Zvona Delorite V. Gospa 2012. God. XVI. Br. 47 Pročitajte.... Svet Franjo među nama .................. str. 5 Zašto godina vjere ................... str. 7 Iz maloga notesa s nadnevkom 28.8.1970. ........ str. 12 Radost Božića ... str. 14 In memoriam Maro Violić ....... str. 20 Galerija ............. str. 21 Vijesti iz Župe ... str. 29 Školske vijesti ... str. 42 Statistika .......... str. 47 Vjera koja hoće učiti Dolazi nam blagdan Božića i novi broj lista Delorite. Ne želim se zaustaviti ovim uvodnikom samo liepim čestitkama vjernicima nego bih volio upraviti jednu misao uzimajući u obzir kontekst našeg duhovnog stanja i slavlja koje je počelo u Crkvi. Mislim da nam ovom prilikom nije dopušteno o nečem drugom govorati osim o našoj življenoj vjeri. 11. listopada papa Benedikt XVI. sa svim pastirima crkve započeo je godinu vjere koja će potrajati do 23. studenoga 2013. Kroz ovo vrijeme, braćo i sestre, pozvani smo ozbiljno razmišljati kakav izgled ima naša vjera. Je li osobna, živa i djelatna, stalna, katolička itd. Znam da ne mogu u ovom uvodniku govoriti o svemu što je obuhvaća pa vam želim prikazati samo jedan njezin vid i želim uzeti jedan primjer od kojega možemo puno naučiti. Blažena Djevica Marija koja je primila u sebi Sina Božjega i predala ga svijetu, ona sigurno jest putokaz plodne vjere. Zato od nje možemo naučiti najvažnije stvari kako odgovoriti Bogu i kako se odnositi prema njemu svakog dana. Može nam biti primjer prave vjere. Ako iskreno gledamo, u njezinoj vjeri bit ćemo rasvjetljeni. Ja sam tek došao pred nekoliko mjeseci u Kuni, iako je to malo vremena da bih 1 stvorio pravu sliku o stanju vjernika, ipak sam imao priliku vidjeti koja vjera ‘vlada’ u ovoj župi. Dragi župljani, ja znam da vi vjerujete u Boga i to od davnina. Takva vjera je stvorila i tradiciju i razne vjerske običaje do kojih puno držite. Vidio sam isto tako da ste privrženi svetim misama za duše pokojnih čime ih pomažete da se što prije s Bogom sjedine u vječnom zivotu. Držite puno i do svetačkih slavlja u pojedinim crkvama: sakramente krštenja, pričesti i krizme primaju gotovo svi članovi naše zajednice. Uza sve to crkva je nedeljom slabo posjećena. Zbog čega? Upravo vam o tome želim govoriti. U ovoj našoj župi ne postoji vjera koja želi rasti. Obrćemo se se samo na ono što je bilo. Već sam nebrojeno puta čuo: „Ovako smo uvijek radili.” Sada vam želim ponuditi malo riječi evanđelja po kojima želim prikazati u osobi Majke Božje što znači ili kako izgleda jedna druga vrst vjere, ona koja raste neprestano, koja zrije, koja ne poznaje fosilizaciju, jer kad se to događa, onda smo mrtvi i prenosimo mlađim pokoljenjima mrtvo slovo, a ne duh života. Marijina vjera je ona koja surađuje s planom spasenja Božjega. Bogu kaže „da” na jedan konkretan plan kojeg Bog prikazuje pred njom: Bog ima nakanu spasiti svijet šaljući svoga Sina jedinorođenca i od nje očekuje odgovor da se to može ostvariti. Marija to prihvaća, Sin se Božji utjelovljuje i djeluje spasonosno nad svim ljudima dobre volje. Ali ne želim o tome govoriti, nego o jednoj drugoj temi koja slijedi ovu. Ona koja je rekla „Da” njegovoj svetoj volji, ta ista osoba je kadra i spremna učiti. Mariju možemo uzeti kao model vjere ne samo zato što ispovijeda, kao i mi na dan krštenja kad kažemo, „Vjerujem”, nego kao i onu koja napreduje u hodu vjere. Ona raste i razvija se u vjeri. Iako je bila puna milosti njoj ipak nije bilo sve jasno od početka. I ona mora biti uvijek u školi Riječi da bi bila neprestano rasvjetljena i da bi razumijela uvijek i sve više. Kad je 2 Isus odgovorio svojim roditeljima zar niste znali da mi je biti u kući Oca svojega, Evanđelje i za Mariju kaže „ali oni nisu razumjeli što im htjede kazati” (Lk 2,50). I Blažena Djevica Marija je trebala tražiti razjašnjenja: „Kako će se to dogoditi?” Ona, iako je posebno izabrana, blažena među ženama, ne zna sve. Nije joj bio objavljen cijeli Božji plan. Bit će joj pojašnjeno dan za danom sve dok bude dostigla puninu. Ona to prihvaća u svoj poniznosti zato i traži od Boga:” Gospodine, ti to hoćeš od mene ali, kako će se to dogoditi?” Vidite koja je to otvorenost onom što Bog kaže i planira. Njezina je vjera jedna vjera koja hoće učiti. Što želim kazati ovim Marijinim primjerom? Želim reći da se bojim jedne vjere koja nije u napredovanju; koja već zna sve; koja prije ili kasnije završava u beživotnu tradiciju i običaju. Nije to što Bog hoće od nas. Vjera je život. Marijina vjera jest vjera koja se povjerava Bogu koja čini sve što je potrebno da može ući u njegov život. To je vjera u hodu. Nikada ne stoji statična nego objavljuje uvijek i sve dublje osobu i poruku Sina Božjega. Želim vam dakle u ovoj Godini Vjere da se svim srcem prepustite Bogu kao učenici koji osjećaju potrebu za napredovanjem do savršenog ostvarenja planova Božjih, razumjevajući upravo po vjeri da ono što on hoće, to je naše dobro i vrijedi sve svoje životne sposobnosti upraviti tome cilju. Neka vam je plodna vjera. Župnik P. Prela Gjurashaj 3 PISMO UREDNICE Radujemo se u Gospodinu! On nam se rodio, mi to u miru slavimo. On je to želio da budemo ljudi dobre volje i mir oko sebe širimo. Naš list vam donosi pregršt novosti iz naše župe kako to već više godina činimo. Veseli nas podrška svih naših čitatelja, dobrotvora, a posebno smo zahvalni našem novom župniku i gvardijanu koji žele da se nastavi rad što su podržavali i njihovi predhodnici. Ne dajte da vas govor o krizi i krizne situacije obeshrabre. Gledajući kroz povijest ništa to nije novo, samo je novost ta to mi moramo proživljavati. Jesmo li mi kršćani tj oni koji Kristu vjeruju rođenom u štali, raspetom na križu. Tko hoće ići za mnom neka uzme križ svoj!!! To su riječi Onoga čija su vremena i vijekovi. A mi VJERUJEMO! VAŠA UREDNICA Blagoslovljen Božić i novu 2013. želi vam Uredništvo 4 Sveti Franjo među nama 5 800 GODINA DOLASKA SV. FRANJE NA HRVATSKO TLO Zahvaljujući Gospodinu po zagovoru sv. oca Franje naše bratstvo iz Orebića u sunčano jutro 6.XI. krenulo je u Split prisustvovati velikom događaju za sve redove sv. Franje i sve simpatizere tog serafskog sveca. U crkvu sv. Franje pristigli smo pri sam kraj bdijenja pred izloženim Presvetim pred kojim su prethodnu noć probdjele redovničke zajednice sa područja grada Splita. Nakon blagoslova uslijedila je procesija od samostana sv. Franje na obali do Sustjepana, gdje je služena sveta misa. Misno slavlje, uz asistenciju mnogih svećenika, vodio je biskup splitsko-makarski Marin Barišić. On je u svojoj propovjedi naglasio kako je naš sveti otac Franjo želio otplovit u Siriju, ali „brat“ vjetar okrenuo je smjer i naš svetac došao je upravo u Hrvatsku. O njegovom velikom utjecaju svjedoče brojni samostani koji su osnovani tijekom njegova boravka u Hrvatskoj. Nakon misnog slavlja mladi su održali prigodni program, a zatim je bio organiziran ručak na prekrasnom Sustjepanskom suncu. Veličanstveno je bilo vidjeti na jednom mjestu toliko mladih, časnih sestara, svećenika, brače i sestara iz cijele Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ispunjeni Božjim Duhom vratili smo se svojim kućama sa snažnom željom da budemo evanđeoski poslužitelji u svijetu oko nas, onako kako nas je podučio naš sv. Franjo: IZ EVANĐELJA U ŽIVOT, IZ ŽIVOTA U EVANĐELJE Mira Orlić 6 Iz Papine propovijedi pri otvaranju Godine vjere ZAŠTO GODINA VJERE? U ovim je desetljećima uzela maha duhovno 'opustošenje' Nije zbog obljetnice Godina vjere je započela na 50-godišnjicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila. Papa je svoju homiliju izrekao pred biskupima sakupljenim na Sinodi o „Novoj Evangellizaciji”. Pozdravio je Njegovu Svetost carigradskog patrijarha Bartolomeja I., canterburyjskog nadbiskupa Romana Williamsa, patrijarhe i nadbiskupe istočnih katoličkih Crkava i predsjednike biskupskih konferencija. Ako Crkva danas predlaže novu Godinu vjere i novu evangelizaciju, rekao je papa, to nije zato da obilježi jednu obljetnicu, već zato što za tim postoji potreba, još i više no prije pedeset godina! A odgovor koji treba dati na tu potrebu isti je onaj koji su dali pape i koncilski oci i koji je sadržan u njihovim dokumentima. Praznina se raširila posvuda U ovim je desetljećima, nastavio je Papa, uzela maha duhovno 'opustošenje'. Što bi značio život, svijet bez Boga, u doba Koncila se moglo znati već iz nekih tragičnih stranica povijesti, ali danas to nažalost vidimo svakoga dana oko nas. Praznina se raširila posvuda. Ali upravo polazeći od iskustva te pustinje, od te praznine možemo iznova otkriti radost vjerovanja, njezinu bitnu važnost za nas muškarce i žene. U pustinji se iznova otkriva vrijednost onoga što je bitno za život; tako u suvremenom svijetu postoje nebrojeni znaci, često izraženi na implicitan ili negativan način, žeđi za Bogom, posljednjim smislom života. A u pustinji postoji potreba prije svega za ljudima vjere koji, samim svojim živo7 tom, pokazuju put prema Obećanoj zemlji i tako održavaju budnom nadu. Življena vjera otvara srce Božjoj milosti koja oslobađa od pesimizma. Danas više no ikada evangelizirati znači svjedočiti jedan novi, od Boga preobražen život i tako pokazati put, rekao je Papa predstavivši slikovito Godinu vjere kao putovanje u pustinjama suvremenog svijeta na koje treba ponijeti samo ono osnovno: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni novca, ni dvije haljine – kao što kaže Gospodin apostolima šaljući ih u misiju – već Evanđelje i vjeru Crkve, koje su dokumenti Drugog vatikanskog koncila svijetli izraz, jednako kao što je to i Katekizam Katoličke Crkve, objavljen prije dvadeset godina. Neka Djevica Marija sja uvijek kao zvijezda na putu nove evangelizacije. Neka nam pomogne provoditi u djelo poticaj apostola Pavla: 'Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu!'. (IKA) ŽELIM Nedavno su mi rekli da odrastem,a ja ne želim odrasti. Želim ostati dijete s čistom dobrotom u srcu i duši. Ne želim znati za pohlepu, zlo. Hoću poput djeteta bez straha nesigurnim korakom krenuti u nečije raširene ruke i uvijek dobiti osmijeh.I bar danas iskreno vjerovati da sam Njegovo dijete, da je nekome stalo do mene. Misliti da su ljudi dobri, da će ti obrisati suze, poljubiti ranu i da će bol proći. Bar na Božić budimo svi Njegova djeca jer On nas je učio da činimo dobro i da pomognemo. Učinimo ovaj svijet ljepšim i boljim mjestom. Sretan vam Božić svima i uljepšajte ga jedni drugima. Marina Borovina 8 BOG NAM PIŠE Biblija <Knjiga nad knjigama> prepuna je Božjih poruka za našu radost. Evanđelje znači <Radostna vijest> ali i prije nego se Isus u Betlehemu rodio Njega se očekivalo.Znalo se da će on biti radost potlačenima i obećani Spasitelj. Najveći prorok Starog Zavjeta Izaija u svojim proročanstvima piše o Isusovom dolasku kao radosti za sav narod.Njegove riječi i za nas su utjeha,dolazak Isusa naša je radost. Ojačajmo svoju vjeru u njegovo Božanstvo, to nam On želi svojim rođenjem poručiti. Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji navješćuje mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći Sionu: Bog tvoj Kraljuje ! Čuj, glas ti podižu stražari, zajedno se raduju, jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća Gospodin. Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem. Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega ! Izaija 51,7-10 9 Moramo li sve znati i razumijeti, trebamo li vjerovati? Niti znamo niti možemo sve znati i razumijeti, pogotovo ući u misterij naše kršćanske vjere. Ovdje smo pozvani povjeriti se Božjoj milosti – ufati se, moliti se. Je li to teško ako znamo da doista nismo gospodari ni sebe niti ičega drugog? Trenutno nam zablista, pa onda opet pomrači, a kako nam je u nutrini duše, gdje samo mi možemo zaviriti? Lijepo je uživati u prostranstvima koja ukrašava Bog. Još je ljepše putovati tamo gdje On boravi, ali gdje je to? Moramo li otići s ovoga svijeta da bismo Mu se pridružili? Ne, nikako ne! Naučimo se zadržati Boga. Čim se javi, nemojmo Ga otjerati. Sporo se ili nikako ne odazivamo na ljepotu kada nam sine, a zapravo bismo se trebali brzo uhvatiti za tu slamku spasa – kako u drugim stvarima, još više u ovoj, darovanoj nam Božjoj ljubavi. Morali bismo se razvijati, pružiti dom toj ljepoti, ugostiti je na najbolji mogući način. Ali, hoće li sinuti svakom od nas? Hoće, samo treba to čuti, ne prezreti i dati prednost toj niti koja budi u nama tu, možda najjaču želju za najuzvišenijim – biti voljen i sretan, a nitko ne može voljeti kao Bog čisto, postojano, u čežnji za svojim stvorenjem. Jednom je i Mariji sinulo, no ona se nije pitala je li to istina, nego je rekla – da. Da je značilo – hoću roditi Božjeg Sina. To je nešto najljepše što je ikada mogla čuti. Zašto bi odbila, zbog toga što nije sigurna da je to istina? Treba li dati priliku nadi, jer nadati se jedino i možemo? Marija je prihvatila i tek onda je slijedio niz događaja. Odbijanjem, ne bi se imala čemu nadati. Pristanimo i mi na suradnju. Znamo da u svemu moramo surađivati – davati i dobivati. Jedno bez drugog ne može. 10 Ništa tako lako ne padne na dlan. Možda se kome nešto i posreći, ali s Bogom nije tako. On je ¨zahtjevan¨, ide do središta srca, želi ga potpuno posjedovati. Nagradu sigurno očekujemo, pa ako Mu uspijemo otvoriti srce, tek ćemo onda shvatiti da je to i jedino što želimo. Otvorimo srce i ne zatvarajmo ga nikada. Neka to ne bude samo na Božić, kada imamo simpatije prema djetetu Isusu. Nemojmo slaviti tako veliki dan bučnim i sporednim razgovorima, gozbama na kojima Isus ostaje sam i prestrašen, pritisnut željom da slavi s nama. Slavlje kakvo mi oblikujemo Isusa boli. Ne drhti Isus na slamici od hladnoće, već od naše samodostatnosti. Promijenimo konačno stil slavlja od bučnosti u skrušenost, od nehaja za tu veliku istinu koju smo poklopili običajem pa ostadosmo netaknuta srca čekajući sljedeću godinu, koja bi cijela trebala biti priprava kako pristupiti tom izgubljenom dijelu našeg života, Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Isuse i Marijo, Vi nikada ne zatvarate vrata, ali mi slabo dolazimo. Oprostite nam što smo samo nazočni, ali ne i otvoreni da Vas susretnemo. Vaše je srce toplo jer ga grije ljubav – oživljana duhom Oca nebeskog – Duhom vječnim, vječitim Trojstvom, koje žudi zajedništvo s nama – ljepotom koju stvori. Klanjamo Ti se, Bože, nikada do kraja svjesni Tvoje veličanstvenosti, iako prožeti iskrom povezanosti s Tobom, koju samo Ti možeš potaknuti da bukne. Oprosti nam naše nepovjerenje, podari nam meko srce koje ne traži razlog kako bi ostalo toplo i sućutno, već postojano da Te može častiti jedino tim darom, biti za Tebe. Amen. Sretan vam Božić i neka se nastani u nama. Nada Vranješ 11 Iz maloga notesa s nadnevkom 28.8.1970. (s ispuštenim opisom mjesta: na istaknutoj hridi tek malo ponad Delorite) Susret sa starim znancem. 1 Prijatelj moj iz onih blaženih, sretnih, malih djetinjskih dana: Kras mu je ime, a znači Krš (može za prezime). Oštar, ćuperast, siromašan a gostoljubiv vazda da ponudi umornom putniku na ognjenoj žegi najugodniju hladovinu u sjeni osamljena duba. Kako li sada dok sjediš na vapnenjačkoj međi – pola od stanca kamena, pola od kamenica i razobličena kamenja znalački složena – kako ugodno burin rashlađuje! Pa da se to ne zove kraška gostoljubljivost? Čak ako ni jedna gustijerna nije na dohvat oka, a od žeđi izgubljeni istražitelj-planinar (brežuljkastopatuljastog formata) skapava, skrivena škrapa (gđa Sirotica) napojivši kosove i ostale svoje letočasnike spasit će mu život suzama svojih u vapnenačkim koritima skrivenih „gorskih očiju”. I tako, Gospo moja blažena, moj prvi susret bi u radosti koju znade ponuditi samo oskudica – odsutnost suvišnih briga. Ostaje i tad postaje on Jedini: koji gladne napunja dobrima. Gospodar radosti moje! Delorita! Nigra sed formosa! - Crna sam ali lijepa (Pj 1,5). iz moga notesa lipanj 71. ‘slučajna’ podudarnost s hrv. proljećem 71! posve slučajno se nakon Delorite zatekoh na Zboru hrv.studenata u Zg meditacija kronološki prethodi susretu 1 nakon toliko godišta ili poslije „mnogaja ljeta“… 12 Misterij Ljubavi Usitnjena, udrobljena, mozaična unutar povijesnoga i kozmičnog zbivanja. Ipak: Pokretač svega! Pokretač, inicijator, animator, dinamis i aktivitet svega. Misterij Zloga, zakrinkanost i poplavljenost Ohologa, proširenost i otvorenu razlivenost Bahatoga nadigrava, svladava (nenametljiva, neotkrivena skrovitost, nesavladiva nezaustavljivost kamenčića nesagledivog mozaika) kamen dinamične Ljubavi. Kamen ugaoni - Stijena spoticaja! Znak osporavani! Ljubav sve stavlja u pitanje (?) - da bi sve pokrenula. U kojem pravcu? - preko ponora i tamnih bezdana - preko jazova i mutnih voda - preko procjepa i crnih ponornica Ljubav mostove baca Ljubav obale spaja............. Ljubav razdvojeno povezuje....... Ljubav ponore natkriljuje....... Ljubav sve procjepe nadvisuje. Ljubav je Summus Pontifex.... jedini Most (ograditelj) između Boga i Čovjeka *** Rđa ždere, glođe, grize. Nagriza polako, uništava trajno, skončava brzo. Rđa nezadovoljstva, mrmljanja, ogovaranja... Ždere čovjeka, kosti mu glođe, meso zdravo nagriza, kose čupa. Mržnja. *** 13 Ljubav lijek pruža. Ranu zacjeljuje. Bol blaži. Tkivo u raspadanju obnavlja. Kosti nanovo mesom zaodjeva. Ljubav je lijek, ulje na otvorenu ranu, preporođenje čovjeku bolniku na izdisaju. Oživljavateljica kostiju sasušenih. Pokretač nepokretnih...................................... nadahnitelj malaksalih..................... motor sustalih............... Ljubav sve-moć(na) Procjep između sadašnjeg što jesam (prema uvijek nazočnom što još nisam) i budućeg što postati (trebao bih) premošćuje najpoželjnjijim imperativom: Ama - et fac quod vis! Ljubi! - i bit ćeš ono što (sada) nisi. Ljubi! - ti koji nisi postat ćeš slika onoga koji Jest - Ljubav sve-moguća.............. sve-pokretačka......... Samo je jedno potrebno: Ljubav! Samo jedno je potrebno: sve i u svemu – svima Krist. (2.08.98. datum samo zadnje rečenice, slučajna pozicija uz rijeku ponornicu, tik do pobjedničkog izvora nakon kraškog poniranja) Fra Vito Smoljan RADOST BOŽIĆA Ni jedan doživljaj nije se toliko slikovito i trajno zadržao u mom sjećanju kao radost Božića u djetinjstvu, u našoj kući. I danas, na samu pomisao na taj doživljaj, obuzme me djetinja radost i istoga časa osjetim obiteljsku toplinu koja je, na poseban način, grijala naš dom u božićno vrijeme. 14 U hipu se stanu redati slike oca koji unosi netom ubran mirisni bor, majke kako iznosi skromni i brižno čuvani nakit, pucketanja vatre. Taj miris kolačića, pomiješan s mirisom borovine i tamjana i danas osjećam, a on uvijek u meni iznova budi sjećanja na radost Božića. I nigdje tolike iskrene radosti kao uz naše skromne jaslice i rođenog Bogočovjeka. Jaslice, mali Isus, Josip, Marija, Kraljevi i poneka ovčica, uz tihi majčin pjev božićnih pjesama, tada nesvjesno, usadile su u meni kršćanske vjerske istine, a sada znam da su me odgajale i oblikovale. Taj djelić nepotrošenog djetinjstva u meni trajno budi pravu obiteljsku radost i vjerničko doživljavanje Božića. Nela Mihović 15 BOŽIĆ O maleni naš Božiću koliko si ti zvjezdica posuo nam od davnina najljepše na dan rođenja. Svakome si zvijezdu dao Svima mir si poklonio. Nemarni smo, oprosti nam Što ne gledamo zvijezdasjaj Već blatnu zemlju grlimo, Zato su srca prazna nam. Nebo sve od njih blista se I radost nam duši daje A tvoj porod u štalici Veselje za srce svako Ne umori se, Maleni sa ljubimcima svojima probudi vjeru u njima zvjezdicu vjere u tebe! A trebaju još ih mnogi I ima ih za svakoga I.V. Velika Gospa 2012. godine To je blagdan koji slavi cijela Crkva. Blagdan naše majke Blažene Djevice Marije. Slavimo taj dan njezin trijumf, koji je svojim življenjem na zemlji zaslužila. Taj dan je proslava Njezinog uznesenja na nebo, čime ju je njezin sin a naš Otkupitelj nagradio. Za sve što je svojim pristankom i posluhom Bogu proživila zajedno sa svojim sinom Isusom, postala je naša suotkupiteljica i Mati svih ljudi. Zato i sama prorokuje „blaženom će me zvati svi naraštaji“. Naša župa za svoga patrona ima Uznesenje Marijino – Veliku Gospu. Ove godine je bila posebna svečanost, jer taj dan smo dobili novog župnika o. Prela Gjurashaj (izgovor: Prelja Đurašaj) te gvardijana o. Vita Smoljana. Bio je to i oproštaj od našeg dugogodišnjeg župnika o. Matije Matoševića. Simboličnim darovima zahvalio mu je 16 Branko Meštrović u ime vjernika Kune a Ivana Ančić i Marina Violić – Matuško kao predstavnici vjernika Potomja. Naglasili su svoju zahvalnost za sve godine truda što je među nama proveo. O. Matija je uz zahvalu i nagradu koju je dao Tonu Meštrociću kao najvrijednijem ministrantu rekao da je svima zahvalan, sve pozdravlja ali se ne oprašta od nas. Ostat ćemo uvijek u njegovom srcu! Želja nam je da i naš novi župnik o. Prelja i gvardijan o. Vito budu naša potpora. Nadamo se daće njihov rad oko naše župe, nas vjernika biti uspješan, blagoslovljen, te da im svi mi budemo zahvalni na njihovu dolasku, i da im pružimo svi podršku i zajednički radimo za dobro naših duša! N.V. Izložba sv. Vlaha U Dubrovniku je u prvoj polovici 2012. godine priređena izložba „Sv. Vlaho u povijesti i sadašnjosti“. Uz izložbu je priređen prelijepi katalog na hrvatskom i engleskom jeziku sa prilozima uglednih znanstvenika koji su svaki iz svog djelokruga struke osvijetlili lik sv. Vlaha u prošlosti i sadašnjosti. Dubrovački muzeji bili su nosioci brige oko izložbe a na katalogu stoji moto „svaki grad ima svoga zaštitnika, a sv. Vlaho ima svoj grad“. Taj moto je toliko istinit kad znamo uz sve što je sv. Vlaho značio za Republiku da je baš njegov blagdan uvršten u UNESCO popis „Zaštićene nematerijalne baštine“. 17 Katalog je ilustriran eksponatima izložbe, koja je za tu prigodu bila sabrana iz svih mjesta bivše Republike. Komentirajući izložbu novinari su napisali da je najljepši kip sveca „onaj u Kuni, mletačkog zlatara oko 1873. iz crkve Uznesenja Marijina“. Tako stoji u katalogu uz fotografiju procesije na blagdan sv. Vlaha u Kuni, koja je fotografirana krajem XIX. stoljeća. N.V. JASLICE I BOR NEKAD I DANAS Ukrašavanje božićnog drvca počelo je u Njemačkoj davne 1419. godine u izlogu jedne pekarnice u Freiburgu i bilo je okićeno jabukama i orasima. U 17. stoljeću običaj se proširio po cijeloj Njemačkoj, a potom se proširio po svijetu. Premda je kićenje božićnog drvca stari običaj, u krajevima Hrvatske nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća, a najprije je zaživio u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Božićno drvce kitilo se, u početku, voćem i slatkišima. Priča govori da je oko Badnjaka 1830. godine u mjestu Lauscha u pokrajini Thuringen, siromašni puhač stakla napuhao prve kuglice od stakla, jer nije imao novaca za jabuke i slatkiše kojima bi okitio bor i razveselio svoju djecu. Bila to istina ili ne, činjenica je da je tamo 1848. godine započela komercijalna proizvodnja staklenih kuglica, zadržala se do danas i iz temelja promijenila izgled božićnog drvca. Božićno drvce je jedna od najpopularnijih tradicija koju povezujemo s proslavom Božića. Za razliku od ukrašavanja bora, profanog germanskog običaja, osobit događaj pravog kršćanskog obiteljskog zajedništva su jaslice koje predstavljaju poseban znak Božića. 18 Stari su Dubrovčani znali samo za Betlem, kako u dubrovačkom kraju nazivaju jaslice, koji izravno ukazuje na događaj koji proslavlja i prikazuje Isusvo porođenje u štalici. Svaka bolja dubrovačka kuća imala je u staklenoj kutiji sačuvan kip, zvani bambin, izrađen od voska, ležećeg djetešca Isusa, koji se toga dana iznio i položio u jaslice. Bambin bi, položen u jaslice u špiljici okupljao obitelj na molitvu u svetoj noći. Koliko je skulpturica Djetešca značila za dubrovačku obitelj govori i podatak da se, u onovremenim oporukama, kao dio ostavštine spominju i bambini. Najstarije, do danas sačuvane, jaslice iz 17. stoljeća, u nas, nalaze se u kapeli franjevaca na otočiću Košljunu, a u našoj Biskupiji najstarije jaslice, izrađenih od drva, nalaze se na otoku Šipanu u župnoj crkvi Svete Marije u Pakljeni. Jaslice su se, u početku, postavljale samo u crkvama, od 19. stoljeća kod imućnijih, a danas njima pripada posebno mjesto u svakoj kršćanskoj obitelji. Nela Mihović 19 Maro Violić (1975.-2012.) Dragi naš Maro! Prerano si nas napustio. Kad si obolio i mi oko tebe nastojali da ozdraviš, shvatili smo koliko si bio povezan sa svima. Svojom skromnošću, ljubavlju u srcu si nas svih nosio. Na svojim dugim plovidbama nisi zaboravljao nikoga, tvoji darovi su nam potvrda da si iako daleko, na nas mislio. Tvoj prerani odlazak nosimo u srcima s tugom i ponosom da nas je tvoja bolest još više povezala, a smrt zbližila. - „Nisam bila svjesna da ga toliko volim“ - rekla je jedna. - „Njegova smrt mi je pokazala što su prave vrijednosti“ - izjavila je druga. Tvoju dobrotu uzvratili su tvoji prijatelji, sakupivši se u svetištu Delorite moleći za tvoje zdravlje. Hvala ti Maro za tvoj čestiti život, dokazao si njime da ima vrijedne mladosti, a isto tako i ljudi okolo koji to vide i cijene. Mi smo ostale tužne sa svima tvojima najbližima, ali vjerujemo da si u ljepšem svijetu nego je ovaj koji si ostavio. Bog te raja napojio! Tvoje rodice 20 Galerija U Kuni je 18.XI.2012. godine otvorena galerija slika „Mato Celestin Medović“. Nastala je zalaganjem KUD-a M.C. Medović i našeg mještanina prim. Dr. Bogomila Cezarovića. Dan otvaranja galerije posvećen je 155. Obljetnici rođenja don Mata Celestina Medovića (rođen u Kuni 1857. – umro u Sarajevu 1922.) On je u likovnoj umjetnosti naše domovine zauzeo trajno i počasno mijesto ne samo u našoj zemlji, već i izvan nje. Rođen u Kuni, malom mijestu našeg Pelješca, Kunovljani s ovom galerijom žele pokazati svoju zahvalnost, ponos i poštovanje svojem velikom sinu. U ovoj godini obnovljena je i crkva sv. Spasa na groblju, spomenik od nacionalnog značaja, koja je oslikana Celestinovim freskama. Tako obnovljena ona je dragulj u bogatoj riznici kunovskih sakralnih i svjetovnih znamenitosti kakve posjeduje rijetko koje manje mijesto. Galerija je kao trajna izložba slikara i kipara rođenih u Kuni ili rodbinski vezanih za Kunu: Niko Ančić, Nataša Bašica, Ivo Bavčević, Vinko Bavčević, Željana Bilušica, Emil Bobanović Ćolić, Ivica Bobanović Ćolić, Žana Janjić Kulišić, Mato Celestin Medović, Ivo Ostojić, Tonko Smokvina, Ambroz Testen, Drago Tršar, Duško Violić – darovali su svoje radove za stalni postav. Slikari iz Dubrovnika i Korčule: Mišo Baričević, Tomislav Gusić, Josip Ivanović, Nada Ivanović, Maja Jug Pecarić, Maja Kovačević, Loren Ligario, Romana Fabris Milutin, Stipe Nobilo (Lumbarda), Izvor Oreb (Vela Luka), Lukša Peko, Antonija Rusković, Josip Trostmann, Viktor Šerbu, Josip Škerlj također su darovali galeriji svoje radove. Ukupno 29 (dvadeset devet) akademskih slikara i kipara obogatilo je galeriju M.C. Medovića. 21 “Tko želi vidjeti na jednom mijestu radove modernih umjetnika Dubrovnika, Korčule i Pelješca treba posjetiti galeriju u Kuni, jer onasada posjeduje djelo velikog broja vrsnih slikara i kipara, jedinstvene galerije kakvu posjeduje malo mijesto kao Kuna“ napisao je povjesničar umjetnosti Marin Ivanović. „Galerija je zamišljena kao mjesto događanja koje će svih poticati na stvaralaštvo svojstveno Kuni i time privlačiti ljude kako domaće tako i turiste te pokretati manifestacije čiji je cilj očuvanje spomeničke i prirodne baštine. Sve u slavu M.C. Medovića i na čast Kuni“ – tako piše u katalogu prim. dr. Bogumil Cezarović. Sve je u tvojim rukama, Bože U ovo jesensko jutro kroz prozor moje sobe promatram polje prekriveno maglom.Izgleda kao rijeka iz koje proviruju vrhovi rijetkih stabala. U sjećanje mi dolaze dani ljetošnje vrućine i suše. Dugo, predugo je trajalo. Mogi su govorili: „Sve će izgorit, neće ničega bit.“ Štedjeli smo vodu i vrtove zalijevali već upotrijebljenom. Prošetala sam nekoliko puta do vinograda. Grozdovi su izgledali rijetki,“oprhli“, nikakvi. Ipak me to nije obeshrabrilo. Znala sam da će 22 te biljke, duboko ukorijenjenje, kao i ljudi ukorijenjeni u vjeri, ne samo izdržati nego i dati dobre plodove. I iz takvih situacija treba izvući ono dobro. Turizam je cvjetao. Neki su se cijelo ljeto kupali, a neki – sušili smokve. Došli su i dani berbe, jednako vrući, ali bogati zdravim plodovima. Nakon prvih kiša zazelenjeli su se naši vrtovi. U vlažnoj i toploj jeseni uživamo u raskošnoj ljepoti cvijeća. Ruža kao kraljica. Ne mogu proći, a da ne zastanem i divim se. Da je ne dodirnem, pomirišem... Razvesele me one i u proljeće. Jedva ih dočekam, ali tada se borim s njihovim neprijateljima: mušicama, gusjenicama, a kad sunce ugrije jače, oprži im nježne latice. Cvjetovi svijetle boje privlače bube. Već u pupoljku uvuku se u sredinu i izgrizu ih. Sada ruže kao da nemaju neprijatelja. Prelijepe su i umivene rosom izgledaju besprijekorno. Želim da ih i drugi vide. Želim i druge obradovati. Imam ih za oltar, za drage pokojnike, za imendane i rođendane. U ove dane priprave došašća Maloga Isusa trebali bismo promišljati o onima čiju dušu pritišću mnogo ozbiljnije misli od proslava. Trebali bismo modvojiti nešto od svoga obilja ili svoje sirotinje pa podijeliti s bratom u nevolji. Lijepo je moći i htjeti doprinijeti da na nečijem licu zasja radost i olakšanje. Plemenito je i blagoslovljeno učiniti da se netko kao i mi istinski i rasterećeno obraduje i doživi rođenje našega Boga. Nada Lušić 23 Meštar Naše poznanstvo započelo je daleko prije nego sam prešao kućni prag šjor Slavkove kuće. U osamdesetim godinama 20. stoljeća kad su se prikupljali materijali za tiskanje "Peljeških zbornika" napisao je posvetu u prvoj knjizi i priložio pismo mom ocu: "Ovaj zbornik šaljemo Vam na pokolon kao sitnicu za Vašu veliku ljubav koju ste uvijek činili za naš kraj... Više puta smo mislili doć do Vas da bi one dokumente iz arhive koje se odnose na naš kraj preuzeli. Tako sam otvorivši Pelješki zbornik i pročitavši popratno pismo započeo potragu za šjor Slavkom, jer sam ga želio upoznati. Bio je tajnik uredničkog savjeta i uredništva svih četiriju edicija zbornika, osoba koja je koordinirala sve potrebno da ove knjige ugledaju svjetlo dana. On je to volio, a posebno je volio svoj kraj - Pelješac, stoga mu je nesebično davao i radovao se, dječje i iskreno. Zanimalo ga je sve, od povjesti do prirode, a kad je zasjeo za svoju "škatulu" - kompjutor, postao je "Meštar" i uz njega je kratio svoje starčke dane. U njegovim godinama kompjutor je bio izazov kojemu nije mogao odolit shvativši što se sve s njim može. Kad bi zapelo, zove šjor Slavko: "Meštre kako ću ono učini?". Onda bi ja odgovorio: "E, kako" i započeo sa objašnjavanjem. Njemu je druženje sa ovim čudom tehnike stvaralo radost ko malom djetetu, a koristio ga je najviše za pisanje tekstova za "Zvona Delorite" i pomagao svojoj ženi teti Nini oko slaganja materijala Upoznali smo se jednog dana u Kuni kad sam nakon više pokušaja došao u uru kad je prošao poslijepodnevni odmor, jer sav pametni svit ako može ide iza obida počinut. Kad sam zakoračio u kuću odmah me je odmjerio riječima: "Ti se Neven", i tako smo mi navegali, razgovarali o svim temama koje su me interesirale. Nije bilo područja sa Pelješca koje on nije poznavao. Jednom mu pričam o Prnčevoj špilji, a on će ti meni: "Pričo je meni Igor Fisković da je bio tamo i da ima puno pepela i one gline. E, da san mlađi pošo bi ja to vidit!" Drugi svjetski rat odvukao ga je sa 18 godina na bojište, prvo na Pelješcu, a kasnije se preko Korčule prebacuje na Biokovo, prolazi Bosnu, smrzava se, gladuje i oboljeva, ali se svom domu vraća živ. U posljeratnom razdoblju aktivno sudjeluje u obnovi. Svo24 joj Kuni nastoji priskrbiti moderne tekovine i pomoći ljudima. Aktivan je u dramskoj sekciji i nastoji okupiti mladost Kune u raznim aktivnostima. Zanima ga tehnika, tako kad je stigao kino aparat, on se brine da ova novost proradi na radost puka. Dugi niz godina je predsjednik poljoprivredne zadruge u Kuni i aktivan vinogradar. Jednom smo za blagdan Delorite sjedili u njegovom domu, kad evo ti njega sa jednom bocom. - "Ovo ti je moj šampanjac". Ispili ga mi nazdarvivši i onda mi je otkrio tajnu kako se radi. Rekli bi moji mještani "intendi se u sve". Sedamdeset i prve brine se oko podizanja spomenika Matu Celestinu Medoviću i proslavi u Kuni, a prigodom 70-e obljetnice njegova rođenja surađuje sa Cvitom Fiskovićem oko pisanja i promocije knjige. Blaga ćud i široko srce priskrbila mu je mnoge prijatelje i otvarala vrata. Veselio se tim poznanstvima, kao što sam i ja primljen pod njegov krov. Zaputismo se jednog ljetnog popodneva do Crkvica. Vozi šjor Slavko i svladava okuke, a ja sve gledam hoćemo li se dohvatit Crkvica. Vidi on što se meni mota po glavi pa mi ispriča jednu. - "Iza rata su ti bili kupili jedan kamion za nosit materijal iz Crkvica gore na Župu. Ovi ti šofer sjedi s jednom nogom vanka. Pitaju ga kako će tako vozit, a on im govori, ako štogo u onin pustim okukama pođe po zlu da mogu skoči van". Stalno mi je govorio da ima negdje u arhivu zapisano kad se gradio put za Crkvice. - "Tvoj mi je otac govorio da je našao dokumenat". I tako sam započeo kopati arhiv, tražiti dokumenat o putu za Crkvice. Dugo nije bilo rezultata, ali naleti dokument. - "E, sad meštre treba plati račun" našalim se. Golicale su me ruševine crkvice na Vejoj glavi. Šjor Slavko me dopratio do ispod brda i uputio gdje se treba penjati. "Pošo bi ja s tobom, ali velike su godine". Kad sam se vratio pita jesam li našao. - "Kako bi moga falit kad imam meštra za navigaciju". Njegovi članci u "Zvonima Delorite" najčešće su obrađivali povijest Kune i Župe. Bio je načitan i još više željan doznati sve što se može o Kuni i Pelješcu. Ljubav se može iskazati na razne načine, a on je volio i svoju ženu, djecu i rodnu grudu, svoju domovinu Hrvatsku. Jednom došavši iz Trpnja sa proslave Velike Gospe pitam ga kako je to bilo kad je on bio mali. - "Bio je tamo dernek. Prodavalo 25 se svega, a ja obilazio najviše oko bombona i čokolate. Da mi je bilo koju zagrist. Ko bi ti da solde. Bili smo sirotinja". Uživao sam u njegovom govoru, tom starom dijalektu koji nestaje i čini nas bezličnim i neprepoznatljivim. Nastojao je oko uređenja svetog Spasa na groblju i tamo me vodio pokazati Celestinove slikarije. Drugom prilikom na blagdan Delorite pokvarile se orgulje, a šjor Slavko otklonio kvar. Kod njega nije bilo ja i samo ja. Nije se isticao i sebe hvalio. Bio je skroman, pažljiv i miroljubiv. Sve sam govorio, morat ćemo zapisat vašu biografiju i odlagao za neki drugi put. Nisam računao da jednom dođe vrijeme kad treba položit račune. Ostala je praznina, ostao sam bez prijatelja i čovjeka s kojim bi se znao našaliti, popričati, a i čuti uvijek po koju novu. Zatvorila se knjiga, isto kao i moja knjiga o Pelješcu. Kad dođeš do kraja osjetiš nostalgiju za svim onim što si kroz godine prolazio, doživio, vidio. Mene su posebno vezali ljudi svojim pričama, prijateljstvima i gostoljubivosti. Među njima je posebno mjesto imao šjor Slavko - meštar, kako smo se znali u našim susretima titulirat. Neven Fazinić Vijest Liga za borbu protiv raka Korčula, Pelješac, Lastovo, Mlijet sa sjedištem u gradu Korčuli proslavila je 10 (deset) godina svog postojanja. Izabrana je nova uprava, a opširnije ćemo o tome pisati u sljedećem broju. 26 STARE KUĆE I NAŠI ZOGNJI Kada se kod nas kaže kuća onda se misli na stambeni objekt ili objekt za stanovanje. Košare, košarini, stranji, stranjići, obori, potrini ……….., su pomoćni objekti. Veći dio nas i danas stanuje u starim kućama, koliko-toliko prilagođenim (adaptiranim) današnjim zahtjevima stanovanja. U spavačem dijelu kuće često se još nalaze drveni podovi, a drvenim travaturama – pregradama, razdvajaju se spavači prostori. Dok se kuhalo na otvorenom ognjištu – popretu, zoganj – kuhinja je bila odvojena od kuće.U zognju se kuhalo, blagovalo, odmaralo, grijalo, čuvalo djecu, pričalo, molilo…… . Tinel je bio izdvojena prostorija, bez špahera - štednjaka, u kojem su se čuvale vrednije stvari, postavljala svečana trpeza i blagovalo u prigodama. U zognju je uobičajeno na centralnom mjestu iznad trpeze visjela Poslijednja večera, dok bi u tinelu visjela pokoja reprodukcija „Krunidba kralja Tomislava“, „Dolazak Hrvata na more“, „Gundulićev san“ ili nešto slično dekorativnog i povijesnog značaja, kao i pradjedova slika u „ulju“, ponekad rad poznatih autora. Duguljasta reprodukcija Posljednje večere bila je svakidašnji vizualni podsjetnik na našu vjeru. Vremenom mijenjamo otvoreno ognjište (popret) štednjakom na drva, zatim električnim i plinskim štednjakom i time stvaramo preduvjete da se zoganj i tinel pretvore u dnevni boravak s kuhinjsko nišom. Ovim prilagodbama stvaramo sebi ugodu i „komod“ boravka u kući, ali na tom putu često se gubi nešto što je bilo sastavni dio zognja proteklih stoljeća. Zapravo, u novom prostoru ne uspijevamo 27 naći mjesto za sliku Posljednje večere. Opravdavamo to ne „ uklapanjem „ slike u modernu adaptaciju. Iz tinela prenosimo pradjeda u „ulju“, jer on je donekle statusni dio. (Da bi ondašnji slikari opravdali cijenu i da bi kupac bio zadovoljan, naši pradjedovi izgledaju posebno misaono, dostojanstveno i naočito. Ponekad nas je u svojoj malenkosti, strah sjedit ispod njihovog portreta, ili bar imamo neugodu). Pregledavajući časopise o uređenju interijera nažalost ni tamo ne nalazim Posljednju večeru kao dio uređenja prostora blagovaonice. „Bože blagoslovi nas i ove darove što ćemo sada blagovat“, izgovoreno ispod Posljednje večere, nadahnuće je za početak obroka, a spoznaja odnosa naše malenkosti i Stvoritelja. Naravno, lijep je to primjer mladima, a i dio zajedničke obiteljske molitve. Možda jeftina reprodukcija i nije primjerena novom uređenju prostora. Posljednja večera rađena u akvarelu, temperi ili akrilu nije skupa, i kao autorski rad, uvijek može naći mjesto u našem novom boravku i našem duhovnom životu. Puno više smo spremni potrošiti na velebne regale, fotelje, stolove i stolice, da ne govorim o video i akustičnoj opremi. Za nas postoji samo jedna Istina. Ivo Santica 28 Moj put do škole u Kuni Tridesetih godina XX stoljeća polazio sam Osnovnu školu u Kuni. Školska zgrada je bila današnja stambena zgrada u Gornjem selu a u vrijeme moga školovanja vlasnik je bio Jozo Marinović. Tadašnja ulica kojom sam prolazio protezala se sredinom sela od Bobanovića na Gomili pokraj moje kuće, koja je u sredini sela .S istočne strane nalazio se <Ivanišice stranj> zgrada vlastelinke Ivanišice u kojoj je ona primala vino od svojih kmetova. Tada je izgled ulice bio dosta različit od današnjeg stanja.Ja iz svoje kuće bi izlaz na glavnu ulicu imao pred kućom C M Medovića. U njoj je tada bila ambulanta i stan liječnice dr. Vere Čenčikovskaje – Ruskinje. Put je vodio prema istočnom dijelu sela. Uz put se nalazio Meštrovićev vrt između Celestinove kuće i Mata Meštrovića/Matrus/. Na južnoj strani puta bio je ulaz u društvenu salu u kojoj su se igrale predstave. Trebalo se spustiti nekoliko skalina niže od puta, pa je zato ulaz bio ograđen bodkljikavom žicom. Sala je bila na katu <Ivanišice stranja> kojeg sam već spomenuo. Dalje uz put bila je postolarska radionica Jura Medovića u prizemlju njegove kuće. Nasuprot radionice silazilo se u vrt malim skalinima u baštinu uz spomenuti stranj. Do Medovićeve kuće bila je košara za mazge i ovce, a dalje na istok skalini za ulaz u kuću. Kraj skalina bio je prazan prostor. Sada je tu kuća Frankopana Medovića. 29 Došli smo na Kantun.Tu je bio veliki marun, a dalje kroz selo drvored stabala: lipe maruni …. Nastavlja se SJMV Oskorušno u vrijeme ljiljana sv. Antuna Nastavak iz broja 46 Do druge crkvice Oskorušna, od svete Kate, vodi nas cesta vodoravno kroz gornji dio sela, sve do skoro njegog izlaza istočno prema Orhanovićima. Reklo bi se da situacija s cestama kroz selo postaje komplicirana. Međutim, ta njena račvalost čini ga jako interesatnim. Posebice s okolnom mješovitom šumom hrasta, bora i makije. I eto nas podno obronaka brda Svetog Nikole novo izgrađenom cestom do vrha. Negdje na stazi nadomak crkvice nađem je kamen na kome je uklesana godina 1681., i danas stoji u dnu skalina podno crkvice. I ne zna se točno motiv isklesavanja. Crkvica nosi ime Svetog Nikole, kao i samo brdo. Obnovljena je dobrotom darovatelja 2001. godine. Njena prepoznatljivost su stari grobovi, čije ploče i dalje u njoj postoje. One su ostaci prvog groblja u selu. Groblje je tu zasigurno postojalo još prije više od 250 godina. Da bi se kasnije prenijelo na novo, svetog Trojstva groblje. A u spisima se temeljito traži točna godina gradnje crkvice. Spomen na povijesni podatak njene obnove, čuva se na ploči desno od ulaza u crkvu. Na njoj je iznad teksta urešen hrvatski pleter. Danas se do svetog Nikole ide kolima već pomenutom cestom. Misa na svečev blagdan se jako štuje i u mnogim 30 susjednim mjestima. I posebice štuju sveca, svog zaštitnika, mnogi pomorci. Što je postalo dugogodišnja tradicija. Dvorište crkvice, omeđeno suhozidom i ulazom s kamenim križom, ima u dijelu ispred crkve par starih čempresa. Njima među stablima polako promaljaju drugi, nekolicina njih, mladih. U samome kutu, naslonjen na suhozid, stoji još jedan kameni križ. Ima i dvije drvene klupe. Par mjesta oko četvrtaste apside krasi bilje i žbunje: smrča, planike, kadulje, bušina, ošjara i par drugih za čijim imenima i dalje tragam. Unutrašnjost crkve je opiturana u bijelo. Par klupica za sjedenje, i jednostavan oltar s dva skalina ispred i s drvenom statuom sveca zaštitnika. No, sve su to slike na koje ćete naići posjetom i selu i crkvi. A radost posebna, ono što daje životnost je mriješkanje djece za svečev blagdan. Taman tu, iza drvene statue sveca, za početak. Samo se daju zamisliti oni iza. Žele se najaviti i kazati što imaju. Nižu se tu recitali i pjesme. I stariji pomoći znaju. I kada se služe mise u crkvi, dakle na svetog Nikolu (6.12.) i potom u ljeto na svetog Bartula (25.08.), npr dosta djece posjeda prije mise na pižulu ispred crkve. Vraćaju se kućama s mirom u duši. S sa spomenom na ove životne segmente mještana, vraćam se selu . Mještani Oskorušna se poglavito bave uzgojem vinove loze, poljodjelstvom, ribolovom, i sve više seoskim turizmom. Ono je davalo brojne pomorce u prošlosti, pa i danas. Pomenimo kako su upravo mnogi Oskorušani bili vrsni pomorci. Bilo je to za vrijeme Austrougarske i u vrijeme bivše države. A pomorska se tradicija nepobitno nastavlja i danas. A kad mislimo na samo ime sela, ono ga duguje imenu stabla oskoruše (lat. Sorbus domestica). Nekoć je u selu i okolici bilo više stabala, ali mnogi mladi iz despeta i fizički faktima u obliku novih sadnica i njihovih nasada, to čine zarad simboličnog održanja samog imena. Sjetih se kako sam slušala da se svojim oporim okusom jako dobro prožimaju kao umak s veprovinom. No, vep31 rovi. Tu smo stali. Vrstan je par lovaca na veprove u selu. I to je dio života mještana. Ako se izuzme ono ledeno doba iz mjeseca veljače na Pelješcu, to su zime i vrimena na koje su lovci obikli. Dakle, selo je u svojoj biti i dalje jako živo. Tu je i par zaselaka: Zagruda, Orhanovići, Privor. Neću vas smutiti s melahoničnim sjećanjima na povijesne trenutke sela s početka priče. Selo diše i živi i danas. Kristina Koboević Osobjava Malo je to mjesto naše župe. Činjenica jest da se sela napuštaju ali Osobjava je stradala u II svjetskom ratu kao malo koje selo naše župe. Zato tamo zimi živi mali broj mještana, ljeti turisti dođu na more i bude živo. Dosta mještana Osobjave živi diljem Lijepe naše. Gospa od zdravlja, patron je Osobjave i privuče taj dan sve koji su je napustili u potrazi za boljim životom. Oni svoje selo nose u srcu i taj dan žele se naći uz svoju Gospu. Nastoje da joj crkva bude urešena, okićena. I čuvaju je, obnavljaju upravo oni koji su daleko uz pomoć stalnih stanovnika. Taj dan – 21.XI. – bude baš svečano u cijelom mjestu a crkvu posjećuju vjernici naše župe a i okolnih sela. Zdravlje svatko treba, a gdje da se to izmoli nego baš u crkvi njoj posvećenoj. Žao nam je da je ove godine izostao zbor iz Kune, koji redovito bude sudionik fešte. Ali to nije baš smetalo. Bio nam je novi župnik o. Prelja sa svojom nadahnutom propovjedi, procesije kroz mjesto, a Gospa je kao prvi svoj dar poklonila lijepo vrijeme. 32 Crkva Gospe od zdravlja, kao i crkva sv. Nikole naša su mala svetišta uz veliko Gospe Delorite u našoj župi. Trebamo se u njih sakupljati, moliti za sebe i svoje, za zdravlje duše i tijela. N.I. Vijesti iz Potomja • Dana 11. listopad 2012. godine Jasenka Maslek, rođena Cibilić iz Potomja, profesor talijanskog jezika na Sveučilištu u Dubrovniku obranila je doktorski rad u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu s temom "Vinogradarstvo na poluotoku Pelješcu (1815.-2000.) i njegov utjecaj na razvoj stanovništva" i stekla akademski stupanj doktora znanosti iz područja humanističkih znanosti. Tema rada posebno je zanimljiva za lokalno stanovništvo zbog promoviranja našeg vinogradarstva i zainteresiranosti za navedenu grnu poljoprivrede. U rad je utkanoo šest godina predanog rada, a izvore je crpila u sačuvanim dokumentima lokalnog stanovništva, arhivima i usmenom predajom.Na više od 400 stranica prikazan je razvoj Pelješca od pada Dubrovačke Republike, osnutka katastra na Pelješcu, koliko je površina bilo pod lozom, povećanje i smanjenje obradivih površina obzirom na razne utjecaje, običaje vezane uz vinogradarstvo kao što je transport vina "Ponos" i još puno toga. • Svi Jasenki čestitamo na akademskoj tituli, na temi koju je izabrala,na trudu i ljubavi prema rodnoj grudi.Njezin rad sada se može koristiti u znanstvene svrhe. • Crkva našeg sv. Tome ove godine dolazak našeg Spasitelja dočekuje u novom izgledu. Opituran je i sada se nebi reklo da je to starac od preko 400 godina. Naime crkva je iz prve četvrtine 17. stoljeća, a u 19. stoljeću je obnovljena i proširena što se vidi uklesano na portalu crkve "USPOMENA SLOŽNOG BOGOLJUPSTVA POTOMSKOGA G. 1877". 33 Na fasadi crkve stražare Krist, Sv. Lovrijenac i Sv. Toma i ista tri mramorna kipa iz korčulanske radionice su na oltaru. Do crkve je najbolje doći kadrmanim skalama uz 33 podesta odakle se pruža krasan pogled na čitavu župu. • 6.12. na Svečev blagdan, u crkvi Delorite "Sv. Nikola" podijelio je darove djeci dječjeg vrtića i školskoj djeci do petog razreda osnovne škole. Djeca vrtića pod vodstvom tete Ivane Ančić izveli su prigodan program. • 9.12. za dan otvorenih podruma svoja vrata u Potomju otvorile su vinarije Matuško, Madirazza, Miličić i Poljoprivredna zadruga Dingač. • 8.12. u Zakamenju je služena svečana misa na dan Bezgrešnog začeća u crkvici iz početk 17. stoljeća u kojoj se čuva renesansno zvono majstora Paula iz godine 1515. a nekad je pripadalo ruševnoj crkvi Sv.Stjepana. Sv. Toma O naš Isuse blagoslovljeno tvoje sveto rođenje, spasitelju i otkupitelju naš. Svatko na svoj način raduje se tvome dolasku, neko molitvom, neko novom opravom, darovima, neko bogatom trpezom. A naš Sv. Toma tvoj preuzvišeni dolazak dočekuje ove godine u novom svečanom ruhu, opituran je i zasjao je u svojoj dugoj postojanosti. Dominiraš Sv. Toma svojim Potomjem još iz daleke prve četvrtine 17. stoljeća. Na portalu crkve uklesan je natpis "USPOMENA SLOŽNOGA BOGOLJUPSTVA POTOMSKOGA G. 1877", što znači da se te godine crka počela obnavljati i proširivati. Na fasadi crkve stražare kipovi Krista, Sv. Lovrijenca i Sv. Tome. Na oltaru tri ista mramorna kipa nastala u korčulanskim radionicama u 19. stoljeću. Iako mnogi prigovaraju da je zbog brojnih predgradnji i popravaka ova crkva izgubila svoju izvornost evo ti Sv. Toma još uvijek si 34 na istom mjestu skoro 400 godina i tvoja vrata uvijek su otvorena za vjernike. Putniku namjerniku lako se popeti do tvoga svetišta jer svi putevi iz sela vode prema tebi. Najljepši put je uz dobro očuvanu kadrmu, uz 33 podesta, koji započimju između kuća, pa između košara, dijele selo na dvije strane, Lušinu bandu i Mazarovićevu bandu i vode do tvojih kamenih pižula do ispod zvona koja godinama klecalima ispraćaju brojne Potomjane u vječnost, koji su obavještavali o nedaćama, požarima i koja zovu na nedjeljne i blagdanske mise. A ta su ista zvona u I svjetskom ratu bila dignuta i to na dan 19.5.1917. godine po navodu Matkovićeva dnevnika "5 vojnikah u Potomju kalali su zvona sa crkve Sv Tome". Hvala Bogu opet su nova zazvonila. Koliko je molitava izmoljeno i isprošeno u tvojim zidovima, koliko je generacija prošlo kroz tvoja vrata. A ispred tvoga svetišta veličanstveni pogled na polje, na ćitavu župu, na Sv. Matija u Pijavičini, Sv. Vida, Sv. Petra, Sv. Jurja, na maticu Deloritu i umjećem gdje si sagradjen izgledaš kao biser u prstenu. U krilu brda Tome, ispod zelenog gaja sanjaš svoj dugovječni san. A sad dolazi Božić, Kristovo rođenje, crkva diše u svojoj bijelini, sprema se velika radost paljenja Kralja i ti Sv. Toma budi zagovornik za sve nas, za ručice ove djece koja skupljaju frašku da svjetlost Spasitelja obasja Potomje i cijeli svijet. Hvala Ti Bože što šalješ Duha svetoga onima koji paze i brinu se o crkvi sv. Tome, daruju slike, daruju inventar,prave vrata, pjevaju, dolaze na mise. A sad malo šale za kraj. Nadamo se da ćemo i dalje prema onoj starinskoj "Sv. Toma goni prace doma" i dalje štovati tvoj dan u prosincu. Sretan i blagoslovljen Božić svima žele vaši Potomjani. 35 Ratno razdoblje – 6. XII. 1991. Pjesma hrvatskog branitelja S Gundulićevim stihovima Na usnama. (O lijepa, o draga, o slatka slobodo...) I – sko svi odu Ostat ću u Dubrovniku. Moje oči I dalje će upijati Ljepotu Grada Bisera Jadrana. Moja duša Uselit će se U onaj sveti natpis Nad vratima Lovrijenca. (Ni za sve blago Ne prodaje se sloboda) Pogledom ću Milovati Minčetu I ponosne sive zidine, Šetat ću Stradunom, Osluškivati prkosne Udarce Zelenaka I borbu vjetra i valova Na Porporeli. Sotone me svojom mržnjom Ne mogu slomiti! I – ako svi odu Ostat ću, Ljubit hrvatske ruševine I umrijeti U Dubrovniku. Poklonit ću se Svetom Vlahu I svim dubrovačkim crkvama Molit ću Boga Štefica Jakir (napisano 30. X. 1991.) 36 Nepoznato o poznatome Tragajući za svim pisanim djelima zarazio sam time i svoje prijatelje. Znali su za moj Putopis po Pelješcu(koji nikako da dođe do mogućnosti tiskanja)i uputili su me na "Libar moga života" Joza Kljakovića, našeg poznatog slikara. U njemu sam našao podatke o don M.C.Medoviću, koje nisam imao prilike pročitati u drugoj literaturi. Kljaković opisuje svoj prvi susret sa Celestinom, njegov izgled, način komuniciranja i društvo u kojem su se kretali. Bio je stariji od autora a s njima se družio i Ivo Rendić. Sastajali su se, igrali briškulu i na duhovit način se zabavljali. Kada je Medovića zapitao zašto se ne vrati u Zagreb odgovorio je: "Ondje se previše mudruje. Da sam ja htio mudrovati bio bi pošo u filozofe ili advokate. Ja sam izabrao slikarstvo a ono potrebuje mir i mogućnost nesmetanog rada. U mojoj Kuni ja to imam, tamo mjesto brbljanja slušam pjev cvrčaka, a u Crkvicama glogoćanje valića . Kad se sunoća sjedim sa svojim suseljanima. Oni ne mudruju ali često velike istine izreknu, to je za moj rad i život dosta, to i Sv. Pismo u ružnim i kišovitim večerima". "Nisi uvijek tako mislio, primjeti prijatelj"."Nisam, ali danas je moj život puniji. Prije sam više mislio na život, danas više mislim na smrt". Dalje u knjizi autor navodi "Kratko vrijeme nakon izložbe "Pola vijeka hrvatske umjetnosti", koju je priredilo "Hrvatsko društvo umjetnosti"u Meštrovićevom paviljonu, priredilo je na moju inicijativu posthumnu retrospektivnu izložbu Celestina Medovića. Jednog prijepodneva doveli su k meni u atelje Medovićevog sinovca .Ličio je mnogo stricu, samo je bio viši od njega. Došao je s molbom da za "Modernu galeriju" otkupim nekoliko stričevih slika koje su mu ostale iza njegove smrti u ateljeu na Pelješcu. To je bio povod da sam smislio prirediti posthumnu izložbu Medovićevih djela. Na prvoj odborskoj sjednici "Društva umjetnosti" iznio sam tu svoju namisao i tražio da društvo primi pokroviteljstvo i troškove te izložbe. Odbor je to prihvatio i ja sam tu izložbu ostvario. Tim povodom bio je štampan ilustrovani katalog, jedna mala monografija s preko četrdeset reprodukcija Medovićevih djela iz svih perioda njegova stvaranja. Predgovor katalogu napisala je gdja Jela Tadijanović. 37 Izlagane su bile sve slike koje su posjedovale hrvatske institucije i neke naše crkve. Bila su izlagana i mnoga djela iz posjeda privatnika, kao i ona koje je dopremio njegov sinovac iz Kune. Izlagan je bio i Medovićev portret od Bukovca i podno njega bila je izložena Medovićeva "paleta" s osušenim bojama. S tim bojama je Medović oživljavao svoje likove i dočaravao svoj krajolik. Ni ovaj posao nisam mogao obaviti bez smetnje. Htio sam izložiti i sliku "Sv.Jeronim" koja se nalazila na jednom pokrajnom oltaru stolne crkve u Zagrebu. U tu svrhu sam zamolio nadbiskupa Stepinca da mi dozvoli tu sliku izložiti. On me uputio na kanonika Korenića koji je bio upravitelj inventara crkve. Kanonik Korenić je odbio moju tražbinu da je slika posvećena i da ona nije za izložbu. Vratio sam se nadbiskupu i priopćio mu rezultat mojih pregovora s kanonikom Korenićem. Nadbiskup mi je rekao: - Onda Vi uzmite sliku bez pitanja ikoga. Dao sam sliku izvaditi iz oltara. Blindrama je bila potpuno sagnjila i krajevi platna slike. Sliku sam dao naljepiti na novo impregnirano platno i novu blindramu i izložio je s drugim Medovićevim djelima. Medovićevom izložbom htio sam da oživim umjetnički zanos ondašnjeg vremena, koga je bio velikim elanom istakao Vlaho Bukovac i kome je doprinio veliki obol Celestin Medović". Neven Fazinić Jozo Kljaković, Libar moga života, str. 143 - 144 SUŠA Suša je osobina našeg podneblja. Obilježje suše je smanjena količina oborina, a u pojedinim periodima i njihov potpuni izostanak. Ljeti je to uobičajeno, ali događa se to i u ostalim godišnjim dobima. Ispucana zemlja, prašnjavi putovi, prazne gustirne, otpalo i uvelo lišće vanjska su manifestacija suše. Velike suše su nepogoda za vegetaciju, time i preduvjet gladi. „Od kuge, gladi i rata oslobodi nas Gospodine“, naša je molitva. 38 Čovjek kao duhovno biče također često doživljava sušu; sušu u svojoj duši. Izostanak molitve, ili zaborav na njenu potrebu, stvara sušu u našim dušama. Kada nam „dobro ide“, kada dobro zarađujemo, kada nas zdravlje dobro služi, zaboravljamo često zahvaliti Bogu na pomoći. Uvjereni smo kako nas ova dobra pripadaju, kako smo ih zaslužili svojim sposobnostima, a zdravlje svojim načinom života, pa sva ova dobra pripisujemo sebi. Sebe i svoje sposobnosti uzdižemo visoko, uzdižemo ih često i iznad Stvoritelja. U euforiji uspjeha Njega i njegovu pomoć zaboravljamo. Zaboravljamo i poruku sv. mise na Pepelnicu, a o poruci pepeljenja nedovoljno razmišljamo. Prisjetimo se zato riječi svećenika izgovorene tom prilikom: Prah si bio i u prah ćeš se pretvoriti, ili u novije vrijeme: Obratite se i vjerujte Evanđelju. Prevedeno na svakodnevni jezik: Čvrsto stoj na zemlji i neka te nikakav uspjeh i uzvišeno stanje ne odvoji od nje. Te riječi su podsjetnik na našu malenkost u ovozemaljskoj prolaznosti. E, a onda iznenada dođe kriza; tako danas zovu društveno stanje u kojem su novčanici polu prazni ili prazni. Grožđe se teško prodaje, nije dovoljno traženo, a ako se i proda cijena je veoma niska. Krize se pojavljuju kao mijene i ne mimoiđu skoro nijednu generaciju. Nažalost, iako ćemo krizu preživjet na ovaj ili onaj način, na krizu nismo duhovno spremni. Ovo stanje se najbolje vidi na našim licima (izraz lica je izraz stanja duha). Naša lica izgledaju kao suha ispucana polja željna kiše; željna kiše molitve. Nije jednostavno sada nadoknaditi sve preskočeno. Nagla i glasna molitva ponekad produbi naše bore, jer spere i ono malo „zemlje“ s površine. „Ne živi čovjek samo od kruha nego od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih“, čovjek treba uvijek biti svjestan, pogotovu u doba izobilja. 39 Kako su opstali naši preci? Bilo im je puno teže nego nama. Jeli su puno skromnije, a radili puno više i othranjivali puno više djece. Zato su zalijevali svoju dušu molitvom, u dobru i u zlu i cijeli svoj život. Duša im nije patila sušom. Ivo Santica P.S. crtica je pisana ljeta 2012 god. za vrijeme izuzetne suše Šale • • • • • Zvoni podne i par žena na okupu stane moliti pozdrav Gospi. Jedna se odmakne i reče: dala sam fratrima patate pa neka oni mole. Gonila Ane župnika na tovaru u Osobjavu da on tamo služi sv. misu. Tovar spor, župnik ga ne tuče. „Udrite ga velečasni, zakasnit ćemo na misu“, reče Ane. Šoba se zvao čovjek koji bi prodavao ribu. Toni došao s bala u zoru pa stane vikati: „ribe, ribe“ i ode spat. Stari susjed skoči s postelje i jedva navuče gaće pa reče: „Šoba, Šoba – koja je riba?“ Mladi iz sela znali su kupit janje i u družini ga ispeći. Redovito je s njima išao stariji čovjek koji bi im to janje vrtio na ražnju. Lujo, tako se zvao čovjek, je taj put doveo i janje koje su oni trebali naknadno platit. Kada su janje pojeli i dobro zalili vinom, stali su se šaliti i pitati se tko će janje platiti. Jedan je izustio: „Platit će ga Lujo.“ Lujo se ljutio, janje je društvo platilo ali je ostala uzrečica, kad bi što bilo problem za platit. „Platit će ga Lujo.“ Ivo pita Nika: „Ženiš se, jeli? A kako ti to odgovara ćaći i materi?“ Na to će Niko: „Kupio sam materi lipu mahanicu (lepezu) a ćaći molitvenik. Oče budi volja tvoja“ i sve je u redu! 40 Pita od sira Tijesto: - 3 cijela jaja - 1 čaša (od jogurta) šećera - 2 čaše (od jogurta) oštrog brašna sa ½ praška za pecivo - 1 čaša mlijeka - 1 čaša ulja - 1 šećer vanilija Nadjev od sira: - 3 cijela jaja - 3 žlice šećera - Mileram (400 g) - ½ kg sira (Vindija) - 1 žlicu brašna - 1 šećer vaniliju i koricu limuna Polovicu tijesta staviti u podmazanu rostjeru (br. 36) i peći 15 minuta, a zatim staviti nadjev pa prekriti drugom polovicom tijesta. Peći 30-40 minuta. U slast! Anita Ostoja 41 ŠKOLSKE VIJESTI STIGLA NAM JE JESEN Mjesec rujan mnogima donosi obilje sreće i zadovoljstva. To je mjesec kada priroda mijenja svoje lice, okreće novu stranicu i počinje ispisivati neke nove (i pomalo nevjerojatne) priče. To je mjesec kada težaci ponosno ubiru svoju ljetinu koja je tijekom godine zalijevana suzama i znojem, obrađivana žuljevitim rukama, teškom mukom i još većom neizvjesnošću što će biti sutra. Usprkos svim nedaćama, PONOS im ne dopušta da se predaju jer svi u životu trebamo ustrajati i težiti boljitku. A gdje su naša najveća blaga u svemu ovome? DJECA su naše bogatstvo, naša snaga, naše zvijezde i planete oni su naša budućnost. Dana 3. rujna započela je još jedna školska godina puna očekivanja, želja i volje za usvajanjem novih znanja, vještina, prijateljstava... U crkvi sv. Delorite svetu je misu predvodio fra Gjurashaj i pritom blagoslovio sve učenike i njihove učitelje te im poželio uspješnu novu školsku godinu. Učenici Osnovne škole „Kuna“ svoju su školsku godinu započeli na najbolji i najplemenitiji način – sudjelovanjem u humanitarnom radu. Hrvatski Crveni križ ovogodišnju je sabirnu akciju „Solidarnost na djelu 2012“ organizirao pod nazivom „Pomozimo onima kojima je pomoć najpotrebnija“. Učenici su po svojim mjestima prikupljali dobrovoljne priloge pa se tako u ovim 42 teškim vremenima još jednom pokazalo koliko je zapravo pelješko srce plemenito, solidarno, nesebično i veliko. U listopadu su nas dočekali lijepi sunčani dani. Taj je mjesec uvijek posvećen svečanosti zvanoj Dani kruha. To su dani kada se zahvaljujemo svim plodovima zemlje, a tada se u našoj školi organiziraju izložbe, učenici recitiraju, izvode se igrokazi, kušaju se peciva, pogače, kolači... Ove smo godine osmislili Dane kruha pod nazivom „Slatki moj Pelješac“. Učenici su, zahvaljujući svojim bakama, majkama, tetkama i strinama koje čuvaju stare recepte kao kap vode na dlanu, donijeli slastice koje su odisale tradicionalnošću, ali i poviješću ovoga kraja. Cijeli je dan bio poseban, začinjen veselim druženjem i pjesmom. U studenome smo posjetili grad Imotski. S velikim zanimanjem otisnuli smo se na jednodnevni izlet kako bismo upoznali i ovaj prelijepi dio naše domovine. Prirodne ljepote poput Crvenog i Modrog jezera, Galipovca, Imotskog polja te cijele Imotske krajine ostavile su sve bez daha. Uz srdačno i stručno vodstvo gospođe Julije iz agencije Perla-tours učenici su saznali mnogo zanimljivih podataka iz područja povijesti, zemljopisa, književnosti, glazbene i likovne umjetnosti te arhitekture. Dan smo začinili ručkom u ekoselu Grabovci gdje su nas domaćini dočekali specijalitetima pripremljenim ispod peke. Nakon obilnog i ukusnog ručka krenuli smo kući, veseli i zadovoljni kvalitetno provedenim danom. Obilježen je i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Taj nadnevak zauvijek će ostati zapisan u hrvatskoj povijesti, a to potvrđuje i Hrvatski sabor koji je 1999. godine donio Odluku o proglašenju 18. studenoga Danom sjećanja na žrtvu Vukovara 1991., kojom je određeno na dostojanstven i primjeren način odati počast svim sudionicima obrane Vukovara – grada simbola hrvatske slobode. Ove je godine počast u našoj školi obilježena paljenjem svijeća, pisanjem i čitanjem literarnih radova i prigodnim predavanjem učitelja povijesti. Polako, ali sigurno privodimo prvo polugodište kraju i veselimo se novim izazovima. Damir Brkanac, učitelj hrvatskoga jezika 43 Dani kruha U kasni sat, u besanoj noći Moja mama meni kolače nosi, Kako bih ujutro u školu mogao poći. Radi mi kolače, Ukusne, domaće. Sve mi miriše Trbuhu se dobro piše. A kad u školu dođem, Pokraj ostalih klača prođem. Ima ih svakavih, Velikih i malih, crvenih i plavih. Ali niti jedan nije kao moj, Niti sličan kolaču mom, Što ga je moja majka mjesila I tako ga lijepo uresila. Luka Violić, VI.r. 44 Svađa u pekari vi ste samo dijabetičari. Ja sam slanac, svima sam najdraži bilo na ulici, bilo na plaži. Iz daljine sluša to kruh sam: „Od vas svih sam najbolji jer sam i sladak i slan kako kome po volji.“ U pekari usred bijela dana, započela jedna krafna svađu. Kaže: „Ja sam prava dama, vidjeli niste slađu!“ Najednom torta digne glas: „Za Vas nitko ne mari, draga damo, slađa sam od Vas i svi žele moje slatke čari.“ Ma kakve dame, kakve čari Toni Meštrović, VI.r. Živim u miru Sretna sam što živim u miru slobodi. Međutim, kroz povijest naš narod nije uvijek živio u miru. Hrvati su često morali ratovati protiv raznih osvajača koji su nam htjeli oteti domovinu. Nadirale su čete Mlečana, Turaka, Mađara, Nijemaca, Srba... Svi su oni ugrožavali naš mir i ograničavali slobodu te nam donosili samo patnju i bol. Hrvatski su branitelji najzaslužniji što mi danas živimo u miru. Oni su u Domovinskomu ratu uspjeli obraniti našu zemlju i donijeti Hrvatima, nakon dugo vremena, samostalnu i neovisnu državu, mir i slobodu. Težak je i trnovit bio put do ovoga blagostanja što ga danas uživamo. Mnogo je krvi, suza i znoja proliveno na tom dugom i mučnom putu. Mnoge su majke i žene zavijene u crno jer su u Domovinskomu ratu izgubile svoje sinove, braću i muževe. Svi trebamo cijeniti slobodu i mir te biti zahvalni onima koji su nam to podarili. Sonja Medović, VI.r. 45 Od zime do zime U mome selu Kuni godišnja su doba jako zanimljiva. U zimsko doba, kad priroda spava, otvorim svoj prozor i udišem svježinu dana. Bura pomete i nebo i zemlju, za obraze štipa. U kućama toplina. U staroj peći vatra veselo pucketa čekajući toplije dane. Proljeće ukrasi moje selo raznim bojama i šalje nam veseli pjev ptica. Gdje god se okrenem, osjetim miris procvjetaloga cvijeća. Priroda se konačno probudila. Tijekom ljeta žarko sunce nas obasjava zlatnim zrakama. Svi su na kupanju, odmaraju. Ljeti je moje selo prazno, pusto i pomalo tužno. Nedostaju mu djeca koja mu tijekom školske godine darivaju smijeh, viku i igru. I tu je ljetu kraj – brzo dođe, a još brže prođe. Jesen nastupa. Počinje škola i vraćamo se u svoje učionice. Moje selo prepuno je šarenoga lišća, a vjetar se poigrava s njim. Kiše padaju i pomalo su dosadne. Ljudi usprkos lošem vremenu obavljaju poslove u vinogradima i maslinicima. Živjeti u Kuni i doživljavati sve ove promjene zaista je neprocjenjivo – to je život. Karla Lukač, VI.r. Dobrotvori Anto Bubrig, Nevenka Stanković, Marija Ruvo, Sanda Desnica, kasica u Deloriti, župnik o. Matošević, Hrvoje Ćolić, Mira i Nik Biegman, FSR Lumbarda, Neda Žitković, Jan Hening, Jadranka i Nikša Vidoš, don. A. Bavčević, Kate Ančić Pupe, Mira Orlić, Anđelko Jovica, Marija Kordić, Dušanka Botica, Franica Kiković, Damir Brkanac, Marina Madirazza, Štefica Jakir, Višnja Romazinović, Alen i Baldo Hilić, Marina Cotić, Suzana Kosović-Benić, Vjeko Violić, Općina Orebić Svima sa zahvalnošću – Sretan Božić! 46 STATISTIKA ŽUPE KUNA - 2012. Krštenih u 2012. 1. 2. 3. 4. 5. Petar Bartolović Neven Lukač Ilija Roko Karla Jelić Nikola Arambašić 1. 2. 3. 4. 6. Josip Roso 7. Klara Jurić 8. Sara Palihnić 9. Nora Grljušić 10. Davor Šundrica Vjenčani u 2012. Dario Grljušić i Andrea Fabijanović Vlatko Bibica i Ana Zibar Josip Brunsko i Inge Ostoja Mislav Orhanović i Renata Sertić Umrli u 2012. 1. Kate Škunca 2. Ilenko Šundrica 3. Ante Roso 4. Marija Rašić 5. Zdenka Mikulić 6. Dinka Lukić 7. Drage Miličić 8. Kate Vukšo 9. Emil Delić 10. Nikola Marjanović 11. Marija Magaš 12. Mara Dajak 13. Kate Orebičić 14. Anita Tolj 15. Slavko Vodopić 16. Vlado Roso 17. Tomislav Violić 18. Maro Violić 19. Niko Bogojević 20. Mato Čuić 21. Marija Violić 22. Branko Rusković Providjenih 11, a neprovidjenih 8 47 Glasilo Župe Uznesenja Marijina 20243 Kuna – tel./fax: 020 742-033 www.ofm-sv-jeronim.hr Urednički odbor Fra Prela Gjurashaj Nina Vodopić Fotografije Neven Fazinić Tehnička obrada Marina i Roko Palihnić Izdaje Župni ured Kuna - Pelješac Tisak mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Za internu uporabu, izlazi povremeno. Slike na koricama: Naslovnica: reljef na istočnom zidu Delorite Male slike: 1. Zvonik svetišta Delorite 2. Sv. Matej – Pijavičino 3. Sv. Vid – Potomje 4. Sv. Frančesko – Kuna 5. Sv. Trojstvo – Oskorušno III. str. korica: fotografija s otvaranja Galerije u Kuni IV. str. korica: o. M. Matošević 48