Broj: 51 • Uskrs 2014.

Broj: 51 • Uskrs 2014.
Zvona Delorite
Uskrs 2014.
God. XVIII. Br. 51
Korizma, U s k r s, sv. Potvrda, Delorita
Drage sestre i braćo, poštovani župljani !
Pri kraju smo još jedne pastoralne godine, koja kao i obično, završava
zgusnutim i središnjim događanjima naše kršćanske, katoličke vjere.
Pred našom župnom zajednicom je i slavlje sakramenta sv. Potvrde ( 4.
svibnja u 17 sati) kada će nas posjetiti naš biskup mons. Mate Uzinić.
Devetnaestorici mladih iz naše župe podijelit će sakrament sv. Potvrde.
To je velika radost, ne samo za naše potvrđenike i njihove obitelji, nego
i za cijelu našu župnu zajednicu.
Dok pišemo ove retke nalazimo se u srcu Korizme - Četrdesetnice,
duhovne priprave na vazmene blagdane: Veliki četvrtak- ustanovljenje
sv. mise, euharistije; Veliki petak - spomen Kristove muke; Veliku
subotu - vazmeno bdijenje i sam Vazam - Uskrs.
Kroz Korizmu želimo još intenzivnije očistiti našu dušu i srce, posebno
revnijim slavljenjem sv. mise, molitvom, djelima ljubavi - milosrđa
prema potrebnima. U Korizmi želimo osvježiti svoju ljubav najprije
prema Bogu, a onda i bližnjima: po praštanju i pomirenju. To je uvjet da
bi dobri Bog i nama oprostio u uskrsnoj sv. ispovijedi (za koju ćete imati
1
posebnu prigodu u Velikom tjednu. Sveti Pavao nas na to posebno
potiče ovim riječima: „Umjesto Krista zaklinjemo vas, dijete, pomirite
se s Bogom„.
Korizma, kao i cjelokupno naše kršćansko življenje, vodi nas konačnom
cilju – to je život vječni po našem vlastitom uskrsnuću. Najsigurniji put,
uz ostalo, da bismo postigli ovaj cilj je revno slavljenje sv. mise u kojoj
kličemo: „Tvoju smrt, Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo,
tvoj slavni dolazak iščekujemo!“ Krist Gospodin je svojim vjernima
jasno zajamčio „Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i
umre, živjet će“ (Iv 11,25). Tako Krist Gospodin svojim božanskim
autoritetom ispunjava naše ljudske i vjerničke težnje za neuništivim
životom. Zato nas sv. Pavao potiče: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite
ono što je gore, gdje Krist sjedi s desne Ocu.“ U Uskrsnoj noći Crkva
radosno kliče „Ovo je dan što ga učini Gospodin!“
Naša nebeska majka Marija (kako Crkva vjeruje) ušla je u slavu
nebeskog života. U našoj Župi nju štujemo pod naslovom Velika Gospa,
a također pod drugim naslovom Gospa Delorita - Gospa od milosti. Ovu
svetkovinu, ako Bog da, proslavit ćemo u subotu 10.svibnja sa svečanim
ophodom i sv. misom u 10 sati.
U ovom duhovnom ozračju svima vama, dragi župljani: iz Kune,
Potomja, Oskorušna, Pijavičina, Osobljave, Prizdrine, Županjeg Sela,
Zakamenja, Zakotorca, Postupa, Borja i Podobuča želimo duhovno
plodonosna naša vjernička događanja.
Svima, posebno sretne Vazmene- Uskrsne blagdane žele vaši fratri !
2
Dragi naši čitaoci!
Od srca svima čestitam Uskrs, tu veliku i divnu tajnu naše vjere. Ona
tješi svako ljudsko srce da ćemo i mi kao i Gospodin nastaviti sretno
živjeti bez križeva i trpljenja na zemlji. Kad s njim živimo cjelovito kako
On želi, nagradit će nas jer tako je obećao da s tom nadom živimo. A to
i naše srce žudi!
U ovom broju još odjekuje slavlje 50. broja Zvona Delorite. Pridružili
smo još i pisanje o obljetnici albuma M. Škurle na druge značajne davne
događaje.
Slavlje naše Gospe Delorite je pred nama kao i sv. Krizma. Imamo
razloga biti radosni u okružju i slavlju svih blagdana, te tako lakše nositi
križeve svakidašnjice.
Istinsku radost i mir želi vam
Vaša urednica
ZAHVALA
Pedeseti broj župnog lista "Zvona Delorite" zaslužuje priznanje, kao što
je rekao fra Josip Vidas prilikom uručivanja priznanja urednici gđi Nini
Vodopić. Svakako to priznanje pripada svima koji svojim tekstovima i
drugim prilozima određuju njegovo oblikovanje i kvalitetu.
Stoga ovaj put kao stalna suradnica i sukreatorica od samog početka
želim zahvaliti svima onima s kojima smo počeli i onima s kojima još
uvijek radimo. To su gđa Ana Bobetić i gosp. Željko Gerovac iz Osijeka.
Njhova je pomoć od početka bila od presudne važnosti. Budući da smo
u to vrijeme slabo raspolagali elektronikom, teško smo mogli naći
suradnike. Oni su tehnički obrađivali naše tekstove, upute i želje, uz
nekoliko svojih sugestija kako bi "Cvjetić Delorite" ugledao svjetlo dana.
Hvala i tadašnjem župniku fra Stjepanu Žužiću, koji je pokušao tu našu
3
"avanturu" novim trećoredicama predočiti u malo širem obliku. Kao
duhovni asistent zajednice FSR ipak je na nagovor fra Marija Šikića
krenuo s nama i dao nam "pregrijati" fotokopirni aparat – naravno,
izdvojio je i sredstva iz župne blagajne.
Hvala svima koji su nakon njega kao župnici pomagali i surađivali u
svakom pogledu. Hvala onima koji nas koliko mogu potpomažu iz
drugih župa, a i sami su nekada djelovali u ovoj župi. Posebno hvala
suradnicima koji daju svoje tekstove objaviti u našem lokalnom listu, a
njihovo pero je rado čitano i priznato u hrvatskom društvu. Svi koji ste
barem jednom priložili za naš list bilo kako, hvala vam. Žalimo za onima
koji su nas napustili i preselili u vječnost, a radili su s nama. Neka ih
Gospodin nagradi, pokoj im vječni.
4
Imamo mnogo tihih, javno nepoznatih dobročinitelja. Njih nosimo u
srcu te računamo na daljnju suradnju – hvala im. Dragi naši mladi
Pelješčani, vas posebno pozivamo na suradnju, ma gdje bili. Pozivamo i
one koji daleko od domovine čekaju novi broj "Zvona Delorite" –
podupirite nas i dalje glasom svog srca, koje nesebično pomaže.
Ljubitelji i simpatizeri naših svjetovnih franjevaca – poduprite nas kako
bismo uvijek bili u Duhu Božjem, slažući stranice lista u hvalospjevu
Gospodinu, a potom svemu stvorenom.
Hvala vama, dragi prijatelji, koji ste poslali svoje čestitke u povodu
pedesetog broja. Drago nam je da doživljavate, kako ste napisali – kako
se miris ljubičica i đurđica nadaleko širi. Sretni smo što podupirete
autentičnost, kažete da smo "svoji" i takve nas podupirete. Hvala što
ste čitajući "Zvona Delorite" postali dio Kune i Kuna dio vas. Kažete
također da naš list "zlata vrijedi", da nas pokreće i, unatoč svemu,
redovito izlazi. Prepoznajete da je jedini list na Pelješcu, pa tako i veliko
slovo O na naslovnici upućuje da je list posvećen Njoj, navijeke
blaženoj. Posebno nam je drago što vidite koliko znači župi i širem
čitateljstvu i kako se zvuk zvona Delorite čuje u cijeloj Hrvatskoj. Znamo
je kako je u tuđini pa kada vas list Delorite obraduje, radujemo se s
vama. Vidimo da redovito dobivate svoj primjerak i zahvaljujete nam na
tome, želeći da nastavimo dalje. Čitate naše jednostavne i poučne priče
uviđajući da smo na dobrom putu, hrabrite nas za daljnji rad i to je
uvijek važno. Hvala vam. Hvala svima koji ste i ovaj put izdvojili novčane
priloge, kada je trebalo malo više nego inače. Uz veliku volju sviju nas,
posebno urednice gđe Nine Vodopić – vi ste nam točka na i. Neka
Gospodin podupre svojom snagom sve suradnike, sve darovatelje, a
uredništvu blagoslovi rad te daruje dug i sretan život. Mir vam i dobro.
Nada Vranješ
5
Maslina
Bila sam prisutna na satu hrvatskog jezika koji je održan u Školi za
cestovni promet u Zagrebu. Taj sat je predavala profesorica Bednjanec
posvetivši ga maslini. Izdvojila sam dio gradiva koji se na satu
obrađivao.
Učionica je bila ukrašena grančicama masline a na panoima su prikazani
radovi oko obrade maslina i dobivanja ulja. Recitirane su pjesme
Nazora, Dizdara i Kaštelana.
Cijeli mediteran je obilježen maslinom od antike do danas. A mi smo
dio svega toga.
CVJETNICA
Izložene su freske Giotta «Ulazak u Jeruzalem» i dvije freske Vincenta
iz Kastva iz crkve sv. Marije na Škrlinah u Beramu i to «Ulazak u
Jeruzalem» i «Molitva na Maslinskoj gori». Pošto je Kristov ulazak u
Jeruzalem radi slavljenja Pashe, bio triumfalan i svečan, Židovi su mu
bez ostatka klicali «Hosana sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u
ime Gospodnje! Hosana u visini!» i u oduševljenju posipali grančicama
masline i palme (hosana = spasi). Ikonografski Krist se uvijek prikazuje
gdje jaši na bijeloj magarici i blagosliva puk, pred gradskim je vratima,
za njim hodaju apostoli, dječaci pred njim prostiru haljine i tkanine.
Maslina je i ovdje dio Mediterana i mediteranske zemlje i klime, dakle
još od Novog zavjeta. Na taj spomen i mi danas svi odlazimo na misu na
Cvjetnicu, noseći masline i palme na blagoslov, i opet svi pjevamo
«Hosana sinu Davidovu». Knjižnica profesorice Bednjanec ukrašena je
granama masline, veliki aranžmani masline s pisanicama.
6
«Molitva na maslinskoj gori» gdje je domaći, pučki slikar Vincent iz
Kastva naslikao doslovno gdje se Krist oznojio krvavim znojem (rubac u
rukama poprskan je također kapljicama krvi). Niti tjedan dana od
klicanja Kristu i slavljenja Jeruzalemom su odjekivali poklici «Propni ga!
Propni ga!» i umjesto Barabe, kojeg su pustili, propet će Krista. Pošto je
izložba i rađena u slavu Cvjetnice ne možemo a da se ne prisjetimo i
«Plača Jeremije», baš zbog ovog «Propni ga!» i stihova :
«Obrati se Jeruzaleme, obrati se, obrati se Gospodinu Bogu svojemu»
Pod krošnjama maslina apostoli, koji su stražarili dok je Krist molio
nebeskog Oca da ga mimoiđe gorka čaša, su zaspali. Među njima
ljepotom se ističe najmlađi apostol Ivan zatvorenih, krupnih očiju,
djetinje lijep, baš kao milo dijete plavih kovrča. Kod istarskih fresaka
tradicionalno susrećemo lijepog Ivana, Isusovog miljenika, kojemu će
na času smrti i povjriti svoju majku «Ženo, evo Ti sina». Prisjetimo se
freske iz Žminja, prelijepog, plavog, kovrčavog Ivana. Vincent iz Kastva
je izrazito narativan i sve doslovno i prikazuje pa i onda kada je to u
prenesenom značenju kao kalež (čaša žuči).
Na Maslinskoj gori danas možemo susresti velike, razgranate i debelih
debala, polegnutih od stoljeća, čvornatih, poput tjelesina, i starih
panjeva zavaljene masline. Kao nigdje tu masline doživljavamo kao
nešto praiskonsko, arhetipsko, vječno. To je lijepo vidljivo i na
fotografijama profesorice Marije Bednjanec. Izložena je poput relikvije i
grančica masline s Maslinske gore koju je dobila na dar, doslovno iz
Gestemanskog vrta. Malo koje stablo može odolijevati vremenu, i da se
sve godine na njoj talože u oblinama, u oblinama u kojima možemo
često prepoznati tijelo žene-majke roditeljice, kao plodonosna maslina,
vjerojatno zato, što je pratila Isusov Veliki tjedan, i postala simbol i
Muke i Uskrsnuća. Maslina je trpeća, ustrajna, bremenita, umorna ali
strpljiva, korisna, darivajuća, njeno zlatno ulje održava vječni žižak
svjetla i znak je milosti Božje.
7
Maslina u Bibliji
Maslina je prava biblijska biljka «puna mrsa» koja pruža ulja izobila.
Njen bogat urod oslikava Božju providnost i brigu za Božju djecu. Uvijek
se maslinova grana smatrala znakom mira, stoga se ona pojavljuje u
alegorijskim prikazima Mira.
Još u Bibliji susrećemo se s grančicama masline i to kod Noine arke ili
korablje. Noa je sa svojom obitelji (ženom i sinovima Hamom, Šemom i
Jafetom i njihovim ženama ) preživio Opći potop od četrdeset dana .
Korablja se zaustavila na brdu Araratu i Noa pušta gavrana i golubicu
da izvide da li se voda povukla i da li ima života na tlu. Golubica se
vraća s grančicom masline u kljunu. U tom je dijelu maslinova grančica
znak mira što ga Bog uspostavlja s čovjekom. To je prva izložbena ploča
profesorice Bednjanec, na kojoj se lijepo vidi zaobljena, kako bi mogla
lakše ploviti i odoljevali ćudima mora – arka ili korablja. Prikazana u
abrevijaturi i to u obliku košare koja pluta.
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS
Odabrala, obradila i napisala
Anita Matičević - Brigović, prof.
''POZITIVNO'' I U KUNI
Gledam nedavno. Ciklame pod grmom drače. Iako skrivene bogate
me svojom ljepotom i opijaju me svojim mirisom. Drača, što se nadvila
nad njima ne oduzima im ni ljepote ni mirisa. Poistovjećujem ovo s
čudesnom emisijom na našoj TV. "POZITIVNO'', urednika Maria Raguža.
On svjedoči: "Lako mi je naći dobre ljude!" Dok nas TV zapljuskuje,
8
uznemiruje, obeshrabruje negativnim, pokušava ubiti radost i nadu u
dobrotu, POZITIVNO svjedoči suprotno, da ima dobrih ljudi i lako ih je
naći, poput ''svjetla što svijetli u tami i tama ga ne obuze."
Petak je, sedamnaesti dan siječnja. S radošću iščekujem novu
emisiju, da se obogatim svjedocima pozitivnog življenja. Blagi glas
9
urednika Maria uvodi nas u POZITIVNO. Slijede prilozi iz Siska,
Varaždina, Požege. Neda se dobrota u domovini poput onih ciklama
pod grmljem.
Gle, Kuna i Samostan " Gospe Delorite"! Glas našeg pozitivca Boža
Vodopije, urednika s dubrovačke TV. Govori o Kuni, Medoviću, grožđu,
ljepoti kraja i o pedesetom, jubilarnom broju "Zvona Delorite", glasila
župe "Uznesenja Marijina.'' Izmjenjuju se slike i svjedoci, fra Josip, Nina,
dvije Nade…
Glasilo izlazi od 1996 godine. Bilo je izazovno, često bez podrške, ali
dotrčalo se maratonski do ovog 50-tog kilometra. Kada se nešto
POZITIVNO srcem i vjerom u Gospodina poželi, pokrene, Gospodin ne
ostaje nijem već blagoslivlja i daruje obilje srčanosti, snage za
''prepone''.
Poželjele su to sestre Franjevačkog svjetovnog reda iz Kune,
malobrojne zajednice, ali VELIKOG srca. I ostvarile. Nisu posustale, nisu
odustale već POZITIVNO nastavile. Neka ih Gospodin i nadalje
ohrabruje i dariva obiljem svojih milosti, njih i sve zaslužne za dar ovih
ZVONA, što odjekuju daleko.
Ovaj prilog na TV vraća me sjećanjem na proslavu ovog jubileja,
petog siječnja u Samostanu "Gospe Delorite." I mi iz grada bili smo na
tom slavlju. Bilo je milosno biti na takvom jubileju. Od srca hvala na
pozivu i daru zajedništva u našoj franjevačkoj karizmi.
MIR I DOBRO!
Vaša s. Neda
10
Sveti Franjo među nama....
Duhovna obnova u Prižbi
7.,8. I 9. Ožujka boravile smo u Domu
Blažene Marije Petković u Prižbi kod
ljubaznih domaćica časnih sestara
Pauline i Roberte. Četrdesetak sestara,
članica FSR-a iz raznih krajeva naše
provincije. Tu smo u istoj želji da se
sretnemo, upoznamo, družimo. Da
obnovimo i učvrstimo svoju vjeru i
odluku slijediti uzora sv. Franju u štovanju Isusa koji je naš centar i cilj. S
nama je fra Đani Kordić. On će nas voditi. Naš učitelj, poput Isusa, sve
što nam želi reći govori u prispodobama. Njegova jednostavna
duhovnost, sposobnost komuniciranja glasom i mimikom, smisao za
humor-čine predavanja razumljivim i zanimljivim. Nadasve korisnim.
Kako prihvaćamo izazove (napasti)? Znamo li ih razlučiti obzirom na to
otkuda dolaze? Hoće li nas osnažiti, ojačati, ili će nas slomiti,
upropastiti?
O moru, koje vjetar uzburka, pročisti i izbaci vani nečistoće. Suho drvo
koje izgara i žari, grije. Nezrelo se znoji, uvija se, cvili.
O grijehu, čije se postojanje često niječe. Možemo se ispovijedati
svijetu, prijateljima...grijeh ostaje. Ne prijeti mu ništa. Grijeh se boji
samo ispovijedaonice. Samo tu nestaje. Bog ga briše onome tko se kaje
i odluči se popraviti.
11
Moramo se odlučivati svaki dan...
Sve vrijeme je bilo ispunjeno molitvom , slavljenjem Boga. Klanjamo
pred Presvetim u kasnim večernjim satima, pri svjetlu jedino vatre iz
kamina, uz tiho pjevanje, dok je cijela dvorana na koljenimanezaboravni doživljaj!
Hvala Bogu. Hvala fra Đaniju. Hvala našim domaćicama. Hvala svima
sestrama. Lijepo nam je bilo zajedno. Obnovila su se neka stara
prijateljstva, sklopila nova. Puni smo dobrih dojmova i želja, a dao Bog i
plodova.
Nada Lušić
Bog nam piše .....
Razlika između Biblije i mobilnog telefona:
( nastavak iz prošlog broja )
Biblija nikad nema problema s mrežom.
Pomoću nje imamo uvijek dobru vezu, svejedno gdje se nalazimo, jer
ona „djeluje" na svakom mjestu.
Ne mora se dopunjavati kupovanjem bonova, Isus je platio za sve.
Nudi neograničene razgovore i poruke, razumije se.
Nema iznenadnog prekidanja veze, a bateriju puni tijekom života (puni
životnu bateriju).
12
U Bibliji nalazimo brojeve telefona za neke žurne situacije:
Kad si povrijeđen, ogorčen i suviše kritičan, biraj 1 Kor 13.
Kad tragaš za tajnom prave sreće, biraj Kol 3,12-17.
Kad tražiš mir i odmor, biraj Mt 11,25-30.
Kad se osjećaš sam i tužan, biraj Rim 8,31-39.
Kad želiš mir i sigurnost, biraj Mt 11,25-30.
Kad ti se svijet čini većim od Boga, biraj Ps 90.
Kad trebaš hrabrosti za određeni posao, biraj Jš 1.
Kad su drugi prema tebi neljubazni, biraj Iv 15.
Kad si malodušan, biraj Ps 126.
Ovi brojevi su izravni (ne idu preko „sekretarice" ili operatera). Svi
brojevi za ,,u nebo" rade 24 sata dnevno.
Hrani svoju vjeru i sve sumnje će „crknuti" od gladi!
Stavi ovaj popis važnih telefonskih brojeva u svoj rokovnik ili na neko
vidljivo mjesto (gdje se često krećeš) - neki od brojeva mogli bi biti
važni u određenim trenucima tvoga života!
Piše: Dr. Darko Tomašević
Preuzeto iz: „Katolički tjednik“
13
OBNOVA CRKVE GOSPE OD MILOSRĐA
(nastavak iz 50. broja)
Vremena su prolazila, II. svjetski rat i poraće i nije bilo sklono da se išta
oko crkve poduzme, a ona je vapila za obnovom. Narod je nije
zaboravljao, uvijek je na njezin blagdan 2. srpnja bilo hodočasnika.
14
Posebno onih koji su u Gospi našli zagovornicu i molitve im bile
uslišane.
Crkva je obnovljena tek 1993. godine. Velike donacije dali su Vrućićanci
koji su bili na položajima da su mogli pomoći obnovu, a i ostali puk,
štovatelji Gospe od Milosrđa.
Trebalo je mnoge stvari popraviti, obnoviti u samoj crkvi, a također i u
njezinom okolišu. Od zidova koji su vlažili do balatura koji je prijetio
rušenjem. Uvedena je i struja jer ranije nje nije bilo. Popravljen je krov
te pločnik ispred crkve. Za vrijeme radova sve vrijednosti i zavjetni
darovi iz crkve čuvani su u privatnoj kući. Vrijedno je spomenuti
srebrnu kadionicu na kojoj je ugravirana pomorska bitka iz ranijeg
vremena. Povjesničar dr. Frano Glavina kaže da je od neprocjenjive
vrijednosti. Još su čuvane i topovske kugle koje je iz vremena ratovanja
donio jedan vjernik. Pri toj obnovi napravljen je istočnoj strani otvor u
obliku rozete da kroz crkvu struji zrak.
Kad se sve željeno i u isti mah nužno uredilo, zasjala je crkva Gospe od
Milosrđa u svoj svojoj ljepoti, okićena darovima njezinih štovatelja.
Oni iz daleka je pohode izvršavajući svoje zavjete. Posebno je nose u
srcu oni koji su rođeni u blizini crkve Gospe od Milosrđa. Zazivajući je, i
sami su više puta osjetili da je ona „svemoćna“, kako im je biskup
rekao. Ona je prava Majka Milosrđa kojoj se njezina djeca s
povjerenjem obraćaju, ma gdje god živjeli.
Davor Jurišić
15
Prijatelju, kojeg čekam
Noćas molim za te. Za te, nepoznati.
Ja znam da si rođen posred kraja lijepog
Ipak, ako zlo je, te živiš u blatu,
Tad si opet Njegov, prijatelju dragi,
Ta blatom je svjetlom darovao slijepog.
Imao si radost
I ljubavi koje upoznao sve si u blizini srca.
A kažeš li - nisam im'o majke svoje
Tada za sirote tvoje srce kuca.
Prijatelju, znam o tebi. Bez čega si sada.
One smrti tužne, zbog kojih još drhtiš.
One teške riječi, teški ljudski grijesi. Znam da su ti dali
sramnu svoju tugu svi ti brojni nekoć, da te s njima zdesi .
Previše je bilo.
I je li tad za te itko krivlji bio,
Negoli sam On?
To cvijeće na nebu što za tebe cvate.
U boli si Njemu naciljao srce.
Rekao si - nema ničeg, usred patnje,
Ako i postoji, onda ne i za te.
Prijatelju, spavaš, sad u kasnu noć.
Možda si i danas sagriješio stravno.
Čudno, jer ja noćas znadem sve i kako,
Znam i kog u jadu prokleo si davno.
16
Ipak, mirno spavaj, umoreni, dragi
Dok Njegove oči šire se od muke
Što još nismo pali u presvete zamke
I moje je noćas za te sklopio ruke.
Nemaš kamo poći više pred tim cvatom
Koji je po svijetu On razastro za te.
I ja znam da neće još dugo ovako
Te ćemo se sresti, nepoznati brate.
Zgnjeteni i mali, od toga života
Stajat ćemo pred Njim začuđeni, sveti,
A nad nama nebo i vječnost za suze
Koje ćemo liti, jer smo htjeli mrijeti.
Znat ćeš tko sam i ja, sve moje, o meni.
Sada mirno spavaj, prijatelju, sneni, jer
Tebe dok čekam, ja sam noćas miran
I pod križem molim, za te, samo za te.
Jelena Ucović
Sjećanja II. dio
Padre Ilar Lukšić preuzeo je dužnost župnika . Počeo je oživljavati našu
zapuštenu župu. Pomalo se obnavljao i samostan . Pokrpili su ga da se
je moglo kako-tako stanovati u njemu. Kad je rat završio, vratili su se
izbjeglice. Nakon malo vremena došao je i padre Vicko Tomašić, a onda
i padre Karlo Bošnjak. Osim naše župe, opsluživali su još i Trpanj,
17
Vrućicu i Trstenik. Prometno sredstvo bile su njihove mlade noge. Uz
ostale zadatke okupili su djecu u školu, pripremu za gimnaziju. Podijelili
su predmete i podesili tako da smo svaki dan imali nastavu i „škola“ je
profunkcionirala. Nije bilo lako bez programa, bez udžbenika. Pomagali
smo se starim knjigama i bilježili predavanja (zemljopis napamet, bez
atlasa!). Bilo je polaznika iz svih mjesta župe, čak iz Janjine i Trstenika.
Trebalo je prionuti ozbiljno. Na kraju ćemo polagati ispite u
dubrovačkoj ili korčulanskoj gimnaziji.
Osim školskih predmeta fratri su nas učili životu. Bili su nam putokazi u
one dane kada je većina nas imala jednog roditelja. Trebao nam je
oslonac i utjeha u danima odrastanja, kada nam je djetinjstvo bilo
ukradeno, kada nismo mogli shvatiti zašto nam se to dogodilo.
Glavni odgajatelj bio je p. Ilar.Ukazao nam je na smisao patnje. Nekad
nam se činilo da je previše strog. Vremena su bila ozbiljna i morao je
tako. Kasnije, kroz život, sjećali smo se njegovih savjeta . Još i sada
zahvaljujem Bogu što je na moj put stavio takvog čovjeka koji je svojim
ponašanjem svjedočio ono o čemu je govorio.
Petak je bio rezerviran za vjeronauk, vježbe pjevanja, čišćenje okoliša i
uređivanje i kićenje crkve.
Ti prvi fratri bili su nam poput rodbine. Padre Vicko Tomašić probudio
je u meni ljubav za moj hrvatski jezik. Bio je govornik koji je svojim
propovijedima napunio crkvu i onima koji inače ne bi došli. Padre Karlo,
matematičar i fizičar, onako neposredan znao nam je reći : „Fizika je
tvrd orah koji vi nećete slomiti da imate ne znam kakve zube.“ A
tumačio nam je strpljivo. Učio nas je aranžiranje cvijeća, serviranje
stola, brisanje prašine...U p. Ilarovoj biologiji naučili smo mnogo o
ljudskom tijelu. Imena porodica svih biljaka znali smo na latinskom.
18
Ali nije sve išlo glatko. Naši „profesori“ dobivali su službeno pisane
zabrane. „Trovali su omladinu“. P. Karlo i p.Vicko iz Kune su kasnije
odvedeni u zatvore u kojima su ostali mjesecima.
Kako to uvijek biva, jedan po jedan otišli su u druge samostane, a
dolazili su novi koji su djelovali svaki na svoj način. Odrasli smo uz
fratre. Vjenčali su nas, krstili našu djecu...i ostali smo kao i naša djeca,
vezani uz njih, a kasnije, kad su došle i uz časne sestre.
Mnoge su se lijepe stvari dogodile u Deloriti: Franjevački svjetovni red,
ovaj naš list, svečanosti, komemoracije, izložbe, pjevanja, nastupi,
priredbe, druženja, izleti, hodočašća... Mnogi su dragi fratri i časne
sestre ostavili svoje godine u ovom samostanu (S tugom smo otpratili s.
Tihomiru i Anu, prihvativši da su drugdje potrebnije)
Na ovako malo prostora nemoguće je sve nabrojiti, ali mogu reći da je
Delorita- ime za našu majku i samostan, svjetionik u koji su uprte oči
vjernih župljana. Dao dragi Bog da to svjetlo i dalje svijetli i da se nikad
ne ugasi.
Nada Lušić
Ljudi traže znakove da bi mogli vjerovati. Nema ljepšeg
znaka vjere no što je radost. Ona je uvjerljivija i od same
ljubavi.
P.A.Reggio
19
UNUTRA
Stani,ne gazi
kao da ništa ne čuješ i ne vidiš.
Pazi, ne gazi,
i mačku pomazi.
I pogledaj ponekad unutra,
najdublje u nutrinu,
unutra ćeš vidjeti istinu.
Unutra je bit, jesi ili nisi,
unutra je biti ili ne biti,
unutra i samo unutra je sreća prijatelju.
Ima li unutra mira,
jesi li lagan poput leptira,
možda je unutra mulj
ili bistra voda teće?
Faco izvani, stani,
unutra pogledaj
kad si sam sa sobom, na veče,
unutra, peče li jako čovječe?
Marina Borovina
20
VREMEPLOV
(OBLJETNICE)

1714. godine Svetište Gospe Delorite građeno je u etapama.
Sadašnju crkvu posvetio je stonski biskup Franjo Volanti na molbu
prvoga gvardijana oca Augustina Orhanovića.

1884. godine rođen je u Kuni Mato Bobanović. Završio je agronomski fakultet te je autor više stručnih knjiga o vinarstvu. Prvi je
napmogli avio tablice za preračun šećera iz grožđa u alkohol. Neke
se od njegovih knjiga i danas koriste.

1914. godine slavio je mladu misu Baldo A. Violić rođen 1891.
godine u Kuni. Ušao je u red Male braće pod imenom Arkanđeo da
bi kasnije prešao u biskupijske svećenike. Pisao je pjesme te ih
izdao u dvjema zbirkama (Žrtveni plamen,1932. i Cvijet hrvatske
krvi, 1939. – posvećena hrvatskom svecu Nikoli Taveliću).
Službovao je u Šibenskoj biskupiji, u mjestu Pirovac, a škola u tom
mjestu nosi njegovo ime.

1914. godine Marko I. Škurle snimio je fotografije svih mjesta
ondašnje parokije. Imao je dara za inovacije i ljudi su ga cijenili zbog
mnogih njegovih aktivnosti. Nama je ostavio u spomen album svih
sela naše župe te sada možemo vidjeti krajolik našega zavičaja
otprije 100 godina.

1924. godine igrana je prva službena nogometna utakmica između
Faraona iz Trpnja i Rata iz Kune.
21
22

1954. godine Dramska sekcija Omladinskog kluba Kuna igrala je
dramu Iva Vojnovića Ekvinocijo, a bilo je to za blagdan Sv. Vlaha.
Redateljica je bila Danica Medović, a glavne uloge igrali su: Marija
Ostoja, Radoje Medović, Nina Violić i Anto Ostoja.

1994. godine obnovljen je Franjevački svjetovni red u Kuni. Red je
osnovao otac Edo Hrabar u našoj župi 1960. godine. Djelovanje
FSR-a je vremenom zamrlo uslijed starosti članova. Na tim
temeljima otac Stjepan Žužić obnovio je zajednicu i ove godine slavi
20-godišnjicu djelovanja u župi Kuna.

2004. godine Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu uvrstila je
Zvona Delorite u fundus tiskovina što se čuvaju i dali nam broj koji
se tiska na svakoj naslovnici. Na internetu, uz ostalo blago NSK koje
se tamo predstavlja, nalazi se i list Zvona Delorite.
23
SUD U KUNI
Glavni prijedlog
„Želi se izjasniti Zemaljska skupština ovom prilikom o mogućnosti
preseljenja sadašnjeg sjedišta kotarskog suda iz Orebića u jedno
središnje mjesto poluotoka Pelješca“
U slučaju da je prijedlog čitan,glasuje zavisna većina vijećnika:
„Izjašnjava se Zemaljska skupština ovom prilikom o mogućnosti sjedišta
kotarskog suda iz Orebića u Kunu, bez odvajanja od upravnog okružja
suda poluotoka Pelješca,politički općine Orebić“.
Samo u slučaju da prvi od navedenih prijedloga bude čitan, a drugi
odbijen,većina vijećnika se moli izjasniti:
„Izjašnjava se Zemaljska skupština ovom prilikom o mogućnosti
preseljenja sjedišta kotarskog suda iz Orebića u Trpanj i dodijeliti
politički općini Orebić upravnom okružju kotarskog suda Korčula „
Manjina vijećnika,koja glasuje otvara glavnom prijedlogu većine bez da
će biti odbijen, ujedinjuje svoje predložene glasove u posebnu fasciklu.
Zadar,01.lipnja 1875.
Dio zapisnika sa sjednice u Zadru, ostavljen izvorni način služenja
jezikom u to vrijeme.
24
Velika zgrada na istočnoj strani mjesta neuobičajena je svojom
veličinom za naše selo.Stariji ljudi su govorili da je sagrađena, jer su se
nadali da će Kuna dobiti Sud kao ustanovu.Davno je to bilo, izgledalo je
kao narodna predaja.
Zgrada je vremenom korištena kao učionica škole, stan vlasnika, a u
prizemlju su se mijenjale namjene: dućan, drvodjeljska radionica,
pekara, veterinarska ordinacija itd.
Sada je to stambena zgrada za više stanara i u prizemlju je Matični
ured.
Naš suradnik Neven Fazinić otkrio je u arhivu; Pelješac, Korčula,
Lastovo; u Žrnovu dokumente koji pišu o tome nastojanju da Kuna
dobije Sud. Normalno da su to željela i druga mjesta , te se to u
dokumentima može iščitati. Znači nije samo predaja nego dio povijesti.
Sve je zabilježeno talijanskim jezikom koji se u to vrijeme službeno
koristio.
Na sjednici održanoj 1.lipnja 1875. u Zadru zasjedala je Zemaljska
skupština da se odredi gdje da bude ustanova Suda. Bili su nazočni
predstavnici iz mjesta poluotoka Pelješca: Orebića, Trpnja, Kune,
Janjine. Vijećanje je bilo burno, sve je detaljno i opširno zabilježeno.
Svaki vijećnik je imao svoj adut zašto želi sud u svojem mjestu.
Kunu je zastupao Ivellio, ujedno i zapisničar. Kao prednost Kuna je bila
centar Župe, ali ima samo 270 stanovnika i ne posjeduje stanove za
službenike Suda. Trpanj je isticao smještaj uz more. Orebić je najbrojniji
od svih mjesta, ali je udaljen od ostalog dijela poluotoka. Svaki
zastupnik je imao razloga zbog kojega je predlagao pojedino mjesto, ali
i nedostatke koji su ostali isticali.
25
Ivellio je zagovarao Kunu, ali je uvijek bilo onih koji su imali više
zagovornika i oslonca u organima vlasti.Ivellio je bio pritisnut s
vladajućom upravom i njegova nastojanja su bila bez uspjeha.
Kada je Sud otišao u Orebić dr. Z.Bjelovučić, koji je bio zagovornik
Janjine, žalio se do Beča, čija se vlast protezala na cijelu Hrvatsku.
Toliko iz naše povijesti.
N.V.
PISMO JEDNE MAJKE
(nastavak iz 49. broja)
(…)
„Kad je bilo dneva 23 oktobra 1943. krvavi dani: u jutro čula se
pucnjava u Crkvicama pa dalje na Roti. Došli Njemci na Pelješac, strah i
trepet! Mi jadni u Zagujinama neznamo što ćemo, kuda ćemo. Partizani
su im se oprli, ali u manjini morali su bježati, a oni kao razjareni lavovi
udariše najprvo na Osobjavu, tu popalili sve kuće i ubili 23 osobe. Zatim
u Gornje Pijavičino zapalili sve osim jedne kuće i pobili muškarce koje su
našli u kućama. Isto tako su napravili i u Donjem Pijavičinu, ubijali
muškarce i palili kuće. Dneva 24 oktobra 1943. u Kuni su zapalili 30
kuća tako što Talijani što Njemci, izgorjelo je 45 kuća i ubijeno 45
osoba. Mi smo kroz to vrijeme od 23 do 25 oktobra bili svi u
Zagujinama. 25 oktobra došle su kod nas zakloniti se obitelji Lukšić,
Anto Ćolić, Lovra Totić i naše Marice, a u Vidoša obitelj Medaka, eto ti
došli nesretni Njemci. Sve nas istjerali iz kuće poredali napose ženske,
napose muške, a oni pregledali kuće. Kad su pregledali, onda su na tri
mjesta upalili našu kuću i kuću Nikole Vidoša. Kad sam ja vidjela dim,
zavikala sam iz svega grla nisam se njih bojala: „Isuse moj, spasi kuću
26
moju!“ Razbojnicima se valjda smililo i rekli su nam da gasimo. Mi smo
kuću uz veliku štetu ugasili. Mnogo nam je toga u njoj izgorilo i
pokvarilo se. Sve muškarce koji su bili s nama odveli su, a mi jadni mislili
da će s njima u logore. Kad sutra dan našli smo ih ubijene u Jelaše u
osritku u Zagujinama. Tu je bio naš Anto Kulišić, Joko i Anto Lukšić, Anto
Ćolić, Niko i Lovro Totić, Nikola Vidoš i Niko Medak. Bog ih pomilovao!
Sad je nastala nevolja i jad. Obitelj Lukšić i Ćolić pobjegli su u
Janjinu i Trstenik, a obitelj Marice i Totići ostali su kod nas. Poslije tri
dana ovoga jada mi smo bili kao ukopani na granici između Njemaca i
partizana. Njemci na Roti, Gradcu i Vejoj Njivi, a partizani na Svetom
Jurju, Zelenici i Ćućinu, dakle sve preko naših kuća. Netom bi se uhvatio
mrak, počeli bi topovi mitraljezi, ručne bombe, Bože sačuvaj! Tako cijelu
noć, a mi od straha te dane nismo jeli ni pili nego samo vapili i molili. Te
su strahote trajale do 4 novembra 1943., a nikoga živoga nismo mogli
vidjeti. Već 5 novembra smo bile tako ustrašene da smo jedna drugu
pitale oprost i stalno držale da nećemo osvanut žive. Kad tog dana u
jutro došla pred kuću njemačka vojska. Ja sam se pojunačila i pošla k
njima: „Slušajte, vojnici! Mi smo ovdje same ženske i ne možemo više
od straha gdje bi mogle poći?“ Oni nam rekoše: „Velika je sila partizana
od Kune, zato vi možete u Trstenik slobodno za koji dan dok ih mi
tisnemo.“ Na to mi glavom bez obzira put Trstenika, umjesto tri do
četiri dana ostale mjesec dana na pola gole i gladne. Povratili smo se
tek 7 decembra 1943. i kad smo se povratile imale smo što vidjeti. Sve
u kući opljačkano, sve - sve. Uhvatio nas je grčeviti plač, ali koristi
nikakve. Bila je strašna zima, a mi se nismo imale čim pokrivat. Kupile
smo stare vreće, krpe i slamu… Oh, Baldo mili, vele ti smo podnili. Tako
smo živjeli i kuburili dok nisu pošli Njemci. Sada nam je najgore zbog
robe i buće, ali nismo gladni.
(…)
(završetak pisma u sljedećem broju)
27
Dubrovački parac u središtu Unije
Gdje god u svijetu postoje veće zajednice Dubrovčana, 3. veljače, slavi
se blagdan Svetog Vlaha.
Posebno od 2009. godine kada je festa dobila status na UNESCO-ovu
popisu svjetske baštine.
Ove godine, Belgijski ogranak Matice hrvatske, u suradnji s
Predstavničkim uredom Dubrovačko–neretvanske županije u
Bruxellesu, predstavništvom Hrvatske turističke zajednice i Veleposlanstvom RH u Belgiji, organizirali su festu sv. Vlaha u katedrali u
Bruxellesu.
Vijorila se je tu hrvatska zastava i barjak sv.Vlaha.Pjevala se je hrvatska
himna i himna sv.Vlaha.Čuli su se Gundulićevi stihovi „O, lijepa, o
draga, o slatka slobodo“.
Rektor Katedrale sv.Michaela Claude de Castian,otvorio je festu,
pustivši dvije golubice, tradicionalni čin, simbol mira, slobode i
blagostanja. Zatim je blagoslovio djecu. Bilo je odjevenih u Konavoske
narodne nošnje , s košarama delicija iz toga kraja. Grličanjem je prenio
Božji blagoslov: „Po zagovoru sv. Vlaha, biskupa i mučenika…..“
Odabrani festanjuli pročitali su proglas o važnosti duhovnog i
kulturološkog ceremonijala koji vjekovima okuplja i hrabri vjernike
dubrovačkog kraja.
(Iz Vijenca, 6.veljače 2014.)
28
8 stvari koje možemo naučiti od bl. Ivana Pavla II
1. Ustrajnom i tihom molitvom može se pobijediti i najveće zlo.
2. Vjera koja ne rađa kulturu nije živa
vjera.
3. Oprosti svom neprijatelju. Čak i
ako te želio ubiti.
4. I Slaveni mogu biti poligloti.
5. Milost pretpostavlja narav.
Glumački talent dobro dođe i kada
si papa.
6. Svijet je zaista globalno selo. Putuj
što više možeš.
7. Godine nisu prepreka ako je srce
mlado.
8. Hrvati su dobri ljudi. Samo ih treba
netko malo pogurati i trgnuti.
Mladen Milić /vjeraidjela.com
U domu za stare ljude
U jedanaestom mjesecu sam zašao u devedesetu godinu života,tj u
duboku starost.Dvadeset godina nakon ženine smrti,živio sam sam, a
moji zbog školovanja djece su morali otići u Zagreb.Kćerka se udala i
zasnovala svoju obitelj, a ja sam ostao sam i borio se za život dok sam
mogao , a sada sam prihvatio kao jedino mjesto gdje ću dočekati svoj
kraj.I nije mi žao, jer u društvu sa meni sličnim ljudima, našao sam svoj
mir, koji vjerujem neće dugo potrajati, jer godine čine svoje.
29
Život u domu je zanimljiv,
od jutarnjeg doručka do
večere, nalazim se u
društvu zanimljivih ljudi.
Ishrana je dobra, kuharice
su dobre, marljive i trude
se da naprave dobro jelo i
u tome uspijevaju. Sestre
koje rade cijele dane paze
na čistoću doma paze na
higijenu ljudi od kupanja
do pranja rublja i peglanja.
Divim se tim ženama i
djevojkama koje svojim
radom unose vedrinu i
raspoloženje, kako po
danu tako njihovo bdijenje
i po noći. Treba dati posebnu pohvalu Upravitelju , za brigu o svakom,
razumije za potrebe i želje pojedinaca i nastoji im ugoditi koliko može.
Svaki štićenik ima svog doktora koji prati zdravlje nas u domu, tako je
svaki od nas zdravstveno zbrinut.
Ovdje mi dolaze na pamet naš Pelješac i njegovi žitelji. Pelješac je
prostorno veći od Korčule, a na Korčuli ima četiri doma za stare osobe,
a na Pelješcu ni jedan, na sramotu Županije koja je otvarala te domove,
dok je Pelješac zaboravljen. Sramota je peljeških općina, koje su inače
razjedinjene pa nisu ni tražile od Županije privolu da se negdje na
Pelješcu otvori takva ustanova. Ovim putem ih pozivam da usvoje brigu
za nas stare i nemoćne. Moj apel je toliko veći, jer nas pelješčana u
korčulanskim domovima sada ima preko dvadesetak, a svaki od nas bi
volio biti tamo gdje se rodio i živio cijeli život. Meni je poznato da u
30
mjestu kao recimo Trpanj ima dosta napuštenih zgrada koje bi bile
pogodne za otvaranje doma. Radije je prodana privatnicima bivša
zgrada policije, a mogla se iskoristiti u ovu svrhu. Briga o starima je pala
u zaborav, dok sve ono što danas imate sačuvali smo mi stari i vama u
naslijeđe ostavili.
I vi koji danas vladate ćete ostarjeti, a sigurno i vaši roditelji trebaju
ovakve ustanove, zato ovo shvatite ozbiljno i dobronamjerno.
Davor Jurišić , Korčula 24.03.2014.
Bijela kronika .....
DAR
„Baš ste me razočarali. Kako ste mogli na sve ovo
šutjeti i ništa ne reći. Ne baš da niste znali, sve vam
je bilo poznato, a vi ni riječi.“Tako me je dočekao
Nadan, dijelom žalostan, a dijelom ljut.
„Pa imaš pravo“- odgovorila sam. Tim njegovim
govorom uvidjela sam da sam trebala postupiti kako
on kaže. „Možda se može to nekako ispraviti?“željela sam se opravdati. „Kasno je više, sad je ona
polovica istine izišla kao cjelina, a sami ste svijesni
da ste trebali dopuniti, pa da onda bude čitava
istina poznata javnosti.“
Nisam mogla protusloviti, bio je u pravu, kriva sam.
31
Jest mlađi od mene, može biti moje dijete, ali zašto bi ga to smetalo da
uoči nepravdu.
Sretali smo se mi nakon toga razgovora, ali nije više među nama bilo
one prisnosti koja nas je ranije vezivala. Dosta mi je značio u životu
svojom mladošću, poletom. Bila sam počašćena da me smatrao svojom
prijateljicom, iako je bio kako rekoh, dosta mlađi od mene. Ali ipak me
učio i nije se bojao da ću ga krivo razumjeti. A sad sam ja to sve
pokvarila i nisam znala kako vratiti proigrano povjerenje.
Telefon je zazvonio. Bude raznih poziva. Od dragih osoba, do onih
meteoroloških koji opominju na dolazak nevremena ili ankete koje
koješta ispituju. Ali ipak se javim, pa ću već lako prekinuti neželjeni
razgovor.
„Jeste li slobodni, došao bih Vama?“- prepoznajem Nadanov glas. Srce
mi je brže zakucalo, nisam znala što će taj posjet donijeti.
„Da slobodna sam, možeš doći.“- odgovorila sam mirno, iako mi nije
baš u duši i srcu bilo tako. Hoće li me nastaviti optuživati, zar mi nije
već dovoljno rekao, mislila sam.
Kao da smo se rastali bez optužbe i ljutnje. Držeći se za ruke obnovili
smo svoje prijateljstvo. Sve smo izrekli i: svoje stavove, poglede,
razloge, mentalitete, ražličitost u životnim dobima i vratili se u staru
kolotečinu. „Zar da pokvarimo naše prijatelljstvo radi svih tih
nesporazuma“- uskliknuo je Nadan. „Ovako otvorenim i iskrenim
razgovorom može se dosta toga ispraviti u ljudskim odnosima.“
Bila sam presretna, a znam da je i on. Običnom bi čovjeku to djelovalo s
njegove strane da se ponizio, ali on nije kršćanin samo zato što je
kršten. On svoje kršćanstvo živi.
32
Kažu da su mladi bezosjećajni, indiferentni. To nije točno. Oni se ne
boje reći istinu, a isto tako imaju hrabrost ako su time koga povrijedili
to i priznati.
Bližio se Božić. Uz darove što sam ih za taj dan dobila, ovaj dar, ovo
pomirenje, bilo je najljepše od svih darova koje sam dobila. Božićni mir
darivajmo cijelu godinu i imat ćemo veselje koje donosi dar opraštanja.
Hvala, Nadane, na božićnom daru!
Baba Ive
PELJEŠKA DELORITA
(nastavak iz 50. broja)
(…)
„Početkom 19. stoljeća nastala je prepirka između kunovskih fratara i
pučanstva. Fratri su napustili samostan, a žitelji se žale da su oni
sagradili crkvu i predali je franjevcima. Predstavnici naroda stoga mole
generalnog vikara Dubrovačke biskupije da se fratri vrate ili zahvale na
služenju, a oni bi u tom slučaju za bogoslužje u Deloriti našli dva
kapelana.
Provincijal obrazlaže probleme zbog čega se to dogodilo. Harala je
kuga, a uz to oskudica da su u samostanu bili bez sredstava za život pa
su zato privremeno napustili samostan. Na želju puka opet su prihvatili
biti čuvarima svetišta.
Vrijeme gradnje Delorite bilo je prepuno političkih napetosti. Vodio se
Kandijski i Morejski rat protiv Turaka. Venecija je uspostavila
obrambeni rat stvarajući od stanovništva hajdučke čete. Opskrbljivala
33
je ih je za vrijeme rata, u miru hajdučki harambaše su se morali sami
brinuti za sebe. Tako udruženi s nertvanskim gusarima tlačili su narod i
oduzimali materijalna dobra. Činili su razna svetogrđa, a da se njihovi
mletački gospodari nisu puno trudili da ih u tome spriječe.
Don Nedjeljko Subotić i Celestin Medović prve korake svoga
svećeništva u kunovskom samostanu. Subotić je pisao i o Medoviću te o
svojem boravku u Deloriti. Don Neđeljka je zaokupljao Medović i njegov
život i da nije Subotića mnogo toga o Celestinu ne bismo znali. Jednako
tako njegovi podaci o samostanu, uz arhivske dokumente, danas su
dragocjeni.“
(predavanje dr. Glavine o samostanu u Deloriti)
DAR LJUBAVI – KRISTOVO TIJELO
Miris kruha, šum stabala mame me toplinom vjetrovite noći. Sjetih se
davnoga sna u znaku dara ljubavi Kristova Tijela. Zove me.
Tamo negdje nebo se zatamnjelo, donosi oluju. Munja sijeva,
osvjetljava moju sobu, kruh i samoga Krista. Počinju i prve kapi kiše,
peru miris kruha s mojih ruku. Razmišljam o usnulom kruhu. Potpuno
se stapam s tihim povjetarcem. Kruh u težini misli, slobode,
nedodirljivosti, miriše poput proljetnih ruža i odsjeva sunca.
Stojim s Kristom u čistini ljubavi, u zahvalnosti darivanja kruha –
Kristova tijela.
Lucija Palihnić
34
Sjećanje na voljenu kumu
Dana 5.2.2014 umrla je moja draga kuma, Danica Erceg, rodena u Raščanima.
Veliki dio života provela je na Pelješcu, radeći od rane mladosti, poglavito u
Trpnju.
Početkom 60tih godina upoznaje moje roditelje i od tada nas veže trajno
prijateljstvo, protkano kumstvom.
Što je za mene značilo imati je za kumu teško je sažeti u malo riječi.
Bila je topla, miroljubiva, optimistična osoba.
Iz teškog života i rada pretočila je u svoj život samo ono pozitivno.
Bez gorčine, ljutnje ili zavisti tako joj je malo trebalo a davala je tako puno.
Ljudi su je voljeli i rado primali u svoje domove.
Takva je bila i kao osoba i kao kuma.
Naučila me živeći tako svoj život puno toga.
Bogati smo onoliko koliko smo spremni dijeliti i davati,
ne koliko imamo! Možda je ova rečenica ocrtava najbolje.
Znam da će je se prijatelji i znanci sjetiti čitajući ovo i na tome im hvala.
Voljela je kunovska zvona Delorite i uvijek ih rado čitala, zato mi je i bila želja
da je se sjetimo baš kroz njih.
Vjera je za nju bila stup ŽIVOTA a molitva kruh SVAGDAŠNJI u PRAVOM
SMISLU te riječi.
Vjerujem da je Gospodin bio uvijek uza nju i da je zato tako bila blaga i
spokojna.
Umrla je sretna s blaženstvom u duši okružena svojim bližnjima i ispračena s
prijateljima i kumovima iz Trpnja i Pelješca koji su ispunili njen život.
Sretna sam da je moja moja obitelj i ja dio njih,
s ljubavlju njezina
mala kuma Žana Violić
35
ALBUM KUNOVSKE ŽUPE
Marko I. Škurla napravio je godine 1914. album fotografija svih sela
naše župe. Bio je to veliki pothvat za ono vrijeme. Sam Marko Škurla
uživao je glas naprednog i bistrog čovjeka koji se u svoje doba
razlikovao od drugih seljaka. Sto godina od nastanka albuma značajna
je povijesna datost i to sa zahvalnošću obilježavamo objavljujući u
ovom broju neke od tih fotografija. Samo djelovanje albuma na naše
iseljene župljane najbolje svjedoči ovaj odlomak iz knjige Francisa
Violicha iz Kalifornije Most prema Dalmaciji koja je prevedena na
hrvatski jezik.
„Kuna, selo mog oca, stoljećima stoji visoko na planinskoj
visoravni iznad Jadranskog mora, na dalmatinskoj obali. Smješten usred
pelješkog poluotoka, taj je vrletni krajolik postao bitan za neovisni grad
– državu Dubrovnik. Iako se očev život u San Franciscu odvijao u posve
drugačijem svijetu, već sam kao petogodišnjak postao svjestan dubine
njegovih osjećaja prema domu njegove mladosti. I sada ga jasno vidim
kako s ljubavlju kažiprstom prelazi preko ručno obojene fotografije
krovova toga krškog naselja prekrivnih crvenim crijepom, kao da mi je
želi utisnuti u um i srce. Kamene su kuće oblikovale čvrstu linearnu
strukturu urbanog obilježja, stisnute jedna uz drugu na blagim
padinama ispod veličanstvenoga vapnenačkoga grebena nad kojim se
nadvilo intenzivno modro nebo.
Ta se slika, blistava i jasna cijeloga mog života, nalazila u očevu
fotografskom albumu što mu ga je stariji brat poslao 1914. godine s
posvetom na hrvatskome: „U sjećanje na Kunu i Pelješac.“
Ta poveznica između kontinenata i generacija bila je tada uvijek na
vidljivome mjestu u našem domu, kao što je sada u mome. Njegovu je
36
izradu potaknuo neki poduzetan stanovnik Kune ne bi li one koji su iselili
u Novi svijet snažnije povezao s obiteljima i mjestom. Činilo se da je oca
dirnula mogućnost da i mene poveže s mjestom u kojem je živio, čak
dvadeset godina nakon što ga je napustio u dobi od devetnaest godina.
Je li odlazeći, u srcu bio svjestan da se možda nikada neće vratiti, da
nikada više neće vidjeti svoju obitelj?“ 1
PRVI SVJETSKI RAT
1918. Uprava samostana Gospe od Loreta u Kuni obraća se C.K.
Namjesništvu Dalmacije u Zadar radi aprovizacije samostana. Vrijeme je
I. svjetskog rata, čija se 100-a obljetnica obilježava ove 2014. godine.
Pelješac iako nije upleten u ratna zbivanja i razaranja, itekako osjeća
neimaštinu, glad, bolest nasada loze od peronospere i filoksere,
stradanja usjeva uslijed hladnoće i tuče. Žene i majke bez svojih
muževa koji su pod oružjem, pokušavaju molbama na Zapovjedništvo
vojske barem nakratko izvući iste kako bi pripomogli kod berbe i radnji
oko grožđa i vina. Česte su molbe u nadi da se dobije šećera, i spasilo
1
Francis Violich – Most prema Dalmaciji – Litteris, Zagreb, 2013., str. 1
37
vino niske gradacije ili napravila marmelada. Sudbinu naroda dijele i o.
franjevci. Rat se približavao kraju, dok oni u svom utoku pišu:
"Niže potpisani bio je na 6 Srpnja tekuće godine imenovan
Starješinom ovog Franjevačkog Samostana. Pošto se je potanko
obavijestio o ekonomskom stanju ovog Samostana, vidio njaveću
potrebu obraća se molbom za prehranu na to C.Kr. namjesništvo. Našao
je zalihe živeža već izcrpljene, novac morao je odmah potrošiti za
nabavu najpotrebnijih namirnica, uz poznatu preveliku skupoću
trgovačkih cijena, jer mjestna aprovizacija nije mogla ništa dati. Osim
toga, premda su u drugim mjestima svećenici i dušobrižnici izjednačeni
činovnicima u nekim pogodnostima za prehranu, ovdje toga nema,
sasvim da je služba svećenika ovog Samostana kud i kamo mnogo teža
od službe mnogih dušobrižnika. Ovdje moraju često po sunčanoj žegi,
po zimskoj buri, po nevremenu i kiši, po ledu i snijegu, danju i noću,
strmim i veoma slabim putevima ovog kamenitog poluotoka svećenici
ovog Samostana poći do raznih odlomaka ure daleko, ili za Mise, ili za
dijeliti Sakramente, ili za sprovode, kako se već dogodilo i do tri puta u
dva dana, a k tomu i u doticaju s kužnim bolestima, kako se pisućemu i
pomoćniku već dogodilo. U takovim neprilikama s pogibeljem života
nijedna plaća nije dostatna ni za same postole što se deru. A gdje je
veliki trud, koji zahtjeva više i bolje hrane da se tijelo uzdrži? - Osim
toga Samostan, da odtereti veće Samostane obterećene našom
mladežom, drži i hrani preko cijele praznike po kojeg klerika, koji put i
dvojicu, pa bi pravedno bilo da u poslu aprovizacije uživa pogodnosti
date zavodima. Pošto je pak Samostan Svetište osamljeno, kamo dolazi
dosta svijeta, mora Samostan računati i na česte goste, kojim radi
dužnosti, zahvalnosti, starih običaja, ne mogu se uvijek zatvoriti vrata,
jer Samostan od njih žive. Radi toga je sasma nedostatna količina žita i
38
pšenice a osobito šećera. A gdje su još viši troškovi, za strance, koji
češće dolaze i treba hranit?
Samostan, osim malo lemozine od vina, drugih prihoda nema.
Ova lemozina neće bit velika ove godine, nešto što je vino jedini prihod
težaku, da si nabavi što je najpotrebitije, pa ga zato nerado i škrto
dava, nešto radi luga na grozdu, koji ozbiljno prijeti proizvod loze na
cijelome ovomu poluotoku. A da fratri pak dodju do tog vina moraju u
vrijeme jematve naći, platiti i hraniti nadničare, a kako će i čim, ako se
im jadnim osim nedostanih deka, ne da štogod više? Ne dodje li nama u
pomoć C. i K. namjestništvo, ovaj je Samostan izložen najvećemu
pogibelju za svoj obstanak. Nema novca, nema hrane, bez toga ne
može se dalje. A treba iztaknuti da baš radi težkog i čestog napora,
treba i obilnije i bolje hrane. A kad tamo morali smo se ograničiti da
jedemo malo mesa samo dva dana na sedmici! Ulja i masti nemamo
više ni kapi. Isto tako i odjeća, već oderana, fali, a postole su već
razderane na kamenitim stazama.
39
Buduć nabava živežnih namirnica nama toliko potrebita i radi
strašne skupoće nemoguća, a količina od aprovizacije sasma
nedostatna, moli niže potpisani to C. Kr. namjestništvo da blagoizvoli
narediti obskrbu ovog Samostana, ili sa strane zadružnog Saveza u
Splitu ili na koji mu drugo način. Osobito pitamo koju količinu masti.
Onda nešto sočiva (graha, graška, boba ili slična). Brašno za kruh i za
kuhinju. Šećera po 1 kilogram na osobu i mjesec. Osim toga šećera za
malo vino, jer tako prodajom pravog vina bi se isplatio dug, a malo bi
vino služilo za redovničku obitelj, koja sastoji sada od šest osoba, ne
uračunajuć goste. Nek se nam da za malo vino najveću dozvoljenu
količinu radi gostiju, radnika i drugih potreba Samostana. Napokon na
koji bi se način moglo nami doskočiti u pogledu potrebite obuće. U nadi
brže izdašne pomoći već u naprijed zahvaljujuć, bilježi se od Uprave
Samostana Bl. G. Lauretanske, o. Vjekoslav Pogačnik Starješina".2
Iz Oskorušna
Crkva Sv. Nikole na istoimenoj glavici u našem mjestu od davnina je
svetište pomoraca. Na blagdan Sv. Nikole 6.12. dolaze pomorci i članovi
njihovih obitelji cijele naše Župe i okolnih mjesta, s molitvom isprositi
zagovor Sv. Nikole za svoje putnike. Ti isti štova-telji sveca pomogli su u
obnovi Te naše stare crkve. Posebno je vrijedno napomenuti obnovu
raspela koje je pripadalo toj crkvi. Izgledalo je da je zbog svoje
oštećenosti nevrijedno. Kad su ga stručnjaci uzeli u svoje ruke i
restaurirali , pokazala se sva njegova ljepota i vrijednost baš zato što je
star i oni ga pomladili. Naša prošlost je u njemu za buduće naraštaje.
ASC Korčula - Lastovo, Kotarsko Poglavarstvo Korčula, nesređena
arhivska građa, arhivska kutija bb., Kuna 10 Kolovoza 1918.
2
40
Vjernike sad, uz prekrasan pogled s vrha brda, dočekuje obnovljeno
svetište sv Nikole koji je čuo sve molitve i prošnje svojih štovatelja i bio
im pomoć na putovanjima morem i kopnom .
M.A.
ŽUKA – BRNISTRA, CVIJET TRUDA I LJUBAVI
naznaka je proljeća, vremena u kojem sam godinama pješačio
dalmatinskim brdima, trasirajući i projektirajući elektro energetske
nadzemne vodove i seoske mreže. Zima i proljeće bilo je vrijeme
pripremnih radova. Bujna vegetacija koja je slijedila nije pogodovala
ovom poslu. Pronalazeći racionalne trase i tehnička rješenja, pogledom
sam šetao okolišem. U rano proljeće oduševljavao sam se žutom bojom
41
proplanaka u kontrastu s plavetnilom mora i obzora. Žutom bojom
obojio ih je gusti cvijet žuke – brnistre.
Kaže se da i Split – Spalato, duguje svoje ime ovoj biljci.
Stare Grke i Rimljane dočekale su lijepe žute livade i proplanci.
Poljodjelstvo je tada bilo veoma skromno.
Naši vrijedni prethodnici i naši preci postupno su sve to iskrčili, posadili
lozu, maslinu i smokvu. Veliki stoljetni trud i mar uložen je u svaku
škrapicu, lastvicu i podzidu (među). Puno je znoja proliveno krčeći škrta
brda i gradeći podzide. Pogledamo li pažljivije obronke Kozjaka,
Biokova, Vrine Kupe, Brižina, Butkovica, kao i obronke svih otočkih
brda, iznenadit ćemo se, vjerujem. Vidjet ćemo kako je sve je to bilo
nekad obrađeno. Škrto, jako škrto, ali uz puno truda kultivirano. Danas
je to samo djelomično. Većina je obrasla borovom šumom i brnistrom.
Pojavom bolesti vinove loze, filoksere (nametnik na žilama vinove loze),
loza naglo propada. Slijedi egzodus priobalnog stanovništva. Bježi se
trbuhom za kruhom. Napuštaju se i sela i škrape. Vinogradarstvo se
ponovo obnavljaju između dva rata. Loza se kalemi (navrče) na divlju
podlogu otpornu na filokseru.
Dolaskom komunizma slijedi dirigirana industrijalizacija, elektrifikacija,
zatim turizam. Stanovništvo je prisiljeno na nova kretanja; nažalost ne
uvijek osmišljena. Loza, terase i škrape ponovo se napuštaju.
Stoljetni trud na škrtim kraškim obroncima pada u zaborav. Ipak, da sve
ne padne u potpuni zaborav pobrinula se brnistra. Ona je djelomično
obrasla škrape i terase. U proljeće oboji naša primorska brda lijepom
umiljatom žutom bojom. Tamo gdje je nekad vladao nadljudski mar -
42
trud, danas caruje mir. Radovi na postavljanju stupova samo
privremeno naruše ovu idilu.
Brnistra cvjeta skoro dva mjeseca; od svibnja do polovine srpnja uz
opojan miris. Naši iseljenici ukrasili su njome i svoje vrtove u dalekoj
Australiji.
Žuti cvijet bi nas trebao podsjetit na još nešto. Za vrijeme cvatnje žuke
– brnistre, kaže se u narodu, da su žene najintenzivnije ženstvene.
Uz svakidašnju žurbu i rad, ako budete imali priliku, obratite pozornost
na oboje; na lijepe žute krajobraze i svoje možda zatomljene osjećaje.
Ljubiti i voljeti nije sramota, to je vrlina!
Ivo Santica
Starica
Na pižulu godinama
U crnini sjedi sama
Lica nagrešpana
Na sto križa podorana
A sad nijemo sjedi
s kralješom u ruci
i odsutno u krug
kroz prste ga suče
i čuva sve što ima
jedino što vrijedi
čuva vrata raja
i vrata svoje kuće
Svijetlo plavih oči
Pogled tupi, plitki
Tanka usta stišću
Jezik nekad britki
Ana Meštrović
43
Vijesti iz Kune
30.ožujka boravila je iz Dubrovnika u Kuni ekipa Hrvatske radio
televizije.Zalaganjem dr.Bogumila Cezarovića ,televizija je obuhvatila
sakralne objekte u Kuni.Snimali su crkvu Gospe Delorite,samostan
sa muzejem,zatim seosko groblje.Tamo je glavna bila crkva oslikana
freskama MC Medovića, njegov grob te park s reljefom Uzašašća!
Crkva Matica ih je oduševila svojom dugogodišnjom poviješću,
ulaznim stepeništem te slikom Uznesenja Marijina. Sav snimljen
materijal biti će obrađen i kao emisija „Baština“ bit će prikazan na
nacionalnoj TV.
04.svibnja-nedjelja poslijepodne o.biskup Mate Uzinić podijelit će
sakrament svete krizme mladima naše župe.
Poljoprivredna zadruga ;Kuna 1898; 19.03.2014.godine na blagdan
sv.Josipa obilježila je 116-tu obljetnicu osnivanja.
Na groblju sv.Spasa u spomen na sve pokojne zadrugare položen je
vijenac na grob Borisa Ostoje /1959-2004/.
U galeriji Mata Celestina Medovića povodom 130-te godine rođenja
Mata Bobanovića /1884-1943/, Želimir Bašić iz Zadružnog saveza
Dalmacije održao je predavanje o životu, radu i djelima pomalo
zaboravljenog agronoma koji je u vrijeme svog djelovanja znatno
pridonio unapređenju vinarstva u Dalmaciji.
U crkvi gospe Delorite održana je misa za zadrugare.
44
KAKO JE POKRENUT LIST ŽUPE UZNESENJA
MARIJINA
Župa Kuna imala je Župsko i ekonomsko vijeće. Bio je to zahtjev
biskupa Puljića, a takvo vijeće postoji i u drugim župama. Zadaća tih
vijeća je bila pomoć župniku u vođenju župe, posebno kunovske
koja je specifična. Ima 14 sela, 25 crkava, što većih, što manjih, oko
900 stanovnika i u to vrijeme 4 područne škole i 1 matičnu
osmogodišnju školu.
Kao župnik postavljao sam sebi pitanja kako tu raštrkanu župu
povezati i objediniti kad svatko vuče na svoju stranu. Razmišljao sam
i o tome kako župa ima puno obrazovanih ljudi, koji su istina vani,
studenata, inteligentne djece, dakle toliko kvalitetnih ljudi na
malome prostoru.
Župska vijeća povremeno su se sastajala uglavnom iz ekonomskih
razloga, npr. kako sakupiti novac za pojedinu akciju, popravak crkve
ili slično.
To je dosta značilo za župu koja obuhvaća 40 kilometara četvornih,
„od mora do mora“. Ali kad je zajednica FSR pokrenula za svoje
bratstvo list pod imenom Cvjetić Delorite, vidio sam tada, a i drugi su
mi tvrdili da ta aktivnost može biti jako dobro za župu.
Moram priznati da u prvi mah ideja FSR-a i njihova želja da Cvjetić
Delorite izađe baš na Božić neobično me iznenadilo i na prvo
saznanje o samom tom radu ponavljao sam im: „Ne znate u što se
upuštate!“
Ali njihova me upornost približila toj ideji i tu sam vidio jedno
ostvarenje svoje želje za jedinstvom župe, pogotovo što su me
hrabrili i drugi, npr. otac Bernardin Škunca, i predložili da FSR
prepusti list župniku, tj. da bi bilo poželjno imati župni list.
Predloženo je i novo ime – Zvona Delorite.
45
Preboljevši porođajne muke, krenulo je. Tražili smo savjetnike i
pomoćnike. Željeli smo list preusmjeriti pastoralnim potrebama
župe te da budu zastupljeni mladi i stari suradnici iz svih sela. FSR je
bio i dalje onaj koji je najviše doprinosio izlaženju lista pogotovo
tražeći sponzore. U listu su zadržali rubriku Sveti Franjo među nama
objavljujući sve što je njihovo bratstvo proživljavalo. Pridružili su
nam se i stručnjaci za slaganje i oblikovanje lista Marina i Roko
Palihnić te Duško Violić. Župljani su jako dobro primili list, rado ga
čitaju. Sam naziv Zvona Delorite zvoni diljem domovine želeći da „lik
naše čudesne Delorite zove da ne skrenemo s pravoga puta.“ Nakon
toga dobio sam premještaj, krenuo svojim putom, a list svojim.
Danas imamo list koji ima veliku ulogu u župi, a i puno šire jer ne
samo da ga čitaju na Pelješcu nego i dalje, gdje god ima ljudi iz ovih
krajeva. List je prerastao župu i ima veliki značaj. Ono što je bila
inicijativa FSR-a, a župnik prihvatio, dobilo je pravi učinak te
povezuje župljane ma gdje god bili. List to čini svojim prilozima koji
govore o vjeri, kulturi, povijesti, umjetnosti, poeziji pa i o dobrom
vinu i kolačima.
Dobijem svaki broj Zvona Delorite i rado ga pročitam. Drago mi je
vidjeti kako župa živi i dalje na svoj način koji je možda malo
drugačiji nego prije. Stoga sa svoje strane čestitam svima 50.
jubilarni broj, na poseban način uredništvu i čitavom Franjevačkom
svjetovnom redu koji je prihvatio ideju da njihov list postane župni.
Čestitka je zakasnila zbog tehničkih problema.
Vaš bivši župnik otac Stjepan Žužić
46
OTKUP VINA NA ŽUPI
Piše Drago Glamuzina, bivši porezni službenik Kotara Korčula u
razdoblju od 1949. do 1952. godine. U vršenju zadataka porezne
službe u navedenom razdoblju na području tadašnjih Mjesnih
Odbora Potomja i Kune, neki događaji iz tog vremena zaslužuju da
ostanu u sjećanju sadašnje i generacije, jer sam te dogođaje ja
osobno doživio i u njima sudjelovao.
Sjećajući se drage mi Kune i tolikih prijatelja, slobodan sam ih ovdje
navesti. U prvom redu moj Slavko tvoje roditelje, moje drage rođake
zatim Nina Garbina iz Osobjave, Čede Palihnića, Dobroslava
Tomelića, Ante Ostoje, dunda Iva Bobanović Čolić, Milana
Marinovića, braće Vatre i Ante Ostoja, Iva Škurle, Milana Škurle,
obitelji Benić, tete Katice Hilić, Đule Medovića, plemenitog i dobrog
dunda (zaboravio sam ime i prezime) radio je u Zadruzi, dunda Joje,
Ivana Radoša, Miljenka Antunović (bio je sklon svome narodu), Mata
Meštrovića, zatim u Oskorušni Doma Antunović, obitelji Mila
47
Šundrice, Iva Čaberice i Balda Maštrape. Svima njima hvala (sjetih se
i Joza Lovrinović) za prijateljski odnos prema meni u onim teškim
vremenima, kad su i te kako stenjali pod teretom poreznih
zaduženja i otkupa vina. Njima koji su se preselili iz ove suzne
doline, neka je vječni pokoj u krilu Vječnog Oca, a koji su živi neka ih
prati Božji blagoslov, kao i sve one čije sam predke naveo, a nisu
među živima, neka i njih prati i sve njihove Božji blagoslov.
Dragi moji, kad sam dolazio u Kunu kao da sam dolazio kući, a tako
je bilo i u Oskorušnom, pa se to ne može nikada zaboravit. Eto
prošlo je 45 - 50 godina od tih teških dana, pa se ipak toga dobro
sjećam. Ivan Tomelić Silni imao je imanje od kunjada. Da bi mu
porez bio što veći sve su strpali na njega, pa mu je moja pomoć
temeljem Zakona pomogla da se je to odvojilo i bio je manje
zadužen. Jednog dana u popisu vina, a to je meni bio prvi dan rada u
Oskorušnu, za podne su nas raspodjelili radi objeda po kućama.
Miljenko Antunović je meni rekao, da ću bit gost kod Bilića (tast
Doma Antunović), na moje pitanje jesmo li kod njega popisali vino
(da znam u razgovoru to objasnit) reče mi da smo mi najprije u njega
jer mu je konoba u vrhu sela. Za objedom imao sam malo obzira, jer
znam da sve moraju nabavljat slobodno, a on će meni: "Druže
Glamuzina, jedite Vi bez ikakvog obzira i ako ova vaša vlast meni
ništa neda, dok je mog doma u našoj kući će bit hrane". Druge
godine popisa vina u pojedinim konobama, iste bačve, a manje
količine vina u njima i ako ih mjerimo. To ne možemo nikako
dokučiti. Kasnije saznah da su ljeti otvarali bačve i u dnu kod dna
pregradili bačvu i tako smanjili za toliko hl vina, što im je smanjilo i
porez i otkup vina. Jedne godine u Potomju Ivo Bura reče mi, da ću
nać u badnjima drofu, a članovi komisije će potvrditi da je to drof od
lani, jer navodno nije bilo vode za kuhat rakiju. U badnjima je bilo
vino, ali to mi nismo provjeravali, jer smo vjerovali članovima
komisije. Jedne godine u Potomju je drugi kolega bio u popisu vina.
Ja sam kasnije određen sa komisijom vršiti kontrolu. Bio sam gost
kod Iva Bure. U razgovoru sam mu rekao da će mo vršiti kontrolu
vina. Kad smo počeli sutradan kontrolom, u konobama nije bilo
48
postava, maštila, ni bilo kojeg suda (sve su to jadni ljudi u noći
izvlačili i prelijevali vino da se spase od velikog poreza i otkupa. Eto
da znate što je sve naš narod trpio...
1) U mjestu Zakotorac kod poreznog obveznika Nikole
Bubrig i sina Pera, kod popisa vina u konobi izvršen je popis svih
količina. U Mjesnom Odboru rukovodstvo nije bilo suglasno sa
nađenom količinom vina, pa sam ja morao dopisat količinu (da li 30
Hl ili 50) ne mogu se više sjećat, ali je navedenom obvezniku bila
dodana veća količina vina od nađenog, a to je značilo dosta veći
porez po prihodu i isporuka vina kao tržišni višak. Kad je Pero Bubrig
za to saznao došao je u Kotar u Korčulu, zatražio službeni izvadak iz
knjige popisa vina, platio odgovarajuću taksu, a meni je rekao da će
on dobiti svoje pravo. Žalio se je Ministarstvu u Zagrebu i
usvajanjem žalbe, morali smo mu skinuti količinu dopisanog vina, jer
ga popisna komisija nije našla u njegovoj konobi.
49
2) U mjestu Potomje bio sam u naplati poreza, a kao asistent
uz mene je bio kolega Ante Žuvela Košće iz Vele Luke. Dobili smo
zadatak da od obveznika Nika Peruše moramo naplatiti čitavi dug, a
ako nema novac da izvršimo pljenidbu imovine. Pošto obveznik
Peruša nije mogao sve platiti koliko je bio zadužen, izvršili smo mu
pljenidbu pokretnina u stanu 5 (koji je uzrok bio ove mjere protiv
Peruše, nikada nisam uspio saznati). Ja sam obično odsjedao u
Potomju kod dragog i plemenitog prijatelja Iva Bure. Za kolegu
Žuvelu nisam mogao naći spavanje, pa sam molio Buru da mi
pomogne. Odgovorio mi je: "Drago punica od Nika Peruše ima
mjesta, ali ste njega jutros pljenili, pa ne znam kako ćeš mu prići".
Rekao sam Ivo hvala ti već ću nekako to urediti. Našao sam Nika
Perušu u čitaonici, zamolio ga da izađe iz društva objasnio mu razlog
moje molbe njemu za spavanje mog kolege. I on kao humanist i
velika dobra duša, zove jednog prijatelja, da me s kolegom Žuvelom
odvede do njegove punice, neka mi osigura sobu. To je za mene bio
momenat koji nisam ni do danas zaboravio. Neka je i ovom prilikom
njegovoj obitelji hvala za prijateljski odnos u momentu, kad smo tu
istu obitelj pljenili radi dužnog poreza.
3) U Zakamenju kod obveznika Gašpara Harlovića, koji je bio
veliki proizvođač vina, jedene godine mi je rekao: "Drago dajem 80
kvintala grožđa da potrga tko hoće i nosi za sebe, jer će me ta
količina ekonomski upropastit, radi velikog poreza na prihod, po
tržnim viškovima prodaje vina".
4) Mile Dupor porezni inspektor u Korčuli, bio je poslan
jedne godine u kontrolu popisa vina u Potomje. Obilaskom konoba
naišao je kod jednog obveznika, da je veliki badanj zatvoren, pa je
pitao što je to, a vlasnik je odgovorio da su to drofe od lani, jer je
bila suša i nisu mogli skuhat rakiju (ovim su se obveznici jedne
godine spašavali, pa su nama članovi komisije to potvrdili i mi se
nismo dalje upuštali u provjeravanje). Međutim kada je Duporu to
onaj proizvođač rekao, čovjek - drug iz Potomja koji je vodio Dupora
po konobama, povukao je tapun na badnju i šiklo je vino iz badnja.
Drug je htio zatvori, ali vlasnik nije dao s riječima neće bit vina ali ni
50
poreza. Kad nam je Dupor to pričao u Korčuli, svi smo ostali zgranuti
nad tim činom. Nismo kao službenici mogli ništa.
5) Prilikom popisa vina kod Ilije Šundrice u Oskorušnu,
omaškom je bila preskočena jedna bačva. Kad sam došao u Ured u
Korčulu, dočekao me je Načelnik Vjeko Vlašić s brzojavom (netko je
prijavio to) da se vratim u Oskorušno, jer da nije točan popis vina u
Ilije Šundrice. Pošto sam bio na terenu 10 - 12 dana, molio sam da
ode drugi kolega to provjeriti. Kad se je vratio, ispričao nam je da je
Šundrica rekao, kako je popis bio uredan, ali je on količinu vina
zadržao van konobe i nakon popisa je unio u konobu. Tako je spasio
sebe i komisiju.
6) Jednom su išli u naplatu drugi službenici, a rukovodioc je
bio Ivo Karlović, podpresjednik Kotara. U Kuni su vršili prisilnu
naplatu kod Dobroslava Tomelića popis pokretnina, jer nije u
Zadruzi imao novce za porez. U toj akciji na terenu bilo je nevolje, pa
su neki obveznici bili i kažnjavani po Sucu za prekršaje, radi
vrijeđanja. Načelnik financija bio je Ivo Kalafatović iz Pijavičine. Par
dana iza toga me je pozvao i rekao: "Drago treba ići na Pelješac
popravit teren". Od govorio sam mu, zašto me nije poslao prije, pa
teren nebi bio onakav. Išao sam i došao kod Dobroslava Tomelića,
jer smo bili dobri i znam da je nešto bilo upereno protiv njega s tim
načinom pljenidbe. Rekao mi je da u Zadruzi nema para, jer je sve
digao za potrebe obitelji. Kazao sam mu neka, zamoli svog prijatelja
Palihnića da za njega u Zadruzi potpiše porezni dug, a zapisnik smo
poništili jer je Čedo velikodušno pomogao Dobroslavu.
7) Blagdan Svih Svetih 1949. godine bio je radni dan. Nakon
što smo u Odboru pokazali knjigu popisa vina, pala je primjedba da
Jojo (Jozo Turić stanuje na početku mjesta iz Oskorušna) ima više
vina nego smo našli i da moramo ponovno ići kod njega. Predsjednik
komisije za popis vina, bio je Miljenko Antunović. Dogovoreno je da
iza objeda moramo u Joje. Prije dolaska pred kuću Miljenko je zvao:
"Jojo evo nas opet". Obveznik je izišao pred kuću i govori: "Baldo i
Stipe neviruju da Jojo nema još vina". Tada smo pregledali štale i
grmlje oko kuće i nismo našli ništa, pa smo to potpisali. Onda je Jozo
51
rekao bili se vi napili. Miljenko je odgovorio da bi ali štogod slatka.
Donio je prošek, orahe i neke kolače što je supruga napravila. Tada
mi je nešto rekao: "Drago ovi moji znaju, a ti ne znaš, pa ću ti sada
ispričat". Izvadio je iz džepa od jakete duhansku kutiju, koja je bila
probušena i u kutiji pušćani metak. Tad je ispričao potresnu priču o
streljanjima mnogih Kunovljana, među kojim je bio i dundo Baldo
Vodopić. Prije nego su Nijemci otvorili vatru, rekao je Jozo, da će
bježat pa neka ga ubiju u bjegu, ali neće čekat metak na mjestu.
Počeo je bježat i njemački metak ga je pogodio srećom u kutiju od
duhana i ostao tu, a on je ostao hvala Bogu živ. Tada nam je rako, da
bi volio da su ga Nijemci ubili nego da je doživio ovo od svoje
Narodne Vlasti. To mi se je toliko usjeklo u pamćenje da se nikada
ne može zaboravit.
8) Slučaj iz Janjine pri preradi maslina i otkupu ulja. Meni
dobro poznata obitelj Erazma Jasprice, obradili su masline i imaju
viška ulja. Po uredbi Savezne Vlade njih od toga pripada dio ulja, ali
povjerenik na uljarine neda ništa, jer da je tako naredio partijski
sekretar iz Kotara. Erazmo se žali u Zagreb, dolazi komisija iz
Zagreba i pita povjernika, je li sekretar veći ili Uredba, koju je
potpisao drug Tito. Povjerenik je bio RVN, pa su ga samo smjenili, a
za povjerenika je došao jedan blaćanin, pa je sve bilo uredu.
Zadovoljni su bili poljoprivrednici, a i država je dobila svoj dio.
Ovo su neki momenti, koji su itekako ostali u sjećanju.
...
Čitajuć glasilo Župe Uznesenja Marijinog Zvona Delorite iz
Kune, sjetih se prošlih godina nakon završetka II. svjetskog rata i
plemenitih djela Otaca franjevaca u samostanu Kuna čiji sam osobni
svjedok bio ja.
Budući sam kao porezni službenik mnogo puta slu-žbeno
boravio na području tadašnjeg Mjesnog Odbora Kuna u vršenju
naplate poreza, popisa vina kod poreznih obveznika ili na razrezu
poreza po prihodu (Bog dragi neka sačuva naš narod u budućnosti
takvih mjera) želim da se zna i da ostane zapisano u dragoj mi Kuni
52
iz čije je sredine ponikla i moja pokojna none Mare rođena Vodopić,
udata za pokojnog nona mi Mata Mostahinić u Dubrovniku.
Kuna je bila teško stradala popaljenim kućama, pa je nama
koji smo službeno morali dolazit u Kunu, bilo teško radi prenoćišta,
ali tu je na djelu došla ljubav sinova Serafskog Oca Svetog Franje.
Znam da je porezni službenik sa stalnim radnim mjestom u Kuni pri
Narodnom Odboru Lovre Kesić sa obitelji imao stan u samostanu. Ja
sam u nekoliko navrata imao prenoćište u samostanskim ćelijama.
Znam da je uz mene u nekoliko navrata imao u samostanu
prenoćište i službenik UDB-e Ivo Sorić, kojeg sam osobno i te kako
dobro poznavao, jer je kasnije u ljetu 1952. godine bio moj istražitelj
u UDB-i u Korčuli, kad sam bio optužen za sabotažu u razrezu poreza
svećenicima, vjerskim zajednicama i samostanima. Ja sam mnogo
puta bio pogošćen i pojedinim obrocima hrane u samostanu, jer je
bilo teško sa prehranom, pošto u to vrijeme poljoprivrednici nisu
dobivali tzv. garantirano snadbjevanje pojedinim prehrambenim
artiklima (smatrani su kulacima).
Ovo sam želio iznijet javno pa i sada odajem dužnu
zahvalnost i poštovanje Ocima franjevcima koji su tada bili u
53
samostanu u Kuni, čiji je gvardijan u ono vrijeme bio Otac Vicko
Tomašić, sa još izvjesnom svojom subraćom, od koji se dobro sjećam
Oca fra Pavelina.
U Splitu, dana 04. lipnja 1997. godine, Drago Glamuzina, porezni
inspektor u mirovini.
...
Neven Fazinić
UZ 50. BROJ ZVONA DELORITE
Moja generacija slušala je pričanja starijih o prinosima svilene bube,
buhača, duhana… kada je u kunovskoj općini radilo 11 mlinica – od
toga dvije u Kuni, don Krista Špalete i Nikole Bobanovića. U našim
selima zatekla je poprete na kojima su izgarali zadnji badnjaci. Pred
elektrikom gasile su se petrolejke na kojima su naše matere drinkom
čistili tubove da nam se bolje vidi. Kolone s mazgama „Ponosa“
mjehovima vina zamijenile su cisterne na kamionima. U tom
uzburkanom vremenu doživjeli smo dva totalitarna sustava,
zbjegove u daleki El Shatt, pokopali carevine i kraljevine te doživjeli
svoju Hrvatsku. Mnogo smo toga pregrmjeli i uz Božju pomoć opstali
na dragoj nam grudi. U ovim turbulentnim vremenima naprosto se
nadvila potreba ostaviti pisani trag – prema onoj latinskoj „Verba
volant, scripta manent“ – riječi odlijeću, pisano ostaje – i
zahvaljujući našoj Nini i njezinoj družini, mnoge uspomene, događaji
i užance nisu odletjele u nepovrat, ostaju zapisane za vrijeme koje
dolazi. Na tome vam čestita vaš vjerni čitalac dr. Frano Glavina.
54
Sarajevo vidimo se opet
Ove godine izbor je bio Sarajevo. Četrdeset dvije žene Župe
Uznesenja Marijina i to iz Kune, Pijavičine, Potomja, Donje bande a
pridružene i iz Orebića preko samozatajnog Pelješca, Neuma i
Mostara kreću prema Sarajevu glavnom gradu Federacije BiH i
Sarajevskog kantona. Grad leži na obali Miljacke, podno Trebevića u
okruženju olimpijskih planina Bjelašnice, Jahorine i Igmana. Ide se u
grad koji je svrstan na 43. mjesto najljepših gradova svijeta i na listi
deset gradova koje svakako teba posjetiti. Dočekuje ih topla
bosanska duša i dobri duh Sarajeva, a onda svi putevi vode u srce
glavne čaršije poznate kao Baščaršija koja u izvornom obliku postoji
još od 15. stoljeća kada Bosna dolazi pod osmanlijsku vlast. Mali
dućani, bazari, kupelji, konaci, mirisi pite, ćevapa i bureka, ambijent
kulture istoka u okruženju džamija kojih u Sarajevu ima preko
stotrideset, a u blizini su i katoličke i pravoslavne crkve u znatno
manjem broju kao i sinagoga. Po želji se razgledava jedna džamija a
onda se ide u Svrzinu kuću najbolji primjer orjentalne sačuvane
privatne građevine koja prikazuje način života dobro stojeće obitelji.
Sjedinjena nepečena glina sa drvom, dvorište od oblog kamena,
fontana, česma za pranje ruku prije ulaska u kuću, u prizemlju
privatne odaje, na katu divan soba sa balkonom prema čaršiji,
odjeljen muški i ženski dio, oko kuće đul bašta-vrt cvijeća. Ove kuće
imale su dobro izveden sistem održavanja higijene kao i prostor
pripremanja hrane. Da bi se dobro dočarao abijent proteklog
vremena žene su se opustile na orjentalni način uz pravu bosansku
kahvu, Kako je Bosna u 19, stoljeću pripojena Austro - Ugarskoj na
Osmanslijsku arhitekturu nadovezuje se Europska. Zgrade sa velikim
pročeljima i dugim ulicama. Opuštanje poslije večere uvijek je
posebna priča, za Mirjanin rođendan pršteća torta a doživjela se i
55
prosidba na koljenima od jednog člana osoblja hotela. Ujutro
posjeta katedrali Srca Isusova, prekrasno zdanje sa kraja 19. stoljeća
sa dva zvonika i likom Isusa na dnu velike rozete iznad glavnog
portala, Ispred Katedrale uskoro se očekuje podizanje spomenika
blaženom a uskoro svetom Ivanu Pavlu II koji je Sarajevo pribrojio u
svoj misijski put. Po izboru posjećena je još i crkva Sv. Antuna
Padovanskog i onda polako opraštanje od grada koji je u svojoj
povijesti poznat po tri stvari, 1914. tu je ubijen prestolonasljednik
Ferdinand i njegova žena Sofija što je bio povod II svjetskom ratu,
1984. godine tu su održane 14. zimske olimpijske igre, a 199o.
godine tu je bio najkrvaviji rat u novijoj povijesti Evrope.Preko
1o.ooo mrtvih i 5o ooo ranjenih. "Nema te vage koja bi izmjerila
tvoju tugu" na zadnje događaje poznate su riječi Bosanskog
pjesnika. Danas se Sarajevo diže iz pepela. Putovanje je završeno,
maše se Vučku, zahvaljuje se srdačnom vozaču, dobrom vodiču, iako
je bio plaćen samo za dva sata razgledanja sve dane bio je dobar dug
izleta, hvala organizatorima Kristini i Antoslavi za brigu o
financijama a i svim ženama na dobrom druženju. Odlazi se iz
Sarajeva sa misli "Sarajevo vidimo se opet".
FB
56
TORTA OD JABUKA
1,5 kg jabuka, 30 dag šećera, 20 dag mljevenih oraha
Očišćene i izrezane na deblje ploške jabuke posložiti u kalup za torte
(ako je podmazan maslacem), posuti ih šećerom i staviti ih peći. Kad
su jabuke pečene, pospu se orasima pa preliju biskvitom od 5 jaja, 5
žlica šećera, 5 žlica oštrog brašna, 5 žlica vode, malo ruma i malo
praška za pecivo. Žumanjca miksati sa šećerom, postepeno dodavati
vodu, zatim dodati snijeg od bjelanjaca i ostalo.
Vratiti u pećnicu dok se zapeče. Kad se ohladi, istresti iz kalupa tako
da donja strana (jabuke) bude gornja. Na to šlag.
U slast!
Anita Ostoja
57
ŠALE
o
Aneza je nalagala samare. Jugoslavenski žandari čuli da ona
to radi kao obrt pa došli do nje da mora plaćati porez. Kad
su došli, upitali je pravi li ona samare. „Jesam, odgovori ona.
Ako vama treba samar, mogu vam odmah uzeti miru!“
Kad su to žandari čuli, pokupili su se brzo natrag.
o
Jedna žena bila jako škrta. Kad je osjetila da će umrit, govori
ona nevisti : „Nemoj, ti jadna, svakome kuvat kafu kad ti
doje nažalovanje iza moje smrti.“
o
Luka je žarko želio sina, ali on nikako da mu se rodi. „Ma da
mi je imat sina makar ko bocun.“
o
Jedne večeri nestalo struje. Lile ostala čitat pri svićon. Mama
se ujutro šali: „Kako je bilo gledat televiziju pred svićon?“
„Kakva si ti to mati kad puštaš da ti mala gleda televiziju
pred svićon?“ nato će baba.
o
Pozdravi partizan staru ženu: „Smrt fašizmu, bako!“
„I tebi, sinko, ako Bog da!“ odgovori mu nagluha baba.
o
Kuhala Kate kupus za večeru. Kad najednom nešto drugo
izvadi iz lonca.
„O, ništa, ništa, to je male Mile papučica!“
58
San
Svaki dan mislim na svoj san;
kad dođem kući
i vidim sunce
što na nebu sja.
I zvono što na crkvi zvoni,
vjetar što se odjednom stvori.
Stabla što se njišu u daljini
i čempres što je u blizini.
Brdo pod travom,
kuća pod brdom.
Možda već danas ostvari se moj san.
Kad dođem kući
i provedem noć na travi,
promatrajući mjesec
i zvjezdani sjaj,
znam da ovo nije kraj.
Ivana Peruša, VII.r. OŠ „KUNA“ KUNA
59
Dijagnoza
Nešto sam se jutros
probudila čudna,
glava mi mutna.
Misli mi lete
pa onda slete
na jednu glavu
i to plavu.
Budna jesam,
a oči i dalje spavaju
i kao da snivaju
neke oči, velike i smeđe.
U trbuhu neko čudno stanje
i srce nekako drugačije tuče
kao da podstanara ima
pa s njim pjeva i huče.
U školu bih trebala,
a noge ne slušaju
koljena klecaju
i da krenu im ne daju.
Temperaturu nemam,
grlo me ne boli,
dijagnoza je dobra – bolest nepoznata!
KARLA LUKAČ, VII.r. OŠ „KUNA“ KUNA
Karla Lukač sudjelovala je s pjesmom Dijagnoza na općinskoj
Smotri Lidrano 2014.
60
NOĆNI RIBOLOV
Oštri jauk čaglja
sječe sa svih strana,
dugim bičem huje
jezoviti zvuci,
krv se ledi u žilama,
strahovito zavijaju
ti pelješki vuci.
A noć ko nikad, crna tama,
od ribe nama ni r,
i more crno, crna jama,
od mjeseca ni m.
A bura zviždi, bura para,
vitla mrežu i mlatara,
ledi prste i šamara,
pršti morem i udara,
a prova čeka nasrtaj
još jednog bijesnog vala.
Toni Meštrović, VII.r. OŠ „KUNA“ KUNA
Pjesma Tonija Meštrovića Noćni ribolov predložena je za
sudjelovanje na državnoj Smotri Lidrano 2014.
61
Moj dide
Moj dide Mato živi na Župi, u Oskorušnu. Jedva čekan vikend da
pokupin rusak i trk na Privor. Vidin ga već izdaleka, u
kamižotu,visokog, side kose, pomalo pognutih leđa. Spreman je s
taton poć u čele.
Od ditinstva ima čele, odma su iza konobe, tako da ih može često
obahodit. Kako on kaže:"Ako ćeš da ti dadu meda moraš stalno oko
njih." Voli ih i nikad se ne juti kad ga ispecaju. Svake godine, u
jematvi, dide mene i brata vozi u Daciji, u kašunu, a mi guštamo. U
vrime maslina najdraže mi je ka idemo u Viter. Skačemo s međe na
među, a Donja Banda, Kuna i Kriva Dolina, sve mi je ko na dlanu.
Ako ogladnimo, dide uvik ima mandarine u špagu. Navečer se
skupimo u toplon kužini i zaigramo briškulu. Meni je najlipše kad
dođen u moga dida.
Ivana Bogdan, 6.a OŠ Orebić
DOBROTVORI
br 50 Zvona Delorite
Višnja Romazinović - Ljubica Jugović - Ivan Sarić đakon - Jelka Krističević Neda Žitković - Goranka Šepić - Ane Daničić - Žana V.Violić - Vinarija Kuna Telma i Tonko Meštrović - kasica u Deloriti - B.Špaleta - Lucija Palihnić Mario Vodopić - Bosiljka Bjelančić - N.N.Potomje - Ante Žužul – NikoBura kasica u Matici - Nikola Bobanović - Franica Sinković - Marija Jurović - Mala
braća - FSR Lapad - o.M.Matošević - Nada Pećarević - Ivica Vranješ - Škurla
Marija - Veselka Cvitanović - Anto Bubrig - Pavle Andričević - Vedran
Kiriđija – Mato Violić Matuško – Nevenka Stanković - Marija Ruvo - Nada
Šestanović - Srećka Drakulić - OPG Antunović Kuna
Na blagdan Gospe Delorite 10.svibnja poslijepodnevna sv.misa bit će
namjenjena za dobrotvore samostana i lista Zvona Delorite.Od srca hvala
Uredništvo.
62
Sadržaj:
Korizma, Uskrs, Sv.Potvrda, Delorita
Zahvala
Maslina
„Pozitivno“ i u Kuni
Duhovna obnova u Prižbi
Bog nam piše
Obnova crkve Gospe od milosrđa
Prijatelju kojeg čekam
Sjećanja, II dio
Unutra
Vremeplov
Sud u Kuni
Pismo jedne majke
Dubrovački parac u središtu Unije
8 stvari koje možemo naučiti od bl. Ivana Pavla II
U domu za stare ljude
Dar
Pelješka Delorita
Dar ljubavi – Kristovo tijelo
Sjećanje na voljenu kumu
Album kunovske župe
Prvi svjetski rat
Iz Oskorušna
Žuka-brnistra, cvijet truda i ljubavi
Starica
Vijesti iz Kune
Kako je pokrenut list
Otkup vina na Župi
Uz 50. broj zvona
Sarajevo vidimo se opet
Torta od jabuka
Šale
Škola („San“, „Dijagnoza“, „Noćni ribolov“, „Moj dide“)
Dobrotvori
63
1
3
6
8
11
12
14
16
17
20
21
24
26
28
29
29
31
33
34
35
36
37
40
41
43
44
45
47
54
55
53
57
59
52
GLASILO ŽUPE UZNESENJA MARIJINA
20243 Kuna - tel/fax 020 742033
Predstojnik (gvardijan) fra Josip Vidas 099 5902251
fra Vito Smoljan 099 6975025
www.ofm-sv-jeronim.hr
Urednički odbor
Fra Josip Vidas
Nina Vodopić
Fotografije
Neven Fazinić
Tehnička obrada
Marina i Roko Palihnić
Izdaje
Župni ured Kuna – Pelješac
Tisak
topgrafika, Velika Gorica
Za internu upotrebu, izlazi povremeno
******************************************
Ispravak: Greškom je pod slikom M.C.Medovića u br. 50 napisan
krivi podatak. Trebalo je pisati: Rođenje Isusovo, M.C. Medović,
Vrboska, otok Hvar.
Ispričavamo se i molimo da uvažite ovaj ispravak
64
uredništvo
Šumski sljez - malva sylvestris L.
Glasilo župe Uznesenja Marijina
20243 Kuna - tel./fax 020/742 033
Izdaje: Župni ured Kuna - Pelješac
Tisak: top grafika, Velika Gorica
Za internu uporabu, izlazi povremeno

Download Report