„Psihologija u zajednici“ i „doktrina šoka“ Već neko vrijeme bilježim natuknice za članak na temu utjecaja današnjice na „psihologiju u zajednici“. Završni poticaj da ih objedinim dala mi je knjižica (s 50-tak pitkih i britkih stranica) „Vječiti povratak fašizma“ Roba Riemena [8] s vodećom tezom otisnutom na koricama: „…današnji fašizam ponovno je rezultat političkih stranaka koje su se odrekle vlastitih vizija, intelektualaca koji njeguju lagodni nihilizam, sveučilišta koja ne zaslužuju to ime, pohlepe za novcem koju generira poslovni svijet te masovnih medija koji radije odražavaju ono što narod želi, nego da mu služe kao kritičko zrcalo… to su korumpirane elite koje njeguju duhovnu prazninu u kojoj se fašizam opet može uzdići“. U nastavku ću pokušati navedenu tezu približiti realnosti i usporediti s onime što se događa u našim svakidašnjim životima kao stručnjaka „u zajednici“. Zahvaljujem kolegama Tvrtku Marasu i Dževdetu Hadžiselimoviću koji su završetku članka dali dodatni poticaj svojim člancima o organizacijskoj psihologiji u globalnoj privredi [7] i suočavanju zajednice s klimatskim promjenama [3]. Zabrinjavajuće je saznati kako ekonomija nije znanost, nego samo „skup dogovorenih pravila kako dijeliti resurse – materijalne i financijske“, pa je razumljivo njeno dezorijentirano lutanje često protivno interesima opće zajednice, koje si psihologija kao znanost ne dozvoljava, ona kumulativno napreduje u svojim spoznajama u interesu sve boljeg poznavanja i unaprjeđivanja čovjekove prilagodbe (i za razliku od ekonomije sustavno koristi eksperimentalnu metodu spoznaje). U hrvatskoj zbilji traganje ekonomskih teoretičara i praktičara je išlo od zamjeranja socijalizmu, preko nekritičkog uzdizanja kapitalizma do ponovoosviještenog prihvaćanja radničkog dioničarstva i participacije i preispitivanja pravednosti nagrađivanja. Jednaku ako ne i veću zabrinutost stvara spoznaja da nas klimatske promjene, koje je potakla ljudska pohlepa, vode do sloma ekosustava (vidi dokumentarac Age of Stupid (2009)). Ta ista pohlepa podržava medijsku tiraniju zaglupljivanja i nametanja površnosti, samo da se, pored ostalih prevažnih tema za goli opstanak čovječanstva, ne preispituje (doslovno) prljava uloga nezasitnika u zagađivanju, aktivist Julian Assange stoga naziva internet, aludirajući na one koji su ga voljni zlorabiti „infrastrukturom totalitarizma“ [7]. Dodamo li tome da preplavljeni ideologijom konzumerizma zanemarujemo da ljudska zajednica pola proizvedene hrane baca (često ostaje na poljima jer nije „kalibrirana“ za mega-markete) te da nadirući GMO uništava biološku raznolikost – na štetu klimatskih promjena i održivosti života ljudi, lako je zaključiti da zaslijepljenoj ljudskoj pohlepi doista nema granica. Više nego ikada potrebni su nam iskreni „proroci“, koji svojim upozorenjima potiču suočavanje sa sve većim zahtjevima za prilagodbom, koje si zahtjeve, prepreke i zamke što je paradoksalno (iako razumljivo) – postavljamo mi sami kao ljudska vrsta. Opće je poznato da „prilike beru jagode“ i da su pojedincima i njihovim „interesnim klikama“ dane prilike da svoje šanse za preživljavanje povećaju do maksimuma, a da se pritom te šanse svih drugih dramatično smanjuju na štetu njih samih, što je klasična „piramidalna prijevara“: malobrojni dobivaju gotovo sve, većina – što ostane. Najzaslužnijom za to smatram promašenu doktrinu „slobodnog tržišta“, ona je logički i provedbeno neodrživa jer su resursi Zemlje ograničeni, pa takva „sloboda“ mora podlijegati snažnim regulatorima koji bi trebali biti u stanju brzo i učinkovito ograničavati spomenutu korporativnu pohlepu, korumpiranu politiku i zatupljivanje (oštrice razuma i emocija) naroda, što se, međutim – ne događa ili ide presporo, svakako ne u korak s navedenim. Razlozi za to su prilično jednostavni: financijska moć multinacionalnih kompanija prelazi državne proračune mnogih zemalja, pa one zapravo upravljaju svijetom, a ne državne administracije. Drugo, upravljanje ljudskim resursima u privatnom sektoru dovedeno je „do savršenstva“, u svim strukama privatnici su pokupili među stručnjacima ono najvrjednije što se moglo naći na tržištu (i to rade svo vrijeme), a državna administracija nije ni blizu tome, pa dolazi u državnoj službi do toga „da su nesposobni veoma sposobni onesposobiti sposobne“, „da je pojeo vuk magare – i nikom ništa“, jer da bi se državna vlast mogla nositi s nezajažljivim privatnim sektorom (koji je takav po defaultu, odnosno „viziji i misiji“ tzv. korporacija), mora imati barem jednako ako ne i bolje motivirane, sposobne i osposobljene ljudske resurse. To nam se može činiti dalekim od našeg radnog mjesta, međutim prije 1 ili kasnije osjetit ćemo kao nam nametljivi „predatorski kapitalizam“ dahće za vratom, ako ništa drugo realna vrijednost naših plaća u državnoj službi sve je manja. Nije u interesu krupnog kapitala da u upravi država ima slobodno – misleće pojedince, promućurne i poduzetne kreativce, inovatore, reformatore, racionalizatore. Oni prepoznaju opći trend: krupni kapital u kolaboraciji s političarima otima materijalne vrijednosti koje su financirali građani svojim izdvajanjima (sjetimo se pogubne „pretvorbe i privatizacije“, kada je „društveni kapital“ dekretom postao „državni“, a potom ga je država prodajući svoje udjele prepustila privatnim poduzetnicima) a ostavlja zajednici one djelatnosti koje su neprofitabilne: zdravstvo, socijalna skrb, školstvo, komunalne usluge, koje su po prirodi svog postojanja uvijek u većim potrebama nego što im država može priuštiti - sjetite se opet svog radnog mjesta. Proteklih godina dogodila se u povijesti svjetske ekonomije nezapamćena „socijalizacija“ gubitaka velikih banaka, kada su vlade iz proračuna u koje su uplaćivali građani spašavale velike igrače koji su zbog loših procjena rizika počeli propadati, a to je trebao biti njihov problem, kao što je prepoznao Island i prepustio bankama da s razlogom propadnu (pa nisu „svete krave“ među poduzetnicima) [2]. Bankarski sektor sam sebe neopravdano uzdiže kao „četvrtu polugu vlasti“, iznad zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, iako je njegova svrha servis građanima, a ne vlast nad njima, što su dramatično iskusile latinsko-američke zemlje, u kojima su zabilježena i samoubojstva djece radi ekonomske emigracije roditelja [1]. Hoće li banke i njihovi vlasnici povratno socijalizirati i moj ili vaš kredit, vidjet ćemo, udruga Franak se bez pomoći i voljnosti države ipak bori u tom smjeru, a i razumne države prihvaćaju da moraju u većoj mjeri regulirati poslovanje financijskih institucija različitim „Robin Hood“ metodama i sprječavati „banksterski mobbing“, koji naposljetku uništava i banke, a prije njih i državu i poduzetnike i građane - potrošače. Primjer navedene udruge pokazuje da je moguće da se građani organiziraju u svojoj borbi protiv nedorečene regulative države (često donesene pod utjecajem različitih lobista – koji su u Europskom parlamentu dobili epitet „kuge demokracije“ tijekom nedavne rasprave o štetnosti duhanskih proizvoda) koja manjkavo zastupa interese građana u odnosu na krupni kapital. U međuvremenu, kolateralne štete su ogromne za zajednicu, da spomenemo nezaposlenost u Hrvatskoj ili seriju samoubojstava poduzetnika u Italiji s početka krize. Doktrina „slobodnog tržišta“, koje navodno samo sebe regulira (radi se zapravo o „organiziranom kaosu“ koji je odlična meta predatorima), proširena je u 20. stoljeću „doktrinom šoka“ (vidi istoimeni dokumentarni film, prema knjizi Naomi Klein [6]), koja doktrina multinacionalkama omogućava da šire svoja područja utjecaja i interesa na vrlo brutalan način. Ona uključuje induciranje međugrupnih sukoba i podjela (političkih, etničkih, religijskih ili bilo kojih drugih) i do rata „ako treba“, da bi se u toj „mutnoj vodi“, a uz smanjenu državnu kontrolu i politički i pravni vakuum ugrabila bogatstva koja je zajednica godinama stjecala i raspolagala i upravljala njima i bez privatizacije. U takvim uvjetima u privatne ruke, uz izliku da je „država loš gospodar“ odlazi najvrjednije: visokotehnološka industrija, telekomunikacije, trgovina, prehrambena industrija, bankarstvo, turizam, rudna bogatstva, posebno nafta (smatrate li da smo izuzeti od te doktrine pročitajte više o tome u članku [5]). Država i jest loš gospodar kada je korumpirana, dakle radi se o pogrešnom izboru smjera: umjesto da se država očisti od korupcije visokim profesionalizmom i nemilosrdnim sankcioniranjem prekršitelja načela zalaganja za i rada za opće dobro, i tek se onda sporadično odriče nekih materijalnih vrijednosti u korist građana, ide se suprotnim smjerom: država olako prepušta različite materijalne vrijednosti privatnicima (uz izliku da su „bolji upravljači“) i u tim postupcima pogoduje korupciji i perpetuira je, naravno, na štetu građana. Opće je poznato su demokracija, kakva god da je, i uređena država krupnom i spekulativnom kapitalu preskupi, moraju tada više pregovarati, više im odgovara diktatura nereda, i „izvanredno stanje“, lakše se tako dogovaraju s političarima. A upravo to treba osigurati za boljitak zajednice: konstruktivne i stručno vođene pregovore države i privatnika u kojima je pobjednik „opće dobro“ većine, ali ne takve da je pregovaračka moć države zbog nepripremljenosti i slabe osposobljenosti pregovarača (znanje, vještine, motivacija) u startu snižena. Nadalje, uređena država uvijek iznova definira je li neki proizvod ili usluga „roba“ – koja se slobodno prodaje na tržištu ili 2 „opće dobro“ – koje zahtijeva posebnu regulativu i zaštitu. Je li pitka voda „roba“ ili „opće dobro“? Je li znanje „roba“ ili „opće dobro“? Ako je znanje „roba“ onaj tko je prodaje u privatnoj školi trudit će se najviše moguće je naplatiti, pa makar prodavao / predavao potpuno isto znanje kao kolege u državnim učilištima. Je li psihoterapija „roba“ ili „opće dobro“? Za Hrvatsku se može reći da je psihoterapija, kako je naša država trenutno definira, više „roba“ jer je nedostupna u opsegu potrebnom građanima i „otiskuje se“ u privatni sektor, a manje je „opće dobro“, kako je definiraju bogatije države, u kojima je državnim subvencijama čine dostupnima građanima u potrebi. Ne treba zaboraviti niti farmaceutski lobi, kome je u interesu da psihoterapija zauvijek ostane većini nedostupna „roba“, kako bi se psihofarmaci mogli u što većoj mjeri tržiti s državnim potrošačima financiranima od građana (psihijatrijski odjeli i bolnice) i s psihički bolesnim građanima (što im od psihofarmaka pripada preko HZZO, u čiji proračun opet uplaćuju svi zaposleni građani). Kao struci nije nam zadana misija „spasitelja čovječanstva“, niti taj prezahtjevni zadatak može ijedna struka preuzeti na svoja leđa (ideologije i religije ga, pak, rado preuzimaju). Možemo biti barem glasna manjina, koja će upozoravati na navedene devijacije jer sve češće i sve više se radi i o našoj koži. Da bi udovoljila krupnom kapitalu, država je voljna srozati već dosegnute standarde u javnim uslugama (latinsko-američko iskustvo, ali i iskustva Grčke i Španjolske), u kojima su psiholozi u Hrvatskoj pretežno zaposleni. Na primjer, od najave zapošljavanja većeg broja stručnih suradnika u školama, uključujući psihologe vjerojatno neće biti ništa jer „država nema novaca“. Međutim, zašto bi bilo tko od nas ili naše djece bio žrtva toga što država unazad mnogih godina nije dobro raspolagala ni svojim prihodima ni rashodima ni imovinom i podlijegala različitim financijskim „stand – by aranžmanima“ da se do navedene situacije dovela. Država se ovdje spominje kao apstraktni pojam, u većini slučajeva (izuzev časnog Islanda) radi se državi u kojoj tzv. „demokratski izabrana vlast“ kontinuirano (bez obzira koja je opcija na vlasti) zloupotrebljava svoj demokratski legitimitet i na većinu rukovodnih pozicija postavlja stranačke podobnike, pa profesionalni državni aparat koji bi trebao štititi građane od odluka političara koje su protivne općem dobru ne može doći do izražaja. Budući da se u tom slučaju radi o „partitokratskoj državi“, razumljivo je da su političari najodgovorniji za sadašnje stanje i da je njihova „nedodirljivost“ najveći problem modernih demokracija, ne samo u Hrvatskoj. Umnogome se čini da država pod paskom krupnog kapitala štiti sebe, ne i malog čovjeka, što je ideal demokracije, jer se time pošteđuje dodatnih troškova. I ne daj bože da od države tražite nešto dodatno, postajete problem koji talasa, a ne postajete predmetom uključivanja vrsnih stručnjaka koji uživaju više, što je predmet koji su dobili na stol složeniji. Razumijem da ne mogu uživati, motivirani su da ga zbrzaju i što prije maknu sa stola jer se još uvijek u našim službama ne odrađuju radni zadaci, pa tko ih ispuni više ili one složenije ima i veću plaću, nego se odrađuje radno vrijeme, bez obzira na složenost odrađenog. Privatna poduzeća taj oblik zanemarivanja sposobnih i ne-penaliziranja onih manje produktivnih ne bi dozvolila. Za zaraditi mjesečnu plaću u državnoj upravi dovoljno je znači, prema sadašnjim mlakim propisima regularno dolaziti na posao i moguće je bez većih posljedica izbjegavati što više odgovornosti i obaveza – jer one donose više posla u istom radnom vremenu, koji dodatni posao, obveze, odgovornost neće biti dodatno plaćeni. I sâm sam se više puta pitao zašto bih „doživljavao sustav“ i u svom poslu se trudio da budem što je moguće bolji (u kvaliteti i kvantiteti), poduzetniji, kreativniji (što mi uzima vrijeme i energiju) kad „sustav mene ne doživljava“. Sasvim je jasno da smo kao struka potrebni zajednici, ali i da u ugovaranju naših usluga s državom ne treba očekivati fair-play, naša država je pod teretom prezaduženosti, loših poslovnih odluka koje su se gomilale godinama, ali i jedno i drugo je bilo izvan kontrole većine, a one malobrojne koje su upozoravali na to je „pojeo mrak“ ignoriranja medija. Ponekad se čini da bi takva kakva se pokazala u zadnje vrijeme država bila „najsretnija“ kada bi svaki dan državni službenici dolazili na posao, s velikim trudom i zalaganjem odrađivali radne zadatke, ako treba nosili posao i kući, a da ih država za to uopće ne plati. Ili vrlo malo, simbolično, jer smo „humani“ – po tome valjda što radimo s ljudima, pa je sama ta činjenica dovoljna nagrada za naš rad. Odavno je otišla u povijest krilatica iz socijalizma „ne možemo tako malo raditi koliko nas malo možete platiti“, a zaživjela je „moramo toliko mnogo raditi a sve manje ste nas voljni platiti“. A posla ima 3 sve više, i po brojnosti i po složenosti, pogotovo kada su se problemi godinama „gurali pod tepih“ i nije na vrijeme prepoznato da je „prevencija najbolja terapija“, kao što je na primjer poduzetna, obrazovana i motivirana i od politike nezavisna državna administracija najbolja terapija protiv različitih boljki u upravljanju državom u korist općeg dobra i blagostanja. Zaključno bih rekao da neke navedene trendove potvrđuje i konferencija psihologa na temu "Suvremeni izazovi organizacijske psihologije i psihologije rada“, kada se pomno pregleda ponuđeni program [4]. Zapaža se da još uvijek izostaju teme o upravljanju ljudskim resursima u javnoj upravi. Imamo li primjere, osim u vojnoj službi, da je dobro oformljena, jaka i prepoznatljiva „služba za ljudske resurse“ vrsnom profesionalnom selekcijom, profesionalnim treningom i praćenjem učinkovitosti ostvarila značajna postignuća, u razvoju školstva, socijale, zdravstvenih usluga, usluga javnih poduzeća ili bilo koje druge državne ili lokalne usluge za građane? Volio bih doživjeti da građani u svakom dodiru sa službenicima državne uprave, ali i lokalne samouprave i javnih poduzeća ostvare kontakt sa smirenim, dobro upućenim, radu posvećenim stručnjacima, raspoloženim, susretljivim i osjetljivim za svaki problem s kojim im se obrate. Čini mi se da bi i uz taj uvjet Hrvatska mogla postati zemlja ugodnija za život, pogodujuća svojim građanima, a ne zbrkana i usporena zemlja opterećena mnogim problemima među kojima i masovnim odljevom mladih i visoko obrazovanih stručnjaka (tko će onda pripremati složene projekte i provoditi reforme?) i otuđenim političkim i ekonomskim „elitama“, kojima taj tragični egzodus, kao i neprofesionalizirana uprava, zapravo i odgovara. Bojan Klapčić, psiholog Izvori: [1] Correa, R.: Europa bi trebala učiti na greškama Latinske Amerike, 30.12.2013., http://lemondediplomatique.hr/europa-bi-trebala-uciti-na-greskama-latinske-amerike/ [2] Danas.hr: Dobro čuvana tajna: Kako je Island pobijedio krizu, 20.02.2012. [3] Hadžiselimović, Dž.: Klimatske promjene ili klimatski kolaps?, www.dpi.hr, pristupljeno 07.01.2014. [4] Hrvatsko psihološko društvo: Suvremeni izazovi organizacijske psihologije i psihologije rada knjiga sažetaka, Zagreb, 2013. [5] Hudelist, D.: Evo kako ćemo razbiti Titov komunizam..., Globus, Zagreb, 03.01.2014. [6] Klein. N.: Doktrina šoka, VBZ, Zagreb, 2008. [7] Maras, T.: Promjene misije organizacijske psihologije s promjenama stanja u globalnoj privredi, Psiholog, 1-2, Hrvatsko psihološko društvo, 2013. [8] Riemen, R.: Vječiti povratak fašizma, Tim press, Zagreb, 2011. [9] Tehnoklik.hr: Sva infrastruktura za totalitarizam na internetu je spremna, 30.11.2012. 4