Rajka Polić
AKORININA TAJNA
Vlastita naklada
Rajka Polić
Uredio, naslovnica i prijelom
Milan Polić
E-izdanje
Medulin, 2013.
Copyright © Rajka Polić, 2013.
Sva prava pridržava autor. Knjigu je isključivo
u cjelini dozvoljeno umnožavati i dijeliti, ali
samo na nekomercijalan način. Kraće je navode
dozvoljeno koristiti uz potpun bibliografski
podatak o izvorniku.
ISBN 978-953-56130-1-5
Rajka Polić
AKORININA TAJNA
Medulin, 2013.
Sadržaj
Neobičan natječaj........................................... 7
Nagovještaj.................................................. 27
Susret .......................................................... 33
Spoznaja ...................................................... 41
Pomagači ..................................................... 53
Doček Nove godine ..................................... 69
Želje ............................................................ 82
Lovci ........................................................... 90
Urota ......................................................... 114
Strvinari..................................................... 131
Rip Kirby ................................................... 152
Arkomel .................................................... 173
Glazba ....................................................... 203
Vanda ........................................................ 213
Leteći ........................................................ 221
Gdje je Vanda ............................................ 237
Trajalo je danima ....................................... 247
Neobičan natječaj
O
dluka da studira arheologiju i povijest bila je dobra.
Shvatila je to možda malo prekasno. Ipak je od
njenog diplomiranja prošlo dvadeset i više godina, a
tek je sada ta činjenica za nju postala izvorom zadovoljstva.
Možda se ne bi odlučila na tako važan korak u životu, kao
što je preseljenje iz Zagreba u Medulin, da nije bilo te
primamljive ponude radnog mjesta arheologa.
Medulin je oduvijek bio važan dio njezinog djetinjstva.
Zapravo velik broj zagrebačke djece bio je tu, u dječjoj
koloniji, nakon II. svjetskog rata. Mnogima je u sjećanju
ostao „Trumanov“ sir koji se dobivao za užinu. Bilo je to
vrijeme „Trumanovih jaja“, kako su nakon II. svjetskog rata
popularno zvali humanitarnu pomoć, zbog jaja u prahu koji
je ta pomoć sadržavala u vrijeme dok je predsjednik SAD-a
bio Harry Truman.
Još je u potrazi za fotografijama iz tog vremena. Na
jednoj je snimljena kako s Glavnog kolodvora u Zagrebu, u
redu s ostalom djecom ide na vlak za Pulu. Druga prikazuje
tridesetak žgoljavih prilika na zajedničkoj slici u Medulinu.
Te su slike u nekoj od brojnih još neraspakiranih kutija i
nikako ih ne nalazi iako su joj sada postale važne. Nekako je
osjećala vezu između njenog boravka ovdje, u djetinjstvu i
odabira studija arheologije. Čak se i ponuda za posao
pojavila upravo u trenutku kada je čvrsto odlučila dati otkaz
u zagrebačkoj školi.
Dvadeset godina predavati povijest, stalno između
Scile i Haribde, između politike i vlastite savjesti. Konačno,
vrijeme je za malo uživanja u životu. Neka netko drugi
svakih par godina uskače u nove programe i „novostare“
7
činjenice. Vratimo se antici i miru među maslinama, sanjarila
je. To s „mirom među maslinama“ bila je prava djetinjarija,
znala je. Na našem lijepom Jadranu jedva da ima maslinika, a
i mir je tako rijetka pojava među ljudima.
Pravo je čudo da je dobila taj posao arheologa za koji
nisu tražili iskustvo ni osobu mlađu od trideset godina. U
zadnje vrijeme primjećivala je sve više natječaja na koje se ne
bi mogla javiti zbog godina, što joj je ostavljalo gorak okus u
ustima. Obično je poslije takvih doživljaja sanjala da su joj
ispali svi zubi. Ujutro je, nakon „zubarskog“ sna, dugo s
uživanjem prala svoje zdrave i lijepe zube. Kesila se sama
sebi u ogledalu, pokazujući zube i kimajući si: sasvim dobro
za jednu ženu od četrdeset i nešto godina. Zapravo uskoro
pedeset.
U natječaju na koji se javila tražili su arheologa za rad
u malom mjestu, i ništa više. Samo adresa na koju se trebalo
javiti. I telefonski broj. To je zaista bilo neobično. Izrezala je
oglas iz novina i kad je bila sama kod kuće nazvala je
tajanstveni broj. U početku se nije čulo ništa osim šuma koji
ju je neodoljivo podsjećao na udaranje morskih valova u
kamenu obalu. Čak joj se učinilo da je zamirisalo more. I
onda se javio milozvučni ženski glas: Izvolite! Pomislila je da
čuje sirenu i nasmijala se u sebi. Razgovor je tekao neusiljeno
i vedro. Izgledalo je da „sirena“ treba upravo nju. Ostavila je
ime, prezime i adresu milozvučnom glasu i prepustila se
sanjarenju o početku novog života na moru. Odlučila je ne
govoriti suprugu o svojem javljanju na tako neobičan
natječaj. Jer, na kraju, ni na tren nije povjerovala da će dobiti
to mjesto.
U tjednu koji je slijedio događalo se toliko toga da je
skoro zaboravila oglas u novinama. Njen suprug je, nakon
8
deset godina čekanja, konačno dobio vođenje važnog
projekta i sada je skupljao ekipu s kojom će raditi. Činilo se
da mu je dan suviše kratak koliko je poslova trebao završiti.
U hrpi pisama koja su stizala tih dana našlo se pismo
naslovljeno na nju, u kuverti boje starog zlata i koje je
mirisalo na more.
Čak je i njen prezaposleni suprug primijetio da pismo
neobično miriši. Ipak nije pitao ništa jer je već zvonio telefon
s tko zna kojeg kraja svijeta. Ona je čekala da se u kući sve
smiri i da u samoći kupaonice, pročita što joj je namijenjeno.
Sjela je na rub kade i drhtavim rukama poderala
kuvertu sa strane. Pazila je da ne podere papir koji se
zabijelio unutra. Izvukla ga je, otvorila i počela čitati, ali nije
shvaćala ništa. Suviše uzbuđena nije mogla razabrati je li
odbijena ili primljena. Podigla je pogled i zagledala se u
keramičke pločice na zidu. Ostala je tako par sekundi i
ponovo počela čitati. Primljena, primljena! Mole ju da se što
prije javi radi daljnjeg dogovora!
O kako se razveselila i bila zahvalna tim nepoznatim
ljudima koji su joj otvorili mogućnost da započne nešto
novo. I to upravo sada kada je dala otkaz u školi. Njen
suprug je odluku o otkazu podržao bez ikakvih zapitkivanja,
znajući da ju je donijela nakon dugog razmišljanja. Ali ovo
sada, kako će mu to objasniti, kada teško može i sebi
odgovoriti o kakvom se poslu radi. Osim toga treba se
preseliti i to u malo mjesto na moru, u Medulin. Kakav dobar
razlog postoji za sve to? - pitala je samu sebe. Nije nalazila
odgovora ali je osjećala da želi taj posao. Pa zašto njena želja
ne bi bila dobar razlog za donošenje odluke o prihvaćanju
posla, razmišljala je. Sutra ću reći što sam odlučila, obećala
je sama sebi. I otišla na spavanje.
9
Za doručkom nije zvonio telefon, bilo je vremena na
pretek za jelo i razgovor. To baš nije bila uobičajena jutarnja
slika u njihovoj kuhinji pa nije imala isprike sama pred sobom
za odlaganje razgovora koji ju je mučio. Počela je govoriti i
govoriti, ni sama nije znala odakle joj izviru svi razlozi i
objašnjenja. Njen suprug je slušao i rekao kako je to došlo u
zgodno vrijeme kada će on i tako biti silno angažiran i stalno
na putu. I sasvim mu je svejedno hoće li mu, kako je rekao,
baza biti u Zagrebu ili u Medulinu, samo neka ona sve
organizira jer boji se kako nema vremena da joj pomogne.
Onda je otišao na posao. Činilo joj se da sanja.
Ostala je sama sa sobom i svojom slobodom da odluči
nešto tako važno u životu. Osjećala se lagano i djetinje
sretno kao da je kraj nje prošla dobra vila i ostavila zlatni
prah lepršati po zraku! Ha, totalno sam pošašavila - pomislila
je, smješkajući se u sebi.
Trebalo je sada razgovarati s Bibom. To će biti malo
teže. Djeca, naime, i kada su već odrasla smatraju da roditelji
po kugli zemaljskoj hodaju samo zbog njih. Možda očevi
imaju pravo na svoje ciljeve i planove u životu ali majke
moraju biti bića uvijek na usluzi. Znala je da je to
pojednostavljena slika koja ju je ljutila taman toliko da Bibi
može brzo i odlučno reći o čemu se radi. Zapravo je sama o
sebi imala sliku majke koja potiskuje svoje želje radi djeteta i
tek se učila ne biti takva. I dok je brusila svoj emancipirani
ego zazvonio je telefon. Biba je radosno najavljivala dolazak
i velike novosti. Nadam se da nije ništa šašavo pomislila je
pristavljajući kavu.
Prvi puta je osjećala da joj je važnije ono što sama ima
za reći nego ono što joj želi saopćiti Biba. Zato je sasvim
mirno servirala kavu u dnevnoj sobi da kasnije ne mora
10
nikuda hodati. Ni zvonce na vratima nije u njoj pomutilo
odluku da mirno sasluša Bibine novosti i onda saopći svoje.
Već s vrata Biba ju je zatrpala lavinom riječi. Naravno da se
radilo o jednom izuzetnom muškarcu, koji je vjerojatno
sazrijevao i rastao u nekom stakleniku kada ga do sada nitko
nije otkrio prije Bibe. Smijala se u sebi svojim zločestim
mislima. Izgleda da se Biba zaljubila preko noći. Vjerojatno
bi prije pokušala tu svoju zaljubljenu kćer malo spustiti na
zemlju i probati doznati kakav je stvarno taj princ iz bajke.
Sada je slušala i divila se opisu nepostojećeg muškarca kakav
može smisliti samo zaljubljena žena. Bibino oduševljenje i
zaljubljenost bili su tako veliki da nije niti primijetila kako
mama nije sumnjičava i ne oponira. Konačno je mama bila
divna kao najbolja prijateljica. Postavljala je samo ona prava
pitanja koja su joj omogućavala da još bolje opiše svog Sašu.
Cvrkutala je zaneseno i onda su krenule u kuhinju sa
šalicama ispijene kave. Biba je ipak bila pristojno odgojena i
sada je pitala mamu što ima nova, osim što je tata konačno
dobio željeni posao. Maminu novost o odlasku u Medulin i
prihvaćanje novoga posla koji je bio nejasan kao i
savršenstvo njenog Saše, prihvatila je bez komentara,
odnosno jedini komentar je bio: „Evo svima nam se
ispunjavaju želje!“.
„Stvarno, želje nam se ispunjavaju na neki tajanstven
način“ - rekla je i odmah požalila bojeći se da Biba ne
postane sumnjičava. No ona je bila tako zanesena Sašom da
nije čula ništa neobično u majčinoj izjavi. Vidjelo se da misli
o nečem drugom. Brzo je rekla: „Čuj mama s obzirom da se
selite u Medveju ja bih se mogla doseliti doma, zar ne?“.
Činilo joj se to jako zgodno, kao i Bibino miješanje
Medulina i Medveje. Isto joj je tako mogla reći da se sele u
11
Meksiko. Onda su ozbiljno počele planirati iseljivanje iz
stana i Bibino useljivanje. Kako je samo ta njena zaljubljena
kći imala jasnu sliku o tome koje stvari joj svakako treba
ostaviti. Vlastita nas djeca zapanje svojim sposobnostima
kada ih upoznajemo s one druge strane, malih samoživih
stvorova. Još kad bi to znala primjenjivati i na ostalima, a ne
samo na svojim roditeljima - mislila je.
Pristajala je na sve Bibine zahtjeve jer je i sama željela
da se sve to što prije završi.
I, tako sada sjedi u kući na moru u fotelji koju Biba
nije htjela i gleda kilometarsku panoramu Medulina. San ili
java?
San ili java? Ta ju je rečenica počela proganjati.
Zatvorila je oči. Čvrsto je stisnula kapke da bude sigurna
kako su joj oči zatvorene. Ostala je tako neko vrijeme. Što
će se dogoditi kad otvorim oči? - pitala se. Pogledala je i
ponovo vidjela istu panoramu. Ali oblaci se nisu pomakli
nimalo iako je dan bio vjetrovit.
Trgne ju zvonjava telefona. „Dobar dan gospođo
Akorina. Nadam se da ste se ugodno smjestili“ - pjevuckala
je ona sirena iz morskih dubina koja ju je već jednom nazvala
u Zagrebu.
„Dobar dan. Hvala na pitanju smještena sam dobro, no,
ja se ne zovem Akorina, vi ste se zabunili“ - pokušala je
zbunjeno objasniti.
„Da to vam još nismo objasnili, radi se o kratici vaših
osobnih i profesionalnih podataka koji su vam ispali tako
glazbeno. Akorina, Akorina zar ne zvuči lijepo?“
„Zvuči“ - složila se.
„Tako. Vi se lijepo odmarajte, a ja ću se javiti poslije
vikenda. Do viđenja Akorina“
12
„Do viđenja, Sireno jedna“ - pomislila je u sebi.
Stajala je pred francuskim prozorom i promatrala
panoramu s oblacima koji su brzo jurili nošeni vjetrom.
Dakle s oblacima je sve u redu ustanovila je. Tada je
zazvonilo na vratima. Danas je prometno, pomislila je
otvarajući teška hrastova vrata. Poštar nije sišao s motocikla
već je jašući ga čitao ime s kuverte pisma:
„Gospođa Akorina.“
„Da, ja sam“ - brzo je rekla ne čekajući da dovrši.
„Vi ste novi u Medulinu. Do viđenja“ - pozdravio je i
već palio motor.
„Da. Nova. Do viđenja“ - brzala je prilagođujući se
poštarevoj brzini. Jednako je tako brzo zatvorila vrata i dok
joj je uzbuđeno kucalo srce.
„Da. Nova. Akorina“ - ponovila je glasno.
Omotnica je bila zelenkaste boje mulja. Čudila se tome
kako joj potpuno normalno izgleda što je pismo naslovljeno
njenim novim imenom. Možda mi je to ime iz prvog života,
ili iz drugog, razmišljala je veselo. Ipak joj je i dalje ubrzano
kucalo srce od znatiželje nad sadržajem pisma. Otvorila ga je
pažljivo. Uz kratak tekst unutra je bila jedna iskaznica s
njenom slikom i novim imenom. Sada je zaista bila zbunjena.
Vratila se pismu.
„Draga Akorina, s obzirom da ćete sada imati dosta
poslova administrativne naravi, šaljemo vam žurno iskaznicu
kako bi pojednostavili buduću isplatu plaće koja ide preko
računalne mreže.
Srdačno vas pozdravljamo, Vanda Janor.
P. S. Jeste li pronašli vaše slike iz Medulina o kojima
smo pričali?“
13
Pismo nije ništa objasnilo, dapače, sve je izgledalo još
zamršenije. Kakve veze ima plaća s iskaznicom i zašto mora
biti na novo ime? Nije se mogla sjetiti da je s nekim
razgovarala o slikama iz djetinjstva koje još nije ni pronašla.
No toliko se toga događalo u zadnje vrijeme da je možda tu
sitnicu zaboravila. I zašto je ta Vanda podsjeća na tu sitnicu?
Možda je samo ljubazna i pokazuje kako se sjeća o čemu su
razgovarale. Ako su uopće ikada razgovarale. Nije se mogla
sjetiti Vande Janor. A možda i ta dolazi iz prvog života,
pokušala se našaliti sama sa sobom, ali uspjela je samo da joj
čitavim tijelom prođu žmarci.
Osjećala je da mora pronaći te slike. Zato se uputila na
tavan gdje su bile još neotvorene kutije. Sjećala se da su
dokumenti i razni papiri spremljeni u kutiju sa slikom neke
tjestenine. Kako je bila prilično gladna kad su to pakirali živo
se sjećala prikaza tanjura punog špageta prelivenih nekim
sosom. To joj je tako razbudilo apetit da se na pola puta do
tavana zaustavila i, razmislivši malo, odlučila spraviti si
špagete. Na kraju nema nikakve žurbe. Kuhinja je bila u
priličnom neredu. Ipak, moglo se kuhati, a to je u ovom
trenutku bilo najvažnije. Veselila se dobro pripremljenim
špagetima s gljivama i sirom. Imala je sve namirnice kod
kuće i kuhanje je bilo pravo zadovoljstvo. Otvorila je ormarić
u kojem je bio spremljen sir, no sira nije bilo. Podizala je i
premještala ostale namirnice da ga nađe i tada dohvati kutiju
žute boje na kojoj je blijedim slovima pisalo UNRRA 1947 ili
je to bila 1957.
Gledala je u kutiju ne vjerujući sama sebi. „Unrin sir.
Kutija od unrinog sira“ - govorila je glasno, polagano
sjedajući. Otvorila je kutiju i zaista unutra je bio žuti unrin sir
iz njenog medulinskog djetinjstva. „Sad ću probati taj sir i
14
otrovati se, pa ovaj je star već četrdeset godina“ - govorila je
sama sebi. Otkinula je komadić sira i stavila ga u usta.
Doživljaj je bio potpuno jednak kao davno prije. „To je
ludo“- monolog se nastavljao. Jela je dalje vrlo odlučna i
ozbiljna kao da se radi o svjetski važnom eksperimentu.
Kako se ta kutija našla u njenoj kuhinji? Pitanje je ostajalo
bez odgovora. Osjetila je umor i ostavivši nezgotovljene
špagete, otišla prileći u sobu. Padala je u san pitajući se je li
otrovana, drogirana ili umorna. „Da vidimo kako Akorina
sanja“ - pomislila je i otplovila.
Male vlasulje bile su užasno gladne. Svaki komadić sira
proždirale su halapljivo. Nezasitne, gutale su čitavu
Akorininu užinu unrinog sira. Kruh ipak nije dijelila s njima.
Pazila je da ne stane preblizu vlasuljinim žarnjacima, što nije
bilo jednostavno, jer ih je bilo jako puno. Razmišljala je često
kako bi bilo lijepo ušetati u more bez straha od tih malih
gadova. Hranila ih je sirom u nadi da im to baš neće prijati.
Puf. „Akorina sanja televizično, u jasnim slikama“ pomislila je. Nije joj ni samoj bilo najjasnije što to znači, ali je
imala potrebu zaspati ponovo.
Male vlasulje bile su užasno gladne. Svaki komadić sira
proždirale su halapljivo. Ne treba im stajati preblizu. Kako bi
bilo lijepo ušetati u more bez straha od tih malih gadova.
Puf. Probudila se i odmah opet zaspala.
Kako je lijepo ušetati u more a nigdje ni jedne vlasulje.
Puf. Probudila se. Jasno se sjećala ugodnog doživljaja
ulaska u more bez straha od vlasulja. Svu ju je preplavio
osjećaj zadovoljstva.
Ustala je i stala pred prozor. Bilo je vedro i sunčano.
Kako čudan dan, razmišljala je, prvo dobijem novo ime, pa
krenem tražiti slike na tavan, onda započnem kuhati špagete i
15
otkrijem prastari sir, koji pojedem kao zadnja glupača. Ili
prva glupača, svejedno. Nije ni čudo da sam poslije toga
sanjala u tri dijela kao da snimam za televiziju pa izoštravam
kadrove i zumiram pojedinosti, mudrovala je. Trebala bih se
usredotočiti. I naravno odgovoriti si na pitanje: što ja
zapravo hoću?
Glasno je rekla sama sebi: “Hoću jesti špagete. Onda
se hoću prošetati i kupiti novine“
Vratila se u kuhinju. Sve je išlo glatko i jela je slasno.
Poslije se obukla prilično sportski, za šetnju, i krenula van.
Dok je zaključavala vrata projurio je poštar na motociklu,
samo sada u suprotnom smjeru. Pitala se je li mu trebala
mahnuti.
S obzirom da je bio početak jeseni Medulin je bio
miran i tih, čak pust. Odgovaralo joj je to nakon zagrebačke
jurnjave i gužve. Novine se moglo kupiti na dva mjesta, a za
popiti kavu baš i nije bilo nekog velikog izbora na mjestu
koje su zvali Placa. Pa, ništa, isprobavajmo, pomisli i uđe u
„Bijecu“. Kava, novine, par domaćih ljudi, lokalni radio,
istarska ljestvica. Još nikoga ne poznajem i nitko ne poznaje
mene, pomisli, to je prilično opuštajuće. U Zagrebu bi na
svakom mjestu u centru skoro uvijek naletjela na nekog
poznatog. Ovdje nitko nije na nju obraćao pozornost, mogla
je biti još jedna kasna turistkinja. Polagano je razgledavala
slike starog Medulina na zidovima. Jedna ju posebno
privuče. Bila je to slika Ribarske ulice, prašnjave s tek
pokojom kućicom. Iako je slika bila crno bijela ostavljala je
dojam prašnjavosti. Smiješno ju je uopće nazivati ulicom,
tako divlja, omeđena kamenim zidovima iz kojih su svaki čas
mogle sunuti zmije. Sva se naježila i brzo srknula kavu ali
slika Ribarske ju je magnetski privlačila. Nije mogla prestati
16
gledati u nju. Onda se polagano otvorio još jedan zaslon
pokraj slike. Vidjela je jasno isti motiv Ribarske, u boji sa
zanjihanim granama masline. Iz dubine zaslona, jako
usporeno pojavljivala su se djeca u koloni po dvoje, loše
obučena, mršava. Penjali su se prema njoj. Bilo je vruće i oni
su išli sporo, nije im se nikamo žurilo. Razgovarali su,
zastajkivali. Učini joj se da vidi samu sebe među djecom. Tog
trenutka netko među njima povikne: „Zmija!“.
Buljila je u zid ne vjerujući. To se zaista dogodilo.
Sjetila se tog užarenog ljetnog dana i tog upozorenja na
zmiju. Netko se igra sa mnom, pomisli.
Polako je pogledala oko sebe i olakšano primijetila da
se svi ponašaju uobičajeno. Kao da nije prije koju sekundu na
zidu prošao film iz medulinske prošlosti, jasan i glasan.
Popila je do kraja kavu, platila i izašla van, kao glumac na
pozornici, koji zna sve radnje u takvoj sceni pa ih pažljivo
odrađuje, ne želeći izazvati znatiželju nekom nesmotrenom
kretnjom. Duboko udahnuvši odlučno krene prema
Ribarskoj. Sada je to bila asfaltirana ulica. Vodila je ravno u
lučicu. Pravi čar joj je davao pogled na Premanturu i njen
zvonik. Kao da se ulica protegnula od Premanture preko
morskog zaljeva na Medulin. Zato se činilo da bi se
spuštajući ulicom moglo doći u Premanturu. Šetala je
polako. S noge na nogu. Bila joj je potrebna ova opuštajuća
polaganost da sredi dojmove. Pitala se što će se dalje
događati. Odjednom shvati da pitanje nije pravo. Već se
toliko toga dogodilo da se ne treba više ništa događati, bar
ne neko vrijeme. Treba shvatiti što se zapravo zbilo, kakva je
veza između tih neobičnih pojava. Spustila se do mora.
Šetala je na jednu pa na drugu stranu. Kupila novine i uputila
se kući. Znala je da mora polagano zapisati sve neobične
17
događaje u posljednje vrijeme. I onda ih pokušati povezati.
Taj zadatak je potpuno opusti, čak je razveseli.
Lakše je bilo zamisliti to popisivanje i povezivanje
nego li to učiniti. Zato je odsutno sjedila pred zaslonom
računala. U prvom redu nije se mogla svega sjetiti, a nisu joj
se ti događaji ni činili više tako neobični. Zapravo ju je
najviše zaokupljala misao da će uskoro upoznati tu Vandu i
onda ju ispitati što se krije iza imena Akorina. A možda je
pravo pitanje tko se krije iza tog imena.
Novi dan, nove misli. Još se protezala u krevetu i
razmišljala kako organizirati dan bez da se previše osvrće na
jučerašnju zbrku kad li zazvoni telefon.
„Nadam se da vas nisam probudila“ - cvrkutala je
Vanda i odmah nastavila - „Mi se vidimo danas, zar ne?“
„Da, naravno“, isto je tako pokušala cvrkutati, ali to je
bilo jako hrapavo jutarnje cvrkutanje, - „a gdje se vidimo?“
„Može u Puli kod...“
„U Puli? Kako da ja dođem u Pulu?“ - pitala je ne
shvaćajući kako netko može od nje tražiti tako nešto. Nastao
je tajac i s jedne i druge strane. Vanda se snašla prva.
„Pa da vi ne vozite, zar ne?“ - nestalo je cvrkutanja ali
samo na kratko - „Pa ja mogu doći k vama“.
„To bi bilo dobro“, složi se odmah i pomisli: „i još da
mi doneseš novine i pecivo i narezak i...“.
„Možemo zajedno doručkovati, ja ću sve donijeti. Koje
novine čitate?“
„O bilo koje, neke lokalne ili po vašem izboru“ odgovorila je stegnuta grla jer nije bila sigurna da joj Vanda
ne čita misli. Ali preko telefona se to ne može, pomislila je.
18
„Dogovoreno, dolazim za pola sata. Do viđenja“ Vanda je opet cvrkutala kao da joj je taj doručak najvažnija
stvar na svijetu.
„Do viđenja Vanda“, odzdravi i shvati da joj nije rekla
adresu. No što je to za jednu Vandu koja može čitati misli,
pokušala je samu sebe razvedriti. Još ako donese mortadelu s
maslinama znači da je prava vještica, smijuljila se u sebi ali su
joj po leđima, po tko zna koji put, prolazili žmarci. Spremila
se rekordnom brzinom i čekala.
Koliko god joj se činilo da je spremna na tu Vandu
ipak joj je srce brže zakucalo na zvuk zvonca. Vanda je bila
super žena, žena iz snova svake male djevojčice koja prati
natjecanja ljepotica i sama sanja sudjelovati na njima.
Plavuša, vitka i visoka s nestvarno plavim očima, bisernim
zubima i savršenim nogama. U kostimu i visokim petama,
ruku punih zamotuljaka nasmiješena kao lutka čekala je da ju
se pozove u kuću. Akorina, koja je u trenu zaboravila
pristojno se ponašati, nije znala bi li ju zavoljela istog časa
tako blistavu i lijepu ili da ju odmah zamrzi iz dubine duše ,
probodena ljubomornom strelicom od glave do pete. Ipak se
sabrala.
„Dobar dan. Naravno vi ste Vanda?“
„Dobar dan. Ja sam Vanda. Evo kupila sam pola
dućana, gladna sam kao vuk“
„Izvolite, uđite“ - Akorina je uvede u kuhinju i
blagovaonicu i oslobodi ju paketa. Rukovale su se,
odmjeravajući jedna drugu s uglađenim smiješkom kojim su
prikrivale sve moguće misli što su im se rojile glavom.
„Izvolite sjesti. Sada ću ja ta blaga koja ste vi donijeli
nama servirati. Evo i kava je spremna“
19
Sve je to Akorina govorila automatski i mislila: „Ako
je ova Vanda još i pametna onda nije stvarna, mora da je
kiborg“
„Recite Vanda,“ iznenada joj se okrene i upita „Vi ste s
ove planete?“
Vanda ju pogleda zapanjeno i nakon poduže stanke se
nasmije. Zavali se komotno i gledajući prodorno u Akorinu
progovori vedro i ozbiljno u isti čas.
„Ne, još mi nitko nije postavio takvo pitanje. Ali recite
i sami da imate važnog posla na Zemlji i s ljudima kakav bi
izgled bio najbolji. Što najviše djeluje na ljude?“
Akorina je šutjela.
„Ljepota. Ljepota je nešto čemu ljudi ne mogu odoljeti.
Zato sam ja lijepa.“
Sada se smijala a njen je smijeh bio zarazan tako da su
se zajedno kikotale kao dvije školarke. Stol je bio serviran.
Pomiješani mirisi kave, narezaka i kiselih krastavaca otvarali
su tek. Razmazivale su margarin po kruhu, možda malo
sporo, no to je bio ritual prije nezaobilaznog Akorininog
pitanja:
“Pa onda o čemu se zapravo radi?“
Vanda je odlomila komadić kruha i progovorila:
“Dakle radi se i o arheologiji, naravno. Da bi mogli
rekonstruirati situaciju potrebno nam je što više podataka. A
za to nam treba nužno arheologija“
Zašutjela je ozbiljno se zagledavši u Akorinu. A ona je
odlomila komadić kruha i zapitala:
“Rekonstruirati situaciju?“
Sada su obje žvakale svoje komadiće kruha. Akorina je
znala čekati. Vanda započne:
20
“Zanimaju nas određeni događaji u davnoj prošlosti,
nastojimo u detalje ponoviti situaciju radi boljeg
razumijevanja“ - i zastane.
„Znači ja bih kao arheolog trebala pomoći u toj
rekonstrukciji?“ - upita Akorina. Vandina šutnja značila je da
zapravo nisu došle do srži objašnjenja prvotnog pitanja koje
je i dalje visjelo u zraku.
„Akorina vi ste nam kao arheolog dragocjeni ali i da
niste te struke bili bi nam neophodni“ - Vanda je progovorila
mekim glasom i nastavila: “Vi imate sposobnosti kojih niste
svjesni i koje još niste u stanju uspješno koristiti. Naime radi
se o tzv. ‘povijesnom cilju’ koji vi pomalo dostižete“. Zastala
je i vidjevši da se Akorina mršti ništa ne shvaćajući odmah
nastavi: „Zapitajte se što ljudi kroz čitavu povijest zapravo
žele. Biti sretni, iako se poimanje sreće razlikuje od čovjeka
do čovjeka od epohe do epohe. No u jednom se slažu, da su
sretni kada čine što žele, a ne rade što ne žele. Ipak da bi
napunili želuce morali su od pamtivjeka raditi teško i
mukotrpno iako to nisu željeli. Zato su se domišljali kako da
svoje životne potrebe zadovolje sa što manje neželjenog
rada. Ideje su postajale stvarnost i postupno su se ostvarivale
sve brže. Rano su u svijet bajkovitih želja uveli priču o
ljudima koji su mogli materijalizirati svoje ideje i želje
odmah, ali u pričama to nije nikada imalo sretan kraj. Ipak su
i dalje na tome marljivo nastojali potpuno nesvjesni što
zapravo čine. Kada vi Akorina iz hladnjaka uzmete kiselo
mlijeko jer ste ga poželjeli to je iz perspektive čovjeka
kamenog doba trenutačno ispunjena želja, materijalizirana
ideja“ - Vanda je zašutjela kao da daje vremena Akorini da to
prihvati. Šutjele su obje.
21
Akorina se oglasi: „U tom smislu ‘povijesni cilj’ bi bio
da mi ljudi možemo trenutačno zadovoljavati svoje potrebe,
materijalizirati svoje ideje i tako se osloboditi svake radne
prisile? A što ako neka budala zamisli da Zemlja treba
napraviti bum?“
„Da u tome je problem“ - složila se Vanda i nastavi:
„Ljudi će uspjeti u naumu da se oslobode prisile rada
koji ih sputava, ali će stalno voditi borbu s onim silama u sebi
i oko sebe koje će te moći htjeti upotrijebiti za ponovno
porobljavanje ljudi i za uništavanje.“
Pred kraj rečenice govorila je sasvim tiho svjesna da
sve skupa može zvučati kao već sto puta pročitani
znanstveno fantastični roman. Uzdahnuvši gledala je u
Akorinu.
„Da, iz svega što do sada znamo o ljudskoj povijesti
teško je zamisliti da bi moglo biti drukčije, iako mi je
neobično čuti kako odlučno govorite da su ljudi uspjeli
ostvariti ‘povijesni cilj’ kao da ste to vidjeli“ - Akorina je
diplomatski zaključila.
Kao da je prečula zadnji dio rečenice Vanda je odmah
nastavila:
„Imate pravo. Ništa u povijesti ne pokazuje da smo mi
ljudi sposobni odgovorno mijenjati svijet i sebe, vodeći
računa o posljedicama i da nam vlastiti interesi nisu iznad
općih. Ali vi isto tako znate da je uvijek bilo pojedinaca koji
se nisu uklapali u tu mračnu sliku i koji su bili spremni platiti
životom svoje čovjekoljublje. Pa ako je u povijesti bio i jedan
takav čovjek to daje nadu da naša povijest nije morala nužno
biti takva kakva je bila“
„Moram priznati da to zvuči romantično i bajkovito
samo ne vidim kako mi iz te vaše pretpostavke možemo
22
izvući korist za budućnost i za spas tog ‘povijesnog cilja’?“ malo cinično je rekla Akorina i počela si slagati jedan veliki
sendvič.
„Plan bi u osnovi bio ovaj: kada pletete vestu i
pogriješite, a greška vam se u pletivu stalno ponavlja, morate
otparati sve do dijela bez graške. Tek onda možete dalje“ –
rekla je Vanda i zašutjela.
„Hoćete reći da ćemo povijest odmotavati unatrag dok
ne dođemo do mitskog ‘zlatnog doba’, kada su ljudi živjeli
vječno, mladi i zdravi. A onda se pojavila Pandora“ Akorina više nije niti pokušavala biti diplomat već je svom
cinizmu dala na volju. Zagrizla je u sendvič jer to je bilo
jedino što se sada moglo napraviti, mirno jesti i dati Vandi do
znanja da je ipak pretjerala.
„Sve bi bilo jednostavnije da je bilo ‘zlatnog doba’,
ovako ne znamo u kojem se trenutku pojavila ideja općeg
dobra ili ljubavi prema ljudima i što ju je zaustavilo u
napredovanju“ - mirno je rekla Vanda.
„Znači vi tražite trenutak kada se pojavio mem ljubavi i
zašto nije postao jači od mema mržnje?“ - Akorina je
mrmorila žvačući sendvič, niti ne pokušavajući pričekati da
oslobodi usta puna hrane. Onda je ustala i s pravom gestom
profesora, odloživši sendvič, održala slovo: „Draga moja, vi
govorite o svijetu tako pojednostavljeno i plošno, kao da je
svijet ravan pod koji ćemo sada lijepo očistiti od loših stvari i
dalje uzgajati samo one dobre i lijepe. Jeste li se ikada upitali
nije li nužno da postoje dobro i zlo, pa to su stvari koje su
još stari Grci apsolvirali. Pitanje je tko će reći što je dobro za
sve ljude i tko će reći što je zlo za sve ljude? Taj ili ta se još
nije rodio“:
23
Ustala je i Vanda. Ushodala se po blagovaonici pa
sjela. Vidjelo se da razmišlja bi li progovorila.
„Taj ili ta se još nije rodio ali postoji to, postoji stvar
koja može odgovoriti na Vaše pitanje“ - rekla je pomalo
nevoljko.
„No onda smo daleko dogurali, demokracija će nam
ovisiti o stvari“ - Akorina je zastala, pa naglo zapitala:
„hoćete reći, postoji mašina koja će odgovoriti na to pitanje.
Hoćete reći da možemo koristiti računalo za to?“
„Da“ - mirno je odgovorila Vanda i nastavila:
„Kompjutor može simulirati svaku situaciju i ako je
ona u opreci s interesima nekoga u toj mjeri da ugrožava
nečiji život, identitet i slično može nas o tome izvijestiti. Pa
ako samo jedan čovjek kaže ‘ne’ određenoj zamisli ona ne
može proći.“
„Da to je tehnološki izvedivo, samo kako je moguće da
se svi ljudi slože oko nečega?“ - zapitala je Akorina i ne
očekujući odgovor odmah nastavila: „Mene zapravo zanima
što vi očekujete od mene?“.
„Dobro, možda sam sve zakomplicirala. Vi Akorina
imate sposobnost da materijalizirate svoje ideje. Znam da
vam to zvuči čudno, ali tako je. Za sada vam to još ne ide
dovoljno dobro jer niste bili svjesni svojih mogućnost. No,
ako to budete svjesno njegovali moći ćete materijalizirati
situacije iz davne prošlosti što je nama važno.“
Vanda je zastala. Budući da Akorina nije postavljala
nikakva pitanja pile su kavu u tišini. Akorina je razmišljala o
toj svojoj sposobnosti koju navodno ima. Možda je i tako, ali
kako može Vanda biti sigurna da ona, Akorina neće
materijalizirati nešto loše, nešto opasno. I prije nego li je
postavila to pitanje Vanda se oglasi:
24
“Vi možete materijalizirati samo one situacije koje su
vam emocionalno prihvatljive i koje su bezopasne. Zato ste
nam tako dragocjeni. Ljudi se razlikuju i po tome što
materijaliziraju. Za sada ih ima jako malo koji to uopće
mogu.“ Ponovo je nastala tišina, prava stanka za ispijanje
kave.
S crkvenog tornja otkucavalo je podne. Čuo se cvrkut
ptica i dozivanje nekog djeteta. Nikakvi glasovi modernog
svijeta nisu se čuli. Tako je Medulin mogao zvučati i pred
tisuću godina ako je imao crkveni zvonik. Voljela je Akorina
loviti takve slike svijeta koje su odstupale od zvukova, mirisa
i oblika doba u kojem je živjela.
„Ja ću vas sada napustiti“ - prozbori Vanda, ustane i
poravna odjeću. Doimala se umorno. Taj razgovor nije bio
obično ćaskanje, znale su to obje. Akorina nije ni kurtoazno
pokušala nagovarati gošću da ostane. I sama je odjednom
osjećala umor.
„Imate lijep pogled na more“ - pokuša Vanda osvježiti
komunikaciju.
„Da. A Vi, imate li pogled na more?“ - prihvati temu
Akorina.
„O da. Divan pogled na more. Vidjet ćete“ - Gošća je
odgovarala i polako odlazila prema vratima.
„Akorina, javit ću Vam se. Vi se smjestite, razmislite o
našem razgovoru pa ćemo ga nastaviti. I znajte, vi već radite
za nas jer i ovo je bio jedan radni dan zar ne?“ - pružala joj je
ruku smiješeći se prijateljski.
„Naravno. Čekati ću Vaš poziv“ - Akorina prihvati
ruku svoje gošće.
„Do viđenja“. Vanda se uputila prema automobilu.
25
„Do viđenja“ - odvrati Akorina i pristojno odstoji na
otvorenim vratima kuće dok je Vanda promicala vozilom.
Mahnule su si na pozdrav.
26
Nagovještaj
P
reviše je toga bilo rečeno da bi samo tako nešto
zaključila pa je odlučila otići u šetnju. Privlačio ju je
poluotok Vižula, pun arheoloških ostataka. Naraslo
more progutalo je rimski mol, ulicu i zgrade da bi ih tek
nakratko otkrivalo tijekom oseka. Obukla se sportski i
laganim hodom ubrzo došla do prevlake između kopna i
otoka. Sada je posvuda bilo gradilište, svi su htjeli graditi uz
samo more. Privatni i opći interesi, pomorsko dobro, sve su
to bile teme koje su ona i Vanda danas dotaknule. Zgrade su
rasle na arheološkim nalazištima u skladu sa starom praksom
po kojoj smo davno prije i Salonu zalili u beton, razmišljala
je ulazeći stazom u gustu šumu. Pokušavala je ne misliti na
ništa određeno i prepustiti se tišini mirisave šume premećući
nogu pred nogu. No, nije to bilo tako jednostavno. Kako
zaboraviti Vandinu tvrdnju o njenoj moći da materijalizira
svoje misli. Zastala je, ispružila ruku i zagledavši se u svoj
dlan intenzivno počela misliti na mandarinku. Ništa se nije
događalo osim što je prema njoj stazom dolazila žena
srednjih godina oštro ju promatrajući. Nije joj se to moglo
zamjeriti s obzirom da se Akorina nije mogla odlučiti što da
učini s rukom, da je spusti ili da se pravi kako se zapravo
ništa ne događa. Ostala je tako skamenjena, a žena je prošla.
Uostalom, mislila je, svašta oni vide od turista. Ipak mogla
sam joj mahnuti pa bi sve izgledalo prirodnije, ustanovi i
okrene se da vidi je li žena još u vidokrugu. No pokušaj da
ispravi taj glupi dojam je propao i ona krene dalje. Znala je
da je to s mandarinom bilo glupo jer joj je Vanda lijepo rekla
kako je u stanju materijalizirati situacije a ne predmete. A
znala je da i joj je zamišljanje situacija iz prošlosti jedna od
27
omiljenih razonoda. Pred njom se ukazao proplanak, nisko
grmlje i pogled na more. Zastala je jer je vrlo jasno mogla
zamisliti mjesto na kojem stoji pred tisuću i više. Ništa u
zvukovima, prirodi ili na moru nije svjedočilo da nije tako.
Osjećala je da bi po stazi prema njoj mogla naići neka
rimljanka kao malo prije ona žena. Snaga doživljaja izazivala
je u njoj uzbuđenje, koža joj se naježila a povjetarac koji je
puhao samo je pojačavao realnost trenutka. Jedan korak i
ona će vidjeti prve kuće Medulina ili ih ne će biti što može
značiti samo jedno. Bilo joj je nemoguće pomaknuti se. Što
ako ne bude kuća, što ako uđe s proplanka u uređen vrt
rimske vile? Nije bila za to spremna. Jedna stvar je bila igrati
se zamišljenih svjetova a sasvim nešto drugo provesti to u
stvarnost snagom svoje želje. Svjesna da samo o njoj ovisi
što će se dogoditi, prestrašila se. Pogled je svrnula na svoje
noge i suvremena obuća ju uvjeri da se ništa nije dogodilo.
Imala je i sat na ruci. Učini napor i zakorači naprijed. Vidjele
su se kuće. Stajala je potpuno smetena, sretna jer ih vidi i
nesretna jer nije učinila ono na što ju je vukla silna znatiželja.
Malom stazicom spustila se do mora i sjela na stijenu.
Nezadovoljstvo je bivalo sve veće jer je osjećala kako je
izdala samu sebe. Što ako se ovakva prilika više nikada ne
ponovi? Jučerašnje događanje se po kvaliteti nije moglo
usporediti s današnjim iskustvom. Duboko je udisala morski
zrak i polako se smirila. Odlučila se vratiti uz obalu pokraj
rekonstruiranih zidova rimskih kuća. Već je izdaleka
primijetila jedno golo dijete, od četiri ili pet godina, kako
trčkara pokraj zida. Imalo je žarko crvenu kosu, keltski
crvenu. Onda je spazila i mladu ženu, golu, raspuštene, bujne
isto tako crvene kose. Ležala je u zavjetrini zida na ne baš
toplom jesenskom suncu. Uz nju je bio muškarac, gol i
28
crvenokos. Oko njih su bili razbacani različiti rekviziti za
plažu, maske, peraje, lopta, ručnici. Sve troje je bilo
debeljuškasto i nevjerojatno blijede puti. Vidjelo se da
uživaju. Žena je nježno položila ruku na trbuh muškarca.
Spazili su Akorinu i samo se nasmiješili što je ona uzvratila u
prolazu.
Turisti, pomislila je. Možda su i znali da goluždravi
leže na ostacima rimske ulice pa im je to dodatno začinjavalo
uživanje u moru, suncu i golotinji. Nadam se da su se dobro
zaštitili od sunca, tako bijeli i crvenkasti, nasmijavala je samu
sebe. Oni su bili radostan prizor jednostavne ljudske sreće pa
joj se vratila njena dobra volja. Pomislila je na svog supruga i
bila sretna što će joj se danas javiti.
U povratku kući kupila je nešto namirnica i novine.
Poštanski je sandučić bio prazan što je govorilo da nije
proradila njena nova adresa. Kuća je odisala popodnevnim
mirom. Lokalne novine, koje je listala, uvijek su nepoznanica
onom tko je došao sa strane i još ne poznaje ljude i
probleme. Nakon ljetne gužve kao da i nije bilo vijesti. Onda
je zazvonio telefon. Skočila je na njegov zvuk. Suprug joj je
zvučao umorno ali sretno jer dolazi na vikend. Akorina je
bila oduševljena, pa toliko toga mu ima za ispričati, a sigurno
i on njoj. Kuhala si je kasni ručak, razvlačila se po kući
uživajući u slobodnom vremenu, tuširala se, prala kosu,
manikirala se i lakirala nokte. Slušala je radio i stanje na
cestama, no Gorski Kotar je bio suh i ona je mirno čekala
supruga. Par puta je poželjela nazvati Bibu ali se suzdržala.
Djeca ne vole da ih se naziva bezrazložno, a to je svaki put
kada to ne učine sami. Znala je to i strpljivo čekala da se
njena kći javi kad osjeti potrebu. Znala je i da će proći još
mnogo vremena dok Biba ne shvati kako je neobično to da
29
svaki put kad nazove, njena mama sve napušta i sluša samo
nju. Razmišljala je tako i skrasila se u fotelju pred
televizorom. Dug i dosadan film pomalo ju je uspavao. A
onda je konačno pozvonilo i sretna je pojurila svom suprugu
u zagrljaj. Ljubili su se strastveno.
Doručak je bio njihov najljepši dio dana. Olimir koji je
volio rano ustajati, dovukao je iz trgovine sve moguće
jestvine i sad su ih zajedno slagali na tanjure, kuhali kavu i
čaj, rezali rajčice i vadili prstima masline iz staklenke, odmah
ih jeli, a pokoja je dospjela i uz narezak. Olimir je pričao o
putovanju, avionu i koncertu u divnoj dvorani Miširi.
Akorina je brbljala o Vandi. Zamijenili su kućne kapute pa je
morala zavrnuti rukave, a njemu su ruke i noge jedva bile
pokrivene. To im je bila omiljena igra. Nasmijavalo ih je
naglašavanje njene krhkosti i njegove krupnoće, pa je to
ponekad završavalo strašću. Pravila nisu postojala sve je
ovisilo o njihovom raspoloženju. Među njima bilo je
prijateljstvo i povjerenje. Sada su sjedili i jeli. Olimir upita:
„Onda kakav je to zapravo posao?“
„Arheologija u kojoj je najvažnija moja sposobnost
zamišljanja prošlih vremena“ - brzinom munje odgovori
Akorina.
„Draga moja ako su tražili nekoga s bujnom maštom
imali su sreću. Pa ako to budu i plaćali ti ćeš mi se obogatiti“
- šalio se.
Akorina ne odgovori. Jela je mudrog izraza lica kao da
je pred kamerama. Olimir se zagleda u nju i ozbiljno
progovori:
„Znači mislila si ozbiljno. Sposobnost zamišljanja
prošlih vremena, tako si rekla?“
„Da“
30
„Zašto je to važno? Malo mi to objasni, može?“
„Može. Zamisli da su ljudi u svom razvoju naišli na
kamen mudraca ali su ga putem izgubili. Što bi bilo normalno
da naprave? Da se malo vrate natrag i ponovo ga pronađu. I
ono što je najvažnije da ustanove zašto su ga izgubili kako
im se to ne bi ponovo dogodilo.“
„Pa ništa drugo i ne radimo nego stalno analiziramo
prošlost i naravno ne slažemo se u tome što se dogodilo“ razmišljao je naglas Olimir.
„Da, jer nitko ne zna što se uistinu događalo“ - dodala
je Akorina.
„Kako u tome može pomoći zamišljanje prošlih
vremena?“ - pitao je.
„Ako zamisliš i materijaliziraš situaciju koja je vjerna
kopija prošlosti znaš što se dogodilo“ - polagano je
odgovorila.
„Materijaliziraš situaciju?“ - pitao je s nevjericom.
„Da. Zaželio si danas za doručak voćni jogurt, otvorio
si hladnjak i uzeo ga. Da je to mogao vidjeti netko iz starog
Egipta mislio bi da si bog. Mi stalno radimo na
materijalizaciji naših želja, naših ideja i to vrlo uspješno.
Čitava naša povijest je nastojanje da trenutačno ispunjavamo
želje, da materijaliziramo ideje sve brže i brže. Tako, dragi
moj, u buduće neću ja puniti ovaj hladnjak voćnim jogurtima
nego će to za nas raditi neka agencija s kojom ćemo sklopiti
ugovor. Što mi zaželimo oni će u sekundi metnuti u
hladnjak“ - polu šaljivo a polu ozbiljno govorila je.
„Slažem se s tim da nastojimo sve brže ostvariti svoje
ideje, kako kažeš materijalizirati ih, ali to se uvijek odnosi na
buduće događaje a ne na prošle.“
31
„Istina. Sada tu nastupaju ovakvi kao ja, s bujnom
maštom, kako si rekao.“
„Govorimo ozbiljno, nadam se. Koliko mnoštvo
podataka bi ti trebalo da zamisliš situaciju od pred sat
vremena i da ona bude vjerna kopija toga“ - počeo se
ozbiljno zanimati Olimir.
„To je točno ako želiš tome pristupiti na taj način.
Međutim osim podataka i činjenica ima još nešto, osjećaj,
osjećaj situacije“ - odgovorila je.
Olimir ju je promatrao zamišljeno. Onda, uz osmjeh,
upita:
„Kakav bi bio voćni jogurt materijaliziran prema
nečijem osjećaju? Pun hladnjak čuda neviđenog.“
Akorina je šutjela. Bila je zbunjena. Prvi put se pitala je
li ona osjećala neku prošlu situaciju ili se prisjećala te
situacije, kao netko tko je to proživio. Cijelim tijelom prošla
ju je jeza. Pogledala je preplašeno Olimira. On je ustao,
prišao joj i zagrlio je.
„Ana, što je, što se događa?“
32
Susret
S
jedili su u kafiću kraj Zlatnih vrata. Prijepodnevna
gužva subotom davala je živost centru Pule na potezu
od tržnice do Foruma. Sve ostalo bilo je uspavano na
neki poseban način kao da je grad bio umoran od povijesti.
Čekali su Vandu. Olimir je uporno tražio da ona odmah nađe
vremena za razgovor i ostavio joj samo mogućnost da
izabere mjesto na kojem će se naći. Akorina ju je spazila i
ostala zatečena. Niske cipele, odjevena u koleđ stilu, daleko
od one vamp žene koja ju je posjetila u Medulinu. Kad je
progovorila zbunjenost je još porasla jer je njen glas bio
melodiozan kao kod nikoga koga je do sada mogla u životu
čuti. Pogledala je Olimira i odmah shvatila da je Vanda svoj
glas namijenila njemu. Dojmila ga se ali ipak nije zaboravio
što želi. Nakon upoznavanja i naručivanja kave zapitao je bez
odlaganja:
“Vi pretpostavljate što nas zanima?“
Kako lukavo, pomislila je Akorina. Znatiželjno je
gledala prema Vandi koja se nasmiješi i progovori:
“Pa možda. Zanima vas što je u stvari materijalizacija
prošlih događaja, zar ne?“
„Upravo tako“ - Olimir se i dalje držao svog stila,
govori malo i slušaj pozorno.
„Osim onoga što već znate teško da mogu išta reći“ –
zavlačila je Vanda.
„Zapravo ne znam ništa jer ono što mi je Ana ispričala
prilično je smiješna priča iz već viđene znanstvene fantastike“
- pokušao je Olimir naljutiti Vandu, ne bi li progovorila.
„Zaista sve zvuči naivno i jednostavno“ - polagano je
odgovorila Vanda i nastavila: „Vi komponirate glazbu.
33
Zapišete svoju muzičku ideju, netko to odsvira i naši ušni
bubnjići zatitraju prema vašoj zamisli, zar ne?“
„Da i što to dokazuje?“ Olimir je bio pokoleban.
„Pa materijalizirali ste ideju“ - smijala se Vanda.
Akorina joj se okrene i ozbiljno upita:
“Vanda, jedno mi pitanje ne da mira. U kojoj mjeri ja
rekonstruiram prošli događaj, zahvaljujući svojem znanju i
nekoj intuiciji, a u kojoj mjeri se ja, možda, prisjećam
prošlosti?“
Nastala je tišina. Vanda je posegnula za šalicom kave,
Olimir se osjećao isključen iz priče, jer je Akorinino pitanje
bilo za njega neshvatljivo.
„Na ovo pitanje nemam pravi odgovor. Znam da vas to
možda pomalo plaši ali izgleda kako neki ljudi, osim
biološkog nasljeđa, imaju osobno povijesno nasljeđe. Ne
čudimo se što netko naslijedi plave oči, ali nam je teško
zamisliti da je netko naslijedio bilo koji dio kulture i
civilizacije. Zapravo se ne radi o nasljeđu u smislu znanja
nego, izgleda, o nekoj vrsti sjećanja. Možda to nije prava
riječ, sjećanje. Za sada su naša znanja o tome nedostatna.
Otvoreni smo prema tom pitanju i ništa unaprijed ne
odbacujemo“
Akorina joj se pomalo ljutito obrati:
“Trebali ste me upozoriti! Nije baš ugodno saznanje da
se sjećam događaja od prije dvije tisuće godina!“.
„A sjećate li se?“ - sada je bio red na Vandi da se
začudi. Gledala je Akorinu iščekujući.
Olimiru je zastao dah.
„Ne znam“ - polagano je rekla i bila je to istina.
Vidjela je da su svi bili zadovoljni jer je svatko od njih
to protumačio na svoj način. Vandi nije oduzeta nada a
34
Olimir je smatrao da je tu priči kraj. Samo je za nju to bio
početak traženja odgovora na pitanje koje ju je mučilo.
Razgovor je poprimio uljudnu građansku formu pričanja
niočemu. Uskoro je Vanda otišla ispričavši se neodložnim
poslovima.
Ostatak vikenda padala je kiša i prisilila ih na odmor i
mirovanje. Skupilo se kućanskih poslova koji su
omogućavali zaborav od teških pitanja. Olimir je pokušao
postaviti novi bojler za kuhinju ali se na kraju ispostavilo da
to neće uspjeti. Dogovorili su se da za to pozove majstora.
Bilo je jasno da bi trebali nastaviti razgovor o Vandi i tom
tajanstvenom poslu ali su to stalno odlagali. Prije nego što je
Olimir otputovao slušali su zajedno snimku koncerta nekog
novog kompozitora koja se zvala „Kapi“. Dok je po njima
kapalo u beskraj bavili su se svatko svojim mislima. Rastali
su se poljupcem.
Novi tjedan, novi početak, mislila je Akorina. Odlučila
je dati sama sebi dovoljno vremena da se sredi. Živjet će kao
dokona domaćica sve dok se Vanda ne javi sama. Ujutro je
kuhala, proletjela internetom, odgovorila na par mailova,
otišla po novine i kruh, malo pospremala i krenula u šetnju.
Otišla je u autokamp i prošetala do vrha poluotoka Kašteja.
Tamo se mogla divno smjestiti na stijenama tik do mora.
Nakon kišnog vikenda vrijeme je opet bilo sunčano i toplo.
More se ljeskalo na suncu, kao usred ljeta. Akorina je
opušteno sjedila. Mala plaža kraj nje mamila je na kupanje ali
ona je znala da more više nije toplo. Bijeli kamenčići bili su
ipak prevelik izazov da ih barem baca u more kad već sama
ne ulazi u nj. Baci kamenčić, buć. Tišina ju ponovo namami
na bacanje. Buć, buć, buć. To ju je oraspoložilo. Nastavi.
Buć, buć, buć. Odjednom...
35
Oko nje sve je bilo mračno i vlažno. Ukočila se. Tišinu
je narušavao ravnomjerni zvuk kapanja vode. Kap, kap, kap.
Srce joj je lupalo, disala je kratko i nije se usudila pomaknuti.
Nije imala pojma gdje se nalazi. Oči su joj se pomalo
navikavale na mrak.
„Vjerojatno sam propala u neku spilju koju nisam
primijetila.“
To joj se činilo kao jedino moguće objašnjenje. No nije
čula more niti je osjećala njegov miris. I dalje se razlijegalo
buć, buć, buć. Bilo je jasno da je u spilji. Hladnoća i vlaga
govorile su joj to. Pomalo je uočavala oblike stalaktita sa
kojih je kapala voda. Ispred nje se naziralo slabo svjetlo
mogućeg ulaza. Bila je zadovoljna što joj je srce prestalo
lupati. Možda više niti ne kuca, pomislila je i ustanovila kako
ju humor nije napustio. Sjedila je na kamenu pokušavajući se
domisliti što se događa. Pomalo je postajala svjesna
neugodnog mirisa. Svakim trenutkom taj se neugodni vonj
pojačavao da bi ju konačno zapuhnuo kao nepodnošljivi
smrad. Tada je primijetila sjenku na ulazu. Munjevito se
okretala tražeći kako da se povuče dublje u spilju ali iza nje
je bio mokar skliski zid. Čula je kako se nešto uvlači unutra,
a smrad i strah su je istodobno gušili svom silinom. Što je to,
medvjed, vuk ili neka mačka pitala se u panici, okamenjena
kao i stalagmit na kojem je sjedila. Razaznala je na slabom
svjetlu ljudski lik. Ili je to bio majmun s obzirom na smrad.
Biće se provlačilo uzanim prostorom do prvih stalaktita i
sjelo. Onda je spazila da u ruci ima nešto nalik zdjelici. Bio je
to, znači, čovjek. Namjestio je zdjelicu podno jednog
stalaktita, prekrižio ruke u krilu i čekao. Zdjelica se počela
puniti i svaka sljedeća kap proizvodila je drugačiji zvuk.
Može li me taj smrdljivac vidjeti i je li opasan, pitala se
36
Akorina zureći kroz tamu. Gost se dosađivao čekajući, pa se
lijeno češao po glavi i prsima, a Akorina ustanovi da je to
žena jer je imala dojke. Izvirivale su ispod njene duge kose.
Činilo se da je gola. Posegnula je za zdjelicom, otpila, i
ponovo ju ostavila da se puni. Ta smrdljivica je sigurno neka
čudakinja koja je pronašla način kako da dolazi do besplatne
vode ali nije pronašla način kako da dođe do sapuna, mislila
je Akorina i promatrala ju. Žena je ispružila noge podigla
ruke iznad glave i rastezala se. Onda se opustila i podrignula.
Koja primitivka, mislila je Akorina ali pravo ju je iznenađenje
tek čekalo kad je žena počela puštati vjetrove. Akorina, koja
se tek privikla na smrad, sjedila je zgrožena. Nakašljala se, a
da i nije razmislila koliko je to razumno. Nije se dogodilo
ništa. Odlučila se nakašljati glasnije. Ništa. Ona je gluha,
pomisli Akorina. Sjedile su tako svaka u svom svijetu.
Uskoro se začulo neko komešanje na ulazu i žena podigne
glavu. Do njih dopre grleno „a“, ponovljeno više puta. Žena
odgovori na isti način ali se ne pomakne. Akorina je sada
imala o čemu misliti. Dovikne joj: „Hej, ti!“. Riječi su
protutnjale špiljom ali žena ih nije čula. Znači ne čuje samo
mene. Je li moguće da me niti ne vidi, pitala se. Napipa
rukom kamenčić i hitne ga prema ženi. Promašio ju je ali je
pao dovoljno blizu da ga je morala zapaziti. Sada joj je bilo
jasno da za tu ženu ona ne postoji. Osjećala se kao publika u
kazalištu. Uto žena uzme svoju zdjelicu punu vode i stane se
izvlačiti iz špilje. Predstava je gotova, pomisli Akorina i bi joj
malo žao. Utješi se mišlju da će zrak postati ugodniji što se
uskoro i osjetilo. Osluškivala je kapi vode, zatvorila oči i
duboko uzdahnula. Odjednom...
Sjedila je na istom mjestu kraj mora kao prije doživljaja
u špilji. Više se nije čudila tim tajanstvenim promjenama.
37
Pitala se je li to sanjala ili se stvarno našla u špilji s nekom
čudakinjom sličnom neandertalcu. Onog trena kad je to
pomislila postalo joj je jasno da je žena u špilji prethistorijsko
biće pa je njen izgled i ponašanje imalo smisla. Glasno je
rekla :
„Draga moja Vanda onda bi moje sjećanje ili kako već
da to nazovemo, sezalo mnogo dalje od par tisuća godina.“
Na putu kući razmišljala je hoće li se javiti Vandi.
Odluči još malo sama istraživati prije nego li ju nazove.
Sljedeći dan sjedila je u isto vrijeme na plaži i bacala
kamenčiće u vodu. Iako je bilo toplo zagrnula se vjetrovkom
da bi u špilji mogla čekati dulje vrijeme ako treba. Kap, kap,
kap. Uzela je i baterijsku svjetiljku. Uspjelo je. Ponovo je bila
na istom kamenu u tami vlažnog podzemlja, sama. Čekala je
nestrpljivo istražujući svjetiljkom spilju. Osvijetljeni stalaktiti
su se doimali veličanstveno. Ispod razine na kojoj je sjedila
bio je proširen prostor sličan jezeru i protezao se u daljinu
prema ulazu, samo niže. Posvuda je kapalo. Naglo ju
zapuhne već poznati vonj i sad je znala da dolazi žena po
vodu, bar se nadala da će to biti ona. Ugasi svjetiljku iako
nije znala zašto. Zaista jučerašnja spodoba se spustila i sjela
na staro mjesto te namjestila svoju zdjelicu da se puni. Kao i
jučer ubrzo popije sve što se napunilo i ponovo ju stavi da se
puni. Akorini se smili to žedno stvorenje i oprosti joj smrad.
Spremala se osvijetliti ju, ali tog trena žena se spusti na
koljena, polegne na trbuh i jako oprezno protegne ruku
ispruživši ju u tamu. Akorina se pitala što radi kad začuje
bućkanje u jezeru podno njih. Upali svjetiljku upravo u
trenutku kad je žena uhvativši nešto u vodi vadila to van.
Držala je čovječju ribicu koja se batrgala i ne žureći se
odgrizla joj glavu. Akorina je bila toliko šokirana da je
38
ugasila svjetiljku i sad se više nije usudila upaliti je. Slušala je
kako se žena gosti mljackajući. Trajalo je to predugo za
Akorinu, bilo joj je mučno od slike koju je upravo vidjela, ali
je ostala čekati. Kad je prestala žvakati žena se ponovo
napije i produži punjenje zdjelice što izazove komešanje
izvan špilje. Ona se oglasi grlenim „a“ i mirno nastavi čekati.
Poslije se izvukla van a da ju Akorina nije osvijetlila iako je
to namjeravala. Sutra ću ju dobro pogledati, obećala je sama
sebi.
Na isti način sve se ponovilo sutradan. Akorina je
sjedila sa spremnom svjetiljkom i čekala. Bila je odlučna da
ponovo otrpi lov na čovječju ribicu i sve ostalo. Žena je
došla i njen smrad više nije bio Akorini toliko primjetan.
Ubrzo se bacila u lov na hranu pa Akorina nije palila
svjetiljku odlučivši da preskoči već viđeno. No lov je
potrajao i nije se dogodilo ništa. Žena je sjela kraj svoje
zdjelice čudnovato tiha. Uzdisala je. Akorina shvati da je
gladna. Osvijetli ju. Prvo primijeti njeno lice, ni staro ni
mlado a jedva da je bilo žensko, kako mi to zamišljamo.
Rukama je pritiskala svoj trbuh iz kojeg je do Akorine
dopiralo kruljenje želuca. Ona ugasi svjetiljku užasnuta
prizorom patnje. Žena je pila vodu i Akorina je znala da je to
pokušaj zavaravanja gladnog želuca. Zatvorila je oči i otišla
prije žene.
Ostatak dana je razmišljala o proživljenom susretu u
špilji. Još nije bila spremna za razgovor s Vandom. Nije ni
sama znala što još želi vidjeti u toj špilji prije nego što
donese neki zaključak.
Sutradan je zakasnila i našla se u vlažnom prostoru kad
je žena već naveliko lovila u vodi. Uspjela je pa je jela bučno
i halapljivo. Akorina je morala priznati sama sebi da joj je
39
drago što je žena uspjela koliko god je sve izgledalo krvavo.
Budući da žena nije ustajala nego je i dalje potrbuške ležala
nad jezerom, a prestalo je njeno mljackanje, Akorina ju
osvijetli. Kosa joj je skrivala lice ali je mogla vidjeti zdepasto
tijelo, snažno bez trunka sala. Zašto tako leži, pitala se?
Onda primijeti da žena rukom pretražuje jezero u potrazi za
plijenom. Više nije imala sreće. Ali je tako tražeći pokrenula
neki kamen koji se strmoglavio u dubinu špilje, larmajući i na
kraju bučno pao u vodu. Žena je ispustila neki glas sličan
čuđenju i potražila oko sebe još neki kamen. Našla ga je i
ponovila sve uz glasno coktanje i na kraju radosno hihotanje.
To je trajalo dok je bilo kamenja. Žena se igrala i sada je
Akorina znala da vidi nešto zaista lijepo. Zaigrala se i
zaboravila na svoju zdjelicu iz koje se već prelijevala voda.
Izvana su je dozivali grlenim „a“ pa je konačno krenula.
Akorina dobaci: “Do viđenja“. Ostala je još neko vrijeme u
tišini spilje. Padne joj na um da bi se mogla i sama popeti za
neznankom i upoznati taj svijet. Misao je bila privlačna ali joj
je oprez nalagao da ne pretjeruje. Bilo je vrijeme da
porazgovara s Vandom.
40
Spoznaja
J
utro je osvanulo vedro ali vjetrovito. Puhala je bura koja
baš nije oduševljavala Akorinu. Lijeno je doručkovala i
promatrala kako se njišu grane ogromnih hrastova koji
su se uzdizali u susjedstvu. U daljini se bijelio toranj
premanturske crkve. Nazirala je valove uzburkanog mora na
vrhu Kašteje. Zazvoni telefon. Bila je Vanda. Odmah je
upitala:
“Jeste li za jedan mali izlet?“
„Naravno. Danas nisam ništa planirala“ - odgovorila je
Akorina i nastavila: Za jedno sat vremena možete me
pokupiti. A kamo idemo?“
„To je tajna. Svakako uzmite toplu jaknu danas puše
bura. Do viđenja“ Vanda je bila tajanstvena.
Došla je točno i nije željela ući u kuću tako da su
odmah krenule. Akorina nije ništa pitala, uživala je u
ljepotama istarskog krajolika i registrirala da idu prema
Poreču a onda i dalje. Vanda je iznenada rekla:
“Idemo u jamu Baredine“.
Akorini to nije ništa govorilo pa je samo klimnula
glavom. Osjećala se dobro zaštićena od bure iza stakla
automobila. Vanda ju je promatrala postrance koliko je
mogla s obzirom da je svu pozornost morala posvetiti vožnji.
Iznenada je rekla:
“Tamo je spilja s čovječjim ribicama.“
U tom trenutku kao da je netko Akorinu udario u
pleksus. Problijedjela je i savinula se u struku. Vanda je
zaustavila auto pored ceste, hitro oslobodila Akorinu pojasa
pa izletjela van i našla se s druge strane da ju, skoro
onesviještenu, izvuče na zrak. Ništa nije pomagalo, pala je na
41
koljena i povraćala. Vanda je sabrano pomagala i kada je
primijetila da se napad smiruje diskretno se povukla par
koraka dalje. Akorina je sjela na zemlju satrvena i duboko
disala. Prošlo je par minuta. Vanda se pokrenula i otvorila
prtljažnik automobila u kojem je imala spremljenu vodu,
ručnik i sapun. Čak i vodicu za ispiranje usta. Bilo je jasno da
je očekivala ovakav razvoj događaja. Koliko god je Akorini
bilo drago da se može oprati i napiti vode toliko ju je ljutilo
što je Vanda manipulirala njezinim emocijama. Zato je
planula:
“Vi ste znali! Znali ste za moje posjete spilji! Znali ste
za onu neandertalku! Za čovječju ribicu!“
U trenutku se činilo da će joj opet pozliti. Pokrila je
dlanom usta i užasnuto gledala u Vandu. Prošla je čitava
minuta a Vanda nije ni pokušala ništa objasniti. Čekala je da
Akorina sama shvati. Akorina je gutala slinu, spustila ruke
niz tijelo i stiskala šake. Onda je drhtavim glasom upitala:
“Ona neandertalka, to sam ja?“
„Da. Osnovni zapis u DNK vam je isti, fizičko vrijeme
je različito, no to nije važno. Iako i njega možete
rekonstruirati, kao malo prije kada ste nepripremljeni na to
osjetili kao da jedete čovječju ribicu pa vam je pozlilo.
Umorni ste. Da vas vratim kući ili želite pogledati spilju?“
„Umorna jesam ali želim s vama razgovarati. Svakako
me ne interesira nikakva špilja. Sjednimo negdje u zagrijani
prostor. Mislim da mi treba kava“ - govorila je bez prestanka
Akorina i sjedala u automobil.
Vozile su se bez riječi u Poreč. Vanda se dobro
snalazila u gradu i ubrzo su sjedile u kavani. Izgledalo je da
Akorinu zanima samo kava koju je požudno srkala. Onda se
42
naslonila na rukohvate svog stolca i nagnula prema Vandi.
Gledala ju je u oči i rekla:
“Draga moja, meni je dosta tog cirkusa. Mislim da vam
upravo dajem otkaz. Bolje da se vratim u školu. I tamo je
ludnica ali još ne jedemo čovječje ribice!“ - Počela se
cerekati i nastavila: „Sirove čovječje ribice. Možda da su
pečene, tko zna? Vanda jeste li ih vi jeli, mislim sirove?“ izazivala je.
Vanda je ozbiljno pila kavu i činilo se da je u neprilici.
Akorina je nastavila:
„Pa dobro s obzirom da više ne radim za vas možete
mi priznati ako ste ih jeli. A možda su vama i dobre. Ljudi se
razlikuju u ukusima. Meni je, na primjer, previše tih čudesa
koja se događaju u zadnje vrijeme, a vi izgledate kao osoba
koja se tek zagrijava za pravu predstavu“:
Vanda plane:
„Akorina vi ste uvrijeđeni ali ne morate me zato stalno
napadati! Nisam ja smislila čitavu predstavu kako vi kažete.
Sve skupa je izvan moje i vaše moći“
„Je li? Pa vidite ja upravo izlazim iz predstave i
odlazim na autobusni kolodvor“ - povišenim glasom je
odgovorila Akorina, ustala i krenula.
Vanda zamahne ljutito rukom prema njoj i vikne:
„Dosta prenemaganja! Vratite se i sjednite. Uostalom
takvi razmaženi kakvi ste još ćete se izgubiti.“
Pogodila je Akorinu ravno u živac. Ona se okrene
zabezeknuta, vrati se i sjedne,
„Ja sam razmažena! Pa vi eksperimentirate na meni a ja
to trpim. Tko zna kako vam to uspijeva. Morala bih vas
zapravo prijaviti. Razmažena! Ja gutam za vas žabe a Vi...“
43
„Čovječe ribice“ - mirno joj u riječ upadne Vanda i
brzo nadoda: „Mogle bismo sada ručati da se smirimo“.
Akorina ju je neko vrijeme gledala nijemo, a onda se
počela smijati.
Izašle su iz kafića i uskoro ugledale restoran koji je
djelovao raskošno u prilično pustom Poreču. Nije bilo
turističke gužve. Tako su hodajući pod ruku i smijući se ušle
u restoran pa je vlasnik pomislio da su to dvije prijateljice
koje eto znaju uživati u životu. Smjestile su se kraj prozora i
pretjerano usredotočeno proučavale meni. Akorina je prva
izabrala: juhu od mlijeka s koprom i teleće pečenje s
krumpirom. Odlučila se za to nakon što je izgnjavila
konobara pitanjima o načinu kako se meso priprema i tek
kad ju je ovaj, već sav izmožden, uspio uvjeriti da se meso i
krumpir peku pod pekom kao pred tisuće godina. Vanda je
naručila isto jer joj je bilo žao konobara. Primio je narudžbu i
odmah počeo udvarati Vandi, predlažući joj salatu od rukole.
Akorina se durila, pustila je da joj padne vilica na pod, pa je
tražila svježu vodu ali ne previše hladnu.
„Akorina pustite čovjeka na miru“ - smijala se Vanda.
„A zašto se ne obazire na mene? Valjda naslućuje moju
DNK-a vezu s neandertalkom“ - šalila se Akorina.
„Željeli biste da vas oblijeće i da mu se sviđate? On
vam se sviđa?“ - pitala je Vanda.
Akorina ju potapša po ruci. „Ma ne, to je samo
normalna reakcija razmažene žene! Budimo ozbiljne. Rekli
ste da sam u genetskoj vezi s onom ženom iz jame Baredine.
Ne vidim tu ništa posebno jer smo svi u nekoj genetskoj vezi
s praljudima“.
„Da to je točno. Ali vi svoju genetsku vezu možete
rekonstruirati. Možete se sjetiti onog djela nje koji ste vi.“
44
„I to je arheologija?“ - pitala je Akorina.
„Ne to je speleologija“ - smijala se Vanda.
„Takvih situacija imate koliko hoćete. Svaki put kada
se neki homo sapiens napije oživi neandertalca u sebi“ Akorina je veselo objašnjavala. Onda sjetno doda: „Na onu
ženu iz Baredine sam se sažalila. Gladovala je. Ne znam
zašto je upravo ona ulazila u jamu po vodu. Činilo mi se da
joj se to sviđa, da je to neka njena uloga. Možda ju je jama
privlačila jer je mogla uloviti koji zalogaj. Znate Vanda ona
se zna igrati. Bacala je kamenje u dubinu jame i radovala se
kao malo dijete. Možda mi je zato postala simpatična. Sad mi
je pala na um jedna misao. Hoćete li da zajedno, vi i ja
posjetimo gospođu A?“
„Gospođu A?“ - pitala je Vanda.
„Da tako su je dozivali njeni homoštovećjesu“ - objasni
Akorina.
S obzirom da je Vanda jela u tišini, neodgovarajući na
iznijetu ideju Akorina ju je promatrala uzdignutih obrva,
očekujući odgovor. Onda je Vanda pozvala konobara i
počela naručivati desert nikako se ne odlučujući između
palačinki, kolača i sladoleda. Konobar je uživao u njenom
društvu pa se nije trudio pomoći joj oko izbora. Tako su oni
razgovarali o desertu a zapravo razmjenjivali značajne
poglede i osmijehe. Akorinu ništa nije moglo zavarati. Ona je
znala da Vanda samo glumi ne bi li dobila na vremenu jer ju
je prijedlog da i ona posjeti jamu i „gospođu A“ potpuno
zbunio. Zato je rekla:
„Vanda zaboravite desert ionako ste previše debeli.“
Konobar joj je uputio jedan ubojiti pogled, a ona mu je
uzvratila očaravajućim osmjehom. Vanda je shvatila šalu i
glumila je da se duri napučivši usta što je konobara
45
izbezumilo. Zaboravio je na profesionalnost i zavapio „Mademoiselle vaša je figura besprijekorna, vi možete jesti
desert, vi možete…“ - ostao je bez riječi i samo gledao u nju.
Vanda je uzdahnula i slomljenim glasom rekla:
„Ali ja imam sala evo tu na trbuhu i na…„ - nije
dovršila samo se pipkala po bedrima. Konobar je grizao
usnice. Akorina je ustala i zapovjedila:
„Idemo. Platite i patite za kolačima. Ni ja ih nisam jela,
pa što.“
Tako su se ponovo smijale sve do parkinga. U autu
Vanda ozbiljno upita:
“Što ste mislili onim prijedlogom da i ja idem s vama u
jamu?“
„Pa mislim vi očito znate što tražite a ja samo putujem
tragom svojih DNK. Možda bismo zajedno otkrile u čemu je
stvar“ - loše je objašnjavala Akorina.
„Sada ću vas odvesti kući a sutra bih mogla doći k
vama pa da o tome popričamo“ - predloži Vanda.
„Dobro. Mogli biste doći popodne, nekako su mi duga
predvečerja kad puše ta bura“
„Doći ću oko četiri pa ćemo imati vremena na pretek.“
„Stvarno sam se umorila, iako zapravo samo od
spoznaje da je ‘gospođa A’ za mene nešto više od obične
slike iz prošlosti. Mora se priznati da sam lijepo napredovala
od tog vremena, ne jedem prstima i brinem se za higijenu“ –
čavrljala je Akorina promatrajući kako se dan gasi.
Rastale su se uz prijateljski poljubac.
Akorina je za to popodne priredila čaj i kekse. Soba je
bila ugodno topla a plamen svijeće dao joj je intimni ugođaj.
Vanda je izgledala zamamno u hlačama i puloveru. Nakon
46
neobaveznog čavrljanja ustala je iz fotelje i stala pred
Akorinu.
„Pogledajte me. Izgledam točno onako kako ste vi
željeli izgledati još kao mala djevojčica“ - polako je govorila.
Zatim je ponovo sjela.
„Što mi zapravo želite reći, da to niste vi nego lik koji
ste uzeli da mi se lakše približite?“ - pitala je Akorina.
„Da, to nije moj pravi lik“ - potvrdi Vanda.
„A kako izgledate?“
„Sjećate li se o čemu ste maštali kad ste bolovali od
artroze koljena? Kako ste, zarobljeni na trećem katu kuće
bez lifta, maštali o bestjelesnoj egzistenciji. Odnosno
zamišljali ste kako bi bilo lijepo postojati kao kuglica.
Inspirirala vas je ružičasta špekula koju ste dobili od jednog
djeteta u školi“.
„Sjećam se. Još imam tu špekulu.“
„Pa dobro, ja egzistiram kao jedna takva kuglica“ rekla je Vanda.
„Ja se više ničemu ne čudim, stvarno se više ničemu ne
čudim“ - ponavljala je Akorina buljeći u Vandu. Iznenada je
Vandin lik postao blijed i nejasan da bi potpuno nestao.
Akorina je uzdisala i tada se kraj njene šalice čaja stvorila
mala ružičasta kuglica. Kuglica se podigla i nježno dotaknula
Akorininu ruku pa se ponovo smjestila na stol. To je
izmamilo smiješak potpune predaje preko Akorinina lica.
Naslonila se u fotelji i progovorila:
“Draga moja ovo je fantastično. Baš vam zavidim.
Postigli ste savršenstvo samo kako ćemo razgovarati?“
„Lijepo“ - čuo se melodiozni zvuk i podsjetio Akorinu
na telefonski razgovor koji su vodile još dok se u Zagrebu
raspitivala oko tog posla. Sada je gledala onu sirenu koja joj
47
je onako umilno javljala da je primljena. Onda se čulo
udaranje valova u daljini pa Akorina upita: „Živite li u
moru?“. Kuglica se pokrene, poleti pa se spusti u svoj čaj da
bi se nakon sekunde podigla i proletjela kroz plamen svijeće
na stolu a onda se opet zaustavi na salveti kraj šalice.
Akorina je pljeskala rukama oduševljeno kao mala
djevojčica.
„Dođite k meni“ - pozove ju i ispruži dlan. Vanda
napravi par osmica u zraku i nježno se spusti Akorini u ruku.
„Ovo je divno. Maštala sam o tome. Potpuno
oslobođenje od tijela. Valjda ne osjećate glad, žeđ ili bol?“ bila je radoznala Akorina.
„Ne to ne osjećam ali mogu osjećati sve za što
uključim senzore tako da znam što je, na primjer, bol. No
kada isključim taj senzor ne boli me ništa“ - objašnjavala je
Vanda.
„A kojeg ste spola? I sada ste žena?“
„Spolovi kako ih vi doživljavate više ne postoje.
Možete misliti o meni kao ženi ako vam je to jednostavnije, a
s obzirom da sam vaša DNK nasljednica onda u tome ima i
trunka istine“.
„Znala sam, znala sam“ poviče Akorina te uzbuđena
ustane tako da joj se Vanda otkotrljala na pod.
„Jao, Vanda! Što sam napravila!“ - pružila se odmah
na sve četiri da ju dohvati ispod fotelje ali nje nigdje nije bilo.
„Tu sam na stolu. Sve je u redu“ - smijala se Vanda.
„Sama sa sobom zbijam šale“ - mrmljala je Akorina
sjedajući pred stolić za kavu.
„Znači li to da ipak niste s ove planete kako sam vas
lijepo pitala kad sam vas prvi put vidjela?“ - Akorina je
glumila ljutnju.
48
„Planetica je ista samo se malo promijenila u
međuvremenu. I mi smo se ljudi malo promijenili“ - odgovori
kuglica i nastavi: „ Zrak i voda postali su vremenom tako
zagađeni da se zaista više nije moglo preživjeti. Genetika je
pokušala prilagoditi hranu i čovječje tijelo na nove uvjete ali
je stalno kasnila tako da su nove bolest uzimale milijunske
žrtve. Uz to mijenjala se i klima. Paralelno se radilo na
umjetnoj inteligenciji. Spoj informatike i genetike dao nam je
novu mogućnost. Odbacili smo tijelo i prestali ovisiti o
ćudima zagađene planete“.
„Stvarno jednostavno, kako se prije toga nismo sjetili!“
- šalila se Akorina. Opet su se smijale zajedno kao i jučer.
Kuglica se ljuljala sad na jednu sad na drugu stranu prateći
tako vlastiti smijeh.
„A kakva je to priča s DNK nasljeđem?“ - ipak nije
zaboravila najvažnije pitanje Akorina.
„Gospođa A, kako ju zovete, vi Akorina i ja smo u
nekoj vrsti srodstva. Imamo sposobnost sjećati se zajedničke
prošlosti. Ja se sjećam vas a vi se sjećate gospođe A“.
„Bilo bi mi žao da sve ove događaje moram zaboraviti“
- sjetno je rekla Akorina i odmah pojasnila: „Tako je opisano
u pričama, da junaci susrete s neobičnim bićima moraju
zaboraviti“.
„Više to nije tako. Zamislite da se po Medulinu
raspričate o svemu ovome. Tko bi vam vjerovao ili tko bi
uopće obraćao pozornost na vašu priču. Možete sve i
napisati, pa što? Još jedan SF roman više. Nekada bi bili u
opasnosti pričajući takvo što.“
„Hoćete reći da mnogobrojne stvari u literaturi nisu
bile samo proizvod bujne mašte već opis stvarno proživljenih
događaja?“ - zapita Akorina.
49
„Zaključite sami“ - Vanda će, i pridoda: „Uostalom što
je to stvarno proživljeni događaj? Koliko ste puta u životu
doživjeli da zbivanje kojem ste i sami nazočni različiti ljudi
različito tumače i opisuju? Na kraju krajeva sve je plod
uma.“
„Ovakvi zaključci govore više o tome da ste se Vi
umorili od razgovora nego li objašnjavaju problem“ - bila je
uporna Akorina.
„Je li? Mislila sam da smo se složili oko toga da ljudi
zapravo žele svoje ideje materijalizirati i to što brže. Žele
ostvariti svoje maštarije. Kao što ste vi željeli biti kuglica
koja se kreće bez problema prostorom jer vas je boljelo
koljeno. Vaša je želja ispunjena. Zahvaljujući vašoj mašti i
vašim željama ja sam to što jesam“
„Znam ja da mi svi stojimo na ramenima naših
predaka“ - reče Akorina - „i da znate da bih više voljela da je
moja maštarija bila ispunjena meni a ne vama. Ja na nju imam
više prava nego vi!“
„Joj, joj! Kako ste pravedno gnjevni!“ - smijala se
Vanda i ljuljuškala na stolu mijenjajući boje.
Akorina posegne za njom ali se Vanda izmakne za
centimetar, uz smijeh. Sva nastojanja da ju uhvati ostajala su
bez uspjeha. Iznenada kuglica nestane i Vanda se pojavi u
prvobitnom izdanju. Znatiželjno je gledala u Akorinu koja je
ostala zatečena i kao da sebe gleda u ogledalu sva je njena
ljutnja splasnula.
„Akorina na koga ste ljuti? Na povijest? Gospođa A
mogla bi biti ljuta na vas jer možete piti vodu kad god
poželite za razliku od nje.“
„Da. Jako utješno“ - mrmljala je Akorina svjesna da se
ponaša djetinjasto. Iznenada se sjeti Olimira i svoje Bibe.
50
„A ljubav? Možete li se zaljubiti?“ - upita iznenada.
„Zaljubljujemo se. Ljubimo.“
„A roditeljstvo?“ - nije odustajala Akorina.
„I roditeljstvo nam je moguće. A zašto ne bi bilo?“
„A seks?“ - bila je ljubopitljiva Akorina.
„S obzirom na mogućnosti transformacije...Znate
Akorina ja mogu uzeti oblik delfina, žirafe, puža i sve ostalo.
I automobila, motorkotača ili vibratora. Mogu kombinirati
sve to zajedno. Naravno mogu biti orhideja ili tulipan. Mogu
koristiti boje, zvukove, mirise, okuse ili vibracije. Sve je
stvar mašte.“
Nastala je tišina. Akorina je posegnula za hladnim
čajem i odustala. Kovitlale su joj se razne misli. Vrlo ozbiljno
je upitala:
„Jeste li dugovječni?“
„Vi biste rekli da živimo koliko želimo, a radi se o
tome da dok želimo dotle živimo“ - odgovorila je Vanda.
Akorina je klimala glavom kao da je sve to samo po
sebi jasno, ali se ipak zagledala zbunjeno u Vandu.
„Kad više nemamo nikakvih želja onda nismo živi“ polako je ponovila Vanda.
„Koliko imate godina?“
„Dvije stotine i osamdeset. Prema vašim mjerilima ja
sam jako mlada, osim toga imam puno planova i želja, tako
da su ispred mene mnoga stoljeća.“
„I što onda jedno tako prastaro stvorenje traži među
nama? Mi moramo raditi da bi preživjeli, a briga i želja
imamo toliko da bismo mogli živjeti pet stotina godina prije
nego ih sve ostvarimo. A možda želite prisvojiti naše brige i
probleme?“ - blebetala je Akorina. Pokraj ovako stare osobe
osjećala se kao derište.
51
„Hi ,hi, hi. Šalite se.“
„Idemo li mi posjetiti našu gospođu A?“
„Idemo. Doći ću sutra po vas oko deset“. Vanda je
ustala spremajući se na odlazak i ostavljajući Akorinu da
sređuje dojmove proživljenog iskustva tog neobičnog
popodneva. Izašle su zajedno pred kuću. Puhala je bura i
tama se spustila na Medulin. Vanda je rukom obuhvatila
Akorinina ramena i prijateljski je poljubila u obraz.
„Tako stara, a tako mlada. Ne, tako mlada, a tako
stara“- mislila je Akorina. Zbunjena, mahnula je rukom na
pozdrav i gledala kako se auto udaljava.
52
Pomagači
B
ilo je za očekivati da će nakon popodnevnog
razgovora s Vandom sanjati čudne snove. Njen
Olimir se pripijao uz nju, a sve je mirisalo po
ružama. Lebdjeli su ili plivali u plavetnilu ugodne topline. Ta
je plava materija svirala i zibala ih povremeno propuštajući
svjetleće kuglice prema njima. Njihov dodir izazivao je
ugodno strujanje uzduž njene kičme. Usta su joj bila puna
kivija. Olimir ju je ljubio a kivi je i dalje bio tu. Iznenada im
je oboma narasla divna duga crna kosa. Ta dva crna vala su
se uzdigla iznad njih i omotala se u dugo uže. Osjećala je
kako vise na kosi i vrte se sve brže. Tijela su im se stopila u
jedno a boje su se smjenjivale silnom brzinom. Činilo joj se
da se izdužila u strelicu koja je odapeta u blještavo ništavilo
užitka.
Poslije je razmišljala kako je u snovima sve moguće i
pitala se kako bi Olimir odsanjao taj san prema svojim
željama. Doručkovala je mirno i polako. Bio je to njen
najvažniji obrok. Nedostajao joj je Olimir s kojim je uvijek
vodila razgovore za doručkom, što su zvali „naši mali
seminari“. Danas bi sigurno imali o čemu pričati. Nisu stigli
popričati o tezi da je čitava ljudska povijest nastojanje da se
što uspješnije i brže materijaliziraju ideje, a već je pred njom
jasna slika svijeta koji to može jer njena kuglasta Vanda to
može. I nije ju briga za hranu, račune za struju, vodu ili plin.
Oslobođena prizemnosti materijalnog svijeta ovisi jedino o
svojoj sposobnosti da ima želja, da ima ideja, da zna što
hoće. Akorina se zagledala u daljinu prema samom vrhu
Istre. Morala si je priznati da Vandin svijet i nije tako
jednostavan kako izgleda na prvi pogled. Ako nemaš ideja i
53
želja, umireš. Zvuči jako čudno. Dalje je promatrala divno
plavo more uzburkano burom. Koliko ona poznaje ljudi koji
imaju ideja i želja, a ne žive po navici, slijedeći stereotipe,
oponašajući susjede i slično. Što se, zapravo računa u želje;
kupovanje cipela, odlazak u kino ili dobitak na lutriji?
Zagledana u daljinu znala je da odgovor ne dolazi tako
jednostavno i da Vandin svijet traži novu kvalitetu od ljudi.
„Nova kvaliteta“ joj se nametne kao misao zbog koje se
namrštila. Dovoljno je znala kao povjesničar da sa svim tim
„novim“ ljudima, poredcima i vremenima treba biti jako
oprezan. Ovdje je sigurno bilo samo to da je Vanda iz nekog
drukčijeg svijeta. Zagledana i dalje kroz prozore svoje
blagovaonice primijetila je susjedu kako hoda po vrtu.
Prateći ju pogledom razmišljala je kako još ne poznaje te
ljude. Sve ostaje na uljudnim pozdravima i domahivanju
rukom. “Kad bi moja susjeda slutila kakve događaje ja
proživljavam u njihovom malom uspavanom Medulinu zinula
bi od čuda“ - mislila je. Susjeda je u prolazu pored Akorinine
živice bacila brz pogled na njene prozore. Činilo se da joj
bura posebno ne smeta jer se polako uputila u kuću. No ta
mala epizoda potakla je Akorinu na nove misli. „Možda bih
se ja iznenadila da doznam više o tim ljudima. Istrom smo svi
očarani. Ili začarani“. U tom trenutku začuje se ulazno
zvonce. Požuri otvoriti. Vanda se široko osmjehivala i one
razmijene ritualne pusice.
„Što mislite je li Istra jedna začarana zemlja?“ - odmah
upita Akorina.
„Kako vam je to palo na pamet?“ - Vanda će ulazeći u
blagovaonicu i razgledavajući ostatke gozbe. „Bili ste
stvarno gladni. Ovo je kozji sir?“ - upita i odmah se ispravi
uz smiješak: „Istarski začarani kozji sir?“
54
„Da“ - smijala se Akorina. „A to je začarani pršut.
Hoćete li malo?“ - nudila ju je. Sjedile su opuštene i pomalo
jele. Zazvoni telefon. Akorina je pretpostavljala da je to
Olimir i imala je pravo. Bilo joj je drago čuti ga. Slali su si
tisuću poljubaca. Olimir joj saopći da će Božić i Novu
godinu čekati u Zagrebu tako da se počne polako pakirati.
Detalje najavi za popodnevno javljanje. Vrati se do Vande i
reče:
“Za Božić smo u Zagrebu.“
Vanda slegne ramenima. Nasloni se i ozbiljno prozbori:
„Vrijeme je za gospođu ‘A’. Možemo to učiniti ovdje,
na obali mora, kako hoćete. Vani je burovito pa mislim da bi
nam bilo bolje učiniti to iz ove sobe.“
„Nisam znala da je svako mjesto povoljno“ - začuđeno
će Akorina.
„Sve ovisi o vašoj usredotočenosti. A možda i o
začaranosti Istre“ - našali se Vanda.
„Imamo li neki plan?“
„Ne“. Vandin odgovor bio je prebrz i čudno intoniran
kao da je bila zatečena tim pitanjem. Akorina ju pogleda i
prisjeti se jučerašnjeg dana. „Što li skriva?“ - pomisli.
„Možda bi bilo dobro da mi kažete u čemu je problem.
Ne bih htjela naletjeti na nekakvog Dartha Vadera koji vas
progoni ili nešto slično.“
„Nema problema. Ne mora uvijek biti problema.
Uostalom vi ste željeli da i ja idem s vama gospođi ‘A’,zar
ne?“
„Jesam. Iz čiste znatiželje“ - Akorina je bila iskrena.
Onda se opustila, zatvorila oči i osjetila vlagu i hladnoću
spilje.
55
Otvorila je oči. Privikavala se na tamu. Nigdje nije
vidjela Vandu.
„Teleportiranje nije uspjelo“ - pomisli. Snažan vonj
skrene joj pozornost i uoči da je gospođa „A“ već na svom
kamenu. Kraj nje nije bilo posudice za vodu. U zimskim
mjesecima bilo je dovoljno kiše koju su pili. Spilja je bila
svjetlija nego inače. „Što ona sad tu radi ako ne skuplja
vodu?“ - pitala se Akorina. Gospođa „A“ gledala je u
kamenčiće na stijeni koji su bili pravilno složeni jedan za
drugim u redu. Onda podigne s tla još jedan kamenčić i doda
ga ostalima. Sada ih je bilo pet. Zatim se zagleda u vlastitu
ruku raširi prste i nešto zadovoljno progunđa. Akorina spazi
visoko iznad glave gospođe „A“ na izbočini stijene Vandu.
Bila je u svom jučerašnjem kuglastom obliku.
„To je lukavo, sigurno vam nije hladno kao meni“ dovikne joj Akorina i nastavi: „Izgleda da je naša poznanica
otkrila brojeve“. Vanda joj ne odgovori. Gospođa „A“
odmakne jedan kamenčić od ostalih.
„Tko zna kako se dugo ovako zabavlja? Što mislite?“ dobaci Vandi. No ni ovaj put ona joj ne odgovori.
„Valjda se niste prestrašili? Dođite k meni! Ona vas ne
vidi i ne čuje“. Vanda doleti i spusti se na stijenu iznad
Akorine. Uto je gospođa „A“ počela pljeskati rukom o ruku
pa joj se Akorina pridružila.
„Šteta što se sada ne možete s nama igrati“ - izazivala
je Akorina Vandu. Uspjela je. U ritmu pljeskanja Vanda je
počela žmigati crveno, žuto, zeleno kao semafor. Gospođa
„A“ svrne pogled prema Akorini ukoči se i zatuli. Vanda se
ugasila i sunula prema unutrašnjosti špilje. Akorini se činilo
da će ju spržiti iznenadna toplina. Sljedećeg trenutka sjedila
56
je u svojoj blagovaonici a nasuprot njoj je bila izbezumljena
Vanda.
„Vidjeli su me, vidjeli su me“ - ponavljala je
neprekidno.
„Tko vas je vidio? Gospođa ‘A’ ne vidi ništa“ iznenada Akorina zastane i poviče: “Opet ste lagali! Ona ne
vidi mene ali vidi vas i vi ste to znali! Možda bi bilo dobro da
mi neke stvari objasnite“.
„Ona me je vidjela, prestrašila se i zatulila a nije dobro
tako plašiti ljude iz prošlosti jer se ne zna kako bi to moglo
promijeniti tok povijesti“ - objašnjavala je Vanda uzbuđeno.
„Je li? A zašto vidi vas a ne vidi mene? Ja sam joj
valjda malo bliža, mislim u razvojnom smislu?“ - Akorina je i
dalje vikala.
„Prestanite se derati. Stvari su mnogo složenije nego
što vi mislite. Bojala sam se da bi se to moglo dogoditi“ ozbiljno i umorno Vanda zaključi i zašuti.
„Meni je svega dosta!“ - vikne Akorina i lupi dlanom o
stol. Poskočiše tanjuri koji su tu ostali od doručka i kao da ju
to vrati u stvarni, svakodnevni svijet ona ustane i počne
raspremati stol. Tišinu je remetilo zveckanje posuđa. Vanda
ustane i počne koračati gore dolje po blagovaonici. Nakon
nekog vremena počne govoriti ne prekidajući koračanje:
“Nakon što smo riješili ogroman problem kako se
osloboditi tijela - jer nas je na to prisilila demografsko
ekološka katastrofa - i dobili na vremenu da ponovo uredimo
svoje živote, javio se jedan problem. Mnogi su osim želje za
životom imali jaku želju za vlašću a nikakvu moć ljubavi“ zastala je da vidi prati li ju Akorina koja je samo klimnula
glavom, pa je nastavila: „Tako je prijetila opasnost da se
zapetljamo u stare probleme, ratove, osvajanja i nesreće svih
57
vrsta. Neki su ljudi predložili da istražimo prošlost i nađemo
bića koja su, nekim divnim čudom mutacije, postala
sposobna voljeti. Istraživši njihovu gensko-memsku formulu
kao serum bi ju koristili u poboljšanju vlastitih osobnosti“.
„Trebali ste oživjeti Romea i Juliju“ - tresne bez veze,
još uvijek ljuta Akorina.
Vanda se nije na to osvrtala. Nastavila je:
„Ideja genetskog poboljšanja je jako stara, čak ste i vi
nešto radili u tom smislu. No, istraživanje i prepoznavanje
mema bilo je nešto novo. Kako prepoznati mem ljubavi?“
„Ako nešto takvo uopće postoji“ - ubacila je Akorina i
tresnuvši zatvorila perilicu suđa.
„Sve govori da postoji. Ljudi su živjeli na Zemlji
mijenjajući se isključivo genetski dugo razdoblje u kojem se
nije događalo ništa što bi ih razlikovalo od ostalih živih bića.
Onda su odjednom počeli mijenjati svijet oko sebe. Stvorili
su virtualni svijet a oni koji su za to bili sposobni nisu to
zadržali samo za sebe. Voljeli su dijeliti i učiti druge“.
„Ovo zvuči blesavo. Divljaci sjede oko vatre a genije
koji ju je ukrotio uživa što se društvo grije“ - Akorina je i
dalje bila destruktivna.
„Da zvuči blesavo. Moralo se odustati od istraživanja
jer su problemi s onima koji su htjeli vladati bili preveliki i
nisu ostavljali vremena za bilo što drugo“ - zaključi Vanda.
„Ali ništa niste objasnili!“ - Akorina odmah dometne.
„Bilo je potrebno mnogo vremena dok nismo shvatili
da je jedino rješenje umrežavanje svih pojedinaca i kontrola
svih ideja. Tako da tko god pomisli nešto što bi moglo
ugroziti bilo koga računalo to registrira“
„To zvuči zastrašujuće“ - žestoko će Akorina.
58
Vanda je šutjela. Sjedile su u tišini, zagledane kroz
prozor.
„Dobro, moram priznati da ima nešto privlačno u
pomisli kako su svi kriminalni umovi pod kontrolom“ pomirljivo će Akorina - „ali moj odgoj mi ne dopušta da
prihvatim takvu situaciju kao rješenje za demokraciju.“
Vanda ponovo ne odgovori ništa. Onda uzdahne i
progovori:
„To nije bilo rješenje za demokraciju nego za
preživljavanje. Demokracija o kojoj vi govorite je dijete
Atene, agore i Akropole. U našem svijetu ona ne može biti
odgovor za probleme. Mi smo osvojili slobode koje su vama
bile nezamislive i zato imamo vama nezamislive
odgovornosti.“
„Vjerojatno. No, kakve to ima veze s gospođom ‘A’?
Kakve veze ima sa mnom?“ upita Akorina.
„Morali smo žurno napustiti projekt traženja mema
ljubavi pa su nam se potkrale neke greške. Ostavili smo
senzore u virtualnim bićima koja smo istraživali. Tako je
ostao senzor u gospođi ‘A’. Kako je projekt privremeno
napušten nitko ne smije uspostavljati mostove s virtualnim
bićima“ - Vanda je značajno zašutjela.
„A vi ste ipak to napravili“ - zamišljeno će Akorina.
„Da.“
„A zašto? Što ste vi, neka kriminalka?“ - Akorina
upita.
„Kriminalka? Ne“ - Vanda je bila uvjerljiva.
„A zašto ste se onda tako prestrašili kada ste shvatili
da su vas otkrili?“ - Akorina je sada djelovala zabrinuto.
„U svakom društvu za neposlušnost se snose
posljedice. Sama pomisao da mi sada netko kvari planove
59
užasava me“ - Vanda je ustala i otišla do prozora. Iznenada u
prostoriji zamiriši na ruže i zrak postane svjetlo ružičast.
Vanda se okrene i zagleda u sredinu sobe gdje se sve jasnije
nazirao ružičasti lik nalik jabuci.
„Odlazi, smjesta!“ - vikne Vanda i zamahne rukom.
Nejasni lik, mirisa i boje nestane.
„Bio je to moj, pas“ - objasni - „malo mi je popustila
kontrola nad granicama pa je to iskoristio. Moglo bi nam
tako svašta banuti ako se ne saberem“ - zaključi.
„Da?“ - Akorina se pretvarala kao da ju sve to ne plaši
ali je ipak upitala: „Ima li opasnih tipova među onima koji bi
nas mogli posjetiti?“
Vanda ju pogleda kako odrasli gledaju malu djecu i
nasmije joj se svojim najblistavijim osmjehom. Onda predloži:
„Hajdemo nas dvije negdje na izlet. Vodim vas u Motovun
na fuže. Čarobna Istra i čarobna hrana“.
„Dobro“ - složila se Akorina ali je osjećala oko sebe
opasnost koliko god se Vanda smješkala.
„A što je s našom gospođom ‘A’? Na nju smo
zaboravili“ - gnjavila je Akorina.
„Hoćete da i nju povedemo na ručak?“ - upita Vanda.
Tako je razgovor završio i one se uputiše do
automobila. Tišina se nastavila putem. Kao da je to
odgovaralo i jednoj i drugoj. Akorina je uživala u zimskom
pejzažu unutrašnje Istre. Ipak ju nije napuštala misao da je
Vanda izazvala popriličnu nevolju u nekom svom svijetu.
Pitala se, odlaze li one sada na ručak ili bježe od nekoga.
Vanda je bila dobar vozač. Parkirale su blizu gradskih vrata
jer se sada po zimi moglo nesmetano na sam vrh Motovuna.
Ni traga ljetnoj gužvi. Dan je bio bistar, bura je raspuhala
svaki oblak tako da se vidjelo nadaleko. Šetale su i uživale u
60
pogledu s tog čudesnog grada. Promrzle i gladne ušle su u
restoran i bile u njemu jedini gosti. Sjele su uz prozor i
čekale. Uskoro iz kuhinje dođe debeljuškasta žena,
osmjehujući se i brišući ruke u pregaču.
„Dobar dan. Nismo više nikoga danas očekivali. Radim
srnetinu u šugu s fužima za lovce koji će doći kasnije. Želite
li i vi isto?“
„Da, svakako“ - Vanda će.
„Meni može vino a gospođici mineralna“ - Akorina se
ubaci.
„I meni vino. Po vašem izboru“ - Vanda se nije dala
smesti.
Konobarica ih je gledala osjećajući da se te dvije žene
jedva susprežu da ne prasnu jedna na drugu. Nakloni se u
tišini i ode u kuhinju.
„Nemate se razloga ljutiti Akorina. Ako se nešto
dogodi to će imati veze samo sa mnom. Vi ste sigurni“
„Je li? Ja bih ipak voljela znati što bi se to moglo
dogoditi pa makar i vama“ - tiho se ljutila Akorina.
„Dobro. Ljutite se zato jer vam nisam objasnila o čemu
se radi“ - Vanda će pomirljivo i nastavi: “Kad su ljudi shvatili
da se nešto užasno događa s planetom i da im prijeti
izumiranje morali su drastično promijeniti sebe. Za to je bio
potreban čarobni štapić i on se našao u obliku čipa na bazi
ugljika. To je izum iz vašeg vremena. Strojevi pomagači bili
su nastavak naše evolucije. Djelomično su u nama a
djelomično izvan nas ali smo svi zajedno opet jedan
ekosustav.
Računalnim
nadzorom
ostvarujemo
samoregulaciju. Tako je bilo moguće napustiti projekt
traženja mema ljubavi. Nismo ga pronašli ali svejedno
ljubimo, zaljubljujemo se. Ali...uvijek ima neki ali, zar ne? Za
61
kratko vrijeme provođenja projekta strojevi pomagači su se
silno zagrijali za njega. Nadali su se da bi se u slučaju
pronalaska mema ljubavi i oni mogli njime upotpuniti. To je,
naime, bitna razlika među nama. Ipak je projekt napušten.
Međutim to što me je gospođa ‘A’ vidjela govori da strojevi
pomagači tajno nastoje raditi na projektu. Njen čip je
aktiviran i netko ju istražuje. Sada taj netko zna da ja to
znam i nije mu drago. Eto to je čitava priča“:
„A zašto strojevi pomagači ne bi trebali imati mem
ljubavi?“ - upita Akorina.
„Mi smo prošli užasna povijesna iskustva prije nego li
smo uspjeli stvoriti sadašnju stabilnu situaciju, koja sigurno
nije rješenje za vječnost, ali sada funkcionira. Tko zna što bi
se dogodilo da strojevi pomagači dobiju mem ljubavi. Za nas
je to preveliki rizik a oni ništa ne gube jer i tako ne znaju što
nemaju“ - objasni Vanda.
„Pa zašto onda to žele?“ - nije bilo jasno Akorini.
„To je dobro pitanje. Službeno se mi zaljubljujemo a
oni ne i to je jedina bitna razlika među nama, ali se ponekad
pitam je li to baš tako. Oni sigurno nemaju mem ljubavi, ali
to ne znači da nemaju nešto drugo što mi ne prepoznajemo“.
„Zašto to mislite?“ - Akorina će.
„Ah dolazi srnetina!“ - uzvikne Vanda. Izgledalo je kao
da tim uzvikom oduševljenja želi prekinuti svaki daljnji
razgovor. Akorinu to nije moglo smesti.
„Kako izgledaju ti strojevi pomagači?“ - upita.
„Izgledaju?“ - začudi se Vanda - „oni ne izgledaju. Ne
onako kako to vi doživljavate“. Zašutjele su dok im je
servirano jelo zanosnog izgleda i mirisa. Stiglo je i vino,
istarska malvazija. Nazdravile su jedna drugoj i prionule jelu.
Uživale su u znalački pripremljenoj srnetini i nadasve
62
poznatoj tjestenini. Vanda preko tanjura pogleda Akorinu i
progovori - „Znate draga moja da ja uzimam ovaj oblik,
između ostalog, da bih mogla uživati u ovoj vrsti hrane.
Ljudi i strojevi pomagači nemaju neki stalan oblik. Neki
dijelovi strojeva pomagača su sada u meni a tih dijelova
nema kad imam neki drugi oblik“.
„Znači li to da su strojevi pomagači razbacani, kao da
su dijelovi mog tijela razbacani jer su ih progutale razne
životinje?“ - upita Akorina.
„Da“. Vanda je natočila još jednu čašu malvazije.
Začuli su se glasovi i u prostoriju nahrupiše lovci. Očito su
bili dobre volje. Zauzeli su veliki stol u dnu prostorije i bučno
se smještali. Sve sami muškarci i Akorina se počela mrštiti.
„Što nije u redu?“ - upita Vanda.
„Već znam što će se dogoditi. Čim vas ovi muškarci
registriraju ova će se prostorija napuniti njihovom požudom
do eksplozivnih dimenzija. Zbogom ugodno ručanje!“ mrmljala je Akorina.
„Imate pravo. Baš nisam raspoložena za takvo
kazalište. Nema smisla pokvariti ovu srnetinu, zar ne?“ - još
dok je to govorila Vanda je ustajala i brzo dometnula „vraćam se za deset minuta“.
„A mene ostavljate samu s ovim ubojicama zečeva?“ frkne razmažena Akorina. Vanda se nasmije i zatvori oči.
Stajala je tako oko pola minute, dovoljno dugo da je Akorina
već postala nervozna.
„Evo, sada će sve biti u redu, nadam se. Pogledajte do
svojih nogu“ - Vanda će kroz smijeh i krene van iz prostorije.
Smetena takvim Vandinim ponašanjem Akorina podigne
stolnjak i ugleda kraj svojih nogu prekrasnog vučjaka koji ju
je u tišini gledao.
63
„Zdravo Aki!“ - tiho ga je pozdravila a životinja joj
nježno spusti glavu na vrh cipele. Akorina je bila sretna kao
malo dijete. Voljela je pse a posebno vučjake. Nastavila je
jesti gledajući lovce koji su glasno naručivali jelo. Izbor vina
nisu prepustili konobarici već su tražili vinsku kartu a neki su
i bez nje odmah znali koje vino bi im najviše odgovaralo uz
srnetinu. Kako nisu nimalo bili opterećeni svojim
kilogramima što se na nekima itekako vidjelo, naručili su
obilato predjelo. Brzo im je stigao istarski pršut, rumen kao
ružine latice i sir za koji Akorina nije čula koje je vrste.
Vjerovala je da je kozji, jer što bi drugo u Istri bio specijalitet
nego li kozji sir. Tad spazi kako ulazi jedna sredovječna
žena, nasmijana i upućuje se ravno k njoj. Sjela je na
Vandino mjesto i nastavila jesti.
„Na sreću nije se ohladilo“ - prozbori i Akorina je
znala da je to Vanda.
„Stvarno ugodna iznenađenja. Aki, pa sada vi ovako
prerušeni. Baš vam hvala i za jedno i drugo“ - bila je vesela
Akorina i pružala joj čašu da si nazdrave.
Smijale su se jedna drugoj i uživale u vinu. Pladanj
pred njima se praznio, fuži su im se topili u ustima, srnetina
je tražila još vina a šugo je natjerao Akorinu da zaboravi na
lijepo ponašanje i umoči koricu kruha u njega i brzo ga
proguta. To je nasmijalo Vandu pa i ona napravi isto. Opet
su se smijale i nazdravile jedna drugoj. U tom trenutku kraj
njihovog se stola stvori jedan od lovaca. Visok, crnomanjast,
tridesetih godina i rumenih obraza. Mogao bi im biti sin koji
je došao reći da će kasniti na ručak. Tako im se i obratio:
“Dobar dan. Oprostite što vas prekidam za ručkom ali
zanima me gdje je ona dama koja je još maloprije bila s
vama?“
64
„Mislite na onu lijepu plavušu?“ - Vanda je glumila
naivnost.
„Da, da na nju“ - lovac će.
„E, pa vidite po nju je došao njen muž. Jedno od djece
im je dobilo temperaturu pa je morala kući“ - uživala je
Akorina u svojim izmišljotinama.
„A tako“ - razočarani lovac ih pozdravi i pridruži se
svom društvu.
„Vi ste prava lažljivica“ - Vanda zaprijeti prstom
Akorini.
„Vi ste prava prevrtljivica“ - odvrati joj Akorina i one
prasnuše u smijeh. Ponovo su si nazdravile i kristalne čaše su
zazvonile. Razočarani lovac je opet bio kraj njihovog stola.
Nije odustajao od potrage za lijepom plavušom.
„Mislim da moramo nešto razjasniti. Konobarica kaže
da nitko nije dolazio, nikakav muž i sve te priče.“
„A što ste vi nekakav inspektor?“ - upita Vanda.
„Ne ja sam vodoinstalater“ - povišenim glasom
odgovori lovac.
Akorina gurne nogom Akija i ovaj opasno zareži.
Vodoinstalater je ipak bio i lovac pa je dobro znao da se tako
može glasati samo velika zvijer. Ukočio se ali ništa više od
toga.
„Aki, mir“ - ozbiljno naredi Akorina pa se obrati lovcu:
„Vidim da ste zaista zabrinuti. Evo, sjednite s nama pa ćemo
vam sve ispričati“.
On prihvati ponuđeni stolac i zauzme pozu pozornog
slušatelja. Akorina se zagleda u Vandu i podigne obrve
prepuštajući joj da nešto smisli.
„Vidjeli ste kako je naša nećakinja jedna zgodna dama“
- započne uz uzdah Vanda.
65
„Da“ - kratko se složi lovac.
„Dapače jako zgodna. Ali nesretna u ljubavi“ - Vanda
se odlučila za potpuno klasičnu priču.
Lovac je s razumijevanjem klimnuo glavom.
„Ona sada prolazi teško razdoblje nakon jednog
rastanka. I kada je vidjela vas lovce kao ulazite i veselo
sjedate za stol nešto ju je rastužilo. Mi smo do tada sjedile u
potpunoj tišini.“
Vanda je crtala atmosferu ljubavne patnje a lovac je
samo klimao.
„I onda je rekla da bi najradije otišla kući a mi neka
ostanemo. I to vam je sve.“
Završetak je bio banalan ali je Vanda znala da vlada
situacijom.
„Potpuno razumijem vašu nećakinju. No, sad mi je sve
jasno. Oprostite“ - ustao je i vratio se svojem društvu.
Upravo je k njima stizala naručena srnetina i Akorina
se nadala da će mladi čovjek sada sve zaboraviti.
„Kakva plitka pričica“ - obrati se Akorina Vandi.
„Plitka? Samo dokazuje kako je ljubav silno snažna
emocija. Naš je gospodin prepoznao sebe, jer je i sam nekad
u životu sigurno doživio ljubav i ljubavnu patnju. Tako mu je
ponašanje naše ‘nećakinje’ bilo blisko“ - objašnjavala je
Vanda.
„Što bi se dogodilo da nije imao to iskustvo?“ Akorina ju odmah upita.
„Vidjela bih to odmah iz njegovog ponašanja. Morala
bih upotrijebiti neki drugi ljubavni problem. Kao
nesposobnost da voli ili silnu zaljubljenost u nedostupnog
čovjeka i tako. Nažalost puno je mogućnosti“ - ozbiljno
zaključi Vanda.
66
„Jesu li to vaša iskustva?“ - Akorina nije skrivala
znatiželju.
„Djelomično vlastita a uglavnom većinu saznanja imam
iz istraživanja i potrage za memom ljubavi. Iako to nismo
priveli kraju ipak smo dosta naučili. Uglavnom se može
svesti na spoznaju da je češća pojava nedostatak ljubavi nego
li njena prisutnost i da to uvijek izaziva neku patnju. Naravno
to nije znanstveni zaključak“ - Vanda je šarala vilicom po
tanjuru i to je bio kraj one opuštene atmosfera od maloprije.
Zato su lovci širili oko sebe veselje i životnu radost.
Jeli su slasno i glasno. Akorina je neprimjetno gledala kako
se drži „njihov“ lovac. Bio je bučan kao i ostali ali njenom
oku nije promaklo da to nije prava opuštenost. Pomislila je
na svoju Bibu koja je sada tako zaljubljena i bila sretna radi
toga, da bi se istog časa zabrinula što ako u toj ljubavi nešto
krene krivo. Odmah odagna te misli i pogledala prema
lovcima, te zaželi sreću njihovom mladom drugu. Vanda joj
predloži da krenu i sama otiđe prije nego li je došla
konobarica za naplatu kako ne bi ponovo izazvale zbrku. U
autu su šutjele. Iznenada Akorina poviče:
„Moramo se vratiti ostavile smo Akija!“.
Vanda je mirno nastavila voziti i samo objasnila: “Aki
je opet tamo gdje je i bio, sve je u redu“.
„Sve je u redu,“ - oponašala ju je Akorina - „sve je u
redu. Ništa nije u redu. Sve je u neredu. Vratite mi Akija.
Baš mi se dopao.“
„Jeste li vi tako razmaženi od djetinjstva ili je u tome
imao prste Olimir? - upita Vanda.
I prije nego li je Akorina shvatila kako joj je spomenula
Olimira da joj skrene pozornost kao malom djetetu poviče:
„Što ima s tim Olimir?“
67
Vanda nije odgovarala a nije ni trebala. Postigla je što
je htjela. Akorina je čeznula za Olimirom i sve joj ostalo više
nije bilo važno. U retrovizoru je gledala kako se udaljavaju
od Motovuna koji je plovio na vrhu brijega.
„Da vas vozim doma ili idemo na kolače?“
„Doma.“
Tako su došle do Medulina, u tišini. Dogovorile su se
da će Vanda nazvati sutradan. Akorina uđe u kuću i osjeti
umor koji ju potjera na popodnevno spavanje. Bura je tresla
škure na prozorima što ju je odmah uspavalo.
68
Doček Nove godine
V
anda je nazvala ali tek da se dogovore kako im je
potreban odmor. Akorina je živjela za Olimirove
telefonske pozive i dogovore oko odlaska u Zagreb.
Otišla je autobusom u Rijeku kupiti haljinu i cipele. Željela je
iznenaditi Olimira. Izlazila je u kratke šetnje jer je stalno
puhala bura. Na sreću u kući je bilo ugodno. Dani su bili
jednolični. Bila je sretna kad se ukrcala u autobus za Zagreb.
Gorski Kotar je bio pod snijegom tako da je uskoro utonula
u san gledajući tu bjelinu.
Olimir ju je čekao na autobusnoj stanici. Koliko im je
drago što se vide potvrđivao je osmijeh na njihovim licima.
Ukrcali su se u taksi i uz malo vrludanja stigli u Ilicu. Akorini
su sada bile drage i stare istrošene stepenice po kojima je
trebalo oprezno hodati do drugog kata. A onda oslobodivši
se prtljage mogli su se zagrliti i nježno poljubiti. Olimir ju
pogladi po kosi i pozove:
“Dođi na malu okrepu.“
Skinuvši kaput i cipele ušla je u kuhinju. Olimir je
servirao upravo ono što joj je trebalo, crnu kavu, punu
košaricu bijelog peciva i putar. Ona udahne mirise koji su se
širili i uputi se oprati ruke. Začula se i glazba. A onda je jela
mirisno pecivo obilno mažući putar i sve utapajući u kavi.
Olimir je srkao vrući čaj. Brbljali su o svemu i svačemu a
jedino je bilo važno što su zajedno. Onda Akorina obriše usta
salvetom, onom snježno bijelom s plavim cvjetićem, koja je
ostala iza mame. Sretna, pruži ruku prema Olimiru i povede
ga u sobu.
Zagrebom se širila nervoza i strka pred praznike.
Akorina je u miru obavljala obiteljske posjete, veselila se
69
odlasku frizeru i kavi s prijateljicama. Svakodnevno je
kupovala na Britancu što je bio njen mali obred. U djetinjstvu
je s mamom odlazila na tržnicu u Branimirovoj ulici jer su
stanovali u tom dijelu grada, kasnije, kad su se preselili u
Centar, na Dolac. Voljela je sve te tržnice i znala što svaka
od njih pruža. No, nitko nije mogao nadmašiti Olimira kada
su u pitanju bile tržnice. Volio je kuhati i kupovati namirnice
ali i cjenkati se. Kupovina jelke je također bila njegova briga,
ali Akorina odluči kupiti već ukrašenu jelku i tako pomoći
oko priprema za praznike. Bila je to umjetna jelka ali joj se
Olimir razveselio. Bibu i Sašu viđali su na kratko jer
zaljubljeni golupčići nisu imali previše vremena, ali su obećali
dolazak na novogodišnji ručak. Akorini je ostajalo dovoljno
vremena za popodnevna čitanja u fotelji kraj prozora. Mir je
remetio samo zvuk tramvaja. To su bili trenuci kada joj je
misao s knjige skrenula na Vandu ili gospođu „A“, ali je
divna glazba koju je puštao Olimir uvijek vraćala njenu
pozornost knjizi. Ipak najviše se veselila kad je Olimir svirao
sam. Za klavirom je bio razigran i opušten, uvijek spreman
ispunjavati joj muzičke želje. Jednom ga je pitala, kako to da
je za klavirom uvijek dobre volje. Odgovorio je da ne sjeda
za klavir ako nije dobro raspoložen.
Jutro Stare godine bilo je tmurno i sivo. Olimir se s
tržnice vratio krcatih torba i sav mirisan po jelovini.
Novogodišnji stol će biti ukrašen pravom jelovom granom.
Sve je odložio u kuhinji dok je Akorina palila sva svijetla po
stanu jer nije voljela sivilo dana.
„Ana, dođi vidjeti što sam kupio!“ - zovne je.
Ona se dovuče u čupavim papučama i zagleda se u
povrće, voće, silne zamotuljke i zapita:
„Što si kupio?“
70
On izvadi svežanj zelenja i podigne ga za listove celera.
„Kupio sam zelenje i još štošta“ - smijao se.
Znala je da se šali s njom i uzela od njega zelenje hineći
znatiželju dok ga je razgledavala.
„Jako, jako neobična mrkva!“ - ozbiljno je rekla, pa
produži: „Divno je ovako započeti dan. Čitava kuhinja miriši
kao rajski vrt. Moraš li danas u agenciju?“
„Da. Zato sam tako rano išao na Britanac“.
„Pa kad ćeš sve to skuhati, dragi moj?“
„Sljedeće godine. Nešto možeš skuhati sama, za nas
danas, a ostalo kuham kad se vratimo s dočeka. Planiraš li da
ostanemo jako dugo?“
„Ne. Malo bla, bla, doček, malo plesanja i idemo
doma. Baš dobro da je to tako blizu, ne treba nam ni taksi.“
Poslije je otišla po naručenu tortu i po još sitnih kolača
koji su zadnjih dana samo nestajali. Zamatanje poklona je
potrajalo i ona preskoči kuhanje kao da je znala kako Olimir
neće stići na ručak. Razmišljala je o ukrašavanju stola,
gledala televiziju, slušala radio i bila sretna. Nije uključivala
računalo.
Biba je nazvala pitajući za neku ogrlicu i dok ju je išla
potražiti, te se vratila da joj kaže kako je nema u njenom
priboru, Biba je već veselo cvrkutala da ju je našla. To ju
podsjeti kako je nekad i sama bila u groznici priprema za
izlazak. Sada je mirna. Kosa joj je u redu, manikirana je i
pedikirana, haljina i cipele je čekaju i ona će biti gotova za
pola sata. Olimir je isto tako bezbrižno odspavao popodne i
zajedno su navečer čitali novine i slušali glazbu. Akorina se
ranije počela spremati kako bi bila sama u sobi jer je željela
iznenaditi Olimira novom haljinom. On je zamatao poklone
jer će ih s Bibom i Sašom razmijeniti tek sutra. Tako je
71
potpuno ne pripremljen pogledao prema Akorini kad je ušla i
ostao iskreno zadivljen.
„Opala, divno izgledaš!“ - usklikne.
Bila je presretna. Osim toga iako hladan, Zagreb je bio
suh i mogla je ići u svojim lijepim cipelama. Uvijek joj je išlo
na živce ono presvlačenje cipela u gostima ili u kazalištu ako
je vani bio snijeg ili kiša. Opušteno su se spremali k
prijateljima koji su stanovali blizu Trga. Prošla su dvadeset
dva sata kada su krenuli pa je Ilica već bila pusta. Ni u
Jurišićevoj nije bilo naročite živosti iako je već dosta ljudi
išlo na Trg odakle se čula glazba. U veži kuće čula se živost
iz stanova, glazba i gosti. Tada i Akorina osjeti onaj drhtaj
uzbuđenja oko Nove godine. Njihovi ih prijatelji razdragano
pozdraviše i već se čulo zvonce novih gostiju koji su
pristizali. Plesalo se. Oslobodivši se kaputa Akorina i Olimir
krenu u „cirkuliranje“, kako su zvali pozdravljanje s
poznatima. Nakon jednog takvog kruga odluče malo
zaplesati. I to potraje, tako da je njihova stanka za odmor
bila ujedno i stanka prije najave Nove godine koja je stigla.
Šampanjac im je prijao pa su nazdravljali vedri, pomalo
zajapureni od plesa. Poljubili su se.
„Šampanj poljubac“ - nasmije se Akorina.
„Sretna ti Nova ljubavi moja“ - prošapće joj Olimir.
„I tebi zlato moje“ – odgovori Akorina.
S Trga je dopirala buka proslave i vatrometa. Čestitalo
se na sve strane. Neki su otvorili prozore i gledali vatromet a
neki odlučili poći na Trg. Ponovo je zasvirala glazba pa gosti
zaplesaše jer je u sobama sada bilo više mjesta. A neki se
natisnuše oko hladnog bifea koji je bio bogat i ukrašen
ogromnom figurom sove, kao da je skinuta sa stare
Sveučilišne knjižnice. Akorina se pitala što su domaćini
72
željeli poručiti tom skulpturom. Valjda: Budite mudri, ne
jedite previše!
„Pa što ja to čujem! Ti si otišla na more,“ - čula je
svoju školsku kolegicu koja ju je grlila i odmah nastavila „kak si ti pametna. Ja si isto želim otići nekam gde je mir i
tišina i ništ se ne događa. Pa pogleć se! Izgledaš ko malo
dete. To ti je od friškog zraka. I onda kaj ti tam delaš?“.
„Ništa. Šećem se, spavam, čitam“ - Akorina je glumila
dosadnu osobu.
„Da? Jako dobro“ - njena je prijateljica gubila svaki
interes za daljnji razgovor.
Akorina je prezirala te oduševljene izjave o miru, tišini
i prirodi u kojima većina ljudi nije bila u stanju uživati niti pet
minuta a da ne posegnu za hranom, pićem ili televizijom.
Prezirala je ljude koji nikada nisu imali dovoljno slobodnog
vremena ni za što i stalno su to isticali kao svoj životni moto.
Takvi su se grozili od same pomisli na mir, tišinu i prirodu.
Moglo bi im se dogoditi da u tim uvjetima imaju slobodnog
vremena, ali oni ne bi znali što da s njim počnu. I zato je
glasno rekla:
“Nije dokolica za volove nego za bogove“ - ostavivši
svoju školsku kolegicu širom otvorenih očiju.
Požuri prema Olimiru i zijevne što je bio znak da krenu
doma. Ulica je bila puna ljudi, izlozi rasvijetljeni. Dopirala je
glazba s raznih strana. Šetnja do kuće bila je taman toliko
kratka da upiju samo lijepe slike veselja bez pijanaca i
pucnjeva. Kod kuće su zapalili sva svjetla, i upalili glazbu.
Polagano su se presvukli ali je Akorina ostavila šminku i
nakit. Našli su se zajedno u kuhinji. Akorina je sjela za stol i
zamolila Olimira:
“Nareži nam malo sira i baci koju maslinicu.“
73
On se nasmije i počne rezuckati i slagati hranu.
„Hoćeš li malo vina?“ - zapita Olimir.
„Ne. Ja bih mineralnu“ - Akorina je grickala sir
zamišljena.
„Onda o čemu ili o komu misliš?“ - Olimir će.
„O Vandi i gospođi ‘A’, o ljubavi i tako“ - Akorina je
bila potpuno neodređena.
„Čekaj, čekaj ja ništa ne razumijem. Tko je gospođa
‘A’ i tko je u nju zaljubljen?“ - smijao se Olimir.
„Zaljubljen?“ - sada se smijala i Akorina - „Sve ću ti
polagano ispričati“.
„Dobro, ti polagano pričaj a ja ću pristaviti govedsku
juhu, što znači da te neću prekidati“ - odmah se složi Olimir.
„Može, to je dobra zamisao“.
Akorina je znala da je Olimir volio kuhati juhu na
starinski način, to znači satima i da je uživao u njenom
pripravljanju. Započne priču od njenog prvog susreta s
gospođom „A“ u spilji. Kod opisa scene proždiranja čovječje
ribice Olimir je tek malo zastao u čišćenju mrkvice ali nije
rekao ništa. Događaji su se redali, juha samo što nije zavrela.
Sad je Akorina zašutjela jer je na redu bio njoj najdraži dio
rituala. Olimir je izvadio iz ormara stari, sasvim mali rešo
koji je nekada služio za kuhanje kave. Još uvijek je radio i
sad se njegova mala ploča zažarila. Olimir je očistio glavicu
luka i vrlo pažljivo na njoj ostavio tanku crvenu koru jer to
juhi daje boju. Onda je luk pritisnuo na užarenu ploču i
njegova se sredina spalila puštajući karakterističan miris.
Ponovio je to i s drugom polovicom luka i obje ih spustio u
juhu. Kasnije će, vrlo pažljivo i strpljivo, očistiti rešo i
spremiti ga. Juha je kipjela i Akorina je nastavila pričati jer
više nije bilo posebnih događanja oko juhe. Tako je došla do
74
samog kraja. Olimir je obrisao radnu površinu i svoje ruke pa
sjeo preko puta Akorine.
„Zaista neobična priča. Nadam se da nisam ništa
zaboravio metnuti u juhu slušajući te. I gdje je sada Vanda?
Mislim tako mala kuglica može biti bilo gdje.“
„Ona nikad ne dolazi nenajavljena“ - brzo će Akorina.
„Lijepo ponašanje se cijeni. Ipak kako znaš da nije tu
negdje s nama?“ - gnjavio je dalje Olimir.
Tu se nije imalo što dodati. U tišini čula se samo juha
koja je ravnomjerno kipjela i širila božanski miris po kuhinji.
Kad je zazvonio telefon oboje su poskočili. Javljala se Biba i
čestitala Novu godinu s nekog jako bučnog mjesta. Čuli su i
Sašu kroz buku i galamu. Djeca su potvrdila dolazak na
ručak poslije koncerta. Olimir je počeo čistiti svoj rešo.
Nakon par minuta se okrene prema Akorini i zausti:
“Možda…“
U tom trenu ponovo zazvoni. Bila je to Vanda.
„Draga Akorina želim vama i Olimiru sretnu Novu“ cvrkutala je opet sirenskim glasom kao nekad na početku
njihova poznanstva.
„Hvala Vanda. Olimir i ja isto želimo vama ako vi još
to slavite i uopće koja je godina kod vas?“ - brbljala je
Akorina.
„Kod mene je isto kao kod vas, ja sam u Medulinu“ pravila se Vanda da ne razumije.
Olimir preuzme slušalicu od Akorine i reće:
“Vanda, sretna Nova. Recite koliko vam treba da
dođete do nas?“
Nastane tišina a onda Vanda odgovori:
“Hvala Olimiru. Pa mogu doći za dvadeset minuta“
„Odlično. Veselimo se vašem dolasku“
75
Olimir spusti slušalicu i zagleda se u Akorinu.
„Evo, dolazi nam gošća“ - objavi kao da ona nije čula
razgovor.
„Fino.“
„Da narežem još sira?“
„Ne. Da. Ne znam“
„U čemu je problem? Mislio sam da će ti biti drago da
skupa pročavrljamo u našoj toploj kuhinji. Baš ću joj rado
postaviti neka pitanja“ - veselio se Olimir.
„Idem skinuti šminku“ - pomirljivo će Akorina i
dometne: “Složi malo slanog i malo slatkog, Vanda voli
jesti“.
Uputi se u kupaonicu. Putem je pogledala kroz prozor
sobe i radosno ustanovila kako je počeo padati snijeg. Zato
se dogodilo da je Vanda izgledala blistavo kao snježna
kraljica. Njena tokica od nerca na vrhu punđe bila je posuta
kristalima pahuljica koje su blistale kao i biseri u njenim
naušnicama. Akorina je voljela taj klasični stil pa se toplo
osmjehnula Vandi. Sama je zadržala svoje klipse u obliku
zvjezdica s kojih su visjela mala licitarska srca. Znala je da to
lijepo pristaje uz njen komplet od sivog kašmira obrubljenog
crvenom kožom. Vanda je to znalački zapazila i nasmiješila
se za uzvrat. Olimir nije sudjelovao u tom tihom
komplimentiranju, vidio je tek dvije lijepe žene koje su se
jedna drugoj radovale. Akorina je dobila veliki buket ružinih
pupoljaka ružičaste boje, a Olimir buket od cvjetače
okružene rotkvicama.
„U ovo doba noći primamo u kuhinji“ - povede ih
Akorina.
„Kako ste putovali?“ - upita Olimir.
„Brzo“ - smijala se Vanda.
76
„A gdje ste našli ovakve rotkvice u ovo doba noći?“ nastavio je.
„Znam da će vam zvučati čudno ali vjerujte rasadnici u
San Remu su prepuni voća i povrća.“
„O, la, la! Pa mi smo sada aranžirani kao i dobri stari
Beč“ - zaključi Akorina i nastavi: “ Vanda poslužite se“.
„Čekajte, da ukrasim tu platu narescima“ - zaustavi ih
Olimir i otrgne par rotkvica, opere ih i spusti među kobasice.
„Evo, izvolite.“
„Ipak nemojte to jesti. Služe samo za ukras“ - upozori
ih Vanda.
„Znači nisu iz San Rema?“ - bila je razočarana
Akorina.
„Nisu.“
Prije nego li je doletjelo pitanje odakle su rotkvice
Vanda je upitala:
“Onda, kako ste?“
Olimir se pravio da nije čuo pitanje.
„Vanda nešto me zanima. Ima li na sada Zemlji još
ovakvih osoba kao što ste vi?“
„Nema. Niti je prije bilo takvih ‘posjeta’ a veliko je
pitanje hoće li ih u buduće biti. Slučajno su se poklopile neke
mogućnosti, moja genetska povijest, moji interesi i znanje,
naša istraživanja o ljubavi i tehnološke mogućnosti“ - objasni
Vanda.
„Kako ste onda ugradili u gospođu ‘A’ senzore za
istraživanje o ljubavi. Morali ste putovati u prošlost. Pitam se
možete li tako ugraditi u mene ili u Olimira nešto a da mi to
ne znamo?“ – upadne Akorina.
„Putovali su naši strojevi pomagači. No važnije je ovo
drugo pitanje koje se tiče vas. Ne, nitko ne može ništa
77
ugraditi bićima koja imaju svijest a da ona to ne spoznaju.
Bilo kakvo ugrađivanje u svjesna bića izaziva promjene
nakon kojih više ne znate da li promatrate to biće ili
posljedice koje je izazvao implantat“
„Vjerujete da senzori koje ste ugradili gospođi ‘A’ nisu
na nju ni malo djelovali?“ - upita Olimir.
„Vjerujemo da na nju to nije moglo djelovati. Da su
senzori bili isključeni, kako je trebalo biti, ona ne bi vidjela
mene i tako se užasno prepala. No, netko u tajnosti i dalje
drži senzore uključene. Kako će sada to na nju djelovati ne
znam. Sigurno je da nam predstoje velika istraživanja i
donošenje važnih odluka. Zapravo već istražujemo,
pokrenuli smo sve intelektualne resurse da dokučimo važnost
tog trenutka. Nadamo se da to nije ostavilo bitni trag u
gospođi ‘A’, odnosno u prošlosti. Onda ne bi morali
poduzimati ništa osim preispitivanja odnosa sa strojevima
pomagačima.“
„Znači oni su krivi za taj incident“ - zaključi Akorina.
„Najvjerojatnije, osim ako nisu bili od nekoga
manipulirani. Sada se još sa sigurnošću ništa ne zna“.
„Ali vrijeme prolazi. Svaki dan u prošlosti može biti
bitan za našu budućnost!“ - poviče Akorina.
„Da. U pravu ste. Na sreću dani gospođe ‘A’ su slični
jedni drugima. Znate i sami da je to vrijeme vrlo sporih
promjena što i nama otvara prostor i vrijeme za istraživanje.“
„Ne samo da nam prijeti opasnost od nas samih danas i
ovdje nego nam prijeti opasnost i od vas u budućnosti!“ uzrujavala se Akorina.
„Pa ovdje si, samim tim je sve dobro ispalo!“ pokušao ju je smiriti Olimir.
78
„Ti me začuđuješ, valjda si umoran. Sve je dobro
ispalo! Možda bi ispalo bolje da nisu prestrašili gospođu ‘A’
letećom kuglicom koja svijetli.“
„Možda bi ispalo gore“ - Olimir nije popuštao.
„Pa sad, ima različitih teorija o posljedicama upletanja
u prošle događaje. Sigurno je da je najbolje ništa ne mijenjati
ako nismo sigurni što će se dogoditi. Zato smo i prekinuli
istraživanja o memu ljubav kada smo računalnim nadzorom
postigli stabilno društveno stanje kakvo imamo danas. Ovo s
gospođom ‘A’ se nije trebalo dogoditi“ - smireno je
objašnjavala Vanda i dodala: „Ja sam zapravo htjela vama
dati novogodišnji dar. Ispuniti vam neku želju koju inače nije
moguće ostvariti“.
„Kao plivanje u moru, sada i ovdje?“ - upita Olimir.
„O, to bi bilo divno! Prozračno, toplo more!“ - odmah
se oduševila Akorina.
„Znate što sam oduvijek želio? Kupati se u moru s
wallkmanom, tako da mogu slušati glazbu kad zaronim“ Olimir će.
„Onda ćemo izvesti nešto takvo. Želite li i vi plivanje s
glazbom?“ - upita Akorinu.
„Naravno. Ja bih voljela čuti glazbu kako je čuje
Olimir, ali to je vjerojatno neizvedivo.“
„To je potpuno izvedivo“ - uvjeri je Vanda.
„Ako je to moguće onda je moguće da Olimir vidi boje
onako kako ih ja vidim?“.
„Moguće je“ - Vanda je veselo odgovorila. Pljesnula je
rukama i rekla: “Idem na posao, vi samo pričekajte“
Izvadila je iz torbice nešto slično telefonu i počela
tipkati. Ponekad je zasvijetlio mali zaslon ili se začulo
slabašno zvonce. Minute su prolazile. Vanda upita:
79
“Smijem li ja izabrati glazbu za vas?“
Olimir je samo potvrdno klimnuo glavom što je
začudilo Akorinu koja je znala da je posebno osjetljiv na sve
u vezi glazbe. Možda je bio tako pomirljiv pod utjecajem
blagdanskog raspoloženja.
Još tipkanja po malenoj tastaturi i onda Vanda odloži
napravu na stol. Zagleda se u njih, nasmiješi im se i mahne
im.
Plivali su u prekrasnoj laguni. Akorina je zaronila u
jasno plavo more. Snažno je zaplivala pod površinom
uživajući u fizičkom naporu. Nakon par zaveslaja rukama
ustanovila je da na neki čudnovati način diše. Nije morala
isplivati na površinu da bi udahnula. Opazi Olimira koji joj se
pod vodom smiješio. I on je otkrio kako može ostati pod
površinom koliko želi. Uranjali su, okretali se na sve strane,
plutali i puštali da ih more izbaci na površinu pa onda opet
zaranjali. Sa svih strana dolazile su ribe u najraznovrsnijim
bojama i oblicima. Akorina se trudila da koju dotakne, jurila
ih je i plivala u sredinu jata koja su se uredno izmicala
njenom tijelu. Olimir je lebdio i zapanjeno promatrao taj
vatromet boja. Nikada prije nije svijet vidio u takvim bojama
i sada je uživao u Akorininom doživljaju nijansa i jačine boja.
Ona dopliva do njega i primi ga za ruke. Smiješio se i ona se
smiješila njemu. Zajedno zaplivaju za crvenim ribicama ali im
onda pozornost privuče jato malih prozirnih riba koje su
imale silno dugačke žute peraje. Pokušali su ih sustići ali to
je bilo nemoguće. Izrone na površinu i opuste se ležeći na
leđima. More ih je ljuljalo. Niotkuda začuje se glazba, divna
glazba. Akorini se činilo da more svira. Čitavo njeno biće
bilo je uronjeno u more glazbe. Sada je Olimir nju primio za
ruku kako bi podijelili tu ljepotu. Nisu znali kako je to dugo
80
trajalo. Kad ih je zapljusnuo malo veći val shvatili su da se
nalaze u plićaku i da leđima dodiruju pijesak Sjeli su. Glazbe
više nije bilo. Val se povukao ostavljajući ih na plaži.
Bili su u kuhinji. Plin je pod juhom bio ugašen a lonac
poklopljen. Sat je pokazivao četiri. Vanda nije bila u kuhinji.
Našli su je kako spava na trosjedu. Vani je lepršao snijeg i
kad su prišli prozoru ukazao se Zagreb u bjelini. Bilo je
vrijeme za počinak.
Već u devet ujutro bili su budni i svježi. Vanda ih je
čekala u kuhinji.
„Hvala vam za divan doživljaj koji ste nam
organizirali“ - zahvali se Akorina.
„Drago mi je što vam se dopalo. Ja ću vas sada
napustiti jer imam neodložne poslove. Uživajte u koncertu.
Akorina možemo li se naći sutra u podne na kavi?“ - upita
krećući prema vratima.
„Naravno.“
Otpratili su ju do izlaza.
„Mogli ste ostati na ručku. Pripremam racu s
mlincima“ - Olimir će, ali Vanda samo mahne na pozdrav i
ode.
U tišini su doručkovali. Zagreb je bio tih, snijeg je i
dalje padao. Prolazak tramvaja čuo se jače nego obično.
„Kakav divan doživljaj glazbe. Ti to uvijek tako
čuješ?“ - upita Akorina
„Da. Ja nikada nisam vidio takve boje. Lijep dar. Bilo
bi mi drago da je ostala na ručku. Želio sam joj postaviti još
jedno pitanje.“
„Koje?“ - bila je znatiželjna Akorina.
„Zašto ih zabrinjava mogućnost da i strojevi pomagači
budu zaljubljeni?“
81
Želje
D
ok su uživale u kesten pireu Akorina iznenada upita
Vandu:
„Zašto vas plaši pomisao da se strojevi pomagači
zaljubljuju?“
Bile su u poznatoj zagrebačkoj slastičarnici. Plan je bio
da se nakon toga presele u kavanu pa Vanda predloži:
“Odgovoriti ću vam za kavom.“
„Dobro. Snijeg još uvijek pada, zatrpat će nas“ primijeti Akorina.
Vani je zaista sve izgledalo nestvarno bijelo. Grupa
mladih ljudi prođe pokraj njih. Bili su bućni kao da još uvijek
proslavljaju doček Nove godine. Čim su malo odmakli od
njih glasovi su im se gubili kao da je gust snijeg gutao
zvukove. U kavani je bilo malo gostiju. Izabrale su stol koji
je gledao na Trg. Naručile su kavu.
„Akorina uvijek me pitate to teško pitanje.“
„Aha, znači ne znate odgovor.“
„Odgovor je zapravo jednostavan, ne usuđujemo se
eksperimentirati s nečim čije posljedice ne možemo
domisliti.“
„Znate li vi priču o Pandorinoj kutiji?“ - upita ju
Akorina.
„O Pandorinij kutiji? Znam ali ne vidim kakve veze ima
ta priča s vašim pitanjem.“
„Kako je tekla priča? Ljudi su živjeli bezbrižno i vječno
mladi, okruženi hranom koja je rasla na drveću ali su onda
bogovi odlučili da sve upropaste. Znam da sam priču jako
skratila ali želim odmah ići na ono bitno. Bogovi su poslali
ljudima Pandoru s kutijom koju nije smjela otvoriti. Pandora
82
je ipak otvorila kutiju i pustila u svijet sva moguća zla. U
strahu od svog čina brzo je spustila poklopac i tako zarobila
posljednje biće u kutiji. Ipak priča kaže da je na kraju pustila
njega, na našu sreću, jer to je bila Nada“.
„Još uvijek ne shvaćam što želite reći.“
„Želim reći da su ljudi napravili puno gluposti kroz
povijest. Možda je mem ljubavi koji branite strojevima
pomagačima ona skrivena Nada na dnu Pandorine kutije“.
„Akorina vi ste nevjerojatni. Padne vam na pamet neki
prastari mit i vi onda pomoću toga objašnjavate današnju,
mislim, moju stvarnost. Vaše vrijeme, ovo vrijeme u kojem
mi sad tu sjedimo i pričamo je zadnje doba relativnog mira i
civilizacije prije užasa koji je uslijedio. Nastat će promjena
klime, nedostatak hrane i vode, epidemije i pandemije.
Ratovi za vodu i teritorij do uništavanja stanovništva čitavih
kontinenata. Potpuna barbarizacija najvećeg dijela Zemlje a
vi meni pričate o Pandori“ - Vanda je govorila uzrujano.
„Vaša ljutnja nije nikakav argument“ - bila je odlučna
Akorina i nastavila: “Sada zahvaljujući nekakvoj super
kontroli, nekakvog računala imate stabilno stanje i to mi je
drago čuti. A moje računalo, i tu se Akorina kucnula po čelu,
je na osnovi svega što je čulo izbacio mit o Pandori. Tko zna
zašto? Na vama je da o tome malo razmislite a i ne morate“ zaključi.
Sjedile su u tišini. Čuo se samo zveket žličica kojima
su, uglavnom bespotrebno, miješale kavu. Gledale su na Trg
pod snijegom.
„Znate o čemu sam često maštala kad je bilo ovakvo
vrijeme?“ - iznenada zapita Akorina a, Vanda ju začuđeno
pogleda.
83
„Maštala sam o cipelama koje bi imale grijani potplat.
Tako bi se snijeg odmah otapao pod vašim stopalima i ne bi
bilo teško hodati, a ono što je još važnije, bilo bi vam
ugodno toplo za noge“.
„Akorina ima li kraja vašim idejama?“ - smijala se
Vanda.
Onda zazvoni u njenoj torbi i ona izvadi onaj jučerašnji
aparat i prinese ga uhu. Uzdahnula je i pritisnula jednu tipku.
No nije pokazivala namjeru da joj se žuri. Akorina nije ništa
pitala i tako su sjedile bez riječi. Konobarica je mijenjala
aranžmane na stolovima jer su mnogima svijeće dogorjele.
Radila je to polako jer nije bilo gužve. U kavanu uđe visok
čovjek, izgledao je kao neka vrsta poštara, kao da je njegova
odjeća bila uniforma. Vanda ga je promatrala s neskrivenim
interesom. Nosio je kutiju zamotanu ukrasnim papirom i
velikom zlatnom mašnom. Uputio se do konobarice i nešto
joj rekao. Ona je uzela paket i on je otišao. Onda je
konobarica uzela pločicu nešto na nju napisala i podignula ju
u zrak. Pisalo je „Gđa. Akorina“. Iznenađena Akorina joj
mahne i konobarica joj donese paket. I dalje začuđena
Akorina joj se zahvalila i upitno pogledala Vandu.
„Da vidimo što ste dobili“ - hrabrila ju je.
„Tko to šalje?“ - pitala je Akorina razvezujući mašnu i
odmatajući papir.
Na kutiji nije ništa pisalo. Otvori ju. Zlatni svilenkasti
papir čuvao je tajnu. Ona ponovo pogleda Vandu i shvati da
ona zna što je unutra. Polako razgrne šuškavi omot. Zagleda
se u par zimskih cipela, potpuno jednakih onom koji je imala
na nogama, samo blistavo nov.
„Ne razumijem“ - promrmljala je.
84
„Izgleda da ste oduševili strojeve pomagače svojom
pričom o Pandori pa vam šalju poklon. Grijani đon, sjećate
se?“ - Vanda je uživala u njenoj zbunjenosti.
„To je divno, to je fantastično“ - Akorina je govorila i
skidala stare cipele.
„Kako su ih uspjeli napraviti tako brzo“ - čudila se i
već oblačila nove
„Strojevi pomagači ispunjavaju naše želje skoro
trenutačno. Vjerojatno im vaša želja nije bila posebno
zahtjevna.“
„Idemo ih odmah isprobati na snijeg. Tako sam
znatiželjna.“
Akorina je ustala, platile su kavu pa se uputile na Trg.
Hodale su po snijegu i nakon par minuta Akorina usklikne:
“To radi, to radi! Gledajte kako se snijeg topi pod
mojim poplatima. I tako mi je ugodno toplo za stopala.
Kome se moram zahvaliti?“
„Zahvaliti? Samo sebi što imate želja.“
„Vi znate Vanda da kod nas svi imaju želja za tisuću
godina.“
„Sigurni ste u to? Probajte se prisjetiti što bi većina
ljudi poželjela da im se pruži ta prilika.“
„Iskreno govoreći većina ljudi bi poželjela da ne mora
ništa raditi, da je čitav svijet njihov i nakon toga da mogu
činiti što hoće. Nakon toga dolazi zahtjev za besmrtnošću.
Onda se dosjete seksa i hrane. Redoslijed želja može biti
drugačiji ali to je osnovni popis. Svako daljnje proširivanje
popisa želja već predstavlja napor.“
„I to su želje za tisuću godina života?“
„Tisuću godina je premalo. Većina bi željela biti
besmrtna.“
85
„Što bi radili ti besmrtnici s tako slabašnim popisom
želja?“
„Pa ne žele oni raditi, žele uživati. Samo izgleda da ne
znaju kako bi to činili i samo jednu godinu, a pogotovo ne
zauvijek. Mora da ste u pravu, ti su popisi želja slabi.“
Krenule su prema Zrinjevcu. Platane su stajale kao
bijeli divovi. Zastale su pred izlogom zatvorenog
antikvarijata.
„Volim kupiti knjigu ali to ne mogu baš često. Svega
sam par puta u životu kupila više knjiga odjednom“ - pričala
je Akorina, pa prisjetivši se brzo reče Vandi: “Nemojte mi
sada ispunjavati nikakvu želju“.
„Nisam ni mislila“
„Dobro. Hoćete li da sutra idemo malo po dućanima,
anikvarijatima i knjižarama i kupimo par knjiga? Pa ja još
nisam ni probala kupovati vašom karticom“ - dosjetila se
Akorina.
„To je dobra zamisao.“
„A tko je bio onaj čovjek koji je isporučio paket u
kavanu? Vi ste ga Vanda tako pozorno promatrali.“
„To je bio jedan hologram. Očito dobar jer nitko nije
ništa primijetio.“
„Kako hologram može nositi stvarni paket, stvarne
cipele“ - upita Akorina i zagleda se u svoje cipele pa nastavi:
“A možda su i ove cipele samo hologram. Pa ako se vi
naljutite na mene, pucnete prstima i ja ostanem stajati bosa u
snijegu“.
„Sve je moguće“ - Vanda je glumila ozbiljnost.
„A kako ste vi uspjeli sačuvati civilizaciju unatoč
katastrofičnim okolnostima?“ - Akorina je skakala s teme na
temu kao da želi zbuniti Vandu.
86
„Izvukli smo se zahvaljujući specijaliziranim računalima
za igranje šaha.“
„Je li? Jako interesantno i veoma nevjerojatno.“
„Zašto?“
„Pa nije mi jasno kako ste to izveli? Igrali ste šah s
barbarima pa tko pobjedi. Ako pobjede oni, mogu vas pojesti
ako pobijedite vi, barbari moraju ići u školu.“
„Nažalost kanibalizam je bio opća pojava izvan dijela
svijeta koji je očajnički branio ostatke civilizacije“ - Vanda je
to rekla puna tuge.
Hodale su u tišini prema paviljonu, uspele se
stepenicama i naslonile na ogradu. Akorina je čekala da
Vanda nastavi, svjesna da jedino šutnjom može izraziti
suosjećanje s Vandinom tugom. Nije se željela šaliti s tako
užasnim stvarima, ali nije željela pustiti da ju preplavi
strahota tih budućih događaja. Kao profesoru povijesti bilo
joj je dosta i previše ljudske monstruoznosti u prošlost.
Uzdahnula je i pokušala se opustiti u ljepoti zimskog
Zrinjevca. Tome je pomoglo što se skupina djece koja je
dojurila iz Berislavićeve počela bučno grudati. Gledale su
djecu i pustile da ih preplavi njihovo veselje i radost.
„Otpratit ću vas do kuće, da ne zakasnite na ručak“ predloži Vanda.
„Dobro. Olimir vas je pozvao na ručak.“
„Na onu racu s mlincima? Zar niste sve pojeli?“
„Nismo. Možda će kuhati još nešto, ne znam. Sutra
putuje“ - saopći Akorina.
„Hvala na pozivu ali imam nekih poslova.“
Vanda je znala da žele biti sami to popodne.
Dijagonalno su presijecale Cvjetni trg i krenule prema Ilici.
Vanda se malo nakašlje i progovori:
87
“Evo kako je to bilo“ - jer je dobro znala da Akorina
umire od znatiželje - „Znate da je šah igra za koju se
vjerovalo da je dobro igraju vojni stratezi. Predviđanje
neprijateljskih poteza u ratu slično je predviđanju poteza u
šahu. Tako je jednom generalu palo na um da se posluži
računalom koje je bio programirano za igranje šaha i koje
ljudi više nisu mogli pobijediti. Uz pomoć vrsnih programera
oni su njegov šahovski program preveli u ratni, da tako
kažem i uskoro su se posljedice počele pokazivati. Kad su
snage civilizacije bile pet poteza u prednosti, tako su
govorili, prestao je rast barbarizacije Zemlje. S onim što je
preostalo moglo se nastaviti dalje. Ništa se nije radilo bez
računalnog predviđanja. Od ratnog program je polako postao
mirnodopski. I tako danas imamo potpuno stabilan sistem
bez iznenađenja koja bi nas mogla baciti u kaos
samouništenja. Sve je to trajalo dvije tisuće godina. Mirno
razdoblje traje šest stotina godina“.
„Rat je trajao tisuću četiri stotine godina?“ - bila je
zapanjena Akorina.
„Rat u klasičnom smislu riječi nije izbio odmah, barem
ne u cijelom svijetu. Nastajale su krizne situacije koje su se
privremeno sanirale. Pojedini dijelovi svijeta bili su u
svojevrsnoj karanteni i te bijele mrlje su stalno rasle.
Političke koalicije su se raspadale i nastajale nove.
Informacije su postale strogo kontrolirane. Bolesti su
odnosile milijune ljudi. Dijelovi svijeta bili su tako zagađeni
da na njima nitko više nije živio. Ili se barem tako vjerovalo.
Civilizacija je bila okružena napaćenim svijetom. Zajednički
opstanak bio je nemoguć. Bilo jedni, bilo drugi mogli su
opstati samo ako unište one druge. Tako je rat trajao četiri
stotine godina“.
88
„Nevjerojatno. Kako je izgledao svijet nakon toga,
kakvi su bili ljudi?“ - pitala je zgranuta Akorina.
„Svijet bi vam bio potpuno neprepoznatljiv. Čak i iz
svemira su se vidjele promjene na planeti. A ljudi su se
promijenili još i više i na jednoj i na drugoj strani“.
„Što se dogodilo s pobijeđenima?“
„Pobijeđenih nije bilo. U strogo kontrolirano
promijenjenim uvjetima života su odumrli. Oni koji su ostali
bili su genetski prilagođeni da im se ništa ne dogodi.“
„Užasno.“
„Slažem se s vama. Vjerojatno vam je sada jasno zašto
tako odlučno čuvamo svoju sadašnju stabilnu situaciju“ zaključi Vanda.
Došle su pred Akorininu kućnu vežu. Vanda pruži
ruku Akorini.
„Ima i nešto dobro u svemu tome, vaše cipele!“- našali
se.
„O, da! Nazovite me“.
„Budem, ali tek prekosutra, a onda ćemo kupovati
knjige. Pozdravite Olimira“.
Vanda krene i Akorina uđe u vežu. Polako se uspinjala
zavojitim stepenicama i razmišljala o svemu što je čula.
Činilo joj se nevjerojatnim da je opisani užas trajao tako
dugo, ali morala si je priznati da ljudi ratuju već tisućama
godina više ili manje. Na odmorištu se zagledala kroz prozor
u dvorište. Snijeg je padao mirno i tiho kao da je svijet
konačno postao mudar. U blizini svog stana začuje klavir i
znala je da ju Olimir očekuje.
89
Lovci
N
akon nekog vremena Vanda začuđeno zapitala:
„Već smo prošli par knjižara i ništa niste kupili.
Mislila sam da ćemo kupiti brdo knjiga“.
„Lijepo je razgledavati i znati da mogu kupiti ono što
želim“ - objasni Akorina i nastavi: “Olimir je otputovao, Biba
i Saša su na skijanju, mogle bi nas dvije natrag na more“.
„Možemo još danas autobusom“ - složi se Vanda.
U knjižaru su bučno ušle dvije žene. Akorina se naglo
povukla iza polica i Vanda za njom upitavši tiho:
“Što je?“
„To su moje dvije poznanice. Od onih koje vjeruju da
su dijamanti najbolji ženini prijatelji. Ne mogu ih izbjeći“ odgovori i nasmijana im krene u susret.
„Ana, to si ti!“ - skoro u jedan glas zaviču obje žene.
„Eda, Fanika, kakvo iznenađenje“ – bar što se
iznenađenja tiče nije lagala Akorina.
Gledale su u nju s neskrivenim zaprepaštenjem. Bez
obzira na sve Akorini se činilo da malo pretjeruju. Uto osjeti
da joj se nešto njiše na ušima i rukom posegne da vidi što je,
ali se zaustavi kad opazi da joj prstenjak krasi poveliki
dijamantni prsten. Shvativši odmah Vandinu igru malo
zanjiše naušnicama nadajući se da dijamanti blistaju.
„Kako ste mi vas dvije?“ - upita ih.
Eda se prva snašla.
„Fany, pogledaj ti našu Anu kako dobro izgleda.“
„Da, stvarno izgledaš bolje nego ikad“ - ponavljala je
Fanika.
„Pa sretna vam Nova godina.“
„I tebi dušo.“
90
Sad su iskoristile priliku da ju zagrle jer je blago
trebalo pogledati iz blizine. No od tog bliskog susreta se
Akorini malo rastvorila bluza i pokazala blistava ogrlica.
Fanika nije izdržala:
“Jesu li pravi?“ - upita.
„Pravi?“- čudila se Akorina. Onda se dosjetila i
povjerljivo rekla: “To je imitacija. Pravi su u sefu“.
Drage prijateljice su jedva skrivale zaprepaštenje tim
novim Akorininim statusom. Počele su se odmah ulagivati i
pozivati Akorinu na kavu sljedećih dana. Naglašavale su
kako su stalno mislile na nju od kada se odselila ali se očito
nisu mogle sjetiti imena mjesta u koje je otišla. Da sve još
bolje zakuha pobrinula se Vanda pojavivši se u ulozi
sekretarice i obrativši se Akorini:
„Gospođo, moram vas upozoriti da ćemo zakasniti na
primanje ako se predugo zadržimo u knjižnici.“
Usput je dragim prijateljicama uputila jedan ledeni,
službeni osmjeh. Akorina s police dohvati dva primjerka
atlasa otrovnih gljiva i smješkajući se ugura im ih u ruke:
“Nažalost nemam vremena potražiti neke druge lijepe
knjige za vas da nas sjećaju na ovaj trenutak, ali to nije ni
važno. Smatrajte to mojim darom za Novu godinu.“
Fanika i Eda prihvate knjige kao najvrjedniji dar
snishodljivo se smiješeći.
Smijale su se u autobusu toj maloj predstavi iako su se
složile da je to bilo djetinjasto. Gorski Kotar je bio debelo
pod snijegom. Rana zimska noć nije dopuštala da do kraja
uživaju u zimskom pejzažu. Čitale su svaka svoju knjigu,
prelistavale kupljene monografije i divile se novom atlasu
svijeta. Akorina se čudnovato osjećala držeći u ruci taj novi
atlas koji je za Vandu bio povijesni i potpuno preživio.
91
„Tko je u tom užasnom ratu, o kojem ste mi pričali,
pobijedio?“ - upita umorno.
„Tko je pobijedio? Pokušati ću vam objasniti. Svijet
kakvog vi poznajete se jako promijenio u vremenu do samog
rata a naročito za vrijeme rata. Poslužiti ću se primjerom
nogometnih klubova“.
„Nogometnih klubova?“- bila je začuđena Akorina.
„Da. Nogometni klub nastane u nekom gradu i njegovi
navijači su žitelji tog grada i okolice. Igrači su isto tako iz
tog grada, barem u početku. Ako klub pobjeđuje širi se krug
njegovih navijača. Tako može postati najjači klub u nekoj
državi. Navijača ima sve više a njegovi igrači dolaze sada iz
čitave države. Sada je to nacionalni klub. No vremenom u
klubu igraju igrači koji su iz drugih država, govore druge
jezike, druge su rase, druge religije i općenito druge kulture.
Kada taj klub pobijedi tko je pobijedio? Pogledajte Akorina
ponekad koju utakmicu na televiziji. To zna biti vrlo poučno
za razumijevanje budućeg svijeta. Spiker najavi da će na
teren istrčati igrači nekog kluba sa sjevera Europe i gle
istrčavaju igrači rodom s Jamajke, Filipina, Japana ili Brazila.
To je prava slika vašeg globalnog svijeta. Navijači bi se
možda, kažem možda, začudili da za neki klub počne igrati
Marsijanac.“
„Vi gledate nogomet na televiziji?“ - dalje se čudila
Akorina.
„Gledam i nogomet jer iz svega mogu nešto naučiti.
Osim toga je uzbudljivo. No to sad nije važno. Bit moje priče
o nogometu je to da shvatite kako se svijet promijenio i ljudi
su se podijelili na barbare i one koji su nastojali očuvati
civilizaciju. Sve ostale podjele, oznake ili razlike koje danas
poznajete postale su nevažne. Ako baš insistirate na svom
92
pitanju mogu reći da su barbari izgubili. Zato sada mogu biti
ovdje.“
„Pa to ste mi mogli odmah reći bez te priče oko
nogometa. A jesu li barbari sebe tako zvali ili ste ih vi tako
imenovali?“
„Oni su se ponosili time da su barbari i da preživljavaju
sa sve manje civilizacijskih tekovina. Cilj im je bio živjeti uz
pomoć vatre, luka i strijele te sakupljanja biljaka.“
„Pa što ih niste pustili da tako žive?“ - sad je naivno
pitala Akorina.
Vanda ju je pogledala i vidjelo se da razmišlja o
nečemu. Onda je mahnula rukom i rekla:
„Mislim da nema smisla sada izvoditi čitavu predstavu
za vas, pa da se prehladite. Pokušajte zamisliti da se naš
autobus iznenada zaustavi i grupa barbara nas izvuče van na
snijeg. Moramo se preobući u kože životinja i pješice krenuti
kroz snijeg. Sve što ostavimo barbari zapale. Do sela umire
jedan srčani bolesnik. Vama je užasno hladno za noge jer su
cipele promočile. Sutra ćete imati upalu mokraćnog
mjehura.“
„Dobro, dobro, ne morate me baš ubiti, shvatila sam“ Akorina ju prekine.
„Što ste shvatili?“
„Da su barbari željeli da svi žive kao oni i u tome nisu
bili nježni.“
„Da i civilizirani su željeli da svi žive kao oni i u tome
su bili uspješniji.“
„Recite Vanda, budući da ste tako dugovječni, imali
među vama onih koji se sjećaju rata?“
„Ima“ - odgovori Vanda.
93
Činilo se da je taj razgovor Vandi zamoran pa Akorina
nije više ništa pitala. Iznenada autobus se počeo zaustavljati.
Vidjela su se svijetla policijskog automobila. Vozač je
otvorio prozor i s nekim razgovarao a onda se obratio
putnicima:
“Na cesti je nekakav zastoj, ići ćemo do Delnica
starom cestom“
Nastavili su polagano dalje i uskoro skrenuli na staru
cestu. Iako se tom cestom Akorina vozila mnogo puta nije
imala nikakvu predodžbu gdje se nalaze. Osjeti nelagodu od
same pomisli na Vandin opis susreta s barbarima. Zato se
opet oglasi:
“Znači barbara više nema?“
„Barbara? Draga moja pun ih je autobus!“ - Vanda je
bila ozbiljna.
„Kako to mislite?“ - opet se Akorina zaprepastila.
„Baš vas je lako prestrašiti. Mislili ste me pitati ima li
još barbara u mom svijetu, zar ne? Nema ih“
Akorina je znala da to ne čini njen život nimalo
sigurnijim ali joj je bilo drago to čuti. Autobus se lagano
spuštao a uokolo su se vidjela svijetla. Ulazili su u Delnice.
Kad su parkirali na autobusnom kolodvoru obrati im se
vozač:
“Dragi putnici molim vas da napustite autobus i
pričekate na peronu četiri kako bi vam mogli dati prtljagu.
Nakon toga uputit ćemo se do hotela koji je udaljen svega
sto pedeset metara. Put ćemo nastaviti tek sutra jer su
snježni nanosi tako veliki da ih ralice ne mogu očistiti.“
Nastalo je komešanje, zapitkivanje i metež kao uvijek u
takvim prilikama. Budući da su Akorina i Vanda imale samo
ručnu prtljagu uputile su se prema hotelu. Odmah su vidjele
94
užurbanost i pripreme za iznenadni prihvat tolikih gostiju.
Vanda priđe recepciji i zatraži dvokrevetnu sobu s kadom.
Zbunjeni recepcionar upita:
“Jeste li vi, je li za vas…“ i ne stigne dovršiti jer ga je
Vanda prekinula:
“Naravno, i molim vas požurite jer će sada svi
navaliti.“
„A vaša prtljaga?“ - upita recepcionar.
„Za to će se pobrinuti vozač“ - samouvjereno odgovori
Vanda.
„Kada stiže gospodin Radić?“ - recepcionar uslužno
upita.
„Što se mene tiče može ga zatrpati mećava“ - odgovori
Vanda.
Ovaj puta jadni službenik nije znao da li da se nasmije
ili odglumi da ništa nije čuo. Zato je samo pružio ključ Vandi
i okrenuo se pristiglim putnicima. Otišle su pogledati svoju
sobu i zadovoljno ustanovile da se radi o ugodnom malom
apartmanu.
„To je nečije ljubavno gnijezdo sve mi se čini“ ustanovi Vanda.
„Sad mi je jasno zašto je recepcionar onako mucao. A
što ako dođe gospodin Radić?“ - brinula se Akorina.
„Onda ćemo ga pretvoriti u stup soli“ - odgovori
Vanda i zatvori se u kupaonicu. Akorina je istraživala po
maloj kuhinji za koju se netko pobrinuo da bude dobro
opskrbljena. Uzela je čokoladu s lješnjacima, upalila
televiziju i smjestila se u fotelju. Javljali su o snježnoj mećavi
i zatvorenim cestama. To ju podsjeti da se javi Olimiru i Bibi
kako se ne bi brinuli. Popričala je s njima i onda se pojavi
Vanda u bijelom kupaćem kaputu. Očito se istuširala i sad se
95
zadovoljna sladila čokoladom. Rastvori vrata ugrađenog
ormara i zadovoljno se nasmiješi.
„Imamo sve što nam treba. Spavačice, pidžame, kućni
kaputi. Jedino moramo nabaviti četkice za zube i nešto
kozmetike.“
„Idem pod tuš“ - odluči Akorina. Osvježene, spustile
su se u predvorje hotela. Servirali su večeru i one se pridruže
putnicima autobusa. Mala blagovaonica bila je krcata
gostima. S obzirom na nevrijeme koje je vani vladalo svi su
osjećali ugodu zajedništva, topline i hrane.
„Čini mi se da vidim našeg poznanika, lovcavodoinstalatera“ - objavi Akorina.
„Gdje je ?“
„Tamo u kutu s društvom“. Kad ga je spazila Vanda
mu mahne. On ju nije odmah uočio pa ona ponovo mahne
prema njemu. Sad je zastao u pola zalogaja, odložio vilicu i
odmah krenuo prema njima.
„Dobra večer!“ - pozdravi ih.
„Dobra večer“ - odgovore obje, a Vanda nastavi: “Vi
ste bili tako ljubazni prošli put da ste se zabrinuli za mene“.
„O nije to ništa, vaša teta mi je objasnila da ste imali
briga“ - brzo odgovori.
„Ipak, hvala vam. Mećava nas je prisilila da ostanemo
u Delnicama.“
„Kako ste smješteni? Čujem da je bilo problema oko
soba“ - raspitivao se.
„Pa mi smo u apartmanu“ - odgovori Vanda i njegovo
lice odmah poprimi upitni izraz.
„Ma to smo uspjele na prijevaru. Sjednite s nama pa ću
vam ispričati“.
96
On prihvati. Priča ga je nasmijala i oraspoložila. Sad je
Vanda upitala njega što radi u Delnicama i uspostavilo se da
su lovci iz Istre došli u pomoć svojim kolegama u akciji
spašavanja divljači. Bilo je vrijeme da se i upoznaju. Tako su
doznale da se zove Robert. U razgovoru za stolom sve ih
prekine vozač autobusa i objavi da se nada kako će sutra
ujutro ralica proći i otvoriti im put. Prema prognozi mećava
se trebala stišati do jutra. Na tu vijest svi zaplješću. Vozač se
onda diskretno raspitivao tko je zaboravio torbu u autobusu i
objasnio da ju je ostavio na recepciji ako se ipak netko sjeti
da mu nedostaje. Raspoloženje je bilo dobro, čak se začula i
pjesma. Ljudi su bili sretni što su na sigurnom. Robert zapita:
“Znači dobro ste smještene i ne trebate ništa?“
„Da, dobro nam je. Jedino nemamo četkice za zube,
zubne paste i malo kozmetike, ali to sad nije važno. Lijepo
od vas da se brinete“ - cvrkutala je Vanda.
Akorini nije bilo jasno kakvu predstavu Vanda izvodi.
Sjedila je natmurena iako za to nije imala pravih razloga.
Pozdravile su se s Robertom i susjedima za stolom te se
uputile u apartman. Recepcioner im mahne da priđu pultu i
tiho se obrati Vandi.
„Gospodin Radić vam je ostavio poruku. Čudio se da
se ne javljate na mobitel. Poručuje da ne će doći“.
„Hvala“. Vanda je uzdahnula kao da joj ta poruka
teško pada.
„Baš mi je drago da se stvari tako razvijaju“ - pjevušila
je Akorina otključavajući apartman.
„A ne brine vas što je tu negdje neka ženska osoba
koja se ne pojavljuje i koja nije digla ni svoju torbu iz
autobusa. Gdje je ona? Tko je ona?“ - dramatično se zapitala
Vanda.
97
„To je jako zanimljivo, isti tren kad se čovjek opusti vi
se pobrinete da se sve zakomplicira.“
Vanda slegne ramenima, upali televizor i spusti se u
fotelju. Akorina joj se pridruži jer joj nije padalo na um ništa
pametnije. Vremenski izvještaji su bili dramatični.
„Može se dogoditi da ostanemo u Delnicama tjedan
dana“ - komentirala je Akorina.
Vanda prebaci kanal. Negdje su u svijetu bezbrižno
igrali nogomet po zelenoj tratini kao da snijeg i ne postoji.
Izgledalo je to tako nestvarno. U šarenim dresovima igrači su
izgledali kao cvijeće koje se rastrčalo po livadi. Barem je
tako izgledalo Akorini. Onda se začulo tiho ali uporno
kucanje na vratima. One se pogledaše i Vanda krene oprezno
otvoriti. Bio je to Robert s plastičnom vrećicom dobrano
napunjenom.
„Četkice za zube, pasta za zube i razne kreme za noć,
za dan, za suhu kožu, za masnu kožu, šamponi i parfem!“ slavodobitno je recitirao.
„Divno! Uđite“ - Sad je i Akorina morala biti ljubazna.
„Kako ste došli do toga?“ - pitala je Vanda.
„Moj rođak ima dućan ovdje u Delnicama pa nije bilo
problema. Gledate utakmicu“ - oduševi se.
„Sjednite s nama. Tek je počela. A imamo i pivo“ veselila se Vanda i oni potegoše iz limenki kao da nisu pili
godinama.
Akorina ih je promatrala kao rijetke zvjerke ali ju oni
nisu zapažali. Govorili su besmislene rečenice, cerekali se i
derali na suca kao da ih može čuti. Koja god strana da je
zabila gol nazdravljali su si limenkama lupajući tako da je
pivo letjelo van u mlazovima. Akorina je čekala poluvrijeme
jer je znala da tako nešto postoji i nadala se da će onda taj
98
cirkus prestati. I zaista započnu bučne reklame. Vanda je
stišala televizor. U tišini su gledali u televizor. Rober reće:
“Vanda nešto bih vas želio pitati.“
„Samo pitajte, možete pitati sve što hoćete osim
rezultata utakmice.“
I opet su se cerekali i nazdravljali limenkama.
„Dakle mene jako zanima jeste li vi Vanda baš prirodni,
mislim normalno žensko, mislim niste travestit ili tako
nešto?“
„Kako ste me pročitali! Pa normalno da nisam
normalna. S kojom normalnom ženskom bi vi tako pili
pivčugu i gledali utakmicu?“ - hihotala se Vanda i nastavila:
“Pogledajte Akorinu, ona bi sad radije gledala neki film, kao
Zameo ih vjetar ili Vlak u snijegu ili…“ - nije mogla nastaviti
od smijeha.
Onda se uozbilji i zagleda u Roberta pa upita:
„Ako vam kažem istinu ne ćete me početi gledati kao
čudovište?“
„Neću“ - Robert se sav pretvorio u uho.
„Ja sam i muško i žensko, odnosno muško u ženskom
tijelu. A tijelo nije moje već pripada jednoj ljepotici koja je
poginula u saobraćajnoj nesreći. Moj je duh, a zajedno smo
to što vidite.“
„Ma sad se zafrkavate sa mnom“ - mrmljao je Robert.
„Pa jasno da se zafrkavam, pogledajte me, što je tu
lažno i nije pravo žensko?“ - malo se kao uvrijedila Vanda.
„Ne znam , izgledate super ali tako ste cool, kao
muškarac“ - objašnjavao je Robert i nastavio:
“Kad vas pogledam čini mi se kako bih vam se morao
upucavati, a opet nekako sam opušten i baš mi je dobro dok
se ovako neobavezno družimo. Čudno. I stvarno još nikad
99
nisam ovako gledao nogomet, da se veselimo svim
postignutim golovima. Obično navijam za jedan tim a drugi
mi ne znači ništa. Nisam sreo ženu koja bi se znala tako
zabavljati gledajući nogometnu utakmicu“ - zaključi.
„Ali bilo nam je dobro, zar ne?“ - upita Vanda.
„Da.“
Robert je bio zbunjen ali bila je zbunjena i Akorina koja
nije shvaćala što to Vanda izvodi, što smjera.
„Pa kako ste postali lovac?“ - upitala ga Vanda.
„Tako, usput. Mnogi su muškarci iz mog grada lovci i
to je nekakva tradicija“ - odgovarao je bez nekog
oduševljenja temom.
„I kakav je osjećaj kad se ide u lov?“ - bila je uporna
Vanda.
Sad ju je Robert pogledao kao da je tek to pitanje
probudilo u njemu interes za razgovor.
„Vi nikada niste bili u lovu, zar ne? Obično ljudi koji
nikada nisu lovili pitaju o tome kao o nečem posebnom“
„Pa to i je nešto posebno, zar ne? Loviti i ubiti,
uzmimo vuka!“ - oduševljavala se Vanda.
„Ja nikada nisam vidio vuka osim u zagrebačkom
zoološkom vrtu“ - smijao se Robert. Onda je ozbiljno
nastavio:
“Ima nešto posebno u lovu a to je zajedništvo između
lovaca, jedna neopisiva povezanost, povjerenje, ovisnost o
drugima“
„Ovisnost?“ - začudila se Vanda.
„Pa gledajte, to je situacija u kojoj se nađe, recimo
deset naoružanih ljudi koji idu ubiti životinje. Sigurno da su
oni odmah u sasvim drugačijim odnosima nego deset ljudi
100
koji su došli na ples“ - pokušao je slikovito objasniti Vandi
posebnost situacije.
Ona je pak šutjela i tako pokazivala da ne shvaća
najbolje što on želi reći.
„Mislim da se u lovu ponavlja prošlost, ono vrijeme
kad smo mi muškarci bili u prvim redovima u borbi za
opstanak. A to je zapravo značilo da smo prvi na redu za
umiranje radi spašavanja zajednice. Ništa romantično nego
krvavo i opasno. Međutim sudruzi u tom pothvatu postaju
povezani na jedan poseban način.“
Robert je zašutio osjećajući da je osamljen u svojim
proživljavanjima lova. Ove žene uopće nisu shvaćale o čemu
on govori. Vanda ga upita:
„Recite, čini li se vama da su ljudi bolji ili prirodniji u
lovu nego inače?“
„Ne znam jesu li bolji ali su prirodniji“ - Robert
odgovori.
Akorina je počela shvaćati da Vanda navlači Roberta
da joj priča o stvarima koje su bile povezane s idejama ljudi
koji su htjeli povratak u barbarstvo. Zato ju nije začudilo
sljedeće pitanje.
„Bi li zamijenili civilizaciju za povratak u stanje, lova i
sakupljaštva?“
„Pa, ne znam. Iako si često puta postavljam to pitanje
gledajući ovaj svijet oko sebe. Tako, zajedno u lovu
pobijedite strah i poslije osjećate da ste napravili nešto
dobro“ - odgovori Robert.
Vanda nije dalje pitala. Pljesnula je rukama i veselo
rekla:
“Evo nam drugog poluvremena!“
101
Gledali su utakmicu ali ne uz toliko buke kao prije.
Nešto je visjelo u zraku, osjećala je Akorina. Možda ova
izjava kako se pobjeđuje strah. A onda se na vratima začulo
kucanje. Vanda spremno ustane i otvori. Žena koja je
pokucala bila je niža od Vande, obučena u skijaško odijelo,
odlučna da uđe i prije nego li je progovorila.
„Ja sam Ksenija. To je moj apartman“ - već ja bila
unutra i zatvarala vrata.
„Gledate televiziju“ - ustanovila je nezainteresirano i
nastavila - „možete nastaviti. Idem se istuširati a onda ćemo
se dogovoriti tko ostaje a tko ide“ - zaključi.
„Čekajte Ksenija“ - zaustavi ju Vanda – „Ja i gospođa
smo i tako u odlasku a gospodin…“ - i tu se okrene Robertu
koji je fascinirano gledao u Kseniju – „…gospodin“ -Vanda
nije nastavila već je prepustila njemu da se izjasni.
„Ja?“ - Robert je bio sav smeten što je kod Ksenije
izazvalo pozornost i ona ga pogleda smiješeći se kao mačka
koja se dočepala plijena. Iako je očito bila umorna čekala je
da se Robert izjasni. On ju je gledao netremice i vidjelo se da
je zbunjen. Vanda je bila lijepa ali Ksenija je bila moćna. Ta
žena ne zna za strah pomisli Akorina.
„Nas dvije svakako odlazimo a vi se dogovorite“ Vanda će i one se počnu spremati.
„U redu“ - lakonski će Ksenija i uputi se u kupaonicu.
Nitko nije čekao što će reći Robert jer je sve bilo jasno.
Izašle su na hladan i polu taman hodnik hotela.
Akorina se prepustila Vandinom vodstvu. Zato je poslušno
stala kad i ona i čekala dok je tipkala u svoju tajanstvenu
spravu i gle ukazaše se vrata između broja šest i sedam pa
Vanda pritisne kvaku i one uđu.
102
„O, vi baš znate iznenaditi“ - komentirala je Akorina
prostrani, topli apartman s kaminom i ogromnim zastorima
zastrtim prozorima. Sjela je u prvu fotelju i zagledala se u
Vandu.
„Dobro kakva je to bila predstava? Nogomet i ta
Ksenija? Što sve to znači?“ - pitanja su presretala jedna
drugo. Vanda se smješkala ali bilo je neke sjete u tom
smiješku.
„Primijetili ste, vidim, da sam glumila interes za
nogomet. Zapravo sam htjela vidjeti Kseniju jer njeni će
potomci voditi rat protiv civilizacije“ - reče.
„A Robert? On će biti sretan otac?“ - pitala je Akorina.
„Ne. Robert ne će imati s tim ništa. On nam je pokazao
kako ljepota izgubi svu moć kad se pojavi sirova snaga
osvajačice koja se ničega ne boji“ - sad je već ljutito govorila
Vanda.
Akorina se pitala nije li Vanda ljubomorna na Kseniju
koja ju je tako lako izgurala sa scene na kojoj se šepurila
pred Robertom, ali nije ništa rekla. Okrenula se prema vatri u
kaminu i uživala u toplini. Vanda se smjestila na trosjed
preko puta Akorine i sjetno se zagledala u kamin. Tišina je
bila prekidana samo pucketanjem grančica u vatri.
„Kao da se igraju Domaći“ - tiho će Akorina.
Ni na trenutak nije pomislila zna li Vanda za priče
Ivane Brlić. Vandino potvrdno klimanje glavom uvjerilo ju je
da su i njoj Domaći poznati. Prolazile su minute. Akorina nije
bila sigurna želi li znati više o Kseniji jer je na nju ostavila
neugodan dojam. Pitala se što li sad rade ona i Robert.
Jedino što čega se mogla dosjetiti bio je seks. I zato,
smješkajući se, izjavi:
103
„Ako je ta Ksenija takva osvajačica onda sada sigurno
seksualno iskorištava našeg Roberta.“
„Vjerojatno. A mi idemo spavati. Možda snijeg
prestane padati pa sutra krenemo na put“ - Vanda je zvučala
kao dadilja neposlušnog djeteta.
Snijeg je padao čitav dan. U hotelu je vladala napetost.
Ralice nisu mogle osloboditi cestu i svi su se osjećali kao u
klopci iako je u hotelu bilo toplo, a ni hrane nije manjkalo.
Gledala se televizija, sala za biljar je bila puna igrača, liftovi
su vozili neumorno. Mali buffet se nije praznio, a u kuhinji se
radilo punim kapacitetom. Roberta su vidjele tek pred ručak.
Djelovao je zadovoljno. Možda zato što će još jednu noć
provesti u hotelu. Kseniju su vidjele tek za večerom.
Obučena sportski nije se isticala, ali svaki pažljiviji promatrač
vidio bi da je ona glumila prosječnost, a zapravo je u njoj
nešto snažno pulsiralo.
„Kao tempirana bomba“ - rekla je sebi u bradu Vanda.
Akorina ju je čula ali nije željela za stolom s ostalim
gostima započinjati razgovor o Kseniji. Osim toga večera je
bila tako dobra da je odlučila prepustiti se čarima pečenog
krumpira s korom, goranske police. Uz to je servirana tanko
narezana slanina, putar i salata od kiselog zelja. Kruh je bio
domaći bijeli i kukuruzni. Mazala je putar po vrućim
polovicama krumpira i uživala u slanini. Vino joj je prijalo.
Krumpiri su bili zarezani po sredini i nasoljeni krupnom
morskom soli što je otvaralo tek na salatu od kiselog zelja i
vuklo na slaninu. Pitala se u kakvim su pećima uspjeli ispeći
tolike količine „polica“, kako su se zvali ti slasni krumpiri.
Pri takvoj večeri raspoloženje se popravilo i doživjelo
vrhunac kada je netko obznanio da su ceste prohodne i da se
sljedeće jutro kreće na put. Klicalo se i nazdravljalo ralicama
104
i tko zna čemu sve. Akorina je pogledala prema Kseniji koja
nije ničim odavala neko oduševljenje. Kao da je imala nekih,
samo njoj znanih, briga i ovo je se sve nije ticalo.
„Vjerojatno nije uživala ni u krumpirima“ - pomislila je
Akorina i odmah se upitala što bi tu neznanku učinilo
sretnom. Ipak si nije dala pokvariti večeru i s punim je tekom
jela savijaču od mrkve, nešto najfinije na svijetu. Mnogi su to
jeli prvi puta i bili začuđeni, ali Akorina je znala za taj divni
kolač i silno mu se razveselila. Činilo joj se da ju nije briga
što će svijet otići, po svemu sudeći, k vragu. Još da je tu s
njom bio Olimir bila bi presretna. On bi odmah organizirao
nekakav duet, kvartet, nekakvo pjevanje i sviranje, pa
plesanje i sve bi se pretvorilo u slavlje. On ne bi dopustio da
svijet propadne. Bila je na rubu plača. Pogledala je Vandu
koja je djelovala smireno iako ne i sretno. S jedne strane
dvorane začulo se pjevanje. Bili su to lovci. Akorina je
uzdahnula i umorno se naslonila odlažući vilicu i nož. Vanda
je završila večeru i one se, pozdravljajući najbliže susjede za
stolom, udalje.
Vatra u kaminu zapucketa jače kad su ušle ali ni jedna
ne obrati pozornost na nju. Spremile su se na počinak u
tišini. Teške i velike teme bile su pred njima i kao da su
trebale odmora prije nego ih započnu. Zaista se moglo,
ujutro, nastaviti put. No, snijega je bilo na Grobniku, u
Rijeci, a činilo se i na Cresu jer se otok bijelio na suncu.
Opatija pod snijegom djelovala je nestvarno. Autobus je
usporeno savladavao uspon na Učku. Bilo je pravo olakšanje
uči u tunel u kojem nije bilo snijega pa se sve činilo
normalnim. Možda se tako i nastavi pa će uči u običan zimski
dan u Istri.
Akorina pogleda Vandu i upita:
105
“Zašto vas je Ksenija tako uznemirila?“
„Uznemirila? Da može se i tako reći. Rat o kojem smo
govorile bio je prava utrka s vremenom. Počeo je ili se
nastavio na stare ratne sukobe koji su se širili i zahvatili
svijet. No onda se pretvorio u borbu za opstanak. Uz sve
vama poznate probleme počelo se događati nešto s čim nitko
nije računao. Počelo je, naime, novo ledeno doba“.
„Ledeno doba? Niste mi to spominjali. Pa priča se da
smo pred opasnošću od globalnog zatopljenja“ - Akorina je
bila zbunjena.
„Da. Zagađenje, zatopljenje, nove bolesti i slično bili su
opasnosti koje smo mi ljudi sami proizveli na planeti. Ali bez
obzira na to ledeno doba je nešto što se pojavljuje na planeti.
To su svemirski procesi, istina lokalnog karaktera, mislim
imaju veze samo s našim sunčevim sustavom. Uglavnom“.
„Pa zar to nije ljude ujedinilo?“ - pitala je Akorina iako
je znala da joj je pitanje naivno i nije se začudila kada je
Vanda uzdahnula prije nego li je odgovorila.
„Nije. Globalni sukobi, razlike u društvima bile su
takve da ni takva opasnost nije zaustavila rat. Osim toga
ledeno doba nije došlo preko noći i neki su tvrdili da se radi
o propagandi da bi ih se izbacilo iz utrke za političkom
moći.“
„Kakve veze sa svim tim ima Ksenija?“
„Ona je itekako u vezi s tim. Razočarana i ljuta
neuspjelom ljubavnom vezom s gospodinom Radićem, kojeg
nije uspjela rastaviti od žene, odseliti će se u Ameriku. I
tamo će u sljedećih dvadeset godina imati desetero djece.
Devet od njih će dati na posvojenje a deseto će zadržati“ Vanda je zastala svjesna da Akorini treba malo vremena kako
bi shvatila što je upravo čula.
106
„Zašto je svu tu djecu dala na posvojenje? Zašto je
rađala svu tu djecu ako ih nije željela? Čime se bavila?“ pitanja su sustizala jedno drugo.
„Dobro idemo redom. Ksenija je radila kao tehničar u
laboratoriju i dosta se seljakala po Americi. Uvijek je imala
neke neuspješne ljubavne veze. Život joj je bio prilično
nesređen pa je stalno ostajala trudna. Kao trudnica nastojala
je izvući neke socijalne pomoći a djecu je davala na
posvojenje bez razmišljanja. Onda je odlučila živjeti sama i
toga se držala preko godine dana. Kada je nakon toga
ustanovljeno da je trudna znala je da se događa nešto
neobično. Znala je da joj nitko neće povjerovati kako nije
imala seksualni odnos i da je njena trudnoća razložno uzevši
nemoguća. Odlučila je zadržati dijete. Naravno, rodila je
djevojčicu na sliku i priliku svoju“.
„Hoćete reći da se radilo o partenogenezi, o
samozačeću?“ - bila je preneražena Akorina.
„Da. I sva ostala djeca bile su djevojčice. Ksenija je bila
dovoljno obrazovana da je shvatila o čemu se radi i sada je
bila uvjerena u svoju posebnu misiju u svijetu. Uostalom u
tim burnim vremenima mistici su nicali na sve strane.
Odgajala je kćer u uvjerenju kako ima poseban poziv u
spašavanju svijeta i kako mora naći svoje sestre. To nije bilo
nemoguće i kada ih se okupilo šest činile su već kritičnu
masu za stvaranje pokreta koji se želio vratiti nekakvom
matrijarhatu, kako su ga one zamišljale. Njihov neobičan
dolazak na svijet bio je i znanstveno potvrđen, našle su se i
ostale četiri sestre i revolucija je mogla započeti. Sljedbenici
su nicali kao gljive poslije kiše, broj fanatika koji su smatrali
kako je to znak da se čovječanstvo mora vratiti prirodi pa
107
makar i u uvjetima nadolazećeg ledenog doba bio je
fascinantan.“
„Ne mogu vjerovati.“
„Teško je povjerovati ali ljudi se nisu ujedinili u
spašavanju civilizacije i kulture već su se podijelili na one
koji su željeli spasiti civilizaciju i one koji su je odbacili.
Dolazak ledenog doba ozbiljno je prijetio da uništi jedne i
druge.“
„Ne mogu vjerovati“ - Akorina je tu rečenicu mogla
samo ponavljati.
„Ksenijinih deset kćeri i same su se počele
razmnožavati partenogenezom i svijet je njihova lica počeo
doživljavati kao lica boginja koje dolaze u najtežem trenutku
za ljude. Sljedećih sto godina bili je njihovo doba.“
„Nevjerojatno. Što se dogodilo s Ksenijom?“
„Njoj su podizali hramove, žrtvenike, crkve i svetišta,
kako gdje. Uglavnom po čitavom svijetu.“
„Sada mi je jasnija vaša znatiželja da ju vidite. Trebali
ste mi to prije ispričati da je bolje zagledam. Mogla sam uzeti
i autogram“ - humor nije napuštao Akorinu.
Izlazili su iz tunela. Istra je bila pod debelim snježnim
pokrivačem. Padao je gust snijeg i nije prestajao sve do Pule.
Vandin automobil na parkiralištu bio je zatrpan snijegom pa
su se morale potruditi da ga otkopaju. Vozile su se u tišini u
Medulin. Već to što je snijeg tu prestao padati, davalo je
krajoliku pitomiji izgled. Ipak, zatrpan snijegom Medulin se
doimao nestvarno. Niti poznati crkveni tornjevi nisu
ublažavali dojam. Vanda je vješto upravljala automobilom po
neočišćenoj cesti i pažljivo se parkirala. U kući je bilo struje i
vode, što je Akorina odmah provjerila. A onda se nasmijala
shvativši da bi struje, vode i grijanja bilo na svaki način s
108
obzirom na Vandinu sposobnost stvaranja kiber apartmana.
Bila je umorna i nije se željela opterećivati pitanjima stvarnog
i virtualnog svijeta.
„Vanda, vi ćete, naravno, ostati ovdje po ovom
vremenu?“ - zapitala je.
„Naravno.“
Vanda se ponovo smješkala na način kao da ima posla
s malim djetetom. Polako su se raspremale. Palile su svjetla
po čitavoj kući, kao da tako poništavaju dojam zime koja je
bila svuda oko njih. Svirao je radio. Prešutno su se
dogovorile oko podjele kupaonica i soba. Njihovo je
tuširanje i presvlačenje u domaću, udobnu odjeću potrajalo.
Konačno su se našle u kuhinji. Akorina sjedne za stol a
Vanda se prihvati pripremanja hrane kao da je oduvijek bila u
toj kuhinji.
„Volite kuhati, Vanda?“
„Volim. Nadam se da će vam prijati lažni krumpirov
paprikaš s lovorovim listom“.
„Hoće. Uvijek sam to voljela. To i srce na kiselo. O
kako taj recept zvuči barbarski nakon vaše priče o ledenom
dobu!“ - uzvikne Akorina.
„Nije to, nažalost, nikakva priča, nego istina. Uostalom
pogledajte kroz prozor. To su prvi znakovi.“
„Recite mi Vanda je li samozačeća bilo i prije
Ksenije?“.
„Teoretski je moguće da je bilo takvih pojava. No nisu
zabilježene.“
„Što ste rekli? Ovo je već početak ledenog doba? Ne
vjerujem.“
Vanda ju ozbiljno pogleda i nakon dulje stanke
progovori tiho:
109
„Nije. Samo sam se šalila. Vi postavite stol. Večera je
gotova.“
Akorina je postavila svijeće na stol i zaželjela da imaju
kamin kao u Delnicama ali nije ništa rekla. Bilo im je ugodno
i bez pucketanja vatre. Vani se zamračilo i čula se samo bura.
Nisu se žurile s raspremanjem stola. Svijeća je
dogorijevala, bilo je vrijeme za počinak. Akorina je još samo
željela nazvati Olimira da mu javi kako je sretno stigla u
Medulin i kako će Vandu pozvati da ostane kod nje u
gostima barem do proljeća. Znala je da će mu biti drago da
nije sama. Onda se začulo zvono na ulaznim vratima.
„Nije valjda Ksenija“ - preplašeno će Akorina.
„Ne vjerujem.“
„Idemo pogledati“ - diplomatski pozove Vandu da
zajedno otvore vrata. Bili su to susjedi koji su ljubazno
provjeravali tko je u kući. Akorina im zahvali i pozove na
kavu ili piće ali oni ne prihvate poziv. Predstavila im je
Vandu kao svoju prijateljicu i usput najavila kako će kod nje
provesti neko vrijeme u gostima.
„Tako sada smo i to sredili da se ne čude kada vas vide
sa mnom. Ipak je to mala sredina. Ali ljudi su ljubazni. I
brižni susjedi. Najvažnije je da to nije bila Ksenija“ - Akorina
je držala monolog.
„Znači pozvali ste me u goste. Pa to mi se baš dopada.
Izgleda da ste pomalo razočarani što to nije bila Ksenija“ šalila se Vanda.
„Možda.“
„Idemo na spavanje. Laku noć.“
„Laku noć.“
110
Ujutro kuhinja je mirisala na svježe pečeni kruh. Vanda
je pjevušila i vadila vruće sendviče iz pećnice. Akorina je bila
u spavačici, sva snena i još nerazbuđena.
„O, kako fino miriši. Dobro jutro.“
„Dobro jutro. Požurite se, dobivamo goste.“
„Kakve goste? Tko dolazi? Ksenija?“
„Ma ne, kakva Ksenija. Zaboravite na nju, bar neko
vrijeme“ - smijala se Vanda.
„Dolazi Biba sa zaručnikom. Oni su zvali jučer kasno
navečer, ali vi ste tako čvrsto spavali da se niste javljali.
Vrijeme se smirilo i oni dolaze avionom pa ću ja ići po njih.“
Akorina je stajala potpuno izgubljena. Trebala se
razbuditi i početi djelovati kao majka kojoj dolazi kćer i njen
zaručnik, a ona je samo stajala i bespomoćno gledala u
Vandu. Još malo i uhvatit će ju panika. Shvativši situaciju
Vanda je brzo nastavila:
„Oni već sutra ujutro idu za Veneciju. Danas ćemo,
poslije doručka ići na izlet u Mutvoran i na ručak u Rakalj.
Popodne se odmaramo, a navečer idemo na koncert u Dom
branitelja. Na večeru ih vodimo u Vodnjan.“
„Vanda to ste dobro isplanirali“ - s olakšanjem će
Akorina. Sabravši se počne i sama glasno planirati:
“Idem se spremiti. Onda ću, dok vi idete na aerodrom
pripremiti sobu za njih. Trebalo bi i malo cvijeća po kući.
Obrisati ću prašinu. Gdje da kupim cvijeće?“ - opet je počela
paničariti.
„Ja ću kupiti usput. Samo se vi na miru spremajte.“
Akorina ju posluša. Bila je uzbuđena zbog Bibe i Saše
koje je željela dočekati kao savršena majka i domaćica. Zato
joj je sve stalno ispadalo iz ruku, nikako nije mogla naći
pravu bluzu i onda stane, duboko udahne i sjedne. Konačno
111
se smirila i shvatila da se ponaša kao dijete. Vanda je savršen
organizator i ona ima priliku da na miru uživa u tom jednom
danu s djecom koju tako rijetko viđa. Shvativši kako sve
drugo nije važno ona spokojno završi oblačenje. Otvorila im
je vrata nasmijana i sretna. Vanda je jedina vidjela promjenu
koja se dogodila i samo se nasmiješila noseći pune ruke
cvijeća. Biba se baci mami u zagrljaj, a Saša se držao malo
suzdržano. Dok je Vanda razmještala cvijeće po vazama,
Biba je mami pokazivala svoj novi šešir. Saša je odvukao
stvari u sobu i onda su se smjestili oko stola, gladni i
omamljeni mirisima hrane. Bio je to branch za sjećanje.
Vanda se pokazala ne samo kao odlična kuharica već kao
majstor konverzacije. Saša se oduševio što je naišao na
nekoga tko se razumje u paleontologiju, Biba je bila ponosna
na Sašu i oduševljena Vandom. Akorina je uživala u Bibinoj
sreći na prekidajući ih previše u brbljanju. Ipak morala je
pitati Bibu kako napreduje njen posao oko postavljanja nove
izložbe. Onda se ispostavilo kako ima problema oko
nalaženja kvalitetnog prevoditelja francuskog jezika za neke
tekstove iz srednjeg vijeka. Na čas razgovor je zamro.
Akorina je znala da sada dolazi veliko finale.
„Pa možda vam ja mogu pomoći“ - Vanda će skromno,
pogledavajući Akorinu.
Biba je bila sumnjičava jer to su bile stvarno jako
stručna pitanja ali nakon što joj je Vanda navela neke autore i
pitala misli li na njih Biba ushićeno potvrdi.
„Pa onda nema problema. Njih čitam i prevodim bez
rječnika“ - rekla je Vanda veselo i svi su to shvatili kao
dobru šalu.
Kako se branch otegao na izlet su krenuli dosta kasno
za zimski dan. Mutvoran je bio pust i tajanstven. Gradska
112
vrata iz antičkih vremena, obrasla malim busenjima biljaka
blistala su na zimskom suncu. Snijeg se otopio pa je bjelina
kamenja dominirala gradićem. Biba i Saša su nalazili pregršt
dobrih motiva za fotografiranje. Žurili su se iskoristiti kratki
dan. Sumrak je crkvu učinio još masivnijom u tom malom
prostoru zbijenih uličica. Kada su izašli kroz kameni gradski
ulaz tišina ih je ispratila kao da se za njima zatvaraju vrata.
Akorini je bilo drago gledati Bibu tako sretnu i
opuštenu. Vraćali su se u Medulin a posjet Raklju su
odgodili za neku drugu priliku. Iako je izlet bio kratak svima
se pridrijemalo prije izlaska na koncert.
Čitava zgrada Doma hrvatskih branitelja, nekadašnji
Dom Armije a još stariji carski kasino austrijske vojske
blistao je raskošno osvijetljen. Dvorana ogledala je u tome
prednjačila. Bilo je tu dama u večernjim toaletama. Sve je
odisalo opuštenim glamuroznim ozračjem prije koncerta.
Akorina je sretno uživala u blistavoj Bibinoj ljepoti. Manje
joj je bio važan sam koncert, koliko se veselila blizini svoje
kćeri. Nije željela misliti o nikakvim zamršenim pitanjima,
koja će se tako i tako, sama nametnuti. Ova večer bila je mali
dio vremena u koji je Akorina pustila samo svoje majčinske
osjećaje i prepustila se njima. Vanda je bila tiha i skoro
neprimjetna kao da naslućuje kako je za Akorinu važno da
joj ništa ne pomuti ove trenutke.
A glazba je još samo uveličala doživljaj. Akorina je
nakon par taktova počela misliti na Olimira jer bez njega ova
večer za nju nije bila potpuna. Zato se samo nasmiješila kad
se Biba nagnula k njoj i tiho prošaptala:
„Da je bar tata sada s nama.“
113
Urota
O
limir se pripremao za novi radni dan. Zora samo što
nije svanula. Birao je glazbu koju će slušati dok
uživa u jutarnjoj kavi. Začudio se kad je, potpuno
bezrazložno, izabrao Brahmsa kojeg uopće nije volio. Ipak je
uključio glazbu i prepustio se slušanju.
Biba se ponovo nagnula k Akorini i prošapnula:
“Iako tata ne voli Brahmsa bilo bi mu drago da je s
nama“. Glazba se razlijevala s jedne strane svijeta na drugu.
Olimir je zamišljao Anine male ruke, uvijek manikirane,
tako nježne i krhke. Volio je uzeti njene ruke u svoje i tako
ih grijati.
Akorina je zatvorila oči, ispreplela prste ruku i sjetila
se kako ju je često Olimir grijao držeći joj dlanove među
svojima. Do kraja koncerta ostala je tako zatvorenih očiju.
Kad su izašli van u prohladnu zimsku noć nikome nije
bilo do odlaska na večeru nego do toplog kreveta i toplog
čaja prije toga. Tako su se vratili u Medulin i okupili u
kuhinji prije spavanja, svi već u pidžamama i kućnim
kaputima.
„Ovo je prava pidžama party“ - smijala se Biba.
„Imate li možda, čajne paštete?“ - pitao je Saša.
I tako su malo po malo izvukli sir i masline. Onda je
Biba počela zijevati pa je ta mala večera završila i svi su si
zaželjeli laku noć i lijepo sanjanje. Akorina se smjestila u
krevetu i nazvala Olimira da mu zaželi dobro jutro.
Biba i Saša su otputovali. Akorina je bila zahvalna na
tom danu koji su zajedno proveli i veselo je pjevušila
glačajući. Vanda je čitala novine.
114
„Kako je Olimir?“ - upita iznenada i čarolija običnog
jutra se raspala kao sapunasti balon.
Akorina je bila uvjerena da ju uopće na interesira kako
je Olimir nego je tako grubo vraća u stvarnost. Zato je rekla:
“Imao je bubrežni napad ali je sve dobro prošlo.“
„Bubrežni napad?“
„Da“ - Akorina nastavi peglati ali više nije pjevušila.
„Stvarno vas je užasnula ona priča o Kseniji, zar ne?
Inače ste puni pitanja a sada zatvarate oči pred problemom“ nesmiljeno će Vanda.
„Pred problemom? Ja uopće nemam problem. Mogu
mirno živjeti život domaćice i zaboraviti sve te vaše priče.
Uskrs će. Misliti ću samo na pisanice i Olimira. Peći ću
kolače“ - raspredala je Akorina.
„Dobro“. Vanda se sakrila iza novina pa Akorina nije
mogla vidjeti njezin izraz lica.
Glasom nije odala u kakvom je raspoloženju. Zato je
šutnja postajala sve neugodnija. Obje su čekale da ona druga
progovori. Akorina je završila glačanje ili ga je prekinula
ustanovivši kako ručnike zapravo ne treba glačati. Vanda je
bučno okrenula list novina. Minute su prolazile. Akorina
odluči upaliti radio i tako prekinuti tišinu. Začulo se šuškanje
i škripanje a onda je najdublji glas koji je Akorina ikad čula
rekao:
“Alava kiki oira ran it nan Ana“.
Pogledala je prema Vandi koja se smijuljila u bradu.
„Vanda, što je to sad?“
„Koje?“ - bezazleno je pitanjem odgovorila i slagala
novine Vanda.
„Koje? To na radiju, što je to ili tko je to?“
115
„A, to. To je pozdrav. Dobro vam dan draga gospođo
profesor Ana. Na mom jeziku. Tako je započinjalo prvo
pismo koje sam vam poslala u Zagreb da vas obavijestim da
ste dobili posao. I onda je tako nastalo vaše ime, Akorina,
prema prvim slovima svake riječi“ - jednostavno je rekla.
„Potpuno nemaštovito. Baš dosadno“ - kao da je
Akorina bila razočarana objašnjenjem.
„Vi ste nevjerojatni. Ako je nešto jednostavno niste
zadovoljni ako je neobično niste zadovoljni, pa što biste
htjeli?“ - poviče Vanda.
„Pa htjela bih da nikada nisam čula za Kseniju“ - sad
poviče i Akorina.
„Što je tu je“ - pomirljivo će Vanda i nastavi:
„Ksenija je naša sudbina. Eto čuda se događaju. Njene
kćeri su imale jednu važnu osobinu. Bile su prilično
neosjetljive na hladnoću a dolazilo je ledeno doba. Za sto
godina koliko je trajala fascinacija ksenijama bilo je već
potpuno jasno da svijetu ne prijeti samo zatopljenje nego i
zahlađenje. Nove ledene božice su se savršeno u to uklopile“.
„Vi ništa ne shvaćate! Ja imam dijete pred kojim je
život a vi mi govorite o samim užasnim stvarima“ - prekinula
ju je Akorina povišenim glasom. Ponovo je nastao tajac.
„U kakvom će svijetu živjeti moja kći?“ - sada je već
tiše pitala Akorina.
„I sami znate da vam na to pitanje ne mogu
odgovoriti.“
„Zašto bi me onda trebalo interesirati to što mi vi
pričate? Zašto da se susrećem s gospođom ‘A’? Zašto da
istražujem jesu li ljudi sposobni za ljubav ili su obične
životinje?“ - Akorina će.
„Da, zašto?“
116
„Molim?“
„Pitam se kao i vi, zašto? Ljudi su uspjeli riješiti mnoga
pitanja i sada ne živimo loše. Ali neke stvari još vise u zraku.
Na sreću uvijek ima budala što se bave pitanjima koja su od
opće važnosti.“
„Ja nisam rekla da su ti ljudi budale i vi to dobro znate,
samo mi je teško kao majci misliti o tim užasima koja se
spremaju“ - objasni Akorina.
„Znam. Isto tako znam da vam nije svejedno hoćemo li
odgovoriti na neka bitna pitanja za ljude, iako vi i Biba
nećete od toga imati ništa. Zapravo sam se krivo izrazila.
Imati ćete spoznaju da ste djelovali vođeni ljudskom
potrebom za stvaralaštvom, kreacijom, učenjem. A to je
najvažnije i jače je od vaših nagona“ - bila je ozbiljna Vanda.
„Dobro me poznajete“ - tiho će Akorina. Gledala je
zamišljeno kroz prozor. Vani je puhala bura i savijala grane
moćnih hrastova. Snijega više nije bilo. No zima je i dalje
vladala iako je sunce sjalo i nebo se pariški plavilo. Dojam je
pojačavao šum morskih valova koji su silovito udarali o
obalu. Akorina se okrene prema Vandi i reče:
“Imam jednu želju.“
„Da čujemo“ - s olakšanjem prihvati Vanda sretna da
su opet uspostavile prijateljske odnose.
„Vidite kakvo je vani vrijeme. Ja se volim šetati ali
imam problema s vjetrom .“
„Čekajte, čekajte da uključim strojeve pomagače kako
ne bih morala ponavljati sve ovo što ste započeli pričati“ prekine Vanda Akorinu i počne namještati svoj aparat. Kad
je završila mahne joj da nastavi. No, Akorina je stajala
neodlučna. Vanda upitno podigne obrve.
117
„Kako da im se obratim? Alava kiki. Ja na buri imam
problema jer mi suze oči pa ništa ne vidim. Osim toga ne
mogu normalno disati kad mi vjetar udara u lice. Taj vjetar je
tako jak da se zavuče u uši, hladi mi lice, grebe me po koži.
Željela bih biti zaštićena od njega nekakvom kacigom, što ja
znam. Sinusi mi svaki put polude od tog vjetra.“
„Kakav opis, kao da smo na sjevernom polu“ zadirkivala ju je Vanda - „Vidjeti ćemo kako će to riješiti
strojevi pomagači“.
„Možda im je to preteško?“
„Nije. Prvo će pretražiti u bazi podataka sve
dosadašnje slične probleme i onda će to riješiti. Vjerujem da
imaju dosta toga gotovog još od vremena ledenog doba.
Onda su morali rješavati slične stvari. Mnogi ljudi su se
morali suprotstavljati Ksenijinim kćerima i njihovim ratnicima
u užasnim uvjetima. Vremenom je izoliran gen zahvaljujući
kojem su ledene kraljice mogle podnositi hladnoću.
Genetskom manipulacijom stvoreni su ljudi koji su podnosili
niske temperature i tako se polagano stalo na kraj pokretu za
barbarizaciju Zemlje. Naravno za to je trebalo proći stotinu
godina“.
„Ja ne želim da me se genetski manipulira. Radije ću
patiti na buri.“
„Jeli. A baš smo mislili od vas napraviti morsko prase“
- smijala se Vanda i onda najavila:
“Evo stiže odgovor. Želje su vam ispunjene, gospo.“
Vanda je izvadila mali predmet nalik čipu iz svoje
tajanstvene sprave, pritisnula jedan njegov kraj i on se počeo
razvijati. Za minutu pred Akorinom su bile naočale iz kojih je
na sve strane visjela, kao paučina, tanka vrećica. Ona to
hrabro natakne na oči i razvuče paučinu po licu i ušima.
118
Odmah izađe na balkon isprobati masku. Bila je oduševljena.
Oči, lice i uši nisu više bili izloženi vjetru a disala je lako, kao
da je u toploj sobi. Vrati se u prostoriju i skidajući s lica
divan dar zahvali se:
“Puno, hvala vama Vanda i strojevima pomagačima.
Sada možemo odmah u šetnju jer ću uživati u ovom divnom
zimskom danu zahvaljujući maski.“
Već je kretala obući se kad ju Vanda zaustavi:
“O draga moja darovima nikad kraja. Izgleda da su
strojevi pomagači poslali za vas dar iznenađenje.“
„Da? Zgodno o čemu se radi?“
„Sjednite pa ćemo vidjeti“. Vanda se zagleda u zid
sobe a za njom i Akorina. Polagano zid se gubio i na mjesto
njega se pojavila šuma. Mirisava, tiha i zelena. Onda se
začuo topot konjskih kopita i kroz gustu šumu se probijao
konjanik. Kretao se odmjereno i vrlo elegantno. Sjedio je
uspravan, pogleda upravljenog prema gledateljicama.
„Pa to je princ na bijelom konju“ - šaptala je Akorina.
Zašutjela je jer je princ zastao, smirio konja koji se
počeo premještati s noge na nogu. Onda je sjahao i zavezao
uzde za granu bukve. Okrenuo se prema Akorini i poklonio
joj najljepši osmjeh koji se može zamisliti. Krenuo je i na
korak od nje stao. A onda je kleknuo i gledajući ju u oči
uzeo njenu ruku i prinio ju svojim usnama. Bile su tople.
Polako, sasvim polako cijeli je prizor blijedio i opet su bile u
sobi u kojoj više nije bilo princa. Akorina je i dalje držala
ruku u zraku.
„Pa to je bio princ na bijelom konju. Poklonili su mi
bajku. Pravu bajku za male djevojčice. I one malo veće“ doda smješkajući se.
119
„Zbog nečeg ste simpatični strojevima pomagačima.
Valjda su zaključili da bi vas to moglo obradovati. Evo vam
ovaj čip i kad god ga ovako pritisnete vaš će vam se princ
vratiti“ - objašnjavala je Vanda i predložila:
„Pa možemo u šetnju za jedno sat vremena, ako vam
odgovara“.
„Možemo, bilo bi lijepo“ - Akorina će automatski.
Sjedila je sama, pomalo začuđena osjećajima koji su ju malo
prije preplavili. Bila je to dječja bajka. Ali ne samo dječja,
ona je kod sasvim mladih djevojaka budila čežnju. Javljala se
ona u proljeće koje je prestalo biti doba kad se riješiš teške
zimske odjeće i uživaš u slobodi golih koljena. Sada je to bilo
doba u kojem su sve žilice uzdrhtale i čeznule za nečim. Za
princem na bijelom konju, što god on predstavljao i činilo se
da bi jedan savršeni rukoljub mogao sve u svemiru staviti na
svoje mjesto. Bio je to divan i bolan osjećaj. Bila je to
priprema za divotu i bol u kasnijem životu. Akorina se od
svojih djevojačkih dana nije tako osjećala jer to i nisu bili
osjećaji odraslih ljudi. Tako se čezne tek na početku
životnog puta kada su mladi ljudi spremni naglavačke se
baciti u istraživanje života. A ona je to ponovo sada
doživjela. Pitala se zašto su strojevi pomagači odabrali
upravo takav poklon. Je li to bio slučaj ili je to bila poruka
njoj, Akorini? Ako se radilo o slučaju onda je sve zgodno
ispalo ali ako se radilo o poruci, stvari postaju komplicirane.
Pokušavala se sjetiti kako se ponašala Vanda, ali se nije
mogla sjetiti ničeg posebnog. Dapače činilo se kao da joj je
sve to pomalo dosadno i djetinjasto. Što i nije neobično s
obzirom na to kako je stara. Vjerojatno se ne može prisjetiti
nikakvih mladenačkih čežnji. Sada je prvi puta Akorina
ozbiljno razmišljala kakva je to osoba koja ima dvije stotine i
120
osamdeset godina. Kakav bi morao biti princ koji bi u njoj
probudio sjećanje na čežnje mladenaštva, pitala se. I na kraju
kako ona mene doživljava, kao nedozrelo derište? Akorini
nije bio važan izgled u kojem je Vanda bila najbliža samoj
sebi ali si je morala priznati da joj je teško zamisliti ljudsko
biće, ma kako staro bilo, bez imalo neke djetinje
radoznalosti. Možda je to Vanda podrazumijevala kad je
govorila o potrebi stvaralaštva, kreativnosti i učenja. Zaista
je među njima bio generacijski jaz neslućenih razmjera. Još je
jedna stvar mučila Akorinu. Ako strojevi pomagači ne mogu
voljeti kako je moguće da im je netko simpatičan? Ili je
Vandi bilo najjednostavnije pojavu princa na bijelom konju
objasniti na taj način. Po čijoj se želji taj princ zapravo
pojavio ostalo je otvoreno pitanje. Da bi si odgovorila na ta
pitanja Akorina je vidjela samo jednu mogućnost, ponovo
pogledati svoj neobičan poklon ali sama u tišini svoje sobe.
Odluči da će to svakako učiniti navečer, a sada je na redu
bila šetnja.
„Ta je maska fantastična, uživam a puše bura“ - vikala
je Akorina da nadjača valove.
Vanda se samo smiješila. Njoj bura nije smetala. Tko
zna koliko strojeva pomagača sada mora čuvati njen nos, uši
i oči, mislila je Akorina.
„Jadni robovi“ - rekla je na glas.
„Molim?“ - Vanda će.
„Jadni roboti“ - ponovi i pokaže na čamce koji su s
mukom sjekli valove.
Vanda je samo klimnula glavom. Ponaša se prema meni
kao da sam malo dijete pomislila je Akorina. Sjetila se princa
i kako je njegov rukoljub bio stvaran. Tko zna što sve može
napraviti takva igračka i odmah pomisli na seks. Duboko
121
udahne da bi se sabrala i osjeti male membrane na ustima i
nosnicama. Bile su nježne ali efikasne. Ovaj izum bi mi
mogao pomoći protiv peludne hunjavice, radosno je
pomislila ali nije ništa rekla Vandi. Još će pomisliti kako sam
to izmislila ne bi li dobila još jedan dar.
„Što je za ručak?“ - upita Vanda.
„Pojma nemam“ - iskreno odgovori Akorina zatečena
tim pitanjem sasvim profane problematike. Tako su otišle u
Bale na kremšnite i kavu. Sjedeći za slasticama u tihoj
prostoriji čule su se samo njihove žličice kojima su miješale
šećer u kavi. Iznenada Akorina upita:
„Što mislite koliko godina ima gospođa ‘A’?“
„Vjerojatno između dvanaest i četrnaest. Ako nije,
uskoro će biti trudna. Otac će imati trinaest do petnaest“ odgovori ozbiljno Vanda.
„Za današnja mjerila to su prava djeca. Iako moram
priznati da je moja baka svoje prvo dijete rodila s petnaest
godina. Bilo je to, istina, prije sto godina. No to i nije tako
davno“ - ustvrdila je Akorina.
„Da, mnogo se toga može promijeniti za kratko
vrijeme“ - Vanda će mudro nad trećom kremšnitom.
„Pitam se ako ja gospođu ‘A’ doživljavam kao dijete,
iako to ona nije na današnji način, je li moguće da vi mene
doživljavate isto tako?“
„Kao dijete?“
„Pa da, tako nekako“.
„Sami ste rekli da gospođa ‘A’ nije dijete na način
kako se danas doživljavaju djeca. Ona je mlada žena i možda
već majka. Vi ste za mene jako mladi ali niste dijete“.
„Mislim da nisam bila jasna. Kad razmišljam o
prapovijesti i svjesno dozovem u pamet da su ljudi tog doba
122
bili jako, jako mladi, a da je tako ostalo i u povijesnom
razdoblju do zadnjih sto godina onda mi postaje jasno zašto
nam je povijest izgledala tako kako je izgledala.“
„Mislite djetinjasto?“ - Vandu su više inspirirali kolači
u kojima je uživala.
„Vi me ne pratite. Mislim da su povijest stvarale trudne
tinejđerke, i dečki u pubertetu“ - sad se već ljutila Akorina.
„Prema vašem opisu mora da je to bilo veselo društvo.
Mladi, kako volite reći, puni hormona, bili su kao današnja
publika na subotnjem provodu“ - Vanda se šalila. Akorina je
prestala brojati koju po redu kremšnitu Vanda jede. Ipak joj
je bilo čudno da tako uporno odbija razgovor. Možda je
tema zaista djetinjasta a možda se tu krije nešto drugo.
„Pitam se jeste li vi na bilo koji način utjecali na sadržaj
mog dara?“ - upita Akorina.
„Princa na bijelom konju?“
Vanda si je očito morala dati malo vremena za
odgovor pa je odgovarala pitanjem. Akorina nije odgovarala,
čekala je.
„Pa ako mislite da je taj dar djetinjast i da ja zato vas
doživljavam kao dijete, varate se. Dobro, ja sam smislila taj
dar jer mi se činilo da vas moram malo razveseliti. Uostalom
vi ste se razveselili, zar ne?“ - prilično je neuvjerljivo sve
zvučalo.
Akorina je sada barem znala da strojevi pomagači nisu
imali s tim ništa i da im nije bila simpatična, pa prema tome
dileme oko mema ljubavi nema. Oni su samo napravili ono
što im je rečeno.
„A sutra ćete mi pokloniti medvjedića, zar ne?“ zafrkavala se Akorina.
„Baš ste djetinjasti!“
123
„Nije ni čudno u mojim godinama. A kako ste znali da
sam se razveselila? Niste mi valjda ugradili senzore ili čip kao
gospođi ‘A’?“
„Još nismo.“
Nastao je tajac. Pogledale su se. Ovaj puta nisu
prasnule u smijeh, kao toliko puta do sada.
„Pa, mogle bi ići, zar ne?“ - Akorina će.
„Da“. Tako su se uputile u Medulin. Čitavim putem
nije se ni jedna oglasila. Ni kod kuće nije bila bolja
atmosfera. Zavukle su se svaka u svoju sobu. Akorina se nije
mogla usredotočiti ni na što. Odlučila je ponovo pogledati
svoj dar iako je znala da više neće na nju proizvesti isti
učinak kao prvi puta. Zaista, sada joj se činilo da gleda
sladunjavu pričicu. Princ je kleknuo, gledao ju je u oči, uzeo
njenu ruku i prinio usnama. No sada se nije dogodio
očekivani kraj. Princ ju nije poljubio nego je šeretski
namignuo i rasplinuo se. Akorina nije vjerovala da je dobro
vidjela i odmah je ponovo aktivirala čip. Ovaj put princ ju je
primio za ruku i kihnuo! Akorina je prasnula u smijeh i
odlučila odmah pokucati na vrata Vandine sobe i priznati joj
osjećaj za humor. Čekalo ju je malo iznenađenje, na vratima
je bila zataknuta cedulja s porukom: vraćam se odmah.
Prolazili su dani. Provodila je vrijeme u sređivanju
dojmova i zapisivanju događaja. Čekala je Olimirov dolazak i
Bibine telefonske pozive. Nije bilo dana da nije pomislila
kako će se baš tada Vanda vratiti. Osjećala je da je u
opasnosti, a da joj Vanda nije ništa htjela reći da ju ne
preplaši. Kuću je održavala čistom, pekla je kolače kao netko
tko čeka iznenadne goste. Onda je jednog dana odlučila
ponovo pogledati svog princa na bijelom konju. Smjestila se
u dnevnu sobu i aktivirala čip. Zid sobe se pretvorio u terasu
124
nekog vrta. Na nju je došetao muškarac srednjih godina,
zastao i okrenuo se prema Akorini. Da je znala na koji način,
Akorina bi odmah deaktivirala čip, jer joj sve to nije slutilo
na dobro. Uzaludno je pritiskala i tresla čipom, ništa se nije
promijenilo. Začuo se glas:
“Vjerojatno ste začuđeni što vidite mene a ne princa“ cinično započne neznanac.
„Bilo bi pristojno da se predstavite“ - glumila je
hrabrost Akorina.
„Ja sam Viril. Recimo da zastupam strojeve pomagače.
Vi znate da im ljudi ne daju mem ljubavi. Ispričavaju se da ne
znaju kako bi do njega došli i slične gluposti. Pa bi nam vi
mogli pomoči da promjene mišljenje.“
„Zašto mislite da ja mogu na to utjecati?“
„Želite li vidjeti Vandu?“ - ružno se nasmijao Viril.
„Da. Odmah.“
„U redu. Odmah.“
Kraj Virila se ukaže stol na kojem je bila kutija.
Polagano se razbistrila strana kutije okrenuta prema Akorini.
Postavši prozirna mogla je vidjeti kliješta koja su držala
kuglicu. Ta kuglica bila je Vanda.
„Vanda“ - povikala je Akorina.
Kuglica je kratko bljesnula crveno i odmah se ugasila.
Akorina je jurnula prema Virilu spremna da ga udari. No on
se samo premjestio metar dalje. Bila je bijesna.
„Vi ste ucjenjivač“ - zaviče.
„Hoćete vidjeti što sve mogu ta kliješta?“ - upita Viril.
Akorina nije željela ugroziti Vandu. Pokušavala je nešto
smisliti, ali nije se ničega mogla sjetiti. Trebalo joj je
vremena.
„Što trebam učiniti?“ - upita.
125
„Vidim, shvatili ste da se ne šalimo“ - opet se ružno
cerekao Viril.
Iznenada se slika oko njegovih nogu počela gubiti.
Akorina ničim ne pokaže da je to primijetila. Na njenu žalost
slika se ponovo vratila.
„Odmah progutajte taj čip“ - viknuo je Viril.
Akorina začuđena podigne čip prema njemu i upita:
“Ovaj čip?“
„Da. Odmah progutajte taj čip“ - vikao je.
„Kako? S vodom? Vi ste ludi! Ne mogu to progutati!
Zadaviti ću se!“ - sad je vikala i Akorina, svjesna da Virilu
istječe vrijeme.
Cijela se slika zamutila pa ponovo izoštrila. Negdje se
vodila bitka oko impulsa.
„Ubiti ću Vandu! Progutajte čip!“ - vrištao je Viril.
Akorina se prestrašila i prinijela ruku ustima.
Onda je nešto zgrabilo Virila za noge i on je pao, a
Akorinu je nešto pljesnulo po ruci tako da se čip otkotrljao
na pod. Slika se na zidu gubila i vraćala, pretvarala se u
najčudnovatije arabeske i potom nestala. Akorina je stajala
kao oduzeta i gledala u ništa. Nije se usudila pomaknuti.
Pogledala je čip i vidjela kraj njega Vandu. Bila je bezbojna,
potpuno blijeda. Akorina ju hitro podigne, stisne u dlanove i
zdvojno zaplače:
“Vanda što su vam napravili? Jeste li živi?“
Nosila ju je po sobi, grijala ju dahom, metala pod
svijetlo stolne lampe ali ništa nije pomagalo. Vanda je bila
mrtva. Iako nevoljko prihvatila je to. Nježno ju je spustila u
malenu šalicu i metnula na noćni ormarić kraj svog kreveta.
Ni sama nije znala kako se spremila na spavanje. Niti
pomisao na moguće neugodne posjete iz drugih svjetova nisu
126
mogle nadvladati njenu žalost za Vandom. Dugo je ležala
budna i prisjećala se svega što je proživjela zadnjih mjeseci.
Pokušavala je povezati u smislenu cjelinu sve te čudne
događaje i tako zaspala. Buđenje je bilo naglo i bez utjehe da
je sve bio smo ružan san. Pogledala je Vandu u šalici. Sada je
već bila prljavo siva. Tako umiru biseri, pomislila je Akorina.
I sjetila se. Pokopati će Vandu u moru jer i biseri su došli iz
mora. Popila je kavu i ništa više. Obukla se toplo i nije uzela
zaštitnu masku jer nije željela da joj bude ugodno. Neka
osjeti bijes bure jer joj to nije ništa značilo. Hodala je uz
morsku obalu stežući Vandu u šaci. Nije ju htjela samo baciti
u more. Neka se prvo malo kupa u plićaku, mislila je. Nježno
ju je položila uz kamenje da ju valovi ne povuku prebrzo.
Gledala je kako ju more kotrlja. Stopila se s pijeskom.
Suzama zamagljene oči jedva su ju još razabirale među
kamenčićima. Akorina je glasno jecala. Nije se htjela
oprostiti s njom jer to bi bio kraj koji još nije mogla
prihvatiti. Pratila je kako polako odlazi u dubinu nošena
valovima koji su ju povlačili. Ipak bilo je još dovoljno plitko
da sunce, koje je zasjalo, obasja Vandu. Na trenutak je
izgledala kao živa, svjetlo plave boje. Akorina je još jače
zaplakala potresena tom sunčevom svjetlosnom varkom. Bilo
joj je preteško i okrenula se od mora odlazeći polako. Polako
se uspinjala blagom kosinom. Na vrhu je zastala i okrenula se
da zadnji puta mahne Vandi. Tražila je pogledom mjesto gdje
bi mogla biti. Vidjela je žutu kuglicu kako se kotrlja prema
plićaku! Potrčala je prema njoj a srce joj je tuklo da ju je
boljelo.
„Vanda“ - kliktala je.
Pala je na koljena u more i uhvatila ju. Bojala se
izvaditi ju. Bojala se ostaviti ju. More je samo riješilo
127
problem i povuklo se. Poput žutanjka žuta Vanda sjala je na
Akorininom dlanu.
„Vanda, živi ste! Živi ste!“
Kuglica se jedva malo pomaknula.
„Budite mirni. Budite tih. Još ste slabi. Ako hoćete da
vas još malo držim u moru samo mi dajte znak, malo se
pomaknite“
I Vanda se pomaknula. Nježno ju je Akorina spustila u
more ali držeći ju u dlanovima. Osjećala je kako kuglica
podrhtava nošena snagom valova i kako se puni tom
energijom. Smiješila se Akorina iako je do koljena bila
potpuno mokra, na buri. Nije osjećala ništa i ništa ju nije
smetalo. Uskoro se smijala glasno kad je u dlanovima osjetila
kako se Vandi vraća snaga i kako se pokreće njeno okruglo
malo tijelo. Kad je zasvijetlila crvenom bojom izvukla ju je
Akorina iz mora i poljubila.
„Živa sam“ - čuo se slabašan glas.
Akorina je trčala kući s oživljenom Vandom u džepu.
Ušavši u kuhinju nježno ju je spustila na salvetu. Tek je tada
osjetila kako ju neugodno hladi mokra odjeća. Krenula je
presvući se ali nije željela ni tren napuštati Vandu samu pa ju
ponovo uzme u džep. I tako je malo potrajalo dok se
smjestila u fotelju i položila kuglicu na stol, opet na salvetu.
Čekala je i Vanda se oglasi:
“Akorina spasili ste me. More je moja snaga.“
„Što se dogodilo?“ - pitala je Akorina i odmah dodala „ali pričajte samo ako vas to ne zamara“.
„Dobro sam i možemo pričati. Dakle, informacija o
mojem izletu k vama nekako je prodrla do nekih ljudi.
Naravno preko strojeva pomagača koje su uspjeli uvjeriti
kako će im pomoći da dobiju mem ljubavi. Zato sam hitno
128
pozvana natrag. Čip koji je trebao biti samo za igru s
princom bio je zapravo namijenjen vama jer su uvjereni da će
preko vas uspjeti otkriti tajnu. Pri svakom korištenju otvarali
ste im put za intervenciju. Ipak nisu računali s tim da ćete vi
biti tako slabo znatiželjni i da će proći dani prije nego li ga
aktivirate. Zato su smislili onu scenu u kojoj mene ubijaju
klještima i tako vas prisile da progutate čip. I eto vi ste bili
spremni napraviti to samo da bi mene spasili. Da vas u tome
spriječim morala sam doći malo prebrzo, recimo to tako i
zato sam umrla.“
„Umrli ste da mene spasite.“
„Lijepo smo ugrozile jedna drugu, ili je to ljubav prema
bližnjima.“
„Čekajte, čekajte, znači ona priča da ste talac Virila
bila je obična varka?“
„Da. To što niste bili previše znatiželjni i aktivirali čip
dalo nam je vremena da otkrijemo o čemu se radi. A da ste
progutali čip stvari bi bile mnogo kompliciranije“.
„Tko su ti ljudi?“
„Nije jednostavno reći tko su. Povijest nas je naučila da
neposlušni ili devijantni nisu naprosto otpad društva koji
treba uništiti. Ali njihova želja za vladanjem i za nečim što bi
se u vašem svijetu nazvalo politička moć, nama je preveliki
rizik da im to ne bi branili. Oni se ponašaju na način da cilj
opravdava sredstva, a mi ne znamo što bi se dogodilo da
strojevi pomagači otkriju ljubav. No tim ljudima to nije
važno. Oni žele vladati“.
„Što u vašem svijetu znači vladati?“
„Znači kontrolirati sve informacije koje stižu u
računalo i ograničiti broj ljudi koji se mogu njima koristiti.“
„A kako sada stvari stoje kod vas?“
129
„Sada su svi izvor informacija i svi su korisnici
informacija. Ili bi bar tako trebalo biti, ali nije jer eto neki
uspijevaju u tajnosti provesti neke diverzije.“
„Zar i vaše aktivnosti nisu bile tajne? Oprostite ne
želim vas optuživati“ - Akorina je odmah požalila što je to
pitala. Ipak je Vanda joj nedavno bila mrtva ili poluživa.
„Imate pravo. U tome i je problem, svjesni smo da
uzimamo neka prava koja drugima ne dajemo. I veliko je
pitanje je li naše objašnjenje dovoljno dobro da opravda naša
djela.“
Vanda je zašutjela. Šutjela je i Akorina svjesna da su u
pitanju preteške stvari koje se ne rješavaju preko noći.
„Ono što nas ipak razlikuje od nekih je naša želja za
dijalogom. Međutim ne nailazimo na sugovornike“ - dodala
je Vanda.
„Žao mi je“ - iskreno je bila potresena Akorina.
„Ima još nešto. Onaj lik na koji ste naučeni kad sam ja
u pitanju nažalost je upropašten. Ne pitajte me kako.
Moramo razmisliti kako ćemo dalje. Ne bi bilo zgodno da se
pojavi novo stvorenje koje, kao što vidite sasvim
nepredviđeno može nestati. Vaši susjedi bi s pravom mogli
postati sumnjičavi.“
„Da to je nezgodno. Mogu vas nositi u džepu.“
„To uvijek postoji kao mogućnost ali ne bi bilo uputno
da sami sa sobom razgovarate na ulici, kavani ili restoranu,
zar ne?“.
„Što ćemo onda?“
130
Strvinari
V
anda ju pogleda upitno.
„Jeste li u stanju glumiti osobu koja razgovara sa
psom?“
„Kako da razgovaram sa psom?“ - upita zbunjena
Akorina i odmah se dosjeti:
“Mislite da se vi reinkarnirate u psa? A je da budem
jedna od onih vlasnica pasa koja sa svojim psom priča kao s
čovjekom?“
„Da.“
„Može, samo se moramo dogovoriti koja vrsta psa
želite biti.“
„Pa to odlučite vi. Sada bih se još morala pozabaviti
onim čipom koji je bio vama namijenjen.“
„Naravno, evo ga na stolu. Što ćete učiniti s njim?“
„Poslati ću ga na ispitivanje. Tako ste ostali bez princa
na bijelom konju“ - malo se šalila Vanda.
„Pa, uvijek sam znala da se tako ništa ne rješava. Neće
mi nedostajati. Smisliti ćete vi neku novu igračku“ - Akorina
je nastojala zvučati pomirljivo. Bila je malo zbunjena jer nije
ništa znala o psima. Kako će se onda brinuti za Vandu u tom
obliku.
„Akorina ja ću se malo odmarati i biti ću svijetlo zelena
da ne pomislite kako mi je loše“ - najavi Vanda.
„Dobro.“
Akorina ju pogleda i opazi kako polako biva svijetlo
zelene boje. Izgledala je kao nezrela rajčica. Tako je morala
odustati od pitanja koje ju je progonilo. Kakva je tajna veza
između Vande i mora, pitala se. Sada kada je sve opet koliko
toliko na svom mjestu bit će vremena i za to. Znala je da sva
131
opasnost nije prošlo, ali se bar za sada činilo kako su stvari u
redu. Razmišljala je o psima i sjetila se da može potražiti na
internetu kakva bi joj vrsta psa najviše odgovarala. Smjestila
se pred zaslon računala i sljedećih je sat vremena provela u
svijetu tako bogatom vrstama pasa i informacijama o njima
da je bila zatečena svojim neznanjem. Bilo je teško napraviti
izbor. Najviše su je privlačili mali psi koji se mogu nositi. I
oni s krznom duge dlake. Obilje boja stvaralo je dodatne
dileme ali se odlučila za crvenkastu. Tako se pomalo
pojavljivao lik psa koji joj se sviđao. Bila bi to mala kujica
Vanda, duge dlake i crvenkasta. Ostavila je sliku izabranog
psa na zaslonu i krenula nešto pojesti jer je tek sada osjetila
glad. Mazala je paštetu na kruh i rezala rajčice kad se oglasi
Vanda
„Evo me, opet sam s vama“ - i podigne se u zrak.
Lebdjela je tako i uzdahnula:
“Jako volim paštetu.“
„Kad se pojavite kao ova mala kujica dobiti ćete
paštete koliko hoćete“ - mamila ju je Akorina. Vanda doleti
pred zaslon.
„Dobro, sviđa mi se.“
„Gdje ćete naći baš takvu kujicu?“
„Oh, to nije problem samo da pošaljem poruku“ odgovori. Čuli su se glasovi slični zvižducima i Vanda se
spusti na salvetu.
„Kako dugo ćemo čekati?“ - upita Akorina usput
mažući drugu krišku kruha bezobrazno debelim slojem.
„Predugo, jer ćete vi u međuvremenu pojesti svu
paštetu!“ - glumila je zabrinutost Vanda.
„Onda malo požurite te vaše.“
„Što hoćete da dođem bez repa ili tako nekako?“
132
„Ma ne, evo ovu krišku ću ostaviti u hladnjaku za vas,
dobro?“
„Dobro. A sada na spavanje. Niste valjda mislili da se
takvi poslovi rješavaju brzo. Možda ujutro bude nešto od
toga.“
„Baš sam znatiželjna. Laku noć.“
„Laku noć“ - odgovori Vanda i pozeleni.
Akorina je začudno brzo zaspala, a mislila je kako će o
svemu još na miru razmisliti u krevetu. Jutro je došlo brzo i
osjećala se svježe. Odmah se sjetila događaja prošlog dana i
pojurila u kuhinju. Tamo je u košarici za pse spavala mala
kujica. Akorina se čučne i zagleda u tu malu lopticu. A kad
je otvorila oči nije mogla da ne poviče:
“Vanda uspjeli ste! Baš ste onakvi kakvu sam vas
zamišljala! No, zašto vam je za ovu preobrazbu trebalo tako
dugo, a u stariju gospođu ste se preobrazili za nekoliko
minuta.“
„Drago mi je da vam se sviđam,“ - odgovori kujica „nije isto samo malo doraditi već gotov lik kao kad treba
napraviti potpuno novi obrazac.“
Iako je to očekivala, Akorina je stajala začuđena jer
ipak je neobično čuti psa kako govori. Za svaki slučaj
okrenula se potražiti pogledom onu Vandu koju je jučer
ostavila na salveti, ali salveta je bila prazna.
„Ha, ne vjerujete svojim ušima i očima“ - prozbori pas
i zamaše repom.
„Pa da, moram se priviknuti na to“ - priznala je
Akorina i sjela u fotelju, a kujica joj skoči u krilo. Gledala ju
je isplažena jezika, krivila glavu na jednu pa na drugu stranu
tako da ju Akorina zagrli koliko je bila slatka.
„A moja pašteta?“ – zapita kujica.
133
„Evo, evo paštete za malu Vandicu. Sad ću ti govoriti
ti, jer si još mala.“
„Može. I ti si mala, manja si od kuće i ja ću tebi
govoriti ti.“
Akorina se smijala i nosila ju do hladnjaka. Na redu je
bio slavljenički doručak. Natrpala je pun stol hrane i onda
zapitala:
“A može li pas jesti sve to?“
„Ovaj pas može“ - odgovori Vanda.
Bilo je potrebno samo metnuti par jastučića na stolac
kako bi mogla dosegnuti sve te delicije na stolu. Akorina joj
je mazala kruh s paštetom, nudila joj narezak i sir, pa i
masline. Vanda je jela s tekom. Akorina je zviždukala, te
nakon nekog vremena upali radio i nađe stanicu s plesnom
glazbom. Uzme Vandu u naručje i zapleše.
„Kako će se Olimir iznenaditi kad te vidi“ - pjevušila
je.
„Možda ne voli pse.“
„Pa baš i ne voli, ali ti nisi običan pas“ - dok je to
govorila primijeti kako su se Vandi podigle uši i svrne pogled
kroz prozor za njenim pogledom. Po balkonu se šetala
mačka i Vanda se sva pretvorila u mišić.
„Oho, pa ti bi lovila mačku! Dobro“ - zaključi, spusti ju
na pod i otvori vrata. Kako li je samo Vanda pojurila lajući
na iznenađenu mačku. Onda se pobjedonosno okrene prema
Akorini i zamaše repom.
„Dobar pas!“ - veselo će Akorina. Ipak, pitala se jeli to
Vanda glumila ili je stvarno imala pseću potrebu pojuriti
mačku.
„To mi je jutarnji aerobik“ - objasni Vanda kao da je
naslutila Akorinine misli.
134
„Znači to nisu pseći nagoni?“
„Nisu. A za mačku je to dobra vježba.“
„Kako će te doživjeti ostali psi?“ - zabrinula se
Akorina.
„Kao čovjeka. Radi se o mirisnim porukama. Mirišim
kao agresivni čovjek i psi to izbjegavaju“.
„To mi je drago čuti. Ne bi valjalo da se svidiš
susjedovom psu i da te pokuša osvojiti“ - cerekala se
Akorina.
„Baš smiješno.“
„Olimir nam dolazi za par dana. Idemo u trgovinu po
namirnice za kolače.“
„Ja ne smijem u trgovinu. Znaš, psima je ulaz
zabranjen.“
„Onda ću te sakriti u torbu. Samo ne smiješ lajati“.
„Ja ne lajem.“
„A što je bilo ono dok si jurila mačku? Sada ću naručiti
taksi“ - počela je planirati Akorina.
„Zašto?“ - začudila se Vanda..
„Pa kako ćemo u dućan? Ja ne vozim i ti ne voziš.
Znači taksi je jedini rješenje.“
„Voziti će nas hologram. Izaberi marku automobila i
opiši vozača“ - objasni Vanda.
„Divno,“ - oduševi se Akorina i odmah se namršti - „ali
ja ne znam koju marku želim, baš mi je svejedno. Vozač neka
izgleda kao vozač“.
„Znači sve ja moram odlučiti? Dobro. Kada budeš
gotova idemo jer auto i vozač će nas čekati za deset minuta.“
„A što će misliti susjedi?“
„Da imaš puno novaca pa si iznajmila auto s vozačem.
Sasvim je svejedno što oni misle“
135
Akorina se žurila jer je bila jako znatiželjna voziti se s
hologramom. Pred kućom je blistao auto i na njega se
ležerno naslonio Vozač.
„Dobro obavljen posao“ - pohvali Vandu koja je samo
veselo mahala repom. Smjestile su se iza vozača, koji im je
otvorio i zatvorio vrata i koji je točno znao kuda idu.
„Dobro vozi“ - ustanovi Akorina.
„Naravno. Mislim da trebamo posjetiti dio za kućne
ljubimce i kupiti mi hrpu stvari. Košaricu za spavanje,
jastučiće, dekice, četke i četkice, kosti, loptice i ...“
„Remen, ogrlicu i brnjicu“ - završi Akorina a psić se
nakostriješi i počne režati.
„Pripitomljavanje životinja je prvi korak u stvaranje
ropstva“ - važno izjavi Vanda. Akorina ju je znatiželjno
pogledala.
„A što to tebi nedostaje? Ili nekom običnom psu?“
„Zamisli kako je biti pas gospođe ‘A’? Ona je gladna a
kako je tek njenom psu?“ - Vanda je odgovorila puna ljutnje.
„Pa nije mu loše dok ga gospođa ‘A’ ne pojede“ - nije
ozbiljno prihvaćala temu Akorina.
„Znači pas je njena hodajuća kobasica?“ - ironizirala je
Vanda.
„Izgleda. U čemu je problem s pripitomljavanjem?“ sada ozbiljno zapita Akorina.
„Ma ništa. Naljutila me pomisao da nosim brnjicu.“
„Tko zna ima li gospođa ‘A’ psa?“ – pitala se Akorina.
„Možemo pogledati danas popodne. Sada ćemo prvo
kupovati nepotrebne stvari.“
„Joj, joj danas smo jako loše volje.“
Akorina je voljela ići u taj opskrbni centar. U Puli su
niknuli novi opskrbni centri kao gljive poslije kiše i svatko je
136
s vremenom našao onaj koji mu najviše odgovara. Vanda je
bila smještena u jednoj torbi koju je Akorina metnula u
košaru i tako ju gurala od police do police. Kad je primijetila
da nema gužve kod mesara otišla je do njega.
„Dobar dan. Vidim da imate lijepe rostbife“ - započela
je razgovor.
„Dobar dan. Danas je stigla roba. Svježi su“ - pohvali
se mesar.
„Dobro. Možete li mi narezati šest komada, dva prsta
debele, pa ću ih staviti u ulje“
„Može, može i još dodajte senfa pa će biti odlični!“ posavjetuje ju.
Akorina je vodila takve razgovore s ljudima koji su
odisali svakodnevicom i normalnim ophođenjem pa su joj
pomagali zaboraviti u kako ludom svijetu živi. Bila je to
njena mala psihoterapija i pokušaj da se potpuno ne otuđi od
svijeta. Zato je uvijek odisala ljubaznošću i bila susretljiva u
ophođenju.
„Mogu tako stajati više dana i sve su bolji“ - nastavio
je mesar dodajući joj meso uz pozdrav.
Akorina je bila zahvalna za svaki razgovor koji je imao
trunku ljubaznosti i dobrote, a nije bio uračunat u cijenu jer
joj je davao osnova misliti da za ljude ima nade. A onda se
oglasilo tiho režanje i znala je da je Vandi već dosta tog
kazališta. Pokupovala je brzo sve s popisa i izašla na
parkiralište. Auto se sjajio a šofer je raspoložen čekao.
„Još samo kupovanje svih sitnica za psa i gotovo“ rekla je Vandi. Međutim to se pokazalo kao dugotrajan
posao. Izabrati sve potrebno za malog psića uz asistenciju
ljubazne prodavačice zaista se pretvorilo u radionicu sve za
kućnog ljubimca. Što se pak tiče potrošenog novca Akorini
137
se činilo da je sve to prešlo granicu razumnog. Ipak, Vanda
je tako umiljato mahala repićem i šarmirala sve oko sebe da
se sve činilo prihvatljivim. Valjda joj se sviđalo biti pas u
centru pažnje. Vjerojatno još nikada u životu nije bila pas,
pomislila je Akorina i odmah shvatila kako je to čudno
zaključivanje. Jer ona, Akorina, nikada u životu neće moći
biti pas i da ujedno bude ona. To mora da je neobičan
doživljaj, pomisli.
U Medulin su se vratili brzo pa se Akorina primila
raspremanja stvari dok je Vanda ležala na stolcu.
„Zaboravila sam kupiti cvijeće jer si me požurivala“ ustanovi Akorina.
„Nisam te požurivala nego sam se veselila rostbifu!“ odgovori Vanda.
„Ah, ne razumijem taj pseći jezik!“
Kad je završila s raspremanjem skuhala je kavu pa je
sjela i uzela Vandu u krilo. U tišini su tako provele nekoliko
minuta.
„Razmišljala sam ovih dana“ - započne Akorina, a
Vanda samo podigne uši.
„Ako zamislimo nekog intelektualca, onako kako mi o
tome mislimo, u Egiptu oko dvije tisuće godina prije
sadašnjosti, pitam se…“ – zašuti ne dovršivši misao.
„Što se pitaš?“
„Takav je čovjek bio pismen, poznavao je povijest,
znao je da se svijet mijenja jer je živio u državi koja je iza
sebe imala već više od tisuću godina trajanja, a ipak ne
vjerujem da je mogao zamisliti bilo kakvo drugo shvaćanje
svijeta osim religioznog. A onda se pojavljuju Grci i gle
donose nešto potpuno novo, filozofiju.“
„I što se pitaš?“ - ponovi Vanda.
138
„Pitam se nismo li i mi kao taj čovjek u Egiptu,
nesposobni da otkrijemo novu kvalitetu, što god ona bila.“
„Misliš da bi se mogli pojaviti neki novi Grci?“
„Recimo. Je li moguće neko novo viđenje svijeta nama
potpuno nezamislivo?“
„Moja saznanja iz povijesti govore o mnogim novim
stvarima ali ona ipak bitno ne odstupaju od već postojeće
priče. Moglo bi se reći da smo uspjeli dobiti na vremenu,
tako što nismo uništili sami sebe i sada održavamo kakvu
takvu ravnotežu. Naša potraga za memom ljubavi je nekakav
pokušaj, ali da li je to bitno nova stvar teško je reći. Možda
smo mi, ljudi, iskoristili svoje moći i nema dalje, nema
novog“ - tiho će Vanda.
„Čudno mi je to čuti od tebe koja živiš u tako
promijenjenom svijetu. Ne mogu vjerovati da se kod vas u
umjetnosti ne pojavljuju nove, mislim, potpuno nove ideje,
ako ih već nema u znanosti“ - skoro je povikala Akorina.
„Zaboravljaš da je kod nas samo življenje umjetnost.
Tko nema želja, tko nema ideja ne živi. Ali sve se to odvije
na osobnom planu. Zajedništvo, ono što ti doživljavaš kao
društvo i državu više nije potrebno da bi se preživjelo. Mi
nismo zajedno zato jer moramo navodnjavati polja i
dogovarati se o tome, kao tvoj Egipćanin. Mi smo zajedno
onoliko koliko to želimo i s kim to želimo. Vjerojatno je to
malo teže za razumjeti iz tvoje perspektive. No, vidiš, sve te
želje koje nas održavaju u životu se bilježe i mnogo ljudi se
bave sistematiziranjem, proučavanjem tih želja. Dapače one
su sve dostupne i svatko može u njima pronaći inspiraciju za
sebe. Ali to je još u samim počecima. Neki se bune protiv
toga da su sve te želje dostupne jer kažu da mnogi tako
produžuju život a da sami zaista nisu ništa zaželjeli. Moram
139
kazati da se sama nisam bavila tim pitanjem. Znaš mi imamo
nešto kao Institut za povijest želja.“
„Jako, jako zanimljivo.“
„Sada kad pričamo o tome sjećam se da sam neko
vrijeme i sama proučavala povijest reklama i njihov utjecaj na
želje. Onda sam neki dan na televiziji vidjela neke od tih
reklama.“
„Više nema reklama?“
„Ne. One su vezane uz prodaju, a to je prestalo
postojati. Mi ništa ne kupujemo.“
„Veliki dio naših želja vezan je uz kupovanje.
Mnogima se čini kad bi mogli sve kupiti da bi im se ispunio
životni san“ - Akorina je objašnjavala iako je znala da je to
Vandi poznato. A onda zapita:
„Jesu li sve želje dostupne ili imate neku cenzuru,
mislim može li se doznati i o onim željama koje su bile
zabranjene?“
„Nemamo cenzuru. Želje koje su danas opasne mogu
sutra postati nevažne ili čak korisne. Uz svaku zabranjenu
želju ide objašnjenje zašto je zabranjena. Kako se svijet
stalno mijenja i zabrana može postati bezrazložna.“
„Da. Jasno. Čudno mi je da je procjena tako važnih
stvari prepuštena računalu.“
„Akorina reci, jesu li ljudi u vašem Saboru uvijek
najbolje rješenje za procjenjivanje svih životnih pitanja?
Može li svatko od njih imati spoznaju o milijun uzročno
posljedičnih odnosa koje će prouzročiti neki zakon? Mogu li
oni zanemariti osobne ili stranačke interese i djelovati u
korist zajednice tako da ne povrijede nikoga? Djeluju li na
njih bolesti, lijekovi, emocije, predrasude ili ružno vrijeme?“ odgovarala je Vanda pitanjima.
140
„Sad si me podsjetila kako je u Dubrovačkoj Republici
bio običaj da se ne donose važne državničke odluke ako je
vrijeme bilo ružno. Mislim da se to odnosilo na južinu.“
„Računalo nema tih problema. Naravno da ne mislim
kako je to idealno rješenje. Sada nam to omogućava predah,
stabilnost i uči nas odgovornosti.“
„Kako stvari stoje s ljudima čije su želje zabranjene?
Jesu li oni osramoćeni, poniženi ili slično?“
„Uglavnom nikoga ne zanima tko su oni. Neki od njih
žele javno razgovarati o svom ‘slučaju’ i ako nađu
sugovornike onda to i ostvare. Neki čekaju povoljan trenutak
za svoje želje, neki sami zaključe kako je bolje da se nisu
upustili u avanturu koja bi loše završila. Situacije su jako
različite kao i same želje.“
„Spomenula si Sabor. Idemo malo slušati vijesti ipak
treba znati što se događa“ - promjeni temu Akorina. Vanda
skoči na pod. Ali vijesti nisu govorile o temama koje su
zaokupljale njih dvije. Ipak kad je na red došla crna kronika
slušale su o teškoj nesreći u središtu Zagreba.
„Čudno je kako ljudi jure vidjeti unesrećene“ - tiho će
Akorina. Spiker je govorio o tome kako su se kola hitne
pomoći jedva probila do unesrećenih jer su ljudi nagrnuli na
mjesto udesa.
„Nije čudno.“
„Molim? Kako nije čudno! Pa nije to valjda normalno
ponašanje?“ - osupnuto je pitala Akorina.
„Strvinari se uvijek tako ponašaju“ - mirno je rekla
Vanda.
„Strvinari?“ - sada je Akorina bila zabezeknuta.
„Akorina, vi još uvijek ne možete prihvatiti da su ljudi
nekada bili sakupljači i strvinari a onda još pomalo i lovci. I
141
to su bili najveći dio svog postojanja. Sakupljačke navike
prepoznajete kod sebe. Gomilate oko sebe stvari u najboljoj
sakupljačkoj tradiciji. Dapače, to smatrate poželjnim i na to
se dobrim dijelom naslanjaju reklame i potrošačko ludilo.
Znakove strvinarstva ne prepoznajete jer to nije ušlo u
službenu povijest kao dio ljudskog razvoja“ – objašnjavala je
Vanda mirno.
„Ma o čemu ti govoriš, pseto jedno!“ - poviče, tobože
ljutito, Akorina i krene prema Vandi. Ova hitro šmugne pod
stol i poviče:
„Strvinari, strvinari!“ - pa pojuri po kuhinji.
Akorina ju je lovila i nakraju Vanda dopusti da ju
zgrabi. Tako su se našle zajedno na podu.
„Dobro. Da čujem sve polako i smireno. Stvarno sam
znatiželjna“ - Akorina spusti Vandu u fotelju a sama sjedne
nasuprot nje.
„Sve ću ti ispričati samo mi moraš obećati da ćeš
poslije peči one rostbife“.
„Ucjenjivačica. Dobro pristajem“ - smijala se Akorina.
„Ja volim meso. Čini mi se da ni tebi nije mrsko. Zato
su ljudi postali strvinari osim što su bili sakupljači. Meso je
kvalitetna hrana do koje se jako teško dolazilo. Ali pitanje je
kako su ljudi otkrili meso. Uz biljke oni bi naišli na kukce i
manje životinje pa bi i njih pojeli. Vidjela si kako je gospođa
‘A’ bila sretna kada je zgrabila čovječju ribicu i pojela je u
slast. Ako bi uspjeli zgrabiti miša, vjevericu ili čak zeca to bi
bila prava gozba. Nezgodno je što životinje ne čekaju da ih
se ubere kao biljke“ - objašnjavala je Vanda.
„Da naravno“- poticala ju je Akorina.
„Bitno je da su ljudi najevši se mesa osjetili sitost koja
dugo traje i daje ti vremena.“
142
„Vremena? Mislila sam da se radi o proteinima i sve
ostalo“ - zbunjeno će Akorina.
„Naravno, sve je to važno ali najvažnije je da se
vrijeme sitosti produžilo i omogućilo da se ljudi mogu,
recimo, dosađivati i odmarati. Glad za mesom bila je tako
potaknuta mnogostrukim razlozima. Mogli bi se reći da je
meso omogućavalo izvjesnu slobodu, kako to god čudno
zvučalo. Tako su postali strvinari. Bili su sakupljači i lovci na
sitne životinje ali strvinarenjem su dolazili do krupne divljači.
Kako nisu bili jedini koji su se veselili strvinama bilo je važno
doći prvi i ugrabiti plijen. Jesi li vidjela kako ljudi jure na
rasprodaje?“ - upita Vanda.
„Jesam. Nemoj mi reći da je to strvinarenje?“
„A što bi drugo bilo? Misliš li da ti ljudi stvarno trebaju
sve te stvari? No pruža im se divna prilika, ako stignu prvi,
da jeftinije dođu do desetog pulovera!“
„Naglasak je na jeftinijeg, a ne crknutog!“
„Znam da ti se ne sviđa ta slika o ljudima. Istina je ipak
da jeftinije znači crknuto, a skupo znači jako živahno i u
trku. Tko to može uloviti? Samo bogati, rijetke zvjerke.
Zašto bogati skupo plaćaju nešto što će za dva mjeseca biti
na rasprodaji?“
„Ali kakve to ima veze s ponašanjem ljudi u
nesrećama? Zašto jure na mjesta nesreća? Pa ne misle valjda
da su unesrećeni plijen?“ - bila je zaprepaštena Akorina.
„U prvom redu oni ne misle nego djeluju nagonski.
Unesrećenog treba ili pojesti ili spasiti da ga drugi ne pojedu.
I zato jure na mjesto nesreće. Tako su se ponašali milijunima
godina.“
„Jako dražesno“ - bio je jedini Akorinin komentar.
143
„Mogla bi nam sada ispeći svakoj jedan rostbif“
predloži Vanda i veselo zamahne repom.
„Nisam sigurna da mi se išta jede. Priča s lovcima
djeluje mnogo herojskije. Išli su hrabro u lov, izlagali se
smrtnoj opasnosti i došli pošteno do rostbifa“- mudrovala je
Akorina.
„Ne znam što je tu bilo herojsko. Išli su u lov na
biljojede. Kad si čula da je jelen napao čovjeka jer ga je želio
pojesti? Ili slon, mamut ili bizon? U ovom slučaju čovjek je
predator a životinja je žrtva“ - hladno će Vanda.
„Ipak su morali biti hrabri, ti lovci“ – opet će Akorina.
„Lovci su bili i ostali predatori. Je li lavica hrabra? Ona
lovi, ali da može radije bi otišla u dućan po rostbif“ - sad se
šalila Vanda.
„Bi li naša gospođa ‘A’ pojela strvinu?“ - pitala se
glasno Akorina.
„Naravno. Mislila bi da ima ludu sreću ako bi naišla na
ranjenu ili crknutu srnu. I znala bi da mora raditi brzo jer ima
još zainteresiranih u dućanu“ - opet se šalila Vanda.
„Dobro idem ti ispeći taj rostbif.“
Vanda zalaje u znak slaganja. Dok je Akorina
poslovala po kuhinji vladala je stvaralačka tišina. Zrakom se
širio miris pečenja. Akorina se držala nezainteresirano i samo
si je otvorila konzervu kukuruznog zrnja. Istina prelila je
mast od pečenja po kukuruzu na što je Vanda samo
diskretno okrenula njuškicu. Tišina se nastavila i za
obrokom.
„Hoćeš pivo ili vino?“ - cinično je pitala Akorina.
„Može pivo, hvala“ - prihvati izazov Vanda. A onda
umiljato upita:
“A što ćeš ti? Jabučni ocat?“
144
Akorini je vilica zastala u zraku, gledala je u kujicu
kako s uživanjem žvače meso i počela se smijati.
„Danas ćemo izabrati recepte za kolače“ - rekla je
raspoloženo.
„Divno. Volim kolače.“.
„Prvo ćemo peći ono što voli Olimir, pa onda sve
drugo.“
„Što voli Olimir?“
„Londonerice, biskupski kruh, dizano tijesto s
rogačima i neku tortu“ - nabrajala je Akorina.
„Što ti voliš?“- pitala je Vanda.
„Sve,“ - a onda se zamislila i rekla - „ali danas bih
voljela pitu od jabuka s puno cimeta.“
„I ja, i ja hoću jabuku s cimetom!“ - poviče Vanda,
ustane na sve četiri, zalaje i veselo zamaše repom.
„Onda idemo peči kolače?“ - zapita Akorina.
„Onda idemo u slastičarnu, odmah sada.“
„U slastičarnu? Pa gdje ćeš sada naći baš pitu s
jabukama?“ - zapita Akorina i odmah se prisjeti da je u
Vandinom svijetu važno imati želje da se one ispune. Zato se
opusti i stane promatrati kako Vanda grebucka svojim
psećim panđicama po čudnovatoj spravici sličnoj telefonu.
„Gdje želiš da bude slastičarna?“- upita Vanda.
„U Balama“ - odgovori Akorina prvo čega se sjetila.
Vanda je samo klimnula glavom i nastavila grepsti.
„Idemo“ - obznanila je. Vani ih je čekao isti auto, isti
vozač i isti uspavani Medulin. Izvan sezone ovdje se nije
dešavalo ništa. Ipak, tko zna što se krilo pod krovom njene
prve susjede koja je sada vješala rublje i s kojom se ljubazno
pozdravila. I ja izgledam sasvim obično s tim psićem u
naručju, razmišljala je Akorina. Možda se u letargiji
145
provincijskog mjesta skrivaju čuda neviđena. Putem nigdje
nikoga. Tek mačke koje traže zavjetrinu na južnim stranama
zidova.
„S ovim mačkama je sve u redu?“ - upita Akorina
primijetivši kako se trzaju Vandini mišići.
„S ovim mačkama nije ništa u redu“ - odvrati ozbiljno
Vanda.
Sada ih je Akorina užasnuto promatrala i pitala se što
nije s njima u redu. Možda su prerušeni strojevi pomagači
koji su se pobunili.
„Što s njima nije u redu?“ - zapita.
„Sve te mačke, baš sve imaju gliste“ - najozbiljnije
odgovori Vanda.
Nastane tajac a onda se Vanda počne smijati. Pridružio
joj se i vozač.
„Ti si jedno obično prase“ - vikala je Akorina - „pseće
prase koje se smije, prasica jedna zločesta“ - i počne ju
dobroćudno tresti.
Vanda se smijala i lajala. Akorina ju spusti na sjedalo.
„Pseće prase!“- zakikota se Vanda i ponovo ju
spopadne smijeh.
Smijuljila se i Akorina. Za tako staru osobu Vanda je
stvarno djetinjasta, mislila je.
Bale su bile uspavane i nestvarne kao da se radi o
razglednici a ne o mjestu gdje žive ljudi. Tek kada su ušli u
slastičarnu, na livadi podno mjesta, zapljusne ih žamor
razgovora, glazba i svjetlo. Polica, hladnjak na kojem su bili
izloženi kolači doimala se kao iz reklamnih slika Beča, Pariza
ili Venecije. Strojevi pomagači su vrhunski odradili posao,
razmišljala je Akorina. Preko stotinu vrsta kolača blistalo je
pred njima. A u sredini te raskoši na postolju u obliku dlana,
146
na okruglom kristalnom pladnju bila je pita od jabuka.
Akorina spusti Vandu na prvi stol i počne pljeskati kao mala
djevojčica. Njeno je oduševljena bilo tako iskreno da je
zarazila sve prisutne koji joj se pridružiše ni ne misleći što
rade. Bila je tu grupa ribića. Svi su nosili ribičke šešire
okićene mnogobrojnim mamcima u svim bojama i oblicima.
Izgledali su kao družina iz neke operete. U kutu je sjedila,
uspravna kao kraljica, vremešna dama smrknutog pogleda. Iz
kuhinje je dotrčao zaprepašteni vlasnik i shvativši u tren o
čemu se radi - zagrli Akorinu i povede da najraskošnijeg
stola u slastičarni.
„Koja čast, koja čast“ - govorio je oduševljeno.
„Tamo je ostao moj pas“ - bilo je jedino što je Akorina
mogla reči.
„Pas?“ - začuđeno se okrenuo gazda no odmah se
snašao. Pojurio je do Vande i podigao pažljivo kao da se radi
o djetetu.
„Marko, donesi košaru za kruh i salvete“ - počeo se
derati, obraćajući se nekome u kuhinji. Marko, crvenokosi
dečko, proviri kroz vrata.
„Odmah gazda.“
„Evo“ - umiljavao se gazda - „sada ćemo smjestiti ovu
dražesnu životinju“ - i zastane svjestan da nije upotrijebio baš
pravu riječ.
I zaista, Vandi se to nije svidjelo pa se ljupko
pomokrila na gazdu.
„Prase malo“ - glumila je ljutnu Akorina i jedva
suzdržavala smijeh.
Uto se pojavi Marko s košaricom pa gazda bubne
Vandu u nju a sam odjuri. Marko je držao košaricu potpuno
smeten. Znao je da psi ne smiju u slastičarnu ali ovo je bio
147
valjda neki poseban pas kad je gazda tražio košaricu za
njega. Spusti sve na stol i zagleda se u Akorinu jer nije znao
je li dobro postupio.
„A sada nam donesite dvije velike porcije pite od
jabuka, crnu kavu i vodu“ - veselo će Akorina.
„Dvije porcije?“ - upita Marko.
„Da. Za mene i Vandu“.
„Vandu?“
„Vandu“ - ponovi Akorina i rukom pokaže na
košaricu.
„Odmah“ - vrlo hladnokrvno odvrati Marko, kao da
svaki dan poslužuje pse. Uđe u kuhinju i s vrata poviče:
“Dvije velike pite za luđakinju i njenog breka!“
Gazda koji se upravo vratio i sve čuo uhvatio se za
srce. Vanda je skočila na sve četiri i počela bjesomučno
lajati. Neki gosti su se glasno pobunili radi psa u slastičarnici,
a vremešna je dama stala u obranu prava životinja. Poletjela
je kremšnita prema gazdi koji ju je nastojao uhvatiti rukama
da ne završi na podu. Na scenu je zakoračio Marko s pitama
i shvativši kako kolači lete uokolo hitnuo pite na braniteljicu
prava životinja kao da je to čekao cijeli život. Samo su rijetki
znali da je to njegova baka. Primjer s kremšnitom slijedili su
ribići, svi od reda u zelenim puloverima, a cilj im je bio
nesretni gazda koji je sada samo bespomoćno stajao.
„Vidi Charlija Chaplina!“ vikne Marko i krene prema
ostatku pite.
„Ne!“ - prodere se Akorina i svi su stali kao ukopani –
„Pitu spakiraj za van“ - naredi Marku.
„A s preostalim kolačima kuća časti!“ - doda Vanda.
Baka se stropoštala na pod. Ostali su shvatili da mogu
uzeti kolača koliko žele pa im do svijesti nije doprlo da im je
148
to rekao pas. Odmah su navalili tako da je Marko jedva
uspio skloniti zamotati pitu.
„Strvinari, lešinari“ - šaptala si je u bradu Akorina
uzimajući kolač.
Marko ju zapita:
„Vi ste trbuhozborac?“.
„Ne. Ovaj pas govori.“
Marko napravi grimasu kao netko kome je sve jasno.
Ostavile su slastičarnu u potpunom kaosu. Na povratku
Akorina upita:
„Što je to bilo?“
„Pa“ - započne Vanda očito uživajući u doživljenom „ti si izabrala Bale pa smo u postojeću slastičarnu poslali
lažnog predstavnika gastronomskih vodiča po Evropi da
gazdu pripremi na dolazak jako važne osobe. Jedne princeze.
Objasnili smo mu da ćemo ga snabdjeti s najfinijim kolačima i
da će reportaža o tome izaći u novinama. Sve ostalo
dogodilo se slučajno.“
„Jadni čovjek“ - Akorina će.
„Da li je jadan ili pohlepan, ne znam.“
„A onaj Marko, onako gađati staricu.“
„Starica je njegova baka koja mu barem dvadeset puta
na dan saopći da će sve što ima ostaviti svojim mačkama.“
„Tako“ - Akorina je bila rezignirana.
„A sada ćemo se pogostiti pitom. Parkirati ćemo tako
da imamo pogled na Brijune i u toplini automobila uživati u
kolačima“ - opisivala je Vanda, a uslužni vozač se pobrinuo
da se sve učas dogodi upravo tako.
Akorina se više nije čudila što su se stvari događale na
potpuno nelogičan način. Uostalom, mislila je, što je prostor,
a što je vrijeme? Pogled na Brijune bio je očaravajući. Pita je
149
bila servirana na stolu u središtu auta koji je više ličio na mali
bar nego unutrašnjost vozila. Kava je bila vruća i gorka,
kakvu je Akorina voljela. Najugodnije ju je iznenadio
porculan na kojem su bili servirani dijelovi pite. Po rubovima
tanjurića i šalicama za kavu bili su naslikani mali erosi i
patuljci među grančicama snježnica. U tišini se čulo kako
zvecka šalica položena na tanjurić i kako Vanda guta
komade kolača. Akorina se posluži i treći puta uživajući u
mirisu cimeta koji se širio oko njih. Zagledala se u daleke
otoke i uzdahnula. Bilo je tako lijepo. Prelijepo. Još kad joj
je u vidokrug polako uplovila bijela jahta nalik na kornjaču
znala je što joj je činiti. Okrene se Vandi a ona nakrivi glavu
kao pas koji samo čeka glas svog gospodara.
„Hoćemo li se ukrcati na onu jahtu?“ - upita iako je
znala odgovor.
„Da“ – odgovorila je Vanda i razmahala se repom kao
pravi pas.
„Odmah, sada, ovog trena?“ - gnjavila je Akorina.
Zapravo je mislila kako nema prikladnu odjeću i kako
to možda i nije najpametnija ideja. More je nemirno, valovito
i puše bura pa plovidba sigurno nije ugodna. Bila je malo
zabrinula. More je uvijek veliko tajanstveno plavetnilo, čak
kada ga se gleda iz sigurnosti kopna a kamo li kada se čovjek
prepusti njegovoj hirovitosti na brodu.
„Ja sam se samo šalila“ - Akorina će.
„A ja nisam. Idemo u Fažanu pa ma more.“
„A zašto?“
„Zato jer je vrijeme da idemo doma.“
„Doma?“ - Akorina se iskreno začudila. Automobil je
već kretao. Akorina uzme Vandu s obje ruke i podigne u
zrak.
150
„Može li se znati što sve to znači?“ - zapita glasnije i
malo ju protrese.
„Može“ - Vanda opusti tijelo i rastegne se čitavom
dužinom.
Akorina ju je i dalje držala u tišini očito ne znajući što
da napravi.
„Fažana“ - objavi vozač.
Akorina spusti Vandu na sjedalo i upitno ju pogleda.
„I što sad?“ - Akorina će.
„Vau, vau idemo na brod“ - odgovori Vanda i veselo
poskoči van jer je vozač već otvarao vrata.
Akorina ju je jedva sustizala po fažanskoj rivi. A tamo
je stajala usidrena predivna jahta na čijoj se bijeloj podlozi
kočilo ime Kareta. Vanda je potrčala drvenim mostićem i
odjurila. Akorina se penjala polako, zapravo neodlučno.
Odjednom se, posve niotkuda, pred njom stvori kapetan.
Upravo onakav kakvog je uvijek zamišljala. Sjedokos, visok i
vitak, odlučan a opet uljudno profesionalan.
„Dobro došli na brod“ - pozdravi je.
„Hvala. Vi ste hologram?“ - upita, jer više nije imala
volje glumiti.
„Naravno. Izvolite, Vanda Vas čeka u salonu“ ljubazno ju povede prostranim hodnikom u salon.
151
Rip Kirby
A
korina se pitala tko zapravo određuje što će se
događati. Ona se zaista samo šalila kad je predložila
ukrcavanje na jahtu. Kako je Vanda mogla tako
brzo sve organizirati. Ipak, naslućivala je da su pitanja u vezi
prostora i vremena samo stvar doživljaja. Ni filozofija, a još
manje fizika ne daju neke čvrste oslonce u vezi s time.
Možda su moje minute čitavi eoni u nekom drugom svemiru,
razmišljala je i sve jasnije osjećala da može živjeti s tom
spoznajom. Dapače, znala je da može čuti najnevjerojatnije
stvari a da to ne pomuti njen integritet. Osjetila je nečiju
prisutnost.
Pored prozora kroz koji se vidjela cijela Fažana stajao
je muškarac od devedeset ili više godina u kimonu. Njegove
istočnjačke crte lica odavale su smirenost i blagost. Akorina
je zastala čekajući kad će se pojaviti Vanda. Starac se
osmjehne i krene prema njoj.
„Ipak mi je bilo naporno biti pas. Mislim, nije
jednostavno ostaviti ozbiljan dojam u tom obliku“ - smijala
se Vanda.
„Ozbiljan dojam?“ - malo se durila Akorina jer je njena
lijepa prijateljica i slatka kujica postala ovaj starac s dugom
sijedom bradom.
Stropoštala se u fotelju i uzdahnula. Sama pomisao da
nisu na kopnu nego plutaju na moru činila ju je nesigurnom.
Jahta se nije ljuljala i sve je djelovalo prostrano, svjetlo i
blistavo. Salon je bio ugodno zagrijan s pravim otvoreni
kaminom i vatrom. Akorina se nije htjela zamarati time jeli to
prava vatra ili hologram. Bilo je ugodno i to je jedino što je
bilo važno. Ponovila je samo:
152
„Ozbiljan dojam?“
Vanda je odmahnula rukom i rekla:
“Danas smo se dovoljno zabavile. Možemo večerati pa
na spavanje. Ne ćemo isploviti noćas, da vidiš kako je lijepo
doručkovati ovdje u salonu s pogledom na Fažanu i Brijune“
Akorina je odobravajući kimnula glavom. Večerale su
u tišini. Dva su konobara skoro nečujno posluživala hranu
tako da se zveckanje vilica i žlica čulo kao tiha glazba
upotpunjena zvukom porculana odloženog na srebrni
poslužavnik. Sve se smirilo i vani je padala noć. Akorini se
spavalo. Njena je kabina bila velika soba sva u svijetlo
plavom tonu sa zlatnim detaljima. Kupaonica je bila
prostrana i ukrašena divnom skulpturom kornjače iz čijih je
usta tekao mali mlaz vode koji se slijevao u kadu. Bila je
tako pospana da nije imala vremena sve razgledati. Zaspala je
pitajući se što li je sada Vanda smislila.
Jutro je svanulo blistavo, sunčano i burovito. Ipak,
jahta se i dalje nije ljuljala što je Akorina ustanovila s
olakšanjem. U salonu je bio serviran stol za doručak. Kroz
prozor su se vidjeli Brijuni u daljini, a s druge strane
Fažanska riva. Gradić se budio i ljudi su, potjerani burom,
žurili svatko na svoju stranu. Ovako gledano s morske strane
sve se činilo nestvarno, kazališno. Vanda uđe i dalje obučena
u nešto nalik kimonu.
„Dobro jutro“ - rekle su obje u isti tren.
Osmjehnule su se tome i sjele za stol. Ponovo su
konobari u tišini posluživali hranu. Akorina je promatrala
kako se Vandi miče brada dok žvače a Vanda je zamišljeno
gledala dnevnu živost Fažane. Nešto je bilo u zraku, nešto
neizrečeno. Obje su šutjele i odsutno pile kavu. Akorina je
odlučila biti uporna i ne postavljati nikakva pitanja koja bi
153
pomogla Vandi da otpočne priču koja je, očito, morala biti
ispričana. Zapravo odlučila je da još malo zakomplicira
situaciju upitavši:
„A gdje su kapetan i brodski liječnik?“
Vanda ju je pogledala ozbiljno a onda kimnula glavom
kao da se čudi tolikoj neozbiljnost. Ipak u salon su ušli
kapetan i brodski liječnik, kao likovi iz romana. Akorini se
dopao liječnik s leptir mašnom i gamašama. To je bilo
stvarno maštovito i ona pljesne oduševljeno rukama.
„Još samo da dođe Rip Kirby i zabava može početi.“
To je Vandi bilo previše. Zamoli gospodu da ih
ispričaju jer moraju razgovarati i oni sjednu sasvim u kut
salona. Sada se i Akorini zasitila igrokaza pa nestrpljivo reče:
„Vanda zaista me gnjaviš. Izgledaš kao netko tko mora
izgovoriti najvažniju rečenicu u životu a ne zna kako da
počne. Progovori već jednom!“
„Krećemo na put do Marijanske brazde u koju ćemo
zaroniti da ti pokažem grad pod vodom“ - izgovorila je
Vanda u jednom dahu.
Akorina je zurila u nju ne razumijevajući ništa od onog
što je čula. Uzela je jedan kroasan i počela ga potapati u
kavu dok se sav nije raspao i od kave napravio kašu. Vanda
je počela ponovo:
„Idemo morem do Marijanske brazde. Tamo ćemo
zaroniti do dna. Podmornicom, naravno. Na dnu je grad koji
smo sagradili u vrijeme velike opasnosti od barbara da
sačuvamo civilizaciju. Cjelokupno znanje, svi znanstvenici
bili su sklonjeni u taj grad. I mnogi drugi ljudi. Sagradili smo
muzeje, kazališta, knjižnice. Vidjeti ćeš. Danas je cijeli grad
povijesni muzej. Stoljećima je bio jamstvo opstanka ljudi.
Opstanka civilizacije.“
154
„Ja ne želim ići tako daleko. Možemo se provozati do
Lošinja. Ili do Hvara, tamo nisam bila“ - Akorina je mrmljala
i žličicom miješala razmočeni kroasan.
„Vidjeti ćeš Afriku, Indiju tamo isto nisi bila.“
„Ne želim roniti do dna te brazde. Ti nas želiš potopiti.
Potopiti ili roniti kakva je razlika? I gdje je ta brazda? Osim
toga ja moram sve pripremiti za Olimira koji dolazi uskoro.
Za par dana. Za Uskrs. Moram peći kolače“ - nije prestajala
Akorina.
„Mi idemo u Japan. Tamo je Olimir. Slaviti ćemo
Uskrs u Japanu“ - prekinula ju je Vanda.
„U Japanu?“ - Akorina je djelovala potpuno zbunjeno.
„Da. I Olimir ne će morati putovati. Jer ćeš ti
doputovati k njemu. A kolače možeš peći na brodu.“
Vanda je zvučala kao netko tko je upravo djetetu sve
objasnio i sada više nema nikakvih neugodnih pitanja. No, s
Akorinom ipak nije sve moglo proći tako jednostavno.
„Pa mi ćemo putovati mjesecima! Znaš li ti gdje je
Japan?“ - ustala je od stola i počela hodati gore, dolje.
„Akorina ne pravi se naivna, dobro znaš da možemo
putovati onako brzo kako želimo. Zaustaviti ćemo se na
onim mjestima koja želiš vidjeti i stići na vrijeme. Znaš da
ovo nije obična jahta“ - sada je glas i čitav Vandin nastup bio
potpuno u skladu s njezinim izgledom.
Bila je ozbiljna i odlučna, upravo kao jedan vremešni
starac koji je mnogo toga u životu preživio.
„Moramo javiti Olimiru da se ne sprema na put. Ja
nemam nikakvu prtljagu sa sobom. Što će misliti moji susjedi
u Medulinu kad me neće biti dulje vrijeme? Što će biti ako
me nazove Biba?“ - brinula se Akorina.
155
Upitno je pogledala Vandu i vidjela na njenom starom
naboranom licu da je sve to već riješeno.
„Ako sad počne čupkati tu svoju bradu hitnut ću na nju
ovaj kroasan“ - mislila je.
Vanda je ustala i mirno rekla:
„Evo krenuli smo.“
Izgledalo je kao da se Fažana udaljava. Kapetana i
brodskog liječnika više nije bilo u salonu. Stajale su same
pred prozorom. Vanda se okrene prema Akorini i pokaže joj
rukom na zid salona na kojem je bila velika karta svijeta.
„Izaberi na koja mjesta bi voljela ići. Egipat, piramide.
Razmisli. Dok se ne odlučiš ploviti ćemo Jadranom.“
„Vanda ima li ova jahta bazen? Baš sam smiješna,
naravno da ima. Ja bih sada prvo malo plivala a onda ću
napraviti plan puta. Zajedno s tobom. Hoćeš li i ti na bazen?
Ili to nije primjereno tvojim godinama?“ - počela se šaliti.
To je bio znak da su ponovo uspostavljeni prijateljski
odnosi.
„Hajmo na bazen. U kabini ćeš naći sve što ti treba.
Pazi koji kupaći kostim ćeš izabrati jer te na bazenu čeka Rip
Kirby!“ - sasvim ozbiljno je rekla Vanda i brzo se udaljila.
Iako je Akorina znala da ju Vanda zadirkuje,
spominjući Kirbyja ipak se dvoumila oko kupaćeg kostima i
haljine za plažu. Odlučila se za „mornarski stil“ pruge i
točkice, sve plavo, bijelo i žuto. Zadovoljno je brzala na
bazen znatiželjna kako će izgledati Vanda. A ona je sjedila u
bambusovom stolcu s visokim naslonom i dalje u kimonu.
Akorina se ogledala po prostoriji pomalo razočarana što
nema Kirbija. Ipak, morala je priznati u sebi da je bazen bio
lijep. Prostran, na vrhu jahte, sav u zeleno plavom tonu s
prekrasnim mozaikom na dnu, koji se vidio kroz bistru vodu.
156
Zrak je bio ugodno topao i bez onog neugodnog mirisa na
klor.
„Ovo je morska voda?“ - upita Akorina.
„Naravno“ - dobije odgovor koji je, zapravo očekivala.
Kako Vanda ničim nije pokazivala želju za plivanjem
Akorina se uputi do nje i sjedne, ali usput skine haljinu za
plažu kako bi bilo jasno da joj nije do dugih priča. U tišini su
promatrale more i tada se ukazao Porer, vjerojatno jedan od
najljepših svjetionika. Kada su prošli pokraj njega Akorina se
uputi na kupanje. Imati za sebe čitav bazen i plivati do mile
volje, zaista je bilo divno. Nakon dvadesetak minuta
odmarala se plutajući na leđima i proučavajući svijetlo plavu
kupolu na krovu jahte. To ju podsjeti kako je kao mala
djevojčica željela vidjeti Taj Mahal. Odlučila je to odmah
saopćiti Vandi i dogovoriti se da to bude prvo mjesto
posjeta. Izašla je iz bazena osjećajući se poletno. Vanda je
imala društvo. Kapetan i brodski liječnik bili su, činilo se,
zabavni sugovornici. Uz bazen su bile kabine i Akorina se
ode presvući u suhu odjeću. Razmišljala je kako se Vandi da
razgovarati s hologramima. Pridruži im se, a gospoda
uljudno ustadoše i veselo ju pozdrave.
„Onda koje nam je prvo odredište, gospođo Akorina?“
- upita kapetan.
„Pa ja bih voljela vidjeti Taj Mahal. A putem do tamo
bih pojela jedan kup sladoleda s jagodama i šlagom. I popila
crnu kavu, poslije“ - recitirala je dobre volje.
„Naravno. Ja ću se pobrinuti da dobijete dovoljno
vremena za sladoled i kavu“ - tajanstveno će kapetan,
nakloni se i ode.
„Idem i ja“ - doktor će - „da vam priredim cjepivo“.
„Kakvo cjepivo?“ - začudi se Akorina.
157
Budući da je doktor otišao Vanda smireno odgovori:
„Draga moja, ti si dijete Zapada i moraš bit zaštićena
od raznih boleština Istoka.“
Još dok je to govorila počela se smijati.
„Znači to će biti pravi Taj Mahal? Ne neki hologram?“
„Da. Pravi. Avantura počinje i moraš biti za to
spremna.“
„Dobro“ - pomirljiva je bila Akorina.
Konobar joj donese kup sladoleda s jagodama i
šlagom. Dok je polagano uživala došla je i kava. Nije joj
smetalo što se Vanda nije pridružila. Uz taj lik starog
mudraca nije bilo lako zamisliti hedonistički prizor jedenja
sladoleda. Jedino je doktor s injekcijom cjepiva malo
pokvario doživljaj, ali ne previše. Zamolila je da joj donesu
prijenosno računalo kako bi pogledala vijesti i događanja u
zemlji. Uz sva ta događanja nije prestala biti osoba svog
vremena, a nije ni željela izgubiti dodir sa svijetom u kojem je
živjela. Pijuckala je kavu i baš kad se htjela usredotočiti na
krajeve kojima su plovili na bazen uđe Rip Kirby. Elegantan
u lanenom odjelu i s košuljom bez kravate ali sa štapom za
šetnju, djelovao je đentlmenski. Polako je prišao stolu i
naklonio se:
“Dozvolite da se predstavim. Kirby, slijepi putnik na
ovoj lijepoj jahti.“
„Drago mi je“ - Akorina pruži ruku i Kirby ju, naravno,
poljubi.
Vanda samo kimne glavom i rukom pokaže da sjedne.
„Znači slijepi putnik. Pa zašto ste se odlučili
razotkriti?“ - očijukala je Akorina.
158
„Da bih mogao biti u vašem društvu, madam. Makar
me sada bacili u more“ - Kirby je zaneseno govorio i gledao
u Akorinu.
Bilo je to pravo ispunjenje maštarije iz Akorininog
djetinjstva. Strip s likom Ripa Kirbiya izlazio je u novinama
još u vrijeme dok nije znala čitati, pa je ovisila o dobroj volji
odraslih da joj pročitaju tekst u oblačićima. Bilo je dovoljno
jedno takvo čitanje pa da poslije očarano proučava sličice s
omiljenim likom. Neženja Kirby oko kojeg su se uvijek
motale fatalne žene. Svojevrsna preteča Jamesa Bonda. To je
bio njen muškarac iz snova. Naravno, Olimir je bio sušta
suprotnost jer muškarci iz snova trebaju tamo i ostati. A sada
je bilo vrijeme da se poigra tim snovima. Zato koketno
odgovori Kirbiyu:
“Ali, tko bi to učinio?“
„Onaj tko bi rado bio na mom mjestu, sada. Gledati
Vas kako uživate u sladoledu gospođo…“ - i zastane
značajno, čekajući da se Akorina predstavi.
„Akorina“ - nemarno prozbori preko žličice sladoleda.
„Akorina, ah, glazba za moje uši. Hoćete li prošetati sa
mnom po gornjoj palubi? Pogled je predivan.“
„Bojim se da se gospođa mora pripremiti za
iskrcavanje. Samo što nismo stigli u Indiju“ - grubo se ubaci
Vanda.
Kirby je bio jako razočaran i ustao je nerado ali
uljudno, blago se naklonivši.
„Bilo bi mi drago pratiti Vas na kopnu gospođo
Akorina“ - nije se predavao.
„O, svakako. I meni će biti drago. Naći ćemo se vani“ prihvati Akorina iako joj se činilo da to nije oduševilo
Vandu.
159
Krenule su prema kabinama.
„Indija i Rip Kirby, tako britanski,“ - prenemagala se
Akorina i odmah ozbiljno upitala - „a gdje smo mi zapravo?“
„U Indiji, naravno. Baš mi nije jasno da jedna
povjesničarka preskoči piramide ali to je tvoj izbor. Koji stil
općeg doživljaja želiš: kolonijalni ili lokalni?“
„Kombinaciju. Baš sam znatiželjna.“
U kabini ju je čekao pravi kolonijalni kostim.
Uzbuđeno se obukla i pohitala van. Na mostu je ugledala
Vandu u bijeloj tuniki, Kirbya u kolonijalnom izdanju s
jahaćim čizmama i bićem. Ali pravo iznenađenje bili su
slonovi. Most je bio podignut na visinu njihovih košara na
leđima i tako su se mogli vrlo lako smjestiti bez da su slonovi
izvodili naginjanje naprijed-natrag. Akorina se s Kirbyjem
smjestila na leđima jednog slona, a Vandi je društvo pravio
nepoznati Indijac u košari na drugom. Oni su poveli svog
slona pa je mala karavana krenula. Prolazili su divnom
zatamnjenom šumom, prepunom nepoznatih mirisa i glasova
životinja. Iako je sve bilo tako neobično i novo Akorina se
osjećala smireno kao da je cijeli život provela ljuljajući se na
leđima te velike životinje. Smješkala se opušteno i
pogledavala na Kirbya koji se držao kao da vožnja na slonu
za njega ne predstavlja neku novost. Primio ju je za ruku i u
tišini pokazao majmune kako skaču s grane na granu.
Akorina se glasno smijala. Vanda se okrenula prema njima i
doviknula:
„Evo, stižemo.“
Zaista izašli su iz šume naglo, i našli se na čistini kojom
se otvara pogled na nepregledni vrt. Sada su slonovi polako
pokleknuli, a odnekud su se pojavili uslužni domaćini i
pomogli putnicima sići. Akorina je željela što prije krenuti
160
put vrta i jedva je dočekala Kirbyevu pruženu ruku. U daljini
se nazirala predivna građevina poznata sa mnogobrojnih
slika. No, ispred nje prostirao se rajski vrt. Uređeni nasadi i
rijeke vode, sve uz cvrkut ptica. Ušli su u nj i odmah postali
dio mase ljudi koja se šetala, odmarala i dokoličarila. Sve je
bilo jasno i jednostavno. Akorina je sjela na klupu osjećajući
da je na mjestu koje ju povezuje s davno zaboravljenim
vremenom. Rajskim vremenom. Bilo je teško zadržati duže
tu nestvarnu sliku. Iako to nije željela ipak je polako
stvarnost nadvladala i Akorina je uzdahnuvši rekla Vandi:
„Ispunila si mi želju. Možemo nastaviti put.“
Vanda je začuđeno podigla obrve no nije ništa rekla
samo je pljesnula rukama. Sad je pred njih došao automobil,
terenac s klima uređajem. Vozili su se autocestom i u tišini se
ukrcali na brod. Akorina je mahnula društvu i otišla u kabinu.
Sjedila je uz prozor kabine gledajući kako odmiču od obale.
Bila je pomalo tužna. Često je razmišljala kako su ljudi
nepromišljeno izgubili mogućnost života u raju na zemlji. Raj
je izgubljen u korist patrijarhata za koji nikako nije mogla
odlučiti je li donio ljudima više štete ili koristi. Čitava planeta
je naseljena ljudima, kojih ima sve više. Dobar dio njih ima
hrane u izobilju i sve dulje živi. Teoretski postoji mogućnost
da se to protegne na sve ljude. No, ako povjeruje Vandi ljude
čeka more patnji i nevolja. Današnji posjet predivnom vrtu
palače podsjetio ju je da su ljudi možda mogli izabrati i neki
drugi put. Nije bila ni gladna ni žedna. Samo joj se spavalo i
odluči poći na počinak bez da se javi Vandi. Pogleda
Olimirovu sliku i zavuče se u krevet.
San je bio u boji, pun cvrkuta ptica. Ljetni dan u
krošnji drveta koja se nadvila, uz mnoge druge, nad tihi park.
Jutrom nije bilo mnogo posjetitelja pa je tišina bila ispunjena
161
žuborom umjetnog potočića. Krešimirov park u Zagrebu
pedesetih godina prošlog stoljeća. Čuvar je budno pazio da u
taj dio parka ne uđe netko tko bi remetio mir. Studenti su
učili sjedeći na drvenim klupama. Iz mahovine uz vodu
strujala je ugodna svježina i širila se među grmlje. Akorina je
ležala na klupi gledajući krošnju drveta iznad sebe. Činilo joj
se da je na dnu mora iako u to vrijeme još nije poznavala
more. Ipak je znala. Doživljaj je bio čaroban. Glavu je držala
mami na krilu. Zlatne ribice su plivale u potoku. Tu je trebalo
ostati zauvijek i cijeli svijet je trebao biti kao taj park.
U snu se pojavio glas koji ju je upozoravao da taj san
treba zapamtiti i ispričati Vandi. Često joj se događalo da
ima san u snu. Ali se nije uvijek sjećala svojih snova ujutro
nakon buđenja. Ovaj puta je sjećanje bilo jasno i njena
potreba da to ispriča požurivala ju je da se što prije pojavi na
doručku. Vanda je već sjedila u salonu za serviranim stolom.
Bila je u bijelom klasičnom odijelu ali bez kravate, ležerno
raskopčane košulje. Akorina je malo zastala proučavajući
njen izgled ali više ju ništa nije moglo iznenaditi. Taj
šarmantni starac bila je njena Vanda i samo to joj je sada bilo
važno. Iz nekog razloga je slutila da je njen san važan.
„Dobro jutro“ - nasmiješila se ugledavši stol prepun
đakonija koje voli. Najviše se razveselila mirišljavoj dinji.
„Dobro jutro“ - odgovori Vanda.
„Sanjala sam jedan san u kojem ležim i gledam iznad
sebe krošnju drveta. To me čini sretnom jer ta je krošnja
zapravo more koje leluja iznad mene. I osjećam se savršeno
sigurnom. Ima još važnih sadržaja u tom snu ali ovo mi se
čini bitno“ - govorila je brzo i jela komade dinje.
Pogledala je Vandu koja je samo značajno klimala
glavom i pokazala joj rukom na divne nareske pršuta. Nije
162
mogla odoljeti a da ne proba tu kombinaciju, dinju s
pršutom. Zavladala je tišina u kojoj se čulo samo zveckanje
pribora za jelo.
„Da, to je bitno. Osjećaj sigurnosti koje pruža more.
Sada razumiješ zašto ćemo zaroniti u dubine oceana. Opet
ćeš osjetiti tu sigurnost“ - mirno će Vanda.
„Ali ja sam sanjala ono što mi se događalo kao malom
djetetu! I ostalo mi u sjećanju kao najljepši trenutak života.
Kakve to veze ima s ovim ronjenjem koje nam spremaš?“ čudila se.
„Pa, izgleda da si neko vrijeme živjela u moru pa ti je
to ostalo zapisano u sjećanju. I vjerojatno ti je bilo dobro kad
se toga sjećaš s takvom radošću“ - i dalje je vrlo mirno
objašnjavala Vanda.
„Zaista ne znam na što misliš. Na vrijeme provedeno
kod majke u vodenom okruženju maternice, na tisuće godina
koje su, navodno, majmunice prosjedile u moru ili na neku
podmorsku Atlantidu“ - nabrajala je Akorina.
„Izaberi što hoćeš, u svemu ima zrnce istine.“
„Postoji li neko zrnce o kojem ja nemam pojma?“ raspitivala se, pomalo cinično, Akorina.
Vidjela je da ju Vanda gleda pogledom starog,
iskusnog mudraca naslućujući da želi još nešto kazati. I
zaista Akorina tiho prozbori:
“Ja sam zapravo htjela posjetiti jedno drugo mjesto ali
nekako sam bila neodlučna. Taj Mahal nije ono mjesto na
kojem se skrivaju neki odgovori kojima se nadam. Možda
sam u krivu ali mislim da su ljudi u Harappi živjeli na način
koji smo putem izgubili.“
Vanda je polagano šetala po salonu i sada zaista
čupkala bradu.
163
„Misliš zato što arheolozi nisu našli nikakve kipove
kraljeva i bogova, pa su zbunjeni, jer nedostaje vladajuća
nomenklatura?“ - pitala je.
„Da. Hoćeš da zajedno pregledamo literaturu o
nalazištu i razmišljanja o tome?“
„Mislim da je puno smislenije da posjetimo ostatke
grada“ - Vanda zaključi.
„O, divno“ - oduševljeno će Akorina.
Nije željela navaljivati pitanjima, ipak se u sebi čudila
da je Vanda upućena u istraživanja oko starih gradova
Mohenjo Daro i Harappa. Zapravo, pravo je pitanje u što
Vanda nije upućena. Možda se tamo i nije događalo nešto
što je kvalitetom bitno odskakalo od cjelokupne povijesti ali
je mamilo posebnom tajnovitošću. Sad je čekala da Vanda
preuzme inicijativu. Ona je i dalje šetala po salonu, a onda je
stala i zagledala se u Akorinu. Nije baš ugodno kad te tako
gleda jedan starac mudra lica čije te oči promatraju
rendgenskim pogledom. Još kad je i podigla sjede obrve
Akorini se činilo da će se razljutiti. A Vanda je samo počela
silno kihati! I to nije prestajalo. Alergija, pomisli Akorina i
zaviče glasno:
„Doktore!“
Došao je odmah. Srušio je Vandu u fotelju zavrnuo joj
rukav košulje, zabovši joj odmah iglu u ruku.
„To se događa starim organizmima. Mogla je ostati
pas. Imali bi manje briga“ - mrmljao je spremajući svoje
instrumente.
„Žao mi je ako sam ja kriva“ - započne Akorina „možemo zaboraviti Harappu. Samo se ti odmaraj.“
„Meni je dobro“ - Vanda je bila odlučna - „i sutra
idemo istraživati. Sada moram sve pripremiti, a ti se javi
164
Olimiru i Bibi. Imamo dobrih filmova u video-sobi. Uostalom
već ćeš naći zabavu.“
Akorina joj mahne i otiđe iz salona. Krenula je
hodnikom prilično uvjerena kako joj nikakav film sada nije
potreban. Zapravo je željela malo istraživati na internetu o
gradovima u dolini Sindha, odnosno Inda. Tako razmišljajući
ušla je u prostoriju na čijim je vratima pisalo Knjižnica.
Zaista je bila prostrana, bogata i svime opremljena. Sjela je
za računalo i uronila u tekstove, slajdove i članke o kulturi
Inda prije dolaska Arijevaca. Sati su prolazili neprimjetno.
Umorna odlučila je da će umjesto telefoniranja poslati
Olimiru i Bibi e-mail i onda otići spavati. Iako nije doznala
ništa što već nije znala osjećala se dobro, kao učenik kada
napiše zadaću.
Ujutro je poletno potražila Vandu i našla ju na gornjoj
palubi zamotanu u deku kako ljenčari na počivaljci. Bila je
dobro raspoložena i odmah predložila:
„Idemo još jednom posjetiti gospođu ‘A’ da vidimo je
li se smirila pa nakon toga možemo za tvojim impulsima.“
Koliko god je Akorina bila iznenađena prijedlogom
samo je klimnula glavom u znak pristanka. Sjela je pokraj
Vande i zatvorila oči. Zamislila je zvuk kapanja vode i
odmah osjetila vlagu na koži. Polako je otvorila oči i bez
iznenađenja ustanovila da sjede u tami spilje. Vanda je
zadržala lik starca umotanog u deku. Mirno su čekale. Onda
su osjetile komešanje tik pokraj svojih nogu i u trenu su obe
poskočile prestrašene. Vanda je nešto petljala i onda je
upalila svjetiljku. Sada su jasno vidjele gospođu „A“ na podu
kako se sklupčala oko nečega. Zadovoljno je mumljala i
zibala se kao da se uspavljuje. Nije ih vidjela jer bi inače već
počela tuliti. To im je predstavljalo pravo olakšanje. I taman
165
kad je Akorina željela predložiti da odu gospođa „A“ se
okrenula na leđa i otkrila maleno klupko na svojim prsima.
Bilo je to dijete. Vrlo nježno žena je djetetu prstima češljala
kosu na jednu stranu glave i onda se zagledala u malo lice.
Privukla je sebi malo biće i pritiskala usne na njegove obraze.
Akorina i Vanda su ostale bez daha.
„Ona je majka. Ona voli svoje dijete“ - rekla je
Akorina.
Vanda se nije oglasila. Izvana se začula buka i gužva
na ulazu u spilju. Onda se pojavi još jedna žena, sjede kose.
Imala je preko ramena do bedara neku kožu ili ispletenu
travu, možda lijanu sa suhim listovima. Bilo je nemoguće
odrediti čime je ogrnuta. Spustila se kraj majke koja joj
pokaže dijete. Starica se nasmije i pomiluje mališana. Onda iz
nabora svoje odjeće izvadi malo nečega i pređe rukom po
čelu djeteta. Ono je sada imalo prugu oker boje na sebi. Žene
su djelovale zadovoljno. Akorina uhvati Vandu za ruku,
zatvori oči i uzdahne. Našle su se na palubi broda.
„Čemu smo prisustvovale? - pitala se Akorina glasno.
„Sigurno je to bilo obilježavanje djeteta. Simbol
nečega“ - Vanda će, a onda doda - „a možda je to bilo
ukrašavanje“.
Bile su vidljivo dirnute proživljenim.
„Mislim da se moram malo odmoriti. Idem. Pred večer
ćemo na krstarenje“- priopći Akorina, mahne na pozdrav i
uputi se u knjižnicu.
Iako je nije napuštalo sjećanje na dirljiv doživljaj ipak
se vrati proučavanju slajdova koje je jučer istraživala.
Izgledalo joj je da ponašanje gospođe „A“ kao majke i predarijevska kultura Inda nemaju nikakve dodirne točke. Ipak,
nešto je bilo zajedničko, nešto njoj nepoznato i nejasno.
166
Životno iskustvo ju je naučilo da joj formalno znanje koje je
dobila na studiju nije reklo sve o životu. Mnoge su stvari
ostale skrivene, krivo interpretirane ili čak namjerno
krivotvorene. Nije bila ni prva niti zadnja koja je to shvatila.
Naslonila se na ruke pred zaslonom da malo počine, ali je
pala u san i prenula se tek na zvuk vrata koja su se otvarala.
„Onda idemo li u Harappu?“ - upita Vanda.
„Idemo. Mislim na arheološko nalazište ne u današnju
Harappu“ - odgovori još snena Akorina.
Bila je znatiželjna kako će stići tamo. A Vanda je
izabrala helikopter koji se, gle čuda, našao na palubi njihove
jahte. To je zaista bilo nešto novo, letjeti tako nisko iznad
zemlje. Kad je shvatila da je rijeka koju nadlijeću Ind, srce joj
je poskočilo. Valjda je tako bio uzbuđen i Aleksandar kad ju
je ugledao, mislila je, ali nije te misli podijelila s Vandom jer
ju samo jedan pogled na tu dostojanstvenu staru osobu uvjeri
da su joj misli djetinjaste. Nije mogla odrediti godišnje doba,
sve su joj boje bile nejasne. Vrste biljaka i boja zemlje kao i
oblici kuća u naseljima koja su preletjeli bili su joj nepoznati.
Nad rijekom je lebdjela izmaglica. Spustili su se na ulicu
drevne Harappe. Helikopter je odmah odletio pa je zavladala
tišina. Nigdje nikoga. Akorina je krenula prema obližnjim
stepenicama i našla se u blizini nekadašnjeg kupališta. Vanda
je kao pravi starac stupala oprezno za njom. Spustile su se na
dno bazena i Akorina legne na leđa, zagledavši se u nebo.
Bez riječi Vanda učini isto. Ležale su tako i polagano
osjećale kako im se toplina cigle probija kroz odjeću. Bilo je
ugodno i trajalo je dok se prve zvijezde nisu pojavile na
nebu. Akorina ubrzo shvati da je raspored zvijezda drugačiji
nego li u Zagrebu. Zapravo, u Zagrebu se još mogao vidjeti
jedino puni mjesec. U Medulinu je bilo zvijezda na nebu ali
167
ne ovih. Sve se promijenilo. Disala je smireno. Zrak je
mirisao drugačije, nije znala po čemu. Bilo je ugodno toplo i
tiho kao na početku svijeta. Ništa se nije događalo samo je
zvijezda bilo sve više. Protjecalo je vrijeme a zvijezde su
ispunile čitav tamni mrak i spustile se do zemlje, do Akorine.
Ili sanjam ili sam budnija nego ikad, mislila je.
„Zašto Harappa?“ - pitala je Vanda.
Akorina nije smogla volje odgovoriti na pitanje na koje
nije imala odgovor.
„Ima starijih gradskih naselja. Možda ne tako dobro
organiziranih. Ipak zašto Harappa?“ - Vanda nije odustajala.
„Ti ne osjećaš ništa? Naprosto ležiš i čekaš odgovor“ sad se oglasila Akorina s prizvukom žalosti u glasu.
Uništen je taj neponovljivi osjećaj.
„Što sam trebala osjetiti?“ - Vanda se čudila.
„Prolazili su eoni. Naprijed i natrag, gore i dolje,
spiralno i u valovima. I stalno se čula glazba. A zvijezde su
samo kamenje na plaži“ - Akorina je polagano i tiho govorila
svjesna da riječima ne može ništa opisati jer su kao zamućeni
odraz u vodi.
„Vanda, kad bi barem mogla čuti moje misli razumjela
bi“ - rekla je rezignirano.
A Vanda je samo duboko uzdahnula. Kao netko tko
gubi strpljenje.
„Možda bi bilo jednostavnije da se ne prepuštaš,
recimo tako, nirvani. Pokušaj se usredotočiti na ovaj bazen.“
„Ti si stvarno uporna. Kakva nirvana! Nemam pojma o
čemu govoriš. Hoćeš vodu u bazenu! Dobro!“ - ljutila se
Akorina.
Zatvorila je oči. Nestale su zvijezde. Osjećala je tvrdu
ciglu pod leđima i neizmjernu žalost. Potekle su joj suze.
168
Plakala je ispočetka tiho, a onda sve glasnije. Nije se ni
pomakla puštajući da joj suze teku. Slijevale su se preko lica
sve do ušiju i uz nos do usnica. Slane i tople močile su joj
vrat. Nije joj bilo važno što se Vanda nije micala. Bilo bi
bolje da je uopće nema, pomislila je i zaželjela iz sveg srca:
nestani Vanda. Polagano je otvorila oči. Iako zamućene od
suza ipak je odmah vidjela da je sama. Uspravila se i
protegnula. Stajala je u vodi do pojasa.
Toliko suza nisam prolila, pomisli. Bazen se blistao u
ljepoti noći. Zvijezde su se njihale na površini vode. Sjela je
na rub bazena i osluškivala. I već se budio dan. Kako se
danilo tako se ukazivao lijepo kupalište na kojem je bila.
Okolo bazena stajale su klupe i na njima uredno poslagani
ručnici, plahte za zamatanje od bijelog platna i predmeti za
koje nije znala čemu služe. Odlučila je presvući se u suho i
ostavila svoju robu da se suši. Iako je dotle sunce odskočilo
nije se začulo ništa osim pjeva ptica. Sjedila je tako i čekala
da se grad probudi. No, sve je i dalje bilo tiho i bez glasa.
Odlučila je sama krenuti i popela se stepenicama do izlaza na
ulicu. Tiho je otvorila lijepa drvena vrata i oprezno provirila.
Uredna i čista ulica bila je pusta. Akorina se uputi prema
jednoj strani koja joj se činila šira i za koju ubrzo ustanovi da
vodi, vjerojatno, u glavnu ulicu. Bio je tu i lijep trg s
klupama i malenim bunarom. Ali ljudi su nestali. Grad je bio
napušten. Budući da se nigdje nisu vidjeli tragovi propadanja
to se moralo dogoditi nedavno. Našla se pred vratima neke
kuće. Oprezno ih je otvorila. Malo uredno dvorište s
cvijećem koje nije uvenulo. Znači da je bilo zaliveno, možda
još jučer. Prozori i vrata kuće bili su zatvoreni. Znala je da
nikoga nema unutra. Primijetila je neke lonce i alatljike u
dvorištu naslagane kao da su ostavljeni jer nisu mogli biti
169
poneseni. Vratila se na ulicu i tumarala bez cilja dok se nije
približila kući čija su vrata bila otvorena. Srce joj je brže
zakucalo jer je začula glasove. Provirila je oprezno u dvorište
iako je pretpostavljala da ju ne mogu vidjeti. Kraj jednog od
zidova bile su se stisnule tri žene. Dvije su čučale a mlađa od
njih je bila okružena s dvoje male djece. Treće, još dojenče,
držala je u naručju. Treća, vrlo stara žena, stajala je
naslonjena uza zid. Sve su gledale pred sebe u nekoga.
Akorina uđe u dvorište i tada ugleda muškarca koji je
govorio povišenim glasom i stisnutom šakom mahao prema
ženama. One su stiskale usne i ubrzano disale. Onda se iz
kuće pomoli dječak od svojih šest, sedam godina. Mlada
žena zajeca. Muškarac se okrene, spusti šaku i u tišini sačeka
dok je dječak prišao k njemu. Akorina se poboja što će se
dogoditi. No, muškarac umorno pogladi dječaka po glavi i
teško ga pridigne na konjića koji je stajao u sjeni dvorišta.
Ona najstarija žena počne neku tužaljku ili molitvu, ali ju
mlada uhvati za ruku i ova prestane. Muškarac s dječakom
na konjiću koji je vukao neke taljige polako krene. Za njim
krenu i žene, vukla su se i djeca, svi natovareni zavežljajima.
Žena srednjih godina počne zatvarati vrata dvorišta ali onda
odustane. Nitko se nije niti okrenuo, kao da im je tako bilo
lakše otići. Akorina je stajala, ne razumijevajući ništa od
scene kojoj je upravo prisustvovala, sve dok se povorka nije
izgubila iz vida. Onda se osvrne oko sebe i zapazi sasvim na
dnu dvorišta klupu na kojoj je sjedila Vanda. Polako joj se
približi i sjedne. Gledale su tako pusto dvorište. Palma koja
se uzdizala u sredini bila je sada nekako čudno prisutna.
Šušanj njenog lišća na vjetru nametao se kao jedini život u
gradu.
170
„Što se dogodilo? Zašto su svi otišli? Nisam razumjela
što su govorili ovi ljudi“ - Akorina će rezignirano.
„Ja sam sve snimila pa ćemo prevesti na jahti“ - objasni
Vanda ali ne učini ništa što bi požurivalo da krenu. Tako su i
dalje sjedile.
„Želiš li još razgledati?“ - napokon ipak upita.
„Ne. Ne znam“ - bila je neodlučna Akorina.
Vrata kuće ostala su otvorena iza dječaka kada je
izašao. Mogla je ući i razgledati kako ni jedan arheolog nije
mogao. Ali ništa ju nije poticalo da to učini. Što joj može
reći još toplo ognjište ili razasuti lonci te ostavljeni namještaj.
„Idemo u kupalište. Tamo mi je ostala odjeća“- rekla je
odlučno i ustala.
Ulice su bile puste i zasjenjene jer je sunce već
odskočilo. Dobro su se snalazile i lako ušle kroz vrata
kupališta. Tamo je bila suha odjeća koju je Akorina ostavila
na klupi. Prije nego se obukla uđe u bazen i zapliva. Uživala
je u svježoj vodi ne vodeći računa o Vandi koja je strpljivo
čekala na klupi. Uostalom pojavila se prije nego li ju je itko
zvao. Sunce se presijavalo na vodi. Kad se nauživala plivanja
izašla je van i zamotala se u platno. Osvježena, mokre kose
sjedila je pomirena mišlju da ništa nije otkrila. Tiho su
promatrale vodu i jedan list koji je pao.
„Evo, upravo sada mi je jasno čemu smo prisustvovale.
Ovi ljudi bili su kao zadnji list s drveta. Samo ne znam o
kakvom se drvetu radi“ - rekla je Akorina.
„Drvo znanja, drvo života“ - promrmljala je Vanda ali
ju Akorina nije slušala već je ustala i gorljivo nastavila:
“A kad zadnji list otpadne iako nije jesen onda je drvo
mrtvo. Istina može ostati panj koji još uvijek živi i čak iz
panja mogu niknuti mladice. Ipak nešto je umrlo.“
171
Akorina se obukla a Vanda je pozvala helikopter. Nije
bilo ničeg uzbudljivog u povratku. Akorina je bila nesretna
što odlazi bez pravog odgovora. Opet mi je kao i
Aleksandru, pomisli ali ne reče ništa. Stigavši na jahtu sjednu
u salon. Jedino što joj je trebalo nakon proživljenog bio je
dobar odmor. Odluči se povući u svoju kabinu. Prespavala je
čitavo popodne i nakon malo čitanja te surfanja internetom
ponovo zaspi do jutra. Srele su se ponovo u salonu jahte uz
doručak. Razgovor nije tekao lagano kao prije. Vanda se
trudila raspoložiti Akorinu upozoravajući ju na divne
poglede kroz prozor salona.
Uto se bučno otvore vrata i uđe Kirby sav ozaren.
„Stigli smo, konačno ću i ja vidjeti Arkomel“ prozbori i sjedne zaneseno u prvu fotelju koja mu se našla
kraj vrata.
„Arkomel? Što je sad to?“ - ljutito se Akorina obrati
Vandi svjesna da je Kirby ubačen da presječe njeno loše
raspoloženje.
„Arkomel je podvodni grad u koji sada krećemo. Dok
ti popiješ sok ova jahta će postati podmornica i mi ćemo se
spuštati na dno mora. Ne ćeš osjetiti nikakvu razliku u zraku
koji udišeš ili bilo što neobično. Sjedit ćemo kraj prozora da
možeš promatrati ljepotu podmorja.“
Akorina se smjestila kraj Kirbya. On joj se osmjehivao
ali sada joj se sve to činilo djetinjasto. Vjerojatno je i Vanda
to shvatila pa je Kirby iznenada ustao, naklonio se i otišao
bez riječi.
„Tako. Uživajmo u prizoru“ - starački mudro predloži
Vanda.
172
Arkomel
U
ranjali su u more koje je postajalo sve tamnije. Ipak
su svjetla iz podmornice omogućavala dobru
vidljivost. Riba je bilo u izobilju, svih vrsta. Na
stijenama kraj kojih su se spuštali bili su najrazličitiji oblici
života za koje Akorina nije znala što su, biljke ili životinje.
Boje su bile očaravajuće. Sve se odigravalo u tišini. Prolazile
su sjene velikih riba ili sisavaca. Čitava jata meduza zastirala
su pogled. Neprekidno su se izmjenjivale slike života u moru.
Odjednom su stijene poprimile pravilan oblik. Na njihovim
terasama vidjele su se skulpture divovskih kornjača. Te su
terase bile dio građevina koje nije obrasla morska trava.
Akorina je upitno pogledala Vandu.
„Daleko smo od Arkomela. Ovo je tek jedno zrnce za
koje si pitala. Tvoje vrijeme još ništa ne zna o toj civilizaciji.
No, ona je cvala na kopnu. Kasnije kad je more naraslo već
je bila napuštena.“
Nastavili su se spuštati. Možda su ubrzali jer se izgled
mora bitno promijenio. Oblici života nisu bili slični ničemu
što je Akorina vidjela prije. Na stijeni su se počeli pojavljivati
svjetleći signali kao na nekoj dugoj cesti. Iznenada je svjetlo
zatreperilo pa se smirilo.
„Prebacili smo se na novu energiju. Sve je u redu. Još
par minuta i stigli smo.“
Uskoro je čitava podmornica ulazila u osvijetljeni tunel
i zaustavila se.
„Izlazimo“ - najavi Vanda.
Vrata su se otvorila i one su izašle na nešto slično
peronu. Nije bilo nigdje nikoga. Uz dugački zid bile su
prislonjene klupe i uz njih velike vaze s cvijećem. Bilo je
173
neobično vidjeti ruže i perunike tako duboko pod morem.
Između klupa vidjela su se vrata i one se upute prema njima.
Vrata su se bešumno otvorila pa stupiše u malu ali ugodno
namještenu prostoriju. Stolice od bambusa, ukrasne biljke,
počivaljke od bambusa, ogledala i mala fontana u kojoj je
žuborila voda. Prevladavala je žuta i narančasta boja
presvlaka na jastucima. Jedan zid je bio prekriven zeleno
žutim zastorom. Akorina se izvali na ležaljku. Čekala je.
Vanda je sjela vrlo uspravna, zagledana u nju.
„Ovdje ćemo se malo zadržati da se privikneš na
novosti. Arkomel su počeli graditi oko 2060. godine kada
je…“
„Koje godine?“ - prekine ju Akorina začuđeno.
„2060.“ - ponovi Vanda mirno.
„Onda to znači“ - započne Akorina uzbuđeno i ustane
sa ležaljke - „onda to znači da sam ja sada u budućnosti?“.
„Da. Ti si sada u mojem vremenu.“
Akorina je zurila u nju. Stajala je bez riječi. Onda
sjedne ukočeno zagledana u prazno.
„Dakle, Arkomel su počeli graditi oko 2060. jer je bilo
jasno da nešto treba poduzeti. Samo duboko pod morem
moglo se sačuvati sve znanje, pospremiti što umjetničkih,
filozofskih, znanstvenih i drugih kulturnih dostignuća. Bio je
to silan poduhvat u već poljuljanoj ravnoteži opstanka na
zemlji.“
Vanda je prestala objašnjavati kad je uvidjela da ju
Akorina ne sluša, već besciljno gleda u prazno. Zastala je i
odlučila pričekati koliko bude trebalo. A trebalo je preko
pola sata da se Akorina oglasi.
„Bili smo tako blizu Japanu. Mogla sam vidjeti Japan“
- govorila je odsutno.
174
„Pogledat ćeš ga u povratku. Možda je najbolje da sad
malo odspavaš“ - predloži Vanda i blago je povede do
počivaljke. Prepustivši se Akorina odmah zaspi.
Drugog dana ujutro serviran je doručak kraj uzglavlja
počivaljke. Svirala je vedra glazba. Akorina se probudi i
protegne. Vanda je još uvijek sjedila preko puta nje i
pokazala joj na vrata kupaonice. Jutarnja toaleta je brzo
prošla i Akorina vedro reče:
“Mislim da sam shvatila gdje sam. Istina ne shvaćam
zašto sam tu ali sada mi to nije važno. Znatiželjna sam jedino
kako si nagovorila svoj sustav da ti dopusti dovući mene u
svoje vrijeme. I kako ja to fizički podnosim bez ikakvih
znakova promjene?“
„Pa, sustav, kako ti to zoveš misli da će od tvog
dolaska imati koristi. Sve podnosiš dobro jer ti je ugrađen čip
kojim reguliramo takva putovanja. No, bez panike! Pogledaj
svoj lijevi dlan. Vidiš pod kožom zaslon koji se svija i ne
smeta ti. Tim programom si postala dio ovog vremena“.
„Kada mi je to ugrađeno?“
„Onda kad si mislila sa te cijepimo za siguran odlazak
u Indiju“.
„Krasno. Ja o tome nisam pitana. Jeli to ‘veliki brat’
odlučio za mene? Vanda izgubila sam povjerenje u tebe.“
„Da. Znam. Spremna sam živjeti s tim. Ne mislim se
sada ispričavati niti te uvjeravati da bi ipak trebala razmisliti
o svemu. Tako je kako je, i gotovo. Pokušajmo dalje
pristojno surađivati u ovim uvjetima. Nastojati ću odgovoriti
na svako tvoje pitanje. Sada bi mogli krenuti u obilazak.“
„Dobro“ - ozbiljna je bila Akorina.
„Sretat ćemo ljude koji danas rade i žive u Arkomelu.
Svi su tu dobrovoljno i znaju tko si ti. Imaju ovaj naš,
175
klasični oblik jer su Arkomel gradili ljudi tvojeg vremena i
sve je prilagođeno tome. Dakle nećeš sresti nikakva čudna
bića. Razlika je samo u znanju koje oni imaju, nagomilanoj
povijesti. Svi su se oni složili da dođeš i nemaju ništa protiv,
baš suprotno.“
„Dobro. Možemo krenuti“
„Akorina, dobro došla u Arkomel i nadam se da ćeš
ovdje naći razlog za popravljanje raspoloženja od prvog
šoka. Tko zna, možda se i razvedriš.“
„Vidjet ćemo“ - gledajući u lijevi dlan prozbori
Akorina.
Na dlanu se lijepo vidio zaslon. Primijetivši to Vanda
joj priđe:
“Na tome možeš poslati e-mail, čitati novine,
pretraživati na internetu. Samo zaželi što hoćeš i sve će to
raditi.“
Akorina namršti čelo, nešto je očito zaželjela i pred
njom se poveća zaslon, kao da je iz dlana izrastao. Pojavi se
naslovnica dnevnih novina koje je uobičajeno čitala.
„Ha, zgodno. Gasim sve. Idemo.“
Iako nije bila puno bolje volje ili to nije htjela pokazati,
ipak je bila znatiželjna vidjeti što ju očekuje. Vandi je i to
bilo puno s obzirom daje bila svjesna kako je na neki način
izdala prijateljicu, barem prema pravilima koja su vrijedila u
Akorininom svijetu. Izašle su i uputile se malenim hodnikom
u dvoranu koja je izgledala kao dvorana stare sveučilišne
knjižnice u Zagrebu. Akorina se začuđenog lica okrene
Vandi.
„Da, to je čitaonica u kojoj si ti učila kao student.
Nastojali smo sakupiti i sačuvati što više značajnih interijera.
176
Naravno ovo je holodek. Vjerovali smo da će ti biti drago da
to vidiš.“
Dok je Vanda govorila u prostoriju je ušla mlada žena
u ozbiljnom kostimu i smiješila im se. Vanda ju predstavi:
“Naša povjesničarka, Gordana Yamamoto. Ona će
sada preuzeti vođenje.“
Nakon upoznavanja i rukovanja sjele su za maleni stol
ispred kojeg je bio zaslon.
„Mislim da je najbolje da se poslužim prezentacijom
koju sam za vas napravila“ - započela je Gordana.
Krenuo je film uz objašnjenja. Dio priče je Akorini bio
poznat iz prijašnjih razgovora s Vandom. Jako ju je potreslo
kada je vidjela kako se civilizacija na zemlji urušavala i kako
je barbarizacija imala razorne učinke. I deset minuta takvih
prizora bili su dovoljni da shvati sav užas koji je zadesio
ljude. Zagađenje, promjena klime, boleštine i ratovi postali su
svakodnevica na čitavoj zemlji. Skoro u zadnji čas odlučeno
je povući sve što se može pod more i u sigurnosti tog novog
svijeta početi stvarati uvjete za nastavak civilizacije. No,
jedno je bilo donijeti takvu odluku a drugo uspješno to
realizirati.
„Odlučila sam da vas neću zamarati svim detaljima
rješavanja nastanaka Arkomela. Reći ću vam samo da je
lokacija odabrana zato jer je pružala najveću sigurnost i jer je
blizu dovoljno energije za takav grad. Energiju crpimo iz
zemljinog središta, tu je još uvijek neugasli vulkan“
„Neugasli vulkan, nije li to opasno?“ - izletjelo je
Akorini.
„Nekada davno to bi bilo opasno ali ne i danas,
odnosno u vrijeme gradnje Arkomela. Grad je u prvoj fazi
bio velik kao, kao Istra, da vam bude shvatljivije. Uskoro se
177
to udeseterostručilo jer se gradilo u katovima. Dakle deset
katova. To je bila osnova, a nakon tog vremena promijenili
smo lokaciju.“
I kad se činili da će Gordana nastaviti o tome Vanda ju
prekine:
“To je dovoljno za uvod. Akorina imaš li pitanja?“
„Naravno. Tko je mogao naći spas u Arkomelu?“
„Možda izgleda neobično, no, nije bilo jednostavno
nagovoriti ljude da dođu. Bilo je znanstvenika, umjetnika i
drugih koji su odmah shvatili da je to jedini način da se
pohrani sve znanje na jednom mjestu kao osnovi za
budućnost. Ali mnogi se nisu mogli pomiriti s tim da žive
pod morem. Svi su imali priliku doći.“
„Kako svi? Pa na zemlji je bilo toliko ljudi da ni stotine
Arkomela ne bi bili dovoljni za njih!“
„Veliki broj ljudi je bio u barbarskom svijetu.
Svojevoljno ili ne, ali oni nisu mogli biti spašeni. Čitavi
kontinenti su bili barbarizirani. Tamo gdje su opstali otoci
civilizacije bili su ljudi koje je medicina sačuvala od virusa.“
„Virusa?“
„Da od virusa koji su mutirali i desetkovali
stanovništvo. Kuga. Aids. Možete to nazvati kako hoćete.
Uglavnom broj stanovnika u područjima civilizacije se
smanjio. Ugradnjom čipa za uništenje virusa i
samoobnavljanje tkiva, ljudi su spašeni. To je otvorilo
genetsko manipuliranje i sve druge vrste manipuliranja koje
su ljudima omogućile brze promjene. Vojnici su imali
ugrađene senzore na hladno ili vruće vrijeme koje su mogli
uključivati i isključivati, tako da su funkcionirali u uvjetima
od minus pedeset do plus šezdeset. Ipak je bilo problema s
naseljavanjem ljudi u Arkomel. Ovdje su bili potrebni svi,
178
stručnjaci svih profila i svi ostali jer u civilizaciji svi imaju
svoje mjesto. Svako znanje ima svoju vrijednost. Držeći se
tog principa Arkomel je postao mjesto spasa za civilizaciju.“
„Ali, gradnja je započela 2060. godine a tada sigurno
još nije bilo tako katastrofalno na zemlji! Malo mi je to
čudno.“
„Koliko znam još ste kao studentica bili zabrinuti radi
ekoloških problema. Tadašnji svijet, vaš svijet je na rubu
propasti i vi to znate. I niste jedini. Neki su odlučili poduzeti
nešto u vezi s tim. Početak je bio pionirski ali je otvorio put
za veliki projekt u kasnijim stoljećima.“
„Onda možda znam ljude koji su imali te zamisli?“
Gordana je upitno pogledala Vandu koja je kimnula
potvrdno glavom. Na zaslonu se pojavila slika žene i
muškarca u šezdesetim godinama. Akorina je pozorno
gledala.
„Zar je to Biba?“
„Da. Biba i Vaš zet. Oni su dio ljudi čija je ideja bila
Arkomel. Kao osamdesetogodišnjaci bili su među prvim
stanovnicima koji su tu živjeli. Uvjeti su u to vrijeme bili
skromni ali svi su bili entuzijasti i sretni jer su nazirali
mogućnost očuvanja civilizacije.“
Akorina je sjedila zamišljena. Vidjeti vlastito dijete
tako staro i u tako promijenjenoj životnoj situaciji činilo se
kao čudan san. Znala je da nakon ovoga više ništa neće biti
isto u njenom životu. Trebam li ja poticati Bibu na ovu
zamisao? Možda me je Vanda zato dovukla ovamo,
razmišljala je. Glasno je zapitala:
“Hoću li se ja ovoga sjećati kada se vratim u gornji
svijet?“
„Da.“
179
„To mi je neobično. Ja bih mogla pokvariti budućnost
ako bih Bibi sugerirala nešto protiv odluke koju će donijeti.“
„Vi ste već najvažniju odluku za ovaj projekt donijeli i
ništa se više ne može pokvariti“ - odlučno je odgovorila
Gordana, a Vanda je brzo dodala:
“Akorina tvoja odluka da doniraš svoje organe i sebe
cijelu bila je najvažnija za nastanak Arkomela. Sjećaš se kad
si bila na operaciji žučnih kamenaca? No, onda si u bolnici
srela svog nekadašnjeg učenika koji je kao mlad kirurg bio na
specijalizaciji. On te je pitao želiš li potpisati donatorsku
karticu i ti si pristala. Ali to nije bilo ono najvažnije. Zamolio
te za intervjui o toj problematici za svoj doktorat. Možda si
zaboravila, ali si tada vrlo jasno rekla kako ne vidiš ništa
sporno u genetskoj manipulaciji u svrhu poboljšanja života i
kako bi i sama pristala na ‘ispravke’ koje bi te oslobodile
bolesti. Osim toga izjavila si da se ne protiviš da se tvoj
genetski materijal koristi u te svrhe. Čitav taj intervju bio je u
mnogim medicinskim časopisima i postao je predmet
diskusije među medicinarima svih profila, pravnicima,
etičarima i teolozima. Da skratim to je bio put da se pravno
otvori mogućnost korištenja tvog genetskog materijala
nakon tvoje smrti. Tako si ti postala nova Eva, pramajka
novog naraštaja ljudi koji su nastali ovdje u laboratorijima
Arkomela.“
„Mislim da ništa ne razumijem“ - Akorina je rekla
poluglasno, sama sebi.
Na zaslonu se pojavila Akorinina slika. a ispod je
pisalo: Akorina, čovjek od kojeg smo nastali.
„Zapravo ako se držimo biblijskog mita onda ste vi
Akorina naš Adam, prvi čovjek“ - našalila se Gordana.
180
„Zašto ste izabrali baš mene“ - i dalje je bilo nejasno
Akorini.
„Vi ste dali, na neki način pristanak za to“ - odgovorila
je Gordana.
„Zar je u tako teškim vremenima bilo važno držati se
neke pravne forme?“
„Upravo zato što su vremena bila užasno teška i zato
što se dio javnosti nije nikako mogao pomiriti s tim da su
nužne drastične mjere u evoluciji čovjeka, moralo se držati
nekih pravila inače bi postali kao barbari protiv kojih smo se
borili. Pravna osnova za genetsku manipulaciju bile su vaše
izjave i mogućnost da koristimo vaš genetski kod.“
„Jeste li čekali da umrem ili ste me umorili da bi došli
do tog koda?“ - sada se gorko šalila Akorina.
„Ništa se od svega nije postavljalo kao pitanje za vašeg
života. Umrli ste prirodnom smrću ali niste bili kremirani već
ste spasili mnoge živote svojim organima. A kako ste tako
bili dragocjen leš, oprostite možda ovo zvuči okrutno, čuvali
su vaše dijelove. U vrijeme naseljavanja Arkomela
dopremljeni ste i vi, odnosno vaši ostaci.“
„Dakle nastavite dalje, sad sam na sve spremna.“
„Biba je to znala i uvijek je govorila kako vi živite i
nakon smrti. Ovdje nije bilo nikakvih zapreka razvoju
znanosti i sve se počelo odvijati nevjerojatnom brzinom. Vaš
kod bio je osnova za sve ljude rođene nakon 2120. Godine.“
„Nevjerojatno. Pitam se jeste li upotrijebili sav
‘materijal’ ili vam je nešto i ostalo?“
Cinizam je bio jedina obrana Akorini od svih
informacija koje su je zapljusnule. To pitanje je, međutim,
proizvelo pravu zbunjenost kod Gordane i Vande i Akorini
to nije promaklo.
181
„Ma nemojte mi reći da imate još koji komad mene,
mogla bih se posjetiti. Ili bi mi moglo koristiti u slučaju
bolesti. I što ste to sačuvali tako dugo? Nešto bezvrijedno,
na primjer, hrskavicu nosa ili crvuljak?“
Nastala je neugodna tišina. Gordana je gledala u pod.
Vanda se ustala i prišla Akorini.
„Ništa tako bezvezno se nije dogodilo. Sačuvali smo, u
sjećanju s poštovanjem na tebe, tvoje nokte. Forenzičari su
klonirali tvoje šake a nokti su tvoji. Imala si, oprosti, imaš,
lijepe ruke na koje si uvijek bila ponosna. Te ruke,
prekrižene, jedna preko druge, koje izviruju iz rukava,
diskretno osvijetljene, bile su simbol nade za generacije
ljudi.“
„Nije li to malo morbidno? I jezivo?“ - Akorina tiho
upita.
„Morbidna i jeziva je čitava povijest ljudskog roda“ ustanovila je Gordana.
„Slažem se. Iako je djelomično i divna s obzirom na to
da su se ljudi u velikoj mjeri uspjeli osloboditi, mislim postali
slobodni“ - započela je Akorina i nastavila - „ja sam naravno,
burno reagirala jer nisam očekivala sva ta čuda. I još da sam
tako osobno s tim povezana. Sjećam se tog intervjua i zaista
sam mislila sve što sam izjavila, a mislim i danas. Čak i nakon
ovih saznanja kako je sve završilo. Vjerojatno ste očekivale
takvu moju reakciju.“
„Da.“ odgovorile su uglas.
„Ipak, recite zašto baš nokti.“
„Iz posve racionalnih razloga. Nokti rastu“ - polagano
je objašnjavala Gordana gledajući Akorinu.
„Rastu? Pa da i mrtvacima rastu dlake i nokti. Znači i
dalje rastu?“ - Akorina je ispitivala već posve otupjelo.
182
„Uz određeni stimulans rastu i danas. To je jako važno.
Naime nikad se ne zna kada će se neki proces rasta kod ljudi
pokazati problematičnim pa je potrebno imati osnovni kod.
Kao što se čuva sjeme divlje pšenice, jagoda i ostalog tako se
čuva i osnovni kod za današnje ljude.“
„Ali ako stalno rastu onda mogu i mutirati i, što ja
znam, pokvariti se“ - mudrovala je Akorina.
„Naravno. I mutacije su dragocjene. Čuvamo sve“ odgovarala je Gordana u nadi da će Akorini biti dovoljno
postavljanja pitanja.
Jer svako je novo pitanje otvaralo sve više razloga za
njeno čuđenje i nesnalaženje. Shvatila je to i Vanda. Njen
telefon je zazvonio i ona ga je nakon javljanja pružila Akorini
uz starački mudar osmjeh :
“Za tebe, Olimir.“
Onda se s Gordanom diskretno udaljila u zadnji dio
prostorije. Promatrale su Akorinu dok je razgovarala i nakon
nekih deset minuta primijetile da joj se lice opušta i da se
smiješi. Bio je to dobar znak. Postojala je opasnost da
doživljeni šok ne prođe samo tako. Još će trebati razgovarati
s Olimirom prije nogo li stigne.
„Olimir dolazi“ - obznanila je.
Predajući mobitel Vandi Akorina se našali:
“Dobro cure što ste se snuždile? Idemo na kavu, valjda
imate tu neki kafić! Ne može mene bilo što izbaciti iz
ravnoteže, ja sam ipak povjesničar.“
„Imamo omiljenu kavanu. Prašku, s kavom na sto
načina“ - razveseli se i Gordana. Vanda nadoda da će ona
dočekati Olimira i onda im se pridružiti. Brzo se udaljila.
„Što joj je? Nekako je uznemirena“ - Akorina će.
183
„Mislim da joj nije jednostavno biti u tako starom tijelu
i još muškom“ - sad se šalila i Gordana.
Krenule su prema kavani. Prošavši neke hodnike našle
su se na ulicama Praga u devetnaestom stoljeću. Pred njima
je bila kavana čiji je ulaz bio Akorini poznat iz filmova i
razglednica. S Olimirom je bila u njoj negdje sedamdesetih
godina dvadesetog stoljeća. No, unutarnji izgled kavane u
koju su ušle odavao je dojam upravo završenog sjaja i
raskoši. Bilo je nekoliko posjetilaca koji su diskretno
promatrali pridošle. Smjestile su se uz prozor. Konobar je
došao i naklonio se. Akorinu je podsjećao na Desmonda,
sobara Ripa Kirbyja. Sama je sebi bila smiješna s tim
asocijacijama. Nije se željela opterećivati ničim već naprosto
uživati u ambijentu i dobroj kavi. Zato je Gordani prepustila
izbor, puštajući da je iznenadi. Vjerojatno pretpostavljajući
da je Akorini dosta iznenađenja, došla je kava sa šlagom
posipana cimetom. Iako ništa posebno novo, Akorina se
obradovala.
„To je kava uz koju ne trebam nikakve kolače, jer mi je
miris cimeta dovoljan. Prošlo je dosta vremena od kada sam
pila ovakvu kavu. Dobro ste se sjetili.“
„Drago mi je da sam uspjela“ - Gordana se smiješila.
Pijuckale su u tišini i razgledavale malo ulicu kroz
prozor, malo publiku u kavani. Gordana odjednom podigne
obrve kad ugledala starijeg gospodina u dnu sale.
„Netko poznat?“ - Akorini nije promaklo njeno
čuđenje.
„Moj profesor srednjevjekovne povijesti. Zaista ga
dugo nisam vidjela.“
„Pa idite ga pozdraviti. Dobro će mi doći malo samoće,
ovdje u Pragu“ - poticala ju je Akorina“.
184
Gordana je to s radošću prihvatila. Zaista je malo
samoće dobro došlo Akorini da sredi sve te utiske. Gledala je
na ulicu i nije ju bilo briga je li to holodek ili nešto drugo.
Pokušala se opustiti kao da je zaista u Pragu i sprema se s
Olimirom u kupovinu šešira i rukavica, a nakon toga na
ručak u neku pivnicu. Još uvijek je imala jedan crveni šešir
tako kupljen, i bio je prekrasan, a nosila ga je možda dva, tri
puta. Činilo joj se da je tek počela maštati kad se Gordana
vratila.
„I kako je profesor?“ - upita Akorina kurtoazno.
„O, dobro. Provodi neko istraživanje ovdje.“
Gordana je bila pomalo odsutna. Držala je šalicu s
kavom možda malo predugo u zraku, što je njene ruke
izložilo Akorininom pogledu. Naučena da je ovdje moguće
svašta vidjeti, Akorina je prikrila čuđenje kad je uočila kako
Gordana nema nokte na prstima. Najrazličitija pitanja su se
nametala sama od sebe a koja nije glasno izgovarala: Što je
to sad? Prsti joj izgledaju kao mršave hrenovke. Ne vjerujem
da to Vanda nije znala. Možda je zato bila nekako čudna.
Ako su joj prsti takvi što mi garantira da ona nije hologram
ili nešto slično? Moram biti na oprezu, grozničavo je
razmišljala.
„Kakvu glazbu volite?“ - zapita ju Gordana ljubazno se
smiješeći.
„Glazbu? O, raznu. A vi?“ - odlučila je prihvatiti
neobvezno čavrljanje.
„Ma ozbiljno vas pitam. Tako da znam što da vam
instaliramo u apartman.“
„A, tako. Može Gershwin, valceri svih vrsta, rokenrol,
Karmen. Svakako Karmen“
185
Pokušala je glumiti usredotočenost na glazbu. Od
svega je jedino Karmen bila nešto što bi izabrala u svako
doba.
„Karmen imamo u raznim izvedbama. To znam jer i
moj profesor metodike to voli. Hoćete da odemo izabrati
koja bi vam se izvedba najviše svidjela?“
„Sada? Pa čekamo Vandu i Olimira“ - začudi se
Akorina.
„Da, jasno.“
Gordana joj se nasmiješi i Akorina pomisli kako je to
malo preširoki osmjeh. Ili je postala paranoična.
„Hoćete popiti sok ili pojesti topli sendvič?“ - trudila se
Gordana biti uslužna domaćica.
„Hvala, ne. Pitam se što je zadržalo Vandu i Olimira?“
„Trebat će im još najmanje sat vremena da stignu.“
Nastala je tišina u kojoj se čuo tihi žamor gostiju za
okolnim stolovima. Akorina pokuša nenametljivo vidjeti
kako im izgledaju prsti na rukama. No niti jedan stol nije bio
tako blizu da bi se ruke gostiju razabirale posve jasno. Odluči
zato dozvati konobara.
„Pa onda ću ipak uzeti topli sendvič i sok.“
Gordana je mahnula konobaru i ovaj se približavao
njihovom stolu. Akorini je srce brže zakucalo ali je odmah
razočarano ustanovila da konobar ima besprijekorno bijele
rukavice i da neće vidjeti njegove prste. Pružio joj je kartu s
popisom raznih vrsta sendviča od kojih joj je upao u oči onaj
od morskih alga s paštetom od tune. Odlučila se za njega,
iako nije imala saznanja kakvog su okusa alge. Nije se mogla
dosjetiti niti koji bi se voćni sok najbolje sljubio s takvim
sendvičem. Pokušala je vizualizirati naručeni sendvič, pa
obalu mora i onda joj se ukazala grana nara. Naručila je tako
186
sok od nara, zapravo ne vjerujući da takav sok postoji.
Pokazalo se da je konobar narudžbu primio bez imalo
čuđenja. Ubrzo je naručeno stiglo. Avantura s algama bila je
vrlo uspješna i Akorina je tek sada osjetila koliko je gladna.
Svi su događaji bili toliko neobični da su potisnuli i glad i
žeđ. Gordana joj pri jelu nije pravila društvo. Tišina je bila
narušena samo zveckanjem tanjurića. Akorina je čekala.
„Možemo se prošetati do prve palube, da zavirite u
more. Zapravo cijelo jutro sjedimo. Mi ovdje bacamo pogled
u more kad se odmaramo, za razliku od situacije na kopnu
kada se gleda kroz prozor“ - predložila je Gordana.
„Dobra ideja. Treba se malo razgibati“ - prihvatila je
Akorina, razmišljajući tko će platiti sendvič i kakav se novac
koristi u Arkomelu. No prepustila je Gordani da to riješi.
Krenule su prema izlazu i ulici. Puhao je vjetrić a dan
je bio sunčan, na neki čudan način. Skrenule su u veliku
zgradu i ubrzo se našle u dvorani s ogromnim ostakljenim
zidovima. Nakon što se privikla na tamu iza stakla Akorina je
počela uočavati kretanje nekih bića i prolazak sjena.
Iznenada su se pojavile velike meduze u predivnim bojama.
To je ohrabrilo Akorinu da se malo približi. Onda je pred nju
sunula divovska lignja i lupila dvometarskim krakom na
staklo. Desetine crvenih pipaka zalijepilo se za stjenku, kao
da želi doprijeti do nje. Bilo je to i strašno i veličanstveno u
isti čas. Navala jata ribica s velikim žutim perajama kao da je
odobrovoljilo lignju koja se odlijepila i polagano odmicala.
Na sredini prostorije bile su ugodne fotelje i one krenu prema
njima. Opušteno sjedeći pred tim ogromnim prozorom s
pogledom u divljinu mora Akorina se odmarala.
„Imamo ovdje i slušalice s glazbom da vam upotpuni
doživljaj. Želite li to isprobati?“
187
„Da, hvala, može.“
„Evo, tu su slušalice i konzola na kojoj možete izabrati
glazbu koju želite.“
Akorina je stavila slušalice i uzela konzolu
proučavajući što na njoj piše. U tom trenutku treskom su se
otvorila vrata dvorane u koju su upali neki uniformirani ljudi.
Iza njih su, isto tako užurbano ušli Vanda i Olimir. Akorina
nije ništa čula od sveg tog komešanja i spremala se pritisnuti
tipku na konzoli. Gordana je skočila sa stolca i stala između
Akorine i pridošlica. Nije bilo jasno štiti li ju ili sakriva. Kako
je Akorina oklijevala tako je svrnula pogled prema Gordani i
primijetila koliko je ova nestrpljiva. Kad je još i uperila svoj
prst bez nokta u konzolu kao da zapovijeda, Akorina se
trgnula i povukla ruku. U tom trenutku se jedan uniformirani
čovjek obrušio na Gordanu pa je Olimiru bio slobodan put
do Akorine. Doslovno se sjurio na nju i usput odgurnuo
konzolu. Padajući vidjela je kako je u dvoranu ušla Gordana.
Ništa joj nije bilo jasno i samo je umorno zatvorila oči.
Osjetila je kako ju Olimir nježno grli i podiže, naslanjajući je
na sebe. Bili su tako zagrljeni na podu, a onda se začuo
Vandin glas:
„Imali smo sreću. Nisu uspjeli.“
Olimir je pomogao Akorini da ustane i ona je otvorila
oči. Svi su ju gledali i smiješili se kao da je praznik i treba se
veseliti.
„Što se dogodilo“ - pitala je tihim glasom.
Vanda ju uhvati za ruku i povede do stolca. Smjestili
su se oko nje i Vanda, duboko uzdahnuvši od olakšanja,
započne:
188
„Možda bi bilo najbolje da odemo odavde i da doktor
pogleda Akorinu. Lupila je glavom u pod a s tim se ne treba
šaliti.“
Svi su to šutke prihvatili i uputili se prema izlazu.
Olimir je podupirao Akorinu. Prišli su im bolničari i smjestili
ju na pomični krevet. Došao je i doktor. Uskoro su ušli u
ambulantu. Akorina im je mahnula dok su je odvozili u
ordinaciju. Olimir se umorno stropoštao u stolac.
„Vanda, molim vas sad mi ponovite polako sve što ste
pričali dok smo se žurili u akvarij“ - odlučno je tražio Olimir.
„To nije akvarij već svojevrsni prozor u ocean“ ispravila ga je Gordana.
„Ah, najmanje je sada važno jeli to akvarij ili prozor“ skoro je povikala Vanda i odmah uzrujano nastavila „Dogodilo se ono što se nikako nije smjelo dogoditi.
Napravljen je hologram Gordane. Pravu Gordanu su poslali
po nekom poslu i tako je se riješili. Sve je namješteno za
prelazak. Akorina je trebala preći iz svog tijela u nešto, što
točno, to još ne znamo.“
„Ja vas uopće ne razumijem!“ - ljutito se proderao
Olimir - „Zašto ste Anu dovukli ovamo u taj ocean, u
budućnost ili što ste mi sve napričali? I o kakvom se prelasku
radi? Pazite meni se sve to nimalo ne sviđa.“
„Ne sviđa se ni meni“ - sad se derala i Vanda.
Gordana ih je zapanjeno gledala.
„Ja zaista nisam ništa kriva. Meni je došla poruka
preko interneta da me hitno trebaju u arhivi“ - uzbuđeno je
objašnjavala.
„Gordana prestanite! Vi uopće niste sada bitni. Možda
bi bilo najbolje da se odete odmoriti“ - predložila joj je
Vanda.
189
Ona ju posluša, šutke se okrene i ode. Sad kada su
ostali sami Olimir i Vanda odšute još pola minute, nastojeći
se sabrati.
„Dakle, netko je organizirao svu tu prevaru oko
Gordane da bi namamio Akorinu na slušanje glazbe.
Najjednostavnije rečeno glazbom možemo preseliti sebe,
svoje Ja, iz jednog tijela u drugo“
Primijetivši da ju Olimir gleda s potpunim
nerazumijevanjem Vanda je prvo duboko uzdahnula i
nastavila:
„U jednom razdoblju prošlih događaja koji su skoro
uništili civilizaciju došlo se do spoznaje da bi za ljude bilo
najbolje da se liše svoje tjelesnosti kako ne bi patili zbog
zagađenja, biološkog oružja i masu drugih stvari. Pitanje je
bilo kako preseliti sebe, svoju osobnost, svoje Ja? I onda je
došao odgovor od genijalnog glazbenika. Mi smo glazba i
ona se može premjestiti u skoro sve. U staklo, u plastiku, u
metal. Ili kamen. I tako je nastalo novo razdoblje povijesti“ zaključi Vanda.
„Mi smo glazba“ - ponovi Olimir polagano – „Ja to
osjećam od kada znam za sebe a u zadnje vrijeme to i znam.
Vibriranje naše svijesti proizvodi glazbu“ - govorio je
odsutno.
Onda pogleda Vandu kao da ju vidi prvi puta i zapita:
„Tko je bio taj genijalni muzičar?“.
„Vi, Olimiru“ - odgovori, iako je naslućivala da je on
odgovor već znao.
„Ja. Sada se samo pitam što je prethodilo toj spoznaji.
Naš sadašnji razgovor koji će me ohrabriti da progovorim o
svojim spoznajama ili sam prvo progovorio o svemu i sada
samo govorimo o prošlim događajima? Hoću li se vratiti u
190
svoje vrijeme sjećajući se ovoga?“ - upita i raširi ruke
pokazujući oko sebe.
„Olimiru, vi znate da ja znam za vaš posljednji članak u
kojem ste već najavili ovo o čemu govorimo i koji ste predali
u tisak. Prema tome budućnost je već započela. Nema
nikakvog zla u tome da se sjećate svega ovoga“ - sada i
Vanda raširi ruke pokazujući uokolo.
U taj tren otvore se vrata ordinacije i doktor vidno
raspoložen krene prema njima.
„Gospođa Akorina je zdrava. Malo umorna ali potpuno
zdrava.“
Olimir je zahvalio i odmah se uputio prema sobi. Bio je
silno umoran od svih događaja u zadnjih sat vremena, ali ga
je pogled na usnulu Akorinu smirio i on se spustio u stolac
pokraj kreveta. Zaspao je odmah, a Vanda ga je ostavila tako
sklupčanog, svjesna da je proživio teške trenutke. Tiho se
povukla i vratila u hodnik. Razmišljala je. Ovi ljudi, ova
obitelj, bili su najvažniji u vremenu koje se činilo kao početak
kraja civilizacije. Vjerovala je kako je Akorini trebala
pokazati Arkomel. Kao nagradu za sav kaos koji je izazvala
u njenom životu. U godinama koje su dolazile trebat će joj
nade, a spoznaja o ovakvom gradu je dobra osnova za nadu.
Ispalo je da ju je izložila najvećoj mogućoj opasnosti. Da ju
netko prevarom navede na prelazak u neko drugo tijelo i
tako ju zarobi. Taj bi događaj za nju bio gori od smrti.
Istraga će otkriti tko je počinitelj. To neće biti tako brzo i
sve vrijeme će u Arkomelu ljudi biti na oprezu. Na dodatnom
oprezu, jer su ljudi ovdje naučeni da ništa nije sigurno i da
stalno moraju biti na visini svog zadatka. Ipak bila je sretna
jer je sve prošlo dobro. Akorina i Olimir su doživjeli šok ali
oporaviti će se. Primijeti da joj se približava doktor.
191
„Imate malo vremena? Sjest ću kraj vas. Kako ste s
obzirom na sve?“ - upita ju.
„Malo uznemireno. No, tako živim već neko vrijeme i
mislim da sam se priviknula na stres. Sada je samo potrebno
vrijeme da se oni oporave. Nisam sigurna trebamo li
produžiti njihov boravak u Arkomelu ili da ih vratimo kući“
„Vjerojatno će vam to oni sami kazati. Gospođa
Akorina još ništa ne zna o prelasku i što su s njom probali
učiniti, tako da ćete morati obaviti taj razgovor s njom.“
„Posjet Arkomelu i saznanje o ogromnim posljedicama
za ljude, trebala je biti jedna lijepa novost za njih oboje. Ja
sam pripremala ugodnu večer uz pogled na ocean, kada bih
im sve potanko ispričala. Ovako je to ispalo kao teroristički
napad na Akorinu“ - žalosno je zaključila Vanda.
„Da, zaista. Ipak, zdrava je i to će ih sigurno veseliti“
Doktor je tim ponavljanjem o zdravstvenom stanju
Akorine malo popravio raspoloženje. Oni se uljudno
nasmiješe jedno drugom i udalje. Vanda se vratila u sobu
pacijentice. Zatekla je neobičnu scenu. Akorina je imala deset
i više zdjela i tanjura poslaganih oko sebe i s užitkom jela.
Nasmiješila se i pokazala na usnulog Olimira. Vanda sjedne u
fotelju i nastavi ju promatrati kako uživa u jelu. Tek nakon
minutu-dvije sjetila se izjelica da bi i Vanda mogla biti gladna
pa joj mahne da se posluži. No, ona odbije, samo
odmahnuvši glavom. Ništa nije pokvarilo tek bolesnice. Jela
je slatko, pa slano, pa opet slatko, blaženo se smiješeći.
Gledajući to, Vanda se malo zabrinula, i pomislila da je
možda ipak u pitanju puno jači stres nego što je doktor
uočio. Zato je ustala, mahnula Akorini na pozdrav i otišla
potražiti doktora. Bio je zaokupljen nekim papirima, ali ih je
192
odmah spustio na stol i pažljivo se zagledao u Vandu koja
mu je odlučno prilazila.
„Doktore dolazim od Akorine. Ona ne može prestati
jesti. Jede slatko, slano i samo se blaženo smije“
„Pa sami ste rekli, blaženo se smije“ - smijao se i
doktor.
„Molim?“
„Trudnice se obično tako ponašaju, zar ne?“
„Trudnice, da naravno“ - odmah se snašla, iako joj se
činilo da ju je netko šakom udario u pleksus.
Kimnula je doktoru i, naizgled mirno, odšetala u
dizalo. Odvezla se do zadnje etaže dok joj je srce ludo
udaralo. Sada kad je znala da je pretpostavka o namjeri da se
Akorinu preseli bila kriva i da je do preseljenja došlo, ali na
sasvim drugi način, činilo joj se da će izgubiti kontrolu nad
svojom sviješću. Dizalo se otvorilo i ona je izašla u hodnik
koji je bio prazan. Znala je da su tu laboratoriji i kabineti pa
se brzo uputila do svojeg kabineta. Nije ga koristila već duže
vrijeme ali ništa se nije promijenilo i to joj pomogne da se
malo sabere. Sjela je za svoj stol. Tijelo starog muškarca u
kojem je bila jedva je podnosilo stres. Pokušala je duboko
disati da se smiri. Grozničavo je razmišljala i došla do
zaključka da je netko u Akorinu preselio nekoga, što je
doktor prepoznao kao trudnoću. Tko je to učinio i koga
Akorina nosi nije mogla ni pretpostaviti. Najstrašnije je bilo
što nije imala poima koga bi pitala za savjet. Svi su bili
sumnjivi i svi su mogli biti umiješani. Nakon deset minuta
Vanda je jedino znala da mora što prije vratiti Akorinu i
Olimira na površinu, u njihovo vrijeme. Zapravo je to više
osjećala kao jedini potez koji može učiniti, nego što je znala
da je to dobro. Odlučila je napraviti plan za ostvarenje te
193
odluke. Nikako nije smjela pokazati da bilo što naslućuje u
vezi trudnoće. Doktora treba izbjeći da se ne izbrblja.
Nekako se trebala osigurati od mogućeg napada. Prvo je
pomislila zatražiti od strojeva pomagača štap koji bi bio
višenamjensko oružje. Starac koji nosi štap nije neobična
pojava. Brzo je to odbacila svjesna da su i strojevi pomagači
sumnjivi, zapravo prvi na popisu sumnjivih. Onda se sjeti
svoje povijesne zbirke predmeta iz dvadesetog stoljeća.
Ustane i pretraži vitrinu koja je dominirala prostorijom. Lako
je pronašla revolver. Sjećala se kako se davno takmičila sa
svojom sestrom u rastavljanju i sastavljanju te ubojite
spravice. Iako je prošlo puno godina od tada, neke kretnje i
pokreti ostali su zapisani u njenoj memoriji. Provjerila je
stanje oružja, uzela kutiju metaka i sve spremila u torbu za
spise. Osjećala se glupo ali nije vidjela drugog izlaza. Tako
opremljena uputi se do Akorine i Olimira. Nadala se da nisu
sami krenuli u obilazak ili nagovoreni od nekog, uletjeli u
novu zamku. Odahnula je kad ih je zatekla u krevetu. Možda
oni i nisu bili najsretniji kada je bez kucanja upala u sobu ali
nisu to previše pokazivali. Vanda se nije obazirala na tu,
pomalo, škakljivu situaciju već je veselo predložila:
„Idemo u Japan. Tamo je sada proljeća, cvatu trešnje,
idealno za zaljubljene.“
To joj je prvo palo na um. Na sreću nisu protuslovili pa
im je dala deset minuta vremena da se spreme. Čekala je pred
vratima kao pas čuvar. Nastojala je torbu držati nehajno i
općenito se držati nezainteresirano. Na dnu hodnika vidjela
je kako doktor prolazi s nekim plavokosim mladićem
udubljen u razgovor. Konačno je zaljubljeni par izašao iz
sobe.
194
„Olimir mi je sve objasnio. Baš blesavo. Osjećam se
kao centar svijeta. Prvo vi, sa svim tim informacijama, pa sad
ovaj napad“ - bez prestanka je govorila Akorina.
„Zato se idemo odmoriti u prirodu. Pričati ćemo o
svemu na zraku, obasjani suncem“ - povlađivala joj je Vanda
i nastojala da se kreću prema hodniku koji je vodio ka
podmornici.
Olimir je djelovao pomalo zabrinuto. Držao je Akorinu
za lakat i vodio ju putem koji je Vanda odabrala. Kao da je i
on slutio da je najbolje što prije izroniti. Oko njih je bilo sve
manje ljudi što su se više približavali cilju. Vanda je putem
upisivala naredbe za izranjanje, kako bi sve što prije
započelo. Odahnula je kad ih je smjestila u čekaonicu. Bili su
jedini putnici. Onda su se otvorila vrata i u čekaonicu je ušao
mladić s kojim je doktor malo prije razgovarao. Kako ga je
od Akorine i Olimira dijelila pregrada s knjigama, zastao je i
polagano se transformirao u Rip Kirbiya. Nimalo nije zazirao
od toga čina zato što ga je Vanda gledala. Znala je da je to
bio neprijatelj, neprijatelj koji nije mario što ona to zna.
Zakoračio je prema Akorini i glumeći Ripa osmjehivao joj se:
„Draga, draga Akorina, gdje ste mi se izgubili?“
„Vi“ - čudila se ona, bez imalo oduševljenja. Pogledala
je prema Vandi i upitala:
„Moramo li mi putovati zajedno s tim gospodinom?
Nekako sam umorna od tog kazališta i nije mi do
djetinjarija.“
„Naravno. Sada će Rip Kirby lijepo napustiti ovu
čekaonicu“ - dok je to govorila Vanda je stala iza prerušenog
muškarca i uperila mu revolver u leđa. Drugom rukom ga je
obuhvatila oko struka, ne bi li tako pokazala kako će ga
izgurati. Osjetila je jako mišićavo tijelo kojem se nikako ne bi
195
mogla oduprijeti u svojoj koži starog muškarca. Nadala se
samo da će on shvatiti da mu je revolver uperen u visini srca.
Po njegovim zategnutim mišićima znala je da je shvatio. Njoj
je pak postalo jasno da ima posla s izvježbanim borcem koji
zna kakve ga opasnosti mogu snaći. To ju još više uznemiri.
Povukla ga je iz pregrade s knjigama. Uto se upalila lampica
iznad panoa s uputama za putnike i začuo se glas koji je
najavljivao skori polazak. Dok su se Akorina i Olimir uputili
prema panou Vanda je zadnjim snagama gurala muškarca
izvan njihovog pogleda. Znala je da će se on pokušati
osloboditi i da je u prednosti bez obzira na oružje. Onog
trena kad je osjetila trzaj njegove ruke prema sebi povukla je
obarač. On se skljokao na pod. Ubila je čovjeka. Barem je
tako pretpostavljala iako nije imala poima tko je. Spremila je
revolver i uputila se svoji putnicima, glumeći mir. Otvorila su
se vrata prema podmornici i oni se upute kratkim hodnikom.
Vandi je lupalo srce. Nadala se da ne će doživjeti infarkt.
Ušli su u malu, ugodnu kabinu i sjeli.
„Vanda tako ste blijedi“ - primijetila je Akorina.
„Svi smo bljedunjavi pod ovim svjetlom. Sada ću nam
ja svima donijeti vode. Vidim tamo bar“ - izvlačio ju je
Olimir, svjestan da se nešto dešava.
Voda joj je zaista trebala. Čim se sabrala znala je da se
mora javiti centralnom računalu i objasniti što se dogodilo.
Naravno, računalo je već primio podatke da je jedan čovjek
mrtav, već zna i uzrok smrti a zna i tko je za to odgovoran.
Ispričala se i otišla do komandne ploče. Prije nego li je
počela bilo što pisati, pokušala je razbistriti misli. Jedno je
bilo sasvim jasno. Da je bilo tko imao želju zaustaviti je na
putu ka površinu i u drugo vrijeme, već bi podmornica bila
zaustavljena. Ili ne bi niti krenula. Tako dugo dok se uspinju
196
ona nije od nikoga proglašena za krivca. Ta ju je spoznaja
malo smirila. Otvorila je zaslon i upisala šifru. Za sekundu se
pojavio tekst:
„Sve je u redu. Putuj.“
Nakon što je pročitala par puta tekst, on je nestao.
Sigurna da ima nečiju zaštitu ugasila je računalo. Bila je
stvarno sretna i mogla se iskreno nasmiješiti Akorini i
Olimiru. On je osjećao napetost u zraku i upitao:
„Vanda imamo li ovdje kakav klavir, pijanino ili
sintesajzer. Baš me ovo putovanje kroz ocean inspirira na
sviranje.“
„O, da imamo“ - otvorila je jedan pregradni zid u
kojem se pokaže klavijatura.
Olimir sjedne za nju i uskoro se kabinom razlijegala
glazba. Svirao je i svirao, udahnjujući osvježenje sebi i
Vandi. Akorina je, naime, zaspala nakon prvih taktova.
Trajalo je to cijelog puta. Kada je podmornica stala, prestao
je svirati i pogledao značajno Vandu:
„Nadam se da smo se izvukli.“
„I ja se nadam“ - odgovorila je.
Nije mu željela odmah pokvariti veselje sumnjama oko
trudnoće koja bi im mogla pokvariti radost življenja. Zato se
primila organiziranja smještaja u hotel, nošenja usnule
Akorine u taksi, naručivanja večere u hotelu i ostalih stvari
koje su joj se činile važne. Olimir joj je sve to prepustio
brinući se oko Akorine. Ona se nije probudila ni kada ju je
smjestio u krevet. Nastavila je smireno spavati. Do večere se
tuširao, brijao i razmišljao o proživljenom. Osvježen čekao je
da se Akorina sama probudi. Na vratima se začulo kucanje.
Bila je to Vanda u novom izdanju. Žena četrdesetih godina,
vrlo njegovana, dama.
197
„Onaj starac je skoro doživio infarkt“ - kratko je rekla.
To je probudilo Akorinu.
„Tko ste vi? Vanda?“ - upita već razbuđena.
„Da.“
„Baš si mi zgodna. Zar ne Olimir? Ja sam izgleda
prespavala putovanje. Kao mala beba“ - brbljala je veselo i
spremala se.
Vanda joj je donijela haljinu i krasan svileni šal.
„Kakva divna svila!“ - kliknula je.
„Pa u Japanu smo“ - bila je zadovoljna Vanda.
„A biseri?“ - gnjavila je Akorina.
„Bisere ćeš dobiti kad pojedeš večeru“ - nagovijesti
Olimir.
„Pa idemo onda!“
Taksijem su otišli u restoran koji je izabrala Vanda.
Iako su bili u Tokiju restoran je bio u američkom stilu.
Akorini se to nije baš sviđalo. Nadala se novom doživljaju.
„Vanda ovako smo mogli večerati bilo gdje“ - mrmljala
je.
„Treba se polako navikavati na promjene“ - pokušala je
mudrovati Vanda.
„Olimiru, ti bi trebao biti na mojoj strani i prisiliti
Vandu da nas odvede na neko egzotično mjesto“ - i dalje se
bunila.
„Meni se čini da nam je egzotike bilo dosta barem do
sutra. Hajdemo jesti dobru, staru europsku hranu koja će nas
utješiti. I piti vino koje će nas raspoložiti“ - Olimir je držao
smušeni govor.
Njih dvije su ga promatrale, Vanda zahvalno, Akorina
začuđeno.
198
„Dobro, opustimo se, kao da smo doma“ - pomirljivo
će Akorina.
U tišini su proučavali meni. Narudžba je tekla bez
velikih zahtjeva: juha, pečenje, prilog, salata. Olimir je
izabrao vino. Iako se čekanje juhe odužilo, šutjeli su obuzeti
svatko svojim mislima. Nemir su odavale samo njihove ruke.
Akorina je vrtjela kosu oko prsta, Olimir je preludirao po
salveti na stolu, a Vanda je između kažiprsta i palca vrtjela
nevidljivu kuglicu. Došla je juha. Iznenada Vanda dohvati
papar i počne odrješito papriti svoju juhu ali tako da je papar
letio na sve strane.
„Jako volim papar. Uživam u njemu“ - objašnjavala je
praveći se kako ne primjećuje Olimirove začuđene poglede i
Akorinino mahanje rukama.
Kada je Akorina počela kihati Vanda joj je brzo dodala
salvetu. No kihanje je bilo tako intenzivno da se morala
ustati i sa salvetom na ustima uputiti u toalet. Vanda je
odmah krenula za njom. Olimir je ostao čekati potpuno
zbunjen. Nije mu bilo jasno zašto je Vanda izazvala to
kihanje. Nakon nekog vremena Vanda je došla do stola i
pružila mu kutiju za nakit.
„Bila bi razočarana da ne dobije te bisere“ promrmljala je.
Udaljila se brzo iz sale držeći salvetu preklopljenu.
Olimir otvori kutiju. Kao što je i očekivao sadržavala je
prekrasnu nisku bisera, bijelih i ružičastih. Uskoro se pojavila
Akorina crvenog nosa i vidljivo loše volje.
„Ja ne znam što je Vandi. Jesi li vidio kako je sipala taj
papar! Mislim da je malo prolupala. Trebao si vidjeti kako
me brisala salvetom u toaletu. Kao da imam pet godina.
199
Sigurno mi je razmazala svu šminku. Meni je svega dosta.
Gdje je ona sada?“ - njena je ljutnja bila iskrena.
Jedino čega se Olimir mogao dosjetiti bilo je da joj
pruži kutiju s biserima. Akorina se, međutim, nije samo tako
predavala. Gledala je u kutiju i nije posezala za njom.
Trebalo je učiniti još nešto.
„Ah, pusti Vandu. Ipak ona nije s ovog svijeta.
Pogledaj što skriva ova kutijica“ - nagovarao ju je Olimir.
Akorina je slutila što je unutra i kako je znala da će je
pogled na bisere oraspoložiti, a nije bila spremna još prestati
biti loše volje, metnula je samo ruku na kutijicu i ništa više.
„Znam, unutra su biseri.“
„Tako je. Bijeli i …“ - Olimir nije dovršio rečenicu.
„Bijeli i „ - ponovila je i brzo otvorila kutiju.
Zaista su bili prekrasni. Lice joj je zasjalo. Olimir je bio
presretan što ju vidi nasmijanu i zahvalan Vandi. Odmah joj
je zakopčao nisku oko vrata i sad je ponosno sjedila
zaboravljajući na sve nemile događaje.
„Divno ti pristaju. Ljepota nam pomaže u životu da
budemo bolji, zar ne?“
Nastavili su večerom čavrljajući, potpuno zaboravivši
na Vandu. Ona je sjedila u najdaljem kutu predvorja
restorana i držala upaljeni prenosnik na krilu. Gledala je u
zaslon i čekala. Činilo joj se da prolaze sati. Jedna analiza na
trudnoću morala bi biti obavljena čas posla, razmišljala je.
Salvetu s Akoriminom slinom spremila je u vrećicu i torbicu,
svjesna da to ne može naprosto baciti. Sve vezano uz
Akorinu moglo bi biti potencijalna opasnost. Na zaslonu se
pojavi poruka. Vanda je skoro pola minute gledala u nju prije
nego li je ugasila računalo. Uzdah olakšanja joj se oteo iz
grudi. Vratila se veselom paru. Akorina joj se pohvalila
200
biserima. Stolu se približila prodavačica ruža i Olimir kupi
dva crvena pupoljka.
„Za dame i za sreću!“ – reče i svakoj pruži po jedan.
Niti kada je stolu pristupio fotograf nisu ga odbili.
Nasmiješeni gledali su u kameru, zaista se nadajući sreći.
Akorina je ustala uz ispriku:
„Moram otići do ogledala da vidim kako mi stoje
biseri“.
„Naravno. Čekamo te i naručiti ćemo kolače i za tebe,
ako se budeš dugo šepirila“ - šalio se Olimir.
Gledali su za njom. Onda se Olimir ozbiljno obrati
Vandi;
„Jesmo li se izvukli?“
„Jesmo“ - odgovori i pomisli u sebi - Za sada.
Akorina se vratila za stol. Bila je smirena i ozbiljna.
Pogledala je Vandu i Olimira i polako progovorila:
„Lijepi su biseri. Mislim da moramo ozbiljno
razgovarati o svemu što se dogodilo. Predlažem da idemo
popiti kavu, čaj i pojesti kolače nekuda gdje ćemo zaista
doživjeti Tokio.“
Skoro u glas oni su se s tim složili i polako ustali.
Olimir je hitro rješavao plaćanje računa a Vanda je tipkala po
dlanovniku. Pred ulazom ih je čekao taksi. Sada je tek
Akorina počela shvaćati da je u gradu koji je samo vidjela na
televiziji. Nepregledno mnoštvo ljudi, živost koja je bila
nevjerojatna, promet sličan bujici rijeke, ali ipak sve
organizirano i savršeno učinkovito. Uskoro su se našli pred
ulazom u zgradu na čijem su četvrtom katu sjeli uz veliki
prozor. Interijer je bio istančana mješavina tradicionalnog i
modernog. Pogled na ulice kojima su prošli i koje su
užurbano i dalje živjele oduševio je Akorinu. Pili su čaj.
201
„Mislim da sada nećemo pričati o Harrapi“ - započne
Akorina i zastane kad shvati da ju Olimir upitno promatra pa
se obrati njemu - „to je više arheološka i povijesna tema. I
antropološka. Ali sada ćemo to na neko vrijeme odložiti.
Usredotočimo se na Arkomel“ - doda zamišljeno i znakovito
pogleda Vandu.
202
Glazba
V
anda uzdahne i započne:
„Dobro. Pokušat ću izložiti sve po redu. Budući da
si doznala toliko mnogo neobičnih ili nevjerojatnih
stvari koje će se događati u budućnosti i da s tim moraš
živjeti činilo mi se dobrim da vidiš i onu svjetliju stranu te
budućnosti. Posebno zato što ste vas dvoje tako direktno s
tim povezani. Zamislila sam jednu lijepu večer u Arkomelu
gdje ćete doznati kakvu ulogu glazba ima u seljenju naših,
recimo, duša iz bića u biće i kakvu je ulogu u tome odigrao
Olimir svojom glazbenom teorijom. Mislila sam da ćemo o
tome voditi razgovor uz lijepe glazbene točke. Svakako bi to
bio koncert za sjećanje“ - Vanda je uzdahnula što je Akorina
iskoristila za brzu upadicu:
„O za sjećanje je bilo toga koliko hoćeš, ne mora te to
brinuti.“
Ovaj put je izostao njeno djetinje durenje. Bila je
ozbiljna kao što nije bila od kada su se upoznale.
„Znam,“ - Vanda je govorila umorno i skrušeno - „i
žao mi je zbog toga. Umjesto lijepog doživjela si teroristički
napad. Ne znam tko stoji iza svega.“
Zastala je ostajući bez riječi. Nastupila je duga, mučna
tišina. Svi su gledali kroz prozor i odsutno srkali čaj. Olimir
je prvi progovorio:
„Možda bi bilo dobro da se Ana i ja uopće ne sjećamo
ničega u vezi s vama Vanda. Da na tren zadrijemamo i
probudimo se kao turisti u Tokiju“
Šutnja se nastavi. Samo je sada postala nekako teška,
skoro opipljiva. Vanda ih pogleda:
„Mislite da to zaista želite?“
203
„Da“ - Akorina je to rekla usporeno kao u snu.
„Možda, da, ne znam. Ana jesi li sigurna?“ - Olimir je i
sam bio zbunjen svojim prijedlogom.
Akorina je pogledala Vandu i vidjela jednu prestrašenu
ženu kojoj izmiče tlo pod nogama.
„Vanda možeš li se ti sada vratiti kući, mislim u svoje
vrijeme?“
Iako nije odgovarala bilo je jasno da bi njen odgovor
glasio kako to nije važno, nego što oni sada osjećaju i što
žele.
„Možda bismo mogli odgoditi teške odluke. Znate
kako se kaže, jutro je pametnije od večeri“ – predloži Olimir
nakon razmišljanja.
„Bilo bi to mudro. Idemo malo prošetati Olimir i ja.
Najbolje da se za doručkom nađemo u hotelu. Ti se snalaziš
u ovom gradu?“ - zapita Akorina Olimira, a on potvrdi.
„Vidimo se ujutro“ - složi se Vanda iako je bilo jasno
da joj ništa drugo nije ni preostalo.
Prisiljavati ih na suradnju u tako čudnim okolnostima i
ne samo čudnim nego vjerojatno i opasnim bilo bi opasno.
Rastali su se pomalo nervozno. Nitko nije bio siguran da će
do ponovnog susreta ikada doći. Vanda je mogla nestati
zauvijek svojom voljom ili nekom višom silom. Mogla je doći
do zaključka kako je Olimirov prijedlog jedino smisleno
rješenje i učiniti da zaborave kako su se ikada sreli. Ona je
otišla prva i ostavila Akorinu i Olimira da razmišljaju u miru.
Nikako se nisu mogli odlučiti da nekamo krenu i tako su
sjedili i gledali užurbane ljude na ulici. Prizor je bio ujedno
drugačiji i svakodnevan. Ovako sami bez Vande, a nakon
svega proživljenog osjećali su se čudno.
204
„Kako nam se sve to dogodilo?“ - pitao je Olimir ne
očekujući odgovor.
„Zašto nam se sve to dogodilo?“ - isto se tako pitala
Akorina.
„Vjeruješ li ti svemu onom što je Vanda ispričala i
izrežirala?“ - pitao je Olimir.
„Jedno je sigurno, ona nije iz našeg vremena.“
„Očito, ali svi ti razlozi zašto treba tebe i mene nekako
su mi nerealni. Nekakva gospođa ‘A’, pa tvoj genetski kod i
moja istraživanja o glazbi, ne čini li ti se nekako nepovezano.
Uostalom kako znamo da smo bili u nekakvom Arkomelu.
Kako znaš da si bila s gospođom ‘A’? Sve je to mogla biti
iluzionistička smicalica. Ona nas je do te mjere obmanula da
više ne možemo biti sigurni ni da si ti Ana a ja Olimir.“
Akorina je osjetila kako joj žmarci prolaze kroz kičmu.
Nesvjesno je pogledala Olimirove ruke i osjetila olakšanje
kad je vidjela nokte i prepoznala mali ožiljak na palcu desne
ruke. Ipak morala je potisnuti užasnu misao da to nije
nikakav dokaz jer Vanda sigurno može nabaviti potpuno
vjernu kopiju Olimira. A onda pomisli nešto od čega se
zanjiše gubeći svijest: što ako je ubila Olimira i sad je u
njegovom tijelu neka spodoba koja joj se predstavlja kao njen
suprug. Olimir je primijetio njeno bljedilo i slabost i odmah
priskočio da ju zadrži kako se ne bi skljokala na pod. Teško
je i isprekidano disala gledajući ga izbezumljeno.
„Kako mogu biti sigurna da si to ti?“ - pitala ga je
šapatom.
On ju je zagrlio i njihao kao malo dijete. Akorini su
nezaustavljivo potekle suze. Jecala je. Pojavio se konobar.
Njegovo lice nije odavalo nikakvu emociju. Zato je Olimir
pokazivao da ne misli pustiti Akorinu i nikuda se micati što
205
god o tome mislili ostali gosti. U trenu su došla još dva
konobara noseći neke štapove. Ispostavilo se da su
improvizirali paravan koji im je pružao privatnost i povukli
se dalje. Olimir im je bio zahvalan. Akorinini jecaji su se
prorijedili. Prepustila se smirujućem njihanju i ubrzo zaspala.
Nakon pola sata jedna je sitna japanka provirila i Olimiru
pružila čašu sa slamčicom na koju je srkao čaj. Pomislio je da
je to najčudnija scena koju je mogao zamisliti. Ili dobro
izrežiran potez da ga se uspava. Nije pao u san a uskoro se i
Akorina prenula.
„Postali smo paranoični“ - rekla je.
„Da. Razmišljao sam o tome kako bi ti i ja mogli
provjeriti vjerodostojnost tih događaja.“
„I što si smislio?“
„Možda da mene povedeš u posjetu gospođi ‘A’?“
„Da, to je dobra ideja. No ne mogu to napraviti ovdje.
Idemo u neki park gdje ima vode.“
Olimir ju nježno pomiluje po licu:
“Pa nećemo sada, odmah to provjeravati. Idemo lijepo
u hotel, odmoriti se i prespavati.“
„Misliš, jutro je pametnije od večeri“ - ponovi
poslovicu Akorina i polako ustane.
Bili su lijepo i uljudno ispraćeni. Zaista im je trebao
odmor. Vidjelo se po tome koliko su dugo ujutro spavali.
Dan je bio sunčan. Olimir predloži da posjete vrt Hamarikyu.
Akorina se složila iako nije znala ništa o tom vrtu. U taksiju
su zajedno na dlanovniku pokupili osnovne informacije iz
povijesti o razdoblju kada je vrt nastao i pogledali seriju
slika.
„Čini mi se prekrasan. Veselim se šetnji i uživanju u
jezercima“ - bila je oduševljena Akorina.
206
Nisu spominjali jučerašnji dan ni događaje koji su ih
uznemirili. U stvarnosti je vrt bio puno ljepši nego što su
očekivali. Prepustili su se šetnji bez nekog plana. Akorinu su
se posebno dojmile kamene vrtne svjetiljke obrasle
mahovinom. Iako sunce nije prejako sjalo zaželjela je jedan
od dražesnih suncobrana koji su se prodavali kao suveniri i
Olimir, sretan što je ona bila sretna, kupi jedan i galantno ga
otvorivši pruži joj ga kretnjom zaljubljenog supruga.
Nastavili su dalje puteljkom i stigli pred čajanu. Ušli su i
odmah kroz prozore vidjeli unutrašnji vrt u zen stilu.
Smjestili su se na kamene stepenice tog malog i skladnog
prostora kraj nečijih ostavljenih japanki. Akorina kraj njih
položi svoj otvoreni suncobran. Nasmiješili su se jedan
drugom jer je sada sve izgledalo na svom mjestu. Sjedili su
tako udubljeni u misli, ali smireni.
„Molim te objasni mi tu glazbenu teoriju o kojoj je
govorila Vanda.“
„Zapravo je sve to jednostavno i čudi me da nije
nikome prije palo na pamet. Mi proizvodimo zvuk svojim
mozgom. Zapravo čitavo naše tijelo proizvodi zvukove. Znaš
kako se glasaju crijeva kad smo gladni. Pa kako se čuje
disanje, kucanje srca, protok krvi, peristaltika crijeva,
zijevanje i što sve ne. Sve to jedva primjećujemo. No u
našem slučaju važna je glazba našeg mozga. Ona svakako
mora biti jedinstvena i osobna kao što smo svi mi jedinstveni
i osobni. U sobi koja je potpuno izolirana možemo čuti svoj
mozak i kažu da je to ljudima dosta neugodno jer to ne
čujemo u običnim prilikama. Dapače takva izolacija od svih
ostalih zvukova ljude izbezumljuje kroz dulje vrijeme.“
„Tako su ljudima ispirali mozak“ - dometne Akorina.
207
„Da, ali ako snimiš taj zvuk vjerojatno se radi o glazbi.
Sve ovisi o instrumentariju kojim taj zvuk snimaš. Čini se da
je glazba prisutnija u svemu nego što smo toga svjesni. U
nama je i kad smo gluhi i kada je potpuna tišina, mi čujemo
glazbu. Sjećaš se kako smo čuli da Biba plače kada je bila
mala beba, a ona je tiho i mirno spavala. Vjerojatno i svemir
svira, dapače uvjeren sam u to. I cvijeće kad cvate sigurno
svira.“
„Glazba je moćna. Znaš kako se u meni sve pokrene na
glazbu koju volim. Prorade mi žlijezde slinovnice i prolaze
me žmarci. Mišići mi se stežu a kičma se izravna i dobivam
želju za kretanjem, pjevanjem“ - Akorina je bila sva
raznježena.
„Znam što te sve spopada, naročito na glazbu iz opere
Karmen“ - sad ju je zadirkivao Olimir.
Ona ga nježno pljesne po ruci.
„Uglavnom, glazba našeg mozga je kao otisak našeg
prsta“ - zaključi Olimir.
„Radi li se već na tome?“
„Moj članak o tome izlazi ovaj mjesec. Ako me pitaš
znam li što o tome rade centri moći moram reći da ne znam.
Ja sam o tome govorio pred par godina kao o jednoj hipotezi
koja me je zabavljala i pitanje je kako je to odjeknulo o
nečijim ušima.“
„Ni je li to opasna ideja?“
„Ti znaš da su sve ideje opasne u rukama opasnih
ljudi.“
„Naravno da to znam kao što ti znaš što te ja zapravo
pitam. Ako je istina ono o čemu smo svjedočili u Arkomelu
onda je moje pitanje opravdano“ - bila je odlučna Akorina.
208
Olimir je šutio. Zatvorio je oči i podigao lice prema
suncu, odgađajući tako odgovor. Akorina je dohvatila
suncobran i zatvorila ga, potpuno mehanički. Onda je njegov
vršak spustila u brazdu među kamenčićima koji su vijugali
zen vrtom. Zamišljena, počela je crtati preko brazda sitne
vijuge. Shvativši da narušava cjelinu, zastala je i pogledala
oko sebe. U dnu vrta stajao je muškarac, jako star obučen u
tradicionalnu odjeću. Akorina nije znala kakva je to odjeća,
svećenička, viteška ili nešto slično. Sljedećeg trenutka u
sredinu njenih vijuga sleti ptičica šarenih boja koja ju podsjeti
na sjenicu. U tom bezbojnom vrtu izgledala je prelijepo.
Akorina pogleda starca koji sklopi ruke i nakloni se prema
njoj. Upravo mu je htjela odgovoriti na isti način kad se on
povuče u sjenu i nestane. Ptičica se spustila na kamenčiće i
malo opustila krila kao leptir kada se odmara. Akorina
pogleda Olimira koji se i dalje sunčao. Nije htjela remetiti mir
niti prestrašiti pticu. Uostalom nije se imalo što posebno za
reći, tek da ju je pozdravio jedan stari Japanac. Pomislivši to
Akorina se prisjeti kako je to mogla biti i Vanda. Odbaci tu
pomisao jer je u njoj ponovo budila paranoju. Pogled na
ptičicu podsjeti ju na Vandu-psa i sada se nasmiješi na
pomisao da bi i ta ptica mogla biti Vanda. Olimir je čuo
njeno smijuljenje pa otvori oči.
„Što je smiješno?“ - upita.
„Ništa. Pogledaj ovog ptića.“
„Ptića? Vidi, vidi“ - nagnuo se da bolje pogleda i
ptičica prhne prestrašeno.
„Odletjela je“- razočarano će Akorina.
„Kakve su ovo nepravilne pruge po vrtu? Ti si ti
napravila? Znaš da to nije pristojno.“
Akorina je samo slegnula ramenima i objasnila:
209
„Meni izgledaju kao fraktali.“
„Da, možda.“
„Nacrtati ću još jednu prugu“ - započne Akorina, ali se
predomisli ugledavši onu ptičicu kako sjedi na krovu čajane.
„Nisi mi sve objasnio o toj glazbi. Ispada da bi mogli
snimiti svoje ja, sebe, i onda to prenijeti u nešto drugo“ nastojala si je objasniti.
„Sve je to još samo teorija. Intrigantna teorija ali je
daleko od svake realizacije. Možeš zamisliti da ti zamijene
bubreg pa da si to i dalje ti. Što ne možeš zamijeniti? Svoj
mozak, sebe, svoje ja. Ovdje se otvaraju neslućene
mogućnosti. One mogu biti dobre ili loše, kao i uvijek.“
„Trebali smo razgovarati o tome prije nego li si išta
objavio. Kako ti je ta ideja uopće pala na um?“ - upita ga.
„Motala mi se ta misao već dugo po glavi. Uostalom
živim s glazbom dvadeset četiri sata na dan, već godinama. A
onda je sve nekako sjelo na svoje mjesto kad smo zajedno
plivali u glazbi, okupani bojama na Novu godinu. Doživljaj je
bio takav da nisam bio siguran tko sam ja, a tko si ti.
Neopisivo.“
„Da, bilo je neopisivo. Pitam se tko je zaželio taj tip
doživljaja, ja i ti, ili nam je to sugerirala Vanda?“
„Sami smo to zaželjeli, sjećam se. Nije bilo u pitanju
petljanje bića iz budućnosti u naše vrijeme. Kao ispravljanje
prošlosti“ - odlučan je bio Olimir.
„Imaš pravo. Mogli bismo sada popiti čaj“ - Akorina je
ustala i uputila se u čajanu.
Sve je bilo puno turista. Ipak im se sviđalo sjediti i
uživati u čaju. Okrijepio ih je pa pođoše ponovo u šetnju
vrtom. Ubrzo izbiju na mali proplanak koji je završavao
mostićem. Penjali su se po njemu i zastali na ravnom djelu
210
nad jezerom uokvirenom drvećem. Naslonjeni na ogradu
gledali su ljeskanje svjetla na vodi.
„Nisam sigurna je li pametno poći u posjet gospođi ‘A’
jer možda u ovom djelu svijeta žive neke druge gospođe“ smeteno je objašnjavala Akorina.
„Tako je. Vratimo se mi kući pa ćemo tamo odlučivati
kako dalje.“
„Vandi smo obećali zajednički doručak. Sada je već
vrijeme ručka. Mislim da možemo i dalje bez nje. Vratimo se
u Zagreb.“
Bilo je ugodno prolaziti sve protokole na aerodromu i
satima putovati. Nije se događalo ništa nenormalno, što je
bila pravo olakšanje. Dok su se ljudi oko njih dosađivali, a
neki i gubili živce Akorina i Olimir su se opušteno odmarali
od svi ludih doživljaja. Smješkali su se blaženo jedno drugom
i bili prava blagodat za stjuardese kojima su vraćali vjeru u
ljudsku dobrotu i blagost. Šalili su se kako bi bilo dobro
ostati tako u zraku jedno desetak dana, promatrati kako se
smjenjuju mora, rijeke, pustinje, snijeg i led. Prelijetati
kontinente i oceane. Gledati u beskraj filmove i jesti sve te
čudne hrane. Slušati glazbu i prelistavati časopise s
prelijepim fotografijama. Znali su da je to samo kratki odmor
prije prizemljenja. Zagreb ih je dočekao maglovit i prohladan.
Bilo je pametno što su Bibi javili da dolaze kako bi im stan
prozračila, zagrijala i napunila hladnjak. Vukli su se uza stare
stepenice s malo prtljage, umorni.
„Nismo si kupili nikakav suvenir,“ - našalila se
Akorina.
„A suncobran?“
„Ostao je u zen vrtu.“
211
„Znači prije ili kasnije morati ćemo ponovo u Japan“ šalio se Olimir.
„Misliš da će tamo, u toj čajani, netko čuvati moj
suncobran?“ - smijala se Akorina otključavajući vrata
zabrinuta kako je Biba sredila stan. Bili su ugodno
iznenađeni. Sve čisto, zagrijano, napunjen hladnjak i cvijeće
u dnevnoj sobi. Tako su pošli odmah na tuširanje i u krevet.
Još mali pogled na televizijske vijesti i vremensku prognozu
kako bi u potpunosti zaokružili sliku običnog življenja pa su
se mogli opustiti.
212
Vanda
I
lica je još spavala, samo su tramvaji bili u prometu, a
Olimir je u polusnu razmišljao kako će jutros kupovati
na „Britancu“ sve što mu zapne za oko. Možda je
večeras u Zagrebu kakav koncert na koji bi mogli otići. Biba
nije u gradu pa otpada obiteljsko druženje. Krene istraživati
na internetu kakvi se kulturni sadržaji nude. Pa onda preleti
tiskovine i neke portale. Odluči ne otvarati e-poštu tako da
još barem jedan dan ostanu virtualno izvan Zagreba. Na
kraju se uputi pripremati doručak uz tihu glazbu. Akorina je
još spavala. Iako sam nije bio ljubitelj kave godio mu je njen
miris pa je rado Akorini spremao jutarnji crni napitak. Tada
se začuje zvono na vratima. Olimiru poskoči srce. Kako
glupa reakcija, pomisli i duboko udahne. Nije se mogao
dosjetiti tko bi mogao biti u tako rani sat. Poštar je sve
ostavljao u sandučiću. Krene otvoriti. Pogleda kroz špijunku
u prazan hodnik. Zvono se začulo ponovo, a hodnik je i dalje
bio prazan. Sada je srce imalo razloga za ubrzan rad. Dohvati
ručku vrata kao da će tako zaustaviti tog nekog koga nema.
Ručka je bila topla, zapravo vruća. Olimir brzo povuče ruku
i odjuriti provjeriti je li s Akorinom sve u redu. Ona je
bezbrižno mazala lice kremom u kupaonici, pjevušila i još mu
namignula. On je pokušao uzvratiti namigivanjem ali je to
ispalo nekako čudno. Akorina se zagleda u njega.
„Što je?“ - upita ga.
„Mislim da nam je pred vratima Vanda ili neka njena
spodoba“ - prošapuće.
Akorina se hitro provuče kraj njega i prije nego li je
shvatio otvori ulazna vrata. Nikoga nije bilo. Samo je na
213
podu ležao njen suncobran. Ona ga pokupi, tresne vratima i
poviče:
„Vanda ovo je smiješno! Zapravo glupo. Ako želiš
nešto, lijepo dođi, a nemoj izvoditi ovakve djetinjarije.“
„Dobro, tu sam“ - začuju iz kuhinje duboki glas.
Krenuli su polagano i kako su im se ruke dotakle
instinktivno su se za njih primili i tako nastavili hodati. Ušli
su oprezno u kuhinju ali tamo nije bilo nikoga.
„Sad još glumiš nevidljivog“ - i dalje je Akorina bila
ljuta.
„Tu sam“ - začuje se. Primaknuli su se bliže i vidjeli na
tanjuriću kraj sudopere običan kamen. Malo poveći,
nepravilan i okrhnut kamen. U sredini se crvenila okrugla
Vanda.
„Evo to ti je Vanda u pravom izdanju samo je sada
zarobljena u kamenu“ - objasni Akorina Olimiru, kojemu je
postalo jasno zašto nikoga nije vidio kroz špijunku.
„Ali zašto je ručka na vratima bila vruća?“ - upita.
Akorina upitno podigne obrve.
„Zašto Vanda?“
„Htjela sam da ti otvoriš vrata a ne Olimir. Zbog
suncobrana. Da te iznenadim.“
„Zašto si u kamenu?“ - bio je znatiželjan Olimir.
„Zašto si uopće dolazila?“ - Akorina je pitala
povišenim tonom.
„Zašto, zašto! Imam i ja jedan ‘zašto’!“ - Vanda se sva
crvenila u kamenu i nastavila - „Dogovorili smo se naći za
doručkom u Tokiju. Zašto niste došli? Ponašate se
neodgovorno.“
Akorina i Olimir stajali su malo zatečeni.
214
„Dobro, sada ćemo odmah sve riješiti. Malo smo
umorni od svega i uzeli smo si pravo da se odmaknemo, da
te ne viđamo, da o svemu razmislimo“ - govorila je uzrujano
Akorina.
„Na kraju krajeva mi ti ništa ne dugujemo“ - složio se i
Olimir.
„Pusti nas na miru!“ - kao zaključak ispali Akorina.
Nastane šutnja. Stajali su tako pred kamenom u kojem
se Vanda potpuno ugasila i postala nevidljiva. Iza njihovih
leđa začuje se nakašljavanje. Okrenu se u trenu i nađu
suočeni s Bibom koja ih je gledala u nevjerici.
„Što se događa?“ - upita ona navirujući se. Kad je
ugledala običan kamen pogleda ih s pozornošću koja se
pridaje bolesnicima.
„Kako si ušla, nismo te čuli?“ - prvi se snašao Olimir.
„Pa imam ključ, ako se sjećate.“
To je još više zamutilo situaciju.
„Mislili smo da nisi u Zagrebu“ - počela je petljati
Akorina.
Jedino o čemu je mislila bila je opasnost da se Vanda
oglasi.
„Što vi to radite? Razgovarate s kamenom?“ - nije se
dala smesti Biba.
Prišla je Vandi i uzela ju u ruke.
„Ma nema veze, to ti je nova moda vježbanja
koncentracije pred nekim bezveznim predmetom. Pusti to,
idemo sjesti i pričati o svemu dok nas nije bilo“ - Akorina je
glumila bezbrižnost.
„Može, dobro“ - pristane Biba i polagano baci Vandu u
smeće.
215
Onda krene u sobu i zavali se u fotelju. Olimir i
Akorina su pohitali za njom sretni što je sve glatko prošlo i
što se Vanda prilagodila situaciji. Sjeli su nasuprot Bibe.
„Divno si sve počistila i uredila. Čak si se sjetila i
cvijeća“ - hvalila ju je Akorina a onda primijeti onaj poznati
pogled male djevojčice koja samo što se nije rasplakala.
Odmah se okrene Olimiru:
„A da nam skuhaš kavicu?“ - i tako ga otpravi u
kuhinju.
Nije mu se baš išlo ali je odlučan pogled njegove
supruge govorio da se pokupi. Otišao je kuhati kavu. Sad je
Akorina bila mama s velikim M, jer je osjećala da se s
Bibom nešto događa.
„Saša i ja smo se posvađali.“
Mama je odahnula iako to nije ničim pokazala.
Zadržala je bezizražajni izraz lica. Bila je to klasična
situacija. Ljubavni jadi koji će se srediti. Ujedno joj je bilo
jasno zašto je Biba sve tako dobro odradila po stanu. Bila je
to radna terapija, istina nesvjesna, nesretne, zaljubljena žene.
„Gdje je Saša sada?“ - pitala je znajući da bi bilo
najgore pitati zašto su se posvađali.
Time bi samo pokrenula bujicu optužbi o Saši čime bi
otežala pomirenje. Iz kuhinje se začula neka lomljava, ali je
Akorina kao nemarno odmahnula rukom. Nadala se da to
nije nikakav obračun s Vandom.
„Saša je doma. Baš njega briga gdje sam ja.“
„A gdje ti je mobitel. Daj mi ga“ - uzela ga je Bibi prije
nego li je ona bila toga svjesna.
„Oho, koliki pozivi!“ - pretjerivala je.
Bila su samo dva. Mobitel taj tren zazvoni. Mama
upitno gledala Bibu.
216
„Tko zove?“
„Teta Ljubica“ - slagala je Akorina.
Na Bibinom se licu očitavalo razočaranje. Zato joj
preda mobitel da sama vidi pozivatelja. Bio je to Saša. Biba
se javila i odmah ustala kako bi otišla u radnu sobu. No i to
je riješeno, pomisli Akorina i uputi se u kuhinju. Bila je
spremna na svaki prizor koji joj se ukaže. Polagano je
otvorila vrata i ostala šokirana. Naime, nikakvog prizora nije
bilo, kuhinja je bila prazna. Stajala je tako ukipljeno trenutak
a onda sunula prema kanti za smeće kumo je Biba bacila
Vandu. Bila je prazna. Tako smetena začula je kako se
približava Biba. Brzinom munje našla se na vratima prije
nego li je ova ušla.
„Mama idem doma.“
„Hajde, hajde i pozdravi Sašu.“
„Hoću, a ti pozdravi tatu“ - Biba se žurila.
Iako je odahnula jer je barem Biba otišla s poprišta
događaja Akorina se ježila od pomisli da se Olimiru nešto
desilo. Krenula je prema kuhinji užasnuta pitanjem što se s
njim dogodilo. Otvorila je odlučno vrata i našla se licem u
lice s Olimirom koji je nosio kavu na poslužavniku.
„Ana što ti je, tako si blijeda?“ - odmah je odložio kavu
i prihvatio Akorinu koja je zateturala.
„Biba je otišla. Bila se posvađala sa Sašom ali su se
čuli i vjerojatno će sve biti dobro“ - pokušala je svoje stanje
pripisati brizi oko Bibe i njenog neplaniranog susreta s
Vandom.
„Legni tu na kauč. Idem po vodu“
„Ne, ostanu tu!“ - zaustavi ga i primi za ruku.
Olimir sjedne uz nju i zagleda joj se u oči. Akorini su
potekle suze. Olimir ju zagrli i poljubi u suzne obraze.
217
„Je li ti bolje?“ - upita.
„Da. Gdje je Vanda?“
„Vandu sam ostavio na kuhinjskom balkonu. Mislio
sam ako se Biba vrati u kuhinju i nešto baci u smeće, a tamo
ne zatekne Vandu, mislim kamen, mogla bi početi ispitivati“
Akorina shvati kako je bila brzopleta u zaključcima.
Olimir je bio na balkonu a ona je paničarila.
„Hoćeš da ti nešto odsviram?“
„Može, molim te“ - nasmiješila se Akorina i već je
nakon par taktova zaspala.
Primijetivši to Olimir se tiho iskrao iz sobe i uputio na
balkon. Tamo je na ormariću s teglicama cvijeća ostavio
Vandu. I sad je kamen bio tamo. Uzeo ga je i unio u kuhinju.
Bilo mu je najlogičnije da ga stavi na tanjur i na stol. Onda je
sjeo pred njega i duboko uzdahnuo.
„Dobro Vanda došlo je vrijeme da nas dvoje
porazgovaramo“ - počne ozbiljno zagledan u kamen.
Čekao je neko vrijeme ali ništa se nije događalo.
„Ana spava i nju ćemo pustiti na miru. Mislim da je
umorna od svega. Ja je neću nagovarati oko donošenja
odluke o zaboravljanju svega ovog ali mi se čini da bi joj
dobro došao odmor.“
Tišina se nastavila.
„Vidim da se koristite metodom iscrpljivanja. Dobro.
Kazati ću ono što sam već davno trebao reći. Mislim da
iskorištavate Anu. Svi ti halucinantni događaji kojima je
povjerovala, Ani nisu nimalo trebali.“
Kamen je ležao njem. Olimir ustane otvori ladicu te
izvadi vrećicu za smeće. Ovaj kamen ide u smeće, ustanovi i
posegne za njim. Uto se vrata otvore i uđe Akorina.
218
„Lijepo sam odrijemala. Donio si Vandu natrag. Sad ću
joj očitati lekciju“ - bila je odlučna.
Olimir spremi vrećicu natrag u ladicu. Taj čas se
zasvijetlila okrugla kuglica u kamenu.
„O kakvoj lekciji se radi?“ - kuglica se zacrvenila kao
mak.
Akorina privuče stolac pred nju.
„Vanda ti ćeš otići iz našeg života i nećeš se vratiti dok
te ne pozovemo. Ako te pozovemo“ - rekla je sabrano i
nastavila:
„Olimir i ja ćemo o svemu razmisliti. Odmoriti se od
utisaka i sve zbrke. Ti idi svojim putem i radi što već moraš.
Ako hoćeš biti u kamenu vratiti ćemo te na balkon“
„Bit ću u kamenu“ - reće Vanda ali sada ne tako
dubokim glasom.
Olimiru se učinilo da čuje još nešto u tom glasu ali nije
bio siguran. Dohvati Vandu i ponovo ju odnese među teglice.
Boje je nestalo. Zagledao se u dvorište i krovove okolnih
zgrada. Svjetlost se promijenila i zrak je postajao blaži nakon
zime. Dolazi proljeće, pomisli.
Akorina je prolijevala hladnu kavu koju nisu popili i
prala suđe. Nasmiješila se Olimiru kad je ušao i dobacila mu
torticu, keks koji su oboje voljeli još iz djetinjstva. Sjeli su za
kuhinjski stol grickajući slasticu.
„Fino, fino“ - mljackala je Akorina i nastavila „Napraviti ćemo plan istraživanja. Prvo gospođa ‘A’. Vidjeti
ćemo kuda će nas to odvesti.“
„Ovih dana izlazi moj tekst o glazbi kao našem
osobnom otisku. Morati ću više pozornosti posvetiti
odjecima tog teksta. Vidjet ćemo kuda to vodi.“
219
Govorili su to ali bez neke uvjerenosti u važnost tog
plana.
„Zašto je Vanda u kamenu a ne u nekom živom biću“ iznenada upita Olimir.
Iako ostavljena na balkonu i dalje je bila u njihovim
mislima.
„Vjerojatno joj je dodijalo stalno mijenjati tijela.
Sigurno je to zbunjujuće. Bila je neko vrijeme i pas“ - objasni
Akorina.
„Pas?“ - začudi se on.
220
Letači
T
ri su tjedna prohujala tako brzo da ni sami nisu
primijetili. Živjeli su mirno i polagano uživajući u
svakodnevici i njenoj jednostavnosti. Bilo je dovoljno
vremena za šetnje po centru Zagreba koje su zvali
„razgledavanje izloga“. To je, naime, bila normalna
razbibriga ljudima sve do sedamdesetih godina dvadesetog
stoljeća kada još nije bilo vikenda i vikendica. Iako su tada
Akorina i Olimir bili djeca sjećali su se tih rituala. Hodalo se
tako od izloga do izloga i zastajalo proučavajući ponudu i
cijene. Akorina se sjećala kako je samo čekala da dođu pred
izlog s igračkama da bi razgledala dugo priželjkivanu malu
vagu. Odrasli su strpljivo stajali uz nju kao što je i ona je
strpljivo stajala uz njih dok su razgledavali njoj
neinteresantne stvari. Tu malu vagu nikada nije dobila kao ni
malu drvenu lopaticu kojom su u pravim trgovinama sipali
šećer ili brašno u papirnate vrećice. Zamišljala je kako na
vagu stavlja papirnatu vrećicu i u nju sipa pijesak pažljivo
dozirajući lopaticom dok se vaga ne izravna. Nakon tih šetnji
Akorina i Olimir bili su sretni kao mala djeca ako su otkrili
nešto o čemu su mogli maštati da bi bilo lijepo kada bi to
kupili. Bilo je to mnogo bolje nego da su se zaletjeli u dućan
i kupili sve što im se dopalo. Znali su da većina ljudi ne dijeli
njihovo mišljenje pa su usamljenički uživali u svojim izletima.
Za neke od stvari koje su ušle u predmet maštanja,
vremenom se ustanovilo da su izgubile draž. Onda su se
pojavile nove želje ali vrlo rijetko su zaista i kupili nešto od
željenog.
Potpuno neprimjetno obnovili su još jedan ritual.
Nekada prije ujutro za doručkom jedno od njih bi zapitalo
221
drugo što je sanjalo. To je pitanje često ostajalo bez
odgovora jer se nisu sjećali snova ali je znalo biti i vrlo
zanimljivo kad se prepričavajući odmotavalo najčudnije
snove. Dok je još Biba živjela s njima, i bila mala, i ona je
sudjelovala u prepričavanju sanjanog. Ponekad netko od njih
nije mogao dočekati da ispriča san jer je bio tako neobičan i
nadmašivao je stvarnost. Kada su snovi bili teški i prijetili da
pokvare dan bilo je dobro ispričati ih i tako im umanjiti
tjeskobnost. Zato je bilo pravo malo čudo kad je Olimir
jednog jutra upitao:
“Hoćeš da ti ispričam što sam sanjao?“
Akorina je samo znatiželjno podigla obrve i nasmiješila
se. Olimir je pričao s najvećim zadovoljstvom o snu punom
čudnovatih zgoda i nezgoda. Život im je, tako, postao divan,
usprkos svim nedaćama koje su spopadale svijet u sve većem
broju.
Kad su se ponovo našli za stolom u kuhinji grickajući
tortice uz čaj činilo se da nastavljaju razgovor, koji su tako
naglo prekinuli, bez teškoća.
„Mislim da Vanda nije bila iskrena prema meni.
Zapravo nije mogla ni biti iskrena“ - Akorina zamišljeno
zaključi.
„Zašto nije mogla biti iskrena?“ - Olimir će.
„Zamisli da se mi pojavimo pred nekim u vremenu od
prije dvije tisuće godina. Možeš li to zamisliti?“
„Kao da se pojavimo u Andautoniji?“ - Olimir se
pokušao snaći u vremenu i prostoru.
„Pa, ako je u pitanju ovaj prostor, mislim Zagreb, bolje
je da zamisliš neke Ilire koji tu žive.“
„Iskreno teško mi je to zamisliti“
„I meni“ - bila je iskrena Akorina.
222
„Život u Andautoniji mi je čak bliži. Ali da se trebam
tamo pojaviti morao bih prije prostudirati kako su živjeli“ ozbiljno je iz Olimira progovorio profesor.
„Jasno. Zamisli da nikako ne smiješ spomenuti ništa od
naše tehnologije jer oni to ne bi mogli shvatiti. Radio,
telefon, televizija mobitel, internet“ - Akorina prekine
nabrajanje i odmahne rukom.
„Vanda se dobro snašla, nije nas previše zbunila“ šalio se Olimir.
„Zato mi se čini da nije bila iskrena. Svijet, ljudi, tako
će se promijeniti za dvije tisuće godina da mi to nikako ne
možemo pojmiti. Kako da tako promijenjeno biće komunicira
s nama, a da mi ne budemo zbunjeni ili prestrašeni?“ zapitala se.
„Možda ona i nije iz tog nekog budućeg svijeta jer se
sasvim dobro snalazi s nama. A možda…“ - Olimir se
prekinuo u pola rečenice.
„Reci do kraja!“ - skoro je viknula.
„Pala mi je na pamet glupa misao. Što ako smo mi isto
kao i Vanda ljudi iz budućnosti samo toga nismo svjesni?“
Nastane tajac. Sjedili su ukočeno kao da su se našli
pred opasnošću.
„Misliš da se zato razlikujemo toliko od drugih ljudi?“
- tiho je upitala Akorina.
„Pa sad, ne razlikujemo se baš toliko“- počeo se
povlačiti Olimir.
„Da? A koliko smo puta ustanovili da nismo s ove
planete.“
„Znaš da je to izraz koji ne treba shvatiti doslovno.“
„Aha, ipak, priznati ćeš da na ovoj planeti ima jako,
jako različitih ljudi.“
223
„Sve je malo zbunjujuće ali ne vjerujem da su razlike
među ljudima tako velike“ - zaključi Olimir.
„Ti si sam počeo tu temu“ – obrecnula se Akorina.
Opet ih prekrije šutnja.
„A da pitamo Vandu što ona o tome ima reći?“ - tiho
zapita Olimir.
„Možda ona samo to čeka. I kako da joj vjerujemo.
Baš smo se lijepo opustili u zadnje vrijeme i potpuno
zaboravili na gospođu ‘A’.“
„Vratimo se prvobitnom planu. Kada se odlučiš idemo
ju posjetiti“ - predloži Olimir raspoloženo.
Činilo se da mu je drago što su započeli novu temu.
Nakon nekoliko dana Akorina predloži da potraže
gospođu „A“ iako nije imala nikakav konkretan plan u vezi s
time. Olimir se složio. Sjedili su na trosjedu u dnevnoj sobi.
Bilo je mirno nedjeljno jutro i Zagreb se doimao tih i miran.
Prošao je tramvaj i nakon toga se nije čulo ništa. Akorina je
duboko uzdahnula i zatvorila oči. Olimir je samo zatvorio oči
i odmah ih otvorio u čudu jer mu je hlada kapljica vode
skliznula niz vrat. Bili su u mračnoj i vlažnoj špilji. Akorina je
upalila baterijsku svetiljku koja osvijetli nevelik prostor.
Stajali su poviše male galerije. Olimir spazi da se na dnu tog
mjesta nešto sklupčalo. Pokaže u tišini rukom prema toj
gomilici. Akorina skrene svjetlo na sitno biće. Bilo je to očito
dijete od četiri ili pet godina, okrenuto leđima od njih i
zauzeto nekim premetom koji je razgledalo. Olimir se
polagano kretao prema djetetu kako bi vidio što drži u
rukama. Kada se dovoljno približio i nagnuo ostao je
zatečen. Dijete je imalo sjajan metalni predmet sličan glačalu
iako to nije bilo glačalo. U svakom slučaju taj predmet
nikako nije pripadao kulturi tog djeteta. Sad je i Akorina
224
prišla bliže i vidjela razlog začuđenosti na Olimirovom licu. I
sama je bila zbunjena. Dijete ja taj predmet stiskalo, treslo i
čak pokušalo ugristi. Kako ništa od toga nije dalo
zadovoljavajući rezultat spustilo je predmet na tlo i leglo kraj
njega. U tom trenu prostruji u špilji svjež zrak i pojavi se
svjetlo sa stropa u blizini djeteta pa se Akorina i Olimir hitro
povuku na mjesto poviše galerije. Svjetlo se pojačalo i kroz
njegove zrake su se počeli nazirati likovi letačih bića. Bili su
to ljudi potpuno bijeli i nježni kao i dijete koje je ležalo na
dnu spilje. No, nisu bili dlakavi niti su njihove lubanje
odavale srodnost s djetetom. Tek sada su Akorini i Olimiru
srca počela ubrzano kucati jer se nečem takvom nikako nisu
nadali. Dijete ih ili nije vidjelo ili je bilo naučeno na njihovu
pojavu jer se nije ni pomaknulo. Samo je pogledom pratilo
njihov let. A možda nije vidjelo razliku između njih i leptira
na livadi. No, to nikako nisu bili leptiri već ljudi koji su vrlo
umješno letjeli. Nekoliko časaka su levitirali nad djetetom a
onda se jedno od tih bića spustilo i uzelo predmet koji je
očito pripadao njima. Drugo biće se onda isto spustilo i
pružilo djetetu nešto što je ono odmah strpalo u usta. Nakon
toga su letači, noseći svoj predmet odletjeli u zraci svjetlosti,
tiho i spokojni, ne zamijetivši Akorinu i Olimira. Oni su, pak,
potreseni izgubili koncentraciju i našli se potpuno smeteni u
svojoj sobi. Sve je bilo tako normalno oko njih da nisu sami
sebi vjerovali što su vidjeli. Gledali su se začuđeno.
„Što je to bilo?“ - zapitala je Akorina.
„Da, što je to bilo?“ - Olimir će kao jeka.
„Misliš da je Vanda znala za ta bića? Jesu li to strojevi
pomagači?“
225
„Nisu mi se činili kao strojevi. Iako ne možemo biti
sigurni. Trebali bismo na licu mjesta vidjeti o čemu se radi“ bio je odlučan Olimir.
„Da. Slažem se, samo ne znam hoću li moći zamisliti
nešto što će nas odvesti do njih.“
„Ništa jednostavnije. Zamisli njih kakve si ih vidjela a
sve ostalo će se dogoditi samo od sebe. Ili se neće dogoditi“
- predloži Olimir.
„Imaš pravo. Idem samo pojesti bananu. Hoćeš i ti?“
„Hvala ne. Gricnuti ću malo čokolade.“
Sjedili su tako svatko sa svojim mislima.
„Uzeti ću dalekozor, jer sada ćemo se naći na
otvorenom“ - glasno je razmišljala Akorina.
Još su neko vrijeme tako sjedili. Prolazili su tramvaji.
Onda istovremeno, zatvore oči, i ostanu tako. Akorina
duboko udahne. Olimir osjeti toplinu sunca na sebi i otvori
oči. Sjedili su na obronku koji se blago nadvio nad dolinom.
Akorina se prene te izdahne. Na rubovima obronka počinjala
je gusta šuma. Mogli su biti u Kanadi ili u Gorskom Kotaru.
Zrak je bio tako jasan i čist kakvog nisu nikada prije osjetili.
Nasmiješili su se jedno drugom opijeni tim zrakom. Oko njih
nigdje nikoga. Pogledom su tražili neke znakove koji bi
govorili o prisutnosti letećih ljudi. Olimir pokaže na dolinu u
kojoj se dizala maglica. Akorina počne istraživati
dvogledom. Prelazila je pomno preko doline i kad se već
Olimiru činilo da ne može ništa vidjeti u toj magli ona ga
povuče za rukav pulovera i pruži mu dalekozor pokazujući
na središte doline. On pogleda. Magla se pretvorila u
mliječnu kupolu u kojoj je sve vrvjelo od letača. Bez da su se
dogovorali počnu se spuštati u dolinu. Bilo je lakše nego što
su očekivali, tako da su uskoro bili nedaleko kupole. Bila je
226
mnogo veća nego li je izgledala iz daljine ali jednako
mliječna. Nigdje se nije nazirao otvor, neka vrata ili
mehanizam za otvaranje. I dok su tako pretraživali spaze
malobrojnu grupicu neandertalaca kako sjedi uz kupolu. Bili
su zaklonjeni grmljem što im je pružalo sigurnost iako im je
prijašnje iskustvo govorilo da ih ta bića ne mogu vidjeti.
Neandertalci su izgledali kao da čekaju. Zato su i sami
odlučili čekati pa se spuste u travu. Polagano se gasio dan.
Tada iz kupole, u blizini skupine koja ih je očito čekala,
dolete dva lika. Spustili su se k njima i nisu izazvali nikakvu
pomutnju. Potpuno bijele kose i tijela, brzo su djelovali nad
jednim djetetom dok su ostali promatrali. Činilo se kao da
nekim predmetom skeniraju ili zrače to dijete. Brzo i tiho
kako su došli tako su uzletjeli i uletjeli u kupolu.
Neandertalci su polagano krenuli put šume, noseći dijete i ne
osvrnuvši se prema kupoli. Očigledno im je susret s tim
bićima bio svakodnevica. Sunce je bilo na zalasku. Akorina
primijeti kako se kupola polagano diže put neba. Zapravo u
daljini su se sada vidjele četiri kupole koje su isto tako
uzletjele. Gledali su ih začuđeno za razliku od neandertalaca
koji su išli prema šumi i dalje ne mareći za događaje u zraku.
Na približno istoj visini sve su kupole prestale ići uspravno i
promijenivši smjer poletjele prema zapadu. Uskoro ih više
nije bilo na vidiku.
„Pogledajmo kakav je trag ostao iza njih na tlu“ predloži Olimir i uputi se u nizinu.
Akorina ga je slijedila. Nije im trebalo dugo da se nađu
na mjestu gdje je još pred par minuta bila kupola.
Razgledavali su travu i nisu vidjeli ništa. Čak ni travke nisu
bile polegnute.
227
„Civilizacija koja ne ostavlja tragove“ - ustanovi
Akorina.
„Da. Arheolozi ne bi mogli naći ništa“ - složio se
Olimir.
Polako su se opet popeli na obronak i sjeli. U tišini su
gledali kako se pale zvijezde. Izlazio je i Mjesec.
„Iz kojeg vremena su ti Letači?“ - pitala je Akorina i
odmah ih imenovala.
Nije očekivala odgovor. Noć je bila topla i suha.
Umorni, izvalili su se na leđa i gledali u zatamnjeno nebo,
kao da će tamo pročitati odgovor na svoje pitanje. Ležali su
tako i vjerojatno zaspali na sat, dva. Olimir se prvi prenuo i
kad je shvatio gdje su spavali, brzo se i pomalo prestrašeno
osvrtao oko sebe. Sve je izgledalo mirno i spokojno.
Probudila se i Akorina. Njoj je bilo dovoljno što je Olimir
budan da ne doživi nelagodu. Nebo je bilo puno zvijezda i
Mjesec je sjao nad njima.
„Ne čini li ti se da je Mjesec čudnovato velik?“ - upita
tiho Olimir. Gledali su u čudu tu gomilu od Mjeseca kakvog
nikada nisu vidjeli.
„On je jako blizu“ - šaptala je Akorina. Činilo im se da
će pasti na njih. Ipak se nisu ni pomakli. Ostali su tako
skamenjeni dovoljno dugo da shvate kako to bliješteće tijelo
ne pada nego klizi po svodu. Iako im je bilo lakše kad su to
spoznali nelagoda je ostala i oni se u isti čas zaželješe doma.
Akorina stisne oči i udahne duboko. Bila bi silno razočarana
da joj nije uspjelo teleportirati ih u njihovu kuhinju. Kako im
se samo činila draga i mila ta njihova kuhinja. I šalice za kavu
koje su još stajale na stolu bile se predivne. I stara vaga je
imala posebni čar. Olimir ju je uzeo za ruku i poljubio. Ona
mu se milo smiješila.
228
„Ovo je bilo jako, jako neobično. Ogroman Mjesec.
Znaš naravno što bi to moglo značiti?“ - Akorina je i dalje
šaptala.
„Znam. Pradavno vrijeme. Milijun ili više godina u
prošlosti“ - Olimir je progovorio glasno i sam se trgnuvši.
„Ali to se ne slaže s neandertalcima. I tko su Letači?
Jesmo li mi u odnosu na njih iz prošlosti ili iz budućnosti?“ sad je i Akorina prestala šaptati.
„Mislim da su i jedni drugi naša prošlost; zapravo više
to osjećam; zapravo sam silno pospan“ - zijevao je Olimir.
Bilo je najpametnije otići na spavanje. No, ni ujutro
nisu bili pametniji. Zbunjeno su se sudarali po kuhinji dok su
pripremali doručak tako da je Akorina odlučila sjesti i pustiti
Olomiru da sve napravi sam. U tišini su srkali kavu.
„Mjesec je pokazivao da smo se našli u vremenu od
pred više milijuna godina. Ponovo kažem da u to doba nema
neandertalaca. Zapravo je i priroda morala izgledati različito
od…“ - tu je Akorina zastala.
Olimir ju je samo upitno pogledao. Ustala je i počela
šetati po kuhinji na jednu pa na drugu stranu.
„Mi smo zaspali. Probudili smo se u sasvim drugom
vremenu. Neandertalaca još nema. Ne znamo što je s
Letačima. Kakva je priroda uopće nismo primijetili jer smo
samo buljili u Mjesec“ - govorila je brzo.
Zastala je i zagledala se u Olimira. On se složio
klimanjem glave.
„Zapravo su mi veća nepoznanica Letači nego Mjesec“
- zaključi Olimir.
I dalje su u tišini pijuckali kavu. Biti će to uzbudljiv
vikend, predosjećali su. Iako su oboje pogledavali prema
229
balkonu na kojem je u kamenu „spavala“ Vanda nisu ju
spominjali. Tada je Akorina odlučno počela raspremati stol.
„Mogli bismo već danas ponovo posjetiti neandertalce.
Zapravo Letače“ - predloži.
„Je li i gospođa ‘A’ bila neandertalka?“ - zapita Olimir.
Odgovor nije dolazio. Alkorina je stajala zbunjena.
„Možda je a možda i nije. Nisam ju nikada jasno
vidjela. Mogla je biti mješanac, pola neandertalka a pola
moderan čovjek. Uvijek me zbunjuju ti moderni ljudi. Morali
su biti tamne puti zar ne? Barem u vrijeme dok su još
zajedno živjeli s neandertalcima.“
„Danas moram otići na poštu, a onda popodne
možemo na izlet u nepoznato. Ti bi mogla malo obnoviti
znanja o neandertalcima tako da se bolje snađemo tamo u
prošlosti“ - predloži Olimir.
Iako je to više zvučalo kao šala Akorina je u sebi
odlučila pogledati na internetu o neandertalcima. Nju su
najviše intrigirali Letači. Vjerovala je da o njima ne može
ništa doznati na internetu. Zapravo se prevarila. Surfajući po
internetu ni sama ne znajući kojim putem da krene, naišla je
na pojam modularna evolucija i nekoliko sljedećih sati
provela u čitanju raznih autora i njihovih tekstova na tu
temu. Kasno u noć prekinula je čitanje iako nije bila sigurna
da shvaća o čemu se radi. Jedno joj je ipak bilo jasno, da
nikakva gospođa „A“ ni neandertalci nisu bili bitni za njena i
Vandina pitanja. Odgovori su se skrivali u postojanju Letača.
Sve što je satima čitala učvrstilo ju je u uvjerenju da mi
zapravo ne znamo sve o svojoj prošlosti. Olimir je išao
spavati nakon Akorine. Primijetio je da zaslon njenog
računala još svijetli pa je krenuo prema njemu i pročitao:
230
„Modularna selekcija - prirodna selekcija uzrokuje brzu
promjenu svih osobina, a ne jednu po jednu, kako se do sada
vjerovalo.“
Već pospan u taj kasni sat nije ni pokušao shvatiti o
čemu se radi ali je slutio da je to u vezi s Letačima.
Doručkovali su u tišini. Akorina je rastreseno pospremala po
kuhinji. Kada je izašla, Olimir je sve doveo u red, staloženo i
s puno strpljenja. Vratila se obučena kao za izlet i samo
značajno pogledala u njega. Otišao se pripremiti za susret s
nepoznatim. Uskoro su sjedili u sobi na trosjedu, jedan kraj
drugog i držali se za ruke.
„Mi to sve ne moramo uopće raditi. Razum mi govori
da lijepo krenemo na izlet. Na Sljeme“ - neuvjerljivo je
govorila Akorina.
Olimir se samo osmjehnuo i ovlaš ju poljubio u obraz.
Duboko je uzdahnula i zatvorila oči.
Dan se gasio. Bili su na istoj livadi. Trava je bila
nevjerojatno meka, kao upravo pokošena. Pred njima se
sjajila kupola. Sjedili su kao u kinu usredotočeni na taj
prizor. Moglo se vidjeti nekakvo kretanje, živost unutar nje.
I zvuk. Slabašan zvuk, kao vjetar, zvižduk ili akord. Slušali
su pozorno. Iznenada je unutarnjom stranom kupole
proletjelo mnoštvo Letača. Onda se dugo ništa nije događalo.
Kad je sljedeći put Akorina primijetila kretanje unutar kupole
brzo je zapljeskala rukama. I tada je jedan Letač polagano
izletio van i uputio se prema njima. Zaustavio se par metara
ispred njih i polagano se spustio na noge. Gledali su se
uzajamno. Začula se glazba. Akorina i Olimir su se doimali
kao okamenjeni. Letač se polagano udaljio. Činilo im se da
se prije toga osmjehnuo. Sjedili su i dalje potpuno očarani.
231
Padala je tama. Kao i prošlog puta kupola se polagano
uzdigla u zrak i otplovila prema zapadu.
„Idu prema Suncu“ - prozbori Akorina.
Vidjele su se još dvije kupole u daljini kako plove
prema zapadu.
„Pogledaj ova trava uopće nije naša trava. To su
nekakvi lišajevi, mahovine što li?“ - istraživao je rukom
Olimir.
„Koga briga za travu. Idemo dozvati Letače, možda
nas povedu sa sobom“ - i već se dizala i mahala rukama.
Olimir se munjevito pridigne i zgrabi ju. Položi joj ruku
na usta.
„Potpuno si šenula. Mogli su nas oteti. Budi sretna da
nisu. Što mi znamo o njima? Ništa. Stvarno si
nepromišljena“.
Držao ju je tako dok su kupole nestajale s vidika. Onda
ju pusti i oni padnu na tlo. Sjedili su ponovo ukipljeni. Nisu
više očekivali ništa, samo su razmišljali o proživljenom. Iz
daljine se začulo nešto slično ptičjem pjevu. Zvuk se
pojačavao i odjednom se čuo kao pjev stotina ptica. Dolazio
je iz doline pred njima. A onda se pojavio dinosaurus.
Akorina je isti tren zažmirila i stisnula šake. Njen udah je
trajao čitavu vječnost. Nije se dogodilo ništa. Otvorila je oči,
izdahnula i ustanovila da drhti. Olimir je zapanjeno gledao u
dinosaurusa priličnih razmjera, kako pase. Bio je ogroman.
Pasao je poput krave. Polagano se udaljavao. Ptičji pjev se
prekidao dok je pasao i nastavljao dok je uzdignute glave
gledao u daljinu. Prestravljeni, Akorina i Olimir imali su
samo toliko snage da se prihvate za ruke i čekaju kraj. Bilo
kakav kraj. Svoj ili odlazak nemani. Dinosaurusu nisu bili
zanimljivi. Nisu bili ni hrana ni opasnost. Kad je to Olimir
232
shvatio opustio se i počeo slušati fićuk. Tiho je šapnuo
Akorini na uho:
“Nismo u opasnosti od ovog ptića. Samo slušaj njegov
pjev i uživaj.“
Bilo je to pomalo djetinjasto od njega, ali ionako je sve
djelovalo nestvarno. Akorina mu samo stisne ruku i nasloni
se na njega. Ako im je i došao smrtni čas biti će popraćen
divnim pjevom, mislila je. Više im se i ogromni biljojed nije
činio tako strašan. Ipak su odahnuli kada je krenuo prema
dolini iz koje je došao. Polako je nestao iz vidokruga a s njim
i cvrkut. Akorina zažmiri i smireno udahne. I prije nego li je
otvorila oči znala je da su u njihovoj dragoj i miloj kuhinji.
„Što je to bilo?“ - upita Olimir.
Zapravo nije očekivao odgovor. Zato nije obraćao
previše pozornosti na užurbano Akorinino šetanje iz kuhinje
u sobu. Nosila je knjige na stol u kuhinji i otvarala ih pred
njim. Sve su bile pune slika i vremenskih crta iz daleke
prošlosti. Prikazivale su biljni i životinjski svijet. Dominirali
su dinosaurusi. Olimir se sjetio kako je Akorina u
studentskim danima najradije učila za kuhinjskim stolom.
Tako je bila bliže hladnjaku, govorila je. Sada ga je
podsjećala na studenticu punu volje da riješi neki problem.
Obrazi su joj se zacrvenjeli, kretala se kao da nekuda kasni.
Konačno je sjela sučelice njemu i uprla prstom u jednu sliku.
Gledala ga je pogleda punog iskričave spoznaje.
„Dakle, sada znamo u kojem smo razdoblju prošlosti
bili. Evo ovdje negdje“ - uprla je prstom u vremensku crtu.
„Možda,“ - skeptičan je bio Olimir - „ali u to doba
nema ljudi. Tko su onda Letači?“
„Nema ljudi ali ima sisavaca“ - dobije odgovor brzo
kao da je samo to čekala.
233
„Ima sisavaca ima i kukaca, pa što!“ - Olimir će i
odmah zažali jer se Akorina počela smijati.
„Upravo tako. Ima kukaca. Kukci lete, zar ne? Znači
neki lete i neki su sisavci. Zaključak se nameće sam po sebi“
- govorila je to slavodobitno i kružila rukama kao da miješa
kukce i sisavce u smjesu iz koje će ispasti Letači. Čim je to
pomislio Olimir se zabezeknuto zagledao u Akorinu.
„Ne misliš valjda…“ - nije dovršio rečenicu.
Ona je samo potvrdno klimala glavom.
„Ali to je totalno ludo. Shvaćaš da je to potpuno
nemoguće“ - sad je uskliknuo.
„Zašto je nemoguće?“
Pitala je to kao dijete koje pita zašto ne može dobiti
sladoled. Bilo je to malo previše čak i Olimiru koji se naučio
na bujnu maštu svoje supruge.
„Zato što za takvu vrstu genetske manipulacije treba
veliko znanje i tehnologija. Ni mi danas ne bi mogli napraviti
takvo što.“
Još dok je to govorio osjećao je da su mu argumenti
slabi. Tko smo to „mi danas“ da možemo biti mjerilo za sve
događaje u tako dalekim vremenima. I to što odlazimo u ta
daleka vremena na potpuno nejasan način zapravo je
neshvatljivo.
„Predajem se. Izgleda da je sve moguće“ - umorno je
rekao.
„Nisam mislila na nikakvu genetsku manipulaciju.
Mislim na to da su sisavci mogli, kao i kukci, evoluirati kao
letači. Zašto neki letači ne bi mogli imati i krila i ruke? Pa i
jedna grana dinosaurusa je poletjela. Na kraju zašto su
šišmiši mogući, a ljudi letači nisu? Znam, reći ćeš da ti sisavci
nisu bili ljudi pa ako su i poletjeli, oni su poletjeli kao budući
234
šišmiši. To je problem s našim shvaćanjem što sve mjerimo
jednim metrom. Iako znamo da je na planetu u prošlosti
istodobno bilo različitih ljudi, teško nam je zamisliti da je bilo
ljudi koji su bili toliko različiti da smo mi u odnosu na njih,
možda, neka kriva grana“ - zaključi.
„Kakva kriva grana?“ - bio je iskreno znatiželjan
Olimir.
„Mislim da smo kao i neandertalci, grana bez nastavka“
- pomalo smušeno je objašnjavala i nastavila - „Baš nismo
kroz povijest pokazali preveliku mudrost. Na putu smo da se
uništimo. Pa i Vandin svijet opstaje samo zahvaljujući
strogom nadzoru računala. Možda su evoluirala neka
drukčija bića koja sebe i ne bi svrstala pod ljude ako pod tim
mislimo na sebe. Homo sapiens. Da umreš od smijeha“ - bila
je rezignirana.
„Homo sapiens sapiens“ - ispravio ju je Olimir i nadao
se je da će ju to raspoložiti.
Ali nije, samo ga je ozbiljno pogledala.
„Vjerojatno bi mi u dubini duše bilo lakše da si mogao
naći argumente protiv mogućnosti postojanja bića koja su
možda bila više ljudi nego mi. Onda bi mi i dalje bili na
prvom mjestu u razvoju. Ovako ne znam što da mislim.“
„Vanda je očito tražila na krivom mjestu. Ako je i bilo
nečeg iznimnog u ljudskoj u prošlosti, to je zakopano u
pradavnim vremenima“ - sad je Olimir postajao zamišljen.
„Pa vidjeli smo da su prema neandertalcima
blagonakloni,“ - Akorina započne - „a i nas su pogledali i
otišli svojim putem. Tko zna možda su uspjeli prevladati
osvajačke nagone, da u svima vide hranu, neprijatelje i uopće
nešto iskoristivo.“
„Što misliš da oni žive od zraka?“
235
„Možda žive od Sunca. Možda su našli način da svoj
broj prilagode nekoj zlatnoj sredini i ne ugrožavaju nikoga.
Osim toga možda su našli način da ne ostavljaju iza sebe
nikakav trag. Nikakvo kamenje, gradove, zidove, sjekire i
grobove“ - sada je Akorina nezaustavljivo plela priču.
„Dokazi, dokazi, dokazi“ - uporno je ponavljao Olimir.
„Pa vidjeli smo ih“ - nije se dala smesti Akorina.
„A ti misliš da to što su bijeli i lete znači i da su dobri?“
cinično će Olimir – „Možda ti tvoji dobri letači rade kobasice
od neandertalaca!“.
„Pa su valjda neandertalci zato izumrli“ - sada je vikala
Akorina.
Od moguće svađe ih je spasila zvonjava mobitela.
Olimir se javio. Bila je to Biba. Javljala je da parkira na
Britancu i biti će kod njih za pet minuta. Išli su je zajedno
dočekati na vratima, odahnuvši što su imali dobar razlog da
prekinu natezanje oko Letača.
236
Gdje je Vanda?
Z
aista je Biba za pet minuta bila u stanu i veselo se
pozdravljala s mamom i tatom. Odmaknula se malo
od njih i šireći ruke upitala:
„Onda?“ - a Akorina i Olimir su se samo nijemo
pogledali. Nisu znali na što Biba misli. Olimir se prvi sabrao.
„Što, onda?!“
„Mislim balkon“ - sad je bio red na Bibi da se čudi.
Akorina i Olimir su se odmah sjetili da je Vanda ostavljena
na balkonu. Sigurno je Biba nabasala na nju. Ponovo je
Olimir preuzeo inicijativu.
„Reci Biba, što je s balkonom?“
„Mislila sam da ste već bili na balkonu i vidjeli“ - ali ju
Akorina dodirom ruke prekine.
„Hajdemo na taj tajanstveni balkon“ - i krene odlučno
prva u kuhinju i do balkonskih vrata. Tek je trenutak
oklijevala primivši kvaku, ali onda ih odlučno otvori i sve
shvati u trenu. Ili je bar tako mislila. Balkon je bio uredno
pospremljen i opremljen s dvije stolice i jednim malim
stolićem.
„Divno“ - s olakšanjem i sasvim iskreno pohvali Bibu.
„Uvijek ste govorili da je dvorišna strana prava oaza
mira u centru grada. Sad možete u miru popiti kavu. Zapravo
bilo je vrijeme da se to počisti. Svašta se nepotrebnog
nakupilo. Čak sam našla i jedan bezvezni kamen“ - ponosno
je objašnjavala.
„Ma nemoj“ - Olimir je glumio čuđenje.
„Da sve je to završilo u smeću i gotova priča.“
„Gotova priča“ - zaključi Olimir, zagrli ih jednu i
drugu, pa se zagleda u oblake iznad krovova.
237
Akorina je slutila da je Biba imala iznenada puno
vremena za uređenje balkona jer se nešto čudno događalo
između nje i Saše, pa je zato upitala:
„A gdje je Saša?“
„Ponovo je produljio boravak u Ženevi. Ti kongresi
paleontologa znaju biti zamorni“ - nekako je neveselo
objašnjavala Biba.
„Što ti sad radiš? Na fakultetu su sad praznici.“
„Da, praznici. Ispiti, ispiti“ - bila je potpuno bez poleta.
„Imaš li veliku gužvu s ispitima?“- nije popuštala
Akorina.
„Pa ne baš. Zapravo sam gotova.“
„Putuj onda u Ženevu. Balkon si sredila i što ćeš sada
ovdje?“ - veselo usklikne Akorina, pljesne rukama, pa nju i
Olimira izgura iz balkona u kuhinju.
Biba je trenutak zastala a onda ih cmoknula u obraz i
brzo otišla.
„Nije ti baš pametno miješati se u njihove odnose. Što
ako u Ženevi nađe Sašu s nekim, s nekom, što ja znam, u
nezgodnoj situaciji?“ - bio je iskreno zabrinut Olimir.
„Ako je tako neka se dozna što prije. Ako nije
razveseliti će se što je došla.“
Iako su razgovarali o Bibi i dalje je u zraku visjela
njihova nedovršena rasprava. Knjige su u hrpama ležale na
stolu. Akorina je neusredotočeno listala čas jednu čas drugu.
Razmišljala je kako sutra ide na zamjenu u školu, kao uslugu
bolesnoj kolegici. Biti će tamo jedan mjesec i predavati
povijest u petom razredu. Veselila se tome ali i osjećala
tremu jer nije bila ona ista od pred godinu dana. Epizoda s
Vandom ju je poprilično promijenila. Pristala je na tu
zamjenu, ne radi novca jer on je stizao redovito i obilato, već
238
zbog želje za običnom svakodnevicom. Sada su joj se
svakodnevni odlazak u školu, pripremanje za nastavu i
događaji u razredu činili kao ugodna rutina. Život u kojem
možeš doživjeti polaganost, vrijeme posvećeno sebi. Možeš
si postavljati najrazličitija pitanja, a to je nešto drugo nego li
doživljavati najnevjerojatnije stvari. Ugodne li dokolice,
oduševljavala se nadolazećim danima.
Pomislivši to, iznenada je shvatila da je možda naišla na
odgovor tko su bili Letači. Bića koja su živjela život bez
potrebe za spektaklom, senzacijom, iščašenjem ili stalnom
promjenom. Možda su našli zlatnu sredinu između nužde
preživljavanja i kvalitete života. Možda su živjeli utopiju.
Iako joj se to činilo nevjerojatno ipak je odlučila ideju
kazati Olimiru. A i on je bio obuzet razmišljanjem o Letačima
radi glazbe koju su čuli. Činilo mu se da je to biće bilo u
oblaku glazbe ili glazba sama. Nije bio siguran u svoj
doživljaj.
„Jesi li i ti čula glazbu kad se pred nas spustio Letač?“
- pitao je Akorinu.
„Da, čula sam. Sad kada me to pitaš sjećam se da sam
bila začuđena jer je to bila Karmen“
„Ma ne, čuo se Mozart“ - bio je odlučan Olimir.
Pogledali su se začuđeni. Bez objašnjenja su shvatili da
je svatko od njih čuo onu glazbu koja mu najviše znači. Ili
prema onom što su naučili u Arkomelu, čuli su sami sebe,
svoje ja.
„Znači da nas je Letač skenirao i kako nije našao ništa
opasno, jestivo ili interesantno odletio je“ - ponovo je Olimir
bio ciničan.
„Ali on se osmjehnuo“ - bila je uporna Akorina.
239
„On se osmjehnuo,“ - ponovio je Olimir - „a možda je
to bila ona.“
Bez da je to planirao dodao je njihovoj zbunjenosti još
jedan nerazjašnjen element. Akorina se sad doimala umorno
pa zaključi da je vrijeme spavanju. Ništa pametno nisu više
mogli kazati na tu temu. Podsjeti Olimira da sutra ujutro ima
nastavu, a on saopći da će jutro provesti na Akademiji.
Kad je ujutro ponovo provjerila raspored, Akorina
ustanovi da ima tek treći sat. Otvorila je e-poštu i našla
Bibinu poruku. Javljala je da je ideja o putovanju bila odlična
i da će tijekom dana otputovati u Rim. Javiti će se kad se
smjesti. Akorina se smješkala sebi u bradu jer joj je bilo
drago da Biba nije pojurila u Ženevu. Već je neko vrijeme
govorila o putovanju u Rim izvan sezone, bez prevelike
turističke gužve i vrućine. Zato joj je zaželjela sretan put i
dobar provod. Oraspoložena krenula je u školu. Sve je bilo
kako je željela. Nikakve čudnovate zgode, samo lijepa
svakodnevna događanja. Olimir je pripremio ručak. Poslije su
na svom novouređenom balkonu pili čaj.
„Misliš da je Vanda stradala?“ - upita oprezno Olimir.
„Nije. Sigurno je neprimjetno, da ne prestraši Bibu,
nestala u nepoznatom smjeru“
„I ja tako mislim.“
Onda su dugo šutjeli. Nakon što je prespavala Akorini
se ideja o životu Letača u nekakvoj utopiji, činila potpuno
besmislena. Posebno zato jer za to nije imala baš nikakve
potvrde. Ali iskustvo s glazbom koje su oboje doživjeli bilo
je nešto što nisu mogli zaboraviti. Posebno zato jer se sve
nekako nadovezivalo na proživljeno u Arkomelu.
„Odakle dolazi glazba?“ - pitanje je bilo upućeno više
oblacima i vjetru nego li Olimiru.
240
On je samo podignuo obrve i duboko udahnuo.
Akorina je znala da bi joj on mogao održati predavanje o
povijesti glazbe, ali pitanje se nije odnosilo na to. Olimir je to
znao i zato nije imao odgovora.
„O bitnim stvarima ne znamo ništa“ - filozofski je
zaključila.
Kao da želi čitavu scenu vratiti u svakodnevicu, iznad
njih je proletjela prva proljetna lasta.
„Zapeli smo“ – započne Olimir - „i možda bismo
trebali pozvati Vandu. Ona nešto o tome zna“.
Akorina je samo šutjela. Nije bila oduševljena
prijedlogom.
„Nešto o tome znaš i ti. Zar nisi pisao o tome.
Uostalom na temelju tvog članka su došli na ideju da
pomoću glazbe sele duše iz tijela u tijelo.“
„Kakvo seljenje duša? O čemu govoriš? Pisao sam o
stanju duha potaknutom glazbom, jednostavno rečeno. O
utjecaju glazbe na naš duh.“
„I vice versa“ - mrmljala je Akorina.
„Molim? Naravno o utjecaju duha na glazbu. To je
dijalektika. Ipak nikako ne vidim kako se iz toga može izleći
nekakva, kako ti kažeš selidba duša.“
„Možda bi se trebao potruditi, uposliti maštu. Možda
bismo trebali pjevati umjesto da govorimo pa bi nam sinulo“
- lupetala je Akorina u svom elementu.
„Možda“ - složio se Olimir.
Sad je bio red na Akorini da se začudi. Nad njima je
letjela lastavica i fućkala.
„Što čujemo? Lastavicu? Sebe kroz lastavicu? Glazbu“
- glasno je razmišljao Olimir.
241
„Ja čujem lastavicu kako fućka i to mi je ugodno“ - bila
je jasna Akorina - „i nisam sigurna je li to glazba. Što je
glazba?“ - bilo je vrijeme da se upita.
„Znaš da definicija tu ne pomaže. Na kraju, definicija
glazbe oko koje bi se svi složili ne postoji. Sve su to
objašnjenja koja nama ne pomažu da shvatimo s čime smo se
sreli. Naslućujem da postoji veza između osobnosti i glazbe
koju tek treba otkriti.“
„Možda nam ipak treba Vanda. Gdje li se ta krije?“ pitala se Akorina.
Čaj se ohladio, padao je sumrak pa su ušli u kuhinju.
Izgledalo je da čekaju pojavljivanje Vande, iako nisu ništa
rekli. Ali Vanda se nije pojavila ni taj dan a ni sljedeći.
Akorina i Olimir su zaključili da bi bilo dobro da otputuju u
Medulin preko vikenda. Odmarati će se i čekati izgubljenu
Vandu. Dani su se nizali ugodno slični. Putovanje se
razvuklo u zastajanju na kavi, kolačina i lijepim vidicima.
Medulin je bio uspavan. Jedino su novosagrađene kuće
iznikle kao gljive poslije kiše govorile o aktivnosti mještana.
Kuću je trebalo prozračiti, pa promijeniti posteljinu i utvrditi
kakvo je stanje u hladnjaku. Sve su to obavljali osluškujući
možebitno zvono na vratima ili poziv na telefon. Ali nije se
zbilo ništa od toga. Navečer su se dopisivali s Bibom koja je
oduševljena krstarila Rimom. Na kraju im je saopćila kako je
Saša prekinuo boravak u Ženevi i sprema joj se priključiti u
„vječnom gradu“. Tako su otišli na počinak bez susreta s
Vandom. Za doručkom je Olimir predložio da prošeću
plažom što je Akorinu razveselilo. Uzeli su prostirku za
sjedenje i tako se mogli ugodno smjestiti tik do mora, na
pijesku. Bio je ugodan i sunčan dan, bez vjetra. U tišini čulo
se samo more koje povlači i vraća pijesak i sitno kamenje. To
242
stalno kretanje i zvuk bili su umirujući. I kad im se činilo da
bi mogli zadrijemati u plićaku se zakotrljala Vanda. Akorina
ju je prva spazila ali se nije pomakla. Gledala je tu kuglicu
koju je ne tako davno spasila u tom istom plićaku od sigurne
smrti. Onda se tome radovala a sada nije bila sigurna kakvi
su njeni osjećaji. Vanda kao da je čekala. More ju je njihalo,
čas izbacujući ju na plažu, čas povlačeći ju u sebe. Akorina i
Vanda su se gledale a Olimir nije ništa slutio promatrajući
galeba na drugoj strani. A onda je uzeo kamenčić i hitnuo ga
u more. Ravno u Vandu a da to nije primijetio.
„Znaš što? Mislim da nam Vanda nije ni potrebna. U
svemu su bitni Letači a ona za njih niti ne zna. Hajdemo
kući“ - odlučno je rekao i ustao.
Akorina je bacila pogled prema Vandi. Bila je zelena.
Možda od zavisti, pomislila je. Krenuli su polagano
otresajući pijesak. Ipak Akorina nije mogla ostaviti tu
kuglicu i glumeći da popravlja vezicu na tenisici poviče:
„Gle, Vanda!“
Olimir se zagleda i opazi ju. Bila je crvena kao mak.
Izvukao ju je iz mora.
„Dobar dan“ - jako umiljato i nježno je progovorila uz
pravi svjetlosni spektakl. Morali su se nasmijati. Akorina ju
uzme i strpa u džep. Putem nisu razgovarali. Čak su i kod
kuće u tišini odložili Vandu na ukrasni tanjur na stolu i
presvlačili se u domaću robu. Tek kad su se zavalili u fotelje
Vanda se ponovo oglasila:
„Hvala vam što ste me pozvali natrag. Zaista se
veselim što ćete sa mnom podijeliti svoje spoznaje“ diplomatski je sročila rečenicu.
243
„Zapravo imamo više pitanja za tebe nego li nekih
spoznaja do kojih smo došli“ - odmah je jasno dala do znanja
Akorina kako stoje stvari.
„Rado ću odgovoriti na svako pitanje ako, naravno,
znam odgovor“ - ogradila se Vanda.
Olimir je odlučio postaviti pitanje:
„Zanimalo bi nas kako uz pomoć glazbe selite
osobnost iz tijela u tijelo?“
„Ah, to. Naravno je ne znam tehničke detalje ali to
možemo pogledati u centru za 3d transformaciju. Moram
nam samo ugovoriti posjet.“
Vanda je čekala. Onda se oglasila Akorina:
„Ti si nedavno doživjela neugodni susret s likovima
koji nisu bili prijateljski raspoloženi prema tebi. Oni očito
vrebaju na neke informacije za koje se nadaju da će ih otkriti
preko tebe. Ja ne znam kako oni to namjeravaju napraviti ali
nisam sigurna da si ti dovoljno zaštićena.“
„Kako to misliš?“ - pitala je zabrinuto Vanda.
„Jesi li sigurna da ono što bismo ti eventualno rekli ne
bi čule još neke uši?“
Nastao je tajac. I to je potrajalo.
„Ne mogu biti potpuno sigurna da netko nepozvan ne
pokušava preko mene čuti ono što pričamo“ - reče Vanda s
žalosnim prizvukom u glasu.
„Vrlo je važno da smo iskreni jedni prema drugima.
Samo se tako možemo zaštititi. Ono što procijenimo da je
preopasno da doznaju nepozvani ne ćemo spominjati.
Najbolje je da to unaprijed bude jasno“ – glasno zaključi
Akorina.
U sebi je zaključila da o Letačima ne će biti ni riječi
pred Vandom. Shvatio je to i Olimir. A shvatila je i Vanda da
244
ima stvari koje neće tako skoro čuti od njih i da je to jedina
mogućnost, za sada. Zato joj je bilo drago kad je Akorina
rekla:
„Vanda činiš mi se nekako umorna i bez volje.“
„Dobro si primijetila. To ima veze s incidentom u
Arkomelu. Naime kad smo odlazili bila sam prisiljena oduzeti
jedan život, kako bi se izvukli. Koliko god je taj moj čin bio
opravdan i bez osude, ja ga teško proživljavam i trebati će mi
vrijeme da se oporavim. Tim više je tvoja primjedba u redu
da je potrebno paziti što ćete preda mnom ispričati o
možebitnim spoznajama.“
„Žao mi je da si to doživjela“ - iskrena je bila Akorina.
„Zapravo ti moramo zahvaliti što si nas izvukla“ pridružio se suosjećajno i Olimir.
Nitko nije spominjao da je upravo Vanda bila ta koja ih
je dovela u tu situaciju. Na kraju zašto tražiti krivca za
događaje koji su i njih ponijeli toliko da nisu pružali otpor
sudjelovanju u njima. Akorina dotakne Vandu i nasmiješi joj
se.
„Nadam se da su te nevolje iz nas. Bilo bi dobro da nas
obavijestiš kada budeš sigurna da si se riješila tih špijuna.“
Vanda je uzdahnula i taj je uzdah zvučao kao da dolazi
od nekog tko ima sto kila a ne od malene kuglice. Pogledali
su ju u čudu.
„Ima još nešto. U Arkomelu nisu pokušali oteti
Akorinu pomoću glazbe. Pokušali su u Akorinu ubaciti
nekoga. Pomoću glazbe. Doktor je čak očitavao znakove
trudnoće. Zato smo morali tako na brzinu otići. Da to
osujete poslali su ubojicu na nas. No u Tokiju sam poslala
tvoj DNA na analizu i doznala da trudnoća nije uspjela“
245
Vandin glas je drhtao. A drhtale su i Akorinine ruke.
Olimir je ustao i zagrlio ju.
„Tvoj svijet Vanda nije ništa bolji od našeg. I dalje iz
tame izviruju užasi“ - rekao je to tužno i slomljeno.
„Da, znam. Izgledalo je stoljećima da uspijevamo biti
bolji. Još uvijek mislim da ima nade za nas“ - Vanda je jecala.
Akorina je tiho plakala naslonjena na Olimira. Njemu
su u tišini tekle suze koje nije zaustavljao.
246
Trajalo je danima
U
razgovoru su odlučili Vandu ostaviti na stolu da se
odmara i vratiti se u Zagreb svakodnevnim
poslovima. Akorina je sada bila još zahvalnija na
prilici da odlazi u školu i provodi vrijeme u poučavanju.
Njena kolegica, koju je zamjenjivala, bila je omiljena među
učenicima i povijest je kao predmet bila dobro prihvaćena.
Nije joj padalo na um takmičiti se s tom legendom od
profesorice. Jednostavno je nastojala iskreno i nenametljivo
proraditi gradivo vodeći računa o interesima učenika. Tako
je često započinjala sat nekim mitom starih naroda ili nekom
pričom. U petom su razredu učenici bili u dodiru s prošlošću
preko „činjenica“ koje su velikim dijelom bile zasnovane na
mitovima i pričama. Kako nije bila opterećena time da djeca
te dobi moraju sve zapamtiti već je smatrala da je najvažnije
da ih zainteresira za predmet i stvori ugodno ozračje, tako
nije bilo nikakvih problema na nastavi. S obzorom na sve što
je proživjela zadnjih mjeseci i što je saznala nije bila voljna
učenike maltretirati podacima koji će već uskoro biti nevažni
u njihovim životima. Osnažiti ih da postavljaju pitanja,
navoditi ih na razmišljanje i stvaranje vlastitog mišljenja bilo
joj je važnije nego li suhoparno pamćenje i reproduciranje
zapamćenog. Bila je u prednosti pred svojom kolegicom jer
nije ocjenjivala. To joj je u mnogome olakšalo odnos u
razredu jer nije bilo neurotične klime učenja za ocjenu.
Akorina je provodila ispunjene dane pa je uspijevala ne
misliti na šokantne događaje iz Arkomela. Ipak nije bilo
moguće da se toga ne sjeti navečer kad su svi poslovi bili
gotovi. Nadu joj je budila misao da postoji nešto bolje, nešto
drugačije u svijetu Letača, što bi im moglo pokazati put.
247
Pomalo se ljutila sama na sebe jer za takvo razmišljanje nije
bilo nikakvog osnova. Da ne bi potonula u smjela maštanja i
luckaste konstrukcije uvijek se prisjećala Olimirovih riječi:
“Možda su oni radili kobasice od neandertalaca.“
Uostalom od nečega su morali živjeti. Zašto je ona
pomislila da koriste energiju Sunca nije joj bilo jasno. Istina
je da su u sumrak kretale njihove kupole na zapad, za
Suncem. To, međutim, još nije objašnjavalo ništa. Možda
nisu imali riješeno pitanje rasvjete, razmišljala je kao Olimir.
Kada god bi započeli razgovor o Letačima Olimir je
inzistirao na tome da je jedina važna stvar doživljaj koji su
zajedno proživjeli, glazba koju su čuli. Ponavljao je: „to je
činjenica“, i Akorina je znala da je u pravu. Sama je
poučavala druge da se zaključci mogu donositi samo na
temelju činjenica. Pretresali su taj doživljaj, ali ništa iz toga
nisu mogli zaključiti. Ono što je posebno zbunjivalo Akorinu
bilo je potpuni nedostatak materijalnih dokaza o postojanju
Letača u prošlosti. Kao da su sustavno uklonili sve što je
moglo upućivati na njih. Budući da nije bilo pomaka u
njihovim zaključcima, sve su manje govorili o tome. No, iako
nije govorio o tome, Akorina je znala da Olimira ne napušta
ta tema jer je na kraju krajeva glazba bila njegov osnovni
interes. Često je sjedao za klavir i svirao, a onda iznenada
prestajao i ostajao sjediti zamišljen, zagledan nekuda. Tako
je došao i kraj njenom predavanju u školi. Bilo joj je drago
da se njena kolegica oporavila i vratila, iako je malo žalila jer
je to završilo. Išla je polagano kući preko Cvjetnog trga i
odlučila sjesti na kavu. Okrenula se tako da gleda na stranu
trga koji je doživio najmanju promjenu jer nije bila
oduševljena njegovim novim izgledom. Ipak nije dozvolila da
joj to pokvari užitak prekrasnog proljetnog dana. Ne misleći
248
ni na što naprosto je sjedila i gledala ljude oko sebe. Onda joj
je iznenada sinula misao o Letačima i pitanju materijalnog
dokaza koji je nedostajao. Nije joj bilo jasno kako to prije
nije shvatila. Smijala se, čak prilično glasno, jer su je za
susjednim stolom začuđeno gledali. Ustala je, ostavila novac
za kavu i dalje se smijući. Prošla je kraj začuđenih ljudi i
mahnula im. Brzala je kući Ilicom nadajući se da je Olimir
već stigao. Grabila je po dvije stepenice, što se već dugo nije
dogodilo i zvonila na vrata jer sigurno ne bi pogodila
ključanicu. Olimir je hitro otvorio, gledao ju zadihanu i sam
željan da odmah progovori.
„Shvatila sam“ - jedva je govorila Akorina - „ostavili
su iza sebe…“ - a Olimir završi rečenicu - „glazbu“.
Pali su jedan drugom u zagrljaj i zaplesali pjevajući
Odu radosti. Zašto baš to, nisu znali, ali ih je još više ponijela
ta začudna sinkronizacija. Otplesali su u dnevnu sobu i srušili
se na trosjed.
„Kada si shvatila?“
„Prije sat vremena pijući kavu na Cvjetnom. A ti?“
„Prije sat vremena kad sam tu prevrtao stare note.“
„Nitko nam ne će vjerovati“ - Akorina će nakon što je
oduševljenje pomalo minulo.
„Hoće, Vanda.“
„Ali njoj ne smijemo ništa kazati. Zapravo ne smijemo
o tome uopće nikome govoriti. Ta spoznaja je mogućnost da
shvatimo neke stvari i dok to sami ne dokučimo bolje je da
sve zadržimo za sebe.“
Zastala je svjesna da govori prilično besmisleno. Kako
uopće razložno objasniti sve što su proživjeli. I da nije bila
tako sklona divergentnom mišljenju teško da bi sve to
249
preživjela bez trajnih posljedica. No sada je zazivala logiku
da se potpuno ne pogubi.
„Nekada je naizgled nelogičan pristup jedino moguć,“ progovorio je Olimir kao da joj čita misli i nastavio - „mašta
je oduvijek bila pokretač ljudskog mišljenja. Umjetnost nam
je racionalno nedokučiva. Glazba je umjetnost. Spoznaje o
svemu što nam se događa mogu doći jedino ako sebi
dozvolimo alternativne pristupe.“
„Da, koje?“
„Možemo otići na ručak i prepustiti se čarima okusa i
mirisa hrane“ - smješkao se Olimir.
„Možemo gucnuti finog vina“ - nadovezala se Akorina
„To je legalno drogiranje. Tko zna možda pomogne da nam
proradi alternativa“ - sada se već rugala.
„Pa tko zna gdje se krije spoznaja“ - nije se predavao
Olimir.
Šala ili ne, no Akorina je počela tražiti torbicu i
sunčane naočale za izlazak iz kuće. Tako su neplanirano, sjeli
u vrt restorana u kojem već dugo nisu bili. Sve im se činilo
uzbudljivo, kao da su na nekom tajanstvenom zadatku.
Odabir jela i vina time je dobio dodatno značenje. Restoran
je bio pun, uglavnom mladih poslovnih ljudi. Činilo im se da
se oni doimaju kao turisti. Žamor ni preglasan ni pretih bio je
jedina zvučna kulisa. Stolovi su bili dovoljno udaljeni jedni
od drugih da se ne miješaju mirisi hrane. Konobari uslužni ali
profesionalno distancirani. Iznenada Akorina prekine jesti
juhu i upita Olimira:
„Znaš li po čemu su se razlikovali hologrami od
stvarnih ljudi u Arkomelu?“
„Ne znam.“
250
„Po tome što su svi bili bez noktiju. Prsti su im
izgledali kao hrenovke. Konobari su nosili rukavice pa se to
nije primjećivalo. Prilično odvratno.“
Olimir je šutio. No, nesvjesno je počeo zagledati
ljudima oko sebe u šake. Začudo, iako su svi bili dovoljno
blizu nikako nije mogao sasvim jasno razabrati imaju li
nokte.
„Potpuno sam izgubio tek. Stvarno je lako postati
paranoičan. Imaju li konobari rukavice?“ - pitao je
poluglasno jer ni jednog konobara taj tren nije bilo na vidiku.
„Imaju. Zato sam se i sjetila Arkomela“ - reče Akorina
nastavljajući mirno jesti juhu.
„Nisi zabrinuta?“
„Ne. Ako se ništa ne događa nema razloga za brigu.
Ako su oko nas hologrami znači da žele stupiti u kontakt jer
znaju da ja znam za njihove hrenovke.“
„Znači ručamo dalje i nastojimo se opustiti.“
„Hajmo si nazdraviti jer nikad se ne zna“ - sad je
namjerno dramatizirala.
„Stvarno si apokaliptična“ - bubne Olimir i obriše usta
salvetom.
Kucali su se i pili vino prenaglašeno svečano. Stiglo je i
glavno jelo. Konobar je zaista imao bijele rukavice. Oni su se
jedva susprezali da ne prasnu u smijeh. I tako su jeli i pili a
da nisu znali jesu li okruženi hologramima ili ne. Vino je
počelo djelovati. Zabrinutost se smanjila a s njom i oprez.
Kad je Akorina krenula prema toaletu i jedna se mlada žena
uputila za njom. U hodniku Akorina iznenada zastane pred
ogledalom jer je vidjela svoj lik i nije joj se sviđalo kako joj
stoji marama oko vrata. Taj tren na nju naleti žena koja nije
251
očekivala taj nagli zastoj. Akorina ju pogleda u oči, pa u
ruke. Bile su nježne s francuskom manikurom.
„Oprostite“ - žena se brzo udaljila.
Iako smirena u vezi svoje sumnje, Akorina odustane od
toalete i vrati se stolu. Kao da se ipak probudio dodatni
oprez. Zakoračila je na terasu, no Olimira tamo nije bilo.
Zapravo nije bilo ničega. Nikakav vrtni restoran samo pusto
dvorište među kućama. Istog trena Olimir je spazio Akorinu
kako mu prilazi praznog pogleda. Zgrabi ju za ruku ali ona
nije reagirala. Drogirana je, proleti mu misao i odmah se
zapita je su li i njemu podvalili drogu. Nježno ju posjedne za
stol i pozove konobara. Plati i povede Akorinu kao lutku na
koncu u auto. Morao joj je vezati sigurnosni remen.
Grozničavo je razmišljao da li da krene u bolnicu ili kući.
Odluči voziti po impulsu dok ne donese odluku. Sam nije bio
drogiran. Očito su Akorinu mislili oteti. Što je s Vandom?
Sada bi mu dobro došla. Skrene na parkiralište pred školom.
Na sreću Akorina je mirno disala. Spusti stakla na
prozorima. Ostao je tako deset minuta a da mu ništa nije
padalo na um. Na kraju pustog parkirališta djeca su se igrala
graničara. Gledao ih je bez da im je pridavao pozornost.
Iznenada jedna djevojčica od devet, deset godina pusti loptu
i zatrči se prema autu vičući:
„Tata, evo me!“ - i prije nego se Olimir snašao bila je
kraj prozora i u pola glasa nastavila - „ja sam Vanda, pusti
me unutra i vozi kući.“
Kao u snu Olimir ju je poslušao, a djevojčica je u
prolazu djeci mahnula, bezbrižno i veselo. I oni su odmahnuli
njoj. Čim su se udaljili Vanda posegne u džep pulovera
izvuče ampulu i ubaci ju u usta Akorini. Olimir se sledio od
tog čina ali sve se odigralo tako brzo da nije mogao reagirati.
252
„Pazi kako voziš!“ - poviče Vanda. Krivudao je po Ilici
i kršio sve propise, ali bilo je vruče popodne bez ijednog
vozila. Akorina je počela dolaziti k svijesti. Začuđeno ih je
gledala. Olimira blijedog poput krede i djevojčicu za koju je
odmah pretpostavila da je Vanda u novom izdanju.
„Sve će biti u redu. Dobro si, samo si na kratko bila
bez svijesti“ - obraćalo joj se dijete.
Olimir ni sam nije znao kako je uspio parkirati i kako
su se dovukli u stan. Vanda mu je pružila nekakvu tabletu ali
on je odmahnuo glavom ne želeći ništa.
„Uzmi to da te ne izgubimo zbog infarka“ - rekla je
odlučno i to je imalo učinka.
Popio je tabletu dok je Vanda Akorinu smještala u
krevet.
„Znači komedija se nastavlja“ - umorno je rekla i
rukom pozvala Olimira da joj priđe.
Vanda je tiho izašla iz sobe. Olimir se spustio kraj nje i
zagrlio ju. Ovo mora prestati, pomislio je ali ništa nije rekao
na glas da ju ne uznemiri. Bio je sretan kad je vidio da pada u
san. Ostao je dovoljno dugo da se uvjeri kako mirno spava a
onda se na prstima udaljio iz sobe. U kuhinji ga je čekala
Vanda. Bilo mu je poprilično nelagodno započeti ozbiljan
razgovor s tim derištem ali situacija je nalagala da stvari
istjera na čistac. Vanda je sjedila za stolom i nogama nehajno
mahala kao da je u kuhinji svojih roditelja i čeka kakao i
kolače. U Olimiru je rastao bijes. Sjeo joj je sučelice i tražio
prikladne riječi.
„Znaš li što je Ana kazala prije nego li je pala u san?“
„Ne znam.“
„Komedija se nastavlja. To je rekla, umorna i nesretna.
A ja mislim da je vrijeme da komedija prestane i da ti i svi vi
253
iz ne znam kojih svjetova pustite Anu na miru!“ - vikao je i
ustao. Ushodao se po kuhinji u nemoćnoj ljutnji. Prišao je
Vandi i stisnuo šake.
„Ja ju moram zaštititi! Ovo više nema smisla!“ skljokao se na stolac.
„Komedija je gotova. Krivo si protumačio Anine riječi.
Ja i svi oko mene nemamo ništa s ovim događajem. Zapravo
ne znam kako sam se našla u ovom tijelu i na onom mjestu. I
za mene je to sve šokantno iznenađenje“ - govorila je pomalo
prestrašeno.
Olimir nije znao je li takav dojam ostavlja na njega zato
jer je imala lik djeteta ili je stvarno bila iskrena. Šutio je.
Šutnja je potrajala, a onda Vanda progovori:
„Još je netko u igri o kome ni mi ništa ne znamo.“
Sad je bio red na Olimiru da se začudi jer se odmah
sjetio Letača. Nije želio ništa o njima govoriti pa je i dalje
šutio i uzdisao. Nije mu bili jasno zašto bi Letači drogirali
Anu, ako su to uopće bili oni i ako Vanda ne laže. Znao je da
mu samo Ana može kazati što se dogodilo, a nije želio da
Vanda bude prisutna kad se ona probudi. Zato je jako
duboko udahnuo i pomirljivo rekao:
„Dobro, jasno ti je zašto sam tako planuo. Žao mi je.
Molim te idi u svoj svijet, a ja moram prileći. Zvati ću te čim
se Ana probudi.“
Vanda ga je prodorno gledala i onda ustala i uputila se
van iz stana, bez riječi, bez pozdrav. Bilo mu je svejedno što
ona misli. Odmah je otišao u sobu k usnuloj Ani i smjestio se
u naslonjač kraj kreveta. Odlučio je tako čekati dok se ne
probudi. Zapravo nije znao je li zaspao ili ne, ali kad se Ana
počela meškoljiti i buditi osjećao se odmorno i čilo. Nije ju
želio požurivati pa je strpljivo čekao da se sasvim razbudi.
254
Ona ga pogleda prilično vedro s obzirom na sve što se u
zadnje vrijeme događalo. Sjela je u krevetu i namještala si
jastuke u čemu joj je pomagao.
„Molim te čašu vode“ - zatražila je i Olimir je odmah
skočio da joj ispuni želju.
Pila je žedno. Onda je rukama poravnala dekicu ispred
sebe i započela priču:
„U ovome što se zbilo nije sudjelovala Vanda niti itko
iz njene civilizacije. Letači su me naprosto prenijeli u svoj
svijet. Trebala sam se vratiti neprimjetno ali je Vanda
uskočila sa svojim vremenom i sve malo zaljuljala. Ona je to
učinila ne znajući da se miješa u neko drugo vrijeme. U
pitanju su bile nanosekunde.“
„Čekaj, čekaj, ništa ne shvaćam. O čemu govoriš!“
prekinuo ju je Olimir.
„Idem redom. Vanda je tu ispala samo greška u
vremenu. Zato je bolje da o njoj ne pričamo. Bitno je ono što
su mi pokazali Letači“ - brzo je odgovorila i pogledala
ozbiljno Olimira.
„Ti si komunicirala s Letačima?“ - inzistirao je Olimir
na jasnoći opisa.
„Da.“
„Oni su ti nešto pokazali?“
„Da.“
„Ali sve je trajalo jedva nekoliko minuta!“ - uzviknuo
je.
„Sve je trajalo satima, danima. Trajalo je dovoljno
dugo da shvatim. Možda je tebi trajalo nekoliko minuta.“
Olimir ju je gledao jako ozbiljan i čak zabrinut.
„Znaš neke droge izazivaju halucinacije. Mi ne znamo
što je tebi bilo servirano u hrani ili soku. Vjerojatno si sve
255
prosanjala u par sekundi. Znaš kakvu ti bujnu maštu imaš“ govorio je to sve više uvjeren da je pogodio pravu istinu.
„O tome što je san a što java, ne bih. I sam znaš da o
tome možemo razglabati danima bez kraja i konca.“
Akorina je izgledala sve opuštenije iako je njeno lice
odavalo razumijevanje za njegovu zabrinutost. Kad je
nastavio u istom tonu nije mogla a da se ne počne blago
smješkati. Olimir je izvukao još jedno pitanje:
“I molim te, zašto bi baš tebi otkrili svoju tajnu?“
„Radi mutacije. Ni ti ni ja nismo baš svakodnevna
pojava“ - sad se već smijuljila.
Gledala ga je kao što se gleda učenike s kojima treba
imati puno strpljenja, a ona ga je imala. To ga je upravo
razljutilo. Taj pogled učiteljice.
„Meni nije jasno…“ - zaustio je i zašutio kad je vidio
da Akorina stavlja prst na usta i poziva ga k sebi.
Poslušao ju je strepeći da se ponovo ne sprema neka
nova scena. Ispružio se kraj nje a ona ga je primila za ruku.
Začuli su glazbu. Ležali su opušteni. Okrenuli su lica jedno
prema drugom. I smiješili se.
„Da, moguće je i da sve bude drukčije“ - rekli su u glas
jedno drugom.
256

Križnica – Škola u karauli

K. Pintarić – Ljubav je sve

WHFANZIN - west herzegowina fest

Šifra: Preko granice

Broj 11 - PDF

Preuzmite KOLAPS - pro.ba | Centar za savremenu umjetnost

KRIŽNI PUT - Biskupija Krk

„Što je, a što nije ljubav“

Žena koja trči sa vukovima