Nakon zločina: pitanja zaslužuju odgovore BACITI FETVU NA DJEDA MRAZA INTERVJU: SENAD PRŠIĆ Pakt Dodik – Čović za rušenje BiH Istina o ratu u BiH: “Nas i Rusa…” Kur’an – najvažniji izvor islama Osvijestiti procese SASTANAK U PRDEHANI SADRŽAJ SADRŽAJ UVODNIK Nakon zločina: pitanja zaslužuju odgovore .................................................................... 3 ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Faris Nanić Ajka Tiro Srebreniković 2 Suradnici: Mirsada Begović Edina Smajlagić Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Amel Suljović (BiH) Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: [email protected] [email protected] [email protected] web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 15 kuna J O U R N A L Pretplata: RH 100 HRK godišnje BiH 30 KM godišnje Svijet 20 E godišnje Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Bošnjački institut u Sarajevu BOŠNJACI U HRVATSKOJ Baciti fetvu na Djeda Mraza .................................................................................................. 4 Sigurnosna rješenja u BiH ....................................................................................................... 6 Drž’ se, Feđa ................................................................................................................................ 8 Blagdanske poruke hidžre ...................................................................................................... 9 Važnost prevencije bolesti .................................................................................................. 11 Novi četverogodišnji mandat . ........................................................................................... 12 Bošnjački identitet .................................................................................................................. 13 Kontinuirano jačanje stranke ............................................................................................. 14 Prvorazredan kulturni događaj . ........................................................................................ 16 “Bulbuli” i edenski vrt ........................................................................................................... 18 Stalni dijalog i otvorenost .................................................................................................... 19 Čarobna moć sevdalinke ..................................................................................................... 21 Veliki kulturni doprinos ........................................................................................................ 22 Mi smo spremni ....................................................................................................................... 23 Kur’anska tajna harfova ........................................................................................................ 24 Zvornik – prvi etnički očišćen grad u BiH ................................................................... 25 HRVATSKA Božić u Alpama . ....................................................................................................................... 27 INTERVJU – SENAD PRŠIĆ SDAH i BDSH nemaju ekskluzivitet nad bošnjačkim narodom ......................... 29 BOSANSKI BAROMETAR Pakt Dodik – Čović za rušenje BiH ................................................................................ 32 Istina o ratu u BiH: “Nas i Rusa…” ................................................................................. 34 IZ SVIJETA Domino efekt . .......................................................................................................................... 36 KULTURA Zaplakala šećer Đula ............................................................................................................. 39 PRIČE IZ BOSNE Jedan od najboljih koje smo imali . ................................................................................... 40 ŽIVJETI ISLAM Kur’an – najvažniji izvor islama ......................................................................................... 42 POVRATAK U BUDUĆNOST Osvijestiti procese .................................................................................................................. 44 MURSELOV ŠEGISTAN Sastanak u Prdehani ............................................................................................................... 46 UVODNIK Uvodna riječ Nakon zločina: pitanja zaslužuju odgovore Tko oduzme nepravedno život jednome čovjeku kao da je ubio cijeli svijet, a tko spasi život jednome čovjeku kao da je spasio čitav svijet, kaže Časni Kur’an. Odzvanja li ovaj ajet mislima muslimana širom svijeta nakon kukavičkog, zastrašujućeg napada na aleksandrijsku Koptsku crkvu u kojoj se prvih minuta Nove 2011. godine po Miladu održavala euharistija i koji je ubio trideset dvoje kršćanskih Kopta pri bogoslužju, a ranio devedeset sedam mahom kršćana i nešto muslimana koji su se nalazili oko crkve? Ubio ljude dok su slavili Boga! Ubio Sljedbenike Knjige koje su muslimani dužni štititi, posebno u državi u kojoj su velika većina i čiji predstavnici zauzimaju sve ključne poluge vlasti. Ubio trideset dvoje nevinih vjernika, dakle trideset i dva svijeta. Ostavimo, načas, na stranu u mnogome opravdane bojazni o uvezenom aktu zločina, o pokušaju destabilizacije muslimansko-kršćanskih odnosa u Egiptu i time samoga Egipta, o ograncima fantomske Al-Qa’ide, o interesu nelegalne vlasti koja je varala na izborima da se dodatno kompromitiraju islamistički pokreti, posebno Muslimanska braća, o upletenosti izraelske obavještajne službe kao stvarnog dobitnika ovog vandalskog čina, o nedjelovanju egipatskih snaga sigurnosti u zaštiti ove crkve koja je bila na popisu meta, objavljenom na webu, i upitajmo se jedno. Zašto, osim načelnih osuda zločina, muslimanski lideri i mase ne pokažu barem zrnce odlučnosti da se obračunaju s ovim manjinskim, minornim pokretima primitivnih i ograničenih interpretacija Kur’ana, a posebno hadisa. Gdje su odlučne fetve vjerskih autoriteta El Ezhera ili Qoma, intonirane najtežim prijetnjama protiv inspiratora, nalogodavaca i izvršitelja ovakvih besprizornih zločina nad Sljedbenicima Knjige, kao što su odlučne bile fetve protiv Selmana Rušdija ili pozivi na linč i nasilničke demonstracije protiv karikatura Poslanikovih. Nasilje uopće, a posebno protiv nemoćnijih je znak vlastite slabosti. Nije li Poslanik rekao kako je džihadu-l kebir – veliki napor – borba protiv vlastitih slabosti, dok je džihadu-s-saghir – mali napor – borba na bojnom polju protiv napadača? Čega se to muslimanski autoriteti boje – da im pastve, zapuštene u neznanju i opterećene neautohtonom tradicijom postanu odjednom konvertiti u kršćanstvo ili neke druge vjere, pa se boje riječju progoniti one koji u ime vjere ubijaju. Jadna li im je vjera i još jadnija pastva. James Mitchener je pedesetih godina prošlog stoljeća napisao za američku obavještajnu službu kako su Arapi i muslimani općenito imuni na komunističku indoktrinaciju zbog svoje duboke i iskrene religioznosti koju je boljševizam ismijavao, impregnirajući društvo agresivnim ateizmom. I doista, niti jedna diktatura među muslimanima dvadesetoga stoljeća nije se oslanjala na ateizam. Čak je i kemalistička turska diktatura samo pokušala turcizirati islam do mjere do koje to nije postalo ridikulozno. Ovostoljetne diktature na islam se itekako oslanjaju. Posebno na islamsku ulemu. U čemu je onda problem, pitaju se začuđeni, prijateljski nastrojeni i suradnji vrlo skloni kršćani i drugi, vjernici i agnostici, širom svijeta? Što je s ajetom koji mnogi od njih citiraju kako u vjeri nema prisile jer se pravi put jasno razlikuje od zablude? Osim ako ta ista ulema polako počinje gubiti pojam o pravom putu, pa misli da ga je počela gubiti i pastva, vjerničke mase. Jer ako su muslimani danas muslimani po tradiciji, a ne po uvjerenju, onda je islamski svijet u ozbiljnoj krizi identiteta i nedostaje mu samopouzdanja. Postaje autarkičan i nasiljem prikriva vlastite slabosti – neznanje, ovisnost o uvozu iole složenijih gotovih proizvoda iz, inače, mrskog Zapada, a sve više i Istoka, zaostalost društvenih odnosa i institucija. Jer ako je dvoje ili troje konvertita na kršćanstvo veći problem muslimanskoj ulemi od trideset dvoje, na bi gajri haqq, nepravedno ubijenih nemuslimana od muslimanske ruke, bez obzira tko ju je vodio, onda je ta ulema izgubila vezu s načelima islama, a muslimanske mase ozbiljno sumnjaju u utemeljenost i održivost svojih uvjerenja. To nema veze s islamom jer je on slična iskušenja prebrodio u ovih četrnaest stoljeća, ali ima veze s muslimanima danas. Islam opstaje po principima višeg reda, a muslimani propadaju zato što napuštaju principe. Zločin je zločin i zaslužuje kaznu. Tko to zaboravi, skrenuo je s onog pravog puta koji se jasno razlikuje od zablude iz ajeta koji zabranjuje prisilu u vjeri. Treba li podsjećati na naredbu hazreti Omera svojim generalima prije početka vojne kampanje protiv Bizanta, a koja sadrži i zabranu skrnavljenja kršćanskih bogomolja i nasilja nad nemuslimanima? Napokon, po kojem to pravu reciprociteta mogu muslimani očekivati zaštitu muslimanskih manjina u državama na Zapadu i Istoku, ako ju nisu u stanju pružiti nemuslimanskim manjinama u svojim državama? Što ako gnjev i antimuslimanska histerija, koje zločini poput aleksandrijskog dodatno raspiruju, izazovu odmazdu nad muslimanima recimo u jugoistočnoj Europi? Kojim će to pravom muslimanski autoriteti tražiti njihovu zaštitu ako su ostali ravnodušni ili nedovoljno agilni u osudi, ali i progonu ubojica iz Aleksandrije ili Bagdada, gdje je u listopadu ubijeno pedeset i šest kršćana, dakle pedeset i šest svjetova, također u crkvi? Hoće li onda bošnjački i albanski muslimani platiti cijenu tuđeg nečinjenja i trebaju li njihovi lideri i autoriteti, na istim načelima na kojima su branili Bošnjake i Albance od pokušaja genocida nad njima u devedesetim godinama, braniti i Sljedbenike Knjige od zločina koje nad njima čine muslimani? Pitanja zaslužuju odgovore i mi ih čekamo. q Faris Nanić 3 J O U R N A L BOŠNJACI U HRVATSKOJ Odjeci političkog obračuna u Sarajevu Baciti fetvu na Djeda Mraza Posve je jasno da se u sekularnoj državi Djed Mraz ne može zabraniti širem građanstvu, ali je sasvim legitimno da vodeći islamski autoriteti vjernicima sugeriraju štetnost lika i djela Djeda Mraza, upravo kako to čine i oni katolički i pravoslavni kada govore o pogubnoj komercijalizaciji personificiranoj u tom simpatičnom djedici. Međutim, jedino kada je riječ o muslimanima govori se u smislu ekstremizacije i fundamentalizacije na štetu ostalih vjeroispovijesti. Pritom se ne biraju sredstva, žučljivo pokušavajući dokazati bošnjački vjerski i etnički nacionalizam te ekstremizam osporivači se služe upravo istom onom ideologijom koju pokušavaju osuditi. Filip Mursel Begović 4 J O U R N A L Pred Novu 2011. godinu, po većini hrvatskih novina i televizijskih emisija, internetskih portala i teletekst stranica proširila se vijest da je Islamska zajednica BiH izdala fetvu (neki su prenijeli bacila fetvu) u kojoj se navodi da Djed Mraz nije poznat i priznat u islamskoj tradiciji Bošnjaka, te se, naročito bošnjačkoj djeci, taj kršćanski simbol pokušava poturiti kao neutralan lik. Ova vijest se pojavila između objavljenih napisa vodećih hrvatskih kolumnista koji su osudili bezglavo materijalističko divljanje po hrvatskim shoping centrima pred Božić, i raspisali se o tome kako je taj praznik davno izgubio svoje duhovne vrijednosti. Oglasili su se i mnogi katolički svećenici i teolozi koji već godinama upozoravaju da Božić nije blagdan opijanja, prežderavanja, mahnitog kupovanja i trošenja – već praznik darivanja ljubavi, mira, pomirenja... Međutim, ispada da su i takvi napisi postali dio prazničnog folklora, jer, kao da većina ostaje imuna na upozorenja vjerskih i društvenih autoriteta. Vijest da je netko u BiH izdao ili bacio fetvu na Djeda Mraza i zabranio građanima demokratske države da uživa u blagodatima i tekovinama Zapadnog svijeta, proširila se onom brzinom koliko je jednom Djedu Mrazu (onom iz priča) potrebno da obiđe Planetu. Hoće li Djedu Mrazu u Sarajevu skinuti glavu? Prenijeti vijest da je netko bacio fetvu (islamski pravni akt), jednom prosječnom hrvatskom građaninu vjerojatno zvuči zastrašujuće. Ne zna on što fetva točno znači, zna samo da se zbog toga u nekom Afganistanu može izgubiti glava. Po svoj prilici to bi moglo značiti da će Djedu Mrazu uskoro u Sarajevu skinuti glavu, počupati bradu, možda ga osunetiti, po- slati na prislini rad... i to sve učiniti jednom slatkom djedici s reklama Coca-Cole koji dobrodušno daruje i blagonaklono brine za sretni ishod djetinjstva djece Zapadnog svijeta. Kako li izgleda Djeda Mraz u Kini ili u Južnoafričkoj Republici? Ima li u Kini možda kose oči, a u Africi je crne boje kože? Može li taj dobri djedica iz snježnih sjevernih krajeva uopće stići do Južnoafričke Republike u onom svom teškom crvenom kostimu, a da se ne otopi od vrućine? Može, ako ga tamo čeka rashlađena Coca-Cola i nastup u televizijskoj reklami. Termin fetva je širom svijeta dobila na popularnosti zbog slučaja Rushdie, a posebice nakon objavljivanja karikatura Poslanika Muhammeda u danskom “Jylland Postenu”. Podsjetimo na slučaj iz 2006. godine, kada je riječ fetva posijala strah po hrvatskim medijima. Nakon što je tjednik “Nacional” objavio 12 karikatura Poslanika Muhammeda a.s. u Hrvatskoj je nastupilo iznenađujuće uzbuđenje. Istog dana kada su karikature objavljene u javnost je stigla vijest da je neki islamski šeik bacio fetvu na “Nacional” u ekskluzivnom intervjuu koji je iste večeri emitirala Zagrebačka televizija. Razgovor je vođen sa šeikom Ibrahimom al Salehom, koji je predstavljen kao imam džamije Omar ben al Hatab iz Tripolija u Libanonu. Internetski portal “Index” počeo je zatim najavljivati taj intervju pod naslovom Vjerski vođa muslimana sunita osudio na smrt izdavače Nacionala. Naravno, mnogi su se smjesta upitali kako je uopće moguće da samo nekoliko sati od izlaska novog broja “Nacionala” netko udaljen na tisuće kilometara zna da su i u Hrvatskoj objavljene sporne karikature, no senzacionalističke najave domaćih medija uspjele su ustrašiti pojedine hrvatske građane koji su sa zebnjom iščekivali taj famozni intervju. Međutim, tog dana u 20.30 na Zagrebačkoj televiziji dočekala ih je samo snimka telefonskog razgovora sa stanovitim Ibrahimom al Salehom, iz koje se moglo zaključiti da je riječ o najobičnijoj manipulaciji i medijskom sijanju straha među hrvatskim građanima, jer navedeni šeik uopće tijekom razgovora nije spomenuo “Nacional”, a vjerojatno bi imao problema i s nalaženjem Hrvatske na zemljopisnoj karti. Po pisanju “Nacionala” iza svega se krio hrvatski novinar Hassan Haidar Diab, porijeklom iz Libanona. Iako Diab već dugi niz godina živi u Hrvatskoj, u lošim je odnosima s vodećim ljudima Islamske zajednice te su se od njega, kao manipulatora ogradili i muftija Omerbašić i saborski zastupnik Tanković. Slučaj iz 2006. godine spominjemo tek kao ilustraciju koja govori o recepciji temina fetva među hrvatskim pučanstvom, ali i nezna- BOŠNJACI U HRVATSKOJ nju te površnosti hrvatskih medija koji umah mogu lakovjerno postati kanal za širenje panike, paranoje i ksenofobije. Ili ispravnije rečeno: ni počesto žutilom obojeni “Nacional” u tome nema čiste ruke (objavljivanje karikatura ovom prilikom nećemo problematizirati), jer, pametno je odigrao odmah se ubacivši u ulogu žrtve kojoj se prijeti. Na koncu vlasnik “Nacionala” nije smaknut od muslimanskih terorista, već onih domaćih. Dakle, istovjetno je i sa Djedom Mrazom na kojega je u BiH bačena fetva, bez objašnjenja što to točno znači i što posljedično sugerira da u susjednoj zemlji žive neki talibani i bradati teroristi koji će uskoro linčovati dobroćudnog Djedicu Mraza Djed Mraz je direktno povezan s kršćanskom tradicijom Lik Djeda Mraza postao je predmet političkoga obračuna u Sarajevu i središnja figura sporenja između u Gradu vladajućeg SDP-a BiH i tradicionalno orijentiranih bošnjačkih stranaka, prije svega SDA. Slučaj se povlači već godinama i pretvorio se u pravu sapunicu. Ljevičarski i liberalni krugovi tvrde da je Djed Mraz neka vrsta simbola građanskoga društva i fiktivni lik kojem se mogu radovati sva djeca, bez obzira koje su nacionalnosti i vjere njihovi roditelji. S druge strane, bošnjački tzv. konzervativci objašnjavaju da je Djed Mraz ipak na svojevrstan način produkt zapadnoga društva i njegove kršćanske tradicije - te da u biti promovira konzumerizam i okrenutost materijalnom, što je u suprotnosti s islamom, ali čak i s istinskim učenjima drugih vjera, poput kršćanstva. Zamislimo, umjesto da su hrvatski mediji pisali o bacanju fetve, vodeći katolički teolozi i razni kolumnisti u Hrvatskoj, koji su osudili komercijalizaciju Božića, mogli su iskoristiti priliku i zahvaliti monoteističkoj braći muslimanima što su ih podržali u istoj ideji. Kada je riječ o Sarajevu, SDP-ov gradonačelnik odlučio je nešto učiniti nakon što se u Javnoj ustanovi (JU) “Djeca Sarajeva”, u okviru koje djeluje niz vrtića, već godinama ne trude organizirati priredbe u kojima bi Djed Mraz djeci dijelio paketiće. Direktorica JU “Djeca Sarajeva”, Arzija Mahmutović, nakon uvođenja vjeronauka za mališane islamske vjeroispovijesti u vrtićima, odgodila je pod raznim izlikama druženja sa starcem iz Laponije. Ipak, direktorica se ogradila od zabrane tako što je prepustila osoblju u svakom od 24 gradska vrtića da organiziraju novogo- dišnja druženja s Djedom Mrazom samo ukoliko većina roditelja pokrene takvu inicijativu. Roditelji su medijima rekli kako se takvim odnosom uprave prema Djedu Mrazu zapravo šalje ružna poruka o svjetonazoru koji djeca dobivaju u sarajevskim vrtićima. Dodatni razlog za nezadovoljstvo dijela roditelja, uglavnom nebošnjačke nacionalnosti, inzistiranje je na uvođenju vjeronauka u sarajevske vrtiće. Profesor Fakulteta islamskih nauka Enes Ljevaković objasnio je da je Djed Mraz direktno povezan s kršćanskom tradicijom i samo je drugo ime za Svetog Nikolu. “Oni koji prešućuju ovu činjenicu i pokušavaju da predstave, ustvari nametnu, Djeda Mraza kao općeprihvaćeni simbol darovanja djece povodom nove kalendarske godine, čije je obilježavanje, također, povezano s kršćanskim vjerovanjem u datum rođenja Isaa a.s., zamagljuju istinu i obmanjuju javnost, posebno muslimansku djecu nastojeći im poturiti jedan kršćanski simbol kao neutralan i kao općeprihvaćen i poželjan obrazac ponašanja. Pravo je svakog pojedinca i porodice da po vlastitoj savjesti i izboru prihvate ili ne prihvate spomenute simbole, ali je prema islamskom učenju svako i odgovaran za vlastiti izbor i postupke”, prenijete su Ljevakovićeve riječi na službenim stranicana Rijaseta. Koliko je Ljevaković u pravu prosudimo sami iz narednog navoda: “Sveti Nikola je jedna od inspiracija za Djeda Mraza. On je bio episkop Mire u Likiji, pokrajine bizantijske Anadolije. Prema predanju, Nikola je uskrsnuo troje djece, koje je lokalni mesar zaklao u vrijeme gladi, pa se otuda slavi kao zaštitnik djece. Pored toga je i zaštitnik mornara. Ali Nikola je najčuveniji po svojim poklonima sirotinji, a naročito davanjem miraza trima osiromašenim kćerkama pobožnog kršćanina da ne bi postale robinje i prostitutke. Nikola je ubacio kroz prozor vreću sa zlatnicima. Tokom vijekova, priča se mijenjala, tako da je u jednoj verziji Nikola ubacio vreću sa zlatnicima kroz dimnjak, koji su upali u čarape koje su se sušile...” Opasne ideologije unižavanja islama Za jedinog profesionalnog Djeda Mraza u BiH, Mladena Jeličića Troku, koji već 40 godina vjerno glumi Djeda Mraza, ova fetva znači direktan udarac, prenio je radio Slobodna Europa. “Ja se osjećam apsolutno ugroženom jedinkom, jer je ta fetva poziv na moj javni linč i udar na moj život, privatnost, egzistenci- ju mene i moje djece”, istaknuo je Mladen Jeličić Troko. Naglasio je kako samo nepismen čovjek može Djeda Mraza prozvati religijskim likom. Novinarka tjednika “Start” Rubina Čengić istaknula je da Djeda Mraz kao nepoželjan datira od kraja rata. “Prvo je bilo pismo Alije Izetbegovića gdje je rekao da Bošnjaci ne trebaju slaviti Novu godinu, da to nije u njihovoj tradiciji i u duhu islama, a zatim je Djed Mraz na ulici bio gađan kamenjem”, naglasila je Čengićeva. U izjavi gradonačelnika Grada Sarajeva Alije Behmena i njegovih zamjenika Igora Kamočajia i Miroslava Živanovića navodi se: “Nevjerojatno je da je u zemlji makar nominalno demokratskoj Djed Mraz kontroverzna tema. Nažalost, u našem slučaju Djed Mraz je postao simbol borbe za sekularni karakter države. Uklanjanje plakata koji su najavljivali Djeda Mraza je poruka da zabrana ne važi samo u Javnoj ustanovi ‘Djeca Sarajeva’ nego i izvan nje. To je vrlo jasna poruka da će oni koji danas ukidaju Djeda Mraza sutra ulaziti u domove građana Sarajeva i kontrolirati koje televizijske programe gledaju. Ako je danas sumnjiv Djeda Mraz, sutra će biti sumnjiv svatko tko ima televizijsku antenu.” Zadnji navod posve je indikativan kada je riječ o poturivanju ekstremne idelološke obojenosti Bošnjaka muslimana. Posve je jasno da se u sekularnoj državi Djed Mraz ne može zabraniti širem građanstvu, ali je sasvim legitimno da vodeći islamski autoriteti vjernicima sugeriraju štetnost lika i djela Djeda Mraza, upravo kako to čine i oni katolički i pravoslavni kada govore o pogubnoj medijskoj komercijalizaciji personificiranoj u tom simpatičnom djedici. Međutim, jedino kada je riječ o muslimanima govori se u smislu ekstremizacije i fundamentalizacije na štetu ostalih vjeroispovijesti. Pritom se ne biraju sredstva, žučljivo pokušavajući dokazati bošnjački vjerski i etnički nacionalizam te ekstremizam osporivači se služe upravo istom onom ideologijom koju pokušavaju osuditi. I to vrlo opasnom ideologijom: onom koja lako ulazi, posredstvom medija i neznanja o islamu, u glave neupućenih. To je ideologija paranoje, ksenofobije i širenja medijske panike, kada je riječ o unižavanju islama – prokušano uspješne metode zastrašivanja. Ono što je izrekao sarajevski gradonačelnik, pokušavajući zaraditi političke poene, upravo je na tragu izjava američkih ratnih poklisara prije nego su krenuli na Irak. Kome su tu u stvari prijeti, prosudite sami. q 5 J O U R N A L BOŠNJACI U HRVATSKOJ Predstavljanje knjiga doc. dr. Selme Cikotića, ministra obrane BiH Sigurnosna rješenja u BiH U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice Grada Zagreba i Zagrebačke županije, 3. prosinca 2010. u Zagrebu promovirane su dvije knjige doc. dr. Selme Cikotića, ministra obrane BiH i docenta na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu: “SAD – BiH: mogući transfer sigurnosnih rješenja” i “Sigurnosne pretpostavke Bosne i Hercegovine”. Knjige su tiskane tokom 2010. godine, a predstavili su ih, pored autora, prof. dr. Izet Beridan, šef Odsjeka za sigurnosne studije Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Faris Nanić, publicista i član redakcije “Preporodovog Journala” i Željko Grubešić, stručni savjetnik Zajedničke komisije za obranu i sigurnost Parlamentarne skupštine BiH i ratni šef Kabineta generala Rasima Delića. Sigurnosno-historijski kontinuitet BiH 6 J O U R N A L Prof. dr. Izet Beridan je rekao da knjige govore o jednoj specifičnoj sferi koju pomalo još držimo u svijesti još od ratnih vremena, ali ne zbog ratnih vremena već zbog budućnosti. U svom magistarskom radu “Mogućnost transfera kompatibilnih elemenata američkog sistema sigurnosti u sigurnosni sistem Bosne i Hercegovine” Selmo Cikotić je istraživao temu koja je u to vrijeme za neke u BiH bila nebulozna – praviti usporedbu izgrađenog sistema sigurnosti SAD i Bosne i Hercegovine, u kojoj na državnom nivou nije bilo ništa od obrane. Naime, prema Ustavu iz Daytona BiH je “praznina” u pogledu obrane jer je to pitanje ostavljeno entitetima. Tema njegove doktorske disertacije je bila sigurnosne perspektive BiH, iz koje je nastala druga knjiga koja je sadržajno koncipirana u pet dijelova: historijski kontinuitet državnosti BiH, međunarodni aspekt sigurnosti BiH na razmeđu milenija, unutarnji aspekti sigurnosti BiH, pretpostavke za funkcioniranje sistema sigurnosti BiH i zaključna razmatranja. Beridan je rekao da je posebno važan dio u doktorskoj disertaciji sigurnosno-historijski kontinuitet države BiH, pri čemu se autor u prikazu obrambene tradicije dotakao važnih povijesnih događaja: obrana od Osmanskog carstva (zbog vojničke snage tadašnja Bosna je pala 72 godine poslije Srbije), otpor Austro-ugarskoj 1878. godine, velike žrtve za vrijeme Promocija u prostorijama BNZH u Zagrebu (slijeva: Željko Grubešić, Izet Beridan, Selmo Cikotić i Faris Nanić) Drugog svjetskog rata i ratna događanja od 1992.-1995. godine. Na osnovu njih je Cikotić gradio svoju hipotezu o opstojnosti države BiH i potrebe jedinstvenog sistema obrane i sigurnosti, odnosno jedinstvenih Oružanih snaga BiH. “Po mojoj ocjeni, Selmo Cikotić je jedan od najuspješnijih ministara u Vijeću ministara BiH. On je gradeći svoju karijeru u politici, istovremeno gradio i akademsku karijeru. Ono što je učinio u nauci, pretočio je na određeni način u političko djelovanje. To je rijetkost kako na prostoru BiH, tako i na prostoru bivše Jugoslavije. Knjige preporučujem naročito onima koji se po bilo kojem osnovu bave pitanjima sigurnosti – nacionalne, međunarodne i drugima. Dr. Cikotić je kroz svoje dvije knjige pokazao intelektualnu hrabrost i akademsku zrelost, zbog čega mu preporučujem da se i dalje ozbiljno bavi nastavnim i istraživačkim radom u oblasti koja je za prostore BiH jako značajna za buduća vremena i pokoljenja”, zaključio je Izet Beridan. Determinante sigurnosti Faris Nanić je podsjetio da je Selmo Cikotić od prosinca 1994. do lipnja 1997. radio je kao vojni ataše BiH u SAD. Tokom obavljanja ove dužnosti učestvovao je u daytonskim mirovnim pregovorima kao član bosansko-hercegovačke delegacije. “Njegov boravak u SAD nije bio samo boravak jednog vojnog diplomate, nego je bio znatno više od toga. Bio je jedan od rijetkih časnika koji je bio u mogućnosti da prilično detaljno upozna dijelove američkog sistema sigurnosti. Otuda vjerojatno i akademski interes za izradom magistarske teze koja će pokušati razmotriti neke od mogućnosti transfera sigurnosnih rješenja iz SAD na područje Bosne i Hercegovine. Vrlo interesantno i vrlo intrigantno, posebno ako se analizira međunarodni položaj, globalna uloga, unutarnje uređenje i politički sistem tih dviju država koji su bitno drugačiji”, rekao je Nanić. U tome mu je pomoglo pozivanje na događaje iz povijesti ratovanja u BiH, kao i činjenica da je Vojska Federacije BiH imala mogućnost obuke u okviru NATO-standarda kroz program “Opremi i obuči”, u čijoj je implementaciji Cikotić dao veliki doprinos. Njegova knjiga “SAD – BiH: mogući transfer sigurnosnih rješenja” je poslužila kao određena vrsta putokaza na koji način i koja rješenja treba primjenjivati u izgradnji jedinstvenih Oružanih snaga BiH. Autor u svojim knjigama pokazuje zavidno znanje iz drugih, vrlo često udaljenih disciplina. Iz toga se vidi da je riječ o školovanom oficiru koji je završio Vojnu akademiju: bio je aktivni oficir JNA, a kasnije i Armije BiH. Nanić je istaknuo da autor u navođenju puta BiH kroz integraciju – vojnu, a kasnije vjerojatno policijsku – u euroatlantske integracije navodi i određene sumnje i mogućnosti drugačijih scenarija s obzirom na aktualno propitivanje BOŠNJACI U HRVATSKOJ nekada konsenzualno prihvaćene globalne uloge SAD kao jedine preostale svjetske velesile. Stoga se sistem sigurnosti BiH mora izgrađivati tako da može i samostalno funkcionirati, bez obzira kakva je kvaliteta obrane kroz NATO pakt ili neku drugu vrstu kolektivne obrane. “Cikotić problemu sigurnosti prilazi vrlo integrativno. Za njega sigurnost nisu samo vojne snage, niti policijske snage. On ovdje govori o determinantama sigurnosti, među koje navodi ekonomski razvoj zemlje, razvoj i modernizaciju obrazovanja, povratak izbjeglica i raseljenih lica, te izuzetno dobru suradnju s dijasporom, što je nama vrlo važno. BiH ima veliku i značajnu dijasporu u smislu daljnjih reintegracijskih procesa u zemlji, kao i ekonomske pomoći, odnosno ekonomske suradnje sa zemljama u kojima se sada nalaze. Tu su i druge determinante, vanjske i unutarnje, koje govore o pretpostavkama za sigurnost BiH. S druge strane, Cikotićeve knjige su u određenoj mjeri pionirski radovi u smislu promišljanja budućnosti integracijskih procesa u koje se danas gotovo neupitno vjeruje”, rekao je Faris Nanić. Na kraju izlaganja je istaknuo važno pitanje odnosa građana svih nacionalnosti prema BiH kao državi. U tom smislu, Cikotić smatra da je potrebno pojačati obrazovni sustav, te pravilno, korektno i istinito interpretirati zajedničku historiju BiH. Obrambena reforma u BiH Željko Grubešić je rekao da knjige doc. dr. Selme Cikotića predstavljaju važnu istraživačku studiju u kojima su elaborirani značajni, prije svega suvremeni obrambeni i sigurnosni aspekti. One su značajan prikaz njegovih ukupnih profesionalnih iskustava i stavova, te predstavljaju važne preporuke za dograđivanje postojećih sistema sigurnosti, ne samo u BiH nego i šire. Grubešić je naglasio da se autor vodi razmišljanjem da ništa nije tako dobro da ne može biti bolje i bliže suvremenim trendovima i razmišljanjima, na kraju i zahtjevima trenutka u kojemu živimo. Cikotić u svojim knjigama neprekidno daje nadu, želi i na kraju ustrajava u tome da pozove sve relevantne ljude i strukture BiH i nivoe njegovog društva da se ne mire sa sadašnjim stanjem stvarnosti. Stanje i sistem se mogu prestrukturirati, preoblikovati i konačno približiti standardima koji, kada je u pitanju sektor obrane i sigurnosti, vode BiH ka NATO-u i Europskoj uniji. U pripremi knjige autor je vodio računa o neminovno potrebnoj vezi: država – ekonomija – obrazovanje, tako da je napi- sano primijenio u praksi. U prvoj knjizi “SAD – BiH: mogući transfer sigurnosnih rješenja”, autorovo viđenje obrambene reforme u BiH, koje datira skoro dvije godine prije nego što je okončan njezin najznačajniji dio, pokazalo se primjenjivo u praksi. Skoro 80% njegovih analiza, razmatranja i pogleda su bili preteča reformskih rješenja u sektoru obrane, koje je krajem 2005. i početkom 2006. godine rezultiralo usvajanjem dvaju zakona: Zakona o obrani i Zakona o službi u Oružanim snagama. U knjizi se kroz jasan i metodološki ispravan pristup dotakao tema kao što su podjela vlasti, sigurnosni sistem, lokalna uprava i političke partije, te međunarodni odnosi i položaj BiH. “Ono o čemu je razmišljao i ono što je napisano uspješno je realizirao tokom mandata na poziciji ministra obrane. Samo šest, sedam godina ranije on je u svome magistarskom radu napisao da je nama u BiH potrebno jedno Ministarstvo obrane, jedna vojska i jedan pristup. I evo, došlo je vrijeme da on bude dio te priče u praksi. Svojim radom se izborio da bude na čelu tima koji je znao kako treba pokrenuti ljude koji su najveće bogatstvo zemlje u kojoj živimo. Selmo Cikotić je u svojim knjigama cjelokupan sistem sigurnosti BiH približio stvarnosti. Pritom nije niti jedan narod u BiH, a posebno onaj kojemu pripada, stavljao u poziciju, kako neki vole reći – temeljnog. Naprotiv, kroz svoje dvije knjige je rekao da se u bilo koju ozbiljnu priču o BiH ne može ići bez svih njenih građana i naroda”, zaključio je Željko Grubešić. Multipolarna lojalnost Doc. dr. Selmo Cikotić je rekao da su teme obrađene u knjigama vrlo kompleksne. On je u okviru svoga naučnog i istraživačkog rada nastojao tretirati teme koje su društveno relevantne i primjenjive. Smatra da će ključni kriterij uspješnosti u ovom dinamičnom vremenu biti sposobnost prilagođavanja brzini i tempu promjena. Kroz promociju društvene relevantnosti naučnoistraživačkog rada želio je tretirati temeljnu spregu uspjeha svakog državnog projekta, a to je dobra veza vlasti, ekonomije i obrazovanja. To nedostaje ne samo u BiH, nego i cijelom regionu. Snaga države, a pogotovo malih država kao što je većina u regionu, sve više se mjeri stupnjem njene integriranosti u međunarodnu zajednicu, a ne veličinom njene površine, brojem populacije ili snagom ekonomije. “U tome treba prepoznavati šansu. Ja mislim da BiH ima jednu iznimno vrijednu komunikacijsku sposobnost, jedan komunikacijski kapacitet kao nijedna druga država u regionu. Nažalost, u bliskoj prošlosti to je više pretvarano u njen nedostatak nego prednost. Međutim, mislim da smo naučili jako puno lekcija iz prošlosti, naročito bliske koja je neposredno iza nas. Pošao sam od pretpostavke da je historija nauka kojom se jako puno manipulira. Mnogi tvrde da je to nauka kojom se najviše manipulira. Svrha mog pristupa je bila da u određenoj mjeri korigiram i umanjim manipulaciju koja je išla na štetu BiH, ali ne na štetu bilo koga drugog ili na štetu istine”, rekao je Cikotić. Pritom je poštivao logiku da ne može reći sve što je relevantno za obrađene teme, ali je prakticirao i slijedio pristup da je jedan tekst dobar ne onda kada mu se nema što dodati, nego kada mu se nema što oduzeti. Nastojao je da sve što je ugrađeno ima svoju branjivost, da može opstati i preživjeti test vremena u dužem trajanju, kao i testove iz različitih pravaca u smislu različitih politika, različitih političkih opcija iz BiH i regiona ili sa stanovišta različitih međunarodnih institucija. “Ono što svijet želi postati u budućnost BiH ima u svome iskustvu u svojoj prošlosti. Mislim da permanentni napredak prema budućim ciljevima i standardima vrlo često vodi povratku jednog dobrog i prepoznatljivog koloritnog lica BiH, koje svjedoči o harmoničnom suživotu različitosti koji je pretvaran u prednosti svih onih koji su učestvovali u tom ambijentu. Ovaj projekt su podržavali pripadnici različitih političkih opcija, različitih etničkih pripadnosti u BiH – i u smislu regiona i u smislu nivoa vlasti, na što sam posebno ponosan. Ukupno iskustvo mog naučnog i praktičnog rada jeste spoznaja da se etnički interesi u BiH najbolje promoviraju i štite izgradnjom funkcionalnih i efikasnih institucija koje će biti sposobne državu uvesti u porodicu progresivnih i naprednih naroda. I sve građane i sve narode u BiH, koji god kriterij primijenili, dovesti u jednu bolju poziciju od one koju imaju danas. Kroz ovaj rad je iskovan jedan temelj koncepta multipolarne lojalnosti, koji u suštini podrazumijeva da lojalnost prema državi, entitetu, narodu, regionu i političkoj partiji – ako korektno i pravilno shvatimo realnost Bosne i Hercegovine – uopće ne isključuje jedna drugu, nego naprotiv jedna drugu komplementiraju. BiH je tokom svoje prošlosti plaćala najveću cijenu mnogih ratova. Mislim da ta činjenica daje BiH ne samo pravo, nego i obavezu da predvodi u nekim pozitivnim procesima u regionu i generira pozitivnu klimu suradnje”, zaključio je doc. dr. Selmo Cikotić, ministar obrane BiH. q Ismet Isaković 7 J O U R N A L BOŠNJACI U HRVATSKOJ Predstavljanje knjige “Drž’ se, (b)Alija” u Dubrovniku i Trebinju Drž’ se, Feđa 8 J O U R N A L Pričom o obespravljenom trebinjskom poduzetniku, kojem se srpske vlasti s početka bosanskih devedesetih otele imovinu, i koji se, u neravnopravnoj i višegodišnjom bici, parniči s vlašću - romanopisac i dramatičar Feđa Šehović vodi nas u srce bosanske tame, u prostor najokrutnijih trauma koje su zadesile Bošnjake za posljednjega bosanskohercegovačkoga rata. Treba svakako reći da sudbina Alije Selimovića nije najgora sudbina koja je zadesila Bošnjake u BiH. Njegov slučaj je zanimljiv upravo zbog njegove nepokolebljivosti da istjera pravdu na čistac, a ovaj roman je, mogli bi reći, hollywoodski nastavak jedne od najmučnijih sudskih trakavica u BiH. Prva presuda Trebinjskog suda, kojom se Aliji dodijeljuje odšteta, po riječima Feđe Šehovića, mnogim Trebinjcima je ulila nadu da se stanje značajno popravilo i da je povratak moguć. Raduje činjenica da je Šehović svoj posljednji roman izdao upravo u KDBH “Preporod”. Roman je predstavljen 3. prosinca 2010. u “Narodnoj knjižnici Grad” u Dubrovniku. O romanu su govorili književnici Luko Paljetak i Sead Begović, te urednik knjige Filip Mursel Begović. Luko Paljetak je rekao da je po riječima autora ovaj roman dokumentarno-fikcionalni i na taj način otkriva prirodu svoga narativnog postupka, koji je često Šehović primjenjivao i u dosadašnjim proznim djelima baveći se ranijim povijesnim razdob ljima, svoj pogled na povijest temeljeći, slično Aralici pa i Fabriju, na shvaćanju svrhovitosti koja ne proistječe iz povijesne nego zapravo najčešće iz transhistorijske lo gike. “Pri tome je u Šehovića, u tom kontekstu, najzanimljiviji način korištenja, eksploatacija i funkcioniranje historiografskog sloja u postupku naracije, odnosno u sferi određivanja likova i njihovih postupaka društvenom strukturom, ali i u sferi motiviranja tih likova individualnim i osobnim, intimnim karakteristikama, koje su opet sa svoje strane rezultanta načina na koji oni koriste određene društvene energije. Od borca za povrat vlastite imovine - šesnaest godina sudovanja parničenja - glavni lik Alija Selimović postupno evoluira u čovjeka; kojem je od te materijalne dobiti važniji vlastiti ponos i dostojanstvo. 'U krivu ste svi vi koji mislite da mi je samo do para!' - kaže Alija nakon konačno dobivene parnice i povrata najvećeg dijela imovine, odnosno na- knade za nju, i odmah zatim dodaje: 'To, što sam ih bacio na koljena, to više volim'”, objasnio je Paljetak i upozorio da se u dva različita konteksta u romanu čuje uzvik “Drž' se, Alija!”. “On je i naslov romana. Na isti način, pročitavši ga, imajući na umu temeljne oznake Šehovićeva narativnog postupka, prožetost moralnošću, strasnim, eksplicitnim zalaganjem za slobodu, za humanistička načela snošljivosti i suživota, za odlučno proklamirani pacifizam, možemo i mi uzviknuti: 'Drž’ se, Feđa!'”, podržao je tim riječima jedan od najvećih hrvatskih pjesnika svoga kolegu, velikog hrvatskobošnjačkog prozaistu Feđu Šehovića. Književnik Sead Begović rekao je da roman “Drž se (b)Alija” otkriva trojakost ovog intrigantnog pisca: majstorstvo kazivanja, biofilnu aktualnost i građansku hrabrost da se spisateljski vjerodostojno, na matrici stvarnog događaja, iskažu krajnje istine i takozvana zabranjena mjesta. “Jedno je sigurno, ovaj iskusni hrvatsko - bošnjački književni bard, pripovjedač i dramski pisac vrlo bogate biografije i bibliografije, još uvijek piše s istom mladenačkom žestinom iako je također, netom prije izlaska ove knjige, obilježio i proslavio obljetnicu s više od četrdeset godina književnog rada i sedamdeset i devetu godinu života. Dovoljno je spomenuti njegovu jedinstvenu Dubrovačku trialogiju, humorističkosatirički portret jednog grada, njegovih ljudi, mentaliteta, morala i običaja u koji je oslikao u šest svojih romana. Zbirku pučkih komedija, drama i dramoleta objavljuje kao svoju prvu knjigu godine 1962., u već zrelim muževnim godinama, a tijekom Domovinskog rata, u kojemu se je nesebično angažirao, piše 'Ratni dnevnik' koji se u prvom izdanju iz 1992. godine zvao 'Zla kob zaborava'”, uveo je publiku u širi kontekst Šehovićevog opusa Begović. “S romanom 'Drž' se (b)Alija', autor na neki potresni način nadopunjuje svoje poznato petoknjižje pod zajedničkim imenom 'Ilijasbegovići - cronica travuniana'. Priča u romanu, vođena autoritativnom piščevom odriješitošću da dosegne razinu pravde, nadrasta osobnu sudbinu i ona na jezovit način postaje naša zajednička mora. Ispod pokrova stvarne priče posve je nevažno, ili, bolje rečeno proizvoljno, hoće li Trebinjci glavnog aktera u romanu prepoznati kao svoga stvarnog i živućeg suvremenika sugrađana ili nekog drugog baliju”, zaključio je Begović komentirajući posljednji Šehovićev roman u izdanju KDBH “Preporod”. Roman je 4. prosinca 2010. predstavljen i u Medžlisu Islamske zajednice Trebinje gdje je domaćin večeri, glavni trebinjski imam Husein ef. Hodžić, u punoj dvorani, koja je dobila ime po znamenitom šehidu dr. Mustafi Busuladžiću, pozdravio okupljene. Promociji su prisustvovali i pripadnici srpskog naroda što govori da se stanje u Trebinju unekoliko promijenilo. Takva međuetnička druženja, posebice kada je riječ o predstavljanju knjige koja tematizira tamnu stranu trebinjske ratne povijesti, više su nego dragocjena. Na promociji je govorio i aktivist za ljudska prava i voditelj Alternativnog kluba “Trebinje” Blažo Stevović. I zaista je Feđa Šehović pisao ne mrzeći druge, već s namjerom da u tančine prikaže proces jednog ludila, podmukli proces krađe i uništavanja svega onog što je imenovano balijskim i turskim. Utoliko je knjiga vrijedna, kao dokument, iako s elementima fikcije, jer zaigrana mašta Feđe Šehovića nikada se nije pokorila ispraznom nizanju činjenica i povijesnih podataka. Ako se potvrde Šehovićeve bojazni o cikličkom ponavljanju zla, netko će moći uzeti ovaj roman u ruke i iščitati njegovu mehaniku, u nekoj novoj kronologiji užasa možda izbjeći zamke u koje je upadao Šehovićev glavni lik Alija. q Filip Mursel Begović BOŠNJACI U HRVATSKOJ Proslava Nove 1432. hidžretske godine u Sisku Blagdanske poruke hidžre U nedjelju, 5. prosinca 2010. u Domu kulture “Kristalna kocka vedrine” u Sisku, održana je svečanost povodom proslave Nove 1432. hidžretske godine. Organizator drugog novogodišnjeg koncerta pod nazivom “Nek’ se srca otvore” bio je Medžlis Islamske zajednice Sisak, u suradnji sa svim bošnjačkim udrugama i Vijećima bošnjačke nacionalne manjine koji djeluju na području Siska i Sisačko-moslavačke županije. Koncertu u prepunoj dvorani sisačkog Doma kulture prisustvovali su brojni predstavnici vjerskog, političkog i kulturnog života Siska i Sisačko-moslavačke županije. Isa a.s. i Muhammed a.s. – znakovi za sva vremena U pozdravnom obraćanju prisutnima Alem ef. Crnkić, glavni imam sisački, podsjetio je da 6. prosinca sa zalaskom sunca, odnosno akšamom ulazimo u Novu 1432. hidžretsku godinu prema lunarnom računanju vremena. U utorak, 7. prosinca je prvi dan Nove 1432. hidžretske godine (1. muharrem). Naglasio je kako je izuzetno važno pravilno shvaćanje poruka milada i hidžre, koji su međusobno povezani. “Završetak hidžretske 1431. godine, a uskoro završetak i miladske 2010. godine podsjeća nas na dva važna povijesna događaja koji zrače univerzalnom porukom. Milad nas podsjeća na rođenje jednog čovjeka koji je promijenio svijet, a hidžra nas podsjeća na rađanje jedne zajednice koja je promijenila povijest. Prvi nas podsjeća da je čovjek osoba, koja u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku može mijenjati svijet, a drugi nas podsjeća da je čovjek zajednica, koja u zajedništvu vjere u Boga i povjerenja u čovjeka može mijenjati povijest. Nema sreće pojedinac bez zdrave zajednice, ali ni zajednica ne može opstati bez snažnog pojedinca. Stoga je važno da znakove milada i hidžre čitamo otvorenog srca, jer Isa a.s. i Muhammed a.s. su znakovi za sva vremena i zato ih se ne smije udaljavati, niti prisvajati za jednoznačnu upotrebu. Najveći izazovi našeg vremena su pravo pojedinca na sreću i uspjeh i pravo zajednice na vjeru i spas. Isa a.s. nas uči da je sreća i spas pojedinca u ljubavi prema Bogu i prema čovjeku, a Muhammed a.s. nas uči da je vjera i spas zajednice u radu i odricanju za opće dobro”, rekao je imam Crnkić. Bošnjački hor “Azizija” iz Orašja Novogodišnju svečanost posebno je uveličao mons. dr. Vlado Košić, koji je došao u pratnji katedralnog župnika mr. Ante Sentea. Dr. Košić je prvi sisački biskup nakon ponovne uspostave Sisačke biskupije, koji obnaša i dužnost predsjednika Povjerenstva za ekumenizam i dijalog pri Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Na dan održavanja koncerta “Nek’ se srca otvore” obilježen je Dan biskupije, koja je 2009. godine nakon nekoliko stoljeća ponovno uspostavljena u Sisku. “Osjećam vašu blizinu, vašu radost i sudjelujem u njoj. Iskreno vam, dragi vjernici Islamske zajednice, čestitam Novu godinu i želim da vam bude bolja nego li je bila ova koja završava. Možda neće biti laka, ali ako čovjek ima vjere u srcu, ako se pouzdaje u Svemogućega Boga, onda ima i snage da izdrži kušnje. Dragi prijatelji, braćo i sestre, od srca se radujem s vama, želim svako dobro i Božji blagoslov”, rekao je sisački biskup dr. Vlado Košić, čije su riječi prisutni pozdravili dugotrajnim aplauzom. Izgradnja Islamskog centra u Sisku Prisutnima se obratio i muftija Ševko ef. Omerbašić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, koji se u prvom dijelu govora osvrnuo na povijest hidžre. Rekao je da su 1432. hidžretske godine protekle od prisilne selidbe Božjeg poslanika Muhammeda a.s. i muslimana iz njegovog rodnog grada Meke u Medinu. Hidžra je bila i ostala, kada je u pitanju povijest, najznačajniji događaj islama. Tada nezamislivih 100 odraslih deva nudilo se tko donese Po- slanikovu glavu ili ga živa privede. Muhammed a.s. je morao obustaviti sve poslaničke i ljudske aktivnosti u rodnoj Meki i krenuti u izbjeglištvo, spašavajući vjeru i svoj život. Prije toga svi slobodni muslimani potajno su otišli u novu medinsku sredinu, osim nekoliko robova i sluga, koji nisu smjeli otići sa ostalima u strahu od svojih gospodara. U novoj sredini nastale su nove okolnosti vjere islama. Nekim muslimanima su pogani pod prijetnjom smrti zabranjivali praktičnu provedbu islama, kao što su namaz, post, zekat, obilježavanje blagdana i život po osnovama vjere. U Medini su bili slobodni i prakticirali su vjeru bez straha. U novom gradu i zajednici muslimani doživljavaju puni uspon. Muftija Omerbašić je podsjetio da je za života Muhammeda a.s. i njegovog nasljednika Ebu Bekra bilo nekoliko događaja po kojima računamo vrijeme. Među tim događajima su godina pojave goleme zaraze (boginja), godina velike suše, godina kajanja od grijeha nakon muslimanskog poraza na Uhudu, godina velikog potresa za vrijeme poganske opsade Medine ili bitka na Hendeku, i tako redom. Svi su ti događaji privremeno uzimani za početak muslimanske ere, sve dok se namjesnik Basre, u susretu namjesnika s halifom Omerom r.a. 17. godine po hidžri, nije požalio da je dobio pismo od halife datiranu u mjesecu ša’banu ne spominjući godinu. “Ja ne znam koji je to mjesec ša’ban, iz ove ili prošle godine”, rekao je. Nakon susreta s namjesnicima halifa Omer donosi odluku da se konačno odredi događaj i vrijeme od kojeg će početi muslimanska era. 9 J O U R N A L BOŠNJACI U HRVATSKOJ 10 J O U R N A L Njegovi suradnici su mu predlagali datum rođenja Božjeg poslanika, početak objave Kur’ana, zatim prihvaćanje perzijskog ili bizantskog, odnosno kršćanskog datuma. Ali Ebu Talib je predložio da to bude hidžra Božjeg poslanika 622. po rođenju Isa a.s. Treći halifa Osman r.a. predložio je da početak hidžretske ere bude 1. muharrema 622. godine, koji je bio prvi mjesec predislamskih Arapa. Međutim, poznato je da je hidžra bila u petak 12. rebiul-evvela, odnosno 16. srpnja 622. godine, što je datum ulaska Božjeg poslanika Muhammeda a.s. u Medinu. Slično je i s kršćanskim kalendarom: Isa a.s. je rođen 25. prosinca, a godina počinje 1. siječnja. Omerbašić je naglasio da muslimani tijekom cijele povijesti nisu nikada odbacili kršćansku eru, koja je uz hidžretsku uvijek navođena u svim službenim i neslužbenim prigodama i dokumentima. Velika većina muslimana u svijetu hidžru smatra prijelomnim događajem u povijesti islama. Tome je ponajviše doprinio Muhammed a.s. rekavši u jednom hadisu: “Hidžra je odbacivanje svega što je Allah dž.š. zabranio.” Omerbašić se osvrnuo i na događanja u svijetu u protekloj hidžretskoj godini koja će u svjetskim razmjerima biti zapamćena po brojnim dramatičnim događajima u islamskom svijetu. Ratovi u Iraku i Afganistanu i dalje odnose brojne ljudske žrtve, a mira nije bilo niti u drugim dijelovima muslimanskog svijeta. Tako su statističari arapskog neovisnog TV-kanala Al-Džezire izračunali da je tijekom 1431. hidžretske godine dnevno ginulo nešto više od 30 muslimana i muslimanki. Najveća muslimanska zemlja po površini – Sudan, nakon izlaska iz građanskog rata, velikih međumuslimanskih sukoba, genocida počinjenog nad muslimanima, te genocida muslimana na nemuslimanima u pokrajini Darfur, najvjerojatnije će se početkom Nove godine podijeliti. Indoneziju neprekidno pogađaju velike prirodne katastrofe, dok je Pakistan uvučen u ratni sukob u Afganistanu zbog čega mu prijeti građanski rat. Omerbašić je naglasio da su muslimani u Europi doživjeli dva snažna udarca na svoja prava i slobode. U Švicarskoj je referendumom muslimanima zabranjeno graditi minarete uz džamije, a francuski i belgijski parlamenti zabranili su muslimankama hidžab. Istovremeno, njemačka kancelarka Angela Merkel konstatira da je suživot kultura i religija u njenoj zemlji propao. Nedavno provedene ankete govore da je više od 50% Nijemaca protiv islama u njihovom susjedstvu. “O položaju islama i muslimana u našoj zemlji manje-više svi dobro znamo. Stoga i ovom prigodom treba naglasiti da je položaj naše vjere i Zajednice jedan od najpovoljnijih, ako ne i najbolji u Europi. Tome idu prilog i nedavna izjava egipatskog predsjednika Husnija Mubaraka premijerki Kosor, prigodom njenog boravka u Egiptu, da Hrvatska ima povoljniji odnos prema islamu i muslimanima nego brojne zapadne zemlje koje se diče svojim demokratskim dostignućima. Vi ovdje u Sisku svjesni ste dobroga položaja naše vjere, ali i vašega doprinosa rastu i razvoju Republike Hrvatske. Ovdje bih dodao činjenicu da Islamska zajednica u Hrvatskoj svojim vezama u islamskom i arapskom svijetu daje ne mali doprinos razvoju gospodarskih odnosa sa tim zemljama, što je veoma važno u vremenu teške gospodarske krize i recesije. Posredstvom Centra za halal certifikaciju pri Mešihatu Islamske zajednice u Hrvatskoj brojne hrvatske firme i poduzeća izvoze svoje proizvode u ove zemlje. Naši službenici koji govore arapski jezik odlaze s vladinim delegacijama i pomažu jačanju odnosa s tim zemljama”, rekao je muftija Omerbašić. Naglasio je da je Islamska zajednica u Hrvatskoj imala niz velikih uspjeha u protekloj 1431. hidžretskoj godini. Konačno je počela gradnja Islamskog centra u Rijeci, koji će poslije Zagrebačke džamije biti najljepši vjerski objekt u zemlji. Centar će biti među najljepšim u Europi, čija je cijena preko 7 milijuna eura. “Istovremeno, uspjeli smo kupiti objekt u Zadru, čija je adaptacija u tijeku i koji će koštati oko 300.000 eura, čime će Zajednica biti bogatija za još jedan Medžlis i još jedan mesdžid. Prošlu hidžretsku godinu Islamska zajednica završila je s najvećim brojem polaznika vjeronauka u školama i mektebima. U Fond zekata i fitara sakupljeno je najviše sredstava. Broj kurbana također je postigao najveći rekord. Unatoč spomenutim uspjesima broj zaposlenih imama i muallima od 48 uvjerava nas da možemo više i bolje. I da smo ostvarili tek 50% stvarnih mogućnosti. Tako je i ovdje u Sisku, to moraju znati svi koji su profesionalno i volonterski vezani za Zajednicu. To nam daje za pravo i činjenica da su imami i muallime iznadprosječno situirani, kako s plaćama tako i sa namjenskim stanovima i uvjetima rada, iako nismo još uvijek zadovoljni s postignutim rezultatima. Imamska i muallimska odgovornost, a naročito glavnih imama, bit će mnogo veća, naročito od polovice 2012. godine kada bude izabran novi predsjednik i članovi Mešihata. Oni su do sada, a i ubuduće će snositi najveći teret i odgovornost za stanje Islamske za- jednice u Hrvatskoj”, rekao je zagrebački muftija. Omerbašić je istaknuo da je Islamskoj zajednici jako stalo da ima dobre prijateljska odnose s drugim crkvama i vjerskim zajednicama. U organizaciji Sisačke biskupije tijekom prošle godine visoki predstavnici vjerskih zajednica i crkava imali su uspješan susret u Sisku, a početkom sljedeće godine organizator međureligijskog druženja bit će Islamska zajednica u Hrvatskoj. “Kao što znate krajem 1431. hidžretske godine organizirani su kandidacijski skupovi za nove sazive Izvršnih odbora u Hrvatskoj. U subotu 11. prosinca ili 5. muharrema 1432. hidžretske godine Sabor Islamske zajednice u Hrvatskoj imenovat će nove članove Izvršnih odbora i zakazati za 25. prosinca izbore za nove članove Sabora u Hrvatskoj. Za vas u Sisku vrlo je bitno tko će biti članovi Izvršnog odbora jer je pred vama golemi zadatak i odgovornost. Izgraditi Islamski centar od nekoliko milijuna eura pravi je izazov za vas, draga braćo i sestre. Ono što je vrlo važno napomenuti danas jeste da ste vi u Sisku svojim sredstvima kupili zemljište za Centar, što njegovu izgradnju čini vrlo izglednom. Potrebno je što prije sačiniti Ugovor o izradi idejnog projekta kako bi se moglo zatražiti razgraničenje zemljišta na kojemu će se graditi Islamski centar”, zaključio je muftija Ševko ef. Omerbašić. Nagrade i kulturno-umjetnički program Na svečanosti su dodijeljene četiri nagrade zaslužnim pojedincima: Muhamedu Alijanoviću (za životno djelo), dr. med. Hašimu Smlatiću (za doprinos, afirmaciju rada i djelovanja Islamske zajednice u Sisku), muallimi Amili Škorić (za uspješan rad) i Dragutinu Batinjaninu (za izuzetno razumijevanje i poštivanje – najbolji susjed sisačkog Medžlisa). U trosatnom kulturno-umjetničkom dijelu programa prepunom ilahija, kasida, sevdaha i narodnih kola nastupili su Bošnjački hor “Azizija” iz Orašja, BKUD “Nur” iz Siska, Dramska skupina Medžlisa Islamske zajednice Sisak, učač Kur’ana Senahid Makić (Bos. Krupa), te vokalni solisti Miralem ef. Babajić (Sarajevo), Mirsad Šehić (Bihać), Hatka Tatić (Bos. Kostajnica), Mehmed Goražda i Munib Huzeirović iz Siska. Voditeljica koncerta “Nek’ se srca otvore” bila je Karmen Valenta, novinarka sa županijskog Radio Quirinusa. q Ismet Isaković BOŠNJACI U HRVATSKOJ Tribina o suvremenim principima liječenja raka (karcinoma) debelog crijeva Važnost prevencije bolesti Tijekom prosinca 2010. godine primarijus dr. med. Ferid Latić, specijalista opće kirurgije i subspecijalist digestivne kirurgije, održao je dva predavanja o suvremenim principima liječenja raka (karcinoma) debelog crijeva: 9. prosinca u Islamskom centru u Zagrebu u okviru Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović” i 25. prosinca u Medžlisu Islamske zajednice Sisak. Prethodno je, u studenom 2010. godine, predavanja na istu temu održao u Medžlisima Islamske zajednice u Rijeci i Puli. Ferid Latić (Čapljina, 1955.) je završio Medicinski fakultet u Sarajevu 1979. godine, a specijalizaciju iz opće kirurgije 1987. u Zagrebu. Ispit iz digestivne kirurgije položio je u Zagrebu 2008. godine. Radio je u Domu zdravlja Bosanski Brod, gdje je obnašao i dužnost ravnatelja, a potom kao specijalista u Medicinskom centru u Travniku. Od 1991. radi na Kirurškom odjelu Opće bolnice “Dr. Josip Benčević” u Slavonskom Brodu. Od Hrvatske liječničke komore 2006. godine dobio je odličje za unaprjeđenje kirurške struke u Hrvatskoj na području endoskopske kirurgije. Objavio je više od 50 stručnih radova u časopisima i na kongresima. Osnovne karakteristike, dijagnoza i liječenje Rak debelog crijeva u Hrvatskoj i svijetu je na drugom mjestu učestalosti među karcinomima probavnog sustava. Zbog toga je Ministarstvo zdravstva RH 2010. godinu proglasilo godinom borbe protiv ove ozbiljne bolesti. S ciljem otkrivanja bolesti u ranoj fazi i davanja veće šanse novim bolesnicima za izlječenje, Ministarstvo organizira i “screening” (masovne) preglede rizične dobne skupine stanovnika. Prema statističkim podacima Zavoda za javno zdravstvo učestalost raka debelog crijeva iznosi 18 na 100.000 stanovnika, što iznosi oko 900 novootkrivenih slučajeva godišnje. Svake godine umre oko 600 bolesnika. Veoma je velika smrtnost u odnosu na broj oboljelih (oko 66%), a razlog tome je kasno otkrivanje bolesti, kada je bolest već dala komplikacije ili metastaze. Stoga je cilj pokušati preventivno djelovati na bolest uklanja- Primarijus dr. med. Ferid Latić njem rizičnih faktora ili, ako već bolest postoji, otkriti je u ranoj fazi. U prevenciji bolesti su važni tzv. faktori rizika, a za debelo crijevo to su način prehrane, način života i rada, dobna skupina i nasljedni faktori. Kada govorimo o prehrani sa sigurnošću se može ustvrditi da je rak debelog crijeva češći kod populacije koja se pretežno hrane mesom, suhomesnatim proizvodima, masnoćama, rafiniranim šećerima i koji puše cigarete (nikotin). Rjeđe se javlja kod populacije koja u ishrani više koristi voće, povrće, žitarice, mlijeko i mliječne proizvode. S obzirom na dob rizična skupina su stariji od 50 godina, jer je 20 puta veća učestalost nego kod mladih. Kod nasljednih faktora dokazano je da je prisutnost raka debelog crijeva unutar trogeneracijske grupe znatno povećava mogućnost oboljenja (obiteljski rak). U faktore rizika spadaju upalne i druge bolesti debelog crijeva. Tako npr. bolesnici koji imaju ulcerozni kolitis, Chronovu bolest, polipe i vilozne adenome češće obolijevaju, a familijarna polipoza crijeva se danas smatra prekancerozom. Obzirom da su poznati rizični faktori, a pravi uzrok bolesti još nije dokazan, ne može se provesti potpuna prevencija, već se može ukloniti ili umanjiti djelovanje rizičnih faktora. Radi toga taktika suvremenog kirurškog liječenja je usmjerena na uklanjanje polipa i viloznih adenoma, te liječenje ulceroznog kolitisa i Chronove bolesti. Najveća pažnja se poklanja ranoj dijagnostici (detekciji) bolesti, što ima za cilj otkriti bolest u ranoj (početnoj) fazi kada je operativnim zahvatom moguće postići i potpuno izlječenje. Radi prevencije i rane dijagnostike trebalo bi pregledima podvrći sve osobe koji imaju indikator suspektnosti, tj. simptome koji mogu ukazati na postojanje bolesti, a naročito u populaciji starijoj od 50 godina. To su osobe s poremećajem stolice (česti proljevi ili zatvori); osobe sa učestalim grčevima i bolovima u trbuhu; osobe sa krvarenjem iz debelog crijeva; osobe sa gnojnom sekrecijom u stolici; osobe koje boluju od ulceroznog kolitisa više od 15 godina; osobe koje duže boluju od Chronove bolest; osobe koje su imale polipe ili adenome. U metode rane detekcije spada test okultnog krvarenja, gdje se u stolici dokazuje prisutnost nevidljivog krvarenja, kao i određivanje tumorskih markera u krvi (CEA, Ca 19-9), koji mogu ukazati na prisutnost bolesti. Najvažnija dijagnostička pretraga je kolonoskopija, gdje se pomoću fleksibilne kamere i TV sistema pregleda sluznica lumena debelog crijeva nakon pripreme, kao i irigografija s dvostrukim kontrastom. Također, ultrazvuk i CT mogu biti od koristi. Kad se bolest dijagnostički potvrdi mora se kao osnovno i najvažnije liječenje podvrći radikalnom kirurškom zahvatu, a nakon toga i supstitucionom liječenju ako to zahtjeva stupanj bolest, koji se određuje patohistološkim nalazom. Ovisno o lokalizaciji tumora bolesnik se podvrgava različitim kirurškim zahvatima koji su ranije bili klasični, gdje se nakon otvaranja trbušne šupljine oboljeli segment crijeva uklanja se okolnim tkivom. Danas u svijetu i kod nas tu metodu sve više potiskuje Laparoskopska metoda (minimalno invazivna kirurgija), gdje se umjesto velikih rezova s malim incizijama od 5-10 mm uvode dugački instrumenti i uz prikaz kamere i TV sistema izvode operacije. Ova metoda suvremenog liječenja ima velike prednosti nad klasičnom metodom jer postiže bolji kozmetički rezultat, postoperacijska bol je znatno manja, brži je oporavak, ranije se uspostavlja rad crijeva i kraće leži u bolnici. Metoda je u svijetu široko primijenjena, a u našoj zemlji primjenjuje se u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku i Slavonskom Brodu. Ovakav vid liječenja je puno bolji za bolesnika i širu društvenu zajednicu radi kraćeg ležanja u bolnici i ranijeg vraćanja radne sposobnosti. q Ismet Isaković 11 J O U R N A L BOŠNJACI U HRVATSKOJ Konstituiranje Izvršnih odbora i Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj Novi četverogodišnji mandat 12 J O U R N A L U Islamskom centru u Zagrebu, 11. prosinca 2010. održano je 8. zasjedanje Sabora Islamske zajednice u RH, koje je ujedno bilo i posljednje u tome sazivu. Uvodno izlaganje je podnio Ekrem Budimlić, predsjednik Sabora, koji je izvijestio prisutne o provedenim kandidacijskim skupovima za izbor članova Izvršnih odbora u 14 Medžlisa u Hrvatskoj (Dubrovnik, Gunja, Karlovac, Labin, Osijek, Poreč, Pula, Rijeka, Sisak, Slavonski Brod, Split, Umag, Varaždin i Zagreb). Izbori u Zadru bit će održani nakon dovršetka mesdžida u proljeće 2011. godine i postavljanja stalnog imama. Sabor je na proljetnom zasjedanju u ožujku 2010. za provođenje odluke o izborima zadužio Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj. Nakon rasprave o prijedlogu Mešihata za članove odbora, Sabor je izglasao liste novih 86 članova Izvršnih odbora za naredni četverogodišnji mandat (2010.-2014. godina/1432.-1436. h.g.). Sabor je usvojio i odluku o održavanju izbora za članove Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj i BiH, također na mandat od četiri godine. Izbori za šesti saziv Sabora održani su 25. prosinca 2010. u Zagrebu, nakon što su novi Izvršni odbori održali svoje konstitutivne sjednice i predložili kandidate. Izborna skupština, koju sačinjavaju predsjednici, glavni imami i po dva člana novoizabranih izvršnih odbora, brojala je 56 članova s pravom glasa, a glasanju je pristupio 51 član. Većinom glasova u Sabor Islamske zajednice u Hrvatskoj za naredno četverogodišnje razdoblje izabrano je sljedećih 20 članova: Esad Čustović, Hasan Čustović, Ale Gredelj, Ervin Mešanović, Ismet Hedžić, Mirsad Kugić, Abdulah Nesimi, Ismet ef. Ibiši, Hašim Smlatić, Ernad ef. Hodžić, Vehid Ibrahović, Suvad Jahić, Sabina Pitarević, Mumin Mehmedi, Mwfaq Al-Abdula, Mohammad Zaky Ahel, Lamija Alili, Junuz Idrizi, Emina Mešić i Husein Delić. Na listi za izbor novih članova za Sabor Islamske zajednice BiH bilo je 10 kandidata, a za pet predstavnika većinom glasova su izabrani: Mustafa Bukva, Alem ef. Crnkić, Remzija Hadžiefendić Parić, Hajrudin Mujkanović i Mirza Šabić. Muftija Ševko ef. Omerbašić je u tekstu objavljenom na web stranicama Islamske zajednice progovorio o ulozi, zadacima i Članovi Izborne skupštine načinu djelovanja članova Sabora. Smatra da je najznačajnija uloga Sabora očuvanje jedinstva i cjelovitosti Islamske zajednice i muslimana u Hrvatskoj. Muslimani u RH su pripadnici različitih naroda i etničkih skupina, pa se vodilo računa o nacionalnoj zastupljenosti u organima. Također, kriteriji odabira su bili spolna i intelektualna zastupljenost, te dobna starost članova Izvršnih odbora i Sabora koja je sada znatno bolja nego prije 20-ak godina. Većina članova Izvršnih odbora su mlađi od 50 godina i visoki intelektualci. “Međutim, unatoč svemu spomenutom Sabor Islamske zajednice u Hrvatskoj ima ne malih problema u ispunjavanju svojih uloga. Nije se jednom događalo da su zastupnici dolazili na zasjedanja nepripremljeni, bez potrebnih informacija. Uloga zastupnika olako je shvaćana i zastupnici nisu odgovorno izvršavali svoju zadaću. Vrlo je malo bilo inicijativa iz redova Sabora u rješavanju brojnih pitanja. Laici u redovima organa Islamske zajednice osim što ispunjavaju svoje osnovne zadaće, iz članarine i ostalih davanja i na tome se nerijetko njihova uloga u radu i aktivnostima završava. S druge strane, imami i muallime strogo vode računa samo o svojim profesionalnim obvezama, a Islamska zajednica je mnogo više i od jednog i od drugog”, napisao je Omerbašić. Naglasio je da, pored zastupničke uloge, Sabor ima zadaću usvajanja propisa Islamske zajednice koji bi trebali regulirati sam ustroj i organizaciju Zajednice. Statut je temeljni dokument Islamske zajednice u Hrvatskoj, dokument koji propisuje rad i ponašanje svih u sustavu Zajednice. Pored njega, postoje brojni pravilnici, poslovnici, odredbe i uredbe koji rješavaju odnose u Zajednici. “U tom smislu Sabor je pored vjerskoga i vrhovni zakonodavni autoritet. Nažalost, u Islamskoj zajednici još uvijek ima tradicionalnog, da sva pitanja i probleme rješavaju vjerski autoriteti, a i odgovorni su za sve što se događa u Zajednici. Naročito je to primjetno nakon izbora za organe Zajednice. Smjene u Islamskoj zajednici, koje se događaju svake četiri godine, izazivaju stanovite potrese. Interesne grupe, kao i u svim društvenim, kulturnim, političkim, pa i u Islamskoj zajednici nastoje ostvariti svoje interese različitim sredstvima, pa i po islamu nedopuštenim. Otuda nastaju sukobi koji su najveća prijetnja jedinstvu naše Zajednice. Za to je snažan i jak Sabor, spreman rješavati ovakva i slična pitanja, garant jedinstva i sloge. Da li će ovaj šesti saziv Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj rješavati pitanja i probleme, vidjet ćemo uskoro”, rekao je zagrebački muftija. Istaknuo je nezadovoljstvo s radom delegata u Saboru Islamske zajednice u BiH, koji su uglavnom nastupali samostalno i samoinicijativno. Uzrok tome je što nisu dobivali instrukcije kako se ponašati prema pitanjima postavljenim na dnevnom redu. Osim toga, nitko nikada iz Sabora nije tražio od organa Islamske zajednice u Hrvatskoj koja su pitanja od njihovog interesa. “Stoga je zaključeno da se od ovog saziva ima nastupati timski i učestvovati u radu i raspravi o onim pitanjima koja su od interesa za našu Zajednicu. Neke naše inicijative nisu nikada došle na dnevni red zasjedanja Sabora Islamske zajednice BiH. Sa tom praksom moramo prekinuti ako želimo igrati pozitivnu ulogu u Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine”, zaključio je muftija Ševko ef. Omerbašić. q Ismet Isaković BOŠNJACI U HRVATSKOJ Predavanje dr. sc. Tarika Kulenovića u Sisku Bošnjački identitet U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, 11. prosinca 2010. godine u Sisku, u prostorijama Mjesnog odbora “Eugen Kvaternik” predavanje je održao dr. sc. Tarik Kulenović. Povod održavanja tribine pod nazivom “Nacionalni bošnjački identitet” je predstojeći popis stanovništva, koji će se održati tijekom travnja 2011. godine. Moderator tribine bila je Sena Kulenović, članica redakcije “Preporodovog Journala”. Politolog i sociolog dr. sc. Tarik Kulenović (Zagreb, 1969.) doktorirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu s disertacijom “Politički islam i transformacija muslimanskih društava”. Zaposlen je kao znanstveni suradnik u Institutu za antropologiju u Zagrebu. Njegov znanstveni interes su političke ideologije, evolucija ljudskih društava, kao i istraživanja različitih pojava islama u modernom društvu. Autor je više znanstvenih, stručnih i publicističkih radova. Bir ugurden Dr. Kulenović je održao predavanje o razvitku bošnjačkog identiteta kroz stoljeća, te o njegovim različitim pojavnostima, od vremena srednjevjekovne Bosne do današnjih dana. Znanstveno je razlagao zašto su Bošnjaci autohtoni narod Bosne s milenijskim kulturno-političkim kontinuitetom. Kulenović je naglasio da Bosna postoji kao odvojena cjelina daleko unatrag u povijest. Uočljivo je i da postoji stalno stanovništvo (starinci) koje se može identificirati kroz stoljeća. Starinačko stanovništvo definiramo kao slavensko-ilirsko-keltsku mješavinu. Bošnjački etnikum oblikuje se stoljećima da bi svoj temelj formirao nakon seobe Slavena u 7. stoljeću. Miješanje doseljenog i domaćeg stanovništva stvorilo je ilirsko-slavensku osnovu bošnjačkog etnikuma. Ona se kroz stoljeća dopunjavala i drugim elementima, no ilirsko-slavenski element ostao je dominantan. Bosanski politički narod postoji unatrag 10 stoljeća, od kada se zemlja Bosna (to horion Bosna) spominje kao zasebna oblast s dva grada, Katera i Desnek. Jezgra Bosne (Stara ili Prava Bosna) pruža se zeničko-sarajevskom kotlinom, a tu se nalaze i najstariji arheološki spomenici bosanske državnosti (kod Visokog). Iz te jezgre, teritorijalnim Tribina u Sisku (Tarik Kulenović desno) širenjem i pripajanjem susjednih oblasti Bosna je počela je poprimati oblik u kojem je za bana Kulina postala samostalna država. “1993. godine na Bilinom polju predsjednik Alija Izetbegović je postrojio bosansku vojsku. Ista je to livada na kojoj je Kulin ban 1203. godine postrojio svu Bosnu – i vlastelu i Crkvu bosansku. Bilino polje je srce Bosne. Za razliku od svih susjednih srednjevjekovnih država što su se selile, središte je bosanske državnosti uvijek na istom mjestu, u zeničko-sarajevskoj kotlini, upravo na najpoznatijoj bosanskoj livadi. Na Bilinom polju Bošnjaci se postrojavaju stoljećima. Kao sumnjivi u vjeri kršćanskoj, kao muslimani, kao nogometni navijači”, rekao je Kulenović. Osmanska invazija i osvajanje Bosne 1463. godine doveli su u Bosnu posljednji element neophodan za formiranje modernog bošnjačkog identiteta – islam. Bošnjaci, prema predaji, masovno prihvaćaju islam. Janjičarski zakonik govori kako je sultanu Mehmedu Fatihu 30.000 Bošnjaka pod Jajcem prišlo i prihvatilo islam. Bir ugurden (odjednom) Bošnjaci postadoše muslimani. Time su još jednom potvrdili svoju posebnost u odnosu na druge europske etnikume. Kao muslimani, Bošnjaci se identificiraju s Osmanskim carstvom i islamom, bivajući zvani bosanski Turci, no Turci u smislu vladajuće klase i sljedbenika iste religije - islama. Nacionalni identitet bosanskih Srba i Hrvata formira se kasno, polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno katoličke vjeroispovijesti, a zahvaljujući propagandi srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, ograđuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispo- vijesti počinju se nacionalno identificirati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Kulenović je naglasio da su sukobi u Bosni uvijek bili ekonomske prirode. Tek zahvaljujući politici agresivnog nacionalizma stekli su aureolu stoljetnog religijskog sukoba kršćanstva i islama. “Takva objašnjenja služe prikrivanju stvarnog uzroka nasrtaja na Bosnu i identitet Bošnjaka. Riječ je o običnom udruženom zločinačkom pothvatu, besprimjernoj pljački Bosne od strane ljudi što su se predstavljali kao susjedi i komšije. Govoriti o prirodi Bosne i bošnjaštva bez razumijevanja islama u njoj pogrešno je. Bosna je zemlja na kojoj se grade džamije. A posljednji je rat bio pokušaj da se ta zemlja Bošnjacima otme ispod nogu”, rekao je dr. Kulenović. Razne seobe, progoni i ratovi utjecali su na geografsku rasprostranjenost Bošnjaka, kako na Balkanu, tako i po svijetu. Najveća koncentracija Bošnjaka je u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, ali veliki broj Bošnjaka može se naći u zapadnoeuropskim zemljama, od Hrvatske, Slovenije i Austrije preko Njemačke do daleke Švedske, kao i u SADu, Turskoj i po bliskoistočnim zemljama. “Bosna i Hercegovina je matična država bošnjačke nacije, dok je bosanski jezik materinji jezik svih Bošnjaka, bilo da oni žive u Bosni ili izvan nje. Zbrka oko imena Musliman/Bošnjak prepolovila je broj Bošnjaka u Hrvatskoj počinivši statistički genocid. Popis stanovništva 2011. prilika je da ustanovimo stvaran broj Bošnjaka stalno nastanjenih u Hrvatskoj sa bosanskim kao materinjim jezikom”, zaključio je dr. sc. Tarik Kulenović. q Ismet Isaković 13 J O U R N A L BOŠNJACI U HRVATSKOJ 1. Redovna izborna skupština BDSH Kontinuirano jačanje stranke U Novinarskom domu u Zagrebu, u subotu 11. prosinca 2010. godine, održana je 1. Redovna izborna skupština Bošnjačke demokratske stranke Hrvatske. Skupštinskom zasjedanju prisustvovalo je 147 od pozvanih 150 delegata i oko pedesetak gostiju, većinom Bošnjaka iz Zagreba. Izvještaj o radu BDSH 14 J O U R N A L Nakon izbora skupštinskih radnih tijela Izvještaj o radu stranke, koja je osnovana 25. listopada 2008. godine u Puli, pročitao je Nedžad Hodžić, predsjednik BDSH. Nakon što je stranka upisana u Registar političkih stranaka u RH, započelo se s akcijom predstavljanja programa BDSH diljem Hrvatske. Cilj predstavljanja bilo je upoznavanje potencijalnog članstva s osnovnim idejama na kojima je stvorena politička platforma za osnivanje BDSH, kao i upoznavanje potencijalnog članstva sa Statutom i Programom stranke. Hodžić je istaknuo da su program i Statut BDSH naišli na punu podršku kod velikog broja ljudi, i to ne samo pripadnika bošnjačke nacionalne manjine. Tijekom prvih šest mjeseci aktivnosti BDSH, stranci je pristupilo više od 1.100 članova. Do lokalnih izbora u proljeće 2009. godine formirano je devet ogranaka: u Umagu, Novigradu, Bujama, Poreču, Rovinju, Puli, Vodnjanu, Raši i Labinu. Pored toga, obavljena je prezentacija programa BDSH u Zagrebu i Sisku, gdje još nisu formirani ogranci, kao i u Dubrovniku, Gunji i Drenovcima, gdje su ogranci formirani tijekom 2010. godine. Izlazak na lokalne izbore 2009. godine povijesni je događaj za članstvo BDSH jer su to bili prvi izbori na koje je stranka izašla. Odlukom Glavnog odbora stranka je na lokalne izbore izašla samostalno, s gradskim i općinskim listama u svim sredinama gdje su ogranci formirani, kao i samostalnoj županijskom listom u Istarskoj županiji. Cilj samostalnog izlaska bila je provjera kako i koliko odgovorno stranka može odraditi prve povijesne izbore. Rezultati lokalnih izbora za jednu mladu stranku bili su više nego zadovoljavajući jer su osvojena vijećnička mjesta u gradu Labinu i općini Raša. Posebnu vrijednost predstavlja vijećničko mjesto u gradu Labinu, gdje BDSH u koaliciji sa IDS-om ima većinu u Gradskoj skupštini i time obnaša vlast. “Iako županijska Novoizabrano vodstvo BDSH lista u Istri nije prošla izborni prag, rezultat od 2.465 glasova je apsolutno respektabilan, te je i od političkih konkurenata ocijenjen izvanredno velikim. Time se, ustvari, potvrdilo da su Statut i Program BDSH naišli na veliku podršku, prije svega u korpusu bošnjačke nacionalne manjine, ali i kod građana pripadnika drugih nacionalnosti. Sukladno odluci Glavnog odbora, stranka je u Istarskoj županiji podržavala kandidate IDS-a, prije svega zbog činjenice da se IDS u kontinuitetu od 20 godina zalagao i borio da Istra bude regija u kojoj ravnopravno žive svi njeni građani. Izvanredni rezultati IDS-ovih kandidata za župana, gradonačelnike i načelnike Općina dobrim su dijelom i rezultat rada i podrške članstva BDSH”, rekao je Hodžić. Odlukom Glavnog odbora BDSH na predsjedničkim izborima dana je podrška prof. dr. Ivi Josipoviću, današnjem predsjedniku RH. “Kao znak zahvalnosti od stožera profesora Josipovića bili smo pozvani kao gosti na doček izbornih rezultata u Novinarski dom u Zagrebu, gdje smo praktično bili jedini pripadnici bošnjačke nacionalne manjine. Posebnu satisfakciju za naš trud na predsjedničkim izborima predstavlja pobjeda današnjeg predsjednika, kao i njegovo jasno i glasno očitovanje o politici RH iz 90-ih godina. Ta politika prema našoj matičnoj zemlji Bosni i Hercegovini nije uvijek bila najtransparentnija, što je svjedočio i predsjednik Josipović u svom prvom posjetu Sarajevu”, rekao je predsjednik BDSH. Ogroman trud velikog broja pojedinaca uložen je u rad stranke. Veliki broj čla- nova BDSH financijski je pomagao stranačke aktivnosti jer stranka još nema stalne izvore financiranja. Zbog svega toga, Hodžić je iznio ocjenu da su protekle dvije godine bile više nego uspješne. “Aktivnosti su počivale na entuzijazmu i volji članstva da i materijalno, kao i svojom aktivnošću, daju doprinos da ideja BDSH bude prepoznata i prihvaćena u bošnjačkom nacionalnom korpusu, ali i kod pripadnika drugih nacija. Kao posebnu kvalitetu treba istaknuti političku retoriku za koju smo se odlučili i koju provodimo na terenu, a to je afirmacija pozitivnih vrijednosti i nametanje biračkom tijelu vlastitim radom, a ne isticanjem tuđih negativnih karakteristika”, zaključio je Hodžić. Statutarne promjene i izbor stranačkih tijela Na skupštinskom zasjedanju usvojene su izmjene i dopune Statuta BDSH. Prema usvojenom prijedlogu, najmanji broj članova BDSH za formiranje ogranka je 14. Izvršni odbori ogranaka imaju 11 članova: predsjednik, potpredsjednik, tajnik, blagajnik i sedam članova. Glavni odbor stranke ima 23 člana: predsjednik, četiri potpredsjednika, tajnik, blagajnik i 16 članova, a svi se biraju na Skupštini BDSH s mandatom od četiri godine. Dosadašnji predsjednik Nedžad Hodžić, koji nije imao protukandidata, jednoglasno je izabran za predsjednika BDSH. Četvorica potpredsjednika su Hilmija Šabić (Zagreb), Nizama Curanović (Pula), Osman Dželil (Pula) i Sead Ramčić (Du- BOŠNJACI U HRVATSKOJ brovnik). Za tajnika stranke izabran je Suad Salkić, a za blagajnicu Emina Kaltak. Novoizabranih 16 članova Glavnog odbora BDSH su Izet Spahović, Faruk Kurić, Rasim Čordić, Rasim Halilović, Sejfudin Mulahalilović, Safet Miskić, Amir Pandžić, Benjamin Terzić, Zijad Pezerović, Mirsad Demirović, Sanel Modronja, Fadil Gračić, Mesud Altić, Mirsad Neslanović, Mirzet Hasanagić i Alija Hodžić. Za predsjednika Nadzornog odbora izabran je Mehmed Džekić, a za članove Fatima Mešanović, Stipo Durmiš, Hasan Mahmutović i Ismet Omić. Predsjednica Časnog suda BDSH je Ana Pavičić, a članovi Avdo Muminčehajić, Emsud Kaltak, Vlastimir Vaclav i Ksenija Selimović. Obraćanje predsjednika BDSH Nedžad Hodžić se zahvalio na ponovnom izboru za stranačkog predsjednika, a u nastavku govora prezentirao je plan rada BNZH u naredne četiri godine. U operativnom smislu članovi BDSH će uložiti maksimalne napore u sljedećim pravcima: popis stanovništva, izbori za Vijeća i predstavnike bošnjačke nacionalne manjine u lokalnim zajednicama, parlamentarni izbori, daljnji razvoj, prezentacija programa BDSH i formiranje novih ogranaka, te suradnja sa svim bošnjačkim udrugama na zajedničkim ciljevima od interesa za bošnjačku nacionalnu manjinu. “Najvažniji događaj za bošnjačku nacionalnu manjinu u RH odigrati će se u proljeće 2011. godine. Svima dobro znani problem stare nacionalne odrednice svi zajedno moći ćemo riješiti na sljedećem popisu stanovništva. Trebat će uložiti maksimalne napore, zajedno sa svim bošnjačkim udrugama, da se prodre do svijesti svakog Bošnjaka i objasni potreba da se svi izjasnimo kao Bošnjaci. Rezultati popisa stanovništva su jedini mjerodavni podaci iz kojih proizilaze prava nacionalnih manjina reguliranih Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. A dijapazon tih prava, koja danas zbog neizjašnjenosti na prošlom popisu stanovništva pripadnici bošnjačke nacionalne manjine ne konzumiraju, kreću se od zastupljenosti u Hrvatskom saboru, preko mogućnosti formiranja Vijeća bošnjačke nacionalne manjine u općinama, gradovima i županijama, zatim mogućnosti i prava na mjesta u izvršnoj vlasti na lokalnoj razini, pa do prava na određeni broj radnih mjesta sukladno broju u pojedinim sredinama. Stoga će aktivnost na ovom, slobodno se može reći najvažnijem bošnjačkom nacionalnom pitanju, u narednom periodu od članstva zahtijevati veliki trud. Sama operacionalizaci- Nedžad Hodžić, predsjednik BDSH ja bit će definirana posebnim akcijskim programima”, rekao je novi/stari predsjednik BDSH. Stranka će po prvi puta od svoga osnutka uzeti učešća u izborima za Vijeća i predstavnike bošnjačke nacionalne manjine na lokalnoj razini. Hodžić je naglasio da je i ovaj problem usko povezan s brojem pripadnika bošnjačke nacionalne manjine izjašnjenih kao Bošnjaci. Puno je sredina u kojima bi Bošnjaci mogli imati, a nemaju, svoje predstavnike ili Vijeće na lokalnoj razini. “Na prošlim izborima za predstavnike i Vijeća bošnjačke nacionalne manjine vlasti su dozvolile i onima koji su izjašnjeni kao Muslimani da učestvuju na manjinskim izborima. Osim što je ovakva odluka protuzakonita, ona je i kontraproduktivna za naš temeljni nacionalni cilj, a to je izjašnjavanje kao Bošnjaci. Članstvo BDSH će se založiti da se na sljedećim izborima ovakva situacija ne ponovi”, naglasio je Hodžić. 2011. godine u RH se održavaju redoviti parlamentarni izbori, što je ujedno i prva prilika da BDSH postane parlamentarna stranka. Zakonske promjene su omogućile da pripadnici tzv. malih nacionalnih manjina pored osnovnog imaju i dodatno biračko pravo, odnosno da konzumiraju tzv. pozitivnu diskriminaciju. Na taj način mogu glasati za svog manjinskog predstavnika, ali i za stranačke liste. Hodžić smatra da ova zakonska promjena otvara za BDSH velike mogućnosti. Pored manjinskog kandidata kvalitetnim političkim radom u Saboru bi se moglo imati i zastupnike sa eventualnih posebnih ili koalicijskih lista po izbornim jedinicama. Stoga su ove zakonske promjene dodatni motiv za članstvo BDSH da još agilnije radi na promociji programa BDSH i time privuče još više potencijalnih glasača. Glavni odbor stranke, sukladno Statutu BDSH, donijet će odluku o načinu na koji će BDSH izaći na parlamentarne izbore 2011. godine. U narednom periodu nastavit će se sa predstavljanjem programa i formiranjem ogranaka diljem Hrvatske gdje do sada nisu osnovani. Trenutno BDSH ima 12 ogranaka, a u stranku je učlanjeno više od 1.200 članova. “Naročito velike napore ćemo uložiti u formiranje ogranaka u Zagrebu i Sisku, gdje je program BDSH već predstavljen. No, iako je Zagreb i zagrebački ogranak jedan od najvažnijih ciljeva u narednom periodu, kako zbog brojnosti tako i zbog profila pripadnika bošnjačke nacionalne manjine, ništa manje važna nije aktivnost prezentiranja stranke i u drugim sredinama, kao što su Zadar, Split, Osijek, Maljevac, Karlovac. Stranka BDSH je stranka bošnjačkog nacionalnog jedinstva i u narednom periodu diljem Hrvatske će se raditi na formiranju ogranaka. Prema našim procjenama BDSH bi u konačnici trebala imati oko 25 ogranaka i objediniti bošnjačku političku misao u Hrvatskoj na cijelom njenom teritoriju”, rekao je Hodžić. Iako su udruge građana, a time i sve one koje okupljaju Bošnjake, prema slovu zakona nepolitičke organizacije, Hodžić je najavio da će se članstvo BDSH založiti i pomagati u svim aktivnostima koje će te udruge provoditi (kulturne, sportske i druge). Očuvanje bošnjačkog nacionalnog identiteta jedan je od temeljnih ciljeva BDSH, zbog čega članstvo mora biti okrenuto i prema udrugama koje rade na očuvanju bošnjačkog nacionalnog identiteta. Način na koji će se članstvo BDSH uključiti u realizaciju naprijed navedenih aktivnosti bit će definirani posebnim operativnim planovima, prije svega u ograncima BDSH. Isto tako, u narednom periodu BDSH će reagirati i na sva eventualna izvanredna događanja (izvanredni izbori i slično) o čemu će odluke, prema potrebi, donositi Glavni odbor BDSH. 15 Prijeizborne koalicije U izjavi za “Glas Istre” nakon Izborne skupštine, Hodžić je izjavio da je BDSH na političku scenu stupio prije dvije godine, a kao stranka lijevog centra pred nadolazeće parlamentarne izbore planiraju surađivati sa strankama slične provenijencije. O tome hoće li to rezultirati suradnjom sa tzv. Kukuriku koalicijom odluku će uskoro donijeti Glavni odbor stranke. “Nakon promjena Ustavnog zakona i uvođenjem dodatnog prava glasa za pripadnike manjina i nama se otvorila velika mogućnost da uz manjinskog kandidata izađemo i s vlastitom listom. Najvjerojatnije će se kandidati BDSH-a naći na listama u VIII. izbornoj jedinici, kao i na teritoriju grada Zagreba”, rekao je Nedžad Hodžić, predsjednik BDSH. q Ismet Isaković J O U R N A L BOŠNJACI U HRVATSKOJ Suradnja Zagreba i Sarajeva: izložba fotografija Alije M. Akšamije u Bošnjačkom institutu u Sarajevu Prvorazredan kulturni događaj 16 J O U R N A L U organizaciji Bošnjačkog instituta – Fondacija Adila Zulfikarpašića i Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, u srijedu 15. prosinca 2010. u Bošnjačkom institutu u Sarajevu svečano je otvorena samostalna izložba fotografija i predstavljena fotomonografija Alije M. Akšamije. Izložbu od 64 fotografije posjetitelji će moći vidjeti u narednih mjesec dana. Sve fotografije predstavljene u Bošnjačkom institutu autor je nakon izložbe u Zagrebu 1. ožujka 2010. godine, organizirane povodom Dana nezavisnosti BiH, darovao kao legat Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici Hrvatske. Alija M. Akšamija (Rogatica, 1919.) jedan je najpoznatijih i najstarijih živućih fotografa u Europi. Izlagao je samostalno i kolektivno u svim važnijim svjetskim centrima za ovu vrstu kreativnog djelovanja. Njegovi radovi objavljeni su u mnogim monografskim izdanjima, knjigama i stručnim časopisima. Za ilustraciju, fotografije su mu uvrštene na impozantno mjesto u “Almanah jugoslavenske fotografije” i čine dio stalne postavke Galerije USUF-a u Beogradu. Njegovo djelo je zvanični portret nobelovca Ive Andrića pored ćuprije na Drini u Višegradu. Dobitnik je velikog broja internacionalnih i nacionalnih priznanja, diploma i medalja. Između ostalog, nosilac je i međunarodnog priznanja FIAP-a “kandidata majstora” (Federation of International Amateur Photographers), EUROPHOT-a “majstora umjetničke fotografije” (Council of the Professional Photographers Europe), USAF-a “Exelencia Photography” i Gran prixa “Anastas Jovanović”, te zlatne plakete “Narodne tehnike” BiH, zlatnika sa likom “Josipa Broza Tita” Foto saveza Bosne i Hercegovine i nagrade “Nikola Tesla” Tesla Word Forum Councila. Europska federacija profesionalnih fotografa (PPofE) dodijelila je Aliji M. Akšamiji Nagradu za životno djelo za visoki standard kreativnog djelovanja unutar analogne i digitalne fotografije za 2008. godinu. Ova nagrada dodjeljuje se jednoglasnim stavom svih članova Komiteta PPofE, jednom godišnje i samo jednom članu Europske federacije profesionalnih novinara. Ako čovjek ima “nešto” u sebi Veliki broj stanovnika bosansko-hercegovačkog glavnog grada došao je na Otvorenje izložbe u Bošnjačkom institutu u Sarajevu otvorenje izložbe na kojoj su predstavljene 64 fotografije Alije M. Akšamije, koje na poseban način oslikavaju svakodnevni život, prirodu, ljudske emocije i pokrete. Izložbu je otvorila Amina Rizvanbegović Džuvić, direktorica Bošnjačkog instituta u Sarajevu, koja se posebno zahvalila Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici Hrvatske na dosadašnjoj uspješnoj suradnji. “Mi trebamo afirmirati ono s čime se možemo ponositi pred čitavom kulturnom javnošću svijeta. Mi Bošnjaci imamo i imali smo stvaralaštvo koje je obogaćivalo Europu jer je Bosna bila i ostala susret istoka i zapada, čiji je uzlet upravo kultura”, rekao je na otvorenju izložbe Dževad Jogunčić, potpredsjednik zagrebačkog ogranka BNZH, i dodao: “Alija Akšamija je u fotografiji dobitnik europske nagrade u razini Nobela. A hvala Bogu, i u 93. godini je na našu radost živ i zdrav, ovdje pored nas. Izložba je prije Sarajeva predstavljena u Zagrebu, Poreču i Buzetu. Bila je izuzetno dobro posjećena. Nastavit ćemo sa njenom prezentacijom širom Hrvatske.” Najavio je skoro predstavljanje izdavačke i informativne djelatnosti BNZH i KDBH “Preporod” u Bošnjačkom institutu u Sarajevu. Jogunčić je Aliji M. Akšamiji, autoru izloženih fotografija, jednom od najpoznatijih bosanskohercegovačkih fotografa-umjetnika izvan BiH, poklonio najnoviju knjigu dr. sc. Adnana Jahića “Islamska zajednica BiH u monarhističkoj Jugoslaviji”. Knjigu su krajem 2010. godine zajednički izdali zagrebački ogranak Bošnjačke nacionalne zajednice i Medžlis Islamske zajednice Zagreb. Prisutnima se obratio i autor, koji se zahvalio Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici iz Zagreba što je realizirala vrlo zahtjevan projekt i poslije hrvatskih gradova izložbu njegovih fotografija predstavila i u Sarajevu. “Ako je čovjek nečim obdaren, ako ima ‘nešto’ u sebi, tada mu škola dođe samo kao dobro iskustvo. U tom slučaju sve što mu treba je dobra prilika da taj svoj talent pokaže pravim ljudima. Fotografirao sam ono na što je nailazio u danom trenutku. Da sam znao opisati to što sam vidio, ne bih nosio aparat sa sobom”, rekao je Akšamija. Autentičan fotograf svoga vremena i podneblja Život i djelo Alije M. Akšamije, majstora “odabranog trenutka”, u nadahnutom govoru predstavila je dr. sc. Aida Abadžić Hodžić, sa Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, koja je uvodno rekla da historija fotografije u BiH tek treba biti napisana. Smatra da se s imenom i počecima profesionalnog djelovanja Alije M. Akšamije otvara historija bh-fotografije u pravom smislu riječi, a u njegovom životnom i umjetničkom putu zatvara luk nad čitavim jednim stoljećem. “Dovoljno je podsjetiti na činjenicu da je Alija Akšamija rođen u periodu nedugo nakon povratka prvih naših BOŠNJACI U HRVATSKOJ školovanih slikara i grafičara sa europskih likovnih akademija, a da njegovo djetinjstvo koincidira sa oblikovanjem modernog izraza i u bosansko-hercegovačkoj arhitekturi. Moglo bi se, sa velikom izvjesnošću reći, da je upravo ime Alije M. Akšamije, koji je svoj cjelokupni stvaralački vijek vezao uz rodni kraj, važno za upisivanje bhfotografije u historiju europske umjetničke fotografije, i to u onim godinama kada se internacionalizirala i tada suvremena bosansko-hercegovačka umjetnost, dizajn i arhitektura”, rekla je Abadžić Hodžić. Naglasila je da je od samih početaka svog djelovanja Alija Akšamija autentičan fotograf svoga vremena i podneblja. Pritom nije udaljeni, distancirani, sakriveni promatrač koji “vreba” svoj odabrani trenutak. Najčešći motiv na njegovim fotografijama su ljudi: razni poslijeratni politički mitinzi i proslave u bivšoj Jugoslaviji (iz 50-ih godina 20. stoljeća), preko fotografija teferiča i sretnih obitelji iz 60-ih i 70-ih godina, pa sve do ratnih, 90-ih godina u Sarajevu. Najizraženije fotografije su nastale u susretu s ljudima iz njegovog kraja, pri čemu se pejzaž stapa s licima ljudi koji u njima žive stoljećima: sa splavarima Drine, konjušarima bosanskog brdskog konja i seljanimatežacima. Tu su i fotografije ribara na Drini, vikendaša na splavu, učenika na doručku u školskom dvorištu, umornih ljudi u napućenom kupeu vlaka, razgovor dviju prijateljica na ulici, nestašno grudanje djece jednog zimskog dana, žena za volanom u “Fići” goraždanske registracije na jednoj benzinskoj stanici ranih 70-ih godina prošlog stoljeća. Iako je s druge strane objektiva, Alija Akšamija kao da je zajedno s tim ljudima, u njihovim svakodnevnim razgovorima, brigama i strepnjama. Osim ljudi, najčešći motiv na njegovim fotografijama je bosanski pejzaž: rijeka Drina, drveće uz rijeku, obrađena polja, Borička ergela, snježne padine. “Taj je pejzaž istovremeno stvaran i autentičan, ali i uzvišen i svet. Stijene uz rijeku postaju ‘okamenjenom simfonijom’, a ispucani mulj rijeke Drine linearnom ‘arabeskom’. Upravo u susretu sa prirodom, najčešće se budi eksperimentalno-istraživački impuls Akšamijine fotografije, promišljanje prirode samog medija, njegovih beskrajnih izražajnih mogućnosti – od finih tonskih valera u stupnjevima bjeline na ciklusu ‘Snježnih grafika’, preko gustih grafizama koje stvaraju obrađena polja, stabla šuma i isprepletene grane voćnjaka, pa sve do kontrasta različitih faktura”, rekla je Abadžić Hodžić. Iznijela je mišljenje da će, kada se jednog dana bude sastavljala historija bosansko-hercegovačke fotografije – od Alije Akšamije, preko Gojka Sikimića, Danila Krstanovića, Kemala Hadžića, Milomira Kovačevića Strašnog, pa sve do mlađih generacija, Damira Šagolja, Dejana Vekića, Almina Zrne, Tarika Samaraha… – ime Alije M. Akšamije u tom nizu nesumnjivo imati središnje mjesto. “Sasvim sigurno da će u svakoj budućoj kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine fotografije Alije M. Akšamije imati važnu ulogu, ne samo zato što se na njima sačuvane neke vizure i lica kojih više nema ili koji su značajno izmijenjeni, već zato što je riječ o jednom autentičnom svjedočanstvu i ‘pogledu iznutra’, u kojem se istovremeno zrcali i sjajno nadopunjuje historija jednog turbulentnog stoljeća i duboko razumijevanje i znanje jednog posvećenog i odgovornog majstora fotografije”, zaključila je dr. sc. Aida Abadžić Hodžić. Mjesto u povijesti Svečano otvorenje izložbe u Bošnjačkom institutu bio je prvorazredan kulturni događaj u Sarajevu, kojemu su bosanskohercegovački tiskovni mediji dali veliki značaj. Članci o izložbi objavljeni su u dnevnim novinama “Oslobođenje” (“Okamenjene simfonije i najfinije arabeske”), “Dnevni avaz” (“Retrospektiva čuvenog umjetnika fotografije”), “San” (“Samo je Akšamija znao uslikati čehru” – tekst Miljenka Jergovića) i “Nezavisne novine” (“Stijene kao simfonije”), te u tjedniku “Slobodna Bosna” (“Foto Akšamija” – intervju s Alijom M. Akšamijom na četiri stranice). U razgovoru za “Slobodnu Bosnu” Alija M. Akšamija je objasnio okolnosti predstavljanja izložbe u Sarajevu: “Gradonačelnik Bandić je otvorio zagrebačku izložbu u martu, oni su tome pridali veliki značaj. Odmah su se javili i drugi gradovi iz Hrvatske koji su htjeli izložiti moje fotografije. Da ne bismo komplikovali sa dovoženjem slika u Sarajevo i vraćanjem u Hrvatsku, moj sin i ja smo odlučili da ih poklonimo Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju. Oni su izdali i monografiju, tako da sada te slike gostuju u Sarajevu kao zagrebačka kolekcija.” Izložba njegovih fotografija u Zagrebu pobudila je veliko zanimanje javnosti. Tom prigodom je veliki bosansko-hercegovački i hrvatski književnik Miljenko Jergović napisao inspirativan tekst, kojeg prenosi “San” pod nazivom “Samo je Akšamija znao uslikati čehru”. Jergović je, između ostaloga, napisao: “Nakon što je 1963. Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost, Alija Akšamija je snimio njegovu najpoznatiju fotografiju, koja će biti reproducirana širom svijeta, u književnim leksikonima, monografijama i društvenim magazinima, i postat će amblematska piščeva slika, jedina na kojoj on – sasvim nesklon ekstrovertnim ceremonijalima i samopredstavljanju – pozira, i po fotografskim uputama gleda mimo objektiva, negdje sa strane, prema čaršiji u kojoj je proveo djetinjstvo. Iza leđa mu je ćuprija Mehmed-paše Sokolovića, oko čije je povijesti okupio svoj slavni roman, i koja je, nijema i kamena, postala najznamenitiji lik južnoslavenskih književnosti. Na drugoj slici, snimljenoj istog dana, iz neznatno promijenjenog rakursa Andrić gleda ravno u kameru. Treću fotografiju, ovoga puta na drugoj obali Drine, Akšamija je snimio devet godina kasnije. Iako zapravo nitko i ne zna da su to njegovi snimci, da je Alija Akšamija u životu snimio samo te tri slike, imao bi mjesto u povijesti.” q Ismet Isaković Ivo Andrić 17 J O U R N A L BOŠNJACI U HRVATSKOJ Aktivnosti Kulturnog centra Ambasade BiH u Zagrebu “Bulbuli” i edenski vrt 18 J O U R N A L U Kulturnom centru Ambasade BiH u Zagrebu, 15. prosinca 2010. godine, otvorena je izložba slika pod nazivom “U edenskom vrtu”, autorice Krunoslave Kuljiš. Otvaranju izložbe prisustvovali su veleposlanici BiH, Izraela, Turske i Njemačke. U ime Aktiva žena, koji djeluje pri Veleposlanstvu BiH, Dinka Martinović Ivurek pozdravila je prisutne i predstavila životni put slikarice Kuljiš, koji je započeo u rodnoj Zenici 1940. godine, vijugao kroz škole i fakultete Brčkog, Zagreba i Zenice. Od srednjoškolske profesorice, inženjerke crne metalurgije u Željezari Zenica, majke odraslih sinova, nakon 22 godine rada na sasvim drugim poslovima nije se očekivalo da zakorači i u svijet umjetnosti. O autoričinim slikama progovorili su poznati kritičari diljem svijeta, a zagrebačka publika ima čast da upozna autoricu i njeno stvaralaštvo, istaknuvši kako je ljepota upravo u promatraču, s nadom da će nas ona u ovoj večeri oplemeniti. Martinović Ivurek je najavila i “Bulbule”, koji su dodatno oplemenili ovu večer, naglasivši da bez slavuja (bulbula) nema ni edenskih vrtova, a sevdalinkom se i sama autorica inspirirala u svom stvaralaštvu. “Zahvaljujem se mojoj dragoj domovini koju nosim uvijek u srcu, zahvaljujem svojoj novoj domovini Hrvatskoj koju sam, nadam se, dosljedno predstavila u svijetu sa svojim radovima, Zahvaljujem se gospodinu Vladimiru Raspudiću i njegovoj supruzi Tatjani Raspudić, koja je potaknuta ženskim instinktom utjecala na gospodina Raspudića kako bi se ova izložba, tipično ženska, realizirala. Naravno, zahvaljujem se prijateljici Dinki Martinović koja je uvijek bogata i inspirativna. Hvala i mojim ‘Bulbulkama’ što su uljepšale ovu večer”, rekla je Krunoslava Kuljiš. Između ostaloga, govorila je o svom životnom putu, putu inženjerke metalurgije i radu u zeničkoj željezari, gdje je imala prilike vidjeti kako se teško zarađuje kruh svoj svagdašnji kojega mnogi danas i nemaju dovoljno. U Pragu je svome sinu autorica rekla kako diplomacija mora biti, prije svega, gospodarskog karaktera, djelovati u smjeru stvaranje privrednih projekata. Izdvajamo samo od nekih osvrta na slikarstvo Krunoslave Kuljiš. Prof. dr. Antun Bauer se u travnju 1997. godine izjasnio “Bulbuli” u Kulturnom centru BiH kako stječemo dojam da bi te slike mogle ispuniti zidove jednog Louvrea ili Prada zbog svilenih prikaza veličanstvenih cvjetnih kompozicija. Kolor kojim ova slikarica virtuozno dočarava svoje vizije cvijeća akvarelom na velikim svilenim površinama odiše njenim profinjenim smislom i slikarskim znanjem komponiranja boja od intenzivnih do suptilno blagih prijelaza tonova. Ona je ne samo pjesnik cvijeća, nego i lirski kompozitor boja. Stanko Špoljarić je rekao kako već početna konstatacija govori o osebujnosti autoričinog izraza, intrigantnoj sintezi lirskog ozračja i upravo dramatske snage. Krhki cvijetak na simboličan način nosi puninu vitaliteta prirode, zadržavajući nježnost svoje strukture. Marnost izvedbe i ekspresivna oblikovnost tvore slikarsko tkivo u kojem cvijet, koliko je motiv intimističkog izražaja, toliko ima i značenje reprezentativnog (monumentalnog). Približavanje je to pejzažnoj širini. Odabir cvijeta traži od autora posebnu osjetljivost, kojom se posebna oblikovna čudesnost promatra kroz ljudsku i umjetničku začudnost. Krunoslava Kuljiš obnavlja trajanje blistavosti, intenzivira boje, stvara atmosferu trenutka. Izjednačava umjetnost i veličajnost prirode. Autorica ovog teksta smatra da su slike Krunoslave Kuljiš vrlo moćne u izražavanju najsuptilnijih ljudskih osjećaja, sa profinjenom lirskom kompozicijom, prozračnim, skoro paučinastim prijelazima s jednog tonaliteta boje u drugi, diskretnim, ali vrlo izražajnim predočavanjem unutarnjeg svijeta. Potekle su iz potrebe da se duša odmori od svakidašnjeg tereta postojanja, jer je rečeno da su u tisućama kapljica znoja radnici teškom mukom zarađivali svoj kruh svagdašnji. Osjećamo da svaki narisani cvijet i svaki titraj nevinog brezinog lista Krunoslava Kuljiš želi darivati svojim metalcima u Zenici. Prije nego što je krenula pjesma, voditelj “Bulbula” Ismet Kurtović je najavio da će prisutni čuti nekoliko sevdalinki sa CD-a “Bulbuli”, na kojemu je 12 antologijskih pjesama. Pojašnjenje svakoj otpjevanoj sevdalinci dao je Sead Muhamedagić, koji je rekao da sevdalinka može ono što niti jedna druga pjesma ne može. Ona može prodrijeti do najtananijih slojeva duše. To je gradska pjesma, najstarija urbana pjesma na ovim područjima. Pozvao je Muhamedagić prisutne da se u svojoj mašti poigraju u šefteli sokaku u kojemu jedan obijesni mladić gađa svoju dragu šeftelijom (marelicom), ali ona ne mari za njega jer njeno srce, očito, kuca za drugoga. Tako je najavljena solistica Enisa Travljanin sa pjesmom Haj, ja prošetah šefteli sokakom. Muhamedagić je istaknuo kako je sevdalinka posebno kulturno dobro BiH. Bez obzira na vrijeme i događaje, sevdalinku svi vole i duboko je doživljavaju. To je ljubavna pjesma u kojoj su opjevani gradovi, rijeke, bilje, cvijeće, zanatlije, itd. Ako želite upoznati Bosnu dovoljno je proučavati tekstove sevdalinke. Ova pjesma govori, možda među prvim zapisima, o ženi koja se bori za svoja prava. Vrlo emotivna pjesma je i ona o tuzi jedne djevojke koja već godinu dana nije vidjela svog dragog, a sve je ispričala jednoj tek procvjetaloj ruži. A slike mostarskih dućana, onakvih kao što su nekad bili, izazivaju impresivne doživljaje. Mitheta Ibrahimpašić i Nada Domazet su uz ostale članice zbora izvele prelijepe sevdalinke Jutros mi je ruža procvjetala i Lijepi li su mostarski dućani. Kad ja pođoh na Benbašu i Oj, djevojko džidžo moja su pjesme koje je i publika potiho pjevušila. q Ajka Tiro Srebreniković BOŠNJACI U HRVATSKOJ Divan o 33 godine Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Stalni dijalog i otvorenost U Islamskom centru u Zagrebu, u okviru redovite Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, 16. prosinca 2010. predstavljen je 33-godišnji rad Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Gosti predavači bili su četvorica profesora FINa: dekan prof. dr. Ismet Bušatlić, prof. dr. Hilmo Neimarlija, akademik prof. dr. Enes Karić i doc. dr. Dževad Hodžić. Prve džamije i tekije “Na svaki prostor na koji je došao islam, sa islamom je stizao i poticaj za obrazovanjem i otvaranjem obrazovnih ustanova. I razvoj islamskog obrazovanja na Balkanu općenito, na prostorima BiH i Hrvatske, u vrijeme osmanske vlasti započeo je gradnjom džamija i tekija. Obitelji, koje su prihvatile islam, željele su školovati svoju djecu. Već od druge polovine 15. stoljeća možemo govoriti o prisustvu uređenog vjerskog islamskog nauka i slojevitog sistema obrazovanja na ovim prostorima”, rekao je prof. dr. Ismet Bušatlić na početku obraćanja prisutnima. Prvu osnovnu školu u BiH sagradio je 1477. godine bosanski namjesnik Ajasbeg. Bila je smještena u posebnoj zgradi, imala je učitelja - muallima, a on pomoćnika, halifu. Škola je imala i inspektora munazira. “Radilo se po posebnim udžbenicima, programima, znalo se za radne i neradne dane i raspust. Te škole zovu se mektebi i muallimhane i imaju šire značenje od vjerskog. Po uzoru na Ajas-begovu muallimhanu otvarat će se u Sarajevu i drugima gradovima i kasabama BiH škole koje su relativno brzo, do kraja 16. stoljeća, pokrile cijeli tadašnji prostor Carstva. Takav prvi stupanj obrazovanja karakteriziraju stalni stimulansi: vakifi potiču predavače redovitom plaćom. Stimulirani su i učenici, kao npr. u vakufnami u Mrkonjić Gradu, a slično je bilo i u Livnu, u Bugojnu”, podsjetio je Bušatlić. Naime, zabilježeno je da se, pored ostaloga, svoj školskoj djeci “jednom godišnje srežu nove haljine”. Vakif iz Mrkonjića dodaje: “…koliko god da je djece u školi”. Propisuje i od kakvog materijala: “da ne bi bilo zakidanja djece”. Uz haljine, uključeni su pojas i kapa, kao i obuća, kako bi se djeca obukla od glave do pete. Odjeća se djeci davala 27. noć Predstavljanje 33 godine rada Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu (slijeva: Dževad Hodžić, Enes Karić, Hilmo Neimarlija, Ismet Bušatlić i Mirza ef. Mešić) ramazana, pred Bajram. U drugim vakufinamama su primjenjivani i drugačiji oblici stimuliranja djece u učenju islama. Tako mostarski vakif iz 16. stoljeća propisuje: “Neka se svakoga četvrtka, na kraju nastave, svoj djeci podijeli sezonsko voće.” Djeca bi dolazila u školu, a nisu išla niti u tuđe bašće. Vakif je predvidio i što činiti: “Ako voća ne bude, ako padne mraz po voću ili ga unište nametnici, neka se za taj novac kupi ukusnih kolača u čaršiji i podijeli učenicima.” Još jedan detalj o praktičnosti tih ljudi: “Sve što se kupi, neka se i podijeli djeci, a neka učitelj ništa od toga ne nosi kući. Kolače koji ostanu valja podijeliti u gradu djeci koja ih sebi ne mogu kupiti.” Prvu medresu u BiH sagradio je bosanski valija Firuz-beg, koji je vladao od 1506. do 1512. godine. Škola nije sačuvana, pa niti njen tarih, tako se i ne zna godina njene gradnje. Na medresu podsjeća jedna mala ulica u Sarajevu. U medrese su se upisivala djeca i izvan mjesta gdje su bile sagrađene. Za takvu djecu se grade i rezidencijalni prostori, domovi, a rješava se i pitanje njihove prehrane. Školovanje u medresama (gdje su bili i hajlazi - prostori za beskućnike) bilo je besplatno, a također je besplatna i ishrana koja se dobivala iz imareta (zaklada, fondova). Bila je to javna gradska kuhinja namijenjena učenicima srednjih škola, specijalno za polaznike medresa i musafire koji (do)putuju, a i za sve zaposlene u tom vakufu. Uz to, u toj kuhinji hranili bi se i svi oni u gradu koji sebi nisu mogli osigurati prehranu. Škole su davale administra- tivne službenike Osmanskom carstvu, a i stvarale osnovu za specijalistički studij i usmjereno obrazovanje u pojedinim disciplinama. Prvu višu školu u BiH podigao je 1537. godine Gazi Husrev-beg i, usporedo s njom, i prvu usmjerenu ili specijaliziranu školu za izučavanje filozofije, misticizma, tesavvufa, Kur’ana i hadisa. Uz tu i slične škole građeni su i radionički obrti. I zanatlijski su dućani bili svojevrsne škole primjenjenih zanata i vještina: nastojalo se u takvom sustavu naobrazbe osposobiti mladiće u vještinama i znanjima. U svim tim islamskim školama programi su bili zahtjevniji od zvaničnih, državnih, pa su svršenici tih škola mogli nastaviti studij na visokim školama diljem svijeta: u Istanbulu, Bursi, Damasku, Bagdadu i Kairu. “Pred kraj Osmanskoga carstva nastupa razdoblje reformi, a jedan od oblika su i škole poput realnih gimnazija. Postojale su državne škole – rušdije i učiteljske škole – dalemu allimi, kao i posebne vojne i zanatlijske škole. U austro-ugarskom razdoblju stvaraju se oblici sustava obrazovanja spajanjem dva različita sustava civilizacije, pri čemu je svatko tražio prostor za sebe. Muslimani su pokušavali zadržati svoje djelotvorne dotadašnje škole, a vlasti su se trudile europeizirati ih. Sukob ta dva pristupa obrazovanju štetio je klasičnim medresama. Gašene su ili programski sužavane, financijski osiromašene, a pripremale su samo imame, tj. vjerski kadar”, rekao je Bušatlić. 19 J O U R N A L BOŠNJACI U HRVATSKOJ 20 Tadašnji program državnih škola – narodnih i poslovnih, bio je u skladu s potrebama tadašnjih vlasti, za adiministraciju i upravu. 1909. godine otvorena je Šerijatska sudačka škola. Državnim novcem, na vakufskom zemljištu izgrađena je posebna zgrada, u kojoj je, većim dijelom, smješten i današnji FIN u Sarajevu. Prema dogovoru, školska zgrada je pripala Islamskoj zajednici. “Škola je uspješno radila do početka Prvog svjetskog rata, preživjela rat i nastavila raditi u režimu Kraljevine SHS. Od 1937. godine temeljito joj je reformiran program, a rezultat te reforme je i novo ime i status škole: Viša islamska šerijatska teološka škola. Nazivana je višom, a u praksi je bila visoka škola, trajala je osam semestara i bila rangirana kao fakultet. No, ime fakulteta nikada nije dobila. Škola je djelovala do kraja Drugog svjetskog rata, a dolaskom novoga sustava, ukidanjem primjene šerijata, zatvaranjem šerijatskih sudova, izgubila je smisao. Islamska zajednica je tada ostala i bez visokoga učilišta i bez brojnoga kadra. Kako rješenja nije bilo u prvim decenijima nove socijalističke Jugoslavije, potražilo ih se na islamskih univerzitetima. Tih 60-ih godina otići će prva grupa od pet studenata na Univerzitet AlAzhar“, rekao je dekan Ismet Bušatlić. Osnutak FIN-a J O U R N A L O osnivanju Fakulteta islamskih nauka 1972. godine i njegovim idejnim pokretačima govorio je prof. dr. Hilmo Neimarlija. “Misao o potrebi osnutka FIN-a bila je prisutna, na žalost u negativnom kontekstu: uskraćenost muslimana u nečemu što su druge vjerske zajednice imale i živjele! Sa zatvaranjem VIŠT-a, koji je bio u rangu fakulteta sa osam semestara, samo su muslimani ostali bez visokoškolske odgojno-obrazovne vjerske ustanove u Jugoslaviji. Prva javna zborenja o potrebi osnivanja i obnavljanja FIN-a krenula su kada je došlo do popuštanja ideoloških i političkih stega, a s realizacijom je započela i politička, društvena, ideološka emancipacija muslimana”, rekao je Neimarlija. Pripremanje djelovanja Fakulteta bilo je i kulturno oslobađanje Bošnjaka. O snazi i bogatstvu duha već su svjedočili, u svim područjima duhovnog i kulturnog života 60-ih godina bošnjački djelatnici na likovnom i književnom planu. Tada pišu: Meša Selimović, Mak Dizdar, Nedžad Ibrišimović, Skender Kulenović. U slikarstvu su se afirmirali Dževad Hozo, Mersad Berber, Mehmed Zaimović i drugi. “Na području duhovnih znanosti i dis- ciplina - i to u onome u čemu je islam bio najmoćniji, područje teologije, filozofije, sociologije, zapravo tih 60-ih godina bijasmo najslabiji. Istaknuti tadašnji islamolog Husein ef. Đozo ostavaruje ideju o zekatu i time postaje poticatelj islamskih energija i kreativnog povezivanja, aktivnije svijesti o nužnosti susretanja”, naglasio je Neimarlija. Maticu u to vrijeme čini doktorant Sorbone Hamdija Čemerlić, dekan Pravnog fakulteta, vijećnik AVNOJ-a i ministar u tadašnjoj Vladi, kao zastupnik muslimanskoga građanskog mišljenja. Prof. Čemerlić je bio i autor Ustava ZAVNOBiH-a. Uz njega tu su i stambolski muallim prof. Sulejman Mašović, pa potom prof. dr. Nerkez Smajlagić, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, sudionik Hrvatskog proljeća 1971. godine i veliki prijatelj Vlade Gotovca. Tu su i Ibrahim Trebinjac, Muhamed Hadžijahić, kao i dr. Ahmed Smajlović i dr. Jusuf Ramić (koji su i prvi doktoranti Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu). U kolektivu FIN-a istaknuti profesori su bili Mehmed Džemaludin, Ešref Čampara, Hilmo Taslidžak (Hilmi-baba Bošnjak), Mehmed ef. Handžić, Mehmed Teufik ef. Azabagić, Mustafa Busuladžić, Mahmut Traljić, reis Džemaludin Čaušević i drugi. Djelatnost u svijetu U uvodu svoga izlaganja prof. Enes Karić je rekao da od 1977. godine Fakultet islamskih nauka učvršćuje i međunarodnu poziciju BiH. “Te godine na Sveučilištu Al-Azhar u Kairu pozvali su se na organizaciju nastave na sarajevskom Fakultetu islamskih nauk, po predmetima. Kako se tada uvelike kopernikanski reformira cijeli islamski svijet, zahtijevana su tada od islamologa - predavača svježa znanja u islamskim disciplinama”, podsjetio je Karić. Fakultet je 5. rujna 2010. primio i međunarodno priznanje Al-Azhara. Dok je vodio FIN dr. Čemerlić je bio opredjeljen za odlaske na jednomjesečne ekskurzije studenata na to prestižno islamsko sveučilište, kao i druga sveučilišta u svijetu. Karić je istaknuo da je od 1995. godine, od kada je Fakultet islamskih nauka dobio pravo prakticiranja islama u sekularnom društvu, Nastavno-naučno vijeće Fakulteta uspostavilo kontakte s Fulbrightovom zakladom u SAD, te sa stručnjacima u Kairu. Česti su i studijski boravci u Beču, napose su bliski kontakti profesora i studenata pravnih znanosti s bečkim odjelom Pravnog fakulteta, koji nosi naziv “Autohtonische Islam in der Balkan”. Susrete koordinira prof. dr. Izet Džidić. “Prije tri godine potpisali smo Deklaraciju o suradnji sa Sveučilištem u Tübingenu. Tamo su uveli i studij islamskog nauka. Srdačna je i bliska i suradnja studenata i profesora s Teheranom, s turskim fakultetima, također s Rijadom - s Centrom za islam Sveučilišta kralj Faisal”, naglasio je akademik Karić. Od 2004. godine Fakultet islamskih nauka je pridružen član Univerziteta u Sarajevu, pri čemu su prihvaćene sve odredbe i standardi bolonjskog procesa u obrazovanju. “Poanta takve suradnje FIN-a jest i da je, osma je godina tome, otvorena, uz teološki i pedagoški odjel i neka vrsta tromjesečnog kursa ‘Diploma for islamic stady’. Svjetskoj je, posebice islamskoj, javnosti zanimljivo kako u sekularnoj Bosni i Hercegovini prakticiramo islam. Tu nam svojim pozitivnim mišljenjem i propagandom doprinose veleposlanici”, zaključio je akademik Enes Karić. Suština proučavanja islama Obrazovni proces na FIN-u sažeo je doc. dr. Dževad Hodžić. Metodičko određenje u poučavanju i razumijevanju islama svakako je i solidna hrestomatija. Dosta toga nije stalo u okvir islamskih znanosti, a krenulo se u taj poduhvat znajući da je niz znanosti integrativni dio islama. Utemeljenje je nađeno u tzv. povijesnom svijetu (u kulturi, duhovnosti, stvaralaštvu, u svemu što nije - priroda). Hodžić je naglasio da se pri univerzalističkom konceptu nastave na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu sagledavaju i svjetska zbivanja, te ideološki, politički, filozofski i drugi trendovi, poput procesa globalizacije i bioetike. “Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, nakon povlačenja Osmanskog carstva, bilo je aktualizirano pitanje opstanka muslimana u neislamskom svijetu. A da se može opstati dokazuje dugačka i vrijedna tradicija našeg fakulteta. Postavke su nam: stalni kritički pristup stvarnosti, pluriperspektivizam, kontinuirani dijalog i povijesnost. Prvi dekan, dr. Đozo, utemeljio je postavku - postavljati autentična pitanja. Islam se ne izučava na osnovu jedne, dvije knjige. Prilazimo mu, istražujemo ga iz niza različitih perspektiva, dovodeći studente u situacije da zapravo ne dobivaju konačne odgovore. U razumijevanju islama ne izučavamo i ne preporučamo samo islamsku literaturu. Koristimo i kršćanske i druge izvore. Raduje taj stalni dijalog i otvorenost”, zaključio je doc. dr. Dževad Hodžić. q Edina Smajlagić BOŠNJACI U HRVATSKOJ “Koncert mira i ljubavi kroz pjesmu sevdalinku” u Hrvatskoj Kostajnici Čarobna moć sevdalinke Gradska knjižnica i čitaonica u Hrvatskoj Kostajnici, u suradnji s bošnjačkom obitelji Goražda iz Siska, 17. prosinca 2010. organizirala je tradicionalni “Koncert ljubavi i mira kroz pjesmu sevdalinku”. Koncert povodom nadolazećih božićnih i novogodišnjih blagdana održan je u Hrvatskom domu u Hrvatskoj Kostajnici. Glavni (su)organizatori koncerta u Hrvatskoj Kostajnici su troje članova kreativne, svestrane i društveno angažirane sisačke obitelji Goražda. Mehmed Goražda, poznati izvođač sevdalinki koji je imao brojne nastupe na bošnjačkim manifestacijama širom Hrvatske, do sada je izdao dva CD-a sa sevdalinkama pod nazivom “Sevdah u srcu i duši – I i II”. Njegova supruga Dajlina je nekadašnja predsjednica sisačko-moslavačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice. Kćerka Alisa, zagrebačka studentica, sve je poznatija i traženija voditeljica bošnjačkih kulturnih priredbi. Njezin najznačajniji nastup je bilo zajedničko vođenje promocije albuma “Šadrvan” u Islamskom centru u Zagrebu s poznatim glumcem i TV-voditeljem Tarikom Filipovićem. Suradnja KDBH “Preporod” i obitelji Goražda traje od 2005. godine, kada je Mehmed Goražda pjevao sevdalinke uz harmonikašku pratnju prof. Zijada Fuke prigodom promocija zbirke sevdalinki u notnom i tekstualnom zapisu “101 sevdalinka”. Predstavljanja ove izuzetno uspješne knjige u izdanju KDBH “Preporod” održana su u Sisku, Puli i Hrvatskoj Kostajnici. Voditeljice koncerta bile su profesorica književnosti Ines Konjevod iz Hrvatske Kostajnice i Siščanka Alisa Goražda. “Koncert ljubavi i mira kroz pjesmu sevdalinku” započeo je recitacijom pjesme “Milovo sam garave i plave” uz instrumental “Alfa benda” iz Siska. Pjesmu je prije točno 100 godina napisao Slavonac Josip Kozarac, a uglazbio Dalmatinac Ivo Tijardović. “Tom pjesmom željeli smo pokazati kako je ljepota neprolazna i vječna i kako je ona zapravo univerzalna kategorija. Gdje god nastajale te prekrasne pjesme – u Slavoniji, Dalmaciji ili Bosni, prije stotinu godina ili danas, kad ih ljudi jednom prihvate i zavole, one postaju naše zajedničko vlasništvo, postaju narodne pjesme. Stoga se i autori zaboravljaju, a mislim da bi to njima bilo zapravo i drago, jer što je i cilj svakog umjetničkog djela nego - trajati kroz stoljeća. Iz bogate Mehmed Goražda i “Alfa bend” iz Siska sahare, iz bogate škrinje narodnog stvaralaštva otkrit ćemo vam večeras samo neke tajne – mnogih poznatih i nepoznatih autora, kao što su Safvet-beg Mirza Bašagić, Aleksa Šantić, Dragiša Nedović, Osman Đikić i još mnogi drugi. Tradicija sevdaha i ljubavi prema sevdahu na ovim prostorima je vrlo duga”, rekla je prof. Konjevod. Nakon toga je Mira Ikasović, ravnateljica Gradske knjižnice i čitaonice u Hrvatskoj Kostajnici, u pozdravnoj riječi rekla da se koncert održava petu godinu za redom. Pritom je velika želja organizatora pjesmom sevdalinkom spojiti ljude i gradove na lijevoj i desnoj obali Une. U znak dobre suradnje ravnateljica Ikasović je uručila KDBH “Preporod” zahvalnicu za pomoć u organiziranju koncerta. Prisutne je pozdravio i Jasmin Alihodžić, poduzetnik iz Siska koji je do sada mnogo puta pomogao manifestacije sisačkih bošnjačkih asocijacija. Uz kostajnički hotel “Central”, Alihodžić je bio glavni sponzor “Koncerta ljubavi i mira kroz pjesmu sevdalinku”. Nakon pozdravnih govora “potekla” je sevdalinka, bosanska lirska gradska pjesma ljubavi, za koju je književnik Abdulah Sidran rekao: “O čemu god da govori, sevdalinka uvijek pjeva o ljubavi.” Jednoipolsatni koncert je bio veoma sadržajan. Gosti Mehmeda Goražde bili su “Alfa band” iz Siska, pjevačica sevdalinki Hatka Tatić iz Bosanske Kostajnice, te Pavao Anić, 13-godišnji slijepi pjevač sevdalinki i harmonikaš iz Mošćenice kod Petrinje. Pavao je izuzetno nadareni mladi glazbenik posebno zaljubljen u pjesmu sevdalinku, inače pobjednik Prvog festivala sevdalinki u Sisku. Publika je mogla uživali u brojnim, dobro poznatim sevdalinkama: “Emina”, “Sve behara i sve cvijeta”, “Karanfile cvijeće moje”, “Crven fesić nano”, “U lijepom starom gradu Višegradu”, “Čudna jada od Mostara grada”, “Ne silazi sa čardaka”, “Ispod palme na obali mora”, “Stade se cvijeće rosom kititi”, “Sejdefu majka buđaše”, “Čardak”, “Prođoh Bosnom kroz gradove” i “Kad ja pođoh aman”. Pjesmu “Oj, Ivane” u duetu su po prvi puta otpjevali stari i mladi sevdalija – Mehmed Goražda i Pavao Anić. Kako je u nadahnutim najavama sevdalinki s potpunim pravom rekla prof. Ines Konjevod, organizatori i učesnici koncerta su prisutne “pjesmom odveli u neko drugo vrijeme, vrijeme ruža, vrtova, pupoljaka, šadrvana, đula i zumbula, uzdaha i suza, vrijeme ljubavi koja je trajala dugo, dugo, do vječnosti i zbog koje se umiralo”. Organizatori “Koncerta ljubavi i mira kroz pjesmu sevdalinku” uspjeli su u svojoj plemenitoj namjeri. Okupili su brojnu publiku iz gradova koje dijeli/spaja rijeka Una, među kojima su bili Tomislav Paunović, gradonačelnik Hrvatske Kostajnice, Ivo Blažanović, načelnik Općine Donji Kukuruzari, predstavnici Općine Bosanska Kostajnica i Haris ef. Ahmić, glavni imam iz Bosanske Kostajnice. Sevdahom su spojili lijevu i desnu, hrvatsku i bosansku obalu Une, te stanovnicima Hrvatske i Bosanske Kostajnice različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti – Hrvatima, Srbima i Bošnjacima, katolicima, pravoslavcima i muslimanima – poslali prelijepu božićnu i novogodišnju poruku mira, ljubavi, dijaloga i tolerancije. q Ismet Isaković 21 J O U R N A L BOŠNJACI U HRVATSKOJ Predstavljanje 10 godina izdavačke djelatnosti BNZH u Zagrebu Veliki kulturni doprinos 22 J O U R N A L Nakon Siska, Zadra i Rijeke, manifestacija “10 godina izdavaštva BNZH” održana je 22. prosinca 2010. u Zagrebu, u prostorijama zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice. Bogatu 10-godišnju izdavačku djelatnost BNZH predstavili su Dževad Jogunčić, urednik biblioteke “Bosana: Bošnjački pisci u Hrvatskoj” i Filip Mursel Begović, glavni urednik časopisa “Bošnjačka pismohrana”. Dževad Jogunčić je podsjetio da se časopisa “Putokaz”, u kojemu su pisali Skender Kulenović, Hasan Kikić, Ešref Badnjević, Safet Krupić i drugi, u Zagrebu pojavio 1937. godine, dakle prije 73 godine. I u ovome vremenu Bošnjaci se imaju čime pohvaliti, a naročito sa književnom edicijom “Bosana: Bošnjački pisci u Hrvatskoj”, koju je pokrenula BNZH, a u kojoj je do sada izašlo 25 knjiga. “Razlozi pokretanja su bili pokazati nama samima i sredini u kojoj živimo da smo i mi Bošnjaci stvaralački integrirani u hrvatski kulturni život. Mi smo dio tog društva, mi ga gradimo, a želimo ga i obogatiti nekim svojim posebnostima. Jedan narod je onoliko jak koliko su mu duboki kulturni korijeni i stvaralaštvo. Imamo mnogo toga za pokazati i sebi i drugima, što smo i uspjeli. Nema razloga imati bilo kakve komplekse i osjećaje inferiornosti”, rekao je Jogunčić. Spomenuo je nekoliko izdanja koji su bili jedinstveni izdavački poduhvati. To je, u svakom slučaju, prvo izdanje romana u stihovima “Jedinac” Envera Čolakovića, koji je na objavljivanje čekao 50 godina. Svjetlo dana ugledao je u sklopu Međunarodnog znanstvenog skupa o radu ovog velikog književnika, esejiste i prevoditelja. Važna spomena je i knjiga poezije “Kaside”, u kojoj je nakon pola stoljeća skrivanja od zaborava otrgnut dio pjesničkog blaga Saliha Alića. Nakon skoro sedam desetljeća tiskana je po prvi puta i knjiga poezije Ismeta Žunića “Ritam rata i poezije”. Od zaborava je otrgnuto i stvaralaštvo Mehmeda Mašića, kojemu je objavljena zbirka poezije “Vječiti putnik”. “Nastojali smo kroz neke od ovih jedinstvenih knjige pokazati i drugi dio stvaralačke dimenzije Bošnjaka, a to je likovna umjetnost. Naslovnicu romana ‘Jedinac’ uredio je slikar i grafičar Fadil Vejzović, a knjigu pjesama ‘Kaside’ grafički i likovno je oblikovala mlada slikarica Mejra Mujičić”, rekao je Jogunčić. Promocija izdavačke djelatnosti BNZH u Zagrebu: Dževad Jogunčić i Filip Mursel Begović Osvrnuo se i na druge značajne izdavačke poduhvate. “Prorok u našem vrtu” zbirka je izabranih pjesama Seada Begovića, pjesnika u samom vrhu hrvatskog pjesništva, koji je prisutan u svim ozbiljnim antologijama. Zbirka izabranih pjesama “Pustinje neona” je djelo Ervina Jahića, velikog pjesnika mlađe generacije i glavnog urednika časopisa “Poezija”. I ovu knjigu je sjajno grafički i likovno uredila Mejra Mujičić. U okviru “Bosane” objavljena je zbirka poezije “Primopredaja ili divljim Tahiristanom” Tahira Mujičića, svestranog književnika, pjesnika, redatelja, kostimografa i autora mjuzikla. Knjigu je likovno oblikovala slikarica Đenana Voljevica Čičić. “Tahiru Mujičiću smo kao suizdavači uradili bogato opremljenu Monografiju o njegovom umjetničkom doprinosu hrvatskoj kulturi povodom 60 godina života. Pravi mozaik autora od akademika, slikara i redatelja do kolega pisaca, koji su obradili njegovo svestrano djelo iz različitih kutova gledanja”, rekao je urednik biblioteke “Bosana”. Nabrojio je i druge autore, čija su djela objavljena u ediciji “Bosana: Bošnjački pisci u Hrvatskoj”: Nusret Idrizović “Bistrička svitanja”, Amir Bukvić “Šest drama”, Nenad Rizvanović “Zemlja pleše”, Asaf Duraković “Dvanaesta ploča”, Zijad Duraković “Prazne ruke”, Edin Hadžić “Nišan”, Semka Alagić “Alem – kamen”, Gordon Sinanović “Sokrat na pegazu”, Fahrudin Nikšić “Akšam i snovi”, Emsud Sinanović “Tarih ljubavi”, Subhija Selesković Merdanović “Jednota”, Salih Isaac “Lutkijada u kazalištu lutaka”, Mesud Šabanović “Šejh i druge priče”, Fuad Ahmetspahić “Bosana” i fotomonografija Alije M. Akšamije. “Za kraj spomenuo bi prvu knjigu znanstveno-historijskog sadržaja iz serije od nekoliko planiranih, a to je je doktorat Adnan Jahića ‘Islamska zajednica BiH u monarhističkoj Jugoslaviji’. Knjiga je izdana u suradnji s Medžlisom Islamske zajednice Zagreb. Zasnovana je na primarnim izvorima i dokumentima, a izazvala je veliku pozornost znanstvene javnosti čitave regije”, zaključio je Dževad Jogunčić. Uz biblioteku “Bosana: Bošnjački pisci u Hrvatskoj”, temeljni izdavački projekt BNZH je godišnji časopis “Bošnjačka pismohrana”. Godišnjak je počeo izlaziti 1999. godine pod urednikovanjem rahmetli dr. Muradifa Kulenovića. Nakon njegove smrti urednica postaje Sena Kulenović, a zadnje tri godine Filip Mursel Begović. “Bošnjačka pismohrana” od svog pokretanja donosi i zbornike radova sa raznih simpozija održanih u organizaciji BNZH. Begović je naglasio da se “Pismohrana” bavi povijesnim, kulturnim i društvenim pitanjima vezanim uz život Bošnjaka u Hrvatskoj. Objavljuje znanstvene, stručne i istraživačke radove, intervjue, prijevode, recenzije, prikaze i osvrte o različitim aspektima bošnjačkog života u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u prošlosti i danas. Do sada je tiskano devet “Bošnjačkih pismohrana”, ukupno 31 broj. Begović je najavio da je u pripremi najnoviji, deseti svezak “Pismohrane”, broj 32-33, čije je tiskanje planirano u prvim danima 2011. godine. Radi se o zborniku radova sa znanstvenog skupa “Cazinska krajina u 20. stoljeću – politika, ljudi, događaji…”, koji je održan 23. i 24. travnja 2010. u Islamskom centru u Zagrebu. q Ismet Isaković BOŠNJACI U HRVATSKOJ Šemso Tanković: “Bošnjaci u Hrvatskoj su za SDP” Mi smo spremni U sarajevskom “Oslobođenju”, u petak 24. prosinca 2010. godine, na treću godišnjicu potpisivanja postizbornog sporazuma SDAH – HDZ, objavljen je intervju sa prof. dr. Šemsom Tankovićem. Razgovor sa saborskim zastupnikom SDA Hrvatske, zaduženim za predstavljanje pet ex-jugoslavenskih nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, tiskan je pod naslovom “Bošnjaci u Hrvatskoj su za SDP”. Na konstataciju Jadranke Dizdar, zagrebačke dopisnice “Oslobođenja”, o najavi suradnje sa tzv. Kukuriku koalicijom (SDP, HNS, IDS i HSU), odnosno prijedlogu zajedničkog izlaska na predstojeće parlamentarne izbore, Tanković je, korigirajući pritom brojke iznesene prije mjesec dana, odgovorio: “Na tiskovnoj konferenciji održanoj u Puli najavio sam pismo namjere u kojem će SDA Hrvatske načiniti iskorak u kojem će ponuditi mogućim partnerima opciju suradnje na slijedećim parlamentarnim izborima. Inicijativa je rezultat činjenice da pripadnici manjinskih naroda u Hrvatskoj imaju mogućnost dvostrukog glasa: manjinskog i onog koji se odnosi na sve građane Republike Hrvatske. Bošnjaka u Hrvatskoj na popisu birača su otprilike 42.000. U gradu Zagrebu brojimo otprilike 12.000, Primorsko-goranskoj županiji 7.000, Istarskoj županiji 7.500, itd. To su respektabilne brojke, ali nedostatne da sami izborimo sabornike bez suradnje s nekom od velikih stranaka. Tu, prije svega, mislimo na SDP, ali i na HDZ. Mi smo na Predsjedništvu stranke raspravljali o tom problemu i dogovor je da se do konca ove godine napiše pismo koje bi se trebalo proslijediti spomenutim strankama.” Koliko je redakciji “Preporodovog Journala” poznato, na osnovu razgovor sa članovima SDAH i nepostojanja potvrdnih informacija u medijima do tiskanja ovoga broja našeg časopisa (sredina siječnja 2011.), nikakvo pismo namjere nije upućeno željenim (SDP) i manje željenim (HDZ) koalicijskim partnerima. Na novinarsko pitanje o razlozima takvog poteza, Tanković kaže sljedeće: “Bošnjaci su u dva mandata dobili svojeg zastupnika u Saboru. Neke smo probleme na zadovoljavajući način riješili. Među- Šemso Tanković i Zoran Milanović (29.10.2007.): hoće li se povijest ponoviti? tim, puno je naših inicijativa zaustavljeno, kako od HDZ-a, tako i od manjinskog bloka u kojem dominiraju stare, povlaštene manjine koje su, na koncu, iz sebičnih razloga sudjelovale u izbacivanju Bošnjaka i Slovenaca 1997. godine iz izvorišnih osnova hrvatskog Ustava. Shvatili smo da moramo u Saboru dobiti svoj klub, tj. tri zastupnika, kako bismo s puno više optimizma ostvarili manjinska prava koja su nam dobrano uskraćena.” Nakon Tankovićevog odgovora novinarka je konstatirala da je odluka o nuđenju partnerstva SDP-u i ostalim strankama iz Kukuriku koalicije dočekana u hrvatskoj javnosti s kritikama. U obrazloženju negativnih odjeka prijeizborne političke inicijative svoje stranke Tanković je izrekao, u najmanju ruku, čudnu argumentaciju: “Kada god SDA Hrvatske izađe u javnost sa željom da se nešto promijeni glede Bošnjaka, tada se, u pravilu, javljaju vrlo ružni tekstovi, koji imaju za cilj diskreditirati naše inicijative. Sjećam se dobro vremena kada je u BiH bjesnio rat i kada mi u Hrvatskoj nismo ostajali nijemi nego javno iznosili svoja stajališta. Tada smo bili predmetom prljave propagande koja je imala samo jedan cilj: diskreditirati i omalovažiti nas. Ili, događaj iz 2003. godine kada sam prvi put ušao u Sabor, tada je osvanuo u Danima članak jednog novinara hrvatsko-bosanskih korijena pod naslovom ‘Šemso i Voja’. Ili, kada bih ja počeo govoriti o sustavnoj diskriminaciji bošnjačke manjine, tada bi se počeli pojavljivati članci u kojima se meni pripisuje antisemitizam itd. Dakle, najveći broj napada vezuje se za pokušaje da nam se ospori pravo da mi budemo kreatori svoje političke sudbine u Hrvat- skoj. Mi ne smijemo i ne možemo pristati na takve ucjene.” Podsjetimo, tekst “Šemso i Voja” napisao je Miljenko Jergović, a objavljen je u sarajevskim “Danima” 5. prosinca 2003. godine. U njemu Jergović kritizira Šemsu Tankovića i Vojislava Stanimirovića, dvojicu manjinskih zastupnika, što su niti 48 sati nakon zatvaranja birališta poletjeli u zagrljaj HDZ-u. Tankovićevo ime se u kontekstu antisemitizma počelo pojavljivati u hrvatskim medijima nakon njegovog intervjua u “Večernjem listu” 19. kolovoza 2006. godine, kada je rekao da su američki Židovi “kreatori terorističkog iskoraka”, napada na SAD 11. rujna 2001. godine. Na njegove riječi je reagirao (i pametno poentirao) Shmuel Meriom, izraelski ambasador u RH – i priča je potekla. O spornim člancima i osebujnoj Tankovićevoj interpretaciji činjenica, epskim junačko-političkim pričama, sigurno ćemo više pisati kada dođe vrijeme. U nastavku intervjua Tanković je rekao da je prijeizborni sporazum sa SDPom i Milanovićem 2007. godine “jasno istakao naš politički pragmatizam i svijest o suradnji s tom strankom”, te pokušao objasniti razloge postizbornog prelaska od SDP-ovog tima prema HDZ-ovoj koaliciji. Također, naveo je primjer (ne) suradnje sa SDP-om, tzv. asimetričnu koaliciju – u Gradu Sisku (sa HDZ-om) i Sisačko-moslavačkoj županiji (sa SDPom). Rekao je da primjera suradnje sa SDP-om ima “mnogo i u drugim gradovima, županijama i općinama” (sic!, kojim?). Tanković je iznio i prognozu za sljedeće parlamentarne izbore krajem 2011. godine, za koju će vrijeme pokazati da li je bila točna: “Stranka će na vrijeme izaći s našim kandidatima, kako na manjinskim, tako i na građanskim listama. O tome će odlučiti Predsjedništvo stranke i Glavni odbor SDA Hrvatske. Ovo će biti izbori koji, zbog velikog broja bošnjačkih kandidata, mogu iznijeti pobjedu neke druge manjinske zajednice, prije svega, albanske i slovenske. Očekujem da će za pobjedu na manjinskoj listi biti potrebno najmanje 5.000 glasova. Mi smo spremni za taj iskorak.” q Ismet Isaković 23 J O U R N A L BOŠNJACI U HRVATSKOJ Tefsirska tribina “Večer Kur’ana i džemata” u Zagrebu Kur’anska tajna harfova Gosti tefsirske tribine “Večer Kur’ana i džemata”, održane 25. prosinca 2010. u Islamskom centru u Zagrebu, bili su Edin Tule i Nedžad Junuzović iz Bosne i Hercegovine. Sarajlija Edin Tule je teologpsiholog, voditelj interaktivnih seminara emocionalne inteligencije, islamske psihologije, liderstva, retorike, tehnika razmišljanja i muslimanskog odgojnog koncepta širom Europe. Autor je knjige “Socio-psihološke dimenzije Kur’ana” i suradnik “Preporodovog Journala”. Nedžad Junuzović, dipl. ing. elektrotehnike iz Tuzle, vrsni je matematičar i osnivač internet stranice www.matematika.ba. Harfovi i timovi 24 J O U R N A L Brojnim posjetiteljima tefsirske tribine Edin Tule je govorio na temu “Teorije ličnosti kroz harfove - umjetnost formiranja timova”. Uvodno je rekao da su muslimani, bilo da govorimo o aristokratskom establišmentu ili širim masama, ušli u treći milenij s naivnim uvjerenjem kako sa dovoljnim brojem kvalitetnih pojedinaca mogu dugoročno mijenjati svijet. Pritom je ispušteno iz vida da npr. 100.000 ili 1 milijun najelitnijih pojedinaca ne znači ništa ukoliko nisu poredani u kompatibilne timove shodno tipovima vlastitih ličnosti. Tule je naglasio da izvan islamsko-civilizacijskog kruga postoje civilizacije koje uspijevaju ostaviti dojam složnosti usprkos različitim interesima, neizbježnim ljudskim slabostima, konfrontiranim motivima, kulturološkim razlikama i različitim kutovima promatranja društveno-političkog života. Kur’an taj fenomen bilježi i nudi u sljedećem kur’anskom ajetu: “...računaš oni su složni, a srca njihova su razjedinjena...” (el-Hašr, 14). Taj ajet ističe Židove kao eksperte za izvjesne praktične harmonizacije međuljudskih odnosa unutar vlastitog korpusa usprkos najrazličitijim bioritmovima njihovih političkih srca. Ta ekspertiza potječe iz ovladavanja umjetnošću formiranja timova, a koja podrazumijeva preciznu sinergiju multidisciplinarnih pristupa. Edin Tule je objasnio da je mapa s vrlo preciznim smjernicama za izgradnju timova smještena u Kur’anu na vrlo inteligentan način, skrivena u osnovnim ele- Nedžad Junuzović i Edin Tule na tefsirskoj tribini u Zagrebu mentima njegove kompozicije – slovima. U arapskom jeziku 28 harfova se grupira poput ljudi po zajedničkim osobinama. Tako imamo grupu slova koja se vežu samo sa svoje desne strane (elif, vav, dal, zal, ra, za), odnosno pružaju svoju desnu ruku prijatelju koji je na njegovoj desnoj strani, dok na svojoj drugoj strani insistiraju na distanci izbjegavajući prisniji kontakt. Specifičan oblik ovih slova zahtijeva i opravdava takav odnos prema svojoj okolini s obzirom na njihovu svijest o svojoj nedovoljnoj fleksibilnosti i gubitku vlastitog identiteta ukoliko spuste štit predostrožnosti. S druge strane, postoji velika skupina harfova koji se vežu s obje strane pružajući odvažno obje svoje ruke prema slovima/osobama u vlastitom neposrednom okruženju. Međutim, i oni se dijele u različite podgrupe shodno vlastitoj jačini, slabosti, preciznosti, stupnju asimilacije ili odskakanja. Jedna od najzanimljivijih podgrupa unutar arapskog jezika su harfovi iz grupe “kalkala”, odnosno snažni individualci koji u svojoj snazi odskaču kad se nađu na kraju riječi. Harfovi koji spadaju u skupinu “kalkala” su: Qaf, Ta, Ba, Džim i Dal. Harfovi iz ove skupine nam skreću pažnju na snažne pojedince unutar ljudskih kolektiva, usmjeravajući nas na njihovo ispravno pozicioniranje ukoliko želimo iscrpiti njihov maksimum u različitim timovima. Tule je naglasio da Kur’an kroz svoje kratice, kojima počinju brojna kur’anska poglavlja, ustvari nudi precizne formule za formiranje različitih timova. Neka kur’anska poglavlja počinju kraticama samo sa pojedinim slovom (Qaf, Nun, Sad) ističući specifične tipove ličnosti koji zbog svoje snage (Qaf) ili asimilacijskih sklonosti (Nun) zahtijevaju delikatan tretman. Ostala kur’anska poglavlja koja počinju enigmatskim kraticama nude formule sa dvije, tri, četiri ili pet nepoznatih, kao npr. početak sure TaHa. Tule je za primjer uzeo neuspjeh političkog braka između Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića, kojeg je objasnio sudarom “kalkala”, odnosno formulom za neuspjeh koja se zove Ta-Qaf. “To je neprirodan spoj dva prejaka pojedinca koji zahtijevaju poseban prostor za svu raskoš vlastitih ličnosti – talenti i sujete, nespremnih da se odreknu svojih repova/raskošnih ukrasa u cilju harmonizacije timskog rada. Ukoliko taj prostor nije stvoren kroz medijaciju jednog od neupadljivih veznih harfova/ličnosti, npr. Mim ili kroz harfove koji tvore neophodne dužine, kao Elif, Ja i Vav, za stvaranje dovoljno prostora za sve, neizbježno dolazi do kakofonije ‘kalkala’ koja predugo odliježe javnim prostorom bošnjačkog naroda”, rekao je Edin Tule. Na kraju predavanja naglasio je da arapski jezik ne poznaje velika slova. Sva slova moraju biti mala kako bi kooperirala zahvaljujući osnaženom timskom radu kroz svijest o sebi kao malim. Nedžad Junuzović se u svome izlaganju osvrnu na značenje sljedećeg Poslanikovog a.s. hadisa: “Traženje znanja (učenje) jeste obaveza svakog muslimana.” Postoji 20-ak mišljenja koje znanje (korisno i primjenjivo) treba tražiti, a jednu je ponudio veliki islamski učenjak Jusuf el-Kardavi, koji kaže: “Obavezno je učiti i istraživati sve ono što je muslimanu potrebno da zna o vjeri i životu na ovom svijetu.” Junuzović je govorio i o značaju rješavanju matematičkih problema, koji nam omogućuju učenje o discipliniranom razmišljanju, razvijanje kreativnosti i pronalaženje načina kako da velike probleme “razbijamo” na manje. q Ismet Isaković BOŠNJACI U HRVATSKOJ XVI. Bošnjačke riječi u Hrvatskoj: predstavljanje knjige Mirzeta Mustafića “Oprosti mi” Zvornik – prvi etnički očišćen grad u BiH U okviru tradicionalne manifestacije XVI. Bošnjačke riječi u Hrvatskoj, u organizaciji KDBH “Preporod”, 26. prosinca 2010. u Omladinskom klubu Islamskog centra u Zagrebu, predstavljena je knjiga “Oprosti mi” Zvorničanina Mirzeta Mustafića. Na promociji su, pored autora, govorili prof. dr. Remzija Hadžiefendić Parić i mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”. U ime “Preporoda” i u svoje osobno ime mr. Senad Nanić je pozdravio prisutne i zahvalio se na gostoprimstvu kada je “Preporodov” dramski studio “Orient espresso”, sa dramskom predstavom “Mesnevija” u okviru Ilhamijinih dana, prošlog ljeta gostovao u Zvorniku. Nanić je naglasio kako u tom gradu postoji neobična svijest o važnosti povratka i bošnjačkog postojanja u tim krajevima. Tom prigodom cijela dvorana je pljeskala članovima “Orient espressa”, a vidjelo se da su i prisutni srpske nacionalnosti bili zadovoljni i dijelili emocije s ostalom publikom. U to vrijeme je bilo otvorenje džamije i učenje mevluda koji je odzvanjao preko Drine. U Zvorniku je tada obavljeno mnogo pametnih i korisnih razgovora s ljudima velike duše. Ljepota i tegoba života zvorničkog kraja upisana je i u stranice knjige Mirzeta Mustafića “Oprosti mi”. Obrana vlastitog i bošnjačkog identiteta Prof. dr. Remzija Hadžiefendić Parić se na početku predstavljanja knjige prisjetila ratne 1992. godinu kada je “Zagreb prigrlio Zvorničane”. Posebna zahvala je pripala Islamskoj zajednici na čijem je čelu bio rahmetli Salim Šabić i Dobrotvornom društvu “Merhamet” na čijem je čelu bio Ahmet Ikanović, ali i drugim humanitarnim organizacijama koje su u to vrijeme djelovale. Danas su Zvorničani svugdje po svijetu. Malo ih je preživjelo, a malo ih se vratilo. Ostalo je 3.500 siročadi. Postoje knjige koje se čitaju u dahu, ova se knjiga upravo tako čita, istaknula je dr. Hadžiefendić Parić te nastavila ka- 25 Promocija knjige “Oprosti mi”: Senad Nanić, Remzija Hadžiefendić Parić i Mirzet Mustafić ko će ova knjiga čitaoca rastužiti, ali i nasmijati do suza. Započinje kao bajka, a tematizira Bosnu i bosanski prostor. Osnovna joj je tema povijest obitelji Mustafić, sjećanje na prošlo i ono davno prošlo vrijeme. Prošlost se vraća u sjećanju. U čitateljevoj svijesti se javljaju slike odrastanja, prvih gledanja, igranki, dijelova grada koji nisu bili spavaonice nego mjesto susreta s drugim i drugačijim. Mustafić ima istančan osjećaj za razgovorni jezik, pa izrazi i riječi: sve po tabijatu, mangala, mašice, srknuti kahvu, đule, otići helać, ahar, tišleraj, tablja, ceger, store, teferič, štokrila, šiš, bašča, kapija, merđani, pendžer itd. izazivaju osjetilne impresije. Daljnja prošlost je zabilježena u proteklim stoljećima i desetljećima obitelji Mustafić. Knjiga ide daleko u prošlost, preko starih zapisa na stećcima, zapisa Evlije Čelebije, događanja u vremenu Austro-ugarske, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Prvog i Drugog svjetskog rata, Informbiroa, godina autorovog dječaštva, mladosti do ratnih događaja iz 1992. godine. Između korica knjige “Oprosti mi” stalo je mnoštvo događaja, profinjenog osjećaja za detalj, a svi su vezani za zvorničku čaršiju, za Drinu, drinske ribiče, kupanje o Aliđunu itd., ali i nadimci sugrađana, kao prvi oblik njihove identifikacije: Dundo, Grof, Dugi, Cviko, Tetkin... Autor unosi u svoju knjigu niz ulomaka iz drugih knjiga, novina, oglasa, upečatljivih dokumenata, starih fotografija, dragocjenih historijskih podataka, potresnih dokumenata iz zadnjih ratnih događaja. Čitajući ovu knjigu sjetićemo se i nekoga koga smo tek krajičkom oka okrznuli i ponijeli u život. Mustafićev diskurs postaje i naš, a zapis i sjećanje postaju i naši – kolektivni. Doživljaji su ispričani kao slike, kao živo sjećanje. Iz fragmenata pamćenja izrasta slika grada koji je počeo nestajati još prije 1992. godine. U pitanju je slika Zvornika oživljenog kakvog više nema, ljudi kojih više nema, bezbrižnog dječaštva, plahe i radoznale mladosti. Zbog toga što je čovjek trajno obilježen korijenima, ova knjiga će biti zanimljiva svakom ljubitelju lijepe beletristike općenito. J O U R N A L BOŠNJACI U HRVATSKOJ 26 J O U R N A L Mustafićeva knjiga predstavlja niz dokumentarnih kadrova, mozaik i kolaž usmenih priča ko zna koliko puta ispričanih. Svojevrsna usmena tradicija ovdje je prenijeta prepričavanjem, kolektivno uvjerljivog argumenta. Tu su i pažljivo odabrani tekstovi drugih Zvorničana i zapisi o ljudima, životu sugrađana prije i nakon teškog ratnog vremena. Mustafić kao da nije želio ništa ispustiti. Zlo je učinjeno nevinom gradu, kada su ga “oslobađali” od njegove 60%-tne etničke bošnjačke populacije. Posebno bolno zvuči tekst Zbogom, Selveto draga, doslovno prenesen iz jednog dnevnog lista. Riječi su to Veronike Sukić. Traženje praštanja: “Molim te, oprosti mi, oprosti nam!”, u kojoj se sva tragika majke Selvete i svih majki koje su rodile čovjeka vidi se iz pozicije nemoćne žene. Zlo je učinjeno i u Veronikino ime koja s katilima dijeli istu naciju. Stid je zbog učinjenog zla, iako u zlu nije sudjelovala niti ga je opravdavala. Identificirajući se s kolektivom ona traži oprost i za sebe i druge. Knjiga je obraćanje drugom, umrloj majci, bolesnom bratu, napuštenoj maloj ulici. Postoji potreba da se govori o rodnom gradu i ljudima, potreba koja je rođena još ranije, ali je napisana u drami prognanog čovjeka, izbjeglog od zla zlih ljudi, komšija, s pozicije žrtve koja je preživjela. Činjenica o žrtvi u vremenu 1992., ‘93. i ‘94. snažno će intonirati cijeli diskurs knjige “Oprosti mi”. U knjizi dominira jedno od suvremenih postupaka, tzv. poetika svjedočenja. Kao promatrač, poput kroničara, autor izvanrednim zapažanjima izvlači iz uspomena iskustvo i znanje jedne sredine. Istovremeno, vremenski toliko daleko nadvladava prolaznost i vrijeme jer događaje i autor i čitatelj zajedno proživljavaju. Događaji su zabilježeni, otrgnuti od zaborava. Autor ne postavlja pitanje je li moguće vratiti urušenu harmoniju grada, svijeta, kozmosa, ne govori o preseljenju ljudi... Ili ipak govori? Majka Selveta, čuvarica doma i ognjišta pomjera se iz svog prostora, ide u sud kad joj umire muž, ide u sinov stan kad on odlazi 1992. godine. Ona hrabro kao Sofoklova Antigona uzdignuta čela napušta svoj prostor kad nešto gubi: vlastitu porodicu i kuću. Samo u tako pomjerenoj poziciji vidi se sva njena tragedija, jer ona krhka, ponosna i hrabra ne govori o sebi, ona govori o budućnosti. Kao što je nekad okupljala djecu u krilo rođenog grada tako ih ispraća što dalje jer je to jedini način da zlo izbjegnu. Na kraju ostaju ožiljci, urezani ključevi u dlanovima. Kultura se gradi stoljećima, može se mijenjati, a strategijom etničkog čišćenja može nestajati. Prof. dr. Hadžiefendić Parić je u daljnjem svom izlaganju govorila o iskustvu postmoderne koje je donijelo drugačije shvaćanje povijesti, kraja zapadne civilizacije i gubitka smisla. Postmoderna tvrdi da se i historijski tekst odnosi prema stvarnosti kao i literatura, historija je samo tekst. Postmodernisti tvrde da prošlost nije rekonstrukcija prošlosti nego igre uspomenama, riječima s težištem na dekonstrukciji. Mustafićev diskurs je diskurs sjajnih literarnih fragmenata, historiografskih podataka, pokazujući kako je sve u toj stalnoj korespondenciji doživljenog i dogođenog. Kao što je nacionalnost osjećaj pripadnosti nekom narodu, a ne stvar za koju treba nečije odobrenje i pristanak, tako je i osjećaj pripadanja gradu i zavičaju, a ne stvar nečijeg smještanja ili proizvoljnog izmještanja. “Oprosti mi” je sjajan tekst koji predstavlja način obrane vlastitog identiteta i identiteta svog naroda, zaključila je prof. dr. Remzija Hadžiefendić Parić. Opraštanje od ulice koje više nema Autor Mirzet Mustafić je ukratko upoznao prisutne sa svojom biografijom. Rođen je 1954. u Zvorniku. Pravnik je po struci. Do 1992. godine obavljao je niz značajnih funkcija. Dvije godine prije 1992. bio je advokat. S obitelji živi i radi u SAD. Zahvalio se posjetiteljima i KDBH “Preporod”. Rekao je da je prije dva dana krenuo na put iz izbjeglištva i ovo će biti prilika da prvi puta od kad je napustio svoj Zvornik bude u zavičaju. Još prije rata javila se želja da napiše nešto o Zvorniku i njegovim ljudima. U knjizi je predočena trećina sakupljenog materijala – možda je ostalo još ono što je najbolje? Zvornik je prvi etnički očišćeni grad, ostao je samo jedan musliman, Bošnjak koji je čistio kino. U druge gradove ljudi se vraćaju, ali u čaršiju Zvornik ne žele se vratiti. O knjizi je autor rekao kako za nju odgovara, sve što je napisano je apsolutno točno. Knjiga predstavlja i svjedočanstvo da svi ljudi nisu isti. Postojali su oni s kojima je autor odrastao, a koji su u ratnim godinama okretali glavu od njega, a bilo je i onih ljudi koji se nisu ustručavali da u ratnom kaosu prošeću sa svojim sugrađaninom. Prijatelj iz djetinjstva koji ga je zaobilazio, kroz određeni broj godina tražio je oprost. Mustafić je rekao da je ovom knjigom napravio jedan mozaik za jednu čaršiju, za jednu ulicu, da pokuša dočarati dušu ulice i čaršije u jednoj maloj sredini kroz prelamanje svih događaja koji su se odvijali kroz njegovu povijest. Autor je pojasnio da se s ovim naslovom oprašta od svoje ulice koje više nema. Teško se pomiriti da su ljudi koji nisu bili niti u jednoj stranci stradali samo zbog imena. Tako je otišao Košpa, Čorba, otišli su i drugi u onom prvom naletu... Ova knjiga, čija radnja je smještena u Zvornik, njegovu bližu i dalju okolinu, namijenjena je svim ljubiteljima knjige. “Preporučujem je svima koji vole lijepu riječ, lijepu knjigu, jer jednostavno ona će i rastužiti, a ujedno i razveseliti. Knjiga je ne samo za Zvorničane, nego i sve one koji vole lijepu riječ”, rekao je Mustafić. Knjiga izlazi povodom 40 godina od smrti autorovog oca, a sadrži 350 stranica. U njoj je objavljeno 110 fotografija, velika većina po prvi puta. Mahom, radi se o vrijednim fotografijama: amaterskim i profesionalnim, dokumentarnim i umjetničkim. Poseban dodatak knjizi vezan je za dijasporu i ljude u njoj. Grad u koji je autor došao kao izbjeglica imao je 20.000 stanovnika, a nakon petnaest godina broj se povećao na 50.000. Bosanski jezik je drugi jezik. Imaju i tri džemata. Pored toga egzistira još i društvo koje je van religiozno i političko, prije svega ono je humanitarno. U Kintakiju je šezdeset porodica iz zvorničkog kraja. Dijaspora nije ni ovdje ni tamo. Surađuje se s Ambasadom Bosne i Hercegovine, ali kad su tražili da formiraju školu na bosanskom jeziku, dobiven je odgovor kako još nema zakona za dijasporu. q Ajka Tiro Srebreniković HRVATSKA Uhapšen dr. Ivo Sanader, bivši premijer Vlade RH Božić u Alpama Edis Felić Ivo Sanader, bivši hrvatski premijer, konačno je početkom prosinca 2010. dolijao. Uhapsila ga je austrijska policija kada je, po svemu sudeći, pokušao pobjeći od progona hrvatskih pravosudnih organa. Sanader je ušao u Sloveniju sa svojom kćerkom Brunom preko Bregane upravo onog dana kada mu je skinut zastupnički imunitet. Naime, ujutro 9. prosinca DORH je poslao zahtjev u Sabor o skidanju imuniteta Sanaderu, o čemu se raspravljalo već isti dan popodne, a svi članovi Mandatno-imunitetnog povjerenstva (MIP) bili su za ukidanje imuniteta. Također, nakon kratke, ali burne rasprave u Saboru, svih 104 zastupnika prisutnih u Saboru potvrdilo je odluku MIP-a. Međunarodna tjeralica Tereti ga se zbog kršenja odredbi iz članaka 333, stavak 1 i 337, stavak 1 i 4 Kaznenog zakona, odnosno zbog organiziranja zločinačke organizacije za počinjenje kaznenih djela i upravljanje njome, te za zloporabu položaja i ovlasti. U aferi oko “Fimi-medije” bivšeg premijera tereti se da je bio na čelu hobotnice koja je izvlačila novac iz javnih firmi, dok se u HEP-u tereti za nezakonito kreditiranje firme “Dioki”, čiji je vlasnik Sanaderov prijatelj Robert Ježić koji je također tih dana uhićen u Zagrebu. Pritvor za Sanadera glavni državni odvjetnik Mladen Bajić tražio je po dvije osnove: zato što je u bijegu i zbog utjecaja na svjedoke. Krešimir Devčić, sudac istrage Županijskog suda u Zagrebu, odredio je Ivi Sanaderu 30 dana pritvora, no s obzirom da je Sanader već tada bio u inozemstvu, idući korak bila je međunarodna tjeralica. Na osnovu nje Sanader je i uhapšen u Austriji, nakon čega je tvrdio da nije pobjegao te da je bio poslovno u inozemstvu. Na optužbe opozicije da je Sanaderu omogućen bijeg, u policiji su reagirali tvrdnjama da u trenutku prelaska državne granice policija nije imala nikakvu pravnu osnovu zapriječiti mu izlazak iz zemlje jer bi to bilo protupravno lišavanje slobode, a Bajić je rekao da oduzimanje bivši premijer u Austriji vjerojatno zatražiti azil zbog političkog progona. Navode također da će Sanader biti smješten u pritvor u Salzburgu dok sud ne odluči o njegovoj sudbini. 10 milijuna kuna Vrijeme suradnje i ljubavi: Andrija Hebrang, Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Vladimir Šeks pasoša ne bi imalo nikakvog efekta jer hrvatski građani u Sloveniju mogu ući i sa osobnom iskaznicom. Uhićenje Ive Sanadera bila je top tema u hrvatskim i u austrijskim medijima. Bivši šef HDZ-a i Vlade Austrijancima je zanimljiv zbog njegove uloge u aferi Hypo. Tako austrijski list “Kurier” ističe informacije koje su dominirale hrvatskim medijskim prostorom zadnjih dana: da DORH tereti Sanadera da je izvlačio novac iz državnih firmi preko “Fimi-medije” kojim je punio crnu blagajnu HDZ-a, ali i džepove sebe i svojih jataka. Kao poseban kuriozitet “Kurier” ističe da Sanaderov luksuzni životni stil, kakvog nikako nije mogao priuštiti s premijerskom plaćom, te navodi informaciju da je bivši šef HDZ-a nedavno kupio dvije skupocjene Picassove slike. Puno im je međutim zanimljivija Sanaderova uloga u aferi Hypo, koju je aktualizirao i WikiLeaks. U jednoj od diplomatskih depeša koju je objavila zviždačka stranica navode se riječi Mladena Bajića, koji je američke diplomate uvjeravao da ima dokaze da je Sanader od Miroslava Kutle dobio 800.000 DEM provizije. Isti dnevni list u odvojenom tekstu navodi da Sanader u Austriji ima jake političke veze, posebno među austrijskim pučanima. Kao Sanaderovi austrijski prijatelji tako se navode Erhard Busek, Ursula Plassnik, Wilhelm Molterer i Erwin Proll. Austrijska agencija APA navela je da je Sanader pokušao pobjeći u SAD, a posebno ističu da će “Bivši premijer Ivo Sanader Hrvatsku je napustio u žurbi”, naslovio je svoj izvještaj “Die Presse”, koji ističe da je Sanader u svojim premijerskim danima bio jedan od najvažnijih političkih faktora na Balkanu. “Nachrichten” je svoj tekst o Sanaderovom uhićenju naslovio “Afera Hypo: Istraga protiv bivšeg premijera Hrvatske”. Sanader je 12. prosinca 2010. ispitan pred sucem u Salzburgu, a austrijski sud odlučio je zaštiti identitet suca koji je ispitao Sanadera. Tajnost identiteta suca objašnjeno je riječima da ne žele da hrvatski mediji saznaju njegov identitet jer se boje da bi mogao biti pod pritiskom. Sanader je kazao da nije bio u bijegu kad je uhićen na autocesti nedaleko od Salzburga, već je bio na putu prema hrvatskoj granici. “Sanader je suočen s optužbama koje su hrvatske vlasti iznijele protiv njega i rekao je da nije kriv”, kazao je njegov odvjetnik u Austriji Werner Suppan i dodao kako je rekao da se će se o izručenju izjasniti nakon isteka pritvora. “O tome će se raspravljati kad mu istekne pritvor za 14 dana”, rekao je Suppan i dodao da je njegov klijent na saslušanju bio vrlo koncentriran. Odvjetnik je rekao da je Sanader imao dogovor s hrvatskom policijom da se sastanu na granici, no to se nije dogodilo, jer je prethodno uhićen u Austriji. Najavio je da će Sanader pristati na brzo izručenje Hrvatskoj jer se želi što prije obračunati s optužbama DORH-a i Uskoka. Pred sucem je također kazao da se ne žali na uvjete u pritvoru i da se vrlo dobro slaže s cimerom u ćeliji, kojeg se tereti za krađu. Na press konferenciji austrijskog suda održanoj sljedećih dana objavljeno je kako Sanader ostaje u pritvoru i tijekom božićnog vikenda te da će novu novinsku konferenciju održati u ponedjeljak 27. 27 J O U R N A L HRVATSKA prosinca 2010., kada će dati nove informacije o eventualnom Sanaderovom izručenju. Ako Sanader pristaje na izručenje, ono će se dogoditi vrlo brzo, u roku od nekoliko dana od njegovog pristanka. No, ako ne pristane, to bi se moglo odužiti. Sanaderove tajne račune u Austriji, na kojima je bivši šef HDZ-a pohranio oko 10 milijuna kuna, glasnogovornica austrijskog suda Barbara Feichtinger nije željela komentirati. Nije htjela govoriti ni o optužbama da je Sanader prao novac. “Sve je prijavljeno državnom tužiteljstvu u Innsbrucku”, samo je kratko odgovorila Feichtinger. Naime, Interpol je na Sanaderovim tajnim računima u dvije zemlje pronašao oko 10 milijuna kuna. Navodno se radi o novcu koji je Sanader oprao u Hrvatskoj i zatim pohranio u inozemstvo. Novac je na računima bivšeg šefa HDZ-a bio pohranjen u eurima. Policija u Austriji provjeravala je račune čak 14 članova šire obitelji bivšeg premijera. Pod istragom su navodno računi u Austriji, Švicarskoj, Lihtenštajnu i SAD-u. Austrijanci također špekuliraju kako je barem jedan od Sanaderovih zamrznutih računa bio otvoren u Hypo banci. 28 Austrijancima interesantan i Ježić J O U R N A L Hypo Alpe Adria banka Sanaderovom je prijatelju Robertu Ježiću platila četiri milijuna eura za usluge konzultinga, objavio je u to vrijeme austrijski “Der Standard”, a austrijskim medijima nije promaklo ni Ježićevo uhićenje do kojeg je došlo istovremeno sa Sanaderovim bijegom iz Hrvatske. Ježić je Austrijancima izuzetno zanimljiv jer ga se, isto kao i bivšeg hrvatskog premijera, dovodi u vezu s malverzacijama oko Hypo banke koje istražuje posebno povjerenstvo koruškog parlamenta. Prema informacijama austrijskog tiska, Ježić je bio osoba od povjerenja bivših šefova Wolfganga Kulterera i Guntera Striedingera, što mu je osiguralo pozamašnu svotu novca. Navedenih četiri milijuna eura (od čega je u samo jednoj rati navodno isplaćeno 2,5 milijuna eura) Ježić je zaradio savjetničkim uslugama. Ježićeva suradnja s Hypom započela je 1998. godine, nakon kupovine Slavonske banke. Upravo su Ježićeve usluge, piše “Der Standard”, omogućile Hypo banci pobjedu u sporu protiv hrvatske Agencije za sanaciju banaka. Rezultat spora bio je da je Hrvatska morala Hypo banci platiti 40 milijuna eura odštete zbog štetnih kredita koje je Slavonska banka izdavala prije nego ju je Hypo kupio. Takva je sudska presuda donesena 2008. godine u Londonu, a tada je također dogovoreno da će Ježić ostati dostupan Hypo banci ukoliko im njegove usluge opet budu potrebne. Nakon što je Kulterer otišao s čela Hypo banke, Ježića je, tvrdi Der Standard, preporučio i svom nasljedniku kao “dobrog prijatelja i saveznika Ive Sanadera”. Sanadera je u zatvoru u Salzburgu posjetio i odvjetnik u Hrvatskoj Goran Suić, u javnosti inače najpoznatiji po incidentu iz 2003. godine kada mu je maskirani napadač ispred njegovog ureda ispalio dva metka u nogu. U medijima se događaj povezivao sa sporom Privredne banke Zagreb i “AGM-a”, tvrtke koju je predstavljao Hrvoje Petrač. Suić je u navedenom sporu predstavljao PBZ. Osim njega napadnuti su i njegov kolega Ivan Lovrić i predsjednik Uprave PBZ-a Božo Prka. Nakon što su se Suić i Lovrić povukli iz slučaja, PBZ se nagodio s “AGM-om”. No, nakon ovih događaja pojavio se još jedan, novi moment. Naime, ostanak iza rešetaka u Salzburgu mogao bi se produžiti jer ga je, osim što su Austrijanci iskoristili priliku da ga ispitaju zbog afere Hypo, i jedna tirolska banka prijavila državnom odvjetništvu zbog sumnje u pranje novca. Austrijanci bi zbog oba navedena slučaja mogli zadržati Sanadera na dulje vrijeme. Naime, ukoliko bilo koje tužiteljstvo u Austriji podigne kaznenu prijavu protiv Sanadera, taj će postupak dobiti prednost, što znači da Sanader ne može biti izručen Hrvatskoj dok se procesi protiv njega u Austriji ne završe. Pred Božić Sanader je ispitan i oko Hypo banke, no sve moguće veze sa njom Sanader je negirao, ponovivši da se ovdje radi o političkom progonu bivšeg hrvatskog premijera, zatraživši od istražnih organa da se u skladu s tim tako i ponašaju.U svakom slučaju, Sanader je Božić i Novu godinu dočekao u pritvoru i nije izvjesno kad će, i da li će se moći braniti sa slobode. Ukoliko se pokaže da je kriv, Sanader bi prema Kaznenom zakonu mogao odležati najmanje 10 godina u zatvoru. q Predsjednik Ivo Josipović sa sljedbenicima i suradnicima Radovana Karadžića U sjeni hapšenja Ive Sanadera ostala je informacija o proglašenju hrvatskog predsjednika prof. dr. Ive Josipovića za ličnost 2010. godine, u organizaciji banjalučkih “Nezavisnih novina”. Josipović je nagradu dobio 6. prosinca, baš u vrijeme dok se u Hrvatskoj stezao obruč oko Ive Sanadera, a svečanost je organizirana u Kristalnoj dvorani hotela “Bosna” u Banja Luci. Bio je to, inače, sedmi izbor ličnosti godine kojeg tradicionalno organiziraju “Nezavisne novine”. Josipović je u obraćanju prisutnima istakao da mu je čast što prima nagradu “Nezavisnih novina” i što su ovdje svi oni sa kojima je uspješno surađivao i da ovu nagradu vidi kao priznanje svima koji se bore za pomirenje, razumijevanje i suživot. “Čast mi je što primam nagradu ‘Nezavisnih novina’ i što su ovdje svi oni s kojima sam uspješno surađivao”, rekao je Josipović. Dodao je da je prošlo desetljeće bilo izuzetno teško, da su stradali nevini ljudi i da su se dogodile nezamislive okrutnosti. “Neki zločinci su uhapšeni i procesuirani, mnogi, nažalost, nisu jer su van dometa pravosuđa i pravde. Zločin nema opravdanja i izuzetno je važno zbog nas i onih koji dolaze nakon nas da se zločini jasno utvrde, da se procesuiraju i osude, a da svaka žrtva dobije našu sućut i poštovanje. To je naša građanska, ljudska i politička dužnost”, rekao je Josipović. Zato nas čudi da je predsjednik Josipović prihvatio ovu nagradu jer ga je, dok je držao slovo o ljudskim pravima, pozorno slušao i Aleksandar Dukić, sin Rajka Dukića, koga su “Nezavisne novine” na istoj svečanosti proglasile za “privrednika godine u Bosni i Hercegovini”. Rajko Dukić je jedan od osnivača zločinačke i kvislinške Srpske demokratske stranke i glavnih financijera Radovana Karadžića. “Proslavio” se početkom ožujka 1992. godine, dan nakon referenduma o suverenosti BiH, kada je kao šef Kriznog štaba SDS-a iz sarajevskog hotela “Holiday Inn” osobno rukovodio postavljanjem barikada po ulicama Sarajeva. Stoga se opravdano postavlja pitanje moralne upitnosti ovakve nagrade. “Nezavisne novine” su inače list koji zdušno podržava “pravnog nasljednika” SDS-ovaca – Milorada Dodika, pa možemo zaključiti da je to za predsjednika Josipovića (za kojeg se inače ne može reći da je neprijatelj BiH, iako u posljednje vrijeme vuče vodu na mlin bosanskih HDZ-ovaca) bio čisti autogol. Ili, možda, gol zabijen Bosni i Hercegovini. INTERVJU Senad Pršić, predsjednik BNZH, za “Preporodov Journal” govori o Skupštini BNZH i interesima pojedinaca, Popisu stanovništva, biranju saborskog zastupnika i bošnjačkim političkim strankama, Fondu za stipendiranje “Salim Šabić”… SDAH i BDSH nemaju ekskluzivitet nad bošnjačkim narodom U nedostatku jasnih kriterija događa se da neke naše asocijacije i Bošnjaci općenito postaju sredstvo za ostvarenje osobnih interesa pojedinaca bilo da se kandidiraju za neko tijelo ili funkciju u bošnjačkoj asocijaciji ili za saborskog zastupnika. Takvi pojedinci vrlo često na putu do svog cilja proizvode smutnju i svađe u bošnjačkim asocijacijama, a ako im to nije dovoljno osnivaju paralelne organizacije što dovodi do zbunjivanja pripadnika bošnjačke manjine, ali i lokalnih struktura. Razgovarala: Sena Kulenović Ekonomist Senad Pršić u proljeće 2010. je izabran za predsjednika Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. Rođen u Sanskom Mostu 1956. godine, Pršić od 1974. godine živi u Puli. Na bošnjačkoj sceni u RH Senad Pršić je prisutan od 1993. godine kada je zajedno s još dvadesetak Bošnjaka pokrenuo prvu inicijativu za osnivanjem BNZH. Nažalost, tek su 1995. uspjeli službeno osnovati Nacionalnu bošnjačku zajednicu Istre, čiji je Pršić predsjednik već zadnjih pet godina. NZBI danas ima ogranke gotovo u svim važnijim istarskim gradovima: Puli, Rovinju, Poreču, Umagu, Buzetu, Labinu, Kršanu i Raši. Nakon dugog niza godina rada na afirmaciji bošnjačke kulture i tradicije na području Istarske županije pulski ogranak nedavno je dobio novi prostor za djelovanje od 250 m u samom centru grada. Od sredine 2010. Senad Pršić je na novoj funkciji predsjednika BNZH, pa smo ovu priliku iskoristili da čujemo kako iz pulske perspektive izgledaju aktualni problemi bošnjačke zajednice i budućnost BNZH. Razlozi poništenja Skupštine BNZH Na funkciju predsjednika BNZH izabrani ste na mandat od četiri godine u svibnju ove godine. To je prvi put da se vrh jedne bošnjačke organizacije ne nalazi više u Zagreb, u već se seli u Pulu. Kako vidite budućnost BNZH? Točno, na funkciju predsjednika BNZH sam izabran u svibnju 2010. godine, ali ne na mandat od četiri godine, nego na dvije godine. Naime, prema Statutu BNZH mandat predsjednika traje dvije godine s mogućnošću ponovnog izbora na još dvije go- jer su njen dobar rad i način rada prepoznale i ostale bošnjačke zajednice pa mi je ukazano to izuzetno povjerenje. Pri tome želim napomenuti da je BNZH sve ove godine djelovanja ostala do danas organizacija uz koju se ne vežu nikakve afere, nije podlegla nikakvim negativnim utjecajima sa strane, posebno političkim. Takva bi trebala ostati i u budućnosti, ali i odlučnije preuzeti ulogu vodeće bošnjačke organizacije u svrhu afirmacije, očuvanja i njegovanja bošnjačke tradicije, kulture i običaja, kao i zaštite svih interesa bošnjačke manjine u RH. Senad Pršić, predsjednik BNZH dine. Sjedište BNZH je i dalje u Zagrebu na istoj adresi, a to što je predsjednik iz Pule na predstavlja neki problem uz današnja sredstva komunikacije, kao i sve bolju prometnu povezanost. To mi omogućuje da budućnost BNZH vidim kao još bolju povezanost županijskih BNZ i bolju organiziranost u još nekim županijama. S tim bi nastavili jedan kontinuitet djelovanja BNZH koja je osnovana 1993. godine. Gospoda iz Zagreba, koja su bila u rukovodećim organima BNZH, u dosadašnjem razdoblju dala su veliki doprinos afirmaciji Bošnjaka, kao i naših asocijacija u Republici Hrvatskoj. Mnoga su njihova postignuća u širenju i sadržaju rada bošnjačkih organizacija diljem Hrvatske. Veliki broj tih ljudi je i sada u najužem rukovodstvu BNZH i dalje su vrlo aktivni i djelotvorni. To što sam ja predsjednik i iz Pule govori o otvorenosti BNZH prema cijeloj Hrvatskoj. Naravno, važnu zaslugu za to ima i Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre (NZBI), čiji sam predsjednik Zapravo, vi ste na mjesto predsjednika BNZH izabrani na Skupštini BNZH održanoj u lipnju 2008. godine. No, ona je poništena slijedom žalbe Sulejmana Tabakovića, pa je Skupština morala biti ponovljena. Objasnite nam u čemu je bio sukob i uopće što mislite o pokušajima pojedinaca da iskoriste bošnjačke asocijacije za osobne interese. Točno, ta je skupština poništena na temelju žalbe gospodina Tabakovića zbog korištenja naziva za članove skupštine “delegat”, a po Statutu taj izraz nije bio predviđen, to je bila naša formalna pogreška koju smo ispravili sazivanjem Skupštine u svibnju ove godine. U suštini radilo se o tome da gospodin Tabaković radi u državnoj upravi i kao takav navikao je da sve bude po pravilima i proceduri, pa se iz tog razloga on i žalio. Glavni odbor BNZH je predložio mene kao kandidata za funkciju predsjednika BNZH na temelju postignuća u NZB Istre i posebno na planu organizacije kao i implementacije programa koji su postali 29 J O U R N A L INTERVJU 30 tradicija Bošnjaka u Istri, a i šire kao što je Festival bošnjačke kulture u Istri koji se održava već pet godina za redom, ali i neki drugi programi. Što se općenito tiče pokušaja pojedinaca da iskoriste bošnjačke asocijacije za osobne interese, njih je uvijek bilo i bit će, međutim, mi se moramo boriti protiv toga, a najučinkovitije sredstvo su jasni kriteriji za kandidaturu u tijela i na funkcije bošnjačkih asocijacija koji svakako moraju pored ostalog podrazumijevati aktivno sudjelovanje osobe koja se kandidira u organizacije bošnjačke manjine u nekom prethodnom periodu kao i rezultati u radu od općeg interesa bošnjačke manjine RH. U nedostatku jasnih kriterija događa se da neke naše asocijacije i Bošnjaci općenito postaju sredstvo za ostvarenje osobnih interesa pojedinaca bilo da se kandidiraju za neko tijelo ili funkciju u bošnjačkoj asocijaciji ili za saborskog zastupnika. Takvi pojedinci vrlo često na putu do svog cilja proizvode smutnju i svađe u bošnjačkim asocijacijama, a ako im to nije dovoljno osnivaju paralelne organizacije što dovodi do zbunjivanja pripadnika bošnjačke manjine, ali i lokalnih struktura. Tako se mi onda bavimo sa sobom umjesto da rješavamo problema vlastitih organizacija. Jednostavno zasluge u dosadašnjem radu kao i vizija za buduće djelovanje bi trebali biti ključni kod kandidiranja kao i izbora na bilo koju funkciju. Mogućnost vlastitog kandidata na izborima J O U R N A L Na pragu smo vrlo važne godine za nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Naime, 2011. je godina Popis stanovništva, izbora za Vijeća i predstavnike nacionalnih manjina i parlamentarnih izbora. Ono što je za Bošnjake u Hrvatskoj presudno je svakako Popis stanovništva. Kako se BNZH pripremila za Popis stanovništva? Da, 2011. godina je vrlo važna za nas Bošnjake u RH u kojoj moramo odgovoriti na brojne izazove. Prije svega to je Popis stanovništva i prilika za pravilno izjašnjavanje svih pripadnika naše manjine s našom povijesnom nacionalnom odrednicom Bošnjak ispravljajući grešku s posljednjeg Popisa na kojem se polovica našeg naroda izjasnila nepriznatom i nepostojećom nacionalnom kategorijom Musliman. Da bi se to postiglo potrebno je da sve naše asocijacije ulože napor kako bi se ljudima ukazalo na važnost pravilnog izjašnjavanja. Mi u BNZH kontinuirano provodimo aktivnosti u tom smjeru, pa smo tako u to- ku ove godine pripremili letak s objašnjenjem u kojem pozivamo sve naše sugrađane da se izjasne kod Popisa stanovništva nacionalnom odrednicom Bošnjak. Letak smo distribuirali preko naših županijskih organizacija, te u suradnji s Islamskom zajednicom i članovima Islamske zajednice, kao i s Vijećima i predstavnicima naše manjine u brojnim gradovima po RH. Namjera nam je nastaviti ove aktivnosti i direktnim kontaktom preko naših organizacija, zatim pokušat ćemo angažirati što više naših pripadnika kao popisivača kako bi i na taj način pomogli da se ispravi nanesena šteta zbog krivog izjašnjavanja. Bitnu ulogu kod ovoga imaju i mediji koje ćemo pokušati više koristiti za objašnjavanje i važnost pravilnog izjašnjavanja. Što se tiče izbora za Vijeća i predstavnike nacionalnih manjina BNZH skupa sa županijskim BNZ će se aktivno uključiti kandidirajući najkvalitetnije osobe, posebno mlade kako bi osigurali nakon izbora dobru suradnju između BNZ i Vijeća, odnosno predstavnika. Dobra suradnja između BNZH i Vijeća je ključna za poziciju naše manjine u RH. Mi u Istri imamo izuzetno dobra iskustva po pitanju suradnje nacionalne zajednice i vijeća odnosno predstavnika naše manjine. BNZH bi u budućnosti trebala odigrati ključnu ulogu u povezivanju županijskih organizacija BNZ i županijskih vijeća naše manjine uspostavom jedinstvene koordinacije na državnoj razini između vijeća i zajednica u cilju ostvarenja prava zagarantiranih Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. U 2011. godini predstoje nam i parlamentarni izbori. BNZH do sada nije davala podršku nijednom kandidatu za Sabor. Da li ćete nastaviti s tom praksom ili će možda BNZH predložiti svog kandidata za mjesto saborskog zastupnika? Ne bih rekao da mi nismo davali podršku niti jednom našem kandidatu za Hrvatski sabor. Jasno je rečeno da se podrška neće “centralizirati”, odnosno generalizirati. Sugerirano je da svaki Bošnjak i Bošnjakinja prosude kome će kandidatu dati svoj glas. U tom smislu, da bi se naši glasači s time upoznali, NZBI je organizirala i sučeljavanje kandidata na javnom predstavljanju svojih programa. Mislimo da je to dobra praksa. Rezultati izbora i njihove analize pokazali su da je najširi stav bošnjačkog biračkog tijela takav da je najpoželjniji kandidat onaj koji bi potekao upravo iz bošnjačkih nacionalnih zajednica, a ne predstavnik stranke ili nezavisni kandidat s upitnom podrškom. Na kraju krajeva, rad saborskog zastupnika, prema mišljenju velikog broja naših sunarodnjaka upućuje, rekao bih, obvezuje BNZH i njene članice da izađu na izbore sa svojim kandidatom. To je i logično jer parcijalne skupine imaju svoje programe koji ne pokrivaju sveobuhvatan interes cjelokupne naše manjine, dok program BNZH upravo to čini i kontinuirano provodi u praksi. Snažan je dojam da su dosadašnji kandidati, u svojim istupima izdašno prisvajali postignuća bošnjačkih nacionalnih zajednica ističući ih kao osobnu zaslugu ili zaslugu stranaka. S obzirom na iskustvo s prethodnih izbora te činjenice da se uz SDA Hrvatske sada pojavljuje još jedna stranka s bošnjačkim predznakom, tj. BDSH, kao i to da se uvijek pojavi više kandidata neovisnih ili uz potporu neke druge političke opcije, mi u BNZH smo počeli ozbiljno razmišljati da se u izbore uključimo sa svojim kandidatom. S time bismo postigli to da sve interese naše manjine skupa s Vijećima ostvarimo direktno preko našeg izabranog saborskog zastupnika, bez posredovanja predstavnika političke stranke koji za svoj rad odgovara političkoj stranci kojoj pripada, a ne manjinama koje su ga izabrale. U svakom slučaju mislim da je vrijeme da preuzmemo na sebe odgovornost i aktivno se uključimo u parlamentarne izbore jer su se i zakonska rješenja promijenila u smislu dvostrukog prava glasa što bitno mijenja uvjete za izbor manjinskih zastupnika. Kakvu god odluku donesemo u BNZH u vezi parlamentarnih izbora na vrijeme ćemo obavijestiti javnost. Nezadovoljstvo političkim predstavljanjem Bošnjaka u RH Kako ste zadovoljni dosadašnjim djelovanjem saborskog zastupnika Šemse Tankovića? Gospodin Šemso Tanković je dugogodišnji predsjednik SDAH. Ta stranka je u vrijeme rata i neposredno poslije njega dala veliki doprinos za naš narod. To je neosporno. Međutim, ona se poslije rata nije reprogramirala i pripremila svoje djelovanje u mirnodopskom vremenu. Ta realnost je utjecala i na rad Šemse Tankovića kao saborskog zastupnika. Na stranu što mu veliki broj naših sunarodnjaka njemu mali angažman u Hrvatskom saboru, on za sobom nosi i dvije velike hipoteke. To su njegov stav prema saborskoj deklaraciji o Srebrenici i njegovo neglasanje da se Vici Vukojeviću skine imunitet radi optužbi za silovanja u koncentracijskom logoru u Hercegovini. Ne znam koliko su zadovoljne ostale nacionalne manjine koje zastupa Šemso INTERVJU Tanković – albanska, crnogorska, makedonska i slovenska - no, sigurno je jedno velika većina Bošnjaka i Bošnjakinja mu za njegov rad ne daje prolaznu ocjenu. Novoosnovana bošnjačka stranka BDSH najaktivnija je na području Istarske i Primorske županije. Niste ih podržali na prošlim lokalnim izborima. Zašto? Pored toga, Bošnjaci u Hrvatskoj od nedavno imaju dvije političke stranke, SDAH i BDSH. Kako uopće gledate na djelovanje političkih stranaka u odnosu na ne veliku populaciju bošnjačke nacionalne manjine? Kad je riječ o novoj stranci BDSH, sudjelovao sam u preliminarnim razgovorima o ideji da se ona osnuje. Ukazivali smo da se dobro razmisli prije osnivanja i iznosili pragmatične razloge koji su protiv toga. Najosnovniji razlog je naša brojnost kao nacionalne manjine. Da li dvije stranke u relativno maloj nacionalnoj manjini imaju prostor uspješnog djelovanja i kako će to djelovanje utjecati na lokalno i nacionalno okruženje? Na žalost, ostvarilo se to da je djelovanje te dvije stranke parceliziralo naš narod i zbunilo okruženje. Mnogi naši prijatelji izvan naše manjine stalno pitaju što nam je to trebalo i u pravilu smatraju da su bošnjačke nacionalne zajednice, te Vijeća bošnjačke nacionalne manjine prava mjesta stvaranja uvjeta da se realiziraju svi programi koji imaju za cilj čuvanje i razvijanje nacionalnog identiteta. Kad je riječ o podršci BDSH, već sam odgovorio u okviru podrške našim kandidatima za zastupnike u Saboru. Sami ste rekli da je BDSH najprisutnija u Istri i Primorsko-goranskoj županiji. NZB Istre je u pripremi za izbore usvojila platformu za razgovore sa strankama i nezavisnim kandidatima o našoj podršci. Iako se ta platforma odnosila na sve stranke, mi smo bili zakazali sastanak s predstavnicima SDAH i BDSH da s njima posebno razgovaramo. Na sastanak se nisu odazvali predstavnici BDSH. Od ostalih stranaka razgovor je prihvatio SDP Istarske županije i s njima smo dogovorili suradnju temeljem koje i ostvarujemo naše predizborno postavljene ciljeve na nivou županije. Na nivou gradova zajednički smo nastupili sa strankom SDAH u Raši, Labinu i Kršanu. Na osnovu te suradnje također ostvarujemo naše ciljeve u tim sredinama. Naš je stav da SDAH i BDSH nemaju ekskluzivitet nad bošnjačkim narodom. One se našem narodu moraju nametnuti svojim programima, realizacijom svojih programa i metodama rada primjerenim današnjem vremenu. Obje stranke djeluju filozofijom spahiluka, što je davno prošlo vrijeme. U nekoliko navrata u medijima je čelnik BDSH isticao da oni nisu protiv asimilacije bošnjačkog naroda, što je nedopustivo i izvan svake pameti. Time se ne stječe naklonost naših sunarodnjaka i sutra glasača. Uključivanje mladih u rad bošnjačkih asocijacija Unutar BNZH prije nekoliko godina pokrenut je jedan od najvažnijih projekata – Fond za stipendiranje “Salim Šabić”, kojem je cilj pomaganje nadarenim studentima i učenicima Bošnjacima s područja Republike Hrvatske. Fond je do sada uspijevao prikupiti potrebna sredstva i dodijeliti stipendije, no, nažalost, ove godine stipendije su vrlo upitne. Kako vidite daljnju budućnost Fonda? Što se tiče Fonda za stipendiranje i nagrađivanje mogu kazati da smo u toku 2010. godine izabrali novi Izvršni odbor fonda u koji smo izabrali predstavnike naših županijskih organizacija, a koji su između sebe izabrali predsjednika Džemala Spahića iz Zadra. Želja nam je da Fond nastavi svoj rad uz potporu županijskih organizacija kako bi lakše prikupili sredstva za financiranje rada Fonda. Isto tako preko informativnog glasila BNZH “Bošnjački glas” redovito objavljujemo poziv za uplatu sredstava od strane pojedinaca i pravnih osoba kako bi i na taj način prikupili određena sredstva. Dogovorili smo na Glavnom odboru BNZH da se svi uključimo u organizacijski projekt kako bi se Fond održao i nastavio s radom. U pripremi je raspisivanje natječaja za ovu godinu kako bi nastavili pomagati nadarene studente i učenike Bošnjake u RH. Problem uključivanja mlađe populacije Bošnjaka u rad asocijacija kronični je problem, a posebno njihovo angažiranje u vodećim tijelima. Kako BNZH pristupa ovom problemu, imate li rješenje za njega? Slažem se da je uključivanje mladih u rad asocijacija kroničan problem koji ne- će biti lako riješiti. BNZH nastoji u svoja tijela uključiti i mlade što je predviđeno i u pravilniku Fonda za stipendiranje i nagrađivanje. Naime, stipendisti Fonda su dužni uključiti se u rad BNZ na svom području kao i pomoći u realizaciji programa. Isto tako, imamo i nekoliko mladih ljudi koje smo imenovali i uključili u realizaciju naših programa. Mi smo u Istri pokušali formirati sekciju mladih kako bi stvorili pretpostavku za uključivanje mladih u rad zajednice. Jedan od načina je i uključivanje u članstvo kulturno-umjetničkih društava čiji rad podupiremo. Ovo je svakako jedan mukotrpan proces koji zahtjeva dosta napora, a rezultati su vidljivi na dugi rok. Djelovanje bošnjačkih asocijacija najvećim dijelom financira iz sredstava Savjeta za nacionalne manjine RH, koja se usmjeravaju prema unaprijed planiranim programima. A na koji se način financira djelovanje BNZH? Općenito uzevši sve se bošnjačke asocijacije financiraju ili preko Savjeta za nacionalne manjine RH ili od strane županija ili od strane gradova u kojima djeluju. Budući da je sveopća kriza sredstava je sve manje, a potreba sve više. Ako bi ovako nastavili bojim se da bi došlo u pitanje i funkcioniranje nekih udruga i manjinskih vijeća. BNZH je za 2011. godinu kandidirala tri programa prema natječaju Savjeta za nacionalne manjine, a to su financiranje informativnog glasila BNZH “Bošnjački glas”, “Festival bošnjačke kulture” i “Simpozij Cazinska Krajina”. Problem je što je Savjet već najavio smanjenje sredstava za sve korisnike u 2011. godini zbog krize kao i to što se sredstva dodjeljuju po već ranije uspostavljenim odnosima koji se teško mijenjaju tako da trebamo tražiti nove izvore financiranja. Mi smo u NZB Istre već krenuli s izradom projekta potreba naše manjine u Istarskoj županiji kako bi se kandidirali za dobivanje sredstava iz Fondova europske unije, tj. IPA Fonda prema natječajima koje raspisuju Fondovi namijenjeni manjinskim zajednicama. Ukoliko dobijemo sredstva od EU fonda riješili bi veći dio potreba naše manjine. Istovremeno bi to bio poticaj i ostalim našim organizacijama, pa i BNZH, da krenu putem financiranja iz EU Fondova namijenjenih manjinskim zajednicama, dakle moramo tražiti rješenja izvan dosadašnjih izvora financiranja. Na kraju, dozvolite mi da poželim sve najbolje u Novoj 2011. godini vama i vašim kolegama u “Preporodovom Journalu”, kao i svim vašim čitateljima. q 31 J O U R N A L BOSANSKI BAROMETAR U Bosni i Hercegovini još uvijek nije formirana vlast Pakt Dodik – Čović za rušenje BiH Edis Felić 32 Listopadski izbori u BiH nisu polučili novu vlast ni u prosincu zahvaljujući formiranju dva bloka koji se teško mogu dogovoriti. Jedan je bosansko-hercegovački blok (SDP, SDA, HSP i Narodna stranka Radom za boljitak) opredijeljen je za državu BiH, a drugi je blok formiran kako bi uništio Bosnu i Hercegovinu, a čine ih SNSD, SDS, HDZ i HDZ 1990. Bosni i Hercegovini je trebalo dugo vremena da napravi iskorak ka bosanskohercegovačkoj političkoj platformi, a predvodnik takve opcije postao je SDP. Ta se koncepcija bazira na državotvornoj, a ne na etničkoj matrici i cilj joj je izgraditi institucije države BiH koje bi mogle same sebe nositi, odnosno koje bi državu BiH mogle štititi od bilo kakve ugroze. To je zapravo upravo ono što je svjesniji sloj bosansko-hercegovačkih građana zagovarao od Daytona na ovamo - formiranje neke vrste pokreta koji će okupiti sve patriotske stranke bez obzira na politički svjetonazor i suprostaviti se antibosansko-hercegovačkim snagama. Samo na taj način moguće se oduprijeti neprijateljima BiH, velikosrpskim i velikohrvatskim opcijama oličenim danas u Miloradu Dodiku, te njegovim vazalima iz dvaju HDZ-ova – Draganu Čoviću i Boži Ljubiću. Uklonjeni “hrvatski strahovi” J O U R N A L U tom smislu valja i promatrati spomenuti bosansko-hercegovački blok, kojeg su Dodik i Čović opisali kao “neprincipijelnu koaliciju”. Iako je još rano govoriti o tome da li se radi o patriotskom bloku (interesantno je da je najnestabilniji član SDA, čiji predsjednik Sulejman Tihić uporno ovaj blok pokušava vratiti na etničku matricu) jer ćemo vidjeti da li će i koliko izdržati pritisak HSP-a, ali se nikako ne može raditi o neprincipijelnoj koaliciji. Naime, u nekim drugim normalnijim situacijama podjela po ideološkoj liniji bila bi sasvim normalna i tako bi se formirale i koalicije, no u vremenima kritičnim za jednu državu ideološka linija se briše i patrioti svih boja stvaraju jedinstvenu snagu kojoj je cilj da spase Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a državu. Takva je situacija bila 1991. u Hrvatskoj kada su pozicija i opozicija formirali Vladu nacionalnog spasa, i takva je nažalost još uvijek situacija u BiHi. No, do sada ovakve patriotske koalicije (a ne neprincipijelne, kako je etiketiraju) nije bilo, čak ni 2000. kada je SDP bio predvodnik Alijanse za promjene koju je činilo čak 11 stranaka, velikih i malih i koja je vladala u BiH do 2002. Zato je ovaj iskorak ka bosansko-hercegovačkoj političkoj orijentaciji i napuštanje etničke, koju je njegovala SDA (a njeguje stidljivo i sada), vrlo važan za budućnost zemlje. Jasno je da je rješenje ove teške situacije još uvijek daleko, ali je napravljen prvi značajan korak koji je, iako to ne žele priznati, značajno uplašio velikosrbe i velikohrvate. Bilo je to vidljivo i iz njihove velike galame koju su podigli zbog formiranja ovog bloka i potpisivanja Platforme. Galame kojom su zapravo htjeli prikriti strah da bi jednom u bliskoj budućnosti mogao definitivno pastu u vodu velikosrpski i velikohrvatski projekt uništenja BiH. Njihova galama je zato u funkciji uništenja bosansko-hercegovačkog bloka u startu, dok je još u povojima, nejak i klimav i zato članovi ovog bloka moraju biti svjesni važnosti trenutka za budućnost BiH. Bosansko-hercegovački blok je potpisao vrlo važnu Platformu 20. prosinca 2010. koja bi trebala biti temelj njihovog budućeg djelovanja, a njome su otklonjeni “hrvatski strahovi”, kako je stajalo u priopćenju ove četiri stranke, a koje je posebno apostrofirao predsjednik HSP-a Zvonko Jurišić, nakon što je usuglašen budući indirektan izbor predsjednika BiH i njegovih zamjenika. “Znate da je frustracija kod Hrvata bila da nam drugi biraju člana Predsjedništva. Ovaj dokument predviđa da se predsjednik Predsjedništva BiH i njegovi zamjenici biraju u Parlamentu”, kazao je Jurišić, napominjući kako je platforma otvorena i za druge političke stranke kojima su prihvatljivi njeni principi “uz suglasnost potpisnica ovog dokumenta”. Osim Jurišića, potpisali su ga još i predsjednici NSRzB Jerko Ivanković Lijanović, SDA Sulejman Tihić i SDP-a Zlatko Lagumdžija. Radi se o najznačajnijim otvorenim pitanjima u BiH, od zatvaranja OHR-a do ustavne reforme. Stranke potpisnice platforme su i za ukidanje OHR-a uz prethodno ispunjavanje 5 principa + 2 uvjeta (principi: imovina, vojna imovina, pitanje Brčkog, fiskalna održivost i vladavina prava; a uvjeti: potpisivanje Ugovora o pridruživanju i politička stabilnost). Osim toga, uvjet za ukidanje OHR-a je i da se prethodno odredi tko će tumačiti provođenje Daytonskog sporazuma i otklanjati eventualne blokade nakon odlaska OHRa. To je pitanje riješeno u okviru dogovora između stranaka potpisnica o ustavnoj reformi koja bi trebala biti provedena u tri faze. “U prvoj, ispoštovala bi se odluka suda u slučaju Sejdić i Finci te definirala pitanja nadležnosti između entiteta i države. U drugoj fazi provele bi se ustavne reforme koje zahtjeva Evropska unija, dok bi se u trećoj fazi ustavnih reformi, kada se za to stvore politički uvjeti, uspostavila drugačija teritorijalna organizacija BiH”, pojasnio je Tihić. “Nerazumna politika” SDP-a Kako su državna i vojna imovina već dugo predmet spora u BiH, predsjednik SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija pojasnio je dio platforme u kojem je to pitanje riješeno. “Sva imovina koja je predmet odgovarajućih zabrana o raspolaganju nametnutih od strane OHR-a mora biti uknjižena na državu BiH”, kazao je Lagumdžija. Nakon toga, država treba da zadrži imovinu koja joj je potrebna za funkcioniranje institucija, uključujući institucije nadležne za NATO i EU. Po upisu državne imovine na državu BiH, ostala imovina će se, prema zakonima BOSANSKI BAROMETAR koje treba donijeti, davati nižim nivoima, javnim ustanovama i lokalnim zajednicama. Platformom je predviđena uspostava Vrhovnog suda, dobivanje kandidatskog statusa do 2013. godine te ispunjavanje uvjeta za MAP do sredine iduće godine. Popis stanovništva trebalo bi biti proveden 2011. godine, s time da se podaci o etničkoj strukturi prema popisu iz 1991. primjenjuju do okončanja pregovora sa Europskom unijom o stjecanju statusa punopravnog članstva. U dokumentu su precizirani i ekonomski prioriteti BiH, odnos prema Sporazumu CEFT-a , donošenje Zakona o oduzimanju nelegalno stečene imovine, te pitanja iz oblasti boračke zaštite, obrazovanja, Javnog servisa i regionalne suradnje. Dragan Čović je rekao da je to nerazumna politika koja ide u pravcu razgradnje BiH. “Ja to uspoređujem s politikom od prije 20 godina u Jugoslaviji. Nadam se da posljedice neće biti iste. Ali, trebamo biti svjesni kojim se putem krenulo. Mene iznenađuje da dva desetljeća poslije toga netko misli da može istisnuti jedan narod, volju jednog naroda, iz izvršne vlasti. Vjerujem da to ne može uspjeti”, kazao je Čović. Upozorio je, ukoliko SDP i partneri nastave s takvom politikom, posljedice toga bit će blokada uspostave vlasti. “Vlast u Federaciji BiH neće biti formirana kako je netko planirao. To će za posljedicu imati uspostavu vlasti po potpuno drugom modelu i na razini države. Posljedice mogu biti nesagledive. Nadam se da to na umu imaju oni koji misle da se ovako grubo mogu igrati sa BiH pod plaštom građanske BiH i jednakih prava”, rekao je Čović. Božo Ljubić, predsjednik HDZ 1990, poručio je da nitko nema pravo negirati volju hrvatskog naroda te da bi morao snositi odgovornost za to. “Ne bih im preporučio da testiraju hrvatsku odlučnost u obrani političkog subjektiviteta i nacionalnog dostojanstva”, poručio je Ljubić. Prijetnja novim izborima Ovaj dvojac je podržao i predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić, čovjek za kojeg se sumnja da je poput Dodika i Čovića duboko ogrezao u kriminal, pa se njihova koalicija tumači kao obrana od budućeg pravosudnog progona. Radončić je rekao da “hrvatski faktor u BiH” ima podršku SBB-a kako ubuduće ne bi dolazilo do majorizacije. “Hrvati treba da sami biraju svoga člana Predsjedništva, da se ne mogu izbaciti iz rotacije kada dođe na red da premijer bude iz njihovih redova, te da legitimna hrvatska volja ne može biti izbačena iz vlasti. SBB jedino nije adresa za razgovor o trećem entitetu”, rekao je Radončić. Glavni tajnik SNSD-a Rajko Vasić istakao je da ovakav potez SDP-a predstavlja “najdeblji glogov kolac za raspad BiH”, te da takvo nešto ne bi radio nitko razuman. “SDP ili je zaista nepromišljena stranka ili namjerno radi na razbijanju BiH. Time će se potvrditi ona teza da će se BiH raspasti, ali ne zbog RS i ne po šavovima RS i FBiH, već zbog FBiH! Čovića treba shvatiti ozbiljno. Mislim da je potez SDP-a nevjerojatna politička avantura za BiH. Doći će do blokade. Na području RS i većinskim hrvatskim područjima u FBiH može doći do nepoštivanja bh-zakona, što se može protumačiti tek kao prva faza”, zaprijetio je Vasić. Prema njemu, blokada uspostave vlasti mora dovesti do izvanrednih izbora i u tome bi najviše profitirali SNSD i HDZ BiH. Svi koji razumiju duh BiH, dodao je na Vasićeve riječi Dragan Čović, znaju da je SDP-ova koalicija srljanje u mrak i potpuno pogrešan smjer te dodao da će u tom slučaju jedini put biti izvanredni izbori ako se vlast ne uspostavi za pet mjeseci. Vasić se nakon toga nadovezao na svoga cijenjenog kolegu po kvislinškim aktivnostima, rekavši da oni nisu udarnici za formiranje vlasti na razini BiH. “Mi smo prema tome ravnodušni. Organi stranke odredit će se prema tome hoćemo li uopće ulaziti u formiranje zajedničkih institucija, odnosno Vijeća ministara BiH na ovaj način, dakle bez legitimnih hrvatskih predstavnika”, ističe Vasić. Dva dana nakon potpisivanja Platforme lideri (veliko)srpsko-(veliko)hrvatskog bloka – Dragan Čović, Božo Ljubić, Milorad Dodik i Mladen Bosić, na sastanku u Mostaru potvrdili su opredjeljenje da vlast u BiH mogu formirati samo legitimni predstavnici konstitutivnih i suverenih naroda. “Mi nećemo podržati zahtjev da na čelu Vijeća ministara bude kandidat SDPa, bio on Bošnjak ili Hrvat, već ćemo podržati kandidata ‘hrvatskog bloka’, odnosno koalicije dva HDZ-a”, kazao je Dodik, ističući kako se tu ne radi o tome da “srpski blok” time štiti hrvatski interes, već štiti princip rotacije na mjestu predsjedatelja Vijeća ministara. “Ako je prije osam godina na toj dužnosti bio kandidat stranke koja je imala bošnjački legitimitet, prije četiri godine kandidat stranke sa srpskim legitimitetom, onda je sad red ne na Hrva- ta, već na kandidata stranaka koje imaju hrvatski legitimitet”, rekao je Dodik. Velikohrvatska fascinacija velikosrbima O čemu se zapravo ovdje radi možda najbolje opisuje veliki bosansko-hercegovački patriota fra Petar Jeleč, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, teolog i povjesničar koji je doktorirao na papinskoj Gregorijani s disertacijom “Katolička crkva u BiH i NDH”. On kaže: “Hrvatska politika u BiH svih ovih 20 godina nije ponudila gotovo ništa drugo nego sluđivanje vlastitog naroda. Sve bitne vrednote jednog naroda, od domovine, etičnosti do vjere, ispraznila je od njihovog pravog sadržaja i značenja. Hrvatski narod u Bosni je žrtvovan ideji hrvatske nacije, on je raseljen, izdan i prevaren, i to prije svega nemoralnim postupcima tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Gojka Šuška i njihove desne ruke u Hercegovini Mate Bobana. Kao što je 90-ih godina prošlog stoljeća Mate Boban po Šuškovim i Tuđmanovim instrukcijama dobro surađivao s Radovanom Karadžićem u izdaji i seljenju bosanskih Hrvata, tako danas predsjednik HDZ-a Dragan Čović odlično surađuje s Miloradom Dodikom, hvali njegovu od Hrvata i Bošnjaka očišćenu tzv. ‘Republiku Srpsku’ i govori da sa Srbima nema nikakvih otvorenih pitanja. Inače, kod većine hrvatskih političara od 90-ih naovamo postoji kontinuitet fascinacije srpskom politikom.” To je prava dijagnoza, a rješenje ovog problema prebačeno je na siječanj 2011. Bosansko-hercegovački blok za sada funkcionira, a najslabija karika, i na to treba obratiti pažnju, jeste SDA koja je godinama suzbijala iskorak prema građanskom konceptu jer joj nije odgovaralo napuštanje etničkog. Usprkos tome, na posljednjim izborima dio građana izašao je iz tog začaranog kruga, ali SDA sa Tihićevim izjavama i dalje daje za pravo antibosansko-hercegovačkom bloku. Tihić svako malo spomene pravo dva HDZ-a da sudjeluju u vlasti, a ni njegova izjava samo par sati nakon potpisivanja Platforme (“iluzorno je očekivati da će se ona u cijelosti sprovesti”) zaista je na tragu političkog diletantizma, pogotovo u trenutku kada se mora pokazati odlučnost pred velikosrpskim i velikohrvatskim opcijama. No, SDP je ostao uporan i nije se dao pokolebati zbog jeftinih priča o zaštiti hrvatskog i srpskog naroda, te je na ove objede priopćio da neće dozvoliti da se protekle četiri godine ponove. q 33 J O U R N A L BOSANSKI BAROMETAR Ruski (i pravoslavni) dobrovoljci u ratu u BiH Istina o ratu u BiH: “Nas i Rusa…” Avdo Huseinović 34 4. juna 2010. godine navršilo se 16 godina od pogibije majora ruske vojske Aleksandra Škrabova, poznatijeg kao Saša Rus. Major Škrabov je poginuo 4. juna 1994. godine u okolini Sarajeva, na Moševačkom brdu kod Srednjeg, predvodeći Treći ruski dobrovoljački odred koji je aktivno učestvovao u velikom dijelu operacija Vojske Republike Srpske u Sarajevskoj regiji i Istočnoj Bosni. Porodice ruskih dobrovoljaca koji su poginuli i sahranjeni u BiH, ove godine zbog teške ekonomske situacije nisu mogle obići grobove svojih najbližih i zajednički spomenik rusko-srpskim dobrovoljcima koji dominira ovim grobljem, udaljenim oko 1.000 metara zračne linije od centra Sarajeva. Naime, očekivalo se da će u organizaciji njihovog dolaska pomoći i Vlada Republike Srpske, ali kako saznajemo – podrška je izostala. Ruskih dobrovoljca mnogo više nego mudžahedina J O U R N A L Nekadašnji dobrovoljci iz pravoslavnih zemalja danas u Republici Srpskoj imaju status nacionalnih heroja i izvan su dometa zakona, kao i Ratko Mladić, koji je često komandirao operacijama u kojima su udarne jurišne grupe činili ruski i dobrovoljci iz ostalih pravoslavnih zemalja. U modi je još uvijek jedino, a izgleda da će još desetljećima biti, optuživanje Bošnjaka za tzv. islamski terorizam. Posljednjih godina niti jedna pojava u Bosni i Hercegovini nije tako manipulatorski tematizirana i lažno javnosti prezentirana kao pitanje 230 dobrovoljaca iz arapskih zemalja koji su se borili u zoni odgovornosti Trećeg korpusa Armije BiH. Za razliku od mudžahedinskog pitanja u BiH, o kojem se posljednjih godina ispisalo na stotine tekstova i objavilo na desetine TV priloga, tek se nekoliko tekstova pojavilo o hiljadama dobrovoljaca iz pravoslavnih zemalja koji su napadali na Bošnjake u sadejstvu sa Mladićevom bandom. Televizijskih emisija u kojima bi o Rusima u Bosni pričali srpski i ruski analitičari nije bilo. O pravoslavnim dobrovoljcima nije napisan niti hiljaditi dio tekstova kao što Aleksandar Škrabov, nekoliko mjeseci prije pogibije je napisan o mudžahedinima, niti su državni organi i razni timovi za borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala, ovom pitanju posvetili i najmanju pažnju. Pouzdano se zna da je broj Rusa koji su se duže zadržali tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu negdje oko 600, dok je isto toliko bilo njihovih zemljaka koji su se zadržali po nekoliko mjeseci, što znači da ih je bilo šest puta više nego mudžahedina u odredu “El Mudžahid”. Za sada, po dostupnoj dokumentaciji, poznato je da je oko 80 Rusa ostavilo kosti na zemlji bosanskoj. 23. novembra 1992. godine, ruska novinarka Tatjana Mitkova, urednica vijesti ruske NTV otkrila je kako se 1.000 ruskih dobrovoljaca priprema uključiti u rat u BiH. Idući tragom svojih izvora, Mitkova je zaključila da odlazak istih organizira, grupa penzioniranih ruskih generala. Jedan od njih je penzionirani general Viktor Filatov. Prema kazivanju jednog ruskog dobrovoljca, oni su u Rusiji dobivali pasoše, pa su kao turisti išli do Beograda, gdje su bili smješteni u hotel, a zatim prebačeni u Istočnu Bosnu. Prvi organizator s ruske strane postao je poznati Jaroslav Jastrebov. U Beogradu ih je dočekivao kurir s nadimkom Brada i prebacivao u Republiku Srpsku. Tako su formirani Prvi i Drugi ruski dobrovoljački odred (RDO). Prvi ruski dobrovoljački odred formiran je u Trebinju u septembru 1992. godine. Komandant ovog odreda bio je Valery Vlasenko. Ovaj odred postojao je do kraja novembra 1992. godine. Drugi ruski dobrovoljački odred formiran je 30. novembra 1992. godine u Višegradu. Ovaj odred bio je u sastavu Višegradske brigade Vojske RS, kojom je tada komandirao Vinko Pandurević, ratni zločinac nad srebreničkim Bošnjacima. Odred se zvao “Carski vukovi” i komandant im je bio Alexandar Makharev, zvani As. Za ovaj odred je vezana bitka za Zaglavku. Naime, u decembru 1992. godine Prva višegradska brigada Armije BiH, pod komandom Ahmeda Sejdića, izvršila je napad na rejon Zaglavka, koji je bio poznato uporište Vojske RS-a. Tada “Carski vukovi” bivaju napušteni od strane suboraca - Srba i okruženi od strane Armije BiH, tako da se mali broj Rusa uspio živ izvući. Ruski dobrovoljci se tada koriste i kao jurišne jedinice na Goražde i druge slobo dne teritorije na Drini. 2. januara 1993. godine u Višegrad je stigla i grupa od oko 50 Kozaka iz Rostovske oblasti, Povolo žja i Moskve. Njihov komandant je bio Aleksandar Zagrebov. Nakon što je Za grebov ranjen, na čelo kozačke jedinice dolazi Genadij Kotov, koji je poginuo u februaru 1993. godine kod Višegrada. Na BOSANSKI BAROMETAR čelo 2. RDO maja 1993. godine dolazi Mihail Trofimov, oficir koji je za učešće u afganistanskom ratu dobio dva ordena Crvene zvijezde. Procijenivši situaciju u Bosni “Carski vukovi” su početkom 1993. godine napisali pismo ruskom parlamentu: “Mi izjavljujemo da nećemo pustiti oružje iz ruku i bit ćemo čuvari u Bosni do posljednjeg, protiv svih koji idu protiv pravoslavlja, protiv svete Rusije, protiv Srbije.” Jedan od prvih koji su ozbiljno tretirali tematiku ruskih dobrovoljaca u Bosni bio je ruski novinar Andrej Sarov, ruski novinar koji je objavio knjigu “Nakon kiša”, koja svjedoči o učešću ruskih dobrovoljaca i plaćenika u redovima srpske vojske tokom agresije na BiH. Opisujući ruske dobrovoljce Sarov je zapisao: “Tokom jedne bitke kod Višegrada poginulo je 25 ruskih dobrovoljaca. Potreseni pogibijom svojih drugova, dobrovoljci su to skupo naplatili muslimanima. Za svakog poginulog dobrovoljca ubili su po 20 muslimana.” Ruski dobrovoljci su se našli na ratištima oko Višegrada, Sarajeva, Goražda, Srebrenice, Olova, Teočaka, Žepe, Zvornika i Ozrena. Kada se oktobra 1993. godine konačno raspao Drugi ruski dobrovoljački odred, znatan broj dobrovoljaca okupio se u sarajevskom rejonu Jevrejsko groblje. U neposrednoj blizini Jevrejskog groblja, u Trebevićkoj ulici, novembra 1993. godine osnovan je Treći ruski dobrovoljački odred. Njegov komandant je postao Aleksandar Škrabov. Taj odred je učestvovao u velikom broju operacija. Škrabov je bio major ruske vojske, pomorski pješadinac. On je 1992. godine u Bosni bio kao promatrač UNPROFOR-a, a kada se vratio u Moskvu napustio je rusku vojsku i došao u Bosnu da komanduje ruskim dobrovoljcima. Aleksandar Škrabov nije podnosio komandu lokalnih srpskih komandanata jer ih je smatrao nesposobnim, nestručnim, nedovoljno hrabrim…. Pogotovo što su ih u nekoliko bitaka srpski vojnici totalno izdali. Jednom, na malo prije nego što će poginuti na Moševačkom brdu, Škrabov je došao u žestok sukob sa četničkim vojvodom Slavkom Aleksićem na Grbavici i samovoljno s jedinicom napustio liniju na Grbavici i otišao u ofanzivu na Goražde. Aleksandar Škrabov, izdat od srpskih vojnika koji su ga ostavili odsječenog, ne poznavajući teren, zauvijek je ostao u bosanskim šumama. Učesnik je ratnih dejstava u Angoli i Gruziji. Odmah poslije pogibije svog komandanta Škrabova, i Treći ruski dobrovoljački odred je Grob majora Škrabov Aleksandra Vladimiroviča (1954.-1994.) u Miljevičima kod Sarajeva prestao postojati. Nakon raspada ovog odreda Rusi su još jedno vrijeme proveli na Grbavici i Jevrejskom groblju pod komandom četničkog vojvode Slavke Aleksića. Ruski grobovi u zemlji bosanskoj 1995. godine svi Rusi u Sarajevu uključili su se u jedinicu “Beli vukovi” Srđana Kneževića. Njihova baza je bila u Olimpijskom centru “Jahorina” i oni su sudjelovali u svim važnijim operacijama Vojske Republike Srpske. U ovoj jedinici pored Rusa bilo je i Grka, Bugara, Rumunja, itd. Najveći broj poginulih ruskih dobrovoljaca je ukopan na groblju u Miljevićima kod Sarajeva, a ruski grobovi se još nalaze na Sokocu, u Višegradu, Vla- Grob kapetana Bikova Velerija Jevgenijeviča (1962.-1995.) senici, Priboju, dok je dvadesetak tijela prenijeto u Rusiju. Treba istaći da se među njima nalazio zavidan broj aktivnih vojnih lica Ruske vojske. Astapenkov Sergeja Anatolij služio je u ruskoj mornarici. U BiH se nalazio od zime 1993. godine, ratovao u sastavu Udarnog odreda u Sarajevu, u Vlasenici, u sastavu “Odred Aleksandrova” na Hreši, u 3. RDO na Jevrejskom groblju. Poginuo 24. januara 1994. kod Zlatišta u Sarajevu. Sahranjen na vojnom groblju u Miljevićima kod Sarajeva. Bikov Valerij bio je aktivan oficir Ruske vojske s činom kapetana. U BiH je bio od kraja oktobra 1992. godine. Ratovao u sastavu Drugog RDO kod Višegrada, sastavu drugih srpskih jedinica, Trećem RDO na Jevrejskom groblju. Poginuo augusta 1995. godine na Dobrinji. Sahranjen na vojničkom groblju u Miljevićima. Pigarjov Vladlen bio pripadnik ruskih zračno-desantnih trupa, a služio je u Angoli. U BiH od 1995. godine na Palama. Ratovao u odredu “Beli vukovi”. Poginuo u okolini Sarajeva 1995. godine. Tijelo prenijeto u Rusiju. Petraš Sergeja Jurij bio aktivni oficir Ruske vojske. U BiH od 1995.godine, a ratovao u sastavu odreda ‘‘Beli vukovi’’. Poginuo 11.10.1995.god. u rejonu planine Hum kod Trnova. Sahranjen u Miljevićima kod Sarajeva. Tamilin Valerija Aleksej je bio major policije grada Krasnojarska. U BiH od jeseni 1994. godine, a ratovao u sastavu srpskih jedinica kod Trnova i Pala i odreda “Beli vukovi”. Poginuo 14. decembra 1994. kod Trnova u Presjenici na planini Bjelašnici, a sahranjen u Miljevićima kod Sarajeva. Aleksandrov Aleksandar bivši artiljerijski oficir, veteran Pridnjestrovlja i Abhazije. U BiH boravio od kraja 1992. godine, a bio je komandant Ruskog udarnog odreda “Odred Aleksandrova”, koji je djelovao kod Skelana u Podrinju i Hreši kod Sarajeva. Poginuo 21. maja 993. na Borijama kod Sarajeva prilikom izviđanja. Sahranjen na groblju Hreša kod Sarajeva. 1999. godine komesar Haškog tribunala Vanesa Le Roa zatražila je od Vlade Ruske Federacije da se Tribunalu izruče ruski dobrovoljci koji su sudjelovali u ratu u BiH na osnovu sumnje da su počinili ratni zločin, kazavši da imaju dovoljno dokaza da ih optuže. Do danas niti jedan od njih nije izručen, a mala je vjerojatnost da će ikada i odgovarati za zlodjela nad Bošnjacima. q 35 J O U R N A L IZ SVIJETA Svijet na isteku 2010. godine Domino efekt Procurio popis strateških objekata 36 J O U R N A L Dokumenti koje je internet stranica WikiLeaks počela objavljivati krajem studenog 2010. uključuju 243.270 diplomatskih brzojava, koje su američka veleposlanstva uputila State Departmentu, kao i 8.017 smjernica, koje je State Department poslao u svoja diplomatska predstavništva širom svijeta. Američka vlada je, očekivano, osudila objavu tajnih dokumenata zbog toga što taj čin “ugrožava poslove i živote diplomata”. U priopćenju Bijele kuće stoji da objavljeni izvještaji često pružaju “otvorene, ali nepotpune informacije čija bi objava mogla ozbiljno ugroziti ne samo interese američke vanjske politike, već i interese njegovih saveznika i prijatelja širom svijeta”. Jedan republikanski političar je predložio da se WikiLeaks proglasi “terorističkom organizacijom”. Član Odbora za domovinsku sigurnost američkog Zastupničkog doma Peter King je rekao da je posljednji Assangeov manifest namjerni pokušaj uništavanja ne samo američkih nacionalnih interesa u borbi protiv terorizma, već i vrlo sigurne koalicije u Iraku i Afganistanu. Pakistanski ministar vanjskih poslova osudio je “neodgovorno otkrivanje osjetljivih službenih dokumenata”. Američko ministarstvo obrane reklo je da će svoj kompjuterski sustav učiniti sigurnijim kako bi spriječili daljnje curenje dokumenata. Mnogi su svjetski (a posebno američki) mediji osporavali važnost objave američkih diplomatskih depeša. Neobična je priča kako je Busheva administracija prijetila Španjolcima da odustanu od sudskog progona američkog mučenja zatvorenika i kako su šefovi španjolskog pravosuđa skovali zavjeru s Amerikancima da im pomognu. Vijest da je američki State Department, prema nalogu CIA-e, tražio od diplomata da dođu do informacija o računima kreditnih kartica, e-mail adresa, telefonskih brojeva, čak i DNK uzoraka UN-ovih čelnika vjerojatno predstavlja kršenje međunarodnog prava. WikiLeaks je 6. prosinca 2010. objavio popis SAD-ovih strateških objekata koji su važni za njihovu nacionalnu sigurnost. Popis je sastavljen na zahtjev State Departmenta koji je od svih veleposlanstava zatražio popis objekata čiji bi gubitak ugrozio nacionalnu sigurnost SAD. Na popisu se nalaze naftovodi, plinovodi te komunikacijski i transportni centri. S područja Velike Britanije navode se dalekovodi, lokacije za satelitsku komunikaciju te tvornica BAE systems koja se bavi usavršavanjem oružja, svemirskim razvojem i informatičkom sigurnošću. Na popisu se, osim očekivanih objekata poput komunikacijskih centara, nalaze i rudnik kobalta u Kongu, tvornica za proizvodnju protuotrova za ugrize zmija u Australiji te tvrtka koja proizvodi inzulin u Danskoj. Prema pisanju “Timesa”, radi se o “globalnom imeniku” ključnih objekata koji imaju presudan značaj za Washington, a tekst je naslovljen s “WikiLeaks navodi ‘ciljeve za terorizam’ protiv SAD”. Objekti na popisu su klasificirani i prema prioritetima, pa je plinovod u Nadimu u zapadnom Sibiru naveden kao “najznačajniji plinski objekt na svijetu”. Nakon devet mjeseci Nakon punih devet mjeseci od općih izbora, održanih 7. ožujka 2010. godine, irački šijitski premijer Nuri el Maliki uspio je pred Novu godinu formirati krhku parlamentarnu većinu s Kurdima, uz podršku Irana, SAD i učešće pokreta radikalnog šijitskog imama Muqtade Al Sadra. Najutjecajniji šijitski vjerski lider ajetullah Ali Al Sistani podržao je el Malikijevu koaliciju, čime je stavljena točka na “i”, te okončani mučni i dugotrajni pregovori, međusobne optužbe i praktično nefunkcioniranje vlasti u Iraku i to za vrijeme značajnijeg povlačenja američkih borbenih jedinica iz te zemlje, temeljem odluke predsjednika Obame. Unatoč sličnim izgledima za uspjeh, “sekularni” šijitski političar Eyyad Alewi, koji je u svojoj koaliciji imao i sunijske predstavnike nije uspio u naumu, a promatrači drže da je ključ njegova neuspjeha izostanak podrške SAD i Irana. Koliko je nova šijitsko-kurdska koalicija dobra za stabilnost vidjet će se, ali zasigurno nije dobro da će se arapske sunije ponovo osjećati politički marginaliziranima. Istovremeno, sjever Iraka, odnosno irački Kurdistan već je de facto polunezavisna država u koju se sjurio zaljevski kapital da zaposli američke i europske tvrtke, koje su ostale bez posla. Al Sadr se, nakon od Irana sugeriranog povlačenja prije gotovo četiri godine i završetka studija u toj zemlji, trijumfalno vratio u Irak, obećavši kako od ruke njegovih pristaša neće više poginuti niti jedan Iračanin. On je početkom agresije na Irak 2003. godine osnovao paravojnu organizaciju Mehdijeva vojska od oko 60.000 pripadnika, koja je, osim borbi protiv okupacijskih trupa, izvršila nasilje nad sunijskim stanovništvom, vršeći i odmazde zbog zločina sunijskih milicija i terorističkih grupa nad šijitima. Irska na redu Irska je preuzela tri banke i namjerava preuzeti još tri u sklopu vlastitog programa financijske pomoći gospodarstvu, zbog kojeg će budžetski deficit iznositi 32% BDP-a u 2011. Vlada inzistira da može sama servisirati gospodarstvo, ali kamate na irski dug iz dana u dan sve su veće. Zbog sve većeg uvjerenja ulagača da Irska neće biti u stanju platiti restrukturiranje svojih banaka, kamate nisu narasle samo na irski, već i na dug Španjolske i Portugala, još dvije vrlo ugrožene zemlje, a euro iz sve više gubi na vrijednosti protiv dolara. Europski fond od 750 milijardi eura osnovan je nakon grčke krize i isplate 110 milijardi eura toj zemlji, kako bi se izbjegao bankrot, ali svi detalji raspolaganja fondom još uvijek nisu dovršeni. Također se ne zna bi li se Irskoj uopće isplatilo posuđivati novce od EU, budući da se očekuje kako će i ta kamata biti prilično visoka. Španjolska i Portugal, koje su i u vrijeme grčke havarije bile kandidati za prelijevanje krize, ni sada se ne nalaze u boljoj situaciji, s rekordnim stopama nezaposlenosti i ogromnim kamatama na svoj dug. Opcija koja se razmatra je jednostavno nazvati primanje pomoći drugim imenom. Potez se ne bi nazvao financijskim spašavanjem, nego pomoći pri restrukturiranju irskih banaka. Nada je da bi bankarski sektor primio dovoljno pomoći da se omogući da strane banke kupe irske i time olakšaju krizu likvidnosti u Irskoj. Budući da je veći dio irske krize generiran državnim garancijama bankama, ovim bi potezom irska vlada izbjegla neugodnost predavanja dijela suverenosti Europskoj uniji. Time bi se mogli izbjeći pravni problemi s Njemačkom, čiji je Ustavni sud odlučio da sudjelovanje u europskom fondu vrijednom 750 milijardi eura nije u skladu s ustavnim odredbama Njemačke. Prinos, ili kamatna stopa, na 10-godišnje irske državne obveznice prešao je 8% po prvi put otkad je uveden euro. Irskoj je IZ SVIJETA zaduživanje postalo sve skuplje od rujna, kad je vlada priznala da će spašavanje pet najvećih banaka koštati najmanje 45 milijardi eura, ili 10.000 eura po glavi svakog stanovnika zemlje. Zbog tog ogromnog računa je projicirani deficit za 2011. godinu porastao na 32%, najviše u Europi od Drugog svjetskog rata. Budući da su ruska i čileanska vlada prestale kupovati irske obveznice, stvari samo idu prema goremu. Portugal i Španjolska su također zemlje oko čijeg mogućeg bankrota se spekulira na tržištima obveznica. Prinos na portugalske desetogodišnje obveznice se kreće između 6,5 i 7%, a na šestogodišnje je skočio s oko 4,5 na preko 6%. Irska je formalno 21. studenog 2010. zatražila veliki kredit od EU i MMF-a kako bi zaustavila bijeg kapitala iz svojih banaka. EU ministri financija brzo su načelno prihvatili program spašavanja. Europska centralna banka izjavila je kako će pomoć osigurati stabilnost irskog bankovnog sistema, Švedska i Britanija koje nisu članice eurozone rekle su kako će osigurati bilateralne kredite Irskoj. Zemlji slijede najmanje četiri godine dubokih budžetskih rezova i povećanja poreza od oko 15 milijardi eura samo da bi se riješila deficita. Strmoglavi pad Irske povezan je sa sudbinom njezinih, tko zna u čijem vlasništvu banaka kojima je omogućen pristup vrlo jeftinom novcu nakon pristupanja eurozoni 1999. Te su posudbe ulagali u spekulantske sheme s nekretninama u Irskoj, Britaniji i SAD. Ta je “strategija” donosila dividendu do 2008. kada je prvi pametnjaković shvatio da se, kao i na američkom tržištu derivata baziranih na neotplativim hipotekarnim kreditima, radi o kući od karata. Kada se najveći spekulant, Anglo Irish bank našla pred bankrotom 2008. uvjerila je irsku vladu da je riječ samo o kratkoročnom problem s gotovinom, a ne o konačnom kolapsu. Unatoč nacionalizaciji te i dvije druge, manje banke, u ljeto je započeo bijeg kapitala, po spekulantskim principima. Taktika balansiranja budžetskog deficita od skoro 20 milijardi eura uključuje 4,5 milijarde rezova u 2011. i 1,5 milijardi povećanja poreznih prihoda, što bi moglo, prema Associated Pressu, uvesti irsku ekonomiju u duboku recesiju i izazvati građanske nemire. Premijer Cowen i ministar financija Lenihan naglasili su da porezna stopa na profit od 12,5% kao najjače oružje u privlačenju i zadržavanju 600 američkih kompanija sa sjedištem u Irskoj neće biti mijenjana. Problem je što je velika većina tih kompanija neproizvodna i ne stvara pravu vrijednost. Francuska, Njemačka i ostale zemlje eurozone su kritizirali ovu stopu kao nepravednu. MMF i EU birokrati izjavili su da ne kane diktirati Irskoj tip porezne reforme, nego samo osigurati ispunjavanje ciljeva budžetski rezova u potrošnji i povećanja budžetskih prihoda kroz povećanje poreza. Analitičari “Capital Economicsa” i bivši savjetnik britanskog ministarstva financija Roger Bootle smatraju kako bi propast eura mnogim članicama eurozone otvorila vrata ekonomskog rasta. Bloomberg piše kako bi raspad eurozone spasio 16 zemalja članica od godina ekonomske stagnacije. Takav razvoj događaja slabije članove bi potaknuo na konkurentnost, dok bi čak i domaća potražnja u Njemačkoj doživjela rast. List piše kako je grčka kriza ugrozila euro te su španjolska i talijanska vlada morale prihvatiti mjere štednje i smanjiti deficit, što im umanjuje izglede za izlazak iz najgore recesije u posljednjih 60 godina. Analitičari “Capital Economicsa” najavljuju da slabija europska gospodarstva očekuju “godine ekonomske patnje”, jer moraju rezati troškove i cijene kako bi vratili konkurentnost. Kao spas za Italiju, Španjolsku, Irsku, Portugal i Grčku analitičari predlažu vraćanje starih valuta, što bi dovelo do rasta izvoza. “To bi im ponudilo izlazak iz njihovih teškoća kroz ekonomski rast, što je bolje od depresije”, kažu. “Francuska i Njemačka odlučile su spasiti jedinstvenu europsku valutu i neće dopustiti da euro postane talac tržišta”, kazao je glasnogovornik francuske vlade Francois Baroin. Prema njegovim riječima, paket pomoći za Irsku u visini 85 milijardi eura, koji je dogovoren, “bit će dovoljan i učinkovit za umirivanje financijskoga tržišta”. Valjda kao i za Grčku, bolje rečeno, grčke banke u stranim rukama. Poricanje stvarnosti se nastavlja. Nakon Irske, na redu su građani Španjolske, Portugala, Italije… Bošnjak Sulejman – neznani junak s Avale Poslije višedecenijskog polaganja vijenaca i cvijeća na grob neznanog junaka na Avali kod Beograda, sve manje je dilema da se radi o “neznanom junaku”. Po svim dosadašnjim istraživanjima riječ je o Bošnjaku Sulejmanu Baliću, tvrdi nekoliko uglednih historičara iz Beograda i Novog Pazara. Prema njihovim tvrdnjama i nekim naučnim studijama, Sulejman Balić je rođen u mjestu Duga Poljana, između Novog Pazara i Sjenice. Kako se navodi u istraživačkom tekstu, Balić je hrabro poginuo na Avali, boreći se u srpskoj vojsci protiv Austro-ugarske. Na naučnom skupu u Novom Pazaru dr. Šefket Krcić, profesor na novo- Spomenik neznanom junaku na Avali pazarskom Univerzitetu, također tvrdi da je neznani junak bio Sulejman Balić. “Primjer zapostavljenosti Bošnjaka kroz povijest od bivših srpskih režima jest spomenik neznanom junaku na Avali. To je spomenik Sulejmanu Baliću, koji je sa grupom vojnika Sandžaklija, hrabro poginuo braneći Beograd od austro-ugarske vojske. O tome do sada niko ništa nije napisao”, rekao je Krcić. Na Pešteru i danas živi nekoliko porodica s prezimenom Balić. Neki od njih, poput Ramiza Balića, iz priča svojih predaka tvrde da je u grobu neznanog junaka njihov rođak Sulejman. “Još su naši stari za Titova doba pričali da je naš Suljo taj neznani junak, ali se niko nije usuđivao da o tome javno progovori. To je bila tajna, zbog politike i zato se šutilo. Možda bi sada, kad se o svemu otvoreno govori, trebalo i ova dilema da se rasvijetli. Naravno, za nas nije dilema, ali jeste za javnost. S koljena na koljeno se prenosio amanet starih da se ne zaboravi gdje počiva naš Suljo”, kaže Ramiz Balić. Oni koji tvrde da je Sulejman Balić neznani junak s Avale podsjećaju da i na srpskom groblju na Zejtinliku mnogi grobovi nose ime Bošnjaka. Riječ je o vojnicima Bošnjacima iz Sandžaka, koji su prošli Albaniju i kosti ostavili na Krfu i Solunskom frontu. Neznani junak na Avali jedini se ostao boriti jer je većina njegovih suboraca pobjegla. Po obliku lubanje, stručnjaci su utvrdili da je riječ o mladom čovjeku, vrlo krhke građe, ne starijem od 19 ili 20 godina. U grobu nije pronađena ratnička značka, niti pločica s imenom. U pitanju je bio mlad vojnik, na brzinu mobiliziran, pa nije uspio dobiti identifikacijsku pločicu. Po starom srpskom običaju, kosti neznanog junaka na licu mjesta su oprane u bijelom vinu, zavijene u platno i položene u limeni sanduk, a potom sahranjene u blizini mjesta pogibije. Tragično je da su Bošnjaci sa Sandžaka hrabro ginuli braneći Srbiju, a Bošnjaci iz Bosne isto tako su hrabro ginuli braneći Austro-ugarsku. Zato nitko nije branio bošnjačke civile od četničkih bandi tih i narednih godina. Spomenik neznanom junaku na Avali, po narudžbi kralja Aleksandra, 1938. go- 37 J O U R N A L IZ SVIJETA dine podigao je poznati hrvatski kipar Ivan Meštrović. E viva Montenegro Crnogorski premijer Milo Đukanović (48) sredinom je prosinca 2010. odlučio napustiti funkciju te ostati samo stranački aktivnim. Povlačenje je obrazložio završetkom puta Crne Gore u nezavisnost i trasiranjem njenog daljnjeg puta u tzv. euroatlantske integracije, što je bio, navodno, njegov cilj. On je političar s najduljim stažom u vrhu vlasti na Zapadnom Balkanu. Ponikao je krajem 80-ih kao jedan od “mladih, lepih i pametnih” crnogorskih antibirokrata, potpuno odanih Miloševićevom konceptu preuređenja Jugoslavije. Kao takav, bio je jedan od čelnika crnogorske agresije na Hrvatsku i BiH početkom 90-ih. 38 J O U R N A L Milo Đukanović Protiv njega je, temeljem napisa i pokojnog Ive Pukanića, talijansko pravosuđe pokrenulo istragu zbog šverca duhana, od kojeg se financirala crnogorska ratna mašinerija, pod kontrolom talijanske mafije i preko talijanskog teritorija. Istraga je stavljena privremeno ad acta jer je Đukanović poslije rata napustio svoga prijatelja i suradnika Momčila Bulatovića kada je Srbija dobila novu vlast i izručila Miloševića Haagu, te postao vođom crnogorskog puta u nezavisnost. Bulatović je prešao u opoziciju i na političku marginu, a Đukanović se počeo predstavljati modernim, europskim političarom. U nekoliko je mandata bio i predsjednik i premijer Crne Gore, što u federaciji sa Srbijom, što kao samostalne države. Neki su promatrači njegovo naglo povlačenje koje je najavio samo mjesec prije, protumačili kao nastavak međunarodnog pravosudnog pritiska na korupciju na Balkanu, pa se uz Sanaderov progon i optužbe protiv Thaqija, Đukanovića vidi kao jedan od “lidera” koji mora otići i eventualno biti procesuiran. Kosova, Republjik! Kosovski premijer Hashim Thaqi (40) proglasio je 14. prosinca 2010. pobjedu svoje Demokratske partije Kosova na prvim parlamentarnim izborima od proglašenja nezavisnosti. “Čestitam na pobjedi, kosovski demokrati. Ovo je pobjeda demokratskih i euroatlantskih vrijednosti. Danas je jasno iskazana volja kosovskog naroda, volja europskog Kosova, euroatlantskog Kosova”, rekao je Thaqi pobornicima svoje stranke. Po sustavu pozitivne diskriminacije, Srbi i predstavnici drugih nealbanskih zajednica imaju osiguranih 10 zastupničkih mjesta u kosovskom parlamentu. Prijevremeni parlamentarni izbori na Kosovu su raspisani nakon ostavke bivšeg predsjednika Fatmira Sejdiua, te raspada koalicijske vlade koju su činili predsjednikov Demokratski savez Kosova i Thaqijeva Demokratska partija Kosova. Pobjeda je zasjenjena optužbama iz Demokratske lige Kosova o neregularnostima, ali i vrlo ozbiljnim optužbama na račun Hashima Thaqija. Računi u bankama u Švicarskoj, Albaniji, Njemačkoj i još nekim europskim zemljama za koje se sumnja da su služili za uplatu novca od prodaje ljudskih organa mogli bi biti dokazi protiv kosovskog premijera. Njega je u svojem izvještaju izvjestitelj Europske unije Dick Marty označio kao šefa kriminalne organizacije koja se bavila trgovinom organima, ljudima, drogom i oružjem. U trag tim računima ušao je tim srpskog Tužiteljstva za ratne zločine, ali i američki FBI, koji je pokrenuo istragu o financiranju ekstremnih islamskih grupa nakon napada 11. rujna, piše “Blic”. Ti računi su ponekad vodili do konkretnih imena, ali često i na lažne humanitarne organizacije koje su služile kao paravan za kriminal. Dick Marty, čiji nacrt izvještaja je 16. prosinca prihvatio Odbor Vijeća Europe za pravna pitanja i ljudska prava, smatra da je dao dovoljno materijala na temelju kojih bi se mogla pokrenuti ozbiljna i nezavisna istraga. U tom izvještaju je Thaqi označen kao vođa dreničke grupe koja je kontrolirala većinu nezakonitih aktivnosti u Albaniji. Prema podacima, drenička grupa se na početku bavila trgovinom oružja i krađom automobila, kao i cigaretama i gorivom, a obitelj Thaqi je, navodno, uspostavila veze s albanskom, makedonskom, bugarskom i češkom mafijom. Prema Martyjevom izvještaju, Thaqi je uzeo većinu novca prikupljenu za OVK, a na Kosovo je od 1996. do 1999. godine stiglo 900 milijuna njemačkih maraka. Prema podacima američke DEA, albanska mafija je druga po snazi u svijetu. Hashim Thaqi je dan poslije na tiskovnoj konferenciji u Prištini odbacio optužbe iz izvještaja Dicka Martyja. On Hashim Thaqi se zauzeo za međunarodnu i domaću istragu o Martyjevim tvrdnjama. Izvještaj je opisao kao “skandalozan i lažan”, te je dodao da mu je cilj omalovažavanje i ocrnjivanje Oslobodilačke vojske Kosova i kosovske neovisnosti. Dodao je da će razmisliti o “svim pravnim i političkim mogućnostima” kojima može reagirati prema bivšem švicarskom državnom tužitelju. Kosovski premijer je rekao da su kosovske institucije spremne predati svu dokumentaciju i argumentaciju koja se od njih bude tražila. Također, Martyja je pozvao da priloži dolaze o tvrdnjama koje je iznio u izvještaju. “Svijet zna tko je na Kosovu bio agresor, a tko su bile žrtve. Naum da se promijeni povijest i da se izjednači žrtvu s agresorom neće dobro završiti”, rekao je Thaqi. Za istragu o optužbama protiv Thaqija se zauzela i bivša haška tužiteljica Carla Del Ponte. U razgovoru za “Deutsche Presse” Del Ponte je rekla da tu istragu ne bi smjele voditi ni kosovske ni albanske vlasti. O srpskima se nije očitovala. Srpski tužitelj Vladimir Vukčević, koji je u Srbiji vodio istragu o navodnoj trgovini ljudskim organima, u Beogradu je rekao da je 500 ljudi bilo žrtvama te navodne trgovine. Prema njegovim riječima, tužiteljstvo ima dokaze da su četirima stotina Srba i stotini drugih ne-Albanaca prisilno uzeti organi koji su bili namijenjeni za trgovinu. Inače, o Thaqijevim i OVK vezama s organiziranim kriminalom, kao i o Kosovu koje je postalo europska crna rupa krijumčarenja oružja, narkotika i ljudi, mediji su izvještavali još 1998. godine, tokom pregovora u Ramboullietu i poslije. Martyeve optužbe idu mnogo dalje i graniče s nevjerojatnim. q Pripremio: Faris Nanić KULTURA Priča o sevdalinkama: Osman-paša 1877. godine punih pet mjeseci odolijevao puno nadmoćnijoj ruskoj i rumunjskoj vojsci u bitkama oko Plevne Zaplakala šećer Đula Avdo Huseinović Zaplakala šećer Đula Osman paše vjerna ljuba, moj Osmane đe si bio, đe si vojsku izgubio. Evo mene Đulo mlada pokraj Plevna starog grada, što mi care vojske dade sve mi Đulo za dan pade. Đulo mlada preudaj se meni nikad ne nadaj se, dušman me je zarobio od tebe me rastavio. Ja sam Đulo ropstva pao britku sablju otpasao, pa sad nemam nikog svoga osim Boga i svog đoga. “Nigdje mi nije tako često na um padala misao da prava umjetnost nosi pečat vječnosti kao pri sakupljanju pjesama koje žive jedino u sjećanju naroda Bošnjaka. Pjesnička misao je neugasiva iskra koja skače sa jednoga krova na drugi i svuda raspaljuje oganj. Pri tome ne poznaje granice ni u pogledu vremena, ni u pogledu prostora, pa čak ni u pogledu jezika i nacije. One, sevdalinke, moraju biti lijepe, jer im ne pomažu značajni događaji, herojska djela i znamenite ličnosti, o kojima pjevaju epske pjesme. Pobjeđuju same sobom, obezbjeđuju se samo svojom vrijednošću”, napisao je čuveni češki putopisac Ludvik Kuba, koji je prije 150 Osman-paša, turski zapovjednik kod Plevne Rusko-turski rat, bitka kod Plevne 1877. godina po BiH zapisivao i skupljao bosansko-hercegovačko kulturno blago. Lav od Plevne Na red da o njoj napišemo nešto više je došla i poznata sevdalinka “Zaplakala šećer Đula”, koju je maestralno u izvornom obliku otpjevao Rizo Hamidović prije oko 20 godina. Pjesma “Zaplakala šećer Đula”, koja je posebno omiljena bila u Sarajevu, odnosi se na zbivanja u rusko-turskom ratu iz godine 1877. ili, još bliže, na borbe oko Plevne u Bugarskoj, tj. opsadu i herojsku obranu ovog grada, u kojoj se posebno istakao opjevani Osman-paša, koji je sa svojim jedinicama punih pet mjeseci odolijevao daleko nadmoćnijem neprijatelju. Bila je to jedna od najvažnijih bitaka u historiji, između ujedinjenih snaga Rusije i Rumunjske, na čelu sa velikim knezom Nikolajem Nikolajevičem, i Otomanskog Carstva na čelu sa Osman-pašom. Bitka se odigralo u periodu između 20. jula i 10. decembra 1877. godine. 12. aprila 1877. godine Rumunjska je dala dozvolu da ruske trupe prođu preko njenog teritorija i napadnu Turke, zbog čega su Turci granatirali rumunjske gradove na Dunavu. Kao odgovor na to, 10. maja 1877. godine Kneževina Rumunjska, koja je tad bila pod formalnim otomanskim suverenitetom, proglasila je svoju nezavisnost. Ishod ovog rata je bio nepredvidiv. Rusi su mogli poslati na Balkan veću vojsku: čak oko 300.000 vojnika, jer im je to bilo na dohvat ruke. Osmanlije su pak imale oko 200.000 vojnika na Balkanskom poluotoku, od kojih su njih oko 100.000 bili posade utvrđenih garnizona, tako da im je ostajalo oko 100.000 vojnika za vojne operacije. Osmanlije su nasuprot tome imali prednost dobro utvrđenih gradova, zatim u potpunoj kontroli nad Crnim morem, te u brojnim riječnim brodovima na Dunavu. Njihova prednost bila je i u vrlo modernom oružju koju su netom kupili od Britanaca, Amerikanaca i Nijemaca. Osmansko vojno zapovjedništvo u Carigradu vrlo je loše procijenilo stvarne ruske namjere. Oni su držali da će Rusi glavni udar izvršiti kod delte Dunava i duž crnomorske obale, gdje je najbliži i najlakši put prema Carigradu, unatoč tome što bi im na tom putu stajale najsnažnije i najbolje opskrbljene turske utvrde. Nasuprot tome, u gornjem dijelu Dunava, samo je utvrda Vidin imala značajniju posadu na čelu s Osman-pašom, koji se upravo vratio u Vidin, nakon što je porazio Srbe u njihovu nedavnom ratu protiv Osmanskog carstva. Ruska kampanja je bila bolje planirana, ali se previše oslanjala na tursku pasivnost. Presudna ruska pogreška bila je previše slanja vojnika u početku sukoba, kad su prešli Dunav, njihov ekspedicioni korpus brojao je oko 185.000, što je bilo svega nešto malo 39 J O U R N A L KULTURA PRIČE IZ BOSNE Rahmetli Zaim Muzaferija: vječiti epizodista domaćeg filma umro preživljavajući od prodaje meda Avdo Hamizović - Rizo otpjevao je sevdalinku “Zaplakala šećer Đula” prije 20 godina na albumu sandžačkih pjesama 40 J O U R N A L manje nego svih turskih snaga na cijelom Balkanu (oko 200.000 ljudi). Osman Nuripaša, kasnije Osman Gazi-paša je odolijevao ruskoj najezdi od 150.000 vojnika, pet mjeseci neprestano na čelu garnizona koji je sadržavao 40.000 vojnika. Kada su Rusi uz pomoć Rumunja uspjeli presjeći sve prilaze gradu, Plevna je konačno pala, a u konačnoj bitci ranjen i zarobljen Osman-paša odveden je u pred ruskog cara Aleksandra II, inače brata velikog kneza, kojem je dao svoj mač kao znak predaje. Car je izjavio divljenje i počast prema njemu kao vrsnom taktičaru i neustrašivom vođi. Upitan je zašto se nije predao ranije, jer je njihova nadmoć bila ubjedljiva i zbog čega je odolijevao tako dugo, Osman-paša je odgovorio: “Moja sablja mi je data u amanet, ne da je ispustim kad ugledam neprijatelja, nego da se suočim sa njim. Ja sam ovdje da se borim.” U znak priznanja, car je viteški ostavio Osman-paši – kasnije prozvanom “Lav od Plevne” – sablju da je paše i kod izlaska iz opsjednutog grada. Osman-paša, inače rodom iz grada Tokata u Maloj Aziji, služio je prije rusko-turskog rata u Bosni, u Sarajevu (1868.) kao bimbaša (čin u ravni majora), a kasnije kao paša i vojni zapovjednik u Trebinju. U boju sa Crnogorcima u Vučjem Dolu (1876.) bio je zarobljen, ali ga je crnogorski knjaz Nikola oslobodio na svoj imendan, koncem te godine. Zanimljivo je da ga je knjaz Nikola puštao “na vjeru” iz sužanjstva, pa se paša sastajao u Dubrovniku sa svojom ženom i djecom, koji su u to vrijeme živjeli u Bosni. U rusko-turskom ratu i obrani Plevne učestvovali su i brojni Bošnjaci, koje je tamo odveo – odmah po ruskoj objavi rata Turskoj – zapovjednik rumelijske vojske Sulejman-paša. Orijentalist i folklorist Alija Bejtić pretpostavlja da su ti vojnici iz Bosne spjevali ovu sevdalinku svome junačnom zapovjedniku. Bejtić drži da se ova sevdalinka mogla početi pjevati u Bosni najranije krajem 1878. ili početkom slijedeće godine, “kad su se počeli vraćati kući prvi zarobljenici i borci s Plevne” . q Jedan od najboljih koje smo imali Avdo Huseinović Za sebe je umio kazati “da je vječiti epizodista”, iako je u karijeri imao i tri glavne uloge. Od 100 igranih filmova u kojima igrao, 74 su realizirana u bosansko-hercegovačkoj produkciji, što je nekih tri četvrtine od ukupnog broja snimljenih filmova u BiH. Igrao je oca Ljubiši Samardžiću, Bati Živojinoviću, a i Fabijanu Šovagoviću. Na platnu je bio i hodža i iguman i fratar. Izjavio je: “Gluma je kada ništa ne glumiš.” Rahmetli Zaim Muzaferija je jedan od onih po kojima ćemo se s nostalgijom sjećati nekih davnih i lijepih vremena, sretnih djetinjstava, ljudi koje smo voljeli, a koji ne koračaju više ulicama naših gradova... Rustični likovi plemenite naravi Rodio se 9. marta davne 1923. godine u Visokom. Karijeru je pred Drugi svjetski rat započeo u rodnom gradu, u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu i to kao pozorišni šaptač. Vatrogasni oficir Šerif Salihbegović se bavio režijom. Kad se razbolio dugogodišnji šaptač Ramiz Kadić, Šerif je za taj posao angažirao Zaima. Međutim, Zaim nije mogao onako ravno i sirovo šaptati. Počeo se uživljavati u tekst koji je šaptao. Tu ga je Šerif ružio riječima: “Zaime, nemoj ti glumiti, ti si šaptač.” Shvatio je tada Zaim da će vrlo brzo njemu neko na daskama koje život znače šaptati. Tokom Drugog svjetskog rata bio je član antifašističkog pokreta, hapšen 1942. godine. Poslije oslobođenja počeo se amaterski baviti glumom, a prvu profesionalnu ulogu ostvario je 1961. godine u filmu Veljka Bulajić “Uzavreli grad”. Za tu ulogu nagrađen je specijalnom nagradom na filmskom festivalu u Puli. Jedno vrijeme živio je i radio u travničkom pozorištu, međutim nakon što je dobio posao u komšiluku u Brezi, vratio se u Visoko. Igrao je uglavnom rustične likove plemenite naravi. Na Festivalu glumačkih Zaim Muzaferija u bošnjačkoj narodnoj nošnji ostvarenja u Nišu nagrađen je za uloge u filmovima “Praznik” (1967.) Đorđa Kadijevića i “Mali vojnici” (1968.) Bate Čengića. Za ulogu podvornika u filmu “Stanica običnih vozova” Nenada Dizdarevića dobio je Zlatnu arenu na Pulskom festivalu (1990.). Po ocjeni filmskih kritičara, najznačajnije uloge Zaim je ostvario u ostvarenjima “Mačak pod šljemom” (1962.), “Nikoletina Bursać” (1964.), “Diverzanti” (1967.), “Bitka na Neretvi” (1969.), TV seriji “Karađoz” (1970.), “Klopka za generala” (1971.), “Doktor Mladen” (1975.), “Žena s krajolikom” (1975.), “Miris dunja” (1982.), “Igmanski marš” (1983.), “Brisani prostor” (1985.), “Otac na službenom putu” (1985.), “Ovo malo duše” (1986.), “Strategija svrake” (1987.), “Žena s krajolikom” (1989.), “Kuduz” (1989.), “Gluvi barut” (1990.) i “Savršeni krug” (1997.). Zanimljive glumačke kreacije ostvario je u pozorišnim predstavama na profesionalnim scenama širom Bosne i Hercegovine, kao što su one u tri “Hasanaginice” Alije Isakovića, Mustafe Nadarevića i Nijaza Alispahića, zatim u “Dervišu i smrti” Meše Selimovića, u režiji Nijaza Alispahića, te u “Hamdibegu” Harisa Silajdžića i “Šehidu” Zilhada Ključanina. Osim glumom, Muzaferija se bavio i pi- PRIČE IZ BOSNE Zaim Muzaferija na plakatu sanjem poezije. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu pisao je dnevnik i poeme o ratu koje je recitirao širom svijeta, u Londonu, Milanu, Amsterdamu i Nürnbergu, te istovremeno pomagao na razne načine borcima Armije Republike BiH u i oko Visokog. 60 godina umjetničkog rada obilježio je nastupajući u pozorišnoj predstavi svog sina Jesenka Muzaferije “1001 bošnjački dan”. Reklame i prodaja meda Ono što se malo zna jeste da je Zaim profesionalno radio kao profesor. Kratko je radio kao profesor francuskog, a kasnije i njemačkog. Nikad nije dozvolio da zbog odsustva tokom snimanja filmova izgubi i jedan čas. Uvijek je nalazio zamjenu koju je sam plaćao. Kao profesor njemačkog je 1989. godine otišao u penziju. Anegdote se pričaju samo o velikanima. A o Zaimu ih ima mnogo. Vozački ispit je položio u poznim životnim godinama. Kupio je “glanc” novog Yugu. Kako nije imao prilike ni potrebe vozati, govorio je kako bi se “obradovao” kad bi se nekom u komšiluku nešto desilo, pa da ih on vozi doktoru, u bolnicu, u čaršiju... Redatelj Pjer Žalica je ulogu u filmu “Gori vatra” pisao za Zaima, ali pošto je prestario za svoju filmsku djecu, tu ulogu je dobio i briljantno odglumio Bogdan Diklić. Bijaše Zaim profesor, bijaše režiser, bijaše pjesnik, bijaše glumčina koju su svi upamtili i bijaše, potkraj života, prodavač meda, u restoranu “Kulin dvor” u Semizovcu, na dvanaestom kilometru iz Sarajeva prema Tuzli. Odlazio je preko 800 kilometara u Liku i nazad, kako bi nabavljao med i tako osiguravao egzistenciju. Profesorska penzija od 270 kon- vertibilnih maraka je bila premala za jednu ovoliku ljudsku gromadu. Sjećam se jednog susreta sa rahmetli Zaimom, na malo prije preseljenja. Počeo je ramazan, a moj prijatelj Zejnil Halilović Zeko je sa mnom došao tu na Zaimovo radno mjesto, u Semizovac, gdje je prodavao med, da napravi intervju za novosadski tabloid “Svet”. Prvo što je Zeko upitao rahmetli Zaima, s namjerom da ga počasti pićem, bilo je: “Da li postite?” “Stani molim te, da mi ovdje nešto odmah razjasnimo. Jesi li ti došao sa mnom da praviš intervju za taj vaš ‘Svet’ ili ‘Preporod’? Šta te briga, dal’ postim?”, odgovorio je šaljivo Zaim. Sjećam se da nam se tada žalio na čudnu sudbinu glumca doajena, po kojoj ga pamte više po tadašnjoj reklami za firmu “Narodno grijanje”, nego po svim briljantnim filmskim ostvarenjima. “Mušterije koje od mene kupuju med čim me vide kažu: ‘Eno Narodnog grijanja. Da vidimo što ono prodaje.’ I svi kupe med. Čak i ako im ne treba.” Gazde kafane “Kulin dvor” i danas na mjestu gdje je Zaim prodavao med čuvaju njegovu uokvirenu fotografiju i nekoliko tegli meda. Jedno od najvećih profesionalnih i životnih poniženja je doživio kada je došao kupiti karte za Sarajevo Film festival, i kad je vraćen sa ulaza jer mu novopečeni filmski organizatori nisu dali doći ni do blagajne. Moj krug se zatvara Do kraja ovozemaljskog puta, ostao je vjeran svom rodnom gradu. U jednom intervjuu je kazao: “Nisam nikada pokušavao otići iz Visokog. Ja nisam nikada imao namjeru ni želju preseliti u Sarajevo, Zagreb, Beograd, a bilo je mogućnosti i ponuda i u Sarajevu i u Zagrebu i u Beogradu. Ja nisam mogao, nemam ja te petlje da napustim nešto gdje sam rođen. Ja sam ovako golem po izgledu, a vrlo mehak po nekoj duši, srcu, kako se to zove uopšte što je unutar u insanu. Ne bih mogao preboliti ove moje Ševulje. Ševulje su imanje, voćnjak mojih pradjedova i mog babe rahmetli, to ne bih mogao nikada napustiti. Dakle, ne bih se mogao odlučiti da napustim Visoko bez obzira na ono, što kaže naš narod: ko je na vršaju, njemu će biti i žita. Ja nisam bio na vršaju, nisam bio u Sarajevu, gdje se započinju ideje o filmovima koji će se snimati, ni u Zagrebu, ni u Beogradu, gdje si na očima rediteljima. Trebalo je baš svakom reditelju da se sjeti mene, baš da mu ja trebam za tu i tu ulogu. I pored toga, često je zvonio telefon, često su stizali telegrami.” U svom posljednjem intervjuu, koji je dao za sarajevsko “Oslobođenje”, definirao je svojih 60 godina umjetničkog rada rečenicom: “Moj krug se zatvara.” Samo četiri mjeseca poslije, 5. novembra 2003. godine, u 81. godini života, Zaim Muzaferija je umro u krugu svoje porodice u Visokom. Dženaza je klanjana dva dana kasnije, nakon džuma namaza u Visokom. Kada su ga pitali koja mu je uloga najdraža, Zaim Muzaferija je govorio: “Nemoj to, Allaha ti. Koju god bi vam rekao, poslije bi se pokajao što nisam neku drugu rekao.” q Zaim Muzaferija pred smrt prodaje med u Semizovcu 41 J O U R N A L ŽIVJETI ISLAM Islamske teme Kur’an – najvažniji izvor islama Mirza ef. Mešić 42 J O U R N A L Prvi, najvažniji i nezaobilazni izvor cjelokupnog islamskog učenja je Kur’an, Sveta knjiga muslimana. Kur’an je vječna, autentična, doslovna Riječ Božja obavljena na arapskom jeziku posljednjem Božjem poslaniku Muhammedu a.s. posredstvom meleka/anđela Objave, časnoga Džibrila a.s./Gabrijela u razdoblju od 23 godine, od 610. do 632. godine (13 godina u Meki i 10 u Medini). Muhammed a.s. nije autor ni urednik Kur’ana, niti u njemu ima išta osim Allahovih dž.š. poruka, naredbi, zabrana, savjeta, pouka, kazivanja o prošlim poslanicima. Muhammed a.s. bio je samo primatelj Božje Objave. Točno se zna kada, kako i gdje je spušten svaki ajet Muhammedu a.s. Svaki put kada bi od meleka Džibrila Poslanik dobio Objavu, izgovorio bi je naglas kako bi je njegovi ashabi zapamtili i zapisali. Muhammed a.s. nije znao ni čitati ni pisati kada mu se počeo objavljivati Kur’an. I to je dio Božjeg plana kako nitko ne bi mogao prigovoriti da Muhammed a.s. sam piše ili sastavlja Kur’an. Od samog početka objavljivanja Kur’ana, Muhammed a.s. je imao osobne pisare. Oni su, slijedeći upute Muhammed a.s., bili dužni zapisivati svaki ajet i smjestiti ga u poglavlje koje bi melek Džibril odredio po Allahovu naređenju. Ajeti su zapisivani na svemu što je moglo poslužiti u tu svrhu: kamenim pločama, komadima kože, korama drveta, papirusu, no najviše u srcima i dušama Poslanikovih sljedbenika, ashaba, koji su riječi Objave slušali neposredno od Poslanika, pamtili ih i dalje ih širili. Zapisani ajeti postepeno su sakupljani dok nisu za vladavine prvog halife Ebu Bekra r.a. objedinjeni u jednu Knjigu – Mushaf, odnosno Kur’an. Tako se dogodilo ono što je u povijesti nebeskih Knjiga jedinstveno: zapisana je svaka riječ Objave i svako njezino slovo u razdoblju poslaničke misija. Većina ashaba bili su hafizi, tj. napamet su znali integralni tekst Kur’ana. Hifz je tako i danas najsigurniji način čuvanja Kur’ana, a hafizi su bili i ostali najcjenjenije osobe među muslimanima. Milozvučno recitiranje Kur’ana jako je važno u životu muslimana jer omogućava slušanja istinske Božje Riječi, što je ne samo religijski, već i umjetnički do- življaj kojim započinju sve svečanosti u islamskoj zajednici. Svako slovo, svaki znak i glas te cjelokupan sadržaj Kur’ana svet je za muslimane. Iz tog razloga mnogi muslimani, koji nisu Arapi i koji ne znaju ni govoriti ni pisati arapski, ganuti su kada slušaju učenje Kur’ana. U milozvuku Allahove Riječi leži Božja snaga koja dotiče dubinu muslimanske duše i izaziva suze i učaču i slušatelju, čak i ako ne razumiju značenje kur’anskih riječi. Kur’an je knjiga nenadmašne stilske i jezičke ljepote. Najveće čudo kojim je dokazivao svoje poslanstvo Muhammed a.s. imao je upravo u Kur’anu. Njegova jezična savršenost i nenadmašna stilska ljepota naziva se idžaz i najbolji je dokaz njegova Božanskog porijekla. “A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i božanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite. Pa ako ne učinite, a nećete učiniti, onda se čuvajte vatre za nevjernike pripremljene, čije će gorivo biti ljudi i kamenje.” (El-Bekara, 23-24) Za Kur’an se ne može kazati ni da je proza niti poezija, a ni zbirka povijesnih epizoda prijašnjih poslanika i njihovih naroda, iako od svega toga pomalo posjeduje. Kur’an je naprosto Božja Objava čiji je jezik, tekst i zvuk Božanske prirode i iznad mogućnosti ljudskog oponašanja. Zato je Kur’an nemoguće u potpunosti prevesti na bilo koji drugi jezik. Svi dosadašnji napori na tom planu predstavljaju samo pokušaje prezentiranja i približavanja značenja Kur’ana muslimanima čiji materinski jezik nije arapski. Zato su svi muslimani pozvani ovladati učenjem Kur’ana onako kako je to činio Muhammed a.s. i njegovi prvi sljedbenici. Za potpuno razumijevanje kur’anskoga teksta, osobito onima koji ga prvi put čitaju/proučavaju, potreban je komentar određenih kur’anskih ajeta. Danas postoje brojni komentari (tefsiri) pisani unutar različitih koncepcija pristupa kur’anskom tekstu, od dominantno lingvističkih, zatim racionalističkih, tradicionalističkih, znanstvenih, pravnih, pa do mističnih/sufijskih i slično. Sve u svemu, možemo ustvrditi da su iz različitih aspekata islamski učenjaci tijekom 14 stoljeća pokušavali približiti smisao i značenje Božjih Riječi i smjestiti ih u kontekst svoga vremena. ŽIVJETI ISLAM Kur’an je namijenjen svakome čovjeku, bez obzira na njegovo porijeklo, ali i mjesto i vrijeme njegova življenja. On nudi univerzalna stajališta o porijeklu čovjeka, svrsi njegova stvaranja, dobru i zlu, životu poslije smrti, raju i paklu, odnosno o budućem svijetu. Kur’an na općenit način propisuje čovjekove obveze prema Bogu, prema drugim ljudima i prema sebi samome. On sadrži i kazivanja o prošlim narodima, njihovim usponima i padovima, te nudi pouke kako budući naraštaji ne bi ponavljali greške zbog kojih su propadale civilizacije. U njemu su upute o vladanju za vladare i za obične podanika, za bogate i za siromašne, za rat i za mir, za duhovnu kulturu i za materijalno blagostanje. U njemu su sadržani i zakoni o braku, o postupcima žene prema mužu i muža prema ženi, o razvodu braka, o odgoju djece i postupanju prema njima, o trgovini, krivičnom, građanskom, pa i međunarodnom pravu. Kur’anski stil interpretacije ima vlastitu logiku i proteže se na sva područja koja zaokupljaju ljudski duh: na područje vidljivog i nevidljivog svijeta. Otuda nemjerljiva i neiskaziva važnost Kur’ana za muslimane. Kur’an je zaglavni i zasvodni kamen islamskog života/društva, njegov ustav koji prožima sve aspekte čovjekova života. Kur’an, savršena i konačna Riječ Božja, usmeno i pismeno sačuvana još za Muhammedova a.s. života, namijenjena je cijelom čovječanstvu u svakome vremenu do kraja svijeta. Postoji samo jedan tekst/jedna pisana verzija Kur’ana koji prihvaćaju svi muslimani: sunniti, šiiti i ostali. Kur’an sadrži 114 sura (poglavlja) i oko 6.200 ajeta (stavaka). Nikada u proteklih 14 stoljeća nikakvih izmjena u tekstu Kur’ana nije bilo, niti je bilo ikakvih revizija, premda se neke riječi, zbog bogatstva narječja arapskog jezika, mogu čitati na više načina, a da se pritom ne mijenja izvorno značenje. S Kur’anom se nije dogodilo ono što se dogodilo s prijašnjim Objavama. Jer ako pogledate današnju verziju Biblije, koju čitaju katolici, pravoslavni i protestanti, uvidjet ćete da je riječ o tri različite knjige Biblije. Nijedan musliman nema, niti smije imati, sumnju da je Kur’an potpuno vjerno sačuva. Musliman se rađa, živi i umire s milozvukom učenja Kur’ana. Musliman je, bio muškarac ili žena, od rođenja pa do preseljenja na vječni svijet obavijen kur’anskim učenjem. Ljubav prema Časnom Kur’anu i odanost prema njegovu nauku dužnost je svake generacije muslimana. Tako je danas i tako će biti do Sudnjega dana. Kur’an o Kur’anu (odabrani ajeti) Kur’an – prvo i najpoznatije vlastito ime posljednje Allahove Objave namijenjene cijelom čovječanstvu. “Ovaj Kur’an vodi jedinom ispravnom putu i vjernicima koji čine dobra djela donosi radosnu vijest da ih čeka nagrada velika.” (El-Isra’, 9) Kitab – u značenju Knjiga (zapisana Objava, sakupljena u jednu zbirku – Mushaf). “Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto se ne opametite?” (El-Enbija, 10) Furkan – Ono (Knjiga) što rastavlja istinu od neistine, pravi put od zablude, svjetlo od tmine, dobro od lošeg, dopušteno od nedopuštenog. “Neka je uzvišen Onaj Koji robu Svome objavljuje Furkan da bi svjetovima bio opomena.” (El-Furkan, 1) Tenzil – Spuštanje, Objava. Knjiga koja je postepeno objavljivana. Knjiga koja je spuštena od višeg ka nižem. “I Kur’an je sigurno objava Gospodara svjetova.” (Eš-Šu’ara’, 192) Zikr – Opomena, Knjiga koja opominje i budi svijest. “Mi uistinu Opomenu objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njom bdjeti!” (El-Hidžr, 9) Huda, Bejjinat, Furkan – Uputa, Jasan dokaz, Putokaz svim ljudima, Knjiga koja sadrži neoborive argumente. “U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravoga puta i razlikovanja dobra od zla…” (El-Bekara, 185) Nur – Svjetlo, svjetlo upute i jasnoga puta nasuprot tminama i mraku zabluda. “O ljudi, dokaz vam je stigao od Gospodara vašeg i mi vam objavljujemo jasnu svjetlost.” (En-Nisa’, 174) Mev’iza – Knjiga savjeta i preporuka. “To je objašnjenje svim ljudima i putokaz i pouka onima koji se Allaha boje.” (Ali Imran, 139) Tezkiret – Knjiga koja stalno podsjeća čovjeka na istine i vrijednosti i drži mu svijest stalno budnom prema istinama. “Ovo je pouka, pa tko hoće držat će se puta koji Gospodaru Njegovu vodi.” (El-Insan, 29) Belag – Knjiga saopćenja, obavještavanja. “Ovo je obznana ljudima i da njome budu opomenuti i da znaju da je samo On jedan Bog, i da razumom obdareni prime pouku.” (Ibrahim, 52) Nezir – Knjiga opomena. “Vjesnik radosnih vijesti i opomena – pa opet većina njih glavu okreće, neće ni da čuje.” (Fussilet, 4) Bušra – Knjiga radosnih nagovještaja. “Upute i radosne vijesti onima koji vjeruju.” (En-Neml, 2) Milost – Knjiga u kojoj je nagoviještena i ukazana Allahova milost čovjeku. “Ovaj Kur’an je putokaz ljudima i uputstvo i milost onima koji čvrsto vjeruju.” (El-Džasije, 20) Blagoslovljena – mubarek knjiga. “Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.” (Sad, 29) Šifa’ – Lijek za ono što je u grudima ljudi. “Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast.” (ElIsra’, 82) “A objavljuje mi se ovaj Kur’an da upozorim vas i svakog do koga dopre.” (El-En’am, 19) “Osim Allaha niko nikada ne bi mogao sačiniti ovaj Kur’an.” (Junus, 37) “Reci: ‘Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni, takav kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali.’ Mi u ovom Kur’anu objašnjavamo ljudima svakojake primjere, ali većina ljudi nikako neće da vjeruje.” (El-Isra’, 88-89) “U ovom Kur’anu smo čovječanstvu precizno naveli od svega primjer.” (ElKehf, 54) “Oni kojima smo dali Knjigu, istinski je iščitavaju i uče, oni vjeruju u nju.” (ElBekare, 121) “U Knjizi nismo ništa propustili niti pretjerali.” (El-En’am, 38) “I spustili smo ti Knjigu kao objašnjenje svih stvari.” (En-Nahl, 89) “Ovaj Kur’an nije izmišljen, od Allaha je – on potvrđuje istinitost prijašnjih objava i objašnjava propise; u njega nema sumnje, od Gospodara svjetova je!” (Junus, 37) “Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se poruke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov Pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi nitko na Pravi put neće moći uputiti.” (Ez-Zumer, 23) “Reci: ‘Što mislite, ako je Kur’an od Allaha, a vi u nj nećete da vjerujete – tko je onda u većoj zabludi od onoga koji je u proturječju dalekom od istine?’ Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten?” (ElFusilet, 52-53) 43 J O U R N A L POVRATAK U BUDUĆNOST Islamska psihologija Osvijestiti procese Edin Tule 44 J O U R N A L Ljudi su prerađivači energije u brojim paralelnim procesima čijim pokretanjem nastoje izgraditi vlastite ličnosti. Pokrenuti neki proces je vrlo jednostavno za razliku od praćenja istog, bdijenja nad njim i potpune realizacije svih etapa jednog procesa. Svakodnevno, svjesno ili nesvjesno, pokrećemo na stotine procesa. Ukoliko definiramo proces kao skup uvezanih uzastopnih radnji koje vode do određenog cilja, onda unosom, npr. jabuke u organizam pokrećemo proces probave koji se sastoji od etape žvakanja, gutanja, razgradnje putem enzima, razlučivanjem hranjivih od nehranjivih elemenata koji se kanaliziraju u krv ili debelo crijevo. Zdrav organizam je anatomski osposobljen - bez nužnosti postojanja naše svijesti o tome – da sam privede započete procese do završnih etapa. Pravljenje kruha podrazumijeva više etapa jednog procesa koji pokreće domaćica zarivanjem ruku u brašno, dok je to isto brašno prošlo više etapa jednog drugog procesa koji je započet na oranici, nastavljen u mlinu, a završen u pekari. Kod drugih ljudi pokrećemo procese, npr. komplimentima koje uputimo, pa ih vidimo sa sjajem u očima, suzama radosnicama, osmijehom na licu, boljim raspoloženjem. Sličan proces pokrećemo i uvredama, dok su neke etape istog: slane suze u očima, usne okrenute na dolje i pad ili rast životne energije, u zavisnosti od samopouzdanja i svijesti osobe. Svaki put kad stanemo na namaz pokrećemo više procesa. Od procesa senzibilizacije prema širenju dobra, uprirodnjavanja, harmonizacije tijela, duha i uma s okolinom do osvješćivanja kod sebe Allahovog sveznanja. Namazom osim što pokrećemo cjeloživotne procese koji zahtijevaju bdijenje nad njihovim raznim etapama, on se isto tako direktno upliće u neke druge procese koje imaju za cilj omesti ili zaustaviti njegove efekte. “…namaz (molitva) odvraća od razvrata i ružnog…” (Pauk, 45) Razvrat i ružno su također jako žilavi procesi koji su saživili u širem društvu zahvaljujući temeljitoj i razgranatoj infrastrukturi koja bdije nad svim etapama i elementima spomenutih procesa. Od samovoljnog definiranja dobrog i lošeg, lijepog i ružnog do spremnosti na linč onoga ko se usudi dovesti u pitanje postavljeni sistem vrijednosti. Medijski centri putem modnih trendova i erotskih kanala pokreću procese erotizacije društva, odnosno procese demoralizacije pojedinaca kroz umnožavanje bludnih misli i svođenje suprotnog spola na seksualni objekt. Na koji način onda namaz odvraća od ove rastuće infrastrukture razvrata i ružnog? Tako što joj dozvoljava da nesmetano raste zadovoljavajući se periferijama društva? Namaz odvraća od razvrata i ružnog, odnosno molitva samo pokreće taj proces ograničavanja ostrašćenosti, prenaglašene čulnosti koji vode nekvalitetnim misaonim procesima, a što apsolutno ne znači da će ti pokrenuti procesi – kako kod pojedinca tako i kod kolektiva - biti uspješno privedeni kraju. Na koji način se ti procesi gase i pretvaraju u dekorativno umjetno cvijeće u ćoškovima vjerničkih života? Tko i što ih sabotira? Na koji način procesi koje pokrećemo, npr. obavljanjem hadža bivaju anulirani? Što se dešava u velikom jazu od simboličkog gađanja kamenčićima lažnih totema na Arefatu do realne detronizacije korumpiranih i nemoralnih vođa u društvima iz kojih dolaze milijuni hadžija? Kakva je razlika između svijesti djeteta koje bacanjem kamenčića u vodu stvara ciklične krugove i svijesti odraslog muslimana i muslimanke koji bacanjem kamenčića na džemretima ne stvaraju ništa? Na koji način ramazan, kao velika radionica raznih procesa kroz koje musliman mora pronaći novi ugao promatranja stvari, odnosno razviti proizvođački mentalitet u polju vlastitog djelovanja, biva pretvoren u radionicu intenzivnog konzumerizma? Tko dozvoljava ovim procesima da degeneriraju u ono protiv čega treba da se bore? Arhitektura procesa Arhitektura određenog procesa, npr. izgradnje identiteta je poput arhitekture bilo koje građevine. Neophodan je um koji ima detalje građevine u svojoj glavi, njegov jasan nacrt gradnje i realizacija zamisli arhitekte u konkretnom prostoru od strane izvođača građevinskih poslova. Pri- mjer takvog umnog napora, kada je proces izgradnje određenog identiteta u pitanju je primjer makedonskog političara Vasila Tupurkovskog - magistrirao i doktorirao na pravu u Americi, koji je napisao serijal knjiga na temu “Historija antičke Makedonije” putem kojih je - nakon raspada Jugoslavije i prestanka postojanja jednog nacionalnog identiteta - pokrenut proces identifikacije Makedonaca s antičkim kulturnim naslijeđem. Tupurkovski je izdao i ediciju za djecu pod istoimenim serijalom knjiga koje su poslužile kao gradivo u infrastrukturi sistema obrazovanja. Ispred državnih institucija su nikle statue antičkih mislilaca kao sjećanje na slavno porijeklo koje je trebalo ublažiti svu nacionalnu bol prouzrokovanu grčkim negiranjem makedonskog imena, bugarskim negiranjem makedonskog jezika i srpskim nepriznavanjem makedonske crkve. U međuvremenu, Tupurkovski doživljava politički poraz, preusmjerava se u sportski sektor, dok procesi koje je pokrenuo i dalje žive zahvaljujući inicijativama koje su kvalitetno pokrile medijski, obrazovni i politički segment jednog društva. U muslimanskim društvima arhitekti društveno-političkih procesa su još uvijek kolonizirana ili kupljena elita koja veće globalne valove koristi samo da se vinu do većih ličnih interesa, hijerarhijski većih stepenica, ne obazirući se na zapostavljenu svijest običnog čovjeka i njegovu budućnost. Islamske zajednice - u cijelom ummetu - njihove razgranate infrastrukture koje uvelike premašuju domete brojnih akademija nauka i umjetnosti obavezuju na osmišljavanje cjelokupnih koncepata za opstanak, kolektivni razvoj, prepoznavanje talenata, odnosno brušenje najbolje inteligencije za suočavanje sa izazovima koji kucaju na minutnoj POVRATAK U BUDUĆNOST bazi. Umjesto toga još uvijek imamo na sceni vjersko-društveni život koji se odvija oko mitološkog ili folklornog, džume gdje se vjernici svakog petka utrpavaju u nefunkcionalne vremenske mašine i šalju u nedefiniranu prošlost i budućnost. Najčešće se ne šalju nigdje nego se stvori privid kretnje tako što se džemat kao vagon van šina zaljulja petkom, za ramazan ili bajram, da bi se zbunjeni i dezorijentirani vratili svojim kućama i širili identičan proces degeneracije. Ta kolonizirana i kupljena elita kada propalim političkim opcijama ne nudi usluge kroz svoje infrastrukture i kada u svojim staklenicima ne zalijeva lojalne klonove vlastitog mediokritetskog kalibra, popunjavaju medijski prostor širokom lepezom bezobrazne frazeologije ili metaforama o pčelama radilicama i trutovima koje koriste vremešne učiteljice pred svojim prvačićima. Žila kucavica društva Anketirajući 100 sarajevskih maturanata (50 tinejdžera muslimana i 50 tinejdžerki muslimanki) u želji da izmjerim nivo religioznosti i osjećaj za životne svetinje kod tinejdžera u jednom muslimanskom društvu, dobio sam sljedeće rezultate. U anketi je zahtijevano od spomenute ciljne grupe da: a) navedu vlastite vitalne životne interese; i b) da navedu vlastite životne svetinje. Njih 21% nije uopće imalo definirane vlastite vitalne interese tako da su to pitanje preskočili, dok su na pitanje o životnim svetinjama navodili Allaha, Poslanika, Kur’an, ljubav ili porodicu. Drugih 79% su pod vlastite vitalne životne interese navodili vrijednosti u rasponu od novca, porodice, ljubavi, automobila, prijatelja, nogometa, hrane, žena, izlazaka, trave, spavanja, putovanja, hiphop muzike, košarke, pjevačke karijere, udaje, položaja direktora/menadžera i poslovnih žena do odlaska iz BiH. Dok bi na drugo pitanje o životnim svetinjama spominjali - slično kao i navedenih 21% - Boga, religiju i roditelje. Djevojke su, u velikoj većini, pod vlastite vitalne interese navodile okončanje školovanja, udaju i djecu, a u pitanju o svetinjama isticale vlastitu religioznost. Dok su momci pod vlastitim vitalnim interesima isticali žene, novac i provod, a pod svetinjama isticali najčešće porodicu. Prepoznati svetinje je lakši dio posla u odnosu na razvoj i bdijenje nad vitalnim interesima koji podrazumijevaju isprepletene procese pune truda i zalaganja. Svetinje zna istaknuti taksativno svako. Miroslav Škoro to čini u svojoj pjesmi “Svetinja” ističući pod istom “vjeru, ljubav i domovinu”, dok Merlin i Joksimović definiraju sveto kao “ono pred čime drhtiš, a čemu se diviš”. Do vrlo sličnih rezultata, po pitanju neshvaćanja koncepta vitalnih interesa, došao sam anketirajući studente i srednjovječne vjernike poslije džume namaza u haremima većih sarajevskih džamija gdje se može opipati bilo islamskog vjerskog života u bhdruštvu. Na upit da navedu ciljeve šerijata (islama), preko 98% je oko ciljeva šerijata nagađalo, navodeći obrede (namaza, post, zekat, hadž, itd.) ili ulazak u džennet. Dok je samo 2% ispitanika ciljeve šerijata prepoznalo u očuvanju (kolektivne) vjere, očuvanju života, očuvanju časti, očuvanju (kolektivnog) razuma, očuvanju imetka i očuvanju potomstva, jasno pokazujući da znaju kako nema ajeta niti hadisa ,a da se ne može svrstati u jednu od spomenutih pet kategorija te da je funkcija spomenutih obreda senzibilizacija čula i osposobljavanje umova da ostvare i bdiju nad individualnim i kolektivnim interesima i svetinjama. Ovdje govorimo o ljudima koji po tri-četiri decenije dolaze u kontinuitetu u džamije, na džume, dnevne namaze, poste ramazan i nafile, šalju djecu u mektebe, daju zekat, putuju na hadž, pretplaćeni su na razna islamska glasila, imaju prepoznatljiv vjerski vokabular, itd. ko je kriv za njihovo ispuštanje iz vida esencijalnih stvari glede holističkog razumijevanja islama? Kako je moguće u jednoj godini ili desetljećima na džumama vješto izbjeći jezgrovit i funkcionalan govor koji priprema vjernike da razumiju islam u duhu vlastitog vremena i da se pozicioniraju kao učinkoviti i prepoznatljivi sinovi/kćeri svoga vremena? Zašto je tako teško naći muslimana ili muslimanku koji mogu barem o jednom ajetu govoriti najmanje pola sata na vjerodostojan, atraktivan i esencijalan način? Teufik Velagić (r. 1925.), jedan od Mladih muslimana koji je zahvaljujući montiranom procesu osuđen na 15, a odležao 10 godina u komunizmu, objasnio mi je na jednom ručku u Beču razliku između duha vremena u kojem je on stasavao i našeg današnjeg, kroz jednu anegdotu iz njegovog ranog djetinjstva. Kao đaka osnovne škole u Blagaju njegov otac Mehmed-beg Velagić je pitao uoči 27. noći ramazana što će tražiti od Allaha u toj blagoslovljenoj noći. A Teufik, tada dječak od nekih 10 godina odgovara svom zabezeknutom ocu: “Tražiću od Allaha da kralj Aleksandar ustane iz groba i da oslobodimo Istru!” Iz te rečenice vidimo dijete sa kristalno jasnom sviješću o vlastitim kolektivnim vitalnim interesima (gubitak teritorije Istre koju treba povratiti), vizijom vojno-političkog autoriteta (kralj Aleksandar) koji može povratiti ugroženi vitalni interes i dječje srce koje u najsimboličnijoj i najvrijednijoj noći islama ne traži apsolutno ništa lično za sebe, nego verbalizuje svoju misao i emociju na način da budi divljenje prema temeljitosti i efikasnosti tadašnjeg društveno-političkog režima i njegovih indoktrinatora. Naravno, Mehmed-beg Velagić intervenira u namjeri da osujeti pokrenuti proces u svijesti vlastitog djeteta na sličan način na koji intervenira i Huseinbeg Zulfikarpašić, kad mu sin Adil (1921.2008.) dolazi iz škole uplakan nakon saznanja da je kralj Aleksandar Karađorđević (1888.-1934.) ubijen. Međutim, usprkos preciznim savjetima njihovih prvih mentora, prvi ne ostavlja iza sebe ni knjigu niti dijete, a drugi ipak završava u savezu/braku s “potomkom trgovaca svinjama”. O (ne) uspješnosti i (ne)pravovremenosti tih intervencija drugom prilikom. Provjerite što naši osnovci i srednjoškolci danas traže od Allaha u 27. noći ramazana. Pitajte ih nakon što steknete njihovo povjerenje. Dok je imam izgovarao dovu poslije namaza prigušenim glasom sebi u njedra na jeziku koji gotovo nitko od džematlija ne razumije, mali Esad sa govornom mahanom je ispruženih ruku predano aminao. Na moj upit: “Eso, amin čega?”, Eso je polutiho promucao: “Bbb.. bb..b banana!” Zaključak 45 Bez obzira kojom hijerarhijom današnji vjernik krene da se penje u sklopu određenog vjerskog sistema, u vrhu će naći nekog manipulatora koji svoju izgubljenu dušu namiruje tuđim naivnim dušama očajnim da negdje po svaku cijenu pripadaju. Dok zvanične Islamske zajednice diljem ummeta svoja stada odgajaju u duhu površnih i neodređenih poruka tipa: “No East No West Islam Is The Best”, sakrivajući se iza tradicijske mitologije i kičavog vjerskog turizma, mlađi još neistrošeni teolozi upadaju u višeslojne zamke banalnosti pretvarajući svoje pristalice u duhovne i intelektualne bogalje koji osjećaju iskreno vjersko ushićenje i osjećaj bitnosti kad samozadovoljno izgovaraju jadnu rimu: “Muškarac bez brade – k’o prodavaonica bez čokolade.”, zaboravljajući znalački brusiti prostranstva duša svoga stada. Brzina procesa sazrijevanja muslimanskih teologa/intelektualaca u direktnoj je vezi sa sazrijevanjem svilene bube sumnje i neodlučnosti u grudima 98% bošnjačke (muslimanske svjetske) populacije koja jarko želi da iz njihovih prsa poleti etički i estetički islamizirani roj leptira koji će oduševiti minijaturnim gravurama na svojim lepršavim krilima. Do tada, svilene bube sumnje i neodlučnosti kote li se kote. q J O U R N A L MURSELOV ŠEGISTAN Unutarnja dijagnostika manjinske zajednice Sastanak u Prdehani Filip Mursel Begović 46 J O U R N A L Predvodniku je u zadnje vrijeme život postao dosadan. Toliko godina mu se kolektivno ulizuju da mir nalazi jedino kada svi zajedno odu na kolektivni godišnji odmor. Pa i tada nema mira jer ga netko neprestano zove, tužaka se, strahuje, zavidi drugome te ga salijeće jalovim idejama. Ako isključi telefon salijeću ga telegramima, čestitkama, a to mu je još više obvezujuće. Upravo mu je takvo ponašanje postalo najnapornije: to da ga njegove dvorske ulizice, ti vijećnici, njegove činčile i osobni pedikeri, neprestano očekuju da on ni na tren ne zaboravi na njihove potrebe. Zaključio je nedavno da mu razni Odbori i Vijeća uopće nisu potrebni, jer, ionako je on taj čija je zadnja. Zašto onda uopće trošiti vrijeme na neka sastančenja kada bi bilo najjednostavnije da on donese odluku sam i da se ona potom bez pogovora provede. Međutim, ne može to učiniti, jer, što bi ljudi rekli da im oduzme privid demokracije. Nekad ga je to zabavljalo i godio mu je društveni ugled, to da ga svi prepoznaju, odaju mu počast, zagledaju u njega... sada se od tog umorio, od silnih govorancija i zapisnika. “I još ta konstituirajuća sjednica novoga Vijeća, samo mi još to treba nakon napornog dana!”, promrmljao je Predvodnik u vlastitu bradu. Bio je u pravu, jer što uopće konstituirati kada je sve ionako ostalo isto, isti ljudi, osim dvojice novih koje je primio da bi održao privid pomlađivanja Vijeća. “Ionako su na našoj strani”, uvjeravali su ga, “pripusti ih, ako bude problema, budući da su u manjini, nisu nikada u pravu.” Prije nego što je izašao iz ureda i krenuo u dvoranu za sastanke još jednom je pogledao vlastiti portret kojeg je naslikao poznati nacionalni slikar. Taj portret isprva je stajao na ulazu u velebnu instituciju, ali doznao je od dojavnika da ljudi zastajkuju i potiho psuju, kada ne mogu izravno i javno njega onda barem to čine u lice njegovog portreta. A kome je zapravo rad znamenitog slikara za nešto kriv, zamislite, iskaljivati se na nemoćnom portretu, psovka promaši Predvodnika i pogodi portret, cilj je tad promašio čovjeka. Čaša se prelila kada je, vjerojatno buntovna mladež, na njegovom portretu naslikala hitlerovske brčiće. To ga je zaista uzrujalo, i nakon što je u Institutu za restauraciju vraćen izvorni izgled, portret je smješten u njegov ured, na sigurno. Njegov Najodaniji ulizica, potvrđen kroz niz godina neumornog rada, na ulazu bi prvo pozdravio Predvodnika, a onda bi se okrenuo portretu i duboko se naklonio. To ih je obojicu toliko zabavljalo da su se u pravilu smijali do iznemoglosti, dušu su nadušak ispuštali od smijeha. Na ulasku u dvoranu za sastanke dočekali su ga gromoglasnim pljeskom, on ih trzajem ruke umah smiri i sastanak je mogao početi. Prvi se obratio Najodaniji ulizica: “Dragi prijatelji, prije dvadeset godina nismo imali ništa, danas imamo sve. Prije svega to možemo zahvaliti našem Predvodniku, junaku našega doba, našem...” Predvodniku se ovaj uvod nije svidio, jer uz sve epitete koje je dobivao onaj da ga nazivaju junakom u najmanju ruku ga je zabrinjavao. Biti nazvan velikim čovjekom, u redu je, jer to podrazumijeva velika djela. Biti nazvan junakom, nije u redu, jer od junaka se očekuje nekakva žrtva, pa da se i pogine ako treba. Najodaniji ulizica, dobro poznavajući ćud predvodnika, skrati stvar i krene sa iscrpnim nizanjem statističkih podataka koji su neoborivo dokazivali da je zajednica na pravom putu. Povremeno su se uključivali i drugi potvrđujući izrečeno. Tada je došao red da se novom Vijeću glavom i bradom obrati sam Predvodnik. Zamoren dosadnim statistikama i faktografijom, Predvodnik s radošću prvo ustane. Međutim, ne započne govor što je unijelo nervozu među vijećnike. Tada Najodaniji ulizica shvati da Predvodnik očekuje odobravajući pljesak. On prvi počne, kao da najavljuje dirigenta simfonijskog orkestra. Kada je pljeskanje završilo, Predvodnik zadovoljno sjedne, spusti donju obrvu i nalakti se na stol – što je značilo da će govor uskoro početi. “Poštovani, drago mi je...”, ne završivši pozdravnu rečenicu, Predvodnik je, pokušavajući prebaciti nogu preko noge, nezgodno se nagnuvši prema stolu... ni više ni manje ispustio vjetar. I nije to bilo samo puštanje vjetra, bio je to pravi pravcati gromoglasni prdac koji je pobjegao iz njegove stražnjice, poput izbjeglice iz neke afričke banane države. Isprdio se do kraja Predvodnik i to je odjeknulo od jednog kuta do drugog kuta sobe za sastanke, zazujalo je u ušima vijećnika. Nastade neugodna tišina. Nikada do sada to se nije dogodilo da Predvodnik nešto kaže ili napravi, a da to ne naiđe na odobravanje okupljenih, no, sada je nastao muk. Od neugode ili od srama nitko nije ni gledao u smjeru Predvodnika – netko je, praveći se značajnim, pregledavao spise, netko je zirkao sa strane, netko u strop, jedan je popravljao kravatu, dvojica su si važno pokazivali zadnja izvješća Nadzornog odbora, ali nitko nije gledao u Predvodnika. Po prvi put samouvjereni vladar svoga Vijeća nije znao što napraviti, kako nastaviti. Bio je uvjeren da su svi čuli, nisu to mogli prećutiti. Po glavi mu se počelo motati misao o tome kako će se ovaj nemili događaj zasigurno proširiti i izvan sale za sastanke. Sutra će svi brujati o tome kako se to oglasila Predvodnikova stražnjica. Kako će se sada nositi s tom sramotom, s tim podsmješljivim pogledima? A koliko puta mu je njegova lijepo odgojena supruga govorila, dok je prdio za vrijeme središnjeg Dnevnika, da to nema smisla i da onaj tko ne može kontrolirati svoju guzicu kod kuće neće je moći kontrolirati ni u javnosti. Sve je bilo uzalud, jer, izgovorena riječ se ne može vratiti, učinjeno djelo se ne može izbrisati, a što se tek desi kada neki uglednik javno i glasno prdne? Predvodniku se počelo vrtiti u glavi, od panike počela ga hvatati nesvjestica, što ga je još više obeshrabrivalo da nastavi sa sjednicom kao da se ništa nije dogodilo. Štoviše, da je bilo samo riječ o prdcu još bi možda sve nekako prošlo, ali uskoro se prostorijom proširio nesnosan smrad. Jasno je mogao vidjeti kiseli izraz na licima prisutnih, netko je tobože brisao nos, netko se češkao kao da ga svrbi, netko je pokrio lice dlanom kao da nešto važno razmišlja... ali nitko se nije usudio ni pomaknuti ili da otvori prozor jer bi time jasno dao do znanja da MURSELOV ŠEGISTAN mu smeta miris Predvodnikovog debelog crijeva. Neugodnu tišinu prekine glavni tajnik Vijeća: “Dakle, što ono da napišem u zapisnik...”, u taj tren začulo se prigušeno smijanje i glavni tajnik, koji je po svaku cijenu želio prebaciti stvari na drugu temu, shvati kakvu je glupost izrekao. Predvodnik se tada ozbiljno zabrine i shvati da je vrag odnio šalu. Strogo, ali s molećivim i nestrpljivim pogledom ošine svojeg Najodanijeg ulizicu, koji ga je toliko puta do sada spašavao iz neugodnih situacija. Predvodnik nije ni sanjao da je on već našao rješenje, samo je tog trenutka skupljao unutarnju snagu da izvrši ono što je naumio, a prekinuo ga je priglupi tajnik. Moglo se vidjeti kako se Najodaniji ulizica napreže, lice mu se zacrvenilo, sijedi brk mu je počeo drhtati, obrazi mu potamnili, a rukama se snažno uhvatio za stol. Vijećnici su se zabrinuli, očekivali su da će početi urlati, kao i mnogo puta do tada kada se netko ne bi slagao s Predvodnikovim naredbama, pa bi on preuzeo kontrolu i nanovo uspostavio autoritet vlasti. Međutim, Najodaniji ulizica se odjednom pridigne i, dok su se ostali vijećnici odmaknuli od stola očekujući salvu deranja, iz njegove stražnjice otme se zvuk najodanijeg prdca kojeg su prisutni ikada mogli čuti. “Prrrrddddehanaaaaaaaaa...”, toliko jako da se srušila tegla sa cvijećem, a na tom praiskonskom glasu mogla bi mu pozavidjeti i neka operna diva. Vijećnici nisu ni u primisli mogli dokučiti kakav opaki plan sprema prepredeni Najodaniji ulizica. Shvatio je on odmah koliko je stvar ozbiljna i da bi Predvodnikov prdac mogao značiti konačni pad njihove vlasti. S tako narušenim ugledom teško da bi se itko mogao nositi. Tada je skovao opaki plan – zaključio je, naime, da su se ne jednom vijećnici grohotom smijali na sasvim glupe i neprimjerene Predvodnikove šale i da bi ovaj slučaj s prdcem, koji je slučajno izletio, kao nepozvan gost iz stražnjice, mogao isto završiti. I bio je u pravu. Nije dugo potrajalo i čitavo se Vijeće počelo naprezati, čuli su se jauci, kruljenje crijeva, netko je od muke podrignuo, nekom su šmrklje izašle na nos, a iskrenijima suze curiti niz obraze... ali bez iznimke svi su pokušavali prdnuti. Prvi su se oglasili potpredsjednici i to zborski uz pratnju svojih pomoćnika, zatim voditelji programskih jedinica, i to a capella stilom. Uslijedili su sasvim obični prdci većine koja je, naučena da diže ruke kada treba i ne treba, sasvim automat- ski guzno trubila. Netko je prdnuo i po nekoliko puta, jednostavno jer je imao smisla za ritam, netko je prdio kratko, netko dugo. Istaknuo se šef financija oglasivši se jednim dugim izdašnim prdcem, koji je zatim o stol udario kao da raspolaže vrećom punom strane valute. Šef financija nije na tome stao, odnekuda je izvukao snage za još jedan prdac, puno tiši i reskiji, koji je dolazio odnekud ispod stola, pa se provukao kroz svačije džepove, zaustavio pred Predvodnikom i zatim odjeknuo i rasprsnuo kao novogodišnja petarda. “Ovo je bilo u ime dvostrukog knjigovodstva”, reče šef financija, što je nasmijalo vijećnike te su uz smijeh nastavili prditi – doduše ne istog intenziteta, razjedinjeno, već svako na svoju stranu. “Prekinite”, odjednom se oglasi Predvodnik, “tko još nije prdnuo?” Prisutne je zbunila ova iznenadna Predvodnikova strogost, ali on je bio i više nego zadovoljan potezom svog Najodanijeg ulizice i ishodom sastanka. Međutim, znao je da se u toj kanonadi koncertnog oglašivanja stražnjica može dogoditi i to da netko ne prdne pa da poslije ispriča što se zapravo dogodilo. “Mislim da smo svi izrijekom bili jasni”, reče prvi potpredsjednik. Na to Predvodnik počne mirisati zrak i to kao da se nalazi u kakvoj ljekovitoj kupki, na inhalaciji. Mirisao je dubokim plućima i na koncu konstatirao: “Dvojica nisu!” Vijećnici su se počeli međusobno pogledavati tražeći dvojicu koji su utajili prdac. Nije im dugo trebalo da im pogledi padnu na dvoje novajlija u Vijeću. Upravo su se njih dvojica odbili solidarizirati sa starijim prdonjama. “Prdnite!”, zapovijedi Predvodnik, na što mu po godinama stariji novajlija spremno odgovori kratkim ali jasnim prdcem i time opravda svoj izbor u Vijeće. Mladac je, naprotiv, isprva počeo klimati glavom kao da to neće, kao da pruža otpor, na što su se ostali vijećnici počeli glasno buniti. Taj mladi vijećnik je bio poznat po svojim desno orijentiranim stavovima. Nije priznavao nikoga, a mrzio gotovo svakoga. Potajno su ga zvali Her Flick. Predvodnik je želio da mu upravo on bude nova snaga koja će razračunati sa starim suvišnim kadrovima. No, vijećnicima se učini da Flick želi nešto reći pa svi redom utihnu. “Sr... Sra... Sram me je, na dijeti sam, nisam ručao...”, reče na što ga ostale kolege počnu bodriti i pljeskom podržavati. “Prdni, prdni, prdni...”, čulo se navijanje u dvorani za sastanke. Ali za inat njegova stražnjica nikako da ispusti spasono- sni prdac. Predvodnik odluči spasiti stvar i izrekne ono što je znao da će motivirati Her Flicka: “Za dom spremni!” Mladac odjednom iz stražnjice ispusti neki čudni zvuk, začulo se to kao da je netko probušio vreću punu vode ili doboš nakon čega on počne neutješno plakati. “Po... Posr... Posro se klinjo, Flicika se usro!”, reče podrugljivo vijećnik koji je sjedio do njega. “Dosta je!”, prekine Predvodnik neugodnu situaciju, “mislim da je sastanak uspješno završen.” “Što da pišem u zapisnik?”, ovaj put odlučno zapita glavni tajnik. “Piši da su na kraju sastanaka novoizabrani članovi Vijeća upoznati sa dosadašnjim radom i sa stremljenjima naše institucije i da su ih uspješno usvojili. Piši da je Predsjednik Vijeća sa odobravanjem prihvatio novi saziv i da u budućnosti očekuje značajne rezultate”, zaključi Predvodnik, digne se sa stola i uz zadovoljno pljeskanje ostalih hitro napusti dvoranu za sastanke s uvjerenjem da njegova avantura s puštanjem vjetra neće izaći u javnost iz užeg vijećničkog kruga. Nije dugo trebalo da uđe u svoj ured, obriše znoj sa čela i zavali se u stolac. Prije toga tajniku je rekao da nipošto ne prima posjete. Želio je u miru o svemu porazmisliti. U pravilu ga je ponajviše smirivalo gledanje u vlastiti portret, kao da je još jedino s njime mogao biti iskren. Tako učini i ovaj put, ali opazi da s portretom nešto temeljito ne valja. Zapazi da se boja na nekim dijelovima slike nadula. Prvo pomisli da je riječ o kakvoj diverziji ili da su oni koji su na Institutu za restauraciju uklanjali hitlerovske brčiće nešto krivo napravili. Međutim, kada je prišao portretu primijetio je da se nadula boja u središnjem dijelu – negdje posred njegovog trbuha. Prstom dotakne nabubreno, pokušavajući vratiti balončić, ali mjehur odjednom pukne i ispusti zvuk kakav je netom čuo iz stražnjice svojeg Najodanijeg ulizice. “Prrrrddddehanaaaaaaaaa...”, začuje se glas od kojega se ledila krv u žilama, a nekom bi se stisla i stražnjica. Predvodnik osjeti nesnosni smrad, kao kod pokvarenih jaja. To ga posve zbuni i on šakom udari u vlastiti izdajnički portret koji padne i razleti se po sobi. “Ovom institucijom vladaju nečiste sile”, zaključi razočarano Predvodnik. Isto je ujutro primijetila spremačica prije nego što je u dvorani za sastanke i ona zatrubila. “Prrrrddddehanaaa”, začulo se posve razgovijetno te je ona mogla ponosno zaključiti da se nalazi u čarobnoj dvorani u kojoj i guzice govore. q 47 J O U R N A L BOŠNJAČKI INSTITUT SA HAMAMOM UNUTRAŠNJOST HAMAMA BOSANSKA SOBA GALERIJA BOŠNJAČKOG INSTITUTA KLUB BOŠNJAČKOG INSTITUTA UNUTRAŠNJOST HAMAMA ZELENI SALON MERSADA BERBERA BOŠNJAČKI INSTITUT U SARAJEVU BOŠNJAČKI INSTITUT – FONDACIJA ADILA ZULFIKARPAŠIĆA MULA MUSTAFE BAŠESKIJE 21, SARAJEVO, BiH www.bosnjackiinstitut.ba
© Copyright 2024 Paperzz
