perspektive
ISSN 1848-140X, ožujak 2014., godina 4, broj 1
ZAGREBAČKA
INICIJATIVA
NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA
Industrijska strategija
GOMILA PAPIRA,
MALO IDEJA
Žarko Primorac
Investicije
HRVATSKA BITKA S VJETRENJAČAMA
Đuro Njavro
15 godina eura
Darko Horvatin
Lobiranje za Hrvatsku
Željko Ivančević
Dobri i loši
prognostičari
Uroš Dujšin
Izumiru li veliki
dnevnici
Ante Gavranović
ZAGREBAČKA
INICIJATIVA
perspektive
NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA
ožujak 2014.
godina 4, broj 1
Sadržaj
PO(R)UKE IZ 1997.
Pismo urednika ................................................................................................................... 3
U FOKUSU
15 godina Eura
NEVOLJE JEDNOG TINEJDŽERA (Darko Horvatin) ........................................ 5
Perspektive Europske unije
NEUPITNA OTPORNOST STAROGA KONTINENTA
(Uroš Dujšin) ......................................................................................................................... 9
Lobiranje za Hrvatsku
NEZAINTERESIRANOST DRŽAVNIH
INSTITUCIJA ZA NACIONALNE INTERESE (Željko Ivančević) .................. 13
Gospodarske stranputice
IZOSTANAK INVESTICIJA GURA U STAGNACIJU (Đuro Njavro) .......... 18
Četvrta industrijska revolucija
STROJEVI PREUZMAJU KOMANDU (Ante Gavranović) ................................ 26
Dobri i loši prognostičari
STRUČNJACI NISU UVIJEK BOLJI OD AMATERA ..................................... 34
TEMA BROJA
Reindustrijalizacija
ŠTO DONOSI NOVA INDUSTRIJSKA POLITIKA (Žarko Primorac) .......... 37
DOSSIER
Novinska industrija
IZUMIRU LI (VELIKI) TISKOVNI DNEVNICI ............................................... 53
TRENDOVI
Privatizacijske dvojbe
KORIST I ŠTETA OD RASPRODAJE ................................................................... 61
Zaštita intelektualnog vlasništva
KOLIKO IMITATORI UGROŽAVAJU KREATORE? .................................... 63
Dileme svakidašnjice
(NE)UČINKOVITA OBITELJSKA PODUZEĆA ............................................. 69
Sljedeća granica održivoga razvoja
GLOBALNI NAPREDAK UKIDA VOĐE I SLJEDBENIKE ...................... 70
Zrakoplovna industrija
STRAH OD LETENJA USPORAVA AVIONE .................................................... 73
Od štednje do mode
POVRATAK BRADONJA I BRKONJA ................................................................. 74
ODJECI
Hrvatske ekonomske glavobolje
PRORAČUNSKA TERAPIJA ZA STABILNIJU SURADNJU ....................... 75
ANALIZA
Europa oživljava sekuritizaciju
HOĆE LI POMOĆI MALIM I SREDNJIM PODUZEĆIMA?
(Darko Horvatin) ................................................................................................................ 81
NOVE KNJIGE
ZAŠTO JE IZOSTALO AMERIČKO-RUSKO PARTNERSTVO ................. 93
KAKO ZASITITI SVE VIŠE GLADNIH USTA ................................................. 96
INDIKATORI
ZNAČENJE TURIZMA U SVJETSKOM GOSPODARSTVU ...................... 99
REKORDAN PORAST TURIZMA U 2014. ........................................................ 100
POJEFTINJUJE HRANA .......................................................................................... 101
OPADA BROJ GLASAČA NA IZBORIMA ZA EU ....................................... 102
NAFTA: NE OČEKUJE SE POSKUPLJENJE U 2014. .................................. 103
2
perspektive
Pismo glavnog urednika
Po(r)uke iz 1997.
Prigodom otvaranja Zagrebačkog velesajma u jesen 1997. predsjednik Franjo
Tuđman održao je jedini govor koji se u cijelosti odnosio na gospodarstvo. Priredio
mu ga je tadašnji savjetnik za gospodarstvo, prof. dr. Pero Jurković. Tenor govora
svodio se na činjenicu da je Hrvatskoj potreban rast BDP od 2 posto da bi servisirala
svoje dugove, 4 posto da bi mogla vraćati dugove, a najmanje 6-8 posto kako bi
krenula u ozbiljniji ciklus razvoja i rasta. Pravi znalac javnih financija shvatio je
već tada da uspješna ekonomija svake zemlje počiva na zdravim temeljima, a to
znači prije svega na racionalnom upravljanju troškovima i stvaranju nove dodatne
vrijednosti izražene u povećanim prihodima. Znači, pokrij se pokrivačem koji
imaš i koliko ti seže!
Citirat ću što je tom prigodom rekao predsjednik Tuđman: „Imajući sve ovo
na umu, u osmišljavanju i provedbi politike gospodarskog razvitka u narednom
razdoblju, posebnu pozornost moramo posvetiti osiguranju ispravnih odluka o
strategiji općeg razvitka zemlje. U prvom redu: o opsegu i područjima investicija;
o poticanju štednje; o rješavanju nepovoljnog demografskog stanja i zaposlenosti;
o povećanju učinkovitosti nove uloge države; o stvaranju poduzetničke klime,
o otvaranju prema svijetu i unapređenju upravljanja na svim razinama. I za
gospodarski je razvitak od prvorazredne važnosti njegovanje moralnih društvenih
vrijednosti; posebno borba protiv monopola i svih vrsta zloporaba, osobito
korupcije i neizvršavanja obveza prema svojoj državi.
Hrvatska već ima razrađene strategije razvitka za pojedina područja: infrastrukture,
demografsku obnovu, za razvitak otoka i područja od posebne državne skrbi,
strategiju prostornog razvitka i slično. Sada su se, međutim, stekli uvjeti da Hrvatska
poradi na jednoj cjelovitoj i dugoročnoj strategiji razvitka, koja bi omogućila svim
državnim, društvenim, gospodarskim, znanstvenim i kulturnim subjektima da u
sagledavanju i rješavanju svih pitanja od općeg i posebnog interesa imaju u vidu
sve razvojne potencijale, da mogu bolje odrediti pojedinačne i opće hrvatske
interese u unutarnjem i međunarodnom životu, u današnjem svijetu s obzirom
na sve okolnosti.
broj 1 :: ožujak 2014.
3
Pismo urednika
Izrada jedne ovakve strategije mora također potaknuti optimalno korištenje svih
raspoloživih intelektualnih potencijala u zemlji, proširiti vidokrug odlučivanja,
i povećati odgovornost nositelja državne i društvene, navlastito gospodarske,
politike na svim razinama za njezinu provedbu“.
Danas, 15-ak godina kasnije, vidimo da gotovo ništa od toga nismo ostvarili. Imali
smo, istina, u pojedinim godinama rast BDP-a na razinama koje su nam potrebne
za stabilnije gospodarske odnose i kretanja. Međutim, ako uzmemo sve ove godine
u obzir, dobivamo prosjek rasta BDP-a koji je neprimjeren temeljnim postavkama
oporavka hrvatskoga gospodarstva. U godinama od 2003. do 2008. ostvarili smo
prosječni rast od 4,31 posto (najveći u 2003. i 2007.). Međutim, u posljednjih pet
godina negativna kumulativna stopa BDP je u opadanju u prosjeku od 2,44 posto
(najveći pad je zabilježen u 2009.). U posljednjih jedanaest godina ostvarili smo
rast BDP u prosjeku od samo 1,24 posto. Logično je da je takav slijed događaja
morao rezultirati stanjem kakvo danas imamo u hrvatskom gospodarstvu.
4
perspektive
U fokusu
15 godina eura
Nevolje jednog tinejdžera
Euro je proslavio 15. rođendan. Slaviti bi mogli Nijemci
čiji je BDP po stanovniku u tom razdoblju porastao za 21,3
posto dok bi Talijani mogli požaliti za lirom jer im je BDP
per capita unatrag 15 godina pao za tri posto. U narednom
razdoblju treba uvesti reda u bankarski sustav, vratiti jug
Europe na tržište kapitala te izbjeći prijeteću deflaciju.
Piše: mr. sc. Darko Horvatin
Nakon četiri godine borbe s krizom, europski čelnici imaju priliku izgraditi
solidnije temelje za svoju uzdrmanu valutnu zonu izdvajanjem kritičnih banaka
u 2014. godini. Izglednije je da će proigrati i ovu priliku umjesto da je čvrsto
prigrle. Kao i dosad učinit će sve da sačuvaju jedinstvenu valutu netaknutom
ali i nedovoljno da profunkcionira kako bi trebala. Ova godina započela je
svečano jer je Latvija postala 18. država koja se pridružila valutnoj skupini
oformljenoj 1999. s 11 inicijalnih članica. Odluka ove male baltičke države
koliko je ekonomska, toliko je i politička jer se želi izmaknuti ruskom utjecaju
ukopavanjem dublje u Europu. Nakon svih strahova koje je izazvao „Grexit“
(bojazan da će Grčka napustiti euro), eurokrati će i nadalje pozdravljati
ekspanziju kao znak povjerenja u projekt zajedničke europske valute. Vjetar u
broj 1 :: ožujak 2014.
5
U fokusu
leđa dala im je koncem prošle godine Irska, kao prva zemlja koja je napustila
bailout (europski plan spašavanja) program i uspješno se vratila tržišnom
financiranju, što bi trebao biti dodatni dokaz kako je kriza eura završila,
barem što se tiče tržišta obveznica. Početkom ove godine Irska se uspješno
zadužila na međunarodnom tržitšu kapitala. Ni mjesec dana od službenog
izlaska te zemlje iz bailout programa, uspjela je na tržište plasirati obveznice
u iznosu od 3,75 milijardi eura. Obveznice su izdane na rok od 10 godina,
a interes ulagača bio je četiri puta veći od konačnog izdanja. Nakon toga
na tržište je izašao i Portugal, nastojeći povećati šanse za željeni izlazak iz
programa spašavanja ove godine.
Problematični jug
Nasuprot tim sjevernim svjetlima, prognoza za ostale zemlje u bailout
programu (Grčka, Portugal i Cipar) ostaje turobna. Grčka će biti sretna
izbjegne li sedmu godinu recesije te će tražiti poseban zajam za podmirivanje
financijskih potreba za ovu i narednu godinu – treći bailout. Premda je
Grčka bankrotirala na rekordnom iznosu državnih obveznica njezin javni
dug bit će i nadalje nesnosno visok, 175 posto BDP-a. Kako većinu grčkog
duga drže kreditori unutar eurozone, to će nametnuti nezgodno pitanje,
posebice za Njemačku, najvećeg kreditora koji će učiniti gotovo sve da
izbjegne izravan oprost kredita u strahu da bi i druge zemlje u problemima
mogle tražiti sličan tretman. Portugal je na putu drugog
bailouta. Duboka recesija izazvala je lani političku krizu,
Portugal je na što je potkopalo povjerenje investitora, i udaljilo Portugal
planiranog izlaska na tržište kapitala ove godine.
putu drugog od
Najviše će ove godine trpjeti Cipar. Prema procjeni
bailouta Međunarodnog monetarnog fonda ciparska ekonomija
će se kumulativno u 2013. i 2014. smanjiti za više od 12
posto, što znači da bi pad u slučaju „nepovoljnih“ okolnosti mogao doseći
20 posto. Glavna je briga da rekapitalizacija Bank of Cyprus korištenjem
neosiguranih depozita neće bit dostatna jer će loši krediti narasti. Te zapreke
u malim južnim državama bit će rješive ako eurozona nastavi s održivim i
snažnijim oporavkom koji je započeo u proljeće 2013., te ako se taj polet
iz Njemačke proširi na velike mediteranske zemlje Italiju i Španjolsku. Jednu
brigu predstavlja pitanje hoće li njemački izvozni motor usporiti ako kineska
ekonomija počne posrtati. Druga je briga nestašica kredita za mala i srednja
poduzeća u Italiji i Španjolskoj. Čak i ako se izbjegnu ovi rizici, BDP eurozone
u ovoj će godini porasti oko jedan posto, ostavljajući ukupan output ispod
vrhunca dosegnutog 2008. godine. Zajedničke brojke prikrivaju kako su loše
6
perspektive
Nevolje jednog tinejdžera
ekonomije nekih zemlja poput Italije i Portugala prošle od uvođenja eura. U
tih 15 godina zajedničke europske valute BDP po stanovniku u Njemačkoj
je povećan za 21,3 posto, u Finskoj 20,9 posto. Na začelju je Italija čiji se
BDP per capita u tom razdoblju smanjio za 3 posto, dok je kod Portugala
zabilježen mršavi rast od 0,8 posto.
Uvođenje reda u banke
I pored toga europski lideri imaju priliku izgraditi temelje za snažniji i održivi
rast. Europska centralna banka postat će do konca ove godine supervizor
za najveće europske banke. Prije toga, provest će temeljitu reviziju njihovih
poslovnih knjiga. Ovaj pregled kvalitete aktive jedinstvena
je prilika da se jednom za svagda uhvati u koštac sa
slabostima bankarskog sustava koji je u interakciji s Revizija bi
neodrživom razinom javnog duga učinio krizu eura tako
mogla vratiti
dubokom. Revizija bi mogla vratiti povjerenje ulagača u
banke eurozone, sniziti im trošak financiranja te omogućiti povjerenje
slobodnije kreditiranje privrede. Ako pak revizija utvrdi da
je stanje gore nego što se prikazuje, to će ubrzati teške ulagača
i potencijalno skupe odluke: zatvaranje banaka koje više u banke
nisu održive i ubrizgavanje svježeg kapitala kako bi se
premostio kapitalni jaz. To zahtijeva ponovno podmetanje eurozone
leđa poreznih obveznika, što je Njemačka blokirala na
razini eurozone. Umjesto toga banke će se morati osloniti na javne financije
svojih domicilnih država. K svemu tome, najslabiji bankarski sektor nalazi se
u zemljama s najslabijim javnim financijama, poput Italije. Postoji bojazan da
revizija aktive ne postane druga euro glupost, koja ne razdvaja liniju između
uzdrmanih banaka i nestabilnih država. Ako Europa ne zgrabi priliku za
uvođenje reda u bankarski sektor, onda će se uklopiti u razočaravajući već
poznati obrazac. Euro više neće biti u smrtnoj opasnosti, ali će pritom sve
više sličiti uniji bez radosti čije članove na okupu drži jedno strah od bolnijeg
razdvajanja.
Prijetnja deflacije
Ipak, nasljeđe iz akutne faze krize, ostaje i nadalje tmurno. Trenutna stopa
nezaposlenosti unutar eurozone prema Eurostatu iznosi 12,1 posto, što
je najviša stopa u 15 godina postojanja eura. Svi se nadaju da će krhki
oporavak gospodarstva utjecati na pad rekordne nezaposlenosti. Nasuprot
ovoj umjerenoj nadi, velik je strah od zabrinjavajuće niska inflacije koja
broj 1 :: ožujak 2014.
7
U fokusu
trenutno iznosi 0,8% na godišnjoj razini (podaci za prosinac prošle godine).
Temeljna inflacija, koja ne uključuje promjene cijena energije, hrane, alkohola
i cigareta) još je niža 0,7 posto. To je najniža razina od 1999. kada je uveden
euro. Inflacija je daleko ispod ciljane stope od 2 posto koju je odredio ECB, a
bauk deflacije sve je bliži. Ako cijene nastave padati to bi moglo intenzivirati
probleme koji su povezani s pretjeranim dugom (javnim i privatnim) u većini
ranjenih ekonomija. Deflacija bi mogla prouzročiti rast realnog duga i
ugroziti gospodarski oporavak jer će se odgađati kupnja u očekivanju da
će roba biti jeftinija. ECB je prošle jeseni na oštar pad inflacije odgovorio
snižavanjem ključne kamatne stope na 0,25% očekujući da će to utjecati
na povećano kreditiranje i rast osobne potrošnje. Ako
inflacija nastavi padati mogu se očekivati radikalne
Ako inflacija mjere poput negativnih kamatnih stopa na depozite
nastavi koje poslovne banke drže kod ECB-a.
Hrvatska za sada može samo promatrati razvoj situacije
jer prvo mora srediti finacije u vlastitoj kući te tako steći
uvjete aplicirati za pristup eurozoni. Ulazak u Postupak
pretjeranog deficita koji je Europska komisja pokrenula
prema Hrvaskoj ne treba shvatiti tragično već, kao
nešto što je odavno trebalo napraviti, ali za što nije
bilo dovoljno (domaće) hrabrosti i odlučnosti. Nakon što (prema briselskim
uputama) uspijemo uravnotežiti državne financije i dokažemo da ih možemo
voditi na odgovoran i racionalan način, bit ćemo spremni za euro. A do tada
će euro već preboljeti tinejdžerske boljke i ući u zrelije godine.
padati mogu
se očekivati
radikalne mjere
Koristite interaktivno
www.inicijativa.com.hr
8
perspektive
Perspektive Evropske unije
Neupitna otpornost staroga
kontinenta
Piše: dr. sc. Uroš Dujšin
Unatoč krizi eura, kreditnoj prezaduženosti i nezaposlenosti evropskoga juga,
EU je mnogo snažnija zajednica nego što prečesto vide kroz crne naočale
međunarodni skeptici.
Otkako je Hrvatska postala članicom Evropske Unije, ne prestaju rasprave
između euroentuzijasta i euroskeptika o tome što nam ona zapravo donosi.
Euroentuzijaste raduje slobodan pristup tržištu od pola milijarde bogatih
potrošača i odgovarajuće povećanje mogućnosti plasmana vlastite robe
i usluge. Raduju se i novootvorenim mogućnostima zapošljavanja u svim
zemljama Unije, kao i slobodnijem pristupu zajedničkom tržištu kapitala.
Raduje ih i mogućnost korištenja fondova solidarnosti za regionalni razvitak,
kao i garantirane cijene i subvencije te politika ruralnog razvoja u okviru
zajedničke poljoprivredne politike. Euroskeptike opet brine gubitak suvereniteta
u monetarnoj i fiskalnoj polici, brojna ograničenja razvoju poljoprivrede,
regulacija proizvodnje industrijskog sektora i usluga kao i glomazna i
autoritativna birokracija koja nastoji miniciozno regulirati svaki aspekt
privrednog i društvenog života. Napokon, brine ih pitanje svih pitanja: kakve
su perspektive Unije, koja je odavno izgubila primat u razvoju tehnologije što
ga čvrsto drži Amerika, kao i razvojni tempo koji daleko zaostajei u usporedbi
sa zemljama u usponu poput Kine i Indije. Zato će upravo u pogledu ovog
posljednjeg pitanja euroentuzijaste obradovati analiza koju su u američkom
časopisu Foreigh Policy objavili Mark Leonard i Hans Kudnani. Kako oni
tvrde, mnogi govore o Evropi kao da je već postala irelevantna. Tako američki
znanstvenik Fareed Zakaria tvrdi da će „tokom slijedećeg desetljeća najvažniji
trend biti ekonomsko nazadovanje Evrope“. A singapurski stručnjak Kishore
Mahbabani ističe da „Evropa nije svjesna kako irelevantnom postaje u odnosu
prema ostalom svijetu“. Nije prošao nijedan dan u izbornoj kampanji iz 2012.
a da republikanski kandidat Mitt Romney ne naglasi kako predsjednik Barack
Obama nastoji od Amerike učiniti „evropsku socijalnu državu“.
broj 1 :: ožujak 2014.
9
U fokusu
Sa svojim anemičnim rastom nastavkom eurokrize i složenošću procesa
donošenja odluka Evropa je postala predmetom kritika. S druge strane,
streloviti rast zemalja poput Kine, naveo je mnoge da pomisle kako je Stari
svijet osuđen na to da ode u ropotarnicu povijesti. No oni koji zastupaju takva
gledišta dobro bi učinili kada bi se prisjetiti nekih važnih činjenica. Ne samo
da je Evropska Unija najveća privreda na svijetu, nego i da ima druge po
redu najveće izdake za obranu nakon Sjedinjenih Država, s više od 66.000
vojnika raspoređnih širom svijeta i oko 57.000 diplomata. Evropski BDP je
još uvijek oko četri puta veći od kineskog, triput veći od brazilskog i gotovo
devet puta veći od indijskog.
Pokretač globalnih inicijativa
Sigurno je da moć ne ovisi samo o tim parametrima nego i o sposobnosti
za njihovo pretvaranje u konkretne rezultate. I tu Evropa stoji dobro: nijedna
druga sila osim, dakako, Sjedinjenih Država, nije imala takav utjecaj na ostali
svijet u proteklih dvadeset godina. Nakon završetka hladnog rata Evropa se
mirnim putem proširila na još petnaest država i pri tome je izmijenila velik dio
tog područja smanjujući etičke sukobe, šireći vladavinu zakona i razvijajući
privrede od Baltika do Balkana. Usporedimo to s Kinom, čiji uspon izaziva
strahovanja i stvara otpor širom Azije. Na globalnom nivou, mnoge norme i
institucije koje drže tržišta otvorenima i reguliraju svjetsku
trgovinu, ograničavaju štetne emisije, i prognone kršitelje
Francuska se ljudskih prava, stvorene su u Evropi. Tko je bio pokretač
Svjetske trgovinske organizacije i Međunarodnog
lani aktivirala osnivanja
kaznenog suda? Upravo je Evropa otvorila put prema
da džihadisti budućnosti upravljanim komisijama i državnicima, a ne
vojnicima i diktatorima.
i krijumčari
droge ne
osvoje južni
Mali
Točno je da je Evropa suočena s egzistencijalnom krizom.
No, čak i kada je u teškoćama još uvijek doprinosi rješavanju
regionalnih i globalnih problema više no drugi. Kada je
2011. izbila arapska revolucija, Evropa, koja je navodno
bankotirala, priložila je više novca za pomoć demokraciji
u Egiptu i Tunisu nego Sjedinjene Države. Kada je Muamer
al Gadafi trebao u ožujku 2011. izvršiti pokolj u Bengaziju, tada su Francuska
i Britanija to spriječile. Francuska se lani aktivirala da džihadisti i krijumčari
droge ne osvoje južni Mali. Možda Evropljani nisu učinili dovoljno da zaustave
sukob u Siriji, ali su učinili jednako toliko koliko bilo tko drugi. U izvjesnom
smislu, točno je da Evropa ide u neizbježno zaostajanje. Tokom četiri stoljeća
upravo je Evropa bila dominantna sila u međunarodnim odnosima. U njoj
10
perspektive
Neupitna otpornost staroga kontinenta
je nastala renesansa i prosvjetiteljstvo. Najprije je industrijalizirala, a zatim
i kolonizirala velik dio svijeta. Uslijed toga su, sve do dvadesetog stoljeća,
sve velike sile bile evropske. Bilo je neizbježno, pa čak i poželjno, da i drugi
postepeno smanjuju razlike u bogatstvu i moći. Nakon Drugog svjetskog
rata taj se proces dostizanja ubrzao. No, Evropljanima je to od koristi: putem
svoje privredne međuzavisnosti sa zemljama u usponu, uključujući i one u
Aziji, Evropljani su i dalje povećavali svoj BDP i poboljšavali kvalitetu života.
Drugim riječima, poput Sjedinjenih Država nasuprot Rusiji, Evropa zaostaje,
relativno ali ne i apsolutno.
Novi model udruživanja
EU je potpuno nov fenomen u svijetu: to je projekt političke, ekonomske i,
iznad svega, pravne integracije dvadeset i osam zemalja s dugom poviješću
međusobnih sukoba. Ono što je nastalo nije ni međudržavna organizacija niti
naddržava, nego nov model u kojem se udružuju resursi i suverenitet kao i
tržište kontinentalnih razmjera, sa zajedničkim zakonodavstvom, proračunom i
sredstvima za suzbijanje transnacionalnih prijetnji, od organiziranog kriminala
do klimatskih promjena. No najvažnije je da je EU revolucionirala način
na koji ljudi u njenim članicama razmišljaju o sigurnosti, zamjenjujući stare
tradicije ravnoteže moći i nemiješanja u unutrašnje stvari, novim modelom
prema kojem je sigurnost zajamčena svima kroz međusobnu suradnju. Taj
eksperiment prolazi sada kroz ključnu fazu, i izložen
je složenim i ozbiljnim izazovima. Mnogi opisuju
eurozonu kao ekonomsku propast. No u cjelini ima MMF procjenjuje
nižu zaduženost i konkurentniju privredu nego mnogi da će udio
drugi dijelovi svijeta. Tako npr. MMF procjenjuje da
će udio ukupnog proračunskog deficita eurozone ukupnog
iznosit 2,6 posto – otprilike trećinu onoga Sjedinjenih proračunskog
Država. Udio bruto zaduženosti država u BDP-u je
otprilike jednak onome Sjedinjenih Država i Japana. deficita eurozone
Nije točno da je Evropa nekonkurentna kao cjelina. iznosit 2,6 posto
Zapravo su, prema indeksu globalne konkurentnosti
Svjetskog ekonomskog centra u Davosu tri zemlje eurozone – Finska,
Nizozemska i Njemačka – i još dvije članice – Britanija i Švedska – među
deset najkonkurentnijih zemalja u svijetu. Na eurozonu otpada 15,6 posto
svjetskog izvoza, znatno iznad 8,3 posto Sjedinjenih Država i 4,6 posto za
Japan. Za razliku od Sjedinjenih Država, njena trgovinska bilanca je otprilike
izravnata.
broj 1 :: ožujak 2014.
11
U fokusu
Zdrava privreda
Ti podaci pokazuju da je, usprkos kontraproduktivnim mjerama nametnutim
dužničkim zemljama i usprkos tome što se događa euru, evropska privreda u
biti zdrava. Evropska su poduzeća među najuspješnijim svjetskim izvoznicima.
Airbus uspješno konkurira Boeingu; Volkswagen je treći proizvođač automobila
u svijetu, a predviđa se da će uskoro nadmašiti Toyotu i General Motors;
evropska luksuzna roba se traži širom svijeta. Evropa ima visokokvalificiranu
radnu snagu, s izvrsnim sveučilištima, visokorazvijenim sistemom stručnog
školovanja i izvrsnom infrastrukturom. Evropski ekonomski model nije neodrživ
samo zbog toga što je u posljednje vrijeme rast njegovog BDP-a usporen.
Stvarna razlika između eurozone i Sjedinjenih Država ili Japana je u tome što
ima interne debalanse – ali nije jedna zemlja i nema zajedničku blagajnu.
Zbog toga financijska tržišta obično gledaju na najgore podatke – Grčke ili
Italije – a ne na agregatne. Nesigurnost u pogledu toga hoće li vjerovnici
pomoći svojim dužnicima je veća nakon početka krize. Zemlje vjerovnici imaju
mogućnosti da spase dužnike, ali ustrajanjem na štedljivosti drže dužnike u
zamci. Nitko ne zna hoće li eurozona biti u mogućnosti da prevlada te izazove
ali svi oni koji su predviđali raspad eurozone su, bar zasada, imali krivo.
Mnogi američki kritičari su ukazivali na evropske malene vojne izdatke. No,
oni izgledaju maleni samo u usporedbi sa Sjedinjenim Državama, najvećim
potrošačem. Zapravo je na Evropljane u 2011. otpadalo oko 20 posto vojnih
zadataka, dok je na Kinu otpadalo tek 8 posto, 4 posto na Rusiju i manje od 3
posto na Indiju. Istina je da su zbog krize mnoge evropske zemlje smanjile svoje
vojne izdatke. Osim toga, kriza je ubrzala nužno objedinjavanje sredstava,
kao što su ona za satelitsku navigaciju. S druge strane, i u Washingtonu su
smanjili vojne izdatke za 487 milijardi dolara tokom slijedećih deset godina –
pa su navodno ratoborni Amerikanci zadovoljni takvim miroljubivim rješenjem.
Sve materijale objavljene u ovoj ediciji
možete čitati u online verziji:
www.inicijativa.com.hr
12
perspektive
Lobiranje za Hrvatsku
Nezainteresiranost državnih
institucija za nacionalne interese
U Bruxellesu je nešto manje od 5000 lobista licenciranih
u Europskom parlamentu, a u cijelom poslu lobiranja u
europskoj prijestolnici angažirano je više od 20.000 osoba
Piše: Željko Ivančević*
U hrvatskoj javnosti lobiranje se najčešće definira kao mutni posao političara
ili ljudi bliskih politici koji svoje veze i moguće političke utjecaje naplaćuju
poslovnom sektoru zainteresiranom za realizaciju poslova sa državom ili radi
osiguranja drugih povlaštenih pozicija kako bi osobno ili za određenu grupu
odnosno stranku ostvarili veliki i nelegalni materijalni probitak. U takvom
kontekstu nije čudno što se lobiranje u hrvatskim uvjetima uporno pokušava
pokazati kao bogomdana aktivnost bivših političara, jer je i inače česta praksa
u Hrvatskoj da se europska iskustva prilagođavaju našoj realnosti i interesima
do neprepoznatljivosti. Na drugoj strani u registru skoro 5000 licenciranih
lobista Europskog parlamenta teško je pronaći imena bivših političara, a
među vodećim ljudima najuglednijih lobističkih poduzeća u Bruxellesu još
je teže naći imena bivših ministara. Rezultat je to prije svega posebnosti
europskog političkog i kulturnog okvira u kojem se lobiranje prakticira, a
u kojem za razliku od američkog modela, nisu u središtu aktivnosti novac i
političke veze već ekspertize i sustavno djelovanje.
Niti zemlje članice Europske unije ne mogu se pohvaliti perfekcijom sustava i
neporočnom moralnošću političara pa se i tu mogu naći primjeri „hrvatskog
modela lobiranja“. Javna je tajna da su se neki europski političari znatno
okoristili svojim pozicijama u fazi priznanja Hrvatske djelujući kao prikriveni
hrvatski lobisti.
* lobist je u Bruxellesu i direktor European&Corporate Strategy - Brussels
broj 1 :: ožujak 2014.
13
U fokusu
Lobiranje u nekim slučajevima može biti izuzetno važno pa čak i odlučujuće u
promociji interesa pojedinih zemalja posebno u važnim ili kriznim situacijama.
Lobiranje je tim važnije, ali i zahtjevnije, koliko je usmjereno prema velikim i
dobro organiziranim sustavima u kojima se najvažnije faze pripreme analiza
i podloga za donošenje odluka pa i formulacije samih odluka donose na
relativno niskoj razini stručnjaka. Hrvatska u tom kontekstu ima ozbiljan
problem jer većina političara polazi od krive pretpostavke da se poput stanja u
našoj zemlji i u drugim sustavima odluke pripremaju i donose skoro isključivo
na najvišoj političkoj razini. Zato usprkos velikom broju prijedloga i sugestija
tijekom pregovora Hrvatske i Europske unije nije iskorištena mogućnost
upotrebe lobiranja za promociju naših interesa.
Bez znanja i iskustava
Sve spomenuto ukazuje na zaključak da u svim dosadašnjom fazama
prilagodbi i pregovora sa Europskom unijom hrvatske institucije i organizacije
nisu stekle potrebna znanja i iskustva u lobiranju u europskom prostoru
za nacionalne i gospodarske interese. Krajnje je vrijeme da se i na ovom
području počnemo ponašati i djelovati europski.
Lobiranje je aktivnost koju provode stručnjaci ili konzultanti kako bi u stalnoj
i intenzivnoj komunikaciji s predstavnicima pojedinih institucija i organizacija
podastrli informacije i analize kojima se može utjecati na donošenje odluka
u područjima i pitanjima od interesa za pojedinu zemlju, organizaciju
ili poduzeće. U načelu postoje dvije vrste lobista. Jedni su profesionalni
konzultanti i lobisti koji djeluju u specijaliziranim poduzećima ili organizacijama
i mogu lobirati za bilo koji interes temeljem poslovnog i ugovornog odnosa.
Na drugoj strani postoji širok spektar lobista koji se ovim poslom bave u
sklopu svoje temeljne djelatnosti kao jednim od instrumenata djelovanja i
lobiraju u okvirima zastupanja interesa svojih organizacija ili zemalja. To su
najčešće diplomati, političari, predstavnici gospodarskih i interesnih udruženja
i sl. Pri tome posebno u gospodarstvu je važno izbjegavati mogući sukob
interesa koji bi se mogao pojaviti kod intenzivnog lobiranja za interese jedne
uže grupacije ili jednog poduzeća. Drugim riječima to znači da komore i
gospodarska udruženje u pravilu ne mogu lobirati za interese pojedinog
svojeg člana.
U Bruxellesu je nešto manje od 5000 lobista licenciranih u Europskom
parlamentu, međutim, u cijelom poslu lobiranja u toj lobističkoj industriji
angažirano je u tom gradu više od 20.000 ljudi. Lobisti su u pravilu vrsni
stručnjaci za pojedina područja sa širokim obrazovanjem i velikim iskustvom
14
perspektive
Nezainteresiranost državnih institucija za nacionalne interese
u pojedinim područjima, gospodarskim sektorima, diplomaciji ili znanosti.
Zato je čest slučaj da se lobisti regrutiraju iz redova vrhunskih stručnjaka
i menadžera velikih poduzeća, vodećih ljudi nacionalnih i međunarodnih
gospodarskih i interesnih udruženja, diplomacije i znanstvenih institucija.
Vodeći lobisti često imaju prethodna iskustva u diplomaciji, državnoj upravi
ili međunarodnim organizacijama pa i tijelima Europske unije.
Lobiranje u Europskoj uniji je legalizirano i regulirano dokumentima Europskog
parlamenta i Europske komisije te kodeksima ponašanja udruženja lobista.
Često se može čuti da je lobiranje najsloženija i zato najskuplja konzultantska
aktivnost.
Nedovoljno upoznavanje EU regulative i tržišta
Vrlo rijetka prisutnost i slaba pozicija Hrvatske i njezinog gospodarstva u
Bruxellesu je posljedica nezainteresiranosti državnih institucija za lobiranje
za nacionalne interese, ali još više stanja u gospodarstvu. Naime, najviše
lobističkih aktivnosti temelji se na interesima poduzeća. Istraživanja koja smo
provodili pokazuju da najveći broj hrvatskih lidera još nije prošao niti početnu
fazu upoznavanja EU regulative i tržišta što je prvi preduvjet da bi uopće mogli
razmišljati o lobiranju i korištenju lobista. Bruxelleska iskustva pokazuju da
je potrebno oko dvije godine da se sustavnim djelovanjem unutar poduzeća
prekorači ta prva stepenica i stvore temeljni uvjeti za okretanje poduzeća
prema komunikaciji i lobiranju prema institucijama i organizacijama EU.
Valja znati da je Europska unija moćna i vrlo složena organizacijska struktura,
koja za razliku od prevladavajuće percepcije u Hrvatskoj, osim tri poznate
institucije (Vijeće, Parlament i Komisija) ima još šezdesetak itekako važnih tijela
koja djeluju na vitalnim područjima poput regulative, standarda, istraživanja
i razvoja, globalnog utjecaja i sigurnosti, tržišta... Opća je procjena da se
više od 80% zakonskih propisa i standarda koji se primjenjuju u Hrvatskoj
donose u Bruxellesu. Da bi se moglo utjecati na te procese mora se znati
da su oni skoro potpuno različiti od iskustava kakva postoje u Hrvatskoj,
što je jedan od elemenata za nesporazume. Naime, procedure za pripremu
nove regulative ili korekciju postojeće počinju u obliku izrada prijedloga
pri čemu su angažirane stručne grupe, znanstveni, savjetodavni odbori... U
definiranju prijedloga koji ulazi u završnu proceduru sudjeluju posebne grupe
i COREPER (tijelo sastavljeno od predstavnika vlada zemalja članica). Tijekom
usuglašavanja takvih prijedloga u Vijeću, Parlamentu i Komisiji angažirana su
mnoga radna tijela i eksperti. Nakon usvajanja regulative njezinu primjenu
i potrebu eventualnih tumačenja i promjena prate regulatorni, upravljački i
savjetodavni odbori.
broj 1 :: ožujak 2014.
15
U fokusu
Neophodno stalno stručno djelovanje u Bruxellesu
Da bi se ovi procesi mogli kvalitetno pratiti i u njima aktivno sudjelovati
nužno je osigurati radnu prisutnost u Bruxellesu sa odgovarajućim stručnim
kapacitetima. Nekoliko naših najvećih poduzeća je nakon što je Hrvatska
postala članicom Europske unije trebalo otvoriti u Bruxellesu svoje urede
ili makar angažirati posebnog zastupnika ili lobista. Najjače i najvažnije
granske udruge trebale su učiniti to isto samostalno ili udruženim snagama.
Jedan od preduvjeta za uspješno komuniciranje sa složenim bruxelleskim
institucionalnim aparatom je povezivanje u saveze što obično počinje
članstvom u odgovarajućoj europskoj gospodarskoj organizaciji. Prvi pokušaji
djelovanja na ovaj način rezultirali su uglavnom nesporazumima u suradnji s
europskim organizacijama i propustima u pokušaju ostvarenja ciljeva. Jedna
od najčeščih grešaka je uspostavljanje formalnog članstva s odgovarajućom
europskom organizacijom. Način i sadržaji djelovanja europskih gospodarskih
organizacija zahtjevaju kontinuiranu aktivnu poziciju svih članova i dvosmjernu
komunikaciju. Hrvatske gospodarske organizacije nakon učlanjenja u europska
udruženja uglavnom su usmjerene na obvezu podmirivanja članarine, koja
zna doseći i do sto tisuća eura godišnje, te na dolazak na godišnju skupštinu.
Može se zaključiti da je ovakav oblik „europskog angažiranja“ beskoristan
pa čak i štetan, posebno kad se tome dodaju frustracije koje nakon prvih
godinu dana članstva pokazuju europska udruženja izostankom djelovanja
hrvatskih članova. Od hrvatskih članova očekuje se kontinuirano prikupljanje
informacija i definiranje stavova, ali i sudjelovanje u procesima lobiranja. Za
aktivno uključivanje hrvatskih poduzeća i njihovih organizacija potrebno je
dnevno, aktivno i stručno djelovanje u Bruxellesu. U svakom slučaju intenzitet,
kadrovski kapaciteti i angažirana sredstva trebala bi biti makar jednaka, a
vjerojatno i znatno veća od onih koje za iste namjene članstva u hrvatskim
gospodarskim udruženjima daju hrvatska poduzeća.
Razloge za zabrinutost objektivnih promatrača za promociju hrvatskih interesa
u Bruxellesu osim opisanih okolnosti dodatno potvrđuju poznate epizode u
neobičnoj komunikaciji i nepotrebnim sukobima hrvatskih vlasti i institucija
Europske unije neposredno nakon što je Hrvatska postala članicom ove
moćne organizacije.
Hrvatske gospodarske organizacije nakon učlanjenja u europska udruženja
uglavnom se u „aktivnosti“ ograničavaju na plaćanje članarine – koja
zna doseći i sto tisuća eura – te na dolazak na godišnju skupštinu. Takav
oblik „europskog angažiranja“ beskoristan je i štetan
16
perspektive
Nezainteresiranost državnih institucija za nacionalne interese
Opasne zablude
Kad je riječ o lobiranju za naše izvozne projekte sve češće se uočava aktivna
uloga predsjednika države i vlade u davanju podrške takvim aktivnostima.
To je svakako odgovorno ponašanje u zastupanju nacionalnih interesa jer
se krajnji efekti njihovog djelovanja za građane Hrvatske najbolje osjete kroz
gospodarske rezultate i rast životnog standarda.
Međutim, dosadašnja iskustva s pokušajima da neki hrvatski proizvod izbori
svoje mjesto u jakoj konkurenciji na europskom tržištu pokazuje cijeli niz
neobičnih okolnosti, nesporazuma, a vjerojatno i nedovoljnog znanja.
Ako počnemo od procjene učinka lobiranja predsjednika države, vlade,
gradonačelnika i drugih uglednika onda su sigurno očekivanja od te vrste
pomoći prevelika jer je to samo vrh ledenog brijega, a
višestruko veći i zahtjevniji dio borbe za tržišne pozicije
je zadaća poduzeća koje pokazuje takve ambicije. Istraživanja
Istraživanja u posljednjih nekoliko godina pokazuju
u posljednjih
silno zaostajanje hrvatskih poduzeća, a posebno
lidera, čast rijetkim izuzetcima, za onim što na području nekoliko godina
komunikacije s Europom, poznavanju tržišta i ulaganja
pokazuju silno
u lobiranje čini europska konkurencija. Konkurenti iz
Europe poznaju mogućnosti i stanje hrvatskih poduzeća zaostajanje
u detalje, dok naša još nisu uočila potrebu za tim
hrvatskih
vrstama informacija.
Druga zabluda je da se u borbi za osvajanje poslova i poduzeća
tržišta treba fokusirati na lobiranje nakon objave javnih
natječaja ili tendera. U svakoj ozbiljnijoj borbi za dobivanje posla najveći
dio aktivnosti koje mogu obećavati pozitivne efekte u završnici događa
se do objave javnog natječaja. To je i laicima bilo vidljivo na primjeru
pokušaja promocije hrvatskog tramvaja u Helsinkiju. Ne treba sumnjati da
su konzultantske i lobističke ekipe koje rade za velike europske kompanije
pripremile precizne i dobro razrađene planove aktivnosti, koji su najvećim
dijelom pravodobno realizirani, jer u ovakvim slučajevima ništa se ne smije
prepustiti sreći i improvizaciji kao što je to čest slučaj u praksi naših poduzeća.
Mnoga druga iskustva pokazuju kako u Hrvatskoj osim dobrih želja i
deklarativnog zalaganja u političkoj sferi ne postoji dobro organiziran, jasno
usmjeravan i koordiniran, a još manje efikasan sustav promicanja naših
gospodarskih interesa na europskim i svjetskim tržištima. Zato hrvatskom
gospodarstvu predstoje bolna iskustva učenja na vlastitim greškama, a
razočaranja izostalim pozitivnim efektima članstva u Europskoj uniji već su
evidentna.
broj 1 :: ožujak 2014.
17
Gospodarske stranputice
Izostanak investicija gura u
stagnaciju
Hipertrofirana birokracija upravnog aparata i golemi
javni sektor – u čijim se poduzećima politički imenovane
upravljačke garniture često smjenjuju – ne mogu poslužiti
kao instrument stvarnih promjena, čak ni onda kada im se
na raspolaganje stave potrebna sredstva.
Piše: prof. dr. Āuro Njavro
Hrvatska je u izgradnji svoje mlade demokracije zapustila udariti temelje
snažnom i učinkovitom tržištu. Državne institucije u mnogočemu upravljaju
ekonomijom po logici i s instrumentarijem prethodnog društvenog sustava
i zapadaju u slične probleme. Dok to ne riješimo, velika je vjerojatnost da
ćemo svako malo morati vikati na uzbunu.
Ratna stradanja u obrani domovine i zatim bolni proces tranzicije ostavili su
duboke emocionalne i materijalne ožiljke. Ipak, zemlja se na kraju svog prvog
desetljeća mogla podičiti niskom razinom vanjskog duga, čvrstom vezanošću
svoje valute kune uz euro i zadovoljavajućom razinom valutnih rezervi. Da
bi u toj relativno stabilnoj situaciji poboljšala konkurentnost Hrvatskoj su,
međutim, bile prijeko potrebne direktne strane investicije koje bi unijele nove
tehnologije i otvorile kanale svjetskom tržištu.
Takve se investicije nisu ostvarile – usmjerile su se na kupnju ili izgradnju
domaćih financijskih, prostornih ili distributivnih kvazimonopola, kao na
pr. bankovnog sustava, dominantnih tvrtki na području IT-a i nafte, hotela,
supermarketa i sl. Strane greenfield investicije, posebice one u prerađivačku
industriju, uglavnom su izostale. Zašto?
18
perspektive
Izostanak investicija gura u stagnaciju
Zašto izostaju greenfield ulaganja
Europska je Unija dugo vremena držala Hrvatsku na tihoj vatri, u početku
kao znak nezadovoljstva akcijama kojima smo uspostavljali punu suverenost
nad svojim teritorijem.
Hrvatsku se zatim smatralo važnim dijelom nastojanja da se regija pacificira
pa se procijenilo da je kao takvu treba držati na „zategnutoj uzici“, što se
očitovalo i u iznimno dugom i mukotrpnom procesu pretpristupnih pregovora
i u uvjetovanjima Europske unije. Već pri samoj potvrdi kandidatskog statusa
Hrvatskoj se mogućnost pristupa vezala ne samo uz uobičajene zahtjeve opće
prilagodbe strukturama i stečevinama Unije, već i uz uspješnu provedbu
regionalne suradnje onako kako ju je zamišljala Unija. Stvoreno je čak i
regionalno područje slobodne trgovine, Cefta 2, kao tržišna podloga razvitka
regije a jedinu zemlju kandidata, Hrvatsku, se uputilo da se na zapadna
tržišta „integrira“ preko (propalih) istočnih. Bila je primorana izvoziti uglavnom
po istim pravilima koja su vrijedila i za ostale države regije pa joj tako do
primitka u EU na pr. nije bio odobren zaseban pristup paneuropskom sustavu
kumulacije podrijetla roba koji je ključni dio EU-tržišta.
Takvo političko usmjerenje podržavalo se opsežnim medijskim operacijama u
svim državama na prostoru bivše Jugoslavije, a znatan dio tih operacija – u
visini od par stotina milijuna dolara – odigrao se na hrvatskom tlu. Pri tome
se u javnom govoru promovirala agenda koja je rješenje vidjela u smjeni
tada aktualnih vladajućih struktura, a ne u odbacivanju sustava vrijednosti
naslijeđenog iz komunizma odnosno afirmiranju novih demokratskih vrijednosti
i tržišnih mehanizama.
Sve je to bilo razvidno svakom pažljivom strateškom investitoru, koji nije
mogao znati hoće li i kada njegovi proizvodi iz Hrvatske dobiti puni pristup
EU-tržištu, niti je mogao biti siguran kako procijeniti alternative u specifičnim
pitanjima. Bilo je trenutaka – a tu mislim npr. na zaštićenu ekonomsku zonu
na Jadranu – kada Hrvatska nije mogla računati čak ni na primjenu inače
općeprihvaćenih normi međunarodnog prava.
Poseban su problem kruti hijerarhijski odnosi koji izoliraju institucije jednu
od druge. U takvim okolnostima gotovo je iluzorno očekivati suvisao
razvojni javni proračun, bez čega ćemo se i dalje koprcati u sve većem
raskoraku između prihoda i rashoda.
broj 1 :: ožujak 2014.
19
U fokusu
Kriza ponudila priliku
Postojao je, dakle, niz vanjskih razloga koji su u prošlosti mogli dekuražirati
ozbiljne strane greenfield investitore. Pomalo je ironično da Hrvatska tek
u razdoblju ozbiljne međunarodne gospodarske krize ima priliku o svojoj
situaciji otvoreno i kritički progovori tj. zatražiti pomoć kako bi konačno
sredila svoj dom. U tom je trenutku tim važnije uočiti vlastite slabosti hrvatskog
gospodarstva a njih je mnogo.
Znatan dio današnjeg velikog deficita javnih financija i inozemne zaduženosti
odražava te strukturalne slabosti. U situaciji u kojoj su izostajale injekcije
strane tehnologije sukcesivne su vlade uzimale strane zajmove po naizgled
povoljnim uvjetima. Dio tih sredstava investirao se u projekte s dugim
razdobljem sazrijevanja, prije svega u sustav autocesta koji su za Hrvatsku
bile važne s obzirom na konfiguraciju državnog teritorija ali i na zahtjeve
turizma i razvitak međunarodnih prometnih pravaca. Kako su se kreditni
uvjeti u međuvremenu pogoršavali servisiranje duga je uzrokovalo sve već
proračunski deficit javnog sektora.
20
perspektive
Izostanak investicija gura u stagnaciju
Vezanje (peg) domaće valute kune uz DEM pa zatim euro i otvorenost uvozu
pomogli su da se ostvari stabilnost cijena ali pod tržišnim uvjetima koji nisu
navodili na investicije. Dok su se cijene proizvoda izloženih međunarodnoj
konkurenciji kretale umjereno, cijene domaćih proizvoda i usluga – uključujući
plaće i cijene raznih javnih usluga – rasle su, ponekad osjetno. To je, uz
dostupnost jeftinih kredita, otvorilo prostor rastu birokracije u javnom sektoru,
subvencijama nekim preostalim dijelovima industrije kao što je brodogradnja,
te povećanju određenih socijalnih potpora.
Kad se u procesu tranzicije urušio velik broj industrijskih poduzeća sa često
zastarjelom tehnologijom, potražnja njihovih proizvoda se preusmjerila na uvoz
a u lošem modelu privatizacije špekulativni tranzicijski kapital se uglavnom
bacio na ovladavanje nekretninama propalih poduzeća. Slabo se ulagalo u
proizvodnu opremu pa je doprinos tehnološkog napretka gospodarskom rastu
ostao nizak i uglavnom nevezan na izvoz. Tako je u uvjetima načelno novog
gospodarskog poretka stari javni sektor nastavio dominirati gospodarskom
slikom zemlje.
Život na proračun
Dobar dio stanovništva je nastavio živjeti na proračunu, a mnogi su, zarobljeni
u predodžbama retorike prethodnog društvenog sustava, pasivno i nerealno
očekivali da javni sektor čak oživi ekonomiju. Nespremnost politike da
energično preobrazi, efektivira i profesionalizira javnu upravu imala je naime
još gore i dugotrajnije posljedice od loše privatizacije. Dopustilo se da javna
uprava bude izložena političkoj svojevolji i mijenama pri vlasti, korupciji
i poltronstvu, što je pogodovalo administrativnoj i pravnoj nesigurnosti,
nedosljednosti i zapostavljanju profesionalnosti, što se sve inače često veže uz
pojam Balkana. To je slalo vrlo lošu poruku potencijalnim stranim ulagačima
i pridonijelo da većina onih koji nisu tražili monopolne pozicije u velikom
luku zaobiđu Hrvatsku. Time je zemlja bila prikraćena ne samo za primjenu
novih tehnologija nego i za neposredne primjere dobre industrijske prakse,
organizacijske učinkovitosti i toliko potrebnih tržišnih kanala.
Dubinski nereformiran javni sektor u mnogo čemu je nastavio uredovati
na sličan način kao prije, a u ponekom je strateškom smjeru čak nastavio
primjenjivati neke ranije doktrinarne zablude komunističkog režima. Tako na
pr država nije učinila gotovo ništa da na selu ispravi ranije nepravde kojima se
obiteljskim gospodarstvima ograničavala veličina posjeda njihovog primarnog
proizvodnog faktora, zemlje, i tako otežavalo postizanje konkurentnosti.
Rezultat je da selo propada i da je Hrvatska – inače prirodno prehrambeno
broj 1 :: ožujak 2014.
21
U fokusu
samodostatna zemlja – sve ovisnija o uvozu hrane a sve manje u stanju da
ga dugoročno financira.
Neprepoznata nova uloga države
U opisanom administrativnom i gospodarskom okružju nije dovoljno ojačala
svijest o novoj ulozi države, o potrebi da ona sustavno utire put privatnim
inicijativama, da koordinira i pojednostavnjuje birokratske sustave u službi
građana te da na razne načine, na primjer preko privatno-javnih partnerstava,
postupno vraća u privatnu ili zadružnu sferu niz privrednih i društvenih funkcija,
koje su za vrijeme komunizma podržavljene.
„Vidite kako
oni rade,
nismo mi
najgori!“
Vrlo složen, zahtjevan i vremenski oduljen proces hrvatskog
pristupanja Uniji nije u tom smislu mnogo pomogao
nego je u određenom smislu čak i poslužio birokraciji
da slavodobitno maše desetcima tisuća stranica pravne
stečevine kao dokazom: „Vidite kako oni rade, nismo mi
najgori!“ Proces usuglašavanja formalnih pravnih propisa –
koliko god bio pozitivan, poželjan i nezaobilazan – zasjenio
je potrebu ključnih reformskih poteza kojima se u Hrvatskoj
mora ostvariti podloga održivog rasta.
Današnja hipertrofirana birokracija upravnog aparata i veliki javni sektor
u čijim se poduzećima politički imenovane garniture često smjenjuju ne
mogu poslužiti kao instrument stvarnih promjena čak ni onda kad im se na
raspolaganje stave potrebna sredstva. Poseban su problem kruti hijerarhijski
odnosi koji izoliraju javne institucije jednu od druge. To često dovodi do
suboptimalnih, nerijetko i kontradiktornih rješenja, a unutar njih samih ne
pogoduje otvorenosti i učinkovitosti. Uz časne iznimke, dominantna kultura
birokratskih struktura je ona stara: One zapovijedaju i prijete, propisuju čas
jedno čas drugo, dijele ili ubiru novac kao da se radi o njihovu privatnom
lenu, ne skanjuju se uvesti elektroničku kontrolu praktički svake novčane
transakcije u zemlji ili rabiti svoje inspekcijske i druge službe za utjerivanje
straha, političke igre itd.
Hipertrofija kontrole
Zakoni se često donose po hitnom postupku i nakon kampanjskih javnih
rasprava obavljenih „po službenoj dužnosti“, a birokracija zatim upravlja
njihovom primjenom koristeći mehanizme fizičkih kontrola tipične za
samožive zatvorene sustave. Taj model zapovjedanja i kontrole, stran tržišnim
22
perspektive
Izostanak investicija gura u stagnaciju
ekonomijama, zahtijeva velike kontrolne aparate, kontrole kontrola, agencije...
ukratko novu birokraciju.
U zreloj tržišnoj ekonomiji sve se to mora postaviti
stubokom drukčije. Vlast mora još u fazi priprema
određene strategije, zakona ili propisa ostvariti usku
radnu međuresorsku suradnju a zatim demokratski
legitimirati određeni cilj širokim informiranjem
i raspravama. Pri tome je najnormalnije da se
prihvate korisne kritike oporbe i tako pokuša stvoriti
određen demokratski konsenzus. U provedbi zakona
ili propisa učinkovita vlast u najvećoj mogućoj mjeri
rabi postojeće anonimne tržišne instrumente, na
pr. ugrađujući fiskalne nagrade ili penale u cijene i
porezne olakšice, ostavljajući lokalnoj samoupravi
određen prostor izbora primjene i informirajući
građane na način koji legitimira određene zahvate
i instrumente.
U provedbi
zakona ili
propisa
učinkovita vlast
u najvećoj
mogućoj mjeri
rabi postojeće
anonimne tržišne
instrumente
Fini vez upravljanja složenim sustavima Hrvatska ne može ostvariti preko noći,
ali je u protekla dva desetljeća mogla biti daleko ambicioznija u afirmaciji
potrebnih mentalnih okvira. Aktualna kriza pruža priliku za odlučan iskorak
u tom smjeru.
Austrijski turistički recept
U međuvremenu treba učiniti sve da se oživljavanje gospodarstva postavi
na čim realnije temelje, a to znači početi od naših geopolitičkih zadatosti i
korištenja resursa koji su nam na dohvat ruke. Način na koji to budemo radili
bit će najbolji signal velikim investitorima o ozbiljnosti promjena.
Usporedbe s na pr. Austrijom pokazuju da s malo promišljenosti možemo u
kratkom roku podvostručiti pa i potrostručiti djelatnost u našoj najpropulzivnijoj
gospodarskoj grani turizmu, a da pri tome ne ugrozimo okoliš i ekološku
ravnotežu osjetljive jadranske regije. Da bi se stvorila odskočna daska za
rješavanje nagomilanih problema treba sjesti za međuresorski, državnožupanijski stol i odlučno rezati nedoumice i zapreke napretku.
Samo se za jednim stolom može sinkronizirati upravljanje tako različitim
a međusobno ovisnim zadaćama kao što su prostorni planovi, rješavanje
zemljišnoknjižnih problema, stavljanje u funkciju bivših vojnih hotela, brza
privatizacija hotelskih kombinata prodajom njihovih sastavnih dijelova,
izgradnja i održavanje prometne, energetske i vodoprivredne infrastrukture itd.
broj 1 :: ožujak 2014.
23
U fokusu
Apsurdan uvoz hrane
Sličnu perspektivu rasta nudi i strateški ključan sektor poljoprivrede, ako se
politika koja ga je dovela u slijepu ulicu redefinira i preusmjeri na rast na
temelju interesa i zalaganja obiteljskih gospodarstava, dakle uloge kakvu
selo ima u zapadnoj Europi i kako je nekoć funkcioniralo i kod nas. Jedino
na toj osnovici Hrvatska može obnoviti svoju tradicionalnu
samodostatnost, a onda pokušati stvoriti
Malo prehrambenu
određene niše za svoje proizvode i na međunarodnim
poduzetništvo tržištima. Godišnji neto izdaci i do jedne i pol milijarde
dolara da se zemlja prehrani svakako spadaju među
i obrtništvo najnepotrebnija i najnelogičnija opterećenja naše
je žilav dio trgovinske bilance s inozemstvom, dok velike površine
obradive zemlje kakve već ponestaju Europi zarastaju u
gospodarstva korov.
sa značajnim
potencijalom
zapošljavanja
Malo poduzetništvo i obrtništvo je žilav dio gospodarstva
sa značajnim potencijalom zapošljavanja. To je i živa škola
u kojoj se bruse osnovne odlike poslovnosti, fleksibilnosti
i tehničkog napretka. Taj tip poduzetništva je u znatnoj
mjeri i izvorište i laboratorij novih ideja i rasta. U mnogo
čemu to poduzetništvo mijenja profil pa su tako na pr. mnoga velika imena
informatičke tehnologije i sadašnji milijarderi prošli obrtničku fazu i u njoj
razvili osnovicu kasnijeg uspona. I država i lokalna samouprava imaju mnogo
razloga da na razne načine podrže taj sektor.
Loš pregovarač s inozemstvom
Naša opća gospodarska politika spram inozemstva mora pokušati izvući
maksimalnu dobit iz relativno povoljnog, ali i osjetljivog geopolitičkog
položaja, uzimajući u obzir složene međuovisnosti prometa, regionalnog i
subregionalnog razvitka te energetskih tržišta. Hrvatska je u tom pogledu
bila izrazito loš pregovarač, djelomice zbog vlastitih strateških lutanja, a
djelomice zato što se upravljanje tim vrlo specifičnim pregovorima sa stranim
interesentima često nije povjeravalo najstručnijim ljudima već su se pregovori
koristili kao palica u unutarnjepolitičkim obračunima i ubiranju političkih
bodova kratkog daha. Ako igdje, u ovom je pogledu potrebno čim prije
učiniti vrlo odlučan zaokret.
Europski prijatelji, EU i njen gospodarski motor Njemačka, mogli bi nam
znatno pomoći, naročito u tri pravca.
24
perspektive
Izostanak investicija gura u stagnaciju
Ako se Hrvatska čvrsto obveže i odlučno krene u provedbu paketa mjera
kojima može sanirati državne financije i dati tržišnom gospodarstvu jedan novi
i dublji sadržaj, bilo bi od velike važnosti da se uvjeti servisiranja dužničkih
obveza zemlje reprogramiraju na prihvatljiviju razinu i tako olakšaju i ubrzaju
promjene.
Hrvatska je vitalno zainteresirana za smirivanje i trajno sređivanje stanja u
susjednoj Bosni i Hercegovini. U tom bi pogledu vrlo važnu ulogu mogle
odigrati razne gospodarske poveznice i poslovne inicijative. Bilo bi poželjno da
se hrvatskim tvrtkama koje to tržište dobro poznaju olakša takvo povezivanje
korištenjem što zanimljivije tehnologije i što prihvatljivijih kreditnih uvjeta.
Jadransko-jonska magistrala trebala bi biti od velike važnosti za cijelu Europu,
iako nažalost nije ucrtana među prioritetne prometne pravce Unije. Za nas
je taj projekt od posebne važnosti pa bi bilo iznimno važno da Njemačka
svojim utjecajem podrži njegovu čim skoriju provedbu.
Nužno promjena sustava
Moramo biti svjesni i velikih teškoća koje prijete da odvrate pozornost od
potrebe da se afirmira razvojna dinamika. Rekordan broj ljudi – a među njima,
što je naročito tragično, i mnogo mladih – nema posla i društvo mora s njima
biti krajnje solidarno. Ne smije se potcijeniti ni snaga inercije naslijeđenih
vrijednosnih sudova i ponašanja. Ipak, nema nam druge nego odlučno
mijenjati osnovnu logiku sustava koji nas je doveo u ovu situaciju. Pojedinac
mora pri tome osjetiti da su on i njegovi problemi u središtu pozornosti
sustava i da je zadaća toga sustava da mu pomogne i čim fleksibilnije podrži
u pokušajima da se i sâm uključi u rješavanje svoga problema.
broj 1 :: ožujak 2014.
25
Četvrta industrijska revolucija
Strojevi preuzimaju komandu
Njemačka je pokazala spremnost da provede nužne, možda
i okrutne reforme kako bi sačuvala radna mjesta. Sada je
na državnom vodstvu da pametnom socijalnom politikom
osigura određenu društvenu ravnotežu kako se ne bi širio val
nezadovoljstva i siromaštva. Mora ponovno dokazati da je ne
samo kolijevka nego i aktualni nosilac i promotor socijalnotržišne privrede.
Najave nove industrijske revolucije prisutne su godinama,
ali su najizraženije obrise dobile na prošlogodišnjem
Industrijskom sajmu u Hannoveru. Bio je to splet raznih
okolnosti gdje se pokušalo prikazati što su industrija i
gospodarstvo u cjelini naučili u posljednjih 20 godina
korištenjem mobilnih i smart telefona. Nove široke
mogućnosti međusobnog komuniciranja sada se u povećanoj
mjeri prenose i u tvorničke pogone. Tako se stvara tzv.
integrated Industry ili umrežena industrija, što se postupno
pretvara u četvrtu industrijsku revoluciju. Suština tog
novog „poretka“ je povezanost: strojevi komuniciraju s
poluproizvodima, pojedini dijelovi stroja međusobno.
Dolazimo do pametne tvornice. Prof. dr. Fritz Klocke,
direktor čuvenog Fraunhofer instituta, kaže „kako je došlo
vrijeme da prednosti Interneta koristimo i u tvornicama.“
Piše: Ante Gavranović
26
perspektive
Strojevi preuzimaju komandu
Kod većine industrijskih poduzeća u Njemačkoj tema pametne tvornice
već je važan sastavni dio poslovne strategije. To proizlazi iz studije
PricewaterhouseCoopersa u kojoj se tvrdi kako gotovo polovica ispitanika
planira takvu pametnu tvornicu, a svaka peta tvrtka već upravlja svojim
proizvodnim pogonima i poslovnim jedinicama preko umreženih IT-sustava.
Taj veliki tehnološki trend nije prvenstveno usmjeren na povećanje prometa
već, prije svega, na povećanu fleksibilnost, bolju kvalitetu i unapređenje
proizvodnje, a time i na povećanje produktivnosti. Očito su to elementi
koji najviše pridonose kvalitetnoj konkurentnosti na svjetskim tržištima, što
je za Njemačku – jednog od najvećih svjetskih izvoznika opreme i gotovih
postrojenja – izuzetno važno. Bitan element nove proizvodnje je i drastično
smanjivanje razdoblja između razvoja nekog novog proizvoda i njegova
puštanja u proizvodnju.
Presudna važnost ušteda
Drugi važan element u promišljanju uvođenja umreženih tvornica odnosi se na
uštede u energiji. Pokazalo se da se primjenom koncepcije industrija 4.0 mogu
ostvariti velike uštede u potrošnji energije, što je od presudne važnosti za
konkurentnost, pa je logično da Njemačka tome posvećuje veliku pozornost.
Neki stručnjaci su skloni tvrditi kako Njemačka upravo
na uvođenju industrije 4.0 kaska za drugim državama. Neki stručnjaci
Druga skupina stručnjaka opovrgava takva razmišljanja,
navođenjem da je Njemačka svjetski tržišni lider na su skloni tvrditi
području proizvodnih tehnologija, ali prednjači i kao kako Njemačka
zemlja koja primjenjuje te nove tehnologije. U tom
smislu je zanimljiva izjava Siegfrieda Russwurma, šefa upravo na
industrijskog odjela u koncernu Siemens: „u Njemačkoj uvođenju
postoji cijeli niz pilot-tvrtki i projekata koji za interesente
iz cijeloga svijeta postaju gotovo nalik ’hodočasničkim industrije 4.0
mjestima’, koja se sve češće obilaze“. U potvrdu toga
kaska za drugim
vrijedi navesti da je nedavno Kineska inženjerska
akademija komora upravo od ovoga stručnjaka državama
zatražila da održi predavanje o industriji 4.0. Naime,
na njemačke znanstvene institute i njemačku industriju tamo se gleda kao
na predvodnike u svjetskom industrijskom razvoju.
broj 1 :: ožujak 2014.
27
U fokusu
Nagli porast raspoloženja
Njemačke tvrtke uložile su u 2013. rekordan iznos u istraživanje i razvoj,
više od 54 milijarde eura. Očito su izvukle pouku iz financijske i ekonomske
krize koja je pokazala da u globalnom međunarodnom natjecanju mogu biti
uspješni samo oni koji nude tehnologiju budućnosti. No, uspjeh njemačkih
proizvoda na svjetskom tržištu rezultat je i činjenice što oni ne ovise samo
o vlastitim odjelima za istraživanje već su umreženi s brojnim institutima i
sveučilištima, dakle akademskom zajednicom, koja se sve više neposredno
uključuje i surađuje na razvoju novih tehnologija. Velik dio sredstava za
istraživanje usmjerava se i u obrazovni sustav upravo iz privrede. S obzirom
na strukturu njemačke industrije ne iznenađuje što se najviše
ulaže u automobilsku industriju, gdje prednjači koncern
Prije samo VW. Istraživanja su tu usmjerena na vozila koja sve manje
okoliš i troše sve manje ili čak uopće ne troše
godinu dana zagađuju
fosilna goriva. No, mnogo su zanimljivija istraživanja vezana
njemačka je uz nove legure i materijale koji se nalaze u automobilu
niz pametnih elektroničkih pomagala koja se
privreda s odnosno
ugrađuju u vozilo. Na drugom mjestu je sektor elektronike
puno straha i elektrotehnike, a slijede strojogradnja, kemijska i
farmaceutska industrija. Tri četvrtine uloženih sredstava
i određenog dolazi iz srednjih i velikih tvrtki.
pesimizma
očekivala
budućnost
Prije samo godinu dana njemačka je privreda s puno
straha i određenog pesimizma očekivala budućnost. U
međuvremenu se poslovno raspoloženje znatno popravilo.
Sudeći prema anketi Instituta njemačkoga gospodarstva IW
iz Koelna, svi ključni industrijski sektori očekuju proširenje
proizvodnje u odnosu na prethodnu godinu, uključujući središnje poput
automobilske industrije, željezara, elektroindustrije ili kemijskog sektora. Loše
raspoloženje vlada u samo nekoliko područja. To se, prije svega, odnosi na
rudarstvo (koje već godinama stoji na rubu ponora), zatim na financijski sektor
(koji pati od posljedica krize regulacije i rezanja radnih mjesta), a pesimistični
su i proizvođači papira, odnosno energetski sektor.
Sjene i oblaci nad gospodarstvom
Poslodavce ipak brinu mjere nove koalicijske Vlade koje će povećati troškove
rada i radnika, počevši od najavljenoga uvođenja minimalne nadnice sve do
novih poreznih doprinosa. Na samom vrhu liste briga industrijskog sektora su
i troškovi za energiju. Rastuće cijene energije i teško izmjerljivi rezultati državne
28
perspektive
Strojevi preuzimaju komandu
energetske politike loše djeluju na njemačko gospodarstvo, pokazala je studija
Njemačke gospodarske komore (DIHK). Studija je napravljena na bazi ankete
28.000 tvrtki koje djeluju u Njemačkoj, a gotovo svaka druga pokazuje
zabrinutost koliko će plaćati za energiju u budućnosti, što ocjenjuju ključnim
poslovnim rizikom. Naime, Vladino okretanje prema obnovljivim izvorima
energije dovelo je do porasta cijena energije za kućanstva i glavninu tvrtki.
Čak 79 posto tvrtki kaže da vladina nejasna energetska politika ugrožava
njihovo poslovanje. DIHK naglašava da njemačke tvrtke ipak povećavaju
investicije i izvoz.
Njemački privredni uspon na europski tron započeo je u širem kontekstu
europskog sustava u kojem zemlje periferije i centra, kao što im to i samo
ime kaže, zauzimaju strukturno nejednake pozicije pa stoga od sustava
mogu očekivati i nejednake rezultate. Za taj su uspon presudnu ulogu igrale
promjene uvedene već spomenutom Agendom 2010 (radi se o najvećoj
intervenciji u radno zakonodavstvo i socijalne programe od Drugog svjetskog
rata). Upravo su te promjene, u kontekstu sustava EU, omogućile njemačkim
privrednicima da ojačaju svoju konkurentnost i povećaju izvoz.
Skupo plaćena konkurentnost
Grupa ekonomista sa Sveučilišta u Londonu u opsežnoj i vrlo temeljitoj
studiji krize u eurozoni, predvođena Costasom Lapavitsasom, tvrdi kako „rast
njemačke konkurentnosti nema doslovce nikakve veze s mudrim ulaganjima,
tehnologijom, ili učinkovitošću“. Navedena studija dokazuje kako je prednost
njemačkih izvoznika u posljednjem desetljeću ovisila o dva faktora: o strukturnoj
logici eurozone, u kojoj je visok tečaj eura pod kojim su u nju ušle periferne
zemlje (ili prema kojem su sustavno ravnale svoju monetarnu politiku kao u
Hrvatskoj) bio, uz ostale razloge nepovoljan za proizvodnju u tim zemljama.
I drugo – i apsolutno ključno – o većem uspjehu njemačkih poduzetnika
da efikasno pritisnu svoje radnike i troškove rada u Njemačkoj održavaju
nerealno niskima, slabeći time domaću potrošnju, no jačajući konkurentnost,
odnosno izvoz (dvije trećine njemačkog izvoza otpada na zemlje eurozone).
Ta je kombinacija onda tekla paralelno s aktivnošću njemačkih banaka preko
kojih su reciklirani njemački suficiti – banke su bile u poziciji da nude jeftine
kredite perifernim zemljama u kojima je na toj bazi potrošnja, a s njom i
dug, rasla onako kako je u Njemačkoj stagnirala ili padala. Jedini je dakle
izvor njemačkog ekonomskog rasta tekući višak prihoda koji je uvjetovan
strukturom eurozone i uspješnim napadom poduzetničke klase na domaće
radnike.
broj 1 :: ožujak 2014.
29
U fokusu
Porast broja siromašnih
U spomenutoj studiji ide se i dalje. Iako je istina da je nezaposlenost u
Njemačkoj trenutno niska (5.2%, Eurostat), i da se nakon prvotnog skoka
počela smanjivati nekoliko godina nakon reformi Agende 2010, prema
podacima njemačkog Saveznog ureda za statistiku paralelno s padom
nezaposlenosti uredno raste broj građana koji žive ispod granice siromaštva.
U 2012. taj je broj iznosio nešto više od dvanaest milijuna ljudi (15.2%, skok
s 14% iz 2006.), a posebno je ugroženo stanovništvo u većim gradovima.
Ova naizgled paradoksalna činjenica postaje jasnija ako uzmemo u obzir
strukturu zaposlenosti u Njemačkoj. Naime, broj radnika u takozvanom
„atipičnom radnom odnosu“ – odnosno u tipovima radnog odnosa koji se
skrivaju iza „fleksibilizacije“ u Njemačkoj je početkom devedesetih iznosio
oko 20%, dok sada prelazi 40 posto. „Atipični radni odnos“ pritom obuhvaća
dobro poznate ugovore na određeno, poslove preko agencija, na pola radnog
vremena, i slično.
Ceh plaćaju najslabiji
Tenor ove studije, koja ima i šire domete unutar EU svodi se na stajalište:
nedavni njemački gospodarski uzlet prebijen je preko leđa radnika. Zbog
toga ga se i ne treba smatrati „njemačkim“ gospodarskim uzletom, budući
da su od njega najširi slojevi njemačkog stanovništva imali slabe koristi
– plaće su im stagnirale, poslovi postajali nesigurniji, mirovine upitne,
a siromaštvo sve izglednije – već gospodarskim uzletom njemačkih
kapitalista. A na razini Europske Unije, taj je uzlet prebijen preko leđa
perifernih zemalja.
Ekonomski analitičari će još godinama lamentirati o novom njemačkom čudu.
Prisjetimo se samo da je Njemačka još početkom 21. stoljeća proglašavana
„bolesnikom Europe“. Sigurno je da se ovaj novi uspon na tron mnogima
ne sviđa. Međutim, on je realan odgovor na kretanja u svijetu, financijsku i
ekonomsku krizu te sve veći utjecaj multinacionalnih kompanija. Njemačka je
pokazala spremnost da provede nužne, možda i okrutne reforme na području
tržišta rada i, kroz to, očuva radna mjesta. Sad je na vodstvu da osigura
pametnom socijalnom politikom određenu ravnotežu u društvu kako se ne
bi širio val nezadovoljstva i siromaštva. Njemačka mora ponovno dokazati
da je kolijevka socijalno-tržišnoga gospodarstva.
30
perspektive
Strojevi preuzimaju komandu
Energetski zaokret
Od donošenja energetskog koncepta prije dvije godine, energetski obrat
glavna je tema njemačke energetske politike. Radi se o temeljnoj rekonstrukciji
cjelokupnog energetskog sustava koja obuhvaća sve sektore, čije je nastojanje
uspješna provedba tri ključna cilja:
* smanjenje emisije CO2;
* znatno proširenje tehnologija za korištenje obnovljivih izvora
energije;
* smanjenje potrošnje energije i povećanje energetske učinkovitosti.
Ta tri cilja obuhvaćaju: smanjenje ispuštanja CO2 do 2020. godine za
40 posto i za 80 posto do 2050. u odnosu na razinu iz 1990., sukladno
međunarodnim sporazumima; udio obnovljivih izvora energije u bruto
neposrednoj potrošnji energije u 2050. godini od 60 posto; udio električne
energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije u 2050. godini od 80
posto; smanjenje potrošnje primarne energije za 50 posto do 2050. godine
u usporedbi s 2008. i povećanje energetske produktivnosti za 2,1% godišnje;
smanjenje potrošnje električne energije za 10 posto do 2020. godine i za
25% do 2025. u odnosu na 2008.; smanjenje
neposredne potrošnje energije u sektoru prometa
za 40 posto do 2050. u usporedbi s 2005.; Više eko-energije,
udvostručenje broja saniranih zgrada na 2 posto
manje fosilnih
godišnje.
Definirani ciljevi pokazuju veliki napor Vlade izvora, to je
Angele Merkel kako bi njemačko tržište energije službena politika
u budućnosti bilo ekološki prihvatljivo, energetski
učinkovito i temeljeno na obnovljivim izvorima. Više Berlina
eko-energije, manje fosilnih izvora, to je službena
politika Berlina. Iz postavljenih ciljeva proizlazi da se njemačka energetska
politika nalazi pred velikim izazovima. Kako bi opskrba električnom energijom
i dalje bila stabilna, pouzdana i cjenovno prihvatljiva potrebno je izgraditi
tisuće kilometara novih prijenosnih mreža. To je ključni faktor njemačkog
energetskog zaokreta, ali i glavni preduvjet kako bi zajedničko EU tržište
električnom energijom postalo stvarnost. Prijenosne mreže nove generacije
moraju biti učinkovitije i pametnije od postojećih, a u cilju stabilizacije opskrbe
uslijed oscilacija u proizvodnji električne energije iz vjetra i sunca. Sve to
podrazumijeva investicije teške milijarde eura.
broj 1 :: ožujak 2014.
31
U fokusu
Energetski zaokret ne smije ugroziti radna mjesta
Većina njemačkih energetskih stručnjaka jedinstvena je u ocjeni da EEGdoprinos više ne zrcali stvarne troškove energetskog „zaokreta“ Savezne
Republike i da će buduća vlada u Berlinu morati promijeniti načine kalkulacije
cijena energije i doprinosa. – „Temeljna reforma EEG-a jedan je od najvažnijih
zadataka nove vlade“, naglasio je i bivši njemački ministar za zaštitu okoliša
Peter Altmaier, novi šef kabineta kancelarke Merkel. Ali, kako će izgledati
reforma EEG-a? Tko će od nje profitirati? A tko će biti gubitnik? To je još
uvijek nepoznanica. „Zakon o obnovljivim energijama je miljokaz u razvoju
održive gospodarske politike“, tvrdi Eberhard Brandes, član Uprave WWF-a
u Njemačkoj. On zahtijeva smislen razvoj eksploatacije obnovljivih izvora i
poštenu diskusiju. „Energetski zaokret ne smije dovesti do uništavanja radnih
mjesta“, tvrdi predsjednik Udruženja industrije čelika i predsjednik Uprave
Instituta za čelik Hans Jürgen Kerkhoff.
Dok građani, mali poduzetnici i organizacije koje štite interese potrošača
zahtijevaju prvenstveno poštenu raspodjelu troškova energetske reforme (a
time i smanjenje opterećenja za spomenute), iz energetske branše se može čuti
i skeptične izjave koje pod upitnik dovode (do)sadašnje poticanje obnovljivih
energija. „Energetski koncerni pokušavaju sugerirati da obnovljive energije
dovode do naglog porasta cijene struje“, tvrdi energetski stručnjak René
Mono. On dodaje da je to pogrešno i da je struja koju se dobije snagom
vjetra u međuvremenu postala jeftinija od struje koju se dobije eksploatacijom
ugljena ili plina. Mono je šef „Zaklade 100 posto obnovljive energije“ i
pokazuje ipak razumijevanje za reakciju energetskog sektora: „Energetska
branša se trenutno brani na sve moguće načine zato što se raspada njezin
poslovni model. Koncerni su podcijenili razvoj i trend koji vodi pojačanom
korištenju obnovljivih energija.“
OIE
11,7%
Nuklearna energija
8,0%
Ostali
1,4%
Nafta
33,3%
Smeđi ugljen
12,2%
Kameni ugljen
12,4%
Prirodni plin
21,0%
Izvor: Radna skupina Energetske bilance (Arbeitsgemeinschaft Energiebilanzen)
32
perspektive
Strojevi preuzimaju komandu
Industriji trebaju kreativni pronalazači i programeri
Uspostavljanjem nove koalicijske Vlade došlo je do određenih promjena. Za
reformu energetskog sektora više nije zaduženo Ministarstvo za zaštitu okoliša
već Ministarstvo gospodarstva. Novi ministar gospodarstva, vicekancelar
Sigmar Gabriel, već je istakao „kako se ništa neće dobiti od toga da se
energetika reformira protiv volje privrede i građana“, pa se mogu očekivati
neki novi vjetrovi. Pritom se ne smije zaboraviti kako je cijena energije važan
element opće konkurentnosti.
Vratimo se, međutim, onome što njemačku privredu u ovom trenutku zasigurno
najviše zanima: integrirana ili umrežena industrija nije samo hit-tema, već
je, prije svega, realan put jačanja ukupne konkurentnosti i učinkovitosti.
To je, kažu stručnjaci, slika budućnosti u kojoj čovjek ima novu funkciju.
Industrija 4.0 trebala bi inspirirati kreativnost pronalazača i programera. Bez
viskokvalificiranih tehničara, majstora, učenika u privredi i inženjera tvornice
budućnosti jednostavno neće moći djelovati. U tom smislu je to širokopojasni
izazov za sve političke, društvene i gospodarske potencijale.
broj 1 :: ožujak 2014.
33
Dobri i loši prognostičari
Stručnjaci nisu uvijek bolji od
amatera
U najnovijem natjecanju pokazuje se da znanje ipak kotira
više od sreće
Na prijelazu u 21. stoljeće u The Economistu su objavljene mudre riječi
koje vrijedi ponovo pročitati. „Svakom prilikom kada pojedinci, poduzeća
ili vlade djeluju ili planiraju, oni čine implicitne prognoze budućnosti.“ Naše
se odluke zasnivaju na iščekivanjima kakva će biti budućnost i kako će se
te odluke odraziti u njoj. Prognoze su zato jednako važne kao i odluke koje
se zasnivaju na njima. No koliko su one dobre? To je pitanje očito koliko je
i kritično. Usprkos tome, u većini slučajeva doista ne znamo odgovor. Na
nekim područjima, kao što je meteorologija, stalno se kontrolira točnost
prognoza. No, ima čudnih slučajeva – sjetimo se učenjaka koji su 2012.
predviđali da će Mitt Romney postati predsjednik SAD-a. Tu smo imali dobru
ideju koju je trebalo ostvariti. No u većini slučajeva to ne znamo. Zato nitko
ne može biti siguran u to koje su od postojećih prognoza najbolje, ili kako ih
se može poboljšati. Čak ne možemo biti sigurni niti da su prognoze kojima se
rukovodimo u svojim odlukama točnije od onih koje bismo čuli pri ispitivanju
kozjih iznutrica. Još je gore što ne znamo da ne znamo.
Kada su pristalice Larryja Summersa i Janet Yellen raspravljali o tome koji bi
ekonomist bio najpogodniji nasljednik Bena Benankea na čelu Federalnih
rezervi – wallstreetski financijaš Steven Rattner svrstao se uz Summersa.
Summersova „moć predviđanja i kvalifikacije stavljaju ga na vrh gomile“,
napisao je. Što se tiče kvalifikacija – u redu, ali moć predviđanja? Ratner
nije rekao što je Summersova moć predviđanja i nije pružio ništa što bi bar
izdaleka moglo biti osnovicom za njeno određivanja, samo se sjetio nekoliko
primjera kada je Summers rekao stvari koje su se ispunile. No je li to dovoljno
za proglašenje Summersa najboljim prognostičarom.
34
perspektive
Stručnjaci nisu uvijek bolji od amatera
Priznanje neznanja – korak naprijed
Autori članka, Philip Tertlock sa sveučilišta u Pensilvaniji, i novinar Dan
Gardner sumnjaju da se Rattner utekao onome što se zove „supstitucijom
atributa“ kada se nekome postavi doista teško pitanje, mi ga nesvjesno
zamijenimo znatno lakšim. „Koliko je Larry Summers dobar prognostičar
doista je teško pitanje, pa je Rattner to pitanje zamijenio drugim: Mogu li se
sjetiti prigoda kada je Summers imao pravo?“ Odgovor na to pitanje bio
je očit. Tako je Rattner postao uvjeren da znade nešto što zapravo ne zna.
Izbjegavanje ove zamke i priznanje svog neznanja prvi je korak ka boljitku.
Zatim dolazi izazov u obliku stjecanja realnog uvida u točnost predviđanja.
Uostalom, kako se može uspoređivati sposobnost predviđanja? Jedina
pouzdana metoda bila bi ta da se organizira turnir u predviđanju, pri kojem
bi nezavisni suci zatražili od svih sudionika da naprave istu prognozu u istom
razdoblju. Rezultati bi trebali biti numerički, kako bi se izbjeglo skrivanje iza
nejasnih izraza. Riječi kao „moglo bi“ i „vjerojatno“ mogu značiti bilo što, od
0.001% do 60 ili 70%. No 80% uvijek i svuda znači samo 80%.
Iznenađujući turniri
Potkraj 1980-ih autori su priredili takav turnir. Na njemu je sudjelovalo
284 ekonomista, politologa, obavještajnih analitičara i novinara, koji su
broj 1 :: ožujak 2014.
35
U fokusu
napravili 28.000 prognoza. Rezultati su bili zapanjujući.
Prosječni je Prosječni je stručnjak bio jedva nešto bolji od vračaJoš je strašnije bilo to da su najviše pažnje
stručnjak bio pogađača.
privukli stručnjaci koji nisu imali pretjerano dobro
jedva nešto mišljenje o svojoj stručnosti. Njihovi skromniji kolege,
koje bismo trebali poslušati, često ne dospijevaju na
bolji od vrača- naše radarske zaslone. Spomenuti je projekt postao
-pogađača prethodnicom daleko ambicioznijeg turnira koji sada
sponzorira Intelligence Advanced Research Project
Activity, dio američke obavještajne mreže. Više od 5.000
prognostičara izradilo je više od milijun prognoza za više od 250 pitanja, na
teme od raspada euro zone do sirijskog građanskog rata. Odgovori otkrivaju
mnogo toga. Sada možemo ustanoviti tko ima bolje rezultate, ne na temelju
povjerenja; otkriti koji obrazovni sistemi daju bolje rezultate, i to ne tako da se
otkrivaju najnoviji gurui i mode, pronaći metode za odvajanje žita od kukolja.
Veliko iznenađenje predstavlja potvrda elitističke hipoteze „superprognostičara“.
Najboljih 2% prognostičara iz prvog kruga pokazalo je da je u igri više od
sreće. Da se radilo samo o sreći, najbolji bi pali na prosjek: jučerašnji prvaci
su, međutim, i oni današnji. Kada su najbolji raspoređeni u elitne timove,
nadmašili su postavljene kriterije efikasnosti. Bili su bolji od prosjeka za 65%,
i za 25 do 30% od dvaju sistema prognoza.
Da bismo izbjegli vraćanje na staro – vjerovanje da znamo stvari koje ne
znamo – treba još turnira za još više područja. Na sljedećem turniru bit
će postavljena sljedeća pitanja: hoće li Amerika uspjeti sklopiti trgovinski
sporazum s Evropom? Hoće li Turska dobiti novi ustav? Hoće li se obnoviti
pregovori o sjevernokorejskom nuklearnom programu? Autori pozivaju čitaoce
na slijedeći turnir – možda će se otkriti nove prognozerske zvijezde. (ud)
36
perspektive
Tema broja
Reindustrijalizacija
Što donosi nova industrijska
politika
Piše: dr. sc. Žarko Primorac
Industrijska politika doživljava posljednjih godina posebnu reafirmaciju
kao jedna od glavnih razvojnih poluga Europske unije. Zato je istaknuta u
strateškim razvojnim dokumentima, a posebno u razvojnoj povelji Europa
2020. U Europi se već danas pojavljuju razvojne projekcije do 2030. godine,
u kojima je uloga industrije još naglašenija. Takva razvojna orijentacija EU
posljedica je ubrzane deindustrijalizacije u europskim zemljama, povećane
nezaposlenosti, izvjesnog tehnološkog zaostajanja, i uvođenja novih
tehnologija. Dugoročne projekcije imaju smisla jer su procesi preorijentacije
i izgradnje novih industrija, po pravilu, vremenski vrlo dugi.
Hrvatska će slijediti razvojnu orijentaciju Europske unije, ona je čak i više
zainteresirana za aktivnu industrijsku strategiju i politiku. Naši motivi su još
naglašeniji u odnosu na europske: ekonomija je u recesiji, nezaposlenost u
porastu, proces deindustrijalizacije još dublji, izvoz stagnantan, a tehnološko
zaostajanje vrlo ozbiljno.
Naš će ukupni ekonomski razvoj biti sve više zavisan od uspješnosti u
aktiviranju industrijskih potencijala. Odluka o izradi industrijske strategije –
prvi je korak prema aktivnijoj industrijskoj politici i intenzivnijem industrijskom
razvoju. No, ponuđeni dokument teško će opravdati očekivanja.
broj 1 :: ožujak 2014.
37
Razvojne inicijative u EU
Obnavljaju se temelji
prerađivačke industrije
Europska unija, a posebice njezine najnaprednije članice, ne
smiju dopustiti da ih zaobiđu nove tehnologije i industrije.
Kada ne bi reagirala na revolucionarne promjene, europska
bi prerađivačka industrija postala nekonkurentna i izgubila
bi tržišni položaj u natjecanju s modernijim i efikasnijim
sustavima. Zato je Europska komisija pokrenula nekoliko
razvojnih inicijativa…..
Reindustrijalizacija i industrijska politika vrlo su aktualne teme u zemljama
Europske unije. Nakon ekonomske krize 2008. znatno se promijenila
percepcija prerađivačke industrije. Industrijalizirane zemlje lakše su prebrodile
financijsku krizu i, u dobroj mjeri, očuvale zaposlenost i izvoz. Njemačka je
iz krize izišla industrijski ojačana i učvrstila vodeću poziciju u Europskoj uniji.
Drugi razlog za „povratak“ industriji je činjenica da se i Europa postupno
deindustrijalizira, gubi konkurentnost, tehnološku superiornost i zaposlenost.
Tako najsvježiji podaci pokazuju da je Europa, u posljednjih dvadesetak
godina izgubila gotovo trećinu novostvorene vrijednosti u prerađivačkoj
industriji. Takav trend bi se nastavio i u narednoj dekadi, ako izostane
aktivnija industrijska politika. Tranzicijske članice EU, uglavnom su izgubile
raniju industrijsku strukturu. Istina, u nekima od njih, kao što jer Slovačka,
dijelom Češka i Mađarska, izgrađene su nove industrije, ali su i one temeljene
na europskim tehnologijama, koje su počele gubiti konkurentske prednosti.
Treći značajan razlog za industrijski „come-back“ je novi tehnološki razvoj.
Prerađivačku industriju, zahvatio je veliki tehnološki inovacijski proces, koji se
temelji na digitalizaciji, pametnim softverima, novima materijalima, modernim
metodama proizvodnje i organizacije. Novi, inovacijski val mnogi nazivaju
trećom tehnološkom revolucijom.
38
perspektive
Obnavljaju se temelji prerađivačke industrije
Europska unija, a posebno njezine najnaprednije članice nisu mogle
dopustiti da ih zaobiđu nove tehnologije i industrije. Ako ne bi reagirala
na revolucionarne promjene, europska prerađivačka industrija bi postala
nekonkurentna i izgubila tržišni položaj u utakmici s modernijim i efikasnijim
sustavima. Europska komisija je plasirala nekoliko razvojnih incijativa radi
modernizacije prerađivačke industrije. Dugoročnom razvojnom strategijom,
povećanim ulaganjima u obrazovanje, istraživanje i inovacijski proces, kao i
primjenom industrijske politike primjerene 21. stoljeću, Europska unija nastoji
vratiti ugroženi tehnološki i industrijski primat.
Interes Hrvatske motiviran je potrebom revitalizacije
industrijske strukture, koja bi postala motor ukupnog
ekonomskog razvoja u narednim desetljećima. Našu
razvojnu orijentaciju karakterizira i nekoliko specifičnih
momenata, ali reindustrijalizacija ostaje najznačajnija
strateška odrednica. Na takvu opredijeljenost
razvojne politike upućuje više strateških momenata.
Hrvatska je jedina europska zemlja koja već šest
uzastopnih godina, prolazi kroz recesijsko razdoblje.
Nema jasnih znakova da će se i u tekućoj godini rast
društvenog proizvoda pomaknuti prema pozitivnoj
zoni. U stručnoj i poslovnoj javnosti prevladava
uvjerenje da industrija može biti značajan faktor
svladavanja ekonomskih teškoća i izlaska iz recesije.
Interes Hrvatske
motiviran je
potrebom
revitalizacije
industrijske
strukture, koja
bi postala
motor ukupnog
ekonomskog
razvoja
Drugu grupu razloga za aktivniju industrijsku politiku
čine isti oni faktori koje je prepoznala Europska
komisija i uključila među prioritetne razvojne ciljeve.
To su nove tehnologije, novi procesi i materijali, nova znanja i uopće inovacije.
Hrvatska se mora uklopiti u taj val modernizacije europske industrije, inače
bi izgubila, možda posljednju, šansu da postupno smanji zaostajanje za
razvijenom Europom.
Uz sve navedeno, tu je i ulazak u puno članstvo Europske unije, koje treba
iskoristiti kao poticaj za modernizaciju prerađivačke industrije. To se može
ostvariti fokusiranom politikom revitalizacije industrije i korištenjem sredstva
europskih strukturnih fondova. Koristeći pozitivan pritisak i dopunska sredstva
iz EU fondova, naša zemlja može brže modernizirati svoju institucionalnu
strukturu, učiniti efikasnijim pravni sustav, unaprijediti porezni sustav,
modernizirati politiku zaštite okoliša i na taj način privući više inozemnih
investicija. I ne samo to: iz Europe bismo mogli aktivnije koristiti napredna
znanja, inovacije i tehnologije koje će se razvijati u sklopu tamošnje politike
reindustrijalizacije i tehnološkog razvitka.
broj 1 :: ožujak 2014.
39
Tema broja
Reindustrijalizacija je jedan od imperativa
U razvojnim dokumentima Europske komisije naglašava se da je: „...
visoko konkurentna prerađivačka industrija ključni element za svladavanje
predstojećih društvenih promjena i stvaranje održive i efikasne ekonomije.“
Istovremeno, u niže industrijaliziranim članicama Unije dolazi do urušavanja
industrijske baze, ubrzavanja nezaposlenosti, opadanja produktivnosti,
zaostajanja u razvoju i istraživanjima, razvoju know – how i industrijskih
znanja. Proces de-industrijalizacije u Europi, koji je počeo prije financijske
krize u većini zemalja ubrzan je tijekom kriznih godina.
Aktivnija politika Europske uniji prema reindustrijalizaciji izražena je u
Lisabonskoj agendi 2002. godine. Industrijska politika je stavljena u funkciju
privrednog rasta, povećanja zaposlenosti, intenziviranje ulaganja u inovacije
i razvoj. Slijedeći definiranu industrijsku politiku u EU kao cjelini, većina
članica je ugradila slična strateška opredjeljenja u nacionalne razvojne
programe. Europska je ekonomija izgubila oko 1/3 novostvorene vrijednosti
u industriji u posljednjih dvadesetak godina. Što je najgore, trend smanjivanja
industrijske baze se nastavlja. Najlošije prognoze predviđaju gubitak polovice
zaposlenosti u industriji u narednih trideset godina, naravno ako bi se nastavila
politika deindustrijalizacije. Radi zaustavljanja trenda reindustrijalizacije,
Europska unija se odlučila na veliki misaoni i intelektualni napor kojim se
definira koncept afirmacije prerađivačke industrije i
reaktivacije industrijskih potencijala uopće.
Poduzeća iz
prerađivačke
industrije su
snažno oslonjena
na istraživanje,
razvoj i inovacije
Poduzeća iz prerađivačke industrije su snažno
oslonjena na istraživanje, razvoj i inovacije. Tako
udio R&D u novostvorenoj vrijednosti u prerađivačkoj
industriji nadmašuje četiri puta isti odnos u drugim
industrijama. Može se stoga zaključiti da je
najveći dio znanstvenih istraživanja, aplikativnih
ali i fundamentalnih, lociran u prerađivačkoj
industriji. Zato je ta industrija glavni izvor inovacija
i tehnološkog progresa.
Prerađivačku industriju u ekonomiji Europske unije predstavlja 20 industrijskih
sektora, zapošljavući oko 30 milijuna ljudi. Uz to, još je oko 70 milijuna ljudi
zaposleno u pratećim djelatnostima i na poslovima koji su vezani ili zavisni
od prerađivačke industrije.
40
perspektive
Obnavljaju se temelji prerađivačke industrije
Ciljana modernizacija
Europske institucije su razvile programe i mape puta /road maps/ za
revitalizaciju industrije do 2020, kao i razvojne projekcije do 2030. godine.
Osnovni ciljevi razvojnih projekcija se mogu sumirati u nekoliko točaka.
Posebno je naglašeno da se prerađivačka industrija mora razvijati u skladu
s prirodom, upotrebljavajući obnovljive sirovine i energiju s malo otpada i
negativnog utjecaja na okolinu. Budući razvoj industrije treba humanizirati,
čime će se pojačati socijalna uključenost i prednosti informatičkog društva.
Osnovni ciljevi razvojnih projekcija se mogu sumirati u nekoliko točaka:
• Povratak prerađivačke industrije u urbane sredine, gdje ljudi žive, i gdje
su kritična socijalna pitanja, a posebno visoka nezaposlenost;
• Razvoj prerađivačke industrije u okvirima globalnih i lokalnih lanaca da
bi se povećala efikasnost i iskoristile prednosti kooperacije;
• Prerađivačka industrija se treba razvijati u suglasnosti s prirodom,
upotrebljavajući obnovljive sirovine i energiju, s malo otpada i negativnog
utjecaja na okolinu;
• Humanizirati budući razvoj industrije, uzimajući u obzir komunikaciju i
socijalnu efikasnost, prednosti informatičkog društva.
Uz takve strateške ciljeve programi modernizacije i izgradnje prerađivačke
industrije fokusirani će se na slijedeće ciljeve:
– stvaranje novih radnih mjesta,
– povećavanje dodatne vrijednosti u industriji i pratećim uslužnim
djelatnostima,
– smanjivanje emisija stakleničkih plinova,
– smanjivanje potrošnje energije, sirovina i kritičnih materijala,
– smanjivanje otpadnih materijala i povećanje recikliranje korisnih otpadaka,
– povećanje ulaganja u istraživanje i razvoj,
– povećanje broja poduzeća koja su angažirana u inovativnim aktivnostima,
– angažiranje u poslovni proces svih diplomiranih inženjera i nositelja ostalih
akademskih titula iz prirodnih nauka.
Uočljivo je da u rangu prioriteta dominira povećavanje zaposlenosti.
Visoka nezaposlenost /prosječna je oko 12%, a u nekim zemljama kao
Španjolska, Grčka i druge prelazi i 25%/ značajno determinira izbor ciljeva
reindustrijalizacije, a time i instrumenata industrijske politike. U novim
broj 1 :: ožujak 2014.
41
Tema broja
industrijama temeljenim na znanju, inovacijama, visokim tehnologijama i
visokoj efikasnosti teško se može osigurati ozbiljniji porast zaposlenosti. Udio
troškova rada u visokotehnološkim industrijama se permanentno smanjuje i
prosječno iznosi pet – šest postotaka. Primjera radi, u prvoj generaciji Ipad,
od 498 $ vrijednosti na troškove rada odnosilo se samo 33 $, a u Kini svega
8 dolara.
Neće se lako napuštati ni industrije koje su tehnološki manje zahtjevne, ali
apsorbiraju više radne snage. Istom cilju služi i politika povratka u matične
zemlje onih industrija koje su ranije preseljene u zemlje u razvoju. Tako
SAD planira do 2020. vratiti svoje industrije iz Kine, koje su tamo ranije
prebačene radi niskih troškova radne snage i velikog tržišta. Vraćanjem
industrija proizvodnje transportnih sredstava, kompjutora, prerade metala,
američki uvoz iz Kine mogao bi biti smanjen za oko 55 milijardi dolara. U
Kini, kao i drugim zemljama u razvoju, troškovi radne snage rastu prilično brzo
uz istovremeno smanjivanje udjela troškova zaposlenih. U takvim uvjetima,
razvijenim zemljama, opterećenim problemima nezaposlenosti, preostaje
postupno vraćanju u matične zemlja ranije „iseljenih“ industrija.
Poslovni model novog industrijskog poduzeća
Pored razvoja industrije i povećanja zaposlenosti posebno treba osigurati
rastući uslužni sektor. Uloga i značaj tog sektora bitno se mijenja u novom
industrijskom konceptu, a tako i pozicija tradicionalnog industrijskog
poduzeća. Industrijska poduzeća su nekako u drugom planu, premda se
tehnološke promjene znatno odražavaju na njihovu ciljnu funkciju, poslovne
modele, organizaciju povezanost sa okruženjem /društvenom infrastrukturom,
obrazovanjem, ekologijom, pravnim sustavom/. U tradicionalnoj paradigmi,
industrijska poduzeća prirodno nastoje povećati ekonomsku efikasnost i profit.
To je bitna odrednica njihove ciljne funkcije, to od njih očekuju vlasnici,
a koristi imaju država i zaposlenici. Međutim, nakon negativnih iskustava
iz financijske krize i pratećih tehnoloških promjena, mijenja se i vladajuća
paradigma. Ciljna funkcija industrijskog poduzeća postupno se pomiče prema
konkurentnosti i održivosti.
Drugim riječima, u novim društvenim i tehnološkim uvjetima, ciljevi
industrijskog poduzeća postaju raznovrsniji i složeniji, ali u prvi plan izbijaju
konkurentnost i dugoročna održivost. Suvremeno poduzeće mora razviti
sposobnosti za trajno inoviranje tehnologija, poslovnih modela i procesa,
kao i upravljanja proizvodom. Tvornica budućnosti mora biti elastična /
lean/ na stalne tehnološke promjene, što znači mora razvijati sposobnosti
42
perspektive
Obnavljaju se temelji prerađivačke industrije
za prihvaćanje novih tehnologija. Druga bitna osobina tvornica budućnosti
je sposobnost da razvijaju proizvodne postupke i proizvode koji su u skladu
s okolinom /clean/. Uz spomenuto, novo industrijsko poduzeće će morati
ostvarivati visoke učinke i izvrsnost na svim točkama organizacijske strukture.
To će postizati primjenom digitalnog inženjeringa i inovacija u upravljanju
poslovnim procesima. Nadalje, tvornica budućnosti će morati efikasno koristiti
energiju, ostvarivati zahtjevan nivo ekološke efikasnosti, primjenjivati socijalnu
osjetljivost u odnosima unutar kolektiva i prema okruženju /green/. U svemu
ovome profitabilnost se podrazumijeva budući da su dugoročno održiva samo
ona poduzeća koja su ekonomski efikasna. Svi navedeni zahtjevi trebaju
biti međusobno povezani i uvjetovani, da bi poduzetna struktura poduzeća
funkcionirala efikasno i održivo. Jednostavnije rečeno, buduća industrijska
poduzeća, odnosno tvornice budućnosti će poslovati po principima: elastično
– čisto – zeleno /lean – clean – green/.
Nova karakteristika industrijskog poduzeća je odgovornost za životni vijek
proizvoda: od ideje, projektiranja, proizvodnje, marketinga do distribucije,
servisiranja, demontaže i reciklaže, kao i upravljanja inertnim ostatkom. Briga za
cijeloživotni vijek proizvoda mijenja poslovnu filozofiju industrijskog poduzeća,
povećava društvenu odgovornost i mijenja poslovni model. U tradicionalnim
Borba s vjetrenjačama
broj 1 :: ožujak 2014.
43
Tema broja
tvornicama, centralna jedinica u strukturi proizvodnje je proizvodni dio –
industrijska hala s opremom i inženjersko tehničkim jezgrom. U novom
konceptu odnos između proizvodnog i servisnog dijela tvornice se radikalno
mijenja. Povećava se uloga servisnog dijela u ukupnoj strukturi i proizvodnom
procesu tvornice. Servisni poslovi se povećavaju u fazi pripreme proizvoda,
jer tu spadaju: istraživanje, razvoj proizvoda, projektiranje, proizvodnja nulte
serije; zatim se, u proizvodnom dijelu poslovnog procesa, povećava uloga
upravljačkih funkcija, nadzora, logistike, marketinga, a u post prodajnoj fazi,
posebno značenje dobivaju: servisiranje i održavanje, zamjena, upravljanje
isluženim proizvodom, demontaža, recikliranje, upravljanje inertnim ostacima.
Nova obrazovna i kvalifikacijska struktura
Promjene ciljne funkcije industrijskog poduzeća i strukture proizvodnog procesa
pretpostavljaju drugačiju obrazovnu i kvalifikacijsku strukturu zaposlenih,
jer se mijenja i struktura zaposlenih. Smanjuje se zaposlenost u direktnoj
proizvodnji, koja postaje digitalno upravljana, a povećava u servisnim
sektorima. Na opisani način, mijenja se i globalna struktura zaposlenih u
industriji: relativno se smanjuje broj direktno zaposlenih u proizvodnji, ali se
povećava u čitavom nizu „servisnih“ djelatnosti,
kao što su: istraživanje i razvoj i inovacije uopće,
Tehnološki informatičko
– upravljačke funkcije, projektiranje,
razvoj
proizvoda,
upravljanje proizvodnjom,
napredak u
i opskrbljivanjevanje, marketing, odnosi
tvornicama logistika
s okolinom i druge aktivnosti.
budućnosti mijenjat
će i samu narav
proizvodnog rada
u procesu stvaranja
industrijskog
proizvoda
Tehnološki napredak u tvornicama budućnosti
mijenjat će i samu narav proizvodnog rada u
procesu stvaranja industrijskog proizvoda. Umjesto
direktnog rada dominantan će postajati indirektni
/intelektualni/ rad, upotreba inteligentnih strojeva
umjesto manualnog rada, kompjuterizirani procesi
vođenja poslovnih aktivnosti umjesto papirnate
komunikacije, proizvodnja i upravljanje temeljeno
na znanstvenim metodama.
Naravno da će nova poslovno – organizacijska konfiguracija industrijskog
poduzeća pretpostavljati i zahtjevniju obrazovnu i kvalifikacijsku strukturu
zaposlenih. Nove industrije će imati i nove zahtjeve u pogledu kvalificiranosti,
osposobljenosti i znanja zaposlenih. Zato će, značajna posljedica novih
tehnologija biti čvršća, strateška povezanost industrije, obrazovanja i
44
perspektive
Obnavljaju se temelji prerađivačke industrije
istraživačkog rada. Obrazovanje će proizvoditi profile kadrova koje traži
tvornica budućnosti, a istraživačko-razvojni rad, posebno u javnim institutima
koji se bave fundamentalnim i primijenjenim istraživanjima, više će se fokusirati
na razvoj procesa i proizvoda, sukladno potrebama tvornica budućnosti.
Pored svih novina koje će donijeti nove industrije i digitalizacija proizvodnih
procesa, pored upotrebe pametnih softvera i inteligentnih strojeva i drugih
uređaja, ljudi i njihove kompetencije ostaju i dalje kritičan faktor životnog
ciklusa industrijskog proizvoda.
Većina tradicionalnih, poslovnih modela slijede životni vijek proizvoda koji,
po pravilu, završava prodajom. Prihvaćanjem novog koncepta životnog vijeka
proizvoda, stvaraju se nove mogućnosti za povećanje dodatne vrijednosti.
Čitav sklop novih poslovnih aktivnosti stvaraju dodatnu vrijednost za
industrijska poduzeća.
Tvornice budućnosti temeljit će se na slijedećim postulatima:
• održivost poslovanja /ekonomska, financijska, ekološka/,
• elastičnost i fleksibilnost /sposobnost prihvaćanja promjena/,
• R&D i inovativnost /oslanjanje na nove znanstvene ideje/,
• cijeloživotno upravljanje proizvodom /prije i poslije prodaje/,
• primjena humanijih socijalnih standarda /unutar i izvan tvornice/,
• održivi odnosi s okolinom /najviši standardi zaštite/.
Spomenuti postulati će biti sinkronizirani u novi poslovni model industrijskog
poduzeća, što upućuje na zaključak da će se tradicionalni modeli funkcioniranja
industrijskih poduzeća znatno mijenjati.
Horizontalno i vertikalno usmjerenje
Dakle, industrijska politika je u osnovi konkurentska i obuhvaća širok sklop
instrumenata i mjera državne intervencije u industrijski kompleks. Ponajprije,
u taj sklop spadaju opće mjere kojima se osigurava stimulativno poslovno
okruženje, cjelovita institucionalna infrastruktura, pouzdan pravni sustav,
efikasna državna administracija, učinkovito zakonodavstvo u oblasti zašite
vlasničkih prava i intelektualnog vlasništva, moderan obrazovni sustav,
razvijen sistem istraživanja i inovacija i uređeno tržište rada. Svi spomenuti
podsistemi osiguravaju opću društvenu konkurentnost koja je značajna
pretpostavka za konkurentnost industrije. Svaka suvremena država nastoji
stalno poboljšavati sadržaj i institucije opće društvene konkurentnosti.
broj 1 :: ožujak 2014.
45
Tema broja
Na značaj opće konkurentnosti upućuje i sistem mjerenja konkurentnosti,
i rangiranje zemalja prema tom kriteriju, koji provodi i objavljuje Svjetski
ekonomski forum u Davosu.
U užem smislu, industrijska politika je selektivna državna intervencija s
ciljem poticanja onih industrija koje ostvaruju brži rast, viši stupanj dodatne
vrijednosti, veću zaposlenost, veći izvoz ili neke druge ciljeve. Usmjerenom
državnom intervencijom nastoji se unaprijediti ukupna industrijska klima
ili poboljšati konkurentska sposobnost nekih sektora. Opće je pravilo da
industrijska politika treba što je manje ugrožavati i konkurentsku utakmicu i
tržišno djelovanje.
Industrijska politika može biti horizontalno ili vertikalno usmjerena.
Horizontalna intervencija je, po pravilu, orijentirana prema širokoj fronti
industrijske strukture i, kao takva, manje ugrožava konkurentsku utakmicu.
Vertikalna je politika više fokusirana na pojedine sektore
ili industrijske grane, pa ponekad i prema pojedinačnim
Europska unija poduzećima, kao za vrijeme posljednje, financijske krize.
u svojoj povelji
2020 daje
velik značaj
industrijskoj
politici
Europska unija u svojoj povelji 2020 daje velik značaj
industrijskoj politici, kao jednoj od značajnih poluga
putem kojih će zemlje članice reindustrijalizirati svoje
ekonomije i uklopiti se u nove tehnološke trendove.
Industrijsku politiku, koju se zagovara u dokumentima
Europske komisije, moglo bi se nazvati kombinacijom
tržišno orijentiranog horizontalnog koncepta sa
specifičnim sektorskim /vertikalnim/ elementima. Ili,
drugačije rečeno, ovakav model kombinirane politike pokušava spojiti
horizontalnu osnovu i njezinu sektorsku primjenu. Što to ustvari znači, može
se razumjeti iz nešto detaljnije definiranih ciljeva industrijske politike Europske
unije.
Tako, koncept industrijske politike usmjeren na horizontalne ciljeve obuhvaća:
povećavanje inovacijskih napora, posebno istraživanja i razvoja, zaštite
okoliša, efikasnu upotrebu energije, proizvodnju energije iz obnovljivih
izvora, regionalni razvoj, pomoć srednjim i malim poduzećima, stvaranje
radnih mjesta, obuku i trening zaposlenika, internacionalizaciju poslovanja
i drugo. Državna intervencija u vertikalne i sektorske ciljeve usmjerena je u
restruktruiranje poduzeća, kao što su: brodogradnja, industrija čelika, rudnici
uglja, morski transport, poljoprivreda, avio promet, željeznice, ribarstvo i akva
kultura. Tijekom kriznih godina, posebno značajne vertikalne intervencije su
bile fokusirane u pravcu saniranja vitalnih industrija u Njemačkoj, Francuskoj
46
perspektive
Obnavljaju se temelji prerađivačke industrije
i drugim zemljama. U sklopu sektorske politike do 2020. Europska komisija
je posebno fokusirala: „... razvoj čistih i energetsko efikasnih tehnologija.“
Industrijska politika se realizira putem konkretne državne pomoći za neki
od navedenih ciljeva. Državna pomoć može biti direktna, financijska
intervencija za na primjer, ulaganja u R&D i inovacije, troškove obrazovanja
i osposobljavanja radnika, razvoj institucija, uvođenje i primjenu novih
tehnologija, ali i za osiguranje sredstva za direktne intervencije, što je bila
praksa u kriznim godinama. Pored spomenutih modela intervencije, država
može različitim drugim mjerama, prije svega politikom poreza i drugih olakšica
omogućiti odgovarajuće prednosti pojedinim industrijama.
Preferirajući horizontalne intervencije, industrijska politika Europske unije
je bila esencijalno usmjerena prema R&D i inovacijama. Ukupan obujam
pomoći industriji putem ove politike u osamdesetim godinama iznosio je
oko 2% EU BDP-a. U narednoj dekadi, u devedesetim godinama, obujam
intervencija putem industrijske politike je prepolovljen, tj. tako smanjen na oko
1% BDP-a. Najniži, prosječni nivo ulaganja iz budžeta EU za ove namjene
iznosio je 0,4% BDP-a u 2007. godini, da bi se povećao u godinama krize
na oko 0,6%, a od 2011. iznosi oko 0,5% BDP-a. Iz ovih brojaka se vidi
da obujam intervencije nije osobito visok, ali su direktne intervencije bile
značajne.
Europska je komisija definirala nekoliko agregatnih ciljeva industrijske politike
za dugoročnije razdoblje. U toj lepezi različitih ciljeva, dominantno mjesto ima
razvoj naprednih tehnologija za čistu proizvodnju u prerađivačkoj industriji,
zatim proizvodnja temeljena na niskom zagađivanju okoliša, zraka, vode i
tla, energetska efikasnost u proizvodnji i potrošnji energije, pametne mreže
i drugo.
Sve članice Europske unije nisu u istoj poziciji, kada se radi o razini industrijskog
razvoja i potrebama reindustrijalizacije. Velika je razlika između Njemačke,
koja je restruktruirala industriju i ojačala konkurentsku poziciju na svjetskom
tržištu, i nekih starih članica Unije ili kruga tranzicijskih zemalja kojima pripada
i Hrvatska.
broj 1 :: ožujak 2014.
47
Hrvatska industrijska strategija do 2020.
Izazovi i dvojbe
Ponuđeni dokument prilično je daleko od suvremenog
shvaćanja industrijske politike. U sadašnjoj verziji teško može
ispuniti očekivanu ulogu
Nedavno je predstavljena Industrijska strategija Hrvatske do 2020. godine,
što pokazuje da se Vlada konačno odlučila definirati industrijsku politiku,
što bi mogao biti pozitivan znak u pravcu aktivnije uloge države u poticanju
industrijskog razvoja. Ali, i pored objavljivanja strategije, ostaju i dalje brojna
otvorena pitanja i nedoumice, na koje strategija nije odgovorila pa ćemo
ih ovdje sumirati: treba li nam industrijska politika, što bi bili njezini vitalni
ciljevi, što se njome može realno postići, koliko ima izgleda da se hrvatska
privreda vrati na industrijsko tržište?
Ponajprije, Hrvatskoj je potrebna industrijska strategija i politika, ako želi
da oživi zapuštenu i umrtvljenu industriju i pokuša smanjivati razvojni jaz
u odnosu na razvijenije zemlje. Procesom oživljavanja industrije, odnosno
reindustrijalizacijom, mora se aktivno upravljati, jer preporod privrede neće
doći sam po sebi. Naša je situacija specifična po mnogim obilježjima i ne
mogu se kopirati ničija iskustva, niti industrijska politika Europske unije može
biti dovoljan okvir za operativnu primjenu.
Industrijska strategija je potrebna i radi svladavanja sadašnjih ekonomskih
teškoća u zemlji, a one su brojne. Šesta godina negativnog rasta BDP-a,
nezaposlenost iznosi preko 20%, investicije su prepolovljene u odnosu na
2008., izvoz stagnira i ostvaruje pred krizne veličine. Industrijska proizvodnja
je u posljednjih šest godina smanjena za oko 12%, i danas je na oko 75%
proizvodnje iz 1989. Tehnološka razina industrijskih proizvoda danas je znatno
niža. Inovacijski potencijal zemlje je preslab, izdvajanja za znanstveno tehnička
istraživanja su oko 0,75% BDP-a, uključivo visoko obrazovanje koje proizvodi
nedovoljan broj stručnjaka iz oblasti prirodnih znanosti. To je kratka slika naše
stvarnosti, iz koje nas može izvući samo aktivnija industrija. Industrijskom
strategijom bi se moralo postići više ciljeva, a njihov zbirni izraz je povećanje
konkurentnosti. Prema razini društvene konkurentnosti, Hrvatska se godinama
48
perspektive
Izazovi i dvojbe
vrti oko osamdesetog mjesta, na rang listi oko 140 zemalja, koje priređuje
Svjetski ekonomski forum. Nisku konkurentnost poduzeća najbolje izražava
stagnirajući izvoz, koji ne raste realno već desetak godina. Kako povećati
konkurentnost i što industrijska politika može preporučiti za ostvarivanje tog
cilja, centralno je ekonomsko pitanje ovoga trenutka.
Izvjesno je da moramo imati aktivnu, usmjerenu i efikasno primjenjivanu
industrijsku politiku. Njezine mjere moraju biti kombinirane, premda se čini
da je prioritetna horizontalno usmjerena politika. Drugim riječima, najprije se
moraju provesti reforme radi poboljšanja opće konkurentnosti. Nikakve druge
mjere industrijske politike, bilo da su horizontalno ili vertikalno fokusirane,
ne mogu uspjeti bez povećanja opće konkurentnosti, odnosno provođenja
društvenih reformi.
Nedovoljno stručnjaka prirodnih znanosti
Slijedeći skup horizontalnih mjera mora biti usmjeren prema obrazovanju,
istraživanju i inovacijama. Obrazovni proces se mora poboljšati u pogledu
studijskih usmjerenja i naravno kvalitete nastavnih
sadržaja i procesa. Hrvatska proizvodi manje
stručnjaka iz oblasti prirodnih znanosti od svoje Hrvatska
konkurencije, ne postoji dovoljno kvalitetan sustav
proizvodi manje
postdiplomskog obrazovanja, nije razvijen sistem
poslovnog obrazovanja i cijeloživotnog učenja, stručnjaka iz
edukacije, treninga i drugih modernih oblika
oblasti prirodnih
pripremanja kadrova za suvremenu industriju. Kada
se radi o istraživanju i razvoju, pored relativno niskog znanosti od svoje
izdvajanja za fundamentalna istraživanja, ključno
konkurencije
je pitanje efikasnosti i tako alociranih novčanih
sredstava. Velik broj malih i neučinkovitih istraživačkih
organizacija, mali broj istraživača, nepostojanje sistema mjerenja rezultata,
zanemariva komercijalizacija istraživačkih rezultata, niska opremljenost i druge
deficitarnosti čini naš istraživački i inovacijski potencijal neučinkovitim.
Otvoreno je i jedno sistemsko pitanje: može li naša slaba industrija razvijati
vlastite ili se treba oslanjati na inozemne tehnologije. To pitanje zaslužuje
odgovor u strateškom dokumentu, kojim bi se analizirao ukupan inovacijski
lanac i predložile mjere za njegovo poboljšavanje.
Konkurentnost našeg gospodarstva se može mjeriti i stupnjem njegove
internacionalizacije. Inozemno tržište daleko bolje verificira stvarnu
konkurentnost proizvoda nego sve domaće ocjene,studije i istraživanja. I
broj 1 :: ožujak 2014.
49
Tema broja
u tom pogledu Hrvatska pokazuje deficitarnost. Robni izvoz predstavlja 19
–20% bruto društvenog proizvoda, pa smo samo ispred Albanije u čitavoj
Europi. Uvoz je bio godinama dvostruko veći od izvoza, ali je to bila posljedica
precijenjenog deviznog tečaja, a ne napora da se modernizira domaća
industrija uvozom potrebne opreme, tehnologija i znanja uopće. Ukupan
izvoz /robni + usluge/ predstavlja oko četrdeset postotaka BDP-a, pa smo,
i prema tome pokazatelju, daleko iza naprednijih tranzicijskih zemalja.
Inozemne direktne investicije su stagnantne posljednjih godina, a njihova
kumulativna struktura je nepovoljna, budući da dominiraju ulaganja
u financijski sektor, trgovinu, nekretnine, a daleko zaostaju ulaganja u
proizvodna opredjeljenja i novu opremu. Industrijska politika mora definirati
mjere u pravcu povećanja stupnja internacionalizacije domaće industrije i
ukupne privrede.
Skup dobro promišljenih i dizajniranih mjera, fokusiranih prema malim i
srednjim poduzećima,je naredni dio horizontalno usmjerene industrijske
politike. I ovaj skup mjera je vrlo važan za hrvatsku ekonomsku stvarnost,
budući da 99,6% svih poduzeća u zemlji čine mala i srednja poduzeća. Zato
mjere za poticanje razvoja i modernizacije ovoga sektora, a posebno njegova
klasterizacija, predstavljaju vitalni dio industrijske strategije. Iskustva nekih
drugih, također malih zemalja /Finska, Estonija,/ mogla bi nam jako koristiti
pri definiranju ciljeva industrijske politike za ovaj sektor.
Deficit velikih poduzeća
Naredni skup horizontalno usmjerenih industrijskih mjera mora posebno
biti orijentiran prema novim tehnologijama, novim materijalima, proizvodnji
energije iz obnovljivih izvora, energetskoj efikasnosti, zaštiti i unapređenju
čovjekova okoliša, čistim tehnologijama i drugim
dostignućima treće tehnološke revolucije. Ovaj skup
Industrijska mjera je vrlo vitalan, s obzirom na svjetski tehnološki
tzv. tehnološki „lakat“, dakle snažan zaokret
strategija mora lom,
od tradicionalnih ka novim, skupljim, izazovnijim ali
razviti i jedan i efikasnijim tehnologijama. Hrvatska mora biti dio
tog procesa, inače će izgubiti i ove kritične godine.
specifičan
okvir mjera za
jačanje hrvatskih
poduzeća
50
perspektive
Industrijska strategija mora razviti i jedan specifičan
okvir mjera za jačanje hrvatskih poduzeća. Industrijska
poduzeća, ali ne samo ona, su vitalni dio svake
ekonomije i putem njih se realizira industrijska i svaka
druga, ekonomski usmjerena, strategija. I na ovom
Izazovi i dvojbe
sektoru stanje nije zadovoljavajuće. Hrvatska ima samo nekoliko desetaka
snažnijih industrijskih poduzeća, a među njima možda svega nekoliko
internacionalno poznatih regionalnih marki. Bez velikih poduzeća, snažnih
industrija, značajnih izvoznika, ne može se preobraziti ni domaća industrija.
Zato nam trebaju posebno usmjerene, ovoga puta, vertikalne mjere. One,
doduše, moraju biti pažljivo dizajnirane da se ne bi ugrozila europska pravila
o zaštiti tržišne konkurencije.
REINDUSTRIJALIZACIJA
U fokusu vertikalnih mjera industrijske politike svakako trebaju biti novostvorena
poduzeća iz tzv. naprednih tehnologija, informatike, elektronike, pametnih
softvera i upravljanja, zaštite čovjekove okoline, energetske efikasnosti, vojne
proizvodnje i druga. Ovoj grupi poduzeća treba dati posebnu podršku, budući
da ona predstavljaju most prema novim tehnologijama u svijetu, onima koje
čine treću tehnološku revoluciju.
Industrijska politika osobita je važna u privlačenju inozemnih ulaganja.
Na ovom stupnju razvoja i s istaknutim problemima Hrvatska nema snage
napraviti značajniji iskorak u tehnološkoj obnovi i modernizaciji industrije.
Otuda potreba značajnijih poticaja direktnim inozemnim investicijama.
Hrvatska će morati, očigledno, uložiti još dosta napora i sredstava da dođe
do cjelovite, efikasne i ostvarive industrijske strategije.
Odluku Vlade o izradi industrijske strategije valja podržati. No ponuđeni
dokument u sadašnjoj verziji teško može ispuniti očekivanu u logu.
broj 1 :: ožujak 2014.
51
Tema broja
Dosad izašli brojevi časopisa Perspektive
52
perspektive
Dossier
Novinska industrija
Izumiru li (veliki) tiskovni
dnevnici
Globalna ekonomska kriza, koja je zaliječena, ali nije posve
uklonjena, uz ekspanziju elektroničke industrije, prije svega
interneta, iz temelja je izmijenila ambijent u kojem tavori
tiskovno novinarstvo. Diljem svijeta iščezavaju ne samo
lokalni i regionalni, nego i veliki nacionalni dnevnici i
tjednici s dugom tradicijom. Oni koji zasad opstaju očajnički
se bore za sve malobrojnije čitateljstvo, uz dramatičnu
oseku prihoda od oglašavanja. U novonastalim okolnostima
preživljavanju se mogu nadati samo oni koji se svojom
kreativnošću budu znali nositi s izazovima sutrašnjice…
Piše: Ante Gavranović
Hoće li novine i novinarstvo preživjeti? Takva razmišljanja vezana su uz
nepovoljn a kretanja na tiskovnom medijskom tržištu. Krajem 2012. dva su
njemačka dnevna nadregionalna lista prestala izlaziti. Riječ je o Frankfurter
broj 1 :: ožujak 2014.
53
Dossier
Rundschau, koji je proglasio stečaj i spašen je, barem privremeno, financijskom
intervencijom svog najljućeg konkurenta, Frankfurter Allgemeine Zeitunga.
Financial Times Deutschland je prestao izlaziti jednostavno se ugasio. Riječ je
o dvama izuzetno uglednim listovima. Prvi je imao dnevnu prosječnu prodanu
nakladu od 150.000, a drugi otprilike 120.000 primjeraka. Najveći novinski
nakladnik, Springer, ušao je u proces prodaje svojih listova – Hamburger
Abendblatta i Berliner Morgenposta.
Medijski analitičari istinski su zabrinuti za sudbinu preostalih dnevnih tiskanih
listova. Dugogodišnja medijska kriza mogla bi, smatraju oni, prerasti u
odumiranje novinskih izdanja. Razlozi bojaznosti su višestruki: naklade
padaju, smanjuju se prihodi od oglašavanja, troškovi
stalno rastu pa sada i renomirani listovi bilježe ’crvene
Oglašivači su brojke’, bez jasnijih naznaka da će uskoro izaći iz
Samo od 2007. do 2009., razdoblju vrhunca
postali najveći njih.
globalne financijske i gospodarske krize, svjetsko tržište
problem za oglašavanja opalo je za 44 milijarde eura. Oglašivači
su tako postali najveći problem za novinsku branšu.
novinsku branšu Je li egzistencijalna kriza zaista zahvatila sve velike
dnevne listove?
Zabrinutost je tim veća jer se i u obližnjim zemljama takve nepovoljne
tendencije produbljuju. U Francuskoj, na primjer, niti jedne novine više ne
bilježe zaradu, a mnoge su odustale od izlaženja ili su se udružile u neku
mrežu i izgubile svoj identitet. Španjolski El Pais otpustio je trećinu zaposlenih
novinara. U SAD-u je u posljednjih pet godina čak 14 velikih dnevnih listova
zatvorilo svoja vrata.
Doseg veći, prihodi padaju
Pritom valja naglasiti da je njemačko medijsko tržište najrazvijenije u Europi.
Otprilike 47 milijuna stanovnika čita jedne dnevne novine. Dodaju li se tim
čitateljima i posjetitelji online izdanja, brojka korisnika obilato prelazi 50
milijuna.
„Nikada doseg novina nije bio tako velik“ tvrdi Horst Roeper, medijski
analitičar i direktor Instituta Formatt iz Dortmunda. Čak ni naklade novina nisu
tako loše kakav je utisak u javnosti. Istina, samostalna prodaja i pretplate su u
posljednjih deset godina smanjeni za otprilike šest milijuna primjeraka dnevno.
Usprkos tome veliki dnevni listovi poput Sueddeutsche Zeitunga i Frankfurter
Allgemeine Zeitunga dnevno prodaju gotovo pola milijuna primjeraka. Svaki
treći euro koji je u 2011. utrošen za oglašavanje završio je u novinama. Ipak,
54
perspektive
Izumiru li (veliki) tiskovni dnevnici
dnevni listovi su na tom području pretrpjeli ogromne štete. Konkretno, u 2011.
dnevne novine su utržile 3,6 milijardi eura od oglašavanja, a početkom 21.
stoljeća to je bilo gotovo dvostruko više, 6,6 milijardi. „Za tržište oglašavanja
bile su to najteže godine od nastanka Savezne Republike“ ističe Volker Nickel,
glasnogovornik Središnje udruge njemačke oglašivačke industrije.
Potraga za novim izvorima prihoda
Preživjeli na tržištu dnevnih novina moraju naučiti živjeti sa smanjenim
prihodima iz oglašavanja. „Stara vremena visokih prihoda od oglašavanja
više se nikada neće ponoviti“ tvrdi Anja Pasquay, glasnogovornica Udruge
njemačkih izdavača novina. Tako nakladnicima preostaju dvije mogućnosti;
štedjeti na troškovima ili pronaći nove izvore prihoda.
Medijski analitičari slažu se u ocjeni da su uštede u proizvodnji novina velikim
dijelom iscrpljene, ako se ne želi izgubiti kvaliteta novinarskih uradaka.
Opasnost u tom pogledu vrlo je prisutna.
Gdje su novi izvori prihoda? Koncern Axel Springer pokazao je da se s online
portalima ipak može zarađivati, pa sada otprilike 35 posto prihoda dolazi
iz toga dijela poslovanja. Ostali izdavači pokušavaju prihode povećavati
organizacijom raznih konferencija za rukovodne kadrove, tematskim
seminarima, izdavanjem knjiga ili na druge načina.
Već je pronađen i naziv za takvo djelovanje izdavača dnevnih novina:
kofinancirano novinarstvo. Sve više prevladava mišljenje da novinsko
poduzeće koje se bavi klasičnim izdavanjem novina bez dodatnih aktivnosti
više ne može preživjeti.
I dok veliki dnevni listovi mogu ući u nova područja, lokalni listovi uglavnom
su lišeni takvih mogućnosti. Njima nedostaje potreban kapital da bi se uključili
u nova područja aktivnosti. Stoga medijski analitičari upozoravaju da bi
odumiranje novina moglo započeti najprije u malim gradovima. Signal za
takva razmišljanja bilo je nedavno zatvaranje jednog malog lista, DeisterLeine Zeitung u Barsinghausenu, gradiću u Donjoj Saksoniji. Gradić s 34.000
stanovnika imao je vlastite dnevne novine punih 126 godina. U posljednjih
deset godina smanjena je naklada lista sa 6200 na 4500 primjeraka, uz
izostanak prihoda od oglasa. Vlasnici su jednostavno odustali…
Postoji realna opasnost da primjer spomenutih novina slijede u narednim
godinama mnogi lokalni listovi. Tko će i kako preživjeti? Sigurno je da će FAZ
ili Sueddeutsche Zeitung preživjeti i u narednom desetljeću, ističe najnovija
analiza Leipziške škole za medije. Michael Geffken, medijski analitičar i
broj 1 :: ožujak 2014.
55
Dossier
direktor ove škole, naglašava da će se novine vjerojatno tada prodavati po
višim cijenama, a možda više neće izlaziti dnevno nego dva-tri puta tjedno.
Naime, time bi se osjetno smanjili troškovi proizvodnje i ukupnoga poslovanja
novinskih izdavača.
(Ne)izvjesna budućnost?
Takva razmišljanja o budućnosti dnevnih novina nisu neutemeljena.
Dugoročnije pred izdavačima i samim novinarima postavljaju se suštinska
pitanja budućnosti cijele branše: mogu li se dnevne novine u svojim sadašnjim
formatima uopće održati?
Svjedoci smo prakse da se zainteresirani sve više informiraju o aktualnim
događanjima preko društvenih mreža koje daju iste informacije, samo mnogo
brže od novina. Mnogi portali i agencije nude temeljite analize i background
informacije već istoga dana, dok novine to čine sa
kašnjenjem. Zabrinjava činjenica da u Njemačkoj samo
Umiranje svaki treći stanovnik između 14 i 19 godina čita redovito
dnevne novine. Prije deset godine takvih je bilo
najvećeg broja neke
gotovo 50 posto. Sve to govori da se umiranje najvećeg
dnevnih novina broja dnevnih novina neće moći zaustaviti, možda samo
usporiti.
neće se moći
zaustaviti
Takva perspektiva na najvećem europskom tržištu
novina nije ugodna vijest, posebno za novinare u
tim redakcijama. Njihova budućnost ovisi o tome u
kojoj će mjeri izdavači pronaći nove poslovne modele koji će omogućavati
prakticiranje kvalitetnog novinarstva.
Glavni urednik WAZ-a Ulrich Reitz nudi u tom pogledu modele i odgovore.
Novine, pored vijesti, koje se mogu dobiti ’u svakom uglu’ moraju osigurati
čitateljima i neke druge elemente: moraju organizirati iznenađenja, sve
drugo je zamjensko novinarstvo. Taj koncept u sebi nosi potrebu pojačane
strasti prema kvalitetnom novinarstvu. Kvaliteta i kreativnost nisu samo
stvar pojedinca, već posljedica timskog redakcijskog djelovanja. Po njemu,
formula uspješnosti leži u organizaciji rada redakcije, i to na osnovu povećane
stručnosti samih novinara.
56
perspektive
Izumiru li (veliki) tiskovni dnevnici
Tko ugrožava medijske slobode?
Usporedo s pitanjima egzistencijalne budućnosti novina i novinara u Njemačkoj
se u posljednje vrijeme vode dosta žučne rasprave i oko slobode medija. Tu
slobodu, kako se navodi u širokoj raspravi koju je inicirao Goethe Institut, ne
ugrožava u tolikoj mjeri država, jer pokušaje ugrožavanja tih sloboda odmah
sankcionira Ustavni sud štiteći značenje te slobode za demokraciju uopće.
Međutim, ugrožavanje slobode medija izazivaju – sami mediji. Kvaliteta
novinarstva opada jer izdavači novina nastoje uz pomoć medija zarađivati
više nego ranije.
Krilatica „čiji kruh jedem, njegovu pjesmu pjevam“ sve je
rasprostranjeniji oblik novinarskog izražavanja stavova i mišljenja.
To napose dolazi do izražaja u sve prisutnijem isprepletanju
novinarstva i PR. Najraširenija je sprega novinarstva, politike i
gospodarstva, gdje se sve više novinari javljaju kao glasnogovornici
pojedinih, napose privrednih lobija, pri čemu se gubi javni respekt
prema novinarstvu, gubi njegova vjerodostojnost a samim time i
vrijednost slobode izražavanja i medijskih sloboda uopće.
„Čiji kruh
jedem,
njegovu
pjesmu
pjevam“
Nakladnički menadžeri govore sve češće o novom konceptu
„bijesnog reportera“ koji s pomoću laptopa i kamere stoji blizu
događaja i istodobno izvještava online, onair i za tisak. Takav novinar je,
slijedeći taj koncept, nadležan za sve – televiziju, radio, online i novine. Sve
se to pokriva formulom „multifunkcionalnog novinarstva“ pri čemu menadžeri
smatraju da su se vremena promijenila i da je takav oblik novinarstva
primjereniji suvremenim potrebama. U stvari, to je (ipak) samo pokušaj
smanjivanja osoblja i troškova.
Praksa na konkretnim primjerima pokazuje da se time potire središnja zadaća
novinarstva: opada kvaliteta novinarskih uradaka. Stručnjaci ukazuju na
opasnost da se njemačko novinarstvo svede na uplošnjavanje i zaglupljivanje.
Za istraživačko novinarstvo jednostavno više nema vremena ni mjesta.
Zagovornici medijskih sloboda upozoravaju da takvo udaljavanje od temeljnih
zadaća novinarstva ozbiljno ugrožava te slobode. Ističu da je ono što je za
funkcioniranje pravosuđa neovisnost sudaca to je sloboda izražavanja za
novinarstvo. Bilo bi groteskno ako bi ponašanje samih novinara te slobode
dovelo u pitanje.
broj 1 :: ožujak 2014.
57
Dossier
Svjetski trendovi
Trend nije karakterističan samo za Njemačku. Novine diljem svijeta doživljavaju
gotovo iste probleme te se na različite načine nose s njima. Početkom 2008.
godine stotinu novinskih kompanija u SAD-u bilo je prisiljeno otpustiti više
od 6300 zaposlenika, a kako je kriza odmicala broj se nastavio povećavati.
Model novina čiji se budžet bazira prvenstveno na prihodima od oglašivača
suočio se s velikim poteškoćama kada su oglašivači pod udarom krize odlučili
smanjiti oglašavanje (ili ga preseliti online). U Americi je samo od 2007. do
2008. oglašavanje palo za 6,3% dok se u Velikoj
Britaniji u istom periodu smanjilo za 10,4%. Trend
Sve se više pada oglašavanja u novinama I časopisma I dalje
ljudi informira se nastavlja.
putem interneta,
što rezultira
dodatnim padom
prodaje tiskovina
Sve se više ljudi informira putem interneta, što
rezultira dodatnim padom prodaje tiskovina. Ovaj
trend pogađa medije u različitim zemljama na
različite načine. SAD, Finska i Njemačka imaju
jednak postotak korisnika interneta, međutim medije
u Americi ovaj je trend znatno više pogodio od onih
u Njemačkoj i Finskoj. Razlog? Puno više američkih
online medija ovisi o prihodima od oglašavanja. Čak 80 posto njihovog
budžeta bazira se na oglašavanju, dok samo 50 posto budžeta njemačkih i
finskih novina ovisi o oglašavanju.
Zakazali nakladnici
„Previše je glavnih urednika koji su premalo razmišljali o novim, inovativnim
koncepcijama. Oni se uopće na brinu o daljnjem razvoju printa. Potajno su
otpisali tiskane novine“ – tvrdi Bascka Mika, dugogodišnja glavna urednica
lista TAZ.
Veliki medijski koncerni, koji imaju mogućnosti ulaganja, ne promatraju
novine vjerojatno više kao temeljni posao (core business). Boje se novih rizika
i mogućih promašaja. Koncerni diktiraju štednju u troškovima, a kod vodstva
nedostaje publicistička inteligencija, da o nekoj strategiji i ne govorimo.
Razlog? U vodstvu medijskih koncerna više uglavnom ne sjede novinari;
većinom su to knjigovođe. Mogućnosti strateškog promišljanja i odlučivanja
time su osjetno umanjene. Nema novih ideja ni posebnih inicijativa. Upravo
pomanjkanje takvih nastojanja uništava područje tiskanih novina – sve više
je stav u redovima medijskih stručnjaka.
58
perspektive
Izumiru li (veliki) tiskovni dnevnici
Da li će uz tiskane medije propasti i novinarstvo?. Mogući odgovor stiže od
Taylora Blatchforda, profesora novinarstva na Sveučilištu Northwestern u
SAD-u i jednog od najpoznatijih blogera: „Novinarstvo ne umire. Ono se
razvija i potrebno je da se novinari razviju uporedo s njim“. Pritom se poziva
na izjavu Samuela G. Freedmana, novinara i profesora te pisca knjige „Letters
to a young journalist“. Freedman kaže: „Osobno uopće ne sumnjam da
novinarstvo ima budućnost, kao i prošlost. Ljudska bića će zadržati želju da
saznaju što je novo, da čuju dobru priču. Oni će tražiti lucidna objašnjanja,
pametne analize o događajima i oko njih. Pričanje priča nikad neće izumrijeti“.
Primjeri velikih novina pokazuju da ova razmišljanja imaju temelje. Treba
analizirati što se događa s Financial Timesom, New York Timesom, The Wall
Street Journalom ili The Economistom. Zašto raste naklada časopisa Die
Zeit? Zašto je Newsweek ponovno pokrenuo početkom 2014. svoje tiskano
izdanje, koje je bio ukinuo pred godinu dana?
Sigurno je da se medijska pozornica mijenja. Oglašavanje, najvažniji element
financijske samostalnosti i ekonomske uspješnosti tiskanih medija, nažalost,
seli u druge, najvećim dijelom u digitalne medije. Pokazalo se, međutim,
da korektan poslovni spoj tiskanih i digitalnih medija, barem zasad, mogu
pronaći spasonosnu formulu opstanka, čak i daljnjeg razvoja.
5 najtiražnijih dnevnih listova u svijetu
Rang
Novine
Zemlja
Naklada
1.
Yomiuri Shimbun
Japan
9,969-0,5%
2.
Asahi Shimbun
Japan
7,750-2,3%
3.
The Times of India
India
4,09020,5%
4.
Mainichi Shimbun
Japan
3,438-3,2%
5.
Nihon Keizai Shimbun
Japan
3,020-0,1%
-
Bild
Germany
Podaci: IFRA-WAN, Svjetska udruga novinskih izdavača. Podaci se odnose na 2011.
broj 1 :: ožujak 2014.
59
Dossier
TOP -10 dnevnih listova na engleskom jeziku po nakladi
The Sun
U.K.
3,472,841
USA Today
USA
2,610,255
The Daily Mail
UK
2,476,625
The Mirror
UK
2,187,960
Times Of India
India
Wall Street Journal
USA
1,800,607
New York Times
USA
1,109,000
The Daily Telegraph
UK
1,020,889
Daily Express
UK
957,574
Los Angeles Times
USA
944,000
1,879,000
TOP-5 najčitanijih njemačkih novina
Rang
Novine
Naklada
1.
Bild Zeitung
2.455.690
2.
Sueddeutsche Zeitung
420.377
3.
Frankfurter Allgemeine Zeitung –FAZ
338.478
4.
Rheinische Post (RH)
336.216
5.
DIE WELT + DIE WELT Kompakt.
229.137
Podaci se odnose na prvo tromjesečje 2013.
60
perspektive
Trendovi
Privatizacijske dvojbe
Korist i šteta od rasprodaje
Ako vlade razumno upravljaju nacionalnim bogatstvom,
prodajom nekih poduzeća (ili dijelova) i druge imovine
mogu stabilizirati privredu, ali presudna je cijena koju će
polučiti.
Piše: dr. Uroš Dujšin
Političari kreću u privatizaciju u različita vremena i iz različitih razloga. U
Britaniji je, 1980-ih, Margaret Thatcher koristila kao sredstvo za slamanje moći
sindikata. Istočnoevropske zemlje su je koristile za razbijanje komunističkih
privrednih sistema. A danas, uz najvišu zaduženost države u mirno doba u
razvijenim zemljama, glavna je svrha ovih rasprodaja – prikupljanje gotovine.
Porezni obveznici u pravilu misle da je obiteljsko srebro već prodano, no još
je mnogo toga ostalo u kredencu. Državna poduzeća u zemljama OECD-a
vrijede, procjenjuje The Economist, oko 2 trilijuna dolara. Tome treba dodati
manjinske udjele u privatnim poduzećima, kao i oko 2 trilijuna dolara u
uslužnim djelatnostima te drugu imovinu lokalnih vlasti. No stvarno vrijedno
blago je nefinancijska, tj. realna imovina kao zemljište i rudno blago, čiju
vrijednost MMF procjenjuje na tri četvrtine BDP-a bogatih zemalja – dakle
na oko 35 trilijuna dolara diljem OECD-a.
broj 1 :: ožujak 2014.
61
Trendovi
Nije sve na prodaju
Dio te imovine ne može se i ne smije prodati. Koliko vrijedi Louvre, Partenon ili
nacionalni park Yellowstone? Neprecizno računovodstvo države onemogućuje
procjenu koliki je to dio ukupnog nacionalnog blaga. No sigurno je da
njegov popis uključuje tisuće utrživih dobara male ili nikakve vrijednosti
kao baštine. No vlade su začudo prilično nesklone korištenju tih prilika za
povećanje prihoda. Djelomično stoga što uvijek postoje otpori privatizaciji.
Tako je Ronald Reagan otkrio KAKO je njegov plan da proda dio zemljišta
na američkom Zapadu ONEMOGUĆILA koalicija zelenih i rančera koji su
tamo imali pravo na ispašu, U posljednje vrijeme su, osim reprivatizacije
velikih banaka nakon sanacije, stvarno velike transakcije izvršene u zemljama
u usponu. No sada aktivnost na tom polju oživljava u Evropi: britanska
je vlada lani prodala Poštu i k tome je postala dobrim primjerom kako u
transparentnosti imovine koju ima, tako i u i spremnosti da je proda. No u
pravilu ovdje prevladava oprez. Tako npr. Italija ima javni dug od 132 posto
BDP-a, no tamošnji su planovi privatizacije veoma skromni – usprkos tome
što država ima udjele u poduzećima vrijedne oko 225 milijardi, kao i realne
imovine vrijedne oko 1,6 trilijuna dolara.
To je jednokratan prihod
Ipak, privatizacija nije panaceja za rastrošne vlade. Prodaja imovine je
jednokratni prihod koji daje tek kratak predah rasipnicima, iako – nakon što se
proda, ta imovina stvara daleko više poslova. Treba uzeti u obzir i izgubljene
prihode, ako ta imovina stvara dodatne prihode. Naftom bogata Norveška
dobiva četvrtinu svojih prihoda od dobro vođenih državnih poduzeća. Prodaja
u vrijeme krize nije osobito dobra ideja, a vlade moraju izvući pouke iz ranijih
grešaka. Bez čvrste regulacije, prodaja obogaćuje ljude bliska vlastima i
ima štetne posljedice. To se dogodilo u Britaniji (kod željeznica i komunalnih
usluga) i u zemljama u usponu (kod telekoma, banaka i dr.). Prodaja britanske
pošte tu je koristan podsjetnik: ako je cijena previsoka, od prodaje neće biti
ništa; a ako je preniska, porezni će se obveznici osjetiti prevarenima. Ipak, za
vlade koje ozbiljno nastoje uskladiti svoje rashode s prihodima, privatizacija je
koristan instrument. Ona omogućuje vladama da smanje dugove i poboljšaju
svoj kreditni rejting, čime se smanjuju i izdaci, a poboljšava se ekonomska
efikasnost putem povećanja konkurencije i primjene privatnog kapitala i
znanja u novostečenim poduzećima.
62
perspektive
Zaštita intelektualnoga vlasništva
Koliko imitatori ugrožavaju
kreatore?
Oprečna mišljenja o (ne)dopustivosti imitiranja filmskih,
glazbenih i drugih inozemnih uspješnica u Kini. Dvojica
američkih profesora drže da u tome nema puno štete, a
ima i korisnosti, dok jedan njihov sunarodnjak tvrdi posve
suprotno.
Piše: Drago Kojić
Da su u ljudskoj prapovijesti,u vijeme izuma kotača, primjenjivana današnja
pravila igre, tj. zakonodavstvo o zaštiti patenata i autorstva,izumitelj bi preko
noći bio postao jedan od najbogatijih stanovnika tadašnjega malenog
svijeta. U milenijima koji su slijedili izredalo se na tisuće izuma i bezbrojnih
stvaralačkih dostignuća za koje autori nisu dobili (ni tražili) nikakvu naknadu.
Ono što je nekoć smatrano općim dobrom, danas je uglavnom zaštićeno
autorstvo inventivnih pojedinaca, a u zaštiti stvaralaštva, materijalnoga i
duhovnoga, zakonodavci su, možda, otišli u drugu krajnost, štiteći i ono
što ne bi trebalo. A, opet, ni rigorozne zakonske regule ne obeshrabruju
neke „stvaraoce“ da na cilj stižu prečicom, umjesto utabanim stazama. I u
Hrvatskoj smo imali prilike vidjeti, čak i pripadnike tzv. društvene elite, da
akademske stupnjeve (magisterije i doktorate) stječu (ili barem pokušavaju)
doslovnim prepisivanjem. Među takvimje vjerojatno najpoznatiji Ante Āapić,
ali nije jedini, ima ih još. Takvo ne samo nemoralno nego i protuzakonito
ponašanje na ovim (balkanskim) prostorim i ne začuđuje jer je društvena
javnost krajnje popustljiva i prema pljačkašima golemih materijalnih dobara.
Tko bi se onda uzbuđivao zbog nekakvih rečenica ispisanih u spisima, koji
uostalom i nisu u javnoj cirkulaciji!
U suvremenom svijetu vodi se žestoka bitka između stvaralaca i plagijatora,
falsifikatora, kradljivaca itd., ne samo na pojedinačnoj nego i na društvenim
broj 1 :: ožujak 2014.
63
Trendovi
razinama. Među proizvođačima automobila svjetski ugled, uz ostale, uživaju
i Japanci. Naslušali smo se anegdota o metodama kojima su – dok nisu
postali globalna tehnološka velesila s neporecivim autoritetom – otkrivali tajne
njemačkih i američkih automobilskih tvorničara. Sada su ulogu Japanaca
preuzeli Kinezi, koje neki promatrači optužuju da svoj spektakularan ekonomski
uspon, uz poslovičnu marljivost, inovativnost i pronicljivost, duguju i kopiranju
zapadnjačkih dostignuća. Ima ekonomista koji drže da takva praksa i nije
posve štetna te da ima i dobrih strana. A u svakom slučaju nije bez presedana.
I SAD je bio piratska država
Na temu zaštite izuma, patenata ia utorskih prava pišu se bezbrojne knjige,
a autori vjerojatno zarađuju više od onih o čijim pravima pišu. Nisu rijetkost
ni polemike na tu temu, naročito kada je u pitanju kršenje autorskih prava
na državnoj, odnosno međudržavnoj razini. Prošlog ljeta dvomjesečnik
FOREIGN AFFAIRS (za srpanj i kolovoz 2013.) objavio je napis pod naslovom
„Imitiraj dok ne stvoriš“ (Fake It Till You Make it). (Zapravo bi ispravnije bilo
prevesti taj naslov kao „Falsificiraj dok ne napraviš“. Autori su Kal Raustiala,
direktor Centra za međunarodne odnose i profesor na Pravnoj fakultetu
Kalifornijskoga sveučilišta u Lose Angelesu (UCLA) i Christopher Sprigman,
profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta Virginia. Zajednički su napisali
knjigu Knock Off Economy: How Imitatation Sparks Inovation (Sklepana
ekonomija: Kako imitacija potiče inovaciju). U spomenutom članku dvojica
profesora sugeriraju SAD-u da bude popustljiv prema očitom zanemarivanju
zakona o intelektualnom vlasništvu u Kini. Naveli su dva glavna argumenta:
prvo, SAD je u svojim početnim danima, poput današnje Kine, bio „piratska
država“ i drugo, imitiranje je poticalo ekonomski rast SAD-a. Kako se kineska
privreda bude razvijala, tako će se razvijati i njezini interesi. Poput SAD-a,
ranije, Kina će se sve manje oslanjati na imitiranje i „primjenjivati manje
tolerantan pristup“ prema kršenju autorskoga prava – „ne pod pritiskom
Amerike nego na vlastitu inicijativu,“ zaključila su dvojica profesora.
U dvobroju časopisa Foreign Affairs za listopad i prosinac 2013. na spomenuti
članak reagirao je Steven Tepp, predsjednik i glavni direktor savjetničke tvrtke
Sentinel Worldwide, koja uz ostale klijente savjetuje američku Trgovinsku
komoru na temu intelektualnoga vlasništva u Kini. On drži da su autori
ispravno prikazali odnos SAD-a prema pravima stranoga intelektualnog
vlasništva do 1891., ali da pogrešno tumače rezultate takva postupanja.
Odlučivši u potpunosti priznati inozemna autorska prava, SAD je zapravo
polučio znatnu financijsku nagradu. Taj je potez u potpunosti otvorio nova
tržišta američkim proizvodima, potičući kulturnu i ekonomsku razmjenu što
64
perspektive
Koliko imitatori ugrožavaju kreatore?
je pomoglo SAD-u da postane komercijalna sila kakva je danas. Kineska
kampanja ne treba slijediti ekonomski rast; može ga poticati.
Tepp dodaje da su autori s kojima polemizira ispravno uočili da je SAD
propustio primijeniti zašitu autorskoga prava za inozemna kreativna djela
tijekom gotovo cijelog 19. stoljeća. Ali drži da su iz povijesti izvukli pogrešan
zaključak, tj. da piratstvo promiče kreativnost.
Što pokazuje povijest?
Ako išta drugo, povijest dokazuje suprotno, drži Tepp, navodeći kako je
američki Patentni ured (House Committee on Patents) u izvještaju iz 1890.
ustvrdio: „Budući da neki američki izdavači ništa ne plaćaju engleskim
autorima čije priče prisvajaju i objavljuju, ostali američki izdavači ne mogu
si priuštiti da američkim autorima plaćaju za pisanje priča.“ Zbog takva
stanja mnogi američki pisci teško su uspijevali učvrstiti barem svoj ugled,
a kamo li da nešto zarade prodajom u inozemstvu. (Britanski izdavači na
jednak su način piratski objavljivali američka djela). Tepp zaključuje da su
zakonodavci tada uvidjeli, kao što bi trebali i sada, da
piratstvo inozemnih djela obeshrabruje domaću kreativnost.
Na vrhuncu svoga statusa kao piratske države SAD je Na vrhuncu
1891. usvojio Međunarodni akt o autorskom pravu, koji
je utvrdio novu zaštitu inozemnih radova. U oštroj opreci svoga statusa
prema prethodnom stoljeću, uslijedio je procvat kreativnih kao piratske
dostignuća, što je ubrzalo američki ekonomski razvitak.
Primjenom kasnijeg zakonodavstva o zaštiti autorskoga države SAD je
prava SAD je postao vodeći svjetski kreator na područjima 1891. usvojio
od filmova do kompjuterskoga softvera. Američki autori i
inovatori danas pokreću industrije koje zapošljavaju više Međunarodni
od 40 milijuna Amerikanaca i čine gotovo tri četvrtine akt o
izvoza SAD-a.
Oni koji su živjeli u doba nesmetanog američkoga
piratstva shvatili su da je to slijepa ulica za kreativnost.
Danas SAD očekuje da Kina učini ono što je svojedobrno
učinila Amerika.
autorskom
pravu
Steven Tepp smatra da su Raustiala i Sprigman zavarali čitatelje združujući
dva potpuno različita čina:
• porast inovacija, u kojima pridošlice usavršavaju i nadomještaju rad svojih
prethodnika i izravno
broj 1 :: ožujak 2014.
65
Trendovi
• kopiranje. Kineski pirati i krivotvoritelji rutinski pribavljaju kopije uspješnih
filmova, popularne glazbe
• i drugih proizvoda čak i prije nego što su na zakonit način ponuđeni
publici. Koriste se sve bolje oblikovanim web stranicama da bi zaarali
američke i kineske potrošače u vjerovanju da kupuju zakonitu robu.
Previd ili privid?
Svojevrsna je ironija što dvojica autora, kako tvrdi Tepp, u smanjivanju
opasnosti od kineskoga imitiranja zanemaruju ono što čini sama Kina da
bi se stanje poboljšalo. Posljednjih godina kineska je vlada počela uvelike
osuvremenjivati zakonodavstvo koje regulira patente, zaštitne znakove i
autorska prava. Najviši vladini dužnosnici nadgledaju posebne kampanje
provođenja zakona u razmjerima bez presedana U najnovije vrijeme Vlada
primjenjuje sudsko tumačenje koje daje smjernice svim sudovima u Kini o
tomu kada kompanije snose odgovornost za piratstvo autorskih prava na
njihovim web stranicama. Budu li se dosljedno primjenjivale te smjernice,
Kina bi se mogla izjednačiti s vodećim državama u svijetu, drži Tepp. Kineske
kompanije također su poduzele važne mjere u poštivanju inozemnih autorskih
prava, dodaje on. Ali unatoč tim obećavajućim znakovima, pred Kinom
je još dug put, naročito u zaštiti intelektualnoga vlasništva. Ako Kina kani
trasirati put u inovativnu privredu, mogla bi se držati najpouzdanijega recepta:
angažiranja kreativnoga potencijala svojih građana, zaključuje Tepp.
Opsesija odvlači od važnijih tema
Autorski dvojac Raustiala i Sprigman nije se dao ušutkati Teppovim lekcijama
pa su u istom broju dvomjesečnika FOREIGN AFAIRS profesori odgovorili
na kritiku s kojih stajališta oni drže da Kina neće slijediti Teppove sugestije,
tj. prihvatiti savjet Washingtona u zaštiti intelektualnoga vlasništva. Oni ne
poriču da imitiranje zaista može suzbiti keativnost, ali dodaju da je može i
pospješiti te stvoriti nova tržišta. Proizvodeći jeftiniju robu, imitiranje otvara
vrata učenju, pismenosti, novim dobrima i tehnologiji, što je naročito važno
u krajnje neujednačeno razvijenoj zemlji kao što je Kina. Iz tih razloga Beijing
je snažno motiviran da zadrži dosadašnji smjer, dodaju profesori.Budući
da je imitiranje ugrađeno u snažnu ekonomsku i društvenu logiku, a nije ni
blizu onako opasno kako mnogi vjeruju, nastavljanje napada na Kinu u tom
sporu, „nije vrijedno političkoga i diplomatskog kapitala što ga SAD u to
ulaže, kao što smo naveli u svom članku“, kažu oni. Teppu je promakla ta
66
perspektive
Koliko imitatori ugrožavaju kreatore?
glavna poanta, a opsesija pravima intelektualnoga vlasništva odvlači SAD
od mnogo važnijih tema u iznimno važnim bilateralnim odnosima s Kinom.
Pitanja intelektualnoga vlasništva visoko su rangirana u agendi Washingtona u
odnosima s Beijingom, uglavnom zahvaljujući političkom utjecaju američkoga
biznisa. Ni doslovno kopiranje, koje se obično naziva „piratstvom“, ni kopiranje
popravljanjem originala, što bi se moglo nazvati „čupkanjem“ (tweaking) nije
velika prijetnja, tvrde Raustiala i Sprigman. Dodaju da u Kini čak i doslovno
piratstvo čini manje štete nego što se pretpostavlja. Mnogi Kinezi koji kupuju
piratske filmove, primjerice, naprosto sebi ne mogu priuštiti originale. Takvo
pirastvo, dakle, ne smanjuje prodaju. Ako ništa drugo, razvijajući ukus za
zapadnu kulturu i robu, kineska potrošnja kopija danas može značiti veću
prodaju zapadnih kompanija u budućnosti, kada Kina postane bogatija.
Nastavljajući harangu protiv Beijinga zbog kopiranja, Washington sebe
otvara optužbama za licemjerje. Tepp je priznao da je SAD nekoć bio kršitelj
inozemnih prava intelektualnoga vlasništva. Iako je točno da je zakon o
međunarodnim autorskim pravima stupio na snagu 1891. on ne nudi dokaze
da je taj čin inicirao eksploziju američke kreativnosti, tvrde profesori. U
stvarnosti taj je zakon manje štitio inozemna djela nego što je Tepp sugerira,
dodaju oni. Primjerice, sve do sredine 1980-ih bilo je posve zakonito stvarati
neautorizirane primjerke knjiga koje nisu proizvedene u SAD-u ili Kanadi.
Imitiranje nije krivotvorenje
Osim toga, SAD je već bio jedna od najbogatijih država u svijetu prema
BDP-u po osobi. Suprotno tome, Svjetska banka rangira današnju Kinu kao
90. u svijetu prema BDP-u po stanovniku. Teppova tvrdnja kako „Sjedinjene
Države ne traže od Kine da učini ništa više nego što su one same nekoć
učinile,“ naprosto je nekorektne, tvrde profesori. Čini se kako Tepp želi da
Kina čini ono što Stric Sam kaže, a ne ono što je sam nekoć činio, dodaju oni.
Osvrću se i na Teppovo osporavanje njihove ključne tvrdnje, tj. da imitiranje
može promicati kreativnost te naglašavaju: „Ne poričemo da zakoni o
intelektualnom vlasništvu igraju važnu ulogu kako u američkoj, tako i u
kineskoj privredi. Ali mi naglašavamo da kopiranje ima nedovoljno cijenjena
svojstva. Golemi uspjeh tako različitih industrija, od mode do baza podataka
– u kojima je imitiranje posve legalno – pruža čvrst dokaz da kopiranje može
koegzistirati s kreativnošću.“
Američki zakonodavci spremno prihvaćaju stajalište kako zaštita intelektualnoga
vlasništva treba biti što je moguće snažnija. Ali poput brojne vladine
broj 1 :: ožujak 2014.
67
Trendovi
regulative, zakoni o intelektualnom vlasništvu iziskuju pažljivo ispitivanje i
kontrolu da bi se vidjelo kako u stvari djeluju – i kako se prilagođavaju
kada ne postoje. „Zato mi sasvim drukčije od Teppa čitamo nedavne poteze
kojima je cilj osuvremenjavanje kineskih zakona“. Kineska praksa, bilo da
se tiče intelektualnoga vlasništva ili zaštite okoliša, rijetko je odraz formalnih
zakona u knjigama, kažu Raustiala i Sprigman. Oni se ipak u potpunosti
slažu sa svojim kritičarom u jednom: krivotvorenje proizvoda kao što su
lijekovi i lažni avionski dijelovi mogu pričiniti golemu štetu. Stoga odlučno
zagovaraju strogo provođenje zakona o zaštiti potrošača kako bi se spriječile
opasnosti koje vrebaju iz takvih postupaka. Ukazuju, međutim, da Tepp
izjednačuje krivotvorine s imitacijama. HiPhone i Xiaomi mobiteli, razlikuju
se po zaštitnom znaku od originalnih proizvoda koje imitiraju i to su kopije.
Lažne sunčane naočale Prada i lažni satovi Patek Philippe su krivotvorine.
Krivotvorine prisvajaju imena banda, dok imitatori preinačuju dizajn, ali je
jasno da potječu od različitog proizvođača. Profesori napominju kako u svome
članku nisu uopće uporabili izraz „krivotvorina“ ili „krivotvorenje“ je to nije
bila njihova tema. Kažu da su se usredotočili na kinesku poletnu privredu i
na njezine društvene i političke implikacije.
Zaključuju da Kina neće lako ni brzo izmijeniti svoj
Kina neće pristup prema intelektualnome vlasništvu, ali da će
postupno taj pristup evoluirati. U međuvremenu
lako ni brzo su odnosi Strica Sama s Kinom suviše važni da bi
izmijeniti svoj se staljalo na kocku nešto što se ne može – a i ne
treba – kontrolirati. Bilo bi nezahvalno stavljati se u
pristup prema ulogu arbitra pa pokušati presuditi tko je u pravu, a
u krivu u ovoj polemici. Čini se da su u pravu
intelektualnome tko
dvojica profesora u većini argumenata koje su iznijeli,
vlasništvu a njihov osporavatelj kada se zalaže za povedbu
zakona. Profesori su realniji u svojoj argumentaciji, jer
se naprosto zalažu za životnu realnost, nasuprot birokratskoj krutosti njihova
kritičara. Neki je cinik davno primijetio kako se budale služe zakonima, dok
se pametni ljudi služe zakonima. Zapravo taj cinizam i nije suprotan zdravu
razumu jer služiti se zakonom ne znači i njegovo kršenje. Pogotovu ima li se
na umu da zakoni kadšto znaju biti neprovedivi, da ne kažemo očigledno
štetni. Toga zaista ne manjka kod nas u Hrvatskoj, što je jedan od razloga
za našu ekonomsku pat poziciju.
68
perspektive
Dileme svakidašnjice
(Ne)učinkovita obiteljska
poduzeća
Iako taj dio biznisa nerado prihvaća savjete, čak i od
najbližih suradnika, sveučilišta vjeruju da će polučiti
financijski učinak otvaranjem katedri za savjetnike
upravljača obiteljskim kompanijama
Analitičari odavno tvrde kako obiteljska poduzeća nerado prihvaćaju savjete
vanjskih stručnjaka. Vjerojatno imaju pravo jer generacijama stvaraju
bogatstva i radna mjesta – nerijetko, kako kažu cinici, ne zahvaljujući nego
usprkos pomoći bankara, savjetnika i regulativaca. Uostalom, savjetodavna
tvrtka Boston Consulting Group lani je priznala da dugoročni financijski
učinak poduzeća u obiteljskom vlasništvu diljem svijeta nadmašuje onaj
tradicionalnih javnih društava.
Ako stvari tako stoje ne bi li trebalo obiteljska ostaviti na miru da i dalje
zidaju uspjehe za sebe i za društvenu zajednicu? Vjerojatno bi, ali sve je više
onih koji bi pomagali (i pri tome, naravno, polučili financijsku dobit za sebe).
Najveću skupinu takvih domišljatih pojedinaca čine sveučilišni profesori pa je
uočljivo da su se u proteklih nekoliko godina razmnožile sveučilišne katedre
za istraživanje i savjetovanje obiteljskih poduzeća. Naravno, u tome prednjače
Amerikanci, koji nemaju premca u unosnom biznisu prodavanja znanja-bilo
vam ono potrebno ili ne.
Skeptici su neskloni vjerovati da će nove poslovne škole polučiti zapaženiji
uspjeh, imajući na umu da čelnici obiteljskih poduzeća zaziru čak i od savjeta
vlastitih roditelja (ili djece), djedova, braće i drugih srodnika. Znači li to da
su sveučilišni profesori naivni te da se otvaranjem novih studija upuštaju u
investicije koje se neće isplatiti? Na njihovoj je strani statistika koja se pokazuje
da samo devet posto obiteljskih poduzeća doživi treću generaciju. Dakle,
koliko god to bio učinkovit dio privrede, obiteljski je biznis vrlo složen. S time
valjda računaju promoćurni profesori.
broj 1 :: ožujak 2014.
69
Sljedeća granica održivoga razvoja
Globalni napredak ukida vođe i
sljedbenice
U doglednoj budućnosti sve će zemlje postati pioniri.
Stvoren je potencijal za otvaranje nove ere tehnoloških i
organizacijskih prodora. To bi trebala biti podloga za bolji
život čovječanstva i za novi val razvojnih investicija...
Nedavno je Jeffrey Sachs, ravnatelj instituta Earth na sveučilištu Columbia,
objavio na stranicama londonskog The Economista svoje viđenje problema
održivog razvoja. Klimatologija nas nedvosmisleno upozorava da do sredine
ovog stoljeća moramo naše energetske sisteme osloboditi zagađivanja
ugljičnim dioksidom. No današnjim političkim raspravama dominiraju
pitanja kao što su napredne tehnologije za ekstrakciju fosilnih goriva, nove
tehnologije bušenja na velikim morskim dubinama. Dostignuća na tim poljima
mogu privremeno ojačati privredu, no njihov razvoj će potisnuti investicije u
tehnologije s niskim sadržajem ugljika. Bum u korištenju fosilnih goriva vodi
nas u slijepu ulicu. Očito je da su kratkoročni prioriteti i dugoročne potrebe
suprotni jedni drugima.
Ta suprotnost postoji i u politici zapošljavanja. Nezaposlenost mladih ostaje u
stratosferi zbog toga što su konvencionalna radna mjesta nestala pod naletom
informatičkih tehnologija, robotike i izdvajanja (outsourcinga), dovodeći do
niže zaposlenosti kao i smanjenja zarada naročito nekvalificiranih mladih
ljudi. Kao odgovor na to ekonomisti su opsjednuti mjerama za upravljanje
potražnjom, no tako se neće riješiti problem tih strukturnih promjena. Za to
su potrebne nove strategije obrazovanja i i uvježbavanja radi ublažavanja
problema prijelaza iz škole na radno mjesto.
Ti problemi pokazuju razliku između konvencionalne ekonomije i mjera
potrebnih za održivi razvoj. Standardna ekonomska politika usmjerena j
e na rast. Održivi razvoj teži razvoju koji koristi cjelokupnoj dohodovnoj
ljestvici, koji odgovara i zahtjevima ekologije. Konvencionalna ekonomija
razlikuje kratki rok. U budućnosti mogu postojati veliki problemi – klimatske
70
perspektive
Globalni napredak ukida vođe i sljedbenice
promjene, nedostatak hrane, demografski pomaci i neobrazovani mladi
ljudi – no makroekonomistima je draže improvizirati danas, a o budućnosti
neka brinu oni koji će doći kasnije. Taj pristup odgovara i političarima, koji
prilagođuju političkih ciklus s izbornim. No to nije recept za postizanje snažnog
i inkluzivnog rasta.
Skeptici griješe?
Rješavanje tog problema zahtijeva nov pristup. Potkraj lanjskog rujna vlade
su pozvane na posebni sastanak u Ujedinjenim narodima. Djelomično se
njihov zadatak sastojao u izradi programa koji bi do 2015. trebao dovesti
do niza „održivih ciljeva.“ Skeptici će prigovoriti da jedan program UN-a
neće riješiti probleme svjetske privrede. U tome griješe. Montrealski protokol
je uspješno okupio znanstvenike, industrijalce i vlade radi izbjegavanja
iscrpljivanja ozonskog omotača koje je prijetilo svijetu. Zbog toga razvijene
su i primijenjene nove tehnologije. Uspjet će i program Milenijskih ciljeva
razvoja, koji bi trebao pomoći najsiromašnijim ljudima svijeta koji je već
postigao epohalne rezultate u subsaharskoj Africi – uključujući i smanjenje
broja smrtnih slučajeva od malarije za najmanje trećinu i spašavanje milijuna
ljudi uvođenjem novih cjepiva.
Kada ciljevi ovog novog programa budu postavljeni, oni bi trebali ponoviti
uspjeh Milenijskog programa u uklanjanju najveće bijede do 2030, cilja koji je
nedavno postavila Svjetska banka. Morat će se pozabaviti i novim problemima,
kao što je proizvodnja energije s niskim sadržajem ugljika do 2050; zaštitom
vrlo ugrožene biološke raznolikosti; poboljšanjem prinosa poljoprivrednih
proizvoda uz smanjenje opterećenja okoliša, i preoblikovanjem gradova da
budu energetski efikasniji i otporni na porast temperature i razine mora.
Ciljevi nisu isto što i ostvarenje
Određivanje ciljeva je jedno, njihovo ispunjenje je nešto sasvim drugo.
Svi spomenuti programi zahtijevaju reviziju tehnoloških sistema – od zdravstva,
energetike, prometa ili sigurnosti gradova. Promjena tehnologije određena
postavljenim ciljevima te vrste veoma je različita od normalne evolucije
afirmiranih industrija koje konkuriraju izmjenama proizvoda i procesa. Možda
su nam poznatije usmjerene promjene tehnologije u vojnom kontekstu( kao
npr. Projekt Manhattan kao najpoznatiji primjer) no ima i mnogo drugih
slučajeva kao što je let na Mjesec, projekt ljudskog genoma ili iskorjenjivanje
boginja.
broj 1 :: ožujak 2014.
71
Trendovi
Sada je prvi problem „vračanje unazad“. Umjesto gole konstatacije da će
svijet u 2050. na polju tehnologije s malo ugljika doći kamo dospije, novi
bi programi trebali početi s onim što treba za postizanje ekološke sigurnosti
( zaustaviti globalni porast temperature od 1,5 do 2 stupnja Celzija). Taj cilj
određuje niz mogućih putova razvoja energetike do 2050. kao i ukupnu
količinu emisije koja joj odgovara.
Drugi je element „određivanje puta“. Tehnologije potrebne za svijet s malo
ugljičnog dioksida već je na vidiku. Ovamo spadaju obnovljiva energije,
skladištenje energije, hvatanje i blokiranje ugljika, električna vozila i sigurnosna
nuklearna energija. No one su u veoma različitom stadiju razvitka. Neke
su već komercijalno iskoristive. Druge su još u fazi projekta. Određivanje
razvojnog puta tehnologije identificira zapreke komercijalizacije i plan od
10 do 20 godina strategije istraživanja, razvoja i demonstracije. Mooreov
zakon, stalno udvostručivanje broja tranzistora po integriranom krugu tijekom
svake dvije godine, posljedica je sistematskog i stalnog procesa određivanja
razvojnog puta u čitavoj industriji putem identifikacije uklanjanja uočenih
zapreka.
Snažan učinak globalne suradnje
Treća je stepenica – globalna suradnja, kakva je u prošlosti omogućila
zaustavljanje nestajanja ozona, razvijanje novih lijekova za tropske bolesti,
poboljšanje sjemena i stvaranje međunarodnih standarda i procedura za
sigurnost zračnog prometa. Međunarodni su programi djelomično bili uspješni
i stoga što su okupili stručnjake za javno zdravstvo, industrijske čelnike i
vladine dužnosnike radi stvaranja novog sistema javnog zdravstva. Suradnja
ove vrste trebala bi ubrzati napredak na mnogim područjima – od sprečavanja
poplava na obalnim gradovima do razvoja visoko produktivnih vrsta sjemena
s poželjnim svojstvima kao što je otpornost na salinitet, podnošenje poplava ili
otpornost na sušu. Nitko ne može biti izuzet od globalnog određivanja ciljeva,
jer je sadašnja privredna kriza globalna. Kina i Amerika, dvije najveće privrede
svijeta. opterećene su su sve dubljim socijalnim i ekološkim problemima. U
slijedećoj fazi globalnog razvoja neće postojati jasna podjela među vođe i
sljedbenike. Sve će zemlje biti pioniri. I kao što su globalni planovi otvorili
nove putove za kontrolu bolesti i smanjenje siromaštva, tako oni imaju i
potencijale za otvaranje nove ere tehnoloških i organizacionih prodora, Oni
u nadolazećim desetljećima mogu omogućiti bolji život i otvoriti put novom
valu investicija za razvoj. (ud)
72
perspektive
Zrakoplovna inustrija
Strah od letenja usporava avione
U proteklih pola stoljeća znatno je povećana brzina svih
prometala osim zrakoplova, koji su čak i sporiji imamo li
na umu da su nadzvučni Concordei povučeni iz uporabe.
Zrakoplovna industrija uvelike zaostaje za razvojem
kompjutera
Današnji osobni automobili mogu juriti autocestama znatno brže nego što
dopuštaju propisi u većini zemalja. Vlakovi brzinom gotovo dostižu mlažnjake,
a brži su od klipnih zrakoplova. I na moru ne samo gliseri nego i velika
plovila postižu impresivne brzine. Ukratko, globalni promet u gotovo svim
kategorijama doživljava procvat, zahvaljujući tehnologiji. S jednom iznimkom:
putujete li avionom iz Evrope u Ameriku ili Australiju treba vam otprilike
jednako vremena kao i prije gotovo pola stoljeća.
Zapravo je zrakoplovni promet danas znatno sporiji nego što je bio prije
nekoliko desetljeća dok su nebom parale slavne letjelice Concorde (koje
danas možete vidjeti još samo u muzeju). Neuspjeh s tim zrakoplovom, koji
je bio dvostruko brži od današnjih Boeinga i Airbusa, možda ipak nije valjan
razlog za obeshrabrenost zračnih prijevoznika. Mogli su se ugledati u pionire
informatičke tehnologije. Primjerice, prije pet desetljeća putovanja iz Londona
do Sydneya trajalo je jedan dan, koliko traje i danas, kada je stanje pogoršano
i zbog straha od terorizma pa silne kontrole u zračnim lukama dodatno
usporavaju redove letenja. U to doba kompjuteri su bili u povojima. Danas
znatan dio čovječanstva drži u ruci kompjutere koji su brži i snažniji od onih
koji su pedesetih godina prošlog stoljeća ispunjavali poveću industriju.
Možemo li zamisliti kako bi izgledalo današnje avionsko putovanje da se
zrakoplovna tehnologija razvijala ritmom kakav je imala informatička sa
silnim satelitima, internetom i svim drugim mogućim čudima. Uostalom, bilo
bi dovoljno da su se proizvođači letjelica ugledali u željeznički promet. Čini
se da strah od letenja nije fobija od koje pate mnogi potencijalni i stvarni
putnici, nego i cjelokupna zrakoplovna industrija. (mr)
broj 1 :: ožujak 2014.
73
Od štednje do mode
Povratak bradonja i brkonja
U razvijenim evropskim zemljama sve je više nezaposlenih
medju mladom populacijom, kojima su Gillettove britvice
skupe, a jeftinije inačice neprivlačne što je važan uzrok
renesansne dlakavosti.
Rašireno je (valjda i točno) zapažanje kako su žene popustljivije prema
hirovima što ih s više ili manje talenta smišljaju kreatori mode. To ne znaći
da i (navodno) jači spol nije sklon popravcima (na bolje ili lošije) onoga što
su im udijelili roditelji i priroda. Prisjetimo se samo tetovaža kojima svoje
tijelo dekoriraju ne samo oni koji ne uspijevaju naći životnu oijentaciju nego i
slavni, uspješni pojedinci, kao npr. nogometaš David Beckham. Ili piercinga,
nošenje naušnice i sl.
Ipak, muškarci su najskloniji eksperimentiranju s dlakama na tjemenu, licu i
drugim manje vidljivim dijelovima tijela. Beskrajna je maštovitost kroz vijekove
u oblikovanju kose (vlastite ili vlasulje, tupea itd.) da se ne govori o brkovima
i bradi. Sklonost prema demonstriranju dlakavosti opadala je s pojavom
savršenijih pomagala za šišanje i brijanje, sve do ne tako davnog izuma
britvica sa četiri nožića nazvane Fusion, što ju je lansirala kompanija Gillette
(koju je Procter&Gamble 2005. kupio za 57 milijardi dolara). Taman kad se
činilo da će glatko, izbrijano muško lice dugo dominirati društvenom scenom,
čini se da svjedočimo oživljavanju bradonja i brkonja, bolje rečeno muškaraca
koji se naprosto danima ne briju, a oblikovanje dlaka prepuštaju prirodi.
Analitičari novi trend ne pripisuju modnoj hirovitosti nego dramatičnim
razmjerima nezaposleenosti, naročito u južnoevropskim zemljama. Financijski
direktor P&G-a Jon Moeller izjavio je nedavno da je u zadnjem lanjskom
tromjesečju zabilježen pad prodaje brijačih aparatau razvijenim zemljama.
To se tumači smanjenjem kupovne moći mladih nezaposlenika kojima su
kvalitetne britvice preskupe, a jeftinije inačice neprivlačne. Ono što je počelo
kao posljedica štednje čini se da se pretvara u novi modni hir jer je i medju
muškarcima koji reklamiraju luksuznu odjeću i druge predmete sve više
bradonja.
74
perspektive
Odjeci
Hrvatske ekonomske glavobolje
Proračunska terapija za stabilniju
sutrašnjicu
Zaklada Konrad Adenauer i Zagrebačka inicijativa pridružili
su se nastojanjima da se naša financijska i ukupna
ekonomska kriza, zajedničkim snagama svih činitelja pokuša
preusmjeriti u oživljavanje privrednih aktivnosti
Sudionici nedavno održanog skupa ukazali su na uzroke nepovoljnog
stanja i ponudili ideje za približavanje Hrvatske razvijenijim zemljama
Europske unije. U tome bi putokaz mogla biti i desetogodišnja strategija
razvitka EU-a, tj. projekt pod nazivom „Europa 2020“. Riječ je o pokušaju
rješavanja nedostataka modela razvitka, stvaranja uvjeta za rast koji je
pametniji, održiv i uključiv.
Nastojanja Zaklade Konrad Adenauer u Hrvatskoj, kao i think-tank skupine
Zagrebačka inicijativa, već godinama idu u pravcu približavanja Hrvatske
standardima EU, posebno na području gospodarstva i financija. O tome
svjedoče i dvije posljednje konferencije koje su se bavile ovim pitanjima.
Prva, o monetarnoj politici, a druga koja se bavila pitanjima financijske i
broj 1 :: ožujak 2014.
75
Odjeci
proračunske politike. Pokušaji su to da se gospodarsku i financijsku politiku
učini transparentnijima, ali da se – usporedo s tim – vezuju na iskustva i
rješenja u Europskoj uniji. Stoga se te konferencije uzdižu na međunarodnu
razinu. Na nedavno održanoj konferenciji na temu „Proračunska politika
Hrvatske na raskrsnici“ tako je uvodnim izlaganjem i u raspravi sudjelovao
njemački parlamentarac Klaus-Peter Willsch iz parlamentarne skupine CDU/
CSU.
Direktor Zaklade Konrad Adenauer u Hrvatskoj dr. Michael Lange naglasio
je važnost organiziranja ovakvih skupova, smatrajući da Hrvatskoj trebaju
učestale diskusije između političara i gospodarstvenika, jer je dijalog najbolji
put da se dođe do kvalitetnih rješenja. Želja je organizatora, KAS i Zagrebačke
inicijative, da ovim putem potiču i intenziviraju razmjenu mišljenja i iskustava.
Ovo tim više što, smatra dr. Lange, dosadašnje mjere nisu imale dovoljno
učinka te se promjene ukazuju kao nužnost kako bi se zaustavili negativni
trendovi. Ovo je prilika za ukazivanje na smjernice kojima bi se doprinijelo
smanjenu rastućeg deficita i javnih dugova.
Na kraju svoga govora Dr. Lange dao je naglasiti pozitivna iskustva svoje
domovine ukazujući na to kako su mediji još prije jednog desetljeća njemačku
okarakteriziravali kao „bolesnog čovjeka Europe“ a danas zbog adekvatne
gospodarske politike ju nazivaju je motorom koji pokreće gospodarski rast.
Neophodne strukturne reforme
Šef Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj Branko Baričević u svom
je izlaganju ukazao na temeljna načela Europske unije koja se od početka
zalaže za mirnu, ujedinjenu i prosperitetnu Europu. Smatra da europski
projekt može biti uspješan ako se provode zajedničke strukturne reforme
kao, na primjer, odgovarajuća proračunska konsolidacija. Jednim dijelom
kriza je razotkrila neke strukturne nedostatke europskog tržišta i Unije, ali
ono što je pozitivno, pokazala je prednosti zajedničke akcije, te ubrzala važne
ekonomske, financijske i političke procese i politike u EU. Baričević je u tom
kontekstu naglasio kako je hrvatsko tržište postalo dijelom jedinstvenog tržišta,
pa hrvatsko gospodarstvo dijeli sudbinu i odgovornost Europe. Ovo tim više
što sada Hrvatska postaje ravnopravni dio rasprave o budućim smjerovima
ekonomske politike u EU. Stoga je iznimno važno naglasiti kako reforme, o
kojima je puno riječi u posljednje vrijeme, budu shvaćene kako su i izvorno
namijenjene – za prilagodbu Hrvatske EU tržištu i ispravljanje strukturnih
problema s kojima je Hrvatska suočena, primjerice, javnih financija, nepovoljne
investicijske klime, posebno za strane investicije, te nekonkurentnosti.
76
perspektive
Proračunska terapija za stabilniju sutrašnjicu
Baričević je posebno naglasio kako je projekt „Europa 2020“ desetogodišnja
strategija razvitka EU. Nije samo riječ o modelu izlaska iz krize, koja, dakako,
nije prisutna samo u Hrvatskoj. Riječ je o pokušaju rješavanja nedostataka
modela razvitka, te prvenstveno stvaranja uvjeta za drugačiju vrstu rasta –
rasta koji je pametniji, održiv, i uključiv. Strategija je izuzetno važan dokument.
Ona pokazuje kamo idemo, i što je još važnije, kako ćemo to postići. U tome
smislu, postavljeno je 5 ključnih ciljeva. Odnose se na mjerljivi napredak
u području zapošljavanja, obrazovanja, istraživanja i razvoja, socijalne
uključenosti i smanjenja siromaštva, te okoliša i energetike.
broj 1 :: ožujak 2014.
77
Odjeci
Strategija uključuje i „flagship initiatives“ kao ključne inicijative ili drugim
riječima okvir kroz koji EU i države članice međusobno surađuju u područjima
koja su važna za prioritete iz strategije EU 2020. To su inovacije, digitalna
ekonomija, zapošljavanje, mladi, industrijska politika, siromaštvo i učinkovitost
resursa.
Europski semestar i kriza
„Odgovornost znači sudjelovanje u ciljevima i mehanizmima Unije. Istodobno,
ispunjenje ciljeva iz strategije EU 2020 ovisi o upravljačkim strukturama“ –
naglasio je Baričević. Ključni proces u tome je Europski semestar, kao godišnji
ciklus koordinacije ekonomskih politika država članica. To je obvezujući proces
konzultacija i analiza u koji su uključene sve države članice i sve institucije
EU. Europska Komisija i Vijeće razrađuju i usvajaju obvezujuće preporuke
za države članice, uz dakako neizostavni dijalog sa samim članicama. Time
preporuke postaju dio politike i proračuna država članica. Ove godine
Semestar ulazi u 4 ciklus, i ovo je prvi put da je Hrvatska, kao članica EU,
punopravni član Europskog semestra.
„Da pojasnimo, Europski semestar nije novost, i nije specifičan za ekonomsku
krizu kojoj smo svjedoci već 5 godina. Europski semestar posljedica je potrebe
za višom razinom dijaloga, koordinacije i uskladbe nacionalnih ekonomskih
politika sa zajedničkim ciljevima EU i time ispunjenjem ciljeva iz strategije EU
2020“ – istakao je Baričević. Europski semestar omogućio je članicama da
rasprave svoje proračunske i ekonomske planove s EU partnerima tijekom
godine. Omogućena je pravovremena razmjena mišljenja s ostalim partnerima
78
perspektive
Proračunska terapija za stabilniju sutrašnjicu
i s Europskom komisijom i time, izrada prave zajedničke strategije za razvoj EU
gospodarstva. Dugoročno, to je vizija pune bankarske, fiskalne i ekonomske
unije, s ugrađenom funkcijom za stabilizaciju i apsorpciju šokova. „Cilj je
povratak razvoju i rastu, te pozitivnim trendovima kojima se stvaraju uvjeti za
otvaranje radnih mjesta i gospodarski rast. To je proces, koji podrazumijeva
napore i izazove, kako bi se u konačnici ostvarile osnove za postizanje ciljeva
koji su nam svima zajednički, a to su gospodarski rast i zapošljavanje, te
boljitak svih građana Hrvatske i Europske Unije“.
Signal za velike investitore
Dekan Zagrebačke škole za gospodarstvo i menadžment dr. \uro Njavro
izrazio je svoje zadovoljstvo obvezama koje su povezane s ulaskom Hrvatske
u Europsku Uniju, smatrajući da će one pridonijeti unošenju reda i promjeni
načina upravljanja postojećim resursima. Aktualnu krizu smatra kao priliku
za odlučan iskorak prema tržišnom upravljanju, što će biti i signal velikim
investitorima o ozbiljnosti promjena. Na kraju izlaganja naznačio je s nekoliko
konkretnih primjera i projekata u čemu bi nam naši europski prijatelji, Unija
i njen gospodarski motor Njemačka mogli pomoći.
Klaus-Peter Willsch podsjetio je na Njemačku prije deset godina, kada
je njemački gospodarski rast te zemlje bio najniži s više od 5 milijuna
nezaposlenih. Suprotno tome, danas Njemačka ima nešto manje od 3
milijuna nezaposlenih. Naglasio je kako je tada proračunski deficit iznosio
4%. Danas gospodarstvo bilježi rast i čimbenik je ekonomske stabilnosti u
broj 1 :: ožujak 2014.
79
Odjeci
EU. „Takva promjena scenarija nije nastupila preko noći nego je rezultat
vrlo bolnih reformi. To je omogućilo da Njemačka od „bolesnika Europe“
preraste u „lokomotivu razvoja“.
Willsch glavni razlog aktualne krize unutar EU vidi u
visokim kamatama i prelasku fiskalno političkih problema
Njemačka - na realan gospodarski sektor koji su doveli u opasnost
kreditnu sposobnost zahvaćenih država i europske
od „bolesnika iekonomije.
Iz tihg razloga smatra ispravnim intervenciju
Europe“ Europske komisije u procesu smanjena deficita Republike
jer su se time pravovremeno uvele potrebne
prerasla u Hrvatske
mjere. Istaknuti član Parlamenta i dugogodišnji predsjednik
„lokomotivu parlamentarne skupine prijateljstva Hrvatske i Njemačke u
Bundestagu savjetovao je stoga hrvatskim stratezima da
razvoja“. poduzmu mjere (kao što ih je i Njemačka poduzela) unatoč
mnogim problemima i otporima s kojima će se morati
konfrontirati. Kao rezultat takvih poduzetih mjera njemačka konkuretnost na
tržištu je znatno ojačala.
Konferenciju je uspješno moderirao prof. dr. Mladen Vedriš, predstojnik
Katedre za ekonomsku politiku na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
i potpredsjednik Zagrebačke inicijative. (ag)
80
perspektive
Analiza
Europa oživljava sekuritizaciju
Hoće li to pomoći malim i
srednjim poduzećima?
U poticanju malog i srednjeg poduzetništva krije se ključ
gospodarskog oporavka. Pristup jeftinijim i obilnijim
financijskim izvorima detektiran je kao sveeuropski problem.
Europski čelnici u pomoć prizivaju nekoć omraženu
sekuritizaciju, dok bankari tvrde da problem nije na strani
ponude već na strani potražnje za kreditima. Praksa sugerira
da je struka češće u pravu nego politika.
Piše: mr. sc. Darko Horvatin
Premda u većini zemalja mala (do 50 zaposlenih) i srednja (do 250 zaposlenih)
poduzeća (SME) čine glavninu poduzeća u privredi, neke im zemlje ne
posvećuju dužnu pažnju. Jedna od njih je Hrvatska. Rezultat tranzicije, pogrešnih
privatizacija ili pak svjesnog uništavanja velikih državnih poduzeća je da danas
SME ima udio od 99,7 posto u ukupnom broju domaćih. Pri tome zapošljavaju
67,2 posto ljudi. Iz toga se jasno vidi tko je to generator gospodarskog rasta i
zapošljavanja. Odnosi li se država prema tim poduzećima razmjerno njihovoj
broj 1 :: ožujak 2014.
81
Analiza
općedruštvenoj ulozi. Baš i ne. Poduzetnicima se nameću razni parafiskalni
nameti i pretjerano administriranje, što ih pretvara birokrate umjesto da se
većinu vremena bave provođenjem svog poduzetničkog poduhvata od kojeg
ovisi njihov opstanak.
Jačanje kreditnih linija za SME
Muči ih i financiranje. U situaciji kada je u bankarskom sustavu nekoliko
milijardi kuna viška, a kamate su na rekordno niskim razinama, poduzetnicima
je i dalje krajnje teško dobiti kredit pod povoljnim uvjetima. Čak i kad banke
prihvate njihov poslovni plan i odobre im financiranje, kamatna stopa je
u pravilu viša nego u drugim europskim zemljama. Stoga je teško biti
konkurentan u odnosu na slične kompanije u drugim zemljama koje se
zadužuju osjetno jeftinije. Ne može se poreći da nemamo institucije koje bi
trebale poticati malo i srednje poduzetništvo. Postoji u zadnje vrijeme često
spominjana, Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) koja ima kreditni
program za SME. Taj bi program svakako trebao biti ojačan i postati dostupniji
domaćim poduzetnicima. Umjesto da u čudnovatim
okolnostima 31 milijun kuna kredita ode nekoj maloj
Novac državnih turističkoj kompaniji, taj se iznos mogao plasirati
u manjim (disperzija rizika!) iznosima u nekoliko
obveznika mora manjih poduzeća čiji bi multiplikacijski društveni efekt
biti usmjeren zacijelo bio znatniji od spomenutog plasmana. Novac
državnih obveznika koji se dodjeljuje uz povlaštene
tamo gdje se uvjete, mora biti usmjeren tamo gdje se ostvaruju
društvene koristi. Samo novi projekti mogu
ostvaruju najveće najveće
stvoriti nova radna mjesta i pokrenuti gospodarski
društvene koristi rast. I poslovne banke trebale bi ozbiljnije pratiti malo i
srednje poduzetništvo umjesto da forsiraju poslovanje
s državom. Svaka država je jaka onoliko koliko je jako njeno gospodarstvo.
O tome bi i banke morale voditi računa. Premda se digla velika buka oko
izmjena Zakona o radu, valja biti realan i zapitati se koji će poduzetnik ući u
neizvjesnu investiciju, uložiti svoj ili posuđeni novac, zaposliti nekoliko radnika
i onda u slučaju kada projekt podbaci neće moći otpustiti zaposlenika već
će ga morati i dalje imati na platnom spisku. Fleksibilnost tržišta rada važan
je preduvjet za snažniji poduzetnički zamah. Lakše će se zapošljavati i lakše
otpuštati, ali će barem biti više šansi pronaći novo radno mjesto. Svi moraju
shvatiti da su se okolnosti promijenile i to prihvatiti. Ne može se više očekivati
kako će se na istom radnom mjestu dočekati penzija. Tijekom radnog vijeka
češće će se mijenjat poslodavci. To je tržišna ekonomija. Sve je na tržištu,
pa tako i ljudi.
82
perspektive
Hoće li to pomoći malim i srednjim poduzećima?
Sekuritizacija kao spas za SME?
I na razini Europske unije, kako navodi magazin Euromoney, vodi se živa
rasprava kako pokrenuti malo i srednje poduzetništvo, bez kojeg nema
održivog gospodarskog oporavka. U prosincu prošle godine je Yves Mersch,
član savjeta Europske centralne banke (ECB) u svom govoru održanom u
Luxembourgu otvorio debatu između ECB-a i regulatora, vezano uz jasne
prepreke oživljavanju tržišta sekuritizacije u Europi. Prigovorio je prijedlogu
Basela II, koji bi mogao dovesti do naglog povećanja kapitalnih zahtjeva
za pokriće izloženosti sekuritizaciji, poglavito za visoko kvalitetne tranše
sekuritiziranih vrijednosnih papira i to unatoč nedostatku povijesnih podataka
unutar EU-a koji bi potkrijepili tako drastične promjene.
Što je zapravo sekuritizacija? Riječ je o tehnici pretvaranje nelikvidne u
likvidnu financijsku imovinu, pri čemu nelikvidna imovina (potraživanja
po kreditima, potraživanja po kreditnim karticama i slično) u pravilu
služi kao osiguranje plaćanja za izdane vrijednosne papire (najčešće
u obliku obveznica). Prodajom vrijednosnih papira dolazi se do likvidnih
sredstava, čime se (kod banaka) oslobađaju sredstva za nove kredite, te
općenito olakšava upravljanje kapitalom, dok se u slučaju drugih institucija
tako dolazi do likvidnih sredstava, a ulagači dobivaju priliku za diverzifikaciju
svojih investicija. Izdani vrijednosni papiri najčešće se nazivaju ABS (Asset
Backed Securities), što znači da je isplata po njima osigurana nekom vrstom
imovine (određenim potraživanjima). Prema Merschu se svi ABS-ovi u široj
javnosti tretiraju kao jako rizični i to zbog bolnog američkog iskustva – kraha
hipotekarnih kredita.
Kako zaposliti mlade
S obzirom na činjenicu da se kontinent presporo kreće prema gospodarskom
opravku, pronalaženje načina za smanjivanje visoke nezaposlenosti, posebno
među mladima (na kraju trećeg kvartala 2013. prema podacima Eurostata
23,5 posto mladih u EU bilo je nezaposleno, a najviša stopa nezaposlenosti
među mladima zabilježena je u Španjolskoj 55,7%, koju prati Hrvatska 49,9%),
predstavlja sveti gral europskih političkih lidera. U ostvarivanju tog cilja velike
se nade polažu u povećano financiranje malog i srednjeg poduzetništva. Ta
se poduzeća smatraju ključnim elementom pokretanja ekonomskog rasta i
otvaranje novih radnih mjesta. SME stagnira za što se okrivljuje slabiji financijski
priljev iz problematičnog i sputanog bankarskog sektora. Nekoć je gotovo
80 posto bankarskih kredita završavalo u malim i srednjim poduzećima, da
bi danas banke posustale u svojoj dužnosti financiranje tog gospodarskog
broj 1 :: ožujak 2014.
83
Analiza
sektora. Gunnar Muent, direktor industrijskog i konkurentskog odjela u
Europskoj investicijskoj banci (EIB) smatra da mala poduzeća više zapošljavaju
mlade ljude. Premda se većina diskusija o SME fokusira na veća, srednja
poduzeća koja upošljavaju do 3 tisuće zaposlenika, treba imati na umu da od
22 milijuna SME u Europi, gotovo 19 milijuna se odnosi na mikro poduzeća
koja upošljavaju do 10 ljudi. To su kompanije kod kojih većina mladih može
pronaći posao. U međuvremenu svjedočimo dislokaciji kreditnog tržišta. U
mnogim zemljama poput, Njemačke, Austrije i Skandinavije, postoji dobra
opskrbljenost kreditima i bilo koja mala kompanija može aplicirati za kredit i s
vrlo velikom vjerojatnošću ga i dobiti. Isto tako, postoje i regije poput dijelova
Španjolske i Italije gdje su banke u defanzivi, a gotovo jedine kreditne linije
raspoložive za SME su one od EIB-a (koje se odobravaju posredstvom lokalnih
banaka). EIB je vrlo angažiran u podupiranju malog i srednjeg poduzetništva,
te je svoje ciljeve u tom području u prošloj godini povećao za 50 posto, što
bi značilo ukupno ulaganje u SME od preko 20 milijardi eura.
Zajmovi malom biznisu kao % BDP-a
4.0
SAD
3.5
3.0
Britanija
Područje eura
2011
2012
2.5
2.0
N
2013
Izvori: Thomson Reuters, OECD
Oslobađanje likvidnosti za kredite
Poput kućanstava, kompanija i vlada, tako i banke žele smanjiti financijsku
polugu (zaduženost) ili su čak nerijetko natjerane na to od strane lokalnih
regulatora. Stoga političari žele vidjeti nove kreditore za SME. Potraga za
čarobnim rješenjem ključnog europskog ekonomskog problema dovelo
ih je u središte umrtvljenog europskog sekuritizacijskog tržišta. Nekoliko
stručnjaka za izdavanje vrijednosnih papira osiguranih nekom vrstom imovine
84
perspektive
Hoće li to pomoći malim i srednjim poduzećima?
(sekuritizacija), s ironijom gleda na briselske napore da rješenje za financiranje
SME pronađe u sekuritizaciji – financijskoj tehnici koju EU regulatori već pet
godina nastoje uništiti. Financijaši već dugo upozoravaju kako će razmjeri
regulatornih ograničenja predloženih i za izdavatelje i za kupce sekuritiziranih
vrijednosnica ograničiti financijski tijek kredita prema realnoj ekonomiji, no
politička hajka za kažnjavanjem „zlikovaca“ bila je prevelika. Oldrich Masek,
voditelj izdavanja sekuritizacijskih vrijednosnica u JP Morganu, objašnjava da
danas postoji regulatorni minimum koliko neka imovina može biti atraktivna
za banke. Ako je ponder za izračun adekvatnosti kapitala za držanje nekog
vrijednosnog papira u portfelju previsok u odnosu na njegov prinos, teško je
očekivati da će ga banka kupiti. Banke su mnogo novca plasirale u kupnju
državnih obveznica umjesto kreditiranja gospodarstva, što je razlog zašto
financiranja SME sve više postaje političko pitanje. Potreba da se neke banke
odmaknu od ECB-ovih povoljnih financijskih izvora, natjerala je regulatore
da na sekuritizaciju gledaju objektivnije nego ranije, videći u njoj potencijal za
rješavanje SME problema. Naime, sekuritizacija je najefikasnija u financijskom
skupu homogene, likvidne imovine kao što su hipoteke, potraživanja po
kreditnim karticama i auto krediti. SME krediti su mali, nelikvidni i heterogeni.
Riječ je o vrsti imovine koja je najmanje pogodna za sekuritizaciju, a sami
krediti su mnogo kompliciraniji za analiziranje od kredita velikim poduzećima.
Europa se našla u bizarnoj situaciji – poseže za financijskim alatom koji je
dosad okrivljivala za smanjivanje kreditne aktivnosti banaka, u namjeri da
ponovno potakne tu aktivnost. Benoit Coeure, član savjeta ECB-a, izjavio je
kako je kriza razotkrila krhkost modela financiranja koji je ekskluzivno ovisan
o bankama i kada taj izvor presuši najviše strada SME sektor. Velika poduzeća
u stanju su diverzificirati svoje financijske izvore na tržištu kapitala prodajom
korporativnih obveznica, što je kod malih poduzeća teško izvedivo. Zbog toga
je potrebno pronaći način za diverzificiranje, produbljivanje i reintegraciju
tržišta kapitala u Europi.
Europska inicijativa
I predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy nedavno je informirao
Europski parlament o novim planovima iskovanima prošlog ljeta u suradnji
s ECB-om da se više financijske pomoći europskim malim srednjim
poduzetnicima osigura iz budžeta EU-a, te iz kredita EIB-a kroz zajedničke
garancije i instrumente sekuritizacije. Cilj je osloboditi kapacitete banaka da
pozajmljuju više sredstava SME i da se privuku ulagači na tržištu kapitala koji
bi kreditirali ta poduzeća. Rompuy je naglasio kako je postignut konsenzus
da se znatno poveća podrška Europskog strukturnog i investicijskog fonda
broj 1 :: ožujak 2014.
85
Analiza
za financijske instrumente namijenjene za SME, koji bi se trebali udvostručiti
u zemljama u kojima je pozajmljivanje kroz kreditne garancije za male i
srednje poduzetnike najpotrebnije. Novac će morati
biti plasiran brzo i uz financijsku polugu, tako da svaki
Novac će uloženi euro može rezultirati s pet do šest eura novih
morati biti kredita za SME. Zanimljivo je primijetiti kako Rompuy nije
spominjao riječ sekuritizacija jer je to maligna financijska
plasiran brzo i tehnika od koje sada europski političari očekuju da im
uz financijsku omogući multipliciranje javnog novca u veće tijekove
s tržišta kapitala usmjerenih za financiranje SME. Iza
polugu kratkog priopćenja predsjednika Europskog vijeća krije
se mnogo rada EIB-a, Europskog vijeća i ECB-a čiji je
cilj omogućiti članicama EU-a profitiranje od uzimanja dijela strukturnih
fondova koji su im namijenjeni u okviru EU budžeta u vidu novih instrumenta
podjele rizika. Time bi se moglo iznos od 20 milijardi eura strukturnih fondova
transformirati u 100 milijardi eura za financiranje SME. To bi se moglo provesti
financiranjem poslovnih banaka koje bi onda povećale kreditiranje malih i
srednjih poduzeća ili kroz labavije kapitalne zahtjeve na postojeće plasmane,
čime bi se oslobodio kapacitet za nove kredite. Države članice pritisnute su
da što prije donesu odluku kako iskoristiti te mogućnosti, tako da bi novi
instrumenti koji su dizajnirani za razdoblje 2014. – 2020. i koji zahtijevaju
promjene u nacrtu europske regulative politike rezervacija, mogle ubrzo
djelovati u praksi. Zemlje članice mogu imati različite poglede na njihovu
korisnost i upotrebljivost, no sve izgleda da bi javni (državni) poticaji diljem
Europe od ove godine mogli djelovati kroz sekuritizacijsko tržište.
Draghi – čovjek iz sjene
Prema mnogim akterima na financijskim tržištima, ključni arhitekt ove ideje
je Mario Draghi, predsjednik vijeća ECB-a, koji je u svibnju prošle godine
izjavio kako bi ABS (vrijednosni papiri čija je isplata osigurana nekim oblikom
imovine), koji je dugo trpio kao izvor svih zala u bankarskom i financijskom
sustavu, mogao biti okrepljujući lijek za podržavanje ekonomskog rasta
posredstvom kreditiranja SME. Time je vratio u život sekuritizaciju, financijski
alat koji u osnovi nije ni dobar ni loš, no može se iskoristiti na oba načina.
No samo zbog toga što su neke sekuritizacije postale „otrovne“ ne može se
unaprijed tvrditi da je to negativan instrument. Primjenom tog načela, ako
se neki kredit pokaže lošim (nenaplativim), neće se valjda zbog toga prestati
s kreditiranjem! Banke su toliko diskreditirane da ih nitko ne želi slušati o toj
temi, kao što im nitko ne vjeruje kada kažu da žele kreditirati mala i srednja
86
perspektive
Hoće li to pomoći malim i srednjim poduzećima?
poduzeća s dobrim bonitetom jer naprosto žele zaraditi, ali da smanjuju
kreditne aktivnosti jer SME ne žele posuđivati novac zbog dugotrajne recesije
koja je stanjila njihove knjige narudžbi. Draghi je izjavio kako ABS ima lošu
reputaciju, ali da nitko ne bi smio reći kako nije bilo različitih vrsta tih papira.
Jedne možemo staviti u jednostavnu (plain vanilla) ABS kutiju. Kada se
otvori točno se zna što je unutra. Ako uzmemo primjer hipoteka, to bi bilo
nešto poput pokrivenih (covered) obveznica. Drukčiji je primjer složenijih
oblika ABS-a kada samo oni koji su ih kreirali znaju što je u „kutiji“ i kakve
to rizike nosi. Takvi papiri uzrokovali su kolaps financijskih tržišta unatrag
zadnjih nekoliko godina. Ne treba zanemariti činjenicu kako je u ožujku 2011.
Banci za međunarodna poravnanja predan stručni članak skupine autora iz
talijanske centralne banke s naslovom „Sekuritizacija nakon svega nije tako
zla“ u kojem su temeljem empirijske analize utvrdili kako je sekuritizacija
u osnovi dobar alat ako se njime pažljivo služi. Šest mjeseci nakon objave
članka, šef talijanskih istraživača iz Banca d’Italia, Mario Draghi postao je
čelnik ECB-a, tijela koje danas regulira europsku bankarsku scenu. Je li on
sada u poziciji da mijenja pravila igre i „pomiluje“ sekuritizaciju u Europi?
Ima li dovoljno ulagača za ABS?
Prema magazinu Euromony, volumen sekuritizacije u Europi dosegnuo je
vrhunac 2008. kada je iznosio 1,2 bilijuna dolara, da bi se do 2012. smanjio
na samo 322 milijarde dolara. U istom se razdoblju iznos sekuritizacije u SAD-u
povećao s 1,25 na 2,1 bilijuna dolara. Ono malo SME sekuritizacija koje su
se dogodile u Europi 2012. godine režirale su banke, koje su takav vrijednosni
papir založile kod ECB-a u zamjenu za jeftin izvor financiranja. Stoga ne čudi
što ECB želi oživjeti to tržište, jer je zasada najveći i gotovo jedini ulagač u
ABS europskih SME kredita. Tijekom opsežne procjene europskih banaka
ove godine ECB će pregledati kvalitetu aktive kao i vjerojatnost bankrota i
gubitaka po kreditnom portfelju. Hoće li to biti uvod ka zatvaranju slavine
za banke koje sada imaju jednostavan pristup jeftinim izvorima sredstava?
Poslovni model banaka u petogodišnjem razdoblju ne može se raditi na
projekciji jeftinog novca iz centralne banke. Za sada se bankama ne isplati
sekuritizirati SME kredite, jer im je to složenije i skuplje, no sve više dolaze
pod pritisak da smanje svoju ovisnost o ECB-u. Stoga će nastojati ohrabriti
ostale ulagače da počnu bankama pozajmljivati novac temeljem njihovih
kreditnih kolaterala. No, problem je nedostatak vrijednosnih papira, što je
otjeralo velik broj potencijalnih ulagača. Procjenjuje se kako na tržištu nema
više od 40 ozbiljnih investitora koji su još uvijek zainteresirani za senior (manje
rizične) ABS, a od kojih većina dolazi iz SAD-a i Azije. Za junior (rizičnije) ABS
broj 1 :: ožujak 2014.
87
Analiza
interes pokazuje nekih 70 većih investicijskih fondova. Možda još veći problem
predstavlja što regulator ne dozvoljava bankama da takve papire uračunava
u izračun koeficijenta likvidnosti, a kod osiguravateljskih tvrtki koje u portfelju
imaju ABS iziskuje se dodatni trošak kapitala. Zbog toga su dva prirodna
kupca sekuritizacije van tržišta. Sekuritizacija postoji zbog dva razloga: da
osigura financiranje temeljem kolaterala i da kroz transfer rizika omogući
kapitalno olakšanje koje bi moglo osloboditi kapacitete za nove kredite. Ali
banke trenutno ne trebaju financiranje jer imaju višak likvidnih sredstava u
bilancama. Stoga je pitanje kako ih motivirati za sekuritizaciju, posebice u
pogledu nacrta Basela III koji je dosta restriktivan u tom pogledu. Ništa bolja
situacija nije ni kod osiguravatelja i njihovih Solvency II kapitalnih zahtjeva.
Slaba potražnja za kreditima
Europska komisija, Europski parlament i države članice EU-a pripremaju
neophodne regulatorne i pravne izmjene potrebne za oživljavanje SME
sekuritizacije. No, postavlja se pitanje hoće li to biti dovoljno? Među
bankarima postoji strah da političari ne pogađaju bit. Trenutno ne postoji
velika potražnja malih i srednjih poduzeća za kreditima. Banke ne lažu kada
kažu da su više nego voljne odobriti nove kreditne plasmane. Sama ideja
kako bi SME bili spremni investirati i širiti se ako bi financiranje bilo riješeno
te tako potaknuti rast i izvući zemlje iz krize možda i nije točna. SME neće
ulaziti u nove investicije ako ne vidi rast ili barem njegove naznake. To ne
znači da je inicijativa za povratak sekuritizacije promašena, već da je više
krivo usmjerena. Ono što trenutno nedostaje SME nije dugoročno financiranje
za ulaganje u osnovna sredstva, već kratkoročni radni kapital potreban za
premošćivanje likvidnosti. Pad kamatnih stopa neće pomoći malim i srednjim
poduzećima u sjevernoj Italiji ili Španjolskoj ako se ona moraju financirati
za 2,5 posto skuplje nego njihovi konkurenti u Njemačkoj. To ih u dugom
roku može uništiti, posebice ako se uz više troškove financiranja njihove
nacionalne ekonomije smanjuju ili rastu sporije od zemalja u kojima posluje
konkurencija. Uzrok razlikama u kamatnim stopama je rizik države. Koju ulogu
bi mogle odigrati javne potpore europskih tijela u ublažavanju tog stanja?
Neka vrsta osiguravajuće agencije koja bi mogla izuzeti komponentu rizika
države ugrađene u troškove financiranja SME iz perifernih zemalja EU-a. EIB
se u sadašnjoj formi bori za kanaliziranje potpora tamo gdje su najpotrebnije,
bez obzira na negodovanje nekih članica EU koje kriza nije tako snažno
pogodila i koje prigovaraju kako se previše novca slijeva u južne članice unije.
U EIB-u brane svoju politiku time što je jug Europe kriza najviše pogodila, ali
i naglašavaju da je njihov poslovni model temeljen na balansiranom portfelju
88
perspektive
Hoće li to pomoći malim i srednjim poduzećima?
diljem Europske unije, pa tako njihove aktivnosti financiranja SME pokrivaju
i zemlje poput Velike Britanije, Poljske i Njemačke.
53
14
13
9
9
Plasirana sekuratizacija malim i srednjim poduzećima (travanj 2013)
Italija
Španjolska
1
2
Njemačka
UK
3
4
5
Nizozemska
Izvor: Lloyds, Concept ABS
I njemačka Banka za obnovu (KfW) je aktivna u prekograničnom kreditiranju
SME. Tako je sredinom prošle godine refinancirala 800 milijuna eura
kredita za španjolska mala i srednja poduzeća. Time se u stvari dozvolio
prijenos nižih troškova financiranja KfW-a kao subvencije španjolskim
poduzećima, što se može shvatiti i kao priznanje i nagrada naporima
iberijske države u provođenju reformi. Naravno, Njemačka ima financijski
sustav privatnih banaka popraćenim državnim bankama poput KfW-a, a u
prošlosti Landesbankama i kooperativnim bankama, za koje bi se moglo
reći da kolektivno usmjeravaju posredno ili neposredno državne subvencije
njemačkom Mittelstandu, koji je za razliku od SME perifernih zemalja kroz
krizu prošao bez tereta nemogućnosti financiranja uz prihvatljive troškove.
Je li to državna pomoć? Ako je, kako je SME u ostatku Europe dobivaju?
Traženje modela
Sve do pojave krize europski financijski sustav i SME ovisili su daleko više o
bankama nego o tržištu kapitala. Banke su posuđivale novac SME ispod tržišnih
uvjeta, što su kompenzirale drugim poslovima, djelomično zbog toga što su
im marže to dopuštale ili u nekim slučajevima jasnim državnim garancijama
za takve plasmane. No Europljanima je prekipjelo. Porezni obveznici ne žele
više subvencionirati banke. Što se tada događa sa SME koji su profitirali
broj 1 :: ožujak 2014.
89
Analiza
od toga što je dio bankarskih subvencija bio prebačen njima, sada kada je
bankarski sustav manji a viši kapitalni troškovi traže od banaka da podignu
kamate na kredite? Ako banke više ne mogu subvencionirati SME, hoće li to
učiniti porezni obveznici imajući na umu da se radi o generatoru ekonomskog
rasta i novih radnih mjesta? Ideja bi mogla uroditi plodom u trećem obliku,
a to je prijedlog EIB grupe za novu SME sekuritizacijsku platformu. Treća
opcija predviđa potporu Europskog investicijskog fonda u obliku 50-50 posto
podjele rizika plus dodatne garancije za rizičnije ABS-ove. Kreditiranje malih i
srednjih poduzeća u najvećem je dijelu posao nacionalnih banaka, dok su se
međunarodni kreditori povukli, najčešće pod pritiskom domaćih vlada koje su
ih spašavale kapitalnim injekcijama i stoga traže od njih da se koncentriraju
na kreditiranje domaće privrede. U EIB-u smatraju da treća opcija neće
odmah biti prihvaćena od zemalja članica, već je to nešto što bi se moglo
dogoditi u budućnosti. U međuvremenu se raspravlja o mogućim načinima
na koji bi europski dugoročni investicijski fond mogao skupiti SME aktivu,
što nas odmiče od diskusije kako revitalizirati sekuritizaciju. Mnoge banke u
Europi već imaju preveliku izloženost SME, od kojih su neke u zemljama čija
se ekonomija smanjuje i gdje bi uskoro mogli isplivati kreditni gubici. Njihovi
istinski omjer kapitala mogao bi u narednim stres testovima doći u pitanje i
za njih nije razborito povećavati kreditne plasmane prema SME.
Najteže do kredita u Italiji
Koncem prošle godine ECB je objavio rezultate istraživanja SME u eurozoni.
Anketirano je preko 8 tisuća kompanija s manje od 250 zaposlenika te je
zaključeno da ih tište dva problema: pronalaženje kupaca i pristup financiranju.
Postojanje prvoga preduvjet je za drugo. Istraživanje je pokazalo da 16
posto anketiranih SME kao glavni problem ističu probleme s financiranjem.
Istovremeno je broj odbijenih kreditnih zahtjeva porastao s 11 na 12 posto.
Naoružani tim podacima, te citiranjem studije Europske komisije iz 2012.
koja je pokazala da SME zapošljavaju 70 posto radne snage, Yves Mersch iz
ECB-a je upozorio da bi Europa trebala biti zabrinuta zbog teškoća s kojima
se SME suočavaju, posebice u krizom najpogođenijim zemljama. Poduzeća
su bila prisiljena na zatvaranje ne samo zbog pogrešnog poslovnog modela
već stoga što su bila locirana na pogrešnom mjestu i nisu imala pristup
financiranju. Pogleda li se dublje u istraživanje ECB-a slika postaje mutnija.
Pokazuje znatan pad kredita raspoloživih za SME u Italiji, ali i marginalni
napredak u ostatku europske periferije, posebice u Portugalu i Španjolskoj
te obilnu raspoloživost kredita u Njemačkoj, Austriji i Finskoj. Samo je 25
posto anketiranih poduzeća zatražilo kredit u razdoblju od travnja do rujna
90
perspektive
Hoće li to pomoći malim i srednjim poduzećima?
prošle godine, dok ih je 7 posto kazalo da nisu aplicirali zbog straha od
odbijanja, a čak 47 posto jer su njihovi vlastiti interni izvori bili dovoljni.
Među onima koji su tražili kredit, postotak negativnog odgovora sličan je i u
Nizozemskoj i u Grčkoj. Za većinu bankara u većem dijelu Europe prijedlog
Europske komisije za oživljavanje sekuritizacije kako bi se olakšalo financiranje
SME promašuje stvarno stanje stvari jer banke imaju dovoljno kapaciteta da
kreditiraju više nego su to činile do sada. Banke smatraju da je financiranje
SME oduvijek bio bankarski posao i žele da tako ostane i ubuduće. Problem
vide na drugoj strani jer smatraju da većina SME nije bila spremna za nove
poslovne poduhvate u neizvjesnim makroekonomskim prilikama.
Prodaja i investicije
SME trebaju refinanciranje a ne kredite za nove investicije – i to su dobili
u Španjolskoj. Premda su se međunarodni kreditori povukli, a bankarski
sustav smanjio, španjolske banke su i dalje aktivne u kreditiranju, kaže Janin
Campos iz banke BBVA. Glavni direktor Unicredita Roberto Nicastro smatra
da danas, kada se kreditiranje SME ne povećava, ljudi smatraju da je
problem na strani ponude, što nije točno. Potrebe za radnim kapitalom
poduzetnika uvjetovane su razinom prodaje, dok je dugoročno financiranje
determinirano investicijama. Sve je pak to ovisno o živosti na tržištu njihovih
roba i usluga koje trenutno stagnira za većinu SME. Banke više nisu problem
i spremne su pratiti kvalitetne projekte, samo što ih još uvijek ima premalo.
Robert Plehn, voditelj odjela sekuritizacije u Lloydsu zaključuje da banke imaju
dovoljno prostora za udovoljavanje kreditnoj potražnji i da stoga ne vidi
potrebu za guranje sekuritizacijskog tržišta za SME kredite. Opći je zaključak
europskih bankara da se, u slučaju gospodarskog rasta, povećana potreba
za kreditima SME može servisirati iz bankarskog sustava. Banke uglavnom
odobravaju kredite s rokom otplate do pet godine. Veća poduzeća će
dugoročna sredstva morati potražiti na tržištu kapitala prodajom korporativnih
obveznica. Dobra je vijest da raste broj ulagača koji traže korporativne
obveznice s višim prinosima (high-yield bonds). Kreatori europske politike
nadaju da će novi program sekuritizacije pomoći u povećanju opsega
kreditiranja malih i srednjih poduzeća, dok nasuprot njima većina bankara i
financijskih stručnjaka za sekuritizaciju sumnjaju u njen uspjeh i potrebu za
njom zaključuje magazin Euromoney. Povijest je pokazala da je struka češće
u pravu od politike.
broj 1 :: ožujak 2014.
91
Analiza
Mali su žilaviji
Hrvatska: promjene u broju poduzeća 2002. – 2012. / (Stopa
preživljavanja poduzeća)
Mala poduzeća
Srednja poduzeća
Velika poduzeća
Ukupno
2002.
2012.
Zatvorena
poduzeća
%
preživjelih
58.493
35.837
22.656
61,27
2.221
1.006
1.215
45,30
717
287
430
40,03
61.431
37.130
24.301
60,44
Izvor: Izvješće opservatorija malog i srednjeg poduzetništva u Republici Hrvatskoj, 2013.,
Fina, 2013
Čak 51 posto ukupnog prihoda u Hrvatskoj ostvaruju mala i srednja poduzeća
Prosječan broj zaposlenih u srednjim poduzećima je 114,4, a u malim
poduzećima 4,2.
Iako manje profitabilna, manja poduzeća ipak su žilavija. Od 2002. do 2012.
godine stopa preživljavanja malih tvrtki u Hrvatskoj iznosila je 61,27 posto,
a najviše propadaju velika poduzeća (preživjelo samo 40 posto).
Broj zaposlenih u malim poduzećima u Hrvatskoj dosegao je 2012. godine
407.000.
92
perspektive
Nove knjige
Zašto je izostalo američko-rusko
partnerstvo
U knjizi Granice partnerstva: Američko-ruski odnosi u 21.
stoljeću (The Limits of Partnership: US-Russian Relations
in the Twenty-First Century, Princeton, 35 USD) autorica
Angela Stent daje prikaz odnosa dviju globalnih velesila koje
u proteklih dvadesetak godina nisu uspjele ispuniti velika
početna očekivanja u zbližavanju....
Bivša američka državna tajnica
Hillary Clinton stigla je u ožujku
2009. u Moskvu s poklonom za
svoga ruskog kolegu po funkciji
Sergeja Lavrova. U znak obnavljanja
američko-ruskih odnosa na kutiji
s poklonom bio je crveni gumb
s oznakom „Resetiraj“ (Ponovno
uključi) na engleskom i – trebalo
je biti – na ruskom. Međutim, kako
su nedostajala dva ključna slova,
riječ na ćirilici značila je zapravo
„preopterećenje“. Pogriješili ste,
primijetio je uglađeni Lavrov.
Kako primjećuje Financial Times,
ta bi anegdota mogla biti metafora
za često šeprtljave američke i
ruske pokušaje da uspostave više
suradničke odnose otkako se 1991.
raspao Sovjetski savez. Dvije zemlje
više ne razdvaja duboka ideološka
podjela. Zašto im je onda, retorički
pita, autorica knjige Granice partnerstva, Angela Stent, američka sveučilišna znanstvenica i bivša dužnosnica državne obavještajne službe,
tako teško uspostaviti „produktivno
post-hladno ratovsko partnerstvo“?
broj 1 :: ožujak 2014.
93
Nove knjige
centra u New Yorku, zatim Obama.
Svaki od tih pokušaja „uključivanja“
donio je neke rezultate, ali ni jedan
nije rezultirao trajnijim partnerstvom.
U svim slučajevima početni je
optimizam zbližavanja splasnuo i
pretvorio se u razočaranje. Razlozi
su mnogobrojni, a obje strane snose
krivicu za nepovoljan ishod.
Njezina knjiga trudi se dati odgovore
na to pitanje i vjerojatno je nudi
najopsežniju i vrlo realnu ocjenu
odnosa dviju globalnih velesila u
potekla dva desetljeća.
Dobar početak – loš
nastavak
Autorica daje prikaz pogrešnih poteza, propuštenih prilika, promašenih
kontakata, dugotrajnih Hladno ratovskih stereotipa, uzajamnih sumnjičenja i neuspjelog zbližavanja.
Ona napominje da je bilo više
„resetiranja“ – započeli su ih George
HW Bush i Bill Clinton, nastavio Putin,
nakon 11. rujna 2001. tj. rušenja
„blizanaca“ Svjetskog trgovinskog
94
perspektive
Odnosi su se znali produbiti zahvaljujući osobnoj kemiji između pojedinih predsjednika s obje strane, što
je naročito došlo do izražaja između
Clintona i Jeljcina krajem 1990-ih,
kada se govorilo o „Bill and Boris
showu“. Takvi odnosi mogu biti popularni, ali problem nastaje kad
se predsjednici promijene pa npr.,
Obama i Putin ne komuniciraju na
istoj valnoj dužini. A institucionalni
okvir vrlo je krhak.
Podosta je i raskoraka u težnjama
obiju strana. Putin čezne za odnosom ravnopravnih partnera. SAD
vidi Rusiju kao „drugorazredan
prioritet“, ali želi njezinu pomoć u
ostvarenju prvorazrednih prioriteta,
što uključuje nuklearno neširenje,
problem Irana i Afganistana itd.
Uočljiva je nepodudarnost viđenja
istih događaja. Tako su za SAD
1990-te bile vrijeme kada je Rusija
dobila slobodu i krenula prema
tržišnoj demokraciji, dok je za Rusiju to bilo vrijeme „kaosa, bijede,
slabog liderstva te nemilosrdnog i
nejeasnog oligarhijskoga kapitalizma i poniženja od SAD-a“.
Zašto je izostalo američko-rusko partnerstvo
Kritika bez pristranosti
Autorica knjige Angela Stent ne
štedi od kritike stranu kojoj pripada.
Ukazuje na izostanak konstruktivnog
razmišljanja, birokratsku kratkovidnost pojedinih dijelova državnoga
aparata koji j e djelovao neusklađeno
prema pojedinim državama bivšega
Sovjetskog saveza i na Kongres koji
je znatno zaostajao za željom Bijele
kuće za uspostavljanjem boljih odnosa.
Moskva pak, američka dostignuća
vidi kao ruske gubitke, umjesto kao
izvor zajedničke koristi, a Takvo razmišljanje više priliči politici „velike
sile“ u 19. stoljeću nego diplomaciji
21. stoljeća. Može li se prekinuti ciklus
neuspješnih „resetiranja“, tj. velikih
očekivanja praćenih razočaranjem?
Autorica Stent priklanja se onima
koji zagovaraju politiku prema Rusiji više temeljenu na interesima
nego na vrijednostima SAD-a pa
citira bivšega američkoga državnog
tajnika Henryja Kisingera: „Nije naš
posao da reorganiziramo njihovo
društvo“. Ona drži da Amerika treba
imati „umjerena očekivanja“, utvrditi
svoje prioritete i dosljedno ih slijediti
bez prenaglašavanja ruske domaće
putanje. To bi moglo biti u skladu
s promjenom raspoloženja među
američkom populacijom koja se
zalaže za manje intervencionizma u
vanjskoj politici.
Ne treba nam nova
ravnoteža straha
Neujednačeni odnosi dviju sila
nastavljaju se i danas, a stanovito,
makar i privremeno zatopljenje vjerojatno je predstavljala Zimska
olimpijada u Sočiju (jer i stari su
Grci u takvim okolnostima prekidali
ratove i uspostavljali primirje). Međutim, trzavice u stajalištima prema
zbivanjima u Siriji svakako nisu
pridonijele zbližavanju, a najnovija
revolucionarna krvoprolića u Ukrajini (iz istih razloga) donose zahlađenje.
Kako god bilo, svjetske velesile morale bi se smatrati obveznim da u
cilju jačanja globalne stabilnosti
odlučnije pristupe usuglašavanju
stajališta o ključnim pitanjima. Ne
treba to (i ne smije) biti hladnoratovska ravnoteža straha, ne mora
biti ni partnerstvo, ali logično bi
bilo očekivati više popustljivosti, a
manje isključivosti. To ne bi trebao
biti teško ostvariv cilj nakon što su
(uglavnom) uklonjene ideološke
prepreke zbližavanju. Ideologija je
prečesto krupan kamen smutnje, što
ne treba posebno tumačiti nama u
Hrvatskoj, koja se koprca ne bi li
nekako završila Drugi svjetski rat i
zakoračila u 21. stoljeće i nikako ne
uspijeva. Amerika i Rusija valjda su
apsolvirale taj prijepor i mogle bi
pružiti dobar primjer drugima.
Mario Ribar
broj 1 :: ožujak 2014.
95
Kako zasititi sve više gladnih
usta
Autor knjige Grabež zemljišta: Put prema novom
kolonijalizmu (Land Grabbing: Journeys in the New
Colonialism) Stefano Liberti – ponekad možda malo i
pretjerujući – upozorava na neodgovorno ponašanje prema
zemljištu, što bi moglo otežati prehranjivanje sve većeg broja
stanovništa Zemlje. Već 2050, kako procjenjuje UN, moglo bi
nas biti više od 11 milijardi
Multinacionalni div Monsanto, globalni predvodnik u razvoju i pro-daji
genetski modificiranoga sjemena
kukuruza, soje i drugih poljoprivrednih kultura, najavljuje snažan ulazak
u Hrvatsku i okolne zemlje. Istina,
Hrvatska kao članica EU-a ne smije
sijati GM sjeme, pa bi trebalo da
smo, barem s te strane, zaštićeni.
Ali ne smijemo se previše zavaravati.
Živimo u razdoblju kada trodimenzionalni printeri mogu servirati gotove
obroke hrane, a savršeno oblikovani
patlidžani uzgajaju se na tisuće tona
u kompjuteriziranim staklenicima u
udaljenim krajevima svijeta. Genetika nas je obdarila (ili, kako
tvrde protivnici, ugrozila) zelenom
revolucijom i hibridnim žitaricama.
Cijele godine možemo kupovati
rajčice, ne baš naročito ukusne,
a internetski trgovci pakiraju ih
96
perspektive
i dostavljaju u naše kuhinje vrlo
ažurno.
Hrvatska ne oskudijeva
barem, zemljištem
Unatoč tehnološkom napretku, u
prehrambenom je biznisu ključno
pitanje našega doba kako pribaviti
još plodnog zemljišta za razvoj
žitarica i za ispašu stoke. Hrvatska
barem u tome ne oskudijeva, ali je
na žalost deficitarna u djelotvornosti
svoje ukupne poljoprivrede, zbog
čega svake godine potrošimo milijardu i pol eura na uvoz hrane,
umjesto da budemo izvoznici. Vlade
i međunarodne kompanije kupuju
diljem svijeta plodna zemljišta,
naročito nakon krize cijena hrane
2007-08.
Kako zasititi sve više gladnih usta
Nezasitni investitori
„Trenutačno su sirovine glavni predmet potražnje, ali to neće trajati zauvijek. Mnogo je sigurnije i
unosnije ulagati u zemljište,“ savjetovao je.
Glad za zemljištem tema je knjige
pod nazivom Otimačina zemlje Put
u novi kolonijalizam (Land Grabbing: Journeys in the New Colonisation, izdavač Verso) što ju je
izvorno napisao Stefano Liberti.
Izvorno je objavljena na talijanskom, sada je prevedena na engleski. Opisuje globalni obilazak
našega prehrambenoga lanca,
od najavangardnije industrijske
farme u Africi (u rasjedu u Etiopiji)
preko „ujedinjene republike soje“
u Latinskoj Americi“ do etanolom
opsjednutog SAD-a (na farmi u
Iowi). Na putovanju je autor susretao
različite pojedince, a jedan od njih,
mladi trgovac u Chicagu, priopćio
mu je da znade gdje se može najlakše i najbrže zaraditi znatan novac.
Tijekom putovanja Liberti je postavio
mnoga teška pitanja. Na neka od
njih odgovor je jasan sam po sebi,
neka su ostala bez odgovora. Je li
pravedno da se siromašne afričke
vlade utrkuju koja će ponuditi jeftinije
zemljište – čak ga i besplatno ustupiti
– saudijskim šeicima ili nizozemskim
agronomima koji sve što uzgoje
izvoze u bogate zemlje svijeta? Može
li išta drugo osim politike opravdati
procvat proizvodnje etanola u
SAD-u? Trebamo li dopustiti da
tržištem pojedinih žitarica vlada pet
velikih trgovinskih kompanija? Ili
beskrupuloznim financijskim investitorima da kupuju zemljište u potrazi
za golemom dobiti?
Bez mnogo filozofije lako je zaključiti
da se mnogi zapadni promatrači –
ekonomisti, privrednici, političari
pa ni novinari – neće suglasiti s
njegovim pitanjima, a pogotovo ne sa
sugeriranim odgovorima. Uostalom,
Liberti je novinar talijanskoga lista
ljevičarske orijentacije Il Manifesto.
U nekim je zaključcima možda preoštar, u drugima skeptičan, ali u
svakom je slučaju izazovan i nerijetko pogađa „u sridu“. Svakako je
pretjerano protiviti se svim investicijama zapadnih kompnija u nedovoljno razvijenim zemljama, ali je
broj 1 :: ožujak 2014.
97
Nove knjige
umjesno tražiti od njih da ulogu
„osvajača“ obavljaju s mnogo pohlepe, a više dalekovidnosti.
Potrošnja hrane će rasti
Tematika koju je obradio Stefano
Liberti bit će još aktualnija u budućnosti nego što je danas. Naime, kako
pretskazuju specijalizirana agencija UN-a, unatoč smanjenju populacije u nekim razvijenim zemljama
(pa i u ne baš naročito razvijenima
kakva je, primjerice, Hrvatska)
ukupno stanovništvo planeta na
kojemu živimo nastavit će znatan
rast. Tako se očekuje da će nas
2025. biti osam milijardi, a ne tako
udaljene 2050. Čak 11 milijardi.
Trebat će zasititi sva ta usta, a
osim toga valja držati na umu da
u mnogim zemljama raste broj
pripadnika srednje klase, koji sebi
mogu priuštiti izbirljivost na tanjuru
pa će potražnja nerijetko premašivati
ponudu hrane. Tehnologija se dosad
nerijetko pokazivala spasonosnom,
ali i tu postoje granice, naročito ako
se ne zaustavi grabež zemljišta, na
što upozorava autor knjige.
98
perspektive
Mario Ribar
Indikatori
Značenje turizma u svjetskom
gospodarstvu
Kad je riječ o ekonomskim i društvenim elementima turizma važno je naglasiti:
• Turizam u stvaranju globalnog BDP-a sudjeluje s otprilike 5 posto;
• Turizam osigurava 235 milijuna radnih mjesta širom svijeta;
• Turizam čini 30 posto svih svjetskih usluga.
U 1980. zabilježen je dolazak 277 milijuna stranih gostiju. U 2013. ih je bilo
1087 milijuna ili 810 milijuna više. Europa je apsorbirala 1980. godine 63
posto svjetskog turističkog prometa, Amerika je bila druga sa 23 posto. Azija
i pacifičko područje imali su udio od samo osam posto, dok su Srednji istok
i Afrika u tom kolaču sudjelovali samo sa po tri posto.
Trideset godina kasnije slika se mijenja: Europa sudjeluje sa 51 posto, Amerika
sa 16 posto, Azija i pacifičko područje zauzimaju 22 posto, Srednji istok 6
posto i Afrika pet posto.
Konkretna praksa, a posebno sve najave za buduća kretanja ukazuju na
strukturne promjene. Prosječni rast u 2012. godini bio je 3,8 posto, zemlje
u razvoju rasle su po stopi od 4,1
posto, pri čemu azijske i pacifičke
zemlje čak 7 posto. Prve prognoze
za 2014. opet očekuju brži rast u
Aziji i na Pacifiku (5-6 posto), Africi
(4-6 posto), u Americi (3-4 posto)
i u Europi (2-3 posto), dok se
stagnacija ili neznatan rast očekuje
na Srednjem istoku (0-0,5 posto). Izvor: Tourism Highlights 2013
broj 1 :: ožujak 2014.
99
Indikatori
Rekordan porast turizma u 2014.
Hrvatski turistički kormilari vole se hvaliti porastom broja noćenja i financijskim
pokazateljima, očekujući da se to pripiše u zaslugu njihova umijeća. Brojke
pokazuju da je to globalna pojava pa se tako očekuje ovogodišnji porast
svjetskoga turizma od 5,3 posto, najveći od 2010. Takva kretanja uvelike su
rezultat najezde turizma iz zemalja u razvoju. U prvom lanjskom polugodištu
Kinezi su potrošili 31 posto više novca na putovanja i dokolicu nego u istom
razdoblju 2012., kako priopćuje Svjetska turistička organizacija.
Porastu broja putovanja uvelike pridonose zračni prijevoznici s jeftinim tarifama,
a njihova će ponuda nastaviti rast. Naročito će se povećati popunjenost soba
u zemljama Latinske Amerike.
Globalna potrošnja na putovanja
4.2
2.7
2.7
3.1
2.7
3.6
2.6
2.5
3.9
4.9
Realni % promjene
Turistička
Poslovna
2010
2011
2012
2013
2014
Izvor: World Travel & Tourism Council (Svjetsko vijeće za putovanja i turizam)
100
perspektive
Indikatori
Pojeftinjuje hrana
Analitička kuća Economist Intelligence Unit pretskazuje duhovito da su visoke
cijene najbolji lijek za – visoke cijene. Loše žetve na početku sadašnjeg
desetljeća prouzročile su poskupljenje hrane, ali su istodobno navele farmere
da više siju (i žanju). To bi trebalo za posljedicu imati obilnije zalihe i niže
cijene, koje bi prema toj prognozi mogle pasti oko 6,6 posto u ovoj godini.
Najveći pad cijena očekuje se kod žitarica koje bi trebale pojeftiniti čak
14 posto. Potražnja pšenice raste u Južnoj Aziji, na Srednjem Istoku, u
Latinskoj Americi i u sjevernoj Africi, uz istodobni rast popularnosti kruha
po zapadnjačkom receptu, restorana brze hrane i tjestenine. Ali očekuje
se i povećanje proizvodnje pšenice 4,5 posto, što bi trebalo djelovati na
pojeftinjenje za 10,5 posto. Ipak, u povijesnim mjerilima cijene će biti
„impresivne“, tj. dvostruko veće nego 1990.
Poljoprivredni proizvodi
Indeks*, cijene u USD, promjene u % u odnosu na prethodnu godinu
60
50
40
30
20
10
0
-10
-20
-30
-40
2009
2010
2011
2012
2013
2014
*Indeks obuhvaća žitarice, uljarice, napitke i šećer
broj 1 :: ožujak 2014.
101
Indikatori
Opada broj glasača na izborima
za EU
Analize pokazuju da je stalno prisutan trend opadanja broja glasača na
izborima za Europsku uniju. Taj se trend zapaža od 1979. na ovamo. Valja
pritom spomenuti da su se svi ti izbori održavali u koliko-toliko normalnim
uvjetima djelovanja EU. Posljednji izbori održani su 2009. kad se svijet, pa i
EU, sučelio s najvećom financijskom i gospodarskom krizom novijega doba.
Izlazak birača bio je na razini od 43 posto.
Sad se Europska unija nalazi pred novim izborima. Sučeljavaju se različiti
pogledi na opstanak i budućnost Unije. Grci su veliki dužnici; Finci veliki
kreditori; protivnici sadašnjeg ustrojstva su Velika Britanija (koja traži saveznike).
Eurokrati pokušavaju nametnuti temeljite reforme.
Eurofili sad imaju noćne more. Jedna se odnosi na očekivani izlazak glasača
na izbore. Druga je realna opasnost od snažnog otpora određenih društvenih
skupina prema politici EU, tzv. euroskeptika. Otvoreno je pitanje koliki će biti
izlazak birača u pojedinim zemljama, pa onda i u cjelini. Posebno se očekuje
apstinencija sa strane nekih stranaka u Nizozemskoj, Francuskoj i Velikoj
Britaniji, ali i od alternativnih stranaka u Njemačkoj i Finskoj.
102
perspektive
Indikatori
Nafta: ne očekuje se poskupljenje
u 2014.
Prema ocjeni međunarodnih promatrača do kraja 2014. Nova ponuda
trebala bi premašiti porast globalne potrošnje nafte, sprečavajući porast
cijena. Ekonomičniji automobili na većini područja, uključujući Evropu, trebali
bi djelovati na manju potrošnju, a američka proizvodnja nafe iz škriljevca i
kanadska iz pijeska vjerojatno će biti veće nego što mogu prihvatiti naftovodi.
Očekuje se da će Amerikanci do kraja godine povećati proizvodnju gotovo na
11 milijuna barela nafte na dan te preteći Saudijsku Arabiju i približiti se Rusiji.
Plin najmanje od fosilnih goriva utječe na klimatsko zatopljenje, ali uz znatan
porast potrošnje emisija će porasti, procjenjuje The Economist. U ovoj godini
ispuštanje štetnih plinova izgaranjem fosilnih goriva moglo bi porasti 160
posto u odnosu na razinu iz 1990.
Cijene nafte
Brent, godišnji prosjek USD za barel
111
112
107
107
2011 2012 2013
2014
80
2010
Proizvodnja
nafte na
svjetskom tržištu
u milijunima
barela dnevo
91.3
85
2010 2011 2012 2013 2014
(proj.) (proj.)
Potražnja nafte na
svjetskom tržištu u
milijunima barela
dnevo
91.4
85
2010 2011 2012 2013 2014
(proj.) (proj.)
Svjetski obnovljivi
energetski
kapaciteti u
gigavatima
749
0
2010 2011 2012 2013 2014
(proj.) (proj.)
broj 1 :: ožujak 2014.
103
Izdavači: ZAGREBAČKA INICIJATIVA, Zagreb, Petrićeva 7
Zaklada Konrad Adenauer
Glavni urednik: Ante Gavranović
Franjo Žilić
Urednik:
Izlazi kvartalno
e-mail: [email protected]
[email protected]
Priprema: Seniko studio, Zagreb
Tisak: Tiskara Zelina, Zelina
Tiskano u 450 primjeraka
ISSN 1848-140X
Cijeli sadržaj ove publikacije može se vidjeti na www.inicijativa.com.hr
Ovaj primjerak je besplatan, zahvaljujući financijskoj podršci
Zaklade Konrad Adenauer, Zagreb

Ekonomska pozicija Bosne i Hercegovi

STIL & ljepota

Trgovački sud u Rijeci prihvatio samo šest posto zatraženih nagodbi

perspektive - Zagrebačka inicijativa

OPORAVAK BEZ DUGA - Zagrebačka inicijativa

INTERVJU: GORAN SVILANOVIĆ, GENERALNI SEKRETAR

Full Text PDF

Nema toga na čemu se ne može zaraditi

„Praznici i slobodni dani u BiH“

Korupcija u zdravstvu: Forenzika Prima istražuje vezu „plavih kuverti

Malo poduzetništvo u velikoj europi

Djeca i mobiteli

Business.hr - Dalmacija Wine Expo

Kontroling poslovanja

MALO MISTO VELIKOGA SRCA

MOJE SRCE – MOJ ŽIVOT Zdravstvena

Položaj Cigana u jugoslovenskim zemljama pod osmanskom vlašću