čitaj iz preglednika

NOVA AKROPOLA
filozofija / humanizam / kultura
TEOTIHUACÁN - mjesto gdje se stvaraju bogovi
TAJANSTVENI CIKLUSI ŽIVOTA II.
FILOZOFIJA KAO NAČIN ŽIVOTA
SLAVA RAŠKAJ
MAK DIZDAR
STEĆCI
Broj 64 | 2010. | Cijena 25 kn | www.nova-akropola.hr
CIKLUS PREDAVANJA
AKTIVNA FILOZOFIJA
sastoji se od 14 predavanja o velikim učenjima
Istoka i Zapada:
1. Vidljiva i nevidljiva priroda čovjeka
8. Platon – filozof idealizma
2. Drevna Indija
9. Praktična filozofija
3. Mistični Tibet
10. Stoici - mudrost Rima
• vječne i prolazne vrijednosti
• vidljive i nevidljive dimenzije prirode
• sedam dimenzija čovjeka
• učenje o idejama
• simbolika mita o pećini
• vrline duše
• simbolika Bhagavad Gite
• zakoni koji upravljaju univerzumom: dharma i karma
• učenje o reinkarnaciji
• problemi suvremenog svijeta
• individua, društvo, država
• prirodna hijerarhija
• drevni tibetanski tekstovi: Knjiga zlatnih pravila
i Glas tišine
• put učeništva - sedam zlatnih pravila
• nutarnja snaga čovjeka
• ropstvo i sloboda
• građanin svijeta
4. Filozofija budizma
11. Plotin – misticizam u filozofiji Zapada
• Buddhin život i učenje
• četiri plemenite istine
• oslobođenje čovjeka – nirvana
• faze kreacije: Kaos – Teos – Kozmos
• učenje o duši
• put prema božanskom
5. Konfucije – učitelj Kine
12. Vremenski ciklusi
6. Mudrost drevnog Egipta
13. Mit i povijest
7. Sokrat – ili kako se postaje filozof
14. Filozofski ideal čovjeka
• ostvarenje nebeskog reda
• put plemenitog čovjeka
• filozofija povijesti
• vremenski ciklusi u tradicijama
• ritmovi prirode i ciklusi razvoja civilizacija
• nebeski i zemaljski Egipat
• umijeće življenja
• savjeti mudraca
• povijest i sjećanje čovječanstva
• mit o vječnom povratku
• „Znam da ništa ne znam!“
• vrlina je znanje
• majeutika – rađanje duše
• zakoni evolucije
• kriza našeg doba i novi srednji vijek
• filozofske škole i formiranje filozofa
Nova Akropola definira filozofiju onako kako se to oduvijek radilo, kao ljubav prema mudrosti, kao traganje za
istinskim znanjem koje može odgovoriti na najdublje ljudske težnje. Filozofija je praktična i aktivna, a ne samo intelektualna i kontemplativna.
Program ove škole filozofije obuhvaća najvažnije sustave mišljenja Istoka i Zapada i njihove praktične savjete, kako
bi čovjek djelotvorno ostvario svoje potencijale.
Koncepcija programa odgovara modelu klasičnih filozofskih škola što podrazumijeva usporedno proučavanje
različitih aspekata ljudskog stvaralaštva.
OSIJEK:
PULA:
RIJEKA:
SPLIT:
D. Neumana 6, 031 200 630
Uspon na Kaštel 2, 098 900 4406
Jedrarska 5/3, 051 213 020
Slavićeva 47, 021 486 366
VARAŽDIN:
ZADAR:
ZAGREB:
V. Nazora 1, 095 5959 950
J. Vidulića 5, 098 840 270
Habdelićeva 2, 01 481 2222
fax: 01 2330 450
www.nova-akropola.hr
RIJEÈ UREDNIKA
Andrija Jonèiæ
V
eć devetu godinu zaredom, trećeg četvrtka u
studenom, UNESCO obilježava Svjetski dan filozofije. Mi ćemo i ove godine, kao i prethodnih,
dati svoj doprinos ovom događanju kroz prezentaciju naše nove knjige Plotin – jednostavnost pogleda
francuskog autora Pierrea Hadota.
Hadot, filozof i povjesničar filozofije, gotovo nepoznat našoj javnosti, jedan je od rijetkih
sveučilišnih profesora koji je filozofiji davao širi
i dublji smisao od onoga što se to obično čini na
današnjim sveučilištima. Za njega filozofija nije bila
samo teoretska znanstvena disciplina koja nema
naročitog doticaja sa životnom stvarnošću. On je
filozofiji vratio njeno izvorno značenje: filozofija kao
ljubav prema mudrosti i, prije svega, način života,
onako kako su to shvaćali i živjeli antički filozofi.
Hadot je preminuo u travnju ove godine; tim
povodom, njemu u čast, u ovom broju objavljujemo
izvatke iz njegovog najznačajnijeg djela Filozofija
kao način života. Evo što on piše o filozofiji:
… Općenito, povjesničari filozofije vrlo malo
pažnje pridaju činjenici da je tradicionalna filozofija bila, primarno i iznad svega, način života.
Oni filozofiju smatraju prvenstveno filozofskom
raspravom. Kako se mogu objasniti korijeni ove
predrasude? Osobno vjerujem kako je ovo pitanje
64 NOVA AKROPOLA
povezano s razvojem same filozofije u srednjem
vijeku i modernom dobu.
... Na suvremenom fakultetu filozofije, ona
očito više ne predstavlja način ili model života
– ukoliko nije način života profesora filozofije. U
današnje vrijeme filozofski element i životni milje
sadržani su unutar državne obrazovne institucije.
Ovo je oduvijek bilo, a i nadalje jest, opasnost za
njenu neovisnost.
… Može se reći da je ono što razlikuje antičku
od moderne filozofije činjenica što u antičkoj filozofiji nisu samo Hrizip i Epikur oni koji su, zbog
toga što su razvili filozofski sustav, smatrani filozofima. Prije bi se moglo reći da je svaka osoba
koja je živjela prema Hrizipovim i Epikurovim
pravilima u svakom smislu bila filozofom jednako
kao i oni.
… Antička je filozofija ponudila čovječanstvu
umjetnost života. Nasuprot tome, moderna se
filozofija pojavljuje prvenstveno kao struktura
tehničkog žargona namijenjenog stručnjacima.
… Takvo je učenje antičke filozofije: poziv
svakom ljudskom biću na samotransformaciju.
Filozofija je preobraćenje, transformacija našeg
načina postojanja i življenja te potraga za
mudrošću. 
3
SADRŽAJ
3
6
8
Zrinski d.d., Čakovec
Izdavač:
Kulturna udruga
NOVA AKROPOLA
Habdelićeva 2, 10000 Zagreb
Tel: 01/481 2222, Fax: 01/23 30 450
Internet: http://www.nova-akropola.hr
ISSN 1330-9714
Prijava izdavanja ove tiskovine upisana je u
Ministarstvu kulture - Odjel za informiranje
pod brojem 1131.
16
24
PRETPLATA
Pretplata za četiri broja iznosi 80,00 kn.
Poštarina iznosi 20,00 kn.
Ispunite opću uplatnicu
na iznos od 100,00 kn s naznakom
Nova Akropola - kulturna udruga,
Habdelićeva 2, 10000 Zagreb.
Kopiju uplatnice pošaljite na adresu
uredništva nakon čega ćete svoje primjerke
časopisa dobivati na kućnu adresu.
4
aktualno
ZAŠTO NE ZNAMO IZRAZITI ONO ŠTO MISLIMO
I OSJEĆAMO?
psihologija
TAJANSTVENI CIKLUSI LJUDSKOG ŽIVOTA - 2. dio
Jelena Sikirić
Mladost i starost dva su kraja dugačke ceste života na kojoj nije lako upoznati i pronaći sebe. Potrebno je naoružati se strpljenjem i
upornošću jer predstoji nam dug put pokušaja i pogrešaka. Najvažnije
je ne predati se i ne prihvaćati kompromise s vlastitim srcem ili
savješću.
in memoriam
PIERRE HADOT – Filozofija kao način života
U travnju ove godine, u 88. godini života, umro je Pierre Hadot, jedna
od najizuzetnijih intelektualnih pojava Francuske, filozof koji je provodio u djelo ono što je učio i čovjek koji je poput Plotina... bio na
raspolaganju samome sebi, ali iznad svega drugima.
Naklada: 1000 primjeraka
“za časopis” na žiro račun broj:
2360000-1101556170 kod Zagrebačke banke d.d.
Andrija Jončić
Delia Steinberg Guzmán
Paradoks današnjice je i taj da u eri masovnih i brzih komunikacija
možemo u nekoliko minuta saznati što se događa na drugom kraju
svijeta, a vrlo malo znamo o onom što se događa u duši naših prijatelja. Više komuniciramo s ekranom televizora, nego s ljudima koji nas
okružuju. Čak nismo sigurni ni u ono što sami osjećamo i mislimo.
NOVA AKROPOLA broj 64
jesen 2010.
Glavni i odgovorni urednik: Andrija Jončić
Urednik broja: Ivan Tomašević
Tehnički urednik: Atila Barta
Redaktura: Dijana Kotarac
Lektura i korektura:
Branka Žaja, Robert Čokor
Grafičko uredništvo: Svjetlana Pokrajac,
Frano Žaja, Suzana Dobrić Žaja
Tisak:
RIJEČ UREDNIKA
32
drevne kulture
TEOTIHUACAN – Grad bogova
Nataša Žaja
Veličanstvena metropola Teotihuacán bila je najveće religijsko, umjetničko
i trgovačko središte Srednje Amerike, podignuta u sjećanje na mitski grad
s Aztlána. Smješten u srcu Meksičke visoravni, Teotihuacán je tijekom
cijelog klasičnog razdoblja širio moćan utjecaj na gotovo cijelu Srednju
Ameriku.
biografije
HENRIK POMORAC – Doba pomorskih osvajanja
Marko Trbović
Infante Dom Henrique de Avis, portugalski princ poznatiji kao Henrik
Pomorac, odigrao je izuzetno značajnu ulogu u europskom prekoNOVA AKROPOLA 64
morskom širenju sredinom XV. st., iako se sam nije nikad otisnuo na more.
Utemeljivši u Sagresu bazu za kartografiju, navigaciju i brodogradnju, pokrenuo
je eru otkrića.
36
38
46
52
56
62
64
66
mozaik
Suanpan * Chilkat tkanje
tragom prošlosti
STEĆCI
Zoran Lukarić
Svojom veličinom, rustikalnošću i nijemim autoritetom stećci prkose vremenu i
dotiču srca mnogih ljudi. Najčešće ih se poistovjećuje s nadgrobnim spomenicima bosanskih krstjana, no sve je više različitih i često suprotstavljenih teorija koje
pokušavaju razotkriti njihovu povijest.
umjetnost
MAK DIZDAR – Dah univerzalnog u poeziji
Biljana Lukarić
... Ka novom letimo vazda, makar i klecajući. Rijetko kada, i samo iznimno,
tamo se vraćajući. Ali, ima jedan put, samo jedan put, na kome često, vrlo
često, prepoznajemo svoje stope. Svoje vlastite stope...
kulturna baština
BAŠČANSKA PLOČA
Renata Fućak i Hana Lencović
Niti jedan glagoljski spomenik nije izazvao više kontroverzi, povijesnih propitivanja, studija i različitih tumačenja od ploče pronađene nedaleko od Jurandvora, u
blizini Baške na otoku Krku. Baščanska ploča istovremeno je dokument i monument, povijest i umjetnost.
umjetnost
SLAVA RAŠKAJ
Tatjana Đorović
U silnoj potrebi da se izrazi, od rođenja gluhonijema Slava Raškaj progovorila je
kroz svoje pejzaže. Iako je kod Bele Čikoša Sesije učila slikati velike kompozicije
u tamnim uljanim bojama, Slava umjesto velikana prošlosti slika obične ljude iz
ozaljskog kraja, a njeno glavno izražajno sredstvo postaje i ostaje akvarel.
crtice iz prirode
Laboratoriji Moraya * Terra Preta * Opioidi
zanimljivost
SECHIN BAJO
kratka priča
NETZAHUALCOYOTL: RAZMIŠLJANJA O SMRTI
64 NOVA AKROPOLA
5
aktualno
Zašto ne znamo
izraziti ono što
mislimo i osjećamo?
Delia Steinberg Guzmán
Predsjednica Me|unarodne organizacije Nova Akropola
6
NOVA AKROPOLA 64
aktualno
J
edan od mnogih paradoksa u
kojima živimo jest da u vrijeme
masovnih i brzih komunikacija
mi ljudi imamo sve više problema
u komunikaciji.
Danas u nekoliko sati, ponekad
u nekoliko minuta, možemo saznati što se događa na drugom
kraju zemlje. Vijesti stižu punom
brzinom; radio, televizija, časopisi
i novine trude se da prenesu vijesti
o malim i velikim događajima,
dajući im svoju željenu boju. A mi
stojimo po strani, razgovarajući s
drugima manje negoli s ekranom
televizora, radijom, pričajući s
nekoliko tiskanih stranica u boji
gdje se pojavljuju slavna lica.
Ipak, znamo malo i ništa o
onome što se događa u duši naših
prijatelja i rođaka, nismo sigurni u
ono što mi sami osjećamo i mislimo, i ono što je najgore, teško nam
je istinski komunicirati s drugima.
Ljudi vjeruju da vole i vjeruju da misle, ali nisu sigurni u
autentičnost niti svojih osjećaja niti
svojih misli. Dokaz je tome brzina
kojom mnogi mijenjaju mišljenje
ili partnere... Roditeljske i bratske
veze održavaju se ponekad zbog
potrebe ili konvencionalizma, ali
nedostaje istinska ljubav i prirodan
izraz te ljubavi. Nedostaju riječi i
spontane geste koje ukazuju na
postojanje osjećajnih veza.
Ostavimo uobičajene čestitke
i mrmljanja, namještene riječi za
razne okolnosti i razgovore.
I umjesto malo iskrenijih
riječi, ljudski kontakt se svodi na
emocionalne impulse koji dolaze
i odlaze, pojavljuju se i nestaju s
istom nestabilnošću kao i ti impulsi.
Ideje o životu i njegovim
brojnim socijalnim, političkim,
ekonomskim, kulturnim, religijskim i drugim aspektima, ovise o
promjenjivoj modi, a kako nitko
ne želi biti označen kao “čudan”,
64 NOVA AKROPOLA
prilagođava se modi, mijenjajući
mišljenje u skladu s trendovima.
Također ne možemo jasno i
rječito izraziti naš način mišljenja,
jer stvarno ne mislimo, a ono malo
što mislimo nije dio nas.
Tako ostajemo izolirani u svijetu komunikacija. Informativni
mediji steriliziraju nas i u njima
započinje i završava naš društveni
život. Sati provedeni u toj često
umjetnoj zauzetosti sprečavaju nas
da posvetimo nekoliko trenutaka
mira komunikaciji s onima koji
nas okružuju.
Toliko često čujemo riječi
ljubavi koje izgovaraju likovi na
ekranu da više ne osjećamo potrebu da ih kažemo onima koje volimo. Osim toga, snaga fikcije čini
fikcijom naše moguće, ali neizgovorene riječi.
Što se dakle događa?
Postoje dva problema: nedostatak ideja i osjećaja – jer nas nitko nije podučavao niti pripremao
da ih razvijamo – i nemogućnost
da izrazimo ono što ne posjedujemo u sebi ili posjedujemo, ali
vrlo nejasno i neodređeno.
Neuspjesi velikih i malih ideologija, svakodnevni sentimentalni neuspjesi, znaci su koji upozoravaju na nestabilnost osjećaja i
ideja koji nemaju niti čvrsti temelj
niti su dobro oblikovani.
Nedostatak komunikacije proizlazi iz nesigurnosti da se kaže ili
čini ono što nam nije jasno ni u
nama samima ni u drugima.
Mislim da je potrebno preispitati naše osjećaje i prepoznati
one pozitivne kako bismo im dali
ulogu koju mogu i trebaju odigrati
u našem životu. Na nama je da
kontroliramo i izbjegavamo štetne
emocije, a ojačati one koje su korisne. Ali potrebno je preispitati i
sposobnost mišljenja, analize, izbora, odlučivanja i djelovanja u
skladu s odlukom; prije svega,
potrebno je naučiti rasuđivati samostalno i ne dozvoliti da na nas
utječe ono što prihvaćaju ili ne
prihvaćaju struje mišljenja.
Odavde do ispravnih riječi
potreban je samo jedan korak.
Nemoguće je istinski osjećati, a ne
izraziti to, baš kao što je nemoguće
misliti, a ne djelovati u skladu s
tim idejama. Svijetu komunikacija
treba dodati komunikaciju među
ljudima koji znaju što treba prenijeti. 
7
psihologija
TAJANSTVENI CIKLUSI
LJUDSKOG ŽIVOTA
II. dio
Jelena Sikirić
8
NOVA AKROPOLA 64
psihologija
OD DVADESET OSME DO
TRIDESET PETE GODINE
Č
esto čujemo frazu: “Ja sam sebi postavio rok – trideseta godina. Do tada trebam mnogo toga postići:
provoditi se i uozbiljiti, nauživati se slobodnog života
i stvoriti obitelj, proživjeti na račun roditelja i pronaći dobro
plaćen posao, obraniti magisterij, možda čak i doktorat.”
Kao da poslije tridesete godine života sve završava
i ono što do tog roka ne uspijemo postići, teško ćemo
dostići kasnije. Kao rezultat toga, čine se brojne krupne
pogreške, prihvaćaju se brza rješenja, rađa mnoštvo konflikata i kompleksa. Želimo istovremeno sjediti na nekoliko stolica, želimo imati sve i odjednom – i ne postižemo
ništa. Naš se život pretvara u stalnu trku i užurbanost,
dani su raspoređeni po minutama, a ipak nemamo
dovoljno vremena. Isto si tako često dozvoljavamo drugu
krajnost – rutinu, dosadu, pasivnost, sve do periodične
depresije čiji je uzrok vanjski i unutarnji umor.
No, u rijetkim trenucima kad zastanemo, progovara
naša druga priroda stjerana negdje duboko u podsvijest.
Na površinu izbija duša romantika, pjesnika, umjetnika
i u tim se trenucima ne prepoznajemo. Postoji samo vrlo
snažna, neobjašnjiva nutarnja sjeta.
Duša traži da istinski voli i da bude voljena, traži
čistoću srca i čistoću odnosa, traži pustolovine, traži
ljepotu u svim njenim očitovanjima. Glazba, stihovi,
knjige, priroda – sve to iznova postaje važno. Ponekad
na površinu izbije naša duša filozofa i učenika žednog
spoznaje. Odjednom sebi počinjemo postavljati pitanja
64 NOVA AKROPOLA
o Bogu, smislu života, o sudbini, odjednom spoznajemo
kako je uzak naš vidokrug i koliko smo zanimljivog propustili i koliko toga ne znamo. Želimo učiti, upoznavati,
razvijati sposobnosti i talente, otkrivati svijet i ljude.
Zadatak je životne dobi od dvadeset osme do trideset pete godine u tome da ne zatomimo ove duboke i
iskrene potrebe i stremljenja duše, da ih pronađemo,
razvijemo i učvrstimo.
Jer na ovaj nam način sudbina daje priliku da
pronađemo sebe, otkrijemo svoj put, otkrijemo ovu ili
onu ograničenost svog smisla života. Upravo u ovoj dobi
njega je najlakše uvidjeti i, koliko god to bilo čudno,
upravo nam u ovoj dobi životne prilike dozvoljavaju da
makar malen dio toga što smo otkrili i ostvarimo.
Ukoliko propustimo priliku, ukoliko naša druga
priroda ne dobije hranu nužnu za razvoj, do trideset pete
godine posljedice će biti skoro minimalne: u sadašnjem
i daljnjem životu ostat će samo duboka sjeta i nezadovoljstvo sobom. No, već u sljedećem životnom ciklusu,
nakon trideset pete godine, oni se mogu pretvoriti u
duboku krizu – poznatu “krizu srednjih godina”.
Prilike u ovoj životnoj dobi ne padaju s neba, nego
dolaze uz temeljito preispitivanje svega što je bilo do tada
i praćene su prilično složenim iskušenjima.
Sve se nagomilava – s jedne strane, puno važnih i
složenih problema koje je potrebno istoga trena riješiti,
pri čemu svi uobičajeni, stereotipni načini njihovog
rješavanja više ne vrijede. S druge strane, sudbina odjednom šalje mogućnosti kojih ranije nije bilo. Svaka od
njih ima svoje za i protiv, a mi trebamo napraviti izbor
točno znajući da je on jedini ispravan i dugoročan.
9
psihologija
Uistinu, izbor koji činimo uvijek je jedan: ili glava ili
srce. Ukoliko biramo stabilan, miran život ne obazirući se
na potrebe duše i srca, osuđujemo se na prazan i besmislen život. Ako biramo potrebe duše i srca, žrtvujemo mnogo toga što bi nam osiguravalo siguran i spokojan život.
Naš izbor treba biti svjestan i samostalan. Odgovarajući za svoje odluke i postupke sami trebamo shvatiti je li ili nije ispravan, jesu li nam prioriteti pogrešni.
Ispravnu odluku nije moguće donijeti ako ne odgovorimo
na dva vječno aktualna pitanja: “Što me u dosadašnjem
životu ne ispunjava i zašto?” (kriterij su potrebe duše
i srca) i “Što je za mene najvažnije, zašto, za što i radi
koga živim?” (isti kriterij).
Nije lako pronaći svoj put. Potrebno je naoružati
se strpljenjem i upornošću jer predstoji nam dug put
pokušaja i pogrešaka. Najvažnije je ne predati se prije
vremena i ne prihvaćati kompromise s vlastitom dušom,
srcem ili savješću. Uspjeh je uvijek nagrada za hrabrost,
upornost, vjeru, strpljenje i, naravno, ljubav.
Ovako ili onako, ukoliko su se do ovog razdoblja u
čovjeku stalno sukobljavali materijalni i duhovni principi, u ovoj je životnoj dobi on već zreo da definitivno
i bespovratno bira jedno od toga. Ne govori se uzalud
da su svi životni ciklusi koji slijede svojevrstan nastavak
ciklusa od dvadeset osme do trideset pete godine i da
ono što slijedi u mnogočemu ovisi o tome kako smo
proživjeli ovo ključno razdoblje našeg života, što smo u
njemu otkrili i koje smo si prioritete odredili.
10
OD TRIDESET PETE DO
ČETRDESET DRUGE GODINE
U ovom razdoblju čovjek proživljava poznatu “krizu
srednjih godina” ili krizu sredine života koja je prirodni
nastavak isprazno proživljene prethodne, ključne etape
života, tužna posljedica svih u njoj propuštenih prilika.
Iznova počinjemo razmišljati o onome o čemu je
trebalo ranije razmišljati i postavljamo si pitanja na koja
je trebalo ranije pronaći odgovore.
Ovakve krize svatko proživljava na svoj način. No,
prije ili kasnije dušu ponovno počinju mučiti pitanja:
“Čemu sve ovo? Je li to moj život? Kojim putem idem?
Zašto postojim? Zašto uopće sve?” Čovjek se iznutra, a
ponekad i izvana, osjeća vrlo usamljen. A više od svega
pritišće osjećaj da vremena za “pravi život” ostaje malo i
da ga je potrebno što više štedjeti “za poslije”.
Procesi koji se zbivaju u vrijeme krize samo su
posredno vezani uz vanjske okolnosti. Zato se mnogi
psiholozi slažu da ovakve krize nisu dobne nego duboko
duhovne.
Kako je govorio C. G. Jung, u ovoj dobi čovjek ponovno dobiva mogućnost da čuje glas svoje duše, svoje Biti.
On sam i njegov život trebaju se korjenito promijeniti i za
to postoje svi uvjeti. Duhovnost treba zauzeti mjesto racionalnosti, mudrost srca treba zamijeniti logiku uma.
Doista, kriza srednjih godina još je jedna prilika
da se sve promijeni. Ako se ona uspješno savlada, a mi
pronađemo karike koje nedostaju, one koje su nužne
NOVA AKROPOLA 64
psihologija
da naš život dobije novi smisao, rezultat može biti
dubok duhovni preporod, širenje svijesti, novo viđenje
svijeta i vlastite uloge, stjecanje individualnosti. Ovo
potvrđuje iskustvo mnogih poznatih ljudi koji su negdje
u četrdesetim godinama proživjeli teške duhovne krize.
Isto tako, negdje u četrdesetim godinama mnogi ljudi mijenjaju obitelj, profesiju, način života i počinju od nule.
Nažalost, nerijetko čovjek uspijeva prespavati ovu
priliku, ugušiti glas svoje duše. No od sebe se ne može
pobjeći. Tužne posljedice čekaju onoga kome se to dogodi. Takvi ljudi mogu postati sitničavi, zlobni i rastreseni
starci čiji će usamljeni životi biti ispunjeni samo bolestima, ogovaranjima i čekanjem smrti.
Čak ni za one koji su već našli smisao života i
djelovanje koje ih ispunjava, ovo razdoblje ni na koji način
nije jednostavno. Nije dovoljno naći smisao, nije dovoljno
znati kuda idemo i što hoćemo, sada treba sa svim tim biti usklađen. U ovom slučaju kriza srednjih godina očituje
se kao bolna spoznaja o neskladu između uzvišenosti i
ljepote djelovanja ili usmjerenja koje je čovjek izabrao
i njegovih realnih sposobnosti i mogućnosti. I ponovno
počinju ista duboka preispitivanja i pokušaji da postanemo bolji i djelujemo bolje, nadiđemo granice znanja
i mogućnosti, razbijemo stereotipe. I opet isto nastojanje
da drugačije čujemo glas duše, da na nov način otkrivamo druge ljude i svijet koji nas okružuje.
osjećaja i odnosa, ne zato što neočekivano postanu bolji,
nego jednostavno prestanu jedan drugoga okrivljavati za
vlastite probleme.
Mi smo potrebni drugima.
U ovoj dobi ljubav može postati ne samo životnim
osloncem, nego i neiscrpnim izvorom stvaralačkog
nadahnuća i snage.
Zahvaljujući sigurnosti da nismo naprosto
iskorišteni, već da smo potrebni drugima, u nama se
može roditi mnoštvo novih ideja, pothvata i stvaralačkih
planova koji će mnogima pomoći.
S obzirom na izvanredne mogućnosti koje nam se
otkrivaju u ovoj dobi, potrebno je ne samo shvatiti da
ljubav pripada svakoj dobi, nego i da ljubav nikada ne
treba zamijeniti surogatima. Zato ne treba zaranjati u
virtualni svijet serija i ljubavnih romana, i ne treba graditi
iluziju da će to zamijeniti ono što je u životu propušteno.
Također – što se osobito tiče muškaraca – ne treba misliti da će poznanstvo s mladom osobom, pred kojom se
moguće potvrđivati, osjećati čovjekom koji još nije izgubio fizičku privlačnost i potencijal mladosti, automatski
“osigurati” ljubav. Ne pokušavajte pobjeći od svoje dobi,
ne uvjeravajte sebe i druge da ste mladi, što je zapravo
istina. Zrele godine posjeduju svoju ljepotu i snagu koje
malo koga ostavljaju ravnodušnim.
OD ČETRDESET DRUGE DO
ČETRDESET DEVETE GODINE
Nije tajna da se u ovoj dobi odnosi s bliskim ljudima
obično pretvaraju u naviku, gube svojstvenu im toplinu, nježnost, dubinu i snagu. Svaki odnos periodično
zahtijeva preispitivanje, obnavljanje i preporod. Ova dob
pruža jedinstvenu priliku da se to učini jednom zauvijek
ili na nov način zavoli svoje voljene ukoliko su sve ove
godine naši osjećaji izdržali sva iskušenja. I zato treba
ponovno odgovoriti na pitanje: “Što nas povezuje, spaja, što nas drži zajedno? Navika? Ovisnost o drugome?
Materijalna korist? Prijateljstvo? Ljubav? Odgovornost za
druge? Zajedničke aktivnosti, težnje, snovi? Ili sve to i
nešto drugo, treće?”
Ukoliko smo u prethodnom ciklusu uspjeli jednom
zauvijek odgovoriti na pitanje što je najvažnije u našem
životu, tada u ovoj dobi jednom zauvijek treba odgovoriti
na pitanje: “Što je najvažnije u mojim odnosima s bliskim ljudima i svijetom koji me okružuje?”
Ova dob pruža jedinstvenu priliku iznova upoznati
ljubav, njene najrazličitije oblike i stanja, i ojačati spone
srca koje nas povezuju s drugim ljudima.
Bračni parovi, koji su znali zajedno proći kroz sve
krize, sredinom četrdesetih godina osjećaju obnavljanje
64 NOVA AKROPOLA
11
psihologija
OD ČETRDESET DEVETE DO
PEDESET ŠESTE GODINE
Ukoliko tijekom prethodnih četrnaest važnih godina
čovjek uspješno riješi zadatke koje je pred njega postavljala sudbina, ukoliko se prestane grčevito hvatati za
fizičku mladost i ne nastoji je vratiti pod svaku cijenu
(ponekad čineći od sebe predmet ismijavanja), ukoliko svoje godine nosi s dostojanstvom i plemenitošću,
tada će ga sudbina za to bogato nagraditi. Oduzimajući
mladost tijela, ona vraća mladost duše.
I život doslovno počinje iznova, postaje mnogo interesantniji nego ikad prije. Svakodnevni život svjesno se
stavlja u drugi plan, a svi skriveni snovi mladosti, koji su
se prije činili neostvarivi, ponovno imaju utjecaj i nalaze
svoj izraz u novim traganjima, pothvatima i otkrivanjima.
Često se upravo u ovoj dobi rađaju genijalne ideje, izumi i djela u kojima se u potpunosti očituju sve
duhovne snage i stvaralački potencijali već mudrog
čovjeka, sakupljeni tijekom mnogih godina.
Pred nama je zreo i iskusan mladić, s vatrom u
očima, sa zanimljivim idejama i pogledom na svijet, s en-
tuzijazmom, životnom radošću i dinamičnošću na kojoj
se može pozavidjeti. Nije Platon bez razloga davao prednost ovoj dobi, a ljudima koji su znali iskoristiti njene
prilike i dostići vrhunac svog duhovnog i stvaralačkog
razvoja dodjeljivao važnu ulogu u svojoj idealnoj državi.
Kad su brojne ljude ove dobi, koji su pronašli sebe
i živjeli ispunjenim životom, pitali bi li se željeli vratiti u
mladost, oni su to uvjerljivo i kategorički odbijali.
Sve ostale varijante prolaska životnog ciklusa od
četrdeset devete do pedeset šeste godine blago rečeno ne
nadahnjuju i ponekad imaju vrlo tužne posljedice. Kao
po pravilu, čovjek bježi u prošlost, jako se voli sjećati
kako je onda bilo dobro i kako je sada loše, i ništa ne
čini kako bi to promijenio. Ponekad postaje sličan ostarjelom, inertnom, pasivnom, lijenom i prkosnom
tinejdžeru, ponekad životom izmučenom stvorenju na
koje se svalio sav jad svijeta, koje optužuje državu i vlastito okruženje za sve svoje nedaće, zahtijevajući da mu
se vrati sve što je on nekada žrtvovao.
OD PEDESET ŠESTE DO
ŠEZDESET TREĆE GODINE
Sada posebno važno i zastrašujuće postaje pitanje koje
je do tog vremena živjelo negdje duboko u podsvijesti:
“Što će ostati iza mene? Komu ću prenijeti sve što sam
proživio, shvatio, dostigao? Tko će nastaviti moje djelo,
tko će podizati stablo koje sam posadio?” Aktualno postaje nasljeđivanje, prijenos iskustva, produženje voljenog
djela. I ova dob pruža svoju jedinstvenu priliku – učvrstiti
veze s onima koje s istinskom radošću možemo nazvati
svojim istomišljenicima, štoviše i nasljednicima.
Jesen života je kao jesen godine...
Ako se ne izoliramo i grčevito ne hvatamo za svoje
sitne probleme i potrebe, to je posebno lijepo, sretno i ispunjeno razdoblje života. Nalazimo srodne duše, ukoliko
ih do tada nismo našli, ili iznova upoznajemo one koji
su svih ovih godina bili pored nas. Osjećamo posebno
jedinstvo, čvrste veze duša i srca (koje nitko do smrti ne
može razoriti) sa svima koji su s nama gledali ili gledaju
u istom smjeru, dijeleći ideje, stavove, teškoće, radosti i
žalosti, ostvarujući pothvate.
Životna etapa od pedeset šeste do šezdeset treće godine pruža priliku da nađemo svoje jato, svoju duhovnu
obitelj. Ovo je još jedna sretna potvrda toga da naš život
ima smisao jer vrlo duboko i snažno iznova spoznajemo
zašto i radi koga živimo i živjet ćemo, dokle god imamo
snage.
Zato ova dob u čovjeku otkriva posebnu kvalitetu
osobnosti ili se ona, ukoliko je već probuđena, nastoji u
potpunosti izraziti – kvalitetu učitelja.
12
NOVA AKROPOLA 64
psihologija
Čovjek darežljivo dijeli svoje iskustvo, znanja, ljubav,
osjećajući duboku odgovornost za one koji ostaju poslije
njega i uči druge u prvom redu vlastitim primjerom i
načinom života. Ovo daje posebnu snagu: doslovno niotkuda javljaju se duhovni, mentalni i energetski resursi
koje čovjek do tada nije ni naslućivao i koji se inače
nikada ne bi pojavili. Ovo mu daje osobitu nutarnju ljepotu, profinjenost, plemenitost koje obasjavaju i njegovu
vanjštinu. Privlači ljude koji mu se ne mogu ne diviti.
“Kako je ovo krasan čovjek!” govore o njemu, a ove riječi
daleko rjeđe o sebi čuju puno mlađi ljudi.
Oprez: da ne bismo propustili priliku ove životne
dobi, ne smijemo se ograničavati samo na pokušaj da
učvrstimo rodbinske veze ili odluku kome ćemo ostaviti
teško stečeni imetak – inače možemo doživjeti jako i
duboko razočaranje.
Svi ostali načini prolaženja ovog životnog ciklusa ni
u čemu ne donose veselje, a problemi već očitog starenja
samo se pojačavaju. Netrpeljivost, prkos, eksplozivne emocije, bolesti, tvrdi stavovi, stari strahovi i stereotipi, dogmatizam, ovisnost svake vrste – sve to postaje velik problem.
OD ŠEZDESET TREĆE DO
SEDAMDESETE GODINE
Prije utonuća u zimski san i novog proljetnog buđenja,
priroda veseli naša srca ljepotom zlatne jeseni. Životna
dob od šezdeset treće do sedamdesete godine zlatna je je64 NOVA AKROPOLA
sen našeg života kad trebamo očitovati najbolje, najljepše,
najsnažnije i najvrednije što možemo dati, zahvaljujući
čemu će nas zauvijek pamtiti. To je svojevrstan rezultat
svih proživljenih godina, ocjena i pokazatelj kvalitete puta kojim smo prošli. Naše fizičko i psihičko stanje, naše
djelovanje u ovoj životnoj dobi ovisit će o tim rezultatima
i toj ocjeni. Unutarnje zadovoljstvo zbog prijeđenog puta
daje mogućnost otkrivanja novih duhovnih i stvaralačkih
potencijala koji dobivaju oblik ukupnog završnog životnog
postignuća. Očajanje izazvano spoznajom da nije sve bilo
dobro, a sada se ništa ne može promijeniti, može postati
strahovitom kočnicom. Ovo je stanje vrlo opasno ukoliko
čovjek odbija shvatiti da upravo na kraju života može vrlo
lijepo sve početi ispočetka.
Zato treba osluhnuti vrijedan savjet: nužno je
očitovati i iskoristiti najbolje kvalitete duše, uma i srca,
primijeniti svo nakupljeno pozitivno iskustvo. Ovo je
iznimno važno i jako potrebno kako bismo dostojno
završili životno djelo, ukoliko smo ga imali, ili ga pronašli
ukoliko smo cijeli život proživjeli besmisleno – ovo je jedinstvena prilika za okajati sve, nadoknaditi propušteno,
pronaći nutarnje smirenje i dostojanstveno otići.
Ovo je već i vrijeme gubitaka – umiru prijatelji,
rodbina, voljeni... Približava se vrijeme kad u svakom
trenutku i nas mogu pozvati. Nužno je postupno se pripremiti za susret s vječnošću i definirati svoj stav prema smrti. U svakom slučaju, nekorisno je predavati se
strahu, užasu i poricanju ili prikrivati sve ove osjećaje
13
psihologija
iza granica materijalnog svijeta, skrivenog smisla života
koji se nalazi iza granica fizičkih oblika i osjeta, logike i
intelektualnih teorija, života koji se nikakvim riječima
ne može objasniti, ali se zato može doživjeti srcem u
predvorju susreta s vječnošću.
POSLIJE SEDAMDESETE GODINE
Ukoliko smo proživjeli ispunjen život i iskoristili mnoge
prilike koje nam je sudbina davala, tada poslije sedamdesete godine život tek počinje, ali sada daleko, daleko
iza područja svakodnevice.
Veliki je njemački pisac J. W. Goethe rekao: Sretan
je čovjek koji može povezati kraj svog života s njegovim početkom. Ovome možemo samo dodati riječi
američkog psihoterapeuta Carla Whitakera: Bernard
Shaw je rekao da je mladost tako prelijepo vrijeme
života da ga je sramota potratiti u mladosti. A ja bih
ovdje dodao da je starost tako prekrasno doba da je
sramota čekati ga tako dugo.
maskom ravnodušnosti. Što brže shvatimo da od smrti
još nitko nije pobjegao, ne zato što je smrt kraj, nego
zato što je to prekrasan susret s vječnošću i nastavak
postojanja, to će se brže pred nama otvoriti još jedna jedinstvena prilika ove dobi. Na zalasku života, kad vrijeme
već ide prema svome kraju, a još smo uvijek ovdje, naša
duša dobiva mogućnost otkrivanja novih tajni postojanja
EPILOG
Veliki životni ciklus od godine rođenja do sedamdesete
godine dijeli se na dvije osnovne etape: uzlaznu i silaznu
(svaka od njih dijeli se na pet sedmogodišnjih ciklusa),
a vrhunac, točka preokreta iz jedne u drugu jest dob od
trideset pet godina.
PLANET URAN
U astrologiji Uran ima veliko simboličko značenje. To je tajanstveni planet velikih duhovnih doživljaja kako na kolektivnom, tako i na individualnom planu. Uran istovremeno nadahnjuje i poziva na traženje puta,
smisla, velikih istina i uzvišenih ideala i snova, na nadilaženje granica
prostora i vremena, na nove ideje i stvaranje. On čovjeka vodi u dubinu
njegove vlastite duše, prema spoznaji samoga sebe. Taj put nije pasivan,
nego stvaralački i dinamičan. Putem nadilaženja iskušenja i poteškoća,
Uran vodi otkrivanju i drukčijem promišljanju, dubokim promjenama,
otkriću novih obzora; pomaže viđenju cjeline još na početku puta i nadahnjuje na uporno i strpljivo prevladavanje svih vanjskih i unutarnjih
ograničenja. Uran u čovjeku budi ono najvrednije – njegovu individualnost.
Mladost i starost dva su kraja dugačke ceste života. “Kad bi mladost
znala, kad bi starost mogla”, imamo prilike slušati od različitih ljudi i ne složiti se uvijek. Nije li prerano za
uzdisanje i jadikovanje? Zašto mladima oduzimati divnu mogućnost koju daje život: učiti, upoznavati i tijekom
mnogih godina otkrivati bezgranične sposobnosti svoje duše i svog uma? Zašto zakidati stare i oduzimati im
mogućnost djelovanja i stvaranja samo zbog poodmaklih godina? Zbog čega su oni tijekom dugih godina usvajali
gradivo života i pobjeđivali sebe ako ogromno iskustvo koje su sakupili nikome nije potrebno i nemaju ga kome
prenijeti?
14
NOVA AKROPOLA 64
psihologija
Uzlaznu etapu nazivaju još i etapom mladosti ili
proljećem života jer do trideset pete godine na vidjelo izlaze
sve životne snage i potencijali. Jung ovo naziva “etapom
ekstroverta”: sva čovjekova energija, svi njegovi psihički,
mentalni i stvaralački potencijali usmjereni su prema van.
Glavni ciljevi koji se postavljaju do trideset pete godine
najčešće su povezani s rješavanjem zadaća na društvenom
planu: obrazovanje, brak, obitelj, materijalno blagostanje,
društveni status, karijera, međusobni odnosi.
64 NOVA AKROPOLA
Glavni problem ovog razdoblja, koji često postaje
uzrok ozbiljnih pogrešaka i propusta, površnost je i
užurbanost ili, suprotno, rutina, odsutnost dubokih i
snažnih unutarnjih promišljanja koja bi mogla promijeniti daljnju sudbinu čovjeka.
Poslije trideset pete, započinjanjem silazne etape,
čovjek se čak fiziološki postupno mijenja, a energija,
dinamičnost, izdržljivost, mladenački žar i strastvenost
sve su slabiji i slabiji. Mnogi pogrešno misle da je to
početak nutarnjeg starenja, ne shvaćajući da je to velika prilika za tešku, ali korjenitu promjenu života. Od
sada pa nadalje sve snage i sav razvoj čovjeka usmjereni
su prema dubini njegove duše. On mora drugim očima
promotriti samoga sebe i svijet koji ga okružuje, otkriti
ono što ranije nije vidio i nije shvaćao, i mijenjajući se
u skladu s tim izgraditi nove, ozbiljnije i dublje kriterije.
To je zadaća ove etape.
Psiholozi ne govore slučajno o vrlo teškim krizama srednje dobi i istovremeno o mogućnosti nutarnjeg
preporoda i obnove. Zadaća koja stoji pred čovjekom
nije lagana: on mora izraziti sve mentalne, stvaralačke
i duhovne potencijale koji su već sazreli u njegovom
unutarnjem svijetu i traže utjelovljenje. Ovo se tiče svih
aspekata života: međusobnih odnosa, posla, obitelji,
stvaralaštva, planova, snova i stremljenja duše.
Čovjek dobiva priliku ostvariti sva skrivena maštanja
mladosti, ne onako kako ih je tada vidio, nego u drugoj,
novoj formi, ponekad neočekivanoj, no uvijek realnijoj i
koja više nadahnjuje dušu. 
15
in memoriam
FILOZOFIJA KAO
NAČIN ŽIVOTA
Pierre Hadot
16
NOVA AKROPOLA 64
in memoriam
PIERRE HADOT,
... Za stare narode sama riječ philosophia, ljubav prema mudrosti, bila
je dovoljna za izražavanje ovakvog1
poimanja filozofije. U Gozbi, Platon
je pokazao da Sokrat, simbol filozofa, može biti poistovjećen s
Erosom, sinom Porosa (obilja)
i Penije (siromaštva). Erosu je
manjkala mudrost, ali je znao kako
je steći. Tako je filozofija uzela oblik
misaone vježbe, volje i cjelokupnog
postojanja pojedinca, čiji je cilj bio
postići stanje praktički nedostižno
ljudskom rodu: mudrost. Filozofija
je bila metoda duhovnog napretka
koja je zahtijevala radikalnu promjenu i transformaciju načina života
pojedinca.
Ovako shvaćena, filozofija je
predstavljala način života, kako
kroz njenu primjenu i nastojanje
za postizanjem mudrosti, tako i
kroz njen cilj, mudrost samu. U
stvarnosti, mudrost ne uzrokuje
potpunu spoznaju – ona nam
omogućuje “biti” na drugačiji
način. Uzvišenost, a istovremeno
i paradoksalnost antičke filozofije
jest u tome što u isto vrijeme sadrži
svjesnost da je mudrost nedostižna,
kao i uvjerenje da je težnja prema
duhovnom napretku nužnost.
Prema Kvintilijanovim riječima:
Moramo... težiti prema onom
21. veljače 1922. – 24. travnja 2010.
U travnju ove godine, u 88. godini života, umro je Pierre Hadot, jedna
od najizuzetnijih francuskih intelektualnih pojava. Rođen je u Parizu
1922. g., a odrastao u Reimsu gdje je primio strogi katolički odgoj i
obrazovanje. Zaređen je za svećenika 1944. godine, no nakon osam
godina napušta svećenički poziv i posvećuje se filološkim istraživanjima
i kritičkom uređivanju drevnih rukopisa. U ovom razdoblju intenzivno
proučava Plotinovu filozofiju i njome snažno nadahnut 1963. godine
piše lucidno djelo, Plotin ili Jednostavnost pogleda. Hadot je započeo
svoj rad s Plotinom i ostao je cijeli život zaokupljen njegovom filozofijom. Njegova doktorska teza, objavljena 1968. godine u opsežnom
djelu Porphyre et Victorinus, danas je jedna od najpotpunijih studija o
neoplatoničkoj metafizici.
Pod utjecajem svoje žene, povjesničarke filozofije, počinje se zanimati za etičku stranu filozofije. Ono po čemu će kao suvremeni filozof najviše ostati upamćen je njegovo zauzimanje za povratak filozofije
njenom izvornom značenju kakvo je postojalo u antičkoj Grčkoj.
Biti filozof u antici značilo je ne samo voditi filozofske rasprave
i razvijati filozofske teorije, nego djelovati njima nadahnut i poučen.
Takav stav vodi nutarnjoj preobrazbi, oblikovanju i usavršavanju vlastitog
života. Hadot smatra da je antička filozofija, kod koje je ključno upravo
njezino transformirajuće djelovanje, bila “poziv svakom čovjeku da se
tranformira” jer filozofija je prvenstveno bila vježba života, kako živjeti i
kako umirati.
Suvremenu filozofiju pak smatra institucionaliziranom, diskurzivnom, teoretiziranjem bez žive primjene i stoga otklonom od njene
izvorne svrhe. Po Hadotu filozofija ne smije biti akademski “predmet”
koji se izučava bez odjeka na studenta, nego mora biti takva da ga
promijeni i oblikuje iznutra, da ima posljedice na njegovo ponašanje i
način viđenja svijeta i sebe samoga u toj cjelini. Ono na što se on stalno
vraća je to da filozofa treba prosuđivati po tome kako živi, što radi, a ne
po onome što govori ili piše. Također podsjeća da u antici filozofima
nisu nazivani samo oni koju su nešto objavili, nego svi koji su živjeli
filozofskim životom.
Michael Chase, Hadotov učenik i dugogodišnji prijatelj, iznosi svoja
sjećanja na čovjeka koji je provodio u djelo ono što je učio, čovjeka koji
je poput Plotina... bio na raspolaganju samom sebi, ali iznad svega
drugima. Chase kaže da je isticao da filozofija nije komplicirana, pretenciozna i umjetna konstrukcija sastavljena od učenih rasprava, nego
svojevrsno preobraćenje, transformacija našeg viđenja stvarnosti i naših
života i djelovanje u skladu s tim. Govorio je: Iskreno vjerujem da je naš
gorući i najteži zadatak danas, kao što je rekao Goethe, “naučiti vjerovati u jednostavnost”. … Filozof je manje bio profesor nego duhovni vodič: on je radio na preobraćanju, a potom bi novoobraćenike
usmjeravao na put mudrosti. On je bio duhovni savjetnik.
Ono čega se Michael Chase najviše sjeća vezano uz Pierrea Hadota
bila je upravo njegova jednostavnost. Mada je dosegao najveće akademske visine u Francuskoj, slava ga nije ni najmanje iskvarila: u svojim je
1 Poimanja filozofije kao načina života (op. prev.).
64 NOVA AKROPOLA
17
in memoriam
predavanjima govorio razumljivo, bez suvišnih retoričkih
ukrasa, a često se znao šaliti na
vlastiti račun. Za njega je svaki
pojedinac, znani ili neznani,
zasluživao uvažavanje i uljudnost.
Plotin ili
Jednostavnost pogleda
Od mnogobrojnih njegovih
djela posebno mjesto zauzima
djelo koje je malo po opsegu,
ali značajno po svom utjecaju
– Plotin ili Jednostavnost
pogleda. Napisano 1963. u naletu nadahnuća, ovo lucidno i
iskreno djelo postat će jedan
od najboljih uvoda u Plotina, a
svjedočanstva mnogih čitatelja
o duhovnom poticaju koji su
dobili čitajući ovo malo djelo
iznenadila su i samog Hadota.
Na posljednjim stranicama ove knjige Hadot govori o
nutarnjoj udaljenosti koja nas
moderne ili postmoderne ljude
dijeli od Plotina, no ipak smatra
da su Plotinov život i djelo za
nas “poziv”. Ne može li se ipak
neizrecivo, tajanstveno, transcendentno, Apsolut, možda
otkriti u neiscrpnom bogatstvu
sadašnjeg trenutka i u kontemplaciji najkonkretnije, najbanalnije, najsvakodnevnije,
najskromnije, najneposrednije stvarnosti i ne može li
se u tome naslutiti Prisutnost
uvijek prisutna? “Odbaci sve”,
govorio je Plotin. No, ne bi li,
baš naprotiv, trebalo također
reći: “Prihvati sve”?
najvišem, kao što su to činili mnogi stari filozofi. Iako su vjerovali
da još nikada nije pronađena
nikakva mudrost, usprkos tome
su nastavili podučavati nauk
mudrosti.2 Stari narodi su znali da
nikada neće postati mudracima, na
način da postignu takvo postojano
i konačno stanje, no barem su joj
se nadali približiti kroz određene
povlaštene trenutke, a mudrost je
bila transcendentno pravilo koje je
upravljalo njihovim postupcima.
Mudrost je tada značila način
života koji je donosio spokojan um
(ataraxia), unutarnju slobodu (autarkeia) i kozmičku osviještenost.
Prvo i osnovno, filozofija je bila
prezentirana terapeutski, s namjerom liječenja ljudskih patnji. Ovakvo
shvaćanje se izričito navodi kod
Ksenokrata3 i Epikura4: Ne smijemo
pretpostaviti da bi ijedna druga
stvar bila korisnija od znanja o
nebeskim pojavama... nego spokojnost uma i sigurno uvjerenje. ...
S ciljem boljeg shvaćanja antičke filozofije kao načina života, vjerojatno je potrebno uočiti razliku
koju su predložili stoici5, razliku
između rasprave o filozofiji i filozofije same. Za stoike, dijelovi filozofskog sustava: fizika, etika i logika, nisu zapravo bile dijelovi same
filozofije, već prije dijelovi rasprave
o filozofiji. ...
Rasprava o filozofiji nije isto
što i filozofija. Polemon, jedan
od voditelja stare Akademije, znao
je reći: Trebali bismo vježbati
sami sebe u svakodnevici, a ne
u dijalektičkim spekulacijama,
poput čovjeka koji je progutao
neke knjige o harmoniji, ali nikada svoje znanje nije primijenio
u praksi. Jednako tako, ne smijemo biti oni koji će zadiviti svoje
promatrače vještinom silogističke
argumentacije, ali koji su, kad se
radi o njihovom životu, kontradiktorni vlastitim učenjima.6
Pet stoljeća kasnije, odjek ovog
stava nalazimo kod Epikteta: Tesar
ne dolazi do vas i govori: “Poslušajte
moje izlaganje o umijeću drvodjelstva”, već sklapa dogovor za izgradnju kuće i gradi je... Čini i sam
jednako. Jedi kao čovjek, pij kao
čovjek... sklapaj brak, imaj djecu,
učestvuj u građanskom životu,
nauči kako se nositi s uvredama i
uvažavaj druge ljude.7
... Filozofske teorije su u službi
filozofskog života. Upravo zato su u
helenističkom i rimskom razdoblju
bile reducirane na teoretsku, sustavnu, pomno sakupljenu jezgru,
sposobnu izazvati snažan psihološki
utjecaj i dovoljno jednostavne da bi
se uvijek našle pri ruci (procheiron).
Filozofska rasprava nije bila sustavna da bi se njome osiguralo potpuno, sustavno objašnjenje cjelokupne stvarnosti. Prije se može reći
da je bila sustavna da bi se olakšalo
umu da usvoji određeni broj principa, međusobno usko povezanih,
koji potiču veću snagu uvjerenja i
mnemotehničku djelotvornost upravo iz takve sistematizacije. Sabrane
kratke izreke, ponekad upadljive
forme, glavna načela, služile su da
se učenik može lako snaći unutar
temeljnog uređenja u kojem mu je
bilo namijenjeno živjeti.
Sastoji li se filozofski život,
tada, samo od primjene u svakom
momentu ili od dobro proučenih
teorema s ciljem da se razriješe
životni problemi? Zapravo, kad se
osvrnemo na ono što filozofski život
podrazumijeva, shvaćamo da postoji ponor između filozofske teorije i
filozofije kao živog djelovanja. ...
2 Kvintilijan, Oratorical institutions, knjiga I., predgovor, 19-20.
3 Ksenokrat, fr. 4 Heinze.
4 Epikur, Pismo Pitoklu, §85.
5 Diogen Laertije, Životi i misli istaknutih filozofa, 7, 39.
6 Ibid, 4, 18.
7 Epikur, Diskursi, 3, 21, 4-6.
18
NOVA AKROPOLA 64
in memoriam
U stoicizmu, kao i kod epikurejaca, bavljenje filozofijom bilo
je kontinuirano djelovanje, trajno i
istovjetno životu samom, koje je trebalo obnavljati u svakom trenutku. U
obje škole ovo djelovanje može biti
definirano kao usmjeravanje pažnje.
U stoicizmu pažnja se usmjeravala na čistoću namjere. Drugim
riječima, njen cilj je postizanje
sklada između naše osobne volje
i razuma ili volje sveopće prirode.
Kod epikurejaca, naprotiv, pažnja se
usmjeravala prema ugodi, koja se
prema posljednjim teorijama smatra ugodom postojanja. Radi ostvarenja ovog usmjerenja, međutim,
bilo je potrebno provoditi niz vježbi:
intenzivno promišljanje o temeljnim
poukama, stalno obnavljanje svijesti
o prolaznosti života, istraživanje vlastite savjesti i iznad svega, specifičan
stav prema protoku vremena.
Baš kao stoici, tako nas i epikurejci, savjetuju da živimo u sadašnjosti, ne dozvoljavajući sebi da
nas opterećuju kako prošlost tako
ni neizvjesnost budućnosti. Za obje ove škole sadašnjost dostaje za
sreću jer predstavlja jedinu stvarnost koja nam pripada i ovisi o
nama. Stoici i epikurejci slagali su
se u prepoznavanju neograničene
vrijednosti svakog trenutka: za njih
je mudrost jednako savršena i potpuna u jednom trenutku kao što
je i kroz cijelu vječnost. Posebno
za stoičkog mudraca, sveukupnost
kozmosa je sadržana i obuhvaćena
u svakom trenutku. Štoviše, ne samo da možemo nego trebamo biti
sretni upravo sada. Stvar je hitna
jer budućnost je neizvjesna, a smrt
stalna prijetnja: Dok čekamo živjeti,
život prolazi pokraj nas.8 Ovakav
stav možemo razumjeti samo ako
pretpostavimo da je u tradicionalnoj filozofiji postojala britka svijest
o prolaznosti i o neizmjernoj vrijednosti postojanja. Postojanje unutar
8 Seneka, Pisma Luciliju, I, 1.
64 NOVA AKROPOLA
19
in memoriam
kozmosa, u jedinstvenoj stvarnosti
kozmičkog događanja, držalo se za
nešto beskrajno dragocjeno.
Dakle, kao što smo vidjeli, filozofija je u helenističkom i grčkom
razdoblju preuzela oblik načina
života, umijeća življenja i načina
postojanja. To, međutim, nije bilo
ništa novo. Tradicionalna filozofija
već je otprije, još od Sokratovog doba, imala ovakav karakter. Postojao
je sokratovski način života (kojeg su
kinici nastojali oponašati), a sokratovski dijalog je bila vježba koja je
navodila Sokratove sugovornike da
se zapitaju, da se pobrinu za sebe i
da učine svoju dušu što je moguće
ljepšom i mudrijom. 9 Slično
tome, Platon definira filozofiju kao
uvježbavanje za smrt, a filozofa
kao onoga koji se ne boji smrti jer
promišlja sveobuhvatnost vremena i
postojanja.10
Ponekad se tvrdi da je Aristotel
bio čisti teoretičar, no i za njega
je filozofiju bilo nemoguće svesti
na filozofsku raspravu ili na masu
znanja. Umjesto toga, filozofija je
za Aristotela predstavljala kvalitetu
uma, rezultat unutarnje transformacije. Način života kojeg je zagovarao Aristotel bio je život u skladu s
razumom.11 ...
Općenito, povjesničari filozofije
vrlo malo pažnje pridaju činjenici da
je tradicionalna filozofija bila, primarno i iznad svega, način života.
Oni filozofiju smatraju prvenstveno
filozofskom raspravom. Kako se
mogu objasniti korijeni ove predrasude? Osobno vjerujem kako je ovo
pitanje povezano s razvojem same
filozofije u srednjem vijeku i modernom dobu.
Kršćanstvo je odigralo značajnu
ulogu u ovom fenomenu. Od samih
9 Platon, Apologije, 29e1ff.
10 Platon, Država, 486a.
12 Cf. dolje.
13 Justin, Apologije, I, 46, 1-4.
14 J. Leclerq, Pour l´historie de l´expression ‘philosophie chrétienne’, Mélanges de Science Religieuse 9 (1952), str. 221.
15 Cf. dolje.
20
NOVA AKROPOLA 64
in memoriam
njegovih početaka, a to znači od II.
stoljeća nakon Krista pa nadalje,
kršćanstvo se prezentiralo kao filozofija: kršćanski način života. 12
Doista, sama činjenica da je bilo
moguće da se kršćanstvo predstavlja
kao filozofija potvrđuje da se filozofija od davnina smatrala načinom
života. Ako je bavljenje filozofijom
značilo živjeti u skladu sa zakonom razuma, obrazloženje je da je
kršćanin istodobno filozof budući
da živi u skladu sa zakonom Logosa
– božanskog uma.13 Kako bi se prikazalo kao filozofija, kršćanstvo je
moralo uključivati elemente preuzete
iz antičke filozofije. Moralo se prikazati da Logos Evanđelja po Ivanu odgovara stoičkom kozmičkom umu, a
kasnije i Aristotelovom i Platonovom
duhu. Također je bilo potrebno
uvrstiti i filozofske duhovne vježbe
u kršćanski život. Fenomen preuzimanja pojavljuje se vrlo jasno kod
Klementa Aleksandrijskog i intenzivno se razvija u redovničkom pokretu
gdje pronalazimo stoičko-platonske
vježbe usmjeravanja pažnje na sebe
samog (prosoche), meditacije, preispitivanja savjesti i pripremanja na
64 NOVA AKROPOLA
smrt. Jednako tako ponovno nailazimo na pridavanje velike važnosti
smirenosti uma i neosjetljivosti.
... Kao što je Dom Jean Leclerq
bio napisao: Jednako kao i u antici,
filozofija u redovničkom srednjem
vijeku ne označava teoriju ili put
spoznaje, već mudrost življenja,
način života u skladu s razumom.14
Istovremeno, međutim, srednjovjekovna sveučilišta svjedočila
su uklanjanju konfuzije koja je
postojala u prvobitnom kršćanstvu
između teologije, utemeljene na zakonu vjere, i tradicionalne filozofije,
utemeljene na razumu. Filozofija
više nije bila vrhovna znanost,
već “sluškinja teologije” – koju je
nadopunjavala s konceptualnim
materijalima, logikom, fizikom i
metafizikom, koji su bili potrebni.
Studij slobodnih vještina postao je
tek priprema za studij teologije.
Ako na trenutak zanemarimo
redovničku upotrebu riječi filozofija,
možemo reći da je filozofija u srednjem vijeku postala čisto teoretsko i
apstraktno područje djelovanja. Više
nije bila način života. Stare duhovne
vježbe više nisu bile dijelom filozofi-
je, već su uvrštene unutar kršćanske
duhovnosti. Upravo u tom obliku još
ih jednom susrećemo u Duhovnim
vježbama Svetog Ignacija.15 Neoplatonički misticizam nastavljen je
u kršćanskom misticizmu, posebno
kroz rajnske dominikance kao što je
Meister Eckhart.
Drugim riječima, u srednjem
vijeku sadržaj filozofije doživio je
radikalnu promjenu u odnosu na
antiku. Štoviše, od srednjovjekovlja
nadalje teologija i filozofija su se
podučavale na onim sveučilištima
koja je osnovala srednjovjekovna
Crkva. Iako je bilo pokušaja da se
riječ “sveučilište” upotrebljava u
odnosu na stare obrazovne ustanove,
čini se da ni pojam ni bit sveučilišta
nikada nisu postojali tijekom antike,
uz moguću iznimku Orijenta s kraja
kasnog antičkog razdoblja.
Jedna od karakteristika sveučilišta jest da postoje profesori
koji podučavaju profesore, odnosno
profesionalci koji podučavaju profesionalce. Time obrazovanje više nije
bilo namijenjeno osobama koje su
ga trebale proći s ciljem da postanu
potpuno razvijeno ljudsko biće, već
21
in memoriam
da postanu profesionalci, odnosno s
ciljem da mogu naučiti kako obučiti
druge profesionalce. To je opasnost
“skolastike”, filozofske orijentacije
koja je začeta krajem antike i koja
je doživjela svoj razvoj u srednjem
vijeku, a čija se prisutnost još uvijek
može prepoznati u današnjoj filozofiji.
... Na suvremenom sveučilištu
filozofije, ona očito više ne predstavlja način ili model života – ukoliko
nije način života profesora filozofije.
U današnje vrijeme filozofski element i životni milje sadržani su unutar državne obrazovne institucije.
Ovo je oduvijek bilo, a i nadalje jest,
opasnost za njenu neovisnost.
Kako god, moderna filozofija je
prvenstveno i prije svega rasprava
koja se razvija u učionici, a potom
se prepušta knjigama. Ona je tekst
koji zahtijeva tumačenje.
To ne znači da moderna filozofija nije ponovno otkrila, posredstvom različitih puteva, neke od
egzistencijalnih aspekata klasične
filozofije. Uz to, mora se dodati
da ti aspekti nikada nisu potpuno
nestali. Na primjer, nije slučajnost
da je Descartes jedan od svojih radova nazvao Meditacije (Misli). To
doista jesu meditacije – meditatio
u smislu vježbe – u skladu s duhom
kršćanske filozofije Sv. Augustina,
i Descartes preporučuje njihovo
vježbanje kroz određeno vrijeme.
Ispod njenog sustavnog, geometrijskog oblika, Spinozina Etika odgovara veoma dobro onome što je
sustavna filozofska rasprava mogla predstavljati stoicima. Moglo
bi se reći da Spinozina rasprava,
koja počiva na klasičnoj filozofiji,
podučava čovjeka kako transformirati svoje biće, korjenito i konkretno, i kako postići blaženstvo. Pojam
mudraca, štoviše, pojavljuje se u
zadnjim recima Etike: mudrac, to-
liko dugo dok se smatra takvim,
gotovo nikad nije uznemiren u
duhu, već budući da je svjestan
sebe, Boga i stvari kroz određenu
vječnu nužnost, nikada ne posustaje nego uvijek posjeduje istinsku
spokojnost duha.16…
Može se reći da je ono što razlikuje antičku od moderne filozofije činjenica što u antičkoj filozofiji
nisu samo Hrizip i Epikur oni koji
su, zbog toga što su razvili filozofski sustav, smatrani filozofima. Prije
bi se moglo reći da je svaka osoba
koja je živjela prema Hrizipovim
i Epikurovim pravilima u svakom
smislu bila filozofom jednako kao i
oni. Političar poput Katona Utičkog
smatran je filozofom, pa čak i mudracom, iako nikad nije ništa napisao niti podučavao, zbog toga što
je vodio savršen stoički život. Jednak
je bio slučaj i s rimskim državnicima
Rutilijem Rufom i Kvintom Mucijem
Scevolom Pontifexom, koji su
prakticirali stoicizam kroz davanje
nesebičnog i humanog primjera u
upravljanju provincijama koje su
im bile povjerene. Ovi ljudi nisu bili
samo puki primjeri moralnosti, već
osobe koje su živjele stoicizam u svoj
njegovoj potpunosti, govoreći kao stoici (Ciceron nam izričito17 prenosi da
su izbjegavali određen način retorike
u sudskim procesima u kojima su
svjedočili) i promatrajući svijet kao
stoici – drugim riječima, pokušavali
su živjeti u skladu s kozmičkim razumom. Bili su u potrazi za ostvarenjem ideala stoičkog mudraca:
biti čovjek na određen način, živjeti u
skladu s razumom, unutar kozmosa
i zajedno s drugim ljudskim bićima.
Cilj njihovih težnji nije bila samo
etika već ljudsko biće kao cjelina.
Antička je filozofija ponudila čovječanstvu umjetnost života.
Nasuprot tome, moderna se filozofija pojavljuje prvenstveno kao
struktura tehničkog žargona namijenjenog stručnjacima. …
Filozofija je u antici bila vježba
koja se prakticirala u svakom trenutku. Ona nas poziva da se usredotočimo
16 Spinoza, Etika, Peti dio, prop. 42, str. 270 Elwes
17 Ciceron, Govorništvo, I, 229ff.
18 Spinoza, Etika, str. 270-271.
22
NOVA AKROPOLA 64
in memoriam
na svaki životni trenutak, da bismo
postali svjesni beskonačne vrijednosti svakog sadašnjeg trenutka, jednom kad ga nadomjestimo unutar
kozmičke perspektive. Vježba mudrosti povlači za sobom kozmičku
dimenziju. Dok običan čovjek gubi
dvostruko pogrešno. U prvom redu,
antička se filozofija uvijek prakticirala u grupi, bilo da se radilo o pitagorejskim zajednicama, platonskoj
ljubavi, epikurejskom prijateljstvu
ili stoičkom duhovnom usmjerenju.
Antička filozofija tražila je zajednički
doticaj sa svijetom i ne vidi svijet kao
takav, već mu radije pristupa kao izvoru zadovoljenja njegovih želja, razborit čovjek nikad ne prestaje u umu
biti svjestan cjeline. On razmišlja i
djeluje unutar kozmičke perspektive.
On ima osjećaj pripadnosti cjelini
koja seže iznad granica njegove individualnosti.
Antička filozofska tradicija
može pružiti vodstvo u našem odnosu naspram samih sebe, kozmosa i
drugih ljudskih bića. U mentalitetu
modernih povjesničara ne postoji
klišej koji zauzima sigurniji položaj
i koji je teže iskorijeniti od ideje da
je antička filozofija predstavljala mehanizam bijega, čin uzmicanja pred
samim sobom. U slučaju platonizma
radilo bi se o bijegu u svijet ideja, o
neprihvaćanju politike kod epikurejaca, o podčinjavanju sudbini kod
stoika. Ovakvo gledište je zapravo
napor, istraživačko zajedništvo, uzajamnu pomoć i duhovnu podršku.
Iznad svega, filozofi, a prema posljednjim istraživanjima i epikurejci,
nikada nisu prestali vršiti utjecaj
na svoje gradove, transformirajući
društvo i služeći svojim sugrađanima
koji su ih često veličali, o čemu postoje sačuvani pisani tragovi. Političke
ideje su se mogle razlikovati od škole
do škole, ali briga o utjecaju na grad
ili državu, kralja ili cara, uvijek je
bila jednaka. Ovo je posebno točno
za stoicizam i može se lako uočiti u
mnogim tekstovima Marka Aurelija.
Kao jedan od tri zahtjeva koji moraju biti zadovoljeni, uz budnost nad
vlastitim mislima i prihvaćanje
događaja predodređenih sudbinom,
najvažnije mjesto zauzima dužnost
pojedinca da uvijek djeluje za dobrobit ljudske zajednice, odnosno da
djeluje u skladu s pravednošću. Taj
64 NOVA AKROPOLA
zadnji zahtjev je, štoviše, neraskidivo vezan uz prethodna dva. To je
ona jedina i ista mudrost koja se
potvrđuje kao kozmička mudrost
i kao razum u kojem ljudsko biće
sudjeluje. Ovo učešće u življenju u
službi ljudske zajednice i u djelovanju u skladu s pravednošću temeljni
je element svakog filozofskog života.
Drugim riječima, filozofski život za
sobom prirodno povlači angažman
za zajednicu. Ovo posljednje je vjerojatno najteže ostvariti. Ključ je u
tome da treba ostati na nivou razuma, a ne dozvoliti sebi da budemo
zaslijepljeni političkom strašću,
bijesom, mržnjom ili predrasudama. Naravno, postoji ravnoteža
– koju je gotovo nemoguće postići
– između unutarnjeg mira kojeg
donosi mudrost i strasti koje se na
pojavu nepravde, patnje i ljudske
bijede ne mogu obuzdati. Mudrost
se, međutim, sastoji u upravo takvoj
jednoj ravnoteži, a unutarnji mir
je prijeko potreban za učinkovito
djelovanje.
Takvo je učenje iz antičke filozofije: poziv svakom ljudskom biću
na samo-transformaciju. Filozofija
je preobraćenje, transformacija
našeg načina postojanja i življenja
te potraga za mudrošću. Ovo nije
jednostavan zadatak. Spinoza je napisao na kraju Etike:
Iako put koji sam pokazao
kao vodeći prema ovom cilju djeluje pretjerano težak, on ipak može
biti otkriven. On zaista i mora
biti težak jer se rijetko pronalazi.
Kako bi to bilo moguće, da je spasenje jednostavno steći i da ga je
moguće pronaći bez velikog rada,
a da ga gotovo svi zanemaruju?
Ali sve su izvanredne stvari teške
kao što su i rijetke.18 
(11. poglavlje, str. 264 – 276)
Prijevod Mirna Peršić
23
drevne kulture
TEOTIHUACÁN
Mjesto gdje se stvaraju bogovi
Nataša Žaja
24
NOVA AKROPOLA 64
drevne kulture
N
ajveće dosad otkriveno religijsko, umjetničko, trgovačko
i općenito urbano središte
Srednje Amerike veličanstvena je
metropola Teotihuacán. Smješten u
srcu Meksičke visoravni, Teotihuacán
se svojim dominantnim utjecajem
kroz čitavo tzv. klasično doba širio stotinama kilometara sve do današnjih
područja Gvatemale i Hondurasa,
prožimajući se s moćnom kulturom
Maya. Također je očit njegov utjecaj i
na kulture Meksičkog zaljeva, Oaxace
i Veracruza.
Ovo klasično razdoblje započinje nešto prije početka nove ere
naglim nicanjem velikih ceremonijalnih i urbanih središta, a opada negdje od VII. stoljeća kad se isto tako
iznenada, jedno po jedno, većina
ovih žarišta počinje gasiti. Grad je
zračio kozmopolitskim duhom,
poput tadašnje grčke Aleksandrije,
jer su na dvadeset kvadratnih kilometara gradske površine pronađene
čitave četvrti koje su naseljavali drugi narodi i kulture s umjetničkim
radionicama i mnoštvom raznolikih
predmeta koje prepoznajemo kao
mayanske, olmečke, zapotečke i sl.
Teotihuacán se općenito smatra nastavkom ranije olmečke kulPogled s Mjesečeve piramide na Put
mrtvih i Sunčevu piramidu
Sunčeva piramida je najveća građevina
Teotihuacana. Osnovica joj je gotovo jednaka kao i kod tzv. Keopsove piramide, iako
je dvostruko niža od nje. Prema legendi
podignuta je iznad tajanstvene pećine do
koje vodi stepenište dugo stotinjak metara,
na mjestu gdje je gorjela lomača u kojoj su
se žrtvovali bogovi prije početka Petog doba.
Izgrađena je u pet nivoa, a na vrhu se nekada nalazio hram posvećen kultu vatre.
Put mrtvih je naziv koji su Azteci dali
za glavnu os grada dugu oko dva i pol
kilometra uzduž koje se nižu hramovi.
Azteci su govorili da se ovdje nalaze
grobnice drevnih kraljeva Teotihuacána,
međutim, one nikada nisu pronađene.
Put mrtvih je za njih imao i simboličko
značenje nadilaženja prolaznog svijeta
kako bi se dostigle nevidljive dimenzije
vječnosti…
64 NOVA AKROPOLA
ture, a prema nalazima moguće je
zaključiti da su neko vrijeme kulture Olmeka, Maya i Teotihuacána
postojale usporedno, izmjenjujući
kulturna i trgovačka blaga i potičući
jedni druge na razvoj.
Legende govore da su grad osnovali ljudi koji su u davnini lađama
doplovili s istoka, s otoka Aztlán.
Vođeni svećenicima-mudracima
koji su slijedili božanske upute, poKarta ceremonijalnog središta koje
se prostiralo duž glavne gradske osi
Teotihuacana.
digli su veliko religijsko i inicijatsko
središte u sjećanje na nebeski grad
s Aztlána koji su morali napustiti.
Prema mnogim otkrićima,
kako to iscrpno obrazlaže jedan od
danas najvećih stručnjaka za ovo
područje, Miguel L. Portilla, iz ovog
su grada ponikli i razvili se najraniji,
blistavi izdanci nahuatl tradicije.
Nahuatl je naziv za kulturu i
tradiciju skupine srednjoameričkih
Piramida Mjeseca
Palača
Quetzalpapalotl
Trg Mjeseca
Palača
Yahualo
Palača
Zacuala
Piramida Sunca
Put mrtvih
Hram
Quetzalcoatl
25
drevne kulture
Cvijet i pjesma, zidna freska.
Azteci, čuvari baštine Teotihuacana, prenose nam naziv i simbolizam ove majstorski oslikane freske. Prema njima, ovaj prikaz se
odnosi na ideju približavanja čovjeka istini i Bogu putem umjetnosti i pjesništva. Na ovaj način, kako nam tumače Azteci, jedino je
intuitivno moguće odgovoriti na temeljna ljudska pitanja vezana uz spoznaju Boga i traženje istine ovdje na zemlji.
plemena te njihov zajednički
jezik. Temeljne principe i uzore
Teotihuacána najprije su preuzeli
Tolteci (oko X. – XII. st.), a od njih
Azteci (oko XIV. – XVI. st.).
Aztecima, koji su na ovo
područje došli pet stoljeća nakon što
je ugašen i napušten, Teotihuacán
je i dalje bio mjesto hodočašća i
nadahnuća. Kao važni čuvari njegove baštine, Azteci su nam ostavili
i njegovo nahuatl ime koje znači
mjesto gdje se ljudi pretvaraju u
bogove ili mjesto gdje se stvaraju
bogovi. Ovo je povezano uz stari mit
o dobima stvaranja svijeta i čovjeka
koji su od zaborava čuvali njihovi
mudraci, a predstavljao je značajnu
okosnicu astečke religije i poimanja
vremena.
LEGENDARNI
POČETAK – MIT O
DOBIMA
Prema nahuatl tradiciji svijet i sva
bića prošli su kroz različite etape
stvaranja koje su se odvijale jedna za
26
drugom. To su Četiri doba ili Sunca:
Sunce noći ili zemlje, Sunce vjetra,
Sunce vatrene kiše i Sunce vode.
Sva su ova doba skončala kataklizmom, a nakon Četvrtog doba, kad je
čovječanstvo uništeno potopom, novo, Peto doba otpočelo je žrtvom bogova u Teotihuacánu. Prema onome
što je sakupio misionar Sahagún,
najzaslužniji za spašavanje mnogih
vrijednih drevnih tekstova u razdoblju nakon španjolskog osvajanja, to
se dogodilo u davnim vremenima:
Kad još bijaše noć,
kad još ne bijaše dana,
kad još ne bijaše svjetlosti,
sastaše se,
sazvaše se bogovi
tamo u Teotihuacánu.
Rekoše,
govorahu među sobom:
“Dođite ovamo, o bogovi!
Tko će uzeti na sebe,
tko će preuzeti na sebe dužnost
da budu dani
da bude svjetlost?”1
U potpunoj tami, prije početka
vremena, bogovi su se sastali u
Teotihuacánu kako bi odabrali onog
koji će na sebe preuzeti odgovornost
stvaranja dana i svjetlosti. Ponudila
su se dva boga, Tecuciztécatl, Gospo dar puževa, i Nanahuatzin,
Gnojavi. I dok se za njih pripremala
lomača, oni su obavljali žrtvene obrede, a kako navode drevni tekstovi,
Tecuciztécatl se pritom prilično
razmetao. Međutim, kad je trebao
skočiti u vatru, obuzeo ga je strah i
nakon četiri bezuspješna pokušaja
morao je prepustiti priliku skromnom Nanahuatzinu. Sklopivši oči,
Nanahuatzin se bez oklijevanja bacio u vatru, pretvorivši se u Sunce
koje će osvjetljavati buduće doba.
Nakon toga je i Tecuciztécatl sav
očajan skočio u vatru, ali prekasno,
i zato je postao noćno, Mjesečevo
svjetlo novog doba.
Kad je obred završio, bogovi su
se okupili kako bi pričekali izlazak
1
Informantes de Sahagún – Kodeks
Matritense – citirano u Los Antiguos
Mexicanos, M.L. Portilla, 1988., str. 27.
NOVA AKROPOLA 64
drevne kulture
Obredna žara
Ova terakotna obredna posuda predstavlja razigrani model hrama ukrašen prikazima Quetzalpapalotla.
64 NOVA AKROPOLA
27
drevne kulture
novu priliku za čovječanstvo i svijet.
Ovo su izuzetno važni elementi religije i mitologije naroda
Nahuatl i zato su u ceremonijama bili neprestano oživljavani, a
čovjeka se kroz različite kulturne
institucije stalno podsjećalo da
svoje postojanje duguje bogovima.
Od njih je tako dobio primjer koji
mu može pomoći u preuzimanju
odgovornosti ostvarenja vlastite
životne uloge koja je neizbježno
povezana uz cjelinu čovječanstva i
prirode, uz smisao vremena i njegovih cikličnih mijena.
PANTEON
TEOTIHUACÁNA
Palača Quetzalpapalotla
Kameni stupovi atrija palače Quetzalpapalotla prikazuju samog boga zaštitnika, te simbole zvijezda i školjki koji predstavljaju ideje prostora i vremena. Vidljivi su tragovi boja,
a na ponekim se stupovima još uvijek nalaze inkrustrirane oči od opsidijana.
Neposredno prije kraja, ova je palača pretrpjela požar i stoljećima je stajala u ruševinama,
a restaurirana je sredinom XX. stoljeća.
Sunca i Mjeseca. Međutim, ni Sunce
ni Mjesec nisu se mogli kretati. Tada
su bogovi izrekli ove riječi:
Kako ćemo živjeti?
Ne kreće se Sunce!
Kako ćemo uistinu učiniti da ljudi žive?
Neka se našim posredstvom ojača Sunce,
žrtvujmo se, umrimo svi!2
2 Anales de Cuauhtitlán – citirano u Los
Antiguos Mexicanos, M.L. Portilla, 1988.,
str. 27.
28
Žrtvom bogova koji su smjelo
prihvatili smrt omogućen je život
ljudima, ali i svim ostalim bićima.
Tako su u Teotihuacánu otpočeli
dani i noći, a veliko vremensko
klatno krenulo je na svoju petu
putanju. Simbol novog Petog doba
ili Sunca je pokret koji u svom
središtu sjedinjuje četiri smjera i
sadrži snagu svih prethodnih doba. To znači da iskustva prošlosti
ne mogu nestati nego tvore pokretačku snagu koja predstavlja
Panteon Teotihuacána tvori srž pante ona Nahuatl, a njegovu glavnu
os predstavlja metafizički koncept
jednog jedinstvenog Boga. Kao što
nam potvrđuju astečki tekstovi,
obično ga nisu prikazivali, osim
ponekad otiscima stopala i ruku,
jer je nespoznatljiv i neuhvatljiv
bilo kojom formom. Ostala su
božanstva samo različiti principi
ili aspekti ovog Jednog i imala su
poznate nahuatl prikaze i imena. Najvažniji su Quetzalcoatl,
Pernata zmija, dobrostivi bog,
stvoritelj ljudi i simbol mudrosti, Tlaloc, Plamena voda, bog
nebeskih voda i plodnosti, njegova žena Chalchiutlicue, Ona s
plaštom punim dragulja, božica
zema ljskih vodenih tokova, Huehueteotl, Drevni bog vatre, za štitnik Petog doba i svetih ceremonija vatre te Xipetotec, Naš oderani
gospodin, bog proljeća, obnove i
oslobađanja.
Izdvojit ćemo također još dva
tipično teotihuacánska božanstva
– Quetzalpapalotla, boga Leptira,
ili bolje rečeno Quetzal-leptira, te
božicu Škorpion. Quetzalpapalotl
je simbolički princip koji združuje
ideje duše i duha. Leptir je sa svoje
NOVA AKROPOLA 64
drevne kulture
tri prirodne faze – ličinka, čahura
i konačno prelijepi leptir – simbol preobrazbe duše čija se puna i
nestvarna ljepota može jasno sagledati tek u njegovoj posljednjoj fazi
– kad dobiva krila. Usprkos tome,
krila leptira ne mogu dušu odnijeti visoko, premda je s lakoćom
prenose do najljepših cvjetova
zemlje. Zato su duši potrebne
oči i krila ptice quetzal kako bi
pronašla nebeske staze i vinula se
u nevidljiva područja duha poput
ove ptice koja voli nestajati u dubinama visokih krošnji. Za božicu
Škorpion, čest motiv freski, dugo
se vremena smatralo da je zapravo jedan oblik boga Tlaloca. Danas
pojedini autori pretpostavljaju da
se radi o božanskoj majci zemlje i
podzemnih svjetova koja udružuje
tajne smrti i ponovnog rođenja, po
čemu nas upadljivo podsjeća na
zapadnoazijsku, a kasnije i rimsku božicu Kibelu.
SAKRALNA UMJETNOST
I ARHITEKTURA
Još uvijek ima nešto zadivljujuće
u nijemim ostacima Grada bogova
što potpuno opravdava njegovo ime.
Prolazeći tzv. Putem mrtvih3, kako
su Azteci nazvali glavnu os grada,
primjećujemo pravilnu liniju niza
64 NOVA AKROPOLA
Tronožna posuda
Keramičke tronožne posude često su
bile oslikane tehnikom freski. Ovaj lijepi
primjerak ukrašen je cvjetnim i vodenim
elementima. Cvjetovi s po četiri latice simboliziraju dušu okruženu simbolima vode.
Detalj fasade piramide Quetzalcoatla
Jedan od najvažnijih božanskih simbola
Teotihuacana je Quetzalcoatl – Pernata
zmija. Iako je Quetzalcoatl sveprisutan u Srednjoj Americi, ovdje su osim
udruženih simbola ptice i zmije, neba i
zemlje, vidljivo naglašene i karakteristike
jaguara kao snage koja ih može povezati
jer personificira svjetlo u tami.
hramova kojom dominiraju dvije
impozantne piramide, Sunčeva i
Mjesečeva. Trgovi, tzv. palače4, polupodzemni hramovi, veličanstvene
freske živih boja, stambene četvrti s
atrijima, palača Quetzalpapalotla s gotovo nestvarnim stupovima s kojih još
uvijek prodorno gledaju oči Quetzalleptira, kameni kalendar Citadele
s Quetzalcoatlovom piramidom,
umjetnički ateljei, obrtničke radionice, trgovine, pravilna mreža ulica...
3 Put mrtvih je prema Aztecima put onih koji su
“mrtvi” za sve prolazno.
4 “Palačama” su arheolozi nazvali komplekse
zgrada čija stvarna uloga još nije objašnjena.
Neki autori smatraju da su ovo bila mjesta
slična današnjim kulturnim institucijama koja
su u sebi udruživala sveučilišta, “knjižnice”,
muzeje te različite sakralne objekte.
svjedoče o savršeno osmišljenom i
pažljivo ostvarenom planu izgradnje.
Grad je vidljivo odisao sakralnim duhom, ali čini se da njegova
mistična strana nije izgubila vezu s
običnim ljudima. Stječe se dojam
nečeg izuzetno živog što je strujalo
svakodnevicom ovoga grada raznobojnih fasada i prelijepih zidnih slika u
stanovima običnih ljudi, grada kojeg
je karakteriziralo šarenilo ljudi iz
raznih krajeva i kultura. U otvorenim
dvorištima jednokatnih stambenih
četvrti uvijek se održavala vatra jednako kao i u najdubljim svetištima, a
sigurno je bilo posebno nadahnjujuće
započeti dan s pogledom na dvije
monumentalne piramide, budući da
pogled na njih ništa nije zaklanjalo.
29
drevne kulture
Dok u arhitekturi dominira jednostavnost i jasnoća, ostale umjetničke
forme, premda rafinirane, doimaju
se razigranijima. Nerijetko su prepune neobičnih kompleksnih
simbola i crteža od kojih većina
još nije odgonetnuta. Sva su
umjetnička djela anonimna jer
je njihovo potpisivanje umjetnicima Srednje Amerike
općenito bilo strano. Nikad
nije pronađeno neko ime
koje upućuje na stvarnu
povijesnu osobu, vladara ili
događaj. Prikazi su vanvremenski, posvećeni bogovima i onom što je božansko
u čovjeku i zato ne odražavaju nečije
osobno trenutno stanje. Povjesničar
umjetnosti George Kubler naglašava
da glavni cilj umjetnika nije bio
prikazati sličnost s objektima i ljudima – češće se prikazuju hibridna
bića: ptica-zmija, jaguar s dvostrukom glavom, pernata jaguar-zmija.
Čak su i ljudske figure složene: ptičji
kljun kombiniran s ljudskim rukama. Prikazi jaguara – koji često
nosi ljudsku odjeću – nisu prikazi
stvarne životinje, nego su povezani
30
s predodžbom ili
konceptom koji se nalazi iza same životinje.
Teško bi se bilo odlučiti
i izdvojiti kao posebnu bilo koju od
umjetničkih formi Teotihuacána.
Pojedini autori ističu npr. freske čiju
majstorsku tehniku izrade uspoređuju
s djelima renesansne Italije. Freske
su posebne i zato što kroz sliku preOltar za vatru u otvorenom dvorištu
Više obitelji živjelo je u jednokatnim zgradama koje su bile povezane otvorenim
dvorištem u kojemu se stalno održavala
upaljena vatra. Sam oltar je imao oblik
hrama s tipičnim teotihuacanskim arhitektonskim stilom „talud-tablero“.
nose čitave mitove i složene
simboličke prikaze, poput
kasnijih kodeksa. Dosad ih
je pronađeno oko 350, ali tek
ih je četrdesetak dijelom obnovljeno. Meksički povjesničar
umjetnosti Miguel Covarrubias
prikladno opisuje slike
Teotihuacána kao stroge i otmjene, vedre i skladne, i silno
religiozne. Mnoge su teme vezane
uz prirodu: voda i planine, stabla,
voće, cvijeće, kukuruz, kakao, leptiri,
sove i druge ptice, školjke, puževi,
jaguari, psi kojoti, zmije i armadili.
Obilno su prisutni apstraktni oblici
i forme, od kojih mnogi prikazuju
ukras za glavu, masku za usta, jezik
i očnjake moćnog Tlaloca; ostali
proizlaze iz stiliziranih oblika šapa
jaguara ili od drugih životinja.
O religioznoj i simboličkoj
umjetnosti ovoga grada mogle bi
se ispisati mnoge stranice, ali jedva
da postoje riječi kojima bi se moglo prenijeti uzvišenu, monumentalnu tišinu dvorana Teotihuacána
u Antropološkom muzeju Ciudad
de Méxica ili muzeja u samom
arheološkom kompleksu grada
NOVA AKROPOLA 64
drevne kulture
Figurica „Bog u čovjeku“
Na području arheološkog lokaliteta
Teotihuacána do sada su pronađene četiri
slične terakotne figurice koje su dobile naziv „Bog u čovjeku“. Smatra se da prikazuju
skriveno božansko biće – nutarnje središte
čovjeka koje čuva smisao njegova postojanja. Jasne i izražajne crte lica tipične
za ovu kulturu ne pokazju niti jedan znak
nekog osobnog psihičkog stanja, već prije
svega ističu ono općeljudsko i nadzemaljsko u čovjeku. Oči su im duboko usađene,
kao da se nalaze ispod maske, i okrenute
u područja van pojavnog. Usta su blago otvorena, a uši, izrazito naglašene, pozorno
slušaju (kod ove su figurice razbijeni veliki
okrugli ušni ukrasi). Zanimljiv je položaj
prekriženih nogu s rukama na koljenima,
inače čest u njihovim prikazima i u samom načinu pokapanja, a koji podsjeća
na dalekoistočne meditativne položaje.
te da je možda više različitih istovremenih uzroka dovelo do napuštanja
ove moćne metropole u kojoj će
preostati tek šačica stanovnika po
predgrađima. No, sjemenke koje su
ovdje bile posijane prigrlili su Tolteci,
a u njima je ostala nada o kojoj će u
svojim djelima ustrajno pjevati Azteci.
Jedan je od najljepših primjera odnos
Teotihuacánaca prema smrti, koji su
u svojim školama podučavali Azteci:
Teotihuacána. I zato nam ne preostaje nego nabrojiti ostale vrhunske
umjetničke forme: grandiozne i majstorski isklesane skulpture bogova,
izražajne maske od opsidijana, žada i
oniksa iznimne finoće izrade, ili maske
od živo obojane terakote, keramička
remek-djela s mnoštvom ukrasnih
detalja, posebice ona izrađena tzv.
tehnikom “tanke naranče” kod koje
su predmeti tanki poput ljuske jajeta, kompleksne mozaike na posudama i školjkama, tronožne posude
koje upadljivo podsjećaju na stil stare
Kine, neobične skulpturalne žare,
5 Informantes de Sahagún – Kodeks Matritense
– citirano u Los Antiguos Mexicanos, M.L.
Portilla, 1988., str. 31.
64 NOVA AKROPOLA
tajanstvene figurice koje su dobile
naziv “Bog u čovjeku”... i još tolike
druge. Pustimo ih neka nam same
govore svojim univerzalnim i vječnim
jezikom.
TAJANSTVENI
ZAVRŠETAK
Još uvijek nije razjašnjeno kako je
potamnio sjaj ovog moćnog kulturnog
središta iznimne socijalne i političke
organizacije. Postoje različite teorije
koje obrazlažu moguće katastrofe –
ekonomski krah i prevelik demografski rast, određenu naglu klimatsku
promjenu ili dekadenciju religije.
Ipak, mnogi se stručnjaci slažu da
niti jedno objašnjenje nije pouzdano
Jer ovako kazivahu:
“Kad umiremo,
ne umiremo stvarno
zato što živimo, uskrsavamo,
nastavljamo sa životom, budimo se.
To nas čini sretnima.”
Tako se obraćahu umirućem,
dok je umirao.
“Probudi se, već se nebo rumeni,
već se ukazala zora,
već pjevaju fazani boje plamena,
lastavice boje vatre,
leptiri već lete.”
Zato govorahu stari,
tko je umro, pretvorio se u boga.
Govorahu: tamo se stvorio bog,
što znači da je umro.5
31
rubrika
Doba pomorskih osvajanja
HENRIK
POMORAC
Marko Trbović
I
nfante Dom Henrique de Avis,
portugalski princ poznatiji kao
Henrik Pomorac, uzdignut je do
statusa narodnog heroja Portugala
zbog svog značajnog utjecaja na europsko prekomorsko širenje sredinom XV. stoljeća. Povjesničari su
temeljito preispitali njegovu ulogu,
tim više što nije uvijek lako razlučiti
povijesne činjenice od legendi koje
ga okružuju, no neupitno je svojim radom položio temelje budućoj
trgovačkoj i kolonijalnoj moći
Portugala, a u konačnici i Europe,
jer portugalski će primjer ubrzo slijediti druge velike europske zemlje
i zajednički uvesti svijet u novo poglavlje povijesti nama poznato kao
novi vijek.
Veliki putnik XIII. stoljeća Marko
Polo donio je vijesti koje su potakle
želju za daljnjim istraživanjima
kako bi se pronašao morski put
d o Indije. Naime, smatralo se da ako bi
32
bilo moguće oploviti ne suviše velik poluotok Afriku, kakvom se tada
zamišljala Afrika, možda bi se moglo doći do Indije. O Africi se tada
gotovo ništa nije znalo, a na njenim
zapadnim obalama nalazio se Rt
Bojador o kojem su predaje govorile
kao o kraju svijeta, mjestu iza kojeg se ne može niti smije putovati.
Henrikova zasluga je u tome što je
snagom svog istraživačkog duha razbio ustaljenu sliku svijeta i proširio
njene granice.
PORTUGALSKA
EKSPANZIJA
Počeci stvaranja portugalskog
kraljevstva sežu u XI. stoljeće kada nastaje ime Terra Portucalis,
prema Portus Cale, današnjem
gradu Portu. Kraljevstvo je najprije obuhvaćalo današnji sjeverni
Portugal, dok je južni bio u sastavu Kordobskog kalifata. Porazivši
Maure kod Ourique 1139. godine,
Alfonso Henriquez proširuje granice
Portugala i proglašava se samostalnim kraljem, a 1147. godine uz
pomoć križara zauzima i Lisabon.
Nadzirao je dio obalnog pojasa gdje
su egzistirale male ribarske luke kao
krajnje ispostave kršćanskog svijeta.
Ostatak obale Pirenejskog poluotoka i obala sjeverne Afrike bili su u
arapskim rukama i pod gusarskom
paskom.
Portugal je završio svoju
Rekonkvistu sredinom XIII. stoljeća,
dvjesto pedeset godina prije
Španjolske. Svoj pomalo izdvojen
položaj na krajnjem jugozapadnom
rubu Europe Portugal je nastojao
nadomjestiti pomorstvom.
Portugalci su usvojili bogato pomorsko znanje Arapa i povezali ga s
vlastitim vještinama, no do 1300.
godine portugalska mornarica
uglavnom je služila gusarenju ili
pak njegovu sprečavanju i nije bila
spremna za veće vojne i pomorske
pothvate.
NOVA AKROPOLA 63
rubrika
Henrik Pomorac
Princ Henrik rođen je 1394.
godine u gradu Portu na sjeveru
Portugala. Bio je sin kraljice Filipe
od Lancastera i kralja Ivana I.,
osnivača dinastije Aviz koja je vladala
Portugalom u njegovo zlatno doba u
XV. i XVI. stoljeću. Kako kao treći sin
nije bio predodređen za prijestolje,
Henrik se mogao posvetiti drugim
životnim ciljevima.
Iako je bio okružen raskoši
i bogatstvom, zapisi kažu kako
nije težio materijalnom posjedovanju i osobnom bogaćenju, već
je izabrao život istraživača i pronositelja ideala kršćanske vjere.
Poznato je da je Henrikov otac bio
veliki meštar templarskog reda od
Aviza te da je i sam Henrik preuzeo
tu funkciju. Templarski red bio je
jedan od glavnih pokretača preobrazbe i “buđenja” srednjovjekovne
Europe. Svojom djelatnošću, koja je
uključivala razmjenu tehnologija i
ideja, zapalili su vatru kulturnog i
intelektualnog razvoja renesanse.
63 NOVA AKROPOLA
Njihov utjecaj ključan je u pokretanju velikih prekomorskih otkrića,
a brodovi koje je Henrik slao na
ekspedicije plovili su pod znakom
šapastog križa na jarbolu.
Jedan od Henrikovih glavnih
poticaja na istraživanje Afrike bila je
legenda o “Zemlji svećenika Ivana”.
Govorilo se o veličanstvenom
kršćanskom kraljevstvu na Istoku
koje je ugroženo od nevjernika i
barbara iščekivalo pomoć kršćanske
vojske iz Europe. Mladi je Henrik
zamišljao da bi u savezništvu s tim
jedinim neeuropskim kršćanskim
kraljevstvom, za koje se pretpostavljalo da se nalazi na području
današnje Etiopije, mogli odnijeti
konačnu pobjedu nad islamom.
Iako to kraljevstvo nikada nije
pronađeno spomenuta je legenda
odigrala značajnu ulogu u pokretanju istraživačkih ekspedicija.
Polazna točka portugalske
ekspanzije bio je marokanski grad
Ceuta. Ovaj lučki grad smješten nasuprot Gibraltaru mjesto je odakle
su prije više stotina godina Mauri
nahrupili na Pirenejski poluotok.
To je ujedno bila zadnja trgovačka
postaja na karavanskom putu koji
je s Istoka vodio kroz Saharu, u
koju su se slijevala Europljanima
egzotična blaga kao što su začini,
mirisi, orijentalni tepisi, zlato, itd.
Mladi i nadobudni Henrik
dobio je u svojoj devetnaestoj godini zadatak da u rodnom Portu
regrutira, opremi i obuči snage za
napad na Ceutu. Iduće dvije godine
Henrik je nadzirao izgradnju flote.
Sam pohod bio je praćen lošim znamenjima, no u konačnici je osvajanje do kojeg je došlo 1414. godine,
a koje je promijenilo daljnji tijek
povijesti, izgledalo kao plod sretnog slučaja. Naime, Mauri su čuli
za nakane Portugalaca, ali budući
da oni nisu dolazili – otjeralo ih je
nevrijeme – čete koje su se okupile
pred Ceutom poslane su kući. Ceuta
je pala u ruke Portugalaca koji su u
akciji izgubili samo osam ljudi. Na
čelu portugalskih osvajača stajao je
princ Henrik.
Ceuta je bila svojevrstan okidač
za daljnja osvajanja. Henrik je počeo
proučavati geografiju i mrežu karavanskih putova zapadne Afrike te
smišljati kako zaobići muslimanski
teritorij te izravno doprijeti do dalekih zemlja Istoka.
Nakon Ceute, Henrik je planirao
križarski pohod na Gibraltar, ali ga
je zaustavio kralj Ivan. Nakon toga
se povukao u Sagres na samom jugozapadnom rubu europskog kontinenta, daleko od dvora u Lisabonu.
Postajao je sve skloniji asketskom
životu. Prema Zurari, sasvim se
odrekao vina i strogo se pridržavao
posta. Zakleo se na celibat i nikad se
nije oženio.
33
rubrika
SAGRES
Henrik u Sagresu uspostavlja bazu
za pomorska istraživanja koja postaje središte kartografije, navigacije
i brodogradnje. Tu su se okupljali
najpoznatiji astronomi, pomorci
i kartografi, a sam se Henrik posvetio proučavanju geografskih
karata, matematičkim izračunima
i astronomiji. U Sagresu su se objedinjavala sva dotadašnja znanja i
detaljno se ucrtavala novootkrivena
područja budući da su pomorci na
Henrikovim ekspedicijama imali
obavezu voditi detaljan brodski
dnevnik kako bi se podaci mogli koristiti za izradu karata.
U Sagresu su razvijani navigacijski instrumenti kao što je na
primjer kvadrant. Izrađene su nove
matematičke tablice za određivanje
geografskih širina. Tamo je nastala
i nova vrsta broda nazvana karavela koja je obilježila epohu otkrića.
Vjerojatno preuzete od Arapa,
karavele su bile omanji brodovi –
manji od dotad uobičajenih. Njihov
Karavela
mali gaz olakšavao je manevriranje
te omogućavao plovidbu uzduž plitkih obala, ušća rijeka i tjesnaca.
Karavele su mogle nositi četrdesetak
ljudi, a brzina im nije prelazila desetak kilometara na sat. Usprkos
brojnim kvalitetama, pravo je čudo
što su takvi maleni brodovi uspijevali pobijediti ocean. Njihova putovanja tisućama kilometara daleko
od matičnih luka bila su pravo
čudo junaštva1 i pomorske strategije, u pozadini čega se nalazio čvrst
križarski duh osnažen stoljetnim
ratovanjem s Maurima.
Iako se sam nikad nije otisnuo
na more, Henrik je bio u stalnoj potrazi za onima koji bi bili spremni
odvažiti se na prekomorska putovanja koja je neposredno poticao,
organizirao i financirao te pomno
pratio.
Prvi uspjeh Henrikovih
ekspedicija bilo je otkriće otočića
Porto Santo, 27 milja sjeveroistočno
od Madeire 1420. godine. Uskoro
je otkrivena i Madeira. Azorski su
otoci otkriveni 1427. godine, a četiri
godine kasnije Gonçalo Velho poslan
je na njima osnovati prvu koloniju.
Za kolonizaciju novootkrivenih
područja bili su zaduženi članovi
Kristova reda.
Portugalska se kraljevina
prva proširila izvan granica europskog kontinenta i tako započela
doba kolonijalizma, primjer koji
će slijediti i ostale velike europske
države.
AFRIČKA OTKRIĆA
Henrika je, međutim, posebno
zanimala Afrika, između ostalog zato
što je ona u to vrijeme Europljanima
bila potpuna nepoznanica.
Portugalski su pomorci napredovali
vrlo sporo, ostvarujući svake godine
napredak od nekoliko kilometara
prema jugu, točnije prema Rtu
Bojador. Henrikov glavni cilj bio je
zaploviti južnije od tog rta, jer je
on predstavljao psihološku granicu
do koje su se europski pomorci
usudili ploviti. Kružile su priče kako
iza te točke more ključa te da ga
nastanjuju razna čudnovata morska
bića.
Između 1424. i 1434. godine,
Henrik je odaslao čak petnaest ekspedicija prema Rtu Bojador, ali se
niti jedna od njih nije usudila zaploviti južnije od njega. Naime, ondašnji
pomorci plovili su samo uz obalu i
nisu se otiskivali na otvoreno more,
a uz obalu se tamo zaista nije moglo
dalje zbog izrazito plitke obale.
Henrikova se upornost ipak
isplatila; godine 1434. Gil Eannes
je u svom drugom pokušaju
svladao najveću prepreku za
daljnje napredovanje portugalskih
osvajanja. Prije svog polaska Eannes
1 Koliko je rizika iziskivala tadašnja plovidba morima
govori činjenica da se s jedne ekspedicije od pet brodova i 265 ljudi u ishodišnu luku vratio samo jedan
brod s 18 ljudi.
34
NOVA AKROPOLA 63
rubrika
Rt Bojador
se libio zakleti Henriku da se neće
više pred njim pojaviti ako ne oplovi
sporni rt. Henrik ga je navodno
ukorio ovim riječima: Kad bi ove
takozvane opasnosti počivale na
činjenicama, ne bih Vas grdio.
Ali Vi samo ponavljate brbljarije
pomoraca koji su došli izdaleka
i ništa ne znaju o kompasu i o
geografskim kartama, a mi to
poznajemo!
Nakon ovog proboja, događaji
su se počeli ubrzano odvijati.
Kako bi podmirio velike troškove
ekspedicija, Henrik je nastojao izvući
profit iz novootkrivenih i osvojenih
područja. Daljnja je istraživanja
poticao sustavima sličnim koncesiji.
Portugalski (i ne samo portugalski),
pomorci od kralja su dobivali
dopuštenje za plovidbu uz uvjet da
se obvežu istražiti sto liga nepoznate
obale, s tim da se zarada s putovanja
dijelila. Na taj su se način Portugalci
sve brže spuštali niz obalu Afrike.
Putujući uz afričku obalu trgovali
su s tamošnjim stanovništvom, a
Antao Goncalves doveo je u Portugal
i prve urođenike od kojih je Henrik
doznao mnoštvo informacija o
afričkoj unutrašnjosti. Eannes je
1444.
63 NOVA AKROPOLA
godine zatočio dvjesto crnaca u blizini
Bijelog rta (današnja Mauretanija)
označivši time, nažalost, početak
trgovine robljem.
Do Henrikove smrti 1460. godine, Portugalci su dosegli Rt palmi (Liberija), a na otoku Arguimu
(Mauritanija) uspostavili su svoju
trgovačku ispostavu.
Događaji koje je svojom
upornošću i predanim radom
pokrenuo princ Henrik nastavili su
se i nakon njegove smrti. Godine
1487. Bartolomeo Diaz, zahvaljujući
oluji koja ga je odbacila s kursa,
nije stigao do rta kojeg je nazvao
Rtom oluja. Portugal je shvatio da
je na pravom putu, odnosno da je
to prolaz u Indijski ocean, pa ga je
kralj Ivan II. mudro preimenovao u
Cabo de boa esperanza – Rt dobre
nade. Godine 1497. kreće Vasco
da Gama na putovanje koje će biti
okrunjeno uplovljavanjem u grad
Calicut na indijskoj obali. Portugalci
osnivaju svoje utvrde duž obala
Afrike i Indije, bili su prvi Europljani
koji su stigli do Japana, a Lisabon
postaje glavnom europskom lukom.
Portugalski pomorci 1500. godine
dolaze do Brazila, a godinu dana
kasnije stižu u Sjevernu Ameriku u
Newfoundland.
Osnivanjem središta za pomorska istraživanja te svojim pomorskim ekspedicijama, princ Henrik
promijenio je kartografsku sliku
svijeta. Otvorio je put budućim velikim istraživačima, te udario temelje
novom Portugalu kao jednoj od
najsnažnijih kraljevina onog doba.
S vremenom je Lisabonu
bilo sve teže održavati nadzor nad
golemim posjedom koji se prostirao
od zapadne Afrike i Brazila do
Indije i Moluka. Stoljeće nakon
smrti Henrika Pomorca, kontrolu
nad morima i trgovačkim putovima na Istok Portugal prepušta
Nizozemcima, kolonijalnom imperiju koji se bavio isključivo trgovinom. Križarske ideje zamjenjuju
problemi trgovine i pitanje dividendi, a križarski stijeg zamjenjuju zastave velikih trgovačkih kompanija.
S jedne strane potican idealima
i misionarstvom, a s druge željom
za posjedovanjem i profitom,
kolonijalizam je pokazao najbolje
i najgore strane europske kulture.
Bez obzira na dvojbena mišljenja o
procesu europske kolonizacije, ono
što nazivamo suvremenim svijetom
nastaje upravo kolonijalnom
ekspanzijom Zapada koja je
probila zatvoreni sredozemni
svijet i dotrajalu srednjovjekovnu
kulturu pretvorila u onu oceansku
koja je ujedinjavala i spajala dotad
nespojivo. Putovanja su dovela do
susreta vrlo različitih naroda, rasa,
vjera i načina života. Europljani
su svoj način života nametnuli
narodima na drugim kontinentima
i europska je civilizacija vremenom
postala podlogom današnje globalne
civilizacije. 
35
mozaik
Suanpan – kineski abak
Znate li?
Suanpan, “ploča za računanje”, drevno je kinesko pomagalo pri računanju. Koristili su ga trgovci, ljekarnici
i činovnici. Prvi put ga spominje Hsu Yue u svojoj knjizi iz 190. godine, a oblik u kojem ga danas poznajemo
u uporabi je od 1200. godine.
U pravokutnom drvenom okviru obično je razapeto trinaest žica s nanizanim kuglicama. Svaka žica
predstavlja jednu znamenku; s desna na lijevo su jedinice, desetice, stotice, itd. Za potrebe decimalnog
računa žicama sasvim desno dodjeljuju se vrijednosti desetinki, stotinki... Također je moguće povećavati
željeni broj znamenki dodavanjem drugog suanpana s lijeve strane.
Suanpan je vodoravno podijeljen pregradom koja žice dijeli na gornji, “nebeski” dio s po dvije drvene
kuglice i donji, “zemaljski” dio s po pet kuglica na svakoj žici. Kuglica koja se nalazi u gornjem dijelu ima
vrijednost pet, a svaka od kuglica u donjem dijelu ima vrijednost jedan.
Suanpanom je jednostavno zbrajati, oduzimati, množiti, dijeliti, pa čak i korjenovati u dekadskom sustavu. Broj od dvije plus pet kuglica kineskog suanpana omogućava računanje u heksadekadskom sustavu,
koji je bio u širokoj uporabi na kineskim tržnicama.
Premda moderni kalkulatori sve više potiskuje suanpan iz svakodnevne uporabe, ipak još uvijek na
njemu djeca vježbaju računanje, a u nekim dijelovima Azije
još uvijek ga koriste i odrasli.
Ines Borovac Lašić
36
NOVA AKROPOLA 64
mozaik
Chilkat tkanje
Tlingiti, Indijanci jugoistočne obale Aljaske, tradiciona-
Znate li?
lno ribolovci, lovci i sakupljači plodova, razvili su jedinstvenu vrstu tkanja poznatu kao chilkat tkanje. Smatra
se da je sama tehnika tkanja proizašla iz starije tehnike
pletenja košara, a posebnost mu je u tome što se koriste
niti cedrove kore i vuna američke planinske koze.
Tkanje je dobilo ime po rijeci Chilkat uz čije su se
ušće nalazila tlingitska sela u kojima su nekada nastajali najljepši primjerci ceremonijalnih ogrtača. U izradi
ogrtača sudjelovali su i muškarci i žene. Muškarci su
definirali uzorak i pribavljali kozje krzno od kojeg se radila pređa, dok su žene sakupljale cedrovu koru,
pripremale pređu i tkale.
Osnova se radila od niti unutarnje cedrove kore oko koje bi se omotala nit kozje vune, dok se potka
radila od dvije niti kozje vune. Tradicionalne boje korištene u tkanju bile su žuta, crna i zelenkasto
plava, te prirodna boja nebojane vune. Tkalo se na vrlo jednostavnom vertikalnom razboju, izrađenom
od samostojećeg drvenog okvira s čije su poprečne stranice niti osnove slobodno visjele, a pri dnu su bile
opterećene kamenjem radi postizanja napetosti niti. Postupak tkanja bio je vrlo složen, jer se radilo isključivo
prstima, pa je za izradu jednog ogrtača bilo potrebno do godinu dana. Kako su chilkat ogrtači bili namijenjeni poglavicama koji su ih nosili tijekom potlača, “ceremonije darivanja”, ali i u drugim obrednim prilikama, njihovoj
izradi posvećivala se posebna pažnja pa su ih radile samo žene visokog roda.
Gusti apstraktni uzorci tkanja odražavaju njihova arhajska vjerovanja i najčešće predstavljaju simboličke prikaze različitih životinja – duhova zaštitnika klana. Naime, tlingitsko je društvo bilo podijeljeno u rodove (Gavran,
Orao, Vuk), koje se dijelilo u mnoštvo klanova, a klanovi u kućanstva. Svaka od tih grupa i podgrupa nosila je
naziv prema životinji čiji su duh imali za totem. Ta ista simbolička obilježja magijske snage koja nalazimo na
tkanju, nalaze se i na totemskim stupovima, kanuima, posuđu za ceremonijalne prigode, nakitu, itd.
Zanimljivo je da su komparativna istraživanja u drugoj polovici XX. stoljeća pokazala da chilkatski uzorci
na neki način “rezoniraju” s uzorcima ogrtača jedne druge stare kulture, s druge strane Pacifika. Istraživači
kažu da se radi o kulturnim paralelama između Ainua s Hokaida i starosjedioca sjeverozapadne pacifičke obale.
Povjesničarka komparativne umjetnosti Chisato O. Dubreuil smatra da su svi stari narodi sjevernog Pacifika dijelovi
proširene obitelji, a Aleutski arhipelag (više od tristo malih otoka smještenih između poluotoka Aljaske i Kamčatke)
transpacifički put razmjene između Ainua, Aleuta i Tlingita. Umjetnosti obiju kultura, Ainua i Tlingita, djeluju
poput jeke glasa iz dubina vremena
koji ni jedan od tih naroda nikada
nisu zaboravili, kaže Dubreuil.
U naše je vrijeme vještina
chilkat tkanja gotovo potonula u
zaborav; posljednja tkalja, tada već
devedesetdvogodišnja Jennie Thlunaut, prenijela je 1984. godine svoje
umijeće na nekoliko mladih žena. No,
tlingitska je kultura u nestajanju; tlingitskim jezikom danas govori samo
tristotinjak ljudi u SAD-u i njih stotinjak u Kanadi. Tako je chilkat tkanje
tek zanimljiv podsjetnik na jedan
davni i drugačiji svijet.
Dunja Rosić
64 NOVA AKROPOLA
37
rubrika
STEĆCI
Zoran Lukarić
38
NOVA AKROPOLA 64
tragom prošlosti
O
ovoj temi napisano je mnogo radova i riječi,
međutim u razgovoru s ljudima doznao sam da
se o stećcima zapravo vrlo malo zna. Sa stećcima
sam prvi put došao u doticaj prije petnaestak godina kad
sam u sklopu posjeta Sarajevu vidio originalne stećke ispred tamošnjeg Zamaljskoga muzeja Bosne i Hercegovine.
Paralelno s tim počeo sam proučavati knjige i članke koji
su obrađivali fenomen stećaka. Kroz posjete Bjelašnici,
Orošcu pored Konjica, Radimlji, Mostaru, selu Krekovi
pored Nevesinja, zatim općini Cista Provo pored Imotskog
i izvoru Cetine, upoznavao sam se s lokalitetima stećaka.
Svoja sam istraživanja pretočio u ovaj članak.
POVIJEST ISTRAŽIVANJA
Najranije poznate zapise o stećcima naći ćemo u putopisu Benedikta Kuripešića iz 1530. godine, slovenskog tumača u poslanstvu austrijskog cara Ferdinanda
I. Habsburškog, koji je putujući u Carigrad boravio u
Bosni. Njegov putopis Itinerarium opisuje stećke iz sela Lađavine, u blizini mjesta Rogatice. Iako su bilješke
paušalne, čak i mjestimično netočne, riječ je o najstarijim zapisima o stećcima. Put po Dalmaciji1 iz 1774.
godine, putopis talijanskog opata Alberta Fortisa, jedno
je od najznačajnijih djela preko kojih se zapadnoeuropska javnost upoznala sa stećcima. Ovaj prirodoslovac i
mineralog donosi prvi stručan i precizan opis stećaka
Imotske krajine. Na karti je označio stećke u blizini Ciste,
Lovreća, Lokvičića, opisao je one kod crkve Sv. Spasa na
izvoru rijeke Cetine i one kod Vrgorca.
A se lezi na svoijoj na plemenitoj bastini Sermorad Ozrkov
i duhgo mi ti je lejzati.
Kad mimo mohga kama projdes, ako ti se zelja javi da se
Bogu za mir morje dujse pomolis ti se tad za svoju dujsu
pomol, a za moju nejmoj. Za mir moje dujse ti samo spohmeni ime Grubacino i moja tce dujsa do sljedetceg proletja
da treperi i moj dobri duh da je sanja.
A ahko izgovoris ime njejzino nehka ti Bog da puno dobrih
ljudi na tvom putu ma kud iso.
v sedamnesti dan v ozujak godne 1322. po Gospodu
Zapis sa stećka Semorada Ozrkova
Nakon što je Austro-Ugarska 1878. godine anektirala
Bosnu i Hercegovinu, austrougarski službenici započinju
sustavno istraživanje stećaka. Započelo se s temeljitim
prikupljanjem i obradom arheoloških spomenika, a glavni je interes bio usmjeren na izučavanje natpisa. Tada
se pojavila teza da su stećci vezani uz srednjovjekovnu
Crkvu bosansku i bosansko-humske krstjane. Takvog
je mišljenja bio i britanski arheolog Arthur Evans2 koji
se zatekao u Bosni 1875. godine. Pišući o događajima u
Bosni dotakao se i stećaka koji su mu privukli pažnju te
je ustvrdio da su stećci izraz neomanihejskog učenja. S
obzirom da je bio vrlo ugledan, njegova je ideja prihvaćena
u znanstvenim krugovima što je znatno pridonijelo tome
da se teza o stećcima kao bogumilskim nadgrobnim spomenicima ukorijeni u europskoj i južnoslavenskoj historiografiji, mada je u tu teoriju o nadgrobnim spomenicima posumnjao i sam ondašnji, ujedno i prvi direktor
1 Albert Fortis u svom putopisu iznosi izvorni tekst Hasanaginice te prijevod na talijanski jezik. Prema ovom izdanju Goethe je preveo Hasanaginicu na njemački jezik.
2 Arthur
EvansAKROPOLA
je najpoznatiji po svom tridesetogodišnjem istraživanju Krete i otkriću palače u Knososu.
64
NOVA
39
Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Kosta Hörmann. Znatan
doprinos proučavanju stećaka dao je i Ćiro Truhelka,
kustos i direktor istog muzeja u Sarajevu (naslijedio K.
Hörmanna 1905. godine), koji se osim proučavanja predpovijesnih kršćanskih spomenika zainteresirao i za oblike,
reljefe i natpise na stećcima. S obzirom da stećci daju jako
obilježje srednjovjekovnoj Bosni, sam Truhelka nazvao ih
je “starobosanskim mramorovima”. Poslije Drugog svjetskog rata započelo se iscrpnije dokumentirati, istraživati
i konzervirati nalazišta stećaka, a zadnji poznati njihov
popis je iz 1980. godine.
POJAM
Riječ stećak dolazi od riječi stojećak, tj. nešto što stoji,
kamen koji stoji, nešto što je uspravno i što se vidi.3
Imenjaci stećaka bili bi čuveni megaliti na zapadu i
sjeverozapadu Francuske – menhiri (bretonski: men
– kamen, hir – dugačak). U širem smislu naziv stećak
obuhvaća ležeće kamenje, blokove, sljemenjake, i
uglavnom sve spomenike nastale u razdoblju od XII.
do XVI. st., slične po rustikalnoj obradi i simboličkim
obilježjima. Sama riječ stećak koristi se u novije vrijeme,
dok su kroz povijest korištena i druga imena: mramorje
(grč. marmaros, tur. mermer, lat. memoria – spomenik), mramori, biljezi, kamici, usađenici, kuće, vječni
domovi, steljci.
Većina se istraživača slaže da su dio stećaka srednjovjekovni nadgrobni spomenici koji se od ostalih
nadgrobnih spomenika razlikuju po svojoj tipologiji i
ukrasima, dok se za preostale ne zna njihova uloga. Po
svojoj veličini spadaju u red megalitskih kamenih blokova koji se nalaze na području bivše Jugoslavije: u Bosni
i Hercegovini (njih oko 60000), Hrvatskoj (oko 4450),
Crnoj Gori (oko 3050) i Srbiji (oko 2270). U europskoj
i svjetskoj kulturi oni su jedinstveni, nemaju izravnih
uzora niti su nečija izravna preslika, mada bi se mogle
istaknuti neke sličnosti s npr. antičkim spomenicima.
Tako se ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu s lijeve
strane nalaze primjeri stećaka, a s desne sarkofazi i
nadgrobni spomenici iz rimskog razdoblja, sugerirajući
tako njihov mogući uzor u gradnji. Osobitost stećaka je i
ta što ne postoje dva istovjetna.
Budući da se ne zna točno tko je i zašto poticao
njihovo postavljanje, postoji niz različitih i često suprotstavljenih teorija, kako vjerskih tako i etničkih.4
Stećke se najčešće poistovjećuje s nadgrobnim spo3 F. IVEKOVIĆ, I. BROZ, Rječnik hrvatskog jezika, sv. II., Zagreb, 1901. str. 471. i P. SKOK,
Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, III., Zagreb, 1973., str. 324.
4 Jedna od teorija spominje da su stećke izrađivali Vlasi, nomadska skupina ovih prostora. A. MILOŠEVIĆ, Stećci i Vlasi: stećci i vlaške migracije 14. i 15. stoljeća u
Dalmaciji i jugozapadnoj Bosni, Split, 1991.
40
NOVA AKROPOLA 64
tragom prošlosti
menicima bosanskih krstjana i teritorijalnim opsegom
srednjovjekovne Bosne, iako se smatra kako su stećci
podizani od kraja XIII. st. do prvih desetljeća XVI. st., a
samo djelovanje Crkve bosanske veže se za razdoblje od
tridesetih godina XIII. st. do propasti bosanske države
1463. godine. Starost stećaka utvrđena je proučavanjem
reljefnih motiva i natpisa (ne postoji pouzdana metoda
utvrđivanja starosti kamena), a oni su zastupljeni samo
kod osam posto stećaka te postoji mogućnost da su kameni monoliti bili isklesani mnogo stoljeća ranije. Ono
što se zna jest da su ispod stećaka pokapani pripadnici
svih triju konfesija: Crkve bosanske, Rimokatoličke i
Pravoslavne. Što se tiče teritorijalne podudarnosti, ni ona
A se lezi Klut od Dolnjih strana sin.
Legoh jer se zmorih.
Nisam vjerovo al sad znam da nikdar nije isti clovek onaj
kojino sajdi dlvo i otnaj kojino se u sjeni dlveta odmara.
Dulgo sadih dlveta i ni mi tohga zal.
Zal mi je tsto stajdoh.
Sujza koju pusti ona koju voljoh terza mi je no ovi kam koji
na me ona stavi.
I da se ne zboravi ko bjeh zapis mi ona stavi da sam cjel
svoj vjek sajdio
dlveta, a da se odmaram u sjeni ovi kami.
v drugi vtorak v kolovozu 1288. godine
Zapis sa stećka Klutovog
64 NOVA AKROPOLA
nije izvjesna jer stećaka ima i u dijelovima Dalmacije
i Crne Gore koje nikada nisu bile u sastavu srednjovjekovne bosanske države – više ih ima u Hercegovini
negoli u središnjoj Bosni gdje se nalazilo središte bosanske države.
Pisanje o stećcima nije proporcionalno popraćeno
istraživanjima tako da se još možemo nadati novim
otkrićima i drugačijim razmišljanjima o samoj povijesti
ovih spomenika.
KAMENOLOMI, TRANSPORT I
POSTAVLJANJE
Najčešći materijal koji se koristio za izradu stećaka jest
vapnenac, jer se pokazao najlakšim za obradu. Postoje i
stećci isklesani od serpentina, škriljavca, sedre, ali su oni
bili slabije kvalitete i lošije otpornosti na vanjske utjecaje
pa su se brzo uništili. No, ima stećaka izrađenih i od
tvrđeg kamena, pa čak i od granita.
Mjesto, tj. kamenolom otkuda se dobivao kamen
trebao je zbog problema s transportom biti u blizini
samog nalazišta, ali ima podosta lokaliteta gdje tome
i nije tako. Postoji čak oko sedamdeset tisuća stećaka
razasutih po brdsko-planinskim predjelima Dinarskoga
gorja. Nameće se pitanje kako su višetonski megaliti, a
neki od njih imaju i do tridesetak tona, dospjeli u planinske vrleti? U narodu postoji priča o tome kako se
jedan veliki stećak vuklo deset kilometara, a taj pothvat
opisuje se sljedećim stihovima:
41
tragom prošlosti
Sestra Marta vuče stećak za brata Marka,
priko polja Svinjače, a miseca veljače.
Kamen je vuklo sto volova,
a sestra Marta zakla sto ovnova.5
Navodno su se za ovakvu vuču koristile posebne saonice
plazaljke napravljene od drvenih oblica.
Sam proces dobivanja kamena za izgradnju megalita
nije bio jednostavan. Među poznatim metodama koje su
se koristile u srednjem vijeku bilo je tzv. taslačenje – zasijecanje taslaka pomoću klinova ili ulijevanjem vode u
pukotine u kamenu kako bi se voda zimi zaledila i dovela do
pucanja kamena. Ovakav rad nije bio lagan pa je vrlo često
bio običaj da se uzimaju već gotovi kameni blokovi koji su
nekad bili sastavni dio antičkih ili ranijih kamenih građevina.
Pri postavljanju stećaka vrijedilo je jedno uobičajeno pravilo
– njihova orijentacija uvijek je bila u smjeru zapad-istok, a
redani su jedan do drugog u pravcu sjever-jug.
5 M. DRAGIĆ, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Filozofski fakultet
Sveučilišta u Splitu, 2007/08.
6 Taslak – materijal, u ovom slučaju kamen, u neobrađenom stanju.
42
NAJČEŠĆI OBLICI STEĆAKA
Najmanje tipičan stećak jest ploča jer takvih spomenika
ima po cijelom svijetu, a spominju se jer se redovito pojavljuju u nekropolama blizu drugih oblika stećaka. Prizma
ili sanduk najčešći je oblik stećka, a visina im je najčešće
između četrdeset i osamdeset centimetara, a ponegdje
(kao u Hercegovini) dosižu i do dva metra. Sljemenjaci su
najtipičniji oblici koji se vežu uz pojam stećka, a sliče na
kuću. Najveći je sljemenjak pronađen u Pavlovcu pokraj
Sarajeva, a pripisuje se Pavlu Radenoviću. Dug je 250 cm,
širok 156 cm, visok 157 cm, a težak 32 tone. Vrsta stubovi
(stupovi) najviše sliči antičkim stelama, pa ih se tako u
nekim mjestima i naziva. Njihov oblik ponekad podsjeća na
vertikalno postavljene ploče, dok su negdje to pravi stupovi
slični rimskim putokazima. U brojne oblike stećaka spadaju
i tzv. križine (krstače) i oni antropomorfnog oblika. To su
vertikalne ploče u obliku križa, ljudskog tijela, sa zaobljenim
krakom ili krakom u obliku piramide, te mnogim drugim
kombinacijama geometrijskih tijela. Najveći se nalazi kod
Bileće u Davidovićima, a visok je 3,7 m.
NOVA AKROPOLA 64
TRAGOM PROŠLOSTI
A se lezim rad na svojini plemenitoj. Ime mi Vlk ot Humske
zemje sin.
Ono tsto tcu ti rejti ti privati al nejmoj mi vjerovati. Tij si ti,
ja sam ja pa nam ni istine ne moraju biti iste. Kad budnes
ko ja svedi svoj ratcun tko tsto svedoh ja svoj.
Ne najdaj se da tce biti vjetcno ono tsto tce tek dojti, al ni ne
zali za onijem tsto je projslo. Vetcina ljudi ima malo znanje
a velka otcekivanja. Oni tce zato uvijek optuzivati jutce za
ono tsto tce im se dejsiti sijutra.
Ti voli trenutak u tkome jesi i usne koje te jube. Kasnje tce
ti kostji ko sada moje mirno snivati ispod terzka kamena.
Ne prevali mi biljega mojega, pusti ga da stoji kako stoji.
Ako me ne razumijes sada ti mozda me razumjedne tvojega
sina neki sin.
v proklet dan legoh v godini 1209.
Zapis sa stećka Vlkova
KLESARI I LOKALITETI
Naziv koji se koristio za klesare bio je kovači, a jedan
od najpoznatijih i najvrsnijih bio je kovač Grubač koji
je djelovao sredinom XV. st. u okolici Vidoške. Osim
naziva kovač koristio se i naziv dijak – pisar natpisa na
stećku. Poznat je dijak Semorad također iz XV. stoljeća.
Postoje karakteristične skupine stećaka za koje bi se
moglo reći da nose karakteristike različitih radionica
koje su djelovale na određenom lokalitetu. Danas su
poznata imena tridesetčetvorice kovača-klesara. Neki
od njih su Bogdan, Brajo, Dragiša, Mihalja i posljednji otkriveni Jurina, autor najljepših motiva u okolici
Imotskog.
Od šezdeset tisuća stećaka registriranih na prostoru
Bosne i Hercegovine najbrojniji su oni u obliku sanduka.
Lokalitet s najviše stećaka, 455, je selo Krekovi pokraj
64 NOVA AKROPOLA
Nevesinja. Lokalitet je dobro označen s postavljenom
tablom koja sadrži opis i tlocrt. Najljepši i najpoznatiji
stećci nalaze se u mjestu Radimlja kraj Stoca. Nalaze
se uz glavnu prometnicu, a u zadnje vrijeme ulaže se
malo više napora u njihovo očuvanje. U Hrvatskoj ima
oko 4450 stećaka, a najbogatiji je lokalitet kod Crkve sv.
Spasa na izvoru Cetine.
SIMBOLI I UKRASI
Ono što stećke čini najintrigantnijima su na njima
urezani simboli, među kojima ćemo istaknuti samo
naj osnovnije simbole i ukrase bez ulaženja u dublji
simbolizam.
Za pletere i bordure (uže, paralele, cik-cak, vinova
loza, niz rozeta, listovi, ljiljani, mreže) pretpostavlja se da
su nastali pod utjecajem romanike ili gotike. Pronađeno
je 8 osnovnih vrsta i 46 podvrsta na 1400 primjeraka.
Od nebeskih simbola najzastupljeniji je Mjesec. Zvijezda
je simbol koji susrećemo na 450 stećaka, ponekad su
stilizirane pa se vrlo malo razlikuju od cvjetova, rozeta.
Krug je simbol za Sunce. Križ je također čest simbol na
stećcima, a nalazimo ga u raznim varijantama: latinski,
grčki, egipatski, svastika. Oružje i oruđe su simboli koji
se mogu nalaziti iznad groba npr. nekog vojnika, ali se
mogu koristiti i radi naglašavanja određenog simbolizma
duhovnog tipa i tada prikazuju unutarnju borbu koju vodi svaki čovjek u sebi. Oružja koja se nalaze na stećcima
su luk i strijela, štit s mačem, koplje, buzdovan, sjekira.
Zanimanja se prikazuju simbolima nakovnja i čekića,
viska, šestara, kutomjera, motike, srpova, kosira, cipela,
štapova i knjiga. Česti su i biljni motivi kao što je stablo, ljiljan, loza, rozeta, vijenac (njih oko 800 primjeraka, pretežno se nalaze u istočnim dijelovima Bosne i
Hercegovine). U prikazima životinja najčešći su pas, lav,
zmija, vuk, konj, jelen, ptice. Prikazuju se i ljudi, kao
43
TRAGOM PROŠLOSTI
npr. čovjek koji jaši na konju, kolo, lov. Ljudski likovi
prikazivani su vrlo realistično tako da je moguća čak i
rekonstrukcija ondašnje nošnje koja je, kao što se vidi,
bila istovjetna onoj europskoj. Karakterističan simbol je
i predimenzionirani prikaz ruke. Čest je prikaz ruke u
kombinaciji sa simbolima Sunca, Mjeseca i zvijezda kao
usmjerenje i težnja prema nebeskom. Najstariji poznati
motiv ruke nalazi se na Kulinovoj ploči iz XII. st. koja se
danas nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Kroz kamen živi nosih ruke dvije
kao dva kamena
ad ruke ove trudne žive
U srcu tog kamena
(Mak Dizdar, Ruke)
NATPISI NA STEĆCIMA
Jedan od najljepših izvornih natpisa glasi:
A se lezi Tanisa Crk od kraljeve Sutjeske, od kralja
voljen, al bez slobode, k’o lovacki pas kralju dodjeljen.
Zivjeh al vodom ne zgasih zedj nit plodovma zemje
ne vtolih glad, jer se glad i zedj vratjahu svaki dan u
utrobu moju, kao tsto se vsaki dan vratcah ja iz polja
kutci svojoj isti, al za taj dan druktciji. I stalno misljah
na tebe Gospode, i sa molitvom tebi sklapah obnoc otci
svoje, i sa molitvom tebi zjutrom ih otvarah kao tsto
se zjutrom otvaraju projzori i dverji doma tvojega i
mojega. I stalno te tcekah i nadah ti se stalno. Al Ti se
ne pojavi niti mi se Ti obznani. Samo muk.
I rodi se sumnja u dusi mojoj sumnji nesklonoj da i
ti negdi, ko ja ovdi, uzalud ne tcekas spasenje od mene.
I s tom terzkom mislju legoh pod ovi biljig i tu miso
usijekoh u tverdi kam da oni koji protcitaju vide tko tce
od nas dvojce pervi docekat spasenje. Legoh grk 1389.
ljeta po Gospodu kad Tverdko bje kralj od Bosne, Serbie,
Dalmeise i Zapadnijeh strana, a ja tad bjeh starac koji
u svjetu vidjeh ono tsto nehtjeh vidjet, a ne dotcekah
ono tsto srdce moje stalno tcekase i samo to zeljase.7
Adnan Jasika u članku Umjetnost stećaka kaže:
Natpisi su vrlo važan činitelj vrijednosti stećaka, jer
govore o stupnju razvoja pisma, stanju narodnog jezika, povijesnim događajima i osobama. Uz pomoć natpisa moguće je nekad i vrlo točno odrediti vrijeme izrade stećka. Oni su pisani narodnim jezikom i govore o
pokojniku, zazivaju Boga, ili izražavaju neku narodnu
mudrost. Česte su odavno izumrle riječi i izrazi. Pismo
je lapidarna ćirilica s izuzecima glagoljice, latinice ili
grčkog pisma. Ćirilica je u Bosni imala svoj razvojni put
pa su je zvali bosanska ćirilica ili bosančica.
POKUŠAJI ZAŠTITE
Svjedoci smo stalne devastacije spomenika koji se uglavnom koriste kao građevinski materijal.
Ipak, prošle se godine krenulo u njihovu sustavniju zaštitu: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska
i Srbija zajednički su predložile da stećci budu uvršteni
na UNESCO-vu listu svjetske baštine pa se po prvi put
provodi ozbiljan i opsežan pokušaj da se ovaj jedinstveni
kulturni fenomen zaštiti u punom opsegu svoje geografske rasprostranjenosti.
U Zagrebu je u jesen 2008. godine otvorena izložba
stećaka koja je obuhvatila i nalaze u grobovima: nakit,
oružje, dijelove konjske opreme, tekstil i druge predmete
koje su ustupili Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine i
7 N. A. TANOVIĆ, Stećci ili oblici bosanskih duša, Sarajevo, 1994.
44
NOVA AKROPOLA 64
TRAGOM PROŠLOSTI
Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Tom
je prilikom istaknuto da stećci u nekim objektivnim
mjerilima nisu ništa manje posebni nego primjerice
Stonehenge ili kamene glave s Uskršnjeg otoka.
Svojom veličinom, rustikalnošću i nijemim autoritetom, ti gorostasi prkose vremenu i dotiču srca mnogih
ljudi. Zbog toga i postoji mnogo primjera rada entuzijasta, ljubitelja stećaka koji izlaze na teren i svojom ih
brigom pokušavaju otrgnuti zaboravu.
Iako postoje oni malobrojni ljubitelji starina koji
su zainteresirani za njihovu umjetničku vrijednost ili
ih privlači njihova zagonetnost, danas se na arheološke
A se lezi Ljubljen u Vrhbosni rozden v Vrhbosni zakpan na
svojini na plemenitoj.
Ja bjeh onaj tkoji cijel zivot na raskrsnicam stajah, razmisljah, oklijevah.
Bjeh onaj tkoji se pitah kak to da nebo ne stari a iz njeg se
stalno radzaju nova i nova godisnja doba.
I u sobi gdje bjeh bjese prozor, a iza prozora beskraj. Al ja
uporno gledah u pod.
I misljah mojom smerti sve tce to konecno stati. Al nije i
moja smert sve starsa i sve tjesnja je.
Kam mi usjece Drazeta a zapis upisa Husan ne da pokazu
da bjeh vetc da me vislje neima.
ljeta gospodnjeg 1258.
Zapis sa stećka Ljubljenova
64 NOVA AKROPOLA
spomenike gleda kao na nešto što može poslužiti u upotpunjavanju turističke ponude ili se kolokvijalno nazivaju
ruševinama i kao takvi se čine nevažnima u životu modernog čovjeka. No, nekada se narod priklanjao, rekli bismo
danas, primitivnim razmišljanjima, a stećke su smatrali
vrijednim štovanja. Kad bi naše vrijeme prepoznalo
stećke kao predmete iz daleke prošlosti koji svoju vrijednost prenose i na naše generacije, ti spomenici bi – bez
obzira na sve nepoznanice i diskontinuitet povijesnog
pamćenja – postali veza čovjeka s njim samim, potičući
u njemu ono plemenito i vrijedno.
Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što
na njem i u njemu nisu drugi umijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i
nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i
pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste
i budućnost.
A kada bi pročitao natpis sa stećka, koji je bez
velikih i malih slova, bez podjele riječi u rečenice i
bez rečeničnih znakova, tada bi do mene, u trenu kroz
vijekove prenesen, dopro istinski ljudski krik, istovremeno i potresan i dirljiv, jer se tu u par redaka stisla
cijela životna staza pokojnika, njegove sklonosti i njegova povijest i rodovsko stablo i gruntovnica i ljubav
prema ženi i baštini i čuđenje pred smrću. I strah pred
zaboravom. Ta nepogrešivost u izricanju, ta točnost u
formulaciji, to odsustvo ukrasa i suvišnosti, ta zgusnutost su bili govor slika u kamenu, a pečat na duši.
(Mak Dizdar) 
45
rubrika
46
NOVA AKROPOLA 64
UMJETNOST
MAK DIZDAR
Dah univerzalnog u poeziji
Biljana Lukarić
M
ehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. listopada 1917. godine u Stocu, živopisnom
hercegovačkom gradiću na rijeci Bregavi, gdje
je završio redovnu osnovnu školu i vjersku osnovnu
školu (mekteb). Rođen je usred kaosa Prvog svjetskog
rata, a o svom djetinjstvu nije puno pričao. Postoji jedna
njegova zabilješka o rodnom gradu Stocu u kojoj piše:
... ka novom letimo vazda, makar i klecajući. Rijetko
kada, i samo iznimno, tamo se vraćajući. Ali, ima
jedan put, samo jedan put, na kome često, vrlo često,
prepoznajemo svoje stope. Svoje vlastite stope. To je
put koji vodi mjestu gdje smo prvi put u životu otvorili
oči i ugledali svjetlost. Mjesto, ma kakvo ono bilo i koliko, zvalo se ono selo ili kasaba ili grad. I uvijek kada
se približavamo prvim kućama toga naselja srce nam
se steže, treperi, poigrava, malo od radosti, a više od
tuge i neke potajne praiskonske zebnje. Prepoznajući
sokake i ulice, koje nam svaki put izgledaju nekako
manje i minijaturnije, prepoznajemo uvijek sebe,
negdje zaturenog, odmaknutog nekako, dalekog i prepoznatljivog u isti čas...
Lament vojniku NN, Tiha ulica, Strah, Kuga. Usporedo
s književnim radom počinje se baviti i novinarstvom te s
osamnaest godina postaje profesionalni novinar.
NOVINAR
Za njega kažu da je u to vrijeme bio pravi kicoš. Imao je
mantil za jesen i zimu, proljetni od jelenje kože, zimski
od kamilhara, obavezan šešir i kožne rukavice, najmodernije odijelo, kravatu i najskuplje cipele. Živio je u
centru Sarajeva, imao svoju ložu u kazalištu. Sastavni dio
njegovog života bile su knjige: nosio ih je u džepu mantila, torbi, bile su na svim stolovima, čak i na kuhinjskom.
PRVI KORACI U POEZIJI
Dizdar sa svega trinaest godina odlazi na školovanje u
Sarajevo gdje upisuje Državnu šerijatsku gimnaziju. Već
u školskim danima počinje pisati i objavljivati poeziju,
a iz tih su dana sačuvane tri bilježnice pod naslovom
Zlatna mladost. Prvu svoju pjesmu Trezvenost objavio
je u listu Savez trezvene omladine i dobio prvu nagradu,
a počinje objavljivati i u časopisima Gajret, Domovina,
Pregled, Novi behar i Jugoslavenski list. Prvu zbirku
pjesama Vidovopoljska noć objavljuje sa svega devetnaest godina. Ova zbirka mladog pjesnika odisala je buntovnim socijalnim nabojem i zbog toga nije neokrnjena
ugledala svjetlost dana – cenzura ju je prepolovila. U to
vrijeme nastaju priče i crtice također socijalne tematike:
64 NOVA AKROPOLA
47
umjetnost
Uz knjige su obavezno bile i cigarete tako da je postojala
šala da mu je trebala samo jedna šibica dnevno.
Kad je počeo Drugi svjetski rat, povukao se iz javnog života i zaposlio kao poštanski službenik. Tada
se uključio u ilegalnu antifašističku grupu i prihvatio
komunističke ideje. Nadimak “Mak” bio mu je tajno ime
koje je koristio kao član antifašističkog pokreta tijekom
Drugog svjetskog rata.
Maka su prijatelji opisivali kao mirnog i dostojanstvenog čovjeka, dobronamjernog, umjerenog i beskrajno ponosnog. Djeca kažu da je vrlo rijetko podizao glas
na njih, a nikad ih nije kažnjavao.
Adil-beg Zulfikarpašić, osnivač Bošnjačkog instituta u Sarajevu i njegov vjenčani kum, opisuje ga ovako:
Mak je bio jedan fin, miran čovjek, koji je svoje ljutnje i svoje huje podnosio na jedan vrlo dostojanstven
način.
U društvu je bio popularan i ljudi su ga voljeli.
Družio se s književnicima, slikarima, kiparima, glumcima. Kuća mu je uvijek bila otvorena za druženja.
Nakon Drugog svjetskog rata zaposlio se kao reporter, urednik, a konačno i kao glavni urednik TANJUG-a za
BiH. Bio je i na udaru tadašnje UDBE koja mu je zaprijetila “da pazi što radi”, a brata Hamida odveli su mu na
Goli otok. U tom je razdoblju zanemario poeziju.
Prisiljen napustiti novinarstvo, osniva izdavačko
poduzeće “Seljačka knjiga” iz kojeg izrasta “Narodna
prosvjeta”, najveća izdavačka kuća u tadašnjoj Jugoslaviji
čiji je bio glavni urednik. Ubrzo pokreće i biblioteku
“Univerzum”. Tada su ponovno uspostavljeni odnosi s
europskim zemljama i počela su se prevoditi i objavljivati najvažnija djela svjetske književnosti.
POVRATAK POEZIJI
Godine 1954. Mak objavljuje malu poemu Plivačica,
četiri godine kasnije poemu Povratak, a nakon toga
48
zbirke Okrutnosti kruga i Koljena za Madonu. Piše
pjesme Onemuštio, Uspavanka, poemu Majka, Zapis
o petorici, Zapis o vremenu, Badac, Zapis o Nespini,
Zapis o izvoru, a 1961. godine izdaje knjigu Stari bosanski epitafi u kojoj je skupio i objavio natpise iz srednjovjekovne Bosne.
Sa svojim se procvatom “Narodna prosvjeta” našla
na udaru određenih interesa i ubrzo je ugašena, a Mak je
izbubio posao. Tada je radio kao knjižničar i proučavao
stare rukopise, pisao recenzije, radio lekture, korekture,
pisao radiokomedije. On i obitelj živjeli su vrlo skromno,
gotovo na ivici siromaštva.
ZBIRKA PJESAMA KAMENI SPAVAČ
Kameni spavač je zbirka pjesama prvi put objavljena
1966. godine, a u promijenjenom izdanju 1973. godine,
nakon Makove smrti.
Makova inspiracija za ovo djelo bili su sačuvani natpisi sa stećaka, tj. kamenih spavača, koje je obogatio
vlastitim pjesničkim doživljajem. Nakon više stoljeća
šutnje skamenjena slova progovorila su preko njega o
duhu bosanskih krstjana.
Još od najranijeg djetinjstva Mak je bio u dodiru
sa stećcima – jedni od najljepših primjeraka nalaze se upravo u Stocu, njegovom rodnom gradiću.
Međutim, trebalo mu je dosta vremena da uspije
proniknuti u poruke urezane u kamenu koje je utkao u svoje stihove. Kameni spavač je djelo zrelog
pjesnika koji je našao svoj vlastiti pjesnički izraz.
Svojom univerzalnošću nadilazi sve prolazne ideale i
vrijednosti prostora i vremena u kojem je živio. Mak
ulazi na vrata prave poezije, koja govori o općem,
za koju je Aristotel rekao da je iznad povijesti, koja
govori o pojedinačnom. Kameni spavač je čudo jer
je objavljen u vremenu gluhom za sveto i duhovno,
vremenu kad se mislilo da su takve “zablude” odavno
odbačene i zamijenjene društvenim i političkim idealima. Mak pravi proboj, izdiže se iznad mentalnih
oblaka svoga vremena i postavlja vječna pitanja o
čovjekovom životu na zemlji – sudbini palog anđela
zatvorenog u ljudskom tijelu.
Evo što je rekao nakon dodjele Dvadesetsedmojulske
nagrade koju je dobio za Kamenog spavača: Stećak je za
mene ono što nije za druge, ono što je na njem’ i u
njemu nisu drugi umjeli ni znali vidjeti. Jest kamen,
ali jest i riječ, jest zemlja, ali jest i nebo, jest materija,
ali jest i duh, jest krik, ali jest i pjesma, jest smrt,
ali jest i život, jest prošlost, ali jest i budućnost. To je
spavač koji je nespina. Stećak sam vidio u Radimlji
i Zgošći, ali sam njegovu istinu mogao odgonetnuti
samo u sebi…
NOVA AKROPOLA 64
umjetnost
VRATA1
Ovdje smo još uvijek samo steći gosti
I trebalo bi već jednom preći u krug svjetlosti.
Kroz neka uska vrata trebalo bi se vratiti
Iz tijela ovog golog u tijelo vječnosti
Kada se doskitah u ovo veče kasno
On mi reče a da ga ne pitah
Ja sam ta porta i kroz nju uđi u mene jako
ja u tebe
On mi tako reče al gdje su usta brave gdje prst
pravog ključa
za vrata u stepeništa goruća?
Pa tragom po travi zato i tražim u glavi tako
ključ
taj plavi
Kroz cvijetja proljetja kroz kose smrti tražim
ušće
u te zelene dveri
Zađem u mrave u bilje u privide u zbilje
Tražim
i nađem
Al od ruke moje do ključanice kto tu strogu
istragu
iznevjeri?
Na svijetu sijem ja živjeh dosta
I mnoga blaga revno ko mrav u dom svoj
nesoh
SUNCE
Jedno mlado sunce odbjeglo od oca
nastani se na ledini izmeđ ledenih planina
Ne prepoznasmo ga odmah i pogledasmo
poprijeko
Sada u končini
Odlazim
Ono zasuka rukave i preora zemlju duboko
dok ne stiže do njene utrobe i njenog srca
Sa sobom ništa ja ništi ne ponesoh
Pusto iza mene sve blago osta
Kada od trudova odahnu pozdravi veselo rukom
i izdiže se kao tica na krilima iznad same
tame
LJELJENI
Bilo im je krivo što ne odgonetnuše jezika
kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi
(Njima
Ljudima)
Pa donesoše ognjeve i spališe šumu do korjena
te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku
(I rastrkaše se na sve četiri strane)
I obasja sve staze sva raskršća i stranputice
i u sjaju pokaza svoje oranje i naše lice
Zagrlismo se tada kao da smo čekali samo na to
Postadosmo bliski pa smo kao jedno
i jeli i pili kao od iskoni da smo tu bili
Nije navraćalo sunce od ljeta do ljeta samo
i na jalovoj dolini cvijet do cvijeta procvjeta
Mlado sunce se nenadno iskrade od nas
Kuda je otišlo kako to i zašto
to sam dobri bog sada može da zna
Sa ove mračne strane vrata nadire vjetar
hudi
razdire vjetar ludi
Ostavljam sestru i brata ostavljam oca i majku
između zvijeri i ljudi
Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla
ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje
Da sebe budem našao u svom biću na putu
svom
stubu sjaja
Tu se utisućiše i mladi sad uporno čekaju
da nova šuma naraste i da se ponovo nasele
I možda bismo ga zaboravili kao lijepu
slučajnost
(kako je bilo došlo tako bi bilo i prošlo)
da se vascijelim svojim bićem ne grijemo još
Od onih davnih njegovih zlatnih i toplih
dlanova.
(U ono okrilje
iz zapamćene priče iščezlih otaca i djedova)
GORČIN
Kako ću kada u tom žiću da zgodim se u slovu
Što bi u otkriću?
On reče mi tako kad ga za to i ne pitah
Uđi u mene jer ja sam ta vrata sjajna Pa
sada
Bdijem sada gnjijem sada mrijem tako na
ovom
Dovratku
A vjetar vjetar vjetar
Ako su vrata iz riječi samo san ako su samo
gatka bajna
Ja ipak neću više da se s vrata vratim
Ja opet hoću tamo da snim
Tu slatku
Gatku
ZAPIS O ODLASKU
Na svijetu ovom dugo ja žih
Bih osamdeset i osam ljeta na sijemu svijetu
1
U svoj dom mnoga blaga spremih i skrih
Ne časih ni časa namjernika na častih ne
pogostih gosta
Mak Dizdar: “Kameni spavač”, Svjetlost, Sarajevo, 1981.
64 NOVA AKROPOLA
(Koje ni vatra ne mogaše da opepeli)
ZAPIS O IZVORU
Rastvorio sam se
I potekao
Potocima
Rijekama
Morima
Sad sam tu
Sad sam tu
Bez sebe
Gorak
Kako svom izvoru
Da se vratim?
Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi
Žih
A smrt dozivah
Noć i dan
Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh
Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorčine
49
umjetnost
Vezano uz to odgonetanje, jednom je drugom prilikom rekao: Ja sam se okrenuo ka riznici starog jezika
ne samo da bih dao boju i miris potonulog svijeta nego
i da bih vratio vrijednosti riječima koje su izgubljene
u tami vremena. Takve riječi sačuvala je moja majka
za mene i one su najdragocjenija baština koju sam
naslijedio. One su mi pomogle da shvatim i poruke
urezane u kamenu.
U jednom je intervjuu rekao da je knjiga Kameni
spavač bila u njemu, ali je trebala doživjeti svoju fermentaciju, da sama sebe doživi: Duh je bio tu. Samo se
čekalo njeno otjelovljenje...
Čekao ju je i pisao, kako sam kaže, deset godina s
prekidima i zastojima koji su sastavni dio stvaralačke
krize i nedoumice. Put do nje nije bio “ni ravan ni
kratak”. Međutim, Mak je poeziju shvaćao kao jedan od
načina življenja i mišljenja, a ne nešto čime se “bavio”, i
sve što je proživljavao utjecalo je na njegovo stvaralaštvo
koje je s vremenom postajalo sve zrelije i dublje.
Kad pišem – pišem za sebe. Ali, kad je
stvaralački čin završen, onda pisac u svakom
slučaju očekuje glas čitatelja i kritike. ...On uviđa
da je to njegovo nježno i krhko sjeme koje se zove
stih – palo na plodno tle, u duboku brazdu iz koje
je nikao plod za sve one koji pruže ruku za njim.
...Poznato je da dobra, čak i vrlo dobra literatura,
ne naiđe uvijek na razumijevanje suvremenika,
niti na prave sudove i ocjene o njoj, i ja ne bih
bio razočaran da se to dogodilo i s mojom literaturom. Pisac uvijek ima jednu utjehu, da postoji
neki tajni, skriveni, nepoznati čitatelj koji zavoli
jedan stih, jednu misao, jednu pjesmu ili jednu
knjigu iz stvaralačkog opusa piščevog i to je za
mene važnije od mnogo čega drugog. ...Naravno,
postoje javna priznanja, kao što su nagrade, druga
50
izdanja knjige, prevođenja, itd. Sve to postaje jedan mehanizam koji radi sam za sebe i po sebi, a s
kojim mi nemamo nikakve veze...
Kad su ga upitali gdje je sve prevođena njegova
poezija, nakon što je konkretno odgovorio, dodao je: I
ovoga puta poezija je sama odlučivala o svojoj sudbini. Ja sam samo bio posrednik između nje i onih
koji su je prihvatili.
U ovom razdoblju nastaje i esej Marginalije o jeziku kao i knjiga Stari bosanski tekstovi. Iako je u zemlji
bio izložen kritikama, uskoro stižu inozemne nagrade,
prevode ga na europske jezike i pozivaju na festivale i
gostovanja. Uslijedila su i domaća priznanja i nagrade.
Izabran je za predsjednika Udruženja književnika BiH, a
do smrti je uređivao i časopis Život.
SMRT
Mehmedalija Mak Dizdar umro je 14. srpnja 1971. godine od posljedica srčanog udara. Sahranjen je na sarajevskom groblju Bare uz najveće državne počasti kao
čovjek od posebnog značaja. Danas na njegovom grobu
stoji spomenik u obliku stećka.
Od njegove smrti, u Stocu i na nekropoli stećaka
Radimlja, svake se godine održava manifestacija “Slovo
Gorčina” s ciljem afirmacije bosanskohercegovačkog
kulturnog nasljeđa. Mak je jedan od rijetkih koji su odmah nakon smrti zauzeli sigurno mjesto u kulturnoj
baštini svog naroda, ali i šire.
Svaki most kojim kročimo oslanja se na dvije
obale, prošlost i budućnost. Mak je pronašao čvrst oslonac u univerzalnim vrijednostima duhovne tradicije
bosanskih krstjana i pomogao nam naslutiti što nas
čeka na drugoj obali mosta života. Naravno, ovaj most
nije horizontalan. 
NOVA AKROPOLA 64
umjetnost
Zgiboh od čudne boli
Ne probi me kopje
Ne ustreli strijela
Ne posječe sablja
Zgiboh od boli
Nepreboli
i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače
Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem
gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga
Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog
kamenog grada
i još huđe i još luđe
iza uma iza boga
Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje
ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skažite
Za vjernost
Moju
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka valja nama preko rijeke.
ČETVRTI JAHAČ
Vrijeme je da se misli o vremenu
Jer trulež do besvijesti bazdi sa smrti gnjile
Vrijeme jest da se razmisli o vremenu
Jer velike vode na nas brode
Gle kako deru i žderu njine vilne sile
Vrijeme jest ubo da se zamisli u vremenu
Jer vjetar hitri vjetar zmajeviti
Na nas će hudo danas da poleti
Vrijeme je vatra jer neka sažga nas i satra
Vrijeme jest ubo da uđe se u ovo vrijeme
Jer vremena ima tako malo
I vremena neće više biti
SMRT
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Al smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda.
MODRA RIJEKA
Nikto ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano
iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih
SLOVO O ČOVJEKU
KOLO
Ruka do ruke
luka do luke
Ruka u ruci
muka u muci
Zemlja priteže
nebo visoko
O da sam ptica
da sam soko
SUNČANI HRISTOS
Prvo
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?
DAŽD
Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada
Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada
Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave
Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave
Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose
preko gloga preko drače
preko žege preko stege
Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose
Preko slutnje, preko sumnje
Iza devet iza deset
Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati
64 NOVA AKROPOLA
Trebalo bi htjeti
i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni
pada pada pada
Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam tek onaj koji je u sjeni
Onog što u vremenu se
Ovremeni
Ovdje je prisutan onaj
Kome zavidješe crni zakonici
Objesiše ga u šesti čas onoga dana
Pred njegovim čudom zanijemiše žreci
i vojnici
Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta
Raširivši ruke od prsta do prsta
On pobijedi
Smrt
Smrt ga tražaše al ne nađe ništa
Ne nađe ni kosti ni meso ni krvi
Ostao joj samo obris znameni i prvi
Put za nešto smrt zube nije imala
Gle kako sad bezglavo skače
Plače i rida očajna
I mala
Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam samo onaj koji je u sjeni
Onog što mu smrt ne mogaše ništa
Onog što pretoči se u stub
Sunčani
Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka sunčana počivališta
Pruža
Ruke
51
rubrika
BAŠČANSKA PLOČA
Renata Fućak i Hana Lencović
N
iti jedan glagoljski spomenik
nije izazvao više kontroverzi,
povijesnih propitivanja, studija i različitih tumačenja od ploče
pronađene nedaleko od Jurandvora,
u blizini Baške na otoku Krku.
Baščanska ploča istovremeno je
dokument i monument, povijest
i umjetnost. Pronađena u podu
crkve gdje je dospjela nakon jednog
52
od mnogobrojnih preuređenja i
premještanja, godinama je bila
izložena oštećenjima i utjecajima
vremena. Nakon više od sedam
stoljeća, na nju je skrenuo pozornost
baščanski župnik Petar Dorčić, koji
je davne 1851. godine upozorio Ivana
Kukuljevića Sakcinskog da se u podu
stare benediktinske crkve sv. Lucije
nalazi ploča s uklesanim slovima.
Od tada pa sve do danas Baščanska
ploča ne prestaje zaokupljati pažnju
povjesničara, arheologa, paleografa,
filologa, književnih historičara...
Ipak, pažnja istraživača nekako
je godinama najviše bila usmjerena
na čitanje i interpretaciju samog
teksta, dok su arheološka i arhitektonska pitanja vezana uz ploču i
oko nje ostala u drugom planu. Tako
NOVA AKROPOLA 63
rubrika
se dugo vremena podrazumijevalo
da je Baščanska ploča izvorno bila
lijevi plutej, dio oltarne pregrade
crkve sv. Lucije, te da samim tim
i crkva potječe iz istog vremena
– prijelaz iz XI. u XII. stoljeće.
Pretpostavljalo se također da je
postojao i desni plutej te da su četiri
fragmenta Jurandvorskih ulomaka
upravo dijelovi te druge Baščanske
ploče, a na što su upućivali isti tip
slova i likovni ures.
STAROST CRKVE
SV. LUCIJE
Podrobnom analizom stilskih elemenata crkve sv. Lucije dokazano je
da je ona zapravo kasnoromanička
građevina s početka XIV. stoljeća1
nastala na mjestu stare, ruševne
crkve. Ona je jednostavna dvoranska građevina izdužene pravokutne
osnove s oblom apsidom, i nema
bazilikalnu formu karakterističnu
za ranoromaničku arhitekturu.
Njeni su zidovi sastavljeni od uredno
klesanih, ravnih blokova složenih u
pravilne redove što ukazuje na stil
gradnje već zrele romaničke arhitekture. Ona se i tipološki uklapa u
graditeljski stil kasnog romaničkog
razdoblja u Dalmaciji.
PLUTEJ?
No, nakon što se utvrdilo da je
današnja crkva sv. Lucije praktično
dva stoljeća mlađa od Baščanske
ploče koja joj je trebala biti plutej,
pojavilo se pitanje gdje se nalazila
Baščanska ploča u doba svog na-
stanka – oko 1100. godine? Možda
njen vanjski izgled donosi odgovor.
Već je na prvi pogled očit nesklad
između lijevog i desnog ruba ploče.
Lijevi rub je dobro očuvan, prvi list
trokratne lozice stoji na samom njegovom početku, a trinaest ispisanih
redaka teksta od ruba su udaljeni
desetak centimetara. Nasuprot
tomu, desna strana izgleda kao da
je odrezana jer tekst teče do samog
ruba ploče. Teško je zamisliti da bi
klesar namjerno ili zbog nespretnosti toliko narušio simetriju ploče.
Logičnije je pretpostaviti da je desni
rub ploče odsječen kasnije, kad je
ploču trebalo prilagoditi novim dimenzijama crkve. Ovaj je zahvat
morao biti prilično grub jer je za
posljedicu imao velika oštećenja –
desna strana se razlomila na nekoliko fragmenata.
Od stare crkve sagrađene potkraj XI. stoljeća ostali su sačuvani
temelji koji pokazuju da je bila uža
od današnje za debljinu zida. Kad se
uzmu u obzir izvorna veličina ploče
i unutrašnje dimenzije crkve, slijedi
da ona nije mogla biti lijevi plutej,
jer bi zajedno s desnim plutejem
pregradila čitavu širinu crkve, ne
ostavljajući prolaz.
Gdje se onda Baščanska ploča
prvobitno nalazila? Jedna je pretpostavka da je bila ugrađena iznad
ulaza u staru crkvu.2
TEKST
Vrijednost Baščanske ploče neprocjenjiva je s aspekta jezika i
pisma. Jezik kojim se služe Držiha i
Dobrovit zapravo je spoj staroslavenskog i narodnog jezika, odnosno
spoj jezika knjiga i jezika kojim su
se redovnici služili u svakodnevnom
govoru.
1 Vežić, Pavuša, Arhitektura crkve i pregrade kora svete Lucije u Jurandvoru, 900 godina
Baščanske ploče, Baška, 2000., str. 165.
2 Margetić, Lujo, Primarna funkcija Baščanske
ščanske ploče,
šč
ploče
č , Rijeka, 2001., sv. 1., Rijeka,
str. 7.-15. Nakon takvog tumačenja primarne funkcije Baščanske ploče pitanje
Jurandvorskih ulomaka tj. druge Ploče ili desnog pluteja, dobiva sasvim drugačiji
smisao.
63 NOVA AKROPOLA
53
rubrika
Pismo kojim je Baščanska
ploča ispisana je obla glagoljica
s naznakama stilizacije prema
uglatoj, hrvatskoj glagoljici. Također
su prepoznata i neka latinična i
ćirilična slova. Osim staroslavenskog
jezika i starohrvatskog pisma, na
ploči je i likovni znak starohrvatske
stilizacije: bordura s ornamentom
lozice u obliku pletera. Njenih sto
riječi čine je najduljim i podacima
najbogatijim, ali ne i najstarijim
spomenikom glagoljske epigrafike.
Plominski i Krčki natpis te Valunska
ploča potječu iz sredine XI. stoljeća.
Već više od stoljeća i pol traje
iščitavanje njenih trinaest redaka, a
zaslugom I. Kukuljevića Sakcinskog,
I. Črnčića, F. Račkoga, V. Jagića, V.
Štefančića, J. Hamma, V. Bratulića,
E. Hercigonje, B. Fučića, L. Margetića
i drugih, rekonstruiran je veći dio
teksta. Prenesen iz glagoljice u latinicu tekst bi izgledao ovako:
Njen tekst sastoji se od dvije cjeline. Prvi dio je službeni
tekst darovnice hrvatskog kralja
Zvonimira samostanu sv. Lucije u
Jurandvoru na otoku Krku. Riječ je
o darivanju ledine (neobrađenog
zemljišta), a spominju se i kraljevi
izaslanici i svjedoci darivanja. Taj
dio teksta, koji je pisao opat Držiha,
ima onovremeno službeno zaglavlje
(invokaciju) i zaključak s uputama.
Pretočen u suvremeni hrvatski jezik
tekst glasi ovako:
Ja, u ime Oca i Sina i Svetoga
Duha, ja opat Držiha pisah ovo o
ledini koju dade Zvonimir, kralj
hrvatski, u svoje dane svetoj
Luciji, i svjedoci: Desmra, župan
Krbave, Mratin u Lici, Pribineža,
poslanik u Vinodolu, Jakov na
otoku. Da tko to poreče, neka ga
prokune Bog i dvanaest apostola
i četiri evanđelista i sveta Lucija,
amen. Da tko ondje živi, moli za
njih Boga.
Drugi dio teksta, čiji je autor
opat Dobrovit, govori o dovršetku
gradnje neke crkvice koja je pripadala
samostanu sv. Lucije, a koji je tada
bio u zajednici sa samostanom sv.
Mikule u Otočcu:
Ja, opat Dobrovit, zidah crkvu
ovu sa svoje braće devetero u dane
kneza Kosmata koji vladaše svom
Krajinom. I bješe u te dane Mikula
u Otočcu sa svetom Lucijom
zajedno.4
POVIJESNE
OKOLNOSTI
Što sve možemo iščitati s Baščanske
ploče? Razmatranje tog pitanja ni
približno nije privedeno kraju. U
prvome redu, u tekstu se spominju uglednici s konca XI. stoljeća,
na ploči se po prvi put hrvatskim
jezikom i hrvatskim pismom bilježi
hrvatsko narodno ime, imenuje se
hrvatski kralj i navodi njegov suverenitet nad otokom Krkom.
No, budući da tekst nije očuvan
u cijelosti (dio teksta je otkrhnut, a
1. A/ZЪ VЪ IME O/TCA I S(I)NA /I S/V(E)TAGO DUHA AZЪ
2. OPAT/Ъ/ DRЪŽIHA PISAHЪ SE O LEDI/N/Ê JUŽE
3. DA ZЪVЪNIMIRЪ KRALЪ HRЪVATЪSKЪI /VЪ/
4. DNI SVOĘ VЪ SVETUJU LUCIJU I SV<E>/DO/
5. MI ŽUPANЪ DESIMRA KRЪ/BA/VÊ MRA/TIN/Ъ VЪ L(I)
6. CÊ PRBЪNEBŽA /S/Ъ POSL/Ъ/ VIN(O)DOLÊ / ÊK (O)VЪ V O
7. TOCÊ DA IŽE TO POREČE KLЪNI I BO(G) I BI (=12) AP(OSTO)LA I G(=4) E
8. VAN(ĴE)LISTI I S(VE)TAÊ LUCIÊ AM(E)NЪ DA IŽE SDÊ ŽIVE
9. TЪ MOLI ZA NE BOGA AZЪ OPATЪ DBROVITЪ ZЪ
10. DAHЪ CRÊKЪVЪ SIJU I SVOEJU BRATIJU S DEV
11. ETIJU VЪ DNI KЪNEZA KOSЪMЪTA OBLAD
12. AJUĈAGO VЪSU KЪRAINU I BÊŠE VЪ TЪ DNI M
13. IKULA VЪ OTOČЪCI /SЪ S/VETUJU LUCIJU VЪ EDINO3
3 U okruglim su zagradama razriješene skraćene riječi, a u kosima su oštećena mjesta. Preuzeto iz: Damjanović, Stjepan, Slovo iskona,
Zagreb, 2002., str. 192.
4 Ovo čitanje, koje je ponudio Branko Fučić, drži se najuspješnijim. Prema: Damjanović, Stjepan, Slovo iskona, Zagreb, 2002., str. 193.
54
NOVA AKROPOLA 63
rubrika
umire Koloman, jer bi bilo nezamislivo da se njegovo ime ne spomene
u tekstu.
Jezična analiza nudi 1120. kao
godinu nastanka ploče. To je vrijeme
kad je otok Krk, nakon privremene
ugarske vlasti, ponovno u rukama
domaće vlastele.
*
dio je nečitljiv zbog toga što je ploča
na jednom dijelu izlizana), upitno
je i samo određivanje njene starosti. S obzirom na političke prilike u
Hrvatskoj i Dalmaciji u drugoj polovici XI. st. postavljena je hipoteza
o 1105. godini koja je uglavnom i
prihvaćena.5
Naime, od 1060. godine Petar
Krešimir IV. sebe naziva regnum
Croatiae et Dalmatiae, kraljem
Hrvatske i Dalmacije, no nakon sukoba s papom je uklonjen i 1075. godine ban Dimitrije Zvonimir, preko
siponskog nadbiskupa Gerarda,
daje vazalnu prisegu papi. Zvonimir
umire 1088. godine, a nasljeđuje
ga Stjepan II. Trpimirović. Tek potkraj stoljeća Mađari kreću prema
Hrvatskoj i Dalmaciji, a novi se
vladar Koloman 1102. godine u
Biogradu kruni za hrvatskog kralja.
Svoju vlast u Dalmaciji (čiji je sastavni dio i otok Krk) uspio je nametnuti tek 1105. godine. Upravo tada,
pretpostavlja se, nastaje Bašćanska
ploča.6 Smatra se kako nije nimalo
slučajno što se u trećem retku Ploče
spominje Zvonimir, kralj hrvatski, a
u petom i šestom retku njegovi poslanici. Otok Krk, preko Bašćanske
ploče, daje na znanje kako još
uvijek priznaje regnum Croatiae
et Dalmatiae, unatoč mletačkim,
bizantskim i ugarskim pritiscima i
pretenzijama.
Baščanska je ploča dokaz i
ondašnje visoke pravne pismenosti,
tj. napisana je kako bi se vlasništvo
zaštitilo od stranaca. Kako je do dolaska Ugara klesanje Baščanske ploče
poprilično odmaklo, u prvome djelu imamo izražene elemente stare,
oble glagoljice, da bi se najednom
sve više počela javljati latinična slova. Čim je ugarska nazočnost nestala s Otoka, glagoljica nastavlja
svoj razvoj što je dokaz nove
snage na tom području
– krčkih knezova.
Baščanska ploča
nije mogla biti napisana između 1105.
i 1118. godine, kad
*
*
Pitanja oko Baščanske ploče nemaju jasne odgovore. Od 31. kolovoza
1934. godine njen original nalazi se u atriju Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Kopija je ostala na starome mjestu,
u crkvici sv. Lucije, na otoku Krku,
nekadašnjem žarištu glagoljaša i
izvorištu hrvatske pismenosti. 
5 Margetić, Lujo, O Baščanskoj ploči,
Krk, 1997.
6 Margetić, Lujo, n. dj., str. 41.
63 NOVA AKROPOLA
55
umjetnost
SLAVA RAŠKAJ
(2. siječnja 1877. – 29. ožujka 1906.)
Tatjana Đorović
… A svitaše jutro. Rosa je pala,
Pa se u krupnih kapljah blista.
Sja jutarnja zvijezda. Dršće i trepti
Jasika širokog lista.
Vladimir Vidrić, Jutro
56
NOVA AKROPOLA 64
umjetnost
T
ko god se dotakao biografije
i slika Slave Raškaj, uvijek
je uz njih dodao i pokoji
Vidrićev stih. Naime, osim Bele
Čikoša Sesije, Vidrićevog bliskog prijatelja i Slavinog učitelja slikarstva,
te zajedničkog udesa u umobolnici
u Stenjevcu gdje oboje umiru vrlo
mladi u razmaku od tri godine, ovo
dvoje umjetnika povezuje izniman
umjetnički senzibilitet prema prirodi koji se kod Slave izražava kroz
njene akvarele, a kod Vidrića kroz
pjesme – ona doživljaj prirode slika
kistom, a on riječima.
Slava Raškaj rođena je gluhonijema, ali je progovorila kroz svoje
pejzaže kojima se proslavila. Naime,
iako gluhonijema, a k tome žena
(slikari i kritičari tog doba umjetnost
kod žena doživljavaju kao razonodu),
i to vrlo mlada, njen izniman dar vrlo je brzo prepoznat. Prvi put izlaže
već u svojoj dvadeset drugoj godini,
na prvoj izložbi tek utemeljenog
Društva hrvatskih umjetnika 1898.
godine u Umjetničkom paviljonu u
Zagrebu.
Nakon njene smrti posebnu
pozornost na njeno djelo skrenuo je
slikar i likovni kritičar Ljubo Babić
(1890. – 1974.), kojeg je uz Slavu
vezivao zajednički rodni kraj u kojem su oboje pronalazili neiscrpno
nadahnuće. Oboje su također bili
Čikoševi učenici i oboje su radili u
akvarelu. Njegovi su osvrti na njeno
slikarstvo nenadmašeni.
U povodu osamdesete obljetnice Slavinog rođenja, književnik i
likovni kritičar Matko Peić pokrenut
će 1957. godine njenu veliku retrospektivnu izložbu u Beogradu, koja
je ujedno bila njena prva samostalna
izložba. Izložba će biti ponovljena i
u Zagrebu, te popraćena predstavljanjem njene monografije. U svom
opsežnom istraživačkom radu,
Matko Peić je u privatnim zbirkama
pronašao dvjestotinjak njenih slika,
popisavši gotovo čitav njen opus, te
64 NOVA AKROPOLA
Slava Raškaj, Autoportret
ukazao na veličinu njenog slikarskog talenta usprkos ranoj smrti.
Likovni kritičar Vladimir Lunaček piše: Nesretna je sudbina
zatekla mladu početnicu Slavu
Raškaj na umjetničkom polju, koja
je mnogo obećavala ne imitirajući
muškarce – slikare, već pravim
ženskim nagonom prikazujući
svoj umjetnički osjećaj.
SLAVINO
DJETINJSTVO
Rođena je u dobrostojećoj plemenitaškoj obitelji u Ozlju. U nemogućnosti komuniciranja s drugom
djecom, odmalena je bila vrlo
povučena i ozbiljna. U silnoj potrebi
da se nekako izrazi, da progovori
crtežom ako ne riječju, često bi u
kutu sobe samovala zabavljena
crtanjem. Zabavu je pronalazila i u
vrtu, gdje je već kao dijete započela
svojevrstan razgovor s biljem vođen
očima, kako piše pisac njene monografije Matko Peić.
Njeno će djetinje sanjarenje
biti prekinuto u osmoj godini kad
je šalju na školovanje u Zavod za
gluhonijemu djecu u Beču (1885.
– 1893.). Teško je i zamisliti kako
se osjećalo osmogodišnje dijete
otrgnuto iz roditeljskog doma,
samo u stranoj zemlji, gluho i nijemo, daleko od roditelja, brata
“Gledaj – glas mi se javi –
Iskrice noći lete…”
I vidjeh u rosnom grmlju,
Gdje blisnuv – ginu i – svijete.
Vladimir Vidrić, Dva pejzaža
75
umjetnost
Jurja i sestre Paule. Srećom, ljeta
provodi upijajući mirise, boje i
pejzaže pitomog ozaljskog kraja,
pa je njena crtanka prepuna malih
studija cvijeća: maslačka, mrazovca, bršljana, kukurijeka, visibabe,
šumarice, rosopasa...
U bečkom Zavodu Slava je
dobila i solidnu likovnu poduku.
Po povratku iz Beča njen slikarski
dar prvi je otkrio ozaljski učitelj
Ivan Muha-Otoić. Igrom slučaja,
on će postati ravnatelj Zavoda za
odgoj djece oštećena sluha i govora
u Zagrebu, a kako je bio prijatelj
njene obitelji, poziva Slavu k sebi
i svojoj ženi Lenki. Pokušao je pridobiti svog prijatelja Vlahu Bukovca
da je primi za naučnicu, ali kako
prezaposleni Bukovac na to nije
58
Slava Raškaj, Djeca u seljačkoj sobi
pristao, dolazi do slikara Bele
Čikoša Sesije (1864. – 1931.) .
Podaci o njenom dolasku u
Zagreb razlikuju se od autora do
autora – neki od njih govore da
u Zagreb dolazi 1894. godine, u
Obrtnu školu kod Čikoša i Tišova,
a drugi da dolazi 1895. godine u
Zavod za odgoj djece oštećena sluha
i govora gdje polazi stručnu školu.
U svakom slučaju, Čikoš joj
nekoliko godina (vjerojatno 1895.
– 1902.) besplatno daje poduke
i upućuje je u slikarstvo, a Ivan
Muha-Otoić uređuje joj atelje u
mrtvačnici bivše bolnice koja je preselila u Vinogradsku, jer se u te pro-
Slava Raškaj, Lopoči u botaničkom vrtu u Zagrebu II
NOVA AKROPOLA 64
umjetnost
O Slavinom slikarstvu
Ljubo Babić: ...nadarenost Slave Raškaj bila je svakim danom
sve očitija. Kako je uskoro dobila u ruke akvarel, pod njenim su prstima
brzo nastajali fino ugođeni akvareli: motiv Ozlja i seljačkih kuća u okolini
Ozlja. Najljepši su primjeri oni, koji prikazuju rano proljeće ozaljskog
pejzaža. Svojom sklonošću i svojom kvalitetom, iako su ih izvele gotovo nevješte ruke, spadaju među najbolje primjerke te vrste kod nas.
Tih profinjenih tonaliteta nije do Slave Raškaj poznala još naša umjetnost. Čisto primitivno zrenje našlo je svoju realizaciju. Među nekolikim
prvorazrednim akvarelima, osobito je uspio akvarel “Interieur seljačke
sobe” (31 x 42). Prikazano je na njemu dvoje djece za prostim stolom.
Mekane glavice fino su ugođene, prostor je riješen najjednostavnijim
sredstvima. Sve je živo, iz svega struji neka naročita intimnost...
Umjetnosti kod Hrvata u XIX. stoljeću,
Matica hrvatska, Zagreb 1934, str. 131 – 132
Matko Peić: …udišući svježinu vlažnog mirisa iz bilja i satima
gledajući vodu, ona je sve više upijala u svoj senzibilitet pojedine elemente koji će je kasnije razviti u slikaricu s upravo tajanstvenim čulom
za originalnu ljepotu slikarske tehnike: vlažne, svježe, fluidne. (…) Pred
njenim se očima događao tajanstveni fenomen, ona uz minimum slikarskog materijala izražava maksimum slikarskog duha… ona japanskom
metodom, redukcionizmom, slika naš pejzaž… Tajna njena pogleda je
u tome što je njeno oko u isto vrijeme gledalo i sanjalo. (…) U zanosu
stvaranja duh je savladao oko, nametnuo mu se. Njegovo je djelovanje
ograničeno da iz svijeta vidljivog odabere tek nekoliko elemenata kojim
će duh slikarice iznijeti na vidjelo što se do tada skrivalo negdje potisnuto
u dubini svijesti.
Sami nazivi djela – Vrbine mace
i ljeskove rese, Čamac u šašu,
Labud, Ptica na grani, Ljiljani, Šaš
i mušice, Stilizirane latice, Kupa
kod Ozlja, Poljsko cvijeće na rubu
odrona, Ljetno predveče na Zaluki,
Seoska kuća kraj mlake, Pogled s
Kupe prema Svetoj Geri... – govore
o njenoj tankoćutnoj, romantičnoj
duši i bude u promatraču zatomljena sjećanja i osmijeh…
Kako je Čikoš često putovao, Slava je radila samostalno i
to sve više na otvorenom: odlazi
u Maksimir i druge parkove te
u Botanički vrt u kojem nastaje
čudesan ciklus Lopoči koji se
ubrajaju u njena najbolja djela.
Modro-zeleno-ljubičasti tonovi
Lopoča otkrivaju izniman slikarski dar. Vladimir Lunaček 1902.
godine u Viencu piše: Raškajeva
voli one momente u prirodi koji
se više osjećaju i šute, nego vide i
Slava Raškaj, Trakošćan
Slikari naših ljudi i krajeva – Slava Raškaj i Nikola Mašić,
Dom i Svijet, Zagreb 2005
storije uselio Zavod za odgoj djece
oštećena sluha i govora.
Iako je od Čikoša učila slikati
akademski, u stilu likovne pedagogije onog vremena, u njoj se,
usprkos ulju, tamnim bojama i
velikim kompozicijama na teme
iz egipatske, babilonsko-asirske,
grčke i kršćanske religije, budi
autentičan umjetnički izraz koji
će na sreću i prevladati. U prvi će
plan izbiti sjećanja na njeno ozaljsko djetinjstvo. Umjesto velikana
64 NOVA AKROPOLA
prošlosti, na njenim slikama nalazimo obične ljude iz ozaljskog kraja: djecu, male čuvare krava, kosce,
običnu seosku čeljad, služinčad…
Njeno glavno izražajno sredstvo postaje i ostaje akvarel. U svojim intimnim lirskim akvarelima,
u kojima kao da je zauvijek željela
zadržati atmosferu trenutka, uspjela
je na jedinstven i svjež način oživjeti
sve ono što je sačinjavalo njen svijet: njen vrt, Kupa, vrbik uz obale,
lopoči, cvijeće, drveće, šumarci…
59
umjetnost
Slava Raškaj, Dječak s kosom
opažaju.
Čikoš će pratiti njen rad i vidjeti rađanje umjetnice, i premda
su se razilazili po pitanju umjetnosti, uvažavao je njeno slikarstvo,
tako da mu je pomagala oko izrade
njegovih dviju slika poslanih na
izložbu u Pariz.
Zahvaljujući njegovoj pomoći
Slava Raškaj je sudjelovala na
više izložbi, počevši s izložbom
Društva hrvatskih umjetnika u
Umjetničkom paviljonu u Zagrebu
1898. godine. Već sljedeće godine izlagala je u St. Petersburgu
i Moskvi; 1900. godine u Parizu je
izložila pet radova; 1901. sudjelovala je u “putujućoj izložbi” u
nekoliko hrvatskih gradova.
Čikoš ju je također uveo u
zagrebačko društvo umjetnika. No,
ova nježna umjetnička duša sve
se više povlačila u samoću. Kako
je zapisala njena prijateljica Ida
Slava Raškaj, Livada uz šumu
60
NOVA AKROPOLA 64
umjetnost
Batušić: Bila je divna dušom i
tijelom – ali tužna i nesretna
zbog te krute sudbine što je
gluhonijema (...) Pripovijedala
je kako nadasve se voli baviti
slikanjem – silno voli prirodu,
cvijeće, a iznad svega vodu. Ona
je u mašti čuje kako šumi…
Iako je veći dio života provela u Zagrebu, u njemu je slikala
jedino lopoče u Botaničkom
vrtu, tako da 1899. godine zauvijek odlazi iz Zagreba i vraća se
svojim ozalj skim pejzažima u
koje se unijela srcem i dušom.
Sljedeće dvije godine bit će najplodnije u njenom stvaralaštvu, a
Matko Peić u njenoj monografiji
kaže: Između slikarskog duha i
slikarskog materijala u akvarelima Slave Raškaj postignuto je
takvo organsko jedinstvo da se ti
akvareli mogu smatrati upravo
uzorom sura dnje doživljaja i izraza.
Ali, usamljenost koju je Slava
duboko osjećala sve ju je više pritiskala… Sve je češće letjela poput
zatvorene ptice u mračne zakutke
svijesti, što najbolje opisuje njen
brat Juraj: Kad je Slava dorasla
do djevojaštva, vidjelo se da izvanredno teško podnosi gluhonijemo stanje i ona je što dulje to
češće zbog toga imala momente
očajanja. Sve se više uvlačila u
sebe. Živjela je samo u svom radu.
Na rubu duševnog rastrojstva, sve je više nalazila utočište
uz napuštene mlinove u kanjonu
Kupe, uz ruševine i provalije, što će
pretočiti u svoje slike prije nego što
će potpuno potonuti.
Zimski, gluhonijemi pejzaž
najbolje je odgovarao stanju
njene psihe. (…) Nigdje kao
ovdje Amiel nije imao više prava
kad je kazao: Pejzaž je duša. (…)
Ma kako slikala pejzaž, ona ga
je slikala kao samu sebe: jedan
stari mlin koji propada uz Kupu,
64 NOVA AKROPOLA
Slava Raškaj, Interieur
jedno stablo koje samuje u vrtu,
jedna djevojčica koja samuje u
suncu – svi ti pejzaži Slavini su
autoportreti. (Matko Peić)
Godine 1901. javljaju se prvi
očiti znakovi bolesti. Samovanje u
vrtu, druženje samo s psom, njeno
bježanje kroz šumu završilo je delirijem. Kad se stanje pogoršalo,
kad je počela bježati od svojih
najbližih, upućena je u Zavod za
umobolne u Stenjevcu, gdje ostaje
gotovo četiri godine, sve do smrti
1906. godine u dvadeset devetoj
godini života.
Sve neizgovorene riječi, svu
glazbu koju nije čula, svu silinu
mladenačkih osjećaja i puno više
od toga ulila je Slava kistom u
svoje slike. Iako duboko nesretno
biće, za sobom nam je ostavila
samo ljepotu. Njeni akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskog
akvarelnog slikarstva krajem XIX.
i početkom XX. stoljeća. I kroz
njih nam se danas pokazuje lijepa, poetična, vječno mlada poput
prirode…
61
crtice iz prirode
LABORATORIJI MORAYA
U blizini Svete dolina Inka, četrdesetak kilometara
od grada Cuzca, nalaze se zanimljive koncentrične terase smještene u prirodnim vrtačama. Ne zna se tko
ih je izgradio, no za posljednje korisnike, Inke, bile su
istraživačke stanice za proučavanje utjecaja ekoloških
čimbenika na urod biljnih kultura. Naime, različita
dubina i orijentacija ovih terasa s obzirom na vjetar i
sunčeve zrake uvjetuju različite mikroklimatske prilike od kojih je najizraženija temperatura. Kod najveće,
trideset metara duboke vrtače, prosječna temperaturna razlika između najniže i najviše terase dosiže i pet
stupnjeva Celzijevih što omogućava uzgoj velikog broja
biljnih vrsta. Studije polena pokazuju da su Inke na
terase Moraya nasipavale tlo i uzgajale sjeme iz različitih
krajeva carstva radi njegovog poboljšanja: tlo i sjeme
se donosilo iz suptropskih džungli, priobalnog pustinjskog predjela i andskih Kordiljera. Biljne vrste kojima
je za razvoj potrebna niža temperatura uzgajale su se
na nižim terasama, i obrnuto. Na svim razinama bilo je
dovoljno vode zahvaljujući kanalima za navodnjavanje
koji su i danas u funkciji, iako se još uvijek ne zna na
koji se način voda odvodila iz vrtača, budući da se niti
O Majko naša Zemljo, o Oče naš Nebo,
Vaša djeca smo mi, i umornih leđa
Donosimo vam darove koje volite.
Tad istkajte nam haljetak od blistavila,
Nek osnova bude bijela svjetlost jutra,
Nek potka bude crvena svjetlost večeri,
Nek rese budu padajuća kiša,
Nek obrub bude vječna duga.
Tad istkajte nam haljetak od blistavila
Kako bismo mogli dolično hodati zelenom travom,
O Majko naša Zemljo, o Oče naš Nebo!
Tewa Pueblo
danas za vrijeme kišnih sezona voda ne zadržava niti
poplavljuje njihova dna. Inke su poznavale i važnost prihrane tla za što su im služili guano, riblji ostaci, kompost te izmet ljame i alpake.
Terasaste vrtače Moraya još uvijek su velika zagonetka, no ono što se zna jest da su Inke bile vrsni
poznavatelji prirodnih zakonitosti kojima zahvaljujemo na stotine sorti krumpira, kukuruza, manioke i
drugih kultura prilagođenih ljudskim potrebama. 
62
NOVA AKROPOLA 64
crtice iz prirode
LABORATORIJI MORAYA
NEPOZNATA AMAZONA
TERRA PRETA
Prvi opisi Španjolaca koji su u potrazi za El Doradom došli na područje
amazonskog grada Manausa 1542.
godine opisuju brojno stanovništvo
i izobilje uzgojenog voća i povrća.
Njihova svjedočanstva, međutim,
ubrzo padaju u zaborav, a desetljećima kasnije znanstvenici će s
nevjericom tvrditi kako džungla
i iznimno neplodno kiselo tlo
Amazonije nisu mogli hraniti velike legendarne gradove. Tom
stavu pridonijela su i antropološka
istraživanja malih plemenskih zajednica priprostog načina života
koja na ovom području prevladavaju od kraja XVI. stoljeća.
No, najnovija istraživanja pokazuju da je ovo područje nastanjeno
više od devet tisuća godina tijekom
kojih su postojala razdoblja procvata visokih kultura koje su mi-
jenjale okoliš i prilagođavale ga
svojim potrebama. Potvrda tome je
i terra preta, tlo crne boje koje se
na području Amazonije prostire na
oko dvadeset tisuća kvadratnih kilometara do dubine od dva metra.
Sam postupak njegova stvaranja nije
poznat. Ne poznaju ga niti današnje
plemenske zajednice, iako na terri
preti uzgajaju voće i povrće koje čak
i danas ima do tri prinosa godišnje.
Ova plodna crnica ocijenjena je kao
najstabilnija poznata vrsta tla, pH
je gotovo neutralan, a sastoji se od
mješavine siromašnog amazonskog
tla, razbijene keramike, drvenog
ugljena, komposta, životinjskih i
ribljih kostiju. Dio keramike iz tla
datira od V. st. pr.Kr. do XV. st. Tlo
je bogato mikroorganizmima, fosforom, magnezijem, manganom,
cinkom, dušikom, kalcijem i kali-
jem, a uzgojena biomasa je do 45%
veća bez dodatne prihrane.
Slična tla otkrivena su u posljednjih deset godina i na području
Ekvadora, Perua, Zapadne Afrike
i Velike Britanije, no njihova
istraživanja na samom su početku
i tek nam predstoji razotkriti ove
lijepe primjere kultura koje oplemenjuju svoj okoliš, mijenjajući
ga i prilagođavajući vlastitim potrebama, ali bez narušavanja ekološke
ravnoteže. 
ŠTO SU OPIOIDI?
Opioidi su sintetički ili prirodni proteini koji imaju
sposobnost suzbijanja percepcije boli vežući se za živčevlje
probavnog sustava, receptore u mozgu i leđnoj moždini.
Prvi sintetički opioidi su dobro poznati analgetici proizvedeni u laboratorijsko-industrijskim uvjetima. Prirodni
opioidi su alkaloidi dobiveni iz ljekovitog bilja, od kojih je
najpoznatiji morfin.
Istraživanja posljednjih godina pokazala su da i naš
vlastiti organizam ima sposobnost suzbijanja boli sintezom treće vrste opioida nazvanih endogenim opioidima.
Istraživanja placebo učinka pokazala su da se upravo prilikom pozitivne psihološke aktivnosti u organizmu stvara
velik broj endogenih opioida koji utječu na pozitivan
ishod iscjeljenja i na smanjenje boli. Tijekom istraživanja
stvaranje endogenih opioida općenito je ovisilo o emocionalnom stanju osobe, a čvrsta volja za životom, optimizam i uvjerenost u ozdravljenje pridonosili su liječenju i
povećavali njegovu učinkovitost. 
Priloge pripremili: Matija Prević i Ivančica Krivdić
64 NOVA AKROPOLA
63
zanimljivost
Najstarija građevina
Južne Amerike?
64
rheološka istraživanja na nalazištu Sechin Bajo u Peruu otkrila su platformu i trg za koje
arheolozi smatraju da su najstariji u
A
nedaleko od lučkog gradića Casme,
smještenog na središnjem dijelu
peruanske obale. Nalazište je kao
cjelina otkriveno 1937. godine i po-
Južnoj Americi. Starost im je procijenjena na 5500 godina. U kulturnom
smislu, ovo otkriće svrstava Peru po
drevnosti uz Mezopotamiju, Egipat,
Kinu, Indiju i Srednju Ameriku.
Sechin Bajo dio je arheološkog
kompleksa Sechin koji se nalazi
dijeljeno u četiri dijela. Najistraženiji
dijelovi su Sechin Alto i Cerro Sechin
jer im se zbog monumentalnih
građevina javne i sakralne namjene te rezbarenih kamenih ploča
na sačuvanim zidovima pridavala
mnogo veća važnost.
NOVA AKROPOLA 64
zanimljivost
Istraživanja na lokalitetu Sechin
Bajo započeli su njemački arheolozi
1992. godine. Napravljene su geodetske snimke i izmjere, a iskapanje je krenulo 2000. godine pod
vodstvom prof. dr. Petera Fuchsa i
dr. Renate Patzschke s Instituta za
latinoamerička istraživanja pri berlinskom Freie Universität.
Desetogodišnja iskapanja su
pokazala da je na početku radova
cijela površina terena bila poravnata
i prekrivena slojem gline. Potom je
na toj glinenoj podlozi podignuta
platforma dužine oko četrdeset i
visine preko dva metra. (Kasnije je
pored ove platforme izgrađena još
jedna veća, veličine 125 x 150 metara, te su na obje podignute građevine
pravokutnog oblika sa zaobljenim
kutovima.) Sa svake strane nalazilo
se stubište, a jedno od njih spuštalo
se do ukopanog kružnog trga promjera šesnaest metara. Otkriveno
je da je sama platforma više puta
bila bočno proširivana pa su preko
prvobitnog sagrađena još tri kružna
trga! Radiokarbonskim datiranjem
utvrđeno je da taj najstariji sloj platforme i kružni trg potječu iz 3600.3000. g. pr.Kr. Lokalitet još nije u
potpunosti istražen, ali stručnjaci
govore o slojevima ispod trga koji
su još i stariji!
64 NOVA AKROPOLA
Ovakav kružni trg karakterističan je za brojne rane monumentalne građevine Južne Amerike, nalazimo ga u Caralu i Chavínu, te se
pretpostavlja da je imao ceremonijalnu svrhu.
Na jugozapadnom zidu pronađen je i prapovijesni reljefni friz
od gline (oko 120 prikaza) visine
1,82 metara, starosti 3600-3800
godina, na kojem su prikazane figure zoomorfnih i antropomorfnih
obilježja. Posebno je značajan prikaz mitske figure, pretpostavlja se
ratnika s karakterističnim andskim
simbolima mačke i zmije, koji u
desnoj ruci drži ceremonijalni nož,
a u lijevoj zmiju. Taj isti motiv prisutan je i u ikonografiji Chavína.
Stotine arheoloških nalazišta
razbacano je širom današnjeg Perua,
a mnoga od njih pripadaju kulturama koje su prethodile Inkama čije je
carstvo bilo na vrhuncu u XVI. stoljeću,
upravo prije dolaska španjolskih
osvajača u ove krajeve. Ovo najnovije
otkriće govori o kulturi daleko starijoj
od Inka, te arheolozi smatraju da bi
moglo značajno pridonijeti boljem poznavanju pretkolumbovske povijesti
južnoameričkog kontinenta. 
Priredila Dunja Rosić
65
kratka priča
NEZAHUALCÓYOTL
RAZMIŠLJANJA O
SMRTI
Sve stvari u životu imaju svoj kraj. I
u najradosnijem toku svoje taštine
i sjaja snaga ih ostavlja i one se
raspadaju u prah. Čitav je svijet
jedna grobnica i nema ničeg što živi
na njegovoj površini a što neće biti
sakriveno i sahranjeno pod njim.
Rijeke, brzaci i potoci kreću se
naprijed k svojoj sudbini. Nijedan
ne teče natrag k svome veselom
izvoru. Oni šume, žureći nestati u
dubinama oceana. Jučerašnje stvari
danas više ne postoje, a današnje će
sutra možda prestati. Groblje je puno neugodnog praha od tjelesa koja
su nekad pokretale žive duše, a koja
su sjedila na prijestoljima, predsjedavala skupštinama, upravljala
voj skama, podvrgavala pokrajine,
zahtijevala za sebe božanske počasti,
nadimala se od prazne slave, i moći,
i carevanja. Ali sva je ova slava prošla
kao strašan dim koji izlazi iz ždrijela
Popocatepetla, ne ostavljajući za sobom druge uspomene osim bilješke
na jednoj strani kronike.
Veliki, mudri, hrabri, lijepi –
jao! Gdje su sada? Pomiješali su se
s grudom zemlje, a što se njima dogodilo dogodit će se i nama i onima
koji dolaze poslije nas. Ali ohrabrimo se, svijetli plemići i poglavice,
vjerni prijatelji i čestiti podanici,
uzdajmo se u ono nebo gdje je sve
vječno i gdje pokvarenost nema
pristupa. Strahote groba nisu drugo
doli kolijevka Sunca, a tamne sjene
smrti blistava su svjetla zvijezda.
Izvadak iz knjige
Osvojenje Meksika, William Prescott
Odabrala Nataša Žaja
66
NOVA AKROPOLA 64
Časopis “Nova Akropola”
Do sada objavljeno u
izdanju Nove Akropole:
Izlazi če�ri puta godišnje i obrađuje sljedeće teme:
- kulture i civilizacije
- filozofija
- mitovi i simboli
- religije i kultovi
- znamenite ličnos�
- zagonetke i fenomeni
- psihologija
- hrvatska baš�na
*
*
*
U pretpla� 20% je�inije!
Cijena pretplate za 4 broja je 80,00 kn. Poštarina iznosi 20,00 kn. Potrebno je uplatiti iznos od 100,00 kn na žiro račun broj: 2360000-1101556170, Zagrebačka
banka d.d., s naznakom “za časopis”. Presliku uplatnice pošaljite na adresu
uredništva, nakon čega ćete časopis dobivati na adresu naznačenu na uplatnici.
Časopis i knjige osim u knjižarama i kioscima, možete kupiti ili
naručiti u našim podružnicama ili na adresi uredništva:
Nova Akropola - kulturna udruga, Habdelićeva 2, 10 000 Zagreb
OSIJEK:
PULA:
RIJEKA:
SPLIT:
D. Neumana 6, 031 200 630
Uspon na Kaštel 2, 098 900 4406
Jedrarska 5/3, 051 213 020
Slavićeva 47, 021 486 366
VARAŽDIN:
ZADAR:
ZAGREB:
V. Nazora 1, 095 5959 950
J. Vidulića 5, 098 840 270
Habdelićeva 2, 01 481 2222
fax: 01 2330 450
www.nova-akropola.hr
Posjetite nas na
Interliberu!
U izdanju Nove Akropole
Pierre Hadot
PLOTIN
jednostavnost pogleda
Plotinove Eneade su riznica
najljepših misli o ljudskoj duši,
o njenom padu u ovaj svijet i o
njenoj težnji da se vrati svom
pravom izvoru – Dobru. No,
svatko tko se prihvatio čitanja
Eneada zna kako je ponekad
zahtjevan ovaj tekst, kako je
teško samostalno čitanje Plotina. A opet, odbija nas i čitanje
prepričanih knjiga; želimo
Plotinovu misao doživjeti što
je neposrednije moguće.
Ova Hadotova knjiga je savršen
spoj jednostavnosti i neposrednosti. Njegovo poznavanje
Plotinove filozofije je duboko;
on ga ne prepričava, on nas
jednostavno vodi, poput iskusnog vodiča, kroz Plotinovu filozofiju, a ono o čemu Plotin govori neposredno se otvara pred našim očima i ostavlja nas zadivljenima.
Broj stranica: 176, meki uvez, visina knjige: 21 cm
Cijena: 70 kn
Osim u knjižarama, knjigu možete kupi� ili naruči� u našim prostorima ili na adresi uredništva:
Nova Akropola - kulturna udruga, Habdelićeva 2, 10 000 Zagreb
OSIJEK:
PULA:
RIJEKA:
SPLIT:
D. Neumana 6, 031 200 630
Uspon na Kaštel 2, 098 900 4406
Jedrarska 5/3, 051 213 020
Slavićeva 47, 021 486 366
VARAŽDIN:
ZADAR:
ZAGREB:
V. Nazora 1, 095 5959 950
J. Vidulića 5, 098 840 270
Habdelićeva 2, 01 481 2222
fax: 01 2330 450
www.nova-akropola.hr
ISSN 1330-9714