali protiv nje. Mislimo da smo pridonijeli grešnosti naše okoline samo ako smo smišljeno djelovali. Zaboravljamo da i naše unutarnje stavove okolina primjećuje i da mi svojim unutarnjim stavovima utječemo na okolinu. Zatim često mislimo da se najprije moramo popraviti, a onda dopustiti da nas ljubi Bog i da nam oprosti. Ali to je nemoguće, mi se ne možemo popraviti ako nismo ljubljeni i ako nam nije oprošteno. Ako priznamo svoje grijehe iz prošlosti, to ne znači da smo rane zaboravili, da one ne postoje. Rane koje su prouzročile taj grijeh one postoje, ali i grijeh postoji. Često mislimo ako priznamo grijeh, da onda moramo vjerovati osobi koja stalno nas iznevjerava, da se moramo pretvarati kao da ona više neće iznevjeriti. Ne, mi svoj grijeh moramo ispovjediti bez obzira na drugu osobu. Za razmatranje o Paklu dobro bi nam možda došao poticaj i primjer kad bismo uzeli jedan svoj grijeh i razvili ga. Na primjer ogorčenost na brata koja je bila ispod površine. Sjetite se da ste otkrili njen utjecaj na mnoge vaše reakcije i odluke u vezi s vašim kolegama na poslu na primjer. Sjećate li se što bi se dogodilo recimo s vama kad biste dopustili da vaše ogorčenje raste, a da ga ne ispravljate? Znate onaj nezgodni događaj u kojem ste zadirkivali kolegu, koji ste bili spomenuli, što bi se dogodilo da je to kolega pogrešno shvatio, napao vas, a da ste mu vi uzvratili. Kakve bi to posljedice imalo? Sada to okusite, omirišite ili okusite reakciju, uzmite to skriveno ogorčenje i svojom maštom pogledajte što bi se dogodilo kada biste dopustili da se stvar nastavlja razvijati i pogoršavati. Sada to čujte, okusite i eto vas maštom u Paklu. To je ono od čega vas Bog upravo u ovom trenutku spašava. I svaka neuredna sklonost kad bi se povećavala i povećavala i povećavala, završila bi kao Pakao. Zašto je važno da pišemo svoje grijehe? Ne samo za ispovijed, iako prvenstveno radi toga. Gledajući grijehe svoje, mi možemo mnogo toga zaključiti. Prvo: možemo vidjeti tipične grijehe, u što smo možda padali najviše puta, ili u određenom razdoblju, ili na određenom mjestu, ili s određenim osobama. I to, što je tipično u našem životu, opet ćemo pred Boga donijeti. Razgovarat ćemo s njim o tim tipičnim pojavama pokvarenosti. Zatim po našim grijesima vidimo zamke u koje smo upali, koje nam je neprijatelj stavio i mi smo upali u njih; bilo da ih nismo prepoznali kao zamke, ili da smo ih prekasno prepoznali kao zamke, nismo marili, išli smo možda namjerno u neke avanture za koje 22 nismo bili sigurni kako će izaći, možda nas je neprijatelj dobio po metodi tankoga leda – da krenemo pa onda led počne pucati, ili nas je prevario po metodi takozvanog zmijskog repa – da nam je rekao početak, a nije nam rekao kraj, pa smo povjerovali ne misleći što će biti na kraju, ili nam je možda obećao nešto lijepo i nadali smo se da će to dobro završiti pa ipak nije jer nije bila dobra nakana i nisu bili dobri motivi i sredstva, itd. S devetom molitvenom cjelinom završava takozvani Prvi tjedan duhovnih vježbi sv. Ignacija, to je jedna veća cjelina od četiri cjeline u duhovnim vježbama sv. Ignacija. Zato nazivamo 30 tjedana molitvenim cjelinama da bismo ova četiri djela mogli izvorno zvati tjednima kao što ih sv. Ignacije zove tjednima. Naime ako duhovne vježbe traju mjesec dana u šutnji, kao što je to on znao davati svojim prvim isusovcima, i drugima, mjesec dana šutnje, u tom slučaju je jedan tjedan bila jedna četvrtina duhovnih vježbi i zvao se prvi tjedan, pa drugi tjedan, treći i četvrti. Od četiri tjedna su se sastojale duhovne vježbe. To su zapravo četiri velike tematske cjeline. Ova prva velika tematska cjelina Prvog tjedna bilo je ispitivanje naših grijeha, naše savjesti, naših tamnih strana, da tako kažemo, od Prve vježbe u šestom tjednu kada smo gledali pad anđela, pad prvih ljudi i pad bilo kojeg čovjeka u smrtni grijeh; kad smo gledali smotru svojih vlastitih grijeha s obzirom na mjesto, kronologiju našeg života; kad smo gledali svoje neuredne sklonosti, molili Gospodina da nam otkrije zlo koje ne primjećujemo na površini događanja u našem životu, pa sve do razmatranja Pakla. Kruna Prvoga tjedna je skrušenost srca, kajanje, molitva da nam Bog oprosti što smo sve krivo učinili, bilo kakvo zlodjelo, bilo kakvu pokvarenost. Taj dio duhovnih vježbi je zapravo kao kad ulazite u neku zgradu, pa u predvorju očistite obuću, skinete kaput, pripremite se za ulazak. Tako i ovaj tjedan šesti, sedmi, osmi i deveti, pripremili su nas da možemo srce otvoriti za Drugi tjedan, za sljedeću cjelinu koja dolazi. Vrhunac je dakle skrušenost srca, da ne budemo kao Juda koji, kad je spoznao da je sagriješio, nije imao hrabrosti suočiti se s tim i moliti za oproštenje, objesio se, upropastio se do kraja. Petar je isto izdao Isusa ali on se objesio Isusu oko vrata, plakao, kajao se i Isus mu je rekao: evo za pokoru pasi ovce moje, pasi jaganjce moje. Tako i mi, izaberimo Petrov put kajanja, suza, oplakivanja svojih grijeha. Što se više kajemo, to više ćemo milosti primiti. Bog svakome oprašta tko se kaje. 23 Sveti Ignacije, pomozi nam da postignemo duhovnu slobodu da možemo Bogu uzvratiti ljubav 24
© Copyright 2024 Paperzz
