Mi s l i o c i Goetheova tajna objava Rudolf Steiner Ezoterno predavanje održano . listopada . godine u Berlinu. O vom predavanju bi se moglo lako prigovoriti da će u njemu na simboličan i alegorijski način biti objašnjeno nešto što je Goethe kao pjesnik stvorio u slobodnoj igri svoje stvaralačke mašte. Uvijek će se iznova događati da netko ovakvo – tako da kažemo – izlaganje, objašnjenje jednog proizvoda stvaralačke mašte, odbaci prigovorom: “Ah, ovdje se (opet) u oblikovanju ovog djela traže svakakvi simboli i značenja, kako bi se pomoću njih okarakterizirala njegova dubina.” Stoga, odmah na početku treba primjetiti da ovo što danas imam namjeru kazati nema ništa zajedničko s onim što se često čini, osobito u teozofskim krugovima, a izražava se kao simboličko ili alegorijsko objašnjenje bajki ili pjesničkih djela. I zato što znam, da se na slična predavanja koja sam održavao, često prigovaralo riječima: “Ne možemo prihvatiti takva simbolička objašnjenja pjesničkih figura.” Upravo stoga ne mogu dovoljno naglasiti da ono što ovdje želim kazati mora biti shvaćeno, jedino i samo, u slijedećem smislu: Pred nama je jedno cjelovito pjesničko djelo nastalo kreativnom igrom stvaralačke mašte – Bajka o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani. I to trebamo uvijek imati na umu. Ipak, u vezi s tom bajkom moglo bi se postaviti pitanje: smijemo li s bilo kojeg gledišta tom djelu prići i pokušati pronaći ono što je u njemu idejno, ono što je idejni sadržaj jednog takvog pjesničkog uradka? Pred sobom vidimo biljku. Čovjek pristupa biljci, istražuje zakonitosti njezinog rasta i razvoja, dio po dio. Ima li botaničar, ili netko drugi tko se time bavi, pravo na to? Treba li mu prigovoriti: O tim zakonima, koje nalaziš u biljci, biljka ništa ne zna, ona ne poznaje zakone svoga rasta i razvoja. Istu vrijednost koju bi takav prigovor imao nekom botaničaru – isti takav smisao ima i prigovor koji bi se mogao uputiti mome pokušaju objašnjenja Goetheove Bajke. Ja ne želim da se ove stvari koje ću kazati tako shvate kao da bih ja želio reći: ovdje imamo zmiju, ona znači ovo ili ono; ovdje imamo jednog zlatnog, jednog srebrnog i jednog brončanog kralja, oni znače ovo ili ono. Nemam namjeru objašnjavati Bajku simbolički ili alegorijski, nego na sličan 22 | Magazin za (politiku) kulturu i društvena pitanja način kao što bih objašnjavao zakonitosti po kojima raste biljka, zakonitosti kojih biljka nije svjesna niti ih može spoznati. I kao što botaničar ima pravo pronalaziti zakonitosti rasta biljke, isto tako može (svatko) sebi kazati: ono što se ovdje raspravlja, to pjesnik Goethe nije morao nikada izgovoriti ili o tome razmišljati, nikada to nije moralo biti iznešeno pred njegovu dnevnu svijest. Pa ipak je istina da se zakonitosti uobličavanja i metamorfoze idejnog sadržaja Bajke mogu promatrati u istom smislu kao što kod biljke promatramo i istražujemo zakonitosti njenog rasta; da isto tako kako postoje zakonitosti uobličavanja i metamorfoze sadržaja Bajke, postoje i zakonitosti po kojima biljka raste, prema kojima je nastala. Stoga molim da ono što ću kazati shvatite tako kao da to predstavlja smisao i duh Goetheovog načina mišljenja i predstavljanja. Treba priznati mogućnost da onaj tko se, takoreći, osjeća pozvanim izložiti vam idejni smisao Goetheovog pogleda na svijet, na to ima pravo. Stoga ćemo pokušati pronaći idejnu osnovu Goetheovog pogleda na svijet i život, kao što bi botaničar pokušao pronaći zakonitosti po kojima raste biljka. U Bajci o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani nalazi se Goetheova psihologija ili znanost o duši, odnosno, ono što Goethe smatra mjerodavnim za ljudsku dušu. I ako želimo shvatiti ono što o tome treba reći, bit će dobro da prethodno, običnim jezikom, ukratko izložimo Goetheovo shvaćanje svijeta, duha i duše. Ovdje zastupani Goetheov pogled na svijet polazi od činjenice da ljudsku spoznaju ne treba smatrati kao nešto što vrijedi za sva vremena. Često nailazimo na shvaćanje: čovjek kakav je danas, takav je i u svojoj biti, takav je općenito; takav kakav je, on je sposoban da svim stvarima postavlja bezuvjetne kriterije; on svojim osjetilnim organima promatra svijet, shvaća ga u njegovim pojavama, kombinira te pojave pomoću svoga razuma vezanog za njegova osjetila, i ono što zaključuje tom razumskom djelatnošću vezanom za osjetilno promatranje, to smatra apsolutnim znanjem svijeta i života, znanjem koje mora vrijediti za svakoga i za sva vremena. Mi s l i o c i S tim u suprotnosti je – ali ta je suprotnost sasvim određene vrste – duhovnoznanstveno shvaćanje svijeta koje se ovdje zastupa. Ono polazi od pretpostavke da ono što postaje naša spoznaja ovisi o našim spoznajnim organima, o našoj spoznajnim mogućnostima; te da smo mi kao ljudi sposobni, radom na sebi, razviti na viši stupanj one spoznajne sposobnosti koje imamo na određenom stupnju svoga postojanja. Ovaj pogled na svijet polazi od pretpostavke da mi te spoznajne sposobnosti možemo obrazovati. Čovjek može razvijati svoje spoznajne sposobnosti, i takvim uzdizanjem na viša gledišta prodirati dublje u tajne svijeta i opstanka, te time zadobivati jedan sveobuhvatniji pogled na svijet i život. Duhovna znanost je daleko od toga da se užasava slike svijeta ljudi koji stoje na čisto materijalističkom gledištu, ili pak, da je proglašava točnom ili netočnom. Na te stvari prije treba gledati tako da u svakom vremenu slika svijeta nekog čovjeka odgovara stupnju ljudskog razvoja, ali i da je čovjek u stanju u sebi sadržane sposobnosti razviti i uzdići, i tim uzdizanjem svojih spoznajnih sposobnosti steći i neka nova iskustva i spoznaje. U perspektivi duhovne znanosti je shvaćanje da čovjek može stjecati sve više spoznaja tako što će sam sebe dalje razvijati i da je ono što postigne daljnjim razvojem, ono što može doživjeti u sebi, objektivni sadržaj svijeta kojeg ranije nije opažao, upravo zbog toga što nije raspolagao sposobnostima kojima taj svijet može opažati. Duhovna znanost se bitno razlikuje od drugih, jednostranih pogleda na svijet (bili oni spiritualistički ili materijalistički) po tome, što u osnovi uzeto, ne zna za jednu zauvijek zaključenu istinu, nego uvijek zna samo za mudrost nekog određenog razvojnog stupnja. Stoga se duhovna znanost pridržava Goetheove rečenice: “Čovjek, zapravo, uvijek ima svoju istinu, a ona je ipak uvijek ista”. Ona je uvijek ista jer je ono što mi svojom spoznajom primamo u sebe objektivno isto. Kako čovjek dolazi do toga, da razvija sposobnosti i snage koje počivaju u njemu? Duhovna znanost je, takoreći, stara koliko i čovjekovo mišljenje. Duhovna znanost je uvijek stajala na gledištu da pred čovjekom, kao ideal, stoji neko savršenstvo spoznaje, kojem on teži. Princip koji sadrži taj ideal oduvijek se nazivao “princip posvećenja ili inicijacije”. Posvećenje ili inicijacija, dakle, nije ništa drugo nego podizanje čovjekovih spoznajnih sposobnosti prema sve višim stupnjevima spoznaje, a time i stjecanje sve dubljih uvida u biće svijeta oko nas. Može se slobodno reći da je Goethe čitavog svog života u potpunosti stajao na tom gledištu, na gledištu spoznaje u razvoju, na gledištu posvećenja, inicijacije. Upravo to nam, u najeminentnijem smislu, pokazuje ova bajka. To ćemo najlakše razumjeti, ako pođemo od gledišta, kojeg danas zastupa većina ljudi a koje je u suprotnosti s principom posvećenja ili inicijacije. Danas se u najširim krugovima može čuti, od ljudi koji su o tim stvarima razmišljali, ili koji vjeruju da o tim stvarima imaju svoj sud, kako (više ili manje svjesno) zastupaju gledište da o istini, o objektivnoj stvarnosti, može odlučivati samo. Veoma često moći ćete čuti: Znanost može biti samo ono što se oslanja na objektivnost opažanja, a pod tim se, gotovo uvijek, podrazumijeva i primjena ljudskog razuma i sposobnosti predstavljanja na rezultate opažanja. Svi vi znate da čovjek ima sposobnost sebi nešto pred-staviti, obrazovati neki pojam, i da je to jedna duševna moć među ostalim moćima. Isto tako, svatko od vas zna da su takve duševne sposobnosti, ili moći, i osjećaj i volja. Tako se, već relativno površnim promatranjem, može kazati: Čovjek nije samo biće koje stvara predstave, nego i biće osjećaja i biće volje. Međutim, oni koji smatraju da zastupaju gledište čiste znanosti kazat će: u znanosti ima riječ samo moć predstavljanja, a ne čovjekovi osjećaji i impulsi volje. Jer, kažu oni, ako se dopusti osjećajima i volji da se miješaju u znanstveno rasuđivanje, time će se ono što je objektivno zagaditi, time će ono što u predstavljanju treba imati objektivni (bezlični) karakter postati subjektivno i tako iskvariti znanstvenu spoznaju. Jer čovjek će, ako u ono što treba biti predmet znanstvene spoznaje unosi svoje osjećaje, naći stvari koje su mu dopadljive ili odvratne, simpatične ili antipatične. To da se nama nešto dopada ili ne dopada nastavljaju zastupnici čiste znanosti, da nešto želimo ili ne želimo, za spoznaju je sasvim nevažno. Kao što je za onoga tko stoji na čvrstom tlu znanosti , istina dostupna tek onda ako se drži samo izvanjskih stvari, tako je istina da te sama stvar prisiljava da kažeš: ovo je crveno; na isti način je točno i ono što stekneš kao predstavu bića kamena. Ali, nije u bivstvu stvari da se pojavljuju kao ružne ili lijepe, da ih netko želi ili ne želi. Ako ti nešto izgleda crveno, to ima objektivnu osnovu, a ako ti nešto nećeš, tu nema ništa objektivno. Neki sustavi današnje psihologije, u izvjesnom smislu, nadilaze prethodno okarakterizirano gledište (ovdje se naravno nećemo baviti razlozima za i protiv takvog pravca današnje znanosti o duši, ili psihologije). Ta psihologija kaže: “Ako promatramo duševne pojave, duševni život, onda se ne smijemo ograničiti samo na sposobnost predstavljanja, nego moramo uzeti u obzir i utjecaje osjećaja i svijeta volje”. Možda je nekome od vas poznato da ovaj stav spada u sustav Wundtove psihologije koja volju smatra prvobitnom duševnom djelatnošću. Na fundamentalan način, u izvjesnom smislu, i ruski psiholog Loski je u svojoj zadnjoj knjizi pod naslovom “Intuitivizam” (bez obzira slažemo li se s tim ili ne) skrenuo pažnju na ulogu volje u čovjekovom duševnom životu. Mogao bih vam navesti još mnogo primjeStatus, Broj , rujan . | 23 Mi s l i o c i ra, ako bi želio pokazati kako se u okviru znanosti o duši ili psihologiji nastoji prevladati jednostrani intelektualizam; i ako bih želio dalje pokazivati da u onom što sadrži čovjekova duša, djeluju i druge snage. Onaj tko bi želio o ovim stvarima dalje misliti, mogao bi sebi reći: Iz prethodno navedenog vidimo kako je neutemeljen zahtjev da jedino predstave izvedene iz promatranja mogu dovesti do objektivnih znanstvenih rezultata. Jer ako i sama znanost (o duši) pokazuje da to nije moguće, da posvuda u duši u igri sudjeluje i volja, kako je onda moguće zaključiti da je nešto čisto objektivno promatranje. Goethe je pripadao onoj vrsti ljudi koji su najoštrije odbijali osnovnu pretpostavku da spozanja nastaje samo posredovanjem sposobnosti predstavljanja, samo posredstvom moći mišljenja. To je najizrazitija, najznačajnija osnovna karakteristika Goetheovog bića, koju je on često, više ili manje jasno, javno iznosio. Goethe je uvijek bio mišljenja da čovjek mora angažirati cjelokupnu ljudsku dušu, sa svim njenim snagama, ako hoće rješavati zagonetku svijeta. Međutim, ne smijemo stvar shvatiti jednostrano i biti nepravedni. Sasvim je točno da su, ukoliko ih primjenimo za spoznaju, osjećaji i volja pojedinca podložni individualnim svojstvima čovjeka. I s pravom se kaže: kuda bismo dospjeli ako ne bismo uzimali u obzir samo ono što pripada predmetu promatranja, što oči vide, što pokazuje mikroskop, nego i ono što nam o tome kažu osjećaj i volja? A upravo to moramo reći sebi da bismo shvatili kako Goethe stoji na principu posvećenja i razvoja. Jer, ljudski osjećaji i volja, takvi kakvi su danas u prosjeku, uistinu su neupotrebljivi za spoznaju. Oni bi, kada bi se koristili takvi kakvi danas u prosjeku jesu, ljude vodili samo jednom apsolutnom spoznajnom nejedinstvu. Prema subjektivnim potrebama osjećaja i volje, jedan hoće ovo, drugi ono. Onaj koji stoji na stajalištu inicijacije nema iluzija da su od ljudskih sposobnosti (mišljenje/predstavljanje, osjećaj i volja), u razvoju suvremenog čovjeka najviše napredovale sposobnosti mišljenja i predstavljanja; one su, po spoznajnim sposobnostima, daleko ispred osjećaja i volje, one su sposobne isključiti osobno i prodrijeti u objektivno. Ona duševna sposobnost koja se iživljava u intelektualizmu je već danas toliko uznapredovala da se ljudi, ako se oslanjaju na tu moć duše, najmanje sukobljavaju u mišljenjima i najviše slažu u onom što kažu. To je stoga što su se današnji ljudi u odnosu na predstave i navike mišljenja daleko razvili, dok osjećaji i volja još uvijek nisu razvijeni do tog stupnja objektivnosti. Doduše, mogli bismo i unutar misaonog područja i života predstva pronaći razlike i neslaganja, kada bi se time htjeli dalje baviti. Ipak, ima širokih područja života predstva koja nam pružaju potpuno objektivne istine, istine koje su ljudi kao takve upoznali, neovisno o izvanjskim iskustvima. I pri tome je sasvim sveje- 24 | Magazin za (politiku) kulturu i društvena pitanja dno ako i milijuni ljudi o tome misle drugačije. Onaj tko je razloge za određenu tvrdnju, posredstvom mišljenja, doživio u sebi, u stanju je tvrditi da je to istina iako bi milijuni ljudi mislili drugačije. Svatko se može sam uvjeriti u takve istine kada se one odnose na svijet brojeva i prostora. Da je 3 puta 3 jednako 9, to može svatko shvatiti, i to je točno i onda ako milijun ljudi tvrdi suprotno. Zašto je to tako? Zato što je većina ljudi u odnosu na takve istine, kakve su na primjer matematičke istine, uspjela isključiti svoje sviđanje i nesviđanje, svoje simpatije i antipatije, ukratko sve ono što je osobno i individualno, i time omogućiti samim stvarima da govore o sebi. To isključenje svega osobnog, u odnosu na mišljenje i sposobnost predstavljanja, označavano je nazivom “pročišćenje” (razbistravanje) ljudske duše, i to pročišćenje je smatrano prvim stupnjem na putu posvećenja ili inicijacije. Ili, moglo bi se reći, prvim stupnjem na putu prema višim spoznajama. Čovjek koji je upućen u te stvari može reći: Ljudi na području osjećaja i volje nisu postigli stanje u kojem osobno više ne dolazi do izražaja, ali, u velikoj većini, ljudi to još nisu postigli ni na području mišljenja; oni se još uvijek nisu u stanju slobodno osloniti na ono što im stvari, ili ideje o stvarima, govore o sebi, na način kako to mogu kada se radi o matematičkim predmetima i zakonitostima. Ali, postoje metode da se mišljenje toliko pročisti da više ne mislimo osobno, nego da pustimo misli da misle u nama, onako kako puštamo matematičke misli da misle u nama. Dakle, ako misli očistimo od primjesa osobnosti, onda govorimo o pročišćenju ili katarzi, kako je to nazivano u eleuzinskim misterijama. Čovjek se mora, dakle, razviti do stanja pročišćenog mišljenja, da bi mu to mišljenje moglo pružiti mogućnost da stvari shvati objektivno. Kao što je to moguće primjeniti na području mišljenja, isto je tako moguće isključiti sve primjese osobnosti i iz osjećaja. U tom slučaju, ono u stvarima što izazove naše osjećajne reakcije, to više ne govori o osobi koja nešto osjeća (to više nema ništa s osobnim, s individualnim simpatijama i antipatijama), nego nam kroz osjećaj govori jedino, i samo biće stvari, i to govori ono što o stvarima ne možemo spoznati oslanjajući se samo na moć predstavljanja, govori ono što je predstavljanju skriveno. Doživljaji u našoj duši koji proizlaze iz našeg osjećajnog života vode jednoj unutarnjoj spoznaji, vode dublje u biće stvari, ali pri tom se obraćaju drugim područjima naše duše, područjima izvan intelektualizma. I osjećaji, dakle, mogu biti pročišćeni kao i mišljenje, tako da i osjećaji, u tom slučaju, isto tako mogu voditi prema objektivnim spoznajama, kao i mišljenje ili moć predstavljana. U ezoternoj znanstvenoj spoznaji, to pročišćenje ili razvoj osjećaja naziva se “prosvjetljenje”. Svaki čovjek, sposoban za takav razvoj, mora se potruditi da se u istraživanju stvari prepušta samo onome što je u biću stvari, a ne onome čemu proizvoljno teže osobne sklonosti njegova bića. Ako je postigao da stvari u njemu ne bude nika- Mi s l i o c i kve osobne simaptije ni antipatije, nego dopušta da mu govori samo biće stvari, tako da može kazati: moje simpatije i antipatije mi nisu važne, njih ne trebam uzimati u obzir – onda će to što će čovjek misliti ili raditi počivati u biću stvari, onda će to biti izraz unutarnjeg bića stvari. U ezoternoj znanosti o spoznaji rad volje je nazvan “svršetak”. Ako čovjek stoji na principima duhovne znanosti, onda on sebi kaže: Ako imam pred sobom neki predmet, u tom predmetu živi nešto duhovno i ja mogu svoje sposobnosti predstavljanja tako upotrijebiti da se taj predmet, kroz moje predstave i pojmove, objektivno odražava. Tako je ono što mi je izvanjsko postalo unutarnje i ja sam biće stvari upoznao svojim sposobnostima predstavljanja. Ali, to što sam tako upoznao, to je samo dio bića. U stvarima postoji nešto što uopće ne vodi predstavama, nego samo k osjećaju. I upravo to je ono što spoznaje onaj tko je prosvjetljen, onaj čiji je osjećaj postao objektivan. Onaj tko posebnim odgojem osjećaja nije u sebi razvio jedan takav dio bića, nije u stanju prepoznati biće u navedenom smislu. Za onoga pak, tko sebi kaže: osjećaj isto tako može pružiti priliku za spoznaju, kao i sposobnost predstavljanja (ne osjećaji kakvi jesu, nego onakvi kakvi prikladnim metodama znanosti o spoznaji mogu postati) – takvom čovjeku će postepeno postajati jasno da postoje stvari koje su dublje nego što sposobnost predstavljanja može zahvatiti, a to su stvari koje govore duševnoj prirodi ili osjećajima. Isto tako, postoje stvari koje se uzdižu čak do volje. Goetheu je bilo posve jasno da je tomu tako, da u čovjeku uistinu postoje takve mogućnosti. On je u potpunosti bio na stajalištu principa inicijacije. Stoga je posvećenje – koje čovjek može postići kroz razvoj tri osnovne sposobnosti svoje duše: volje, osjećaja i mišljenja – predstavio tako što je u Bajci prikazao predstavnike triju oblika posvećenja. Zlatni kralj je predstavnik posvećenja kroz sposobnost objektivnog mišljenja, srebrni kralj je predstavnik posvećenja kroz sposobnost objektivnog osjećaja, a brončani kralj je predstavnik voljnog posvećenja. Pri tom nam je Goethe izričito skrenuo pažnju na to da čovjek mora nešto savladati da bi bio obdaren darovima triju kraljeva. Mladić, kojeg smo u Bajci upoznali, nije ništa drugo nego predstavnik čovjeka koji stremi najvišem. Onako kako Schiller u svojim Estetskim pismima prikazuje čovjeka koji stremi prema savršenom (punom) čovještvu, tako Goethe u liku Mladića prikazuje čovjeka koji teži prema najuzvišenijem, koji najprije hoće dosegnuti lijepu Ljiljanu, da bi zatim unutarnje savršenstvo stekao darovima kojima ga obdaruju tri kralja: zlatni, srebrni i brončani. Pod kojim okolnostima se sve to događa, naznačeno je u zbivanjima Bajke. Sjetite se da je u podzemnom hramu, u kojem zmija vidi pomoću snaga kristalizacije zemlje, u svakom od četiri kuta bio po jedan kralj. U prvom kutu je bio zlatni, u drugom srebrni, a u trećem brončani. U četvrtom kutu je kralj koji je bio smjesa ova tri metala, kralj u kojem su metali bili tako saliveni da ih je bilo nemoguće razlikovati. U tom četvrtom kralju Goethe nam prikazuje predstavnika onog ljudskog razvojnog stupnja u kojem su kod čovjeka pomješane njegove moći volje, osjećaja i mišljenja. Drugim riječima, četvrti kralj je predstavnik duše kojom vladaju impulsi volje, osjećaja i mišljenja, jer duša nije u stanju vladati njima. Četvrtom kralju nasuprot je postavljen mladić, koji je dobio darove prva tri kralja – dar moći objektivnog mišljenja, dar spoznaje kroz osjećaje i dar spoznaje kroz volju, ali tako da ti darovi nisu pomiješani – on utjelovljuje one spoznaje kojima ne vladaju predstave, osjećaji i volja, nego čovjek vlada njima. Te moći vladaju čovjekom sve dok u njemu kaotično struje jedna kroz drugu; sve dok one u njegovoj duši nisu čiste i dok ne djeluju svaka za sebe i po vlastitim zakonitostima. Dok čovjek ne postigne to razdvajanje on nije u stanju ispravno djelovati kroz svoje tri spoznajne moći. U slučaju kada te tri moći ne vladaju čovjekom kaotično, nego obrnuto, on vlada njima – onda je njegova moć predstavljanja takva da je mišljenje čisto kao zlatni kralj, da mislima nije ništa izvanjski pridodato; onda je njegova moć osjećaja takva da nije izmjenjena primjesama osobnosti, da je osjećaj čist i bistar kao srebrni kralj; a kada je volja tako čista kao tučak brončanog kralja, onda njome ne vladaju predstave i osjećaji, i ona je u mogućnosti slobodno se izraziti u punini svoje posebnosti. Drugim riječima, ako čovjek kao sredstva objektivne spoznaje ispravno koristi volju, osjećaje i mišljenje, onda za njega možemo kazati da je u tolikoj mjeri nadišao sebe da stječe takvu spoznajnu moć koja ga vodi jednom dubljem uvidu u zagonetku svijeta i života – onda on istinski uranja u tijek stvarnosti, uranja u unutarnjost bića stvari. Ima li čovjek, uistinu mogućnost vršiti takve uvide i uranjanja, o tome nas, razumije se, može poučiti samo vlastito isklustvo. Nakon prethodne napomene neće biti teško shvatiti da nas je Goethe – prikazavši u Mladiću čovjeka koji nečemu teži – potaknuo da u lijepoj Ljiljani vidimo jedno duševno ustrojstvo, jedno stanje koje ljudska duša postiže kada joj se objave bića predmeta i kada čovjek svoje postojanje uzvisi time što svoju unutarnjost stapa s bićima vanjskoga svijeta. To što čovjek doživi time što preraste sebe, time što postane vladar svojim duševnim sposobnostima, pobjednik onog što kaotično živi u njegovoj duši; to što čovjek tada doživi, to unutarnje blaženstvo, tu spojenost s predmetima vanjskoga svijeta, to rađanje sebe u stvarima Status, Broj , rujan . | 25 Mi s l i o c i – to nam Goethe prikazuje događajem spajanja (vjenčanja) Mladića i lijepe Ljiljane. Pri tome ljepota nije samo estetska kategorija, nego svojstvo čovjeka koji je postao savršen do izvjesnog stupnja. Time smo na tragu otkrivanja razloga zašto nam Goethe prikazuje kako Mladića nešto vuče, kako žudi za Ljiljanom i kako mu u toj prvotnoj žudnji odumiru sve životne snage. Zašto to biva tako? sebe svo zlato na koje naiđu – ližu čak i odaje starčeve kolibe – a nakon toga ga razmetljivo razbacuju. To zlato ne predstavlja nikakvu posebnu vrijednost, ni plamenovima, ni nekim drugim likovima Bajke. Lađar odbija zlatnike plamenova lutalica jer bi se rijeka propela, to jest jako usprotivila, da ga je primio kao nagradu za obavljeni posao. Lađaru se smije platiti samo plodovima zemlje. Razumjet ćemo Goetheovo prikazivanje jedna takve slike, ako se nadovežemo na jednu misao koju je on, jednom prigodom, ovako izrekao: “Sve ono što nam daje vlast nad nama samima, bez sudjelovanja naše slobodne volje, vodi nas u zablude”. Čovjek prvo mora postati slobodan da bi na ispravan način postao vladar nad svojim unutarnjim duševnim snagama. Tek tada on može postići istinsko sjedinjenje s najvišim stanjem ljudske duše, s lijepom Ljiljanom. Ali ako on to sjedinjenje hoće postići prije nego je zato primjereno pripremljen, s nezrelim duševnim snagama, onda mu ta težnja troši životne snage, djeluje iscrpljujuće na njegovu dušu. Stoga Goethe želi skrenuti pažnju na činjenicu da Mladić traži takvu oslobođenje koje će ga učiniti vladarom nad vlastitim duševnim sposobnostima. U trenutku kada njegove duševne snage u njemu više ne djeluju kaotično, nego međusobno stoje pročišćene i prosvijetljene, u tom trenutku on je zreo za postizanje onog stanja duše koje je okarakterizirano, odnosno prikazano kao spajanje s lijepom Ljiljanom. Kako pak to zlato djeluje u zelenoj zmiji? Zmija gutajući ga sve više svijetli. I biljke i drugi predmeti u njezinoj okolini počinju svjetliti uslijed toga što zmija uzima u sebe ono što je, dok se nalazi u plamenovima lutalicama, bez vrijednosti. Već smo rekli da Goethe sve likove Bajke obrazuje slobodnom igrom vlastite stvaralačke fantazije: Ako smatramo da su ti likovi izrazi određenih duševnih snaga, vidimo da su te snage bile stvaralački aktivne u Goetheovoj duši. On se nije zadovolji time da to svoje unutarnje stanje izrazi na način lošeg didaktičkog pjesnika, navodeći što ova ili ona duševna snaga znači. On je likovima i radnjom Bajke slikovito izrazio ono što se u njegovoj duši događalo. Ako Bajku tako doživljavamo, moći ćemo spoznati što njeni likovi izražavaju. Likovi u Bajci stoje međusobno u takvom odnosu kao što u čovjeku međusobno stoje njegove duševne snage. Ne može se dovoljno oštro naglasiti da se u Bajci ne radi o tome da pojedini likovi znače ovo ili ono. Uopće se ne radi o tome. Važnije od toga je pratiti koje doživljaje određena duševna snaga izaziva u Goetheovoj duši, te pokušati razumjeti ono što je živjelo u Goetheovoj duši, ono što je, posredstvom njegove pjesničke imaginacije, zadobilo svoj izraz u likovima Bajke. Događaj i ugođaj Bajke time postaju važniji od njezinih likova. Likovi su tu ne da bi značili ovo ili ono, nego da bi kroz međusobne odnose mogli stvoriti događaj i ugođaj Bajke. Tako vidimo plamenove lutalice i zelenu zmiju. Vidimo da plamenovi lutalice dolaze s one, duhovne obale rijeke i pokazuju sasvim neobična svojstva. Oni požudno uvlače u 26 | Magazin za (politiku) kulturu i društvena pitanja Međutim, u Bajci se i plamenovima lutalicama pripisuje izvjesna važnost. Znate da starac u odlučnom trenutku zahtjeva od plamenova lutalica da baš oni otvore kapiju hrama, tako da cijela povorka može ući u hram. Ono što se zelenoj zmiji događa u okviru radnje Bajke odgovara doživljajima kroz koje ljudska duša prolazi na putu svoga razvoja. To naročito snažno doživljavamo u načinu mišljenja koje je u prekjučerašnjem predavanju prikazano razgovorom između Goethea i Schillera. U tom predavanju je izloženo da su Goethe i Schiller razgovarali o tome kako treba promatrati prirodu. Tom prigodom, Goethe je s nekoliko poteza nacrtao svoju ideju prabiljke. Schiller mu je na to odgovorio svojim mišljenjem da je to što je Goethe nacrtao – ideja, nešto apstraktno, nešto što se dobije kada se na promatranom predmetu, jednoj vrsti biljke, izostave sva različita obilježja i sastavi sve ono što je opće, zajedničko svim jedinkama jedne vrste. I spominje se da je Goethe na to odgovorio: “Ako je to jedna ideja, onda ja ideje vidim svojim očima”. U tom trenutku, jedna prema drugoj, postavile su se dvije sasvim različite stvarnosti. Schiller se doista bio uzdigao na Goetheov način gledanja. Poštovatelji Schillera griješe kada ga navode kao primjer one duševne sposobnosti koja lebdi u apstrakcijama i živi, prije svega, u predstavama stvari prvenstveno shvaćenih samo razumom. U čovjeku koji hoće postići neki viši razvoj ta sposobnost duše, u određenim okolnostima, može igrati sasvim negativnu ulogu. Postoje ljudi koji su prvenstveno orjentirani prema apstraktnom mišljenju. Ako apstraktnost promatramo kao duševnu snagu, onda bi za nju mogli kazati da je povezana s pojmom neproduktivnosti. Ljudi skloni apstraktnom mišljenju mogu biti veoma oštroumni, sposobni izvesti veoma precizna razlikovanja, na divljenja dostojan način, uspostaviti odnose među različitim pojmovima, kombinirati razne teorije. Međutim, jedno takvo duševno raspoloženje često je spojeno s nemogućnošću primanja duhovnih utjecaja inspiracije. To ustrojstvo duše, okarakterizirano neproduktivnošću i apstraktnošću, predstavljeno je u pla- Mi s l i o c i menovima lutalicama. Oni u sebe primaju zlato gdje god ga nađu, ali u njima nema pronalazačkog dara, oni su neproduktivni, ne mogu shvatiti ideje u Goetheovom smislu. Njima su te ideje nešto strano. Oni nemaju volje da se nesebično predaju stvarima, nemaju volje da se zadržavaju na činjenicama, i pojmove koriste na način da im oni budu tumači činjenica. Njima je stalo do toga da svoj razum kljukaju pojmovima, kako bi ih poslije mogli razmetljivo razbacivati. Oni su slični čovjeku koji sjedi u bibliotekama, sakuplja znanje i onda ga na odgovarajući način prenosi drugima, bez da je sam do kraja spoznao ono što sakuplja i prenosi. Za plamenove lutalice je karakteristično da raspolažu duševnom sposobnošću koja nikada nije u stanju shvatiti ni jednu literarnu misao, ili sadržaj nekog osjećaja, ali vrlo dobro, na primjer, poznaju povijest književnosti. Sve što su produktivni duhovi stvorili, sve to oni mogu shvatiti samo u apstraktnim formama. Ali, prethodno izrečenim ne želim obezvrijediti ovu moć apstrahiranja. Jer, kada čovjek ne bi imao tu duševnu sposobnost, i kada ju ne bi njegovao, ili kada bi ona u njemu bila nedovoljno razvijena, onda bi mu nedostajalo nešto što on nužno treba imati, ako želi svoje stvarne spoznajne sposobnosti razviti u punoj mjeri. Slikom plamenova lutalica, odnosno, njihovim odnosima s drugim likovima u Bajci, Goethe nam prikazuje način na koji jedna takva duševna sposobnost djeluje na druge sposobnosti duše, način na koji im može štetiti, ili pak, koristiti. Doista, kada netko ne bi imao tu duševnu sposobnost, a htio bi se uzdići na viši stupanj, on to ne bi mogao učiniti, jer ne bi imao ono čime može otključati hram. Goethe čitatelju želi predočiti štete i koristi koje ta duševna snaga može nanijeti. Plamenovima lutalicama Goethe predstavlja jedan element duše. Onog trenutka kada se čovjek počne jednostrano predavati pojedinom elementu svoje duše, taj element postaje štetan. Takva jednostrana apstraktnost daje jednu visoku kritičku sposobnost, koja čovjeka oblikuje tako da on postaje netko tko sve može naučiti, ali to znanje, budući da mu nedostaje produktivni element, ne može se dalje iz sebe razvijati i donositi plodove istinske spoznaje. A Goethe sasvim jasno prikazuje kolika je vrijednost onoga što je prikazano plamenovima lutalicama. To što oni nose u sebi, može postati nešto izuzetno vrijedno: zlato plamenova lutalica u zelenoj zmiji postaje nešto korisno time što osvjetljava predmete koji se nalaze u njezinoj okolini. To što živi u plamenovima lutalicama, ako se preradi na pravi način, postaje u ljudskoj duši nešto krajnje produktivno. Onaj tko se trudi da pojmove, ideje i idealtipove, doživljava tako da ih ne postavlja kao apstrakcije, nego ako mu one postaju vodič i tumač onih realnosti koje ga okružuju, i ako se isto tako predano posveti promatranju, kao što se predano posvećuje apstraktnom mišljenju, onda ga takva duševna snaga dovodi u položaj u kojem se našla zelena zmija. Onda on može svjetlost i mudrost obrazovati iz samih pojmova. Onda ga to ne vodi k tome da postane vertikalna linija koja gubi sve veze i odnose s površinom, kao što je to bio slučaj s plamenovima lutalicama, koji su, premda zmijini srodnici, uvijek zauzimali stav vertikalne linije. Vidjeli smo da u Bajci, u jednom trenutku, zlatnici plamenova lutalica počinju padati među stjene. Kada ih zmija pronađe i proguta, ona time postaje unutarnji svjetlonoša. Mudrost prikuplja onaj tko oboružan pojmovima prilazi predmetu spoznaje. Goethe nam daje primjer kako se prema pojmovima treba odnositi. On ima pojam prabiljke. Što je taj pojam? On je prvobitno apstrakcija – apstraktni pojam. Kada bi Goethe taj pojam obrazovao samo apstraktno, onda bi on bio jedna prazna tvorevina koja ubija sve živo, kao što je zlato koje su izbacili plamenovi lutalice ubilo psa. Međutim, razmotrimo što radi Goethe s pojmom biljke. Ako ga pratimo na njegovom talijanskom putu, onda možemo vidjeti da mu je taj pojam motiv i vodič koji ga vodi od biljke do biljke, od bića do bića. On shvaća pojam, polazi od njega ka konkretnoj biljci i promatra kako se taj pojam u različitim biljkama obrazuje u različitim oblicima, kako on poprima jedne oblike u nizinskim, a druge u visinskim predjelima. On promatra, od stupnja do stupnja, na koji način i u kojem obliku je duhovna realnost prisutna u pojedinom osjetilnom liku ili predmetu. On sam mili okolo, kao zmija pukotinama zemlje. Tako pojmovi za Goethea nisu ništa drugo nego nešto što se može utkati u objektivnu stvarnost. Zmija mu je predstavnik one duševne snage koja za višim područjima življenja ne teži na egoističan način, koja se ne želi uzdići iznad osjetilne stvarnosti, nego strpljivo, upornim promatramnjem obistinjavati pojam – strpljivo ići od iskustva do iskustva i od doživljaja do doživljaja. Ako se čovjek ne bavi samo teoretiziranjem, ako ne živi samo u pojmovima, nego ako pojmove primjenjuje na životna iskustva, onda on time određene vlastite duševne sposobnosti dovodi u položaj zelene zmije, te kroz njih može ostvariti ono što zelena zmija čini u događaju Bajke. Tko filozofiju ne prima kao teoriju, nego kao nešto životno što ona istinski treba i biti, tko duhovnoznanstvene pojmove prima kao upute za življenje, taj zna da pojmove, i onda kada su najviši, treba koristiti tako što ćemo ih ulijevati u život na način koji omogućuje da se ti pojmovi djelatno odražavaju u svakodnevnim aktivnostima i doživljajima. Za onoga tko je naučio nekoliko pojmova, a ne umije ih prenijeti u život, može se kazati da je sličan čovjeku koji je iz neke kuharice naučio napamet sve recepte, ali ne zna kuhati. Tako, kao što zmiji zlato može poslužiti da se njime osvijetle predmeti, tako Goethe pojmovima osvjetljava stvari u svojoj okolini. To je ono poučno i veličanstveno u Goetheovoj znanstvenosti, prisutno u njegovom cjelokupnom Status, Broj , rujan . | 27 Mi s l i o c i spoznajnom stremljenju. U svemu onome što Goethe daje kao pojmove i ideje, vlada realnost, sve to uvijek djeluje kao svjetlost koja osvjetljava predmete u okolini. Prekjučer je istaknuta jedna Goetheova univerzalna osobina, koja se sastoji u tome, da onaj tko proučava ono što je Goethe rekao, nikada nema osjećaj da je to Goetheovo mišljenje. On o nečemu govori, ali, ako sagledamo njega i one misli koje izlaže, nemamo dojam da je to njegovo znanje, nego nam se čini kao da time samo bolje razumijemo stvari koje već znamo, ali koje nam do tada nisu bile tako razumljive. Kada bismo htjeli govoriti o svakoj pojedinosti ove Bajke, kada bismo htjeli okarakterizirati svaki njezin lik, onda nam za to ne bi bila dovoljna ne tri sata, nego tri tjedna. Stoga ovdje mogu izložiti samo dublje principe Bajke, sa svješću da nas svaka pojedinost u njoj upućuje u način Goetheovog predstavljanja i shvaćanja svijeta i života. Likovi koji predstavljaju plamenove lutalice, zelenu zmiju i kraljeve, nalaze se s ove strane rijeke. Tamo preko, s druge strane rijeke, boravi lijepa Ljiljana, ideal savršenog znanja i savršenstvo života i stvaranja. Od lađara smo saznali da on likove može prevoziti samo s one strane na ovu, ali nikoga ne može prevesti ponovno na onu stranu rijeke. Pokušajmo to primjeniti na naše cjelokupno duševno ustrojstvo. Mi ljudi, kao duševna bića, nalazimo se ovdje na zemlji. Ova ili ona duševna snaga postoji u nama kao sposobnost, kao više ili manje obrazovana snaga duše. Sposobnosti su u nama. Međutim, u nama živi i nešto drugo. U nama ljudima, ako sami sebe ispravno sagledamo, živi osjećaj, živi spoznaja da u sebi imamo duševne snage koje nam u konačnici omogućuju da se unutarnje srodimo s glavnim duhovima svijeta, sa stvaralačkim duhovnim moćima. Kada gledamo na te stvaralačke moći, gledamo na lijepu Ljiljanu. Tako znamo da sve što proizlazi iz lijepe Ljiljane teži, s druge strane, da se vrati k njoj. Nas su na ovaj svijet prenijele nama nepoznate snage, kojima mi ne upravljamo. Mi znamo da su nas neke sile prenijele preko rijeke, s one strane na ovu stranu svijeta. Te sile koje djeluju u dubinama naše nesvjesne prirode, a koje su okarakterizirane u liku lađara, te sile nas ne mogu ponovno vratiti na onu stranu rijeke. Jer bi se tada čovjek bez svog truda, bez svoje suradnje mogao vratiti u božansko carstvo, na isti način kako je iz njega otišao. Snage koje su nas kao nesvjesne prirodne sile prenijele u carstvo smrtnih ljudi ne mogu nas ponovno vratiti u duhovno carstvo. Za to su potrebne druge snage. I Goethe je to znao. On je Bajkom htio pokazati što se s čovjekom mora događati da bi se opet mogao sjediniti s lijepom Ljiljanom. Postoje dva puta. Jedan put vodi preko zelene zmije. Mi možemo preko nje preći, preko nje mi malo po malo otkrivamo i pronalazimo duhovno carstvo. Drugi put vodi preko divove sjenke. Pokazuje nam se da div, koji je inače sa- 28 | Magazin za (politiku) kulturu i društvena pitanja svim nemoćan, u vrijeme sumraka ispruži svoju ruku, a sjena te ruke legne preko rijeke – drugi put vodi preko te sjene. Tko dakle hoće prjeći u carstvo duha pri jasnoj svjetlosti dana, mora se poslužiti putem koji ide preko zelene zmije, a onaj tko hoće preći pri sumračnoj svjetlosti, taj može putem koji vodi preko divove sjene. To su dva puta kojima se može ići da bi se došlo do duhovne slike svijeta. Onaj tko ne pokušava duhovni svijet dosegnuti onim snagama koje su okarakterizirane bezvrijednim zlatom i plamenovima lutalicama, nego tko strpljivo i samoprijegorno ide od iskustva do iskustva, taj pri jasnoj sunčevoj svjetlosti stiže na drugu stranu rijeke. Goethe zna da pravo proučavanje ne smije ostati prikovano za materijalne pojave, nego ga se mora voditi iznad njih, preko granice čulnoga, preko rijeke koja nas dijeli od duhovnih činjenica. Ali postoji i jedan drugi put, jedan put za manje razvijene ljude koji ne žele ići putem spoznaje, stazom znanja, nego putem koji je u Bajci predstavljen divom. Taj div kao div je nemoćan, samo njegova sjena ima moć. Ali, što je u pravom smislu nemoć? Uzmite u obzir stanja u kojima se čovjek može naći pri prigušenoj svijesti, kao što je slučaj pri hipnozi, halucinacijama, pa i pri stanju sanjanja: sve ono uslijed čega je prigušena jasna dnevna svijest, odnosno, kada se čovjek prepušta utjecaju duševnih snaga i stanja koja se nalaze ispod praga jasne dnevne svijesti – sve to pripada drugom putu. U tim stanjima duševne nemoći, nemoći budne dnevne svijesti, biva duša prevedena u stvarni duhovni svijet. Duša još nije razvila sposobnosti za svjesni prelazak u duhovno carstvo, nego pri prelasku ostaje nesvjesna, a u duhovnom carstvu se pojavljuje kao sjena. Goethe smatra sjenom diva i sve ono što u životu djeluje iz nesvjesnog, po navici, bez sudjelovanja onih duševnih snaga koja djeluju pri jasnoj dnevnoj svijesti. Schiller je bio upućen u ovu Goetheovu ideju. U vrijeme velikih bura u Zapadnoj Europi (Francuska revolucija – n.p.), Schiller je jednom prigodom pisao Goetheu: “Drago mi je što Vas nije zahvatilo uzbuđenje sjene diva”. Što je Schiller time htio kazati? To da je Goethea, da je putovao dalje na Zapad, moglo zahvatiti revolucionarno raspoloženje, odnosno sjenka diva. Jer, revolucije u svojim nastojanjima da čovjeka samovoljom i nasiljem dovedu do stanja slobode, poput divove sjenke što se u suton nadvija nad rijekom, nesvjesno odražavaju težnju za idealnim stanjem. Zatim, vidimo da je u Bajci vrhunac razvoja spoznaje koju čovjek treba postići predstavljen slikom hrama. Dakle, hram predstavlja viši stupanj čovjekovog razvoja. Danas bi Goethe rekao da je hram nešto skriveno u pukotinama Zemlje. Jedna duševna snaga, predstavljena zmijom, može samo nejasno opažati oblike hrama. Time što u sebe unosi ideale, zlato, može taj hram osvijetliti; međutim, u osnovi uzeto, taj hram može biti samo podzemna tajna. Time što Mi s l i o c i Goethe za izvanjsku kulturu hram prikazuje kao nešto postojeće u podzemlju, time on upućuje na činjenicu da je tajna hrama pristupačna samo onima koji razviju sposobnosti za njegovo pronalaženje. On time, zapravo, upućuje na duhovnoznanstveni pokret, jer se tek u okviru duhovne znanosti, znanosti inicijacije ili principa posvećenja mogu pronaći cjeloviti odgovori na tajne hrama. U pravom, slobodnom Goetheovom smislu, mladića koji se pojavljuje u Bajci treba razumjeti kao čovječanstvo koje stremi prema tajnama hrama. Stoga se hram mora uzdići iznad rijeke, da preko nje mogu prelaziti, i ovamo i onamo, ne samo mali broj pojedinaca, već svi ljudi, cijelo čovječanstvo. Za takav prelaz nisu dovoljni zmija i sjenka diva, potrebno je izgraditi most. Uzdizanjem hrama inicijacije iznad Zemlje Goethe prikazuje jedno stanje u budućnosti kada će čovjek/čovječanstvo moći svjesno prelaziti iz osjetilnog carstva u duhovno i iz duhovnog carstva u osjetilno. Čime je to postignuto u Bajci? Time što je ispunjena prva tajna Bajke. Rješenje Bajke je u samoj Bajci, kaže Schiller. On je obratio pažnju na to da je u samoj Bajci na sasvim poseban način spomenuta riječ rješenje. Sjetite se starca sa svjetiljkom koja svijetli samo tamo gdje već ima svjetlosti. Tko je taj starac? Što predstavlja ta svjetiljka? Kakva je to naročita svjetlost u njoj? – Starac je u Bajci uvijek iznad situacije. Njegova svjetiljka ima čudno svojstvo da preobražava stvari: drvo u srebro, kamen u zlato. Ona ima svojstvo da osvjetljava samo tamo gdje već postoji neka osvijetljenost, neka obrađena vrsta svjetlosti. – Kada je starac ušao u podzemni hram bio je upitan koliko tajni zna. On je odgovorio: tri. Na pitanje srebrnog kralja: “Koja je najvažnija”, odgovorio je: “Ona najočitija”. Na pitanje brončanog kralja: “Hoćeš li je i nama otkriti”, rekao je: “Čim saznam četvrtu”. Na to zmija starcu nešto šapnu na uho, na što on reče: “Došlo je vrijeme”. To što je zmija rekla starcu, u tome je rješenje zagonetke. Na nama je da otkrijemo što je zmija rekla starcu. Daleko bi nas odvelo kada bismo iscrpno željeli objasniti što znače te tri tajne. Ovdje to želim samo ukratko nagovijestiti. Postoje tri carstva koja su na današnjem stupnju razvoja, tako reći, stacionarna. To su mineralno, biljno i životinjsko carstvo. Njima nasuprot je ljudsko carstvo koje se nalazi u stanju razvoja. Razvoj prva tri carstva kao da je zaključen. Unutarnji razvoj kroz koji čovjek prolazi je toliko silovit i značajan da se ne može usporediti s razvojem ostala tri carstva. Spoznaja da je neko prirodno carstvo stiglo do sadašnjeg stanja, da je postigluo zaključenje, to je ono što se nalazi u tajni starca, to je ono što objašnjava zakone mineralnog, biljnog i životinjskog carstva. Ali njima se pridružuje i četvrto carstvo, ljudsko carstvo, koje se treba objaviti u čovjekovoj duši. Ta tajna je takve vrste da ju starac tek treba saznati. I kako je on mora saznati. On zna o čemu je u tajni riječ, ali zmija mu je mora prvo kazati. Time se želi kazati da se s čovjekom treba dogoditi nešto posebno ukoliko on želi postići cilj razvoja, koji su tri ostala carstva već postigla. Ono što se dogodilo u najdubljoj unutarnjosti ljudske duše i što se mora dogoditi ako čovjek želi ostvariti taj cilj, to je ono što zmija starcu kaže na uho. Ona mu kaže da se mora razviti jedna određena duševna snaga da bi se mogao postići viši stupanj ljudskog razvoja. Ona kaže starcu da je voljna sebe žrtvovati – i žrtvuje se. Do tada je ona pravila most samo ponekad, kada je neki čovjek htio preći. Međutim, time što će se raspasti u komade, sada će ona postati trajni most, tako da čovjek može imati trajnu vezu između ove i one obale rijeke, rijeke koja dijeli čulni svijet od nadčulnoga. Kao uvjet otkrovenja četvrte tajne treba smatrati spremnost zmije da sebe žrtvuje. U trenutku kada je starac čuo da se zmija hoće žrtvovati, mogao je reći: Došlo je vrijeme. Ovdje je riječ o onoj snazi duše koja se drži izvanjske stvarnosti. Put razvoja mora polaziti od toga da ta snaga duše, kao i unutarnja spoznaja, ne budu same sebi cilj, nego da su spremne sebe žrtvovati. To je zaista tajna, koja se naziva i “objavljena tajna”, jer se svakome, tko joj istinski teži, može objaviti. Ono što se uobičajeno smatra da je samo sebi cilj – sve ono što učimo u okviru prirodne znanosti, znanosti o kulturi, povijesti, matematici i drugim znanostima – sve to ne može nikada biti samo sebi cilj. Nikada mi nećemo moći postići pravi uvid u dubine svijeta, ako te dubine promatramo izolirano, kao nešto za sebe. Tek onda, ako smo u svakom trenutku spremni da te spoznaje promatramo kao sredstvo, kao nešto što trebamo žrtvovati, kao most preko kojeg možemo prijeći, onda tek dolazimo do stvarnih spoznaja. Ako nismo spremni sebe žrtvovati, mi se time zatvaramo prema višem svijetu, prema stvarnoj spoznaji. Tek onda će čovjek steći neki pojam o tome što je posvećenje, ako prestane pojmovima vezanim za čulno i izvanjsko graditi vlastiti pogled na svijet. Cijelog čovjeka mora preplaviti osjećaj, mora zadobiti ono duševno raspoloženje, koje je Goethe, u jednom svome djelu, okarakterizirao kao najvišu tekovinu, riječima: “I sve dotle dok nemaš to: Umri i postani!, sve dotle si umoran gost na mračnoj zemlji”. Umri i postani! Uzimaj ono što ti život može pružiti, ali nemoj zastajati - prolazi, savladaj, nadiđi sebe. Žrtvuj sebe, neka od tebe postane most, i ti će oživjeti u jednom višem životu, postati jedno s bićima stvari i uvidjeti da biće stvari ne možeš spoznati bez razvoja svoga višeg jastva. Tamo gdje Goethe govori o žrtvovanju pojmova i duševnih iskustava, da bi se oživjelo u višim sferama, gdje govori o najdubljoj i najintimnijoj ljubavi, on se rado sjeća riječi mistiStatus, Broj , rujan . | 29 Mi s l i o c i čara Jakoba Bohmea, koji je poznavao taj doživljaj žrtvovanja zmije u sebi. Upravo u djelima Jakoba Bohmea Goethe je pronašao podsticaj i potvrdu uvjerenju da se čovjek, i za vrijeme boravka u fizičkom tijelu, može uzdići u jedan svijet, u koji inače ulazi tek nakon smrti; da se još za zemaljskog života može uzdići u duhovni svijet. Jakob Bohme je znao i to, da samo od čovjeka zavisi može li, u višem smislu, otkliznuti u duhovni svijet. On to pokazuje slijedećom izrekom: “Tko ne umre prije smrti, umire nakon nje”. To su velike riječi! Čovjek koji u sebi ne umre prije fizičke smrti, odnosno, koji u najdubljoj nutrini svoje duše ne razvije svjestan odnos prema duhovnim realitetima, taj neće biti u stanju ni nakon smrti ponovno pronaći duhovnu jezgru svoga bića. Duhovni svijet je u nama. Mi ga najprije moramo otkriti u sebi da bi smo ga mogli pronaći izvan nas, u svijetu. “Tko ne umre prije smrti, umire nakon nje.” Tako je i s drugom izrekom: “I tako je smrt izvor svakoga života”. Vidjeli smo da duševnost može zasjati samo tamo gdje već postoji svjetlost. Starčeva svjetiljka može osvijetliti samo ono što je već prožeto svjetlošću. – Opet nas Goethe upućuje na duševna svojstva koja nam pristupaju u naročitom obliku, naime, na duševne snage devocije, religiozne predanosti, na snage koje već stoljećima i tisućama godina ljudima donose pouke i poruke iz duhovnih svjetova – onim ljudima koji svjetlost duhovne istine nisu mogli tražiti na putu duhovnoznanstvene spoznaje. U liku starca je predstavljena svjetlost različitih religioznih otkrovenja, u liku starca koji posjeduje tu svjetlost. A onaj tko, u religioznom smislu, ne zapali svoju unutarnju duhovnu iskru, tome ne svijetli svjetiljka religije. A tamo gdje svijetli, svjetiljka je imala moć preobražavati ljude, ona je sve mrtvo preobražavala u produševljeno živo. I onda vidimo da su, uslijed zmijine žrtve, sjedinjena oba carstva. Poslije niza, takoreći, simboličkih postupaka, koje je čovjek na putu svoga višeg razvoja imao izvršiti, vidimo kako je, pomoću sve tri čovjekove duševne snage, na onoj strani rijeke izgrađen hram spoznaje. Kako je tu uzdignut i kako u njemu svaka duševna snaga obavlja svoju službu. Nagovješteno je da te tri duševne snage moraju harmonično surađivati time što je rečeno: pojedinac ne može ništa, ali ako u pravom trenutku svi surađuju, ako ogromni i neznatni međusobno djeluju u pravilnom odnosu; onda može nastati ono što osposobljava dušu da duša može postići svoje najviše stanje: sjedinjenje s lijepom Ljiljanom. Onda se hram, za sve one koji istinski streme spoznaji i istini, premješta iz skrivenih pukotina na površinu. Mladić biva obdaren spoznajnim snagama mišljenja i predstavljanja, koje mu daruje zlatni kralj: “Spoznaj najviše”. Srebrni kralj mu daruje snage spoznaje kroz osjećaje, što Goethe lijepo nagovještava riječima: “Pasi ovce”. U osjećaju je korijen umjetnosti i religije. Za Goethea, to dvoje je bilo 30 | Magazin za (politiku) kulturu i društvena pitanja jedno – već onda kada je sa svog puta po Italiji, o umjetničkim djelima koja je tamo vidio, pisao: “To je nužnost, to je Bog”. Ako čovjek vlastito djelovanje ne koristi samo kao oružje u borbi za opstanak, kao sredstvo za preživljavanje na ovome svijetu, onda mu ono postaje sredstvo kroz koje u svakodnevnom životu ostvaruje ljepotu i mudrost. To je smisao riječi koje je brončani kralj izgovorio mladiću: “Mač u lijevu, a desnica neka ti je slobodna”. Desnica treba biti slobodna za djela koja potiču iz višeg smisla ljudske prirode. A što se dogodilo s četvrtim kraljem u kojem su sva tri elementa pomješana. Taj pomješani kralj se istopio u grotesknu figuru. Plamenovi lutalice mu prilaze i ližu s njega preostalo zlato; to znači da u čovjeku i tada žive duševne snage koje žele proučavati ono što je preostalo od čovjekovih ranijih razvojnih stanja, stanja u kojima se on nekada ranije nalazio. Promatrajmo još jedno svojstvo, to jest, diva kako se doteturao u hram, pa sada stoji tamo kao kip i pokazuje sate: ako je čovjek svoj život doveo u harmoniju, onda je od sporednog značaja ono što u ljudskom životu treba biti metodično uređeno. Harmoniziranjem svjesnog života, ono što je čovjek do tada morao izvanjski ispravno uređivati sada se izražava kao navika. I ono što je u čovjeka do tada nesvjesno živjelo, u hramu dobiva ispravan smisao i pravilnu formu. Stoga je div prikazan kao sat. Starac sa svjetiljkom je oženjen staricom. Ona ne predstavlja ništa drugo nego zdravorazumsku ljudsku duševnu snagu. Ona ne prodire u visoke regije duhovne apstakcije, ali zato sve shvaća razumno i praktično. Tako ona, na primjer, razumije religiju koja je u rukama starca prikazana svjetiljkom. I zato je baš ona sposbna lađaru odnijeti plaću: tri glavice kupusa, tri crvena luka i tri artičoke. Takav stupanj razvoja još nije prerastao prolaznost. Plamenovi lutalice se prema njoj ne ponašaju pristojno. Time je okarakterizirano kako apstraktni duhovi najčešće oholo gledaju na niže, prema ljudima koji stvari shvaćaju na instiktivan i zdravorazumski način. Svaki događaj, svaki obrat u Bajci ima značaj koji zahvaća u duševnu i duhovnu dubinu čovjeka. I ako treba dati još neko objašnjenje, koje ima ezoterni značaj, onda se to može odnositi još samo na metodu objašnjavanja, odnosno razumijevanja Bajke: udubljujte se u samu Bajku i moći ćete u njoj pronaći čitav jedan živi svijet, i mnogo više nego što se danas ovdje može nagovjestiti. Prikazaću vam, na dva primjera, kako Goethe, kroz cijeli svoj život provlači duhovno razumijevanje svijeta; kako je on i u najdubljoj starosti istine duhovnih spoznaja dovodio u suglasje s onim što je stvorio u mladosti. Prilikom pisanja Mi s l i o c i Fausta, Goethe je preuzeo neke predstave koje upućuju na simbol jednog dubljeg razumijevanja razvojnog puta prirode. Kada Faust priča o svome ocu da je on bio alkemičar i da je bio odan jednom starom vjerovanju, ali da ga ljudi već tada nisu razumjeli, pa kaže da je njegov otac učinio da se “... jedan crveni lav, jedan smjeli ženik u mlakoj vodi vjenča s Ljiljanom.” To Faust kaže ne znajući puninu značenja izrečenog. Međutim, te riječi mogu biti ljestvice koje vode višem razvoju. Goethe u Bajci prikazuje mladića kao čovjeka koji teži najljepšoj nevjesti, s kojom se on treba sjediniti? i tu nevjestu naziva lijepa Ljiljana. Kao što vidite, ta Ljiljana se nalazi već u prvim poglavljima Fausta. A ono što je u Bajci izraženo kao osnovni princip Goetheovog pogleda na svijet, to pronalazimo u drugom dijelu Fausta u Horu mistika (Chorus mysticus). Tamo gdje Faust stoji pred pragom duhovnog svijeta, tu Goethe monumentalnim riječima izražava svoje duhovno viđenje svijeta. On tu pokazuje kako tri stupnja uzdizanja, koji slijede jedan za drugim: pročišćenje mišljenja, prosvjetljenje osjećaja i prerađivanje volje u čisto djelovanje – imaju za posljedicu uzdizanje na putu spoznaje. Ako čovjek tako prođe trostrukim putem - kroz predstavu, osjećaje i volju - onda se sjedinje s onim što je u Horu mistika nazvano Vječno žensko. To je onaj isti razvoj koji je u Bajci prikazan kao proces traženja i spajanja s lijepom Ljiljanom. Tako vidimo da Goethe svoje najdublje životno uvjerenje, svoju tajnu objavu, izgovara i na kraju svog velikog spjeva u kojem ispovjeda vlastita vjerovanja. Tu se on – kroz predstavu, osjećaj i volju – probio i uzdigao do sjedinjenja s lijepom Ljiljanom; do stanja koje nalazi svoj izraz na kraju spjeva, gdje Hor mistika izražava ono o čemu i u Bajci govori, a što se može smatrati njegovom životnom filozofijom i njegovim duhovnoznanstvenim poimanjem svijeta i života: Sve prolazno Samo je poređenje Nedostižno Ovdje je postignuće Neopisivo Ovdje je učinjeno Ono što čovjek postigne pročišćavanjem predstva, vodi ga k otkrivanju duhovne stvarnosti iza svega osjetilnoga. Osjetilno je samo izvanjski lik – poređenje. Čovjek ponire dublje da bi shvatio ono što je predstavi nedostižno. Zatim se uzdiže na viši stupanj, na kome se predmeti ne promatraju pomoću predstava, nego se čovjek sam unosi u predmete, spaja se s bićem predmeta , i ono što se ne može opisati i predstaviti, (time) postaje postignuće. A ono što se ne može opisati, što se mora spoznati na treći način, a pri čemu se mora napredovati do tajne volje, Goethe izražava kao neopisivo. Vječno žensko Mami nas u visine! Prema prijevodu dr. Josifa Koraa. Za tisak priredio: Ivan Vukoja Status, Broj , rujan . | 31 *Tekst Heinza Paetzolda: Rethinking Toleration proitan je . travnja . godine u okviru seminara iz socijalne filozofije pri Inter University Centre-u u Dubrovniku. S vrha je ovoga eseja raspraviti pitanje onoga što bi se moglo nazvati kulturalnim obratom u suvremenoj političkoj filozofiji. Dosad je potrebu za kulturalnim obratom u filozofiji eksplicitno naglašavao Frederic Jameson. No, dok je njegov interes postmodernistička estetika, ja ću argumentirati kulturalni obrat u području političke filozofije. Tolerancija kao politički fenomen, čini se, ovaj obrat čini ne samo vjerodostojnim nego čak nužnim. Ovaj članak počinje s nekoliko opaski o toleranciji, koje obrađuju svakodnevno značenje pojma kao pretpolitičkoga i kao političkoga fenomena. Nakon toga okrenut ću se teoriji tolerancije Michaela Walzera, čiji će mi pristup omogućiti da pojasnim koje su implikacije kulturalnoga obrata u političkoj filozofiji. Kasnije ću dodati nekoliko elemenata Walzerovoj teoriji. S jedne ću strane odabrati neke elemente proslavljenoga eseja Herberta Marcusea “Repressive tolerance” kako bismo teoriju tolerancije postavili na kritičke temelje. S druge ću strane predložiti model tolerancije koji je Walzer izostavio, ali koji je ipak značajan: radi se o kulturi tolerancije kao djelovanja povezanoga s urbanim životom. I. U svakodnevnom životu koristimo se terminom tolerantnosti kako bismo izrazili neki stav i terminom tolerancija kao neko djelovanje, i to na otprilike sljedeći način. Kao stav, tolerantnost nije više od bezrezervnoga prihvaćanja. Čak, štoviše, nemam drugoga izbora nego prihvatiti svojega susjeda i to zato što živi pored mene. Tolerancija, pak, implicira nešto više od pukoga prihvaćanja. Ona obuhvaća stvarno ili zbiljsko ophođenje između mojega susjeda i mene: ne samo govorenje “Bok!” kada ga sretnem, nego, na primjer, razgovor s njime ili poziv kod mene na kavu. Tolerancija ne mora dovesti do prave interakcije između ljudi koji se samo toleriraju. Nisam netolerantan ako sumnjam da moj susjed ima neobične običaje koji se meni ne sviđaju. Mogu sebi reći “To je njegov način života” i odlučiti izbjegavati bliže kontakte s njim. Ako nemam predrasuda prema drukčijim načinima života od onih koji se sviđaju meni, ne može me se prestati zvati tolerantnim. Ovo je, grubo govoreći, pretpolitičko značenje tolerancije. Kao politički odnos tolerancija znači istovremeno ma- Prospect effect
© Copyright 2024 Paperzz
