Ljubite jedni druge!
Pročitaj i daruj drugima
Glasilo ne samo za mladež • GOD. XI (2012)
ISSN 1847-2281
[ vjera ]
Pokazuje nam put do Neba
[ obitelj ]
Pornografizacija društva
[ mladima ]
Isuse, ja se uzdam u Tebe!
Otvorite vrata Kristu
[ svjedočanstvo ]
Bio sam ateist
Nadgrobna ploča Ivana Pavla II.
prenesena iz Rima u novosagrađeni
Centar Ivana Pavla II. u Krakovu.
[ sadržaj ]
[ predgovor ]
Isuse, ja se uzdam u Tebe!
4
[ Pobožnost Milosrdnom Isusu i sv. Faustini ]
Nedjelja Božjeg milosrđa i zahvala
za beatifikaciju Ivana Pavla II. u Trnovčici
6
Litanije (zazivi) Božjem milosrđu
9
Litanije u čast sv. Faustine 10
Molitva pape Ivana Pavla II. sv. Faustini 11
Molitva sv. Faustine Božjem milosrđu 11
Devetnica u čast Božjeg milosrđa 12
Krunica Božjeg milosrđa13
Iz Dnevnika13
[ vjera ]
Pokazuje nam put do Neba 14
Vjera i razum 17
Gdje je Petar, ondje je Crkva 20
Pokreti potpore bezboštvu 23
Gubitak vjere 26
Korijen nevjere i okultizma 28
Duhovna baština bl. Ivana Pavla II. 31
[ obitelj ]
Gospodin, Bog tvoj, Bog je vjerni 34
Pornografizacija društva 35
[ mladima ]
Budi živo svetohranište! 39
Otvorite vrata Kristu 40
Čistoća vrijedna života – Santa Scorese 42
[ svjedočanstva ]
Nakladnik: RKT Župa B. D. Marije Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea,
Trnovčica – Zagreb, Tomaševa 22 • Prema poljskom izvorniku: Miłujcie się
(izdavač: Družba Kristovih misionara – TCHr) • Odgovara: p. Andrzej Wośko
SCJ, župnik • Urednica: Jelena Vuković ([email protected]) • Prijevod s
poljskog: Jelena Vuković • Lektura: Marija Vuković • Grafičko uređenje: Tomislav Košćak • Tisak: Grafocentar • Donator: Štovatelji Božjeg milosrđa,
Faustinum, RKT Župa B. D. Marije Majke Crkve, Trnovčica – Zagreb • Broj je
besplatan i izlazi jednom godišnje • Broj posvećujemo sv. Maksimilijanu Kolbeu u godini ­njemu posvećenoj u župi u Trnovčici (14. 8. 2011. – 10. 10. 2012.),
a uoči Godine vjere koju proglašava papa Benedikt XVI. (11.10.2012. – 24. 11.
2013.) • www.scj.hr • Dobrovoljne priloge za potporu Glasilu moguće uplatiti na žiro račun: 2360000-1101363311 (s naznakom: za Ljubite jedni druge!)
Bio sam ateist 46
S krunicom u ruci 48
Počeo sam iznova 48
Mislila sam da sam super-katolkinja 50
Susreo sam Milosrdnog 52
Milosrđe Božje, jedina nada duše 54
Moj život je čudo! 55
Čisti, oslobađa, ozdravlja… 56
Bit će ih troje! 58
[ molitveni kutak ]
Litanije Presvetom Srcu Isusovu 59
Litanije zadovoljštine Srcu Isusovu 60
Litanije za svećenike 61
Litanije u čast svetog Andrije apostola 62
[ predgovor ]
Isuse, ja se uzdam u Tebe!
Dragi čitatelji glasila Ljubite jedni druge, sve Vas pozdravljam i blagoslivljam.
vanje Božjeg milosrđa, te prijevode, obrasce molitava
koje je zapisala sv. Faustina.
Ukratko – nužno je ujednačavanje terminologije
i svih molitava, molitvenih obrazaca, vezanih uz
ovu pobožnost. Konkretna situacija na terenu pokazuje kako je u trenutnoj uporabi nekoliko načina moljenja Krunice Božjeg milosrđa, što uvelike zbunjuje
vjernike, a ponajviše štovatelje Božjeg milosrđa.
Božansko ili Božje milosrđe?
M
olim Vas pročitajte sve, upravo sve – od
prve do zadnje stranice ovoga broja. Pripremili smo ga s ljubavlju za Vas. Ako
treba i dva puta pročitajte. Najprije »iskoristite« molitveni kutak za sebe i u molitvu uključite prijatelje,
članove obitelji i štovatelje Božjeg milosrđa.
Prošle godine, 22. veljače 2011. godine, navršilo se
80 godina od objava i poruka koje je Milosrdni Isus
po sv. Faustini darovao Crkvi, a time i čitavom svijetu. I nama – svakom ponaosob, osobito čitateljima
ovoga glasila.
Dragi moji! Ispred mene se, dok ovo pišem, nalazi
Dnevnik sv. Faustine na poljskom i na hrvatskom jeziku. Uspoređujem ih i pomalo mi je žao što se od davne 1998. godine do danas stvari nisu puno pomakle
naprijed. Učinjeno je mnogo oko širenja pobožnosti
i slično, no… Nešto vrlo važno ostalo je neriješeno.
Naime, hrabro ću reći ovo: što se ove pobožnosti
tiče, na hrvatskom govornom području vlada »nered«. Mislim tu prvenstveno na usuglašavanje i ujednačavanje načina moljenja Krunice Božjeg milosrđa,
zatim na terminologiju koja se koristi vezano uz što-
4
[ Ljubite jedni druge ]
U posljednje vrijeme među vjernike prodrlo je nekoliko različitih termina za istu »pojavnost«, a što nikako nije dobro i ne može tako ostati.
Naime, Božje milosrđe nije nikakvo Božansko milosrđe. Premda sam svećenik iz Poljske pa mi netko
može reći: što Ti imaš s tim?, ipak moram, ako ništa
drugo, na stranicama ovoga glasila javno i glasno
reagirati i upozoriti na nepravilnosti. Naravno, Vas
čitatelje molim molitvenu potporu u svezi s tim.
U izvorniku na poljskom stoji ovako: Bożego
miłosierdzia (Božjeg), a ne Boskiego miłosierdzia
(božanskog). Pa sada vidite da to nije isto.
Treba biti Božjeg milosrđa, a ne Božanskog milosrđa. Uspoređujem to sa sljedećim: Boskie Serce Jezusa znači Srce Božansko, Isusa moga … (ima i pjesma).
Ovdje je sve u redu. Najbolje što se može dogoditi.
Nadam se da je to razumljivo.
Konačno, božansko milosrđe određuje svojstvo (kakvo je što), a Božje milosrđe »svojinu«, pripadnost,
osobnost (čije je što)!
Svetkovina Božjeg milosrđa u svijesti katolika
u Hrvatskoj i navođenje svetkovine u katoličkim
kalendarima
Želio bih skrenuti pozornost i na ovo: kod katolika u
Hrvatskoj još uvijek je blijeda svijest o drugoj vazmenoj
nedjelji kao Nedjelji Božjeg milosrđa! Koriste se vrlo
često pojmovi Bijela nedjelja, Mali Uskrs, 2. vazmena, no
teško zaživljuje pojam Nedjelje Božjeg milosrđa. A to
je toliko važno i potrebno. Bl. Ivan Pavao II., izričito je
to tražio, po objavama koje je sv. Faustini uputio sam
Isus, i odredio da se druga vazmena nedjelja časti kao
Nedjelja Božjeg milosrđa. Sam je Bog to još snažnije potvrdio po preminuću bl. Ivana Pavla II., Velikog
Pape, upravo uoči svetkovine Božjeg milosrđa, 2005.
Jednako tako, u većini katoličkih kalendara u Hrvatskoj nije obilježeno da je druga nedjelja po Uskrsu
Nedjelja Božjeg milosrđa. Oni koji pripremaju kalendare kao da se već godinama oglušuju. Nedavno
[ ]
sam naišao na »katolički kalendar« koji je dao tiskati
jedan dnevni list gdje su istaknuti neki stari državni
»blagdani« (iz doba komunizma!?), a nedostaju vrlo
važni crkveni blagdani.
Načini moljenja Krunice Božjeg milosrđa
Sad ću navesti načine moljenja Krunice Božjeg milosrđa i nekih molitava povezanih s ovom pobožnošću,
a koji su već dugo u praksi. To je vjerojatno samo djelić onoga s čime sam ja osobno upoznat, a ima toga
sigurno još. Žarko čeznem da se na hrvatskom govornom području svugdje moli ujednačeno.
Želim kazati i ovo: kad hodočasnici iz Hrvatske stignu u Poljsku u svetište Božjeg milosrđa, Łagiewniki
u Krakovu, naveliko se zbunjeni. Zašto? Naime, kad
se na hrvatskom jeziku moli Krunica Božjeg milosrđa,
odmah se vidi da Hrvati mole prema: kakav kraj – takav
običaj jer nema ujednačenog molitvenog obrasca.
Evo nekoliko primjera različitih naziva koji se koriste:
pobožnost u čast Božanskom milosrđu,
pobožnost u čast Božjeg milosrđa,
pobožnost u čast Božjem milosrđu…
Kao što sam ranije rekao, prvo određuje svojstvo
(kakvo je što), a drugo i treće »svojinu«, pripadnost,
osobnost (čije je što)!
Uputno je dakle upotrebljavati: Božjeg milosrđa, odnosno Božjem milosrđu, jer ovo pobliže objašnjava samu bit ovog otajstva: Bog je milosrdan i milostiv, pun ljubavi… U poniznosti i ljubavi svojih srdaca želimo odati čast Njegovom – Božjem milosrđu.
Na isto je potrebno paziti kod naziva same svetkovine. Naime, u uporabi je i Nedjelja Božjeg milosrđa i Nedjelja Božanskog milosrđa ili slično… Dakle potrebno je svakako ujednačiti naziv blagdana.
Osobno mislim da nipošto ne bi trebalo pisati Nedjelja Božanskog milosrđa!
Želio bih, a i potrebno je unutar Crkve u Hrvata, da se odgovorni za ovu problematiku pozabave
i ujednačavanjem moljenja Krunice Božjeg milosrđa.
Do danas se proširilo nekoliko načina moljenja.
Tako se uvodna molitva moli na nekoliko načina:
a) Vječni Oče, prikazujemo Ti Tijelo i Krv, dušu i
božanstvo Tvoga preljubljenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, kao zadovoljštinu za
naše grijehe i grijehe cijeloga svijeta.
b) V
ječni Oče, prikazujemo Ti Tijelo i Krv, dušu i
božanstvo Tvoga ljubljenoga Sina, našega Isusa
Krista, kao naknadu za naše grijehe i grijehe
cijeloga svijeta.
Zatim deset puta:
a) Po pregorkoj muci Isusovoj, smiluj se nama i
cijelome svijetu.
b) Po pregorkoj muci Isusovoj, milosrdan budi
nama i cijelome svijetu.
c) P
o pregorkoj muci Njegovoj, smiluj se nama i
cijelome svijetu.
d) Po pregorkoj muci Njegovoj, milosrdan budi
nama i cijelome svijetu.
e) Poradi njegovog bolnog trpljenja, smiluj se nama
i cijelome svijetu.
Na poljskom izvorniku stoji: Dla Jego bolesnej
męki, miej miłosierdzie dla nas i świata całego.
S mojim sadašnjim poznavanjem hrvatskog jezika, ovu bih molitvu doslovno preveo ovako:
Zarad/Poradi Njegove pregorke muke,
imaj milosrđa za nas i za cijeli svijet.
Pored ovog doslovnog prijevoda, osobno bih birao između dva obrasca:
Po pregorkoj muci Isusovoj,
smiluj se nama i cijelome svijetu
ili:
Po pregorkoj muci Njegovoj,
milosrdan budi nama i cijelome svijetu.
Završetak Krunice, Bogu hvala, moli se svuda isto:
Sveti Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože,
smiluj se nama i cijelome svijetu!
No, upitan je i prijevod završne molitve: O, Krvi i
Vodo što potekoste iz Srca Isusova kao izvor milosrđa za nas, u Vas se uzdam!
Poljski tekst glasi: O Krwi i Wodo, któraś wytrysneła z Serca Jezusowego jako zdrój miłosierdzia dla
nas, ufam Tobie! (Dn 84). Prema poljskom izvorniku
trebalo bi stajati: uzdam se u Te/Tebe!
Dakle: ne – uzdam u Vas!, nego uzdam se u Te/Tebe!,
budući da se zaziv odnosi na Srce iz kojega su potekle
Krv i Voda.
Usklik ispod slike Milosrdnog Isusa
Treba ujednačiti i natpis (usklik) ispod slike Milosrdnog Isusa, a kako je On sam tražio preko sv. Faustine
u Dnevniku »Navečer, kad sam bila u ćeliji (22. veljače 1931.), ugledala sam Isusa, Gospodina, u bijeloj
odjeći. Jedna ruka je podignuta za blagoslov, druga
je dodirivala odjeću na grudima. Iz otvorenog dijela
odjeće na prsima izlazile su dvije velike zrake: crvena i bijela. Šuteći promatrah Gospodina. Moja duša
je bila prožeta strahom, ali i velikom radošću. Nakon
nekog vremena Isus mi reče: ‘Naslikaj sliku prema
onom što vidiš, s potpisom: Isuse, ja se uzdam u
Tebe. Ja želim da se ta slika štuje, najprije u vašoj kapeli, a onda u cijelom svijetu’.« (Dn 47):
Natpis na poljskom glasi: Jezu, ufam Tobie!
I ovaj usklik treba ujednačiti jer su razne forme u
uporabi: Isuse, ja se uzdam u Tebe!; Isuse, u Tebe se
uzdam!; Isuse, uzdam se u Te!; Isuse, pouzdajem se
u Te! Možda geslo bl. nadbiskupa A. Stepinca može
poslužiti kao primjer: U Tebe se, Gospodine, uzdam!
[ Godina XI • 01-2012 ]
5
[ Pobožnost Milosrdnom Isusu i sv. Faustini ]
Kao zaključak
Svi mi koji u ovoj stvari imamo i možemo nešto reći
i na bilo koji način pomoći požurimo jer upozorenje
glasi:
»Prije nego što dođem kao Pravedni sudac, doći
ću kao Kralj milosrđa. Prije nego što započne Dan
pravednosti ljudima dat će se sljedeći znak na nebu:
Svo svjetlo ne nebu ugasit će se i bit će velika tama na
cijeloj zemlji. Onda će se pojaviti znak križa na nebu
i iz svih otvora, gdje su bile probijene ruke i noge
Spasiteljeve, izvirat će velike svjetlosti koje će neko
vrijeme osvjetljivati zemlju. To će se dogoditi kratko
prije Sudnjeg dana.« (Dn 83).
Ovdje ponizno predlažem, a o prvoj obljetnici
proglašenja Ivana Pavla II. blaženim, da se na razini
Hrvatske biskupske konferencije, njenih odgovornih
tijela (2009. godine pisao sam već o tome HBK-u i Biskupskoj komisiji HBK za liturgiju), uz pomoć kvalificiranih stručnjaka, provjeri na izvorima i odredi
način moljenja navedenih molitava, te odobrenu,
službenu verziju pošalje na sve župe hrvatskog govornog područja. Ovime želim pomoći vjernicima,
nama svećenicima, te cijeloj Crkvi u Hrvata.
Na blagdan Obraćenja sv. Pavla Apostola,
A.D. 2012.
Uz pozdrave, p. Andrzej Wośko, SCJ,
župnik u Trnovčici, Zagreb
Nedjelja Božjeg milosrđa
i zahvala za beatifikaciju Ivana Pavla II. u Trnovčici
U župi B. D. Marije Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea u zagrebačkoj Trnovčici,
kao i prethodnih godina, u nedjelju, 1. svibnja 2011. u 15 sati, svečano je proslavljena
svetkovina Božjeg milosrđa.
Z
a proslavu svetkovine župljani i brojni štovatelji Božjeg milosrđa i svete Faustine Kowalske
pripremali su se velikom devetnicom koja je
započela na Veliki petak u 15 sati, a završila u subotu uoči svetkovine. Kroz devet dana, nakon pobožnosti i svete Mise u 15 sati, vjernici su imali priliku
izraziti štovanje relikviji, djeliću kosti, svete Faustine
Kowalske, koju su za ovu prigodu ocima dehonijancima ustupili oci pavlini. Oci pavlini zauzimaju se
za nerođene te svoj apostolat kako u svijetu, tako i u
Hrvatskoj i svako nerođeno dijete stavljaju pod moćnu zaštitu upravo ove svetice koja je svijetu prenijela
poruku neizmjernog Božjeg milosrđa.
U duhu zahvale za bl. Ivana Pavla II.
Svečanu pobožnost i Misu u čast Božjeg milosrđa, u
duhu zahvale za novog blaženika Crkve Ivana Pavla
II., proglašenog blaženim upravo taj dan, predslavio
je o. Andrzej Wośko SCJ, župnik, u zajedništvu s Danijelom Hranilovićem, svećenikom Grkokatoličke Crkve. O. Wośko istaknuo je u homiliji osnovne značajke
štovatelja Božjeg milosrđa rekavši: »Štovatelj neizmjernog Božjeg milosrđa treba biti ustrajan i hrabar
svjedok Milosrdnog Isusa, kojeg na slici prepoznajemo kao Uskrslog koji izlazi iz groba. Desna mu je ruka
podignuta na blagoslov, a lijeva položena na Srce iz
6
[ Ljubite jedni druge ]
[ ]
kojeg izviru dvije zrake, bijela i crvena, Krv i Voda,
znakovi milosti Božje koji se izražavaju u svetim sakramentima: Krštenju, Potvrdi, Pomirenju i svetoj Euharistiji.«
O. Wośko povezao je lik svete Faustine i lik blaženog Ivana Pavla II. Naime, dana 30. travnja 2000., na
svetkovinu Božjeg milosrđa, upravo je Ivan Pavao II.
proglasio sestru Faustinu svetom, a riječi sv. Faustine zapisane u Dnevniku: »Kad sam molila za Poljsku
čula sam riječi: ‘Poljsku sam posebno zavolio i ako bude
poslušna Mojoj volji uzvisit ću je u njezinoj snazi i svetosti. Iz nje će proizaći jedna iskra koja će pripraviti svijet
na Moj konačni dolazak’.« (Dn 1732) našle su svoje ispunjenje upravo u osobi Ivana Pavla II., koji je poput
Božje iskre uistinu zapalio svijet za Boga.
Poziv na svetost
U svojoj homiliji o. Wośko pozvao je brojne okupljene vjernike, župljane i hodočasnike: »Živite sveto,
jer domovina je vaša na nebu. Budni budite! Budite pripravni jer Milosrdni Isus opominje: ‘Prije nego
što dođem kao Pravedni Sudac doći ću kao Kralj milosrđa.
Prije nego što dođe dan pravednosti ljudima će se dati sljedeći znak na nebu: Sva svjetla na nebu ugasit će se i bit
će velika tama na cijeloj zemlji. Onda će se pojaviti znak
križa na nebu i iz svih otvora, gdje su bile probijene ruke
i noge Spasiteljeve, izvirat će velike svjetlosti, koje će neko
vrijeme osvjetljivati zemlju. To će se dogoditi kratko prije
Sudnjeg dana.’« Potom je o. Wośko, zahvalio mladima svoje župe na ljubavi prema bl. Ivanu Pavlu II.
koju su izrazili na poseban način još 2005. godine,
[ Godina XI • 01-2012 ]
7
[ Pobožnost Milosrdnom Isusu i sv. Faustini ]
neposredno nakon njegove smrti, prikupljanjem
sredstava i postavljanjem reljefa Ivana Pavla II. u župnoj crkvi, tik uz »najsjajniji lik Crkve u Hrvata«, bl.
Alojzija Stepinca. Bio je to prvi reljef Ivana Pavla II.
postavljen u neku župnu crkvu u Hrvatskoj. »Ivan
Pavao II. bio je naš Papa! Živio je na i po Marijinom
Srcu – Totus tuus! Bio je ponizan, poslušan i potpuno
predan Božjoj volji. Život je za njega bio svetinja –
od začeća do prirodne smrti. Volio je djecu, mlade i
stare. Trpljenju je vratio smisao, kako kroz riječ, tako
i po vlastitom primjeru, prihvativši ga kao čin suotkupljenja« - zaključio je o. Wośko.
8
[ Ljubite jedni druge ]
Tjedan zahvale Božjem milosrđu
Na kraju Mise, nakon otpjevane zahvalne pjesme
Tebe Boga hvalimo, o. Wośko pozvao je sve prisutne na
Misu zahvalnicu, u nedjelju, 8. svibnja 2011. u 20.30
sati, nakon koje će se održati svečana procesija sa
slikom i moćima blaženog Ivana Pavla II., ulicama
župe, čime će biti zaokružen Tjedan zahvale Božjem
milosrđu za dar blaženog Ivana Pavla II. Kroz taj tjedan vjernici su mogli doći u župnu crkvu od 7 sati
ujutro do 21.37 sati navečer te iznijeti svoje prošnje,
nakane i zahvale pred reljefom pape Ivana Pavla II.
Jelena Vuković
[ ]
LITANIJE (ZAZIVI) BOŽJEM MILOSRĐU
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože,
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,
Milosrđe Božje, što izlaziš iz krila Očeva,
Milosrđe Božje, ti najveća Božja osobitosti,
Milosrđe Božje, ti neshvatljiva tajno,
Milosrđe Božje, izvore što izlaziš iz tajne Presvetoga Trojstva,
Milosrđe Božje, neistraživo razumom ljudi i anđela,
Milosrđe Božje, iz kojega teče sav život i sreća,
Milosrđe Božje, više od neba,
Milosrđe Božje, izvore čuda i tajni,
Milosrđe Božje, što obuhvaća svemir,
Milosrđe Božje, došlo na svijet u osobi utjelovljene Riječi,
Milosrđe Božje, što izlazi iz otvorene Rane Srca Isusova,
Milosrđe Božje, što se za nas nalazi u Srcu Isusovu, a posebno za grešnike,
Milosrđe Božje, neistraživo u uspostavi Presvete Hostije,
Milosrđe Božje, u osnivanju svete Crkve,
Milosrđe Božje, u sakramentu svetoga Krštenja,
Milosrđe Božje, u našemu opravdanju po Isusu Kristu,
Milosrđe Božje, što nas posebno obuzima u času naše smrti,
Milosrđe Božje, što nam poklanja Vječni život,
Milosrđe Božje, što je uz nas u svakome trenutku našega života,
Milosrđe Božje, što nas zaštićuje od vatre pakla,
Milosrđe Božje, u obraćenju okorjelih grešnika,
Milosrđe Božje, čuđenje anđela i neshvatljivo svetima,
Milosrđe Božje, neistraživo u svim Božjim tajnama,
Milosrđe Božje, što nas podiže iz sve bijede,
Milosrđe Božje, izvore naše sreće i radosti,
Milosrđe Božje, što nas poziva iz ništavila u život,
Milosrđe Božje, što obuhvaća sva djela Njegovih ruku,
Milosrđe Božje, što kruni sve što jest i što će biti,
Milosrđe Božje, u koje smo svi uronjeni,
Milosrđe Božje, slatka utjeho izmučenih srdaca,
Milosrđe Božje, jedina nado očajnih duša,
Milosrđe Božje, odmore srdaca, mire usred užasa,
Milosrđe Božje, srećo i zanose svetih duša,
Milosrđe Božje, što budiš pouzdanje usprkos beznadnosti,
smiluj nam se!
ja se uzdam u Tebe!
Jaganjče Božji, koji si iskazao najveće milosrđe u spasenju svijeta na križu, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji, koji se milosrdno žrtvuješ na svakoj svetoj Misi, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji, koji nam opraštaš grijehe, smiluj nam se!
O neshvatljivo i neistraživo Božje milosrđe... smiluj se nama i cijelome svijetu!
Pomolimo se!
O, Vječni Bože, čije je milosrđe neistraživo i čije je blago smilovanja neiscrpivo, milosno pogledaj na nas i
umnoži u nama svoje milosrđe da u teškim vremenima ne očajavamo i ne budemo obeshrabreni, nego
se predamo s velikim povjerenjem u Tvoju svetu volju, koja je sama ljubav i smilovanje. Amen.
[ Godina XI • 01-2012 ]
9
[ Pobožnost Milosrdnom Isusu i sv. Faustini ]
Pobožnost u čast Svete Faustine
LITANIJE U ČAST SVETE FAUSTINE
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože, Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,
10
smiluj nam se!
Sveta Marijo, moli za nas!
Sveta Faustino, živi svjedoče milosrdnog Nebeskog Oca,
Sveta Faustino, ponizna službenice Isusa – Utjelovljenog milosrđa, Sveta Faustino, poslušno oruđe Duha Posvetitelja,
Sveta Faustino, pouzdana kćeri Majke milosrđa,
Sveta Faustino, posrednice poruke o Božjem milosrđu,
Sveta Faustino, vjerna tajnice riječi Isusa Milosrdnog,
Sveta Faustino, ključarice Boga bogatog milosrđem,
Sveta Faustino, dare Božji za čitav svijet,
Sveta Faustino, koja si vidjela Božju dobrotu u svakom stvorenju,
Sveta Faustino, koja veličaš Boga u otajstvu Njegova Utjelovljenja,
Sveta Faustino, sudionice Gospodinove Muke i Uskrsnuća,
Sveta Faustino, predvoditeljice na Isusovom Križnom putu,
Sveta Faustino, koja si susretala Isusa u svetim sakramentima,
Sveta Faustino, sjedinjena sa Zaručnikom u svojoj duši,
Sveta Faustino, očarana milosrđem Boga u životu Blažene Djevice Marije,
Sveta Faustino, koja ljubiš Crkvu – Mistično Tijelo Kristovo,
Sveta Faustino, jaka pravom vjerom,
Sveta Faustino, ustrajna neslomljivom nadom,
Sveta Faustino, goruća vrućom ljubavlju,
Sveta Faustino, lijepa istinitom poniznošću,
Sveta Faustino, jednostavna djetinjim pouzdanjem,
Sveta Faustino, uzore vršenja volje Božje,
Sveta Faustino, primjeru požrtvovne službe,
Sveta Faustino, čuvarice svećeničkih i redovničkih duša,
Sveta Faustino, zaštito mladih i duša male djece pred Zlim,
Sveta Faustino, nado palih i očajavajućih duša,
Sveta Faustino, jakosti bolesnika i patnika,
Sveta Faustino, koja jačaš pouzdanje u srcima umirućih,
Sveta Faustino, žrtvo za grešnike,
Sveta Faustino, zabrinuta za spasenje svih ljudi,
Sveta Faustino, posrednice duša u čistilištu,
Sveta Faustino, koja moliš milosrđe Božje za cijeli svijet,
moli za nas!
[ Ljubite jedni druge ]
[ ]
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,
oprosti nam, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,
usliši nas, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,
smiluj nam se, Gospodine!
Moli za nas sveta Faustino,
… da životom i riječima naviještamo divna djela
i poruku Božjeg milosrđa.
Pomolimo se!
Milosrdni Bože, primi našu zahvalu
za dar života i djelo svete Faustine i po njezinu
zagovoru pomozi nam rasti u nadi prema Tebi
i milosrđu spram bližnjih.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen.
Molitva pape Ivana Pavla II.
svetoj Faustini
Sveta Faustino, Božji dare našem vremenu,
dare za cijelu Crkvu, isprosi nam da
mognemo shvatiti dubinu Božjeg milosrđa
i pomozi nam da ga osobno doživimo
i svjedočimo našoj braći. Tvoja poruka
svjetlosti i ufanja neka se širi po čitavom
svijetu, neka vodi grešnike obraćenju,
neka ublaža­va svađe i mržnju, neka daruje
svim narodima snagu za djelatnu ljubav
i međusobnu solidarnost. Mi, danas
promatrajući zajedno s tobom lice Krista
Uskrsloga, ponavljamo tvoje riječi pune
povjerenja i pouzdanja: Isuse, ja se uzdam
u Tebe!
Molitva svete Faustine Božjem milosrđu
Toliko često kao što dišu moje grudi, toliko često kao što bije moje srce, toliko često
kao što krv pulsira mojim tijelom, toliko tisuća puta slavim Tvoje Milosrđe, o Presveto Trojstvo.
Želim se sva pretvoriti u Tvoje Milosrđe da bih tako bila živa Tvoja slika.
O, Gospodine, ovo najveće Božje svojstvo, Tvoje neizmjereno Milosrđe,
neka dospije do mog bližnjeg kroz moje srce i moju dušu.
Pomozi mi, o Gospodine, da moje oči gledaju milosrdno, da nikada ne sumnjičim
i ne sudim po vanjštini, nego spoznajem što je lijepo u dušama mojih bližnjih i pomažem im.
Pomozi mi, da moje slušanje bude milosrdno, da budem naklonjena potrebama svojih bližnjih,
da moje uši ne ostanu ravnodušne za boli i žalopojke bližnjih.
Pomozi mi, Gospodine, da moj jezik bude milosrdan, da nikad prezirno ne govorim
o svojim bližnjima, nego da za svakog imam riječ utjehe i praštanja.
Pomozi mi, Gospodine, da moje ruke budu milosrdne i pune dobrih djela,
da svojim bližnjima činim samo dobro, a teže i mučnije poslove uzimam na sebe.
Pomozi mi, da moje noge budu milosrdne, da mojim bližnjima žure uvijek u pomoć
i svladavaju vlastitu iznemoglost i umornost.
Moj pravi odmor neka je u službi bližnjima.
Pomozi mi, Gospodine, da moje srce bude milosrdno, da osjećam sve patnje bližnjeg, da nikom ne
uskratim svoje srce, da iskreno susrećem i one za koje znam da će zloupotrijebiti moju dobrotu.
Ja sama zatvorit ću se u Srce Milosrdnog Isusa.
O vlastitim patnjama šutjet ću.
O, moj Gospodine, neka Tvoje Milosrđe počiva u mom srcu.
Ti Sam zapovijedaš mi da se vježbam u tri stupnja milosrđa:
Prvo: djelo milosrđa – svake vrste.
Drugo: milosrdna riječ – što djelom ne mogu izvršiti neka se ostvari riječima.
Treće: molitva – što ne mogu ostvariti ni djelom niti milosrdnom riječju,
to uvijek mogu molitvom.
Svoju molitvu proširujem tamo, kamo ne mogu dospjeti tjelesno.
O, moj Isuse, promijeni me u Sebe, jer Ti sve možeš. (Dn. 163)
[ Godina XI • 01-2012 ]
11
[ Pobožnost Milosrdnom Isusu i sv. Faustini ]
Pobožnost u čast Božjeg milosrđa
DEVETNICA U ČAST BOŽJEG MILOSRĐA
»Ja želim, da ti vodiš duše za vrijeme devet dana izvoru Mojeg milosrđa,
da bi crpile snagu, utjehu i svekolike milosti što su im potrebne za muku života,
a posebno u času smrti. Svakog dana Mojem Srcu privodit ćeš drugu grupu duša
i uranjati ih u more Mojeg milosrđa. A Ja ću voditi sve te duše u kuću Mojeg Oca.
Tu djelatnost ćeš obavljati u ovom i u budućem životu. Ja neću ništa uskratiti
nijednoj duši, koju ti privodiš izvoru Mojeg milosrđa. Ti ćeš moliti mojeg Oca
svaki dan za milost tim dušama, po Mojoj gorkoj muci.«
(Dn. 1209)
Prvi dan: »Privedi Mi danas cijelo čovječanstvo, a
posebno sve grešnike i uroni ih u more Mojeg milosrđa. Time Me tješiš u Mojoj gorkoj žalosti, u koju Me
utapa gubitak duša.«
Drugi dan: »Danas Mi privedi sve duše svećenika
i redovničkih osoba i uroni ih u Moje neistraživo milosrđe. One su Mi dale snagu podnijeti gorku muku.
Kroz njih, kao kroz rukavce, izlijeva se Moje milosrđe na čovječanstvo.«
Treći dan: »Danas Mi dovedi sve pobožne i vjerne duše i uroni ih u more Mojeg milosrđa. Te su Me
duše utješile na Putu križa. One su bile kapi okrepe
u moru gorčine.«
Četvrti dan: »Danas Mi dovedi pogane i one koji
Me još ne poznaju. I na njih sam mislio za vrijeme
Svoje gorke muke. Njihov budući žar tješio je Moje
Srce. Uroni ih u more Mojeg milosrđa.«
Molitva za oslobođenje od Zloga
po zagovoru blaženog Ivana Pavla II.
Svemogući, vječni i milosrdni Bože,
daruj nam po zagovoru bl. Ivana Pavla II. milost
sigurnosti, mira i radosti. Izbavi nas od svakoga straha,
otkloni svaku pomutnju i oslobodi od svih zala,
posebno onih kojima nas plaše suvremeni mediji:
televizija, Internet i tisak. Daj da nam u svakodnevnom
životu misao vodilja budu riječi Tvog vjernog sluge:
»Ne bojte se«, i da poput njega puni ljubavi svoj život
potpuno povjerimo Blaženoj Djevici Mariji, Kraljici
svijeta. Umnoži nam vjeru, učvrsti ufanje i daruj nam
ljubav, jer Ti sve stvaraš i svime upravljaš. Amen!
(© RKT Župa B. D. Marije Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea, Trnovčica)
12
[ Ljubite jedni druge ]
Peti dan: »Danas Mi dovedi duše heretika i od-
metnika i uroni ih u more Mojeg milosrđa. Gorkim
mukama oni razdiru Moje Tijelo i Moje Srce – to je
Moja Crkva. Kad se vrate u jedinstvo Crkve, onda
će zacijeliti Moje rane i time će ublažiti Moje muke.«
Šesti dan: »Danas Mi dovedi tihe i ponizne duše i
duše male djece i uroni ih u Moje milosrđe. Te duše
imaju velike sličnosti s Mojim Srcem. One Me hrabre
u Mojim gorkim mukama smrti. Promatram ih kao
Svoje anđele na zemlji što čuvaju Moje oltare. Na njih
izlijevam rijeke milosti. Moje milosti može prihvatiti
samo ponizna duša. Poniznim dušama darivam svoje povjerenje.«
Sedmi dan: »Danas Mi dovedi duše koje posebno
časte i slave Moje milosrđe i uroni ih u Moje milosrđe. Te su duše najčešće oplakivale Moju muku i one
su najdublje prodrle u Moj Duh. One su živo ogledalo Mojeg Milosrdnog Srca. Te duše svijetlit će u
budućem životu posebnom svjetlošću. Ni jedna od
njih neće propasti u ognju paklenom. U času njihove
smrti posebno ću se brinuti za svaku od njih.«
Osmi dan: »Danas Mi dovedi one duše koje su u
tamnici čistilišta i uroni ih u bezdan Mojeg milosrđa.
Neka rijeke Moje Krvi ohlade njihov oganj. Te duše
posebno ljubim. One daju zadovoljštinu Mojoj pravednosti. U tvojoj je moći donijeti im olakšanje. Uzmi
iz blaga Moje Crkve sve oproste i žrtvuj se za njih…
O, kad bi poznavala njihove muke, neprestano bi
davala duhovnu milostinju za njih i odnosila njihov
dug Mojoj pravednosti.«
Deveti dan: »Danas Mi privedi ohladnjele duše i
uroni ih u ponor Mojeg milosrđa. Te duše najbolnije
ranjavaju Moje Srce. U Maslinskom vrtu Moja je duša
doživjela najveće gađenje od jedne (jedine) ohladnjele duše. Hladne duše bile su povod Mojim riječima:
Oče, ukloni taj kalež, ako je Tvoja volja. Njihovo posljednje sidro spasenja jest utočište Mojeg milosrđa.«
[ ]
Krunica Božjeg milosrđa
U Hrvatskoj se susrećemo s nekoliko načina moljenja Krunice Božjeg milosrđa. Do odluke Hrvatske biskupske konferencije
koja je upoznata s postojećim stanjem, molimo na sljedeći način:
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Oče naš...
Zdravo Marijo...
Vjerujem u Boga Oca...
Znak križa:
Na prva tri zrnca:
Slijedi pet desetica.
Svaku deseticu započinjemo (na velika zrnca):
Vječni Oče, prikazujemo Ti Tijelo i Krv,
dušu i božanstvo Tvoga preljubljenog Sina,
Gospodina našega Isusa Krista, kao zadovoljštinu
za naše grijehe i grijehe cijeloga svijeta.
Po pregorkoj Muci Isusovoj,
smiluj se nama i cijelome svijetu.
Na mala zrnca (10×):
Nakon pete desetice doda se (3×):
Sveti Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože,
smiluj se nama i cijelome svijetu.
Sasvim na kraju:
O, Krvi i Vodo što potekoste iz Srca Isusova
kao izvor milosrđa za nas, ja se uzdam u Tebe!
Marijo, Majko milosrđa, moli za nas!
Isuse, ja se uzdam u Tebe! (3×).
Smiluj se nama i cijelome svijetu, Gospodine!
Iz Dnevnika...
(...) Kad god čuješ otkucavanje trećeg sata, (...) uroni
posve u Moje milosrđe proslavljajući ga i hvaleći (...).
U ovom času možeš izmoliti sve za sebe i za druge...
(Dn. 1572)
Neprestano moli Krunicu (Božjem milosrđu) koju
sam te naučio. Ma tko god je bude molio, doživjet
će u svom smrtnom času Moje veliko milosrđe. Svećenici će ga pružati grešnicima kao posljednje sidro
spasa. Ukoliko bi bio najokorjeliji grešnik – ako samo
jednom izmoli tu Krunicu, dobit će milost Mog beskrajnog milosrđa. Neshvatljive milosti podijelit ću
onim dušama, koje poklone povjerenje Mojem milosrđu. (Dn. 687)
(...) U svakoj duši ostvarujem djelo milosrđa. Što veći
grešnik, to veće pravo na Moje milosrđe. Nad svakim djelom Mojih ruku jest Moje milosrđe. Tko se
pouzdaje u Moje milosrđe neće se izgubiti, jer sve
njegove stvari su Moje, a njegovi neprijatelji razbijaju se o podnožje Mojih nogu. (Dn. 723)
Svaku dušu, koja moli tu Krunicu, branit ću u času
smrti kao Svoju čast. I kad drugi tako mole kod umirućeg, primit će obećani oprost. Kad se ova molitva
moli kod umirućeg ublažuje se Božja srdžba i neiscrpivo milosrđe obuzima dušu. Dubine Mojeg milosrđa
pokreću se bolnim mukama Mojeg Sina. (Dn. 811)
O, kakve ću velike milosti podijeliti dušama koje će
moliti ovu Krunicu. Središte Mojeg milosrđa pokreće
se za one koji mole ovu molitvu. Zapiši ove riječi,
Moja kćeri, propovijedaj svijetu Moje milosrđe. Neka
cijelo čovječanstvo upozna Moje neiscrpivo milosrđe. To je znak konačnog vremena. Zatim dolazi Dan
pravednosti. Dokle je još vrijeme, neka se utječu
izvoru Mojeg milosrđa. Neka koriste Krv i Vodu što
je za njih tekla. (Dn. 848)
Reci dušama, neka ne postavljaju nikakav bedem u
svojim srcima prema Mojem milosrđu, jer ono želi
djelovati u njima. Moje milosrđe djeluje u svim srcima koja otvore svoja vrata za njega. Kako grešnik,
tako i pravednik treba Moje milosrđe. Obraćenje,
kao i ustrajnost u njemu, milost je Mojeg milosrđa.
(Dn. 1577)
Duše, koje teže savršenosti, posebno trebaju slaviti
Moje milosrđe, jer punina milosti, koju im darujem,
teče iz Mojeg milosrđa. Ja želim, da se te duše odlikuju neograničenim povjerenjem u Moje milosrđe.
Ja sâm bavim se posvećenjem takvih duša. Sve ću
im dati što im je potrebno za njihovo posvećenje. Iz
Mojeg milosrđa crpe se milosti samo jednom posudom – a to je povjerenje. Što se više duša pouzdaje,
to ga ona više dobiva. Duše, koje se bezgranično
pouzdaju, Meni su velika radost, jer u takve duše
izlijevam sva Svoja blaga milosti. Raduje me to, što
one puno traže, jer je Moja želja puno davati, i to
vrlo puno. Žalosti Me, naprotiv, kad duše malo traže
i sužavaju svoje srce. (Dn. 1578)
[ Godina XI • 01-2012 ]
13
[ vjera ]
Pokazuje nam
put do Neba
Dana 1. svibnja 2011., u nedjelju Božjeg
milosrđa, na sv. Misi beatifikacije pape
Ivana Pavla II. sudjelovalo je 1,5 milijuna
hodočasnika. Najveći je to broj sudionika neke
beatifikacije ili kanonizacije održane u Rimu. U
vrijeme svog 27-godišnjeg pontifikata bl. Ivan
Pavao II. pokazivao nam je put do Neba: kako
postati sveti i zreli u ljubavi, ljudi čista srca –
kakve nas želi Krist.
U
predvečerje svetkovine Božjeg milosrđa, 30.
travnja 2011., stotine tisuća hodočasnika iz
cijelog svijeta cijelu je noć bdjelo u molitvi čekajući u redu ulazak na Trg sv. Petra kako bi sudjelovali u Misi beatifikacije Ivana Pavla II., koji je umro u
predvečerje ove svetkovine, 2. travnja 2005. Kada su
službe sigurnosti otvorile ulaze na Trg sv. Petra, trg
se vrlo brzo ispunio hodočasnicima. Preostalo mnoštvo tiskalo se u ulici della Conciliazione i u brojnim
pokrajnjim ulicama i trgovima. Desetci tisuća hodočasnika koji nisu mogli ući u Vatikan okupili su se na
prostoru Circo Massimo, moleći i prateći beatifikaciju
putem velikih video zidova.
Sv. Misa beatifikacije započela je u 10 sati. Dok je
papa Benedikt XVI. čitao obrazac proglašenja blaženim Ivana Pavla II., otkriven je njegov portret. Slika
nasmiješenog Pape bila je spuštena niz glavnu ložu
Bazilike sv. Petra. Sabrani hodočasnici teško su mogli suspregnuti suze ganuća i radosti koju su izrazili
burnim pljeskom.
Nakon toga, francuska redovnica Marie-Simon
Pierre koja je na čudesan način ozdravila od uznapredovale Parkinsonove bolesti po zagovoru Ivana Pavla
II. donijela je Papinu relikviju na oltar. Pratila ju je s.
Tobiana koja se za bolesnog Papu brinula posljednjih
godina njegova života.
Na svečanosti beatifikacije sudjelovale su delegacije iz 87 zemalja svijeta, s predsjednicima država i
vlada na čelu. Prisutna su bila i izaslanstva svih kraljevskih obitelji. Bilo je 2300 akreditiranih novinara, a
cijelu je svečanost prenosilo 1300 svjetskih televizijskih postaja.
Za vrijeme homilije sv. otac Benedikt XVI. rekao je:
»Ivan Pavao II. je blažen zbog svoje snažne, apostolske
i velikodušne vjere.« Za geslo svog pontifikata uzima
rečenicu sv. Ljudevita Marije Montfortskoga: Sav sam
tvoj i sve što imam tvoje je. Zahvaljujući svojoj herojskoj
14
[ Ljubite jedni druge ]
vjeri Ivan Pavao II. »otvorio je Kristu društvo, kulturu, političke i ekonomske sustave… Svojim svjedočanstvom vjere, ljubavi i apostolskom hrabrošću, popraćenim velikim ljudskim nabojem, ovaj primjeran sin
poljskog naroda pomogao je kršćanima cijelog svijeta
da se ne boje zvati kršćanima, da pripadaju Crkvi, govore o Evanđelju. Jednom riječju: pomogao nam je ne
bojati se istine, jer istina je jamstvo slobode. Još sažetije: dao nam je snagu da vjerujemo u Krista, jer je Krist
Redemptor hominis, Otkupitelj čovjeka, što je središnja
tema njegove prve enciklike i nit vodilja svih ostalih.
(…) Njegova je poruka sljedeća: čovjek je put Crkve
i Krist je put čovjeka. (…) Primjer njegove molitve
uvijek me doticao i izgrađivao: on je uranjao u susret
s Bogom i usred višestrukih zadaća svojega služenja.
Zatim njegovo svjedočenje tijekom patnje: Gospodin
ga je polako lišio svega, a on je ostao uvijek »stijena«,
kakvog ga je Krist želio. Njegova duboka poniznost
ukorijenjena u osobnom jedinstvu s Kristom nastavila je voditi Crkvu i pružati još jasniju poruku svijetu upravo kada su fizičke snage nestajale. Tako je na
izvanredni način ostvario poziv svakog svećenika i
biskupa: postati jedno s onim Isusom kojeg svakodnevno prima i pruža u Euharistiji. Blago tebi, ljubljeni
Ivane Pavle II., jer si povjerovao! Nastavi – molimo te
– s neba jačati vjeru Božjeg naroda.«
Ne bojte se otvoriti Kristu vrata svojih srdaca!
Po svojoj beatifikaciji Ivan Pavao II. poziva sve nas s
još većom snagom nego je to činio za zemaljskog života po svojoj duhovnoj baštini koju nam je ostavio:
Ne bojte se otvoriti Kristu vrata svojih srdaca! Ne
bojte se ići putem svetosti; ne bojte se svakodnevno
govoriti Kristu: »želim biti svet, želim biti onakvim
kakvog me Ti, Gospodine, želiš!« Ne bojte se svakodnevno ići za Kristom putem zapovijedi i Evanđelja,
putem vjere koja djeluje po ljubavi. Ne bojte se pot-
[ ]
puno se pouzdati u Krista koji nas je ljubio do kraja, uzevši naše grijehe na se otkupljujući ih po svojoj
smrti i uskrsnuću. Ne bojte se priznati Kristu svoje
grijehe u sakramentu Ispovijedi i uzdati se u Njegovo
beskrajno milosrđe.
Blaženi Ivan Pavao II. posvješćuje nam da je svetost
sjedinjenje s Kristom, ucjepljenje u Krista: »Ja sam trs,
vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi
mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti
ništa.« (Iv 5, 15) Ucjepljenje u Krista ili sjedinjenje s
Njim, čini čovjeka sudionikom u životu i ljubavi samog Boga i postiže puninu ljubavi, slobode i sreće.
Ustanite, hajdemo!
Blaženi Ivan Pavao II. daje vlastiti primjer i potiče
iskoristiti tu jedinstvenu priliku i krenuti na put koji
vodi do punine sreće, odnosno do svetosti. S tom nakanom prvo odi na sv. Ispovijed, priznaj sve svoje grijehe, a po primanju sv. Pričesti reci Isusu da želiš da
te On očisti, oslobodi od okova zla i da izliječi tvoje
grijesima izranjeno srce. Zamoli Ga da te nauči ljubiti
čistom ljubavlju i učini svetim. Svakodnevno, po primjeru Ivana Pavla II., potpuno se predaj Isusu po Mariji! Predaj mu svoju prošlost, sadašnjost i budućnost,
sve što jesi i što posjeduješ. U svakodnevnoj molitvi
ponavljaj: Sav sam Tvoj / Sva sam Tvoja.
Svima koji se još uvijek kolebaju Ivan Pavao II.
upućuje svoj poziv: Ustanite, hajdemo! i umiruje: »Ako
te riječi označuju i vrijeme kušnji, velike borbe i
mučni križ, ne smijemo se ničega bojati. Riječi te u
sebi nose i radost i mir koje su plodovi vjere. Božja ljubav ne opterećuje nas teškim bremenom koji
nismo u stanju nositi, niti pred nas stavlja zahtjeve
koje ne bismo mogli ispuniti, jer ako poziva, tada i
dolazi s potrebnom pomoći.« (Ustanite, hajdemo!)
Kako bismo svakodnevno išli putem vjere potrebna je samodisciplina. Treba učiniti dnevni raspored i željeznom ga voljom i ustrajnošću realizirati.
U svakodnevnom planu posebno vrijeme mora biti
određeno za molitvu, za vrijeme kada ćeš biti sam
s Kristom, vrijeme za posao i službu drugima kao i
za odmor. U sve svoje obveze, posao i molitvu treba
uložiti svega sebe, cijelo svoje srce. Treba nadvladati
samog sebe, pobijediti vlastiti egoizam koji se javlja u
nevoljkosti, u lijenosti i ugađanju sebi. Na koji način?
Odluka volje mora poticati na rad, na molitvu i izvršavanje drugih obveza, osobito onda kada se čovjeku
najmanje hoće.
Ako, usprkos slabosti i padovima, čovjek bude
išao putem zapovijedi i Evanđelja, iščitavajući i ispunjavajući Božju volju u svim segmentima svog života,
tada će Krist moći oblikovati njegovo čovještvo, dovršavati djelo svoga stvaranja i učiniti ga svetim.
Snaga molitve i sakramenata
Potrebno je uvijek imati na pameti da sva duhovna
snaga i jakost čovjeka izranja iz molitve. Na molitvi
i u sakramentima, a prije svega u Euharistiji, dopuštamo Isusu da mijenja naše srce, oslobađa ga od grijeha i osposobljuje za ljubav. Zato je tako velik propust
kada čovjek zanemaruje molitvu ili potpuno prestane
moliti. Tada njegov duhovni život kržlja i umire. Čovjek postaje ranjiv, nezaštićen od napada Zloga koji
ga zarobljuje i njime manipulira.
Svakog dana treba odrediti točno određeno vrijeme za molitvu: Gospina krunica, Krunica Božjeg milosrđa, razmatranje Sv. Pisma, klanjanje pred Presvetim
Oltarskim Sakramentom ili drugi oblici molitve. Nije
moguće osloboditi se obveze molitve s obrazloženjem
da nam se ne da ili da nemamo vremena. Upravo tada
kada nam se ne da treba moliti dva puta duže, žrtvujući Isusu svoju bezvolju i loše raspoloženje. Nevoljkost
prema molitvi i odgađanje za kasnije najpodmuklija
je i najopasnija kušnja zloga duha. Treba biti svjestan
postojanja zlih duhova i odlučno im se suprotstaviti.
Brigom za duhovni život nije moguće zanemariti
redovitu, jednomjesečnu ispovijed. Preporučljivo je
pronaći stalnog ispovjednika.
Blaženi Ivan Pavao II. piše: »Sve u mom životu
započinjalo je uz noge Krista skrivenog u Presvetom Oltarskom Sakramentu.« (Ustanite hajdemo!)
Tajna veličine Ivana Pavla II. upravo je u molitvi, u
osobnom kontaktu s Kristom prisutnim u Presvetom
Sakramentu. Svakodnevno je za molitvu odvajao ne[ Godina XI • 01-2012 ]
15
[ vjera ]
U vrijeme kušnje
koliko sati. Iz sv. Mise i molitve crpio je ljubav Kristovu, mudrost, znanje i jakost, jer jedino je Krist Izvor,
u kojem »skriveno je sve blago mudrosti i znanja«
(Kol 2,3). Sjećajući se krakovskih vremena Sveti Otac
piše: »U kućnoj kapelici nisam samo molio već sam
i sjedio i pisao. Tu sam napisao svoje knjige, među
njima i djelo Osoba i čin. Uvjeren sam da je kapelica
mjesto iz kojeg izvire osobito nadahnuće. I veliki je
privilegij moći stanovati i raditi u sjeni te Prisutnosti.« (Ustanite, hajdemo!)
Ivan Pavao II. ističe da jedino onaj koji moli može
ljubiti svog bližnjega: »Molitva nas pripravlja na susret s drugima. To su susreti u kojima se, zahvaljujući
duhovnoj otvorenosti, možemo upoznavati, razumjeti jedni druge, pa i onda kada nema dovoljno vremena. Ja molim za sve svaki dan. Kada susretnem čovjeka, već se za njega molim i to mi pomaže u kontaktu s
njim. Teško mi je reći kako to ljudi prihvaćaju – trebalo bi ih pitati. Ipak, ravnam se po načelu da svakoga
prihvaćam kao osobu koju mi šalje Krist – kao onoga
kojega mi je On dao.« (Ustanite, hajdemo!)
Vjera uvijek traži dublje razumijevanje, stoga je
neizmjerno važno produbljivanje znanja o vjeri po čitanju dobrih knjiga i katoličkih časopisa. Ivan Pavao
II. daje nam po tom pitanju izvrsne savjete: »Uvijek
sam bio u dilemi: Što čitati? Trudio sam se izabrati
ono što je najvažnije. Toliko toga se objavljuje. Nije
sve vrijedno i za preporučiti. Treba znati izabrati
i savjetovati se, što čitati. Još kao dijete volio sam
knjige. Naučio me tome moj otac. Sjedio bi uza me i
čitao mi cijelog Sienkiewicza i druge poljske pisce.
Kada je umrla moja mama, ostali smo otac i ja sami.
I nije me prestao poticati na čitanje najvrjednije literature.« (Ustanite, hajdemo!)
Među svim knjigama koje su do sada napisane,
najveću vrijednost ima Sv. Pismo koje oblikuje dušu
čitatelja: »Ključni element duhovne formacije koji
je povezan s razmatranjem i molitvom je čitanje
Riječi Božje (lectio divina), ponizno i puno ljubavi
slušanje Onoga koji govori. U svjetlu i snazi Riječi
Božje možemo, naime, otkriti, razumjeti i uzljubiti
vlastiti poziv, poći za njim i ispuniti svoje poslanje.« (Pastores dabo vobis)
16
[ Ljubite jedni druge ]
Budemo li ustrajno hodili putem vjere do svetosti,
onda ćemo sigurno biti izloženi različitim kušnjama.
Ivan Pavao II. daje nam praktičan savjet u takvim situacijama: »Kušnje će nas sigurno snaći. Nije to ništa
neobično. To je sastavni dio života u vjeri. Ponekad
su kušnje lake, ponekad vrlo teške, a ponekad čak
dramatične. U kušnji se možemo osjećati osamljeni,
ali milost Božja, milost pobjedničke vjere, nikada nas
neće napustiti. Poradi toga, iz svake kušnje, pa i najteže, možemo izići kao pobjednici.« (Ustanite, hajdemo!)
I ovdje bl. Ivan Pavao II. poziva na neustrašivu bitku s vlastitim slabostima i silama zla. Simbol te dramatične borbe i pobjede je stav neustrašivih poljskih
vojnika u odnosu prema Hitlerovoj vojsci u rujnu
1939. na Westerplatte koji je do danas ostao znakom
»vjernosti u teškoj kušnji«. Treba biti vjeran Kristu
sve do kraja, vjeran u čuvanju svih zapovijedi, vjeran
u poslušnosti učiteljstvu Katoličke Crkve i Evanđelju. Ivan Pavao II. poziva sve nas: »nikada više ‘imati
više’ ne može pobijediti. Jer tada čovjek može izgubiti ono najvrednije: svoje čovještvo, svoju savjest,
svoje dostojanstvo. (…) Od sebe trebate zahtijevati
pa i onda kad drugi od vas ne zahtijevaju. (…) Svaki
od vas naići će u životu na svoj Westerplatte. Neki
zadatak koji treba izvršiti. Neku pravu stvar za koju
se isplati boriti; neku obvezu, potrebu koju se ne
može zanemariti. Nije moguće dezertirati. Konačno
– neki poredak istine i vrijednosti koji treba ‘zadržati’ i ‘obraniti’ kao što je Westerplatte, u sebi i oko
sebe. Da, obraniti za sebe i za druge.« (Westerplatte,
12. lipnja 1987.)
Učenje i primjer života bl. Ivana Pavla II. pokazuje
nam put prema Nebu, posvješćuje da poziv do punine radosti u nebu, dakle do svetosti svakog čovjeka,
bez izuzetka, nije toliko obična mogućnost, već obveza koja proistječe iz bîti našeg čovještva stvorenog na
sliku Božju. Prvi papa, sv. Petar, izrazio je tu obvezu
riječima. »Kao poslušna djeca ne supriličujte se
prijašnjim požudama iz doba neznanja. Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite
sveti u svemu življenju. Ta pisano je: Budite sveti
jer sam ja svet.« (1 Pt 1, 14-16)
Mieczysław Piotrowski, TChr
[ ]
Vjera i razum
Bl. Ivan Pavao II. u enciklici Fides et ratio (Vjera
i razum) i u svojim katehezama raskrinkava laži
i propagandu koja pokušava društvu nametnuti
uvjerenje da je kršćanska vjera u Boga nepomirljiva
sa znanstvenim istraživanjima i razumom, da je
ateizam znak napretka, dok su oni koji vjeruju u
Boga zatupljeni, fanatici, nazadni.
D
ana 9. prosinca 2004., informativna agencija Associated Press objavila je iznenađujuću
vijest da se najpoznatiji svjetski ateist, filozof prof. Antony Flew, još od 1950. godine simbol i
duhovni predvodnik svjetovnog ateizma, obratio i
povjerovao u Boga. Antony Flew javno je priznao
svoju vjeru u Boga i »obrazložio« je najnovijim
otkrićima s područja biologije, kemije i fizike. U
svojoj knjizi There is God (Bog postoji) A. Flew piše:
»Sada vjerujem u postojanje Boga«, i priznaje da
otkriće istine o postojanju Boga Stvoritelja predstavlja vrhunac njegova dugog intelektualnog puta
za vrijeme kojeg se oslanjao jedino na znanstvene
činjenice i svoj razum.
U kontekstu tog obraćenja jasno se vidi kako su i
danas aktualni tekstovi Sv. Pisma, a koji govore da
bi svaki čovjek koji promatra svijet koji ga okružuje
uz pomoć svog razuma morao spoznati istinu o postojanju Boga Stvoritelja. Čitamo u Knjizi mudrosti: »Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše
Boga, oni koji iz vidljivih ljepota ne mogu spoznati
onoga koji jest - nisu kadri prepoznati umjetnika
po djelima njegovim. (…) Jer prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu.« (Mudr 13, 1.5) A sv. Pavao dodaje:
»Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog
im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna
njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike.« (Rim 1, 19-20) Tko nema isprike? Oni
koji »istinu sputavaju nepravednošću« (Rim 1, 18).
Grijesi toliko zarobe misli i srce čovječje, toliko izopače njegova shvaćanja, da mu je teško prihvatiti
istinu o postajanju Boga. Sv. Pavao tvrdi da po grijehu »ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači
bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe.« (Rim 1, 21-22) Bl. Ivan Pavao II. pojašnjava:
»po Bibliji glupost te vrste dovodi život u opasnost.
Lud se čovjek zavarava da posjeduje veliko znanje,
no u stvarnosti nije u stanju usredotočiti se na ono
važno. Ometa mu to uspostaviti sklad u vlastitom
mišljenju, kao i postaviti se prema samom sebi i
onome što ga okružje. Kada konačno tvrdi da ‘Boga
nema’, postaje bjelodano kako je ništavno njegovo
znanje i kako je daleko od potpune istine o stvarima
i njihovom postanku i značenju.« (Fides et ratio, 18)
Poznati znanstvenik Fred Hoyle tvrdi da je vjera ateista u to da Boga nema i u slučajan nastanak
žive stanice, tako apsurdno slijepa kao i vjera u
to da prolazak tornada kroz skladište starog željeza dovodi do nastanka Boeinga spremnog za
uzlijetanje.
Katolička Crkva jasno uči da »Boga koji je početak i kraj svega stvorenog moguće je upoznati sa
sigurnošću iz svega stvorenoga uz pomoć zdravog
ljudskog razuma.« (Dei verbum, 6) »Ako čovjek
usprkos svojoj inteligenciji ne uspije prepoznati
Boga kao Stvoritelja svega, znak je to ne toliko nedostatka vlastitih sredstava, koliko više poteškoća nastalih po njegovoj slobodnoj volji i grijehu«
govori nam Ivan Pavao II. (Fides et ratio, 19)
Jedna od najuvjerljivijih znanstvenih činjenica koja upućuje na postojanje Boga stvoritelja, za
A. Flewa, bilo je otkriće ljudske DNA. Znamo da
DNA pohranjuje velik broj informacija koje su
zapisane u informacijskom kodu. Nameće se logičan zaključak da mora postojati neka Inteligencija koja je taj informacijski kod (svojevrstan oblik
neobično kompliciranog programiranja u kojem
su sadržane najdetaljnije osobitosti ljudskog tijela,
kao što su spol, boja očiju, boja kose i sl.) stvorila
i učinila da te informacije upravljaju prirodnim
procesima uslijed kojih nastaje konkretan, neobično oblikovan biološki organizam. Treba upamtiti
da su informacije sadržane u molekuli DNA drugačije od nje same, a da je ona samo njihov nositelj.
Te je informacije moguće opisati kao komplicirano
programiranje ili zapis misli što upućuje na postojanje osobne Inteligencije. Dijelovi DNA, nazvani
nukleotidi, tvore logičnu cjelinu i međusobno su
povezani kao što su slova ili izrazi povezani u
tekstu pisma. U DNA, nadalje, postoji inteligencija s informacijama koje, prema tumačenju prof.
Michaela J. Behea, nisu ni materija ni energija.
[ Godina XI • 01-2012 ]
17
[ vjera ]
John von Neumann
Albert Einstein
Znajući istinu o ljudskom DNA, prof. A. Flew
shvatio je da ateizam nema nikakvog logičkog
uporišta i da nije ništa drugo nego iracionalna,
slijepa vjera u slučajan nastanak života i cijelog
svijeta koji sam od sebe stvara jednu harmonijsku
cjelinu i funkcionira po načelima logike. Flew je
ujedno nazvao »komičnim nastojanjem« način na
koji ateist Richard Dawkins objašnjava nastanak
života kao slučajnost – »sretnu okolnost«.
Na putu do vjere u Boga velika inspiracija A.
Flewu bio je Albert Einstein koji je pisao da se u
prirodnim zakonima može prepoznati tako velika
Inteligencija da cijela racionalnost ljudske misli u
odnosu na nju postaje tek Njezin neznatan odbljesak. Prof. Flew u svojoj knjizi There is God citira
Einsteina kako sigurno postoji »najviša, transcendentna Inteligencija koja je pozvala cijeli svemir u
bitak i koja upravlja njegovim razvojem. Nisam
ateist – piše Einstein – i mislim da me se ne može
svrstati među panteiste. Poput djeteta smo koje
je ušlo u nepreglednu biblioteku prepunu knjiga
na bezbroj jezika. Dijete zna da ih je netko morao
napisati. Ali ne zna kako, kao ni jezike kojima su
napisane. Dijete pretpostavlja da postoji tajanstven
poredak u dispoziciji tih knjiga, ali ne zna kakav
je. Čini mi se da to ocrtava čovjeka, mogli bismo
reći kao najinteligentnije biće, u situaciji kada se
nađe pred Bogom. Vidimo svemir čudesno uređen
koji se vodi određenim zakonitostima, ali slabo te
zakonitosti razumijemo. Naš ograničeni um jedino
je sposoban dokučiti da postoji tajanstvena snaga
koja uspostavlja odnose. (…) Bilo tko tko se ozbiljno prihvatio znanstvenog rada dolazi do spoznaje
da zakon prirode potvrđuje postojanje Duha koji
nadilazi svakog čovjeka, i pred kojim, s našim
skromnim sposobnostima, trebamo biti ponizni.«
U svojoj knjizi Flew citira i Einsteinovo priznanje: »Moja religioznost temelji se na poniznom
divljenju Duhu koji nas nadilazi iznad svake
mjere, a koji se objavljuje u najmanjim sitnicama
koje smo u stanju razumjeti našom krhkom i slabom inteligencijom. Temelj moje vjere u Boga je
duboko i potresno uvjerenje u prisutnost najviše
18
[ Ljubite jedni druge ]
Blaise Pascal
Nikola Kopernik
racionalne Moći, koja se objavljuje u svemiru.«
Treba imati na umu da je Einstein odlučno odbacivao tvrdnju da postoji samo ono što možemo
vidjeti i istražiti svojim razumom. Smatrao je to u
samom korijenu pogrešnim i ograničavajućim za
naše spoznajne mogućnosti.
Nema proturječja između razuma i vjere
Zrela vjera uvijek se oslanja na razum, ali istovremeno, kako je pisao sv. Augustin, »vjerujem kako
bih razumio«. Kroz čin vjere prihvaćamo činjenicu
objavljenog Boga, otvaramo se za nevidljivu duhovnu stvarnost koju ne možemo spoznati razumom niti našim umom. Tako um prosvijetljen vjerom vodi čovjeka putem na kojem spoznaje objektivnu istinu o Bogu i čovjeku i o konačnom smislu
ljudskog života, trpljenja i smrti.
Na početku svoje enciklike Fides et ratio, bl. Ivan
Pavao II. piše: »Vjera i razum (fides et ratio) su poput dva krila na kojima se ljudski duh uzdiže k
promatranju istine. Sam Bog ucijepio je u ljudsko
srce težnju za spoznanjem istine čiji je konačni cilj
spoznaja Njega samoga, kako bi čovjek – poznajući
ga i ljubeći – mogao doseći i puninu istine o sebi
(Fides et ratio, 1). Nije moguće napredovati u kontemplaciji istine samo jednim krilom jer su za to potrebna oba: razum i vjera koja se uzajamno pomažu
i dopunjuju. Vjera otvara, dakle, pred razumom
neograničene perspektive i slobodu spoznanja. Suprotno tome, vjera koja nema potporu u razumu
izložena je velikoj opasnosti jer se može u trenutku
ograničiti na osjećaje ili doživljaje i postati predrasuda ili mit. Vjera se treba oslanjati na razum, a
razum na vjeru. Katolička Crkva uči da je zabluda
oslanjati se samo na razum (osuđuje racionalizam),
a jednako tako zabluda je odbacivanje razuma i
oslanjanje isključivo na vjeru (osuđuje fideizam).
Bl. Ivan Pavao II. u katehezi od 17. srpnja 1985.,
ističe da »mnogo znanstvenika, kako sada tako i
u prošlosti, shvaća da strogi režim znanstvenih
istraživanja i iskreno, radosno priznanje Boga ne
samo da mogu ići skupa, već mogu činiti savršenu cjelinu.« Papa je podsjetio na ispitivanje koje je
[ ]
obuhvatilo 398 najznačajnijih znanstvenika svijeta.
Nakon istraživanja njihovih zaključaka pokazalo
se da se »samo 16 od njih smatra nevjernicima, 15
agnosticima, a 367 vjernicima.« (Usp. A. Eymieu, La
part des croyants dans les progrés de la science, str. 274)
Velika većina glasovitih znanstvenika su ljudi
duboke vjere. Prisjetimo se nekih najznačajnijih, a
koji su bili iskreni vjernici katolici: Nikola Kopernik (astronom), redovnik Gregor Mendel (genetičar), Antoine Lavoisier (kemičar), Enrico Fermi i
Erwin Schrodinger (fizičari), Blaise Pascal (matematičar) ili John von Neuman (informatičar).
Bl. Ivan Pavao II. naglašavao je činjenicu da nas
Sv. Pismo uči da je »čovjek sposoban spoznati
Boga samim razumom: sposoban je za određeno
‘znanje’ o Bogu, mada nije to neposredno znanje. Stoga uz ‘vjerujem’ nalazi se i neki ‘znam’. To
‘znam’ tiče se postojanja Boga i do određenog
stupnja Njegova bića. (…) Prema učenju Crkve
cijelo naše mišljenje o Bogu utemeljeno na vjeri
posjeduje i karakter ‘razumnog’« (Ivan Pavao II.,
20. 3. 1985.)
Kod ljudi čistog srca koji iskreno teže spoznaji
istine, razum i vjera međusobno se nadopunjuju i
tvore harmoničnu cjelinu. »Svjetlo vjere kao i svjetlo
razuma potječu od Boga, govorio je sv. Toma Akvinski, i ne mogu se međusobno isključiti (…) Vjera se
ne boji razuma, već traži njegovu pomoć, u nj se
pouzdaje. Kako se milost oslanja na prirodu i dopušta joj doseći puninu, tako se i vjera temelji na
razumu koji je usavršuje. Razum prosvijećen vjerom biva oslobođen od krhkosti i ograničenja kojima je uzrok u grijehu. On pruža potrebnu snagu za
spoznaju Boga u Presvetom Trojstvu.« Sveti Toma
naglašava da je »vjera na određen način ‘plod uma’;
ljudski razum ne mora biti zapreka samom sebi
niti se pokoriti kako bi prihvatio ono što vjera uči;
u svakom slučaju čovjek dolazi do nje snagom dobrovoljnog i svjesnog izbora.« (Fides et ratio, 43)
Niti jedno savjesno znanstveno istraživanje ne
protivi se vjeri u Boga, već do nje vodi. U saborskoj
konstituciji Gaudium et spes čitamo: »metodičko ispitivanje u svim znanstvenim disciplinama, ako
je utemeljena na istinskoj znanosti i poštivanju
moralnih normi, uistinu nikada neće biti u suprotnosti s vjerom, jer svjetske i vjerske stvari imaju svoj zajednički početak – u Bogu. Naravno, tko
ponizno i ustrajno nastoji istraživati tajne stvari,
vođen je, mada nesvjesno, rukom Boga koji sve uzdržava i čini da su stvari ono što jesu.«
događa se jedino na razini vjere – kroz uspostavu
osobne sveze ljubavi. Sam Bog nam se objavio da
je jedan u tri osobe, da »po Kristu, Riječi Utjelovljenoj, ljudi imaju pristup Ocu u Duhu Svetom i postaju sudionici Božanske prirode« (Dei verbum, 2)
i da nas poziva na sjedinjenje sa Sobom u ljubavi.
Te i druge istine koje nam je objavio Bog moguće je
vidjeti jedino u duhu vjere koju potpomaže razum,
»vjere koja djeluje po ljubavi« (Ga 5, 6).
Bl. Ivan Pavao II. ukazuje na činjenicu da Bog,
objavljujući se, čovjeku daruje i odgovor na pitanje
o smislu njegova života: »Tajna čovjeka objašnjava
se uistinu tek u otajstvu Utjelovljene Riječi. Izvan
te perspektive otajstvo osobnog postojanja ostaje
neriješenom zagonetkom. Gdje bi drugdje čovjek
mogao tražiti odgovor na dramatična pitanja koja
naviru pred boli, trpljenjem i smrti nevinih, ako
ne u svjetlu koji izvire iz otajstva muke, smrti
i uskrsnuća Kristova?« (Fides et ratio, 12) »Bogu
koji se objavljuje treba iskazati ‘poslušnost
vjere’ kroz koju se čovjek potpuno po svojoj slobodnoj volji povjerava Bogu, priznajući ‘potpunu
podložnost razuma i volje Bogu koji se objavljuje’
(Vaticanum I).
Kroz čin vjere ili kroz čin potpunog prikazanja sebe Bogu – koji je ljubav sama – čovjek najpotpunije realizira svoju osobnu slobodu. Bl. Ivan
Pavao II. ističe da »upravo vjera dopušta svakom
na najljepši mogući način iskazati svoju slobodu.
Drugim riječima, sloboda se ne izražava u načinjenom izboru protiv Boga. Ili je moguće priznati
da autentični izraz slobode je odbijanje prihvaćanja onoga što dopušta realizaciju samog sebe? Čin
vjere je ključni izbor u životu čovjeka: njime sloboda dolazi do istine i na njoj se temelji život.«
(Fides et ratio, 13)
Živjeti u vjeri u Boga znači svakodnevno mu se
potpuno predati, bezgranično mu vjerovati i vršiti
Bogu koji se objavljuje treba iskazati
»poslušnost vjere«
Čovjek koji se služi svojim razumom, spreman je
upoznati činjenicu postojanja Boga Stvoritelja. Ipak
spoznaja Boga koji objavljuje potpunu istinu o sebi,
[ Godina XI • 01-2012 ]
19
[ vjera ]
Njegovu volju iskazanu u zapovijedima, moralnim
zakonima, u učenju Crkve, u Sv. Pismu, u glasu
iskrene savjesti. Čovjek koji vjeruje moli svakodnevno i izbjegava sve što imalo nalikuje zlu, a kada
padne u grijeh odlazi na ispovijed u kojoj doživljava čudo Božjeg milosrđa: oproštenje svih grijeha.
Najveći eksperti na putu vjere su sveci. Sv. Faustina piše da na početku treba samo »iskru dobre
volje. Kad Isus vidi u duši iskru dobre volje, On
žuri darovati joj se i ništa Ga ne može zadržati, ni
pogreška niti pad u grijeh, ništa. Isus žurno pomaže takvoj duši i ako je duša vjerna Božjoj milosti, ona brzo dospijeva do najviše svetosti, dokle
može dospjeti jedno stvorenje ovdje na zemlji.
Bog je vrlo darežljiv i nikome ne uskraćuje svoje
milosti. Daje i više nego što mi molimo.« (Dn 291)
Molimo svakodnevno za dar žive vjere, za potpuno, bezgranično, djetinje pouzdanje Bogu. Molimo Milosrdnog Boga za svjetlo vjere onima koji ne
vjeruju i za obraćenje okorjelih grešnika.
Mieczysław Piotrowski TChr
Gdje je Petar, ondje je Crkva
Protestanti, Paul Thigpen i Marcus Grodi, nakon dugih godina traženja, otkrili su da se punina
objavljene istine nalazi jedino u Katoličkoj Crkvi. Sjedinjenje s Kristom najpotpunije se ostvaruje
u zajedništvu jedne, nedjeljive Katoličke Crkve, okupljene oko Kristova namjesnika na zemlji,
nasljednika sv. Petra apostola.
Prvo obraćenje
Paul Thigpen rođen je u američkoj protestantskoj obitelji. Već zarana, u mladosti, gubi vjeru čitajući Voltairea. Usto, zaintrigirala ga je parapsihologija, okultizam i drugo »duhovno smeće« te vrste, kako sam
20
[ Ljubite jedni druge ]
svjedoči. Htio je, sa znanstvenog stajališta, dublje ući
u te pojave pa se počeo upuštati u spiritističke seanse, levitaciju i druge slične prakse. U vrijeme studija,
60-tih godina XX. st. Paul se uključio u borbu protiv
rasizma. Bio je uvjeren da čovjek sam može sagraditi harmonično društvo i to uz pomoću obrazovanja.
Vrlo brzo snovi su mu se rasplinuli i srušili kao kula
od karata. Rasistički nemiri u studentskom kampusu
doveli su u pitanje njegove dotadašnje težnje i doveli
u sumnju njegove stavove ateističkog humanizma.
U isto to vrijeme počele su se pojavljivati pogubne
posljedice njegova bavljenja okultizmom koje su kulminirale pokušajem samoubojstva. Samo zahvaljujući
prijateljima spašen je od utapanja u rijeci u koju se bacio pod utjecajem, kako sam kaže, »demonske sile«.
Taj događaj potaknuo je Thigpena na razmišljanje
o problemu postojanja zla u svijetu. Zahvaljujući štivu
što mu ga je preporučio jedan od predavača uvjerio se
u postojanje duhovnog svijeta. Taj svijet za njega nije
više predstavljao samo sferu koju je moguće istraživati i naučno dokazivati. Bio je to početak izgradnje odnosa s Bogom, iako mu je isprava bilo teško povjerovati u Njega. Ipak, priznanje postojanja nematerijalne
stvarnosti dovelo ga je do potrebe moliti, a razmatranje Biblije do vjere u Krista i u Božju objavu.
Uz to pomoglo je svjedočanstvo života njegovih
poznanika, kršćana, koji su ga pozvali u svoj dom
na molitvu.
Vrhunac te faze duhovnog putovanja bilo je javno ispovijedanje vjere na protestantskom susretu u
Dallasu, nedugo nakon završetka studija. »Obratio
[ ]
sam se od svoje nevjere i od njenih destruktivnih posljedica. Priznao sam pred Bogom da Isus Krist jest
Sin Božji. Molio sam Ga da bude moj Spasitelj i moj
Gospodin. Moj razum konačno je dopustio srcu vjerovati, biti poslušan i klanjati Mu se.«
Na putu prema jedinstvu
Nakon obraćenja, Paul je 20 godina aktivno djelovao
na njivi protestantske evangelizacije. Radio je kao
misionar u Europi, bio pastor u karizmatskoj kongregaciji, surađivao s kršćanskim izdavačima. Zasnovao
je i obitelj i ima dvoje djece. Činilo se kao da mu ništa
više ne treba za potpunu sreću. Ipak, u Paulovoj duši
ostalo je jedno nezadovoljstvo, glad, čežnja za nečim
višim. Izražavalo se to među ostalim u stalnom mijenjanju protestantskih redova (denominacija). Kao
prezbiter tražio je mir među metodistima, baptistima, episkopalcima, karizmaticima, no nigdje se nije
osjećao kao kod kuće. Istovremeno, usprkos svom
protestantskom razmišljanju, počela ga je privlačiti
Katolička Crkva. Paul je imao prilično dobre odnose
s katolicima. U mladosti je, zahvaljujući svojoj prijateljici katolkinji, povremeno sudjelovao na katoličkoj
Misi i s velikim se poštovanjem odnosio prema njezinoj vjeroispovijesti. Za boravka u Europi, snažan su
dojam na njega ostavile gotičke katedrale, plod pobožnosti zaboravljenih pokoljenja koja su ih gradila. Gregorijansko pjevanje progovaralo je njegovom
srcu svojim mirom i jednostavnošću.
Najveću ulogu u obraćenju imalo je proučavanje
povijesti teologije. Dok bi čitao sv. Augustina, sv.
Katarinu ili sv. Ivana od Križa činilo mu se kao da,
usprkos višestoljetnom odmaku, razgovara s njima i
da ih savršeno razumije. U Augustinovim pismima u
kojima se obraća »donatistima koji su se u IV. st. odijelili od Crkve, čuo je apel upućen njemu samomu:
‘Ne ustraj u odijeljenosti od Rima’«. Čitajući Erazma
Roterdamskog i J. H. Newmanna shvatio je da Crkva
nije okamina, već mistično tijelo Kristovo, živi organizam, koji raste i razvija se već 2000 godina.
Paul je shvatio kako je odbacivanje nauka Katoličke Crkve velik duhovni gubitak za sve protestante. Osobito je taj gubitak u protestantskim crkvama vidljiv u nedostatku sakramenta Pokore i
Euharistije koje je ustanovio sam Krist kako bi uprisutnio svoje otkupiteljsko djelo te oslobodio ljude
od nevolje grijeha, posvetio ih i sjedinio sa sobom.
Nijedan karizmatski pokret ne može nadomjestiti nedostatak sakramentalnog života. Primjer za
to su pojave mnogih psihoterapijskih instituta na
mjestima gdje su ljudi odbacili sakrament pokore.
Za Thigpena važno je bilo otkriće kako je normiran
oblik sv. Mise u katolika, usprkos uvriježenom mišljenju protestanata, funkcionirao još u zajednici prvih kršćana. Nije bilo mjesta proizvoljnosti kakvoj
teže karizmatici.
Nakon studija povijesti teologije i položenih
doktorskih ispita Paul je bio siguran da je jedino u
Katoličkoj Crkvi punina objavljene Istine i da treba
postati katolik.
Nedugo nakon toga tu želju je prihvatila i njegova
supruga. Zajedno su primljeni u veliku Kristovu obitelj Katoličke Crkve.
»Neka vaš govor bude da-da, ne-ne«
Priča američkog protestanta Marcusa Grodyja bila
je nešto drugačija. Odgajan u evangeličkoj obitelji,
već je od mladosti nastojao u životu spoznati Božju
volju. Nakon završenih tehničkih studija radio je nekoliko mjeseci kao inženjer. No osjetio je u sebi poziv
služiti Bogu. Odlučio je poći u teološku školu i obrazovati se za pastora.
Kao protestantski pastor, Marcus je vrlo ozbiljno
shvaćao svoje obveze. Pokušavao je biti najbolji što
može u povjerenoj mu zadaći duše voditi k spasenju. Od samog početka, zahvaljujući upravo svojoj
pastorskoj gorljivosti, morao se suočiti s vrlo teškim
problemom. Radilo se o interpretaciji Sv. Pisma. Vrlo
brzo Marcus je uvidio kako protestantski pristup biblijskoj egzegezi ne daje garanciju za ispravno poimanje riječi Božje, a samim tim ni za provođenje te
riječi u život. Ono što se prikazivalo ranije kao sloboda pretvorilo se u anarhiju. Svaki je pastor imao svoje mišljenje po pitanju interpretacije, što je u slučaju
sumnje otežalo pronalazak ispravnog odgovora na
pitanje. »Gdje je istina?« - pitao se Marcus. Nažalost
nije znao odgovor na to pitanje, ni on ni njegove kolege pastori, ni vjerski poglavari, a ni protestantske
egzegetske knjige.
No, Marcusa je iznad svega mučila misao što njegova kongregacija podržava pobačaj, čak ga i financira. Odlučio je da neće ostati u okviru denominacije
koja dopušta ubijanje nerođene djece. Počeo je tražiti
mjesto gdje bi se mogao istinski ostvariti kao pastor.
Upoznajući doktrine pojedinačnih kongregacija nije
[ Godina XI • 01-2012 ]
21
[ vjera ]
mogao pronaći nijednu koja bi mu u cijelosti odgovarala. Obeshrabren, odlučio je napustiti pastorsku
službu i vratiti se genetici i bioetici.
»Da budu jedno…«
Početak njegova puta prema Katoličkoj Crkvi označio je susret sa Scottom Hahnom, glasovitim protestantskim teologom koji je 1987. prešao na katoličanstvo. Marcus je poznavao Scotta još iz studentskih
dana i nikada ne bi ni pomisliti mogao da bi ovaj
mogao postati katolikom. S velikim je čuđenjem pročitao u jednim lokalnim novinama kako će Hahn,
kao katolički (!) teolog održati predavanje u jednoj
od crkava. Marcus se uputio na predavanje i prvi put
u životu prekoračio prag katoličke crkve. Nakon predavanja izmijenio je sa Scottom nekoliko riječi. Scott
mu je preporučio da posluša njegove snimke u kojima govori o svom obraćenju te knjigu Karla Keatinga Catholicism and Fundamentalism.
Scottova ispovijest i knjiga pružili su Marcusu odgovor na pitanje koje ga je mučilo. Počeo je čitati i
druge katoličke knjige koje su ga učvrstile u uvjerenju da se Istina nalazi u Rimskoj Crkvi.
Na temelju vlastitih iskustava iz svoje kongregacije Marcus je shvatio osnovnu zabludu Martina
Luthera. Došao je do zaključka da nije trebao reformirati Crkvu odjeljujući se od Rima, već molitvom,
pokorom i dobrim primjerom. Nažalost, pojedine
protestantske denominacije u teškoćama, po uzoru
na Luthera i danas čine daljnje podjele. Trenutno ih
ima više tisuća i njihov broj je u stalnom porastu. Temelj podjele je nebiblijski i suprotstavlja se Isusovoj
želji »da svi budu jedno…«.
Unutarnja podijeljenost protestantizma, nedostatak složnosti u doktrinarnim i etičkim pitanjima,
proizvoljna interpretacija Sv. Pisma i druge zablude
proistječu iz isticanja vlastitog mišljenja iznad autoriteta Crkve. Protestanti vjeruju da je »samo Sv. Pismo« (sola Scritpura) najviši autoritet i da svaki vjernik može doseći pravi smisao Biblije. Katolici, međutim, smatraju da je Krist ustanovio Crkvu i Tradiciju
koje trebaju biti vodilje u vjerničkoj interpretaciji Sv.
Pisma. Treba imati na umu kako je Sv. Pismo nastalo
u zajednici Crkve. Biblija pretpostavlja postojanje
Crkve. Prvo je Krist utemeljio Crkvu, a tek onda u
zajednici Crkve, po nadahnuću Duha Svetoga, nastaju knjige Novog Zavjeta. Ne da samo pojedine knjige
Novog Zavjeta ovise o postojanju Crkve, već upravo
sve zajedno čine cjelinu. Tek na sinodi u Rimu, 382.
godine, i na saborima u Hipponu i Kartagi 393., 397.
i 419. godine, autoritet Crkve odlučio je koje su poslanice nadahnute Duhom Svetim i koje trebaju naći
svoje mjesto u kanonu kršćanskih poslanica Novog
Zavjeta, a koje ne. Kako bi se spoznala istina o Crkvi,
potrebno je prvo vratiti se u Crkvu. Poslanje nepogrešiva tumačenja Sv. Pisma Krist je povjerio Crkvi
22
[ Ljubite jedni druge ]
po snazi apostolske baštine: »Tko vas sluša, mene
sluša.« (Lk 10, 16)
Jedino ukorijenjenost u Tradiciji dopušta ispravno
tumačenje riječi Božje i praktično provođenje u svakodnevni život.
Posljednji element koji je učvrstio Marcusa u uvjerenju prijeći na katoličku vjeru, bilo je proučavanje
saborskih dokumenata te knjige J. H. Newmanna
An Essay on the Development of Christian Doctrine. Nestajale su njegove sumnje i shvatio je da je Rimska
Crkva istinska Kristova Crkva i da kao nasljednica
apostolske tradicije nepogrešivo prenosi vjeru i nauk
o moralnosti.
Papa – kormilo Crkve
Svaka lađa mora imati kormilo. U suprotnom ne
može doploviti do cilja, a u slučaju oluje osuđena
je na propast. Kormilar Crkve je papa koji zajedno s biskupima upravlja, naučava i daje sigurnost
da plovimo u dobrom smjeru. Tu istinu otkrili su i
Paul i Marcus, kao i mnogi drugi koji su shvatili kako
veliku pogrešku čine protestantske Crkve: nedostatak poštovanja prema ljudskom životu, profanacija sakramenta ženidbe, odbacivanje sakramenata.
Oni koji tako čine, pri tome se pozivajući na Bibliju,
iskrivljuju Kristovo učenje i apostolsko naslijeđe.
Primjer Paula i Marcusa treba nam posvijestiti i
podsjetiti nas kakvo blago imamo u svojoj pripadnosti Crkvi. Ne zaboravimo to i ne stavljajmo sebe
iznad Učiteljstva Crkve.
Sebastian Bednarowicz
Varšava 2010.
Pokreti potpore bezboštvu
Crkveni oci nazivali su sotonu »majmunom od Boga« - ne samo ocem laži već i prevarantom
koji sebi pokušava prisvojiti štovanje koje pripada Bogu. Ovdje želim osvijetliti upravo onaj
sotonistički aspekt prisutan u »revolucijama« i antikatoličkim »borbama za kulturu«…
Pape: sotona se sve više oholi
Za vrijeme homilije na svetkovinu sv. Petra i Pavla,
1972. godine, papa Pavao VI. izrekao je znamenite,
ali zastrašujuće riječi: »Ne možemo se oteti osjećaju da je u Božju Crkvu kroz neku pukotinu prodro
strašan smrad sotone. U njemu se osjeća sumnjičavost, nesigurnost, razmirice, nemir, nezadovoljstvo, razdor. Nedostatak povjerenja u Crkvu.
Čovjek se pouzdaje u prvog ‘boljeg’ svjetskog ‘proroka’ koji se oglašava uz pomoć medija ili kojeg
naviješta bilo kakav društveni pokret te od njega
traži formulu za pravi život! Čovjek, pritom ignorira činjenicu da tu formulu mi već posjedujemo!«
Bl. Ivan Pavao II. za vrijeme homilije u crkvi sv.
Ignacija Lojolskog u Rimu, na Silvestrovo 1993., rekao je: »Antikrist je među nama. Početak nove godine otvara horizonte koji su, mada ne manjka odsjaja svjetla, mračni i opasni. Ne možemo zatvarati
oči na ono što nas okružuje. Moramo Zlo nazvati
njegovim imenom. Ne možemo previdjeti činjenicu da se zajedno s kulturom ljubavi i života sve
više po svijetu širi druga civilizacija, civilizacija
smrti, koja je neposredno djelo sotone i koja je
jedan od znakova Apokalipse koja se bliži.«
Ako netko sumnja u istinitost »dijagnoze« koju
su postavili ova dvojica papa, onda ga događanja
u dva europska glavna grada, godine 2010. i 2011.,
mogu odmah razuvjeriti.
Prvi primjer: Varšava, kolovoz 2010., Krakowskie Przedmieście, noćna manifestacija »antikle-
rikalnih zajednica« koja nije bila ništa drugo doli
čin agresije prema skupini ljudi koja se molila uz
križ postavljen pred Predsjedničkom palačom.
Vulgarna agresija nije se ograničila na osobe koje
su molile, već se iskazivala i prema svetinjama,
odnosno prema Križu i Onome koji na njemu visi.
Tzv. »Pokolonie III RP« (Generacija III Republike
Poljske, koju čine rođeni nakon 1989., op. prev.)
izrugivalo se Muci Gospodnjoj i vjerskim pjesmama. Tvorci filma Križ, E. Stankiewicz i J. Pospieszalski, zabilježili su na filmskoj vrpci tu erupciju
mržnje i taj smrad Zla koji se uzdizao na Krakowskom Przedmieściu.
Drugi primjer: Madrid, kolovoz 2011., za
vrijeme radosnog susreta preko dva milijuna
mladih katolika s papom Benediktom XVI. u
španjolskoj prijestolnici. Skupina predstavnika
»Zapaterove generacije« (tj. vojujućih bezbožnika)
u znak protesta zbog Papine prisutnosti u svom
gradu kao i zbog dva milijuna mladih katolika iz
cijelog svijeta, izvikivala je: »Viva satan!« (Živjela
sotona!)
Konačno, najnoviji primjer u rujnu 2011. Na
poljskoj televiziji jedna glazbena zvijezda javno se
izjasnila kao sotonist, demonstrirajući to trganjem
Biblije i izrugujući se ozdravljenjima koja je Krist
činio. U tom istom mjesecu vodeći poljski tjednici,
liberalnog usmjerenja, nadmetali su se tko će objaviti »šaljiviju« parodiju na Kristovo razapinjanje,
na Svetu Obitelj te na Svetu Pričest.
[ Godina XI • 01-2012 ]
23
[ vjera ]
Revolucionarno izvrgavanje Boga ruglu
U više se navrata na stranicama Ljubite jedni druge!
obrađivala tema antikršćanskog lica revolucionarnih prevrata koji su se događali u Europi nakon
1789. godine. Crkveni oci nazivali su sotonu »majmunom od Boga«; ne samo ocem laži već i prevarantom koji sebi pokušava prisvojiti štovanje koje
pripada Bogu. Ovdje želim spomenuti upravo onaj
sotonistički aspekt prisutan u »revolucijama« i antikatoličkim »borbama za kulturu«. U ovom kratkom tekstu vrijedno je spomenuti one najdrastičnije erupcije sotonizma koje su se javile u vrijeme
velikih revolucija. Prva, ne samo u kronološkom
pogledu, već i kao primjer koji postaje uzorom za
naredne generacije sotonista, bila je Francuska revolucija. Obrazac ponašanja – počevši od Francuske revolucije koja je postala arhetipom – ne temelji
se samo na pokušajima fizičkog istrebljenja katolika (klerika i laika), već i u javnom izrugivanju
simbola kršćanske vjere te ismijavanju katoličke
vjere u odnosu na novu, naprednu religiju koju
su osmislile nove generacije revolucionara.
Znanstvenici koji su istraživali povijest Francuske revolucije već odavno su primijetili da je došlo
do svojevrsne promjene sacruma, što znači da je
nastupio javni progon kršćanskog svjetonazora.
Još od vremena kada akcije dekristijanizacije dosežu svoj vrhunac (1793. - 1794.) te od vremena
širenja kulta »Vrhovnog bića« koji je uveo Robespierre (ideja i predmet štovanja preuzeti iz masonskih loža) imamo posla s nastankom cijelog niza
revolucionarnih »svetkovina« koje se direktno nadovezuju (gestikom) na katoličku liturgiju. Tako
za vrijeme »svetkovine« Federacije (prvi put slavljena u srpnju 1790. na obljetnicu juriša na Bastilju)
sudionici dijele »bratski kruh« i bivaju poškropljeni »vodom slobode«. Deklaracija o pravima čovjeka
i građanina počiva – kao »novo Sveto Pismo« – na
oltaru Domovine u posebnoj »Arci« – »novom,
najdostojnijem tabernakulu«.
Kako je poznato, francuski revolucionari imali
su ambiciozan plan: zagospodariti ne samo poli-
24
[ Ljubite jedni druge ]
tikom i javnim mnijenjem, već i vremenom. U tu
svrhu poslužio je novi, republikanski kalendar.
Imao je dva osnovna cilja: izrugivanje načinu
mjerenja i organizacije vremena (sedmodnevni
tjedan zamijenjen tjednom od deset dana kako bi
se »zaboravilo« na nedjelju; kršćanske svetkovine
zamijenjene su revolucionarnim svetkovinama) i
ispunjavanje vremena »republikanskim vrijednostima« (umjesto nedjelje svakog desetog dana trebala se svetkovati »svetkovina dekade«). Pritom
su se ruglu izvrgavali i kršćanski običaji. Kako je
u kršćanskom kalendaru početak ere bio obilježen
Kristovim rođenjem, tako je u novom republikanskom kalendaru nova era trebala započeti uspostavom Francuske Republike (rujan 1792.).
Usprkos tome francuski narod, u čije je ime
pokrenuta revolucija, nije odbacio kršćanski kalendar, iako su bile propisane kaznene mjere za
sve koji se ne pridržavaju »svetkovine dekade«. U
mnogim su francuskim gradićima i selima nedjeljom zatvarane radnje i dućani iako je vlada primoravala sve da moraju raditi toga dana (i suprotno tome mnogi su radili upravo na »svetkovinu
dekade«). Nije to bio jedini primjer da narod odbacuje »darove« svojih »dobrohotnih prijatelja«.
»Novo drvo spasenja«
Revolucija izmišlja i novo »drvo spasenja«. Riječ
je o »drvetu slobode« koje je sađeno u Parizu i u
mnogim gradićima i selima Francuske. Obično je
sađeno na mjestu gdje su nekada – na križanju
putova ili na gradskim trgovima – stajali križevi, a koji su nakon 1789. sustavno uklanjani kao
»znakovi fanatizma«. Dodajmo da je »napad« na
»drvo slobode« – kao na predmet službenog štovanja »nove Francuske« – bio kažnjavan najtežim
kaznama, čak i smrtnom.
Mržnja prema Kristovu križu bila je prepoznatljiva značajka kasnijih kampanja dekristijanizacije koje je sa sobom donijela revolucija 1789.
godine. Nakon pada jakobinskog režima nova revolucionarna vlast imenovala je »komesare« koji
[ ]
su imali zadatak upravljati i vršiti procjene te provoditi dekristijanizaciju provincije. Jedan je od poslanika zapisao: »Ima kamenih i drvenih križeva.
Zatucani seljak vjeruje u njihovu moć i očekuje od
križa zaštitu. Pravi fanatizam… Uvijek ga iznova
kriomice postavljaju.«
Počela je, dakle, nemilosrdna akcija uništavanja križeva koje je narod potajice postavljao
(na nezadovoljstvo pristaša Republike križevi su
postavljani, primjerice, na groblja). Komesar iz
Neufchâteaua hvalio se u svojim izvješćima da je
u nekoliko navrata »požnjeo« križeve na veliko
ogorčenje fanatika.« Nije nažalost bio svjestan da
je »uspjeh« njegove »žetve« bio kratkotrajan s obzirom da »zrno tih križeva čuči u njihovim glavama, i siguran sam da već ponovno raste.«
Revolucionarne vlasti veliku su mržnju gajili i
prema crkvenim zvonima. Kao što znamo, Crkvena tradicija vjeruje da njihov zvuk poziva vjernike
na bogoslužje, ali i odvraća zle duhove. Postavljanje zvona također spada među liturgijske obrede
(zvono se maže svetim uljima). Za revolucionare
su zvona bila »svećenički bubnjevi« pa je 1795.
u Francuskoj i službeno bila zabranjena zvonjava crkvenih zvona. Kako bi zakoni bili poštovani brinuli su se posebni »komesari« koji su se i u
tom slučaju susretali s otporom »fanatika« (čitaj:
običnih ljudi). Kako je ustvrdio komesar iz okruga Somme: »…nesumnjivo se narod, u vrijeme revolucije, najteže pomirio s oduzimanjem zvona.«
Njegov kolega iz okruga Aude dodao je kako su
stanovnici Narbonnea nakon što su im zabranjena
zvona »pali u duboku tugu«.
Protiv tuge i »fanatizma« borili su se organiziranim procesijama u kojima su svetogrđu izloženi
različiti predmeti štovanja (osobito 1793. – 1974.).
Svako malo bi, primjerice, svečano vodili magarca
kojem bi na glavu stavljali beretku ili tijaru a niz
pleća mu spustili natpis: »vrjedniji sam poštovanja nego svećenik« ili »kreposniji i od pape«. Obeščašćivane su i slike svetaca. Osobito su mrzili sv.
Luja IX. Osim što je bio svet, bio je i kralj! Godine
1794. u Conhesu vukli su njegov spomenik po ulicama grada i bičevali ga!? Nisu skrivali dvostruki razlog: radilo se naime o »liku njegove visosti,
sveca, koji predstavlja debelog gospodina Wetu
(Luja XVI.), njegova malenog i daljeg unuka«.
Karakteristično je da su istaknuta mjesta kod
happeninga ove vrste revolucionari davali mladima. Kako je rekao jedan jakobinski ministar: »mladi su bolji u službi revoluciji od onih koji su starili
pod starim običajima«.
Prijezir prema katolicizmu javljao se i kroz svojevrstan novogovor u odnosu prema kršćanskom
štovanju. Tako u izvješćima ranije spominjanih
komesara nalazimo fraze kao što su: »zgrade poznate pod nazivom crkva«, »blagdan poznat kao
Božić« ili »ono što se zvalo misa.«
Novi republikanski »Očenaš« i »novi Isus«
Bogohulno izrugivanje kršćanskog štovanja od
strane francuskih revolucionara događalo se i
kroz svojevrsnu »adaptaciju« molitava, primjerice
Očenaša. U novoj revolucionarnoj verziji Očenaš je
glasio ovako. »Oče naš, koji jesi na nebesima, otkuda tako divno štitiš Francusku Republiku, sankilote, njezine najgorljivije branitelje, sveti se ime
Tvoje kao što je uvijek bilo sveto i blagoslovljeno.
Budi volja tvoja, kako na zemlji tako i na nebu,
prema kojoj neprestano upućuješ ljude da žive
slobodni, ravnopravni i sretni. (…) Otpusti nam
naše krivice koje smo učinili, podnoseći tako dugo
vlast tirana od kojih smo očistili francusku zemlju,
kao što i mi otpuštamo krivice zarobljenih naroda
kada pođu našim stazama.«
Godine 1794. ubijen je Jean-Paul Marat, vođa
jednog od najradikalnijih revolucionarnih ogranaka koji se krvavo obračunavao ne samo s francuskom monarhijom već i s Katoličkom Crkvom u
Francuskoj. Odmah nakon njegove smrti započelo
je štovanje »mučeničke« Maratove smrti, po uzoru
na mučeništva svetaca. Na tome se nije stalo. U
revolucionarnoj propagandi izjednačavali su radikalnog revolucionara Marata s Isusom Kristom.
Izrugujući štovanje Presvetog Srca Isusova širili
su republikanski kult srca Maratova. U revolucionarnom tisku nalazimo zazive tipa: »O srce Isusovo! O srce Marata!«
Grzegorz Kucharczyk
[ Godina XI • 01-2012 ]
25
[ vjera ]
Gubitak vjere
Danas se malo govori o važnosti prve Božje
zapovijedi. Fascinacija Orijentom, okultizmom,
magijom, čaranjem, dovela je do razvoja
vjerskog relativizma i »mističnog« kaosa.
Malotko se danas brine o vjernosti Istini i
poštivanju prve Božje zapovijedi. Opasnosti
koje prijete od nekršćanskih religija ne
izazivaju u našem društvu nemir.
Š
iri se poganstvo, idolopoklonstvo: kult Krišne,
Bude, Maitrei, Moona, Jagad Gurua, Sai Babe, čak
i sotone! I nitko se ne buni! Ako se uopće susretnemo s ogorčenošću na sotoniste ili druge sekte, onda je
to zbog vandalizma i kriminalnih radnji, a ne zbog povrede i ponižavanja Božjeg veličanstva pa čak ni zbog
opasnosti od vječne propasti za njihove štovatelje.
»Nemaj drugih bogova uz mene«
Kršenje prve Božje zapovijedi sve je raširenije: bilo
to neposrednim štovanjem raznih božanstava ili
prakticiranjem okultističkih obreda. Javila se moda
traženja tehnika koje omogućuju doživljaj nadnaravnog iskustva ili postizanje izvanrednih sposobnosti:
proricanje, vizionarstvo, levitacija, sposobnost magijskog ozdravljenja itd. Osobama koje se s posebnom strašću upuštaju u okultističke prakse teško je
objasniti da zapravo nisu sva »čuda« uistinu čuda,
da nisu sva »ozdravljenja« i »proroštva« od Boga.
Čudotvorna postignuća (okultista ili vračara) na
koje se te osobe pozivaju, mogu se protumačiti kao
djelovanje elektronike, magneta, hipnoze, sugestije,
telepatije, kemijskih sredstava ili drugih uzroka koji
utječu na promjenu fiziologije ljudskog organizma.
Ona mogu biti i rezultat djelovanja zlih duhova koji
imitiraju duhove koje prizivaju spiritisti ili vračari.
Pod utjecajem okultističke propagande brkaju se
i pojmovi: magija i čudo, iscjeljenje i materijalizacija,
energija i duh. Osim pojmova brkaju se često i biološke te fizikalne (osobito energetske) pojave s duhovnim pojavama koje su povezane s djelovanjem milosti Božje. Dezorijentaciju u mistiku unose osobito oni
koji teže promjeni društvenog i moralnog poretka na
cijelom svijetu i koji, k tome, traže nadnaravnu osnovu koja bi im donijela prestiž. Naime, nekadašnje čarobnjake i šamane zamjenjuju danas »psihotronici« i
okultisti. Kako su se nekada koristile rašlje, tako se
danas koristi visak; mjesto čarobnih formula zauzela
je mantra, a alkemiju je zamijenila psihodelija. Neki
ne znaju razlikovati okultiste od svetih, a Isusa stavljaju rame uz rame s vračarima. Do izražaja ponovno
26
[ Ljubite jedni druge ]
dolaze pogrešne farizejske prosudbe da Isus »po Belzebubu tjera zle duhove« (usp. Mt. 12, 24-32). Mnogi
katolici više ne shvaćaju da se molitva razlikuje od
magije, da je za vrijeme molitve čovjek svjestan svoje
ništavnosti i ovisnosti o Bogu te se predaje u Njegovu volju. Nasuprot tome vračar ima osjećaj vlasti nad
Bogom, nad Njegovom snagom te se osjeća ravnopravnim u odnosu na Nj, ako ne i većim od Njega!
Na taj način utire se put destruktivnoj, antisakralnoj
civilizaciji. Kao njezine žrtve osobito stradavaju djeca
i mladi, a roditelji ili odgajatelji kao da nisu svjesni da
manipuliranje vjerom nanosi najveću štetu! Jasno, čovjeku pod utjecajem zabludjele vjere prijeti opasnost
donošenja pogrešnih odluka osobito kad potpadne
pod utjecaj »učitelja« koji surađuju sa sotonom.
Sotonizam
Vrlo aktivan suvremeni promicatelj štovanja sotone
bio je Anton Szandor La Vey, iz SAD-a, Cigan, emigrant iz Mađarske, dreser životinja. Kako bi institucionalizirao svoju sotonističku djelatnosti, 30. travnja
1966., u San Franciscu utemeljio je Svjetovnu sotonsku crkvu. La Vey je smatrao da je njegovo poslanje
razračunati se s kršćanstvom i potpuno ga uništiti.
Stoga su njegova pisma antiteze kršćanstvu, a štovanje sotone – suprotnost kršćanstvom štovanju Boga.
Njegova Sotonska biblija ističe tri sredstva djelovanja:
1) riječ kao nositeljica informacija; 2) popustljivost
i tolerancija koja vodi do ukidanja granica između
dobra i zla, istine i laži, svjetla i tmine, života i smrti;
3) glazba kao nositeljica emocija i sadržaja koji lako
dopiru do mladih.
Način utjecaja i približavanja mladom čovjeku je
ponuditi mu odgovore na pitanja o smislu života posredstvom stvorenih idola ili glazbenih grupa koje
on nekritički sluša. Jedan od važnih nositelja ideje
sotonizma je rock glazba.
[ ]
Destruktivno djelovanje rock glazbe opće je poznato i potvrđuju ga brojni znanstvenici. Primjerice,
prof. muzikologije na Sveučilištu Laval u Quebecku
(Kanada), Urban Blauchet, već na početku 80-tih godina upozorava kako rock glazba uzrokuje »duhovni
raspad ljudskog bića«. Još je destruktivnije djelovanje rock glazbe kada su s njom povezane poruke koje
djeluju na podsvijest, koje često pozivaju na štovanje
sotone i demona, potiču na samoubojstva, ubojstva,
seksualno nasilje, narkomaniju, krađe…
S obzirom da se u današnjoj kulturu čini prihvatljivije zlo od dobra, s velikom brigom treba braniti djecu i mlade od pada pod utjecaj destruktivne
mode. Posebnu pozornost treba obratiti na zabavne
programe koji se nude djeci – bavljenje čaranjima,
zazivanje duhova, igranje sotonističkih kompjutorskih igrica, nošenje elemenata sotonističke simbolike na odjeći, po torbama ili u obliku maskota. A
sve u stilu kao da ne vjeruju u to, a sotona upravo to
iskorištava! Viđamo to svaki dan. I usprkos tome što
ljudi često ne vjeruju u đavla, vrlo su njime fascinirani. Odličnih primjera za to pronalazimo u filmskoj
umjetnosti – sljedećem nositelju sotonističkih ideja.
Đavao se pokazuje kao vrlo fotogeničan. Filmova o
đavlu, s đavlom u naslovu ili u glavnoj ulozi, pravo
je mnoštvo! I nije to slučajnost…
Sotonizam u Poljskoj također nije nastao tek tako.
Poznavatelj religija Wladislaw Kowalek ističe kako se
sotonizam u Poljskoj pojavio 1981. (dakle u vrijeme
ključnih društveno-političkih promjena), mijenjao se
tijekom vremena i prolazio kroz nekoliko faza. Prva
faza trajala je od 1981. do 1984. godine. Vrijeme je to
prodora ideje sotonizma sa Zapada. Počinje osnivanjem
katovičke glazbene skupine KAT, koja je svirala tešku
psihodeličnu mješavinu između metala i black-metala.
Druga faza traje od 1985. do 1988. U cijelom svijetu je
godina 1985. proglašena godinom sotone. Posljedice te
činjenice mogle su se osjetiti i u Poljskoj. Kao gljive poslije kiše nicala su mladenačka sotonistička društva, posvuda su se javljale rock grupe koje su pjevale pohvalne
himne u čast sotoni, koje su širile ideju sotonizma. Osim
stiliziranih »crnih misa« na koncertima, u tom razdoblju održavaju se i prave »crne mise« koje predvode tzv.
vračevi i vračarice. Prva službena »crna misa« održana
je 26. lipnja 1988. u šćećinskoj Bismarckovoj kuli. To je
ogorčilo javnost, ali prvenstveno stoga što su s misom
bile povezane pojave obeščašćenja grobova, iživljavanje nad životinjama, demoliranje groblja, profanacija
crkava i vjerskih slika. Pa ipak, nisu poduzete nikakve
mjere kako bi se to spriječilo. Sljedeća faza počinje 1989.
Sotonizam postupno nestaje s pozornice javnog života
i društvenog interesa - što ne znači da prestaje postojati. O postojanju sotonizma ne saznajemo samo iz sotonističkih simbola po zidovima i parkovima, već prije
svega iz pojava njegove destruktivne djelatnosti: samoubojstva maloljetnika, profanacija groblja i paljenje
crkava, ritualna ubojstva. Sotonizam je osobito djelatan
ondje gdje ima svoje tajne skrivene kapelice: u Gdanjsku, Šćećinu, Varšavi, Krakovu i Vroclavu.
Čaranje
Do 80-tih godina prošlog stoljeća nije bilo govora o
čaranju kao o nečemu opasnomu. Ako se takvo što
spominjalo onda se na to gledalo kao na šalu i zafrkanciju. Razlog je tome što je pojava okultizma u
Poljskoj zainteresirala više djecu, nego odrasle.
Već u 2. polovici 80-tih godina u Poznanju je počeo izlaziti mjesečnik Moj svijet sa sotonističkim temama, a objavljivalo ga je Poljsko društvo umjetnosti za djecu i mlade. Mjesečnik je izlazio kratko, do
prosinca 1988. Moglo bi se pomisliti da se prestalo
s uništavanjem djece. No nakon 1989. pokazalo se
samo kako je promijenjen način uvlačenja djece u
prakticiranje magije i čaranja. Uvlači ih se potajice i
prikriveno pomoću knjiga tipa Harry Potter ili mjesečnika Witch (engl. vještica). Drugačije nego što je
to bilo u listu Moj svijet – Harry Potter i Witch djeluju
prikriveno, zakamuflirano. Nema u njima govora o
sotoni ili demonima, već o »tajanstvenim moćima«,
»čarobnjačkom duhu«, »kozmičkoj energiji« ili »kozmičkoj inteligenciji«. Nema ondje nikakvih pravih
informacija, već se kroz mnoštvo fascinantnih slika i
slika prepunih boja upućuje na vjerovanje u vradžbine, horoskope, zle i dobre energije, tajanstvene sile i
čari, zajedno s uputama kako se može njima koristiti.
Svi sadržaji koji su u njima, prepuni su tajanstvenog i
dinamike, obojeni hororom i erotizmom, a ponuđeni
su u obliku karikatura i stripova te različitih simbola.
To je vrlo tužna pojava jer bavljenje čaranjem i
prakticiranje magije ne vodi dobrom.
Oni koče intelektualni razvoj djeteta, uništavaju
njegovu osjećajnu dimenziju i pojačavaju egoizam,
agresiju i osjetilnost, a u duhovnom pogledu, uništavaju njegovu svijest o svetosti Boga. Prirodno
poimanje vjere koje se kod zdravog, razumnog čovjeka, temelji na traženju objektivne istine i koje je
usmjereno prema Bogu, biva iskrivljeno kroz podložnost osjetilnim iluzijama koje stvaraju bogohulnu predodžbu božanstva i prividnu sliku svemira.
Nažalost često nailazimo na katolike koji se ne zabrinjavaju zbog toga što postoje prakse koje udaljuju od Boga. Puno ih vjeruje u horoskope, sudjeluje u
vradžbinama, odlaze bioterapeutima, na razne vježbe
koje »izmjenjuju« čovjekovu svijest ili su članovi »izopačenih klubova« ili se jednostavno »tobože« bave
prakticiranjem magije, vradžbinama, zazivanjem duhova i sl. Neovisno o tome koliko je čovjek duboko
uvučen u spomenute prakse, činjenica je da se na taj
način brže udaljuje od Boga, ide putem vječne propasti. Jer, Bog sam reče kako mu se gadi onaj tko tako
čini (usp. Knjigu ponovljenog zakona, pogl. 18).
s. Michaela (Zofia Pawlik) OP
[ Godina XI • 01-2012 ]
27
[ vjera ]
Korijen nevjere i okultizma
Prakticiranje raznih oblika okultizma jedan je o najtežih grijeha protiv prve Božje zapovijedi.
Koji su najdublji korijeni tog grijeha i nevjere u Boga?
Iskrivljena slika Boga
Isus Krist nam objavljuje potpunu istinu o otajstvu
Boga koji je Jedan i u savršenom jedinstvu osoba:
Oca, Sina i Duha Svetog. Pozvao je svakog od nas
u život i u jedinstvo ljubavi sa sobom. Neprestano
nas okružuje velikom ljubavlju i snagom najboljeg
Oca. Postojimo, živimo samo zato jer nas Bog ljubi. Ljubav Boga je osoba Duha Svetog, odnosno
uzajamna ljubav Oca i Sina. Snagom te Ljubavi
cijeli je svijet stvoren i drži se u svom bitku. Stvarajući čovjeka na svoju sliku i priliku, Stvoritelj ga
je osposobio za ljubav, za prihvaćanje dara Duha
Svetoga i prenošenje tog Duha drugima. U tome
se upravo izražava najveće dostojanstvo čovjeka
da može u molitvi ostvariti osobni odnos ljubavi
s Bogom, sjedinjavati se s Njim u sakramentima,
prihvaćati da ga Bog oslobađa nevolje grijeha, liječi i povija sve njegove rane, slabosti i bolesti duha,
da bi u punini ljubio onom Ljubavlju, kojom ga
obdaruje Bog. To je upravo punina sreće: biti ljubljen i ljubiti čistom, neugasivom Ljubavlju.
Ta istina o Bogu neprestano se dovodi u pitanje, iskrivljuje se u ljudskoj svijesti od strane
Zloga i zlih sila. U opisu istočnog grijeha sotona,
kojeg Isus naziva »lašcem i ocem laži« (usp. I 8, 44)
podmeće čovjeku da ga Bog ne ljubi jer mu priječi pristup do potpune sreće kroz zabranu: »ali sa
stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan
u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!« (Post 2,
17). Sotona dovodi u sumnju ono što Bog govori:
»Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana
kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi
ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.«
(Post 3, 4-5). Prepoznati dobro i zlo znači postići
božansku svemogućnost. Adam i Eva povjerovali
su sotoni, a prestali vjerovati Bogu. Vjerovali su
da će im grijeh ispuniti život radošću, a prestali su
vjerovati u ono što je govorio Bog: da grijeh ubija
ljubav, vodi u duhovnu smrt i u ponor zla. Sotoni
je uspjelo zamutiti sliku Boga u ljudskoj svijesti
i prikloniti čovjeka da počini prvi grijeh – odbaciti vjeru u ono što je objavio Bog. Kao »lažac i
otac laži« (Iv 8, 44), sotona neprestano pokušava iskriviti sliku Boga u srcima i mislima ljudi
kako bi prestali u Boga vjerovati i pouzdavati se
u Nj. Posljedica je odustajanje od molitve, nepristupanje sakramentima, odbacivanje deset Božjih
28
[ Ljubite jedni druge ]
zapovijedi i moralnih zakona i »pravo« da ljudi
sami odlučuju što je dobro, a što zlo.
Čovjek koji u sebi nosi iskrivljenu sliku Boga,
buni se protiv Njega, bježi od Njega, a na koncu
dovodi u pitanje i Njegovo postojanje. Njemački
filozof Nietzsche je pisao: »Kada bi Bog postojao,
ne bih mogao podnijeti da ja nisam Bog.« Ako čovjek povjeruje u ono što sotona govori o Bogu
tada počinje živjeti u neprestanoj pobuni protiv
Njega, što postaje izvorom najvećih njegovih nesreća i trpljenja. U sebi će i dalje nositi duboku
čežnju za srećom, koja je zapravo nesvjesna težnja
za Bogom, no počet će tu sreću tražiti na razini
osjećaja, u raznim ideologijama, sektama, poganskim religijama i okultizmu.
Zamka poganskih religija Istoka
U religijama Istoka nema Boga koji je osoba, kojeg je moguće susresti, ljubiti, s kojim je moguće
uspostaviti osobni kontakt. U tim naturalističkim
religijama Bog je jedinstvo stvorenja, svojevrsna
»neosobna« kozmička energija u kojoj se čovjek
treba rasplinuti i izgubiti svoje vlastito »ja«. Tako
je prema tim religijama cijela priroda bog i svatko od nas je bog – i nema osobnog Boga. Riječ je
samo o tome da si čovjek treba posvijestiti da je
sam bog. Kroz jogu i druge tehnike meditacije pokušava postići radost, kroz zatomljivanje vlastitog
ja, kroz »stapanje« s prirodom u jednu bezosobnu
»veliku puninu«. Sve religije Istoka su ljudski
pokušaj potrage za Bogom, ali s trenutkom dolaska Isusa Krista na svijet postaju neaktualne
i nepotrebne. Jer, Bog se potpuno objavio čovječanstvu u Isusu Kristu pa je, blago govoreći, prilično nerazumno tražiti Boga u religijama Istoka, zanemarujući Krista.
Ljubav postaje moguća jedino među osobama
koje su slobodne. Bog želi uspostaviti s čovjekom
odnos ljubavi i stoga nas je stvorio na svoju sliku, obdario nas razumom, slobodnom voljom i
sposobnošću ljubiti. Upravo se u tome izražava
veličina poziva svakog čovjeka. Bog ne želi da izgubimo vlastito ja, kao što uče religije Istoka jer
bismo tada odbacili ljubav i zanijekali sebe. On
želi da izaberemo Njega u potpunoj slobodi, da
prihvatimo Njegovu ljubav koja nas čini dionici-
[ ]
ma života Boga Trojedinog. Bog nam objavljuje da
ljubi svakog čovjeka i želi da ljubavlju odgovorimo na Njegovu ljubav. Međutim, religije Istoka ne
vode putovima sazrijevanja u ljubavi i do razvoja
čovjeka. One pokazuju jedino kako pronaći vlastitu prirodu koju poistovjećuju s Bogom, a to je put
koji može odvesti u egoizam. Samo nas Isus Krist,
Bog i Čovjek, može izbaviti iz tog ponora grijeha i
smrti. Jedino je on Put, Istina i Život. Bog je postao
čovjekom, umro i uskrsnuo kako bi nas izbavio iz
nesreće grijeha i smrti i dao nam udio u svom boštvu, odnosno u životu Boga u Presvetom Trojstvu.
Zato nas osposobljuje da u molitvi i po svetim sakramentima možemo »disati« Njegovom ljubavlju, odnosno prihvaćati Njegov život, dar Duha
Svetog. Tada snagom Božjom čovjek biva uzvišen,
u punini sjedinjen s ljubavlju Božjom.
Isus nam govori: »Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.
Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.« (Iv
15, 5). Čovjek pronalazi smisao života jedino onda
Sve religije Istoka su ljudski pokušaj
potrage za Bogom, ali s trenutkom
dolaska Isusa Krista na svijet postaju
neaktualne i nepotrebne. Jer, Bog se
potpuno objavio čovječanstvu u Isusu
Kristu pa je, blago govoreći, prilično
nerazumno tražiti Boga u religijama
Istoka, zanemarujući Krista.
kada povjeruje u Krista i kada prihvaća od Njega
dar Božjeg života, odišući ljubavlju Oca i Sina, odnosno Duhom Svetim. Bog nam kaže: »Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje,
osudit će se.« (Mk 16, 16). Čitamo i u Sv. Pismu da
su antikristi svi oni koji u vlastitoj krivici ne priznaju da je Krist Bog, Druga Božanska Osoba, koji
je postao pravi čovjek kako bi nas otkupio: »Tko
je lažac, ako ne onaj koji tvrdi da Isus nije Krist?
Antikrist je onaj tko niječe Oca i Sina. Svaki koji
niječe Sina, nema ni Oca, a tko priznaje Sina,
ima i Oca.« (1 Iv 2, 22-23).
Isus Krist je jedini Otkupitelj. Zato sv. Petar
piše: »I nema ni u kome drugom spasenja. Nema
uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima
po kojemu se možemo spasiti.« (Dj 4, 12).
Ako Ga prihvatimo i dopustimo po ustrajnoj
molitvi i sakramentu Pokore i Euharistiji, da nas
mijenja svojom ljubavlju, onda ćemo već sada živjeti Njegovim životom i iskusiti radost uskrsnuća, pobjede nad sotonom, grijehom i smrću.
Okultizam
Okultizam je religija sotone. Prakticiranje raznih
oblika okultizma jedan je od najtežih grijeha protiv prve Božje zapovijedi. U okultizam se ubrajaju među ostalima: bioenergoterapija (bioenergija), radiestezija, magijske čini, spiritizam, zazivanje duhova, prakticiranje ili podvrgavanje
hipnozi, transu, radi uspostavljanja dijagnoze
ili liječenja, čarobnjaštvo, vračanje, astrologija,
vidovnjaštvo, hiromantija, gatanje iz dlana, tarot
ili druge slične metode otkrivanja budućnosti,
[ Godina XI • 01-2012 ]
29
[ vjera ]
istočnjačke borilačke vještine, istočnjačke meditacije, joga itd.
Što se više produbljuje vjerska indiferentnost,
oslabljuje vjera, zanemaruje molitva i sakramentalni život, tim više ljudi počinju naginjati praznovjerju i okultizmu. Oni koji raskidaju vezove
vjere i ljubavi s Bogom, podliježu zabludi da će
sami naći puninu radosti u bogatstvu, zadovoljstvu, vlasti ili zdravlju. Kako bi ostvarili te ciljeve
pribjegavaju različitim oblicima okultizma kako
bi se poslužili tajanstvenim i nematerijalnim silama. Stoga se obraćaju vračevima, vidovnjacima,
astrolozima, bioenergetičarima, čarobnjacima,
različitim tehnikama meditacije, joge itd., kako bi
ostvarili svoje životne planove i želje. Uz pomoć
raznih amajlija, talismana, gesta, formula i rituala
žele postići nadnaravnu moć u obrani od bolesti,
loše sreće, kako bi zagospodarili stvarnošću koja
ih okružuje i utažili sve svoje egoistične težnje.
Prakticirajući razne oblike okultizma čovjek se
odvraća od Boga istinskog i otvara se tajanstvenim demonskim silama – u zabludi da upravo one
pružaju toliko željenu sreću. Posljedica takvog
stava je zarobljenost od strane sila zla, sve do vječnog prokletstva.
Nema reinkarnacije
Bog u Sv. Pismu govori kako na zemlji živimo
samo jedanput: »I ne zaboravi: povratka nema.«
(Sir 38, 21); »I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud…« (Heb 9, 27). Naš život
na zemlji je jedan i neponovljiv. Čovjek umire
samo jednom, a nakon smrti nema povratka u
život na zemlji. To nam kaže sam Bog. Tvrdnja o
postojanju reinkarnacije vrlo je napredna kušnja
zlog duha koji želi da ljudi počnu bagatelizirati
posljedice svojih grijeha i da prestanu vjerovati
u Božju objavu istine kako je ljudski život na zemlji neponovljiv i o mogućnosti vječnog prokletstva. Ono što naučava Isus Krist po svojoj Crkvi
na temu reinkarnacije jednoznačno je i jasno:
»Kada se dovrši ‘jedini tijek našeg zemaljskog
života’ (LG 48) nema sljedećeg zemaljskog života.«; »I kao što je ljudima jednom umrijeti, a
potom na sud…« (Heb 9, 27). Nakon smrti nema
reinkarnacije. (KKC 1013).
Svaki koji vjeruje u reinkarnaciju pokazuje
vlastito vjersko neznanje, ali prije svega izdaje
i odbacuje Kristovo učenje jer ide za »mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja
na predaju ljudsku, na ‘počela svijeta’, a ne na
Krista.«
30
[ Ljubite jedni druge ]
Mogu se sresti mnogi ljudi koji su samo jednokratnim kontaktom s nekim bioenergetičarom ili
vidovnjakom na se navukli stalne glavobolje, stalne strahove i depresije, nesanicu, duhovni nemir
ili agresiju zlih duhova.
Jedini uspješan način ozdravljenja i oslobođenja od štetnog utjecaja sotone je prepuštanje
»terapiji« koju nam prepisuje Isus Krist. Potrebno je najprije iskreno se ispovjediti i početi ustrajnu svakodnevnu molitvu kako bi Isus
mogao raskinuti sve okove koji te vežu uza zle
duhove, a koje čovjek na se navuče prakticirajući razne oblike okultizma. Treba, ako je moguće, svakodnevno sudjelovati u Euharistiji i
primati svetu Pričest i po njoj Isusu prikazivati
sva svoja duhovna i fizička trpljenja, posve se
posvetiti Isusu po Bezgrešnom Srcu Marijinu,
moliti Gospinu krunicu, Krunicu Božjeg milosrđa, čitati Sv. Pismo. Za oslobođenje od sila zla i
iscjeljenje svih duhovnih rana potrebno je vrijeme,
stoga je potrebno naoružati se strpljenjem i hrabro podnositi svo trpljenje koje su uzrokovale sile
zla i, konačno, to trpljenje predati Isusu. Tada ono
postaje blagoslov i put sazrijevanja u svetosti kroz
bezgranično pouzdanje u Isusa, predanje svega
sebe Njemu na raspolaganje. U jedinstvu s Isusom
čovjek sigurno pobjeđuje.
Sveta Edita Stein savjetuje: »Sve što možemo i
trebamo učiniti je otvoriti se milosti, odnosno odreći se potpuno svoje vlastite volje i podrediti se
Božjoj volji, predajući u Njegove ruke svoju dušu.
Zahtijeva to prije svega potpuno ogoljenje i unutarnju tišinu.«
Tko se želi osloboditi iz sotonske zarobljenosti i
prekinuti sa svim okultističkim praksama, neka se
pomoli riječima sljedeće molitve:
Gospodine Isuse Kriste, posredstvom Tvoje
Bezgrešne Majke Marije potpuno Ti predajem
svega sebe, svoje tijelo i dušu, sve što jesam i što
posjedujem. Jedino si Ti, Isuse, jedini Bog mog
života pa iz svega srca žalim za svoje sudjelovanje u okultističkim praksama (tu reći o kojim je
praksama riječ, primjerice: za sudjelovanje u spiritističkim seansama, korištenje usluga vračara,
vidovnjaka, bioenergiju, čitanje iz tarot karata,
vjerovanje u horoskope, proricanje budućnosti,
gatanje iz dlana ili kave i sl…). Jedino si Ti, Isuse,
moj Bog, jedina ljubav i nada mog života. Odričem se svih okultističkih praksi po kojima sam
se dao pod sotonsku vlast. Odričem se tebe, sotono, i naređujem ti, u ime Isusa Krista, prekini
svaki utjecaja na moj život. Amen.
Mieczysław Piotrowski TChr
[ ]
Duhovna
baština
bl. Ivana Pavla II.
Beatifikacija Ivana Pavla II. iznova nam je pred oči stavila obilje duhovog nasljeđa koje nam je Papa
ostavio: primjer svetog života i blago papinskog učenja zapisano na osamdeset i pet tisuća stranica.
U vrijeme svog zemaljskog života sjajio je, a sada s Neba još snažnije odsijeva ljubavlju i mudrošću
samoga Boga.
S
veti je Otac neustrašivo naviještao Objavljenu
Istinu ne podilazeći onima koji su ga slušali i
ne tražeći ovacije. S velikom je odvažnošću naviještao danas prezrenu i pogrđenu istinu vjere. Išao
je protiv struje, ne pristajući na kompromise po pitanju vjere i morala. Prisjetimo se nekih Božjih istina
koje je naučavao bl. Ivan Pavao II.
Teologija tijela
»Što se dogodilo sa zapovijedi Ne poželi tuđeg ženidbenog druga u našim životima? – pitao je papa
Ivan Pavao II. »Je li supružnicima uistinu stalo do
toga da se njihova djeca rode od čistih roditelja?«
Shvaćamo li da je ljudsko tijelo pozvano na uskrsnuće i da smo dužni brinuti se za dostojanstvo tijela?
Jesmo li sposobni posvijestiti sami sebi da je
ljudska spolnost dokaz bezgraničnog povjerenja
koje Bog poklanja čovjeku, muškarcu i ženi, i nastojimo li to povjerenje opravdati? Imamo li uvijek
na pameti da je svaki čovjek osoba i da ga ne smijemo svesti na predmet koji se promatra s požudom i
koji je moguće iskoristiti?« (Lomza, 4. 6. 1991.).
Sveti otac Ivan Pavao II., na početku svog pontifikata, kroz pet je godina, za vrijeme svojih kateheza
srijedom (od 5. 9. 1979. do 28. 11. 1984.), govorio o teologiji ljudskog tijela, odnosno o spolnosti i otajstvu
sakramenta ženidbe.
U svjetlu zabrinjavajuće ignorancije na tom području, Ivan Pavao II. podsjećao je na Nauk Katoličke
Crkve. Govorio je da Bog, stvarajući čovjeka, u njegovo srce utiskuje težnju za neuništivom ljubavlju.
Jedino takva ljubav može zadovoljiti ljudsku čežnju
za srećom. Poradi toga Bog nas poziva da se uzajamno ljubimo kao što On ljubi nas. Na poseban način
ima se to ostvariti u intimnoj ljubavi muškarca i žene
koju Bog opečaćuje znakom sakramenta ženidbe.
Ženidba, kao sakrament, biva slika i ikona Presvetog Trojstva. Spolni odnos, dakle, predstavlja nevidljivo otajstvo ljubavi Boga u uzajamnoj ljubavi
supružnika, štoviše, ima biti njihovim sudjelovanjem u životu i ljubavi Presvetog Trojstva.
U Božjim planovima spolni život treba neprestano izražavati bezinteresni dar sveukupnog duhovno-tjelesnog bogatstva osoba – supružnika, u Isusu
Kristu zauvijek. Tada spolni život neće biti samo
izraz osjetilne ugode, već prije svega duhovno-tjelesno slavlje, iskustvo uzajamne ljubavi u Božjoj
ljubavi, izvor posvećenja, sveti znak sakramenta
ženidbe.
Takvo iskustvo spolnog jedinstva moguće je jedino u sakramentalnoj povezanosti gdje supružnici
imaju čisto i zrelo za ljubav srce, te su u stanju milosti posvetne. U Božjoj pedagogiji uvijek je najvažnija ljubav, a seksualna ugoda i emocionalno stanje
moraju biti podređeni istini ljubavi, odnosno, potpunom i bezinteresnom sebedarju zauvijek.
U tom smislu Ivan Pavao II. pokazao je kako je
strašno zlo i kako je velika propast na području duhovnog u svjesnom i dobrovoljnom grijehu
nečistoće: predbračni odnosi, izvanbračni odnosi,
kontracepcija i svako svjesno i dobrovoljno postizanje seksualne ugode kroz masturbaciju, peting,
oralni seks, homoseksualne odnose, gledanje pornografije itd. Tim djelima krše se Božje zapovijedi jer
se njima suprotstavlja bezinteresnom sebedarju, jer
je čovjek usmjeren samo na sebe, što ga vodi u pakao
[ Godina XI • 01-2012 ]
31
[ vjera ]
Prema tome, vlašću koju je Krist dao
Petru i njegovim nasljednicima, u
zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve,
potvrđujem da je izravno ubojstvo
nedužnog ljudskog bića teško nemoralno.
(EV 57)
djece i mladih. Branite čistoću običaja na svojim
obiteljskim ognjištima i društvu. Očuvanje čistoće
jedan je od velikih evangelizacijskih zadataka koji
u ovom trenutku stoji pred nama. Što je narod čišći
to će biti zdraviji, dostojan svog imena i kršćanskog
poziva.« (Sondomierz, 12. 6. 1999.).
Grijesi u Nebo vapijući
Bl. Ivan Pavao II. posvješćuje nam da se »nalazimo
pred golemim i dramatičnim sukobom između zla
i dobra, između smrti i života, između kulture smrti
i kulture života. Nalazimo se ne samo ispred, nego
snažno usred tog sukoba; svi smo uključeni i svi
smo sudionici s neizbježnom odgovornošću da se
bezuvjetno odlučimo u korist života. (Evangelium
vitae 28).
Pobačaj
egoizma čineći ga ovisnim o seksualnim doživljajima i uništavajući ga kao što to čine droga ili alkohol.
To su smrtni grijesi jer uništavaju dar čistog
srca, upropaštavaju čovjeka, dovodeći ga u stanje
duhovne smrti i podčinjenosti silama zla.
Bl. Ivan Pavao II. budi nas iz duhovne obamrlosti. Njegov nauk je za brojne izmučene i one koji
trpe svjedočanstvo istine da nema istinske ljubavi i
slobode bez moralnog sklada, bez čistoće srca. »Civilizacija smrti želi uništiti čistoću srca« – upozorio je Papa. »Jedna od metoda takvog djelovanja
je ciljano obezvrjeđivanje čovjekova stava koje
označavamo kao krepost čistoće. Ta je pojava osobito zastrašujuća kada cilj napada postaju osjetljive
savjesti djece i mladih. Civilizacija, koja na taj način
ranjava ili čak ubija istinski odnos čovjeka prema
čovjeku, je civilizacija smrti, jer čovjek ne može živjeti bez istinske ljubavi. (…) Obraćam se također i
vama, poljske obitelji, vama – očevi i majke. Čuvajte
svoje obitelji od pornografije koja se danas u različitim oblicima urezuje u ljudsku svijest, osobito
32
[ Ljubite jedni druge ]
Bl. Ivan Pavao II. snažno je naviještao Božju istinu
o svetosti ljudskog života koji »pripada samo Bogu:
stoga tko napada život čovjeka, na neki način, napada samog Boga.« (EV 9). Istina je da život svakog
čovjeka počinje u trenutku začeća. To je znanstvena činjenica, neovisna o vjerskim uvjerenjima i ideologiji. A onaj koji odbacuje tu činjenicu, ima izopačenu savjest koja više nije u stanju razlikovati dobro
i zlo. Nažalost, ‘značajan dio današnjeg društva čine
koji ‘istinu priječe nepravednošću’ (Rim 1, 18), odvraćajući se od Boga i koji smatraju da mogu graditi
zemaljsko društvo bez Njega, koji su ‘postali isprazni u mislima svojim i njihovo je nerazumno srce
potamnjelo’ (Rim 1, 21); ‘umišljajući da su mudri,
postali su ludi’ (Rim 1, 22). Kad savjest, to svjetlo oka
duše (usp. Mt 6, 22-23) naziva dobro zlom, a zlo dobrom (Iz 5, 20), već je na putu svoga zabrinjavajućeg
izopačenja i najmračnije moralne sljepoće.« (EV 24).
Bl. Ivan Pavao II. nazvao je prekid trudnoće »užasnim zločinom« (EV 58) i proglasio: »Prema tome,
vlašću koju je Krist dao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve, potvrđujem da je izravno ubojstvo nedužnog ljudskog
bića teško nemoralno.« (EV 57); »hotimičan pobačaj,
kako god se izvrši, namjerno je i izravno ubojstvo
ljudskog bića u početnoj fazi njegova postojanja, tj. između začeća i rođenja. (…) Onaj koga se ubija ljudsko
[ ]
je biće koje započinje život, nedužno koliko se uopće
može zamisliti; nikad se ne bi smjelo smatrati napadačem, još manje nepravednim napadačem.« (EV 58).
»Poznato je da je, u prvim stoljećima, ubojstvo
bilo ubrajano među tri najteža grijeha – zajedno
»sa odmetništvom od vjere i preljubom – i zahtijevala se javna pokora osobito teška i duga prije nego
raskajanom ubojici bude dat oprost i pripuštanje u
crkvenu zajednicu.« (EV 54) »Ta stvar ne treba čuditi: ubiti ljudsko biće, u kome je prisutna slika Boga,
grijeh je posebne težine. Samo je Bog gospodar života!« (EV 55).
Ubijanje začete djece korištenjem in vitro metode i
medicinskih eksperimenata
Bl. Ivan Pavao II. naučavao je kako su različite tehnike umjetne reprodukcije, među ostalima metoda
in vitro, moralno neprihvatljive jer »rađanje odvajaju od konteksta potpuno ljudskog bračnog čina.
(…) Povrh toga, ponekad biva proizveden veći broj
zametaka od potrebnog za unošenje u krilo žene i
ti takozvani ‘prekomjerni zameci’ bivaju zatim ugušeni za istraživanja koja, pod izgovorom znanstvenog ili liječničkog napretka, ustvari svode ljudski
život na jednostavan ‘biološki materijal’ s kojim se
može slobodno raspolagati.« (EV 14).
Sveti je Otac odlučno osudio i nazvao »zločinom
protiv dostojanstva ljudskog bića« svekoliko iskorištavanje embrija i ljudskih zametaka za medicinske
eksperimente jer »imaju pravo na isto dužno poštovanje kao i rođeno dijete i kao i svaka druga osoba.
(…) U stvari, ubojstvo nedužnih ljudskih stvorenja, makar u korist drugih, predstavlja apsolutno
neprihvatljiv čin.« (EV 63).
Eutanazija
Sveti Otac istaknuo je kako je »eutanazija jedan od
najalarmantnijih simptoma kulture smrti, koji se
širi napose u društvima blagostanja koje karakterizira mentalitet učinkovitosti što pričinja previše teškim i nepodnošljivim sve veći broj starih i oslabljenih
osoba.« (EV 64).
Snagom Kristove vlasti udijeljene Petru i njegovim nasljednicima Ivan Pavao II. potvrdio je »da je
eutanazija teška povreda Božjega Zakona, ukoliko
je namjerno ubojstvo ljudske osobe moralno neprihvatljivo. Takva praksa donosi, ovisno o prilikama, zloću samoubojstva ili ubojstva.« (EV 65).
»Dostiže se tako vrhunac samovolje i nepravde
kad neki liječnici ili zakonodavci prisvajaju sebi vlast
odlučivanja tko mora živjeti, a tko umrijeti.
Tako se ponovno pojavljuje napast iz Edena: postati kao Bog ‘raspoznavajući dobro i zlo’ (usp. Post
3, 5)« (EV 66).
»Ništa i nitko ne može odobriti ubojstvo nedužnog ljudskog bića, zametka ili od začetka što god
bio, dijete ili odrastao, starac, neizlječivo bolestan
ili umirući. Osim toga, nitko ne može zahtijevati
taj čin ubojstva za sebe ili za nekog drugog povjerenog njegovoj odgovornosti, niti na nj može pristati izričito ili prešutno. Nikoja vlast ga ne može
zakonito nametnuti niti dopustiti.« (EV 57).
»Pobačaj i eutanazija su, dakle, zločini za koje
nikakav ljudski zakon ne može dati odobrenje.
Zakoni te vrste ne samo što ne stvaraju nikakvu obvezu u savjesti, nego prije pokreću tešku i preciznu
obvezu da im se suprotstavi prigovor savjesti. (…) U
slučaju suštinski nepravednog zakona, kao što je
taj koji odobrava pobačaj ili eutanaziju, nikad mu
se nije dozvoljeno pokoriti ‘niti sudjelovati u širenju mišljenja u korist takvog zakona, niti za njega
glasovati’.«
Svaki tko na bilo koji način pristaje uz ubojstvo začete djece, bilo pobačajem ili metodom in vitro podliježe kazni izopćenja. »Izopćenje – piše Ivan Pavao II.
– pogađa sve one koji počine taj zločin poznavajući
kaznu, uključujući i pomagače bez čije suradnje se
nebi pobačaj ostvario: s takvom ponovljenom kaznenom mjerom Crkva prokazuje taj zločin kao jedan
od najtežih i najopasnijih, prisiljavajući onoga tko ga
počini da žurno pronađe put obraćenja. U Crkvi je,
uistinu, kazna izopćenja usmjerena na to da potpuno
posvijesti težinu određenog grijeha i pospješi odgovarajuće obraćenje i pokoru.« (EV 62).
Mieczysław Piotrowski TChr
[ Godina XI • 01-2012 ]
33
[ obitelj ]
Gospodin, Bog tvoj, Bog je vjerni
Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti
svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub. (Mk 10, 11-12)
Z
ato znaj da je Jahve, Bog tvoj, pravi Bog, Bog
vjeran, koji drži svoj Savez i milost svoju
iskazuje do tisuću koljena onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi.« (Pnz 7, 9). Vjernost
je tako duboko ukorijenjena u Božju prirodu da
nije moguće o njemu misliti drugo doli u kategoriji
vjernosti. Zahvaljujući upravo toj vjernosti moguće se osloniti na Boga, jer: »On je Stijena, djelo mu
je savršeno, jer pravi su svi njegovi putovi. Bog je
on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan.«
(Pnz 32, 4). Bog ne daje obećanja bez pokrića. Bog
ne sklapa savez koji ne bi čuvao. On je siguran,
on je Stijena, a Njegova su djela savršena. Psalmist
kaže: »Vjeran je Jahve u svim riječima svojim i svet
u svim svojim djelima.« (Ps 145, 13), a Nehemija:
»Vjerno si srce njegovo pred sobom našao i Savez
s njim sklopio da ćeš mu dati zemlju kanaansku,
i hetitsku i amorejsku, i perižansku, jebusejsku i
girgašansku, njemu i potomstvu njegovu. I svoja
Supružnik koji je ustrajan u vjernosti
unatoč prijevari drugog supružnika ima
neizrecivu nadmoć nad sotonom: Bog
vjerni i pravedni je na njegovoj strani. Bog
je pobjednik i Sudac koji je pokorio sotonu
i odnio konačnu pobjedu nad grijehom.
34
[ Ljubite jedni druge ]
si obećanja ispunio, jer si pravedan.« (Neh 9, 8).
Upravo s takvim Bogom supružnici sklapaju
savez, udjeljujući si uzajamno sakrament ženidbe.
Nije svećenik taj koji im »daje sakrament ženidbe«, već sami pred Bogom sklapaju savez, po snazi koja ih čini »jednim tijelom« koje nitko ne može
podijeliti. (Mt 19, 6).
Bog nije samo »svjedok događaja«, Bog je osoba koja ima vlast povezati ih, ili ne, u jedno. Kada
si supružnici međusobno udjeljuju sakrament ženidbe, Bog stvara nevidljivu promjenu, sjedinjujući ih u jedno. I kao Bog vjerni nikada se ne povlači iz sklopljenog saveza. Tako je bilo od početka
stvorenja, tako će biti do konca svijeta.
Nažalost, sve se češće događa da čovjek iznevjeri savez s Bogom vjernim i pokušava se iz tog
saveza izvući, varajući svog supružnika i ulazeći u
novu grešnu vezu. Za Boga je stvar jasna: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema
prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa
se uda za drugoga, čini preljub.« (Mk 10, 11-12).
Za sotonu je to najjednostavnija metoda uvlačenja čovjeka u trajan grijeh – ulazeći u novu vezu,
čovjek sam sebi uskraćuje mogućnost biti u milosti posvetnoj i primanja Euharistije.
Grijeh je grijeh i jedini način povratka Bogu je
odbacivanje grijeha i priznanje krivice. »Reknemo
li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine
nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran
je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde.« (1 Iv 1, 8-9). Vjerni i
pravedni Bog želi nam oprostiti i očistiti nas od
grijeha, jer grijeh vodi do gubitka, a Bog nas želi
sve obdariti životom vječnim.
Supružnik koji je ustrajan u vjernosti unatoč prijevari drugog supružnika ima neizrecivu
nadmoć nad sotonom: Bog vjerni i pravedni je
na njegovoj strani. Bog je pobjednik i Sudac koji
je pokorio sotonu i odnio konačnu pobjedu nad
grijehom. Za Boga brak ostaje valjan usprkos preljubu; supružnici su i nadalje sakramentalno sjedinjeni u jedno tijelo. Strana koja ustraje u vjernosti, usprkos nevjernosti supružnika, koja oprašta
i moli za svoju »polovicu«, ima Božji blagoslov jer
odabire teži put koji vodi u život vječni. Štoviše,
pred Bogom je oruđe spasenja za svog supružnika
koji je izdao vjernost – jer pred Gospodinom je
njihov put do svetosti i dalje zajednički – jedan.
[ ]
Bog ne može djelovati u životu čovjeka koji Ga ne
moli za djelovanje; ipak može djelovati u životu
muža na zamolbu žene ili u životu žene na molbu
muža. To je u potpunosti shodno Božjoj prirodi,
koji poštujući ljudsku slobodu, ostaje vjeran sam
sebi i sklopljenom savez.
Znam da nije jednostavno oprostiti prijevaru.
Znam također, da nije lako moliti za nekoga tko ti
je nanio tešku bol. Ali poznajući Boga, u koga se pouzdajem, mogu reći da je, usprkos tome što je teško, ipak moguće. »Nije vas zahvatila druga kušnja
osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i
ishod da možete izdržati«, uvjerava nas sv. Pavao (1
Kor 10, 13). Bog u svojoj vjernosti ne dopušta da nas
kušnja nadvlada. Zato nas Isus potiče na ustrajnost
u vjernosti bračnoj prisezi, na molitvu, na nadu.
»A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo
vaše biće - duh vaš i duša i tijelo - neka se besprijekornim, savršenim sačuva za Dolazak Gospodina
našega Isusa Krista. Vjeran je Onaj tko vas poziva:
on će to i učiniti.« (1 Sol 5, 23-24).
Miroslaw Rucki
Ljubljeni Oče,
stvorio si bračno zajedništvo
i tako nam dao najljepši primjer kako
ispuniti zapovijed ljubavi. Tvoj Sin
Isus Krist započeo je svoje otkupiteljsko
djelovanje pomažući zaručnicima
i njihovim prijateljima na svadbi u Kani.
Bila je ondje i Marija. Upravo je Ona bila
prva koja je primijetila probleme mladog
bračnog para. Molimo Te, dobri Oče,
po muci, smrti i uskrsnuću svoga Sina
Isusa Krista i po zagovoru Bogorodice
Marije, spasi sve brakove kojima prijeti
razvod. Molimo Te da te brakove obraduješ
čudom promjene zla u dobro, ozeblosti
u toplinu, osornosti u blagost,
odijeljenosti u bliskost, tuge u radost,
odbojnosti u čežnju...
Proslavi se Gospodine i povrati im
vjeru u Tebe, njima i njihovoj djeci.
Amen.
Pornografizacija društva
Nema sumnje da bi pornografska industrija
propala kada ne bi bilo potražnje za njenim
proizvodima. A potražnje ne bi bilo kada ljudi
ne bi bivali ovisni o pornografiji. Dakle, ništa
čudno da pornografski sadržaji naviru sa svih
strana sijući, kako moralnu tako i psihičku
pustoš u našem društvu.
Podmukao napad na djecu
Nerijetko slušam kako roditelji s ponosom pričaju
da se njihovo dijete s lakoćom koristi Internetom.
Naprednom se školom smatra ona koja na raspolaganju ima i posebnu informatičku sobu. Iznimno
velika sredstva iz fondova EU doznačuju se za područje informatizacije društva. Zdrav se razum pita o
posljedicama. Mnogo je vrlo »razvijenih« zemalja pa
ne trebamo nagađati, dovoljno je pogledati statistike,
američke primjerice.
[ Godina XI • 01-2012 ]
35
[ obitelj ]
Što govore brojke o Internetu u SAD-u?
Evo nekih podataka:
•
12% svih internetskih stranica sadrži
pornografiju,
•
svake se sekunde na pornografiju
potroši 3.075,64 USD,
•
svake sekunde pornografski sadržaj
gleda 28258 korisnika Interneta,
•
40 milijuna Amerikanaca stalni su klijenti
pornografskih stranica,
•
svaka treća osoba koja gleda pornografiju
je žena,
•
70% muškaraca u dobi između 18 i 24 godine
svaki mjesec posjećuje pornografske stranice,
•
pornografija na Internetu u SAD-u godišnje ima
priljev od 2,84 milijarde USD,
•
pornografska industrija u svijetu obrće
4,9 milijardi USD godišnje,
•
25 % poruka na tražilicama vezane su
uz pornografiju (68 milijuna dnevno),
•
116 tisuća korištenih pojmova dnevno vezano
je uz dječju pornografiju,
•
34 % korisnika Interneta ima neželjeni kontakt s
pornografskim sadržajem
(pop-up prozori koji se sami otvaraju,
spam poruke, linkovi),
•
20% muškaraca priznaje kako gleda
pornografiju na Internetu na poslu.
Jasno je vidljivo da »informatizacija« društva u
Americi značajno olakšava pristup pornografskim
sadržajima. Svi, bez puno truda, mogu pristupiti
pornografskim sadržajima i to ne samo oni koji to
čine s namjerom, već i oni koji to možda i ne žele.
Možemo reći da nas se to ne tiče. Poljski mediji
navode kako se djeca u Poljskoj prvi put logiraju na
Internet s devet godina, a 72% tinejdžera svakodnevno je online. Ne zavaravajmo se! Budimo svjesni da
su upravo tinejdžeri bili i ostaju glavna ciljna grupa
pornografske industrije – zbog mladosti, naivnosti
– brže stvaraju ovisnost koja ih dulje zadržava kao
klijente pornografske industrije.
Ne smijemo djecu prepustiti samima sebi. Važno
je da roditelji prate kako se djeca koriste Internetom.
Potrebno je da roditelji budu svjesni da jedino roditeljski nadzor može očuvati djecu od problema.
Ovisnost o pornografiji
Pornografija brzo stvara ovisnost. Jedan muškarac,
ovisnik o pornografiji, kaže: »Kada uključujem TV
dobro znam što tražim. U sebi se podsvjesno nadam
da ću naići na neku ‘vruću’ scenu. Sam sebi govorim
da ću pogledati samo koji trenutak, a ako osjetim uzbuđenje, isključit ću TV. Naravno sve završi po zlu
– masturbacijom. Kada se trudim boriti protiv napa-
36
[ Ljubite jedni druge ]
sti i pokušam zaspati, proganjaju me erotske scene i
ne mogu zaspati. Sam sebe uvjerim kako se moram
samozadovoljiti da bih mogao zaspati. No, moje se
unutarnje stanje nakon toga samo još više pogorša.
Nakon neprospavane noći ustajem potpuno psihički
iscrpljen.«
O ovisnosti svog muža govori Beth: »Bio je to začaran krug. Muž me optuživao da ne mogu zadovoljiti
njegove seksualne potrebe. Odlazio bi gledati pornografiju, potom bi masturbirao… No nakon toga bi se
loše osjećao. Ja sam se, pak, živcirala, svađala s njim,
a on se osjećao još gore. Da bi ‘popravio’ raspoloženje
ponovno bi gledao pornografiju, ponovno masturbirao i ponovno padao u depresiju… Nije mogao prestati, jer, kako se pokazalo, već od dvanaeste godine
bio je ovisnik o pornografiji. Na tisuće puta je gledao
te sadržaje prije nego je mene uopće poznavao. Osjećala sam se bespomoćnom. Nisam znala kako mu pomoći… Postala sam zatvorena, ogorčena…
Nakon dulje vremena obratila sam se grupi žena
»pornoholika« i one su mi pomogle. Zajedno s mužem, započela sam svoj ponovni hod u vjeri kako
bismo obnovili svoj brak i povratili međusobno povjerenje. Sada sam uvjerena da Gospodin od mene
želi da svjedočim o našem ozdravljenju, o potrebi
opraštanja, pouzdanja u Boga. Znam da nije svaka
žena koja ima muža ovisnika o pornografiji suočena
s istim iskustvom, ali znam da ima dosta podudarnosti koje bude nadu u bolje, nadu da niste sami i da
vaša želja spasiti muža od pornografije nije ludost,
zahvaljujući svjedočanstvu drugih!«
Potrebno je zamisliti se nad jednim: u SAD-u
među osobama koje se priznaju kršćanima iznad
50% muškaraca i 20% žena su ovisnici o pornografiji.
Pornografija uništava brakove
Nažalost, tiče se svakog braka, kako vjernika tako
i nevjernika. Čak i oni koji smatraju pornografiju
»normalnom«, padaju kao njene žrtve. Upravo je
pornografija razlog više od polovice rastava braka
u SAD-u. Svaki čovjek, neovisno o vjeroispovijesti,
smatra da je spolni čin svet i da pornografija uništava ono što je dobro u bračnim odnosima. Jedna žena
koja je trpjela uslijed muževe ovisnosti o pornografiji
svjedoči sljedeće: »Kad nisam u stanju pružiti mužu
seksualni užitak i na želim raditi ono što rade žene
u njegovim seksualnim fantazijama, optužuje me i
predbacuje mi. Kako izgledam ‘normalno’ i nisam
poput kakvog modela koji moj muž obožava, tvrdi
da sam ružna. Kad imam svoje potrebe koje se razlikuju od onih sa slika u časopisima, tada mi muž
predbacuje da sam prezahtjevna.«
Nema temelja tvrdnja da pornografija pomaže u
izgradnji bračnog odnosa. Upravo suprotno, ona te
odnose narušava i ostavlja duboke rane kako kod
muža tako i kod žene.
[ ]
Pornografija uništava muškarca
Na koji način? Oduzima sposobnost biti muškarcem.
Muževnost, naime, ima temelj u sposobnosti predanja
sebe ljubljenoj osobi. Upravo zato sv. Pavao savjetuje
muževe: »Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist
ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju…« (Ef 5, 25).
Tako izgleda istinska muževnost, jer samo pravi,
zreo muškarac je sposoban za takvu ljubav.
Pornografija u muškarcu stvara krivu sliku muškosti i ženskosti, a koja se temelji na čistoj seksualnosti, zapravo često na seksualnim devijacijama.
Umjesto težnje za dobrobiti i žene, gledajući samo
na sebe, muškarac oduzima dostojanstvo ženi kako
bi utažio vlastitu požudu. Budimo iskreni, nitko ne
osjeća poštovanje ili divljenje prema ženi koja se bavi
pornografijom. Ako pornografska slika ne izaziva
uzbuđenje, nitko na nju ne obraća pozornost. »Vrijednost« žene u pornografskom uratku mjeri se njezinom sposobnošću da u muškarca izazove požudu.
U konačnici, muškarac odbacuje Božju ljubav čiji bi
izraz ljubavi trebao nasljedovati, a to dovodi samo
do frustracije i nezadovoljstva. Tražeći u pornografiji
uzbuđenje, muškarac u ženi gleda jedino izvor ugode, sredstvo za utaženje svoje vlastite seksualne potrebe. Konačno, taj odnos s »objektom« nije direktan
i »osoban«, što dovodi do ponižavajuće i frustrirajuće masturbacije.
Pornografija stvara ovisnost, ali ne pruža zadovoljstvo. Jedino istinska ljubav pruža pravo zadovoljstvo koje se izriče svjedočanstvom uzajamne ljubavi, u Kristovoj prisutnosti, u bračnom jedinstvu.
Pornografija uništava žene
Srce svake žene žeđa za istinskom ljubavlju i ljepotom koja je s ljubavlju povezana. Pornografija potpuno uništava sve čemu po naravi žena teži i preobražava nadu i želje u pustu fantaziju. Svaka žena
doživljava pornografiju na svoj način, ali neovisno
o tome, svaka nakon dodira s pornografijom biva
ranjena i prazna. U većini slučajeva, žena se osjeća
odbačeno, usamljeno, postiđeno, gubi osjećaj vrijednosti, sposobnost imati povjerenje i ljubiti. Laureen
svjedoči: »Sjećam se kako smo sjedili u sobi kada
je jedan prijatelj predložio da pogledamo njegovu
‘kolekciju’ pornografskih slika. Iskreno, zgadilo mi
se… Bili smo u 7. razredu i nisam bila jedina koja je
te slike gledala očima nevinog djeteta. Boli me kada
se sjetim koje je to strašne promjene donijelo u ponašanju nekih dječaka iz mog društva.« Pornografija napada samu srž ženstvenosti. Uvlači se u srce
žene, u njen brak, uništava osjećaj vlastite vrijednosti, uvjerava u laž da žena ako nije »poželjna« uopće
nije vrijedna. Žena treba povjerovati da nije ništa doli
zabava za muškarca. Pored pornografije, žena nema
nikakve šanse: nije dovoljno lijepa, nije izazovna, nije
dovoljno agresivna. Jednostavno, ne zadovoljava…
Pornografija stvara ovisnost, ali ne pruža
zadovoljstvo. Jedino istinska ljubav pruža pravo
zadovoljstvo koje se izriče svjedočanstvom
uzajamne ljubavi, u Kristovoj prisutnosti,
u bračnom jedinstvu.
Svjedočanstvo porno-zvijezde
Lako je razumjeti posljedice zla pornografije ako
postoji svijest o laži koja se njome propagira i koju
ona u sebi nosi. June, porno-zvijezda, svjedoči: »Taj
je posao učinio da sam potpuno izgubila vjeru da postoje pravi muškarci. Muškarci dolaze takvim ženama kako bi ‘potvrdili’ svoju muškost… Ne shvaćaju
kako je interes tih žena za njih zapravo lažan. One
žele samo novac! Djevojke se ponašaju kao da im se
taj muškarac sviđa, no to nije istina.«
Jennifer Case već se s 18 godina počela baviti glumom u porno-filmovima. S 20 godina bila je već porno-zvijezda u Hollywoodu, a karijera joj je blistala
narednih 15 godina. Jedna od prvih laži s kojima se
susrela bilo je falsificiranje liječničkih nalaza. Prilagala je rezultate testiranja na HIV, a da na testiranjima
uopće nije bila… Jennifer kaže: »Tih godina preboljela
sam brojne zarazne spolne bolesti. Na koncu sam morala otići iz Hollywooda jer sam ozbiljno oboljela od
klamidije. Poslužila sam čak liječnicima kao ogledni
primjer jer mi je maternica bila potpuno uništena. Taj
moj ‘posao’ s godinama postao je poguban za moje
tijelo koje je starilo ‘brzinom svjetlosti’«.
Teško je u takvim uvjetima govoriti o sreći. Zato
se Jennifer pred kamerama pretvarala i lažno osmjehivala. »Nije istina da porno-zvijezde vole raditi to
što rade i da daju mašti na volju. Sve je to laž koja nekima pomaže izdržati te trenutke. Dok sam glumila
u porno-filmovima, jedino o čemu sam sanjala bilo
[ Godina XI • 01-2012 ]
37
[ obitelj ]
je da se to što prije završi i da dobijem novce koji su
mi trebali. Mislila sam da to moram raditi kako bih
imala za život. A jedino što sam željela bilo je ono što
su željeli i drugi: normalan život. Kada gledaš pornografiju, gledaš laž koja te uništava.«
Pokušavajući izići na kraj s psihičkim traumama
koje su bivale sve teže, Jennifer se prepustila alkoholu, vodila je razuzdan seksualni život i drogirala se.
»Već u 21. godini pila sam. Postala sam ovisna o seksu i o alkoholu. Spavala sam s mnogim muškarcima,
čak i nakon ‘posla’. Pokazalo se kako mješavina alkohola, marihuane…, u meni stvara još veću prazninu,
ostavlja me u osamljenosti, depresiji…«
U njenom srcu rodila se mržnja prema svim muškarcima, osobito prema onima koji gledaju pornografiju. Činilo joj se da su svi muškarci pokvarenjaci koji žele samo i isključivo jedno od žene – seks.
»Sada vidim da su i muškarci žrtve porno-industrije.
Neki od njih morali su platiti visoku cijenu za svoju ovisnost: obitelj i posao. Tužno je što pornografija
uništava ne samo ljude koji je stvaraju, nego i one
koji je gledaju. Sada mi je to jasno.«
Godine aktivnog života u pornobiznisu ostavile
su dubok trag. Jennifer je svjesna da se bez Božje pomoći nikada ne bi mogla vratiti u »normalan« život.
»Osjećam da je jedini put ozdravljenja – život s Bogom. Bog mi daje nadu koju sam bila izgubila. Znam
da je Isus jedini put koji me odvraća od zla zauvijek!
Isus je iscijelio moj život! Njegova je ljubav neizmjerna i nikada nisam osjetila ljubav poput Njegove. Iz
dana u dan On ozdravlja moj život.«
Jennifer ne može ostati ravnodušna prema pornografiji koja joj je uništila život. »Uvjerena sam da
Bog želi da se vratim sjećanjima u taj košmar kako
bih Mu mogla pomoći spašavati ljude. Kada vidim
mlade djevojke sjetim se sebe s 18 godina. Tada se
nisam imala kome obratiti, nije bilo organizacija kao
što je Crveni križ.«
Gorak izvor i gorki plodovi
Isus uči: »Tako svako dobro stablo rađa dobrim rodom, a zlo stablo rađa zlim rodom. Ne može dobro
stablo roditi zlim rodom, a zlo stablo dobrim rodom.
Svako stablo, ako ne rađa dobri rodom, siječe se i
baca u oganj. Dakle: prepoznat ćete ih po njihovim
rodovima.« (Mt 7, 17-20).
Sveti Jakov govori: »Iz istih usta izlazi blagoslov
i prokletstvo. To ne smije, braćo moja, tako biti. Zar
izvor na isti otvor toči slatko i gorko? Zar može braćo moja smokva roditi maslinama ili trs smokvama?
Tako ni slan izvor ne može dati slatke vode.« Ako
imaš razum, tvoji postupci ne smiju biti nepromišljeni. Moraš sebe i svoje dijete zaštititi od pornografije
kako ne bi postao drvo koje rađa loše plodove. Razmisli, nije li bolje »iskopati oko koje te sablažnjava« i
odreći se televizora i Interneta… Jer, lakše je obraniti
se od ovisnosti, nego kasnije ispravljati posljedice
koje je izazvala pornografija.
Samo je jedan izlaz
Brojna svjedočanstva o ozdravljenju od seksualnih
ovisnosti (i od pornografije) pokazuju da je samo jedan izlaz: uzdati se u Isusa i odvratiti se od izvora
grijeha. Kao i kod svake ovisnosti, čovjek mora priznati da je ovisan i da se svojim vlastitim snagama
ne može oduprijeti napasti. Tek tada ima šansu za
iskrenu Ispovijed. U sakramentu Pomirenja Isus je u
stanju očistiti dušu od svih bijeda, a čovjek treba neprestano težiti otkupljenju i odreći se svakog grijeha,
osobito pornografije koja je uzrok njegove ovisnosti.
U puno slučajeva izlaz iz ovisnosti je dug i bolan proces koji zahtijeva pomoć stručnjaka i drugih koji su
prošli takva iskustva.
Ne treba čekati da ovisnost uništi našu obitelj i
našu djecu. Potpunim odricanjem od pornografije i
predanjem Isusu možeš naći najučinkovitiju obranu.
Ne možeš biti ravnodušan prema tako velikom
zlu koje napada tebe i tvoje najbliže. Ne smiješ šutjeti kad ti netko ponudi gledanje pornografije, kad
ti kaže da u tome nema nikakvog zla, kad podupire
porno-industriju. Kad vidiš to silno zlo moraš se radikalno opredijeliti za Isusa koji liječi svaku ranu i
koji brani od padova svakoga tko ustraje uza Nj.
Miroslaw Rucki
38
[ Ljubite jedni druge ]
[ mladima ]
Budi živo svetohranište!
Nastavak poruke Gospodina Isusa dane rumunjskoj redovnici Djela euharistijskog klanjanja
za vrijeme komunizma.
Isus u Euharistiji
Ostao sam s vama u otajstvu ljubavi i po sv. Misi,
u sv. Pričesti, u svim svetohraništima svijeta. Postao
sam tako sužanj kako bih vam u izobilju dao svoj život i naučio vas klanjati se Meni, a po Meni – Ocu.
Pogledaj! Prisutan sam u svetohraništu. Želim
preoblikovati svakog čovjeka u živi euharistijski tabernakul. Želim se tu, na zemlji, kao Vječni Svećenik
klanjati, po vjeri i izvanrednoj ljubavi ljudi. Želim
tu njihovu ljubav usavršiti, a zatim preoblikovati u
radosno gledanje neba. Želim učiniti od cijelog vašeg bića i iz cijelog vašeg života neprekidno, vječno,
klanjanje. Neka to klanjanje ne bude samo riječ koja
mijenja, unutarnji osjećaj. U adoraciji treba sudjelovati cjeloviti čovjek.
Želim klanjatelje, ne samo u pojedinačne sate ili u
činu klanjanja. Sve što jesi, sve što imaš, sve što činiš,
sve što ti se događa – neka bude u stalnoj povezanosti sa Mnom, dok ja slavim Oca u Euharistiji. Nećeš
tada biti samo svetohranište u kojem je pohranjena
euharistijska Hostija; ti postaješ živa hostija, kruh za
žrtvu obdaren sviješću da u tebi Ja živim, mislim, radim, trpim, posvećujem se i proslavljam!
Ovo je smisao klanjanja: u povezanosti sa Mnom
živjeti život koji počiva na slavljenju Boga, zahvaljivanju, ljubavi prema Bogu i ljudima; živjeti život žrtve zadovoljštine za grijehe svijeta prožet molitvom
za ispunjenje Božjih planova; utemeljiti u sebi, u svakoj duši, u cijeloj Crkvi i čovječanstvu svih vremena
vječno kraljevstvo Presvetog Trojstva; voditi život u
sabranosti, žrtvi, ispunjen ljubavlju i mirom.
Dakle, klanjanje nije oblik vanjske pobožnosti koja
se obavlja pred svetohraništem i napušta izlaskom iz
crkve, odlaskom u svakodnevicu, povratkom kući,
odlaskom u kazalište ili u kino, posjetom prijateljima, životom u obitelji, u samostanu, izvršavanjem
društvenih obveza.
Istinsko klanjanje je Duh i Istina! Ono je unutarnja
Božja snaga koja obavija cijelo tvoje biće, cijeli tvoj
život kako bi bilo što sličnije Mojem. Zahvaljujući
Duhu Svetom kojeg ti dajem u Euharistiji, klanjanje
čini da tvoje misli i tvoje srce, volja i osjećajnost, sve
tvoje, riječi, djela i geste poprime – zasvagda i posvuda – izvanredne vrijednosti.
Klanjanje je Moj život u vama i vaš u Meni. Ono
je božanska bliskost sa Mnom. Prijatelj ljudi i euharistijski zaručnik u svim okolnostima života.
Sat klanjanja je oganj koji plamti u vama kada po
žrtvi samih sebe slavite Mene, Usamljenika Oltara,
koga vrijeđa cijeli svijet, koga se odreklo vaše 20. stoljeće.
U zajednici, a prije svega osobno, svatko može
Mene slaviti, uvijek i posvuda, u bilo kojim okolnostima, jer svugdje sam prisutan – Ja sam Bog! Vi, malene duše odanog srca koje ustrajete u mojoj prisutnosti same jeste sat klanjanja. Trebam vašu prisutnost pri Presvetom Oltarskom Sakramentu. Dođite
k meni! Dajem vam ljubav! Slavite me jer Ja sam s
vama, sve do svršetka svijeta!
[ Godina XI • 01-2012 ]
39
[ mladima ]
Otvorite
vrata Kristu
Bl. Ivan Pavao II. i danas, još snažnije, poziva:
Ne bojte se! Otvorite, otvorite širom vrata
Kristu. (…) Ne bojte se! Krist poznaje svako
ljudsko srce. On jedini to zna!...
Dopustite, dakle, molim vas, molim ponizno
i s pouzdanjem.
B
laženi Ivan Pavao II. ohrabruje nas svojim nasljeđem da se ne bojimo povjeriti Kristu svoj
život – po Mariji: Totus tuus – sav (sva) Tvoj
(Tvoja). Onda Marija postaje tvojom predvodnicom
na putovima vjere i uči te u svakoj situaciji vjerovati
kao što je ona vjerovala: »U nadi protiv svake ljudske nade.« Krist i tebe poziva na svetost! Očekuje
tvoj pristanak, tvoje pouzdanje i suradnju. Svetost
je »normalnost« i punina sreće, radost čiste ljubavi, život u slobodi i istini. Bez vlastitog pristanka i
ustrajne suradnje s Kristom nikada nećeš ostvariti
tu puninu.
Upamti da nema beznadnih situacija za onoga
tko vjeruje i tko se pouzdaje u Krista jer On oprašta sve grijehe, raskida okove zla i najveće grešnike
dovodi na put svetosti.
Biti svet….
Ako još nisi započeo svoj uspon na najviši duhovni vrhunac, a to je ljubav, idi prvo na Ispovijed,
priznaj Isusu sve svoje grijehe. Potom, primajući
Krista u sv. Pričesti, predaj mu svega sebe i reci da
želiš da te nauči ljubiti, da trebaš ozdravljenje od
egoizma i navezanosti na grijeh. Isus želi izliječiti
sve rane Tvog srca, raskinuti okove svih tvojih grijeha i poziva te u Pokret čistih srdaca. Uvijek iznova mu se potpuno predaj moleći Molitvu predanja:
40
[ Ljubite jedni druge ]
Gospodine Isuse,
zahvaljujem Ti što me bezgranično ljubiš
ljubavlju koja me brani od zla,
podiže iz blata grijeha i liječi najbolnije rane.
Predajem Ti svoj razum, volju, dušu i tijelo zajedno
sa svojom spolnošću.
Obećajem da neću stupati u spolne odnose do
trenutka sklapanja sakramenta ženidbe.
Nastojat ću ne čitati, ne kupovati i ne gledati
pornografske časopise, programe i filmove.
(Djevojke mogu dodati: Nastojat ću oblačiti se
skromnije i na taj način ne izazivati kod drugih
požudne misli ili želje.)
Obećajem da ću se svakodnevno susretati
s Tobom u molitvi, čitanju Svetog Pisma,
redovitom pristupanju svetoj Pričesti i klanjanju
Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Obećajem da ću redovito pristupati sakramentu
Pomirenja, da se neću obeshrabrivati,
već ću se čuvati svakoga grijeha.
Gospodine Isuse,
uči me neprestano raditi na sebi,
da mogu svladavati spolne požude i čežnje.
Molim Te za odvažnost u svakodnevnom životu kako
nikada ne bih posegnuo/la za narkoticima ili bilo
čim što stvara ovisnost, kao što su alkohol i cigarete.
Nauči me što mi je činiti kako bi u mom životu bila
najvažnija ljubav.
Marijo, Majko moja, vodi me stazama vjere
do samog izvora ljubavi – Isusa.
S blaženim Ivanom Pavlom II. želim Ti se
potpuno posvetiti kličući:
»Totus Tuus, Marijo!«.
Tvom Bezgrešnom Srcu predajem se potpuno,
sve što jesam, svaki svoj korak,
svaki trenutak svog života.
Blagoslovljena Kraljice, isprosi mi dar čistog srca.
Amen!
[ ]
Moli svaki dan ovu molitvu predanja. Tako se
potpuno preporuči Isusu po Mariji, moli dar čistog
srca za sebe i uvijek budi svjestan svojih obveza. Jedino čovjek čista srca zna voljeti. Stoga moraš odlučno odbacivati sve što onečišćuje srce: nečiste misli,
nečiste želje i djela, te buditi prijezir prema svemu
što te odjeljuje od Isusa.
»Bez shvaćanja objavljene istine o značenju
ljudske spolnosti, nemoguće je razumjeti kršćanstvo«, pisao je Ivan Pavao II. Upamti da je svaki čovjek osoba i ima svoje dostojanstvo i vrijednost. Stoga »nije dopušteno drugog čovjeka svoditi na puki
objekt koji se može gledati s požudom ili u kojem se
samo uživa«, opominje Ivan Pavao II.
U šestoj Božjoj zapovijedi Bog nam zabranjuje odnositi se prema tijelu (svom ili drugih osoba) na način da bi u njemu tražili ugodu. Takvo »predmetno«
poimanje ljudskog tijela je zapreka istinskoj ljubavi,
znak pukog egoizma. Radi toga svjestan i dobrovoljan grijeh nečistoće (predbračni odnosi, samozadovoljavanje, pornografija, homoseksualni čin, peting i
slično) sa sobom nose opasan i sladak otrov zla koji
ništi čistoću srca i vodi u pakao egoizma te zarobljenost od sila zla. Ljubav je nešto puno dublje i
veličanstvenije od bilo kojeg najdivnijeg osjećaja
i osjetilne ugode. Osjećaji i osjetilna iskustva bit će u
skladu s ljubavlju jedino onda kada se podrede istini
ljubavi, dakle, potpunom i bezinteresnom sebedarju.
Da bi spolni čin mogao biti izraz potpunog sebedarja, Isus Krist u sakramentu ženidbe, snagom
svoje božanske ljubavi, sjedinjuje muškarca i ženu
u nerazdruživo jedinstvo i čini ih mužem i ženom.
Isus ih sjedinjuje sa sobom tako snažno da postaju
jedno tijelo. Sakrament ženidbe je neraskidiv: »Što
Bog sastavi, čovjek neka ne rastavlja.« (Mt 19,6). Jedino u sakramentu ženidbe (kada su supružnici u
stanju milosti posvetne) spolni odnos izražava uzajamnu ljubav – bezinteresno, potpuno međusobno
predanje u Isusu Kristu, zauvijek. Takav spolni čin
supružnika postaje sveti znak sakramenta ženidbe,
tjelesno-duhovna gozba, iskustvo koje ih uzajamno
obogaćuje i posvećuje. U tom kontekstu vidljivo je
koliko je zlo predbračnih odnosa i svekolike druge
vrste nečistoće. Takva djela ubijaju ljubav jer su izraz
egocentričnog usmjeravanja samo na sebe i uništavaju svezu ljubavi koja veže čovjeka s Bogom i drugim
ljudima i vode u pakao egoizma.
Mieczysław Piotrowski TChr
Posvetna molitva mladih
Duhu Svetom
Duše Sveti, ovog trenutka, ponizna srca
stojimo pred Tobom. Prožmi nas svojim
duhom i mirom. Svoju mladost polažemo u
Tvoje ruke i potpuno Ti se predajemo. Vodi
nas i krijepi na putu života. Ne napuštaj nas
pa ni onda kad se ogriješimo o Tebe, već
nas po svojim darovima - mudrosti, razuma,
znanja, savjeta, jakosti, pobožnosti i straha
Božjega - vrati k Sebi.
Rasplamsaj u našim srcima neugasivu
ljubav prema Tebi, daj nam je nositi u
svome srcu i dijeliti sa svima onima koje
nam dovedeš na životni put. Pomozi nam
očuvati čistoću srca, duše i tijela, u radosti
izvršavati svakodnevne dužnosti te tako
živjeti svet život, nama na blagoslov i
spasenje, a Tebi na hvalu i slavu.
Amen (jfm)
[ Godina XI • 01-2012 ]
41
[ mladima ]
Čistoća
vrijedna života –
Santa Scorese
Bl. Ivan Pavao II. pozivao je mlade cijelog svijeta:
»Trpljenje ne treba zamutiti naš pogled na Boga;
upravo suprotno, ono može biti znakom osobite Božje
prisutnosti u našem životu, poziv još vjernije nasljedovati
Krista.« Tako je činila Santa Scorese koja je živjela
ispunjen život, ljubeći Isusa i Njegovu Crkvu.
Rast u zajednici
Santa Scorese potjecala je iz talijanskog gradića
Bari. Bila je članica pokreta Fokolara i vrlo aktivna
u životu zajednice. Nastojala je svaki svoj dan živjeti njihovu duhovnost – gorljivo težeći izgradnji
jedinstva svugdje gdje bi se našla, kroz ustrajnost
u zajedništvu sa svima koje je susretala. Izvor toga
stava bio je njezin odnos s Isusom kojeg je svakodnevno primala u sv. Pričesti. Nastojala je ozbiljno
živjeti Božju Riječ (Fokolari prakticiraju konkretno u život provesti odabrani dio iz Sv. Pisma koji
je popraćen komentarom utemeljiteljice Chiare
Lubich). Bila je povezana i sa svjetskim institutom
– Misionarkama Bezgrešne oca Maksimilijana
Kolbea – i ondje je započela novicijat.
Ljubav samo Njemu
Gdjegod bi se pojavila nosila je radost. Bila je puna
ideja, vrlo dinamična. Zbog svoje osobnosti i raspoloživosti imala je velik krug prijatelja. Imala je
dar stvaranja dubokih prijateljskih odnosa. Nastojala je voljeti sve, pa i one od kojih su drugi zazirali.
Od djetinjstva bila je volonterka Crvenog križa. Brinula se za djecu s dječjom paralizom i oboljelima od atrofije mišića, posjećivala napuštene
u sirotištima i bolesne u bolnicama te umiruće u
hospicijima. »Molim Te, Oče Predvječni, u ime
Isusa Ostavljenog, daj da te osobe uspiju pronaći
snagu kako bi išle naprijed, jer su Tebi važne i dragocjene«, piše u svojim bilješkama. »Razmišljala
sam koliko bih ljubavi mogla dati kada bih nau-
42
[ Ljubite jedni druge ]
čila ljubiti slobodno, besplatno… Bog me, usprkos
mojim ograničenjima, padovima, ljubi tako velikom ljubavlju da ima povjerenje u mene i služi se
sa mnom kao oruđem kako bi uistinu ostvarivali
jedinstvo. (…) Važno je, usprkos svemu, ljubiti.
Ljubiti za Njega, samo za Njega.«
Ljubav predstavlja ritam njezina života; ljubav
je usmjerila i njezin odabir studija – kako bi mogla
pomagati drugima odabire medicinu. Ipak, nakon
prve godine, nakon puno promišljanja i unutarnje borbe, prelazi na studij pedagogije kako bi još
bolje mogla služiti. Sama to objašnjava. »Umorna
sam! Mada i u nastojanju u tom studiju sagledati volju Božju, teško mi je pohađati ga. Osjećam
da želim biti korisna drugima i da ne mogu toliko vremena, sada i kroz mnoge godine, potrošiti
samo na studij. Osjećam potrebu prepustiti se tom
ljudskom i duhovnom osjećaju.«
Ljubav svih
Predanje – to u Santinom slučaju nije samo služba
potrebitima već i briga za sve koji još nisu upoznali Evanđelje. Odlikuje se ona beskompromisnim izborima i naviještanjem Istine. U svojim je
razmišljanjima jednom prilikom zapisala. »Velika
je zabluda tvrditi da Papa treba gledati svoje poslove, umjesto govoriti o genetici. Pitam se kada
bi Isus bio među nama, ne bismo li se morali suočiti s istim problemima? Vidim u Papi Kristova
nasljednika na zemlji i zašto nas onda ne bi tre-
[ ]
bao prosvijetliti i u tim pitanjima? Osjećam da ne
mogu sjediti skrštenih ruku i dopustiti da se tako
što govori, a da se nitko ne usprotivi.« Nije se bojala sukoba. Svoje je stajalište izražavala jasno, ali
s velikim poštovanjem i ljubavlju. Iza uvjerenja
stajala su djela. Ovo su sjećanja njezinog prijatelja:
»Išli smo u isti razred. Santa, praktična katolkinja
i ja, napredni komunist. Ona, iskrena, odlučna,
dobra djevojka koja je imala hrabrosti govoriti o
Bogu među nevjernicima i bogohulnicima s nevjerojatnom iskrenošću i nepopustljivošću. Upravo je
Santi pošlo za rukom, za vrijeme jednog prosvjeda, osloboditi me iz ruku policije, mene koji sam
je toliko puta nazvao reakcionarkom i kontrarevolucionarkom.«
Išli smo u isti razred. Santa, praktična
katolkinja i ja, napredni komunist.
Ona, iskrena, odlučna, dobra djevojka
koja je imala hrabrosti govoriti o Bogu
među nevjernicima i bogohulnicima
s nevjerojatnom iskrenošću
i nepopustljivošću. Upravo je Santi pošlo
za rukom, za vrijeme jednog prosvjeda,
osloboditi me iz ruku policije, mene koji
sam je toliko puta nazvao reakcionarkom
i kontrarevolucionarkom.
U zajednici s Marijom
S Isusom raspetim i napuštenim
Više puta stala je u obranu časti Bezgrešne s kojom
je živjela u dubokoj sjedinjenosti još od 15 godine
kada joj se posvetila. »Može se činiti neobičnim,
ali osjećam da je Marija toliko snažno protkala
moj život da me neizmjerno boli kada netko govori protiv Nje. (…) Osjećam da me Marija drži u
svom naručju, ali istovremeno da je Ona snažna
žena koja me moli da i ja budem odlučna i hrabra
te živim svet život u svakom trenutku. Molim je
za milost da joj barem malo budem nalik! (…) Želim pokušati biti mala Marija, jer sam sigurna da
je Ona moja prijateljica, Mama. Djevice Marijo, o,
kada bih bila poput Tebe – spremna dati vlastiti
život za Isusa!«
Santa u svom srcu nosi duboku čežnju vršiti Božju
volju u svakom trenutku. Često se pita: »Što Isus
želi od mene?«… Odgovor nije uvijek jednostavan, zahtijeva puno truda. Piše: »Iscrpljena sam.
Osjećam se kao u pustinji. No, osjećam također da
Isus govori mom srcu. Ipak, kako bih Ga mogla
čuti moram nositi križ – i to me košta.«
Njezin duhovni rast nije put ispunjen iskustvima duhovnih zadovoljstva i ushićenja. On vodi
kroz teškoće, sumnje i razočarenja koji postaju
prigoda iskusiti Božju ekonomiju trpljenja; trenuci susreta Isusa raspetoga i napuštenog koji vapi:
»Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Taj vapaj i trenutak Kristove ostavljenosti u središtu je
duhovnosti pokreta Fokolara, ključ do ostvarenja
jedinstva s Bogom i bližnjima.
Santa bilježi u svom dnevniku: »Vidjela sam
danas lice Ostavljenog Isusa! Bila sam osuđena,
napuštena od prijatelja i mislila sam isprva o svom
trpljenju. Kako je teško znati da si i Ti bio napušten! Ipak, usprkos svemu, mislila sam na Tebe,
na Tvoju ostavljenost… i uspjelo mi je prepoznati
Te i uzljubiti Te. A Ti si me uzljubio još više. (…)
Umah sam počela djelovati i živjeti Ideal, nastojeći
se sjediniti s prijateljima. Moje trpljenje zamijenila
je ljubav!«
U istinskoj slobodi
Jednom prilikom u svom dnevniku priznaje: »Danas sam razmišljala koliku slobodu mora u sebi
iskusiti onaj tko ima hrabrost reći ‘da’ i baciti se
bez pogovora u Tvoju pustolovinu, odjeljujući se
od ovoga svijeta. Mislim da bih osjećala neizmjernu radost u duši na samu pomisao na to.«
Korak po korak, pod Marijinim vodstvom, potpuno se predaje Isusu: »Rekla sam Isusu ‘da’ s radošću i kroz suze. U tom trenutku sam osjetila kao
da je cijeli svijet odahnuo s olakšanjem; možda je
to bio Bog, ali prije svega osjetila sam neizmjer[ Godina XI • 01-2012 ]
43
[ mladima ]
»Do kojeg sam stupnja spremna sve
napustiti, uistinu sve, kako bih slijedila
Isusa? Daj mi snage, Isuse, da ja umrem,
a da Ti, Isuse, živiš! – Pokušavam na ono
što mi se događa gledati Božjim očima.
Kako je to teško!«
nu radost koja mi je dala osjećaj slobode. Izabrala
sam Ga, jer se osjećam voljenom. Znam da je moja
ljubav krhka, ali Njega veseli (…)«
Unutarnja borba ne završava izborom. Čini se
da kušnje postaju još snažnije. One vode do novih otkrića: »Uistinu, kušnje ne prestaju nikada,
upravo suprotno. Gospodin dopušta da su još
veće, kako bih još više iskusila Njegovu veličinu.
Vjerujem da su te kušnje i veličina Boga proporcionalne. (…) Otkrila sam da je Bog uistinu jedina
neuništiva referenca u životu svakog od nas. Osjećam da, usprkos zbrci koju nosim u sebi, Njegova
prisutnost u meni budi mir i pouzdanje – pouzdanje da nisam sama, da me On ljubi neovisno o
bilo čemu; čak i s mojim ograničenjima. Osjećam
također da ga moram birati uvijek iznova, svaki
dan. To je za mene najvažnija stvar za koju se vrijedi boriti, trpjeti i umrijeti.«
»Da« – uvijek iznova
Neprestano je kušana nevoljkošću, pa ipak u svojim kušnjama uvijek iznova izgovara svoj fiat:
»‘Pođi i idi za Mnom’, to si mi rekao, i ja sam, Gospodine, odgovorila na Tvoj poziv. Pouzdala sam se
u Tebe i shvatila da moram ići za Tvojim križem,
nasljedovati Tvoju ostavljenost, Tvoje trpljenje.
Vjerovala sam kako sam sa svojim ‘da’ učinila sve
što je u mojoj moći, ali sam se prevarila! Zamolio
si me da Te ljubim do kraja, sve do Golgote. Bojim
se, Gospodine, pomozi mi izabrati Tebe svaki dan,
44
[ Ljubite jedni druge ]
svake minute, kao svoju stijenu, kao svoje sve. Daj
mi ljubiti Tebe! Učini da umre moja logika, moja
želja imati odgovore na sve. Gospodine, čak i u
najvećem trpljenju koje obuzme moje srce, ono
izabire iznova Tebe, Tebi ponavljam svoje ‘da’. Želim se potpuno na Te osloniti, izgubiti se u Tebi…
Daj mi dar ostati Ti vjernom.«
Njezina unutarnja borba nije bila vidljiva izvana: Santa je i dalje bila radosna, ispunjala nadom
one koji je trebaju. Ustrajna u vjernosti Bezgrešnoj.
Ubrzo doživljava novo trpljenje: počinje je salijetati jedan psihički poremećen mladić. Imao je
nešto demonskog u sebi, ispunjen strašću i požudom. Uvijek joj je za petama, šalje opscena pisma,
prijeti da će joj ubiti roditelje. Policija, osim upozorenja, ne uspijeva učiniti ništa po tom pitanju. Čak
je i Santin otac, agent sigurnosti, bespomoćan. Jedino što se moglo učiniti bilo je neprestano biti uz
nju, pa prijatelji i obitelj organiziraju dežurstva. Ta
je situacija trajala pune tri godine. Kroz te godine
Santa donosi novu odluku.
Kušnja
Jednog dana priznaje svojoj prijateljici: »Moj život
postao je prava mora. Imam osjećaj kao da se borim sa sotonom i stavlja me u teške kušnje. Ta osoba želi da napustim Ideal, da napustim Crkvu, da
ostavim sve... Neću to učiniti… Radije umrijeti!«
Samu sebe pita: »Do kojeg sam stupnja spremna
sve napustiti, uistinu sve, kako bih slijedila Isusa?
Daj mi snage, Isuse, da ja umrem, a da Ti, Isuse, živiš! – Pokušavam na ono što mi se događa gledati
Božjim očima. Kako je to teško! (…) Sigurno nisam
bila potpuno svjesna da trebam i mogu žrtvovati
trpljenja, čak i smrt, Isusu. Ipak, mislim da to treba
biti jedna od prvih stvari kod odabira Njega. (…)
Nisam još to naučila, ali nekada mi uspijeva živjeti
sadašnji trenutak kao da je posljednji…«
Dana 6. veljače 1989., na 21. rođendan, Santa
ide na susret u Dom Bezgrešne. Na putu postaje
žrtva pokušaja silovanja. Uspijeva pobjeći, no taj je
trenutak još jedna postaja na križnom putu.
[ ]
Ponavlja svoj čin predanja: »mada u boli i trpljenju, sada još više nego ikada prije, sama, pred
Tobom, Bože, s Marijom, potvrđujem iznova svoj
‘da’ Tebi, kako bi mi on bio put u život vječni, u
trajnu radost Tvoje prisutnosti.«
Fiat do kraja…
Nedugo nakon toga prima od svog progonitelja
pismo s opisom onoga što planira. Svjesna je njegovih namjera. U posljednjem razgovoru sa svojim ispovjednikom kaže: »Ako mi se što dogodi,
znajte, odabirem Boga! (…) Ako nije moguće drugačije, kažem Bogu svoje ‘da’ – Radije umrijeti! «
Tog dana Santa se vraća sa susreta mladih u
župi, odlazi još do prijatelja, bračnog para, kojem
koliko zna i umije, pomaže. Bila je autom, pa se
osjećala sigurnom i prijateljima govori kako je ne
trebaju pratiti. Dolazi do kuće, zvoni, čuje očev
glas, no nije ga stigla ni pozdraviti… Mladić, ogrnut tamom, napada je i zadaje 12 uboda nožem.
Šogor i ujak odvoze je automobilom do bolnice
jer nema niti jednog ambulantnog vozila na raspolaganju. S njom je u autu sestra s kojom je Santa
provodila zajedničke večeri, često moleći Krunicu. »Prikazujem Ti cijeli svoj život, sve što posjedujem, sve što volim i što jesam: svoje tijelo, svoje
srce, svoju dušu« – izgovaraju te riječi Mariji sve
do dolaska u bolnicu.
Prerezana je plućna aorta, brza dijagnoza i
grozničav pokušaj spašavanja – operacija. Santa
je svega svjesna i moli da joj dovedu svećenika.
Nekoliko sati kasnije umire na operacijskom stolu.
Bio je 15. ožujak 1989.
Mladež koja se okupila te večeri u crkvi, prestravljena onim što se dogodilo, kao da se pita –
Zašto? – i čita Evanđelje toga dana: »Zaista, zaista,
kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne
umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.
Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.
Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje
sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće
služiti, počastit će ga moj Otac.« (Iv 12, 24-26).
Sacrum ljudskog tijela
Beskompromisnost Sante – njezin »radije umrijeti
nego sagriješiti«, svjedoči o ljepoti ljudske spolnosti kojom je Bog obdario čovjeka. Dopušta nam
vidjeti njen sacrum. Kako je pisao bl. Ivan Pavao
II. upravo je u tijelu: »od početka skrivena ‘zaručnička’ vlastitost, odnosno sposobnost iskazivanja
ljubavi – upravo te ljubavi u kojoj čovjek – osoba – postaje dar i ispunja smisao svog postojanja i
bivanja kroz taj dar.« Jedino je tijelo, i samo tijelo
sposobno »prenijeti u vidljivu stvarnost onu vječnu tajnu skrivenu u Bogu.«
Kakva je to »skrivena tajna u Bogu«? Odgovor nalazimo u Katekizmu Katoličke Crkve: »Bog
objavljuje svoju najskriveniju unutarnju tajnu:
On je vječna razmjena ljubavi između Oca, Sina
i Duha Svetoga, i nas je odredio za sudionike te
razmjene.« (221). Bog je zajedništvo Osoba i mi
smo pozvani sudjelovati u tom zajedništvu. Na
tome se temelji i naša sličnost, sposobnost ustrajati u zajedništvu. To znači darivati se i prihvaćati
Božju ljubav i ljubav drugih. Jedino u zajedništvu
čovjek nalazi svoje ispunjenje jer ono je smisao i
cilj života. Svaki od nas je pozvan živjeti to zajedništvo, još tu na zemlji, a nakon smrti – u vječnom
zajedništvu i razmjeni ljubavi s Bogom i sa svima
u otajstvu općinstva svetih.
Vrijeme života na zemlji je vrijeme sazrijevanja
za život u tom zajedništvu. Trenutak smrti utvrđuje stupanj ljubavi za vječnost. Nakon smrti nećemo više ništa moći izmijeniti, zato je toliko važan i dragocjen svaki trenutak, jer pruža mogućnost rasta u ljubavi. A rasti u njoj možemo jedino
onda kada ljubimo.
Osobit oblik tog zajedništva, koje čovjek može
doživjeti već na zemlji, je sakrament ženidbe. Bog
u svojoj neizmjernoj ljubavi čini supružnike ikonom unutarnjeg života Presvetog Trojstva i poziva
ih da uistinu ustraju u ljubavi koja povezuje osobe Presvetog Trojstva, po životu u međusobnom
duhovnom zajedništvu. To zajedništvo je bit sakramenta ženidbe, a njezin je osobit znak i njezina
vlastitost – kako kaže Katekizam Katoličke Crkve »tjelesna intimnost« (KKC 2360). To sjedinjenje je
nagovještaj nečeg još većeg – vječnog sjedinjenja
čovjeka s Kristom i Crkvom. O kako je velik taj
poziv!
Mlada Santa izabrala je drugi put koji vodi do
punine zajedništva – posvećeni život. Izabrala je
Krista kao svog jedinog Zaručnika. »Čovjek, odabirući beženstvo poradi kraljevstva nebeskog čini
to sa sviješću da na taj način može na ‘drugačiji
način’ nego u ženidbi, ostvariti sebe, postajući bezinteresni dar za druge.«
Radije umrijeti nego sagriješiti
Sjetite se uvijek Sante! Čistoća je toliko dragocjena
da je vrijedna i života!
Što ipak ako je netko izgubio čistoću, svoje djevičanstvo? Onomu koji s iskrenim pokajanjem i
skrušenošću priznaje istinu o sebi pred Kristom
u sakramentu Pokore, Isus svojom predragocjenom Krvlju pere krivice i oblači ga u bijele haljine
i stavlja mu prsten na ruku i s velikom radošću
govori: »Ne osuđujem Te. Idi i ne griješi više.«
Daje nam novu priliku i poziva na novu, uzvišeniju ljubav!
Małgorzata Radomska
[ Godina XI • 01-2012 ]
45
[ svjedočanstva ]
Bio sam ateist
Znao sam da umirem: »Htio bih umrijeti mirno kao Ivan Pavao II.«
Dok je bio živ, bio mi je potpuno nebitan…
B
io je dan uoči Badnjaka 2005. godine. Tijekom
dana primio sam dvije vrećice krvi. Znao sam
da umirem. Te odlučujuće noći htio sam biti
sam. Oprostio sam se od svojih govoreći: »Htio bih
umrijeti mirno kao što je umro Ivan Pavao II.«
U travnju, te iste godine, divio sam se kako je lijepo umirao pred očima cijelog svijeta. Nisam tada
razmišljao o tome kako mi za života ništa nije značio
– osim što sam bio ispunjen ponosom što je Poljak
bio na takvom položaju u Vatikanu.
Pošao sam do svoje sobe. Uistinu sam se bojao
smrti koja je bila »pred vratima«… U strahu sam izmolio Očenaš, Zdravo Marijo, Vjerovanje i Anđele
čuvaru… Preplašen, obratio sam se u mislima Ivanu Pavlu II., moleći ga da u smrtnom času budem
miran poput njega. Sam ne znam kako, no nakon te
prošnje, počeo sam razgovarati s njim kao da se nalazi uza me… Ne znam koliko sam dugo tako »razgovarao«… Koliko je potrebno vremena da čovjek,
bez žurbe, u ozračju pouzdanja i sigurnosti, pokuša
opravdati djela koja je učinio u svojih sedamdeset
godina – bez Boga? Nastavio sam svoju ispovijest
dok naposljetku nisam osjetio mir… Zaspao sam.
Ujutro – na opće zaprepaštenje obitelji – sišao sam
na doručak. Zdrav! Zdrav, poput kakvog mladca,
46
[ Ljubite jedni druge ]
snažan i pun života. I tako je do danas. Čak i dalje radim. Liječnik je ustvrdio kako je riječ o čudu. Isto tako
govorila je i moja žena. Ja sâm nisam znao što bih
mislio; nisam bio sklon takvom načinu razmišljanja,
pa sam samo šutio. Bio sam ateist, komunist. Čvrsto
sam stajao na zemlji. No znao sam dobro da je kod
karcinoma prostate, u stadiju u kojem sam ja bio,
postojao samo jedan izlaz – smrt. A ja sam – usprkos
svemu – živio i dalje nastavio raditi svoj odgovoran
posao, noseći tajnu ozdravljenja u svom srcu.
Smatrate da je neobično to što mi se dogodilo? Slažem se. No bilo je to samo sjajno finale bolesti koje
ostavlja bez riječi ako se sagleda moj dotadašnji život.
Rodio sam se 1934. godine u imućnoj i pobožnoj
obitelji. Za vrijeme rata, kao sedmogodišnjak, prikradao sam se noseći pomoć zatvorenicima logora koji
je bio nedaleko mog mjesta (morao sam biti hrabar!).
Moja voljena mama u srce mi je usadila Očenaš
kojem sam, iz ljubavi prema njoj, ostao vjeran do
danas. Jedna od mojih sestara radila je za AK (Armia Krajowa – Zemaljska vojska), a druga se udala za
važnog državnog službenika. Upravo me ona, odmah nakon majčine smrti, oduzela ocu i dala u dom
kojim je upravljalo Radničko društvo prijatelja djece
– komunističko i nevjerničko…
[ ]
Poslijeratno vrijeme u domovini bilo je obilježeno
ideološkom borbom s Bogom i za slobodu naroda.
Od mene su ondje učinili angažiranog člana ZMP
(Związek Młodzieży Polskiej – Zajednica poljske mladeži – komunistička politička organizacija aktivna u
Poljskoj od 1948. do 1957., op. prev.). Jedino me moja
sestra, ona iz AK, potajice odvela jednom prilikom
na prvu Ispovijed i prvu Pričest.
Odmah nakon mature poslali su me u vojnu partijsku školu, a pola godine kasnije povjerena mi je rukovodeća pozicija u ZMP. Glavni zadatak bio je boriti se s oslobodilačkim »bandama«. I sam se čudim
zašto mi se tako duboko u sjećanje urezao trenutak
kada sam jednoj ženi strgnuo križ s vrata i bacio ga
u otvorenu peć… Otuđujući ljudima privatna zemljišta zbog kolhoza, smijali smo se bjesomučno ženama
koje su se, braneći svoju očevinu sa slikama svetih u
rukama, bacale pod kotače traktora.
Očito sam puno obećavao kad su me poslali na
studij – Związek Radziecki. Četiri godine. Ne pitajte
gdje sam bio, što sam radio i kakav je to studij bio.
Pokazao sam se odličnim. Znam podnijeti glad… Bio
sam poput pravog gerilca.
Vrativši se sa »studija« postao sam direktor Odgojno-obrazovne ustanove za djecu. S dubokim uvjerenjem slamao sam njihove savjesti. Svaki protivnik
sustava, i katolik, bio mi je neprijatelj. Ismijavao sam
Crkvu i skidao križeve. Papa je za mene bio – nitko
i ništa! Za vrijeme jednog njegovog pohoda Domovini, primio sam osobno iz njegovih ruku medaljicu
koju sam odmah dalje proslijedio prijatelju koji je bio
gorljivi katolik. Jer, meni ona nije značila ništa …
Godine 2004., dijagnosticiran mi je karcinom prostate. Odugovlačio sam s odlaskom u bolnicu. Kad
me konačno sin na silu odvukao, kirurg je rekao da
je sada ishod u pitanju… Kemoterapija, zračenja, pelene… Čitavu godinu, sve do onog Badnjaka.
Moram dodati da sam, boreći se s bolešću i, sa za
mene neobičnom zainteresiranošću, pratio televizijski prijenos posljednjih trenutaka života Ivana
Pavla II., njegovo trpljenje i smrt. Ipak, iz tog zanimanja ništa se posebno nije izrodilo, sve do dana
uoči Badnjaka 2005., kada sam čudesno ozdravljen.
Za vrijeme posjeta svećenika rekli smo mu o mom
ozdravljenju. Za prikupljanje dokumentacije i duhovnu promjenu života kao da je bilo prerano.
Ne govorite mi, gospodo, kako je u životu sve
stvar slučajnosti! Duboko sam uvjeren da dobri Bog
vidi sve naše korake. O tome svjedoči daljnji tijek
moje životne priče.
Prve nedjelje Adventa 2006., u 6.15 spuštao sam
se liftom idući na posao. U jednom trenutku u lift je
ušla časna sestra (išla je na ranu sv. Misu). Prvi put
sam je vidio. U liftu smo bili samo nas dvoje. Pozdravio sam je i dodao: »Sestro, znate, mene je ozdravio
sveti otac Ivan Pavao II.!«
Na trenutak smo se zadržali u razgovoru na stanici. Rekao sam joj: »Draga sestro, ja sam uistinu živio
svakako…« Sestra me potaknula da zapišem svoje
čudo i pošaljem svjedočanstvo u Krakov. Dao sam
svoju adresu, spreman za suradnju. A potom smo se
zaputili svatko na svoju stranu. Sestra je, kako kasnije svjedoči, bila toliko pod dojmom da je zaboravila
gdje stanujem, ali se sjeća da je pomislila: »Trebala
sam ga pitati za ispovijed.« Ujutro se iznenada pojavila pred vratima mog doma. Dogovorili smo se za
razgovor. Tako je počela moja priprava za sv. Ispovijed i sv. Pričest nakon punih pedeset godina – drugo čudo Ivana Pavla II. Veće od prvog. Na polnoćki
2006., moja supruga (ona nakon 36 godina) i ja pristupili smo sv. Pričesti.
Otada pristupam sv. Ispovijedi jednom mjesečno,
a nastojim biti svaku nedjelju na sv. Misi. Ne rastajem
se od krunice i kad imam vremena izmolim sva četiri otajstva. U torbi, koju nosim na posao, nosim ne
samo sendviče, već i molitvenik iz kojeg molim kad
imam prilike. Molim svakodnevno: ujutro, u autobusu, u tramvaju, prije spavanja. Nikada neću zaboraviti s kojom je snagom u mom srcu progovorila Božja
riječ za vrijeme sv. Mise kada sam započeo pripravne
kateheze za sakramente. Bog govori meni osobno!
Vrlo često se utječem bl. Ivanu Pavlu II. i bivam uslišan. Želim samo dodati da sam kroz čitav svoj život,
koliko sam to znao, nastojao pomagati ljudima.
Obraćeni ateist
[ Godina XI • 01-2012 ]
47
[ svjedočanstva ]
S krunicom u ruci
Trebalo je da doživim vlastito trpljenje kako
bih sve mogla razumjeti i da Krunica Božjeg
milosrđa postane moja svakodnevna molitva.
I
mala sam jedva 20 godina kada mi je umrla mama. Još iz djetinjstva pamtim kako smo
zajedno išle u crkvu i kako me mama učila da
moram biti dobra i pomagati bližnjima. Nismo bili
imućni, ali ona je uvijek znala pronaći nešto što bi
mogla dati potrebnima. Još mi je pred očima slika
kako rano jutrom prebire zrnca svete krunice.
U crkvi smo često stajale pred slikom Majke
Božje Čenstohovske. Voljela sam gledati Njezino
lice. Osjećala sam da me moja mama želi predati
toj drugoj Majci.
Do crkve je bilo tri i pol kilometra. Usprkos
brojnim obvezama mama je vrlo često išla u crkvu. Nisam to posve razumjela.
Godine 1975., mama je teško oboljela. Imala je
zloćudni tumor i čekala je tešku operaciju. Ostala
joj je, možda, godina života. Kako su mjeseci prolazili tako se bolest pogoršavala, a trpljenje raslo.
Bio je Veliki petak. Nitko u blizini nije imao
auta, a mama je poželjela otići u crkvu. Sjela je u
autobus. Sumnjam da se oslanjala na vlastite snage da bi prevalila taj put. Nosila ju je snaga vjere
da će s Kristom moći učiniti i taj napor. Željela je
sjediniti vlastito trpljenje s Isusovim. Teško je reći
što je osjećala. Sigurno je bila svjesna da joj je to
posljednji odlazak u crkvu. Povratak kući bio je
pravi križni put. Svakih je nekoliko metara morala
zastati kako bi došla do zraka. Ali bio je uz nju i
njezin »Cirenac«. Bila je to njezina šogorica koja ju
je pratila.
Došao je posljednji dan travnja. Vidjela sam
kako moja iscrpljena mama svako malo pogledava
prema vratima kao da nekoga iščekuje. Domalo je
došla šogorica i počele su moliti Krunicu Božjeg
milosrđa. Osjećala sam se beznadno i nisam se
uključila u molitvu… Nisam tada razumjela…
Nakon molitve, mama se uspravila, štoviše,
zamolila je da joj pomognemo ustati. Poslušno
smo je uzeli pod ruke, a mama je nemoćno opirući se na svoje snage zakoračila nekolika koraka…
Kamo je htjela? Nismo znali. Ukratko se pokazalo
da je išla ususret Milosrdnom Isusu… Na polovici
sobe počela je padati, a mi smo je uspjeli zadržati i
položiti na pod i pod glavu joj staviti jastuk. Usnula je tako tiho, tako obično… Bio je sat Milosrđa.
Često se mislima vraćam u taj trenutak pred
više od 30 godina i vjerujem da se njezina žrtva
svidjela Isusu, da je On sâm došao po nju i priveo
njezinu dušu u vječno kraljevstvo.
Morala sam puno toga proživjeti i osjetiti okus
trpljenja kako bih sve to razumjela, i da konačno,
Krunica Božjeg milosrđa postane svakodnevna
molitva meni i mome mužu. Prigrlila sam je i zavoljela. Željela bih da tu molitvu prihvate i moja
djeca, kao i to da mi ona bude suputnicom u posljednjem satu mog života.
Danas, poput svoje majke, bolujem i sama od
zloćudnog tumora. Zahvaljujem Bogu za svaki
darovani dan i molim za jakost i strpljivost u podnošenju trpljenja sve do posljednjeg daha.
Agneza
Počeo sam iznova
Trebalo je da potratim gotovo četvrt stoljeća da bih shvatio
kako me nešto tišti, da mi ne dopušta ljubiti.
Z
ovem se Adam. Trenutno sam u zatvoru. Imam
25 godina i volim život koji sam si, ne tako
davno, htio oduzeti… Odrastao sam u domu
u kojem ničega nije nedostajalo, a roditelji su činili sve kako bi njihov »sinčić« imao sve. Nisam tada
razmišljao o tome koliko su sebe ulagali i žrtvovali
za mene. Tek sada shvaćam kako su me silno voljeli.
Događalo se primjerice, već sa deset godina, da
bih otišao od kuće i po nekoliko dana lunjao po dis-
48
[ Ljubite jedni druge ]
kotekama gdje me s jedne strane oduševljavala, a s
druge gnušala tehno glazba i polugole cure. Kada
bih se tako izdobrovoljio, onako iznenada, bez imalo grižnje savjesti, upadao bih u kuću i već s vrata
gunđao kako nema ništa dobro za pojest. Na dom
sam gledao kao na hotel s punim pansionom i odanom poslugom. Kažem »odanom« jer je mama bila
u stanju za mene učiniti sve – toliko me voljela. Sva
u tjeskobi i brizi za svoje dijete, uplakanih očiju, s
podgrijanim jelom za svog sina, čekala je dok je on
bančio i kljukao se amfetaminima i cigaretama.
Trebalo mi je punih četvrt stoljeća kako bih shvatio da me nešto tlači, da ima nešto što mi ne da voljeti. Po grijehu sam izgubio sve: i ženu (razveo sam
se) i prekrasnu kći, Paulinu. Izgubio sam ženu koju
sam tek sada počeo iskreno voljeti. Bila je tako dobra,
osjećajna i ljubezna da sam se ponekad pitao čime
sam je zaslužio. Vjenčali smo se i ubrzo nam se rodila
predivna i zdrava kćer. Sada ovdje, iza zatvorskih rešetaka, zahvaljujem za to Bogu i supruzi iz sveg srca.
Počeo sam piti i prije ženidbe, nažalost miješajući
alkohol i drogu. Sotona se imao kod mene čime pohvaliti. Počeo mi je podmetati misli kako me Kasia,
moja žena, ne voli. Na njegov nagovor počeo sam
je optuživati kako me vara i da čini sve kako bi me
ismijala. Zbog toga su izbijale žestoke svađe koje su
završavale ćuškama. Sotona se radovao, a naš se brak
počeo raspadati… Nasilničko ponašanje pokazivao
sam i prema drugima, čak i na krštenju naše kćeri.
Udario sam ženu samo zato što mi nije posvetila dovoljno vremena za vrijeme proslave. Nakon odlaska
gostiju nisam pokazao nimalo žaljenja, a navečer
sam spremio svoje stvari i napustio zajednički dom.
Tako je počela moja tragedija. Nisam mogao pronaći posao, doduše, nisam ga pretjerano ni tražio.
Nisam tada bio svjestan što sam izgubio. Zbog nedostatka novaca počeo sam krasti. Što bih tako »zaradio« odmah bih propio ili potratio u noćnim klubovima… Jednog su me dana uhvatili u krađi i osuđen
sam na zatvorsku kaznu. U jednom trenutku izgubio
sam sve: roditelje, Kasiu i Paulinu…
Počeo sam služiti petogodišnju kaznu (nakupilo
se zbog ranijih uvjetnih kazni…). Isprva mi nije bilo
lako jer ima ovdje svakakvih ljudi. Nisam se mogao
pomiriti s mišlju da sam u zatvoru. Ta me misao toliko proganjala da sam pao u očaj. Pao sam u depresiju.
Bilo je dana kada sam samo gledao u strop. Trajalo je
to nekoliko mjeseci. Nisam mogao ni s kim razgovarati. Bojao sam se ljudi, osjećao sam se suvišnim, nije
mi bilo do života. Bilo je dana kada sam plakao kao
malo dijete. Plakao sam okrenut prema zidu da me
netko ne bi vidio. Tražio sam psihološku pomoć u
knjigama, no ništa nije ublažavalo moju bol.
Jedne noći, dugo nisam mogao zaspati. Zatvorio
sam oči i osjećao se loše. Mislio sam da je to kraj. U
tom trenutku na sekundu-dvije ugledao sam neobičnu svjetlost. Iznenada, gotovo protiv vlastite volje,
sklopio sam ruke i zavapio: »Gospodine Isuse, pomozi mi!« Osjetio sam neizmjernu toplinu u srcu i činilo
mi se da sam obgrlio nečije stope. Osjećao sam neizrecivu radost, ali i silan strah. Tada sam upoznao Isusa,
svog Spasitelja bez kojeg me sigurno više ne bi bilo…
Moja je prošlost postala uistinu nevažna. Važno je
ono što se sada događa u mom srcu, umu i duši. Promjene nisu nastupile odmah. Nekada sam htio imati sve
odjednom; sada me Bog uči strpljivosti. Mnogo sam morao pretrpjeti, jer je moje ponašanje budilo nepovjerenje
i sumnjičavost – prestao sam gnjaviti druge zatvorenike
i trudio sam se ponašati prema njima kao prema braći.
Počeo sam ići u zatvorsku kapelicu na sv. Misu i čitati
Bibliju. Riječi Sv. Pisma pomalo su počele dopirati do
mene. Bile su one za mene tvrd orah! Biblija me fascinirala, ali s druge strane činila nervoznim. Naučila me
poštovanju prema drugom čovjeku, i to na mjestu gdje
nema uljudnosti, kulture, uzajamne pomoći; upravo
suprotno – na mjestu gdje vlada egoizam, srdžba, vulgarnost, gdje sve isijava zloćom. Ali, s Gospodinom sam
izdržao. Na početku sam molio potiho, da nitko ne vidi,
i postupno sam se razračunavao sa sotonom koji me pod
svaku cijenu pokušao vratiti k sebi. Još se sjećam zatvorenika koji su me promatrali s mržnjom, upravo zbog
vjere, i koji su me pokušavali isprovocirati, izazvati u
meni agresiju. No, Božji mir i ljubav ne daju se poljuljati.
I vidim kako me ne mogu izbaciti iz ravnoteže jer ja sam
želio s njima razgovarati jezikom ljubavi.
Dosta vremena posvećivao sam molitvi, osobito
za one koji bi me rado vidjeli kako ponovno padam
i pljujem po Bibliji. Tada bi me sigurno potapšali po
ramenu i rekli: »Napokon si se opametio.« Nastojim
ih voljeti i uistinu u svakom od njih gledam brata.
Svaki dan idem na sv. Misu, redovito molim ili Gospinu ili Krunicu Božjeg milosrđa. Do nedavno bilo je
to prilično teško jer sam bio u ćeliji u kojoj nas je bilo
14, s 3 TV aparata… Mir i tišinu zahvaljujem slušalicama pa se mogu sabrati. Učim moliti i za objedom
i dok obavljam najobičnije svakodnevne poslove.
Divan je to osjećaj i često nedostaje riječi kojima se
može opisati sreća koja ispunjava moje srce. Na svakom koraku osjećam Božju prisutnost.
Obavio sam životnu ispovijed, a potom sam zamolio Isusa da postupno mijenja moju nutrinu, svaki
put kada Ga primim u sv. Pričesti. Tako Ga snažno
volim i osjećam kako sam voljen – ja, čovjek koji je
toliko puno izgubio, ali i toliko puno dobio.
Adam
[ Godina XI • 01-2012 ]
49
[ svjedočanstva ]
Mislila sam da sam
super-katolkinja
Gorljivo sam molila na muževljevu nakanu. Nisam ni sanjati mogla
da će obilje milosti pasti na me, budući da sam ja bila »u redu«,
a on je bio taj koji je trebao ozdravljenje.
I
mam 36 godina, udana sam i majka sam troje djece.
Imam kuću, divan vrt i auto. Moglo bi se reći, ništa
mi ne nedostaje. Pa ipak, dogodio se težak trenutak
u mom životu, a ništa nije upućivalo da bi se moglo
dogoditi takvo što… Neprijatelj se prišuljao nenadano
i podmuklo. Primijetila sam da se moj muž, sve češće,
vraća kući pijan te da pije i tijekom dana, bez ikakvog
povoda. Nisu pomagale ni moje molitve, ni prijetnje
ni objašnjenja. Odlučila sam, na koncu, pokušati nagovoriti muža da pođe sa mnom na duhovnu obnovu
u P., bez objašnjenja o čemu se uopće radi.
Tada se dogodio obrat i – najvažniji trenutak u
mom životu! Iskreno govoreći, kada gledam na sve
što se kasnije događalo, sada s odmakom od 25 godina, vidim da je to nekako bilo u Božjem planu za
mene. Tijekom trodnevne duhovne obnove gorljivo
sam molila za ozdravljenje svog muža, da se on opameti, a pri tom sam mislila o sebi kao o izvrsnoj, mudroj ženi. Bila sam puna divljenja prema sebi, svojoj
oštroumnosti i razumu. Govorila sam Bogu da se pobrine za mog muža, a sama sam već u mislima planirala susret s prijateljicama na zabavi… Treći dan duhovne obnove rečeno nam je kako imamo posebnu
milost što se naša duhovna obnova događa upravo
uz svetkovinu Božjeg milosrđa o kojoj u Dnevniku
sv. Faustine piše: »Ja želim da svetkovina milosrđa postane utočište i zaklon svim dušama, posebno jadnim grešnicima. Toga dana otvorena je nutrina Mojeg milosrđa.
Izlijevam cijelo more milosti na one duše koje se približe
izvoru Mojeg milosrđa. Ona duša koja se ispovijedi i primi sv. Pričest zadobiva savršeni oprost od krivnja i kazni.
Toga dana otvorene su sve Božje ustave kroz koje teku milosti. Neka se nijedna duša ne boji približite se Meni, pa
makar njezini grijesi bili crveni kao grimiz. Moje milosrđe
tako je veliko da ga u cijeloj vječnosti ne može proniknuti
nijedan razum, ni ljudski niti anđeoski. Sve što postoji,
dolazi iz nutrine Moga milosrđa. Svaka duša razmišljat
će cijelu vječnost o Mojoj ljubavi i o Mojem milosrđu.
Svetkovina milosrđa proizašla je iz Moje nutrine. Ja želim
da se ona svečano proslavi na prvu nedjelju po Uskrsu.
Čovječanstvo neće naći nikako mira dokle god se ne obrati
izvoru Mojeg milosrđa.« (Dn 699).
Ostala sam dakle u tzv. Kapelici čuda i snažno
molila za svog muža. Nije mi ni palo na pamet da
50
[ Ljubite jedni druge ]
bi se milost obraćenja mogla izliti na moju dušu. Ja
sam, naime, bila sasvim »u redu«, a on je bio taj koji
je trebao ozdravljenje i obraćenje. Ja sam išla redovito u crkvu, sudjelovala zajedno s djecom u pobožnostima, dakle: »Isuse, vidi kako sam Ti ja super!«
No, Isus je, čini se, imao drugačije mišljenje. Na
koncu duhovne obnove, nakon jednog duhovnog
nagovora, sve sam glasnije čula glas Duha Svetoga u
svojoj duši: »Počni od sebe… Vidiš trun u oku brata
svoga, a brvna u vlastitom ne vidiš!«
U meni je započela teška borba. Mislila sam da je
negdje došlo do pogreške, no riječi su te bile i previše
stvarne da bi ih mogla zanemariti. Činilo mi se da si
nemam što predbaciti, no pod Božjim vodstvom, s
vremenom se pokazalo kako samoj sebi lažem i da
sam posve u zabludi. Kako sam već napisala, nakon
dulje unutarnje borbe potpisala sam Odluku o potpunoj apstinenciji od alkohola na godinu dana na
nakanu za muža jer se na duhovnoj obnovi mnogo
govorilo na tu temu. Ta me odluka koštala društva u
koje sam često bila pozivana.
Vraćajući se kući, osjećala sam kako više nisam
ista. U tu nedjelju Božjeg milosrđa dogodilo se čudo
i moje je srce napokon oživjelo. Isus se pokazao, kao
i obično, pravičan, vjeran svojim riječima i zamijenio
je moje srce od kamena srcem od mesa. Otvorio mi je
oči i uši i osjećala sam neizreciv mir, lakoću i radost.
Najljepše u svemu tome je da se po povratku kući
sve počelo mijenjati. Od Milosrdnog Isusa primila sam divan dar, obilje Njegovih milosti, koje su u
meni probudile nove i do tada potpuno nepoznate
želje. Počela sam gorljivo tražiti Boga. Pročitala sam
mnogo knjiga, jer sam shvatila da ja, »super-katolkinja«, zapravo ništa ne znam o svojoj vjeri, o Bogu, o
onome što se događa za vrijeme Euharistije. Kupila
sam i Bibliju koju do tada nismo imali i počela sam je
čitati s velikim zanimanjem. Nisam se mogla nadiviti
ljubavi, dobroti i beskrajnom Božjem milosrđu koje
mi je podario. Shvatila sam u kojoj sam laži i duhovnom uboštvu živjela sve do tada.
Danas »ne idem« u crkvu, već s radošću hrlim
na susret s Bogom živim koji je za mene umro te iz
Euharistije crpim snagu vršiti svakodnevne poslove
i rješavati probleme, boriti se sa svojim slabostima
[ ]
i krivicama. Danas znam da me Njegova Krv čisti i
osposobljuje za svako dobro.
Ne trebam posebno naglašavati reakcije mojih
prijatelja na koje sam naišla zbog svoje »čudne promjene«. Većina njih smatrala je kako sam potpuno
»skrenula«. Ne čudi me to jer sam od osobe koja je
obožavala društvo, zabave, glasnu glazbu, postala
osoba koja žarkom ljubavlju govori samo o Bogu i
onome što je On za me učinio. Ništa, dakle, čudno što
je naš dom u vrlo kratkom roku »opustošio«, utihnuo, promijenio se u mjesto gdje je TV, glasnu glazbu i svađe zamijenila tišina, molitva, čitanje knjiga i
Sv. Pisma. Postalo je to za mene predivno vrijeme,
istinski blagoslov. Uza sve to, kao da je i ovo malo,
Milosrdni me oslobodio ovisnosti o cigaretama, od
prostačenja i kleveta. Odlučila sam također uopće ne
piti alkohol do konca života – što daje divne plodove
među mojim najbližima jer su mnogi prikazali svoju
apstinenciju za spasenje drugih koji teško izlaze na
kraj s alkoholizmom.
O neizmjernom Božjem milosrđu nastojim govoriti onima koji imaju probleme, koji su slomljeni različitim brigama i bolestima. Na čudesan način Isus
mi pomaže u svemu i već smo u mnogo navrata u našoj obitelji svjedočili pravim čudesima (ozdravljenje
od tumora, čudesno ozdravljenje od samoubilačkih
kušnji, promjena života). U listopadu 2010., navršila
se godina dana kako moj muž ne pije. Tada se rodilo
i naše četvrto dijete. Zar je to malo?
Danas zahvaljujem Bogu za sve što mi je učinio….
Mogu reći da sam se »zahvaljujući problemu svog
muža«, alkoholizmu, obratila. Nisam prihvatila ono
što svijet nudi kao instant rješenje za sve probleme
u braku – razvod… Nisam popustila… Borba je bila
teška, ali je vrijedilo, tim više što me vodio sam Učitelj – Milosrdni Isus.
Unazad dvije i pol godine cijela se obitelj u 15
sati okupi i klekne izmoliti Krunicu Božjeg milosrđa. Svako se jutro budim s Isuse, ja se uzdam u Tebe!
na usnama. Danas se radujem svakom novom danu,
primjećujem ljepotu prirode koja me okružuje i znam
– sve je to Božji dar. Milosrdni Isus me obnovio, oživio i ispunio mi srce Duhom Svetim. On me vodi i
pomaže mi živjeti u istini i svjetlu Božje riječi koju
gorljivo želim prihvatiti i živjeti u svojim odnosima s
bližnjima, na poslu, u susjedstvu, s mužem i djecom.
Nije to jednostavan put, jer treba često krotiti samog
sebe… No, sve mogu u Onome koji me jača.
Puno bih toga još željela reći, jer moja zahvalnost
nema granica… Jedino što mogu obećati Isusu su riječi svete Faustine da ću »o beskrajnom Božjem milosrđu pjevati dovijeka, pred svim ljudima«, moleći
milost gorljivosti, hrabrosti »ići protiv struje«, za milost ustrajnosti i neizmjerne ljubavi.
Edita
EVO SRCA
...koje je toliko ljubilo ljude, ali često dobiva od mnogih, čak i od onih koje posebno voli,
zaborav, hladnoću i nezahvalnost. Gospodine, doprli su do nas Tvoji jecaji puni bola.
Ti si naime, otkrio službenici Tvoga Presvetog Srca da Ti je ova nezahvalnost bolnija
nego sve patnje Tvoga križnog puta i da bi smatrao neznatnim sve što si za ljude učinio
ako bi Ti oni bar malo ljubavi uzvratili. Taj odgovor ljubavi želimo sada pokloniti Tebi Gospodine.
Po našoj ljubavi punoj suosjećanja i zahvalnosti hoćemo Te utješiti. O kada bismo živjeli sebedarje,
odricanje i savršenu ljubav koju Tvoje Srce toliko traži.
Stoga, kao što je Marija Magdalena izlila na Tvoje noge i presvetu glavu nardovu pomast,
hoćemo i mi pokloniti naše poštovanje i ljubav, poniznost i žarku pobožnost. S Veronikom želimo
Te utješiti za sve uvrede koje si primio. S Tvojom presvetom Majkom, sa svetim Ivanom i svim
vjernim prijateljima koji su stajali na Kalvariji želimo Ti dati zadovoljštinu za samoću u kojoj
Te ostavljaju mnoga srca koja Ti voliš. Htjeli bismo po našoj apostolskoj revnosti sva srca pridobiti
za Te! Neka bude svugdje voljeno Presveto Srce Isusovo! Božanskom Srcu, najdostojnijem časti
neka odjekuje slava, zahvala i utjeha, po svoj kugli zemaljskoj, sada i u vijeke vjekova. Amen.
[ Godina XI • 01-2012 ]
51
[ svjedočanstva ]
Susreo sam Milosrdnog
Prijateljica, pobožna, kreposna i čestita žena, dala mi je u ruke sličicu Milosrdnog Isusa. Bilo mi
je pomalo čudno; niti sam shvaćao niti sam tada to cijenio. Nakon mnogo godina, nakon puno
grijeha i padova, »slobodna života«, to mi je najljepša uspomena, najdragocjeniji poklon koji mi je
jedna žena u životu dala.
J
ednom davno, prije mnogo godina, djevojka s kojom sam se družio, poklonila mi je za uspomenu
sličicu Milosrdnog Isusa. Tada ništa nisam znao
o pobožnosti Božjem milosrđu, ni o sv. Faustini. Nisam znao ni što me u budućnosti čeka, a još manje
koliko će mi Milosrdni Isus postati blizak i koliko će
mi pomoći.
Moja je prijateljica bila vrlo pobožna i moralna
djevojka. Strani su joj bili užici, moda i trendovi. Pa
ipak, usprkos poštovanju koje sam gajio prema njoj,
smatrao sam je zaostalom i staromodnom, jednostavno dosadnom. Budućnost je grubo naplatila moj
tadašnji način razmišljanja…
Danas ta, »zaostala«, djevojka ima sretnu obitelj
koja se voli, ima posao, stan i dobro zdravlje. A ja…
Nekoć moderan i naprednih pogleda, iza sebe imam
52
[ Ljubite jedni druge ]
neuspio brak, nekoliko godina teške ovisnosti o alkoholu, depresija, pokušaje samoubojstva, prekinut
studij, jednom riječju – nered…. Unazad šest godina
pokušavam taj nered dovesti u red. Svjestan sam da
to ne mogu sam i da bih sam sebe ponovno mogao
dovesti u još veći nered. Zato sam u pomoć pozvao
Isusa i Njegovu Majku, Mariju. Sa svoje strane Isusu
sam prikazao svoju otriježnjenost i odlučio da neću
ulaziti ni u kakvu vezu s bilo kojom drugom ženom,
osim s vlastitom, da ću živjeti čistoću.
Svake se nedjelje pričešćujem, mjesečno jednom
pristupam sv. Ispovijedi, a svakodnevno molim Gospinu krunicu ili Krunicu Božjem milosrđu. Molim na
nakane za svoju suprugu, svoju kćer i za onu davnu prijateljicu kojoj sam davno učinio nepravdu, a
za koju danas molim milost Božjeg blagoslova, njoj
i njezinoj obitelji. Molitva za bližnje omogućuje mi
gledati na njih iz drugačijeg kuta i izbjegavati osudu ili ljutnju. I činim to ne zarad sebe, već Bogu na
slavu. Moj je moto: manje govoriti, a više raditi, jer
me drugi prepoznaju po djelima, a ne po riječima.
Samo poradi toga da bih mogao živjeti dostojanstvo
djeteta Božjeg, ne mogu zaboraviti prošlost… Kao
mjera opreza…
U prošlosti sam predbračne odnose smatrao posve normalnima i poželjnima: kupovao sam i čitao
pornografske časopise i poslije se samozadovoljavao; gutao razvratno štivo i filmove – smatrao sam
da je to u redu. Podržavao sam pravo žene na pobačaj, a imao sam žena koliko se to pristoji »pravom«
muškarcu… Živio sam kao poganin i nisam znao
ženu promatrati drugačije nego kao »komad mesa«.
Povremeno bi progovorila savjest pa bih otišao na Ispovijed. No, vrlo brzo bih popuštao navalama đavla
i dopustio mu da preuzme vlast nada mnom.
Alkohol je u meni samo još poticao sve što je grešno i nenormalno. Pod njegovim utjecajem čitao sam
čak i priče Markiza de Sadea. Alkohol mi je postao
prijatelj, liječnik, terapeut, božanstvo… Umjesto slobode gušio sam se u očaju, u vječnom strahu, u bijesu
i u grijehu. Postao sam ovisnik… Griješio sam, a po
grijehu sam gubio vjeru. U takvim se trenucima čini
da je Krist daleko, jer smo obavijeni tamom.
Kada promatram svoj brak, mislim da smo i supruga i ja obeščastili dar sakramenta ženidbe. Ono
[ ]
što smo živjeli nas dvoje bilo je u potpunoj suprotnosti onome što čitam o braku u Ljubite jedni druge! Živjeli smo zajedno prije braka, zajedno se opijali, naslađivali se u grijehu i jedno drugo uvlačili u sve dublji ponor sladostrašća, smatrajući kako smo »suvremeni«… Mislio sam da tako živi većina, a ako tako
radi većina, onda treba ići »ukorak s vremenom«…
Je li to što smo si dopustili prije vjenčanja i nakon
njega oplemenilo naš odnos i brak? Je li nas osnažilo?
Jesmo li tako postali bolji ili međusobno bliži? Ne, ne
i još jednom – ne! Danas znam da smo jedino pokušavali zadovoljiti svoje seksualne nagone i prohtjeve.
Životna filozofija bila je postići maksimalan užitak
– meni mora biti dobro! Iz toga se rodio samo egoizam, ali i laži, nedostatak povjerenja i poštovanja,
prepirke i ružne riječi zbog kojih mi je i danas žao.
Predbračni život nije nas sjedinio već nas je samo naučio egoizmu! Meni je bio važan izgled žene, ugoda,
a njoj – moja »vještina« u krevetu… I usprkos tome,
Bog koji neizmjerno ljubi i oprašta, obdario nas je
zdravim i pametnim djetetom. I to u situaciji kada
mnogi pravi katolički supružnici, koji se iskreno
vole, ne mogu imati vlastitu djecu! Kako je Bog bio
milosrdan i pun ljubavi prema nama!
Danas supruga i ja živimo u separaciji. Previše
se toga lošeg dogodilo i preslabi smo obnoviti naš
zajednički život. Previše smo stvari uništili, a prije
svega – uzajamno povjerenje. Pokušavam ženi oprostiti ono što je s njezine strane bilo zlo i krivo. Molim
Majku Božju za milost oproštenja jer nismo održali ženidbeni zavjet. Sve ovo mogu danas staviti na
papir jer je u mom životu sada Krist. Do Njega sam
došao postupno. Prvo sam prestao piti alkohol i krenuo na liječenje kako ne bih umro u bijedi bez Boga.
Svijet gledan očima trijeznog čovjeka je prelijep.
Kada je moja apstinencija postala normom, počeo
sam se pitati je li moja vjera u Boga bila istinita i što
uopće znači biti kršćanin. Na susretu anonimnih alkoholičara u Jasnoj Gori (Čenstohova), posred 10000
ljudi koji su bili poput mene, osjetio sam u sebi neizmjernu radost i veliku snagu. Ima nas toliko puno
koji »smo uskrsnuli« na novi život! Također i među
čitateljima lista Ljubite jedni druge! Radujem se zbog
njihove želje vratiti se Kristu. Molit ću za njih jer mi
pružaju nadu za bolje sutra – nadu da je povrat Bogu
uvijek moguć.
No borba nikada ne prestaje…. Sotona ne odustaje! Uvijek iznova iskušava i pokušava vratiti na stari
put grešnosti…
Tada je najbolje poći do obližnje crkve, kleknuti
pred Gospodina i izmoliti Gospinu krunicu ili Krunicu Milosrdnog Isusa, Lauretanske litanije te se pomoliti na nakanu osobe koja kleči pored tebe i moli.
Možda i ta osoba predaje Bogu kakvo breme. To
je moj odgovor na kušnje i napasti – i, vjerujte mi,
pomaže. Dobro je i zahvaljivati za različite milosti
Možda doživim duboku starost, a možda
umrem sutra ujutro, za tjedan ili godinu.
Znam jedno: moram živjeti tako da kad
dođe moj čas budem pomiren s Bogom,
bez teškog grijeha. Htio bih biti u milosti
posvetnoj, a to od mene iziskuje slatku
zadaću – živjeti prema Božjim i crkvenim
zapovijedima.
osnažujući se za budućnost. Odvratite se od onoga što vam ovaj svijet nudi. Često, ako ne i uvijek,
poziv je to na grijeh i na potpuno odbacivanje onog
što od nas traži Krist. Svi ćemo jednom odgovarati
pred Bogom. A što je, k tome naš zemaljski život u
usporedbi s vječnošću? Što ćemo ponijeti pred lice
Božje? Naš novac, kuće, auta, modne krpice? Zlato,
bižuteriju? Naša samozadovoljavanja, pornografske
slike, preljube, devijantne spolne odnose? A možda
koju kapljicu alkohola i šmrk droge? Biste li za života
htjeli pred Boga stati s takvom »prtljagom«? Gospodin Bog od nas očekuje ljubav prema sebi i bližnjima.
»Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.« (Iv 11,
25). Upravo ta rečenica ne daje mi mira. Neprestano
je u mojim mislima, u mojoj savjesti i slušam je svaki
put kada učinim neki grijeh, kada se pokažem slab i
kada se s tim ne mogu pomiriti. Te su riječi za mene
riječi velike nade. Zahvaljujući njima manje se bojim
smrti ili bolesti na smrt. Ne znam kada će moj život
skončati. To zna samo Bog. Možda doživim duboku
starost, a možda umrem sutra ujutro, za tjedan ili godinu. Znam jedno: moram živjeti tako da kad dođe
moj čas budem pomiren s Bogom, bez teškog grijeha.
Htio bih jednostavno biti u milosti posvetnoj, a to od
mene iziskuje slatku zadaću – živjeti prema Božjim i
crkvenim zapovijedima. Ne znam ni dana ni godine
pa nastojim biti pripravan kao što su bile pripravne
mudre djevice u Svetom Pismu.
Kada se mislima vraćam u prošlost i prebirem
po sjećanju sve one žene koje sam u životu susreo,
znam da je najljepši, najplemenitiji i najčišći trenutak koji sam doživio bio onaj prije 18 godina.
Tada mi je moja prijateljica, pobožna i moralno
čista žena dala u ruke sličicu Milosrdnog Isusa.
Bilo mi je tada to pomalo čudno; niti sam shvaćao
niti sam tada to cijenio. Nakon mnogo godina, nakon
puno grijeha i padova, »slobodna života«, to mi je
najljepša uspomena, najdragocjeniji poklon koji mi je
jedna žena u životu dala. Danas molim pred tom sličicom Milosrdnog Isusa i Njemu se obraćam. Molim
za nju i za sve žene. Molim za milost da u svakoj od
njih gledam svoju sestru u vjeri.
Mihael
[ Godina XI • 01-2012 ]
53
[ svjedočanstva ]
Milosrđe Božje, jedina nada duše
Želim Ti reći dobru vijest. Ljepšu od ove nisam čula čitav svoj život. Što je više čovjeku oprošteno, t
o više ljubi i osjeća se voljeniji. Isus za svakog od nas ima siguran plan spasenja i iz najveće bijede.
U
moj sretan život uvukao se strah. Tištala me
gorčina i neopisiva tjeskoba. Sve je počelo
nakon laži u svetoj Ispovijedi. Brzo sam
shvatila kakvo sam blago izgubila. Nisam se osjećala slobodnom, izgubila sam mir i osjećaj sigurnosti.
O radosti više nije bilo ni govora. Svakodnevica me
prestala zanimati. Mislila sam samo na to kako se
vratiti Bogu, no činilo mi se to potpuno nemoguće.
Stid mi je zatvorio i srce i usta. Čak i pred samom
sobom sam se stidjela reći da sam pogriješila. Krčila
sam put kroz zbrku vlastitih misli, pokušala se dobro ispovjediti, no sve je završavalo loše, za mene sve
gore. Smatrala sam se beznadnim slučajem. Nedostajao mi je Isus u sv. Pričesti. Povjerovala sam da ne
mogu biti spašena. Zavidjela sam ljudima na milosti
Božjoj. Nisam im uspijevala oprostiti nepravde koje
su mi činili u svakodnevnom životu. U srcu sam gajila prijezir prema njima, a potom osjećala averziju
prema svima općenito. Počela sam se sklanjati ljudima s puta. Nisam mogla podnijeti tuđu blizinu. Svi
moji planovi i misli, cijeli moj životni plan u kojem
sam htjela činiti dobro i iskoristiti sve svoje talente,
pali su u vodu. Nisam mogla čak podnijeti pomisao
da će ljudi biti u nebu. Htjela sam zločesto viknuti
Bogu da mi je »pun kufer« ljudi! Htjela sam imati
Njega i nebo samo za sebe. A uviđala sam pri tome
da s takvom dušom ne mogu u nebo.
Smatrala sam Boga za svog Gospodina. Kako sam
znala voljela sam Ga, ali nisam shvaćala da je to po
»mojim mjerilima«. Neprestano sam tražila, jer mi
čežnja za Njim nije davala mira. Znala sam Božje zapovijedi od ranog djetinjstva, ali sam se neprestano
54
[ Ljubite jedni druge ]
pitala: »Čemu te zapovijedi?« Vjerovala sam da Bog
želi sreću svakom svom stvorenju. Iz toga je proizlazilo da ne želi nikoga sputavati. Osobito sam se opirala šestoj Božjoj zapovijedi.
Nisam imala hrabrosti poći na sv. Ispovijed. Ali
sam sve češće išla na klanjanje Presvetom Oltarskom
Sakramentu. Čak sam voljela samo doći u crkvu, sjesti i gledati Ga, kad Ga već nisam mogla primiti u
svoje srce.
Prije nego se dogodilo čudo u mom srcu Bog me
na njega pripremao. Iznenada mi je glavom prošla
misao da bih mogla izmoliti Krunicu Božjeg milosrđa. Činila sam tako svaku večer. Pozvala sam na
molitvu i svoju sestru jer me na to srce nagovaralo i
jer sam osjećala da će Bog na taj način posebno biti
među nama.
Svakim sam se danom htjela popraviti. Trudila
sam se i izbjegavala zlo. Postalo mi je jasno da je to
ono što od mene očekuje Bog. Moje tajne »raspre« zamijenili su susreti koji su me posebno radovali. Jedne
večeri nakon molitve, kada sam bila sama u sobi i
još sam trenutak htjela provesti u tišini, počela sam
osjećati neobičnu Božju prisutnost. Bog mi je pohitao u pomoć, došao me utješiti i potvrditi mi kako
ću se spasiti. Usprkos bijedi koju sam u sebi nosila, zavladao je Božji mir mojom dušom. Njegova
srdačnost i ljepota bili su suprotnost mojoj bijedi.
Shvatila sam koliko me dobri Otac, naš Gospodin
Bog, ljubi! Kako je divan! Običnim se riječima to ne
da izraziti. Od tog trenutka Očenaš je moj uzdah ljubljenom Tati. Spomen na tu dobrotu je kao svakodnevna sv. Pričest. Tada sam shvatila da ispunjavanje
zapovijedi Božjih brani ljude od krivice i kazne. To je
ispunjenje Božje volje. Konačno, svatko izabire sam.
Bog mi je polagano dopustio pronaći Ga. Bila je to
moja jedina iskrena želja. Puno puta sam doživjela
oduševljenje Božjom riječju koju bih čitala ili slušala
na sv. Misi. Napustila me moja nesnošljivost prema
ljudima. Božja srdačnost me oslobodila od bolesne
mržnje. Prestala sam drugima zavidjeti na milosti
Božjoj.
Kad god bih mogla, klečala sam pred Isusom u
Presvetom Sakramentu. Sotona me napadala udvostručenom snagom. Patnja zbog srama, pitanja: kako
ću izići sama sa sobom na kraj? Ima li išta uopće smisla? Osjećala sam se kao u zamci iz koje nema izlaza.
Bog me je utješio. Sjećam se kako je jednom do
mene iznenada došlo da Bog srdačno i radosno oprašta ljudima grijehe. Shvatila sam da Isus svakomu
[ ]
ponaosob milosrdno oprašta i raduje se zbog njegova obraćenja. Sotona se, pak, trudi i čini sve da ljudi
(i ja također) izbjegnu sakrament Pokore, da odugovlače s njim i smatraju ga za nešto nepotrebno, da
izgube iz vida milost i spoznaju Božjeg milosrđa, da
sumnjaju u oprost, i okrenu leđa Božjoj ljubavi.
Zato ovaj Otac laži napada ljude, podmećući im
stid u trenutku Ispovijedi (ali ne u trenutku dok griješe!), potičući u njima želju za »slobodom« i »modernošću«, egoizam pod geslom »ti si toga vrijedan/
vrijedna«, slobodu u obliku oslobođenja od kršćanstva, protivljenje Bogu kroz ubijanje nerođenih i uvođenjem u napast djece i mladeži pod motom: činite
što želite!
Međutim Isus je Put, Istina i Život. Isus je divan.
Učinimo sve kako bismo ga upoznali, kako bismo
Ga ljubili i s njim prebivali.
Dugo sam bila u zabludi. Bog je dugo i strpljivo
čekao na me. Poučavao me i snažio dok me konačno
jednog dana nije doveo do ispovjedaonice na sakra-
ment Pomirenja. Uhvatila sam se Božjeg milosrđa,
moje slamke spasa, i bilo je kako sam željela. I nitko
mi se nije smijao. Nitko mi se nije rugao. Riječi odrješenja čudesno su djelovale na moju dušu. S takvom
slobodom, mirom i radošću od samog Boga mogla
sam jednostavno živjeti. Kako se samo čovjek osjeća
ljubljenim i snažnim kada je uz njega Krist. Ne mora
više nositi sam teret svakodnevice. I to je čudo!
Nakon toga mnogo je još puta sotona nastojao
pomutiti moju radost i moje pouzdanje u Isusa. Zahvaljujući opomeni: »Nitko ne dolazi Ocu osim po
Meni« znam da grijehe priznajemo Isusu po svećeniku. Božje milosrđe nema granica.
Želim Ti reći dobru vijest. Ljepšu od ove nisam
čula čitav svoj život. Što je više čovjeku oprošteno, to
više ljubi i osjeća se voljeniji. Isus za svakog od nas
ima siguran plan spasenja i iz najveće bijede. Uistinu,
jedino se to računa! Slavite Gospodina jer je tako dobar! Njegovo milosrđe traje dovijeka!
Čitateljica
Moj život je čudo!
Liječnici su govorili da ću biti poput »uvenule biljke«, a moja se mama za me borila kao lavica.
Uvjerena sam da je Bog snažio moju mamu i dao joj ustrajnost u započetoj bitci za moj život.
M
lada sam, tek mi je 20 godina, no htjela bih
reći da je ljudski život dragocjen dar koji
smo primili od samog Boga i nitko nema
pravo uskraćivati pravo na život!
Moj život je čudo! Rodila sam se u prvoj polovici
sedmog mjeseca trudnoće. Kada je moja mama u blagoslovljenom stanju čula od liječnika da postoji velika vjerojatnost da ću se roditi bolesna, mogla je bez
ikakvih poteškoća pobaciti, odnosno – ubiti me! Naime, tada je u Poljskoj pobačaj bio dopušten. Mama
ipak nije htjela to učiniti!
Kad sam došla na svijet pokazalo se da bolujem
od cerebralne paralize. Liječnici su govorili kako ću
samo vegetirati, no moja se mama borila kao lavica.
Uvjerena sam da je Bog snažio moju mamu i dao joj
ustrajnosti boriti se za me… U četvrtoj godini učinila sam svoje prve korake, usprkos svemu i svima. A
sada sam već studentica 2. godine koja, zahvaljujući
Bogu, umjesto da nepokretno leži, vodi jedan divan
mladenački život. Jedino malo hramljem na lijevu
nogu.
Radosna sam, no ima dana kada osjećam nesnosnu bol. Tada to trpljenje nastojim prikazati Bogu,
duhovno se sjediniti s Kristom na križu, kako bih
nekome isprosila potrebnu milost. Bolest nije samo
križ, već i dar, koji Bog daje odabranim dušama
kako bi po svojim žrtvama, trpljenju i molitvi mogle poduprijeti ovaj svijet. To je razlog istinske
radosti. Poučena svojim primjerom mogu reći da trpljenja podnesena s radošću u srcu postaju vrata u
srce drugog čovjeka, ključ povjerenja. Svaki trenutak
našeg života može, zahvaljujući Isusu, biti nezaboravan!
Jedino Boga trebamo tražiti ljubav. Kada je ona u
srcu, sve postaje moguće, a mi bivamo sve sličniji samom Kristu.
Agata
[ Godina XI • 01-2012 ]
55
[ svjedočanstva ]
Čisti, oslobađa, ozdravlja…
Još kao dijete bila sam izložena pokušajima spolnog zlostavljanja od strane »prijatelja« obitelji.
Na sreću, uvijek sam uspijevala pobjeći. Međutim, taj je čovjek u meni pobudio znatiželju, a
istovremeno stvorio odbojnost prema odraslima.
P
ovjerila sam se starijoj prijateljici, a ona mi je
»objasnila« o čemu se radi – pokazala mi je
pornografski film. Tako je sve počelo. Nisam
sigurna koliko mi je tada bilo godina: 11 ili 12… Jako
mi se svidjelo što sam vidjela. Time sam se počela
hraniti… Stala sam uz bok svojih starijih prijatelja i
prijateljica koji su govorili o seksu, ali ne i o ljubavi…
Ni kod kuće mi nije pružen primjer istinske ljubavi. Tata je stalno maltretirao mamu. Mene kao da nije
ni bilo. Spavao je, radio ili se bavio svojim hobijem.
Rasla sam u uvjerenju da se odnos između muškarca
i žene temelji samo na tjelesnom. Jedva sam čekala
da i ja malo poodrastem i sama pokušam…
Nakon završenog 1. razreda gimnazije, mama me
pustila van u disko. Iskoristila sam maksimalno pruženu mi priliku. Ušla sam s nekim mladićem u bolesnu vezu… On je imao svoj život, ja svoj, a susretali
bi se sporadično kad bi nam se prohtjelo… Bez obveza… U to vrijeme, posve svjesno, svetogrdno sam
pristupila Ispovijedi i Pričesti. Bio je to moj posljednji
odlazak u crkvu. Posve sam se odmetnula od Boga.
Glazbeni ukus počeo je naginjati prema punk-rocku,
metalici, čak i prema sotonističkoj glazbi. Iz zabave
56
[ Ljubite jedni druge ]
sam pisala »molitve« duhovima pijanstva i razvratnosti. Posezala sam za alkoholom i već od samog početka nisam znala mjeru – često se događalo da bih
zbog pijanstva gubila svijest.
Seks i alkohol potpuno su ovladali mnome i nisam propuštala niti jednu priliku prepustiti se razuzdanoj zabavi, a u diskotekama i u noćnim klubovima, zna se, ima je dovoljno. Sve to mi je pružalo
neizmjerno zadovoljstvo… Bar mi se tako činilo.
Nekako u to vrijeme sanjala sam Isusa, onakvog
kakav je na slici s natpisom Isuse, ja se uzdam u Tebe.
Gledao me tužno i rekao mi da se trebam obratiti i da
će ubrzo ponovno doći. Mislila sam da je to samo san
i potpuno ga ignorirala.
Moj dobar glas došao je u pitanje. Oni koji me nisu
dobro poznavali bili su uvjereni kako se prodajem.
Upirali su u mene prstom, a često sam doživljavala neugodne scene, čak sam primala vrlo neugodne
prijeteće telefonske pozive. U mom srcu pojavio se
strah od ljudi, od života, od budućnosti. Uz to sam
završila na policijskom ispitivanju zbog jednog od
mojih bivših, a imala sam i poznanika iz jedne mafijaške skupine.
[ ]
Strah i stid postali su toliko snažni da nisam mogla izići iz kuće, a da prije toga nisam potegnula iz
boce. Pojavio se u mene i strah od mraka. Osjećala
sam prisutnost neke zle sile koja mi se podrugljivo
cerekala… Nisam puno spavala. U to sam vrijeme
znala zavirivati u pornografiju. Bila sam i u nekoliko
veza paralelno, čak i s oženjenim muškarcima…
Počela sam vjerovati kako ću uistinu završiti kao
prostitutka. Osjećala sam u sebi neizmjernu bol, kao
da me htjela rastrgati… Željela sam umrijeti… Mrzila sam i sebe i sve oko sebe… Na koncu sam odlučila
prekinuti svoj život.
U mom gradu ima jedno veće jezero. U mrkloj
noći, stojeći na molu, shvatila sam da tako neću ništa
postići i da ću se samo za vječnost osuditi na stanje u
kojem sam sada – na pakao – mjesto tjeskobe, tame
i boli. U tom je trenutku bio i Netko uza me i tiho
šaptao. »Ne čini toga! Ima nade!«
Okrenula sam se i ugledala osvijetljene zgrade…
Pa ipak nije to bilo obično svjetlo.
Vratila sam se kući iscrpljena tim doživljajem. Narednih dana živjela sam kao u nekoj mori. Ubrzo, zahvaljujući Providnosti, čula sam svjedočanstva obraćenih sotonista i moje se srce počelo obraćati Bogu.
Pitala sam se zar bi mi On stvarno htio i mogao pomoći. Jer, nije bilo nikoga da mi pomogne. Mama je
pokušavala, ali me samo odbijala svojim: »Vidjet ćeš,
muž će te se sramiti, stalno će ti predbacivati. Djeca
će okretati od tebe glavu…« Znala sam da je za mene
prekasno, da će se o meni i dalje govoriti što se govori, makar se i promijenila… Ljudi ne zaboravljaju!
Sve sam više osjećala potrebu za drogom, jer mi je
alkohol postao »preslab« u ublažavanju moga jada…
Jednom prilikom, nakon što sam primila jedan težak telefonski poziv, u sebi sam zavapila da više ne
mogu. Upravo tada mi je prišao Isus. Vidjela sam Ga
u svojoj duši. Ne mogu to objasniti. Rekao je: »Ljubim Te! Osloni se na Mene i ne griješi više!« Osjetila
sam kako me ispunjava svojom milošću i snagom.
Bio je to najsretniji dan u mom životu.
Te sam se večeri grčevito primila Isusa. Već sljedećeg dana otišla sam u Crkvu u paničnom strahu da
će me svećenik izbaciti… Nije se to dogodilo. Pristupila sam Ispovijedi… Kako sam bila sretna što mi je
Isus oprostio i što želi biti u mom srcu! Od toga dana
osjetila sam potrebu svaki se dan sjediniti s Isusom u
sv. Pričesti. Tako i jest.
Poteškoće sam osjetila kad sam se htjela osloboditi alkohola i grijeha nečistoće, no Isus mi je davao
snagu i ispunjavao me svojom blizinom. Gledao je na
mene pun ljubavi. Isus je snažio moju volju da počnem ispočetka.
Zahvaljujući Njemu oslobodila sam se starog
društva, prekinula sve svoje grešne veze. Uspjela
sam položiti maturu i upisati se na katoličko sveučilište. Izabrala sam socijalnu pedagogiju jer sam želje-
la raditi s mladima s problemima, osobito s djevojkama. Željela sam im pomoći. Odselila sam iz rodnog
grada. Imala sam priliku i hodočastiti u Međugorje.
Ondje sam Mariji povjerila svoj studij i svoju budućnost. Ozbiljno sam shvatila njezin poziv na svakodnevnu molitvu svete Krunice.
Dvije godine nakon obraćenja kada sam mislila
da je sve sjelo na svoje mjesto, dogodilo se nešto što
je bilo posljedica davnih grijeha. Tek što bih počela
molitvu ili na ulasku u crkvu u misli bi mi počele navirati svetogrdne, nečiste slike, misli koje obeščašćuju svetinje, križ, Hostiju… Nakon sv. Pričesti ponovno bi se javljale iste misli. Vratili su se stari strahovi i
želja za alkoholom.
Bila sam sigurna da mi Bog takve misli nikada ne
može oprostiti. Nisam to mogla kontrolirati. Osjećala sam se tako prljavom, da zaslužujem samo Božju
kaznu, prokletstvo. Bog mi se činio tako dalekim. To
stanje pomogao mi je prevladati jedan svećenik kojeg sam upoznala nešto ranije. Trajalo je to najmanje
godinu dana. Zahvaljujući njegovoj potpori ustrajala
sam u molitvi, osobito Krunice i u svetoj Misi. Krenula sam i na svakodnevno kratko klanjanje pred
Presvetim. Odvažila sam se i na ignacijanske duhovne vježbe. Bilo je to za mene vrijeme očišćenja, oslobođenja, prihvaćanja sebe i oproštenja samoj sebi.
Istovremeno me Gospodin sve više privlačio k sebi.
Nešto kasnije, na kratko, počela sam sumnjati u
smisao svakodnevne Euharistije što me brzo odvelo u grijeh nečistoće. Bog je iskoristio taj trenutak i
upitao me želim li služiti njemu ili mamonu (đavlu).
U srcu sam izabrala Boga i njemu predala svu sebe –
svoju psihu, tijelo, dušu, spolnost… Od tada je prošlo nekoliko godina i nisam više teško zgriješila u toj
stvari. Gospodin me postupno učio i još me uči o odnosima s muškarcima. Do danas osjećam određene
blokade, strah od vlastitih postupaka.
Život je borba, vrijeme čišćenja, vrijeme svladavanja teškoća i kušnji. Uvijek osjećam da je Isus uza
me u teškim trenucima i da na Njega mogu računati.
Najvažnije je Njemu se povjeriti, skriti se u Njegovo
Srce i moliti Mariju za pomoć, Njegovu Prečistu Majku. U trenucima sumnji i kušnji treba se obratiti ispovjedniku, naći duhovnog vođu, zamoliti osobe od
povjerenja za molitvu. Položila sam i zavjet čistoće
te se pridružila Pokretu čistih srdaca. Želim poručiti
svima koji se muče s problemima nečistoće, alkohola
i drugim nevoljama da se ne boje povjeriti Isusu. On
ništi sve opačine, oslobađa, čisti, ozdravlja i u zamjenu daje sebe, svoju pobjedničku ljubav.
Jedino Bog u svom milosrđu može činiti takve
promjene.
»Blagoslivljaj dušo moja Gospodina.« (Ps 103).
A. G.
[ Godina XI • 01-2012 ]
57
[ svjedočanstva ]
Bit će ih troje!
Postojale su dvije mogućnosti: pobaciti Adrijanu i
iznijeti Auroru i Andreja do kraja, ili prijevremeni
porod u sedmom mjesecu svih troje.
D
anas su dječačić Andrea i djevojčice Aurora i Adrijana šestogodišnje trojke, žive i
pune života koje ispunjavaju radošću naše
dane. Ipak, njihov dolazak na svijet nije bio jednostavan…
Sve je počelo kada smo nakon vjenčanja suprug i ja poželjeli obitelj. Nažalost nakon nekoliko godina nadanja da će se roditi naše dijete, kao
kruna naše ljubavi, shvatili smo da postoje veliki
problemi. Počela je za nas prava kalvarija, stalni
posjeti liječniku i vrlo mučna klinička ispitivanja.
Usprkos svemu bili smo spremni podnijeti svako
trpljenje kako bismo dobili tako željeno dijete.
Nakon sedam godina neuspjeha, odlučili smo
se obratiti bolnici u Perugi, na odjel koji je specijaliziran za liječenje neplodnosti, te se podvrgli
hormonalnoj terapiji. Nakon terapije napokon
smo čuli divnu vijest: »Možete se nadati djetetu.« Naša je radost bila neizreciva, a udvostručila
se kada smo na prvom ultrazvuku čuli da je riječ
o blizancima. No nije to bilo jedino iznenađenje.
Nakon mjesec dana, na sljedećem pregledu, ginekolog me s čuđenjem upitao: »Imate li velik stan?«
–»Zašto?« – odgovorila sam mu protupitanjem,
dok mi je srce počelo ludo udarati. On mi reče:
»Bit će ih troje!« U tom trenutku suze su same
krenule niz lice. Tolike emocije: radost, a istovremeno neki nemir. Nakon dobrih vijesti, uslijedila
su upozorenja: ginekolog mi je rekao kako je moja
trudnoća prilično ugrožena (statistički samo 30 %
višestrukih trudnoća završi sretno). Morala sam
cijelo vrijeme ležati, držati se stroge dijete i uzimati lijekove kako bih izbjegla spontani pobačaj ili
preuranjeni porod. Nije mi bilo važno ništa drugo,
osim sretno roditi svoju djecu.
Počelo je dugo vrijeme mirovanja. Ustajala sam
jedino kako bih nešto pojela i do toaleta. U petom
mjesecu trudnoće dobila sam neku infekciju koju je
pratila visoka temperatura te se pokazalo da moram
u bolnicu. Bio je 8. prosinca, blagdan Bezgrešne. U
tom tjednu liječnik mi je rekao kako nosim dvije
cure i sina. Na Božić sam puštena kući. Ugodno me
iznenadio posjet župnika, don Oresta, koji je došao
kako bi mi podijelio sakramente. Još su mi ostala tri
mjeseca. Nitko nije znao da ću brzo roditi…
Dana 24. siječnja 2006., uputili smo se u bolnicu u Foglino na redovitu kontrolu. Za vrijeme
58
[ Ljubite jedni druge ]
ultrazvučnog pregleda pokazalo se da jedna od
blizanki ima respiratornih poteškoća. Liječnici su
rekli kako neće preživjeti te sugerirali pobačaj radi
dobra drugo dvoje djece…
Muž i ja našli smo se u teškoj situaciji. Mučila
su nas brojna pitanja i crne slutnje. Što poduzeti?
Što učiniti? Zajedno smo molili jer nam je jedino
Bog mogao dati odgovor i pokazati put, biti svjetlo u tami naše nesigurnosti.
Pouzdali smo se u Boga i odlučili se na preuranjeni porod kako bi svakom od troje djece dali
jednaku mogućnost za život. Tako su se 26. siječnja 2006. u 9 ujutro rodili Andrea (1,9 kg), zatim
Aurora (1,6 kg) i najmanja, samo 20 cm duga i bolesna, Adriana (960 g) koja se od samog početka
borila za život. Liječnici su bili začuđeni da je u
tako malenom biću toliko snage i volje za životom.
Adriana je od početka samostalno disala, bez pomoći respiratora, a vrlo brzo počela je i sama jesti,
puno brže nego smo se nadali. Nakon dva mjeseca
napokon smo, svi zajedno, napustili bolnicu.
Danas Aurora, Andrea i Adriana imaju gotovo
6 godina. Za mene i mog muža neprocjenjivo su
blago koje nam je darovano, radost našeg života.
Zahvaljujemo Bogu što nam je u trenutku naše nesigurnosti pomogao odabrati kako je trebalo. Jedino
je Bog jedini izvor i Gospodar života. Tko smo mi
da bismo mogli odlučivati tko ima pravo na život, a
tko ne? Danas smo jedna sretna obitelj koja se puno
voli, sjedinjena u ljubavi s Bogom i bližnjima.
Orietta iz Italije
U svijetu proslavljeni talijanski operni pjevač ispričao je
povijest svog rođenja. Njegova mama, mlada djevojka,
dok je bila trudna, teško je oboljela. Liječnici su joj savjetovali da bi bilo najbolje da pobaci i da se odrekne djeteta
jer se može roditi »oštećeno«. Mlada majka nije poslušala
savjet liječnika, rodila je sina i dala mu ime Andrea – Andrea Bocelli.
[ molitveni kutak ]
Litanije Presvetom Srcu Isusovu
(prema svetoj Margareti Mariji Alacoque za privatnu uporabu)
Zajedno sa svetom Margaretom Marijom uprimo pogled u Božje Srce,
iskažimo mu čast usrdno ga moleći za duboku promjenu svoga srca:
Srce moga Isusa – izbavi me.
Srce moga Stvoritelja – vodi me k savršenosti.
Srce moga Otkupitelja – izbavi me od grijeha i od svakoga zla.
Srce moga Suca – oprosti mi.
Srce moga Oca – upravljaj mojim životom.
Srce moga Učitelja – pouči me.
Srce moga Pastira – štiti me.
Srce moga Prijatelja – daj mi spoznati Tvoju ljubav.
Srce Djeteta Isusa – privuci me k sebi.
Srce Isusa umrlog na križu – spasi me.
Srce moga Brata – ostani uvijek uza me.
Srce dobrote puno – oprosti mi.
Srce puno Božjega sjaja – obasjaj moje srce.
Srce puno duhovne slasti – izlij je u moje srce.
Srce puno ljubavi – ravnaj mojim djelima.
Srce puno milosrđa – zaštiti me.
Srce puno poniznosti – udostoj se sići u moje srce.
Srce puno strpljivosti – ne odvrati se od mene.
Srce puno vjernosti – ne gledaj na moju nevjeru.
Srce puno mira – ispuni me radošću.
Srce žedno ljubavi – raspali me ljubavlju prema Tebi.
Srce puno istinskoga dobra – ispuni me plemenitim željama.
Srce puno dragocjene pomasti otkupljenja – obrani moj život.
Srce puno svetosti – vodi me na putu do neba.
Srce koje liječiš sve naše bolesti – isprosi nam zdravlje duše i tijela.
Srce Isusovo, utjeho žalosnih – budi mi utjehom.
Srce, ognju ljubavi – promijeni me svojim žarom.
Srce Isusovo, uzore savršenosti – rasvjetljuj stazu moga života.
Srce Božje, izvore svekolike radosti – neka me Tvoja milost jača na putu do neba.
Pomolimo se.
Svemogući Bože,
izlij na nas svoga Duha
kojim si na poseban način
obdario sv. Margaretu Mariju
kako bismo shvatili neizmjernu ljubav
koja nadilazi svaku spoznaju i stekli
udio u punini života Božjeg.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen!
Molitva svetoj Margareti
Mariji Alacoque
Sveta Margareto Marijo,
tebi je Presveto Srce Isusovo dalo milost
uživati u neizmjernom blagu Svoje ljubavi.
Molimo te s bezgraničnim pouzdanjem,
isprosi nam kod Presvetog Srca milosti (...) koje
su nam potrebne. Neka nam ih Presveto Srce Isusovo
po tvom zagovoru udijeli, te po tvojoj zasluzi
bude još više hvaljeno i snažnije ljubljeno. Amen.
(© RKT Župa B. D. Marije Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea, Trnovčica)
[ Godina XI • 01-2012 ]
59
[ molitveni kutak ]
Litanije zadovoljštine Srcu Isusovu
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!
Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se!
Poradi zaborava i nezahvalnosti ljudi, hoćemo Te utješiti, Gospodine!
Poradi Tvoje napuštenosti u Svetohraništu,
Poradi zlodjela grešnika,
Poradi mržnje bezbožnika,
Poradi psovki kojima Te pogrđuju i ruže,
Poradi uvreda koje se nanose Tvom božanstvu,
Poradi svetogrđa kojima se obeščašćuje Tvoj Sakrament Ljubavi,
Poradi nečednosti i nepristojnosti počinjenih pred Tvojim božanskim licem,
Poradi izdaje koje si žrtva,
Poradi hladnoće Tvoje djece,
Poradi prijezira prema Tvom ljubaznom pozivu,
Poradi našeg odbijanja Tvojih milosti,
Poradi naše nevjere,
Poradi neshvatljive tvrdoće naših srdaca,
Poradi naše nevoljkosti da Te uzljubimo,
Poradi naše mlakosti u Tvojoj svetoj službi,
Poradi gorke žalosti koju Ti zadaje gubitak tolikih duša,
Poradi Tvoje ostavljenosti pred vratima naših srdaca,
Poradi Tvojih uzdaha ljubavi,
Poradi Tvojih suza ljubavi,
Poradi Tvoje utamničenosti iz ljubavi,
Poradi Tvojeg mučeništva iz ljubavi.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!
Isuse blaga i ponizna srca, učini srce naše po Srcu svome.
Pomolimo se!
O božanski Spasitelju, koji si pustio da Ti se Srcu otme bolni vapaj:
»čekao sam da se tko sažali nada mnom, ali ga ne bi;
i da me tko utješi, ali ga ne nađoh« (Ps 69, 21)
dostoj se primiti malen poklon naše utjehe i pomozi nam svojom milošću
da budemo Tvoja vjerna i odana Počasna straža. Ne dopusti da Te povrijedimo.
To Te molimo, poradi Srca Svoga, dragi Isuse, koji si Bog i koji s Ocem i Duhom Svetim
živiš i kraljuješ po sve vijeke vjekova. Amen.
(© RKT Župa B. D. Marije Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea, Trnovčica)
60
[ Ljubite jedni druge ]
[ ]
Litanije za svećenike
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče, nebeski Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!
Isuse, vječni i veliki Svećeniče,
Isuse, koji si svoje apostole pomazao Duhom Svetim,
Isuse, koji si svoju Žrtvu povjerio rukama svećenika,
Isuse, koji si svojim svećenicima dao vlast da opraštaju grijehe,
Isuse, koji si svojim svećenicima dao moć da dijele blagoslov,
Isuse, posredniče između Boga i ljudi,
Isuse, vrhovni Pastiru naših duša,
daj nam svetih svećenika!
Da svojoj Crkvi pokloniš mnogo svetih svećenika, Tebe molimo, usliši nas!
Da mnoge mlade i plemenite ljude oduševiš za svećenički stalež,
Da svećenici svoj svećenički stalež očuvaju u čistoći,
Da Tvoji vjernici svećenički stalež s poštovanjem podupiru i promiču,
Da bi naši svećenici doista bili sol zemlje,
Da oni svojim svetim životom mogu biti svjetlo svijeta,
Da za Tebe i Tvoje vjernike rado podnose siromaštvo i trpljenje,
Da imaju veliko poštovanje prema Tvojoj nazočnosti u svetoj Euharistiji,
Da velikom ljubavlju časte Presvetu Djevicu Mariju,
Da posjeduju snagu mučenika, svjetlo ispovijedalaca, čistoću djevica,
Da mogu voditi narod njima povjeren putem vječnog spasenja,
Da ispravno naviještaju vjeru Tvoje svete Crkve,
Da se dostojiš sve svoje svećenike posvetiti,
Marijo, Majko Crkve, moli za nas!
Sveti Maksimilijane, moli za nas!
Sveti Ivane Marija Vianeju, moli za nas!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!
Isuse, veliki Svećeniče, Pastiru i Učitelju…, pošalji nam dobrih i svetih svećenika.
Pomolimo se:
Isuse Kriste, vječni Veliki svećeniče, koji si se za spasenje svijeta na križu žrtvovao, molimo Te, daj svijetu
svetih svećenika, pravih pastira naših duša, ispunjenih pravom ljubavlju prema Tebi, da nas velikom
revnošću svog poslanja dovedu k Tebi i u vječni život. Amen.
(© RKT Župa B. D. Marije Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea, Trnovčica)
[ Godina XI • 01-2012 ]
61
[ molitveni kutak ]
Litanije u čast svetog Andrije apostola
Sveta Marijo,
moli za nas!
Sveti Andrija,
Apostole koji si našao Mesiju,
Apostole Učitelja iz Nazareta,
Brate Apostolskog Prvaka,
Dobitniče Božjega Kraljevstva,
Ljubitelju Kristova križa,
Mučeniče Kristov,
Navjestitelju Radosne vijesti,
Pastiru dobri u Kristovoj Crkvi,
Poslušan poticajima Duha Svetoga,
Primjeru jakosti,
Prva biljko apostolskog vrta,
Prvi među »pozvanima«,
Prijatelju Ivana apostola,
Prijatelju stranaca,
Raspeti u Ahaji,
Raspeti na križu,
Ribaru s Tiberijadskog jezera,
Rodom iz Betsaide,
Sine Jonin,
Sudioniče Posljednje večere,
Svjedoče istine,
Sudioniče Isusovih čudesa,
Svjedoče Jaganjca Božjega,
Sveče koji imaš svoj znak u prometu,
Sudioniče silaska Duha Svetoga,
Svjedoče umnoženja kruha i riba,
Učeniče Ivana Krstitelja,
Zaštitniče Carigrada,
Zaštitniče crkvene godine,
Zaštitniče Grčke,
Zaštitniče jedne i apostolske Crkve,
Zaštitniče osoba s invaliditetom,
Zaštitniče pružnog prijelaza,
Zaštitniče putnika,
Zaštitniče ribara,
Zaštitniče vojničkih i viteških odlikovanja,
Zagovorniče onih koji nose Tvoje ime,
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!
Moli za nas sveti Andrija, da dostojni postanemo obećanja Kristovih!
Pomolimo se: Svemogući vječni Bože, sveti je Andrija Apostol bio navjestitelj Evanđelja i pastir u Tvojoj Crkvi,
po njegovom nam zagovoru učvrsti vjeru te udijeli zdravlje duše i tijela. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
(© RKT Župa B. D. Marije Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea, Trnovčica)
62
[ Ljubite jedni druge ]
Mozaik, Bazilika Milosrdnog Isusa, Krakov – Łagiewniki
Gospodine, smiluj se! Kriste, smiluj se! Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas! Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se! Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se! Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!
[ ]
[ Godina XI • 01-2012 ]
63
ABC
društvenih zapovijedi ljubavi
1. Poštuj svakog čovjeka, jer u njemu
živi Krist. Budi osjetljiv na potrebe
drugog čovjeka, svog brata.
2. O svima misli dobro, ne misli zlo
ni o kome. Pokušaj i u najlošijem
naći barem nešto dobrog.
3. O drugima uvijek govori dobro
– ne govori loše. Ispravi zlo
koje si drugom nanio riječju.
Ne stvaraj razdor među ljudima.
4. Razgovaraj sa svima jezikom ljubavi.
Nikad ne podiži glas. Ne psuj.
Ne čini drugom zlo. Ne izazivaj suze.
Donosi mir i iskazuj dobrotu.
5. Opraštaj sve svima. Ne nosi u srcu
zlobe. Uvijek prvi pruži ruku pomirbe.
6. Djeluj uvijek na korist bližnjeg. Čini
dobro drugom, kao što želiš da Tebi
drugi čine. Ne misli što je Tebi netko
dužan, već što si ti drugom dužan.
7. Suosjećaj s drugima u trpljenju. Nosi
utjehu, savjet, pomoć i srce drugima.
8. Radi pošteno da se drugi mogu
okoristiti tvojim radom,
kao što se ti koristiš radom drugih.
9. Uključi se u društvenu pomoć
bližnjima. Otvori se potrebama
siromašnih i bolesnih. Dijeli.
Nađi oko sebe one koji su u potrebi.
10. Moli za sve. I za neprijatelje.
sl. B. Stefan Wyszyński,
kardinal i primas Poljske

smrt nije kraj - Zupa

Ljubite jedni druge - časopis

molitva devetnice - Družba svećenika Srca Isusova

“Riječ za tebe” - listić policijske kapelanije sv. Vida

Gkk-331-13 - Župa Kraljice svete Krunice

ISPIT SAVJESTI - na temelju 5 korizm. nedj. B - Mpi

Sveta sestra Faustina

odgovori na pet egzistencialnih pitanja

23. Isusov odlazak Ocu – Put, Istina i Život za učenike

Pitanja za ponavljanje iz Biblijske teologije – drugi ciklus

Savez između neba i zemlje nije izgradnja ljudi koji su do neba, ali

Uskrsne postaje (.pdf)

TEST BOŽJIH PROROKA

KRI Ž NIPUTU vod Gospodine Isuse Kriste, raspeti i uskrsli moj

pdf

«KAKO JE TO POČELO»

null