Historijat Vijećnice

O SARAJEVSKOJ VIJEĆNICI
20. aprila ove godine bilo je tačno 118 godina, kada je barun Johhan Appel svečano
otvorio Vijećnicu, koja predstavlja najljepši i najreprezentativniji objekat iz austrougarskog perioda građen u pseudo-maurskom stilu. Istina, radovi su bili završeni u
novembru 1894.g., kad u nju useljava Gradsko poglavarstvo, međutim, zvanično je
otvorena dvije godine poslije – 1896.g.
Na Dan Evrope i pobjede nad fašizmom, 9. maja svečano ćemo, nakon 22 godine od kada
je spaljena, odnosno nakon 18 godina obnove, otvoriti Vijećnicu, koja predstavlja simbol
stradanja, ali i uzdizanja i neuništivosti Sarajeva.
Grad Sarajevo priprema prigodan program ceremonije otvaranja ovog simbola grada
Sarajeva, za koju među građanima, turistima i gostima grada vlada veliko interesovanje, a
svoj dolazak su već potvrdile i brojne zvanice iz zemlje i svijeta.
Kakve su političke prilike prethodile njenoj izgradnji?
Nakon četiri i po stoljeća razdoblja osmanske vlasti u BiH, Berlinskim kongresom
1878.g., Austro-Ugarskoj je povjerena uprava nad Bosnom i Hercegovinom.
1
Glavnokomandujući austrougarskim trupama general Filipović za vrlo kratko vrijeme,
oštrim mjerama i propisima, uspio je stabilizirati prilike i započeti obnovu grada:
PRVO naredio je da se obnovi rad gradskog poglavarstva, Beledije, odnosno da se
formira općinsko vijeće. (Gradska općina, Beledija, kao prva teritorijalno-politička
organizacija u Sarajevu uspostavljena je u osmanskom periodu još 1865.g. Tada ju je
činilo 6 pravoslavaca, 5 muslimana, 4 jevreja i 3 katolika, koji su zajedno odlučivali o
svim gradskim pitanjima, u uzajamnom poštovanju i razumijevanju, afirmirajući
univerzalne vrijednosti o ljudskoj jednakosti. Prvi načelnik/gradonačelnik bio je ing.
Tosunbeg, tako da se od 1865. do austrougarske okupacije 1878.g., izmijenilo 9
načelnika/gradonačelnika).
DRUGO Gradsko poglavarstvo je djelovalo po privremenom gradskom statutu od 22.
avgusta 1878.g.
TREĆE Stalni statut Sarajevo dobiva 9. januara 1884.g., po kojem je Sarajevo sačinjavao
općinu sa 7 kotara/rejona. Dakle – prošlo je 130. godina od donošenja PRVOG
STATUTA Grada Sarajeva, dakle, SARAJEVO JE PRIJE 130 GODINA ZVANIČNO
POSTALO GRAD.
Statut su činilo 77 tačaka. Pisan je na dva jezika: njemačkom i lokalnom. Njime je,
između ostalog, definisano da Sarajevo samostalno obavlja razne općinske poslove i
upravlja općinskom imovinom. Statutom je precizirano da Sarajevo zastupaju:
2
Općinsko zastupstvo, Gradsko poglavarstvo i kotarski muktari (starješina
mahale u gradu).
Općinsko zastupstvo je savjetovalo, odlučivalo i čuvalo interese općine, raspolagalo
općinskom imovinom, te izdavalo urbanističke saglasnosti. Činila su ga 24 zastupnika i
to: 12 je bilo muslimana, 6 pravoslavaca, te po tri katolika i Jevreja. Dvije trećine članova
birane su općinskom većinom, dok je Vlada između uglednih i zaslužnih građana
imenovala jednu trećinu. U Statutu stoji da “članovi općinskog zastupstva ne dobijaju
službeni doplatak za svoje zvanje”.
Statut se morao strogo poštovati, pa čak i zastupnici. Tako su oni, koji su “bez valjanog
razloga” odbili da obnašaju tu funkciju morali platiti kaznu od 50 do 500 forinti.
Novčano su se kažnjavali i nemarni zastupnici.
Zastupstvo je funkciju obavljalo tri godine, a u četvrtoj je moralo raspisati nove izbore.
Gradsko poglavarstvo je ekzekutivni organ pod kontrolom Općinskog zastupstva,
odnosno Zemaljske vlade. Čine ga gradonačelnik, njegov zamjenik, zajedno s općinskim
činovnicima, koje bira gradonačelnik, i s pomoćnim osobljem. Gradonačelnik je
neposredni predstavnik gradskog poglavarstva, te je odgovoran za njegovo poslovanje.
Gradonačelnika i njegovog zamjenika bira poglavar zemlje, ali na prijedlog povjerenika
iz civilnog života.
Osnovni poslovi Poglavarstva bili su vođenje inventara, upravljanje općinskim prihodom
i rashodom, te upravljanje gradskom blagajnom i knjigovodstvom, kao i njegovanje i
popravljanje općinskih cesta, puteva, tržišta, vodovoda, ćuprija…
U mahalama su povjerenici bili kotarski muktari kojima je bio zadatak da u svojim
područjima pružaju pomoć gradonačelniku u vršenju općinskih i javnih poslova. Njihov
posao je, između ostalog, bio da se brinu o čišćenju i osvjetljavanju ulica, vrše poslove
tržnog, građevinskog, cestovnog, požarnog i zdravstvenog redarstva, kao i da se staraju o
sirotinji u tom kotaru.
Petnaest godina kasnije, dakle 1899.g., određene odredbe ovog statuta su izmijenjene.
Sarajevo je u novom statutu, za razliku od prethodnog, okarakterisan kao glavni grad.
Uvedena su dva dogradonačelnika, te povećan broj članova Općinskog zastupstva na 27,
odnosno povećan je broj katolika kojih je po novim odredbama u Općinskom zastupstvu
bilo šest. Izmijenjen je i način izbora zastupstva.
Ovaj statut iz 1899. godine pisan je samo na lokalnom jeziku, ali u dva pisma – latinicom
i ćirilicom.
3
U četvrti Latinluk, 8. avgusta 1879.g. izbija veliki požar, pod nejasnim okolnostima, tako
da je veći dio sarajevske čaršije bio uništen, te na taj način oslobođen prostor za novu
gradnju. Donosi se novi regulacioni plan krajem 1879.g., po kojem su predviđene trase
glavnih širih saobraćajnica, te najavljeno preuređenje stare jezgre grada. Mozak brze i
temeljite preobrazbe BiH, u prvom redu grada Sarajeva, bio je austrougarski ministar
financija Benjamin Kalaj. Narednih 15-tak godina, vladavinu nove vlasti karakteriše
reprezentativna gradanja, infrastrukturalni radovi, poticanje kulture…Nova gradska
vijećnica trebala je da bude kruna tih napora.
Lokacija za gradnju Vijećnice je bila nedaleko od Baščaršije na Mustaj-pašinom
mejdanu, na parceli u obliku trougla. Prema predanju na tom mjestu nalazila su se dva
hana i jedna privatna kuća koju je trebalo srušiti uz određenu naknadu. Hanovi su srušeni,
dok je vlasnik kuće, stari Benderija, odlučno odbijao da da dozvolu za rušenje, jer je
njegova kuća za njega predstavljala duševni mir. Nakon dugih i teških pregovora,
tvrdoglavi starac je zahtjevao da mu se kao naknada isplati kesa dukata, te da kuća bude
prebačena, ćerpić po ćerpić, na drugu obalu Miljacke, nasuprot Vijećnice. Monarhija nije
imala izbora, tako je i urađeno, a zbog inata vlasnika, kuća je prozvana Inat kućom.
PROJEKTOVANJE VIJEĆNICE
Projektovanje Vijećnice je bilo povjereno Karlu Paržiku, na čiji projekat je ministar
Kalay imao primjedbe koje projektant nije htio prihvatiti. Spratnost i stilsko oblikovanje
fasade bilo je sporno. Naime, Paržikov projekat je predviđao suteren, prizemlje, mezanin
4
i jedan sprat, a izveden je objekat sa suterenom, prizemljem, mezaninom i dva sprata, dok
kod fasade se nisu složili oko izbora dekorativno-plastičnih elemenata i rješenja ugaonih
kula.
Ministar Kalaj angažira arhitektu Alexandra Witteka (miljenika tadašnjeg bečkog društva
i poznatog šahistu), koji na projektu radi 1892. i 1893.g. Pošto je projekat radio u
pseudomaurskom stilu, Wittek dva puta odlazi u Kairo radi studiranja objekata rađenih u
ovom stilu. Uzor mu je bila džamija i medresa Hasana II i grobna džamija sultana KaitBeja iz XV stoljeća, kao i Alhambri u Granadi. Već tada je Wittek projektovao Sebilj na
Baščaršiji po uzoru na jednu istanbulsku česmu. Tokom rada, nezadovoljan količinom
prirodnog svjetla koji je prolazio kroz njegovu staklenu kupolu, Wittek je obolio i
tragično skončao život.
Rad na projektu nastavlja Ćiril M. Iveković, pedantan i sistematičan arhitekt, koji s
malim promjenama Wittekovog rješenja, projekat završava 1894.g.
Izgradnja objekta je započeta 1892. godine, a završena 1894.g., dakle, u vrijeme izrade
projekta.
FINANSIRANJE IZGRADNJE VIJEĆNICE
Vijećnica je bila jedan od najskupljih projekata tog vremena. Prema nalazima historičara,
izgrađena je parama iz budžeta tadašnje gradske općine. (Prema jednom izvoru gradnja
5
objekta je koštala 984.000 kruna, za namještaj je dato 32.000 krune, tako da je ukupno
izdvojeno više od milion kruna. Prema drugom, u oktobru 1891. Gradsko zastupstvo je
donijelo odluku da se izdvoji 36 hiljada forinti za električnu uličnu rasvjetu i 350 hiljada
forinti za gradnju Gradske vijećnice).
VIJEĆNICA NA FOTOGRAFIJAMA
Neposredno nakon njene izgradnje, novine i časopisi objavljivali su tekstove i fotografije,
poput dokumenata jednog vremena. Njen izgled i neposredno okruženje bili su prikladan
okvir da se fotografijama obilježe trenuci novouspostavljene ulične rasvjete, novog
tramvaja na električni pogon, prvih automobila u gradu koji su, ne bez povoda, ispred nje
slikani, kao i posjeta cara Franje Josipa gradskoj upravi. Također, bila je i centralna tačka
svih fotografa koji su sa istočnih padina težili da snime panoramu centralnog dijela grada
Sarajeva.
PSEUDO-MAURSKI STIL GRADNJE
Objekat je građen u pseudo-maurskom stilu, za koji su stilski izvori nađeni u islamskoj
umjetnosti Španije i sjeverne Afrike. Osnovne konstruktivne elemente čine stubovi,
zidovi, lukovi i zastakljena kupola nad holom. Zgrada je trougaone osnove sa
šestougaonim jezgrom, holom, najvažnijim dijelom raskošnog enterijera, koji je
nadsvođen staklenom kupolom.
6
U skladu sa funkcijom objekta i njegovom arhitekturom izvedena je i raskošna fasada sa
reprezentativnim pročeljem s trijemom, bojena crveno-žuto sa ornamentalnom fajansnom
oplatom. Kuriozitet je da je poznata tvornica Žolnaj iz Pečuha, koja je u vrijeme
izgradnje Vijećnice radila ukrasne ploče od fajansa, sama se ponudila da te ploče ponovo
uradi po originalnim kalupima koje je sačuvala. Ujedno, originalna vrata Vijećnice je
sačuvala Nacionalna i univerzitetska biblioteka (NUB) BiH, te je restauracija vrata
urađena u Kiseljaku.
Skoro sav građevinski materijal potiče iz Bosne, izuzev stupova od granita, crnocrvenkastih, koji su iz Tirola, a stepenice od mramora iz Mađarske.
Vijećnica ima 208 otvora, od čega 187 prozora. Obnova stolarije je bila delikatan
zadatak, posebno jer se birao hrast kao izraz autentičnosti, te je pronađen onaj originalni s
Vijećnice - s područja između Srebrenika i Brčkog.
7
Treba pomenuti da je godine 1912. izvršena obnova enterijera, dok je 1984. godine
izvršeno pranje i čišćenje vitraža i oslikanih površina enterijera, restaurirano predvorje i
dijelovi aule, te korita česama s lijeve i desne strane ulaznog stepeništa i samo stepenište.
U historiji zapadnoevropskih gradova postojanje gradske vijećnice označavalo je viši
oblik autonomije gradova, odnosno viši stepen političke (gradske) samouprave. Grad
Sarajevo je svoju Vijećnicu dobio 20. aprila 1896. godine, kada u nju useljeva Gradsko
poglavarstvo/gradska uprava sve do 1949.g. kada biva ustupljena Nacionalnoj i
univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine.
U gradskoj Vijećnici je jedno vrijeme bio smješten i Okružni sud Sarajeva, od 1910. do
1914.g. bila je sjedište Bosanskohercegovačkog sabora. Muzej Sarajeva je počeo sa
radom 1949.g. u potkrovlju Vijećnice (do 1954.g.).
GRANATIRANJE VIJEĆNICE
Kobne 1992. godine, u noći između 25. i 26. avgusta, sa neskrivenom namjerom da se
uništi memorija i trag o zajedničkom postojanju na ovim prostorima, sarajevska sehara
mudrosti je nestala u plamenu izazvanom granatom ispaljenom sa srpskih položaja, što je
predstavljalo snažan simbol-pokušaj da se izbriše čitava historija jednog naroda. Jedan
dio građana koji je bio u mogućnosti trčao je pomoći svojoj ljepotici, drugi – nijemi i
zatečeni gledali su kako ostaci izgorjelih knjiga i historijskih dokumenata poput „crnih
ptica“ lebde nad Sarajevom. Snimci tog barbarskog čina obišli su cijeli svijet. U vatrenoj
stihiji je nestao Katalog Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, oko
80 posto knjižnog fonda i dokumenata koji svjedoče o historiji Bosne i Hercegovine. U
požaru, osim na stotine knjiga i vrijednih starih dokumenata, izgorio i veliki dio
Vijećnice, njena jedinstvena aula, sva stolarija, zidovi, krovna konstrukcija, te veliki dio
fasade.
8
Vedran Smajlović
Ali, snaga duha, kao prepoznatljiva odlika Sarajeva i njegovih ljudi, i ovaj put je
nadjačala ovozemaljsku trošnost. Pod svodom srušene i zapaljene Vijećnice, dok je svijet
spavao, književnici, novinari i publicisti iz svih krajeva svijeta održavali su svoje večeri;
likovnjaci su izlagali svoja djela; pod dirigentskom palicom čuvenog Zubina Mehte,
Sarajevska filharmonija izvela je Mozartov „Requiem“ 19. juna 1994. godine. Kao solisti
nastupili su Jose Carreras, Ruggero Raimondi, Cecilia Gasdia i Ildiko Komlosi.…
Violončelista Vedran Smajlović svirao je Albinonijev Adagio u razrušenoj Vijećnici. Bile
su to poruke koje su obišle svijet i prerasle u jedan od planetarnih simbola, koji je
univerzalnom snagom umjetnosti, uveo Sarajevo u povijest otpora barbarizmu, mržnji i
urbicidu.
U toku obnove Vijećnice održana je izložba pod nazivom „Ljubljana proces –
rehabilitacija našeg zajedničkog evropskog naslijeđa“, postavljena umjetnička instalacija
Jannisa Kounellisa „Vrata Sarajeva“ u vidu knjiga, te brojni drugi kulturni sadržaji.
9
OBNOVA VIJEĆNICE
Obnova Vijećnice je počela 1996. godine, na 100. godišnjicu od završetka njene
izgradnje.
Prva faza 1996./1997.g.:
Vlada Republike Austrije donirala je 750.000 eura (1.500.000 KM) za početne radove na
obnovi Vijećnice. Novac je bio realiziran za najnužnije radove koji su odnosili na fizičku
stabilnost objekta.
Druga faza 2002./2004.g.:
U okviru ove faze, koju je finansirala Evropska unija s 2.208.790 eura, urađena je
vertikalna i horizontalna statičnost objekta.
Treća faza 2010./2012.g.:
U okviru nje su urađeni grubi građevinski radovi, obnova vitraža, krova i kupole,
kamenorezački radovi na fasadi objekta, uz izradu unutrašnje i vanjske stolarije, te u
konačnici rekonstrukcija i restauracija fasade, što je jedan od najsloženijih poslova. Grad
Sarajevo preuzima liderstvo u pokretanju obnove Vijećnice, uz materijalnu i svaku drugu
potporu naših prijatelja i partnera širom Evrope i svijeta: Kraljevine Španije (koja izdvaja
milion eura), Mađarske, gradova: Budimpešte, Podgorice, Beča, Praga, Ljubljane, Tirane,
Nikozije i Pečuja, biblioteka Srbije, Francuske, Austrije, Holandije, Kipra i Norveške,
ambasada Hrvatske, Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, Društva za obnovu
Vijećnice iz Austrije, Društva prijatelja za međureligijsko razumijevanje „Abraham” iz
Njemačke, kao i mnoge domaće institucije (Grad Sarajevo, Ministarstvo prostornog
uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo, Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa KS i Federalno ministarstvo kulture i sporta. Ukupan iznos sredstava
za ovu fazu je iznosio 4.800.000 KM.
Četvrta faza 2012./2014.g.:
Podrazumijeva radove u unutrašnjosti objekta (instalaterske, zanatske na obradi
enterijera, stolarske, restauraciju i rekonstrukciju gipsane i slikarske dekoracije),
opremanje objekta odnosno izvođenje svih radova koji su potrebni za potpuno dovršenje
i predaju objekta na korištenje. Sredstva za četvrtu fazu obnove Vijećnice obezbijeđena
su iz IPA fondova Evropske unije u iznosu 5 miliona eura (tako da je Evropska unija
ukupno uložila preko 8 miliona eura u obnovu Vijećnice).
10
OTVARANJE OBNOVLJENE VIJEĆNICE
Na Dan Evrope i pobjede nad fašismom, 9. maja, svečano ćemo otvoriti Vijećnicu.
Upravo onako kako je izgledala prije 118. godina, ali još ljepša i raskošnija. To je
pobjeda grada Sarajeva i države Bosne i Hercegovine. Oda miru, prijateljstvu,
međusobnom razumijevanju i solidarnosti, jedinstvu i harmoniji. Poziv gostima i
turistima svijeta da pohode ovaj magični grad. Ali i poruka građanima Sarajeva i Bosne i
Hercegovine da, poput mnogih evropskih i svjetskih centara, imaju i onu gradsku
vijećnicu, u kojoj će moći da posjete koncerte, književne večeri, izložbe, pogledaju
eksponate u muzeju...
ANEGDOTA O VIJEĆNICI
I dan-danas se prepričava jedna anegdota o Vijećnici:
Sarajevom je prije rata kružila priča kako je ugledni ugostitelj Damir Lisac prodao
Vijećnicu. Lisac je tada bio treća godina Pravnog fakulteta i učio je u biblioteci u
Vijećnici. Izašao je da zapali cigaretu i vidio nekog stranca kako razgleda građevinu.
Pitao ga je “bil’ kupio zgradu, jer je bio dobar sa gazdom?” Čovjek je bio rodom iz
Busovače, ali je 25 godina bio u Americi u Chicagu i kupovao nekretnine. I on pristane, a
Lisac ga odvede kod direktora biblioteke Mitra Papića koji je odmah prihvatio zezanciju.
Lisac pregovara sa direktorom i od Džonija (kako su zvali Amerikanca) traži million
dolara, međutim on spušta cijenu i uspijevaju se dogovoriti da Amerikanac kupi
11
Vijećnicu za 400 hiljada dolara. Džoni je morao dati kaparu od nekih deset hiljada
dolara kako bi Lisac ispoštovao posao. Međutim, Damir Lisac od tog novca svoje
prijatelje časti ljetovanjem na moru, nakon čega ih je policija sve pohapsila, morali su
vratiti novac, a ova priča se još dugo prepričavala po sarajevskoj čaršiji. Damir Lisac je
diplomirani pravnik, trostruki prvak Jugoslavije u motociklističkim trkama, i u Sarajevu
poznat kao čovjek koji je prodao Vijećnicu.
TRAGIČNE SUDBINE VEZANE ZA VIJEĆNICU
Ima dosta mitova i legendi o prokletsvu Vijećnice, a poznata je i činjenica da su neki od
uposlenika u Vijećnici doživjeli tragičnu sudbinu: npr, samoubistvima skokom ili
vješanjem, ubistvima, saobraćajnim nesrećama, nesrećima u periodima njene obnove…
12

Download Report