KRVAR UVOD Uz ostala područja Općine Karojba, koja privlače pozornost prolaznika, zbog svog osebujnog reljefa i prirode, ističe se dolina potoka Krvar, na rubnom, sjevernom dijelu Karojštine. Prema povijesnim svjedočanstvima, arheološkim nalazima i predaji, Na tom području ljudi žive od pretpovijesnog razdoblja. Zanimljiv krajobraz, priroda i graditeljsko nasljeñe (ostaci nekadašnje željezničke pruge) čine to područje jedinstvenim. Da bi domaćim ljudima, posebno mladim prolaznicima, turistima i izletnicima pobudili zanimanje za dolinu potoka Krvar i ostatke nekadašnje željezničke pruge, što je početkom XX. stoljeća prometovala dolinom potoka Krvar. Naziv Krvar ( od korijena riječi krv ) za ovdašnji potok nastala je, prema predaji, kada je na ovom potoku u ranom srednjem vijeku bila bitka izmeñu starosjedilaca, branitelja njihovih nastamba i imanja i novodošlih osvajača tog područja. Tada je voda potoka od krvi ranjenih i poginulih pocrvenila. To u svojim zapisima spominju i neki povjesničari. Riječ Ferata (željeznica) skraćenica je za talijanski biverbalni naziv istog značenja. Strada ferata (= željeznica). Takav naziv ove knjižice svojevrsna je poruka čitateljima njezinog sadržaja. Ona opisuje prirodu, povijest područja, doline potoka Krvar, te predaje i običaje u sjećanjima ljudi na prošlost ovog kraja. Riječ “Krvar” je hrvatskog, a “Ferata” talijanskog jezičnog podrijetla. One same govore o prošlosti, podrijetlu i govoru ljudi u slivu Krvara i u njegovoj široj okolici. ZEMLJOPISNI POLOŽAJ Potok Krvar teče sjevernim podnožjem uzvisina na kojima se nalaze karobljanska sela Močibobi i Soldatići, zatim Rakotule i njezini zaseoci Milići, Radoslavi i Špinovci. S njegove južne, odnosno desne strane je Brkač i njegov zaselak Rušnjak. Počevši od izvora Krvara njegovo korito najprije premošćuje kameni “Most na Krvaru”, kojim prolazi cesta što vodi od Karojbe u Motovun. Odavde, odnosno s lijeve strane ceste vodi put (nekadašnja cesta) prema zapadu do nekadašnje željezničke postaje (“štaciona”). Usporedo s tim prilaznim putom, s njegove južne strane, voda Krvara teče udubljenim koritom, koji se još prije željezničkog mosta pretvara u svojevrsni kameniti “Kanjon”. Od ceste do potoka, niz krševite padine, obrasle šikarom vodi više staza. Od sela Močibobi, sa zapadne strane Soldatića, preko krševite “Kamenjače” vodi put do željezničkog mosta i potoka, te preko njegova korita, prema brdu Šublenta, južnim podnožjem kojega proteže se već odavna zapuštena “Nova česta”. Od Rakotula, odnosno njegovih zaselaka (Milići, Radoslavi, Pahovići i Špinovci vode, takoñer, prema sjeveru u dolinu, “kanjon” Krvara, seoski putovi, danas obrasli šumom i šikarjem. Rubom bočnih padina brda, što se spuštaju prema Krvaru, danas je put po nekadašnjoj pruzi, a povezuje karojsko i rakotulsko područje. Dolazak u dolinu potoka Krvara moguć je iz Motovuna (Kanala). Od ceste Motovun - Brkač, na 1 zapadnoj strani brda Šublenta, pokraj zaseoka Rušnjak, takoñer nekadašnjom trasom željezničke pruge, do područja Gedašćice i nekadašnje željezničke postaje Karojba, nadomak, poviše krvarskog “kanjona”. OBILJEŽJA KRAJOLIKA I PRIRODE Krajolik Krvara (oko 7 km) od istoka (izvire Grm) prema zapadu čine proplanci, brda, uvale, doline, vododerine, duboki kameni usjeci (kanjoni), te ravne površine na domaku Mirne. Od izvora Grm, izmeñu brežuljaka Meluni i Praščar, na nadmorskoj visini od oko 200 metara, vodotok se spušta prema uvali, gdje dobiva mnoge pritoke, od izvora Zliberine, Zvirnice, potoka Sćoc, Finide i druge. Nakon prolaza ispod “Mosta na Krvaru”, južnim podnožjem brda Šublente se širi kraškim područjem, preko i oko kamenitih stijena. Na svom daljnjem putu vode Krvara čine vodopade i slapove, spuštaju se u male plitke ili duboke lokve, s južne i jugozapadne strane Rušnjaka i Brkača teče dalje prema svome ušću u rijeku Mirnu, na nadmorskoj visini od oko 10 metara. Zbog svojih prirodnih obilježja možda je najzanimljivije korito potoka prije i nakon željezničkog mosta. Od tu do ispod sela Špinovci i Rušnjaka nahodimo visoke stijene, slapove, vodopade i potočne brzake. Ti su lokaliteti nekadašnjih kupališta djece i mladeži iz sela u okolici potoka: Zgor mosta, Prihod, Veli vir, Mali vir i.t.d. Najveći pritoci potoka Krvar su s lijeve strane: Pirovac/Suhi potok, Rovinjice, Žunjih i Sabadin, a s desne strane: Valice, potoci što se spuštaju zapadnim padinama Šublente (Paradih, Gedašćica ), te predjela Rušnjaka i Brkača. Biljni svijet doline potoka Krvar odreñuje bogatstvo od izvorišta na proplancima brda s desne strane potoka, utjecaji blage mediteranske klime koji dolaze dolinom rijeke Mirne u dolinu Krvara, insolacija brdovitih padina i prirodna zaštita od hladnih vjetrova. Nekada su na južnim padinama brda rasle masline, vinove loze, svakovrsno voće i povrće. Danas je, meñutim, većina nekadašnjih obradivih površina pokrivena bjelogoričnim šumama ili šikarjem ili su one napuštene ( “bared” ). U gustim šumama i uz vodene tokove nahodimo svakovrsne ptice i drugu divljač (grizavce, lisice, kune, zečeve) do divljih svinja. Zbog svega toga, područje oko potoka Krvar zanimljivo je svim ljubiteljima prirode. POVIJESNI PREGLED Područje doline Krvara zanimljivo je s gledišta povijesnog, kulturnog i civilizacijskog razvitka svog teritorija i njegove šire okolice. POTOK KRVAR Stara je izreka: “voda je izvor života”. Možemo se pohvaliti da je tako bilo i u slivu potoka Krvara. Već smo spomenuli da su blaga klima i plodno tlo uvala, brdskih padina i visoravni bivali uvijek pogodni za zemljoradnju. Tragovi najstarijih (gradinskih) naselja nañeni su na brdima što zatvaraju dolinu potoka: Šublenta, Rušnjak, Kras, Grč, Slaviča. Svjedočanstva o životu i radu ljudi na tom području su i arheološki nazivi na lokalitetima Rušnjaka, Brkača i Šublente ( vidi Arheološki muzej Istre ) a pronañen je i kanal za navodnjavanje u predjelu Vele Vale (1964). 2 Iz razdoblja prvog stoljeća poslije Krista preko potoka Krvar vodio je važan put - od naselja kule Qvadruvium prema sjeveru, današnjim Močibobima ( Kras ), preko potoka Krvara i dalje podnožjem brda Šublente, prema Motovunu i Trstu. U doba bizantinske vladavine bila su na obroncima brda vjerojatno i naseljena mjesta: Kataronka i Kataron, a u Srednjem vijeku benediktinski samostan i imanja redovnika na južnim obroncima Šublente. Opisano je tu u povijesti benediktinskih samostana, Listini istarskog razvoda (1275 - 1325) te darovnicama porečkih biskupa (vidi knjižicu Bartolić A. Ivetac J. Labinjan M. “Šublenta, priroda-povijest-predaja, u izdanju Udruge Valigaštar 2000. ). Za povijest ovoga područja važna su svjedočanstva rano srednjevjekovni arheološki nazivi gradova doseljenih Slavena (Hrvata) od VI - VII. stoljeća na području Šublente (Sveti Petar). Podrijetlo imena Potoka govori takoñer o povijesti ovoga područja. Na proplanku brda što se uzdiže prema Rakotulama s lijeve strane Krvara župno groblje Rakotula. U crkvi Sv. Nikole su na tom groblju poznate slike na zidovima (freske) iz XIV. stoljeća, te glagoljski natpisi (grafiti). Život je tako bujao na tom području dok kužne bolesti ( kuga ) nisu ugasile život ljudima i samostanima u okolici. Život su obnovili novi doseljenici u razdoblju XIII. - XVIII. stoljeće, kao imigranti ili kolonizacijom mletačkih vlasti i općine Motovun. No česte nerodne godine, zarazne bolesti ljudi i životinja, glad i smrt zaustavljale su demografski i gospodarski rast. Gospodarski rast počeo je 20-setih godina XIX. stoljeća, kada je postala isplativa proizvodnja i prodaja vina (u Karniju) posebno nakon izgradnje “poštanske ceste” (danas cesta Karojba - Motovun) 1826. godine, ureñenja zemljišnih knjiga i ukidanja feudalnih obveza ( 1848 - 1859. ). Kod ovdašnjih ljudi je glavni oslonac za samoodržavanje bio uzgoj stoke, žitarica, krumpira i vinske loze. Na Krvaru su u drugoj polovici XIX. stoljeća sagrañeni mlinovi (vodenice) . No, pojava bolesti loza od filoksere i poronospere zadali su udarac gospodarstvu i životinjama ljudi ovoga kraja. Propali su vinogradi na Šublenti, na Brkaču oko Rušnjaka i na drugim područjima. Izvori voda i potoci bivali su važan oslonac života. Od konca XIX. stoljeća do prvog svjetskog rata važan podstrek napretku ovoga područja, Karojštine, Rakotula i drugih krajeva bila je obnova vinograda, te izgradnja željezničke pruge Trst -Poreč 1902. godine. Ona je potaknula promet ljudi i roba, trgovinu preko željezničkih postaja Karojba i Rakotule. FERATA Već smo uvodno napomenuli podrijetlo i značenje riječi “ferata” (od tal. biverbalnog naziva “Strada ferrata” = željeznica). Povijest nekadašnje uskotračnice Trst - Poreč ( 1902 - 1935 ) zanimljiva je s graditeljskog, prometnog, ekološkog, gospodarskog i ekološkog gledišta, te njezine mnogostruke uloge na život, rad ljudi na sjevernom i sjeverozapadnom području Istre u prvom razdoblju XX. stoljeća. O toj željeznici sačuvani su brojni dokumenti, predaja, sjećanja i uspomene. U monografskom djelu Giulia Roselli-a CARA PARENZANA, u nakladi Bruno Fachin Trieste 2002. svi su važniji rukopisi, dokumenti i slike o toj željeznici. Naš će opći povijesni život biti zato kratak. Nastojat ćemo više opisati predaju sjećanja i uspomene ljudi okolice Karojbe i Rakotula te grañevinske ostatke te pruge i ondašnjih željezničkih postaja Karojba i Rakotule. 3 Nakon dužih priprema i projekata za izgradnju pruge na području Istre, zakonom je 21. prosinca 1898. odreñena gradnja pruge Trst - Poreč. Prvi dio pruge od Trsta do Buja sagrañen je do 01. travnja 1902. godine. Nakon toga nastavljena je gradnja od Buja do Poreča. Završetak izgradnje tog dijela bilo je i njezino puštanje u promet. Bilo je to 15. prosinca 1902. godine. Najintenzivniji radovi na području od Motovuna do Vižinade bili su od svibnja 1901. do travnja 1902. Radovi na probijanju tunela i gradnji mostova počeli su travnja 1901. godine. Na tim radovima bio je zaposlen veliki broj radnika, zanatlija i seljaka iz okolice, ali i iz udaljenih krajeva. Radilo se, osim zimi, od 5 sati ujutro do 7 sati navečer, neprekidno. Izgrañena pruga bila je uskotračna ( 760 m širine ), dok je njezina ukupna dužina Trst _ Poreč iznosila 123,1 kilometara. Na toj pruzi bile su 34 željezničke postaje. Pruga je vodila brdovitim područjima tog dijela Istre. Od Trsta se pruga uzdizala do najvišeg uspona 284,7 m (Grožnjan) da bi se od tog mjesta spustila u Livade (12,8 m nadmorske visine), te se ponovno uzdizala prema Motovunu, Karojbi, Rakotulama, Vižinadi i Poreču. Željeznička stanica u Poreču (Pical) bila je na 4,1 m nadmorske visine. Pruga je imala 9 tunela dužine 1530 m (najduži kod Motovuna 200 m) te 20 mostova i vijadukata. Prosječna brzina vožnje vlakom bila je 20-25 km/ sat. Željeznica je povezivala 17 ondašnjih općina. Pruga je izgrañena odlukom Austrijske vlade 1898. godine te odlukom Pokrajinske vlade u Poreču. Svrha izgradnje pruge bila je prometno povezati brojna naselja i gadove i općine bogatog poljoprivrednog i vinogradskog područja Istre s Trstom kao velikim gospodarskim i potrošačkim središtem. Željeznica je omogućila promet roba i ljudi. Izgradnja te pruge bila je veliki poticaj gospodarskom razvitku Istre. Željeznicom se iz Istre izvozilo: vino, voće, povrće, stoka, drvo, sijeno, kamen, ugljen, a u Istru su se uvozili razni industrijski proizvodi: alati, strojevi, grañevinski materijali. Ljudi su vlakom odlazili u kupovinu u Poreč, na sajmove, u posjete roñacima, novaci na odsluženje vojnih obveza, vojnici, emigranti u daleke zemlje. Pruga je tijekom vremena izgubila svoj gospodarski značaj, od 1925 - 1935. godine zbog pojave novih cestovnih prometnih sredstava: kamiona i autobusa. Ukinuta je 01. rujna 1935. godine. Tada su skinuta postrojenja i tračnice da bi se otpremile u Abesiniju koju je tada bila osvojila Italija. Meñutim brod koji je prevozio tračnice, vagone i lokomotive i druga postrojenja bio je potopljen. Tako je završilo razdoblje te istarske “ferate”. Ostali su tada pružni nasipi, mostovi i neke zgrade željezničkih postaja, Zgrade željezničkih postaja postale su tijekom vremena kuće za stanovanje. Neke su zgrade tijekom vremena devastirane, a neke su porušene kao ona u Karojbi. Pruga je tijekom vremena obrasla šumom i šikarjem. Dio te pruge (oko 3,5 km) nalazi se na području današnje općine Karojba. Na području koje opisujemo u ovoj knjizi dio je nasipa (oko 1 km), veliki most i mjesto nekadašnje postaje. Za život i gospodarski razvitak Karojbe i šireg područja promet tom prugom imao je veliko značenje. Danas je nasip nekadašnje pruge od Motovuna, Karojbe, Rakotule do Vižinade očišćen od raslinja, prohodan. Zbog zanimljivosti ostataka nekadašnje pruge (tunel Motovun, mostova, postaja) te osobitosti krajolika: šume, potoci stijene taj se dio pruge može osposobiti kao privlačno odredište za rekreativce turiste i izletnike. Općina Karojba mogla bi iskoristiti vrijednosti tog nasljeña. 4 KRVAR U MLERTAČKOM KATASTRU IZ 1775. - 1776. GODINE U mletačkom katastru Vinceza Morosini-a “Catastico generale dei boschi de la provincia dell Istria ( 1775 - 1776. )”, u poglavljima koji govore o šumama na području Karojbe, Rakotula i Brkača spominje se tri puta naš Potok u obliku Chervar i četiri puta kao Bosco, u funkciji sinonima Krvara. Područje Karojbe: “Coronal d-to Perilla appo il Potoch d; Ivizza, e Giac-o d, Avanzo...” ( Utrina zvana Perila kod Potoka u vlasništvu Ivice i Jakova d. Avanzo...). “Boschetto detto Chervar delli Filli Bartolich gm Anton...” (Šumica zvana Chervar što pripada braći Bartolich, takoñer Antonu...) “Costiera boschiva det-a Bosco contro Chervar, di Ghergo e Flli Soldatich, di Mico Linz, di Pitro Mocibob...” ( Šumska padina zvana Boška proti Krvaru, a pripada Grgi i braći Soldatić...) “Terreno boschivo det-o Chervari sotto la Cava, e casa di Matte, Ghergo e Flli Soldatich...” ( Šumsko zemljište zvano Krvari ispod Kave i kuće Mate, Grge i braće Soldatić...” Rakotule: “Costiera boschiva d-ta Brisaz. Conf. Lev. Potoch...” ( Šumska padina in terreno det-o Chisina di Matte Cramar, e c.c. Conf. Lev. Potoch...” ( Šumsko zemljište zvano Hižina pripada Mati Kramaru, a prema istoku graniči s Potokom...) Brkač: “Cost-a boschiva bassa delle Frelli dell, Ospital della Chiesa di Montona della Mad-a di Pizzolongo e delli Flli Benleva in contrada pure Pizzolongo. Conf. lev. Potoch...” ( Šumovita padina niskoga drveća što pripada ubožnici Motovunske crkve i Gospi od Pizzolonga i braći Benleva, takoñer iz Pizzolonga. Prema istoku graniči s Potokom...). “boschetto in Costiera sopra le Valizze di Marco Mattija e del Cap-o Loco Boghetich. Conf. Ost-o Battaja, dalle atre parti Potoch...” (Šumica na padini iznad Valica Marka Bataje i kapitolskih površina kojima upravlja Bogetić... S drugih strana je Potok...) “Boschetto sotto la casa di Ive Rodella. Ost-o Potoch...” ( Šumarak ispod kuće Ive Rodella. Prema jugu graniči s Potokom...), “Costiera in Rusignach dei sud-ti Bencich. Cof. Potoch...” ( Padina ispod Rušnjaka... Graniči s Potokom...” Terreno sotto la Chiesa di Sn Dionisio di Iure Chramar. Conf. Os-o Potoch...” ( Zemljište ispod crkve Sv. Duniža. Pripada Juri Kramaru, a prema jugu je Potok. ) “Bosco in contrada Carvar, osija Basuizza delli eredi Soldatich”. ( Šuma zvana Carvar ili Bazovizza (?) nasljednika Soldatich. PLANOVI Krvar i njegova okolica, odnosno središnji dio Potoka, kojega netko već naziva “kanjonom”, zajedno s lokalitetima bivših željezničkih postaja Karojba i Rakotule, valjalo bi urediti kao spomen-područje, zbog ovdašnjih prirodnih i povijesno-graditeljskih osobitosti. U tu svrhu došlo bi u obzir stjenobito korito Potoka (nizvodno od željezničkog mosta do ruba Špinovske vale), te strme kraške strane Krvara, u granicama trase bivše željezničke pruge, na potezu od Gedašćice do potoka Sabadin, lijevog pritoka Krvara. Udruga Valigaštar iz Karojbe predlaže, ne samo da se sačuvaju prirodne/pejsažne i povijesno/graditeljske značajke toga područja - puči, virovi, vodopadi i pećine, te ostaci željezničke trase sa zidanim mostovima, propustima i potpornim zidovima - već da se one i turistički valoriziraju, u suradnji dviju susjednih općina Karojba i Motovun, granica kojih teče sredinom korita Krvara. Stoga, bi valjalo, prije svega, označeni teritorij proglasiti kao zaštićeno spomen-područje, te donijeti upravne i druge regulative uobičajene za takve prirodno/povijesne lokalitete. 5 Glavni pristup spomen-području bio bi Novom čestom, što se odvaja od asfaltne prometnice Karojba Motovun kod kamenog mosta preko Krvara. Njegove bi granice valjalo obilježiti kamenim ili brončanim pločama barem na dva mjesta - na istočnim zidovima željezničkog mosta kod “karojskog staciona”, te na nekoj stijeni na rubu Špinovske/Brkačanske vale. Turističko prihvatno središte spomen-područja bilo bi najprikladnije na prostoru bivše željezničke postaje Karojba, gdje bi se, na umjetnoj zaravni stvorenoj prije 100 godina, mogle obnoviti razne pastirske igre kontinentalne Istre, od “praščićanja” do “pljočkanja” - tu bi, zapravo, trebalo biti središnja igrališta, veliki prostor za “praščićanje” i jednako veliko “pljočkalište” gdje bi se organizirali susreti tih igara na razinu Istre. To bi bilo i mjesto za sajmišta proizvoda i izložbe. Osim gradnje najnužnijih prilaznih staza prirodnim spomenicima, prirodu spomen-područja ne bi se, općenito, smjelo “dirati”. Meñutim, preporučamo da se, minimalno intervenira glede ostataka grañevinsko-povijesnih objekata - da se obnovi stubište s feralom koje se s “Nove česte” spuštalo na “štacion”, da se označe temelji bivših staničnih zgrada, da se saniraju gornji rubovi željezničkog mosta, te da se izradi zasebna maketa željezničke postaje Karojba (od bronze?) koja bi se postavila na tom povijesnom prostoru, s desne strane legendarnog Krvara. Potok KRVAR na geografskoj karti 6 Najveći slap VELI VIR Lokacija nekadašnje željezničke postaje Karojba, danas i crtež Luke Labinjan nastao prema starim dokumentima i siječanjima Dio potoka Krvar nazivan „Zgor mosta“ 7