šta bi dao da si na mom mjestu

dušan vesić
šta bi dao da si na mom mjestu
Bijelo dugme AMEN AMEN FINAL.indd 1
9/18/14 11:24 AM
Biblioteka POP
© za hrvatsko izdanje
Naklada Ljevak d.o.o. 2014.
Bijelo dugme AMEN AMEN FINAL.indd 2
9/18/14 11:24 AM
dušan vesić
šta bi dao da si
na mom mjestu
Zagreb, rujan 2014.
Bijelo dugme AMEN AMEN FINAL.indd 3
9/18/14 11:24 AM
Bijelo dugme AMEN AMEN FINAL.indd 4
9/18/14 11:24 AM
Sadržaj
Bilješka autora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Poglavlje I:
Sarajevo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Poglavlje II:
Glavni junaci ove knjige . . . . . . . . . . . . 17
Poglavlje III: Jutro uoči Bijelog dugmeta . . . . . . . . . 33
(1971-1973)
Poglavlje IV: Kad bi’ bio bijelo dugme . . . . . . . . . . . 45
(Bijelo dugme 1974-1975)
Poglavlje V:
Šta bi dao da si na mom mjestu . . . . . . 79
(Bijelo dugme 1975-1976)
Poglavlje VI: „Eto! Baš hoću“ . . . . . . . . . . . . . . . . . 105
(1976-1977)
Poglavlje VII: Koncert kod Hajdučke česme . . . . . . . 125
(1977)
Poglavlje VIII:Ipe i Laza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135
(1978)
Poglavlje IX: Ipe Ivandić: Visoka cijena slave . . . . . . 145
Poglavlje X:
Bitanga i princeza . . . . . . . . . . . . . . . 157
(Bijelo dugme 1978-1980)
Poglavlje XI: Doživjeti stotu . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175
(Bijelo dugme 1980-1982)
Bijelo dugme AMEN AMEN FINAL.indd 5
9/18/14 11:24 AM
Poglavlje XII: Uspavanka za Radmilu M. . . . . . . . . . 199
(Bijelo dugme 1983-1984)
Poglavlje XIII: Tifa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 223
(Bijelo dugme 1984-1985)
Poglavlje XIV: Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo . . . 251
(Bijelo dugme 1986-1987)
Poglavlje XV: Ćiribiribela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269
(Bijelo dugme 1988-1989)
Poglavlje XVI: Smrt Ipeta Ivandića . . . . . . . . . . . . . . 283
(1994)
Poglavlje XVII:Život poslije života . . . . . . . . . . . . . . . 289
(Bijelo dugme 1989-2014)
Poglavlje XVIII:Smrt Laze Ristovskog . . . . . . . . . . . . 301
(2007)
Poglavlje XIX: Bijelo dugme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 305
(1974-1989)
Prilog:
Goran Bregović: Put oko svijeta . . . . . 313
(1983)
Pogovor:
Rock ‘n’ roll Zelig (Đorđe Matić) . . . . 319
Diskografija: Bijelo dugme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 325
(1974-1988)
Izvori i literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 333
Imensko kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 337
Bilješka o piscu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 349
Bijelo dugme AMEN AMEN FINAL.indd 6
9/18/14 11:24 AM
Bilješka autora
B
ila su dva razloga za ovu knjigu. Prvo, Bijelo dugme je moj bend. To je, dakle, u jednom dijelu morala biti autobiografska knjiga. Drugo, budući sam
već objavio jednu knjigu o Bijelom dugmetu (1985, kao „nastavno sredstvo za
Tifinu generaciju“), od mene se to naprosto očekivalo. Ionako sam jedino ja
temeljno bilježio sve njihove dane.
Meni je Bijelo dugme najveće od svega u što sam u životu bio upetljan. Bijelo dugme je meni najveći bend na svijetu. To je nevjerojatan fenomen. Bilo je
prirodno da se pojave Elvis Presley u SAD i/ili The Beatles u Engleskoj, ali nije
bilo prirodno da se pojavi Bijelo dugme u Jugoslaviji. Zato je meni Bebek važniji od Presleyja. Između Brege i Lennona opredijelit ću se za Bregu i dokazivat
ću to na svakom sudu. Nema šanse da će postojati sudbina koja će mi teže pasti
od sudbine Ipeta Ivandića. Najzad, među njima je bio i čovjek koga sam najviše
volio od svih ljudi iz tog svijeta, a to je Laza Ristovski.
Naravno, bio je i jedan (ne)ozbiljan razlog protiv knjige. Nisam osjetio svu
veličinu Bijelog dugmeta (nisam svirao s njima na javnoj bini), ali sam zato
osjetio svu gorčinu Bijelog dugmeta u praksi. To je ono zbog čega se ni oni nisu
često privatno sastajali. Posle Bijelog dugmeta prođu godine a da se ne poželiš
sjetiti Bijelog dugmeta. („Neću da imam s njima ništa.“)
U jednom času, međutim, počeli su se redati povodi. Kao da su se neki
„znaci“ počeli „sklapati“. Sa zakašnjenjem od mnogo godina, dobio sam knjigu
Amira Misirlića „Bijelo dugme“ i našao da je ta fascinantna osoba prepisala iz
mojih radova 93 posto citata članova benda – a da me nijednom nije spomenula! Sandra Rančić je rekla da je vrijeme da „prestanem pisati tuđe knjige“ i da
bih konačno trebao napisati svoju. Meni se nije pisalo. Nisam znao kako početi,
nisam znao kako završiti. Onda sam ponovo pročitao knjigu Josipa Dujmovića
„U inat godinama“ o Indexima i počelo me je kopkati. Na kraju – hvala mu –
uvjerio me je Ivan Ivačković.
Poslije je sve išlo svojim tijekom. Neke stvari sam morao prešutjeti, ali nisam ništa slagao. Danas ljudi mnogo lažu u knjigama, kao da su knjige profili
7
Bijelo dugme AMEN AMEN FINAL.indd 7
9/18/14 11:24 AM
ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU
na „facebooku“. Vjerujem da bi ovo mogla biti definitivna biografija najvećeg
benda na svijetu, jer nisam siguran da ću je pisati još jednom. Možda nije otišla
sasvim do kraja, jer neke stvari još ne znam ni ja, ali otišla je miljama daleko
u odnosu na sve do sada. Za razliku od drugih pisaca, provjerio sam podatke i
nisam pravio materijalne greške. U jednom trenutku pridružio se Đorđe Matić
kako bi izbacio stotinu stilskih grešaka. Poslije su sve preuzeli izdavači.
Dugujem, dakle, zahvalnost nekim ljudima. Zoran Ivanišević mi je nabavio
literaturu koja mi je bila potrebna, a njegova žena Veca pravila mi je palačinke
uvijek kada bih posustao. Nataša i Zorica Andonovski dale su osnovnu logistiku. Marina Štembergar, Marinela Domančić, Kristina Bota i Vedrana Stojan
pomogle su kad je bilo najvažnije. Ivana Hrga-Griggs je dala neophodnu energiju. Sandra Rančić je dala najviše što je mogla.
Đorđe Matić je uložio vrijeme, znanje i mnogo ljubavi.
Hvala, naravno, Petri Ljevak na punoj suradnji. Posebno hvala uredniku
Nenadu Rizvanoviću, njegov rad se uvijek najmanje vidi a najvažniji je.
Pomogli su još, svako na svoj način vrijedno: Goran Bregović, Željko Bebek,
Mustafa Kurtalić, Zoran Redžić, Sanda Ristovski, Raka Marić, Jadranko Stanković, Luciano Paganotto, Ismet Arnautalić Nuno, Milić Vukašinović, Điđi
Jankelić, Ljubiša Racić, Siniša Škarica, Želimir Babogredac, Nikolina Mazalin,
Miro Tabak, Gordana Ivandić, Duško Stefanović, Renato Tonković, Dževad
Hadžić, Jadranka Janković-Nešić, Marica Vidušić-Vrdoljak, Veroljub Miletić,
Aleksandar Ilić, Nebojša Mitrović, Usref Osmanović Rulja, Branislav Mirković
Mara, Želimir Altarac Čičak, Milomir Mićo Erac, Dean Clea Brkić, Risto Pištalo, Zoran Milojčić.
Zahvaljujem svim autorima fotografija koji su dopustili da objavim njihove
radove – Draganu S. Stefanoviću, Zoranu Veselinoviću, Zoranu Trboviću, Kamenku Pajiću, Brianu Rašiću, Milanu Rašiću, Danilu Štrpcu, Zvonimiru Krstuloviću, Zoranu Kuzmanoviću, Peri Lukoviću, Miroslavu Rudnjaninu, Veljku Despotu. Mada sam dao sve od sebe, s nekima od autora nisam uspio stupiti
u kontakt. Neki su u međuvremenu umrli. Neki nisu imali volje potpisati se
na poleđini fotografije pa će ostati anonimni. Ako se netko negdje prepozna,
molim ga da se svakako javi – da ga imenujemo makar u sljedećem izdanju.
Ovo je važna knjiga, volio bih da smo svi unutra.
U Beogradu, na dan kad je umro Elvis Presley, 2014. godine
Dušan Vesić
8
Bijelo dugme AMEN AMEN FINAL.indd 8
9/18/14 11:24 AM
Poglavlje I
Sarajevo
E
nciklopedije kažu da je sarajevska regija naseljena od neolitskog doba.
Iz tog vremena datira Butmirska kultura, jedinstvena po keramici.
Onda su došli Iliri, pa Rimljani u devetom stoljeću, pa Goti predvođeni
Slavenima. Prva katolička katedrala sagrađena je 1328. godine. Vrhbosna
(na mjestu sadašnjeg centra Sarajeva) bila je glavni grad slavenske provincije Vrhbosna sve do dolaska Turaka, 1429. godine. Židovi su stigli
krajem petnaestog stoljeća, poslije progona iz Španjolske. Povijest tvrdi
da je Sarajevo oduvijek bilo kozmopolitski grad.
Pod Turcima, razvili su se trgovina i zanatstvo. Začas je to bio bogat
grad na raskrižju trgovačkih puteva. To je vrijeme iz kog potječe sarajevsko duhovno lječilište – sevdalinka – bosanska gradska ljubavna pjesma
sa sretnim ili nesretnim krajem, autohtoni bosanski Weltschmerz. Pjevana muzika dobacuje dokle se prostire jezik kojim pjeva, pa tako i sevdalinka. Neodvojiva od bošnjačke, ali i srpske kulture svakog vremena,
pjevala se i pjeva svuda po Bosni, Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. Pored
još nekih gradova koji se hvale sevdalinkom – njen dom je Sarajevo.
Godine 1878, Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu i
dovela klasične njemačke i austrijske kompozitore. To je bila prva strana
muzika koja se čula u Sarajevu. Nova uprava zatekla je orijentalni pejzaž
i pokušala ga na brzinu prilagoditi standardima zapadne Europe. Izgrađene su moderne tvornice, otvorene škole zapadnoeuropskog tipa, stigle
su zapadna kultura i arhitektura. Za sarajevski tramvaj zna se od devetnaestog stoljeća, bio je među prvima u Austro-Ugarskoj.
Razvoj Sarajeva prekinut je 1914. godine, poslije atentata na Franca
Ferdinanda, nasljednika austrijskog i mađarskog prijestola, kad je Austro9
Bijelo dugme AMEN AMEN FINAL.indd 9
9/18/14 11:24 AM
ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU
Ugarska isprovocirala rat i nestala u njemu. Od tada, Gavrilo Princip neprestano prelazi dramatičan put od heroja do zločinca i nazad. Vojvoda
Stepa Stepanović doveo je srpsku vojsku Apelovom obalom 1918, i od
tad se Apelova obala zvala Obalom vojvode Stepe.
Kraljevinom Jugoslavijom nije se usrećio nitko, pa ni Sarajevo. Godine
1919. osnovano je Narodno pozorište sa dramskim programom, i to je
bilo sve. Uslijedio je period svake stagnacije Sarajeva. Radio Zagreb postoji od 1926, Radio Ljubljana od 1928, Radio Beograd od 1929. godine,
ali nikom nije palo na pamet da bi i Sarajevo moglo imati radio. To je bilo
dobro za sevdalinku jer nije imala konkurenciju, ali je zato izgledalo da
Sarajevo ponovo postaje orijentalna palanka i da će takvo ostati vječno.
Najzad, Krugovalna postaja Sarajevo oglasila se na Poglavnikov rođendan, 14. srpnja 1942. godine. Tada je Sarajevo bilo u NDH. To je
trajalo sve do 6. travnja 1945, kad su partizani ušli u grad.
2.
Partizani su pustili svoj Radio Sarajevo već 10. travnja. Početak ere medija u Sarajevu, to je trenutak kad je Đorđe Lukić Cigo izgovorio u mikrofon magične riječi: „Ovdje Radio Sarajevo. Smrt fašizmu – sloboda
narodu“. Nije bilo ni magnetofona, ni traka, ni ploča, sve je išlo direktno
u eter.
To je bilo vrijeme kad se nije mnogo mislilo o muzici. Trebalo je raditi nešto drugo – osnivati škole i fakultete, razvijati industriju i promet.
Repertoar Narodnog pozorišta proširen je na operu i balet, jer su se novi
političari voljeli petljati s balerinama. To je bila samo neka stara muzika
u novom ruhu – zato nije bilo kostima, morali su se šiti novi. Ali, nove
muzike nije bilo. Nije bilo u Petogodišnjem planu da će se u Sarajevu
svirati nova muzika. Tamo Gdje Treba riješeno je da će se u Ljubljani
proizvoditi klasična muzika, Zagreb će biti zadužen za zabavnu, Beograd
za narodnu muziku. A Sarajevo? E, Sarajevo će možda ući u drugu „petoljetku“... a možda i neće.
Ne zna se šta je mislio predstavnik Sarajeva tog trenutka. Da li je
bio očajan ili mu je laknulo? Bilo je vrijeme svake nemaštine, ni za one
10
Bijelo dugme AMEN AMEN FINAL.indd 10
9/18/14 11:24 AM
Sarajevo
kostime iz baleta nije bilo para, a komesar, svježe zaljubljen u balerinu,
naredio: „Snađi se“.
Ako Tamo Gdje Treba nije bilo sluha za tadašnjost Sarajeva, bilo je
sluha za budućnost. Muzičke škole počele su raditi odmah čim se rat
pomjerio na sjever. Reklo se da svaka osnovna škola mora imati orkestar
i instrumente. Kad su škole dobile orkestre, stvar se dalje širila kroz mjesne zajednice. Tad je netko brinuo o kulturi, poslije nije brinuo nitko.
3.
Tek 1954, u prvoj godini rock’n’rolla u Americi, Slavko Hitri sa svojim
sekstetom postao je u Sarajevu zvijezda šlagera. On je prvi počeo snimati
za Radio Sarajevo neku muziku koja nije bila ni sevdalinka ni kolo. Na
dočeku Nove 1955. godine zapažena je uloga Sarajevskog plesnog orkestra, s kojim je radio Srđan Matijević. Orkestar je onda dobio stalni
angažman u Fiskulturnom domu (Fis) i tek tad je počelo zanimanje Sarajlija za strane šlagere. Sarajevo se počelo inatiti svom imidžu kasabe tek
sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća.
U godinama koje su išle dalje na pet nije se desilo ništa novo, ali
se desilo svašta korisno. Iz Sarajevskog plesnog orkestra izdvajali su se
muzičari i osnivali vlastite male sastave. Bilo ih je sve više i tražili su gdje
bi se pokazali. Tako se u Sarajevu vrlo brzo sviralo na puno mjesta: u
Fisu, Slozi, Radničkom domu, Partizanu, Domu milicije, Prvoj gimnaziji, svuda.
Ipak, zakašnjenje Sarajeva u odnosu na trendove bilo je i nadalje veliko i ustalilo se na deset godina, u prosjeku. U Zagrebu i Beogradu
snimalo se odmah poslije rata, ali prva snimka jedne popularne muzičke
teme nastala je u Sarajevu tek te čudesne 1954: to je Sabahudin Baho
Kurt snimio „Dim u tvojim očima“, prepjev teme iz mjuzikla „Roberta“
iz 1933. godine. Bio je to tek prva radijska snimka, ploče su tad bile još
daleko od Sarajeva.
Da bi se taj jaz što prije premostio, u drugoj polovici pedesetih godina došli su ozbiljni ljudi za urednike na Radiju: Nikša Dabović, Zlatko
Daniš, Vladislav Bezuljak. Dabović je čak bio uspio pokrenuti festival
11
Bijelo dugme AMEN AMEN FINAL.indd 11
9/18/14 11:24 AM
ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU
šlagera u Domu milicije, ali ga nije uspio održati. Nije postojala ni scena,
ni logistika.
Zato su se održali školski orkestri. To se pokazalo ozbiljnom vizijom. U
Drugoj gimnaziji „Ognjen Prica“ godine 1961. osnovan je Zabavni klub
Eho 61. Nitko nije znao da će to biti leglo sarajevskih džezera i čupavaca, jednog dana, kad oni postanu Karlo Klemenčić, Vedo Hamšić, Ismet
Arnautalić Nuno, Šefko Akšamija, Slobodan Misaljević, Željko Bebek.
4.
Pjevači su u to vrijeme pjevali sevdalinke, a ne šlagere. Uostalom, dok su
u Jugoslaviji već postojale desetine popularnih pjevača, Sabahudin Baho
Kurt dugo je bio jedini pjevač šlagera u Sarajevu. Doduše, pričalo se za
nekog malog, zvao se Davorin Popović i znao je svega jednu pjesmu: „Con
venti quattro milla baci...“, ali je publika „šizila“ kad bi se pojavio na matineu u „Fisu“, nedjeljom. Kažu da je to bilo prvo „šizenje“ u Sarajevu.
Pjevali su još, pomalo, Alija Hafizović, Mahir Paloš i Dragan Stojnić,
ali Baho je godinama bio jedini „pravi“ pjevač. Bio je već doajen kad mu
je pripalo da otpjeva prvu sarajevsku ploču koja nije bila sevdalinka. To
je bilo tek 1963. godine, devet godina poslije prve radijske snimke. U
stvari, bile su odmah dvije ploče. „Jugoton“ je razbio klasični EP1 Bahe
Kurta na dva singla. Tri od četiri pjesme imaju Sarajevo u nazivu: „Pjesma Sarajevu“, „Mala Sarajka“, „Sarajevske noći“. To su bile prve pjesme
otpjevane o Sarajevu a da nisu sevdalinke.
Baho je poslije, „po ključu“, predstavljao Jugoslaviju na „Pjesmi Evrovizije“ 1964, i osvojio rekordnih nula bodova2. Pjesma „Život je sklopio
krug“ Srđana Matijevića zvučala je neumoljivo staromodno. A i vidjelo
1 Format male ploče s četiri pjesme na 45 obrtaja u minutu, najčešći u to vrijeme.
2 Na „Pjesmi Evrovizije“, od ukupno 27 učešća u periodu 1961-1991. godine, Jugoslaviju su
svega četiri puta predstavljali izvođači iz Sarajeva. Uz Sabahudina Kurta 1964, još Zdravko
Čolić 1973. („Gori vatra“), Ambasadori 1976. (Ne mogu skriti svoju bol“) i Seid Memić
Vajta („Lejla“) 1981. godine . Nitko od njih nije imao uspjeha: Kurt je podijelio 13-16.
mjesto s 0 bodova, Čolić je bio 15. od 17 sudionika (65 bodova), Ambasadori 17. od 18 (10
bodova), a Vajta 15. od 20 sudionika, s 35 bodova.
12
Bijelo dugme AMEN AMEN FINAL.indd 12
9/18/14 11:24 AM
Sarajevo
se lijepo da se iz Sarajeva može izaći samo po „ključu“. Kako ćeš drugačije stati pored Ive Robića, Lole Novaković, Anice Zubović, Duška Jakšića,
Vice Vukova, Gabi Novak, Marka Novosela, Tereze Kesovije.
A i gdje ćeš stati? Zagreb je imao festival od 1953, Opatija od 1958,
Split od 1960, Beograd od 1961. godine, Sarajevo svoj festival nije imalo. Pa dok se izredaju moji, pa onda tvoji da bi moji mogli kod tebe, pa
onda njihovi da bismo mi mogli kod njih... Za Sarajevo bi često „ključ“
bio jedina prilika. Nemoj ići u goste kad ne možeš uzvratiti.
Televizija Zagreb postoji od 1956. godine, a već 1957. imala je reportažna kola. Televizija Beograd postoji od 1958, i od početka je imala
kompletnu tehniku. Televizija Sarajevo postoji tek od 1961, ali na papiru, s tri novinara i urednika, bez studija i bez opreme.
Pa, kad nema ni festivala, ni televizije, ni pjevača, što će onda u Sarajevu diskografska kuća? U Zagrebu, „Jugoton“ je tiskao od 1947, Produkcija gramofonskih ploča Radio Televizije Beograd postoji od 1959.
godine.
Da li je muzika, onda, morala bježati iz Sarajeva ako je htjela opstati? Taj bezizlaz sarajevske muzike tog vremena, Duško Pavlović je lijepo
opisao ovako: „Bosanske muzičke planine jesu lijepe, ali na njima nema
puta i nema šanse da se dospije do bilo kakve visine“.
5.
Četiri su stvari kojima je Esad Arnautalić zauvijek zadužio Sarajevo. Kad
su ga 1962. doveli u Radio da bude urednik i producent, imao je svega
dvadeset tri godine. Srećom po Sarajevo, bio je obrazovan i sposoban, i
bio je vizionar. Znao je da ne može izdržati aktualnu trku sa Zagrebom i
Beogradom. Ali, možda je on mogao nametnuti neku drugu trku?
Kako god, najprije je morao stvoriti bazu. Na Radiju je osnovao
Muzičku produkciju i doveo najsposobnije ljude da mu pomognu. Go
dinama kasnije, i do stopedeset ljudi bilo je na platnom spisku nekog od
orkestara. Oslobođeni egzistencijalnih briga, mogli su stvarati muziku.
To je već bio drugi nivo. Do sredine šezdesetih, pa i dalje, u Zagrebu
i Beogradu snimali su se uglavnom prepjevi strane muzike. Čak i kad bi
13
Bijelo dugme AMEN AMEN FINAL.indd 13
9/18/14 11:24 AM
ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU
netko imao svoju pjesmu, urednik bi znao odbrusiti: „A koga to uopće
zanima“. Mada je obradom francuske šansone „Elle Était Si Jollie“ („Bila
je tako lijepa“) postigao 1965. godine prvi hit u Sarajevu (pjevao je Dragan Stojnić), Eso je pravilno riješio da Sarajevo mora imati svoju muziku.
Govorio je ovako: „Ko ima nešto svoje, nek donese. Ko nema, vozdra“.
Tako je Sarajevo počelo skladati. Kad su Indexi išli u Beograd da snime EP za nagradu što su bili drugi na Gitarijadi, pustio ih je da ponesu
tri obrade, ali jedna pjesma morala je biti njihova. Veliki je podstrek za
jednu sredinu koja je uvijek bila posljednja da bude u nečemu prva. Tako
je njegov mlađi brat Ismet, zvani Nuno, postao prvi jugoslavenski kompozitor jedne beat pjesme snimljene na ploči – doduše, za PGP RTB.
Najvažnije sarajevske pjesme danas nisu u sarajevskom vlasništvu.
Neumoljivi šlageraš, Eso je po svom bratu lako mogao vidjeti da je
beat sljedeća velika stvar u popularnoj muzici. Dobro je provjerio tko sve
svira u gradu i vidio da su Indexi najbolji bend, ali bez autorskih ambicija. Spojio je najtalentiranije ljude iz starih Indexa i Lutalica i napravio
nove Indexe, onakve kakve danas volimo. Neke velike zemlje nikada nisu
imale pjesmu dostojnu svjetske beat scene, a mi smo već 1967. imali
„Pružam ruke“. U nečemu daleko iza, u nečemu daleko ispred – to su
suprotnosti karakteristične za Sarajevo.
Kad je i to obavio, Esadu Arnautaliću bilo je preostalo još samo stvoriti festival. Napravio je bazu i pokazao put. Kako bi svi ti ljudi koje je
tjerao na skladanje imali gdje pokazati što su naučili, bio im je potreban
festival. Esi su Tamo Gdje Treba rekli da Sarajevo nije ni u kakvom petogodišnjem planu. Za razliku od nekog drugog s početka ove priče, Eso
je bio uporan. Godine 1967. održan je prvi „Vaš šlager sezone“. Budući
televizije nije bilo, festival je sniman filmskom kamerom, pa montiran i
prikazan na Televiziji Zagreb. Ujesen 1968. stigla su reportažna kola, pa
je aprila 1969. treći „Šlager“ prvi put emitiran direktno.
6.
Još je bilo ostalo da sva ta nova muzika dobije mjesto na pločama, u
svom gradu. Tamo Gdje Treba nije bilo sluha za tako važnu stvar kao
14
Bijelo dugme AMEN AMEN FINAL.indd 14
9/18/14 11:24 AM
Sarajevo
što bi mogla biti produkcija ploča. Zbog toga su najbolji sarajevski đaci
pobjegli: Đorđe Novković u Zagreb, Kornelije Kovač u Beograd. Bata je
bio je razočaran što se njegov prvi hit „Četiri mladića idu s Trebevića“
(„Diskos“, 1964) nije probio kroz bosanske planine i otišao je pokrenuti beat u jednoj sredini koja je voljela taj zvuk, ali ga se nije usuđivala
sama potražiti. Novković je odsvirao „Plimu“ i otišao prodrmati izvjetrelu emociju hrvatskog šlagera. Svidjelo mu se kad je prvi put otišao u
„Jugoton“. To je ostavilo utisak na njega. Na rastanku sa Sarajevom rekao
je: „Bježim iz provincije“.
Tek 1973. godine Sarajevo je dobilo diskografsku kuću. Krug je konačno zatvoren. I opet je to bilo na način kakav je moguć samo u Sarajevu: produkciju ploča osnovalo je komunalno preduzeće „Park“. Legenda
kaže da je Asim Haverić, uposlenik Beograd diska, ovako rekao Jovi Beatoviću, direktoru: „Cvijeće, ljepota, muzika – pa to se baš slaže“.
Osnivanjem „Diskotona“ krug se konačno zatvorio. Nekadašnja orijentalna palanka, koja je kasnila dvadeset godina za svijetom a deset za
Zagrebom i Beogradom, postala je kroz sljedećih deset godina jedini
grad na svijetu koji je došao do vlastitog tumačenja rock kulture – a da
nije pjevao na engleskom jeziku. Jedna priča je sve promijenila.
15
Bijelo dugme AMEN AMEN FINAL.indd 15
9/18/14 11:24 AM

Download Report