Intervju objavljen u tjedniku GLOBUS – 27. kolovoz 2014.g. Dr.sc Ivan Lovrinović, redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Na Ekonomskom fakultetu se već 25 godina bavi područjem monetarne politike, međunarodnih financija i financijskih tržišta. Uskoro, u studenom, izlazi njegova nova knjiga “Globalne financije” u kojoj je obradio sve najvažnije probleme međunarodne ekonomije i financija, a deviznom tečaju, tržištu i uprvaljanju valutnim rizikom posvetio je polovicu knjige zbog, kako kaže, nedovoljnog znanja i čestih manipulacija na ovom području u hrvatskoj javnosti. U njoj će se moći naći objašnjenja i odgovori na najvažnije probleme globalizacije, odnose između SAD-EU i Kine, kao i o problemima malih otvorenih ekonomija i financijskim krizama. 1. U kakvom je ekonomskom stanju Hrvatska danas? Odgovor: Ekonomsko stanje u Hrvatskoj je za mene nažalost onakvo kako sam i očekivao i najavljivao još prije 10 godina, a posebice kada je nastupila recesija. Moji stavovi, izjave i prognoze mogu se lako provjeriti na Googleu. Stanje je vrlo teško i nemam namjeru natjecati se s nekim ekonomistima u procjeni kada će nastupiti bankrot. Takvi su i sami bili najvažniji savjetnici u nekoliko vlada, a mene i neke druge ekonomiste koji slično mislimo tada su nazivali katastrofičarima. Kako se vremena i ljudi mijenjaju? Podaci u ekonomiji mogu se različito tumačiti ovisno o tome jeste li nezavisni, kakav vam je sustav vrijednosti i koju ekonomsku doktrinu zastupate. Javnost se sistematski i kontinuirano npr. bombardira podacima i zaključcima da je sektor države najveći krivac za sadašnje stanje, a to nije istina. Međutim, gledano ideološko-politički neoliberalnim ekonomistima je jako stalo da za sve optužuju državu kako bi je na kraju protjerali iz svega i time ostvarili konačno ideju o apsolutno slobodnom tržištu koje kao takvo nigdje ne postoji. Država im smeta, jer je ona ipak jedina organizirana institucija, ili bi takvom trebala biti. Udio države u vanjskom dugu Hrvatske je, na primjer, najmanji u odnosu na poduzeća i stanovništvo, i ona bi iz svojih deviznih rezervi mogla ga teoretski sutra otplatiti u cijelosti. No, to nije potrebno i ona može uredno servisirati svoj dio, a po potrebi 2-4 milijarde eura aktivirati ako baš bude u problemima ili odmah za toliko smanjiti vanjski dug. To se ne čini nego se i dalje skupo zadužuje Hrvatsku. Problem vanjskog duga Hrvatske je prije svega problem stranih (naših) banaka, leasing društava i privatnih kompanija s kojima država nema ništa, No, na ovaj prijedlog odmah bi digli galamu dežurni i institucionalizirani ekonomisti zaduženi za očuvanje svekolike ekonomske stabilnosti i borbu protiv “opasnih” ekonomskih ideja. Nadalje, javni dug Hrvatske jest porastao i skoro dostigao kriterij iz Maastrichta, ali to nije opasno. Jedna superrazvijena Njemačka ima javni dug 82%, Japan 230% itd. Pravo je pitanje za koje svrhe se država zadužuje? Dakle, ni to nije ključni problem, iako sam rekao da je važan. Još ima prostora za financiranje isključivo opravdanih velikih državnih investicija. 2. Što bi trebalo učiniti s javnim dugom? Odgovor: Treba izvršiti njegovo refinanciranje, što znači da se u mjeri u kojoj je to moguće izvrši zamjena skupih kredita jeftinijim. To bi imalo pozitivan učinak od oko 5 milijardi kuna, čime bi Hrvatska u kratkom roku izašla iz procedure prekomjernog deficita i time bi se otvorio novi manevarski prostor za druge poteze ekonomske politike. Moram naglasiti da se pri koncipiranju nove ekonomske politike mora voditi računa o ograničenjima koja dolaze na temelju članstva u EU. 3. Često se SDP i HDZ međusobno optužuju po pitanju: tko je više zadužio Hrvatsku, odnosno tko je više povećao javni dug? Kratka anliza koju sam napravio pokazala je da su obje stranke podjednako zadužile Hrvatsku. Ako uzmemo u razmatranje razdoblje od 2000-2014.g. tada su HDZ-ove vlade (Valentić, Mateša,Sanader i Kosor) povećali u osam godina javni dug za 90 milijardi kuna, a SDP-ove vlade (Račan i Milanović) u šest i pol godina za 82 milijarde kuna. Pri tome treba ipak naglasiti da SDP vjerojatno ima još godinu i pol mandata i da stignu još stvoriti duga. Pored toga u statistici nije evidentiran dug koji je napravio Slavko Linić (SDP) emisijom obvezica u SAD od 1,5 milijardi dolara (oko 10 mlrd kuna). Ako to uzmemo u obzir kao i činjenicu da još nije kraj mandata, tada SDP neslavno vodi u zaduživanju države. BDP je od početka recesije koja već traje pet godina pao kumulativno otprilike 15%, što znači da je porasla nezaposlenost, pali prihodi proračuna, porasla neizvjesnost u svim segmentima gospodarstva i društva, banke se prociklično ponašaju, stanovništvo se okrenuko štednji uz sve manju potrošnju. Kratko rečeno, gospodarski sustav se naprosto “ukočio”. Ta ukočenost se već osjeti na svakom mjestu među ljudima. Po prvi put osjećam šutnju i povlaćenje ljudi u sebe, a to je znak da je slijedeća reakcija izbacivanje svega toga iz sebe.. 4. Jesu li država i njen javni dug uistinu najvažniji pokretaći svega zla u Hrvatskoj? Ono što je najopasniji problem koji nitko ne spominje, a kamoli da o tome detaljnije govori, jesu privatni dugovi u Hrvatskoj. Tako su sektori stanovništva i poduzeća zaključno s travnjem ove godine dugovali bankama 234 mlrd kuna. Usput rečeno, stanovništvo je svoj ukupni dug prema bankama od od 24 mlrd kuna 2000.g. povećalo na 126 mlrd kuna, dakle za 102 mlrd kuna. Poduzeća su u istom razdoblju povećala svoj dug sa 32 na 108 mlrd kuna (za 76 mlrd kuna), a država sa 4 na 32 mlrd kuna. Oko 70% svih tih kredita odobreno je uz valutnu klauzulu pa je tako čitav sustav planski pripremljen da se ne smije dirati devizni tečaj. Na temelju ovih podataka lako je zaključiti tko su bili generatori zaduživanja. HNB je to sve gledao sa strane, a sada se distancira od toga. Pošto recesija, bolje rečeno depresija, predugo traje građani sve teže otplaćuju svoje kredite, njih 300 tisuća je pod raznim ovrhama. Poduzeća su također u teškoj situaciji zbog pada prihoda, velike nelikvidnosti i pada investicija. Na razini čitavog bankarstva svaki treći kredit je postao nenaplativ. Kraće rečeno, hrvatsko gospodarstvo se nalazi u situaciji dugovno-deflatornog jaza koji je prvi uočio američki ekonomist Irwing Fisher 30-tih godina prošloga stoljeća. Svi subjekti se razdužuju jer se žele riješiti svojih dugova zbog straha od neizvjesnosti pa u tu svrhu prodaju i druge dijelove imovine zbog čega dolazi do pada cijena, odnosno deflacije. Ta dugovno-deflatorna spirala će se dalje vrtjeti kao svrdlo prema dnu jer se ne poduzimaju nužne protuciklične mjere ekonomske politike. 4. No, ipak se stječe dojam da se država povećano i ubrzano zadužuje? U pravu ste. Država je u svim kreditima banaka 2000.g. sudjelovala sa oko 8% (18 mlrd kuna), a taj je iznos duga početkom ove godine dostigao oko 16% svih kredita banaka (44 mlrd kuna). Taj ritam je neodrživ i državu vodi ubrzano i izravno u bankrot jer neće moći izdržati teret kamata zbog recesije i općeg pada prihoda. Pored toga, ti krediti banaka, kako sam već rekao su preskupi u eri depresije. Država ima mogućnosti jeftinijeg zaduživanja i ti modaliteti su mi poznati. Bankama je to u proteklih pet godina postao sve važniji izvor prihoda i zarade jer su krediti poduzećima stagnirali a stanovništvu pali. Građani su dugove po kreditima banaka za kupnju automobile smanjili od 6,8 mlrd kuna krajem 2010.g. na samo 1,8 mlrd kuna. No, vratimo se državi. Druga stvar je još opasnija, a ta je da visok dug države prema bankama proizvodi sindrom njene ovisnosti i poslušnosti. Sjetimo se one narodne, da je ruka koja prima uvijek ispod ruke koja daje. Kako će takva država stati na stranu npr. udruge “Franak”? 5. Kako možete okvalificirati postojeću ekonomsku politiku? Najprije treba reći, a to stalno ističem godinama, da su sve vlade i HDZ-ove i SDP-ove od 1993.g. pa do danas provodile isti koncept ekonomske politike pa u tom smislu među njima nema ama baš nikakve razlike. Stabilnost tečaja kune i inflacije ostali su im glavni ciljevi, a za drugo ih nije briga. Nastupom recesije primjenjuje se pojačano neoklasična doktrina interne devalvacije, što znači smanjivanje plaća, produžavanje radnog vremena i vijeka, fiskalne restrikcije i prodaja državne imovine. Na taj način se može uspostaviti ravnoteža, ali na osjetno nižoj razini standarda što nitko ne želi. Takav recept nije nigdje uspio pa neće niti u Hrvatskoj. Dugoročno inzistiranje na njihovom konceptu stabilnosti upravo je dovelo Hrvatsku u zonu velike nestabilnosti. 6. Što bi bilo nužno promijeniti - koje su konkretne mjere koje bi mogle dovesti do bolje ekonomske situacije? Što treba učiniti da se konačno potakne gospodarski rast? Ekonomska politika koju zagovara skupina ekonomista kojoj pripadam svodi se na stimuliranje agregatne potražnje (potrošnje), investicija (javnih i privatnih) uz rasterećenje poduzetnika. Zahvati u restrukturiranju državnog proračuna i javne uprave jesu važni, ali nisu prioritetni jer se trebaju provoditi u dužem roku. Ključni segment zaokreta bila bi monetarna i kreditna politika HNB-a i komercijalnih banaka. Naime, monetarna politika ima jednu nedostižnu prednost u odnosu na fiskalnu politiku, a ta je da puno brže daje rezultate. U tom smislu trebalo bi značajno promijeniti ciljeve i ulogu HNB-a u rješavanju teške krize. HNB se do sada ponašao kao država u državi, aboliran od odgovornosti za krizu, onaj tko druge proziva i kojima po potrebi docira itd. Kraće rečeno, ona nije u funkciji razvoja hrvatskog gospodarstva i društva, uz značajan demokratski deficit u njenom poslovanju. Ona samo stvara iluziju prema javnosti da čuva stabilnost koje već odavno nema. Ako čuva stabilnost cijena zašto nije definirala u brojkama koja je to razina, kao što je učinila ECB i mnoge druge banke. Sutra ako bude inflacija 10% ona može izjaviti da se to smatra stabilnošću! Ili, kako gleda na opću stabilnost kada nenaplativi krediti banaka zabrinjavajuće brzo rastu? Njen posao je lagodan, služi samo kao mjenjačnica, kada koja banka propadne ona nije kriva, a za sve drugo optuživala je i optužuje pojedine vlade. U takvoj situaciji shvaćam da je pitanje izbora glavnog kuhara tamo bio važan problem. 7. Pa zašto to nisu do sada razne vlade nastojale promijeniti? Prije nego što nešto želite mijenjati morate znati što s tim želite napraviti i na koji način ćete to postići. Pošto nikoga do sada nije bilo u raznim vladama koji je to znao, HNB se jednostavno nametao kao nadređena institucija svemu. Pokušavao sam proteklih 10 godina raznim ministrima to objasniti, ali oni očito nisu shvatili važnost toga i nisu imali kapaciteta da se nose u sofisticiranim razgovorima o temama iz područja središnjeg bankarstva i monetarne politike. Pogledajte npr. premijera Milanovića i njegov odnos prema HNB-u i monetarnoj politici. Pošto je on pravnik očito su ga dobro i sistematično napunili strahovima koje bi donijele promjene za koje se ja zalažem, pa se on u javnosti tako i postavlja da svaki zahtjev za promjenu monetarne politike naziva “igranjem vatrom”. Naravno, vatrom se ne smiju igrati djeca ili oni koji nisu u tome vješti, ali to ne znači da se vatre moramo odreći, jer bez nje ne možemo. On se okrenuo kao i HDZ-ovi prethodni premijeri iscrpljujućem preslagivanju proračuna, koji jest bitan, ali nije najvažniji u rješavanju krize. Čudno je kako se na svim pdoručjima Hrvatska značajno približila politikama Eurozone i EU a u području monetarne politike nikako. Tamo je monetarna politika glavna poluga ekonomske politike. 8. Možete li biti jasniji o tome što bi trebalo napraviti na području monetarne i kreditne politike? Iz ekonomske teorije je poznato da se recesija može riješiti protucikličnim djelovanjem, odnosno instrumentima ekonomske politike koji će potaknuti potražnju, investicije, a potom proizvodnju, zapošljavanje i rast BDP-a. Taj se proces može pokrenuti iz sfere fiskalne ili monetarne politike, pri čemu bih se ja oslonio na ovu drugu. U tome ključnu ulogu ima središnja banka koja tada treba sniziti kamatne stope kako bi pojeftinila investicije i kreditiranje potrošnje. Pogledajte kako su skupi naši krediti u odnosu na druge zemlje članice EU. To izravno pogoršava našu konkurentnost. Snižavanje kamatnih stopa destimuliralo bi i štednju. Smatram da HNB treba uspostaviti tzv. kanal kamatne stope, što znači definirati jednu referentnu kamatnu stopu na koju će se oslanjati čitavo gospodarstvo. Uz takvu referentnu kamatnu stopu HNB bi mogla odobravati kredite bankama. Ta kamatna stopa ne bi smjela biti viša od 1% kako bi na kraju poduzeća koja su sposobna mogla dobiti kredite uz najviše 2% (marža 100%). Ovakva mjera traži promjenu ciljeva monetarne politike pa bi se trebao uvesti novi ključni cilj, a to je ciljanje inflacije koja bi se morala jasno brojčano definirati. 9. Neki bi Vam prigovorili da novca već ima i previše u bankama, ali nema dobrih projekata? To je je već otrcana fraza. Naravno da novca ima, ali skupog. Banke su od kraja 2010.g. do danas svoje depozite kod HNB-a povećale za 10 mlrd kuna, što znači da se on povlači iz optjecaja, a to povećava nelikvidnost i pojačava recesijske pritiske. Kada se u jednoj maloj zemlji u tako kratkom roku iz gospodastva isiše 10 mlrd kuna onda je potpuno jasno da će nastupiti grč koji će ga paralizirati. Banke se boje rizika i to razumijem, jer one same ne mogu probiti zid nepovjerenja, negativnih očekivanja i loše ekonomske politike. 10. Ne znači li to da bi ekspanzivnijom monetarnom politikom došlo do porasta inflacije i ugrožavanja stabilnosti deviznog tečaja kune? Da bi se izbjegao valutni rizik kojemu su svi sektori opasno izloženi, prethodno je nužno sve kredite banaka uz valutnu klauzulu pretvoriti u kunske po početnom tečaju za švicarske franke (na dan ugovaranja kredita), a za eure također. Umjesto valutne klauzule treba uvesti indeksnu klauzulu, što znači da bi se bankama kao vjerovnicima njihove glavnice štitile vezivanjem za stopu inflacije. Tako bi se zaštitila kupovna moć glavnice i kamata što je bankama kao vjerovnicima najvažnije. Do toga će morati doći dragovoljno ili će se čitav sustav urušiti, a nismo daleko od toga. Naime, situacija ide u smjeru aktiviranja valutno induciranog kreditnog rizika, koji je kao takav sistemski, i njime se ne može upravljati. Ambijent za to postoji i pogoršava se jer je deficit bilance plaćanja kontinuiran, depresija predugo traje, nenaplativost kredita se povećava, ponuda deviza će se smanjivati itd. Ako se ne poduzme taj ključni početni potez, onda ćemo gledati jedan oblik reprize argentinskog slučaja iz 2001/2002.g. 11. Već su Vam prigovarali kritičari da biste tim potezom uništili banke? Nema govora o tome. Upravo suprotno, ja želim da se i one same spase jer sam pišući novu knjigu istražio slične slučajeve u drugim zemljama. U prvom poluvremenu im je izvrsno išlo, ali se u drugom slamao čitav bankovni sustav. Ja se ne zalažem za devalvaciju jer je za to već kasno i ona bi bila opasna. Riječ je o tome da se banke za potrebe kreditiranja poduzeća i građana trebaju početi zaduživati kod HNB-a, a ne novac uvoziti iz inozemstva čime stvaraju ogroman valutni rizik. Da bi sebe zaštitile od njega kao taoce drže čitavo gospodarstvo i sve nas zajedno. Ovdje je riječ o nužnosti snažne resuverenizacije monetarnog sustava Hrvatske koji je još jedina poluga koju možemo iskoristiti. Grčka, Portugal i još neke zemlje su to izgubile i pitanje je kada će se izvući iz krize. S druge strane, Mađarska je upravo napravila ovo o čemu pričam i stvorila temelj za novu ekonomsku paradigmu. 12. Stječe se dojam da Vi samo zagovarate monetarne intervencije? Ne, nikako. Potrebna nam je nova sinkronizirana i harmonizirana ekonomska politika. Dojam koji spominjete može se steći zbog toga što ja monetarnu politiku smatram početkom svih potrebnih promjena u gospodarstvu, jer su u njenim rukama dva najvažnija ključa za ispravljanje unutrašnje i vanjske neravnoteže u kojima se nalazi naše gospodarstvo, a to su kamatna stopa i devizni tečaj. Prethodno sam spomenuo brzinu djelovanja monetarne politike kao prednost uz dodatak da sve zemlje koje su iskusile recesiju nakon 2008.g. u prvi plan su također stavile monetarnu politiku. O fiskalnoj politici i javnom dugu sam rekao što mislim. Što se tiče realnog sektora i proizvodnje tu treba provoditi kontinuirano restrukturiranje. Politika prevelikog promoviranja oslanjanja na eurofondove je pogrešna. Što se tiče poljoprivrede tu treba osnovati agrobanku, pokrenuti novi model ekonomike malog zemljišnog posjeda uz razvoj modernog zadrugarstva koje je usitinu jedini odgovor na globalizaciju i premoć mltinacionalnih kompanija. To što je sve loše napravljeno na području poljoprivrede do sada je zastrašujuće. Seljake su najprije vabili “povoljnim” kreditima i obećavali uredan sustav da bi se potom oni ostavili nezaštićenima na brisanom prostoru banaka i značajno subvencionirane konkurencije iz EU. 13. Razumiju li uopće političari ovo o čemu Vi govorite? Pravo je pitanje tko je na političkoj sceni uopće svjestan ovoga o čemu ja pričam, a također i skupina ekonomista kojoj pripadam. Ovo što sam maloprije iznio a vezano je za novu monetarnu politiku, koja mora biti više suverena i nekonvencionalna, a to je samo dio ukupnog plana koji zbog kratkoće prostora ne mogu do kraja iznijeti. Naravno da za ovakve promjene treba imati prije svega znanje, moral, a potom i hrabrost. Zato mi je jasno zašto premijer Milanović bježi od ovoga kao vrag od tamjana. S druge strane oporba misli da je najvažnije doći na vlast pa će se problem nekako riješiti. To vrijeme i filozofija su prošli dok se moglo zaduživati vani. Kada bi najvažniji političari iz najveće oporbene stranke znali što ih sve čeka ukoliko nemaju prave stručnjake koji bi se beskompromisno uhvatili rješavanja ovih problema, bolje bi im bilo da već sada bježe glavom bez obzira. U Argentini su se u prijelomnim trenucima u 11 dana promijenila čak tri predsjednika države! Šokiran sam neshvaćanjem i ponašanjem sadašnjih političara iz vlasti i oporbe zbog neuočavanja i potiskivanja ovog problema. Pošto nemaju viziju i konkretne programe, onda idu na ono što svi znaju: steži, reži, otpuštaj, monetiziraj, prodaj ono što se ne bi trebalo prodati itd. No, vidite da su oni uvjereni da je to pravi put i način izlaska iz krize. Oni će ako treba sve prodati ne pitajući se za cijenu. Sjetimo se Croatia osiguranja, INE itd. Pojedini ministri u manjku znanja i sposobnosti svojom hiperaktivnošću nastoje kompenzirati svoje mane. Goethe je davno rekao da je najopasnije poduzetno neznanje, a toga danas ima dosta. Koliko im još godina treba da shvate da se samo oslanjanjem na fiskalnu politiku ne može riješiti depresija. 14. Je li riječ o manjku znanja...? U prosjeku su naši političari nedovoljno obrazovani, dominantno klijentelistički orijentirani i funkcioniraju kao aparatčici vođama svojih stranaka. Za takve hrvatski nobelovac Ivo Andrić, kaže na jednom jestu u romanu “Na Drini ćuprija” slijedeće: “U trenucima društvenih potresa i velikih neminovnih promjena obićno izbijaju upravo ovakvi ljudi naprijed, nezdravi ili nepotpuni, vode stvari naopako i stranputicom. U tome i jeste jedan od znakova poremećenih vremena”. 15. Vas se često spominje kao kandidata u Vladi stručnjaka, osobito HDZ-ovoj - ako pobijede na izborima. Bavite li se takvim razmišljanjima? Za program izlaska iz krize koji ja nudim nema hrabrosti ni SDP, a niti HDZ. I jedni i drugi su previše interesno vezani za određene strukture što onemogućava provođenje ovakve nove ekonomske politike. Oni su takve prijedloge uvijek smatrali opasnim, igranje vatrom itd. A ne shvaćaju da će se prava vatra tek rasplamsati. Pored toga, ja nisam ni s kim u HDZ-u kontaktirao, a kamoli razgovarao o mogućem angažmanu. SDP-u nema spasa pa nitko i ne želi gubiti vrijeme. Kada bi se čovjek i želio angažirati za dobrobit zemlje onda mora znati s kim će surađivati. Što se tiče HDZ-a vidimo da je tamo bilo svašta, da sadašnji predsjednik nije ni sam siguran u podršku svoga članstva jer izbjegava glasovanje po načelu jedan član jedan glas. Nadalje, premijer kojeg spominje Karamarko koji ne bi morao biti njihov član već stručnjak, morao bi slušati, ili bolje rečeno funkcionirati na daljinski. U HDZ-u sada postoje najmanje tri skupine ekonomista koje se ne mogu naći na istoj valnoj dužini, a Karamarko dodatno traži još nekoga izvana. Da je ta stranka demokratizirana i da je drugačija atmosfera čovjek bi ozbiljno i razmislio o angažmanu, jer je teška situacija u zemlji. 16. Država je objavila imovinu koju namjerava prodati. Vi ste govorili o potrebi da u tom slučaju treba raspisati referendum. Hoće li ovakva vrsta rasprodaje zaista napuniti državnu blagajnu? Mi smo druga država u Europskoj uniji po vrijednosti imovine koju posjeduje država. Značajan dio te imovine treba prodati kako se ne pregvorila u mrtvi kapital. Najvažnije dijelove nije trebalo i ne treba prodavati. Autoceste ne smiju biti predmet tzv. monetizacije, ali bi trebalo odmah nastaviti graditi Pelješki most i autocestu prema Dubrovniku i te projekte dati u koncesiju. Ako nitko neće u koncesiju onda ih država treba financirati. INA, HEP, Croatia osiguranje, Hrvatske šume i vode itd. ne bi smjele biti na prodaju. To ne znači da u njima ne smije biti privatnog udjela. Dapače, jer ni državi ne treba dopustiti da ima apsolutnu vlast u javnim poduzećima zbog, vrlo često, lošeg političkog menadžmenta koji se tamo u pravilu postavlja bez kriterija osim onih vezanih za političku podobnost. Prodaja značajnog dijela državne imovine ublažila bi, a ne riješila problem državnog proračuna, za čije je pravo ozdravljenje potreban stabilan i značajan gospodarski rast. 17. Koliko je ozbiljno očekivati da će ekonomiju pokrenuti strane investicije? Očekujete li da će u tom smislu biti ikakvih pomaka? To sada nije realno očekivati jer su strane kompanije svjesne stanja i rizika u Hrvatskoj. S druge strane, u Hrvatsku su od 1993.g. do danas strani investitori uložili oko 28 milijardi eura, marginalno u Greenfield projekte, a dominantno u već postojeće kompanije koje su dobro stajale. Dosadašnji učinak stranih investicija bio je negativan zbog rasta nezaposlenosti, vanjskog duga i pogoršanja strukture gospodarstva. Za rast stranih investicija treba promijeniti ambijent, regulative i jasno definirati područja investiranja. 18. Što nas čeka na jesen? Koje su prognoze realne? Obično se od jeseni u političkom smislu često očekuje da bude vruća. Ja sam već očekivao takve jeseni prethodnih godina, ali ništa od toga. Čeka nas ponovni rast nezaposlenosti, pad prihoda državnog proračuna, a time i pitanje likvidnosti države, te daljnje pogoršanje i ostalih najvažnijih ekonomskih indikatora. Hrvati očito imaju visok prag tolerancije i jaku šiju, a to nekad nije prednost. Hrvatskim građanima treba vratiti nadu, samopouzdanje i osmijeh na licu. Potrebno je ponovo probuditi Hrvatsku i pokrenuti je, jer je ovaj, vojnički rečeno rat, slabo vidljiv i sofisticiran za običnog čovjeka. Osim toga, hrvatska poduzeća se snažnije moraju okrenuti drugim tržištima, jer su se kao pijan plota okrenuli samo prema EU kojoj će iz godine u godinu moći manje prodavati jer je i tamo na sceni hiperprodukcija i smanjenje potrošnje. 19. Vidite li ikoga na domaćoj političkoj sceni tko je sposoban provesti ono što je nužno? Ako se to ne dogodi, što nam je alternativa? Zabrinut sam apatijom javnosti koja sve to skupa gleda umjesto da se aktivno postavi i skraćuje vijek trajanja nesposobnim vladama. I među nama znanstvenicima ima najviše šutnje, očekivanja da će to netko drugi riješiti. D. Alighieri je davno rekao da će oni koji vide i znaju, a ne govore i ne sudjeluju u promjenama lošega, završiti u najtamnijim dijelovima pakla. Katolička crkva je takav bijeg od stvarnosti nazvala grijehom struktura. Imamo u Hrvatskoj kvalitetne ljude koji mogu riješiti probleme u svim segmentima, ali su oni po strani zbog dugogodišnje negativne selekcije u politici koja spsobne, moralne i pametne ne treba. Kucnuo je čas da se okupimo, jer i ja shvaćam da dugogodišnji govori, izjave, polemike itd. ne rađaju plodom jer je jedino politika ta koja ti daje mandat da provodiš promjene i ono što znaš. Dakle, treba osvojiti ili sudjelovati u vlasti da bi se napravio zaokret. Naravno, govorim o novoj politici, novim ljudima, odnosno trećem putu za Hrvatsku, jer je on jedino pravo rješenje za Hrvatsku nakon dokazane nesposobnosti dviju najvećih stranaka u njihovom dosadašnjem vladanju. Svuda gdje pogledate je manji ili veći nered kojeg treba riješiti. To je moguće, postoje rješenja, stručnjaci i resursi. Ključ u rukama drži ona treća Hrvatska, a to su oni građani koji nisu do sada izlazili na izbore i tako omogućavali nastavak ovakvog nereda i krize. Oni se moraju pokrenuti i podržati treći put za Hrvatsku, odnosno i nama se treba desiti Miroslav Cerar. Ako se to slučajno ne desi, onda nam samo dragi Bog može pomoći.