mirovne novosti broj 5 broj 29 juni/lipanj 2013 juni/srpanj 2011. Foto: Vesna Jovanović, Iznad vreve U ovom broju: Sedmica izgradnje mira i vjerskog dijaloga 1700-ta godišnjica milanskog edikta Svečana dodjela novinarskih nagrada Srđan Aleksić Koja je uloga univerziteta u izgradnji mira? Kamp dječijih osmijeha 2013 Otvorena izložba fotografija o marginalnim grupama Izgradnje mira i vjerskog dijaloga kroz prizmu medijskog izvještavanja Žene-mir-sigurnost: praktične implikacije primjene rezolucije 1325 Sedmica izgradnje mira i vjerskog dijaloga Dr Zlatiborka Popov Momčinović impressum Glavni i odgovorni urednik: Goran Bubalo Urednice: Suzana Božić Šejla Dizdarević Prevod: Mersina Šehić i Goran Bubalo Lektorica engleskog jezika: Allison Olender design/DTP obrada Šejla Dizdarević kontakt [email protected] www.mreza-mira.net www.facebook.com/ mzim.bh tel: +387 33 812 401 U okviru sedmice Izgradnje mira i vjerskog dijaloga, u organizaciji različitih lokalnih i donatorskih organizacija, organizovan je čitav dijapazon aktivnosti u različitim bh. gradovima. Cilj ovih aktivnosti je podizanje svijesti i uključivanje šireg društva u ovakve oblike angažmana, koji ne dolaze samo iz vjerskih krugova već iz širokog spektra djelatnosti - civilnog društva, akademske zajednice, obrazovnih ustanova, medija... Kako je autorica ovog teksta učestvovala u nekim od aktivnosti sa kojima je započela ova sedmica (5. jun/ lipanj 2013), na njih će se napraviti i osvrt radi dokumentovanja onog što je urađeno i što je postalo na taj način i dio nas samih. S tim u vezi, održan je i doručak sa novinarima u organizaciji Helsinškog parlamenta građana Banja Luka i Fondacije CURE, tzv. X-press sesije (vidi http://www.fondacijacure. org/index.php?do=article&article_id=490), na kojoj je uvodničarka sesije Zlatiborka Popov Momčinović istakla da iako se u medijskoj kulturi uglavnom pazi na korištenje politički korektnog govora imajući u vidu postojeće zakonske okvire i tzv. kodekse novinarskog izvještavanja koji su uglavnom pisani u skladu sa preporukama Vijeća Evrope, ukazano je da postoje različiti oblici tzv. kodirane komunikacije koju prepoznaju samo istomišljenici, a koje novinari_ke pa ni sama kritička javnost često i ne primjećuje, a u svrhu političke manipulacije i etno-konfesionalne homogenizacije (tzv. dog whistle tehnika). Pod plaštom zaštite vlastitog kolektiva, koji je, iako većinski pa i privilegovan u trokonfesionalnom modelu bh. sistema i oblika tzv. restriktivnog multikulturalizma, putem ovakvih oblika komunikacije on sebe stalno i iznnova brani i pozicionira kao ugroženu manjinu (od sekularista, različitih manjina kao što su npr. LGBT i uopšte grupa i pojedinaca_ki sa alternativnim way of life). Na taj način se stvara privid manjinskog statusa i ugroženosti i manipuliše ovakvim porukama koje često izgledaju benigno. U kontekstu (post)moderne koja je i nas „dotakla“ usled globalizacije, gdje tzv. izolacionistička politika više nije moguća, a u kojoj je svaki događaj isposredovan medijima, mediji postaju surogati duhovnosti, simulakrumi religioznosti, a vjerske vođe medijske ikone i zvijezde. U tom okviru je i odgovornost vjerskih lidera veća, imajući takođe u vidu pluralnost, heterogenost bh. društva, a veća je i odgovornost novinara_ki da ne budu samo puki prenosnici npr. izjava i sl. već da podstaknu i sebe i najširu javnost na kritički angažman i djelovanje i na dekodiranje poruka koje se šalju u etar. Nakon doručka sa novinarima, u kinu Kriterion je održan okrugli sto u organizaciji Catholic Relief Services (CRS BiH) i Caritas BK BiH, u kojem su učešće uzeli fra Ivan Šarčević, Mirovne novosti 2 Mirovne novosti 3 gvardijan samostana Svetog Ante, profesor Franjevačke teologije i nekadašnji urednik vjerskog časopisa Svjetlo riječi; Stojan Šljuka, profesor Filozofskog fakulteta Istočno Sarajevo na predmetima Filozofija religije, Vizantijska filozofija i Etika, i profesor na Fakultetu islamskih nauka Samir Beglerović na katedri za akaid, koji je takođe svojevremeno bio urednik tekstova koji se odnose na islam u časopisu Abraham. Uvodničari duboko poznaju tematiku a budući da, kao što je i sam fra Ivan Šarčević istakao tokom diskusije nisu pozicionirani unutar verske hijerahije mogu da naprave i kritički otklon od iste. Pre početka diskusije, predstavnici menonitske crkve koja je u zadnjih niz godina podržavala različite mirovne aktivnosti su pozdravili prisutne i upoznali ih sa svojim angažmanom na prostoru Jugoistočne Evrope. Diskusijom je moderirala Zlatiborka Popov Momčinović, sa Filozofskog fakulteta Istočno Sarajevo i istraživačica Centra za empirijska istraživanja religije u BiH. Pitanje kojim je započet okrugli sto se ticao samog pojma vjerske tolerancije, kao okvira za dijalog da bi on bio baziran na principima uvažavanja digniteta, pristojnosti, prevazilaženja ali i suočavanja sa stereotipijama i stvaranja okvira zajedničkog življenja. Profesor Šljuka je istakao da se ovaj pojam ne može i ne smije reducirati na puku trpeljivost odnosno trpljenje razlika, i da u hrišćanskom kontekstu sama ideja ljubavi prema Bogu i prema bližnjem nadilazi ograničenost ovog pojma. U protivnom, ako toleranciju formalizujemo nedostajaće ono što je ključno - a to je susret između ljudi i različitosti koji implicira iskrenost bez čega se i ne može govoriti o vjerovanju kao takvom. U protivnom, onaj Drugi će ostati samo apstraktni Drugi. Fra Ivan Šarćević je pak istakao da treba naglasiti da pojam vjerske tolerancije dobija svoj primat sa nastankom modernog društva i u okvirima prosvjetiteljske tradicije, te da se on ne može pojmiti bez ovog sekularnog elementa. U sličnom fonu i profesor Beglerović je podvukao važnost državnih zakona kao okvira unutar kojih će se omogućiti prostori za promociju tolerancije i poštivanja različitosti. Da bi se zašlo dublje u sam problem, moderatorica ja pitala da li i u kojoj meri se dešava to da se u javnom diskursu šalju mirnodopske poruke dok se iza očiju javnosti i u zatvorenim krugovima šalju suprotne. Profesor Šljuka je pak istakao da se, ako se pođe od takvih tvrdnji otvara prostor za tzv. teorije zavere koje djeluju destimulizirajuće po sam pojam iskrenih susreta i suživota, a fra Ivan Šarčević da je to povezano i sa dijalogom unutar samih vjerskih zajednica koji je na žalost na niskom nivou. Po profesoru Begleroviću, sve vjerske zajednice imaju svoje dogme i učenja ali to implicira i odgovornost u kontekstu modernog, pluralnog društva što se često previđa. Jednu od dvojbi je predstavljao i tzv. prag vjerske tolerancije. Naime, ona se često redukuje na susret između vjernika_ca, dok se prema npr. ateistima, LGBT populaciji i nekim drugim manjinskim skupinama - npr. novim oblicima religioznosti kao što je New Age šalju poruke koje su na granici govora mržnje. Dok je fra Ivan Šarčević ukazao da se radi o stalnoj proizvodnji straha od Drugog i Drugačijeg, druga dva sagovornika su pak problematizovala i to da neke manjinske zajednice u borbi za svoja prava stalno podvlače svoju ugroženost i teže da nametnu svoje vrijednosti kao univerzalne. Profesor Šljuka je takođe istakao da se netolerancija prema ateistima može posmatrati i u kontekstu desekularizacije nakon sloma socijalizma, tada je religija bila proganjana a sad se na žalost dešava obratna situacija, te da se radi o obliku neformalne lustracije. Fra Ivan Šarčević ja ukazao na slojevitost pojma ateizam, koji se često stereotipno posmatra. Dok ima ateista koji su izrazito netrpeljivi prema religiji, postoji i tzv. naučni ateizam koji ima svoje mjesto u koloritetu različitih pogleda na svet i naučnog diskursa, kao i ateista koji su u nekom obliku potrage i traženja dubljeg smisla. Imajući u vidu da se BiH na neki način nalazi u stanju ni rata ni mira tj. zamrznutog konflikta, nužno je iskrslo pitanje uloge religije kao i vjerskih zajednica u proteklim tragičnim zbivanjima ali i njihova odgovornost za sadašnjost i budućnost. Uvodničari su se složili da rat u BiH nije bio vjerski, što ne znači da ne postoji i ova dimenzija odgovornosti, imajući u vidu da je bila prisutna instrumentalizacija religije ali i obratno, zloupotreba moći od strane nekih vjerskih zvaničnika.. Profesor Šarčević je npr. istakao da se vodi više računa o zločincima odnosno optuženim za ratne zločine nego o žrtvama, a profesor Beglerović podvukao da bi neko iz vjerskih zajednica trebao biti prisutan na suđenjima kao moralna podrška žrtvama. Referirajući na značajne teološke spise njemačkih teologa Johana Baptista Metza i Juergena Moltmanna o važnosti invociranja tzv. opasnih sjećanja kao što je holokaust u samu crkvu i teologiju na koje je ukazala moderatorica, uvodničari su se saglasili da je to izuzetno bitno. Prepoznata je potreba da vjerski zvaničnici posjećuju i odaju počast svim žrtvama, a ne samo iz svoje religijske skupine, i da se izbegne statistička instrumentalizacija jer, kao što je istakao profesor Šljuka, time se žrtve ubijaju po drugi put, i da se često dešava da se jedan zločin „niveliše“ nekim drugim zločinom. Moderatoricu je to lično invociralo da se prisjeti riječi velikog njemačkog pisca Heinricha Boella: „Niti smo krivi, niti smo nevini. Niti smo Kain, niti Avelj. Znamo da se može postati kriv ne samo tao što se nešto čini, već i tako što se nešto ne čini... Protivrječite, vi mlađi, vašim očevima, vašim učiteljima, protivite im se u tramvaju i na školskom Mirovne novosti 4 dvorištu, u radionici i kancelariji. Protivrječite svugdje gdje se zlo negira, ili tamo gdje vam, poput bilansiranja u industrijskom pogonu, ponude druge nevino stradale“. Zbog potencijala koje imaju u društvu i činjenice da okupljaju veliki broj ljudi, vjerske zajednice imaju veliku moć ali ona podvlači i odgovornost. Profesor Beglerović je kao važnim posebno povukao doprinos vjerskih zajednica miru angažmanom kroz civilno društvo, čime se vjerske zajednice neće svesti samo na hijerarhiju i repeticiju vlastitog učenja, već gdje imaju širi prostor za djelovanje. Takođe je istakao kao problem da se vjerske zajednice više bave sobom i da treba da daju doprinos razvoju šire društvene zajednice. Fra Ivan Šarčević je naglasio kao bitnim solidarnost sa potresenima, ugroženima i nesrećnima, kojima je Bog utjeha ali koji se često pitaju i da li ima Boga. Moderatorica se pri tom prisjetila potresnog djela iz knjige Simona Vizentala Sunflower. Naime, okupljeni Jevreji na jutarnjem prebrojavanju u jednom od nacističkih logora smrti su se pitali gdje je Bog Izraelja da im pomogne u patnji. Pri tome su gledali u tijelo obješenog jevrejskog dječaka. Odgovor je ubrzo usledio: Tu je Jahve, u očima obješenog dječaka. Pitanja iz publike su takođe bila plodna i provokativna, invocirajući dublja razmišljanja za šta vremena na žalost nije bilo dovoljno zbog ograničenosti trajanja okruglog stola. Aktivistinja faith-based organizacije NAHLA je npr. opisala njihove mirovne aktivnosti ukazujući na doprinos vjernika_ca u stvaranju pozitivne društvene klime. Predstavnica organizacije Mali koraci je referirajući na Srebrenicu ukazala na slojevitost poruka koje se šalju kao što je npr. ona da ne smemo dozvoliti da se tako nešto ponovo dogodi. Ova poruka jeste benigna, i u skladu je sa važnošću sjećanja na žrtve i koja stalno trebamo invocirati, ali i na opasnost da se iza toga vrši pritajena etno-konfesionalna homogenizacija koja može završiti u različitim oblicima isključivosti. Nakon plodne i inspirativne diskusije, ista je nastavljena u neformalnom ozračju nakon završetka formalnog djela okruglog stola, a gdje se govorilo i o različitim ličnim iskustvima i pogledima kao i narednim aktivnostima koje slijede u Sedmici/tjednu izgradnje mira i vjerskog dijaloga (5. – 11. jun/lipanj 2013). Mirovne novosti 5 1700-ta godišnjica milanskog edikta W orld Vision je 7. juna 2013. godine na Palama organizovao obilježavanje 1.700-te godišnjice Milanskog edikta. Obilježavanje ovog važnog istorijskog događaja, kada su rimski carevi Konstantin i Licinije, 313. godine donijeli proglas o prestanku progona hrišćana i slobodi ispovijedanja vjere za sve vjernike, upriličeno je u okviru Sedmice/tjedna mira i vjerskog dijaloga Mreže za izgradnju mira, a cilj mu je bio podsjećanje na ovaj dokument, njegov istorijski značaj, kao i značaj izgradnje mira i istinskog suživota na ovim prostorima. Manifestaciji je prethodilo nagradno takmičenje učenika osnovnih škola iz dva razvojna područja WVBiH, na temu „Konstantin Veliki i njegova zaostavština“. U Domu kulture na Palama, obilježavanju Milanskog edikta prisustvovali su Mirovne novosti 6 nagrađeni učenici, njihovi nastavnici, predstavnici vjerskih vlasti, studenti katoličkog i pravoslavnog teološkog fakulteta, nevladinih organizacija koje rade na izgradnji mira i uposlenici WVBiH. Prisutnim gostima na početku se obratio Hans Bederski, direktor WV BiH, koji je naglasio značaj slobode izbora i ispovijedanja vjere, kao i međusobnog razumijevanja koje je neodvojivi dio demokratskog društva. Nakon dodjele nagrada i predavanja o Milanskom ediktu, koje je održao protojerej-stavrofor Momir Vasiljević, gosti su imala priliku poslušati nastup braće Teofilović, koji su, repertoarom koji je obuhvatio duhovno naslijeđe svih naroda sa ovih prostora, još jednom podsjetili prisutne da jezik ljubavi svi razumiju.. Svečana dodjela novinarskih nagrada Srđan Aleksić U Sarajevu je u petak naveče 31. maja, u sklopu dvodnevne konferencije o profesionalnim i etičkim standardima u izvještavanju o marginalizovanim grupama, upriličena svečana dodjela novinarskih nagrada „Srđan Aleksić” za profesionalno izvještavanje o marginalizovanim i ranjivim grupama u Bosni i Hercegovini, a dobitnici su novinari Fahrudin Bender, Danka Savić, Enisa Alibalić, Mladen Lakić i Đorđe Vujatović. Odlukom tročlanog žirija ove godine dvije prve nagrade za tekstove u štampanim medijima dobili su: novinar Oslobođenja iz Bihaća Fahrudin Bender za reportažu o Zdravi i Hami, ratnim veteranima, zaboravljenim od vlasti i prepuštenim da se sami snalaze kako znaju i umiju i novinarka magazina Slobodna Bosna Danka Savić za afirmativan i podsticajan članak koji razbija predrasude o osobama umanjenih intelektualnih sposobnosti iz zavoda Drin u Fojnici. U kategoriji televizijskih priloga žiri je odlučio da ove godine dodijeli samo drugu nagradu i to novinarki RTV Tuzlanskog kantona Enisi Alibalić za prilog u kojem govori o problemima autističnih ljudi nedvosmileno ukazujući na potrebu da institucije sistema preuzmu odgovornost za osiguranje profesionalne pomoći autističnim osobama. U kategoriji tekstova na web portalima ove godine nagrade su dodijeljene novinaru portala novinar.me Mladen Lakić za realističan pristup problemima s kojima se u BiH suočavaju LGBT osobe i novinaru web portala Radio televizije Republike Srpske Đorđu Vujatoviću za tekst o djeci iz autističnog spektra, ispričanu kroz ispovjest majke autističnog djeteta, u kojoj se ne samo skreće pažnja na ovaj problem nego i nude rješenja kroz poređenja kako je to urađeno u drugim državama. Na kraju svečanosti je izražena nada da će nagrada „Srđan Aleksić“ afirmirati koncept društveno odgovornog novinarstva i da će motivirati novinare u BiH da svojim izvještavanjem približe probleme i potrebe marginalizovanih grupa široj javnosti i da, što je još važnije, utiču na odgovorne institucije na svim nivoima da kontinuirano rješavaju probleme marginalizovanih grupa i da za svoj (ne)rad odgovaraju. Ovo je treća godina od kako se dodjeljuju nagrade, a ove godine nagrade su bile raspisane u četiri kategorije: za tekstove u štampanim medijima, za radijske i televizijske priloge i za tekstove na web portalima. Na konkurs je ukupno stiglo 10 televizijskih i radijskih priloga i 21 web i novinski tekst, a dobitnicima su odlučivali žiri u sastavu Milkica Milojević, novinarka Euroblica iz Banje Luke i prošlogodišnja dobitnica nagrade "Srđan Aleksić" za tekstove u štampanim medijima, Jasmina Čaušević, magistrica rodnih nauka i Dragana Dardić, izvršna direktorica Helsinškog parlamenta građana Banje Luke. Novinarsku nagradu će ubuduće dodjeljivati Mreža za izgradnju mira i to na Međunarodni dan mira, 21. septembra, počevši od ove godine. Nagradu će predlagati nevladine organizacije iz BiH za novinarke i novinare koji na profesionalan, objektivan način i u kontinuitetu izvještavaju o marginalizovanim grupama u našem društvu. Sponzor novinarske nagrade je kompanija M:tel. Mirovne novosti 7 Srbi i Bošnjaci Najbolje ili najgore komšije na svijetu? Tekst je nagrađen na hCa konkursu za novinarsku nagradu „Srđan Aleksić” za profesionalno izvještavanje o marginaliziranim i ranjivim grupama u Bosni i Hercegovini. Piše: Fahrudin Bender Nije lako biti povratnik Srbin u Federaciji, znam kako je jednom, dijelio sam ogradu s njim, u ruralnom predgrađu manje kasabe, etnično većinsko nacionalno bošnjačko muslimanske, gdje im treba mnogo hrabrosti da najobičnije prase zametnu. -Komšooo, haj mi pomozi, zakuca mi na prozor nekako pred božić. Uteklo mu prase koje je naumio klati, a ja nemadoh vremena slati pismo Ljevakoviću da ga pitam «jel mi haram», nego istrkah da ga ganjamo. A nije lako ni biti dobar komšija Srbinu seljaku u Federaciji, jer kad god može, ustrsiće se da dokaže još bolji obraz i karakter nego ti njemu. Pa mi uzvrati pred Bajram, donese mi 100 maraka i veli :»Vidim da si se nešto skahario, pa kontam možda nemaš para, a praznik ti ide. Evo pa kad god vratiš!» Takav je komšija bio Zdravko Matijašević. I uhvatismo krme. Te pošto ga zakla i pripremi ražanj, sa plinskim brenerom dođe njegov “pajdaš” Hamo, na svu sreću, jer me poštedi još i gledanja kako se zaklano prase brije, te umjesto toga, kožu mu opališe s vatrom. A Hamo je Zdravin komšija i najbolji prijatelj, ova priča je o njima. Hamo je bio borac u Armiji BiH, poslije rata vratio se poljoprivredi, nabavio krave i traktor, Bošnjak je, nema tu dileme, odani SDA-ovac, do duše poguzija, nije mu mrska ni krmetina, a ni maksuzija koje je Zdravo uvijek imao. I Zdravo je bio u ratu, u srpskoj vojsci, na početku je hodao po selu sa automatom, i to je uglavnom sve što mu se od zločina spočitava. Kada se sve smirilo i kada se vratio svojoj kući u Federaciju, ostali seljani ga ne htjedaše gledati zbog toga. Ponekad bi neko i dobacio nešto na nacionalnoj osnovi, ali ne i Hamo koji ga je jedini redovno obilazio. Kasnije se njihovo partnerstvo razvilo, jedan drugom su pomagali u seoskim poslovima. Jednom prilikom, posmatrajući njihov odnos, pomislio sam da Hamo iskorištava Zdravu, koji je onako krupan i rumen zbilja ko od šale valjao klade. Način na koji ga je dizao da ide s njim raditi, često i bez naknade, neodoljivo me posjetio na onu scenu iz Andrićeve priče kada aga dolazi kod kmeta srbina po šljive. Ali samo je izgledalo tako. Ipak, u pozadini krila ona seljačka računica «ja imam traktor» pa se to u uzvratnom radu mnogo više računalo od Zdravinih širokih leđa. Jednom kad ne izginuše zbog traktora.Vozili su nekim ljudima balvane na traktorskoj prikolici, a povrh njih sjedio je Zdravo. Kad se u krivini i nizbrdici prevrnu prikolica, svi oni balvani zajedno sa Zdravom se otkotrljaše u hendek. I čovjek osta živ. Svu zimu su se toga prisjećali, dok su se sastajali uz maksuziju u Zdravinoj garaži, ložili peć, pekli na njoj što-šta, a onih dvolitarskih piva bambuća popio se šleper. U takvom ambijentu, još kada bi igrala reprezentacija BiH, Hamo bi od svoje kuće donio TV u boji. Navijao je i Zdravo za reprezentaciju, kao da je to nešto, ali eto, a u puzama zajedno bi pljuvali na TV dok su puštane vijesti. Na stranu standarne poruke sa Federalne, nije u redu Srbinu u veselju udariti na svata ili to što su se dva naroda demokratski dogovorila da zajebu treći, politika se jednostavno nije mogla slušati, jer nikad nije u suštinska pitanja ulazila, kao što su to ova dva ahbaba činila. Eh, drugo bi bilo da Dodik i Tihić dođu i ljudeknu kod njih u šupi, pa da čuju po koju. Za Hamu i Zdravu politika je bila prosta stvar, išli su zajedno sa zastavama SDA po glasove u srpska povratnička sela, i uspijevali u tome. Kao za zaslugu, SDA obećala da će Hami izgraditi štalu za krave. Mirovne novosti 8 Tog proljeća dođe Hamo sa desetak centimetara dugom biljčicom, i posadi je u Zdravin đubranik. Dok su svo ljeto ispod ucvrljenog sunca radili, ona rastla ko iz govana, ko što i jest rastla iz govana. Na jesen narasta tri metra i okiti se kao palma, a SDA nikad ne ispuni Hami obećanje za štalu. Opale jabuke, ukomile se, Zdravo ispekao 40 litara maksuzije. Hamo biljku osušio. -Bolje ovoga sebi usaditi i pušiti neg cigare, ko bi ih plaćao, govori Zdravo sa opuškom u ustima, dok dolijeva maksuziju Hami, a ovaj zabrinut zbog štale. Meću ljutu travu na ljutu ranu, još jednom iznevjereni i slagani od političara. Tu, šta se priče ispričalo, da se u tomove uvezivalo i u oba entiteta izvozilo, danas bi imali političku renesansu, sa svim riješenim pitanjima u državi, pogotovo onim od nacionalnog interesa tipa jesul važnije guze il dude, jel bolji Miske il Spahić, jel jače rodstvo ili mito. A SDA nikad štalu da sviruje. I tako im pade na pamet, da jednog dana izvedu Hamine krave iz štale, i “hoz-bos” dovedu i zavežu pred opštinu, nek načelnik vidi šta će s njima, Kad je SDA znala štalu obećavati, nek znaju kud će s kravama. Pomislio sam da je to još jedna od brojnih priča, i osvenuo se. Ali jednog dana krenem na novinarski zadatak, dan općine, u vijećnici stigli armijski generali, kantonalni i federalni političari, djeca pripremila recitacije, restorani narezali pastrme, sve tako kontam uz put, kad bum, idu dvojica i vode tri krave. Preteknem ih i kažem im da su izabrali loš dan i objasnim im šta se sve zbiva. Hamo malo pod gasom, samo reče «Još bolje!» i plesnu po boku Šarenku. Odjurih prije njih, u vijećnici sve kako sam zamislio da će biti, opeglana elita, kravate i čivije. Za koji trenutak, kad krenu u restoran, ima da udare na tri krave koje ništa ne sumnjaju, a ove Hamine su još po prilično usrane, uvijek bile takve. Bila je to jedna od onih profesionalnih novinarskih situacija kada sam preršio kodeks i umješao se u sam tok događaja. Kao prvo, plašio sam se da bi skandal mogao rezultirati velikim belajem za Zdravu i Hamu, do duše, za Hamu manje više. Plašilo me to što je Zdravo ipak manjina, a ovamo slave oslobođenje od srpske vojne vlasti. S druge strane, vidio sam priliku da Hamo dobije svoju štalu, pa sam tako i rekao načelniku: «Bolje bi vam bilo da ste realizirali onu štalu Hami kao što ste obećali!» Dok je shvatio o čemu se radi, preblijedi i uhvati ga panika. Nazovem Hamu i spojim ga sa načelnikom koji se uzvrtio po hodniku gore dole, dok u vijećnici svečanost prilazi kraju. Obećanja pljušte, al opet, obećanja su samo obećanja. Hamo, Zdravo i krave nastaviše dalje. Kada sam primjetio da se u vijećnici odugovlači, izađem potražiti ovu dvojicu. Na ulici rekoše da su sad bili i odvela ih policija. Pred MUP-om vezane tri krave, uz njih Zdravo, al fala Bogu vezan nije, al veli da je Hamo gore na ispitivanju. Nakon ozbiljnog proslijeđivanja oko cijelog incidenta na, molim ja tebe dan općine, pred uglednim gostima i delegacijom, Hamo je izružen i pušten kući. Kasno su se krave pomuzle tu noć. Nekoliko dana Hamo je slavio svoju hrabrost i odlučnost da napravi jedan takav protest, a Zdravo mu je cijelo vrijeme pod nos gurao da niko na cijelom svijetu nebi se našao da zajedno sa njim povede krave kroz čaršiju i pred opštinu, a povrh svega još povratnik Srbin u Federaciji. Razmišljajući o svim efektima koje su proizveli, Hamo je već u mislima gradio štalu općinskim blokovima, a onda je jednog dana poštar donese ferman. Lokalni sanitarni inspektor, općinski aparatčik, vrijedno i neumoljivo je sačinio izvještaj o sanitarnom prekršaju. Priložio je i kopiju če-ka izvadka od centra čaršije, te vlastitom rukom ocrtao mjesto gdje je pronašao balegu koju je Ramina krava bezobrazno ostavila na trotoaru kod opštine. Kazna 100 maraka, koja je Hami izrečena da mora da plati. Skupo ga izađe Šarenkina velika nužda. Možda je to inicijalno razočarenje pokrenulo sva kasnija razočarenja i lansiralo razlazne putanje, ali najvjerovatnije da i nije imalo veze. Ipak, Hamo je kopao da ode van, a Zdravo da ide živjeti među «svoje». Na kraju, uvijek vlast mora reći koliko će to koštati, pa i priča završava kod sankcije. Nadajmo se i posljednje, jer svaki udar na ratne veterane, na prijateljstvo srba i bošnjaka, poljoprivrednika i povratnika, udar je na samo srce ove države. Jer dok na površini godinama plutaju ostrašćene izjave političara, vlastiti interesi presvučeni u nacionalne, inatdžijska politika izabranih vođa, televizijska propaganda, zastrašivanja i zapaljivi anonimni komentari, duboko ispod odvija se život, čudan i nepredvidiv, surovo realan i neodoljivo privlavlačan. Ne našminkan suživot, koji silom prilika nestaje, jer niko se nije potrudio da ga uzgaja, a sam ne napreduje jer baš i nije na plodnom đubraniku posađen. Mirovne novosti 9 Koja je uloga univerziteta u izgradnji mira? Naida Huskanović Regionalna koordinatorica „Gradimo mostove, a ne zidove: Uloga univerziteta u izgradnji mira“ E-mail: [email protected] Nastavljena saradnja na edukaciji o ljudskim pravima u sklopu programa „Gradimo mostove, a ne zidove!“ Internacionalni program „Gradimo mostove, a ne zidove: Uloga univerziteta u izgradnji mira“ pokrenut je početkom 2012. godine od strane Norveškog Helsinškog Komiteta (NHC) sa ciljem razvoja platforme za saradnju između univerziteta i nevladinih organizacija u BiH, Srbiji i na Kosovu u oblastima ljudskih prava, interkulturalnog razumijevanja i izgradnje mira. Planirano je da program traje tri godine u prvoj fazi implementacije, uz finansijsku podršku norveškog Ministarstva vanjskih poslova. Specifičan cilj programa jeste utvrditi ulogu univerziteta u izgradnji mira, podučiti akademsko osoblje i studente mirovnim procesima, što će rezultirati konkretnim aktivnostima usmjerenim ka razvoju strategije djelovanja u saradnji sa donosiocima odluka za obrazovanje. Univerziteti su zbog geopolitičkog konteksta u kojem djeluju u ovim regijama često politizirani, ideologizirani i Mirovne novosti 10 etnicizirani. Uprkos takvim izazovima, Norveški Helsinški komitet je uspio u naporima da uvede ovaj program na univerzitete. U programu međusobno sarađuju Buskerud University College iz Norveške, Helsinški komiteti u BiH i Srbiji, Nansen Dijalog Centar Mostar i Sarajevo, Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda, Community Building Mitrovica (CBM) i 5 partnerskih univerziteta, i to: Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru i Univerzitet u Tuzli, Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru (IUNP) i Fakultet za pravne i poslovne studije „Dr. Lazar Vrkatić“ u Novom Sadu i Univerzitet u Prištini. Zaključno sa 2012. godinom na univerzitetima u Mostaru i Novom Pazaru održane su dvije konferencije o ulozi univerziteta u izgradnji mira i otvorena dva Kutka za ljudska prava u okviru univerzitetskih biblioteka. Cilj ovih konferencija je da se se otvori dijalog o tome kako univerziteti mogu biti mjesto gdje će se na stručan, integrirajući, sistematski i dugoročan način graditi i promovisati mir u regionu. Konferenciju u Novom Pazaru otvorio je prof.dr. Mevlud Dudić, rektor IUNP-a, a konferenciju u Mostaru otvorio je dr. Sead Pašić, rektor Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Ljudska prava, skupa sa multikulturalnim razumijevanjem i mirnim rješavanjem konflikata, predstavljaju možda najvažniji potencijal koji bi čovječanstvo i društva u kojima živimo trebalo da koriste u ovom vremenu globalizacije. Želimo li mir, moramo ga sami stvarati. Enver Đuliman, voditelj programa „Gradimo mostove, a ne zidove“ Na otvaranju konferencije u Mostaru govorio je i Damir Mašić, ministar obrazovanja i nauke Federacije BiH, između ostalog, istaknuvši: „U provođenju interkulturalizma, odgoju i obrazovanju pripada zaista velika uloga jer priprema i osposobljava mlade ljude za opažanje, prihvaćanje i poštivanje razlika među ljudima različitih kultura i postavlja temelje uspostavljanju interkulturalnog dijaloga. Svima nama je dužnost obezbijediti novim generacijama upravo takve uslove u kojima će biti odgajane i obrazovane da ne diskriminiraju, da žive u duhu tolerancije, interkulturalizma, a to možemo postići odgojem obrazovanjem o ljudskim pravima i za ljudska prava, što i jeste početak procesa stvaranja kulture mira temeljene na ljudskim pravima i slobodama svih.“ Krajem 2012. godine, Norveški Helsinški Komitet (NHC) je upriličio 3 regionalna webinara (web-seminara) sa prof.dr. Nenadom Veličkovićem, za studente/ice partnerskih univerziteta o temama: književnost i indoktrinacija, ideologija, obrazovanje i nacionalizam. NHC je inicijator i regionalnih razmjena studenata i obrazovnog kadra između partnerskih univerziteta u programu „Gradimo mostove, a ne zidove“. Od početka programa do juna 2013. godine organizovano je ukupno 6 regionalnih razmjena u kojima je učestvovalo preko 100 studenata/studentica sa 4 partnerska univerziteta iz BiH i Srbije. Svi učesnici/ce regionalnih razmjena studenata su ujedno i polaznici/ice izbornog predmeta iz ljudskih prava i interkulturalnog razumijevanja koji je uveden od strane Norveškog Helsinškog komiteta u saradnji sa partnerskim univerzitetima u BiH, Srbiji i na Kosovu. Naime, Norveški Helsinški Komitet (NHC) je u ranijem periodu uspostavio studijski program iz ljudskih prava i interkulturalnog razumijevanja na četiri partnerska univerziteta, i to za redovne studente/ice društvenih nauka, kao i za diplomirane osobe (studente/ice uz rad) koje će stečene kompetencije iz ljudskih prava, interkulturalnog dijaloga i mirovnog rješavanja konflikta koristiti na radnim mjestima. Nastavu su pored redovnih predavača na domicilnim univerzitetima, izvodili i gostujući regionalni edukatori/ice i stručnjaci/stručnjakinje u oblastima ljudskih prava, mirovnog rješavanja i interkulturalnog dijaloga. Sa ovom praksom Norveški Helsinški Komitet nastavio je i u 2013. godini, a programu se pridružio i 5-ti univerzitet, Univerzitet u Prištini. „Predmet je bio jako poučan i zanimljiv. Kroz predavanja sam naučila kako konflikti nastaju i kako ih riješiti. Sudjelovanjem i radom s drugim studentima uvidjela sam kako se broj zainteresiranih za uspješni kulturni dijalog i međusobno kulturno prihvaćanje i razumijevanje polako povećava. Nadam se da će kroz godine zanimanje i broj sudionika rasti, jer je predmet važan za mlade ove sredine.“ dobar način povezivanja studenata iz raznih regija. To je ujedno i jako praktično sredstvo za upoznavanjem s predavačima koji su inače jako udaljeni od tih univerziteta. Studenti su bili poticaj da se analiziraju konkretna iskustva iz njihove sredine i da im se predoči kako na to gleda suvremena ligvistika u svijetu.“ Snježana Kodrić, lingvistica U aprilu 2013. godine u saradnji sa Univerzitetom u Tuzli, na Filozofskom fakultetu je održana dvodnevna konferencija o ulozi univerziteta u izgradnji mira i otvoren Kutak za ljudska prava. Konferenciju su otvorili NJ.E. Anne Vibeke Lilloe, ambasadorica Kraljevine Norveške u BiH, Bjørn Engesland, generalni sekretar NHC-a i prof.dr.Enver Halilović, rektor Univerziteta u Tuzli. Na konferenciji u Tuzli, NJ.E. Anne Vibeke Lilloe, ambasadorica Kraljevine Norveške u BiH je, između ostalog, istakla: „The universities – at their worst – may reproduce and deepen the divisions and ills in society. But – at their best – remarked the ambassador, universities may build relations, extend horizons, and share humanity’s common knowledge to all – without distinction and without separation. It was this development the project sought to contribute to.“ U maju 2013. godine dvodnevnu konferenciju o ulozi univerziteta u izgradnji mira je upriličio Fakultet za pravne i poslovne studije (FPPS) u Novom Sadu, kao i otvaranje Kutka za ljudska prava. Konferenciju su otvorili prof. dr. Mirjana Franceško, dekanka FPPS, Dušan Jakovljev, potpredsjednik Skupštine AP Vojvodine, Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora u Srbiji i Enver Đuliman, šef odjela za edukaciju o ljudskim pravima Norveškog Helsinškog Komiteta. Poznati filmski i pozorišni reditelj Dino Mustafić govorio je ovom prilikom o ulozi umjetnosti u kulturi sjećanja. U okviru internacionalnog programa „Gradimo mostove, a ne zidove“ predviđena je i razmjena edukacijskog materijala, dobrih praksi i usvojenih vještina, te je unaprijeđen postojeći kompendium – zbornik tekstova koji će koristiti kao edukacijski materijal za redovne studente/ice koji pohađaju pomenuti izborni predmet iz ljudskh prava, kao i za diplomirane osobe koji kompetencije stečene edukacijom iz ljudskih prava na partnerskim univerzitetima, planiraju koristiti na radnim mjestima. U pripremi kompendiuma učestvovali su istaknuti lokalni, regionalni i međunarodni Maja Ljubić iz Mostara, polaznica kursa „Ljudska prava i interkulturalno razumijevanje“ Početkom 2013. godine upriličen je regionalni webinar sa istaknutom lingvisticom Snježanom Kordić iz Hrvatske u okviru kojeg su studenti/ ice partnerskih univerziteta mogli participirati u virtualnoj diskusiji na temu „Naš jezik- most među ljudima ili zid?“. Cilj ovih webinara je da se omogući studentima/icama usvajanje i razmjena znanja kroz razgovor sa istaknutim stručnjacima koji pružaju različite perspektive u odnosu na postojeće na univerzitetima. „Održavanje webinara je jako Studenti iz regije učestvuju u Caffe Dijalogu na konferenciji u Tuzli, maj 2013. Mirovne novosti 11 edukatori/ice i stručnjaci/ stručnjakinje iz oblasti ljudskih prava, interkulturalnog razumijevanja i mirovnih procesa. „Najteže je bilo ući na fakultete i mislim da je veliki uspeh da ovakav program sprovodimo na bilo kom fakultetu u Srbiji. Važno je da se uđe i u tu sredinu kako bi mladi ljudi bili edukovani i sposobni da se nose sa procesima evropeizacije i transformacije koji očekuju Srbiju. Ovi procesi zahtevaju poznavanje ne samo koncepta ljudskih prava, već i tolerancije, naročito u društvu, koje pati od posledica konflikata koje su ostavile traga na celu Srbiju, a pogotovo na Vojvodinu.“ Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora u Srbiji Voditelj programa „Gradimo mostove, a ne zidove“ i urednik kompendija Enver Đuliman, između ostalog, u uvodu ovog kompendiuma, ističe: „Da bi se stvorila životna i stvarna kultura ljudskih prava, moraju postojati mehanizmi osvješćivanja, a to bi mogli biti multikulturalno razumijevanje i znanje o rješavanju konflikata. Ove sposobnosti povećavaju naše mogućnosti da funkcionišemo u zajednici i da učestvujemo u demokratskim procesima, na kojima se zasniva moderno društvo.“ U aprilu 2013.godine u Sarajevu je održan regionalni sastanak partnera iz BiH, Srbije i Kosova, u cilju daljnje koordinacije i planiranja programskih aktivnosti. Svoje viđenje inkluzivne strategije promjene kada je riječ o ulozi univerziteta u izgradnji mira, ovom prilikom prezentirala je prof. dr.sc.Vedrana Spajić-Vrkaš, voditeljica Istraživačko-obrazovnog centra za ljudska prava i demokratsko građanstvo pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu i kandidatkinja za UNESCO-vu nagradu za mirovno obrazovanje. Osim nastave iz ljudskih prava, sa Univerzitetom u Prištini do kraja 2013. Mirovne novosti 12 Otvaranje Kutka za ljudska prava u Mostaru godine bit će upriličena konferencija o ulozi univerziteta u izgradnji mira i uspostavljen Kutak za ljudska prava. Takođe planiran je nastavak razmjena studenata između univerziteta u Prištini, Novom Sadu i Novom Pazaru. Kutak za ljudska prava je rezultat opsežne regionalne inicijative Norveškog Helsinškog Komiteta (NHC) u 2012. godini, koju je podržalo 27 nevladinih i međunarodnih organizacija i pojedinci iz Hrvatske, BiH i Srbije. Prikupljeno je oko 2000 knjiga, časopisa i dokumentarnih filmova za biblioteke partnerskih univerziteta u BiH, Srbiji i na Kosovu. Dodatno, NHC je finansirao nabavku određenog broja stručnih publikacija domaćih i međunarodnih autora za knjižni fond ovih kutaka. Sljedećih 27 organizacija iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije su donacijom knjižnog fonda podržale inicijativu uspostavljanja kutaka za ljudska prava, i to: Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Helsinški parlament građana Banja Luka, Helsinški odbor za ljudska prava u Republici Srpskoj, Trauma centar, Sarajevski otvoreni centar, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u BiH, Mirovna akademija, Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH (YIHR), UŽ Seka Goražde, Centar za nenasilnu akciju (CNA) Sarajevo/Beograd, UNICEF B&H, Fondacija Heinrich Boll ured za BiH, Centar za empirijska istraživanja religije u BiH, Fond otvoreno društvo BiH, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Udruženje „Žene Ženama“, Bošnjački Institut, Human Rights Education for Active Citizenship in the Western Balkans, Centar za mirovne studije, Udruga Zora, DOCUMENTA – Centar za suočavanje sa prošlošću, Fond za humanitarno pravo, Viktimološko društvo Srbije, Centar za razvoj civilnog društva (CRCD), Udruga 484 i Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda. U okviru informativne strategije, pokrenuta je Facebook stranica programa prvenstveno namijenjena studentima i edukatorima, ali i drugim internet korisnicima, putem koje je moguće pratiti aktuelnosti vezano za program „Gradimo mostove, a ne zidove“ na internet adresi: www.facebook.com/Build.Bridges. Not.Walls Na ovoj stranici možete posjetiti i virtuelnu biblioteku (LIBRARY room), pogledati edukativne filmove i video isječke, informisati se o aktuelnim seminarima i konferencijama (APPLY! Corner), te učestvovati u online diskusijama (discussion corners). Kamp dječijih osmijeha 2013 U vrijeme kada su elektronski i štampani mediji preplavljeni negativnim vijestima gotovo iz svih gradova BiH, u Prijedoru, tačnije na obrancima planine Kozare na nekadašnjem omladinskom naselju Benkovac organizacija “DON” već drugu godinu za redom okuplja učenike do petog do osmog razreda iz četiri osnovne škole sa područja grada. Mnogi će pomisliti ništa neobično, a mi u “DON”-u smatramo da činimo korake važne za budućnost djece koja su rođena nakon rata i čije odrastanje ne treba da prate negativni i frustrirajući komentari političara. Preko 200 mališana sa područja Omarske, Kozarca, Trnoplja i samog grada Prijedora (OŠ „Kozarac“ Kozarac, OŠ „Vuk Stefanović Karadžić“ Omarska, OŠ „Branko Ćopić“ Prijedor i OŠ „Ćirilo i Metodije“ Trnopolje) uz nesebičnu podršku pedesetak volontera “DON”-a i nastavnog osoblja škola, uz igru i druženje učilo je o pravima mladih i djece, volonterskom radu, razvijalo svoju kreativnost putem radionica i socijalizacije mladih različitih etničkih skupina. Kamp pod simboličnim nazivom “Kamp dječijih osmijeha” svih pet dana odzvanjao je dječijim smijehom i igrom. Koliko djeca vole boravak u prirodi i učenje u drugačijem okruženju govori podatak da se svaki dan sve veći broj djece prijavljivao u školi za boravak u Kampu, što govori da smo zajednički sa školama razvili novi vid nastave u kojoj su djeca učila o reciklaži otpada, kako preživjeti u prirodi, kako se ponašati u saobraćaju vozeći omiljeno prevozno sredstvo djece biciklo, te kako iskoristiti sve što nam priroda nesebično nudi . Važan segment našeg rada je socijalizacije djece različitih etničkih skupina, a putem grupa koje su djeca sama birala, imamo mnoga nova prijateljstva, prve simpatije, a na „DRVETU ŽELJA” koje su mladi napravili ostalo je mnogo nedosanjanih snova i poruka koje čekaju da budu ispunjene. Zahvaljujući ArcelorMittal Fondaciji Prijedor koja je finansijski podržala održavanje Kampa, bilo je divno biti dio ove velike ekipe pune osmijeha. Djeca su na završnoj manifestaciji iskazala želju da kamp duže traje, a od direktora škola smo dobili podršku koja govori da je ovo ozbiljan projekat koji se treba raditi u kontinuitetu svake godine. Ovakve vrste kampova doprinose većoj afirmaciji mladih kroz interaktivne pristupe, razvijanju kreativnih sposobnosti i socijalizacije mladih različitih multietničkih grupa. Mi svoj MIR u Prijedoru gradimo zajedno poruka je sa “Kampa dječijih osmijeha 2013”. Projekat je finansijski podržan od strane ArcelorMittal Fondacije Prijedor Mirovne novosti 13 Aktivnosti Fondacije CURE U sklopu projekta Coming out! Zagovaranje i zaštita prava LGBT osoba” podržanog od Europske Unije, a koji implementira Fondacija Heinrich Böll, ured za Bosnu i Hercegovinu, zajedno s partnerskim organizacijama Sarajevskim otvorenim centrom i Fondacijom CURE održan je trening za novinare/ke. Trening je održan 23. i 24. maja na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i okupio je 14 novinara/ki i studenata/ica novinarstva iz cijele Bosne i Hercegovine. Učesnici/e treninga su imali/e priliku da se upoznaju s dominantnim obrascima predstavljanja LGBT osoba u bh. medijima, vizuelnim predstavljanjem LGBT osoba u medijima, povorkom ponosa i njenom značaju kao političkog čina, izazovima novih medija – odgovornošću i etikom u izvještavanju o LGBT temama i osobama,te o društvenoj odgovornosti novinara/ki u izvještavanju o LGBT osobama i kako je postići: koji su to izazovi, odgovori i ciljevi s kojima novinari moraju računati u profesionalnom i etičkom izvještavanju o LGBT osobama. Na kraju prvog dana treninga, kroz metod ljudske biblioteke, mogli su razgovarati s LGBT osobama i saznati više o problemima s kojima se ove osobe susreću svakodnevno. Takođe, učesnici/ce su mogli da čuju više o medijskom pravu i regulaciji rada medija, te odgovornosti medija u suzbijanju diskriminacije i govoru mržnje. U sklopu projekta Coming out! u narednom periodu će se realizovati veliki broj aktivnosti koji će biti usmjereni ka senzibilizaciji prema LGBT osobama, istraživanjima položaja LGBT osoba u bh.društvu, zagovaračkim aktivnostima koji se odnose na promociju i zaštitu prava LGBT osoba kao i druge aktivnosti. Progress reportog zak/opinion - konsultacijski sastanak Organizacija Civilnog Društva sa Evropskom Komisijom, Brisel - Članica Fondacije CURE je u periodu od 26. – 31.05.2013. godine, zajedno sa ostalim predstavnicama KtK mreže iz cijele regije, bila na konsultacijskom sastanku Organizacija Civilnog Društva sa Evropskom Komisijom u Briselu. Sastanak je organizovan sa ciljem upoznavanja o godišjem izvještaju EU o BiH i (ne)napretku BiH ka Evropskim integracijama, a nevladine organizacije su predstavljale dosadašnju imlementaciju zakona i propuste u zakonima, koji se tiču njihovog područja djelovanja. Ovo je bila idealna prilika da čujemo sa kojim problemima se susreću druge Balkanske zemlje kada se radi o ženskim ljudskim pravima. Fondacija CURE je predstavila podatke na teme: Učešće žena u javnom i političkom životu u BiH, Romkinja u BiH, nasilje nad ženama i djevojkama u BiH i o JMBG i prijedloga za izmjene izbornog zakona. Cilj ovakvog sastanka jeste da se članovi/ce koje rade na pisanju izvještajao napretku BiH ka Evropskim integracijama, razgovaraju sa osobama koje vrše monitoring implementacije zakona, rezolucija, konvencija, deklaracija, čija je potpisnica BiHšto bolje upoznaju sa aktuelnim pitanjima i stanju u BiH. Također, jako je bitno da se ostave preporuke na koji način EU može pomoći u ostvarivanju jednakih prava i mogućnosti svim marginalizovanim grupama u BiH. Pored kornsultacijskog sastanka, aktivistkinje su iskoristile priliku i posjetile organizacije u Briselu, kao što su European Peacebuilding Liaison Office (EPLO) i European Women’s Lobby (EWL). Održana X-Press sesija: „Let's Do it: Očistimo zemlju za jedan dan“, 06.05.2013. godine u Sarajevu, a uvodničar sesije bio je Junuz Elzar, aktivista U.G. Ruke i koordinator akcije „Let's Do It“. Uvodničar je govorio o tome šta znači akcija „Let's Do It“ i od kojeg je značaja takva jedna akcija za BiH, koje su to aktivnosti koje se sprovode, šta je cilj čišćenja javnih površina i osvještavanja javnosti o čistim površinama u BiH, te kako mediji mogu doprinijeti poboljšanju životne sredine u Bosni i Hercegovini. X-Press sesije se odvijaju kao tematski doručak - susret sa novinarkama i novinarima, i imaju za cilj osnažiti medije za rad koji će biti etičan i profesionalan kada se radi o prikazivanju stvarnosti svih osoba podjednako. Za X-Press inicijativu, Fondacija CURE je partnerska organizacija Helsinškom parlamentu građana Banja Luka. Mirovne novosti 14 Seminar u Sarajevu - društvene promjene kroz prizmu ženskih ljudskih prava Fondacija CURE organizovala seminar „Ženska ljudska prava“ za mlade žene i djevojke u periodu od 10.-12.05.2013. u Sarajevu - Na seminaru je prisustvovalo 25 djevojaka iz 15 gradova širom BiH: Bosanska Krupa, Bihać, Čelić, Srebrenik, Brčko, Kotor Varoš, Banja Luka, Velika Kladuša, Sarajevo, Konjic, Maglaj, Posušje, Istočno Sarajevo, Tuzla i Glamoča. Cilj ovog seminara je bio da se osnaže mlade žene i djevojake o ženskim ljudskim pravima kroz rad na pitanju sopstvene edukacije. Seminar koji smo dizajnirale odvija se u trajanju od tri dana, a metod rada je interaktivan pristup i uključuje kratke prezentacije, rad u grupama i istraživanje i dodatne aktivnosti (filmovi, istraživanja, prezentacije, itd.). Program je dizajniran za lični rast polaznica, koji osigurava individualno učenje kao i rad u timu, te siguran prostor u kojem svaka prima podršku, potiče kreativnost i orginalnost svake učesnice. Teme seminara su bile: društvene promjene kroz prizmu ženskih ljudskih prava, šta je to feminizam, na koji način učesnice seminara mogu učestvovati u ženskom pokretu u BiH, koji su to stereotipi i predrasude koji su nam ostavljeni u nasljeđe i zašto rušiti te nametnute barijere, koje priječe jednake mogućnosti za žene u BiH. Fondacija CURE u saradnji sa Udruženjem INFOHOUSE je u sklopu projekta „Osnaživanje žena u političkom životu BiH – 101 razlog“ u proteklom period održala radionice u Kupresu, Orašju, Foči, Visokom i u Arnautima. Na radionicama smo razgovarale o tome kakva je situacija sa ženama u političkom i javnom životu BiH uopšte, o iskustvima učesnica seminara o javnom i političkom životu u BiH, te o tome šta je vodstvo, šta znači biti liderica, vještine liderstva, kako od medija imati saveznike/ce, kako voditi dobru PR kampanju, o korištenju novih medija, te o načinu kako društvene mreže mogu pomoći u promovisanju različitih aktivnosti i poslužiti kao odličan alat za vlastito prezentovanje javnosti. Cilj projekta je osnažiti ulogu žene u društveno političkom životu BiH, naročito na lokalnom nivou, kroz edukaciju žena političarki i žena aktivistica kako kroz odnose s javnošću, jačanje liderstva i razvoj političkih vještina mogu obezbjediti veću vidljivost i zastupljenost žena na mjestima donošenja odluka. Mirovne novosti 15 Otvorena izložba fotografija o marginalnim grupama Izložba fotografija o marginalizovanim i ranjivim grupama u Bosni i Hercegovini svečano je otvorena u srijedu uveče 12. juna 2013. godine u banjalučkom Domu omladine. Izložbu su organizovali Helsinški parlamenta građana Banjaluka i Fondacije CURE iz Sarajeva, izložba će trajati narednih sedam dana s ciljem da se skrene pažnja na položaj najranjivijih grupa u našem društvu. Na izložbi je prikazano 40 fotografija od ukupno 52 pristigle na konkurs na koji se prijavilo 15 fotografa i fotoreportera. Tridesetak posjetilaca na otvaranju, glasali su za najbolje i najupečatljive fotografije koje će uz stručni žiri donijeti odluku koje će seod njih 12 nađu na kalendaru za 2014. godinu. Kalendar će biti štampan u tiražu od nekoliko hiljada primjeraka i biće podijeljen većini institucija u BiH. Glasati mogu i svi ostali posjetioci izložbe narednu sedmicu, ali i putem zvaničnog sajta Helsinškog parlamenta građana Banjaluka (www.hcabl.org). Inače, sama izložba je plod ideje vezane za novinarsku nagradu "Srđan Aleksić", koja je po treći put dodijeljena za etičko i profesionalno izvještavanje o marginalizovanim grupama bosansko-hercegovačkog društva. "Obzirom da fotografije ne mogu da konkuriše za nagradu ‘Srđan Aleksić’, ovom izložbom željeli smo da fotografe i fotoreportere aktivinije uključimo u promovisanje profesionalnog izvještavanja o najugroženijim grupama", rekao je na otvaranju izložbe Aleksandar Žolja iz Hca i dodao da je izložba planirana da bude prikazana na Međunarodni dan mira 21. septembra u Parlamentarnoj Skupštini BiH u organizacija Mreže za izgradnju mira. Izložbu je dio projekta „X-Press II - Socijalna uključenost putem medija", čiji cilj je senzibilizacija medija za izvještavanje o marginalizovanim i ranjivim grupama u našem društvu. Projekat finansira Evropska unija. Mirovne novosti 16 X-PRESS SESIJA Izgradnje mira i vjerskog dijaloga kroz prizmu medijskog izvještavanja Dr Zlatiborka Popov Momčinović Otvaram sesiju polazeći od toga da su novinari_ke upoznati_e sa etičkim kodeksom izvještavanja, i elementarnim pitanjima koje se tiču političke korektnosti, težeći tom da ukažem da se iza formalizovane političke korektnosti i principa etičkog izveštavanja mogu „poturati“ prikriveni oblici isljučivosti, netolerancije i sužavanja sloboda govora i „javne upotrebe uma“ (sintagma Immanuela Kanta). Započeću sa smelom tezom o isprepletenosti religije i medija u postmodernom društvu. Iako bi skeptici rekli da je naše društvo tradicionalno, postmoderna nas je ipak dotakla jer se u svetu stalnog protoka i fluktuacije informacija ne može živeti izolacionistički. U postmodernom kontekstu, tzv. „velike priče“ i zaokružene teorije se ne uzimaju zdravo za gotovo već konstantno konstruišu i dekonstruišu i kroz medijske sadržaje. To s jedne strane vodi u hiperprodukciju medijskih sadržaja i dezorijentisanost savremenog čoveka, koji je sveden na pukog homo economicusa, konzumenta informacija koje guta kao brzu hranu, ostajući pri tom gladan i uskraćen za kvalitetne medijske sadržaje. Budući da u savremenom društvu nema događaja koji faktički nije isposredovan medijima, mediji postaju merilo vremena. Ali i religija, budući da je u zadnjih 20-30 godina Ono što je takođe bitno podvući je da mediji postaju surogat religioznosti, i simulakrum duhovnosti. Verske vođe postaju medijske zvezde, a političari društvene ikone medija. To otvara prostor za različite oblike upotrebe i zloupotrebe religije, kao i samih medija, od strane politike/a ali i obratno. došlo do religijskog revivel-a, odnosno „povratka svetog“, takođe postaje merilo vremena, nudeći odgovor(e) na gore pomenutu dezorijentisanost. No, ovaj povratak svetog se dešava u okolnostima religijskog pluralizma i povećana društvene diferencijacije, te se ne može izjednačiti sa povratkom na tradicionalnu ulogu religija i verskih zajednica. Stoga nam je više nego ikad potrebno poštovanje različitosti radi proširivanja horizonata vlastite duhovnosti, u čemu i mediji trebaju da imaju značajnu, promotivnu i edukativnu ulogu. No, putem medija, religije često u okolnostima navedene obesmišljenosti nastupaju sa pozicije moralnog arbitra jednog društva pretendujući na monopol na onostranost ali i ovostranost, sužavajući okvire gore pomenutog pluralizma. To se dešava po starim metodama proizvodnje neprijatelja, ali i prijatelja a što vodi u kolektivističku homogenizaciju. No, budući da je BiH multikonfesionalno društvo, i da je situirano u okvire modernosti i postmodernosti koje invociraju pluralnost, one to često Mirovne novosti 17 čine prikrivenim taktimama kodirane komunikacije (npr. dog whistle tehnika), koju često ni kritička javnost a ni sami_e novinari_ke ne prepoznaju kao problem, već je detektuju samo istomišljenici. Kada npr.američki političari govore o tzv. American Way of Life, on kroz to implicitno potura i vrednosti WASP (White Anglosaxon Protestant). Zagovaranjem tradicionalnih vrednosti običnih, malih ljudi u čije ime se navodno nastupa, produbuljuje se jaz između nas i njih. To posebno koriste desničarske snage krijući se iza i unutar religije, i na taj način postaju prividno progonjena manjina, promovišući ideje koje se navodno podrazumevaju a koje se tiču različitih manjina (nacionalnih, verskih, rodnih, seksualnih itd) i lako pronalaze put, gotovo nesmetano do svoje ciljne grupe, budući da mediji tehnikama preuzetih saopštenja i sl. postaju puki prenosnici ovakvih sadržaja a ne kritičko oko jednog društva i tzv. „psi čuvari“ demokratije. Ono što je takođe bitno podvući je da mediji postaju surogat religioznosti, i simulakrum duhovnosti. Verske vođe postaju medijske zvezde, a političari društvene ikone medija. To otvara prostor za različite oblike upotrebe i zloupotrebe religije, kao i samih medija, od strane politike/a ali i obratno. Upravo se kroz medije odigravaju moderni oblici lova na veštice, u inkvizicijskom ali i MekKartijevom smislu, koje se u konzumerističkom društvu i moru informacija i dezinformacija smenjuju kao na pokretnoj traci. U postmodernom kontekstu, tzv. „velike priče“ i zaokružene teorije se ne uzimaju zdravo za gotovo Mirovne novosti 18 već konstantno konstruišu i dekonstruišu i kroz medijske sadržaje. To s jedne strane vodi u hiperprodukciju medijskih sadržaja i dezorijentisanost savremenog čoveka, koji je sveden na pukog homo economicusa, konzumenta informacija koje guta kao brzu hranu, ostajući pri tom gladan i uskraćen za kvalitetne medijske sadržaje. BiH jeste multikulturalno društvo, ali društvo restriktivnog multikulturalizma gde se posebne kulture obojene religijskim pokrovom shvataju kao radikalno odvojene jedne od drugih, i sistematski pročišćavaju od zajedničkih sadržaja gotovo orvelovskim taktima purifikacije radi stvaranja lažnog „čistunstva“. Zakon o verskim zajednicama prepoznaje razliku između tzv. tradicionalnih i novih oblika religioznosti i favorizuje one prve, a da se u medijima to prikazuje kao nekakvo prirodno stanje bh. društva. To sužava samu ideju verskog pluralizma i dijaloga, a na šta u ovoj sedmici/tjednu izgradnje mira i religijskog dijaloga treba skrenuti pažnju. Veliki mislilac Džon Lok je u svom antologijskom tekstu Pismo o toleranciji (A Letter concerning toleration), istakao da se država ne treba brinuti o ljudskim dušama, i da je tolerancija moguća samo odvajanjem vere od države. Vera se tiče onoga što je u čoveku, a država je tu samo da reguliše spoljnje oblike ponašanja i ljudske interakcije. No, religija nije isto što i vera. Religija se ne može svesti na privatnost jer se ovaj oblik kolektivne pripadnosti uvek ispoljava javno, grupno, društveno. Pitanje je kako situirati religije u ovaj igri javno-privatno: upravo kroz principe pluralizma, poštovanja različitosti, kao i profesionalnog ali i kritičkog i angažiranog medijskog involviranja, koji će ukazivati na mogućnosti upotrebe i zloupotrebe religije u javnoj sferi, kroz često prikrivene, sublimirane taktike i tehnike koje su često nevidljive u formalnopravnim procedurama koje se odnose na profesionalno novinarsko izveštavanje. U ovim pitanjima mediji se ne smeju svrstavati za ovu ili onu ideološku opciju, ali su dužni otvoriti prostore i diskurzivne okvire za različite oblike kultivisanog dijaloga i rasprava, ne izbegavajući pri tom sporna pitanja u vezi sa verskim zajednicama. Time će se izbeći i zamke folklorističke verske tolerancije koja se često sreće u medijima i svodi na međusobno čestitanje Bajrama, Vaskrsa, Uskrsa itd., i promovisati stvaranje okvira za dijalog o širokom dijapazonu pitanja koje se tiču verske tolerancije i dijaloga u BiH, a koja reflektuju i širi socio-politički kontekst. Verska tolerancija i dijalog pretpostavljaju i suočavanje sa opasnim pitanjima sveta, društva i duha vremena u kojem živimo. Izbegavanje ovih suočavanja, npr. sa ulogom religija i verskih zajednica u proteklom ratu, od principa dijaloga i tolerancije pravi formalnost koja nam ne može ponuditi ništa drugo do tzv. „jeftine milosti“ o kojoj je sjajno pisao nemački teolog Dietrich Bonhoeffer. A u hiperprodukciji različitih oblika jeftine milosti, na žalost, ključnu ulogu imaju i mogu imati i mediji, bilo da su verski ili sekularni. U Banjaluci organizovan „Doručak sa novinarima“ pod nazivom: „Misli. Jedi. Štedi.“ “Mnoga predviđanja govore da ovakav život kakav danas poznajemo i živimo, uskoro neće biti moguć, zbog klimatskih promjena i neracionalnog korišćenja prirodnih resursa”, izjavio je , na “doručku sa novinarima” u Banjaluci, Miodrag Dakić iz nevladine organizacije Centar za životnu sredinu. Doručak je organizovan povodom 05. juna Svjetskog dana zaštite životne sredine, na kome je Dakić iznio podatak da dnevno u svijetu umire 20 hiljada djece zbog neuhranjenosti, “dok se istovremeno bacaju ogromne količine hrane i to prije svega u ekonomski razvijenim zemljama”. Ovogodišnji slogan Svjetskog dana zaštite životne sredine je “Misli. Jedi. Štedi” kojim se nastoji podići svijest ljudi o tome šta jedu i koliko hrane bacaju. Primjera radi, svake godine se u SADu baci 30% hrane, vrijedne 48,3 milijarde dolara, a potrošači u ekonomski razvijenim zemljama stvaraju godišnje količine otpada koje su gotovo jednake cijeloj neto proizvodnji hrane subsaharske Afrike (230 miliona tona). Govoreći o prehrambenim navikama u BiH, Dakić je rekao da se zdravoj ishrani i proizvodnji zdrave hrane ne posvećuje dovoljno pažnje. “O tome se ne govori ni u školama, reklamira se nezdrava hrana, a i sami građani, kupovinom hrane lošeg kvaliteta, utiču na stvaranje potražnje za takvom hranom”, izjavio je Dakić. “Genetski modifikovana hrana je uveliko na tržištu i velike multinacionalne kompanije kao što je Monsanto nastoje tržište staviti pod svoju kontrolu. Pokret za suverenitet hrane djeluje u brojnim državama i nastoje spriječiti uvoz genetski modifikovanih organizama”, naglasio je Dakić dodajući da bi i Bosna i Hercegovina mogla da se pridruži državama koje ne dozvoljavaju uvoz GMO. Na pitanje kako uticati na građane da manje hrane bacaju i da jedu zdravu hranu, Dakić je rekao da prije svega treba raditi na podizanju svijesti ljudi, i stvarati grupe solidarne razmjene koje naručuju hranu od domaćih poljoprivrednika koji proizvode domaću organsku hranu. “Pored toga, trebalo bi promovisati “društvene vrtove”, parcele koje gradske vlasti daju ljudima da siju povrće. To bi podrazumijevalo i valjano urbanističko planiranje, kako bi se među stambenih objektima koji niču ostavilo dovoljno zelenog prostora i za ovakve vrtove koje građani sami obrađuju i uređuju, ali mi smo, na žalost, daleko od toga”, istakao je Dakić. Ne bacati hranu znači imati obzira prema okolini, imati obzira prema troškovima vlastitog domaćinstva, ali i prema drugima kojima hrana nije svakodnevno dostupna. Neke korisne savjete kako da namirnice sačuvate svježim i šta da uradite sa ostacima hrane, možete pronaći na www.dosarajevo.com „Doručak sa novinarima“ je jedna od aktivnosti u okviru projekta X-Press II koji, uz finansijsku podršku EU, realizuju Helsinški parlament građana Banjaluka i Fondacija Cure iz Sarajeva. Mirovne novosti 19 Elipse krikova i boli merima omeragić Umjetnički angažman i svjedočenja – moralna putanja jednog dokumentarnog filma Elipsa na razini diskurza predstavlja retoričko i/ili naratološko izostavljanje riječi iz izjave ili izostavljanje nekih događaja u priči (Popović 2007: 179) prilikom čega se narušava pravilo linearnog toka fabule. Ovaj stilski postupak uveliko koristi i medij filma višestruko usložnjavajući poziciju recipijenta/gledatelja/ ke prepuštajući mu/joj da sam/a odgonetne smisao događaja, otkrije dijelove priče koji nedostaju, prepozna radnju i smisao filma iz konteksta. Osobeni filmski prizori rediteljki Mandy Jacobson i Karmen Jelinčić smješteni u 63 dokumentarne minute vrhunskog filma artikulišu teško izrecivu Traumu te time mijenjaju hijerarhiju uvriježenih svjetonadzora. Jak učinak proizvode toposi crno-bijelih sekvenci filma koji su kontrastirani osnovnoj narativizatorskoj dimenziji filma ali su ujedno i eliptična nadopuna traumatski neartikulisanog, horornog, demonskog – to su prećutani krikovi i boli žena koje su preživjele logore i mučilišta. Filmom Prizivanje duhova1 i potresnim svjedočenjima junakinja ispunjena je etička obaveza i potreba da se iskažu iskustva i stavovi o ratu, stoga ne čudi što film inicira borbu za ženska prava i globalni angažman u spriječavanju nasilja nad ženama. Film nosi snažni prefiks anti-ratni te kroz dokumentaristički postupak se evidentira i dekonsturiše ratna politika koja proizvodi strašne zločine. Jadranka Cigelj jedna od dviju žena koje u filmu svjedoče isprva čezne za osvetom ali preko samog čina pričanja i detraumatizacije svog iskustva ona preobražava osvetu u snagu prikupljačice dokumenata i ispovjedateljke kojoj se obraćaju žrtve pričajući svoja ratna iskustva.2 Silovanje3 do tada posmatrano kao nus-pojava ratnih događanja, zahvaljujući ženskom angažmanu intelektualki i umjetnica u medijima postaje javna činjenica, a pritisak feministkinja i advokatkinja na međunarodne organizacije i grupe rezultira definisanjem ratnog silovanja kao ratnog zločina protiv čovječnosti (1993). Statutom ICC-a (Međunarodnog krivičnog suda) usvojenog 1998. godine definišu se četiri zločina protiv žena za ratni zločin: silovanje u ratu, seksualno ropstvo, prisilna trudnoća i prisilna prostitucija (Mlađenović 2005: 22). Početak rata 1992. godine za dvije prijedorske intelektualkepravnice, prijateljice iz djetinjstva i protagonistkinje filma Jadranku Cigelj i Nusretu Sivac označava dokidanje života žene, ili kako sama Nusreta kaže života 'obične mondenke' i početak zatočeništva i mučenja u zloglasnom logoru Omarska. Iz vizure žrtve, putem svjedočenja glavnih junakinja filma, rediteljke Mandy Jacobson i Karmen Jelinčić bilježe povijesnu traumu čina zlostavljanja i silovanja prvenstveno kao etnopolitičkog i masovnog čina utemeljenog u/na patrijarhalnom konceptu nacije, feminiteta koji je ovjekovječen u svetosti figure i identiteta Majke Nacije, da bi interpretaciju sve vrijeme pratilo tumačenje ovog zločina kao zločina muškog spola i roda protiv ženskog. Filmom je re/konstruisano sjećanje kao element (ratne) povijesti ili proces re/konstuisanja ženskog ućutanog dijela historije koji nije p/određen muškom i kolektivnom. To sjećanje je snažan odgovor patrijarhalno(mizoginoj)-nacionalističkoj politici koja je kulminirala krvavim obračunima u ratu. Silovanje je nasilni akt koji je logična posljedica seksizma (Ženski sud: Feministički pristup pravdi 2011: 199) i teški zločin protiv ličnosti koji podrazumijeva traumu. Trauma je iskustvo restruktuiranja identiteta a manifestira se dvostruko: fizička/ tjelesna i psihička rana. Tjelesna ranjivost se intenzivira u određenim društvenim /političkim okolnostima, posebno onima gdje nasilje jest način života, a sredstva za osiguranje samoobrane ograničena (Butler 2007: 69-84). Ponovna retraumatizacija i detraumatizacija pričanjem (i svjedočenjem) junakinje filma ogoljava do njihovog sebstva koje je povrijeđeno i zloupotrebljeno. Žensko 'sastavljanje mozaika' – imperativ filma: Preživjeti i ispričati! Vatra. Voda. I Žena. Kodiranje filma je višestruko. Žensko suprotstavljanje normama društvenog tačnije patrijarhalnog poretka se označava kao neprihvatljivo i demonsko i suberzivno po hijerarhiju. Stoga ne čudi simbolika naziva filma putem kojeg se evocira snažno ukrštanje na relacijama nedozvoljenourađeno: nasilje/zločin, ćutnja/svjedočenje, zločin/kazna. Ovom svijetu binarnosti potrebno je nadodati i najopakiju muško/ žensko te u kontekstu samog filma militantna neranjivost/ seksualna ranjivost kao i javno(rat kao muški i javni projekt) / privatno(žena kao pozadinska učesnica i stradalnica rata). Filmom se prozivaju zločini, počinitelji, rat, indoktrinacija, društveni poredak ženske subordiniranosti. Film Prizivanje duhova je dokument o zločinu, daleko najstašnijem i najbešćutnijem. Jasmina Tešanović u eseju Balkan ne postoji (2004) obrađuje problem ratnog nasilja nad ženskim spolom/rodom u prethodnom ratu analizirajući koncept mizogene kulture insistirajući 1 Film Prizivanje duhova (1996) prikazan je na brojnim međunarodnim festivalima te je osvojio i mnoge nagrade. Emmy Award, Outstanding Individual Achievement in a Craft in News and Documentary; Programing: Directing; Emmy Award Outstending Investigative Journalism Program; 1998. Robert F. Kennedy Journalism Award; Berlin Int'l Film Festival; Toronto Film Festival; IDA Best Documentary Nomination; Human Rights Watch Int'l Film Fest, Nestor Almendros Award. 2 Preživjevši logorsku golgotu, Jadranka Cigelj odlazi u Zagreb i učestvuje u radu značajne organizacije Hrvatski dokumentacioni centar gdje radi na dokumentaciji žrtva rata u cilju što ispravnijeg rada Međunarodnog suda za ratne zločine. 3 Smatra se da je u proteklom ratu silovano 20 000 do 50 000 žena, ali i muškarca. Mirovne novosti 20 na činjenici da nijedna žena (silovana masovno ili individualno) u cilju etničkog čišćenja nije bila silovana kao bespolni čovjek. Svakako da akterke filma i rediteljke insistiraju na etničkoj dimenziji ratnog nasilja i usmrćivanja, to je i mišljenje Nusrete Sivac: Ti ljudi su bili indoktrinirani, oni su mislili da smo mi krivi, da je to normalno, da tako treba da bude. Veoma važan je i historijski proces militarizacije patrijarhata koji traje od kraja Drugog svjetskog rata, naovamo, megalomanskim pričama i partizanskim kultovima ratnih heroja što je osamdesetih godina rezultiralo povećanjem nasilja i silovanjem žena te sveopćim reprezentiranjem stava kulture, muškaraca i instutucija vlasti spram žene. Pored muške arugmentacije zašto siluju žene koju je prezentirala Susan Brownmiller4 potrebno nadodati jedan izrazito patrijarhalan i u konktesktu jugoimaginarija, da je silovanje neugodna popratna pojava emancipacije žena (Drakulić 1984: 95). Društvena djelovanja na sceni propalog jugoslavenstva su generalno bila obilježena izrazitim seksizmom, spolnom segragacijom koju prati patrijarhalno uzdizanje muške i vojničke dominacije i vrijednosti. Druga u kulturnom i društvenom poretku, žena je naoružanjem patrijarhata proglašena za neprijatelja kao pripadnica neprijateljske zajednice čime je prenijeta politika isključivanja i odbacivanja (čak i unutar vlastite etničke zajednice ili grupe kojoj pripada). Linijom njenog prisilnog identiteta etnosu i naciji žena je gubila svoj lični identitet i postajala samo oružje i broj, sredstvo za odašiljanje poruke neprijateljima. Rekli su nam da više nismo imena kaže u filmu Jadranka Cigelj. Model dvostruke Drugosti je postignut i diskurzom tradicionaliziranja ženske uloge diktirane funkcionalnim nacionalizmom i vaskrslim religijskim diskurzom koji je u javnom prostoru nakon komunističke cenzure odjeknuo u ime bezbjednosti koju će osigurati prokreativna ženska uloga u porodici. Pravnica i junakinja filma Nusreta Sivac rezonuje iskustvo logora kao zločin prema svakoj ženi koji uključuje sistematsko i strateško ponižavanje žena koje se odvijalo planski, a ne slučajno, u cilju etničkog čišćenja i genocida. Brutalnost ratnih mehanizama u patrijarhalnoj Bosni i Hercegovini iskaziva je i postojanjem institucije 'ženske sobe' koja je uz logor služila za masovno seksualno mučenje i zlostavljanje žena, što je na indirektan način, ali veoma indikativno iskazano filmom Prizivanje duhova. Logor Omarska u kojem 'za javnost' nisu bile zatočene žene posjedovao je dvije sobe za žene.5 Pet žena nikada nisu napustile logor. Posljedica zatvaranja žena je nasilje i masovno silovanje koje je povezano sa kolektivnom težnjom u demonstraciji Moći jer su žena za muškarce, tačnije vojnike samo dio ratnog plijena. Smještanjem žena u logor postiže se nadzor nad spolnošću (Yuval-Davis 2004: 36). Borba za tijelo se odvija između onog/e koja nastanjuje tijelo i eksploatatora koji primjenivši nasilje šalje poruku da posjeduje ženu (naprijatelja) te da ostvaruje ratni cilj. Muškarci/vojnici identifikovani sa nasiljem kao sredstvom samopotvrđivanja u situacijama frustracije (Forel 2012: 98) u ženskoj sobi očituju se kroz kolektivitet u ponižavanju žena svedenih samo na tijelo Drugog ili neprijateljskog etnosa. Bešćutnost vojnika iskazana u odgovorima koje ne vrijedi niti citirati na optužbu koju je iznijela heroina Jadranka Cigelj za zločin zlostavljanja i silovanja je realni pokazatelj ne samo hororne mizoginije već i etničke netrpeljivosti. Od ćutanja do svjedočenja Vizura žrtve preko koje Jacobson i Jelinčić predočavaju ratne strahote, imajući u vidu da je rat sukob malih nacija, ne dodiruje kolektivnu traumu simboličkih pobjednika i gubitnika, već ispisuje individualnu traumu žene, pojedinke koju prelama povijest i mijenja njen identitet reoblikovan Traumom i narušava njenu egzistenciju. Iskustva Jadranke Cigelj i Nusrete Sivac su povijesna trauma, a svjedočanstvo ima funkciju izvještavanja o povijesnim zbivanjima. Svako svjedočenje sa sobom nosi pokušaj samosvještavanja žrtava na planu detraumatizacije i neophodnog i katarzičnog kažnjavanja zločinaca. Uloga ženskosti je propisana muškom spekularizacijom (termin koji koristi Luce Irigaray) a odgovara ženskoj želji za skrivanjem, tajnom i osjećajem krivice. Žene koje su preživjele nasilje žive u strahu od odbacivanja zajednice i najčešće bježe u ćutanje jer sama zajednica kojoj žena pripada ili tačnije u kojoj živi, promovira patrijarhalni stav o sopstvenim ženama i njihovoj spolnoj/ rodnoj determiniranosti. Hrabri čin svjedočenja Jadranke akterki filma postaje historijskih čin od presudne važnosti za budućnost te razotkrivanje patrijarhalnog karaktera militarizma. Da je ovaj film feminstički pokazuje i sjajni bijeg rediteljki od panoptičkog pogleda reprezentacije stvarnosti kojim se određuje situacija žene u društvenom kontekstu, de(kon)strukcija strukture koja ženu obavezuje da motri na sebe patrijarhalnim okom6 ali i s druge strane Moć panoptikuma i njegovo zlo u samopromatranju vlastitog desubjektiviziranog i/ili eks-tatičnog subjekta žene. Filmska reprezentacija prikazuje stvarnost i u konačnici doprinosi otkriću stvarnosti iz perspektive subjekta gledanja. Zakon patrijarhata je taj koji proizvodi subjekt žene. Film Prizivanje duhova nudi fragmente ratnog/traumatskog iskustva te time (p)ostaje svjedočanstvom užasa koji vibrantnim konceptom neprestano podsjeća na dehumanizirajuću dimneziju djelovanja Moći. Ovaj film je ujedno i ogroman prilog stvaranju alternetivne i subverzivne ženske povijesti – predstavlja potpuno drugačije viđenje i sliku ratne tragedije. To su: 1. sve žene žele biti silovane, 2. nijednu ženu nije moguće silovati bez njene volje, 3. žene same traže vraga, 4. kad te već siluju, bolje se opusti i uživaj. 5 Žene hrvatske i bošnjačke nacionalnosti su bile logorašice u Omarskoj. Prvi prodor novinara nije otkrio sobe za boravak žena, tek se u februaru 1993. godine javnosti obznanila činjenica o postojanju soba pri logoru koje su namjenjene zlostavljanju i silovanju žena. 6 Up. Kupdžek Džoan (1997). Ortopsihički subjekt: teorija filma i recepcija Lakana. Ženske studije br. 8-9. Tekst dostupan i na web siteu: http://www. site.zenskestudie.edu.rs/index.php?option=comcontent&task= view&id= 112& Itemid=41 4 Mirovne novosti 21 Žene-mir-sigurnost: praktične implikacije primjene rezolucije 1325 Mr.sc Adnan Rondić Rezolucija 1325 i iz nje izvedeni Akcioni plan za BiH 2010-2013 - kao i za druge zemlje regije - nije, zapravo, jedini pokušaj društvenog senzbiliziranja i normativnopravnog propisivanja standarda kojima se rodna dimenzija uvodi u sferu sigurnosnih i mirovnih aktivnosti. Vrijedi podsjetiti da je CEDAW (Konvencija o eliminiranju svih oblika diskriminacije žena) zvanično dio Ustava BiH, čime i formalno-pravno postoji obaveza usklađivanja svih drugih pravnih propisa ove zemlje sa postulatima i vrijednostima rodno osviještenog pristupa kojeg zastupaju ovi dokumenti. Pokušamo li u ovom kontekstu „izokrenuti“ dominantni i svemedijski prisutni narativ o „ženskom pitanju“ u domenu sigurnosti (a koji se odnosi, prije svega, na činjenicu da još uvijek ne postoji rodna ravnopravnost ni u sektoru sigurnosti kao takvom, kao ni dovoljan društveni senzibilitet, odnosno „podloga“ da se stvari pokrenu iznutra, pa je Rezolucija jedan od načina njihovog pokretanja „izvana“), situacija u praksi bi nam se mogla, eventualno, pokazati u nešto drugačijem svjetlu. Naime, Rezolucija 1325 ukazuje na potcijenjeni i slabo iskorišteni doprinos koji žene daju u sprječavanju i rješavanju konflikata, izgradnji i održavanju mira, te naglašava važnost njihovog ravnopravnog i punog učešća kao aktera u miru i sigurnosti. Njome se, između ostalog, pozivaju države članice da osiguraju veće prisustvo žena u donošenju odluka na svim nivoima,a u svrhu sprječavanja i rješavanja sukoba, da povećaju svoju dobrovoljnu financijsku, tehničku i logističku podršku gender-senzibiliziranim programima obuke. Rezolucijom se pozivaju sve strane u oružanom sukobu, da preduzmu dodatne mjere na zaštiti žena i djevojaka od nasilja na osnovu spola, a posebno na zaštiti od silovanja.Njome se, kroz više tačaka, zadužuje i Generalnog tajnika UN, da nizom aktivnosti radi na promicanju rodne senzibilnosti, kroz kontinuiran i konkretan rad i djelovanje u svrhu ostvarivanja prava žena u oblasti sigurnosti. Akcioni plan, pak, (izveden iz Rezolucije) suštinski je usmjeren na dva ključna cilja: osiguravanje većeg procenta učešća žena u vojnim i policijskim snagama i mirovnim misijama, kao i uvođenje gender perspektive u obuku učesnika/učesnica mirovnih misija. Mirovne novosti 22 Treba reći da je preduvjet ostvarenja ova dva ključna cilja i povećanje broja žena općenito na mjestima donošenja odluka, što je također jedan od ciljeva akcionog plana. Promislimo li ove „instrukcije“, dakle, iz jedne drugačije perspektive, bit će sasvim jasno da potreba njihova postojanja i potreba preskriptivnih i formalno-pravnih dokumenata ukazuje na nedostatak pozitivne prakse u ovoj oblasti. Pojednostavljeno kazano, i CEDAW i Rezolucija i Akcioni plan pokazuju da društvo (ni globalno, ni bosanskohercegovačko, kao ni društva u regiji) nije evoluiralo do stupnja koji bi garantirao ne samo ženska prava i jednakopravnost žena u okruženju mira i uvjetima rata, nego niti fer polazne osnove za praktičnu implementaciju onoga što se u feminističkim teorijama promišlja kroz nekoliko otvorenih pitanja, a koja se odnose na: (ne)prisutnost žena u sigurnosnom sektoru, ali i u mirovnom aktivizmu, pa i (šire posmatrano) u sferama odlučivanja (političkog i drugog) uopće – a što se pokušava riješiti „kvotama“ koje ohrabruje i podstiče i Rezolucija; (ne)sposobnost država (kao političkih i društvenih subjekata/kolektiviteta) da garantiraju zaštitu žena ne samo u ratu (sigurnost od sukoba, silovanja itd), nego i u miru (sigurnost od nasilja „druge vrste“ – porodično nasilje, mobbing na poslu itd); (ne)sposobnost društ(a)va (posebice tradicionalnih i patrijarhalnih) da prihvate ulogu žena u miru izvan rodno zasnovanih stereotipa (čemu, u određenoj mjeri, vrlo često, pa i vrlo nesvjesno doprinose čak i žene same prihvatajući dominantno „muški“ narativ po kojem rat „pripada“ muškarcima, a „mir“ ženama, što je (pred) određeno njihovim (pri)rodnim senzibilitetom. Drugim riječima kazano, cilj implementacije Rezolucije 1325, kao i Akcionog plana je zapravo suštinska izmjena bosanskohercegovačke prakse koja mora garantovati jednakopravnost žena u pristupu resursima. Ovi ih resursi: pozicije, moć odlučivanja, mogućnost izbora, osnažuju za sudjelovanje u svim institucijama, organizacijama, profesijama koje garantiraju mir (vojska, policija, organi vlasti). Pri tome, stvara se neophodni odmak od formalnog ispunjavanja standarda koji su „nametnuti“ međunarodnim dokumentima. Ovo se čini važnim stalno i iznova ponavljati, upravo zbog činjenice da bh. vlasti i institucije brzo deklarativno prihvataju (i potpisuju) međunarodne dokumente, kako bi ispunile formu. No, implementacija tih dokumenata koja bi po suštini garantirala bolji i kvalitetniji život,čija je sastavnica i jednakopravnost svih skupina, naposlijetku često zakaže. Dakle, Rezolucija 1325 sama po sebi bila je tek odlična polazna osnova, ali ono što donosi progres u sferi povećanja uloge i vidljivosti žena na pozicijama moći (kako ovim „mirovnim“ ili „mirnodopskim“ poput političkih institucija i organizacija, tako i ovih „militarnih“ ili „sigurnosnih“ poput vojske i policije) je njena sveobuhvatna, odlučna i beskompromisna primjena. Kakva je (odnosno kakva može i treba biti) uloga nevladinog sektora u tom kontekstu? I ovdje ćemo dopustiti sebi nešto drugačiju perspektivu: NVO sektor ne bi trebao zauzimati tek zagovaračku poziciju, već prije svega poziciju monitoringa i vršenja pritiska na donositelje odluka da garantiraju ne samo formalno ispunjavanje odredbi Rezolucije, nego suštinsku jednakopravnost. sektoru u objašnjavanju konkretnih benefita provedbe i Rezolucije i akcionih planova. Jednostavno rečeno: vrlo je važno da svaka žena razumije pomenute benefite i njihov utjecaj ( ili objektivnu mogućnost utjecaja) na njen svakodnevni život. Također, posrednička uloga medija, između nevladinog i vladinog sektora, može poslužiti otklanjanju nejasnoća ili teškoća u njihovoj međusobnoj komunikaciji. Preporuka medijima treba ići u pravcu razvijanja sistematičnosti i kontinuiteta u praćenju ovih tema, kao i organizacija i institucija koje se njima bave. Posebno je važno razvijanje senzibiliteta za prepoznavanje značaja i važnosti priča o ženama, miru i sigurnosti, i onda kad nije riječ o protokolarnim ili incidentnim situacijama u koje su žene uključene. Zbog navedenog, mediji su jedan od ključnih, strateških partnera i nevladinom sektoru ali i donositeljima odluka, u ovom procesu. Regionalni kontekst je također nezaobilazan faktor uspješnijeg sprovođenja kako same Rezolucije,a kroz više puta istaknuto zajedničko djelovanje svih aktera, tako i za puno dostizanje još uvijek tek proklamirane jednakopravnosti. Upravo regionalne akcije, realizirane do sada, kreiraju „mrežu istomišljenika“ i osiguravaju da se ova pitanja rješavaju sinhronizirano,uz uzajamnu razmjenu dobrih dosadašnjih praksi i iskustava. No, instant rješenja nema. Rad mora biti kontinuiran, uz potpuno razumijevanje da promjena stanja svijesti, toliko važna za proces rodnog senzibiliziranja, ne dolazi preko noći. Za dalja čitanja: www.un.org/events/res_1325e.pdf Vršenje pritiska ne treba nužno i uvijek razumijevati u doslovnom značenju ovog pojma.No, čitavim nizom aktivnosti, nevladin sektor, posebno onaj njegov dio koji u supstratu svoga djelovanja ima rodnu jednakost, treba nastaviti djelovati zajedno sa donositeljima odluka, kako bi se gore navedeno ispunjavalo u značajnijem procentu. www.1325.arsbih.gov.ba www.womenwarpeace.org Arsenijević D. ,Flessenkemper T. (2013),Kojeg je roda sigurnost?, Sarajevo: SOC, dostupno na: www.soc.ba Naredni korak , svakako je, značajnija afirmacija dostignutog kroz medijski prostor, kako bi se sama javnost značajnije senzibilizirala za potpuno razumijevanje važnosti ovog pitanja. Turčilo L., Rodno zasnovana diskriminacija u medijskoj ne/kulturi BiH, U: „Diskriminacija - jedan pojam, mnogo lica“, Sarajevo: SOC, dostupno na www.soc.ba Interpretativna uloga medija, može biti od suštinske važnosti, posebno zbog činjenice da mediji mogu i trebaju biti partneri vladinom, a pogotovo nevladinom www.zenezenama.org Mirovne novosti 23 Država i novac Angažirana logika Nema mjesta društvu ljudskih prava Ljudi su generacijama i generacijama izdržavali, prehranjivali i hranili kako sebe tako i svoju porodicu. Još u ono daleko vrijeme kada nije postojao artikulisan jezik, ljudska bića su živjela skitalački u potrazi za hranom; lovili su životinje, brali voće, povrće, gljive, jeli ptičija jaja, pili vodu,disali… Tada nisu znali ni za poljoprivredu, ni za stočarstvo, ali ni za zanate i puno toga im je bilo nepoznato. Dakle, nisu im bile poznate mnoge stvari, ali su znali preživjeti. Najbolji dokaz za to je da smo mi živi i prisutni na ovoj planeti kao njihovi potomci; svako od nas ima roditelje, a ti roditelji svoje roditelje itd. – LOGIČNO. Tokom tog nomadskog, kasnije polunomadskog, načina života ljudska bića su se raštrkala širom planete (imamo arheološke nalaze koji to potvrđuju) i putevi su im se često ukrštali. U tim ukrštanjima oni su tokom generacija i generacija međusobno mumljali, lomili kosti jedni drugima, otimali hranu, žene, teritoriju…svašta je tu bilo, pa su tako otkrili da mogu neke predmete i trampiti i da ne mora sve biti na silu, mišiće i kroz sukobe, palež i ratove. Veoma bitan momenat se desio kada su ljudska bića otkrila poljoprivredu i stočarstvo, jer se uz ove djelatnosti koriste alatke. Istina je da su ove alatke u početku bile jako primitivne, ali upotrebom, tokom vremena, su se usavršavale. A, može se govoriti i o revoluciji kada su ove dvije djelatnosti „povezali“ ljudi koji su se bavili isključivo proizvodnjom Piše: Zoran Petrovski samara, amova, motika, užadi … dakle, kada je otkriveno zanatstvo koje je dopunjavalo ove ključne djelatnosti svojim proizvodima. Tako se još veoma davno pojavila roba. Poljoprivreda je definitivno otvorila mogućnost ljudskom biću da se zaustavi na određenoj teritoriji, da poveže zanatstvo sa dominantnom djelatnošću, da dovede ili odvede vodu sa oranice i da koristi životinje za rad. Više nije morao skitati u potrazi za hranom i, veoma bitno, počeo je živjeti u prvim organizovanim naseljima što mu je omogućilo da dobije i nešto više slobodnog vremena, pa se mogao baviti i geometrijom, pismom, matematikom, astronomijom… Međutim, tu je još bilo onih koji su živjeli skitalački i oni još nisu razumjeli poljoprivredu, pa su napadali i poljoprivrednike i stočare i otimali im proizvode. Radi toga su se poljoprivrednici i stočari brzo organizovali u odbranu, a bilo je i nekih skitalačkih grupa koje su se i same ponudile kao odbrana i već tada imamo prve obrise države ili prve primitivne države. Koliko god bila jednostavna ova prva država, ona je ispunila očekivanja svih njenih stanovnika; jedni su u miru proizvodili hranu, a drugi su se brinuli za sigurno okruženje. Funkcija države je bila kristalno jasna – da drži državljane u sigurnom okruženju; jedni se nisu morali brinuti za hranu, a drugi se nisu morali brinuti da će biti napadnuti. LOGIČNO. Uz pojavu ovih djelatnosti pojavili su se i prvi viškovi u proizvodnji tako da je razmjena postala još življa, a posebno kada su i druge skupine vidjele kako je ta organizovanost dobra, pa su i oni počeli da se bave poljoprivredom, Mirovne novosti 24 stočarstvom, zanatima i odbranom. Vremenom su nastala i organizovana mjesta za razmjenu proizvoda koja možemo nazvati pijacama. Tada su pijace bile jako žive, pune sreće i zadovoljstva; tu su dolazili sa SVOJIM proizvodima; ratari koji su sa svojim motikama na svojoj zemlji uzgojili pšenicu, tu su dolazili stočari koji su na svojoj livadi, od svoje ovce i mlijeka proizveli sir, tu je dolazio kovač koji je u svojoj radionici na svom nakovnju i sa svojim čekićem proizveo motiku ili srp. Svi su oni imali iste motive i što je bilo najvažnije njihova očekivanja su se redovno ispunjavala, tu su se rado okupljali, dogovarali oko razmjene, tu su razgovarali, i veoma bitno, tu su se družili i uživali u plodovima SVOGA rada. Pa, i danas postoje (razne) pijace. LOGIČNO. Međutim, ova idila nije dugo trajala; broj ljudi je rastao, ponegdje bi se slomila motika ili srp, negdje bi se neki poljoprivrednik ili stočar razbolio, negdje bi bila suša, negdje poplava, negdje bi vuk zaklao ovcu, negdje bi bolest poharala životinje, pa bi bilo manje hrane, a negdje ta ista bolest pohara životinje pa nema dovoljno tegleće marve i ne obradi se dovoljno oranica, te nema dovoljno hrane, onaj kovač što pravi motike i srp jedva je preživio požar, jer mu je sva kovačnica izgorjela. Sve je ovo uticalo na trampu na pijacama i sada se počelo žustrije pregovarati; da li korpa od pruća vrijedi pet šaka kukuruza, da li kaca sira vrijedi kao srp, da li ralo vrijedi kao dvije ovce, da li par čizama vrijedi kao 25 svijeća itd. Vremenom su ovi jako živi, na momente žustri pregovori prešli u neslaganja, pa i u svađe, a ponegdje i u tuče i, sjetite se onih branilaca koji su branili poljoprivrednike od skitalačkih hordi, sada su se oni sve češće morali miješati kako bi smirili svađe i tuče. Tako je bilo pijačnih dana kada nije bilo nikakvih trampi i svi bi otišli nezadovoljni. Ali, nakon kratkog vremena opet su svi dolazili na pijacu jer su im bili potrebni drugi proizvodi za život, a država nije dozvoljavala ni svađe ni tuče. Na nekim pijacama ljudi su prihvatili da žito postane mjera za sve druge proizvode, a na drugim da to bude krzno, a negdje je ta mjera bila sjekira, negdje školjke. To su bili prvi neuspjeli pokušaji da se uvede neki zajednički ekvivalent – novac. Ti ekvivalenti su bili lokalnog karaktera i zato, u samom začetku, su bili osuđeni na neuspjeh; kad-tad su došli u sukob jednih sa drugima i javila se potreba za trajnijim rješenjem. Vremenom, kako je broj ljudi rastao, tako je rastao i broj pijaca, a rasla je i država, ponovo je dolazilo do nesporazuma i svađa koliko školjki vrijedi krzno, ili koliko žita za sjekiru itd. Tada je država, jer nije bilo dogovora, u jednom momentu opet intervenisala i ponudila – NOVAC. Ponudila je novac od zlata, a zapravo je ponudila stvaran, opipljiv, jedinstven ekvivalent za sve druge proizvode. Međutim, u državi je bilo još ljudi koji su imali zlata, a već dugo mnogi ljudi su nosili i zlatni nakit, pa su i oni mogli imati svoj novac. I, opet su se ljudi počeli svađati, jer se nisu mogli dogovoriti ko će sve moći imati svoj novac, a može se desiti da neko, baveći se rudarstvom, iskopa zlato i, eto ga; ima svoj novac. Tada je država objasnila ljudima da ima rješenje i da će u upotrebi biti samo onaj novac koji će imati državne oznake. Ovakvo rješenje se svima učinilo LOGIČNIM i uz to i razumnim, pa su ga svi prihvatili. Ali proizvođači hrane su rekli kako oni zaslužuju najviše novca jer hranu trebaju svi i bez hrane nema života, a da se zlato ne može jesti. Međutim, odmah je reagovao kovač, onaj što je jedva preživio požar, i rekao da bez pluga koji (on) iskuje nema hrane, stočar ga je pitao ko će vući taj plug, a rudar je pitao ko će istopiti metal bez (mog) uglja, zidar je dodao kako bez (njegove) cigle nema; ni kovačnice, ni štale, ni kuće, a ljekar je dodao kako njega trebaju svi; i ljudi i životinje i, nastala je opšta graja jer su se javili u horu i grnčari, vatrogasci, policajci, kožari, učitelji i ko sve nije i država je pustila da se dogovaraju, pa čak i da se svađaju, ali kada je počela tuča, pozvala je policiju i kada su se svi smirili dala je prijedlog. Taj prijedlog je bio; od države možete uzeti koliko hoćete novaca, ali taj novac morate vratiti i još ćemo se dogovoriti u kom roku da vratite taj novac. Taj rok mora biti razuman, jer poljoprivrednik mora uzgojiti pšenicu i ona ne raste brzo, stočar isto tako mora čekati da se krava oteli, svjećaru treba vremena da skupi vosak i proizvede svijeću, rudar treba da kopa do uglja, a kovaču treba cijeli dan za plug, dok zidaru treba pet dana da ozida kovačnicu itd. „Bravo!“ „To je pravedno!“ „Ura!“ „Tako treba!“, vikali su ljudi zadovoljni rješenjem i kad se euforija stišala pitali su državu: „A, ti! Šta ćeš ti dobiti? Ti moraš voditi svu tu silnu evidenciju, a i to je rad i ko radi mora da bude nagrađen.“ Država je odgovorila kako svako ko radi treba da bude nagrađen, da zaslužuje platu i predlaže da za svakih 100 novčića koji se posude bude vraćeno 103 za svaku godinu. Ta tri novčića su prozvali kamatom. Ovo se ljudima činilo kao JEDINO rješenje, uz to PRAVEDNO, a tri novčića za cijelu godinu na 100 novčića je baš malo, samo 3%, skromno; može se reći. Svi su prihvatili prijedlog i dogovorili su se da već sljedeći dolazak na pijacu bude podjela novčića. Država nije gubila vrijeme, jer se bližio pijačni dan i čak je napravila novu kuću koju je nazvala bankom i ona je bila lijepa, prozračna, sa udobnim stolicama da je udobno čekati dok se dođe na red da bi se mogli podići novčići. Tako je započeo novi sistem; neki su pozajmili samo malo novca, a neki mnogo više, neki na jednu godinu, a bilo je i onih koji su pozajmili na dvije, tri i više godina. Naravno, odmah su isprobali novac, a izlazna vrata iz banke vodila su pravo Mirovne novosti 25 na pijacu, a na pijaci su već bile cijene na proizvodima; svaki proizvod je imao mali papir sa ispisanim brojem novčića da se odmah zna, i bez razgovora i cjenkanja, kolika je vrijednost proizvoda, a na nekim je proizvodima pisao i naziv samog proizvoda, pa do zabune nije moglo nikako doći. Cijena je, dakle, odražavala vrijednost neke robe, a cijena je zavisila od količine uloženog rada u proizvodnju neke robe i ukoliko je nešto iziskivalo puno rada, cijena je bila visoka, a ukoliko je iziskivalo malo truda i cijena je bila prilično niska. Tako je pijaca, opet, postala mjesto radosnog okupljanja. Pa, kako i ne!? Tamo su se ispunjavala očekivanja radi kojih su ljudi dolazili na pijacu, jer su znali kakve ih cijene čekaju, ali i kvalitet. Međutim, pojavio se još jedan kovač koji je proizvodio plugove, a njegov plug je imao dva noža i mogao je u isto vrijeme orati dvije brazde. Ubrzo su svi kupovali plugove kod njega, a i potražnja za teglećom marvom je porasla. Kovač, koji je proizvodio jednostavne plugove, nije mogao učiniti ništa i u prvo vrijeme je samo gledao u šoku šta se zbiva. Ali, nakon izvjesnog vremena, kada je popustio šok i kada je razmislio i shvatio o čemu se radi od države je posudio još novca, kupio dvostruki plug, rastavio ga i naučio kako se pravi i sve svoje plugove je prepravio u dvostruke i uz to još snizio cijenu; sada su svi kupovali kod njega. No, i drugi kovač je odmah spustio svoje cijene. Tako je nastala prva, slobodna, konkurencija. Ista se stvar, ubrzo, desila i sa stolarima, ciglarima, rudarima, pčelarima, prevoznicima, u najkraćem; konkurencija se dogodila u svakoj branši. Niže cijene su mnogi iskoristili za veće kupovine, pa se kupovalo i preko potreba, neki su kupovali za zalihe, neki za preprodaju, a najbitnije od svega je bilo to da su se svi ljudi pitali kako su uopšte ranije mogli živjeti bez novca!? Međutim, uskoro je došlo vrijeme da se vrati novac; neki su imali novac, a neki nisu i tako su oni proizvođači koji nisu imali dovoljno novca za vratiti ili koji su uspjeli vratiti 100 novčića otkrili da su dužni, čak su bili dužni i oni koji su vratili 101 ili 102 novčića. LOGIČNO. Ne treba ni govoriti da je svima i dalje bio potreban novac, jer nije u pitanju samo proizvodnja i troškovi oko proizvodnje. U životu su prisutni i svi drugi troškovi npr. oko same egzistencije, a kada se uvede novac onda se svi troškovi mjere i izražavaju u novčićima. Iz ovog razloga je i dalje svima bio potreban novac, nekom više, nekom manje, za nastavak proizvodnje. Ovo je bilo jasno i državi, pa je ponudila rješenje u formi hipoteke koje su svi prihvatili, pa tako možemo govoriti i o prvom konsenzusu. Potrebu za novcem su shvatili i svi oni koji su vratili i oni koji nisu vratili novac. Tada je država ponovo evidentirala koliko je ko vratio novca,a i koliko je ko ostao dužan, te je zabilježila i hipoteke koju su, opet kao rješenje, svi prihvatili. Kada je država u svojoj knjizi sravnila evidenciju i kada je vidjela koliko novaca ima, jer je sada novca bilo i po podu banke, odlučila je da napravi novu, masivnu zgradu i nazvala je trezor, te je tu čuvala i knjigu i novčiće. Kada su ovo vidjeli ostali ljudi onda su neki odlučili da i oni svoj novac tu čuvaju zajedno sa državnim novčićima, a država im je za to dala potvrde i veoma malo naplaćivala za to čuvanje. Sada je već bilo podosta ljudi koji nisu više morali nositi hrpe teških novčića u kupovinu, jer su pored proizvođača i trgovci imali povjerenje u državne potvrde i znali su da za njih mogu dobiti zlatne novčiće ako ih odnesu u trezor. Tako su se potvrde počele sve više koristiti, a zlatni novčići sve manje. Ljudi su imali veliko povjerenje u te potvrde i smatrali su ih vrijednim kao i novac. Isto povjerenje su imali i u državu. Ubrzo je država primijetila da ljudi rijetko podižu novac, jer je uredno vodila evidenciju, a znala je da ima proizvođača kao što je onaj kovač koji je posudio još novčića za kupovinu dvostrukog pluga,a da bi nastavio proizvodnju i zaključila je da bi ti ljudi bili sretni da plate kamatu za korištenje ovog novca koji beskorisno leži u trezoru i sa kojim će pokrenuti proizvodnju. Plemenito. Međutim, istina je da ti novčići nisu državno vlasništvo, ali su u trezoru i znači da država ne mora kovati nove novčiće i da ne mora kupovati zlato za kovanje novih novčića i tako neće biti ni troškova za kovnicu. U početku je država bila jako oprezna i davala je samo male količine novčića i to ljudima iz raznih branši, koji su poput onog kovača znali svoj posao ili koji su imali dobre garancije da će dug biti vraćen i, opet, uz 3%. Naravno, ovo se pročulo i među drugim ljudima i postepeno je rasla potražnja, a država je bila sve odvažnija i posuđivala je i veće iznose i većem broju ljudi. Međutim, jednog dana je od države zatražena velika pozajmica, ali država je rekla: „Novčići su mali, mogu se otkotrljati i izgubiti se i tada gubimo svi, zlato je mekano i ako se novčići budu intenzivno koristili, iz ruke u ruku, brzo će se izlizati i izgubit će na vrijednosti i, opet, gubimo svi. Umjesto da nosite sav taj novac okolo izdat ću vam veći broj potvrda, koliko vam treba, na vaše ime i za sumu koju tražite”. Ljudi su pristali na ovaj razuman prijedlog i postignut je konsenzus i oko toga da država čuva vrijednost novca i tako su podijeljeni prvi krediti uz kamatu i,opet, 3%. Pa, država pazi i čuva zlatne novčiće. Opet su svi bili zadovoljni. Država je pozajmila novac, a da se nije ni mrdnuo iz trezora – sve je bilo sigurno. LOGIČNO. Osim zlatnih novčića u trezoru su se nalazile i knjige u kojima su se uredno bilježile pozajmice-krediti i dugovi sa Mirovne novosti 26 kamatama. Ljudi-klijenti su otišli zadovoljni i sretni sa papirima-potvrdama, koje je lakše nositi i sa njima plaćati. Tako su i druge države dolazile kod ove pozajmljivati, a neke su i same počele oponašati ovu državu, jer se pozajmljivanje novca pokazalo kao jako unosan posao. Stanovnici, državljani; svi ljudi su imali sve veće povjerenje u svoju državu, pa su se sve potvrde prihvatale vrijedne kao novčići i sve je više potvrda bilo u trezoru na čuvanju na kojima je bilo upisano ime dužnika i iznos. Pogađate; te potvrde su nazvali čekovima. Tako je država stekla ogromno povjerenje i sada je svak mogao imati čekove i njima plaćati, jer ih je bilo mnogo, kako na velike tako i na manje iznose i prihvatili su ih svi. LOGIČNO i opet, konsenzus. Ljudi koji su radili, zaposlenici, bili su nagrađivani platama i još uvijek je bilo u opticaju zlatnih novčića, ali vrlo malo. Država je imala tu kontrolu, sve je stajalo u knjigama. Ali, došlo je do problema kada se pojavio višak zlata u državi koje nije bilo pod kontrolom, jer je bilo ljudi koji su iskopali zlato i obogatili se vlastitim novcem, a bilo je i krivotvorenih čekova. Država je odmah reagovala i donijela zakon po kome je svako ko nađe zlatno grumenje ili iskopa zlatnu žicu, ima obavezu predati zlato državi ili prijaviti rudnik. Kako bi očuvala vrijednost zlatnih novčića i kako bi zaštitila sve ljude od malverzacija država je donijela zakon o papirnom novcu koji će samo država štampati posebnim postupkom na specijalnom papiru i sa specijalnim bojama. Svo otkupljeno zlato i novčiće je pretopila u poluge i više nije bilo opasnosti od plaćanja zlatom ili novčićima. I ovaj sistem nagrađivanja, plaćanje papirnim novcem, je bio prihvaćen od svih ljudi. LOGIČNO. Pa, tako je i danas. Sada je država imala kontrolu i nad platama uposlenika koji su radili kod kovača ili kod poljoprivrednika. Ukratko; država je imala kontrolu nad svim plaćanjima u svim branšama. I pored velike popularnosti papirnatog novca, isplate u papirnom novcu, koji nazivamo gotovinskim plaćanjem, pokrivaju tek 10% ili još i manje svih poslovnih transakcija, dok u čekovima, dakle bezgotovinsko plaćanje pokriva 90% ili i više poslovnih transakcija. Sada je u državnom trezoru bilo toliko ušteđevine da je država mogla posuđivati daleko više u odnosu na dosadašnje posuđivanje koje je bilo veoma oprezno i, da se podsjetimo; za 100 novčića je tražila, zaduživala 3 novčića; to je 3%. Sada sa rastom povjerenja kod ljudi, ali i sa rastom sve većeg broja ljudi koji su tražili zaduženja kao i sa rastom ukupnog duga, država je mogla evidentirati za 100 novčića zaduženja od 30, 100, 200, 300, sve do 900 novčića. Dakle, to zaduženje je sada 30000%. LOGIČNO. Uskoro će sve transakcije biti elektronske. Novac nećemo ni vidjeti, a i što bi. Zašto nositi novac u džepu kada može biti izgubljen, pokraden ili može biti u nepredviđenoj situaciji uništen; požar, poplava itd. Pa, država je tu da čuva i zlato i vrijednost novca i da uživa naše povjerenje. LOGIČNO. Pa, vidjeli smo, na početku priče, da su ljudi, nekad davno, kad još nisu znali ni govoriti – znali su prehraniti i sebe i porodicu. A, ni tada nije bilo novca !!! Poštovani čitaoci da li ste shvatili gdje je „kvaka.“? Ako cijeloj ovoj priči dodamo privatno vlasništvo i proširimo ga (na banke i multinacionalne kompanije) – da li je slika jasnija ??? Da li ste shvatili zašto dolazi do kriza? Da li ste shvatili zašto dolazi do nezaposlenosti!? Zašto se neka radna mjesta „gube“ ili prestaje potreba za nekim radnim mjestom? Zašto se tako mnogo govori o povećanju produktivnosti? (sjetite se – jedan traktor mijenja i nekoliko desetina ljudi, jedan bager mijenja isto tako nekoliko desetina ljudi, a beskonačna traka je olakšala rad rudara i povećala produktivnost, ali je povećala i humanizaciju ovih poslova kao i traktor rataru ili kao bager građevinaru i ovakvih primjera ima na stotine). Zašto se tako mnogo govori o izvozu? Zašto se tako mnogo govori o štednji kada štednje ne može biti među potrebama (potrebe su: doručak, ručak, večera, krov nad glavom, zrak, voda, osnovne komunalne usluge, adekvatna odjeća i obuća, primarna zdravstvena njega i besplatno, barem, osnovno školovanje) koje znače prosti biološki opstanak.!? O štednji se može govoriti samo tamo gdje ima zadovoljenja želja i gdje postoje realne mogućnosti da se te želje umanje, a da se ne povrijede potrebe ljudi i, sada već govorimo o ljudskim pravima i u sferi smo ljudskog dostojanstva i jednakosti. Ljudska prava se ne smiju kršiti, a grobar ljudskih prava je strah od egzistencije! U srži, u biti, u osnovi (ekonomske, političke, socijalne, finansijske…) svake krize je nepoštivanje ljudskih prava (i odsustvo morala, a prisustvo pohlepe). Pa, gdje je “kvaka”? Mirovne novosti 27 [email protected] www.mreza-mira.net www.facebook.com/mzim.bh www.facebook.com/pages/Mre%C5%BEa-za-izgradnju-mira/153214424746935 Ovaj dokument je pripremljen uz pomoć Agencije za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država (USAID). Stavovi autora izraženi u ovoj publikaciji ne moraju odražavati stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.
© Copyright 2024 Paperzz
