PETNAESTA OBLJETNICA SMRTI FRA VJEKE ĆURIĆA (1957-1998) Pravi bosanski ujak Fra Vjeko je umro mučeničkom smrću prije petnaest godina, ali svojim ljudskim, kršćanskim i franjevačkim životom ostaje zauvijek nadahnuće i uzor 🔘 Piše: Pero VREBAC F ra Vjeko je kao član Franjevačke provincije Bosne Srebrene bio jedan od 29 misionara dobrovoljaca koje je generalni ministar Reda manje braće, fra John Vaughn, poslao u Afriku u povodu 800. obljetnice rođenja sv. Franje (1182-1982) s ciljem da daruju mladu afričku Crkvu franjevačkom duhovnošću i da odgoje prve afričke franjevce u istočnom dijelu afričkog kontinenta gdje franjevaca do tada nije bilo. Misionar. Nakon tečaja francuskog jezika u Parizu (1982/3) i zajedničke misijske priprave u Rimu, fra Vjeko je 1983. otišao u Ruandu. Živio je u Kivumuu, tek osnovanoj župi, s još trojicom franjevaca, dvojicom Talijana, fra Anselmom i fra Giacomom, i Belgijancem fra Raulom. Fra Anselmo je bio gvardijan, fra Raul je radio u pastoralu kao župnik, a fra Giacomo je bio odgovoran za promicanje zvanja. Prvi i ponajteži izazov s kojim se fra Vjeko susreo na početku bio je lokalni jezik kinyarwanda. Završio je tromjesečni tečaj jezika u glavnom gradu Kigaliju, ali to je bio tek početak učenja tog najtežeg bantu jezika. Zahvaljujući daru komunikacije i velikoj upornosti uspio je ovladati lokalnim jezikom tako dobro da se mogao s Ruanđanima šaliti što su oni jako cijenili. Učeći jezik zanimao se za ruandsku tradiciju i običaje. Svojom veselošću i neposrednošću plijenio je ljude i uskoro je postao vrlo blizak i drag jednostavnom puku. Nesuđeni liječnik. Družeći se s običnim ljudima u Kivumuu zapazio je veli- ke probleme s kojima su se nosili: razne bolesti od kojih je veliki dio populacije umirao, posebice malarija i AIDS (HIV). Neishranjenost na svakom koraku, naročito kod djece, jasno se raspoznavala po žućkastoj boji kose i izrazito nabreklim trbuščićima. Tad se rodila ideja kod fra Vjeke da studira medicinu na Sveučilištu Butare (Ruanda) kako bi ljudima mogao djelotvornije pomoći. Za studij medicine, kao svećenik-redovnik, trebao je dobiti dozvolu iz Rima. Za to je bio zadužen fra Giacomo Bini, ondašnji vikar Provincije, koji je isposlovao pismenu dozvolu. Međutim, fra Vjeku nisu primili na studij medicine pod izgovorom da je stranac. Njega to nije zbunilo. Fra Giacomo je radio s mladima i već su se neki počeli zanimati za franjevački način života. Fra Vjeko je pomagao fra Giacomu u radu s mladima, kao i fra Raulu u župi Kivumu. Odgojitelj. Kad je prva skupina afričkih mladića jasno izrazila želju da bi željeli postati franjevci, braća su zamolila fra Vjeku da bude odgojitelj u postulaturi. On je s prvom četvoricom postulanata: Georgesom, Kizitom, Cyrilom i Leandrom otišao u mjesto Nyina w’Imana (Majka Božja), u filijalu župe Byumba, na sjeveru Ruande. Naselili su se pokraj male trošne crkvice. Komunikativan i snalažljiv kakav je bio, otkrio je da u ruandskoj kulturi postoji i ovaj običaj: kad se momci žele oženiti moraju pokazati da su dozreli za obiteljski život. Zato svaki sebi mora izgraditi kuću kako bi dokazali da su zreli i odgovorni. Tako je fra Vjeko oduševio svoje postulante da su oni u nekoliko tjedana sagradili sebi kuću postulature od tradicionalnog materijala: kolaca udarenih u zemlju, povezanih suhim usukanim bananinim lišćem i zidovima oblijepljenim blatom iznutra i izvana. Kad je u ljeto 1985. završio s njima postulaturu i oni započeli novicijat s fra Giacomom, došao je na odmor u domovinu. Pričao mi je s radošću svoja prva afrička iskustva. Osjećao sam koliko je zavolio svoje “gāre”, kako je odmilja zvao Ruanđane. Graditelj. Godinu dana kasnije, kad se fra Raul vratio u Zair, fra Vjeko ga je zamijenio u župi Kivumu. Župna crkva je bila mala i u ruševnom stanju. Stoga je fra Vjeko započeo akciju prikupljanja sredstava za gradnju nove župne crkve. Pripremajući vjernike za tu veliku akciju fra Vjeko je sve dublje ulazio u komunikaciju s ljudima i njihovo međusobno povjerenje i suradnja su rasli. Organizirao ih je da ispeku ciglu i iskopaju temelje za crkvu. Nakon dvije godine zajedničkog mukotrpnog rada sagrađena je župna crkva, siječanj 2013. Svjetlo riječi 39 sr39-41.indd 39 21.12.2012 16:03:44 FRA VJEKO ĆURIĆ ured i prostorije za katehezu. Ohrabreni tim iskustvima i župnim zajedništvom koje je sve više raslo, sagradili su još mnoga zdanja od vitalne važnosti za cijelu župu. Među prvim važnim pothvatima urađen je javni vodovod, te napravljena ambulanta koju vode ruandske sestre franjevke, a koja je vremenom prerasla u pravu bolnicu. Fra Vjeko je zapazio da se nakupci jako brzo bogate kupujući osnovne živežne namirnice, kao što je grah, nakon berbe da bi to kao sjeme prodavali znatno skuplje u vrijeme sjetve. Zato je sa svojim župljanima sagradio veliki silos za grah i višak su mogli prodati u to spremište odakle su ga uvijek mogli otkupiti po istoj cijeni po kojoj su ga i prodali. Ljudi su bili jako zahvalni za tu financijsku sigurnost, dok su nakupci bijesni zaobilazili župu Kivumu. Drugi veliki problem u Ruandi jest brdovito zemljište. To je predivna zemlja s tisuću brežuljaka. Štogod da se posije, kad udare obilne kiše voda to odnese. Zato je fra Vjeko na okolnom brežuljku sa župljanima iskopao terase s kanalima za vodu s unutarnje strane pa se dobilo puno na obradivoj površini, a kiša više nije mogla ugrožavati sjetvu. To se pokazalo kao pravo rješenje protiv poplave a donosilo je znatno veći urod. Takav način terasaste zemljoradnje u brdovitim predjelima jest proročko iznašašće koje bi moglo preporoditi Ruandu. Fra Vjeko se s jednakom ljubavlju brinuo i za tri osnovne škole. U svakoj od njih sagradio je nove učionice gdje su djeca mogla udobno sjediti u klupama i u miru učiti. Pastoralac. Fra Vjeko je bio otvorenog duha za nove poticaje. Podijelio sam s njim neka iskustva u radu s djecom u Zenici, posebice s dječjih misa. On se oduševio, razgovarao s katehetama i uveo nedjeljom dječju misu. Svake srijede okupljao je skupinu svirača, pjevača i čitača kako bi pripremio s njima liturgiju za dječju nedjeljnu misu. Nakon nekoliko mjeseci rada crkva je bila prepuna djece iz osnovnih škola. Sami su dirigirali, bubnjali, pjevali, čitali i molili spontano molitve vjernika. Jedne zgode slučajno je prolazio pokraj crkve msgr. Thadee, biskup kabgayski i svratio k braći da ih pozdravi. Fra Vjeko ga je zamolio da predsjeda misom za djecu. Ostao je zadivljen u prepunoj crkvi djece, jako dobro pripremljenom liturgijom i vladanjem djece koja su tako kreativno sudjelovala u misnim odgovorima, molitvi, pjesmi, sviranju i plesu. Sutradan je napisao u biskupijskom glasilu članak o svom iskustvu pod naslovom Čudo u Kivumuu u kojem je pozvao svoje svećenike i kate- hete da dođu u župu Kivumu i vide kako franjevci rade s djecom da se ugledaju na njihov pastoralni rad pa da bi i oni nešto slično poduzeli u svojim župama. Hranitelj. Videći fra Vjekine vrline i sposobnosti, kabgayski biskup ga je imenovao ekonomom svoje biskupije, ali je fra Vjeko i dalje služio kao župnik u Kivumuu. A onda je u Ruandi 3. listopada 1990. započeo rat koji je završio strašnim genocidom u travnju 1994. To je bilo vrijeme progona i terora većinskog Hutu plemena nad manjinskim Tutsi. Tisuće protjeranih Tutsi obitelji sklanjale su se u župu Kivumu tražeći zaštitu kod franjevaca. Fra Vjeko je svojom izvanrednom hrabrošću, domišljatošću, humorom i savršenim poznavanjem lokalnog kinyarwanda jezika i običaja uspio podmititi vojnike na cesti i proveo prognanike do biskupskog dvorišta u Kabgayu. Prehraniti tolike mase naroda bio je veliki problem. Fra Vjeko je preko apostolskog nuncija u Burundiju organizirao skupljanje graha, krumpira i banana (za kuhanje), te je dvaput tjedno išao u Burundi po hranu velikim kamionom kojim je on upravljao. Svaki put je morao proći i do pedeset barijera s vojskom i u jednom i u drugom smjeru izlažući se u svakom trenutku smrtnoj opasnosti. Na svakom punktu morao je podmićivati vojnike da ga puste. Dok je većina stranih misionara napustila Ruandu zbog ratnih opasnosti, fra Vjeko je ostao uz ruandski narod. Nije se brinuo za svoj život, nego za gladne ljude da bi preživjeli. Na strani ugroženih. Kako su se umnažali pokolji nad manjinskim plemenom među kojima su stradali i svećenici i redovnici i časne sestre, fra Vjeki je bilo jasno da mora nešto poduzeti. Riskirao je opet svoj život vežući daske ispod kamiona na kojima bi ljudi ležali i tako ih krišom prebacivao u Burundi. Na taj način spasio ih je veliki broj od sigurne smrti. Nakon završetka rata fra Vjeko je imenovan kapelanom u pokrajinskom zatvoru Gitarama. Na prostoru za oko pet stotina zatvorenika nove vlasti Tutsi zatvorile su preko pet tisuća osoba u užasnim uvjetima: bez osnovnih sanitarija, vani na vrelom suncu i kiši. Zatvorenike su hranile njihove obitelji koje često same nisu imale što jesti. Mnogi zatvorenici su umirali od zaraznih bolesti, gangrene, gladi i terora. Fra Vjeko je čekao dozvolu da uđe u zatvor od novog Ministarstva sigurnosti preko godinu dana. Kad je konačno ušao s liječničkom ekipom dragovoljaca ostao je šokiran: živi ljudi raspadali su se u ranama, gnoju i smradu pred njegovim očima. Pričao mi je kako je svaki put povraćao od muke nakon povratka iz zatvora. Strpljivim radom za nekoliko mjeseci fra Vjeko je uspio sa sve većom ekipom dragovoljaca ublažiti smrtnost i preko apostolskog nuncija u Ruandi isposlovati dozvolu da proširi prostor zatvora i napravi pedesetak česmi s pitkom vodom, isto toliko tuševa i wc-a. Zbog toga su ga iz vojnog vrha napadali što njihovim neprijateljima pravi uvjete u zatvoru bolje nego što ovi časnici imaju kod svojih kuća. Pomiritelj. Kad su se, nakon rata, tisuće obitelji plemena Hutu vratile iz izbjeglištva u Ruandu, zatekli su pripadnike plemena Tutsi u svojim kućama i na svojim posjedima. To je stvaralo velike i trajne napetosti. Fra Vjeko je smislio plan. On je svojom genijalnom umješnošću privolio vođe i jednih i drugih da zajedno porade na najbezbolnijem rješenju tako što će zajedno izgraditi nove kuće na državnom zemljištu. Njegov je plan naišao na veliku financijsku potporu u Caritasu milanske nadbiskupije u Italiji. Uz njihovu pomoć fra Vjeko je izgradio nekoliko tisuća obiteljskih kuća za povratnike. Novcem Caritasa kupovao je materijal za gradnju, a cijelu izgradnju vodili su dragovoljci iz oba plemena. Fra Vjeko mi je s oduševljenjem pričao kako se nada da ono što zajedno grade više nema šanse da sruše, jer gradeći kuće jedni drugima oni rastu u procesu pomirenja i tako zajedno učvršćuju mir. Mučenik. U subotu navečer, 31. siječnja 1998. god. u Kigaliju, glavnom gradu Ruande, fra Vjeko je ubijen u autu. Nasilno je prekinut jedan život u naponu snage, u 41. godini. Nasilno su prekinuta i sva dobra djela koja je činio svima bez razlike na plemensku pripadnost u njihovim najvećim životnim potrebama. Položio je svoj mladi život gradeći živu Crkvu Božju tamo gdje je najranjivija, na području plemenske netrpeljivosti – tribalizma. Fra Vjeko je umro mučeničkom smrću prije petnaest godina, ali svojim ljudskim, kršćanskim i franjevačkim životom ostaje zauvijek nadahnuće i uzor – pravi bosanski ujak. 🔲 40 Svjetlo riječi siječanj 2013. sr39-41.indd 40 21.12.2012 16:03:55 1957-1998. Afrički Schindler Fra Vjeko je bio pravi bosanski ujak koji je znao živjeti sa svojim narodom i nije ga ostavio kada mu je bio najpotrebniji i zato ga se svi sjećaju 🔘 Piše: Ivica PERIĆ U z sav franjevački rad koji je činio kao fratar kada je došao rat fra Vjeko je jako puno radio na spašavanju i pomoći ugroženima. Od samoga početka rata do kraja ostao je s narodom. Bio je jako hrabar i ponosan na svoj franjevački poziv, ali se često puta osjećao nemoćan i ostavljen u tom metežu. Nije mu bilo lako pa se smijao kada je govorio da bi za one koji su preživjeli rat i pokolj trebalo uvesti one liječnike bez granica, ali psihijatre. U početku rata, kada je počeo metež i kada se nitko nije snašao i razumio situaciju, on je shvatio i odmah se dao na posao da pomogne što može više. Kad je počeo pokolj tražio je od biskupa da mu napišu pismo da može u ime Ruandske katoličke crkve skupljati pomoć potrebnima što su i učinili tri pokojna biskupa koja su u to vrijeme bili u Kabgayu. Biskup iz Byumbe i Kigalija te biskup iz Kabgayija (sva trojica su ubijena pred kraj od vojske sadašnje...). S tim pismom on je otišao u Bujumburu (glavni grad Burundija) gdje je uspostavio kontakt s nuncijem i od tada mu je jako puno pomagao Rim s novcem kako bi mogao podmićivati na barikadama i spašavati druge, nabavljati hranu i druge potrebne stvari kako bi osobe u kampovima mogle preživjeti. Trebalo je prehranjivati izbjeglice tri mjeseca i zamislite koliko je trebalo hrane, deka i drugih odjevnih predmeta. Uz to treba znati da je samo u biskupiji u Kabgayu bilo oko 40.000 (četrdeset tisuća!) izbjeglica te mnogih iz drugih mjesta. Uspio ih je prehraniti. Tako je on samo putovao iz Bujumbure za Kabgayi, sjedište biskupije 11 km udaljeno od Kivumua. Podijelio bi hranu u Kivumuu, rekao bi misu za narod i onda ponovno na put. Tako mi je pričao kada je bio pozvan u Vatikan da malo predstavi situaciju. Na povratku je dobio kofer novaca za posao koji je radio da se tada dobro preplašio da mu tko ne bi uzeo novce i stalno se okretao da vidi da ga tko ne prati... Puno je ljudi izveo iz Ruande na sigurno: biskupa, svećenika, redovnika i sestara kao i civila i samo u jednom konvoju je izveo sve sestre klarise a onda s iznajmljenim avionom ih “odbacio” za Ugandu gdje su provele oko mjesec dana kod sestara klarisa a odatle su otišle za Italiju gdje su provele oko dvije godine (bilo ih je više od dvadeset). On im je također popravio samostan koji je bio devastiran kako bi se mogle vratiti. U šestom mjesecu 1994. godine (pokolj je počeo 7. travnja i trajao je 100 dana) proveo je kardinala Rogera Etchegaraya koji je došao u Ruandu da pokuša dogovoriti mir. Treba znati da je on prije dolaska kardinala morao proći obje zaraćene strane i dogovoriti sastanke da ne bi nitko stvarao probleme kada bi prolazili. Prošao je jednom stranom Ruande (stranu koju je držala vojska Ruande) i izašao iz Ruande na zapadu te prošao kroz Kongo i Ugandu. Prenoćili su kod biskupa u Kabaleu u Ugandi gdje sam ih ja susreo. Prespavali smo u biskupiji, a sutra je nastavio put za Ruandu gdje su ušli sa sjevera i prošli stranom koju su držali pobunjenici. Druga misija Etchegeraya je bila da smijene biskupa iz Kabale, koji je, Tutsi po plemenu, sve novce biskupije potrošio na podršku pobunjenika što se i dogodilo već nakon par mjeseci. Pričao mi je kako je na barikadama vidio i svećenika koju su bili odjeveni u ratnička odijela. Išao je u Kanadu u ime Ruandske vlade da pregovara hoće li vojska UN-a ostati u Ruandi. Dogovoreno je da ne ostaje. Nazvan je afričkim Oscarom Schindlerom. Poslije rata je postao ekonom biskupije te je jako puno radio na pomoći povratnicima, popravio je oko 14.000 kuća, veliki broj crkava i samostana te obnovo biskupijsku bolnicu i dr. Obnovio je biskupiju, osposobio štampariju, stolariju i dr., a što je najvažnije, spasio je puno ljudi koji su bili ugroženi. Jednom prilikom, kada sam bio kod njega, budi me on oko dva sata poslije ponoći da vozim nekoga u bolnicu. Vidio sam da momak ima tri rupe od metaka na lijevoj strani stomaka (kaže mi on da je ustrijeljen od vladinih vojnika koji su “harali” okolo navodno tražeći koljače). Pitam ga: “Fra Vjeko, što ako ovi saznaju da je ustrijeljeni Hutu i da si ga ti dovez’o u bolnicu?” Kaže on meni: “Brate, ja pomažem čovjeku kojem je potrebna pomoć.” U svim projektima mu je jako puno pomagao Franziskaner Mission iz Werla, Biskupska konferencija Kanade i papa Ivan Pavao II. koji je poslao 1.600.000 dolara da se uradi sirotište Nazaret. Fra Vjeko je bio pravi bosanski ujak koji je znao živjeti sa svojim narodom i nije ga ostavio kada mu je bio najpotrebniji i zato ga se svi sjećaju. Živio je za svoj narod. Zalagao se i duhovno i materijalno za narod. 🔲 siječanj 2013. Svjetlo riječi 41 sr39-41.indd 41 21.12.2012 16:04:05 RAZGOVOR domaćica Samo vjera u Boga. Da ima Bog i živit po onim zapovjedima. Ima svak deset zapovjedi. Pa eto tude sve. To je baš lako 🔘 Razgovarao i snimio: Miroslav JONJIĆ P etnaesta obljetnica smrti fra Vjeke Ćurića bila je povod za razgovor s njegovim roditeljima, preciznije s njegovom majkom Anom Ćurić. Fra Vjekini roditelji, Petar (1932) i Ana (1934) žive u župi Osova, u selu Lupoglav. Unatoč mno- gim životnim nevoljama, starosti i Petrovoj bolesti, uvijek su radosni. U svakom susretu osmijeh je na licu. Puni vjere i pouzdanja u Božju dobrotu rado sa svakim govore o onim lijepim, ali i manje lijepim pa i tužnim i teškim životnim iskustvima. � Ano, Vi ste dugo u braku s Petrom. Kako je započela vaša veza. Gdje ste se upoznali? Kako ste se upoznali i kako je sve to bilo u vaše vrijeme? To je bilo na jednom pjeru. Ja se nisam još niskim nikad sastala nego mi jedno u drugo gledali čitavu večer. I on kreno i ja neću da idem šnjim, a on kaže onom mom društvu de isturite je malo pozada pa da bi išla šnjim. One mene izgurale, ma hajde bona šta se muhaš, hajde bona malo šnjim, pa hajde bona to je dobar momak, pametan, bogat i svašta one meni. Ma ne zanima mene nikako. Ništa mene ne zanima. Jedva sam ja šnjim malo išla i onda kažem eto hajde sad dobro je. I on kaže ja odlazim ujutru u vojsku, hoćemo li se dopisivat. Ja odmahnula rukom, et ako hoćeš. I otišo on i iz vojske mi slao pisma. Ta je večer bila prvo upoznavanje. I slao mi pisma. Kad dođe na odsustvo uvijek mi je dolazio. Drugo odsustvo opet dolazio. I tako, a on meni bio u glavi. Ja sam imala puno momaka. On meni bio uvijek u glavi otkako smo ono prvi put bili zajedno. I kad je posve došo, a mene moji ugovarali za nekog drugog. Brak smo sačuvali uz molitvu. Ja sam za ljubav se molila kad god sam mogla. Poslije vjenčanja molila se Bogu i ja sam kontaktirala s Isusom do dan danas. Ovako mu pričam šta želim. I želila mušku djecu, Bog mi dao sve. Jednoć poželila curicu, žensko i bilo. To vam je živa istina. Ja sam to pričala, znaju to neki. Od djece nismo bježali pa kad bi bilo i dvaestero. Ja sam tako mislila. Bog dao šestero. Bili uvijek zdravi, nije nam ništa falilo, nismo išli doktoru do sedamdeset godina. Nijedno. 42 Svjetlo riječi siječanj 2013. sr42-45.indd 42 24.12.2012 15:20:48 FRA VJEKO ĆURIĆ 1957-1998. Petar je djecu i mene volio da nije nikad zagalamio ni na kog, nikad. Ovo drugo bolest sad i drukčiji smo bezbel, al ja mogu i sad njemu sve, sjetim se kakav je bio dobar. Ja u noći njega pokrivam, probudim se sto puta pa eto ako šta mu treba da mu uslužim kamo li u danu sve što mu treba. Ne žalim, ne daj Bože da umre prije, da, ja ne žalim ni na što da mu nisam učinila, jer smo se toliko volili. Zna to svatko. Djecu sam učila očenaš, zdravomariju i slavaocu dok su još tepali. Vodim na spavanje, svako djete prvo izmoli zamnom očenaš, zdravomariju sve po jednu riječ i onda na spavanje. Meni je važnije što ih je svjet poštivo. I njija i Petra. To mi je ostalo za uspomenu. Ne može bit ljepša. Nek se nitko ne ženi i ne udaje ako se ne vole ono neizmjerno. Nema drukčije. Neće bit u životu ništa ljepo ako se ne vole. Ono u pravom smislu. Ja se ne bi udala da nisam onolko, ma da mi ga je samo gledat. Tolko je to privlačilo nešto i tako je uvjek bilo. Da smo mi jednako znali zamislit, na stotine pute. Pa Petre ti meni ote iz usta, ja sad tila tebi to reć, a on rekne, ti meni ote iz usta. Kad nešto naumimo, neki plan slično, stotine puta smo mi isto zamislili i izrekli. Isto, isto Bože ti fala. Ja sam u svemu otpočetka upoznala, vjerovala sam u Boga, al sam upoznala kroz život da Bog sve to vodi kako on oće i to sam primjetila u svemu. Zato sam se Bogu priporučavala, šta god je bilo. A mladima bi preporučila da se samo obraćaju Bogu za svaku pomoć. Imat će koristi. Ništa više. Dosta. � Danas živite sami u kući kao i prvih dana svog zajedničkog života. Djeca su otišla svojim putevima. Ljudi su govorili mala djeca mala briga, velika djeca velika briga. Kako Vi gledate na to, je li se više sad brinete za svoju djecu ili kad su bili mali? Imam šestero dice i nije mi bila nikakva briga. Štogod sam im govorila to je bilo tako. Nikakve brige, samo moja briga bila kod Boga, što Bog da. Što sam želila on mi davo. Želila da budu pravi vjernici prvo i onda da budu dobri. Bili su, svako ih falio živ, i djecu i Petra. Ja ne znam za mene, samo znam za njija. Ja kud god Petar, Petar, Petar. U Žepče muslimani isto. Oni su sve radili kako smo mi tjeli osim što nismo nikad Vjeki pokojnom rekli, nismo ni jednom djetu, ajde u pratre, nego sam želila da oće u pratre. Ja u sebi, a da oće Bog dat da jedan od njija bude pratar, svećenik. Tako sam kao pričala u sebi. Nisam molila, nije se imalo ni vremena. Uvečer kad sve sradim, zadrjema se. Uzmi molitvu, zadrjemamo. Zajednička je bila uvjek. Fra Ilija pokojni je pričo kako je ustavio konja, slušo kako se mi slatko molimo. A mi uglas. Naučila ih da uglas. To ječi u kući. I tako da je to spašavalo i brak, ljubav i djecu da su pravi do dan danas. Nismo se nikad svađali, moja djeca kolko znam da nisu još niskim u zavadi, ni zamjerili. Ćutili smo sve ono što smo želili. Tako je to Bog tio. Ne mogu djeca bit iznimna ako se ne uče dok pužu... Ako se odgaja otkad propuže odgojit će svako. Djeca su rođena ista. Ja nikad ne mogu zamislit da su naša djeca rođena drugačija. Sva su djeca ista i ne znaju ništa dok im roditelji ne utisnu šta žele i štaoće. To treba otpočetka. Ja to znam. Tako sam radila i uspilo. Meni je uspilo, fala Bogu. Da nam je bilo najteže ono kad su otišli, poženili se. Ma to je, nema više smijanja, nema razonodi, nema šta. A dragi Bože, dok je pokojni Vjeko bio u Visokom, a i kod kuće, nikad u nas nije bilo da se mi ne smijemo od njega. On je li na vrata ha-ha-ha. Ne može, Bože mi oprosti, reć faljen Isus, prvo ha-ha-ha, pa onda rekne faljen Isus. Pa opet mi svi ⎾Nek se nitko ne ženi i ne udaje ako se ne vole ono neizmjerno. Nema drukčije. Neće bit u životu ništa ljepo ako se ne vole. Ono u pravom smislu. Ja se ne bi udala da nisam onolko, ma da mi ga je samo gledat⏌ uglas. Tako on uvjek. On je se na vratima vanjskim znao smijat dok mi vamo jedva čujemo. A Bože mili, bila jednom moja zava ovdje. Mi smo sjele, smijali se, smijali, a on nikad prestat. Kad ne može uzme zraka pa ponovo. A mi, nas dvi, nevo meni ovo naškodi. � Našim ljudima još uvijek je posebna radost pa i čast kad im dijete odluči ići u fratre. I jedno vaše dijete je donijelo tu odluku. To je bio Vjeko. Kako ste Vi doživjeli njegovu odluku da ide u fratre? Pa to mi je bila želja, al nikad nismo nagovarali nijedno. Nek svojom voljom odluče ako oće, džaba je. Kad sam mogla poklonit najstarije djete meni je, jel to smješno, jel to grjeh reć, meni je dragi Bog moro učinit ovo sad. Kad je on otišo u Visoko, on to nije krio. On se sotim dičio. Ja sam to primjetila da on hoće ić, on jedva čeka da to doživi. Bože mili, kako je bilo meni kad je on otišo u Visoko iz naše kuće, kako bi ja njega nagovarala da ide kad znam da će mi sve falit. � Djeca su uvijek sklona nestašlucima. To zna bit vrlo zanimljivo i simpatično. Kakav je Vjeko bio kao dijete, a kasnije i kao student? Je li se kao dijete razlikovao od svoje braće i ostale djece? Ne znam ja. Od braće jest. On je od sve djece različit bio i ja kud god krenem reknem eto vam Vjeko njega slušajte mjesto mene. Oni su njega slušali ko mene. A on je bio postrog ko i ja nad njima, jer je bio stariji od njija. Kad je bio ovdje u školi, bio je izvanredan od naše djece, a u školi su ga djeca odma izabrali za predsjednika razreda. A reko nam učitelj, musliman iz Žepča, ovo je djete ostalo u uspomeni kad je završio školu ovdje u Osovi. Kaže, jedino mi je to djete ostalo u uspomeni, on meni priča u čaršiji. Kaže, on je mene posmatro cjelo vrjeme i kad sam završio prijde on meni i kaže, pružio ruku, pozdravi se i kaže ja sam Vjekoslav Ćurić, Petra, što god vam bude trebalo ja sam na raspolaganju. A zar je on to znao reć njemu i mi se čudili. Otkud mu to. Nismo znali predstavit se ni mi tada. Nije bilo predstavljanja ono u selu. Nije niko znao, možda neki školovani znao predstavljat se, a da se on nolišni predstavi, prvi razred. Priča taj učitelj meni kad se djeca pobiju pa meni prijave on ne da reć nije onaj kriv, nije onaj, ma kakvi nije nijedan kriv i on to ne da, ne more podnjet da ja nekog okrivim. Tako je uvjek bio ljubazan prema svakim. Odviše ono, nema mjere kolko je on svakog volio. A svaki dan je moro otić crkvi, a ja ne znam kad je bio u Osovi u školi, jer je škola siječanj 2013. Svjetlo riječi 43 sr42-45.indd 43 21.12.2012 16:47:14 FRA VJEKO ĆURIĆ i crkva blizu, kad je on išo i šta je ne znam... Jednoć mu zabranili, reko Vjeko nema više ić, ima posla, trebamo radit. Dobro, on se odma složi. I doveo fra Iliju Piplicu sutradan. Što si mu juče zabranila, pita fra Ilija. Pa reko fra Ilija on meni može već radit svašta. Nemoj mu više branit kad on to voli i pusti ga nek radi šta voli. Dobro, rad vas nek bude. Eto neću mu više branit. I svaki dan išo, al nije se on zadržavo. U Visokom kad je bio i kad dojde, odma traktor i radi. Jednom fra Perica Vidić, što slike radi, svrati se nama i on zagrlio Vjeku, idu iz naše kuće, Vjeko se ote, a kaže on Vjeko, para, para. Pokvarit će para. A Vjeko kaže ovo je kruh svagdanji. I kako je on znao ovako nešto odgovorit. A oni naišli i vidili da je on s traktorom, ili je došo odnekle ili je bio na traktoru, to sam zaboravila. I on njemu kaže, može ga pitat ko god oće, sigurno je upamtio, Vjeko, para kvari. Kaže on njemu ovo je kruh svagdanji, a nije para. On je išo u Njemačku. Na feriju u Visokom oće ić radit da zaradi. Kaže mi, mama ja bi išo radit nešto da vam sredim makar banju da imate, a ja da se mogu obuć da ne tražim u Visokom od njija. Ova kuća je bila samo pokrivena. Petru je bio oduzet pasoš. Kažem ja,Vjeko, pokoj mu duši, ne vole profesori nemoj ti to, ne vole oni da se ide. Mama, ja ću donjet vama potvrdu. I donjeo. Sad ko je njemu dao, provincijal, tko je njemu glavni, ima potpis i štembilj, odobraju. I on je išo jedno dvaput ili je triput na feriju... U mene sestra i zet bili u Njemačkoj pa on kod njija stanovo i radio. � Nakon studija na Franjevačkoj teolo- giji u Sarajevu fra Vjeko je odlučio poći u misije. Kad ste Vi saznali za njegovu odluku da želi ići u misije, kako ste reagirali na tu njegovu odluku? Nije on puno prije o tom govorio. Ili se bojo da ne bi mi smećali ili da ja neću plakat. On je mene strašno volio, ko ja njega. Mi smo se volili više neg iko. On je meni sve bio. Čast Petru, bel sam ga volila. On je meni bio u životu da sam mogla sve pribrodit. Njegovo ponašanje, njegova djela, što čujem o njemu, što znam. Pa iza smrti trinest-četrnest godina svako dvje hefte mi ćemo u novinama o njemu ili će neko donjet neku ljepu priču o njemu il će svećenik doć pa o njemu pričat il će posjetit nas rad njega neko il će napisano bit. Uvjek svako dvje hefte otkako je pogino. Kako ne bi me utješilo. A bolovala sam, a sve nisam rad Boga pomislila. Eto ti ga, Bože, kad ti hoćeš, a meni vamo ne mere bit gore. Uvjek je bilo trpnje u životu i to kakve, a najviše me ubijala neljubav. Ja sam i Petar svakog volili. I danas dan. Ne mere bit isan mrzak da mi nećemo šnjim govorit, da okrenemo glavu, da ga mrko pogledam. To mi nismo mogli pokazat nikad. Kako neće bit teško. Kad je u svećenike otišo bolovala sam, kamoli tamo. Ode prikosvjeta. Ja kažem, Petre, ostavit ću vas sviju, ja odo kod njeg živit. Ja ne mogu bez njega. Nekako bi se snašli da ja budem kod njega. I meni propadoše svi planovi. Što se tiče njega on nije tijo reć ovako unaprijed neg ono kad je posve trebalo. Nismo mi, men se čini, znali kad je on išo učit jezik ⎾I meni Bog otada, znaš šta je bilo, šalje o njemu sve najljepše iz Afrike. Eno papira, ima četriipo kile, ja vagala, što je o njemu dolazilo. Bože, što tolko pišu. Odsvakle. I ovde i iz Hrvatske, ma nema okle nije. Sve najljepše. Kako te ne bi utješilo i kako ti ne bi bilo ljepo. Mene djela njegova râne i drže. Ma fala ti, Bože⏌ taj, nego kad je trebo ić onda. I ja uvjek se strpim. Ja svoje probleme slagala u sebi da i on ne zna, da se ne sikira. On je znao toliko, koliko ja njega volim. On je zato meni uzvraćo onakom ljubavi. � Mnogi bosanski fratri u povijesti su dali život za druge ljude kao i Vaš fra Vjeko. Tko Vam je javio da je fra Vjeko poginuo i kako ste podnijeli njegovu smrt? Fra Drago (Perković). Ja sam skočila, ondje kauč, sećija bila, klekla, derala se, Bože moj, ja znam da to ne treba. Što Bog oće, to će bit. Nisam mogla odma se sabrat nikako, jer sam uvjek sve pridavala Bogu, a to mi nije bilo drago što sam isplakala isprva. A Marina, mi se spremamo u crkvu fra Drago došo kazat. Više nit smo išli, nit smo mogli. On je otišo za misu. Ne bi mogla ni ušutit. On nam je kazo jer se nismo ni čuli. Onda nas je nazivalo svjeta, nekolko iz rodbine. Pitaju kako ste i vide po govoru da smo dobro. Nazivali nas da vide znamo li. Svjet čuo na radiju, mi nismo. Fala Bogu da nismo. Volim što nam je on došo kazat. Opet volim bolje. I kad sam isplakala nekolko dana, steglo mi se u prsima, onda sam pošla šta ja ovo radim. Bože, ti ga dao, ti ga uzo. Fala ti na svemu..., a ti meni pomozi da ja mogu ovo izdržat. I meni Bog otada, znaš šta je bilo, šalje o njemu sve najljepše iz Afrike. Eno papira, ima četriipo kile, ja vagala, što je o njemu dolazilo. Bože, što tolko pišu. Odsvakle. I ovde i iz Hrvatske, ma nema okle nije. Sve najljepše. Kako te ne bi utješilo i kako ti ne bi bilo ljepo. Mene djela njegova râne i drže. Ma fala ti, Bože. Pa ovo doživit ja to ne mogu iskazat, jer uvjek sam bila, neću ja da se snečim dižem. Neke kukaju o bratu, a u mene sin. To je razlika, svoje djete i brat. Imam i ja brata koji je umro od raka, pokoj mu duši, al drukčije je djete, opet su drukčiji osjećaji i muka. Ja nikad ne tovarim o Vjeki pokojnom. Zna se i ispričalo se. Trpi svoj križ i nosi, a ne drugome natovarit i to, ima svojih problema svak. Kukaju, a da znaju šta se proživi u životu. Ne zna što nije iksan preživio u životu. Ma fala Bogu sve se more za ljubav Božju ako se samo drži vjere. � Usudio bih se reći da ste Vi u svom životu proživjeli tri rata. Jedan četrdesetih godina prošlog stoljeća i dva rata devedesetih godina. Jednog ste bili i sami svjedoci, a u drugom ratu u Ruandi bio je Vaš sin. Kako ste Vi proživjeli rat i kako ste doživljavali rat kojeg je bio svjedok fra Vjeko? Da ja kažem da smo preživili i onaj rat četrestprve. Ja sam išla u školu. Gra- 44 Svjetlo riječi siječanj 2013. sr42-45.indd 44 21.12.2012 16:00:26 1957-1998. nate, ozgor avioni bombarduju kolonu, a mi idemo iz škole bježimo, blato do kolina. Ne smijemo asfaltom, bombarduje se. Kad je prošo rat partizani došli. Idu po kućama i pljačkaju. I mi deke nosimo sad u živice, odnjet će i deke. Ne može ništa ostat. Sve odnesoše. A kaže dobri bili. Jest ko ne zna. Ja sam pričala mnogim vidjet ćete kakva će bit ova generacija što su ih odgojili partizani kroz škole. Učili ih da nema Boga, učili ih nemojte roditelje ćutit, oni ne znaju ništa. Šta oni znaju da ima Boga, nemojte njija slušat. Meni je Drago jednom došo iz škole. Pričo im nastavnik nema Boga, mi smo od majmuna stvoreni. Kažem reci ti njemu ako si ti, ja nisam pa nek ti dadne ako oće nulu. Od majmuna, a ljudi Božji. Nisam se nikad bojala. Idem u Slavoniju, komunizam bio. Pođu protiv vjere, ja se zauzmem ne dam. Reko izvinite šta ću vam ja reć, sve petokrakice. Pojdu protiv vjere, reko izvinjavam se ja bi vama rekla da mene vrjeđa tko protiv vjere priča. Što meni ne smeta vjera ničija? Ni komunisti, ni srpska vjera, ni muslimanska, a naša pogotovo. Ako ja vjerujem što ja moram nekog mrzit. Ja vjerujem da Boga ima, a ne mora niko drugi. Briga mene u što vi vjerujete. Ovaj rat kad je bio, naši trojica bili u ratu, a četvrti Antun imo kičmu operisanu pa je on bio povjerenik, stavili ga. Svaki dan plači dok dojdu. Kad se okupe ja opet pojdem plakat. Svaki dan gine iz Lupoglava neko, dok su ratovali u Žepču. Dva sina u žene poginiše i osto jedan nesposoban. Jedna žena, jako dobra, svaki dan donosila. Sijala salatu i ja da platim, ma kakvi. Jagoda, ako malo ubere, ona će meni donjet. Kako ću ti vratit? Nikako. Ja sam popisala šta mi je sve dala da mogu pokazat. E pa ono je vjernik. Neće onda da njoj vraćaš. Ja njoj jedino oraha dala. Orah rodio. Jedno vrjeme smo bili u krizi. Da je bilo barem sto maraka moglo bi bit. Vjeko je nazivo priko one humanitarne. Imo je vezu šnjima. Pisma imam što je po nekom slao do nas. Ima njih sedamosam. Znam da je jedno slao priko veze. Piso je imam brigu za vas, šta je s vama, a anamo nije on ništa tumačio dok nije rat završio. Jedino je samo reko kad je došo iza rata. Fra Marka ja zovnila, i on bio. Reko kako vam se Vjeko sviđa. Kaže – vaki je. Kad se fra Marku sviđa onda znam kaki je. Njemu se lako ne mere svidit neko da on kaže. Vjeko kaže kad sam ovde došo ko da nije bilo rata prema tamo šta je bilo. E to je samo reko, jer nije tijo da nam puni glave. I mi smo valda preživli pa nije tijo da kuka. Je li kome drugom ja ne znam. Bio je sa svećenicima, bezbel. Samo je to reko ovde ko da nije bio rat. Jest. Našu župu nije dirnulo. Nije nijedna kuća srušena u našoj župi. A fra Marko kaže ovo je možda Vjeko namolio. Jedina župa da nije taknuta. E ne znam ja. Bog je dao. Išlo se svakog osmog za mir. Organizirano baš kad je rat počeo. On nije tijo, al nam je neko ispričo da je bilo tolko mrtvi da moraš gazit, da je moro gazit priko mrtvi. A mi smo vidili, kad smo išli tamo, jednu poljanu. Sve jedno do drugog mrtvo. Vodio nas Sebastijan misionar. Ajmo da vidite di je rat najviše bio. Nije on nama kazo da ćemo vidjet one mrtve. Onda iskopali, dragi Bože, kolka je to meraja čista. To su dugački redovi iskopani pa će ih slagat. Bez sanduka, nako. Ima, bogzna, kolko redova. Dugačko, nikad kraja. A kad smo vidili mrtve, nema kraja, leže sve mrtvi. Nisu još istruli. � Koliko Vam vjera pomaže u životu? Što Vi razumijevate pod vjerom? Mislimo Isusa, stoput sam pročitala Sveto pismo, što je propovjedo Isus toga smo se držali. Vjera je to. Propovjedi Isusove, a poslje nastavili u crkvi. Iste propovjedi smo slušali pa smo tili živit po tom. To nam je bilo glavno. Novi zavjet. Poklonila sam Sveto pismo nek djeca čitaju. Ja sam to pročitala iks puta i držim do onog. Ne znam baš sve, ne mogu reć da sve znam, al znam ono glavno sve ispričat. Treba vjerovat kroz život. Ako se ti obraćaš Bogu, činiš zakon Božji, Bog će tebi vraćat u svemu. Meni uzvraćo u svemu. Ja sam spoznala da ima i ne bi me mogo niko od tog obratit živ. � Odgojili ste šestero djece. Što je bilo važno i čega ste se uvijek držali u odgoju djece i što je uopće bilo važno u Vašem životu? Samo vjera, samo vjera u Boga. Da ima Bog i živit po onim zapovjedima. Ima svak deset zapovjedi. Pa eto tude sve. To je baš lako. One zapovjedi, to je lagano svakom. Ne mora ne znam šta da daju. Prva ono, druga, treća sve do deset, sve je obuhvaćeno. Jelda? Nisam puno molila, samo sam puno vjerovala u našu vjeru kršćansku, Isusovu, šta je on propovjedo i propovjedi se držala, svećeničkih propovjedi. To nas je hranilo i godina dana projde, ako je fina propovjed, ja nju pričam. Upamtim, upamtim, upamtim. To mi je bilo glavno. A i Petar je bio ono jako, jako u svemu vjernik. Prijatan svakom. 🔲 FRA VJEKO ĆURIĆ misionar FRA VJEKOSLAV (VJEKO) ĆURIĆ, sin Petra i Ane r. Jurić, rođen je 1957. u Lupoglavu kraj Žepča. Bio je član Franjevačke provincije Sv. Križa Bosne Srebrene. Filozofiju i teologiju studirao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a za svećenika je zaređen 1982. u Sarajevu. Iste godine otišao je u Pariz, radi pripreme za misijski poziv, a već 16. 8. 1983. dobio je dekret za odlazak u misije u Ruandu. Prema franjevačkom planu Projekt Afrika, nastojao je naučiti lokalne običaje i plemenske jezike, te naviještati evanđelje na narodnom jeziku. Pomagao je u duhovnim i materijalnim potrebama lokalnom stanovništvu. Organizirao je i konvoje humanitarne pomoći. U Ruandi se 1994. dogodio strašan genocid između pripadnika plemenâ Hutu i Tutsi. Gotovo svi svećenici bijelci napustili su zemlju. Fra Vjeko Ćurić je ostao. Dok su bili progonjeni Tutsi, fra Vjeko ih je spašavao, a kad je došlo do njihove krvave osvete, spašavao je Hutue. Dovozio je hranu izbjeglicama, a životno ugrožene je prebacivao preko granice, na sigurnija područja. Zato je više puta i sam bio u smrtnoj opasnosti i za vrijeme i nakon rata. U travnju 1996. dva su ga razbojnika napala želeći ga strijeljati, ali im je uspio pobjeći. No, nije preživio napad 31. siječnja 1998. godine, kada je ubijen u Kigaliju, glavnom gradu Ruande. Pokopan je u mjestu Kivumu, u župnoj crkvi koju je on osobno gradio, skupa s vjernicima. Sprovod je vodio tadašnji apostolski nuncij u Ruandi, poljski nadbiskup mons. Juliusz Jacucz. Dan nakon njegova ubojstva, blaženi papa Ivan Pavao II. spomenuo ga je u govoru na Trgu sv. Petra u Vatikanu, rekavši: “Fra Vjeko je još jedna žrtva dodana dugom nizu misionara koji su svoju ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život.” siječanj 2013. Svjetlo riječi 45 sr42-45.indd 45 21.12.2012 16:00:36 FRA VJEKO ĆURIĆ Pun dobrote i radosti Fra Vjeko je pomagao ljudima kojima je trebala hrana, odjeća, deke, bez obzira na plemensku pripadnost, tijekom i nakon rata škole zato što nije mogao platiti školarinu. Vjeko se zdušno trudio da pomogne učenicima iz siromašnih obitelji. Tijekom raspusta, dok su se gradile župne i samostanske zgrade, srednjoškolci iz sela bi dolazili i pomagali u gradnji. I ja sam bila među njima. Primjerice, nosila bih cigle ili cement. Gradili smo crkvu, zgrade novicijata i veliku župnu dvoranu. Vjeko je radio s nama, nosio cigle, vodu i slično. Tijekom raspusta svi srednjoškolci su radili tamo, pa bi, kada bismo se vratili u školu, imali pribor jer nam je Vjeko dao posao. U to doba smo, 🔘 Piše: Fortunate MUKANEZA O tac Vjeko je bio jako važan za Kivumu. Kada su fratri stigli u Kivumu, u njemu smo odmah prepoznali miroljubiva čovjeka. Rado se susretao s djecom i puno je propitivao o životu mladih i općenito životu siromašnih ljudi. Kad je tek došao bio je još mlad, a kada bi se susreo s nekim počeo bi ga ispitivati o životu. Kada je 1983. došao u Kivumu, meni je bilo 13 godina, bila sam tek djevojčica, osmi razred osnovne škole. U to doba smo na franjevce gledali kao na pomalo čudne ljude. Za mene osobno bilo je čudno vidjeti bijelca kako pozdravlja ljude, razgovara s njima o životu, te pozdravlja svako dijete. Svakog je pitao: “Kako se zoveš?... Kako se zoveš?... Kako se zoveš?...” i “Gdje živiš?” i tako dalje… A onda, sljedećeg tjedna kad smo ga ponovno vidjeli, sjetio se svih naših imena te je pozvao djecu da pođu s njime jer je za njih pripremio igara, pjesama i općenito stvari za raditi koje usrećuju djecu. Da, tako je bilo kad sam bila mala djevojčica… Čestitala sam mu kad je organizirao misu isključivo za djecu. Crkva je bila prepuna djece! A ponekad su i odrasli htjeli doći na tu misu, ali bi im on rekao da je to misa samo za djecu. I išli smo slobodno i bez problema, i izražavali smo se bez problema. Držala sam ga za ruku, a ponekad bismo s njim otišli u samostan i tamo bi nam dao voća i govorio da moramo biti dobra djeca, učiti i tako uspjeti u životu. Kad sam bila u srednjoj školi, zajedno s drugim učenicima, u njemu sam vidjela jednu veoma brižnu osobu. Nije posjećivao moju srednju školu, koja se nalazila u Gitarami, no zato jest posjećivao neke škole oko Gitarame, primjerice u Kabgayiju. U Kabgayiju ima mnogo škola. Naravno, u Kivumu je bilo mnogo djece MOLITVA ZA BEATIFIKACIJU FRA VJEKE ĆURIĆA Bože, naš dobri nebeski Oče, tvoj misionar fra Vjeko Ćurić naviještao je Radosnu vijest spasenja narodu Ruande, pomagao mu u najrazličitijim nevoljama, spašavao ugrožene u ratnom vihoru, te je konačno i svoj život dao žrtvujući se za opće dobro. Molimo te, udijeli nam po njegovu zagovoru milosti koje su nam potrebne za naš zemaljski život i za vječno spasenje. Posebno te molimo za ... (recite svoju nakanu!), te da što prije mognemo fra Vjeku častiti kao blaženika i sveca Katoličke crkve. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. čiji roditelji nisu mogli priuštiti školarinu ili školski pribor, pa je on mnogim, mnogim učenicima pomogao, bilo da se radi o školarini ili priboru… Pitao bi ih da dođu, fotografirao bi ih, a onda tri do četiri mjeseca kasnije pozvao bi roditelje učenika i dao bi im novac za školarinu. Tako se u to doba nitko iz Kivumua nije ispisao iz tako, bili veoma, veoma sretni. Tijekom raspusta organizirao je sastanke za srednjoškolce. Sastajali bismo se i igrali razne igre, i cure i momci. Ponekad bismo držali priredbe u velikoj dvorani i ljudi bi dolazili da nas gledaju. Bilo im je drago vidjeti vlastitu djecu kako glume na sceni. Sve je to, naravno, bilo u razdoblju prije rata. Vjeko je bio od velike važnosti za mnoge jer je spasio jako mnogo ljudi tijekom rata. Pomagao je ljudima da pobjegnu. Vjeko u crkvi nikad nije pričao o politici, a mi mladi u njemu nismo vidjeli nikakva političara, nego samo svećenika čiji posao je bio da propovijeda. Tijekom rata bila sam u Kivumuu, a zatim jako kratko u izbjeglištvu. U to doba život je bio veoma težak. Mnogi ljudi su u Kivumu dolazili iz drugih krajeva, iz Kigalija i Cyeze, prolazeći kroz naše mjesto na putu za Kabgayi. Kako su prolazili kroz Kivumu, Vjeko im je davao hranu, te su nastavljali svoj put s onime što bi im dao. Čula sam da je Vjeko pomogao nekim ljudima iz Kigalija da preko Akanyarua pobjegnu u Burundi. Pomagao je ljudima kojima je trebala hrana, odjeća, deke, bez obzira na plemensku pripadnost, tijekom i nakon rata. Pomagao je ljudima da obnove kuće, davao im hranu… Bio je pun dobrote, radosti, brige i neustrašivosti. 🔲 46 Svjetlo riječi siječanj 2013. sr46.indd 46 21.12.2012 16:53:50
© Copyright 2024 Paperzz
