prednja korica
unutarnja
prazna
SOLANA 125 GODINA, monografija
Izdavač:
SOLANA d.d. Tuzla
Tuzla, Ulica soli 3
Za izdavača:
Prof. dr. sc. Izudin Kapetanović, direktor
Urednik:
Zvonimir Banović
Uređivački odbor:
mr. sc. Adem Azapagić, mr. sc. Ragib Babović, Zvonimir
Banović, Boris Ćurković, Osman Hadžiavdić, Asim Hadžić,
prof. dr. sc. Izudin Kapetanović, Džemal Pirić i Sevleta Zulić
Grafička urednica:
Gabriela Banović
Lektor:
Igor Divković
Štampa:
SUTON d.o.o. Široki Brijeg
Za štampariju:
Tihomir Kujundžić, direktor
Tiraž:
1.000 primjeraka
2010.
www.solana.ba
Solana
Tuzla
Sadržaj
Sadržaj
4
Uvodna riječ direktora:
Pozitivno poslovanje, rast i razvoj –
najbolji poklon za 125. rođendan
8
Predgovor:
Tuzla i so - oduvijek i zauvijek
10
Od stabilizacije prema ekspanziji
21
Proizvodnja soli kroz historiju
65
5
Uvodna riječ direktora
Pozitivno poslovanje, rast i razvoj –
najbolji poklon za 125. rođendan
Solana d.d. Tuzla svoj 125. rođendan dočekuje u drugoj godini recesije bosanskohercegovačke
privrede. No, usprkos recesiji, Solana u ovoj godini bilježi najbolje poslovne rezultate nakon rata.
Proizvodnja, prodaja, izvoz i dobit rastu, akumulirani dugovi i troškovi se smanjuju. U prošloj, 2009.
godini, Solana je ostvarila dobit od približno 1,5 miliona KM realizirajući proizvodnju soli od više od
92 hiljade tona. U ovoj godini će proizvodnja i plasman premašiti 100 hiljada tona. Približno 70%
proizvodnje se izvozi.
Nakon pet godina pozitivnog poslovanja i ostvarenja proširene reprodukcije, Solana privodi kraju
period poslijeratne stabilizacije i ulazi u period razvoja. Investicije na pogonima su već započete i prvi
rezultati pristižu u vidu povećane proizvodnje. Pred nama je veliki izazov – nova Solana, regionalno
pozicionirana kompanija koja povećava obim obrade osnovnog proizvoda kreirajući potpuno nove
proizvode, ulaskom u nove grane i na nova tržišta. Naravno, proizvodnja visokokvalitetne soli će ostati
u centru proizvodnog programa, no novi koncept marketinga razvit će nove proizvode na bazi soli, što
će Solanu etablirati kao ključnog partnera na tržištu začina, hemijskih i farmaceutskih proizvoda.
Solana je jedna od najstarijih firmi u Bosni i Hercegovini koja ima neprekinutu tradiciju poslovanja
od 1885. godine. Na toj tradiciji zasnovane su osnovne vrijednosti na kojima poslovanje Solane počiva.
Od samoga početka, od otvaranja prvog kotla u Simin Hanu, Solana je predstavljala okosnicu razvoja
Tuzle i cijeloga regiona. Vijekovima je proizvodnja soli bila osnovna privredna grana u ovome kraju, a
8
Tuzla je svoj razvoj počivala na proizvodnji soli. So je 100% domaći proizvod, i to strateški proizvod koji
se oduvijek trošio bez obzira na društveno-ekonomske prilike.
Solana je živjela s gradom i grad je živio sa Solanom. Solana je uvijek bila društveno odgovorna
firma, ulažući u razvoj grada, pomažući brojne društvene, sportske, kulturne i ine inicijative i
manifestacije. Solana je kolijevka radničkog pokreta u Tuzli i Bosni i Hercegovini, bitan centar otpora i
odbrane u Drugom svjetskom i posljednjem ratu, te jedan od ključnih motora razvoja.
I premda danas proizvodnja soli nije jedina grana privređivanja u Tuzli, Solana i nadalje značajno
kontribuira razvoju Tuzle i Bosne i Hercegovine. Od prodate tone soli, Solana 80% sredstava vraća
državi i domaćim firmama, te na taj način doprinosi razvoju okruženja.
Razvoj i rast Solane nastavit će doprinositi razvoju Tuzle i Bosne i Hercegovine. Stabilno poslovanje,
rast i razvoj, te nova radna mjesta najbolji su poklon Solani, ali i Tuzli, gradu soli, te cijeloj Bosni i
Hercegovini, za Solanin 125. rođendan.
Prof. dr. sc. Izudin Kapetanović
Direktor Solane d.d. Tuzla
9
Predgovor
Tuzla i so
Tuzla i so oduvijek i zauvijek
Monografija „Solana – 125 godina“ izrađena je uz prigodu obilježavanja značajnog jubileja Solane
d.d. Tuzla. Njezin je osnovni cilj istražiti historijske aspekte proizvodnje soli na području današnje Tuzle,
nastanak i razvoj Solane, te tako podcrtati njezinu dugu tradiciju, neraskidivu vezu s gradom i doprinos
razvoju društva. Osim toga ovom monografijom Solana želi prezentovati i svoju trenutnu situaciju,
svoja proizvodna i poslovna dostignuća, te svoju viziju razvoja, planove investiranja i rasta. Monografija
je namijenjena svima koje interesuje historija Tuzle, historija predindustrijske i industrijske proizvodnje
soli u Bosni i Hercegovini, ali i onima koje zanima trenutno poslovanje Solane – Solaninim kupcima,
poslovnim partnerima i investitorima.
Solana je jedna od najstarijih firmi u Bosni i Hercegovini. Gradnja prvog industrijskog pogona za
proizvodnju soli – solane u Simin Hanu započela je 1884. godine, a završena je godinu dana kasnije.
Od te 1885. godine do danas Solana neprekidno proizvodi i posluje i bez obzira na promjene državnih
sistema Solana ima puni kontinuitet poslovanja dug 125 godina. No, Solana baštini značajno dužu
tradiciju, tradiciju dugu desetinama vijekova, jer so se u Tuzli proizvodila praktički oduvijek.
Gotovo svi značajni događaji u historiji Tuzle vezani su za so. Nedvojbeno je da je grad nastao i
razvijao se na nalazištima soli, te da je so kroz vijekove bila ključna grana privređivanja. Premda novije
teze iz arheološke i historijske naučne javnosti govore o prahistorijskom isoljavanju na području
današnje Tuzle u doba neolita, najstariji historijski zapis o isoljavanju na području današnje Bosne i
Hercegovine potječe s kraja IV ili početka V vijeka pr.n.e, dakle prije približno 2.500 godina.
10
Prateći razvoj proizvodnje soli moguće je pratiti i razvoj proizvodnih snaga društva kroz različite
društveno-ekonomske sisteme. Tako je u ranom feudalizmu, u vrijeme bosanske srednjovjekovne
države, proizvodnja soli bila zanemariva i služila je očito samo za potrebe lokalnog stanovništva. To
se najbolje da zaključiti iz činjenice da je bosanski vladar ban Kulin potpisujući Povelju Kulina bana
Dubrovčanima 1189. godine, najstariji bosanskohercegovački pisani državni dokument, faktički predao
monopol soli Dubrovčanima, dopuštajući im slobodnu trgovinu na prostorima pod njegovom vlašću.
Dolaskom Turaka proizvodnja soli počinje poprimati organizovane oblike u svrhu trgovine. Najstariji
podatak o godišnjoj proizvodnji soli u Gornjoj i Donjoj Tuzli potječe iz 1478. godine, kada je ukupno
proizvedeno 13 tona soli, što je naravno i najniža zabilježena godišnja proizvodnja. Poređenja radi,
najviša godišnja proizvodnja soli zabilježena je 1991. godine i iznosila je 205.005 tona.
Turska vlast je organizovala sistem mukata (zakupa) dajući pravo eksploatacije soli pojedincima, koji
su dio soli predavali državi, što je uređeno i posebnim Zakonom o tuzlanskim solanama iz 1548. godine.
Sistem proizvodnje je bio primjeren tome vremenu, podrazumijevao je isoljavanje slane vode na vatri
nastaloj loženjem drveta, a zapravo je najveći nedostatak u tom dobu predstavljala nemogućnost
otkrivanja ležišta soli. No, nedvojbeno je da su se i Gornja i Donja Tuzla razvile zahvaljujući proizvodnji
soli, da su pojedinci koji su se bavili solju bili imućni, te da je so na određen način bila mjerilo
vrijednosti i moneta toga vremena u Tuzli. Proizvodnja je u turskom vremenu od 13 tona napredovala
do 640 tona koliko je zabilježeno 1875. godine, pred kraj turske uprave u Bosni i Hercegovini.
11
Dolazak Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine označio je početak industrijalizacije.
Odmah po uspostavi vlasti, 1880. godine, austrougarska uprava proglašava državni monopol nad
solju, te svega četiri godine kasnije započinje gradnju prve fabrike u Simin Hanu. Pogon u Simin Hanu
otvoren je 1885. godine od kada počinje neprekinuta industrijska proizvodnja soli u Tuzli, pod firmom
Solane. Koliko je Solana bila značajna za tadašnju vlast, kazuje i činjenica da je carskim ukazom od 16.
februara 1885. godine Solana nazvana po samome caru Francu Jozefu.
Na svojim počecima industrijska proizvodnja soli se brzo razvijala. Tome su značajno doprinijela
istraživanja nalazišta soli, pa je nakon otkrivanja ležišta na Trnovcu, svega šest godina nakon početka
rada, 1891. godine otvoren pogon u Kreki, na mjestu današnje Solane. Za dvadeset godina rada u
Simin Hanu i Kreki je izgrađeno ukupno 20 industrijskih kazana, tako da je 1905. godine zabilježena
ukupna proizvodnja 20.288 tona soli.
Godišnja proizvodnja soli je najbolji pokazatelj značaja industrijalizacije i korištenja tehnologija. Ma
koliko za današnje uslove bili primitivni industrijski kazani s kraja XIX i početka XX vijeka činjenica je da
za 30 godina industrijalizacije godišnja proizvodnja sa 640 tona u predindustrijskom periodu, porasla
Najstariji
pisani izvori
o isoljavanju
slane vode
na području
BiH
V vijek pr.n.e.
12
Prvi pisani
trag o Tuzli
(Salines –
grad soli)
Povelja
Kulina bana
– monopol
soli prepušten
Dubrovčanima
Zabilježena prva
proizvodnja soli
kroz mukat (zakup)
koji je davao
zvornički kadija u
Donjoj Soli
Evidentirana
godišnja
proizvodnja
soli u Donjoj i
Gornjoj Tuzli od
ukupno 13 tona
950.
1189.
1477.
1478.
na više od 20 hiljada tona soli. Ta proizvodnja je rasla iz godine u godinu tako da je 1917. godine, pred
završetak austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini, zabilježena ukupna godišnja proizvodnja od
43.841 tone.
Industrijalizacija je donijela nov način života Tuzli. Nesumnjivo je da je savremena Tuzla nastala
na industrijskoj tradiciji započetoj krajem XIX vijeka, koja neprekidno traje do danas. Grad se razvijao
razvojem industrije, što je praktički opredijelilo sva bitna društvena pa i politička gibanja u gradu od
1878. godine do danas. Tuzla je danas poznata kao vjerovatno najotvoreniji grad u Bosni i Hercegovini
što je posljedica upravo razvoja započetog na industrijskoj tradiciji. Savremena Tuzla je oduvijek bila
otvorena za nove ljude, nove kulture i nove ideje, koje su krajem XIX i početkom XX stoljeća donosili
kvalificirani radnici i inženjeri iz svih krajeva goleme Habsburške monarhije.
Tuzla je i kolijevka radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini, a prvo radničko organizovanje
zabilježeno je upravo u Solani 1906. godine. Radništvo je također opredijelilo razvoj grada, njegovu
opredijeljenost slobodarskim idejama, ali i uvriježeni način života koji se, uz razlike koje donosi
napredak tehnologija, zadržao do danas.
Turski zakon
o tuzlanskim
solanama
1548.
Otvorena solana u
Simin Hanu, nazvana
po caru Francu Jozefu
Kraj turskog perioda
– ukupna godišnja
proizvodnja soli 640
tona
Austrougarska
uprava proglašava
monopol nad
proizvodnjom soli
1875.
1880.
1885.
Otvoren pogon
solane u Kreki
1891.
13
Stvaranje prve Jugoslavije 1918. godine nije bitno utjecalo na dešavanja u Solani. Uprava državnog
monopola iz Beograda je nadzirala proizvodnju, koja se u 20 godina postojanja prve Jugoslavije nije
značajno povećavala. No, za Solanu se 1937. godine desio značajan događaj. Obavljen je značajan
remont, uvedene su nove tehnologije i proizvodnja je osavremenjena. Pred početak Drugog svjetskog
rata 1940. godine u Solani je zabilježena godišnja proizvodnja od 59.414 tona soli.
Solana je nastavila rad i u vrijeme Drugog svjetskog rata, a proizvodnju je samo u Kreki zaustavila
1943. godine, kada su partizani napuštajući Tuzlu uništili četiri kazana, a ostale minirali. Od 13 kazana
koje je tada imala Solana u ratu su potpunu stradala četiri, a dva su djelimično oštećena. Sedam kazana
je preživjelo rat. Premda je Solana faktički proizvodila za one koji su držali vlast u gradu (većim dijelom
rata ustaška uprava NDH), radništvo Solane je dalo nemjerljiv doprinos Narodnooslobodilačkom ratu. U
partizanima je poginuo 51 solarski radnik, a Solana je dala i tri narodna heroja.
Nakon oslobođenja proizvodnja je opet uspostavljena pa je 1945. godine zabilježena godišnja
proizvodnja od 33.302 tone soli. No, prava obnova i ekspanzija Solane nastaje u periodu udarničke
obnove. Do 1952. godine Solana je temeljito obnovljena, pa je te godine zabilježena rekordna
Izgrađeno još
pet kazana
– ukupna
proizvodnja
20.288 tona
Štrajk
radnika
Solane
– počeci
radničkog
pokreta u
BiH
1905.
1906.
14
Počela
proizvodnja
sitne soli
Prva
rekonstrukcija
Solane – nova
Solana
U Solani
ukupno
radi 1.036
radnika,
godišnja
proizvodnja
59.414 tona
1920.
1937.
1940.
proizvodnja od čak 82.801 tone soli. Dakle, svega sedam godina nakon rata Solana proizvodi približno
83 hiljade tona. Taj nivo proizvodnje nakon posljednjeg rata 1992-1995. godine zabilježen je tek 2006.
godine, dakle 11 godina nakon rata (približno 81 hiljada tona), i to na znatno naprednijoj tehnologiji.
U vrijeme socijalističkog privređivanja Solana je doživjela punu ekspanziju. Svake godine je
proizvodnja povećavana, a 1966. godine je odlučeno da će se preći na novu tehnologiju. U Kreki je
izgrađena potpuno nova Solana, otvorena 1970. godine, bazirana na tehnologiji vakuum-uparavanja, i
na toj tehnologiji, te na velikom dijelu te opreme, Solana proizvodi i danas. Svoj maksimalni projektirani
kapacitet od 180 hiljada tona nova Solana je dostigla 1974. godine, kada je na novoj tehnologiji
proizvedeno 186.617 tona soli dok su na staroj proizvedene dodatne 15.273 tone, tako da je te godine
evidentirana rekordna proizvodnja od ukupno 201.890 tona soli.
Solana je u vrijeme socijalističkog samoupravnog privređivanja poslovala unutar zajedničkog
preduzeća s Rudnicima soli, a od 1970. godine je bila dijelom Hemijskog kombinata (kasnije Holdinga)
Soda-so. Snabdijevala je cijelo tržište bivše Jugoslavije solju, te je zahvaljujući rekordnoj proizvodnji
Partizani
miniraju
ložišta, pogoni
u Kreki
zaustavljaju
proizvodnju
1943.
Registriovana
nova Solana
– posluje pod
imenom „Solana
Kreka u Tuzli“
Osnovan prvi
Radnički savjet
Solane
Uspostavljeno
jodiranje
na svim
kazanima
Tito posjetio
Solanu
1946.
1950.
1951.
Otvorena tri kazana s
novim tehnologijama,
godišnja proizvodnja
82.801 tona
1952.
15
ostvarivala veliki ostatak dohotka. Ta sredstva su ulagana kroz investicije u druge poslovne subjekte
Soda-so, ili su davana kao krediti drugim preduzećima u Bosni i Hercegovini.
Ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine porazno su se odrazila na Solanu. No,
i u posljednjem ratu Solana je dala značajan doprinos odbrani Bosne i Hercegovine. Svi kapaciteti
su stavljeni u funkciju odbrane i pomoći stanovništvu na slobodnoj teritoriji. Većina radnika Solane
priključila se Armiji Bosne i Hercegovine, a osam njih je dalo život za slobodu.
I premda je u ratu fabrika u cijelosti sačuvana, a proizvodnja praktički nije zaustavljanja, rat i
raspad Jugoslavije doveli su do gubitka tržišta. U vremenu nadolazeće opće globalizacije, višegodišnja
odsutnost s tržišta bivših jugoslovenskih republika dovela je do njihove orijentisanosti na druge
dobavljače. Solana se tako našla u finansijskim poteškoćama jer je cijela njezina filozofija bazirana na
ekonomiji obima. Projektovani kapaciteti i broj zaposlenih primjereni su proizvodnji čiji plasman Solana
nije mogla ostvariti unutar samo podijeljenog bosanskohercegovačkog tržišta. Solana je zapravo
poslovala s umanjenom reprodukcijom. Dugovi su se gomilali na teret supstance.
Solana
udružena u
firmu „Rudnici
soli i solane
Tuzla
Započeta gradnja nove
Solane, uvođenje novih
tehnologija
Otvorena nova
Solana – prelazak
na tehnologiju
vakuumuparavnja,
godišnjeg kapaciteta
180.000 tona
Solana se udružuje
u novoosnovani
Hemijski kombinat
„Soda-so“
1962.
1968.
1970.
16
Okončana
proizvodnja varene
soli, zatvorena
solana u Simin Hanu
1975.
U tranziciji provedenoj devedesetih godina prošlog vijeka, Solana je uspješno privatizovana, i to
modelom radničkog dioničarstva. Danas Solana djeluje kao dioničarsko društvo, 74% dionica posjeduju
radnici i građani (mali dioničari), dok je 26% dionica u vlasništvu privatizacijskih fondova. Imovina
Solane je sačuvana i Solana je uspjela izbjeći sudbinu tajkunske privatizacije ili potpunog uništenja
proizvodnje.
U novome vijeku počela je bitka za povratak na stara tržišta i Solana počinje sve više izvoziti. Taj
poslovni oporavak je tekao sporo i s početka nije davao rezultate, pa je 2004. godine ukupno zaduženje
Solane iznosilo 13,6 miliona KM, a u istoj godini je zabilježena proizvodnja od 71.109 tona soli. No,
nakon 2006. godine počinju pristizati prvi pozitivni rezultati. Nagomilani dugovi su se reprogramirali
i počeli uredno servisirati, proizvodnja i prodaja su se počeli povećavati, a Solana počinje pozitivno
poslovati i ostvarivati proširenu reprodukciju. Već tri godine za redom Solana pozitivno posluje. Ta je
dobit za prošlu, 2009. godinu iznosila približno 1,5 miliona KM, a proizvodnja se počela približavati
brojki od 100 hiljada tona. No, taj cilj će biti dostignut tek u ovoj 2010. godini. U ovoj godini bilježi
se i okončanje značajnih investicija, koje su proširile proizvodni kapacitet na 150 hiljada tona. Danas
proizvodnja Solane ovisi samo od toga koliko se soli može prodati.
Rekordna
proizvodnja
od 205.005
tona
Proizvedeno 188.838
tona, u Solani radi 1.262
radnika, Solana investira
u druge OOUR-e
1984.
Zaustavljena proizvodnja
– skladišta puna, pristup
tržištima zbog rata
onemogućen.
Početak
privatizacije
– radnici
upisuju
dionice
1990.
Minimalna
proizvodnja
u XX. vijeku –
11.619 tona
1991.
1994.
1995.
17
Petnaest godina nakon rata i nakon tri godine pozitivnog poslovanja Solana završava svoj period
stabilizacije i ulazi u fazu razvoja. Solana je uspješno razvila nove proizvode koje je plasirala na tržište. U
novim začinskim i prehrambenim proizvodima leži veliki potencijal, no za njihovo značajnije prisustvo i
plasman na tržištu potreban je novi koncept i organizacije i marketinga. U ovom segmentu su potrebne
investicije u dalji razvoj novih proizvoda i marketing. Veliki potencijal leži i u farmaceutskoj industriji.
Solana je uspješno proizvodila fiziološke otopine i medicinske rastvore. Gradnja novog i savremenog
pogona za proizvodnju medicinskih rastvora i fizioloških otopina velika je šansa s obzirom na sirovinsku
bazu (so), iskustvo u tehnologiji i proizvodnji, te postojanje odlične industrijske infrastrukture.
Obilježavajući svoju 125. godišnjicu, Solana se četvrti put u svojoj historiji suočava s posebnim
izazovom – novom Solanom.
Okončana privatizacija,
Solana se izdvaja iz
Holdinga Soda-so i
posluje pod nazivom
„Solana d.d. Tuzla“, 74%
dionica u vlasništvu
radnika i građana
(mali dioničari), a
privatizacijski fondovi
su vlasnici 26% dionica
Solane
2001.
18
Solana počinje
pozitivno poslovati,
proizvedeno 86.523
tone, zaposleno
548 radnika
Proizvedeno
92.788 tona,
u Solani
zaposleno 472
radnika
Okončan remont, kapacitet
povećan na 150.000 tona,
očekivana proizvodnja više
od 100.000 tona
2007.
2009.
2010.
19
20
prema
ekspanziji
21
22
23
ekspanziji
Od stabilizacije
prema ekspanziji
Osnovna djelatnost Solane od njezinog osnivanja, 1885. godine, do danas je proizvodnja soli.
Solana je etablirana kao glavni snabdjevač solju prostora bivše Jugoslavije. Ratna dešavanja su Solanu
dovela u velike poteškoće, izgubljena su tradicionalna tržišta, proizvodnja je značajno smanjena i
fabrika je počela stagnirati. U dužem poslijeratnom periodu Solana se uspjela konsolidovati i vratiti
na stara tržišta, postupno povećavajući proizvodnju, plativši sama previsoku cijenu rata i tranzicije.
Posljednje tri godine Solana je uspjela ostvariti proširenu reprodukciju, te pozitivno poslovati.
Solana je privatizovana i struktura njezinog vlasništva je 100% privatna, organizovana kao
dioničarsko društvo. U strukturi vlasništva, radnici i građani (mali dioničari) posjeduju približno 74%,
dok su privatizacijski fondovi vlasnici 26% dionica. Knjigovodstvena vrijednost imovine Solane na
dan 31.12.2009. godine iznosi 37.526.609,30 KM. U posljednjoj obračunskoj godini (2009) Solana je
ostvarila ukupan prihod od 23 miliona KM, te ukupne troškove od 21,5 miliona KM. Solana je, dakle, u
posljednjem obračunskom periodu – 2009. godini, poslovala s dobiti od 1,5 miliona KM. Pokrenute su
nove investicije, dugovi su reprogramirani i uspostavljena je normalna dinamika servisiranja obaveza.
Proizvodnja se počela povećavati i dostizati rentabilnost.
So je 100% domaći proizvod. Trenutno se 70% proizvodnje Solane izvozi, pa Solana predstavlja
veliki potencijal za Bosnu i Hercegovinu, kao kompanija koja može biti regionalno pozicionirana i
kompanija koja omogućava razvoj i zapošljavanje prateće industrije i domaćih kapaciteta, te direktno
ili indirektno generiše veliki broj radnih mjesta. Analiza pokazuje da Solana 80% sredstava od prodate
24
tone soli vraća državi i domaćim firmama. Tržište postaje sve veće, tako da je povećanje proizvodnih
kapaciteta realna šansa da Solana u konkurentnim tržišnim uslovima ostvari postavljene ciljeve, što bi
bio direktan doprinos za značajnije oživljavanje privrednih potencijala Bosne i Hercegovine.
Problemi rata i tranzicije – nerentabilna proizvodnja
Početkom ovoga vijeka Solana se suočila s problemima kao i većina bosanskohercegovačkih firmi
koje su prošle rat i tranziciju. Izgubljena tržišta, te nedostatak obrtnih i investicijskih sredstava doveli
su do nerentabilne proizvodnje. Proizvodnja nije nikada prekidana, ali je cijeli sistem bio kapaciteta
prijeratne proizvodnje od približno 200 hiljada tona, količinu koju Solana nije mogla više ni proizvesti
niti prodati.
Osiguranje plaća za sve zaposlene, plaćanje energenata i sirovina se sve teže postizalo. Dodatno,
nedostajala su sredstva za investicije i remonte. I premda se proizvodnja postepeno povećavala i stari
kupci su se počeli vraćati, rentabilno poslovanje je bilo jako teško uspostaviti. Dugovi su se gomilali na
teret supstance, problem tekuće likvidnosti je postajao sve izraženiji i prijetila je opasnost od stečaja.
Obaveze Solane na kraju 2004. godine su iznosile 13,6 miliona KM, kasnije i veće, a njihova je
struktura bila takva da su prevladavale obaveze za neplaćene poreze i doprinose na plaće, obaveze
prema JP Elektroprivreda za isporučenu tehnološku paru, kreditne obaveze za investicije iz 1997. i
1999. godine, te obaveze prema dobavljačima za isporučene robe i sirovine. Problem tekuće likvidnosti
25
su dodatno usložnjavala sumnjiva i sporna potraživanja koja su u 2004. godini bila u nivou od 33%
ukupnih tekućih sredstava. Sve ovo je opterećivalo poslovanje i stvaralo gubitak na kraju svake
poslovne godine. Na kraju 2006. godine gubitak je iznosio 3,5 miliona KM. Ovakav protok kapitala
smanjio je mogućnost angažovanja investicijskih i novih kreditnih sredstava.
Višak zaposlenih
Kada je u pitanju kadrovska struktura, u Solani je početkom 2006. godine bilo zaposleno 548
radnika i, prema tadašnjim procjenama, u Solani je bilo nekoliko stotina radnika viška. Usprkos
utvrđenom višku radnika, za potrebe obavljanja poslova pakovanja bi svake godine bivalo angažovano i
do 250 dodatnih radnika posredstvom omladinske-studentske zadruge.
Politika Solane, kao izrazito industrijskog proizvođača izgrađenog na vrijednostima stoljetne
radničke tradicije, oduvijek je bila ne otpuštati radnike. Praksa dodatnog angažmana radnika preko
omladinsko-studentske zadruge je prekinuta, a donesen je moratorij na nova zapošljavanja. Niti jedan
26
Radnici u
mašinskoj
radionici:
Mevludin
Goletić, Senaid
Zoletić, Rešad
Kurbašić,
Ćazim Mehić,
Nermin Hukić,
Mirsad Hujdur,
Zoran Pavlović i
Ado Nurkić.
Direktor Kapetanović provjerava rad pakirnice
radnik nije otpušten, ali se njihov broj počeo smanjivati prirodnim odlivom – odlaskom u penziju.
Krajem 2009. godine u Solani su bila zaposlena 472 radnika.
Upravo je takav odnos prema radnicima i omogućio preokret. Solana ima vrhunske inženjere
solarskih tehnologija, vrhunske majstore s velikim radnim iskustvom. To je vidljivo i po rezultatima –
proizvodnja je u ratu očuvana, kasnije je uspostavljena povećana proizvodnja, samostalno se obavljaju
najsloženiji procesi upravljanja proizvodnjom, modernizacija i nova rješenja, održava pogonska
spremnost i obavljaju uspješni remonti pogona. Stabilizacija je podrazumijevala racionalno korištenje i
raspored zaposlenih, podizanje radne discipline, dobro planiranje i disciplinu u izvršavanju donesenih
odluka.
27
Vakumuparivačko postrojenje dobiva novi izgled
28
Sistem vrijednosti
Solana je u svojoj 125 godina dugoj tradiciji
izgradila sistem vrijednosti po kojem je
prepoznatljiva u okruženju. Taj sistem
vrijednosti u središtu ima industrijsku
proizvodnju soli i stvaranje novoga dobra što
može stvoriti isključivo čovjek. Zbog toga su
vrijednosti na kojima počiva moderni razvoj
Solane definisane kao:
• visokostručni
obrazovani
kadrovi
specijalizovani za proizvodnju soli,
• privrženost i lojalnost zaposlenih i
tradicionalno dobri međuljudski odnosi,
• visokokvalitetan i međunarodno priznat
proizvod (brand),
• visoka orijentiranost prema kupcima,
transparentni odnosi,
• poštivanje i predanost međunarodnim
standardima,
• poštivanje okoline i predanost čistim
tehnologijama,
• predanost usvojenom sistemu kvaliteta,
njegova dogradnja i unaprjeđenje.
29
30
Direktor Solane prof. dr. sc. Izudin Kapetanović i mr.sc.
Ragib Babović, izvršni direktor za tehničke poslove u
obilasku popularno nazvane Haver mašine koja pakira
so u količinama 50/1, 25/1 i 10/1 kilograma
Nurfet Nakić, procesni inžinjer i Nihad Zonić,
vk majstor kod filter prese pogona 1/2
31
Proizvodnja
Osnovni Solanin proizvod je so, i premda se iz godine u godinu razvijaju novi proizvodi, so
će uvijek ostati osnovni proizvod Solane. Trenutno se so vrlo uspješno proizvodi tehnologijom
vakuumuparavanja na mašinama Elcher WYES, starijim od 35 godina. Instalirani kapacitet ovoga
postrojenja je 120 hiljada tona godišnje, a najviša ostvarena proizvodnja prije rata na ovom postrojenju
iznosila je 78 hiljada tona godišnje. Solana je uspjela dostići maksimalnu proizvodnju, no razvivši
agresivni izvozni marketing, potrebe tržišta su zahtijevale i veću proizvodnju soli.
Prva ozbiljnija rekonstrukcija postrojenja obavljena je u 2008. godini, pa su 2009. godine
proizvedene 93 hiljade tona soli. U 2010. godini je također obavljen remont i, nakon zamjene zagrijača
u postrojenju, kapacitet je povećan na 150 hiljada tona soli godišnje. U 2010. godini Solana će
proizvesti više od 100 hiljada tona soli. Osim povećanja kapaciteta proizvodnog pogona, remontima su
ostvarena i značajna smanjenja normativnih utrošaka sirovine i energenata, tako da je smanjena cijena
proizvodnje po toni soli.
Proizvodnja soli zasnovana je na ekonomiji obima. Zbog visokih fiksnih troškova proizvodnje, da bi
bila konkurentna, Solana mora angažovati maksimalne kapacitete. U protivnom, ne može konkurisati
cijenom solima s drugih tržišta. Zbog toga su povećanje proizvodnje i plasmana, te smanjenje
normativnih utrošaka najznačajniji činioci, koji određuju uspješnost proizvodnje, pa dugoročno i sam
opstanak Solane.
32
Količina
proizvedene i
prodate soli
Godina
2004.
2005.
2006.
2007.
2008.
2009.
Količine u tonama
Proizvedeno
Prodato
71.109
70.945
80.790
86.523
81.112
92.788
65.660
74.631
77.007
80.527
79.907
87.937
Vrijednost (u hiljadama KM)
Troškovi
Prihod od
proizvodnje
prodaje
14.218
15.558
14.600
16.950
15.053
18.994
15.333
19.996
14.604
20.796
14.704
20.349
Cijene u KM/t
Troškovi
Prihod od
proizvodnje
prodaje
199,95
236,95
205,79
227,12
186,32
246,65
177,21
248,31
180,05
260,25
158,47
231,40
Troškovi proizvodnje i
prihod od prodaje
33
Trendovi koje Solana bilježi u posljednjim godinama su ohrabrujući. Proizvodnja je u porastu,
prodaja je u porastu, troškovi proizvodnje padaju, prodajne cijene rastu. Dakle, pri proizvodnji i prodaji
soli, kao svog osnovnog proizvoda, Solana ima sve pozitivne trendove.
Također, obnovljen je i pogon finalizacije i pakovanja, u njega je značajnije investirano i on
zadovoljava potrebe tržišta. Investirano je u mašine za proizvodnju na tržištu izuzetno tražene tabletne
soli. Sve te akcije dovele su do konsolidacije Solane.
Ostali proizvodi
Osim soli (kuhinjske, stočne, industrijske nejodirane i tabletirane, te soli za puteve), razvijeni
su i drugi proizvodi: začin DO-DO, osam vrsta supa, Solat – tabletirana so za omekšavanje vode
u mašinama za pranje posuđa, Olba – pasta za pranje ruku, Desol – sredstvo za čišćenje, Somin –
briketirana so za ishranu stoke i plemenite divljači, destilirana voda, otopine za hemodijalizu.
36
37
Novi začini
Uz tradicionalni začin DO-DO koji je Solana lansirala prije skoro dvadeset godina,
Solanini tehnolozi su razvili 10 novih začinskih proizvoda. Svi novi proizvodi su
savremeno dizajnirani, i u ekološkoj su – kartonskoj – ambalaži. Novom ambalažom
Solana želi pokazati svoj odnos prema okolini, ali i svoj odnos prema standardima.
Novi proizvodi zahvaljujući kvalitetu i ambalaži imaju otvoreni put prema svim
tržištima, uključujući i zahtjevno evropsko tržište.
38
TUZLANSKA JODIRANA SO u novoj
ambalaži i pakiranju od 100 grama
je klasika među solima za jelo,
najkvalitetnija so za tradicionalnu
kuhinjsku upotrebu. Sadrži 2,25 grama
kalijevog jodida. Jod je sastavni dio
hormona štitne žlijezde i ishrana
siromašna jodom može dovesti do
uvećanja štitne žlijezde, što je vidljivo
kao guša. Konsekventnom, decenijama
dugom prevencijom jodiranjem tuzlanske
soli, pojave nedostatka joda u Bosni i
Hercegovini su veoma rijetke.
DIJETALNA SO je namijenjena
potrošačima koji imaju dijabetes ili
povišeni krvni pritisak, te posebno
djeci. Smanjena količina natrija u njoj
omogućit će i srčanim bolesnicima
da jedu slanu hranu, a da to više ne
škodi njihovom zdravlju. Dijetalna so
se prepoznaje po zelenoj ambalaži i
pakiranju od 250 grama.
39
SO I BIJELI LUK je također izuzetno zdrav
proizvod. Već hiljadama godina poznat
kao začin za sve svrhe i prisutan u gotovo
svim kulturama i civilizacijama, bogat
mineralima, vitaminima i sekundarnim
biljnim materijama, bijeli luk je najstariji
poznati antibiotik. Ovaj proizvod je
dobiven mješavinom odabranog, fino
samljevenog bijelog luka i posebne, fino
prosijane tuzlanske soli. So i bijeli luk bi
trebao postati neizostavan začin u svim
kuhinjama.
SO I PARADAJZ na trpeze donosi dah
juga. Osim sušenog paradajza i duplo
prosijane soli, u ovoj smjesi su i začini koji
posebno obogaćuju proizvod. Namijenjen
čorbama, varivima, ali i salatama, so i
paradajz će zasigurno pronaći mjesto u
svakoj kuhinji.
40
SO S BILJNIM ZAČINSKIM DODACIMA
sadrži sedam začina: bosiljak, majčinu
dušicu, kopar, peršun, ruzmarin, lorber i
tamjan i svakom jelu daje poseban okus.
Probrane bosanskohercegovačke trave i
fina kristalna so daju salatama, povrću,
supama i mnogim drugim jelima potpunu
raznovrsnost okusa.
MIJEŠANO POVRĆE ZA SUPE I VARIVA je
proizvod koji je obradovao sve domaćice.
Sitno sjeckani rezanci od povrća, osušeni
i pomiješani s najfinijom tuzlanskom
solju daju poseban okus svim jelima.
Već spravljeno povrće za supe i variva
omogućava brže spremanje jela.
41
DODATAK S POVRĆEM ZA POSIPANJE iz
familije DO-DO namijenjen je varivima
i kuhanim jelima. Sačinjen po poznatoj
tradicionalnoj DO-DO recepturi, dat će
pun okus svakom jelu.
DODATAK S POVRĆEM ZA PILETINU
je gotova začinska smjesa sačinjena od
najbolje kombinacije začina namijenjenih
punijem okusu pilećeg mesa. U tajnom
DO-DO receptu su paprika, brašno od
senfa, biber, mješavina karija, luk, celer,
ruzmarin i, naravno, fina tuzlanska so.
Svakoj životinji koja je nekada imala krila,
ova začinska so će ponovo dati ukusno
lepršanje.
42
DODATAK S POVRĆEM ZA ROŠTILJ je
idealna mješavina začina koja mesu daje
puni okus. Jednostavno rukovanje i okus
začina poput paprike, bibera, senfa ili
ruzmarina garantuje uspješno roštiljanje.
DODATAK S POVRĆEM ZA RIBU je još
jedna DO-DO začinska kombinacija
koja donosi dah juga na naše trpeze.
Pripravljanje ribe uz ovaj začin postaje
pravi užitak.
43
44
Marketing
Osnovna marketing strategija kada je u pitanju sol bazira se na kvalitetu. Tuzlansku so tržište
prepoznaje po visokom postotku saliniteta, kuhinjska so je posebno sitnu, i njoj malo koja so može
konkurirati. Cijena je viša od cijene koju nudi konkurencija, što kupci prihvaćaju s obzirom na kvalitet.
Distribucija je zasnovana na ugovorima s generalnim zastupnicima za pojedine zemlje. Ovakav koncept
proizašao je iz same činjenice da se tržišta razlikuju, i po potrebama i po konkurenciji, i po propisima.
Promocija je ograničena i uglavnom je prepuštena distributerima. Identificirani su strateški kupci–
generalni uvoznici i distributeri u državama bivše Jugoslavije:
• „Interkomerc“ Beograd za Srbiju,
• „Zaprešićanka“ za Hrvatsku,
• „Prosol-Salinen“ Ljubljana za Sloveniju,
• „Izvor“ Skoplje za Makedoniju,
• „Eni-NMS“ iz Gnjilana za Kosovo i “
• „Đurković company“ iz Nikšića za Crnu Goru.
Za tržište Bosne i Hercegovine generalni distributer je „Vegamix”.
S navedenim kupcima se zaključuju godišnji ugovori, na bazi godišnjih planova i potreba tržišta.
Višegodišnje poslovanje s istim distributerima razvilo je poseban poslovni odnos, a razmjena iskustava
doprinijela je razvoju i ovih firmi i Solane.
Marketing strategija kada su u pitanju ostali proizvodi je drugačija i u principu se bazira na cijeni
nižoj od konkurencije. Ostali proizvodi, osim soli, izvoze se u značajno manjim količinama. Distribucija
u Bosni i Hercegovini obavlja se preko generalnog distributera NLD Sarajevo. Ovo prati i ograničena
promocija, posebno kada je DO-DO začin u pitanju.
No, u ostalim proizvodima baziranim na soli leži i velika prilika za Solanu. Proizvodi na bazi soli su
nadogradnja i oni donose viši prihod po jedinici kapitala, i njihovo veće učešće u ukupnom obimu
prodaje Solane donio bi bolji finansijski rezultat. Prodaja DO-DO začina, supa, Olbe, Solata, Desola
i sl. je prodaja gotovog proizvoda. Ona predstavlja viši nivo znanja o proizvodnji i marketingu, te
poslovanju uopće.
45
Industrijska infrastruktura
Solana Tuzla za obavljanje svoje poslovne djelatnosti raspolaže
površinom od 79 hiljada kvadratnih metara, od čega je 51 hiljada
kvadratnih metara otvoreni prostor koji se sastoji od parkovskih,
zelenih i asfaltiranih površina, te platoa. Fabrički krug je uređen
i posjeduje adekvatnu industrijsku infrastrukturu, s uređenim
putevima, željezničkim kolosijekom, trafostanicom, te pumpnom
stanicom.
Proizvodni objekti Solane smješteni su u osam hiljada kvadratnih
metara, objekti održavanja u 4,5 hiljade, skladišta ulaznih roba i
repromaterijala u pet hiljada, dok skladišta gotovih proizvoda
zauzimaju površinu od 8,5 hiljada kvadratnih metara.
U krugu Solane su i objekti vatrogasne službe, objekti obezbjeđenja,
garažni depoi i sklonište, kao i upravna zgrada, poslovni prostori,
restoran, ambulanta, garderobe, kupatila. U četiri hiljade kvadratnih
metara organizovan je muzej s galerijom i postrojenjem stare
Solane, sačuvan kao spomenik industrijske tradicije.
46
47
Tuzlanska so uz oznaku Superbrands
Ekspertno vijeće Superbrands BiH je, vrednujući kriterije
prepoznatljivosti, reputacije, kvaliteta, pouzdanosti i
dugogodišnje dosljednosti, tuzlanskoj soli dodijelilo
status superbranda, čime je ovaj proizvod svrstan među
vodeće tržišne marke u Bosni i Hercegovini. Dodjelom
superbranda, tuzlanska so stekla je pravo da oznaku
Superbrands aplicira na ambalažu, što je i učinjeno, te se
od 2008. godine tuzlanska so prodaje s ovom prestižnom
markicom. Superbrands je organizacija
prisutna u 75 zemalja širom svijeta
i dodjeljuje se proizvodima
s izuzetnom reputacijom.
Iznimna
tradicija
i
visoki kvalitet tuzlanske
soli opredijelili su
Superbrands
da
prepozna tuzlansku
so
kao
istinski
bosanskohercegovački
i tuzlanski brand.
48
Solana članica EU Salta
Solana je 2008. godine primljena u pridruženo članstvo
asocijacije EU Salt, čija je misija predstavljati i štititi interese
proizvođača soli u Evropi. Članstvo u Asocijaciji pruža niz
mogućnosti, od plasmana proizvoda na evropsko tržište,
do saradnje s drugim članicama, velikim proizvođačima soli
u Evropi. Prijem u članstvo EU Salta predstavlja priznanje
Solani i njezinim naporima za povećanjem proizvodnje
soli, ali i priznanje kvalitetu tuzlanske soli. Punopravno
članstvo u EU Saltu rezervisano je za proizvođače iz
država članica Evropske unije, pa prijem Solane u ovu
asocijaciju predstavlja potvrdu evropske opredijeljenosti
bosanskohercegovačke industrije.
49
50
Munevera
Karić kontrolira tabletiranu so
Vera Martinović, Zada Kulanić i
Ševala Mujezinović u laboratoriji
51
Nova poslovna filozofija
Solana je opstala i preživjela u ratu, konsolidirala se u miru, uspješno je privatizirana i počela se
vraćati na stara tržišta. Od završetka rata 1996. godine trendovi su uvijek bili pozitivni, što, na žalost,
nije bivalo dovoljno za uspostaviti samoodrživi razvoj. Solana je bila odviše opterećena problemima
viška radnika, zastarjele tehnologije, neefikasne proizvodnja i visoke cijena sirovina da bi napravila
iskorak. Dinamika proizvodnje i prodaje jednostavno nisu mogli obnoviti tehnologiju, zaposliti
sve radnike i dovesti do efikasne proizvodnje i konkurentne cijene. Ukratko, Solana problem sa
zaduženošću i likvidnošću ozbiljno su zaprijetili fabrici. Obim prodaje i način proizvodnje nisu može
uredno servisirati dugove koji su neprestano i svakodnevno rasli, a veće investicije nisu dolazile u obzir.
Postalo je očigledno da se u sistemu nešto mora mijenjati da bi on postao dugoročno samoodrživ.
Solanin plan konsolidacije započet 2006. godine krenuo je od jednostavne pretpostavke da osnovna
doktrina i tajna uspjeha provođenja promjena leži u činjenici da se promjene mogu uvoditi samo onom
brzinom kojom ih sistem može prihvatiti, te da je spremnost na promjene osnovni preduvjet promjena.
Solana je imala promišljanja o pronalasku strateškog investitora, koji bi ili dokapitalizirao Solanu,
ili bi otkupio većinski paket dionica od tadašnjih dioničara, ili bi se s njim išlo na zajedničko ulaganje.
U jednome trenutku to se činilo kao jedini izlaz iz teške situacije, budući da strane direktne investicije
donose svjež novac u sistem i njemu daju potrebnu vitalnost da bi na tržištu mogao nastupiti
konkurentno. No, Solanin menadžment je donio odluku da sam pokuša revitalizirati fabriku uz
unutrašnje rezerve i uz kreditne investicije, smatrajući da ukoliko se Solana konsolidira bez strateškog
partnera, onda će trenutak za promjenu vlasničke strukture, bez obzira na model, biti značajno
povoljniji nakon restrukturiranja.
Osmišljen je vrlo jednostavan model konsolidacije zasnovan na uspostavi proširene reprodukcije
koja se trebala ostvariti racionalizacijom troškova, povećanjem prodaje i u skladu s tim upravljanjem i
optimizacijom proizvodnje. Iz dobiti ostvarenom proširenom reprodukcijom servisirale bi se obaveze, te
bi se moglo investirati.
Taj je program uspješno uspostavljen i počeo je davati rezultate. Kratkoročne obveze
reprogramirane su dugoročnim kreditima, počelo se investirati u proizvodne kapacitete kako bi
se smanjila potrošnja sirovina i energenata, uvedene su mjere štednje i racionalnog upravljanja
troškovima, donesen je moratorij na zapošljavanje. Krenulo se u agresivni marketing.
52
Solana je imala rezerve u pasivnoj imovini, nekretninama koje joj nisu donosile prihod. Postojala
je realna opasnost da se ta imovina izgubi u nedosljednim tranzicijsko-privatizacijskim modelima.
Solana je pokrenula brojne sudske postupke. Uspjela je vratiti skladište u Staroj Pazovi u Srbiji, upravnu
zgradu Soda-so, koja je izgrađena sredstvima Solane i Rudnika soli Tušanj, te hotel u Neumu, koji je u
ratu devastiran. Dio te imovine je počeo donositi prihod, istina simboličan, no činjenica da je imovina
vraćena i da može predstavljati potencijal za investiranje dala je pozitivan impuls promjenama.
Globalna svjetska kriza donijela je recesiju i Bosni i Hercegovini 2008. godine. Kriza je mnoge je
uplašila i ostavila zatečenim, bez jasne vizije kako dalje. Nedostatak znanja i poznavanja okruženja u
kojem se djeluje, ali i hrabrosti prouzročio je negativne posljedice. No, Solanu nije zahvatila panika.
Naprotiv, inicirana je strategija baziranu na povećanju proizvodnje i povećanju izvoza. Uvedena
je doktrina da potrošnja ne smije biti uzrok rasta troškova poslovanja. Ušlo se u otvorenu bitku s
internom ekonomijom, smanjenjem svih vidova potrošnje koja je opterećivala poslovanje U najtežim
trenucima, pod opterećenjem vraćanja starih dugova, Solana pronalazi rezerve i ulaže ogromne
napore da pokrene najveće investicije u vremenu nakon rata i poveća proizvodne kapacitete. Prodaja
i izvoz se povećavaju. Solana dobiva bitku s recesijom i u posljednje dvije recesijske godine uspijeva
pozitivno poslovati. Trend povećanja proizvodnje i prodaje se nastavlja i u 2010. godini, što ohrabruje
menadžment i dioničare da počnu promišljati o novim investicijama i razvoju.
53
Osiguranje kvaliteta
Solana je jedna od prvih firmi u Tuzlanskom kantonu koja je stekla certifikat kvaliteta ISO
9000:2000. Potvrdu da je razvila i primijenila Sistem upravljanja kvalitetom dobila je 2003.
godine od strane njemačke certifikacijske kuće DQS i domaće certifikacijske kuće BHcert
(DQS certifikat 309817 QM, IQNet certifikat 309817 i BHcert certifikat 014 QM). Certifikat se
redovno obnavlja na periodičkim auditima, te je produžen 2007. godine.
Deklarisanom Politikom kvaliteta uspostavljeni su osnovni ciljevi menadžmenta i
zaposlenika u cilju ispunjavanja zahtjeva i ostvarenja zadovoljstva kupaca, uz isticanje da je
implementiranim sistemom kvaliteta osigurano:
• kupcima – zadovoljstvo i ispunjavanje zahtjeva, kvalitet, sigurnost i povoljnost,
• kvalitetnim isporučiocima – dugoročna saradnja, sigurnost,
• vlasnicima kapitala, dioničarima Solane – očuvanje uloženog kapitala i finansijski
interes,
• zaposlenicima i saradnicima – sigurnost zaposlenja, uvažavanje i interes, te
• javnosti i okruženju – odgovorno djelovanje i zakonitost u radu.
Solana vrši redovno godišnje preispitivanje ciljeva kvaliteta, te objavljuje i planira ciljeve
kvaliteta za svaku poslovnu godinu. Na nivou organizacije uspostavljen je i funkcioniše
Sektor kvaliteta, uz predstavnika poslovodstva za kvalitet - menadžera kvaliteta, kao i stručne
službe kvaliteta, Služba za razvoj kvaliteta i Služba tehničke kontrole.
Ovim su obezbijeđeni uslovi za neovisnost, objektivnost i ispomoć Upravi za efikasnije
provođenje politike i ciljeva kvaliteta, održavanje i unaprjeđenje sistema kvaliteta u
cjelokupnom upravljanju poslovanjem i razvojem organizacije. Prema zahtjevima standarda,
primjenjuju se i prate odgovornosti Uprave, upravljanje procesima, upravljanje resursima,
te mjerenje, analiza i poboljšanja u sistemu kvaliteta, što je definisano Poslovnikom,
procedurama, radnim uputstvima, te ostalom dokumentacijom sistema kvaliteta.
Godišnje se planira i prati učinak Sistema kvaliteta sa stalnim poboljšanjima. Analizom
učinka sistema kvaliteta evidentirani su značajni pomaci u ostvarenjima ciljeva. Posebno
se izdvajaju rezultati u povećanju proizvodnje i prodaje, te tekuće likvidnosti. Evidentan je
napredak u smanjenju reklamacija kupaca, povećanju zadovoljstva kupaca kao i rezultati
u smanjenju gubitaka i rastura proizvoda. Učinjena su poboljšanja na planu utrošaka
normiranih materijala u proizvodnji soli, začina DO-DO i drugih proizvoda na bazi soli.
Menadžment Solane teži integrisanim sistemima upravljanja kvaliteta s međunarodnim
certifikatima uz koje Solana može ravnopravno izaći na svjetsko tržište. U toku je HACAP
certifikacija, a planira se i dobivanje halal certifikata.
54
55
Stara solana u Kreki je nacionalni
spomenik u BiH u kategoriji
industrijskog naslijeđa
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine na sjednici
održanoj od 20. do 27. novembra 2007. godine u Banjoj Luci i Sarajevu, donijela
je Odluku o proglašenju Industrijskog naslijeđa – Proizvodnja soli nacionalnim
spomenikom u Bosni i Hercegovini u kategoriji industrijskog naslijeđa (soni bunar
iz osmanskog perioda na Sonom trgu, objekat stare Solane u Kreki i slani bunari sa
rezervoarom na Boriću).
Zanimljivo je da je ovo prvi puta da je područje u kategoriji industrijskog nasljeđa
proglašeno nacionalnim spomenikom u Bosni i Hercegovini. Soni bunar iz osmanskog
perioda na Sonom trgu, objekat stare Solane u Kreki i slani bunari svjedoci su
dugogodišnje eksploatacije soli na ovim područjima i u tome je njihov značaj.
Proglašenjem ovog područja nacionalnim spomenikom, u kategoriji industrijskog
naslijeđa, zaštićen je jedinstven način proizvodnje soli koji je činio jedinstvenu cjelinu
proizvodnje soli u Tuzli i Bosni i Hercegovini.
U Tuzli su sačuvani dokazi o jednom od najstarijih načina proizvodnje soli u
56
Evropi. Osmanlije su po svom dolasku izradili prve sone bunare koje su koristili za
eksploataciju slane vode. Soni bunar se i dan-danas nalazi na prostoru Sonog trga,
koji je po proizvodnji soli i dobio ime. Bunar je dubok 60 metara i iz njega se crpila
slana voda, koja se poslije iskuhavala u željeznim tavama.
Taj način proizvodnje se održao sve dok Austro-Ugarska nije okupirala Bosnu i
Hercegovinu. Austro-Ugarska je nakon otvaranja solana u Simin Hanu i Kreki i slanih
bunara na Trnovcu i Hukalu zatrpala stari osmanski bunar. Bunar je ponovo otkopan
arheološkim metodama 2003. godine, prilikom izgradnje Sonog trga, kada je dijelom
rekonstruisan i konzerviran.
Postojeći soni bunari na području Borića koriste se od 1891. godine za industrijsku
proizvodnju i bansko lječilište. Austro-Ugarska je organizovala i prvu industrijsku
proizvodnju soli izgradnjom solana u Simin Hanu 1885. godine i Kreki 1891.
Objekat stare Solane Kreka je historijski spomenik prve industrijske proizvodnje
soli u Tuzli i kao takav je raritet ne samo na području Bosne i Hercegovine nego i
čitave jugoistočne Europe. Po prestanku proizvodnje i konzerviranjem pogona, a
za stogodišnjicu otvaranja prve Solane u Simin Hanu, Solana Kreka je pretvorena u
Muzej solarstva koji svjedoči o načinu proizvodnje soli kroz sve historijske epohe.
Općina Tuzla je poslala aplikaciju Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika 2006.
godine. Primjenjujući Kriterije za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima
Industrijsko naslijeđe – proizvodnja soli proglašena je nacionalnom spomenikom.
U pripremi je signalizacija kulturnih spomenika. Bunar na Sonom trgu je već
konzerviran i na njemu neće biti puno radova kao na staroj Solani i bunarima,
gdje se neće raditi nikakve izmjene bez saglasnosti Komisije za zaštitu nacionalnih
spomenika.
Ovo je lijepa objava za Tuzlu, s obzirom da su nacionalni spomenici zanimljive
turističke destinacije.
No, prije toga, staru solanu u krugu današnje Solane valja urediti i onda je pokazivati
turistima, te učenicima držati historijske sate o proizvodnji soli kroz vjekove.
57
60
vizija
U narednom četverogodišnjem periodu Solana će se učvrstiti kao ključni
snabdjevač solju cjelokupnog tržišta jugoistočne Evrope. Povećanjem
efikasnosti poslovanja Solana će stvoriti perspektivu razvoja, zaposliti
mnogobrojne radnike na nova radna mjesta, otvaranjem novih investicija
modernizovat će osnovnu proizvodnju i pokrenuti novu. Također će razviti
marketing postojećih proizvoda na bazi soli, razvit će nove proizvode s jasnim
marketingom i etablirat će se na tržištu začina i na farmaceutskom tržištu
kao ključni bosanskohercegovački proizvođač infuzionih otopina. Stvaranjem
nove Solane, ona će prerasti iz fabrike u kompaniju koja povećava obim
obrade osnovnog proizvoda kreirajući potpuno nove proizvode ulaskom u
nove grane i na nova tržišta.
61
64
kroz
historiju
65
66
67
Proizvodnja soli
kroz historiju
kroz historiju
Keramičke posude su prvi dokazi
Najstariji pisani izvori o isoljavanju slane vode na području Bosne i Hercegovine potječu s kraja V
ili prve polovine IV vijeka prije nove ere. Grčki pisci Strabon i Pseudo-Aristotel opisivali su sukobe dva
ilirska plemena, Ardiejaca i Autarijata, upravo zbog soli.
So se dobivala, pisali su, na međi između dva plemena, iz vode koja je tekla ispod neke stijene. Kada
bi se ta voda zahvatila i ostavila pet dana iz nje bi se iscijedila so. Plemena su često zaratila kada bi
prekršila dogovor o zajedničkom korištenju slane vode.
Obzirom da su oba grčka pisca opisivala iste događaje, neki historičari vjeruju da su zapravo
prenijeli podatke iz nekog starijeg izvora koji nije sačuvan. Dapače, u stručnim se krugovima sve više
njeguje teza da je prahistorijskog isoljavanja soli bilo mnogo ranije – čak u neolitu.
U neolitskim iskopinama na području današnje Tuzle nađeno je mnoštvo keramičkih fragmenata
većih posuda grube fakture. Sve ukazuje na to da se radi o posudama čiji je prečnik oko jednog metra,
plitkim posudama, s dosta ravnih ili zašiljenih nogu. Nije isključeno da se u ove posude ulijevala slana
voda, a kada bi isparila ostajala bi so.
Kao potvrda za postojanje slanih izvora i njihovo korištenje uzima se činjenica da se u Donjoj Tuzli
radi o sojeničkom neolitskom naselju. To znači da je neolitski čovjek imao opravdanog razloga izabrati
teži način podizanja svoje kuće, na stupove iznad močvarnog tla, umjesto da ju je gradio na suhom
mjestu. Upravo bi slani izvori mogli biti glavni razlog sojeničkog naselja u Donjoj Tuzli.
68
Soli u vladarskoj tituli Tvrtka I
Potom, sve do srednjega vijeka, sve do župe Soli i Konstantina VII Porfirogeneta, nema nikakvih
sačuvanih izvora o proizvodnji soli na području današnje Tuzle. Pa i tada, osim znakovita imena župe,
nadjevenog po bogatom prirodnom blagu, nema sigurnih podataka o proizvodnji soli.
Stara bosanska župa Soli obuhvatala je dolinu rijeke Jale i gornji tok Spreče. Prave granice župe
teško je odrediti, najčešća su mišljenja da se prostirala od Lukavca na zapadu do Kalesije na istoku, te
od Đurđevika i Banovića na jugu do vrhova Majevice na sjeveru.
Prvi pisani trag o Tuzli nalazi se u djelu „De administrando imperio“ kojega je 950. godine napisao
car Konstantin VII Porfirogenet. Vizantijski je vladar Tuzlu nazvao „naseljenim gradom“ pod rimskim
nazivom „Salenes“ (grad soli). Naziv „Salines“ i 950. godina nalaze se i na važećem grbu Tuzle.
Soli su još od vremena bosanskog bana Borića, od 1154. godine, bile u sastavu bosanske banovine
i takve ostale kao trajan posjed bosanske države. Njezina prvobitna važnost za Bosnu kao cjelinu uvela
je ovu župu u bosansku vladarsku titulu. Tvrtko I se 1356. godine naziva banom „čitave Bosne i čitave
Usore i Soli“. Nakon proglašenja Bosne kraljevinom, Soli ulaze u titulu vladara odvojeno od Usore.
Titula glasi: „Kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Hlmsci Zemli, Zapadnim Stranam, Dolnim Krajem, Usori, Soli,
Podrinju i k tomu“.
69
Povelja
Kulina bana
iz 1189.
godine
70
Monopol soli prepušten Dubrovčanima
Soli su se u kraljevoj tituli našle tek kao historijski spomen na svoju važnost od prije dva vijeka.
Još je, naime, ugovor Kulina bana s Dubrovnikom iz 1189. godine zadao težak udarac župi Soli.
Kulin ban je, da bi sebe zaštitio od političkog utjecaja mađarskih kraljeva, monopol soli u bosanskoj
banovini prepustio Dubrovčanima zbog čega je Bosna morala žrtvovati vlastitu proizvodnju soli u dolini
rijeke Jale.
Monopol soli je jedna od najstarijih privrednih uredaba u Bosni srednjeg vijeka. Dubrovčani su
se potrudili da pravovremeno i pismenim ugovorom osiguraju već ranije stečenu povlasticu da na
području od Neretve do Drine „po starom“ pravu zadrže monopol soli. Štaviše, u tom ugovoru oni
tvrde da u Bosni nije nikada ni bilo solane. Tako je najvjerovatnije potisnuta činjenica da je u to doba
radila solana u Drijevima kod današnje Gabele, što kasnije potvrđuje vojvoda Vladislav, sin hercega
Stjepana Kosače.
Za Bosnu je dubrovački monopol soli bio jedan od zaloga prijateljstva makar i po cijenu gašenja
jedne privredne grane u zemlji.
Po svemu sudeći, ta privredna grana u to doba i nije bila posebno razvijena. Izgleda da se slani
izvori na području Tuzle, kroz cijeli srednji vijek, i nisu osposobili za veću proizvodnju. Najvjerovatnije se
so proizvodila samo za okolno stanovništvo.
Što se tiče trgovine solju u Bosni, na prve sačuvane podatke nailazimo tek u XIII vijeku i odnose se
na sklopljeni ugovor Dubrovčana s bugarskim carem Mihajlom Asenom 1253. godine. U ugovoru stoji
da na području Bosne, od Neretve do Drine, zadržavaju ranije stečeni monopol soli.
Prve solane i prvi bunari
Veća proizvodnja soli na tuzlanskom području zabilježena je tek u turskom razdoblju, nakon što
je turska vlast tuzlanski kraj proglasila carskim hasom. To je ujedno i dokaz da je počela izvjesna
proizvodnja soli.
Donedavno se uzimalo da je područje Soli potpalo pod Turke 1512. godine, kada je pala
Srebrenička banovina. No, turski izvori, kako su utvrdili historičari, navode da je turska vlast zavladala
Solima pola vijeka prije propasti te banovine i to s padom Srebrenice i Zvornika.
Sudski postupak davanja proizvodnje soli u Donjim Solima u zakup na tri godine prvi je započeo
zvornički kadija 1478. godine. Već je tada spomenut naziv Agac Tuzla, što na turskom doslovno znači
71
drvena solana, odnosno solana na proizvodnju s drvima. U tim nazivima, kako za solanu tako i za grad
i župu (nahiju), nalazi se i Memlehai-Zir, tursko-perzijska jezična konstrukcija, koja se pored naziva
Salines, Soli, Tuz, našla na današnjem grbu Tuzle.
Solane su spadale u značajne državne prihode i bile su uvrštene kao carski hasovi. Kao izvori
posebnih državnih prihoda, davanih pod zakup, nisu ni morale biti evidentirane u popisima spahijskih
prihoda. Tako se prihodi tuzlanskih solana ne mogu naći u dva najranija popisa Zvorničkog sandžaka,
nego tek u trećem. To opet dokazuje da se slanim izvorima u razdoblju prije Turaka koristilo samo
okolno stanovništvo, da se od tih izvora nisu mogli okoristiti vlastodršci, te da su izvori zatečeni
zapušteni.
Turci su se odmah po uspostavi vlasti dali u istraživanje, bušenjem bunara ispitivali su mogućnosti
proizvodnje soli i to prvo u Donjim Solima. Čim su istraživanja dala pozitivne rezultate slijedili su zakupi
(mukati) na tri godine.
Prvi takav zakup donjotuzlanske solane iz 1477. godine zabilježen je u defter koji je obuhvatio sve
mukate Rumelije i Anadolije. To je prva vijest o proizvodnji tuzlanske soli.
Solane u sistemu mukata
Pravo prve proizvodnje dobili su Zvorničani, vojnici, reisi Mursel i Bahadir, za koje je garantiovao
Musa, zvornički kapetan. Taj je zakup, koji se počeo realizovati 1478. godine, utvrđen na 60.000 akči,
obuhvativši prihode od soli i osobne poreze stanovništva. Samo na so se odnosilo 10.000 akči. Tako se
moglo izračunati da je tadašnji godišnji prinos soli u Donjoj Tuzli iznosio oko 10,5 tona.
Proizvodnja soli u Gornjoj Tuzli je kasnila godinu, dvije i tada je uvezana u sistem mukata. Bila je
znatno slabija, ni desetinu od kapaciteta u Donjoj Tuzli. Kapacitet u proizvodnji soli bio je zapravo
proporcionalan broju stanovnika, što je bilo odlučujuće u tadašnjim proizvodnim uvjetima. Četiri
decenije kasnije situacija se poravnala u obje Tuzle i po broju stanovnika i po proizvodnji soli.
Napredak u proizvodnji soli je bio spor jer se temeljem tadašnjih tehnoloških dostignuća nisu mogle
otkriti velike zalihe toga bogatstva niti se mogla znatnije poboljšati tehnologija proizvodnje.
Za iskuhavanje slane vode bilo je potrebno dosta drva. Zbog toga su seljaci, koji su snabdijevali
solare drvima, u toku čitave godine bili oslobođeni poreza i drugih izvanrednih državnih nameta.
U izvorima iz tadašnjeg vremena (među kojima je svakako najvažniji opširni popis Zvorničkog
72
sandžaka, kojemu su pripadale obje solane, odnosno prvi poznati zakonik o tim solanama) mogla
se prilično jasno razabrati tehnologija proizvodnje soli. Ipak, ostala je i nepoznanica: kakva je bila
produktivnost ljeti u odnosu na zimu, da li je kiša ometala proizvodnju i slično.
Zakon o
tuzlanskim
solanama
iz 1548.
godine
Turska vlast dijelila prihod s privatnicima
Velikih poteškoća je očito bilo i one su ubrzo izražene nezadovoljstvom vlasti količinom ubranog
prihoda. Stoga je država za kratko vrijeme nametnula da se tri dana proizvodi za nju, a ostala tri radna
dana da privatnici rade za sebe, umjesto prvobitnog jednog dana proizvodnje za državu.
Tadašnjim vlastima na ruku nije išlo ni to što je so s Jadrana bila relativno jeftinija, a karavani
natovareni mletačkom solju su išli upravo preko Tuzle za Brčko i dalje Savom. Velika trgovina se
odvijala i s Dubrovnikom, o čemu svjedoče stare ceste pod nazivom „solarski put“. Mnogi su privatni
proizvođači soli propadali jer su prvo morali prodati so za državu bez obzira što im je poneki dan u
sedmici ostao neiskorišten. Sve je to utjecalo da se i država aktivnije uključi u proizvodnju soli. makar
ona bila tehnološki neodgovarajuća i iscrpljujuća za proizvođače.
So se proizvodila na tri načina:
- Finija so se dobivala iskuhavanjem slane vode u plitkim posudama;
- Krupnija so, za stoku, dobivala se u jamama tako što se slana voda izlijevala po zapaljenim drvima.
Slanom vodom su se polijevali i vreli zidovi jama, a kada voda ispari ostajala je so.
- Ljeti se slana voda izlijevala kroz gusto granje na kojem se zadržavala so.
73
Varenje soli,
drvorez (1556)
74
Takvu proizvodnju zatekao je Dubrovčanin Atanas Georgice, 1626. godine. On je zapazio da su u
obje kasabe dan i noć gorjele vatre, te da je bilo mnoštvo jama. Na ovaj posljednji način (polijevanjem
granja slanom vodom za sunčanih dana) mogao bi sugerisati i naziv Memleha-i cob, jer riječ cob, među
ostalim, znači i prut ili šiba.
Solari su bili najimućniji
No, bez obzira koliko razvitak proizvodnje soli u tursko vrijeme išao sporo, čak i stagnirajući po
nekoliko decenija, historičari ističu kako je to prirodno bogatstvo stvarno utjecalo na razvitak Donje i
Gornje Tuzle, posebice na stvaranje i održanje muslimanskih kulturnih i vjerskih ustanova.
Najprije, svi oni koji su po bilo kojoj osnovi bili uključeni u proces proizvodnje soli uzdigli su se u
viši i imućniji sloj stanovništva i predstavnika vlasti. Tako su se službenici s osrednjim dnevnicama počeli
pojavljivati kao zakupci, što govori o njihovom povoljnom materijalnom položaju. Kasnije su se zakupci
počeli pojavljivati kao vlasnici, a također su neki dani koji su pripadali radnicima zavještani (uvakufljeni)
službenicima džamija. Zna se, također, da je Turalibeg za svoju džamiju u vlasništvo dobio četvrtinu u
slanoj vodi u svojoj kasabi.
Podaci o postavljanjima vakufskih službenika i njihovim platama u XVIII vijeku, zapravo, ukazuju
da je nastanak svih džamija i vakufa u Donjoj i Gornjoj Tuzli bio vezan za proizvodnju soli. Sve plate
su određivane u danima slane vode, a ne u akčama. Sve do povlačenja sa ovih prostora, turska vlast je
Berat sultana Abdul-Hamida (1786)
75
Proizvodnja soli u Donjoj i Gornjoj Tuzli
Godina
1478.
1533.
1550.
1875.
Donja Tuzla
kg
10.667
29.300
130.931
405.760
Gornja Tuzla
kg
2.458
35.980
110.349
234.240
Ukupno
kg
13.125
65.280
241.280
640.000
Desno: Spisak postavljenih kazana
za iskuhavanje soli i njihovih
vlasnika u Gornjoj Tuzli (1884)
76
77
U jednostavnoj solarskoj tehnologiji koristio
se manji broj sprava od kojih su zadržani vrlo
raritetni i originalni predmeti: tava, sadžak,
mješaljka, čabar i bačva. Tave su bile gvozdene
i razlikovale su se. Jedne su imale oblikovan i
izveden obod, stavljane su na peć tako što je
njihov prošireni dio nalijegao na gornju ozidanu
površinu. Tave bez oboda su se stavljale na
sadžak, jednostavnije su i pliće. Ove su sprave
stajale i koristile se u „drvenoj solani“.
78
Izvještaj R. Mildnera o rezultatima bušenja u Gornjoj Tuzli
za sebe uzimala jedan dan u sedmici u proizvodnji soli, a ostalih šest je išlo privatnicima (godišnje je
država imala 52, a privatnici 313 dana). Praktički je proizvodnja soli svojim najvećim dijelom u tursko
doba bila u vlasništvu vakufa.
Austrougarske bušotine
Čim je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, 1878. godine, njezina je uprava donijela
mnoštvo zakonskih propisa koji su joj osiguravali sva prava u iskorištavanju prirodnog i rudnog
bogatstva u zaposjednutim pokrajinama. Među prvim mjerama bilo je uvođenje monopola nad
proizvodnjom soli (1880), također i visokih kazni za krijumčarenje soli. Zatim je austrougarska uprava
krenula s otkupom slanih izvora i primitivnih solana od tadašnjih tuzlanskih tuzdžija (solara) koji su za
vrijeme turske vladavine imali ugovore o zakupu za proizvodnju soli, te je istodobno počela ozbiljno
istraživati mogućnosti proširenja proizvodnje.
79
Na istraživanju soli urađene su dvije bušotine (1883. godine) koje su pokazale male naslage soli
u Gornjoj Tuzli pa su daljnja istraživanja nastavljena u Donjoj Tuzli. Ondje je u to vrijeme slana voda
vađena iz bunara na današnjem Sonom trgu. Međutim, ispostavilo se da ni on nije bio izdašan.
Solana u Simin Hanu nazvana po caru Francu Jozefu
U međuvremenu je odluka pala na Simin Han, kao najpogodnije mjesto za buduću solanu.
Izgrađena je 1884. godine, a s radom je počela u proljeće 1885. To je bila prva moderna solana
u Bosni i Hercegovini. Car Franc Jozef odobrio je 16. februara 1885. godine da se solana u
Simin Hanu nazove po njemu. U cijelom postupku odobrenja imena solani s bečkim dvorom
Car Franc Josef ovim dokumentom
je pristao da se solana u Simin Hanu
nazove njegovim imenom (1885)
80
Milenijska izložba u Budimpešti
U sklopu proslave hiljadu godina od dolaska prvih plemena
u Panonsku niziju, od kojih je formirana mađarska država, u
Budimpešti je 1896. godine organizovana Milenijska izložba.
Austro-Ugarska je na posebnom paviljonu predstavila Bosnu i
Hercegovinu ne bi li pokazala svoje zasluge u razvitku industrije,
poljoprivrede, prometa, kulture i obrazovanja. Na uređenju
paviljona radili su stručnjaci dr. Ćiro Truhelka i Otmar Reizer,
kustosi Zemaljskog muzeja u Sarajevu, te Konstantin Horman,
vladin savjetnik.
U industrijskom dijelu najznačajnije mjesto je zauzela tuzlanska
oblast i to s dvije tuzlanske solane u Simin Hanu i Kreki, parna
pivara, rudnik mrkog uglja u Kreki, koksna peć u Kreki, Tvornica
i rafinerija špirita i ugljične kiseline, Tvornica amonijačne kiseline
i sode u Lukavcu, željeznička pruga Doboj – Simin Han i drugim
industrijskim potencijalom.
Tuzlanske solane su predstavljene s 25 eksponata. U posebno
štampanom katalogu spomenut je niz značajnih podataka o
solarstvu u tursko doba i uspjelim istraživanjima Austro-Ugarske.
81
Prvi Statut solane u Simin Hanu
82
posredovao je Benjamin von Kalaj, tadašnji zajednički ministar finansija u Bosni i Hercegovini. Ta se
godina uzima početkom industrijske proizvodnje soli u Tuzli i godinom osnivanja današnje Solane
Tuzla.
Simin Han je za prvu industrijsku solanu izabran zbog blizine istraženog ležišta u Gornjoj Tuzli,
prometnih veza, jeftine radne snage itd.
Proizvodnja u toj solani počela je na dva kazana (tave), a do 1890. imala je šest kazana ukupne
površine 784 kvadratna metra na kojima se godišnje proizvodilo oko 5.000 tona varene soli.
U 20 godina devet kazana
S početkom rada solane u Simin Hanu krenula su i istraživanja nalazišta soli na brdu Trnovac.
Dobri rezultati motivisali su austrougarske vlasti da krenu s pripremama izgradnje još jedne solane,
ovoga puta u Kreki. Podignuta je u jesen 1891. godine, na mjestu gdje se Solana i danas nalazi, a s
proizvodnjom je krenula naredne godine. Obje su solane godišnje proizvodile oko 20.000 tona soli i
bile su organizacijski spojene, te su imale zajedničku upravu.
Rezervoari slane
vode u Solani Kreka
83
Rezervoari slane vode u Simin Hanu
84
Tehnički
crtež
pumpe za
slanu vodu,
(1896)
85
Evidencija
dnevne
proizvodnje
(1935)
Montiranje bunkera za ugalj
kazana 7, 8, i 9 (1937)
86
Tehnologija proizvodnje varene soli
Tehnološki postupak dobijanja soli ostao je neizmijenjen u čitavom
razdoblju do 1937. godine, kada su izvršene značajnije preinake.
Slana voda je pumpama crpljena iz slanih bunara, a zatim cjevovodima
dovođena u tave do nivoa od 45 cm. Voda se u tavama zagrijavala
pomoću peći na ugalj smještenih ispod tava. Zagrijavala se do ključanja.
Taj se proces naziva varenjem. So se postupno kristalizovala dok je voda
isparavala. Na dnu tave ostajala je slana kaša. Ta se kaša vadila čakljama
i zgrtala u drvene sanduke. Svakoga sata vršeno je malo, a svaka dva
sata veliko izgrtanje soli. Iz sanduka se so vadila lopatama i prebacivala
u cjedilište. Nakon cijeđenja so se drvenim trogama, kasnije visećim
vagonetima, prebacivala u sušnicu gdje je grijana na temperaturi do
700 stepeni Celzija. Osušena so se prekopavala i lopatama izgrtala do
ivice sušnice i onda kupila u drvene kačice. Iz njih se istresala u konusni
lijevak na čijem kraju se stavljala prvo platnena, a potom i jutena vreća.
Tako pakovana so se otpremala na tržište. Do 1920. godine proizvodila
se samo krupna, a kasnije krupna i sitna so.
Prva ozbiljnija rekonstrukcija i modernizacija na kazanima 7, 8 i 9
izvršena je 1937. godine. U prednjem dijelu tava, iza peći su ugrađeni
predgrijači slane vode u kojima je voda grijana na temperaturi 80
stepeni Celzija. Na taj je način voda u tavama brže ključala i isparavala.
U peći loženoj lignitom ugrađeni su automatski roštilji i jaki ventilatori,
što je omogućilo brže i bolje sagorijevanje uglja. Za transport slane
kaše ugrađeni su lopatasti transporteri. Izgrađene su i dvije centrifuge
u kojima je centrifugirana so do postizanja vlažnosti do 3%. Istodobno
je izgrađena pojasna sušnica soli i uređaj za njezino jodiranje. U cilju
modernizacije transporta izgrađeni su kašikasti elevatori kojima se
so dizala na beskonačnu gumenu traku. Njome je so dopremana na
pakovanje u vreće od 50 kg.
U cijelome razdoblju od izgradnje prve solane u Simin Hanu, proizvodnja
soli je rasla:
Godina: 1885. 1895. 1905.
1910. 1917. 1933. 1940.
Tona:
5.000 12.756 20.288 23.579 43.841 45.122 59.414
87
Kod projektiranja solane u Kreki korišteni su rezultati eksperimentalne industrijske proizvodnje soli
s jednim kazanom na Trnovcu. Solana u Kreki bila je još modernija od one u Simin Hanu, proširena
je briketana za proizvodnju soli za ljudsku i stočnu ishranu. Imala je dva sabirna drvena rezervoara za
vodu s Trnovca ukupne zapremine oko 194 kubna metra.
Nova Solana imala je četiri kazana, a do 1905. su izgrađeni peti i šesti kasnije sedmi, osmi i deveti
kazan.
Proizvodnja soli u periodu od 1933. do 1945. godine
* podaci za 1932. i 1934. godinu ne postoje
Gradili im kuće i izrabljivali ih
Uporedo s modernizacijom proizvodnje soli Austro-Ugarska je izgradila upravne zgrade, te oko
25 kuća za radničke i službeničke stanove. Kuće su imale dva do tri stana u kojima su stanovali,
uglavnom kvalifikovani radnici. Kirija je bila prilično visoka i odbijala se od plate. Usto, Solanina uprava
je primoravala radnike da kupuju namirnice i druge potrepštine upravo iz određenih, tzv. konzuma u
kojima su cijene bile više nego u drugim prodavnicama. Većina radnika robu je uzimala na kredit i tako
postajala ovisna o poslodavcu.
88
Nagrađeni radnici koji su
ostvarili prebačaj norne (1892)
89
Rad na tavama kazana
90
Godina
Broj zaposlenih radnika
Prosječna
dnevna zarada
38,70 (dinara)
38,70 (dinara)
34,65 (dinara)
33,93 (dinara)
33.30 (dinara)
34,12 (dinara)
34,65 (dinara)
33,24 (dinara)
32,70 (dinara)
37,76 (dinara)
38,16 (dinara)
38,60 (dinara)
37,26 (dinara)
2,79 (krune)
2,62 (krune)
2,65 (krune)
2,41 (krune)
2,12 (krune)
1,99 (krune)
-
91
U to vrijeme počelo je angažovanje sve većeg broja radnika, uglavnom regrutovanih iz redova
siromašnih seljaka, zanatlija i gradske sirotinje. Austro-Ugarska je kvalifikovane radnike dovodila iz
drugih svojih razvijenih zemalja i zapošljavala ih u važnoj solarskoj grani. Broj zaposlenih radnika do
početka Prvog svjetskog rata kretao se između 203 i 274, a prosječna zarada iznosila je od dvije do tri
krune.
Položaj tuzlanskih solarskih radnika u početnim stadijima razvitka Solane bio je težak, radilo se
po 12 sati, često i duže, u dvije smjene. Bilo je i strogog kažnjavanja čitavim nizom mjera koje je
uprava primjenjivala. Radnici su teško mogli zadovoljiti najosnovnije potrebe svojim porodicama pa
je nezadovoljstvo raslo. Još im je teže bilo nakon što su se potkraj 1907. godine požalili Zajedničkom
ministarstvu financija u Beču. Kao odgovor na traženje boljih uslova rada, regulisanje radnog vremena
i nedjeljnog odmora, te plaćeni prekovremeni rad, Solana je pooštrila nadzor i represivne mjere prema
radnicima.
Okno solane u Simin
Hanu, 1940
92
Ložište peći u solani Simin Han
93
Prvi radnički pokreti
To je motivisalo solarske radnike da se aktivnije uključe u sve akcije tuzlanskog i
bosanskohercegovačkog radništva. Najprije su se radnici Solane priključili generalnom štrajku, a zatim
je 1906. iz Solane, 17. maja, krenuo štrajk i tarifni pokret u Tuzli. Trajao je do 31. maja. Od tada klasni
radnički pokret u Tuzli neprestano jača i konsoliduje svoje redove, naročito nakon dolaska u Tuzlu
istaknutog revolucionara Mitra Trifunovića Uče. U to se vrijeme dogodila i prvomajska proslava 1909.
godine, osnivanje mjesne političke organizacije, a naredne godine solari su solidarnost iskazali na
štrajku rudara Kreke. Solanini su radnici sudjelovali i u kasnijim radničkim protestima.
Ni u novonastaloj državi, Kraljevini SHS, stvorenoj 1918. voljom jugoslavenske buržoazije, položaj
radnika nije bitnije izmijenjen. Niske nadnice s jedne i ogromno povećanje troškova života s druge
strane utjecali su na velika revolucionarna gibanja. Vođena komunističkom partijom, radnička klasa
u Tuzli prolazi kroz krvoproliće na Husinu. Odgovor su bili protestni zborovi, štrajkovi, mitinzi i
prvomajske proslave. U svim radničkim akcijama u Tuzli, značajan su udio imali solaNski radnici.
Uoči Drugog svjetskog rata, pod rukovodstvom partijske organizacije Tuzle, u Solani se stvara
partijska i skojevska organizacija koje su predvodili Albin Herljević, Vojo Knežević, Enver Šiljak, Salih
Kurević, Sakib Kunosić, Slavko Mićić i drugi.
U tim danima solanski radnici su zajedno s ostalim radnicima tuzlanskog basena veoma aktivno
sudjelovali u svim akcijama na pružanju otpora okupatoru. Uspijevali su u prve dvije godine rata,
unatoč rigoroznim kontrolama, značajne količine soli dostavljati partizanima.
94
Poginuli radnici Solane u Kreki u Drugom svjetskom ratu
ALIČIĆ (Atifa) ALIJA, poginuo 1943. godine prilikom prvog oslobođenja Tuzle
ALTUMBABIĆ (Ibrahima) ZIHNIJA, poginuo u Čeliću 1945. godine
AZABAGIĆ (Murata) MEHMED, poginuo 1942. godine u selu Bijele Vode na Ozrenu
BABIĆ (Grge) IVO, poginuo 1943. godine na Vučjaku kod Dervente
BEŠIROVIĆ (Fejze) MUHIBA, poginula 1944. godine na Majevici
BLAGIOJEVIĆ (Dorđa) LAZAR, umro od tifusa 1944. godine u selu Morovići u Sremu
ĆOSIĆ (Bećira) LATIF, podlegao ranama zadobijenim prilikom oslobođenja Tuzle 1943. godine
DEDIĆ (Muje) HUSEIN, poginuo 1944. godine na Romaniji
DERVIŠEVIĆ (Đulage) MEHMED, mjesto i godina pogibije nepoznati
DŽINDO (Alije) HAMDIJA, poginuo 1944. godine u Paprači
GARDAŠ (Todora) JOSIP, ubijen u Šekovićima 1943. godine
GORANA (Numana) HALIL, poginuo 1944. godine na Sutjesci
HERLJEVIĆ (Franje) ALBIN, poginuo 1942. godine u selu Vukosavci kod Lopara
HORVATINOVIĆ (Đure) ANĐELKO, ubijen 1944. godine
HRNJIĆ (Huseina) ĆAMIL, podlegao ranama zadobijenim na Romaniji 1943 godine
HRUSTIĆ (Adema) ABDULAH, poginuo na Vukovijama 1943. godine
IVELJIĆ (Bože) MATO, mjesto i godina pogibije nepoznati
KANJIĆ (Muharema) ŠEMSO, poginuo u selu Bučik kod Gračanice
KEROŠE,VIĆ (Grge) STJEPAN, poginuo 1944. godine na Sutjesci
KLJAKIĆ (Jove) BORKA, ubijena 1944. godine u koncentracionom logoru Jasenovac
KNEŽEVIĆ (Sime) VOJO, ubijen 1942. godine u koncentracionom logoru Jasenovac
KOVAČEVIC (Blaška) IVO, mjesto i godina pogibije nepoznati
KUNOSIĆ (Mahmuta) SAKIB, mjesto i godina pogibije nepoznati
KURBAŠIĆ (Hasana) ESAD, ubijen 1943. godine u koncentracionom logoru Jasenovac
95
96
KURBAŠIĆ (Hasana) SALIH, poginuo 1944. godine kod Han-Pijeska
KUREVIĆ (SaIke) SALIH, poginuo 1942. godine u Šekovićima
LAUFER (Jozefa) FRIDA, ubijena 1941. godine u koncentracionom logoru Jasenovac
MANDIĆ (Ivana) IVANKA, poginula je 1943. godine u Vukovijama
MARJANOVIĆ (Ilije) MARIJAN, poginuo je 1944. godine na Piskavici (Tuzla)
MARJANOVIĆ (Ante) STJEPAN, poginuo je 1944. godine u Pustari kod Modriče
MARKOVIĆ (Ivana) PEJO, poginuo ie 1944. godine na albanskoj granici
MIĆIĆ (Marka) SLAVKO, ubijen je 1942. godine u Vukosavcima na Majevici
MILJANOVIĆ (Ilije) GRGA, mjesto i godina pogibije nepoznati
MIŠANOVIĆ (Bože) STJEPAN, umro u zarobljeništvu u Zagrebu 1944. godine
MRAVINAC IVAN, poginuo 1943. godine na Ozrenu
MRKIĆ (Stjepana) ANDRIJA, poginuo 1944. godine kod Brega kraj Rogatice
PAVLOVIĆ (Bone) MARKO, poginuo 1944. godine kod Sremske Mitrovice
PAVLOVIĆ (Mate) ANTO TUNJO, poginuo je 1945. godine na Brezovom Polju kod Brčkog
PAVLJAŠEVIĆ (Šime) PEJO, poginuo je 1943. godine u Šekovićima
PELEMIŠ (Milovana) SLOBODAN BOCO, ubijen u koncentracionom logoru Jasenovac
PEŠTIĆ (Mate) LUDVIG, poginuo 1943. godine u Tukovićima
SABITOVIĆ (Muje) MUSTAFA, poginuo 1943. godine na Romaniji
SOFTIĆ (Sulje) AGO, poginuo 1944. godine na Romaniji
SOVIĆ (Ilije) MARKO, poginuo 1943. godine na Crvenim Stijenama na Romaniji
SULJETOVIĆ (Hasana) MEHMED MEMO, 1941. godine strijeljan u tuzlanskom zatvoru
ŠILJAK ENVER, strijeljan u tuzlanskom zatvoru 1941. godine
TANASIĆ (Nedeljka) MILORAD, poginuo u toku šeste neprijateljske ofanzive u Šekovićima
TOMIĆ ANTO, mjesto i godina pogibije nepoznati
TUCO (Dušana) BOŽIDAR, poginuo 1943. godine u selu Bučiku kod Živinica
ZAHIROVIC (Zahida) MUHAREM, strijeljan 1944. godine
ŽABIĆ MUHAMED, mjesto i godina pogibije nepoznati
97
Tito jedini put u Solani
Josip Broz Tito posjetio je Solanu samo jednom, i to 28.
septembra 1946. godine, dan nakon obilaska omladinske
pruge Brčko – Banovići. U pratnji svojih domaćina i saradnika
Tito je obišao pogone proizvodnje soli, radilište kazana 10
do 12, radionice i atelje tuzlanskog vajara Franje Ledera koji
je bio privremeno smješten u bivšoj briketani. Tuzlanska
Solana je bila jedno od prvih preduzeća koje je Tito posjetio
odmah nakon oslobođenja zemlje.
98
99
Miniranje kazana i ložišta
Prvim oslobođenjem Tuzle 1943. godine, Solana je normalno radila, a proizvedena so se otpremala
na slobodnu teritoriju. No, kada je Tuzla bila ponovo zauzeta, s ciljem da se neprijatelj ne okoristi
proizvodnjom, solanski su radnici porušili kazane 1 do 4, te su minirali ložišta i ostalih kazana. Tada je
proizvodnja soli u Solani u Kreki potpuno stala.
Od 13 kazana, koliko su imale solane u Simin Hanu i Kreki, u toku Narodnooslobodilačkog rata četiri
kazana su sasvim izgorjela, a kazani 7 i 8 su djelomično oštećeni.
Podizanje porušenih kazana počelo je s konačnim oslobođenjem Tuzle, u septembru 1944. godine,
ali su temeljitiji i trajniji radovi počeli tek po konačnom oslobođenju zemlje.
Srećom, pronađen je dobar dio opreme sačuvan u Beogradu, Zenici, Sarajevu, kod Bosanske
Gradiške i u skladištima u Tuzli.
Radnici solane u Simin Hanu (1946)
100
Izgrađene su prve
stambene zgrade za
radnike Solane (1946)
Pohvalnica
radniku (1947)
Bravari Solane
Kreka (1946)
101
Poslijeratni naziv Solane
Stvaranjem nove države i Solana je
dobila novo ime – „Solana Kreka u
Tuzli“. Novo je preduzeće osnovano
rješenjem Ministarstva rudarstva FNRJ
pov. br. 462/43/3 od 31. oktobra 1946.
godine, a registrovano je kod Okružnog
privrednog suda u Tuzli u I broj, u svesci
3, na registarskom listu 77 pod rednim
brojem 1. Po toj registraciji Solana se
trebala baviti proizvodnjom slane vode i
soli, te prodajom soli za ljudsku ishranu i
stočnu hranu i za reprodukciju.
102
Obnova proizvodnje u Solani, naime, planirana je uoči Drugog svjetskog rata. Čak je započeta
i gradnja dvije proizvodne hale sa šest kazana za ukuhavanje slane vode i proizvodnju varene soli.
Građevinski radovi su planirani vlastitim snagama. Oprema je naručena iz Drezdena, a šamotna cigla,
brašno i automatska ležišta iz Praga. Dobar dio opreme je stradao usput, prilikom transporta, a onaj
sačuvani dio se prikupio poslije rata. S njime i uz skromna materijalna sredstva (10,5 miliona dinara)
krenulo se u poslijeratnu obnovu Solane.
„Što prije i što više soli za zajednicu“
Temelj cijele obnove bio je dobrovoljni rad, zahvatio je cijeli kolektiv i vremenom poprimio
takmičarski karakter. U obnovu Solane uključila se cijela zajednica. Agitovalo se i politički ne bi li se što
više ljudi iz okolnih mjesta uključilo u rad. Radilo se pod parolom: „Što prije i što više soli dati zajednici“.
Mnogi radnici Solane okitili su se udarničkim značkama, a Solana je osvojila lokalnu prelaznu zastavu,
svoj prvi javni trofej u obnovi. Pomagali su i pioniri, uglavnom djeca solanskih radnika u radničkoj
koloni u Kreki. Svaki je pionir bio zadužen donijeti po jednu alatku od kuće.
Poslijeratnom raspodjelom Solani je pripalo poljoprivredno dobro Hambara u Jeginovu Lugu kod
Kalesije. Ondje su radnici dobrovoljnim radom uzgajali goveda i svinje, te proizvodili kukuruz i pšenicu,
voće i povrće za potrebe menze u Solani.
Fabrički
komitet
(1949)
103
Svi predsjednici Radničkog savjeta Solane
Muharem Mujezinović
Sulejman Zeherović
Jovo Jovičić
Ludvig Truntić
Ramiz Pirić
Mujo Fejzić
Ramiz Pirić
Branko Petrović
Osman Džindo
Ćazim Kurbašić
Pero Lukić
Petar Vasić
Goluban Obradović
104
1950. do 1952.
1952. do 1954.
1954. do 1955.
1955. do 1956.
1956. do 1957.
1957. do 1958.
1958. do 1960.
1960. do 1962.
1962. do 1964.
1964. do 1966.
1966. do 1968.
1968. do 1969.
1969. do 1970.
Jakub Delibegović
1970. do 1971.
Kadrija Hajdarhodžić
1971. do 1973.
Mato Mandušić
1973. do 1975.
Mato Mandušić
1975. do 1977.
Branko Jakšić
1977. do 1979.
Mile Damjanović
1979. do 1981.
Muradif Pirić
1981.
Dobrila Smajlović
1981. do 1983.
Midhat Salahović
1983. do 1984.
Began Begić
1984. do 1985.
Hidajet Hodžić
1985. do 1987.
Uglješa Dragović
1987. do 1989.
Nedim Mandžić
1989.
Radnice solane Simin Han sa krpanja vreća (1950)
Solana je u to doba izgradila i svoju prvu pilanu, s dva gatera, čiji je godišnji kapacitet iznosio oko
dvije hiljade kubnih metara drvene građe.
Novi kazani nakon rata
Zahvaljujući brojnim inovacijama u procesu proizvodnje, omogućena je veća proizvodnja i stvoreni
su lakši uslovi rada. Do 1952. godine rađeno je na kompletiranju isporučene opreme i na izradi
nedostajućih dijelova za izgradnju tri nova kazana. Nakon montiranja opreme, novi kazani 10, 11 i 12
pušteni su u rad 19. augusta 1952. godine. U toj godini, proizvodnja soli je dosegla 82.801 tonu (s
prijeratnih 54.000 tona). Potpuno su obučeni radnici, te je uveden brigadni sistem rada, što je znatno
utjecalo na veću produktivnost.
Značajna je novina bila i uvođenje radničkog samoupravljanja. U atmosferi oduševljenja 11.
septembra 1950. godine u Solani je održana sjednica prvog Radničkog savjeta, koji je brojao 54 člana. Za
prvog predsjednika izabran je Muharem Mujezinović, VK bravar. Nakon konstituisanja Radničkog savjeta,
izabran je Upravni odbor Solane od sedam članova na čije je čelo došao Sulejman Zeherović, VK radnik.
105
Detalj kazana u
solani Simin Han
106
Ustanovljavanje radničkog samoupravljanja u Solani dogodilo se „u pola“ prvog petogodišnjeg
plana razvitka narodne privrede u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. Usvajanje Zakona o
petogodišnjem planu, u aprilu 1947. godine, među ostalim, podrazumijevalo je izgradnju oko 200
fabrika i objekata, prvijenaca petogodišnjeg plana.
Preduslov za sve je bila obnova komunikacija. Prijevoz se uglavnom obavljao željeznicom, ali i
kamionima u preduzećima koja su imala snage u općoj oskudici uspostaviti svoj vozni park. U prvim
godinama poslije rata Solana je raspolagala s četiri do pet kamiona. Njima je prevožena so uglavnom
u Bijeljinu, Vlasenicu, Zvornik, Olovo i Kladanj, okolna mjesta koja s Tuzlom nisu bila povezana
željeznicom.
Ispunjen prvi petogodišnji plan
U prvoj godini petogodišnjeg plana prešlo se i na sistem sigurnog snabdijevanja prehrane. Po tom
sistemu država je garantovala određenim potrošačima snabdijevanje utvrđenim količinama hrane i
industrijske robe po nižim jedinstvenim cijenama.
Suština petogodišnjeg razvitka Solane mogla se razumijevati u dvije tačke:
- permanentno povećanje proizvodnje pomoću postojećih kapaciteta,
- modernizacija i izgradnja novih proizvodnih postrojenja.
107
Jodiranje
Savezna uredba iz 1951. godine da so za ljudsku ishranu mora biti
jodirana, ne bi li se spriječila gušavost, zadala je glavobolju Solaninim
strojarima. S obzirom da se od 1934. godine so jodirala samo
na sedmom kazanu u Kreki, sada je trebalo u kratkom vremenu
tehnološki osposobiti jodiranje u svim kazanima u obje solane.
Rješenje koje je smislio majstor Kadrija Hajdarhodžić bilo je
jednostavno i realizovano uz minimalna ulaganja. Uređaj je
napravljen u vlastitoj radionici, od domaće opreme i materijala.
Postiglo se kvalitetno jodiranje, upravo kako je propisao zakon
(5-15 mg KJ/1kg soli). Do konca 1951. godine uređaj za jodiranje,
napravljen u Solani, postavljen je na svim kazanima u Tuzli, a našao
je primjenu i u morskim solanama.
108
Anto Tomić, izgrtač soli od
1937. do 1971. (1950)
Pakovanje soli u jutane vreće (1958)
Aljo Ribić,
kočijas Solane,
sa konjem
Šarcem (1952)
109
Solana je petogodišnji plan
ispunila u potpunosti. To se vidi i po
već spomenutoj izgradnji tri nova
kazana (puštena u pogon augusta
1952. godine) i provedenoj obuci
pridošlih radnika iz okolnih sela,
te proizvodnji varene soli koja je
povećavana tokom tog plana
Ukidanjem administrativnog
planiranja 1952. godine uvedeno
je proizvodno planiranje koje je
Radnici Solane sa porodicama i učitelji škole „Franjo
Rezač” na prvomajskom izletu u Bukinju (1952)
postepeno prelazilo u nadležnost
organa samoupravljanja i samog
radnog kolektiva.
Zahvaljujući ostvarenju većih
materijalnih potencijala, u Solani
Djeca solanskih radnika u
Zatonu na moru (1952)
se od 1957. godine pristupilo
ozbiljnijem rješavanju problema
ličnog standarda. Kao jedan od
vidova međusobne solidarnosti
radnika treba istaknuti osnivanje
fonda „17. septembar“. Uz
angažovanje sredstava kolektiva
i djelomično individualno učešće
i pomoć Fonda solidarnosti za
izgradnju radničkih stanova,
stambeni se fond znatno uvećao.
110
Ispraćaj penzionera
Solane Kreka po
osnivanju fonda “17.
septembar” (1957)
Izgradnja stambenih
zgrada za radnike solane u
Simin Hanu (1958)
111
Dominik Piljić
zvani Avdika kraj
prve radiostanice
u Solani
Tihomir Tica,
bravar Solane,
na prvom
sindikalnom
biciklu (1960)
112
Lužari i ložači: (stoje) Đorđe Đurić, Safet Ibrišević, ..., Ilija Božić, Ranko Delić, Neđo Marjanović,
Ratko Piljić; (čuče) Hasib Ibrišević, Ivo Andrić, Ćazim Bajrami, Ratko Divković, Meho Bekić,
Jašar Tučić, Husein Kovačević (1956)
Motor-bicikl kurira
Muharema Jusufović
kojm je vozio poštu
iz Solane Simin
Han i Solanu Kreka
(1959)
113
0bijanje slane ploče u tavi kazana (1959)
Potkivanje konja u kovačnici Solane Kreka (1956)
114
Franjo Osvald,
vozač, i Alija
Jaganjac,
kondukter,
ispred autobusa
u Gornjoj Tuzli
poslije vožnje
radnika (1960).
Invalidi rada
III kategorije
na ručnom
pakovanju
soli
115
Rudnik Tušanj i Solana – jedno preduzeće
Tadašnje jugoslovenske vlasti nastojale su osigurati
jedinstvenu politiku na polju istraživanja, eksploatacije
i proizvodnje soli, te su odlučile osnovati jedinstveno
preduzeće za proizvodnju soli u Tuzli.
Tako je odlukom radničkih savjeta Solane u Kreki u
Tuzli i Rudnika soli Tuzla došlo do spajanja tih dvaju
preduzeća u jedno. Nazvano je Rudnici soli i solane
Tuzla i kao takvo je počelo raditi od 1. januara 1962.
godine.
116
Transport upakovane soli
Ozbiljna rekonstrukcija prije izgradnje nove solane
Uporedo s brigom o standardu radnika brinulo se i o modernizaciji proizvodnje. Do 1966. znatno
su ojačana nastojanja da se proizvodi kvalitetnija so. Tako je mehanizovan transport slane kaše do
centrifuge, ugrađene su centrifuge na svim kazanima u Kreki i Simin Hanu, te je ugrađen transporter
soli do mjesta pakovanja. Pored ovoga u Solani Kreka ugrađene su tri rotacione sušnice u kojima se
cjelokupna proizvodnja soli sušila do vlažnosti ispod 0,2%. Na taj način dobivana je so boljeg kvaliteta,
a samim tim stvoreni su i novi asortimani za tržište.
Unatoč značajnim intervencijama, inovacijama, modernizaciji i dogradnji, ograničavajući faktor
jačem širenju poslovanja Solane bila je zastarjela tehnologija dobivanja soli. Ta je činjenica tadašnje
upravljačke strukture navodila na radikalnije odluke. Tako je koncem 1966. godine odlučeno da se ide u
izgradnju nove solane s najnovijom tehnologijom proizvodnje soli.
Usporedna proizvodnja vakuumirane i varene soli
Izgradnja je započela 25. maja 1968, a završena 20. decembra 1970. godine.
Na taj način kompletirano je postrojenje nove solane kapaciteta 185.000 tona vakuumirane soli
godišnje. Paralelno su se gradila i ostala prateća postrojenja dorade i finalizacije soli koja su obuhvatala
117
Pogled na kazane 7 i 9 i pilanu u staroj solani Kreka (1957)
118
Kofasti
elevator
za dizanje
osušene
soli
Rezervoari slane vode u Solani Kreka (1960)
119
Laboratorija Solane Kreka (1960)
Remont peći na kazanu 9 (1965)
120
Ekipa fudbalera
Solane na vojnom
stadionu u Tuzli:
(stoje) Z. Tišma,
Savić, N. Trifunović,
A. Suljetović, Z.
Mešanović, K.
Mešić, F. Sajevac i
R. Kalesić, (čuče) S.
Sabitović i R. Savić
(1961)
Montaža prve
automatske
mašine za
pakovanje fine
soli od pola
kilograma
(1961)
121
četiri centrifuge, dvije vibracione sušilice i dvije mašine za pakovanje soli 1/1 kg, jednu mašinu za
pakovanje soli u vreće od 50/1 kg, kao i novo skladište soli kapaciteta oko 2.000 tona.
Zapravo se radilo uistinu udarnički, uporedo se povećavala proizvodnja varene soli i gradila nova
solana za proizvodnju vakuumirane soli.
1967.
128.172
1968.
127.006
1969.
127.886
1970.
101.676
Godine 1970. proizvedeno je još 45.018 tona vakuumirane soli.
Kompletni projekt nove solane izradio je sarajevski Energoinvest, koji je bio i generalni izvođač
izgradnje i isporučilac postrojenja prečistača slane vode i rashladnog sistema. Nova solana locirana
je u krugu Solane u Kreki na taj način da niti jedan postojeći kazan nije bio zahvaćen objektima nove
solane.
Dinamika izgradnje nove solane odvijala se po planu:
- otvoreno gradilište
- početak montiranja opreme za prvu proizvodnu liniju
25.5.1968.
20.3.1969.
Gradilište nove
Solane, otvoreno
25. maja
1968. godine
122
Nova Solana zvanično puštena u rad 12. decembra 1970. godine
123
Asortimani
U to vrijeme u Fabrici soli u Tuzli proizvodila
se: vakuumirana jodirana so, vakuumirana
nejodirana so, siva so, farmaceutski natrij
hlorid, tabletirana vakuumjodirana i
vakuumnejodirana so, natrij sulfat, i pasta
za pranje ruku „Olba“.
124
Grupa starih
solara poslije
gašenja starog
pogona za
proizvodnju soli
u Simin Hanu,
26. marta 1975.
godine
- zvanično puštanje u probni rad pogona nove solane
- počela montaža opreme druge linije
- pušten u rad pogon prerade matične lužine
- puštena u probni rad i dobivena prva so iz postrojenja druge linije
- zvanično puštanje u rad
21.12.1969.
3.6.1970.
septembar 1970.
23.11.1970.
20.12.1970.
Proizvodnja soli (u tonama) u Kreki nakon puštanja u rad nove Solane
125
Laboratorija
nove solane
(1975)
Četverostepena
vakuumuparivačka
linija (oko 1970.)
126
Proizvodnjom vakuumirane soli u novim pogonima, postepeno je obustavljana proizvodnja varene
soli u staroj Solani. U posljednjem, dvanaestom kazanu, proizvodnja je obustavljena 15. januara 1975.
godine.
Donoseći odluku o definitivnom prestanku rada na kazanima za proizvodnju varene soli u Simin
Hanu i Kreki, te njihovom konzerviranju i čuvanju od propadanja, tadašnji organi upravljanja su odlučili
da se ni jedan radnik ne otpusti s posla. Za sve radnike s kazana nađen je posao, s tim da su prvih šest
mjeseci zadržali svoje ranije startne osnovice. „Tako su otpale sumnje i strahovanja“, zapisano je u listu
Soda-so iz prve godine izlaska, „od tehnološkog viška, naličja tehnološke modernizacije“.
Miralem
Mušanović
i Muamer
Mujkanović
na remontu
nove Solane
(1976)
Nova tehnologija i novi proizvodni rekordi
Solana je bila jedna od najsavremenijih fabrika vakuumirane soli i vremenom je posve zamijenila
staru čiji se način proizvodnje već tada smatrao unikatnim.
Savremenom tehnologijom rukovalo je 140 radnika, svi iz stare solane i niko nije zaposlen sa strane.
To je podrazumijevalo usavršavanje radnika, osposobljavanje za složenije proizvodne procese. Obuka
se provodila u kontinuitetu nekoliko godina.
Prije izgradnje nove solane u Jugoslaviju se svake godine uvozilo 50 do 100 hiljada tona soli za
jelo i još toliko za industrijske potrebe. Nakon povećanog obima proizvodnje u novoj solani, samo
127
proizvođači iz Tuzle (Fabrika soli, Rudnik soli i slani bunari) mogli su podmiriti sve domaće potrebe. Do
toga nije dolazilo zbog nemogućnosti plasmana zbog uvoza, te neriješenih odnosa u cijenama između
jestive i industrijske soli.
Uvezivanje tuzlanske i morskih solana
A onda je, nakon odgovarajućih priprema, u Privrednoj komori Jugoslavije 18. maja 1973. godine
zaključen četverogodišnji sporazum o saradnji između tuzlanskih solara i svih šest morskih solana. Za
sve solare tadašnje države taj je datum imao poseban značaj.
Ubuduće su oni zajednički usklađivali razvojne programe, planove proizvodnje, preduzimali mjere
za usavršavanje tehnološkog procesa, programirali prodaju i istraživali tržište, osiguravali skladišne
kapacitete i slično, te utvrdili oblike za daljnje integracijsko djelovanje.
Solana je bila inicijator integracionih procesa još od jula 1959. godine kada se u njezin sastav
uključuju Pivara i Industrija špirita, kvasca i ugljične kiseline. Nedugo potom, 1961. godine Solani je
pripojen Rudnik kvarcnog pijeska u izgradnji, koji se kasnije izdvojio. Početkom 1962. godine Solani je
pripojen Rudnik kamene soli „Tušanj”, također u izgradnji, i novo preduzeće dobiva naziv „Rudnici soli i
solana Tuzla”.
Kruna integracija je Soda-so
Oktobra iste godine izdvajaju se Pivara, a potom tri mjeseca kasnije i Industrija špirita, kvasca i
ugljične kiseline.
Najsveobuhvatniji integracioni zahvat se dogodio oktobra 1969. godine kada je formiran
Sonohemijski kombinat Soda-so. Soda-so je nastao integrisanjem Rudnika soli i solana Tuzla i Fabrike
sode Lukavac. Konstituisanjem prvog Radničkog savjeta Kombinata 24.12.1969. godine i donošenjem
Statuta Kombinata šest dana kasnije, okončan je proces formiranja Kombinata, koji je od 1.1.1970.
počeo svoje djelovanje pod novim zajedničkim nazivom Hemijski kombinat Soda-so Tuzla.
Početkom 1975. godine Kombinat se sastojao iz sljedećih osnovnih organizacija udruženog rada za
koje su navedeni i njihovi osnovni proizvodi:
1. Fabrika soli Tuzla
• varena so
• vakuumirana so
• natrijum sulfat
128
Članice Soda-so
koje su 9.6.1973.
godine zaključile
samoupravni
sporazum o
udruživanju
129
2. Rudnici soli i soni bunari
• slana voda
• kamena so
3. Fabrika sode Lukavac
• kalcinirana i kaustična soda
• bikarbonat
• mljeveni živi kreč
• prah za gašenje požara
4. Industrija građevinskog materijala „ Ingram”
Srebrenik
• kamen
•
•
•
•
kreč i krečna prašina
betonski i fasadni elementi
betonske cijevi
ivičnjaci
5. Proizvodnja krečnjaka „Vijenac” Lukavac
• krečnjak 100% za FSL
• krečnjak za Cementaru
• sipina za Azotaru
• sipina
130
Rotaciona sušnica
6. Eksploatacija i prerada barita „Barit” Kresevo
• mljeveni i komadni barit
7. Fabrika ukrasnog kamena Šekovići
• aglomermerne i teraco ploče
• prirodni mermer
• tucanik, agregat i lomljeni kamen
• venecijanski teraco
8. Eksploatacija i prerada nemetalnih ruda „Kaolin”
Bratunac
• bijele, obojene i dekorisane pločice
• biskvit za izvoz
• ukrasna keramika
• sirovi kaolin
9. Eksploatacija i prerada azbesta „Bosna-azbest”
Bosansko Petrovo Selo
• azbestno vlakno
• azbestna ljepenka
• azbestno cementni proizvodi
• azbestna ruda
10. Tvornica za preradu plastičnih masa „Polirond”
omladine, učenika, radnika sa smanjenom
Orašje na Savi
• dugmad
• rondele
• ploče za dugmad
• cijevi
• eduktori
• fazonski komadi
radnom sposobnošću, oboljelih i
11. Fabrika cementa Lukavac
• cement
12. Proizvodno preduzeće „Progres” Kladanj
•
•
betonski i fasadni elementi
betonske cijevi
13. Tvornica sredstava za pranje, kozmetičkih i
hemijskih proizvoda „Labud” Zagreb
• praškasti, tekući i industrijski deterdženti
• perborat
• kozmetika
povrijeđenih radnika na radu, sve u skladu
sa medicinskim zahtjevima radnog mjesta i
uslovima rada
• pružanje prve pomoći i liječenje oboljelih i
povrijeđenih
16. Zajednički poslovi Kombinata
• razvoj kapitalne izgradnje, nabavka,
prodaja, finansije, ekonomika, zastupanje
pred društvenim organima, zaštita na
radu, narodna odbrana, opšti i kadrovski
poslovi, interna kontrola, organizacija rada
i razvoja Kombinata, geološka istraživanja,
14. Društveni standard radnika Kombinata
održavanje zgrada i uređaja.
Krajem 1974. godine iz sastava OOUR Zajednički
poslovi Kombinata izdvojene su i konstituisane
dvije radne zajednice: RZ Istraživanje i razvoj i RZ
Marketing.
• poslovi ishrane, smještaja, odmora i
17. Hemijska industrija „Hemoprodukt”Doboj-
rekreacije u vlastitim objektima, za potrebe
Grapska
članova radnih zajednica Kombinata i
18. Union-impex« Sarajevo
njihovih porodica
15. Dispanzer za zdravstvenu zaštitu radnika
Kombinata
• preventivna i zdravstvena zaštita radnika
• obrada i analiza zdravstvenog stanja,
profesionalnih oboljenja i povreda na radu
od istih
• prethodni i periodični pregledi radnika
koji rade na ugroženim radnim mjestima,
131
Kombinat je u evoluciji zajedničkog poslovanja izrastao u jedinstven privredni subjekt koji je
obuhvatao 18 samostalnih organizacijskih jedinica, na području 12 općina u dvije tadašnje socijalističke
republike. Predstavljao je jakog nosioca razvoja hemijske industrije, industrije nemetala i industrije
građevinskih materijala. U Kombinatu je 1975. godine radilo 6.230 radnika, raspolagao je osnovnim
sredstvima od preko milijardu i 345 miliona dinara. Bio je osposobljen za planski razvoj, za progresivni
razvoj Bosne i Hercegovine i tadašnje Jugoslavije, kao i na ozbiljna uključivanja u međunarodnim
okvirima.
Dugoročno planiranje povećanja kapaciteta
Solana je cijelo vrijeme postojanja Soda-so, bila jedna od njegovih najboljih i najodgovornijih
sastavnica. Znajući za razarajuće djelovanje soli na opremu kontinuirano se radila zamjena pojedinih
postrojenja kako bi se ostvarila planska proizvodnja. Do 1985. godine zamijenjeno je oko 70% opreme
ugrađene u novu solanu. Gdje god se moglo strana je oprema zamijenjena domaćom, a uglavnom se
remontovanje i zamjena postrojenja obavljala vlastitim radom i znanjem.
Još tada je Solana pred sebe postavila dugoročne ciljeve:
- Osiguranje sirovinske osnove, odnosno snabdijevanje slanom vodom iz novog ležišta Tetima,
uz daljnje osiguranje energetskih resursa za proizvodnju soli, posebno tehnološke pare i električne
energije
132
- Obnavljanje i rekonstrukcija postojećih osnovnih linija proizvodnje
- Proširenje asortimana proizvodnje uz radikalniji pristup izgradnji novih manjih objekata
proizvodnje na bazi soli
- Izgradnju novih osnovnih kapaciteta za proizvodnju soli.
Nekoliko godina prije raspada bivše države Soda-so i Solana su bili dominantni na tadašnjem
zajedničkom tržištu. SFRJ je godišnje proizvodila 475.000 tona soli, a od toga su proizvođači iz sastava
Soda-so proizvodili 415.000 tona, odnosno 88%. Morske solane su proizvodile tek 60.000 tona soli ili
12%.
Tuzlanska so dominirala bivšom Jugoslavijom
Sama Solana je 1984. godine proizvela 188.838 tona kuhinjske varene soli vrhunskog kvaliteta i
čistoće. Tu je količinu plasirala na jugoslovenskom tržištu za razne namjene:
- Široka potrošnja
97.500 tona 51,73%
- Prehrambena industrija i pekari
54.000 tona 28,64%
- Ostale industrijske grane
37.000 tona 19,63%
Fabrika soli je pokrivala 70% jugoslavenskih potreba široke potrošnje, 90% potreba prehrambene
industrije i pekara i preko 50% potreba kožarske i tekstilne industrije.
Iste godine Fabrika soli je plasirala svoju so u sve tadašnje republike:
BiH
Crna Gora
Hrvatska
Makedonija
Slovenija
Srbija (bez pokrajina)
Kosovo
Vojvodina
30.800 tona
1.800 tona
46.000 tona
10.600 tona
17.000 tona
52.000 tona
4.000 tona
27.000 tona
16,28%
0,95%
24,32%
5,60%
8,99%
27,48%
2,11%
14,27%
Dobra proizvodnja i dobar plasman se odrazio i na dohodak. Imao je tendenciju stalnog porasta,
prosječna stopa rasta dohotka bila je oko 33% na godišnjoj razini. U Fabrici soli su 1984. godine radila
1.262 radnika. Dohodak po radniku je rastao oko 37% godišnje. To je bilo vrijeme visokog porasta
133
produktivnosti, s obzirom na činjenicu da se smanjio broj radnika (prirodnim odlivom i odlaskom
na druga mjesta unutar Kombinata) prelaskom na noviju tehnologiju proizvodnje, te povećanjem
proizvodnje za oko 60% u odnosu na staru tehnologiju.
Udruživanje sredstava i ulaganje u novu proizvodnju
Spomenute se godine ostvarila akumulacija u iznosu od 314 miliona dinara na nivou Radne
organizacije, premda je došlo do porasta cijena ključnih sirovina, materijala i energije. Tada su u sferi
dohodovnih odnosa zaključeni samoupravni sporazumi o udruživanju rada i sredstava s RO HAK2,
Rudnikom soli i sonim bunarima „Tušanj“ Tuzla, Fabrikom sode Lukavac i RO „Dita” Tuzla u sastavu
Kombinata i sa ŽTO Sarajevo.
Solana je značajna sredstva ulagala u nove proizvodnje kao što su Fabrika cementa Lukavac, HAK1,
HAK2, Industrija deterdženata „Dita” Tuzla, Rudnik soli i soni bunari „Tušanj” Tuzla, „Tuzlatransport”
Tuzla. Ulagalo se i u nove proizvodnje u nerazvijenim područjima, u kreševski „Barit”, „Bosna-azbest” iz
Bosanskog Petrovog Sela, Fabriku ukrasnog kamena „Šekovići”, bratunački Kaolin, srebrenički „Ingram”.
Ukupno stanje udruženih sredstava u druge osnovne organizacije udruženog rada s 1984. godinom
su iznosile 255 miliona dinara, a sredstva plasirana u vidu kredita iznosila su 356 miliona dinara. Bio je
to ukupni plasman izvan Radne organizacije oko 610 miliona dinara. I pored takvih ulaganja u Solani
nije bila ugrožena likvidnost poslovanja i nisu joj trebali krediti za obrtna sredstva.
Sredinom 80-ih godina, kada su se iz cijene soli počela odvajati sredstava za sanaciju šteta od
dugogodišnjeg crpljenja slane vode, Solana je prednjačila u ispunjavanju obaveza. Godine 1983. je
izdvojila 330 miliona dinara, iduće 3.260 miliona dinara, a 1985. godine 3.850 miliona dinara.
Visok standard radnika
U cijeloj toj situaciji redovitog ispunjavanja preuzetih obaveza, nisu zapostavljeni ni radnici. Naprotiv,
prosječna plata u Solani je tada bila 29.420 dinara što je bilo iznad republičkog prosjeka za 39%. Plata
je godišnje rasla za oko 40%. Cvjetalo je i finansiranje individualne i društvene stambene izgradnje.
Za te su namjene od 1980. do 1984. godine izdvojena 364 miliona dinara, a 650 radnika je iskoristilo
sredstva za individualnu stambenu izgradnju. Solana je tada imala bogati stambeni fond od 538
stanova u društvenoj svojini koji su koristili radnici i penzioneri i njihove porodice.
134
Kod regresiranja godišnjih odmora, njegovao se diferencirani stav u korist radnika s najnižim
primanjima. Oko 60% spomenutih sredstava odvajalo se za organizovani godišnji odmor, najčešće u
vlastito odmaralište u Neumu ili zakupljena odmarališta na Jadranu i planini, a 40% za neorganizovani
godišnji odmor. Određeni broj iscrpljenih, a dobrih radnika i penzionera išao je besplatno na more.
Ususret se izlazilo i invalidima, siromašnim radnicima i zaslužnim, sa statusom „starog solara“.
135
Muzej i galerija na ponos gradu i državi
Intenzivniji razvoj kulture, umjetnosti i zabave u Solani je počeo 70-ih godina prošloga vijeka kada
je formirana sekcija simboličnoga naziva „Čaklja se termokompresijom“ koji je trebao aludirati na spoj
stare i nove tehnologije proizvodnje soli.
No, svakako je kruna kulturološkoga razmišljanja bila odluka da se otvori muzej solarstva, da se od
zaborava sačuvaju stari kazani i pogoni proizvodnje soli kao spomenici sveukupne tradicije i razvitka
cijele zajednice. Muzej je otvoren 1975. godine. Jedinstven je kod nas jer svjedoči o solarstvu kroz
historiju.
Muzej i danas postoji, netaknut stoji od kako su uneseni prvi eksponati i vapi za osvježenjem. U
mnogo gorem stanju je stara solana, kazani i pogoni koji su bili u funkciji do 1975. godine i njih bi bilo
nužno što prije zaštititi kako ne bi posve propali.
U muzeju je prikazan i život radnika, učešće radnika u NOR-u i socijalističkoj revoluciji, razvoj
radničkog pokreta i samoupravnog razvoja Solane. Svojedobno su skoro svakog mjeseca organizovane
izložbe poznatih umjetnika iz cijele tadašnje države. Izložbama su posebno bili obilježavani značajni
historijski datumi. Vremenom se nakupilo mnogo umjetničkih djela, svaki umjetnik je sa izložbe
poklonio po jedan svoj rad.
A onda je 1983. godine otvorena i Umjetnička galerija Solana s prvom stalnom postavkom.
Muzej i galeriju je godišnje obilazilo 8.000 posjetilaca, od školske i studentske omladine do
delegacija koje su posjećivale Tuzlu i Solanu.
Strijelci i nagrade
Na inicijativu Konferencije osnovnih organizacija Saveza sindikata tokom 1979. godine je formirano
Radničko kulturno-umjetničko društvo Solana. U njegovoj folklornoj, muzičkoj, likovnoj, dramskoj i
horskoj sekciji djelovalo je 200 aktivnih i pomoćnih članova kolektiva.
Nastajala su i razvijala se i druga društva: Aktiv žena, Aktiv pronalazača, inovatora i racionalizatora,
Organizacija Crvenog krsta, Industrijsko vatrogasno društvo, Organizacija invalida rada, Aktiv boraca
NOR-a i Streljačka družina.
Većina se društava isticala u široj zajednici pa su dobivali važna priznanja.
Dosta se radilo i na informisanju radnika. Solana je bila pretplaćena na „Oslobođenje” i „Borbu”,
136
Muzej Solane
137
Biblioteka Solane, istureno odjeljenje Narodne biblioteke u Tuzli, osnovano još 1958.
„Front slobode”, „Narodnu armiju”, „Front”, „Rad”, i list „Komunist” na koji je bilo pretplaćeno svih 400
članova Saveza komunista Jugoslavije.
Posebno je bilo razvijeno druženje s radnicima „Jugoplastike” iz Splita i koprivničke „Podravke”
kojima je bio cilj, kako se tada obrazlagalo, „upoznavanje s razvojem dostignutih samoupravnih
društveno-ekonomskih odnosa, a sve u cilju zbližavanja i njegovanja bratstva i jedinstva među
radnicima pomenutih kolektiva“.
Solana je pobrala mnoštvo nagrada i priznanja: Zlatnu plaketu od Republičke konferencije Saveza
invalida rada; Streljačka je družina bila najbolja u Tuzli, druga u republici, pa je sudjelovala na saveznim
takmičenjima; za vaspitno-obrazovno i kulturno uzdizanje radnika 1984. godine Solana je dobila
priznanje „Đuro Salaj” od Vijeća saveza sindikata Jugoslavije; Prvomajsku plaketu rada od OVSS Tuzla
dobila je 1985. godine; Oktobarsku nagradu grada Tuzle (1975); Orden rada s crvenom zastavom
(1976)…
138
U Solani je tokom sedamdesetih i osamdesetih godina bio razvijen samoupravni i društvenopolitički život. U svim takvim fabričkim organima učestvovala su 554 radnika, odnosno svaki drugi. U
izvještajima poslovodnih organa bilo je zabilježeno kako se pazilo da ne bude akumulacije funkcija.
Istodobno su se, navođeno je, rezultati rada uzimali kao mjerilo određivanja materijalnog i socijalnog
položaja radnika.
Bilo je to vrijeme velike proizvodnje i još većih planova.
Čekala se Tetima, a došao rat
S obzirom na činjenicu da je Solana dugo proizvodila iznad projektovanih kapaciteta, te da
su količine slane vode bile ograničene, proširenje kapaciteta proizvodnje dolazilo je u obzir tek s
pronalaskom novih zaliha slanice. One su nakon studioznih istraživanja pronađene u Tetimi. Krajem
osamdesetih godina prošlog vijeka i s početka devedesetih na Tetimi je počela izgradnja prvih
postrojenja za crpljenje novih ležišta soli. Obiman i skup projekt, jako značajan za cijelu hemijsku
industriju u Tuzli i Lukavcu, dobro je napredovao sve dok ga nije naprasno prekinula agresija na Bosnu i
Hercegovinu.
Kao i cijelu privredu rat je pogodio i Solanu, ali je nije slomio. Cijelo to vrijeme od proljeća 1992.
do konca 1995. godine u Solani je bilo dovoljno zaliha soli. Proizvodnja je bila prekinuta jedino 1994.
godine i to samo što su skladišta bila puna. Naprosto se nije imala gdje plasirati velika količina soli.
139
Granate padale na muzej i magacine
Tokom rata 1992-1995. godine na Solanu je palo osam
granata. Srećom niko nije smrtno stradao. Dvojica su
radnika ranjena i oni se danas vode kao civilne žrtve
rata.
Nijedna granata nije pogodila proizvodne pogone.
Padale su na magacine i u krug fabrike. Jedna je
pogodila staru solanu i teško ju oštetila. Posljedice još
uvijek nisu sanirane.
140
Početkom rata je iz Solane, kao i iz cijelog grada, otišlo dosta radnika, uglavnom u druge dijelove
BiH ili Srbiju, a poneki i dalje u evropske zemlje. Dosta se radnika stavilo u odbranu Tuzle i cijele Bosne
i Hercegovine. No, ostalo ih je dovoljno da se proizvodnja neometano nastavi. U jednom kratkom
ratnom razdoblju u pomoć su pozvani Solanini penzioneri ne bi li se održala cjelodnevna proizvodnja.
Bilo je to vrijeme potvrde solarske solidarnosti, ni u najtežim vremenima stari solari nisu svoju firmu
ostavili na cjedilu. Zapravo je to bilo vrijeme patriotske odlučnosti da se izdrži po svaku cijenu.
Opstalo jedino vakuumuparavanje
Proizvodnja nije dovođena u pitanje zbog toga što je snabdijevanje sirovinom i energentima bilo
redovno. Termoelektrana je radeći na tzv. ostrvskom režimu uredno isporučivala paru, a Rudnik „Tušanj”
slanicu. I tako cijelog rata. Godine 1994. Solanini su radnici uspješno remontovali vakuumuparivačko
postrojenje, kasnije još nekoliko puta i ono je do dan-danas ostalo u punoj funkciji. Dapače, pravim su
pothvatom timovi Solaninih radnika i Instituta za hemijski inženjering predvođeni prof. dr. Stjepanom
Ivićem, povećali proizvodni kapacitet dobivanja soli vakuumuparavanjem. U inženjerskom žargonu
rečeno „u istoj geometriji je uduplan kapacitet“. Postrojenje je bilo projektovano na 75.000 tona soli
godišnje, a nakon modernizacije je povećano na 150.000 tona. To je proizvodnja 20 tona soli na sat.
Toliki je i današnji kapacitet Solane.
Druga dva prijeratna postrojenja, termokompresorsko i tzv. ekološko, zadesila je drukčija sudbina.
Stala su tokom rata i nikada više nisu pokrenuta. Pogotovo je otpisano tzv. ekološko, svojedobno
jedinstveno u Evropi, a u čijem se procesu iz nečiste matične lužine odvajala so i natrij sulfat. Sada
141
142
Aparat za
spravljanje
redestilovane vode,
ratna donacija
italijanske vlade
Zidna shema
tzv. ekološkog
postrojenja,
svojevremeno
jedinstvenog u
Evropi, u ratu je
izgubila smisao
Lijevo:
Termokompresorsko
postrojenje je stalo u
ratu i više nije pokrenuto
143
Osmorica Solaninih radnika poginulih
u odbrani BiH
Agresijom na Bosnu i Hercegovinu cijeli je potencijal
Solane stavljen u funkciju odbrane. U krugu fabrike su
bile organizovane dvije namjenske proizvodnje, kuhinja
je pripremala hranu za tuzlanske brigade, a dosta je
vojno sposobnih radnika uzelo pušku u ruke.
Nažalost, osmorica Solaninih radnika su poginula u
odbrani Bosne i Hercegovine:
Enes (Jusuf) Hasanović, transportni radnik iz Tuzle,
rođen 1950. godine, poginuo 4.4.1995. godine
Esad (Izet) Hasić, čuvar fabrike iz Tuzle, rođen 1961.
godine, poginuo 10.6.1993. godine
Dragan (Zijo) Džaferbegović, vodoinstalater iz Tuzle,
radio kao čistač radionice, rođen 1967. godine, poginuo
13.8.1992. godine
Dževdet (Rejfo) Jahić, električar iz Tuzle, rođer 1967.
godine, poginuo 19.7.1992. godine
Marin (Franjo) Tomić, honorarni radnik iz Grabovice,
rođen 1960. godine, poginuo 19.6.1992. godine
Midhat (Kasim) Đugić, zavarivač iz Tuzle, rođen 1964.
godine, poginuo 1.7.1992. godine
Sakib (Mahmut) Tanović, zavarivač iz Čaklovića,
radio kao čuvar fabrike, rođen 1964. godine, poginuo
28.8.1992. godine
Mladen (Mato) Stjepić, bravar iz Morančana, radio kao
magacioner, rođen 1969. godine, poginuo 27.8.1992.
godine
144
145
Proizvodnja u tonama od 1990. do 2006. godine
1990.
1991.
1992.
1993.
1994.
204.213 tona
205.005 tona
97.362 tona
15.176 tona
Nije bilo
proizvodnje
1995.
1996.
1997.
1998.
1999.
2000.
11.619 tona
12.649 tona
35.223 tona
39.845 tona
57.125 tona
55.472 tona
2001.
2002.
2003.
2004.
2005.
2006.
65.421 tona
78.045 tona
62.015 tona
71.180 tona
68.378 tona
80.790 tona
je o tome procesu deplasirano govoriti, naprosto jer u slanici s Tetime, od kuda se Solana počela
snabdijevati početkom ovoga vijeka, koncentracija sulfata nije ni približno visoka kao što je bila u slanoj
vodi iz Rudnika „Tušanj”.
Slanica manjeg kvaliteta iz Tetime još će neko vrijeme biti izazov za Solanine tehnologe. Sadašnju
situaciju proizvodnje soli iz postojeće slanice plastično upoređuju s lijevanjem nafte u benzinski motor
i nastoje iznaći bolja rješenja.
Proizvodnja fizioloških otopina
Inovacijskih rješenja je posebno dosta bilo u ratu, neka su iznalažena i primjenjivana usput,
kao normalna stvar, pa se tek kasnije spoznavala njihova važnost. Posebno je mnoštvo inovacija
primijenjeno u namjenskim proizvodnjama, a u Solani su bile dvije: za proizvodnju municije za potrebe
tuzlanskih brigada i proizvodnju fizioloških medicinskih otopina.
146
147
Direktori Solane od 1947. godine
Posljednjih 63 godine, od svršetka Drugog svjetskog rata,
Solanu je vodilo 12 direktora. Navedeni su hronološkim
redom od 1947. do 2010. godine:
1.
Krista Dragić
2.
Mehmedalija Džambić
3.
Ljubiša Milosavljević
4.
Smail Trbonja
5.
Suljo Konjhodžić
6.
Mirko Garić
7.
Drago Milovanović
8.
Aco Todorović
9.
Safet Ažderović
10. Nedim Muharemagić
11. Aliosman Čomić
12. Izudin Kapetanović
148
Rashladno postrojenje
149
Proizvodnja otopina se za kratko vrijeme toliko razvila da se u Solani uspostavila prava istraživačka
laboratorija. Jedno su vrijeme otopine prvo isprobavane na kunićima, pa su se tek onda slale u
Univerzitetski klinički centar i sve druge ratne bolnice s područja Okruga, potom Tuzlansko-podrinjskog
i na kraju Tuzlanskog kantona. S ponosom se može konstatovati da nije zabilježena ni jedna
komplikacija kod bolesnika izazvana otopinoma spravljenim u Solani. No, s druge se strane s izvjesnom
dozom žalosti može konstatovati i neostvarena spremnost da se u Solani krene s industrijskom
proizvodnjom medicinskih otopina, barem onih za hemodijalizu, za čiju su proizvodnju bili ispunjeni
svi preduslovi. Donacijom jednog aparata iz Italije proizvodila se i redestilovana voda, znatno čišća
od destilovane. Poslije rata kantonalni centri su se opredijelili za uvoz okrenuvši leđa Solani i njenim
uslugama.
Medicinske otopine nisu bile jedini Solanin ratni proizvod - bilo ih je još devet. Spravljao se,
primjerice, napitak za liječenje trbušnih tegoba koji su promovisali tuzlanski ljekari. Proizvodio
se „Desol“ (kovanica od riječi dezinfekcija i Solana), dezinfekcijsko sredstvo, zatim se proizvodio
„Jodoform“, pa pasta za pranje ruku. Zanimljivo je da se po tzv. mulj za tu pastu odlazilo na odlagalište
iznad Strelišta, pokraj sadašnjeg Azila za pse. Mulj je, dakle, prvo bacan kao nepotreban a onda se
prekopavao i traktorom vraćao u Solanu. Štaviše, tako osušen bio je zgodniji za spravljanje paste za
pranje ruku. Odgovoriti svakom izazovu, bio je svojevrsni moto u Solani tokom rata i neposredno
poslije.
Borba za tržište
A onda je nastupila druga vrsta borbe, jednako žestoka – borba za tržište. S raspadom bivše države,
raspalo se i bivše zajedničko tržište. Valjalo ga je ponovno osvajati, ali ovoga puta u posve novim
okolnostima.
Solana je na dobrom putu da vrati svoj nekadašnji sjaj, da sa svojim osnovnim proizvodom vrhunski kvalitetnom solju - zauzme mjesto u samom vrhu u ovom dijelu Evrope.
Petnaestak godina iza rata, s uspješno izvršenom vlasničkom pretvorbom, s konsolidovanim
proizvodnim pogonima, utvrđenom paletom proizvoda, razrađenim marketinškim planovima, s prilično
pozicioniranim mjestom na tržištu i na čelu s vizionarskim menadžmentom, Solana je stabilizirala svoje
poslovanje.
Sada dolazi vrijeme širenja i bolje budućnosti.
150
151
152
zadnja
korica
unutarnja
prazna

Konzum Globalgap

Prof.dr.med.sc. FAHRIJA SKOKIĆ BIOGRAFIJA

Obrazac 1- Pomoć u slučaju smrti (prezime, ime oca i ime,) (J

NEWSLETTER br. 13 PDF

Katalog 2014 - tuzla film festivala