Rafael, Atenska škola (1510-1511) (Platon i Aristotel, detalj) 1.Uvod u filozofiju 1.1 Što je filozofija? (problem definiranja filozofije) 1.2 Problem početka filozofije. Izvori filozofije. sastavio: dr. sc. Alen Tafra “Što filozofija jest i koliko vrijedi, to je prijeporno. Od nje se očekuju izvanredna razjašnjenja ili se pak kao bespredmetno mišljenje ravnodušno ostavlja po strani. Sa strahopoštovanjem se smatra značajnim nastojanjem neobičnih ljudi ili se pak prezire kao suvišno mozganje sanjara. Smatra se da je ona nešto što se tiče svakoga, te bi stoga u osnovi trebala biti jednostavna i razumljiva, ili se pak drži tako teškom da je beznadno baviti se njome. Ono što nastupa pod imenom filozofije doista pruža primjere za tako suprotne odredbe”. (Karl Jaspers, Uvod u filozofiju) “Nema definicije filozofije. Njena definicija je istovjetna s eksplicitnom vrijednošću onoga što ima kazati. Međutim, neke primjedbe i o definicijama i o filozofiji mogu osvijetliti ulogu koju bi ona mogla odigrati”. (Max Horkheimer, O pojmu filozofije) Kakva su naša očekivanja od filozofije? Koliko je smisleno postavljati pitanja na koja ionako nema odgovora, ili su odgovori previše brojni? Ljudi u svakodnevnici često upotrebljavaju termin “filozofirati” u pogrdnom značenju besmislenog postavljanja neodgovorivih pitanja i suvišnog “kompliciranja” života. Filozofija je nerijetko razapeta između njenog elitizma i otuđenja u vidu priznate sveučilišne znanosti na jednoj strani (“bjelokosna kula”), te njene banalizacije i komercijalizacije koja prati pokušaje njene popularizacije. Ipak, pokušaji njene popularizacije ne moraju nužno biti promašeni ili uzaludni, već – naprotiv – mogu biti zanimljivi, duhoviti i korisni. “Filozofija je samo još jedan glas u golemoj sveopćoj civiliziranoj konverzaciji.” (Richard Rorty, Filozofija kao ogledalo prirode, 1979.) Američka edicija Popular Culture and Philosophy series objavljuje knjige koje na filozofski način analiziraju fenomene iz područja popularne kulture. “Naše su analitičke sposobnosti često visoko razvijene i prije nego što naučimo puno o svijetu, i u dobi od oko četrnaest godina, mnogi sami od sebe počnu razmišljati o filozofskim problemima: o tome što stvarno postoji, možemo li išta znati, je li išta stvarno dobro ili loše, ima li život smisla, ili je smrt kraj. O tim se problemima piše tisućama godina, ali filozofija se napaja neposredno iz svijeta i našeg odnosa prema njemu, a ne iz radova prošlosti. Zato se ti problemi javljaju uvijek iznova, pa i u glavama ljudi koji o njima nisu čitali... (Thomas Nagel , Što sve to znači? Vrlo kratak uvod u filozofiju) Eugen Fink o filozofiji kao nastavnom predmetu na sveučilištu piše: "Pitanje je samo pokazuje li se ona na taj način kakva je sama po sebi, ili pak upravo tako skriva svoju bit... Je li mudrost uopće moguća kao školski predmet?“ (E. Fink, Uvod u filozofiju) Mišljenja o ovom pitanju se razlikuju. No, već od početaka filozofije u staroj Grčkoj, filozofi prenose znanje na svoje učenike. Platon je smatrao da se filozofija ne smije učiti prije tridesete godine, no – za razliku od uobičajenih strogo patrijarhalnih stavova toga vremena – držao je kako i žene mogu učiti filozofiju i voditi državu. Filozofska pitanja imaju svoju tradiciju, te se vremenom razvila svojevrsna problematska svijest u filozofiji, koja našem vlastitom filozofiranju može poslužiti kao neko mjerilo. Drugim riječima, filozofiranje se može odvijati na različitim razinama. Filozofirati se može naučiti samo tako da se upustimo u dijalog što ga filozofi vode od početaka naše kulture. Kao što filozofska pitanja koja većinom postoje još u antici ne zastarijevaju, tako ni jedna istinska filozofija ne zastarijeva. Utoliko je napredak u filozofiji vrlo relativan i teško ga je izmjeriti. “Filozofija ne napreduje, ona nema neko sadašnje stanje kao jedinstvo objektivne ukupne teorije.” ... “Znanost poput matematike prolazi kroz povijest tako da uvijek ima sadašnje stanje.“ (Eugen Fink, Uvod u filozofiju) Filozofiju u otuđenom obliku knjiškog znanja valja uključiti u vlastito filozofiranje i na taj je način oživjeti, tj. najbolje je u tradiciji filozofije otkrivati probleme našeg vlastitog filozofiranja. “Kada mi filozofiramo? Očigledno tek onda kad povedemo razgovor s filozofima. To uključuje da s njima pretresemo ono o čemu oni govore.“ (Martin Heidegger, Što je to - filozofija?) “Ovaj tvoj i moj, zajednički naš ‘uvod u filozofiju’ utoliko je, s obzirom na nas same, samouvod ili sebe-uvođenje. Izuzetnost je filozofijskog uvoda u tome da je on sebe-uvod. Tu nitko nikoga ne uvodi u nešto zbog nečega, radi nečega i putem nečega, nego sopstvo uvodi sebe u svoju sopstvenost kroz sebe, zbog i radi sebe, svojim putem i po svojoj sopstvenoj mjeri. Ovo i ovakovo pak uvođenje nije više nikakav ‘uvod u filozofiju’ nego već jest filozofiranje. Svi su pravi filozofi ‘autodidakti’. U istinskoj filozofiji koja nije ‘imenica’ nego je glagol, nema niti prethodnika a niti sljedbenika.” Branko Despot, Uvod u filozofiju, (1987.) PODRIJETLO IMENA FILOZOFIJA: grč. philia = ljubav, prijateljstvo grč. philein = ljubiti, težiti nečemu grč. sophía = mudrost grč. sophós = mudrac grč. philosophós = ljubitelj mudrosti grč. philosophía = ljubav spram mudrosti, težnja k mudrosti Platon je držao da samo bog može biti sofos, tj. mudar, a najviše što može čovjek kao nesavršeno biće jest da bude filosofos, tj. onaj koji teži mudrosti . Tradicija pripisuje Pitagori (VI.st.pr.Kr.) da je prvi upotrijebio riječ filozofija, nešto kasnije Heraklit (VI.-V. st.pr.Kr.) spominje one “koji mudrost ljube” (philosophoi), no pouzdano je da su tek Sokrat i Platon prvi uveli tu riječ u stalnu upotrebu. U dijalogu između Sokrata i mudre Diotime, Platon u svom djelu Gozba ili o ljubavi, označuje filozofiju kao ljubav prema mudrosti, personificirajući ljubav prema istinitome, dobrome i lijepome u liku demona Erosa: “Kao sinu Porosa (bog domišljatosti) i božice Penije (božica siromaštva), Erosu je sudbina ovakva: u prvom redu, on je vječiti siromah te nije nimalo nježan i lijep, kao što se općenito misli, nego je grub i čupav, bos i bez krova nad glavom; uvijek spava na tlu i bez pokrivača, noći ispred vrata i uz cestu pod vedrim nebom; po tome je nalik svojoj majci, jer ga vječno prati nužda. A od oca je naslijedio što ga privlači sve lijepo i dobro, što je muževan, lukav i uporan, veliki lovac koji neprestano nešto snuje, što traga za spoznajama i pronalazi putove, ljubi istinu cijeloga života, što je silan čarobnjak, vještac i sofist. Nije poput besmrtnika, ali ni poput smrtnika: dok slijedi svoj put cvate i živahan je kao i otac mu, ali uvijek iznova zaluta. Tako Eros nikada nije ni bogat ni siromašan, pa i između mudrosti i neznanja stoji u sredini. To je naime stoga što nijedan bog nije filozof i ne teži za time da postane mudar – jer on to već jest... Ali se isto tako neznalice ne bave znanošću, te im također mudrost nije cilj. I baš je zato neznanje nešto grozno, jer je, nimalo razborito i plemenito kakvo jest, uvijek sobom zadovoljno. Tko ne misli da mu išta nedostaje, taj i ne teži za onim što mu ne manjka.” 1.2 Problem početka filozofije. Izvori filozofije Polazište filozofije je iskustvo, i to nama blisko, svakidašnje iskustvo svijeta kojeg poznajemo i u kojem se snalazimo. Utoliko su pred-znanstveno iskustvo i kolokvijalni jezik osnovna pretpostavka filozofije. No, na neka pitanja jednostavno nemamo odgovore, ili se postojeći odgovori čine neuvjerljivima. Počinjemo se protiviti uzimanju stvari “zdravo za gotovo”. Aristotel kaže da znatiželja potiče prve mislioce. U tom smislu možemo govoriti i o čuđenju i udivljenju kao izvorima filozofije. U čuđenju se svakidašnje iskustveno znanje pokazuje kao neznanje. “... filozofija nastaje u negiranju neposrednosti ljudskog ponašanja prema biću, time što upravo tu neposrednost kao takvu dovodi u pitanje.” (Eugen Fink, Uvod u filozofiju) “Filozofija je poput buđenja iz vezanosti za životnu nuždu.” (Karl Jaspers) “Ne bismo mogli normalno živjeti da ideje vremena, broja, znanja, jezika, pravog i krivog uglavnom ne uzimamo zdravo za gotovo; međutim, upravo su te ideje ono što istražujemo u filozofiji. Cilj je produbiti razumijevanje svijeta i samih sebe. Očito je da to nije lako. Što su ideje koje nastojite istražiti temeljnije, to vam manje sredstava stoji na raspolaganju. Malo je toga što možete pretpostaviti ili uzeti zdravo za gotovo. Stoga je filozofija aktivnost od koje se, na neki način, gubi tlo pod nogama i rijetki su rezultati koji dugo ostaju prihvaćeni.” (Thomas Nagel, Što sve to znači?) Sokrat tvrdi: “Znam da ništa ne znam.” To je osvješćivanje vlastitog neznanja, u Sokratovoj metodi prvi stupanj, početak spoznavanja. “Događa se da se dekor pocijepa. Ustajanje, tramvaj, četiri sata rada u uredu ili tvornici, jelo, tramvaj, četiri sata rada, jelo, san i tako ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak i subota u istome ritmu: taj se put lako slijedi. No, samo jednoga dana bukne: zašto, i sve počinje s tim zamorom u znaku čuđenja. Počinje, to je značajno. Zamor je na koncu čina makinalan život, ali istodobno s njim počinje kretanje svijesti. On je budi i zaziva na nastavak. Nastavak – to je nesvjesni povratak lancu ili – to je konačno buđenje. (Albert Camus, Mit o Sizifu) Platonova alegorija o pećini iz Države: Ljudi su od rođenja tako okovani da mogu gledati jedino u zid pred sobom. Jedino što su u životu vidjeli – jedino što je za njih stvarnost – sjene su na tom zidu. Prema toj alegoriji, i mi smo na neki način robovi osjetila, svakodnevnog iskustva, vjerovanja i navika. Možemo li se u njih pouzdati? Karl Jaspers pojmom granična situacija označava životni položaj u kome se čovjek našao pred nekom neotklonjivom teškom situacijom. Ta situacija izaziva posebni, promijenjeni oblik njegove egzistencije. Takve su granične situacije na primjer: trpnja, krivnja, borba, smrt... Stoga i strah, tjeskoba i potresenost mogu biti izvori filozofiranja. Jaspers ističe kako u suvremenom dobu na filozofiranje pokreće naročito potreba za istinskom komunikacijom (“Ali ja postojim samo kad sam s drugima, sam sam ništa.”) Alegorijski primjeri početka filozofiranja kao svojevrsnog “buđenja iz sna” - tj. iz neznanja – mogu biti i film Matrix , kao i Buddhino napuštanje doma i obitelji na početku njegovog puta spoznaje istine (pogledaj film Mali Buda). “Istina će vas osloboditi.” (Iv 8,32) Kao izvor filozofiranja – povezan s dosad spomenutom znatiželjom i čuđenjem – može se navesti i sumnja ( grč. sképsis) ili dvojba. Sumnja je ovdje – u većini slučaja – zapravo težnja da se kritikom iskustvenog znanja i svakidašnjeg iskustvenog svijeta postigne nova izvjesnost, tj. da se prevlada sumnja njenim dosljednim provođenjem (primjerice, kod Descartesa i Aurelija Augustina). “Pa i onda kada netko dvoji, on živi; kada dvoji, sjeća se onoga o čemu dvoji; kada dvoji, uviđa da dvoji; kada dvoji, želi biti siguran; kada dvoji, misli; kada dvoji, zna da nešto ne zna; kada dvoji, prosuđuje da se s nečime ne treba olako složiti.” (Augustin) “Filozofirati znači sumnjati.” (Michel de Montaigne) Poticaji filozofiji mogu biti i religija, znanost, umjetnost, kao i niz drugih životnih fenomena i situacija... "Filozofija ne koristi baš ništa. Naprotiv, ona čovjeka udaljuje od važnosti svakidašnjice u kojoj se nalaze njegove dužnosti, patnje i radosti, remeti ga u sigurnosti njegova ophođenja sa stvarima svijeta, baca ga u bezdan upitnosti i, dođe li do toga, pribavlja mu znanje s kojim ne može ništa započeti.“ (E. Fink, Uvod u filozofiju) “Trebamo se dakle baviti filozofijom ili se oprostiti od života i otići odavle jer sve je ostalo golema besmislica i naklapanje.” (Aristotel)
© Copyright 2024 Paperzz
