MARIJA MEÐU NAMA
Informativni list Školskih sestara franjevki Krista Kralja
Bosansko-hrvatske provincije
Godina XLIII, Sarajevo, ožujak 2013, br. 1/153
Izdaje: Provincijalat ŠSFKK Bosansko-hrvatske provincije
BiH - 71000 SARAJEVO, Bjelave 43,
Tel:+387/33/225-137; tel/fax: 208-629
E-mail: [email protected]
Urednica: s. Kata Karadža, provincijska tajnica
Lektura: s. Dražana Radman
Odgovara: s. Ivanka Mihaljević, provincijska predstojnica
SADRŽAJ
IZ GENERALATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
Okružnica vrhovne predstojnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
IZ PROVINCIJALATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
Okružnica provincijske predstojnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
OBAVIJESTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
ŽIVOT NA DLANU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
Kanonski pohod vrhovne predstojnice s. Klare Šimunović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
Europski susret mladih u Rimu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19
Poziv na rast u vjeri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
Pozvane otvoriti vrata i živjeti vjeru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
Habemus papam Franciscum . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24
NAŠI POKOJNI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28
PRILOZI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
Kongregacijski list . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
Poruka pape Benedikta XVI. za korizmu 2013. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39
Odreknuće od papinske službe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42
Posljednji nedjeljni angelus pape Benedikta XVI. s hodočasnicima u Vatikanu . . . . . . 42
Posljednja kateheza pape Benedikta XVI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43
Quo vadis, Domine? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46
Životopis pape Franje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
Redovnici i nova evangelizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60
Klarina poruka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60
B. Salavarda, Uskrsnuće
Tvoje slavno uskrsnuće,
pobjedniče, Kralju Kriste,
dariva raj pokajniku,
nevjernome vjeru vraća.
(Himan vazmenog vremena)
SRETAN VAM I BLAGOSLOVLJEN USKRS!
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
Prot. n. 319c/2013.
Korizma 2013.
Svim sestrama Družbe
Drage sestre!
Isusovim pozivom „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (Mk 1,15) Crkva nas uvodi u
milosno vrijeme korizme. U obredu Pepelnice ove snažne riječi prate gestu posipanja
pepelom. Tom činu pristupamo svjesno i ozbiljno, pokrenute iz vlastite nutrine. U znak
želje za obraćenjem ponizno puštamo da nam se na glavu pospe blagoslovljeni pepeo.
U ovom drevnom obredu dotičemo duboku stvarnost našega bića, grešnost i spašenost.
Prva ne nestaje dokle god smo u ovozemaljskom hodu, a na drugu smo pozvane usredotočiti se uvijek iznova.
„Gospodine, Ti si nama na spasenje odredio ovo korizmeno vrijeme“ – molimo u
korizmenom predslovlju – „da se obnovimo u čistoći srca, oslobodimo od sebičnosti, te
u ovom prolaznom svijetu postignemo neprolazno spasenje.“ Upravo svijest i priznanje
vlastite ograničenosti, grešnosti i nemoći, otvara nas za Boga, rađa u nama snažniju čežnju
za njim, želju za obraćenjem. Želimo biti uistinu Božje, njegova prisutnost. Time svoju
pozornost usredotočujemo na Božju milost, na njegovo milosrđe i ljubav, što i jest bitna
tema kako Pepelnice tako i cjelokupnoga korizmenog vremena.
Bog je onaj koji neumorno djeluje u svakoj od nas. Jedino on može preobražavati naš
život i dati mu puninu. Milost je ta koja preobražava naše srce, omogućujući nam osjećaj
blize i konkretne Očeve ljubavi. Što je drugo obraćenje nego povratak u zagrljaj Boga,
nježnoga milosrdnog Oca? „Obraćenje je dar koji otvara srce beskrajnoj Božjoj dobroti.
On sam svojom milošću pretječe našu želju za obraćenjem i prati naše napore prema
punom prianjanju uz njegovu spasonosnu volju. Obratiti se dakle znači dopustiti da nas
osvoji Isus (usp. Fil 3,12) te se s njime ‘vratiti’ Ocu“ (Benedikt XVI).
Obraćenje je prianjanje uz volju Božju. Ali otpor se često nalazi u zarobljenostima
vlastitim nacrtima i planovima. Sve to može rađati tvrdoću srca koja priječi da se otvorimo Božjoj novosti, u osobnom i zajedničkom životu. Istinsko nas obraćenje otvara
Bogu i njegovim planovima. Dužne smo, za sebe i zajednicu, ustrajno tražiti i sa svom
zauzetošću ostvarivati volju Božju.
Obraćenje svakako uključuje askezu i promjenu u odnosu na određena ponašanja.
Tijekom korizme često se naglašava upravo napor, odricanje, žrtva, što odražava našu
upornost i snagu. Možda bi nam trebao biti bliži monaški pojam askeze slabosti (André
Louf). Jer askeza nam otkriva jakost u slabosti. Na putu obraćenja, na putu prema Bogu pozvane smo prepustiti se preko iskustva vlastite nemoći. Ili, kako smo ustvrdile na
posljednjem vrhovnom kapitulu, prelaziti od vlastite nemoći k Božjoj svemoći. Složena
stvarnost koju živimo kao pojedinci i kao zajednica, obilježena kušnjama i napastima modernoga vremena, često nas dovodi u različita iskustva krize u kojima nerijetko osjećamo
najviše vlastitu nemoć. Lako i često uviđamo da pouzdajući se isključivo u vlastite, ljudske
snage, teško pronalazimo izlaz i rješenja. „U slomljenom, skršenom srcu gdje vladaju
još samo slabost i nemoć“, ustvrđuje monah, „može nastupiti snaga Božja i sve učiniti
IZ GENERALATA
novim. Tada askeza postaje trajnim čudom u poniženu i slomljenu srcu koje se predaje
još samo svojoj vlastitoj nemoći i Božjoj svemoći“ (André Louf).
U posvemašnjoj nemoći na križu Isus očituje najveću moć, moć ljubavi, za naše spasenje. A njegovo je uskrsnuće vrhunac objave njegove slave i očitovanje Očeve milosrdne
ljubavi.
Neka naš korizmeni hod u Godini vjere bude put istinskoga obraćenja, da se možemo radovati i da, iznutra obnovljene i očišćene, možemo slaviti veliko otajstvo Kristova
uskrsnuća.
Ovim mislima svima vama, drage sestre, želim plodno vrijeme korizme i sretan
Uskrs!
Vaša
S. M. Klara Šimunović
vrhovna predstojnica
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
IZ PROVINCIJALATA
Sarajevo, korizma 2013.
Br. 40/2013.
Svim sestrama Bosansko-hrvatske provincije Prečistog srca Marijina
Vjeruj Evanđelju!
(usp. Mk 1,15)
Drage sestre!
Ovih dana u Provinciji je započeo kanonski pohod naše vrhovne predstojnice s. Klare
Šimunović. Geslo pohoda Vjera ljubavlju djelotvorna (Gal 5, 6) poziva nas na zauzeto
promišljanje o vlastitoj vjeri u njezinoj konkretizaciji u svakodnevnom životu, na promišljanje o odnosu prema Bogu i čovjeku. U radosti susreta otvorimo srca Duhu koji je u
nama započeo svoje djelo i koji u nama izvodi naše biti i djelovati.
U tom ozračju želim vam, drage sestre, uoči još jedne korizme, iskazati svoju potporu
i blizinu. Na Pepelnicu ćemo opet čuti poziv: Obrati se i vjeruj Evanđelju (Mk 1, 15).
Obrati se! Ovaj poziv evanđelisti redovito povezuju s dolaskom i ostvarenjem Božjega
kraljevstva. Obraćenje je povratak k Bogu putem vlastite nutrine. Pretpostavlja cilj prema
kojem želimo nanovo usmjeriti naše djelovanje, naš životni hod, našu molitvu i naš život.
Vratimo se sa sporednih i slijepih putova na središnji Put, Put života, Isusov put. Stanimo u ovim milosnim danima, u svjetlu Božje riječi, pred lice Božje i pred Gospodinom
Bogom svojim duboko se poklonimo (Pnz 26, 10). I hodimo s njim.
... i vjeruj Evanđelju! U Godini vjere papa Benedikt XVI. poziva nas da produbimo
svoju vjeru i otkrijemo lice Kristovo. Što više budemo tražile i prepoznavale lice Kristovo,
to će i naše lice biti jasnije i sjajnije. Rađat će nadu umornima i iznemoglima. I kako
naglašava Sveti Otac, naš kršćanski život sastoji se u stalnom usponu na brdo susreta
s Bogom, a zatim silaženju među ljude, noseći ljubav i snagu koje nam taj susret daje,
tako da služimo drugima ojačane Božjom ljubavlju. Budimo jedna drugoj dobrostive.
Praštajmo jedna drugoj kao što i Bog u Kristu nama oprosti (usp. Ef 4, 32).
Vjera traži svoje odjelotvorenje. Vjeru, koja prožima naše biće, i djela koja činimo
trebala bi povezivati i objedinjavati ljubav. Zato se vjera iskazuje djelotvornom ljubavlju,
a s druge strane ljubav koja je djelotvorna jača našu vjeru. Vjera u ljubav rađa ljubav. “I
mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj” (1 Iv 4, 16).
Drage sestre, neka korizmeni hod bude vrijeme rasta i učvršćenja naše vjere, dubljeg
življenja ljubavi i osnaženja nade svima nama, našem narodu, ali i čitavom svijetu. Krist,
Spasitelj svijeta, Pobjednik nad svakim zlom, u uskrsnoj noći rasvijetlio tmine naših srca
da bi i u nama odjekivao radosni: Aleluja, uskrsnuo je!
S. Ivanka Mihaljević
provincijska predstojnica
OBAVIJESTI
Završila studij
Na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 13. prosinca 2012.
s. Ivana Pavla Dominković i time završila studij socijalne pedagogije te stekla akademski
naziv magistra socijalne pedagogije.
Diplomski rad na temu Duhovnost kao čimbenik otpornosti obitelji izradila je pod
vodstvom doc. dr. sc. Martine Ferić Šlehan. Članice komisije bile su još i doc. dr. sc.
Valentina Kranželić te prof. Ivana Maurović.
Kardinalov posjet na Božić
Na Božić, u popodnevnim satima, nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić, u
pratnji osobnog tajnika vlč. Davora Topića, posjetio je sestre u provincijalnoj kući na
Bjelavama. Svim sestrama Zajednice uputio je iskrene čestitke za Božić i Novu godinu.
Sestre iz Mariborske provincije posjetile Malu školu u Varešu
Tri sestre Mariborske provincije: s. Veronika Verbič, s. Urša Marinčič i s. Kristina Čerin posjetile su zajednicu u Varešu 28. i 29. prosinca. Ovaj susret, uz druženje u blagdanskom
raspoloženju, bio je prilika i za razgovor o našoj povijesti, posebno o događajima vezanim
za početke Male škole u Varešu 1936. godine, kada su sestre iz Maribora došle u ovaj
gradić te započele s djelovanjem.
Hodočašće povjerenja na zemlji
U organizaciji Ekumenske zajednice iz Taizéa, od 27. prosinca 2012. do 3. siječnja
2013. održan je Europski susret mladih u Rimu pod geslom Hodočašće povjerenja na
zemlji. Na Susretu su sudjelovale i ss. Andrijana Dankić, Franciska Ivanović i Maja Ivković, koje su u molitvenom zajedništvu s više od 45.000 mladih iz cijele Europe ispratile
proteklu i dočekale novu godinu.
Katehetska zimska škola i susret sestara katehistica
U Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu Nacionalni katehetski ured HBK, u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta te Agencijom za odgoj i obrazovanje,
organizirao je 9–11. siječnja Katehetsku zimsku školu za vjeroučiteljice i vjeroučitelje
osnovnih škola. Tema je bila: Vjera je nada (Spe salvi, br. 2).
Tom prigodom, 10. siječnja, pročelnica Povjerenstva za apostolat s. Ana Oršolić susrela se sa sestrama katehisticama u našoj kući u Držićevoj. Osvrnule su se na protekla
događanja te pokušale vrednovati ono što je učinjeno na godišnjem pastoralnom planu
koji je donesen na početku vjeronaučne godine. Razgovarale su i o školi za animatore,
duhovnim obnovama i seminarima, o kvizu u Godini vjere, Provincijskom katehetskom
danu, o molitvi za duhovna zvanja i obilježavanju nedjelje Dobrog Pastira. Na kraju susreta sestrama su darovani Franjevački izvori.
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
Seminar za kandidatice
Od 9. do 11. siječnja u samostanu Sv. Josipa u Tučepima održan je seminar za kandidatice naših triju provincija hrvatskoga govornog područja na temu Godina vjere – poziv
na rast u vjeri. Voditeljica seminara bila je s. Blaženka Franjičević.
Službeni pohod Poljskoj
Na poziv biskupa mons. Stefana Cichya, od 11. do 13. siječnja kardinal Vinko Puljić
boravio je u Boleslawcu u Poljskoj (Legnička biskupija), u pratnji osobnog tajnika vlč.
Davora Topića i predsjednice Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica u
BiH s. Ivanke Mihaljević.
Cilj pohoda kardinala Puljića bili su ponajprije reemigranti (poljskih korijena) iz Bosne
i Hercegovine i Hrvatske. Više od 18.000 njih se nakon Drugog svjetskog rata naselilo
u Boleslawecu, gdje su do danas zadržali i očuvali katoličke i kulturne tradicije BiH i
Hrvatske.
Plenarna sjednica VFZ-a i proslava 30. obljetnice postojanja
U kapucinskom samostanu Sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu održana je
25. i 26. siječnja plenarna sjednica Vijeća franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini.
Euharistijskim slavljem u crkvi Sv. Franje na Kaptolu, koje je predslavio zagrebački
nadbiskup kardinal Josip Bozanić, obilježena je 30. obljetnica postojanja Vijeća franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i BiH.
Tom prigodom u dvorani Vijenac u Zagrebu predstavljeni su Franjevački izvori.
Predstavljanju su nazočili članovi franjevačke obitelji, zajedno s provincijalkama i provincijalima, zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić, vojni ordinarij u Republici
Hrvatskoj mons. Juraj Jezerinac, redovnice i redovnici drugih redovničkih zajednica te
neki od prevoditelja koji su bili uključeni u projekt. O strukturi Izvora govorila je s.
Ivanka Mihaljević.
Vrhovna predstojnica u kanonskom pohodu Provinciji
Vrhovna predstojnica s. Klara Šimunović stigla je 1. veljače u provincijalnu kuću u Sarajevo gdje je započela kanonski pohod našoj Zajednici. S. Klaru je dočekala provincijska
predstojnica s. Ivanka Mihaljević zajedno s članicama Provincijskog vijeća te sestrama koje žive i djeluju u Sarajevu. S. Ivanka je uime sestara cijele Provincije pozdravila s. Klaru,
izrazila joj dobrodošlicu te zaželjela da susrete diljem Provincije prati Duh radosti, istine
i ljubavi. Tom prigodom je u našoj kapeli na Bjelavama u 18 sati svečano euharistijsko
slavlje predslavio fra Ivan Šarčević, član Bosne Srebrene.
Kanonski pohod odvija se pod geslom Vjera ljubavlju djelotvorna (Gal 5,6). Prema
najavljenom rasporedu, s. Klara će u našoj Provinciji boraviti do 12. travnja.
Dan posvećenoga života u Vrhbosanskoj nadbiskupiji
Na Dan posvećenoga života, 2. veljače, s. Klara je zajedno sa s. Ivankom i drugim
sestrama iz okolice Sarajeva sudjelovala u procesiji i svečanom euharistijskom slavlju u
sarajevskoj katedrali Srca Isusova koje je predslavio kardinal Vinko Puljić. Nakon toga
je, uz mnoge redovnice i redovnike, bila i na zajedničkom domjenku te se kratko susrela
s kardinalom.
OBAVIJESTI
Naše sestre su toga dana sudjelovale na euharistijskim slavljima, procesijama i zajedničkim druženjima u mjesnim nad/biskupijama.
Imenovanje Povjerenstva sinode Vrhbosanske nadbiskupije
Kardinal Vinko Puljić imenovao je Povjerenstvo za pripravu sinode Vrhbosanske
nadbiskupije. Za stručnu suradnicu imenovao je i s. Ivanku Mihaljević, čija će dužnost
biti doprinos za posvećeni život. Inauguralna sjednica bila je 7. veljače u prostorijama
Ordinarijata u Sarajevu.
Novi apostolski nuncij u BiH
Važan događaj za Crkvu u BiH je dolazak novoga apostolskog nuncija nadbiskupa
Luigija Pezzuta u Sarajevo. Na Sarajevskom aerodromu svečano su ga 10. veljače dočekali
crkveni dužnosnici te redovnički poglavari i poglavarice, među kojima i s. Ivanka Mihaljević i s. Kata Karadža.
Odreknuće od papinske službe pape Benedikta XVI.
Dan 11. veljače 2013. ostat će zapisan kao povijesni dan za Katoličku crkvu. Toga
dana papa Benedikt XVI, tijekom savjetovanja s kardinalima prisutnim u Rimu, najavio je
odreknuće od papinske službe, koja će prestati 28. veljače 2013. u 20 sati. Stolica Svetog
Petra bit će upražnjena i morat će se sazvati konklave za izbor novoga pape.
Zajednički susret vrhovne predstojnice sa svim sestrama Provincije u Bosni
Nakon završetka kanonskog pohoda sestrama u Bosni, u samostanu Krista Kralja
na Gorici u Livnu održan je 1. ožujka zajednički susret vrhovne predstojnice s. Klare
Šimunović sa svim sestrama koje žive i djeluju u Bosni.
S. Klara obratila se sestrama na temu Vjera ljubavlju djelotvorna, koja je ujedno i geslo kanonskog pohoda. Tom prigodom euharistijsko slavlje u sestarskoj kapeli predslavio
je fra Anđelko Barun, član Bosne Srebrene, uzveličano skladnim pjevanjem naših sestara
pod ravnanjem s. Anđelke Mlakić i s. Mire Bliznac.
Scenski prikaz Apokrifi trećeg tisućljeća izvele su najmlađe članice Zajednice. Zajednički susret, na kojem se okupio velik broj sestara, prošao je u ugodnom i lijepom ozračju.
Susret sestara juniorki
Od 1. do 3. ožujka u mjestu Bunar u Župi Sv. Ante Padovanskog u Dobretićima
okupile su se naše sestre juniorke na zajednički susret. S odgajateljicom s. Ivkom Lučić
promišljale su nad apostolskim pismom Porta fidei o svojoj vjeri i njenom očitovanju u
svakodnevici.
Umijeće nenasilja u komunikaciji i sukobu
Udruga RAND (Regionalna adresa za nenasilno djelovanje) iz Sesveta kraj Zagreba
organizirala je u dva dijela, koji čine Modul 1, edukaciju Umijeće nenasilja u Visokom, i
to 7–9. ožujka te 15. i 16. ožujka. Voditelji edukacije su Ana i Otto Raffai. Sudjelovale su
i naše sestre Slavica Jovanović i Celina Vidak.
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
XI. izborna skupština KVRPP-a BiH
Dana 9. ožujka održana je XI. izborna skupština Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH na Franjevačkoj teologiji, Aleja Bosne Srebrene 111, u Sarajevu.
Izabrano je novo vodstvo Konferencije. Za predsjednika je izabran fra Lovro Gavran,
provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Za dopredsjednicu izabrana je s. Franka Bagarić, provincijska predstojnica Školskih sestara franjevki Provincije Sv. Obitelji.
Naša provincijska predstojnica s. Ivanka obnašala je službu predsjednice KVRPP-a
BiH od veljače 2010. do ožujka 2013.
Škola animatora Franjevačke mladeži u Visokom
U Konviktu Franjevačke klasične gimnazije u Visokom održana je 8–10. veljače V.
škola animatora Frame Bosne Srebrene pod geslom Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti (Lk 12,48). Na istu temu predavanje je održala s. Ivana Pavla
Dominković.
​
Duhovna obnova za Franjevačku mladež u Sivši
U Župi Sv. Ante Padovanskog u Sivši održana je 16. i 17. veljače duhovna obnova za
Franjevačku mladež. Framaši su pod geslom Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti razmišljali
o smislu korizme i osobno se preispitivali za predstojeća primanja i obećanja. Duhovnu
obnovu vodila je i animirala s. Celina Vidak.
Duhovna obnova za mlade
U Župi Sv. Ante Padovanskog u Čukliću kraj Livna održana je 23. veljače duhovna
obnova za mlade na temu Obrati se i vjeruj Evanđelju.
Sljedeći dan, 24. veljače, održana je duhovna obnova za žene, supruge i majke različitih
životnih dobi. Duhovne obnove vodila je i animirala s. Blaženka Franjičević.
Različiti, ali povezani
Već nekoliko godina vjeroučitelji islamske i katoličke vjeroispovijesti u Jajcu surađuju i promiču opće dobro na ovim prostorima. Jedan od oblika takve suradnje i boljeg
upoznavanja drugih i drugačijih dogodio se 27. veljače. Toga dana s. Iva Klarić održala
je sat vjeronauka učenicima osmoga razreda OŠ Berta Kučera koji pohađaju islamski
vjeronauk. Tema sata bila je: Različiti, ali povezani.
Novi papa – Franjo
Dana 13. ožujka prvi kardinal iz reda đakonā Jean-Louis Tauran obznanio je oko 20.15
u Vatikanu da su kardinali elektori na konklavama izabrali za papu argentinskog kardinala
Jorgea Maria Bergoglia, koji je izabrao ime Franjo.
Na Svetoga Josipa, 19. ožujka, papa Franjo je na Trgu Sv. Petra slavio svetu misu uz
početak svoje petrovske službe. On je 266. poglavar Katoličke crkve.
10
ŽIVOT NA DLANU
KANONSKI POHOD VRHOVNE PEDSTOJNICE S. KLARE ŠIMUNOVIĆ
Hod kroz Bosnu
Oni koji su rođeni u Bosni i koji su u njoj bar malo živjeli
ili danas žive dobro znaju da su godišnja doba u ovoj zemlji
prelijepa i da svako doba čovjeka na poseban način privlači i
oduševljava. Prije se točnije znalo koje godišnje doba čovjek
živi i tako se prema njemu ravnao. Danas se klimatski uvjeti
dosta mijenjaju i ponekad se ne razlikuje u kojem smo godišnjem dobu. No neovisno o tome Bosna ima svoju posebnost
u svakom vremenskom dobu. U njoj se može primijeniti Franjina Pjesma stvorova, koja sve stvoreno poziva na divljenje
i zahvaljivanje Bogu za sve što čovjeka okružuje. Bosna je
prelijepa zemlja. Koji u njoj nisu bili, gotovo da im ju je teško
i dočarati. Bosnu i ljude u njoj jednostavno treba doživjeti da
s. Klara Šimunović,
vrhovna predstojnica bi se o njoj moglo nešto govoriti. Ona je mnogima nepoznata
i neznatna, ali Bosna ima neprocjenjivo blago i bogatstvo. To
posebno znaju oni koji su ukorijenjeni u nju i koji su s njom srasli. Ovdje bih se izrazila
riječima književnika Meše Selimovića:
“Ovdje sam postao, ovdje ću nestati.
Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara,
i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu.
Ljepših možda ima, dražih nigdje.
Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav,
to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak.
Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu,
znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure.
Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka,
od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme.
A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije,
jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo,
sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: Volim svoj zavičaj.
Kao što ne mogu reći: Volim svoje tijelo.
Mnogo je točnije ako kažem: Živim s njim, bez njega moj život ne postoji...”
Osim predivne prirode, ono što je Bosni svojstveno jest gostoljubivost i susretljivost.
One kao da određuju dušu njezina naroda. Bosna i njezini stanovnici imaju srce za drugoga, za čovjeka pored sebe. Čovjekov rodni kraj i zavičaj bitno određuje svakog čovjeka
jer je upisan u njegovu dušu, karakter i običaje. Nažalost, puno je običaja palo u zaborav
11
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
i često se živi od uspomena i sjećanja na rodni kraj, koji postaje samo dio jedne povijesti.
Unatoč utjecaju društvenih previranja i napetosti, u Bosni se još uvijek ima vremena
za kavu – za susret. Nerijetko se ovdje od susreta živi. Susreti daju čovjeku polet, daju
smisao za život. Od istinskih susreta čovjek ne samo da živi nego se i duhovno bogati.
U tu i takvu Bosnu došla je 1. veljače naša vrhovna predstojnica s. Klara Šimunović,
i to najprije u provincijalnu kuću u Sarajevu. U Provinciji će boraviti do 12. travnja ove
godine. S. Klara – u ulozi vrhovne predstojnice – službeno prvi put dolazi u našu Bosansko-hrvatsku provinciju Prečistog srca Marijina s ciljem da kanonski pohodi zajednice
sestara te svaku sestru susretne osobno i zajednički.
Iako je s. Klara nekoliko puta nakratko ili u prolazu bila u Bosni i poznaje neke naše
sestre, puno toga joj je nepoznato. Nije imala mogućnost dulje boraviti u ovome kraju.
Po rasporedu kanonskog pohoda, s. Klara je cijelu veljaču boravila upravo u Bosni gdje je
susretala sestre, upoznavala naše zajednice, mjesta, kulturu i običaje. U ovo vrijeme bilo je
nemoguće ne suočiti se s bar malo vremenskih neprilika, s prevrtljivošću i neizvjesnošću
drugoga mjeseca u godini. U jednom danu mogu se izmijeniti sva četiri godišnja doba.
Sva ta neizvjesnost stavljena je pred našu s. Klaru koja je već na samom početku izrazila
radost i zadovoljstvo zbog susreta sa sestrama i upoznavanja ove lijepe zemlje, njezinih
krajolika.
I tako je s. Klara već sutradan u provincijalnoj kući započela susrete sa sestrama. Nakon
nekoliko dana počinje naš hod kroz Bosnu. Prvi odlazak izvan Sarajeva bio je Vareš, gdje
je s. Klara proboravila dva dana. Od Sarajeva do Vareša s. Klara je već imala mogućnost
diviti se prelijepoj prirodi čija su brda i planine bili prekriveni snijegom. Iako je vani bilo
prohladno, unutra se osjećala toplina sestarskog prijema i osmijeh dječjih lica koji s. Klaru
nisu ostavili ravnodušnom. Ugodno je osjetiti toplinu zajedništva i radost susreta, ali
vrijeme ne čeka, ono zove dalje.
Posjet sestrama u franjevačkom samostanu Sv. Bonaventure u Visokom i upoznavanje
s načinom rada ugodno su iznenađenje s. Klari. Tu je franjevačka klasična gimnazija koju
pohađaju sjemeništarci, ali i mladi iz raznih krajeva Bosne. Susreti sa sestrama, fratrima,
sjemeništarcima i srednjoškolcima su bogatstvo. S oduševljenjem je s. Klara sve pomno
pratila, upoznavala i slušala. Istoga dana pohodila je i sestre u Župi Sv. Ante Padovanskog
u Busovači. Razgledavajući spomenutu crkvu, na zidu je zamijetila nešto posebno joj
drago – sliku Gospe Sinjske – što joj je bilo pravo iznenađenje. Čudila se i divila otkuda
tu. Nagađale smo, ali pravi razlog nismo saznale.
Po povratku iz Busovače u Sarajevo s. Klara je već doživjela vremenske neprilike jer je
padala jaka kiša, a onda se sve to pretvorilo u snijeg i susnježicu, koji su ometali vožnju
i preglednost. K tome je još bila noć, tako da smo vrlo sporo putovale i put se oduljio.
Sarajevo je izgledalo tako daleko. S. Klari sam govorila da ćemo brzo stići do Bjelava, da
će dobro biti i da smo skoro na cilju, a ni sama nisam ništa vidjela ni prepoznavala gdje
smo i koliko još imamo do kuće. Sve je to izgledalo nevjerojatno. Pomislile smo da ćemo
morati mijenjati raspored kanonskog pohoda. Nakon duljeg putovanja, a relativno kratke
relacije, stigle smo u provincijalnu kuću gdje su nas sestre zabrinute očekivale. Ondje smo
prenoćile i ujutro razmišljale kako ćemo dalje, hoće li biti moguće nastaviti put. Međutim
sutradan kao da ništa nije bilo. I to je naša Bosna.
Nesmetano, po suhoj cesti, idemo u Bučiće, Fojnicu i Brestovsko. Zajednica sestara
u našem samostanu Sv. Obitelji u Bučićima svečano je dočekala s. Klaru. U tom lijepom
kraju, koji je pomalo bio prekriven snijegom, vrhovna je predstojnica boravila dva dana.
12
ŽIVOT NA DLANU
Sa sestrama se susrela pojedinačno i zajednički. Posjetila je i sestre u Župi Sv. Martina,
pogledala župnu crkvu i upoznala okolicu Bučića. Do Franjevačkoga samostana u Fojnici dolazi se teže zbog prevelike uzbrdice, a ako je snijeg ili poledica, onda je još teže
ili gotovo nemoguće uzići. I, naravno, nailazimo na poteškoću zbog snijega, ali sve se
nekako zaboravi kad se osjeti srdačan prijem sestara i fratara. S. Klaru upoznajemo i s
našim domaćim jelima kao što su keške i tirit. Ima priliku kušati ih. Po povratku iz Fojnice
prati nas lagani snijeg do Brestovskog. To je jedina župa u Bosni u kojoj su prisutna sva
tri reda franjevačke obitelji – braća franjevci, sestre klarise i sestre franjevke. Ondje su
nas radosno dočekale naše dvije sestre i fratri namješteni u Župi. Po završetku susreta sa
sestrama posjetile smo sestre klarise u njihovu samostanu Sv. Klare. Bio je to poseban
doživljaj kako za nas tako i za sedam klarisa. Radosno su otvorile vrata svojih srdaca i u
vrlo ugodnom ozračju i otvorenosti razgovarale smo o više tema koje su nam spontano
dolazile. S. Klara im je zahvalila za srdačan prijem i preporučila sve sestre Družbe, a
posebno ovaj kanonski pohod, u njihove molitve.
Prvi tjedan kanonskoga pohoda završio je posjetom franjevačkom samostanu Sv. Ante
na Bistriku i Franjevačkoj teologiji na Nedžarićima u Sarajevu, gdje je s. Klara također
doživjela ugodne i lijepe susrete kako sa sestrama tako i s fratrima. Ali to je samo početak,
puno toga je još čeka u sljedećem tjednu.
Ugodno bi bilo od vremena do vremena stati bar u provincijalnoj kući i malo predahnuti, ali, po običaju, vremena nema; i da ga ima, prošlo bi u spremanju za put. Ipak, kratko
smo se zaustavile i pripremile za drugi tjedan, a to je put u Bosansku Posavinu. Hod po
Bosni u prvom tjednu bio je pomalo brdovit i brežuljkast, u drugom pak ravniji. Na putu
prema Gornjoj Tramošnici prolazimo kroz mjesta koja su tijekom zadnjega rata stradala,
o čemu svjedoče opustošenost, nenaseljenost, ruševine zarasle u grmlje i korov… S.
Klara imala je priliku sve to vidjeti. Nasreću, ovaj put nije bilo velikoga snijega pa smo
ugodno putovale. Naš samostan Bezgrešnog začeća BDM u Gornjoj Tramošnici, gdje
smo započele korizmeno vrijeme, nalazi se na brežuljku, na samotnom mjestu. Vjernika
je malo, i to su uglavnom starije osobe koje najčešće žive same. Podsjeća na franjevačka
samotišta u kojima čovjek može u tišini biti bliži Bogu i bližnjima. Ondje smo čule vijest
da je papa Benedikt XVI. najavio odreknuće od papinske službe.
Dirljivo je bilo kada je sestrama na pokladni utorak došlo petero djece iz Osnovne
škole Gornja Tramošnica–Pelagićevo sa svojom učiteljicom. U cijeloj školi samo je petero
djece. Maskirali su se u ono što bi željeli u životu biti. Iako ih je malo, radosni su i živahni.
Sestre su se, zajedno sa s. Klarom, posvetile susretu s razdraganom, otvorenom i veselom
djecom. Počastile su ih tek pečenim krafnama. Uslijedilo je fotografiranje. Oni su to rado
prihvatili, posebno kad smo im rekli da će njihove fotografije s. Klara ponijeti u Rim. Bili
su ponosni.
Osim ove zajednice s. Klara je posjetila i sestre u Franjevačkom samostanu u Tolisi i
Župi Sv. Ane u Domaljevcu. Vrijeme u posavskom kraju bilo je tmurno i kišno, ali to nam
nije smetalo jer smo bile zadovoljne zbog svega lijepoga što smo vidjele i doživjele. Na
povratku iz ravnoga posavskog kraja svraćamo sestrama u Župu Sv. Ante Padovanskog
u Sivši gdje su nas dočekale sestre i braća franjevci. Ostavljajući taj lijepi krajolik, pomalo
maglovit, krenule smo prema Župi Sv. Ilije proroka u Novom Šeheru, gdje smo također
doživjele lijepe trenutke bilo sa sestrama bilo s fratrima. Pune dojmova i bogatstva, na
završetku drugoga tjedna, nakratko svraćamo u provincijalnu kuću pa odmah u drugom
smjeru.
13
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
I tako krećemo prema kraljevskom gradu Jajcu koji ima puno povijesnih znamenitosti i prirodnih ljepota. Put iz Sarajeva preko Komara bio je zaista prelijep. Stabla
su prekrivena snijegom, cesta prohodna. Vrlo ugodno putovanje. U zajednici sestara
u našem samostanu Presvetog Trojstva u Jajcu s. Klara je boravila dva dana. Kroz to
vrijeme, osim susreta sa sestrama, sudjelovala je na nedjeljnom euharistijskom slavlju
s pukom, vidjela bogatstvo franjevačko samostana Sv. Luke, posjetila groblje te vrlo
kratko bacila oko na grad i poznati vodopad. Bilo bi neobično biti u Jajcu a ne posjetiti
svima nama dobro poznato svetište Sv. Ive u Podmilačju. Ondje smo se kratko zadržale, pomolile u zavjetnoj crkvici te se uputile zajednici sestara u Bugojno. Naš duhovni
centar i samostan Presvetog srca Isusova u Bugojnu vrlo često okuplja i prima ne samo
sestre nego i sve druge na susrete različitih duhovnih sadržaja – duhovnih vježbi, seminara, jednodnevnih susreta – a sestre su uvijek gostoljubive i radosno otvaraju svoja
vrata svima koji na njih dođu. Tako i ovoga puta, kada im je došla u pohod vrhovna
predstojnica. Srdačno su je i sestrinski primile.
Ta dva dana brzo prođoše. Ostavile smo Bugojno i krenule u Livno. Putovanje preko
Koprivnice i Kupresa ostat će s. Klari u posebnom sjećanju. Prirodi prekrivenoj snijegom
mogle smo se samo diviti.
Livanjski kraj pruža svoju posebnu ljepotu te svojom vedrinom daje jasnoću koja se
pruža nadaleko. Stigle smo u naš samostan Krista Kralja na Gorici gdje su nas dočekale
sestre i kandidatice. S. Klara je proboravila nekoliko dana u našoj kući, a onda posjetila i
sestre u franjevačkom samostanu Sv. Petra i Pavla na Gorici te trima livanjskim župama:
Župa Sv. Franje Asiškog u Biloj, Župa Rođenja BDM u Ljubunčiću i Župa Sv. Ivana
Krstitelja u Podhumu. Putujući kroz livanjsko polje i njegov krš, čovjeku ostaje samo
divljenje i zahvaljivanje za ta prirodna bogatstva koja mu je Bog darovao.
I dok smo sva ta spomenuta mjesta obišle, približio se konac veljače. Spustile smo
se još malo niže, tj. prema moru i našoj kući u Tučepima te sestrama u Župi Sv. Jurja
mučenika na Sućurju. Dok se prolazi kroz krš i uživa u posebnoj prirodi, vrlo brzo pojavi
se plavetnilo mora kojemu se ne vidi kraj. I ondje smo, na sunčanom i lijepom moru,
proboravile nekoliko dana. Nevjerojatno koje klimatske promjene. Kao što sam spomenula, doživljavamo različita godišnja doba. Iako se osjeti jedna određena mirnoća, more
progovara svojim valovima koji se od vremena do vremena bude. Neobično je na brodu
vidjeti malo ljudi i toliki prostor oko sebe.
Nakon svih tih lijepih doživljaja vratile smo se u Livno na zajednički susret svih sestara
Provincije u Bosni s vrhovnom predstojnicom koji je održan 1. ožujka.
Već sutradan, 2. ožujka, uputile smo se u Zagreb u naš samostan Navještenja Gospodinova u Držićevoj, odakle će s. Klara pohoditi sve naše sestre u Hrvatskoj i inozemstvu.
Cijeli ožujak susretat će sestre pojedinačno i zajednički. Nakon osobnih i zajedničkih
susreta sa sestrama 1. travnja u Kloštru Ivaniću okupiti će se sve sestre na zajednički
susret. Potom se s. Klara vraća u Sarajevo gdje će se susresti s crkvenim dužnosnicima u
BiH i članicama Provincijske uprave, odgajateljicama i pročelnicama provincijskih povjerenstava. Zajednice sestara u Münchenu i Mainzu pohodit će 23–29. svibnja i tako završiti
kanonski pohod našoj Provinciji.
Bogu zahvalne za dar susreta sa s. Klarom molimo da naša vjera bude ljubavlju
djelotvorna.
S. Kata Karadža
14
ŽIVOT NA DLANU
Susret s vrhovnom predstojnicom s. Klarom Šimunović u Livnu
U okviru kanonskog pohoda vrhovne predstojnice s. Klare Šimunović našoj Provinciji
zajednički susret sestara koje djeluju na području Bosne održan je 1. ožujka 2013. u samostanu Krista Kralja u Livnu. Susret je započeo molitvom. Uslijedila je riječ dobrodošlice
s. Ivanke Mihaljević, provincijske predstojnice. S. Ivanka je, između ostalog, zahvalila
s. Klari za posjet zajednicama u Bosni te za njezinu potporu u potrebama koje sestre
trenutno doživljavaju u svome biti i djelovati.
U svom se izlaganju s. Klara osvrnula na trenutne događaje u Crkvi koje trebamo
promatrati u vidu vjere. Vođena geslom pohoda i susreta Vjera ljubavlju djelotvorna
(Gal 5,6) govorila je o otajstvu vjere koje u Godini vjere produbljujemo, osobno, ali i kao
zajednica. U življenju vjere uvijek se postavlja pitanje može li se to događati bez ljubavi.
U Svetom pismu vjera i ljubav stoje zajedno. Vjera se očituje u primanju milosti od Boga,
a ljubav pretpostavlja davanje, prepoznavanje Isusa u bližnjima. Tako počinje život po
Evanđelju, naglasila je s. Klara. Osvrnuvši se na posjet sestrama koje žive i djeluju u Bosni, sestra je Klara izrekla svoje pozitivne dojmove, ali i pozvala sestre da se u vjeri uvijek
iznova preispituju. Istaknula je pritom važnost međusobne ljubavi u zajednicama jer u
njima se najbolje očituje vjera ljubavlju djelotvorna. Sestre na ovim prostorima uvijek su
se trudile odgovoriti potrebama onih koji ih trebaju. To se očitovalo i u prošlom ratu. Danas su obitelji potrebne blizine i potpore sestara, rekla je s. Klara. Naglasila je i njegovanje
tolerancije s drugima i drugačijima. Spomenula je na kraju i misijsko djelovanje sestara
naše Družbe te pozvala na molitvu za mir u Kongu i ostalim područjima u kojima sestre
misionare.
Uslijedilo je potom svečano euharistijsko slavlje, koje je predvodio fra Anđelko Barun.
On je u svojoj propovijedi naglasio dugo povijesno zanemarivanje Sv. Klare Asiške kao
prve franjevke i najbolje interpretatorice života Sv. Franje. Govoreći o franjevaštvu, naglasio je komponente akcije i kontemplacije bez čijeg jedinstva je franjevački duh vidno
osiromašen. Naglasio je također neke, po riječima Sv. Franje Asiškog, od opasnosti koje
prijete zajedničkom životu. Prije svega to su predrasude kojima prilazimo drugima. One
su često dalje od istine nego obične laži, ustvrdio je fra Anđelko. Spomenuo je i ogovaranje koju sâm Sv. Franjo naziva najgorom bolešću zajedničkog života. Zajednički život
očituje se u međusobnom prihvaćanju, istaknuo je fra Anđelko.
Nakon ručka vrhovna predstojnica susrela se s kućnim predstojnicama zajednica u
Bosni. Na tom susretu još je jednom naglasila važnost zajedničkog života kao proročkog
znaka ovome svijetu.
U popodnevnim su satima postulantice, novakinje i juniorke, sa svojim odgajateljicama,
izvele scenski prikaz Apokrifi trećeg tisućljeća o osobama koje su u susretu s Isusom mijenjale
svoj život u vjeri. To su naprimjer Sv. Petar, grešnica, evanđelisti, Marija Magdalena i drugi. Susret je završio zahvalom provincijske predstojnice. Pritom je svaka sestra dobila franjevačku krunicu i prigodne meditacije uz nju. S. Klara ovih dana nastavlja svoj pohod našoj
Provinciji obilazeći zajednice u Hrvatskoj i inozemstvu.
S. Kristina Marijanović
15
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
PROPOVIJED FRA ANĐELKA BARUNA
Ljubav i odanost
Evanđeoski tekst koji smo čuli završava riječima: „Kad glavari svećenički i farizeji
čuše njegove prispodobe, razumješe da govori o njima.“ Možda će netko pomisliti kad
čuje ovu propovijed: evo, baš govori o meni. Sve što ću reći govorim najprije sebi, svim
redovnicima i redovnicama općenito, posebice nama franjevcima i franjevkama. Vaša je
Kongregacija jedna od brojnih ženskih zajednica koje su uzele za svoje životno pravilo:
živjeti Evanđelje po uzoru na Sv. Franju.
Jedna od bitnih oznaka franjevačkog poslanja u svijetu jest život u međusobnoj ljubavi.
Sveta Klara, prva franjevka i prva franjevačka svetica, stoljećima je ostala u dubokoj sjeni
svoga duhovnog oca Sv. Franje. Tek je u 20. st. otkrivena kao čuvarica franjevačke baštine,
najbolji tumač Franjinih ideja, Franjine karizme i franjevačkog pokreta. Ako ne poznajemo
Sv. Klaru, ne možemo reći da smo potpuno razumjeli i Sv. Franju. Upravo je Sv. Klara, dok
je pisala svoje pravilo i desetljećima čeznula da ga papa odobri, u svom samostanu u Sv.
Damjanu ostvarila takvu međusobnu sestrinsku ljubav na jedinstven način da joj se divio
i sam realistični političar papa Grgur IX. Život po evanđeoskom savršenstvu došao je u
tom samostanu do najljepšeg procvata, na kome se i danas ljudi mogu izgrađivati. Njezin
prvi životopisac Čelano, neizmjerno se diveći ostvarenoj sestrinskoj ljubavi, piše: “Među
njima je vladala krepost neprestane međusobne ljubavi koja je njihove volje međusobno
tako povezivala da su sve u svemu bile jednodušne. Premda su bile mnogobrojne i raznolike, ipak su sve imale jedan duh; a znalo ih je zajedno boraviti po četrdeset do pedeset…
u svakoj pojedinoj od njih sjao je dragulj poniznosti” (1Čel 19). Odanost i međusobno
poštivanje posljedica su životnog odnosa koji se stvara u zajedništvu duhovnih veza.
Nema ljubavi tamo gdje nema odanosti jednih prema drugima.
Odanost je izraz poštivanja, a poštivanje je izraz uvažavanja i cijenjenja. Bog koji ljubi
čovjeka poštuje njegovu slobodu i postupa s njim na ravnoj nozi; ljubav je susret i poštivanje. I Sveti je Franjo potpuno svjestan da su odanost i poštivanje zahtjev ljubavi stoga
traži od braće: „da se ne svađaju, niti prepiru, niti druge osuđuju. Nego neka budu blagi,
miroljubivi i čedni, skromni i ponizni, govoreći sa svakim kako se dolikuje“ (PPr 3). Od
svih mana Sveti je Franjo najviše zazirao od ogovaranja. Kad je jednog dana čuo kako
neki brat ocrnjuje drugog brata, okrenuo se bratu Petru Katanskom, svom zamjeniku, te
je izrekao ove teške riječi: „Redu prijete opasnosti ne suprotstavimo li se ogovaračima.
Ubrzo će se najugodniji miris mnogih pretvoriti u zadah ako se smrdljivcima ne začepe
usta. Ustani, ustani, pomnjivo ispitaj, i ustanoviš li da je optuženi brat nedužan, onoga
koji ga optužuje strogom opomenom svima obznani... Hoću“, rekao je Sv. Franjo, „da
se najpomnjivije brineš ti i svi ministri da se ova kužna bolest ne bi dalje širila“ (2Čel
182). Uza sve razumijevanje prema bratu koji pogriješi, Sveti Franjo je veoma svjestan da
duhovno bratstvo ima svoje zahtjeve ljubavi, a i pravednosti.
Drage sestre, vaš susret na ovoj razini prije svega treba biti provjera vlastite vjernosti
idealu zavjetovanog života, ali i prigoda radosti i zajedništva. Francuski kardinal Jakov iz
Vitrya, koji je dobro pratio život Sv. Franje i njegove braće, piše da su braća na svojim
kapitulima, nakon što su se obogatila savjetima iskusnih osoba, oblikovala i proglašavala
svete zakone i odredbe. Imati zakone i odredbe potrebno je, ali nije dovoljno. Treba ih
u životu provoditi. Problem nije u zakonodavstvu, nije u manjku zaključaka, odluka i sa16
ŽIVOT NA DLANU
vjeta, problem je u nama samima, u svakom pojedincu. Nužno je da svaki pojedinac sebe
mijenja. Bez toga nema napretka zajednice. Mnogo je toga gdje bismo se trebali mijenjati,
doživjeti metanoju, jer ti problemi ne škode samo pojedincima, oni razaraju zajednicu
iznutra. Ja ću spomenuti samo tri stvari o kojima bi zajednica morala voditi računa.
Na prvo mjesto stavljam odnos kontemplacije i akcije u našem životu. Franjevačke
su zajednice kontemplativne zajednice u poslanju. Franjevačke se zajednice hrane Božjom riječju i poslane su tu riječ prenositi drugima. Bitna su dakle dva aspekta u našem
životu: biti i činiti, djelovanje iznutra i izvana. Naše zajednice počivaju na dva stupa: na
svetosti života i na evanđeoskom djelovanju. Svetost života postiže se pravilnim suodnosom, ili, bolje rečeno, ujedinjenjem kontemplacije i akcije. Svaka djelatnost iziskuje
prisnost s Bogom iz koje izvire i razvija se vanjska djelatnost. Upravo onako kako se
izrazio II. vat. sabor u Perfectae caritatis: „Cjelokupni redovnički život članova treba biti
prožet apostolskim duhom, a sva apostolska djelatnost oblikovana redovničkim duhom.
Zato da članovi u prvom redu odgovore svom pozivu, tj. da nasljeduju Krista u njegovim udovima, njihova apostolska djelatnost treba proizlaziti iz intimnog jedinstva s njim.
Odatle raste ljubav prema Bogu i bližnjemu.“
U našim zajednicama neki naglašavaju prvenstvo rada, intelektualnog ili fizičkog, dok
zanemaruju i olako propuštaju kontemplaciju iz koje izvire i slijedi apostolsko djelovanje
kao posljedica. Drugi naglašavaju prvenstvo kontemplacije, dok im je sporedan posao
za koji su zaduženi. Apostolski i djelotvorno može djelovati samo onaj tko je prisno
vezan s Bogom. Sveti je Franjo govorio: „Propovjednik ponajprije mora u samoj molitvi
crpsti ono što će poslije iznositi u govorima. Prije nego će izgovoriti hladne riječi izvana,
mora biti topao iznutra“ (2 Č 163). Samo srce koje je puno Boga može pravilno govoriti
o njemu. Redovnici i redovnice prvenstveno trebaju propovijedati svojim evanđeoskim
životom, primjerom. Takvu propovijed svijet danas radije sluša od bilo kakvih učenih
riječi. Primjerom može propovijedati samo duhovno izgrađena osoba. Njezin život svjedoči evanđeoske vrednote za koje živi. Mislim da nije zdrava duhovnost koja se sastoji od
mnoštva riječi i gesta kojima bismo od Boga isposlovali čudesne znakove i događaje. Nije
Bog čudotvorni Bog koji ispunjava svačije želje. To od njega i ne treba tražiti. Bog nam je
poslao svoga Sina Isusa Krista da u našem ljudskom liku pokaže put k spasenju. Znamo
da je taj put trnovit, dovodi do smrti na križu, ali i do slavnog uskrsnuća i proslave u nebu.
Svaka naša molitva u biti mora izražavati ono što nas je Krist naučio: Budi volja Tvoja
kako na nebu tako i na zemlji. Ne treba nas toliko mučiti pitanje: čemu dati prednost,
kontemplaciji ili akciji, molitvi ili poslu. Jedno od drugoga je nerastavljivo kod franjevačkih redovnika i redovnica. Dobrotvorna djelatnost spada na samu narav redovničkog
života, ali treba biti oblikovana redovničkim duhom.
Drugo što mislim da negativno utječe na zdrav razvoj naših zajednica jesu predrasude.
Svoje sumnje pretvaramo u aksiome, sigurne tvrdnje, i to uporno plasiramo drugima.
Imamo predrasude o pojedinim sestrama, provincijskoj i samostanskoj upravi, mladima,
starima, odgoju kandidatica, odnosu prema staricama itd. Moramo biti svjesni činjenice
da su laži bliže istini od predrasuda. Time je sve kazano. I predrasude su u našem životu
i radu jedna od pojava koja iznutra nagriza zajednicu.
I treće što mislim da negativno djeluje na naše zajednice, u čemu bismo se morali
mijenjati, jest činjenica da se ponekad superiorno izdižemo iznad drugih. Jednostavnost, poniznost, siromaštvo duhom oznake su franjevačke duhovnosti. Prošlo je vrijeme
sveznadara, vrijeme je specijalista. Mi ne možemo biti specijalisti za sve. Imamo svoju
17
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
specijalnost kojom se trebamo i moramo baviti. Nepovratna su vremena kad su fratri
i časne sestre bili najučeniji, najugledniji i najvjerodostojniji ljudi. U očima suvremenog
svijeta vrijedimo samo onoliko koliko životom svjedočimo za ono što govorimo. Svojim
apriornim sudovima, bahatim ponašanjem, izbjegavanjem susreta s drugima i drugačijima, neljubaznim postupcima sa strankama odvraćamo ljude od sebe i gubimo autoritet
koji smo nekad imali. I to je jedan od mnogobrojnih razloga smanjenja broja duhovnih
zvanja. Nismo više atraktivni jer se u životu i djelovanju malo ili nimalo razlikujemo od
drugih.
Naš radikalni kršćanski život i savjestan rad na bilo kojem radnom mjestu, za koji nas
je zajednica zadužila, najbolje je svjedočanstvo evanđeoskih vrednota koje navješćujemo
i živimo. To je smisao našega života i poslanja u suvremenom svijetu. Amen!
Fra Anđelko Barun
18
ŽIVOT NA DLANU
Europski susret mladih u Rimu
„Danas se održava važna etapa na našem Hodočašću povjerenja na zemlji. Došli smo
iz cijele Europe te s drugih kontinenata, a i različitih crkvenih pripadnosti. Ono što nas
ujedinjuje jače je od onoga što nas dijeli: jedno krštenje i ista Riječ Božja nas ujedinjuju“,
riječi su brata Aloisa, priora zajednice braće iz Taizéa, kojima je pozdravio Svetog Oca i
sve okupljene na zajedničkom bdijenju na Trgu Sv. Petra 29. prosinca 2012.
Od 27. prosinca 2012. do 3. siječnja 2013. s. Franciska Ivanović, s. Maja Ivković i ja
bile smo na taizéovskom susretu mladih u Rimu. U molitvenom zajedništvu s 45.000
mladih iz cijele Europe ispratile smo proteklu i dočekale novu godinu. No nije to bio
jedini, a ni najvažniji razlog našeg okupljanja. Ovakvi su susreti prije svega ekumenski,
na kojima se okupljaju mladi svih kršćanskih crkava i zajednica. Na njima nema mjesta
površnoj toleranciji, nego se traži „uzajamno zahtjevno slušanje, pravi dijalog“, kako reče
brat Alois.
Razmatrajući Božju riječ, koja je imala središnje mjesto u molitvama, nastojali smo vidjeti gdje, kada, kako i zašto gubimo povjerenje u Boga, u ljude i u same sebe. Molili smo
Boga za blagoslov i ustrajnost u novim pokušajima. Poseban poticaj za to bila je svijest da
smo okupljeni oko grobova apostolskih prvaka Petra i Pavla, ljudi koji su potporni stupovi Crkve. Bili su jednako ljudi kao i mi, jednako slabi i grešni, ali ipak živo svjedočanstvo
za Boga, čak i nakon 2.000 godina. Što je slabost veća, milost je Božja više na djelu, učimo
iz Pavlovih poslanica i iz njegova iskustva. Tih dana budili smo svijest da smo obdareni
milošću, ali da smo dužni darovano dijeliti dalje. Sveti nas je Otac pozvao da otkrijemo
uzbudljivost i ljepotu ljubavi prema Bogu i bližnjima, da u slobodi odgovorimo na pitanje
koje je Krist uputio Sv. Petru: „Tko sam ja za vas?“ Napomenuo je kako su riječi „Ti si
Krist, sin Boga živoga“ (Mt 16, 15-16) postale konkretan odgovor Petrova života. Naši
odgovori na to pitanje nisu uvijek jasni, ali papa nas je ohrabrio riječima: „Vaša sumnja ne
čini vas nevjernicima! Isus nije odbacio čovjeka koji je u Evanđelju uskliknuo: Vjerujem!
Pomozi mojoj nevjeri!“
U odnosu s Bogom tišina je uvijek poseban bonus. Na taizéovskim susretima molitva
je tri puta dnevno, što znači da tišina zauzima temeljno mjesto u danu. Mnogi su se divili
promatrajući mlade u šutnji i sabranosti. Tišina je odzvanjala u punim crkvama, a mi smo
u njoj osluškivali Božji glas.
Učili smo se i skromnosti, sudjelujući u raznim radionicama, ali i na objedima koji su
bili organizirani na velikoj livadi. Mladi su strpljivo čekali promatrajući kako se hrana blagoslovom množi. Nitko nije ostao gladan, a još je i preteklo. S. Maja, s. Franciska i ja smo,
između ostalog, s 50-ak drugih sudionika susreta posjetile prostorije rimskog Caritasa.
Nismo mogle ostati ravnodušne pred dvoranom u kojoj dnevno blaguje tristotinjak beskućnika. Tu su i prostorije ambulante kamo specijalisti medicine, psihologije, socijalnog
rada i dr. dolaze kao volonteri, zatim sobe za smještaj beskućnika, ali i prodavaonica gdje
siromašni mogu dobiti namirnice. Kako osobe koje ove usluge koriste ne bi imale osjećaj
da sve dobivaju besplatno, imaju karticu s bodovima i tim bodovima kupuju potrebne
namirnice. Velik je to projekt, a ostvaren je suradnjom Crkve i države. Nadamo se da će i
drugdje u svijetu zaživjeti ovaj duh.
Ovih šest dana provedenih na hodočašću povjerenja na zemlji ponovno me osvijestilo
kako je malo potrebno čovjeku da bude sretan. No upravo je najteže to malo ostvariti.
Nismo uvijek svjesni da ono što dajemo ne gubimo, nego dobivamo. Teško je razlučiti
19
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
što od prtljage koju kroz život nosimo odbaciti, a što ostaviti. Ako i razlučimo, teško je
odvažiti se i djelovati.
Uime nas sestara sudionica zahvaljujem svima koji su nam omogućili ovo iskustvo.
Na poseban način s. Klari Šimunović, našoj vrhovnoj predstojnici, koja nas je svojom
prisutnošću na regionalnom susretu podržala i podijelila s nama radost zajedništva.
S. Andrijana Dankić
20
ŽIVOT NA DLANU
Poziv na rast u vjeri
Od 9. do 11. siječnja u samostanu Sv. Josipa u Tučepima održan je seminar za kandidatice Bosansko-hrvatske, Hercegovačke i Splitske provincije. Tema seminara, na kojemu
je sudjelovalo jedanaest kandidatica, bila je: Godina vjere – poziv na rast u vjeri, a voditeljica s. Blaženka Franjičević.
Prvi dan seminara razmišljale smo na temu Pojam vjere i vjera u Boga: Kakva je doista
naša vjera? Na koji način vjera utječe na naš život, na susret s Kristom? Koji je moj put,
što ja tražim?
Vjeru kroz dosadašnji život preispitale smo pomoću slike Drvo mog života: prikazale
smo suha i plodna razdoblja svoga života. Tako smo na neki način mogle uvidjeti kada je
vjera imala najviše značaja u našem životu.
Drugi dan seminara razmišljale smo na temu Vjera – put u nepoznato. Uvidjele smo
da se ljudski život u biti temelji na povjerenju. Jer vjerovati znači s Kristom graditi svoj
život. Bitno je koliko se oslanjamo na sebe i svoje snage, a koliko na Boga. Mi svojim
životom svjedočimo vjeru. Boga ne vidimo, ali doživljavamo njegovu ljubav i tako poput
Abrahama i Blažene Djevice Marije kročimo na put u nepoznato. Marija je bila žena
vjere, prepoznala je Božji glas i krenula za njim, čemu je pridonijela njezina sabranost,
poniznost i čistoća.
Bog i nama govori, ali kako u mnoštvu glasova prepoznati Božji glas? Da bismo i mi,
poput Marije, mogle čuti Božji govor u svakodnevici, potrebno je imati čistoću srca, jer
jedino je čisto srce plodno tlo za rađanje Boga i susret s bližnjim. Da bismo bolje i dublje
upoznale Marijinu vjeru, radile smo u skupinama na temu Pozvane biti kao Marija. Dan
smo završile molitvom krunice svjetla i razmišljanjem o Sv. Klari.
Treći dan seminara razmišljale smo o Sv. Franji, koji je bio veliki čovjek vjere. Njegovi
neiscrpni izvori bili su Evanđelje i euharistija.
Hodočašćem u svetište Majke Božje Lurdske u Vepricu zaokružile smo naš seminar,
koji nas je potaknuo na razmišljanje o samima sebi, o našoj vjeri, o istinskom povjerenju
u sebe, prijatelje, ali ponajprije o povjerenju u Boga. Nadamo se da će ovaj susret uroditi
obilatim plodom u životu od svake od nas.
Monika Džepina, kandidatica
21
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
Pozvane otvoriti vrata i živjeti vjeru
Već smo na samom krštenju pozvani na put vjere, put koji uglavnom ide uzbrdo, koji
zahtijeva trud i napor, ali na kojem nikada nismo sami. Bog, koji nam je darovao vjeru,
brižno prati naše korake na putu spasenja u krilu Crkve. Kako bismo svoju vjeru hranili
pravim sadržajima, potrebno je otvoriti srce Gospodinu koji nas na razne načine uvodi
u život vjere. Jedan od načina je odlazak u osamu, izvan sredine u kojoj živimo, i susret s
onima koji na isti ili sličan način primaju dar vjere od Gospodina.
Na takav susret odvažile smo se i mi sestre juniorke naše Provincije. Nakon susreta
s vrhovnom predstojnicom s. Klarom Šimunović u Livnu, okupile smo se 1–3. ožujka,
zajedno s odgajateljicom s. Ivkom Lučić, u župi Dobretići, u mjestu Bunar. Tišina, mir i
sve prirodne blagodati ovoga kraja pogodovale su intenzivnijem razmišljanju o temi koja
nam se sama nametnula s Godinom vjere. Promišljale smo nad apostolskim pismom
Porta fidei o svojoj vjeri i njenom očitovanju kroz svakodnevicu.
Kako bismo vjeru mogle svjedočiti drugima, potrebno je zastati i upoznati njen sadržaj. Vjera nije nešto apstraktno, nešto što nam je dano kao tradicija koje se slijepo držimo
i uglavnom je ne znamo definirati. Vjeru je, posebno u današnjim prilikama, potrebno
svjedočiti konkretnim životom i primjerom. Svemu što činim trebam pristupiti prvotno
kao vjernica, i to vjernica u Boga Oca, njegova Sina Isusa Krista i Duha Svetoga, koji
je poslan da vodi svoju Crkvu. Vjerovati znači potpuno se pouzdati u Boga i ne dati
prostora zabrinutosti, tjeskobi i nemiru koji nas pokušavaju odvojiti od radosti iščekivanja
Gospodinova dolaska.
Da pismo Porta fidei, nad kojim smo razmišljale, ne bi ostalo samo mrtvo slovo na
papiru, s. Ivka nas je potaknula da njegov sadržaj konkretiziramo u svojim zajednicama,
i da se na našim životima vidi što je papa htio kada je proglasio Godinu vjere. Odgovarajući na razna pitanja o vjeri, dublje smo se susrele i zastale pred svojom osobnom vjerom
postavljajući sebi pitanje: Tko je za mene Isus Krist u kojeg vjerujem? Tada smo osjetile
kako je lako govoriti o vjeri i njezinom sadržaju, a ponekad tako teško primijeniti je u
život.
Produbljujući svoju vjeru, zastale smo i na poticajima Sv. Franje u prvoj opomeni:
O Tijelu Kristovu. Na njegovu primjeru preispitivale smo svoj odnos prema euharistiji:
Živimo li vjeru u Krista – euharistiju? Susrećemo li u euharistiji Boga koji je u stvarnosti
Gospodin i Vladar. Bog najbolje poznaje sve naše poteškoće i potrebe i upravo nam se
zato približio u svome Tijelu. Ako se trudimo iz dana u dan shvatiti vrijednost euharistije,
koja je neiscrpni izvor Božje ljubavi, bit ćemo spremni na svaku žrtvu iz te ljubavi, jer ona
zahtijeva sličnost s Ljubljenim.
Obogaćene jednim novim iskustvom ovaj dvodnevni susret završile smo na snježnim brdima pougarskog kraja. Duga šetnja po dubokom snijegu i hod uzbrdo i nizbrdo
podsjetili su nas upravo na put vjere koji može biti zahtijevan i mukotrpan, ali ako se
više usredotočimo na ono što nam Bog pruža na tom putu, može nam postati lijep i
radostan. I kao što smo mi prolazile nepoznatim neutabanim stazama, tako nam i vjera
otvara uvijek nove i nepoznate putove na kojima otkrivamo Boga na uvijek nov i dosad
nedoživljen način.
Cilj svakoga našeg seminara je posijati sjeme u našim srcima, a onda smo mi pozvane
zalijevati i okopavati svoj duhovni život kako bi to posijano sjeme urodilo plodom. I sama
sam toliko puta suočena s duhovnom lijenošću. Lako je govoriti i pisati o onome kako
22
ŽIVOT NA DLANU
bi trebalo živjeti vjeru; napisano je toliko članaka i smjernica, a opet je tako malo onih
koji imaju hrabrosti ono napisano prenijeti u djelo. Na ovom susretu bile smo izazvane
da same donesemo konkretne odluke za oživljavanje vjere u našim životima, odluke koje
možda ne možemo primijeniti na svoje zajednice, ali nas ništa ne priječi da ih primijenimo
na sebe. I kao što se naše tijelo u prirodi borilo s dubokim snijegom, vjetrom, žeđu i
umorom, na isto je pozvana i duša koju odvlači individualizam, užurbanost i zasićenost
od življenja vjere na koju nas je Isus pozvao kada je rekao: Djelo je Božje da vjerujete u
onoga kojega je on poslao (Iv 6, 29).
S. Marina Jurišić
23
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
Habemus papam Franciscum
Neke se stvari ne mogu kupiti novcem... – riječi su to iz jedne reklame koje prilično
dobro opisuju moj doživljaj svih ovih događaja u Rimu od 11. veljače, kada je papa Benedikt XVI. najavio odreknuće od papinske službe, do 13. ožujka, kada je izabran novi papa,
Franjo. Nesvakidašnji su to događaji čiji smo mi svjedoci, a o kojima će povijest ispisati
brojne stranice za buduće generacije.
Zahvalna Bogu za milost boravka Rimu, gdje sam na poseban način mogla sudjelovati
u svim tim događajima, odlučih s vama podijeliti svoje doživljaje ovih velikih dana. Ne želim prepričavati sve ono o čemu smo već izviješteni putem medija: što, kako, kada i zašto,
nego opisati kako to izgleda iz perspektive nas vjernika koji na ovakav način sudjelujemo
u svim ovim događajima koji su se odvijali u Vječnom Gradu.
Fascinirala me poniznost pape Benedikta XVI. koji je napuštanjem papinske službe
jasno dao do znanja da dođu u životu trenuci kada se čovjek treba povući i ustupiti
mjesto nekom drugom. I nije to slabost, kao što neki tumače taj papin čin, nego mudra
poniznost onoga koji se poput Ivana Krstitelja ne ustručava ustupiti mjesto Onom koji
dolazi i sa sobom donosi jednu novinu na korist Crkve. A sudeći po prvim reakcijama
novoga Pape, vjerujem da zaista dolazi jedno novo vrijeme.
Bila sam na Trgu Sv. Petra u srijedu prijepodne iako sam pretpostavljala da papa neće
biti izabran u tim jutarnjim glasovanjima. Stoga me nije jako iznenadilo kada je iz dimnjaka u koji su ovih dana bile uprte oči svijeta počeo izlaziti crni dim. Jednostavno, taj
famozni bijeli dim trebao se pojaviti navečer, a na radost svih nas, i pojavio se. Bio je
neopisiv doživljaj vidjeti bijeli dim u tamnoj noći kao nagovještaj nečega novog. Ne znam
koliko je bilo ljudi na trgu (neki kažu više od 200.000), ali znam da smo svi bili jedno u
toj radosti, jedno u Kristu.
Pjesma, ushićeni povici, zvuk zvona, svečani marš, prestanak kiše..., sve to je uslijedilo
nakon što smo saznali da je papa izabran. Preostalo je još saznati tko je on. Očekivali smo
jednog od onih o kojima se naveliko pisalo u medijima. I onda, na opće iznenađenje cijeloga svijeta, čujemo ono glasovito: Habemus papam, te njegovo ime koje nismo razumjeli
pa smo pitali jedni druge znamo li tko nam je novi papa. Međutim čuvši njegovo novo
ime, molila sam da novi Papa bude Franjo našega doba, koji će poput asiškoga Siromaha
uložiti cijelo svoje biće u obnavljanje Crkve.
Papa je govorio vrlo jednostavno i spontano. Na kraju nas je pozvao da se molimo za
njega. Bila je to kratka molitva u tišini. Cijeli trg, koji je prije nekoliko trenutaka bio jedno
u glasnom slavlju, postao je jedno u molitvenoj tišini. Ta me tišina podsjetila na onu u
Zagrebu, na Trgu bana Jelačića, kada smo s papom Benediktom XVI. šuteći molili pred
Isusom u Presvetom oltarskom sakramentu. Sada smo pak šuteći molili za Papu, Isusova
namjesnika na zemlji, da bude istinski i pravi pastir povjerenog mu stada.
Papa nas je pozvao da se molimo i jedni za druge, za cijeli svijet, te nam udijelio svoj
blagoslov. Potom je spontano uzeo mikrofon i poželio nam laku noć i ugodan odmor.
Poput Franje Asiškoga, koji se ne ustručava prezreti sve i početi živjeti novim načinom
života, i novi papa Franjo usudio se postupiti drukčije od onoga što je propisano, i to
već prvih minuta svojeg pontifikata, nagovješćujući možda tako jednu novu dimenziju
obavljanja papinske službe u Crkvi.
Ponovno se vraćam novom Papinu imenu. Vjerojatno ga nije izabrao radi senzacije,
nego jer je prepoznao u Franjinu življenju svoj vlastiti put. Upravo činjenica da jedan
24
ŽIVOT NA DLANU
svećenik iz Družbe Isusove odabire ime našega serafskog oca Franje potaknula me na
razmišljanje o vlastitom nadahnjivanju našim skromnim i poniznim Franjom čiji je cjelokupni životni program bio življenje Evanđelja.
Sudeći po onome što nam mediji prenose o Papinu životu, možemo vidjeti da je on
oduvijek živio Franjinim načinom života, sada je uzeo i njegovo ime. Neka ga stoga Sveti
Franjo prati da sve što čini bude Crkvi na korist, Bogu na slavu, a nama na poticaj da
krenemo tragom njihovih stopa poniznosti i siromaštva.
S. Maja Ivković
25
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
PISMA ZAHVALE
Sigurna u Božjoj ruci
U adventu 2012. zapadoše me razne pretrage, pregledi i kontrole. Rekoh: Moj Gospodine, sve je tako složeno, ali evo me, spremna sam na sve što je tvoja sveta volja. Sve
se odvijalo vrlo brzo, i kao po ledu. Pomislila sam: moram naći neko vrijeme za svetu
božićnu ispovijed i da se ošišam, i to sam uspjela. Dođoh kući nakon svete ispovijedi u
petak. Bolnica zove u ponedjeljak u 9 sati radi dogovora za operaciju. Znam što me čeka
i na što idem. Ali Gospodin je tu, koji je vidio sve patnje Velikoga petka. On me po patnji
još jače približi k sebi i osjetih njegovu čvrstu desnicu koja me drži, snagu njegove riječi
po naputku: … spremno, smjerno, ponizno, pobožno, pravedno i radosno sa svojim
Bogom hodimo do konačnog susreta u vječnosti.
U toj snazi duha, predajući u ruke Božje sve, odoh mirno na operaciju 21. prosinca
2012. Probudih se i dođoh k punoj svijesti. Zahvalih Bogu za dar života. Ivica i Jelena
stižu iz Beča da me vide. „Što je teta?“, pitaju. „Eto, kako vidite. On, naš mir, zna što je za
nas najbolje.“ Čak smo se i šalili, i smijali. I njima sam rekla kako sam osjetila čvrstu Božju
desnicu koja me drži. On zna što je za naše dobro. Neka mu bude hvala za sve.
U duhu sam pratila božićne blagdane i sa svakom sestrom željela biti blizu. Novu godinu dočekala sam u krevetu moleći i prebirući protekle dane te zahvaljujući za sve. Sada
opet želim zahvaliti svima, najprije provincijalki s. Ivanki Mihaljević, koja me je majčinski
razumjela, suosjećala i pomogla molitvama i podrškom u bolima i patnjama. Hvala i svim
sestrama iz Uprave, mojoj zajednici u Livnu, s. Aleksandri i svim sestrama i kandidaticama, kao i sestrama i svećenicima s Gorice. Hvala s. Ani i svim sestrama iz Držićeve koje s
ljubavlju čine sve potrebno. Hvala s. Magdaleni, s. Branki i svima s Remeta, iz Pašmanske i
svih naših kuća. Hvala s. Klari, s. Martini i svima iz Kloštra. Hvala biskupu fra Marku koji
mi je poslao poruku, poticaj i blagoslov. Zahvaljujem i drugim svećenicima koji su me se
sjetili. Još jednom, hvala svima, i onima koje nisam spomenula.
Zagreb, KBC Dubrava, 9. siječnja 2013.
S. Bogomila Lijović
Hvala i oprosti
Ne mogu se ne sjetiti tolikih čestitki i dobrih želja, a napose raskošnog, ali lijepog domaćeg slavljenja moga 90. rođendana u našoj zajednici. Zato svakoj sestri napose i cijeloj
Zajednici odsrca hvala. Ovo je lijepa i dobrodošla zgoda kada trebam svakoj sestri reći:
oprosti mi svu moju čangrizavost i nervozu kroz moj dugi redovnički život. Vjerujem i
znam da je ponekoj ostala nelagoda i uvrijeđenost vezana uz suživot sa mnom. Nastojat ću – dok se ne pridružim brojnoj zajednici naših sestara na Sv. Roku – popravljati
molitvom nanesene uvrede i nepravde, a vama preporučam: imajte strpljivosti s mojom
staračkom nestrpljivosti. Hvala.
S. Benjamina Mutić
26
NAŠI POKOJNI
† S. M. Inocenta Vasilj, dob 92 godine, u Družbi 71 godinu, preminula u Međugorju
19. prosinca 2012.
† S. M. Nila Lovera Florentín, dob 79 godina, u Družbi 55 godina, preminula u
Puerto General San Martín, Santa Fe, Argentina, 19. prosinca 2012.
† S. M. Bogomila Škof, dob 94 godina, u Družbi 75 godina, preminula u Mariboru
8. siječnja 2013.
† S. M. Marta Knez, dob 96 godina, u Družbi 73 godine, preminula u Splitu 11.
veljače 2013.
† S. M. Elizabeta Pfeifer, dob 95 godina, u Družbi 75 godina, preminula u Brezju
16. ožujka 2013.
Članovi obitelji naših sestara
† Marko Damljanović, brat s. Julijane Damljanović
† Nada Novak-Trtanj, sestra s. Leonarde Novak
† Ruža Tomić, majka s. Zdenke Tomić
† Mirko Krivić, otac s. Dobrile Krivić
† Jaga Marić, sestra s. Henrike Miškić
† Luca Mijatović, majka s. Nevenke Mijatović
27
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
ZAHVALE
† Marko Damljanović
Dana 29. prosinca, nakon duge bolesti, preminuo je moj dragi brat Marko.
Rođen je 31. ožujka 1947. zajedno s bratom blizancem Matom, i sedmo je dijete po
redu od ukupno nas osmero (3 sestre i 5 braće). Imao je prilično težak životni put, ali se
nikada nije žalio; radije je govorio da je sve dobro.
Ovom prilikom želim zahvaliti sestrama u Upravi i ostalim sestrama za razumijevanje
i svaku pomoć oko brata. Posebno hvala s. Karli i sestrama u Mainzu. Neka vam dobri
Bog bude nagrada. Zahvaljujem i svojoj braći Iliji i Anti koji su brinuli o Marku. Također
hvala svima koji su došli ispratiti moga pokojnog brata na vječni počinak te svima koji su
meni i mojoj obitelji izrazili sućut na bilo koji način.
S. Julijana Damljanović
† Nada Novak-Trtanj
Povodom smrti moje sestre Nade Novak-Trtanj, koja je umrla i pokopana u Beču 10.
siječnja 2013, toplo zahvaljujem svim sestrama za pruženu mi iskrenu sućut, napose mojoj zajednici u Kloštru, zajednici u Zagrebu, Provincijskoj upravi i sestrama u Hrvatskoj
katoličkoj misiji u Beču.
Zahvaljuju i moja braća Josip i Ivan te sestra Marija.
S. Leonarda Novak
† Ruža Tomić
Dana 6. veljače na groblju Ozimice kraj Novog Šehera pokopana je moja draga majka
Ruža Tomić.
Odsrca zahvaljujem mojoj zajednici sestara na Farnesini u Rimu za razumijevanje dok
je majka bila bolesna i svim sestrama koje su mene i moju obitelj pratile u trenucima
boli.
Zahvaljujem svima koji su došli na posljednji ispraćaj moje drage majke. Zahvaljujem
franjevcima iz Novog Šehera, sestrama Bosanko-hrvatske provincije, kojih je bilo iz raznih krajeva, zajedno s provincijskom predstojnicom s. Ivankom Mihaljević.
Svima odsrca zahvaljujem i pozdravljam.
S. Zdenka Tomić
28
PRILOZI
KONGREGACIJSKI LIST
Godina XVII.
Br. 1 (44) Ožujak 2013.
IZ GENERALNE KUĆE
Drage sestre!
Ovaj put želimo s vama podijeliti nekoliko važnijih događaja iz naše zajednice, nadasve
proživljene trenutke naše velike zajednice, Crkve. Znamo da ste i vi sve u posljednje vrijeme slijedile velike događaje, ali za nas su to jedinstveni trenutci iskustva vjere i crkvenosti,
posebice, što smo na nekima od njih i osobno mogle sudjelovati.
Dana 30. siječnja s. Klara je otputovala u kanonski pohod sestrama Bosansko-hrvatske
provincije, koji će se odvijati od 1. veljače do 12. travnja. Pratimo je svojom molitvom da
je Duh mudrosti i jakosti vodi u svakom trenutku.
S. Gregoria se vratila u zajednicu 5. veljače, nakon svog godišnjeg odmora u Argentini
i nakon dvomjesečne pomoći s. Mihaeli u njezinoj službi u Provinciji sv. Josipa, koju joj je
dodijelila Vrhovna uprava. Neka Gospodin blagoslovi njezin važan doprinos i potporu.
U povodu 53. obljetnice smrti blaženog Alojzija Stepinca, 10. veljače, u crkvi sv. Jeronima u Rimu slavljena je svečana euharistija s više od 60 svećenika. Na misnom slavlju
sudjelovale su s. Maryann, s. Zrinka i s. Eva.
Na dan 11. veljače kada je papa Benedikt XVI. obznanio svoju odluku odreknuća od
papinske službe bile smo jako potresene. Od tog dana pažljivo smo pratile događaje u
Vatikanu a nadasve smo pojačale svoju molitvu za našu ljubljenu Crkvu. Na dan posljednje Papine audijencije 27. veljače išle smo na Trg sv. Petra, ss. Gregoria, Angela, Maryann
i Eva, kako bismo izrazile Papi Benediktu XVI. zahvalnost i u ime svih sestara naše
Kongregacije, za sve dobro koje je učinio u osam godina svog pontifikata. Iskusile smo
da je Crkva živi organizam. Taknule su nas u srce Papine mudre riječi i njegov primjer
poniznosti. Sudionici smo jedinstvenog trenutka u povijesti Crkve i mogle smo vidjeti
izbliza samog Krista u osobi Pape.
U našoj župnoj crkvi Presvetog Srca Isusova 10. ožujka dočekali smo s dubokom
vjerom i pljeskom relikvije blaženog Ivana Pavla II. Na poseban način molili smo njegov
zagovor za sve kardinale da rasvijetljeni Duhom Svetim mognu izabrati novog Vrhovnog
svećenika.
Na prvi dan konklava, 12. ožujka, žarko smo molile za kardinale, kao i 13. ožujka u
očekivanju bijelog dima sa Sikstinske kapele. Na naše veliko iznenađenje i radost navečer
13. ožujka s balkona bazilike sv. Petra pozdravio nas je naš novi Papa Franjo. Zahvaljujemo na dobroti nebeskom Ocu za ovaj veliki dar za čitavu Crkvu i čitav svijet.
U subotu, 16. ožujka posjetila nas je rodbina s. Maryann koji su došli iz Zagreba kako
bi sudjelovali na 19. maratonu koji se održavao u Rimu. Zadržali su se s nama na ručku.
Navečer, istoga dana ugodno nas je iznenadio svojim posjetom sarajevski nadbiskup,
kardinal Vinko Puljić u pratnji mons. Martina Vidovića.
29
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
Na prvom Angelusu pape Franje, u nedjelju 17. ožujka sudjelovala je s. Gregoria zajedno s mnoštvom hodočasnika koji su došli iz cijelog svijeta.
Istog dana išle su s. Gregoria, s. Angela i s. Rosa, zajedno sa ostalim Slovencima koji
žive u Rimu u Slovenik, slovenski kolegij, na susret sa p. Pedrom Opekom, misionarom
na Madagaskaru.
Na svetkovinu sv. Josipa, u zajedništvu sa svim sestrama Kongregacije i čitavim kršćanskim svijetom, pet sestara iz naše zajednice sudjelovalo je s papom Franjom na sv.
Misi uvođenja u petrovsku službu. Njegove mudre riječi odrazile su ono što je rekao papa
Benedikt XVI. na svojoj posljednjoj audijenciji: Crkva pripada Kristu, Duh je njezin
vođa. U svom pozivu Papa Franjo pozvao je sve muškarce i žene dobre volje da budu
„čuvari“ svega stvorenog, volje Božje upisane u sva stvorenja, čuvari jedni drugih, samih
sebe, svoga srca. U ovome je sadržan sav program života koji treba slijediti, na način sv.
Franje, neupadljivo, ponizno i u tišini.
Zahvalna Bogu za njegov prekrasni dar, za njegovu prisutnost u Crkvi i s odlukom da
ću uvijek moliti za našeg Svetog Oca Franju, sve vas pozdravljam!
Mir i dobro!
S. M. Eva Arévalo
IZ MARIBORSKE PROVINCIJE
U prošlom broju Kongregacijskog lista već smo pisale o kanonskom pohodu Vrhovne predstojnice s. Klare Šimunović našoj provinciji od 22. listopada do 28. studenog
2012. Za vrijeme tog pohoda s. Klara se susrela s raznim skupinama sestara. O susretu s
provincijskim predstojnicama slovenskog i hrvatskog govornog područja i regionalnom
predstojnicom Rimske regije 3. studenog u Repnju i sa sestrama koje su zadužene za web
stranice Provincija i Regije već smo pisale.
Dan prije, 2. studenog s Vrhovnom predstojnicom susrele su se sestre iz Pastoralne
skupine i predstavile svoju aktivnost. U dijelu posvećenom studiju sestre su govorile o
pastoralnom planu Slovenske crkve na temu Dođite i vidite. Nastojale su pronaći jake i
slabe točke u njihovu pastoralnom radu. Riječi koje im je uputila Vrhovna predstojnica
bile su za njih jako važne i ohrabrujuće.
Sljedeći susret bio je 10. studenog 2012. s kućnim predstojnicama. Temu susreta: Kućna
predstojnice, dođi i vidi, slušaj Duha izložila je s. Vida Tomažič. Predavanje se temeljilo
na Godini vjere, na izazovu nove evangelizacije, na pastoralnom planu Slovenske crkve,
na planu Mariborske provincije 2007. – 2013. i na Zaključnim dokumentima posljednjih
Vrhovnih kapitula naše Kongregacije. S. Klara iznijela je svoja zapažanja s obzirom na
život naše Provincije, ohrabrila sestre i dala neke praktične upute.
Na kraju kanonske vizitacije 24. studenog, uoči svetkovine Krista Kralja, imale smo
Provincijsko zborovanje u Kući matici u Mariboru. Okupilo se više od 50 sestara. U ovoj
prilici otvorena je „Soba sjećanja“. Tema razmišljanja bila je usredotočena na naše korijene
u koju nas je s. Terezija Tomazin uvela meditacijom preko riječi naše utemeljiteljice Majke
Margarete Pucher. Kratkim izlaganjem don Marko Veršič, katedralni župnik iz Maribora,
podsjetio nas je na Slomšekovu godinu, koju smo slavili u Sloveniji, ističući osnovne crte
30
PRILOZI
Slomšekove svetosti. Nakon molitve na njegovu grobu slavile smo Euharistiju u Kući
matici, gdje je upriličen i kratki kulturni program. Potom je vrhovna predstojnica s. Klara
svečano otvorila „Sobu sjećanja“. Duboko su nas se dojmile riječi s Klare kojima je istakla
da je „Soba sjećanja“ u mjestu rođenja naše Kongregacije „Porcijunkula“ našeg početka i
„mala škola“, prije svega škola vjere koja vodi velikim stvarima”.
Na svetkovinu Bezgrješnog začeća, 8. prosinca 2012., u franjevačkoj crkvi na Tromostovlju u Ljubljani s. Urša Marinčič položila je doživotne zavjete. Obred zavjetovanja
predvodio je p. Miran Špelič OFM. Moto s. Urše „Ljubi, zato što si ljubljena“ bio je u
suglasju s Riječju Božjom i s homilijom p. Mirana. Na Svijećnicu, 2. veljače 2013., svoje
je doživotne zavjete položila naša s. Tina Dajčer u župnoj crkvi u mjestu Ruše blizu Maribora. Euharistijsko slavlje i obred zavjetovanja predslavio je nadbiskup mons. Marjan
Turnšek. „Služite Gospodinu u veselju“ moto je koji je s. Tina odabrala za svoje predanje
Bogu zauvijek.
U našoj kući u Radovljici 19. listopada 2012. otvorena je izložba umjetničkih djela
naših dviju sestara s. Darinke i s. Pavle Bajec, koje su ujedno i rođene sestre. Na izložbi
je predstavljena djelatnost radionice liturgijskog ruha u razdoblju od 1961. do 2010. te
sadašnja djelatnost.
S. Tina Dajčer imala je svoju prvu slikarsku izložbu s naslovom “Svjetlo djeteta” na
Institutu Sv. Stanislav u Šentvidu – Ljubljana (od 7. studenog do 3. prosinca) i u Višoj
ekonomskoj školi u Št. Peteru – Št. Jakobu u Koruškoj (od polovice Adventa do kraja
siječnja 2013).
U posljednje vrijeme prešle su u vječni život s. Doloroza Kocijan u Brezju i s. Bogomila Škof u Mariboru. S. Doloroza je radila kao medicinska sestra u bolnici u Nišu,
u Srbiji, a s. Bogomila je dugo vremena bila kuharica u Nuncijaturi u Beogradu. Obje
preporučujemo u vaše molitve.
U našoj Provinciji se pripremamo za Izborni i radni Provincijski kapitul koji će se
održati u Repnju od 19. do 25. lipnja 2013. Preporučujemo se svima vama da molite za
darove Duha Svetoga.
Želimo vam svetu i radosnu Svetkovinu uskrsnuća Gospodinova.
S. M. Mira Rožanc
IZ ARGENTINSKO - URUGVAJSKE PROVINCIJE
Svim sestrama Družbe Mir i dobro!
Od kraja prosinca do kraja siječnja za cijelu našu Provinciju razdoblje je odmora i
duhovnih vježbi. Većina sestara odmor provodi u svojim obiteljima kako bi s novom
snagom započele školsku godinu.
Prvoga veljače imale smo svečanost obnove zavjeta naše juniorke s. Pable Ortellado.
Trodnevnu duhovnu obnovu imala je u zajednici Svete Ruže Viterbske a vodio ju je p.
Damiano Nucifera, OFM.
Drugi veljače slavile smo pedesetu obljetnicu redovničkog života s. M. Ruth Mendoza. I sve druge sestre obnovile su zavjete pred našom provincijskom izaslanicom s. M.
Mihaelom Berčon, ujedinjene u istoj želji biti vjerne Gospodinu do kraja i u nadi da će
naše darivanje biti sve više radikalno i da će donijeti plodove svetosti Crkvi i našoj Druž31
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
bi. Euharistijskom slavlju predsjedao je p. Angelo Gaite, OFM. Na slavlju su se okupili
mnogi suradnici iz naših škola, susjedi i prijatelji, koji su nam se pridružili i na svečanom
objedu.
Na svetkovinu svetog Josipa, 19. ožujka naša novakinja Sonia Diaz položit će svoje
prve zavjete za koje se intenzivno priprema u provincijalnoj kući. Neposredno pred zavjete imat će trodnevnu duhovnu obnovu a vodit će je p. Juan Carlos Aguiar, dijecezanski
svećenik. Zahvalne smo Bogu za dar nove redovnice i za njezino vjerno predanje Bogu.
Grad San Lorenzo ove godine slavi dvjestotu obljetnicu Bitke Battaglia di San Lorenzo
(Bitka Sv. Lorenza), važan povijesni događaj za cijelo mjesto. U tom gradu se nacionalni
junak sv. Martin borio i pobijedio u španjolskoj invaziji na grad. Kao sjećanje na taj događaj izvedena je spektakularna predstava u kojoj je sudjelovalo oko 50.000 osoba (civili,
vojnici, glumci).
Naše kandidatice sa svojom odgojiteljicom s. Marijom Angélicom, već od prošle godine, marno i s oduševljenjem se pripremaju za Susret mladih JMJ 2013. koji će se održati
od 23. do 28. srpnja u Rio de Janeiru, u Brazilu.
Upravo u ovoj Godini vjere, u kojoj smo svi pozvani ispovijedati i živjeti Credo, što se
čini nemoguće u današnjem društvu, mi izričemo vjerujemo u Boga koji je Otac, kojemu
ništa nije nemoguće.
S. M. Angélica Medina
IZ SPLITSKE PROVINCIJE
Tijekom svečane molitve I. Večernje blagdana Svijećnice u postulaturu je primljena
kandidatkinja Marija Matanović. Lovretska zajednica sestara radosno je prihvatila i molitvom podržala Mariju u njezinom postupnom ucjepljivanju u našu zajednicu i ulasku u
novu odgojnu etapu pripreme za redovnički život.
Na blagdan Prikazanja Gospodinova i Dan posvećenoga života, 2. veljače, u provincijalnoj kući u Splitu proslavile smo polaganje prvih zavjeta s. Marine Fuštar. Svečano
euharistijsko slavlje s obredom polaganja redovničkih zavjeta predvodio je o. Damjan
Kružičević, OSB, u zajedništvu s još trojicom svećenika, brojnim našim sestrama iz raznih
podružnica, rodbinom i prijateljima s. Marine. Zavjete je primila provincijska predstojnica
s. Leonka Bošnjak Čovo. U zahvalnosti Gospodinu što je izabrao s. Marinu da ga slijedi
u posvećenom životu, molile smo da je snaži na njezinom putu predanja Njemu u našoj
zajednici te da ohrabri i druge mlade u odazivu na njegov poziv, a nas da učini otvorenima
za novost Duha koju nam po njima želi darovati.
Provincijska vijeća i sekcije aktivne su u svom djelovanju. Upriličuju susrete za
sestre kao i za skupine vjernika – mladih, odraslih, suradnika. U organizaciji Sekcije
za katehizaciju Provincijskog vijeća za apostolat u Zadru je 2. siječnja održan cjelodnevni duhovno-radni susret sestara katehistkinja, voditeljica liturgijskoga pjevanja i
sakristanka naše Provincije, na kojem je sudjelovalo trideset i pet sestara. Voditelj je
bio fra Tomislav Šanko, OFM, a tema je bila Osluškivanje Božje riječi. Lomljenjem
novozavjetne prispodobe o sijaču u svom je predavanju govorio o različitim zaprekama
slušanju i razumijevanju Božje riječi koje ni nas ne mimoilaze. Osobiti je primjer i uzor
32
PRILOZI
osluškivanja Božje volje Marija koja je, unatoč nerazumijevanju, strpljivo i u nadi svoj
svagdan tkala prebiranjem Božje riječi.
U organizaciji Sekcije za medicinsku i socijalnu službu Provincijskog vijeća za apostolat, uz Dan bolesnika, 16. veljače u poslijepodnevnim satima u našem samostanu na
Lovretu razmišljale smo o utjecaju stresa i krize na zdravlje. Predavanje na temu Smisao
života i zdravlje održao je mr. sc. don Boris Vidović, profesor na KBF-u u Splitu. Cilj
ovoga susreta bilo je posvješćivanje ispravne i cjelovite brige o zdravlju te pronalaženje
smisla života u svim životnim stvarnostima, pa i u bolesti.
Sekcija za apostolat mladeži upriličuje duhovne obnove za mlade u našim samostanima i u župama. Sestre nastoje mlade senzibilizirati za izgrađivanje zajedništva, poticati
na međusobno uvažavanje, prihvaćanje u različitosti, rast u odgovornosti, a nadasve za
razvijanje duhovne dimenzije i oslanjanja na Boga te snažnije povezanosti s Crkvom. Također se u našim samostanima u Splitu i u Zadru održavaju duhovne obnove za odrasle s
ciljem učvršćivanja u vjeri i poticajima za hrabrije suočavanje sa svim životnim situacijama
i poteškoćama koje nameće suvremeno društvo.
Naša pozornost posebno je usmjerena na događanja u Crkvi. S cijelom Crkvom ujedinjene u zahvalnosti za papu Benedikta XVI. radosno smo prihvatile dar pape Franje.
U duhu franjevačke radosti i crkvenosti preporučamo pontifikat novoga pape vodstvu
Božjega Duha, po zagovoru njegovoga imenjaka i našega dragoga sv. Franje.
S. M. Marija Petra Vučemilo
IZ LEMONTSKE PROVINCIJE
Sestrica smrt često pohodi stare i bolesne za vrijeme hladnih zimskih mjeseci. Tako se
dogodilo i 6. studenoga 2012. kada je na bolesničkom odjelu Sv. Josipa došla po s. Gregory Skrtich koja je bila u 88 g. života i u 64 g. redovničkog života. Neka počiva u miru.
Anđeo „Duga života“ posjetio je našu Provinciju i sjedinio se s nama 26. siječnja 2013. u
proslavi 100. godine života naše s. M. Antonie Golubic. Slavlje iznenađenja njoj u čast bilo
je u Sinsky Hall ad Alvernia Manor gdje su se okupile sestre, rodbina i prijatelji. Učenice
Prve više škole s. Marjorie Westendorf pjevale su razne religiozne i druge pjesme. Donacija
od 1500$, darovi prikupljeni od sestara, rodbine i prijatelja poslana je Dječjoj bolnici sv. Jude
u ime s. Antonie koja je prva naša sestra koja je proslavila 100. rođendan.
Dana 9. veljače 2013. naša Viša škola Mount Assisi Academy slavila je godišnju svečanu gala večer. S. M. Benedict Cimperman posthumno je primila nagradu za svoje
višegodišnje služenje i rad s djecom u sirotištu u Kansasu, osobito za svoju radosnu predanost i posvećenost u radu kao nastavnica francuskog i engleskog jezika i kao savjetnica
za djevojke Više škole Mount Assisi Academy, od 1961. do 1990.
U nedjelju 10. veljače 2013. okupili su se Pridruženi članovi naše provincije, vodstvo i
sestre kako bi proslavili 10. godišnjicu postojanja. Tema slavlja bila je „Desetljeće dijeljenja i rasta“. Svečano liturgijsko slavlje slavio je p. Charles Faso, OFM, a u svim službama
na Misi sudjelovali su Pridruženi članovi. Poslije Mise svi su se okupili na zajedničkom
svečanom domjenku. Najprije su pogledali prezentaciju o knjizi koju je napisala jedna od
prvih pridruženih članica gospođa Aggie Rosenau u kojoj ističe prvih deset godina pro33
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
grama. Trenutno je 31 aktivni član. U proteklih deset godina sudjelovalo je u programu
64-ero žena i muškaraca, od kojih je troje već preminulo. Nijedan novi član nije uveden
u ovogodišnjem programu. U mjesecu ožujku bit će hodočašće i duhovna obnova u
Marytown, Illinois u svetištu Maksimilian Kolbe kao vrhunac slavlja ove godišnjice.
A 18. veljače započet će tako potrebni radovi na obnovi Bolesničkog odjela Sv. Josip.
Zahvaljujući većoj aktivnosti Kuće za molitvu Marija Anđeoska i dolasku većih skupina i prijavljenih gostiju započele smo obnovu jednog krila u kući Alvernia Manor.
Molimo za kardinale i vodstvo Duha Svetoga u očekivanju izbora novog Pape.
Sretan i blagoslovljen Uskrs svima i svakoj.
S. M. Sandra Zorko
IZ MOSTARSKE PROVINCIJE
Drage sestre! Koliko god su zimski mjeseci obilježeni mirovanjem prirode toliko smo
više bile svjedoci „životnih sokova“ koji neprestano kolaju u nama i među nama potičući
nas na duhovni rast. Tako smo nakon uobičajenih božićnih priredaba i koncerata zborova
koje vode naše sestre u novu godinu ušle upirući pogled u Početnika i Dovršitelja vjere
naše – Isusa (Hebr 12, 2) kroz mjesečne duhovne obnove i odgojne sastanke te duhovne
vježbe.
Siječanjske duhovne vježbe (7. – 13.) u kojima je sudjelovalo 20 sestara predvodio je
karmelićanin o. Mario Čirko iz Zagreba, a turnus od 10. do 16. veljače 2013. predvodio je
dugogodišnji voditelj fra Ivan Dugandžić uz sudjelovanje 23 sestre.
Vrlo je bogat i raznovrstan odgojni rad s djecom i mladeži, ali i onaj za odrasle u obliku
tematskih psiholoških radionica koje vodi s. Jelenka Puljić, bivša prov. predstojnica naše
zajednice.
Naše su kandidatkinje, među 2000 mladih iz BiH, sudjelovale u novogodišnjem Europskom hodočašću povjerenja na zemlji upriličenom u Rimu kao i na međuprovincijalnom
seminaru koji je održan od 9. do 11. siječnja u kući naših sestara Bosansko-hrvatske
provincije u Tučepima. Na poziv Vrhovne uprave, sestre zadužene za početni odgoj kao
i naše najmlađe dale su svoj doprinos pripremi VIII. susreta odgajateljica naše Družbe,
odgovarajući na dostavljeni upitnik.
Početkom veljače prov. predstojnica s. Franka Bagarić započela je godišnji pohod sestrama u Provinciji. Na blagdan Prikazanja Gospodinova (2. veljače 2013.), u franjevačkom
samostanu na Humcu proslavile smo Dan posvećenog života. Misno slavlje u kojemu je
sudjelovao i velik broj naših sestara predvodio je mjesni biskup mons. dr. Ratko Perić. U
promišljanju poruke blagdana Biskup je podsjetio na trajnu prisutnost svijeće kao svetoga
znaka koji na vjerničkome putu od krštenja preko krizme i redovničkog zavjetovanja,
sve do trenutka smrti simbolizira Krista – „svjetlo na prosvjetljenje naroda“ (Lk 2,32) i
podsjeća na naš poziv: biti „svjetlo svijeta“, biti svjedocima Boga i njegove ljubavi.
U prigodi Dana bolesnika upriličen je 9. veljače 2013. u provincijalnomu središtu u
Mostaru (Franjevačka 88) susret sestara starije životne dobi. Potaknute riječju prov. pred.
s. Franke Bagarić te primjerom mučeničkog svjedočanstva blaženoga Alojzija Stepinca
prikazanog u filmu „Moja je savjest čista“, kojeg su zajednički pogledale, sestre su razmi34
PRILOZI
jenile svoja životna iskustva svjedočeći o vlastitom putu predanja Bogu i vjernosti istini
Evanđelja. Svojim su ih posjetom i mladošću „osvježile“ sestre s privremenim zavjetima
koje su za ovu prigodu došle s juniorskog sastanka koji se održavao u Bijelome Polju.
U zajedništvu s cijelom Crkvom u BiH radosno smo dočekali novog apostolskog nuncija u Bosni i Hercegovini nadbiskupa Luigija Pezzuta doživljavajući u njegovoj osobi
ispruženu ruku te ljubav i djelovanje samog Pape. Prigodom svečanog dočeka u sarajevskoj zračnoj luci dana 10. veljače 2013. u ime naše zajednice dobrodošlicu su mu zaželjele
prov. pred. s. Franka Bagarić i njezina zamjenica s. Zdenka Kozina.
U Godini vjere Providnost nam je pružila još jedno pomagalo koje nam omogućuje
vraćanje na početke franjevačke karizme i prvotnu duhovnu baštinu. Mislim na monumentalno izdanje „Franjevački izvori“ na hrvatskom jeziku koje je predstavljeno 14.
veljače 2013. u prostorijama franjevačkog samostana u Mostaru. Ovoj smo svečanosti
nazočile u velikom broju.
Bile smo svjedoci Gospodinova prolaza našom zajednicom kada je 19. prosinca 2012.,
u samostanu sestara u Međugorju uzeo k sebi našu s. Inocentu Vasilj, u 92. godini života
i 72. godini redovništva. Zbog njezine vjernosti Bogu i radosti služenja vjerujemo da
njezino najbolje nije za njom, nego pred njom.
Korizmeno vrijeme snažno je obilježeno odreknućem Pape Benedikta od papinske
službe. Iako iznenađene prihvatile smo njegovu odluku s poštovanjem i zahvalnošću za
sve što je učinio za Crkvu Kristovu, kao i za svu ljubav koju je iskazao našemu hrvatskom narodu osobito prigodom svoga apostolskoga pohoda našoj Domovini. Papa nam
je ovom gestom pokazao svoju „sigurnost da je Crkva Kristova koji joj sigurno neće
uskratiti svoje vodstvo i skrb.“ U toj sigurnosti i mi nastavljamo moliti za njegovu svetost
Benedikta XVI. kao i za budućega Papu.
Neka nas sve osvijetli uskrsno svijetlo Kristovo i radost što smo kršćani!
S. M. Zdenka Kozina
IZ BOSANSKO-HRVATSKE PROVINCIJE
Drage sestre!
Javljanje za ovaj broj Kongregacijskoga lista obilježeno je ponajviše kanonskim pohodom vrhovne predstojnice s. Klare Šimunović našoj Provinciji.
Kako vam je već poznato, uoči Prikazanja Gospodinova u provincijalnu kuću u Sarajevo
stigla je s. Klara gdje je započela kanonski pohod našoj Zajednici. Vrhovnu predstojnicu
dočekala je provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević zajedno s članicama Provincijskoga vijeća te sestrama koje žive i djeluju u Sarajevu. Ona je uime sestara cijele Provincije
pozdravila s. Klaru, izrazila joj dobrodošlicu te zaželjela da susrete sestara sa s. Klarom
diljem Provincije prati Duh radosti, istine i ljubavi. Tom prigodom u našoj kapeli na Bjelavama u 18 sati svečano euharistijsko slavlje
predslavio je fra Ivan Šarčević, OFM, član Bosne Srebrene. U svojoj propovijedi fra Ivan
se osvrnuo na misna čitanja koja snažno progovaraju o samom smislu ovoga događaja
– kanonskog pohoda – a samim tim o životu zajednice i pojedinca. Poslanica Hebrejima
potiče i zahtijeva od vjernika postojanost (Heb 10,32-39) i temeljnu opredijeljenost koja
35
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
potiče na življenje vlastitog poziva: odgovorno živjeti i raditi povjereni posao. Osvrćući
se na Markov evanđeoski ulomak koji govori o kraljevstvu Božjem, fra Ivan je istaknuo
kako je važno postojano i predano živjeti u svakodnevnim događanjima i stvarima koje
su malene i neznatne (Mk 4,26-34).
Prema rasporedu kanonskog pohoda, s. Klara je cijelu veljaču provela obilazeći sestre
po Bosni. Iako je zimsko doba i vremenski uvjeti ponekad nepogodni, uz male snježne
neprilike, susreti su se odvijali nesmetano. S. Klara imala je priliku upoznati lijepe bosanske krajeve i krajolike od kojih su neki bili prekriveni snijegom.
Po završetku kanonskog pohoda ovom kraju, 1. ožujka, u našem samostanu Krista
Kralja na Gorici u Livnu upriličen je susret svih sestara koje žive i djeluju u Bosni s
vrhovnom predstojnicom. Tom prigodom svečano euharistijsko slavlje predslavio je fra
Anđelko Barun, OFM, član Bosne Srebrene, a naše najmlađe članice izvele su scenski
prikaz Apokrifi trećeg tisućljeća. S. Klara obratila se prisutnim sestrama i susrela se s
kućnim predstojnicama. Na kraju ovoga susreta s. Ivanka Mihaljević zahvalila je s. Klari
na poticajnim riječima te svim sestrama koje su došle na obilježavanje ovoga važnog
događaja u Provinciji.
Na Dan posvećenoga života, 2. veljače, s. Klara je sudjelovala na procesiji i euharistijskom slavlju koje je predslavio vrhbosanki nadbiskup Vinko kardinal Puljić u sarajevskoj
katedrali Srca Isusova. Nakon toga je, uz mnoge redovnice i redovnike, bila i na zajedničkom domjenku te tom prilikom susrela kardinala i pozdravila ga. Naše sestre su
toga dana sudjelovale na euharistijskim slavljima, procesijama i zajedničkim druženjima u
određenim nad/biskupijama.
U ožujku će s. Klara boraviti u zajednicama u Republici Hrvatskoj i inozemstvu te
zaključiti svoj posjet zajedničkim susretom u Kloštru Ivaniću. Početak travnja bit će
obilježen različitim susretima: međuprovincijski susret provincijskih predstojnica i odgajateljica, susreti s Provincijskom upravom i pročelnicama povjerenstava, kao i s crkvenim
dužnosnicima u BiH. S obzirom da u zajedništvu s cijelom Crkvom živimo Godinu vjere,
ovaj pohod odvija se pod geslom Vjera ljubavlju djelotvorna (Gal 5,6). Prema najavljenom rasporedu, s. Klara će u našoj Provinciji boraviti do 12. travnja.
Važan događaj za Crkvu u BiH jest dolazak novoga apostolskog nuncija nadbiskupa
Luigija Pezzuta u Sarajevo. Na sarajevskom su ga aerodromu 10. veljače svečano dočekali
crkveni poglavari, svećenici te predstavnici redovnica i redovnika, među kojima i s. Ivanka
Mihaljević te s. Kata Karadža.
Kardinal Vinko Puljić imenovao je Povjerenstvo za pripravu sinode Vrhbosanske
nadbiskupije. Za stručnu suradnicu imenovao je i našu provincijsku predstojnicu, čija
će dužnost biti doprinos za posvećeni život. Inauguralna sjednica bila je 7. veljače u
prostorijama Ordinarijata u Sarajevu.
Drage sestre, svima vama želim milošću ispunjene korizmene dane, a svetkovina Uskrsnuća neka nam bude ispunjena radošću i mirom Uskrsloga.
S. M. Kata Karadža
36
PRILOZI
IZ AUSTRIJSKE PROVINCIJE
Svim sestrama naše Družbe „Mir i dobro“!
„Hvaljen budi Gospodine za sestru našu tjelesnu smrt, kojoj nijedan smrtnik umaći
neće“, tako bi vjerojatno pjevao sveti Franjo 30. studenoga 2012. kada smo primile vijest
iz Bleiburga da je Gospodin pozvao k sebi s. Metodiju Arneitz. U ponedjeljak 3. prosinca
2012. ispratile smo je na vječni počinak na groblju u Bleiburgu. Zahvalne smo Bogu za dar
njezina života i poziva, koji je s nama dijelila i za njezino nesebično služenje Provinciji.
Naš božićni susret koji je održan u provincijalnoj kući 29. prosinca 2012. odvijao se je
u znaku Godine vjere. I ovaj put prof. Klaus Einspieler približio nam je na vrlo zanimljiv
i bogat način kako se susreće vjera u Bibliji. Na osobit način nam je predočio dva biblijska lika: Abrahama i Mojsija na njihovom putu vjere u Boga, koji je bio posve različit.
U popodnevnim satima nastavile smo zajedničko druženje pjevajući božićne pjesme i
razgovarajući o našem shvaćanju Božića i što on znači za svaku pojedinu od nas. Susret
je završen zajedničkom molitvom Večernje i večerom.
Na blagdan svetog Ivana Bosca, učenici Više škole u Št. Peteru animirali su misionarsko misno slavlje nakon kojeg je slijedila misionarska tombola sa atraktivnim nagradama.
Prodajom tombolskih ulaznica sakupili su € 11.200 koji su namijenjeni za jedan projekt
partnerske škole u Zambiji.
I ove godine biskup iz Klagenfurta pozvao je sve redovnike i redovnice na susret, 1.
veljače, na uočnicu Dana posvećenog života u Št. Jurij ob Dolgem jezeru.
U veljači je, po treći put u ovoj školskoj godini, s. Urša Šebat pozvala učenike na duhovnu obnovu kod Školskih sestara u Repnje – Slovenija. Učenici su aktivno sudjelovali
na obnovi i vrlo pozitivno vrednovali susrete, vrativši se svojim kućama puni energije i
oduševljenja.
Za vrijeme zimskih praznika većina sestara sudjelovala je u duhovnim vježbama u Št.
Peteru a vodio ih je p. Stane Zore, OFM, provincijal slovenskih franjevaca. Kroz slušanje
predavanja, meditacije, klanjanje i molitvu produbljivale su svoju vjeru i prikupile novu
snagu za svoje poslanje.
U Provincijalnoj kući jedna skupina mladih iz „Slomšekove kuće“ pripremila je molitveni susret za duhovna zvanja pod geslom Isus je svjetlo na mom putu. Uz uvodne
meditacije i pjesmu uzveličali su misno slavlje nakon kojeg je uslijedio domjenak koju su
pripremile naše sestre.
Upućujem vam srdačne pozdrave u ime svih sestara naše Provincije
S. M. Andrea Starz
IZ PARAGVAJSKE PROVINCIJE
Želimo podijeliti sa sestrama iz cijele Družbe nekoliko novosti iz naše Provincije iz
ovih prvih mjeseci 2013.
Već sedam godina i postala je tradicija kako članovi Franjevačke obitelji u Paragvaju
(svećenici, sestre i laici) ostvaruju franjevačke misije u različitim župama, gdje postoji veća
potreba duhovne skrbi. Ove godine od 15. do 20. siječnja održana je u Sv. Baltazaru, a 25.
prosinca u pokrajini San Pedro. Proces praćenja trajat će u ovoj župi do 2014. Zajedno
37
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
s drugim misionarima sudjelovale su i naše sestre juniorke, novakinja i kandidatkinje.
Vratile su se obogaćene u vjeri, posjetile su mnoge obitelji, međusobno su se ohrabrili
kako bi nastavili rasti u vjeri i u jedinstvu kao narod Božji. Drugi važan događaj bio je 21.
siječnja na blagdan sv. Agneze kada smo slavile 39. obljetnicu ustanovljenja Provincije
naše Gospe od Uznesenja. Za nas je sv. Agneza zaštitnica „provincijalne kuće“ Školskih
sestara franjevki Krista Kralja u Paragvaju. Taj dan slavile smo s oduševljenjem svetu misu
koju je predvodio Don Giuseppe Ferrari, MSJ. Za ovu prigodu došle su i sestre iz drugih
zajednica blizu Asuncióna. Zahvalile smo Bogu za vjernost svake sestre i za prisutnost
naše Družbe u Paragvaju. Slavlje je nastavljeno na svečanoj večeri i u bratsko-sestrinskom
ozračju nazočnih.
Osim toga, 2. veljače na Dan posvećenog života sudjelovale smo na euharistijskom
slavlju u katedrali u Asunciónu, kojem je predsjedao biskup Mons. Edmundo Valenzuela,
s redovnicama ostalih zajednica koje su prisutne u Paragvaju.
Na ovom slavlju ujedinile smo u zahvali za naše sestre s. Fatimu Ferreira, s. Ildefonsu
Lovera i s. Gabinu Franco, koje su slavile 50. obljetnicu redovničkog života. Radujemo se
zbog njihovog velikodušnog odgovora i vjernosti Gospodinu u našoj redovničkoj zajednici. Poslije svete Mise okupili smo se u Provincijalnoj kući na zajednički objed, zajedno
s rodbinom i prijateljima sestara koji su došli na ovu svečanost.
Neka nas sve rasvijetli Gospodin u ovoj Godini vjere i ojača naše povjerenje u Njega.
Sve za Boga i u Njemu!
S. M. Margarita González
IZ RIMSKE REGIJE
HABEMUS PAPAM uzvik je koji je proizašao iz Konklava i proširio se na prepuni Trg
Sv. Petra ispunjen mladima, starima i redovništvom, koje nisu spriječili ni kiša, ni hladnoća
kako bi dočekali oca i pastira, koji je već ostavio dojam na Crkvu u Rimu i svijetu.
Otac Franjo potresa Crkvu povratkom na jednostavnost, prigrljujući križ od metala, na
kojem su već odavno siromašni, rubni, posljednji.
Možda bismo i mi morali prihvatiti Papin poziv, ići evangelizirati na periferiju. Ponekad smo blokirani bolešću, svakodnevnom žurbom kako bismo ostvarili ciljeve koje
smatramo jako važnima ili iz navike koja nam omogućuje da se osjećamo bolje u našim
kućama, zato što smo više sigurni, više zaštićeni, više mirni.
Možda je došao čas kada treba povezati srce i riječi, inače naš se život ispražnjuje
i ispunja se žalošću i to postaje jedan snažni znak za uzbunu. Često uviđamo kako s
poteškoćama živimo čistoću srca, zato jer se nađemo povezani s velikim očekivanjima
svijeta, uspjehom, karijerom, požudom biti u središtu pozornosti, s vlastitim interesima
koji često graniče s nemogućim. Sve to priječi slobodu u srcu i transparentnost našeg
djelovanja.
Uskrs je i neka moje čestitke stignu do svih nas, neka se naša ljubav za druge pretvori
u stil života – omogućiti da moj brat i sestra raste a ja da se umanjujem.
S. M. Paola D’ Auria
38
PORUKA PAPE BENEDIKTA XVI. ZA KORIZMU 2013.
Vjera u ljubav rađa ljubav – „I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj“ (1 Iv 4, 16)
Draga braćo i sestre!
Proslava korizme, u kontekstu Godine vjere, pruža nam dragocjenu prigodu za razmišljanje o odnosu između vjere i ljubavi, odnosno između vjere u Boga Isusa Krista
i ljubavi, koja je plod djelovanja Duha Svetoga i koja nas vodi na put bespridržajnog
posvećivanja Bogu i drugima.
1. Vjera kao odgovor na Božju ljubav
Već u svojoj prvoj enciklici sam ponudio neke elemente koji pomažu shvatiti usku
povezanost između tih dviju teologalnih kreposti: vjere i ljubavi. Polazeći od temeljne
tvrdnje apostola Ivana: „I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali
joj“ (1 Iv 4, 16), podsjetio sam da „biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke
velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom koja životu daje novi obzor i time
konačni pravac… Budući da je Bog prvo ljubio nas (usp. 1 Iv 4,10), ljubav sada nije samo
zapovijed, već je odgovor na dar ljubavi kojom nam Bog dolazi ususret“ (Deus caritas
est [Bog je ljubav], 1). Vjera predstavlja onaj osobni pristanak – koji uključuje sve naše
sposobnosti – uz objavu besplatne i strastvene ljubavi koju Bog ima prema nama i koja
se u punini očituje u Isusu Kristu. Susret s Bogom Ljubavi zahvaća ne samo srce već i
um: „Upoznavanje Božjeg života put je prema ljubavi, a pristanak naše volje uz njegovu
sjedinjuje naš razum, volju i osjećaj u sveobuhvatni čin ljubavi. No to nije završen proces,
ljubav nije nikada završen i gotov čin“ (isto, 17). Zato je svim kršćanima i, na osobit
način, onima koji se bave karitativnim radom potrebna vjera, ono „iskustvo susreta s
Bogom u Kristu koje će u njima pobuditi ljubav i njihovo srce otvoriti za drugoga. Tako
zapovijed ljubavi prema bližnjemu za njih neće više biti zapovijed koja im je naložena, da
tako kažemo, izvana, već će biti posljedica njihove vjere koja se odjelotvoruje kroz ljubav“ (isto, 31a). Kršćanin je čovjek koji je osvojen Kristovom ljubavi i stoga, nošen tom
ljubavlju – „caritas Christi urget nos“ (2 Kor 5, 14) – je duboko i stvarno otvoren ljubavi
prema bližnjemu (usp. isto, 33). Taj se stav rađa prije svega iz svijesti da smo ljubljeni,
da nam je udijeljeno oproštenje, štoviše, da nam Gospodin služi, onaj Gospodin koji se
priginje da opere noge apostolima i prinosi samoga sebe na križu da privuče čovjeka u
Božju ljubav. „Vjera nam pokazuje da je Bog dao svoga Sina za nas i daje nam pobjedonosnu sigurnost da je zaista istina: Bog je ljubav!... Vjera, koja promatra Božju ljubav
koja se objavila u probodenom Isusovu srcu na križu, rađa ljubav. Ljubav je svjetlo – u
konačnici jedino svjetlo – koje uvijek iznova rasvjetljuje svijet obavijen tamom i daje nam
hrabrost potrebnu za život i djelovanje“ (isto, 39). Sve nam to pomaže shvatiti kako je
glavni prepoznatljivi stav kršćanā upravo „ljubav utemeljena na vjeri i njome oblikovana“
(isto, 7).
2. Ljubav kao život u vjeri
Čitav je kršćanski život odgovaranje na Božju ljubav. Prvi je odgovor upravo vjera
kao prihvaćanje s divljenjem i zahvalnošću čudesne Božje inicijative koja nam prethodi
39
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
i koja nas potiče. A taj pristanak s vjerom označava početak jedne svjetlom obasjane
povijesti prijateljstva s Bogom, koja ispunja i daje puni smisao čitavoj našoj egzistenciji.
Bog se međutim ne zadovoljava time da mi prihvatimo njegovu besplatnu ljubav. On
se ne ograničava samo na to da nas ljubi, već nas želi privući k sebi, preobraziti nas na
tako dubok način da možemo zajedno sa Svetim Pavlom reći: ne živim više ja, već Krist
živi u meni (usp. Gal 2, 20). Kada ostavimo prostor Božjoj ljubavi, postajemo njemu
slični, dionici njegove ljubavi. Otvoriti se njegovoj ljubavi znači pustiti da on živi u nama
i dovede nas do toga da ljubimo s njim, u njemu i poput njega; samo tada naša vjera
postaje doista „ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5, 6) i on se nastanjuje u nama (usp. 1 Iv 4,
12). Vjera je spoznanje istine i pristajanje uz istinu (usp. 1 Tim 2, 4); vjera je hod u istini
(usp. Ef 4, 15). Vjerom se ulazi u prijateljstvo s Gospodinom; ljubavlju se živi i njeguje
to prijateljstvo (usp. Iv 15, 14 sl.). Vjera nam pomaže prihvatiti Gospodinovu i Učiteljevu
zapovijed; vjera nam daje blaženstvo da je provodimo u djelo (usp. Iv 13, 13-17). U vjeri
smo rođeni kao djeca Božja (usp. Iv 1, 12 sl.); ljubav nam pomaže konkretno ustrajati u
božanskom posinstvu donoseći plod Duha Svetoga (usp. Gal 5, 22). Vjera nam pomaže
prepoznati darove koje nam dobri i velikodušni Bog povjerava; po ljubavi oni donose
plod (usp. Mt 25, 14-30).
3. Neraskidiva isprepletenost između vjere i ljubavi
U svjetlu dosad rečenog, jasno je da ne možemo nikada razdvajati ili pak suprotstavljati vjeru i ljubav. Te su dvije teologalne kreposti duboko povezane i pogrešno je vidjeti
među njima kontrast ili dijalektiku. S jedne strane naime nedvojbeno je ograničen stav
onih koji stavljaju tako snažan naglasak na prioritet i presudnost vjere da podcjenjuju
i gotovo preziru konkretna djela ljubavi i ovu svode na neku općenitu humanitarnost.
S druge strane međutim isto je tako ograničavajuće zastupati stav o nekoj pretjeranoj
premoći ljubavi i njezine djelotvornosti i smatrati kako djela zamjenjuju vjeru. Za zdrav
duhovni život nužno je kloniti se bilo fideizma bilo moralističkog aktivizma. Kršćanski
se život sastoji u stalnom usponu na brdo susreta s Bogom, a zatim silaženju među ljude,
noseći ljubav i snagu koje nam taj susret daje, tako da svojoj braći i sestrama služimo
istom onom ljubavlju kojom Bog ljubi. U Svetom pismu vidimo kako je revnovanje
apostolā za naviještanje evanđelja koje rađa vjeru usko vezano uz karitativnu brigu za
služenje siromašnima (usp. Dj 6, 1-4). U Crkvi kontemplacija i djelovanje, koje na određen način simboliziraju sestre Marija i Marta iz Evanđelja, moraju istodobno postojati
i međusobno se upotpunjavati (usp. Lk 10, 38-42). Prioritet uvijek pripada odnosu s
Bogom, a pravo evanđeosko dijeljenje mora biti ukorijenjeno u vjeri (usp. Kateheza na
općoj audijenciji od 25. travnja 2012). Ponekad se naime nastoji ograničiti izraz ljubav na
solidarnost ili jednostavno pružanje humanitarne pomoći. Važno je, naprotiv, podsjetiti
da je najveće djelo ljubavi upravo evangelizacija, odnosno posluživanje Riječi. Nema
većeg dobročinstva, pa tako ni čina milosrđa, koji se može iskazati bližnjemu od lomljenja kruha Božje riječi, od toga da ga se učini dionikom radosne vijesti, da ga se
uvede u odnos s Bogom: evangelizacija je najviša i najcjelovitija promocija osobe. Kao
što piše sluga Božji papa Pavao VI. u enciklici Populorum progressio, naviještanje Krista je prvi i glavni činitelj razvoja (usp. br. 16). Iskonska istina da nas Bog ljubi – koju
se živi i naviješta – čini nas otvorenima za prihvaćanje te ljubavi u vlastitom životu i
omogućuje cjelovit razvoj čovječanstva i svakog čovjeka (usp. enc. Caritas in veritate).
U biti, sve polazi od Ljubavi i stremi k Ljubavi. Božja besplatna ljubav očitovala se navi40
PRILOZI
ještanjem evanđelja. Ako je prihvatimo s vjerom, tada primamo onaj prvi i nezaobilazni
dodir s božanskim koji nam omogućuje uzljubiti Ljubav, da bismo zatim prebivali i rasli
u toj Ljubavi i s radošću je prenosili drugima. Kada je riječ o odnosu između vjere i djelā
ljubavi, riječi iz Poslanice Svetoga Pavla Efežanima možda na najbolji način sažimaju
njihov suodnos: „Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po
djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra
djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo“ (2, 8-10). Ovdje se opaža da čitava
inicijativa usmjerena čovjekovu spasenju dolazi od Boga, od njegove milosti, od njegova
oproštenja prihvaćenog u vjeri; ali ta inicijativa ne samo da ne ograničava našu slobodu
i našu suodgovornost, nego ih, naprotiv, čini autentičnima i usmjerava ih prema djelima
ljubavi. Ova potonja nisu u prvom redu plod čovjekova truda i napora, nešto čime bi se
on hvastao, nego se rađaju iz same vjere, izviru iz milosti koju Bog daje u obilju. Vjera
bez djela je poput stabla bez plodova: te se dvije kreposti uzajamno podrazumijevaju.
Tradicionalnim smjernicama za kršćanski život korizma nas poziva upravo da jačamo
svoju vjeru pomnijim i duljim slušanjem Božje riječi i sudjelovanjem u sakramentima te,
istodobno, da rastemo u ljubavi, u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, također preko
konkretnih smjernica vezanih uz post, pokoru i milostinju.
4. Prioritet vjere, primat ljubavi
Kao i svaki Božji dar, vjera i ljubav potvrđuju djelovanje jednog jedinog Duha Svetoga (usp. 1 Kor 13), onoga Duha koji u nama kliče: „Abba! Oče!“ (Gal 4, 6) i u kojem
možemo reći: „Isus je Gospodin!“ (1 Kor 12, 3) i „Marana tha!“ (1 Kor 16, 22; Otk
22, 20). Vjera, dar i odgovor, pomaže nam spoznati istinu o Kristu kao utjelovljenu i
raspetu ljubav, puno i savršeno prianjanje uz Očevu volju i beskrajno Božje milosrđe
prema bližnjemu; vjera usađuje u srce i um čvrsto uvjerenje da je upravo ta Ljubav jedina stvarnost koja je odnijela pobjedu nad zlom i smrću. Vjera nas poziva da gledamo
u budućnost s krepošću nade, u pouzdanom iščekivanju da će pobjeda Kristove ljubavi prispjeti svojoj punini. Ljubav nas pak uvodi u Božju ljubav očitovanu u Kristu,
omogućuje nam na osoban i egzistencijalan način prigrliti potpuno i bespridržajno
Isusovo predanje Ocu i braći. Ulijevajući u nas ljubav, Duh nas Sveti čini dionicima
Isusova predanja: sinovskog predanja Bogu i bratskog svakom čovjeku (usp. Rim 5, 5).
Odnos između te dvije kreposti nalik je odnosu između dvaju temeljnih sakramenata Crkve: krštenja i euharistije. Krštenje (sacramentum fidei) prethodi euharistiji (sacramentum
caritatis), ali je usmjereno na nju, koja predstavlja puninu kršćanskoga puta. Slično tome,
vjera prethodi ljubavi, ali se pokazuje istinskom samo ako je njome okrunjena. Sve kreće
od poniznog prihvaćanja vjere („znati da me Bog ljubi“), ali to mora dovesti do istine
ljubavi („znati ljubiti Boga i bližnjega“), koja ostaje zauvijek, kao ispunjenje svih kreposti
(usp. 1 Kor 13, 13). Predraga braćo i sestre, u ovom korizmenom vremenu, u kojem se
pripravljamo za proslavu događaja križa i uskrsnuća, u kojem je Božja ljubav otkupila
svijet i svojim svjetlom obasjala povijest, želim vam svima u ovom dragocjenom vremenu
da oživite svoju vjeru u Isusa Krista da bismo ušli u isti njegov optok ljubavi prema Ocu i
prema svakom bratu i sestri koje susrećemo u svom životu. Za to uzdižem svoju molitvu
Bogu dok zazivam Gospodnji blagoslov na svakog od vas i na sve zajednice!
Iz Vatikana, 15. listopada 2012.
Papa Benedikt XVI.
41
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
Odreknuće od papinske službe
Dana 11. veljače cijeli svijet je iznenadila vijest: Papa najavio odreknuće od papinske
službe. Od 28. veljače 2013, u 20 sati, Stolica Svetog Petra bit će upražnjena i morat će
se sazvati konklave za izbor novoga pape.
Papa Benedikt XVI. najavio je jutros [11. veljače] svoje odreknuće od papinske službe,
prenio je Radio Vatikan. Papa je to učinio tijekom jutrošnjeg konzistorija povodom triju
kanonizacija. Izjavu Svetog Oca prenosimo u cijelosti:
„Draga braćo, sazvao sam vas na ovaj konzistorij ne samo zbog triju kanonizacija nego
i zato da vam priopćim jednu veoma važnu odluku za život Crkve. Nakon što sam se više
puta preispitao pred Bogom, došao sam do uvjerenja da mi moje snage, zbog poodmakle
dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način moju papinsku službu. Veoma sam svjestan
da se tu službu, zbog njezine duhovne naravi, mora obnašati ne samo djelima i riječima nego
i ništa manje patnjom i molitvom. No u današnjem svijetu, izloženom brzim promjenama
i potresanom veoma važnim pitanjima za život vjere, za upravljanje lađom Svetog Petra
i naviještanje evanđelja potrebni su također tjelesna i duševna snaga, koja se, posljednjih
mjeseci, kod mene smanjila, tako da moram priznati da nisam više sposoban dobro vršiti povjerenu mi službu. Zbog toga, duboko svjestan težine ovoga čina, u punoj slobodi,
izjavljujem da se odričem službe rimskoga biskupa, nasljednika Svetog Petra, koju su mi 19.
travnja 2005. povjerili kardinali, tako da će od 28. veljače 2013, u 20 sati, Stolica Svetog Petra
biti upražnjena i morat će se sazvati – od strane onih kojima je to zadaća – konklave za izbor
novoga pape. Draga braćo, zahvaljujem vam od sveg srca za svu ljubav i rad kojima ste sa
mnom nosili teret moje službe i molim oproštenje za sve moje pogreške. Povjerimo, sada,
svetu Crkvu brizi Vrhovnog Pastira, našega Gospodina Isusa Krista i zazovimo svetu Majku Mariju da svojom majčinskom dobrotom bude na pomoć ocima kardinalima u izboru
novoga pape. Što se mene osobno tiče, želim i ubuduće služiti svim srcem, čitavim životom
posvećenim molitvi, svetu Crkvu Božju.“ (KTA/IKA)
Posljednji nedjeljni angelus pape Benedikta XVI.
s hodočasnicima u Vatikanu
​
Papa Benedikt XVI. molio je u nedjelju 24. veljače svoj posljednji Angelus s hodočasnicima okupljenima na Trgu Sv. Petra u Vatikanu. Više od stotinu tisuća vjernika okupilo
se na Trgu Sv. Petra i okolnim ulicama pozdravljajući Papu transparentima i zastavama
iz cijeloga svijeta; Meksikanci su pjevali svoj Cielito lindo, a članovi Katoličke akcije
molili krunicu. Papin su nagovor često prekidali pljeskom, a Papa im je zahvalio riječima:
Grazie, grazie.
„Gospodin me zove uspeti se na goru, da se još više posvetim molitvi i razmatranju.
Ali to ne znači napustiti Crkvu, štoviše, ako to Bog traži od mene, to je upravo zato da
joj mogu nastaviti služiti s istim predanjem i ljubavlju kao i dosad, ali na jedan način koji
više odgovara mojoj dobi i mojim snagama”, istaknuo je Benedikt XVI. u nagovoru
vjernicima.
Osvrnuvši se na ulomak iz Evanđelja o Gospodinovu preobraženju, Papa je istaknuo
kako se iz njega može izvući vrlo važno učenje. „To je, prije svega, primat molitve, bez
koje se čitav apostolski i karitativni rad svodi na puki aktivizam. U korizmi učimo dati
42
PRILOZI
pravo vrijeme osobnoj i zajedničkoj molitvi, koja daje polet našem duhovnom životu.
Osim toga molitva nije odvajanje od svijeta i njegovih proturječja, kao što je to Petar htio
učiniti, nego molitva potiče čovjeka da nastavi put, potiče ga na djelovanje. Kršćanski
se život, pisao sam u Poruci za ovu korizmu, sastoji u stalnom usponu na brdo susreta
s Bogom, a zatim silaženju među ljude, noseći ljubav i snagu koje nam taj susret daje,
tako da svojoj braći i sestrama služimo istom onom ljubavlju kojom Bog ljubi“, rekao je
Benedikt XVI, dodavši kako osjeća „da je ta Božja riječ na poseban način upućena meni
u ovom času moga života. Gospodin me zove uspeti se na goru, da se još više posvetim
molitvi i razmatranju“.
Sveti Otac zahvalio je vjernicima na raznim jezicima za njihove molitve, ljubav i
solidarnost kojima ga prate u ovom odlučnom trenutku njegova života. Na molitvu i
solidarnost pozvao je vjernike i preko Twittera: „U ovom posebnom trenutku pozivam
vas da se molite za mene i za Crkvu, povjeravajući se kao i uvijek Božjoj providnosti.“
(KTA/IKA)
Posljednja kateheza pape Benedikta XVI.
Draga braćo i sestre!
Hvala vam što ste se okupili u tako velikom broju na ovoj posljednjoj općoj audijenciji
moga pontifikata.
Hvala odsrca! Doista sam dirnut! Vidim živu Crkvu! Mislim da moramo zahvaliti Stvoritelju na lijepom vremenu koje nam daje sada dok još zima traje.
Poput Svetog apostola Pavla u biblijskom tekstu koji smo čuli, i ja osjećam u svome
srcu da moram prije svega zahvaliti Bogu, koji vodi i daje rasti Crkvi, koji sije svoju riječ
i tako jača vjeru u svom narodu. U ovom času srce mi se širi i grli čitavu Crkvu diljem
svijeta; i zahvaljujem Bogu za informacije koje sam u ovim godinama petrovske službe
mogao primiti o vjeri u Gospodina Isusa Krista, ljubavi koja stvarno kola u tijelu Crkve i
daje da ona živi u ljubavi i nadi koja nas otvara i usmjerava prema životu u punini, prema
nebeskoj domovini.
Osjećam da, u sadašnjem času koji je Gospodinov, nosim sve u svojoj molitvi, sve
susrete, sva putovanja, svaki pastoralni pohod. Sve to i sve zajedno uključujem u molitvu
i povjeravam Gospodinu: jer imamo punu svijest o njegovoj volji, sa svakom mudrošću
i duhovnim spoznanjem, i da se možemo ponašati na način dostojan njega, njegove ljubavi, plodni svakim dobrim djelom (usp. Kol 1, 9-10). U ovom trenutku, u srcu gajim
veliko pouzdanje, jer znam, znamo to svi mi, da je riječ istine evanđelja snaga Crkve, ona
je njezin život. Evanđelje čisti i obnavlja, donosi plod, gdje god zajednica vjernika sluša
evanđelje i prihvaća Božju milost u istini i živi u ljubavi. To je moje pouzdanje, to je moja
radost.
Kada sam 19. travnja prije gotovo osam godina prihvatio preuzeti petrovsku službu,
imao sam čvrstu sigurnost koja me je uvijek pratila: sigurnost da Crkva živi od Božje
riječi. U tome trenutku, kao što sam već više put rekao, u srcu su mi odzvanjale riječi:
Gospodine, što tražiš od mene? Velik je to teret što mi ga stavljaš na pleća, ali ako ti to
tražiš od mene, na tvoju riječ bacit ću mreže, siguran da ćeš me ti voditi, i sa svim mojim
slabostima. I osam godina kasnije mogu reći da me Gospodin doista vodio, bio mi je
blizu, mogao sam svakodnevno zamijetiti njegovu prisutnost. Bila je to jedna dionica
43
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
povijesnog puta Crkve koja je imala trenutke radosti i svjetla, ali i teške trenutke; osjećao
sam se poput Sv. Petra i apostolā na lađi na Galilejskom jezeru: Gospodin nam je dao
mnogo sunčanih dana i laganog povjetarca, dana kada je ulov bio obilan; bilo je međutim
i trenutaka u kojima se more uzburkalo i zapuhao protivan vjetar, kao u čitavoj povijesti
Crkve, i činilo se da Gospodin spava. Ali uvijek sam znao da je u toj lađi Gospodin i
uvijek sam znao da lađa Crkve nije moja, nije naša, nego je njegova, a on neće dopustiti
da potone; on je taj koji je vodi, zasigurno također uz pomoć ljudi koje je izabrao, jer je
tako htio. To je bila i jest jedna sigurnost koju ništa ne može potamniti. I zbog toga je
danas moje srce ispunjeno zahvalnošću Bogu jer nikada nije uskratio čitavoj Crkvi i meni
samom svoju utjehu, svoje svjetlo, svoju ljubav.
Nalazimo se u Godini vjere, koju sam proglasio zato da učvrstim upravo našu vjeru u
Boga u okruženju koje kao da ga sve više potiskuje u drugi plan. Pozivam sve da obnove
čvrstu vjeru u Gospodina, da se pouzdajemo poput djece u Božje ruke, sigurni da nas
te ruke uvijek drže i omogućuju nam da kročimo svakoga dana, i onda kada nas snađu
nevolje. Želim da svi osjete da ih ljubi onaj Bog koji je dao svoga Sina za nas i koji nam
je pokazao svoju beskrajnu ljubav. Želim da svi osjete radost što su kršćani. U jednoj
lijepoj molitvi, koja se moli svakoga jutra, kaže se: “Klanjam ti se, moj Bože, i ljubim te
svim srcem. Zahvaljujem ti što si me stvorio, što sam kršćanin…”. Da, zadovoljni smo
zbog dara vjere; to je najdragocjenije dobro koje nitko ne može oduzeti! Zahvaljujmo
Gospodinu za to svaki dan, molitvom i dosljednim kršćanskim životom. Bog nas ljubi, ali
očekuje da i mi njega ljubimo!
Ali u ovim trenucima ne želim zahvaliti samo Bogu. Papa nije nikada sam za kormilom
Petrove lađe, premda je za nju najodgovorniji. Nikada se nisam osjećao osamljenim u
nošenju radosti i tereta petrovske službe; Gospodin je uza me stavio mnoge osobe koje
su, s velikodušnošću i ljubavlju prema Bogu i Crkvi, pomagale i bile mi blizu. To ste prije
svega vi, draga braćo kardinali: vaša mudrost, vaši savjeti, vaše prijateljstvo bili su za mene
dragocjeni; zatim moji suradnici, počevši od moga državnog tajnika koji je bio moj vjerni
pratilac ovih godina; Državno tajništvo i čitava Rimska kurija, kao i svi oni koji su, na
raznim područjima, stavljeni u službu Svete Stolice: mnogo je onih koji se ne vide, koji
ostaju u sjeni, ali upravo u tišini, u svakodnevnom predanju, s duhom vjere i poniznosti
bili su za mene siguran i pouzdan oslonac. Posebnu misao upućujem Crkvi u Rimu, mojoj
biskupiji! Ne mogu zaboraviti braću u biskupstvu i svećenstvu, posvećene osobe i čitav
Božji narod: u svojim pastoralnim pohodima uvijek sam osjećao veliku pažnju i duboku
ljubav; a i ja sam volio sve i svakoga, bez razlika, onom pastoralnom ljubavlju koja je srce
svakoga pastira, napose rimskoga biskupa, nasljednika apostola Petra. Svakoga sam dana
nosio svakoga od vas u svojoj molitvi, očinskim srcem. Želim da moj pozdrav i moja
zahvala dopru do svih: srce jednog pape širi se i proteže na čitav svijet. Želim izraziti
svoju zahvalnost i Diplomatskom zboru pri Svetoj Stolici, koji uprisutnjuje veliku obitelj
narodā. Tu mislim također na one koji rade na dobroj komunikaciji: zahvaljujem im za
njihovu važnu službu.
Želim sada od sveg srca zahvaliti i svim onim brojnim osobama u čitavom svijetu koje
su mi posljednjih tjedana slale dirljive znakove pažnje, prijateljstva i molitve. Da, papa
nije nikada sam, sada sam to doživio još jednom na tako velik način da mi to dira srce.
Papa pripada svima i mnogi se osjećaju veoma blizu njemu. Istina je da primam pisma od
svjetskih velikana – državnih poglavara, vjerskih vođa, predstavnika svijeta kulture itd. Ali
primam i veoma mnogo pisama od običnih ljudi koji mi pišu jednostavno ono što im je
44
PRILOZI
na srcu i daju mi osjetiti svoju ljubav, koja izvire iz našega zajedništva s Isusom Kristom,
u Crkvi. Te mi osobe pišu kao primjerice nekom knezu ili velikanu kojeg se ne poznaje.
Pišu mi kao braća i sestre ili kao kćeri i sinovi, obraćaju mi se kao članu obitelji s kojim su
posebno bliski. Tu se može rukom dotaknuti što je Crkva – ne neka organizacija, ne neka
udruga s vjerskim ili humanitarnim ciljevima, nego živo tijelo, zajednica braće i sestara u
Tijelu Isusa Krista, koja nas sve ujedinjuje. Doživljavati Crkvu na taj način i moći malne
rukom dotaći snagu njezine istine i njezine ljubavi ispunja čovjeka radošću, u vremenu u
kojem mnogi govore da te radosti nestaje. Ali vidimo kako je Crkva danas itekako živa!
Posljednjih sam mjeseci osjetio da su mi snage oslabile, i tražio sam ustrajno od Boga,
u molitvi, da me prosvijetli svojim svjetlom i pomogne mi donijeti odluku koja je najispravnija ne za moje dobro, nego za dobro Crkve. Učinio sam taj korak u punoj svijesti
o njegovoj ozbiljnosti kao i novosti, ali s dubokim mirom u duši. Ljubiti Crkvu znači
također imati hrabrosti donijeti teške, bolne odluke, imajući uvijek pred očima dobro
Crkve, a ne nas samih.
Dopustite mi sada da se još jednom vratim na 19. travnja 2005. Ta je odluka bila
teška upravo zbog činjenice da me od toga trenutka nadalje Gospodin obvezao trajno i
zauvijek. Trajno, jer onaj koji preuzima papinsku službu nema više nikakve privatnosti.
Pripada uvijek i posvuda svima, čitavoj Crkvi. Njegovu je životu, takoreći, potpuno oduzeta privatna dimenzija. Mogao sam iskusiti, i osjećam to jasno i sada, da čovjek prima
život upravo kada daruje. Ranije sam rekao da mnoge osobe koje vole Gospodina vole
i nasljednika Sv. Petra i privržene su mu; da papa ima doista braću i sestre, sinove i kćeri
u čitavom svijetu i da se osjeća sigurnim u zagrljaju svoje zajednice; jer ne pripada više
samome sebi, pripada svima i svi pripadaju njemu.
Trajno je također zauvijek – nema više vraćanja u privatnost. Mojom odlukom da
se odreknem aktivnog vršenja službe to se ne opoziva. Ne vraćam se privatnom životu,
putovanjima, susretima, primanjima, predavanjima i sličnom. Ne ostavljam križ, nego
ostajem na nov način uz Gospodina raspetog. Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, takoreći, u dvorištu Sv. Petra. Sveti Benedikt,
čije ime nosim kao papa, uvijek će mi biti primjer u tome. On nam je pokazao put prema
životu koji, bio on aktivan ili pasivan, potpuno pripada Božjem djelu.
Također zahvaljujem svima i svakome za poštivanje i razumijevanje kojim ste prihvatili tu tako važnu odluku. Nastavit ću pratiti Crkvu na njezinu putu molitvom i
razmatranjem, onom predanošću Gospodinu i njegovoj Zaručnici u kojoj sam nastojao
živjeti sve dosad svakoga dana i u kojoj želim uvijek živjeti. Molim vas da me se sjetite
pred Gospodinom i prije svega da molite za kardinale, koji su pozvani na tako važnu
zadaću, i za novog nasljednika apostola Petra: da ga Gospodin prati svjetlom i snagom
svoga Duha.
Zazovimo majčinski zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Božje i Majke Crkve, da
prati svakog od nas i čitavu crkvenu zajednicu; njoj se povjeravamo s dubokim pouzdanjem.
Dragi prijatelji! Bog vodi svoju Crkvu, uvijek je podupire, a osobito u teškim trenucima.
Ne gubimo nikada taj pogled vjere, to je jedini pravi pogled na Crkvu i svijet na njihovu
povijesnom putu. Neka u našem srcu, u srcu svakog od nas, bude uvijek radosna sigurnost da je Gospodin uz nas, da nas ne napušta, da nam je blizu i grli nas svojom ljubavlju.
Hvala! (IKA/bitno.net)
Vatikan, 27. veljače 2013.
45
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
Quo vadis, Domine?
„Quo vadis, Domine?“ – te mi se riječi uvijek iznova vraćaju pri pomisli na odluku
Benedikta XVI. Te me riječi zadržavaju u šutnji punoj poštovanja pred njegovom
odlukom. Što znači pridodati neku riječ o tome bujici već rečenih? Odviše ih je površnih, tek ih je
manji dio pronicavih, od značenja. Dok slušam ili čitam riječi pune zbunjenosti i nerazumijevanja, imam razumijevanja za njih. Kako će o orlovu letu, o njegovoj odluci da svoja
krila više ne izlaže vjetrovima koje ne može slijediti onako kako doživljava potrebnim,
govoriti ptice koje se zadržavaju u svome dvorištu, nespremne za let, nespremne izložiti
se za druge, nespremne živjeti svoj život kao službu ljubavi, kao odziv poticajima Duha?
Znam da su i moje riječi krajnje skromne. Nedugo se Ivan Pavao II. u svojoj poniznosti istrošio kao svijeća. Upravo je Benedikt
XVI. u svojoj poniznosti odlučio sa svijećnjaka uočljivosti skloniti svoju plemenitu svijeću kako bi neka druga svijeća – moguće snažnijeg plamena – bila postavljena na njezino
mjesto.
I Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI. bilo je blisko isto: „Ne kako hoću ja, nego kako
hoćeš ti. Ne ja, nego tvoja snaga, tvoja volja u meni.“
„Quo vadis, Domine?“ Ni Ivan Pavao II. ni Benedikt XVI. nisu ni na trenutak htjeli
Isusa ostaviti samoga. Obojica – Ivan Pavao II. u krajnjoj nemoći i Benedikt XVI. u
punini poniznosti – nastavili su, nastavljaju poput Šimuna Cirenca nositi s Isusom križ
njegove ljubavi. S ljubavlju nositi križ Crkve. To ne mogu razumjeti oni kojima je vlast moć i zadovoljstvo. To mogu razumjeti samo
oni koji vlast doživljavaju kao službu. Kao službu ljubavi. To ne mogu razumjeti oni koji
imaju potrebu izdići se nad druge, druge nadjačati. Ali vjerujem da mogu oni koji ne
prestaju tražiti najbolji način kako će poslužiti. Oni koji ništa Božje – ni ljudsko – ne žele
zadržati za sebe.
Poruka poniznosti Benedikta XVI, poruka njegove raspoloživosti Duhu Svetome,
poruka je jednako i onima u Crkvi i onima u svijetu:
46
PRILOZI
Ne tražimo svoje razloge. Tražimo Božje razloge. Tražimo razloge života. Nema nečasnog, nevažnog mjesta. Svako je mjesto, svaka služba – i ona najneuočljivija – dragocjena
u povijesti Božje ljubavi s čovjekom. Dok mi se pred očima nižu krhka staračka ramena Benedikta XVI, Ivana Pavla II,
Ivana Pavla I, Pavla VI, Ivana XXIII… dok mi – i samo donekle – biva jasno koliko su
i neba i zemlje ta ramena ponijela, svladava me ganuće, zadivljenost snagom ljudskoga
duha – i snagom Duha Svetoga koji uznosi i živi u Crkvi. Živi u ljudskoj povijesti. Stjepan Lice
47
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
Životopis pape Franje
VATIKAN (IKA) – Novi, 266. papa je Jorge Mario Bergoglio, isusovac, Argentinac,
76-godišnji dosadašnji nadbiskup Buenos Airesa. Novi papa izabrao je ime Franjo. To je
prvi put u povijesti Crkve da je jedan rimski biskup uzeo to ime, a i prvi put da je jedan
isusovac izabran za papu, te da papa dolazi iz Latinske Amerike.
Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. u Buenos Airesu, u obitelji s petero
djece. Otac mu je bio talijanski imigrant, tako da novi papa ima i argentinsko i talijansko
državljanstvo. Diplomirao je kemijsku tehnologiju, no kasnije se odlučio za svećenički
poziv te stupio u bogosloviju. U novicijat Družbe Isusove stupio je 11. ožujka 1958.
Humanističke studije završio je u Čileu, a 1963, po povratku u Buenos Aires, završio je
filozofiju na Filozofskom fakultetu Kolegija San Jose u San Miguelu. Sljedeće dvije godine
predavao je književnost i psihologiju na Kolegiju Immacolata u Santa Feu, a 1966. iste
predmete na Kolegiju Salvatore u Buenos Airesu. Od 1967. do 1970. studirao je teologiju
na Teološkom fakultetu Kolegija San Jose u San Miguelu.
Za svećenika je zaređen 13. prosinca 1969, a unutar Družbe Isusove proveo je svoj
treći probandat 1970–1971. u Alcali de Henares u Španjolskoj, te je 22. travnja 1973.
položio svoje doživotne zavjete. Bio je magistar novaka u Villi Barilari u San Miguelu
(1972–1973), profesor na Teološkom fakultetu, konzultor u svojoj Provinciji te rektor
Kolegija. Za provincijala Argentine izabran je 31. srpnja 1973, i tu je službu obnašao šest
godina. Od 1980. do 1986. bio je rektor Kolegija i Filozofskoga i Teološkoga fakulteta u
istoj kući te župnik u Biskupiji San Miguel. U ožujku 1986. pošao je u Njemačku kako bi
ondje dovršio rad na svojoj doktorskoj disertaciji, nakon čega su ga poglavari smjestili u
Kolegij Salvatore. Odatle je premješten u crkvu Družbe Isusove u Cordobi, gdje je obnašao službu duhovnika i ispovjednika. Blaženi Ivan Pavao II. imenovao ga je 20. svibnja
1992. pomoćnim biskupom Buenos Airesa, a 27. lipnja iste godine primio je u katedrali u
Buenos Airesu biskupski red po rukama kardinala Antonija Quarracina. Suzareditelji su
bili apostolski nuncij Ubaldo Calabresi i biskup Mercedes-Lujana Emilio Ognjenović.
Nadbiskupom koadjutorom Buenos Airesa imenovan je 3. lipnja 1997, a 28. veljače
1998. naslijedio je kardinala Qarracina u nadbiskupskoj službi. Kao nadbiskup putovao je
javnim prijevoznim sredstvima, a umjesto biskupske palače stanovao je u iznajmljenom
stanu. Tako je zaslužio nadimak kardinal siromašnih. Govori španjolski, talijanski, a služi
se i njemačkim jezikom. Poznat je i kao dobar kuhar, ljubitelj opere, prijatelj grčke klasike,
48
PRILOZI
Shakespearea i Dostojevskog, te kao dobar plivač, premda od djetinjstva ima poteškoća
s plućima.
Napisao je knjige: Meditationes para religiosos (Razmatranja za redovnike) 1982, Reflexiones sobre la vida apostolica (Razmišljanja o apostolskom životu) 1986, i Reflexiones
de esperanza (Razmišljanja o nadi) 1992.
Bio je ordinarij i za vjernike istočnoga obreda koji prebivaju u Argentini, a nemaju
ordinarija vlastitog obreda. Usto je bio i veliki kancelar Argentinskoga katoličkog sveučilišta. Na 10. redovitoj općoj skupštini Sinode biskupa u listopadu 2001. bio je generalni
relator. Od studenoga 2005. do studenoga 2011. bio je predsjednik Argentinske biskupske
konferencije.
Blaženi Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom na konzistoriju 21. veljače 2001, a
naslovna mu je crkva bila crkva Sv. Roberta Bellarmina. Bio je član Komisije za Latinsku
Ameriku, Vijeća za obitelj, Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata te Kongregacije za ustanove posvećenog života.
49
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
Redovnici i nova evangelizacija
Predavanje biskupa Sudara održano na Skupštini Konferencije viših redovničkih
poglavara i poglavarica BiH u Sarajevu, 9. ožujka 2013. donosimo u cijelosti:
Uvod
Iako se može dobiti dojam da ponavljam ono što se nerijetko čuje u ovakvim prigodama, ipak ću vam povjeriti svoj osjećaj nelagode što sam pristao govoriti vam o temi koju,
zasigurno, po samoj naravi stvari, svatko od vas poznaje bolje od mene. A pristao sam
jer me zamolila s. Ivanka i zato što je riječ o ovoj Skupštini. Nadam se da će me kod vas
i pred vama, bar donekle, opravdati ova dobra volja i iskrena nakana.
Inače mi se čini da bi ovakve vrste zadaća, to jest iznošenja spoznaja o određenim
temama, trebalo povjeravati isključivo ljudima od znanja i znanosti koji imaju temeljne
preduvjete da se spreme. A nikako i nikada nama koji, zbog okolnosti u kojima živimo
i radimo, vrijeme za pripremu moramo krasti od sebe i drugih. No, što je tu je, imajte
strpljenja kojih četrdesetak minuta.
Ovo moje promišljanje neće se i ne može upuštati u strukturalne i asketske aspekte
redovništva niti u narav njegova identiteta, pa ni u njegove današnje izazove. Stoga ću, u
pet kratkih točka, pokušati naznačiti mjesto redovnika u novoj evangelizaciji i način na
koji bi zajednice koje predvodite mogle pridonijeti rješavanju nekih, čini mi se, važnih
pitanja Crkve i društva u Bosni i Hercegovini. Temu bi valjalo produbit raspravom tražeći odgovore na pitanja poput ovih: Kako se općecrkvena načela odnosa redovništva i
crkvene hijerarhije uklapaju i uprisutnjuju u ovdašnje unutarcrkvene odnose? Kako sve
ono što osjećamo kao općehrvatsko povezujemo i živimo s bosansko-hercegovačkom
stvarnošću i kršćanskim zasadama? Kakve izazove stavlja pred nas novonastalo stanje
Crkve, hrvatskoga naroda i čovjeka u BiH u kontekstu nove evangelizacije?
1. Nova evangelizacija – što je, na koga se odnosi i komu je namijenjena?
Bilo je potrebno pola stoljeća da bi se od ideje o potrebi nove evangelizacije, preko
svijesti o njezinoj urgentnosti, prispjelo k njezinoj konkretnoj primjeni. Čini se da je
upravo papa Pavao VI. koji je, nalijevajući saborske nove mjehove vinom nove interpretacije starih a uvijek novih teoloških sadržaja i crkvenih normi, naznačio temeljno
značenje nove evangelizacije označivši je kao davanje novog odgovora na nove potrebe.
Sam pojam nova evangelizacija uvest će papa Ivan Pavao II. prigodom pastoralnog pohoda Poljskoj 1979. Novina evangelizacije ne sastoji se u započinjanju svega iznova, već
... uključiti se u dugi hod naviještanja Evanđelja tako da to naviještanje bude novo u
Usp. Pavao VI, Insegnamenti VI, Vaticano, 1969. str. 316.
Usp. Benedikt XVI, Homilija na zatvaranju specijalne sinode biskupa Bliskog Istoka 24.10.2010. u: Oservatore Romano 25-26.10.201. str. 8.
Usp. Benedikt XVI, Motu proprio Ubicumque et semper, na: http://www.vatican.va/holy_father/benedict_XVI/apost.letters/documents/hf_ben-XVI_apl_20100921_ubicumque-et-semper_it.htmll(10.09.2010)
50
Pavao VI, Insegnamenti VI, str. 316.
Usp. Homilija na Misi u svetištu Sv. Križa, u: AAS 71(1979.), 865.
Poruka narodu Božjem s XIII. redovnog zajedanja Biskupske sinode, br. 2.
PRILOZI
svom žaru, metodama i izričajima. Na tome tragu će, prije deset godina, biti rečeno da
nova evangelizacija ne treba izmišljanje „novoga programa“. Program već postoji: to je
onaj koji oduvijek proizlazi iz evanđelja i žive predaje. Padom velikih protukršćanskih
sistema na europskom kontinentu, nacizma i zatim komunizma , postavlja se hitan
zadatak da se ponovo ljudima Europe ponudi osloboditeljska poruka Evanđelja. Što se
Zapad više odvaja od svojih kršćanskih korijena, to više postaje misijski teren, u obliku
raznolikih ‘areopaga’. Nova evangelizacija je namijenjena prvenstveno osobama koje su se, iako krštene,
udaljile od Crkve i žive bez da se nadahnjuju na kršćanskoj praksi […],da se pomogne
tim ljudima u ponovnom susretu s Gospodinom, koji jedini daje duboki smisao i mir
našem bivstvovanju; da im omogući ponovno otkrivanje vjere, izvora milosti koja
donosi radost i nadu u njihov osobni, obiteljski i društveni život.10 A naviještanje se
odvija u suvremenom društvu, u kojemu postoji intelektualna i ideološka odvojenost od
Krista i Njegove Crkve; individualizam koji ukida odgovornost čovjeka prema drugomu; racionalizam koji religiju pretvara u „osobno pitanje“, te vrlo izraženo smanjenje
prakticiranja vjere kod krštenika.11
Pored svih nastojanja da ga se, i na temelju gore citiranih izjava crkvenoga učiteljstva,
pobliže definira, pojam nove evangelizacije ostat će ne uvijek jasan i definiran12 jer nova
evangelizacija ne znači obvezu izrade jedinstvenog i jednakog oblika za sve uvjete.13
Naprotiv, riječ je o sposobnosti Crkve znati čitati i odgonetati nove pojave ... da bi u njih
ušla i pretvarala ih u mjesta svjedočenja i naviještanja Evanđelja14 pomažući društvima
i cijelim kontinentima odrediti ponovno svoju budućnost u susretu s osobom i porukom
Isusa Krista.15 Zadaća nove evangelizacije imala bi se prije svega shvatiti kao napor same
Crkve da prepozna, upozna i prihvati novonastalo stanje u svijetu i svoje mjesto u njemu.
Nakon što upozna i prihvati stanje u kojem se, nerijetko mimo ili protiv svoje volje, našla,
Crkvi se otvaraju preduvjeti da u tome novonastalome stanju i okolnostima svjedoči i naviješta. Nova se evangelizacija, dakle, odnosi najprije na samu Crkvu. I to na cijelu Crkvu.
Ovu će činjenicu Sinoda biskupa o evangelizaciji snažno naglasiti dovikujući Pavlovski:
jao onome koji misli da se nova evangelizacija ne odnosi na njega.16U tome kontekstu
može se reći da je jedan od preduvjeta nove evangelizacije buđenje i produbljivanje svijesti da su svi kršteni, na jednak način, u dostojanstvu djece Božje, da svi čine Crkvu i da im
10
Ivan Pavao II, Govor XIX. zasjedanju CELAMA, Port-au-Prince, 9. ožujka 1983., br. 3.
11
12
Kardinal D. Wuerl, Izvješće nakon rasprave na Sinodi, na: bitno.net
13
14
15
16
Benedikt XVI, Ubicumque...(uvodni dio)
Ivan Pavao II, Ulaskom u novo tisućljeće, KS, Zagreb, 2001, str. 37.
Ivan Pavao Drugi, Nadolaskom trećeg tisućljeća, Zagreb, 1996. KS, str. 64, br. 57.
Benedikt XVI, Homilija na misi svečanog otvaranja XIII. redovnog zasjedanja Biskupske sinode u Rimu,
7. listopada 2012.
Sinodabiskupa, Nuova evangelizzazione per la trasmissinoe della fede cristiana, Lineamanta n. 5 u:
www.vatican.va/roman-curia/synod/documents
Lineamenta ... br. 6.
Ivan Pavao II, Ecclesiain Europa n. 2, u: AAS 95(2003.),650
Poruka Božjem narodu …, br. 5.
51
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
je temeljna zadaća naviještati Evanđelje. To je jedan od velikih, ali još na praktičnoj razini
neubranih plodova Sabora.
Ne postavljajući u pitanje ništa od onoga što je primila kao sadržaj naviještanja i
svjesna da ne može mijenjati uvjete u kojima je pozvana svoju zadaću izvršavati, Crkvi
ostaje napor propitivanja o prikladnosti vlastitoga poimanja i prihvaćanja svijeta u kojemu
joj je živjeti i djelovati. Sinodalni oci poručuju da nova evangelizacija ima u svojem
središtu Krista i pozornost prema ljudskoj osobi, da bi se ostvario susret s Njim. No,
Njegovi su horizonti široki kao svijet i ne završavaju ni s jednim ljudskim iskustvom.
To znači da ona njeguje s posebnom pažnjom dijalog s kulturama, u uvjerenju da se u
svakoj od njih može naći “sjeme Riječi” o kojem su pričali drevni oci. Napose, novoj je
evangelizaciji potreban obnovljeni savez između vjere i razuma, u uvjerenju da vjera
ima svoje resurse da prihvati svaki plod zdravog razuma otvorenog transcendenciji i
ima snagu sanirati granice i proturječnosti u koje razum može pasti.17
2. Redovnici u novoj evangelizaciji
Dublja i iscrpna obrada ove teme tražila bi daleko više vremena nego ga ovom prilikom
imamo. Stoga se ograničavam samo na temeljne naznake. Teško bi bilo govoriti o ulozi
redovnika u novoj evangelizaciji bez tijesne povezanosti sa saborskom teologijom redovništva. Čini mi se da temelj uloge redovnika u novoj evangelizaciji valja, među ostalim,
tražiti i u prvoj rečenici Dekreta o prilagođenoj obnovi redovničkoga života. Ondje se,
naime, kaže: Nastojanje oko savršene ljubavi po evanđeoskim savjetima proistječe iz nauka
i primjera božanskoga Učitelja, a pojavljuje se kao sjajan znak nebeskoga kraljevstva (1,1).
I dalje: Prilagođena obnova redovničkoga života istodobno obuhvaća neprestano vraćanje
na izvore svoga kršćanskoga života i na izvorno nadahnuće redovničkih ustanova, s jedne
strane, i njihovu prilagodbu promijenjenim prilikama vremena, s druge strane (2,1). Tri
su temeljna pojma saborske nauke o redovništvu koji, na najizravniji način, upućuju i na
bit nove evangelizacije i redovnike čine prikladnima da se u nju uključe zanosno (Benedikt XVI) i plodno. Riječ je, dakle, o savršenoj ljubavi, o vraćanju na izvore i o prilagodbi
promijenjenim prilikama vremena. Ako bi se u jednoj rečenici morao tražiti odgovor onoj
starici koja je pitala u čemu nije valjala stara evangelizacija pa se uvodi nova, onda bi se,
bojim se, moralo odgovoriti da se negdje zametnula, nekako izgubila bit Evanđelja a onda i
samoga Boga, a to je konkretna ljubav prema čovjeku jer je čovjek. Savršena ljubav prema
čovjeku, utemeljena na vjeri u Boga i hranjena iz te vjere, uključuje dvije neraskidivo povezane stvarnosti, to jest prvenstveno zauzetost za čovjekovo vječno spasenje i trud oko
njegova ljudskog dostojanstva na ovome svijetu. Lažno se i besplodno trudi oko spasenja
duša svatko komu su ljudsko dostojanstvo i temeljna ljudska prava i u Crkvi i u redovničkim
zajednicama samo naklapanje modernista! Ali ovo dvostruko očitovanje jedne jedinstvene i
zato savršene ljubavi ostvaruje se samo kroz zalaganje života.18 Bog je u ljudsku narav utkao
sposobnost smislenoga zalaganja života samo zbog neprolaznih, vječnih vrednota. I Isus je
položio život snagom svijesti da će ga ponovno zadobiti.19 U tome kontekstu Sabor ističe da
su redovnici sjajan znak nebeskoga kraljevstva (1,1) i da vrlo cijeni način njihova ... života
... i čvrsto se pouzdaje u njihova tako plodna, skrovita i javna djela (25,1).
17
18
19
52
Isto, br. 10.
Usp. Iv15, 13.
Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem (Iv 10, 17).
PRILOZI
Mislim da se može ustvrditi kako je svaka velika karizma u Crkvi bila barem jedan vid
svojevrsne nove evangelizacije za Crkvu. A karizma je velika ako je svojom porukom i
svojim plodovima nadživjela vrijeme u kojemu je nastala i prilagodila se novim vremenima i okolnostima te postala trajnom baštinom Kristove Crkve. U tome se kontekstu u
korijenu svake redovničke zajednice nalazi skrovito sjeme nove evangelizacije. Imajući,
barem implicitno, na umu ovu temeljnu oznaku redovništva, Sabor redovnike podsjeća
i potiče da vjerno zadrže i razvijaju vlastitu djelatnost i neka je, imajući pred očima
korist cijele Crkve i biskupija, prilagode potrebama vremena i mjesta (20,1). Naime,
uzaludan bi bio napor prilagođavanja promijenjenim prilikama ako se ne bi zahvaćao
sadržaj s izvora. Vraćajući se svome izvoru, karizmi utemeljitelja, svaka se redovnička
zajednica vraća Kristu i njegovoj poruci. S druge strane, vraćanje na izvore ostalobi bez
ploda ako se ne bi vodilo računa o prijemčivosti sadržaja u promijenjenim uvjetima. Papa
Ivan Pavao II. u tome će duhu doviknuti redovnicima: Vi nemate samo slavnu povijest
koje se treba sjećati i koju treba pripovijedati, nego veliku povijest koju treba izgraditi!
Gledajte u budućnost, u koju vas šalje Duh da s vama učini još velikih stvari.20U tome
kontekstu Salvatore Currò tvrdi da su redovnici u prvom redu nove evangelizacije ako
ona znači i hrabrost mjeriti se i s novim izazovima i kušati nove putove. 21A nova
evangelizacija znači upravo to.
Kolika je potreba nove evangelizacije i pred kakvim se izazovima nalazi Crkva daje
naslutiti i sama činjenica da, prema provedenoj anketi, u jednoj europskoj katoličkoj zemlji jedva jedna trećina praktičnih katolika vjeruje u život vječni. Postavlja se vrlo akutno
i aktualno, a iznad svega bolno pitanje, kako takvim katolicima djelotvorno prenijeti
duboko logičnu poruku svetoga Pavla: Ako nema uskrsnuća ... uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.22Ovo pitanje dobiva na svojoj težini u kontekstu
vremena u kojemu riječi sve manje dotiču srca ljudi i kao da ih uopće ne zahvaćaju u
njihovim životnim stavovima. Što ostaje kao novi način naviještanja uskrsnuća kao srži
Evanđelja ako je sve očitije da previše govora o Bogu može nerijetko postati zaprekom
događaju Boga koji govori?23 Čini se da će nova evangelizacija, pored propovijedanja
Evanđelja – od čega Crkva ne može odustati – sve više trebati redovnike koji onim što
jesu, više od onoga što govore pa i rade, postaju znakovi posvemašnje raspoloživosti
prema Bogu, Crkvi i ljudima, pa time i povlašteno sredstvo za uspješnu evangelizaciju ...
koje može zadiviti i nekršćane.24
Duboko svjesni ove činjenice, sinodalni su oci u svojoj Poruci naglasili ovu središnju
temu nove evangelizacije te se, na izravan način, obratili redovnicima. Božji dar, koga
vjera uprisutnjuje, nije samo jednostavno obećanje boljih uvjeta u ovom svijetu, već
navještaj da je krajnji smisao života izvan ovog svijeta, u punom zajedništvu s Bogom
koje nas čeka na kraju vremena. Posebni svjedoci tog vanzemaljskog horizonta smisla
ljudskog bivstvovanja u Crkvi i svijetu oni su koje je Gospodin pozvao na posvećeni
20
21
Apostolska pobudnica Posvećeni život, 110.
S. Currò, Riflessionedeisuperiorimaggioridell’USG, Vita Consacrata e nuova evangelizzazione, u: Testimoni, 6/2012. i na: Vocazioni.net, str. 11.
22 1 Kor 15, 13-14.
23 S. Currò, Nav. dj., str. 6.
24 Pavao VI, Evangeliinuntiandi, br. 69.
53
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
život, život koji je, jer je upravo potpuno posvećen njemu, u ostvarivanju siromaštva,
čistoće i poslušnosti, znak budućeg svijeta koji relativizira svako dobro ovoga svijeta.
Od članova Biskupske sinode neka dođe našoj braći i sestrama zahvalnost za njihovu
vjernost Gospodinovu pozivu i za doprinos koji su dali i daju poslanju Crkve, poticaj
na nadu u situacijama koje nisu lake za njih u ovim vremenima promjena, poziv da se
potvrde kao svjedoci i promicatelji nove evangelizacije u različitim područjima života
ovisno o karizmi koju im postavlja njihova pojedinačna ustanova.25Čini mi se važnim
naglasiti da Sinoda redovnike potiče i poziva da budu svjedoci i promicatelji nove evangelizacije. I u tome nam valja prepoznati činjenicu i potrebu da su redovnici onim što
jesu, to jest onim što opredjeljenje njihova života izražava, svjedoci i promicatelji nove
evangelizacije. Živeći ono što po zavjetima jesu, redovnici sudjeluju u poslanju Crkve da
naviješta i promiče istinu o Bogu i čovjeku kako ju je živio i objavio božanski Učitelj.
3. Stanje Crkve u BiH
Usuđujem se, pred vama, redovničkim poglavarima, iznijeti uvjerenje da se u Crkvi u
BiH u zadnjim stoljećima ništa relevantno pozitivno, ali ni manje pozitivno nije dogodilo
bez redovnika i njihova udjela. Stoga je utemeljeno zaključiti da se bez vas neće dogoditi
ni nova evangelizacija. Bez mogućnosti i, u ovome osvrtu, bez potrebe upuštanja u podrobniju analizu stanja Crkve u BiH, čini mi se uputnim, u kontekstu teme, ukazati samo
na jednu temeljnu, ali odlučujuću oznaku toga stanja, e da bi se uočila i naznačila zadaća redovnika u novoj evangelizaciji. Naime, uspjeh nove evangelizacije, kako god da se
shvati, prvenstveno je vezan za stanje duha u samoj Crkvi jer, da bi evangelizirala, Crkva,
to jest njezini članovi, trebaju biti evangelizirani. Uostalom, govor o stanju Crkve u BiH
moguć je gotovo isključivo na temelju subjektivnoga opažanja, dojmova i zaključivanja.
Zato taj govor ne može biti cjelovit, a vjerojatno ni objektivan. Naime, nedostaju, čini
mi se, trijezna i nepristrana proučavanja, a onda i procjene stanja naše Crkve kao i uloge
redovništva u njoj. Ponekad dobivam dojam da mi sami o sebi, a onda i drugi o nama,
govorimo nekako, bilo pozitivno bilo negativno, odviše navijački.
Ono što se čini očitim i neospornim jest činjenica da se Crkva u BiH već desetljećima nalazi u stanju straha i tjeskobe. Naime, prijetnje izvana i, napose, suprotstavljenosti
iznutra urodile su, možda i nesvjesnim, ali stvarnim osjećajem ugroženosti i svojevrsne
bespomoćnosti. Istina, takvu je dijagnozu teško potkrijepiti navodima iz službenih tekstova jer su, uglavnom, pisani pod vidom stanja kakvo bi trebalo biti ili kakvim se želi,
a ne kakvo stvarno jest. Međutim, gotovo redovito pozivanje na povijesna stradanja26
25
26
Poruka Božjem narodu … br. 7.
... bosanki biskup ... zbog životne opasanosti ... prenio svoje sjedište u Đakovo ... Nakon oslobođenja
Slavonije ispod turske vlasti ... stanje bosanskih katolika postalo je još nesnošljivije ... (Pastirska poslanica bosanskohercegovačkih biskupa, Sarajevo 1981, str. 7 i 9)
Danas boravimo po šumama poput divljih zvijeri, pošto smo napustili pet glavnih samostana, jer nismo mogli
nadonositi Turcima jela i pića ... Uvijek nas tuku, muče, vrše bezbrojna nasilja i zlostavljanja nad nama. (Fra Martin
Brguljanin, 1655. Kongregaciji za raširenje vjere, u: Fra Ignacije Gavran, Suputnici bosanske povijesti, SarajevoZagreb, str.63-64).Ni povijest Crkve, makar bila zapisana na tvrdi kamen, nije nam uspjela prenijeti poruku koliko
je puta Crkva u Bosni i Hercegovini bila bacana u prah i pepeo i odrezivana poput mladice kad god je ponovno
nicala iz skrivena korijena. Bila je to povijest borbe između života i smrti, nade i tjeskobe. ... svome smiraju ide još
jedan težak i po posljedicama koban rušilački vihor u kojem smo ... stradali kao nikad dosada, nad nama se poput
54
PRILOZI
koje kao da je u vremenima zadnjega rata i poraća kulminiralo27, rezultiralo je krivim
uvjerenjem da su Crkvi u ovoj zemlji, ako ne dani, a ono godine ili desetljeća odbrojani.
U takvome stanju duha Crkva se sve više navikava zauzimati svojevrstan obrambeni stav
koji joj, s vremenom, postaje svojevrsnim uvjetnim refleksom i trebat će vremena da
ga se oslobodimo. Koliko god moglo izgledati čudnim, u svjetlu rečenoga razumljivo je
da se Crkva bolje snalazila dok joj je pristup društvenim događanjima bio onemogućen
nego kada je, s demokratskim promjenama, dobila punu slobodu djelovanja u zamjenu za
područje djelovanja. Ostaje otvorenim pitanje umješnosti vodstva Crkve i kakvoće vjere
puka u vremenu izlaska iz sakristije. Usudio bih se ustvrditi da se vodstvo Crkve, vođeno
bogobojaznošću i čovjekoljubljem više nego teološkom vizijom vlastite uloge ili nekim
programom, u svome djelovanju nije iznevjerilo Evanđelju niti se ogriješilo o čovjeka.
Međutim, ne bih se usudio ustvrditi da je dostatno prepoznalo znakove i zahtjeve vremena i do kraja izvršilo svoju ulogu na planu šire društvene zajednice u vremenima sveopće
kušnje ljudskosti. Pod pojmom vodstva Crkve podrazumijevam i redovničke poglavare,
iako vi, strogo gledano, niste dio hijerarhije! Na drugoj strani, valja priznati da tradicionalna vjera puka nije tome puku bila dostatnim nadahnućem i snagom za djelovanje u
skladu s Evanđeljem, a vodeće političke i ideološke struje našle su se u svojevrsnome
raskoraku.
Zato se ne bih složio s, gotovo prevladavajućim, uvjerenjem da su aktualno stanje
katoličkoga puka i položaj Katoličke crkve u bosansko-hercegovačkome društvu takvi
kakvi jesu danas samo zbog neprijateljskog djelovanje drugih. A bojati se da bi ovakvo
uvriježeno mišljenje moglo postati dodatnom zaprekom oslobađanju osjećaja ugroženosti i pozitivnome odnosu Crkve prema stvaranosti društva kojemu je pozvana sijati sjeme
nove evangelizacije.
4. Stanje bosansko-hercegovačkog društva
U odnosu na bosansko-hercegovačko društvo, čini mi se potrebnim ukazati na jedno
njegovo svojstvo zbog kojega su, protivno temeljnom evanđeoskom shvaćanju, klijali,
nipošto bezazleni, i unutarcrkveni prijepori. Koliko god se bosansko-hercegovačko
društvo s pravom moglo gledati prije svega kao složeno zbog svojih razlika i suprotstavljenosti, to nije jedini i za vjernika ne bi smio biti prioritetni vid i pristup tome društvu.
Istina, negativno povijesno pamćenje, zločini ratova, nepravde i nasilja poraća kao i mira
uvelike su zasjenile pozitivne strane i mogućnosti ovoga društva i dobrano usporavale
pa i zaustavljale njegov napredak. Ljudi, čiju viziju svijeta istinski prožima i oplemenjuje
vjera u Boga, ljubitelja čovjeka, razlike toga svijeta i njegovih društava, između ostaloga,
prepoznaju i prihvaćaju kao izraz i potvrdu Božje dobrote. I to ne samo one nacionale i kulturne razlike nego i vjerske. Prihvaćajući i pozitivno uvažavajući vjerske razlike, vjernik
ne dokazuje samo spremnost poštivati čovjeka i njegovo dostojanstvo, nego potvrđuje
vjerodostojnost i autentičnost svoje vjere.
Uz ideološku netrpeljivost, nacionalnu zagriženost i socijalnu isključivost, političku i
ekonomsku besperspektivnost, kontekst ovog društva u velikoj je mjeri danas opterećen Damaklova mača, po tko zna koji put, njiše prijeteće pitanje našeg fizičkog opstanka. (Poslanica biskupa BK BiH,
Sarajevo 26. siječnja 1995. u: Pastirske poslanice, izjave i apeli katoličkih biskupa BiH 1990-1997, Sarajevo 1997, str.
97 i 83)
27
Usp. Poslanice biskupa BK BiH ... Sarajevo 1997. i 2009.
55
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
i nejasnim i nedorečenim mjestom i ulogom vjere i religije. To je ostavilo i ostavlja previše
prostora za ciljano svrstavanje vjerskih zajednica i Crkava među čimbenike negativnih
naboja.28Budući da se zloporaba opravdanih razlika posve negativno odražava na svagdašnji život ljudi, sve veći broj građana ove zemlje počinje razlike vjere, pa i samu vjeru
doživljavati kao nešto u sebi negativno. Za razliku od protuvjerskih i protureligijskih
fenomena u zapadnoeuropskim sredinama čiji protagonisti odbacuju ideju Boga i transcendencije, u bosansko-hercegovačkom društvu sve se više javljaju protivnici Crkava
i vjerskih zajednica koji brane čistoću ideje Boga od onoga što ovdje, prema njihovu
shvaćanju, zastupaju i čine Crkve i vjerske zajednice.29 I zbog toga smo, bojim se, sve više
pred opasnošću u komunizmu svikle, samo izokrenute hipokrizije. Naime, tada se velik
broj građana javno ponašao prema vjeri neodređeno, a privatno i u krugu obitelji živio je
svoje vjersko uvjerenje. S padom komunizma skoro su se svi ti ljudi javno svrstali među
vjernike, ali i zbog gore naznačenih razloga oni sve manje žive prema načelima vjere koju
deklarativno ispovijedaju.
Sve to zahtijeva pročišćenje mjesta i uloge vjere i religije u životu čovjeka i društva.
Aktivna uloga Crkve tu ne bi smjela izostati. Bosansko-hercegovačko društvo je Crkvi
izazov, ne samo zbog njezine potrebe i zahtjeva da se u njemu održi, nego i zbog naravi
njezina poslanja. Jedno od temeljnih svojstava Kristove Crkve jest općeljudska otvorenost,
uvažavanje i prihvaćanje različitosti. A u temelju je toga odnosa ona savršena ljubav kao
poziv i izazov redovnicima, ali i svima koji u Krista vjeruju. Življenje i kršćansko djelovanje u nacionalno i, pogotovo vjerski, izmiješanome bosansko-hercegovačkome društvu
mnogima je od nas postalo besmisleno, gotovo izdajnički. Međutim, bilo bi dostatno
prisjetiti se samo najdirljivijih Isusovih pohvala vjere onih koji drugačije vjeruju (žena
Feničanka, Samaritanac, Rimski satnik ...) pa da se prepozna važnost mjesta i uzvišenost
poslanja Crkve u ovoj i zbog razlika vjere beznađem opustošenoj zemlji. K tome, kao
da uporno zaboravljamo da smo mi potomci pogana. Bit će spasonosno ne budemo li i
pređi! Tu bi nam mogla pomoći dobro shvaćena i ostvarena nova evangelizacija!
5. Unutarcrkvene rane – izazov novoj evangelizaciji Ako bi se morala izdvojiti prvotna zadaća Katolička crkve u BiH , a s njom i izazov
novoj evangelizaciji pa s tim i redovnicima u njoj, bilo bi to, bez obzira na sve druge
prioritete, nastojanje oko njezinoga ostanka i opstanka u ovoj zemlji. Bespredmetno bi
bilo postavljati pitanja zašto su se Crkva i hrvatski narod našli u stanju u kojemu su danas
i tražiti odgovore na ta pitanja. Mislim da nam je sam način postavljanja pitanja i davanja
odgovora, i na planu unutarcrkvenih odnosa, već donio više štete nego koristi. Međutim,
kako god se stvari promatrale i postavljale, ostaje činjenica da se broj katolika u BiH iz godine u godinu smanjuje. Primjerice, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji broj se katolika u 2012.
godini smanjio za 3.055. Iz te činjenice proizlaze neke obveze za svakoga katolika i za
Crkvu u cjelini. Ako je nova evangelizacija novi pogled na budućnost Crkve30, valja nam
se pitati kamo usmjeriti taj pogled i na koji način djelovati? Uvjeren sam da Crkva ostanku
28 ... teško je promišljati religijsko i etičko, kada je u pitanju aktualnost bosanskohercegovačkog društva, a ne
dati za pravo francuskom filozofu Janu Baudrillardu, koji kaže da je zlo potpuno prirodno, dok je postojanje dobra
u sferi čuda. (D. Abazović, Religija u tranziciji, Sarajevo 2010. Rabic, str. 8)
29
30
56
Vjera je ta koja spaja izvana, a razdvaja unutar BiH. Ondje, str. 10.
Kardinal D. Wuerl, Izvješće nakon rasprave na Sinodi, na: bitno.net
PRILOZI
i opstanku Hrvata katolika u BiH ne može kvalitativno doprinijeti isključivim i izoliranim
nastojanjem oko ovoga cilja. Naime, ljudi iz ove zemlje, Hrvati katolici prije svih, ne
bježe toliko od materijalne bijede, nacionalne i vjerske ugroženosti koliko od razloga te
bijede i diskriminacije. U ovoj zemlji dovedene su u pitanje one općeljudske vrednote bez
kojih život postaje jedva moguć. Zato i poslanje Crkve poprima svoju specifičnu težinu.
U tome ozračju nova bi evangelizacija uključivala i nastojanje oko općeljudskih, a time
i temeljeno evanđeoskih vrednota. Imamo li hrabrosti glasno kazati da naš kršćanski
odnos prema čovjeku ne može biti uvjetovan trenutnim položajem što ga Hrvati i katolici
imaju u ovoj zemlji, kao i to da naš odnos prema ovoj našoj domovini ne može biti vezan
isključivo za političke odnose u njoj jer to, zasigurno, ne bi bilo u skladu s kršćanskom
antropologijom i socijalnim naukom Crkve? Evanđeoski kvasac istine o čovjeku, koji bi
novom evangelizacijom valjalo ponuditi, može i treba doprinijeti ljudskijim međuodnosima koji su preduvjet svih drugih odnosa. Svojim doprinosom kakvoći međuljudskih
odnosa Crkva će doprinijeti ozdravljenju bosansko-hercegovačkoga društva, a time pomoći stvaranju uvjeta i za ravnopravniji položaj Hrvata katolika. Čini mi se da bi nam
cjelovitije čitanje Evanđelja, to jest nova evangelizacija mogla pomoći shvatiti da se opće
i posebno ne isključuju, nego dopunjuju i omogućavaju.31 To će reći da naše evanđeosko
zalaganje za dobrobit ove zemlje i ljudi u njoj ne umanjuje, nego konkretizira našu ljubav
prema vlastitome narodu i doprinosi stvaranju uvjeta za njegov ostanak i opstanak! Jasno,
kao što je strpljivost osnovno mjerilo snage, tako je i vjera mjerilo mudrosti. U ovom je
kontekstu neophodno trajno se podsjećati na Isusovu pouka da budemo mudri kao zmije,
a bezazleni kao golubovi.32 Bezazlenost nas osposobljava za otvorenost prema drugima,
a mudrost uči da to ne može biti činjeno tako da bude na štetu ljubavi prema onome što
jesmo i komu pripadamo. Nerijetko mi se čini da ne pravimo razliku između naivnosti i
bezazlenosti! Upravo nam vrijeme rata i poraća to bolno pokazuje, kako na političkome,
tako na crkvenome polju djelovanja. Međutim, da bi se kvalitetno angažirala u društvu i zasvjedočila općeljudske vrjednote
Evanđelja i potvrdila vjernost sebi, Crkva bi svoje unutarcrkvene odnose, u duhu nove
evangelizacije, morala sve više uskladiti s Evanđeljem. Nisu potrebne dubinske analize da
bi se uočila potreba evangelizacije unutar crkvenih odnosa, uključujući i njihovu redovničku sastavnicu. Možda je potrebno puno više hrabrosti da bi se to priznalo! Našemu
mentalitetu svojstveno je ne otvarati teška pitanja i ne dirati bolne rane. Barem ne tamo
gdje bi to bilo potrebno i korisno i od strane onih čija je to prvotna zadaća. Ali ih, zato, s
lakoćom otvaramo i po njima kopamo tamo gdje više šteti nego koristi. Veliki znak vjere
i evanđeoske hrabrosti bilo bi nastojanje da se dogodi obrat, to jest da se teška pitanja
otvaraju i u duhu vjere raspravljaju tamo gdje ih je moguće, ako ne rješavati, onda barem
smisleno i s vjerom podnositi. Smatram sretnom okolnošću već ustaljenu praksu zajedničkih radnih susreta članova BK i Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica
BiH. To je mjesto na kojemu je potrebno i moguće raspravljati pitanja odnosa redovnika
i biskupa ordinarija i davati odgovore na konkretne teškoće. Nema veće štete od one
kada se dar bogatstva prometne u nesreću siromaštva! To se, možda, i može dogoditi bez
osobne krivnje, ali nikako bez štete za opće dobro, u ovome slučaju za Narod Božji. Da
bi se bogomdano bogatstvo očuvalo i dobro duša zaštitilo, trebat će svestranoga iskre31
32
Usp. Mk 9, 40.
Usp. Mt 10, 16.
57
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
nog nastojanja da bi se došlo do koncilskoga sklada između autonomije i uključenosti te
poštovanja i prihvaćanja. Jedino je tako moguće ozdravljati od bahatosti i isključivosti na
jednoj i podaništva i poltronstva na drugoj strani.
Osim pitanja načelnoga odnosa redovnika prema dijecezanskome kleru koji, uvelike,
registrira i prati modalitet i tonalitet odnosa redovništva i hijerarhije, zadnja desetljeća
su izrodila i neke druge i drugačije odnose pred kojima se, opet poradi vjerodostojnosti,
ne bi smjele zatvarati oči i ne otvarati usta. U ovome ratu kulminirala je jedna dodatna
opasna podjela Crkve u BiH. To je ona regionalna koja je, za trenutak, gotovo nadrasla
i potisnula onu između redovničkih i dijecezanskih svećenika. I dok je razlog onoj
prvoj pseudocrkvene, ovoj drugoj je čisto političke naravi. U prvoj su se redovnice
različito svrstale. U drugoj su, uglavnom, slijedile crtu razdvajanja. Povremeno iskrenje
u medijima ukazuje na dubinu jaza. Ne vjerujem da bi ova podjela mogla biti otklonjena
nekim sladunjavim pozivima, a još manje ishitrenim djelovanjem. Zasigurno će trebati
vremena, a i izvanjske okolnosti će, uvjeren sam, sve više pozitivno djelovati. Međutim,
pozitivan primjer i ciljano djelovanje crkvenih i redovničkih poglavara ne bi ostalo bez
učinka.
Želio bih ukazati na još jedan odnos unutar naroda Božjega a koji bi, vrlo brzo, mogao
očitovati svoje negativne učinke i pretvoriti se u zapreku novoj evangelizaciji. A držim da
su upravo redovnici i redovnice pozvani na tome području dati svoj pozitivan primjer.
To je odnos klerika i posvećenih osoba, na jednoj, i laika, na drugoj strani te, još važniji,
odnos muškaraca i žena! I u ovoj točci su nas učinci Sabora, kako oni pozitivni tako oni
negativni, zaobišli. Ova Crkva ima još, ali bojim se, malo vremena da razvoj tih odnosa
usmjeri u evanđeoskome duhu.
Nakon što pokaže više pozornosti i zauzetosti za ova, čini mi se, temeljna pitanja ili,
ako hoćete, opredjeljenja u kojima se dokazuje ljudska zrelost i crkvena ukorijenjenost,
Crkva u BiH i redovnici u njoj moći će vjerodostojnije i plodnije provesti novu evangelizaciju na onim poljima i pitanjima na koja upućuju i upozoravaju smjernice opće
Crkve i napose Poruka Sinode. U njihovu su središtu dva temeljna zahtjeva i cilja nove
evangelizacije, a to su voditi muškarce i žene našeg vremena Isusu jer tako, kao kršćani,
izvršavamo svoje temeljno poslanje i odgovaramo na potrebu oživljavanja vjere koja je u
opasnosti zatamnjenja.33 Redovnici će, po uzoru na božanskog Učitelja, u okviru ovoga
temeljnog kršćanskog poslanja i služenja čovjeku naći snaga i prostora za svjedočanstvo
povlaštene blizine i solidarnosti sa slabima, siromasima i onima koji su životom ranjeni.
Time će, na najbolji način, potvrditi autentičnost življenja vlastitoga poslanja, ali i nove
evangelizacije.34 Nova evangelizacija u BiH ostala bi manjkavom ako bi u ovoj Crkvi
ponestalo iskrenih zagovornika, a napose djelatnika praštanja i pomirenja među ljudima
i narodima, ali i Crkvama i religijama. To će biti mučan i dugotrajan proces. Međutim,
moralna je obveza živuće generacije snagom vjere otvarati taj proces. Žive rane mogu
doticati samo oni u čijim srcima plamsa ljubav prema čovjeku. A ljubav uvijek nalazi
načina koji raspršuje sumnje i otklanja nepovjerenje. Samo u ozračju iskrenoga prihvaćanja čovjeka, jer je čovjek – dijete Božje – moguće je otvarati, tako potrebne, prostore
životnoga dijaloga s vjerama i kulturama. Ja bih ovo vidio kao specifično polje nove
evangelizacije Crkve u BiH.
33
34
58
Poruka Božjem narodu … br. 2.
Ondje, br. 12.
PRILOZI
Zaključak
Držim da bi Katolička crkva u BiH, a s njom i u njoj i redovnici, s posebnom pozornošću trebala prihvatiti upozorenje Poruke Sinode da je naša dužnost pobijediti
bojazan vjerom, obeshrabrenje nadom i ravnodušnost ljubavlju.35 Bojati se kako nema
puno mjesta na kugli zemaljskoj na kojima ljudi toliko trebaju istinske vjere, čvrste nade
i nepatvorene ljubavi kao u BiH. Ne poznajem ni jednu redovničku karizmu koja, na
ovaj ili onaj način, ne bi sadržavala ovo troje. I površnim poznavanjem stanja Crkve u
BiH, znam da ona bez redovnika ne bi bila u stanju ni izbliza odgovoriti ovomu duboko
evanđeoskome pozivu. Tijekom susreta europskih i afričkih biskupa priupitao me jedan
biskup za teškoće koje Crkva u BiH ima s redovnicima. Odgovorio sam mu da, između
ostalih, imamo i pastoralnih nesporazuma s redovnicima. Ali sam nadodao da bismo imali
puno više teškoća, pa i onih pastoralnih, kada ne bismo imali redovnika. Kao završetak
ovih mojih natuknica o ulozi redovnika u novoj evangelizaciji, držim korisnim naglasiti
ono što, zasigurno, svi znamo. A to je potreba veće svijesti o naravnoj međuovisnosti
i skladu između punine života, snage i prosperiteta redovničkih zajednica i uspješnosti
poslanja Crkve u BiH. Na temelju saborske nauke, teologija naglašava da je dobro Crkve
svrha i najviše pravilo posvećenoga života36 te da biskupi, promičući redovnički život,
vrše svoju iskonsku pastoralnu zadaću.37 Stoga je prvi preduvjet nove evangelizacije, ali
i našega opstanka, izlazak iz lažne dileme da bi vodstvu Crkve bilo lakše bez redovnika,
a redovnicima bez crkvenih pastoralnih normi koje ih obvezuju i biskupa kojima su u
pastoralu posve podređeni. Naime, samo svijest o posvemašnoj međusobnoj upućenosti
i identičnosti cilja može otkloniti napast da nam i Evanđelje postane sredstvo crkvene i
društvene nadmoći pojedinaca ili zajednica.
Katolička crkva u BiH i redovnici u njoj imaju, istina, tešku, ali slavnu prošlost. Nikome ne treba dokazivati da nam sadašnjost a, čini se, ni budućnost, bar za skoro vrijeme,
neće biti vedrija. Ali prošlost uči da nam je Bog uvijek davao dostatno snage da se breme
života iznese i baklja vjere preda dalje. Stoga mi se čini da bi našu novu evangelizaciju,
u užemu, unutarcrkvenom značenju, valjalo shvatiti i prihvatiti kao obnovljenu vjernost
našoj prošlosti tako da preraste u posredovanje postojanosti vjere otaca naraštaju njihovih sinova. To na još izraženiji način vrijedi za vas redovnike i redovnice. Ništa od
karizmi vaših utemeljitelja nije danas manje potrebno čovjeku i Crkvi u BiH nego je to
bilo u vremenima vašega nastanka. Valja to samo u duhu zahtjeva nove evangelizacije
pretvoriti u življenje prema prilikama mjesta i vremena, i to s novim žarom, metodama
i izričajima.
Mons. Pero Sudar
35 Ondje, br. 5.
36 Galot, Redovnici i obnova, Zagreb, 1973., str. 40
37 Kongregacija za redovnike i ustanove posvećenog života i Kongregacija za biskupe, Mutuaerelationes, 9c,
u: Enchiridionvaticanum, VI/603.
59
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI
Klarina poruka
Koju nam poruku šalju sveci i svetice? Što je kod njih toliko privlačno da su njihova
djela i životni primjer i danas aktualni? Klarine poruke koje čitamo u njezinim spisima su
inspirirajuće jer njezina pisama, Oporuka i drugi spisi uključuju najvažnije karakteristike
koje je cijeli život prakticirala, a to su: osluškivanje Božje riječi, življenje Evanđelja, molitva, kontemplacija, pobožnost prema Mariji, povlastica siromaštva, nastojanje oko dobra,
postojanost i neprestano promatranje Isusa Krista.
Klarine poruke i danas mogu biti smjernice mnogima, a posebno onima koji je slijede
u redovničkom životu ili koji se nadahnjuju njezinim tekstovima. Klara u Prvom pismu
Janji Praškoj piše: “Slušajući veoma častan glas o vašem svetom vladanju i životu, koji
se pronio ne samo do mene nego gotovo po cijelome svijetu, veoma se radujem u Gospodinu i kličem (Heb 3,18); zbog toga mogu klicati ne samo ja jedina nego svi koji služe
i žele služiti Isusu Kristu” (2Pj 3). Klara se raduje Janjinoj odlučnosti da slijedi stope
Gospodinove kao i svima onima koji nastoje oko bolje komunikacije, više sreće, osobnog
i zajedničkog zadovoljstva. Raduje se što, poput Janje, mnogi čine velike napore radeći što
je moguće bolje te tako sudjeluju u izgradnji boljeg i ljepšeg čovječanstva. I Klara je cijeli
život nastojala s ljudima dijeliti svakodnevni život i živjeti s njima radosti i poteškoće.
Pokušajmo čuti što nam Klara poručuje svojim jednostavnim riječima i što govori o
sebi a da je i danas aktualno:
Mnogi ste čuli za obitelj Favarone koja je bila viteškog podrijetla, a živjela je blizu
crkve Sv. Rufina u Asizu. Moja majka Hortolana bila je sveta žena. Voljela je hodočašća
i često je išla moliti u obližnje crkve. Kad sam se rodila, bila je nadahnuta da mi nadjene
ime Klara, što znači svjetlo. Od samog djetinjstva Bog me vodio i pratio, poticao me da
volim i njegujem dobrotu, samilost, suosjećajnost, svakodnevnu molitvu, vjernost, odanost, poštovanje prema roditeljima i svakom čovjeku, posebno prema patniku. Kada sam
odrasla, Bog me nadahnjivao i vodio svojim putem da shvatim pravu radost u evanđelju
Gospodina Isusa Krista. Nakon tih osobnih proživljavanja, koja nisu uvijek bila lagana,
Gospodin me nadahnuo da se odlučim za put kontemplativnoga evanđeoskog života
umjesto bračnoga, koji je bio najčešći u to doba.
Sa sigurnošću vam mogu posvjedočiti da me vodila ljubav Božja kojoj sam se potpuno
predala. Duh Sveti me nadahnuo, dao mi snagu i hrabrost da ostavim sva bogatstva i napustim svoj dom te slijedim stope sunarodnjaka Franje uzimajući Evanđelje za svoj svakodnevni
život, težeći prema savršenosti i zajedništvu sa Svevišnjim. U samostanu Sv. Damjana i u
zajedništvu sa sestrama Gospodin mi je progovarao na razne načine i poručivao kako trebam
živjeti. Pomagao mi je napredovati u krepostima, novoj kulturi zajedničkoga klauzurnog života, novom načinu kako biti sestra, majka i zaručnica. Govorio mi je o povlastici siromaštva
te kako što bolje služiti sestrama koje su mi se pridružile i koje mi je on darovao. Ja sam
svakodnevno nastojala biti otvorena za slušanje njegova glasa. Iskusila sam dar kontemplacije.
Rasla sam u spoznaji Kristova života, smrti i uskrsnuća te u novosti života, što je bilo privlačno
i mnogim sestrama i braći. Zahvaljujem Bogu što me stvorio i što je blagoslovio moj život. Put
je bio tijesan, trnovit i dug, ali Franjo i ja smo ga pronašli kao istinito blago – savršenu radost
i potpunu sreću u Bogu. Puno sam napora i truda uložila, ali se sve isplatilo.
60
PRILOZI
Ono što bih željela istaknuti jest neizmjerna milost Božja koju sam cijeli život duboko
osjećala u vlastitom životu osluškujući, živeći i obdržavajući Evanđelje Gospodina našega
Isusa Krista. Ta primljena Božja milost otvorila mi je srce za mnoge stvari na koje sam se
odvažno odlučila iako kao ljudsko biće nisam uvijek bila sigurna je li potpuno ispravno to
što činim. Za mene je bilo važno predati se Božjoj volji. Bog je oblikovao moj život onako
kako je zamislio, a ja sam surađivala s njim dopuštajući mu da upravlja mojim životom.
Smatram da su mnogi sveci kroz stoljeća pronašli vlastiti put koji im je omogućio dostići
vrhunce, puninu života i radost u Bogu slušajući i vršeći njegovu svetu volju. Moj život je
bio život predanja Božjoj volji, život radosnog evo me, mene pošalji.
Zato je ova moja poruka upućena svima koji žele čuti i slušati Božju riječ. Poruka je
ista nekada i danas: slušati i opsluživati Božju riječ koja nam je upravljena svaki dan. Na
nama je da otvorimo svoje uho i da budemo pozorni slušači te riječi. Poruku upućujem
svima, a ponajprije onima koji žive u samostanima, koji ustrajavaju u molitvi, posebno
u kontemplativnoj, u vjernosti svojim obećanjima, u ljubavi Božjoj, ljubavi prema bližnjemu i ljubavi prema svemu stvorenomu. Vaša sveta nakana i nesebičan život velika je
radost, utjeha i blagoslov za mnogu braću i sestre koji vas okružuju na zemlji. Poznavati, osluškivati i meditirati Evanđelje neprocjenjivo je blago koje svakodnevno otkrivate
a da toga niste ni svjesni. Mnogi ste izabrali živjeti kao Krist, siromašan i raspet, te
služiti potrebnima ovoga svijeta. Odbacili ste raznolike svjetske privlačnosti, zemaljska
bogatstva, slavu, sigurnost i izabrali život Isusa Krista. Bili ste oduševljeni kada ste
spoznali kako je Isus bezuvjetno dao svoj život za druge. I vi ste se potpuno predali
cijelim svojim bićem – srcem, umom i dušom. Želite ljubiti njega zauzvrat. Obećali ste
moliti i uvijek budni biti. Izvršavajte djelo blagovjesničko, služenje svoje posve ispunite
i službe koje ste preuzeli ispunjajte u svetom siromaštvu i iskrenoj poniznosti (usp. 2
Tim 4,5; 1PJ 31). Ne zaboravite moliti za svoj poziv kako biste ga učvrstili jer puno
je mogućnosti koje vas lako mogu udaljiti od onoga što ste započeli. U Oporuci sam
sestrama ostavila u baštinu riječi: “Među ostalim dobročinstvima koja smo primile i
svaki dan primamo od darovatelja našega, Oca milosrđa (usp. 2 Kor 1,3), pa stoga još
više moramo zahvaljivati istom slavnom Ocu, jest naše zvanje. Što je ono savršenije
i veće, to više njemu dugujemo zahvalnost. Stoga apostol veli: Upoznaj zvanje svoje
(usp. 1 Kor 1,26)! Sin nam je Božji postao put, koji nam riječju i primjerom (usp. Iv
14,6; 1Tim 4,12) pokaza i njemu nas pouči otac naš Franjo, njegov istinski ljubitelj i
nasljedovatelj” (Opor 2-5).
Potičem vas, predrage sestre i braćo, da često meditirate riječi Svetoga pisma tako da
možete Krista dublje upoznati (3PJ 14-17). Slijedite stope Marijine te uvijek nosite Krista
duhovno i posjedujte ga u svome tijelu. Bog je postao čovjekom jer je Marija rekla da.
Riječ je postala tijelo. Marija je bila pažljiva, predana i odvažna. Pazila je na Božju riječ;
iako zbunjena, spremno je odgovorila neka mi bude. Marija je vaš primjer, učite od nje.
Radujete se i kličite, vaša plaća je velika na nebesima (Mt 5,12). Zaslužit ćete da vas zovu
braćom, sestrama, zaručnicima i majkom Sina svevišnjega Oca i slavne Djevice Marije.
Birajući siromaštvo poput Marije i Isusa, zaslužit ćete kraljevstvo nebesko i vječnu radost
koja je plod ljubavi. “O blaženo siromaštvo, koje onima što ga ljube i prihvaćaju vječno
bogatstvo daje! O blaženo siromaštvo, onima koji ga posjeduju i žude Bog kraljevstvo
vječno (Mt 5,3) obećava, i sigurno se daje vječna slava i blažen život! O sveto siromaštvo,
što ga Gospodin Isus Krist, koji nebom i zemljom vladaše i vlada i koji reče i postadoše
(Ps 32,9; 148,5), više od ostaloga izabra i prigrli” (1PJ 15-17).
61
Marija među nama, ožujak 2013, br. 1/153
Sve vas pozivam, ja Klara, da neprestano kontemplirate siromašnoga Krista. Njegova ljubav
za nas je neizmjerna. On je bio poslušan do smrti, čak do odlaska na križ. Krist nam je osigurao
vječni život ulaskom na uska vrata (usp. Mt 7,13-14). Velika je, doista, i hvale vrijedna zamjena:
ostaviti vremenito za vječno, zaslužiti nebeska dobra za zemaljska, primiti stoput više za jedno i
posjedovati vječni blaženi život (1PJ 30). Svaki dan zahvaljujem Davatelju milosti, od koga dolazi
svako dobro i svi darovi proizlaze, za sve dobre ljude, braću i sestre, koji prebivaju na zemlji. Potičem da budete savršeni kao što je savršen Otac nebeski (Mt 5,48). On nas je okrunio krepostima
i obasjao pečatom savršenstva. Težite uvijek svetom siromaštvu, dubokoj poniznosti, revnoj
ljubavi i upravite svoje korake stopama našega Gospodina Isusa Krista.
Poticala sam i svoju ljubljenu sestru u Kristu Janju Prašku:
„…sjećajući se svoje odluke kao druga Rahela, uvijek se osvrći na svoj početak,
što držiš, drži,
što činiš, čini, ne puštaj (usp. Pj 3,4),
nego brzim trkom, laka koraka,
ne spotičući se
da se ni prašina tvoga tabana ne hvata,
sigurna, radosna i hitra
sigurno hodi stazom blaženstva,
ne vjerujući ničemu, ne pristajući ni uza što
što bi te od tog nauma odvratiti htjelo,
što bi ti na put stupicu stavljalo (usp. Rim 14,13),
kako ne bi u onom savršenstvu
kojim te Duh Gospodnji poziva
ispunila Višnjemu zavjete svoje“ (2PJ 11-14).
Tražite dobro, pravedan savjet i siguran hod na putu Svevišnjega. Ako bi te netko sprečavao u savršenosti, ti ga trebaš poštivati, ali ne slijediti. Gledaj, promatraj i razmatraj te njega
nasljedovati nastoj. Jer za tvoj spas On je postao najbezvredniji od ljudi, odbačen, prezren,
udaran i po cijelome tijelu bičevan. On je patio i umro u samim mukama križa. Ako s njim
trpiš, s njim ćeš kraljevati; ako s njim tuguješ, s njime ćeš se radovati; ako na križu tjeskobe
s njim budeš umirala, s njime ćeš u sjaju svetaca nebeske stanove posjedovati, i tvoje će ime
biti zapisano u knjizi Života, i bit će slavno među ljudima (usp. 2PJ 21-23).
Napisala sam vam nekoliko poticajni misli koje sam u životu prakticirala i koje su meni
bile putokaz. Iako je to bilo davno, prije nekoliko stoljeća, poruka je ista i meni i tebi
danas. Ne želim više duljiti, nego vas na kraju ove moje poruke sve blagosloviti.
“Ja, Klara, službenica Kristova, biljčica preblaženoga našeg oca svetog Franje, sestra i
majka vaša i ostalih siromašnih sestara, mada nedostojna, molim Gospodina našega Isusa
Krista po Njegovom milosrđu, po zagovoru njegove presvete majke Marije, blaženoga
Mihaela arkanđela, svih svetih anđela Božjih, blaženoga našeg oca Franje i svih svetaca i
svetica, da vam sam nebeski Otac dadne i potvrdi ovaj svoj presveti blagoslov na nebu i
na zemlji (usp. Post 27,28): na zemlji umnažajući vas u svojoj milosti i krepostima svojim
među svojim slugama i službenicama u svojoj vojujućoj Crkvi; a na nebu uzdižući vas i
proslavljujući među svojim svecima i sveticama u slavnoj Crkvi.
Gospodin s vama bio uvijek, a sada vi uvijek budite s njime! Amen” (BlKl 6-11.16).
S. Kata Karadža
62
63
64

PRIČA O LJUBAVI, JANU I SREĆI Ima jedan dječak imenom

smrt nije kraj - Zupa

Isus u mome domu? - Župa sv. Leopolda Mandića, Požega

Vjera koja hoće učiti

(36), ožujak 2015. Dragi župljani, blagdanom PEPELNICE ušli

pisma Jeana Vaniera

[C1 - C2] LJUBAV (KKC 1822 – 1829) OPIS KREPOSTI: Ljubav je

Govor Sabor Angeljeka Darko Fiket.doc

br. 1 (2013.) - Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu

marija među nama