KAZALO
Riječ urednika............................................... 1
MLADI
Na mladima svijet ostaje.............................. 2
Razgovor s don Damirom Stojićem........... 4
Papa Benedikt XVI. i mladi
“zajedno u Kristu”........................................ 9
Obitelj?! Moram li to?................................ 10
Susreti mladih u Nadbiskupskom
sjemeništu u Splitu..................................... 11
Anketa među srednjoškolcima................. 12
Biti katolik................................................... 16
Sakrament ispovijedi - nelagoda
ili radosni povratak k Ocu?....................... 16
POZIV
Zaveslaj na pučinu!..................................... 21
Mladi pred odlukom.................................. 21
Mladi Stepinac............................................ 23
Bogoslovske ispovijesti.............................. 24
U zagrljaju Bezgrješne............................... 25
Suvremeno društvo
Mediji i Crkva............................................. 27
Kockanje - novi svijet................................. 28
Jesmo li sami u svemiru?........................... 29
Iz života Bogoslovije
Kronika CBS-a............................................ 30
In memoriam:
don Marin Škarica, duhovnik .................. 35
Naš rektor don Mate postao
dubrovački biskup...................................... 36
Novi odgojitelji........................................... 38
Isusovim stopama u Svetoj zemlji............ 39
Svjedočanstva duhovnoga poziva:
Franko Prnjak i Marko Plančić................. 42
Popis bogoslova i poglavara...................... 44
S
vatko je od nas vjerojatno nekada doživio ovu
situaciju: nalazimo se u tuđemu gradu, nepoznatome kvartu, izgubili smo orijentaciju, ne
znamo kuda ćemo. Tada se osjećamo obezglavljeni,
poput kipa s naše naslovnice. Stojimo na raskrižju
i pitamo se: Kojim putem krenuti? Postoje, doduše,
putokazi, prometni znakovi, ali oni katkada znaju
više zbuniti nego pomoći...
Takav gubitak usmjerenja susrećemo u današnjemu hrvatskom društvu. Dvadeset godina nakon proglašenja neovisnosti pitamo se: Komu ćemo
vjerovati? U koga se možemo pouzdati? Ta pitanja
postavljamo na političkome, gospodarstvenom,
društvenom, ali i vjerskom planu. Lani smo u našoj
domovini Hrvatskoj dočekali papu Benedikta XVI.
Naš je hrvatski narod s Rimskom Crkvom uvijek bio
u posebnome odnosu, jer smo iz Rima primili prvinu vjere. Zašto nas je Papa posjetio? Da dokažemo
njemu i svijetu kako smo „veliki katolici“? Ne, svrha posjeta nije bila da pokažemo na izvan što veće
oduševljenje. Papa nije došao radi sebe, nego nam
je donio poruku da samo „zajedno u Kristu“ možemo napredovati i kao narod i kao pojedinci. Taj napredak ne odnosi se na političko ili gospodarstveno
područje, kako bi netko pogrješno mogao pomisliti – ako budemo vjerovali, onda ćemo biti politički
neovisni i živjet ćemo u blagostanju. Papa pak misli
na napredak na vjerskome području. Jedan je naš
teolog nedavno izjavio: „Hrvati su kršteni, ali nisu
pokršteni.“ S tim je htio reći da nam vjera, nažalost,
prečesto služi samo kao folklor, kao lijepa tradicija.
A ona bi trebala biti temelj svih naših životnih odluka! Isus Krist je Onaj komu možemo povjerovati.
U njega se možemo čvrsto pouzdati. On nam daje
jasno usmjerenje. On je Put kojim možemo sigurno
kročiti. On je neprevarljivi Putokaz po kojemu ćemo
u Duhu Svetome prispjeti k Ocu.
Mi splitski bogoslovi želimo svojim listom posvjedočiti da se isplati izabrati taj Put. Ovo je izdanje posvećeno našim vršnjacima, mladima. Želimo
vam, dragi mladi, prenijeti bar djeličak radosti i
nade kojima smo ispunjeni nasljedujući Isusa. On
je izvor i temelj svakoga napretka kako nam i svjedoči naš mučenik bl. Alojzije Stepinac: „Gdje nema
više Boga u duši, nema smisla ni domovina ni život
na zemlji, kad je život bez Boga pravi pakao.“
Glavni urednik
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
1
Mladi
Na mladima svijet ostaje
Piše: Ivan Jurin, III. god.
K
oliko smo samo puta čuli
ovu izreku od starijih, čak
toliko da polako postaje
jeftina fraza. Doista, stariji često
govore o mladima, no u njihovom
načinu govora možemo primijetiti kako mlade često promatraju
izrazito negativno: zato je mladost
uglavnom “buntovna”, “ateistička”,
“razuzdana”, “razmažena” ili čak
“izgubljena”. Ali iako je stav starijih prema mladima uglavnom loš,
često možemo primijetiti u njihovom govoru dozu zavisti. Naime, svaki je čovjek samo jednom
mlad, te tako samo jednom može
iskoristiti sve ono što mu mladost
pruža. Jer mladost je razdoblje
koje je od cijeloga životnog vijeka najbogatije mogućnostima;
ono ima svojih radosti, uspjeha,
ostvarenja, uspona i padova. No
kakva god bila obilježja mladih,
nemoguće je generalizirati, jer
mladost čine pojedinci koji imaju
vlastitu osobnost, različite interese i uvjerenja. Na kraju krajeva,
mladi su najprije takvi kakvo je
društvo koje su stvorili odrasli,
2
jer ono ih određuje i usađuje im
određeni mentalitet. Stoga, ako
društvo mlade smatra lošima,
neozbiljnima i izgubljenima, najprije se mora zapitati u kakav su
svijet upali svojim rođenjem, to
jest kakav su im svijet prethodni
naraštaji ostavili.
Iz svega navedenog možemo
zaključiti kako stariji ne vjeruju
Govoreći o Crkvi,
možemo se zapitati:
kako mladi uopće
gledaju na Crkvu? Ponajprije, mlad čovjek
je kritičan prema tradicionalnim vrijednostima i jakim društvenim ustanovama.
baš previše u mlade, a ipak im
nameću velike zadatke pokretanja društva, države, Crkve. Mladi nisu pozvani samo ispravljati
pogrješke starijih, već najprije
tražiti sreću i poboljšavati sadaš-
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
nje stanje svijeta, jer “napredak
nije puko popravljanje prošlosti;
on je neprekidno kretanje prema
budućnosti” (Halil Džubran). Ali
važno je naglasiti kako su mladi
doista spremni na velike korake
i zalaganje, što često i dokazuju.
Samo jedan među tolikim primjerima: zar među volonterima
koji odlaze u siromašne zemlje
pomoći stradalima i potrebitima
ne postoji najveći broj upravo
mladih? Zar mladi nisu sve češće
glas razuma u svijetu koji pomalo gubi orijentaciju? No, stariji su
često spremni osporiti i napor i
zalaganje mladih tvrdeći kako
je to tipično mladenačko jednokratno oduševljenje, jednostavno traganje za uzbudljivim situacijama ili pomalo priglupi san
o mijenjanju svijeta. No, zar nije
poznato i da u Bibliji upravo mladi imaju proročki zanos, a tko je
prorok nego čovjek koji govori i
živi istinu, te tumači volju Božju!
Zato vjerujem da mladi i danas
imaju što poručiti svijetu, i to im
je potrebno dopustiti i omogućiti. Poručuju prije svega, da se
život istinski ne živi samo hlad-
Mladi
nim razumom, već prvenstveno
srcem.
Nitko nema pravo proglasiti
sve mlade “izgubljenim” naraštajem, već se čitavo društvo treba
oko njih truditi i omogućiti im život koji će im dati priliku da zbilja
žive svoju mladost. Zadatak je na
svima. Roditelji trebaju shvatiti da
djeci nije dovoljno samo usaditi
želju za uspjehom i materijalnim
dobrima, već usaditi one prijeko
potrebne duhovne vrijednosti koje
su prave nositeljice naše ljudskosti.
Hladni realizam ne samo da ruši
oduševljenje mladih, već ih čini
nesposobnima za život u ovoj, istina teškoj budućnosti, ali ipak bogatoj mogućnostima. Iako svi znamo kako odgoj najprije proizlazi iz
obitelji i ne može ga nadoknaditi
ni Crkva ni škola, na svima je velik
i odgovoran zadatak.
Govoreći o Crkvi, možemo se
zapitati: kako mladi uopće gledaju
na Crkvu? Ponajprije, mlad čovjek
je kritičan prema tradicionalnim
vrijednostima i jakim društvenim
ustanovama. Mladi prihvaćaju i
cijene Crkvu koja skromno živi i
najprije vlastitim životom ostvaruje Kristovo evanđelje. Ako se u Crkvi primjeti raskorak između onoga što naviješta i onoga što živi, to
nerijetko postaje jedan od prvih
razloga zbog kojega mladi Crkvu
napuštaju. Mladi traže Crkvu koja
ne daje jeftine odgovore i previše
moralizira, već u njoj žele pronaći
ono oduševljenje Radosnom vijesti od kojega puca pamet i srce.
Mladi žele Crkvu koja će češće
priznavati svoje grijehe i propuste,
ne naglašavajući svoju nepogrješivost. Mladi žele Crkvu koja ih pokušava upoznati i razumjeti, koja
poduzima prvi korak i to ne samo
snagom autoriteta, već prvenstveno u uzajamnom dijalogu.
Istina, ova očekivanja će Crkva teško posve ostvariti, no to je
ipak stavlja pred velik ispit savjesti i potiče prema većoj otvorenosti Duhu kojega su mladi sposobni uočiti u Crkvi. I zato smo
svi koji se smatramo vjernicima dužni mladima ukazivati na
Onoga koji može odgovoriti na
njihova traženja i očitu potrebu
za smislom. Mladi su žedni svjedočanstva koje će im pokazati
kako da ne gube i prodaju svoju
mladost, već kako će je kvalitetno i dugoročno uložiti – to jest,
pokloniti Kristu koji ih time ne
će opteretiti ili zarobiti, nego će
im naprotiv otvoriti nove obzore
istinske slobode i omogućiti im
život u izobilju. Mladi žele Crkvu koja nije zatvorena, koja jasno govori i autentično živi svoje
poslanje, te dobro poznaje kulturu mladih i s njom pronalazi
zajednički jezik. Crkva im mora
ići ususret jer treba mlade, treba
njihov zanos i ideale kako bi se
sama obnovila i “provjetrila”. No,
ne treba ih na način kojega neki
smatraju dostatnim - samo “dovući” mlade u crkvu i natjerati ih
da tu ostanu, učiniti im kršćanstvo zabavnijim te ih nekako prisiliti da povremeno koriste “duhovne usluge” Crkve. Naravno,
mlade treba nečim zainteresirati
i privući, no to ne smije ostati
samo na tome, jer Crkva treba
nešto drugo, treba ono što je istaknuo blaženi papa Ivan Pavao II.
u svojoj poruci mladima iz 2004.
godine: “Crkvi su potrebni istinski svjedoci za novu evangelizaciju: muškarci i žene čiji je život
promijenjen susretom s Kristom,
muškarci i žene sposobni prenijeti to iskustvo drugima. Crkvi
su potrebni sveci. Svi smo pozvani na svetost, jer samo sveci
mogu obnoviti čovječanstvo”.
Mlade je potrebno zainteresirati za osobu Isusa Krista i tako
učiniti sretnima, i to svi vjernici,
osobito svećenici i osobe posvećenoga života, moraju činiti najprije
vlastitim primjerom. Prvenstveno
im je svjedočanstvom života potrebno pokazati da, ako dopuste
Kristu da uđe u njihov život, On
može samo obogatiti ono što je
u mladom čovjeku dobro i lijepo, te ga osposobiti za život koji
ne će proživjeti bez ploda, već će
time dati svoj doprinos izgradnji novoga Božjeg svijeta kojega
ne će mučiti ratovi, moriti glad
i strah, te razdirati razlike. Zato
svi kojima je stalo da mladih trebaju pronaći smisla i dalekovidnosti kako bi započeli taj posao i
u zanosu svojstvenom mladima
prepoznali plodno tlo na koje će
Krist izliti svoga Duha i tako po
njima obnavljati ovaj svijet. To
nije nimalo lagan zadatak, budući
da svijet nudi nešto posve suprotno, iskrivljeno i to na mladima
privlačniji način. No, nemoguće
je odustati, već treba uvijek tražiti
nove načine kako približiti ljudima ono što nam je Bog u Kristu
rekao. A rekao nam je sve.
I mi bogoslovi osjećamo kako
nije lako djelovati u svijetu koji
mlade zbunjuje i čini gluhima na
Božji poziv upućen svakom čovjeku. Moramo biti svjesni kako
ćemo unatoč naporu i zalaganju
u ovom svijetu “imati muku”, no
nije li više od utješne misli činjenica da je na našoj strani Onaj
koji je “pobijedio taj svijet” (usp.
Iv 16, 33). Vrijeme je da shvatimo
da jedino i isključivo s Njim ni mi
ne možemo izgubiti...
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
3
Mladi
Razgovor s don Damirom Stojićem
studentskim kapelanom u Zagrebu
Razgovor smo vodili u sklopu naših godišnjih duhovnih vježbi u Vepricu kod Makarske
od 4. XI. do 7. XI. 2010. god., a razgovarali su Ivan Jurin i Franjo-Frankopan Velić.
»» Don Damire, ako biste se na početku predstavili, nešto rekli o
sebi?
Moje ime je don Damir Stojić.
Svećenik sam, salezijanac. Rođen
sam 1973. u Torontu (Kanada) od
roditelja emigranata iz Hercegovine. Odrastao sam u tamošnjoj
hrvatskoj katoličkoj misiji, našoj
župi. Tamo sam pohađao najbližu
katoličku školu koja je bila salezijanska gimnazija. Upoznao sam
salezijance i dobio zvanje. Odlučio sam krenuti za svećenika salezijanca, ali za hrvatsku provinciju.
Od 1993. sam ovdje u domovini.
Redovnim putem sam išao u novicijat, zatim na filozofiju, teologiju (KBF), te na pedagošku praksu. Sve sam to obavio u domovini.
Za svećenika sam zaređen 2002.
godine. Dvije godine sam bio župni vikar na Jarunu (Zagreb). Poglavari su me poslali na trogodišnji postdiplomski studij moralne
teologije u SAD, na Američko
katoličko sveučilište. Kada sam
4
se vratio, od 2007. sam studentski
kapelan grada Zagreba.
sada izgradila crkvu. Tako da je to
ipak znak da ima života.
»» Možete li nam nešto reći o Hrvatima u Kanadi? Koliko su
vezani uz svoju domovinu?
Kako i gdje se okupljaju? Koliko
mlađe generacije poznaju hrvatski jezik?
»» Možete li usporediti stanje u
društvu i sekularizaciju ovdje u
Hrvatskoj i u Kanadi? Ima li još
nade ovdje za nas ili već sve ide
u istom smjeru kao i u zapadnom
svijetu?
Tamo nisam već 17 godina. Bio
sam u onom valu prije rata gdje je
bilo dosta zanosa, zaleta i pozitivne energije. Ljudi su disali hrvatski: sve za Hrvatsku! I financijski i
moralno. Mjesta druženja su naše
župe i klubovi (sportsko-rekreativni, kulturni…). Hrvati su zadržali svoj identitet. Amerika ima
taj sustav gdje oni amerikaniziraju
svoje stanovnike. Kanada je vrlo
sklona etničkim manjinama, čak
i financira njihovu djelatnost. Ne
prisiljava nikoga. Postoje hrvatske
škole te dodatna škola subotom.
Zatim su tu hrvatski klubovi, hrvatski radio, župe su još uvijek aktivne. Moja župa blizu Toronta je
Kanada je dosta liberalna i sekularizirana. Ona prednjači u tome.
Svi razvratni zakone, za koje čujemo, dolaze iz Kanade. S druge
strane: onaj koji je vjernik, tamo
je zbilja vjernik. Tamo nema sredine. Nema one masovne i neodređene sredine. Tamo su ljudi
sekularni ateisti koji žive bezbožno ili ljudi koji idu u crkvu, koji su
istinski vjernici. Sekularizacija je
išla tamo do krajnje mjere. Hrvatska, koliko vidim, ide u tom smjeru, ali kod nas je nešto posebno.
Mi imamo nešto što smo zadržali
i to je drugačije od ostalih zemalja
u Europi.
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
»» Sada bismo Vam postavili neko-
Mladi
liko pitanja u svezi rada s mladima koji je Vaš glavni zadatak.
Govori se da je današnja mladež pokvarena, da je lošije stanje nego prije. No, biste li mogli
navesti neka pozitivna svojstva
koja zapažate kod današnjih
mladih?
Ja bih se usudio reći da je ova generacija bolja od svojih roditelja.
To je moja teorija. Čvrsto stojim
iza te moje izjave. Ja radim s mladima koji su otprilike između 86.
i 90. godišta. To je taj raspon studenata koji meni dolaze. Radim
i sa srednjoškolcima i mlađima.
Osobno mogu posvjedočiti koliko
je mladih studenata došlo k meni
kojima se čak gadi ponašanje njihovih roditelja. Njima je razvratno ono što su njihovi roditelji
radili i ne žele biti takvi. Znam
situacije gdje studenti idu doma
evangelizirati svoje roditelje. Nije
sve crno. Ova generacija je jako
dobra. Ranjena je zbog rata: otac
poginuo, PTSP… Imam iskustvo jednog studenta čiji je djed
bio visoko, visoko pozicioniran u
komunističkoj partiji za vrijeme
Jugoslavije. Taj se momak obratio
kao student i unio je vjeru u svoju
obitelj. Njegov djed koji je nedavno umro prihvatio je kršćanski
sprovod. Postigao je obraćenje
cijele obitelji. To su velike stvari.
Mladi čovjek je po sebi radikalan.
čan, pa ću ja njima to malo pojednostavniti. Ja ću biti “cool” s njima.
Vidio sam da im je to dosadno. Ta
im je poruka dosadna. Oni to imaju svugdje. Oni mogu griješiti gdje
god idu. Mogu ići na tulume gdje
god hoće. Nema toga što nemaju.
Skužio sam vrlo brzo da ih zanima istina. S druge strane: Isus je
bio radikalan. Isus šokira. Ako se ja
uklopim u dosadnu svakodnevnu
poruku, ne će me nitko doživljavati. U studentskom domu na Savi
mi dolazi dosta studenata zato što
sam radikalan u pozitivnom smislu riječi. Ponižavajuće je za mlade
ako razvodnimo poruku. Pozivam
ih na savršenstvo, ništa manje. Oni
to vole. Oni osjete da su dostojni
toga. Kada je riječ o Zagrebu: gdje
mladi idu? Idu Ramosu na ispovijed. Ramos je “ultrakonzervativan”.
Istina ne može biti konzervativna,
istina je istina. Rekao bih da Ramos živi istinu i on ima puni nauk
Crkve i mladi mu masovno dolaze
zato što oni to traže. Mladi također idu Liniću. Zašto? Jer on Boga
moli. U zadnje vrijeme dolaze i na
Savu kod mene. Glupo je da ja sada
sebe stavljam tu, ali je istina. To su
tri žarišta gdje mladi dolaze. Što se
tiče teologije tijela, ja tražim apsolutnu čistoću. Kažem im: otiđite vi
u sobu i radite što hoćete, ali ja vam
iznosim ovaj prijedlog. Nikoga ne
prisiljavam. To je slobodan izbor.
To je fakultativno, to je slobodno. Ja
njima nudim apsolutnu čistoću kao
jedan put, i oni dolaze, i oni biraju
taj put. Neka svatko prosudi kako
hoće!
»» Na Vašem se vjeronauku okupi velik broj mladih. Dolaze li
samo zbog lijepog ugođaja ili se
taj vjeronaučni susret odražava i u njihovim životima? Jeste
li možda uočili neke pozitivne
plodove?
Imam duhovno vodstvo, puno
razgovaram, dobivam dosta
mailova, imam web-stranicu.
Imam poseban “file” za svjedočanstva, poseban “file” za pitanja i
odgovore. Imam puno svjedočan-
»» Slušajući Vas i druge svećenike
čini nam se da drugi, za razliku
od Vas, pokušavaju tu radikalnost ponešto ublažiti jer možda
misle da mladi nisu sposobni za
takvu radikalnost. Nekada zahtjeve Evanđelja ublažuju kako
bi ih mladi lakše prihvatili. Što
biste mogli reći o tome?
Ponavljam: Mladi čovjek je radikalan i on želi izazove. Mislio sam: ne
ću ih gnjaviti, želim im biti privla-
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
5
Mladi
stava ljudi koji su se obratili, ljudi
koji su iznova počeli živjeti svoju
vjeru. Ima pomaka! Ja i ne znam
što se sve događa. Dođu mladi i
dovedu svoje djevojke ili dečke,
prijatelje koji su nevjernici. Postalo je to dolaženje kao neki “hit”, u
smislu nešto se događa, nešto bruji na Savi. Ljudi dolaze masovno.
To se osjeti. Dođeš 45 minuta ranije i ne možeš naći mjesto. Ljudi ostavljaju svoje jakne, ulazi su
zakrčeni, ne možeš proći. Kršimo
sve protupožarne zakone. Teško
mi je znati što se događa poslije,
ali već s tim što dolaze i budu tu
dva sata uz molitvu, pjevanje, zazivanje Duha Svetoga... Duhovne
obnove su masovne. Moram tražiti veću dvoranu. Mladi to traže,
a sada što se događa u stvarnom
životu, ne znam. Znam da padaju.
Pa i ja padam.
»» U Hrvatskoj imamo problem
da mladi nakon krizme više
ne dolaze u crkvu. U našoj je
nadbiskupiji krizma u drugom
razredu srednje škole. U nekoj
župi bude na desetke krizmanika, a nakon krizme ih nema. Što
tu radimo krivo? Treba li možda više kateheza odraslih, ili
ovaj Vaš stil sa susretima izvan
granica župe za neku određenu
skupinu?
normalan svećenik, da je dobro u
Crkvi. Oni osjećaju da su voljeni.
Don Bosco je rekao: “Nije dovoljno reći da ih voliš nego neka to
i osjete”. To smo mi radili. Vodio
sam jednu ekipu na Modrave. Mi
salezijanci imamo vjeronaučnu
olimpijadu za srednjoškolce. Vodio sam ih u Rim. Svake godine
drugi grad. Na tim putovanjima
sam stvorio jednu jezgru. Sada je
svaki od njih za krizmu, sada su
oni već studenti, totalno aktivni u
župi. Na temelju toga i najgluplji
sociolog može nešto zaključiti.
Oni su prošli jedno iskustvo eklezijalnosti i oni su sada tu i vole
svoju Crkvu. Oni moraju osjetiti
Crkvu kao ambijent gdje su prihvaćeni. Ako to osjete, dolazit će.
Drugog puta nema. Ja bih rekao
da je puno važnije ono što se događa izvan vjeronaučne dvorane.
»» Imate li još koji prijedlog za župnike kako bi u svojim župama
nešto postigli u radu sa mladima?
Ja sam ovdje povlašten jer sam
oslobođen drugih obaveza. Ne
vodim sprovode, rijetko idem na
blagoslov kuća, ne pripremam ljude za krštenje, premda i to netko
treba raditi. Taj koji to radi ne će
moći nešto drugo raditi. To je vrlo
Predavao sam vjeronauk i krizmanicima. Tu ima više odgovora.
Ja bih rekao da na svaku vašu
postavku. Treba raditi s roditeljima. Treba imati onu klasičnu katehezu za krizmanike. Kada sam
bio kapelan, skužio sam da mladi odlaze. Što sam uradio? Izvan
vjeronauka, izvan vjeronaučne
dvorane organizirao sam program
za osmaše, na primjer dogovorili smo se da ćemo svake subote
imati neke turnire za njih među
drugim salezijanskim župama.
Oni su dolazili na to. Vide da si
6
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
jasno. Nastaje problem kada su
župnik ili kapelan sami. Mene su
poglavari oslobodili toga. Ja nemam dekret za župu. Zato sam u
povlaštenoj poziciji u odnosu na
susjedne župnike u mom dekanatu. Kapelani dolaze sa svojim
mladima. Ja sam ih obavijestio o
svom radu. Drugačije je kada ih
desetak dođe i vide šesto studenata. Formirao se bend za pjevanje
samo za to. Bude veliko pomazanje (Don Damir pod pojmom pomazanja misli na djelovanje Duha
Svetoga). Oni to osjete. To je crkvenost. To je kao magnet. Problem je što se uguše manje skupine, ja to priznajem i to je prigovor
meni. Mlad čovjek voli grupu, voli
zajedništvo. To je činjenica. Ja sam
sada krenuo sa srednjoškolcima.
Dolaze masovno, 140 srednjoškolaca mi dolaze na vjeronauk. To je
neobvezatno, ali dolaze. Pjeva se
i oni to vole. Možemo kazati da
oni traže nešto. Prvo je umreživanje (vidjeti da se nešto događa u
dekanatu, u župi). Drugo: uključivanje laika. Na duhovne vježbe
povedem sa sobom pet studenata
koji budu tu, koji svjedoče i koji
mole. Oni mogu dati nešto što ja
ne mogu dati. Ono što ja govorim
u teoriji, oni svjedoče životom.
Mladi
»» Kako okvirno izgleda priprema
za Vaš vjeronauk?
Ponedjeljak i utorak (dva dana)
posvetim pripremama. Ne možeš
doći pred 600 ljudi, studenata,
intelektualaca. Dva dana se pripremam po cijeli dan. Moj ured
je zaključan i nitko mi ne može
dolaziti. Brzo sam skužio da se
moram pripremiti ako im hoću
nešto dati i to nije samo intelektualna priprema. To je i molitva. Često se ispovijedam. Taj
dan, kada imam vjeronauk, imam
jednoga studenta ili njih nekoliko koji mi dođu i ja im izreferiram vjeronauk i oni to slušaju.
Oni traže rupe. Ja im u pola sata
izložim što hoću reći. Oni su tu
da ispituju: Damire, ovo nam je
malo nejasno? Ovo nam moraš
protumačiti? Ovo je jedna parola, fraza koju mi ne kužimo?
Kada kažem: “Kraljevstvo Božje
se približilo”, što to znači? Ili:
“Bog te voli!” Hvala, što me voli!
Super! Mi uđemo u jedan kalup.
Ljudi su ljubazni pa nas gledaju
i nasmiju se malo. Ja sam skupio
jednu grupu studenata koji me
vole i ja im kažem da ne trebam
njihovu pohvalu. Ja želim da vi
ovo slušate i kažete što je dobro,
a što nije dobro. To obično radim
u utorak popodne. Kada dođemo
u dvoranu, imam jednu slavljeničku ekipu koja svira. Oni za
pripreme dođu već u sedam i oni
se pripremaju. Tako kada ljudi
dođu, to se osjeti u zraku. Deset
minuta prije se nađemo iza pozornice i imamo jednu molitvu.
Ta je molitva izravno za njih da
se otkloni oholost i zavist među
njima. Zna se dogoditi zavist: zašto on nastupa? Zašto on pjeva
sam na mikrofonu? To su gluposti, ali su velike stvari. To zna biti
prepreka u slavljenju Boga. Svaki
put, dok ja predajem u dvorani,
ima desetak studenata koji se
mole za mene. Ja sam to u tri godine naučio. Kada počnem vjeronauk bude barem 20 ljudi na
molitvi, sa studentima. Molitva
krene sat prije početka. U osam,
kada počne, onda bude najmanje 20 minuta molitve. Onda
tek krenem s temom. I nakon
toga zaključimo s deset minuta molitve. Zna se dogoditi kao
u Isusovoj prispodobi gdje ptica
dođe i plod samo odnese. Samo
čeka na vratima da ugrabi milost. Zato treba sve to zapečatiti.
To sve traje najkraće do 21:30,
ali zna nekada i do 22:00. Ovi-
Morate se pripremiti da biste
mogli sutra Krista
prenijeti drugima
po sakramentima i
duhovnom vodstvu.
Ne možete dati nekome Boga ako mu
vi niste blizu.
si. Ako je lijepo pomazanje, ljudi
ostanu i poslije završne pjesme i
ne žele ići. Onda zapjevamo još
jednu pjesmu. To se osjeti. Ljudi
počnu odlaziti nakon druge, treće, četvrte pjesme. Duh se spusti.
Osjetiš. Pomazanje se spusti. To
je svaki utorak kao jedna duhovna obnova.
»» Mladi su željni duhovnosti.
Danas postoji pravo tržište s
raznoraznim ponudama “duhovnosti”. Kakav je Vaš pogled
na to?
Bog je ugradio nešto u nama za
Njega. Zato je sv. Augustin rekao: “Nemirno je srce moje dok
ne prebiva u tebi, Gospodine”.
Bog je u nas nešto ugradio, neki
tranzistor da mi dođemo k njemu.
Nemirno srce, čežnja… Ako to ne
dobiješ na pravi način, ti ćeš to
negdje ispuniti. Na dva načina to
možeš: možeš to prigušiti (to neki
ljudi rade s hedonizmom, konzumiraju, gutaju), ili možeš ići u tu
alternativu koja je isto duhovnost.
Danas je “cool” reći: ja sam duhovan. A tko je duhovan? Postoji i
zloduh. I on je duhovan. U XXI.
stoljeću čovjek nije prestao biti
duhovan. Ako mi ne ponudimo
pravu duhovnost, mladi će to
tražiti nekamo drugdje na krivi
način ili će to prigušiti hedonizmom. Postoji duhovnost neobudizma koja ne zna što bi sa čežnjom. Ubij svoju čežnju! Buddha
je skužio da su neispunjene čežnje
izvor patnje. Glavni problem u
budizmu jest kako izbjeći patnju.
A izvor patnje su neispunjene čežnje. Buddha nije znao za Krista.
Da je znao za Krista, bio bi veliki
katolik. Buddha je rekao: Moramo ubiti čežnju! Buddha je rekao,
za razliku od Augustina: Nemirno je srce moje, pa ću ja ubiti srce.
Učinio je duhovnu eutanaziju u
stanju nirvane. I to mnogi naši
mladi danas rade.
»» Sada prelazimo na pitanja vezana uz svećeništvo. Svećenik
djeluje “u osobi Isusa Krista”.
Što to konkretno znači?
Pavao otvoreno kaže da ga slijedimo onako kako on slijedi Krista.
Isto tako kaže: Ne ja, nego Krist u
meni. To bi značilo: Krist je liječio, Krist je hranio, Krist je naučavao… Svećenik bi također morao
imati te odlike. Isus je ustanovio
svećenstvo rekavši: “Ovo činite
meni na spomen”, prao je noge.
Približavam li ljude Kristu? To je
moj prvi cilj.
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
7
Mladi
»» Koje bi karakteristike i sposob- da im trebam biti blizak, da ih ne
nosti trebale resiti svećenika da- trebam opterećivati molitvom da
našnjega vremena?
ih ne bih uplašio. S njima sam
više vremena provodio u kafiću.
Svećenik se treba vratiti sakraJa nikada nisam bio sablazan.
mentalnom životu. Dvije stvari
koje svećenik može, a drugi ne Uvijek sam bio neporočan svemogu: ispovijedati i slaviti svetu ćenik i izvršavao sam svoje duž-
misu. Tu bi spadalo i bolesničko pomazanje. Svećenik može
Treba čitati doraditi puno stvari, ali ako to ne
kumente, enciklike,
radi, onda je to velik problem. To
mora biti primarno. Makar on bio
teologe… Naglasak
profesor, župnik. Ja sam studentbih stavio na crkveski kapelan i meni je jako važno
ispovijedati i slaviti svetu misu.
ne oce. Nemamo
Mislim da je prva karakteristika
vremena gubiti
svećenika da izgara za druge. Tu
mislim da on totalno radi za spas
vrijeme na lošu
duša – rukama, nogama i zubima!
literaturu.
Ako nešto nije korisno za moje
spasenje, ne bi se s tim trebao baviti. Don Bosco je rekao: “Daj mi
nosti. Doživio sam šok kad sam
dušu drugoga”.
trebao nešto raditi u župi. Njih
»» Mislite li da mladi prepoznaju par su se sami organizirali da idu
sakramentalnu dimenziju sve- kod Linića na obnovu u Tabor,
ćenika ili više očekuju da se sve- Boga moliti. Ostao sam šokiran.
ćenik s njima druži, da im bude Mene zovu na promocije, na rokao prijatelj?
đendane, fešte… a kada treba
Grupe i turniri koje sam gore Boga moliti, idu Liniću, idu kod
spomenuo moraju biti sredstvo. isusovaca na ignacijanske duhovTo sam shvatio na vlastitoj koži ne vježbe. Dolazi Ramos i oni idu
kada sam bio kapelan. Mislio sam kod njega. Oni s Jaruna idu se u
8
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
katedralu ispovjediti. Rekao sam
da nešto nije u redu. Ne s njima,
nego sa mnom. Mogao sam reći,
kao neki svećenici: “A, on je lud,
fanatik, karizmatik!” Ili: “Opus
Dei – fanatici! Ultrakonzervativni luđaci!” Mogao sam i to reći.
Ali ja sam, Bogu hvala, pogledao
sebe. Koji je moj problem? Zašto
ja njima ne dajem ono što traže?
Ja sam “raja”, a ne donosim im raj.
Vidio sam da ne dajem ono što
oni trebaju.
»» Za kraj, nekoliko savjeta za nas
bogoslove. Na što bismo u svojoj
pripravi trebali pripaziti? Kakva bi trebala biti naša duhovnost, naš odnos prema kolegama,
odgojiteljima te općenito prema
studiju?
Biti Božji čovjek. Morate se pripremiti da biste mogli sutra Krista
prenijeti drugima po sakramentima i duhovnom vodstvu. Ne možete dati nekomu Boga ako mu vi
niste blizu. Molitva, žestoka molitva. Svaki dan klanjanje, krunica…
Treba učiti, čitati! Treba čitati dokumente, enciklike, teologe… Naglasak bih stavio na crkvene oce.
Nemamo vremena gubiti vrijeme
na lošu literaturu.
Mladi
Papa Benedikt XVI. i mladi
Piše: Ivan Marić, III. god.
M
ladima se često prigovara i proziva ih se kao da
je mladost našega vremena najgora moguća, kao da su
mladi krivi zato što sve nije u najboljemu redu. Ipak, svi mladi imaju
svoje opravdane težnje, snove koje
treba sanjati i moraju koristiti svoje
mladenaštvo kako bi izgradili sebe
kao cjelovite i zrele osobe. Upravo
zato i papa Benedikt XVI. upućuje mladima poruke te im predlaže
način života za koji vjeruje da će im
najviše pružiti i ispuniti ih.
“Tijekom svoga života postavljamo razna pitanja. Tragamo za nekim
tko se ne vara niti može varati pa je
stoga u stanju dati sigurnost.” Ovo
traganje je put kojim mladi trebaju
proći u svojem biranju i razlučivanju od onih koji im nude kratkotrajna zadovoljstva, do Krista koji
nudi najsigurniji mir i užitak. Katkada, ako ne i redovito, pred očima
mladih je predrasuda kako Crkva
uvijek nešto nameće i zahtijeva,
kako postavlja granice mladenačke
slobode zakonima i zapovijedima.
No, zapovijedi i jesu tu upravo zato
da nas nauče pravoj slobodi, ne onoj
na koju smo svi navikli, jer sloboda
koju Krist nudi je novost u svačijem
životu. Svaka nas druga “sloboda”
sputava i ograničava do te mjere da
u ovom svijetu vidimo samo što i
koga želimo vidjeti, te tako postajemo zatvoreni za druge. “Čovjek zapravo postaje slobodan kada se veže,
kada nađe korijene, jer tada može rasti i dozrijevati... Isus je zahtjevan jer
želi našu istinsku sreću.”
Papa također uočava brojne pokrete i zajednice koji su se posljednjih godina razvili, a čije je djelovanje
usmjereno prema mladima. Takve
zajednice mogu imati svoje karizme
i naglašavati neke poglede kršćanskoga života i djelovanja, no ne bi se
smjele pretvoriti u “privatne putove
spasenja”, nego izgrađivati zajedništvo kako na razini župe i biskupije,
tako i na razini cjelokupne Crkve.
Različitosti u Crkvi trebaju očitovati
njeno bogatstvo, a ne poticati razjedinjenost. O zajedništvu se u Crkvi
mnogo i često govori, ali bojim se da
nismo svjesni toga poziva te ga redovito ne čujemo jer od nas traži napor
da se promijenimo kako bi zajedništvo zbilja i zaživjelo.
“Mi mladi svojom vjerom i radošću u vjeri možemo biti izazov da u
drugima pobijedimo malodušnost i
zamor te ih potičemo na obnovu života.” To je poziv na borbu protiv
relativizacije vrjednota, protiv sekularizacije i straha od priznavanja
naših kršćanskih korijena. Zaista,
nitko ovom svijetu ne će vratiti
osmijeh i vedrinu na lice, ako to ne
učine mladi svojim optimizmom i
svjedočanstvom kako Krist može
ispuniti svačiji život i učiniti ga ljepšim. Na taj način postaju pozitivna
provokacija drugima da se zapitaju
o svom životu, na čemu grade svoj
život i što je njihova budućnost, a to
su pitanja koja svatko sebi postavi
kad-tad. Zato svjedočanstvo života
mladoga vjernika postaje putokaz
traženja osobne sreće svima koji su
je do sada tražili na krivim mjestima. “Svijet ne spašavaju ideologije”
kako su mnogi mislili, a neki i danas to tvrde, jer svaka ideologija ima
svoj kraj, propada jer nije istinita, a
čovjeka može samo upropastiti.
Zajedništvo s Papom znak je da
preko njega mladi žele iskazati svoju
poslušnost i vjernost Kristu. Crkvi
su potrebni mladi kako bismo čuli
njihove savjete i želje, dopustili im
da i oni budu odgajatelji i živi sudionici života Crkve. Na taj se način
grade temelji budućih kršćanskih
obitelji kao Crkve u malom, a neki
možda osjete poticaj za potpunim
predanjem Kristu u svećeništvu ili
posvećenomu životu. “Prepustimo se
Onome s kim smo sigurni i koji nas
nikada ne će razočarati. I dalje će
nam dolaziti neka pitanja, ali uvijek
ćemo u Njemu imati odgovor.”
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
9
Mladi
Obitelj?! Moram li to?
Piše: Miroslav Rubić, III. god.
O
bitelj. Mnogima pri
spomenu riječi obitelj, naravno, prvo na
pamet padaju mama, tata, sestre i braća. Što je i u redu, jer
u biti, oni i jesu naša prvotna
obitelj. I ni jedna druga, koja
nam se nudi, nije dovoljno
dobra i ovu temeljnu ne može
zamijeniti. No paradoks je u
tome što nam često, po osobnom sudu, ni ta prva nije dovoljno dobra. Mnogo toga
bismo tu mijenjali. Pitanje
je samo koliko toga zapravo
možemo promijeniti ili, još
bolje, koga bismo trebali mijenjati. Sebe?
No, bilo kako bilo, kada
mladi ljudi na jedan način
“istupe” iz svojih obitelji, i
kada je na njima red zasnovati
svoje obitelji, na scenu stupaju
rane, strahovi, problemi, ali i
radosti i nada koju su “upili”
uz svoje roditelje još od malena. Često se može čuti kako
mladić ili djevojka koji ne vjeruju u brak i obitelj, taj strah
zapravo nose od kuće. Njihovi
roditelji su ili rastavljeni, ili se
stalno svađaju, ili ne pričaju
uopće. I tko bi lud onda i sam
ulazio u takvo nešto? Isto tako,
nema djeteta koje je izraslo u
miru, sigurnosti, ljepoti i ljubavi, a da sebi ne želi isti, topao dom. Sretno djetinstvo u
vlastitom domu, dakako nije
jamstvo za sretnu i uspješnu
obitelj jer nekada dođu poteškoće koje sami ne možemo ri-
10
ješiti, ali s pouzdanjem u Isusa
Krista možemo. On je i put i
istina i život, i mir i hrana i ljubav, i razumijevanje i opraštanje i žrtva. Sve je to Isus. I sve
je to potrebno jednom mladiću i djevojci da izgrade novu
obitelj kakvu su oduvijek htjeli, koju su imali ili su je htjeli
imati. Ako je Isus, sa svime što
su nam o Njemu rekli, temelj
tih naših novih obitelji, onda u
njoj ništa ne može poći po zlu.
Sve će nam se drugo dati.
Kada slušamo tuđe, lijepe
životne priče, zasigurno nam
je nekada prošlo kroz glavu
pomisao da je lako biti sin
kada imaš takvu majku i oca,
ili, lako je biti brat kada imaš
takvu sestru, ili, lako je biti
suprug kada imaš takvu suprugu. A zašto upravo ti ne bi
bio taj otac ili majka, brižni i
blagi, uz koju će biti lako biti
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
dobro dijete? Zašto upravo ti
ne bi bila ta sestra, čuvarica
tajni i životna pomoć, zbog
koje je lako biti dobar brat?
Zašto upravo ti ne bi bio taj
suprug, požrtvovan i vjeran,
uz kojega će biti lako biti dobra supruga?
Sve to, uz malo molitve i
malo napora, možemo biti.
Naše obitelji mogu biti mjesta
utočišta, sigurnosti i topline.
Mjesta u koja će supružnici nakon posla i djeca nakon
škole ili izlaska, hrliti od miline. Gdje će nam, uza sve radosti i ljepote koje svijet pruža,
ipak biti najveselije i najljepše.
Možemo to ostvariti ukoliko
odbacimo glupe i plitke argumente u korist onom “NE obitelji”. I kada tako počnemo živjeti onda odgovor na pitanje
“Moram li to?”, ne će i ne smije
biti “Moram”, već “Želim”!
Susreti mladih
u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu
T
eme o kojima pričamo
definiraju nas. Događaji
kojima dajemo važnost,
o kojima promišljamo zauzimaju mjesto u našemu unutarnjem
životu. Možemo se zapitati, što
je nama važno? Što nas toliko
zaokuplja da tome posvećujemo
svoju pozornost i vrijeme?
Mladi danas imaju pristup
mnogim sadržajima, ali čest
prigovor koji se može čuti na
usnama starijih jest taj kako su
nezainteresirani i razmaženi.
Ne zanima ih svijet i njegove
poteškoće, socijalna pitanja,
problem gladi. Optužuje ih se
za sebičnost prvoga reda, za podizanje zidova egoizma i život u
vlastitomu malenom svijetu u
kojemu nema mjesta ni za koga
osim njih samih. No, je li sve
ovo istina?
Svaka treća srijeda u mjesecu pruža nam drugačiji uvid.
Naime, slučajni šetač koji i nezainteresirano hoda ulicama
večernjega Splita može naići na
rijeku mladih okupljenih oko
drvenih vrata zgrade splitskoga
Sjemeništa. Kada bi mu netko
rekao kako je ovo skup katoličke
mladeži na kojem se raspravlja
o Crkvi i društvu, zacijelo bi ga
začudio toliki broj okupljenih.
No to je ipak tako. Sve je započelo pothvatom Ureda za pastoral mladih Splitsko-makarske
nadbiskupije. Ovi susreti imaju
za cilj privlačenje mladih Kristu,
ali i njihov osobni rast u vjeri,
krjepostima i produbljivanju
Piše: Mate Mihaljević, III. god.
međuljudskih odnosa. Susreti se
sastoje od niza predavanja koja
obuhvaćaju zanimljive i aktualne teme. Predavači su stručnjaci iz teologije, filozofije i drugih
znanstvenih područja ili pak
svjedoče iz vlastitoga životnog
iskustva. Susreti su obogaćeni glazbenim točkama župnih
bendova Splita i okolice, te prigodnim video-klipovima koje
snimaju članovi “Hrvatskoga
nadzemlja”, skupine koja organizira susrete. Na kraju svakoga
predavanja postoji mogućnost
postavljanja pitanja. Susreti završavaju prikladnom meditacijom/molitvom, a ugodno druženje se nastavlja uz pjesmu u
atriju, ali i ispred sjemeništa.
Možda na neke od mladih
koji sudjeluju na susretima
sami susreti ne ostavljaju veliki
trag. Vjerojatno jedan dio mladih dolazi radi filmića koji se
Mladi
prikazuju, ali s pravom se možemo nadati kako ovi susreti
makar na jednom broju mladih ostavljaju dubok trag te ih
na neki način tjeraju na razmišljanje o njihovoj ulozi u obitelji, društvu i Crkvi. Svakako,
lijepo je vidjeti kako se mladi
uistinu zanimaju za nešto, da
neumorno traže odgovore, ali
i postavljaju pitanja. Susreti su
pokazatelj da postoji entuzijazam za širenje i promicanje katoličkih vrijednosti. Sam autor
ovih redaka se sjeća početaka
ovih susreta kada je bilo manje
mladih, a mogli su se čuti glasine da je projekt osuđen na propast. Sada, dvije godine kasnije,
mladi dokazuju svoju složnost,
grade karakter i uče na najbolji
mogući način u školi života razmjenjujući iskustva.
Posebno mi je drago što mladi iznova iznenađuju i pokazuju
kako su uistinu važan čimbenik
u Crkvi, ali i u društvu. Lijepo je
vidjeti nasmijana lica, čuti umirujuće zvukove duhovne glazbe
i upraviti malo vedriji pogled na
zbilju koja nas okružuje.
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
11
Mladi
U
travnju i svibnju 2011. godine proveli smo malu anketu među splitskim, solinskim i kaštelanskim srednjoškolcima koji pohađaju vjeronauk odnosno župnu katehezu. Ispitali smo njih
155. Anketa nije reprezentativna. Nismo ni namjeravali provesti strogo znanstveno istraživanje.
Štoviše, želimo Vas, dragi čitatelji, potaknuti na razmišljanje. Donosimo Vam neke statističke
rezultate te najzanimljivije odgovore. U kratkom osvrtu iznosimo Vam naša zapažanja uz anketu.
1. Što ti prvo padne
na pamet kada čuješ riječ Crkva?
Navedeni su pojmovi s pet
(3% ispitanika) ili više odgovora.
Moglo se dati višestruki odgovor.
2. Kakva bi Crkva danas trebala biti?
»» Ljudi bi trebali više vjerovati i „pojedini“ svećenici ne bi trebali voziti nove Mercedese i imati
milijune eura na računu, već se malo više aktivirati i pomoći onima koji prose na ulici i nemaju što za jesti!!! Tako bi se ovaj problem trebao
pokušati riješiti iz same srži Crkve, pa tako od
samog Vatikana, jer oni bi trebali biti primjer!
Mislim da bi onda bilo sve drugačije i bolje, te
da bi se ljudi opet vratili Crkvi kao zajednici,
jer neki su se ljudi upravo tim manama Crkve
okrenuli od zajednice. Dakle, Crkva bi trebala
danas biti „ne srednjovjekovna“!
»» Crkva bi danas trebala biti ustanova u kojoj
možemo pronaći mir i spasenje, te u njoj tražiti oprost za svoje grijehe. U njoj bi trebali dobiti savjet i lijepu riječ, ako nam je potrebna.
»» Crkva bi trebala biti utočište za molitvu i
duhovni mir, treba biti spremna uvijek pomoći svojim župljanima.
»» Danas bi Crkva trebala biti dio svakog čo-
12
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
vjeka, trebala bi nam ulijevati nadu i mir, i
prije svega vjeru u Isusa Krista i Boga.
»» Mislim da bi trebalo biti više društvenih
okupljanja (razgovora), ne samo nedjeljom,
možda bi na taj način bilo manje mladeži u
problemima i nevolji, trebalo bi se više gledati na dušu i razmišljanje čovjeka, trebalo bi
na nedjeljnim misama uvesti dio o čovjekovu
životu, društvu te zajedno razgovarati o problemima.
»» Trebala bi značiti solidarnost, toleranciju,
poštovanje, suosjećanje i ljubav između svojih članova (vjernika), tj. da mi sebe međusobno uvažavamo i pomognemo čovjeku u
potrebi i nevolji
»» aktualna i suvremena, da privuče mlade
»» sveta, više angažirana za mlade, solidarna i
ponizna
»» poštena, pravedna ka u Isusovo vrijeme
Mladi
3. Što konkretno očekuješ od svećenika na svojoj župi?
»» da bude iskren svećenik, da bude samo posvećen Crkvi, da pomaže siromašnima i da
bude uzor nama, i da bude uvijek dostupan
kada netko treba pomoć.
»» od svećenika na svojoj župi očekujem da je
razuman i strpljiv, te da uvijek ima vremena
za svoje župljane, da ih zna savjetovati i pokazati im pravi put.
kršćanski put. Isto tako da pomaže siromašne, organizira pomaganje siromašnima, promiče bratske vrijednosti.
»» dobru poruku ljudima, da propovijed na svetoj misi bude poučna i da se mi zapitamo i
preispitamo o tome što je svećenik govorio,
da nas potiče činiti dobra djela, da se brine
za svoje župljane
»» očekujem konkretnost, iskrenost. Očekujem
da će se trudit stvarati odnos s mladima, da
će biti otvoren za mnoga pitanja. Da propovijed bude „laka za razumit“, tj. da približi
temu svima. I da bude prilagodljiv suvremenom svijetu, ali da ne mijenja stajališta Crkve kako njemu odgovara.
»» da bude primjer ljudima ne samo riječju nego
i djelima, da bude pobožan, da pomaže ljudima, da se razumije u teologiju, liturgiju i
pjevanje
»» očekujem da bolje stupi u kontakt sa župljanima
i da se više poveže s njima i u privatnom životu
i da više radi s mladima, da ih vrati na pravi put
jer mlade generacije sve više idu u propast.
»» da bude zanimljiv i pobožan i da zna privući
mlade u crkvu
»» očekujem da o problemima u državi iznese
svoje mišljenje i da upućuje narod na pravi
»» da bude aktivan, zanimljiv, kreativan, veseo,
radišan
»» da se posveti mladima i organizira više druženja mladih
»» da bude čovjek
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
13
Mladi
4. POHAĐANJE NEDJELJNE
SVETE MISE
nikako
rijetko
često
svake nedjelje
UKUPNO
3
35
36
81
155
Po odgovorima na drugo pitanje možemo zaključiti da gotovo svi ispitanici pod pojmom Crkve misle
na crkvenu hijerarhiju, pa i onda kada su u prvom
pitanju odgovorili da je Crkva zajednica vjernika.
Među ispitanim srednjoškolcima očito nije dovoljno razvijena svijest o tome da Crkva obuhvaća sve
krštene te da svaki krštenik na vlastit način može
pridonijeti izgradnji Crkve. No, pozitivno je da svi
ispitanici vide Crkvu kao čimbenik koji može pridonijeti razvoju i napretku čovjeka i svijeta, samo
je potrebno aktivirati njene mogućnosti. Naime, što
se tiče sadašnjega stanja Crkve u odnosu na idealno
stanje, zanimljiv je ovaj odgovor koji se češće javlja:
Crkva bi trebala biti kao i prije odnosno kao u prvim stoljećima. Iza toga stoji vjerojatno ideja da je
Crkva nakon Isusa, u apostolskom vremenu, krenula u dobrom smjeru, ali da se kasnije iskvarila te da
bi se opet trebala vratiti svojim korijenima. Pod tim
vidom možemo razumjeti i želju da se Crkva (čitaj:
14
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
hijerarhija) više zauzima na karitativnom i socijalnom planu: ispitanici kritiziraju tobožnje bogatstvo i
raskoš u Crkvi te ističu da bi Crkva trebala biti skromnija i više pomagati siromašnima. Zanimljivo je da
u odgovorima na treće pitanje nemamo kritika što se
tiče imućnoga stanja svećenika, nego samo želju da
svećenici pomognu siromašnima. Iz činjenice da se
kritizira Crkva, ali ne i konkretni svećenici na terenu, mogli bismo zaključiti da se zapravo radi o predrasudi o „bogatoj Crkvi“ koju stvaraju mediji, jer bi
se inače ispitanici obrušili na određenoga svećenika,
a ne općenito na Crkvu.
Osim karitativnoga zalaganja, od Crkve se očekuje i mnogo na duhovnom području: naši ispitanici spominju Crkvu kao mjesto molitve na kojemu
mogu pronaći duševni mir te očekuju od Crkve da
im približi odnosno rastumači vjeru. No, malo tko
spominje grijeh, moral ili spasenje. Ali zato ćemo
na treće pitanje naći mnoge odgovore koji se odno-
Mladi
se upravo na svećenika kao ispovjednika. Ispitanici
vide u konkretnom svećeniku onoga tko im u Božje
ime oprašta grijehe, a ne u Crkvi. Dakle, grijeh se
doživljava kao nešto osobno između mene i Boga,
a ne kao nešto što bi se ticalo i zajednice vjernika.
Ovdje bismo trebali razmisliti koliko nam je jasno
da svaki grijeh nema samo osobnu dimenziju, nego
uvijek i društvenu.
Još je jedna stvar vrlo važna za naše ispitanike, a
to je – sasvim očekivano – odnos Crkve prema mladima. Jednoglasno je mišljenje da bi trebalo biti „više
ponuda za mlade“. Međutim, naši ispitanici ne predlažu što bi to Crkva konkretno trebala ponuditi, osim
njih nekoliko koji izriču želju da bude više susreta za
mlade. Možda i drugi ispitanici misle na to. Svakako,
teško je reći što oni od Crkve traže: posebne mise za
mlade, kateheze, razgovore, tribine, molitvene susrete, izlete...? Svega toga ima već i sada – ali možda ne
u dovoljnoj mjeri? Ili treba pristupiti mladima na sasvim drugi način? Posredstvom suvremenih medija?
Općenito opažamo da ispitanici ne spominju angažman ili inicijative koje bi krenule od samih vjernika, nego samo pasivno očekuju od Crkve da ona nešto ponudi. Stoga nije začuđujuće da jedan ispitanik
na prvo pitanje ovako odgovara: „Katolička Crkva sa
svojim osobljem (papa, kardinali, biskupi, svećenici
i ostali članovi; redovnici)“. Po tome ispada da je Crkva neka tvrtka ili kompanija sa svojim ustrojstvom
i „osobljem“. A gdje je tu duhovna dimenzija? Gdje je
jednako dostojanstvo svih krštenih? Gdje je mjesto
laicima? Zar su oni samo „ostali članovi“?! Potrebno
je među mladima, ali i među svim vjernicima razvijati svijest da su svi krštenici udovi Kristovoga Tijela
(to jest Crkve) i da ih Duh Sveti osposobljuje da svatko prema svome osobnom daru pridonosi izgradnji
Crkve.
Čitajući odgovore ispitanih srednjoškolaca na treće pitanje uočavamo da se na svećenika gleda kao na
vođu ili oca župne zajednice koji svim župljanima stoji na raspolaganje kada ih muče razni problemi, brige,
tjeskobe i pitanja. Od svećenika se očekuje da u miru
i strpljivo sasluša ljude, da ima razumijevanja za njih,
da ohrabri, bodri, savjetuje i usmjeruje na pravi put.
Za nas bogoslove, to je podsjetnik da ne smijemo olako i površno pristupiti svećeničkoj službi.
Ispitanici često spominju propovjedničku službu
svećenika. Od propovijedi se mnogo očekuje: mora
biti razumljiva, zanimljiva i mora imati sveze sa životom. Mnogi ispitanici zamjeraju svećenicima da
u propovijedima previše govore o politici. Teško je
procijeniti koliko je ta kritika opravdana, jer je i politika dio života, pa će se naravno pojaviti i u propovijedi. Odlučujuće je na koji način svećenik govori
o politici: na temelju stranačkoga programa ili na
temelju Biblije i crkvenoga Učiteljstva. Svakako, ako
se Crkva zauzima na socijalnome planu, onda je neizbježno da se dotakne i političkih pitanja.
Pitanja sastavili: Denis Maslov i Mate Munitić
Statistika: Nikola Mikačić
Osvrt: Franjo-Frankopan Velić
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
15
Mladi
Biti katolik
K
olika i kakva je uloga mladih
u Crkvi? Što učiniti da se
mladi oduševe za Krista, i s
tim povezano, kako mladima posvijestiti važnost institucionalnoga crkvenog zajedništva? Svojim razmišljanjem o tim, i njima sličnim pitanjima,
pokušat ću odgovoriti iz perspektive
mlade osobe, u životnom periodu u
kojem se i ja sada nalazim. Iako sam
svećenički kandidat, prolazim slična
pitanja i rastem u novim spoznajama. Služeći se Katekizmom Katoličke
Crkve s vama ću razmišljati o samom
značenju i poslanju Crkve i nastavit
ću sa sakramentalnom dimenzijom
crkvenoga zajedništva. Cijela poruka
ovoga razmišljanja bit će usmjerena
mladima i zajedničkom promišljanju
o nekim vjerskim pitanjima koja su
ujedno i egzistencijalna.
Kada se u našem društvu čuje
pojam “Crkva” različite su asocijacije.
Svjedoci smo raznih zaključaka koji
su pozitivni, ali i negativni. Dalo bi
se raspravljati o tome što prevladava.
Pomisao na Crkvu kod nas mladih,
nadam se da ćete se složiti, budi jedno razmišljanje i propitkivanje, a iz
toga katkada donosimo svoj vlastiti
sud. Razmišljajući o Isusu kao povijesnoj osobi vidimo da je na prvi
pogled bio dobar čovjek. Imao je
svoju poruku koju je jasno i neustrašivo naviještao. On nije samo govorio
riječima već i djelima. Možemo reći
da je živio to što je govorio. Vjerujem da smo ga bar malo doživjeli u
iskrenoj molitvi jer da nismo, ne bismo govorili o njemu i ne bi nas stalno poticao na razmišljanje. Nekada
se u nama pojavila iskra koja nas je
zapalila za njegov lik i poruku koju
donosi. Možemo se složiti, prihvaćamo takvoga Isusa i želimo da bude
dio našega života i rada. Uočavamo
16
Piše: Domagoj Jelača, V. god.
pak važnost Crkve kao institucije.
Promatrajući Crkvu vidimo toliko
nesavršenosti. Već na samom početku problem je što Crkvu svodimo
odmah na hijerarhiju (papu, biskupe i svećenike). Često zaboravljamo
da smo i mi članovi te iste Crkve, te
također njezini udovi. Ako otvorimo Katekizam Katoličke Crkve naići ćemo na podatak da Crkva svoj
početak i ispunjenje ima u vječnom
Božjem naumu. Moglo bi se reći da
je Bog otpočetka htio Crkvu kao ispunjenje nečega. Utemeljena je riječima i djelima Isusa Krista, a ostvarena je po njegovoj otkupiteljskoj
smrti i uskrsnuću. Njezino poslanje
je naviještati i među svim narodima
uspostavljati Kraljevstvo Božje koje
je Isus Krist započeo. Kaže se da je
Crkva sveopći sakrament spasenja,
što znači da je znak i oruđe pomirenja i zajedništva svega čovječanstva s
Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog
roda. Dok izgovaramo Vjerovanje
možda i nesvjesno izgovaramo riječi:
“Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i
apostolsku Crkvu!” Jesmo li se zapitali
što to znači? Ukratko, Crkva je jedna
jer joj je jedna vjera (vjera u Presveto Trojstvo), jedan je sakramentalni
život, jedno apostolsko nasljedstvo
i jedna joj je zajednička nada i ista
ljubav. Crkva je sveta jer joj je tvorac
sam Bog. Krist je dao sama sebe za
nju, a Duh Sveti je ljubavlju oživljuje.
Crkva je katolička, tj. sveopća, jer naviješta potpunost i cjelovitost vjere,
u sebi nosi i pruža puninu sredstava
spasenja, poslana je svim narodima
svih vremena i kultura. Ona je i apostolska po svom podrijetlu, jer je sagrađena na temelju apostola; po svome nauku, preuzetu od apostola; po
svome ustrojstvu ukoliko je, sve do
Kristovoga ponovnog dolaska, po-
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
učavaju, posvećuju i njom upravljaju apostoli po svojim nasljednicima
biskupima u zajedništvu s Petrovim
nasljednikom. Crkva je sastavljena
od različitih službi i udova koji zajedno povezani tvore Mistično Tijelo Kristovo. Glava toga Tijela je sam
Krist. Kažemo da je Crkva i sveta i
grješna. Sveta je po svemu onome što
smo naveli, a grješna jer je sastavljena
od nas, običnih ljudi od krvi i mesa
koji svaki dan i po više puta padamo.
Po sakramentu krštenja, koji je
temelj kršćanskoga života, postajemo
sinovi svjetlosti i bivamo prosvijetljeni. Uranjamo u smrt Kristovu da bi
uskrsnuli na novi život. Briše nam
se istočni grijeh te postajemo dionici
trojstvenoga božanskog života. Oslobađamo se vlasti Zloga te ulazimo u
kraljevstvo slobode djece Božje. Biti
dijete Božje veliki je Božji dar i zahtijeva da kroz daljnji svoj život budemo
svjesni toga krsnog dostojanstva. Krštenjem dobivamo vlastito ime po kojem nas Bog poznaje i zove. Milošću
opravdanja pritjelovljujemo se Kristu
i njegovoj Crkvi. Biti kršten jednostavno znači biti njegov.
Sakramentom potvrde potvrđujemo i osnažujemo krsnu milost u
nama. Duh se posebno izlijeva te u
duši utiskuje neizbrisiv biljeg. Daruje osobitu snagu za svjedočenje vjere
te dublje ukorijenjuje u božansko
posinjenje. Potvrda nas čvršće sjedinjuje s Kristom i Crkvom. Primivši
sakrament potvrde sve više među
nama prevladava svijest da je to sada
naš oproštaj od Crkve. Nailazimo na
upravo suprotno: tada dobivamo Dar
iz kojega proizlazi posebno poslanje.
Kao mlade osobe puni smo entuzijazma i poleta. Iskoristimo svoje
mogućnosti da bismo učinili svijet
drugačijim. Za iskreno svjedočenje
onoga što smo primili na krštenju, a
dalje se u nama razvijalo sve do ovoga
trenutka, važno je upoznati, uzljubiti,
razvijati i živjeti to dostojanstvo. Tada
naš život postaje svjedočenje.
Mladi
Euharistija – evo sakramenta koji
je izvor i vrhunac svega kršćanskog života. Sveta misa postaje pravi ljubavni sastanak s onime koji je dao svega
sebe za nas. Na svakoj nas misi susret
s Božjom riječi uvodi u sudjelovanje u
otajstvu Kristova križa i uskrsnuća i
tako nas privodi euharistijskom stolu,
sjedinjenju s Kristom. Euharistijskim
slavljem nalazimo se u Isusovom
“času”. Taj njegov “čas” postaje naš čas,
njegova prisutnost među nama. Ono
što je izvana okrutno razapinjanje
iznutra postaje čin ljubavi koja se potpuno daje. Kristovo Tijelo i Krv daju
nam se kako bismo se i mi preobrazili.
Svi blagujemo isti Kruh što znači da
međusobno postajemo jedno. Klanjanje postaje sjedinjenje. Euharistijska
molitva je moćna riječ koja darove
zemlje na posve nov način pretvara u
Božje sebedarje i nas uključuje u taj
proces preobrazbe. Ne dajmo se odvratiti od sudjelovanja na nedjeljnoj
euharistiji, te pomozimo i drugima da
je otkriju. Da bi iz nje proizašla radost
koja nam je potrebna, moramo je naučiti sve više razumijevati u njezinim
dubinama, moramo je naučiti ljubiti.
Otkrijmo unutarnje bogatstvo crkvenoga bogoslužja i njegovu pravu veličinu: ne slavimo mi sami za sebe već
sam Bog pripravlja slavlje za nas.
Krštenje nije uklonilo sklonost na
grijeh niti slabost ljudske naravi, zato
je Krist ustanovio sakrament ispovijedi ili pomirenja. Ispovijed grijeha
jedini je redoviti način za dobivanje
oproštenja. Po tom sakramentu pomirujemo se s Bogom, ali i s Crkvom.
Poziv na obraćenje je trajno prisutan
u Crkvi, jer u svom krilu obuhvaća i
grješnike. Ispovijedajući svoje grijehe
Bogu, On nam, preko osobe svećenika, oprašta sve grijehe. Iako nakon
svake ispovijedi odlučimo da više ne
ćemo griješiti možda i ne zadugo opet
padnemo. Znamo da smo ljudi a s
tim i skloni grijehu. Važno je da svaki
put kada padnemo u grijeh budemo
svjesni grijeha, priznamo ga i svim si-
lama pokušamo ga otkloniti iz našega
života. Važna je dobra nakana.
S Isusom je došla pobjeda nad
grijehom, patnjom i smrću. Naša patnja sjedinjena s Njegovom za nas, ali
i za druge može postati sredstvom
očišćenja i spasenja. Sakrament bolesničkoga pomazanja tješnje nas sjedinjuje s Kristovom mukom te daje mir,
utjehu, obraćenje i oproštenje grijeha
ako se bolesnik nije mogao ispovjediti. Katkada ovaj sakrament, po volji
Božjoj, vraća i tjelesno zdravlje. Crkva
se brine oko bolesnika i prati ih svojom zagovornom molitvom.
Svaki krštenik je ujedno i opći
svećenik. Pozvan je da svojim životom prinosi Bogu ugodne žrtve. U
Crkvi postoji i ministerijalno svećeništvo koje ima posebnu ulogu i
poslanje. Daruje posebno izlijevanje
Duha Svetoga koji ređenika suobličuje Kristu i utiskuje mu neizbrisiv
duhovni biljeg. Svećenici u vršenju
svete službe govore i djeluju ne svojom vlašću niti po poslanju ili kao
izaslanici zajednice, nego u osobi
Krista Glave te u ime Crkve. Danas smo bombardirani vijestima iz
medija koji nam svećeništvo serviraju kao nešto što je protuprirodno i
opasno za samo društvo. Svećenik je
netko tko više nije moderan i tko se
ne uklapa u samu strukturu novoga
svijeta. Kao mladi ljudi, postavljamo
sebi pitanje: pa ima li danas uopće
smisla biti svećenik? Čemu takav način života i djelovanja kada se može
i drugačije? Mislim da ni sam svećenik ne može do kraja razumjeti svoje
poslanje, a oni koji su izvan toga to
još manje shvaćaju. Sve to moramo
gledati po učincima i osjetiti djelovanje svećenika danas. Imati uz sebe
osobu, koji je, kao i mi od krvi i mesa,
s takvim darom da od samoga komada kruha može učiniti samoga Boga,
možemo reći samo da je Bog velik.
Dolazimo do toga da Bog koji je
ljubav stvara čovjeka iz ljubavi i poziva ga na ljubav. Tako ženidba postaje
poziv na intimno zajedništvo života i
ljubavi gdje od dvoje postaje jedno tijelo (usp. Mt 19, 6). Zajednici muškarca i žene nazvanoj brak povjerena
je zadaća rađanja i odgoja djece (usp.
Post 1, 28). Ženidbeno zajedništvo je
nerazrješivo (usp. Mk 10, 9). Bog po
sakramentu daje milost za ostvarenje
međusobnoga životnog jedinstva.
Ako su izrekli privolu znači da su
spremni darovati se zauvijek jedno
drugome s ciljem da žive savez plodne i vjerne ljubavi. Bog zapečaćuje
privolu. Obitelj mora postati zajednica milosti i molitve, škola ljudskih
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
17
Mladi
i kršćanskih krjeposti, mjesto prvoga
navještaja vjere djeci. Obitelj očituje
i ostvaruje zajedničarsku i obiteljsku
narav Crkve kao Božje obitelji.
Razmišljajući o ovim sedam sakramenata koji se tiču svih razdoblja i
važnih trenutaka života kršćanina, jer
po njima se vjerski život kršćana rađa
i raste, ozdravlja i prima poslanje, možemo primijetiti da se sve to događa u
zajednici vjernika koja se zove Crkva.
Vraćam se na početak: Isus je
svojim dolaskom i porukom ušao i
u naš osobni život. Prihvatili smo ga
kao jedinog Boga koji može ispuniti
naša očekivanja i dati nam unutarnji
mir i istinsku sreću. Crkva - to smo
mi. Krštenjem smo, kako smo već
čuli, pritjelovljeni toj zajednici. Zajednici koja je istovremeno i sveta i
grješna. Članovi te zajednice smo i
mi, grješni ljudi. Sve ono negativno
što vidimo u Crkvi plod je nas ljudi. Koliko se god trudili biti bolji u
nama ostaje još ona sjena nesavršenosti koja se i izvana očituje u Zajednici. U svemu tome ne smijemo
zaboraviti Krista koji je Glava Crkve
i bez te Glave Crkva ne bi opstala i
ne bi imala smisla. Promatrajući Crkvu kao tijelo i stavljajući naglasak
samo na udove osakaćujemo to tijelo
jer kidamo samu glavu, tj. odvajamo
Krista od vjernika. To je jednostavno
neodvojivo. Sakramenti su ona milost koja je dana od samoga Boga da
bi u naš život dovela toga istog Boga.
Crkva živi od sakramenata jer se preko njih hrani. Crkva se hrani Bogom.
Mi ljudi, ovako grješni i nedostojni
toga dara, pozvani smo da budemo
s Bogom i u Bogu i da se pobožanstvenjujemo, tj. da postajemo jedno
s Bogom. Zavoljeli smo osobu Isusa Krista. Dopustimo da ta Osoba
bude utkana u naš život. Sjedinjujući
se s tom Osobom iznutra postajemo
drugačiji. Ta se nutarnja promjena
mora primijetiti i izvana. Tek s tom
promjenom moći ćemo mijenjati sliku Crkve. S promjenom našega života Crkva će postati zajednica u kojoj
žive vjernici koji se uzajamno ljube
i koji su u kontaktu sa svojom Glavom. Tada Crkva postaje zajednica
gdje je ugodno boraviti i razvijati se.
Kao mladi ljudi želimo promijeniti ovaj svijet i učiniti ga drugačijim.
Trebamo ostvariti istinsku evangelizaciju; ne samo novu evangelizaciju, nego često pravu i uistinu prvu
evangelizaciju. Svi zajedno moramo
tražiti nove načine širenja Evanđelja
u sadašnjem svijetu, iznova naviještati Krista i učvrstiti vjeru. Upravimo
pogled prema budućnosti! Moramo
se odgajati za strpljivost, rasuđivanje i
realizam, ali bez pogrješnih kompromisa da se Evanđelje ne razvodni. Svi
želimo biti Crkva otvorena budućnosti, bogata obećanjima za nove naraštaje. “Podložnost” nas oslobađa za
najdublju istinu našega bića. Susret
s Isusom omogućuje nam da iskusimo unutarnju radost njegove žive i
životvorne prisutnosti. Zadaća je nas
mladih živjeti univerzalni duh Crkve.
Dajmo se zapaliti vatrom Duha kako
bi se među nama mogla ostvariti nova
Pedesetnica i tako obnovimo Crkvu
iznutra. Uključimo se na različite načine u život Crkve te vlastitim darovima doprinosimo njezinom razvoju, te
preko te zajednice donesimo drugima
Krista kojega smo upoznali i zavoljeli.
Krista koji je obilježio naš život i dao
nam smisao postojanja. Obogatimo i
druge tim Kristom te sve dublje uranjajmo u misterij Krista i njegove Crkve kako bismo iskoristili što više dar
biti kršćanin. Život s njim se produžuje za vječnost. Budimo spremni za to!
Sakrament ispovijedi
nelagoda ili radosni povratak k Ocu?
Piše: Mislav Šaškor, III. god.
K
atolička Crkva biblijsko
utemeljenje sakramenta ispovijedi nalazi u Isusovoj
moći otpuštanja grijeha (Mk 2,5;
2,10; Lk 7,48), te poslanjem što ga je
on predao svojim učenicima kada im
je rekao: “Kao što mene posla Otac
i ja šaljem vas” - te nastavio - “kojima otpustite grijehe, otpuštaju im
se; kojima zadržite, zadržani su im”
(Iv 20,21-23). Sudioništvo apostola
u Isusovoj moći opraštanja grijeha
18
izvodi se i iz Isusove riječi Petru:
“Tebi ću dati ključeve kraljevstva
nebeskoga, pa što god svežeš na
zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji,
bit će odriješeno na nebesima” (Mt
16,19). Katolička Crkva stoga drži
da je pomirenje s Crkvom neodvojivo od pomirenja s Bogom.
U Katoličkoj je Crkvi ovaj sakrament prošao kroz svoj povijesni razvoj. Pomirenje kršćana,
koji su nakon krštenja počinili
teške grijehe (obično se navode
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
Mladi
Ispovijed je jedan od
sedam svetih sakramenata, kod katolika
i pravoslavaca.
Ovim sakramentom
dobiva se oproštenje grijeha počinjenih poslije krštenja,
pomirenje s Bogom
i Crkvom, a spada
među sakramente
ozdravljenja. Naziva
se i sakrament obraćenja, pokore, pomirenja i oproštenja.
• Sakrament
obraćenja jer
sakramentalno
ostvaruje Isusov
poziv na
obraćenje;
• Sakrament
pokore jer
posvećuje osobni
i zajednički put
obraćenja i kajanja kršćana;
• Sakrament
ispovijedi jer je
priznanje ili ispovijed grijeha pred
svećenikom bitni
element ovog
sakramenta;
• Sakrament
oproštenja jer
po svećenikovu
sakramentalnom
odrješenju, Bog
daje pokorniku
oproštenje i mir;
• Sakrament
pomirenja jer
daruje grješniku ljubav Boga
pomiritelja.
idolopoklonstvo, ubojstvo i preljub) bilo je
povezano s vrlo strogim mjerama. Takvi su
pokornici morali vršiti javnu pokoru koja je
mogla trajati i više godina prije nego prime
službeno pomirenje. U nekim se krajevima
takvo pomirenje moglo dobiti samo jednom
u životu. Od 7. stoljeća irski misionari u
kontinentalnu Europu uvode praksu “privatne” pokore, koja nije zahtjevala javno
vršenje pokorničkih djela. Od tada se ovaj
sakrament vrši tajno između pokornika i
svećenika i kao takav održao se sve do naših
dana.
Nakon ovoga kratkog izvještaja o sakramentu ispovijedi, tzv. “teoretskoga” dijela
onoga što u knjigama piše o ispovijedi, želio
bih nešto reći i o težoj polovici, o praktičnom
dijelu sakramenta ispovijedi. Mnogi će reći:
“To je privatna stvar svakoga pojedinca i ne želim da mi itko zabada nos u to. Koliko se često
ispovijedam, kako se ispovijedam, je li se uopće
ispovijedam to je moj problem i ničiji više”. Ali
postavlja se pitanje: kako jedan vjernik može
živjeti i svjedočiti kršćanske vrijednosti bez
redovitoga prakticiranja sakramenta ispovijedi, istodobno i sakramenta pričesti, ukoliko
nije u milosti Božjoj? Koliko vjerodostojno
može svakodnevno uprisutnjivati Krista u
svojoj okolini ako mu je duša uprljana grijesima, otuđena od Boga? Istina, jedna od crkvenih zapovijedi glasi: “Svake se godine najmanje jedanput ispovjedi i o Uskrsu pričesti”.
To je minimum koji Crkva traži od jednoga
praktičnog vjernika. Ali Isus nas u Svetom
pismu poziva da se ne zadovoljavamo minimumom nego da budemo “savršeni kao što
je Otac naš nebeski”. I upravo je sakrament
ispovijedi jedan od putova koji vodi prema
savršenstvu, put koji usmjeruje do pomirenja
s Bogom, odnosno milosti Božje. Osim pomirenja s Bogom ispovijed bi trebala donijeti
pomirenje sa svojim bližnjima, ali i sa samim
sobom. Ovo zadnje je možda i najteže pomirenje. Najteža, ali i najvažnija zadaća našega
biti-kršćanin jest reći “DA” samome sebi, a to
započinje time da se izmirimo sa svojom vlastitom poviješću, sa svojom tjelesnošću (prihvatiti svoje tijelo takvo kakvo je) i na kraju
sa svojim zasjenjenim stranama (povremeni
osjećaji mržnje, srdžbe, požude, ljubomore,
straha itd.). Grčevito se boriti protiv svoje
unutrašnjosti nema smisla, jer što se čovjek
žešće bori protiv svoje mračne strane, ona
biva sve jača. No za pomirenje sa samim sobom potrebna je poniznost, svjesnost svoje
ograničenosti i ovisnosti o Gospodinu, te
treba u poniznosti doći Bogu pun vjere da
će ti oprostiti. Zato je važno duboko žaliti
za počinjenim grijesima jer “žrtva Bogu duh je
raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, ne ćeš
prezreti” (Ps 51, 19). Poniznost je odvažnost
za priznavanje istine o sebi, koja pomaže da
se s pouzdanjem ide naprijed i da, što na putu
susretnem, gledam kao Božju opomenu da
prihvatim sve što je u meni. Zato je ispovijed
stvarni put da se pomirimo međusobno i sa
samim sobom, da Boga iskusimo kao onoga
koji nas bezuvjetno ljubi, da uvijek iznova
vježbamo obraćenje. U ispovijedi susrećemo
Boga koji nas oslobađa naše krivnje, ali i naših osjećaja krivnje. On nam daje iskusiti milosrdnu ljubav, ljubeći do kraja sve ljude, ali
ne ljubeći naše grijehe (usp. Ez 33, 11).
Razgovarajući s mladima nerijetko se susrećem s krivim stavovima prema ispovijedi:
“Meni je neugodno svećenika gledat u oči, šta
će on mislit o meni; šta ću se ja njemu ispovidat
kad je i on čovik, kad i on griješi; šta ću se ispovidat kad ću opet sagriješit”. Ispovijed se ne
smije shvaćati kao problem i nelagoda. Čovjek
se ne ispovijeda svećeniku, nego, po svećeniku, Bogu priznaje svoju ljudsku nesavršenost
i traži oproštenje kao grješni sin u prispodobi
o milosrdnom ocu (usp. Lk 15, 11-32). Kao
što milosrdni otac ljubi izgubljenoga sina željno iščekivajući njegov povratak, koliko li samo
naš nebeski Otac ljubi većom ljubavlju svakoga
od nas dajući nam mogućnost povratka njemu
u sakramentu ispovijedi. Bog, kojega Isus naviješta, je Bog ljubavi, onaj koji nas ne uništava kada sagriješimo, nego nas podiže, i onda
kada mi sebe osuđujemo, on nas ne osuđuje.
Činjenica je da se Isus družio s grješnicima,
što su mu stalno prigovarali ugledni ljudi toga
doba pitajući se zašto to čini. Sigurno zato jer
je u njima vidio spremnost na obraćenje, dok je
kod farizeja bila prisutna sljepoća srca jer nisu
išli dublje od izvanjskoga obdržavanja zakona.
Iz svega gore navedenoga moramo uvidjeti važnost sakramenta ispovijedi. Potrebno je češće se zaustaviti, pogledati svoj život
i zapitati se na kakvim ga vrijednostima gradimo. Ispovijed mi uvijek daje poticaj da ponovno započnem iznova živjeti život svjesnije
i pozornije. Stoga ne odbacujmo olako veliki
dar kojega nam Gospodin stalno nudi.
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
19
Poziv
20
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
Poziv
Zaveslaj na pučinu!
Zaveslaj na pučinu. Te prekrasne Isusove riječi. Dragi mladi brate i sestro, On tim riječima
zove tebe i mene da se ukrcamo u brod, tj. u Crkvu, i zaveslamo daleko
na pučinu. Ta plovidba je
teška, valovi udaraju na sve
strane, žele je srušiti. Nekada mislimo da je to besmisleno i da je sigurnije ostati u
luci, u luci gdje je more mirno,
i gdje se ne trebamo bojati da
ćemo poginuti. Istina, brod je
najsigurniji u luci, ali je li zato
zamišljen i napravljen?
Dragi mladi, zar tako nije
s našim svakodnevnim slučajevima, kada nas, zato što smo
članovi Crkve, hoće iskrcati iz tog
broda i ukrcati u brod koji vodi samo u potonuće? Zar mi, kao mladi članovi Crkve, nemamo
napade i obećanja sa strane? Obećavaju nam
bolji i ljepši život.
Dragi mladi brate i sestro!
A što će nama “ljepši i bolji život” ako nemamo ono najljepše
– Krista! Zato odbacimo te ponude, uđimo u Kristov brod i zaveslajmo na pučinu. Kažem opet,
plovidba je teška i opasna, ali ne posustajmo nego nastavimo svoj put.
Braćo i sestre, ne bojte se! Tim
brodom upravlja najbolji i najiskusniji kapetan – Isus Krist, koji će nas dovesti do najljepše domovine gdje će nas
dočekati Njegov i naš milosrdni Otac.
Domagoj Jelača, V. god.
MLADI PRED ODLUKOM
Franjo-Frankopan Velić, V. god.
Lj
udski je život ispunjen odlukama: izaberi, odaberi, odluči,
razluči, opredijeli se, prihvati, odbaci, zauzmi stav! Sa svih strana navaljuju na te, pa se nađeš u nedoumici. Želiš iskoristiti sve mogućnosti,
ali često izbor jedne mogućnosti
isključuje drugu. Htio bi sve, a na
kraju ostaješ bez ičega.
Jedna od takvih odluka je i odabir poziva. Što je poziv? Redovito
mislimo na nekakav svjetovni poziv.
Netko kaže da je pronašao svoj poziv kada ima neko zanimanje u kojem vidi ispunjenje svojega životnog
smisla, a ne samo nužno sredstvo
za prehranjivanje obitelji. Tako se
netko može pronaći kao glazbenik, umjetnik, liječnik, medicinska
sestra, učitelj, obrtnik, športaš...
Dakako, nije svatko u mogućnosti
izabrati svoj životni poziv, jer gospodarstvene ili društvene prilike
sile na nešto drugo, ali sigurno svaki
mladi čovjek ima neki svoj životni
san koji bi htio ostvariti.
No, riječ poziv ima osim ovoga
svjetovnog značenja još jedno vjersko značenje. Kada ti kao kršćanin
govoriš o pozivu, onda možeš podrazumijevati dvije stvari: poziv kao
Božju volju za svoj život ili poziv u
smislu svećeničkoga ili redovničkoga poziva.
Ali, možda se pitaš: kako ću
doznati što je Božja volja za mene?
Možda Bog želi da budem svećenik
ili redovnik? Ili možda želi da osnujem obitelj i odgajam djecu? Gdje se
to Bog očituje? Kako ga mogu pitati što hoće od mene? No – zar ja
nisam slobodan? Zar Bog odlučuje
o mome životu bez da me pita, bez
da me uključi u proces odlučivanja?
Ako bi Bog odlučio da ja moram
biti svećenik, a ja se oženim – jesam
li onda počinio težak grijeh, budući
da nisam poštivao Njegovu volju?
Kakav je to onda Bog koji diktatorski nameće svoju volju?!
Dakle, mnoštvo, mnoštvo pitanja koja ti vrve kroz glavu. I katkada
se osjećaš bespomoćno: toliko očekivanja od strane roditelja, prijatelja, škole, okoline, pa još i od Božje
strane! Pokušat ćemo u ovome članku razjasniti značenje kršćanskoga
poziva i riješiti neke pomutnje.
Kada govorimo o kršćanskome
pozivu, moramo razlikovati dvije
stvari: krsni poziv i duhovni poziv.
Temeljni poziv svakoga kršćanina
jest krsni poziv. Na krštenju se odlučujemo za Boga. Krštenjem pokazujemo da je vjera u Boga Oca i Sina
i Duha Svetoga temeljno opredjeljenje našega života. Svjesni smo da
taj krsni poziv ne možemo ostvariti
preko noći, nego da je riječ o procesu. Postupno, uz pomoć Duha Svetoga, usklađujemo svoj život prema
primjeru Isusa Krista, kako bismo
nakon smrti ušli u zajedništvo s
Ocem. Na tome putu nismo sami
nego idemo zajedno s drugim ljudima kao jedan narod – Crkva. Svaki
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
21
Poziv
pojedinac u Crkvi dobije pri tome
posebne darove od Boga, zvane karizme, koje mu pomažu da ostvari
svoj krsni poziv na korist drugima
u Crkvi. Dakle, krsni je poziv odlučujući za spasenje, za zajedništvo s
Bogom nakon smrti: ako bi netko
slobodno i svjesno prezreo svoj krsni poziv i htio graditi svoj život u
suprotnosti s Kristovom zapovijedi
ljubavi, onda bi ostao svu vječnost
udaljen od Boga, u jednom očajnom
i bolnom stanju koje zovemo pakao.
Ako stoga pitaš što je Božja volja
za tebe, onda odgovor glasi: Božja
volja jest tvoje posvećenje! Bog želi
da se spasiš, to jest da vječno živiš u
zajedništvu s Njim. Ta Božja volja
vrijedi za sve ljude: Bog hoće da se
svi ljudi spase. Da bi se ostvario taj
opći plan, Bog se objavio ljudima,
utjelovio se u Isusu Kristu, ustanovio Crkvu i u njoj sakramente,
te nas trajno prati Duhom Svetim.
Ono što zovemo Božja providnost,
zapravo je konkretizacija općega
Božjeg plana u tvome životu. Bog
svakom pojedinom čovjeku pruža
milosne poticaje poštujući ljudsku
slobodu, to jest, čovjek može ili prihvatiti ili odbaciti te poticaje. Zato
na pitanje koliko ima putova do
Boga, moramo odgovoriti: onoliko
koliko i ljudi! To znači da krsni poziv možeš ostvariti na svoj vlastiti
način: imajući vjeru, ufanje i ljubav,
živeći Božje zapovijedi, obavljajući
svoje dužnosti i tako doprinoseći
posvećenju svijeta.
Na taj krsni poziv nadograđuju se svećenički odnosno redovnički poziv. Ako netko ne pokušava
ljubiti Boga i bližnjega svim srcem
svojim, svom dušom svojom i svim
umom svojim, onda ne može biti
dobar svećenik, redovnik ili redovnica. Oni koji slijede duhovni
poziv daju prednost takozvanom
eshatološkom načinu života pred
redovitim načinom života u braku i
obitelji. Što znači “eshatološki način
22
života”? To znači da već sada, ovdje
i u ovakvim prilikama pokušavam
živjeti kao u Kraljevstvu nebeskom
gdje se niti žene niti udavaju nego
su anđelima jednaki (usp. Lk 20,
35-36). To zahtijeva življenje triju
evanđeoskih savjeta: siromaštva,
poslušnosti i beženstva. Nazivamo
ih savjetima, jer su nešto što ide dodatno uz življenje krsnoga poziva.
Sada se postavlja pitanje: kako
prepoznati duhovni poziv? Pravi
duhovni poziv može krenuti samo
od Boga i može se živjeti samo s
Božjom pomoći. Dakle, prvi poticaj
kreće od Boga. Posljedica toga jest
osjećaj da te nekako privlači ideja biti svećenik ili redovnik. To je
možda još dosta nejasno i neodređeno, ali nešto je tu, iako taj osjećaj
ne možeš dobro opisati. Sljedeći
korak u Božjem pozivu jest da te ta
privlačnost drži konstantno duže
vrijeme. I još nešto je vrlo važno: ta
privlačnost ne smije biti isključivo
na razini osjećaja, čisto afektivna
privlačnost (primjerice da se dobro
osjećaš kada si u crkvi, na misi, u
molitvenoj zajednici...), nego mora
uključiti i razum i volju. Uključivanje razuma znači da cijelo svoje
razmišljanje o sebi i o svome životu
usmjeriš na taj jedan cilj, te da od
sada taj cilj – život u duhovnom pozivu – određuje u potpunosti tvoju
samosvijest. Uključivanje volje znači da se osjećaš spreman poduzeti
korake za ostvarenje toga cilja koji
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
su ti se prije činili sasvim nemogućima, kao što su: trajna i potpuna
suzdržljivost od spolnih čina, umiranje samome sebi i stavljanje sebe
u službu Bogu i ljudima, odreknuće
od luksuza, komoditeta i novca.
Na taj će način polako sazrijevati
svijest o duhovnome pozivu: vidjet
ćeš da se tvoji nagoni tome opiru, ali
osjećaji, razum i volja upućuju te na
život koji ćeš živjeti kao svećenik, redovnik ili redovnica. Prihvaćanje duhovnoga poziva vodi te onda u bogosloviju (ako želiš biti svećenik) ili u
postulaturu odnosno novicijat (ako
želiš biti redovnik). Tamo ćeš svoja
dosadašnja iskustva ponovno promisliti, a i zajednica, to jest Crkva, prosudit će tvoj poziv, jer, kako rekosmo,
nismo sami na putu k Bogu, nego
hodimo zajedno s drugim ljudima u
zajednici koja se zove Crkva.
Na kraju možemo svoje razmišljanje ovako sažeti: Bog želi da
se svaki pojedini čovjek spasi. Bog
sve poduzima da se to i ostvari, ali
ostavlja čovjeku slobodu. Osim krsnoga poziva koji je neophodno nužan za spasenje, postoji i duhovni
poziv koji nije nužan. Krsni je poziv očit (dobili smo ga krštenjem),
dok duhovni poziv nije. Za prihvaćanje duhovnoga poziva potreban
je određeni put, na kojemu mogu
doći i do zaključka da svećenički ili
redovnički život nije za mene, ali
svakako sam dužan razmisliti ako
osjetim neko nagnuće.
mladi STEPINAC
Piše: Miroslav Rubić, III. god.
P
rije nekoliko dana slučajno
sam došao do jedne vrlo zanimljive knjige. Opisuje jedno razdoblje mladosti našega blaženog kardinala Stepinca, činjenice s
kojima nisu upoznati mnogi, ali i o
kojima se, iz tko zna kojih razloga,
nekada šuti. Knjiga se zove “Mladi
Stepinac - pisma zaručnici”. Malo
je poznato da naš Kardinal nije odmah prihvatio od Boga svećenički
poziv, već se dugo vremena tražio,
a zamalo i oženio.
Radnja se odvija nakon Prvoga svjetskog rata, točnije, 1919.
godine, kada je našem Kardinalu
bilo dvadesetak godina. Nakon
povratka iz rata, mladi Alojzije
je dugo razmišljao hoće li izabrati svećenički ili obiteljski život.
Ipak, smatrajući se nedostojnim
svećeničkoga poziva, odlučuje se
oženiti mladom Marijom Horvat,
kćeri njegovoga starog učitelja.
U knjizi su iznesena pisma
što su ih razmjenjivali mladi zaručnici. Ukupno ih je
osamnaest: šest Alojzijevih
i dvanaest Marijinih. Ova
pisma prikazuju kakav bi
odnos zaljubljenih prema
Bogu i međusobno trebao
biti, pa ih stoga preporučujem svakomu tko se odlučio za obiteljski poziv.
Htio bih s vama podijeliti nekoliko misli iz knjige koje su mi se usjekle u
pamćenje. “Najglavnija je
duša, jer odatle proizlazi
ljubav. Duša čini čovjeka
čovjekom, tu čovjek nalazi
okrepe i razumijevanja, to
je najljepša zabava, tu je
sve!” Kako Marija ovdje
jasno iznosi što bi brak
trebao biti! To je slijev
dviju duša u zajedničku rijeku, a
ne bara u kojoj vladaju strasti.
No, ipak mi to sami ne možemo postići. Potrebna nam je pomoć Onoga koji je na nebesima
jer napasnik je jak i sami ga ne
možemo pobijediti. Alojzije je to
vrlo dobro znao i zato u jednom
pismu piše sljedeće: “Ja Ti, draga
Marija, stavljam na srce i molim Te
ovo: Ako je moguće, ne propusti ni
jednoga dana a da ne posjetiš crkvu
Srca Isusova i da moliš Srce Isusovo
za blagoslov našoj ženidbi... Isto nas
tako preporuči svojim roditeljima i
sestri Kristini u molitvu.” Alojzije,
umjesto da se zanosio svojim osjećajima odmah upućuje, na početku njihova odnosa, na ono najvažnije - molitvu. Znao je on da se
ništa ne može bez Božje pomoći.
U to se uvjerio i kasnije u životu
puno puta.
Poziv
U jednom od svojih sljedećih
pisama Alojzije, tada još zaručeni
mladić, shvaća smisao kršćanskoga
braka: “A znaš da sam i ja kršćanin
pa znadem da se muž i žena moraju
lijepo slagati i uzajamno potpomagati da dostignu svoju konačnu svrhu
za koju su stvoreni - Nebo!” Brak bi
trebao služiti kao put do Neba, a
ne kao put na kojem se ispunjavaju
naše sebične želje i osjećaji. Jamstvo
bračne stabilnosti jest u jakoj volji,
vjernosti i spremnosti na žrtvu. U
tome je sadržana sva srž teologije o
braku.
Ipak, i Marija je znala da se
svetost u braku ne može postići
bez obostrane ljubavi i suradnje.
Zato u jednom pismu izjavljuje: “O mužu ovisi kakva je žena,
a isto i obratno”. Ovim riječima izrekla je veliku istinu. Brak
je zajednica ljudi koji se međusobno trebaju pomagati i voljeti!
Znali su mladi zaručnici vrlo
dobro što je brak i tome su ozbiljno
pristupali. Nisu u to žurili, ni uskakali nepromišljeno. Znali su da je
to događaj za cijelu obitelj, i zato
su prvo tražili dopuštenje roditelja.
Za njih to nije bila pustolovina rezervirana samo za zaručnike. Unatoč njihovoj silnoj ljubavi, Božji
je naum bio drugačiji. Marija je
ipak osjetila da je Alojzije stvoren
za nešto više. Bojala se da nije dostojna biti mu ženom. On je za nju
bio velik čovjek kojega nije imala
snage slijediti. Zato ga je napustila. Pokušao je biti ono za što nije
rođen. Ona je željela biti ono za što
je stvorena. Da se oženio, Alojzije
bi vjerojatno bio uzor kršćanskoga
muža i oca, a ovako je postao uzor
svakomu kršćaninu kojemu je stalo
do svoje vjere i Krista. Pola godine nakon prekida Alojzije odlazi
u Rim na studij teologije i postaje
veliki čovjek. Marija mu je omogućila let visoko iznad zemlje. Žrtva
žene rađa velikane!
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
23
Poziv
Bogoslovske
ispovijesti
Piše: Ivan Jurin, III. god.
A
moj Isuse... Moram ti priznati kako često zbunjujem
ljude. Kako? Pa svatko je od
nas bogoslova barem nekoliko puta
u životu bio upitan o izboru vlastitoga zvanja. I siguran sam da gotovo
nitko nije uspio dati tako briljantan
odgovor da bi odjednom svima sve
bilo kristalno jasno. Zato uglavnom
ostajemo bez teksta, nesuvislo brbljamo i tražimo pravi odgovor. Situacija gotovo poput Augustinovoga
zapisa o vremenu: “Što je, dakle, vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam.
Ali ako moram odgovoriti na to pitanje onome tko me pita, ne znam”.
Pomalo čudno, budući da to sve više
postaje (ili bi barem trebala postajati!) stvarnost naših života, svrha naših napora i želja, koja nas je zapalila,
a nismo je tražili, potpuno nas osvojila, a znamo da je nismo zaslužili.
Bilo bi lako da je taj naš poziv nekakva bolest, pa da jednostavno odredimo simptome i potpuno sigurno
možemo reći: to je to! Jednostavno,
jedino je što možemo svakodnevno živjeti zadivljeni tom tajnom
i truditi se prihvatiti je s vjerom i
ljubavlju. Ali Ti, Gospodine, i sam
znaš, nije ju uvijek lako prihvatiti,
jer tako nam se često čini kako si Ti
24
ipak malo zakomplicirao stvari! Pa
nikomu nije baš svejedno kada čuje
kakvim riječima opisuješ put kojim
treba ići ako Te se želi nasljedovati:
“Eto, ja vas šaljem kao ovce među
vukove. Čuvajte se od ljudi! Oni će
vas predavati sudovima i bičevat će
vas u sinagogama (Mt 10, 16-17);
Zbog imena mojega bit ćete omraženi svima. Ali tko ustraje do kraja,
spasit će se (Mt 10, 16); Jer sam došao da rastavim sina od oca njegova,
kćer od matere njezine, snahu od
svekrve njezine. Tako neprijatelji
čovjeku postaju njegovi vlastiti domaći (Mt 10, 35-36); Tko ljubi oca
ili mater više nego mene, nije mene
dostojan! Tko ljubi sina ili kćer više
nego mene, nije mene dostojan. Tko
ne uzme na se križ svoj i ne pođe za
mnom, nije mene dostojan! (Mt 10,
37-38)”, i tolike druge!
Nemoj se uvrijediti, Gospodine,
ali propaganda Ti ipak malo šteka.
Pa zato smo i mi tako često, kada
osjetimo teškoće svojega poziva, na
rubu da pomislimo kako jednostavno nemamo snage za ispunjavanje
onoga što tražiš od nas, i zato jednostavno tražimo od Tebe da malo
ohladiš, ublažiš te svoje zahtjeve. Pa
zato su se i mnogi sablaznili i napustili Te! Ali vidimo, opet Te toliki
slijede sa žarom i ljubavlju. To je,
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
Gospodine, mnoštvo onih muževa
i žena koji su prošli ovim svijetom
“ne suobličavajući se ovomu svijetu,
nego se preobrazujući obnavljanjem
svoje pameti da mogu razabirati što
je volja Božja, što li je dobro, Bogu
milo, savršeno” (usp. Rim 12, 2). Ali
mi smo, u strahu od Tvoga poziva
mislili da ne ćemo biti slobodni, da
nismo sposobni za takav život, a još
manje dostojni. Možda smo izbjegavali u molitvi reći, “budi volja Tvoja”,
jer kamo bi nas ta volja mogla odvesti? Ali, Kriste, Tvoj glas u čovjeku je
teško utišati, i tako je Tvoj mio i tih
glas u nama postao glasna grmljavina ljubavi. I hvala Ti na tome. Vraćaj
nas, Isuse, uvijek na izvore našega
poziva, na onaj trenutak kada smo
shvatili kako tek kada čovjek spozna
da nema pravoga života u moru lažnih obzira, da je najgora stvar dopustiti da ti život ostane besplodan i beskoristan, kako je tek tada spreman
reći: “Evo me Gospodine, pozvao
si me… Budi volja Tvoja!” Tek tada
se u životu ostvaruje ono o čemu je
govorio sveti Vinko Paulski: “Kada
se duša posve preda Bogu, kada mu
dade svoju volju, svoje želje i svoja
djela, onda zaslužuje da se i Bog njoj
posve daruje”. Tek tada znamo da je
sve ok. Tek tada znamo da će sve biti
dobro, jedino i isključivo zato što si
Poziv
Ti tu. Možda je sve to mladenački
zanos, ali zar nije pravo blago u promjenjivim vremenima zadržati zanos za vlastiti poziv, ma koliko težak
ili pak skroman bio? Zar ga ne treba
vršiti s uvijek novim zanosom i oduševljenjem? Nije taj poziv statička
stvarnost: Ti, Bože, pozoveš, mi se
odazovemo i sve je riješeno. Odluka
da Te se slijedi mora biti obavljana
svaki dan, svaki trenutak. I mora biti
poput Tvoga poziva – bezuvjetna.
Ako nekoga želiš slijediti, tada moraš ići istim putem, a znamo kakav
je bio Tvoj put, razmišljati na isti način, i najvažnije, isto ljubiti. Znamo
da Ti nikoga ne prisiljavaš na to, ali
uvjeti su jasni. Ponuda “ako hoćeš”
traži bezuvjetan odgovor, bez straha,
kompromisa, i cjenkanja. Ta rekao
si: “Tko želi ići za mnom neka danomice uzima svoj križ…”. A što je
taj križ, doli ona poteškoća i trpljenje koje proizlazi iz želje da vršimo
volju Božju, iako je to često protivno
našoj logici i volji. Tada ne tražimo
ono što je nama ugodno, već ono
što je ugodno Tebi. Ne treba tražiti
izvanredne križeve, križ je tu – u prihvaćanju svagdašnjice.
I zato te samo molimo, Gospodine, daj da ta svagdašnjica ostane
ispunjena Tvojom prisutnošću koja
nam jedina može omogućiti da postanemo ono za što vjerujemo da nas
pozivaš da budemo – Tvoji svećenici.
Iako katkada Tvojom milošću shvatimo kako, premda smo u bogosloviji,
nije najvažnije postati svećenikom.
Jedino što je važno jest svakim danom postajati sve sličniji Tebi. Ali
ako ipak Tvoja volja bude da postanemo svećenici, učini nas onakvima
kakve nas Ti želiš. Svećenicima u
kojima ljudi mogu pronaći samo i isključivo Tebe. Svećenicima u čijim će
se životima ostvariti riječi himna koje
su se ostvarile u tolikima koji su prije
nas odlučili Tebe nasljedovati i kojih
će biti do svršetka svijeta:
Da tebi, Bože, ugodi,
sve misli, riječi, djela sva
na vatri užga ljubavi:
sav za te, Oče, izgori...
U zagrljaju bezgrješn e
Piše: Domagoj Jelača, V. god.
B
ezgrješna Majko! Ti si u svoj svojoj čistoći začela Onoga koji tebe
nadvisuje. U tvoju se utrobu smjestio Neobuhvatni. Kao djevojka ni slutila
nisi koliko si Bogu omiljela kada je htio
baš tebe, svoju neznatnu službenicu, za
djelo koje će zauvijek promijeniti tvoj život
ali i život svih nas koji dolazimo poslije.
Marijo! Ti si spremno Bogu rekla
svoj “fiat” i od tada, na tom čistom tlu
iznikao je Korijen Davidov koji će se
u tvojoj blizini razvijati kako bi kasnije svi mi uživali plodove. Pod svojim
prečistim srcem nosila si Dijete koje si
s radošću iščekivala. Dijete kojemu si se
radovala. Rodila si ga na neprikladnom
mjestu, ali to poniženje sve je nas obogatilo i učinilo da se mi “rađamo bogati”.
To si Dijete odgajala s ljubavlju i već u
prvim danima Njegova života pružila
si mu ono što svaka majka treba pružiti
svom djetetu kako bi ono izraslo u čovjeka kojim će se sutra ponositi.
Majko! Ti si svoju zadaću na najbolji mogući način ispunila jer ne samo
da si se ti s Njim ponosila, s Njim
se danas i mi ponosimo noseći
Njegovo ime. U zadnjim trenutcima svojega života On je
tebe dao nama da nam budeš majka. Sa zahvalnošću
prihvaćamo taj dar.
Moj ljubljeni Isuse,
kako li si dobar kada nam
daješ svoju dragu Majku da
bude s nama, da nas uzme u
svoje krilo i da nas štiti. Kako li je lijepo
biti u tom krilu – krilu, koje je ispunjeno
toplinom i sigurnošću majčinske ljubavi.
Draga nebeska Majko, ne ispuštaj
me iz svoga krila, jer mi je kod tebe tako
lijepo da se ne želim nikada odvojiti od
njega. Kada sam u tvom krilu, poput djeteta sam i imam sve ono što mi je potrebno
kako bih kročio kroz ovaj život. U tvom
krilu se odmaram od užurbanosti ovoga
svijeta i crpim snagu kako bih izdržao
sve udarce koji me prate u ovom svijetu;
svijetu potrebnom mira i ljubavi koje ima
samo tvoje nježno i toplo majčinsko krilo.
Bezgrješna! Stisni me čvrsto uza
svoje grudi jer me ovaj svijet hoće otrgnuti od tebe i ostaviti bez zaštite. Stisni
me čvrsto jer se bojim da ne ostanem
bez tvoje ljubavi koju nema nitko, niti
jedan čovjek ovoga svijeta, već samo
tvoje majčinsko srce koje ne prestaje ižaravati ljubav i utjehu. Privini me čvrsto
na svoje grudi da osjetim otkucaje tvoga
srca koji su mi glazba za počinak u tvojemu krilu. Stisni me čvrsto i pokrij me
svojim plaštem da budem posve siguran
i da mogu u miru otpočinuti. I tako me
ponesi do tvoga i moga ljubljenog Isusa.
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
25
Suvremeno društvo
26
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
Suvremeno društvo
Mediji i Crkva
Piše: Ante Bitunjac, IV. god.
I
ako kršćanstvo otkriva osobnoga Boga puna ljubavi,
nudi oproštenje, spasenje,
istinski mir, te ljubav čak i prema neprijateljima, ono opet
nailazi na veliku nesnošljivost.
Uočavamo kako se u današnjem
vremenu na osobit način napada Katolička Crkva. Mnogi mediji iskrivljuju pozitivnu istinu,
a preuveličavaju ono negativno.
Mi Hrvati smo to osobito mogli
primijetiti u razdoblju pred sam
dolazak Petrova nasljednika,
pape Benedikta XVI., u Hrvatsku. Taj veliki događaj ne samo
za vjernike pokušavao se prikazati kao nešto nepotrebno i preskupo za našu državu. No, upravo suprotno, u ovim je teškim
vremenima Papin posjet za nas
bio veoma poželjan i važan kako
bi ojačao našu vjeru koja se nalazi pred mnogim izazovima. Vjera Hrvata je uvelike poljuljana,
narod je sve zbunjeniji i traži pomoć za izlazak iz takvoga stanja
u svemu što mu se ponudi kao
“pomoć”, a često u tom traženju
i pronalaženju nerijetko pomoć
pronalazimo u lažnim pomagačima, nesvjesno još više tonemo,
te na samom kraju pronalaženje
izlaska zna biti bolno, a za neke
čak i pogubno.
Od kada je bio najavljen dolazak pape Benedikta XVI. u Hrvatsku, krenula je medijska hajka
na Crkvu. Ta je politika medija
posebno došla do izražaja kod
lažnoga informiranja i preuveličavanja vijesti o gradnji zgrade
HBK. Mediji su svojom lukavošću pokušali ljudima uliti sve veće
nepovjerenje prema Katoličkoj
Crkvi i njezinom kleru, prikazujući je kao rastrošnu ustanovu i
skupinu ljudi koja ne živi ono što
propovijeda. I tako su naši mediji digli nezapamćenu prašinu o
rastrošnim, “pozlaćenim” dvorima, kako oni kažu, a naš je jadan
i dovoljno napaćen narod u sve
to i povjerovao. Mediji su tako
postali oni propovjednici istine,
ljubavi, željni da svima bude dobro, da svi budu jednaki, prstom
pokazujući na hrvatski kler kao
na one kojima nije stalo do siromašnih, već samo do toga da njima bude dobro. Mediji su toliko
pisali o rastrošnosti i zanemarivanju recesijskoga stanja od strane
Crkve, a nisu spominjali one pozitivnosti, kao npr. Caritas koji
pomaže mnogim siromašnima,
bilo hranom ili odjećom, mnoge
crkvene udruge koje stipendiraju
djecu slabijega imovinskog stanja
i tako bismo mogli još puno nabrajati. Taman kada se slegla sva
ta prašina, mediji su našli novi
razlog za napadanje i optuživanje
Crkve za rastrošnost, zbog čega
cijeli narod pati, a to je posjet
Pape Hrvatskoj. Naime, oni su
ponovno razumni i brižljivi prema narodu, pa im je nezamislivo
kako Hrvatska može financirati
nečiji posjet u ovako teškim, kriznim vremenima.
Sve te laži kojima se mediji
služe nemaju nikakvu namjeru
pomoći, već je njima cilj samo
jedno, a to je, napadajući Crkvu, poljuljati vjeru i moralnu
svijest naroda, kako bi mogli
nametnuti našoj kulturi neke
nove trendove. Znamo kako su
svećenici ti koji u narodu trebaju buditi istinske kršćanske, moralne vrjednote i ukazivati im na
sve ono negativno, ali i ono pozitivno što nam nudi današnja
europeizacija i zapadna kultura
od koje ne možemo pobjeći. U
ovim za Crkvu teškim vremenima, važno je da se i sama Crkva
podigne na noge, te da svećenici
i laici, na osobit način teološki
obrazovani, štite identitet Crkve
i na taj način ukazuju na zablude današnjega vremena, njegove “slijepe ulice” i zamke. Crkva
treba biti prava majka, a svećenici “pastiri koji će čuvati svoje
stado od vukova” i voditi ih na
pravi put jer, kao što je rekao
papa Benedikt XVI. u enciklici
Caritas in veritate: “Čovjek bez
Boga ne zna kamo ide, a još je
manje sposoban razumjeti tko je
on sam”.
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
27
Suvremeno društvo
Kockanje - suvremena ovisnost
Š
Piše: don Boris Vidović, rektor
portske kladionice, automat
klubovi i casina postali su dio
naše svakodnevnice. Ušuljali su
se pod izgovorom zabave i razbibrige,
koja dobro dođe čovjeku umornom od
svakodnevnih obveza i stresova. Pored
njih prolazimo a da ih gotovo i ne primjećujemo: jednostavno su tu, poput
kazališta, kina, prodavaonica živežnih
namirnica… i tko bi mogao pomisliti
da se u njima nešto loše može dogoditi.
Tu i tamo čuje se o nekom tko se jako
navukao na klađenje ili igranje, ali sve
ostaje na razini informacije koja se svakako ne tiče nas. I ne pomišljamo da se
u tim prostorima često odvijaju prave
drame, ali ne sportske, već životne, bolne, koje mnogima donose patnju.
Kao i svaka ovisnost tako i patološko kockanje ne dosegne odjedanput svoj krajnji stadij. Ono se razvija
godinama, ispočetka kao zanimljivost,
igra, razonoda, da bi se malo pomalo
pretvorilo u tešku ovisnost. Patološko
kockanje spada u kategoriju Poremećaja kontrole poriva, a karakteristika
mu je nesposobnost suzdržavanja od
izvođenja nekog poriva ili nagona koji
je opasan za druge ili za samu osobu i
koji je, nakon što se izvede, obično obilježen ugodom.
Kako bismo kockanje mogli definirati kao patološko ono se mora pokazivati u najmanje pet od sljedećih 10
simptoma:
1. zaokupljenost kockanjem (učestalo
prepričavanje kockarskih događaja,
planiranje budućih kockarskih pothvata ili smišljanje načina da se dođe do
novca za kockanje);
2. potreba za sve većim ulozima ili rizicima kako bi se postigla željena razina
uzbuđenja;
3. učestali napori da se kontrolira, smanji
kockanje ili prestane s njim;
4. nemir i razdražljivost prigodom pokušaja smanjivanja ili prestanka kockanja;
5. kockanje kao način bijega od problema
ili ublažavanje nekih neugodnih raspoloženja (depresije, osjećaja krivnje,
bespomoćnosti);
6. nakon gubitka novca na kockanju
kockar se često vraća slijedećega dana
kako bi ga nadoknadio;
7. laži prijateljima i članovima obitelji
kako bi se prikrio stupanj uvučenosti
u kockanje;
8. nezakonita djela kao što su krađe, krivotvorenja, prijevare, pronevjere kako
bi se financiralo vlastito kockanje;
9. ugrožavanje ili gubitak važne veze, posla, obrazovne ili poslovne mogućnosti
zbog kockanja;
10. oslanjanje na druge za nabavljanje novca kojim bi se olakšala očajna financijska situacija prouzročena kockanjem.
No već prisutnost jedne od navedenih stavki jasno ukazuje da je osoba na
dobrom putu prema oboljenju, koje redovito započinje prvim uplaćenim iznosom
Sličnosti i razlike s drugim ovisnostima
Kao i kod ovisnosti o opijatima i ovdje se prolaze slične
faze, koje uključuju zadovoljstvo prvoga dobitka ili iskustva,
zatim iskustvo pomutnje i korištenje objekta ovisnosti za bijeg od boli i emocionalnoga nezadovoljstva. I jedna i druga
skupina ne uspijevaju kontrolirati i zaustaviti nagone, te
niječu ozbiljnu depresiju i promjene raspoloženja. I dok su
ovisnici o opijatima vezani za tvar koju moraju unijeti u
sebe, ovisnici o kocki su vezani ne toliko novcem koliko sa-
28
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
u kladionici ili automat klubu. Sasvim je
razumljivo da patološkim kockarima ne
postaju sve osobe koje uplate listić, jer čak
85% populacije na ovaj ili onaj način kocka, što se naziva socijalnim ili društvenim
tipom kockanja. Karakteristika mu je da
se ono ograničava na određeno razdoblje
– jednom na mjesec ili više puta na mjesec
– uz predviđene i prihvatljive gubitke.
One osobe koje se često i ponavljano
kockaju u posljednjih 18 mjeseci su osobe
visokoga rizika za razvoj problematičnog
kockanja. Oni imaju jedan ili dva problema koje smo naveli ranije, dok problematično kockanje izaziva probleme u važnim
životnim područjima, kao što su obitelj i
zaposlenje. Ova skupina ljudi kocka učestalo i ima tri ili četiri problema vezana
uz patološko kockanje. Podatci govore
da je ovakvih, problematičnih kockara u
Hrvatskoj trenutno oko 5% od ukupne
populacije, što znači da oko 300.000 ljudi
spada u ovu skupinu.
Krajnji stupanj ovoga problema manifestira se u patološkom ili kompulzivnom kockanju, a riječ je o osobama koje
u posljednjih 18 mjeseci učestalo kockaju
i imaju pet ili više problema povezanih s
time. Procjene o tome koliko osoba ima
ovaj poremećaj variraju od 1% do 7%, što
bi značilo da, u najboljem slučaju, u Hrvatskoj ima oko 50.000 patoloških kockara. Nažalost, liječnici koji se bave ovom
problematikom upozoravaju da je taj broj
puno veći i da iznosi oko 100.000 ovisnika!
mim igranjem, odnosno akcijom. Paradoksalno je da je nivo
pobuđenosti u mozgu kod kockara za vrijeme igranja veći
kada gube nego kada dobivaju,
što znači da sam novac u cjelokupnom procesu kockanja
nije na prvom mjestu. Na taj
način gubljenje ustvari predstavlja podražaj koji potiče
osobu na još učestalije kockanje,
kako bi se zadržao nivo uzbuđenja.
Suvremeno društvo
Jesmo li sami u svemiru?
Piše: Franjo-Frankopan Velić, V. god.
S
vatko od nas poznaje ili je
makar čuo za Zvjezdane staze,
Pustinjski planet Dune, Ratove
zvijezda ili neko drugu djelo znanstvene fantastike. No, je li zbilja
moguć izvanzemaljski život? Američki astrofizičar Carl Sagan (1934.
– 1996.) je kao prvi istraživao uvjete
mogućnosti pojave života na drugim
planetima, osobito inteligentnoga,
te tako pokrenuo projekt potrage za
izvanzemaljskim životom, poznat
kao SETI (Search for extraterrestrial
intelligence). Temeljna je pretpostavka SETI-teorije da je Zemlja prosječan planet. Znamo da u svemiru
postoji otprilike 100 milijardi galaksija, a u svakoj od njih otprilike 100
milijardi zvijezda. Nadalje, otkriveno je da 10 % zvijezda imaju makar
jedan planet, dakle postoji makar
100.000.000.000.000.000.000 planeta. A budući da je Zemlja posve
prosječna u svemiru, možemo zaključiti da ima mnogo planeta na
kojima vladaju slični uvjeti kao na
njoj. U tome slučaju život ne bi bio
ništa neobično, nego nešto što se u
svemiru redovito pojavljuje.
U prvi nam se mah čini da je
ideja potrage za izvanzemaljskim
životom vrlo zanimljiva te da je
dobro pomagati i promicati taj
projekt. Čak postoji mogućnost sudjelovanja u projektu putem svoga
kućnog računala, takozvani SETI@
home (SETI kod kuće). A sam Carl
Sagan popularizirao je svoju ideju
napisavši roman Contact, na temelju kojega je snimljen istoimeni film
s poznatom glumicom Jodie Foster
u glavnoj ulozi. Međutim nije sve
tako bezazleno kako izgleda. Proučavajući pomno Saganove javne
nastupe i govore, vrlo se brzo dolazi to zaključka da SETI-teorija služi
kao opravdanje njegova ateističkog
svjetonazora. Ideološka pozadina
SETI-teorije jest naima ova: život
se nužno javlja, čovjek nije vrhunac
stvaranja, on nije nešto neobično,
pogotovo nije „slika Božja“, jer već
u našoj galaksiji (da ne spominjemo
one druge) ima oko milijun planeta
s inteligentnim bićima, koji uz to
svojim sposobnostima vjerojatno i
nadmašuju čovjeka. Svrha SETI-teorije je u konačnici ustvrditi nepotrebnost Božjega postojanja.
Međutim, nova istraživanja na
području astronomije, biologije, geologije i paleontologije pokazala su
da je mnogo više uvjeta potrebno za
pojavu kompleksnih oblika života,
nego što je SETI-teorija uzela u obzir. Stoga znanstvenici danas pretežito zastupaju teoriju „rijetke Zemlje“
(Rare Earth), po kojoj je Zemlja
jedan od rijetkih, možda čak i jedini
planet s inteligentnim životom. Za
pojavu inteligentnoga života potreban je cijeli niz uvjeta, od kojih svaki
zasebno ima vrlo malu vjerojatnost.
Sve te male vjerojatnosti moraju se
pojaviti u jednome točnom redoslijedu, u pravo vrijeme i na pravome
mjestu, tako da je sveukupna vjerojatnost vrlo, vrlo mala te, kada se sve
vjerojatnosti zbroje, od spomenutih
100.000.000.000.000.000.000 planeta ostaje samo jedan na kojemu
su ispunjeni svi potrebni uvjeti –
Zemlja. Navest ćemo samo neke od
tih uvjeta koje mora ispunjavati planet da bi se na njemu mogao razviti
kompleksni oblik života.
Kao prvo, potreban mu je mjesec,
koji garantira stabilnost osi planeta.
Da nije našega Mjeseca, Zemljina bi
se os stalno mijenjala te ne bi bilo
stabilnih klimatskih zona. Osim toga,
Mjesec je nastao u vrlo osjetljivim
okolnostima: Objekt veličine Marsa
udario je u Zemlju, ali u takvome razdoblju razvoja Zemlje i pod takvim
kutom da se opet izdvojio te je nastao
stabilan dvojac Zemlja-Mjesec.
Kao drugo, u sunčanome sustavu potreban je veliki planet kao što
je naš Jupiter, koji će djelovati kao
„usisavač“ kometa i asterioda. Poznata nam je sudbina dinosaura koji
su izumrli zbog posljedica udarca
asterioda promjera 12 Km. Takav bi
događaj i za nas danas bio koban. Ali
Jupiter nas spašava. Bez njega bi svakih 10.000 godina udario objekt takve veličine na Zemlju, a s Jupitrom
samo svakih 100 milijuna godina.
Kao treće, potrebna su tektonska gibanja na planetu. Ako ih na
našoj Zemlji ne bi bilo, to jest ako ne
bi bilo potresa (!), kiša bi u 10 do 20
milijuna godina isprala sva brda te bi
cijela Zemlja bila jedan veliki ocean.
U takvim se okolnostima ne bi mogao razviti inteligentni život.
Današnja znanost potvrđuje da
je život iznimno vrijedan i dragocjen dar. Kao kršćani vjerujemo da
je to djelo Božje stvarateljske ruke.
Prihvatimo dar života sa zahvalnošću i odgovornošću!
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
29
Iz života Bogoslovije
K ro n i ka c b s - a
AD 2010.
30. IX., sveti Jeronim, suzaštitnik CBS-a – Danas po običaju započinjemo novu odgojnu godinu.
U 15,30 h okupili smo se u velikoj dvorani gdje je
predstavljen novi odgojitelj vicerektor don Marijo
Volarević koji dolazi na mjesto don Alojzija Čondića
koji je svoju službu vicerektora obavljao od 2004. godine. Ove godine bogoslovna zajednica broji 31 bogoslova. Svečanu je svetu misu predvodio nadbiskup
splitsko-makarski mons. Marin Barišić u koncelebraciji s našim odgojiteljima: rektorom don Matom
Uzinićem, vicerektorom don Marijom Volarevićem,
duhovnikom don Marinom Škaricom i ekonomom
don Nikolom Margetom.
studentski kapelan salezijanac don Damir Stojić. Kroz
četiri dana u razmatranjima nam je približio osam
blaženstava. Po prvi put otkada je preuzeo službu duhovnika, don Marin ne može sudjelovati na duhovnim vježbama zbog zdravstvenih poteškoća.
1. X. – Početak akademske godine 2010./2011. na
Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Svetu je misu
predvodio Nadbiskup u koncelebraciji s profesorima
KBF-a. Nakon mise uslijedila je lectio brevis koju je
održao fra Domagoj Runje.
7. – 10. XI. – Kandidati za đakonat ostali su s rektorom u Vepricu i nastavili duhovne vježbe.
2. X. – Bogoslovna je zajednica s odgojiteljima otišla na izlet u Voštane.
18. XI. – Devetnaesta obljetnica pada Vukovara.
Bogoslovi su organizirali prigodni program za mlade, a euharistijsko klanjanje je predvodio povjerenik
za pastoral mladih Splitsko-makarske nadbiskupije
don Jenko Bulić. Nakon toga su se svi nazočni uputili na Vukovarsku ulicu gdje su zapalili svijeće i pomolili se.
4. X., sv. Franjo Asiški – susret s franjevačkim bogoslovima u Klerikatu na splitskom Trsteniku.
10. X. – Nekolicina bogoslova prvih triju godina s
vicerektorom pohodila župu Slivno Ravno.
24. X. – Družba sestara Služavki malog Isusa proslavila 120. obljetnicu od osnutka. Hvala Vam, poštovane sestre, za sve što činite za našu bogoslovnu
zajednicu. Mnogaja ljeta!
4. do 7. XI. – Bogoslovna zajednica boravi u Gospinom svetištu u Vepricu kraj Makarske gdje obavlja
godišnje duhovne vježbe koje predvodi zagrebački
30
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
23. XI. – Don Boris Vidović je imenovan privremenim duhovnikom bogoslova zbog trajnih zdravstvenih poteškoća don Marina Škarice.
27. XI. – Bogoslovi asistirali na posveti crkve u
župi sv. Andrije na splitskom Sućidru.
Iz života Bogoslovije
28. XI. – Đakonsko ređenje u župi sv. Ivana Krstitelja na splitskom Trsteniku. Novi su đakoni: Franko
Prnjak (Splitsko-makarska nadbiskupija), fra Ivan
Ante Rozić i fra Lukica Vojković (Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja).
4. XII. – Bogoslovna zajednica u Hvaru na đakonskom ređenju Marka Plančića.
5. – 7. XII. – Trodnevnicu u čast Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije pripremala treća godina.
AD 2011.
24. I. – U podne su svi bogoslovi, studenti, profesori te djelatnici KBF-a pozvani u veliku dvoranu
na susret s Nadbiskupom koji je priopćio da je papa
Benedikt XVI. imenovao našega rektora za dubrovačkoga biskupa. Uslijedio je val oduševljena, ali su
se na licima bogoslova mogle zamjetiti i suze zbog
odlaska omiljenoga nam rektora. Vidljivo ganut,
don Mate je uputio prigodnu riječ..
10. II. – Proslavili smo blagdan bl. Alojzija Stepinca. Svetu je misu predvodio vicerektor don Marijo
Volarević. Priopćio nam je imena novih poglavara:
Novi je rektor don Boris Vidović, a novi duhovnik
don Edvard Punda.
11. II. – Na blagdan Gospe Lurdske te ujedno
Dan bolesnika, oko 18,45 sati u svećeničkom domu
preminuo je nakon kraće i teže bolesti don Marin
Škarica u 75. godini života i 49. godini svećeništva.
Requiescat in pace!
8. XII. – Proslava Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, patronata Bogoslovije. Svečanu je svetu
misu predvodio nadbiskup mons. Marin Barišić. Propovijedao je đakon don Marko Plančić. Svečanost je
nastavljena s objedom. Potom su nadbiskup i rektor
otvorili novu društvenu prostoriju u Bogosloviji. Poslijepodne je uslijedila svečana akademija u dva dijela.
Prvi dio: pjesme komornoga zbora bogoslova i prigodne recitacije, prezentacija o životu u bogosloviji,
a zatim drugi dio, dramski prikaz u četiri čina autora
don Marija Volarevića, „Matejeva priča“.
17. XII. – Od ove godine, po prvi puta, slavimo
svete mise zornice. Nazočne su i časne sestre. Popodne smo kao zajednica posjetili Dom za starije i
nemoćne osobe na Lovretu.
13. II. – Zajednica odlazi u Slime na pogreb don
Marina Škarice. Misu zadušnicu predslavio je Nadbiskup, a koncelebrirali su šibenski biskup mons.
Ante Ivas i novoimenovani dubrovački biskup Mate
Uzinić te oko 120 svećenika.
21. II. – Svečanom svetom misom koju je predvodio Nadbiskup oprostili smo se i sjetili dugogodišnjega duhovnika don Marina Škarice. Također je
uveden u službu novi rektor don Boris Vidović.
18. XII. – Bogoslovi gostuju u Supetru na otoku
Braču s predstavom „Matejeva priča“ u okviru otočkoga susreta mladih.
26. XII. – U mostarskoj katedrali biskup Ratko Perić zaredio je za đakona Ivana Marčića te za svećenika Davora Berezovskoga koji su dio svojega školovanja proveli u našem zavodu.
19. III.
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
31
Iz života Bogoslovije
19. III., svetkovina sv. Josipa – Odlazimo u Dubrovnik na biskupsko ređenje mons. Mate Uzinića u
katedrali Uznesenja BDM. Ad multos annos!
24. III. – Primanje među kandidate za đakonat i
prezbiterat. Svečanu misu predvodi nadbiskup Marin Barišić. Na naslov Splitsko-makarske nadbiskupije primljeni su: Domagoj Jelača (IV. godina), Ante
Barun, Ante Bitunjac, Ivan Đonlić, Zdeslav Kožul,
Nikola Mikačić i Luka Stipinović (svi III. godina)
te na naslov Dubrovačke biskupije: Ante Novaković
(III. godina).
25. III., Navještenje Gospodinovo – Bogoslovna
zajednica sudjeluje u proslavi dana Nadbiskupskoga sjemeništa i Nadbiskupijske gimnazije. Svečanu
misu predvodi nadbiskup Marin Barišić. Prema običaju propovijeda sjemeništarac maturant; ove je godine to bio Gabrijel Kamber iz Rude. Druženje se
nastavilo uz objed te kasnije na poslijepodnevnoj
akademiji na kojoj su, među ostalim, sjemeništarci
izveli predstavu „Žrtva ispovjedne tajne“.
vić, Jure Martinić, Ante Sladić, Toni Šinković i Franjo-Frankopan Velić. Nakon svete mise priređena
je prigodna akademija na kojoj je među ostalim po
prvi put izvedena predstava „Ti si svećenik dovijeka“,
koju su napisali bogoslovi prema istinitom događaju
iz života bl. Ivana Pavla II.
17. IV., Cvjetnica – Asistiramo na svečanom misnom slavlju u Katedrali koje predslavi Nadbiskup.
Nakon svete mise započinju kvarantore, tj. tradicionalno četrdesetosatno svečano euharistijsko klanjanje. Svaki bogoslov ima svoju određenu uru klanjanja.
21. – 24. IV., Vazmeno trodnevlje – Splitsko-makarski bogoslovi asistiraju na svim misama i obredima u Katedrali te pjevaju svečani časoslov zajedno
s Prvostolnim kaptolom. Bogoslovi ostalih biskupija
odlaze u svoje mjesne Crkve.
28. III. – Našu je zajednicu posjetio dubrovački biskup Mate Uzinić te je s nama slavio svečanu svetu
misu kojoj su nazočili i sjemeništarci, njihovi odgojitelji te nekolicina profesora KBF-a. Darovao nam je
sliku Isusa s dvojicom učenika u Emausu i zaželio da
nam ona bude poticaj u nasljedovanju Krista.
2. IV. – Danas smo u Bogosloviji ugostili naše roditelje i župnike. Za vrijeme svečanoga misnog slavlja
mons. Drago Šimundža, pastoralni vikar Splitskomakarske nadbiskupije, podijelio je službe čitača
(lektora) i pratitelja (akolita). U službu čitača postavljeni su sedmorica bogoslova treće godine: Ante
Barun, Ante Bitunjac, Ivan Đonlić, Zdeslav Kožul,
Nikola Mikačić, Ante Novaković i Luka Stipinović,
dok su šestorica bogoslova četvrte godine postavljeni u službu pratitelja: Josip Bečić, David Marjano-
32
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
5. V. – Bogoslovi pjevaju na svetoj misi u sklopu
devetnice sv. Dujmu u Prvostolnici.
6. V., uočnica svetkovine sv. Dujma – Bogoslovi
pjevaju zajedno s katedralnim zborom Prvu večernju. Prepozit Prvostolnoga kaptola i gradonačelnik
Splita otvaraju raku sv. Dujma.
7. V., svetkovina sv. Dujma, biskupa i mučenika,
zaštitnika grada Splita i Nadbiskupije – Sudjelovali
smo na procesiji i svetoj misi na Obali koju je pred-
Iz života Bogoslovije
vodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Akoliti
ministriraju i pričešćuju na popodnevnim misama
u katedrali.
gosloviji gdje već 30 godina obavlja službu ekonoma.
U dojmljivoj propovijedi iznio je iskustva iz svoga
bogatog svećeničkog života.
19. V. – Danas je KBF proslavio svoj dan svečanom
misom te potom akademijom na kojoj su, među
ostalim, dodijeljene nagrade najboljim studentima.
1. VII., Presveto Srce Isusovo – S nadbiskupom
Marinom Barišićem slavimo misu zahvalnicu za
proteklu odgojnu godinu, a dan prije sudjelovali
smo na zahvalnici za splitske studente i profesore
koju je u Katedrali također predslavio naš Nadbiskup.
4. – 5. VI. – Sudjelujemo u susretu s papom Benediktom XVI. u Zagrebu. Dan prije smo stigli u Sisak,
gdje smo smješteni u župi Sv. Križa.
10. - 16. VI. – Duhovne vježbe za svećeničke
kandidate u franjevačkom samostanu u Slanome
kod Dubrovnika predvodi naš duhovnik. Uz našega Marka Plančića i Franka Prnjaka sudjeluju i četiri
zadarska kandidata.
26. VI. – Danas je vrhunac odgojne godine: prezbitersko ređenje u župi sv. Luke u Otoku kod Sinja. Naši
su mladomisnici: Franko Prnjak (Splitsko-makarska
nadbiskupija), fra Ivan Ante Rozić i fra Lukica Vojković (Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja).
2. VII., Prečisto Srce Marijino – Odlazimo na
prezbitersko ređenje našega hvarskog kolege Marka Plančića u Stari Grad. Ovih dana dio bogoslova
također nazoči prezbiterskim ređenjima u Mostaru
odnosno Požegi gdje su zaređeni Ivan Marčić i Dragoslav Kozić koji su veći dio svoga školovanja proveli u našem zavodu.
25. – 26. VIII. – Splitsko-makarski bogoslovi
imaju svoj ljetni susret u marijanskom svetištu Vepricu kod Makarske. Prvi je dan predviđen za duhovnu rekolekciju koju predvodi duhovnik don Edvard Punda, a drugi dan za rafting na rijeci Cetini.
Osim odgojitelja, bogoslovima se pridružio i nadbiskup Marin Barišić koji je na radost svojih bogoslova
također sudjelovao u raftingu.
30. IX., sveti Jeronim, suzaštitnik CBS-a – nakon
ljetnih odmora ponovno se svi okupljamo u Bogosloviji i zajedno s Nadbiskupom započinjemo novu
odgojnu godinu 2011./2012. Ima nas sveukupno 38
bogoslova.
1. i 2. X. – Bogoslovi Hvarske biskupije asistiraju
u Hvaru na proslavi sv. Stjepana I., pape i mučenika.
4. X., sv. Franjo Asiški – U Klerikatu na Trsteniku
održava se tradicionalni susret franjevačkih i dijecezanskih bogoslova.
12. X. – 19. X. Hodočašće u Svetu zemlju (vidi
opširni članak).
1. XI. – Splitsko-makarski bogoslovi ministriraju na
pontifikalnoj misi na splitskome groblju Lovrincu.
28. VI. – Ekonom don Nikola Margeta predvodi
euharistijsko slavlje povodom 50. obljetnice misništva. Taj je veliki jubilej želio proslaviti upravo u Bo-
3. XI. – Skupina bogoslova sudjeluje pjesmom
u prvome dijelu programa proslave 50. obljetnice postojanja Doma za starije i nemoćne osobe
„Lovret“ u velikoj dvorani Sjemeništa. Sutradan,
u samome Domu, pjevaju na misi koju predvodi
Nadbiskup.
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
33
Iz života Bogoslovije
20. XI. – Đakonsko i svećeničko ređenje u Prvostolnici. Novi su đakoni fra Kristijan Perković, Mate
Munitić, Vedran Torić i Ratomir Vukorepa. Za svećenika je zaređen fra Božo Mandarić.
Došašće – Tijekom cijeloga došašća slavimo svete
mise zornice.
5. XII. – Sudjelujemo na pogrebu ubijene s. Lukrecije Mamić na groblju Lovrinac. Navečer započinjemo trodnevnicu u čast Bezgrješnoga začeća Blažene
Djevice Marije. Propovijeda don Ivan Tadić, profesor filozofije na KBF-u.
5. XI. – Oproštaj od s. Nataline, služavke Maloga
Isusa, koja zbog starosnih razloga ne će više djelovati
u Bogosloviji. Velika joj hvala za njen tihi i požrtvovni rad!
18. XI. – Dvadeseta obljetnica vukovarske tragedije. Bogoslovi su organizirali prigodan program za
mlade u velikoj dvorani Sjemeništa. U scenskome
su prikazu živopisno uprizorili posljednje sate vukovarskih branitelja. Potom je umirovljeni satnik
Hrvatske vojske i dragovoljac Boško Ramljak iznio
svoje svjedočanstvo o Domovinskome ratu. Nakon
toga su se svi nazočni uputili na Vukovarsku ulicu
gdje su zapalili svijeće i pomolili se.
7. XII. – Pjevamo prvu večernju. Propovijeda don
Marinko Vidović, profesor biblijske teologije na
KBF-u.
8. XII. – Svečana proslava naše zaštitnice, Bezgrješne Gospe. Euharistijsko je slavlje predvodio
Nadbiskup, a homiliju je održao đakon don Ratomir
Vukorepa. U popodnevnoj akademiji zbor bogoslova otpjevao je nekoliko prigodnih skladbi te je izvedeno skazanje „Priča o kraljevima“ koje je napisao
vicerektor don Marijo Volarević.
15. XII. – Bogoslovi ministriraju u Katedrali na prvome spomendanu Drinskih mučenica.
20. XII. – U Domu „Zvonimir“ u Solinu ponovna
izvedba predstave „Priča o kraljevima“.
21. XII. – U Domu za starije i nemoćne na Lovretu
slavimo svetu misu i čestitamo Božić.
AD 2012.
2. II., Prikazanje Gospodinovo – Procesija od samostana sv. Dominika do Katedrale. U Prvostolnici
pjevana večernja i svečana sveta misa.
19. II. – U Slimenu prikazujemo svetu misu za
našega duhovnika don Marina Škaricu koji je prije
godinu dana preminuo. Euharistiju predslavi dubrovački biskup mons. Mate Uzinić.
34
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
Iz života Bogoslovije
IN MEMORIAM
don Marin Škarica, duhovnik
Piše: Ante Bitunjac, IV. god.
D
on Marin Škarica, sin pok.
Luke i pok. Zorke rođ. Pupačić, rođen je 9. ožujka
1936. u Slimenu, općina Omiš. Nakon završene osnovne škole u Slimenu 1949., don Marin upisuje srednju
školu u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji
u Splitu, u kojoj je 1956. položio ispit zrelosti. Filozofsko-teološki studij pohađao je od 1956. do 1962. na
Katoličkomu bogoslovnom fakultetu u
Zagrebu, gdje je diplomirao 18. lipnja
1962. godine.
Nakon diplome, don Marin je
zaređen za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije, 29. srpnja 1962.
u Šibeniku, a mladu misu je slavio 5.
kolovoza u svom rodnom Slimenu.
Od 1. listopada 1962. do 30. rujna
1964. bio je upravitelj župe Krstatice,
a od 1. listopada 1964. do 15. rujna
1969. upravitelj župe Desne. Za vrijeme upravljanja tom župom upisao
je izvanredni studij klasičnih jezika
i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji
je prekinuo zbog nastalih okolnosti.
Godine 1969./1970. upisao se na
Papinskom salezijanskom sveučilištu
u Rimu na Institut Altioris Latinitatis (studij latinskog i grčkog jezika)
i tu je ostao samo jednu godinu, jer
je zbog maloga broja studenata taj
institut dokinut. Akademske godine
1970./1971. upisao se na Papinsko
sveučilište sv. Anselma u Rimu na
Papinski liturgijski institut, gdje je
magistrirao 1973. godine radnjom:
“Ivan Merz ed il movimento liturgico
in Croazia” (Ivan Merz i liturgijski
pokret u Hrvatskoj), a doktorirao 12.
lipnja 1975. godine radnjom: “Ivan
Merz iniziatore del movimento liturgico in Croazia” (Ivan Merz pokretač
liturgijskoga pokreta u Hrvatskoj).
Po povratku u Split od akad. god.
1975./1976. predaje Liturgiku na Institutu za teološku kulturu laika - Teologije
u Splitu, koji je kasnije preimenovan u
Teološko-katehetski institut. Od akad.
god. 1982./1983. predaje i Latinski
jezik za početnike na Teologiji u Splitu,
a od 1988./1989. predaje Liturgiku u
cijelosti, te je 1988. godine imenovan
asistentom, a 1992. godine docentom
na Teologiji u Splitu. Od akad. god.
1994./1995. do 2000./2001. predavao je i Odabrana pitanja iz liturgike i Crkvenu umjetnost. Jednu akad.
god. predavao je i dogmatski kolegij
Sakramenti općenito. Od akad. god.
2001./2002. predaje i Propovjedništvo. Od akad. god. 1988./1989. do
1991./1992. vršio je i službu tajnika
Teološko-katehetskog instituta - Teologije u Splitu, a od akad. god. 1992./1993.
do 1993./1994. službu predstojnika
istoga Instituta. Bio je i voditelj Dopunskoga teološko-katehetskog studija
Teologije u Splitu za doškolovanje vjeroučitelja. Od 1. srpnja 1996. do 30.
rujna 1999. rektor je Teologije u Splitu
– Područnog studija KBF-a u Zagrebu.
U akad. god. 1999./2000. vršitelj je
dužnosti dekana novoosnovanoga
Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, koje je razriješen zbog
zdravstvenog stanja.
Don Marin je neko vrijeme bio
predsjednik Nadbiskupskoga vijeća za
obitelj, te tajnik Nadbiskupskoga ekonomskog vijeća. Od 1975. do 1989.
bio je član Nadbiskupskoga vijeća
za liturgiju, glazbu i umjetnost, a od
1989. predsjednik je toga Vijeća. Bio
je i član Liturgijskoga vijeća BKJ i više
godina član Liturgijskoga vijeća HBK.
Također je bio član pripremnog odbora za održavanje Marijanskoga kongresa u Splitu 1976. godine, kao i član
odbora za pripremanje početka nacionalnih slavlja Trinaest stoljeća kršćanstva kod Hrvata u Solinu iste godine. Bio je i član odbora za pripremu
proslave Metodove godine 1985. u
Splitu i Solinu, kao i član pripremnoga odbora za dolazak Pape Ivana Pavla II. u Split i Solin 4. listopada 1998.
godine. Don Marin je od akad. god.
1975./1976. do 1. prosinca 1980. vršio i službu vicerektora u Bogosloviji
u Splitu, a nakon toga dvije godine
službu duhovnika u Nadbiskupskom
sjemeništu. Godine 2002. don Marin
postaje duhovnik u splitskoj bogosloviji, i tu dužnost vrši do svoje smrti,
11. veljače 2011.
Uza sve obveze koje je imao kao
profesor don Marin nikada nije zanemario svoje svećeničko poslanje.
Tome u prilog ide i to kako je bio
glavni ceremonijar Splitsko-makarske nadbiskupije, te je tako pripremao i vodio mnoge svečane nadbiskupijske i međubiskupijske obrede.
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
35
Iz života Bogoslovije
Osobito valja napomenuti kako je za
vrijeme dolaska blaženog pape Ivana
Pavla II. 1998. u Split bio glavni ceremonijar i organizator euharistijskog
slavlja na Žnjanu u Splitu. Uz Papine
službene ceremonijare bio je voditelj
ceremonija na tom svečanom euharistijskom slavlju. Don Marin je uostalom nedjeljom, posebno o Božiću i
Uskrsu, pomagao na raznim župama.
Sve ono što je don Marin značio
nama bogoslovima teško je opisati riječima. Svi ga pamtimo kao osobu niskoga rasta, ali velikoga duha. U svojim nagovorima i homilijama znao je
povisiti ton, no uvijek bi sve završilo
obostranim osmijehom. Vrata njegove sobe su uvijek bila otvorena, a on
spreman poslušati naše probleme, a
nerijetko i smicalice. U našim će srci-
ma uvijek ostati zapamćen kao osoba
koja je voljela šalu pa i na svoj račun.
U don Marinovu bismo sobu ulazili
ljuti, tužni ili razočarani, no redovito
bismo izlazili s osmijehom na licu.
Stoga, što sve reći o tom našem malom velikanu nego riječi hvale i jedno
zajedničko od svih naraštaja koje je
on duhovno odgajao: “HVALA, SOKOLE...”
Naš rektor don Mate postao
dubrovački biskup
Piše: Ivan Marić, III. god.
B
ožji putovi doista mogu
biti čudni, neshvatljivi, takvi da katkada sumnjamo
u njihov dobar ishod, posebno ako
je na nama samima vršiti Njegovu
volju i poći kamo On želi. Vjerujem da je težinu prihvaćanja Božje
volje, ali i obilje blagoslova koje
njeno prihvaćanje sa sobom nosi,
osjetio i naš donedavni rektor, a
sada dubrovački biskup mons.
Mate Uzinić kada je odlučivao
hoće li dopustiti Gospodinu da
mu korake upravi put Dubrovnika
i k dubrovačkim vjernicima.
Objava vijesti o prihvaćanju
službe dubrovačkoga biskupa nije
nas ostavila ravnodušnima, mnogima je izmamila suze u očima,
osjetili smo prazninu koja nastaje
kada nam jedna draga osoba više
ne će biti tako blizu. Don Mate
je službu rektora Centralnoga
bogoslovnog sjemeništa u Splitu
obavljao od 2001. godine do 24.
siječnja 2011. godine kada ga je
papa Benedikt XVI. imenovao
36
dubrovačkim biskupom. Kao rektor bio je osoba od koje se moglo
puno naučiti, počevši od njegove
jednostavnosti, nenametljivosti,
pobožnosti do srdačne i velikodušne brige bilo za nas bogoslove
bilo za svakoga tko bi pokucao na
vrata Bogoslovije. Ponos što je
upravo on postao dubrovački biskup bio je naš izraz zahvalnosti
Bogu što je njemu, a još više dubrovačkoj Crkvi dao novi poticaj
i polet u svjedočenju Isusa Krista.
Don Mate je tijekom svoga
studija u Rimu povremeno, a od
2000. godine redovito pastoralno
djelovao u župi Strožanac. U svojim homilijama uvijek je rado naglašavao vrijednost žena i majki,
njihovu požrtvovnost i neizmjernu ljubav, pokazujući tako kakva
je Božja ljubav prema nama. Riječi za njih uvijek su bile izgovorene
duboko iz srca, a mnogo puta im
je posvetio neku priču ili pjesmu.
Rad na župi je cijenio i jako volio
budući da je u ispovijedanju, ali
i tumačenju Božje riječi narodu
sve više radio na sebi, na svom
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
Iz života Bogoslovije
osobnom izgrađivanju, pazio je da
njegovi savjeti i poruke drugima ne
budu farizejske nego je kroz ono
što je drugima govorio preispitivao
sebe. Ukratko, nastojao je uistinu
biti svećenik – ljubav Isusova Srca.
Koliko je u tome uspio moglo se
vidjeti i na njegovoj oproštajnoj
misi od župe i župljana, ali i onda
kada je pohodio župu kao dubrovački biskup. Tada su mu svoju zahvalnost iskazali i brojni vjernici
susjednih župa, a on je sam ostao
iznenađen rekavši kako nije mislio
da je ovoliko postigao.
Sve ono što je don Mate do sada
izgrađivao nije prestalo njegovim
primanjem punine svetoga reda, biskupstva, nego je dobilo novu, uzvišeniju, ali i odgovorniju dimenziju
s kojom će se on, uz Božju pomoć,
znati nositi. Strah pred novom službom nije prestrašio don Matu, jer je
on svećenik koji voli Crkvu i ljude,
on želi ovom svijetu koji se boji, svijetu koji ne poznaje veličinu ljubavi
Božje pokazati Uskrsloga Krista i
njegovu prisutnost u životu svakoga
čovjeka. Svećeniku kao što je don
Mate nije lako gledati one koji lutaju i traže sebe ili druge, smisao života, rad, rješenje poteškoća ili problema u obitelji, pa im je nastojao biti
otac i darivati im svoje vrijeme, a u
nekim od tih darovanih trenutaka
Božja prisutnost duboko se mogla
iskusiti.
I ono što bismo mu kao zajednica mogli poručiti je da ne zaboravi “pokucati na vrata očinskog doma
i potražiti skrivene staze djetinjstva”
koje toliko voli, da se u molitvi, “sa
suzom u oku i osmijehom na licu”
sjeti nas, njegovih bogoslova koji
od njega još puno očekujemo, a zahvalni za sve što smo od njega primili, kličemo: Bogu hvala!
Jure Martinić je u ime bogoslova uputio oproštajnu riječ don Mati
Cijenjeni don Mate, u ime bogoslovne zajednice želim Vam izreći riječi zahvale za Vaš
neumorni rad u ovom zavodu tijekom posljednjih 10 godina te ujedno zaželjeti da Vas prati
Božja milost na Vašoj novoj službi dubrovačkoga biskupa. Svaki pojedinac bi zasigurno mogao
izreći svoju zahvalu i svaka bi bila drugačija jer smo svi drugačiji. Ali ono što nas je povezivalo
i ujedinjavalo bili ste Vi kao poglavar kojemu je svatko od nas, bez razlike, bio isti i jednak.
Hvala Vam što ste to uvijek uspijevali pokazati, sigurno ne bez malo muke. Zahvaljujemo Vam
na Vašoj uviđavnosti za svakoga pojedinog od nas i molimo Vas pojedinačno i kao zajednica
da nam oprostite za one trenutke kada smo Vas naljutili svojim nepažnjama ili neobavljenim
dužnostima. Kao rektor ovoga zavoda, u kojega ste ugradili dio svoga života, svoje vrijeme i
osjećaje, u ljudskim susretima i događajima, niste samo odgajali i usmjeravali nas bogoslove
nego i sami sebe. Vjerujem da smo svi mi pomogli u Vašem rastu.
Kako ste nam istaknuli, bojali ste se prihvatiti novo poslanje. No, ponovno ste povjerovali
te opet iznova izrekli svoj „da“ Bogu na Njegov poziv i tako poput Abrahama ostavili, kako ste
sami naglasili, sebi poznat prostor, drage ljude, uhodane poslove i običaje, svoju nadbiskupiju, svoju poznatu zemlju od vrha Mosora do podnožja Marjana, kako biste išli u novu zemlju,
u novi narod koji vam je Gospodin pokazao.
Pretpostavljali ste i bili donekle svjesni koliko ste kao svećenik ljudima bili važni i bliski.
No, sigurno ste sada postali još svjesniji te važnosti, a još ćete i više po čestitkama i porukama
koje ste primili i koje ćete primiti. Uočili ste što ljudi očekuju i žele od Vas, i od tada se bojite
da ne ćete moći ispuniti sva njihova očekivanja. Ali, zapravo, jedino što žele od Vas jest da
ostanete jednostavni i ponizni upravo ovakvi kakvi jeste i kakvim se izgrađujete. Toga neka
Vas ne bude strah. Vaše riječi uvijek su bile odraz Vašega životnog nastojanja. Tako ste i nama
svjedočili pravi, prvenstveno ljudski i kršćanski život, a onda i svećenički, po Vašoj svećeničkoj
žrtvi koju ste izgrađivali na dva najčvršća stupa: molitvi i intelektualnoj izobrazbi.
Mi znamo da Vam je najdraži dar od nas – molitva za Vas i Vašu službu. Obećavamo da
ćemo to činiti. Mi se preporučujemo u Vaše molitve i molimo Vas da nastojite u Vašoj novoj
službi i biskupiji promicati duhovna zvanja i napuniti ovu Vam tako dragu kuću onima koji će
biti od ljudi uzeti da se za ljude postave u odnosu prema Bogu. To smo činili zajedno kao bogoslovna zajednica posjećujući župe, a sada ste na to još više pozvani kao dobar pastir. Znamo
da su teška vremena, toga ste i Vi svjesni, često ste nam o tome govorili, ali Božja ljubav je
uvijek ista i Njegov poziv je uvijek isti, stoga potičite mlade da se odazovu hrabro i da ustraju.
Unatoč svim poteškoćama i izazovima s kojima ćete se zasigurno suočiti u Vašoj novoj službi,
nastojite zadržati vedrinu i optimizam imajući na pameti citat don Pavla iz Prosjaka i sinova,
koji ste nam na početku ove odgojne godine u prvom razmatranju ponudili na razmišljanje:
Mnogih sam se, daklem, radosti u životu odrekao, ali mi je samo za jedno žao – malo
sam se smijao, malo šalio... Zato, smijte se, djeco moja!
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
37
Iz života Bogoslovije
Novi odgojitelji
Podatke prikupio: Franjo-Frankopan Velić, V. god.
»» Rektor
Rektor ima glavnu odgovornost za naš zavod.
On donosi odluku o primanju, odnosno otpuštanju iz bogoslovije, redovito izvještava nadbiskupa o
stanju u zavodu te piše mišljenja o pojedinim bogoslovima. Tu je službu u veljači 2011. preuzeo don
Boris Vidović. Don Boris se rodio 28. veljače 1972.
god. u Sarajevu, a inače je rodom iz neretvanskoga
kraja. Godine 2000. zaređen je za svećenika te je
potom obavljao službu župnoga vikara na Mejašima. Nakon dvije godine odlazi na studij psihologije
u Rim gdje magistrira s radom o doprinosu logoterapije u liječenju PTSP-a. Od tada predaje na našem fakultetu, a trenutačno piše i doktorski rad s
područja logoterapije i PTSP-a.
»» Vicerektor
Novi vicerektor je don Marijo Volarević. Inače, vicerektor je glavni pomoćnik i rektorova desna
ruka. Zadužen je osobito za disciplinska pitanja.
38
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
Don Marijo je rođen 10. listopada 1976. god. u
Metkoviću. Godine 2003. zaređen je za svećenika.
Tada preuzima službu župnoga vikara u KaštelLukšiću na kojoj ostaje godinu dana. Potom postaje
prefekt u Nadbiskupskom sjemeništu. Nadbiskup
Barišić šalje ga 2005. god. na postdiplomski studij
u Rim. Nakon uspješno obranjenog magisterija iz
moralne teologije nastavlja s doktorskim studijem
te 2010. god. doktorira s radom “Novi feminizam
prema Ivanu Pavlu II.: žena u izgradnji nove etike
za novi svijet”. U listopadu 2010. god. preuzeo je
službu vicerektora.
»» Duhovnik
Osim rektora i vicerektora, vrlo važnu
ulogu ima duhovnik
koji osobito brine
oko našega duhovnog razvoja i rasta.
S njim možemo razgovarati o pitanjima,
poteškoćama ili sumnjama koje nas muče.
Nakon smrti našega starog duhovnika don Marina
Škarice u veljači ove
godine, za tu je službu imenovan don
Edvard Punda. Don Edvard je rođen 24. ožujka
1979. god. Za svećenika je zaređen 2004. god., i to
na drevnim Manastirinama u Solinu. Nakon ređenja postaje župni vikar u konkatedralnoj župi sv.
Petra. Godine 2005. nadbiskup ga šalje na studij u
Rim. Tamo postiže magisterij iz temeljnoga bogoslovlja, a prošle je godine na svetkovinu Navještenja
doktorirao na temu “Vjera kod Terezije Avilske”.
Neposredno nakon toga preuzeo je novu dužnost
duhovnika.
Našim novim odgojiteljima želimo da ih Duh
Sveti prosvijetli božanskim svjetlom kako bi razborito predvodili ovu našu zajednicu!
Isusovim stopama
u Svetoj zemlji
Piše: Franjo-Frankopan Velić, V. god.
Z
ajedno s našim odgojiteljima
hodočastili smo tjedan dana,
od 12. 10. do 19. 10. 2011., u Svetu
zemlju pod duhovnim vodstvom
splitsko-makarskoga nadbiskupa
mons. Marina Barišića. Pratili su
nas i naš donedavni rektor, a sada
dubrovački biskup mons. Mate
Uzinić te još trinaestorica mlađih
svećenika Splitske metropolije.
Također su nam se pridružile dvije časne sestre Služavke maloga
Isusa i jedna gospođa. One se inače, uz još dvije časne sestre, brinu
oko domaćinstva u bogosloviji.
Stručni vodič hodočašća bila je
Nataša Bulić iz agencije Ichtis koja
nas je poučnim ali i duhovnošću
prožetim izlaganjima upoznala s
vjerskom i kulturnom baštinom
Isusove domovine. Duhovni je vodič pak bio Otac nadbiskup koji je
uz svako sveto mjesto protumačio
odgovarajući svetopisamski tekst.
Svetu je misu predslavio izmjenično jedan od biskupâ, dok je homiliju držao jedan od svećenika.
Hodočašće je tako isplanirano da slijedi pojedine postaje
Kristova zemaljskog života: od
utjelovljenja i rođenja preko javnoga djelovanja, pa sve do muke,
smrti, uskrsnuća i uzašašća. Stoga
smo po slijetanju u zrakoplovnu
luku Tel Aviv krenuli prema Nazaretu, gdje smo sljedeća dva dana
bili smješteni. Na večernjoj svetoj
misi u kapeli Sestara od Nazareta, nadbiskup Barišić zacrtao je
misao vodilju cijeloga hodočašća.
Osvrćući se na čitanje o Jakovljevim ljestvama objasnio je da je
upravo u Svetoj zemlji Nebo dotaknulo zemlju, štoviše, spustilo se
Iz života Bogoslovije
na zemlju. Pozvao nas je da idući
tragom Kristovih konkretnih povijesnih stopa, dopustimo da nas
Bog dotakne te tako otajstva, koja
su se nekoć zbila na ovom komadiću zemlje, zažive u našim životima. Tako je prvi dan hodočašća
bio posvećen otajstvu Utjelovljenja. U središtu Nazareta nalazi se
suvremena bazilika Navještenja
Gospodinova koja u svojoj jezgri
čuva ostatke Nazaretske kučice.
Predvodeći sveto misno slavlje na
tome mjestu biskup Mate Uzinić
istaknuo je da je upravo tu Bog
u Bezgrješnoj Djevici Mariji poljubio zemlju te je i nas pozvao
da u poniznosti srca izreknemo
svoj osobni „Neka mi bude“. Nakon obilaska Nazareta uspeli smo
se na goru Tabor, na kojoj se Isus
preobrazio. Na samome vrhu brda
nalazi se crkva koju je sagradio talijanski arhitekt Antonio Barluzzi.
Moleći, razmatrajući i razmjenjujući prve dojmove zadržali smo se
na tome svetom mjestu.
Drugoga smo dana posjetili
mjesta oko Genezaretskoga jezera
u kojima je Isus javno djelovao.
Drevna predaja pridaje osobitu
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
39
Iz života Bogoslovije
važnost trima kamenima koje
dovodi u svezu s događajima
opisanim u evanđeljima. Prvi je
takav kamen u Tabghi, a čuva
spomen na umnažanje kruhova.
Nakon zajedničkoga čitanja
evanđeoskoga teksta imali smo
vremena za osobnu molitvu.
Drugi se kamen nalazi nedaleko
od Tabghe, također blizu obale
Genezaretskoga jezera. Podsjeća
na događaj iz posljednjega
poglavlja Ivanova evanđelja kada
je Isus Petru udijelio prvenstvo u
Crkvi. Razmišljajući o toj vjerskoj
istini nadbiskup Barišić naglasio
je da je Petrovo prvenstvo samo
shvatljivo i moguće u duhu ljubavi i
poniznosti, o čemu svjedoči i mala
crkvica koja svojim jednostavnim
zdanjem natkriva to mjesto. Treći,
pak, kamen nalazi se nešto poviše
obale na Brdu blaženstava gdje
je Isus prema drevnoj predaji
održao propovijed na gori. Tu se
nalazi još jedna crkva arhitekta
Barluzzija, u kojoj je izložen
Presveti Oltarski Sakramenat na
cjelodnevno klanjanje što nam je
40
pružilo mogućnost razmatranja
Isusovih riječi koje je ovdje
izrekao. Svetu smo misu toga dana
slavili u Kafarnaumu, u crkvi koja
je sagrađena iznad ostataka kuće
koju je arheologija identificirala
kao Petrovu. Prisjetili smo se
odbacivanja i neshvaćanja koje je
Isus doživio u obližnjoj sinagogi,
svjesni da takva sudbina čeka
svakoga istinskog navjestitelja
Evanđelja. S tim smo mislima
krenuli na put kroz Jordansku
dolinu do Jeruzalema znajući
da je tim putem Isus krenuo
kako bi u Svetome gradu dovršio
djelo spasenja. Navečer, već za
mraka, stigli smo u Jeruzalem,
u Papinski zavod „Notre Dame“
koji služi kao hodočasnički
gostinjac. Zanimljivo je da se naše
hodočašće poklopilo sa židovskim
blagdanom Sjenica (Sukkot) o
kojemu govore sedmo do deseto
poglavlje Evanđelja po Ivanu.
Trećega smo dana krenuli prema Betlehemu. Na mjestu Isusovoga rođenja, nad kojim se izdiže
velika bazilika iz doba cara Kon-
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
stantina, proveli smo vrijeme u
osobnoj molitvi i šutnji. U kripti
susjedne crkve sv. Katarine Aleksandrijske slavili smo sv. misu tik
uz špilju sv. Jeronima, suzaštitnika
naše bogoslovije. Biskup Uzinić
upozorio je na znakovitost ovoga
mjesta počevši od niskih i uskih
ulaznih vrata bazilike pa sve do
malenosti Jeronimove špilje. Sve
upućuje na to da je bit Božića poniznost i jednostavnost. Zatim
smo posjetili bogosloviju Latinskoga patrijarhata u Beit Jali. To je
za nas bogoslove bilo dragocjeno
iskustvo jer smo se susreli sa svojim kolegama s kojima dijelimo isti
cilj, svećeništvo, ali razlikujemo se
po konkretnim životnim uvjetima.
Dan je završio pohodom Ain Karimu, rodnomu mjestu sv. Ivana Krstitelja. Nadbiskup Barišić protumačio je na koji način Ivan postaje
uzorom za svećenika. Naime, on je
glas koji nije oblikovan samim sobom, nego Riječju.
Četvrti dan hodočašća bila je
nedjelja. Rano ujutro uputili smo
se u baziliku Svetoga groba. Svetu
Iz života Bogoslovije
smo misnu žrtvu prinijeli upravo
na Golgoti znajući da muka, smrt
i uskrsnuće čine jedno Vazmeno
otajstvo. Ostatak dana bio je predviđen za odlazak u Judejsku pustinju gdje se može na poseban način
iskusiti sabranost i tišinu. Put nas je
doveo i do mjesta Qaser El Yahud
gdje je sv. Ivan krštavao. Tamo smo
obnovili svoja krsna obećanja. Također smo posjetili Mrtvo more, uz
neizostavno kupanje, te razgledali
ostatke tvrđave na Masadi. Navečer,
po dolasku u hotel, imali smo priliku susresti se s jednim rabinom.
Razvio se vrlo živ razgovor, koji je
potrajao više od dva sata, a dotakli
smo raznovrsne teme: od biblijskih
događanja, preko dogmatskih pitanja i međureligijskoga dijaloga, pa
sve do današnje političke situacije.
Petoga je dana Jeruzalem bio
sasvim u središtu pozornosti. Uputili smo se kroz Armensku četvrt
na brdo Sion u dvoranu Posljednje
večere. Nadbiskup Barišić je podsjetio na početke Crkve jer je ovdje
Duh Sveti sišao nad apostole. Ot-
pjevavši himan Veni Creator Spiritus uputili smo se u kapelicu tik
do dvorane gdje smo slavili svetu
misu preko koje su nazočni biskupi
i svećenici obnovili svoja biskupska odnosno svećenička obećanja.
Zatim smo krenuli kroz Židovsku
četvrt do Zida plača, pa dalje kroz
Muslimansku četvrt do Ovčjih
vrata ispred kojih je kamenovan
sv. Stjepan Prvomučenik. Prisjetivši se da je pralik svakoga mučeništva sâm Krist molili smo Križni
put kroz Via dolorosa do bazilike
Svetoga groba. Navečer smo imali
getsemansku uru u crkvi Kristove agonije. Ovo je bio najosobniji
trenutak hodočašća jer su crkva i
obližnji Getsemanski vrt bili zatvoreni za druge posjetitelje.
Šestoga dana ujutro, posjetili
smo Latinskoga patrijarha Fuada
Twala. Patrijarh nas je vrlo srdačno
i radosno pozdravio. U svome je
obraćanju istaknuo da je zahvalan
za svakoga hodočasnika koji dolazi
u Svetu zemlju, jer su kršćani ovdje
„Crkva Golgote“, ne samo zemljo-
pisno već i u zbilji. Odgovarajući
na naša pitanja, Patrijarh je osobito
istaknuo nastojanje katolika oko
ekumenskoga i međureligijskog
dijaloga; i to na vrlo konkretan
način: Katolička Crkva organizira
Caritas, ima 14 bolnica te više od
100 škola te druge ustanove koje
su otvorene svima, bez obzira na
vjersku pripadnost. Na kraju je
nadbiskup Barišić zahvalio Patrijarhu uručivši mu prigodne darove
te ga pozvao u Split. Popodne smo
nastavili obilazak Jeruzalema posjetom Maslinskoj gori. Priključio
nam se don Nikola Mladineo, doktorand na Ecole Biblique u Jeruzalemu, koji nam je s gledišta bibličara protumačio teološko značenje
svetih mjesta. Posjetili smo crkvicu
Uzašašća, crkvu Očenaša na mjestu Konstantinove bazilike Eleona,
te crkvicu Dominus flevit (Gospodin je zaplakao). Razmatrajući
tako pojedine postaje Isusova života i obogaćeni novim iskustvima
vratili smo se nazad u svoju svakodnevnicu, u svoju Domovinu.
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
41
Iz života Bogoslovije
s vj e d o č a ns t va
duhovnoga poziva
D ON FR ANKO PRNJAK
R
ođen sam 22. srpnja
1986. u Splitu kao drugo
dijete u roditelja Nevenke i Mate. Od rođenja živim na
Sućidru u župi sv. Andrije apostola gdje sam pohađao osnovnu školu i dakako, redovito ministrirao u crkvi kod tadašnjega
župnika don Petra Đonlića. Poslije sam upisao Nadbiskupijsku
42
klasičnu gimnaziju u Splitu. Tijekom srednje škole pjevao sam
u zboru Hrvatskoga narodnog
kazališta te tako honorarno zarađivao svoj džeparac. Uz to sam
pjevao u katedralnom zboru sv.
Duje, te u raznim zborovima i
klapama. Pjevanje je trajno obilježilo moj život i proširilo moje
životne obzore i poznanstva.
Toliko lijepih trenutaka, osoba i
putovanja se vezalo uz pjevanje
tako da sam Bogu duboko zahvalan za taj dar. Ipak ne postoji
uzalud poslovica: Tko pjeva, zlo
ne misli. Zbilja, moram posvjedočiti da je to prava istina. Pred
kraj srednje škole, u četvrtom
razredu, premišljao sam se što
upisati i kamo usmjeriti svoj
život. Dugo sam vagao svoju
odluku. Uz odabir svećeničkoga
poziva uvijek je u meni tinjala
mogućnost upisa studija medicine. To je, uz ovo što jesam
danas, oduvijek bio dječački san
- postati doktor koji će liječiti
bolesne, imati lijek za sve bolesti. No, unatoč tom lijepom
snu, koji me možda i danas
posjeti u trenutcima slabosti i
razočaranja, ipak sam odlučio
poći u bogosloviju gdje sam
započeo jedan kompletno novi
život, različit od prijašnjega,
kada sam živio u svojoj obiteljskoj kući. Nikada nisam mogao
niti zamisliti da ću moći živjeti
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
pod stegom i točno određenim
dnevnim rasporedom, jer do
tada sam uvijek bio u pokretu,
razapet između društva, školskih te sitnih radnih obaveza,
neometan nekakvim pravilima.
Čak su i neki prognozirali kako
ne ću izdržati, radi svoje tvrdoglavosti, u bogosloviji više od
mjesec dana. No ipak, evo me.
Ne iz revolta ili dokazivanja.
Morao bih vidjeti kako stojim u
zadnje vrijeme u kladionici da
vam mogu javiti povoljan koeficijent. Šalu na stranu, ipak mi je
trebalo mnogo vremena da prožvačem novonastalu situaciju u
kojoj sam se našao. Mnogo toga
sam doživljavao, na prvi mah,
lošim i nerazumljivim. Moram
priznati da sam se, kroz ovih
šest godina bogoslovije, morao podosta žrtvovati i samog
sebe u mnogočemu mijenjati,
što nije jednostavan i bezbolan
proces. A preda mnom je cijeli
život prepun mijena sreće i boli
koje se trajno prelijevaju jedna
u drugu tijekom života. Zaista, život je prepun mijena, ali
trudimo se živjeti jednu stalnu
konstantu i nepromjenjivu istinu, a to je Isus Krist.
Želja mi je uzeti Krista kao
kralježnicu svega mog življenja
na koji će se vezati promjenjivi sastojci svakodnevnoga života. Budućnost je već u tome
Iz života Bogoslovije
zacrtana i nije me strah. Sutra
u životu ne tražim ništa osim
trajnoga zadovoljstva ovime što
jesam. Samo takav sam potreban
i koristan ljudima kojima ću biti
okružen.
Na kraju, hvala Bogu na
ovom životu, mojim roditeljima i bratu na svakoj pomoći, te
svima onima koji su mi pružali
primjer sretnoga i zadovoljnog
nasljedovanja Isusa Krista.
Pozdravljam vas i nadam se
da će jednoga dana ovo netko
pročitati i reći da ga je potaklo na
razmišljanje te mu probudilo zaspalu želju da i on jednoga dana
postane svećenik. Samo naprijed!
D ON MARKO PL ANČIĆ
Z
ovem se Marko Plančić.
Dolazim iz Staroga Grada
na Hvaru, i svećenik sam
Hvarske biskupije.
Kada je u pitanju svećenički
poziv, mnogo je čimbenika koji su
me potakli da na njega pozitivno
odgovorim. U prvom redu, tu je
jasno “glavni krivac” sam Gospodin Bog koji me i pozvao u ovu
službu. Još se uvijek dobro sjećam
velike dileme koju sam vodio sam
sa sobom na kraju osmoga razreda
o tome hoću li otići u sjemenište i
klasičnu gimnaziju, ili se pak odlučiti za neku drugu školu. Odlučio
sam se za drugu opciju iz razloga
što sam samom sebi htio osigurati
neki zanat u slučaju da ne upišem
fakultet. Osim toga, imao sam
osjećaj da nisam spreman prihvatiti uvjete života u sjemeništu.
Tako sam krenuo u Prirodoslovno-tehničku školu medicinskoga smjera. Kroz prva tri razreda i
nisam toliko razmišljao o pozivu,
nego sam jednostavno bio aktivan
u svojoj župi. Tada je još postojala
župna organizacija mladih nazvanih “Križari” koju je svojedobno
osnovao bl. Ivan Merz. Tada to nisam znao, ali danas mogu reći da
je ta organizacija i rad u njoj mnogo pridonio tome da se odlučim za
svećeničko zvanje. Bilo je 40 mladih srednjoškolaca i studenata u
toj skupini, među kojima sam bio
i ja. Imali smo mjesečno jednom
ili dvaput sastanke na kojima smo
dogovarali aktivnosti koje smo
namjeravali poduzeti. No, bilo je
tu mjesta i za duhovne rekolekcije
koje je držao naš tadašnji župnik
don Mili Plenković. Osim toga,
često smo odlazili i na izlete koji su
na poseban način doprinosili našem zajedništvu i izmjeni duhovnih iskustava. Nadalje, tu je jasno i
moja obitelj, posebno moja majka
koja me je na osobit način hrabrila
kada sam joj jednom povjerio da
razmišljam o svećeničkom pozivu.
Nakon mjeseci razmišljanja i razgovora s mojim župnikom odluka
je napokon pala i u ljeto 2005.
upisao sam bogosloviju.
U đakonskom praktikumu
imao sam prigodu pastoralno
djelovati u mnogim župama moje
biskupije. To su prije svega: Stari Grad i Hvar na otoku Hvaru,
Postira, Sutivan i Milna na otoku Braču, te Vis na istoimenom
otoku. Uz kateheze za mlade te
pojedine sakramente i blagoslove
koje sam dijelio, moja je redovita
služba uglavnom bila propovijedanje. Po riječima vjernika koji
su me slušali, bar do sada nema
nikakvih prigovora, dapače, poticali su me da i dalje nastojim
na isti, po mogućnosti na još bolji način, prenijeti i aktualizirati
Božju Riječ.
Kada je u pitanju budućnost
vodim se onom Kristovom: “Sutra
će se samo brinuti za se”. Dobro
je imati planove i očekivanja, ali
mislim da nije dobro time puno
razbijati glavu jer su moguća razočaranja i neuspjesi. Nije uvijek
moguće ostvariti baš sve što čovjek
zamisli i zbog toga se treba spustiti
na zemlju i učiniti koliko je do nas
da pastoral uspije, no ipak na kraju – “niti je što onaj koji sadi niti
onaj što zalijeva, već Bog koji daje
da raste”.
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24 .
43
PUT
Glasilo Bogoslovije u Splitu
ISSN 1331-1034
God. XXXIV, br. 24
BOGOSLOVI I POGLAVARI 2011./2012.
Pripravna godina
1. Ivo Bezina
2. Lovre Glasnović
3. Josip Palić
Izdaje:
Centralno bogoslovno
sjemenište Split
I. godina
4.
5.
6.
7.
8.
Zrinsko-frankopanska 19
HR-21000 Split
http://www.cbs-split.hr
Odgovara:
Boris Vidović, rektor
Glavni urednik:
Franjo-Frankopan Velić
Uredničko vijeće:
Ante Bitunjac, Domagoj Jelača,
Ivan Jurin, Ivan Marić,
Nikola Mikačić, Miroslav Rubić,
Mislav Šaškor, Ratomir Vukorepa
II. godina
9. Ante Gabrilo
10.Ante Kelava
III. godina
11.Josip Hrgović
12.Ivan Jurin
13.Ivan Marić
14.Mate Mihaljević
15.Miroslav Rubić
16.Milan Šarić
17.Mislav Šaškor
18.Ante Šego
Lektorirao:
Ivan Jurin
Tisak:
Tipoart, Split
IV. godina
Naklada:
1000 primjeraka
44
Ante Ivišić
Gabrijel Kamber
Toni Kulić
Marko Vrkić
Ivan Vrlić
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu, br. 24.
19.Ante Barun
20.Ante Bitunjac
21.Ivan Đonlić
22.Nikola Mikačić
23.Ante Novaković
24.Josip Stanković
25.Luka Stipinović
V. godina
26.Josip Bečić
27.Domagoj Jelača
28.Alen Keri
29.David Marjanović
30.Jure Martinić
31.Ante Sladić
32.Toni Šinković
33.Franjo-Frankopan Velić
VI. godina
34.Ivan Soldo
35.don Mate Munitić
36.don Vedran Torić
37.don Ratomir Vukorepa
Na pauzi:
38.Denis Maslov
Poglavari
don Boris Vidović, rektor
don Marijo Volarević, vicerektor
don Edvard Punda, duhovnik
don Nikola Margeta, ekonom

Bez ograničenja katalog.pdf - Mreža udruga osoba s invaliditetom

Nakon više od pola stoljeća okupili se osnivači Kulturno umjetničkog

Broj 14 - Kršćanska adventistička crkva

U Gorskome kotaru kao na Strawberry Hillu

Preuzmi (pdf - 1.75MB )

Kamen Života Božić 2010. broj 8

listić br.4 - Župa sv. Josipa Radnika Osijek

ZUPNI LISTIĆ - Župa sv. Jurja mučenika – Gornja Stubica

Broj 22, nedjelja (C), od 17.06. do 30.06.2013.

ovdje - Župa sv. Jurja mučenika – Gornja Stubica

cijeli dokument u PDF formatu možete pročitati na ovom

117 Datum: 08. ožujka 2015.

don Bosco danas - Župa Duha Svetoga

pregled projekata karla paržika za katoličku crkvu u bosni i

Dubrovačko-armenske veze

Nova arheokustička i arheoastronomska teorija