KLASJE naših ravni 7-8, 2012. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST 7-8, 2012. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944., OBNOVLJEN 1996. GODINE Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković (glavni urednik), Zvonko Sarić, Stipan Stantić (odgovorni urednik), predsjednik Matice hrvatske Subotica Nakladnici: Matica hrvatska Subotica, 24000 Subotica, Ustanička 10, + 381 64 399 17 71 i NIU Hrvatska riječ, 24000 Subotica, Trg c. Jovana Nenada 15/II, + 381 24 55 33 55; + 381 24 55 15 78 + 381 24 53 51 55 Za nakladnike: Stipan Stantić i Ivan Karan Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72 Za tisak odgovara: Antun Bašić Računalna obrada: Jelena Ademi Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice hrvatske Zagreb, Skupština općine Subotica, Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i Ministarstvo kulture Srbije Ogranak Matice hrvatske u Subotici Cijena sveska – 150 dinara Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVIII., broj 7. – 8., 2012. Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i književnim jezikom primaju se: E–mailom ([email protected]), na disketi ili CD–u. Tekstovi se ne vraćaju. Kazalo JEZIKOSLOVLJE 3-7 MARKO SAMARDŽIJA, O jednom zaboravljenom prijedlogu «kod reforme hrvatskoga pravopisa» DRAMSKI TEKST 8-20 21-37 FRANA MARIJA VRANKOVIĆ, Radijska dramatizacija «Dva bijela hljeba» Milana Begovića NIKOLA TUTEK, Baš ništa nova ROMAN 38-47 48-58 TOMISLAV KETIG, Damin gambit IX. FRANCIŠKOVIĆ LAZAR, Mađarica PJESNIŠTVO 59-60 61-62 63 64-66 ANTE SEKULIĆ, Iskrice sa ruba života MATIJA MOLCER, Qui habet tempus? NEVENA MLINKO, Stranovanje DRAŽEN ZETOVIĆ, Osluškivanja MOTRIŠTA 61-69 70-71 MILOVAN MIKOVIĆ, Esej, taj drugi vid retorike SMILJAN NJAGUL, Tražeći uporište u ljubavi PRIKAZ 72-73 74-79 BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA, Pjesnik ĐURO VIDMAROVIĆ, – Pogrešno o Kazimiru Malevuču? – Vasilij Grosman na hrvatskom jeziku BAŠTIINA 80-99 100-105 106-120 STEVAN MAČKOVIĆ, Gradska kuća i Subotica (1902.-1941.), trajanje, promjene EMIL LIBMAN, Dr. Vince Zomborčević – život i rad ANTONIJA ČOTA REKETTYE, Naše novine, politički, gospodarski i društveni list 1943.-1944. (Zombor/Sombor) – Bibliografija Marko Samardžija, O jednom zaboravljenom prijedlogu... 3-7 O jednom zaboravljenom prijedlogu «kod reforme hrvatskoga pravopisa» MARKO SAMARDŽIJA Kad je Ljudevit Gaj oblikovao prvu inačicu svoje slovopisne reforme «polag mudroľubneh, narodneh i prigospodarneh temeľov i zrokov» koju je izložio u Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskoga pravopisaňa («Vu Budimu, iz tiskarnice Kraľevskoga Vseučilišča. 1830.»), nije se među «problematičnima» našlo pitanje bilježenja refleksā negdanjega jata jer Gaj pod «horvatskim jezikom» razumijeva hrvatski književni jezik kajkavske osnovice s fonemom /e/ na mjestu jata, pa tako i sam piše, npr. celi, človečanstvo, dospeti, greh, grešen, hoteňe, izmeňati, korenoslovje, mesto, narečje, nasledovati, Nemci, pomešati, premeňati, primer, reč, sledeči, stoletje, svetlo, videti, vkoreňen, vreden, vrednost. Ali kad je pet godina poslije, potpisujući se još kao Lyudevit Gay, u članku «Pravopisz» («Danicza Slavonzka, Horvatzka y Dalmatinzka», prvolětni tečaj, br. 10, 14. Szushcza 1835., str. 3840.; br. 11, 21. Szushcza 1835., str. 41-43. i br. 12, 28. Szushcza 1835., str. 46-48.), izašavši iz «horvatzkog» okvira u nastojanju «da sze u ztaro-ilirszkih dersavah ztanyujuchi Szlavenczi vu knyisevnom jeziku zjedine» (str. 38.), morao je među razlikama što postoje između «narechja nashih» uočiti i sljedeću: «Vnoge rechi, koje mi Horvati szamoglasznikom e pishemo, navadni szu drugi Ilirczi poleg zgovora szvoga ili szlovum i ili ie piszati. N. p. szvet, szvit, szviet; ded, did, died; kreposzt, kriposzt, krieposzt; lepi, lipi, liepi y t. d. Za ovu razlichnoszt nashi mudréshi ztarczi piszashe ě, koje zaznamenuvani e vszaki poleg laztovite navade szvoje zgovarjati mose. N. p. lěto, mězto, dělo, tělo y t. d.» (str. 40.) To je («neutralno») slovopisno rješenje nakon toga afirmirano u nizu preporodnih izdanja čija brojnost nuka na zaključak da je bilo općenito prihvaćeno. Tako petnaest godina poslije Josip Partaš u popisu «latinsko-ilirskih pismena» (Pravopis jezika ilirskoga. Zagreb, 1850. Pretisak: Za- greb, 2002., str. 7.) uz slovo Ě kratko dodaje «izgovara se kao ie jednim otvaranjem ustah, n. p. cvět, děl, slěp». Ali u bilješci uz to slovo kaže sljedeće: «Premda je ovaj dvoglasni samoglasnik ě veoma shodno pisme, kojim se sve grane našega ilirskoga naroda u pisanju takovih rěčih, koje se u raznih predělih na različiti način izgovaraju, sjediniti mogu; i premda se nalazi i u drugih slavjanskih pravopisi, kao: u českom, zatim staroslavenskom, ruskom pače i u starosèrbskom u pismenu : ipak někoji iz tašte pohlepnosti, samo da se razlučivati mogu, město ovoga za slogu toli shodnoga pismena počeli su pisati ie, je, ili polar (sic!) sèrbskoga narěčja ije. Ovakovi osebnici malo mariju za slogu, i zato se neimaju niti naslědovati.» (n. dj., str. 9-10.) «Tašta pohlepnost» koju spominje Partaš bila je njegovim suvremenicima jamačno najneznatniji razlog za napuštanje «rogatoga e». Razlozi za taj postupak ležali su na drugoj strani, ponajprije u spoznaji da se refleksi jata fonološki razlikuju, tj. da postoje četiri a ne dva, kao i da mogu biti naglašeni i nenaglašeni te dugi ili kratki. Filološka i leksikografska djelatnost Bogoslava Šuleka pomaže u jasnijem omeđivanju procesa napuštanja «rogatoga e». Kad je u početku pedesetih godina XIX. stoljeća potpisivao ugovor o izradbi njemačko-hrvatskoga dvojezičnika, još je prevladavalo pisanje «rogatoga e» i tako je god. 1853. počeo objavljivati sveščiće svoga djela. Samo godinu dana poslije (1854.) prvi je obrazložio zašto bi trebalo drugačije pisati reflekse jata («O dvoglascu ie», «Neven», br. 2, «Književna priloga»). Da se ne bi miješala dva načina pisanja, unatoč sve jasnojoj promjeni u tadanjoj hrvatskoj pravopisnoj praksi zadržao je «rogato e» u svim ostalim sveščićima (Deutsch-kroatisches Wörterbuch, knj. I-II, Zagreb, 1860.), pa i u hrvatskome naslovu svoga djela (Němačko-hrvatski rěčnik). A kako mu djelo zbog toga ne bi trpjelo kod čitatelja s već 3 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Marko Samardžija, O jednom zaboravljenom prijedlogu... stečenom drugačijom pravopisnom navikom, jer su u međuvremenu, kako veli u predgovoru, «napredovali (...) svi u poznavanju narodnog jezika, a bome i ja» (n. dj., str. VII.), Šulek je drugoj knjizi (str. 1704-1712.) dodao «Verzeichnis der mit ě geschriebenen Wörter sammt Angabe ihrer schriftgemässen Aussprache» iz kojeg se vidi da su posrijedi četiri refleksa jata od kojih se dugi (tzv. diftong ili dvoglasac) piše s ie (npr. bieda, bieg, biel, bies...), kratki s je (npr. bječva, bjelina, besjeda, bjesnilo...), a druga dva, položajno uvjetovana, s e (npr. crevlja, dozreti, izpred, napredak, mreža, okrepa, preko...) i i (npr. ćutiti, dio, grijati, grmiti, pastir, vijati...). Već tada su očita neka kolebanja (grieška, najprije, poslje) i dvostrukosti (crepar i crjepar, dremljiv i drjemljiv, grehota i grjehota, grešnik i grješnik, kriesnica i krjesnica ...) Šulekovim je fonološkim razlozima za napuštanje «rogatoga e» Antun Mažuranić dodao i jedan praktični: nemogućnost označavanja naglaska na ě: «Zato kad hoće tko, da-mu (...) pokaže ili količinu ili naglasak, ima ga razrěšiti ako je dugo, na ie, a kratko na je, pak se onda i naglasak dá metnuti...» (Slovnica Hèrvatska za gimnazije i realne škole. Zagreb, 1859. Pretisak: Zagreb, 2008., str. 34., §13). Takav je diferencirani način pisanja refleksā jata potpuno prevladao u hrvatskoj pravopisnoj praksi već od početka šezdesetih godina XIX. stoljeća postavši postupno jednom od značajki slovopisne i pravopisne (i uopće književnojezične) koncepcije zagrebačke filološke škole (o čem opširnije u knjizi Zlatka Vincea Putovima hrvatskoga književnog jezika, poglavlje «Rast, ostvarenja i ostvarenja Zagrebačke filološke škole». III. izdanje, Zagreb, 2002., str. 561-638.). Kao što spominje i Partaš, drugačije su rješenje za pisanje dugoga (naglašenoga i nenaglašenoga) refleksa jata zagovarali oni hrvatski filolozi koji su svoje nazore na hrvatski slovopis, pravopis i hrvatski književni jezik oblikovali pod utjecajem stanja u tzv. južnome narječju i djela(tnosti) Vuka Karadžića, zbog čega se u hrvatskoj filologiji uobičajeno nazivaju vukovcima. Ostavljajući ovdje postrani sve ostale sastavnice književnojezične i («fonetičke») pravopisne koncepcije hrvatskih vukovaca, u vezi s njihovim zahtjevom da se dugi, a dijelom i produženi (naglašeni i nenaglašeni) refleks jata piše s ije (i izgovara dvosložno), treba reći da je 3-7 on zasnovan na pretpostavljenom stanju u novoštokavskim ijekavskim govorima «hercegovačkoga narječja» koje je «najraširenije među štokavskima, i ono je poradi toga već kao od prirode određeno, da bude književno narječje» (Tomo Maretić: Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Zagreb, 1899., str. 5., §7). Takvo je pisanje dugoga refleksa jata propisao Ivan Broz svojim Hrvatskim pravopisom (1. izd. Zagreb, 1892. i 2. god. 1893.), prvim službenim pravopisnim priručnikom hrvatskoga jezika. Poteškoću je priskrbila kasnija spoznaja da i «hercegovačko narječje» čini niz govora u kojima je stanje s dugim refleksom jata daleko od homogenoga, tj. da se dugi refleks jata ondje izgovara različito: i dvosložno i jednosložno. U drugome izdanju svoje Gramatike (Zagreb, 1931., str. 54., § 62c) Maretić čak tvrdi «da se može dogoditi, da isto čeljade istu riječ isti dan izgovara dvojako, sad sjêno, rjéka, sad s jeno, rijèka». I prije te spoznaje uspostavljen je niz «iznimaka» koje su otežavale svladavanje te problematike. Najčešće su to bili primjeri s kratkim refleksom jata pod dugim naglaskom, češće dugouzlaznim (npr. djédo, djéva, grjéšnōst, prvjénac, starovjérac, vjéštac, zamjérati, zapjévati...), ali i dugosilaznim (npr. rjêčnik, vjêsnik), a dvojbe su, i među filolozima, poticali primjeri s jatom iza naglaska (npr. je li p vijest ili p vjest). Kad se tim «iznimkama» pridružila spomenuta nepouzdanost kodifikacijskoga parametra ili normativnog uzora, razvidno je da su bili vrlo slabi izgledi da se u tom pitanju usklade pisanje i izgovor, do čega je vukovskim kodifikatorima bilo stalo. U sve se međutim «umiješao» pretežit jednosložni izgovor dugoga refleksa jata u komunikacijskoj praksi hrvatske jezične zajednice, što je za posljedicu imalo sve veći raskorak između kodifikacije (koja je pišući dugi refleks jata s ije zahtijevala i njegov dvosložni izgovor) i hrvatskoga komunikacijskog uzusa gdje se dugi refleks jata (uz nekoliko iznimaka) istina pisao ije, ali se dosljedno izgovarao je, dakle jednosložno kao i kratki refleks (npr. bijel, mijena u pisanju i / bjêl/, /mjéna/ u izgovoru). Unatoč činjenici da je Dragutin Boranić, prvo kao priređivač Brozova Hrvatskoga pravopisa (od trećeg izdanja god. 1906. do šestoga god. 1915.), a potom (od 1921.) kao autor Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika, uložio znatan trud 4 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Marko Samardžija, O jednom zaboravljenom prijedlogu... da kodifikaciju troslovnoga bilježelja dugoga refleksa jata pravopisno «doradi», tj. dodatno usustavi i odtereti poneke nedosljednosti, raskorak između hrvatske kodificirane i uzusne norme samo se povećavao. Kako je pak službena jezična politika između dvaju svjetskih ratova bila dosljedno unitaristička, uvijek je «prijekim okom» gledala na sva hrvatska («plemenska», «provincijalna») «soliranja» (što podrobno prikazujemo u knjizi Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske, Zagreb, 2012., str. 451-489.), sve do potkraj tridesetih godina ni razgovor o ukratko ocrtanu i višestruko (slovopisno, pravopisno, ortoepski, jezičnodidaktički) važnu pitanju kodifikacije hrvatskoga standardnog jezika, jednostavno nije bio moguć. Tek kad je potkraj kolovoza god. 1939. postignut politički dogovor o osnutku Banovine Hrvatske poznat kao sporazum Cvetković-Maček, u tako izmijenjenim političkim i sociolingvističkim prilikama, nakon dvaju desetljeća unitarističke i unifikacijske prakse, poveo se slobodan razgovor i o koncepciji hrvatskoga pravopisa, posebno s obzirom na činjenicu da je u prethodnome desetljeću, od god. 1929., na snazi bio («izjednačeni») zajednički pravopis. Zahvaljujući tim novim prilikama potkraj god. 1939. dr. fra Stanko Petrov (Metković, 8. siječnja 1887.-Sinj, 13. ožujka 1963.) iznio je svoj prijedlog reforme hrvatskoga pravopisa upravo u vezi s pisanjem dugoga refleksa jata. Podsjetivši na početku svoga prvoga članka da se ijekavski «govori na razmjerno usku području hrvatskoga jezičnog teritorija. Većina Hrvata morat će ga stoga i unaprijed učiti iz knjiga i u školi!» («Ijekavski ili jekavski. Jedan prijedlog za reformu pravopisa», «Obzor», god. LXXIX., br. 297, 27. prosinca 1939., str. 4.), Petrov nastavlja: «To još i ne bi bilo najteže, ali nevolja je u tome, što je praktički nemoguće naučiti sve slučajeve, kako se reflektira stari jat u južnome govoru: toliko ima tih pravila i njihovih izuzetaka! Za gotovo dva decenija moje profesorske prakse u predavanju hrvatskoga jezika, ja se ne sjećam, jesam li i samo jednog učenika imao, koji bi mi, i u posljednjem razredu, bio sasvim vješt u pisanju slogova ije ili je bez pogreške! A to nije samo slučaj mojih učenika: izuzevši rođene ijekavce, ja ne znam, ima li u svoj Hrvatskoj pedeset ljudi, koji bi bili potpuno sigurni za svaki slučaj, gdje 3-7 dolazi refleks staroga jata, kako će ga pisati. Mogao bih ovdje kao dokaz donijeti svu silu primjera iz najodličnijih naših pisaca, pa i sveučilišnih profesora.» (n. dj.) Podsjetivši da su ilirci taj problem riješili «elegantno» uvođenjem «rogatoga e» («ali danas bez sumnje nitko se neće usuditi, da preporuči upotrebu toga znaka...»), da ni rješenje s ie nije najsretnije, pogotovo zbog navedenih primjera s kratkim refleksom jata pod dugim naglaskom (vjera, G mn. vjêrā), spomenuo je i prijedlog fra Gabre Puratića s kraja XIX. st. da se svi refleksi jata pišu slovom e s točkom iznad (tj. ė), ali taj prijedlog kao ni Puratićev prijedlog s dvije točke iznad slova i (tj. ï) «nije našao nasljedovača». Zato Petrov predlaže sljedeće: «Ja držim, da je najjednostavnije postupati ovako: gdjegod je po južnom izgovoru ije ili je, pa bilo ovo kratko ili dugo, neka se piše samo je, bez ikakova daljnjeg diferenciranja. Kao što u pismu ne razlikujemo dugoga a od kratkoga, ni dugoga o ili drugih samoglasnika od njihovih kratkih upotreba, ne bi smetalo, kad bismo i u dugim i u kratkim slogovima pisali samo je, pogotovo, kad i sada u čitavom nizu slučajeva pišemo je, koje treba izgovoriti dugo. Većina Hrvata koja govori i pišu (sic!) ijekavski baš i izgovaraju redovno samo je, kao jedan slog. Ne znam zašto bismo u pismu zadržavali ije, koje samo pravi nepotrebne smetnje?» (n. dj.) Usto, kao drugo pravilo, navodi da bi zadržao e iza «pokrivenoga r» i, kao treće, i «ispred o ili j». «Mjesto pet pravila, sav pravopisni nauk o refleksima staroga jata sveo bi se na samo tri pravila...» Slijed ije mogao bi se i dalje koristiti samo iz metričkih razloga u jeziku poezije i zapisima usmene narodne književnosti. Na taj Petrovljev članak ubrzo se kritički osvrnuo dr. fra Oton Knezović («Ijekavski ili jekavski», «Obzor», god. LXXX., br. 12, 16. siječnja 1940., str. 1-2.) odbacivši njegov prijedlog, istina u kontekstu tada učestalih prijedloga da se reformira hrvatski pravopis i nastojanja da se ponovno uvede «etimološko» pisanje, istaknuvši da nesigurnosti u poznavanju te problematike nisu izazvane njezinom složenošću nego da je posrijedi «komod i lijenost pojedinaca». Knezović zagovara ijekavicu, tj. svjestan napor u svladavanju te problematike: «Treba dakle imati više jezične svijesti i paziti na svoj izgovor pa će se lako znati, gdje je ije, gdje pak je. Kad moramo učiti nepravilne grčke, njemačke ili francuske 5 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Marko Samardžija, O jednom zaboravljenom prijedlogu... glagole, i ostale iznimke, zašto se ne bismo poturdili da naučimo i ono nekoliko iznimaka ijekavskoga izgovora? Pogotovo nema smisla pisati svagdje je osim u stihovima, gdje bi se prema Petrovu imao zadržati je i ije!» (n. dj., str. 2.) Potaknut tom kritikom i još jednom bilješčicom u tjedniku «Hrvatski narod» («Naša jezična pitanja: Zašto bi bilo kasno?», god. II., br. 49, 12. siječnja 1940., str. 5.) u kojoj se zagovara povratak ikavici, Petrov je napisao opširnu raspravu «Ijekanje u hrvatskoj knjizi» («Nova Revija vjeri i nauci» /Makarska/, god. XIX. /1940./, br. 2, str. 173-197. Posebni otisak: Šibenik, 1940., str. 3-27.) u kojoj je pitanje pisanja (i izgovora) dugoga refleksa jata obradio vrlo iscrpno. S nešto polemičkih «iskrica» spram O. Knezovića, Petrov je uznastojao pokazati kakvo je stvarno stanje u tzv. južnom narječju te što su o tom pisali drugi poznati filolozi (Milan Rešetar, Tomo Maretić, August Leskien, Antun Radić, Vinko Pacel, Marćel Kušar, Dragutin Boranić). Ponavlja svoju tvrdnju da je «praktično nemoguće naučiti, kada treba pisati ije, to jest tako naučiti, da drugi nikad ne mogne reći: pogriješio si!» (n. dj., p.o., str. 15.) Nakon što je iznio i pretresao sve važnije podatke, a prije negoli je ponovio svoja već spomenuta tri pravila, Petrov piše: «Pa dobro, ako sva hrvatska nejekavska inteligencija izgovara dugo jat kao dugo je, jednosložno; ako i rođeni jekavci, po priznanju i naših i srpskih jezikoslovaca na velikome dijelu svoga područja, osobito u zapadnijim krajevima, govore jednosložno i dugo je; ako tako vrlo često govore i pravi jekavci, pa jednu istu riječ mogu izgovoriti sada sa ije, sada s dugim je: zašto bismo onda i dalje ostajali kod Vukova zahtjeva, da moramo pisati ije, a to pisanje stavlja nas u tolike neprilike i oteščava učenje pravopisa? Sve kad ne bismo imali oslona u govoru prostoga puka, zar već praksa onih, koji govore književnim jezikom, ne bi bila dovoljan razlog, da se taj književni jezik u pisanju obazire i na njih? Vidjeli smo, da je i Dr. A. Radić nešto slično rekao.» (n. dj., str. 20.) Nakon te rasprave i osvrta zagovornika «iekavice» dr. Joze Dujmušića na nju («Osvrt na jednu polemiku», «Hrvatska straža», god. XII., br. 137, 19. lipnja 1940., str. 4.), kao i kritike Ivana K. Ostojića (v. članak «Neke jezične bilješke», «Novo doba» /Split/, god. XXVIII., br. 81., 6. travnja 1940., str. 9.; v. i broj 87. od 13. travnja 3-7 1940., str. 7., kao i br. 93. od 20. travnja 1940., str. 10.) rasplamsala se polemika koja je potrajala do kraja studenoga god. 1940. i koju ovdje ne možemo pratiti u svim pojedinostima. Zaključio ju je fra Stanko Petrov vrlo umjereno intoniranim člankom «Da li je pisanje grupe ‘ije’ jedino opravdano?« objavljenim u dnevniku «Hrvatska straža» (god. XII., br. 271, 27. studenoga 1940., str. 4. i br. 272, 28. studenoga 1940., str. 4.). Premda je polemika o Petrovljevu prijedlogu reforme hrvatskoga pravopisa trajala punih jednanaest mjeseci u trima dnevnicima («Obzor», «Novo doba» i «Hrvatska straža») i dvama časopisima («Nastavni vjesnik» i «Nova revija»), ostala je u četverokutu Petrov-Knezović-DujmušićOstojić. To je svakako neobičan podatak ima li se na umu nedvojbena važnost pitanja koje je svojim prijedlogom pokrenuo fra Stanko Petrov. Dva bi se razloga mogla navesti za tu neobičnu činjenicu. Prvi je da su prije negoli se polemika razmahala objavljena dva članka kojima je u jezikoslovnoj kroatistici i u tzv. široj javnosti pokrenuta rasprava o jednom drugom, tada svakako važnijem pitanju. Riječ je o člancima Krune Krstića «Hrvatski književni jezik» («Obzor», god. LXXX., br. 51, 2. ožujka 1940., str. 1-2.) i Petra Guberine «Hrvatski jezični osjećaj i srpski jezični osjećaj» (n. mj., br. 69, 23. ožujka 1940., str. 5.) kojima je inicirana rasprava o razgraničenju hrvatskoga i srpskoga i o hrvatskim jezičnim posebnostima što je potrajala do jeseni god. 1940. kad su joj nov zamah dale Guberinine i Krstićeve Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika. Drugi je razlog odluka banskih prosvjetnih (i političkih) vlasti koje su, dobro sluteći moguće probleme s koncepcijskim razilaženjima oko hrvatskoga pravopisa, to važno pitanje «riješile» vraćanjem u prošlost, dotično dopustivši ponovno objavljivanje Boranićeva pravopisa u inačici prije ujednačivanja (tzv. ponovljeno četvrto izdanje: Zagreb, 1940.). Tim su činom svi razgovori o potrebi promjena u hrvatskome pravopisu postali zališni i de facto besmisleni, pa se tako i na Petrovljev prijedlog počela navlačiti koprena zaborava. Unatoč tomu ne će biti nezanimljivo ostati još malo kod toga (u mnogočem i danas aktualna) prijedloga. Osnovno je da je Petrov 6 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Marko Samardžija, O jednom zaboravljenom prijedlogu... posve ispravno uočio problem koji je u početku pokušao riješiti pozivajući se na (nejasno) stanje u tzv. južnim govorima, ali je vrlo brzo umjesto toga stanja počeo operirati neusporedivo važnijim argumentom: stvarnim stanjem u hrvatskoj književnojezičnoj praksi, a naravno i poteškoćama koje u poučavanju hrvatskoga književnog jezika i poučavateljima i poučavanima priskrbljuje (vukovsko) kodifikacijsko insistiranje na dvosložnosti dugoga refleksa jata i njegovu pisanju s ije. Ali, da je Petrovljev prijedlog prihvaćen, kao što je odgovarajući Petrovu ispravno upozorio i Ivan K. Ostojić («I jekavski i ijekavski», «Novo doba» /Split/, br. 93, 20. travnja 1940., str. 10.), on bi istina uklonio veliko «vrelo» pravopisne nesigurnosti, ali bi priskrbio i nekoliko ne baš zanemarivih poteškoća govornicima hrvatskoga. Ovdje ćemo upozoriti na najvažnije. Pisanje dugih refleksa jata s je, tj. izostavljanje slova i dovelo bi do posve izgledne jotacije u svim riječima u kojima postoji fonemski slijed l+ije u kojima i «priječi» jotaciju, npr. mlijeko (koje bi se pisalo mljeko, a grafemski bi slijed l+j upućivao na izgovor fonema /ļ/ umjesto pravilnog izgovora /ml’jeko/), a tako i u desetcima drugih riječi: dolijevati, kliješta, klijetka, liječnik, lijek, lijep, lijepiti, lijes, lijevati, ozlijediti, plijen, plijesan, slijed, slijep, slijepac, slijev, žlijeb, žlijezda. Isto tako pisanje dugih refleksa jata s je, tj. izostavljanje slova i u slijedu n+ije dovelo bi u neposredno susjedstvo slova n i j, npr. u riječima donijeti, doprinijeti, gnijezdo, nanijeti, nijem, snijeg, sniježiti, zanijemiti, zanijeti koje bi se pisale donjeti, doprinjeti, gnjezdo, nanjeti, njem, snjeg, snježiti, zanjemiti, zanjeti. Kao što pokazuju primjeri s posuđenicama u kojima imamo neposredno susjedstvo slova n i j (n+j) (injekcija, konjugacija, konjunkcija, konjunktiv), taj se slijed uglavnom prepoznaje kao da je posrijedi fonem /ń/. Ta bi se ortoepska pogreška, vrlo je izgledno, pojavljivala u svim primjerima u kojima bi u neposredno susjedstvo došli n i j, tj. izgovaralo bi se npr. /dońeti/, /doprińeti/, / gńezdo/ itd. Nadalje, Petrov u svojim člancima nije dotaknuo malobrojnu skupinu hrvatskih riječi kod kojih je dugi refleks jata na kraju (u finalnoj poziciji), npr. doslije, dvije, obadvije, poslije, prije, maloprije, otprije, pa i prijevremen, prijevreme- 3-7 nost. U tim se riječima dugi refleks jata redovito ostvaruje dvosložno, a izostavljanje fonema /i/ uvijek se signalizira izostavnikom (apostrofom), npr. dv’je, posl’je. Neobjašnjeno je ostalo i bi li se to pravilo, i kako, kao i u «iekavskom» pisanju, «protegnulo» na (uglavnom posuđene) riječi sa slovnim i fonemskim slijedom i+j+e koji ne potječe od jata. U većini se tih riječi realiziraju sva tri fonema (npr. bijenale, bijenij, higijena, hijena, pijetet, premijer, rivijera, trijenale, trijenij), ali se dio takvih riječi, iako se pišu sa slijedom i+j+e (npr. dijeta, kvocijent, orijentalac, orijentir, orijentalist, pacijent), bar kolokvijalno, pretežito izgovara bez fonema /i/ (djeta, kvocjent, orjentalac, orjentir, orjentalist, pacjent), a u nekoliko njih (npr. garsonijera, hotelijer) nakon izostavljanja /i/ događa se isto što i s riječima spomenutima pod a) i b), tj. izgovaraju se /garsońera/, /hoteļer/. Sve u svemu prijedlog dr. fra Stanka Petrova, potekao iz njegova profesorskoga iskustva, (pre)brzo je zaboravljen, ali je uočeni problem ostao do danas. Stečene se pravopisne navike dakako mijenjaju teško i nevoljko, a šest-sedam desetljeća poslije i pogotovo, pa je aktualiziranje slična prijedloga prije desetak godina (v. priloge koje je Ivo Škarić skupio u treće poglavlje svoje knjige Hrvatski govorili, Zagreb, 2006., str. 153-180.) više izazivao čuđenje, pa i podsmijeh negoli je bilo shvaćeno ozbiljno, što opet nikako ne znači da se usklađivanjem pisanja i izgovora dugoga (dijelom i produženog) refleksa jata ne će morati baviti budući kodifikatori hrvatskoga standardnog jezika. Ovaj je članak samo podsjećanje na jednoga manje poznata prethodnika i njegov neprihvaćeni prijedlog. 7 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija... 8-20 Radijska dramatizacija «Dva bijela hljeba» Milana Begovića FRANA MARIJA VRANKOVIĆ «Dva bijela hljeba», pripovijetka je Milana Begovića iz 1934. godine. Autor u njoj iznosi priču o okrutnosti društva spram jednostavne, neobrazovane, ali inteligentne seljanke Jece, Jelisavete iz Maovica, sela zapadno od Vrlike. Nakon što ju obitelj «proda» u grad bogatoj obitelji kao dojilju, gdje ju gospoda iskorištavaju, a druga služinčad ne podnosi, umire joj vlastiti sin. Međutim, ni to ne dozna odmah, nego pukim slučajem, nakon što je i ukop djeteta obavljen. Pripovijetku «Dva bijela hljeba» odabrala sam kao prozni predložak za radijsku dramatizaciju, nakon niza pokušaja odabira proznih predložaka. Odlučila sam se za ovu pripovijetku zbog njezine konkretne i koherentne radnje, koja se može prenijeti u igranoj radio dramskoj formi, jer sadrži jasnu fabularnu nit te posjeduje dramsku napetost. Također, zainteresirala me je tema seoske, siromašne, skromne žene, mlade majke, postavljene pred gotovo nemogućim zadatkom, koja je stavljena u ralje bogatih ljudi u gradskoj sredini, na koju nije naučena. Zanimalo me pokušati istražiti što se to u glavi takve žene mora odvijati i kroz koja stanja mora prolaziti kad iz stanja sreće dobivanja i dojenja vlastitoga prvorođenca, pod pritiskom vlastite obitelji, mora ostaviti svoje dijete i otići te, kao za svoje, brinuti se za tuđe dijete, a k tomu još s nesigurnim jamstvom za bolje sutra. Jako dramsko fokusiranje na glavni ženski lik, Jecu, i njezin položaj žrtve unutar okrutnoga svijeta u kojem se nalazi, tekstu daje vrlo izraženu napetost. Dramska napetost očituje se u tome, što do kraja ne znamo hoće li se Jecina žrtva isplatiti i imaju li smisla sve nedaće koje proživljava radi potencijalnoga blagostanja u budućnosti. Kroz niz radijskih situacija pratimo njezino putovanje iz sela u grad, život u gradu i povratak u selo, u čemu je vidljiva napetost između Jecine stare i nove životne situacije. Si- LIKOVI STEVO Stevan, seljak iz Maovica JECA Jelisaveta, njegova žena STARA Stevina majka JOVO mali Jovan, Jovica, dojenče, Jecin i Stevanov sin LJEKAR iz varoša, posrednik između sela i grada SESTRA medicinska sestra u liječničkoj ordinaciji ŠIME gospodin Šimun, poslovni čovjek iz Splita LINA gospođa Anđelina, njegova žena MATE njihov vozač ZANZA mlada gospođa, njihova kćerka TONI mladi gospodin Antonio, njezin muž, sudac MALI ŠIME dojenče, Zanzin i Tonijev sin LUCIJA sobarica u kući Zanze i Tonija ANĐA kuharica u kući Zanze i Tonija SELJANKA iz Zagore SIMO dječak iz Maovica 6M (5 odrasli i 1 dijete) 8Ž (5 mladih, 2 starije i 1 starica) 2 dječja plača tuacija njezine sadašnjosti na početku djela, trebala bi imati tendenciju pretvaranja u situaciju života u izobilju. Međutim, da bi do toga željenoga dobra došlo, potrebna je Jecina žrtva. Na kraju, osim neostvarivanja željene nove situacije, zbog čega je napetost znatno jača, nego što bi bila da je ostvareno željeno dobro, vidljiva je napetost između nje i njezine obitelji. Umjesto da ju obitelj zaštiti i čuva, njezina ju je obitelj, kako i sama kaže, poslala «da prokurva svoje materinstvo». Uz to, umjesto da je u okruženju sebi ravnih ljudi, te ljudi svoje vjere, odjednom se nalazi u okruženju sebi, uvjetno rečeno, nadređenih, i to nadređenih inovjeraca. Dakle, prisutna je napetost između nje i njezinih novih, bogatih «vlasnika». Osim situacije međuodnosa 8 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija... bogatih poslodavaca i siromašne zaposlenice, nalazimo i napetost u odnosu Jece, kao dojilje, s ostalom služinčadi zbog njezina statusa dojilje u kućanstvu. Iz svega spomenutoga, vidljivo je da je središnja tema ove priče okrutnost. Tema ovoga proznoga predloška pogodnija je za slušni od vizualnoga medija zbog toga što bi ova priča trebala kod slušatelja proizvesti emocionalni učinak, a jača je veza između emocija i onoga što čujemo nego između emocija i onoga što vidimo. Iako je riječ o specifičnoj životnoj priči jednoga fikcionalnoga lika, putem vizualnoga medija stvara se snažniji dojam osobne i specifične priče lika o kojem je riječ. Za razliku od vizualnoga medija, slušni medij posjeduje veću dozu anonimnosti jer lik upoznajemo samo kao glas osobe koju predstavlja. Time osoba koju čujemo, u ovom slučaju žena koja na sebe preuzima funkciju žrtve, postaje predstavnikom grupe, djeluje arhetipskiji. Radio-dramatizacija prati glavni ženski lik kroz niz radijskih situacija, koje se, uz jedan flashback, vremenski kreću linearno, međutim dramsko vrijeme je zgusnuto. Sažeto je na način da je u dvadesetak kratkih radijskih situacija obuhvaćeno razdoblje od kolovoza jedne do travnja iduće godine. Flash-back na samom bi početku trebao u zvučnoj kulisi prikazati dvovjersku sredinu, kao i kroz prikaz sretne prošlosti, barem na trenutak promijeniti energiju situacije iz koje flash-back proizlazi. Završna je situacija, iako u linearnom vremenu, izmaknuta iz realnoga prostora u maštu glavnoga lika, Jece, čime je omogućeno da Jeca ponovo čuje glasanje svoga djeteta. Dakle, prilikom same dramatizacije proznoga predloška, fokusirala sam se na centralnu figuru, s težištem na njezinim stanjima, te prema tomu reducirala pripovjednu građu. Zbog toga sam neke likove uvela u situaciju prije njihova pojavljivanja u pripovijetci, a neke likove, zbog nepotrebnosti eliminirala iz radio-dramatizacije, dok su neki drugi likovi dobili značajniju ulogu. Iako prisutna u prozi, introspekcija glavnoga ženskoga lika u dramatizaciji postaje središnje mjesto radio-dramskoga postupka. Tako sam u radio-dramatizaciji, nakon uspostavljana situacije u kojoj se protagonistica nalazi, daljnju gradnju radijskih situacija prožela unutarnjim monolozima glavnoga lika. Njihova je svrha bila potenciranje funkcije žrtve kroz njezin unu- 8-20 tarnji prostor. Postupak koji bi potencijalno bio nepogodan za vizualni medij, u slušnom mediju nije smetnja s obzirom na to da je unutarnji monolog osnovno izražajno sredstvo radija. Kroz niz radio-dramskih situacija pokušala sam uspostaviti dinamiku eksterijera i interijera da bi se dobila dinamika kretanja lika, kao i dočarala atmosfera u kojoj se lik nalazi. Interijer koji dominira je spavaća soba glavnoga lika u stranoj kući. Za razliku od promjenjivih interijera, dominantna su dva eksterijera, i to ruralna atmosfera gradića u Dalmatinskoj zagori za ljetne žege i atmosfera urbanoga priobalnog grada, točnije Splita, kroz četiri godišnja doba. Radijske situacije potkrijepila sam zvučnim efektima za dočaravanje ambijenta u kojem se radnja odvija. Kako se radnja odvija kroz četiri godišnja doba u dva različita ambijenta, zvučni efekti jasno određuju prostor i vrijeme radnje. Glazbena kulisa i glazbena pretapanja slušatelju daju informaciju o emocionalnom stanju lika te kod slušatelja pokušavaju probuditi istu emociju. Ona se ostvaruje na dvije razine, od kojih je prva atmosferska glazbena kulisa, a zastupljena je izborom glazbe koja podcrtava lokalitet i mentalitet u kojem se radnja odvija. Druga pak razina glazbene kulise cijelu priču izdiže iz lokalnoga miljea te ju podiže na opću razinu. Konkretna glazbena rješenja odabrana su u procesu rada na dramatizaciji i snimanju. No uz glazbenu kulisu i zvučne efekte, u ovoj je dramatizaciji ostavljen prostor i za tišine kojima je svrha pojačavanje neizvjesnosti onoga što će se dogoditi. Iako bi se likove okvirno dalo posložiti u tri kategorije: srpska ijekavica iz zaselka Maovica, hrvatska ikavica iz Zagore te splitska urbana štokavština prožeta talijanizmima, zbog načina na koji je autor pisao, a koji je jezično neujednačen, govor likova nisam pokušala lokalno obojiti po idiomima kojima govore. Dramatizacija obuhvaća četrnaest govornih likova te dva različita dječja plača. Od šest muških likova, pet čine odrasli glasovi, a jedno dječji glas, koji je izostao u finalnoj verziji radiodrame. Osam ženskih likova podijeljeno je na šest mladih ženskih glasova, jedan glas zrelije žene te glas jedne starice. 9 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija... LJETO 1. EXT. SILAZAK U VRLIKU. 8.30h. KOLOVOZ. ŽEGA. ZVUČNA KULISA: CVRČE CVRČCI I ZUJE MUHE. ČUJU SE TEŠKI KORACI. STEVAN GONI MAGARCA (viče: «Ajde, ćušo!»). STEVO, JECA, STARA, mali Jovica STEVO: Ajde! Brže! Skoro će varoš! JECA: Stevo, moramo li? Ja dalje ne mogu! STEVO: Nema nam druge, Jeco. STARA: Vid’mi ovo opanaka, jadna ne bila! STEVO: Majo, pusti opanke, hodaj! STARA: A kako, odriješena mi oputa! STEVO: Dobro. Odmorimo. (magarcu) Ćušo, ustav’se! JECA: Otkako sam se za te udala, nisam ovamo zalazila! 2. EXT. FLASH-BACK. PROSIDBA. VRLIKA. KOLOVOZ PRIJE TRI GODINE. USEKOVANJE GLAVE SVETOG JOVANA KRSTITELJA. ZVUČNA KULISA: SAJAM. DJEČJI SMIJEH. PROLAZE KOLA. IZ HRAMA Sv. NIKOLE ČUJE PJESMA: Svetom Jovanu. IZ TE ZVUČNE KULISE IZDVAJA SE RAZGOVOR JECE I STEVANA TE ZVUČNA KULISA PRELAZI U DRUGI PLAN. STEVO, JECA STEVO: (trči) Jeco! Jeco, dođi da ti nešto kažem! JECA: Što ćeš mi kazati, Stevane, što i drugi ne bi mogli čuti? STEVO: Dođi bliže. Zar se bojiš? JECA:Ne, ali… STEVO: Dođi, dođi! Nije to za druge, neg’ za me i za te! JECA:Za me i za te? STEVO: Odsad si moja i ničija druga! JECA:Ma da sam tvoja!? STEVO: Ako me hoćeš! Doć’eš u mene u Gornje Maovice! JECA: Stvarno? STEVO: Hoćeš li? 3. EXT. POVRATAK U SADAŠNJOST. VRLIKA. ZVUČNA KULISA: ŽAMOR ULICE. STEVO, JECA, STARA, mali Jovica STARA: Jeco! Jeco, zaveži mi ovaj opanak! JECA: Eto. A ovo moje u bešiki… Kako će on? STARA: Ili ovako ili nikako. Ja’l živjeti, jal’ crknuti! Sve će to proći. Sve će opet biti dobro! 8-20 STEVO: (od naprijed) Mičite se! Ljekar neće čekati na nas! JECA: Gle! Ne spava! Gleda! Svoju zlu maju gleda! STARA: Daj Jeco, ne brebonji više! Ne ide se na smrt! Sve je to strašno, znam ja to! Ali, što se može! Ne može se od drva živjet, Jeco! JECA: (prošapće) Jovanče, sine, rano materina! (Stanka. Hodaju.) STEVO: Evo Općine! Iza čoška je ljekar? JECA: (za se) Ne vidjela mu, da bog da, nikad vrata! STEVO: Vi uđite i čekajte da vas prozovu! Ja idem s ćošom drva prodat! 4. INT. U ČEKAONICI. SVE PRAZNO. TIŠINA. ZVUČNA KULISA: HIHOT KROZ VARATA ORDINACIJE. JECA, STARA, LIJEČNIK, MEDICINSKA SESTRA, mali Jovica JECA: (smiruje malog, pjevuši, polumrmljajući) Majka Jovu u ruži rodila, ružica ga na list dočekala. Bela vila u svilu povila, a pčelica medom zadojila. Lastavica krilom pokrivala – nek je rumen ko ruža rumena. Nek je bijel ko bijela vila, nek je radin ko pčela malena, nek je hitar ko lastavica. STARA: Daj mu sisu! Ako mi čekamo, ne mora i dijete! JECA: (doji dijete i tepa mu tiho plačući) Jovo moj, voli tebe maja! Rano moja, ne bih te, da je po mome nikad ostavila! STARA: Prestani! Stavljaš i nas na muke kad tako brebonjiš, nije ni nama lako! Eno se i Stevan snuždio i slomio, pa sve jauko u sebi kao da su mu tri eksera u džigerici. A sve to nije tako strašno, znam ja to! Kao da ja nisam preživjela to isto što i ti sad? (Jeca tiho pjeva djetetu.) I Stevan je onda bio baš tako sitan kao ovo tvoje pilence u bešici. Gledao u me prijekornim očima. A meni teško pri duši… Kao i tebi sada! Pa ipak, trebalo je! JECA: Ali to je najgore! Nije li grijeh ostavit… (Naglo se otvore vrata ordinacije. U čekaonicu proviri medicinska sestra. Prepozna ih.) SESTRA: A vi ste! (Liječniku) Došla je ona žena iz Maovica! (Ženama) Kasnite! Čekamo vas već odavna! Uđite! JECA: Evo, samo da… (Krene odvajati dijete od sise.) 10 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija... SESTRA: Pusti nek sasne! LIJEČNIK: (ušao u čekaonicu) Ti si Jeca? JECA: Da, ja sam. LIJEČNIK: Sestro, odite po gospodu iz Splita! Sjede pred kavanom. (Med. Sestra izlazi. Zvuk otvaranja i zatvaranja vrata te zvonca.) LIJEČNIK: (staroj) Stara, a šta je tebi? STARA: Ništa. Ja sam Jeci svekrva. LIJEČNIK: Stevanova mati? STARA: Jeste! LIJEČNIK: Pa otkud ti? Tebe nije ovdje trebalo! STARA: A tko će ponijeti dijete kući? LIJEČNIK: A Stevan nije silazio s vama? STARA: U varošu je on. Dognao tovar drva da ih proda. LIJEČNIK: Tovar drva, veliš! I to mi je, znaš! Kao da vam je sila da pazarite tovar drva za dvije grešlje! (Okrene se prema Jeci.) A ovdje Jeca! To su sada vaše šume! I podvornice! I oranice! A bogme i mlin i konobe i hambar. Tu vam je žetva, kosidba i vršidba u jedan mah. Puna kuća! JECA: Bez mene, gospodine! Šta će ovo pile bez mene? LIJEČNIK: Jeco, uđimo mi rađe u ordinaciju, sad će i gospoda. (Staroj.) Svekrva, ti, ostani u čekaonici, i kad dođe Stevan, reci mu, neka uđe k nama. STARA: Dobro. (Ljekar i Jeca uđu u ordinaciju. Jeca nastavlja dojiti i umirivati dijete.) 5. INT. Dvostrukost: U ČEKAONICI STARA PRISLUŠKUJE RAZGOVOR. A U ORDINACIJI LIJEČNIK RAZGOVARA S JECOM KOJA CIJELO VRIJEME DJETETU PJEVUŠI USPAVANKE. KAO OKVIR SCENE, STARA SAMA PRED VRATIMA. STARA, LIJEČNIK, JECA, mali Jovica, pa SESTRA, GOSPODIN ŠIMUN, pa STEVAN, pa GOSPOĐA ANĐELINA STARA: Da mu rečem… Ostavi me pred vratima. Ma danu, možda nešto i čujem… Jeste, prislonit ću uho! SKOK U ORDINACIJU. U POZADINI LIJEČNIKOVA MONOLOGA JECA JOVI MRMLJAJUĆI PJEVUŠI USPAVANKU, KOJA ULAZI U PRVI PLAN U TRENUTCIMA LIJEČNIKOVE ŠUTNJE, KAD ON OČEKUJE NJEZINU VER- 8-20 BALNU REAKCIJU NA SVOJ GOVOR, KOJA SE NE DOGAĐA. LIJEČNIK: Ti i ne znaš, što učini za svoju kuću! Za Stevana, za se i za to tvoje, kako ono veliš, pile. Tih nekoliko mjeseci proći će hitro, a već danas, ako hoćeš, imaš kravu u kući. JECA: (Za vrijeme cijeloga Liječnikova monologa Jeca ga namjerno ignorira šapućući djetetu uspavanke.:) Sanak ide uz ulicu, vodi Jovu za ručicu, sanak Jovi govoraše: «Hodi Jovo u bešiku, da se sanka naspavamo, i u jutro podranimo…» … Majka Jovu u ruži rodila, ružica ga na list dočekala. Bela vila u svilu povila, a pčelica medom zadojila. Lastavica krilom pokrivala – nek je rumen ko ruža rumena. Nek je bijel ko bijela vila, nek je radin ko pčela malena, nek je hitar ko lastavica. LIJEČNIK: A prije neg se vratiš, platit će Stevan dugove i ne će biti tereta na kući, ne će biti kamata, ni suda, ni pljenidbe za porez. Bit ćete gazde, a ne prosjaci kao danas. A i dokupit ćete koje parče zemlje uz vašu. Jedno jutro – dva… Jeco? Zato, Jeco, sad utri suze i smij se radije. Veseli se! Sreća je to, ženo, moći tako u ovo zlo vrijeme! Al’ ko hoće da ima, taj valja i da se žrtvuje. Da je samo meni tako kao tebi! Bez muke i truda spasiti svoju krv i ognjište! SKOK NA STARU SAMU PRED VRATIMA. STARA: O, sveti Jovane Zlatousti, ti mu dade svoja usta! (Zvuk otvaranja vrata sa zvoncem.) SESTRA: Ma vidite staru! Šta je!? Prisluškuješ, a! Sram te bilo! STARA: (preplaši se) Nisam, sestro! SESTRA: Izvolite, gospodine Šimune. Samo pravo odite u ordinaciju. Čekaju na vas. ŠIME: Hvala. SKOK U ORDINACIJU LIJEČNIK: Gospodine Šimune, benvenuti! A signora Anđelina? ŠIME: Sad će doći i ona. Otišla je k vašoj ženi da joj pokaže kako se pravi neki puding. LIJEČNIK: Puding!? Još jedan puding! Ima ona više recepata za pudinge, nego ja za sve bolesti svijeta! ŠIME: Ovo je dakle ona žena? (Liječniku) Che bella creatura! LIJEČNIK: (ponosno) Sfido io! JECA: Jeca, drago mi je. 11 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija... ŠIME: Ne, ne, ne trebaš ustajati. Samo ti doji to tvoje. Ja sam Šimun. (liječniku) E ‘vero che il latte di donna ringiovanì il vecchio? LIJEČNIK: Ne znam, tako vele. Abigail je njime, con suo latte, vratila izgubljenu snagu kralju Davidu. I starog Kimona je kći Pera hranila con suo proprio latte, kad je od gladi pogibao u tamnici. Al to su valja priče… ŠIME: (Jeci) Imaš li dosta mlijeka da ga hraniš? LIJEČNIK: Ma što ne bi bilo! Vidi! Kad i ovo rastvorimo! Dva bijela hljeba, gospodine moj! (Otvore se vrata.) STEVO: Evo me, doktore, Jeco! JECA: Gospodine Šimune, ovo je moj čovjek, Stevan! ŠIME: Jesi li vojsku odslužio? STEVO: Osamnaest punih mjeseci! ŠIME: Jesi li zdrav? STEVO: Zdrav, gospodine, zdrav! Nijedan dan nisam bio odsutan od službe! ŠIME: Da, jest, zdrav… A nisi li možda… LIJEČNIK: Non se preoccupi, signor Simone. Non abbiate paura! Pregledao sam i njega i nju! Sangue, saliva e urine! Ja vam jamčim! Vi assicuro! ŠIME: Bene, bene! (Stevanu) A Stevane, neće li ti biti teško bez žene? STEVO: Dabome, bit će. Al život nije lak. Predurao sam ja osamnaest mjeseci bez nje, pa ću i ovo vrijeme, što je kraće! Najgore je malom Jovi! LIJEČNIK: Glavno je da što prije nabaviš kravicu. Onda Jovi ništa ne fali! JECA: Zašto gospodine Vi ne biste nabavili kravicu za svoje dijete? Valjda možete toliko? (Stanka.) LIJEČNIK: (Jeci) Ti si razumna žena, Jeca. Dobro misliš. Što je pravo za tvog Jovu, moralo bi da bude pravo i za ono gospodsko dijete u Splitu. Al ono je slabašno, od bolesne matere, koja nema ni suze u prsima. Treba mu krepke hrane. Da ojača. Da ne umre. A tvoj će Jovo srkati vareniku kao gotovo june! JECA: Ali… (Zvuk otvaranja vrata i zvonce. Ulazi gospođa i uđe u ordinaciju, ne obraća pažnju na žene u čekaonici.) ŠIME: Ecco la! LIJEČNIK: Gospođo Anđelina! (rukoljub) LINA: Doktore, oprostite, vaša je gospođa htjela da zna kako se pravi neki puding, a ja se ni- 8-20 sam mogla sjetit… Oho! Ovo je dakle ona žena. Jeca! To je Jelisaveta? JECA: Da. LINA: Elisabetta! Un bel nome! Mi smo došli po tebe i da se pogodimo! Al ti ideš našoj kćeri, ona je, sirota, vrlo slaba i dijete joj je slabo, kad nema čime da ga hrani. Ovo ti je muž? JECA: (tek što zausti) D… LINA: (ko navijena prekine Jecu) Che simpatico giovane! Je li ti doktor rekao, kolika će ti biti plaća? JECA: (tek što zausti) N… LINA: (ko navijena prekine Jecu) Hiljadu dinara! Malo više zasluži moj zet, koji je svršio univerzu i doktor je, doktor prava. Sudac! (neugodna tišina.) Bože moj, al mi smo tu, moj muž i ja, mi ih pomažemo i trošak za te ide iz našeg džepa. Ja mislim da ti je dosta hiljadu dinara, a to možeš sve slati kući, jer kod nas imaš i stan i hranu i odjeću, sve, sve, a još i poštogod, kakav dar za svetke, a ako dijete dobro napreduje… (neugodna tišina.) No znaš, bit ćeš gospođa kod nas, prava gospođa, nikakva posla, samo dojiti dijete, šetati s njim, spavati s njim, prati ga, čuvati, bože moj, kao tvoje. Ono će i biti tvoje, ti si mu druga majka, samo moraš paziti da mu budeš zdrava, jesi čula! Da te ne more misli na tvoju kuću, da si vesela, jer ako si tužna, onda ti je mlijeko gorko, nezdravo. (neugodna tišina.) Muž ti ne smije ništa pisati, nego samo ono što te veseli, to jest, on i neće pisati tebi, nego meni, a ja ću ti reći sve što se događa kod tvoje kuće. Ne smije ni doći da te vidi. Putovanje je danas skupo, a ti se ne smiješ uzbuđivati… (neugodna tišina.) Ajme, a gdje je tvoje dijete? Je li živo? JECA: Pa evo ga! LINA: Ah, si! Giusto! Che tesoro! Non par un bambino di contadini! Se i fosse cosi! Daj mi da ga poljubim. (Poljubac.) Još jedanput… (Poljubac.) ŠIME: Andiamo, Angelina, finiamola! LINA: (Jeci) Ne boj se ti ništa za nj. Ja ću misliti na nj. Poslat ću mu haljine, bječvice, postoliće. On je sad naš, od naše familije. Ja ću doći amo da ga vidim, kad god budeš htjela. Samo ti budi dobra s našim… ŠIME: Dio santo, che trappatacola! LINA: Va bene, va bene! Andiamo! ŠIME: (liječniku) Siamo molto contenti! Iznimno smo zadovoljni! Doktore, dalje, molim, po dogovoru! A tebi Stevane, evo dogovorene dvije 12 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija... banke! (Daje mu ih.) Žurimo. Posli! Doskora! Na križanju! 6. EXT. ISPOD VRLIKE. NA KRIŽANJU S CESTOM ZA DRNIŠ. POD MURVOM. VRIJEME RUČKA. STARA JEDE. ZVUČNA KULISA: ZUJANJE BUHE. STARA, STEVO, JECA, mali Jovica, pa MATE, ŠIME, LINA STARA: (naglo se trgne) Buva! Uh, kolika je, kao kvočka! STEVO: Što se sad buškaš! Buva ko buva! Ni prva ni zadnja! STARA: (razočarano zaurla) Izmače, vrag je! (Dijete zaplače.) JECA: Majo! Ššššš-šššš! (Jeca umiruje dijete. Stanka. Stara se sladi.) STARA: Dobro je! Šta vi ne jedete! Nu! STEVO: (srkne vina iz boce) Ja ne mogu, majo! STARA: Grehota bi bila da se baci! Jeco? JECA: Ne mogu, ni ja. (Stanka. Zapuše povjetarac.) Ma vidi, rano moja, kako ti je vjetar tu maramu razbarušio. Sad će ti je maja rastrijeti. (Stanka. Stara i dalje jede.) STARA: Dobra slanina. Dobra! JECA: (zaplače) STEVO: Jeca… JECA: (susprezajući suze) Šta’s dobio za drva? STEVO: Gotovo ništa. STARA: Zašto si dao čitavu banku onom gospodskom šoferu? STEVO: (ljutito) Da isplati neki dug u varošu. JECA: A šta te je ono pitao onaj gospodin, jesi li bio bolestan, kad si bio u vojsci? STEVO: Eto, dokon, pa pita! JECA: I još je nešto htio reći, ali ga je ljekar prekinuo. STEVO: Lacmansku mu mater… Mislio je valjda, da sam bio francav! STARA: (taman završila s jelom) Taki su ti oni! STEVO: A ja se nikad ne bih dotaknuo druge žene, osim tebe! STARA: (tiše) Bogami, one dvije banke, što ti je dao, široke kao dva čaršava! STEVAN: Tebi se samo banke motaju po glavi! (na nju) Ako ih još jednom spomeneš, raskidat ću ih i vraćamo se u selo svo troje! STARA: Bogorodice, pomozi nam! JECA: (nježno) Ne ljuti se Stevo. To nije da se ljutiš u ovaj čas kad se rastajemo. Na koncu 8-20 konca, ja i odoh od kuće zbog novaca. Kad se ja ne tužim, zašto bi se ti ljutio. (Stanka. Vjetar. Pjev lastavica. Odjednom se začuje truba automobila.) STEVO: To su oni. Prepoznajem auto. STARA: I ja šofera, to je Mate! JECA: Zar već stižu?! MATE: (otvara joj vrata) Evo Jeco, upadaj. Ja sam Mate. A evo ti i ovaj zavezak! Čuvaj ga dobro. To je tvoje! STEVO: (tiho Mati) Pssst. Mate, Je li to onaj đerdan? MATE: (Stevanu na uho) Da, od one tvoje banke otkupio sam đerdan i ovo je ostalo. Kamatniku sam isplatio 230 dinara, kako je na njegovoj hartiji bilo upisano: «Primio sam pod zalogu đerdan, u kome ima 63 cvancike, pet forinta, četiri talijera i dvije petokrunke i isplatio 230 dinara.» STEVO: Sad Jeca barem ima svoj đerdan da ju čuva! (Jeca uzme dijete i izljubi ga.) JECA: (poljubi dijete) Neka te čuva sveti Jovan, pile moje! STARA: Ja ću gledati na nj kao i ti! ŠIME: (iz auta) Jeca! Hitro! Moramo što prije doći do Splita! LINA: (iz auta) Mi smo iza sjeli, pa ti možeš naprijed do šofera! Bit će ti lijep pogled! 7. INT. (EXT.) U AUTU. PUT DO SPLITA. ZVUČNA KULISA: ZVUK PROLASKA AUTA PREKO SUHE ZEMLJE. JECA, MATE, LINA, ŠIME LINA: Jeco, sjediš li dobro? JECA: (odsutno) Dobro, dobro. MATE: Dobro! Dug je put od Vrlike do Splita, a tek smo prošli mimo Dragovića. Onda ćemo u Sinj po gorivo. ŠIME: Grad sinjske alke i čudotvorne Gospe Sinjske, za nas je često benzinska crpka! (Nasmiju se.) MATE: A nakon Sinja idemo put Klisa i onda nam je Split na vidiku! (Jeca šuti.) MATE: Jesi bila u Splitu? JECA: Ne. MATE: A u Sinju? JECA: Ne. MATE: Jel ti ovo prva vožnja autom? JECA: (jednako odsutno) Da. 13 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija... (Tišina.) (duboko uzdahne, zatim šoferu) Kako je to lijepo! MATE: (zbunjen) Molim? JECA: Hitra je ova vaša mašina. Kako to ide? MATE: Nisi se nikad ovako vozila? JECA: Gdje bih! Samo kolima. I to sa upregnutim tromim volovima. MATE: Uh! A vjerojatno si najviše išla pješice!? JECA: Najviše tako. (Sa stražnjih sjedala:) ŠIME: Je li ti žao, što si odlazila od svojih? JECA: Žao mi je. LINA: Bit će ti lijepo kod naše kćeri, vidjet ćeš. 8. INT. SINJ. U CRKVI ČUDOTVORNE GOSPE SINJSKE. ZVUČNA KULISA: ZA SCENE ČUJE SE KAKO NETKO IMPROVIZIRA NA ORGULJAMA. LININA MOLITVA JE KULISA JECINE MOLITVE KOJA SE ČUJE U JECINIM PAUZAMA. LINA, JECA JECA: Bože moj… LINA: (prekine ju) Kako to da se hoćeš pomoliti u katoličkoj crkvi? JECA: Znala sam ja i u Maovican da se pomolim u Sv. Jure! LINA: Ma nemoj! JECA: Bog je jedan, za sve nas, a i Bogorodica. Ako ona pravi čudesa, to ih pravi i za nas i za vas. LINA: Možda imaš pravo! (Stanka. Glasno krene) Ave, Santa Maria, Madre di Dio. Eh… (ne može se sjetiti molitve, pa mehanički nastavlja prvo čega se sjetila.) JECA: (istovremeno, hitro govoreći) Bogorodice djevo, čuvaj moga Jovu! Molim te da ne budem ljubomorna na tuđe djete! Ukroti me! Neka budem dobra tom djetetu! Učini me majkom tom bolesnom tuđem čedu! Nek brzo ozdravi i onda da se vratim svome Jovi! Gospode, pomiluj! Gospode, pomiluj! Gospode, pomiluj! LINA: Beati i poveri in spirito, perché di essi è il regno dei cieli. Beati gli afflitti, perché saranno consolati. Beati i miti, perché erediteranno la terra. JECA: Ne odlazim po volji! Oni su odlučili za mene! Ljekar je predložio Stevanu… a onda je stara… Stalno su… Poslali me! Prodali me! I stara i Stevan… Nagovorili me da se prodam! A što 8-20 ću ja jadna! Što sam mogla! Nabio je dugove! Kamatare! Što bi Jovo? LINA: Beati quelli che hanno fame e sete della giustizia, perché saranno saziati. Beati i misericordiosi, perché troveranno misericordia. Beati i puri di cuore, perché vedranno Dio. Beati gli operatori di pace, perché saranno chiamati figli di Dio. Beati i perseguitati per causa della giustizia, perché di essi è il regno dei cieli. JECA: Rekli su mi što bi sve imao da odem, da se prodam! Izbrojili! Prebrojili! Ispitivali! Sračunavali! Rekli da treba da ostavim Jovu! Da će mu tako biti bolje! Da će pribavit! Ako se unajmim! Poslali me da prokurvam svoje materinstvo! Rano moja! Što sam mogla? LINA: Beati voi quando vi insulteranno, vi perseguiteranno e, mentendo, diranno ogni sorta di male contro di voi, per causa mia. Rallegratevi ed esultate, perché grande è la vostra ricompensa nei cieli. JECA: Prosti mi! Amin! LINA: Amen! 9. INT. SPLIT. VILA ZANZE I TONIJA. ZANZINA SPAVAĆA SOBA. ZANZA SE STALNO MUČI S KAŠLJEM. PRETAPANJE: IZ CRKVE NA ZANZIN SUHI KAŠALJ. JECA, LINA, ZANZA, TONI, ŠIME, mali ŠIME LINA: Zanzo? ZANZA: (kroz kašalj jedva uspije prozboriti) Majko, ovako je od jutros. LINA: Ajme, povera! ZANZA: Ne brini, proći će. ŠIME: (Zanzi) Evo dobrije vijesti!Došla ti je naša Jeca! ZANZA: Jeco, zdravo izgledaš. Dobro je to… Drago mi je, Zanza. A ovo ti je moj muž. Antonio. TONI: Antonio! Toni! JECA: Drago mi je! LINA: Zanzo, dušo, kad smo jutos izašli tata i ja nisi tako kašljala. ZANZA: Ma odmah sam bolje čim znam da je Jeca došla! Može konačno netko maloga podojiti. ŠIME: Toni, jeste li pozvali liječnika! ZNAZA: Dolazio je danas već dvaput. ŠIME: I? ZANZA: Ništa. LINA: Toni, e vero? 14 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija... TONI: No, mama! Non e vero, rekao je da mora u lječilište! Plućno krilo joj… ZANZA: Toni, stai kuco! Dok dijete ne ojača ne idem nikamo. Jeco, kako bi bilo da ga odmah podojiš? JECA: (tiho) Pa mogu. LINA: Ne, ne! Jeca će se najprije umiti i isprati prašinu sa sebe! JECA: Da je to moj Jovo, ne bi mu smetala prašina. ZANZA: Tako je. Kakve veze ima prašina? Neka se odmah dobro najede. Slabašan mi je. ŠIME: E, ma piccolino è affamato! Ne daj da dijete gladuje! ZANZA: Uzmi ga, Jeca! Pape, Toni, non è necessario che voi siete qui! Radije se pobrinite da postave večeru! Ma vidi ga kako srče, malac jedan gladni! I donesite pivo za Jecu! ŠIME: Pivo?! TONI: Rekao je doktor da ono čini mlijeko krepkijim! ŠIME: (odlazeći) Va bene! Toni, po pivo! (Odu. Tišina. Čuje se zujanje jedne jedine muhe i mljackanje djeteta dok siše. Zanza suspreže suze.) ZANZA: Kako samo lijepo pije! Dobro mu je kod tebe! JECA: Zbilja je gladan! Sašče ko lud! ZANZA: I smije se! JECA: Malen je nekako za svoju dob! ZANZA: Više neće biti. (stanka.) Oprosti, plačem, a ne bih trebala… JECA: A ja ga dojim, a ne znam mu ni ime. JESEN 10. EXT. SPLITSKA JESEN. STUDENI. PRED VILOM POVIŠE BAČVICA. SPREMANJE ZA PUT U DAVOS. PRED KUĆOM JE AUTOMOBIL. ZVUČNA KULISA: ZVUCI POSPREMANJA. MATE, LINA, LUCIJA, ANĐA, ZANZA, JECA, TONI, mali ŠIME MATE: Gospođo, auto je spremno! LINA: Odlično! Dođite, Lucija, Anđo, spremi prvo sve lijepo iz kužine pa bagaji iz sobe! Anđo, ti u kužinu po marendu za put! ANĐA: Iđem! LINA: A ti Lucija, pomozi Mati s koferima u auto! LUCIJA: Mogla bi i Jeca pomoći! 8-20 LINA: Ne može ona! Dijete, Lucija, njezin je mali Šime! TONI: (kroz prozor) Zanzo, jesi li sve lijekove uzela? ZANZA: (viče) Si, Toni, non ti preoccupare! (Jeci) Eto, Jeca, ide se. Čak u Davos! JECA: Samo da vas izliječe, gospođo! ZANZA: Bog zna. Il da me izliječe, il da me ukopaju. JECA: Jao, gospođo, pa nemojte tako! Jeste dugo bolesni? ZANZA: Predugo. (uzdahne) Godinu, a možda i dulje. JECA: Kad se vratite bit će mali Šime već velik! Prohodat će do onda! I moj će Jovo biti velik, kad se ja vratim! Podvojkast i pupast kao gudelj! Nesretne smo, mi matere! ZANZA: Dok su živi i zdravi, nismo, pa ih nikad i ne vidjele! Da ti se samo mogu odužiti, što si za moje učinila! U ovo nekoliko nedjelja, udvostručio se! A bio je tako malen i nejak! Samo ti tako i nadalje s njim! Zbogom Jeco! Čuvaj mi ga! LINA: Idemo! Sve je spremno. Idemo. (Poljubi dijete. Ono zaplače.) Jeco, pazi na malog Šimu! ZANZA: Toni, hoćeš li nas ispratiti! Papa, adio, se vidiamo dopo tardi! TONI: Ciao cara, stai bene! Anđelina, cara, pobrini se da Zanza učini sve što doktori nalože. LINA: Si, certo. A ti pazi na kuću i malog! ZANZA: Toni, mama, andiamo! 11. INT. POVEČERICA. TRPEZARIJA U PRIZEMLJU. SLUŠAJU GRAMOFON, PIJU PLAVAC I JEDU MANDARINE I RIŽU U ČOKOLADI. ZVUČNA KULISA: GRAMOFON. UVERTIRA. TONI, ŠIME, LUCIJA TONI: Profesor me žestoko izgrdio, kad smo se vraćali sa stanice. Još prije nekoliko nedjelja morala je otići. Sad je Zanzi, veli, i drugo pluće načeto. ŠIME: Trebalo je nešto prije učiniti! TONI: Ja nisam kriv. Što sam znao i mogao, sve sam učinio. Pa znate i sami, nagovarao sam je svaki dan i molio da ode već jednom! Otkad je Jeca došla. Sjećate se? ŠIME: Da, tako je Toni. Uzmi, jedi. Sočne su ove neretvanske mandarine… TONI: Ja sam i vama govorio, i mami – a svi ste prelazili preko toga. 15 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija... ŠIME: A što smo trebali? TONI: Što ste trebali. Kad bi se god tužila da je boli glava, ili da slabo spava, ili da ne jede, da šmrca ili kašlje, odmah biste pozvali doktora! Recepti su letjeli u apoteku, pitali ste aspirina, arkanolina, veronalina… A najednom, kad je stvar postala ozbiljna, postali ste optimistični kao da je ulovila prhut a ne tbc! ŠIME: (baci mandarinu na tanjur) Ti baš čovjeku znaš pokvariti apetit! (ugasi gramofon) E, bene, Toni, budi otvoren! Što točno hoćeš reći? TONI: Morali ste je prisiliti da ode. ŠIME: A što je nisi ti prisilo?! TONI: Meni nije bilo lako. Ona je uvijek to tumačila na svoj način. Logikom, kakvu samo žene mogu imati. Najprije se izgovarala, kako bi rado vidjela, što je s Jecom, hoće li biti dobra s djetetom, koliko se čovjek može pouzdati u nju, hoće li dijete napredovati i koješta drugo. ŠIME: Takva je i s nama! TONI: A, onda, kad se o svemu uvjerila, kad se mali ugojio, onda su je obuzele druge brige. Zna ona, zašto bih ja htio, da ona ode. Da je se riješim! Bolesna je žena za sanatorij. Dosadna je. Zagrižljiva. Neugodna. A kad je bila malo bolje volje, onda, da joj je teško ostaviti me na milost i nemilost služinčadi, što ću ja s tim malim djetetom, kako ću paziti na nj, gledati da li ima sve u redu, buditi se u noći kad plače, pregledati… Pa da poludi čovjek! ŠIME: No, što se toga tiče, dijete ti ne će biti dugo na smetnji. TONI: (u čudu) Kako to? ŠIME: Uzet ćemo ga k sebi, čim se Anđelina vrati iz Davosa. Njega i dojkinju. TONI: To ne. Nikako. Ja ne ću biti sam! Kad dođem s posla ja hoću vidjeti svoje dijete! Ja ne ću biti bez djeteta. ŠIME: Pođi k nama. Uopće otpusti služinčad i preseli se k nama, dok ti se žena ne vrati. TONI: To bi mi trebalo! (Pozvoni na električno zvonce za sobaricu.) ŠIME: Pomisli koliko ćeš prištedjeti! LUCIJA: Izvolite, gospodine. TONI: Lucija, donesite kavu. 12. INT. (EXT.) NAKON VEČERE. U KUHINJI. ZA STOLOM ANĐA I MATE ČEKAJU JECU ZA VEČERU. ZVUČNA KULISA: KROZ OTVOREN PROZOR DOPIRE ĆUKANJE. NETOM 8-20 NAKON ŠTO JE ODJEKNULO ELEKTRIČNO ZVINCE, NA KOJE JE LUCA OTIŠLA U TRPEZARIJU DO GOSPODE. LUCIJA, ANĐA, MATE, JECA, ŠIME, TONI LUCIJA: (naglo ulazi): Anđo, skuvajte kafu! Odma! Gospoda se kartaju! Jeca još nije stigla? ANĐA: Nije. Nije njoj priša, krvi joj! A ovaj naš Mate, asti Iruda, da ga samo čuješ, Lucija! Moja ti, poludio za Jecom! LUCIJA: (ljubomorno) Dobar mu apetit! MATE: Fala! (Uđe Jeca.) JECA: Dobra večer! Zaspao je jedva jedvice. ANĐA: Nu, večera. Ako ti je malo, dobit ćeš još! LUCIJA: (nalije iz slavine čašu vode) Evo, voda! JECA: A pivo? LUCIJA: (neljubazno) Dobra je i voda za jedan put! JECA: Možda tebi! MATE: Nemoj, Jeca, večeraj. Donio je tebi Mate pivo! Evo! LUCIJA: Lako je tako! ANĐA: Kava je gotova. Nosi. I mliko, i šećer metni na stol. Starom gospodinu nije nikad dosti slatka. JECA: Lucija, poslušaj, da ne plače mali! LUCIJA: Zašto sama ne napneš uši! (Ode. Kuharica briše pribor za jelo. Mate nazdravi. Da joj jednu čašu, pa s drugom u ruci kucne o nju.) MATE: U tvoje zdravlje Jeca! JECA: U zdravlje! (Ispije do kraja.) MATE: Do dna! JECA: Baš sam ožednila! ANĐA: (podrugljivo) Pije li se u tvojim Maovicama pivo? MATE: Što je dražite neprestano? Anđo, ona vam ne čini ništa! Ona nikome ne čini ništa! Ona je dobra! ANĐA: Asti, krvi mi, ne ću vam smetati! (Zalupi vratima.) JECA: Šta im je danas? MATE: Pusti ih! Ispi i ovo, pa da izađemo u baštu. JECA: Meni je i ovdje dobro! MATE: Vani je ljepše. Vani je mjesečina. JECA: Nije mi do mjesečine. MATE: (stane iza nje) Divan je mjesec večeras. Bila bi prava šteta da ga ne vidiš… Žut je, velik, divan, onako okrugao na nebu, bujan, kao ove tvoje dvije s…. 16 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija... JECA: (razbjesni se) Opalašu jedan! Miči se od mene! (Baci na njega čašu.) MATE: Au! (Čaša ga pogodi u glavu, a zatim se razbije u kredencu. U kuhinju ulete kuharica, sobarica, gospodin i Toni.) ŠIME: Mate, što se događa? MATE: Ništa, ništa! Jeci je upala muha u čašu pa je htjela prosuti vino kroz prozor… TONI: Jeco, vode, hitro vode i jednu krpu! JECA: Lucija, isperi mu ti ranu! Ja moram djetetu! 13. INT. JECINA SOBA. NEKOLIKO DANA POSLIJE. SVITANJE. TIŠINA. DIJETE SPAVA. ZVUČNA KULISA: ČUJE SE SAMO TU I TAMO POKOJI GALEB. JECA MOLI. JECA, pa ŠIME JECA:Nije jedno pivo toga vrijedno… Mislila sam da je on pošten. Njemu je Stevo đerdan povjerio. Samo da se opet ne ponovi… Za sad me se kloni, to je dobro… Samo da je, rano moja, moj Jovo zdrav. Ovo dijete dobro napreduje. Neka ga i neka mu se što brže vrati njegova maja da ja mogu nazad svom sinu… (Bez kucanja, Šime otvori vrata.) ŠIME: Samo ti moli. JECA: Gotova sam. (Ustaje.) Mali spava. ŠIME: (šuška s papirom, odmata sliku.) Imam jedan skroman darak za tebe. Vidi ga! Bizantijska ikona! Da ne moliš pred praznim zidom. JECA: Kako je lijepa! ŠIME: Jest! I stavit ćemo je tu nad posteljom! Evo! (Zakucava čavao u zid.) JECA: (razočarano) A gdje je ikonos? ŠIME: (zbunjeno) Ikonos?! Što je to? JECA: Pa ono, na čemu stoji ikona, i kandilo! Pred Bogorodicom uvijek gori kandilo! ŠIME: Bit će i to! JECA: (ljubi mu ruku) Hvala vam! ŠIME: Ništa, ništa, pa moraš se moći pomoliti. Nadam se da si zadovoljna! JECA: (istinski sretno) Jesam! 14. INT. JECINA SPAVAĆA SOBA. DEVET U JUTRO. ZVUČNA KULISA: ZVONIK U DALJINI OTKUCAVA. JECA DOJI DIJETE. ČUJE SE KAKO ONO ZADOVOLJNO SIŠE. JECA, mali Šime, ŠIME 8-20 ŠIME: (maše zvečkom) Šimuniću moj maji, vidi sto sam ti donio! Da! Da! Da! Da! Zvečkica! Aha! Maja zvecka za mog majog sljadkog deckica! Ko mu ljubi tabane! Ha? Ko mu ljubi tabančić! (ljubi mu tabane, Jeca se smije) Samo ti lijepo papaj, a onda ćemo se igrati! A evo i danas nešto za nasu Jecu! Ovaj put bruštulani menduli i srebrni novčić za đerdan! JECA: (s naivnom zahvalnošću) Hvala! Divan je! I još jednom hvala za ikonos! I za sve što radite za mene da mi ovdje bude što ljepše! (Tišina. Dijete se malko zagucne pa nastavi sisati.) ŠIME: Znaš, Jeca, kako da ti kažem, znaš što vele pametni ljudi? (Jeca ne odgovara.) Vele da mlijeko od žene, kako da ti kažem, pomlađuje. Produžuje život onome, koji još nema dugo da živi. JECA: To nisam nikad čula! ŠIME: Jest, jest! Nekoliko ga nedjelja piješ i nekoliko godina život produžuješ. JECA: (nasmije se i prekriži) Vo imja oca i sina… ŠIME: Da! Tako stoji u Svetom pismu, da je neka kći hranila svoga oca svojim prsima! JECA: (začuđeno) U Svetom pismu? ŠIME: Jest! (oklijevajući, tiše) Zar ti ne bi učinila isto, da te netko tvoj za to zamoli? JECA: Možda i bih. ŠIME: A, da te ja zamolim, na primjer… (Jeca stavi dijete u postelju i zakopča bluzu.) ŠIME: Što zakopčavaš bluzu? Braniš se od mene! To je isto kao da ne daš gladnu prosjaku komad kruha! Jeco… daj… hajde… (Otkopča joj košulju i krene sisat i sladit se.) samo malo… ha… Jecice… ZIMA 15. INT. VEČER Na PRAVOSLAVNI BOŽIĆ (7.1.). DNEVNI BORAVAK. UJEDNO I DAN POVRATKA ANĐELINE IZ DAVOSA. IZNENAĐENJE. ANĐELINA, ŠIME, TONI, JECA TONI: Čim sam ušao Lucija mi je rekla da ste se vratili. LINA: Jutros. I čim sam se raspremila došla sam vidjeti našeg malog anđelka. ŠIME: Nije se još pravo ni raspremila, već smo trčali u auto da što prije dođemo. TONI: Dobro je mali napredovao. LINA: Hvala bogu. Rekla je Jeca da je četiri kile dobio. TONI: Kako je Zanza? 17 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija... LINA: Tužno. I dalje ne zna se kad će se vratiti doma. Nije dobro. Kašlje jadna, mia povera ragazza! I sve jadna pita za svoga malog Šimu! Sve plače što nije s njim provela njegov prvi Božić! Jadna moja Zanza! Bez Jece, ne bi mogla! Jedino što mi Zanzu tješi je da je Jeca s malim! Nego, kad će se Jeca vratiti? TONI: Mislim da čujem ulazna vrata. (s predumišljajem) Jeco! Dobro, pa gdje si do sad!?! Znaš li koliko je sati!?! JECA: (iz hodnika, čuje se u drugom planu) Oprostite gospodine, danas mi je Božić. Znate po julijanskom kalendaru… TONI: (oštro) Ne zanima me! Odmah dođi ovamo! (Anđelina se smije.) LINA: Ma, bravo, Toni! Que drama! JECA: (ulazi u dnevni boravak, tj. u prvi plan) Evo me! SVI: Iznenađenje! Sretan Božić! ŠIME: Izvoli! Nove košulje i postole! TONI: A i nešto novaca! Imaš i za doma poslat! LINA: I na kraju, pismo od Stevana! JECA: Hvala vam! Puno! Pismo od Stevana! LINA: (istodobno) Odi u svoju sobu pročitati, ako želiš! JECA: Smijem? ŠIME: Naravno! TONI: A evo ti i papir i olovku, da možeš odgovoriti! 16. INT. ODMAH POTOM. JECINA SOBA. JECA JECA: (čita) «Draga Jeco, svi smo dobro. Mali Jovo dobro napreduje. U kući je mir i berićet. I krava je tu. A kupili smo i nekoliko ovaca s bankama koje su stigle iz Splita. Skoro pa stado imamo. I u hambaru je žito. U trapu krumpir. Stvarno svega ima, svega, osim tebe! Teško je bez tebe! Čuvaj se! Ljubi te, Stevan!» (euforično) Rano moja! Stevane! Da mi je tamo bit! Što da napišem a da u pismo stane? Koja sreća. Hvala ti Bogorodice! Da mi je bar jednom podojit moje pile malo! Velik mi je već! Moj Jovan! I kravlje mlijeko srče! Sigurno se sasma od sise odvikao, pilence moje! Još dugo me nema k tebi! I Đurđevdan i Jovanovo i Sv. Nikola… Ali doći će maja! 8-20 17. INT. VELJAČA. ZVUČNA KULISA: SAT OTKUCA DVA U JUTRO. KROZ PROZOR SE ČUJE SNAŽAN VIHOR I JAKA KIŠA. DIJETE PLAČE. PANIKA. STRKA. TONI, LINA, JECA, MATE, mali Šime TONI: (viče) Anđelina, doktora! Doktora! Mali gori! LINA: Ne, ne! Mate! Budi se! (uzastopno zvoni na električnom zvoncu) Auto! Brzo! Jeco! JECA: Gospođo držim ga! TONI: Požurite, dijete je bolesno! LINA: Samo da nije kao jadna Zanza! Samo da bude dobro. Umrla bi Zanza i da samo zna da je mali i jedan jedviti put kihnuo! TONI: Ne spominjite, majko! JECA: Sve će biti dobro! LINA: To se nikad ne zna! Samo da malom bude dobro! TONI: Mora! LINA: (Jeci) Možda ti se otkrio u noći! JECA: (brani se) Nije! Malo je nazebao, kako se već nazebe, to dođe i prođe. Samo neka dođe malo sunca! LINA: Dođe i prođe! Tako su rekli i Zanzi! Da dođe i prođe, pa nikako da prođe! Stoji! Zacijelo je naslijedio slabašna pluća! TONI: Smirite se! LINA: (histerično) Da, da, možda je i u njemu bolest! Toni, što će Zanza ako dijete nastrada! Jeco! Ubuduće pazi! Pazi! Bdi nad njim, jesi čula! Pazi da dijete ne izvuče ručicu ispod jorgana ili se izmota iz obloga! A ti Toni, dobro pripazi kašlje li! Ako kašlje, odmah ljekariju! Odmah sirup u usta! Jesi čuo! I opipaj mu čeoce! Obavezno mu opipaj čeoce! MATE: Auto je pred ulazom! TONI: Idemo! Brzo! 18. INT. NEKOLIKO DANA KASNIJE. PRED SVANUĆE. JECINA SOBA. DIJETE ZAPLAČE. PROBUDI JECU. ZVUČNA KULISA: IZ VANA SE ČUJE VJETAR. JECA, TONI, mali Šime JECA: Gospodine Toni, otkud Vi opet u mojoj sobi! TONI: Da vidim Jeco kako je mali! Trebala bi mu skoro proći prehlada! JECA:Pa ste došli ovako rano, još nije ni svanulo! TONI: Došao sam pomoći ti… Nije meni problem… Ti opet uzmi dijete… I sama si rekla da ti 18 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija... je nespretno držati dijete i u isto vrijeme sipati ljekariju u kašiku, zar ne? JECA: Jesam! Hvala! Kad Vam je drago! Samo pazite dobro da i vi ne nazebete po tom hladnom vjetru! TONI: Ne brini se ti za mene! (djetetu) Hajde Šime! Zini kao lav! Kao lavić! Tako! Bravo! (Dijete popije sirup i potom prestane plakati.) Eto, tako! A sad ga Jeco podoji! (Jeca doji dijete. Tišina. Čuje se samo kako vjetar nosi komad lima u dvorištu.) TONI: (ne misleći više na dijete) Snažan vjetar! JECA: Da! Smrznut ćete se, gospodine! TONI: Jest, hladno je! JECA: Sad možete otići! Dijete je dobro! TONI: Kako si topla! JECA: Sav ste kao led! TONI: A ti si topla! JECA: Nemojte, gospodaru! TONI: Jeca, opusti se! JECA: Molim vas, nemojte! PROLJEĆE 19. EXT. SVIBANJ. PROLJEĆE. VRT. ZVUČNA KULISA: CVRKUT VRABACA. DIJETE SE IZ KOLICA NEARTIKULIRANO GLASA. ŠIME, JECA, mali Šime, ANĐELINA ŠIME: Jeca! Stani! JECA: Gospodine! ŠIME: Jeca, pa nismo tako dugo razgovarali! Otkako se Anđelina vratila iz Davosa. JECA: (pravi se glupa) Zbilja, gospodine? ŠIME: Izbjegavaš li me? Naime… Htio sam malko s tobom… na samo… porazgovarati… JECA: Porazgovarati? ŠIME: Da. Nismo dugo razgovarali. Da te pitam kako je mali. JECA: Mali je dobro. A da niste možda došli opet «porazgovarati» o Svetom pismu? Ha? ŠIME: Pa… Jeco… ja… ovaj… LINA: (iz daljeg) Jeco, gdje mi je maleni? JECA: Tu smo! LINA: Ma vidi mi ga samo! Gušt ga je vidjeti kako li se samo lijepo zaokružio! Šime, evo ti keksić! (dijete: «G») Skoro pa govori, vidi ga! Rekao mi je hvala! Jeco, to je sve zbog tebe! Dobro ga čuvaš! ŠIME: Mogla je i bolje! Zbog nje se bio razbolio! LINA: Nemoj tako, Šime! Vidi ga, sad! (dijete joj se smije.) 8-20 20. INT. JECINA SOBA. PROLJETNO JUTRO. VRATA ZATVORENA. ŠIME POKUŠA OTVORITI. ŠIME, JECA, mali Šime, LUCIJA ŠIME: (vikne) E, šta je to! (pokuca na vrata) JECA: Ko je? ŠIME: Otvori, ja sam! JECA: (glasom kao da pjeva) Ne mogu! Oblačim se! ŠIME: (zapovjedi) Hoću da vidim malog! JECA: Pričekajte malo… ŠIME: Odmah otvori! Vidim kroz ključanicu da si obučena! Otvori! JECA: Ne vičite, skupit će se svi! ŠIME: Neće, Jeca! Toni je na sudu, a Anđelina je s Anđom i Lucijom na pijaci. Sami smo Jeca! (dere se i lupa po vratima) Otvaraj! (mali zaplače) JECA: Rasplakali ste dijete! ŠIME: Briga me! Vlahinjo! Beštijo! Otvaraj! LUCIJA: (naleti) Gospodine, što se događa? ŠIME: Marš za poslom! Zašto si tu!?! Zašto nisi na pijaci? LUCIJA: Gospođa je zaboravila… (Jeca otvori vrata i krene s malim van.) ŠIME: Ne zanima me! (Jeci) Kud ćeš? JECA: Na šetnju s malim! (brzim korakom odlazi) ŠIME: (za njom) Stani! LUCIJA: (za njim) Gospodine Šime… ŠIME: (Luciji) Šuti! 21. EXT. GRADSKI ĐARDIN. PROLJEĆE. ZVUČNA KULISA: CVRKUT PTICA. ČUJE SE ZVUK FONTANE. DJECA SE IGRAJU. PROLAZNICI RAZGOVARAJU. JECA URONJENA U SVOJE MISLI. JECA, LIJEČNIK, mali Šime JECA: Da bar mogu nekamo otići! Dalje od đardina… Daleko od Tonija i Šime i Mate… Negdje… Negdje gdje nema ni Stevana ni stare… Samo Jovo i ja… Sve je došlo samo od sebe… Sve te varancije… Šta sam ja znala što je stari krio iza darova… Mlijeko žene pomlađuje starca… Gdje to samo piše u Sv. pismu… Ne piše! A tek što se skriva iza skrbi za dijete… Mazanje nozdrva i sipanje lijeka… Da… Vraga je on htio malom dat lijek… Htio je u moju postelju… Ko pijavica na meso… Kako Stevi pogledati u oči… Znat će on… I pitat će… Kao onda kad se iz soldata vratio… Tad je bilo lako otvoreno odgovarat… A sad… Lagat ne mogu… Radije nek’ 19 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Frana Marija Vranković, Radijska dramatizacija... me ubije neg’ laž! Samo da mi je mome Jovi! Mome Jovi! LIJEČNIK: Jes’ ti to Jeca? Jeca?! JECA: (naglo se trgne od vlastitih misli) Ja sam. (prepozna liječnika) O, vi ste! LIJEČNIK: Došao sam iz varoša u grad kupiti lijekove. Pa da u ovako velikom gradu baš na tebe naiđem! JECA: Eto, svašta je moguće! Autom ste? LIJEČNIK: A ne. Vlakom. Kolima do Drniša i onda željeznicom! JECA: A znate li što rade moji kod kuće? Kako su? LIJEČNIK: Dobro im je! Uzorali, posijali, okopali. Štalu sagradili! Kuću obzidali, digli s nje ševar i pokrili je pločom. Ma rekao sam mu ja da će mu se dobro isplatiti poslati te u Split! Ploča vam se bijeli iz daleka kao crkva! Veselit ćeš se kad se vratiš! JECA: Onda, veliš, Stevan je zadovoljan! LIJEČNIK: Ikako! Nego, jesi li za jedan! Toga ovdje nema! JECA: Uštipak! Otkad ih nisam jela! (Tišina. Jedu uštipke.) A moj Jovo, rano moja? LIJEČNIK: Ah, što! Mladi ste. Zdravi. Lako ćete namiriti izgubljeno. JECA: Što govorite? LIJEČNIK: Doći će i drugo i sve će biti kao prije. Tako je uvijek, kad se dijete otkine od sise. JECA: (panično) Što je? Što je s Jovom?! LIJEČNIK: Umiri se, Jeca. Dijete je umrlo još zimus. Stevo ti je pisao… JECA: Nije! Nije mi pisao… (shvati) Dali su mi drugo pismo! Zbogom! LIJEČNIK: (za njom) Jeca, ja nisam znao… Zbilja nisam… (za njom) Jeca! 22. INT. PRED JECINOM SOBOM. ODLAZAK. JECA ZATVORI VRATA OD SOBE I NALETI NA LUCIJU JECA, LUCIJA LUCIJA: Kuda ćeš ti s tim zavežljajem? JECA: Ja idem kući. Što su mi dali, sve je tamo, u sobi! LUCIJA: Šta si poludila. A dijete? JECA: Podojila sam ga. Spava. LUCIJA: Kako će bez tebe? JECA: Svejedno. Moje već odavna čeka. LUCIJA: Ti ne smiješ ići! Poslat ću za tobom policiju. 8-20 JECA: Šta će tu policija. Zovem li ja policiju? Radije javi staroj gospođi da se pobrine kako će večeras nahraniti malog. Ja idem natrag da nahranim svoga! LUCIJA: Al’ ja te ne puštam! JECA: Šta me ne bi pustila! Meni je voz za 10 min. Zbogom! LUCIJA: Anđo! Pomozi, Anđo! Pretapanje. Zvuk vlaka na paru pretapa se zvuk hodanja umornih nogu po suhoj zemlji. 23. EXT. MALO PRED MAOVICE. HOD. IZ DALJINE KAKO SE PRIBLIŽAVA ČUJE SE NARIKAČA I NJEZINE KOZE. VRAĆAJUĆI SE S PAŠE SUSRETNE JELU. SELJANKA, JELA JECA: Oprostite, je li još daleko do Gornjih Maovica? SELJANKA: Čim zađeš iza ono brijega, tamo su Maovice. Do brijega 10 minuta. JECA: (usklikne) Hvala Bogu! SELJANKA: Stani malo! Pomozi mi da uprtim ova drva! (Uprte drva.) Ko da si dvi ure hodila. Vengo, otkud ti, ćerce? Viđi ti šotane! JECA: Hodam od Lemeša. SELJANKA: Asti čire Irudove, od Lemeša! Lulave ti! Nu, bucat mi je bocun, napi se vode, muke mi! Pa što mi pomaže, krvi ti, sva taka umorna! JECA: Hvala! (pije) SELJANKA: A moja ti, kud mi se žuriš tako? Što će ti pobić? JECA: Zakasnila sam! Moram da podojim sina! 24. EXT. GROBLJE U GORNJIM MAOVICAMA. ŽEGA. ZVUČNA KULISA: ZRIČU ZRIKAVCI. LETE BUHE. JECA, SIMO JECA: Simo, znaš li ti, gdje je ukopan moj Jovo? SIMO: Znam. (Tišina.) Ovo je Jovin grob. JECA: Zar ovaj? Pa ni na grob mu ne dolaze. Sav je u trnju obrasao. SIMO: Da odem po čiku Stevana? JECA: (sabere se, odsutno) Odi, odi samo… (Tišina. Simo ode. Ostaje sama.) JECA: (odsutno, potpuno distancirano od sebe same) Jovo, maja se vratila… Vratila sam se… Maja se vratila Jovi svom! Kako sam i obećala… prvo ću te urediti… Maknuti sve ovo trnje… posaditi cvjetiće… a nosim ti i dva bijela hljeba… KRAJ 20 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nikola Tutek, Baš ništa nova 21-37 BAŠ NIŠTA NOVA NIKOLA TUTEK EKSPLOZIVNA MJEŠAVINA Mia i Arsen (supatnici u poduzetnosti) (Dnevni boravak lijepo uređenog, modernog stana. Na kauču, okrenuti leđima prema gledalištu, sjede Mia i Arsen s dopola punim vinskim čašama, između njih pola metra razmaka, a pored kauča, na podu, dvije napola prazne flaše vina. Gledaju netremice u okićenu jelku u kutu. Ispred njih je veliko zidno ogledalo u kojem vidimo njihova lica. Desno od njih je stol, na stolu još sedam praznih flaša vina. Lagana glazba. Arsen pali cigaretu.) MIA: Nikad nismo imali ovako lijepu jelku. Vidi se da je nisi ti birao. ARSEN: (Promumlja) A-ha. MIA: Koliko je sati? (Pogleda prema zidnom satu) Hej, uskoro se moramo spremiti. Kada se nalazimo s ostalima? (Arsen ni najmanje ne mijenja izraz lica. Mia uzima cigaretu, stavlja je u usta, nagne se prema Arsenu i pali cigaretu na žaru cigarete koja je u njegovim ustima. Arsen sad podiže obrve i uzdahne.) ARSEN: Nisam trebao jučer toliko popiti. I tako se prežderavati. Imam stravičan proljev. MIA: Trebali bi ranije krenuti na trg. Nadam se da ćemo naći dobro mjesto od kuda ćemo lijepo vidjeti vatromet. Kažu da će ove godine biti veličanstven. ARSEN: Ubitačan proljev. (Uzdahne) Nadam se da me neće uhvatiti na trgu. To bi tek bio pravi vatromet! MIA: (Otpuhne veliki oblak dima, procijedi osmjeh iz pristojnosti i kimne glavom) Nikada se neću naviknuti na taj tvoj opori humor. ARSEN: I ne moraš! Ako se navikneš, bit ću ti dosadan. (Mia pogleda Arsena sažaljivo. Na rubu je smijeha). ARSEN: (Pomalo nervozno) Uostalom, vatromet je svake godine u dlaku isti. Potpuno isti. Lica: Mia i Arsen (supatnici u poduzetnosti) Ema i Leo (sadista i agresivac) Lola i Dino (anđeo i zavodnik) Zita i Dalen (realistkinja i sanjar) Ana i Eric (sukrivci u nepoznavanju jezika) (Mia dotoči vina u svoju i Arsenovu čašu. Šute.) ARSEN: Boli me trbuh. Gadim se sam sebi. (Otpije vina) Koliko smo novih godina proveli zajedno? Pet, šest? MIA: Osam, Arsene, osam. ARSEN: (Promumlja) Da, da. (Arsen pogleda u Miu. Ona pilji u jelku. Stavlja ruku oko njenog ramena. Ruka neprirodno visi.) ARSEN: Osam dobrih godina, Mia. Pravi si drug! MIA: Pravi drug? (Naceri se. Arsen povlači ruku.) Pravi drug. Arsene, poslušaj me, kad sam tako dobar drug, oženi me ove godine. (Arsen naglo ustaje sa kauča i prilazi stolu. Uzima sa stola kutiju s petardama i vrti je među prstima) ARSEN: Jedva čekam! Znaš kako volim petarde. MIA: (Kroz smijeh.) Arsene, ne boj se. Ne budi dijete. Dođi ovamo! (Arsen se vraća i sjeda na kauč, sada još dalje od Mije. Ona se smije.) ARSEN: Molim te, nemoj me opet daviti s brakom. MIA: Zašto? To je sasvim normalna tema. ARSEN: Jest, ali ne iz tvojih usta. MIA: Zašto? ARSEN: Što zašto, zašto zašto? Zato što nisi iskrena. Ti se kao želiš udati za mene? MIA: U trenucima slabosti, da. Upravo zbog toga i postoji brak-da bismo dobili utjehu i sigurnost kad smo najslabiji. ARSEN: Ne, Mia, brak postoji da bi ljudi provodili život s nekim koga istinski vole. Za utjehu i sigurnost je dovoljno opeglati kreditnu karticu. 21 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nikola Tutek, Baš ništa nova MIA: (Naceri se cinično. Dolije vina sebi i Arsenu.) Oh, zar ti, od svih ljudi, zaista vjeruješ u trajnu, istinsku ljubav? Postaješ romantičan kad imaš proljev? I zar želiš reći da me ne voliš? Uopće ne voliš? (Arsen se strgne kao probuđen i zagleda se u Mijino lice.) ARSEN: Naravno da te volim! (Arsen se približi Miji na kauču i zagrli je. Ona se nasmiješi.) MIA: Znaš, ovakve veze, bez previše strasti, bez gomile osjećaja, bez dramatičnih zapleta… Vjerujem da su ovakve veze među ljudima najtrajnije i najčvršće. ARSEN: (Zamišljeno) Da. MIA: Što da? (Mija se nervozno odmakne od Arsena). Što da? Mrzim kad se tako zamisliš i tupavo fiksiraš pogled na jednu točku i… Potvrđuješ svaku moju riječ da, da, da, jebeno da! ARSEN: (Iznenađeno) Što ti je odjednom? MIA: Ne potvrđuj riječi s kojima se ne slažeš! Makar pet minuta budi čovjek i reci što misliš! ARSEN: Što mislim? MIA: Nesretan si sa mnom, nesretan do boli i očaja, ali ne možeš pobjeći! Nemaš muda otići! ARSEN: Ne radi se samo o mojim mudima, ti to dobro znaš. Želiš li da odem? No dobro, idem. Sutra. Prodat ćemo firmu i svaki se vratiti u jad iz kojeg smo došli. MIA: A ovo nije jad? Arsene, kako možeš živjeti sa sobom, kako se možeš pogledati u ogledalo? ARSEN: Isto kao i ti. Ta sva pitanja postavljaš sebi. Analiziraš svoju vlastitu psihu, naravno, preko mojih leđa. Rekao sam ti milijun puta da me to nervira. Odi u spavaću sobu, sjedni pred ogledalo i razgovaraj sama sa sobom. (Arsen ušuti. Neko vrijeme oboje sjede bez pokreta i zvukova. Potom se Arsen trgne kao uboden iglom) Uostalom, osnove psihologije… MIA: (Prekine Arsena još energičnijom gestom) Ma dosta mi je više osnova psihologije, jebo te! Svako malo spominješ osnove psihologije… Tko ti s tim puni glavu? (Arsen dohvati bocu vina. Prazna je. Ustaje i odlazi do hladnjaka. Uzima novu bocu vina i otvara je. Mia pali cigaretu.) MIA: To vino ti neće pomoći s proljevom. ARSEN: Jebe mi se! (Arsen prilazi kauču, sjeda napuni dvije čaše vinom. Uzima cigaretu iz Mijinih usta. Ona okreće očima i pali novu.) 21-37 ARSEN: Uostalom, otkud ti ideja da sam nesretan s tobom? Imaš pravo, naša veza nije vrtoglava romanca s puno suza, uzdaha, poljubaca, nesretnih rastanaka, sretnih sastanaka i sličnih gluposti. Ali meni je odlično s tobom. MIA: Jer sam odličan drug. ARSEN: Jer nema pritiska, nema ljubomore, gorčine, teških osjećaja. S tobom je tako lako. MIA: Sereš, Arsene. U početku je bilo i ljubomore i teških osjećaja jer si me volio. Onda si me prestao voljeti i imao si godinu dana apsolutne lakoće, bez osjećaja, s puno seksa. A onda sam ti postala teret. Vratili su se teški osjećaji. A i ljubomora. Bolesna ljubomora na tvog mlađeg brata Dina koji još uvijek slobodno šara svijetom... Tada si me se pokušao riješiti. ARSEN: O čemu pričaš? MIA: Što, zaboravio si? Prije četiri godine kad si se spakirao i otišao gotovo bez riječi. (Arsen se okrene tijelom prema Miji.) ARSEN: Otišao bez riječi? (Arsen se okrene tijelom prema Miji) Tada smo još uvijek živjeli u starom stanu. Ti si sjedila u kuhinji. Ja sam u dnevnom slagao robu u kovčeg. Rekao sam: Pun mi je kurac svega, odlazim. Pogledao sam prema kuhinji i vidio tvoja leđa. Nisi se niti okrenula, samo si mi mahnula. Otišao sam. MIA: Oči su mi bile pune suza. ARSEN: Lažeš! MIA: (Napravi grimasu.) Koga briga. ARSEN: Da si rekla ostani, bio bih ostao. MIA: Da sam rekla ostani? Vjerojatno sam te trebala na koljenima moliti… (Mia se krevelji) Ostani, Arsene, ne ostavljaj me! Dragi moj, tako se moli samo pravog muškarca! ARSEN: (Arsen napravi grimasu i odmahuje glavom.) Što je, uzelo te vino? MIA: (Mia se naceri kroz dim cigarete.) Pravi muškarac bi me sada poslao u pizdu materinu. Ili bi me ošamario. ARSEN: Mia, ako želiš prekinuti vezu, molim te, učini to. Nemoj mene natjeravati da ti dam povoda za raskid. Ja tebe pljas, ti meni zbogom. Kako lijepo, čisto i bez grižnje savjesti. Jednostavno odi! MIA: Ne želim ti olakšati stvar. Želim ti da patiš sa mnom. ARSEN: Ali ja ne patim! Istina, ponekad me mučiš, ali ja ne patim. (Mia se primakne Arsenu. Zagrli ga.) 22 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nikola Tutek, Baš ništa nova MIA: Ti si krasan suputnik. Šteta je što smo si tako zaribali život. (Arsen gunđa i opet puni čaše vinom.) MIA: Nisi se trebao vratiti kad si jednom otišao. ARSEN: Morao sam se vratiti. Sve što sam imao u životu uložio sam u naš projekt. Znao sam da sama ne možeš voditi svu administraciju i paziti na sve te novce. MIA: Romantično. Vratio si se zbog love! ARSEN: Zbog moje, ali i zbog tvoje love! Uložili smo sve što smo imali. I gaće smo stavili pod hipoteku! MIA: Možda bi bilo bolje da smo umjesto love uložili ljubavi i razumijevanja. U nas dvoje. ARSEN: Ne pričaj gluposti, Mia. Nisam se vratio isključivo zbog love! Mi se volimo i cijenimo. MIA: Podnosimo. ARSEN: Malo tko je počeo ni iz čega i postao bogat već prije tridesete! Mi smo to učinili, Mia, ti ja svojim vlastitim rukama! (Arsen ispruži dlanove prema Mijinom licu, ona odmakne glavu s gađenjem. Potom opet napuni čaše vinom.) MIA: Uh, tako si siguran kad govoriš o parama, pravi macho! (Mija se opet krevelji, sad već posve pijano.) Puno love, Mija, mi se volimo, gomile love, i cijenimo! (Glasno se smije) ARSEN: Istina, lova čovjeku daje sigurnost. Svakom čovjeku. Tebi možda ne? MIA: Naravno. Živjela sigurnost! (Arsen zagrli Miju. Poljubi je.) ARSEN: Imamo sve, Mija. Imamo čak i prekrasnu jelku. Nova je godina i… MIA: I svejedno smo prokleto nesretni. (Arsen se ljutito odmakne, ustane i zakorači prema stolu.) ARSEN: Ma ti nisi normalna! Pun mi te je kufer, stvarno! (Arsen uzme kutiju s petardama i pođe prema toaletu. Uđe u toalet, sjedne na školjku, ali ne zatvori vrata. Vidimo Arsena na školjci u Mijina leđa na kauču, ali njih dvoje se ne vide.) MIA: Voliš li me? ARSEN: (Napinje se. Zvuk liptanja proljeva.) Volim! MIA: I ja tebe. Ti si krasan suputnik. ARSEN: (I dalje se napinje. Prdi. Pa proljev.) Hvala. MIA: Hoćeš li me oženiti ove godine? (Tišina. Arsen sjedi ukipljen i zagledan u jednu točku. Zvoni njegov mobitel. Arsen se javlja. U pozadini upali se snop svijetla koji otkrije Anu. 21-37 Ona nepomično sjedi na stolici, šminka joj je posve razmazana oko širom otvorenih očiju. Bulji u prazno.) ARSEN: Halo? Da? U redu. Nema problema. Naravno. Bok. (Snop svijetla se gasi, Ana nestaje.) MIA: Tko je to bio? ARSEN: Eric i Ana ne mogu doći na trg. MIA: Odlično. Ni meni se ne ide. Na kraju se nitko neće pojaviti, kao i uvijek. (Arsen se opet zamisli. Gleda bez treptanja u jednu točku. Vadi petardu iz kutije i igra se njome.) MIA: Arsene, hoćeš li me oženiti ove godine? ARSEN: Veza među nama je čvršća od bilo kojeg braka. MIA: Onda nemamo što izgubiti. (Arsen zamišljeno povlači vrh petarde po kresivu na kutiji. U jednom trenu petarda se zapali. Arsen prestravljeno ustane sa školjke.) ARSEN: Jebem ti! (Arsen brzopleto baci petardu u školjku i povuče vodu. Snažna eksplozija. Dim. Školjka se raspadne u komadiće, iz zida šikće voda, Arsen stoji ukipljen, posve poprskan svojim izmetom. Kad se malo sabere, izviri licem iz kupaonice i pogleda prema Miji.) ARSEN: Zovi ostale i reci da ćemo malo zakasniti. ČAŠA JE IZVOR ZADOVOLJSTVA Lica: Ema i Leo (sadista i agresivac) (Noć, pola sata prije Nove godine. Leo od podneva sjedi za računalom i igra 3D igrice. Pored ekrana računala je boca šampanjca i jedna čaša na dugoj nozi. Na kauču iza njegovih leđa, i nama okrenuta leđima, ispružena je Ema. Od podneva gleda nastavke neke serije koje vrti na DVD-u. Vidi se samo slika, bez zvuka zato što Ema na ušima ima slušalice. Ona koristi slušalice jer je živcira Leovo lupkanje po tipkovnici. Leu je drago što zbog slušalice jer ga živcira zvuk Eminih glupih serija. Iz van se čuju eksplozije petardi, glazba i vika pijanih ljudi. U sobi samo lupkanje po tipkovnici i ponekad Emin prigušen smijeh.) LEO: Ne mogu vjerovati! Ubio me! 23 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nikola Tutek, Baš ništa nova (Ema opijeno zuri u ekran. Njeno se lice pretvara u grimasu straha. Stavlja dlanove na slušalice.) EMA: Ubio ga je! Ne mogu vjerovati! Što sada? LEO: Evo me na trećem nivou! Ako me sad ubije, ubit ću se! (Ema glasno prdne. Leo ne miče pogled s ekrana računala. Trza se lupajući po tipkovnici.) LEO: U pizdu materinu! (Leo nervozno odgurne od sebe tipkovnicu i okrene se prema Emi. Po ekranu televizora spuštaju se slapovi imena u odjavnoj špici. Ema pogleda Lea, nasmiješi se i skine slušalice.) EMA: Na kraju su ga ubili! Zamisli, od podneva gledam trideset i dva nastavka serije o čovjeku kojeg na kraju ubiju. (Leo ustane sa stolice i premjesti se na kauč. Zagrli Emu. Ljube se.) LEO: I mene su ubili. Na trećem nivou. EMA: Ručak je bio fantastičan! Nikad nisi pripremio tako dobru hranu. (Ema pročešljava prstima Leovu kosu) LEO: Za Novu godinu mora se dobro jesti. Što ćemo sada, draga? EMA: Treba ti računalo? Htjela bi samo na brzinu provjeriti email. LEO: Samo izvoli! Dosta mi je tog prokletog ekrana za danas… Gledat ću malo televiziju. (Ema ustaje i sjeda na stolicu pred računalom. Leo se ispruži na kauču. Zamijenili su mjesta.) LEO: Samo požuri, uskoro se moramo spremiti i poći na trg naći se s ostalima. (Govori s daljinskim upravljačem u ruci. Ema ne odgovara. Lupka u tipkovnicu. Odjednom stane. Potpuni muk.) EMA: (Vrišti) Je li ovo tvoj drek iz nosa? (Leo naglo ustaje s kauča i gleda prema mjestu na stolu u kojeg Ema upire prstom). EMA: (I dalje vrišti) Pitam te je li ovo drek iz tvog nosa? Odvratno! (Leo gleda u tri mala komada osušene bale koje je tijekom dana izvadio iz nosa i zaboravio na stolu. Sram ga je i zbunjen je.) LEO: Ma, sjedio sam tu cijeli dan… to je iz mog nosa… odmah ću baciti. Odmah ću baciti! EMA: Odvratno! Povratit ću! Ogavno! LEO: Pa to je samo nekoliko komadića… (Govori Leo uzimajući balu sa stola. Ema ga prekida.) EMA: Ne radi se o tome, Leo! Ja ovo više ne mogu podnositi! Pogledaj ovaj stan! Izgleda kao štala, a jutros sam sve pospremila. 21-37 (Leo izlazi iz sobe. Čuje se puštanje vode.) EMA: Ja samo spremam i spremam i spremam, a ti sve uništavaš! Pogledaj gdje si ostavio hlače! (Ema se ljutito osvrne po sobi. Potom sjedne pred računalo i duboko uzdahne. Smiri se. Krene rukama prema tipkovnici, vrisne i povuče ruke natrag prema sebi kao da se opekla.) EMA: (Vrišteći gotovo kroz plač) Još ti je jedan zeleni ostao na stolu! Ljigavo! LEO: (Ulijeće u prostoriju) Ma što se preseravaš? Hlače sam ostavio tu jer smo se rano ujutro vratili kući. Tu su samo privremeno! Uostalom, ni ti nisi najčistija ženska…(Ema mu dodaje čašu za šampanjac i prekida ga dernjavom). EMA: Zadnji komad bale ti je u čaši! Izvoli se riješiti toga! (Leo se na čas zamrzne s čašom u ruci. Posve je iznenađen i prepun bijesa. Ema se okreće prema ekranu računala.) EMA: Dosta mi je svega. (Leo lupi čašu o pod. Zvuk razbijanja i struganja krhotina o parket. Ema se uplašeno trgne i pogleda u Lea.) EMA: Ti nisi normalan! LEO: Ja nisam normalan? Ma pogledaj sebe! Uvijek mene kriviš za nešto! Zaboravio sam komad dreka iz nosa na tvom stolu, pa što onda, jebem ti? (Leo urliče) Ma pogledaj sebe! Cijeli dan sjediš na guzici i gledaš usranu seriju, a Leo dvori! Leo prinosi ručak, Leo priprema čaj, a ti tu ležiš i drkaš s jednog DVD-a na drugi! I još se žališ! EMA: Ti si cijeli dan lupkao po tipkovnici i stvarao smeće! Pogledaj gdje si ostavio omote od bombona! Na podu, naravno! Jutros sam sve počistila i pomela! LEO: Ma ne glumi žrtvu, ti prljava ženturačo! Pereš suđe jednom u tjedan dana! Pometeš kuću jednom u mjesec dana! Ni jaje ne znaš ispeći! Prljava su kao prase! I onda meni govoriš nešto? EMA: Prljava sam jer sam odustala od svega! Kad vidim gdje sve ostavljaš svoje stvari muka mi je pa ni ja više ne spremam svoje! (Leo se hvata rukama za glavu.) LEO: Ne vjerujem! EMA: Ne mogu više živjeti u neredu! U ovom sam se svinjcu i ja počela ponašati kao svinja! LEO: Začepi, idiotkinjo! EMA: Ti začepi i počisti to staklo! 24 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nikola Tutek, Baš ništa nova LEO: A ne, a ne, ljubavi! (Leo mlati kažiprstom Emi ispred nosa) Ovo staklo ćeš ti počistiti! EMA: Nema teorije! Ti si razbio, ti čisti! LEO: Ti si razbila čašu! EMA: Jesi li ti normalan? LEO: Ti si me natjerala da razbijem čašu! Ti ćeš čistiti! EMA: Ti si totalni idiot! (Leo je već lud od bijesa. Stišće šake i okreće se prema zidu. Svom snagom lupa šakom u zid pored stola s računalom.) EMA: (Sada uplašeno.) Ti nisi normalan! LEO: Uzimaj metlu i počisti ovo staklo! I da si se smjesta očistila otuda, treba mi računalo! (Leo nervozno odlazi iz prostorije. Dere se. Ema je na rubu plača. Okreće se prema ekranu i tipka. Čuje se Leov glas.) LEO: Ja sam prljav? Pogledaj sebe! Ovo suđe u sudoperu je puno plijesni! Tvoje jebene cipele su posvuda po hodniku, jaje ne možeš skuhati, ti nezahvalna glupačo! U životu nisam vidio prljaviju i neodgovorniju ženu! (Leo se vraća u sobu. Ide prema kutu gdje je krevet. Sjeda na krevet i stavlja glavu u dlanove.) EMA: Odbij od kreveta! Ako nađem samo jedan komadić stakla na krevetu, ubit ću te! (Leo skače s kreveta i svom snagom odalami vrata ormara. Potom pođe prema Emi.) LEO: Koga ćeš ti ubiti? Ha? Koga ćeš ti ubiti, glupačo!? (Ema je posve uplašena. Skriva svoj strah napadanjem.) EMA: Što je? Još ćeš nešto razbiti? LEO: Razbit ću što god me volja! Razbit ću cijeli jebeni stan ako poželim! EMA: Lupit ćeš me? Manijače! LEO: Odjebi od računala! Hajde! Rekao sam ti da mi treba! EMA: Ne idem ja nikuda. Ostajem na računalu jer moram provjeriti email. Ti konačno pometi te krhotine stakla koje šlapama raznosiš po cijeloj kući! LEO: Moraš provjeriti email? (Leo skače prema zidu i izvuče glavnu utičnicu iz struje. Ekran računala se zacrni. Ema ostaje ukipljena buljiti u crninu.) LEO: Moraš provjeriti email, je li? Evo ti pa sada provjeravaj, gusko! (Ema stavlja dlanove preko lica. Leo stoji uspuhan pored nje. Zakratko šuti.) 21-37 LEO: Evo što si opet stvorila svojim deranjem! Misliš li da mi nije žao što sam zaboravio drek iz nosa na tvom stolu? Misliš li da mi nije već samo zbog toga dovoljno neugodno, nego se moraš još na mene i derati? Rekao sam ti milijun puta da sam alergičan na deranje! Trebala si mi samo reći da počistim balu, ja bih to skrušeno učinio jer znam da sam pogriješio. Ali ne, ti moraš vrištati. (Ema ustaje i kreće prema kevetu.) EMA: Ta tvoja šmrklja je nešto najodvratnije što sam ikad vidjela u životu. Skoro sam povratila. Ne mogu više podnositi tvoju prljavštinu. (Ema liježe na krevet.) LEO: Ma ti si prljava, čuješ li? Ti si prljava! EMA: Prošli tjedan kad je bila Ana kod nas, rekao si joj da sam najgora i najprljavija domaćica na svijetu. LEO: Aha, sad je ovo tvoja osveta, je li? Ne sjećam se da sam to rekao. EMA: A pogledaj sebe! Prljav si kao životinja. LEO: Uostalom, zašto ti se toliko gadi moja šmrklja? Pa zajedno smo sedam godina! Gadi ti se i moj znoj, moja sperma, moja slina kad se ljubimo… Nešto tu ne valja. EMA: Ti si agresivni luđak. Po cijele dane samo kucaš po tipkovnici, opijaš se, činiš nered… LEO: Milijun sam te puta molio da se ne dereš na mene. Alergičan sam na dernjavu! Od mene možeš sve dobiti, samo ako lijepo kažeš normalnim tonom. Ali ti se moraš derati jer je vikanje jedini oblik komunikacije koji si naučila u svojoj suludoj obitelji. Ali ja ti nisam sestra, na mene se ne možeš derati jer ću razbiti sve, čuješ li, razbit ću cijeli jebeni stan! EMA: Moja suluda obitelj? LEO: Nađi si nekog papka koji će te držati kao kap na dlanu pa se na njega deri! Na mene sigurno nećeš urlati! I zar ću sad do kraja života slušati kako sam rekao Ani da si loša domaćica? Pa zašto mi nisi prošli tjedan rekla da te to smeta? Ovako si sve držala u sebi i sada me kažnjavaš. I onda sam ja manijak? EMA: Tvoja usrana, prljava obitelj! LEO: Molim? EMA: Sav alkoholni smrad i prljavštinu svoga oca i svu lijenost i neobazrivost svoje majke donesao si u moj dom! LEO: Ema, zadnji put ti kažem, prestani vrijeđati moju obitelj! 25 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nikola Tutek, Baš ništa nova EMA: Ti agresivna budalo bez imalo skrupula… Stvarno! LEO: A što je s tvojom obitelji trolova? Ti i tvoja braća i sestre koji se takmiče tko će biti glasniji oko stola i tko će privući više pažnje roditelja. Pa ti cijeli život samo urlaš! Ti ne znaš govoriti! I tvoja baba koja te u djetinjstvu mlatila i prijetila da će te ubiti svaki put kad se napila… Ubit ću te! To si maloprije vrištala! Svoju si ludu babu donesla u moj dom. EMA: A ti, tatin i mamin sinčić jedinac, egoistični manijače! LEO: Nikad nisam vidio prljaviju kuću od vaše! Živjeli ste u vlastitom dreku! EMA: Ne mogu više gledati tvoje prekide filma, tvoja razbijanja i lupanja šakom u zid… Treba ti psiholog. Tebi zaista treba dobar psiholog. LEO: Ma što ti misliš, tko si ti? Ma koliko si ti puta zaista počistila ovu kuću? Ostavila si gaće na sred sobe. Stajale su tamo dok nisu istrunule. Ja sam ih neki dan ostrugao s poda. EMA: Naučila sam to od tvoje majke. LEO: Jedeš kao životinja, mljackanje se čuje pet metara oko tebe. Umirem od srama svaki put kad te izvedem u restoran. I svaki put zagrizeš viljušku kada staviš zalogaj u usta, ti seljačino! EMA: A kao ti jedeš? Napuniš usta kao hrčak, dok ne možeš disati. Komadi hrane ti ispadaju iz usta! Uništiš cijeli stolnjak i odjeću. Okreće mi se želudac kad vidim kako ždereš! LEO: Makar ne zvučim kao pljackanje koraka kroz bljuzgu pomiješano s zvukom oštrenja noževa! Kad si zadnji put oprala zube? Smrdiš! Prozvala si me manijakom jer se tuširam dva puta na dan! EMA: Strah me te je. Prije ili kasnije ćeš me odalamiti kao što lupaš u te zidove. LEO: Sereš gluposti. Nikad te ne bi lupio. EMA: Sjećaš li se onog ljeta kad smo bili u Španjolskoj? Kad si prolupao u apartmanu? Ustao si od stola, stisnuo šake, krenuo si prema meni, zamahnuo… Predomislio si se u zadnjem djeliću sekunde… LEO: (Prekine Emu) Pa dobro, do kada ćeš mi to spočitavati? Dok ne umrem ili što? Tjedan dana si se bez prestanka iživljavala na meni, uništila si mi cijelo ljetovanje. Na kraju sam jednostavno… puknuo. EMA: Puknuo? Kao i onaj put u autobusu? Kao i u onom restoranu kad si umalo ubio čovjeka? 21-37 LEO: Nerviraju me! Nervirate me! Nerviraš me! Svi me nerviraju! EMA: Svi te nerviraju, a samo si ti u pravu. Zar ti to nešto ne govori, Leo? Treba ti psiholog. (Leo sjeda na krevet do Eme. Sada govori tiše.) LEO: Priznajem, kriv sam što sam ostavio balu iz nosa na tvom stolu. Ponekad sam neuredan. Agresivan sam kad me isprovociraju. Priznajem! Ja sam južnjak, mi smo temperamentni ljudi. EMA: Temperamenti? U pola godine razbio si polovinu pokućstva. LEO: Priznajem da volim popiti, ovisan sam o seksu, čisti sam agresivac! Priznaj i ti da si neurotik koji može komunicirati samo urlanjem! EMA: Molim te, odi kod psihologa. LEO: Prljava si, neuredna, lijena, neodgovorna i pukneš za svaku sitnicu. Nauči jedno jebeno jaje smućkati, pa mi se javi! Pa ja kuham i perem u ovoj kući! Kad si imala ispitne rokove dvorio sam te kao bolesnika i sve prao i spremao. Što više hoćeš od mene, gaduro nezahvalna? Priznaj makar jedan svoj nedostatak, možda pobijediš duh svoje lude babe koja ti je spalila mozak. (Leo ustaje s kreveta i prilazi računalu.) LEO: Uostalom, tko će platiti psihologa? Ja bih rado išao, zašto ne? Čak da pače, ljudi u razvijenom svijetu idu k psihologu kao što mi idemo u ljekarnicu. Ali tko će platiti? Ja za to nemam novca jer plaćam najam za ovaj usrani stan u kojem gubim šmrklje. Trebaš li računalo? (Ema negira kimanjem glave. Leo gasi računalo.) EMA: Ja ću platiti. Pa Ana je psiholog! LEO: Ana, ta luđakinja? Treba li ti televizor? (Ema opet kima glavom. Leo gasi televizor.) LEO: Ana već ima nekoliko stalnih mušterija koje zadovoljavaju sve njene potrebe. Sumnjam da treba još jednog ljubavnika. EMA: (Opet se dere) Ne govori tako o mojoj prijateljici! (Udahne, smiri se) Ana ne može biti tvoj psiholog jer te, nažalost, pozna. Ali može preporučiti nekoga. (Ema se ispruži na krevetu i počne masirati čelo. Boli je glava.) LEO: A otkud tebi pare za psihologa? Što mlatiš? EMA: Imam novaca, ne brini. LEO: Onda dobro, ići ćemo zajedno kod psihologa. Ti plaćaš. Fantastično! 26 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nikola Tutek, Baš ništa nova (Leo se polegne na krevet do Eme. Ema se odmakne. Leo se približi. Stavi usnice na njeno rame.) EMA: Pusti me! LEO: Ema, molim te, ne želim se sada duriti satima. (Neko vrijeme leže bez riječi) Volim te i želim te zagrliti. EMA: Ne diraj me! LEO: Nemamo toliko vremena da bi ga tratili na ljutnju. Uostalom, skoro je ponoć. Nova je godina! (Ema počne neutješno plakati. Leo je zagrli, ona odmakne njegovu ruku. Leo ne odustaje.) LEO: Volim te. EMA: Pusti me. LEO: Užasno sam osjetljiv na deranje. Molim te, nemoj se više derati na mene. EMA: Ti agresivna budala koja će me za pet godina mlatiti kao vola u kupusu. LEO: Ako te ikada dotaknem u bijesu, a znam da neću, sam ću se spakirati i otići. EMA: Kod psihologa, Leo, kod psihologa. LEO: Volim te više od svega. Nemojmo se više vrijeđati. (Ema se više ne opire. Zagrljeni leže na krevetu u polumraku sobe. S ulice se čuje sve više eksplozija i slavljeničkih glasova. Ema i Leo šute zagrljeni.) LEO: Oprosti. (Ema i dalje šuti.) LEO: Ti se nećeš ispričati? Pa ipak si ti sve započela svojom dernjavom. (Ema odgurne Lea od sebe.) EMA: (Dere se.) Ma kakav si ti to jebeni idiot! (Leo ne reagira. Tišina. Zvuk mobitel. Leo se javlja. U pozadini snop svijetla osvijetljuje Miju, ona bez pokreta i zvuka sjedi na stolici, pogrbljena, ispranim pogledom zuri u prazninu pred sobom.) LEO: Halo. Bok, Mia! Nema problema. Ni mi ne idemo na trg, nešto je iskrsnulo. U redu. Pozdravi Arsena. (Leo spušta mobitel. Snop svijetla koji osvijetljuje Miju se gasi.) Mia i Arsen će kasniti. Vjerojatno neće niti doći na trg. EMA: Briga me. (Leo duboko uzdahne. Okrene se na bok i gleda u Emino lice na jastuku.) LEO: Znaš, najviše od svega me pogodilo to što si šmrklju bacila u moju čašu. EMA: Stavila sam je u čašu jer je više nisam mogla gledati na stolu. Samo si trebao odnesti 21-37 čašu u kuhinju i baciti šmrklju u smeće. Je li to toliko teško? LEO: Tako i tako bih se vratio iz kuhinje i počistio stol. EMA: Jednostavno više nisam mogla gledati tu šmrklju, razumiješ li? Bez razmišljanja sam je pokupila komadom papira i bacila u čašu. LEO: Ali zašto baš u čašu? Zašto nisi ostavila šmrklju u papiru? EMA: Ne znam. Nisam razmišljala u tom trenutku. LEO: Bacila i drek u moju čašu i rekla mi odvratnim, kažnjivim tonom: Zadnji komad bale ti je u čaši! Htjela si me kazniti. To me je pogodilo više od svega, odvratnost i arogantnost tog postupka. Naravno da sam razbio čašu! (Ema se uzdiže s kreveta i gleda u Lea s nevjericom.) EMA: Samo sam se htjela riješiti bale! LEO: A ne, draga, htjela si kazniti. Ti si najgori sadista na Zemlji. EMA: Molim? (Ema opet vrišti.) Kako možeš biti takav kreten? Jednostavno sam bacila balu da bih je se riješila! Nisam u tom trenu razmišljala o bilo kakvom kažnjavanju! LEO: Bacila si balu… u čašu? EMA: Doma sve bacamo u čaše i u prazne kutije i... kasnije sve operemo! LEO: Vi ste prljava obitelj. Obitelj koja je stvorila sadistu. Znaš, ovo nije prvi put da sam okusio tvoj britki sadizam. EMA: Prestani govoriti gluposti! Nisam namjerno bacila drek u čašu, jednostavno sam… htjela sam se riješiti tog užasa! LEO: U podsvijesti, draga, sve je u podsvijesti. Čaša je simbol sreće, izvor zadovoljstva. EMA: Da, tebi sigurno. LEO: Bacila si balu u čašu da bi zagadila taj izvor. Da bi me ubola gdje najviše boli. To je ljigav postupak, puno ogavniji od same šmrklje. EMA: (Vrišti.) Ma o kakvim ti simbolima pričaš? Nisi normalan! Slamaš me komad po komad, žvačeš i pljuješ! Moju volju za životom pretvaraš u balu, moju sreću utapaš u smrad i prljavštinu, a onda razbijaš čaše, lupaš u zidove! Svaki od tih udaraca bio je namijenjen mome licu! Agresivni idiote! I onda mi kažeš volim te! (Zvuk eksplozija petardi i vatrometa koji osvjetljava sobu različitim bojama. Leo i Ema šute. Zvukovi s ulice se stišavaju. Tišina.) LEO: Sretna ti Nova godina. 27 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nikola Tutek, Baš ništa nova (Ema ne odgovara. Leže kao tijela u Pompejima.) EMA: (Nakon mrtve šutnje) Donesi šampanjac. (Leo ustaje s kreveta i u mraku prilazi stolu. Čuje se lom stakla pod njegovim tabanima i Leov bolni jauk.) EMA: Rekla sam ti da počistiš. (Zvuk udaraca šake u zid.) NORMALNO JE PIŠATI Lica: Lola i Dino (anđeo i zavodnik) (Mondeni bar. Svjetina odbrojava. Šest, pet, četiri, tri, dva, jedan! Svi si čestitaju i ljube se. Lola i Dino su zagrljeni. Lola je prelijepa mlada žena. Obučena je u skupocjenu bijelu haljinu. Dino nosi svoje najbolje svileno odijelo u kojem izgleda poput zavodnika iz ženskih magazina. Lola govori Dini u uho. Oboje su pijani, osobito Dino.) LOLA: Sretna Nova godina! DINO: (Dere se.) Sretna Nova jebena… (Lola ga prekida poljupcima.) LOLA: Pođimo doma. Već me boli glava od buke i dima. DINO: Kakva isprika da me konačno odvedeš u krevet! (Dino se smije, gleda uokolo tko gleda u njega. Uživa u svojoj vrhunskoj formi.) Gdje živiš? LOLA: Već sam ti rekla, zar se ne sjećaš? DINO: Pa da, da… Sjećam se. (Lola se smije i vješa se Dini oko vrata.) LOLA: Mislila sam da odemo kod tebe. Kasnije se možemo premjestiti u moj stan, ionako smo susjedi. DINO: Kod mene je strašan nered. Cijeli dan sam… (Dino se iznenada zaustavi.) Pođimo radije do tebe. LOLA: U redu. Idem po torbicu. DINO: Čekaj! Popijmo još samo jedno pivo! LOLA: (Smije se. Proždire Dinu očima.) Već smo dovoljno popili. DINO: Prvo pivo u Novoj godini! (Lola kima glavom, pomalo nervozno, ali svojim napaljenim pogledom daje pristanak. Dino već hita prema šanku. Ubrzo se vraća s dva piva.) DINO: Živjeli! (Pohlepno nagne iz čaše. Na usnicama mu ostane puno pjene. Lola ne otpije svoje pive.) 21-37 DINO: (Digne čašu u zrak kao da će nazdraviti.) Sretna… (Pogled mu skrene zgodna mlada djevojka koja prođe pored njih. Dino se zagleda za njom. Lola ga primi za ramena i poliže mu pivsku pjenu s usnica.) LOLA: Idemo. (Lola odloži netaknuto pivo na prvi slobodni stol, uzme ružičastu torbicu s trosjeda punog jakni, bundi i torbi. Potom stisne Dinin dlan i stade ga povlačiti prema izlazu. Dino ne pušta čašu piva iz ruke. Putem do vrata pozdravlja poznanike. Pored izlaza je pult garderobe. Lola vadi pločicu s brojem i predaje je djevojci za pultom. Uskoro dobiva bundu od nerca.) LOLA: Što ti je? Nervozan si? DINO: (Na brzinu ispija pivo do dna.) Popijmo još jedan whiskey! Ha, što kažeš? Jedino me od whiskeyja drugi dan ne boli glava. LOLA: Mislim da ti je sada već prekasno razmišljati o glavobolji. (Dino zagrli Lolu i izvuče je na hladnu ulicu. Ljubi je pohotno. Potom vadi mobilni telefon iz džepa.) DINO: Halo? Metrotaxi? Na ime Dino, trebam taksi pred barom Real. Hvala, sretna Nova! Laku noć. (Spremi mobitel u džep i pogleda u Lolu.) U Metrotaxiju imam VIP status. Više se vozim u njihovim autima nego u svom vlastitom. To je zbog toga što toliko ločem. (Smije se.) LOLA: Znam. DINO: Kao znaš? LOLA: I prije sa te viđala vani. Izlazimo na ista mjesta. I puno sam čula o tebi. Ti mene nisi ranije primijetio? DINO: Ne, da, možda… Gdje inače izlaziš? LOLA: Mosquito Bar, Southern Wind, Quickey… (Dino se smije i potvrđuje glavom da pozna ta mjesta.) LOLA: …Cupola, Red Flower… DINO: Onda smo se sigurno ranije sretali. A što si to čula o meni? (Lola mu se opet baca za vrat.) LOLA: Puno lijepih stvari. DINO: Na primjer? LOLA: (Gleda preko ramena na cestu.) Došao nam je taksi. (Lola i Dino sjedaju na zadnje sjedalo. Lola promrmlja ime ulice. Dino joj dodiruje grudi. Strasno se ljube. Kroz prozor se vide svijetla ulica koje izmiču kao zapaljene zmije.) 28 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nikola Tutek, Baš ništa nova DINO: Imaš li kod kuće vina? LOLA: Imam nekoliko boca najboljeg vina na svijetu. DINO: Odlično! (Pljasne rukama od zadovoljstva) Gdje radiš? LOLA: Studiram. DINO: Ne živiš valjda sa starcima? LOLA: Ne, živim sama. Stan je moj. DINO: Studentica koja živi u svom stanu u najekskluzivnijem dijelu grada, doma drži skupocjena vina… LOLA: Vlasnik Triple Uniteda je moj otac. DINO: (Zaledi se raširenih očiju i usta. Pokušava se sabrati.) Jebo te! (Ponovi još ekspresivnije.) Hu, jebo te! Prije par godina, prije nego što sam postao voditelj regionalnog ureda, napravio sam nekoliko poslova s Triple Unitedom. I dan danas naručuju od nas. LOLA: Znam. DINO: (Smije se.) Ti znaš previše o meni! Ali sigurno ne znaš da sam užasno žedan. Reci vozaču da stane negdje, skočit ću po par piva. LOLA: Hej, ne treba ti više alkohola… Uostalom, uskoro smo doma. DINO: U redu, u redu… (Glumi mirnoću.) Ali obećaj mi jednu stvar. Kad dođemo do tebe, prije nego mi se odmah na ulazu baciš oko vrata, otvorimo jedno dobro vino. (Lola se savija od smijeha. Taksi se zaustavlja.) LOLA: Evo nas. Plati čovjeku. (Dino plaća, izlaze iz auta. Vidimo vrata koja se otvaraju izvana. U dnevnu sobu ulazi Lola pridržavajući Dina koji jedva stoji na nogama.) DINO: Lijepa kućica. Jebo te! LOLA: Nemoj toliko psovati. Nije lijepo. (Dino prstima pokazuje kao da zaključava usta i potom baca ključ.) LOLA: Trebaš vidjeti jacuzzi i bazen. Od proljeća priređujem sjajne pool partyje. DINO: (Zagrli Lolu i pritisne je uza zid. Ljubi je po vratu i zatim je pogleda u oči.) Ne hvali se previše. Ima nas još koji doma imamo bazen. I donesi to vino! (Lola se smije. Odgurne Dina i odlazi iz sobe.) DINO: (Priča sam sa sobom.) Hu, jebo te! Sad ću ti ja malo skresati krila… Mala Triple United tatina curice… Dobit ćeš ti triple… hu, jebo te! (Razgibava ruke. Napući usnice. Zavlači ruku u hlače odijela i prebire po gaćama. Ulazi Lola s bocom vina. Pokazuje Dinu rukom prema 21-37 baru. Sjedaju za bar. Dino uzima bocu i proučava etiketu.) DINO: Fantastično… LOLA: Dobro, zar ne? Omiljeno vino mog starog. (Toči vino u čaše.) DINO: Stari ti je pametan čovjek. (Strusi vino niz grlo.) Jebo te! LOLA: Prebrzo piješ! Nadam se da nisi tako brz i u drugim stvarima. DINO: (Glumeći naivnost.) Kojim stvarima? LOLA: Znaš o čemu govorim. DINO: U okretanju para? Roštiljanju zečica? (Dino rukom oponaša okretanje roštilja) U tome sam vrlo brz. LOLA: Malo se hvalimo? Nisam znala da si tako baš tako pun sebe. DINO: To je ono što ti se najviše sviđa o meni, zar ne? (Lola skače sa svoje stolice i zagrli Dina. Strasno se ljube. Dino umješno skine njenu haljinu. Lola se spušta na koljena i otvara rasporak na Dininim hlačama.) DINO: Čekaj! Sada pijemo. Saberi se! (Lola se opet smije. Sjeda natrag na stolicu i puni čaše vinom. Iskapi svoju čašu do dna. Potom pogleda Dina zavodljivo.) LOLA: Kakav osjećaj… eksati čašu vina od petsto eura kao da je voda… DINO: Nakon svega što sam popio i ima okus kao voda. Iz pipe. (Dino isprazni svoju čašu.) Sretna Nova godina! (Lola opet napuni čaše i nagne se prema Dinu. Ljube se. Dino joj pokušava otkopčati grudnjak, ali ne uspijeva. Smije se. Otpije vina.) DINO: Što bi ti rekao stari da te vidi ovdje sa mnom? LOLA: Meni ništa. Ali tebi bi sigurno rekao puno toga. (Dino se smije i zagrcne se vinom.) DINO: Da me vidi kako iskašljavam ovo njegovo skupocjeno vino… I potom te odvodim u sobu… Njegovog nevinog anđela... (Lola se smiješi.) LOLA: To s vinom ti nikada ne bi oprostio. (Dino joj miluje lice.) LOLA: Idemo u sobu. DINO: (Uhvati bocu vina u kojoj je ostalo samo decilitar.) Čekaj. LOLA: (Slegne ramenima) Uzmi bocu sa sobom ako se već ne možeš odvojiti od nje… 29 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nikola Tutek, Baš ništa nova (Dino s bocom u ruci prati Lolu. Ulaze u polumrak susjedne sobe. Na desno je ogromni krevet, a na lijevoj strani otvorena velika staklena vrata terase. Dino povlači iz boce.) DINO: Mjesto zločina. (Dino se brže-bolje razodjene. Lola mu pomaže i ljubi ga gdje god stigne. Legnu na krevet i potom se strasno ljube. Prevrću se po krevetu. Potom se smire. Lola podiže glavu. Čuje se glasno Dinovo hrkanje.) LOLA: Dino? Sjajno, jebo te! (Lola stavlja glavu na Dinina prsa i zaspi. Tišina i potpuni mrak. Svijetlost u sobi se polagano pojačava dok ne dostigne snagu jutarnjeg sunca. Dino i Lola leže na različitim stranama kreveta. Dino se budi. Teškom mukom zadigne tijelo. Pogleda prema Loli. Ne prepoznaje ju. Približi se njenom licu i škilji.) DINO: Jebo te! (Dino se posjeda na rub kreveta. Drži se uza glavu koja ga očito jako boli. Potom pogleda prema svom struku. Grčevito se okrene i zagleda u mjesto na krevetu gdje je donedavna spavao.) DINO: Jebo te! (Opet se hvata za glavu.) Jebo te, što ću sada? (Dino polako ustaje s kreveta da ne probudi Lolu. Potom histerično počne tražiti svoju odjeću na podu sobe. Pronalazi hlače odijela i drhtavim rukama izvadi mobitel iz džepa. Na prstima odlazi na terasu. Utipka broj i stavi mobitel na uho. Zamalo plače.) DINO: Arsene, ja sam, Dino! (U tamnom kutu pozornice snop svjetla padne na Arsena. On u gaćama mete pod toaleta. Jednom rukom pridržava mobitel. Okrenut je leđima prema publici. Čujemo njegov glas samo preko razglasa.) Koji Dino? DINO: Tvoj brat, konju! A, ti si mali. Sretna nova! DINO: Slušaj, u govnu sam do vrata! Znam. Zašto bi inače zvao? Pričaj. DINO: (Trudi se šaptati.) Neugodno mi je… Ne seri. Pričaj, spava mi se. DINO: Probudio sam se u krevetu s prekrasnom ženskom, kod nje doma. Ni prvi ni zadnji put. Inače nemaš grižnju savjesti. Ne brini, ona tvoja jadnica nikada neće saznati, ako već nije skužila do sada. DINO: Nije stvar u tome… 21-37 Nego što je? DINO: Sinoć sam bio strašno pijan i… Nije ti se digao? O tome smo već pričali. DINO: Nije to! Bio sam previše pijan i umoran da bih i pokušao. Što je onda? Reci više, mali! DINO: Popiškio sam se u krevet. Što? DINO: Popišao sam joj se u krevet! (Dino skoro plače.) I? DINO: Kako i, jebo te? Prelijepa ženska upravo spava gola pored lokvice moje pišaline! Jebo te, znam joj starog! Što ću joj reći kad se probudi? Što da radim? Mali, to je sasvim normalna stvar kad je čovjek pijan. Prije četiri godine sam mrtav pijan pokupio komada u nekom baru i ujutro pozvao taksi. Ispružio sam se zadnjem sjedalu i stavio joj glavu u krilo. Pričala je gluposti i nasmijavala me. U jednom trenu sam se napregnuo od smijeha i ispalio kilu govna u gaće. Moja ženska nije spavala. Zamisli to. DINO: Molim? Hajde, hajde, mali, ne seri, smiri se. Sve je to normalno i za ljude. Odi spavati. Čujemo se kasnije. DINO: Normalno? Čekaj! Hej! (Čuje se zvuk prekinute linije. Gasi se snop svijetla koji osvjetljava Arsena. Dino očajava. Vrti se sumanuto na mjestu. Potom ulazi u sobu i oblači odjeću sa poda, najtiše što može. Kad se obuče, na prstima izlazi iz sobe i iz kuće. Od ulaznih vrata odlazi trčeći. Odjednom vidimo osmijeh na Lolinom licu. Ona ne otvara oči i ne mijenja položaj tijela. Smije se, sve glasnije i glasnije. Cijelo joj se tijelo trese od smijeha.) ZNANSTVENO I LAIČKI Lica: Zita i Dalen (realistkinja i sanjar) (Zita dolazi s posla i ulazi u dnevni boravak. Obrazi su joj crveni. U dnevnom zatječe Dalena dok masturbira pred uključenim laptopom. On sjedi leđima okrenut prema nama. Podiže obrve i čudi se. Stavlja torbu na kredenac.) ZITA: Što to izvodiš? DALEN: Nije ono što misliš. (Dalen ne skida pogled s ekrana i ne prestaje s heklanjem.) 30 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nikola Tutek, Baš ništa nova ZITA: Halo! Ovdje sam! (Zita maše rukom pokušavajući skrenuti Dalenovu pažnju.) Zaboravi na tren te plastične kurve. DALEN: Našao sam fantastičnu adresu na netu, ovo moraš vidjeti! ZITA: (Zita viče ljutito.) Hoćeš li napokon prestati drkati? DALEN: Ne drkam! ZITA: A što onda radiš s tom rukom? Guliš krumpire pod stolom? DALEN: Ma ne… OK, drkam, ali s razlogom. ZITA: (Nervozno se nasmije.) To je sigurno fantastičan osjećaj. DALEN: Čitam nevjerojatne intervjue s izuzetno promiskuitetnim ženama. ZITA: Dosadile su ti sličice? DALEN: Ne radi se o pornografiji, stvarno. Te žene govore o svom odrastanju, o svojim obiteljima, strahovima, maštanjima, o svojim prvim seksualnim iskustvima! Ovi su redovi pravi rudnik zlata za pisca. ZITA: Počet ćeš pisati erotske romane? DALEN: Ne, Zita, pisat ću psihološke drame. ZITA: O promiskuitetnim kurvama. DALEN: Nisu one kurve! Nisu uzimale novac za seks. Samo su izuzetno promiskuitetne. ZITA: Budalo, svi su ti intervjui izmišljeni. DALEN: Naravno da nisu! Jednostavno osjećam u njima iskustvo i životnost! ZITA: Posebno s crijevom u dlanu. DALEN: Ne razumiješ me. Ovaj tekst je pravo blago. Nepresušan izvor ideja. ZITA: Sve je te tekstove pisala jedna osoba, vjerojatno neki debeli, dlakavi drkandžija. Za naivce poput tebe. DALEN: Ne razumiješ me, Zita. ZITA: Možda bi bilo dobro kad bi počeo pisati seksi romane. Tako bi konačno donesao doma nešto para. DALEN: Pusti me na miru. (Zita izlazi iz sobe. Dalen čita bez treptanja.) DALEN: Huuu! (Opet počinje masturbirati) (Zita se vraća u sobu u podsuknji. Odlazi do hladnjaka i uzima mlijeko. Toči mlijeko u čašu. Izgleda zamamno.) ZITA: Ne mogu vjerovati da si takav idiot. DALEN (Ne skida pogled s ekrana.) Ne razumiješ. Nije u prvom planu drkanje, već izučavanje ljudskih sudbina! ZITA: Još ćeš mi reći da je u pitanju znanstveno istraživanje. 21-37 (Dalen se trgne i konačno pogleda Zitu s odobravanjem. Zita ima bijeli trag od mlijeka na usnicama. Dalen se zagleda u nju i potom opet nastavi čitati.) DALEN: Upravo tako! Upravo tako! Ovo i jest vrsta znanstvenog istraživanja, jer ovaj tekst je… ovaj tekst je… ZITA: Molim te, prestani. DALEN: Evo samo da dođem do kraja odjeljka. Još samo pet rečenica. I ti bi trebala pročitati, ozbiljno. ZITA: Ne pada mi na pamet čitati o tim smrdljivim droljama. DALEN: Možda bi dobila zanimljivih ideja. ZITA: Ja svoje ideje crpem iz stvarnosti. A možda bi ti trebao, Dalene. Malo više veze sa zbiljom te ne bi ubilo. DALEN: Slušaj ovo! Kad mi je bilo 13 godina krenula sam na zabave, svake večeri. Uvijek bi se napila i ušokala drogama. Nakon nekoliko zabava probudila sam se polugola, posve prekrivena spermom.(Nakon toga Dalen počne brže heklati. Zajapuri se u licu.) ZITA: Ne zanima me to sranje. DALEN: Jedno jutro sam se probudila sama, polugola, na podu sobe… ZITA: Prestani. DALEN: Čekaj! Pošla sam u kuhinju. Tamo sam zatekla dva dečka i prelijepu crnu djevojku. Jedan od njih nazvao me kurvom, po prvi put u život. Isti čas osjetila sam snažnu želju za seksom. Prišao mi je, izvadio svoj kurac, a ja sam počela bez pitanja pušiti. Uskoro je svršio po mome licu. Istovremeno je crna djevojka popušila drugom dječaku. On joj je svršio u usta i potom joj naredio da me poljubi. Počela me ljubiti i tako umješno obrađivati prstima da sam uskoro svršila. Djevojka se zvala Rebecca i bila je moja prva ljubavnica. ZITA: Ma kako možeš pasti na takvo sranje? Koji ti je kurac? (Dalen i opet ubrzano hekla. Trese se kao majmun.) ZITA: (Vrišti iz sveg glasa) Ma prestani više! (Dalen iznenađeno prestaje i pogleda u Zitu. Na njegovu licu veliki upitnik.) DALEN: Što ti je sada? ZITA: Prestani s tim glupostima. Uostalom, gdje su priče o obitelji, djetinjstvu, gdje su zlatni rudnici ljudske psihologije? 31 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nikola Tutek, Baš ništa nova DALEN: Pa, OK, u ovoj priči baš i nema toga, ali… (Dalen na brzinu preskoči mišem nekoliko stranica.) Slušaj ovo. (Zita pokrije čelo rukom. Slabo joj je.) DALEN: Kada ste postali seksualno aktivni? (Dalen pogleda prema Ziti.) To pita voditeljica intervjua. (Zita raširi oči, napući usnice i kimne glavom.) Bilo mi je 12 godina kad me je stariji brat natjerao da mu ga popušim. ZITA: (Iznenada se opet dere.) Prestani, jebo te! DALEN: Ne, čekaj, čekaj! Slušaj dalje pa ćeš shvatiti svu kompleksnost. Dakle, od toga dana obožavam pušiti kurac. Pušila sam gdje god sam stigla, a isisala sam i nekoliko učitelja.(Dalen se nasmije.) He, he, znao sam da sam trebao ostati učitelj. ZITA: Makar bi imao plaću. DALEN: Vodila sam ljubav samo s starijim bratom, iako me mlađi brat dvaput silovao. Sa starijim bratom sam uvijek ostala u odličnim odnosima, dok mlađeg brata ne podnosim. Dva puta me natjerao na seks prijeteći da će reći roditeljima sve o mojem tajnom životu. Pojebala sam nekoliko ujaka i bratića. Posebno se brinem o svojim nećacima jer ih volim. Njima treba netko tko će se brinuti o njima, a ponekad im treba i dobra drolja… ZITA: Prestani! Prestani! Gasi to! (Zita prilazi i tipka po laptopu.) DALEN: Hej, smiri se! ZITA: Evo, zatvorila sam Internet. Molim te, spremi to u gaće i pokušaj biti normalan. (Zita sjeda nasuprot Dalenu. Gledaju se u tišini.) ZITA: Jesi li gladan? DALEN: Jeo sam. ZITA: Hoćeš li čaj? DALEN: Može. (Zita utaje sa stolice i odlazi iz sobe. Dalen u isti čas počinje tipkati po laptopu. Zita se vraća s dvije šalice čaja. Sad je samo u donjem rublju.) ZITA: Ne mogu vjerovati! DALEN: Čekaj, čekaj prije nego što kažeš bilo što! Želim ti nešto pokazati. (Zita prilazi laptopu.) ZITA: Sve si spremio u Word dokument. No, čestitam. DALEN: Čekaj, pogledaj tekst. ZITA: Što trebam vidjeti? DALEN: Bitne dijelove za moju sljedeću priču sam označio žutom bojom. ZITA: I? 21-37 DALEN: Vidiš da sam ovo radio radi istraživanja. S razlogom. Ne toliko zbog drkanja. ZITA: (Udaljava se od Dalena. Vraća se gdje je prije sjedila i otpije čaja.) Imaš previše slobodnog vremena. Ljenčino. DALEN: Radio bih, Zita, ali znaš da je gotovo nemoguće pronaći posao. ZITA: Pričaš gluposti. Ujina ti je nudila posao u školi, na neodređeno, ti si obio. DALEN: Ja sam pisac, draga. Pisac! Ne želim se u nekoj smrdljivoj školi natezati s grupom pubertetlija pokušavajući im objasniti Sartrea. Pa ta se djeca drogiraju i grupno jebavaju s 12 godina! ZITA: Našla sam ti i druge poslove. Iskoristila sam neke veze i poznanstva, a ti si napravio budalu od mene. DALEN: Posao u izdavačkoj kući? To je previše stresno za mene, znaš i sama. Želim živjeti makar pedeset godina. (Zita gleda Dalena preko ruba šalice čaja.) ZITA: Opet si pušio? DALEN: Otkud znaš? ZITA: Znam zato jer čak ni ti ne možeš biti ovako glup. Čudno, ne osjetim smrad hašiša. DALEN: Naučio sam dobro prikrivati tragove. Ali što mi to vrijedi kad ti na kraju sve priznam. ZITA: Priznaj da si ljenčina. DALEN: Neću. (Dalen opet pogleda u laptop. Počinje čitati.) DALEN: Strašno me uzbuđuje kada mi satima nakon snošaja iz vagine kapka toplo sjeme. Osjećam se sigurno i zadovoljeno. Nasmijana hodam ulicama. Jedanput, kad sam bila u braku sa Jedom, došla sam doma par minuta nakon što sam izjebala Marca. Jed je bio napaljen i htio me je pojesti. Raširila sam se na dvosjedu i dopustila mu da me liže. On je neopisivo uživao i ne znajući da jede Marcovu spermu! (Dalen opet vadi spolovilo i masturbira. Pogleda u Zitu.) DALEN: Zar te to ne napaljuje? ZITA: Ne. DALEN: Nimalo? ZITA: Ni najmanje. DALEN: Dođi ovamo i popuši mi. ZITA: Umorna sam. DALEN: Umorna? Stara je godina! Naporna je noć pred nama. Na trgu nas čeka cijelo društvo. ZITA: Tako mi se ne da ići na trg. Proslavimo doma, sami. 32 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nikola Tutek, Baš ništa nova (Dalen složi izraz lica koji pokazuje kako mu se ideja baš ne sviđa.) ZITA: Ima li još haša? (Dalen ustaje i odlazi iz sobe. Uskoro se vraća sa smotuljkom hašiša. Pale smotuljak i udišu duge dimove. Šute. Zita kašlje.) DALEN: (Dalen govori pomalo razočarano.) Ne mogu vjerovati! Ozbiljno želiš ostati doma za Novu godinu? ZITA: Najozbiljnije. DALEN: No, dobro. Makar se možemo ševiti cijelu noć. (Zita se smije.) ZITA: Koliko je sati? DALEN: Samo malo. Devet i trideset. ZITA: Zar ti nije čudno što sam došla s posla u devet sati na staru godinu? DALEN: Ne, zašto? Vi uspješni, preplaćeni manageri radite do kasno u noć. ZITA: Nitko ne radi tako dugo na staru godinu, Dalene. DALENE: Pa što si onda radila? ZITA: Bila sam u uredu od devet do jedanaest. Pročitala sam poštu, poslala par poruka. Čestitala sam starcima novu. Onda je došao Eric, znaš, kolega iz Francuske. DALEN: Znam, znam… Arogantni ljigavac. Dokaz kako idioti dobivaju najbolje u životu. ZITA: Ma da? Je li to kompliment meni ili… njoj? DALEN: Kompliment Ani? Ne budi glupa. Mislio sam na njegove novce. Ali… Kako bi to mogao biti kompliment tebi? (Zita zašuti. Povuče dugi dim i zagleda se u pod.) ZITA: Eric i ja smo malo razgovarali, potom smo otišli do njega i pojebali se. (Dalen naglo ustaje od stola. Ukipi se. Netremice gleda u Zitu.) DALEN: Lažeš! ZITA: Jebali smo se pet sati bez prestanka. Svršila sam dvanaest puta. DALEN: Ne vjerujem! Kažnjavaš me zbog… zbog ovog istraživanja. ZITA: Svršio mi je u dupe. DALEN: (Zgvrči prste ispred lica i cvili.) Meni nikada nisi dala u dupe! ZITA: Žao mi je. DALEN: (Zakorači prema Ziti.) Droljo! Odvratna kurvetino! ZITA: Napalio si se? 21-37 DALEN: Ne! (Podiže kažiprst i upire prema Ziti.) A-ha, to je to. Znači ipak si lagala. Osvećuješ mi se radi toga što sam drkao kad si došla doma. ZITA: (Raširi noge.) Dođi ovamo. (Dalen ustaje i približava se.) Bliže! Vidiš ovu tamnu mrlju na gaćicama? To je njegova sperma. DALEN: (Smije se.) Nisam toliko glup. To može bilo što. ZITA: Približi se i pomiriši. (Dalen prvo negoduje. Potom se spušta na koljena i miriši Zitine gaćice.) DALEN: (Vrišti.) Ti smrdljiva kurvetino! (Dalen skače na noge i zamahne rukom kao da će ošamariti Zitu. Ona skriva lice rukama. Dalen počinje plakati. Vraća se na svoje mjesto. Pokriva rukama lice i plače. Zita povlači duge dimove. Potom ponudi smotuljak Dalenu. On uzme smotuljak sa gađenjem. Obriše zaslinjeni vrh cigaretice.) ZITA: Što je, bojiš se zaraze. DALEN: Odvratna, smrdljiva kurvo! Ti, ti, ti… zarazo! ZITA: Jebi me. DALEN: Prije bi te ubio, droljo. (Šute. Zita gleda u Dalena, on u pod.) ZITA: Razmišljala sam o tome da pozovem Erica sutra na ručak. Poslije ručka me možete pojebati u sendviču. Mislim, ti si navikao na takvo što, zar ne, Dalene? (Dalen opet skače na noge.) DALEN: Ubit ću vas obadvoje! Samo ga dovedi ovamo! ZITA: Ovo je moj stan. DALEN: Sutra ujutro se pakiram i odlazim! (Dalen sjeda. Glava mu klone na prsa. Zita uzima cigareticu iz njegovih prstiju. On sporo zamahne zrakom da bi je lupio, ali kasni. Odjednom se prene.) DALEN: U sendviču? Čekaj… Osvećuješ mi se zbog moje prošlosti? Lažeš. Sve je bila laž, zar ne? ZITA: Sve je laž osim da smo se poševili u njegovu stanu. I te kako poševili! Jedva sam došla od auta do vrata. Rasturio me s onim njegovim golemim… DALEN: Šuti kučko, šuti! (On cvili. Zita mu dodaje cigaricu. On udiše.) ZITA: Idemo u krevet. Želim te imati zadnji put prije nego te sutra izbacim iz stana. 33 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nikola Tutek, Baš ništa nova DALEN: Ti mene izbaciš? (Plače.) Pogledaj se, Zita! Što to govoriš? Kako možeš biti takva smrdljiva kurva? ZITA: Mislila da voliš kurve. Iz znanstvenih razloga. DALEN: Zita, molim te, nemoj me mučiti. Je li sve ovo samo gluma ili si stvarno spavala s tim francuskim gadom? ZITA: Ima puno glume, dragi, ali ševa s Ericom je činjenica. Zapravo dvanaest sjajnih činjenica. (Dalen plače.) DALEN: Zašto Zita? Volim te više od svega! I bio sam tako blizu nove priče koja bi preokrenula moju karijeru, tako blizu! I bio bih prihvatio posao u izdavačkoj kući, sve bih učinio… Kako si mi mogla to učiniti? Prokleta flundro! (Zita ustaje. Prilazi Dalenu. Miluje ga po leđima. Dalen uzmiče. Plače.) ZITA: Dođi, idemo na kauč. (Dalen ustaje. Pogrbljen je, slomljen.) DALEN: Samo si se šalila, je li tako, Zita? ZITA: Tako je. DALEN: Ne vjerujem ti, kurvo! (Dolaze do kauča. Dalen stoji kao ukipljen. Zita dohvati daljinski i upali televizor. S televizije se čuje odbrojavanje. Deset, devet… Zita se spušta na koljena i počne oralno zadovoljavati Dalena. On plače. Tri, dva, jedan! Eksplozije i glasovi s ulice.) DALEN: (Kroz suze) Lažljiva droljetino! KAKO BI STVARI TREBALE IZGLEDATI Lica: Ana i Eric (Dnevni boravak. Ana sjedi na sofi u ružičastom kućnom ogrtaču. Gleda TV okrenuta publici leđima. Eric izlazi iz kupaonice u plavom kućnom ogrtaču. Prolazi pored Ane i namigne joj. Izlazi sa scene i uskoro se vraća s bocom vina i dvije čaše. Sjeda pored Ane. Toči vino i zagleda se u TV koji prikazuje reportažu sa Love Paradea.) ERIC: Znaš zašto bude toliko puno pederi na svijet? ANA: Tijekom studija sam čitala puno o tome, ali zanima me tvoja teorija, dragi. ERIC: Pederi ima toliko jer otaci ne mogli svoji sinovi pokazati kako treba uhvatiti dobra ženska jer su većina oženjeni. Za mama. Brak je tvornica pederi. 21-37 (Ana se zagleda u profil Ericova lica. Ne može se utvrditi je li njeno lice osupnuto odbojnošću ili samo neslaganjem. Ana uzme daljinski i promijeni program. Političari zaposjedaju ekran. Eric i Ana neko vrijeme bulje u tišini.) ERIC: Ti vaši političari nemaju apsolutno nikakav cilj. Oni samo laskaju za uzeti vlast. Kad uzeli vlast, onda se pobrinuli da minimum četrdeset posto građani živu točno iznad granica podnošljivosti, tako da nema pobuna. I onda četiri godina život u rozo. ANA: Takvi su političari i u Francuskoj. I svagdje u svijetu. (Eric kima glavom u znak sumnje.) ERIC: Možda. Ali u Francuska je puno teško laskati nego ovdje. U svakom slučaju, u Francuska političari puno bolje skrivju svoja laž. (Eric pogleda u Anin profil. Nema reakcije. Približava joj se i počne joj ljubiti vrat. Potom je pipka.) ANA: Ne, ne sada. ERIC: A kada? Je Novi godina! ANA: Nova je godina. ERIC: Ne ljuti, ne govorim savršeno. Ali makar malo znam tvoj jezik. Ti nisi potrudila naučiti francuski! ANA: Učim, dragi, učim. Ali ne ide mi dobro. ERIC: Molim te, pričaj francuski, molim te, samo malo! ANA: Ne sada. ERIC: A kada? (Ana ugasi TV i potom zagrli Erica.) ANA: Kada odemo Montpellier, dragi. Onda ćemo govoriti samo francuski. (Trenutak tišine.) ANA: Kad ćemo konačno preseliti u Francusku? ERIC: Ovdje još jako dobro. Kada crkne zlatna koka. Zlatna koka, tako se kaže? ANA: Ovisi na što misliš pod zlatna koka. Ako misliš na Zitu, onda bi primjerenije bilo reći pozlaćeni strvinar. I ona neće tako skoro crknuti. ERIC: Mon dieu! Molim te, ne počinji! (Udalji se od Ane. Sjedne na rub kauča i prekriži noge.) ANA: Ne znam što te privlači k njoj. Samo znam da moramo što prije otići odavde jer inače će sve otići k crnom vragu. ERIC: Ništa me ne privlači! ANA: Ti misliš da sam ja glupača? Pa ja ti čitam dušu, čitam ti iz očiju kad lažeš! ERIC: Slušaj, Zita ja znao prije nego upoznao tebe. I, priznam, sviđala se. Bila je tužna radi 34 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nikola Tutek, Baš ništa nova onaj njen kreten dečko. Puno smo razgovarali, ali samo razgovarali! Tako sam je upoznao i shvatio da ona nije za mene. Ona je tip koji voli luzeri. Ja nisam luzer. I onda upoznao sam tebe. Tu je kraj. ANA: Gdje si bio danas do devet sati? ERIC: Puno posla je bilo. Završni obračun za narudžbu iz Triple United, veliki business… ANA: Zvala sam tvrtku, portir mi je rekao da ste ti i Zita zajedno otišli iz firme u dva popodne. ERIC: Zita otišla, da, ja nisam. Portir priča gluposti! ANA: Nemoj mi lagati! Slušaj, ne boli me to što jebeš tu kurvicu, ali, molim te, nemoj mi lagati! Razumijem da ljudi ponekad trebaju… avanturu. Ali, molim te, ne tretiraj me kao glupaču. ERIC: Ana, ja nemam ništa s ta ženu! Ako baš hoćeš, znam kamo je Zita otišla u dva sata i s kim. ANA: (Približi se Ericu.) S kim? S kim? ERIC: Ne znam smijem reći… Molim te, večeras kad se nađemo sa svi na trgu, ne kaži ništa o tome. To je tajna. Pogotovo za Arsen i Mia. (Ana odskoči kao pogođena munjom.) ANA: Arsen jebe Zitu? ERIC: Ne, budalica, njegov mladi brat. Dino. Ali to zaista velika tajna! ANA: (Izdahne s vidnim olakšanjem. Obriše čelo dlanom. Eric se glasno nasmije i okrene prema Ani.) ERIC: Taj mali, fantastični vrag! ANA: Dino? Ljigavac! Ne znam što žene vide u njemu. ERIC: Daj, daj, molim te. Zgodan, bogat, pametan, ženijalan lady killer. ANA: Genijalan. ERIC: Žao mi što neće večeras biti s nami na trg. ANA: Meni se večeras uopće ne slavi s tim ljudima. Posebno ne na trgu. Moramo li zaista dočekati Novu s tim moronima? ERIC: Zašto moronima? Sve su to krasni i uspješni mladi ljudi, posebno Arsen. ANA: Organski ne podnosim Miju! Ta arogantna kučka! Hvala bogu da će doći Ema. Imat ću makar nekog približno normalnog za razgovor. ERIC: Približno? A što njoj nedostaje? ANA: Ima previše! Jednog manijaka previše. Leo joj konstantno uništava život. Guši ju u svakom nastojanju da se razvije kao osoba. Agresivni primitivac. I onda još, na očigled sviju, kurva se s Mijom. 21-37 ERIC: Ti otkuda znaš? ANA: Pričala mi je Ema o njihovom životu. Već godinu dana bezuspješno nagovara Lea da ode kod psihologa. A o kurvanju s Mijom sam čula od Arsena osobno. ERIC: On zna? Pa kako to podnosi? ANA: Previše je love u igri, dragi. (Eric duboko uzdahne.) ERIC: Meni se Leo čini kao ženijalan… genijalan tip. Opušten, zabavan, vrijedan… ANA: Jadna, jadna Ema. Moja Emica. ERIC: Ne razumijem kako može muško živjeti i znati da mu drugi spava sa žena. ANA: Sve je to osnovna psihologija, dragi. Poznavala sam jednom izuzetno ljubomornog tipa koji se zakleo da će, ako ga žena prevari, ubiti nju i ljubavnika. ERIC: Barbarin! ANA: Kad je otkrio da ga je žena ipak prevarila, organizirao je sastanak s ljubavnikom u gradu. Ponio je sa sobom pištolj u namjeri da ga ubije. Susreli su se na trgu. Muž je odmah skočio na ljubavnika i počeo ga daviti. Ljubavnik se istog trena onesvijestio i stropoštao na pod. Muž mu je morao pomoći da ustane. Potom ga je poveo u kavanu i platio mu piće da se dobije. I tako je počelo prijateljstvo. ERIC: Prijateljstvo? ANA: Ljubavnik je ispričao mužu da je osamljen, nevoljen, imao je teško djetinjstvo. Bio je pisac i jedva je preživljavao. Kako ljubavnik ni izgledom, ni ekonomskim stanjem nije mogao zasjeniti muža, muž je razvio prema njemu duboku sklonost. Od tog dana nadalje je ostajao duže na poslu i javljao ljubavniku telefonom da može otići u njegov dom i pojebati mu ženu. Kad god je mogao, organizirao je ženine i ljubavnikove sastanke. Razvio je neraskidivu emocionalnu vezu s ljubavnikom. A ljubavnik mu je u emailu slao svoje nove priče. Muž ih je obožavao. Čitao ih je svako večer i plakao. Muž je imao osjećaj da pomaže svojoj ženi da ostane sretna, ljubavniku da stvara i ne osjeća se osamljenim… I sam muž je imao puno emocionalne dobiti… Brak mu je osnažio, odnos sa ženom se produbio do najfinije nježnosti, čak se i seksualni život neopisivo poboljšao, jer ga je ideja dijeljenja žene s tužnim piscem strašno napaljivala. ERIC: Bolesno! Luzeri! 35 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nikola Tutek, Baš ništa nova ANA: Naprotiv! Živjeli su godinama sretno. I rastali se kao prijatelji, svo troje. (Eric kima glavom u negodovanju. Uzdahne. Potom se naglo obrati Ani.) ERIC: Znaš, kada promislim o ta tvoja priča… Taj ljubavnik mi jako sličan kao Dalen, Zitin dečko. ANA: To je zato jer taj pisac jest Dalen. ERIC: Mon dieu! A otkud ti znaš tog luzera? ANA: Zbog toga što sam ja žena iz priče. (Eric naglo ustaje sa kauča. Okrenut je prema publici. Čaša vina u ruci mu drhti. Želi nešto reći ali ne uspijeva složiti rečenicu na stranom jeziku. Uspije se pribrati.) ERIC: Zašto nisi prije rekla? ANA: Zašto? To bi nešto promijenilo? ERIC: Ne… Možda. ANA: Rekla sam ti da sam bila udata i da sam se razvela. ERIC: Da, ali… Ova priča… Jebala si s Dalen? (Eric se uhvati za glavu i cvili. Cvilež se lagano pretvara u urlik.) ERIC: S taj ogavni, glupi luzer? ANA: Smiri se. Ispadaš puno veći barbarin nego što je bio moj bivši muž. ERIC: Nadam se da se tvoj bivši muž upucao sa svoj pištolj! Ravno u glava, ovako! (Eric pokazuje prstom u sredinu čela.) ANA: Sjedi. Smiri se. (Eric sjedne pored nje. Tišina. Ana pokuša podragati Erica. On se odmakne.) ERIC: Pusti me! ANA: Oprosti. Volim te. (Eric šuti. Stavi glavu u dlanove. Mumlja nešto na francuskom. Potom se ispravi i pogleda Anu.) ERIC: I sada moram ići na trg i slaviti Nova godina zajedno s Dalen i Zita? Kako da ne! ANA: Što bi njih dvoje radili na trgu s nama? ERIC: Arsen ih je jučer pozvao. I ja sam se iznenadio… ANA: (Uznemireno) Molim? Trebao si mi reći! ERIC: Nemaš pravo reći da sam ti trebao reći jer si ti meni rekla puno kasnije nešto što si mi trebala reći puno ranije! ANA: Ne razumijem što si htio kazati! ERIC: Merde! Nauči francuski! (Ana zašuti. Promatra Erica. Zagrli mu leđa. Eric se ne miče.) ANA: Dragi… Dragi? Žao mi je. Oprosti. Baš me briga tko će biti na trgu. I vjerujem ti da nemaš ništa sa Zitom. ERIC: Oprosti što sam vikao. 21-37 ANA: Otići ćemo na trg i pokazati im da smo najsretniji par na svijetu. Briga nas za njihove demone i prošlost. Prošlost je prašina na putu! I kad odemo u Montpellier, sve će to ostati za nama. ERIC: (Uzdahne.) U redu. Ali ostat ćemo kratko s njima na trg, jako kratko. ANA: Naravno. Odmah poslije odbrojavanja idemo doma jebati se kao životinje. (Eric se nasmiješi i zadovoljno pogleda u Anu. Potom se njegovo lice smrkne.) ERIC: Dalen jebe kao životinja? ANA: (Nasmije se.) Ne budali! Zaboravi tog luzera. ERIC: (Vikne s puno mržnje.) Luzer! (Ana se privije uza Erica. Strasno se ljube. Ana uzme Ericovo lice u dlanove. Zagleda se u njega.) ANA: Ali još mi nisi rekao gdje si bio od dva do devet navečer. ERIC: Rekao sam, radio! Sam. Portir je budala, stalno pijan. ANA: U redu, dragi, vjerujem ti. Ali ako još jednom tako nestaneš, kupujem pištolj. ERIC: (Kroz smijeh.) Možda ti imaš još priča koje mi nisi ispričala, a trebala? ANA: Nemam, dragi. (Promumlja sjetno) Sve ostale ljubavne priče u mom životu zasjenjuje avantura s čovjekom koji nije mogao obuzdati svoja crijeva u jednom taksiju… Možeš misliti koji je to dosadan život bio… (Učini pauzu) Ustvari… (Ana se okreće posve prema Ericu.) Ima još jedna priča. ERIC: Bože! Mon dieu! ANA: Ne brini! Dogodilo se danas u tramvaju. ERIC: Milijun puta ti kažem da ne idi tramvajom. Pa imamo dva krasan auto! ANA: U tramvaju sam bliže ljudima. Ljudi su moj posao. No, slušaj. Na jednoj stanici je ušao mladić, bilo mu je najviše dvadeset i pet. Slijep, sa štapom. Ljudi su mu pomogli da uđe i sjedne, iako uopće nisu trebali. Mogao je i sam. Na sljedećoj stanici ušao je bolestan čovjek, sedamdesetak godina star, s velikom torbom. Putnici su mu pomogli s torbom i odmah se oslobodilo mjesto nasuprot slijepog mladića. Starac je sjeo i počeo se žaliti slijepcu. Rekao ja kako ga sve boli, kako se jedva miče, kako su ga strašno tretirali u bolnici, kao će uskoro umrijeti sam, kako mu otkazuju noge… Slijepi mladić je sve pristojno slušao i smiješio se. Vidjela sam da mladić pokušava zamisliti kao izgleda starac. I 36 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nikola Tutek, Baš ništa nova zavidi mu na svakom trenutku njegovog staračkog života. ERIC: Ljudi su egoisti. ANA: Nije u tome stvar. Slijepi mladić i starac su baš kao i mi. Ne čujemo, ne vidimo. Zamišljamo kako bi naš život trebao izgledati. Sve je laž i umišljaj. (Tišina. Gledaju pred sebe. Napokon ispiju čaše vina. Eric utoči novo vino. Prođe prstima kroz svoju kosu.) ERIC: Slabo sam. Bit ću bolestan. ANA: Ne moramo ići na trg ako ne želiš. ERIC: Što reći Arsenu i ostalim? Boli mi glava. ANA: Ja ću nazvati Arsena i reći mu da ne idemo nikamo. (Eric ustaje s kauča.) ERIC: U redu. Idem u kuhinja naći tableta za glava. ANA: U kuhinj-u, tablet-u, za glav-u. (Eric krene prema kuhinji, okrene se i pokaže Ani srednji prst. Ona se smije. Ana ustaje i odlazi u toalet. Dnevni boravak je prazan. Na lijevo u polutami vidimo Anu koja sjedi na školjci. Ana vadi svoj mobitel i zove Arsena. U pozadini pozornice pojave se dva snopa svijetla. Pod jednim je Arsen na toaletnoj školjci. Pod drugim je Lola pred ogledalom. Čujemo glas iz mobitela kroz razglas.) Halo? ANA: Arsene? Da? ANA: Nećemo doći na trg. Možda i bolje, posebno nakon što sam saznala da si pozvao i Dalena… Trebao bi imati više obzira prema meni. U redu. ANA: Nedostaješ mi. Nisam mu dala niti da me pipne danas. Želim te jebati do boli. Nema problema. ANA: Nađimo se sutra u knjižnici u tri. Naravno. ANA: Zbogom, ljubavi. (Zvuk prekinute linije. Na desno od dnevnog se u polutami pojavi Eric u kuhinji, on prebire po ladicama. Zvoni mu mobitel. Javlja se. Čujemo glas iz mobitela kroz razglas.) Ljubavi? ERIC: Lola? Merde! Rekao ti da ne zoveš na mobil privat! Luda si? (Eric pogledava prema vratima kuhinje. Sakriva mobitel pod dlanom na uhu.) Tako si sladak kad krivo izgovaraš riječi! Nedostaješ mi. 21-37 ERIC: Ja moram prekinuti poziv. Eric, ljubavi, samo sam ti htjela reći da sam se otuširala, namirišala, našminkala, sredila i sada idem van… U lov. (Eric teško uzdiše.) Trebao bi sada biti sa mnom, Eric. Znaš kako nam je krasno kad smo zajedno, kao danas popodne. Ovako mi ne ostavljaš izbora… Idem slaviti Novu posve sama… i pronaći nekoga kome ću dati svoju mirišljavu, vlažnu mačkicu. ERIC: Merde! (Stavlja ruku u hlače.) Čekaj! Daj mi još malo vrijeme… Bit ću s tebe… Samo malo vrijeme… Eric, dragi, to si rekao i prije mjesec dana. Ova mačkica neće još dugo čekati. Lijepu zabavu! ERIC: Lola, čekaj! Ciao. ERIC: Lola? (Zvuk prekinute linije.) ERIC: Jebao si ga! (Gase se snopovi svijetla koji osvjetljuju Arsena i Lolu. Gase se svijetla u toaletu i kuhinji. Ana i Eric se pojavljuju u dnevnom, svaki iz svoje tame.) ANA: Rekao si nešto? ERIC: Ne, ne… pjevao u kuhinji. (Podigne kažiprst i doda s osmijehom.) Sam! (Sjedaju na kauč. Ana pali TV. Eric je zagrli. Pogledaju se.) ANA: Reci mi nešto na francuskom. ERIC: Pariz, Bordeaux, Toulon, Toulouse, Dijon, Caen, Rouen… (Eric napravi pauzu. Ana ga promatra pohotno, gotovo krvoločno čekajući čarobnu riječ.) Montpellier! (Ana u isti čas odbaci ogrtač i skoči na Erica. Više se ne vide od naslonjača. Čuje se kad padnu na pod pored kauča. Zvuk ljubljenja.) ERIK: (Urliče s užitkom) Montpellier! Montpellier, Lola! (Iznenada potpuni muk. Traje. Pozornica se potpuno zamračuje. U pozadini pale se osam snopova svijetla. U snopovima stoje Mia, Arsen, Ema, Leo, Lola, Dino, Zita i Dalen. Stoje uspravno s rukama uz tijelo i jedva susprežu smijeh.) ANA: Molim? Što si rekao? (Mia, Arsen, Ema, Leo, Lola, Dino, Zita i Dalen počnu se glasno cerekati. Smijeh traje.) ZAVJESA Budapest 28.01.2007. 37 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Tomislav Ketig, Damin gambit IX. 38-47 Damin gambit IX. TOMISLAV KETIG 58. Magdalena Baumann se držala pravila: kada ti se u životu nešto jako zakomplicira najbolje je to ostaviti po strani. Dobrom rješenju treba vremena da sazrije u umu. Ovaj put, činilo joj se, oglušila se o to pravilo. Prvi put u Beču kad je pristala da je Irena Willander kuša pretvoriti u saveznicu, bojeći se posve neopravdano Magdine konkurencije kod Karla. Drugi put u vlaku koji je nju i Karla vraćao u Zagreb, kada je htjela po svaku cijenu dokučiti što se zapravo oko njih dvoje događa. Što je s mojom lijepo planiranom spokojnom konačnicom? Odjednom su se na njezinoj šahovskoj ploči, koja je već postala dostatno ispražnjena od figura da bi bila pregledna i laka za nastavak njezine životne partije, pojavile nove figure, za koje, što je bilo najgore, nije znala što sve mogu poduzeti, koja su pravila njihovog kretanja i jesu li joj saveznici ili protivnici. Predstojali su joj ozbiljni razgovori. Ponovo s Karlom, ali i sa Zdenkom. Da! Prvo s njim! Pozvala ga je. Javila se Doris: -Gospodin Morgenstern je u Johanesburgu. Vraća se za dva dana. Reći ću mu da ste zvali. Sačekat će. Morat će. Čime ću ispuniti prazninu, upitala se i odmah odgovorila: zvat ću Blanku. Nepoznati ženski glas rekao joj je kako je Blanki oko Božića bilo loše te je otišla u Zagreb kod svog kirurga na kontrolu. Zadržali su je na klinici radi terapije. Magda se na brzinu obukla i pozvala taksi. -Tražila sam te. Danima – u Blankinom glasu nije se osjećao prijekor. Samo tuga. – Kljukaju me nekim novim preparatom. I zrače me. – uhvatila je grozničavo Magdu za ruku i stegla je. – Kada bih provela samo mjesec dana s tobom, to bi me izliječilo! – Klonula je glavom na jastuk. – Govorim gluposti, je li? -Okrijepilo bi ti dušu. Ali tebi nije duša bolesna. Bolesno ti je tijelo. Za njega su zaduženi liječnici a ne prijatelji. Potražila je Blankinog onkologa. Na njezin nijemi upit samo je slegnuo ramenima: -Kod gospođice Derossi konstatirali smo metastazu na petom kralješku. Ali od toga joj se nije mogao javiti simptom na koji se žalila i zbog kojeg smo je promptno hospitalizirali: jutarnja slabost i mučnina koja bi nakon sat vremena nestajala da bi se nakon dva-tri dana opet pojavila. Osnovali smo multispecijalistički konzilij koji traga za tim inicijalnim signalom koji nam njezino tijelo šalje, ali još ne znamo s koje točke. -A napadnuti kralježak? – upita Magda. -Njega zračimo i dosta smo sigurni da ćemo to uspješno sanirati. Nezadovoljna tim polovičnim objašnjenjem, zgrčena od propuha koji je strujao maksimirskim tramvajem, Magda se, sišavši na Jelačić placu, sklonila od ledenog vjetra u «Dubrovnik». Pijući polako, gutljaj po gutljaj, vreli čaj s rumom, razmišljala je o tome kako još uvijek postoje vrata, pred kojima se zaustavljaju i najbolji liječnici. Tvorac, ako ga uopće ima, kreirajući čovjeka imao je, čini se, na umu da ga što više i što brže multiplicira, a o ispravljanju grešaka koje je pri konstruiranju načinio neka taj fušerski načinjeni stvor sam razbija glavu. Blanka ipak, unatoč svojoj hrabrosti i volji za životom, gubi bitku. Odjednom joj sinu misao: kako ćeš ti, Magdaleno Baumann, svoju poslijednju bitku voditi? Stresla se. Ne, još nije bila spremna misliti na to. Poruči još jedan čaj. I martel. Njen dragi martelčić! Osjetila je kako joj se vraća snaga da tu prokletu staračku misao šutne čim dalje od sebe. Zdenko će mi sigurno reći kako da taj svoj gambit, tu konačnicu opet pojednostavim kako bih je mogla kontrolirati. A Karlo odlazi. To joj je postajalo sve izvjesnije. Idućeg Silvestrova najvjerojatnije će sjedeti sama doma uz prokleti televizor. Možda će i Katarina sjediti s njom ako nastavi ovako tvrdoglavo samovati. A možda će joj se život smilovati i darovati joj kavaljera koji će je odvesti nekamo gdje je veselo i toplo. A ona će sjediti u naslonjači i misliti na prošlogo- 38 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Tomislav Ketig, Damin gambit IX. dišnje zadnje prosinačko veče kada je oslonjena na sigurnu Karlovu ruku koračala ponoćnim Zagrebom dok su se nad njihovim glavama rasprskavale novogodišnje zvijezde. Pa dobro. Ako mora biti tako neka bude. Tri godine prijateljstva s takvim sjajnim čovjekom je božji dar i nemoj biti nezahvalna sebična kučka! Ustala je i izišla ponovo na trg. Presjeći će do stuba koje vode na Dolac pa će zavjetrinom pod zidom izbiti na Kaptol. Stigavši na drugu stranu trga, osjeti miris svježeg peciva i iznenadna glad je skrenu ka pekarni. Izišavši iz nje s perecom u ruci , nasmija se: dama u bundi, u jednoj ruci na kojoj je navučena kožna rukavica, drži drugu rukavicu, a u drugoj u papirić umotan perec, čiji je kraj već slasno odgrizla i žvaće ga dok korača mimo izloga sa šeširima za dame i gospodu – kakva bi to prigoda bila nekom fotoreporteru za snimak! Ruganje samoj sebi bilo je kod Magdalene Baumann znak da joj se vratilo dobro raspoloženje. Moj život su sve same epizode, uredno nanizane u vremenu, pomislila je docnije te večeri, čekajući uobičajeni subotnji Katarinin dolazak Ta konstatacija djelovala je na nju kao otkrovenje. I sve te epizode imale su svoj uredan početak, tijek i kraj, a opet, kao da su se prelijevale jedna u drugu. Za neka od tih prelijevanja bile su zaslužne njezine kćeri, ali neke je sama spajala. Nije se htjela odreći ni Zdenka Morgensterna ni njezinog tako živog sjećanja na Zvonka, koga je, napose u ovakvim zimskim večerima osjećala čak i fizički nazočnog dok joj je pogled lutao od jednog detalja u dnevnom boravku do drugog. U misli joj dođoše Ksenija i njezine kćeri. Čule su se na Badnje veče, kratko, Ksenija se ispričala, boji se da joj purica u pećnici ne izgori, djeca i baka su dobro i sretni blagdani i tebi, mama. Klik! Ta kćerkina užurbanost nije je povrijedila. Dapače. Radovala se jer je osjećala kako je njezin komplicirani odnos prema Branku Rudiću pokopan skupa s njim. Poželjela ju je vidjeti. Kako izgleda? Je li skinula suvišne kilograme? Da li se uputila u posao? Kad otopli otići će u Stuttgart. Voljela bi da nakon toga može reći: Ksenija je riješen problem. Andrijana je to već odavno. A Katarina? Njoj se ne može komandirati, znala je i cijelo svoje uplitanje u njezin život svela je na povremene oprezne opaske. 38-47 Njezine kćeri. Voljela ih je, dakako sve tri, ali joj je Katarina bila najbliža srcu. Njih dvije su se oduvijek savršeno razumjele. Ksenija i Andrijana su imale svoj svijet, kakav bio da bio, ali Katarina je, osjećala je Magda to, tiho iz prikrajka bdjela nad njom. I sada će, kroz koji časak zazvoniti i onda će njih dvije uz hladnu večeru i zlatnu žlahtinu razgovarati na onaj, njima svojestven, neobičan način, kada se čini kako jedna drugoj otvaraju najdalje kutke duše, a zapravo o onom najbitnijem, što ih brine, šute. Šute ne stoga što to kriju jedna od druge već što znaju da u rješavanju tih briga sem sućuti nemaju što drugo učinkovito jedna drugoj ponuditi. 59. Zdenko ju je strpljivo slušao dok mu je Magda detaljno pričala svoju austrijsku epizodu. Završivši priču ponudom Gerharda Kertnera, načinila je pauzu, a onda upitala: - Što sad? -Ništa. Epizoda neka ostane epizoda. A ti živi kao i dosad. -Lijepo je imati tebe kao oslonac – prela je zadovoljno Magda. -I tebe kao glavobolju. Završivši razgovor, Magda se dade na slaganje kockica. Vagala je u mislima sve kombinacije, dok, na koncu nije zaključila da je našla optimalnu: poslušat će Zdenka i od svog životnog ritma neće odstupiti ni za jotu. Iskustvo ju je podsjećalo da kad god se nije držala tog pravila stvar je pošla po krivu. I posjećivat će Blanku svaki dan dok je ova u bolnici. A što se tiče Kertnerovih, prvo će utanačiti ozbilja razgovor s Karlom. Tek onda, nakon što nanovo složi svoju životnu šahovnicu, javit će se Beču. Karlo. Jedna jednačina sa dvije nepoznate, govorio bi Oliver Seldnitzky kada bi se pred njim našla takva neka enigma od čovjeka. Bio je doma. –Šta radiš? – upitala ga je. -Pišem kolumnu za moj tjednik. -Zar nisi odustao od toga? Mislim, sada kada su tvoji financijski problemi riješeni. -Pisao sam i kad su ti problemi bili manji i nisu obuhvaćali brigu o roditeljima. Pišem jer to volim i umijem. -Znam, Karlo. Ali kada se čovjeku otvore nove perspektive... -Meni se nikakve nove perspektive nisu otvorile. Samo su se umnožile obveze. 39 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Tomislav Ketig, Damin gambit IX. Magda zastade malo, a onda reče: -Zaključila sam da mi se ohladila glava i da su mi se razbistrile misli. Što je preduvjet za onaj razgovor koji ne možemo izbjeći. Kako je u tom pogledu s tobom? Karlo je oklevao. -Razgovarao sam s majkom. Ocu je loše i morao bih u Novi Sad. Da odgodimo taj razgovor do mog povratka? -Naravno – složi se Magda. – Nadam se da nije ono najgore. -I ja. Ali to ću znati tek nakon razgovora s očevim liječnikom. Morat će ipak prvo zvati Beč.i zahvaliti se Gerhardu na gostoprimstvu. Saslušavši je, rekao je samo: -Radovalo bi me ako bih i dalje mogao računati na vas. Nije joj predložio ništa konkretno i Magda odahnu. Skoro da se zaželjela mirne svakodnevice, bez ičega što podiže razinu adrenalina i muči um. Bio je sunčan i mlak dan bez vjetra, kada se u zraku već osjeća još udaljeno proljeće i ona odluči posjetiti Zvonka. Upalila je svijeću i stojeći zagledana u granitnu piramidu povela svoj nijemi razgovor s mužem. Prvi put joj je, međutim, misao zapinjala, rečenice bile isprekidane. Osjetila je da onako kako nije bila sposobna za ozbiljan razgovor s Karlom, tako sada i njezina bezglasna ispovijed nije kazivala ono što je htjela reći. Pokušala se utješiti zaključkom kako je razgovor s pokojnicima samo skidanje bremena za vlastite duše. Počelo joj je bivati hladno, noge su joj trnule od stajanja i ona odluči da čim dođe proljeće dade postaviti klupu na kojoj će za lijepih popodneva moći sjediti onoliko dugo koliko joj misli koje joj u takvoj osamljenosti naviru traže. Bilo je tek četiri kada se vratila u grad i ona svrati u cvjetlarnu, kupi ruže i ode posjetiti Blanku. -Puštaju me doma – izvijestila ju je Blanka veselo. – Vidiš, ne dam se ja! – Zakašljala se. – Taj kašalj, veli liječnik, to mi se preostala pluća čiste od nikotina. Imam neku kvržicu na jednom pršljenu i dolazit ću na zračenje dok je ne uklone. -A terapija? – upita oprezno Magda. -Nekakve tablete protiv mučnine, kad mi se javi. I mnogo voća. -Kad izlaziš s klinike? -Za koji dan. Čim obave još neke kontrolne pretrage. 38-47 Sluteći da nije baš sve tako ružičasto, kako joj je Blanka predstavila, Magda u odlasku svrati u liječničku sobu. -Bojim se da sem zračenja ne možemo mnogo toga učiniti – rekao joj je dežurni liječnik, listajući Blankin dosje.- Pojavila se metastaza na jetri i suzila odvodni kanal žuči. Pokušat ćemo produljiti život gospođici Derossi kolikogod je u našoj moći. «Koliko je u njihovoj moći» – koliko ironičnog priznanja nemoći! Odjednom osjeti kako se s takvim mislima boji ostati sama. Koga sam zaboravila? Zapita se i odmah odgovori: «Moju Andrijanu! Moje dijete koje najčvršće stoji na nogama i ima divne dječake. Bože koliko sam moju unučad prepustila njihovim roditeljima! Ali ne mogu stići jednako misliti na svu svoju obitelj! Počela se pravdati. Skoro je uletila kroz otvorena vrata pored zapanjene Andrijane. Kći je zaustavi rukama i skoro zavapi: -Što je, majko? Što se desilo? Magda u trenu splasnu, ispusti šumno zrak iz pluća, poljubi je i odgovori: -Ništa. Samo sam vas se zaželjela. 60. Karlo se vratio tek nakon dva tjedna. Kada ga je ugledala sa crnim gumbom u zapučku shvatila je da mu je otac umro. Šutke ga je pomilovala po obrazu i poljubila. On je samo kimnuo glavom. -Neke stvari su neizbježne, ma koliko bismo mi željeli suprotno – rekao je tiho. -Tvoja mama? I dalje želi ostati tamo? -Predlagao sam joj da ipak proda kuću i dođe k meni. A tko će tvome ocu cvijećem resiti grob? – pitala me je zdvojno. – Preselit ćemo i njega ako želiš da nam bude blizu i da ga posjećujemo. – Hoću da budem s njim tamo gdje smo proveli skoro cijeli život – ostala je uporna. -Neće u svoj Zagreb – rekla je tiho Magda i odmah prekorjela sebe zbog te sitne lukavosti koju je smislila kako bi izvukla iz Karla misli li ostati ovdje ili otići u Beč. Karlo podiže glavu, ali mu je pogled išao mimo nje. -Hoćemo li kapućino ili da pređemo na nešto žešće? – upita je, kao da ga je njezina obavijest ostavila ravnodušnim. -Martel, je li? – osmjehnula se, prihvaćajući njegovu igru. – Što piješ kada nisi samnom? 40 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Tomislav Ketig, Damin gambit IX. -Kako kad. Magda se nađe preko stola ka njemu: -Piješ li uopće s kim? U klubu «A» bilo je tako tiho da je čula Karla kako je snažno udahnuo zrak prije no što joj je odgovorio: -Popijem čašicu nečega pri poslovnim kontaktima. -Što tada piješ? -Rekao sam ti: kako kad. Zapravo i ne sjećam se. -Kada sam te one večeri u jeruzalemskom hotelu upoznala nisam ni slutila da ćemo dogurati dovde. Karlo je zainteresirano pogleda: -Dokle smo dogurali? -Da nam su se životi tako isprepleli da ne znam kako ih rasplesti. Kao da smo žena i muž ili ljubavnica i ljubavnik. A nismo ni jedno ni drugo. Niti ćemo ikada biti. Karlo je pogleda pa mirno odgovori: -Tko kaže da nam se moraju rasplesti? -Ja kažem, Karlo. Ostat ćemo prijatelji, ali svatko mora poči svojim putom, a oni nam ponovno postaju različiti. -Ti si me pitala da ti otvorim vrata svog života, sjećaš se? -Dakako da se sjećam! – skoro uzviknu Magda. – Ali nisam slutila što je ispred tih vrata! -Mislila si da sam apsolutno slobodan čovjek. Ali nitko nije posve slobodan, Magda. -Odlaziš u Beč, je li? -Da. Ali time se samo premještam iz jedne točke mog životnog trokuta u drugu. -Irena Willander je dobra žena. Možeš joj prepustiti da vodi računa o onom dijelu tvog života koji svaki pametan muškarac prepušta osobi kojoj vjeruje. Kako bi lakše izišao na kraj sa onim drugim dijelom. -Ireni je dovoljno što vodi računa o Gerhardu. -Zašto se praviš da me ne razumeš? Njezina briga o Gerhardu je jedna vrsta brige a o tebi bi bila posve druga. Karl je šutio. -Zašto si tako tvrdoglav? I zašto stalno pokušavaš sakriti se predamnom u neki misterij? Kada si me prvi put doveo u ovaj klub i sebe i taj klub i sve oko sebe obavio si nekim tajanstvom, a ispalo je kako je sve to posve jednostavno kao i sve na ovome svijetu. Već tada si znao kako će se sve ovo okončati, zar ne? Karlo je i dalje šutio. 38-47 -Taj tvoj zadatak koji si dobio od Gerharda dao ti je pred samim sobom neke dodatne važnosti i počeo si uživati u tomu, pa si i predamnom počeo igrati osobu koja u stvari nisi. – Magda ga ispitivački pogleda: - Ili ipak jesi? – Odmahnula je rukom. – Svejedno. I sada, kada se to od privremenog angažmana ovde, u Hrvatskoj i tamo, u Vojvodini...i moguće još negdje pretvara u pravi obiteljski posao koji ti je od početka bio namijenjen, sada što? Reći ćeš zbogom arheologiji, zbogom povijesti umjetnosti, zbogom ...čemu još? Ah,da! I meni. Znam,znam! – nastavila je uzbuđeno, videvši kako je zaustio reći nešto razuvjeravajuće, a ona je to najviše mrzila – to tješenje onoga koga ostavljaš, kako bi sve proteklo lijepo, bez suza,i drame uopće. Sjetila se kako je u hotelu Oziris u Kairu bila sretna što joj nova dionica života donosi i dvoje intimnih prijatelja , a gle kako ostaje prvo bez Blanke, koju joj otima smrt , a sada i bez Karla koji odlazi svojim putom. -Jesi li obavijestio kćerku? Tvoju lijepu Sofiju. -Bio sam jučer s njom. -I što ti je rekla na to? -Rekla mi je : u redu. Naučit ću tečno njemački a onda se prijaviti na audiciju u Burgtheater. Magda se osmjehne: - Voli te više nego što i slutiš. A mi, Karlo? Što ćemo mi? Rasplitati naše živote? -Ne vidim da su se se tvoj i moj život baš tako jako isprepleli. A ako i jesu, ispreplele su se misli, nazori, osećanja. Dobro, stekli smo i neke zajedničke navike. – Osmjehnuo se: -Primjerice martel. Ali što bismo to rasplitali? To što ćeš ti i dalje biti u Zagrebu, a ja možda u Beču...Ako smo vezani, Magda, vezani smo duhom. A ne fizički, a ne življenjem u istoj točki svijeta. Stanka. Onda Magda: -Ako želiš, možemo dogovoriti dan i sat u tjednu kada ćemo se čuti i saopćiti jedno drugomu sve ono što prijatelj osjeća kako onaj drugi treba znati. Tako ćemo spriječiti vrijeme i prostor da nas potpuno rastave. -Dogovoreno. -Možeš me otpratiti doma ako trenutno nemaš što drugo u planu. Karlo kimnu glavom i pozva konobara. Opazivši da Karlo vadi mobilni telefon, Magda ga uhvati za ruku. -Neću taksi. Htjela bih da hodamo kao onda na Sil vestrovo: ruku pod ruku, polako, nogu pred 41 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Tomislav Ketig, Damin gambit IX. nogu, da nas opije rezak zimski zrak i da kad dođem doma budem toliko omamljena od kisika da ne budem u stanju misliti ni na što i ni na koga. Čak ni na tebe, dragi odlazeći prijatelju. Krenuli su šutke Ilicom, mimoilazeći se sa prolaznicima koji su u taj sat prosto navirali iz svojih ureda, izlazili iz nanizanih dućana i silazili s tramvaja čija je buka i škripa kotača u šinama nadjačavala sve. Još uvijek šutjeći, izbili su na trg. Podno Jelačićeve ispružene sablje stajao je mladić i pocrvenjelim prstima držao violinu i gudalo trudeći se da popularni potpouri zvuči što čistije. Magda i Karlo stadoše u isti tren i mašiše se novčarki. Spustivši po dvadeseticu u kartonsku kutiju pred mladićevim nogama, ostadoše stojeći odslušavši još nekoliko taktova, a onda se uputiše ka Kaptolu. Dok su se penjali uzbrdicom Magda pomisli: «Je li ovo šetnja za rastanak? Ili ćemo se još sastajati, ne stoga što bi na tim sastancima rekli jedno drugome nešto novo, nego da otklonimo svako dramatiziranje i patetiku koji pristaju ljubavnim parovima ali ne i prijateljima.» Odluči odmah poraditi u tom pravcu. -Izgleda da ćemo uskoro oboje na put – reče, trudeći se da joj glas zvuči raspoloženo. – Nameravam posjetiti svoju najstariju kćer u Stuttgartu. -Da, ti si imala, po ono malo informacija koje si mi s vremena na vrijeme priopćavala, podosta komplikacija s njom. Je li to iza tebe? -Jeste. Ksenija je zatvorila definitivno mučnu bračnu epizodu za sobom. Karlo ne odgovori odmah. Onda reče: -Mi smo oboje štedjeli jedno drugo, uzdržavajući se od intimnih ispovijedi, Pritom si ti više štedjela mene nego ja tebe. -Možda mi je samo malo teže otvoriti se. To je sve. -Da. Moguće je to posrijedi. Zaustavili su se pred Magdinim stanom. Karlo joj se zagleda u oči i reče tiho: -Prošli put si me ovdje na rastanku poljubila. Hoćeš li i sad? Magda je oklijevala a onda odgovori: - Onaj poljubac ti je rekao sve što sam ti o svojim isjećajima imala reći. Sada bi to bilo ili ponavljanje ili oproštajni poljubac. Ono prvo ne želim ja. A ovo drugo...Što ćemo, Karlo? Odluči ti. Šutio je dugo, a onda rekao: -Zvat ću te za koji dan. Lijepo spavaj. Okrenuo se i ovaj put se brzo udaljio. 38-47 «Odlaže jer mu nije lako reći «zbogom». Ah to «doviđenja»! Taj pozdrav koji može značiti sve: «vidimo se sutra», vidimo se za tjedan dana», «ne vidimo se nikada više»! Lukavi Karlo! Zna dobro što taj višesmisleni pozdrav znači: ne znači zapravo ništa! Zvat će me za koji dan da bi mi rekao...što? Ostavio si je vremena za definitivni odgovor i istodobno otvorio mogućnost za novo odlaganje odgovora.I tako...dokle? Ljutito je otključala vrata i škripa koja je u uličnoj tišini neprijatno odjeknula rječito je kazivala njezino raspoloženje. Odjednom nije bila raspoložena ni za što. Samo ju je volja tjerala oduprijeti se želji da se tako obučena baci na kauč i zatvori oči. Otišla je u kupaonicu. Mlaki tuš ju je uvijek vraćao u normalu. Umotana u meki, topli penjoar, sjela je preslušati telefonske poruke. Bila je samo jedna: «Dođi sutra» – Blankin glas bio je slab i promukao. Oboje, koje sam se ponadala imati dugo uz sebe, odlaze, prostrujalo joj je umom. Šesta dionica mog života, tako sam je nazvala? Dvije godine je trajala, a vjerovala sam kako...Što ćeš poslije, Magda? Cesta za koju si se ponadala kako se otvara pred tobom, cesta u slobodu, kojom ćeš hodati praćena svojim novim prijateljima, hodati dugo i biti sretna, ta cesta iščezava u pijesku samoće. Koliko ću se još puta naći pred istim pitanjem: što dalje? Dakako, mogla je sve poslati k vragu i predati se primamljivom staračkom drijemežu, življenju od danas do sutra. Što: mogla? Da je mogla ona bi to već davno učinila. Ali Magdalena Baumann Politeo je drukčijeg kova. Ona živi a ne životari! Kako će izgledati njezin budući život, kada Blanka postane samo uspomena, koja, kao i svako sjećanje neumitno blijedi, a telefonski razgovori sa Karlom Kertnerom budu sve rjeđi i sve kraći? Bila je svjesna da se na to ne može pripraviti. Morat će se izravno suočiti s tim. I srcem i umom. -Prepala si se samo – rekla je, sjedeći na rubu bolničke postelje. – Tvoj liječnik mi je malo prije rekao kako zračenje kralješka dobro napreduje i kako će te uskoro pustiti doma. Gledala je u Blankino upalo lice, boreći se da sakrije ono što je na njemu vidjela: zbrčkanu kožu starice, bore oko usana i umor u očima. -Loše izgledam, je li? 42 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Tomislav Ketig, Damin gambit IX. -Izgledaš kao i dosad. -Imam zrcalo, Magda. -Dobro. Malo si oslabjela. Ali to je od tanke bolničke hrane. Kada te puste ja ću se pobrinuti za tvoj jelovnik. -Moju mamu su primili u gerontološki centar, dolje u Splitu. Drugih obveza nemam. Uredila sam da me kremiraju. Spremna sam. Magda je šutjela. Nepristojno je biću, svjesnom da neumitno odlazi, brbljati i dalje glupe utješne fraze. Ušla je sestra sa lijekovima. -Moramo pustiti gospođu Blanku da se malo odmara, nakon što uzme lijek – rekla je sa rutiniranom ohrabrujućom vedrom notom u glasu. Magda shvati da joj time pruža izliku da se udalji. Nagla se i poljubila Blanku, pritisnuvši svoje usne uz njezine onako kao u onoj vreloj mediteranskoj noći. Po suzama koje su kliznule niz Blankino lice zamijetila je kako ova shvaća da je to oproštajni poljubac. Svratila je u liječničku sobu. -Kraj je – rekao je dežurni liječnik. – Dat ćemo joj po potrebi morfij i kisik. Ništa više ne možemo učiniti za tu hrabru ženu. -Javite mi svakako kada...-nije mogla prevaliti preko usana rijeć «premine». – Nemate komu drugomu. – Uzela je iz torbice blokčić, otcijepila listić i napisala na njemu svoj telefonski broj. Liječnik kimnu glavom i uze ceduljicu.. U dvorani krematorija sem nje i Karla bilo je još dvadesetak Blankinih koleginica i kolega. Križ i tri vijenca: njezin, Karlov i od Leksikografskog zavoda. Svećenik je održao opijelo. Naviklo. Rutinski. Magda ga je promatrala imao je ispupčen trbuh i dvostruki podbradak. Glas mu je bio sonoran, ali lišen svake osjećajne boje. Iz zvučnika se nakon toga začula tiha glazba i lijes sa Blankinim tijelom počeo je tonuti u otvor koji se pod njim otvorio. Onda su se vratanca nad njim zatvorila i začulo se potmulo čangrljanje. Zatim tišina. Blanka je postala pepeo. 38-47 61. Karlo je krenuo za Beč prvih dana ožujka. Uoči odlaska zamolio je Magdu da još jednu večer provedu skupa. Otišli su, dakako, u klub «A». -Ovdje možeš doći i sama, jer će svi nazočni poštivati tvoj mir. – Podigao je pogled ka glavnom konobaru i rekao – Čuo si, Milane, što sam rekao dami. Jesam li u pravu? -Apsolutno ste u pravu, gospodine Kertner. Što biste izvoljeli za početak? -Zvat ću te kad god za to bude povoda – reče Karlo, sačekavši da se konobar udalji. Magda se osmjehnu: - Samo nemoj srijedom. Srijedom imam dogovoreni drugi razgovor. -Neću te tek tako pustiti da mi se izgubiš na nekoj novoj cesti. – Glas mu je bio tih i kao da je u njemu bilo prizvuka žaljenja. -Neću se izgubiti, dragi moj Karlo. Nema novih cesta za mene. Shvatila sam to tek kada si mi pokazao tvoju i kada sam uvidjela da ni ona nije za mene nova. – Uzdahnula je. – A toliko sam se nadala da jeste! Bože, koliko je cijeli život pun ponavljanja. Ali čak i kad su ta ponavljanja lijepa, ne vode te nikamo izvan onoga što ti je već poznato. – Nježno mu je dlanom poklopila šaku. - Dok smo mladi sve što je pred nama izgleda nam novo. Ali brzo se uvjerimo da je broj novina veoma skroman. Prebrzo se učimo životu, Karlo! I onda nam preostaje ili da se pomirimo sa jednoličnošću u kojoj plivamo iz dana u dan ili da i dalje jurimo fantoma slobode. Kao ti...i ja. Dok i mi ne posustanemo i ne stavimo točku na to uzaludno traganje. Upravo je stavljamo, Karlo. Je li? Dugo nije izustio ni riječ. A onda je samo rekao: -Da, Magda. Servirana im je večera. Šutke su jeli, Karlo je dolivao zlatasto istarsko bijelo vino u čaše, Magda je slušala pijanista koji je stigao, sjeo za glasovir i počeo sa repertoarom koji je ona toliko voljela. Potom je stol raspremljen i ostale su samo boca i čaše. Onda Karlo prekide šutnju: -Dolazit ću u Zagreb, znaš? Imam dovoljno razloga za to. -Sofija? Ali rekao si kako ona hoće u Beč. -Njezina je perspektiva ovdje, a ne u Burgteatru. Dakle, ona je jedan od razloga. -Imaš ovdje svoj stan. To je nedvojbeno također razlog. 43 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Tomislav Ketig, Damin gambit IX. -Predložio sam Sofiji da se preseli tamo. Rekao sam joj: imaš pravo na vlastiti, od roditeljske ljubavi i brige nekontrolirani život. Istina, dolazit ću. Da te vidim, a ne da ti držim propovijedi. -Onda se možemo i mi viđati. -I to je jedan od razloga. -Nije, Karlo, nemojmo se zavaravati. Ti si, žene to prepoznaju, izgradio stanoviti osjećajni odnos prema meni, koji je stalno bio na rubu između prijateljstva koje smo imali i onoga što smo bili svjesni kako ne trebamo imati, ali je u nama vrebalo iz prikrajka da nas zaskoči kad nam oprez popusti. Kada otputuješ to će otputovati s tobom, u susret nekoj drugoj ženi. I naše prijateljstvo ostat će čisto. Magdalenin glas zvučao je čvrsto. Karlo to osjeti i samo kimnu glavom. Nije se imalo više što reći. 62. Prošlo je mjesec dana od Karlovog odlaska, a Magda nikako da se odluči krenuti u planirani posjet Stuttgartu. Ni sama nije znala zašto toliko odlaže taj put kad za to odlaganje nije bilo nikakvog razloga. Slutila je jedino kako joj to šesto čulo iz svoje duboke potisnutosti u kojoj kod ljudskih bića još živi, sugerira da sačeka. Prvih dana travnja saznala je zašto: njezina svekrva Milica Darmanović promijenila je svijetom. Umrla je tiho, skoro neprimjetno, kako to čine mudri stari ljudi kojima se posreći i da im smrt bude laka, potonuće u vječni san, i odlazak koji će njihova okolina primiti također razumno, smireno, s onoliko tuge koliko svaki neminovni rastanak izazove, ali bez ritualne kuknjave, i javnog iskazivanja nepostojeće boli. Nasljedstvo Darmanovićevih učinit će Kseniju i Andrijanu imućnima. Ne bogatima, jer tih dva milijuna eura koliko je Magda cijenila da vrijedi tih sedam samoposlužnih restauracija i dva motela na autocesti blizu Stuttgarta, po današnjim kriterijima kada se vrte daleko veći iznosi i svaka tajkunska jahta usidrena u Ičićima ili Rogoznici vrijedi više, ne predstavljaju bogatstvo. Ali bit će to dosta impresivna suma. A ne radi se o gotovini, koju je lako podijeliti na dva dijela, nego o poslovnim objektima sa nejednakim profitima, a ako bi to prepustili odvjetnicima stvar bi mogla poći tko zna u kom smjeru. Sve joj je to prolazilo kroz glavu dok je u po- 38-47 podnevnom vlaku za Muenchen čavrljala s Andrijanom, gledajući povremeno odsutno u planinske krajolike koji su promicali oko njih. Odavno je ona opazila kako posjeduje moć usporednog održavanja dvije razine misaone koncentracije. Tako se i sada, prepuštajući očima sliku svijeta oko sebe, uz neobvezatni razgovor s kćerkom, drugim tijekom misli vratila na ono što je čeka po dolasku u Stuttgart. Majka Milica je rekla kako se Ksenija brzo uvela u posao i da to čini s voljom. Brine je, govorila je to što je opsjeg svojih zaduženja zadržala u uskom okviru koliki je ona, njezina baka zadržala za sebe, prepustivši ostalo svom menadžeru, koji je kontrolirao rad restauracija i motela. Magda ga je upoznala. Bio je Nijemac iz Pomeranije, Prus praktično, kojeg je još stari Darmanović, sluteći po vlastitom zdravstvenom stanju kako je zamjeni došlo vrijeme, te kako se njegova Milica ne bi sama suočila s teretom posla koji ne bi niti mogla niti znala savladati, odabrao među svojim najbližim pomoćnicima. Taj Kurt, sjetila se Magda baka Miličinih riječi, bio je među svim djedovim pomoćnicima najmlađi i sam Bog zna, dodala je, kako ga je djedovo oštro oko izdvojilo. Magda je cijenila da se približavao četrdesetoj, iako kod tih plavokosih sjevernjaka nikada nisi siguran u procjeni. Upitala se hoće li on Kseniji i Andrijani biti odan koliko je bio odan Darmanovićevima. «Razmišljaš balkanski, strijepeći od urote», podsmjehnuo bio joj se Zdenko. «Bit će odan, dakako, jer je to odanost samome sebi, čuvanje vlastite pozicije.» Pala je noć. Večerale su, namjestile krevete, Andrijana je iz termosice ulila u šalice još toplu kavu. Onda je rekla: -Znam, majko, da razmišljaš o onome što nas u Stuttgartu očekuje. I ja sam o tome razmišljala sve vrijeme dok smo čavrljale . -Umiješ u mozgu istodobno aktivirati dvije valne duljine, je li? – nasmiješi se Magda. .-Ja sam tvoja kći, nisi znala? -I što si zaključila? -Ništa, vjerojatno kao ni ti. -Taj Kurt čini mi se najboljim rješenjem i za ubuduće. -Hvalila si mi sestru kako se promijenila. -Jesam. -Ali njezine poslovne sposobnosti nikada neće biti pretjerane, je li? 44 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Tomislav Ketig, Damin gambit IX. -Neće. -A ni ja u tom pogledu ne umišljam da sam bogzna što. I prikovana sam za Zagreb. Za obitelj. Prema tomu...Kurt do daljeg. -Ti i Ksenija morat ćete se dogovoriti o tomu kako upravljati zajedničkom imovinom. Možda bi najbolje bilo da tom Kurtu ponudite ortaštvo i prepusgtite da on i dalje vodi posao.Ali ćete tu imovinu prethodno morati podijeliti na ravne dijelove kako bi Kurt znao komu polaže računa za koju restauraciju i koji motel. -A ako ne budemo mogle? Magda se trže. -Što to ne budete mogle? Da zajedno upravljate ili da podijelite imovinu? -Da se dogovorimo. -Onda će to riješiti sud – Magda odjednom zažali što je uopće pokrenula tu temu. – Uostalom, možete naprosto sve prodati i umjesto da vašoj djeci osigurate stalne izvore prihoda za njihove studije, za to da i ona imaju što ponuditi svojoj djeci, da vaše obitelji od plaćenih tuđih slugu, državnih ili privatnih, svejedno, postanu ljudi koji sami upravljaju svojim životima i svojom sudbinom, spiskajte to na vikendice, skupe automobile i ostale bedastoće potrošačkog društva. Ja vam u tome neću smetati. Putujem u Stuttgart da odam poštu jednoj časnoj i odgovornoj ženi koja je o ovim stvarima razmišljala kao ja i nadala se da će i slijedeće generacije tako rezonirati. Mada bih s puno prava mogla umiješati se radi svojih unuka. Tvojih sinova i Ksenijinih kćeri. Iako mogu samo reći i Tebi i Kseniji što o tome mislim i ništa više. – Odjednom se ironično nasmijala. – Eto! Tebi sam već rekla. Ostaje mi to reći i Kseniji. Ima li još kave? Ionako mi se više ne spava. -Ja neću spiskati ni na što, majko. – Andrijana pruži Magdi plastični lončić s kavom. – Ali što ako se Ksenija uplaši od obveze koja će pred njom iskrsnuti? Obveze koje zahtijevaju borca kakva si ti, a ne komotnu lenjivicu kakva je moja starija sestra oduvijek bila? Magda ne odgovori odmah. Gledala je svoju kćer, jedinu od sve tri koja je uspješno sastavila brak i svoje «ja» u funkcionalnu cjelinu. Odjednom osjeti kako je svladava onaj umor koji ne dolazi ni od rada ni od dugotrajnog truda da se postigne neki važan cilj, nego od nemoći. -Ne znam – reče najzad. – Sačekajmo da to čujemo od nje. 38-47 63. Nije znala je li konačno sve za njom ili joj život sprema još neku stupicu. Bila je topla večer i konac svibnja nagovještavao je rano i vrelo ljeto. Iz obližnjih drvoreda kroz otvorene prozore dolutao je miris rascvalih lipa. Čekajući Katarinu postavila je stol i sjela, puštajući da je misli vode kamo ih je volja. Iz Stuttgarta se vratila sama. Andrijana je ostala da raspetlja nastale imovinske odnose između nje i Ksenije. A ispostavilo se da je njezina bojazan bila opravdana. Ksenija je, dakako, htjela ostati u Njemačkoj, obrazlažući to željom svojih kćeri da tu završe studije i sa europskim diplomama otvore sebi vrata svijeta u kojemu, kako su rekle, vrijedi živjeti. Ali to se može i ako proda svoje naslijeđe i nastavi skupa s djecom živjeti od kamata na oročen novac. Živjele bi, doduše, skromno, ali i bezbrižno. Ona je, naime, umorna od svega i nema volje ni za što. Dok je baka Milica bila živa nije je željela razočarati te se trsila, hineći poslovnu ženu, ali sada se nema komu dokazivati. Na Magdin upit je li se o tome savjetovala s kćerima ponovila je ono što je svojedobno rekao njezin pokojni muž: ja odlučujem za njih. Onda je dodala rečenicu od koje je Magdi zastao dah: - Mislim da je vrijeme, majko, da se prestaneš miješati u moj život. – Onda se trgla kao da se uplašila od vlastitih riječi. – Mislim, mogu dalje i sama – dodala je. Magda je očekivala da će je Ksenija, kao što je ranije običavala, makar pitati za savjet. Nju je, međutim dočekala jedna druga Ksenija, koja je bjelodano već sve odlučila. Ni traga od one sentimentalne čitateljke ljubića, koja je hitala majci pri prvom oblaku na njezinom horizontu. Ksenija suzdržanih osjećanja, puna sebe, svakim svojim gestom stavljala je majci i sestru na znanje kako joj savjeti više nisu potrebni. Magda nije znala je li to samo oklop iza kojeg se krije urođeni strah od upravljanja vlastitim životom ili se pred njom pojavila ona, dotle skrivena Ksenija, koja je prvi znak svog postojanja dala kada je pritiskala mater da proda stan i da novac Branku za njegovu poslovnu avanturu. Možda to nije bila njezina podložnost mužu? Ili, ako je i bila, poklapala se samo njezinom 45 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Tomislav Ketig, Damin gambit IX. potajnom željom da pomoću majčinog novca preuzme onu vrstu komande u svojoj obitelji, koju i muževi i djeca takvih žena spoznaju prekasno: kada su već u ispletenoj mreži. Komandu slabih bića, koja dizgine, kada ih se jednom lukavstvom dokopaju, više ne ispuštaju iz ruku. Magda osjeti kako joj to počinje bivati svejedno. Možda bi je to ranijih godina zaprepastilo i potreslo, ali sada joj se to ravnodušje činilo normalnom reakcijom na Ksenijino ophođenje prema njoj. Tamo, u Stuttgartu uradila je nakon takvog Ksenijinog dočeka još samo dvije stvari: u razgovoru nasamo s Kurtom, koga je Andrijana uzela za ortaka,, izmamila iz njega čvrsto obećanje da će pomoći Kseniji kako bi postigla što bolju cijenu. Potom je posadila pred sebe svoje unuke i saopćila im majčinu odluku. «Ja nemam prava miješati se u sve to», rekla im je, «ali vas dvije imate.» Djevojke su shvatile što im je željela reći. «Grob vašeg oca je uredan i na njemu uvijek ima cvijeća» – rekla im je potom. «Smrt je granica iza koje se ili prašta ili barem zaboravlja,» Ostavivši Adrijanu da pravno sredi svoj dio naslijeđa, uputila se doma. «Vrijeme mi je ponovno podijeliti svoj život na prošlost i budućnost i premjestiti sve u njemu kamo i spada. Granica koja ta dva vremena dijeli stalno se pomjera unaprijed i čovjek sve više ostavlja za sobom. To se da podnijeti ako imaš sadašnjost. A imaš je ako imaš drage ljude koji su jučer bili dio tvog života, ali će to biti i sutra. A što ja imam? Jednom tjedno telefonski razgovor s Capetownom. Blanke više nema. Karlo je u Beču i ne javlja se. Moja najmlađa kći, moja vjerna Katarina jedina je dio mojih budućih dana, a bilo bi prirodno očekivati da se okrene sebi.» «I sada će, kao i dosad, još s vrata uputiti mi svoj upitni i zabrinuti pogled. Dođe mi viknuti: «Rodi dijete! Kako znaš i umiješ! Pa njega gledaj tako!» «I taj život. Smišlja li smišlja svoj slijedeći potez. Hoće razdrmati mi živce i navesti me na brzopleti odgovor. E, nećeš! Ne Magdalenu Baumann!» «Nema on što izmisliti ako mu ti ne daš «štofa». Ali tebi vrag ne da mira. Samo da ti se ne javi opet taj Gerhard Kertner. Neće. Sad kad se definitivno dočepao Karla to hinjeno zanimanje 38-47 za Zagreb i njen angažman postali su mu lanjski snjegovi.» Više tankoćutnosti je očekivala od Irene Willander. Ali ni njoj bjelodano nije bilo do prijateljstva. Ostvarila je svoj plan, dovukla svog muškarca k sebi i zaboravila da je Magda Politeo uopće bila u Beču i da je s njom kovala žensku urotu. Dobro je što se ta epizoda bezbolno po nju okončala. Taj njen uzlet u visoko društvo kako bi tamo uredovala kao umišljena sentimentalna palančura sada joj se prikazao u pravom svijetlu: kao preispoljna glupost. Sve se dobro i na vrijeme završilo. Prijateljevanje s Karlom stalno na rubu flerta i već zašlo u monotoniju istih mjesta susreta, istih pića, istih problema i istih riječi bilo je zrelo za svršetak. Blanka Derrosi? I to se okončalo upravo kada je prijetilo postati ono što nijedna od njih dvije nije htjela: banalno žensko druženje sa primjesom homoseksualne erotike. Jedino što je konac bio tragičan. Blanka je bila kao anđeo poslat da je kuša, da joj pokaže nju samu, skrivenu ispod pokorice građanskog odgoja a potom da odleprša u nedohvat, u san. Ipak, pomislila je, iza Blanke će ostati uvijek sjećanja na njezine dirljive ispovijesti, na priče o svojim doživljajima, koje je znala tako slikovito dočarati, pa ih Magda i sada vidi toliko jasno da joj se čini na mah kako Blanka nije umrla, kako će sad zazvoniti telefon i javit će se njen od cigareta promukli glas i reći: dolazim. Imam nešto novo čega sam se sjetila, a nisam ti to još ispričala. «E, pa, živote, čekam tvoj potez. Bez znatiželje. A imam se čime pozabaviti. Toliko si toga zapustila, Magdaleno Baumann Politeo! Kad si zadnji put telefonirala Zdenku? Kada si bila na Mirogoju? Zvonko čeka tvoje cvijeće. Obećala si Marini i Renati da ćeš otići i na Miroševac. Hajde, uđi u kolotečinu. Dolac je sada bogat svim i svačim. Kupuj mlade salate, ribe, trešnje i jagode. Lišena ostalih strasti utaži strast za dobrim jelom! Zvat ću Zdenka!» -Ne sjediš doma, kako si obećao – prekorjela ga je. - Gospodin Morgenstern je u Johanesburgu – izvjestila bi me Doris. Drugi put: - Gospodin Morgenstern je upravo odletio za Dohu. Je li te to sin šalje umjesto sebe? Ćula je Zdenka kako se smije: - Ja u Južnoafričkoj Republici živim, ali više ne poslujem. Priznajem, malo sam se aktivirao. Na 46 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Tomislav Ketig, Damin gambit IX. preporuku mog liječnika. Veli: nagla promena ritma života opasnija je od ritma kojim sam navikao živjeti. -Vidi, vidi...Morat ću i ja porazmisliti o svojoj nakani da dignem ruke od svega. -To si namjeravala? -Djeca i prijatelji nisu mi ostavili veliki izbor. Ne trebam im. Pa sam riješila vidjeti trebam li još samoj sebi. -Naravno da trebaš. -Valja mi dalje igrati tu konačnicu na koju si me naveo, a ploča mi je opustjela. Nemam ni s kim ni s čim. Čekam da moj protivnik – život povuče novi potez. A dotle idem na plac, na Mirogoj i – nasmija se kiselo – uopće živim burno. Sad moram prekinuti, oprosti jer čujem zvono. Stiže mi Katarina na večeru i remi. Izlazeći iz autobusa na mirogojskoj okretnici pomisli kako su grobovi samo čuvari uspomena, važni jedino živima koji su izgubili one koje su voljeli pa tu, zamišljajući da ih pokojnici čuju, razgovaraju sami sa sobom. Blanka se dala spaliti i tako je prekinula svaku vezu sa svijetom živih. S buketom ruža i svijećom Magda zamišljeno prođe kroz arkade. Koračala je kao mjesečar, ne opažajući ništa oko sebe. Onda ugleda klupu pred grobnicom Politeovih i nasmiješi se zadovoljno. «To ti je bila jedina pametna ideja u zadnje vrijeme», rekla je samoj sebi. Upalila je svijeću i zaštitila je poklopcem od vjetra. Onda je položila cvijeće na grobnu ploču, uzela vazu i otišla po vodu. Vrativši se sjela je na klupu i počela svoju nijemu ispovijest. U ovih godinu dana činila sam griješku za grješkom, moj Zvonko, govorila je u sebi. Htjela sam pomagati onima kojima nije bila potrebna moja pomoć i ispala sam glupa i smiješna. Ali s tim je svršeno! Bit ću opet ona stara Magda kakvu me poznaješ. Magda koja dobro razmisli prije nego bilo što poduzme. Magda koju ni Usud nije ostavio na cjedilu. Uzeo mi je Andriju i tebe, ali mi je ostavio Zdenka i Olivera, mada od ovog potonjeg ne očekujem nikakvu pomoć. Dobro, neizravno mi je dao najveći dar. moju Katarinu. Jučer smo imale dug večernji razgovor. Uvijek nas dvije tako kada nam dosadi kartanje, pa legnemo jedna kraj druge. Sve više mi se čini kako su i Ksenija i Andrijana, svaka na svoj način, moji svjetovi koji su se udaljili od mene, a da je Katarina moje produljenje u vremenu, da 38-47 sam to ja koja pobjeđuje konac života koji mi se neumitno bliži. I kada me nesmiljeno budi iz staračkih nazora čini to onako kako bih ja reagirala u njezinoj dobi i na njezinom mjestu. Sve češće mi nedostaješ, moj Zvonko. Nemam s kime podijeliti godine kada čovjeku sve što je prinuđen činiti sve teže pada i sve mu je teže obmanjivati sebe kako mu je oslobođenost od obveza najbolje rješenje. Zdenko Morgenstern mi je nudio da ostanem s njim u Capetownu i možda bih tada to i učinila da me što obiteljske neokončane brige, a što naivna nada da mi stječena nova prijateljstva, da su mi Blanka, a napose Karlo šansa da proživim svoju osvojenu slobodu onako kako sam je zamišljala i kako sam joj se radovala nisu od toga odvratile. Nemoj me shvatiti pogrešno, moj Zvonko! Tuga što te više nema ima svoj kut u mojoj duši, kao i tuge za svima koje sam tijekom života izgubila, ali novi dani zaslužuju nova osjećanja! Sada su moje obiteljske brige okončane. Kako tako, ali jesu. A prijateljstva su se razišla kao jutarnje magle i odjednom sam se našla sama na čistini. Nigdje nikoga i ničega za što bih se uhvatila. A ja ne mogu trajno svesti život na ono na što sam ga ovih dana svela! Šutiš. Dobro, šutiš pod ovom granitnom pločom gdje te nema. Ali šutiš i u meni gdje živiš kao moje drugo ja. Je li to potvrda da sam u pravu? Vrijeme mi je poći doma jer večer se polako hvata i autobusi za Kaptol su sve rjeđi. Laku noć, dragi. 47 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Lazar Francišković, Mađarica 48-58 Mađarica LAZAR FRANCIŠKOVIĆ XI. – Dođi, sjećaš li nam naše klupe, koju je oluja na putu u vinogradima jednom načinila? – Uzima svojom mu levicom desnicu i izlaze na meki duboki i pješčani široki progon–put i noć.U oličje pobranih vinograda s gdje gdje kojim grozdom na trsu i voćem na stablu. A žut kao talir puni u daljini na horizontu pomalja mjesec. Dajuć cijelom okolišu neku tajanstvenost pa i pospanim i zaspalim domovima. Samo košava nastsvlja svoju upor nepomir pjesmu stvarnosti. Ni vedru ni tužnu već poput tu i tamo bijelih po nebu oblaka koji vrilu–izdan jedne traže priče traže. – Koliko li smo se puta skrivali od doma mojih i u pozne sate i od mojih, da nas ne vide.Mjesto tako blizu a i daleko. Sjetimo. – U zjenama u nje i glasu nestrpljivost a u njega zbunjenost: – Iskreno davno bilo i ne uspijevam orijentirati, a ipak i nije. – hodaju i dalje po dubokom pijesku i tišini, koju odjednom u polu sjenama noći i oluje remeti lijet mudre i požrtvovane sove. Zastaju za čas: – Sjećaš, primjetila jednom zajedno nakon nekoliko dana iza velikoga nevremena srušenu staru višnju na cesti i pijesku. Neznam ...tako ostala, pudar joj obrezao grane i stablo ostavio nama za uporabu–sjedenje.Samo bi se ako bi smo se našli, dobri starac nasmijao lagano i klimnio glavom. Čak što više jednom i pozvao u svoj vinograd da nas od mojih sakrije. – ušućuje jedno vrijeme i čeka da se vjetar nešto smiri i gleda ga na mjesečini u noć, tiho ... – Kada je sve otišlo ... a ja krenila da lutam i tako jedno susreli kod naše Mili klupe, vjerojatno iduć svome domu na večeru Starac se zaustavio. Saznala sam da je bio učitelj, umirovljen, varam, bilo je nešto u njem što nije djelovalo da je pudar, i pokazujuć svjom desnicom na grudi: – srce nije moglo ovako dalje ... i otišao kao što odlaze nepomir i nesrećni ratnici za svojim nadam svjetlom dalje. A ova srušena klupa snagom prirode ... možda jednom probudi u plamu kojemu je i krenila ... jer ništa nije ne- važno. – Obasjani plamenom sunca i moštom vinograda. – Ne brini, vještija i od tebe Mili, samoća je učinila od mene i radoznalost da se dobro snalazim kao tragalac. – Nanovo kreću i on šali: – Na sve pristajem samo ne u oplakadu znam da ću izgubiti.– Zaustavljaju i ona blago smije držeć i dalje za ruke: – Čekaj, od onoga časa ni ja više nisam bila na našem starome mjestu ...teško govoriti plačljivica i često bila tužna, a novi prijatelji ...lažni ...– glas utijava i glava joj spušta.–I dok mjesec na horizontu noćnog neba javlja a ona postaje svjetlija košava kao dijete igra sad mirnija sad plahovitija ... sjetno dugo gledaju i šute ... – Kušajmo sve Mila zaboraviti ... i mene progonili i progone nisam htio i neću da slušam, jer mislim da samo nebeski Otac od nas ima pravo tražiti da ga slušamo i nitko drugi, ali i On to prepušta nama. Kojim pravom tada ljudi od ljudi to zahtjevaju? Bog! Da bi čovjek bio čovjek,osoba. – ona razočarano i teško gleda. – On ni sebe ne na nalazi, što je više nego poražavajuće. – nastavljaju kroz omaglje pijeska i šar boje lišća u zraku, i žena razmišljajući spuštene glave: – Malo je onih koji susretnu pravu. Govori za pojedince, jednom u životu. I ako je ne primjete, nikada više ... – zastaju, ona približava i skida sa plav raščupane od oluje kose kapucu.Svojom drag i krup tajastvenim očima u kojima sem nje ne vidi ni jedno drugo biće Prepun bola i razdragane mladosti toplo mu priča i blago: – Pitaj, što god želiš. – niječe glavom i glasom dok gledaju i razmišlja: – Mila, čemu, ljubav razumije, istina, daruje, prašta …i ne smije da bude privremenost stvarnosti …laž.– Ovih dana kao da ih neprestano prati i oluja, žestoka i nježna.Odjednom, ne baš kasno veče a ni noć.Njen šumor pijeska i opalog lišće u kristalno okupanom zraku mjesečine, skriva u naokolo sve do dalj daljina vidika. Da bi razbacavši ih na sve strane od njh nanovo stvorila akvarel magle i osjenjenih crta 48 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Lazar Francišković, Mađarica sati. Žena oslonjena na grudi mu braneć od zbunjene igre košave i njene pojačavajuć sve više snage … tiho i desnicom u pejzaž: – Gledaj eno naše klupe, u sjeni izđikale višnje, koja nad njome treperi kao božićni bor prepun dukata. – Oči u nje s radošću blistaju. Hodaju držeć za ruke bliže joj, stablo položeno na pješčano tlo od vremena išarano bijelim mrljama, šute … u viajru mjesečine, buke vjetra, pijeska, lišću duge …zamišljeno pratiocu: – Više je decenije kako lutamo ... – a on spuštene glave joj odgovara : – Zar je to više važno …vrijeme izgubili. – vuče držeć ga za ruku i smještaju na poleglo stablo, kao jednom jedno kraj drugoga s obješenim nogama ka tlu, i ona: – Valjalo bi nam nešto prostrti našto bi se ugodnije osjećali na klupi. – Skida sa sebe vinđaknu i dok oni podižu on je raširuje ispod njih. – Ona ga začuđeno gleda: – A ja po običaju smrzavam … – zahvalno smiješi i šapuće: – Divlji ratniče i salona …najmanje pjesnik.Trudila da te pripitomim …– zamišljena, viš nego blago i tio: – Kao košava bolje oluj, koji uvijek nečim iznenađuje, Mili. – Približava, svojom malom rukom-prstima nanovo više od oluje mu razbarušuje dugu na čelu kosu i otkriva zjene, tugom skrite: – Davno ovako bili nestašni, zabavljali ... imamo li čokolade i kole? – on desnicom seže o ramenu u stari kožni torbak sa strane, i iz njega vadi tablu čokolade i načetu bocu kole. Što ona prihvata, i: – Zajednički ... – i dijeli a on primjećuje: – Tebi uzmi više ... – zastaje ... a potom nastavlja uz osmjeh nježno: – Hvala.– u očima žene, žene ... : – Zar te ne smaram? – on niječe glavom i riječju lagano: – Pitaš ono što sam htio ja da te pitam ovih dana za mene. – slatko smije: – Istovjetne misli nas muče, Mili, djeca. – U njen očima šum zvijezda i priča stvar bajko nepoznan žene. Ni star ni mlad očitujuć dušu mu i srce: – Danima ... košava u pustahiji i slabašju noći neizmjer prostora, žena sa svoje plav umršene kose i glave skida kapucu s krup očima gledajuć je i nikog više. Prepunu bola i neke razdragane mladosti tiho: 48-58 – Pitaj ...– on sjetno: – Ne tražim odgovor, već od sebe istinu, jer nitko od nas nije savršen.– Zlato plav lišća u zraku i vijar pijeska u zraku ... – ona toplo i brižno ga gleda: – Valja vratiti doma nam zavičaja i novom obalju ... – a ona, nakon duže šutnje blago ljevicu na usne mu stavlja i leđima oslanja o grudi: – Hladno, ipak, ostanimo još u ovom beskraj krajliku sami. Noć je više nestvarna za maštanje, i ozbiljni razgovor – Sjede i dalje na klupi, ona uvijena u njen dugi kaput oslonjena i dalje o njega a on poduprt na ruke i klupu. I slušaju oko njih čas slabu čas snažnu igru vjetra i noći.I: – Nije moje da nešto zahtjevam već iskazujem poštovanje, a na tebi volja da ga primaš. – ona iznenađena toplo smiješ,i okreće mu preko glave kao nekad u Busu za trenutk. Pomjera nešto na stranu da bi se ugodnije kraj njega smjestila. Okreće unaokolo da li ih neko gleda ili prisluškuje u ovoj pust mjesečinom osvijetljenom trenu, naginje bliže s tisuć svijetova joj u orhideja u očima i riječi: – Hvala i ne igrajmo više kao nekad da nebi izgubili. Ljubav ne prašta iako je beskrajno velika i izdašna u predanju. Jer je i najtananija u svestvorenom Svijetu i povatka nam nema ... idemo. – Oprosti, svjestan i sam Mila. Ali ... – bliže unosi mu lice: – Vrli i jedini moj pjesniče s tolikih cesta ... ja nisam junakinja Helade, iako je i ona bila patnica, voljela, trpila ... već žena puste , koja ne može da izgubi ljubav, jer zna da bez nje nema života, vjere i ljubavi. – držeć za ruke čini im šute svako sa svojim mislima ... i odjednom primjećuje da gleda. U njen svijetlim zjenama i na usnama topli pun milošte osmjeh i glas, gotovo neprimjetan: – Ovaj puta Mili, jedna žena ti ne popušta. Idemo do konca života skupa.Nema nam vandrovanja-lutanja i šta će drugi reći. Život je važniji:Ljubav. Uh! – Iznenađuje, i bliže na njega oslanja: – Gotovo smrzla, vjetar i njegov učinak ... – napućena lica i krup očiju. Počinju smijati gldajuć u oblak oko njih zlat zrnaca pijeska, šarenog uvelog lišća, slomljenih što suhih što svježih grana. Koje oluja premješta po zraku, krovovima i tlu.I kada su prestali se smijati. Ona busajuć ga svojom malom šakom u grudi tio: 49 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Lazar Francišković, Mađarica – Oprosti što te čikam, znaš da nije zla. Vraćamo mladosti i danima naših nestašluka po okolini, krasno zabavljali. Spontani i veseli sve dok ...kada je sve nam pošlo naopako.Mili. – Osmjehuje i svoju ruku stavlja joj na usne da je ušuti. Glavama bliže a pramenovi kose im miješaju u vjetru i blage riječi: – Znam Mila šta je istina a šta šala i da nam druga nema puta već zajedno. Važno da je tebi bolje, oporavljaš.Milost nebeskoga Oca, u ovim teškim vremenima: ljubav, Mila. Sve je ostalo iluzija, vjerovao tko ili ne i vremena nije.– Sjede i dalje na klupi i osluškuju pjesmu oluje koja jača. Bijeli oblaci i modro nebo sa zvijzdama čini jure negdje jugu i blijede. – Davno ovako ostali budni. Ona im prekida misli u šir buri i pustošju kraja. Oslanjajuć o grudi mu kao prvog dana u Busu putem sa sajmišta doma. A ovaj puta na raskrižju u ravnici huke i mira kako prirode tako misli i razgovora njih dvoje. XII. U ruj lahor šapatu polja i bespuća, četvrdog dana ovoga listopada od susreta na raskršću dviju rijeka na sajmištu ... zjenama im sjećanja. Zagledani u pejzaž i jedno u drugo. Pri taj kradu u dušama i srcima zlat zrnevlja vremena priča, ni radosnih im ni tužnih.Povijest naroda i pojedinaca nikada do konca ne dorečenih. I zar bi iko da ih sasluša? Čovjek, a žena zamišljena u dugom smijeđem kaputu sa skinutom kapuljačom na leiđima držeć ga ispod ruke govori: – Mili, ni ljepšeg mi kraja ni ljepšega počela dana,al ni tuge,da nismo slušali druge gdje bi smo bili? Ipak nikada nije kasno ... osjećam.– Stišće snažnije ispod ruke i gleda svijetlim očima. Oko njih, a oni na gredi, krup crni, bijeli i roze grozdovi sa gotovo opalim lišćem sa trsu i voćka. Sa tla vijavica zlatnog zrnevlja pijeska oblaka kojeg nosi tu i tamo vijar, uz šareno lišće slomljene grane. Veselo smju i po prestanku prlazeć bliže ona mu rukom dodiruje čelo i okreće unaokolo sami u pusti: – Osjećam, vraćamo mladosti. Sjećaš, nekad krasno zabavljali? I da nije pošlo kako nije trebalo ... – razočarano, nježno svojom desnicom na njegovim usnam ga ušućje: – Bilo pa prošlo pjesniče. O c u hvala! – Nakon dužeg vremena, dok priroda i dalje igra svojom 48-58 moći. U očima njen titraj orhideja kao na nebu zvijezda i mir beskraja, vani dalje od vreve i svijetla varoši. – Uh, ovaj me vjetar nanovo iznenadio i izveo iz misli, privid hladna a ipak neprijatna, danima ...usto htjeli ili ne vrijeme je ...ako želimo opstati. Mili, ne zavarajmo.– Glavom bližepri čemu im kose ispreplću i lica štipaju iskre. – Istina ovoga kraja, naroda, i udaljenijih salaša nije u knjigama već u životu. – Žena i čovjek na pješčani gredi i u kiši jutra i sunca, koji sve jače hrle jeseni u neizmjeru ravnice, gledaju si tren. Zamišjlena: – Izraelski narod još i danas plače nad zidinama Jerusalema, i svojom prošlošću. poput kralja posipa se pepelom kao David, iz ljubavi, i čuva naklonost nebeskoga Oca. Za razliku od pjesme, Pjesnika koju njegov narod ne pjeva niti za njega mari ...od Mađarice, koja ga strašno voli i zna da jedno bez drugoga nemožemo – i u prekras sumorju joj očiju magle suza i riječi, i kuša skrit mu sve bliže na grudima. Oko njih vijar, grmi ni lupež ni poštenjak već odrasl dijete, žena : – Hladno, i nemogu da izgubim ... nepomir čovjeka ... – u zjenama neke davne sjene i zabrinutost, on joj smiješi i saginj bliže joj licu tiho: – Odav, mene interesuje samo volja O č e va volja i milost i kako je spoznat u našim slabostima, kao i tebe. Istina i Ljubav. – Na njen licu odobravanje i riječi: – Radi toga ja ne tražim od nas heroje već tihe radnike ljubavi u ljubavi ... – žena a on iza dužeg vremena: – Ni vjetra ni kiše a sjećanja muče ... tišina sama sebe pre ispituje, toneć iznova i iznova u sjećanja koja gube. Poput pobjedničke pjesme festivala u prozračnoj i pust noći plijeni svojim sadržajem i muzikom. Priča što i srce žene samo čudi i možda ispovijeda, poput taja same orhideje. Ali o ovome jednom drugom prilikom, ako. Ne iz sljepila i zadivljenosti u sebe, nego sopstvene bitnosti poklonjene sebi i drugome. Prisutna mislenost u ovoj varoši i potlačena iz objesti, patnica. Oćutje ljubavi uprkos sve nesavršenosti kao i Svestvorenost, prvid. I baš u ovome je njena savršenost. Skrivena u taju joj bića, srca i duše.U bespuć ljubavi, ljubavi više nego pustošju ceste ... tražeći se sebe i doma. Kojeg rijetko ima i razumijevaju jer je ljudsko i 50 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Lazar Francišković, Mađarica razum biće, duše i srca. – Začuđena ga sluša, gleda i šapuće u trenut utijanom vjetru: – Gle, latice poljskih cvijetova, iverje kapi vode i vatre, suze sunca i vremena–riječi ljubav, koja nam se smiješi po prvi puta i ne obmanjuje. – smiruje u brigi, samo nezna u kojem tijeku ljeta kada su počeli hodati skupa? – Sa raširenim i svjetlucavim čar orhidejama u zjenama djevojke–žene, ispisanim patnjom i radošću nade ... – Mila, izgubljen ovih dana tvojom prisutnošću u mom životu.Ne mogu sjetiti kada je sve počelo, a je, osjećam da sam bez vina opijen i zbunjen. – oslonjena na grudi mu i slatko smije: – Hvala, i ti u ovome imaš udjela, Mili.– on: – Oboje Mila, ponajviše naš nebeski O t a c! Nanovo primjećujem samo na tebi tvoj svojstven poduhovljen negdje usmjereni zamišljen pogled sa osmjehom i riječima ili bez njih. Šarm i tajanstvo jedne jedine drage mi žene koja mi mnogo znači ...Spontana i neizmjer umna, iskrena i lijepa, i kojoj od ljudi jedino vjerujem. – u njen zjenama zahvalnost i iznenađenje, lagano: – Gdje smo do sada Mili bili? Vrijeme je, vrati se doma, nama samima. – i baca u zagrljaj ona u košavu gotovo viče kako bi nadjačala njenu huku i snagu: – Šuti i ne govorimo Mili ... – i nakon vremena, pisac bi rekao: ni minuta, gledaju jedno u drugo i šute ... ceste više nema nazad. U modrom pejsažu raštrkane iže, mali od drveta i veliki od cigle kaštedlji, kolibe bubljama i vapnom u bijeljene. – Slobodni, ljudi gotovo ničim ovoga kraja ne potlačeni, sebe samima.Okrenut svom Stvoritelju i tlu na kojem je živio i živi i doma gdje stvara. Djedovi naši često drugim podijeljeni uprkos svih kušnji, a danas ...u smut i teškim vrimenima zaboravljaju Oca i njegovu brigu za njih.Da ne govori kako nema kome ni govoriti. Vrijeme smutnje, mraka, razdora duha i razuma ...A i nas tko god vidi rekao bi da smo po djetinjili. – Pršti od smjeha držeć suputnika ispod ruku, hodaju parlogom obranih vinograda jeseni, dana. Ne znaju doručku ili ručku nadajuć da njihovi doma spavaju još spavaju od promjena koje im se događaju. Jer ih još nitko mobitelom ne traži. Pri čemu ujednačujuć svoje među si korake dodiruju. Blaže, sudaraju što od razdraganosti a što od zbunjenosti i želje da jedno drugome budu bliže sami u pusti . – Na 48-58 trenutak zastaju i smiješe. On svoje tamne i oštre oči lutalice i sanjara–putnika upravlja prema vedrom nebu, i glasovima koji dolaze i čini gibanju talasa. Zaostala jata ptica prema jugu, od gornjaka stala da odmore na svome putu na udaljenim jezerima. Spremaju da nastave i skupljaju. – Ona ga gleda otvorenim očima smiješi, vukuć svojom njegovu ruku, blago: – Zaboravio moj stari i od počela i tvoj kraj, zar si nekoga na tvoj cesti nekoga izgubio kad oklijevaš? – ljubomorno pita i gleda, al se brzo i kaje u njen više nego prekras očima. U njen tiom glasu nježnost: – Oprosti ženska slabost ... da nas O t a c neće, nebi nas ni sastavio. Idemo, da bi sazrili u život. – prilazeći joj bliže sa svojom ispruženom rukom i smiješeći joj se, ona primjećuje da on nešto traži.Okreće i vidi jednu sitnu i malu sjenu u daljini.Iznenađena govori: – Mezimica, kako li nas samo nađe? – Pita se, vraćajuć svoj pogled na suputnika: – Na koga li je ... ako nije ... – i sluša u tihom smjehu: – ... na tebe Mila. – dok rukom maše svojoj ćerkici da ih primjeti. Koja prvo zastaje vraćajući im pozdrav i počinje prema njima da trči. – Molim te ruku.Nećemo više da krijemo. Znaš kao i ja da znaju od početka i slažu sa svime. – on pružajući joj ruku: – Zar ja nešto tražim ili kažem, više nisam usamljenik. – i kreću jedni drugima ne prekidajući dosadašnji ritam i hod. Često u pustošju puste i njiva, događa još i danas čovjek pri susretu sa drugim se pozdravi. Iz običaja ili željan druge osobe? Sigurno ona svojim nedovid mrginjom na njega djeluje. Samo za ovo treba i osluha jer čovjek nije stvoren da bude sam, kako kaže Biblija. Vjernik ili ne, njegovo biće traži drugo biće.Okrenut beskraju neba i razno raz pitanjima, a i Stvoritelju čovjek ponasob primao odgovor, ovisno o O č e v o j milosti čovjekovoj volji.Ništa nije mučnije od samoće od koje razumno biće ne uspijeva pobjeći kao i ostala bića. Susrevši se znanci jedno drugome smiju.Mezimica zbog vjetra obukla crvenu vinđaknu i bijelu vunenu kapu, ispod koje vijori duga plava kosa u pramenovima. Pocrvenila u licu uslijed svježine zraka. Letimice baca svoje krupne plave oči prema njima sa odobrenjem i smijucaka. Zatim ogleda unaokolo: 51 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Lazar Francišković, Mađarica – Probudila doma i digla ih sve na noge pa su me otpravili da vas nađem. – nevino i veselo sliježe svojim ramenima. Majka brižno: – Ali kako si nas našla? – Sjetila, a ko u okolišu nezna kako i gdje godinama lunjaš? – prilazi svakom bliže s ispruženom rukom : Znam zbog koga ... – žena čini da ljuti a suzdržava od smijeha: – Priča nije za djecu. – i svi troje smiju dok košava duše i posprema sve pred sobom. Djevojčica uzevši ih za ruke sklanja između njih od oluje: – Smrzla ...– i kreću doma ... XIII. U njivama širom puste vatreno biserje vode unaokolo. Negdje pri rasanjenju vidika sunce u omaglini jutra. Zemljanom cestom plodne crnice bilom i usamljenom salašu, ne tako daleke varoši u danu danas dalje.Koja čini u svom srcu želi sama sebe napušta jer osjeća da nije ono što joj pridaju. Ne iz nevolje već smara. – Žena huncucki smiješi i saginje kraj puta poljskom cvijeću, i svojom desnicom zahvata iverje vatre u kapima vode, baca mu ih u lice a potom i sebi.I tio, tio ... radosna šapuće: - Ovo je više nego što sam očekivala, sami, daleko od onih koji nas ne trpe i veseli a ne i bezbrižni. – nestašna u njen oku suza i glas orhideja. Ko magle sunca koje bude i raspršuju skučenost vremena ovih jutros polja kasne jeseni, nade i brige. Smijuć i radujuć hodaju sve pustijom ravnicom. Prije toga okrenili glasovima iza svojih leđa društvu od tri gospodične, od četiri do četrnaest godina.Obučene u duže s kapucom veselih boja raskopčane kapute. Sunce penje po horizontu i sve je vruće i sparnije. I sve manje obrađenom površi crnice, parlogom izđikalim šibljem, šumarcima, rijetkih napuštenih domova-salaša ... do skrit nakon probijanja kroz veći šumarak ispred njih iznenada iskslog bijjeloga salaša. – Mama stigli? Čini tajanstveno, iza njega je jezerce sa pticama u zraku koje vjerojatno spremaju na put, u toplije krajeve. Kukurozovina posiječena u tu i tamo badnjevima i neke poorane njive. – Govori najstarija ćerka, majka slušajući slijedi njenu priču zamišljeno po pejsažu svojim očima. 48-58 – U pravu, ovdje rijetko ko zaustavlja. Ptice odlaze gdje će im biti ugodnije prije teških i dosadnih obično hladnih oblaka kiša, smar vremena i vjetrova.– Zaustavljaju pred kapijom i ogradom od dasaka koje vire iz zelenila šumarka.Domaćin iz svoje izbledjele pustinjske vjetrovke i džepa vadi ključ i stavlja u bravu kapije.S riječima puštajući ih naprijed nakon otvaranja : – Izvolite. – Goš1e brzo zastaju jer pred njima odjednom javlja tiho veliki bijeli mađarski ovčar, inteligentno i radoznalo ih gleda mašuć svojim repom. – Ti baš umiješ iznenadit. – Najmlađa ćerkica slatko smije i gleda u domaćina pružajuć svoju ručicu na glavu keru koji ne protivi i usput pruža šapu svom gospodaru, uz prijateljsko mu gunđanje. I nanovo vraća džepu i vadi kocku šećera i na dlanu daje keru koji je rado prihvata. Mezimica : – Smijem li i ja ? – I njoj na dlan stavlja šećer a ona pruža ovčaru koji ga radosno prihvata. Ušavši tako u avliju gledaju: Više kaštelj il vila sigurno nekad u uporabi za mjesto stanovanja a das činjenica u dobrom očuvanju. Ovo nakon ulaska u njeg govori stilski njegov namještaj i cijela mu opremljenost i ne mali prostor u prizemlju i na katu, ni viška ni manjka. Šetajuć i razgledajuć ga i rastvarajuć mu prozore da bi se provjetrio ... – Daleko od javnosti i ljudi ovdje bi se moglo svrsishodno učinkovati i boraviti ... ali drugo su želje a drugo stvarnost. Zadivljeno žena : – Da nije onih kojima si kriv ne radi toga što si nešto učinio već zbog toga što samo Bog ima pravo nešto od nas zahtjevati, i nitko drugi. Jer je on naš jedini Otac i Svestvoritelj, i zbog toga smo krivi. – Suputnica tio i zamišljena uz gorčinu dok mu govori i drži za desnicu : – Razmišljala i razmišljam ovih dana : Sve je počelo iz duša nam i srca, i druge nema. – Svojim kras neponovljim zjenama i glasom. – Između ove oaze i doma u varoši proveo najljepše, istina za kratko, svoje sam dane. U okružju onih koji su me voljeli, pazili i brinuli. Sve do kada sam iz radoznalosti i neposluha prema ljudima, nemož ih nazivati ni zakom već kriva uvjerenja, nisam slušao. Gorčina, i krenio u Svijet. – Zamišljen gleda u dvorištu negdje u daljine ove još uvijek nepoznan ravnice. – Radoznalo slušajući ga žena očekuje što će reći na koncu a on ušućuje, al ... : 52 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Lazar Francišković, Mađarica – Oluj i lahor cesta potom učinio je svoje ... – i gledaju si. – Molim te ako hoćeš reci mi ... gdje sam ja u ovom svemu? Imamo si nešto o čemu nas dvoje nismo razgovarali? – U očima njenim, sjena misli u tisuć i tisuć ... orhideja i laganijem od lahora u glasu žene. – Istina nije u nama već u nebeskoga Oca. – I u oboma u kutu im zjena magle, magle ni teške ni lagane u beskućnika koji kušaju probudititi sjećanja ... – žena okreće unaokolo . – Ćerke u kući zabavljaju ... – Prilazi mu bliže i blago ljevicom njegovoj desnici : – Hvala, ne gubimo što smo ovih dana zajednički uspjeli steći, idemo dalje. – Svojim umornim licem i još uvijek finih crta i veselim glasom, nade : – Mili, još me strah i misao ne napušta da zlo ne ponovi. Što prije rješavajmo muke koje nas u taju slijede ... tijelo slabo a duh ponekad dvoumi. Ne činimo zla više nego što je učinjeno. – Naslanja mu na grudi. U bijeloj košulji, gologlav i nešto od vjetra raščupane kose, izbledjelih farmerica i patika. A ona u dugoj sivo–plavoj haljini sa rukavima, zlato–tam dužim kovrdžama kojima igra vjetar, ni jak ni blag, u bijelim patikama. Vjetar kakav neprekid duva u ovim poljima, kao čovjek poput hebrejskog kralja sa harfom kada se posipao lugom i kajao za svoje grijehe. Susrećuć sa Bogom i njegovim mlosrđem i ljubavlju. Spoznavajuć sebi kako je slabo stvorenje i treba nebeskog Oca i njegovo mu milosrđe. – Oboje oćutujuć zagledani jedno u drugo, primjećuju slabiji ili jači zahvat pjesme bliskog il dalekog kraja, u svojim zjenama, zjene ljubavi. Osalanjajć mu o grudi na lice žene javlja tihi glas osmjeha snažnijim od orkana : – Neposlušnici za one koji misle da su bog i zakon, a smrtnici, jer On je jedan : na Gori Sinaju, Kalvariji, i u dvorini s apostolima pri silasku Duha Svetoga. Radi toga ni mi nemožemo bez naše Golgote. Otac voli zataju, a ne bučna raskrižja gdje čovjek nije doma. – Za crvenila i riječi uzvisujuće u glasu kao u antici pjevaju u nje. – Ona a on : – Govorili grci u antici, prije Isusa iz Nazareta koji je hodio cestama Galileje iz ljubavi prema čovjeku a mnogi od njih ga ne prihvataju. Jer za čovjeka ljubav nije oćutje dijaloga između si već i oslušje. – Javlja odjednom neumoljiv i upor vrst odnekud koraka : Mezimica, dolazi 48-58 im sa strane držeć ovčara sa ručicom za krzno na vratu mu, pričajuć nešto sa njime. On mirno kraj nje korača. – Otkrila sam golemu krušku sa prekras kruškama, ko će da mi ih uzabere? – Majka na nju smiješi : – Ne pitaš da li smiješ? – Ona je je gleda sa još krupnijim iznenađeno očima. – Ja mislim da nisam gošća nego ... – Lagano zastaje i gleda domaćin blago na nju i smije : – Svi smo mi zajedno i mislim da mu mogu reći ... – majka smije : – Molim te nemoj nešto da kažeš i da me po starom običaju iznenadiš. – dijete i dalje nešto čudi dok ih gleda i : – ... da je on naš tata. – i pri ovome ih hrabro gleda. Majka zbunjena crveni i ozbiljno oboje ih gleda krećuć glavom. Tiho ... tiše od svjetlosti ovog prijepodneva sunca i tišine trena slatko smije : – Uvijek me iznenađuje i dođi mi bliže Mala moja. – Grli je nježno u svom zagrljaju kao i ona majku, i majci : – Mama, i ostali tako misle i govore ... – stavljajući ruku svoju na usne, ali ne i uzbilj, kuša da je utia, a ona slatko smije i otima. Žena gleda u prijatelja koji smiješi. Kao i ostale dvije ćerke koje stoje dalje od njih. I nakon nešto smirivanja smijeha mezimica još uvijek svojim veselim i raširenim i krupnim zjenama žalosno skupu : – Hoće li mi neko konačno pomoći kako da dođem do krušaka? – Domaćin uljudno i smiješi mladoj gospodični : – Imamo si ljestve kao i već obranog voća i grožđa u konobi gdje neprestano vlada propuh, i koje smješteno u njem ostaje svježe duboko u proljeće.A mogao bih ... – Žena ga zaustavlja ... – Molim te nemoj. – Mezimica oduševljuje, a majka ih pozorno gleda i veselo : – Nekada smo to radili i nešto šašavije ... kada se sjetim ...i ne penji mi se na drvo ti si gori od njih. – djevojčica radoznalo : – Zar i ti mamice? – Zbunjuje, i sve ih gleda : – Nije baš tako ... nekad nestašni i veseli ... – i ušućuje uz naiv smiješak koji joj on vraća. Ćerke veselo ih gledaju si uz mezimicine riječi i klimanje glav : – Danas odrasli. – On i ona razmjenju si poglede stojeći si sa ostalima u avliji, u mislima : Gdje meridijani srca i duše ukrštaju čiji preci bili pastiri, ratari, ratnici ... a on putnik ... ništa više 53 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Lazar Francišković, Mađarica nije važno ... sve je konačno potraga za istinom i ljubavi ... s nevjericom u očima velikoga djeteta ... kao i biće : žena. I upravlja pogled u modre visine nad domom i nanovo nanovo nazad na nju i ostale. Košava azur nebom sprema i rasprema oblake danu, možda i u sjećanju ... sjećanju koje i ne umije da usiječe u srcu i dušu. A da razumije. Maglama povijest vremena a ne istine stvar il nestvar vidika. Što mreška u vinu pravih cesta i polja kružnica i oblaka stal il nestal zbivanja i sjećanja, poput vjetra koji nanovo ne zaustavlja. XIV. Ravnicom u ovaj prvi četvrt petog dana od Velegrada susreta, na ušću dviju suprotnih rijeka, u nemir i sunčanom govoreć razdraganom listopadu ... Poneki umorni golub nad bijelim salašem, sjena večeri javlja. Srce i duša šumom pjesme i pust vjetrova, moda il ... priča života :Još jednom daleki put gubi, a oni u mislima ne i potrebiti za drugima. I kada zvijezde uskoro na nebu vatrom upale kao nekad u mladosti u osvitju susreta oćutja puta ... jedina moja ... – Posljednja kolumna ... čini ... Mili. – Svoje prekras oči sa tisuć, tisuć ... bolje beskraj blještavih svjetlaca orhideja i žene ... manje glasom a više srcem i dušom sjena i plam života ... gleda u njega. Glavu podigla sa laptopa koji je prepušta najstarijoj ćerki što sjedi na drvenoj klupi u jednom od odmorišta u tržnom centru. Na ušću novo izgrađenog kompleksa za stanovanje u ovom dijelu grada, blještavila kako robe tako i enterijera : - Što će biti samnom, e moj pjesniče ja i dalje želim tvoje riječi.– žena: – Upućene meni. Kao nekad, ostajemo zajedno i preko vječnosti. – On, opaljen vjetrovima cestama i sunca u iznošenim farmericama, sandalama na bosim nogama i bijeloj košulji, u desnici drži prelomljeno zlatno naliv pero i umorno smiješi : – Ako želiš, samo za tebe. – I gleda je ispred njega, krhka i umorna u iznošenim farmericama,crvenoj košulji, patikama i zlatne od vana košave umršene kose. Blijeda u licu i vatre u očima . Prilazi mu bliže i ljevicom uzima njegovu, nježno : – Sve će biti dobro, samo trebamo hrabrosti, nade, vjere i još više ljubavi.– Zjene upućuje na 48-58 čas ka ćerki koja nastavlja da zanima sa računalom, sjedeć i dalje na klupi ne interesirajući što njih dvoje čine i pričaju i vraća ih na njih : – Trebam tvoje riječi, glas, osmjeh, misli, ruke ... tebe, kao i ti mene, da se tješe miluju, nalaze i ljube, kao danas ove boje listopada koje me griju i miluju ... još i više ... – tihi glas ćerke kao i njene krupne i tople oči ih bude : – O prostite, valja mi potražiti naše, tko zna gdje su se u ovoj gužvi izgubili? – ustaje i pruža isključeni laptop i u isto vrijeme luta zjenama unaokolo : – Pogledat gdje je ostalo društvo? – U farmericama i crvenom debelom džemperu nestaje u masi posjetitelja dok njih dvoje vraćaju računar u staru kožnu mu torbu o ramenu. – Od kako znamo, Mili, nosiš je po potrebi i vidim patnju koju kušaš da skriješ, al u tebi ... – ušućuje : – Ne vole nas, ni tvoji ni moji, i ini ... boli ... A mi našli i ostajemo i preko vječnosi sa Ocem zajedno. – otvara nanovo mu torbu, dok govori : – Mliječna sa cijelim lješnicima, bolja od Švicarske ili crne čokolade ... samo da nam je ... – ućutuje i daje tražeć, i u ruci drži od litre kolu, radosna smije : – ...našla ... kada se skupimo podijelit i obradovati ostale Mili : – Malina prašnjava, salaša i doma ostala za nama treći dan nakon sajma. Danas vratili u Tržni centar na ušću na dviju rijeka, raskrižju nemir cesta ... – lagano mekim glasom i veselih očiju žena ravnice : – O podnevu koje ponekad umije da zastane u zavičaju i razmišlja kako dalje u dan do večeri. – Oslonjena na lijevu mu stranu gleda svojim krup ga očima i ushićenim zjenama. Pri tome povremeno istražuje oko njih žur–hod posjetioca. – Mili, kušajmo ne zaboraviti zemlju zavičaja ... ona kao i mi pati i ljubi ... rijeka kada napušta svoje obale u tami trena ne svojom voljom, umije i da tuži, prognani ... i kada srce jedom prestane da luta, spozna, sunce i vjetrovi zasjeniti u njenoj će kosi i biću ... naravi. – rekao jednom si mi ...nisam zaboravila. – oslanja mu nježno dignute glave na grudi u šar i krup očima plamen mnogih skrih joj i tajni i sna bića, žene ... dugo ne primjećuju u žamoru kraj njih hod i mrmor ljudi, zamišljeno : – Trebam li Mila … – ona kao da kri tio poput oluj–povjetarca i jav istine s osmjeh na usnama 54 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Lazar Francišković, Mađarica i blagim nijekanjem svoje glave, uz poput sna glasom : – Čemu ... – riječ joj gubi u mrmoru ljudi i njihovim pogledima i njen djevojačkim opijajuć smijehu i jedno vrijeme šutnji. – Volio i dolazio u ovaj velegrad, i u njemu osjećao ugodno. – negdje samo u njemu znana svojim zamišljenim tamnim zjenama prostranstva, gorko uzdiše. A ona sjetno u mislima vraća ga u zbilju : – Šorom konji, tambura, vjetrovi ... jure bezmjerjem zavičaja. Još jednom izgubiti na proljeće u krošnjama rascvale trešnje u avliji i doma taj mreže uspomena koju isplest će sjećanja, ako ih bude? E moj pjesniče ... tvojih kao i mojih, kao i inih ... – on je sjetno prekida i gleda, možda i šapuće ženskom isprid njega biću. Izmučenom od kušnji punom i sada dragosti i snage : – Sestra u časima na postelji trpeć neizdržive boli, smiješeć je govorila svojim krup modrim i šar zelenim očima blago i brinuć : pjesniče– putniče,brate treba izdržati biti čovjek i vjerovat u sutra, Boga! Naći će ti se neko ... i još nešto, što mi ni do danas nije jasno, govorila iznemoglim mi glasom prije nego li je otišla:U meni teče plava krv ... – i ušućuje i gleda u krhko i neopisivo lijepo mu stvornje, uprkos svih tragova patnje koje su na njoj ostavili ljudi ova žena i dalje vjeruje u dobro i ljubi : – Osjećam mržnju i zavist Mili. – i oslanja mu glavom na grudi i poput snijega bijelu košulju, tiho i zamišljeno obraća mu i dalje. U očima tuga i nada neumoljive u nje ljubavi.Ovo što činimo nema računice ni kod mene ni kod tebe, ljudi ... ne da su zli već neopisivo i neshvatljivo u njima je zlo, što kod običnog čovjeka nema. U nas je želja da živimo zajedno i daleko od tame razuma. Moralo i mora ovako da odvija, nije bježanje već stvarnost, koju žele da u nama utrnu. I da nije nebeskoga Oca, mi ovdje nebi bili, a možda ni nas jer svašta događa. Neposlušni! Bez nade, vjere i ljubavi život se ne živi, iskusili. – Zabavljeni sobom i svojim mislima jedno drugom, oćutuju si samo njima znane istine, bolje istinom. Dižuć na prstima kuša sa očiju mu i čela da ukloni pramen kose. – Da ti ga uklonim i bolje vidim u srce ti i dušu. – Svojim malim i njež prstima pijesti desnice, i oboje smiju. Poput maestral–tramontane koji kao tata navraća povremeno u smiraj žege u 48-58 maslinjake i razvedrava smar dana. Il, kanikule ravni u večer i utišava žegu u crnici salašima rascvalim klasovima. Vatri neba i u pomlađujuć horizontu otkriva oluju, kako kaosa tako i trijeznost. – Razmišlja dok ih oboje gleda u žamoru tržnoga centra. Ova nakon podneva, niti daleka niti im blizu od zavičaja trena prije nego izgube samo njima na znanoj cesti. Da spasu od onih koji ih progone ne poradi krivnje već njihove vjere i predanja, da čovjek odgovara Bogu i nikome drugome. Jer On jedini na njega ima pravo. Početak i Svršetak. Ljubav i Biće : – Događaju ... na usamljenim i na javnim mjestima ... rijetko pojedinac, trojka ili i više, iznenad napadi sa batinjanjem i krinkama, da bi se žrtva onesposobila braniti i oduprla pljački. Unoseć tako nemir među si obično pučanstvo i strah. Vjerojatno je djelo umišljenih i bolesnih moćnika a ne heroja.Urušavajuć društvo u mrak duše i stvarnosti laži. Ipak jednoga dana ... – ona slušajući ga odgovara : – Život nije i ne mazi, uprkos svemu i dalje ostajemo skupa ... – tio i zamišljena više svojim mu prekras očima i bićem žene nego riječju, stišćuć si ruke i pogledima naslanja na njegove grudi i bijelu košulju : – Do nedav pitao zašto tvrdoglavo volim ženu koju radi skoro nitko sa mnomn ne želi da priča i što je to sa mnom i sa njome ili u nama, mržnja ili ljubav? Nadahnut njome i našim životima, do sada napisao između, moja–naša tri samostalna a ima i više u ostalim po drugima uspješna djela. Iskreno ne mogu si sebi objasniti zašto jedno drugome neprekid se vraćamo? – oči tajanstveno i tadoznalo šire a glas mekan i privid ljut mu prigovara: – Znam za jedno, ali za više ... kako si samo uspio da od mene ih skriješ? Nešto me je uvijek u potaji korilo i tebi vuklo ... kao i tebe meni ...U kušnjama ... samo dobri nebeski Otac ima odgovor, a da ga mi do sada nismo uvijek dovoljno oćutavali i imali hrabrosti ... – govori dok ga gleda njeno tajanstvo, i drago biće prijatelja žene. Smiješeći utapajući pogledima si jedno u drugo. Kao da šapuću na ušću i raskrižju u Tržnom centru daleko od vreve i briga ljudi koji ih okružuju. Izgubljeni samo u njima znanim sferama. A iz pozadine bliži im zadovoljno i razdragano i samo na čas izgubljeno društvo. 55 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Lazar Francišković, Mađarica XV. Sunce i njegova svjetlost rasplinje u beskraj šestoga dana, neobalj svjetova. Mreška u valovlju otočja i zajedništvu vidljive stvarnosti. Negdje na obalama mora miris čempresa, borova, palmi, masline, ružmarina, lavande ... grožđa ... trava, smola, soli ... zraka ... i cesta kao vjetrova ... i priča ... U modrilu visina lijet bijelih galebova i krici ... Nakon liturgije u nedalek crkvici na rtu ovoga ostrva na terasi stari bili fratar za drvenim stolom sa društvom i obilj hranom, u dvorištu. Nenametljiv, priča : – Čovjekova povijest ima svojih dobrih i krivih hodoljublja, s milošću Božjo, ako dobro razmisli. – I smiješka im dalje : – Ako smo u Njegovoj milosti a ne našoj istini. – Oko njih igra maestral nakon vruć dana i na mahove čini iscjeljujući i glas cvrčka iz cinober kamenjara i s nešto štura zelenila. A iz skupine od stola na čelu žena, u dugoj kao povjetarac za nijansu zelenoj svilenoj sa rukavima haljini do tla i nešto tamnijim kožnim i laganim cipelicama. U zlat dužoj kosi upletenoj svoj u tanke kike, bijela nalijevoj strani joj orhideja. Lica iako još napaćena vedra i vesela : – Hvala vam svima, jedna briga je manje, svi ste se trudili i vidim radosni. – stišće dok sjedi kraj njega svojom malom ga ljevicom desnicu na bijelom stolnjaku. Suncem i burom cesta života lica oličena ni duge ni kratke nekad smjeđe a danas srebrnim nitima prošarene kose, napose brazdom po lijevoj slijepoočnici. U crnom tamnijem od noći i laganom odijelu i u bijeloj košulji tanjom od lahora i crnim kožnim laganim cipelama. Krijuć zbunjenu radost u tamnim zjenama, i tuge godinama. Uz tihu primjedbu riječi samo njoj dostup, naoko brani : – Dugo je trebalo ... – ona isto mjerom mu tiho : – Meni ili oboma ? – i gleda ugursuski smijući mu se i nagimjuć u lice. – Pusti nije vrijedno truda, i zaboravi. – On tiho i pomirljivo, i glasno smiju, dok ostali svhativši o čemu je riječ gledajući se mezimica između njih prvo glavom a potom cijelim svojim likom javlja u dugoj cvenoj plišanoj suknjici, i bijeloj šligovanoj bluzi držeći ih ispod ruku glasno s riječima : – Ovo je trebalo davno da si riješite između si sebe mama i tata, a mi sa vama. – prvo u ostalih 48-58 tajac a zatim vijar smjeha. – žena iznenađeno joj okreće a potom samo privid ljuta govori : – Opet me ćerkice iznenađuješ ... – djevojčica duboko uzdiše i šireć svoje krupne oči čudi i mrmori u glasu : – Zar sam nanovo nešto kriva rekla? Zna i mali ovčar sa salaša, huncut jedan šta je posrijedi. – djevojčica kreće glavom a u društvu nanovo pljusak smjeha. I kada se nešto smirilo redovnik smireno : – Crkva se tokom svoga postojanja mijenja, kuša osuvremeniti u duhu vremena Božje riječ. Ovisno i od slaba čovjeka, Bog mu to dopušta u njegovom milosrđu i u svojoj velikoj ljubavi naprama njemu svom stvorenju : čovjeku. Iako zna da to uvijek ne čini pravo pa ga tokom povijesti ispravlja, uči da bude bolji i plemenitiji. Usto božji zakon nije što i ljudski, jer čovjek slab i time donosi ga često više prema sebe a manje naprama Bogu, još od prvoga ljudskoga pada. I u tim dopunjući tokom stoljeća u Crkvi od ljudi zakonima–odlukama, ima koje nisu mijenjani već ako je shodno uklapaju u nove i donešene. Ne videći prijatelji smetnje vašoj želji i ljubavi zapreke, mi smo maloprije u nedalek crkvi ovoga otoka na rtu obavili vjenčanje. U njenoj tišini i miru za oltarom i pri prisutnošću našega nevidljivog vjerujem nebeskoga Oca. – tii i veseli šapat prisutnih riječi : – Šta i kako će dalje priča teći ... Otac nebeski najbolje zna. Jer bilo šta da je bilo, ako je, pri pokajanju je sve oprošteno i život treba da ide dalje. Za grijeh ako ga ima, potrebno je najmanje dvoje. I ako dogodi u nekih da svi uvjeti ne isunjavaju valjanost za brak, vjerujem da najbolje ovo zna dobri i milostivi Bog. Koji je nepomljiva Ljubav i Savršenstvo Bića, i čovjek ako ga traži u svoj svojoj nesavršenosti i nalazeć slijedi predajući Njegovoj se milošći i moći, sigurno i nalazi, Opstaje kao Njegovo dijete. Jer ga On, a ne ljudi najbolje poznaje i sudi. Naše je da Oca osluhujemo a ne ljude i njihove hirove i ispraznosti. – Nakon neke šutnje, žena : – Oprostite pater : U kaosu svega i ništa vatre i vremena ... događali i nama, više njemu, nego nama na nas prepadi. – gleda kraj nje koji sjedi, danas više joj od pjesnika oboje radosnihjih zjena od drugih, i upućuje ostalima riječi uz i dalje stisak njih dvoje im im ruku : – Moj drag odgovorio im ratom–borbom. Istina, nisam ni ja bolja, iako žena. Pojedinac pro- 56 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Lazar Francišković, Mađarica tivu čopora teško, a zajednica neće ili plaši da gomilu kukavica pod krinkama spriječi da nam čini kriva. Mi da ne smetamo, i ne po radi samo ovoga ... idemo nekamo drugdje ... – po starom običaju ona spušta zamišljeno glavu i nanovo je ponosno diže, gledaju ih kako se jedno drugome saučesnički smiješe . – Vani u Svijetu i u hramovima, ne zavis kome su posvećeni, ljudi za sebe govore da su valjani–pravednici, a za oni koji kao Job pate primjećuju da su nevaljali, što reći? – redovnik, a žena dok suputniku i dalje stišće svojom njegovu pijest, lagano ali i razgovjetno : – Svjesna i dalje naše Kalvarije koja nas slijedi ... ali i Očeve milosti i zajedništva nam u naošoj ljubavi ... daleko od doma i ne baš tuđ daljina. Jednoga dana ... vratiti salašu i krajoliku u kojem iako teško i mučno i radovali : sanjali ... – zamišljeno ih gleda nezaborav i neumoljiv zjenama i glasom koji utapa u ovo popodne i ugođaj mirisa soli i večernjeg sunca, sjena samo njima znanih, mora, obala vjetrova i tišina, kamena, štur i obilj zelenila ... utiava i nanovo spušta i nanovo diže i dugo gleda u svog pjesnika kao i on u nju. Ne uspjevši nikako si svih ovih godina se zaboraviti. Skoro uvijek svjesno ili ne jedno drugome u blizini. Bijeli fratar im smiješi i obraća ostalima blago : – Nas dvojica susretali ... svaki sa svojim putem i osjećajuć prijateljstvo, a ipak i da ga nešto duboko u njegovoj i muči. Jednom nakon večere u sniježnom visočju planina i dolje crnogorice, u kojima modrilo neba i zraka lomilo u oštrini vidika, nakon sunca koje izgubilo u vlastitom plamenom miljeu; Susretali, kao i u gradovima, pustinjama ..., kada su se ostala subraća razišla po samostanu prije zajedničke molitve sa svojim ili zajedničkim obavezama prije odmora i noći. Ne tako ni davno. I tako poče mi je priču o jednoj ženi ...ženi ... – redovnik ih oboje radoznalo gleda, u očima i liku u nje gotovo pritajena radoznalost i ljubomorna pažnja a u njega muka da priča prelazi prostor i vrijeme ovoga časa. Dok ostali gosti jedno na drugoga tio smiju i uživaju u jadu novovjenčanih, redovnik : – I sjetih, kako jedan lik mom prijatelju elegantno i tajanstveno javlja duže u njegovom djelu ... – nanovo zastaje i gleda ih ispod očiju, i dižuć blago smiješi upućujuć im i dalje pogled : – Normalno, susrećuć bili i umorni od mnogo čega, i tako to žensko biće mi provlačilo i pro- 48-58 vuklo sve do ... vas gospođo ... – na njenom licu prestaje napetost i smješak, krećuć glavom veselo : – Vi gospodine umijete i da se šalite, na zanimljiv način ... uz buru smjeha prisutnih. – Nije za odjelo i moje zvanje koje kušam iskeno da služim. Ali, valjda sam i ja prjatelji bio mlad. Ne ljutite. Ovakva dva i tvrdoglava usamljenika da si nađu i na koncu razumiju i slože nije ljudska ruka vezala zajedno, nije ljudsko već djelo i milosrđe nebeskoga Oca. I oluje života vjerujem neće ga razoriti. – uvjerljivo. – U poslidnje vrijeme nas smo se dvoje više susretali, istina i kradom gledali pa i neku riječ izmjenili ... – otvorenih očiju kao djevojčica : – Ali nisam mislila da će ovo izići baš ozbiljno. – Držeć ga za ruku i gledajuć traži od njega podršku, koji zbunjeno odgovara joj šutnjom što ostale više nego zabavlja.A majka joj smješka i lagano : – Da sam sigurno znala i znali, što u poslijednje vrijeme zbiva sa gospođicom, i da nije samo njen nekad mladenački hir i razmaženost ... jer poslijednje vrijeme nije znla što bi sa sobom. Već bi ja ...– krećuć glavom zaustavlja u riječima a djecu pošto sve ovo zabavlja razdragano smiju, oslobođena muke. – Mama, sve do prije tri dana nisam ni slutila a vjerujem ni moj suprug ... gledajuć, susrećuć, povremeno zastavljajuć i pričajuć istina sve češće ... i do danas znate ... ni sama ne mogu da vjerujem i snađem ... – zbunjena, suputnicima kao djevojčica i nakon manje stanke lagano nastavlja meko : – Neznam ni sama a ni on ... – gleda ga nježno i smiješi kao lahor : – Odjednom na sajmištu na raskrižju i susretu cesta, vjetrova, vjera, kultura, utoku i rastoku civilizacija, ljudi ... kao da se u nama i oko nas u tom oluj i sunčanom danu nešto prelomilo. Našli i više ne razilazimo, duše i srca nam ... u sažimu i rasulu vjetrova, i vjetra košave počeli razmjevati što nam je činiti. – radosna. – bijeli fratar blago im smješka dok ih sve gleda, nebom rasule i prve zvjezde, i : – Vrijeme mi je poć na molitvu i sutra iza rane Sv. mise na put. Nadam susrest na putu u našim se kušnjama i molitva, hodajuć Ocu u nadi, vjeri i ljubavi! – Uz na čas stvorenu tišinu, mir i blagoslov i pružanje jedno si drugome ruke, bijeli 57 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Lazar Francišković, Mađarica fratar povlači od punoga astala u svoju konteplaciju sa žamorom i ljubavi prisutnih. – Njih dvoje držeć za ruke i prepustivši veselje ostalima povlače na hrid ... Sjedajuć još uvijek od topla dana na stijenu gledaju: U naokolo kroz poz magle noći i sati nerazgovjet zvukova kao i treptaja zvijezda na nebu. Drže za ruke i oslanja na grudi, u svečanoj im odjeći, šute. Dok u njen krup očima ogleda čini mu cijeli nebeski rojč do poslijednje zvijezde.I odjednom poput tišine u zrcalu njen tii, tii poput osjen svjetlosti glas riječi ... glas : – Mezimica me je iznenadila ... šutila inisam htjela da te uznemiravam dok sve ne prođe. – kreće glavom a on : – Čime? – čudi joj a ona zamišljeno kreće svojom samo na čas sagnutom lijepom od iskri glavom pa je podiže, tiho : – Prokrijumčarila ti je sa salaša maloga ženskoga ovčara sve dovde na put. – on je veselo gleda uz : – Insistirala, i mi pristali, šta ćemo sa njome? – čelo joj iznenađeno mršti i tiho, privid ljuti, jer duša u očima drugo govori : – A ja, što je sa mnom, ni pitali. – on pravda: – Mila, htjeli iznenadit. – duga tišina i njeni sve magupskiji pogledi prema njemu, slatko i nježno smije, s tisuć i stisuć ... svjetlaca neba u krup 48-58 joj očimama i svježem beskaju morske obale, koji ga iznova i iznova danas opijaju. Kao osoba i biće, mladost i žena . – Isuviše srećna da bi se srdila. Uspjeli djecu osvojiti i time zajedništvo nam doma. Bogu hvala! – Šapuće naslonjena mu na grudi i sanjalački u plavet noći glasom : – Daleko, ali u srcu nam sjećanje : u neobalj ravnici za gledali djevojka, nekada, luto–hod kao i njen pjesnik–putnik. Željela da te ugledam priča ... je i ostala, i tako tii krad danas šorom o vjeri i ljubavi. Radi bešćut ljudi ... Da njih dvoje koji ponijeli ne iz mržnje i osvete ... nego ljubavi i nade u budućnost budućnost pjesmu i ono što je od doma–salaša ostalo. – ušućuje i tiho : – Umorna od današnjih događanja ... ali i srićna ... – Smiješe dižući se tla vraćaju svojima, koji dalje slušaju zabavljaju. Uzimaju si za ruke, a hladni oluj bure sve jači svoju igru nastavlja u noći, i u čovjeka unosi misli ... U jutro valja im dalje. Oče, junacima ovoga djela, bila stvarnost ili priča, ne dopusti da ih kušnje i zlo unište.Radi svoga milosrđa i ljubavi.. Koncem studenoga 2011. tvoj, ako mogu reći sluga i dijete,Bože moj! Lazar F. 58 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Ante Sekulić, Iskrice sa ruba života 59-60 Iskrice sa ruba života ANTE SEKULIĆ PROMIŠLJANJA Treba krenuti na put s kojega, rekoše mi, nema povratka Ravan put, cesta sigurna, krene li se u dobrom smjeru i bez zastoja. Nema na njoj putokaza, ni smjerokaza. Baš nikakva znakovlja. Nema na cesti odmorišta niti stanovišta. Na kraju ceste na dalekom obzoru blista Križ u sjaju Vječnosti. Pomozi mi, Gospodine, da se ne umorim na putu širokom u Vječnosti. Sklapam ruke, preplićem prste, priljubljujem dlanove. Bože, molim li ja što ili Te samo volim? Učvrsti vjeru moju. Pomozi mi, Gospodine, u svim danima koji mi još preostaju. Pomozi mi, Gospodine moj… TRENUTAK PROLJEĆA Poškropila je kiša mlada zelena žita na mojim ravnicama. Preko golema saga prostire se tišina, uvijek drugi mir, spokoj i raskošna milina. Uvijek je tako, svakoga proljeća iznad ravnica. Samo tišina. I osamljeni šetač, sagom prolazi i samotan pita: hoće li ove godine biti dosta zreloga žita? Žednik, 25. travnja 2011. TKO ĆE Ne znam tko će milovati moje ravnice kad mene ne bude. Tko će slušati proljetne vjetrove nad usnulim ravnicama kad mene ne bude. Tko će grliti snoplje žita u danima sunčanim kad pokošeno klasje počiva na krilu mojih njiva. tko će voljeti drage ravnice kad mene uskoro ne bude? Kad stignem u Grad iz koga nema povratka, ne plačite. U njega neka stignem mirno i bez suza, bez ruža, bez suvišnih riječi i bez suza. Poškropite zemlju vodom, sklopite rukom drugu ruku i pođite dalje u dubokom muku. Žalost vaša neka ne bude duga, neka vas ne skrši tuga. NOĆAS SAM SANJAO Noćas sam sanjao Nanine tople oči. U njih zagledan čekao sam, vruće se nadao da će me rukom blago pomilovati, nježno milovati. Čekao sam Nanu budan. U rano jutro nisam bio tužan. Nema Nanina pogleda, niti ruke da me pomiluje… Tugom je ispunjena Samoća, boli me, o Bože, jutro stud oko mene i jeziva hladnoća… NAD GROBOM Nad mojim grobom ukopajte križ. Za svakoga će tko dođe, bit će javno znamenje, za mnoge pak teško blaćenje. Križ će ondje stajati, dok ga vjetrovi ne slome, možda ga prije zlobnici slome. Ne tko će grobom gaziti, ni tko će Zemljom mojom vladati. Križa više ne će biti, niti će tko za mene moliti… 59 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Ante Sekulić, Iskrice sa ruba života 59-60 BEZ KUNE ŽEDNIČANIN MOLI Na izlazu iz Gospine crkve netko je ispružio ruku i govorio: Dajte mi jednu kunu! Došo sam sveti Vranje iz žedničkih salaša prid Tvoj oltar u Staroj crkvi naše varoši. Zbunjen sam zastao, sve sam džepove prevrnuo. Kune nisam našao. Nisam je darovao. Kunu nisam našao. Moram platit porciju i za moju kućnu čeljad nike sitnice kupit. Pomozi mi da obavim sve kako triba. I neka se srićno vratim svojoj kući, na salaš. Nisam je darovao. Nisam je imao. Pomozi mi sv. Vranje, molim Te. KAO O ŠEŠIRU NE KAŽEM U zapećku bio sam gologlav; po ledini, strniki trčao sam gologlav. Ne kažem zbogom i ne mogu to reć bez grča u grlu, bez suze u oku. A kad sam pošo u školu, pokrili su mi glavu: dali su mi u ruke ploču i pisaljku, pokrili su mi glavu - kapom. Ne mogu reći zbogom, jer sam suze u brazde zaorao, po njivama sam nade prosuo, u zagrljaju sam zastao… Zatim su me odveli u grad, dali su mi knjige, puno knjiga, i opet pokrili glavu - kapom. Ne kažem zato zbogom ganuću u noći koja se spušta, u noći koja nema nikakvih svanuća… Htio sam biti dobar, kunu darovati. Nisam je u džepu našao, A ja sam želio šešir, velik, crni šešir na svojoj glavi. Želio sam šešir da budem potpun, pravi čovjek i da - pokrijem glavu. Jedini sam prošao stazama dugim, samotno šutljivim; jedini među brojnim drugim. Jedini sam zalutao u lišće vaše povijesti; Jedini sam se ludo zaljubio u jednostavnost, u širinu i ljepotu vašu ravnice moje… Bog moj hoda kroz rasklasana žita i motri visoka kukuruzišta, ravna brazdama sa svojih motrišta. Bog moj ne traži ništa. Baš ništa. Dobrotom miluje runa jaganjaca, Bog moj prati čobane i stada po torovima i blaga naša po dolovima. Znade Bog moj težaka, zemlju našu i cijenu rada, jutrom pogléda legla pilića i sve nas čuva od velikih zala. Bog moj i mojih ravnica… Podne u igri treptaja sunčanih. Mir i tišina bez dječjeg vriska. Nigdje čovjeka, ni pjesme. U hladu djevojka mlada. Ledina oko salaša spava. JEDINI SAM Jedini sam, jedini s mojih ravnica, jedini u nizu brojnih, koji su nas voljeli, jedini koji trajno ćuti vašu blizinu. 60 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Matija Molcer, Qui habet tempus? 61-62 Qui habet tempus? MATIJA MOLCER 1. možda ću izaći kako bi mi se izmijenilo bljedilo misliš da je rano suton je dodajte mi kišobran (dijagnoza) Lenislavi 2. nisi prisutna u škripavoj tišini pretvorit će se nešto ne znam gdje čujem susjeda gdje su mi ključevi namjestiti ću krevet (poslije spavanja) 3. sjaj u bari mrtve ptice poslije lova rupe u vidiku ne dolaziš (nezgoda u vremenu) 4. izgleda bio sam previše ostalo mi je malo bolje da iskoraknem iz vremena (pert em heru) 5. kamo kročimo ne znam prerani suton koraci u snijegu izbjeglice u daljini dogodilo se (exodus) 6. iskrivljena osovina udarci čekićem hladi se objed u ljetnoj kuhinji nedostaje mi jedan prst krv u zelenom (sitne stvari) 7. tavan kutak slijepo zrcalo slinave misli ljepotice su mrtvi leptiri sjetite se na me (beznadna poruka) 8. samo ti riši ništa nije prisutno obriši suze s tisućljetnog obraza sutra dolazim (da me ne pronađu) 9. sjećaš li se ta napušten klupa po nebu pjenušavo bljedilo prolaze prolaze taj dan taj dotični kao ekshumacija otpuštam sebe ostajem kao zemlja nepotrebna (spomen) 10. mrtva rijeka hladan vjetar težak zrak ovdje me nitko ne traži crni se pijesak u usamljenoj noći (mala ekologija) 11. nenastanjeno svanuće polako ustajem ugasit ću svjetlo skupljam probleme u avašku kesu javljaju se tu smo zadnja je noć prošlost otvaram vrata (dolaze) 12. ovu pjesmu još moram doraditi postupno uništiti (ars poetica) 13. tône tône tône ne podnosi me tône tône tône ne podnosi te tône tône tône sve brže (vrijeme) 14. učinit ćemo najbolje kažu masovne ubojice tišina negdje je mrtva tišina sutra dolaze po mene (slavni dani) 15. u izlogu živiš nemaš vlastite misli držiš ravnotežu gravitacija imitacija 61 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Matija Molcer, Qui habet tempus? u ružičnjaku tanke misli (uspjeh) 16. pod šeširom cipele su mi trošne djetinjasti osmijeh čini se spavam plastična svjetlost plastična vječnost (prolaze dani) 17. jednog dana priznat ćemo grafitima svoje komplekse priznat ćemo ljepše je u šumi da više ne marimo za vrijeme u svijetu čudnih zbivanja (bijeg) 18. nezahvalnim crtama označuje sudbinu našu prošlost (budućnost) 61-62 umjesto toga stari narodni recept šutnja (pamet u glavu) 22. htio sam biti kočijaš posto’ sam samo matijaš tako ti je to prijatelj (subotička sudbina) 23. još nismo spavali kada su lupali vrata i prozore da nas odvedu u logor smrti sada znam što je sreća kazaljka ide dalje (uspomena iz djetinjstva) 24. moramo se vratiti da bismo napredovali reče političar sad smo pametni znamo što će nas pretvoriti u prašinu (euforija) 20. poslije priznanja da ne podnosi kišu pokušava zamijeniti dom zatvara prozore veže konop (in memoriam I. V.) 25. pored puta limeni križ ne čujem crkveno zvono na putu prljava prašina okrenute glave prolazi marksizam (u pravcu pramaljeća) 26. u drogiranom labirintu tražiš krivog boga bez glasa krikneš ne vidiš niti čuješ usput kljukaju te idejama blatnim cipelama zatrovane napise gaziš očekuje te psihijatar (umjesto tablete) 21. ulje ili svinjska mast that is the question 27. pitome sazidane misli ostavljen 19. duša i tijelo koncentracijski logor blato zima snijeg i samo brojevi (nečasna prošlost) zidarski alat (in memoriam J. M.) 28. zašto recite mi zašto pita branko korpar pjesnik trešnjevke u izgaženom ružičnjaku obitavaju konjanici nove ideologije (dogodilo se nemoguće) 29. metronom života sve brži prolaze snovi jednoga dana zaboravit ćeš naviti ga i prestat će otkucaji (upozorenje) 30. na suhoj grani njiše se ništa u ranu zoru kreće dan ostavlja stražarsko mjesto ševeljajući od nezaposlenosti biva posramljen proziran ponizan (sadašnjost) 31. avaška slanina češnjak – nekada polumrak nestaje nedostatak ostatka dlanom prekrivam budućnost (bljedilo) 32 plastičnim ideologijama nastanjena pustoš neopranim rukama mjere tvoje zasluge pokorno služiš dalje (čudesa bivanja) 62 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Nevena Mlinko, Stranovanje 63 Stranovanje NEVENA MLINKO ZADAH I. ZADAH II. ZADAH III Pokopao me je duboko u sebi. Zašto bježiš, Mjeseče, poigravaš se sa mnom, modriš, blijediš kao namiguješ? Tupo je reći stranovanje, skupo je reći stranovanje, bolje ne reći stranovanje. Mene – sveticu, ne dopuštajući da pogrešim, da padnem, da se ukaljam – pokojnu sveticu. Ove noge pohode njegove staze. Ove, moje, oči uživaju život njegov tek mogući život idealiziran snovima. Pokopao je sveticu, Mjeseče, duboko, u sebe. Zalud lupanja, vrisci, plač, ljubavna dozivanja – on me voli tako pokopanu, mrtvu i svetu, samo njegovu, u dubini, njegovu, sasvim njegovu. Gledajući proždirem te željna svjetla njegove nutrine. Zašto pružaš ruke meni? Ja ne želim van. Ovaj sarkofag oplodi smjelošću jetkom da mi on srce otkopa, izvadi, poljupcem umije ili dobaci nebu – tebi i ubije. Zašto bježiš, Mjeseče, ma kud nestaješ? Nema mjesta za strah. U tebi – ja U meni – ti. Imena se raspala, oči tek detalji prežvakani. Ni ti, ni ja jedino još u meni – ti u tebi – ja. Malo je reći stranovanje, slabo je reći stranovanje jer nema reči samo stranovanje. Nevena Mlinko Ionako živimo tek pokapajući, tek proždirući, malo samo tek živimo za nas. 63 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Dražen Zetović, Osluškivanja 64-66 Osluškivanja DRAŽEN ZETOVIĆ DIO NJE – Jednoga jutra u kutiji od cipela, našao sam njenu požutjelu fotografiju. Dijelove pokidane narukvice. Tražih te posvuda... a nađoh te u jednoj prašnjavoj kutiji cipela ispod tromoga starinskoga ormara. Tko bi rekao gdje se sve sreća dade naći... i u kutijama cipela gdje svjetlost ne navraća danima. I tu... živi dio nje... CRNA ŽENA – Samotne agave danas ne prave sjene ... ko’ da svakoga jutra čekaju da neko’ prođe ... Zamišljena ... Preko ceste ... potiho ... dolazi ... kao rani snijeg ... kao prvo dijete mladome paru na pretrpanome bolničkome odijelu. Iz daljine, oslikavaju se mlade usne kao površina mirne rijeke. Uzavreo dan ... kratke sjene nježnih ramena. Svijetle oči ... Crne vlasi ... sjaje nad njenim tankim strukom ... Na prvi pogled, odaju se samo njeni puti ... nečujni uzdisaji... ali u njoj ćuti još jedna nova prilika. Novo svitanje ... prasak crvene zore ... Otvorila se kao školjka, i ja sam vidio njeno biserje. Ljepotu ženskoga srca. Stapam se u njenim zavodljivim pokretima. Uranjam u njenu nutrinu ... vrijeme. Kao trešnjin cvat, u maloj bočici parfema čuvam je kao lijepu uspomenu. Kao nešto što još traje, što još miriše ... ... ANGE OU DÉMON – ... ranojutarnje sunce u skučenome sobičku. Miris parfema ange ou démo... obgrljuje na trenutak zabrinuto lice mladoga čovjeka. Šutnje. Plahke... mile... traju satima. Kao tiho more... Ljubim te... Mirišem cvjetove na tvojim obalama. Puteve obrasle proljetnim hvarskim orhidejama. Kao mali brod u boci, ti... bježiš od moga blagog dodira. Putuješ... imaju li naši puti kraja... staju li ikada!? Mirisna dušo svibanjska popni se do mojih usana... dotakni... usreći svojim rosnim poljupcem... Dođi, ne boj se... ogrij se žarom mojega pjesničkoga srca... BIJELA GOLUBICE – U dugim jutrima, mrmljalju kiše. Na prozoru jednosobnoga stana, uspavane golubice dočekuju rosnu svjetlost. Trnu pokvašene grane. Rađaju se novi dani, vjetrovi prestaju ratovati … Prvi bus. Uzdihana trčiš zamrljana lica. Ne daju se olako izbrisati poljupci prošlih noći. Navlaženi obrazi uvijek ostaju mokri... kao da nikada ne prestaju silaziti kapljama s razgolićena neba ... Počesto me nema. Odlutam kao mlado štene, zaigrani pas. Je li ljudski život sličan odbačenim novinama u prigradskim zelenim parkovima! Ispražnjenim bocama od sinoćnih pijanki. Izlizanim kockama starih gradskih korza s početka 20. stoljeća … Tragu poljupca na nečijim zarumenjenim obrazima, što se ne daju isprati danima … Je li život sličan tomu … !? Visoko podne. Dodirujem tvoje gornje usne. Suze ti oči... prolijevaju se niz lice. Čega te je strah … za čim čezneš … bijela golubice? Odbačeno srce. Samotni pogled obavijen sjenom stakla stanice prljavoga perona … A što ti reći … što ti noćas napisati … ima li riječi … ima li dovoljno glasa: stotine zvona … raskošni grmovi limunovih stabala … cvijet dalije … svi … svi šute. O Bože, zaspala vremena … Koga pitati … komu kazati … osjeti ovaj slatki miris zemlje, što se od rađanja pomalja u njedrima priprostih ljudi. Zamisli ... kako te dah bosiljka miluje, draži... da izađeš napolje… među perivoje karanfila ... trbušni ples zapjenjene vode starogradskih fontana ... Al’ opet započinješ nove korake …? Nekuda krećeš … Udaljavaš se. Napuštaš! Na peronu stanice ostaje upečaćena tvoja osamljena pojava. Ideš sada kada breskve sazrijevaju ... kad purpur magnolije boji cijelo večernje nebo ... zar sad … zar moraš baš sad …!? IZNENADNI POLJUPCI – Iznenađeni prvim poljupcima smo kao kad neki nepoznati glumac dobije ulogu u beznačajnome filmu il’ kazališnoj predstavi, neka osamljena starica u zapuštenome trosobnome stanu pronađe davno izgubljene naočale il’ recept za kolač koji nije godinama jela … Okorjeli pušač kad nervozno u psihotičnim pokretima pronađe propalu kutiju šibica ispod sjedala svojega dotrajala auta … mladi pisac za pisaćim stolom kada otkrije zagubljeni komadićak polusavijenoga papira il’ pocijepanu ceduljicu na kojoj 64 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Dražen Zetović, Osluškivanja je nešto pisalo što se ne može reći dva puta … Iznenadni poljupci ipak su ljepši od svega … pa i sjećanja dana kada smo bili sretni … ... JESI LI – Jesi li ... iste riječi govorila drugom, kao što si ih govorila meni. Jesi li ... pisala memoare na mirisnome plavome papiru. Čekala kasno navečer ispred vrata stana na drugom katu. Jesi li ... Ti si se zaručila ... više me ne spominješ. Brišeš muška lica kao mrlje iz prošlosti, k’o da je te stid s kime si pila kave nedjeljama na Trgu Republike, stajala zagrljena na skučenom balkonu, gledala filmove u nekoj zakrčenoj sobi na malom tv-e ekranu. Otišla si ... nisi znala drugačije ... kao što niti moje srce ne zna zaboraviti ženu, koja je jednom davno smijala se ... i sjedila u njegovu naručju ... još jučer ... JUTRA KAD SI ME ČEKALA – Užareno jutro. Čekaš simpatiju kod brončanoga Šenoe. Naslanjaš se, pokušavaš čitati nejasne rezbarije datuma rođenja.... Ispred kipa pisca stražare ojađena lica svetaca na crkvi sv. Marka. Dok zakriven suncobranom na terasi kafića čitam knjigu na momente te promatram – uznemirena, kao da polako gubiš strpljenje. Dok pogledavaš naokolo, haljina ti se pripija uz tijelo, lepezom na mahove hladiš iscijeđeno lice. I čekaš ... smijem se ... i puštam te da još malo čekaš ... Iza sunčanih naočala, smrknuto lice bukti kao Sunce u 12 h: Ajde, Juliette … kao da su ti sve lađe potonule, kao da ti je neki nespretni mladi konobar donio gorku jutarnju kavu, kao da se iz vedra neba sručila kiša na tvoj otmjeni ženski šešir. Al’ ništa ... tebe muče samo nepodnošljivi trenuci čekanja. Neko ‘ko je obećao ne korača sprženim ljetnim asfaltom. U zadnjim trenucima stajem na jednome poglavlju knjige, prilazim joj, i u sekundama razoružavam sve one mučne minute duga, nesnošljiva ... čekanja. MONOLOG STRANKINJI – U polusnu, prilazim joj svaku večer praznih ruku, nadajući se da će proći ... zapaziti krajičkom oka. Hoće li ikada doći ...? Toliko pitanja, toliko želja ... a tako malo mjesta na kojima bih te pitao, ispunio svoje želje. Juče’ su kosci pokosili cvijeće na livadi. Pod udarom hladnih kapi kiše, u strijepnji je ostalo ležati ogoljelo lice zemlje. Sutradan, prolaziš ... Nosiš osmijeh djeteta u duši. Toplinom otapaš vosak na svijećnjaku ... 64-66 Odškrinutim prozorima ponestaje sjaja dana. Nestaješ u mraku ... Utapaš u noći ... Hoće li tvoja sudbina zahvatiti i sudbinu bijelih ljiljana u noći ... Možda sutra kosci neće doći ... ... DRAGOJ VESTALKI – U sobi goli zidovi ispunjaju zrak sitnicama. Predajem se jednoj savskoj večeri. U vreloj noći, sjećam se tvojih suza. Trčiš bosa po vlažnoj travi. Rijeka protječe ... Prolaznici na mostu ... ništa neobično. Osim tvojih suza ... U rukama držiš obuću. Govoriš da ti je stalo ... da ne odlazim. K’o da je meni svejedno, pa i sada dok ležiš u bolnici, rađaš dijete nekome drugom. Ni sada mi nije svejedno ... Ni sada ... NEKA SE ZOVE … – Možda si nekada skupljala salvete u maloj kutiji od boboniera, oblačila lutke u modne trendove 80-ih, igrala s plastelinom u školi, trčala u cvjetnoj haljinici bosa po travi. Možda ... Bilo bi te lijepo zavesti. Šarmirati ... Staviti na tvoju dragu ruku srebrenu narukvicu. Čuti boju tvoga glasa ... vidjeti crvenilo svijetlih očiju u svitanju. Nikad nisam ni mogao sanjati da će me baš jedan križevački glumac, dovesti do predvorja takva divna ... srebrena srca. E, bogumilko, zemljakinjo moja, još ću danas za te ubrati dudov cvijet. Obaviti svilom torzo, skrivena bijela bedra. Ajde, daj mi ruku, zajedno ćemo poći ... Ti, oživi nekad zaigranoga dječaka u mojim sjećanjima ... a ja, ja ću zauzvrat oživjeti slatki osmijeh nevine djevojčice u tvojoj ranjivoj duši. Draga uspomeno ... svileni jorgovanu, ne skupljaj se ... ne dočekuj svanuća sama. Dođi! Pssst ... tiho ... bez riječi. Ne strepi ljubljena grlice, ovdje u srcu, krije se tvoja zemlja ... tvoj davno – izgubljeni dom ... NANOVO SE RODITI (… ZALJUBITI) – … srljaš da svojim usnama dodirneš moje. Propinješ se na prstima da me zagrliš. Sa sramotom u glasu izgovaraš riječi. Ne buniš se. Razumiješ … Tvoje ljubljene oči, neiskustvo nenadane noći… simpatični su. Sve što činiš … činiš nježno. Ne vrijeđaš, ne unosiš nemir. Nisi pakosna … možda ponekada malo ljubomorna … djetinjasta. Naljutiš se … skupiš te velike djevojačke oči. Ne znam kako bih ti rekao … koliko je patnje potrebno da se dva srca spoje, dvije udaljene duše zbliže. Možda bi trebali izbrisati sve što nas razdvaja … 65 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Dražen Zetović, Osluškivanja Možda bi se nanovo trebali roditi … A, možemo li ja i ti … to … Roditi se nanovo … otvoriti oči … zaljubiti. ŠAMAD1 – U tvome dragome osmijehu, uskrsnut’ će i moj prazni mjesec. Draga šamad (ženo), inženjerko srca, dječja uspavanko. Večeras, vezat ću đavla u sebi, neću dati da priziva tupom olovkom izbrisana sjećanja. Rastjerat ću sjene, prognat’ mirisom čaja police na kojima su stajali mirisni začini u bijelim staklenim posudama: (s kojima si se ponekada uz onaj isparani gramofonski zvuk Azrinih ploča, s crvenom maramom na glavi kao mađioničar igrala). Kako je čovjeku u gorkim nedjeljnim prijepodnevima, kad dugo godina ljubljenu ženu izgubi zbog 1 hebr. šamad (ženo) 64-66 jedne slučajne automobilske nesreće … Otišla si! Al’ sneni poljupci nisu prestali govoriti. Još u inat pričaju o tebi – ko’ da te se ne žele odreći ... ko’ da te ne žele predati nekome drugom onom nezasitnome mačevaocu zaboravu. Zavičaji su nekad i dušmani, uzimaju generacije – ne pitajući za sreću: devetnaestogodišnje djevojke, mladića, koji su se kao i njihovi stari uzimali ... mladi. Rađali djecu ... Sve će proći ... Zidovi crkve gdje smo se vjenčali posivjet će ... samo srebreni životi što smo udahnuli – ostat će. Vijorit će se svake godine na zadušnicama naših misa, poput laterni na izbrazdanim tijelima svjetionika. Tad’ će se skupiti sva naša djeca ... i ponovo ćeš mi negdje u zrcalu modroga neba ispuniti dragim osmijehom prazni mjesec u meni .... 66 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Milovan Miković, Esej, taj drugi vid retorike 67-69 Esej, taj drugi vid retorike MILOVAN MIKOVIĆ 1. Esejistika u vojvođanskih Hrvata, što su je pisali M. Čović, P. Šarčević, J. Buljovčić, uz ostale koji su se ugledali, primjerice na A. G. Matoša, M. Krležu, P. Matvejevića, I. Mandića i dr. dopunjena je ovih dana knjigom pod naslovom «Eseji» Lazara Franciškovića, u izdanju NIU «Hrvatska riječ». Ovo se djelo sastoji od četrnaest tekstualnih cjelina: «Salaš …», «Zemlja», «Zvona ...», «Romor klasova», «Riječ», «Michelangelo Buonaroti,» «Kalvarija», «Nestvar promjenljivih slika», «Sol …», «Vremena teška ...», «Vino», «Vatra», «Voda» i «Ljubav». U njima, i kada je oslonjen na književna ili umjetnička djela, autor ne razmatra njihovu književnokritičku ili umjetničkokritičku tematiku, već je pozornost usmjerena na današnje tragove i suvremene refleksije biblijskih i moralno-etičkih sastavnica u misli čovjeka ovog podneblja. Franciškovićevi ogledi nisu samo rezultat njegovih zapažanja, razmišljanja i zaključivanja, tragom znanosti, filozofije, književnosti i umjetnosti. U njima nam on, sebi dosljedan, hoće ukazati na važnost uviđanja stvarnosti i mnogo čega još, što označavamo kolokvijalnim, u što smo (ne)voljno uvučeni, upleteni, uronjeni, potopljeni. K tomu, čini se – i previše i predugo. I još se čini kako je onoga što nam je neophodno – premalo. Ne spominjući se ni mrve svega što nam suštinski, trajno nedostaje, opasno nam ovdje narušavajući egzistenciju i bitak. Ne priklanjajući se tekstopiscima koji se ne ustručavaju ogoljene ideologizacije esejistike, Francišković se oslanja na široku, diskurzivnu osnovu eseja, koja pridonosi njegovoj prilagodljivosti optimalnim komunikacijskim ambicijama i sposobnostima stvaraoca, radi čega je od osamdesetih godina XX. stoljeća esej dominantan vid retorike (P. Palavestra). Ponaj- više se ovo odnosi na razmatranja u ozračju otvorenih nacionalnih, kulturnih i identitetskih pitanja. U tom kontekstu, potrebno je istaknuti, Francišković nije podlegao trendu rastućeg uvezivanja književnosti, umjetnosti i znanosti s politikom, u maniri koja se maligno razrasla ondje gdje joj nije mjesto, nasilno prodirući u sve pore intelektualnog života, što se na ovom mjestu neće (jer se, uostalom, i ne može) razmatrati. Od prvih svojih radova, do danas, Francišković se kreće izvan krugova intelektualnih i nacionalnih apologeta, stvarnih i umišljenih bardova. Utoliko njegove moralno-etičke rasprave, nisu olakotno polarizirane na mjestu vidljivih pukotina i razlaza, naizgled, dobra i zla. On hoće više od toga, kani prodrijeti, primjerice, do u sam korijen svih razloga i aspekata nastanka salaša, te drevne nastambe, i njezina značaja do danas. Raspoznatljiv je, također, piščev odnos prema zemlji. Budući da je ona, ta prašina, materia prima, polazni kaos nastanka i nestanka. Mjesto umiranja u jednom i rađanja u drugom životu. Poput i vode koja izvire iz zemlje i Kristovih grudi, pa bez nje nema hrane na trpezi, ali ni u duši. Ona gasi žeđ, očišćuje i iscjeljuje … iz nje je satkana ljepota biserja jutarnje rose u nizini, ali i razarajuća snaga neba, munja i gromova, oluje i tuče ... Poneki je Franciškovićev esej, kao i kod drugih pisaca iz intelektualnog pejzaža, ovdje živućih naroda, filozofski intonirana kratka proza, čija je kreativna moć posebno došla do izražaja u njegovim kratkim romanima Hodočasnik I. i II. Ovo je utoliko od značaja što se i u njegovim esejima «brojni tekući prijepori tiču identiteta i funkcije subjekta ili jastva». Napose, «što je taj ja koji jesam – osoba, djelatni subjekt ili akter, jastvo – i što ga čini onim što jest?» (Jonhatan Culler). Francišković odgovor traži i nalazi u Riječi 67 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Milovan Miković, Esej, taj drugi vid retorike samoj. Ona je temelj nastanka, svega stvorenog i nastajućeg, očitovanje je bića koje sebe promišlja, osluškujući tu Riječ. Zato je ona i poput zvuka zvona u koja su gdjekada ulijevane i teško odredljive slitine oružja, oruđa i nakita, pa sva isto livena zvona drugačije trepere dajući neponovljivu boju tona. Ipak, ni njihova snaga, ne može nadjačati romor klasova, bez kojih nema kruha. Ni prihvaćanja i praštanja. I nošenja tereta skupa s drugim. Zato su Riječ i Kruh u ovoj zbirci eseja – opredjeljenje za slobodu bez koje nema Čovjeka. A on je zvan činiti drugačije i novo. Da svi drugačije živimo. Dodajmo, u završnom dijelu knjige, polazeći od «četiri vječna osnovna elementa», tih kozmoloških znakova prapočela, što su ih u antičko vrijeme (Empedoklo) pripisivali četirima principima: zemlji, vatri, vodi i zraku, Francišković će, zadržavši vatru i vodu, pridodati im – vino i ljubav. Ustrajavanje na njima omogućava mu da, zapravo, u premijer planu može otvarati i druga pitanja kršćanskog svjetonazora. Primjerice, kroz pitanja savjesti, slobode i zakona, kada provjera istinitosti onoga u što vjerujemo, sadrži praksa, koja će pokazati kako se, uistinu, ponašamo. Vremena (su) teška …1 2. Čitajući eseje Lazara Franciškovića, potrebno je podsjetiti se i zapaziti, svako zanimanje umjetnika, pisca, za prošlost – promatramo li dulja vremenska razdoblja – često poprima ciklični karakter, ovisno o vladajućim društvenim, stvaralačkim i drugim prilikama. Pri tom, pogled u minulo, ne znači šamansko prizivanje prošlosti, niti se očituje u koketiranju sa njom. I nije radi promicanja pasatizma, niti je to intelektualno minorni, inverzno-perverzni, izvrnuto-uvrnuti oblik negacije-afirmacije postojećeg stanja. Pokušamo li Franciškovićeve eseje sagledati i razumjeti ih, iz njihova očišta možemo se uvjeriti – stvaralac najčešće samo traga za uzrocima neke pojave. Koliko kroz sadašnjost, toliko i kroz prošlost prema skrivenim estetskim vrijednostima koje mogu biti između povijesnih i arheoloških, duhovnih i metafizičkih slojeva. 1 V.: Hrvatska riječ, 491., 24. kolovoza 2012., 35. 67-69 A mogu li nas prošlost i gdjekoja njena lijepa stranica nečemu poučiti? Što imamo od njezinih tečevina, najčešće već krhotina, u ozračju sveopće devalvacije gospodarskih, kulturnih, općeljudskih vrijednosti. Pritisnuti kultom sadašnjosti i kratkoročnosti. Mitom o blagodatima dezorijentacije, prepuštanja strujanju i besciljnom plutanju, kao tobože do sada nepoznatim i neotkrivenim izričajima slobode. Što, zapravo, ide uz taj promišljeni zaborav i važnih i sporednih događanja i činjenica? Sve više novih krhotina. Cijela smetlišta krhotina. Njima se, postupno, učinkovito, uspostavlja vlast amnezije. Kroz odbacivanje svake sustavne memorije – pogotovu ako ne pristaje srozati se u ideologiju – sve dok nam prošlost ne počne, najzad, sličiti nekoj drugoj, nepoznatoj zemlji, ili čak posve drukčijem svemiru. Zar nije upravo taj pogon ovdje na djelu već desetljećima? U kontinuitetu isključivo sam sa sobom. U vlastitu sosu, ako je dopušteno zapaziti. U uvjetima građanski uređenih društvenih prilika potreba za povijesnim razmišljanjem dio je popudbine svake i svačije kulture, a izvježbanom oku, uhu i umu ona je, istodobno, ne samo njen iskaz i odsjev, već nedorečeni ogled o barbarizmu. Kako vlastitom, tako i svakom drugom, ma i neizravno sadržanom u njezinu opisu minulog. Za razliku od povijesnih čitanki i leksikona, ni ne spominjući se do boli učenih raščlambi o ovome ili onome, ili o bilo čemu, Lazar Francišković nam u svojim esejima ne nudi ni historiografski žanr, niti kakvu (ili nečiju!) službenu povijest, već je u potrazi za fragmentima malih, izostavljenih, ne rijetko svjesno potiskivanih ili nasilno zaturenih i do danas već nevidljivih dijelova prošlosti. Pijeskom navijanih, što je kad učinak vjetra, kad ljudskih ruku … Poput i znanstvenika koji arhivira, reciklira i reinterpretira artefakte, Francišković nudi našem oku i umu ono što je zatekao iza svih prethodno provedenih subverzija, a budući da je stvaralac, nad mnogima promišljeno ukida linearni vremenski tijek, pribjegavajući povremeno montaži i premetanju, svojevr- 68 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Milovan Miković, Esej, taj drugi vid retorike snom kombiniranju, rekli bismo, ne samo dopuštenom, već i potrebnom, ali urađenom s oprezom i mjerom. Raspon i dubina oslikanog, i u slučaju ove zbirke eseja, ide u prilog shvaćanju da je dojam o njezinoj cjelovitosti, jedna od temeljnih potvrda uspješnosti djela. Od nas se očekuje da se, prije ili kasnije, zapitamo; a zbog čega Francišković sve ovo čini? dok obazrivo, ustrajno, upire prstom u mjesta (ne)vidljivih spojeva, potičući suvremenika na recentno i «arhivsko» učitavanje stvarnosti, što izaziva bizaran, izvanrealni učinak, čim se vlastita tjeskobna zapitanost o ljudskim egzistencijama u uvjetima tranzicije, počinje pretapati s nostalgičnim prizorima ovog podneblja. U njemu jedni uspijevaju imati prošlost, drugi ne. A neki je i ne žele imati, steći, (raz)otkriti. Ima onih koji je posjeduju jer je mogu podnijeti. Usuđuju se (po)gledati u nju, i znaju iz nje izaći. Drugi se sa tim teško nose i zato je odbacuju. Ima onih koji su trajno u prošlosti jer nisu naučili kako se iz nje izlazi. Takvi je zapravo nemaju. Njima se prošlost premetnula u vječitu sadašnjost u kojoj prividno žive. Ima onih koji sebe iz prošlosti, ne uspijevaju prepoznati. Ne ide im to. Ne mogu, ne žele, ne znaju. I svoju prošlost u hipu će pripisati nekom drugom. Ima onih koji su izgubili, ili su 67-69 satrli svoj dio zajedničke prošlosti – a ono što je preostalo napadaju, odbacuju, osporavaju. I za sve krive. Pa, i za ono što se možda može dogoditi. Ako se dogodi. Ako ne, onda zato što se nije dogodilo. Bilo kako bilo Francišković u svojim esejima nije sklon komercijaliziranju prošlosti. On nije za pretvaranje grada i podneblje u povijesnu kulisu. Niti želi pred njom zauzeti čaplinovsku pozu glavnog junaka, a ni statista. Zna on, ili sluti, da je svaki oblik neovlaštene rasprodaje onoga što je ovdje zatečeno ponavljanje šablone vladajućih struktura, a njihove je mantre vrijeme odreda pregazilo i odbacilo. On samo, uzalud, nastoji vratiti krhotine u izvorni oblik. I srećom ne uspijeva u tom pokušaju, pa čarolija i dalje traje. U onome, pak, što je otrgnuo od amnezije i zaborava, uspostavlja osobno sjećanje na proživljeno – kroz iskustvo mnogih. Zbog toga su poneki njegovi tekstovi napisani kolaborativno i zahtijevaju od čitatelja, da ih radi sebe, dovrši. Čak sukreira, ako želi i zna. A kada se od svega toga zamori, i sâm kreće na performativno putovanje. Uzima veliki starinski kufer, koji poput i drugih, ima negdje uza se, i polazi nekamo, prema vlastitoj povijesti2. 2 Izrečeno na predstavljanju knjige «Eseji» Lazara Franciškovića, u subotičkoj Gradskoj knjižnici, 27. rujna 2012. 69 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Smiljan Njagul, Svijet u esejima Lazara Franciškovića 70-71 Svijet u esejima Lazara Franciškovića SMILJAN NJAGUL Za salaše sam saznao relativno rano – prije osnovne škole. Reći to za nekoga tko živi u ravnici je smiješno, ali ja sam ovdje dolazio u vrijeme ljetnog raspusta, iz Bosne. Čekao sam da me za vrijeme žestokih ljetnih vrućina, ovdje bi rekli; kanikule, netko od starijih povede na rijeku Brzavu, da se osvježim. Brzava je već tada bila dio kanala Dunav – Tisa – Dunav, pa je voda bila mirna – moglo se bez straha plivati. Volio sam otplivati na drugu obalu, ona je označavala početak nepoznate zemlje. Izgledalo mi je da tamo počinje neki drugi, nepoznati svijet. Pričali su da je tamo, nekada, bio Urlikin salaš, očigledno nekog Urlika. On je bio vlasnik salaša, prije II. svjetskog rata, a po njegovu okončanju Urlikovu zemlju i posjed preuzela je zadruga. Bilo mi je tada jasno što je salaš, ali logiku nastanka i upornog opstojanja salašarskih nastambi, kroz vrijeme, sa mnogo životnih pojedinosti, pored Bele Durancija, otkrio mi je upravo Lazar Francišković, u svojim esejima. Primjerice, zbog čega se sadi drveće oko salaša, što je samo naoko nevažan detalj na koji, vjerojatno, ne bih ni obratio pozornost. I u svojim novijim esejima, što su sabrani u zbirku tekstova1, Lazar Francišković hoće pokazati kako je salaš bezmalo dio prirode, nastao kao plod višestoljetne mudrosti ovdašnjeg pučanstva, budući da ono nastoji živjeti u skladu sa njom. Francišković je promatrač osobitog senzibiliteta, koji ne samo što gleda, već i vidi – što je danas rijetkost – pored pojavnosti i onu drugu, često skrivenu, suštinsku stranu. Ovdje, gdje opstanak, zacijelo, nije lagan, na vjetrometini, između zemlje i neba. Mali i sićušan čovjek, bilo da je ukorijenjen, tu, na salašu, putnik namjernik, ili hodočasnik, pokušava opstati tražeći uporište u ljubavi i vječitom dijalogu sa prirodom. I, dakako, kroz dijalog sa Svevišnjim. 1 V.: Lazar Francišković, Eseji (izabrao i uredio M. Miković), Subotica, 2012. Tim putem, u današnjem ogoljenom svijetu, Francišković pokušava prepoznati one vrijednosti koje su poput konstanti opstale unatoč svim nedaćama i nevremenima. Otuda je posve logičan slijed tekstova u njegovoj knjizi. Poslije eseja o salašu, sa čijeg praga Francišković, pozorno motri na svijet promatrajući njegove mijene u vremenu i prostoru, kada je, razumljivo, na prvom mjestu upravo zemlja. Slijede, potom, zvona, koja kada ih slušamo, čujemo zvuk koji su čuli i naši stari, prije desetina i stotina godina. Prva verzija eseja o zvonima nastala je prije NATO bombardiranja, i tiskana je u subotičkom književnom časopisu «Rukovet». Bio sam oduševljen emisijom francuske TV 5, čija je ekipa boravila u franjevačkom samostanu i ispričala nevjerojatnu priču o zvonima Liègea, vatrenog belgijskog grada blizu istočne belgijske granice s Njemačkom i Nizozemskom, čuvenog po livnicama. Molio sam ih da mi pošalju tekst o Muzeju zvona, koji sam preveo i ponudio ga na čitanje Bošku Krstiću, uredniku časopisa «Rukovet». Uz njega je Lazar Francišković napisao tekst o zvonima subotičkih crkava, objavljen u časopisu «Rukovet», koji predstavlja svojevrstan kulturološki domet, budući da su u njemu opisana sva zvona iz tornjeva subotičkih crkava, obuhvaćajući i brojne priče koje se uz njih vezuju počevši od njihovog postavljanja, do danas. Njime je obuhvaćena i tužna činjenica da se, kao posljednji trag nekadašnje subotičke ljevaonice «Ferum», ondje livena zvona još uvijek oglašavaju s nekoliko subotičkih crkava. Sjećam se tih razgovora s Lazarom Franciškovićem, u povodu zvona jer su oni spadali u dragocjene trenutke, kakvog-takvog, predaha i spokoja do još jednog noćnog prelijeta zrakoplova, od kojih sam stalno očekivao da će isporučiti svoj tovar bombi. 70 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Smiljan Njagul, Svijet u esejima Lazara Franciškovića To bi, reklo bi se, bila registracija fenomena u svojoj fizičkoj stvarnosti, ali Francišković pokušava zahvatiti pojavnost i povijest zvona, dublje kroz prostor i vrijeme. Otuda i ona rečenica: «Svako zvono u sebi skriva dušu i srce njegovog tvorca. Ono je gotovo čovjek i radi toga se za zvono govori kako se ono rađa, živi i umire». Zvona pričaju priče koje su na granici fantastike. Sjetimo se samo radova «o strašnoj i moćnoj brončanoj rasi». Njih i njihov jezik najbolje znaju vjernici koji točno prepoznaju zvuk zvona svoje crkve, kada ih poziva na molitvu. Jedna od manje znanih kulturoloških pojedinosti je da u nekim crkvenim tornjevima ili crkvama ima zvona koja nikada nisu zazvonila. Franciškovićeva zbirka eseja ustrojena je uredničkom rukom, a sukladno ovdje prevladavajućoj životnoj logici, salaš je u središtu razmatranja. Sve se dešava na zemlji. U tom svijetu, obično udaljenom domu, uglavnom je tiho. Zvuk koji sa strane dopire, a nije nastao u prirodnom okruženju – zvuk je zvona! Od prirodnih zvukova živalj salaša ponajviše voli i cijeni «romor klasova». Pored pravog obilja, manje poznatih informacija, o onome što se, primjerice, zbiva oko žitnog klasja, Francišković i te kako vodi računa kako bi govorenje o njemu proteklo u ozračju prožimanja vrijednosti materijalnog i duhovnog svijeta. Otuda, kratko veli:« Nisu važni korijen riječi Dužijanca – Bršančevo, već zašto i kako je čovjek ravnice to činio. Škrt na riječima, on je živio kako je mogao, pa tako i govorio». Poradi toga imamo formu i fond riječi kakav je još živ. Francišković, naravnom, u svakom trenutku upozorava da se čovjek može naći u strašnom škripcu ukoliko zapostavi duhovne vrijednosti. A on ih nalazi u vjeri u ljubav. O tome u eseju «Riječ», navodi: «Bili ili ne vjerujući, konačno – rijetko koji razum u ništa ne vjeruje – drugog puta – stvarnost nas opominje – nema». To su samo neke od dilema sa kojima sa kojima se ljudi susreću na ovom putu. U svim nevoljama, olujama – ako postoji ljubav – mogu se zajednički izdržati iskušenja, ili kako to Francišković, na kraju svoga eseja «Riječ», kratko i jezgrovito kaže: « … na cesti nas dvoje, dalje». Slijede potom eseji u kojima je Lazar Francišković u svojevrsnom dijalogu s nizom pojmova 70-71 koji se odnose na stvaranje. Razmatrajući pojedine aspekte umjetničkog čina Michelangela Buonarrotija, uspoređuje ga s Mojsijem. Stvaralac je u svom umjetničkom činu usamljen. Po načinu dostizanja cilja slični su veliki prorok i veliki umjetnik. Slijedi još desetak kraćih eseja koji možda mogu biti sažetak nekog kraćeg glosara, u kojem se riječi dovode u svezu sa svojim starozavjetnim i novozavjetnim korijenima, izvornim zbivanjima i događajima, a također i sa najširim općekulturnim naslijeđem. Li, Francišković kroz svoje eseje, među ostalim, kao da hoće uspostaviti i vlastitu hijerarhiju vrijednosti. Svaki element stvarnosti, dakako, može biti – i dobar i loš. Ovisno od njegove okrenutosti naspram najviše vrijednosti i najvišeg principa. Častan i ispunjen život, za njega, ponajprije podrazumijeva sklad s postulatima kršćanstva. Iskrena ljubav čovjeka i žene uporište je života. Otuda Francišković ne govori izravno o općepoznatom i priznatom aksiomu života i održanju ljudskog roda. U gotovo svim esejima, o tome će prozboriti tek nekoliko, nenametljivih rečenica. Ima prostora za istraživanje i drugih pozornosti vrijednih aspekata stvaralaštva Lazara Franciškovića, primjerice njegova jezika, bogatog samo njemu svojstvenim, slikovitim složenicama ( … beskraj zrn-svjetlaca i dr.). Raznovrsnost i šarolikost tema koje Francišković fokusira u svome stvaralaštvu podsjetilo me je na jednu od knjiga Béle Hamvasa, u prijevodu Save Babića. I ona se doima zasnovanom na sličnom prožimanju esejističkog postupka i filozofskog promišljanja pojedinih pojmova, ili zbivanja u svezi s stanovitim literarnim junacima, itd. poslije svega, mogao bih reći; ova je Franciškovićeva zbirka eseja i dobra podloga zacijele studije o životu ljudi iz ovog podneblja, ali i glosara za one koji žele prikupiti znanje o općecivilizacijskim pojmovima. Ipak, za mene je najsnažnija poruka ispisana na 77. stranici knjige, u tekstu pod naslovom «Nestvar promjenljivih slika», koja glasi: «Ostati čovjek usprkos svim skitnjama i samoći». Jer kako veli stari jedan mudrac, da bi čovjek uistinu mogao biti sam, morao bi biti, ili Bog, ili zvijer. 71 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Božidar Brezinščak Bagola, Pjesnik s nadom u očima 72-73 Pjesnik s nadom u očima BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA Miljenko Stojić, Kapaju sjene, Mostar 2010. Miljenko Stojić (1960.) suvremeni je hrvatski književnik, novinar i teolog. Piše pjesme, oglede, djela za djecu, kratke priče, aforizme, književnu kritiku, uređuje knjige i časopise te prevodi. U Svetištu Kraljice Mira u Međugorju osnovao je 1993. Informativni centar »Mir« Međugorje s izvještajnom agencijom, internet stranicama na sedam svjetskih jezika, društvom vodiča za hodočasnike, nakladničkom djelatnošću i radiopostajom. U rujnu 2001. izabran je za tajnika Hercegovačke franjevačke provincije, a od rujna 2007. obavlja dužnsot vicepostulatora postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Hrvatskog društva katoličkih novinara i Udruge hrvatskih novinara BiH. Prvi je hrvatski književnik koji je izradio osobne internetske stranice 2000. i na njih postavio svoja djela uz brojne ostale zanimljivosti iz svijeta religioznosti i opće kulture. Dosad je objavio sljedeće pjesničke zbirke: Unatoč svemu (Tomislavgrad 1994.), Pjesma blizini (Zagreb 1995.), Kaplja (Mostar–Zagreb 1997.), Sirovi blues (Mostar–Zagreb 2001.), Golgote glas (Mostar–Čitluk 2002.), Dobro jutro, kolonijo (Mostar–Zagreb 2006.), Stopama mira(Zagreb 2009.) i Kapaju sjene (Zagreb, 2010.), knjigu kratkih priča Ne dirajte bijelog labuda (Zagreb 2005.), knjige ogleda i prikaza: Ta vremena (Zagreb 1995.), Paljenje svijeće(Međugorje 1998.), Raspretavanje vatre(Međugorje 2001.), Rijeka (Međugorje 2002.), Riječ po riječ (Mostar–Zagreb 2007.), te knjigu za djecuRačunalko (Mostar–Zagreb 2007.) Stojićeva najnovija pjesnička zbirka Kapaju sjene objavljena je u nakladi Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne iz Mostara i nakladnika K. Krešimir iz Zagreba. Pedesetak pjesama podijeljeno je na četiri ciklusa: Vrijeme zri, Tvojom i mojom ulicom, Sutra je ponovno dan i Je li to ona. Iz naslova pojedinih ciklusa može se naslutiti zrelost života i pjesnikovanja, susretljivost otvorena čovjeka, spremnost za čuvanje uspomena i nada u novi dan. U svakoj pjesmi nađe se pokoji stih koji nas poziva „da kročimo smjelo“, da pazimo kako bi naši otisci bili duboki, jer ova nas zemlja „po dobru zacijelo pamtiti treba“. To je zirka susreta, prkosa i srca pobožna. Pjesnik se susreće s lutalicama i siromasima koji ga uvjeravaju da je „vrijeme bolje nego su to ljudi“, s prodavačima rabljene odjeće na tržnici, s ujacima koji su „s križem u ruci vidali rane i šaputali o slobodi“, s revolucionarima „u tamni noćni čas kad psi neumorno zavijaju“, s darežljivom staricom Bilonjušom kojoj se „pet sinova ni njihov otac nisu vratili s vojne“. Pjesnik prkosi sebi kao „nepopravljiv zidar čije su cigle riječi“, prkosi svijetu „s bogatstvom na obzorju“ i „s malo vremena za jednostavnost i ljepotu“, prkosi zajedno s prijateljima koji nisu samo broj u adresaru, koji su dubok dio njega, „nazočnost koja se u vječnost prelijeva“. Pjesnik je pobožno otvoren za svaki iznenadan bljesak, za „sijedi pramen kose odlepršao u vječnost“, za pokrajnji oltar rodne crkve „u dnu srca“, za Badnju večer u kojoj Isus „pruža ruku s neba i nešto toplo zbori“, za hodočasnika koji je došao svojoj Kraljici Mira i „nema ništa osim zajedništva s nepoznatima“, za materinsku rič koja „zove, opominje i moli“. Pjesnik je uza sve to najbrižniji čuvar uspomena. Nježno ih čuva u stvarnoj, pastirskoj škrinji koja mu donosi miris kamenjara, hoda i saznanja. To je škrinja iz mladenačkih dana. Ali umije on čuvati uspomene i u nestvarnoj škrinji, računalnom čudu, škrinji koja ne donosi nikakve mirise, već raznosi njegove pjesme poput olujna oblaka, rastresenih misli i rasuta vremena. Miljenko Stojić priznaje da u zadnje vrijeme ustrajno piše pjesme, a još ustrajnije traga za svecima što ih ubiše nečastivi. Njegova tankoćutnost za pravednost i mir najbolje se zrcali u pjesmi Žao mi je pjesnika. 72 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Božidar Brezinščak Bagola, Pjesnik s nadom u očima Već na početku rata, ovog našeg, skrasio se u inozemstvu i zarađivao. Kad je završio taj isti rat, vratio se u svoj razrušeni grad, Pustio suzu i prokleo barbare. U pjesmi odjednom „iz tuge pregoleme“ izranjaju likovi „djece što granata ih pokosi u igri“, likovi zaljubljenih koje u šetnji „poljubi snajper“, lik majke s vjedrom u ruci koja nije uspjela doći do slavine… Ti stihovi prožimaju čitatelja stravom i spoznajom da nijednu od tih neokaljanih žrtava rata nije na oltar Domovine dostojan prinositi pjesnik koji se za vrijeme rata skrasio u inozemstvu i ondje zarađivao. Takvog pjesnika Stojiću je žao iz dna duše, pogotovo u časovima kad mu u sobu „kapaju sjene kao 72-73 sok sazrjele breskve“. Svoju žalost i spoznaju da ipak nismo jedinke izgubljene u svemiru, da je „smisao naš opipljiv, na dohvat ruke“ nastoji pjesmotvorno oblikovati u bisere. Dolaze bolja vremena, čitam na licima prolaznika, dok unutra kriju tugu, nezaposlenost, tjeskobu. Imam li vremena za njih, nade u očima? Svojom najnovijom zbirkom podvukao je crtu ispod godina koje prolaze i shvatio da je sve tako lijepo, „osjetio da izvor živi i voda žubori“. Zato s pravom očekujemo da će nas ovaj pjesnik, brat svetog Franje, i dalje darivati pjesničkim zbirkama koje nam pomažu kročiti naprijed, onamo gore gdje će „čisto razumijevanje prštat poput izvora u neizrecivoj bliskosti i ljepoti“. 73 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Đuro Vidmarović, Pogrešno u Kazimiru Maleviču? - Vasilij Grossman... 74-79 Pogrešno o Kazimiru Maleviču? ĐURO VIDMAROVIĆ Gilles Néret, Maljevič 1878.–1935. i suprematizam, Taschen, Köln-London-Madrid-Tokyo. U RH Europapress holding d.o.o., prijevod Helena Sinković. U seriji monografija koje su se prodavale u kioscima širom zemlje, zagrebački novinski izdavač Europapress holdinga d.o.o. objavio je monografiju Maljevič, francuskog autora Gillesa Néreta. Pozdravili bi smo ovo izdanje, kada se ne bi radilo o manipulaciji sa slikarevom etničkom i kulturnom pripadnošću, čime se, vjerojatno nenamjerno, vrijeđa ukrajinski narod. Za takvo ponašanje u Hrvatskoj ne postoji niti jedan razlog. Tim više, što je u Zagrebu organizirana 1989. velika izložba Ukrajinska avangarda kojom se prilikom svaki pismen čovjek mogao uvjeriti u to da Malevič pripada onamo. Uz to, napisao sam esej Čiji su Kazimir Malević i David Burljuk1 gdje se iznio osnovne obavijesti o Maleviču. Malević je Ukrajinac s poljskim korijenima. Odgojen je na ukrajinskoj nacionalnoj kulturi, na ukrajinskom narodnom slikarstvu i ikonopisu. Ukrajinsko narodno slikarstvo i ikonopis nisu ruska kultura i umjetnost. Rusi imaju svoje narodno slikarstvo i ikonopis. Rusi i Ukrajinci su dva različita slavenska naroda. Njihovi su jezici različiti, kao što im je različit i etnički identifikacijski kod. Povijest Rusa i Ukrajinaca je isprepletena, ali nije istovjetna. Ukrajina je kolijevka slavenske uljudbe, pismenosti i istočnog kršćanstva, odnosno kršćanstva bizantskog obreda. Njezinu se kulturnu baštinu ne smije svrstavati u rusku, ne samo zbog pristojnosti, već zbog istine, jer je ruska proizišla iz kulturnog miljea srednjovjekovne ukrajinske države koja se zvala Kijevska Rus’, koju su u Bizantu nazivali grčkim jezikom Kijevska Rosija. Sada su to dvije nezavisne zemlje s kojima RH ima diplomatske odnose na najvišoj razini. Nakon što su Mongoli razorili Kijevsku Rus’, postepeno se unutar njihove imperije rađala nova slavenska država pod nazivi1 Književna Rijeka, časopis za književnost i književne prosudbe br. 3., god. VII., Rijeka, jesen 2002., str. 3.-23. ma Moskovska Kneževina i Velika Moskovska Kneževina ili Moskovija. Stanovnici Moskovije nazivali su se Moskoviti. Čitajmo izvješća Jurja Križanića. Nakon Ivan Groznog, a poglavito Petra velikog Moskovija mijena ime u Rusija, odnosno Carska Rusija, prisvajajući uz to i izvorni ukrajinski etnonim. Zbog toga do danas ruski se etnonim ne piše imenicom, već pridjevom: ruskij. Kijevska Rus’ nije se uspjela više nikada obnoviti. Unutar njezinih granica uspjela se razviti Moskovska kneževina – Moskovija i postati imperijalnom silom koja će zavladati velikim dijelovima nekadašnje Kijevske Rus’ije, namećući se kao «legitimni» nasljednik njezinog cijelog teritorija i gospodar etnogeneze domicilnog naroda koji je nekada tu državu stvorio. Moskovski su carevi i cijela rusijska elita nasilno oduzimali Ukrajincima pravo na vlastitu povijest, pa čak i pravo da se smatraju narodom. Nasilno su proglašavali Malorusima, što znači perifernim dije- 74 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Đuro Vidmarović, Pogrešno u Kazimiru Maleviču? - Vasilij Grossman... lovima «velikog ruskog naroda, a njihov jezik maloruskim, odnosno jednim od dijalekata «velikog ruskog jezika». Zapadno od rijeke Dnjipro, nakon istjerivanja Mongola, to su činili Poljaci, koji su okupirali zapadnu Ukrajinu i domicilnom pučanstvu nametali svoju vjeru, običaje i način života. Dakle, Ukrajince je zadesila dvostruka asimilacija, s jedne strane rusifikacija od strane Moskovita, a s druge polonizacija od strane države Res Pospolita. Ruska politička elita je tijekom Moskovijske vladavine istočnim dijelovima Ukrajine, provodila vrlo opasnu asimilaciju: apsorbirala je ukrajinske intelektualce, kulturne poslenike, slikare, pisce, skladatelje, znanstvenike, sportaše (kao i one iz ostalih pokorenih zemalja). Činila je to milom, omogućavajući im napredovanje i socijalnu promociju u «svjetskoj metropoli Moskvi», a nikako u «provincijskoj metropoli Kijevu». Činila je to i silom, tako što je nepokorne kažnjavala zbog «ukrajinskog nacionalizma» i za kaznu ih prisiljavala na boravak u Moskvi, bez prava na posjet Kijevu, ili bilo kojem mjestu u rodnoj Ukrajini. U Zagrebu je prikazana serija filmova velikog ukrajinskog redatelja Dovženka, koji je doživio takvu sudbinu. O tome mi je detaljno pričao njegov učenik, a moj neprežaljeni prijatelj, pokojni veliki ukrajinski pjesnik, glumac i filmski redatelj, Mikola Vingranovski, ali i kolega Pavlo Movčan, istaknuti suvremeni ukrajinski pjesnik, političar, parlamentarni zastupnik, etc., koji je živ, stanuje u Kijevu i može ga se o tome pitati. Kazimir Malevič je dio svoga života proveo u Rusiji. Bila su revolucionarna vremena. Obećavala se uspostava raja na zemlji. Sloboda za umjetnike. Dakako, ondje je slikao, pisao, izlagao, ali se nikada nije odrekao ukrajinskog naroda i svoga kulturnog izvora. NIKADA se nije predstavljao kao Rus! O tome je osobno svjedočio i svako drugačije pisanje nasilje je nad povijesnom istinom. Gilles Néret u monografiji: Maljevič 1878.-1935. ne poštuje navedene povijesne činjenice. Po njemu Malevič je tobože «dekonstruirao» umjetničko djelo «tako što je stvorio svoju ikonu – Crni kvadrat na bijeloj podlozi. Zatim nastavlja: «Svatko je od njih mogao reći isto ono što je na svoj način rekao Picasso: ‘Umjetnošću izražavamo ono što priroda nije’. U odnosu na svoj crni kvadrat, Maljevič je to izrekao na ruski 74-79 način: ‘Drugovi, ustanite, oslobodite se tiranije predmeta». Poštujući pisca monografije, ipak treba kazati slijedeće: – Malevič ništa nije «dekonstruirao». Navedeni «Crni kvadrat na bijelom polju» je izdvojeni dio ikone i kao takav nije nikakva dekonstrukcija, već simbol. Sam Malevič je napisao kako je njegov kvadrat «potpuno gola ikona bez okvira (poput moje torbe), ikona moga vremena» (str. 49.). Maleviču se kao njegove (s navodnicima!!!), stavljaju u usta riječi koje je napisao autor teksta Gilles Néret, i to, ništa manje, nego kao da ih je veliki slikar rekao a) «na ruski način», i b) na boljševički način s «Drugovi ...» Ni jedno ni drugo nije točno. Zašto bi navedena fraza bila kazana «na ruski način», a ne recimo, na francuski način? Malevič nije bio boljševik, već kršćanin. To što je povjerovao boljševičkim demagozima, i zbog čega, što je povjerovao da će boljševici omogućiti slobodu umjetničkog stvaranja i djelovanja, druga je priča. Tu je zabludu platio teškim osobnim stradanjem. Uostalom, ovu povijesnu činjenicu autor monografije priznaje u odlomku, u kojem ispravno zaključuje: – «Ne poznajemo li Maljevičevu mističnu stranu, nećemo ga moći razumjeti. Taj mu duboki misticizam staljinizam nije oprostio.» – «Bog je apstraktan jer ga ne vidimo. Maljevič se nije namjeravao natjecati s Bogom. Jedino što želi je ‘prikazati svijet bez predmeta’». Nakon ovako jasnih stavova, naš Nėret ide, kako bi ga se dobro razumjelo, u ateističko mudrovanje: – «Križ je apstraktan znak. Prije no što je postao Kristovim simbolom, prema mišljenju Adolfa Loosa, autora spornog teksta ‘Ornamenti i zločin’ s početka 20. stoljeća, bio j erotični simbol iz vremena spiljskog čovjeka. Djelo homo eroticusa, prije no što je postao homo sapiens. Prvi ornament koji se pojavio, naime križ, izvorno ima erotsko značenje – prva erotska umjetnička gesta. Vodoravna crta, to je bila žena koja leži; okomita crta muškarac koji u nju prodire.» Nakon ovakvog netočnog, pa i blasfemičnog tumačenja križa, sasvim nam je razumljiva tvrdnja Anne Leporskaje, koju tvrdnju naš autor citira. Naime ta dama tvrdi «da Maljević, dok je stvarao crni kvadrat, nije bio svjestan ‘što sve u sebi sadrži crni kvadrat’». Dakle, nije bio svje- 75 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Đuro Vidmarović, Pogrešno u Kazimiru Maleviču? - Vasilij Grossman... stan niti značenja križa. On, uvjereni kršćanski vjernik!? Nakon ovakvih tvrdnji, slijedi neznanje ondje gdje bi se najmanje očekivalo, na području Malevičevog životopisa: «Neugodne strane ruske povijesti te zbrka, koju je slikar stvorio u svojem djelu i oko njega, od Kazimira Maljeviča napravili su mitsku figuru suvremene umjetnosti». Nevjerojatno: A) riječ je o vremenu kada nema više «ruske povijesti» jer je Staljin stvorio faraonski monolitan SSSR. Može se govoriti o ruskoj povijesti, ali unutar tog i takvog SSSR-a, a to je već nešto drugo. B) Malevič nije prouzročio nikakvu «zbrku» svojim slikarskim i teoretskim radovima. Njegovo poimanje moderne avangardne umjetnosti bitno se razlikovalo o boljševičke, jer je uključivalo slobodu, dok su boljševici tražili promičbu svoje ideologije. I tu nije bilo zbrke. Tko nije shvatio što boljševici traže išao je u Sibir, ili u Lubjanku. Krajnje jednostavno! C) Malevič nije postao «mitska figura» zbog «zbrke» o kojoj govori autor monografije. Njegovo se ime nije smjelo spominjati sve to Gorbačovljeve «glasnosti». Nėret se oslanja na Jeana Claudea Mercadėa, «francuskog prevoditelja Maljevičevih djela» za kojega kaže da je jedan od «rijetkih poznavatelja ruske avangarde», a gospodin Mercadė Maleviča uspoređuje s «ruskim samorodokom», zlatnim grumenom, kako se naziva neobičan čovjek, «tvorac vlastita rođenja». U nastavku Francuz ide još dalje, pa piše (i ostaje živ!): «Iako duboko ukorijenjen u rusku kulturu, Maljevič je bio – isto tako kao i genijalni Dostojevski – poljskog podrijetla. Njegovi su otac i majka bili Poljaci. Budući da je rođen u Kijevu, 1878. postaje Ukrajincem. Toj je činjenici uvijek pridavao veliku važnost...». Zatim govori kako je Malevič živio između «svijeta radnika u tvornici šećerne repe, u kojoj je radio njegov otac, i svijeta seljana s njihovim pučkim običajima i ukrajinskim krajolicima te da se u duši osjećao stanovnikom sela (ne piše čijeg, dakako ukrajinskog, a ne ruskog, op. Đ. V.). ... Seoski ga je život, naprotiv, privlačio. ... Tom seoskom svijetu Maljevič zahvaljuje svoj dodir s crtanjem i slikarstvom (slijede riječi samoga Maleviča) ... Valja naglasiti da je u religioznom životu i ikona imala veliku važnost te da je pravoslavna vjera obilježila mladog Maljeviča, iako je zbog svojeg podrijetla bio katolik.» Na str. 32. autor monografije piše: «U svojoj predodžbi samoga sebe 74-79 Maljevič više nego ikada slijedi tradiciju šarene narodne umjetnosti iz Ukrajine tako što geometrijske elemente svojih različitih stvaralačkih faza prekriva jarkim bojama te stvarajući efekt ljeskanje boja prizme». Na str. 42. ovu tvrdnju obogaćuje novim sadržajima: «Humor koji nesumnjivo potječe iz Ukrajine i slavenske pučke umjetnosti u Maljevičevim djelima ima posebnu ulogu!». E, sada treba odgovoriti na pitanje: kakav je to humor koji pripada «slavenskoj pučkoj umjetnosti», a «potječe iz Ukrajine»? Zar to nije ukrajinski pučki humor? Čemu konfrontacija: slavenstvo – Ukrajina? Ma koliko uvaženi Mercadė bio zaslužan za afirmaciju Maleviča, ovo što je napisao čista je improvizacija. Mercadė Maleviča stavlja najprije u cjelinu ruskog naroda i njegove kulture, pri čemu ide tako daleko da ga naziva čak «ruskim samorodokom», potirući time elementarno Malevičevo ljudsko pravo na vlastiti etnicitet i vlastite korijene. Dok ga Mercadė naziva «ruskim samorodokom», Nėret piše slijedeće rusofilsko patetično prenemaganje: «Njegova se RUSKA DUŠA (op. Đ. V.) ustremila na zapadnoeuropsku umjetnost ...». Zatim: Maljević je preuzeo «ulogu predvodnika cjelokupne ruske avangarde», ne shvaćajući da time vrijeđa i same Ruse, kojima nije potrebno kititi se tuđim perjem, jer su velik narod. Tim više jer na 25. strani piše kako je «Maljević bio isuviše svjestan AZIJATSKE KULTURE (op. Đ. V.)». Kakva je to «azijatska kultura» koje je Malevič «bio svjestan»? Očito nešto barbarsko, nekakva kultura koja je zapravo – nekultura! U svakom slučaju – kontradikcija i šovinizam! Riječ je o francuskoj politici koja svakog čovjeka koji živi u Francuskoj drži Francuzom. Po tome su Francuzi i A. G. Matoš, Tin Ujević, Virgilije Nevistić, Leo Junec, pa i «Pjer Matveževik»! I nakon što ga je nazvao «ruskim samorodokom» uvaženi Mercadė skače sam sebi u usta, navodeći niz improvizacija: 1) Tako navodi da je Malevič poljskog podrijetla jer su mu otac i majka bili Poljaci, a potom da je zbog mjesta rođenja postao Ukrajinac. Sada se pitamo, da li je onaj tko je naručio ovaj tekst, uopće svjestan ovih riječi? Po Mercadėu se nacionalnost dobiva mjestom rođenja! Što bi na tu neznanstvenu tvrdnju kazali Židovi. Njih po toj teoriji uopće ne bi ni bilo! 76 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Đuro Vidmarović, Pogrešno u Kazimiru Maleviču? - Vasilij Grossman... 2.) Uvaženi Francuz prešućuje Malevičevu autobiografiju u kojoj lijepo stoji da mu roditelji jesu Poljaci, ali da su prihvatili pravoslavlje, ali u tolerantnom obliku tako da je dobio uvid u obje varijante kršćanstva, a on se, jezikom, kulturom i osjećajima inkorporirao u ukrajinski narod. On naglašava da se osjeća Ukrajincem (kao i njegova sestra), te da ukrajinsko narodno slikarstvo i ikonopis smatra svojim umjetničkim korijenima. To i Mercadė priznaje. Ako je mogao citirati slikareve riječi o tome, zbog čega je izbjegao citirati njegove riječi o narodnosnoj pripadnosti? Očito da je čitao Malevičevu biografiju, a to znači da je svjesno prešutio njegovo ukrajinstvo, kako bi ga stavio u kontekst ruske avangarde, ruske povijesti i kulture, odnosno ruskog naroda. Ispada da Ukrajinci uopće nisu imali svoju vlastitu slikarsku avangardu! A što je onda s navedenom izložbom u Zagrebu, koja je potom obišla Europu? Usporedimo ovakav odnos prema Maleviču s mogućnošću da isto učinimo s afričkim senegalskim pjesnikom Lepoldom Segarom Sengorom, odnosno da ga proglasimo Francuzom! Prevoditeljica Nėretovog teksta neprestano pogrešno piše prezime velikog umjetnika: on se preziva Malevič, a ne Maljevič. Slično čine naši novinari kada lijepi i narodski patronim francuskog Predsjednika, Sarközy (pogledajte u telefonske imenike Mađarske i Budimpešte!, hat nem ...!), što se izgovara kao Šarközi (ö je dvoglas koji stoji između o i e), pišu kao Sarkozi, s naglaskom na «i». Malevič je učinio veliki utjecaj na suvremeno hrvatsko slikarstvo. Zbog toga je dobro došlo svako djelo koje nam pomaže upoznati život i rad ovoga, možda, najvećeg avangardnog umjetnika na našoj planeti, čije je izvorište ukrajinsko, a nadahnuće kršćansko. Što se tiče stručnog aspekta, odnosno pristupa Melevičevom slikarstvu, nemam primjedaba na monografiju Gelllesa Néreta, ali uvodni dio, o kojem je bilo riječi, potpuno je neprihvatljiv. Ne samo da otkriva autorovo nepoznavanje činjenica, već upućuje na njegovu naglašenu prorusku pristranost, a na štetu Ukrajinaca. Za nas u RH to nije prihvatljivo. 74-79 Vasilij Grossman na hrvatskome jeziku Vasilij Grosman: Sve teče… «Fraktura», Zagreb, 2010. Prijevod Fikret Cacan Nakon dugotrajnog čekanja preveden je na hrvatski jezik poznati roman Sve teče… ( ), autora iz sovjetske epohe, Vasilija Grosmana. Ovo djelo svjedoči o zlu totalitarnoga komunističkoga režima i kao takvo ubraja se u vrhunce sovjetske disidentske literature. Autentičnost mu povećava činjenica što je autor Židov koji se odrekao judaizma kako bi gradio utopijsko komunističko društvo bez Boga, privatnoga vlasništva, demokracije i etničke samobitnosti. Kada je shvatio kako je odricanje njegovih sunarodnjaka i njegovo vlastito odricanje od Tore, od etničkoga i vjerskoga identiteta, bila utopija, jer je u SSSR-u Staljin nakon 1948. započeo antisemitsku hajku optužujući Židove za kozmopolitizam, Grossman postaje disident i kritičar takvog režima. Kao posljedica njegovoga razočaranja nastala su djela, među kojima i Sve teče… jedan je od najpotresnijih i najsnažnijih romana o životu u Sovjetskom savezu, o užasima komunističke utopije, zapravo o ideologiji koja je postala zločinačka. Neka nam je dopušteno napisati nekoliko obavijesti o ovome književniku, čije smo djelo mnogo ranije trebali imati prevedeno na naš jezik. Vasilij Grosman Vasilij Grossman (engl. Vasily Semyonovich Grossman, ruski: , ukrajinski: ), rođen je 12. prosinca 1905. u ukrajinskome gradu Berdičevu, a umro je 14 rujna 1964. u Moskvi. Rođen je u židovskoj obitelji kao Yossya Solomonovich Grossman. Ruska dadilja izokrenula je židovsko ime Yossya u rusko Vasya (deminutiv od Vasily), što je bilo prihvaćeno od strane cijelu obitelj. Obitelj nije pripadala vjernički orijentiranim Židovima, tako da Vasilij u djetinjstvu ne dobiva uobičajeno, tradicionalno, judaističko obrazovanje, što će imati utjecaj na njegov kasniji život i ideološko-politička usmjerenja. Kao mladić Grosman je s puno idealizma karakterističnog za Židove socijaliste (BUND) dao potporu komunističkome prevratu u Rusiji 1917. godine. Njegov rodni Berdičev tada je bio 77 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Đuro Vidmarović, Pogrešno u Kazimiru Maleviču? - Vasilij Grossman... jedan od središta židovske kulture i duhovnosti i Carskoj Rusiji. Ondje su se zbivale povijesno presudne odluke za zajednicu Židova tadašnje Carske Rusije, naime kojoj će se opciji prikloniti – cionistima ili socijalistima Bundovcima. Grossman ne prihvaća cionistički nacionalizam koji je tražio povratak u Pradomovinu i ondje stvaranje novovjekovnog obnovljenog «židovskog ognjišta». Vjerovao je da će u Rusiji nakon rušenja carskog režima i uspostave komunističke diktature proletarijata Židovi postati ravnopravni građani, te da će nova država osigurati im etničku kulturnu autonomiju, a time i njihovu samobitnost. Palestina ih nije zanimala. Ovakvo životno iskustvo prošli su mnogi ruski Židovi koji su prihvatili komunističke ideje, umjesto cionizma. Poglavito oni koji su početkom 20. stoljeća stvorili svoju udrugu «Bund». Ruski Židovi ne-cionisti poneseni komunističkim frazama o nacionalnoj jednakosti i državi bez nacionalnog i klasnog ugnjetavanja odrekli su se Tore i povjerovali u novu utopiju. Povjerovali su toliko da se većina Lenjinovih suradnika i vodećih boljševika regrutirala iz njihovih redova. Pri tome su stavili na svoja leđa strahotne zločine koje su boljševici činili nad Ruskom Pravoslavnom Crkvom, Carskom obitelji, etničkom elitom, nad ostalim Crkvama, inteligencijom, kulturom i poviješću, kao i nad mnogim drugim narodima nove, zlosretne, komunističke države. Židovi-boljševici odbacili su svoj identitet u ime utopijskog internacionalizma, čime su postajali izdajnici svoje vjere i naroda, a neprijatelji, ne smo ruskih nacionalista, već i svih nacionalno svjesnih Rusa. Većina tih ljudi kasnije je ubijena u Staljinovim čistkama, upravo zbog toga što su Židovi, a ne kao boljševici, pod optužbom za kozmopolitizam. Slično iskustvo prošao je i Vasilij Grossman. Židovski «Bund» je formalno organiziran 1897. a zalagao se za revoluciju i poboljšanje života za Židove. Radio je na dva kolosijeka: kao pojedinci, Židovi bi trebali postati jednaki pred zakonom, a kao kolektivitet trebali bi zakonom biti priznati kao narod, zajedno s pravom na svoj jezik. Autonomija, za koju se Bund zalagao nije uključivala neki teritorij, već je trebala biti kulturna autonomija koja bi se koncentrirala na upravljanje vlastitim kulturnim institucijama. Bundisti su bili sekularni. Žele upravljati židovskim kulturnim institucijama: školama, novinama na jidišu, kazalištima (na jidišu) itd. ... Jednom, kad dođe revolucija, vlast bi trebala financirati te institucije za ži- 74-79 dovski narod. Izazov, koji su Bundu postavili kolege-revolucionari sastojao se u činjenici da se Bund istovremeno zalagao za klasnu i nacionalnu svijest. Bundisti su pokušali pomiriti ovu tenziju tako da su tumačili kako je njihova briga za poboljšanje uvjeta Židova istovremeno igra na smanjenje osjećaja nacionalne posebnosti. Grossman je završio studij za inženjera na Moskovskome državnome sveučilištu i kao takav radio je do 1930. u Donjeckome bazenu, industrijskome području današnje Ukrajine. Gradio je «novo društvo» i vjerovao da je eliminiranje kontrarevolucionara opravdano. Počinje se javljati kao pisac. Godine 1930. prelazi u profesionalne književnike. Jedan od prvih njegovih kratkih priča, U gradu Berdichev ( ), dobila je povoljne kritike i ohrabrenje od Maksima Gorkog i Mihaila Bulgakova. Godine 1936. objavio je dvije zbirke priča, a 1937 je primljen u povlašteni Savez pisaca SSSR-a. Tijekom Velike čistke neki njegovi prijatelji i bliski rođaci uhićeni, uključujući i njegovu nevjenčanu gospođu. Hitlerov snage nakon zauzeća Berdičeva 1941. zarobile su dio tamošnje židovske zajednice, koji se nije uspio evakuirati. Među uhićenima se nalazila i Grossmanova majka. Ubrzo je ova velika skupina od 20.000 do 30.000 nevinih ljudi ubijena. Grossman se tada, premda oslobođen vojne obveze, dragovoljno javlja za bojišnicu, gdje provodi više od 1.000 dana. Postao je ratni izvjestitelj popularnog armijskog lista Krasnaya Zvezda (Crvena zvijezda). Kako je rat bjesnio, on je pokrivao velike događaje, uključujući bitke za Moskvu, Staljingrad, Kurs i Bitku za Berlin. Ratno iskustvo pretočiti će i u svoje romane, kao što su «Besmrtan narod» ( , 1942.), Staljingrad , kasnije preimenovan u «Pravednu stvar» ( ). Za sudjelovanje u bici za Staljingrad nagrađen je Ordenom crvene zvijezde. Grossman je opisao i nacističko etničko čišćenje u okupiranima Ukrajini i Poljskoj, te njihovo oslobođenje od strane Crvene armije, zatim nacističke logore Treblinka i Majdanek. Prikupio neke od prvih očevidaca holokausta, već 1943. godine. Njegov članak Pakao Treblinka (1944.) bio je diseminiran na Nürnberberškom procesu za ratne zločine, kao dokaz za optužbe. Sudjelovao na projektu skupljanja građe o zločinu holoakusta, Crna knjiga, Židovskog antifašističkog odbora. No, pojava antisemitizma u SSSRu koji je potaknuo sam Staljin potresla ga je do 78 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Đuro Vidmarović, Pogrešno u Kazimiru Maleviču? - Vasilij Grossman... srži, i on je počinje ispitivati svoju do tada neupitnu vjernost sovjetskom režimu. Nakon što se u Pravdi pojavio žestoki članak protiv kozmopolitizma, počinje skupljati krhotine svoga odbačenoga židovskoga identiteta. Grossman je u svojim djelima kritizirao nasilnu kolektivizaciju i političke represije nad seljacima, koje su dovele do Holdomora. On je napisao da su «dekretom (o nabavi žita) seljaci iz Ukrajine, Dona i Kubanja bili osuđeni na smrt izgladnjivanjem, ili ubijani zajedno s malom djecom.» Grossman nikada nije bio uhićen od strane sovjetskih vlasti, ali njegova dva glavna književna djela, Život i sudbina te Sve teče, bili su cenzurirani kao neprihvatljivo antisovjetsko štivo, nakon čega je njihov autor postao tolerirani disident. KGB je izvršio pretres Grossmanova stana nakon što je završio Život i sudbinu i tom su prilikom zaplijenjeni njegovi rukopisi, bilješke, pa čak i vrpce od pisaćeg strojaa na kojem je pisao svoje tekstove. Zbog državnog progona, samo je nekoliko Grossmanovih poslijeratnih radova objavljeno tijekom njegova života. Život i sudbina, kao i njegov posljednji veliki roman, Sve teče ( , 1961.), smatrani su prijetnjom režimu. Sve teče, jedinstven je kao stravična osuda sovjetske totalitarne države. Roman Žvot i sudbina objavljen u 1980. U Švicarskoj, zahvaljujući kolegama disidentima: fizičaru Andreju Saharovuu koji je potajno mikrofilmirao rukopis, i književniku Vladimiru Voinoviču koji je mikrofilmove uspio prokrijumčariti u inozemstvu. Druga dva disidenta-istraživača, profesor, Efim Etkind i pisac Shimona Markish prepisali su tekst iz mikrofilm, uz neke pogreške. Knjiga je, konačno, objavljena i u Rusiji1988., nakon što je Mihail Gorbačov pokrenuo politiku «glasnosti». Roman «Sve teče» bio je kao rukopis 1961. zaplijenjen od KGB-a, stoga Grossman piše novu varijantu, koju završava 1963. (u inozemstvu je objavljena 1970., a u Sovjetskom Savezu 1989.). Grossman je umro od raka u 1964, ne znajući je li njegova romana ikada biti pročitali javnosti * Cacanov prijevod romana Sve teče treće je Grossmanovo djelo predstavljeno hrvatskoj javnosti. Neposredno iza Drugog svjetskog rata Nakladni zavod Matice hrvatske objavio je Grossmanov esej Život, a 1950. zagrebački izdavač «Glas rada» objavio je njegov roman Stjepan Koljčugin. U svijetu poznati roman Sve teče… Srbi su objavili 1972. u prijevodu Milana 74-79 Čolića, naklad0m beogradskog izdavača «Obelisk». Sve teče djelo je koje razotkriva strahote sovjetskog komunističkog totalitarizma. Želio bih naglasiti kako je Grossman posebno zadužio ukrajinski narod. On je prvi od sovjetskih disidentskih pisaca progovorio o genocidu koji je sovjetska KP izvršila 1932.-1933. nad ukrajinskim seljaštvo i inteligencijom. Taj je genocid poznat u povijesti ukrajinskoga naroda kao Holodomor, ili hrvatski Gladomor. Godine 1929. započinje tzv. kolektivizacija seoskih gazdinstava. Ona se provodila nasilnim oduzimanjem zemlje agrarnom pučanstvu i njegovim prisiljavanjem da ulazi u komunističke zadruge kolhoze i sovhoze. Ukrajinski seljački stalež, osim ljubavi za zemlju, što je značilo i manjka oduševljenja za sulude komunističke zamisli, imao je i razvijenu historijsku svijest. Ta dva razloga bila su dovoljna da se agrarno pučanstvo Ukrajine osudi na istrebljenje – glađu. Doneseni su Zakoni, Ukazi, Dekreti i Nalozi kojima je to «legalizirano». Seljacima su nametnute obveze koje nisu mogli ispuniti, zbog čega im je za kaznu oduzeta sva hrana, a kako ne bi bježali zabranjeno im je napuštanje mjesta obitavanja, kupovanje željezničkih karata, kupovanje hrane, kao i slanje humanitarne pomoći. Ta su područja blokirana policijskim i vojnim snagama koje su ondje ostale sve dok ljudi nisu poumirali u strašnim mukama. Nitko nije bio pošteđen, što znači niti djeca, starci, bolesni, mladež, nitko. Gladomorom je istrijebljeno oko 7 milijuna, a možda i više, nevinih ljudi čija je jedina krivica bila njihovo etničko i socijalno podrijetlo. Vasilij Grossman imao je hrabrosti, premda nije Ukrajinac, opisati ovaj zločin epskih razmjera, o kojemu se sve do propasti SSSR-a nije smjelo javno govoriti. Čak je i riječ gladomor bila zabranjena. Zbog toga je ovaj genocid do danas malo poznat našoj, ali i široj međunarodnoj javnosti. Prijevodom romana Sve teče dobili smo ne samo literarno vrijedno, već historiografski dragocjeno i moralno gledajući, veličanstveno djelo. Potrebno je pohvaliti estetsku i tehničku opremljenost djela, a nadasve dobar hrvatski prijevod našega vrsnoga rusista i pjesnika, Fikreta Cacana. 79 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... 80-99 Gradska kuća i Subotica (1902.-1941.) trajanje i promjene STEVAN MAČKOVIĆ Zauzevši središnje mjesto u gradu subotička Gradska kuća, poput i dvije prethodne varoške kuće, u proteklih sto godina bila je nijemim svjedokom burnih društvenih zbivanja i promjena, izmjene razdoblja mira i ratova, nastajanja i nestajanja država, ideologija, političkih sustava, masivnih demografskih izmjena i dr. Svi ti povijesni procesi i pojave nisu imali svoje izvorište ovdje, niti su kreirani odavde. U Subotici su i pored toga nalazili pristalice i sudionike, protivnike i oponente, pa su tako kao veliki neizbježni i neumitni društveni valovi, koji su krenuli s udaljenih točaka u svijetu, zapljuskivali, dodirivali i mijenjali grad. Samo dvije kratke godine nakon njenog svečanog otvaranja 1912. godine, okončao se dugi mirni period koji je i u Subotici rezultirao velikim valom cjelokupnog društvenog uzleta i izgradnjom arhitekture koja će je trajno označiti i obilježiti. Uslijedio je krvavi Veliki rat koji kao da je bio samo uvod u II. svjetski rat, nakon 23 godine pokušaja izgradnje i stabilizacije proklamirane nove jugoslavenske zajednice. I pored svega toga Gradska kuća je trajala kao objekt, tek tu i tamo okrznuta mecima. Njen toranj dominirao je svojom monumentalnošću i služio generacijama Subotičana kao orijentir u ravnici, ali i kao simbol koga oni nose u sebi. Promjene u društvu ostavljale su tragove u sadržajima kojima je ona bivala ispunjena. Zamišljena i realizirana kao sjedište gradske vlasti i administracije i reprezentativnih najamnih prostora, morala je u tom djelu odražavati upravo sve promjene koje su se odvijale oko nje. Ako danas taj period od sto godina života Gradske kuće, pokušamo ocrtati na jednoj historijskoj vertikali i pratiti kroz promjene držav- nih formacija, kroz koje je prolazila Subotica, morali bi da ih nabrojimo čak jedanaest. Do 1918. – Austro-Ugarska Monarhija 1. studenoga 1918. – Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, 28. lipnja 1921. – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca 3. listopada 1929. – Kraljevina Jugoslavija 12. travnja 1941. – okupacija, «vraćanje» pod krunu Sv. Stjepana (Magyar királyság) Od 7. ožujka do 29. studenoga 1945. – Demokratska Federativna Jugoslavija. 29. studenoga 1945. – Federativna Narodna Republika Jugoslavija 7. travnja. 1963. – Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija 27. travnja 1992. – Savezna Republika Jugoslavija 4. veljače 2003. – Državna zajednica Srbija i Crna Gora 3. lipnja 2006. – Republika Srbija U praćenju odnosa i mjesta koje je Gradska kuća imala u naznačenom razdoblju, kroz jedan sažeti historijski osvrt, ograničili smo se na period Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Jugoslavije. U njima izlažemo karakteristične povijesne okvire, pratimo i dajemo ocjenu uloge koju je Gradska kuća i administracija u njoj imala. Isto tako dajemo i pregled prvih ljudi gradske uprave, odnosno gradonačelnika. SUBOTICA I NJENE GRADSKE KUĆE – Stare gradske kuće svojom ulogom i izgledom obilježavale su historijske epohe te predstavljaju predmet istraživanja za lokalnu povijest svakoga grada. Služile su kao sjedišta gradske vlasti i 80 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... administracije, gradonačelnika, gradskog vijeća i njegovih tijela. Zgrade sa takvom namjenom zauzimale su središnji položaj u gradu. Građene su u duhu vremena, bile su moderne, impresivne, dominantne. Kao dokaz ekonomskog prosperiteta, gradovi posebnu pažnju prosvjećuju upravo gradnji gradskih kuća koje, nerijetko, predstavljaju izuzetna djela s aspekta arhitekture i povijesti umjetnosti. Kao utjelovljenje vlasti, bile su u tim davnim vremenima otuđene od stanovništva, koje ih je redovno doživljavalo sa strahopoštovanjem. Historija subotičkih gradskih kuća počinje sredinom XVIII. stoljeća kada Privilegijem komorske varoši, 1743. godine, Subotica stječe municipalnu samostalnost i dobiva građansku samoupravu. U nedostatku odgovarajuće zgrade, prema istraživanjima subotičkog povijesničara Istvána Iványija, sastanci Gradskog veća održavani su u kućama senatora, a malobrojna gradska administracija nalazila se u kući Istvána Ándorta. Takvo stanje je ostalo sve do 1751. godine, kada je sagrađena prva Gradska kuća na glavnom trgu Subotice, gotovo na istom mjestu na kojem su kasnije podignute i druga i sadašnja. Glavna zgrada sagrađena je od cigala i čerpića, a imala je svega četiri prostorije: vijećnicu, prijamnu kancelariju, kancelariju poreznika i arhivu. Novi zatvor i u dvorištu kuhinja, ostava, hambar i dvije štale dograđeni su 1754. godine. Poslije proglašenja Subotice slobodnim kraljevskim gradom, 1779. godine, Gradska kuća postaje tijesna za sve veću administraciju pa je 1781/82. godine znatnije proširena i pri tome je promijenjen njen izgled. Postojećem objektu dodan je jedan kat, a fasada je ukrašena ranim baroknim elementima. Porastom ekonomske moći vladajuće klase u Subotici se javlja tendencija za izgradnjom bogatijih i raskošnijih građevina. Grad se razvijao takvom brzinom da je već 1828. godine Subotica sa 34.358 duša zauzela visoko, peto mjesto po broju stanovnika u zemlji. Skladno tome, uslijedio je i rast zaposlenih u političkoj vlasti i administraciji. Sve to, dovelo je do potrebe da se izgradi zgrada po novom ukusu, prilagođena naraslim potrebama grada. Već 1820. godine, Komisija sastavljena od: gradonačelnika, tri senatora, predsjednika Zaklete općine i gradskog 80-99 građevinskog inspektora odgovornog za izgled unutrašnjosti grada, predložila je izgradnju nove gradske kuće. Tek, nekoliko godina nakon inicijative srušena je postojeća i na istom mjestu, ali na većoj površini sagrađena nova, druga po redu gradska kuća u Subotici, 1826.-1828. godine. Podignuta je katna, barokna zgrada sa tornjem kojeg su krasili zvono i sat. U tornju je bila smještena i vatrogasna osmatračnica. Potrebno je ovdje opet citirati Istvána Iványija, koji u svojoj monografiji povodom otkrivanja Gradske kuće, 1828. godine, između ostalog, piše: «Povodom proslave rođendana kralja Franje, 12. veljače, svečano je postavljen i blagoslovljen kamen temeljac – ili bolje rečeno završni kamen – za novu gradsku kuću, uz uobičajenu ceremoniju, misu, muziku, iluminaciju, transparente koji se odnose na Franju, topovsku paljbu, prigodne govore itd. Zgradu i završni kamen blagoslovio je župnik Antun Šarčević. Završni kamen postavljen je na sjeverozapadnom uglu zgrade, na mjestu sadašnjeg Arhiva, a ispod njega su pohranjene, prema običaju, novčanice koje su tada bile u modi i spisak tadašnjih državnih dostojanstvenika i gradskih službenika.» Ubrzo sa napretkom kapitalističkog razvoja, međutim, i ova građevina postaje nepodesna. Godine 1892. Iványi piše: « ... na glavnom trgu grada najpoznatija zgrada je Gradska kuća ... Sama po sebi zgrada je dosta zgodna i skladna, ali je sada već pomalo niska i sa tornja se jedva pruža pogled na susjedne ulice, gdje već ima viših kuća ... neke kancelarije je trebalo smjestiti u privatne kuće ...» Početkom vijeka su, između ostalog, i ovako govorili o gradskoj kući: «Nitko nije žalio dobru staru hrpu kamenja kada se radilo o njenoj obnovi ili ponovnoj gradnji. To znači da zgrada nije bila pošteđena ni kao starina ni kao spomenik kulture, ukoliko joj je nedostajalo građevinske i ornamentalne ljepote, a estetski aspekti očigledno su govorili više protiv nje nego u njenu korist.»1 1 Városháza-Szabadka 1912-felavatásának ünnepére. Szerkesztette és kiadja Braun Henrik, Nagyvárad 1912. (Gradska kuća – Subotica, Svečanost otvaranja 1912. godine, Priredio i izdao Henrik Braun, Veliki Varadin ( Rumunija) 1912. 81 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... Izgradnja nove ili treće gradske kuće počela je 1908. godine. Pregovori o novoj gradskoj kući su počeli 1906. godine i u njima je glavnu ulogu imao dr. Károly Bíró, gradonačelnik Subotice. Na tom položaju je bio od izbora krajem 1902. godine, kada je porazio protukandidata, dotadašnjeg gradonačelnika i neospornog vođu Lazu Mamužića, čiju ideju o rušenju stare i podizanju nove varoške kuće, upravo on preuzima i realizira. Bivši gradonačelnik, ne samo da nije uspeo u svom naumu, nego u žestokim političkim borbama biva optužen za malverzacije i poražen. Kasnije se, istragom od Saborom određenog Povjerenstva, pokazalo da je bio lažno optužen od političkih protivnika. Razvoj grada u narednom periodu biće obilježen pečatom ruke Károlya Bíróa. Za realizaciju izgradnje tako velebnog objekta kakva je Gradska kuća neophodna su bila velika sredstva, do kojih je grad došao prodajom 2.000 jutara pijeska i zemlje. Zbog toga je ostala uzrečica da je Gradska kuća nastala na pijesku i od prodaje (prim. aut.) pijeska. S druge strane, Subotičani su navikli na staru gradsku kuću i nisu se radovali njenom rušenju. Tadašnji tisak pratio je događaje i u osvrtima često bio veoma kritičan. Zbog izgradnje nove gradske kuće srušeno je i nekoliko zgrada pored stare gradske kuće. Stanovništvo je izgradnju pratilo dosta nepovjerljivo. Projektanti nove gradske kuće su Marcel Komor i Dezsö Jakab. Obojica su bili iskusni projektanti, a u Subotici su već bili poznati po projektu sinagoge za subotičku Židovsku zajednicu. U gradskom veću mnogi su mislili da bi nova gradska kuće trebala biti u neobaroknom stilu, kao gesta poštivanja prema Mariji Tereziji (koja je gradu dodijelila privilegij, 1779. godine). Ipak, odluka je bila da ona bude projektirana u stilu mađarske secesije. Gradska kuća je sa svim njenim dijelovima izgrađena 1910. godine, i 20. kolovoza 1910. osvećena, radnje u prizemlju su useljene početkom studenog, počeo je i rad pojedinih gradskih službi, ali je u potpunoj funkciji tek od 1912. godine, jer je tada završeno ukrašavanje enterijera. 80-99 SUBOTICA, GRAD U RAZVOJU – Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća Subotica se mijenja, napreduje i izgrađuje. To se opaža kako na gospodarskom, kulturnom i urbanističkom, tako i demografskom polju. Tako je Subotica 1870. godine treći grad Ugarske, odmah iza Budimpešte koja ima 270.685 i Segedina sa 71.022 stanovnika, Novi Sad ih tada ima 19.303. Od 1880. godine, po rezultatima državnih popisa koji su obavljani svake desete godine, stanovništvo našeg grada bilježi konstantan rast. Rast broja stanovnika Subotice je bio specifičan u okvirima drugih mađarskih županija, pošto je bio veliki prirodni priraštaj i pored izraženog mortaliteta u prvim godinama, a manje se oslanjao na doseljenike. Tako je prirodni priraštaj za period 1901.-1910. bio 7794, a doselilo se tek 3223. lica. Zahvaljujući željezničkoj pruzi od Segedina prema Somboru, (1869.), a kasnije i budimpeštansko-beogradskoj Subotica izrastaju u prometno čvorište, ubrzava se njen urbani razvoj. Zasuta je bara koja je odvajala željeznički kolodvor od grada. Dalji ulaz ka centru vodio je ulicom koja će postati jednom od glavnih gradskih šetališnih odrednica – tzv. Korzo. Ona izlazi na glavni trg kojim je dominirala upravo Gradska kuća. Kao plod gospodarskog razvoja, u zadnja dva desetljeća XIX. stoljeća i grad ubrzano mijenja svoj izgled. Na njegovom uređivanju počeo se zamjetno angažirati već gradonačelnik Lazar Mamužić2, koji je dao da se izradi regulacioni plan, započne postavljanje kaldrme, a od 1891. godine i asfaltiranje ulica i uvođenje kanalizacije. Osvjetljavaju se gradske ulice, prvo petrolejskim, zatim plinskim3, a na kraju, od 1897. godine i električnim lampama. Od samoga kraja XIX. st. i početkom novoga vijeka Subotica dobiva nekoliko javnih objekata. Tako je podignuta zgrada Nacionalne kasine (danas Biblioteka, 1894.), zatim Gradska bolnica Marija Valerija (1897.), pa vojarna na Palićkom 2 Lazar Mamužić (1.3.1847.- 25.7.1916. ) studirao pravo u Gracu i Budimpešti. Imao odvjetničku kancelariju u Subotici, izabran 1881. za poslanika Ugarskog Sabora, a za gradonačelnika 1884. godine. Vidi: Viktorija Aladžić, Dva gradonačelnika – graditelja Subotice na prekretnici vekova, Rukovet 9-10-11-12, Subotica 2000, 39-43. 3 Plinara je osnovana 1890. godine kada se polažu i vodovi. Prvo je bila pod upravom privatnika a od 1917. je otkupljena i stavljena pod gradsku upravu. 82 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... putu (1899.), zgrada stare Kolijevke (1900.), te dvije crkve; sv. Roka (1896.) i sv. Juraja (1897.). Nadalje, izgrađene su mnoge salaške škole, zabavišta i željeznički kolodvor. Godine 1910. unutrašnji dio grada ima 622 hektara, 250 ulica i 14 trgova. «U osam gradskih kvartova (krugova) i Šandoru živelo je 1910. godine 46.762 osoba, dok je na široj teritoriji grada živelo 46.470 stanovnika.» «Secesijska Subotica bila je grad mladih. Samo četrvtina stanovništva bila je 1910. godine starija od 40 godina, a mladi do 20 godina činili su gotovo polovinu stanovništva. Slika bi bila još upečatljivija da Subotica nije bila neslavni rekorder među gradovima, i to na državnom nivou, po smrtnosti djece. U ukupnom broju umrlih djeca koja su okončala život do navršene 5. godine starosti činila su danas neshvatljivih 50-60%.» Između 1903. i 1912. grad ulaže velike sume u popločavanje ulica. U tom razdoblju površina od 126.684 četvornih metara kolnika je dobila odgovarajuće pokrove ili bila popločana u dužini od 74 km, od čega je 36 km. asfaltiranih, a 18 km. popločanih ciglom. Snabdijevanje vodom su osiguravali bunari, otvorenog tipa, koji se sve više zamjenjuju onima sa pumpom i arteškim. Grad nije imao vodovod. Vjesnici prodora modernih tečevina na ove prostore bili su pojava prvog automobila (1901.), prvi let avionom Ivana Sarića (1910.) kao i prvi stalni kino iste godine. O značaju Gradske kuće u očima vladajuće gradske elite, govori da su 30. studenog 1912. godine gradske vlasti donijele odluku da se na Svjetskoj izložbi građevinarstva u Leipzigu, 1913. Subotica predstavi upravo novoizgrađenim objektima na Paliću i sa Gradskom kućom. Geografski udaljen, od glavnih bojišnica, u razdoblju od 1914. do 1918., grad se od ratnih razaranja – sačuvao. VLAST, GRADONAČELNICI – Slobodni kraljevski grad Subotica, po statusu u rangu županije, je na čelu imao gradonačelnika pored velikog župana. Gradonačelnik je predsjedavao i vodio rad Gradskog vijeća. DR. KÁROLY BÍRÓ (21.siječnja 1864.-21. veljače 1945.), školovao se u Subotici i Budimpešti, doktor prava postaje 1887. Od 1889. je odvjet- 80-99 nik. Na izborima krajem 1902. Godine izabran je za gradonačelnika Subotice. Po dužini obavljanja funkcije drugi je u subotičkoj povijesti, iza svoga prethodnika Lazara Mamužića koji je grad vodio punih 18 godina (1884.-1902.). Neraskidivo je vezan za podizanje Gradske kuće. Zahvaljujući upravo njemu i njegovoj inicijativi došlo se do realizacije toga projekta. Nakon promjena imperija nastavio je da živi i radi u Subotici. Na funkciji gradonačelnika: 21.12.1902. -11.11.1918. DR. LUKA PLESKOVIĆ – Studij prava i doktorat okončao je u Budimpešti. Kao komesar mađarske vlade u Budimpešti vršio dužnosti gradonačelnika i velikog župana. U kasnijem periodu nastavio djelovati u pravcu afirmacije mađarskih interesa u gradu. Bio je istaknuti član Mađarske partije i predsjednik udruge Népkör. Na funkciji v. d. gradonačelnika: 12.11.1918. – 19.11.1918. SUBOTICA U NOVOJ KRALJEVINI (1918.1941.) – Ulaskom vlaka kojim je ovamo doputo- vao VIII. pješadijski puk srpske vojske, iskrcavši se na željeznički kolodvor 13. studenoga 1918. godine, započela je promjena imperija. Događaji do kraja godine brzo su se smjenjivali. U Novom Sadu je 25. studenoga 1918. proglašeno odcjepljenje od Ugarske i pripajanje Kraljevini Srbiji, a nesumnjivo najznačajniji od svih bio je trenutak formiranja nove države Južnih Slavena 1. prosinca iste godine. No, sve do potpisivanja tzv. Trianonskog sporazuma 4. lipnja 1920. u međunarodno pravnim okvirima koji su bitno odredili i društvenu klimu, vladao je jedan državno pravni provizorij. Povlačenjem demarkacione, odnosno kako će pokazati nove granične linije, Subotica je izgubila petinu svoga teritorija, Mađarskoj je pripalo 16.996 jutara (195 četvornih km.), dijelova pustara Tompa, Kelebija i Čikerija, sa oko 8.000 svojih stanovnika salašara. Po ulasku u novu državnu formaciju, koja je imala povijesno kratko ali sadržajno zbijeno trajanje – nepune 23 godine, Subotica je u svoj punoći i složenosti društvenog života, odavala niz svojih specifičnosti isto kao što je oslikavala sve teškoće i bremenitosti kojima je obilovala Kraljevina SHS. Centralna vlast je 27. siječnja 83 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... 1920.godine, kraljevim ukazom, osnovala u Subotici Pravni fakultet. Tim činom se htjelo pokazati sa koliko sigurnosti se odnose prema najsjevernijoj točki novopripojenih teritorija. Teške socijalne prilike u gradu uz one koje su se prelijevale iz susjedne Mađarske, gdje je buknula revolucija, rezultirale su u Subotici 18. travnja 1920. godine tzv. «Zelićevim pučem». Pobuna je ugušena, a Zelić pritvoren i kako se smatra bačen sa III. kata Gradske kuće4. Veliko slavlje je bilo 20. lipnja 1920. godine, kada se proslavljalo potpisivanja mira sa Mađarskom i pekao vol na ražnju na Trgu. Sa balkona Gradske kuće skup je pozdravio i dr. Vranje Sudarević, veliki župan. U čitavoj državi nije bilo drugoga grada gde bi bilo više Mađara, ali i Bunjevaca, odnosno Hrvata. Njihova koncentracija je usmjeravala i određivala čitav niz dubljih i dužih povijesnih procesa koji su bili potaknuti upravo tim stanjem. Bunjevci, odnosno Hrvati bili su dragocjena, čak presudna utega na vagi, kada je trebalo potvrditi slavensku dominaciju na ovom prostoru. Mađarima kao kolektivitetu, premda zaštićenom međunarodnim ugovorima, ni u kakvim kombinacijama nisu cvjetale ruže. Po pravilu su smatrani građanima drugoga reda, nelojalnima državi. Očekivanja režima su bila jasna, od manjinaca, pa dapače i od Bunjevaca, odnosno Hrvata, očekivalo se prihvaćanje a u najmanju ruku prilagođavanje, državotvornoj politici koju su prema tom pitanju s podjednakim koordinatama vodili radikali i demokrati kao dva najutjecajnija faktora. I pored toga, u Subotici se činilo kako nacionalne zajednice Mađara, Bunjevca, odnosno Hrvata, Srba, Nijemca, Židova, žive mahom jedno pored drugih, manje ili više zatvoreni u svoje uže okvire. U svakodnevnom, običnom životu, ove su zajednice, izvan onih površinskih, imale vrlo malo neposrednih suštinskih dodira. Na planu javnog, kulturnog života, bile su gotovo u potpunosti odvojene. To i nije bilo čudno, s obzirom da dominantna državna ideologija toga doba, nastupajući u pobjedničkom naletu, u prvom redu nastoji nacionalizirati, ili slavenizirati, što će reći, u konačnici, posrbiti cijeli društveni život na ovim prostorima. Pored često prenaglašenih vanjskih manifestacija takvih stremljenja, ta praksa u realnosti nije 4 Prema službenom priopćenju Policije skočio je kroz prozor i izvršio samoubojstvo. 80-99 mogla biti dovoljno čvrsto vezivno tkivo, koje bi nesrbi svojevoljno i rado prihvaćali, amalgam koji bi ih sa većinskim narodom spajao i ujedinjavao. Uvijek je ostajao preveliki jaz između onih koji su se smatrali gospodarima prema onima koje su tretirali kao podređene, manje vrijedne. Takva politika najočitija je bila u praksi, a izvirala je iz djelovanja državnih tijela, ali u i školskom sustavu, kulturi pa i u privredi. Po radnjama i ustanovama, pored slika Kralja Aleksandra I. visjeli su natpisi: «Govori državnim jezikom. Ko ne govori državnim jezikom, taj je neprijatelj države!» Točan broj doseljenika teško je utvrditi, ali u nacionalnom tisku nalazimo da se u Subotici nalazi oko 10.000 tzv. «kuferaša», kako ovdje zovu državne činovnike i lica iz drugih krajeva zemlje ... Ta kombinacija državne politike uz pretjerani nacionalni ponos, koji bi ne rijetko prerastao u zamorni patos, a kojim je zračio «osloboditeljski» srpski nacionalni korpus i u Subotici, dovodila je i izazivao valove psihoza, nesigurnosti, nezadovoljstva, pa i netrpeljivosti u prvom redu kod Mađara kao nekada vladajućeg naroda. Isto tako, «manjinci» su bili izloženi permanentnom pritisku koji bi prerastalo i u pravo nasilje, nacionalističkih organizacija kao što su bile Organizacija jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA) koja je predstavljala najznačajniju organizaciju za nasilno suzbijanje protivnika jugoslavenskoga unitarizma, nacionalnih manjina, te nacionalnih stranaka, Srpske nacionalističke omladine (SRNAO) ili četničke organizacije, koje nisu prezale ni od terorističkih napada na predstavnike manjina i njihove ustanove ili skupove. Tako je primjerice u listopadu, akcijom SRNAO spriječeno održavanje redovite skupštine Mađarske stranke u kinu «Lifka». Židovi su često posprdno nazivani «judeomađarima» i žestoko napadani kroz tisak, a bilo je i ekscesa u svakodnevnom životu. Jedan od njih je izazvao gradski činovnik Lazar Turanov, u kavani «Narod», 1. srpnja 1924., kada je prema izjavama svjedoka ispljuskao konobaricu Nally Alein, psovao joj židovskog Boga i optužio je da vara državu, neizdavanjem blokova za luksuzni porez. O tome je sačuvan cijeli predmet, zajedno s disciplinskom istragom vođenom u povod toga slučaja, iz 1925. godine. Dodajmo, strance je po dolasku u Suboticu čekalo obavještenje da su u obvezi prijaviti se 84 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... «Prijavnom uredu» koji se nalazio na III. katu Gradske kuće. Zbog manjka stambenog prostora, Gradsko veće je odlučilo sprovesti izgon ratnih doseljenika, nastanjenih u Subotici između 27. srpnja 1914. i 15. siječnja 1919.godine. Među inima, nove vlasti pokušavaju iseliti i bivšeg gradonačelnika dr. Károlya Biróa. Prvih godina u novoj državnoj zajednici, traje i u Subotici neka vrsta privikavanja na novi režim, zakone, ideologiju, svakodnevnu životnu praksu i običaje koje donose i sprovode nove vlasti i ljudi koji je predstavljaju. To se odnosi i na obične ljudske, susjedske i druge kontakte. Premda se na planu gradske uprave, a pogotovu administracije mnogo toga nastavilo kretati po inerciji modela iz mađarskog upravljačkog razdoblja – stvarni okviri sve više poprimaju potpuno drugačije obrise. A uspostavila se začudna mješavina zatečenih mađarskih i novih zakona, što ne rijetko stvara, i ne samo na razini prava, komplicirane i zamršene situacije. Politički život i njegov utjecaj je postao iznimno važan. No, samo je manji dio subotičke populacije uživao pun građanski kapacitet i imao sva građanska prava. Pred neslavenske manjine, za Mađare i Nijemce, postavljane su prepreke koje su im onemogućavala sudjelovanje u glasanja, sve do 1923. godine. Također, bili su isključeni iz mogućnosti dobivanja zemlje oduzete agrarnom reformom. Gradski i državni službenici morali su polagati zakletvu Kralju kako bi mogli opstali na poslu, te su morali ispunjavati stanovite kriterije vladanja državnim jezikom. I nakon Trianona, provijavala je manje-više prepoznatljiva atmosfera nesigurnosti i nepostojanosti granica, koja je grijala iredentizam i revanšizam s mađarske, te žestoke reakcije s one druge strane. Subotički mađarski listovi Hírlap i Bácsmegyei Napló prenosili su u 1925. vijesti da Mala Antanta radi na reviziji granica s Mađarskom i Rumunjskom, što je nailazilo na oštre osude iz tzv. «nacionalnog bloka». Zbog čega je takav politički i ideologijski sustav, nastao za prvi poratnih godina, naišao na neslaganje, pa i kritiku srpske intelektualne elite, daje prof. Mirko Kosić5, u svome časopisu Društve5 Prof. dr. Mirko Kosić (r. 27.03.1892. ) Docent u Subotici na Pravnom fakultetu od 7.10.1922. a redovni 80-99 ni život6. Tako on u članku Naš nacionalizam i kultura,7 piše: «Pre ostvarenja državnog jedinstva bilo je narodno jedinstvo jače, čistije i opštije no posle ostvarenja.» i dalje: «Veliki vojni uspesi, ogromne žrtve, gubitak najboljih ljudi, nadiranje i penjanje u vojnoj i političkoj hijerarhiji mnogih loših, nedoučenih i nedostojnih, te opšte posledice dugih ratovanja pomerili su ravnotežu srpskog nacionalnog duha.» «Nacionalizmu je dat odušak u centralizovanju, u odricanju od Krfske Deklaracije, u posrbljivanju Bunjevaca, u batinanju republikanskih Hrvata, u jakobinskom terorisanju slobode mišljenja i ispovedanja … Nekoliko dobro organiziranih klika bezobzirnih eksploatatora narodne države ščepalo je državni aparat u svoje ruke i stara se da ga ne ispusti. Sve što je pohlepljivo, sve što je slabo i bedno moralo im je prići …». «Sve što je poluanalfabeta i sve što je levantijski nevaspitano dokazuje kako je glavno održati državu onakovu kakove je (pa i ‘poštovati’ je!), da je autonomija i federalizam put k rasulu i nekulturnosti (n.pr. Sjedinjene države, Švajcarska …), a centralizam čvrsta brana opstanka (n.pr. predratna Ugarska, Rusija … ). Balkanski Srbi znaju za autonomije kao prelaz ka konačnom otcepljenju, to su naučili u Otomanskoj Imperiji.» Prof. Kosić piše i kako bi centralizam bio manje štetan da « … nije onog ogromnog broja kulturno veoma sirovih, socijalno nepogodnih i moralno podozrivih individua u tzv. srpskoj inteligenciji, naročito u pojedinim granama državne uprave (policija, carina). Zalaže se protiv majoriziranja u pitanjima «posebnih plemenskih celina, Hrvata, Slovenaca» i naglašava da vječito podvikivanje: «Mi smo vas oslobodili!» ne pridonosi rješavanju niti jednog problema. Primjećuje da su Srba skloni obožavanje države i sile, te predlaže neke putove izlaska iz krize, gdje je «vrhovni cilj poboljšanje našeg kulturnog života.» I u svezi toga smatra da je potrebno suzbijati i sve iluzije glede uspostavljene kulturne razine, objašnjavajući rezultat glasanja koruških Slovenaca; «…glasali su protiv našeg gospodina ‘žace’ koji oslovljava ‘oslobođenu braću’ sa ‘nazad stoka’, glasali su protiv naših profesor od 21.8.1925. godine. 6 Društveni život, socijalno-naučni časopis, knj. 3, Beograd 1921 (urednik dr. Mirko Kosić) 7 Društveni život, str.243-248. 85 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... levantijskih carinika, protiv batinanja i ‘rekvirisanja, protiv militarizma …. Ne može se ozbiljno tvrditi da je jedna periferijalna oblast, koja naginje susednoj višoj kulturi ‘prazne glave’». GRAD, REPREZENTATIVNI CENTAR I ZAOSTALA PERIFERIJA – Od samih početaka povaroši- vanja, izrastanja u gradsko naselje, od polovine XVIII. stoljeća, Suboticu kao administrativnoupravnu cjelinu odlikuju neke osobine koje se kao konstanta protežu bezmalo do danas. Tako se može istaći da se prostire na velikoj površini, da užem gradu gravitiraju okolna naselja i salaši, a to sa sobom povlači i vrlo specifičan teritorijalni raspored populacije. U 1925. godini, približno polovina se nalazila u užem gradu, s naznakama karakteristika građanskog sloja, a druga polovina po okolnim mjestima i salašima, sa osobinama i karakteristikama bližim stanovništvu sela. Suboticu, ili kako je glasio zvanični naziv – Slobodni kraljevski grad Suboticu (Szabad királyi város), od dobivanja tog statusa 1779. pa i po ulasku u novu državnu formaciju 1918. godine, kada je izgubljen svaki sadržaj toga pojma, kao političko-administrativno područje, činili su teritorija užeg grada (unutrašnji grad) sa okolnim pustarama – naseljima (vanjski grad). Ona je zauzimala površinu od ukupno 974,5 četvornih km². Prema podacima gradskog inženjera Koste Petrovića iz publikacije Kr. Slobodni grad Subotica i kupalište Palić tiskane 1928. u Nutarnjem gradu je bilo oko 60.000 stanovnika, u Kupalištu Palić 2.500, a na Pustarama oko 40.000. U cjelini mora se govoriti o relativnoj zaostalosti u oblasti gradsko komunalne infrastrukture. Dovoljno je samo reći da Subotica u čitavom međuratnom razdoblju nije dobila javnu vodovodnu mrežu, snabdijevanje je vršeno sa javnih (arteških ili dubinskih) i privatnih bunara, kanalizacija je bila izgrađena samo u manjoj mjeri, a i ta je bila dobrim dijelom otvorenog tipa, većina putova je bila bez kamenog kolovoza (kaldrme) ili asfaltnog sloja, bili su to zapravo tzv. ljetni putovi, zimi gotovo neupotrebljivi zbog blata, javna rasvjeta je pokrivalo samo manji gradskog središta.8 8 Inž. Kosta Petrović predlagao je 1925. godine u 5 tačaka plan za rešavanje komunalnih problema: 1. izgradnja vanjskih puteva, 2. kaldmrisanje ulica u gradu 3. izgradnja vodovoda i kanalizacije 4. izgrad- 80-99 Upravo samo taj dio, oko monumentalne Gradske kuće, odavao je doista sliku i dojam grada, ondje su bile skoncentrirane zgrade javnih ustanova, kuće i palače bogatih građana, elitne trgovačke i druge radnje, tu se rasprostirala tramvajska pruga, kao popločane ulice i trotoari. A samo nekoliko blokova dalje od tog blještavog reprezentativnog dijela grada, nizale su se skromne kuće od naboja siromašnijih Subotičana. Uobičajeno je bilo da se privatne kuće na periferiji grade od naboja, tzv. čerpića (zemlje) sa pokrovom od trske ili crijepa. Većina izgrađenih kuća su prizemne, rijetke su katnice. U Aleksandrovu, na zemljištu tzv. Novog sela dobivenog od Ministarstva za agrarnu reformu, grade se kuće naseljenicima. U 1922. godini Subotica ima 15.520 kuća, od toga tri četvrtine građene su od naboja. Takva situacija mijenjat će se vrlo sporo. Periferija je još više ličila na selo, kako po tipu nastambi, tako i po odsustvu infrastrukture, sa blatnjavim ulicama bez ikakvog osvjetljenja. Možda i u tim činjenicama treba tražiti i korijene rasprostranjenog označavanja Subotice kao «najvećeg europskog sela». A ona je doista bila velika po površini, toliko da bi se po pokazateljima iz nekih drugih gradova, u njezin habitus moglo smjestiti tri puta više stanovnika. Premda se većina stanovništva, iz tog razdoblja, bavila poljoprivredom, Subotica nikako nije bila – selo. Prije bi se moglo reći; ona je posjedovala, i možda nedovoljno brzo, izgrađivala sve elemente što karakteriziraju gradove, počevši od materijalne osnove, privrede, ekonomije, poljoprivrede, trgovine, bankarstva, preko saobraćajnih komunikacija, željezničkih i tramvajskih pruga, do zaključno, s dometima iz oblasti kulture i prosvjete, kazališta, fakulteta i škola. Ipak, zadržavala je usađene osnove ravničarskih naselja. Imala je gradsko jezgro i tanak sloj građana, oko koga se koncentriralo ostalo, brojno stanovništvo. Drugi gradovi, poput Beograda, Zagreba ili nešto bližeg Novog Sada, koji su unijeli u novu državu slične ili znatno manje demografske potencijale, razvijali su se znatno brže i bjelodano uspješnije od Subotice. Otegotna okolnosti za Suboticu u tom vremenu su bili njezin pogranični polonja moderne klaonice 5. izgradnja pozorišta. IAS, F:47. Gr. 1891/1925 86 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... žaj, relativna demografska dominacija mađarskog stanovništva, njen pretežito poljoprivredni karakter u produkciji, a osobito nepostojanje znatnijeg i razvijenijeg slavenskog (srpskog i hrvatsko-bunjevačkog) građanskog sloja, bez kojega su nemogući visoki dometi u kulturi, javnom životu, pa i u vođenju politike. Jedna od karakteristika Subotice je bila da se teritorija grada prostirala na velikoj površini. Tako nalazimo podatke da je atar grada 1914. godine iznosio 169.192 jutara i 334 hvati, od toga 118.883 jutara i 881 hvati oranica, a 1918. godine se smanjio na 116.928 jutara, od toga 9.686 jutara i 1.105 hvati oranica.9 Grad je imao u svom posjedu i davao u zakup zemlju. O važnosti tog načina financiranja gradske blagajne govori i sam put kako je došao da novca za izgradnju Gradske kuće, ali se pravdao i za stagnaciju u kasnijem vremenu: «Subotica danas, od dana do dana sve više propada, pošto je izgubila veći dio svoga imanja, i to: a) razgraničenjem otpalo je Mađarskoj 16.884 kat. jutara, b) agrarnom reformom oduzeto je 11.163 kat. jut. Dakle Subotica izgubila je 28.047 kat. jut.»10 ZAMJENA SIMBOLA VLASTI U GRADSKOJ KUĆI – Jasno je da vladajućoj ideologiji i praksi nisu odgovarali elementi iz mađarske nacionalne povijesti i kulture kojima se bili ugrađeni u Gradsku kuću. Oni su bili sklonjeni ili zamijenjeni. Tako su skinuti i sklonjeni vitraži iz velike vijećnice, dok su plastike sa grbnom ornamentikom na vanjskim dijelovima zamijenjene. Tako je ing. Iso Starsburger dobio nagradu za postavljanje državnih grbova na Gradsku kuću.11 U 1921. godini vrši se nabavka natpisa ćirilicom i latinicom, nacionalnih grbova i jugoslavenske trobojke od fabrike Žolnai.12 Dva lifta su počela da se upotrebljavaju za prijevoz stranaka i posjetitelja od 1. lipnja 1920.13 Liftovođe su naplaćivale i karte, u zavisnosti ide 9 Narodne novine, 12.2.1928. 10 Historijski arhiv Subotica (HAS), F: 047. XV 255/1925. 11 HAS, F 47. 1373. 60 XV/1922 12 HAS, F:47. III 406/1923 13 HAS, F:47. XVI 30/1923 80-99 li se na I., II. ili III. kat. Samo su se namještenici u zgradi i vojni invalidi mogli voziti besplatno. U 1928. godini vrši se nabavka 300 kg ulja za patose, a u ponudi je stajalo da je prvoklasno i «bez nesnošljiva mirisa». Redovne popravke i održavanje objekta su kontinuirano vršene14. S početka dvadesetih godinama i Ministarstvo unutrašnjih dela se interesira za umjetnička djela koja su ostala iz mađarskog perioda. Tako po njihovom naređenju br. 348/1924. koje je klasificirano kao povjerljivo, Gradski inženjerski ured dostavlja popis umjetničkih djela kojima su autori Mađari. On je razvrstan na grupe. Tako su popisane: A) «slike na staklu» od Mikše Rota (18 komada), B) «slike sa masnom bojom» (21 djelo), C) «kiparske radnje» (dva djela). Ovo je pitanje očito intrigiralo javnost i pojedince, ne samo u Subotici. Tako je jedan revnosni detektiv Državnog tajnog redarstva za B.B.B. svojim dopisom od 30. siječnja 1926. godine skrenuo pozornost svome šefu da se na stupovima kod ulazu u Veliku vijećnicu, nalaze simboli mađarske krune, na zidovima spomen natpisi, a «u prozorima izrađeno slikano nova gradska kuća i stara a više njih stoji ispisano mađarskim slovima Szabatka szabad kiralyi varos ...» Detektiv smatra da te stvari treba odmah ukloniti, da «nas ne bi neprijatelji ismevali». Kao rezultat toga inženjerski ured pokreće postupak «preinake građevnih ukrasa u varoškoj kući, koji napominju staru mađarsku vladavinu» i sastavlja predračun o tim poslovima. On je iznosio 19.800 dinara. Ali pošto gradsko računovodstvo piše da nema toliko novaca u proračunu, tim radovima se nije pristupilo. Sličnog je sadržaja i predmet sa dopisom poznatog subotičkog novinara i pisca Lazara Stipića. On piše gradskim vlastima 30. ožujka 1926. godine i postavlja pitanje što namjeravaju učiniti s «onim mađarskim historijskim slikama i staklenim mozaicima, koje imaju veoma veliku vrijednost, ali su zbog svoje sadržine osuđene na potpuno isključenje iz javnosti». I dalje navodi da su one izložene propadanju. Upravo zbog toga, «kada grad već ne može imati druge koristi od ovih skupocenih stvari» on daje prijedlog da bi ih trebalo što prije prodati, pa bi time Grad došao do kapitala. Navodi da se i grado14 HAS, F:47. 234/1928 87 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... načelnik Albe Malagusrki kao i članovi Senata slažu sa tom idejom. Ipak se odustalo od prodaje tih vrijednih umjetničkih djela, a ona su i dalje ostala u gradskom vlasništvu sakrivena u podrumima Gradske kuće, čekajući neka druga vremena. Očito se Stipićeva namjera nastoji uklopiti u onodobnu misao glede mađarske ostavštine, unutar vladajuće, dakle, ideološke paradigme. DOGAĐAJI OKO I U GRADSKOJ KUĆI – U Gradskoj kući i oko nje dešavalo se mnogo toga što je odražavalo vrijeme i društvenu klimu pojedinih perioda. Bilo je tu političkih skupova, mitinga, posjeta, izložbi, predstava ... Subotička društva i udruge, kao i one gostujuće, redovito koriste mogućnost da održavaju svoje predstave, koncerte, zabave u Gradskom kazalištu, Hotelu Zlatno jagnje, Velikoj vijećnici Gradske kuće, ali u drugim prostorima. Radi toga oni su morali prvo se obratiti Senatu, a on im je izdavao odobrenja, odnosno dozvole za održavanje, određivao takse, gradski porez na ulaznice, cijene za troškove struje, čišćenja i ostalih usluga koje su dobivali od gradskih službi. Tako je i Gradska kuća bila mjesto nekoliko značajnih događanja. Isto tako, Velika vijećnica, vestibil i drugi prostori poslužili su da ugoste mnogobrojne značajne goste. U kratkoj kronologiji ističemo samo neka događanja koja su vezana za te prostore: Studenog 1910. godine useljeni su trgovci u radnje u prizemlju i od tada taj prostor ima takvu funkciju. Zasjedanje Narodnog odbora Bunjevaca i Srba na dan dolaska vlaka sa srpskom vojskom 13. 11. 1918. godine. U Velikoj vijećnici otpočeo je 24. 3. 1919. godine Kongres socijademokratskih organizacija Bačke, Banata i Baranje15. Njegovo veličanstvo regent prestolonasljednik Aleksandar posjetio je Suboticu i prenoćio upravo u Gradskoj kući 26. 7. 1919. godine.16 Održao je i pozdravni govor sa balkona u kome je istakao da je «Subotica naša i ostaće 15 Milan Dubajić, Radnički pokret u Subotici od kraja 1918 -1921. godine, Subotica 1966, str. 49. 16 Joso Šokčić, Subotica pre i posle oslobođenja, građa za istoriju Subotice, Subotica 1934, str. 197. U lijevom krilu Gradske kuće domaćini su ispraznili 16 prostorija za visokog gosta i njegovu delegaciju. 80-99 naša!» Održan je kongres invalida u Gradskoj kući 28.03.1920.godine i najavljen štrajk od sljedećeg dana. Opći štrajk željezničara započeo je u noći 15./16. 4. 1920. godine u cijeloj zemlji. Mase svijeta kretale su se i ulicama oko Gradske kuće. U noći /19/20. 4. 1920. godine manja grupa proletera i seljaka, predvođena Istvánom Rutaijem i Josipom Zelićem17 izvodi pokušaj puča. Uhićeni su i po policijskom izvješću Zelić je, navodno, izvršio samoubojstvo skokom s III. kata Gradske kuće. Činjenice međutim, upućuju na zaključak da je odande bačen! U 1922. godini uslijedila je nova posjeta Kralja.18 Novoosnovana Jugoslavenska Napredna Nacionalna Omladina u Subotici na Trgu slobode pred Varoškom kućom19 održala zbor da prosvjedujući protiv talijanskog napada na Rijeku, «protiv italijanskog imperijalizma i madžarske iredente».20 Stjepan Radić je održao na glavnom subotičkom Gradskom trgu skup 17. siječnja 1926. godine pred oko 7.000 ljudi.21 17 Isto, str. 82, 83. Josip Zelić (Subotica 1898.– 3.05.1920.) Berberski pomoćnik, aktivan u komunističkom pokretu. 18 HAS, F:47. I 1/1922. Izvještaj gradonačelnika obuhvata i opis Kraljeve posjete. 19 Sloga, list demokratskih zemljoradnika u Vojvodini br. 11-12, Subotica 18-25.3.1922. 20 Prisutne bile sve demokratske organizacije pod barjacima. „Pred blizu 10 hiljada našeg bunjevačkog naroda” zbor otvorio omladinac Mate Kumarić, a zatim rodoljunim govorom nastupio narodni poslanik Ivan Crnković, te omladinac Ivica Pešutić /govorio o opasnostima od Mađara/, odvjetnik Lovro Skaljer opatnjama naše braće pod Italijanima, predsednik demokratske organizacije III kruga Lacika Rudić vrstan pučki govornik, sudija dr Ivo Milić pokazao razorni rad domaćih separatistističkih organizacija. Odvjetnik Zvonimir Piškulić pozvao na jedinstvo sav narod, „Čitav je tbor najodrešitije osudio politiku onih naših partija, koje ne priznaju narodno i državno jedinstvo Jugoslavije, već idu za nekim federacijama i autonomijama, koje su samo voda na mlin našimvanjskim neprijateljima.” Prisustvovali veliki đupa Pajo Dobanovački, gradski načelnik Andrija Pletikosić, veliki kapetan Gavra Karakešvić, narodni poslanik Ivo Matić, dr Joca Manojlović „Blaška Rajića i njegove patriotske družine naravno ni blizu, kad se radi o vanjskim našim neprijateljima...” 21 Hirlap, 19.1.1926. 88 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... Na sjednici gradske skupštine 26. 8. 1927, predstavnici Mađarske stranke prvi put govorili mađarskim jezikom – nakon zasjedanja održanog 1918. godine. Veliki događaj bio je i 27. 11. 1927. godine kada je otkriven spomenik samozvanom caru Jovanu Nenadu. Predsjednik vlade general Petar Živković i Ban Dunavske banovine Radosav Dunjić posjećuju Suboticu 4. 5. 1930. godine. Primljeni su u Gradskoj kući.22 Veliki zbor 9. 4. 1933. godine na Trgu slobode protiv revizije mirovnog ugovora s Mađarskom. Sokolski slet održan je od 26. do 30. 6. 1936. godine23. Tom prigodom grad je posjetila delegacija Vlade i održala govor sa balkona Gradske kuće. Okupacione mađarske trupe 12. 4. 1941. godine strijeljale su više desetina civila oko Gradske kuće. Svečanostima proslave mađarskog kruha 27. 7. 1941. godine prisustvuje i regent Miklós vitez Horthy de Nagybánya. Tijekom bombardiranjima iz zraka nisu nanesena oštećenja Gradskoj kući. GRADSKA KUĆA I FUNKCIJA VLASTI – U novom sustavu vlasti, do 1927. godine, dolazi do obnavljanja, samo po formi, administrativnoupravnog sustava iz perioda Austro-Ugarske. Subotica, Slobodni kraljevski grad (Szabad királyi város), po mađarskom administrativno teritorijalnom ustroju, bila je u rangu županije i imala svog Velikog župana, državnog činovnika kojeg je postavljala vlada u Budimpešti. Subotica će, zadržati taj naziv i status ali u novim državno pravnim i političkim uvjetima, on će biti sasvim formalnog karaktera. Za razliku od nekadašnjeg sustava gdje se u popunjavanju gradske skupštine, pored imovno-poreznog cenzusa koristio i specifičan izborni sustav24, u 22 HAS, F:47. Zapisnik 1930, str. 131. 23 HAS, F:47. I 4224/1936 24 Od 338 mesta u municipijskom odboru, polovinu su sačinjavali „oni državljani koji na području grada plaćaju najviše državnog neposrednog poreza a u drugoj polovini oni po biračima izabrani.” (postojalo je 12 izbornih okruga). HAS,F:47.1821. Radna, nedovršena verzija prevoda na srpskohrvatski jezik statuta - Organizacioni statut opštine grada Subotice, koja nikada i nije dovršena. 80-99 novim uslovima su gradski funkcionari u gradskoj upravi –Senatu, (Gradskom načelstvu, Gradskom poglavarstvu od 1934.) počevši od gradonačelnika, zatim i svi odbornici, u gradskom predstavničkom tijelu – Narodnom odboru (do 29. 8. 1919.), zatim Proširenom Senatu, Gradskom odboru (od 1929.) i Gradskom vijeću (od 1934.) imenovani od strane centralnih vlasti, a time samoupravnost «slobodnih kraljevskih gradova» nije poštovana u temelju.25 Gradski izvršni organ vlasti bio je Senat. Skupština sa svojim tijelima, odborima i stručnim odborima imala je precizno određen djelokrug. Na čelu Subotice nalazio se gradski načelnik (gradonačelnik). Pored njega do 1931. godine postoji i mjesto Velikog župana, kao direktnog predstavnika centralnih vlasti. Na te funkcije se dolazilo imenovanjima26 od strane centralnih vlasti. Samo one lokalne političke opcije koje su imale većinu u državnom parlamentu, mogle su očekivati kandidiranje svojih ljudi na važna mjesta. Samo u jednom slučaju (1927.) zbog naraslih pritisaka i zahtjeva za uvođenjem minimuma demokratičnosti, održani su lokalni izbori27, a na osnovu njih i izabran gradonačelnik28 . Polje rada gradske uprave, oslikava podjela na odjeljenja: administrativno, gospodarsko, kulturno-socijalno, tehničko, financijsko, odvjet25 Rezultati parlamentarnih izbora, od prvih 1921. godine pa do zadnjih 1938. godine, bili su korektivni kriterijum da se prema njima proporcionalno raspodeljuju mandati na lokalnoj razini - imenovanjima. Nakon izbora 1921. godine, u gradsku skupštinu, koja je imala 200 članova, kao najjače stranke ulaze, tada koalicioni partneri, Demokratska stranka sa 36 i Narodna radikalna stranka sa 31 predstavnikom. Pored zabranjene KPJ u lokalnu vlast nisu ušli ni predstavnici Hrvatske Pučke stranke, koji su odbili ponuđenih 10 mandata. 26 Ponekada je od imenovanja do preuzimanja dužnosti proteklo određeno vreme. Sve je zavisilo od trenutne političke situacije. 27 Prvi i jedini lokalni, opštinski izbori, koji su predlagani i traženi u ranijem periodu, organizirani su 6.11.1927. godine. Na njima se za 100 mandata u Gradskom predstavništvu borilo 9 političkih stranaka ili grupa. 28 To je bio dotadašnji gradonačelnik Dragutin Stipić. Izabran je, odnosno potvrđen, sa 52 glasa - za i 46 – protiv. U svom nastupnom govoru, pored ostalog je istakao: «...nalazimo se u još nesređenim administrativnim prilikama, kada se položaji zauzimaju ne na temelju izbora, nego se jednostavno mesta popunjavaju naimenovanjem od strane državne vrhovne uprave.» 89 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... ništvo, fizikat, nadalje, vojno odjeljenje i Ured gradonačelnika (do 1931.), koja su s manjim izmjenama postojala u cijelom međuratnom razdoblju. Predstavničko tijelo je imalo različit broj članova, znatno manji nego prije rata, u 1921. godini – 200, 1927. – 100, 1929. – 60, 1934. – 72. Tome se dodavao određen broj funkcionara koji su po dužnosti bili njegovi članovi. Ukupan broj službenika je isto varirao, od 516 – 1923. godine, do 340 početkom 1934. godine. Treba imati u vidu da je to samo osoblje u upravi, a ukupan broj svih gradskih službenika, uključivši i druge gradske institucija – Biblioteku, Muzičku školu, Bolnicu, Redarstvo (do 1929.), Veterinarsku službu, putare i vatrogasce, te druge, zapravo bio mnogo veći. Uvođenje sustava oblasti, koje su predviđene još 1922. godine29, a parcijalno zaživjele 1923. godine, karakterizira period od 1927. do 1929. godine. Sjedište Bačke oblasti u kojoj se nalazila i Subotica bilo je u Somboru. Promjenama administrativno-teritorijalnog sustava 1929. godine u skladu sa tada izvršenim političkim promjenama, Zakonom o nazivu i podeli Kraljevine Jugoslavije na upravna područja, uvedena je krajem te godine podjela na banovine. One su se dijelile na srezove i općine, te samoupravne gradove kakav je status imala i Subotica, koja se nalazila u Dunavskoj banovini. Zakonom o gradskim opštinama iz 1934. godine Subotica dobiva status gradske općine. Tim zakonom su regulirana pitanja i oblasti koja su u nadležnosti općinskih, gradskih uprava i razgraničena od nadležnost državnih upravnih tijela, kakvi su bili kotari. «Zakonom o obrazovanju novog sreza subotičkog» 20. 7. 1934. godine obrazovan je « ... novi srez subotički sa sedištem u Subotici u Dunavskoj banovini u koji ulazi područje gradske opštine Subotica.»30 To je značilo da se njegova teritorijalna nadležnost poklapala sa općinskom. Reakcije subotičke javnosti bile su dosta burne, pa je upravo zbog toga predsjednik općine i 29 Zakon o ustanovljenju oblasti i Uredba o podeli zemlje na oblasti donešene su 1922. godine. Politički problemi, sukobi dve oprečne koncepcije sustava državnog uređenja, centralističke sa federalističkom, odlagali su punu primjenu podjele zemlje na oblasti. 30 Službene novine Kraljevine Jugoslavije, br. 169, XLIII, 25.07.1934. 80-99 održao sljedeći govor u Gradskom predstavništvu, rujna 1934. Godine: «Ovom prilikom želim razbiti neke zablude, koje se izgleda hotimično šire među građanstvom sa namerom, da se stvori neraspoloženje. Pronose se glasovi da je grad prestao biti grad i da će novim Zakonom postati selo to sve sa providnom tendencijom. Zna se da je sl. kr. grad kao takav već odavno prestao, ostala je samo titula koja potiče još iz starog feudalnog doba. U ona doba s titulom ovom pripadale su i neke privilegije, a one su već davno ukinute. Donošenjem novog Zakona ukinuta je samo ona titula, koja inače nije ništa značila i ovim Zakonom su postali svi gradovi kraljevski i slobodni. Protestuje se i protiv zablude, da je donošenjem Zakona o Sreskom načelstvu pao nivo grada na seosku opštinu. Sresko načelstvo je opšta upravna vlast prvog stepena i autoritativnije će pretstavljati državnu vlast, dok prema gradskoj opštini kao samoupravnom telu nema nikakve ingerencije, jer gradovi podležu neposredno nadzoru Kr. Banske Uprave.»31 Samouprava gradova, pa tako ni Subotice neće poprimiti realne sadržaje ni u narednom razdoblju. Uklapanjem u novu strukturu organizacije vlasti, subotička općina će samo izgubiti dio ingerencija kojima je do tada raspolagala. Jedno od objašnjenja za stvaranje sreza subotičkog, svakako je i sljedeće: «Ovaj srez je oformljen zbog pribavljanja većeg autoriteta administrativno-teritorijalnoj vlasti u Subotici, obzirom da se nalazila u graničnom području, uz to još i najprometnijem u putničkom i drugom saobraćaju sa susednom Mađarskom» . Kotar je bio pod ingerencijama centralnih vlasti. Prvi načelnik je bio dr. Svetozar Stričević, pravnik, a nakon njega od siječnja 1935. godine dr. Veljko Momirović, isto pravnik. Predsjednik općine, ing. Ivan Ivković Ivandekić, tijekom kolovoza 1934. godine, na osnovu naređenja KBU I br. 18934 od 13. 08., organizira useljenje Kotarskog (Sreskog) načelstva u prostorije Gradske kuće. On izdaje naređenja podređenim službama u okviru Tehničkog odjeljenja za pripremu kancelarija za novu državnu ustanovu, koja u 31 HAS, F:47.11. Zapisnik 1934-34, br. 161 G.P. Iz izlaganje gradskog načelnika ( ubuduće predsjednika opštine inženjera Ivković Ivandekić Ivana ) na vanrednoj sednici Predstavništva grada 22.9.1934. godine. 90 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... Gradskoj kući, dobiva na korištenje prostorije br. 127 i 128 na II katu, te za postavljanje naslovne table na ulazu. Tijekom 1939. godine i kroz rad Načelstva provijava prijetnja predstojeće ratne opasnosti. Mada su mobilizacijski planovi bili u nadležnosti gradskog Vojnog odjeljenja, civilne vlasti, pa tako i Načelstvo dobivaju niz naredbi i okružnica u vezi snabdijevanja stanovništva, vježbama evakuiranja u slučaju napada iz zraka, upute o zamračivanju itd. ... U trenutku ulaska mađarskih trupa u Suboticu, 12. travnja 1941. godine, na funkciji predsjednika opčine bio je odvjetnik Vladislav Lipozenčić, a na mjestu kotarskog načelnika Đuro Rebić. GRADONAČELNICI, PREDSJEDNICI OPŠTINE DR. STIPAN MATIJEVIĆ – rođen je u Subotici 1872. godine. Po profesiji bio pravnik, koji je nakon školovanja u Subotici pravne nauke završio u Budimpešti. I prije rata je bio angažiran u javnom životu. Nakon smjenjivanja je radio kao javni bilježnik. Napisao je 1928. godine, memoarsko djelo, «Događaji koji su se odigrali za vreme mog javnog delovanja». O značaju uloge dr. Matijevića, i samog perioda u kome je on gradonačelnik, najbolje svjedoče riječi zahvale koje njemu osobno i suradnicima upućuje «Narodna uprava za Vojvodinu», na savjesnom i rodoljubivom radu koji su « ... omogućili da uspešno obavimo jedan od najvažih poslova u istoriji naroda srbskog, posao odkidanja ovih bogatih pokrajina Ugarske i pripajanje istih Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca.» Za svoje zasluge, odlikovan je 1925. godine ordenom Svetog Save. Preminuo je 1939. godine. Na funkciji gradonačelnika: 20. 11. 1918. – 3. 5. 1920. (Obavljao je i funkciju Velikog župana 20. 11. 1918.- 3. 5. 1920.) DR. VRANJE SUDAREVIĆ (Subotica, 19. 9. 1868. – Subotica 14. 5. 1924.). Potječe iz bogate zemljoposjedničke bunjevačke obitelji. Tako je i sam bio virilist (temeljem visine poreza) još u mađarsko vrijeme, a time i postavljen u gradsku skupštinu. Studirao je medicinu u Budimpešti. Zbog očeve smrti privremeno prekida studij ali ipak, 1899. postaje liječnik. Društveno je bio veoma aktivan već u vrijeme školovanja, te je tako bio povjerenik Matice hrvatske za Suboti- 80-99 cu, suradnik u Kolu mladeži i među osnivačima Zemljodilske Štedionice (1904 ), te Bunjevačke stranke ( 1906 ), a zatim urednik Nevena od 1903. do 1910. Bio je narodni zastupnik u Konsituanti (1920.), i Narodnoj skupštini (1923.). Na funkciju gradonačelnika postavljen je kao član Bunjevačko-Šokačke stranke (BŠS). Na funkciji gradonačelnika 4. 5. 1920. – 8. 11. 1920. (Veliki župan 4.05.1920. – 8.11.1920. ) DR. ANDRIJA PLETIKOSIĆ ( 1885? - ?) – Pravnik, odvjetnik. Potječe iz ugledne bunjevačke familije. Pletikosić je u Subotici završio osnovnu školu i gimnaziju, pa na studij u Budimpeštu gdje se druži s ostalim bunjevačkim studentima, od kojih će mnogi kasnije igrati važnu ulogu u društvenom i političkom životu bunjevačkih Hrvata ovog podneblja (Mirko Ivković Ivandekić, Babijan Malagurski, Stipan Matijević, Vranje Sudarević). U Budimpešti je Pletikosić završio pravo i obranio doktorat. Poslije povratka u Suboticu ušao je u političke vode, angažirajući se u Nezavisnoj (Kossutovoj) stranci, i započinje raditi kao odvjetnik. Smatrali su ga za mađarizirana Bunjevca. Nakon rata je dugo bio izvan glavnih političkih zbivanja. Zbog svoje promađarske orijentacije nije uživao povjerenje Bunjevaca. Međutim, kada je demokratsko-radikalna vlast 1920. godine odlučila smijeniti hrvatsku gradsku upravu, uzeli su upravo Pletikosića da obavi taj nezgodan politički posao. Od 1924. do 1934. obavljao je funkciju javnog bilježnika u Bačkoj Topoli.32 Na funkciji gradonačelnika 8. 11. 1920. - 2. 9. 1922. (Bio je i Veliki župan 26.11.1922. – 23.04.1924.) NIKOLA TABAKOVIĆ (Budimpešta, 1863. - ?) – podgradonačelnik do 20. 11. 1924, a nakon toga 1924 gradonačelnik Velike Kikinde. Na funkciji v. d. gradonačelnika 2. 9. 1922. – 31. 12. 1922. DR. ANDRIJA PLETIKOSIĆ – Na funkciji gradonačelnika po drugi put: 31. 12. 1922.-23. 4. 1924. ALBA ČURČIĆ MALAGURSKI (Subotica, 1881 – Subotica, 10. 6. 1927.) 32 IAS, F:412. 91 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... Završio je Gimnaziju i 9 semestara medicine, ali ga je rat spriječio da postane liječnik. Studira u Budimpešti, gdje upoznaje i svoju buduću suprugu – Srpkinju po nacionalnosti. Angažiran u pripremama i organiziranju preuzimanja vlasti od Mađara u gradu, 1918. godine. Bio je među osnivačima Bunjevačko-srpskog narodnog obora. Od 1919. nalazio se u gradskoj službi. Bio je član Radikalne stranke i kao takav zastupao njene stavove i na mjestu prvog čovjeka grada, pošto je postavljen na mjesto gradonačelnika 1924. Na toj funkciji ostao je do 1926, kada je umirovljen zbog bolesti. Umro je naredne 1927. godine. Javljao se i kao urednik «Danice». Na funkciji gradonačelnika: 23. 4. 1924.- 12. 10. 1924. DR. MIRKO IVKOVIĆ IVANDEKIĆ (Subotica, 12. 2. 1884.- Subotica, 13. 12. 1974.). Pravnik, odvjetnik. U Subotici završio Gimnaziju, a pravo u Budimpešti. Od 1911. godine ima odvjetničku kancelariju u Subotici. U prijelomnim trenutcima okončanja rata 1918. djeluje u grupi mladih hrvatskih intelektualaca koji su se pojavili kao jasna politička snaga, spremna da odgovori na tadašnju kriznu situaciju. Tako je kao predstavnik Narodnoga vijeća iz Subotice, uz Blaška Rajića i Stipana Vojnić Tunića sudjelovao na sjednici Hrvatskoga sabora 29. listopada 1918., na kojoj je proglašeno odcjepljenje Hrvatske od Austro-Ugarske i uspostava Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Bio je glavni gradski odvjetnik od 20. 3. 1920. godine, a potom i veliki župan i gradonačelnik. Postavljen od strane kratkotrajne Davidovićeve vlade, pa će odmah nakon njenog pada i biti smijenjen.33 Preuzeo dužnost 11. 10. a zakletvu položio 14. 10. u Beogradu. Na političkom polju, u početku istaknuti član BŠS, zatim HSS, a kasnije prorežimskih stranaka. Tako je uspeo da bude izabran za narodnog poslanika na parlamentarnim izborima 1931. godine. Na funkciji gradonačelnika: 13. 10. 1924. - 14. 11. 1924. (Veliki župan 12. 10. 1924. – 14. 11. 1924.) FRANO VUKIĆ (Franz Mayer) (Dubrovnik, 29. 4. 1890. - ). Diplomirao pravo 1911. u Beču, optirao za KSHS 1919. godine kada i mijenja 33 Robert Skenderović, Bunjevačko-šokačka stranka 1920.-1926. Časopis za suvremenu povijest, br. 3, 809. 80-99 prezime. Dolazi u Suboticu gdje je obavljao niz funkcija u gradskoj policiji i vlasti,34 Na funkciji v. d. gradonačelnika: 15. 11. 1924.-14. 12. 1924. ALBA MALAGURSKI – Na funkciji gradonačelnika, postavljen po drugi put: 15. 12. 1924. – do 13. 10. 1926. DRAGOSLAV ĐORĐEVIĆ (Zakuta, općina Kra- ljevo, 14. 1. 1887. - ?) – Profesor, političar. U godinama 1911./ 1912. predavač na privatnoj Gimnaziji u Paraćinu. Kao komandant artiljerijske baterije sa srpskom vojskom ušao u Suboticu 13. 11. 1918. U prvim danima nakon toga obavljao je funkciju šefa vojne cenzure. Godine 1919. Vjenčao se s Marom Malagurski. Radio 1924. kao profesor u subotičkoj Gimnaziji, pa sa toga mjesta dolazi na funkciju Velikog Župana. Nakon predaje dužnosti 28. 4. 1927. gradonačelnika, obavljao još nekoliko funkcija u državnoj upravi. Istaknut član Narodne Radikalne stranke, JRZ, ... Na funkciji gradonačelnika: 14. 10. 1926. - 19. 05. 1927. (Veliki župan 23. 4. 1924.- 12. 10. 1924.; 11. 11. 1924. – 13. 10. 1926. DR DRAGUTIN STIPIĆ (Subotica, 17. 1. 1883. - ?) – U I. svjetskom ratu zarobljen u Rusiji i ondje ostao sve do 1920. godine. Po obrazovanju doktor pravnih znanosti, radio je u gradskoj službi. U 1926. godini postavljen za Velikog župana. Na jedinim lokalnim izborima u Subotici, 1927. godine35, glasovima svojih sugrađana dobio povjerenje da obavlja funkciju gradonačelnika. Tako mu je 27. 4. 1927. Ministar naložio telegramom da preuzme ured gradonačelnika Dragoslava Đorđevića, koji sutradan predaje dužnost i odlazi u mirovinu. Od 6. 1. 1929. razriješen dužnosti gradonačelnika, ali je u v. d. svojstvu ostao do 23. 3. 1929. godine. Na funkciji gradonačelnika: 19. 5. 1927. – 23. 3. 1929 . (Veliki župan 14. 10. 1926. – 30. 4. 1927. ) SELIMIR OSTOJIĆ (Beograd, 14.07.1875. 19.10.1931. ) – brigadni đeneral. Službovao nakon rata od 1921. do 1924. u svojstvu zamje34 HAS, F:228.67. Pov. 30/1935 35 Izbori za 100 članova gradske skupštine – Proširenog Senata održani su 7.11.1927. godine. Pobedila je upravo lista koju je predvodio dr. Stipić. 92 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... nika zapovjednika Zetske i Savske divizije. Od 1923. unaprijeđen u čin brigadnog generala, od 1924. do 1927. zamjenik zapovjednika Jadranske divizije. Kao umirovljenik, postavljen na mjesto prvog čovjeka grada Subotice, odmah nakon proglašenja šestosiječanjske diktature. Preminuo na dužnosti, u Beogradu gdje je i sahranjen. Kum prethodnika, Dragutina Stipića. Na funkciji gradonačelnika: 23. 3. 1929. - 19. 10. 1931. FRANO VUKIĆ – Na funkciji v. d. gradonačelnika: 20. 10. 1931. – 29. 3. 1933. INŽ. IVAN IVKOVIĆ IVANDEKIĆ (Subotica, 26. 5. 1882. – 6. 11. 1968.) –Nakon završene gimnazije 1901. studira u Budimpešti na Tehničkom fakultetu, koji završava 1905. i postaje inženjer geodezije i arhitekture. Aktivan u javnom kulturnom životu i prije svjetskog rata. Kao vojnik honvedskoga puka iz Osijeka zarobljen je 1915. na ruskoj fronti. U vrijeme raspada Austro-Ugarske, s bratom Mirkom bio je član Bunjevačko-srpskog narodnog odbora u Subotici, te član subotičke delegacije na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 25. 11. 1918, koja je proglasila odcjepljenje od Ugarske. Od toga doba, s potiskivanjem Mađara s vlasti u Subotici, započinje i njegov uspon kao političara. Djelovanje je započeo u Bunjevačko-šokačkoj stranci (BŠS) a posle je bio u Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS). Od 1931. mijenja pozicije i sa bratom djeluje u vladinoj Jugoslovenskoj radikalnoj seljačkoj demokratiji (kasnije preimenovana u Jugoslovensku nacionalnu stranku) i zatim u Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici. Položaj prvog čovjeka grada – gradonačelnika imao 1933.-34., a od tada predsjednika općine 1934.-38. Time je ovaj položaj zadržao najduže od svih gradonačelnika u međuratnom razdoblju. Stanovao u Šenoinoj ulici 28. Na funkciji gradonačelnika, odnosno predsjednika općine: 29. 3. 1933. /25. 7. 1934./ - 17. 11. 1938. MARKO JURIĆ, (Subotica 25.04. 1880. – Subotica 24.10.1949.) – Zemljoposjednik, političar. Nakon školovanja u Subotici vodio je porodični posjed na Žedniku. Baveći se stočarstvom i trgovinom stokom te izvozom svinja, kao vojni dobavljač u vrijeme Prvoga svjetskog rata stekao je velik imetak. Potkraj 1920-ih posjeduje 80-99 kuću u Strossmayerovoj ulici, te 293 jutra zemlje na Žedniku. Sudjelovao je u prijelomnim društvenim događajima u jesen 1918; bio je član subotičkoga Bunjevačko-srpskoga narodnoga odbora, osnovanoga 10. 11. 1918. u velikoj dvorani hotela Hungaria, te član subotičkoga izaslanstva na Velikoj narodnoj skupštini 25. 11. 1918. u Novom Sadu, na kojoj je proglašeno odcjepljenje Banata, Bačke i Baranje od Ugarske. Kao pristalica međuratnih srpskih režimskih političkih struja, isprva Narodne radikalne stranke (NRS), čijeg je subotičkoga ogranka neko vrijeme bio predsjednik, a zatim Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ), biran je na parlamentarnim izborima za zastupnika u Narodnu skupštinu Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije, 1923., 1924., 1927. i 1938. Banski vijećnik Dunavske banovine bio je 1930.-38., a u tom je razdoblju vršio i visoke stranačke dužnosti u JRZ-u. Imenovan je za i gradonačelnika Subotice, ali je na tom položaju ostao razmjerno kratko – od 18. 11. 1938. do 24. 06.1939., kad ga je naslijedio Ladislav Lipozenčić. U više navrata od 1919. imenovan je i u gradski parlament – Prošireni senat. Subotički prohrvatski tisak nazivao ga je radikalskim harambašom. Žestoko je osporavao hrvatstvo Bunjevaca. Na funkciji predsjednika općine: 17. 11. 1938. – 25.06.1939. DR. VLADISLAV LIPOZENČIĆ (Subotica 5. 7. 1895. - Subotica, ? 11. 1944.) – Iz imućne bunjevačke obitelji. Studirao pravo u Budimpešti i Münchenu. Godine 1927. položio odvjetnički ispit, a od đ 1928. radio kao odvjetnik. Predsjednik subotičkog Rotari kluba 1939-1940. Sljedbenik vladajućeg režima. Postao posljednji gradonačelnik u periodu Kraljevine Jugoslavije. Stradao po dolasku komunista. Na funkciji predsjednika općine: 25. 6. 1939. – 12. 4. 1941. Pored navedenih gradonačelnika koji su vršili i funkciju velikog župana, na tom mjestu su nalazila samo još dvije ličnosti: PAJA DOBANOVAČKI (? - Srborbran, ? 4. 1941.) – Posjednik iz Srbobrana. Imenovan je 9. a preuzeo funkciju 13. 11. 1921. godine. Zamijenio ga 1. 1. 1923. dr. Andrija Pletikosić. 93 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... 80-99 DUŠAN MANOJLOVIĆ (Subotica, 8. 3. 1883. – Subotica, ?) – Potječe iz ugledne subotičke srpske porodice. Obavljao niz funkcija u poratnoj gradskoj vlasti, bio je gradski kapetan, I njegov otac Stevan bio je veliki župan u mađarskom sustavu vlasti. Imenovan 17. 5. 1927. On je bio zadnji na tom položaju, pošto je 17. 1. 1929. Uredbom ukinuto veliko župansko zvanje. STANOVNIŠTVO – Od samih početaka povarošivanja, izrastanja u gradsko naselje, od polovine XVIII. stoljeća Suboticu odlikuju neke osobine koje se kao konstanta protežu malte ne sve do danas. Jedna od njih je i vrlo specifičan teritorijalni raspored populacije. U 1925. godini, približno polovina se nalazila u užem gradu, sa naznakama karakteristika građanskog sloja, a druga polovina po okolnim mjestima i salašima, sa osobinama i komunalne infrastrukture. Dovoljno je samo reći da Subotica u čitavom međuratnom periodu nije dobila javnu vodovodnu mrežu, snabdijevanje je vršeno sa javnih (arteških ili dubinskih) i privatnih bunara, kanalizacija je bila izgrađena samo u manjoj dužini, a i ta je bila dobrim dijelom otvorenog tipa, većina putova je bila bez kamenog kolovoza (kaldrme) ili asfaltnog sloja, to jest bili su to tzv. ljetni putovi, zimi gotovo neupotrebljivi zbog blata, javno osvjetljenje je pokrivalo samo manji dio centra grada. Upravo samo taj dio, oko monumentalne Gradske kuće, odavao je sliku i utisak grada, tu su bile koncentrirane zgrade javnih ustanova, kuće i palače bogatih građana, trgovačke i druge radnje, tu je bila tramvajska pruga, ulice kao i trotoari popločani. Već samo nekoliko blokova dalje od tog blještavog reprezentativnog dijla bile su skromne kuće od naboja siromašnijih subotičana. Periferija je još više ličila na selo, kako po tipu nastambi, tako i po odsustvu infrastrukture, sa blatnjavim ulicama bez ikakvog osvjetljenja. Možda i u tim činjenicama treba tražiti i korene rasprostranjenog označavanja Subotice kao najvećeg europskg sela. A ona je zaista bila velika po površini, toliko da bi se po pokazateljima nekih drugih gradova, tamo moglo smjestiti tri puta više stanovnika. Jeste da se i ogromna većina stanovništva bavila poljoprivredom , ali Subotica nikako nije bila – selo. Prije bi se moglo reći, da je ona posjedovala i izgrađivala sve ono što karakterizira gradove, počevši od materijalne osnove, privrede, ekonomije, poljoprivrede, trgovine, bankarstva, preko saobraćajnih komunikacija, željezničkih ali i tramvajskih pruga, do dometa u oblasti kulture i prosvjete, kazališta, fakulteta i škola. Ipak, zadržavala je usađene osnove ravničarskih naselja. Imala je gradsko jezgro i tanak sloj građana, oko koga se koncentriralo ostalo mnogobrojno stanovništvo. Drugi gradovi poput Beograda, Zagreba ili nama bližeg Novog Sada, koji su unijeli u novu državu slične ili znatno manje demografske potencijale , razvijali su se mnogo brže i uspješnije od Subotice. Otežavajuće okolnosti za Suboticu u tom vremenu su bili njen pogranični položaj, relativna demografska dominacija mađarskog stanovništva, njen dominantno poljoprivredni karakter u produkciji, malobrojnost slovenskog (srpskog, hrvatsko-bunjevačkog) građanskog sloja. Suboticu ili kako je glasio zvanični naziv – Slobodni kraljevski grad Suboticu /Szabad királyi város/ , od dobivanja tog statusa 1779. pa i po 94 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... 80-99 ulasku u novu državnu formaciju 1918. godine, kada je izgubljen svaki sadržaj toga pojma, kao političko-administrativno područje činili su teritorija užeg grada (unutrašnji grad) sa okolnim pustarama – naseljima (vanjski grad). Ona je zauzimao površinu od ukupno 974,5 km². Po podacima gradskog inženjera Kosta Petrovića iz publikacije Kr. Slobodni grad Subotica i kupalište Palić tiskane 1928. u Nutarnjem gradu je bilo oko 60.000 stanovnika, u Kupalištu Palić 2.500, a na Pustarama oko 40.000. Nacionalni sastav je bio vrlo heterogen. Kao izvori utvrđivanje stanja polovinom drugog desetljeća XX. stoljeća moraju da se koriste popisi stanovništva, a oni su u Subotici obavljani 1919, 1921. i 1931. godine. Premda državni popisi vrlo mnogo govore o karakteru službene ideologije, nisu dovoljno pouzdani kao statistički vodiči u vezi sa svakom nacionalnom zajednicom. U prvom redu, popis iz 1921. nije imao rubriku za nacionalnost, već samo za materinji jezik i religijsku pripadnost. Podaci o etničkoj strukturi stanovništva su i u popisima stanovništva Jugoslavije 1921. i 1931. zasnivani na podatcima o materinjem jeziku. Sumarni rezultati popisa 1910, 1919, 1921, 1931. godine Godina popisa Mađara Srba Hrvata 1900 1910 19191 1921 60 6995 19316 46 262 55 587 19 870 27 561 3 459 3 514 8 737 26 39 41 4017 10 0548 53 83510 900 1 23011 44 8929 2 865 100 058 3 739 39 10813 10 054 900 1961 193112 Bunjevaca Nijemaca Židova 65 135 44 982 2 141 1 913 4 251 2 349 3 293 3 739 Jugosla- ostalih Ukupno vena 31 533 83 593 33 390 93 232 101 286 2 3 71 085 523 70 7374 310 Slovenaca, 672 Rusa, 365 Čehoslovaka, 132 ostalih 102 13314 95 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... 80-99 Demografska statistika36 u gradu Subotici37 od 1900. do 1947. godine godina rođenih umrlih priraštaj 1900. 3479 2595 + 884 1901. 3522 2326 + 1207 1902. 3630 2836 + 794 1903. 3562 2716 + 846 1904. 3660 2740 + 920 1905. 3476 3240 + 236 1906. 3850 3222 + 628 1907. 3796 3282 + 514 1908. 3899 3087 + 812 1909. 3952 3179 + 773 1910. 3927 2914 + 1013 1911. 3823 2761 + 1062 1912. 3409 2405 + 1004 1913. 3112 2505 + 607 1914. 2682 2113 + 569 1915. 2178 2481 - 303 1916. 1500 2242 - 742 1917. 1387 2497 - 1110 1918. 1361 3021 - 1660 1919. 1997 1707 + 290 1920. 2116 1852 + 264 1921. 2289 2018 + 271 1922. 2120 1984 + 136 1923. 2281 1768 + 514 1924. 2104 1910 + 194 1925. 2222 1851 + 371 1926.15 2227 1871 + 356 1927. 2194 1911 + 283 1928. 2120 2135 - 15 1929. 2102 1902 + 200 1930. 2091 1618 + 473 1931. 2060 1754 + 306 1932. 2031 1823 + 208 primedba 1207 najveći priraštaj 3240 najviše umrlih 3952 najviše rođenih 1361 najmanje rođenih, najveći negativni priraštaj 1933. 1975 1823 + 152 361934. Po izvoru 1946 HAS,F:68.V.1572 139/1948,+dopis 374 Ministarstvu socijalne politike 371935. U periodu pre 1918. godine 1842 1708 postojalo + 134je 5 samostalnih matičnih okruga, jedan u gradu i 4 na vanjskim teritorijama, po razgraničenju je jedan pripao Mađarskoj. Od 1932. su oni spojeni, ali su nastavili da vode evidencije 1775To znači 1506 + 269 posebno vodili podatke za okolna naselja. Tako je npr. 1926. godine za 1936. svoje područja. da su matičari u Šupljaku rođeno 241, a umrlo 125 lica, vjenčanih je bilo 63. U Žedniku znamo da je rođeno 427, umrlo 179, vjenčano 57, u Tavankutu ima 276 rođenih, 181 umrlih i 68 vjenčanih, itd. IAS, F:47. I 25/1927 96 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... 1937. 1794 1566 + 228 1938. 1646 1493 + 153 1939. 1553 1570 - 17 1940. 1550 1600 - 50 1941. 1432 1431 + 1 1942. 1854 1687 + 167 1943. 1857 1440 + 417 1944. 1700 1575 + 125 1945. 1401 1742 - 341 1946. 1618 1726 - 108 1947. 1774 1922 - 148 80-99 1431 najmanje umrlih Bilješke 1 Gradski popis za potrebe pariške mirovne konferencije. HAS, 2 HAS, F:47. II 44/1928. Po materinjem jeziku i narodnosti je bilo 71 085 Jugoslavena, 523 ostalih Slavena, 2 349 Nijemaca, 27 561 Madžara, 191 ostalih narodnosti. To su podaci koje gradska vlast dostavlja za potrebe publikacije Matica živih i mrtvih Srba, Hrvata i Slovenaca. 3 To je broj ostalih Slavena. 4 Po prethodnim rezultatima. 5 Po konačnim rezultatima. Razlika je nastala povlačenjem granične linije. 6 Popisivan je maternji jezik. 7 To su izvedeni podaci na osnovu materinjeg jezika. U tu grupu su saznajemo uvršteni i skoro svi Židovi, njih 3.758. 8 Izvedeni podaci 9 Po podacima gradskih vlasti u 1934. HAS, F:275.51/1934 10 Srpskohrvatskog materinjeg jezika. 11 Toliko je iskazano drugih Slavena. 12 HAS, F:57. 6135/1938 13 Po podacima gradskih vlasti u 1934. HAS, F:275.51/1934 14 Po podacima gradskih vlasti u 1934. HAS, F:275.51/1934 15 Broj vjenčanih je iznosio 782. HAS, F:47. I 25/1927. 97 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... 80-99 98 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Stevan Mačković, Gradska kuća i Subotica... 80-99 99 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Emil Libman, Dr. Vince Zomborčević život i rad 100-105 Dr. Vince Zomborčević život i rad EMIL LIBMAN U drugoj polovici XVIII. stoljeća dogodile su se u Subotici velike promjene kako u načinu života građana tako i u društveno-kulturnom životu ovog urbanog središta. Godine 1741. Najviše državne vlasti donijele su Zakon o razvojačenju Potiske krajine, a diplomama carice Mariae Theresiae (1717./1740.-1780.) dobila je Subotica 1743. godine od nižeg javno-pravnog položaja vojnog šanca (Locus militaris Szabadka) status privilegiranog komorskog trgovišta pod imenom Sveta Marija (Privilegiatum Oppidum Regio Cameralis Szent Mária) odnosno 1779. godine Status slobodnog kraljevskog grada pod imenom Marija Tereziopolis (Libera Regiaque Civitas Mária Theresiopolis).1 2 Na taj način uspostavljena je u Subotici civilna vlast – grad je dobio organ političke, upravne, pravne i sudske vlasti, došlo je do useljavanja ljudi raznih nacionalnosti, vjera i zaposlenja, počeli se razvijati trgovina, obrt, privreda, započelo se s urbanizacijom grada i isušivanje bara i močvara u njegovoj okolici, postupno se uobličava i profilira kulturni i društveni život (udruženja, škole). Umjesto ranara-brijača, neškolovanih babica i drugih nemedicinskih lica, zdravstvenu pomoć su počeli pružati zdravstveni djelatnici s diplomom medicinskog fakulteta i viših medicinskih škola, što je bilo službeno ustanovljeno 17. rujna 1770. godine izdavanjem Općeg normativa u zdravstvu (Normativum Generale in Re Sanitatis)3, a sačinio ga je tada poznati bečki 1 Doboš, J. Diplomatičko-kodološki prikaz privilegija komorske varoši Sent Marija iz 1743. godine. Koreni, Subotica, 1991: 53-59. 2 Bačić, S., Mačković, S. Diploma Slobodnog Kraljevskog grada Maria Theresiopolis od 1779. godine. Klasje naših ravni, br. 7-8 (2009): 3-19. 3 HAS (Historijski arhiv Subotice), F (fond). 261 (Magistrat povlašćene kraljevsko – komorske varoši Sent Marija, 1743-1779), pred. br. 23/1771. i dvorski liječnik Gerhard van Swieten4 i provodio se u cijeloj Monarhiji. U Subotici u to vrijeme, 1780. godine, rade diplomirani liječnik (fizikus) Emericus Gogolák,5 diplomirani kirurg Johanneus Siebenburger6 i diplomirani ljekarnik Ferenc Czorda (1749.1823.)7 dok školovanih babica tada još nije bilo. Prema Normativu, grad je morao imati Dom za stare i iznemogle kao i Bolnicu za liječenje siromašnih građana. U predgrađu Ker bio je Uboški dom – nabijanica pokrivena trskom, sa zemljanim podom ali bez osnovnih higijenskih uvjeta za život (bez bunara) pa je često bio bez svojih korisnika – prosjaka i siromaha, a Bolnica nije postojala – požar ju je uništio početkom 1770. godine.8 Imenovan za prvog gradskog fizikusa dr. Strobl Antonius (1765.-1830.) pokušao je da za svog službovanja (1792.-1828.) uspostavi zdravstvenu službu sukladno napucima iz Normativa, na4 Glesinger, L. Gerhard van Swieten (1770-1772) Med. Enciklopedija, knj. 9. Zagreb, 1964: 395. Studirao je filozofiju, pravo i medicinu. Diplomu na Med. fakultetu stekao je u Leydenu 1725. Tu počinje predavati, no profesori protestanti nisu bili suglasni da ga se postavi za redovitog profesora budući da je bio katolik. Napušta Leyden i odlazi u Beč. Postao je dvorski liječnik carice, organizator Med. fakulteta, osnivač Botaničkog vrta, Kemijskog laboratorija, Babičke škole, te podiže novi Anatomski institut i Opću bolnicu u Beču. Redovito poziva najuglednije liječnike za profesore Fakulteta, a i sâm predaje (anatomiju, patologiju i fiziologiju). Sačinio je, nadalje, novi Statut bečkog Univerziteta (1754) i Normativ o zdravstvu (1770) koji u jednom delu regulira dužnosti, prava i obveze zdravstvenog osoblja a u drugom dijelu zdravstvene zaštitne mjere u Vojnoj krajini. 5 Dimitrijević, M. Zdravstvo u Subotici (arhivski podaci). Rukovet, Subotica, god. 22, pred. br. 86/1766. 6 HAS, F. 261, pred. br. 86/1766. 7 Grlica, M. Galenovi naslednici – subotičke apoteke i apotekari kroz istoriju. Subotica, 2010: 13-25. 8 Iványi, I. Szabadka, szabad királyi város története, II rész. Szabadka, 1892: 564-566. 100 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Emil Libman, Dr. Vince Zomborčević život i rad dalje da izgradi bolničku zgradu i poboljša uslove za smještaj siromaha u Uboški dom. Među ostalim, je zahtijevao zabranu rada ranara-berbera i drugih nekvalificiranih djelatnika, podržao je dr. Eugeniusa Siebenburgera, kirurga, u provođenju vakcinacije protiv velikih boginja, utjecao je na poboljšanje javne higijene, uvodio epidemiološke mjere protiv širenja zaraznih bolesti.9 10 11 Budući da je izostajala gradnja bolničke zgrade zbog nedostatka novca i nedovoljnog zalaganja gradskih čelnika dr. A. Strobl počeo je u nešto popravljenom Uboškom domu liječiti bolesnu sirotinju. Dom se nazivao Hospitalium odn. Nosocomium (kao i u drugim gradovima), sâm se potpisivao kao upravnik građanske bolnice (Physicus Loci ordinarius et Nosocomiumii Civici Dirigens Medicus)12 a nađen je dokument koji ukazuje da je apoteka izdavala lijekove za bolnicu.13 Izborom dr. Antoniusa Kovácsa (1804.-1880.) za prvog (Physicus Civitatis primarius) i dr. Vincea Zomborčevića za drugog gradskog fizikusa (Physicus Civitatis secundarius) počelo je razdoblje ubrzanog traženja mogućnosti za podizanje tj. izgradnju bolnice. Vince Zomborčević (Zomborcsevics Vincentius), jedan je od prvih Subotičana koji je završio studij medicine (dr. Jacobus Müller, 1809.-?, je prvi Subotičanin s diplomom izdanom na Med. fakultetu u Pešti 17. travnja 1832. godine),14 rodio se u obitelji koja je u XVIII. stoljeću odbila plemstvo, 22. siječnja 1810. godine u Subotici od oca Marjana i majke Agneze rođ. Piuković. Poslije završene osnovne škole i latinske gimnazije u Subotici, odlazi u Peštu, gdje je nakon položenog tečaja iz filozofije upisao 1826./27. godine studij na Med. fakultetu. Predavanja iz predmeta s četvrte godine studija sluša na Med. fakultetu u Beču. Tu je oslobođen obaveznog plaćanja školarine «sve dok se pokazu9 HAS, F. 272 (Magistrat slobodnog kraljevskog grada Maria Theresiopolis, 1779-1849), pred. br. 11-A-3/pol. 1797. 10 HAS, F. 272, pred. br. 11-A-30/pol. 1800. 11 Libman, E. Istaknuti lekari Subotice, 1792-1992. Subotica, 2003: 9-15; IASu, F. 272, pred. br. 12-D-279/ pol. 1826. 12 HAS, F. 272, pred. br. 12-A-11/pol. 1813. 13 HAS, F. 272, pred. br. 1-A-1/aec. 1812. 14 Szynnei, J. Magyar irók élete és munkai. IX kötet. Budapest, 1903; Szentgyörgyi, I., Bažant, E., BašićPalković, N. Subotička bibliografija (1764-1869), knj. I, Subotica 1988. 100-105 je marljivim i uspješnim u studijima» – kako je navedeno u odgovoru Zemaljske vlade u Beču (br. 68903 od prosinca 1829.) na molbu koju je V. Zomborčević podnio prigodom upisa na fakultet prilažući potvrdu subotičkog Magistrata o imovnom stanju roditelja. U potvrdi je, naime navedeno da otac ima godišnja primanja od 300 forinata, nadalje, posjeduje kuću treće klase, okućnicu od 170 kvadratnih hvati, s koje ostvaruje godišnji prihod od 60 forinata bečke valute (100 metalnih valuta ekvivalent su s 250 papirnatih bečkih valuta), te bašču na kraju grada od 360 kvadratnih hvati određenu za vršidbu, uz 8 jutara oranice, od čega koristi 4 (4 jutra ostaju na ugaru), 18 motika vinograda čiji rod je namijenjen svakidašnjoj uporabi – tako da njegovi ukupni prihodi ne pokrivaju rashode domaćinstva i školovanje djece.15 Kao student sudjeluje tijekom ljetnih mjeseci 1831. godine u suzbijanju epidemije kolere koja je zahvatila Ugarsku. Kolera je tada usmrtila mnoge građane Subotice (oko 2500 od oko 5000 oboljelih) zbog kasno poduzetih mjera: zabrane međumjesnog saobraćaja i uvođenja sanitarnog kordona.16 Diplomirao je 24. travnja 1832. godine na Med. fakultetu u Pešti s disertacijom Medendi Methodus Derivans (Derivirajući način liječenja).17 15 Iz zbirke dokumenata dr V. Zomborčevića pohranjenih u Gradskoj biblioteci u Subotica. 16 Liht, A. Kolera u Subotici 1831. godine. Zbornik radova XIX naučnog sastanka Društva za istoriju zdravstvene kulture Jugoslavije. Novi Sad, 1968: 27-31. 17 Grmek Dražen, M. Inauguralne disertacije hrvatskih, srpskih i slovenačkih liječnka (1660-1865). Starina, knj. 43, Zagreb, JAZU, 1951: 97-245. Na Med. fakultetu u Beču od 1749. do 1785. odnosno u Pešti od 1770. do 1785. godine, student medicine dobivao je diplomu posle pet godina slušanja predavanja i određenih vježbi, posle dva položena rigorozna ispita, napisane disertacije i njene formalne odbrane na tzv. Znanstvenoj raspravi (Disputatio solemnis). Car Josip II (1741/1780-1790) reformirao je 1785. godine nastavu na Med. fakultetu: vrijeme studija je bilo četiri godine, ukinuto je pisanje disertacije, pisala su se tri rada historije bolesti, polagali su se usmeni i praktični ispiti. – Godine 1810. ponovo se uvode ranije od van Swietena još 1749. godine predloženi propisi polaganja ispita: sastavljaju se disertacije na latinskom a od 1830. na mađarskom, postoje titule «medicinae doctor i magister» a naziv «chirurgiae doctor» dobiva se nakon izvršene dvije «operacije» na lešu. Godine 1848. ukida se pisanje disertacija a 1872. odnosno 1876. uvelo se polaganje tri rigorozna ispita nakon čega student dobiva zvanje «doctor medicinae universalis». 101 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Emil Libman, Dr. Vince Zomborčević život i rad U njoj je pokušao dokazati povezanost cijelog organizma pa je smatrao da su organi međusobno spojeni s «nexus vitalis» (vitalnim spletom) koji može biti usuglašen ili antagonističan. Radi toga se može liječiti bolesni organ, djelovanjem na zdravi. Autor smatra da većina lijekova ima derivirajući (odvodni) a ne direktni utjecaj (djelovanje).18 Pored diplome iz filozofije i medicine, dobio je i diplomu magistra obstetricije nakon položenih odgovarajućih ispita iste 1832. godine.19 Po dolasku u Suboticu podnosi molbu za prijem na mjesto drugog gradskog fizikusa.20 U molbi, među ostalim, navodi: « ...običaj, navike, temperament, način života i predrasude naroda naročito poznajem – a, jasno je, da je poznavanje svega ovoga neophodno potrebno za svaku liječničku praksu. Ovom dodajem i to, da ću kao ovdašnji, čijeg djeda su poznavali i čijeg oca poznaju, postići veće povjerenje naroda i stanovnika grada, koji su do sada zbog nedostatka povjerenja, čiji uzrok je ležao najviše u nepoznavanju ilirskog jezika (od strane liječnika – primjedba E. L.), bili lišeni gotovo svake liječničke pomoći. Obećavam da ću pokazati neumornu vrednoću u vršenju jako ozbiljne dužnosti, da ću najmarljivije čitati medicinske 18 Dissertation inauguralis... Vincentius Zomborcsevics, Pestini, 1832. Gradska biblioteka Subotice (Fond starih i rijetkih knjiga). 19 HAS, F. 272, pred. br. 1686/Bürgma. 1851. 20 Fizikusi su bili diplomirani liječnici, obrazovani i cijenjeni građani, zagovornici općeljudskih, posebice kulturnih dostignuća, vrijednosti i stremljenja. Njihovo djelovanje obuhvaćalo je i meteorologiju, veterinu, farmaciju, botaniku, sanitarne probleme, statistiku itd. Vodili su zdravstvenu službu i svi zdravstveni radnici grada bili su pod njihovim nadzorom. Svoje godišnje izvješće pisali su na latinskom (a znali su obavezno mađarski i njemački) i slali su ih Magistratu, Županiji i Namjesničkom vijeću. Godišnji izvještaj sadržavali su 15 poglavlja u kojima su dati podaci: 1. O zdravstvenoj situaciji; 2. O pregledu apoteka; 3. O izvršenoj vakcinaciji; 4. O slučajevima bjesnila kod životinja; 5. O zaraznim bolestima kod domaćih životinja; 6. O epidemijskim bolestima; 7. O ljekovitim vodama; 8. O gnojnim oboljenjima; 9. O slučajevima rijetkih oboljenja; 10. O broju i stanju instrumenata u kirurgiji, obstetriciji i veterini; 11. O broju medicinskog osoblja u gradu; 12. O upražnjenim mjestima fizikusa, kirurga i babica; 13. O propisanim i izvršenim obdukcijama; 14. O bolnicama i ostalim zdravstvenim institucijama i 15. O predmetima kojima se bavi policijska medicina. HASu, F. 2 (Zapisnik izbora grad. službenika), pred. br. 30/tisztujitasi, 1861. 100-105 knjige ... i da ću zadržati iste običaje kakvi su do sada...»21 Govorio je ilirski, mađarski i francuski, korektno njemački, odlično latinski i veoma dobro se služio grčkim jezikom, što ga je činilo, istinski velikim intelektualcem i omogućavalo mu korespondenciju s mnogim stranim osobama iz svijeta znanosti. Sudjeluje 1835. godine u suzbijanju skorbuta, nezarazne bolesti koja se epidemijski pojavila u Bajmoku.22 Zajedno s dr. A. Kovačem koji je iste godine radio na suzbijanju epidemije skorbuta u Čantaviru,23 opisao je simptome ove bolesti koje je zapazio kod oboljelih: U početku razvoja bolesti (I. stadij) bolesnik se zbog slabosti otežano kreće, koža lica je blago – plava, oko očiju su modri koluti, na koži potkoljenica, bedara i u predjelu koljena javljaju se ljubičaste zatim blijede pjege, dah iz usta je smrdljiv a desni lako krvare na dodir. Kasnije (II. stadij) javljaju se otoci na donjim ekstremitetima i prisutna je opća slabost organizma. Na kraju (III. stadij) bolesnici su potpuno nepokretni i javljaju se čirevi na mjestima gdje su ranije na koži bile pjege. Kao uzrok epidemije naveo je neadekvatnu ishranu stanovništva koja nije bila samo posljedica prethodne (1834.) i ove (1835.) sušne godine nego i inače dugogodišnjeg nedovoljnog uzimanja voća i povrća. Od terapije, oba fizikusa preporučuju uzimanje «lako svarljive i hranljive hrane iz oba carstva prirode», naročito kiselkasto voće a od pića dobro vino sa đumbirom, pivo i blagi ocat. Predlagali su, nadalje, trljanje tijela octom i Spiritus Camphoratus-om, a od lijekova – antiskorbutske trave u vidu čajeva (Carafolium, Fumaris, Salvia folium, Ratania i dr.).24 Predlagao je Magistratu 1837. godine zajedno sa dr. A. Kovács-em, da se naselje Palić izgradi kao ljetovalište i banja i da se izvrši kemijska analiza jezerske vode jer je postojalo opravda21 Štajnfeld, Š. Od prvog lekara Subotice do prvog lekara Subotičanina. Zbornik radova XIX naučnog sastanka Društva za istoriju zdravstvene kulture Jugoslavije. Novi Sad, 1968: 263-266. 22 HAS, F. 272, pred. br. 12-D-149/pol. 1835. 23 HAS, F. 272, pred. br. 112-D-134/pol. 1835. 24 Baš, A., Dimitrijević, M., Vojnić, E. Skorbut u Subotici u prvoj polovini XIX veka. Glasnik Higijenskog Instituta, Beograd, god. 7, br. 2 (1958): 63-68. 102 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Emil Libman, Dr. Vince Zomborčević život i rad no mišljenje na osnovu ranijih zapisa da je voda jezera ljekovita odnosno da je u blizini obale toplo blato imalo pozitivan učinak u bolesnika s kostoboljom, hemoroidalnim čvorićima, proširenim venama na nogama pa i kod kožnih oboljenja (Psoriasis) i dr.25 26 Želja naših fizikusa da Palić bude ljetovalište i banja postupno se ostvarivala od 1852. godine kada je počelo uređivanje obale oko jezera i izgradnja toplog kupatila, a detaljnija kemijska analiza jezerske vode izvršena je 1856. godine, kada je ljekarnik iz Pešte utvrdio da je voda tipično natrijum-karbonatna.27 Dostupan je očuvani izvještaj o zdravstvenoj situaciji u gradu iz 1837. godine napisan rukom veoma opširno, na 24 strane većeg formata papira (B-4).28 Dr. Vince Zomborčević bio je zamjetno sklon znanstvenom radu i očito ga je više privlači no svakidašnji, rutinski posao u ambulanti, premda je u svojoj molbi za prijem na dužnost fizikusa napisao da će: « ... pokazati neumornu vrednoću u vršenju ozbiljne dužnosti ...» – vidimo iz činjenice da je na Prvom sastanku liječnika i prirodoslovaca Ugarske u Budimpešti 1841. godine (A magyar orvosok és természetvizsgálók elsö nagy gyülése Pesten)29 podnio referat: «O potrebi liječničkog opisa naše zemlje i o vodi» koji je objavljen u časopisu «Orvosi Tár». U radu je iznio mišljenje da liječnik, pored svog znanja iz medicine, moraju imati i opće geografsko poznavanje mjesta u kojem rade (planinsko ili ravničarsko područje), znati podatke o klimi, vodi i zraku (kretanju vjetrova) u tom kraju, poznavati običaje i navike života i ishrane ljudi tih regija – 25 HAS, F. 272, pred. br. 12-E-202/pol. 1837. 26 Seleši, Đ. Voda Palićkog jezera od 1781-1999. godine. Subotica, 2000: 23-25. 27 28 29 Kopronczay, K. Szemke, E. A Magyar orvostársaságók kialakulása és fejlödése a 19 és 20 században. Orvostörténeti közlemények. God. 25, bg. 1-2 (1979): 141-148. – Godine 1837. osnovano je u Budimpešti Kraljevsko lekarsko društvo koje je zajedno sa društvom prirodoslovaca održalo stručne sastanke od 1841. godine, u početku svake a zatim svake drugetreće godine u drugom mestu (Temišvar, Debrecin, Požun, Rijeka… Subotica) pa je nazvano Putujući sastanci lekara i prirodoslovaca Ugarske. U godinama Revolucije i Bachovog režima (1848-1863) sastanci nisu održavani a u Subotici je bio Jubilarni XXX odn. I sastanak lekara u našem gradu. 100-105 kako bi mogao uspješno liječiti oboljele. Posebno je govorio o vodi uopće, te o kemijskom sastavu koji može da utiče na zdravlje, o upotrebi tople odnosno hladne vode u terapijske svrhe, o vrijednostima prokuhane vode, o prednostima planinske, izvorske vode i dr.30 Bio je čovjek širokih pogleda, čovjek koji je želio svojim znanjem pomoći razvoj zdravstva i zdravstvene službe u ovom podneblju. To pokazuje, među ostalim i njegovo zanimanje za stare i novije značajne knjige iz oblasti medicine i drugih prirodnih znanosti, nadalje filozofije, povijesti i književnosti, te njegovo intelektualno promatranje stvari oko sebe, umne rasprave i stručne diskusije sa liječnicima izvan Subotice i kontakti s ljudima iz drugih kultura, svjetonazora i mišljenja. O tome govore mnoga pisma i dopisi, njegovo sudjelovanje na sastancima liječnika i prirodoslovaca Ugarske u Banjskoj Bistrici (Beszterczebánya) 1842. godine kada je bio tajnik Kirurške grupe31 u Temišvaru (Temisvár) 1843. godine kada je bio imenovan za jednog od tajnika Sastanaka,32 njegova putovanja u inozemstvo (Njemačka, Francuska) te bijeli listić s ukrasnim crnim slovima koji je napisao jedan mađarski grof pozivajući ga na vjenčanje svoje kćerke 1868. godine, plava koverta sa kartom za pristup čuvenom Kasinu u Monaku koju mu je 1875. godine izdala Direkcija policije s dozvolom Udruženja stranaca za jednodnevni boravak u carstvu kocke. Tu su bili i dobri odnosi sa dr. Neumajerom iz Njemačke i srdačno dopisivanje sa dr. Szasom iz Erdelja33 koji ga je veoma cijenio i čak posvetio jednu pjesmu – odu koja je nastala u obliku pehara (putira) u kojoj početna, središnja i krajnja slova stihova daju ime V. Zomborčevića. Dekorativna slova u potpisu ukazuju na ime dr. Száz. Ova pjesma, ukratko, govori da je to zlatno doba obitelji Zomborčević, čiji je on, Vince, živa nada i ne mala utjeha jer je na vrhuncu slave (prema prijevodu Gašpara Ulmera, 1915.-2002-).34 30 Zomborcsevics, Vincze. Hazánk orvosi leirásának szükségessérül és a vizröl. Orvosi Tár, hetedig felév, 1841: 53-63. 31 Magyar orvosok és természetvizsgálok III közgyülése Beszterczebányán. Pesti Hirlap, 1842.IX 8. 32 HAS, F. 272, pred. br. 4-B-164/pol. 1843. 33 V. fusnotu 15. 34 Kunkin, Ž. Zomborcsevics Vince dicserete. Bácsország, Szabadka, god. 11, br. 2 (1995): 12. 103 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Emil Libman, Dr. Vince Zomborčević život i rad Zbog svog rada i razmjene mišljenja s poznatim osobama iz svijeta znanosti, svojim putovanjima po Evropi i osobnim susretima s intelektualcima u pojedinim zemljama, izabran je dr. V. Zomborčević 1842. godine za dopisnog člana Ugarskog Kraljevskog Liječničkog društva u Budimpešti a 1843. godine i za dopisnog člana Bavarskog Kraljevskog Filozofskog i Bavarskog Kraljevskog Liječničkog društva u Würzburgu.35 Ko poznata ličnost grada, zastupao je u Subotici prosinca 1847. godine u svojstvu narodnog poslanika na Saboru u Požunu (Bratislava) gdje je održao govor koji je tiskan u Saborskom dnevniku. Bio je, kasnije, i izaslanik grada u Parlamentu u Budimpešti. Tijekom 1848./49. godine za vrijeme mađarske revolucije upoznao je Lájosa Kossutha (1802.1894.) koji je sa (srednjim) plemstvom bio nosilac nacionalnog pokreta odbijajući opravdane zahtjeve nemađarskih naroda u državi za nacionalnom slobodom i ravnopravnošću.36 Ostao je sa L. Kossuthom u prijateljstvu i kasnije iako sâm nije sudjelovao u ovim političkim događajima osim što je u to vrijeme bio rukovodilac Drugog kirurškog odjeljenja Vojne bolnice u Subotici.37 Posle nemirnih događaja (1848./49.) podnosi molbu Magistratu da ga vrate na ranije mjesto gradskog fizikusa. Od nadležnih vlasti dobio je uvjerenje da je za vrijeme revolucije bio odan poslu i da nije bio sudionik u toj pobuni.38 Jedno kraće vrijeme bio je na dužnosti glavnog fizikusa Županije.39 Iako je bio sposoban liječnik, cijenjen od mnogih u stručnim krugovima, dr. Zomborčević se sve manje zanimao za svakodnevni ambulantni rad, ali i dopisivanje sa prijateljima i poznanicima iz oblasti znanosti postajalo je sve rjeđe. Ovakav preokret u njegovu životu mogao bi se protumačiti uvođenjem Bachovog apsolutizma (Aleksander Bach, 1813.-1893.) poslije neuspjele revolucije 1848./49. godine a koji je trajao 35 HAS, F. 273 (Gradsko načelstvo Subotice, 18501861), pred. br. 1686/Bürgm. 1851. 36 Enciklopedija Leksikografskog Zavoda, knj. 4, Zagreb, 1959: 378. 37 V. fusnotu 32. 38 V. fusnotu 32. 39 Dr Zomborcsevics Vinsze – nagy idök tanuja (in memoriam). Bácskai Hirlap, 1900. november 25. 100-105 deset godina (1849.-1859.) u cilju uvođenja centralističke vlasti. Otišao je u mirovinu 1861. godine i sljedećih godina angažirao se u rješavanju društvenih, kulturnih i gospodarskih pitanja grada. Postao je članom Pučke kasine 15. XI. 1878. godine koja je bila «središte narodnog života grada i okoline», osnivač Trgovačke i Zanatske banke jer je smatrao da grad može napredovati samo razvojem obrta i trgovine i da je industrijalizacija jedan od uvjeta društvenog napretka. U to vrijeme (1865.-1875.) bio je član provladine političke stranke – Natpisane stranke (Feliroti Párt) koja će se kasnije nazvati Slobodoumna stranka (Szabadelvü párt) koju je vodio Ferenc Deák (1803.-1876.). Stranka je zastupala interese veleposjednika i krupnog kapitala. Inače, Deak je odigrao značajnu ulogu stvaranja Austro-Ugarske nagodbe tj. uspostavljanja dvojne Monarhije 1876. godine.40 U Subotici je krajem 1871. godine pod predsjedništvom dr. V. Zomborčevića počeo sa radom tzv. Deakov kružok (Deák kör) u kojem je bio član i Máté Lenárd (1816.-1895.), gradonačelnik Subotice do 1871. godine a zatim veliki župan Subotice, Novog Sada i Sombora (od 3. rujna 1871. do 31. kolovoza 1876. godine).41 Pojavljuje se dr V. Zomborčević i na svečanosti povodom 100-te obljetnice (1779.-1879.) od stjecanja naziva Slobodni Kraljevski grad Marija Tereziopolis (Libera Regiaque Civitas Mária Theresiopolis), kada je u Gradskoj vijećnici održao govor u kojem je izložio povijest razvoja grada od 1686. godine. Govor je objavljen u posebnoj knjižici42 a pojavio se i u lokalnom tisku.43 Ipak, nije se sasvim povukao iz liječničkog društva: sudjeluje na Sastanku liječnika i ljekarnika travnja 1866. kada je bilo odlučeno 40 Pančić, I. Kolera u Subotici 1873. godine. Subotica, 1991: 15-18. 41 Beleške u fondu, F. 32 Ured velikog župana Subotice i Baje 1872-1918. 42 Szabadka város királyi várossa lett emelásánek százados évfordulója alkalmából 1879. évi september 1-én tartott ünnepélyes rendkivüli közgyülés jegyzökönyve. Szabadka, 1879, 32 old. – Zomborcsevics Vince emlékbezsédével. 43 Városi ünnepély – Szabadka királyi várossa emeltetésének évszázados emlékezesére. Szabadkai Ellenör, I-sö évfolyam, 54 szam, 1879. szeptember 4-én. 104 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Emil Libman, Dr. Vince Zomborčević život i rad da se formira stručno Udruženje. Na Sastanku je sačinjen Nacrt pravilnika i rada Udruženja liječnika i ljekarnika, izabran je bio dr. Stojković Petar (1817.-1892.), kirurg, za prvog privremenog predsjednika. Nacrt je, nakon ispravke prema sugestijama Gradske vlasti i Župana Bačko-Bodroške županije, poslat u Budimpeštu Ministarstvu za unutarnje poslove (pod čiju je nadležnost potpadalo zdravstvo) radi ovjere i odobrenja. Nacrt je odobren i potpisan u Beču od strane cara Franje Josipa («Odobravam osnivanje Udruženja za liječnike i ljekarnike u Maria Theresiopolu s ispravcima predloženim od strane Mađarske dvorske kancelarije koje će biti sadržane u naknadno još jasnije formuliranom statutu»). Međutim, Nacrt nije vraćen u Suboticu, vjerojatno zbog prezauzetosti vlasti u Pešti oko sređivanja državno-političkih pitanja nastalih s Austro-Ugarskom nagodbom (1876.) tj. stvaranjem dvije odvojene, a ipak zajedničke države pa su obustavljeni svi postupci vezani za realizaciju zahtjeva oko osnutka udruženja uopće kao i drugih, u tom trenutku, neaktualnih akata.44 45 Udruženje je osnovano 1880. godine i na prvom Sastanku, dr. V. Zomborčević i dr. Jakob Müller izabrani su za počasne članove Udruženja.46 Poslije smrti supruge 1879. godine, dr. V. Zomborčević se potpuno povukao iz javnog života. Počeo je s detaljnim sređivanjem vlastite knjižnice. Čitavog svog života skupljao je «vredne knjige iz raznih oblasti ljudskog duha i stvaralaštva».47 «U našim krajevima niko nije … govori o knjigama sa tako stručnim znanjem kao dr. V. Zomborčević ... Po profesiji bio je liječnik, po zanimanju bankar i trgovac, po pasiji ljubitelj knjiga, inteligentan, veoma inteligentan čitalac ...», pisao je Milko Izidor (1855.-1932.), poznati književnik i bibliofil.48 Pred kraj života poklonio je dr. V. Zomborčević svoje knjige – o kojima su detaljno pisale 44 Grlica, M., Bačić, S. Austro-Ugarska Monarhija. Leksikon Podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Subotica, sv. 1/2004. 45 Libman, E. Lekarska društva u Subotici, 1880-2005. Subotica, 2005: 17-29. 46 A helybeli orvos-gyógyszerés egylet elsö havi gyülése. Szabadkai Ellenör, 1880. X 3. 47 Bašić-Palković, N. Šta (ni)je čitao bibliofil dr Vince Zomborčević. Rukovet, god. 56, 1-4 (2010): 20-22. 48 Kunkin, Ž. Bibliofil doktor Vince Zomborčević. Rukovet, 5-6-7, 2001., 7-9. 100-105 Nevenka Bašić-Palković,49 i Žužana Kunkin,50 – Biblioteci subotičke Gimnazije, svoj imetak podijelio je poznanicima i prijateljima, Domu siromašnih i Fondu za pomaganje siromašnih ali dobrih učenika.51 Posljednjih godina života bio je teško pokretan. Umro je 24. studenog 1900. godine. Na Gradskoj kući, na zgradi Kasine i zgradi Trgovačke banke istaknute su tada crne zastave. Pokopan je na Bajskom groblju, a u malom parku, spomen-kompleksu ispred Zavoda za javno zdravlje (ranije Higijenski zavod) postavljena je na postamentu od umjetnog kamena bista dr. V. Zomborčevića (rad kiparice Erzsebet Weil), među ostalim bistama velikana svijeta medicine. 49 V. fusnotu 47. 50 V. fusnotu 48. 51 V. fusnotu 39. 105 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski... 106-120 Naše novine, politički, gospodarski i društveni list 1943. – 1944. Zombor/Sombor bibliografija ANTONIJA ČOTA REKETTYE BAČ BODROŠKA ŽUPANIJA SOMBOR ANONIM: Budžet grada a za 1944. II., 10, 10. III. 1944., 5. 2. CAREV, Petar, Krstaški rat u Zomboru prije 125 godina. II., 15, 14. IV. 1944., 6. [U tekstu se govori o gotovo nepoznatom „svecu“, Bunjevcu Karlu Frankoviću koji je sebe proglasio za sina sv. Ane i liječio je ljude vodom iz bunara i sličnim bajanjima. Imao je veliki broj pistalica te je zabilježeno da su 12 kolovoza preko 3000 vjernika, djevojaka u nošnji hodočastili u Kolut gdje je Sv. Miška živio. Vlasi nisu uspjele ugušiti pokret jer kod više hapšenja hodočasnici i pristalice dizali su bunu pred tamnicom. Veliki poštovalac sv. Miške bio je i veliki župan Andras Odry čiju ženu je Miška izliječio. Miška je umro u Bratislavi u samostanu Milosrdne braće gdje je radio kao vratar.] 3. ANONIM: Dioba jaja u Zomboru. I., 38, 17. XII. 1943., 5 4. ANONIM: Dr. Cserta Peter, gradonačelnik, Objava gradonačelnika sl. Kr. Grada Zombora br. 35005. I., 13, 25. VI. 1943., 3. 5. CSUKA, János: Povijest Zombora. II., 31, 4. VIII. 1944., 7. 6. ANONIM: Glavna Skupština županijskog vijeća u Zomboru. II., 11, 17. III. 1944., 5. 7. ANONIM: Godišnji vašar u Zomboru održaće se 27-og novembra. I., 34, 19. XI. 1943., 5. 8. ANONIM: Grad je podigao cine kupanja u parnom kupatilu. I., 9, 28. V. 1943., 5. 9. ANONIM: Imenovan je novi predsjednik Suda. II., 39, 29. IX. 1944., 5. 10. ANONIM: Imenovanje gradskog savitnika u Zomboru. I., 20, 13. VIII. 1943., 5. 11. ANONIM: Izdavanje pod zakup zemalja Kocikove zadužbine. I., 26, 24. IX. 1943., 5. 12. ANONIM: Izgradnja skloništa u Zomboru. II., 29, 21. VII. 1944., 5. 13. ANONIM: Između Zombora i Bezdana. I., 30, 22. X. 1943., 5. 14. ANONIM: Između Újvidéka i Zombora izgradiće se cesta. I., 5, 4. II. 1944., 5. 15. ANONIM: Katedralna passia u Zomboru. II., 10, 10. III. 1944., 3. [Iz kratkog teksta saznajemo da je HKD Miroljub uvježbalo Muku Isusovu koju je u četiri glasa izveo tijekom uskršnjih blagdana i za koju je vladalo veliko zanimanje.] 16. ANONIM: Kongres frizera u Zomboru. I., 20, 13. VIII. 1943., 5. 17. ANONIM: Krao u Zomboru uhićen u Szabadki. I., 18, 30. VII. 1943., 4. 18. ANONIM: Krštenje trojki u Zomboru. I., 32, 5. XI. 1943., 3. 19. ANONIM: Matura u zomborskoj gimnaziji. I., 13, 25. VI. 1943., 5. 20. ANONIM: Na kružnom putovanju po Bačkoj ministar bez lisnice g. Lukács Béla posjetio je Zombor. I., 25, 17. IX. 1943., 3. 21. ANONIM: Narodni zastupnik dr. Vuković u Szabadki. I., 34, 19. XI. 1943., 5. 22. ANONIM: Novela zomborskog novinara na peštanskom radiju. I., 13, 25. VI. 1943., 5. 23. ANONIM: Novi gradonačelnik Zombora je dr. Petheo János. II., 29, 21. VII. 1944., 5. 24. ANONIM: Otvorena je konjska mesnica u Zomboru. I., 33, 12. XI. 1943., 5. 25. ANONIM: Otvoren bački muzej u Zomboru. I., 35, 26. XI. 1943., 5. 106 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski... 26. ANONIM: Pčelarski tečaj u Zomboru. II., 3, 21. I. 1944., 3. 27. ANONIM: Počev od srijede uveče od 9 sati do ujutru u 5 sati zabranjeno je svako kretanje na teritoriji Zombora, II., 37, 15. IX. 1944., 5. 28. ANONIM: Popis konja, mazgi, zaprežnih vozila u Zomboru. II., 32, 11. VIII. 1944., 5. 29. ANONIM: Posvićena je kapela zomborske bolnice. I., 9, 28. V. 1943., 5. 30. ANONIM: Povijest Zombora. I., 31, 29. X. 1943., 5. 31. ANONIM: Požar na zomborskom salašu. I., 17, 23. VII. 1943., 5. 32. ANONIM: Požar u Zomboru. I., 28, 8. X. 1943., 5. 33. ANONIM: Predsjednik vlade Kállay Miklós na putu po Bačkoj posjetiće i Zombor. I., 13, 25. VI. 1943., 3. 34. ANONIM: Priprema za veličanstvenu proslavu dana Svetog Stjepana u Zomboru. I., 21, 20. VIII. 1943., 2. 35. ANONIM: Proljetni vašar u Zomboru. II., 10, 10. III. 1944., 5. 36. ANONIM: Proslava oslobođenja u Zomboru. I., 2, 9. IV. 1943., 3. 37. ANONIM: Proslava godišnjice oslobođenja u Zomboru. I., 3, 16. IV. 1943., 2. 38. ANONIM: Proslava rođendana Regenta Mađarske u Zomboru. II., 24, 16. VI. 1944., 3. 39. ANONIM: Prvog jula pustiće se u pogon dalekovod visokog napona zomborske električne centrale. I., 14, 2. VII. 1943., 5. 40. ANONIM: Rezultati frizerskog natjecanja u Zomboru. I., 6, 11. II. 1944., 5. 41. ANONIM: Sa trga Sv. Trojstva. I., 1, 2. IV. 1943., 4. 42. ANONIM: Samoubojstvo zomborskog krojača. I., 38, 17. XII. 1943., 5 43. ANONIM: Skupština Crvenog Križa u Zomboru. I., 30, 22. X. 1943., 5. 44. ANONIM: Skupština Gradskog Predstavništva u Zomboru. I., 4, 23. IV. 1943., 3. 45. ANONIM: Skupština municipalnog vijeća Bačbodroške županije. I., 38, 17. XII. 1943., 5 46. ANONIM: Skupština zomborskog filatelističkog društva. I., 4, 23. IV. 1943., 5. 47. ANONIM: Stipan Blašković viroučitelj, primešten je u Zombor. I., 23, 3. IX. 1943., 5. 48. ANONIM: Svinjska kuga u Zomboru. II., 29, 21. VII. 1944., 5. 106-120 49. ANONIM: Teško ubojstvo u Zomboru. I., 24, 10. IX. 1943., 5. 50. ANONIM: Trgovačka škola za odrasle otvara se u Zomboru. I., 30, 22. X. 1943., 5. 51. ANONIM: U brzom tempu se grade najamne zgrade u Zomboru. I., 6, 7. V. 1943., 5. 52. ANONIM: U pola deset počinje zabrana kretanja u unutrašnjosti Zombora. II., 39, 29. IX. 1944., 4. 53. ANONIM: U toku dana se u Zomboru sa električnim osvjetljenjem obilježavaju uznemirujući letovi. II., 37, 15. IX. 1944., 5. 54. ANONIM: U Zomboru se nalazi jedan od najjačih samostana karmelićana u Mađarskoj. I., 4, 23. IV. 1943., 4. 55. ANONIM: U Zomboru je održan kongres frizera iz Délvidéka. I., 24, 10. IX. 1943., 5. 56. ANONIM: U Zomboru je kažnjen veći broj trgovaca. I., 25, 17. IX. 1943., 5. 57. ANONIM: U Zomboru se otvara filijala Narodne banke. II., 6, 11. II. 1944., 5. 58. ANONIM: U Zombor i okolinu vratilo se 600 ratnih zarobljenika. II., 2, 14. I. 1944., 5. 59. ANONIM: U Zomboru će biti nastanjene izbjeglice iz Bijele Rusije i Ukrajine. II., 31, 4. VIII. 1944., 2. 60. ANONIM: Uhićen je Hay Gyula tvorničar sapuna u Zomboru. I., 9, 28. V. 1943., 5. 61. ANONIM: Uz lijepe svečanosti obavljena je instalacija velikog župana Bač-Bodroške županije i grada Zombora dr. Piukovics Józsefa. II., 21, 26. V. 1944., 2-3. 62. ANONIM: Vašar u Zomboru. I., 20, 13. VIII. 1943., 5. 63. ANONIM: Veliki uspjeh glumca Kis Ferenca u Zomboru. I., 27, 1. X. 1943., 5. 64. ANONIM: Veliki župan je odredio zabranu noćnog saobraćaja u više općina Bačke. II., 32, 11. VIII. 1944., 5. 65. ANONIM: Veliki župan dr. Deák podario je sa 300 penga trojke u Zomborskoj bolnici. I., 31, 29. X. 1943., 5. 66. ANONIM: Veliko frizersko natjecanje u Zomboru,. I., 3, 16. IV. 1943., 5. 67. ANONIM: Zastupnici Délvidéka održali su konferenciju u Zomboru. I., 11, 11. VI. 1943., 5. 68. ANONIM: Završen je tečaj zimske poljoprivredne škole u Zomboru. II., 9, 3. III. 1944., 5. 69. ANONIM: Zgotovljena je Povijest Zombora. II., 14, 7. IV. 1944., 5. 107 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski... 70. ANONIM: Zombor i Szabadka vezani su sa dobrim putem. I., 1, 2. IV. 1943., 3. 71. ANONIM: Zombor je svečano proslavio dan junaka. I., 10, 4. VI. 1943., 3. 72. ANONIM: Zomborski ured za javno snabdjevanje. II., 40, 6. X. 1944., 2. 73. ANONIM: Zomborski vašar neće se održati. II., 32, 11. VIII. 1944., 5. 74. ANONIM: Zomborska policija stavila u pritvor glavnog ljekarnika gradske bolnice dr. Toth Laszlo-a. II., 28, 14. VII. 1944., 2. 75. ANONIM: Zomborska gimnazija 1850 godine. II., 15, 14. IV. 1944., 5. 76. ANONIM: 70 vagona drva je podelio zomborski ured. II., 40, 6. X. 1944., 2. BAČ BODROŠKA ŽUPANIJA SOMBOR OKOLICA SOMBORA ANONIM: I protiv nove presude po ubijstvu u Čonoplji uloženi su prizivi i ništavne žalbem. I., 38, 17. XII. 1943., 3. 78. ANONIM: Nesrića za vrime vršidbe u Nemesmiliticsu. I., 16, 16. VII. 1943., 4. 79. ANONIM: Osuđen je Schmid János iz Nemesmiliticsa. I., 7, 16. V. 1943., 5. 80. ANONIM: Požarnici Baje, Szabadke, Ujvideka i Zombora održali godišnju skupštinu. I., 2, 9. IV. 1943., 3. 81. ANONIM: Povodom ubistva u Csonoplji Apelacioni sud je poništio presudu Okružnog suda u Zomboru. II., 18., 18. II. 1944., 3. 82. ANONIM: Požar u Nemesmiliticsu. I., 30, 22. X. 1943., 5. 83. ANONIM: Presuda u vezi umorstva u Čonoplji. I., 8, 21. V. 1943., 4. 84. ANONIM: Razia [“sic”] na tržištu u Nemesmliticsu. I., 18, 30. VII. 1943., 4. 85. ANONIM: Samoubistvo u Nemesmiliticsu. I., 19, 6. VIII. 1943., 5. 86. ANONIM: Suđenje posjednicima iz Nemesmilitiča. I., 11, 11. VI. 1943., 5. 87. ANONIM: Teška nesrića u Nemesmiliticsu. I., 23, 3. IX. 1943., 5. 88. ANONIM: Tragična smrt Kenzy Mice iz Nemesmilitića. I., 10, 4. VI. 1943., 5. 89. ANONIM: U vezi umorstva u Čonoplji, 19. maja biće izrečena presuda. II., 7, 18. II., 1944., 2. 106-120 BAČ BODROŠKA ŽUPANIJA SUBOTICA I OKOLICA ANONIM: Biće manje gostionica u Szabadki. I., 16, 16. VII. 1943., 4. 91. ANONIM: Budžet grada Szabadke za 1944. godinu. I., 32, 5. XI. 1943., 5. 92. ANONIM: Dioba jaja u Szabadki. I., 37, 10. XII. 1943., 5. 93. ANONIM: Divojački zavod Naša gospa u Szabadki. I., 20, 13. VIII. 1943., 5. 94. ANONIM: Délvidéki Magyarorszáág o izjavi američkog pilota u Szabadki. II., 18, 5. V. 1944., 4. 95. ANONIM: Dr. Völgyi János gradonačelnik Szabadke na dopustu. I., 15, 9. VII. 1943., 5. 96. ANONIM: Godišnja skupština Bunjevačke matice u Sabadki. I., 1, 2. IV. 1943., 5. 97. ANONIM: Godišnji vašar u Szabadki. I., 31, 29. X. 1943., 5; II., 8, 25. II. 1944., 5. 98. ANONIM: Govor župana Vojnics Gyule. II., 22, 2. VI. 1944., 4. 99. ANONIM: Gradonačelnik Szabadke dr. Völgyi János odlikovan. I., 13, 25. VI. 1943., 5. 100. ANONIM: Gradnja antituberkuloznog paviljona u Szabadki. I., 13, 25. VI. 1943., 5. 101. ANONIM: Gradnja železničke pruge Szabadka Kecskemet. I., 13, 25. VI. 1943., 5. 102. ANONIM: Hapšenje u Bajmoku. I., 14, 2. VII. 1943., 5. 103. ANONIM: Horthy Miklós mlađi u Szabadki. II., 2, 14. I. 1944., 3. 104. ANONIM: Horthyi Miklós mlađi u Szabadki i Zenti. I., 19, 6. VIII. 1943., 3. 105. ANONIM: Hrvatsko pjevačko društvo Neven u Sabadki izabralo je novu upavu. I., 1, 2. IV. 1943., 5 106. ANONIM: I u Szabadki će se uvesti karte za meso. I., 8, 21. V. 1943., 6. 107. ANONIM: Intalacija Vojnics Gyule novog velikog župana Szabadke. II., 22, 2. VI. 1944., 4. 108. ANONIM: Internacija bajmočkog trgovca. I., 18, 30. VII. 1943., 4. 109. ANONIM: Internacije crnoberzijanaca u Szabadki. I., 14, 2. VII. 1943., 5. 110. ANONIM: Konferencija velikih župana članova gornjeg doma i narodnih zastupnika u Szabadki. I., 2, 9. IV. 1943., 2. 111. ANONIM: Kongeres poljoprivrednika iz Bačke u Szabadki. I., 8, 21. V. 1943., 4. 108 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski... 112. ANONIM: Litovanje budapeštanske dice u Bajmoku. I., 20, 13. VIII. 1943., 5. 113. ANONIM: Ljubavna tragedija ili zločin u Bajmoku. I., 17, 23. VII. 1943., 5. 114. ANONIM: Naprasna smrt na ulici u Szabadki. I., 26, 24. IX. 1943., 5. 115. ANONIM: Narodni zastupnik Szabadke g. Dr. Bogner József. I., 15, 9. VII. 1943., 5. 116. ANONIM: Nesrića na kolodvoru u Szabadki. I., 12, 18. VI. 1943., 5. 117.ANONIM: Nova agrarna reforma u Szabadki. II., 2, 14. I. 1944., 5. 118. ANONIM: Nova uprava u Hrvatskom pjevačkom društvu „Neven“ u Szabadki. II., 12, 24. III. 1944., 5. 119. ANONIM: Novi način razdiobe mesa u Szabadki. I., 34, 19. XI. 1943., 5. 120. ANONIM: Obisio se Stamik Blaško u Bajmoku. I., 1, 2. IV. 1943., 5. 121. ANONIM: Objava br. 17.969/1943. dr. Volgyi Janosa, gradonačelnika sl. Kr. Grada Szabadke. I., 6, 11. II. 1944., 5. 122. ANONIM: Objava gradonačelnika sl. Kr. Grada Szabadke. I., 8, 21. V. 1943., 6. 123. ANONIM: Obrtnici Szabadke. I., 19, 6. VIII. 1943., 5. 124. ANONIM: Odgoj siromašne školske dice u Szabadki. I., 10, 4. VI. 1943., 5. 125. ANONIM: Odluka gradonačelnika sl. Kr. Grada Szabadke. I., 8, 21. V. 1943.,.5. 126. ANONIM: Oglas gradonačelnika s. Kr. Municip. Grada Szabadke o vanrednoj upotrebi oružja žandarmerije. I., 29, 15. X. 1943., 5. 127. ANONIM: Osuđen nabijač cijena u Bajmoku. II., 9, 3. III. 1944., 5. 128. ANONIM: Pet hiljada proizvođača u Szabadki pod istragom. I., 33, 12. XI. 1943., 5. 129. ANONIM: Pokušaj samoubistva apotekara u Szabadki. I., 11, 11. VI. 1943., 5. 130. ANONIM: Poruka supruge Keresytés Fischer Ferenca u Bajmoku. I., 10, 4. VI. 1943., 4. 131. ANONIM: Povišenje obroka brašna u Bajmoku. I., 23, 3. IX. 1943., 5. 132. ANONIM: Pozivaju se u Szabadki majke. I., 30, 22. X. 1943., 5. 133. ANONIM: Požar u Bajmoku I. 5, 30. IV. 1943., 5; I., 9, 28. V. 1943., 5; II., 10, 10. III. 1944., 5. 134. ANONIM: Prije sto godina osnovana je štamparija u Szabadki. II., 30, 28. VII. 1944., 5. 106-120 135. ANONIM: Prikazanje grada Szabadke Presv. Srcu Isusovu i neoskrvnjenom Srcu Bl. Djevice. I., 32, 5. XI. 1943., 4. 136. ANONIM: Pritsednik vlade positiće Zentu. I., 20, 13. VIII. 1943., 5. 137. ANONIM: Promjena rada gradske uprave u Szabadki. I., 27, 1. X. 1943., 5. 138. ANONIM: Promjene u Bajmoku. II., 36, 8. IX. 1944., 5. 139. ANONIM: Proslava 200-godišnjice Szabadke. I., 18, 30. VII. 1943., 4. 140. ANONIM: Proslava dana Proštenja u Bikovu. II., 34, 25. VIII. 1944., 5. 141. ANONIM: Proslava 200-godišnjice proglašenja Szabadke za grad. I., 3, 16. IV. 1943.,4. 142. ANONIM: Raspored dvodnevnog ljekarskog tječaja u Szabadki. I., 6, 11. II. 1944., 8. 143. ANONIM: Razrez kućarine u Szabadki. II., 30, 28. VII. 1944., 5. 144. ANONIM: Radnik iz Bajmaka udavio se u Dunavu kod Apatina. I., 14, 2. VII. 1943., 5. 145. ANONIM: Ratni zarobljenik iz svitskog rata vratio se u Bajmok. I., 15, 9. VII. 1943., 5. 146. ANONIM: Rješeno je pitanje nedjeljnih i godišnjih sajmova u Szabadki. I., 33, 12. XI. 1943., 147. ANONIM: Salašarska naselja u Szabadki. I., 12. 18. VI. 1943., 5. 148. ANONIM: Samoubojstvo u Szabadki. II., 2, 14. I. 1944., 5. 149. ANONIM: Samo četvrtkom i subotom prodavaće se meso u Szabadki. I., 4, 23. IV. 1943., 5. 150. ANONIM: Skupština Dobrotvorne zadruge Bunjevki u Sabadki [„sic“]. I., 1, 2. IV. 1943., 5 151. ANONIM: Skupština Hrvatskog prosvetnog doma u Sabadki. I., 1, 2. IV. 1943., 5 152. ANONIM: Suđenje po bajmočkoj aferi sa šećerom. I., 12, 18. VI. 1943., 5. 153. ANONIM: Szabadka je dobila 200.000 penga za pomoć nastradalima od poplave. I., 8, 21. V. 1943., 6. 154. ANONIM: Suđenje po aferi mlinara Ivića u Szabadki održaće se 14. jula. I., 14, 2. VII. 1943., 5. 155. ANONIM: Skupština obrtnika u Szabadki. I., 20, 13. VIII. 1943., 5. 156. ANONIM: Szabadka dobila novog gradonačelnika. I., 23, 3. IX. 1943., 5. 157. ANONIM: Szabadka je najveći grad po površini u Mađarskoj, I., 9, 28. V. 1943., 2-3. 109 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski... 158. ANONIM: Stanovnici Szabadke slabo plaćaju porez. I., 27, 1. X. 1943., 5. 159. ANONIM: Skupština gradskog vijeća u Szabadki. I., 33, 12. XI. 1943., 5. 160. ANONIM: Sljedovanje mlijeka u Szabadki. II., 5, 4. II. 19434., 5. 161. ANONIM: Supruga viteza Keresztés Fischer Ferenca u Szabadki i Bajmoku. I., 9, 28. V. 1943., 5. 162. ANONIM: Teška nesreća u Bajmoku. I., 34, 19. XI. 1943., 5. 163. ANONIM: Tječaj za daljnju naobrazbu lječnika u Szabadki. I., 4, 23. IV. 1943., 5. 164. ANONIM: Traže se čuvari polja u Sabadki,. I., 1, 2. IV. 1943., 5 165. ANONIM: Tribovanje šećera za ukuhavanje u Szabadki. I., 14, 2. VII. 1943., 5. 166. ANONIM: U Szabadki ima 53 šegrta Bunjevca. I., 13, 25. VI. 1943., 5. 167. ANONIM: U toku maja rodilo se u Szabadki 204 dice. I., 12, 18. VI. 1943., 5. 168. ANONIM: U Szabadki će se diliti krompir. I., 2, 9. IV. 1943., 4. 169. ANONIM: U Sabadki će se održati vatrogasni tečaj. I., 1, 2. IV. 1943., 5 170. ANONIM: U Szabadki 4.000 poljoprivrednika odgovara po prijavi aprovizacionog ureda. I., 16, 16. VII. 1943., 4. 171. ANONIM: U Szabadki je izdato 8.795 ekonomskih knjiga. I., 16, 6. VII. 1943., 4. 172. ANONIM: Umirovljen gradonačelnik Szabadke. I., 20, 13. VIII. 1943., 5. 173. ANONIM: Veliki župan i gradonačelnik Szabadke kod v.d. nadbiskupa u Kalocsi. I., 3, 16. IV. 1943., 5. 174. ANONIM: Visti iz Szabadke. I., 2, 9. IV. 1943., 4. 175. ANONIM: Zločin jedne žene u Szabadki. I., 10, 4. VI. 1943., 5. DRUGI GRADOVI U BAČKOJ ANONIM: Iz Palone. I., 17, 23. VII. 1943., 5. 177. ANONIM: Iz Palone nam javljaju. II., 9, 3. III. 1944., 5. 178. ANONIM: Kadar Levente posjetio je i Katymar. I., 38, 17. XII. 1943., 5 179. ANONIM: Kružno putovanje ministra unutrašnjih djela viteza Keresztes-Fischer Ferenca po Bačkoj. I., 23, 3. IX. 1943., 3. 106-120 180. ANONIM: Nesreća u Baču. II., 6, 11. II. 1944., 5. 181. ANONIM: Novinarska konferencija u Újvidéku. I., 35, 26. XI. 1943., 5. 182. ANONIM: Okružnica Tvornice ulja Hazai u Újverbászu njenim povjerenicima. II., 6, 11. II. 1944., 6. 183. ANONIM: Oslobođeni su optuženici umorstva u Vajskoj. I., 36, 3. XII. 1943., 4. 184. ANONIM: Osvećenje zastave gazdačkog kruga u Zenti. I., 23, 3. IX. 1943., 5. 185. ANONIM: Poljoprivredna izložba u Kuli. I., 18, 30. VII. 1943., 4. 186. ANONIM: Poljoprivredna izložba u Topolji. I., 19, 6. VIII. 1943., 5. 187. ANONIM: Poruka prijatelju iz Szonda. I., 14, 2. VII. 1943., 5. 188. ANONIM: Poziv na 96. redovitu godišnju skupštinu Bajske štedionice. II., 8, 25. II. 1944., 5. 189. ANONIM: Smrtna nesreća u Szondu. I., 6, 7. V. 1943., 5. 190. ANONIM: Skupština općinskog pretstavništva u Topolyi. I., 8, 21. V. 1943., 6. 191. ANONIM: Slučajno su ubili jednu ženu u Szondu. I., 14, 2. VII. 1943., 5. 192. ANONIM: Smrtna presuda prekog suda u Újvidéku. II., 2, 14. I. 1944., 5. 193. ANONIM: Svečano okićen trobojkama Ujvidék je oduševljeno primio Njeno Naddostojanstvo udovu Zamjenika Regenta. I., 8, 21. V. 1943., 4. 194. ANONIM: U Újvidéku je otvoren učiteljski tečaj. I., 17, 23. VII. 1943., 5. 195. ANONIM: U Újvidéku je otvoreno litnje Trgovačko slobodno svučilište. I., 19, 6. VIII. 1943., 5. 196. ANONIM: Vašar u Újvidéku. I., 8, 21. V. 1943., 6. 197. ANONIM: Veliki požar u Baji. I., 13, 25. VI. 1943., 5. 198. ANONIM: Vijesti iz Baje. I., 11, 11. VI. 1943., 5. 199. ANONIM: Vijesti iz Gare. I., 11, 11. VI. 1943., 5. 110 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski... EUROPA ANONIM: Budna straža Europe. II., 1, 7. I. 1944., 2. 201. ANONIM: Buduću sudbinu Europe riješiće vojske Rusije i Njemačke. I., 34, 19. XI. 1943., 4. 202. ANONIM: Europa i nacionalizam. I., 8, 21. V. 1943., 1. 203. ANONIM: Europa je spremna. II., 3, 21. I. 1944., 2. 204. ANONIM: Europska stvarnost. II., 37, 15. IX. 1944., 4. 205. ANONIM: Njemačka i poljodjelska politika u novoj Europi. I., 10, 4. VI. 1943., 1-2. 206. ANONIM: Obaveze u pogledu podjele Europe na interesne zone. II., 9, 3. III. 1944.,4. 207. ANONIM: Odbor za pomoć Europi. I. 35, 26. XI. 1943., 2. 208. ANONIM: Od roba do najvećeg europskog diplomate XVII. stoljeća. II., 10, 10. III. 1944., 7. 209. ANONIM: Osovinske sile će pokrenuti opći napad u istočnoj Aziji i Europi. II., 25, 23. VI. 1944., 3. 210. ANONIM: Planovi invazije na Europu. I. 2. 14. I. 1944., 3. 211. ANONIM: Pitanje invazije na Europu. II., 6, 11. II. 1944., 2. 212. ANONIM: Pohod na Europu 1944 godine biće veoma težak i stajaće više ljudskih žrtava nego ikada do sada. I., 32, 5. XI. 1943., 4. 213. ANONIM: Saveznici će 1944. godine izvršiti odlučujući napad na Europu. I., 30, 22. X. 1943., 4. 214. ANONIM: Uloga Europe u Svietu [“sic”]. I., 5, 30. IV. 1943., 1. 215. ANONIM: U Njemačku je preseljeno iz pojedinih krajeva Evrope 806.000 Njemaca. I., 2, 9. IV. 1943., 3. 216. ANONIM: Uskoro će početi napad na Europu. I. 14, 2. VII. 1943., 3. AMERIKA ANONIM: Američka flota. I., 26, 24. IX. 1943., 3. 218. ANONIM: Američka peta armija. I. 38, 17. XII. 1943., 3. 219. ANONIM: Američki listovi. I. 35, 26. XI. 1943., 2. 106-120 220. ANONIM: Američke pomorske snage. I. 35, 26. XI. 1943., 2. 221. ANONIM: Američki ratni brodovi. I. 14, 2. VII. 1943., 3. 222. ANONIM: Američke trupe. I. 32, 5. XI. 1943., 2. 223. ANONIM: Američke trupe iskrcale su se na ostrvo Ahtu. I., 8. 21. V. 1943., 2. 224. ANONIM: Američke vazdušne snage. I. 14, 2. VII. 1943., 3. 225. ANONIM: Čudna promina mladića dogodila se u Americi. I., 1, 2. IV. 1943., 3. 226. ANONIM: Konferencija u Washingtonu. I., 8. 21. V. 1943., 2. 227. ANONIM: Masarik je posjetio Roosevelta. I., 6, 11. II. 1944., 3. 228. ANONIM: Newyork [“sic”]. I. 15, 9. VII. 1943., 2. 229. ANONIM: Njus Kronikl [„sic“] o invazionoj groznici u Americi. II., 18, 5. V. 1944., 4. 230. ANONIM: I New York je doživeo vazdušni napad. I., 6, 11. II. 1944., 3. 231. ANONIM: Otpočela je četvorna konferencija u Washingtonu. II., 34, 25. VIII. 1944., 3. 232. ANONIM: Poslanstvo Sjedinjenih Država iz Helsinkia seli se u Stokholm. I., 5, 30. IV. 1943., 3. 233. ANONIM: Prilikom napada amerikanskih bombardera na Pariz poginulo 308 lica. I., 2, 9. IV. 1943., 3. 234. ANONIM: Rat na kopnu, na vodi i u zraku vodi se pojačanom žestinom. I., 6, 11. II. 1944., 3. 235. ANONIM: Ratni gubitci Sjedinjenih Država. I., 5, 30. IV. 1943., 3. 236. ANONIM: Roosevelt. I. 2. 14. I. 1944., 3; I. 16, 16. VII. 1943., 3; I., 18, 30. VII. 1943., 3; I. 31, 29. X. 1943., 3; I. 38, 17. XII. 1943., 3. 237. ANONIM: Roosevelta su kandidovali ponovo. II., 30, 28. VII. 1944., 5. 238. ANONIM: Roozveltovih sedam uslova za kapitulaciju Italije. I., 19, 6. VIII. 1943., 2. 239. ANONIM: SAD sad. II., 36, 8. IX. 1944., 6. 240. ANONIM: Sjedinjene države. I., 1, 7. I. 1944., 3. 241. ANONIM: Šef američkog generalštaba. I., 11, 11. VI. 1943., 3. 242. ANONIM: Šef američke propagande. I., 13, 25. VI. 1943., 2. 111 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski... 243. ANONIM: Tko će biti sljedeći pretsjednik [„sic“] Sjedinjenih država, Roosvelt ima najviše izgleda. II., 4, 28. I. 1944., 2. 244. ANONIM: U Americi. I., 13, 25. VI. 1943., 2 ; I. 20, 13. VIII. 1943., 3; I. 22, 27. VIII. 1943., 3. 245. ANONIM: U američkoj javnosti. I., 34, 19. XI. 1943., 3. 246. ANONIM: U Fordovim fabrikama. I., 13, 25. VI. 1943., 2. 247. ANONIM: Velike poplave u Americi. I., 9, 28. V. 1943., 2-3. 248. ANONIM: Vikinzi su prvi otkrili Ameriku. II., 23, 9. VI. 1944., 8. ALBANIJA ANONIM: Albanska narodna skupština. I. 31, 29. X. 1943., 3. 250. ANONIM: Nova albanska vlada. II., 30, 28. VII. 1944., 5. 251. ANONIM: U Albaniji. I. 24, 10. IX. 1943. 3. ARGENTINA ANONIM: Argentina. I. 9, 28. V. 1943., 2-3. 253. ANONIM: Argentina je prekinula diplomatske odnose sa Osovinom. II., 4, 28. I. 1944., 3. 254. ANONIM: Državni udar u Argentini. I., 11, 11. VI. 1943., 2. 255. ANONIM: Katastrofalan zemljotres u Argentini. II., 3, 21. I. 1944., 3. AUSTRALIJA ANONIM: Australija. I. 9, 28. V. 1943., 2-3. 257. ANONIM: Australijske trupe. I. 28. 8. X. 1943., 4. BELGIJA ANONIM: Obrazovana je nova belgijska vlada. II., 39, 29. IX. 1944., 2. 259. ANONIM: ANONIM: Princa Karla je belgijski parlament izabrao za regenta. II., 39, 29. IX. 1944., 5. 260. ANONIM: U Holandiji i na belgijsko-njemačkoj granici vode se velike invazione borbe. II., 38, 21. IX. 1944., 4. 261. ANONIM: Veliki broj žrtava u Brüsselu. II., 19. 12. V. 1944., 5. 106-120 BRAZIL ANONIM: Brazilijanska ekspediciona armija. I., 13, 25. VI. 1943., 2. 263. ANONIM: U Braziliji. I. 16, 16. VII. 1943., 3. BUGARSKA ANONIM: Bugarska. I. 12, 18. VI. 1943., 2 ; I. 16, 16. VII. 1943., 3 ; I. 25, 17. IX. 1943., 3. 265. ANONIM: Bugari. I., 22, 27. VIII. 1943., 3; I., 35, 26. XI. 1943., 2. 266. ANONIM: Bugarska je domovina stogodišnjaka. I., 11, 11. VI. 1943., 5. 267. ANONIM: Bugarska proizvodi mlijeko od soje. I., 40, 31. XII. 1943., 2. 268. ANONIM: Bugarska telegrafska agencija. I. 21, 20. VIII. 1943., 2; I. 24, 10. IX. 1943. 3. 269. ANONIM: Bugarska žandarmerija uključena u sastav vojske. II., 34, 25. VIII. 1944., 5. 270. ANONIM: Bugarski kralj Boris. I. 23, 3. IX. 1943., 2. 271. ANONIM: Bugarski knez I. 32, 5. XI. 1943., 2. 272. ANONIM: Bugarski list Zarje. I., 9, 28. V. 1943., 2-3. 273. ANONIM: Bugarski narodni odredi. II., 17, 28. IV. 1944., 5. 274. ANONIM: Bugarski parlament. I. 17, 23. VII. 1943., 3; I. 24, 10. IX. 1943. 3. 275. ANONIM: Bugarski regenti internirani su u sofijsku entralnu kaznionu. II., 40, 6. X. 1944., 2. 276. ANONIM: Bugarskim bandama.. I., 28, 8. X. 1943., 4. 277. ANONIM: Bugarsko kraljevsko namjesništvo. I. 25, 17. IX. 1943., 3. 278. ANONIM: Bugarsko sveučilište u Skoplju. I., 24, 10. IX. 1943., 5. 279. ANONIM: Cankov je obrazovao nacionalnu vladu u Bugarskoj. II., 37, 15. IX. 1944., 2. 280. ANONIM: Grčka emigrantska vlada demantuje vijesti o nekom sporazumu sa bugarskom vladom. II., 39, 29. IX. 1944., 2. 281. ANONIM: Jedan dio Grčke okupirale su bugarske trupe. I., 17, 23. VII. 1943., 3. 282. ANONIM: Na Sofiju. I. 2, 14. I. 1944., 3; I. 38, 17. XII. 1943., 3. 283. ANONIM: Nova vlada u Bugarskoj. II., 24, 16. VI. 1944., 5. 112 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski... 284. ANONIM: Novi atentat u Bugarskoj. I., 6, 11. II. 1944., 3. 285. ANONIM: Novi atentat u Sofiji. II., 7, 18. II., 1944., 3. 286. ANONIM: Novu bugarsku vladu obrazovao je Murajev. II., 36, 8. IX. 1944., 3. 287. ANONIM: Politika nove bugarske vlade. II., 29, 21. VII. 1944., 1. 288. ANONIM: Rat nerava protiv Bugarske. II., 33, 18. VIII. 1944., 5. 289. ANONIM: Smanjenje obsega [“sic”] bugarskih listova. II., 35, 1. IX. 1944., 5. 290. ANONIM: Smrtne osude u Sofiji. I., 8. 21. V. 1943., 2. 291. ANONIM: Sofija. I. 16, 16. VII. 1943., 3; I. 34, 19. XI. 1943., 3. 292. ANONIM: U Bugarskoj. I. 14, 2. VII. 1943., 3. 293. ANONIM: U Sofiji je zabranjeno kretanje ulicama poslije 6 sati uveče. II., 4, 28. I. 1944., 3. 294. ANONIM: Wilhelmstrasse o bugarskoj objavi rata. II., 37, 15. IX. 1944., 2. DANSKA ANONIM: U Danskoj je nepodnošljiva žega. I., 19, 6. VIII. 1943., 5. 296. ANONIM: U Danskoj. I., 27, 1. X. 1943. 4. 297. ANONIM: U Danskoj je zavedeno vanredno stanje. II., 40, 6. X. 1944., 2. ANONIM: Značajno arheološko otkriće u Danskoj. I., 31, 29. X. 1943., 8. EGIPAT ANONIM: Egipat. I., 9, 28. V. 1943., 2-3; I. 24, 10. IX. 1943. 3. 300. ANONIM: Konferencija u Kairu. I., 33, 12. XI. 1943., 2. 301. ANONIM: U Egiptu. I., 29, 15. X. 1943., 3. 302. ANONIM: U Kairu. I., 34, 19. XI. 1943., 3. ENGLESKA ANONIM: Anglosaksonci. I., 2, 14. I. 1944., 3; I., 9, 28. V. 1943., 2-3; I., 12, 18. VI. 1943., 2. 304. ANONIM: Anglosaksonci u invazijskoj groznici. I., 14, 2. VII. 1943., 3. 305. ANONIM: Anglosasi su u maju izgubili 1.839 aparata. II., 27, 7. VII. 1944., 5. 106-120 306. ANONIM: Anglosaksonci su pokušali iskrcavanje na italijansko ostrvo Lampedusu. I., 11, 11. VI. 1943., 4. 307. ANONIM: Anglosaksonci u „invazionoj groznici”. I., 14, 2. VII. 1943., 3. 308. ANONIM: Anglosaksonske trupe iskrcale su se na Novu Gvineju. II., 19, 12. V. 1944.,3. 309. ANONIM: Anglosaksonski avion. I., 28. 8. X. 1943., 4; I., 36, 3. XII. 1943., 2. 310. ANONIM: Anglosaksonski avioni bombardovali su Duantu. I., 31, 29. X. 1943., 3. 311. ANONIM: Bjegstvo engleskih ratnih zarobljenika u Vatikan. I., 4, 23. IV. 1943., 5. 312. ANONIM: Britanci. I., 24, 10. IX. 1943. 3. 313. ANONIM: Britanski i američki ambasadori. I. 12, 18. VI. 1943., 2. 314. ANONIM: Britanski ministar rada. I., 27, 1. X. 1943. 4. 315. ANONIM: Britanske liferacije Sovjetskoj uniji. II., 20, 19. V. 1944., 3. 316. ANONIM: Čerčil predviđa velike operacije. I., 11, 11. VI. 1943., 2. ANONIM: Churchill. I., 18, 30. VII. 1943., 3; I. 26, 24. IX. 1943., 3. 318. ANONIM: Churchill će posjetiti papu. II., 34, 25. VIII. 1944., 5. 319. ANONIM: Churchill se vratio u Englesku. II., 39, 29. IX. 1944., 5. 320. ANONIM: Churchill je stigao u Quebeck gdje će se sastati sa Roosveltom. II., 37, 15. IX. 1944., 3. 321. ANONIM: Churchill – Saveznicima pretstoji još duh i zamoran put. II., 13, 31. III. 1944., 5. 322. ANONIM: Ghurchill je stigao u Washington. II., 7, 18. II., 1944., 3. 323. ANONIM: Churchillova supruga. I. 22, 27. VIII. 1943., 3. 324. ANONIM: Churchillov sin. I. 12, 18. VI. 1943., 2. 325. ANONIM: Daily Telegraf [“sic”] o bombardovanju Južne Engleske. II., 25, 21. VI. 1944., 4. 326. ANONIM: Daily Telegraph o bombardovanju Engleske. II., 29, 21. VII. 1944., 4. 327. ANONIM: Eden: Engleska stoji pred teškim zadatkom. I., 38, 17. XII. 1943., 3. 328. ANONIM: Ekonomist engleska revija. I. 30, 22. X. 1943., 2. 329. ANONIM: Engleska. I. 13, 25. VI. 1943., 2. 330. ANONIM: Englezi. I. 26, 24. IX. 1943., 3. 331. ANONIM: Engleska pojačava pritisak na Tursku radi stupanja u rat. II., 9, 3. III. 1944.,3. 113 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski... 332. ANONIM: Engleska vlada. I., 27, 1. X. 1943. 4. 333. ANONIM: Engleske trupe. I., 27, 1. X. 1943. 4. 334. ANONIM: Engleski kralj Đorđe. I. 21, 20. VIII. 1943., 2. 335. ANONIM: Engleski ratni brodovi. I. 29, 15. X. 1943., 3. 336. ANONIM: Engleski sindikati i Sovjeti. I., 26, 24. IX. 1943., 5. 337. ANONIM: Englesko-sovjetsko prijateljstvo se produžuje. II., 27, 7. VII. 1944., 3. 338. ANONIM: Englesko zrakoplovstvo. I. 20, 13. VIII. 1943., 3. 339. ANONIM: Englezi o ratnoj situaciji. I., 36, 3. XII. 1943., 2. 340. ANONIM: Englezi su još 1918. htjeli da politikom opkoljavanja upropaste Njemačku. I., 33, 12. XI. 1943., 3. 341. ANONIM: Nojes Viner Tagblat [“sic”] o akiji Engleske protiv Španije. II., 5, 4. II. 1944., 8. 342. ANONIM: Englezima – tijumfalni povratak mrtvog cara i veličanstveni pogreb. I., 25, 17. IX. 1943., 6-7. 343. ANONIM: Gazet D Ložan [„sic“] [„i. e.“ La Gazette des France] o Engleskoj politici. II., 5, 4. II. 1944., 8. 344. ANONIM: I pored želje Hitlera da se Rim spase, Anglosasi su ga pretvorili u bojište. II., 23, 9. VI. 1944., 2. 345. ANONIM: Između Španije i Engleske. I. 22, 27. VIII. 1943., 3. 346. ANONIM: Kako bombarduju anglosaksonci Rim. I., 8, 21. V. 1943., 2. 347. ANONIM: Kako je zarobljen Potpukovnik Tom Churchill. II., 26, 30. VI. 1944., 7. 348. ANONIM: London. I., 36, 3. XII. 1943., 2. 349. ANONIM: London demantuje vijesti o sklapanju mira sa Njemačkom. II., 3, 21. I. 1944., 3. 350. ANONIM: Londonski politički krugovi. I., 30, 22. X. 1943., 2. 351. ANONIM: Mikolajčik se vratio u London. II., 33, 18. VIII. 1944., 3. 352. ANONIM: Nadbiskup od Yorka. I., 26, 24. IX. 1943., 3. 353. ANONIM: Ostrvo Panieleriju je anglosaksonska flota. I., 11, 11. VI. 1943., 4. 354. ANONIM: Otvoren je zračni promet između Stockolma i Londona. II., 8, 25. II. 1944., 3. 106-120 355. ANONIM: Pismo iz Švicarske – Što su engleski novinari vidjeli na francuskoj obali. II., 26, 30. VI. 1944., 4. 356. ANONIM: Poljska vlada prihvatila Churchillov prijedlog. II., 8, 25. II. 1944.,2. 357. ANONIM: Prinudno spuštanje anglosaksonskog aviona kod Csatornye. II., 9, 3. III. 1944., 5. 358. ANONIM: Promjene u engleskoj vladi. I., 34, 19. XI. 1943., 2. 359. ANONIM: Roosevelt i Churchill. I. 25, 17. IX. 1943., 3. 360. ANONIM: Sastanak Roosvelta, Churchilla i Staljina. I., 34, 19. XI. 1943., 2. 361. ANONIM: Službena obavijest o sastanku između Churchilla, Roosvelta i Čang Kaj Šeka: Službena obavijest o konferenciji između Churchilla, Staljina i Roosvelta u Teheranu: Sastanak Inenija sa Roosveltom i Churchilom u Kairu. I., 37, 10. XII. 1943., 2. 362. ANONIM: Spiker engleskog donjeg doma. II., 24, 16. VI. 1944., 5. 363. ANONIM: Stokholms tidningen [“sic”] o sporazumu između Anglosaksonca i Španije. II., 10, 10. III. 1944., 4. 364. ANONIM: U Engleskoj. I. 16, 16. VII. 1943., 3. 365. ANONIM: U izgledu je sastanak između Roosvelta i Churchilla. II., 34, 25. VIII. 1944., 5. 366. ANONIM: Već dvije nedjelje neprekidno napada V ! London. II., 27, 7. VII. 1944., 3. 367. ANONIM: Veliki engleski konvoj. I., 19, 6. VIII. 1943., 3. 368. ANONIM: Zajednička izjava Churchilla i Roosevelta: Britanci uputili Španiji demarš u vezi s odnosima Španije sa saveznicima. I., 22, 27. VIII. 1943., 2. 369. ANONIM: Zračni promet Stokholm – London. II., 2, 14. I. 1944., 5. 370. ANONIM: 45 milijardi; Engleska vlada. I. 9, 28. V. 1943., 2-3. FINSKA ANONIM: Finska. I., 25, 17. IX. 1943., 3. 372. ANONIM: Finska još nije donijela odluku. II., 7, 18. II., 1944., 3. 373. ANONIM: Finsko poslanstvo. I., 23, 3. IX. 1943., 2. 374. ANONIM: Finsko ratno dugovanje Americi. I., 8. 21. V. 1943., 2. 114 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski... 106-120 375. ANONIM: Kad stranac dođe u Finsku osića se neobično sigurnim od svake pljačke. I., 1, 2. IV. 1943., 3 376. ANONIM: Misli suvremenog Finca. I., 27, 1. X. 1943., 8. 377. ANONIM: Netočne su vijesti o posebnom miru Finske. II., 33, 18. VIII. 1944., 5. 378. ANONIM: Neue Züricher Zeitung o Finskom pitanju. II., 11, 17. III. 1944., 4. 379. ANONIM: Poslijednji Finski ratni izveštaj. II., 36, 8. IX. 1944., 5. 380. ANONIM: Pretsjednik Finske Rytti podneo je ostavku. II., 30, 28. VII. 1944., 5. 381. ANONIM: Roosevelt poziva Finsku da istupi iz rata. II., 12, 24. III. 1944., 3. 382. ANONIM: U Finskoj izgrađuju odijela i namještaj od papira. I., 29, 15. X. 1943., 5. 383. ANONIM: Sastavljena je nova finska vlada. II. ,32, 11. VIII. 1944., 2. 384. ANONIM: Sjedinjene Države su uputile ultimatum Finskoj. I., 6, 11. II. 1944., 2. 385. ANONIM: Šefu finske države. I., 23, 3. IX. 1943., 2. 386. ANONIM: U Finskoj; I., 31, 29. X. 1943., 3. 387. ANONIM: U Finskoj zabranjen alkohol. II., 31, 4. VIII. 1944., 5. 388. ANONIM: Unatoč velikih žrtava i troškova Finska mora produžiti rat rekao je predsjednik finskih stručnih organizacija. I., 10, 4. VI. 1943., 4. 389. ANONIM: Volkicher Beobachter o borbama u Normandiji i Finskoj. II., 25, 21. VI. 1944., 4; II., 29, 21. VII. 1944., 4. 390. ANONIM: Zemlja tisuću jezera. II., 35, 1. IX. 1944., 4. 397. ANONIM: Iz Pariza. I., 29, 15. X. 1943., 3. 398. ANONIM: Kako živi današnji Pariz. II., 22, 2. VI. 1944., 7. ANONIM: Laval. I., 21, 20. VIII. 1943., 2. 400. ANONIM: Nagrade francuske akademije. II., 36, 8. IX. 1944., 5. 401. ANONIM: Novi atentati u Francuskoj. I., 8. 21. V. 1943., 2. 402. ANONIM: Otvorena televizijska postaja u Parizu. I., 30, 22. X. 1943., 3. 403. ANONIM: Preivremena vlada francuske republike obrazovana je u Parizu. II., 36, 8. IX. 404. ANONIM: Smrt zagonetnog starca u Parizu koji je 30 godina bez pamćenja tvrdio da je visokog roda iz bogate obitelji. I., 27, 1. X. 1943., 8. 405. ANONIM: U Francuskoj. I., 17, 23. VII. 1943., 3; I., 29, 15. X. 1943., 3. 406. ANONIM: U Francuskoj s nastavlja sa hapšenjem pristalica Vichya. II., 39, 29. IX. 1944., 5.1944., 3. 407. ANONIM: U Parizu je izvršen atentan na De Gaulle-a. II., 35, 1. IX. 1944., 3. FRANCUSKA ANONIM: Budapeštanska radio stanica daje redovito visti na srpskom i hrvatskom jeziku. I., 18, 30. VII. 1943., 4. 413. ANONIM: Bugarka je prekinula veze sa fašističkom Italijom, Hrvatskom i Slovačkom. II., 37, 15. IX. 1944., 2. 414. ANONIM: Cijela Dalmacija je priključena Hrvartskoj. I., 25, 17. IX. 1943., 4. 415. ANONIM: Dr. Ante Trumbić – borac za hrvatsku slobodu. I., 36, 3. XII. 1943., 6. 416. ANONIM: Dr. Mile Budak podeno ostavku. I., 33, 12. XI. 1943., 5. 417. ANONIM: Dr. Stepinac Alojzije. I. 11, 11. VI. 1943., 3. ANONIM: Evakuacija Južne Francuske. II., 4, 28. I. 1944., 3. 392. ANONIM: Francuska vlada se premjestila u istočni dio Francuske. II., 34, 25. VIII. 1944., 5. 393. ANONIM: Francuski bivši ministri predsjednice Daladie i Blum te maršal Gamien biće preneti u Njemačku. I., 2, 9. IV. 1943., 3. 394. ANONIM: Francuski bojni brod; I. 35, 26. XI. 1943., 2. 395. ANONIM: Francuski odbor za oslobođenje. I., 23, 3. IX. 1943., 2. 396. ANONIM: Francuski zarobljenici; 1461 avion izgubili. I., 11, 11. VI. 1943., 3. GRČKA ANONIM: Bratoubilački rat u Grčkoj; I., 31, 29. X. 1943., 3. 409. ANONIM: Grčka vlada. I., 27, 1. X. 1943. 4. 410. ANONIM: Grčki javni službenici. I.. 15, 9. VII. 1943., 2. 411. ANONIM: U Grčkoj; I., 31, 29. X. 1943., 3. HRVATSKA 115 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski... 418. ANONIM: Evakuacija Zagreba. II., 8, 25. II. 1944., 2. 419. ANONIM: Hakija Hadžić je novi hrvatski poslanik u Budapesti. II., 30, 28. VII. 1944.,5. 420. ANONIM: Hrvat – mađarski biskup – pronalazač padobrana. I., 1, 2. IV. 1943., 3. 421. ANONIM: Hrvatska – zemlja vojnika. I., 22, 27. VIII. 1943., 4. 422. ANONIM: Hrvatska vlada poziva partizane da se vrate svojim kućama. I., 30, 22. X. 1943., 3. 423. ANONIM: Hrvatska mornarica. II., 35, 1. IX. 1944., 3. 424. ANONIM: Hrvatska vojska se nije odazvala pozivu Tita. II., 38, 21. IX. 1944., 3. 425. ANONIM: Hrvatska je dobila ratnu mornaricu. II., 34, 25. VIII. 1944., 5. 426. ANONIM: Hrvatska vlada brine za nezbrinutu djecu. I. 38, 17. XII. 1943., 3. 427. ANONIM: Hrvatska vlada I., 9., 28. V. 1943., 2-3. 428. ANONIM: Hrvatski poslanik u Budimpešti. I., 10, 4. VI. 1943., 2. 429. ANONIM: Hrvatski poslanik je napustio Budapest. II., 24, 16. VI. 1944., 5. 430. ANONIM: Hrvatski umjetnici u Njemačkoj. I., 24, 10. IX. 1943., 5. 431. ANONIM: Hrvati iz Štajerske i Kranjske preseliće se u Hrvatsku. I., 33, 12. XI. 1943., 5. 432. ANONIM: Hrvatsko novinstvo je odbilo poziv Tita da se hrvatska vojska priključi partizanima. II., 37, 15. IX. 1944., 3. 433. ANONIM: Hrvati se postepeno vraćaju iz Italije gdje su bili internirani uslijed događaja u skoroj prošlosti. I., 24, 10. IX. 1943., 4. 434. ANONIM: Hrvati na izložbi u Kopenhagenu. I., 29, 15. X. 1943., 5. 435. ANONIM: Hrvatski narod. II., 21, 26. V. 1944., 7. 436. ANONIM: Hrvatsko-srpski pregovori u Zemunu. I., 36, 3. XII. 1943., 4. 437. ANONIM: I mladići od 18 godina se regrutuju u Hrvatskoj. I., 33, 12. XI. 1943., 5. 438. I.-C.-I., Godišnjica smrti Stjepana Radića vođe i učitelja hrvatskog naroda. I., 21, 20. VIII. 1943., 3. 439. ANONIM: Izvršen je pokušaj iskrcavanja na dalmatinska ostrva. II., 39, 29. IX. 1944., 2 440. ANONIM: Izvrstan kvalitet hrvatskog novog vina. I., 35, 26. XI. 1943., 5. 106-120 441. ANONIM: Jedna od najvećih džamija otvorena je u Zagrebu. II., 34, 25. VIII. 1944., 5. 442. ANONIM: Mačekovci ne pristaju na kompromis sa ustašama, već traže likvidaciju ustaške organizacije i prepuštanje vlasti Mačekovoj stranci. I., 32, 5. XI. 1943., 4. 443. ANONIM: Mađarska knjiga o Hrvatskoj. I., 29, 15. X. 1943., 4. 444. ANONIM: Mađarsko-hrvatska pogranična konferencija. II., 12, 24. III. 1944., 5. 445. ANONIM: Masarik je posjetio Roosevelta. II., 6, 11. II. 1944., 3. 446. ANONIM: Na smrt je osuđeno i pogubljeno 10 hrvatskih časnika. II., 34, 25. VIII. 1944., 5. 447. ANONIM: Na Jadranu se već kupaju. II., 6, 11. II. 1944., 5. 448. ANONIM: Njemci u Hrvatskoj dužni su da stupe u njemačku radnu zajednicu. I., 37, 10. XII. 1943., 5. 449. ANONIM: Njemačko-hrvatski privredni pregovori. II., 13, 31. III. 1944., 5. 450. ANONIM: Nova Hrvatska o Hrvatima u Međumurju. II., 5, 4. II. 1944., 8. 451. ANONIM: Nove hrvatske riči. I., 1, 2. IV. 1943., 5 452. ANONIM: Novi hrvatski poslanik u Budapesti. II., 16, 21. IV. 1944., 5. 453. ANONIM: Novi poslanik Hrvatske u Mađarskoj. I., 18, 30. VII. 1943., 3. 454. ANONIM: O pojavi strašne ljudske nemani pred Dubrovnikom. II., 7, 18. II., 1944., 8. 455. ANONIM: Opća amnestija u Hrvatskoj. II., 5, 4. II. 1944., 5. 456. ANONIM: Pavelić nije uhvaćen i nije predan partizanima. II., 37, 15. IX. 1944., 3. 457. ANONIM: Pavelić je uputio poziv hrvatskim emigrantima u Londonu da se vrate natrag. I., 21, 20. VIII. 1943., 4. 458. ANONIM: Poglavnik Hrvatske postavio je šefa novinstva. I., 11, 11. VI. 1943., 3. 459. ANONIM: Poglavnik Hrvatske Ante Pavelić kod Hitlera. I., 4, 23. IV. 1943., 3. 460. ANONIM: Poglavnik je imenovao predsjednika nove hrvatske vlade. I., 24, 10. IX. 1943. 3. 461. ANONIM: Pomen dr. Anti Trumbiću u Zagrebu. I., 35, 26. XI. 1943., 5. 462. ANONIM: Pomen Stipanu Radiću u Hrvatskoj. I., 20, 13. VIII. 1943., 5. 116 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski... 463. ANONIM: Povišenje cijena mesa u Hrvatskoj. I. 8., 21. V. 1943., 2. 464. ANONIM: Pravo Hrvatske na Jadran. I., 27, 1. X. 1943., 3. 465. ANONIM: Predsjednik Hrvatske vlade. I., 11, 11. VI. 1943., 3. 466. ANONIM: Prenos zemnih ostataka posljednjeg Zrinskog. II., 5, 4. II. 1944., 5. 467. ANONIM: Preneseni su u Zagreb zemni ostaci i poslijednjeg Zrinjskog. II., 20, 19. V. 1944., 468. ANONIM: Premiju od milijun kuna dobio je jedan obućar u Zagrebu. I., 24, 10. IX. 1943., 5. 469. ANONIM: Proslava blagdana hrvatskog mučenika bl. Nikole Tavelića. I., 35, 26. XI. 1943., 4. 470. ANONIM: Raskomadani leševi u Zagrebu. II., 31, 4. VIII. 1944., 5. 471. ANONIM: Razvoj seljačke književnosti u Hrvatskoj. II., 37, 15. IX. 1944., 7. 472. ANONIM: Reportaža iz Hrvatskog naroda. II., 27, 7. VII. 1944., 5. 473. ANONIM: Sarajevski Osvit o radu Hrvatske vlade. II., 6, 11. II. 1944., 2. 474. ANONIM: Sastavljena je nova hrvatska vlada. I., 29, 15. X. 1943., 3. 475. ANONIM: Smrtna presuda u Hrvatskoj. I., 1, 2. IV. 1943., 5 476. ANONIM: Spomen marke u Hrvatskoj. II., 20, 19. V. 1944., 5. 477. ANONIM: Stjepan Radić kao novinar i publicist. II., 18, 5. V. 1944., 6. 478. ANONIM: Šesnaest godišnjica mučeničke smrti Stjepana Radića. II., 34, 25. VIII. 1944., 4. 479. ANONIM: Šezdesetogodišnjica rođenja i četrdesetogodišnjica stvaranja velikog kipara Meštrovića. I., 23, 3. IX. 1943., 7. 480. ANONIM: Telegram dr. Mile Budaka novog hrvatskog ministra Kállay-u. I., 5, 30. IV. 1943., 3. 481. ANONIM: U Hrvatskoj. I., 11, 11. VI. 1943., 3; I., 16, 16. VII. 1943., 3. 482. ANONIM: U Hrvatskoj se regrutuju svi studenti. II., 32, 11. VIII. 1944., 5. 483. ANONIM: U Hrvatskoj se otvara japansko poslanstvo. II., 6, 11. II. 1944., 5. 484. ANONIM: U Hrvatskoj se već isplaćuje trinaesta plaća. I., 22, 27. VIII. 1943., 5. 485. ANONIM: U Hrvatskoj je određena civilna mobilizacija. II., 9, 3. III. 1944., 5. 106-120 486. ANONIM: U Hrvatskoj je podijeljeno 130 milijuna brze pomoći. II., 4, 28. I. 1944., 5. 487. ANONIM: U Hrvatskoj uvedena predaja žitarica. I., 17, 23. VII. 1943., 3. 488. ANONIM: U Hrvatskoj je obustavljen željeznički promet. II., 2, 14. I. 1944., 5. 489. ANONIM: U svome stanu ubijen je hrvatski general. II., 33, 18. VIII. 1944., 5. 490. ANONIM: U Osijeku. I., 19, 6. VIII. 1943., 3. 491. ANONIM: U Zagrebu. I., 31, 29. X. 1943., 3. 492. ANONIM: U Hrvatskoj ograničena potrošnja soli. I., 40, 31. XII. 1943., 2. 493. ANONIM: U Zagrebu je zabranjeno polivanje ulica. I., 1, 2. IV. 1943., 5. 494. ANONIM: Uklonjen je „rimski stub” u Splitu. I., 34, 19. XI. 1943., 5. 495. ANONIM: Uspih hrvatskih avijatičara na Istočnom frontu. I., 13, 25. VI. 1943., 5. 496. ANONIM: Ustašu Stjepana Siletića ubili su. I., 9., 28. V. 1943., 2-3. 497. ANONIM: Ustaški glavni stan. I., 26, 24. IX. 1943., 3. 498. ANONIM: Uvedena je opća obaveza rada u Hrvatskoj. II., 40, 6. X. 1944., 2. 499. ANONIM: Već i 17-ogodišnji mladići moraju na radnu službu u Hrvatskoj. I., 34, 19. XI. 1943., 5. 500. ANONIM: Visoki činovnici ministarstva u Hrvatskoj osuđeni na smrt radi pronevere. I., 3, 16. IV. 1943., 5. 501. ANONIM: Zagreb ima pola milijuna stanovnika. II., 20, 19. V. 1944., 5. 502. ANONIM: Zagrebačka spomenmarka spada među najljepše marke svijeta. I., 10, 4. VI. 1943., 5. 503. ANONIM: Zagrebački perivoj Maksimir. I., 25, 17. IX. 1943., 5. 504. ANONIM: Zagrebačka policija. I., 16, 16. VII. 1943., 3. 505. ANONIM: Zamjena u Hrvatskoj. II., 16, 21. IV. 1944., 5. ITALIJA ANONIM: Ako se Italija isključi iz rata. I., 15, 9. VII. 1943., 2. 507. ANONIM: Apenini su konačne obranbene linije u Italiji. II., 28, 14. VII. 1944., 4. 117 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski... 508. ANONIM: Badogijev proglas italijanskom narodu. I., 26, 24. IX. 1943., 4. 509. ANONIM: Benitto Mussollini. I., 32, 5. XI. 1943., 2. 510. ANONIM: Bonomi je organizovao novu italijansku vladu. II., 24, 16. VI. 1944., 3. 511. ANONIM: Bonomieva vlada seli se u Rim. II., 28, 14. VII. 1944., 4. 512. ANONIM: Događaji u Italiji. I., 19, 6. VIII. 1943., 2. 513. ANONIM: General Aleksander čini velike pripreme u Južnoj Italiji. II., 12, 24. III. 1944., 3. 514. ANONIM: Građanska mobilizacija u Italiji. I., 17, 23. VII. 1943., 3. 515. ANONIM: I Roozvelt traži bezuslovnu kapitulaciju Italije. I., 19, 6. VIII. 1943., 2. 516. ANONIM: Italijanski diplomati zadržani su u Njemačkoj. I., 29, 15. X. 1943., 2. 517. ANONIM: Mussolini je 60 godina. II., 31, 4. VIII. 1944., 5. 518. ANONIM: Mussolinijev proglas italijanskom narodu. II., 23, 9. VI. 1944., 2. 519. ANONIM: Napad na Siciliu. I., 16, 16. VII. 1943., 2. 520. ANONIM: Napulj. I., 19, 6. VIII. 1943., 3. 521. ANONIM: Italija. I., 16, 16. VII. 1943., 3; I., 21, 20. VIII. 1943., 2. 522. ANONIM: Italija ima 45.859.000 stanovnika. I., 18, 30. VII. 1943., 4. 523. ANONIM: Italija je obustavila borbu. I., 24, 10. IX. 1943., 3. 524. ANONIM: Italijani. I., 2. 14. I. 1944., 3. 525. ANONIM: Italijanska flota. I., 12, 18. VI. 1943., 2. 526. ANONIM: Italijanska vlada. I., 13, 25. VI. 1943., 2. 527. ANONIM: Italijanska vlada je preuzela upravu u okupiranim dijelovima Italije. II., 7, 18. II. 1944., 4. 528. ANONIM: Italijanske granice. I., 22, 27. VIII. 1943., 3. 529. ANONIM: Italijanske trupe. I., 25, 17. IX. 1943., 3. 530. ANONIM: Italijanske žene i djeca iz Afrike. I., 10., 4. VI. 1943., 2. 531. ANONIM: Italijanski državni tajnik. I., 9, 28. V. 1943., 2-3. 532. ANONIM: Italijanski kralj. I., 29, 15. X. 1943., 3. 533. ANONIM: Italijanski poslanik u Schtockholmu. I., 26, 24. IX. 1943., 3. 106-120 534. ANONIM: Italijanski prestolonasljednik; I., 13, 25. VI. 1943., 2; I., 17, 23. VII. 1943., 3. 535. ANONIM: Italijanski prijestolonaslednik o italijanskom naoružanju. I., 9, 28. V. 1943., 3. 536. ANONIM: Italijansko bojište. I., 26, 24. IX. 1943., 3; I., 31, 29. XI. 1943., 2; I., 33, 12. XI. 1943., 2; I., 34, 19. XI. 1943., 2; I., 35, 26. XI. 1943., 2; I., 38, 17. XII. 1943., 2; II., 4, 28. I., 1944., 2; II., 11, 17. III. 1944., 2; II., 18, 5. V. 1944., 3. 537. ANONIM: Italijansko kopno. I., 21, 20. VIII. 1943., 2. 538. ANONIM: Iz republikanske Italije. II., 13, 31. III. 1944., 5. 539. ANONIM: Iz Rima. I., 38, 17. XII. 1943., 3. 540. ANONIM: Kralj Vitorio Emanuel. I., 36, 3. XII. 1943., 2. 541. ANONIM: Korzika. I., 27, 1. X. 1943. 4. 542. ANONIM: La Guardia će preuzeti vođenje italijanske samouprave. II., 39, 29. IX. 1944., 5. 543. ANONIM: Mađarsko – italijansko prijateljstvo: Mussolini. I., 19, 6. VIII. 1943., 3. 544. ANONIM: Milano. I., 23, 3. IX. 1943., 2. 545. ANONIM: Mussolini. I., 18, 30. VII. 1943., 3; I., 21, 20. VIII. 1943., 2; I., 25, 17. IX. 1943., 3; I., 27, 1. X. 1943. 4. 546. ANONIM: Mussolinijeva djela. I., 22, 27. VIII. 1943., 3. 547. ANONIM: Napulj. I., 9, 28. V. 1943., 2-3; I., 28. 8. X. 1943., 4. 548. ANONIM: Na sastanku Hitler-Mussolini donete su važne odluke vojne i političke prirode, I., 3, 16. IV. 1943., 3. 549. ANONIM: Na Siciliji. I., 18, 30. VII. 1943., 3. 550. ANONIM: O bombardovanju italijanske provicije. I., 21, 20. VIII. 1943., 2. 551. ANONIM: Palermo. I., 25, 17. IX. 1943., 3. 552. ANONIM: Pester Loyd o položaju na italijanskom bojištu. II., 15, 14. IV. 1944., 6. 553. ANONIM: Promjene u Italiji: Churchill o novoj italijanskoj vladi. I., 18, 30. VII. 1943., 2. 554. ANONIM: Reggeli Magyarorszáág o italijanskom bojištu. II., 25, 21. VI. 1944., 4; II., 29, 21. VII. 1944., 4. 555. ANONIM: Rim. I., 15, 9. VII. 1943., 2. 556. ANONIM: Rim i okolina. I., 15, 9. VII. 1943., 2; I., 17, 23. VII. 1943., 3; I., 18, 30. VII. 1943., 3. 557. ANONIM: Senzacionalne pojedinosti o spasavanju Mussolinija. I., 25, 17. IX. 1943., 5. 118 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski... 558. ANONIM: Stanovništvo Rima. I., 17, 23. VII. 1943., 3. 559. ANONIM: Sud u Rimu. I., 12, 18. VI. 1943., 2. 560. ANONIM: Talijanska vlada preselila se iz Rima na sjever. I., 29, 15. X. 1943., 3. 561. ANONIM: Treći front; Italija. I., 20, 13. VIII. 1943., 3. 562. ANONIM: U Đenovi. I., 25, 17. IX. 1943., 3. 563. ANONIM: U Milanu. I., 28. 8. X. 1943., 4. 564. ANONIM: U Italiji žene i muškarci pozvani u radnu službu: I., 13, 25. VI. 1943., 2. 565. ANONIM: U Italiji. I., 1, 7. I. 1944., 3; I., 19, 6. VIII. 1943., 3; I., 22, 27. VIII. 1943., 3; I., 27, 1. X. 1943. 4; I., 34, 19. XI. 1943., 3. 566. ANONIM: U Rimu. I., 18, 30. VII. 1943., 3; I. 30, 22. X. 1943., 2. 567. ANONIM: U sjevernoj Italiji. II., 35, 1. IX. 1944., 5. 568. ANONIM: U Torinu; I., 30, 22. X. 1943., 2. 569. ANONIM: Unutarnja situacija Italije. I., 20, 13. VIII. 1943., 2. 570. ANONIM: 20. milijardi lira štete. I., 23, 3. IX. 1943., 2. 571. ANONIM: 14.000 Italijana. I., 1, 7. I. 1944., 3. JAPAN ANONIM: Američko-japansko bojište. II., 9, 3. III. 1944., 4. 573. ANONIM: Cijeli japanski garnizon poginuo je junačkom smrću na otoku Sajpan. II., 29, 21. VII. 1944., 574. ANONIM: Herojsko držanje japanskih vojnika u borbi na Aleutskom otočju Attu. I., 10, 4. VI. 1943., 3. 575. ANONIM: Invazija na Japan. II., 23, 9. VI. 1944., 7. 576. ANONIM: Japan. I., 16, 16. VII. 1943., 2; I., 18, 30. VII. 1943., 3; .I. 30, 22. X. 1943., 2. 577. ANONIM: Japan; 290 žrtava. I., 25, 17. IX. 1943., 3. 578. ANONIM: Japan na dalekom istoku. I., 1, 2. IV. 1943., 2. 579. ANONIM: Japanci; I., 34, 19. XI. 1943., 3. 580. ANONIM: Japanska flota. I., 15, 9. VII. 1943., 2; I., 16, 16. VII. 1943., 3. 581. ANONIM: Japanska historija došla je na kritičnu točku preokreta. II., 35, 1. IX. 1944., 5. 106-120 582. ANONIM: Japanska vlada. II., 3, 11. VIII. 1944., 5. 583. ANONIM: Japanski admiral Jamomoto. I., 9, 28. V. 1943., 2-3. 584. ANONIM: Japanski ambasador. I., 11, 11. VI. 1943., 3; I., 15, 9. VII. 1943., 2. 585. ANONIM: Japanski parlament. I., 13, 25. VI. 1943., 2. 586. ANONIM: Na Japan. I., 22, 27. VIII. 1943., 3. 587. ANONIM: Objava rata Japanu. I., 10., 4. VI. 1943., 2. 588. ANONIM: Prekinuti su finsko-japanski diplomatski odnosi. II., 39, 29. IX. 1944., 5. 589. ANONIM: Promjene u japanskoj vladi. I., 5., 30. IV. 1943., 2; II., 30, 28. VII. 1944., 5. 590. ANONIM: Promjene u Japanu. II., 9, 3. III. 1944., 3. 591. ANONIM: Protiv Japana. I., 23, 3. IX. 1943., 2. 592. ANONIM: Saveznici pripremaju u Kini veliku ofanzivu protiv Japana. II., 7, 18. II. 1944., 4. 593. ANONIM: Stanje japanske mornarice. II., 36, 8. IX. 1944., 5. 594. ANONIM: Tako je nastao Japan. II., 39, 29. IX. 1944., 8. 595. ANONIM: Težak je rat protiv Japana. I., 21, 20. VIII. 1943.,6. 596. ANONIM: Tokijski Simbum. I., 9, 28. V. 1943., 2-3. 597. ANONIM: Vanredno zasjedanje japanske narodne skupštine. II., 33, 18. VIII. 1944., 5. 598. ANONIM: Zemlja izlazećeg sunca. II., 33, 18. VIII. 1944., 6-7. JUGOSLAVIJA ANONIM: Churchill i Eden sastali su se u Kairu i sa kraljem Petrom. I., 38, 17. XII. 1943., 3. ANONIM: Jugoslovenska emigrantska vlada. I., 28. 8. X. 1943., 4. 601. ANONIM: Jugoslovenski avijatičari. I., 34, 19. XI. 1943., 3. 602. ANONIM: Jugoslovenski kralj Petar. II., 24, 16. VI. 1944., 5. 603. ANONIM: Kneza Pavla neće izručiti emigranskoj vladi. I., 33, 12. XI. 1943., 4. 604. ANONIM: Kralj Petar seli se u Kairo. I., 20, 13. VIII. 1943., 3. 119 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012. Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski... 605. ANONIM: Ljubljana, Rijeka i Dalmacija. I. ,20, 13. VIII. 1943., 3. 606. ANONIM: Nijemci o nastojanju Petra Karađorđevića. II,. 23, 9. VI. 1944., 4. 607. ANONIM: Novo jugoslovenska vlada. I., 20, 13. VIII. 1943., 3. 608. ANONIM: Petar Kralj Jugoslavije. I., 33, 12. XI. 1943., 4. 609. ANONIM: Prijavljivanje životinja koje su zaostale od jugoslovena. I., 8, 21. V. 1943., 5. 106-120 610. ANONIM: Rusija je sklona da sklopi poseban sporazum sa Grčkom i Jugoslavijom. I., 33, 12. XI. 1943., 2. KANADA ANONIM: Nove kanadske trupe,. I., 18, 30. VII. 1943., 3. 612. ANONIM: U Kanadi. I., 22, 27. VIII. 1943., 3. 120 Klasje naših ravni, 7.-8., 2012.
© Copyright 2024 Paperzz