ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944., OBNOVLJEN 1996. GODINE Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković, Petko Vojnić Purčar, Stipan Stantić, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Subotici Nakladnici: Ogranak Matice hrvatske u Subotici, 24000 Subotica, Beogradski put 31, + 381 64 399 17 71 i NIU Hrvatska riječ, 24000 Subotica, Trg c. Jovana Nenada 15/II, + 381 24 55 33 55; + 381 24 55 15 78; + 381 24 53 51 55 Za nakladnike: Stipan Stantić i Ivan Karan Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72 Za tisak odgovara: Antun Bašić Priprema: Viktor Sagmeister Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice hrvatske Zagreb, Grad Subotica, Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i Ministarstvo kulture Srbije Ogranak Matice hrvatske u Subotici Cijena sveska – 150 dinara Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XV., broj 3.-4., 2010. Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i književnim jezikom primaju se: E-mailom ([email protected]) i na CD-u. Tekstovi se ne vraćaju. Gdje je što 3-14 15-17 18 19-22 23-25 26-49 50-51 52-54 55-66 67-75 76-78 79-80 81-84 85-95 96-102 103-110 111-120 4-16 POEZIJA TOMISLAV KETIG Rekonstrukcija pjesme JASNA MELVINGER Ni smilje, ni bosilje rubom povijesne zbilje PETKO VOJNIĆ PURČAR Radni i neradni dani TOMISLAV MARJAN BILOSNIĆ Bože, učini nešto i za mene LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ Vratite mi zavičaj PROZA ERVIN SINKÓ Subotička predigra FRANJA PETRINOVIĆ Na rubu ravnoteže ZAPIS JUAN MIHOVILOVICH Poslije potresa RADIO DRAMA STJEPAN BARTOŠ Životinjsko carstvo PRIKAZ ĐURO VIDMAROVIĆ Nacionalno, univerzalno, božansko, Mile Pešorda: Baščanska ploča – Pjesništvo kršćanskog nadahnuća, Drago Čondrić. Evanđelje po čovjeku IGOR ŠIPIĆ Zlata vrijedno krugljičje ružarija ZVONIMIR MARIĆ Hrvati u Mađarskoj (Đuro Vidmarović: Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, Split, 2008.) GRUPA AUTORA Važne povijesne činjenice – izlaganja izrečena na predstavljanju knjige Nace Zelića Publikacije bačkih Hrvata: popis izdanja od 1901.-2007., GRAD VIKTORIJA ALADŽIĆ Urbani kompleks iznimne vrijednosti – Ulica cara Lazara u Subotici BAŠTINA STEVAN MAČKOVIĆ Iz povijesti svakodnevice ANTONIJA COTA REKETTYE Lemeš u osimu plemenitog drača MILOVAN MIKOVIĆ Navodi o kazalištu od 1747. godine LIKOVNI PRILOZI MATIJA MOLCER Ogledanje u materijalu Tomislav Ketig, Rekonstrukcija pjesme 3.-14. Rekonstrukcija pjesme TOMISLAV KETIG ... Onda su došli ... stajalo je urezano na zidu jedne špilje. Zid je bio ravan, ploha čak i mogla se na njemu zapisati cijela pjesma. (Predci su sve kazivali pjesmom.) Ali moralo je proći tisuće zima od dana u kojima su uz gust dim i oskudan plamen čekali povratak Sunca ili nestanak straha. Od njih unezvijerenih nas dijele stotine tisuća dana u kojima su proljetne vode nalazile put do špilje i klizeć niz zidove njezine brisale sve što čovjek kamenom oštrim, il ‘sječivom od mjedi ili željeza već htjede oteti zaboravu. Špilja je bila visoko u brdima, gdje ljudska noga i danas rijetko kroči. Tko bijaše taj od čijeg zapisa ostadoše samo tri riječi? Tu, u carstvu gorkih trava i mrzlih voda. Tu gdje samo kozorog zalazi bilje nalazeć omiljeno. Tu gdje mladunci orlova vid oštre i krila za krstarenja snaže. Od koga bježaše taj što postade pjesnikom kada mu drugo preostalo nije? I od čega? Od mržnje drugih? Ili vlastita grijeha? ... Onda su došli ... urezano u visini oka znacima odgonetnutim od jednog znalca starih pisama i jezika zakučastih. Tom samotnjaku, što svojoj misiji cijeli bijaše odan, kakvi bijahu u svijetu znanosti mnogi od fratara do danas te tri riječi početak puta dugog i neizvjesnog postadoše. ... Onda su došli ... Ali što pisaše prije? I što poslije? Pitao se, objavivši te tri riječi u prijevodu na engleski, u doktorskoj radnji kratkoj kao i uvijek kada predmet radnje sam sebe kazuje jasno ili nikako. Vratio se u brda otoka tog, koji sada nastanjahu samo brzonoge životinje i ptice što sa svojih lutanja nebom slijetahu da polože jaja i odmore krila. Opremljen svjetiljkama dugovječnim išao je špiljom, motreći kamene ploče (a bilo ih je bezbroj) tragajuć za zapisima daljim jer onaj tko je uspio urezati te tri riječi sigurno neotkriven osta i mogao je zapisati sve. Kako to obično u takvim pothvatima biva, naišao je na zapise dalje tek kada mu se nada već gasila 3 Klasje naših ravni Matija Molcer Ogledanje u materijalu, 1-4 4 Klasje naših ravni Matija Molcer Ogledanje u materijalu, 5-8 5 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Rekonstrukcija pjesme i čežnja za stvarnošću nadjačavati radoznalost tragača poče. Bijahu to tri kamene ploče pod kojima ležaše kostur i dlijeto. A na pločama zapis. REKONSTRUKCIJA ZAPISA Življasmo podno ovih vrleti u primorju pitomom dugo i sretno. Imadosmo polja što rađahu i stabla slatkih plodova puna Bijasmo ratari i lovci što sitnu divljač na trpezu donose i bogovima prinose. Za poruke i zapisivanje onoga što saznasmo i iskusismo a i da nam se ne zametne trag načinismo pismo kojim i ja ovo pišem Ljeta lijepa ne brojasmo već pamtismo. Zime olujne ne brojasmo već zaboravljasmo. Ali ... stadoše nam se gasiti žrtve paljenice a da uzroka ne otkrismo Starješine naše to nazvaše opomenom bogova dvojeć kako nam bogovi naklonost svoju kratiti počeše i okrenuše pogled ka drugima. A možda nam je tek kraj došao kao što svemu i svakomu kraj dolazi. Onda su došli ... Bilo je jutro, al’ odmaklo već. Pod tmurnim obzorjem brod ugledasmo. Navraćaše i prije poneki jedrenjak donoseći robu svakovrsnu iz dalekih gradova 3.-14. o kojima od mornara i trgovaca slušasmo. Ali ovo bijaše drukčiji brod. Već bijaše podne kad se zaustavio u duboku moru. U čamac se spustiše veslači i drugi što sjeđahu pogleda ukočena i prekriženih ruku. Slutivši nesreću istrčasmo pred njih s kopljima i samostrijelima. Bitka kratko potraja a lov poče. Nakon što iskališe osvjetnički bijes u lance i užad sputaše sve što pohvatat se dade. Čak i djecu što za majkama zarobljenim plačući trčahu. Ja se spasoh te sve to vidjeh pobjegavši kroz šipražje na vrijeme jer nemadoh koga braniti – ja ničiji muž, otac, a ni sin više. Roditelje mi Onaj tko nas odvodi sa ovoga svijeta prerano uze. I sada evo, plačuć nad krvavom pustoši i pocrnjelim gredama sela svog, zapisujem. Posljednji sam znalac jezika i pisma što nam ih predci u naslijeđe ostaviše. Privikoh se na osamu što mi život čuva, dok mi ne istekne rok. PJESMA KREĆE DALJE Znalac starih pisama i jezika zakučastih, kojega spomenusmo na početku, nakon što objavi 6 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Rekonstrukcija pjesme dešifriranu ovu rekonstrukciju, stječe slavu, ali ne izgubi sklonost sumnji, te presta misliti na ono što je otkrio, a poče tragati za onim što mu je oku promaklo. Dani prolaze, a on, znajuć napamet svaku riječ zapisa što ga odgonetnu, šetajući za lijepih dana perivojem Arheološkog muzeja, te dugo u noć provodeći šutljiv za svojim pisaćim stolom, sveudilj isto pitanje postavljaše sebi: Što mi je promaklo? A onda su došli... – tako veli zapis. Ali što je bilo dalje? Misao, koja mu nenadno senu, poče se kao nit odmotavati. Gdje su ti «oni»? i gdje su preživjeli koje pjesnik spominje? Dobivši potporu da tajnu odgonetne do kraja, s mladim pomoćnicima koje Kraljevsko znanstveno društvo uvijek za takav pothvat odobrava, stoljećima znajuć’ da su oni srce uspjeha, otplovi ponovno ka otoku. Prolazili su dani. Pretražili su sva žala, rastinje, proplanke i druga skrivena mjesta gdje ljudi običavaju podići svoj dom. Nađoše po proplancima brvnare natrule od svakodnevnih večernjih kiša. U nekima od njih zaboravljeni sud za vodu, u drugima zahrđali nož, drvenu lutku ili drugo štogod što i najbrižnijem oku umakne kada se kreće na put u hitnji što konačni odlazak znači. Ali razloga odlasku nigdje: nikakav zapis, trag bitke, oluje neke od onih što u predjelima vječnoga ljeta u bijesu svome sve zatru. 3.-14. Znalac starih pisama i jezika zakučastih tad odgonetki u susret krenu drugim smjerom: Sjedeći kraj vatre na žalu, dok pomoćnici mu prekraćivahu vrijeme bacajuć kocke il’ pjevajuć’ sotto voce balade svoga kraja, krenu labirintom uma s jednim pitanjem: Zašto su nestali? Ostaviše samo svoje mrtve, znao je pouzdano, iako je njihove humke već davno poravnao vjetar. Kriju li te kosti odgovor koji traži? Počeli su kopati sljedećeg jutra. Znalac starih pisama, pouzdajuć’ se u svoje znanje običaja zajednica drevnih, odredi mjesto gdje pomoćnici mu u potragu trnokopima i lopatama krenuše. Bio je to proplanak udaljen od koliba toliko da samo sjećanje potomke u obredne dane k njemu dovodi. A okolne palme ne zaklanjaju nebo, ostavljajuć’ kružnu cestu dusima za posjet bozima i povratak u vječni dom. Iskapali su skelete i, ne nalazeć’ ničega sem kostiju i nakita od sedefa i školjki te poputnine kojom se, vjerovahu, plaća prihvat u svijet sjena, zakapali. A onda kraj jednoga nađoše kutiju od bambusovine neveliku i u njoj smotuljak kožni. Razvi ga, ali ono što zapis bijaše sada su bile samo izbledjele mrlje. Tada ugleda dlijeto. Znalca starih pisama i jezika zakučastih obuze radost. On istrča na žalo odakle se pružao pogled na visove zarivene u nebo. Prepozna vis u kome mu špilja podari znak što je ka prvom zapisu vodio. Potom u drugi vis se zagleda 7 Klasje naših ravni Matija Molcer Ogledanje u materijalu, 9-12 8 Klasje naših ravni Matija Molcer Ogledanje u materijalu, 13-16 9 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Rekonstrukcija pjesme 3.-14. i pomoćnicima svojim reče: Sutra se penjemo tamo. Jer sve mu govori: ostani I ništa: idi. Ali logika je počesto siguran vodič u stranputice. Danima lutaše vrletima i u špiljama rijetkim nailaziše samo na smrad zvijeri i sitne lubanje zečeva gorskih. Tek silazak s drugu stranu planine uli im novu nadu: na padini naspramnog brda ugledaše potok kako vijuga, rušeć se u dolinu, među drvećem visokim nalazeći put ka moru. Možda su tamo otišli ti što dođoše i pokoriše pitome poljodjelce i lovce, koji, nenaviknuti da se brane, plijen lak postadoše. Ništa, osmjehnu se gorko, znajuć da nas sve Usud vreba, čekajuć da u nama zov daljina prevagne. Dok oči nam gledaju danima isti okol , a noću ista zviježđa, obuzme nas glad za neviđenim i ceste nam se široke i svjetle u snu prikradaju. Silazeći, zastajao je, dalekozorom šestareći, tragajuć za dimom il’ kakvim drugim znakom ljudske nazočnosti. Stigavši na obalu sada već rječice bistre razasla pomoćnike svoje duž vodotoka, naloživši im da pokupe svaki dokaz ljudskog boravišta. A sam se uputi ka ušću. Znalac starih pisama i jezika zakučastih tada se zapita: Bih li ja na mjestu njihovom ostavio zapis, poruku ... komu? Hrleć nekom dalekom kopnu sva svjedočenja nosio bih sa sobom. Unatoč svom maru i oštrom oku pomoćnici mu ne doniješe ništa. Znalac starih pisama i jezika zakučastih ipak ne odustade. Jer stigao je, osjećao je to, u predvorje sljedeće tajne za koju je vjerovao kako je i konačna. Sjedio je sam kraj vatre dok su pomoćnici mu spavali čvrstim snom kakvim spavaju svi koje ne razdiru sumnje – taj noćni gost umnih i zabrinutih. Zašto napustiše ovaj svim darovima obasut otok? – pitao se. – Zašto su svu povijest za sobom zatrli? Bojaše li se iste sudbine? Oslušnu žubor vode. Zar ih ta pjesma života od nauma im odvratila nije? Postane li čovjek, kad čvrstu odluku donese, gluh za sve što mu druge mogućnosti nude? Slijep za svijet koji bez čvrstog razloga napušta? To im je u neku zoru razvilo jedra i ka crvenom nebosklonu otploviše ne znajuć kamo, na snažnom vjetru nade. Konac je traganja mog, odluči on i predade izmučeni um na oporavak snu. Ujutro ga pogled na padinu kojom mu je potok hitao u susret pokoleba. Hajdemo pogledati još taj vis! Možda su odatle putovođe prije polaska motrile pučinu Možda su ipak ostavile biljeg neki. Vidje da je pomoćnike njegove napustila volja tragati za nečim što stalno oku izmiče te sam se uputi ka izvoru. Uspon je bio mukotrpan: Satima je mahao mačetom sjekući lijane i preplete šipražja gustog, Onda se razmaknu tamni zeleni krov i koliba se ukaza na stijeni. Prekoračivši preko palih vrata, od kojih termiti ostaviše samo prah i oblik 10 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Rekonstrukcija pjesme u dnu kolibe nazre ploče kamene za koje vilice mravlje bijahu preslabe, a kiša do njih doprla nije. Upali baklju i otkri znake urezane. Pismo nepoznato i zagonetka nova. Znalac starih pisama i jezika zakučastih obradova se vrlo. Poruku odmah posla Kraljevskom društvu da uputi ka otoku brod i snažne momke koji će snijeti ploče niz padinu do ušća i utovariti u brod. * Sami, kao i prije, u odajama Arheološkog muzeja znalac starih pisama i jezika zakučastih i ploče kamene pred njim. Prolaze dani, prolaze sati večernje osame ... Zagonetka se otvara polako, urez po urez pomaljala se DRUGA REKONSTRUKCIJA: Iskrcasmo se na ovo nepoznato nam i od zavičaja daleko kopno, nadajući se da je otok a ne tek rub velike i stoga prijetnjama prebogate zemlje. Sudili smo to po plovidbi dugoj unatoč vjetru povoljnom. Bježasmo nesigurnom vodom jer su nam presjekli kopnene pute oni što rodni grad nam opljačkaše a potom ga u pepeo i ruinu pretvoriše Dokopasmo se luke nas dvanaestorica sa ženama i djecom sitnom noseć’ ono što bjeguncu život čuva: vodu, kruh, mreže ribarske i mačeve i ono što um mu čuva: knjige mudrosti, savjetodavne i rodoslovne. Doplovismo dakle. Spustismo sidro u pijesak među trave i alge. 3.-14. U čamac siđoše samo oružju najvičniji i znalci prirode priobalja te zaveslaše oprezno put žala iza kojeg, činilo se, sve je mirno i pusto. Činilo se, jer se ni grmlje za žalom ne zanjiha ni ptica koja da prhnu. Eto nam spasenja i doma novog! Ponadasmo se gledajuć’ s broda kako veslači naši i priobalja znalci istrčaše na pijesak i kleknuše htjedeć poljubiti tle na koje kročiše. Tada iskočiše iz šipražja ta zvjerad s kopljima i samostrelima. Sasuše strelice u našu izvidnicu strašno vičući nekim nepoznatim jezikom. Znali smo: to strah iz njih kriči. I već poskakaše s broda muškarci ostali mašući u znak da dolazimo s mirom. Ali onda nam ubiše najstarijeg i najmudrijeg među nama Proveo nas je kroz sve kušnje i sve stupice koje nas pri bjekstvu vrebahu. Tada, nemajuć više izbora, nasrnusmo i posjekosmo sve što se pokorit’ nije htjelo. Popalismo im i domove jer gnjev naš bijaše veliki. Od tada prođoše godine Prođe, mišljasmo, vrijeme dostatno za naše kajanje i njihov zaborav. Preselismo se na drugi kraj otoka pokraj rijeke studene, al’ nadohvat mora, koje je i hranitelj i spas ako nam opet zatreba novo utočište pred bijesovima bogova i ljudi. A i zaborav bola što jedni drugima iz straha nanijesmo lakši je kad poprište nije pred očima. Ali mržnja je kao zrno pšenice. Isklijat će i poslije stotinu godina ako suza nečija na nju kane. Popeh se na goru vrletnu, u visine gdje su zime oštre, 11 Klasje naših ravni Matija Molcer Ogledanje u materijalu, 17-20 12 Klasje naših ravni Matija Molcer Ogledanje u materijalu, 21-24 13 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Rekonstrukcija pjesme zvijeri rijetke i blage ćudi. U brvnari boravim, sam da mi se misli ne mute. U dane koje odredismo dolazi mi sin moj, vodeć na povodcu konjića s hranom i lučima. Sem vode što mi podno nogu izvire to je jedino što mi treba da ispunim zadaću svoju. Tu pišem ovo ja, prvo na kožama štavljenim, a potom, pobojah se: izbledjet će crnilo na njima i trud moj bit će uzaludan, a zaborav slavit će svoju pobjedu, te zamolih sina da mi donese dlijeto oštro. Počeh urezivati riječi u kamen tvrdi špilje što je otkrih nad samim izvorom od kojeg potok niz padinu ka moru hita veselo čavrljajući Pišem ovo ja, čuvar knjiga koje donijesmo i propovjednik što ga i domoroci i mi što doplovismo mirotvorcem nazvahu. Pišem da sjećanja što opominju učinim trajnim. Mene će nebeske sile pozvati k sebi a usmene predaje se teško pamte i lako iskrivljuju. Mirno iščekujem čas odlaska kad će me spustiti k sebi i položiti među korijenje palmi ponad oceana koji mi prilazi i odlazi ponavljajuć tu svoju igru vremena stoljećima stoljeća. Jer mi koji preživjesmo jedan narod postasmo A i što bismo drugo? Jedna nam je zemlja koja nas hrani i isti nam je grijeh na srcu. * Obznanivši to onoj manjini ljudskoj, kojoj je povijest pouka a ne glorijet lažni 3.-14. o koji će se oduprijet da zamah jači steknu kad s oštricama ubojitim nasrnu jedni na druge, znalac starih pisama i jezika zakučastih slavom se velikom ovjenča i vitrinu gdje drugi slavodobitnici držahu pehare, ordenje i mnoga znamenja razna, ispuni diplomama o počasnim doktoratima sveučilišta uglednih diljem svijeta. Izričuć’ riječi zahvale, uobičajene za svečane prigode takve, nikad ne propusti reći: Ova dva zapisa kratka, u stijenu urezana, sem onog što pisaše na njima govorahu mi i ovo: Raj je trošan a bjekstva su nemoguća. Jer pakao putuje u tebi, nasmiješen, s punim naramkom darova. onomu drugom paklu što te u utočištu dočekuje u domorodcu zgrčen i spreman na skok prepoznav’ zlog sabrata koji sa tobom stiže. A potom, za sutona zimskih, koji u kraju njegovom, budući najdulji dio dana, samo mislima otvaraše put, pitao se tko su potomci tih drevnih otočana i došljaka koje bjekstvo od smrti uputi k njima da tu, strahom gonjeni jedni na druge, prolijevajući krv jedno postadoše. Pitao se, mada znajuć’: sudeći po naravi potomaka: svi odgovori su mogući. 14 Klasje naših ravni Jasna Melvinger, Ni smilje ni bosilje rubom povijesne zbilje 15.-17. Ni smilje ni bosilje rubom povijesne zbilje JASNA MELVINGER TAKO MI GOVORAŠE KRALJ MATIJAŠ I. Možda si i načula što o tome Talijanu, Dócziju, zapovjedniku moje dunavske flotile, s lukom u Petrovaradinu. Dabome, nije on bio, baš, varadinski, nego jajački ban – ali, hajde, reci pučkome gajdašu, što pjevati o Petru Dojčinu! Ta, nisam ja imao kada s njim se nadmudrivati, o proćerdanomu blagu, o lijepim krčmaricama i o srijemskome vinu. A ni on nije bio, baš, dokon. Junački je branio moj Biograd od smederevskih Turaka, te, od Daud-paše, Bosansku mi krajinu. II. Ako si pročitala koji elegijski stih dvorskoga mi pjesnika, a potonjeg urotnika, što se sklonio od moga gnjeva kod zagrebačkoga biskupa Thuza, Jasno ti je da je taj, nekad i biskup pečujski, znao ganuti ženska srca, ne, baš, pridikama protiv kontracepcije i abortusa. Sućutno je promatrao, ne, samo, voćku, koja se suši, jer je, ono, prerodila. Ne, nije tu riječ o kraljici mi Beatrici. Ni usred bečkoga dvorskoga luksuza, ona nikada nije niti zanijela. III. Možda ćeš, ipak, jednoga dana navratiti u taj, ne više Maroth u Srijemu, Što sam ga darovao izvanbračnome svomu sinu Ivanišu, Nesuđenu nasljedniku moje krune, o komu i sve kronike pišu Koliko su ga tištale, kao slavonskoga nasljednog vojvodu, Te hrvatskoga i dalmatinskoga bana Izgubljene bitke s Turcima, napose ona na Krbavi. A ona potonja, pokraj Knina, bila je fatalna za Ivana Korvina, Jer tu je i dopao neprebolnih rana. Ne, nije se njemu posrećilo nadmašiti, niti moju, Niti djeda mu, Sibinjanina Janka, slavu. I kako reći da se uvrgnuo na oca? Ta, nije naslijedio niti prijeku mi narav, niti, sličnu Ovoj okrunjenoj mi glavurdi, poveliku glavu! FRANCUSKI REDOVNICI NA TRAHITNOJ LITICI Nisu oni govorili, baš, da se begalo. Ta, postojao je, još, onaj tari glas jat. I prije seoba pred Turcima bio je tu izgubljen, barem koji – taj, krvavi rat. Zašto bi, inače, kralj Bela IV. darivao tim strogim cistercitima – Da sada, baš, medijavalne povijesne izvore i ne citiram – Taj, onda ne, još, Trandžament, ni Tranžament, ni tranchement? Da, strepilo se, dabome, još od Tatara, kada se utvrđivalo tu opatiju Belae fons. 15 Klasje naših ravni Matija Molcer Ogledanje u materijalu, 25-28 16 Klasje naših ravni Jasna Melvinger, Ni smilje ni bosilje rubom povijesne zbilje Bio je to i nekadanji baptisterij, ne samo vrelo i kladenac. Kršten je tu, po latinskom obredu, ne gdjekoji, tek, mladenac. I kulučilo se, iz godine u godinu, tima u bijelim habitima s crnim Skapularima, Koje su, u njihovu XIII. stoljeću, za porugu nazivali čak i svrakarima. NE, BAŠ, KRIŽARI Krvarilo se na sve strane. I ti, ne, baš, ni križari, ni krstaši, onako utaboreni u petrovaradinskoj šumi Krstatici, Zacijelo su se, pred odsudnu bitku, usrdno molili Nebeskoj kraljici. Sve je to, ne, baš, uvijek ista priča, o svetome gralu i o zlatnom runu, Ali i o vitezu, što, s križarskim mačem, predvodi gladnih kmetova bunu. Nisu oni niti otplovili u Svetu zemlju da se bore protiv Saracena – Ta, za pljačkaše je, i u ravnoj Panoniji, uvijek bilo bogata plijena! Sve mislim da oni i nisu mogli – jer zima tu zna biti, baš, oštra – Isploviti lađom niti iz dunavske luke. Ne iz današnjega, tog, Banoštra, Već iz negdašnjeg Banskog monasteriuma, gdje Belošu spomen osta. Dabome, nisu benediktinci tamo boravili samo zarad kvartira i kosta! Ta, služili su oni svetu misu, ne, samo, onima u Manđelosu, Što nisu govorili, baš, latinski, te zavrjeđuju i koju izoglosu, Ne bez značenja za srijemsku, dakako, povijesnu dijalektologiju. I s toga je stabla uzabrati koju možda, baš, onako trpku, gloginju. 15.-17. MOŽDA SAMO ŠARADA Ne bi oni, bome, za nikoga, a, ni tek tako, ni za koga, ono, metili ruku u vatru. Da, kadgod je to, odista, i bivalo: baš golom šakom u ključalu vodu, pa izvaditi to usijano željezo. Možda ne i u tome selu Voganj. Nisu oni, valjda, niti zazivali, Nego uvijek, baš, istrpjeli, ako ne i peklene te muke. Ne znam ni jesu li, možda, bili vugnjeni, odnosno, vugneni, uz sve strahote toga vugnenja. Ni jesu li kada i taj vuglen kopali, a i vuglenarski, mukotrpni, podzemni život iskusili. A i onaj siromaški, pod vuglom kakve davnašnje, Ne, baš, možda, niti kolebe, daomw, onako, pod brijegom, Nije da koji nije bio i vudren, je li od kojega, sve mislim, baš kiraljeva Vugera. Da, nije im bilo vugodno niti ako je koj vuroke na njih bacio. Jesu li za uže, odista, reklu vuže? Jesu li rekli i ono: vužgan je taj ogenj? Ne ti, koji dobro znaju I za, također, u Srijemu, nadomak ruke, baš, viganj. Kad se, u davnašnjoj kojoj kovačnici, palio, praslavenski, još, oganj. A ne, samo, ta balkanska, pastirska, prastara vatra. Kako bi se iskovalo ono, što se, valjda, i moralo prvo staviti v ogenj. Ali otkuda taj, ne, baš, Vatroslav, nego Ignacije? I taj Ne odmah niti vulgarnolatinski nakovanj? Valjda su, još, i stari, ti, Rimljani ponešto iskovali, Ne samo sve one novčiće, lijepo izložene u srijemskomitrovačkome muzeju. Da, rekli su, baš, ignis. Valjda i za tu ignis ingenii, za tu vatru duha. Pa i sad, kad se veli, u klasičnu, tome latinitetu, igneus, To jest, ognjen, jasno je da je i kovački viganj, s onim Hefestovim, također, i mijehom, Ne, doduše, u praslavenskom, no, ipak, u indoeuropskome, ne, baš, ni posve dalekom srodstvu. Sve u svemu, nije se moralo, valjda, uvijek, ono, ni v ogenj, ni u oganj, ni živ u tu vatru. Nego, ipak, sve čekićem, pa po razbijeljenu onom željezu, dabome na nakovnju! 17 Klasje naših ravni Petko Vojnić Purčar, Radni i neradni dan 18. Radni i neradni dan PETKO VOJNIĆ PURČAR OK – KLIK – ENTER računar me gotovo zaboravi bijah na odmoru od njega družih se mjesecima s olovkom vjernom nezahtjevnom skicirah nekoliko ideja nekoliko tema tek kasnije zapazih da jedna olovka bijaše turska a druga njemačka o kako bijah sretan s olovkama kao umiljatim ženama svejedno što prizivah u mislima orijent a onda daleki zapad s fontanom iz koje proviruje i žubori novorođeni dunav BITI PJESNIK moraš se možda roditi u dane velikog rata i motriti zrakoplove kako krstare plavetnilom i rasipaju mrežasto svoj smrtonosni teret a ti na zemlji kao posljednji adam motriš taj ples smrti i ne smeta ti što zemlja podrhtava i tuli ne smeta ti jer ti si dječak koji će preživjeti potop i ta paklena slika odvest ćete možda u raj riječi ODBACIVANJE TERETA lijevom rukom sam grabio juhu lijevom pisao prva slova svijet sam motrio možda iz susjedne galaksije dok me nisu uporno naučili pisati drugom rukom jesam li ja doista isti čovjek kada tu stigoh iz dva posve posebna svijeta PISKUTANJE šuti ne govori mukom muči utihni me mrmori zaustavi dah mogu nas čuti tra-ta-ta-ta tra-ta-ta-ta ovdje slobodni london radio bbc i fonetski radio bi-bi-si STARI GRAD – FAROS I PATROVARADIN Tonko – Jasni i Petku plavetnilo na moru plavetnilo bijaše i na dunavu još uvijek se može poslati prijateljska razglednica i spojiti iskonska boja mora i plave iskre rijeke zapravo našeg kozmosa i našeg jedinog života ČUDESA slavenske pjesme govorim naglas s posebnim naglaskom horvatske poput uspavanki za djecu koja se tek rodiše ruske pjesme u zamahu gudala nepreglednih breza zar pjesnik već ne kaza ima neka tajna veza između pjesnika i breza otvoreni prozor doziva zeleni list a potom suhi zar ima tako malo oskudnoga vremena od bujnog zelenog rođenja do tihe suhe smrti ne samo lista u kasnu jesen PISATI send to – klik – lijevi na moćnom računaru snažne brojeve zamjenjujem moćnim riječima u brzom hodu 22,9 cm ln 43 col 15 page 2 sec 1 2/2 document 1 – M... tko se vrti ne boji se ni smrti vraća mi se glas pjesnika sa subotičkog trga kao stari glas stari broj davne pjesničke godine 18 Klasje naših ravni Tomislav Marjan Bilosnić, Bože, učini nešto i za mene 19.-22. Bože, učini nešto i za mene TOMISLAV MARJAN BILOSNIĆ DOK JA MOLIM Dok ja molim zvijezde se rasprskavaju U svakoj zvijezdi tisuću je anđela i oni lebde oko mene kao lišće kao život vječni Dok ja molim zvijezde se spuštaju na dlan liježu mi u šaku pletu se među mojim prstima Kao griva usijanog mjeseca u mojim su očima Dok ja molim vjetar me tebi nosi u trku kroz svemirska prostranstva gurajući zvijezde u stihove BOŽE, UČINI NEŠTO I ZA MENE Bože, ako možeš učini nešto i za mene Reci onima koje volim da budu strpljivi Ti znaš kad ih ostavljam da ih ne zapuštam Bože, meni je kičma pukla od tereta I sad teret predajem tebi Ne bih li zdrav opet hodio Bože, dok moj san sve više postaje zemlja Pošalji mi anđele s pjesmama Neka i moj glas probude Bože, dok lice tvoje počiva u mojim očima A tvoja riječ opsjeda moje srce Pokaži mi prostor za život Bože, zar mi nećeš otvoriti vrata nove radosti Svježe od rose djetinjstva Kada se dozivaju prvi pijetlovi Bože, još se uvijek razmećem u tvoje ime Pa i onda kada čujem svoje mrtve Koji već poznaju tvoj strašni dar Bože, možeš li me još jednom pogledati Možeš li u meni probuditi svoju zemlju Da ne bih pakao ispaštao bez prestanka BOŽE, DIVIM TI SE Bože, divim Ti se dok moja sjena brzinom hoda promiče ispred mene Ti si onaj čiji oblik nosi Bože, divim Ti se dok dlakave gusjenice ispod mirisna bora gmižu znajući da je stiglo proljeće da ponovno obnavljaš svijet Ti si onaj koji ćeš ih u leptire pretvoriti Ti si njihovo krilo Bože, divim Ti se dok Sunce zalazi preobražavajući se u Mjesec BOG Ime Boga naše je ime Ime Boga tajna je Svega Što je bilo I što će biti On je vječan Život u Bogu pun je života On nas doseže Nadilazi Njemu ne znamo ime Ali ga lako imenujemo 19 Klasje naših ravni Tomislav Marjan Bilosnić, Bože, učini nešto i za mene RIJEČ ADAMU Prva si slika Božja Prvi čovjek Prvi plač Prva riječ Prva odgovornost i prvi grijeh Prvi si se rodio i prvi si umro Prvi si bio svet i prvi prah Nedokučiva tvoja mudrost pala je, rasula se kada si htio gospodariti svijetom Ti si najstariji i najmlađi Ti si otac i sin Kozmički čovjek i čovjek od gline U tebi je voda postala krv MOLITVA ČOVJEKU OD ČISTE GLINE Bio si prorok koji je znao imenovati živa bića Bio si mudrac koji im je znao udahnuti dušu Bio si hodočasnik na putu oko Zemlje oko pupka Bio si dovoljno čvrst da se prepustiš ljubavi Oživljen Božjim dahom okušao si se u neposluhu s Evom u zaboravu od dvoje posta četvero I tebe protjeraše iz postelje u kojoj je stvorena žena Bio si čista glina od koje su načinjeni svi slabi ljudi Bio si sama voda iz koje su izašla mnoga čudovišta 19.-22. ABRAHAMOVA SPOZNAJA Korak mu je kolebljiv ali ne oklijeva Napustio je zavičaj i sa strahom krenuo u nepoznatu zemlju Put mu je pokazao Bog bijelu stazu, kao da je pao snijeg usred pustinje Kao stranac on je u zemlji izopačenoj mrmljao na vjetru čistu molitvu Svaka od riječi posta krilata one bijahu brze i bijele gotovo prozirne poput duše Riječ mu bijaše štit i dah Tek u vlastitoj zemlji pusti krv Tek u vlastitoj zemlji posta stranac Tek u vlastitoj zemlji spozna – posvemašnjim iskušenjem Bog ga jača ABRAHAMOVO BRATSTVO Nije ti lako Abrahame nije ti lahko brate Nije ti lako Abrahame trpjeti Božji zbor obnavljati zalog vjere Nije ti lako Abrahame izvršiti poziv izići iz svakodnevlja dok ti govore da si lud Nije ti lako Abrahame biti otac mnoštvu ti koji nemaš potomstva čija je žena neplodna Nije ti lako Abrahame biti čovjek vjere onom kojem vjeruješ žrtvujući sina Nije ti lako Abrahame čekati anđeosku ruku koja će uzeti nož koja će ugasiti vatru Nije ti lako Abrahame nije ti lahko brate Nije mi lako istrgnuti se iz običnosti DOK POMISLIM NA TEBE, BOGORODICE Kraljice s čelom cvijeta rastvorenog stižeš iz tihe noći dok je anđeli krilima bude 20 Klasje naših ravni Tomislav Marjan Bilosnić, Bože, učini nešto i za mene Ljepotice na čiju je samoću bolna snena sjena pala Bogomajko, pòt s tvoga tijela lije kao màna tajna koju razumije srce Svaka je tvoja suza mlado janje s runom bijelih ruža Gospo, dok pomislim na Tebe Betlehem u svom vrtu vidim živi Raj od zlata tvoje kose pada na moje oči Majko moja Marijo slušam vodoskoke riječi što šume s tvojih usana Kao tajna ptica u sjeni cedrova Posred brazde u polju molim ti se dok flaute mladog trsja u mom vinogradu sviraju Klečim sav u boli snova svaki uzdah, Gospo, blagoslovi! MOLITVA U BARCI Putuj putuj plovi barko plovi Nosi žive nosi mrtve naša srca naše snove naše zavičaje od obale sve do neba Neka barka odnese demone Neka barka odnese bolest Neka barka odnese pokojnikovu mržnju Mrtvi prate sunce sunčeve ih nose barke Putuj plovi u svako doba dana i ne vraćaj se u baru naših suza Budi naš križ Budi naš prsten Budi naš otok Budi naša urna Barka je utroba barka je kolijevka barka je lijes U njoj plovimo u modroj tišini našega sna Plovi plovi barko putuj među duhovima među vjetrovima ljutim noževima po vodama crnim zmijama 19.-22. Plovi mimo vrata pakla mimo vrata podzemlja Barka na veslima nosi sunce Barka s veslima prva je i posljednja barka Ona je prvi san Ona je prvo putovanje Ona je plovidba Put u Bogu Plovi putuj putuj plovi nosi mrtve nosi žive sigurni smo da oluje neće biti da nas neće potopiti BETLEHEMSKA ZVIJEZDA Betlehemska zvijezda voljom janjeta po volji slame po volji djeteta ucrtana je na pola puta između zemlje i neba S kotačima od zlata javlja se samo jedne noći u godini kako bi svjetlost doprla do našega zaborava do prozora iza kojeg plače dijete novorođeno Te noći kada se pojavi vide je i oni koji spavaju vide je i oni što su ostali u moći bučnoga dana vide je sve duše i sve oči govore o njoj svi jezici Ona je duša ona je kruna ona je snop njezine kule čuvaju istok i zapad sjever i jug Ona je uistinu blizu Betlehemska se zvijezda prati dahom djeteta Tri kralja znaju tajne noći tajne sna znaju svaku od dvanaest tajni zraka Dvanaest su ispili vrčeva dvanaest puta punih bistre vode dvanaest su puta ispili vrčeve vina i toliko puta okopali vrtove nahranili ptice i ribe osvijetlili stolistne biljke njenom svjetlošću Zazvale je sve besmrtne duše odjevene u bijele košulje odjevene u plave košulje odjevene u kožu novorođenog A Njega polegli na rep paunov Betlehemska zvijezda vidi kada se čovjek rađa 21 Klasje naših ravni Tomislav Marjan Bilosnić, Bože, učini nešto i za mene ona upire prstom u Djevicu koja rađa Isusa Upire prst u spilju s Marijom upire prst u Novorođenog prst koji je obruč svjetlosti prst koji je pupak koji je savez svih zvijezda ISPOVIJED Ispovijedam ti ono što samo ti znaš ispovijedam ti svaki dan što sam zaboravio sve svoje sjetve i žetve sve žuči sve tuge svaki zub i svaki nož Ispovijedam ti svako zlo viđeno očima sve što sam čuo i osjetio svaku bolest i svaku radost Sve što sam gradio i rušio predajem tebi Gospode! Ispovijedam ti grijehe kojima si me okovao Ispovijedam ti se zbog više ljepote zbog Majke rođene na mom jeziku Gospode u čvor je moja duša svezana u mrežu ulovljena Sam sâm je vezao Strpljivi moj, Gospode, ti je razveži raskini vezove otpusti čvorove očisti smeće s kojim sam zatrpao hramove Ispovijedam ti sve ono što si krio o meni sve što sam mislio posjedovati MOJ KRIŽ Bojim se da moj križ nije dovoljno čvrst Čini mi se da drhti da je više uplašen nego moja bol da se istanjio u konop pretvorio u jecaj obješenoga na vjetru da je zajedno sa mnom postao sjena koju će izblijediti prvi san Bože kojemu su poznata sva tajanstva neka u ovoj pustoši izroni križ s mojim licem od ovoga svijeta neka progovori mojim jezikom AMEN Ti si postojanje potvrda moje vjere Amen Ti si zdenac što uzdiže vode i trave 19.-22. ti si kamen lak kao lahorje moje srce koje se širi Amen Ti si svjetlo posljednjega dana za kojim vapi duša Ti si ruka krilo u mrežu neba pretvoreno cvijet u oceanu Amen Amen na kraju kao i na početku riječi Amen zato što ti je ime Krist što si preobraženje Amen zato što si Bog Amen što si Riječ Ti si ponor obješen nad zemljom ti si milost kruha voda usred trošna tijela Amen MOLITVA Molim ti se Bože iz noći u noć da mi otvoriš vrata dana Molim ti se Bože iz dana u dan da mi ni jedna noć ne bude hladna Molim ti se Bože sa svim onim što sam volio da me nikad ne razapne volja mržnje Molim ti se Bože u pepelu mržnje da mi ni jedna ljubav ne ostavi slanu ranu na tijelu da mi ljubav ne savije gnijezdo od studeni Molim ti se Bože pod praznim nebom da ga ispuniš pijeskom zvijezda koje će se ukazati slijepcima Molim ti se s ove strane obale da me na drugu preneseš na onu gdje ću vidjeti Molim ti se Bože iz noći u dan da razdvojiš ovo dvoje zauvijek da ih razdvojiš u mome srcu da ih razdvojiš tako da nikad više od njih ne mogu sagraditi riječ 22 Klasje naših ravni Ljubica Kolarić-Dumić, Vratite mi zavičaj 23.-25. Vratite mi zavičaj LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ Iz Psalma 126. ( 125. ) Pjesma povratnika Išli su plačući noseći sjeme sjetveno vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje. Zlatni dukat Oko vrata djevojke blista još. Oko struka trobojnica Na prsima sjajan broš. Posvećeno 20. godišnjici protjerivanja Hrvata iz Srijema Ti ne vidiš Otete nam radosti. Opjevani Srijem. TI NE VIDIŠ MOJ ZAVIČAJ Tužne stope prognanika Napaćenih mučenika. Ti ne vidiš Moj zavičaj prelijepi U proljeće TI NE ČUJEŠ NAŠE PJESME Kada trešnje cvjetaju I kad odu snjegovi. Prve brazde Zaorane, mladog orača, Rana svitanja. Probuđene naše zore, Vinograde Fruške gore. Ne grije te Toplo sunce moga Neba, Plače za nama. Sa visina zlato lije Naše njive da zalije. Žuto žito Na poljima opet dozrijeva Ševa cvrkuće. U otkosu zreli klas Šuška svilom, zove nas. Ti ne čuješ Naše pjesme svadbene, Zvuke tambure Tihe čežnje iz daljine, Puste želje velike. Ne prolaziš U jesenskoj dugoj noći Tužnim sokakom. Svi je tamo zašutjelo, Napušten je svaki šor. Ti ne tražiš Zavičaja komadić, Buket zumbula. Da ubereš plavi cvijetak Za spomenar mladosti. Ti ne sanjaš Moje noći samotne. Same samuju. 23 Klasje naših ravni Ljubica Kolarić-Dumić, Vratite mi zavičaj 23.-25. A ja budna svake noći U snu kući putujem. Ne peku te slane suze Ne poznaješ sav naš jad. Ne bole te Moje rane duboke, Noge umorne. Nisi čuo Na odlasku našem tužnom Prognanikov plač. Tragom krvi svoga srca Došla sam na ovaj put. Koliko je gruda zemlje Na rastanku plakala. Put je dalek, A na grobu moje majke Istrunuo križ. Ti ne klečiš Pred ljudima bez srca. Tvrd je kamen. Preorano naše groblje Gleda tužan krajputaš. Pustit ne će toplu suzu Da utješi žalosne. Ti ne slutiš Nove zore sunčane, Jutra buđenja. I ne moliš Da se zemlja raspolovi Grob ti napravi. A ja čekam prve laste, Radovanja proljetna. A ja čekam smiraj dana, Tražim mjesto spokoja. Moje suze Na odlasku cvijeće zalile. Uvenulo sve. Ti ne čuješ Naša zvona sa crkve Kada zazvone. Grije li te naše sunce, Umiva li rosa zore? Glasno zovu na povratak, A ja ne znam hoću stići. Rugaš li se Našoj sudbi, našim ranama, Ljudskim patnjama. NEK’ NEBESA PROGOVORE Raspeti smo onog dana. Na Križu smo na mukama. Sva stoljeća U naramak jedan stala, Zaplakala gorki plač. TI NE STOJIŠ PRED VRATIMA OČINSKIM Zadnji korak sa suzama Zagrlio kućni prag. Ti ne stojiš Pred vratima očinskim Kao prosjak. Vratit ću se. Otputujem svake noći Jutru šapućem: A ja kucam na prozore Željna kruha djetinjstva. Kako da se tamo vratim? Kad me nitko ne čeka. Ti ne plačeš Sa žalosnom ovom tugom Tihom pratiljom. Zašto šutiš Krv toliku tko će sprati S naših rana svih? 24 Klasje naših ravni Ljubica Kolarić-Dumić, Vratite mi zavičaj Otkrij lice, naše patnje vidio si. Bojiš li se kletve, tko si? Slušaj jecaj Naše Zemlje kako moli. O toj boli Nek’ Nebesa progovore! Čuje li nas Onaj gore? Tuđe nebo Smije li se prisvojiti Bez straha? Tuđu zemlju zaorati Može li se bez tuge? Tuđu vatru Smije li se na ognjištu Zapaliti? 23.-25. EPILOG Vraćamo se, Čuješ pjesmu povratnika? Snoplje nosimo. Klečimo pred Božjom Pravdom. Neka bude volja Tvoja! Naših kuća Otvori nam širom vrata, Povratnike dočekaj! Na poljima žito zrelo Nova užad već oplelo. Zvona ječe Sa staroga tužnog tornja Prazne crkve. Plamen našeg zavičaja Nikad ne će dogorjeti. Ne plačite, Kad Presveto Trojstvo dođe, Zazvonite glasno sva! Proljeće je Trešnje opet procvjetale Zovu nas. Vratite mi Moj zavičaj voljeni, Pretužni. Dogodine, zavičaju, U svom srcu primi nas! Da se pjesma opet čuje Da se srce raduje! Divni Srijeme! Do povratka ti ćeš biti Prognanikov san. Bez tebe smo izgubljeni. Bezimeni, tko smo mi? Protjerani Kao sitna zrna pijeska Pustinjska. Razbacani na sve strane Molimo za Tvoje rane. 25 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra 26.-49. Subotička predigra ERVIN SINKÓ Ova povijest počinje, zapravo, posljednje listopadske noći tisuću devet stotina osamnaeste godine u onom panonskom gnijezdu nekadašnje Mađarske koje je brojalo čak preko sto tisuća stanovnika i službeno se nazivalo Slobodni kraljevski grad Subotica. Sam grad se, međutim, razlikovao od nekog sivog, prašnjavog, odnosno, blatnjavog sela pretežito i u cijelosti po tome što tako ogromnog sela nije bilo na kugli zemaljskoj. Osim toga, razlikovao se još i po tome što je imao jednu asfaltiranu, bankama, radnjama, izlozima i kavanama sa ogledalima i ciganskom muzikom načičkanu, Kossuthovu ulicu, jedinu koja je podsjećala na pravi grad, ali također i jednu kitnjastu višekatnu Gradsku kuću građenu početkom stoljeća u navodno novom mađarskom stilu, na čijem se tornju, visoko uzdignutomu prema nebu, kao na nekoj crkvi, nalazio križ. Ova povijest, dakle, započinje u Subotici, a početak početaka, odnosno događaj koji je neposredno razbuktao taj početak bio je povratak Mórica Seidena u roditeljski dom, kuću s osam prozora na uglu ulice, koja je umnogome podsjećala na pravi provincijski dvorac, a pripadala je uglednom ginekologu dr. Seidenu, poznatom po znanstvenim prilozima objavljenim u stručnim časopisima ne samo u Budimpešti i Beču, nego i Münchenu. To brižljivo održavano, svijetložuto zdanje sa velikom dvokrilnom hrastovom kapijom, sjajnom masivnom kvakom od mjedi i vječito zatamnjenim oknima, zatvorenim mrklim špaletama odisalo je, baš kao i njegov vlasnik, nekim čak i u kući otuđenim dostojanstvom što se povlači u sebe. Premda se za vrijeme sedmičnih pijačnih dana oko kuće okupljao mali tabor seljačkih kočija sa crvenom posteljinom i bolesnicama koje su čekale na red, izvan sati ordiniranja kao da su nenastanjeni zidovi tonuli i skamenjenu tišinu. Već dulje vrijeme prije rata supruga dr. Seidena je najveći dio godine provodila kao pacijentica u raznim psihijatrijskim ustanovama, dok je i sin Móric, bar otkako je prije rata pošao u Budimpeštu na studij prava, također bio rijedak gost u kući. Međutim kada su ne toliko napori učenja koliko noćna budimpeštanska zadovoljstva ugrozila pluća ovoga mladića i inače slabašne tjelesne građe, otac je svoga jedinca, izbjegavajući veće zlo, a i zbog opasnosti koje su donosili rat i vojska, sklonio u sigurniju i mirniju Švicarsku, u jedan samostan u Davosu. Tamo je Móric proveo ratnu 1917. i 1918. godinu, a kući se vratio tek sada, u listopadu, kada se kraj već bjelodano nazirao. Tako se, eto, dogodilo da se dr. Seiden, koji bi poslije svakoga objeda, svakoga popodneva, makar i na pol sata navraćao u Gradsku kavanu smještenu u prizemlju Gradske kuće, ovoga puta pojavio u pratnji svoga sina. Već na ulaznim vratima dr. Seiden se sa korektnom učtivošću rukovao sa sinom i uputio prema svom stolu, ustvari stalnom stolu koji se nalazio tik do prozora prema Kossuthovoj ulici, gdje je, u društvu gospode svojih vršnjaka, mahom zemljoposjednika, svako poslijepodne čitao listove Neu Freie Presse i Berliner Tageblatt. Iz daljine Móric jedva zamjetno kimne glavom u pravcu očeva društva. Sa svojim uskim ramenima i brižljivo zalizanim razdjeljkom smeđe, prorijeđene kose na maloj, mršavoj glavi on je, i nakon boravka u Davosu, još uvijek podsjećao na nedorasla gimnazijalca koga su beskrupulozni odrasli ljudi iz noći u noć tjerali u lumperaj. Novi su na njemu bili jedino švicarski proizvodi – cipele i odijelo respektabilne kvalitete. Osim velikog nosa s tankim nozdrvama, na dr. Seidena su podsjećale samo Móricove stisnute usne. Ali dok su ove stisnute usne na okruglom licu dr. Seidena odavale energična i poduzimljiva čovjeka koji zna težinu svojih riječi te se zbog toga njima promišljeno služi, dotle se kod Mórica, koji vazda imao zakrvavljene oči, činilo da on usne stišće prosto samo radi toga kako bi ovladao njihovim nekontroliranim podrhtavanjem. Móric se smjesta uputi svojim mekim koracima, između stolova uvijek prepune kavane, pravo u onaj daleki kut gdje se nalazilo «umjetničko društvo». Kako prije tako i tijekom rata, umjetničko je društvo uvijek bilo mimo okvira takozvanog pristojnog svijeta. Bili su to sve sami mladi ljudi koji su oholo, poput pripadnika kakve sekte, promatrali stanovnike bogatog, trezvenog i prašnjavog seljačkoga grada koji su ih zauzvrat, također, prezirali – te su se stoga osjećali kao 26 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra izgnanici, budući da upravo ovdje provode svoje dane. I prije, a i tijekom rata, stalno su živjeli u iščekivanju da će jednom kucnuti i njihova ura. Međutim, kakva je to ura trebala biti – to ni sami ne bi znali objasniti ako bi ih tko upitao. Premda su se oni, ipak, na svoj osobit način pripremali dočekati taj tren. Jedan od članova «umjetničkog društva», lijepi i plavokosi Bandi Sásdi, čovjek s izrazitim aristokratskim sklonostima, iz dana u dan je sjedio na istoj plišanoj kavanskoj sofi, te s cigaretom u bijeloj ruci, zabačene glave i široko razrogačenih plavih očiju buljio preko glava svojih prijatelja za stolom i ostalih mnogobrojnih bučnih kavanskih gostiju. U tim prigodama, tvrdio je, slika – te se zadovoljavao time da žudi za vremenom kada će se te njegove unutarnje vizije preobratiti u opipljivu stvarnost natopljenu mirisom uljanih boja. Tako je bilo prije rata. Međutim, sada, kada se Bandi Sásdi u odori poručnika vratio, nedavno, s talijanske fronte – njegova je odora bila isto onako brižno izglačana kao ranije civilno odijelo – Bandi se ništa nije izmijenio, možda smo utoliko što je pio mnogo više nego ranije. A kada bi se opio, obično je potezao sablju postupajući tako kao da kani sasjeći sve «porezne platiše», ali ako bi ponekada, za ovih noćnih skandala, susreo ponekoga redova, koji bi se pred gospodinom poručnikom ukipio u stavu mirno, Bandi bi uz zveket vraćao sablju u korice, pa je negodujući što se njemu odaje počast urlao da je «mađarski vojnik svetinja, baš kao i sama patnja». Inače; on je u svojoj poručničkoj odori sjedio na plišanoj sofi, zabacivši svoju zlatnoplavu glavu, i široko razrogačenih očiju piljio u dim svoje cigare. – Ja još ne smijem, ja još uvijek ne smijem, slikarskim htijenjem promatrati sveto drveće, još je uvijek premnogo prljavštine, krvi i ljudi u mojim očima – govorio je Bandi Sásdi, na granici igre i patetike, u svom osobitom stilu, koji je, inače, postao načinom izražavanja čitavoga društva oko umjetničkog stola. Međutim, glavna i za čitavo društvo mjerodavna ličnost od samog početka bio je Toša. On se nije zanosio planovima o romanima koji će obuhvatiti sve kontinente, nije htio biti ni slikar, a nije pisao ni pjesme. Nije očekivao da će mu jednom «kucnuti čas», uvjeren kako je taj čas već kucnuo, i to još onda kada se rodio kao sin bogatog bunjevačkog odvjetnika. Dugi niz godina, uvijek iznova, upisivao bi se na fakultet, ne bi li jednoga dana postao inženjer. U vrijeme izbijanja rata već je bio blizu tridesete. Na pitanje čime se bavi, kako provodi dane, odgovarao je, obično onako s vrha jezika i osebujnim blagim slavenskim akcentom; marno živim. Društvo umjetnika nije 26.-49. bilo njegova sekta, već samo gnijezdo u koje je vazda svraćao, ali najčešće samo kao nadmoćan i otmjen stranac. Móricu Seidenu je Toša bio ideal, i to još od onoga vremena kada je i sam pohađao gimnaziju. Móric je uvijek imao više novca od Toše, ali što mu je to vrijedilo kada nije mogao popiti ni gutljaj apsinta, i što je, dok se Toša žestoko provodio s privlačim djevojkama, Móric mogao biti samo promatrač. Društvo je imalo još jednoga svoga staroga člana, iz godina od prije rata – jednookoga, proćelavoga Jocu, uvijek skrhanoga novinara – novinara samo utoliko što je prije desetak godina odista preveo jedan roman Leonida Andrejeva, i što je taj roman u nastavcima objavljen u jednom budimpeštanskom listu, kome je Joco neko kraće vrijeme slao dopise iz unutrašnjosti. Od tada je, međutim, samo tugovao i pisao pjesme o svojoj mrtvoj dragani Jani, pisao je pjesme o ljubavnim slastima doživljenim s umrlom ženom, i to vjerno i podrobno kao u kakvom udžbeniku koji tretira patologiju spolnog života. Móric Seiden je tu poeziju smatrao «zapanjujuće snažnom, izuzetno originalnom i revolucionarno smjelom». Toša, međutim, već odavno nije bio više spreman slušati Jocine pjesme, ali je Bandi Sásdi bez protivljenja dozvoljavao da mu ih čita, kako bi zatim, nakon čitanja, duboko uzdahnuo: – Janka, Janka, kakva sreća što jadnica nikad nije ni živjela! Joca se, naravno, ni zbog čega nije ljutio pod uvjetom da mu se plati kava, pa je u to ime obilato zabavljao Bandija Sásdija pričama o svomu djedu Joci Legetiću, čiji su konji istoga dana trčali u Budimpešti, Petrogradu i Beču, evocirajući mu svoje iz djetinjstva, iz daleke prošlosti, kada je u krilu svoga djeda, vozeći se u trojki načičkanoj praporcima, stizao pred osvijetljenu palaču kneza Jusupova u Moskvi. Bandi Sásdi ga je slušao beskrajno predano, uvjeren kako je nevažno koliko istine ima u tim pričama, njemu je samo bilo važno da budu dobro ispričane, pa je jedino radi toga, ali bez ikakve zlobe, kada je jednom ćelavi, zgužvani Joco oko ponoći stigao pred osvijetljene odaje kneza Jusupova i njegove supruge, s uzdahom zamišljeno upitao: – Aj, kakve li štete! Zašto te taj tvoj dični pokojni djed Legetić nije odveo barem do jednoga cara, do nekoga Romanova? Mórica Seidena, međutim, nije mogao podnijeti čak ni Bandi Sásdi. Kada je jednom u vrijeme još ratno, Bandi došao kući na odsustvo i pričao o povoljnom djelovanju koje pod baražnom vatrom na pojedince 27 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra vrši nekoliko kapsula morfija, Tošo mu reče kako uzalud kazuje, u njemu neće naići na partnera, čak i Joca umorno odmahnu dajući im na znanje da ge ne zanimaju senzacije te vrste, a Móric se Seiden, naprotiv, smjesta sjetio Baudelairea koji je napisao knjigu o čudesnim živčanim stanjima koja se mogu izazvati opojnim sredstvima, izjavivši kako bi i on to neizostavno htio isprobati. Na to je Bandi, odmah na licu mjesta izvadio špricu, što Móric Seiden nije očekivao, pa se posve uplašen, mucajući počeo izvlačiti. Nakon toga počne izbjegavati Bandija sve dok se ovaj nije vratio na frontu, a on sam, Móric kojega je Bandi otada nazivao «židovskim mekušcem», nije otišao u Švicarsku. Bandi Sásdi je volio da još netko sjedi pored njega ili nasuprot njemu, bez obzira je li pričao ili nije, samo neka bude tu, kako bi se imao komu obratiti, nakon duže šutnje, kao da svodi neku kompliciranu i dugu rečenicu kada bi na kraju uzdahnuvši saopćio: «Aj, sve je tužno, sve je tako tužno». Radi toga se događalo da se društvo proširuje uglavnom slučajnim članovima kakav je, primjerice, bio neki ćopavi gostioničar kod koga su gospoda iz Kasine odlazila na pörkölt i koji je po podne u Gradsku kavanu navraćao na kartanje. Takav je bio i jedan mlađi trgovac galanterijskom robom, ljubitelj glazbe, koji je Bandiju prodao na kredit dvije teške svilene kravate. Tu se našao i jedan gradski službenik – Bandi reče za njega: šef glavnog načelstva – stariji gospodin, ostarjeli momak, koji ponekada iz dosade sjedao za Bandijev stol. Ovakva se poznanstva nikada ne bi uspostavljala da nije došlo do rata, jer kada je Bandi došao na odsustvo od «prvih» nikoga nije zatekao kod kuće. No, čak i u vrijeme rata društvo se proširivalo «pravima», kakav je primjerice bio nastavnik violine u gradskoj glazbenoj školi, dugokosi, razbarušeni Fluck. On je, doduše, navraćao samo za vrijeme svojih «gorkih dana». Ali, kada bi Fluck, isti taj Fluck, nezainteresirano, sa strogim izrazom na licu prolazio ulicom pored Sásdija, javivši mu se užurbano jedino reda radi, kao kakav prezauzeti poreski platiša – Bandi je znao da to ništa ne znači. To je značilo tek toliko da su njegovi «gorki dani» prošli i da Fluck, «jadni muzikant», ponovno živi u zamahu, zaključava se i satima izvodi vježbe za prste i zglobove šake i da «jadnik» prije spavanja čita Dantea, a možda čak i Aristotelovu Logiku, i ustaje u zoru jer nema genija bez željezne discipline. To se tako smjenjivalo kod glazbenika plemenite duše, a Bandi je znao za tri dana, ili najviše kroz jednu sed1 1 gulaš, pirjano meso, teleći/juneći paprikaš 26.-49. micu Fluck će se ponovno pojaviti u Gradskoj kavani, sjesti pored njega na plišanu sofu, tugovati kao kakva muška Nioba i piti kao smuk. Poznanstvo sa Józsijem Bátijem bilo je opet nešto sasvim drugo. Sásdi ga je znao iz viđenja, još od prije rata. Tog visokog pubertetliju uočio je kroz prozor kavane po tome što je i ljeti zimi bez šešira, sa kragnom od košulje izbačenom preko sakoa, smrtno ozbiljna lica, u žurbi i vječito s gomilom knjiga hitao ulicom. Očito nije bio gimnazijalac jer mu se u ustima vječito dimila cigareta. Ovaj momak je ili išao, točnije, gazio ulicom sam, ili se pak pojavljivao u društvu svakojakih nadničara i radnika. Jedno se vrijeme redovito mogao vidjeti u Fluckovu društvu, koji ga je kako se kasnije ispostavilo, po nalogu solidnih građanskih roditelja momkovih, imao podučavati sviranju na violini. Bandi Sásdi je s priličnom antipatijom slušao Fluckovu priču o tom momku koji je napustio gimnaziju, s obrazloženjem da on ima pametnija posla nego da pet sati dnevno troši na slušanje svakojakih školskih gluposti, i koji se, najzad, na navaljivanje i molbu svojih roditelja smilovao te pristao polagati ispite kao privatan đak. Razumije se, članovi Nastavničkog vijeća, koji su također sretali ovog pubertetliju s cigaretom u ustima, a iz mjesnog su tiska mogli saznati kako taj privatni učenik drži predavanja zemljoradnicima u Radničkom domu – nisu imali mnogo naklonosti prema njemu kada se javio radi polaganja ispita. A kada su ga i drug put oborili, on je izjavio kako više neće niti pokušavati jer mu nije stalo da maturira u jednom društvu u kome su više škole namijenjene jedino djeci imućnih roditelja. Kako se njegovi roditelji sa time više nisu mogli nositi, obratili su se Flucku, kod koga su naišli na razumijevanje. On se kleo kako će «izvršiti utjecaj na dječaka», ali je još istog dana tužna lica izjavio Bátijevima: «Molim vas, Józsi nije dijete, on je izvanredan čovjek. On je u pravu, gimnazija je doista odvratna, te Józsika dobro čini što odlazi u Radnički dom i bavi se stvarima koje odgovaraju njegovoj osobnosti. I, molim vas, nemojte zbog toga tugovati, ja bih, tako mi Boga, bio presretan da imam takvog sina». Kada nije bio u Radničkom domu, Józsi Báti bi se zaključavao u sobu i po cijeli dan bi čitao neke knjige koje je nabavljao tko zna gdje; nosio je isključivo okraćala i jeftina odijela ne dozvoljavajući čak ni to da mu služavka čisti i posprema sobu. Pred Bandijem Sásdijem Fluck je do iznemoglosti branio svoga Józsiku, koji je, inače, već odavno prestao biti njegov učenik. Štoviše, on to, u stvari, možda nikada nije ni bio jer su na časovima violine njih dvojica više razg- 28 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra ovarali o Marxu, Lassallu, Tolstoju i pjesmama Adyjevim, nego o Blochovim vježbama prste i pravilnom držanju gudala. Nakon izbijanja rata Józsi Báti se izgubio. – Gdje ti je prijatelj? – pitali su Flucka tijekom oproštajne sjedeljke, dan uoči odlaska Toše i Bándija u vojsku, sjedeći za stolom krcatim vinom. Fluck nije odmah odgovorio. – Podbunjivao je narod protiv rata – priznao je na kraju. – Danas sam to saznao od njegove majke, na ulici. Boji se dječak će nauditi sebi, stoga me je zamolila … «Čujte gospodine profesore, nećete se uvrijediti – rekla je – ali vi često lumpate, povedite sa sobom Józsiku, pa ga urazumite. Tako se bojim kada se sjetim kako po cijeli dan šeće po zaključanoj sobi među tim prokletim knjigama». Tošo se smijao: – Pa zašto ga nisi doveo ovamo na «lumpanje»? Kada se nakon dvije godine Bandi Sásdi vratio doma na odsustvo, sreo se Józsijem Bátijem koji je sjedio s Fluckom za nekadašnjim umjetničkim stolom u kavani. Na sebi je ima pažljivo izglačane hlače, tvrdi okovratnik, tvrde manžete, lepršavu La Vallière kravatu, dok mu je kosa, premda počešljana na razdjeljak – visjela preko čela. Bandi Sásdi nije proveo pored njega ni pet minuta, a momak je vehemento počeo objašnjavati da život ogromne većine čovječanstva nije, sam po sebi, nikakva vrijednost jer ga u vrijednost može preobratiti jedino ogromna osobnost, neumoljiva ruka Nadčovjeka što daje jedini smisao cijelom životu. – Prava je šteta što je tomu tako – uzdahnu Bandi Sásdi suzdržano motreći mladićeve ruke s dugim prstima. U tom trenutku odluči poslije rata naslikat će jednu sliku na kojoj neće biti ničeg drugog do mnoštva ruku, čitave šume ruku, ruku koje stežu Manlichertovku, ruku sklopljenih na molitvu, ruku koje se krše. Sve te ruke obojit će u sablasne svijetle tonove i one će izranjati iz tamne pozadine. Godinu dana kasnije i Józsi Báti postane vojnik. Igrom slučaja dospije tamo na fronti u istu postrojbu u kojoj se nalazio i Bandi Sásdi te su se njih dvojica skoro sprijateljili, ali je József Báti, koji se u to vrijeme kolebao između Nietzschea i budizma, jednog dana pišući mistične, a drugog već ekspresionističke revolucionarne pjesme – imao jednu neugodu osobinu: stalno je imao neko uvjerenje koje bi svaki čas pokušavao nametnuti Bandiju, dok ovaj uopće nije htio shvatiti zašto netko tako grčevito insistira na nekom uvjerenju, a ako ga već ima, zašto se time ne zadovolji i druge ljude ne ostavi na miru. – Ozbiljno ti velim – obraćao se više puta Józsefu Bátiju – jamačno bi pisao ljepše pjesme kada ne bi vazda 26.-49. imao neko uvjerenje. A osim toga – dodao bih još i to – tada bi u tvojoj pojavi bilo više muževnosti, ti starozavjetni mračni levito, ti nedoraslo dijete i lažni poeto. Ali prije Józsija Fluck je Sásdijevo društvo obogatio još jednim čovjekom. Ledeni Géza Török stalno je živio u Budimpešti, ali je zbog svog imanja ovdje u Subotici nekoliko tjedana provodio doma. Jer, ma kakvo bilo društvo oko umjetničkog stola, u ovom gradu je to ipak bilo jedino mjesto gdje se uopće moglo razgovarati o određenim umjetničkim i duhovnim pitanjima, pa je stoga i Géza Török, kada bi se doma dosađivao, ponekad navraćao do umjetničkog stola. Fluck je govorio i Gézi Töröku kao najdarovitijem osamljeniku svih kontinenata, psovao ga je na sva usta, ali je čeznuo za njim i tražio njegovo društvo, naglašavajući da je život svakog velikog umjetnika, izvana gledano, bio stravično običan i do kraja sebičan – to je ono pravo! Takvi su ne samo umjetnici nego i svi kreativni ljudi. Je li u Königsbergu uopće bilo većeg malograđanina od Immanuela Kanta? Stoga je Géza Török u pravu što ne plaća tuđe cehove i što mu je vrhunski ljudski princip u životu – gospodarstvo. Premda Török nije Kant, on je najobrazovaniji član društva, čovjek koji govori pet jezika, razumije se u glazbu, sociologiju, a poznaje i prirodne znanosti, a to nitko drugi iz našega društva ne može za sebe kazati. Tu bi Fluck zatresao svojom razbarušenom glavurdom i van sebe od ushićenja prema nedostižnom idealu uzviknuo: – Nikakva razbarušenost! Snaga treba kiptjeti u djelu, u djelu! Izvana budimo sivi, distingvirani, kao Géza Török. Evo, tu me sijecite ako je makar i jednom u životu bio pijan – tko od vas to može za sebe reći? Báti je znao za jednu Törökovu knjigu pjesama što ju je objavila neka renomirana budimpeštanska izdavačka kuća, pa je izjavio kako čovjek koji je u stanju napisati dugu pjesmu o paru kućnih šlapa ispred kreveta – čak i ako je ta pjesma predivna – može biti samo neka sitna dušica, a takav čovjek njemu nije ni potreban. Fluck ga je zbog toga nazvao nezrelim derištem, naduvenom, uobraženom neznalicom, a zatim mu je, u obranu dvije papuče, održao didaktičku lekciju o čudesnim japanskim minijaturama. A osim toga – nastavio je smirenije, kada se malo ispuhao – Géza Török je čovjek koji cijelog života pati od kamena u žuči, radi čega je primoran živjeti doma, jer u peštanskim restoranima nije mogao dobiti prikladnu dijetu. Tako bolestan stomak utječe i na čovjekov intelekt, ali naravno, da bi ovo netko shvatio, mora imati makar zrnce znanja iz prirodnih znanosti, što vi Józsika, na žalost, nemate. Báti nije popuštao. 29 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra – Dragi Fluck, stavite ruku na srce i recite – ali nemojte mi pričati o japanskim minijaturama, nego o ovome – je li vama simpatičan netko tko uzima kao temu za svoju poeziju, makar samo jednom, kućne šlape? Ne lažite Fluck, bez obzira na poeziju recite mi kakvo je vaše mišljenje o kućnim šlapama kao takvima? – Ne trpim – reče Fluck energično – da mi bilo tko uperi pitanje u prsa kao kakav revolver. Uostalom, Géza Török je tu pjesmu o kućnim papučama napisao prije mnogo godina, kada ste vi dragi moj Józsika bili u jajetu i kada je to još bilo moderno. Danas je Géza Török krajnje lijevi socijalist i piše takve pjesme koje ja sa svojom jadnom glazbeničkom pameti nikako ne razumijem. Na riječi «krajnje lijevi socijalist» Báti trgne glavu i još istoga dana je banuo Gézi Töröku. U posebno namještenom momačkom stanu koji je Töröku stajao na raspolaganju u obiteljskoj jednokatnici nezasitni Báti se dotle raspitivao, diskutirao, a na kraju već samo slušao Töröka, sve dok ga domaćin nije zamolio da ode. Ali, pod je miškom ponio hrpu knjiga i sve do sada objavljene brojeve budimpeštanskog futurističkog časopisa Djelo, pa mu se činilo, ponovno je civil, kao nekada prije rata, dok ga još nisu izbacili iz Radničkog doma. U to vrijeme je na ulicama, osobito noću, odjekivala pucnjava vojnika koji su se tada već bez ikakav reda vraćali doma, pa su se čas tu, čas tamo, veliki stakleni prozori bogataških kuća lomili uz tresak. Dr. Seiden, premda i sam član na brzinu osnovanog Nacionalnog vijeća grada Subotice, nije krio da ovakvo stanje smatra privremenim, a samo vijeće neozbiljnim. Po njemu će to vijeće, za nekoliko dana, čim se postigne sporazum sa Antantom, ustupiti mjesto jednoj vlasti «čvrste ruke koja će željeznom šakom ugušiti svako narušavanje reda». Do tada je dr. Seiden bio pristalica Istvána Tisze, ali je smatrao korisnim što sada, kada je Mađarska izgubila rat, s pobjedničkim silama Antante pregovara Mihály Károlyi. Istodobno, on je gotovo s neskrivenim zadovoljstvom konstatirao kako povratnici s fronta nezahvalno prekoračuju granicu koju su im odredili službeni organi budimpeštanske listopadske revolucije. Ali kada je Bácsmegyei Napló u svom izdanju javio o ubojstvu grofa Istvána Tisze, u Gradskoj kavani je, čak i za kartaškim stolom, na mah, zavladala takva tišina da su najednom i obični mali ljudi, koji su vodili brigu samo o svojim svakodnevnim stvarima ne gledajući od toga dalje – shvatili da su posljednji trzaji toga mršavoga tijela, izrešetanog mecima, istovremeno, označili kraj čitavog jednog svijeta. U tišini koja je naglo ovladala, netko, s pročelja jednog mramornog 26.-49. stola netko je, vrišteći, počeo vikati u tišinu prepune Gradske kavane o milijunima ratnih žrtava i invalida, o tome da će od sada uvijek suditi narod i da će ubuduće sve biti drukčije, baš sve. «Bili smo čedni na visokom herojskom crvenom svadbenom krevetu revolucije» – kako reče Ady – ali sada već … Prvo što je mršavi dugajlija čuo dok je još uvijek stajao na stolu i mlatarao rukama bile su riječi Bandija Sásdija koji je u kavanu ušao kroz obrtna vrata upravo u trenutku kada su zamirale posljednje riječi i, zastavši pored teških zastora, glasno upitao: – Tko je taj dugački majmun na stolu? Józsi Báti? Derište je sigurno pijano. Bandi Sásdi je već zauzeo svoje mjesto za umjetničkim stolom. Istovremeno, Báti je osjećao da bi sada prije dohvatio kristalni kavanski luster i svoj nastup nastavio ljuljajući se iznad glava gostiju, poslovnih agenata, činovnika, liječnika, odvjetnika, zemljoposjednika, časnika i seljačkih gazda – gotovo svakog od njih znao je poimence – nego što bi se vratio stolu i makar samo minutu sjedio s onima sa kojima je toliko vremena zajedno proveo u ovoj istoj Gradskoj kavani. Bandi je u svojoj poručničkoj odori – sa koje su mu vojnici na ulici potrgali časničke zvjezdice – bijesno sjedio i s hladnim prijezirom ukočeno gledao u zrak. – Dobar dan, druže Báti – trže Bátija na ulici jedan njemu poznati glas. Bio je to drug Nemet, stari tesarski radnik s cvikerom, nekadašnji zaštitnik i prijatelj Józsija Bátija, koji se ništa nije izmijenio. Báti ga je prepoznao već i po načinu izražavanja, jer je i sada počeo govoriti isto kao i prije četiri godine, ili, još i prije toga, čak i kada se radilo o tome u koju prostoriju Radničkog doma treba postaviti mali ormar za knjižnicu. – Dakle, ja, kao čovjek iz stare garde – započe on zadovoljno se smješkajući krezubim ustima – vazda sam znao i unaprijed govorio da do ovog mora doći. Józsi Báti se glasno i veselo nasmije. Drug Nemet, koji unaprijed sve zna! Štoviše on je sigurno bio uvjeren u to da je to tako. Jer isti taj drug Nemet – upotrijebivši sav svoj autoritet koji mu je davao cviker – udesio je da Bátija izbace iz Radničkog doma u ljeto 1914. godine, kada se ovaj bunio protiv rata. Tada nije imao ni šesnaest godina, te nije shvaćao zašto su predsjednik i članovi Upravnog odbora mesne organizacije Socijaldemokratske partije i Radničkog doma odlazili na kolodvor i tamo klicali i maramicama mahali jedinicama koje su odlazile u rat. Predsjednik je bio mladi odvjetnik, jadni dr. Pongrác. Tjedan dana kasnije njih dvojica su se sreli u parku ispred željezničkog kolodvora. Báti je u to vrijeme boravio ili u svojoj sobi, ili 30 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra je – poput podivljale i usamljene životinje koja se želi vratiti u svoj čopor iz kojeg su je protjerali – tumarao oko kolodvora. Na dr. Pongrácu je bila zelenkastosiva odora, na leđima telećak, za pasom fišeklije, a na ramenu puška. Ali, osobnost dr. Pongráca nije zanimala Bátija, baš kao što ga ni bilo koja druga ličnost nije interesirala. Njega su zanimale samo stvari, samo istine i samo sudbine tih istina. I, kako već dva tjedna nije mogao razgovarati s dr. Pongrácom – i to baš ona dva tjedan koja su ga toliko potresla – uopće ne gledajući dr. Pongráca u lice, htio je samo čuti ga, saleti ga bujicom pitanja: Je li da je laž što piše tisak? Je li da nije istina da su radnici u Berlinu nasred trga spalili crveni barjak, je li da nije istina da su predstavnici pružili ruke kajzeru, je li da Internacionala neće dozvoliti da radništvo umjesto klasne borbe vodi nacionalne ratove i međusobno se ubija? Doktor Pongrác (za koga je Báti upravo ovih dana čuo kako je kao crvenoarmejac u Rusiji umro mučeničkom smrću od ruku Judeničovih bijelih vojnika), odgovorio mu je tada samo toliko neka pazi na jezik, jer se nekoliko narednih tjedana treba uzdržati, dodavši da još ima obaviti mnogo poslova pošto navečer i njegova jedinica polazi na frontu. Drug Nemet je, naprotiv, u Radničkom domu apelirao na drugove: neka iskoriste priliku i dokažu da nismo bitange bez domovine, beskućnici. Sjetio se Báti sada već i mnogi drugih likova koje je znao iz Radničkog doma i koje je i sada sretao na ulici dok je išao s Nemetom. Viđao je radnike koji su, tada, u društvu iznenada podivljalih sitnih trgovaca, sluškinja i veleposjednika, na istoj ovoj ulici htjeli linčovati neke na smrt preblijedjele krupne bradate popove. A ipak, sada je s nekom dječačkom nježnošću uživao u društvu starog Nemeta. – Kako to da vas tako dugo nisam video? – zanimao se drug Nemet. Samo da znate, ovdašnji proletarijat vas je volio. Ako se dobro sjećam, i našu knjižnicu ste baš vi sredili, to veoma cijenim kod druga. Zlatna je misao Vilhelma Libknehta: Znanje je moć. Dakle, gdje ste se i kuda denuli kada niste ni navraćali do nas? – Znate, druže Nemet, tada sam bio još dijete. A kad ste me onda izbacili iz Radničkog doma ... mislio sam više se nećemo sresti – smijao se Báti. – Ja vas izbacio? Ja druga Bátija? – Naravno, mene – smijao se dalje Báti – ne sjećate se? Rekao sam da se naš neprijatelj nije promijenio, da je i dalje tu, u zemlji, i da je naša zastava crvena, a ne crveno-bijelo-zelena ... – Da, kao da se sada nejasno prisjećam – kašljucne drug Nemet, a zatim je, popravivši cviker, kao da govori iz sjedišta predsjedavajućeg, važno podigao 26.-49. kažiprst s krnjim noktom. – Tada je tako nalagala taktika partije. Sve u svoje vrijeme – rekao je Marx, vi ste nas mogli uvaliti u nevolju – ali ja se ni tada nisam ljutio, bili ste još jako mladi, dragi druže. Nego, kad se sjetim da su nas prije dvadeset godina hvatali žandariperjari kada smo hitali agitirati među ovdašnjim zemljoradnicima, a da danas kralj zove socijalističkog ministra k sebi u audijenciju. Dok je govorio o žandarima, drug Nemet je gledao u vrhove svojih velikih crnih cipela, ali kada je socijalističkog ministra u mislima otpratio do Burga, on podiže glavu. – To je zaista već nešto – složi se Báti. – Ali sada se treba još samo otresti kralja. – To ... to još nije moguće. Od rukovodstva partije još nije stigla direktiva u tom pogledu. Osim toga, mi marksisti trebamo znati – tu bih drugu savjetovao neka pročita Lassalleovu knjigu o ustavu – nije bitna forma države, već ono što se u njoj nalazi. – Stari druže Nemet, ja vam ne kažem da ćemo tada već moći skrstiti ruke ... Nije republika to što nama treba, nama je potreban jedan sasvim novi svijet u kome neće ostati čak ni sjeme ovog starog militarističkog. Grad se cijeloga dana kupao u divnoj jesenjoj sunčanoj svjetlosti, te se sada, premda je sunce već zalazilo, na skučenim ulicama punim konjske balege moglo osjetiti podrhtavanje sunčevih zraka – ona blistava jesenja čarolija koja zamirući svet prikazuje prostranijim nego rascvjetala stvarnost. U kapijama, pred radnjama, na uglovima ulica, na svakom koraku sudarali su se sa ljudima zbijenim u grupe, kao da se cjelokupan život iz parketiranih građanskih stanova i zemljanih seljačkih kuća preselio na ulice i pod ovo sunce. Na licima se vidjelo: prva radost što se rat završio već je iščezla da bi prepustila mjesto neizvjesnosti i straha od onoga što dolazi. Iz okolnih općina i sela stizale su uznemirujuće vijesti. Gomile povratnika sa fronta donijele su sa sobom jedino užasnu, četverogodišnju žeđ za jelom, pićem, ženom, zemljom, pa možda čak i osvetom. Pronosili su se glasovi da su povratnici, zajedno sa seoskom sirotinjom, starcima, ženama i djecom, tu i tamo skoro na smrt pretukli, bilježnika, opljačkali Židove, ne štedeći pri tome ni druge bogataške kuće. U susjednoj općini su željezne rešetke na jednoj tekstilnoj radnji raznijeli ručnom bombom. U međuvremenu se činilo da željezničkim kompozicijama nema kraja: u nepreglednim nizovima dovozeći vojnike: odrpane i neobrijane ljude s fronte, iz bolnice i oporavilišta, koji su se uvijek pojavljivali zbijeni u grupama i u gomilama. Bili su to ljudi koji su nekada u društvu svojih žena i gospodskih 31 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra kćeri s cvijećem svečano ispraćali jedinice u maršu na kolodvor, a sada su zapanjeno, sa smrknutim izrazom na licu buljili: koliko ih je što su se vratili, i svi s puškom u ruci. Bátiju se na trenutak učinilo da i njega, odjednom drug Nemet pomalo iznenađeno promatra, isto onako kao što građani gledaju grupe vojnika u poderanim cokulama. – Stari druže Nemet, ne bojte se, uradit ćemo mi to, vidjet ćete – nasmija se Báti zajedljivo. – Au – uhvati se drug Nemet za glavu – ja se raspričao, a već je trebalo da budem u Radničkom domu. Možda drug ne zna, sada sam ja predsjednik. Drugovi me već sigurno čekaju. – Pa to je izvrsno! – uzviknu Báti i pođe zajedno s njim. Radnički dom je bio prizemna kuća s četiri prozora. Nekada je to bila seljačka kuća. Jedino je ulaz oko kapije bio popločan. Báti se dobro sjećao dugih diskusija oko tog posla. Tiskari su htjeli da se poploča cijelo dvorište, dok su poljoprivredni radnici smatrali da su čak i troškovi oko popločavanja ulaza previsoki. Sindikat drvodjeljskih radnika je na inicijativu druga Nemeta, kako je on sam rekao iz «proleterske solidarnosti», u dvorištu podigao jednu kuglanu, naplativši samo troškove materijala od Radničkog doma. Sada su oko kuglane stajale visoke gomile svakojakih spisa, koje je ovdje ostavio nekadašnji vojni ured za vrijeme rata, kada je rekvirirao prostorije Radničkog doma za svoje potrebe. Domareva žena je odmah prepoznala Bátija i srdačno ga pozdravila, premda je svojevremeno bilo vatrenih diskusija o tome može li domar točiti alkoholna pića članovima Radničkog doma. Zatim je žena već govorila o tome da joj se muž još uvijek nije vratio i da bi ona rado prodala neki papir na kilo. Báti se točno sjećao: ovo ovdje je bila soba grafičkih radnika, ova drvodjeljskih radnika, ova kožarskih radnika. Nju su jedne nedjelje prepustili radnicima kojima je Báti održao govor. Sada su posvuda bili poljoprivredni radnici, ali samo je manji dio došao u papučama, većinom su na sebi imali uniforme. Drug Nemet s negodovanjem zastade na vratima. U zagušljivom dimu stajao je neki čovjek, hoteći nadvikati ostale. Neki su iz sveg glasa pokušavali stvoriti tišinu, zahtijevajući da samo jedan govori, ali je od toga galama bivala sve jača. A kad su malo dublje prodrli, vidjeli su da se u susjednoj prostoriji čak dvojica penju na stolice i govore. Odmahujući glavom, drug Nemet pođe teškim korakom prema stolu koji se nalazio u dnu prve, najveće prostorije, podbrusi grlo, stavi šešir pored sebe, izvuče svežanj ključeva iz džepa, mirno pronađe odgovarajući, otključa fijoku i, 26.-49. nagnuvši se na stolici unazad, izvuče je, izvadi iz nje zvono, ponovo zatvori fijoku i ustade. – Mnogo poštovani drugovi! – poče on nakon što energično protrese zvono. Međutim, nitko ne htjede obratiti pozornost njegovim riječima, ni na zvuk zvona. Na to on skinu naočale i poče ih brisati svojom velikom plavom maramicom. Kad mu se učini da su dovoljno čiste, on ih vrati na nos, ponovo zazvoni i zvonkim glasom povika: – Poštovani drugovi! Sretan sam što naš današnji sastanak ... Nekolicina ljudi se na trenutak okrenu prema njemu, ali samo za trenutak. – Sve neki novi tipovi – okrenu se drug Nemet Bátiju koji je stajao pored njega. – Ovi pojma nemaju tko su Marx i Engels. Ništa, naučit će – doda kao da samoga sebe želi time umiriti. – Što tresete tim zvonom, druže Nemet? – reče mu Báti. – Ovi su ovdje otvorili sastanak i bez vas. – Dakle, drugovi – začu se jedan promukli pobjedonosni glas – ja vam kažem, sve radite naopako. Nije nam potrebna nikakva deputacija, niti pak Nacionalno vijeće. Što se nas tiče Gradska kuća? Tu su tisuće jutara gradske zemlje, tu smo mi. Treba otići na zemlju, osnovati Seljačko veće i proglasiti: zemlja je naša. U Rusiji su to nazvali – eksproprijacijom. Tako je govorio jedan plavokosi momak širokih ramena. Na glavi je imao domobransku kapu, ali je inače bio u civilnom odijelu. Povremeno bi, u namjeri da jače naglasi ono što govori, u svojim cokulama načičkanim čavlima udarao po klupi na kojoj je stajao. – Pokušali smo, ali dođoše neki i razjuriše nas – povika jedan učesnik skupa. – Razjuriše? – zaurla momak sa klupe. – Kako to? Zar vi nemate puške? Hoćete zemlju, a onda bježite ko mamine maze: mama, poprijeko me je pogledao pijetao ... Drug Nemet je uporno tresao zvono, izostavljajući ono «poštovani», poviče samo: – Drugovi, drugovi ... Pošto je bio nizak rastom, drug Nemet je bio prinuđen da sa zvonom u ruci stane na stolicu kako bi ga konačno primijetili: Mladić sa domobranskom kapom mu se skoro sa čuđenjem obrati: – Stari, što hoćete s tim zvonom? Drug Nemet iza blistavog cvikera čvrsto pogleda momka. Osjetio se uvrijeđenim do kosti. Pokrenuo je svoje staro tijelo, te sa zvonom u ruci, koje se snažno oglasi, skoči do momka i uzbuđeno dreknu: – Drugovi! 32 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra Čak i oni iz susjedne prostorije okrenuše glave, ne toliko zbog glasa koliko zbog tišine koja najednom zavlada u velikoj sali. – Drugovi! Ja sam pripadnik stare revolucionarne socijaldemokratske garde. Ako je sjednica zakazana za pet sati poslijepodne, onda u pet sati svi trebaju biti u tišini dok predsjedavajući nekomu ne da riječ. Tko se ne umije pridržavati discipline, nije svjesni proleter. Stoga pozivam sve one koji ne žele biti u tišini i ne žele se ponašati kako dolikuje organiziranim radnicima – neka smjesta napusti salu! Na licu druga Nemeta ogledala se snaga i pouzdanost kada ispruženom rukom pokaže prema vratima. Začu se samo tiho gunđanje kada drug Nemet, popravivši manžetu na rukavu, siđe s klupe te se sa zvonom u ruci kroz razmaknute ljude vrati svom predsjedničkom stolu sa fijokom u dnu sale. Ljudi se propeše na prste da ga bolje vide. Drug Nemet najprije sjede, a zatim nakon što objema rukama pomjeri stolicu ispred sebe, polako ustade, te kao da se ništa nije dogodilo, ponovo zatrese zvonom i mirnim glasom reče: – Veoma poštovani drugovi! Bruseći grlo načini malu pauzu pošto iz susjedne prostorije nagrnuše ljudi. Skupivši svoje guste vjeđe sačeka dok tišina nije postala potpuna, i tek tada nastavi: – Zahvaljujući vam se u ime partije što ste se u ovako lijepom broju sakupili, posebno sam sretan što mogu otvoriti ovaj naš sastanak i upoznati vas s današnjim dnevnim redom. Báti je imao zakazan sastanak sa Gézom Törökom još u pet sati, a sad je već prošlo šest. Na prstima se polako probijao prema vratima i usput slušao njemu sa stotinu sastanaka dobro poznati smireni glas koji je naglašavao svaku riječ. – Predmet naše današnje sjednice je pitanje poljoprivrednih radnika i agrarne reforme, s naročitim osvrtom na zemlju u gradskoj svojini, i, uopće uzevši na veleposjede. Umoljavam veoma cijenjene drugove ... Tek što Báti izađe kroz kapiju Radničkog doma, on se sudari sa Jocom, koji je negdje žurio. Da je to bila riječ o nekom drugom čovjeku, nitko se ne bi iznenadio, ali Jocu ni on, a ni bilo tko drugi valjda nikada i nije video da zbog nečega ili nekamo žuri. Báti viknu za njim, ali Joco mu onako u žurbi jedva uspije odgovoriti: – Izvini, budi večeras kod Mórica Seidena, ako dospijem doći ću i ja. Bit će tamo svi. – Ja neću – viknu Báti, čak i samog sebe iznenadi tim uzvikom, više no što je bio iznenađen time što je video kako Joco ispunjen velikim samopouzdanjem juri dalje. Ali on ne zastade da razmišlja ni o Joci ni o sebi, 26.-49. već se samo predade osjećanju velike i blage sreće, koju nije osjetio odavno, valjda nekad u dalekom djetinjstvu, još prije rata. Upravo tada je osjetio kako mu taj bezbrižni osmijeh iz srca cvjeta na licu kada se nakon halapljivog gutanja slova poneke knjige osjećao vlasnikom čudesnih istina, odabranikom takvih istina koje u čitavom ovom velikom seljačkom gradu osim njega nitko nije okusio. Jer sve je imalo svoj ukus, ukus slasti. Još od onog vremena kada je navečer, ruku pod ruku sa Fluckom šetao pustim ulicama, po kojima bi se povremeno sudarali s ponekim pijancem što se vraćao kući iz krčme, glasne od zvuka tambura – cijeli grad je bio prepun ovakvih malih krčmi – ili kad bi sreli kakvo bučno gospodsko društvo koje je odlazilo u veliku kavanu s ciganskom muzikom, on je svom sugovorniku iznosio sve ono što je cijeli bogovetni dan čitao: otkrivene tajne, nove istine, lepršave ljepote – a tih dana drugo ništa nije ni radio osim što je čitao – pa je on, mlado dijete, toliko umio zanijeti ono ostarjelo dijete, Flucka, da su i sami, poput dva pijanca, neprekidno klicali kroz noćnu tišinu koju su, osim njih, remetili samo glasovi ili pjesma sasvim drugačijih pijanaca. Kako se moglo to dogoditi – čudio se József Báti – no tome se sad čudio bez ikakve griže savjesti – kako se moglo to dogoditi da je on kasnije u ratu i sam prolazio ulicama shrvan običnim vinskim pijanstvom, te da mu je već i Fluck prilazio samo u trenucima svoje gorčine, i da ga je u trenucima svog zanosa izbjegavao isto tako kao i Bandija Sásdija? Kako je čudno što je sve to sad prošlo, prošlo baš kao vojska, kao život u vojarni, kao fronta ... – Fluck! Fluck – naglo zastade pred jednom polukatnicom viknuvši prema otvorenu prozoru. – To ste vi, Józsi? – proviri kroza nj Fluckova razbarušena glava te mu sa nekim neobično uzbuđenim i sretnim tonom u glasu viknu: – Dođite, dođite! Báti mu viknu gore: – Što je to Fluck, zar ste i vi poludjeli, dragi moj Fluck? – Jesam, hvala Bogu, čak i ja. Dakle, i vi? Ne, nemojte dolaziti, ja ću sići, dalje ne mogu izdržati u sobi ... Odmah dolazim. – Sjajno! – Samo da znate, samo da znate, dragi moj Józsi, obrati mu se Fluck izlazeći kroz škriputavu kapijicu. – Tako se radujem što ste došli. Dalje nisam mogao izdržati. Otvorio sam prozor, mislio sam da ću se ugušiti. Svaka vlas na glavi boli me od sreće. Poznato vam je to osjećanje, dragi moj Józsi? 33 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra – Znate li što je to? – nasmije se Báti. – Čovjek odjednom shvati, osjeti da je mlad. To je sve. Jer biti mlad, dragi moj Fluck, je l’ te, to znači da čovjek ima vremena sačekati da minu mnoge loše godine, može preboljeti sve prljavštine koje su uz njega prianjale, biti mlad to znači da čovjek još može sve početi iznova. – Tako je, tako je! – klimao je glavom Fluck. Ali onda odjednom kliknu, u glasu mu zadrhta silan strah: – Isuse! Izgubio sam svu pamet. Zaboravio sam ... Okrene se i ponovo priđe kapiji. Fluck otvori kapiju, vrati se u dvorište a pri povratku prekorači prag kapije tako da je usput jednom desnom, a jednom lijevom rukom dodirnuo dovratke. U međuvremenu je pazio da ih odjednom dodirne sa svih pet prstiju. Zatim zastane pred kućom, dva puta uzastopce lijevom nogom prekorači prag, te pošto je sve te radnje obavio ceremonijalnom podrobnošću uzdahnu s olakšanjem, njegovo tvrdo koštunjavo lice zasja od sreće. – Vi ste velika svinja, gospodine – reče Bátiju kada krenuše. – Koliko li je mjeseci prošlo otkako mi niste viknuli kroz prozor, je l’ te? – Zar ne mislite da bi bilo malo teško, da sam vam vikao iz Bukovine? – Čak ni prije Bukovine niste gledali ovamo gore, uostalom, samo svinje protestiraju protiv toga što su svinje. Dakle, vi ste velika svinja, gospodine. I točka. Upravo zato sam ipak tisuću puta radije s vama, draga moja svinjo, Józsi, nego s bilo kojom drugom životinjom muškog roda. Vi imate pameti, pored toga, vama čovjek može mirno kazati svinja ste, a što je najvažnije, kažem vam, imate pameti, osjećaj za demonske groze. Ona volina mi je rekla neka odem gore u Budimpeštu, do Ferenczija, i podvrgnem se psihoanalizi, jer je to jedna prinudno formirana, praljudska, podsvjesna tabu, totem, neuroza ... prokleta đavolija, i dok me je gledao, on pored sve svoje znanosti u duši nije primijetio ono što je na meni primijetila moja poluslijepa gazdarica, teta Mayer. – Kako ste čudni, kako ste sasvim čudni gospodine profesore! – reče mi teta Mayer i počne mi se smijati. Smijala se, razumijete li, kao da su je škakljali, razumijete li? – Jako se radujem, ali od svega ništa ne razumijem, Fluck. – Samo nemojte stati, dođite, dragi moj Józsi! Dakle, ja sam sretan, iako nisam pijan, ili, ja sam pijan premda dva tjedna nisam popio ni kap vina ... banalan sam, baš kao jedan istinski sretan čovek, dragi moj Józsi, novi život je preda mnom. – Sjajno! I preda mnom, Fluck. 26.-49. – A sad mi recite, učena volino jedna, iako se u ovom trenutku plašim tajanstvenih, skrivenih slučajnosti, divova, duhova koji se mogu uvrijediti, iako želim umilostiviti drveće, a pokorno čak i dovratke – recite mi da ne vidite ništa drugo u meni osim: neurastenije, pa da se liječim od te neurastenije. A ja mu ne mogu reći čak ni to da je vol. Vi, dragi moj Józsika, znate, ima takvih ljudi kojima se to ne može reći. Ali, zamislite samo, da je Napoleona ujutro, na dan njegova krunisanja za cara shrvala groznica, pao bi u krevet i umro! Sve bi bilo gotovo, sve bi bilo postignuto, jedino bi trebalo ući, umarširati u jedan čudesan svijet, a ti stojiš pred kapijom, s nogom na pragu, a ono se desi nešto nepredviđeno, ili iskazom prirodnjaka – samo kroz mikroskop vidljiv bacil, mikrob i ode sve. Ali što od svega toga shvaća jedan znanstveni preparat. – Znate li, Fluck, to nije šala? – reče Báti uozbiljeno. – Bandi Sásdi mi je pričao – a on je bogme bio na Doberdou – da su vojnici dolazeći kući iz puke radoznalosti počeli da pucaju u zrak, onako od puste sreće. U tom trenutku ga odjednom oblio hladan znoj. Kada bi jedno takvo tane zalutalo – pomisli na to i obuzme ga silan strah koji nije osjetio čak ni u najoštrijoj unakrsnoj paljbi usred borbe. – Poljubit ću Bandiku. Siromah, odista se mnogo plaši? – zamisli se Fluck, a onda ponovo žestoko nastavi. – A što da kažu ljudi koji su preživjeli cijeli ovaj svjetski rat, a sada ih sa krova prepunog vlaka pokosi neki most? Kada su možda samo na jedan sat od svoje kuće? Fućkam ja na Napoleona, i on je bio samo jedan general, ali jedan ovakav redov, koga je s krova vagona pokosio neki most ili tunel! ... Avaj, Józsika, svi mi sjedimo na krovu vagona. Fluck žestoko ščepa Bátija za mišku, što je kod Bátija dobilo poseban značaj. Fluck, taj dragi Fluck se kači za njega, kroz svoj zimski kaput osjeti posebno svaki Fluckov prst. Gazeći krupnim koracima duže vrijeme su šutjeli, sve dok Fluck odjednom, ništa ne mareći za ljude koji su išli ispred, pored ili iza njih, nije počne pjevušiti, a onda svojim pomalo promuklim glasom, okrenuvši se prema Bátiju koji je pored njega oborene glave držao korak, poče pjevati. Und spur’ ich nicht linde, sanft sauselndte Luft? Und ist nicht mein Grab mir erhellet? Ich seb’, wie ein Engel im rosigen Duft Sisch trostend zur Seite mir stellet, Ein Engel, ein Engel ... – Ein Engel, ein Engel – ponavljao je, dok je Báti osjećao kako se glazbenik predaje ekstatičnoj, 34 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra oduševljenoj ariji. – Avaj, Józsika moj, strašno je velika šteta što vi to još niste čuli. Kad jednom dođem do novaca, dat ću da vas dovedu u Budimpeštu, stanovat ćete tamo kod mene, želim da budem kraj vas kada budete prvi put čuli Fidelija, želim vidjeti kako ćete govoriti, mucati: Sveti, sveti, sveti gospodaru Savaote, gospodaru vojske i Ludviže van Beethoven ... Usput Fidelio i nije sva svjetlost njegova lica ... No, ja ću vam već pokazati, kada budete kod mene u Budimpešti. Fluck je pobrkano, kaotično pjevušio odlomak iz posljednjih Beethovenovih kvarteta, iz Simfonije sudbine, Koncerta u es-duru. Báti nikada do tada svog nekadašnjeg profesora glazbe nije video u takvom stanju. Bilo je sasvim očigledno da to nije jedan od onih njegovih gorkih dana, ali čak ni u onim zanosnim danima nije Fluckov običaj bio da se ovako pretjerano iskreno izlijeva, štoviše, tada je bio razmjerno dosadan, malo je govorio i smrtno ozbiljno naglašavao neke svojevrsne opće fraze o nužnosti ranog ustajanja, jer je mozak tada najodmorniji, te da je preporučljivo svakog dana pola sata provesti na svježem zraku jer je zdravlje dragocjeno blago. – Da ne biste dalje zurili – provali potom iz Flucka tajna – ili što to govorim! Da biste imali razloga buljiti u mene, reći ću vam nešto, moj Józsika. Reći ću vam samo jednu riječ pa ćete sve odmah shvatiti. Fluck zastade, pusti ruku svog mladog prijatelja, i okrenuvši, mu se licem u lice, stavi obe ruke na Bátijeva ramena. – Anna Mária Gortvay – reče šapatom, grčevito i snažno stežući Bátija koščata ramena, tako da je ovaj zastenjao. – Ta smeđa džentrijka, kćerka pukovnika? – Tako je, pukovnikova smeđa kćerka, džentrijka. Ona kojoj je otac poginuo u ratu, ona djevojka koja je uvijek prezirala sablje i svakovrsnu municiju, a nešto manje i ovo cijelo pusto i prljavo gnijezdo. Anna Mária Gortvay je prodala majčino naslijeđe, baš tako, prodala, prodala je svu svoju zemlju, otići ćemo u Budimpeštu, postat će mi žena, stoga više neću morati sasvim neobdarenu djecu dućandžija podučavati svirkanju za trideset krajcara po satu, imat ću pristojan stan, bit će mi osigurana mogućnost da bezbrižno radim, moći ću raditi kao neki filistar, pa ću kroz pola godine moći održati svoj prvi koncert, možda mi neće trebati ni pola godine, možda ću ga održati već kroz tri mjeseca. Zajedno smo sastavili, već smo sastavili program. Neće to biti neke virtuozne tričarije kao one sa kojima je blesavu publiku kuhao Jan Kubelik. Otmjena, stroga duša Anna Márie ne trpi kompromise. I baš sam joj danas odsvirao nekoliko 26.-49. tema iz mojih planiranih kompozicija, prazvuke koje do sada nije čuo ni Debussy, ni Bartók, možda su ih samo slutili Wagner i Mahler, ali nisu umjeli da ih taknu. Neće to biti programska glazba, još manje mi je za to potreban tekst, glazba je jedino ono u čemu ne samo da progovara duša, priroda, nego je u njoj u cijelosti prisutna, bit će to moja kompozicija pisana za veliki orkestar, bogougodno i bakanatsko ispoljavanje ... moj Józsika, moj Józsika, o, da znate, koliko snage, koliko povjerenja, kakva vjera živi u njoj! – Dragi moj Fluck, pa to je da čovjek padne u nesvijest, tako nešto se nije moglo ni sanjati! – Da, moj Józsika, kažem vam, ona mi pakleno vjeruje ... ne, vi sada nemojte govoriti, nemojte mi reći nijednu riječ, samo pođite sa mnom. Mašući rukom, grabeći velikim koracima – pri tome ne samo što nije pozdravljao nego nije ni otpozdravljao drugima – Fluck je hitao naprijed, duž korza, gdje su miljeli ljudi. Između osvijetljenih kavana s obe strane ulice i uličnih svjetiljki gore, on je koračao samo naprijed. Neka tmurna napetost sa čovjeka oborene glave naglo pređe i na Bátija. – Što vam je, dragi moj Fluck, dragi moj Fluck? Ne dobi odgovor, Fluck na uglu prve ulice koja se sa korza granala zastade, pogleda ga i onda skrenu. Bila je to tamna uličica, u kojoj nisu gorjele čak ni sve svjetiljke koje su bile postavljene. Duže vremena su gacali u tami. Ispred jedne male prizemne zgrade, kroz čije su ulične prozore isijavala. Fluck se odjednom ukoči. Zabacivši glavu, naglim trzajem ruke smaknu svoj šešir širokog oboda. Jedno vrijeme, je tako dišući stajao nepokretan, a onda opet kao maločas, ponovo zgrabi četvrtasta Bátijeva ramena, te kao da iz svog živog tijela mora komad po komad kidati svaku riječ, isprekidano, poslije svake riječi zastajući i držeći pauzu on prizna: – Anna Maria je već tri dana ... spremna za put. Već sam prije tri dana ... mogao otputovati s njom ... Do sada sam uvijek iznalazio neki izgovor ... Ali ... sada ... Srbi kreću ka severu, možda će već sutra biti ovdje, pa možda ćemo na duže vrijeme ostati odsječeni od Budimpešte. To mi je rekla. Ona hoće da već sutra putujemo. – Pa zašto ste onda u ovakvom stanju, Fluck? Zašto ne odjurite? Fluck ne odgovori odmah te Báti naglo ušuti. Odjednom poče promatrati s nerazumijevanjem kako se lice čovjeka, koga je pohodila velika sreća iskrivljuje u bolnu grimasu. – Vi ste mladi – reče Fluck. – Ali nije istina da sam i ja mlad. Ona vjeruje u mene, pakleno vjeruje u moju 35 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra darovitost. Svoj život na tome gradi. Dotle sam svima i svakome govorio da ću ovdje lipsati, da će vatra koju je u meni zapalio Bog ovdje biti ugušena u vinu i da će utrnuti u burdeljskim noćima ... govorio sam tako gadne riječi, velike gadne riječi, a ona mi je povjerovala, povjerovala mi je i vjeruje da je to tako. A kad bi se ispostavilo da je sve ono što sam ovdje u ovoj mrkloj tami osjećao vatrom bogova, kad bi postalo jasno pod ovim poštenim zvjezdanim nebom da je to samo jedan slabunjav žižak? Da sam, da sam ja, jedino u odnosu na tetku Mayer raskošni genij, ali mjeren mjerilom stvaralaca samo jedna pijana svinja koji ume mnogo recitirati, ali je inače nedarovit, konfekcijski nastavnik glazbe kojih ima na angro? Kada bi se to utvrdilo, kada bih tamo u Budimpešti morao to da shvatiti, što bi se tada desilo ... Što će tada biti s njom? Jer ovdje, ako ovdje, ako ovdje ostanem, onda stalno, sve do svoje smrti mogu misliti i možete misliti: razlog tomu je ovo prokleto, odvratno, mračno i prljavo gnijezdo ... – Moj Józsika – u Fluckovom glasu zazvuča neko oklijevanje, kolebljivo dječje preklinjanje: uvjerite me da nisam u pravu – moj, Józsika, tako ste lijepo rekli što je mladost. Ali kad ja o tome mislim, onda je već sigurno da nisam mlad. Moj Józsika, možda je Anna Maria došla već kasno? Možda mi se duša već ugušila, pa mi sad idu samo usta? – Dragi Fulk – uzviknu Bandi – skoro sam zbog vas izludio. Smjesta me sada ovdje ostavite, i smjesta sada idite Anna Mária Gortvay, recite joj da ste luđak, ispovjedite joj sve svoje sumnje, ona će za dvije minute postići ono što drugi ne bi postigao čak ni za dva dana i dvije noći. To tako mora biti – kroz smijeh reče Bandi kome se vratila vedrina. – Ona ima devetnaest godina – tužno zatrese svojom razbarušenom glavom. – Ona bi u svemu ovome, u ovoj mojoj ispovijedi, u ovim mojim sumnjama vidjela jedino moju vlastitu veličinu. Pa onda zbogom, dragi moj Józsika. – Čekajte, Fluck, ne mogu vas tako ostaviti – uhvati ga Báti za kaput. – Ama Józsi! – odmahnu Fluck. – Ja vam rekoh, volina je svaki onaj tko me sad rekomendira na psihoanalizu kod Ferenczija. Međutim, i sam sam volina što vam se obraćam sa ovim problemima koji za vas, budući da ste mladi, možda baš i nisu neki problemi. Ali kad je čovjek toliko usamljen. – Ja mislim, dao sam vam jedino ispravan odgovor – uvrijeđeno odgovori Báti – do sada nisam znao da sa mnom razgovarate jedino što nemate boljeg part- 26.-49. nera? Pa ako je dozvoljeno da vas zapitam: tko je ta druga volina koga toliko spominjete? – To je, dakle, Géza Török – odgovori Fluck rasijano. – Zaboga, ja sam s njim imao zakazan sastanak! – uzviknu Báti. Fluck se okrene nalijevo krug i bez riječi pođe, išao je dalje, dolje u malu mračnu ulicu. Kada nakon ovog naglog pokreta Báti vide u tami Fluckov usamljenički lik, odjednom zažali što je maločas bio tako sentimentalan, te posle kratkotrajnog oklijevanja požuri za njim. Jer ponekad, kada ugledamo nekog čovjeka koji ide sam, čak i u slučaju kada ne znamo ni tko je ni što je već vidimo samo njegov osamljeni lik što nam promiče pred pogledom u mirnom prostoru, srce nam iznenada obuzima neka neobična, nostalgična tuga; kuće mirno ostaju na svom mjestu, korijenje drveća sa zadovoljstvom bez želja grabi prema toploj nutrini zemlje i uzdiže se prema nebu, jedino čovjek ide, korača, tražeći svoje mjesto, ali stvari ne idu s njim, puštajući ga da uvijek ide sve dalje – pomisli Báti i smjesta odluči u sebi da će odmah, još danas sve to napisati, naravno u jednoj divnoj pjesmi, koja u cijelosti uzevši ne smije biti duža od osam, u najgorem slučaju deset stihova, i da ne izražava misao nego da iskazuje osjećanje. Ali tada mu pade na pamet da će to biti samo jedna impresionistička pjesma, premda ga je Géza Török već odavno uvjerio kako je impresionizam mrtav, te da danas valja biti futurist. Ova zabrana ga unespokoji, posta tužan zbog pjesme, ali ga utješi to što Fluck, pored kojeg je ponovo hodao, prema svim vanjskim znacima nije uočio njegovu prijašnju sentimentalnost, pošto se odjedanput okrenu prema njemu pitanjem: – Znate li, dragi moj Józsika, zašto vas toliko volim? – Pa vi ste – razvedri se Báti – maločas rekli da vam ja umjesto šećera dođem kao neki saharin u vašoj kavi ... Fluck odjednom zastade, jedan trenutak se zagleda u njega kao da je zaboravio šta je htio reći. – Baš tako – uzviknu potom – zato što vi uvijek u nešto vjerujete. Nije pitanje u darovitosti, maloj ili velikoj darovitosti, to ni u kom slučaju ne bi bilo pravo pitanje ... Ja bih mogao biti bolji violinist i pedagog negoli Fleschnel, mogao bih imati Paganinijev talent, ali ja bih, ipak, ja bih ipak ostao samo Fluck, ako sam ja uopće Fluck ... Sve je to sitnozuba zvijerčica . Čovjek mora u nešto vjerovati, bez ikakvih uvjeta, u cijelosti i sretno. Pa, moj Józsika, čak ako mene, moju njušku i cijelo ovo gnijezdo jednom zaboravite, nemojte nikada zaboraviti to što ću vam sada reći: umlatite svakoga onog tko želi razbiti vašu sretnu prirodu, tu vašu sretnu prirodu koja uvijek pronalazi nešto u što 36 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra bi se moglo vjerovati. Treba vjerovati tako kao vi koji ste bili kadri onako budalasto postupati, vjerujući da ćete od kavanskih špekulanata izmamiti gromoglasne ovacije za revoluciju ... Recite mi, zar ste zaista citirali onu Adyijevu pjesmu, zar ste im zaista održali govor? Cerekali su se, zar ne? – Cerekali su se? – Čudi se Báti. – Ja sam video da su se neprijateljski ponašali. – Vjerojatno su u prvih pet minuta imali prema vama neprijateljski stav – živo reče Fluck i zadivljeno se zagleda u mladićevo lice. – Međutim, za to da neki budu neprijateljski raspoloženi, da budu neprijatelji jednoj izvjesnoj duhovnosti, za to je uopćeno govoreći, potrebno da ih dodirne krilo duha. Ali čim se osvijeste nakon prvog iznenađenja, već se više ne ljute, nego se samo cerekaju ... No, zašto vi to morate znati? Dragi moj Józsika, ako se sutra u vama opet nakupi nešto duha, opet skočite na kavanski stol ... Zato vas volim, a to je ono što ja nikada ne bih mogao učiniti. Vi ovdje imate nekog rođaka, vojnog liferanta, tog rošavog Westermayera ... On stalno dokazuje da ste vi već i prije rata bili ludi, zato što ste htjeli da mu objasnite jednu Adyijevu pjesmu, pola sata ste mu je objašnjavali, te ga dotle niste ostavljali na miru dok nije izjavio da je i sam oduševljen ... Jednom pjesmom! Taj Westermayer! Doktor Seiden se, međutim, nije cerekao, on se naprosto uznemirio i, kako čujem, tako se preplašio – ne bi se reklo samo zbog vaše tirade – da je još iste večeri pokupio svoju ženu i ponovo je odveo u Budimpeštu u sanatorij ... – Dakle, zato će danas kod Mórica biti priređena gozba? – nasmija se Bandi. – Zar ste već i vi čuli? Spremaju se na neku veliku pijanku. Pozvali su i mene ... – Valjda nećete otići tamo? – prijekorno reče Báti. – Vi imate vašu Anna Máriu! – Kako bih išao? – bunio se Fluck. – Ni ja neću ići! – uzviknu Báti. Krenuše natrag, prema korzu. Kada stigoše do korza, rastadoše se na uglu. Korzo je već bio pust, te Józsi Báti krenu veselije, vedrije nego prije susreta s Fluckom. – Józsi moj! Báti se okrenu da sačeka Flucka, koji je žurio za njim odmahujući glavom. – Kako sam ja sebična svinja! Ta i vi mi rekoste da ste zbog nečega danas izuzetno sretni, da je i vas taknula neka iznenadna velika sreća, a ja zaboravih da vas pitam kakva je to sreća bila. – Mene? Ja to rekoh? Zaista, što mi se to dogodilo? Odista, ali odista ... u stvari ne znam. 26.-49. Obojica se nasmijaše, ali zato Báti smeteno krenu sam doma. Čim je za sobom ostavio korzo, stigavši do ulice koja je zbog ratne štednje ostala neosvijetljena, i našavši se pred kućom na čijem su prvom katu stanovali njegovi roditelji, on baci pogled na osvijetljene prozore. Pogled mu zape na vitkom visokom jablanu bijelog stabla. Kada je posljednji put i prvi put spazio ovaj jablan, onda mu je krošnja, koja je upravo kroz prozor gledala u sobu, bila još bujna, zelena, razgranata. Stalno je gledala u njegov prozor, ali on ju je primijetio tek 1917. godine, kada se, sređujući knjige i rukopise prije polaska – trebalo je da krene na frontu – počeo osvrtati u svojoj sobi. Bila je zora, te kad je pod zracima sunca što se rađalo ugledao visoko uzdignuto drvo, nije htio vjerovati svojim očima ... Bilo mu je teže rastati se od tog drveta – koje do tada skoro nije ni primjećivao – nego od svoje sobe i knjiga. Rastajući se od svojih, bio je zagledan u krošnje iznad njihovih glava, u drveće naspram svog prozora. Posle toga je uslijedila fronta pijane noći s društvom oko umjetničkog stola koje su sve prekrivale; došao je cijeli jedan život kojim nije znao što bi započeo. Sve do današnjeg dana, sve do ovog trenutka opet je zaboravio na drvo, kojem sada priđe da ga bojažljivo opipa. Nikoga nije bilo u blizini. Odjednom zagrli stablo, prislonivši lice uz prohladnu glatku koru. – Danas je prošao rat, preživio sam ga, sad je već sigurno da sam ga preživio – tako su mu se u glavi, u mozgu palile, svijetlile i gubile riječi poput raketa – sad je već sigurno da ga više nikad neće biti, počet će nešto novo, nešto što još nikada nije bilo dozvoljeno, jedan slobodan, sladak, divan i predivan život. «Više neću vidjeti nijednog vojnika», izjavio je jučer u Budimpešti novi mađarski ministar rata – reče sebi poluglasno, sjetivši se Fluckovih riječi da čovjeka svaka vlas boli od sreće. Pođe gore prema katu, rukom je već uhvatio kvaku na vratima predsoblja, kada odjednom ustuknu i neodlučno zastane kao da su mu posjekli krila. Sigurno su ga čekali za večeru, čekali su ga a on nije stigao, čekali su ga opet, a on ipak nije došao, te su na kraju, oko osam uz glasne uzdahe posjedali za stol – bez njega. Pa ako sada uđe, ne treba se više ispričavati, ne mora reći nijednu riječ, svikli su na sve njegove postupke, nijedan njegov postupak nije izazivao čuđenje, mogao je činiti što hoće, majka će glasom mučenice služavki dozvanoj zvonom reći neka mu donese večeru koja je ostavljena za njega, a on će, kao loš dječak, ukočenim, nedruževnim licem sjesti za sto, jer s drukčijim izrazom na licu on ne može među njima sjediti. Njegov mlađi brat mali Palkó nestrpljivo 37 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra će vrebati da mu kaže bar jednu riječ. Kada bi on počeo da priča, zablistalo bi lice malog Palkóa – ali on kod kuće ne umije, on je kod kuće goropadan, hladan i nijem. Polako povuče ruku sa kvake, okrene se i na prstima skliznu niz stepenice, šmugnu napolje na ulicu. Tamo duboko odahnu. Kako je dobro što se pred vratima okrenuo! Majka bi ga sigurno počela moliti neka poslije večere nikuda ne ide, samo danas, neka ne ide u ovakvim mutnim vremenima ... Eto, čak su i kavane prazne ... A što bi on na to mogao odgovoriti? Rekao bi, kod kuće će se ugušiti, rekao bi na ulici u njemu i te kako blistaju osjećanja, želje, žudnje za životom, ali je dovoljno da ruku spusti na kvaku rodnog doma pa da se u njemu sve skameni? Zar se može reći tako da shvate da ove sobe, kao i u svakom građanskom stanu, imaju jedan osoben, neodređeni, za njega jedva podnošljivi zrak? Majka bi mu sigurno uvrijeđeno odgovorila da se sobe dovoljno provjetravaju i da kod njih vlada čistoća ... I sve to zajedno čini današnji svijet, to danas čini taj vladajući svijet koji sačinjavaju ovakvi škrti, među zidove uskih interesa stiješnjeni životi – treba razbiti, moraju se razbiti ovi mrtvački sanduci kako bi uskrsnuo, oslobodio se život radi života ... Tako stiže do kuće u kojoj je stanovao Géza Török. Kapija je već bila zaključana. Nije pristojno ovako kasno dolaziti u posjetu tuđoj kući – ustanovi on te stoga tako snažno trgnu staromodno zvono s ručkom da je njegova prodorna zvonjava nekoliko trenutaka odjekivala u kući. Domar, koji žurno dođe, umjesto da odmah otvori kapiju – poput Prijema i Tizbe koje je razdvajao jedan zid – iza kapije počne usiljeno glasno pregovarati. – Kažem vam, želim gospodinu Gézi – nepopustljivo je ponavljao Báti. – Molim vas dođite sutra – drao se ništa manje nepopustljivo onaj drugi iza kapije. – Ali ja sad hoću ići k njemu, otvorite mi već – ostade kod svoje odluke Báti. – Ne može se – skrati objašnjavanje uzvratni glas. Ali ni kratkoća nije koristila. – Ne mudrujte. Ja sad moram s njim razgovarati... – Nema tu nikakvog mudrovanja – viknu domar, te kao čovjek koji ne odustaje ni od posljednjeg pokušaja učinjenog u interesu mira, nastavi. – Rečeno mi je da u osam zaključam kapiju, i da nikoga više ne puštam unutra. Laku noć! Na to Báti prestade sa napornim pregovorima, te nastavi obrađivati zvono. – Ne cimajte to zvono! – pokušavao je čovjek iza kapije vikom nadjačati divlju zvonjavu, a Báti sa zado- 26.-49. voljstvom primi k znanju da se u interesu neposrednih pregovora kapija već otvara. – Ham! – poput momka-uličara zamrguda na domara. – Konačno ste već otvorili ovaj poklopac mrtvačkog sanduka. I sad se ne samo on, nego i čovjek s kojim se toliko objašnjavao, počeše smijati, jer je i ovaj bio mladić, mlađi čak i od Bátija, pa je i njemu samom bio smiješan veliki strah vlasnika. Čim se dva mladića zajednički nasmiju, odmah lako postaju povjerljivi jedan prema drugom. A Báti je ionako imao veliku želju da se upoznaje i da razgovara. Odmah je saznao da su mladićevog oca, u stvari pravog domara Törökovih, iz ove kuće odveli kao narodnog ustanika, te da mu je ime na listi nestalih jednom bilo objavljeno u novinama. Ali zbog toga su u posljednje vrijeme otvarač kapije ili njegova majka po cijeli bogovetni dan lutali oko kolodovora, danima čekajući vojne kompozicije, jer nisu bili uvjereni u to da je «nestali» i umro, pa može iz jednog vlaka izići i njihov narodni ustanik. – Dolaze je li, sve češće dolaze vlakovi ... A ako ne dođe on, možda će doći neki njegov kamarad koji je bio s njim tamo na frontu i možda će donijeti neku vijest o ocu. Ali mi je naloženo da noću ne smijem odlaziti do vlakova, moram ostanti ovdje kod kuće, čuvati kuću. – Plaše se – reče Báti. – Nego znate, ako se netko nalazio na listi nestalih ... To vam kažem stoga da se pretjerano ne iznenadite i ne razočarate. – Al kad ja znam i takve slučajeve – usprotivi mu se momak. – Treća ulica odavde, Jóska Lajkó ... I za njega su napisali u novinama da je nestao, ali on se ipak vratio. Došo bome, jučer je stigao. – Pa to je sjajno! – Sjajno, đavola! Vraćaju se oni kojima se nema tko radovati. Njemu se nitko nije poradovao. Mlada, njegova žena, postala je nekakva šarena ženska ... Vrlo je naočita, vrlo lijepo izgleda. Dođe Jóska Lajkó, ulazi u kuću, kad ono za stolom sjede njegova žena i onodnevni zamjenik Jóske Lajkóa. Ali Lajkó nije takav momak koji se ne bi snašao. Nije mu rekao čak ni «Pomoz Bog», već ga zgrabio za šiju, tako odnio do kapije i za oproštaj ga jedanput čestito caknuo u zadnjicu, zatim se vratio natrag, sjeo za stol, i nastavio jest na mjestu svoga zamjenika. Ne vjerujem da mu je žena poslije toga imala isto tako dobar apetit – nasmije se momak, a onda ozbiljno nastavi. – Ali, između njih je kasnije sve izglađeno, taj Lajkó je u ratu postao vrlo pametan čovjek. Postao je čak prepametan, vratio se kući iz Rusije na svoju propast. 38 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra Tek je nakon stanke, lagano dijeleći riječi na slogove, slog po slog izrekao: Iz Rusije. – Kao da je u mraku vrebao utisak riječi koja mnogo znači. – Čujte – uzviknu Báti iznenađeno. – Čini mi se da ja poznajem Jósku Lajkóa. Nije li to onaj onako plavi momak širokih ramena, pristao mladić, još nosi vojničku, domobransku kapu? Danas sam ga video, a i slušao u Radničkom domu. – U Radničkom domu? Onda je sigurno da je to on bio – živo je odobravao mladić. – On se, bogme, razume u stvari! Da su samo čuli kako govori, bogme, tada bi zaista zaključavali kapije! To vam kažem tek onako – doda potom brzo. – Ali ako je sredio stvari i sa svojom naočitom mladom, zašto onda rekoste da je došao na svoju propast? – Kako se uzme. Kakve koristi ima od jedne zgodne mlade snaše kad se jučer vratio kući, a već večeras po njega dođoše lijepo dva civila da ga odmame gore u Gradsku kuću gdje ga odmah staviše iza brave. Rekoše mu da podbunjuje narod – nakašlja se mladić te, glasom koji nije bio ni tvrdnja ni pitanje, doda: – Bogme, reda mora biti. Mladić naglim pokretom izvadi šibicu i zapali cigaretu. I dok mu se cigareta dimila, on je, dokle god mu drvce nije dogorjelo do nokata, osvjetljavao Bátijevo lice kako bi ga što bolje ispitao. U međuvremenu ga je Báti također ispitivački promatrao. Bio je to vrlo krupan momak, visok kao on, ali je imao dvostruko šira ramena. A tek njegove sive oči, oštre crte lica ... Posljednjih dana on je u pratnji Géze Töröka bar desetak puta video ovog mladića. Ovo se ponavlja slučaj s jablanom – pomisli u sebi – tek sad ga primjećuje. Palidrvce se ugasi, opet ostadoše u tami, jedino je svjetlila mladićeva cigareta. Kraće vrijeme bijahu bez glasa. Sad će se ispostaviti što je vidio na mome licu, pomisli Báti čekajući. – Želite li gospodinu Gézi? – Bogme da, skoro sam na to i zaboravio – trgnu se Báti. – Ne biste li bili ljubazni poći gore i pozvati ga ... da ga ja čekam. Na stepeništu se tek nakon nekoliko minuta upali svjetlo. Stojeći pored ograde hodnika na katu, Géza Török se začuđena lica zagleda u predvorje. Njegovo naborano čelo i neprijatan glas odavaše koliko mu se zapravo ne sviđa ova kasna posjeta. Na trenutak se izgubi, a onda se vrati obukavši zimski kaput, sa još uvijek hladnim, oporim izrazom iznenađenja na licu – izrazom lica čovjeka koji ne može zaobići jednu uslugu, ali neopravdanim smatra što je baš on zamoljen za takvu uslugu – on počne silaziti niz stepenice. Imao je 26.-49. velike crne oči, i, kako su mu se oči zaokrugljivale tako mu se boralo čelo koje je u odnosu na njegovu malu glavu bilo razmjerno visoko. I ruku je pružao tako što je gornji dio ruke priljubljene uz tijelo prvo izbacio i odmah zatim je povlačio iz ruke drugog. – Nemam sada mogućnosti povesti vas gore, dragi Báti. Ispričajte me, jer je to sasvim nemoguće. – Oprostite, molim vas ... Želio bih vam se ispričati što sam današnji sastanak ... Odnosno, uopće ga nisam zaboravio, samo se u međuvremenu štošta zbilo … – Bátiju zasmeta što mladi domar, s kojim prije nekoliko trenutaka umalo nije sklopio prijateljstvo, sada s ključem u ruci nijemo stoji ukočeno poput zida. U namjeri da makar njemu priredi neko zadovoljstvo, i s nadom da će nekako i njega uspjeti uključiti u razgovor koji je i ovako bio vrlo neslan, nategnut on bez ikakvog prijelaza povede riječ o velikim događajima. – Što kažete o Tiszinom ubojstvu? Kada bi se stvari i u Njemačkoj nešto brže odvijale? Što mislite o pobuni mornara u Kilu? Ne mislite li ...? – La domestique est ici – reče ispod nosa Géza Török upadajući mu u riječ. Báti pocrveni poput purana, podiže šešir i pođe prema kapiji. – Vi ste brzoplet čovjek, dragi Báti, ali molim vas, zašto sad jurite? Ako ste već došli ... Pa, čekajte ... Sándore, vi možete ići, ja ću sam kapiju zaključati. – Sándor ne reče čak ni laku noć, okrene se i pođe unazad u pravcu svog stana koji se nalazio u dnu kamenom popločanog velikog dvorišta. Papuče su mu ravnomjerno, u taktu udarale o kamen, jednom o njegove bose pete, jednom o kamen. – Pobuna mornara u Kilu? Vidim, džepovi zimskog kaputa puni su vam tiska, ali, vjerujte mi, još se ne može dobiti jasna slika o događajima. Cenzura je doduše izbrisana, ali listovi sami cenzuriraju vijesti. Na svim linijama koče. Naši socdemi jednako tako malo žele republiku, baš kao i Šajdemanovi. I kod nas, kao i u Njemačkoj, samo Vilson ima svoj tisak. Dok su nekad ranije glavne zvijezde bili generali i Hefer, sada je samo Vilson i Vilson. – Recite mi, Géza Török – upade mu u reč Báti. – Jeli istina da ste vi izjavili: ja nisam dobrotvorna institucija, tko nema novaca neka se objesi. Géza Török slegnu ramenima. – Tko vam to reče? – upita nasmijavši se. – I zašto je to vama toliko važno? – Zato što sam trenutno tu s vama oči u oči. Navodno je bilo riječi o tome da Joco nema čestitu košulju, pa ga je Fluck pozvao k sebi da mu izabere jednu od svojih, međutim, Joco ima vrlo debeo vrat. I mada je 39 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra Fluck zasjekao okovratnik košulje, Joco je izjavio da ga je skoro udarila kap. – Više se ne sjećam što sam rekao – ponovo slegnu ramenima Géza Török. – Vjerojatno nisam bio osobito prijazan. Bilo je vrlo providno zašto baš mene gnjave problemima Jocine košulje. Što se mene tiče? Vjerujte mi, dragi Báti, čovjeku i te kako dosade ovi stalni pokušaji da ga se opelješi ... Bar da tu kod kuće u njima ne sudjelujem. Ali kako se može glede pobune njemačke flote, odjednom, uopće govoriti o tricama i kučinama? Opet se velike duboke i crne oči još više proširiše, a čelo nabra. – Imate pravo ... imate pravo, ali znate, što? – uzviknu naglo Báti. – Otvorite kapiju, htio bih poći. – Kamo žurite? Báti je grizao vlastite usne. – Kod Mórica Seidena. Imam sastanak sa Jocom, i sa Fluckom, i sa Bandijem Sásdijem – slagao je pošto je poželio stvoriti jaz između sebe i ovog strašno mudrog i uglavnom solidnog Géze Töröka. Ali na njegovo najveće iznenađenje, Géza Török nakon izvjesnog oklijevanja zakopča zimski kaput, navuče rukavice i reče: – Zavirit ću onamo i ja. Törökova kuća je gledala prema «Pljuckaroškoj burzi», na široku gradsku tržnicu. Svake nedjelje ovaj bi se trg zacrnio od mase seljaka u čizmama, koji su se ondje, dok su im žene sjedile u crkvi, nedjeljom prije podne okupljali da se siti izrazgovaraju o svakovrsnim privrednim i ostalim stvarima. Sada je «Pljuckaroška burza», bila mirna, samo je na njenom drugom kraju Gradska kuća, ukrašena visoko uzdignutim krstom, bila tako osvijetljena da se čovjeku činilo kako čuje život koji vrvi iz prozora. Kroz otvorenu kapiju izlazili su civili s trakom oko rukava, na ramenu s puškom i u grupama. Zastajali bi pod jedinom lučnom svjetiljkom koja je visjela pred kapijom Gradske kuće, da bi nekoliko minuta razgovarali i smijali se, a onda bi se uz glasne pozdrave, dvojica po dvojica ili četvorica po četvorica razilazili u različitim pravcima. – Zar vi ne znate? – čudio se Géza Török. – U cijeloj stvari je i ruka vašeg rođaka Westermayera. On financira cijeli pothvat. – Što me se tiču moji rođaci? – Danas ste vrlo ljutito raspoloženi, dragi Báti. Dakle, zamislite samo, jedan od dovitljivijih članova Nacionalnog vijeća, uz suglasnost samoga vijeća organizirao je stražu za posebno čuvanje lokala. On je tom poduhvatu dao naziv: «Pojačana sigurnosna organizacija», izgleda da će reusirati. Izvjesnu svotu treba 26.-49. mu isplatiti na ruke, na ime toga on civile sa kojima je sklopio ugovor preko noći postavlja pred lokale. U oglasima lokalnih listova posebno je bilo naglašeno da se primaju civili, jer je sad svaki građanin nepovjerljiv prema vojnicima. Kod ovih posljednjih riječi Géza Török se već smijao, kao da više nije bio Géza Török nego njegov mladi domar koji govori o zaplašenim građanima. Kroz mrkli mrak su napredovali pri svjetlosti džepne svjetiljke koja je bila okačena o dugme na zimskom kaputu Géze Töröka. Báti je koračao mnogo krupnije nego obično pa je Géza Török mnogo češće morao ubrzavati korake kako bi išao s njim usporedo. Nebo su progutali oblaci i grad potone u tišinu i mrak. U novinama je pisalo da je sada u zemlji revolucija – mislio je Báti. Odnekuda dunu oštar vjetar bio je to onaj zimski, goropadni vjetar što štipa. U noćnoj tišini nekog velikog grada ima nešto od čega se čovjek osjeća tronuto, skoro praznično, kad mu u ušima bruji buka neprekidnog kretanja, sav taj šareni kaos što miriše na benzin, kao što je sada samo na nekoliko sati savladao ogroman san – međutim, noćni tajac jednog ovakvog velikog seljačkog grada samo je praznina, kao da je taj svakodnevni jedva uočljivi život tek maska na njegovu uličnom licu, te da mu je prava duša ova tvrdokorna, nedostižna ravnodušnost, ova nijema tama. Kuće su mu kao kameni panjevi u groblju postavljeni na onaj komad zemlje u koji smještaju mrtvačke sanduke bogataša. Ovo ću opisati u jednoj pjesmi – prkosno zaključi Báti, bogami, napisat ću to, čak i onda ako je to impresionizam! – Vi ste, izgleda, pored ostalog i razmjerno neobaviješteni o lokalnim političkim zbivanjima – razbi tišinu Géza Török. – Znate li zašto je Joci bila potrebna uštirkana košulja sa tvrdom kragnom? Ovdašnji Bunjevci i Srbi osnovali su posebno srpskohrvatsko nacionalno vijeće, pa je Joco namirisao konjunkturu, pa ovom prigodom čak ni on nije želio izostati. – Recite mi, Géza Török – upadne mu naglo, napadno u riječ Báti, koji je tog časa uporno šutio – zašto idete sa mnom u to društvo u kome vi nikoga ne volite. Nikoga, razumijete li – ni mene, to mi je poznato. Nešto višim tonom no što je imao običaj, pomalo namještenim feminiziranim glasom, ali mirno, Géza Török mu odgovori. Báti je gledao samo preda se, ali mu se činilo da točno zna koliko puta je u toku razgovora Géza Török slegnuo ramenima. – Dragi moj Báti, vi operirate vrlo čudnim pojmovima. Možda vi dolazite u dodir samo s takvim ljudima koje – govoreći u navodnicima – volite? Vi pri- 40 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra dajete prevelik značaj pojedinim ljudima. Da ste se u posljednje vrijeme manje bavili Nietzsche, a više sociologijom poglavito Marxom, ne bi vam se dogodilo da procjenjujete osobnosti. Otkako je počeo rat, svaki individualizam je konačno postao neozbiljan, štoviše, izvinite zbog izraza, komičan. Koliko još vrijede psiha, moralne kvalitete i namjere pojedinaca, kada, isto onako kao i u ratu, sve ovisi samo od izvora gospodarskih snaga, od vrste organizacije, dakle, sve ovisi od masa i kvantitete? Meni imponira vaša velika načitanost, zanima me i vaša osobnost, pažljivo vas pratim, ali dozvolit ćete, ako smijem primijetiti, vašem načinu mišljenja, svakoj vašoj reakciji nedostaje cjelovita kontrola jednog prirodnjačkog, dakle znanstvenog načina razmišljanja. Vjetar zapuše jače, Géza Török podigne kragnu svog zimskog kaputa i, okrećući se prema Bátiju, na trenutak zastane: – Zašto šutite? Ako želite i vi možete biti grubi. Rekoh, vi me zanimate. – Prema tome, ako vas to zanima – reče Báti ne zaustavljajući se – po mom mišljenju postoje dva načina da se ne vjeruje u vrijednost jedinke. Ili tako što ću reći: ti si samo jedinka, te prema tome s kao takvom nemam nikakve naročite obaveze; ili tako što ću reći: ja sam samo jedinka te kao takav nemam nikakvu vrijednost, dakle, moji interesi i moj konformizam ne smiju biti sadržani u mojim postupcima. Ne mislite li da sve zavisi od toga koja će od ova dva moguća zaključka čovjek pretvoriti u praksu? – Zar sve ovisi od toga? To je još jedno od vaših pretjerivanja. Naime, da vam navedem još jedan primjer koji je tu nadohvat ruke, sudbina revolucija uopće ne ovisi od toga. Poznato je da Freud ... – Nemojte – sporo mu upade u riječ Báti – molim vas, sad mi Freud nije potreban. – Nije vam potreban? – smijao se Géza Török. – Sada vam nije potreban! Ponekad govorite poput neke žene … Kapija na kući doktora Seidena bila je otvorena. Iz staklenog hodnika – čija je svjetlost preplavila prednji dio bašče, grmove ruža, pa je drveće u pozadini iz mraka izrastalo poput napetih zbijenih sjena – dopirala je nerazgovjetna ali glasna galama. Preko širokih stepenica i tepiha pričvršćenog blistavim mesinganim šipkama oni se popeše u stakleni hodnik. U sredini, za velikim stolom sa izrezbarenim nogama, na kojem se već poremetio ustaljeni red flaša, cvijeća i čaša, sjedio je Bandi Sásdi u vojničkoj odori, kraj njega jednooki Joco sa nabreklim žilama na čelu. Toša je bio u civilu, u svijetloplavom odijelu koje je izvanredno pristajalo 26.-49. njegovoj tamnoj puti, njihao se na stolici za ljuljanje pored velike kaljave peći nalik na kamin, kraj njega na niskom, tapeciranom tabureu sa x nogama, sjedio je sažaljivo blijedi dendi Móric Seiden, sa svjetlucavom iglom u kravati i smeđom knjigom u kožnom povezu u ruci. Oni koji su stajali u vratima čuli su kako čeznutljivim zagrcnutim glasom recitatora čita: – Je suis somme le roi d’un pays plouvieux ... – Princezo, Hebo, natoči mi čašicu tog božanskog napitka – s njemu svojstvenim patosom kao da samoga sebe parodira čeznutljivo zausti Bandi Sásdi sobarici s bijelom keceljom, koja pohita u susret novim gostima. Izgleda, međutim, da joj se u toku večeri Bandi Sásdi već više puta obraćao, pa je odmah razumjela njegov ezopovski jezik i nasmiješivši se reče: – Odmah. U lakiranim cipelama sa visokim potpeticama s ljubopitljivim smeđim očima djevojka se među svim tim muškarcima kretala tako kao da se zabavlja na račun ove gospode, ali je i sama sklona da ih zabavlja. Kao da se i njoj samoj dopadala ova uloga: napola domaćica, napola služavka u ovoj inače uvijek tihoj i dosadnoj kući. Báti ne dozvoli da mu uzme kaput. – Kako se zovete? – Anuška – s očekivanjem odgovori djevojka. – Ja sam Báti. Budite tako ljubazni, radije natočite piće mom prijatelju, kad vas je tako lijepo zamolio – reče on i odjednom, opet zaboravi svoje neraspoloženje, postade svjež i vedar. Obradovao se tome što ga je Bandi Sásdi otuda sa pročelja stola pozdravio djetinjastim ali zlobnim osmijehom kao da nedvosmisleno kaže: «No, jeli da sam danas u kavani bio vrlo zao prema tebi». Tamo u pročelju stola, s velikom cigarom u ruci sjedio je kao na prijestolu. Plava kosa mu je poput zlatnog pramenja padala na čelo dok je uživao u obilju finih pića, u divnim čašama i mekim tepisima. Onda na nos natače velike, slikarske naočale te s blaženim izrazom na licu poče fiksirati pridošlicu, ali najviše Józsija Bátija. Osmijeh mu je kazivao da je već dosta popio, ali to je bio onaj stadij kada je iz sebe naprosto zračio zahvalnost i nježnost, a svakim pokretom uljudnost i pretjeranu otmjenost. U tom stadiju je imao običaj da čak tri puta upita svog susjeda sjedi li udobno, pa ako dobro sjedi ne bi li možda htio još udobnije sjesti s jastukom iza leđa. Báti je već s vrata, odmah po ulasku primijetio na stolici iza Jocinih leđa svileni jastuk, pa je smjesta pogodio da je na ovu inače udobnu stolicu stavljen jedino zahvaljujući Bandijevoj brižnoj pažnji. Povrh svega Báti se najviše radovao postavljenom stolu, radovao se i jelu i piću pošto ga je u minulom času provedenom pored Géze Töröka obuzeo osećaj 41 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra neke beskrajne napuštenosti, zbunjenosti i pometnje, savladavala ga neka čudna čežnja koja traži cilj, te ga je ukazani zanos nekog velikog obećanja naprosto mamio. Tada Toša odmah ustade i pođe im u susret svojim mekim, smirenim koracima. Ustao je i bez riječi ostavio Mórica Seidena tako kao da ovaj nije njemu čitao pjesmu o gorostasnoj djevojci o kojoj je sanjao Baudelaire i čija je svega dva stiha Móric uspeo pročitati. Nakon trenutačnog kolebanja ustade i on, te sa otvorenom knjigom u kožnom povezu pođe Tošinim stopama, ali ga ovaj ne udostoji nijednim pogledom, nije se odnosio prema njemu ni neljubazno ni neprijateljski, nego kao da ga i ne zamjećuje. Bavio se samo Gézom Törökom. U cijelom tom društvu Géza Török je bio jedini prema kome se Toša ophodio ako ne skromno, a ono uvijek učtivo i nepristrano. Géza Török se odlično razumijevao u svakovrsna pitanja tehnike i mehanike, pa se mogao zanimati za mnoge stručne detalje kod Toše, kome je to takoreći službeno imala biti struka, dok Géza Török nije bio vezan ni za jednu struku. On se naprosto zanimao za sve. Njih dvojica su se znala toliko udubiti u svoje razgovore da bi poslije svega, kada bi obojica zadovoljni ustali od kavanskog stola, na njegovoj mramornoj ploči ostajalo mnoštvo crno obojenih skica prošaranih željeznim traverzama, zavrtnjima i raznim mehanizmima. Toša je u ratu bio artiljerijski časnik, i premda je Géza Török usprkos čestim novačenjima zbog bolesti ostao civil, ipak je bio u stanju objasniti Toši kemijski sastav svakojakih plinova. Tako je i sada Báti čuo nesvakidašnje riječi: Kloracetofenon, diklordietilsulfid ... On baci pogled na Sásdija koji kao da je živo pratio razgovor umnih ljudi. Nitko nije umio strpljivije i s većim uživanjem od Bandija Sásdija slušati tuđ razgovor. On je, naime, volio kad drugi govore i kad njega ne salijeću pitanjima. U skladu sa stadijem pijanstva u kojem se nalazio, on je otišao tako daleko da je u svojoj ljubaznoj predusretljivosti napustio stol i prišao društvu koje je razgovaralo stojećke. Sa svima se toplo rukovao, ali tamo ostade samo koji časak jer je razabrao da Toša i Géza raspravljaju o kemijskom sastavu bojnih otrova i njihovom djelovanju na ljudski organizam, stoga se namrgodi, a potom, iskrivivši lice kao da mu je žaba uskočila u usta, poviče neuobičajeno energično: – Pardon, gospodo, ali najružniji kukac na svijetu je onaj koji radi objektivnog zanimanja puže po krvavoj koži stvari – oprostite mi zbog loše konstruirane rečenice – ali ja u svojoj slikarskoj prostoti osjećam 26.-49. da je skrnavljenje ljudske patnje ako se netko kao s čačkalicama u zubima zabavlja među bojnim otvorima. To reče, okrenu se i sjede na svoje mjesto. Toša se nasmija, ali ga Géza Török, koga je već maločas svečano topli Bandijev stisak ruke zbunio isprati ljutitim pogledom. – Zar ste zaista preživjeli napad sa bojnim otvorima – ponovo se obrati Toši, dok je Bandi s pročelja stola iza njegovih leđa ponovno veselo rukama mahao Bátiju, otvorenim dlanom jedne ruke označavajući: ama ostavi ih, a drugom, koju je savijao prema sebi također vrlo brzim pokretom kazivao: Ovamo, hajde, ovamo. U međuvremenu baci jedan pogled i na Jocu, koji je sjedio pored njega; bio je natmuren, a ne neveseo kao inače. Vidjevši da se Báti približava, Bandi brzo privuče pored sebe jednu stolicu, te kroz smijeh jednom rukom pokaza na pripremljenu stolicu a drugom rukom pomilova Jocu po licu: – Nasmij se, Jocooo! – I smjesta do vrha natoči vina u Jocinu, Bátijevu i svoju čašu. Prije no što je sjeo, Báti posegnu za punom čašom i jednim potezom je iskapi do dna. – Eto, Hebo – obrati se Bandi Sásdi Anuški koju je uhvativši za ruku prisilio da sjedne za sto između njega i Joce. – Eto, Hebo, ovo je moj prijatelj – on pokaže na Bátija – danas je ovaj levit u žaketu grozno prestravio sve Židove i inovjerne debeljuškaste ćifte u Gradskoj kavani. Hebo, zašto mi ne vjerujete da je ova bijela kecelja pred vama samo svjetovna iluzija, možda smo svi mi nedostojni da s vama sjedimo za istim stolom. Znate, Hebo, ja ne volim narod jer sam vidio kako sinovi naroda nogama cakaju šugave rage što posrću na snijegu, te gladne kukavne životinje izgubljenih očiju batrgale su se po brdima kroz smetove za našim trupama, mogao si im prebrojati sva rebra, odmah da kažem, ni sinovima naroda nije bilo mnogo lakše nego gladnim i šugavim konjima što su se vukli za njima, ali šugavi konji se nisu smijali patnjama sinova naroda kada su na stotine, gonjeni dizenterijom skoro svaka četvrta sata, s rancem na leđima i s puškom o ramenu čučali na snijegu, ne, konji se nisu smijali, oni su nas samo gledali svojim krupnim tužnim očima, međutim, Hebo, ja sam vidio sinove naroda kako se grohotom smiju, cerekaju tome što se izvrnuo neki jadni šugavi konj, štoviše, vidio ne samo to kako se grohotom smiju nego i to kako cokulama cakaju jadnu životinju na izdisaju, udarali su je premda ih ona nije taknula, nije im smetala jer dokle god je mogla vukla je komoru koja je sinovima naroda donosila provijant. Često sam gledao kako iz čista mira cakaju kukavne životinje što su lipsavale, stoga ti 42 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra velim, to velim i tebi, prijatelju moj, prijatelju naroda, neuhvatljivi Bože, ja nisam krvoločan, ali kad god bih video kako čovjek bezrazložno nogom u trbuh udara na smrt izmučenu životinju, smjesta me je tamo obuzimala želja da potegnem sablju i da ga na licu mjesta sasiječem. Ne volim narod jer sam vidio sa kakvim divljačkim zanosom razbijaju sve što se dalo razbiti u kućama drugih siromašnih seljaka, u kućama rusinskih seljaka, vidio sam, Hebo, a i ti si to vidio, ti demagože, mili moj prijatelju, kako se upravo prije tri mjeseca dvanaest pješaka, najčistokrvnijih Mađara, dobrovoljno javilo da jednim plotunom pokosi dvojicu dezertera koji su uhvaćeni i vraćeni. Ne mislite, Hebo, da sam sujete radi večeras ponovo prišio svoje poručničke zvjezdice, ne ja sam htio demonstrirati protiv ovog svog prijatelja koga volim, htio sam demonstrirati, eto, protiv njega. I protiv naroda koji ne volim. – I ja bio nazočan tom strijeljanju – klimnu glavom Báti odgurnuvši čašu, uozbiljeno se okrenu prema Bandiju i uhvati ga za ruku. – Nisam ni primijetio da si prišio zvjezdice, pa sad više ne mogu skinuti pogled s tih omraženih zvjezdica. Znaš, Bandi – nastavi on – u drugim prilikama možeš govoriti šta god hoćeš, ali sada, ali danas ne mogu podnijeti časničke zvjezdice na tvom ovratniku. Ne podnosim ih jer i ja mislim na onu dvojicu strijeljanih vojnika, na jadne vojnike koji pokopani leže u zemlji na prostorima sedam država, i na one vojnike koji su u nemoćnom očaju cakali jadne uboge konje što su lipsavali u Bukovini kuda su ih, možda kao i njih same, doveli s pašnjaka prostrane mađarske ravnice. Ne podnosim te zvjezdice – skoči Báti prebledevši. – Čuj me, prijatelju, prijatelju – Bandi ga uhvati za ruku – čuj, nemoj fantazirati! Heba mi je svjedok: rekoh ti, ne volim narod, ali jesam li time rekao, volim gospodare naroda? Jesam li, osim toga, makar ijednom riječju rekao, ne volim svog prijatelja Józsija Bátija? Jednim pokretom Bandi Sásdi skine vojničku bluzu, zgužva je i uz širok osmijeh pruži Bátiju: – Evo ti je! Na! Ali samo stoga što mi je toplo – doda ponosno. – Hebo – zatim nastavi već u košulji – ja sam jedno siromašno mazalo, prijatelj jesenjeg drveća purpurnih krošnja, ćutljivog drveća i širokih bokova ispunjenih obećanjem plodnosti … Za svega nekoliko minuta otkako je Bandi odbacio vojničku bluzu, Báti je sam samcit popio punu bocu vina. Takav mu je bio običaj. Brzo, jednu za drugom prazniti pune čaše. – Baš se tužno zabavljate – iznenada začu Anuškin glas. 26.-49. – Jadnica – reče Bandi Sásdi mahnuvši glavom prema praznom mjestu gdje je maločas sjedila djevojka – čitav sat je dižem u zvijezde. Spašava me to što znam tko je ona. Ako je u mislima izlučiš iz njene tužne sobaričke crnine i gnusnih industrijskih proizvoda koji joj sakate noge, pojavit će se pred tobom s ogromnim karličnim kostima, sjajnom golom kožom, sa koralnim cvijetom za uhom i lakim pojasom oko bokova Gogenov san – Noa-Noa. Mene spašava što to znam. Međutim, zna li ona to? I da li to zna onaj trgovački pomoćnik koji je truje šlagerima? – Može da je zatruje i nečim drugim – ogorčeno primijeti. Joco, te jednim odlučnim potezom strgne ovratnik koji ga je stezao, štoviše, raskopča i gornju dugmad na košulji. Na to sva trojica razdragano navališe na piće. Bandi je želio svima natočiti, pomažući im čak i čašu prinositi ustima. – Tošo, dragi prijatelju – odjednom vikne u pravcu peći gdje je Toša, oslonjen o kaljavu peć, slušao Gézu Töröka koji je baš u tom trenutku određivao mjesto Ernsta Machaua u povijesti razvoja znanstvene misli. Tamo se vrzmao i Móric Seiden, ali Toša se tako oslonio na peć da mu skoro bio okrenut leđima. – Tošo, zar me ne čuješ, ta dođi ovamo, sjedite za stol – navaljivao je Bandi. Smijući se, Toša pokretom ruke smiri Bandija da ne galami, još nekoliko minuta ostadoše tamo u uglu zadubljeni u razgovor, a kada svi posjedaše za stol Báti čak i u pripitom stanju zapazi da je Móric Seiden vrlo uzrujan. Lice mu je bilo bljeđe nego obično, a nosnice su mu naprosto podrhtavale. Krvavocrvene usne bile su mu stisnute u tanku liniju, a na njegovim upalim obrazima nije prestajalo vrlo uočljivo pulsiranje. Nasmijana lica Bandi Sásdi svima natoči čaše do vrha. Samo Géza Török svoju prekri dlanom, dok su svi ostali pili. Ovoga puta je pio čak i Móric Seiden, što je vrlo neprijatno kosnulo Bátija: Točno tako kao i on, Móric je naiskap praznio svoju čašu. – Eto, bio je rat, ali smo opet zajedno – kliknu Bandi Sásdi. – U svijetloj, mekoj i toploj sobi, na udobnim stolicama! – Noćas me je iz sna trgnulo štektanje mitraljeza – nasmija se Toša. – Mačke su orcale po našem tavanu. – Ja sam pod perinom sanjao da me je zatrpala granata – tiše se nasmija Bandi Sásdi. – Bogme, dragi druže József, ti ne znaš šta je onaj pravi ... radije bih bio godinu dana na ruskom frontu negoli nedjelju dana na Doberdou. - Uvijek me je čudilo – Géza Török se iznenada obrati Móricu Seidenu – uvijek me je čudilo kada su vojnici 43 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra koji su bili na fronti u mom društvu pričali o unakrsnoj vatri, streljačkom stroju, rovovima, kraterima od granata ko o nekim svakodnevnim stvarima. Premda u Wallensteinovo vrijeme nisu znali za unakrsnu vatru, niti pak za rovovski rat, distanca između naših doživljaja ne bi bila veća nego kad bih sad za istim stolom sjedio sa riterima iz Wallensteinova doba. U stvari, kao da su oni, koji su zajedno odgojeni u jednom istom razdoblju u posljednjih pet godina živjeli u dva različita svijeta. Ali umjesto da nastavi razgovor sa Gézom Törökom, Móric Seiden – na njega se, kao na domaćina cijele večeri, izuzev samog Géze Törökija, nitko nije osvrtao, svi su već svikli na to da ga nekako trpe u društvu, a to nije mogla izmijeniti ni okolnost što su bili njegovi gosti, premda je dužnost domaćina u stvari obavljao Bandi Sásdi – Móric se opet obrati Toši koji je razgovarao sa Jocom. – Tošo, znaš li ti Bélu Balázsá? – Što će ti on? – upita Toša s grimasom i opet se okrene prema Joci. – Što mi to kažeš, Joco! Pa to je vrlo zanimljivo! Vi ste, dakle, sigurni da će doći Srbi? – Što? – iznenađeno upita Bandi Sásdi, jer pored njega Báti odjednom prasnu u smijeh. No, Báti se i dalje smijao. Naime, dogodilo se sljedeće: na spomenuto Tošino pitanje Joco – koji je nakon skidanja okovratnika postao mnogo prijazniji iako mu je na pepeljastom licu cijele večeri titrao neki neobičan, dostojanstven i suzdržljiv izraz – odgovori šapatom: – Sigurno, u četiri oka ću ti reći više! Samo je on, Báti zapazio Jocino šaptanje i diplomatsku gestu kojim je propratio svoje riječi, kome su već i sada ta činjenica da tu među njima dva čovjeka na «nacionalnoj osnovi» čuvaju neke posebne tajne, učini komično anakronom. Neobično je u svemu bilo samo to što se Toša nije čak ni nasmejao nego je zamišljeno pripalio cigaretu i sa izvesnim isčekivanjem ispitivao Jocino lice koje je postalo tajanstveno. – Ja sam ... ja sam često bio sa Bélom Balázsom u Pešti – opet se Móric Seiden obrati Toši. Opet se Toša nevoljno okrene i svojim sivim očima nekoliko trenutaka se nijemo zagleda u lice Mórica Seidena. – Lažeš – reče zatim mu smjesta okrenuvši stolicu na kojoj je sjedio, okrenu leđa. – Molim te, Tošo ... molim te ... Tošo, molim te – Móric Seiden poče gušiti, glas mu zadrhta, ali nastavi govoriti premda mu je preplašeni pogled pri tome lutao od lica do lica, on svoje riječi opet uputi jedino Toši: – Htio sam reći tek toliko da se na osnovu sličnih promišljanja, o kojima je govorio Géza Török, dobro- 26.-49. voljno javio i sam Balázs. Ako mi ne vjeruješ, pročitaj njegovu knjigu koju je o tome napisao: «Idi i ti patiti». Nije htio da u velikim, sveopćim patnjama bude izuzetak, htio je da u njima i sam sudjeluje ... što već potvrđuje i sam naslov knjige, molim te lijepo. Toša, koji je bio već čestito podnapit, ovoga puta se čak ni ne okrenu, kao da ove riječi u stvari nisu bile njemu upućene, te mu široka pleća ostadoše nepokretna. Móric Seiden je oborena pogleda, s iskrivljenim osmjehom oko usana nijemo sjedio nekoliko trenutaka, a onda ustade i jednim vrlo ćoškastim pokretom dohvati bocu i natoči vino u sve čaše. Ali ruka mu se ne htjede pokoriti volji toliko da je tamnocrveno vino pored svake čaše – negdje i u velikim količinama – poteklo po stolnjaku od bijela damasta. – Pa onda ... onda ... pijmo! – Móric Seiden pokuša da bude najglasniji i ne čekajući nikoga opet do dna iskapi svoju čašu. Ostali ga s čašom u ruci pogledaše. – Zašto ne pijete? – trudio se Móric mangupski nasmijati odlažući čašu, ali u istom momentu blijed kao kreč, prestravljeno prinese ruku ustima i žurno odbatrga do vrata. – Ne podnosi vino, nismo mu smjeli dozvoliti da ga pije – odmahnu glavom Géza Török, ali Toša samo slegnu ramenima. – Taj Balázs ... u tom njegovom činu ima nekog patosa. Ali sam počinilac nije smio o tome napisati knjigu, zar ne, prijatelju moj – obrati se Bandi Sásdi Bátiju, čija ga je ćutljivost – Báti je inače, u drugim prilikama kad se pilo odviše bio govorljiv – pomalo zabrinjavala. – On sam ni u kom slučaju nije smio napisati knjigu o tome – složi se s njim Báti, a onda upućujući riječi Gezi Töröku nastavi – Geza, vi ni ne znate, kako Bandi ima jako izoštrene sigurne instinkte. Ne čudi vas što je i sada pogodio tamo gdje treba, točno u cilj. – Ostavimo se raspravljanja, dosta je kojekakvih diskusija! – reče Bandi. Naglo tronut, u želji da oko sebe vidi samo prijateljska vedra lica, on se okrenu prema Móricu koji se u međuvremenu vratio. – Molim te, dragi prijatelju, pročitaj nekoliko lijepih pjesama za osvježenje. Móric Seiden, kome se djelomično već povratila normalna boja lica, za trenutak je oklijevao ne želeći da mu se dalje rugaju. Međutim, iz Bandija je naprosto zračila iskrena dobronamjernost. – Jedino ako ostali nemaju ništa protiv toga – reče življe, premda još nesigurno. Ali, u tom trenutku kao da se baš sve zavjerilo protiv Mórica, jer se na vratima otvorenim s bukom, u širokom kišnom mantilu, sa šeširom podignutim u vis velikim zamahom, pojavi razbarušeni Fluck. 44 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra – Sedmorica, zajedno sa mnom sedmorica, kao sedmorica zlikovaca! – uzvikne on te, s takvim koracima i takvim izrazom na licu kao da kreće na presudni viteški turnir, pođe ka stolu. Flikov urlik: sedmorica nas je! – probudi sobaricu Anušku koja je pomalo razočarana zadrijemala u susjednoj sobi. Bučni dolazak novog gosta natjera je da pohita u susret pridošlome, da mu prihvati kaput. – Pozdravljam te, ženo! Viknu Fluck malo uzmaknuvši. – O, pa ti hoćeš moj kaput? – reče Fluck i skine kaput te ga zajedno sa šeširom baci na jednu udaljeniju stolicu. Mantil i šešir padoše na pod. Djevojka, koja se malo uplašila ovog neobičnog čovjeka, priđe tamo da ih podigne, ali je Fluck, kao da mnogo zavisi od toga da li će tako ostati, stade moljakati: – Ostavi, ostavi sve to tamo gdje je palo, vjeruj, sve treba tamo ostaviti gdje je palo. Anuška, u bijeloj kecelji, polako se povuče, ali ne uđe u drugu sobu nego se radoznalo zaustavi pored dovratka. – Dragi moj Józsika – kliknu Fluck, dohvati stolicu na koju je maločas htio baciti kaput i prinese ga stolu pored Bátija. – Strašno ali, ipak i divno što ste došli. Strašno, ali ja sam već sinoć znao da ćemo se ovdje naći. Svi ćemo istrunuti, u nama su se zametnule izvjesne klice, klice raspadanja koje evo već vladaju, prekrivaju zidove, podrume, krovove. Gospodo moja – obrati se on cijelom društvu – ja sam pijan, savladao me je čas duboke gorčine. Tošo, ti se ceriš, vidim kako se ceriš, lako je tebi, ti si samo lakomislen, ali ja sam postao lakomislen premda po prirodi to nisam. Bandi, Bandi Sásdi, prijatelju u gorčini, jedino me ti razumiješ, nas dvojica ... Józsi, vi ste mi također sumnjivi, sumnjivi ste mi čak i onda kada zajedno morfinizirate s Bandikom. Vi ćete nas još iznevjeriti. Vi ... ne, ne, nikoga neću vrijeđati. Čak ni tebe Géza Török ... Aj, Géza Török, reci mi da li si ti ikada, drhteći od zime, a još više od nekog divljeg, neukrotivog nutarnjeg jada, dva sata stajao pod prozorom, ne, pred nekom kapijom, sedam puta s rukom na kvaki i sedam puta je povlačeći da bi se najzad, u nekoj tamburaškoj krčmi za prljavim stolom osvijestio tako što ti se smrdljiva petrolejka s garavim cilindrom nad glavom učinila kao Mjesec smrti? Oprosti mi, nisam htio uvrijediti te ovim pitanjem, ti vrlo dobro znaš, ponekad me spopadne strast za recitiranjem. Oprosti mi, i moja duša, moja duša ... ne, ona je jedina koja mi nikada neće oprostiti. Móric Seiden je ostao stajati nasred sobe, upravo ondje gdje se zatekao u trenutku kada se pojavio Fluck i kada je krenuvši po knjigu da iz nje čita pjesme zastao, međutim, Toša je vrškom jezika vlažio rubove 26.-49. usana i smještajući se uspješno nastojao da pažnju Anuške, koja je dokono stajala u vratima, skrene sa ovog bučnog društva. – Dragi moj Józsika, dokaži nam da nas nećeš iznevjeriti. Ako si zbog Bandija zavolio čak i morfij, sada pij meni za ljubav, pij dok ne prokisneš, dok ne odbaciš i posljednje ostatke svog lijepog razuma, jer inače pri zdravom razumu nikad nećeš moći shvatiti i u srcu sačuvati mene jadnog luđaka, bezumnika. Jer ja ti još danas moram povjeriti velike i strašne tajne. – Što je ovo? – on podiže jednu flašu. – Ne, to nije ništa ... Rakije. To je to ... cointreau, to je dobro. Fluck stavi pred sebe dvije čašice za rakiju, napuni ih i jednu pruži Bátiju, a drugu ispi sam. Onda opet natoči i opet potegnuše. Upravo kad su se spremali potegnuti i treću čašu, Bandi udari šakom o stol: – Zar ja nisam tu? Kako da vam kažem, ne valja vam posao. Rakija čovjeka samo istrijezni ... Nego, dajte mi tu flašu, spremiću vam jedno takvo piće da će vam suze briznuti iz očiju. Bandi Sásdi skoči sa stolice, maločas zapaljenu cigaru tresne o pod, natakne naočale, pokupi sve flaše sa stola i stavi ih pred sebe. Potom se prividno uozbilji kao da se silno zamislio i kao da ovaj postupak za koji se pripremao iziskuje bog te pita kakvu pažnju i iznimnu stručnost. Zasukao je čak i rukave od košulje i zaredom pomirisao sve flaše. Iz svih flaša što su mu stajale na raspoloženju počne u tri čaše, koje je stavio pred sebe, točiti bijelo i crno vino, zatim rakiju i na kraju rum. – Time su pojili vojnike prije juriša! – uzviknu – dalje puneći čaše – a zatim strukom karanfila izvučenim iz jedne vaze posebno promiješa sadržaj u svakoj čaši. Pobožnom strpljivošću i predanim pogledom Fluck je pratio svaki Bandijev pokret. Napitak Bandija Sásdija je i te kako djelovao. On sam je prvi iskoraknuo iz stadija blagosti, rastrgnuo košulju i razdrljenih grudi jurio tamo-amo, grleći čas Tošu, čas Jocu, čas se s njima prepirao zbog njihovog «hladnog izraza na licu». Tepih za tili čas bi prekriven razbijenim čašama, a stol prevaljenim flašama, jer je Fluck na pročelju stola gdje su stajale boce širokim pokretima ruke izjavio da nije dostojan čak ni jedne tamburaške krčme. Baš kad se Báti, koji je također uvelike bacao opuške od cigareta na pod, temperamentno trudio nešto objasniti Flucku, pred njih pobjedonosno stade Bandi sa dvije svoje zlatne časničke zvjezdice na dlanu; u narednom trenutku se sva trojica zagrliše te onako ruku pod ruku pjevajući krenuše pod vodstvom Bandija Sásdija. – Hop – reče Bandi Sásdi kad ova trojka stiže pred Gezu Töröka. – Monsieur le petit burgeois, s’il vous plait una serenata. – Géza Török 45 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra zgrožen nad alkoholnim vonjem razvaljenih usta koje su mu se primicale htjede ustati, ali ga Bandi Sásdi prisili neka ostane sjedeći na stolici, te uz Fluckovu i Bátijevu pratnju poče pjevati. Mrtvaca izneše nasred dvorišta, Nikoga nema da za njime rida, Sad se vidi, morila ga muka, Nikog iznad njegova sanduka. Joco, koji je u međuvremenu i sam isprobao Bandijev način pripremanja pića, ležao je nauznak na tepihu rukama stavljenim pod glavu, pa sva trojica odjednom zapaziše da on pjeva, te ma kako da bijahu pijani zagledaše se u čudu jer nijedan od njih nikada nije čuo Jocu pjevati. Ali se Joco nije ustručavao nego je dalje nastavio pjevati i to jednu slavensku pjesmu: – Lijepa naša domovino ... Bandi Sásdi je bio van sebe od zadovoljstva. Čak i Joco pjeva! – Joco, dušo, što to pjevaš? Joco mu, međutim, ne odgovori, pogledom uperenim u strop, s rukama pod glavom, sam sebe je ljuljao nepokolebljivo, pjevajući dalje. – Tošo, ti znaš hrvatski, šta on to pjeva? Tošo se nasmije. – Našu nacionalnu himnu. – Našu? Pa on ne pjeva mađarski – začudi se Bandi. Tada se podiže Joco. – Hrvatsku nacionalnu himnu, gospodo moja! – reče on i htjede se ponosno isprsiti, ali mu noge otkazaše poslušnost pa bi prisiljen brzo sjesti za stol. – Gott erhalte je glazbeno mnogo ljepša, upravo je vrlo lijepa – reče Fluck – ali šteta što je postala nacionalnom himnom, jer kakve veze ima glazba s nacijama. Ili: kako čizma dospijeva na stol? Bandi Sásdi opet sjedne u pročelje stola, ali se sad već počne nasilnički ponašati. Kad god bi podigao čašu zahtijevao je da i svi ostali piju. Čak je i Géza Török svaki put čašu morao barem prinijeti ustima, a kad Bandi Sásdi jednom primijeti kako se sa zimskim kaputom preko ruke šulja prema vratima, skači kao tigar s mjesta, pritrči vratima i okrete ključ u bravi. Géza Török zatraži pomoć od Toše, ali ovaj znajući Bandija, čak ga i ne pokuša u bilo što uvjeriti, nego počne smirivati Gezu Töröka. – Golubice, golubice – odjednom viknu Báti koji je nesigurno koračajući svojim kratkim nogama kod vrata uhvatio za ruku djevojku što se otimala vodeći je k stolu. – Golubice, golubice, pij i ti. Ali mi prije toga reci kako se zoveš! Pa da, već si rekla, Anuška, je li? 26.-49. Anuška, ej, lijepog li imena, tako meko, tako podatno, tako toplo. I Anuška je morala piti. Njeno tamnoputo lice se zarumeni. Tada joj priđe, Toša uze joj čašu iz ruke i kroz osmijeh reče: – Pazite, naškodit će vam. U tom ustade Fluck, koji je zario glavu među ruke i sjedio s glavom položenom u Bátijevo krilo: – Józsika moj – poče zaplićući jezikom potom podigavši prst viknu. – Otkrio sam tajnu, otkriću vam jednu tajnu. Pogledajte ovu crnokosu djevojku i recite: ne liči li vam ona na nekoga: Ne liči li vam na vašu majku. Ne liči li na jednu staru sliku Madone iz XV. stoljeća? Toša, koji je još uvijek ondje stajao, nježno uhvati za bradu Anušku koja se umiljavala i kikotala. Bandi Sásdi se zagleda u djevojku. – Nije istina, ne liči na moju draganu, moja dragana ... Onda skoči i šakom zaprijeti Flucku. Fluck je, međutim, sve upornije ponavljao. – Da, ona liči i na tvoju draganu, svaka žena je sveta, sve su iste, i sve liče jedna na drugu, liče jedna na drugu. Bandi Sásdi ščepa Flucka za gušu. – Povuci riječ! Povuci riječ! – Ama, Bandi – upadne mu u riječ Báti – Bandi moj, šta te se to tiče, pa ti i nemaš dragane ... Bandi Sásdi oslobodi Fluckovu gušu i gurnuvši Bátija u stranu naglim pokretom otvori jedan prozor prema bašči. – Gnusni svijete bez mašte, idem ja k drveću, idem k drveću – viknu on te onakav je bio, u košulji s razdrljenim grudima iskoči kroz prozor u vrt. Svježi naglo nadirući hladni noćni zrak na trenutak smiri galamu. Svi su ga udisali punim plućima. Tada se Móric Seiden plašljivo prikrade u kut gdje je Toša već vrlo intimno sjedio pored Anuške, pa i sam sjedne s druge strane djevojčine, te onako kako je to Toša toliko puta učinio te večeri, i on uštine Anušku u obraz. Djevojka skoči i ljutito odgurnu Mórica. Báti tada vide kako Toša hvata Anušku za ruku kao da je kani zaštiti, te je od stola s pijanim društvom odvede do otomana pored zida, ne mareći pri tome ni za trijeznog Gezu Töröka i ne osvrćući se na ostale, počne djevojku milovati i s vremena na vrijeme zasmijavati. Báti spusti pogled prema podu i odjednom, neposredno kod svojih nogu ugleda Mórica Seidena kako puzeći četveronoške sakuplja odbačene opuške cigara, cigareta i krhotine razbijenih čaša. I dok je tako, odozgo gledajući promatrao kako ovo tanko malo 46 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra tijelo u svom tamnoplavom odijelu besprijekorna kroja i s zasljepljujuće snježnobijelim okovratnikom, puže po ovoj velikoj sobi u strašnom neredu, vjerojatno pretpostavljajući da ga nitko ne zamjećuje, od odjednom pogodi suštinu: Móric, poput dječačića koji je u očevu odsustvu bio nestašan, nastoji ukloniti tragove svojega nedjela. I tek sada Bátiju dopre do svijesti: Móric Seiden, koga su u davoskom sanatoriju učili higijeni, cijele večeri sjedi u ovom gustom dimu nasilno sabijajući u sebe jaka vina. Tek sad mu kroz pijanu glavu sine zašto je Fluck rekao: strašno je što je ovamo navratio. Podiže pogled, a otuda ga je, desno od peći naspram njega, iz jednog venecijanskog zrcala promatralo vlastito lice sa razbarušenom kosom mlohavih crta i crnim prazno buljećim očima. Bátijev pogled ponovo pade na prste desne ruke Mórica Seidena ispružene po debelom tamnocrvenom tepihu – veliki luster sa stropa je jasno osvjetljavao šiljate, uglačane, duge i prema unutra zavinute nokte te bijelu manžetu koja je kliznula kod zgloba – bila je to tanka, uska ruka sa jasno ocrtanim žilama i dugim prstima. Móric Seiden skoči snažno vrisnuvši, suze mu potekoše niz obraze i zaustaviše se u uglovima mršavih usana. Prst obmota maramicom i stade ga tresti jaučući usput. Báti je stajao pred njim blijed, ali ipak hladno reče: – Oprostite ... Nisam mogao ni pomisliti da tu netko pretura, slučajno sam vam stao na prst. Iz bašče se začu bjesomučan pseći lavež. Móric Seiden prestade jaukati, svi podigoše glave i pretvoriše se u uho. Premda vjetar više nije puhao, napolju se grmlje treslo, kršile suhe grančice, lišće šuštalo, a povremeno se čuo teški topot brzih koraka. – To je sigurno Bandi – javi se Toša s divana – igra se fauna ili satira – nastavi objašnjavati Gézi Töröku, koga je – tko zna zašto – sad salijetao Fluck, neprekidno mu dokazujući da ga je uvrijedio stostruko ga moleći neka mu to oprosti. Móric Seiden je još uvijek mahao ozlijeđenim prstom, zavijenim u svilenu maramicu, a onda iznenada zabrinuto poviče: – Bit će još nevolje s tim psom, uvijek ga držimo na lancu, jako je bijesan ... - Nije istina, Móric, nije istina – zagrmi glas Bandija Sásdija, nakon čega se na prozoru pojavi njegovo blistavom pobjedom ozareno lice. Razbarušena plava kosa mu je u pramenovima padala na oznojeno čelo svijetlo od bisernih kapljica znoja, a grudi su se nadimale. – Nije istina, Mórice, psi su čestita stvorenja. Malo me je ujeo, naime, isprva nije vjerovao mojim 26.-49. riječima, ali kad je vidio da ga puštam s lanca, postao mi je prijatelj, i gle, kako se, kao u viziji nekog proroka, to sretno stvorenje veselo skakućući ovdje igra, vuk na strani čovjekovoj. Neuhvatljivi Bože, pogledaj ovamo! Da bude što uvjerljiviji Bandi Sásdi odjednom zakevće, na šta mu uzvrati lijepi, dugonosi vučjak blistavo zelenih očiju mahnitajući od radosti što je slobodan. Ali tek što se društvo primaklo prozoru, Bandi jednom zviznu, viknu «hop» pa se zajedno sa psom uz veliku buku izgubi u mraku. Opet se njihovim tragom začu lomljava grana i padanje suvaraka. Jedino je Joco sa zapaljenom cigarom u ruci spavao, s glavom oborenom na stol. – Što je sa zanosom pijanstva? – Báti se obrati Flucku, koji je prestavši se ispričavati Töröku, baš tada provlačeći svih pet prstiju kroz kosu, očajnički objašnjavao nešto u nekoj njemu samome neshvatljivoj zbrci misli. Polazište mu je bilo da bi sve ljude trebalo spasiti, krenuvši otuda na neki tajanstveni način on je stigao do zaključka kako većina ljudi nema sluha za glazbu te da će vjerojatno čak i kad nastupi sudnji dan još biti ljudi koji neće razlikovati zvuk klarineta od zvuka oboe, stoga neka mu sad Géza Török kaže kako je onda moguće sveopće iskupljenje koje treba obuhvatiti cijelo čovječanstvo? Pošto je ovaj razgovor odnosno problem potpuno okupirao Flucka, Báti mu donese jednu bocu i dvije čaše. U međuvremenu u bašči se buka samo povremeno stišavala, čas se čuo kliktav Bandijev glas, čas uzbuđeni lavež psa, dok su istovremeno siloviti šum protresenog grmlja i krckanje grančica davali poseban divlji kolorit buci koja je iz mraka prodirala ovamo unutra. Toša ustade s divana i puštajući da Anuška prođe prva, stavljajući usput upaljenu cigaretu u pepeljaru na stolu, svojim mirnim, nehajnim korakom nestade s djevojkom u susjednoj tamnoj sobi. Móric pritisne čelo na obojeno prozorsko okno koje je gledalo u bašču. – Dragi moj Fluck – isprekidano provali iz Bátija – vi ste bili u pravu, možda večeras zaista nisam bio još odrastao, ali šta se to sad dešava? ... Mrziti, ljutiti se, bjesnjeti, očajavati, da, čak ni očajavati nije tako strašno kao gnušati se. Vjerujte mi, Fluck, gnušanje je najbjednije, najkaljavije osjećanje. Na žalost, nisam toliko pijan ... – Hajdemo, hajdemo – reče Fluck i zagrlivši Bátija odvede ga u drugi ugao sobe, do divana na kome je ranije Toša sjedio s Anuškom. – Fluck, dragi moj Fluck... – Józsi moj – reče Fluck i svojom rukom koja je zaudarala na duhan – zapuši Bátijeva usta – Józsika moj, 47 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra radije ćutite. Naime, vi biste opet nešto htjelikazati o svojoj duši? – Da – šapnu mladić – o svojoj duši... – Ja ne bih želio – nastavi Fluck – da se sutra i zbog tog morate stidjeti. Kada je čovjek pijan, onda smij govoriti samo o javnim kućama, o financijskim pitanjima, jelu i sličnim stvarima, ali nikako o iskupljenju, o klarinetu i o duši ... Fluck ostavi Bátija i bacivši jednu čašu o plafon iz punog grla poče se derati: – Amo k stolu, dođite svi ovamo! Ho-ho-ho-ho-ho! Hojojo! Joco, probudi se! Józsi, naprijed, pijte, gle, Toša je već zakopčao šlic ... Odista, Toša se upravo u tom trenutku vraćao, on dohvati maločas ugašenu cigaretu sa pepeljare, pripali je i na Fluckov poziv komotno sjede za stol. Ubrzo se tu našao i Móric Seiden, desna ruka mu još bješe zavijena u svilenu maramicu, stoga lijevom dohvati jednu flašu i natoči u čaše. Između njega i Toše, s glavom oslonjenom na stol, sjedio je Joco, koga ni Fluckova dreka nije mogla probuditi iz slatkog sna. Svi već htjedoše prinijeti čaše ustima kada Fluck jednim gromkim povikom «Stoj!» zapovjedi, neka svi malo pričekaju. – Ovim pozivam sve prisutne da priredimo jedno takmičenje koje će biti dostojno nas – poče Fluck s čašom u ruci – kako nismo na jedan jedini način vrijedan nas krunisali ne samo ovu večer nego i cijelio naš dosadašnji život; pravila su sljedeća: svatko smije govoriti pet minuta i tko za tih pet minuta izrekne najvažnije, najpresudnije i najbesramnije stvari, te tko za to vrijeme postigne da barem većina članova našeg društva pocrveni, ali ne od vina nego od stida i srama, tome ćemo svečano dodijeliti naslov «najveće svinje». On se time treba dičiti jer biti najveća svinja među poluljudima i polusvinjima predstavlja pravu kvalitetu. Činilo se, u cijelom društvu Fluck je najpijaniji. Dok je stajao onako zabačeno, čupave glave izbuljeni očiju, sa daleko ispred sebe ispruženim drhtavim rukama grčevito stežući punu čašu, više je ličio na luđaka negoli na pijanog čovjeka. Čak je i Toša izgubio svoju nadmoćnu ravnodušnost; svatko je od drugog očekivao da nekom uspjelom šalom prekine ovu iznenadnu nastalu neugodnu atmosferu. – Neukusan si, stari moj – najzad reče Toša, ispruživši ruku za čašom. Ali tada poput udarca bičem glas Mórica Seidena probi tišinu, tako da čak i Flucku, koji je još uvijek stajao onako izbezumljen, odjednom popusti napetost te sa iznenadnim iščekivanjem okrete glavu prema njemu. Naime, Móric Seiden, također crven kao rak, imitirajući temperamentne, strasne i široke 26.-49. Fluckove pokrete, držeći u ruci također punu čašu viknu «Stoj!», a potom se okrenu prema Toši, uzaludno pokušavajući da mu glas zvuči čvrsto, započe svoju tiradu: - Fluck želi da te prezre da bi se osjećao većim i jačim – poče Móric Seiden, te mu odmah kapi znoja izbiše na čelu. Djelovao je jadno i odbojno, a glas mu je zvučao nekako mučno i lažno dok je nastavljao: – Ali, ja hoću da gledam u visine i osjetim svoju sićušnost, ako ... dolina i planina ... mi ovdje u dolini bez zlobe odajemo priznanje velikom vitalitetu koji je bolji od sviju nas, koji tisućostruki okus života ne poznaje iz pjesama već ga sam kuša ... Svi bismo željeli ono što umiješ samo ti, Tošo, i ja bih to htio, ali ja; poput vjernog naroda koji se iskreno raduje uzvišenosti svog kralja, Tošo ... Móric dalje nije stigao, pošto se Toša s punom čašom nagne naprijed te skočivši sa svog mjesta snažno baci punu čašu govorniku u lice: – Lažeš! Géza Török je zaogrnuo mantil već onda kada je Móric Seiden počeo govoriti. Povjerovao je, konačno će moći neopazice pobjeći. Oprezno okrenu ključ u bravi zaključanih vrata koja su vodila prema ulazu pod kapijom i tiho zatvori vrata za sobom. Ali odjednom – skoro u istom momentu kada je Toša čašu bacio u Móricovo lice. – Spolja se začu divlji urlik i već u narednom trenutku u sobu upade Bandi Sásdi izbezumljena lica – s bjelozubim vučjakom jezika isplažena od silnog trčkaranja za njim – u ruci s revolverom uperenim naprijed, tjerajući Gézu Töröka neka se vrati u društvo. Međutim, Móric Seiden se ni ne osvrnu na tu divljačku galamu. Krvareći od čaše koja ga je pogodila usred lica, nakon prvog instinktivnog pokreta kada se sa obe ruke uhvatio za bolno mjesto i kada jednim pogledom preleti preko svog vinom prelivenog odijela, on se naglo osvijesti i jednim skokom – koji je bio tako hitar da u međuvremenu razbuđeni Joco nije imao vremena ni ustati – prevrne Jocu zajedno sa stolicom i baci se na Tošu. Svi skočiše, ali prije no što je iko mogao bar ispružiti ruku, mišićavi Toša jednim jedinim pokretom ramena odbaci Mórica koji je visio na njemu, to učini tako snažno da je ovaj odletio pod noge Bandija Sásdija. Ležeći na podu Móric u spuštenoj ruci zaprepaštenog Bandija Sásdija opazi revolver, te ga onako iz ležećeg stava jednim naglim pokretom lako istrgne iz šake čiji su se prsti sami rastvorili od iznenađenja. Svi pomisliše da će se Móric smjesta baciti na Tošu, ali ovaj, još uvijek ljutito, razgnjevljeno sklanjajući svakoga ispred sebe pođe ravno prema Móricu Seidenu koji je čim se 48 Klasje naših ravni Ervin Sinkó, Subotička predigra dočepao oružja skočio kao čigra i s revolverom u ruci zaobišao sto. Kako se Toša korak po korak približavao, tako je on korak po korak uzmicao. – Valjda ne mislite da bi se ovaj usudio pucati na mene? – odmahnu Toša. Tada je revolver u ruci Mórica Seidena opalio i on se s okrvavljenom glavom sruši kraj nogara divana. Géza Török, koji se prvi pribra, pohita k mršavom tijelu koje je ležalo na podu. Anuška izvede vučjaka da ga ponovno veže, a onda – po savjetu Géze Töröka – požuri u policiju do čijeg dolaska društvo ostade na okupu. Službenim licima jednoglasno saopćiše samo svoj utisak da je samoubojstvo bilo rezultat trenutne odluke, možda pod dojmom jedne jedine ideje, čemu, međutim, kako su i sam naglasili proturječi činjenica što je Móric Seiden te večeri oko sebe okupio cijelo svoje staro društvo, dakle, možda se pripremao na nešto. 26.-49. Napolju je već svitalo kada su predstavnici vlasti sačinili zapisnik i kada se društvo razišlo. Čak i oni koji su, poput Flucka i Bátija, neko vrijeme zajedno mogli ići svojim kućama, čim iskoraknuše kroz kapiju s velikom mesinganom kvakom na kući doktora Seidena, zaobilaznim putem pođoše sami. Pred Gradskom kućom već su se okupljali seljaci, pretežno u vojničkim odorama. Čekali su sastanak Nacionalnog vijeća odlučni zahtijevati da se Joska Lajkó pusti na slobodu. Báti ugleda ondje i svog jučerašnjeg poznanika, krupnog mladog plavokosog domara Sándora. Zapravo, nije bio među njima, prije bi se reklo, sa strane je promatrao nestrpljivu gomilu koja je bivala sve glasnija. 2 Preveo: Lazar Merković 2 Ulomak iz romana Ervina Sinkóa, Optimisták, regény, Novi Sad, 1953. 49 Klasje naših ravni Franja Petrinović, Na rubu ravnoteže 50.-51. Na rubu ravnoteže FRANJA PETRINOVIĆ BRONČANI EPILOG ISTINITIH LEGENDI – Pogledaj u rano popodne devedeset i neke godine niz taj novosadski široki Bulevar oslobođenja i vidjet ćeš raba revolucije, heroja i ratnika Nikolu, pukovnika u mirovini, prijatelja Koče Popovića, Koste Nađa i Svetozara Vukmanovića, kako sitnim koracima, s rukama ispred sebe, poput slijepca, sporo odmiče ka Dunavu. U rano popodne. Reklo bi se ima prilično nemirnu, divlju i zlosretnu starost, punu nesporazuma i iznevjerenih očekivanja. Uostalom, kao i zemlja iz koje potječe. Kao i zemlja iz koje potječe još uvijek se bori sa silama, sa demonima zaborava dozivajući anđele sjećanja. To je tek djelić onoga što ga čini bespokojnim, što ga primorava na lutanje po otocima pamćenja, nalik izgubljenom putniku u gustoj nepoznatoj šumi. Često nasumice traži i stalno bi nekamo, gdje bi našao neki put, ugledao svjetlo izlaza. Sklon je pomisliti kako je, a biva to, izložen povremenim neobjašnjivim trenucima gubljenja svijesti, amneziji u koju na mah propada. Lako bi bilo ako samo zato ne razabire što je bilo, što jeste i što će tek biti. Sklon je ustvrditi kako se vrlo brzo oporavlja i tada je još nesretniji. Kao da je još uvijek nekomu dužan, osjeća se progonjenim od neprepoznatljivih povjerilaca. A zna ako nije dužan onda je nepotreban. Jer samo ga tada zovu, mole i prijete. Daj vidi ovo, daj vidi ono. Imao bi on sijaset opravdanja, šteta što nema komu ih ispričati. Mada mu svi kažu, mani se, čovječe, zar sunce ne grije, zar voda nije mokra i hladna, zar svijet još uvijek ne predstavlja tajnu. Misli, ničega se ne bi odrekao, čak ni onog što ga muči i ponižava. Ujutro huli na sve i svakoga, pun zamjerki što ga nitko ne pomaže kad je potrebno. Navečer se miri sa svim i svačim. I samo zato se teškim korakom, nalik slijepu čovjeku, gotovo probija kroz nalete toplote do stana u kojem je njegova pokojna žena često patila od glavobolja, a njena majka pripremala čajeve. Vjerojatno bi sve bilo sasvim u redu da bar sluti gdje je pogriješio. To što je bio usamljen, napušten i umoran, bez nade kao i većina drugih ljudi, nije predstavljalo neki baš veliki problem. Nekako je izlazio na kraj sa takozvanim tehničkim okolnostima, kao što je čitav život, manje ili više uspješno, izdresi- ran i usmjeren, savlađivao gomilu, tko zna kada postavljenih i zaboravljenih prepreka traženja kamena smisla. To što mu život oduvijek nalikuje muzeju, na ogromne hodnike, uvijek iste i puste, na skulpture i slike prekrivene prašinom, poredane u svom zaboravljenom sjaju bez ikakva objašnjenja, što po velebnoj i hladnoj zgradurini njegova života tumaraju mrtvi heroji i apatični čuvari u iščekivanju mirovine, sve to još uvijek nije razlogom panike. Što ćemo, to je oduvijek bila neka svečana tišina kakve nema ni na groblju. Misli. To što mu sin baš nije bio onakav kakav bi trebao biti, nije predstavljalo neku činjenicu vrijednu golema živciranja. Koliko je samo onih koji su iznevjerili naša očekivanja, koliko je samo onih koji nisu iskoristili mogućnosti koje su im pružene. Svaki se novi naraštaj sve više puni kukoljem, ali sa time je još uvijek moguće živjeti. I okolnosti su takve, nalazio je uvijek opravdanja za njega, rano je ostao bez brižnog staranja majke, povodljiv prosto je trčao stranputicama i bogazama lakovjernosti i lagodnosti. Naravno našao je načina da mu pomogne oko uspješnog okončavanja prilično traljavog školovanja, često se pozivajući na svoje ranije zasluge. Kao što su njegove zasluge i stara partijska prijateljstva bivala dobro odmjerena količina obiteljske srebrnine u zalagaonici njegovog zapošljavanja, garantom sigurnosti tokom noćnih pijančenja i prepokrivanja kockarskih i švalerskih dugova. Tko bi onda smogao snage kritizirati ga, suprotstavljati se njegovoj povremenoj galami, osionosti i bahatosti, tko bi to još želio osporiti njegovu lažnu i nadmenu uspješnost? To što mu se kćerka već dvadeset godina uopće nije javljala, što vjerojatno nije mnogo ni mislila o njemu, još nije video kao valjan razlog da javno proglasi sveopći bankrot ideala, razaspe sitninu života po ulici i podijelili bakšiš grobarima. Takva je ona, njegove zasluge su neznatne, ona je oduvijek živjela daleko od njega. Naraštaj kćerki bez podrijetla, generacija kojoj očevi nisu bili potrebni, koje ih se uopće nisu željele sjećati, pamtiti ih. I on se svikao na neprisutnost kćerke. Sam sa sobom između odsustva i grdnji prisutnosti. A želio joj je samo reći sljedeće: izgubljeni smo ti i ja, neviđeni i slijepi, nesavršeni i gluhi, nepoznati drugima. 50 Klasje naših ravni Franja Petrinović, Na rubu ravnoteže Ipak, nije znao gdje je pogriješio. Dobro, možda je zaista, ranije nego kod drugih, njega počela izjedati skepsa i hrđa sumnje i smisla, možda su, ranije nego kod drugih, njegova uvjerenja pretvorena u prašinu, a ideali poprimili skramu neostvarenosti i promašenosti. Tko zna o šta se spotakao patetični projektant budućnosti? Tko zna u kom je trenutku počela podrhtavati i tresti se ta produžena ruka partije? Ili je samo odviše dugo, predugo, živio boreći se sa nepredvidivim i nepremostivim preprekama, a da bi mirna srca bio postavljen među ikone revolucije. Dobro, predugo su trajale, kao rijeka vječnosti, frakcijske borbe, trvenja i discipliniranje partijskog kadra, preodgoj neprijatelja i neistomišljenika. Umori se čovjek od ljubaznih komšija, a kako ne bi od previjanih smutljivaca i ostataka poraženog svijeta. Zar sve ispočetka? Zar nije već jednom očistio taj novi svijet koji su stvarali i gradili od kolebljivaca, izdajnika i nediscipliniranih. Zar opet mora pripasivati stare opasače, čistiti staro oružje i slušati stare priče? Da, suviše rano, prerano čak, počeo je jednostavno osjećati, novi je svijet ispao iz ravnoteže, negdje se u ležištu pomjerio odajući utisak permanentne opasnosti, neke pogubne lažno uspostavljene ravnoteže. Boje na slikama odavno nisu kakve trebaju biti. Ili je on u poziciji daltoniste koji ih raspoznaje. Klupe nisu na svom mjestu, pomjerene tek za koju točku u stranu, zgrade se doimaju sve više iskošene. Sve izgleda kao pogrešno otisnute novine. Njegovi drugovi su odavno postali tvornice, poduzeća, knjižnice, seljačke radne zadruge, elektrostrojarske stanice, kulturni ili dječji domovi, radnička odmarališta, škole. Neki su čak postali i gradovi, neki brodovi, neki čak i hidrocentrale. Bio je ponosan dok je sa nekog balkona, taj legendarni diverzant, mogao promatrati Frušku Goru i zgrade, ulice i tvornice koje su nosile dična imena njegovih drugova. I šutio, ponosan. I pored svega, još uvijek nije znao gdje je pogriješio. Ali, usprkos neznanju ili nekom mjesečarskom neshvaćanju, potajno je još uvijek vjerovao u mogućnost stanovitih popravaka. Recimo, kada bi on, slučajno ili namjerno, svjesno ili u magnovenju sna, stvari i predmete samo malo pomjerio, sveukupna slika bi se, više nego savršeno, vratila na svoje prethodno, gotovo savršeno mjesto. U ravnotežu. Sada više nema onih ljubičastih sumraka koji su nalijetali, već u ožujku, neotklonjivo i neurotično. Ostali su snovi, rituali i navike u tom svijetu nevjerice, sumnje i inflatornih praznika. Ipak, nema snage predstavljati se kao ostarjeli disident koji ispod pazuha krije Đilasove knjige. Taman posla. Usprkos svemu, nikako ne 50.-51. razumije gdje je pogriješio. Dobro, recimo to ovako, postoji neka opća histerija kraja nekog stoljeća. I recimo da je opet sve nepoznato. Dakle, što ga čeka u sljedećem. Recimo ovako, sve je moguće. Što ako se ponovno pojavi drug Stari? Pa opet narodnooslobodilačka borba, odlučno NE Staljinu, pa opet na Goli otok, pa samoupravljanje, formiraj radničke savjete. Pa štafeta, ispraćaji u JNA, disidenti, odlučni obračuni s unutarnjim neprijateljima. Tko može jamčiti da je novi vijek imun od bilo čega? I što sad? Jeste, svaku večer sanja Starog. Dolazi mu, pomiluje ga po glavi, i kaže: «Nikola, znam da ti je loše, da se mučiš, znam kakav ti je život. Znam da osim revolucionarne borbe nisi ništa imao od života. Nitko te ne razumije, zar ne? Sve znam, ali ti ne mogu pomoći». I sada na tom sluđenom Bulevaru oslobođenja vidi svog nekadašnjeg komandanta. Okreće se od njega i odlazi ispruženih ruku ispred sebe kao slijep čovjek. Ima on, još uvijek, dobar vid, međutim oči su mu pune suza. I što će dalje. Tko kaže da povijest nije puna smicalica? Heroji pate usamljeni i na vrijeme umiru, dok hulje kuju nova odlikovanja. To je ta hirovitost i pritvornost. Smicalica povijesti. Za utjehu je možda što nije i jedina. Franja Petrinović i Raša Popov 51 Klasje naših ravni Juan Mikovilovich, Poslije potresa 52.-54. Poslije potresa JUAN MIHOVILOVICH Juan Mihovilovich ugledni je čileanski književnik hrvatskoga podrijetla. U svom tekstu opisuje osobno iskustvo potresa u Čileu, od kojega je i sam pretrpio veliku materijalnu štetu. Bio sam pisao jednu priču, naslovljenu «In Extremis», što znači ono što je pri kraju, posljednja stvar, na rubu nečega ..., s podnaslovom Zanimljivosti iz života. Kada sam dovršio, otišao sam spavati. Tada je bilo 1 i 30 u noći. Probudila me trešnja tla. Pomislio sam da prolazi nekakav šumarski kamion, jer je moja kuća bila pokraj jednoga maloga mosta, koji se povremeno tresao pri prolasku takvih teških vozila iz Celca (Celulosa Constitución). No, osjetio sam nadnaravan štropot, duboku podzemnu buku, iza koje je slijedila eksplozija stakla, drveća i pokućstva. Bio sam udaljen oko 15 metara od dvorišta i znam da sam izašao spotičući se. Neprestano sam padao udarajući o zidove, sve dok nisam došao do dvorišta. Moj pas Fenix, koji je jednogodišnje štene labradora, zavijao je i beznadno trčao. Pokušao sam se pridržati za obližnje stablo (živim u ljetnikovcu sa zemljištem veličine skoro pola hektara, s oko 35 voćaka). Međutim, trešnja tla bila je tako jaka, da je bilo nemoguće ostati na nogama. Shrvan, uhvatio sam Fenixa i zajedno smo promatrali nevjerojatno pomicanje moje kuće, stare više od 60 godina. To je tradicionalna stara kuća, debelih ciglenih zidova, presvučenih gipsom, s velikim prozorima. Drveće je skoro doticalo krov kuće, i dok su stakla padala sa svih strana, vidio sam kako je pao cigleni dimnjak i kako propadaju ostatci zidova. Bio je to jedan danteovski spektakl. Nikada ne završava. U dijelu zemljišta na kojem sam sa psom stajao, mali se bazen pomicao na takav način, da nas je voda oboje smočila nekoliko puta. Ja sam bio u ljetnoj pidžami i kasnije sam tek primijetio, ne samo da sam mokar nego da mi je usto nekoliko prstiju porezano od stakala koja su letjela. Potres je sigurno trajao 7 ili 8 minuta, ali meni se to činilo kao vječnost. Poslije je lakše podrhtavanje tla bilo neprekidno, i otprilike nakon pola sada otkako je počelo, odvažio sam se ustati. Čuli su se jauci i dozivanje u pomoć sa svih strana. Želio sam uzeti odjeću i pokušati otići s imanja, ali bilo je skoro nemoguće ući u ono što je od kuće ostalo, jer je svaki ulazak bio popraćen ponovnim potresanjem tla. Padali su ostatci ravnoga stropa, pokućstvo i zidine. Naposljetku, nakon više od ure i pol, uspio sam nekako izvući jedne hlače i jaknu, te jedan par cipela. Uputio sam se u najbližu policijsku postaju. Tamo je bio kaos. Zatekao samo samo jednoga od desetorice policajaca koji su pretraživali okolicu u potrazi za žrtvama. Tamo sam se sreo s odvjetnicom Paulom Gajardo, koja me zagrlila plačući, pokazujući mi na kuću ispred nas, u kojoj je bila njezina svekrva. Umjesto nekadašnje kuće, vidio sam brijeg krhotina, iz kojega se dizao oblak tamne prašine. Bio je pun mjesec koji je omogućavao prepoznavanje silueta. Bio je očito da su ti ljudi umrli, što se na kraju i potvrdilo. Iz obližnje kuće dopirali su pozivi u pomoć. Mjesni fotograf don Pedro Núñez, virio je samo glavom iz hrpe greda i krhotina. Izvučen je i odveden u bolnicu, zajedno sa svojom ženom koju je potres zatekao u dvorištu. Poslije toga slijedio je potpuni kaos: ljudi koji trče, vatrogasne i sirene hitne pomoći – njihova su vozila hitala od jednoga mjesta do drugoga po poluuništenim ulicama. I povici, puno povika koji su stizali iz svih kutova sela i molili za pomoć. Uputio sam se prema zatvoru i ustanovio da je svih 65 zatvorenika na dvorištu, a nadziralo ih je samo 5 policajaca, od toga jedan u uniformi, a ostali naoružani sačmaricama u civilu. Pala je jedna od zatvorskih zidina na zapadnoj strani i pribojavalo se da će se isto dogoditi i s ostala dva zida. Zatvorenici su prije dva dana trebali biti premješteni u zatvor u Curcico zbog prijetnje koju su predstavljali na slobodi. Od tamo, otišao sam na sud. Izgledalo je kao da je prošao ciklon: kompjuteri uništeni, isto kao i namještaj, a jedan zid, sagrađen dvije godine, imao je dvije pukotine od vrha do dna. Tijekom iduća dva tjedna posvetili smo se samo sređivanju ovoga kaosa. Datoteke i stolovi bili su uništeni, a prašine je bilo svugdje. Svi su stanovnici sela posvetili su se prioritetnim osobnima poslova i društvenoj pomoći. Radilo se normalno, koliko je to bilo moguće u novonastalim okolnostima, od policajaca do ostalih službenika, unatoč činjenici 52 Klasje naših ravni Juan Mikovilovich, Poslije potresa što je zaposlenicima bilo potrebno puno vremena da prije svega prevladaju svoje stambene probleme. Kada sam se te prve noći vratio do svoje kuće, ili do onoga što je od nje ostalo, tek onda sam mogao ustanoviti jačinu razaranja: približno dvije tisuće knjiga koje sam posjedovao raspršile su se po zraku, pokućstvo je bilo na različitim udaljenostima od položaja gdje je inače stajalo. Vrata su se zabrtvila zbog pomicanja namještaja, pa je pojedinim dijelovima bilo nemoguće pristupiti. Bilo je poražavajuće sve to promatrati iz kućnoga dvorišta. Teško je bilo zamisliti da je još prošle noći tu bila kuća koja mi je 14 godina pružala krov nad glavom. U Cureptu živim sam, i te sam noći bio kod kuće sam. Moji roditelji žive u Linaresu, kao i moj mlađi sin Pablo. Moj stariji sin Andreas živi u Santiagu. Moja kći Vanja sa svojim partnerom živi u Talci, gdje imaju jednu pivnicu. (Odnosno imali su, jer je potpuno razrušena, ali pritom srećom nitko nije ozlijeđen, premda je tu bilo 40 ljudi). Teško mi je bilo kada sam saznao da je Vanjina kći, moja unuka Milenka koja ima 4 godine, bila sa svojom bakicom (mojom bivšom ženom) na plaži Infiernillo, u produžetku Iloca, a to je jedan od predjela koji su najviše stradali. Moja kći Vanja stigla je k meni u Curepto sljedeći dan i, kako su ceste prema toj plaži bile zatvorene, morali smo putovati seoskim sporednim putovima, što je trajalo nekoliko sati. Kada smo uspjeli tamo doći, vidjeli smo tragove koje je ostavio tsunami i shvatili da je bio tako snažan da je došao do mjesta u kojem su one boravile. Otišli smo tamo, ali nismo zatekli apsolutno nikoga. Vidjele su se ruševine kuća i napušteno selo. Nismo imali koga za njih pitati, ali bio sam siguran da im se ništa nije dogodilo, jer val uspio uništiti kuću koja je bila otprilike 200 metara od mora. Ako je sreće, pobjegle su u brda zajedno s ostalih stotinu ljudi, koji su poslije bili upućeni u Curico, mjesto udaljeno 100 kilometara od ovoga kupališta. Kako nije bilo niti jednog načina komunikacije, Vanja ih je otišla tražiti. Nakon dva dana svi smo se našli u Cureptu. Naš zajednički zagrljaj bio je nešto najljepše što sam u životu doživio nakon onakvoga tjeskobnoga iščekivanja. Moje mjesto Curepto (što na jeziku Mapucha znači zemlja ugodnih povjetaraca), doslovce je sravnjeno s tlom. Nekadašnji kolonijalni stari grad, pun starinskih prolaza koji su davali poseban identitet mjestu, sada je pretvoren u krš. Ono malo staroga što je ostalo, sada ima takva strukturalna oštećenja da će morati biti srušeno. Između ostaloga, naravno, i ostatak moje kuće. Dramatično je zamišljati budućnost ekstremno tešku. Curepto je, sam po sebi, siromašna zona, s rural- 52.-54. nim seljaštvom i malim seoskim gospodarstvima. Ne znam hoće li biti moguće obnoviti selo s takvom kulturnom prošlošću i dojučerašnjom jedinstvenom arhitekturom, po kojoj se razlikovalo od ostalih zajednica u regiji Maule. Kako, na koji način se grade razrušene kuće? Kako preživljavaju ljudi koji su izgubili skoro sve? Čini se čudesnim što je da nakon toliko razaranja u tom mjestu svega pet ljudi smrtno stradalo. Spašen je veliki broj ranjenih ljudi, kao i onih koji su ostali zatrpani u ruševinama. Sada se ruše ostatci nekadašnjih građevina. Kada taj posao bude završen, u mjestu će ostati samo gradsko poglavarstvo i državna banka s nekoliko blokova u radijusu oko nje. To će biti jedan spektakl pustoši i siguran sam da će stanovnici sela trebati prikupiti svu svoju snagu da se psihički opet ne slome. Mislim da je pred nama ne samo težak materijalni problem nego i problemi psihičke prirode s kojima se teško nositi. Selo će imati dvije opcije: ili će trudom svojih žitelja prevladati katastrofu koja se dogodila, ili će postupno biti napušteno. Osobno biram prvu opciju, a hoće li tako biti ovisit će o tome koliko će i kako javne vlasti i privatni sektor biti spremni na rekonstrukciju. Nestanak komunikacijskih mogućnosti za nas je bila još jedna katastrofa povezana s prirodnom katastrofom. Nije postojala nikakva komunikacija ni sa jednim nastanjenim mjestom ili bližim mjestima kao što su Licanten prema sjeveru ili Talcomu prema istoku, glavnomu gradu regije. S obje strane mostovi su bili razrušeni i tek su nakon više dana izgrađeni primitivni prijelazi. Nije radio niti jedan mobitel ni jedne telekomunikacijske tvrtke, i kada je drugi ili treći dan proradio neki, koristio se samo za vrlo kratke kontakte s rodbinom. Nije bilo vode cijeli prvi dan, vatrogasci su tek popodne vozili okolo vodu iz zdenca. Nije bilo nikakvih trgovina i nije bilo struje. Samo dio populacije dobio je struju u subotu 7. ožujka, jer je velika većina kuća uništena, pa su linije popravljane samo u kućama u kojima je bilo moguće stanovati. Vodoopskrba je ponovo proradila u nekim područjima, no svaki put kada se zamijeni cijev otkriju se novi dijelovi koji su slomljeni pa popravljanje ide postupno. Pomoć od središnje vlasti počela se nazirati trećega ili četvrtoga dana od potresa i kanalizirala se preko općine. U svakom slučaju, ljudi su našli potporu u međusobnom pomaganju i ohrabrivanju. Zapravo, s ostalim susjedima stvorili smo inicijalno jednu malu zajednicu podrške, gdje se dijelilo ono malo ili ništa što smo imali. Naložili bismo vatru tijekom noći i dugo razgovarali ne bi li tako olakšali rad tijekom dana, rad koji je uključivao pomicanje namještaja i traženje os53 Klasje naših ravni Juan Mikovilovich, Poslije potresa obnih stvari pod ruševinama, pronalaženje mjesta za preseljenje tih stvari te spavanje u šatorima. Ja sam stavio svoj šator u svoje dvorište i sada ondje spavam. Pitate se kako i gdje se obavljaju fiziološke potrebe? U prvo smo vrijeme to obavljali kao i životinje - bilo gdje. Trećega ili četvrtoga dana nakon potresa odredili smo posebna mjesta za to, a sada koristimo toaletne prostorije u kućama naših suseljana koje su ostale čitave. Kao što možete pretpostaviti, ne postoje useljive kuće u centru sela i dobiti jednu gotovo je nemoguće. Meni se s vremenom posrećilo. Smjestili su me u jednu malu kuću 8 kilometara od Curepta dok ne sredim svoju životnu situaciju, kao što moraju i svi ostali kojima su kuće razrušene. To se barem očekuje i vrlo je bitno da se formiraju odbori za stanovanje, za trgovce, volontere, male poljoprivrednike, itd. Ne bude li međusobne međususjedske solidarnosti, rekonstrukcija će biti vrlo naporna i teška. Tako jaka tragedija jasno je pokazala i veliku plemenitost, ali i bijedu ljud- 52.-54. ske naravi, kako se moglo i očekivati. Međutim, ljudi u Cureptu su skloni gledati naprijed s umjerenim optimizmom. Radio poezija (jedno ime koje je potrebno ovih dana) neizmjerno je doprinio optimizmu, kao neka vrsta zajedničkoga pokretača. Preko njega se oglašavaju osnovne potrebe, emitiraju se pozivi, organiziraju se sastanci, itd. Ono je u vlasništvu vatrogasne postrojbe, koja je, zajedno s ostalim javnim službama, dala izniman doprinos u pomaganju žrtvama nakon početnoga kaosa. Kad bi postojala bolja koordinacija između lokalnih vođa, puno više bi optimističnije izgledala perspektiva budućnosti. Nadam se da će uspjeti. Ljudi koji pate, i koji su kao i uvijek najsiromašniji, to traže, zahtijevaju, i ako se to ne dogodi, vrijeme će biti oštar sudac s kojim nisu ravnopravni, s obzirom na okolnosti. Prevela: Valentina Šprem 54 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo 55.-66. Životinjsko carstvo STJEPAN BARTOŠ SUDIONICI: IGOR, TODOR LENKA, GLASOVI SA SEKRETARICE: MICA I DACA GLASOVI SA RADIJA: VODITELJ, NOVI VODITELJ, REPORTERI: SAŠA PALIĆ, ZORAN, SINIŠA, MILICA, REPORTER, NOVI REPORTER, LUCIJA, GRGA JOVANOVIĆ, JELICA GOSTI U STUDIJU: ALEKSIĆ, MINISTAR, VETERINAR, VUK BOJOVIĆ, MARIČIĆ, GRADONAČELNIK, SLAVKOVIĆ, VASOVIĆ ULICA: UMIROVLJENIK, STANA, MAČKIĆ, NEMANJA, ŽENA, ŽENSKI GLAS, GLAS DETETA, LOVAC, STARAC, KUHAR, BJEGUNAC 1 i BJEGUNAC 2, PROFESOR, ČISTAČ 1 i ČISTAČ 2, UČENIK, PROFESORICA, DVA SVJEDOKA, UNUKA, RADNIK, PROFESOR 2 ZVUCI PRIRODE: PTICE, ŽABE, VJETAR, ŠUŠTANJE GRANJA. NJIH DVOJICA KORAČAJU KROZ ŠUMU I RAZGOVARAJU. IGOR: Nabavio sam fotku onog masakra kod Pijetlove glave! Na njoj se vidi jedan izgubljeni zub, smrskana glava, polomljena stolac ... a ruke i noge vise sa stropa! Ludo! Još samo da je bilo više krvi ... Super! Fascinantno! TODOR: Morbidan si! IGOR: Eh, pa i ti si bio lovac! Što si radio onom medvjedu!? TODOR: To nije bio čovjek! IGOR: Kada su mrtvi, svejedno je! Tada je i najobičniji madrac u istoj ravni s čovjekom! TODOR: Kaži mi, jeli još itko normalan pravi kolekciju fotografija s mjesta zločina?! Trebao bi raditi na očevidima ... IGOR: Imam tamo jednog prijatelja ... i on mi dotura najbolje stvari ... TODOR: I onda se vas dvojica skupa sladite i uživate u njima ... IGOR: Maliciozan si! Tko je tebi kriv što uživaš u nedostižnim stvarima? ... Htio bi Britney Spears, ... ali ti to nešto ne ide od ruke ... TODOR: Misliš li da ćemo ih naći? IGOR: Ta, ne lovimo medvjede! ... A tebi ni to nije problem! ... Bez plijena se ne vraćamo ... Znam da ima jedan čovjek u Barskoj ulici koji prodaje trofeje: patke guske, glave muflona .. TODOR: Nećemo varati ... IGOR: Čudna mi čuda! ... Misliš li da Milutin lovi? ... Kupuje, dragi moj kupuje ... Ponio sam aparat ... da uškljocam krv ... i perje ... Da, bolje bi bilo da idemo na medvjede ... oni više krvare ... A ako medvjed slučajno tebe rasturi, ... tek to bi onda bila prava fotka! TODOR: Baš si pametan! Bolje neka tebe razbuca, pa onda ja tebe fotografiram ... Bolje neka budem živ i imam fotografiju tuđe krvi nego da budem mrtva zvijezda fotosafarija ... IGOR: Kažu da u Keniji postoji lov na ljude ... Safari!... Puste male Pigmeje i onda ih iz džipova love u pokretu ... TODOR: Morbidno! IGOR: Uvijek onaj što je slabiji optužuje jače za surovost; ne podržava silu samo stoga što nije jak ... Ali, da kojim slučajem on postane jači... TODOR: Kaži mi kako mogu doći do Lenke? IGOR: Aha! Zato ideš sa mnom u lov! ... Samo zato da bi zaskočio moju malu sestru ... Ne, ne ... Nisi ti iz njezinoga filma ... Sem ako ... TODOR: Ako donesem bizonovu glavu na pladnju? ... IGOR: Ne! Ako je zadiviš ... TODOR: Više ne pijem! IGOR: Je li? A što ti je to u torbi? Rum za vraćanje u život preplašenih ptica i za masažu promrzlih zečeva? TODOR: Zajedljiv si! Muškarac mora piti! To je tako prosto točno isto kao što žene moraju imati urednu kosu i depilirano lice ... Muškarac bez čaše, to je za pedere! IGOR: Ne, to se kaže za pušku! Muškarac bez puške i nije muškarac! Samo pravi muškarci osjete strast kada puška ožeže i kada barut zasmrdi, ... a potom i 55 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo kada žrtva, bio to čovjek ili zvijer, zacvili u smrtnome hropcu ... TODOR: Pa tek kada se to dobro fotografira... IGOR: Pravit ću se da ovo nisam čuo ... Ako ne budeš dobar Lenka će za tebe ostati samo neki davni, neostvareni san, san koji je ostao negdje daleko iza tebe ... ZVUK: PRELET ZRAKOPLOVA, A POTOM SLIJEDE PUCNJI IZ PUŠKE. IGOR: Zašto si pucao? Rastjerat ćeš nam sve ptice i ribe ... TODOR: Zamisli (ironično) kada bih pogodio zrakoplov ... i on pao, a ti prvi stigao do mjesta nesreće dok se tijela unesrećenih putnika još puše ... IGOR: Ti to mene ... Ipak, ja nosim fotoaparat uvijek sa sobom, nikad se ne zna ... ZVUK: NEPRIJATNI, NEPRIRODNI ZVUCI. TODOR: Mmmii ... slim, vrijeme za poći kući ... Pa ... fotke ćemo kupiti ... kod onoga ... IGOR (u strahu): Misliš uspjet ćemo se ... probiti? ... ZVUCI POMIJEŠANI SU SA ZVUKOVIMA PRIRODE POSTAJU SVE NEPRIJATNI I NEPRIJATNIJI. POTOM SLIJEDE PUCNJI. IGOR: Tkogod je taj bio, više to nije .. ZVUK: NAGLA TIŠINA. SVI ZVUKA PRIRODE ZANEME. TODOR: bio si ga! Možda ima ostataka? ... Ako je nešto što je nepoznato .... Vanzemaljac? IGOR: Majmun! Fascinantno! TODOR: Ubio si majmuna! Gospode, više neću piti! IGOR: Majmun kraj Beograda! TODOR: Gdje smo mi od Beograda! ... Bliže smo Šapcu nego Beogradu ... Majmuna nema ni u Srijemu ... koliko ja znam ... Ali, to što ja ne znam, ne znači da to i nije tako ... IGOR: Što ne znači da ja ovog majmuna neću dobro islikati, ... a i ponijeti doma ... Eto, neki iz lova donose divljač; srne, fazane, patke, ... labudove ... pa čak i koze i guske oborene na otvorenom putu, ... a mi majmuna! Ima šef da mi da povišicu! ... Ništa, ja ću ga prenijeti u Beograd i kao, tamo upucati, ... pa će to biti majmun u Beogradu! 55.-66. GLAZBENI PRIJELAZ. ZVUK VOŽNJE AUTOMOBILOM. GLAZBENI PRIJELAZ. TODOR PRESLUŠAVA PORUKE NA TELEFONSKOJ SEKRETARICI. Ovdje Mica, donesi mi molim te, u utorak ploču od Beatlesa ... Jedino još ja imam gramofon, a ti ploče ... da se malo smijemo ... Ovdje Mica, ponovno .... briši prethodnu poruku ... Tulum se otkazuje zbog gripe .... Ponovno Mica, ipak je donesi ... Onaj koji nije trebao doći i neće doći, pa nije potrebno sve otkazivati ... Neka obavezno bude ... Ovdje Daca ... Nemoj joj donositi ploču ... Znaš da si se s njom sto puta zajebao ... Je li ti vratila Enciklopediju? Nije! Je li ti vratila vrtni alat? Nije! Znaš li ti da je onu tvoju kasetu dala, mislim Veroniki i da je pukla vrpca na njoj? Pa sad ti vidi kome daješ, a i zašto bi? ... Je li ti ona dala auto kada ti je trebao? Je li ti sredila telefon u pošti? Nije! A svima jeste! Pamet u glavu! Ne misli kurcem! Kod nje ti ionako neće trebati ... Samo će te zapaliti i ostaviti u suzama ... Ovdje Lenka, znaš li gdje je moj brat? ZVUK: TODOR POZIVA TELEFONOM TODOR: Bok, Lenka! LENKA: Bok! Hvala ti što si se javio ... Gdje je Igor? TODOR: Bili smo jučer u lovu i od tada ga nisam vidio ... (smijeh) Znaš li da smo jučer ulovili majmuna! LENKA: Da, cijeli grad priča o tome! Ali, gdje je sada? TODOR: Majmun?! Završit ćemo u povijesnim knjigama ... LENKA: Ne, moj brat! TODOR: Čitaj novine i vidjet ćeš gdje je ... to je sada sigurno ... A, hoćeš li ti ... da se nekada vidimo? ... Onako drugarski ... Više ne pijem ! ... Kako bih inače upucao majmuna? LENKA: Nisam više slobodna .... TODOR: Kako to da ja nisam znao da si bila slobodna? ... LENKA: Čuj, neke stvari ne idu skupa ... Ti i ja smo dva svijeta, dvije grane civilizacije ... TODOR: I to sve samo zato što pijem ?!... LENKA: Nije zato ... Mene su uhvatili i stavili u Nojevu barku a tebe nisu, očito ... Kaži mu da mi se javi! ZVUCI RADIO PROGRAMA. VODITELJ: Danas je širem rajonu Beograda ubijen jedan majmun! Dva lovca su umjesto patke ulovili majmuna ... Ima li još majmuna u našim lovištima?... Razg- 56 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo ovaramo s gospodinom Simom Aleksić, ravnateljem lovišta gdje je majmun, navodno ubijen... ALEKSIĆ : Ta, to su samo priče! Nema kod nas majmuna, a ni lovaca ... što su u stanju da pucaju u neko takvo stvorenje ... Ti lovci, ako je točno da su to učinili kod mene, ušli su bez dozvole ... Pravi lovci imaju etiku i ne ubijaju ono što nije dozvoljena divljač ... VODITELJ: Je li moguće da je to neki kućni majmun pobjegao pa se našao u vašem lovištu ... ALEKSIĆ: Jedino moguće ... VODITELJ: Ili netko gaji majmune za odstrel? ALEKSIĆ: Što bi mogao s mrtvim majmunima? Da pravi čorbu od njih? Ili da njegovu kožu prostre ispred kamina? ... VODITELJ: Upravo nam se javlja lutajući reporter s Dušanovca ... Saša Palić ... Saša, čujemo ima novosti vezanih za ovaj slučaj? ... SAŠA: Da, javljam se s Dušanovcu, točnije iz ulice Vojvode Đurovića ... Možda je onaj majmun bio kućni, ali ovdje ima nekoliko svjedoka koji tvrde da su vidjeli jednu zebru kako pretrčava raskrižje ... Sa nama je i umirovljenik Milorad Janković ... Je li točno da ste vidjeli zebru? UMIROVLJENIK: Da, usplahireno je pretrčavala raskrsnicu i zaustavila promet ... Nisam mogao očima vjerovati ... Nikada nisam pio! ... Vjerujte, lijekovi koje uzimam ... STANA (PREKIDA GA): Da, i ja sam vidjela ... ista kao iz zoološkog vrta ... zebra! ... SAŠA PALIĆ: A, Vi ste? STANA: Stana Jakić, kućanica ... Sigurno je pobjegla iz zoološkog vrta ... Ma, gdje bi bilo zebri u Beogradu! SAŠA: Da nije to možda, bio šareni konj? STANA: Znam ja razliku između konja i zebri ... i mula i mazgi ... Zebra je to bila! Nazovite Vuka Bojovića i pitajte ga za brojno stanje zebri u zoološkom vrtu ... VODITELJ: Ponovno smo u studiju ... Hvala Saša! ... Da se nešto čudno događa u Beogradu potvrdit nam i drugi lutajući reporter, ovaj put s Čukaričke padine ... Zoran Mitrović ... Zorane, da li se čujemo? ZORAN: Da, ovdje je na opće zaprepaštenje primijećen jedan gnu .... Evo i svjedoka ... Vi ste? NEMANJA: Nemanja Ristić! Prije dvadeset minuta ovdje je prošao jedan gnu! ZORAN: Je ste li sigurni da je to bio baš gnu? Nije li to bila neka druga životinja? NEMANJA: Jeste! Često sam s unucima šetao po zoološkom vrtu i dobro razlikujem jelene i divokoze ... ZORAN: Kako to objašnjavate? NEMANJA: Jednostavno, netko je otvorio vrata zoološkog vrta i životinja je pobjegla ... 55.-66. VODITELJ: Oprostite što vas prekidamo, ponovno smo u studiju ... Dobili smo još neprovjerenu vijest da je netko iz zoološkog vrata doista pustio sve životinje! Zašto se to taji, ako je točno ?! ... Imamo vezu sa zoološkim vrtom ... Naš reporter, Siniša Dostanić je online ... SINIŠA: U zoološkom vrtu nema više ni jedne, jedine životinje ... Kako je to moguće?! Nitko od nadležnih nije htio dati izjavu, ipak, čeka se službeno priopćenje ... Uostalom, možemo govoriti što hoćemo, ali životinja ovdje više nema ... VODITELJ: Ponovno smo u studiju ... Po još nepotvrđenim vijestima na više mjesta u gradu su se pojavile razne životinje ... Evo, upravo stiže izjava iz gradskog stožera za uzbunjivanje ... U noći između sedmog i osmog svibnja netko je pustio iz zoološkog vrta sve životinje ... Mole se građani da ne podliježu dezinformacijama i panici ... Nova tiskovna konferencija je zakazana za 15 sati. VODITELJ: Znači, nova! Znači, mi nismo bili na prvoj? ... Kako je to moguće, da se tek sada, nakon toliko sati obavijeste građani? ... Saša Palić, naš lutajući reporter je na liniji ... Saša, da li ste stigli na teren? ... SAŠA PALIĆ: Da, nalazimo se u blizini Omladinskog stadiona ... Došli smo da provjerimo vijest koja je stigla do nas, a u koju nismo mogli da povjerujemo pala je prva žrtva odbjeglih životinja iz zoološkog vrta! ... ZVUK: ŽENSKA VRISKA, CIKA, PLAČ. ENA: Pojela mi je Milicu! Pojela mi je Milicu ... Nas dvije smo se šetale ... i ona je otišla do grma da piški i ... i iz grma je izronila ogromna zmija ... (plač i jauci) Uhvatite zmiju! Možda još ima nade ... SAŠA: Koje je rase bila Milica? ... ŽENA: Kako, bila? Živa je! Ja ne vjerujem da je sve gotovo .... Jeste li vidjeli pudlu? Ona je pudla ... mala, crna pudla ... (plač) Što radi ova policija? ZVUK: ČUJU SE KRICI. SAŠA: Evo, vaš reporter može svjedočiti da je ulicom prošla jedna antilopa ... VODITELJ: Ponovno se vraćamo u studio ... Oprostite što vas prekidamo, ali radio B92 je objavio vijest da je krdo slonova prošlo Slavijom! ... Pravi stampedo je prošao i uništio mnoga vozila ... Molimo naše lutajuće reportere da se, ako ikako mogu, probiju do Slavije .... Do tada se uključujemo u zoološki vrt ... 57 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo SINIŠA: Halo studio! Nalazimo se u zoološki vrtu ... Sa nama je Janko Vasović, portparol zoološkog vrta i on će dati službeno priopćenje ... VASOVIĆ: U noći između sedmog i osmog svibnja NN lice je razoružalo zaštitare i pustilo sve životinje iz zoološkog vrta. Obavještavamo građanstvo da nema mjesta panici! ... Sve ove životinje su već dugo izvan prirodnih staništa i prilično su se navikle na ljude tako da ne postoji, ama baš nikakva opasnost ... SINIŠA: Je li točno da životinje tjedan dana nisu ništa jele? VASOVIĆ: To su dezinformacije! ... Životinje se njeguju i paze po svim uputama i propisima i nije točna vijest da im netko krade hranu ... VODITELJ: Zahvaljujemo se i ponovo se vraćamo u studio ... Sa nama je g. Milan Maričić, šef kriznog stožera kojeg je po hitnom postupku sazvao gradonačelnik .... Je li moguće, gospodine Maričić, da je stvar pod kontrolom? MARIČIĆ: Apsolutno! Sve interventne jedinice su na terenu i do kraja dana će apsolutno sve životinje biti pohvatani i vraćene u zoološki vrt ... VODITELJ: Da li postoji opasnost za građanstvo? ... MARIČIĆ: Ne, mogu reći nema opasnih životinja ... Zato apeliram na građane neka budu u skloništima ili jačim automobilima ... VODITELJ: Idemo na Slaviju! Sa nama je Milica Aleksić, reporter na Slaviji ... Milice, kakva je tamo situacija? ... MILICA: Pred nama se ukazuje stravičan prizor .... Mnogo je tu slupanih automobila, ... razbacanih dijelova ... srče ... VODITELJ: Ima li žrtava? MILICA: Po još nepotvrđenim vijestima ima ... Hitna pomoć je već na licu mjesta ... Tu je s nama i fotoreporter Igor Đorđević koji je bio jako blizu i slikao unesrećene ljude ... IGOR: Da, ima žrtava ... Fascinantno! (uzbuđeno) Jedna noga visi na drvetu kod hotela ... Još ne znamo čija je ... VODITELJ U STUDIJU: Ima li mjesta panici? MILICA: Nema! Ljudi su u šoku ali su mirni ... Krdo slonova je krenulo ka Autokomandi pa ćemo pokušati da se probijamo u tom smjeru .... VODITELJ: Dobro, idemo na Čuburu ... REPORTER: Na Kalenićevoj pijaci je ubijen jedan vuk ... Vuk je krenuo ka tezgama s mesom ali ga je policajac u civilu, Života Mačkić ustrijelio hicem iz pištolja. Pitamo ga kakvi su mu dojmovi ... MAČKIĆ: Vidio sam da se vuk, očito izgladnio, sjurio ka tezgama s mesom, ... prošao je voće i povrće 55.-66. i krenuo ka mesu, ... a ja sam brzo shvatio što se to događa i. ... GLAS U PLAČU: Miška! Miška si mi ubio! To je bio moj vučjak, tri godine star! ... vrijedan dvije tisuće eura ... Dvostruki svjetski prvak! ... REPORTER: Kako čovjek može znati kada nema povodac ... ni ogrlicu? ... Ovo je vuk! GLAS U PLAČU: Kako ne razlikujete psa od vuka? Tužit ćemo vas ! ... GRAĐANIN: Kako vas nije sramota, znate li da po Beogradu lutaju zvijeri, a vi puštate psa da ide bez povoca ... ZVUK: OPĆA GALAMA I METEŽ; PSOVANJE I VRISKA. NOVI REPORTER: Uzbudljivo je i na Dorćolu ... Lav koji nije daleko otišao od zoološkog vrta napao je jednu ženu dok je gurala dijete u kolicima ... Da je pitamo što se dogodilo ... MAJKA:Vozila sam dijete u kolicima kad je naišao jedan lav i pravo na mene ... Srećom, tu su bila vrata jedne kuće pa sam zgrabila bebu... i ušle smo u kuću ... Kolica su ostala na ulici i nestala ... NOVI REPORTER:Mislite da ih je lav pojeo? ... MAJKA:Nego ih je odgurao da drži u njima svoju djecu! ... (ironično) VODITELJ:Ponovno smo u studiju ... s nama je Goran Goranović iz nevladine organizacije «Zaštitimo prirodu»! Mislite li da će na kraju vojska intervenirati? ... GORANOVIĆ: Tu se postavlja pitanje legitimnosti jedne takve odluke ... Jer, vojska je da štiti od vanjskog neprijatelja ... Ovdje neprijatelj nije došao izvana, ... a ako bi policija intervenirala ... hm .. hm ... to nije ni unutrašnji neprijatelj ... VODITELJ:Što vi predlažete? ... GORANOVIĆ: Mirno rješenje! Životinje će se vrate u kaveze, a mi ćemo prestati pucamo u njih, .. a ako se baš i puca mora da se pazi na zaštićene vrste ... Nemojmo, u svakom slučaju, upotrijebiti prekomjernu silu !.... osobito prema vrstama u izumiranju ... VODITELJ: Evo, dobili smo prvu potvrđenu vijest o smrti jednog građanina ... Na Konjarniku, u ulici Karla Lukača, leopard je pojeo jednog radnika opskrbe koji je trebao istovari namirnice u prodavaonicu ... Sa nama je kolega nesretnog čovjeka ... Saša? ... SAŠA: Da, javljamo se sa Konjarnika ... Sa nama je kolega nesretnog radnika ... KOLEGA: Da, zove se Vojislav Mišković ... SAŠA: Što je od njega ostalo? KOLEGA: Žena i dvoje djece ... rodom iz Babušnice.... SAŠA: Ne, od njegovog tijela? Vidimo samo cipele ... 58 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo KOLEGA: Ništa više! Leopard je bio gladan ... tko zna kada je zadnji put jeo ... SAŠA: Apeliramo na građane neka stalno uza se imaju koju butkicu; ako ih napadne neka zvijer, mogu joj tako odvratiti pozornost ... VODITELJ: Ponovno smo u studiju ... Vojska je izašla na ulice i počela čistiti teren ... Do sada je usmrćen jedan lešinar, dva para hijena, tri zeca, osam čimpanza, dvije gorile i jedan bizon .... Najkritičnije je na potezu prema Košutnjaku jer sve životinje idu ka svom prirodnom staništu ... U borbe se uključuje i zrakoplovstvo ... Sa nama je Dragiša Mihajlović, predsjednik lovačkog društva ovog velikog grada ... DRAGIŠA (uzbuđeno): Pozivamo sve lovce da nam se pridruže u akciji obrane Beograda ... Sastanak je za dva sata kod restorana «Znak pitanja» ... MILICA: Javljamo vam se s Autokomande ... Krdo slonova je protutnjao, ali se jedan slon sapleo i valjda, nenaviknut na neravne beogradske ceste, pao .. i pri tome vjerojatno slomio nogu ... Neki ljudi su ga mlatili toljagom po glavi, a jedan mu je perorezom isjekao uši .... VODITELJ: Da li slon još uvijek daje znakove života? MILICA: Sve do malo prije bio je živ, onda mu je jedan građanin iz osobnog naoružanja pucao u oko ... VODITELJ: Noć polako pada nad Beogradom ... Pred nama je vrela i burna noć ... Ostanite kod kuće i ne izlazite na ulicu. GLAZBENI PRIJELAZ. VODITELJ: D o b r o j u t r o! Dragi slušatelji! Uskoro ćete čuti priopćenje gradonačelnika. GRADONAČELNIK: Građani Beograda, nalazimo se u teškim vremenima. Ali, bilo je uvijek teško: i 1914. i 1941. i 1999. pa smo opstali ... Nema razloga da ni sada tako ne bude ... apeliramo na sve građane da dostojanstveno i mirno nastave vršenje svojih redovitih dužnosti, kao da se ništa nije dogodilo. Nema mjesta panici, ponavljam! Sve službe normalno funkcioniraju ... Nadležni organi su na licu mjesta i uklanjaju životinje s ulica. Nema potrebe da se građani sami naoružavaju i uzimaju pravdu u svoje ruke .... Ako to čine nestručni ljudi može doći do ozbiljnih posljedica ... Nastava u školama se privremeno prekida. Tramvaj broj 14 privremeno ne prometuje ... Ako budemo strpljivi i obazrivi preostale životinje će od gladi poumirati ... Ne hranimo ih i ne dajmo im snagu da dugo izdrže! ... VODITELJ: To je bilo obraćanje javnosti prvog čovjeka Beograda ... Ali vijesti na terenu nisu baš tako vedre 55.-66. ... Na Vidikovcu je jedna žirafa obrstila cvijeće s jedne terase ... Na Mirjevu je ubijen jedan majmun dok je jeo ostatke žene koju su rastrgli tigrovi ... Opasno je što je će se i majmun održati u životu i moći će svojim tijelom hraniti najkrvoločniji životinje ... Medvjedi su počeli zalaziti i u stanove ... Na Čuburi, u ulici ... Božidara Adžije, kućanica je zatekla u krevetu medvjeda ... Pomislila je da joj je muž kupio bundu i obradovala se, kad ono, medvjed se počeo meškoljiti ... Muž joj još nije pronađen ... Da pitamo našu reporterku Luciju Majkanović kako je protekla noć u Šumicama? LUCIJA: Sada je mirno ... Bilo je tri napada neidentificiranih životinja, srećom bez posljedica ... Ubijena je jedna životinja za koju građani nisu sigurni što je ... Vode se polemike oko toga koja je životinjska vrsta ... Listaju se leksikoni i razni priručnici ... ZVUK SA TERENA: GLASOVI RAZNIH ŽIVOTINJA. VODITELJ: Ima li panike među pučanstvom? LUCIJA:Ne! Svi su samo radoznali ... Inače, novost je da smo poslije vojske vidjeli i lovce kako se šeću ulicama ... VODITELJ: Jesu li već pucali u nešto? LUCIJA: Za sada samo u ptice ... Stvar je, kažu, pod punom kontrolom .... SAŠA PALIĆ SE UKLJUČUJE U PROGRAM:Tragedija na Kalemegdanu! ... Jedna ptica, orao po svemu sudeći, sjurila se na kolica s djetetom i odnijela dijete ... Majka te tromjesečne bebe je u šoku i ukazuju joj pomoć ... ZVUK: TODOR PRESLUŠAVAM TELEFONSKU SEKRETARICU. U DRUGOM PLANU, RADIO PROGRAM SE NASTAVLJA. GLAS: Igor! Kakve fotke imam! Fascinantno! Za nevjerovati! Vuci napali neke studente i raskomadali trojicu ... Sve snimljeno! ... Šaljem za San Francisco! Ono što ostane nakon slonova su samo slike smrvljenih automobila ... ako nekog pregaze ostane samo flekica na trotoaru ... Vragovi jedni, ne ostavljaju tragove! Sve ovjekovječeno! Dođi u pet u Studentski grad ... DRUGI GLAS: Ovdje Lenka! Bježim iz grada. Reci to mom bratu ... Jednu moju drugaricu silovale gorile ... Još je u šoku! Čuvaj se zmija. Ako uhvatiš aligatora sačuvaj mi kožu ... za cipele, ... a ako budeš mogao još i jednog za torbicu ... Pozdrav! ISTI GLAS: Opet ja! Blokirani smo u jednoj zgradi na Novom Beogradu ... kod Miše! Ne možemo nigdje. 59 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo Priča se da su neke zvijeri raskomadale mnogo ljudi .. Ima puno krvi i odjeće ... Od mesa ni traga ... Ako možeš, dođi ... ZVUK: PONOVNO SE ČUJE U PRVOM PLANU ZVUK RADIOPROGRAMA. VODITELJ: Iz Japana dolazi Akiro Ksamaguči, ekspert, koji će pokušati pobješnjele životinje staviti pod kontrolu ... MILICA SE UKLJUČUJE: Dobra vijest sa Banjice! Grupa lovaca je ustrijelila četiri vuka! Narod je oduševljen. Čestita im i časti ih ... GLAS iz gomile: Dok je nama još ovakvih lovaca, nama vuci ništa neće moći ... VODITELJ: Ponovo studio! Izgleda, drama se polako bliži kraju .... Najopasnije krdo, krdo slonova je primijećeno kako se na Savskom pristaništu survava u rijeku ... Poslije ovoga će sve biti lakše ... Na Novom Beogradu, koji je do sada bio pošteđen, u Bloku 54, stanari zgrade 4 lamela 2a gore, desno, napravili su barikade i sprečavaju svaki prilaz zgradi. Jedan stanar nam se javio. STANARI TELEFONOM: Milisav Stanković! Ja sam predsjednik zbora stanara naše zgrade i obavještavam javnost da smo jednoglasno donijeli odluku da se izoliramo od svih i da nikog ne puštamo i nikamo ne idemo. Odgovorni nas obmanjuju praznim pričama kako životinje nisu opasne i da je sve tobože pod kontrolom, ali mi jasno s vrha naše zgrade vidimo da je Beograd u plamenu! Možemo pričati o tome da se ne nasjeda dezinformacijama, ali kada negdje gori, onda gori .... REPORTER: Na što mislite, što to gori? Gdje gori …? STANARI: A, što mi znamo! Nećemo valjda filozofirati što gori i jeli opasno ... ako gori, … kada gori, … ma šta bio uzrok ... NOVI REPORTER: Ovdje Dragan Mrković ... Most Gazela je zakrčen raznim životinjama ... Promet je u zastoju ... Vidimo slonove, žirafe, zebre, ... ali i gazele... VODITELJ: Vraćamo se u studio! Sa nama je vojno-politički komentator Siniša Slavković ... Gospodine Slavkoviću, što mislite, kako će se ova situacija odraziti na vojno-sigurnosnu poziciju naše zemlje? SLAVKOVIĆ: Odista, nema mjesta panici ... Nema! (panično). Ni jedna među velikim silama se neće miješati, jer ovo je prije svega unutarnje pitanje naše zemlje ... Nije isključeno da nas kojekakva društva za zaštitu životinja, diljem svijeta, stave na crnu listu, ali lako je njima kada su njihove životinje u kavezu ... Ne očekujem daljnji pritisak na našu državu u pogledu 55.-66. obračuna s odbjeglim životinjama. Većina tih stvorenja su bezopasna, i biljojedi su, ... ali su opasni jer svojom tjelesnom masom mogu hraniti opasne zvijeri ... Ali, Beograd, ma koliko veliki, dovoljno je mali da naše snage, specijalne jedinice to mogu same riješiti! VODITELJ: A što mislite o angažiranju lovaca? SLAVKOVIĆ: Pozdravljam to! Oni jedini imaju dozvolu za lov i to su plaćali godinama, pa je sada red da svoje znanje i iskustvo stave na raspolaganje ... VODITELJ: Neće ni njima baš biti lako .. Negdje kod Košutnjaka skupina zvijeri, vukovi ili hijene, napala je hrabre lovce i izujedala ih ... Pri tome je ubijeno na desetine vukova, risova, lisica i još nekih neidentificiranih stvorova, ali su stradali i sami lovci ... Dobili smo i informaciju da udruge lovaca iz Novog Sada, Kraljeva i Užica dolaze u Beograd pomoći lovcima Beograda ... Na izlasku iz Beograda imamo reportera Grgu Jovanovića ... GRGA JOVANOVIĆ: Dobar dan vam želimo! ... Ceste na izlazu iz Beograda su zakrčene ... Kod ljudi je zamjetna panika ... Zašto bježite? BJEGUNAC: Zar ne vidite što se događa?! Stalno nas drže u zabludi da su stvari pod kontrolom, a nisu ... Krda slonova, žirafa, bizona, nosoroga ... ruše sve pred sobom ... REPORTER GRGA: I vi ste to sve vidjeli? BJEGUNAC: Vidio sam antilope, medvjede i lisice, .. a moja je žena vidjela i tigrove kako odnose djecu iz jednog vrtića ... GRGA: A gdje vam je supruga? BJEGUNAC: I nju su odnijeli! GRGA: I vi vjerujete u sve te priče? Nije li to malo pretjerano ... Pa, u zoološkom vrtu nije bilo više od stotinjak opasnih životinja ... BJEGUNAC: Veliš nema!? Je li? Ha! Zar niste vidjeli kako su Amerikanci iz zrakoplova padobranima bacali životinje na Košutnjak! REPORTER GRGA: A kuda vi idete? BJEGUNAC 2: Ja?! U Kinu! Tamo jedu pse, a ne ljude! Ovdje jedu ljude! REPORTER GRGA: Jeste li vi to vidjeli? BJEGUNAC 2: Čuj, video! Je su li ovo rane od milovanja kelnerice Dace ili od tigra ?!... REPORTER GRGA: I vi ste im pobjegli? Bili ste brži od tigrova? ... BJEGUNAC 2: Nisam od njih, ali od drugih ljudi jesam! Važno je samo da ste brži od drugih ljudi ... I, ne vjerujete?! ... Vidjet ćete vi kada vas lav pojuri i ščepa za guzicu, tada ćete drugačije govoriti, ... ali bit će tada dockan za vas i za sve ... 60 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo VODITELJ: Vraćamo se u studio ... Sa nama je prof. dr. Jugoslav Spasić, s Prirodno matematičkog fakulteta ... Profesore, vi odgovorno tvrdite da na ovoliki grad toliki broj životinja ne može biti opasan? PROFESOR: Pa, naravno! Da dođu s kraja na kraj grada, većini životinja bi trebala puna tri dana ... Drugo, većina ih rijetko jede ... Recimo kada se lav jednom dobro najede, on je onda dugo sit ... VODITELJ: Znači, statistički gledano nema opasnosti da bi oni u narednih nekoliko dana mogli jesti ljudi? Nije li ovo malo smjela tvrdnja? PROFESOR: Nije! Zamorit će se, zasititi, i tada oni moraju odrijemati ... GLAZBENI PRIJELAZ. VODITELJ: Dobro jutro, Beograde, danas je deseti dan opsade Beograda ... Danas je bilo sedam smrtnih slučajeva ljudi i četrnaest životinja ... Ovim tempom, za nekoliko mjeseci životinja više neće biti ... Još uvijek nemamo službeno priopćenje kako je do ovoga došlo i tko je odgovoran ... No, premda je pravda spora, ona je dostižna! Postoji još jedna dimenzija ovog problema ... Ekološka! ... Grad je pun izmeta raznih životinja ... Stručnjaci raznih struka proučavaju taj izmet i pokušavaju nam otkriti kojim životinjskim vrstama pripada ... Ima i onih što se i u ovim, najtežim momentima trude da Beograd ostane čist ... ČISTAČ: Beograd mora biti čist! REPORTER: Koliko godina čistile grad? ČISTAČ: Petnaest, ali nikada nije bio ovako prljav! Očajan sam ... čini mi se da radimo neki posao koji nema kraja ... Na tone otpadnih tvari od životinja ... sve odnosimo ... pa i leševe ... ČISTAČ 2: J a sam očajan ... Kada sam dolazio u Beograd iz Mrčajevaca, vjerovao sam kako idem u svjetliju, pa i čistiju budućnost ... mislio sam skupljat ću lišće, kojekakve otpatke, papir i opuške ... ali nisam ni sanjao da ću da po cijeli dan čistiti govna! Za to sam mogao ostati i kod kuće ! .... ZVUCI PRELETA ZRAKOPLOVA, HELIKOPTERA, SIRENE. NOVI REPORTER: Sada smo na barikadama u ulici Admirala Geparta ...Ona će se ubuduće moći zvati i ulicom Geparda ... navodno su tu neki gepardi napravili pravi pokolj .... Kažu, još se vide tragovi, ovih dana nije bilo kiše da spere ulice ... Radnici javnih službi su pod radnom obvezom; nije im dopušten odlazak iz grada ... Inače ova situacija ima i dobrih 55.-66. strana; u beogradskim restoranima naglo je pala cijena divljači, posebno fazana, jarebica i srna ... Nude se i specijaliteti od bizona, muflona, antilopa, iznutrice medvjeda, jaja od raznih ptica koja se sada nalaze na svakom koraku ... Specijalitet nad specijalitetima, pravi hit su slavujevi jezici ... Inače, na samo par stotina metara od ove ulice, građani su naišli na mladunče slona i navodno su ga linčovali ... A što bi tek učinili sa krivcem za ovo stanje u kojem se svi sada nalazimo! A, i to ćemo valjda jednog dana i vidjeti ... VODITELJ: Ponovno studio! Snage reda i sigurnosti su u okršaju likvidirali prve švercere pridošle kako se smatra iz Italije, koji su kanili prošvercati kljove i raznorazne rijetke ptice ... Kada smo već kod Talijana ... Kako saznajemo, Društvo lovaca iz Reggio Calabria dolazi u pomoć našim lovcima! ... Dolaze u Beograd i sve veće grupe turista iz Njemačke, Engleske, SAD i Kanade … U zrakoplovnoj luci služe se crijevca na žaru od lavova, guščje paštete ... A svaki inozemni gost našeg grada, ukoliko izrazi želju, može dobiti pušku i dvadeset metaka, besplatno ... Preko toga se plaća ... Ustanovljen je i cjenik za sve vrste odstrijeljenih životinja ... NOVI VODITELJ: Iz unutrašnjosti stiže pomoć Beograđani ... To su deke, boce mineralne vode i streljivo ... Novi Sad donosi sto tona lijekova, hrane, čiste posteljine, kreveta ... i kukuruza ... Niš, sto tona cigareta .... Ima i onih što nikada neće ostaviti Beograd! ... Idemo ponovno na ulicu ... Da vidimo što se tamo događa, za sve one što su u svojim sigurnim domovima ... željno iščekuju rasplet ... GRAĐANIN: Ja sam rođeni Beograđanin! Nisam napustio Beograd kada su pljuštale bombe ... pa što bih sada! ... Jer što bi bilo od nas kada bi svi otišli?! Beograd napuštaju samo oni koji nisu iz njega ... Takvi nam ovdje ni ne trebaju! VODITELJ: Kakvo je stanje u Kaluđerici? REPORTER: Ljudi pred kućama stave kožu ulovljenih zvijeri Kažu da se ovakvi primjerci u svijetu prodaju i po tisuću eura po četvornom metru ... Inače, u Kaluđerici je pala i prva ljudska žrtva ... od strane čovjeka ... Pogrješkom, lovac je slučajno upucao lovca ... VODITELJ: Ponovno smo u studiju. Ponovit ćemo apel kriznog stožera da se ljudi redovito peru i šišaju, a žene šminkaju, da se ne ponovi nemio slučaj od prije neki dan kada je lovac pucao u zaraslog čovjeka misleći da je medvjed!! ... Dakle, oprez! Nisu opasne samo životinja već i ljudi! N e m o j t e biti opasni za druge ljude, nemojte im davati povoda da pucaju na vas! ... Perite se i šišajte redovito ... 61 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo NOVI VODITELJ U STUDIJU: Iz Resnika se javlja naš dopisnik Siniša Vidović ... VIDOVIĆ: Dobar dan, poštovani slušatelji! U Resniku je stanje normalno. Istina, viđene su dvije lisice, ali i dva klokana ... Nekoliko građana je u juhi našlo zmije, ... kažu, manje i neotrovne! Govori se o tome kako su viđeni neki klokani gdje jure neku djecu, ali ovo nije službeno potvrđeno. Koale su, valjda biljojedi i ako bi ova vijest bila točna, onda je posrijedi možda neka mutacija … VODITELJ: Ispričavamo se što prekidamo .... Iz bloka 28 na Novom Beogradu javlja se naš reporter Milica Delić .... Milice, čujemo li se? MILICA: Upravo smo bili svjedoci kada je tigar rastrgao dva psa i jednu antilopa. Pločnik je u krvi. Stanovnici su najprije pobjegli, a sada radoznalo izviruju i približavaju se mjestu događaja ... Ovdje nema panike! ... Od jutros je primijećeno nekoliko lavova kako se motaju između zgrada, u potrazi za hranom ... VODITELJ IZ STUDIJA: Imamo i reportera u Balkanskoj ulici ... Siniša Marić! MARIĆ: Niz Balkansku ulicu se kotrljaju zmije, gušteri i ježevi ... Ima ih, reklo bi se na tone ... Nitko sa sigurnošću ne zna odakle su se pojavili, da li iz kanalizacije ili … činjenica je međutim, oni su tu! GLAZBENI PRIJELAZ. ZVUK: TODOROVA TELEFONSKA SEKRETARICA. Bok, ovdje Igor! Koknuli sam pet divokoza, dva jelena i jednu žirafu ... Samo da vidiš koliki joj je vrat! Fascinantno! Meso divokoza je nešto najukusnije što sam probao u životu. Uškljocao sam jednog risa kako juri i potom stiže dva majmuna! Kod Siniše pravimo roštilj ... Čekamo te! * Ovdje Mica! Dođi, ne viđamo se! Čujem da je Igor na terenu slikao kako ovca juri jednu babu! Dođi kod nas. Idi preko Dedinja, govore tamo je najsigurnije i da su putovi raščišćeni. Nikako preko Neimara! Čedi su slonovi pregazili auto. Ostale su samo tablice. GLAZBENI PRIJELAZ. VODITELJ NA RADIJU: Dobro jutro, Beograđani! Beograd nema nikog osim vas! Danas je šezdeseti dan najezde životinja ... Još uvijek ne znamo kako je do ovoga došlo i tko je kriv ... Ali, u svakom zlu pronađemo i nešto dobro ... Meteorolozi kažu, temperatura će danas dosegnuti četrdeset stupnjeva ... Štedite vodu! Što više vode ostane, imat ćemo je više 55.-66. na raspolaganju i biti ćemo manje prljavi ... Nadamo se da će interventne ekipe uspjeti do početka današnje paklene vrućine očistiti ulice od smeća i leševa uginulih životinja. Sreća je što životinje koje su lešinari i strvinari i same pomažu u čišćenju životinjskih ostataka ... Za ljude se brinu ljudi! Dobra stvar ovih događanja je što je grad napokon, potpuno očišćen od pasa lutalica i većine mačaka. Kakvo je stanje u Knez Mihajlovoj? Saša Palić! SAŠA: Pa, ... Knez Mihajlova je, smatra se, uz Dedinje najsigurniji dio grada. Ulice su čiste, prolaznici sve češće mirni i nasmijani kao da se ništa ne događa. Samo nas još poneki lovac svojom pojavom podsjeti na neobična nesvakidašnja događanja. Vidim i jednu baka koja je izvela u šetnju svoju unuku ... Kako se ti zoveš? DJEVOJČICA: Jovana! SAŠA: Koliko imaš godina? JOVANA: Pet i pol! SAŠA: Jesi li si vidjela neku od životinja? JOVANA: Da! leoparda, kozu i bijelog medvjeda. SAŠA: Jeli medi bilo vrućina? JOVANA: Jeste! Teško je disao. SAŠA: Da li si mu dala vode? JOVANA: Nisam! SAŠA: A, zašto? JOVANA: Bojala sam se! I bio je prljav ... VODITELJ: Studio! Hvala Saša! Toliko za sada iz Knez Mihajlove ... Vraćamo se u studio da čujemo najnovije vijesti iz zemlje i svijeta. NOVI VODITELJ: Potpora Beogradu dolazi iz cijelog svijeta. Iz Ekvadora je stiglo 50 tona banana, iz Mađarske 100 tona svježe trave, ... a iz Nizozemske sredstva za čišćenje ulica u vrijednosti od dva milijuna eura! ... Na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda data je puna podrška Beogradu i izražena želja da će se ova situacija već jednom riješiti, premda je to ipak, unutarnje pitanje Beograda ... Iz nama prijateljske Indija stigla spremnost da se prihvate svi preživjeli tigrovi i slonovi, a nadležne institucije iz Australije mogle bi preuzeti klokane i koale ... Iz Kine su spremni poslati jedan bataljun koji bi očistio grad i vratio sve pande, kojih prema svjedočenjima pojedinih građana ima čak na desetke tisuća, a kojima je mjesto u njihovoj postojbini, Kini, gdje je njihovo prirodno stanište.... Podrška Beogradu stiže i iz cijele naše zemlje. Prijateljski grad Tivat je spreman ugostiti iscrpljene bolničare i higijeničare kako bi se vratili u naš grada spremni i orni da do kraja ispune svoju dužnost ... Novi Sad je poslao, među ostalim i sto tona sijena ... VODITELJ: Idemo saa na Tašmajdan! 62 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo REPORTER: Dobar dan, dragi sugrađani! Javljamo se iz kompleksa bazena ... Životinje iscrpljene od žeđi okupljaju se oko bazena i tako postaju lak plijen lovaca. (ČUJU SE PUCNJI) U parku se neprestano vije gust dim od brojnih kotlića i roštilja. Sa nama je najstariji lovac čika Mikica Stanić .. Koliko vam je godina? STARAC: Devedeset i dvije! REPORTER: Je li ukusan paprikaš? STARAC: Jeste! Najbolji! Bolji od od onog u Bečeju 1938. godine ... REPORTER: A, Vi, Vi ste izgleda specijalist za paprikaš od divljači ... Od čega je vaš kotlić? KUHAR: Moj kotlić je od nehrđajućeg čelika ... REPORTER: Što spremate u njemu? A.... kažem, što kuhate? (POKUŠAVA NADGLASTI BUKU) KUHAR (viče): Srnetina i zečetinom, .. a ima malo i fazana i jarebice ... REPORTER: Je li ukusno? KUHAR: Bolji izbor mesa nisam nikada imao ... Probali smo i da miksati antilope i divokoze sa zečevima i kornjačama, ... ali baš nije bilo dobro ... REPORTER: A, vi? Očito uživate? RADNIK: Da, Staniša Janković, radnik IMTa .... Uzeo sam plaćeni godišnji odmor i sad uživam ... Nikad bolje nije bilo ... Samo da potraje ... Specijalitet do specijaliteta ... u neograničenim količinama ... VODITELJ:Ponovno se vraćamo u studio ... Sa nama je profesor Ekonomskog fakulteta prof. dr. Nikola Petrović ... Profesore, kako će se ova situacija odraziti na gospodarska kretanja? PROFESOR: S jedne strane katastrofalno; zanimanje investitora za ulaganja u Beograd je potpuno prestalo, a zna se što to znači ... a s druge strane, na razvoj turizma, ovakav ekskluzivitet će se odraziti na najbolji mogući način ... Ovog ljeta se očekuje da će Beograd posjetiti preko devet stotina tisuća gostiju .... VODITELJ: Oprostite, što vas prekidam ... Na vezi nam je Jelica Mitrović naš reporter sa lica mjesta ... Jelice, gdje se sada nalaziš? JELICA: Nalazimo se blizu zoološkog vrta koji je već dva mjeseca bez životinja i gdje se svakodnevno, kao na najbezbednijem mjestu, odigravaju koncerti i razni performasni ... ali, danas se vratila jedna preplašena zebra ... Znači li to najavu povratka i ostalih životinja na svoja mjesta ili je ovo samo pojedinačni slučaj jednog usamljenog očajnika, vrijeme će pokazati ... GLAZBENI PRIJELAZ: BORILAČKI LOVAČKE PJESME. VODITELJ: Sa ulica Beograda, javlja nam se Marica Marić ... Marice, gdje se nalaziš ?... 55.-66. MARICA: Nalazimo se u dvorištu VIII gimnazije na Lekinom brdu .... gdje se ponovio stravičan događaj; gorile su otele jednu profesoricu! U z stravične krike sjurili su se na nju dok je ulazila u školsko dvorište i odvele je u pravcu Banjice ... Hoćeš li da nam ispričaš što si vidio? UČENIK: Da, matematičarka, Zorica Pantelić, ništa ne sluteći, krenula je prema školi kada je iz ovog pravca na nju nagrnule bar tri gorile i otele je ... MARICA: Je li profesorica vikala? UČENIK: Da, usrala se od straha! No, nema se čega bojati .... Gorile ne jedu žene, samo ih seksualno iskoristiti i poslije puštaju ... VODITELJ: Ponovno se vraćamo u studio! Javljaju nam da se u Sarajevskoj ulici kod broja 35 izvrnuo jedan medvjed. Potpuno je kolabirao ... Molimo sve lutajući reportere da netko od njih, tko je blizu, dođe tamo i vidi na licu mjesta kako to izgleda .... Za to vrijeme da skoknemo do Novog Beograda, oko Fontane... IGOR: Da , nalazimo se kod Fontane... Novi obračun beogradskog podzemlja! ... Mnogi kriminalci koriste ovaj košmar da poravnaju račune ... U okršaju zemunskog i čuburskog klana ima mrtvih i povredjenih iz surčinskog klana ... Jedan crni džip je pripucao na bijeli «audi» francuske registracije, očito lažnih tablica i tada je uslijedio pravi okršaj, kao iz filmova. Oko nas leže na tone izlomljenog stakla, dijelova automobila razbijenih pri pucnjavi i mnogo, mnogo povrijeđenih prolaznika ... Usput su stradale i neke zalutale životinje ... Neki prolaznici, presretni, hvataju ranjene i mrtve životinje i nose ih kući ... Dobra strana ovoga što doživljavamo je da u Beogradu više nema gladi .... SAŠA:Uključujemo se sa Dorćola ... Nalazimo se u blizini tržnice ... Ljudi prestravljeno bježe ka Zvezdari ... Približava se neki stampedo ... (smetnje u zvuku krčanje, krici) VODITELJ: Saša! Saša! Nadamo se da je Saša Palić dobro i da će nam se javiti čim se strojevi osposobe ... Pretpostavljamo da je to krdo slonova ili nosoroga .. Do sada nije zabilježen ni jedan stampedo divljih konja, ali tko zna .... Kod nas, u studiju je Vuk Bojović ... Gospodine Bojović, kako je moguće da je u zoološkom vrtu bilo toliko životinja? ... Podaci koje ste nam vi dostavili pokazuju da je broj već ustrijeljenih životinja, mnogo veći nego što ih je ikada bilo u vašem ZOO vrtu ... Mnogi Beograđani traže vašu glavu ... isto kao i glavu krivca za sve ovo ... Ali, zar toliki broj životinja nije dokaz da vi niste odgovorni? ... VUK BOJOVIĆ: Upravo tako! ... Netko je doveo ovolike životinje i to je bez sumnje tako .... 63 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo VODITELJ: Znate li tko je to mogao biti? VUK BOJOVIĆ: Samo sumnjam ... VODITELJ: Je li moguće da su se životinje u slobodi toliko namnožili same od sebe, od onog osnovnog broja koji je bio u Vašoj nadležnosti ? VUK BOJOVIĆ: Nipošto! Reprodukcijski proces većine životinja je mnogo dulji nego što mi i možemo zamisliti ... Da bi se životinje ovoliko namnožile trebalo bi u optimalnim uvjetima bar nekoliko stotina godina .... VODITELJ: Da li ste čuli da je većina tih životinja nastanjena u podzemnim tunelima Beograda i da odatle izlaze? VUK BOJOVIĆ: Ja to ne mogu komentirati ... NOVI VODITELJ: Prekidamo program s tragičnom viješću da je naš reporter na Dorćolu pregažen od strane stampeda neidentificiranih životinja. Nitko od preživjelih nije mogao pouzdano svjedočiti koja je životinjska vrsta bila ... Sa lica mjesta se javlja Igor Đorđević ... Igore, koja je to vrsta životinja bila? IGOR: Fascinantno! Svjedoci nisu sigurni... govore da je to bilo toliko brzo da je prošlo kao vjetar ... Posljedice su jezive! ... Od većine ljudi i nekih sitnih životinja je ostala samo kaša ... Od svakog automobila je ostao samo komad pleha ... To je bio toliko jak udar da stakla više ni nema već se pretvorio u sitni, okom nevidljivi prah ... Upravo sve to fotografiram pa ćete ekskluzivne snimke moći vidjeti u tjedniku Zrcalo. GLAZBENI PRIJELAZ. VODITELJ: Dobro jutro, Beograđani! Danas je petak, već je stoti dan od kada je Beograd ono što nikada nije bio ... Još ne znamo tko je kriv za sve ovo! Ali, nadležni nas uvjeravaju da će ga stići pravedna kazna ... Pozdravljamo lovce iz Italije, upravo pristigle ne bi li iskoristili priliku da dožive tu nesvakidašnju mogućnost da love po urbanim četvrtima jednog europskog grada, ... grada koji više liči na džunglu .... Medjutim, nema mjesta panici ... Beograd je imao i teže dane, a oni su prošli ... pa će i ovo .... Opažamo da je na ulicama nestašica zečeva i golubova ... Da li su ljudi krivi ili su krive životinje koje su jele što su stigle, nismo sigurni i ne možemo pomoći, ... ali za dobro jutro poslušajmo jednu finu, setnu melodiju .... GLAZBENI PRIJELAZ. VODITELJ: Ljeto je na izmaku ... Odbrojava svoje posljednje dane ... Uskoro će početi Bitef .... Gostovanje je najavila čuvena britanska trupa Royal Shakerspeare 55.-66. Company s predstavom «Ukroćena goropadnica»;... Tu će biti i francuska predstava «Karneval životinja» i njemačka predstava «Životinjska farma», po Orvelu ... Rusi dolaze s «;Lovačevim zapisima», po Turgenjevu ... Beograd dakle, kultura, ni u ovim teškim momentima, ne napušta ... REPORTER:Dragi slušatelji, prekidamo program! Javljamo se sa Gardoša ... jedan krokodil je izašao iz Dunava i napao djecu .... Hoće li djeca pobjeći ili neće? Užas! Dva djeteta su nestala ... Oko obale se okupilo mnoštvo svijeta ... U čudu se pitaju, što se to dogodilo? Jeste li Vi vidjeli što se dogodilo? SVJEDOK:Krokodil je izronio iz vode i zgrabio jedno dijete i njegovu bakicu .. Užas! Kada će ovome doći kraj! Jutros sam vidio na Novom Beogradu u bloku 45 kako čopor pasa napada grupu radnika dok su čistili ulice ... Užas! Zar nije vrijeme već jednom da vojska preuzme sve točke u gradu i da vojnici čiste ulice ... Tada ćemo biti čistiji i sigurniji ... NOVI SVJEDOK: Beograd treba zapaliti i potamaniti sve životinje i poslije ga graditi ponovno, iz početka, kao stotinu puta do sada ... NOVO UKLJUČENJE: Na Mirjevu lovci ubili dva pelikana i jednog crnog gavrana ... Vi ste lovac? ... LOVAC: Janko Mrković! ... Pelikan su napali djecu pa sam ih upucao ... Bijesni su! ... očito da su sve životinje pobješnjele pošto već dugo žive izvan kontrole, u divljini ... i u stalnoj interakciji .... NOVI REPORTER: Na Lekinom brdu smo! Velika novost! Zorica Pantelić, profesorica koja je prije izvjesnog vremena oteta od strane čopora gorila, ponovno je s nama! Što vam se dogodilo? PROFESORKA: To su bili moji najsretniji dani! Tek sada sam upoznala pravu ljubav! U početku sam se bojala, ali gorila je bila tako nježna i dobra prema meni da sam se tek sada osjetila kao prava žena ... Kao Jessica Lange! Do sada sam živjela s jednim profesorom, doktorom (srdito) koji me je tukao i maltretirao i sa jednim intelektualcem, nazovi filozofom, koji se ni na koji način ne mogu mjeriti sa ovim divnim bićima ... REPORTER: Eto, nije sa životinjama sve baš tako crno... VODITELJ: Ponovo smo u studiju ... Sa nama je ministar unutarnjih poslova ... (smetnje na vezama, krčanje) Kako napreduje istraga? .. Jesmo li bliži odgovoru na pitanje: Tko je pustio životinje iz kaveza? MINISTAR: U interesu istrage ne možemo otkriti pojedinosti, ali mogu potvrditi, na dobrom smo putu da se ovaj slučaj konačno riješi ... Ali, samo to što ćemo uhvatiti krivca i pravedno ga kazniti, ni malo neće olakšati našu situaciju ... Važno je da ublažimo i ot- 64 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo klonimo sve posljedice po pučanstvo ... Pred nama je duga i oštra zima ... Drveća skoro više i nema, dok je lišće odavno pojedeno ... Mi sada oštro branimo sve prilaze Dedinju zbog značaja njegove jedinstvene vegetacije ... gdje je, baš zbog očuvane prirode i najveći pritisak životinja ... Posebno čuvamo izvore vode ... Jer, grad bez vode je ... (smetnje na vezi) VODITELJ: Koliko će ovo još trajati? MINISTAR: Mnogima ova situacija odgovara i oni nam opstruiraju svaku važnu akciju ... Ali, mogu im odmah kažem da će sve ovo trajati kraće, mnogo kraće nego što oni misle ... i da je pravda spora, ali dostižna ... (PREKID, JAVLJA SE NOVI REPORTER) NOVI REPORTER: Javljamo se ponovno iz ogoljenog Novog Beograda ... Ljeto, udruženo sa životinjama odnijelo je i zadnji trag zelenila; okolina Bulevara Nikole Tesle je potpuno obršćena .... ali, u ulici Pariške komune smo našli jedanu malu travčicu! ... Začuđeni stanovnici gledaju u nju ... Netko hoće da je uzbere i tako je zaštiti, ali drugi su protiv jer smatraju da će ona odmah uvenuti ... Tko bi rekao da će u zelenom Novom Beogradu jedna obična travčice biti vijest! ... Od zelene džungle na asfaltu će ostati ipak, samo asfalt ... NOVI REPORTER: Uključuje se ponovno s Zvezdare ... U ulici Baje Sekulića je od jutros ubijeno tri lovca i dva prolaznika, ali je napokon dolijao i jedan medvjed .... Ove zime on će se naspavati .... Bit će to spavanje koje će trajati mnogo dulje od jedne zime ... SUDIONIK: Napravit ćemo od njega bundu za zimu ... Ove zime mojoj ženi neće biti hladno ... NOVI SUDIONIK: A od njegove masti ćemo spravljati razne meleme ... NOVI REPORTER: Dakle, ove zime krzno će ponovno biti u modi! .. UKJUČUJE SE NAREDNI REPORTER: Na Konjarniku jedna ovca preklala vuka ... Nevjerojatno! Nitko nije vidio taj surovi događaj, ali svi gledamo u ovcu kako u krvavim zubima drži prerezane vratne žile jadnog vuka ... Je li to moguće ili nas oči varaju? ... SVJEDOK: Sigurno je netko drugi preklao vuka, a ovca, jadna i žedna, htjela je samo ugasiti žeđ, bilo čime, makar i krvlju ... SLJEDEĆI REPORTER SE UKLJUČUJE: Na Dušanovcu, u ulici Jovana Popovića čopor vukova je zaklao tri lovca! ... Prizor je stravičan ali, uvjerili smo se ovih dana, već tako uobičajen, da nam je postao banalnim .... VODITELJ: Sa nama je u studiju doktor veterine Mileusnić, patolog ... On je izvršio autopsiju lava 55.-66. ubijenog sinoć na Julinom brdu .. Doktore, što ste pronašli u njegovoj utrobi? VETERINAR: Pronašao sam uobičajene stvari: neprobavljene smeće ... dijelove automobila ... Ne, nije u njemu bilo dijelova ljudskog tijela ... Istina, bila je u njemu jedna ženska haljina i cipela, ali od ostataka ljudskog tijela ni traga ... Možda je nesretnu ženu već svario, ali je moguće da je u oskudici hrane postao i svaštojed ... VODITELJ: Što vi mislite kako je do ovoga došlo? Tko je krivac za sve ovo? VETERINAR: Netko je za ovo kriv, ali, makar i visio na Terazijama ... nama to neće pomoći ... Na nama samima je da se izborimo sa sobom i sa našim nagonima i odupremo se zlu ... VODITELJ: Ne mislite li i Vi, kao mnogi, da je možda baš neki novinar pustio ove životinje iz zoološkog vrta? VETERINAR: Eh, vi novinari! Sebi uvijek pridajete veću važnost nego što zaslužujete ... i u crnim i u bijelim lažima ... NOVI REPORTER SE UKLJUČUJE: Uključujemo se u okolicu Beogradskog sajma ... Tu je nesvakidašnji prizor velika grupa životinja se okupila i nekontrolirano se okreće u krug, gura, ujeda ... Naš fotoreporter Igor Đorđević je vrlo blizu ... (smetnje, krčanje) ... Ne! Ne! Stampedo životinja dolazi! ... Hoće li naš kolega Đorđević pobjeći ili neće? Neće! Neće! On je – prrreeegažen! Užas! Nemam riječi kojima bih opisao ovaj užas! ... Fascinantno! Od njega gotovo ništa nije ostalo! ... Samo dijelovi fotoaparata! S l a v a mu! Bio je vrstan profesionalac ... do kraja ... Nije bježao kada je stampedo krenuo na njega nego je kameru držao u ruci do posljednjeg daha ... Kakva šteta što se ti snimci nikada neće moći vidjeti ... Bili bi to u svijetu do sada nezabilježeni, jedinstveni ... neponovljivi snimci ... (krčanje) GLAZBENI PRIJELAZ VODITELJ: Dobro jutro, Beograde! Svanuo je taj 25. listopada! Danas je tvoj dan, Beograde ... Sa nama je gospodin Maričić predsjednik kriznog stožera ... MARIČIĆ: Dobo jutro, slobodni i mirni Beograde! Sa zadovoljstvom mogu reći da životinja više nema na ulici ... Slobodno izađite na ulicu i nadišite se svježeg, čistog zraka ... Poslije 173 dana okupacije, nakon mnogo prolivene krvi i bola, sada je došao dugo očekivani mir! ... Preostale, uhvaćene životinje predali smo zoološkim vrtovima u raznim europskim zemljama ili smo ih vratili u pravo, prirodno stanište, u zemlje 65 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo Afrike i Azije ... Tako je Kina, napokon, dobila natrag svoje pande! ... Ponavljam, opasnost je prošla! Nema više životinja! (glas mu se gubi u daljini) GLAZBENI PRIJELAZ; ZVUCI SA SAHRANE, KUKNJAVA. GLAZBENI PRIJELAZ. GLAS DJETETA: Mama, vidi lav ... MAMINA GLAS: Da, da ... to je samo maca ... mala, slatka maca ... GLAS DJETETA: Velika slatka maca, ... a liči na velikog lava ... ZVUK: RIKA LAVOVA. POTOM, ČUJE SE KAKO TODOR I LENKA HODAJU PO ŠLJUNKU. RAZGOVOR IM POVREMENO PREKIDA RIKA LAVOVA, ZAVIJANJE VUKOVA I KREŠTANJE PTICA. TODOR: Igor je bio pravi junak, heroj! LENKA: Kaži mi, molim te, je li moj brat bio ta osoba koja je pustila životinje? ZVUK: KRČANJE I SMETNJE NA VEZI. TODOR: ... rekao je da kavezi za to i služe da se ponekad otvore ... To je kao ona puška kod Čehova ... Ako puška stoji na zidu u prvom činu, do kraja trećega ona mora i opaliti ... Tako je i sa životinjama u kavezima ... Nekada će se uvijek naći netko i. .. otvoriti ih ... (krčanje) Tako je govorio Igor. .. tvoj brat ... Srećom što je sve već prošlo i što je našim mukama kraj ... Poslije nekoliko mjeseci, po prvi put sam 55.-66. ponovno izašao na ulicu ... Pomalo će mi nedostajati ove životinje u vijestima ... i nada da će sve to jednog dana proći ... Gotovo da ni jednu nisam vidio uživo ... A, ti, je si li ti vidjela neku? LENKA Ždralovi i flaminga ... TODOR: Beograd, sada izgleda tako pusto ... Kao da u njemu nikada nije bilo ljudi ... Ali, jednog dana, i mi ćemo ponovno imati zoološki vrt ... i mirne i pitome životinje u njima ... LENKA: Da ... i sve će biti isto kao i prije ... TODOR: Hoćeš li se nekada vidimo? ... Ja te još uvijek volim ... Samo tebe! Eto, prestao sam piti ... Kada sam vidio kako krokodili lete, rekao sam sebi, moraš prestati piti ... i prestao sam ... LENKA: Ali, ja sam počela da pijem! Poslije svega ovoga ... TODOR: Ti piješ?! Fuj! Što će mi žena koja pije! Fuj! Svašta! LENKA Vidjela bih ja tebe da te je silovao majmun! ZVUK: LAVOVI KAKO NAPADAJU LENKU. (Krčanje) ČUJU SE I NJENI KRICI. LENKA: Pomoć! Po... TODOR (odlazeći): Pije! Ona pije! Svašta! Što će mi žena koja pije! ZVUK: POMICANJE RADIOPOSTAJA NA RADIO PRIJEMNIKU. POSLIJE NEKOLIKO PROMJENA FREKVENCIJA ČUJE SE FINA, LAGANA GLAZBA. Svršetak 66 Klasje naših ravni Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko 67.-75. Nacionalno, univerzalno, božansko ĐURO VIDMAROVIĆ MILE PEŠORDA: BAŠČANSKA PLOČA, «ALFA», ZAGREB, 2008. (Dobitnik prestižne književne nagrade «A. B. ŠIMIĆ» za 2009. STVARALAŠTVO DO DEMOKRATSKIH PROMJENA (1966.-1999.) – Mile Pešorda je jedna od vodećih hrvatskih pjesnika rođenih izvan Republike Hrvatske. Pripada srednjem naraštaju hrvatskih književnika. Rođen je u Grudama (BiH), 15. kolovoza 1950. godine. Tijekom proteklih godina istakao se kao pjesnik, književni prevoditelj, književni feljtonist, urednik, sveučilišni lektor, diplomat ... U Sarajevu je završio studij romanistike, a u zagrebu i Parizu postdiplomske studije. Književnim stvaralaštvom počeo se baviti još u srednjoškolskim klupama, točnije, u šesnaestoj godini života. Kao učenik četvrtog razreda Gimnazije u Grudama pokrenuo je i uredio reviju «Ogledalo», koja mu je donijela i prva neugodna iskustva. Maturant Pešorda, kako i priliči mladim ljudima, neoprezno razmišlja svojom glavom i izaziva lokalnu vladajuću elitu. Glasilo je zabranjeno, a urednik podvrgnut podozrenju, jer je, između ostalog, napisao: «Iz ruku samoživaca i žderonja spasiti naš kraj – to je glavni zadatak svakog mladog čovjeka, mladog duhom i umom». Pisati stihove Pešorda nastavlja kao student u Sarajevu. Njegovi su radovi ozbiljni, zanimljivi i literarno relevantni, tako da ih objavljuju tada ugledni književni časopisi kao što su «Odjeci», «Republika», «Telegram», «Život», «Lica», «Naši dani», kao i niz drugih novina i glasila. S nekoliko pjesama, kao što su Protiv tame, Žena malog grada i Moj otac, dostiže razinu potrebnu za ulazak u antologije. To se i dešava 1969. kada njegova pjesma Moj otac biva uvrštena u «Panoramu mlade hrvatske književnosti», Republika, Zagreb, 1969. Ta ga pjesma prati do danas, kao jedno od najboljih lirskih ostvarenja u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Međutim, Pešordino pjesništvo naišlo je od početaka na dobar prijem ljudi pera, znalaca književnih vrijednosti, ali i na podozrenje stručnjaka za izvanknjiževne subverzivne poruke koje, eventualno, krije pjesnikov metajezik. O tome svjedoči činjenica da mu je prva pjesma «Protiv tame» bila zabranjena. Nadarenost mladog pjesnika iz Gruda uočio je akademik Slavko Mihalić. O Pešordinim stihovima on piše: «Stihovi mladog hrvatskog pjesnika Mile Pešorde ostavljaju u pozadini naša znanja o jalovosti kamenja, kojim su obrasla južna polja naše domovine ... U ovoj su poeziji čovjek i kamen sudbinski poistovjećeni. Stoljeća mukotrpne borbe i bezdušnog otpora nisu ih učinili prijateljima, ali među njima se uspostavio tajanstveni sklad patnje i ljubavi. I tako se u jednom trenutku može dogoditi da kamen progovori ljepotom i nježnošću čovjeka, da se u čovjeku zametne tragična tišina i hladnoća bijelog kamenja ... Ova poezija ne dolazi s papira, iz apstraktnih kombinacija mogućega i nemogućega. Ona, poput rijetkog izvora bistre vode, izvire iz samog hercegovačkog tla, i mi vjerujemo da neće presahnuti te joj želimo da postane još puniji i strasniji vrutak». Ukoliko nekog pjesnika smijemo nazvati književnikom tek nakon što mu je objavljena knjiga stihova, tada se Mili Pešordi to desilo vrlo rano, s 21 godinom života. Naime, prvu pjesničku knjigu: Život vječni objavila mu je sarajevska izdavačka kuća 1971. godine. Knjiga je doživjela uspjeh. Nagrađena je godišnjom nagradom izdavača za 1972. godinu. Pešordin književni rad ima odjeka i u Hrvatskoj. Poznati pjesnik Stojan Vučićević u vrlo čitanom i visokotiražnom «Hrvatskom tjedniku» objavljuje afirmativan prikaz «Život vječni». Između ostalog napisao 1 2 1 «Vjesnik», Zagreb, 29. rujna 1970. 2 Kada je riječ o bibliografiji Pešordinih djela, skrećem pozornost na rad Daniele Vujica: Poezija Mile Pešorde skupa s Ungarettijevom i Nerudinom, «Fokus .hrvatski tjednik», Zagreb, 5. kolovoza 2005., 52.-53. 67 Klasje naših ravni Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko 67.-75. je: «Ono što u njegovim pjesmama najvećma osvaja i bliješti izvornim sjajem, to je njegova, reklo bi se, antejska veza s tlom, sa šimićevskom zemljom koja govori iz njega o sebi, o znanim ljudima i neznanu svijetu, napokon o njemu samome. Spaja se u Pešordinim stihovima narav gorštaka s rafiniranim duhom urbana čovjeka, odvija se neprekidna i čudesna osmoza izmeću neuništivih životnih poriva i davno mumificiranih zanosa starovjekih mistika ... » Vučićević ovom prilikom izdvaja pjesme «Moj otac» i «Pjesan očajnika», iz koje citira stihove koji su na predmetnotematskoj razini u to vrijeme doista mogli biti zazorni jugokomunističkim cenzorima: uglavnom bili građani drugoga reda. Ja mislim da je samo inkvizicija prije toga imala taj morbidni kodeks nijansiranog zlostavljanja kakav su boljševički čuvari kulture primjenjivali na svojim neistomišljenicima: možete li objavljivati ili ne?, u kojim intervalima?, gdje?, kakve tekstove?, uz čije jamstvo?, smije li se potpisivati iza emisije? Možete li nastupati pred kamerom?... I nikada niste znali je li konačno, poslije skoro dvadeset godina, zatvoren vaš dosje. Na neformalnim suđenjima imali ste tužitelje, proces i svjedoke, ali mene su najviše zbunjivali oni ‘advocatus diaboli’ kojima je bila dodijeljena dužnost da me brane. Jedan filozof objašnjavao mi je, citirajući pri tome Adorna, da sloboda nikome nije odjednom data. Nju treba svaki dan ponovo osvajati. Nikada moj život nije više ličio mitu o Sizifu i, uspoređen sa takvom slobodom, na čijoj opstrukciji planski rade legije plaćenih mislilaca i policajaca – rad na bilo kojem kamenolomu ovoga svijeta bio bi prava rekreacija». Na sreću, Pešorda ostaje bez većih posljedica, glede osobne sigurnosti, radnog mjesta i mogućnosti bavljenja književnim stvaralaštvom. O tome svjedoči i činjenica da iduće, 1972. godine, U Hrvatskoj veoma teške za sve tzv. «proljećare» i «matičare», cijenjeni književni kritičar Veselko Tenžera upozorava na vrijednost Pešordine poezije. Čini to na pomalo ezopovski način, tako da ulomak koji navodimo, govori i o vremenu u kojem je napisan: « ... U Pešordinu pjesništvu postoje vrijednosti koje nije moguće zaobići, koje su ostale u fazi naznake, u nagovještaju nesvakidašnjega poetskoga problema. U vremenu kada njegovi vršnjaci mahom inventiraju već folklorizirane teme i probleme suvremenog pjesništva, ili kada robujući duhu estrade plaćaju ceh dosjetkama, Pešorda barem pokušava da subjekt svojega pjesništva pretvori u ranjivo i osjetljivo mjesto svijeta. To je bardovska ambicija i pokušaj da pjesnik postane bankom u koju će biti položene valute očaja i trauma jednog podneblja. Šamanstvo, ali bez potrebne perfekcije ... » Bosanskoherecegovački akademik i poznati književni povjesničar i književni teoretik, prof. dr. Zdenko Lešić, pišući o Pešordinoj zbirci «Knjiga ljubavi i gnjeva» (Zagreb, 1998.), podsjetio je na njegovu prvu zbirku, stavljajući autorovu poetiku u kontekst književnih tijekova tih godina. Akademik je ispravno zaključio slijedeće: «Kad je imao dvadeset godina (objavio je prvu zbirku pjesama 1971. godine kao student ro- 3 Ova tuđa zemlja .. .Nikom nemam zborit. Sam gorjeh za narod, sam ću i sagorit Hrvatska Dokle, dokle ... 4 6 Nakon sloma «Hrvatskog proljeća» i zabrane «Hrvatskog tjednika», navedene ocjene nisu mogle koristiti socijalnoj promociji Mile Pešorde. Osjećajući poteškoće s kojima se susreće kao pjesnik iz redova hrvatskog naroda, Pešorda u siječnju 1971. supotpisuje «Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom jeziku». O toj se «Deklaraciji» u Hrvatskoj malo znade. Potpisala su je sedmorica hrvatskih pisaca iz BiH: Stanko Bašić, Veselko Koroman, Vitomir Lukić, Mirko Marjanović, Nikola Martić, Mile Pešorda i Vladimir Pavlović. U «Deklaraciji» koja je bila isprovocirana člankom Grge Gamulina u «Kritici» i osudi tog članka od strane političkih moćnika u BiH, između ostalog, stoji točka u kojoj se navode da se Grgi Gamulinu može odgovoriti «kada se u jezičnoj praksi osjeti prisutnost zaključaka Simpozijuma o jezičnoj toleranciji, a lektori prestanu vršiti masakr nad zapadnom varijantom hrvatskosrpskoga jezika i konačno počne ozbiljan razgovor o našem jezičkom standardu». O tome što se nakon potpisivanja dešavalo s potpisima svjedoči Vitomir Lukić: U sedamdesetprvoj sam sudjelovao sa nekoliko pisaca Hrvata iz Bosne i Hercegovine kada smo javno upućenim pismom Socijalističkom savezu zatražili pravo da možemo pisati bez diskriminacije svojim jezikom i da naše interese ne tumače ‘profesionalni Hrvati’. Od tada pa sve do nedavno mi smo 5 3 Pjesan očajnika, u: Mile Pešorda: Knjiga ljubavi i gnjeva», HKD Napredak & NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1998., 241. 4 Četvrt stoljeća od Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku. Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu?, «Kulturni obzor», nedjeljni prilog «Večernjeg lista», Zagreb, 28. siječnja 1996., 19. 5 Hrvatski narodni kalendar «Napredak», Sarajevo, 1992 7 6 «Vjesnik», Zagreb, 2. studenoga 1972. 7 Z. Lešić; Iskušenje jezika (Mile Pešorda: «Knjiga ljubavi i gnjeva», Zagreb, 1998.), «Stećak – list za kulturu i društvena pitanja, god. VII., br. 78., Sarajevo, lipanj, 2000., 10.-12. 68 Klasje naših ravni Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko 67.-75. manistike u Sarajevu), već je bila završena hrvatska pjesnička avangarda iz šezdesetih godina, i ‘krugovaši’ su se već razišli, i ‘hrvatsko proljeće’ je već prošlo. Zapravo, do tada se završila i post-avangarda; u hrvatskoj poeziji nije više bilo ni škola ni pokreta; pjesnici su ostali sami, da sami, svaki za sebe, traže svoj put. Koji je put našao Pešorda? Ili, bolje, koji je pjesnički put našao Pešordu?» Nakon što je analizirao sve utjecaje, varijante i mogućnosti Pešordina pjevanja, zaključio je, s dozom nesigurnosti, kako se ovaj poet svjesno opredijelio za poetički eklekticizam. «Međutim, nastavlja akademik Lešić, taj njegov poetički eklekticizam mora da je imao i jedan drugi, manje metafizički razlog. Jer, očito je da je Pešorda svjesno iskušavao različite mogućnosti poezije, mogućnosti koje su bile dostupne ne samo njegovoj osjećajnosti, njegovom talentu. On je polazio svim putovima kojima ga je vodio njegov poetski vrve, i još više – njegova lektira». Kada je riječ o lektiri koja je utjecala na Pešordin pjesnički govor, akademik ispravno upozorava na francuskog književnika René Chara. Pjesnička zbirka Život vječni izbacila je autora u književnu orbitu kao književnika s kojim treba računati. Pešorda tada živi u BiH, dakle u kompliciranoj sredini obzirom na odnose između Muslimana, Srba i Hrvata, a k tome dolazi iz zapadne Hercegovine koja u tadašnjoj komunističkoj percepciji ima obilježja hrvatskog nacionalističkog kraja koji treba držati neprestano pod političkom i sigurnosnom paskom. Ukoliko je želio opstati u takvoj sredini, morao je biti oprezan, mudar i neprestano živjeti u neizvjesnosti. Pored svih tih činjenica, Pešorda svoj književni rad stvara kao hrvatski, a ne kao «bosanskohercegovački», ili «jugoslavenski» pjesnik, pozivajući se na A. B. Šimića, ali i na francuske uzore. Time je oblikovao svoj literarni svjetonazor: zavičaj-hrvatstvo-europejstvokristološki univerzalizam. Nakon «Života vječnog» slijedi zbirka Zipka zebnje objavljena u Sarajevu 1975. U emisiji Radio-Zagreba «Poezija naglas», Danijel je Dragojević, veliko ime suvremene hrvatske poezije, 9. lipnja 1977. progovorio o Pešordinom stvaralaštvu. Odjek, sličan prvoj zbirci nije postigla. No, navodim rečenicu iz Dragojevićeva izlaganja koju smatram ključnom: «Pešordina pjesma, mogli bi reći, raste na priliku stabla, koje od zemlje do cvijeta, traži svjetlost, blagost i čistoću». Veliki književni uspjeh postigla je Pešordina zbirka Slušam tvoj glas, tiskana 1980. u Mostaru, s crtežima V. Nevjestića i sjajnim tekstom Jure Kaštelana. Doživjela je tri izdanja. Iduće je godine dobila godišnju nagradu za najbolju knjigu Književne omladine Bosne i Hercegovine. Akademik Jure Kaštelan, popratio je zbirku «Slušam tvoj glas» nadahnutim «Bilješkama uz rukopis» i mladom pjesniku dao dragocjenu poputbinu za put u neizvjesnu književničku budućnost. U svojim «Bilješkama...» Kaštelan je «uhvatio» osnove odlike Pešordine poezije, među kojima izdvajam dvije: «... Tjeskoba i strepnja svod su ove poezije, a obzorje: bjelina». I druga: «Hercegovina u poeziji Mile Pešorde traje kao podloga astralnog treperenja, kao potka složenog raspleta zvuka i riječi, kao zagonetni čvor u vezivu kontrastnih boja, kao antejska izvorna snaga i uzletište. Ali zavičajnost nije ni emotivna ni tematska granica ove poezije kojoj je tajna čovjeka u svijetu i drama svijeta u čovjeku jedina istinska domovina: otvorena pučina svemira, pjesma.» Dakle, odrednice Pešordine poezije, prema riječima književnog teoretičara i pjesnika, akademika Kaštelana, su: TJESKOBA i STREPNJA; BJELINA; ZAVIČAJNOST; TAJNA ČOVJEKA U SVIJETU i DRAMA SVIJETA U ČOVJEKU = OTVORENA PAUČINA SVEMIRA, PJESMA. Navedenu ocjenu akademik je napisao 1980. godine. Stoji li ova ocjena i danas, 28 godina kasnije? Stoji, uz napomenu da Kaštelanove pojmove «bjelina» pišemo kao Bjelina, što znači Bog, «zavičajnost» shvatimo kao hrvatski etnički identifikacijski kod, a «otvorena paučina svemira» kao drugu Kristovu zapovijed: ljubav prema čovjeku. Pešorda je u žaru umjetničkog stvaranja. Već iduće, 1981. objavljuje u Sarajevu zbirku Prelijevanja.Ponukan iskustvima nekolicine hrvatskih pjesnika i Pešorda se odlučuje, premda mlad (35 mu je godina!), izdati izbor iz književnog opusa. Čini to uz podršku vrlo uglednih književnih pera. Knjiga Mile Pešorde, pod naslovom Izabrane pjesme, u izboru Dževada Karahasana i s predgovorom akademika Jure Kaštelana, uvrštena je u tada reprezentativnu ediciju Književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, i objavljena u Sarajevu 1985. godine. Iste godine u Makedoniji mu objavljuju prijevod poezije pod naslovom Kuća za jezikat. Godine 1987. Pešorda objavljuje zbirku Orfički fragmenti, ali, što je zanimljivo, u Banjoj Luci. U njoj je objavljena prva varijanta poeme «Baščanska ploča», o čemu će kasnije biti riječi. 8 9 8 Mile Pešorda: Knjiga ljubavi i gnjeva», HKD Napreda i NZ Matice Hrvatske, Zagreb, 1998., 268. 9 «Vjesnik», Zagreb, 20. prosinca0 1999. 10 10 «Alfa», Zagreb, 2008. 69 Klasje naših ravni Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko 67.-75. STVARALAŠTVO NAKON DEMOKRATSKI PROMJENA (2000.-2008.) – Godine 2000. Pešorda odlazi na dužnost sveučilišnog lektora hrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog jezika na Sveučilištu u francuskom gradu Resnnesu. Ondje razvija živu, kako literarnu, tako i izvanliterarnu djelatnost. Osniva društvo Francusko-hrvatskog prijateljstva, drži predavanja o agresiji na Hrvatsku, potiče skupljanje humanitarne pomoći, piše pjesme. Budući da sam bio hrvatski diplomat, znadem koliko domaćini cijene kada se govori njihovim materinskim jezikom. Francuzi su na tu činjenicu osobito osjetljivi. A Pešorda je dobar znalac njihovog jezika. Koliko je to istina svjedoči činjenica koju treba posebno istaći: on je napisao zbirku pjesama na francuskom jeziku (ne prevođenih) pod naslovom Paroles pour elle («Riječi za nju») koju su mu Francuzi u veljači 1992. objavili kao zasebno izdanje. U posjedu sam separata Pešordinog predavanja o Židovima Sefardima u Sarajevu: Mémoire er fidélité séfardes 1492-1992. Predavanje je objavljeno u Des Sociétés, Université de Rennes 2, Haute Bretagne, 171.-174. Tijekom boravka u Rennesu, 1992/93. piše i antologijsku pjesmu «Židovsko groblje u Sarajevu». Nakon završenog mandata u Rennesu, Pešorda se vraća u Zagreb. Ovdje je supokretačem tjednika za kulturu «Hrvatsko slovo», a zatim postaje viši savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova. Kao član Veleposlanstva RH u Sarajevu, zadužen za kulturu, boravi u ovoj Državi do 2000., kada zbog promjene vlasti u Zagrebu mora napustiti ovu instituciju. U Zagrebu je Pešordi 1998. objavljena summa poetica, koncipirana kao nova knjiga, pod naslovom Knjiga ljubavi i gnjeva. Iste godine biva zastupljen je u reprezentativnoj antologiji hrvatskoga rodoljubnoga pjesništva od Baščanske ploče do danas Mila si nam ti jedina («Alfa», Zagreb). Godine 2002. na slovenski u prevedeni Pešordini stihovi u knjizi Drevo z dušo ptice = Stablo s dušom ptice, s poticajnim predgovorom Cirila Zlobeca (Slovenskohrvaška pesniška antologija / Mile Pešorda ; izbor in prevod Ines Cergol ; spremna beseda Ciril Zlobec, Koper : Založba Lipa, 2002.) Godine 2007. Pešorda dobiva 1. nagradu «Dubravko Horvatić», za poemu Baščanska ploča, objavljenu u «Hrvatskom slovu» 2006. godine. Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika i uvrštene u brojne tuzemne i inozemne antologije i panorame. U pariškom časopisu EUROPE broj 880.881., 2002.,s četiri je pjesme uvršten u izbor dvanaest najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika. Brojni su kritički napisi i eseji o njegovu pjesništvu, a među njima se izdvajaju oni Jure Kaštelana, Veselka Tenžere, Nihada Agića, Krešimira Šege, Ivana Božičevića, Željka Grahovca, Mirka Marjanovića, Eftima Kletnikova, Zdenka Lešića, Ive Pranjkovića, Cirila Zlobeca, Marinka Solde, Miljenka Stojića, S.P.Novaka, Dubravka Jelčića. Godine 1996. dodijeljeno mu je najviše državno priznanje Republike Hrvatske za doprinos u kulturi – Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Slovenski pjesnik i četverostruki akademik Ciril Zlobec, vrstan prevoditelj i promicatelj hrvatskoga pjesništva, u svome eseju o poeziji Mile Pešorde piše «Jedinstvo u mnogoglasju» (2002.), glede pjesme «Moj otac», ističe: Čak i u homersku sliku oca on metaforički upliće elemente ovoga na izgled gruboga, a veličanstvenoga kraja svoga djetinjstva. Upravo je ova pjesme paradigmatska za pjesnika, jer se u njoj otkriva jedna od temeljnih osobina njegove poetike: dvostruka funkcija metafore. Ponajprije u pojedinim dijelovima pjesme, a onda pjesma sama kao cjelina. U ovome primjeru pojedine odlike hercegovačkoga kraja sastavljaju mitski lik oca, a pjesma kao cjelina, uključujući očev poetizirani lik, simbolički ugrađen u mozaik ovoga kraja, razotkriva u sveobuhvatnoj poenti sinovljevu nemoć, njegovu egzistencijalnu tjeskobu modernoga čovjeka. Karakteristično pjesnikovo suzvučje mnogostrukosti i jedinstva. Zanimljiva je ocjena Pešordina pjesničkog stvaralaštva iz pera S. P, Novaka. U njegovoj «Povijesti hrvatske književnosti od Baščanske ploče do danas, stoji kako su Pešordinu poeziju «opsjedale himere kolektivne egzistencije, ali taj pjesnik, rođen u Grudama 1950., gotovo nikad nije podlegao njihovu zovu», da bi na kraju zaključio: «On i kad je društveno eksplicitan i kad ga je zbilja u posljednjim godinama pretjerano uzburkala i obvezala, nastavljao je pjevati profetski i nikad nije prestao razgovarati s bitnim.» Akademik Dubravko Jelčić u «Povijesti hrvatske književnosti – tisućljeće od Baščanske ploče do danas – Drugo znatno prošireno izdanje» (Zagreb, 2004.,597.) ističe: «Hermetičan u formalnom smislu, razgovijetan i jasan u komunikaciji s čitateljem, nemilosrdan prema sebi a nepotkupljiv u odnosu na životne spoznaje koje ga muče, Pešorda je pjesnik svjestan svih kontroverzi kojima je ispunjen svijet i čovjek u njemu. Realnost svijeta i realnost vlastitog života nalaze u Pešordinoj poeziji svoj poetski ekvivalent». 11 11 U dataciji poeme autor naglašava: Paris/Sarajevo/Zagreb, 31. svibnja 1978. – Božić 2005. 70 Klasje naših ravni Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko 67.-75. Književni kritičar Željko Klement svoj osvrt na Pešordinu knjigu «Knjiga ljubavi i nade» naslovljuje paradigmatskim naslovom «Stihovi proročanske snage». Konačno, uvaženi kolega Božidar Petrač, u pogovoru poeme «Baščanska ploča» za Pešordu kao pjesnika piše: «Pešorda je tipičan pjesnik moderniteta, njegova otvorenost francuskom pjesničkom duhu, poimence Rimbaudu i Charu, osnažuje mu domovinsku sastavnicu. Istodobno nacionalan i univerzalan, koristeći brojne toponime hrvatske zemlje kao metonime nacionalnog identiteta u prostoru i vremenu s jedne te topose ljudske svijesti o patnji i prkosu, o prolaznosti i trajnosti, o zlu i dobru, o grijehu i iskupljenju s druge strane, Pešorda postiže konzistentnu i inspirativnu sintezu duha i riječi, hrvatske povijesti i suvremenosti, zajednice i pojedinca». Varijanta A. – Ljeto 1987. Pjesniku je 37 godina. Živi u Sarajevu. Kako piše na portalu «Vikipedija» Pešorda «od 1979. do 1990. radi kao odgovorni urednik za domaću i svjetsku književnost u velikoj izdavačkoj kući V. Masleša u Sarajevu. Na toj je dužnosti uredio preko tristo knjiga, među kojima i sabrana djela Saula Bellowa, Midhata Begića i Milana Kundere». Djeluje kao književnik hrvatske nacionalnosti. Sarajevske komunističke vlasti nastoje u svim segmentima uspostavljati neku vrstu nacionalnog pariteta, ali, dakako, s ljudima koje ne smatraju političkim ili ideološkim protivnicima. Pešorda je Hrvat iz Hercegovine, iz buntovnih hrvatskih Gruda. Stoga se tamošnji hrvatski puk drži pod stalnom policijskom paskom, izložen je raznim oblicima nacionalne, vjerske i političke represije. Živjeti, s jedne strane u odnosu lojalnosti stranci koja tvoj narod permanentno diskriminira, a s druge suosjećati s narodom kojemu pripadaš historijskom sviješću, kulturom i etničkim identifikacijskim kodom, iz čega proizlazi i naravan otpor ugnjetavačima, nije bilo lagano. Stoga, po mišljenju pisca ovih redaka, jedini je izlaz u takvoj situaciji bila je vjera u Boga, iz čega je proizlazila i vjera u slobodu i pravdu, dakle nada. Vjera je pružala nadu, davala sigurnost, kako povijesnu (zlo nikada ne može pobijediti dobro), tako i transcendentnu, jer Krist je jasno poručio: «Ja sam Istina, Put i Život». Podsjećam, poema je dobila naziv po najvećoj svetinji Hrvata, krsnom listu njihove književnosti, materinskog jezika i etničke samobitnosti: Baščanskoj ploči. Partijski žreci i cenzori, kao i ostali pravovjerni crveni svijet znao je što ovaj naslov kao takav, kao simbol znači, odnosno da se iza njega ne mogu kriti bratstvo-jedinstvo i ljubav prema Najvećem Sinu. Ako je pjesnik želio obraniti naslov, poemu sačuvati od zabrane, a sebe od retorzija, morao se poslužiti modernim književnim rekvizitarijem, hermetičkim iskazom, metajezikom s mnogo polisemičkih pojmova koji nose snažan (i čitateljima prepoznatljiv) simbolički naboj. Vjera je bila uporište za takvo lirsko sidrište. Stoga poema počinje snažnim, prepoznatljivim, a cenzorima neoborivim pojmom «Riječ» koju pjesnik stavlja u, svakome iole kršćanski osvješćenom čitatelju razumljiv stih: «Riječ koja gori». Pojam «Riječ», osim toga, nalazi se kao prvi u stihu, što znači da mu po prirodi klasičnog sroka pripada i veliko početno slovo, što je opet onemogućavalo cenzorima «antiklerikalan» zahvat. U prvoj kitici Pešorda stavlja u suodnos «otok» i «kopno»: Riječ koja gori/ Na otoku/ Oblijeva kopno. Ulazeći u metajezik možemo zaključiti kako je u navedenom stihu «Riječ» (Logos, Bog: «Na početku bijaše Riječ...») transponi- «BAŠČANSKA PLOČA» KAO IZRAZ POETSKOG KONTINUITETA – Poema «Baščanska ploča» , treba to kazati na početku, nastala je 1980-tih godina, dakle u vrijeme Jugoslavije. Prvotno je sadržavala je 18 dijelova i bila objavljena u knjizi «Orfički fragmenti» 1987. godine. Osamnaest godina kasnije, tj. 2005., (objavljena 2008.) Pešorda je dopisao 7 pjesama, dodavši im još dvije pod naslovom «proslov» i zaslov», dobivši time ukupno 27 pjesama. Kritičaru je zadatak ustanoviti što je zajedničko cijeloj poemi u sadašnjem obimu, a što posebno u njezinom starijem, odnosno novijem dijelu. Božidar Petrač ističe: «Pešorda nije samo dopisivao sedam novih redaka na svojoj Baščanskoj ploči, on je brižljivo mijenjao određene stihove i riječi, poigravao se sa svojim pjesmama dajući im nova značenja, kadšto suprotna od onih o kojima govore stihovi njihove prve verzije». To je točno, ali što je razlog ovog postupka? Da li su to razlozi isključivo estetske prirode i kriju se u sažimanju i brušenju stihova, semantema i pojmova, ili se razlozi, možda, kriju u izvanliterarnim čimbenicima? Pokušati ćemo riješiti ovu dvojbu. Prva varijanta poeme «Baščanska ploča» nema «proslova» i «zaslova», stoga ih se može: a) pridružiti drugom dijelu koji čini sedam pjesama: od XIX.- XXV. , i b) promatrati kao integralni dio sjedinjenih varijanata A i B. Radi jednostavnosti nazovimo prvi dio poeme varijantom A, tj. pjesme I.-XVIII., drugi dio, varijantom B, tj. pjesme XIX-XXV., a cijelu poemu u današnjem obliku, tj. Varijantu A + varijanta B + Proslov i Zaslov: varijantom C. 71 Klasje naših ravni Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko 67.-75. rana značenjem u Baščansku ploču, koju pjesnik kao takvu, kao Signum Croatorum, naziva «Kućom», zapravo kamenom Svetinjom naroda Hrvata : Kuća koja nudi/ Sive grudi/ Za poljubac. Nakon dva trostiha, slijedi završni stih – zaključak, konkluzija: Za sjaj beskućnika. Tko su «beskućnici» kojima «Kuća» nudi svoje «sive grudi za poljubac»? Naravno, oni koji su izgubili svoju kuću, u konkretnom slučaju Hrvati koji su izgubili svoju državnu samostalnost. U pjesmi broj II., pjesnik opisuje «Kopno», dakle prostor koji Riječ koja gori na Otoku oblijeva svojim plamenom, zapravo oblijeva «beskućnike» koji na tom kopnu žive. To kopno na kojem žive beskućnici pjesnik opisuje lirskim jezikom kao Kopno/ Grumen straha/ Obliven zebnjom zvijezda... Pojednostavljeno i vulgarizirano: Kopno = Hrvati = Grumen straha obliven zebnjom. Otok = Riječ koja gori = Baščanska ploča. U pjesmi broj II. slijedi nastavak «radnje». Drugi trostih glasi: Marulovo slovo plovi/ Pronoseći svijeću/ Sanjačevom opnom... Podsjećanje na Marka Marulića, podsjećanje je na blistave i europski visoke početke hrvatske književnosti, ali, u povijesnom kontekstu, via facti, i na Marulovu pjesan «Molitva suprotiva Turkom». Završni stih druge kitice: Sanjačevom opnom, prelijeva se u završni dvostih: Proljećem/ Zbijenim u bezdan. Pojam «proljeće» asocijacija je, u kontekstu tog vremena, na Hrvatsko proljeće koje je doista bilo zbijeno u bezdan. Navedeni stihovi otkrivaju političku, zapravo nacionalno-slobodarsku podlogu, koja počiva na kulturnoj samobitnosti, a ova na trinaeststoljetnoj vjernosti Petrovom nasljedniku. Uvidom u predmetno-tematski luk prve i druge pjesme, ustanovili smo kako je riječ o političkoj poeziji u dubinskim slojevima poeme, nacionalnoj po njezinim korijenima, a kršćanskoj u njezinoj univerzalnosti. U pjesmi broj III poetska se misao produbljuje. Ukorijenjenost se iskazuje prvim trostihom, sazdanim od tri pojma stamena, kao iz stećaka izvađena: Kamen ima/ Ljubav/ Neba. Drugi trostih glasi: Ima plamen/ Kojega prepoznaje/ Čitač i završni «repić» objašnjava: Prvoga znaka. U ovoj pjesmi nameću se nosivi pojmovi: Kamen, Ljubav, Nebo, Čitač i Prvi znak. «Kamen» osjećamo kao simbol pjesnikove rodne Hercegovine, «Ljubav» kao vjeru u Krista, «Čitač» je pjesnik, ali i vjernik, a «Prvi znak», očito, u ovom slučaju, Baščanska ploča. U pjesmama koje slijede poetski se lepeza širi na prostor hrvatske povijesti: Ploča se umiva u krvi; Netko je progutao plamen; Djeca šćućurena (VI.); Zmije su u dosluhu s vjetrovima (VIII.); Na vrh Griča/ Zviznu čuvar/ Zijevnu sova. S XII. pjesmom počinje druga poruka: otpor: A tijelo/ Luciju ćuti/ U mračnome plaču. Premda je Proljeće palo u bezdan, premda je u «mračnome plaču», kopno/narod osjeća «Luciju», dakle Bašćansku ploču, odnosno njeno značenje, snagu i poruku: Luciju što zvoni/ Mir... Luciju bijelu svetu znojnu/ Što našim tijelom teče/ I na glagole ga siječe (XII.). Stoga treba Biti munja/ Biti konj i/ Biti velebitski potok (XIII.), a on postaje rušilačka bujica svim zaprekama kada dođu blagotvorne kiše. I treba stvoriti Riječi/ Koje novi rukopis/ Zemljom užižu žigosanom (XIV.) Pešordina Poruka silnicima «što nalegoše na jazik harvatski»: «Pismo je zakon za svako zlo». Posljednja pjesma u varijanti A nosi redni broj XVIII., dakle bijaše zadnja u poemi. Stoga je nosila «završnu» pjesnikovu misao. Kao zasebna cjelina ova je pjesma hermetička poetska tvorba visokog dometa, ali, ako ju tumačimo na način na koji smo činili u prethodnim pjesmama, tada ona odstupa od zajedničke poruke, svakako borbene i nadom ispunjene, kako sam shvatio. Stoga stihovi Jer/ Sudbaš vreba/ Na koraku svakom ukazuju na politički uzmak, čak i na predaju, premda je u vrijeme nastajanja poeme UDBA, ta zloglasna jugoslavenska tajna policija, doista vrebala «na koraku svakom». Ukoliko nema vjere u političku promjenu, ostaje vjera u nepobjedivost Baščanske ploče. U tom smislu razumljiv je završni dvostih u XVIII. Pjesmi: A s glagoljskih ploča (u jutra tijesna)/ Čut će se pjesma ljudi tvoja pjesma. Varijanta B – Godina 2006. Hrvatska je već 14 godina članica UN-a. Pjesnik je politički odstrijeljen. Žešće nego u doba jugokomunizma. A bio je do 2000. visokorangirani diplomat. Što se događalo s pjesmom tijekom proteklih godina? Što se dogodilo s Baščanskom pločom i Hrvatskom? Pjesma XIX ima težinu pjesme I. u varijanti A. Sloboda. Narodna sloboda. Konačno: S brijega se širi/ Morem i otokom pjesan/ Ispod rubaca djevojačkih. Treća kitica: Dalmatia/ Sva u razgovornu žaru/ Uspinje se na Hum. Slijedi hrvatski poetski Te Deum u pjesmi br. XX.: Rukama majki/ S urezanim pleterima/ I križem isplakanim/... Bruji misa. Pjesma XXI. zapravo je snažna i estetski besprijekorna molitva: Vatro/ U/ Svetoj ploči/... Živa Riječi/... Zgrabi ovo biće pred posrtajem/... Šake njegove nekoć moćne i čiste/ Daj ih smrvi u plamenu krvi/ Da iznova se rode/.... Pjesnik u molitvenom žaru, s biblijskom intonacijom i jasnoćom stećaka, nastavlja dalje: Ničice/ padam u kamen/... 72 Klasje naših ravni Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko 67.-75. S/ Molitvenim urlikom/ Bola/... U/ Križenu/ Sinu (iz pjesme XXXIII.). Slijedi završna XXV. pjesma. Umjesto očekivanog uzleta, pjesnik otkriva svoju strašnu istinu godine 2006.: ništa se nije promijenilo za Čitača u odnosu na 1986.: Pisah se u/ Riječi zvonimirnoj/ U dane udbuš cara/ ... Brisači je brišu bez traga/... Hrvatini/ Veli/ Opet zar makovo zrno/... Ali/ Ništa nije tako crno/ da pjesmom ne bi moglo biti/... Dakle, varijanta A, «Baščanske ploče» prvi put zapisana 1978. u vrijeme kad je «Sudbaš vrebao», a varijanta B, pisana je 2006. u vrijeme «Udbuš cara», tj. u vrijeme sadašnje. Kronološki poema opisuje luk od «sUDBaša» do «UDBuša»! Izvanliterarno gledajući ništa se nije promijenilo glede tri sudbonosna slova UDB, koja su kratica jugokomunističke tajne policije koja se zvala Ustanova državne bezbednosti. Ali, naš pjesnik nudi pitanje. Mogu li se Sudbaš i Udbuš povezati s likovima kao što su Car Ubu, odnosno car Bush? ronimska pustinja», Betlehem, tamošnja «špilja», mjesto rođenja Isusa Krista. A Krist nas sve zove. Završni odlomak pjesme: Kršnom stranom, burnom Krkom pristupio sam Baščanskoj ploči: tisućljetno pismo na izvoru štiti. Neka neman tamo s društvom banči, na našem kraljevskom oltaru. Gospa koju čekam, nadomak Solina, u svijet uznosi glagole hrvatskih tišina. Ukoliko su navedene riječi pjesma u prozi s ključem, tada do sada nije dana strašnija ocjena onome koji «banči na našem kraljevskom oltaru». Obzirom da nam je poznata godina nastanka pjesme, znademo ime zvijeri. A slijedom Apokalipse, Gospa će zdrobiti glavu nemani. Zaslov se zove «Latinski sonet» i objavljena je 9. travnja 2005., nakon vijesti o smrti pape Ivana Pavla II. U ovom dobrom pjesničkom ostvarenju, pjesnik opravdava i hrabri sebe i svoj narod: Varijanta C – Varijanta A i B mogle bi se suziti do značenja nacionalno-povijesne sudbine i pjesnikove nacionalno-emocionalne reakcije na nedostatak slobode, odnosno ograničenosti stvarnog svijeta. No, Pešorda nije pjesnik isključivo nacionalnih dosega. Filozofski i svjetonazorski on nadilazio nacionalno, tako što povezuje nacionalno i univerzalno, partikularno i opće. Riječ je, zapravo, o dobro poznatom Matoševom aksiomu. Kako bi nacionalnu tematiku učinio dijelom univerzalne, a ona to jest, u poeziji, dakako, ako je ta poezija vrijedna, Pešorda se utječe u krilo svoje vjere, koja mu pruža univerzalnost, bez potiranja posebnosti. Beznadnost glede nacionalne slobode, ili oslobađanja od vlasti Sudbaš cara, odnosno Udbuš cara, strašna je i apokaliptična. Kako bi osjećaj bio osmišljen, jer zlo nikada ne može pobijediti dobro, pjesnik dopisuje Proslov i Zaslov, kao hrvatski Početak u Kraj, Alfu i Omegu Croatiae. Božanska univerzalnost i svevremenost pobjeđuju. Proslov je pjesma u prozi pod naslovom «Gospa koju čekam». Prvi odlomak u ovoj pjesmi glasi: Vidaju me zvijezde iznad Žute vláke i mater kući zove sa čatrnje. Uza me hrast korača s korijenjem u oceanu, i glas Njezin u ruži na vrh gore. Jeronimska pustinja prostire vrelu stazu: pođi u špilju gdje te milost čeka, pozlaćena glasom koji te klikuje. U navedenom odlomku vrlo su vješto i poetski relevantno ukomponirani zavičajni i biblijski motivi i pojmovi: «Žuta vlaka», zavičaj, «hrast», narod kojem pripada, «Njezin glas na vrh gore», Međugorje, «Je- Zar bio bih, da nisi živ, hrvatski jeziče, radnik na pismu znaka slobodarskoga? Vjekovječan zlotvor trži zlatne priče. Suprotiva hudom biti slova baščanskoga. Sonet završava programatskim stihom: Tvojim posve biti, gorom Uskrsloga. Pešorda se u poemi Baščanska ploča vrlo vješto koristio prepoznatljivom toponimijom, imenima i imenozovima iz narodne povjesnice, arhaizmima kojima je podcrtavao duboku povezanost prošlosti i sadašnjosti. Međutim, ova se poema ne može svrstati u nacionalne okvire. Proslovom i Zaslovom ona se utkiva u univerzalnu kršćansku istinu, koja kao takva jest nadnacionalna i atemporalna, jest opća i univerzalna. Posebno bi se trebalo govoriti o Pešordinom leksiku, o raspredu imenica i pridjeva, o pjesničkim ukrasima i ekonomizaciji iskaza. U svakom slučaju «Baščanska ploča se nameće kao ostvarenje koje smijemo staviti uz bok Bilosnićevom «Tigru», Vučemilovoj zbirci «Bio jednom jedan otok ...», Tomičićevim «Pašmanskim elegijama, i Stamaćevim «Mislima». S aspekta hrvatske poezije kršćanskog nadahnuća, zbirka «Baščanska ploča» dobiva poseban sjaj. 73 Klasje naših ravni Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko PJESNIŠTVO KRŠĆANSKOGA NADAHNUĆA. Drago Čondrić: Evanđelje po čovjeku, «Naklada Bošković», Split, 2009. – Splićanin Drago Čondrić do zbirke «Evanđelje po čovjeku» bio je nepoznato je ime u suvremenoj hrvatskoj poeziji. U «Bilješci o autoru» ove zbirke, pored činjenice kako je riječ o umirovljeniku, stoje i slijedeće riječi: «Poezijom se (onako, za svoju duši) bavi cijeloga života, ali do sada nije ništa objavljivao». Ovako nesmotreno i «ćoškasto» sročena obavijest ni malo ne motivira na listanje knjige, jer tko, osim rodbine i prijatelja, ima danas vremena za čitanje pjesničkih uradaka umirovljenika koji «do sada» ništa nisu objavili, ali su cijeloga života pisali «onako, za svoju dušu». Što to uopće znači «onako, za svoju dušu»? Možda označava poeziju u funkciji razbibrige, opuštanja, ili čak psihoterapije? Ipak, pročitao sam rukopis Čondrićeve zbirke, pomalo znatiželjan o kome se radi. Iznenađenje je bilo veliko, jer napisane pjesme nisu otkrivale dokonog umirovljenika koji piše iz dosade, ili za uspomenu unucima, već pjesnika s nadahnućem i božanskom iskrom. Malo nevještog u zanatskom smislu, ali iznimno obrazovanog, senzibilnog i dojmljivog književnika. Pjesnička zbirka Drage Čondrića «Evanđelje po čovjeku» sastoji se od dvije predmetno-tematske cjeline. Prva nosi naslov kao i cijela zbirka, dok je drugoj naslov «Tužaljke sina čovječjeg». Polazeći od ustaljene pretpostavke kako se u naslovima zrcali, pa i sažima, sadržaj neke knjige, ostajemo pomalo zatečeni navedenim primjerima, kojima je naš autor odredio poetiku, logiku i ontologiju svoga pjevanja. Navođenje Evanđelja kao polaznice u pjesničkoj pustolovini duha upućuje na Bibliju kao ishodište, točnije na Novi Zavjet, odnosno na Krista kao Sina čovječjeg, na Riječ koja se ušatorila među ljudima, kao Istina, Put i Život vječni. Dodajući pojmu «Evanđelje», toliko bremenitom sadržajem i značenjem, pojam «čovjek», pjesnik je stvorio novi pojam, kako kaže logika, uži opsegom, a bogatiji sadržajem. Pjesnički kazano, stvoren je semantem «Evanđelje po čovjeku». Sveto pismo Novog Zavjeta sadrži četiri Evanđelja, ili Radosne vijesti; Lukino, Markovo, Matejevo i Ivanovo. Postoje i apokrifna evanđelja, koja nisu uvrštena u Bibliju, jer nisu nastala po nadahnuću Duha Svetoga. Drago Čondrić stvara, 12 12 Drago Čondrić rođen je 1944. u mjestu Klašnice kod Laktaša u BiH, gdje su mu roditelji kao prognanici iz sela Rapovine kod Livna, bili smješteni tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon rata obitelj se vraća u Livno, gdje Drago pohađa osnovnu školu, a nakon toga Klasičnu gimnaziju kod Franjevaca u Visokom. U Splitu završava Pravni fakultet. Ondje zasniva obitelj i ostaje živjeti do danas. 67.-75. evo, svoje pjesničko Evanđelje pod snažnim, ali zbunjujućim nazivom «Evanđelje po čovjeku». Svaki pjesnik, ili bar mnogi od njih, pišu ne samo za sebe, već zbog čitatelja, oni su prijenosnici ljepote jezičnih dosega, misaonih cjelina, lirskih eskapada, ali i svoje intime, svoje životne stvarnosti i danosti. Bez pjesničke dimenzije navedeni naslov ne bi smo mogli shvatiti, osim kao pretencioznost. A ovaj autor to nije. On je vjernik, Kršćanin, sljedbenik Krista, i njegovo je djelo primjer kristocentričnog književnog stvaralaštva. U svome «Evanđelju» Čondrić pjesničkim rekvizitarijem, ali znanjem teologa i osjećajnošću ljubitelja sophie slijedi Kristov zemaljski hod zapisan u Novom Zavjetu, u pravim «Evanđeljima». Čini to pretežito u bijelom stihu, s povišenim emocionalnim nabojem koji je ponekad blizak biblijskoj poetici, ponekad Tinu Ujeviću i Anki Petričević. Pjesme mu se kao cjelina približavaju lirskoj prozi, odnosno pjesmama u prozi. Kako pisac ovih redaka relativno dobro poznaje ukrajinsku književnost, ovakav poetizirani pristup Kristovom životu koristio je ukrajinski pjesnik Segij Grabar u knjizi «Od prve osobe». Čak se mogu pronaći i metodološke podudarnosti zbirke «Evanđelje po čovjeku» i zbirke «Od prve osobe». Posebnost u Čondrićevom lirskom govoru predstavlja korištenje citata koji se implantiraju i inkorporiraju u tkivo nove poetske cjeline. No, u tome trenutku, naš se autor odvaja od uobičajene prakse. On, naime, svaki citat izdvaja ne samo oblikom slova, tzv. kurzivom, već se koristi podrubnicima, ili fus-notama, kako bi čitatelju preveo citiranu sekvencu, ukoliko je na stranom jeziku, ili ga uputio na autora. Na taj način poetski imaginarij vezuje se uz esejističku rigorozu, čime se svaka od navedenih pjesama nameće kao mala studija, esej, ogled, pa čak i propovijed na zadanu temu. Tome dodajmo i citat-posvetu stavljenu u funkciju podnaslova, s nakanom uvoda u predmetnotematsku usmjerenost pjesme. Ovakav način pisanja nije blizak poeziji i zbog toga opterećuje cijelu zbirku. Navodimo kao primjer pjesmu «Glas iz pustinje»: GLAS IZ PUSTINJE Evo danas nađoh čovjeka! Svete riječi, Zlatom bi ih valjalo pisat Pred kim se i kraljevima koljena tresu Predodređenim da ide pred Nekim većim Koji će vijačom čistiti svoje gumno Al’ takvi uvijek rano izgube glavu Jer prethodnici su oluja i jer u obećanom 13 13 M. Držić: Dundo Maroje 74 Klasje naših ravni Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko Dolasku izvrše poslanje Njima je tajnim pismom na čelu upisano Fluctuat nec mergitur kao garancija Neba I oni nikad ne tonu. 14 O Zaharija oče – nijemi slugo Jahvina oltara Čuješ li taj glas iz pustinje što viče Glas do kosti uznemirujući Prepoznaješ li u njem glas svojega jedinca Kojega ti darova Nebo u nevrijeme Popravite putove poravnajte staze O Izraele, gdje si što spavaš na ovoj žezi Bez hlada za njegovu glavu i kamena za odmor Bez ulja u svjetiljci dočekuješ Dugoočekivanog O ima li ovdje dovoljno tišine da bi se čuo taj glas Kojim evo odzvanja svaki kamen u čitavoj Judeji I svaka travka prenosi poruku mu Delphi schlummert und wo tonnet Das grosse Geschick? 15 A ljeto je i zmije ispuzaše Zmije ljutice da traže krštenje Sve da izmaknu nahodećem gnjevu Jesu li to dies illa, o Gospode, Je li to prorok Tvoj u haljinama od devine dlake Koji razotkriva zmijska legla u pustinji Taj do kosti uznemirujući glas iz pustinje judejske? Svaka dolina neka se ispuni Svaka gora i brežuljak neka se slegne – viče Da se iskaže dužno poštovanje Dugoočekivanom Koje mu duguje zemlja od početka Ali do sada sve dane prilike bijahu propuštene Samo zbog toliko debelog leda oko srca Koje čeka bez saznanja o šansi iskupljenja. 16 17 67.-75. Prosječnom čitatelju ovakav način poetskog iskaza predstavlja stanovitu poteškoću, jer u pjesmu ulazi i ono što se nalazi u posveti u podrubnicima. Ovdje je enciklopedijski obrazovan intelektualac malo ugrozio pjesnika, a njemu se pridružio i svećenik sa širokom teološkom pojmovnom aparaturom. S književnog aspekta, ponuđeni radovi, oslobođeni književnopovijesne citatnosti i teološkog vokabulara, nude čitatelju zanimljivu i poticajnu pjesničku građu koja im pomaže suočavati se, ili prihvatiti Kristov život kao Istinu i nadahnuće. Hrabriji pjesnički iskorak učinjen je u drugom dijelu zbirke, pod naslovom «Tužaljke sina čovječjeg». Autor nas i ovdje na određen način opterećuje izvanliterarnim dosezima koje sintagma nosi. Prvo, tužaljka je specifična i arhaična književna vrsta, a pojmom «sin čovječji» Krist je nazivao samoga sebe, oslanjajući se pri tome na Stari Zavjet. Naravno, ovisi kako čitamo naslov: kao «Tužaljke sina čovječjeg», ili «Tužaljke Sina čovječjeg». Pisac ovih redaka doživljava sadržaj drugog dijela zbirke u prvom smislu ponuđenog čitanja ovog naslova. Ako prihvatimo ovu varijantu, tada smijemo pjesme koje slijede čitati s pozicije osobe samog autora. Drago Čondrić je napisao 25 tužaljki u kojima je razradio problematiku suvremenog svijeta, s pozicije Kristovog učenja, odnosno kršćanske etike, estetike i logike. U cjelini gledano, Drago Čondrić je ostvario potrebnu atmosferu u svojim pjesmama, znalački se kretao do ruba lirske proze, postigao unutarnju rimu i suglasje nosivih pojmova, ali uz cijenu nametnutog esejizma. Nezavisno od ove žrtve, zbirka «Evanđelje po čovjeku» predstavlja poticajan prilog suvremenoj hrvatskoj poeziji kršćanskog nadahnuća. 14 Geslo grada Pariza (Teku a ne tonu) 15 Holderlin: Brod und Wein (Prijevod I Macan: Delfe se zaspale, a gdje odzvanja velika kob ?) 16 Lat.: Oni dani 17 Lk: 3,5 75 Klasje naših ravni Igor Šipić, Zlata vrijedno krugljičje ružarija 76.-78. Zlata vrijedno krugljičje ružarija IGOR ŠIPIĆ TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ: «MOLITVE», Udruga 3000 godina Za dar, Zadar 2009. Mnoge prvonagrađene knjige i njihovi autori postaju laureati zaslugom rigidnosti i nespremnosti suvremenog društva da odgovori na najtemeljnije civilizacijske zahtjeve i potrebe pojedinca i zajednice na užem i širem geografskom prostoru. Zaslužiti ovogodišnju nagradu Tin Ujević, u recenziji Društva hrvatskih književnika (DHK), međutim, Tomislav Marijan Bilosnić se otputio neobičnim iskorakom krenuvši na bachelardovski unutrašnji poetski prostor istinskom molitvom. Netko treći zato mora najprije rasvjetliti eksterijer ovog djela. Je li put kojim je koračao do priznanja, put čežnje i sunovrata i priviđenja i muke, ujedno i put do zemuničkog vinograda ovog «zrelog» Werthera? Počinje li taj put na neiscrpnom i, istodobno, za autora iscrpljujućem motivu i prizoru molitve na Maslinskoj gori kada se Krist, nakon posljednje večere, povlači na molitvu u Getsemanski vrt. Opis iz evanđelja po Luki naprosto provocira potražnju za ambijentom u kojem Bilosnić, lišen sveg hedonizma, već dulje prebiva i piše. Izmješten i potisnut iz gradskog lapidarija («nitko nije zavirio u jabuku moga srca / pritisnut uza zid grada / postajao sam njegovim kamenom») u svoj zemunički Getseman, ili pak Betlehem («Betlehem u svom vrtu vidim»), bolje i jasnije videći zvijezde, ulazi u sve kozmičke bitke oboružan božanskim načelom i jezikom do kraja prožetim ljudskom minijaturom. Tu njegov mir biva «bešumnim daškom molitve» kojem nitko, i s ničim, nauditi neće (Put molitve). Usto, izvorište pojačanog prijenosa inih konsternacija u molitvu zasigurno jest dramatika događaja, koji su upravo na tom prostoru svojom tanatološkom silinom ostali slika što ne prestaje žariti srce lirskog pjesnika («u mojoj je domovini rat / u moj vinograd padaju bombe»). Tada nije bilo vremena za plakanje i suze, ali svatko tko se tamo borio osjeća potrebu da se tamo vrati i moli. Na stranu što je autor vlasnik opusa od osamdesetak književnih izdanja različitog žanra i što slijedi matičnu struju hrvatskog pjesništva i njen ogranak koji se prepoznaje «kao prirodno komuniciranje na sređenu jeziku i uz tradicionalne prozodijske osobine», ovo je jedan potpuno novi Bilosnić, zreo i za najveća književna ostvarenja. Prostor i ambijent oduvijek su određivali pjesnike, sjetimo se studija C. Fiskovića o starim hrvatskim književnicima Dubrovnika, Korčule, Hvara, Splita, u kojima na osobit način osvjetljava ambijent koji ih je okruživao i u kojima su stvarali, naglašavajući prožimanje povezanosti pjesnika i ambijenta. Treba se prisjetiti i Kunderinog označiteljskog «Doma» s kojim socijalnopovijesne supstance zavičajnog prostora bivaju neutaživi ushićaj potrebit za širu kulturološku, a u ovom slučaju, vrlo intimnu usku komunikaciju s bogom. Stoga je i Bilosnićev prostorni i domom dani učinak njegov temeljni prirodni zaklon, njegova pustinja iz koje se od punokrvnosti realizma polako penje i prelazi u transcedenciju, bogojavljanje i spontanitet neba. Uostalom, Molitve su i posvećene samom načelu svetosti, a molitveni govor upravljen Tvorcu svega svijeta. Izazvan, Tomislav Marijan Bilosnić (TMB) uputio se moliti, u vjeri ostvarenog psalmodičja, u prozama, u slobodi stiha i različitog kompozicijskog postupka koji seže od najmanjeg haikua do raskošne poeme. Molitva je njegovo svepriopćenje, svenazočnost, u kovitlacu, u loncu, u žrvnju, nemira (i) svemira, rađanja novih planeta. U cjelini nježni lirik, meketan, ali i «usoptani pojac», rekao bi J. Ricov, metafizičan i onostran, on je i božanski klesar i božanski zidar i božanski astronom koji sve vidi i sve mjeri, vjerujući u boga i njegove zakone, pokušava odgonetnuti sve iskre života na Zemlji; evolucija je još daleko. Zato svaka njegova pjesma ima zasebni unutrašnji život koji nije ništa drugo do čistoća iskonske stvaralačke prirode. U tom smislu nosi sve predznake elementarnosti zvonkosti i mirisa podvelebitskog ravnokotarskoga uzdarja. TMB je zagledan i uronjen u sve bunare svijeta («neka čuje jeku moje duše / koja zvoni jekom njegovih bunara»). Prevodeći ih na svoj unisoni jezik zagovara obogaćivanje i trajnu zagonetnost vjere («to je ključ tajne našega života / čiju bravu nećemo vidjeti nikad»). Stoga, iako je nje- 76 Klasje naših ravni Igor Šipić, Zlata vrijedno krugljičje ružarija govo koračanje k nebu čvrsto i sigurno, prohodnost mu ipak bijaše put u neznanje (Uspinjući se k Tebi, Bože). Pjev u slobodnom stihu solmiziran je u tonovima, ritmovima i tempima koji se izmjenjuju uglavnom u pravilnim dionicama. U širini pjevanja intuitivan je sve do posljednjih stihova koje ostavlja za sebe da bi u diskurzivnom razlučivanju postigao regresiju poruke i time utjecao na rezultat cjeline. Molitve su napisane u četiri bloka većih kompozicijskih postupaka (Bože, učini nešto i za mene; Molitve; Isuse, Ti si čovjek; Jutarnja zvijezda), te posljednjem, petom, vrlo zanimljivom bloku sastavljenom od 106 haiku minijatura (Haiku molitve). Na kraju, donosi se biografija s glavnim izdanjima pjesama autora. U prvom bloku uvodi nas u rani biblijski prostor dvaju teofaničnih likova, Adama, «čovjeka od čiste gline», u kojemu je «voda postala krv», i hinjenog Abrahama («nije mi lako / istrgnuti se iz običnosti»). Ulazak pak u kršćansku triangulaciju boga, vjere i molitve slavi od bukolike do votiva (Molitva u barci), pa posljednje tri pjesme (Ispovijed, Moj križ i Amen) iskrsavaju kao nešto posve kerigmatično, osobno i intimno, iskrena ispovijed i iščekivani oprost, rasterećenje s kojim može ući u puni raster molitve, drugi blok istoimenog naslova. Odmah da kažemo, po snazi njegovog izričaja, naročito hipertenzičnosti poema, prepoznat je i naslov cjeline. Potresna je poema Kornatska molitva u kojoj asocijativnost i metaforičnost posjeduju nezasitnu želju za posezanjem, grabljenjem ispisa iz ambisa svijeta, planeta i kometa («naš skromni um bubnja / kao tisuću kometa / što zamračuju sunce»). Čak je i»prepelica od urana», vidi «požar ribljih peraja», a «krak hobotnice u laticama ruža». Zvijezde su «pretvorene u ognjišta / i košulje koje se na njima suše», i otok je «postao ognjište našega Boga». Opis kornatske tragedije antologijsko je svjedočanstvo nevidljivoj tektonici koja razara iz dubine i širine svemirskog potencijala, kao amalgama sveg organskog i anorganskog na dohvat mu ruke i oka. Fascinira naprosto njegova širina grljenja, dubina otvaranja usta i duljina koraka. Zanimljiva je ta nebeska refleksivnost koja priječi da autor ne uspjeva niti se oglasiti bogovima podmorja, što bi, s obzirom na ambivalentnost kornatske pozicije, bilo realno očekivati. Druga samosvojna poema, Uskršnja molitva za Zvonka (Bušića), hrvatskog domoljuba u američkom zatvoru, pokazuje da se bavi svim suvremenim temama hrvatske disonance. «Jesmo li zaboravili ime čovjeka / samo zato da bi ugodili neprijateljima», pita, i po- 76.-78. tom nastavlja – «ako ikad čuješ od zidova / da ti je netko poput mene pisao / pomisli da je to jedina pjesma». Ovi stihovi nisu samo protest na hrvatsku šutnju spram jednog osuđenika prepuštenog zaboravu, već i latentna, zatvorski hladna, atmosfera nad vlastitom sudbinom i sudbinama sličnih. Jednu zasigurno nije mogao preskočiti – Molitva za Zlatka Tomičića, jednog iz kruga književnika svoje Domovine «ljubovce». «Bože, podari konja konjaniku s Velebita / i neka mu Velebit bude blizu neba», «pusti ga da luta zemljom Hrvatskom», «uznik koji svoje okove nosi kao prsten». Ovi stihovi imenuju zavičajni topos koji oblikuje sve oko sebe s nakanom da mu se zauzvrat vraća i na taj način odužuje. Oni su lauda čovjeku koji je umro s posljednjom zrakom svjetla u oku –Hrvatska. Jedinstvena je i Molitva svetom Franji, poema koja je na granici hodočašća srcu franjevačkog isposništva, gdje svako božje stvorenje, pa i najmanji mrav, zna što mu je činiti i koje mu mjesto pripada u mreži kontinuiteta i suptilnosti metafore («otvori mi srce da izrazim ljubav / prvom stvoru u prašini / poput dokone ovce na ulici»). U posljednjim Molitvama ovog bloka autor naprosto vri u preludijskim, malenim slobodnim fantazijama: «neka put sakrije moja skretanja / kao što busenje sakriva zemlju / neka sakrije nesigurnost i nedoumicu kao što prašina skriva tragove» (Molitva pred put); «Svjetlosna vatro... / gori na svim jezicima... ne bih li dotaknuo / srce Gospodina / i u njemu se ogrijao» (Molitva pred vatrom). Mi ne moramo znati je li «crno vino teško poput tuge», što zapravo i jest najljepše: u svakom novom čitanju otkrit ćemo starog autora i novog sebe. Treći blok, Isuse, Ti si čovjek – molitve se nastavljaju u ispreplitanju hagiografskih koncepata i vjere kao zakona («odjeknu snaga vjere usred noći kao zakon»). Poput najsjajnijih zvijezda Velikih kola, u skladnu polifonijsku formu, potezima pera spajaju se mašta, lucidnost i racio zaigranosti svecima zadarskog okružja: sv. Šimom, sv. Stošijom, sv. Petrom, sv. Mihovilom, sv. Marijom, sv. Katom, kojima se pridružuje i sv. Ivan od Arsa. Ako svi drugi jesu na autorovom dnevnom itineraru, taj francuski svetac-blaženik ovdje je i doslovno s nakanom. Namro od iscrpljenosti teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama, predan dugim i teškim noćnim satima molitve, svoje je župljane znao ne samo dobro ispovijediti, već i voditi putem savršenosti prema Bogu. Zna to dobro Bilosnić polažući dlan na njegovo stopalo upravo u najtežim satima po njegovu domovinu. Zato sad i jesmo svi ovdje nagurani oko njegove «ispovjedaonice» koju držimo u rukama čitajući iz ljudskog srca. Ono nas 77 Klasje naših ravni Igor Šipić, Zlata vrijedno krugljičje ružarija snaži da ljubavlju ljubimo, navodi na one koji još ne spoznaše svjetlo vjere, udjeljujući nam živu vjeru. Poezija duhovnog kršćanskog nadahnuća ima svoju teološku i svoju teovizijsku autorsku neovisnost pa je trajno aktualno pitanje svojine sadržaja onoga što je poetikom preneseno u javni prostor. Stoga ovdje koristimo i riječi koje nije moguće zaobići u metaforičnom govoru, a u kršćanskom svijetu imaju svoj strogo propisani meritum. Tako je i s naslovom – Isuse, Ti si čovjek – preuzetim iz istoimene pjesme, koji, kao i još neka novija izdanja, stavlja u prvi plan humaniziranog Krista, kojeg upličemo u sve naše životne situacije da bi nam put bio jasniji, ciljevi i odluke ispravnije. Tako, «mi koji dolazimo iz pepela / postajemo zemlja, postajemo nebo / postajemo sigurniji», pjeva Bilosnić. Naravno da je to trag Nikole Šopa koji prostom i jednostavnom dobrodušnošću upućuje svoje stihove Isusu bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposrednošću, kao prisne poruke prijatelju koji s njim dijeli i dobro i zlo. Iako se Šopov Krist odriče božanske moći, da bi omekšao, oplemenio ljudska srca vlastitom poniznošću i dobrotom, Bilosnić na tomu ne inzistira. Pače, njegov Krist hermetizira duhovno sazrijevanje autora, rekapitulirajući sve njegove dosadašnje životne i književne faze. Na ovo je nužno upozoriti radi mogućih nedosljednosti u teološkom tumačenju Kristova silaska među ljude. U četvrtom bloku pjesnik izlazi iz stanja molitve u formalan pjesnički govor i kompoziciju te s devet pjesama završava ciklus u kojem pronicljivošću oka mnoga zbivanja vidljivoga svijeta sažima u senzaciju vlastitog doživljaja (Vidio sam sunce). U tom je smislu uspostavio i dinamični dijalog sa pjevanjem zavičaja. U petom bloku Bilosnićevih haiku izvrsnica, izvorno japanskog stila, nalazimo neposredan izraz pjesniko- 76.-78. va doživljaja u kojemu, kako pravilo i nalaže, nema razmišljanja, zaključivanja i poučavanja. U svojim haiku molitvama, nudeći nam ljepotu istinitosti i neposrednosti, čisti nas, snaži i produbljuje, poput krugljičja ružarija, toplim serijalima «zvjezdica» nad kojima se, u hladnim noćima, može ogrijati i srce i promrzle prste («Kako si dobar! / tolike si zvijezde / rasuo nebom»). «Na licu neba one su vijenac Djevice», one su fotogenične haige ljudske duše, u kojima je slika vjere stopljena s molitvom kao omirisanom bjelinom trešnjine i bagremove cvjetne haljine («Vazda Djevice / mistična zaručnice, / moja ljubavi»). Iako ne valja zastajati, svaku treba osluhnuti dokle seže neuhvatljivost kratkoće. Virtuoznost Bilosnićeva stihotvorstva istog je intenziteta od početka do kraja pjevanja. Uz ostalo, dosegnuta ravnoteža jedna je od temeljnih odlika ovog izdanja. Vrsni pjesnik uvijek prepozna način da iskaže ili nagovijesti skrivene misaone naklonosti, u ovoj knjizi, spram silne životne patnje ljudi poniklih u slikovitom mediteranskom kraju surovih načela. Zato pjevni epicentrizam najčešće polazi, i širi se u koncentričnim krugovima, od najmanje moguće točke, kršćanski je reći – glave običnog čavla – polazišta svega kristocentričnog. Ta kardinalna točka uvijek otkriva vlastite slabosti i nesigurnosti s kojima se obračunavamo u širokoj trodimenzionalnosti prostora i vremena. Da bi se stiglo do istinske pobožnosti, valja replicirati i držati pod stalnom tenzijom grješnu ljudsku prirodu, ne zaboravljajući upozoriti na malenost koja i nije više samo šimićevska paradigma, ona je od danas već osobna, s imenom i prezimenom. Zbog toga ovakva harmoničnost ispovijedi kojoj duhovnost biva izvorištem, a mentalitet ishodištem jednog posebnog odnosa između boga u čovjeku i čovjeka u bogu. 78 Klasje naših ravni Grupa autora, Važne povijesne činjenice 81.-84. Hrvati u Mađarskoj ZVONIMIR MARIĆ ĐURO VIDMAROVIĆ: TEME O HRVATIMA U MAĐARSKOJ, Naklada Bošković, Split, 2008. Knjiga Teme o Hrvatima u Mađarskoj hrvatskog književnika, povjesničara i diplomata, Đure Vidmarovića, obimno je djelo od 492. stranice, podijeljeno u sedam tematskih cjelina: 1. Stasanje i djelatnost etničke elite Hrvata u Mađarskoj, 2. Književno stvaralaštvo Hrvata u Mađarskoj, 3. Povijesne teme, 4. Etnička i subetnička identifikacija, 5. Problemi školstva Hrvata u Mađarskoj, 6. Ubaštinjavanje i 7. Pravno-politički položaj. Knjiga započinje autorovim Uvodnim slovom na šest stranica, a završava pogovorom pok. Zvonimira Bartolića jednaka opsega, bilješkom o piscu na trima stranicama, te kazalom osoba i sadržajem. Vremenski raspon objavljenih priloga obuhvaća 30 godina (od 1976. do 2006.) Autor je i mnogo više od toga: zauzeti društveni djelatnik i to od onih iznimno rijetkih, ne samo u Hrvatskoj, naime, od onih koji tomu izdašno posvećuju vrijeme, znanje, energiju, ne pitajući se hoće li im tko za to uzvratiti na bilo koji način. Takav je bio kao bivši saborski zastupnik, i još više kao bivši diplomat, a i sada tako djeluje u udruzi bivših hrvatskih diplomata. Osim toga, baveći se pitanjima manjina, stekao je opsežno znanje iz toga područja čime je još jednom potvrdio kako sve čega se prihvati radi zdušno i s ljubavlju prema predmetu bavljenja. A sada ću se sažeto osvrnuti na pojedine tematske cjeline. STASANJE I DJELATNOST ETNIČKE ELITE HRVATA U MAĐARSKOJ – Ovdje su tri opsežnija priloga. Odmah se uočava kako autor vodi računa o najvećem broju čitatelja kojima se obraća, pa tomu primjerava sadržaj. Naime, prvim se prilogom (o kulturnoj baštini i to ne samo Hrvata u Mađarskoj nego i onih u Austriji) obraća u prvom redu čitateljima u Istri, za koje je razložno pretpostaviti da o temi priloga znaju malo ili nimalo. Međutim, držim da to ne umanjuje zanimljivost priloga ovdašnjim čitateljima, poglavito mlađima, jer je gradivo izneseno sažeto i pregledno. Osim toga, saznat će nešto više o svojoj braći u Austriji. Druga su dva, također opsežnija, teksta pisana kao prilozi za tematski zbornik o Hrvatima u Mađarskoj, što ga je tiskao Zavod za migracije i narodnosti u Zagrebu. Kao takvi imaju odlike znanstvenoga rada, ali je odmah vidljivo kako ih nije pisao uski strukovnjak, nego čovjek vješt pri peru, a uz to pjesnik. Kako ovi prilozi zahvaćaju dugo razdoblje (osobito treći, s vremenskim rasponom od gotovo pola stoljeća), mogu računati na to da će biti zanimljivi široku krugu čitatelja, ne samo mlađih. Mlađi će, zacijelo, s nevjericom čitati o razdoblju potpune podčinjenosti Hrvata u tzv. Demokratskom savezu južnih Slavena iako su činili oko 90% njih. KNJIŽEVNO STVARALAŠTVO HRVATA U MAĐARSKOJ – U svojim se osvrtima neumorno obraća vodećim kritičarima i sastavljačima antologija u Hrvatskoj, moleći ih ne samo da budu obzirniji u svojim ocjenama, nego i da već jednom prestanu previđati istinski vrijedne književnike, čija ostvarenja mogu izdržati i najstroža mjerila. Tu u prvom redu mislim na prerano preminuloga Josipa Gujaša Đuretina. U sklopu ove cjeline nalaze se i nešto opsežniji prikazi ostvarenja ponajboljih ovdašnjih pjesnika: Marka Dekića, Stjepana Blažetina, Pavla Horvata, Ivana Horvata, Timee Horvat i Joška Vlašića. Dva su prikaza posvećena skupnim ostvarenjima: Podravina u pjesničkom stvaralaštvu Hrvata u NR Mađarskoj i Književnost Hrvata u Mađarskoj na esperantu. Na kraju je poveći članak (19 stranica) posvećen prezaslužnom akademiku Vinku Žgancu. POVIJESNE TEME – Uvodna crtica, koja je pisana kao uvodnik za već spomenuti tematski zbornik o Hrvatima u Mađarskoj, pisana je tako da može poslužiti i kao uvodnik za ovu tematsku cjelinu s još osam priloga. Slijedi prilog o osnivanju Demokratskog saveza Južnih Slavena (DSJS), pisan za isti zbornik, koji ima sve odlike znalački napisana znanstvenoga teksta. Tu su i tri kraća osvrta, među kojima se ističe crtica o znamenitomu mađarskom jezikoslovcu hrvatskih korijena Lászlu Hadrovicsu, pisana izvanredno toplo i s očitim autorovim dubokim poštovanjem prema njemu. U ovoj su cjelini dva prikaza knjiga mađarskih autora od kojih jedna (manjeg opse79 Klasje naših ravni Grupa autora, Važne povijesne činjenice ga) opisuje šopronsku granu hrvatskoga velikaškog roda Pejačevića, a druga povijest davno asimiliranih hrvatskih subetničkih skupina, Dalmatina i Bunjevaca u Segedinu. Ovoj je drugoj knjizi naš autor, uz pohvale za ono što u njoj vrijedi, našao i dosta opravdanih prigovora što ih je otvoreno iznio. Dolazi na red opsežna studija (najopsežnija u cijeloj knjizi, 39 stranica) – prikaz knjižice O prošlosti i sadašnjosti Hrvata u Mađarskoj, izdane u povodu Tjedna Hrvata u Mađarskoj, što ga je Hrvatska matica iseljenika priredila u Zagrebu 1997. Dosta prostora autor posvećuje pitanju hrvatskih subetničkih skupina u Mađarskoj, osvrćući se na radove četvero ovdašnjih Hrvata: Dinka Šokčevića, Ernesta Barića, Ruže Begovac i Mije Karagića i dajući vlastitu razredbu tih skupina. Primjeren prostor dobile su u ovoj studiji i književne teme u osvrtu na rad Stjepana Blažetina. Zadnji je prilog u ovoj skupini pravi povijesni članak posvećen preseljenju podložnika hrvatskoga bana Tome Nádazsdyja iz zapadne Slavonije u zapadnu Ugarsku. ETNIČKA I SUBETNIČKA IDENTIFIKACIJA – Pet priloga iz ove skupine svjedoče o autorovu temeljitu poznavanju ove teme i nastojanju da se o njoj govori i piše jasno i znanstveno utemeljeno. Ističem opširniji osvrt na napise pok. Jurja Lončarevića o ovoj temi, koji je crpio mjerodavne podatke iz rada Đure Šarošca. Vrlo obzirno, ali i odlučno, upozorava obojicu na nedosljednosti i propuste, a s druge strane ne propušta prigodu da im oda priznanje za vrijedan trud i zauzetost za opstanak ovoga dijela hrvatskog naroda. Na kraju se osvrće na rad dvojice mladih povjesničara iz Zagreba, Tomislava Jelića i Željka Holjevca, hvaleći njihov prinos upoznavanju mađarskog i slovačkog ogranka gradišćanskih Hrvata. PROBLEMI ŠKOLSTVA HRVATA U MAĐARSKOJ – Ovoj je temi posvećena jedna ali opsežna studija (37 stranica). Osim prikaza stanja kakvo je bilo u prošlosti sve do malo prije demokratskih promjena, autor višekratno naglašava nužnost postojanja školstva na materinskom jeziku i to na svim stupnjevima, počevši od vrtića do odsjeka za hrvatski jezik na sveučilištu. Simetričnu dvojezičnost ističe kao mjerilo punine jednakopravnosti u društvu i kao jedinu pouzdanu branu protiv asimilacije. Zapravo su ove dvije misli poput crvene niti u cijeloj knjizi. UBAŠTINJAVANJE – Malo prije spomenuta je simetrična dvojezičnost, a sada mi pada na pamet da uvedem pojam simetrične pripadnosti narodu. Radi se o tomu da se Hrvati izvan matične domovine neupitno osjećaju pripadnicima hrvatskog naroda, ali ih gdje- 81.-84. kada činovnici (a na žalost i dužnosnici) iz državnih ustanova što skrbe o njima ne doživljavaju takvima. Što je još bolnije, plodove njihova srca i uma (kako bi rekao Mate Ujević) kao da ne zanimaju nikoga u matici. Naravno da to njih boli, ali i mjerodavni bi u matici već jednom trebali uvidjeti kako se tako nanosi velika šteta cjelini kulturne baštine hrvatskoga naroda. Odatle naslov Ubaštinjavanje dodijeljen cjelini što ju tvori šest priloga nevelika opsega, ali zato snažne temeljne poruke. Među ovim se prilozima nalazi prikaz djela Jurja Lončarevića uz popis njegovih radova posvećenih Hrvatima i Mađarskoj, još jedan izraz poštovanja prema ovom zauzetom djelatniku. PRAVNO-POLITIČKI POLOŽAJ – Valja znati da je autor jedno vrijeme radio u Odjelu za hrvatske manjine u susjednim zemljama u Ministarstvu vanjskih poslova, što ga je potaknulo da se temeljitije upozna s pravnom pozadinom njihova položaja. O tomu je napisao tri kraća priloga u ovoj cjelini, te priopćenje pročitano na Susretu književnika pripadnika hrvatskih etničkih manjina u susjednim zemljama s književnicima pripadnicima etničkih manjina u Republici Hrvatskoj. Glavnina je sadržaja toga priloga cjelovit Sporazum o zaštiti mađarske manjine u Republici Hrvatskoj i hrvatske manjine u Republici Mađarskoj uz opsežan osvrt na nj (s utemeljenim prigovorima) napisan dvanaest godina nakon potpisivanja. Pogovor Zvonimira Bartolića, koji je i sam bio vrstan poznavatelj prilika u kojima su živjeli Hrvati u Mađarskoj, pohvala je autorovu trodesetljetnomu trudu. Međutim, u njemu valja uočiti Bartolićevo prepoznavanje zatiranja narječjâ (što ga je provodio DSJS) kao jedan od čimbenika što su znatno pridonijeli ubrzanu odnarođivanju ovdašnjih Hrvata. Vjerujem da se i iz ovoga sažeta prikaza vidi o kako je iznimno vrijednoj knjizi riječ. Ona oslikava trodesetljetnu autorovu skrb za sudbinu sunarodnjaka izvan matične domovine i zauzeto traženje načina da im se pomogne. Na više mjesta on poziva i proziva mjerodavne u državnim ustanovama zaduženima za skrb o ovom dijelu hrvatskoga naroda da se trgnu iz ravnodušnosti, pa gdjekada i iz mraka neznanja. Međutim, on se ne libi ni prigovoriti pojedinim vodećim ljudima iz ove zajednice kada je to opravdano i u tim je prigovorima u dužnoj mjeri obziran, ali i neupitno odlučan. Naravno, ne štedi ni s pohvalama brojnim samozatajnim pojedincima s čijim je zaslugama upravo naš autor upoznao hrvatsko čitateljstvo. Svi koji pročitaju ovu knjigu mnogo će naučiti o ovdašnjim Hrvatima, a nemali će broj njih ostati ozračen ljubavlju prema njima. 80 Klasje naših ravni Grupa autora, Važne povijesne činjenice 81.-84. Važne povijesne činjenice GRUPA AUTORA U Zagrebu je 4. ožujka 2010. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici predstavljena knjiga Nace Zelića: PUBLIKACIJE BAČKIH HRVATA, Popis izdanja od 1901. do 2007. «Objavljivanje knjige Publikacije bačkih Hrvata, popis izdanja od 1901. do 2007. autora Nace Zelića, pravnika i istaknutoga kulturnoga djelatnika, dopredsjednika Udruge za potporu bačkim Hrvatima – dio je izdavačke djelatnosti Odsjeka inozemne Croatice koji u središnjoj hrvatskoj knjižnici kao dio nacionalnog fonda Croatica postoji od godine 2007. sa zadaćom pronalaženja, prikupljanja, registriranja i promidžbe publikacija koje Hrvati objavljuju izvan Hrvatske, te izdanja u kojima se piše o Hrvatskoj i Hrvatima» – istaknuo je na predstavljanju prof. dr. sc. Tihomil Maštrović, glavni ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – «U Inozemnu Croaticu dakle, spadaju djela hrvatskih autora objavljena na različitim jezicima i u raznim zemljama, tj. prijevodi hrvatskih autora, potom sva djela na hrvatskome jeziku objavljena izvan granica naše zemlje, kao i sve publikacije u kojima se spominju Hrvatska i Hrvati. Osim po kriteriju odabira autora koji se izjašnjavaju kao Hrvati, u inozemnu Croaticu spadaju i djela u kojima su Hrvati suautori, prevoditelji, sadržajni ili tehnički suradnici, ilustratori, slikari, dizajneri itd. Inozemna Croatica ima svoju višestoljetnu povijest jer su se Hrvati počeli iseljavati iz domovine već u XV. stoljeću. Najviše iseljenih Hrvata ima u SAD-u, Australiji, Kanadi, Argentini i Čileu. Ali, ima ih i u Njemačkoj, Belgiji, Švicarskoj, Italiji, Švedskoj, Velikoj Britaniji, Novom Zelandu i drugim zemljama. Tamo su Hrvati u iseljeništvu. U zemljama u okružju žive hrvatske nacionalne manjine. U Austriji, Češkoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Italiji, Srbiji, Crnoj Gori te na Kosovu. Među njima starinom, brojem i značajem izdvajaju se Gradišćanski Hrvati koji žive u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj. Odnedavno u Knjižnici je utemeljena i Zbirka knjiga Gradišćanskih Hrvata. Za narod koji živi izvan granica svoje zemlje izuzetno je važna pisana riječ kako ne bi izgubio svoj nacionalni identitet. U Srbiji, a napose u Vojvodini, za Hrvate je kao kulturno i nakladničko središte osobito značajna pokrajina Bačka i napose njezino središte Subotica. Poznavanje tog dijela hrvatskoga naroda, njegove kulture, književnosti i uopće povijesti, omogućit će dobre bibliografije, leksikoni i enciklopedije. Tu značajnu funkciju ima izdanje koje se danas ovdje predstavlja. Knjiga Nace Zelića započinje uvodnom studijom u kojoj autor tumači opće odrednice kao što su Bačka, bački Hrvati te književnost bačkih Hrvata, i iznosi važne povijesne činjenice o njima. Prva pojava tiskane hrvatske riječi na području Bačke vezuje se uz knjige fra Mihovila Radnića tiskane u Rimu 1683. na slovinsko-bosanskom jeziku, nakon kojih slijedi niz publikacija hrvatskih pisaca u Bačkoj pisanih slovinskim, bosanskim, dalmatinskim i/ili iliričkim jezikom, a kasnije bunjevačkim i šokačkim, kako su sve stariji pisci nazivali hrvatski jezik kojim su pisali. Autor navodi mnoge istaknute bačke Hrvate, njihova djela, značajne bibliografije, novine, časopise, te također spominje i važnije izložbe knjiga i drugih publikacija vezanih uz bačke Hrvate. U drugome dijeli Zelićeve knjige donosi se popis objavljenih publikacija po godinama objavljivanja – od 1901. do 2007. – te publikacije hrvatskih pisaca kojiive izvan Bačke a čija su djela objelodanjena u Bačkoj na hrvatskome jeziku. Riječju, pred nama je izuzetno vrijedno djelo koje će zasigurno biti poticaj za daljnja bibliografska istraživanja ili pak korisna obavijest svima onima koje zanima mjesto i sudbina hrvatske knjige izvan naše domovine.» CJELOVIT POPIS IZDANJA – U ime Udruge za potporu bačkim Hrvatima, na predstavljanju knjige Nace Zelića: PUBLIKACIJE BAČKIH HRVATA, Popis izdanja 81 Klasje naših ravni Grupa autora, Važne povijesne činjenice od 1901. do 2007. skup je pozdravio dr. sc. Stjepan Skenderović, njezin predsjednik: «Nakladnik djela je upravo ova visoka ustanova Nacionalna i Sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Djelo nije samo klasična bibliografija, već, kako to recenzenti ukazuju, predstavlja cjelovit popis izdanja sveukupnog književnog i pisanog stvaralaštva bačkih Hrvata od 1901. do 2007. godine. Iako ima više radova s ovom tematikom, ovom prigodom spomenuo bih glasovitu bibliografiju Ivana Kujundžića, onovremenoga župnika Župe svetog Roka u Subotici (BUNJEVAČKO – ŠOKAČKA BIBLIOGRAFIJA. PRILOG KULTURNOJ POVIJESTI BUNJEVAČKO-ŠOKAČKIH HRVATA, izdala tadašnja JAZU, Zagreb, godine 1969.), koja je potakla Miroslava Krležu da uoči, kako je sam istaknuo, vlastitu zabludu, da u Subotici – nema više Hrvata! Naco Zelić je skupljajući i bilježeći djelo po djelo, za rečenih 106 godina skupio ukupno 1.133 bibliografske jedinice, a od 1991. do 2007. godine je 453 bibliografske jedinice. Naco Zelić se rodio 5. listopada 1930. godine u Subotici. Pučku školu, nižu gimnaziju i Trgovačku akademiju završio je u Subotici, Višu pedagošku akademiju, grupa kemija i fizika, 1951. u Novom Sadu, a studirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i diplomirao 1959. godine. Radio je kao nastavnik na Nepotpunoj gimnaziji u Bajmoku, bio je ravnateljem Osmogodišnje škole s tada hrvatskim nastavnim jezikom u Tavankutu. Godine 1956. ukida se nastava na hrvatskom jeziku u svim školama u Subotici. Napušta prosvjetnu službu i odlazi na studij prava u Zagreb. Kao pravnik radi kao sudački pripravnik u Subotici, te biva uspješni sudac Okružnog suda u Subotici. U sječi intelektualaca nakon Karađorđeva jedan je od oko 200 hrvatskih ‘moralno političkih nepodobnih’, razriješen je sa sudačkog položaja i ostaje bez posla, ne prima ga ni Bratstvo za pravnog referenta, u tvornici gdje je svojedobno započeo kao pravnik. Ponovno se preseljava u Zagreb, radi kao upravni savjetnik u Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, te kao tajnik Zavoda za organizaciju i ekonomiku zdravstva. Od 16. lipnja 1992. godine do 30. rujna 1996. godine je na veoma osjetljivom mjestu savjetnika za konzularne poslove u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Budimpešti, a nakon toga odlazi u mirovinu. Naco Zelić je istaknuto ime u društvenom, kulturnom i intelektualnom životu Hrvata u Subotici. Bio je predsjednik, tajnik i umjetnički voditelj Hrvatskog kulturno prosvjetnog društva Matija Gubec u Tavankutu (1965. do 1972.). Jedan je od osnivača i prvi tajnik Hrvatskog kulturno umjetničkog društva Bunjevačko kolo u Subotici (1970. do 1972.). Djeluje u obnavljanju javnog 81.-84. održavanja Dužijance i Velikog prela. Djeluje na okupljanju članova Matice Hrvatske u Subotici. Sudjeluje u brojnim radijskim i televizijskim emisijama i u dokumentarnim filmovima. Svoje ideje i nazore publicira u novinskim napisima, na međunarodnim znanstvenim skupovima u Subotici, Budimpešti, Pečuhu, Baji i Zagrebu i u objavljenim knjigama, ovdje bih spomenuo knjigu Hrvatsko proljeće i bački Hrvati (tiskanu u Subotici). Suradnik je Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Godine 2002. pokretač je osnivanja u Zagrebu i prvi predsjednik Udruge za potporu bačkim Hrvatima i zalaže se da glavni cilj Udruge bude ‘promicanje kulturnih, prosvjetnih i drugih interesa bačkih Hrvata’. U tu svrhu Udruga je do sada organizirala, a glavni napor podnosi Naco Zelić, preko 30 tribina s predstavljanjem brojnih književnih i drugih kulturnih djelatnika bačkih Hrvata i njihovih djela.» PREPOZNATA VRIJEDNOST RUKOPISA – Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu je objavila knjigu Publikacije bačkih Hrvata: popis izdanja od 1901. do 2007. čiji je autor Naco Zelić, pravnik i istaknuti kulturni djelatnik koji se posvetio proučavanju bačkih Hrvata. Knjiga obuhvaća radove bunjevačko-šokačkih Hrvata u vojvođanskome i mađarskom dijelu Bačke te u Budimpešti i njezinoj okolici. Uredništvo potpisuje mr. sc. Željka Lovrenčić, voditeljica Zbirke inozemne Croatice u NSK, recenzentice su doc. dr. sc. Sanja Vulić sa Hrvatskih studija i knjižničarska savjetnica Dorica Blažević. Autorova namjera bila je na jednom mjestu prikupiti podatke o bogatome stvaralaštvu jednoga naroda i objelodaniti publikaciju koja obuhvaća razdoblje od 1901. do 2007. godine. U proslovu autor objašnjava neke odrednice značajne za hrvatsku pisanu riječ u Bačkoj i navodi istaknute autore koji su svojim djelima obogatili kulturu bačkih Hrvata. Navodi najvažnije novine i časopise koji su izlazili u Bačkoj, među kojima posebnu ulogu ima Hrvatska riječ. «Ova knjiga nije klasična bibliografija i autor to jasno daje do znanja već u podnaslovu» – istaknula je mr. sc. Željka Lovrenčić, voditeljica Zbirke inozemne Croatice Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – «Radi se o popisu u koji dopredsjednik Udruge za potporu bačkim Hrvatima uvrštava djela autora Hrvata koji je rođen, koji je objavljivao ili u dužemu vremenskom razdoblju djelovao u Bačkoj te djela drugih pisaca napisana na hrvatskome jeziku i objavljena u Bačkoj neovisno o tome koje je nacionalnosti autor, kao i prijevode. Ne možemo ne zamijetiti (i) kriterij zavičajnosti jer gospodin Zelić u svoj bogati pregled 82 Klasje naših ravni Grupa autora, Važne povijesne činjenice unosi i djela autora podrijetlom iz Bačke koji nužno ne žive u njoj. U popisu publikacija autor slijedi kronologiju i može se jasno razabrati koliko je knjiga objavljeno određenih godina. Također donosi popis autora – bačkih Hrvata. Za Zbirku inozemne Croatice koja prikuplja djela naših autora objavljena izvan Hrvatske na hrvatskome i drugim jezicima, prijevode djela naših autora i publikacije u kojima se spominju Hrvatska i Hrvati, ovo je značajan prilog te kao voditeljica toga odsjeka i urednica ovoga izdanja izražavam veliko zadovoljstvo što je Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu prepoznala vrijednost ovoga rukopisa i odlučila objaviti ovo značajno svjedočanstvo hrvatske kulture izvan granica Lijepe naše» SAŽETI PREGLED RELEVANTNIH PODATAKA O PISANOJ RIJEČI HRVATA U BAČKOJ – «Usporedi li se pisana djelatnost različitih hrvatskih autohtonih manjinskih zajednica, nedvojbeno je da su Hrvati u Bačkoj u tom pogledu najplodniji» – istaknula je dr. sc. Sanja Vulić, docentica Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu – «zato nije začudno što su se prvi sustavni popisi publikacija počeli pojavljivati već 30-tih godina 20. st. Prisjetimo se Matije Evetovića, velikoga književnoga i kulturnoga povjesničara među bačkim Hrvatima, koji u svojoj knjizi Život i rad biskupa Ivana Antunovića narodnog preporoditelja, objavljenoj 1935., donosi popis Antunovićevih radova. Bio je to poticaj i ostalim istraživačima pa samo pet godina poslije, 1940., Stjepan Bartolović objavljuje svoju bibliografiju o Šokcima i Bunjevcima. Odmah nakon rata, 1946., taj posao nastavlja Ivan Kujundžić pod pseudonimom Krešimir Bunić, a prošireno svoje djelo objavljuje pod vlastitim imenom 1969. Od ostalih autora bibliografija i inih popisa publikacija izdvajam ovom prigodom Lazara Merkovića koji je svoje popise objavljivao u časopisu Rukovet. U 21. stoljeću do sada su se pojavili npr. Bibliografija Hrvata u Vojvodini 1990. do 2002. Tomislava Žigmanova, koja je objavljena 2005., te Bibliografija molitvenih knjiga u podunavskih Hrvata - Šokaca i Bunjevaca, koju je sastavila Katarina Čeliković, a tiskana je 2007. Knjiga Nace Zelića koju danas predstavljamo, naslovljena Publikacije bačkih Hrvata, s podnaslovom Popis izdanja od 1901. do 2007., temelji se ne samo na svim spomenutim spoznajama prethodnika nego i na vlastitom vrijednom i temeljitom istraživanju. Počinje uvodnom studijom u kojoj je dat kratak pregled povijesti književnosti bačkih Hrvata, počevši od 2. polovice 17. stoljeća kada se u Rimu tiskaju vjerske knjige franjevca Mihovila Radnića, pa sve do naših dana. Plodna književna djelatnost bačkih Hrvata predstav- 81.-84. ljena je čitateljima sažetim, ali vrlo jasnim pregledom toga stvaralaštva u okviru pojedinih vremenskih odsječaka. Taj sažeti pregled zainteresiranima pruža sve relevantne podatke o pisanoj riječi Hrvata u Bačkoj i izvrsno je polazište za podrobnija istraživanja. Tomu je dodan i važan pregled dosadašnjih bibliografija i inih popisa publikacija koje se odnose na djelatnost bačkih Hrvata, s analizom načina pristupa prikupljenoj građi u svakoj od tih bibliografija, odnosno tih popisa. Naco Zelić je posvetio pozornost i kalendarima, časopisima, novinama i drugim serijskim publikacijama. Analiza toga tipa publikacija posebno je prikazana u uvodnom dijelu bibliografije. Nisu zaboravljene ni izložbe knjiga. Nakon toga vrlo informativnoga prvoga dijela knjige, slijedi popis publikacija bačkih Hrvata od 1901. do 2007. Publikacije su razvrstane po godinama objavljivanja, od 1901. pa nadalje, a unutar pojedinih godina načelno abecednim redoslijedom. U razdoblju od 1901. do Prvoga svjetskoga rata popisano je po nekoliko knjiga godišnje. Postupan pad književne i ine publicističke produkcije zamjetan je u razdoblju Prvoga svjetskoga rata. Godine 1920. stanje se počelo poboljšavati da bi 1921. opet zamrlo zbog prilagođavanja životu u novim državama nakon što je dio južne Ugarske pripojen novonastaloj Kraljevini SHS, a dio se našao u samostalnoj Mađarskoj. Od 1922. ponovo se tiska po nekoliko opširnijih i skromnijih publikacija godišnje. Takvo je stanje sve do 1947. kada je u SFRJ tiskana samo jedna publikacija koja se odnosi na bačke Hrvate, i to u vlastitoj nakladi Ante Sekulića, dok iduće 1949. nije objavljeno niti jedno djelo. Ipak, od 1950. stanje se opet postupno normalizira s nekoliko objavljenih publikacija godišnje. Nekad je taj broj veći, nekad manji, a do znatnijega publicističkoga zamaha dolazi tek 1968. kada je objavljeno više od dvadeset knjiga različitoga profila, među kojima dominira beletristika i stručna literatura. U razdoblju koje slijedi broj objavljenih publikacija oscilira zbog različitih razloga, a mnogi od njih nisu povezani s voljom samih autora. Zanimljivo je da je dosta knjiga objavljeno i u vrijeme Domovinskoga rata, jer u to vrijeme književna produkcija bačkih Hrvata u Mađarskoj doživljava svoj mali procvat, dok su Hrvati iz vojvođanskoga dijela Bačke mnoge svoje knjige tiskali u Hrvatskoj. Najplodnija je ipak bila godina 2006. za koju je Naco Zelić zabilježio čak 42 bibliografske jedinice. Popisi iz ostalih godina jasno pokazuju kako je produkcija pisane riječi bačkih Hrvata posljednjih petnaestak godina u punom zamahu. Knjiga Nace Zelića još sadrži abecedni popis autora publikacija s podatcima kada su im djela objavljena, 83 Klasje naših ravni Grupa autora, Važne povijesne činjenice te koliki broj djela u svakoj od navedenih godina. Tomu je pridodan poseban popis hrvatskih pisaca koji nisu iz Bačke, a knjige su im objavljene u Bačkoj na hrvatskom jeziku, te popis knjiga nepoznatih autora. Navedeni podatci jasno i nedvojbeno pokazuju da će ubuduće istraživanje pisane riječi bačkih Hrvata biti znatno olakšano jer će istraživači i ostali zainteresirani moći na jednom mjestu naći podatke o objavljenim publikacijama u 20. stoljeću, uključujući i prvih 7 godina 21. stoljeća. Ovo je, inače, Naci Zeliću druga knjiga tiskana u 2009. godini. Prva je bila opsegom mala, ali za nacionalni identitet Hrvata u Bačkoj iznimno važna knjiga Hrvatsko proljeće i bački Hrvati. Zadivljujuće je s kolikom životnom energijom ovaj naš zaljubljenik u Bačku i u svoj narod već desetljećima neumorno i samozatajno na različite načine pridonosi afirmaciji Hrvata na tim prostorima. Dao Bog da se Bačkoj u dogledno vrijeme rodi još ljudi poput našega današnjega slavljenika.» RIJEČ AUTORA – Zahvaljujući se svima koji su pridonijeli pojavi ovoga djela Naco Zelić je istaknuo: «Radostan sam što je Nacionalna i sveučilišna knjižnica nakladnik ovoga bibliografskoga popisa knjiga i drugih publikacija bačkih Hrvata. To svjedoči o zanimanju ove vodeće kulturne ustanove u Hrvatskoj za knjižno blago bačkih Hrvata. i o vrjednovanju toga blaga. S tim u svezi želim reći da je prof. Maštrović žurno i poticajno reagirao, a o tom svjedoči činjenica da je naš prvi susret i razgovor o ovoj temi bio na INTERLIBER-u u jesen 2008., a ova je knjiga predstavljena već u Katalogu knjiga Hrvatske matice iseljenika, priređenom za INTERLIBER 2009. U ovom popisu knjiga i drugih publikacija od 1901. do 2007. godine, u kojem su popisana 1.133 naslova, većina je naslova (skoro 1.000) kojih su pisci bački Hrvati – Bunjevci i Šokci rođeni u Bačkoj, njih 228. U popis su uvrštene i knjige hrvatskih pisaca rođenih izvan Bačke, njih 25, kojima su knjige objelodanjene u 81.-84. Bačkoj. Među tim piscima su oni koji žive ili su duže vrijeme živjeli u Bačkoj, kao što su Katarina Čeliković, dr. Mihovil Katanec, Tomislav Ketig, Fedy Martinčić, Ivo Popić, Zlatko Šram i Hinko Zlomislić, pa pisci iz susjednog Srijema – Stjepan Bartoš, Vladimir Bošnjak, Ljubica Kolarić Dumić, Jasna Melvingar i Ilija Okrugić, ali i pisci iz drugih dijelova Hrvatske, kao npr. Ivan Raos, kojemu je knjiga: ŽENE I MUŽEVI / Monolozi u jednom činu, objelodanjena u Subotici 1958. Među prijevodima djela stranih pisaca na hrvatski jezik, njih 29, su i djela Tome Akvinskog i pape Ivana Pavla II. I još samo nekoliko riječi o mojem zanimanju za bibliografiju hrvatskih pisaca u Bačkoj. Za to je «kriv», jasno pod znakom navodnika, vlč. Ivan Kujundžić (Subotica, 1912. – 1969.) i njegove knjige, koje je objelodanio pod pseudonimom Krešimir Bunić: MIHAJLO RADNIĆ PRVI BUNJEVAČKO-ŠOKAČKI PISAC (Subotica, 1945.) i PRILOG KULTURNOJ POVIJESTI BUNJEVAČKO-ŠOKAČKIH HRVATA (Subotica, 1946.), prvo bibliografsko djelo koje sam uopće vidio. Te su mi knjige otkrile puno o nama Bunjevcima i postao sam veoma ponosan na moj rod i počeo sam na svoj način istraživati i tražio sam i čitao knjige naših pisaca, ali i knjige drugih o nama. U vrijeme kada je Ivan Kujundžić dovršavao svoju BUNJEVAČKO-ŠOKAČKU BIBLIOGRAFIJU PRILOG KULTURNOJ POVIJESTI BUNJEVAČKO-ŠOKAČKIH HRVATA, koju je 1969. objelodanila tadašnja JAZU brojne sam večeri proveo s njim u razgovoru o pojedinim knjigama, posebno o knjigama koje nije imao i nastojao sam mu pomoći u pronalaženju tih knjiga. Popis knjiga iz te bibliografije Ivana Kujundžića za razdoblje od 1901. do 1968. s neznatnim izmjenama i dopunama uvrstio sam u ovaj moj popis. Puno su mi pomogle i knjige prof. dr. Ante Sekulića, posebno njegovo književno-povijesno troknjižje o književnosti bačkih Hrvata. A u prikupljanju podataka o knjigama koje sam uvrstio u popis pomogli su mi brojni i svima izričem: Hvala!» 84 Klasje naših ravni Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti 85.-95. Urbani kompleks iznimne vrijednosti VIKTORIJA ALADŽIĆ Ulica Cara Lazara u Subotici nastala je prije prvog premjeravanja grada i prikazana je na rukopisnoj karti Karla Leopolda Kovača iz 1778. godine. Sa neparne strane ulice nalazio se jedan za tadašnju Suboticu netipičan neprekinuti niz ušorenih kuća, a na svakoj parceli tog niza po jedna seoska kuća zabatom orijentirana ulici, a sjevernom stranom kuće, odnosno svojim slijepim zidom postavljena na ivici parcele prema susjedu. U zaleđu ovih kuća, sredinom urbanog bloka tekao je Vrbov potok, koji je kasnije reguliran i sproveden kanalima ispod zemlje, a na njegovom mjestu izgrađena je Aleja Maršala Tita. Parna strana ulice bila je nepravilna, bez jasno definiranog urbanog bloka i nepravilno poredanim parcelama i bez regulacijske linije ulice. Do 1799. godine formira se urbani blok i sa istočne strane današnje ulice Cara Lazara sa nizom sada već pravilnijih parcela. Ovaj urbani blok se pruža do današnje ulice Miloša Obilića, dok je sa zapadne strane ulica Miloša Obilića bila probijena kasnije, što se uočava na katastarskom premjeru grada iz 1838. godine. U daljem procesu formiranja ulice donekle se ispravlja regulacijska linija ulice, ali nikada potpuno, a parcele se vremenom dijele i umnožavaju. Podužne prizemne građanske kuće umjesto seoskih se na potezu ulice Cara Lazara do današnje ulice Miloša Obilića počinju graditi osamdesetih godina XIX. stoljeća, da bi do kraja stoljeća ulica u ovom dijelu bila formirana, sa zatvorenim uličnim frontovima. U većini kuća stanovale su trgovci ili obrtnici, pa su se u kućama osim stambenih prostorija nalazile i radionice ovih obrtnika i majstora ili trgovačke radnje. Tako je ulica Cara Lazara po svojoj funkciji bila prava trgovačkoobrtnička građanska ulica XIX. stoljeća u Subotici, i po tome veoma slična ulici Petra Drapšina. Ulica Cara Lazara je svoj karakter tipične ulice XIX. stoljeća sa prizemnim građanskim kućama sačuvala do danas i za Suboticu predstavlja urbani kompleks izuzetnih vrijednosti. 1 1 Koreni, Subotica: Istorijski arhiv, 1991, 81, II strana, prilog fotografija 7/a. Cara Lazara 3 Godine 1779. na ovoj parceli se nalazila jedna prizemna seoska kuća, ali je do 1799. godine na njoj izgrađena još jedna prizemna seoska kuća, i obje su bile vlasništvo Vazula Rajića. Godine 1838. kao vlasnika parcele nalazimo Danijela Rajića, stolara, koji je vrlo vjerojatno bio Vazulov sin. U narednih 40 godina obje kuće nestaju sa parcele i 1778. godine na parceli nalazimo samo jedan prizemni objekt potpuno uvučen u dnu parcele. Basch kuća u Ulici Cara Lazara 3 U to vrijeme ova je parcela bila druga u nizu sa neparne strane ulice sa brojem 37 i tako je ostalo sve do 1893. godine kada je podnesena prijava da se na susjednoj parceli izgradi kuća za Imrea Rothmanna. U projektu Rothmannove kuće prikazana je nova regulacijska linija ulice prema kojoj se prva parcela u nizu brisala, a ova parcela je zauzela svoj današnji položaj. Ove izmjene vršene su sa ciljem izgradnje jednog baroknog bulevara, koji bi povezivao središte grada i Dudovu šumu, za koji je plan regulacije urađen 1910. godine, a koji je kasnije realiziran izgradnjom Aleje Maršala Tita prema regulacijskim planovima iz pedesetih i šezdesetih godina XX. stoljeća. Kuća 2 2 HAS, F:3, 3.1.1.14. 85 Klasje naših ravni Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti 85.-95. koja je u Rotmanovom planu bila nacrtana na ovoj parceli, izgrađena je prema podacima Istvána Iványija 1887. godine , za vlasnika Sándora Kertésza, glavnog gradskog liječnika. Projekt ove kuće na žalost nije sačuvan u Historijskom arhivu, i možda je to razlog što ova kuća još nije evidentirana kao spomenik kulture, međutim ona predstavlja izuzetno arhitektonsko ostvarenje, slobodnostojeći objekt koji je imao sasvim neuobičajenu organizaciju unutrašnjeg prostora, oko centralnog hola koji je osvijetljen zastakljenim krovom. U vanjskoj obradi objekta arhitekta je bio nadahnut klasičnom grčkom arhitekturom. Godine 1912. vlasnik kuće je bio András Lichneckert koji je na parceli, prema projektu Józsefa Beszédesa, izgradio pomoćni objekt. Danas nam je ovaj objekt poznat pod nazivom «Basch kuća». stogodišnjicu. Kuću je od Mimi kupio Imre Rothmann i 1893. godine je predao molbu da umjesto postojeće skromne kuće izgradi sebi prizemnu građansku kuću L osnove prema projektu tada vrlo uvaženog subotičkog arhitekte Titusa Mačkovića. Nova kuća je imala klasičan raspored prostorija za ovaj tip objekta: suhi ulaz sa velikom drvenom kapijom, tri sobe prema ulici, trem prema dvorištu, spavaću sobu u slijepom prostoru kuće prema susjedu i kuhinju sa sobom za sluškinju i toaletom u dvorišnom kraku kuće koji je imao poseban ulaz za sluškinju. Ulaz za stanare nalazio se u potkapijskom prostoru. Fasada kuće je imala neorenesansnu dekoraciju simbolizirajući opredjeljenje vlasnika prema liberalnom kapitalizmu koji je zračio na ove provincijske oblasti Austro-Ugarske monarhije iz pravca bečke prijestolnice. Pored kuće Imrea Rothmanna je na ovoj i susjednoj parceli, na kojoj se danas nalazi kuća pod brojem 7, osim svoje stambene kuće podigao livnicu i tvornicu opruga i željeznog namještaja. Tvornica je bila osnovana još 1888. godine, a gradila se i dograđivala na ove dvije parcele svakih nekoliko godina. Tako je 1898. godine u dvorištu iza kuće podignut privremeni magazin, a sljedeće proširenje postrojenja tvornice na ovom placu izvedeno je 1902. godine prema projektu također subotičkog arhitekte Géze Koczka . Proširenje kuće urađeno je 1922. godine prema projektu Józsefa Beszédesa . Imre Rothmann se rodio 1855. godine u Senti, a tvornica mu je od 1913. godine bila upisana u sudski registar kao društvo za zajedničku korist u kojem mu je 3 4 Cara Lazara 5 Prve zapise o vlasniku prizemne seoske kuće koju možemo uočiti na ovoj parceli već na prvoj rukopisnoj karti grada iz 1778. godine, nalazimo u Iványijevoj knjizi o povijesti Subotice u kojoj je zabilježeno da je vlasnik kuće 1799. godine bio stanoviti Ferencz Olay. Do katastarskog premjera grada 1838. godine vlasnik kuće je postao čizmar Antal Borza. Sljedeći vlasnik bila je Mimi Reiner, supruga Edea Müllera, koja je 1875. godine predala molbu da pored kuće na parceli podigne pomoćni objekt, čiji projekt nije sačuvan u subotičkom Historijskom arhivu. Pomoćni objekt možda i nije bio izgrađen budući da nije prikazan na karti katastarskog premjera grada iz 1878. godine, kada je kuća sasvim izvjesno već doživjela 5 Projekat kuće Imrea Rothmanna iz 1893. godine 3 Historijski arhiv Subotica, F:2, ép. eng. VII kör 3/1893. 4 Iványi, István; Szabadka szabad királyi város története II, Szabadka: Bittermann József könyvnyomda, 1892, 621. 5 Iványi, István; Szabadka szabad királyi város története II, Szabadka: Bittermann József könyvnyomda, 1892, 629. 6 7 8 9 10 Kuća Imrea Rothmanna u Ulici Cara Lazara 5 6 Historijski arhiv Subotica, F:2, ép. eng. VII kör 3/1893. 7 Stevan, Mačković; Industrija i industrijalci Subotice (1918 – 1941), Subotica: Istorijski arhiv Subotica, 2004, 301 – 305. 8 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 18/1898. 9 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 1/1902. 10 HAS, F:47, odl. 1828/1922. 86 Klasje naših ravni Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti 85.-95. ortak bio zet Béla Geiger, muž njegove kćeri Ilone. U tvornici se proizvodio metalni namještaj od željeza i mesinga. Sirovo željezo se za potrebe tvornice nabavljalo iz Vareša, kameni ugalj se uvozio iz Tate, koks iz Moravske Ostrave, čelične cijevi iz Austrije, staklena i gumena roba iz Njemačke, a Rothmann je svoju metalnu robu prije Prvog svjetskog rata izvozio čak za Bugarsku, Tursku i Egipat. Rothmann nije imao muških nasljednika pa nakon njegove smrti 1929. godine Geiger nastavlja voditi poslove u tvornici. Rothmann je još sredinom dvadesetih godina XX. stoljeća namjeravao izmjestiti tvornicu iz gradskog središta ka periferiji, ali je to pošlo za rukom tek njegovom zetu 1930. godine, nakon što mu Senat dodijeli gradsko zemljište u zamjenu za dvije parcele na kojima su se do tada nalazile tvornica i kuća. Nova je tvornica podignuta na ondašnjoj Daničićevoj cesti i kasnije postaje poznata kao tvornica bicikla «Partizan». izgradi kolnicu. Početkom XX. stoljeća parcelu je od Mimi otkupio Imre Rothmann za proširenje svoje fabrike opruga i željeznog namještaja, koja se nalazila na susjednoj parceli. Godine 1904. Imre Rothmann prvo dograđuje kupatilo na svojoj kući u ovoj ulici pod brojem 5. Kupatilo se nalazilo na terenu ove parcele, a projekt je uradio Pal Mamužić. Tri godine kasnije Mirko gradi na ovoj parceli, duž susjedne parcele današnje kuće 9, veliki magacin za sirovine prema projektu Lajosa Gombosa. Inženjer Isidor Strassburger je napravio projekt zabatnog zida prema ulici za magacin koji se gradio 1909. godine i ogradu. Naime arhitektura koja se okretala ulici morala je da odgovara kriterijima reprezentativne građanske arhitekture, a ne praktičnim potrebama jednog industrijskog kompleksa. To je bio jedan od razloga zašto su se Rothmannovi borili za iseljenje tvornice na periferiju grada. No, na ovom Isidorovom neuglednom projektu zabilježeno je da su se u to vrijeme na ovoj parceli nalazile: kuća, kovačka radionica, strojarska kuća, magacini i livnica. Posljednje adaptacije na objektima ove parcele dogodile su se 1914. godine. Tvornica je izmještena sa ovog prostora 1930. godine, nakon smrti Imrea Rothmanna, kada je upravljanje fabrikom preuzeo njegov zet Béla Gajger, a nova tvornica koja je građena na parceli izvan grada, danas nam je poznata kao tvornica bicikla «Partizan». Kuća koja se danas nalazi na ovoj parceli građena je između dva svjetska rata, ali njen originalni projekt još uvijek nije pronađen u Historijskom arhivu u Subotici. 11 Cara Lazara 7 13 14 15 16 17 Mihajlo Ostojić (Mihály Osztoics) bio je vlasnik prizemne seoske kuće koja se na ovoj parceli nalazila 1799. godine. Kasnije se kao vlasnik pojavljuje Pál Dobák, koji je kuću 1838. godine prodao Simonu Lukácsu. Sljedećeg vlasnika pronalazimo tek potkraj XIX. stoljeća, to je bila Mimi Reiner, udovica Ödöna Müllera, koja je posjedovala i parcelu na kojoj se danas nalazi kuća u ovoj ulici pod brojem 5. Mimi je 1898. godine podnijela molbu da na ovoj parceli 12 18 Cara Lazara 9 I na ovoj parceli kao i na svim ostalima sa neparne strane u ulici Cara Lazara se 1799. godine nalazila prizemna seoska kuća zabatom orijentirana prema ulici, vjerojatno s trodijelnom osnovom, odnosno dvije sobe i kuhinjom između. Kuća je do 1838. godine bila srušena, a parcela je bila u vlasništvu siročadi Györgya Torme. Dugo godina poslije toga o vlasnicima parcele nema podataka. Na katastarskoj karti grada iz 1778. godine vidi se da je na njoj u međuvremenu izgrađena prizemna građanska kuća kvadratne osnove, kakve su se gradile šezdesetih i sedamdesetih godina u Subotici i jedan pomoćni objekt u dnu par- Kuća u Ulici Cara Lazara 7 11 Stevan, Mačković; Industrija i industrijalci Subotice (1918 – 1941), Subotica: Istorijski arhiv Subotica, 2004, 301 – 305. 12 Iványi, István; Szabadka szabad királyi város története II, Szabadka: Bittermann József könyvnyomda, 1892, 629. 13 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 14/1898. 14 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 22/1904. 15 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 11/1909. 16 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 18/1911. 17 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 15/1914. 18 Stevan, Mačković; Industrija i industrijalci Subotice (1918 – 1941), Subotica: Istorijski arhiv Subotica, 2004, 301 – 305. 87 Klasje naših ravni Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti 85.-95. izgradnju manjeg pomoćnog stambenog objekta u dvorištu sa drvenim tremom za koji je projekt uradio arhitekta Adolf Gáli. Drugi je bio projekt prizemne građanske kuće L osnove koja je izgrađena na predmetnoj parceli. Izgleda da je prethodna kuća bila potpuno bila porušena, a projekt nove kuće uradio je Mátyás Salga. Kuća je imala tri sobe, od kojih su dvije bile orijentirane prema ulici, kuhinju, ostavu, trem i toalet na kraju trema u dvorišnom kraku kuće. Fasada je izvedena sa cvjetnim dekoracijama, odnosno cvjetovima suncokreta koji su imali simbolično značenje izobilja. Kuća je nedavnim adaptacijama devastirana. Dozidan je sprat sa ružnim trokutastim zabatima u koje su ugrađena po dva prozora i na taj način je izgubila karakteristike svoje izvorne arhitekture. Dogradnja dijela objekta sa strane susjedne parcele broj 7. potpuno je razorila koncepciju prvobitnog objekta. 20 Detalj projekta za kuću u Ulici Cara Lazara 9 Cara Lazara 11 Prizemna seoska kuća zabatom orijentirana prema ulici Cara Lazara se na ovoj parceli nalazila još 1779. godine. Njena je vlasnica 1838. godine bila je udovica Jánosa Diánovszky, koju je naslijedila njegova kći Ana, supruga Lajosa Tótha. Do 1878. godine dograđen je dio kuće duž regulacijske linije ulice, ipak izgleda da je kuća do kraja stoljeća bila toliko oronula, da je novi vlasnik odlučio graditi novu kuću na ovoj parceli. Godine 1892. József Krenczlein traži dozvolu da na postojećoj kući vrata prema ulici zamijeni prozorom, a 1899. godine je predao molbu da izgradi novu kuću prema projektu Nándora Wágnera na novoj regulacionoj liniji ulice. Kuća je imala četiri sobe, veliko predsoblje u sredini kuće i ostavu u prizemlju. Ispod većeg dijela kuće izgrađen je podrum, a u kuću se ulazilo kroz suhi ulaz. Fasada kuće je izvedena u Kuća u Ulici Cara Lazara 9 21 Kuća u Ulici Cara Lazara 9 – detalj cele. Prve podatke o vlasniku, nakon toga nalazimo 1906. godine. Naime u Maluševljevu adresaru navedeno je da je tadašnji vlasnik kuće bio Josip Blesić. Šest godina kasnije Blesić je predao dvije molbe za dobivanje građevinske dozvole. Jedna se odnosila na 19 19 Malusev Sándor, Szabadka Sz. Kir. Város Czim-és Lakjegyzéke, Szabadka 1906. Projekat fasade kuće u Ulici Cara Lazara 11 20 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 5/1912. 21 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 7/1899. 88 Klasje naših ravni Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti 85.-95. Lazara nalazila još 1779. godine, šezdeset godina kasnije bio je kovač, György Timár, a 1841. godine je kuću prodao Csiku Boniju. Poslije Bonijeve smrti, udovica Ana Blaško prodala je kuću Józsefu Bérciju 1843. godine. Podatke o vlasnicima nemamo sve do 1906. godine, kada je vlasnica ove kuće udovica Ferenca Havlika, a već sljedeće godine Mór Neumann. On je 1907. godine predao molbu da na parceli izgradi još jednu prizemnu kuću prema projektu inženjera Lipóta Balogha. Kuća je bila neugledna sa tri sobe, kuhinjom i ostavom posloženom u nizu duž susjedne parcele danas u Cara Lazara 13. Ni na jednoj od ove dvije parcele na prekretnici XIX. u XX. stoljeća nije izgrađena prizemna građanska kuća fasadom orijentirana prema ulici, ali bi svakako bilo preporučljivo, da se, ukoliko se na ovim parcelama budu gradili novi objekti, izgrade kuće čija bi fasada bila na regulacijskoj liniji ulice cijelim frontom parcele, i koje ne bi imale visinu veću od jednog kata, da svojom veličinom ne ugroze ostalu vrijednu arhitekturu u ulici i karakter same ulice. Također bi bilo poželjno da arhitektura kuća bude izvedena tradicionalnim materijalima i tradicionalnim rasporedom otvora, odnosno da se na svaki način vodi računa o interpolaciji sa postojećom arhitekturom u ulici. 23 Kuća u Ulici Cara Lazara 11 neorenesansnom stilu. Iznad kapije postavljen je dekorativni medaljon sa poljoprivrednim alatkama kosom i grabuljama za prikupljanje slame. Na fasadi je također izveden dekorativni krovni vijenac s girlandama koji projektom nije bio predviđen. Kuća je do danas sačuvala izvorni izgled. Cara Lazara 13 i 15 O parceli koja se danas vodi kao kuća pod brojem 13 u ulici Cara Lazara ima vrlo malo podataka u Historijskom arhivu Subotice. Poznato je da je 1838. godine vlasnica ove parcele sa prizemnom seoskom kućom bila udovica krojača Mikše Anišića. Godine 1892, vlasnik parcele je bio Ferenc B. Kovač koji je predao molbu da na parceli izgradi ostavu, a prema Maluševljevu adresaru vlasnik 1906. godine bio je Dušan Stojković. Vlasnik prizemne seoske kuće koja se na parceli pod današnjim brojem 15 u ulici Cara 22 Cara Lazara 13 i 15 22 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 13/1892. Cara Lazara 17 I na ovoj parceli, kao i na svim drugim, početkom XIX. stoljeća nalazila se prizemna seoska kuća čiji je vlasnik 1838. godine bila udovica Jánosa Szabóa. Iste godine udovica je bila primorana da kuću proda na licitaciji, i otkupio ju je krojač Antun Golubović, a zatim je 1846. godine prodao Borbáli Grác, udovici Györgya Erlauera. Ona je kuću poklonila kćeri Terezi Erlauer, ali ne zadugo jer je već 1848. godine kuća prodana na licitaciji a vlasnik postaje József Szabó Cibula. Sljedeći vlasnik koji nam je poznat bio je krčmar Antal Kovács, koji je 1882. godine predao molbu da duž prednjeg dijela parcele dogradi dvije sobe, kuhinju i trem, nakon čega je ova kuća dobila L osnovu. Zanimljivost projekta je u tome što su temelji dograđenog dijela kuće bili planirani da se izvedu od betona, što je bila vrlo suvremena primjena materijala za to vrijeme, ali je fasada kuće bila u stilu romanticizma koji je u Subotici u to vrijeme bio već prevaziđen. Ovaj stilski pravac bio je za Suboticu karakterističan čitavih dvadesetak godina ranije. Ipak u Subotici nije u potpunosti očuvana ni jedna kuća iz tog perioda, pa bi i 23 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 6/1907. 89 Klasje naših ravni Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti 85.-95. Kuća u Ulici Cara Lazara 19 obilježja XIX. stoljeća, te o starosti kuće možemo suditi samo temeljem originalnih prozora na njoj. Cara Lazara 21 Kuća u Ulici Cara Lazara 17 ova na svoj način bila dragocjena. Projekt za kuću radio je Wilhelm Härtel. Kuća je porušena i na njenom mjestu izgrađen je suvremeni dvokatni objekt 2005. godine. 24 Cara Lazara 19 András Varga je bio vlasnik prizemne seoske kuće koja se nalazila na ovoj parceli 1838. godine. Nikakvih drugih podataka o drugim vlasnicima parcele ili kuće na ovom mjestu nema tijekom cijelog XIX. stoljeća, ali se u Maluševljevu adresaru, kao vlasnik parcele 1906. godine javlja udovica Józsefa Fiedora, koji je bio kolar. Njegova udovica Tereza Kovač je 1909. godine predala molbu za dobivanje građevinske dozvole da izgradi skromnu prizemnu građansku kuću prema projektu Lajosa Molczera iz 1908. godine. Kuća je imala L osnovu, sa dvije sobe prema ulici, a u dvorišnom kraku kuće nizale su se ostava, kuhinja, perionica i kolarska radionica. Fasada kuće je imala skromnu neorenesansnu dekoraciju. Danas se ovdje nalazi ista kuća, čija fasada je potpuno očišćena od Seoska kuća i pomoćni objekt koji su se nalazili na parceli koja je obuhvaća parcele kuća 21 i 23 u današnjoj ulici Cara Lazara, bila je 1838. godine u vlasništvu Bernarda Huberta. Do 1878. godine parcela je podijeljena na dva dijela, a deset godina kasnije vlasnik ove parcele bio je Ferenc Salga koji je podnio molbu da izvrši dogradnju kuhinje. Sljedeći vlasnik Imre Ábrahám je 1901. godine podnio molbu da na parceli izgradi novu građansku kuću. Projekt kuće nije sačuvan, ali je kuća do danas sačuvala nekadašnji izgled, pa možemo vidjeti da je također imala neorenesansne karakteristike. Pet godina kasnije, sudeći po podacima zabilježenim u Maluševljevu adresaru, 26 27 25 24 HAS, F:2, ép. eng. I kör 32/1882. 25 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 6/1909. Kuća u Ulici Cara Lazara 21 26 HAS, F.2, ép. eng. VII kör 12/1888. 27 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 3/1901. 90 Klasje naših ravni Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti kuća je bila u vlasništvu Józsefa Ábraháma, vjerojatno Imreova sina. Cara Lazara 23 85.-95. Cara Lazara 4 Kuću na ovoj parceli nalazimo još 1778. godine na rukopisnoj karti Karla Leopolda Kovača (Carolum Léopoldum Kovács aliter Kovácsik) koju je napravio za potrebe proglašenja Subotice slobodnim kraljevskim gradom 1779. godine. Dvadeset godina kasnije kuće više nema, već je na ovom mjestu samo prazna parcela, a prvi sljedeći podatak o parceli nalazimo 1838. godine, kada je prema katastarskom premjeru grada vlasnik parcele bila Anna Saghmeister, kćerka Sándora Saghmeistera, udana za stanovitog Kolonića. Do tada je na parceli ponovo izgrađena kuća, uobičajena seoska sa trokutastim zabatom orijentirana prema ulici, «leđima» orijentirana prema sjeveru i uvučena u unutrašnjost parcele. Pedesetak godina kasnije vlasnik kuće i parcele bio je Lajos Solymosi koji je predao molbu da na kući zamijeni trsku, da bi do 1906. godine u posjed kuće ušao Árpád Karácsonyi koji je 1910. godine predao molbu da na parceli podigne prizemnu građansku kuću. Uz molbu je priložio dva projekta, jedan Lajosa Gombosa, a drugi Mátyása Salge. Kuća, koja se i danas nalazi na ovom mjestu, izgrađena je prema Salginu projektu. Mátyás Salga subotički je arhitekt, njegovi prvi projekti datiraju iz 1900-te godine, mahom je projektirao prizemne građanske kuće. U razdoblju do Drugog svjetskog rata ostavio je za sobom oko 400 projekta različitih kuća i pomoćnih zgrada. To je bilo vrijeme velike izgradnje Subotice. Projektirao je prizemnu građansku kuću Árpád Karácsonyija s dva stana, os30 Velika parcela koja se nalazila na uglu današnjih ulica Cara Lazara i Miloša Obilića kod broja 21 i 23 ulice Cara Lazara bila je vlasništvo Bernarda Huberta 1838. godine. Godine 1878. zabilježeno je u katastarskom premjeru grada da je parcela podijeljena na više dijelova, te je jedan dio bio i ova današnja parcela na uglu. Na parceli se, sa sigurnošću možemo reći, od 1779. godine nalazila prizemna seoska kuća sve do 1888. kada je tadašnji vlasnik János Vetro predao molbu da prema ulici Cara Lazara izgradi dvije sobe i lokal i nadoveže ih na ostatak seoske kuće koja se pružala duž današnje ulice Miloša Obilića. Na taj način formirana je jednostavna prizemna građanska kuća L osnove sa prodavaonicom na uglu. Dogradnja je izvršena prema projektu Nándora Wágnera. Nova dogradnja izvršena 1895. godine prema projektu Ivana Ikotića. János Vetro je bio vlasnik ove kuće i 1906. godine, kada je u adresaru Maluševa zaveden i kao vlasnik kuće i kao vlasnik trgovine na malo koja se na uglu nalazila od 1888. Kuća je imala neorenesansnu fasadu koja je u međuvremenu izmijenjena, te je cijela kuća obložena belom silikatnom fasadnom opekom i izgubila je sva obilježja vremena u kojem je građena. 28 29 31 32 Košnica iznad kapije na kući u Ulici Cara Lazara 4 Kuća u Ulici Cara Lazara 23 28 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 1/1888. 29 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 1/1895. 30 Koreni, Subotica: Istorijski arhiv, 1991, 81, II strana, prilog fotografija 7/a. 31 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 14/1887 32 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 6/1910 91 Klasje naših ravni Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti 85.-95. nove u obliku latiničnog slova U. Kuća, kao i u projektu i danas ima suhi ulaz sa kapijom na sredini ulične fasade, a sa svake strane suhog ulaza bio je projektiran po jedan stan sa po dvije sobe orijentirane prema ulici. U dvorišnim krakovima kuće nalazila se još po jedna soba, kuhinja, ostava, soba za služavku i vjerojatno kupatilo iako to u projektu nije posebno navedeno. Zanimljivost ove kuće čine dekorativni ukrasi na fasadi od posebne vrste keramike iz pečuške tvornice Zsolnay, pirogranita, koji se prije stotinjak godina koristio za ukrašavanje fasada. U muzeju «Janus Panonius» u Pečuhu i danas se čuvaju sveske uzoraka pod nazivom «Terracotta», u kojima se nalaze skice dekorativnih detalja od keramike koji su rađeni za različite građevine širom srednje Europe u razdoblju od 1886. do Drugog svjetskog rata. Pored skica za detalje od zsolnay keramike za subotičku Gradsku kuću i druge značajne subotičke građevine, u svesci br. 13, pod brojem 3848, nalazi se skica stiliziranog cvijeta koji je urađen od pirogranita po narudžbi Mátyása Salge za kuću Árpáda Karácsonyija. Fasada kuće je do danas sačuvala svoj izvorni izgled, a osim keramičkih cvjetova njenu fasadu, iznad kapije, ukrašava i košnica sa pčelama također od keramike, simbol štedljivosti. Vlasnik kuće je bio činovnik, a osim toga se bavio pčelarstvom, što možemo povezati sa simbolom košnice postavljenim iznad kapije kuće. tkalačka radionica u kojoj su stanovnici kuće obavljali posao. Osamdesetih godina XIX. stoljeća vlasnik kuće je bio Lajos Rein Hauer koji je 1887. godine predao molbu da na parceli izgradi prizemnu građansku kuću. U Historijskom arhivu Subotice sačuvana je samo molba za građevinsku dozvolu, ali ne i projekt, no kuća se srećom očuvala u izvornom izgledu do današnjeg dana. Projektant je za sada nepoznat, ali je to sigurno bio neko od značajnijih imena subotičkih graditelja, jer se na kući vidi, iako je u prilično oronulom stanju, da ju je projektira majstor svog zanata. Fasada je projektirana u neorenesansnom stilu sa trokutastim timpanonima iznad vrata i prozora. Raskošna ulazna kapija i danas još čuva na sebi rešetke od kovana željeza, a prozori su također dekorativno izvedeni sa pažljivo izvedenim duboreznim detaljima u obliku pilastra sa raskošnim kapitelom na središnjem stubu prozora. Restauracija ove kuće, a posebno pažljiva restauracija drvenarije, pokazala bi svu ljepotu ovog objekta. Godine 1906. se kao vlasnik kuće navodi Mór Müller, trgovac začinima, ali je sasvim izvjesno da je dio kuće ili možda cijelu kuću uzeo od Mora u zakup Zsigmond Löbl, trgovac žitom, koji je u to vrijeme bio vlasnik susjedne kuće pod brojem 8 u ulici Cara Lazara. Cara Lazara 6 Zanatlija je bio vlasnik i ove parcele na kojoj se nalazila prizemna seoska kuća 1838. godine, čizmar, János Gálfi. Njega je 1846. godine naslijedio sin Györy Gálfi, i kuću je odmah prodao Mihályu Saghmeisteru. Pred kraj XIX. stoljeća vlasnik kuće je bio Zsigmond Löbl, trgovac žitom koji je na ovom placu izgradio prizemnu građansku kuću 1894. godine. Projekt kuće nije Vlasnik seoske kuće koja se ovdje nalazila 1838. godine bio je György Töke, tkač od koga je kuću naslijedio njegov sin György Töke, mlađi 1841. godine. Kuća je pored funkcije stanovanja imala i funkciju zanatske radionice. Iako projekt nije sačuvan, sa sigurnošću se može tvrditi da je u produžetku kuće bila izgrađena Cara Lazara 8 33 Kuća u Ulici Cara Lazara 8 Kuća u Ulici Cara Lazara 6 33 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 12/1894. 92 Klasje naših ravni Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti 85.-95. sačuvan, pa se ne zna autor ovog objekta. Kuća je do danas očuvala svoj izvorni izgled, neorenesansnu fasadu sa dva bočna rizalita. Južni rizalit poslužio je da se istakne kapija suhog ulaza, a na sjevernom su smještena dva prozora ispod zajedničkog trokutastog timpanona, iste veličine kao što je timpanon iznad kapije. Srednji dio fasade ispunjavaju četiri prozora. Kuća je prilično oštećena, naročito sjeverni dio na kojem se iznad prozora nalaze pukotine od slijeganja. Pažljivom restauracijom mogla bi se sačuvati ova zanimljiva kuća prekretnice XIX. u XX. stoljeće u Subotici. Cara Lazara 12 Vlasnik prizemne seoske kuće koja se na ovoj parceli nalazila 1799. godine bio je János Gálfi. U to vrijeme u unutrašnjosti ovog urbanog bloka postojala je parcela sa kućom koja nije imala prilaz sa ulice već samo preko susjedne parcele. Do 1838. godine ova unutrašnja parcela pripaja se predmetnoj parceli, označena je brojem 304 i njen vlasnik je bio čizmar István Gál. Godine 1878. parcele su opet podijeljene na dva dijela s tim što je parceli sada pod brojem 310, koja se nalazila u unutrašnjosti urbanog bloka pridodat uski pojas od predmetne parcele (novi broj 311) tako da je stvoren prolaz sve do ulice Cara Lazara, na čijem kraju se danas nalazi kapija sa kućnim brojem 10. Krajem stoljeća vlasnik parcele 311 na kojoj se danas nalazi kuća pod brojem 12 postao je Ede Müller koji je 1893. godine predao molbu da na parceli podigne kuću visokog prizemlja prema projektu Titusa Mačkovića. Kuća je iz više razloga zanimljiva. Imala je osnovu u obliku latiničnog slova U. U suterenskom dijelu ima troja vrata, a prema projektu je imala po tri prozora između njih. Vrata koja su se na34 Kuća u Ulici Cara Lazara 12 lazila u sredini direktno su stepeništem vodila na nivo visokog prizemlja gdje se nalazio stambeni prostor koji je mogao biti podijeljen na dva simetrična, skoro identična stana, ali je mogao funkcionirati i kao jedna cjelina. Sa ovog stepeništa se ulazilo u jedan prostrani zatvoreni trem sa kojega su stanari imali pristup svim prostorijama kuće. Dvoja bočna vrata na fasadi su vodila u prostorije suterena. Fasada kuće izvedena je kombinacijom fasadne opeke i ožbukanih površina s neorenesansnim timpanonima iznad bočnih prozora i imitacijom sloga tesanika na fasadi suterenskog dijela kuće. Predstavlja lijep primjer neorenesansne arhitekture kuća visokog prizemlja u Subotici, kuća kakve je gradila sve moćnija subotička srednja klasa potkraj XIX. stoljeća. Kuća nije imala suhi ulaz, već je imala kapiju na dijelu parcele prema kući pod brojem 14, koja je bila vlasništvo Zsigmonda Deutscha. Müllerovu kuću je do 1906. također otkupio Deutsch, te je na susjednoj parceli i na dijelu parcele na kojem je bila kapija Müllerove kuće, podigao kuću čiji je suhi ulaz, smješten tik uz Müllerovu kuću, i koristio ga kao ulaz u dvorište za obje kuće. Cara Lazara 18 Projekat fasade za kuću Ödöna Müllera, Cara Lazara 12 34 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 14/1893. Velika parcela u čijem sastavu se nalazila i ova parcela, označena brojem 82 godine 1799. podijeljena je do 1838. godine na dvije parcele, od kojih je predmetne parcele vlasnik bio inženjer Gabor Aradski koji je učestvovao u katastarskom premjeravanju grada 1838. godine, zahvaljujući kome možemo sa sigurnošću znati vlasnike svih parcela u gradu tih godina. Aradski je 1847. godine parcelu na kojoj se nalazila seoska kuća prodao Mihályu Vargi, a ovaj je parcelu podijelio na dva dijela i jedan dio prodao Jánosu 93 Klasje naših ravni Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti 85.-95. Osnova prizemlja i podruma kuće Gyule Czeiznera, Cara Lazara 18 Kutiju, a drugi na kojem se danas nalazi kuća pod brojem 18, Ferencu Hokstoku. Prizemnu građansku kuću na ovoj parceli gradio je novi vlasnik Gyula Czeizner 1893. godine prema projektu Györgya Konca, inženjera iz Budimpešte. Ovo je bila klasična prizemna građanska kuća L osnove sa suhim ulazom, zatvorenim trijemom prema dvorištu, reprezentativnim prostorijama orijentiranim ka ulici, kao što su salon i trpezarija. Kuhinja, spavaća soba i pomoćne prostorije su bile smještene u dvorišnom kraku kuće. Ispod prednjeg dijela kuće izgrađen je podrum. Fasada kuće izvedena je u neorenesansnom stilu, s primjenom fasadne opeke kao i na kući pod brojem 12. Lijepa ulazna kapija na žalost je prilično oronula, ali se na njoj još uvijek nalazi dekorativno kovano željezo sa inicijalima vlasnika i vjerojatno njegove supruge. Ova kuća također predstavlja biser arhitekture prizemnih građanskih kuća u Subotici. Do 1906. godine kuća je prešla u vlasništvo Subotičke štedionice i narodne banke. Kuća u Ulici Cara Lazara 20 Cara Lazara 22a Ova parcela bila je sastavni dio ugaone parcele između ulica Cara Lazara i Miloša Obilića 1779. godine i na njoj se nalazila prizemna seoska kuća zabatom orijentirana prema ulici Cara Lazara. Kuće je do 1799. godine nestalo, pa je do 1838. godine podignuta nova seoska kuća koja je tada bila u vlasništvu mesara Maćaša Gvozdanovića. Do katastarskog premjera grada Cara Lazara 20 Vlasnik ove parcele 1838. godine bio je čizmar, Gyula Czeizner. Parcelu i seosku kuću na njoj, poslije njegove smrti, naslijedit će njegov sin Ferenc, a potom je prodao Andrašu Kolaru 1844. godine. O vlasnicima parcele nema dalje podataka sve do 1891. godine kada je Péter Németh predao molbu da na prednjem dijelu parcele na postojeću seosku kuću dozida još dvije sobe prema projektu Adolfa Galija. Tako je kuća dobila formu L osnove građanske prizemne kuće tog vremena, a fasada je bila zaodjenuta u neorenesansno ruho. Kuća se još uvijek nalazi na istom mjestu, međutim, dekorativna plastika fasade je uništena. O njenom vremenu izgradnje danas svjedoče samo još originalni drveni prozori. 35 35 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 14/1891. Prozor kuće u Ulici Cara Lazara 22a 94 Klasje naših ravni Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti 85.-95. 1878. godine parcela je podijeljena na dva dijela iako su se oba dijela vodila pod istim brojem 306 u sedmom krugu. Godine 1898 je vlasnica obje parcele bila Julija Roth, a u Maluševljevu adresaru iz 1906. godine kao vlasnik se javlja János Vetro. Tri godine kasnije Vetro je predao molbu za dobivanje građevinske dozvole da na ovom dijelu parcele koji je bio orijentiran samo prema ulici Cara Lazara podigne prizemnu građansku kuću prema projektu arhitekte Lajosa Gombosa. Ova kuća pripada tipu pravokutnih građanskih kuća, podužno orijentiranih prema ulici. Salon, trpezarija i spavaća soba su u njoj bile orijentirane prema ulici. U kuću se ulazilo kroz podkapijski prozor, i odmah u ulaznoj zoni je bio smješten toalet u koji se ulazilo iz predsoblja. U produžetku predsoblja se nalazila kuhinja sa izlazom u dvorište, mali sobičak za sluškinju bez prozora, ostava koja je imala prozor, ulaz na tavan i između njih i spavaće sobe kupatilo u koje se ulazilo iz ostave i iz spavaće sobe. Za današnji način života ovo je čudan način organiziranja prostorija u kući, u ono vrijeme, međutim, nezamislivo je bilo živjeti građanskim životom bez sluškinje i raspored prostorija bio je organiziran tako da se putanja kojom se kretala sluškinja ne prepliće sa putovima kojima su se kretali članovi obitelji, a osobito ugledni gosti. Ispod jednog dijela kuće bio je napravljen i neophodan podrum sa odjeljkom za vino, povrće i ogrjev. Kuća i danas ima secesijsku fasadu sa dekorativnim ukrasima od Zsolnay keramike, kao i prozorima i kapijom posebno oblikovanim baš za ovu kuću. Ova kuća ima jedinstvenu secesijsku fasadu i kao takva zaslužuje da bude očuvana kao dio korpusa secesijskih kuća u Subotici. 36 Subotica krajem XIX., početkom XX. stoljeća... 36 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 21 /1909 95 Klasje naših ravni Stevan Mačković, Iz povijesti svakodnevice 96.-102. Iz povijesti svakodnevice STEVAN MAČKOVIĆ ŠIMA ROMIĆ OD CANTORA I ORGANISTA DO SENATORA (1747.– 1773) – Kao da su obični ljudi stanovnici donjih katova povijesne zbilje, pa samim time manje uočljivi. Iz tmine prošlosti po pravilu izranjaju ličnosti iz vladajućih slojeva, njihova djela ili nedjela, karakteri i osebujnosti, dosezi i rezultati … Upravo zbog toga vrlo malo znamo o Subotičanima koji se mogu svrstati u tu kategoriju običnih ljudi, iz perioda nakon stjecanja statusa komornog trgovišta 1743. godine . Uzrok tomu je što pored usmjeravanja pažnje istraživača na teme i oblasti iz gornjih katova, uočavamo nedostatak vrela koja bi neposredno svjedočila o njima. Pisani tragovi su sačuvani, gotovo isključivo samo u onim slučajevima ako je običan čovjek bio u fokusu administracije, a to se dešava ponajčešće ako ga se tretira kao poreskog obveznika , ili pak ako joj se obraćao da mu riješi neke njegove neodgodive probleme. Obični ljudi i njihova svakodnevica su osuđeni na prokletstvo sumarnog, neindividualnog, neizdiferenciranog promatranja. 1 2 3 1 V.: Gašpar Ulmer, Privilegija kraljevskoj komorskoj varoši Sent Marija 1743, Koreni, Subotica 1991, st. 45-52. 2 Spiskovi poreskih obveznika, koji obično sadrže ime glave obitelji, zanimanje, status i još niz drugih rubrika, vrlo su koristan izvor, kako za demografsku povijest, tako i gospodarsko socijalnu. vidi: Laslo Mađar, Popis domaćinstava subotičkog šanca 1720. godine, O popisu posednika i njihove imovine za razrezivanje poreza po portama 1748. godine, O popisu domaćinstava privilegovanog komorskog grada Sent Marija iz 1765. godine, Koreni, Subotica 1991, st. 137-148, 191-236. 3 «Nužno je ukratko izložiti određeno pojašnjenje pojma ‘svakodnevni život’ kao jednog od područja kojim se intenzivno bave kako suvremena svjetska tako i hrvatska historiografija. Jedna od općeprihvaćenih definicija jest ona koja ovaj pojam objašnjava kao odmak povjesničara od isključivog proučavanja tzv. izuzetnih povijesnih događaja i izuzetnih povijesnih osoba koji su imali veliki utjecaj na povijesna zbivanja u određenom trenutku, a također su značajno utjecali na zbivanja u sljedećim desetljećima pa i stoljećima. Pomičući fokus istraživanja sa takvih područja, povjesničari — istraživači svakodnevlja usredotočuju se na razmatranje naoko manje važnih aspekata prošlosti — analizu uloge naizgled anonimnih i nevažnih osoba ili skupina ljudi u jednako tako prividno nevažnim povijesnim okolnostima. Takav pristup omogućuje razumijevanje povijesne svakodnevice kao ispreplitanja nebrojenog mnoštva tankih i, tek povremeno, zadebljanih niti (tzv. važnih događaja i izuzetnih pojedinaca), koje zajedno čine složenu i nerijetko nerazumljivu mrežu koju povjesničari svojim profesionalnim alatima nastoje razmrsiti, a potom pojasniti i objasniti. Jedna od osnovnih težnji današnjih povjesničara koji istražuju svakodnevlje jest njihovo nastojanje da ukažu na jednaki značaj tzv. iznimno važnih događaja i osoba sa njima istovremenim, ali naoko beznačajnim događajima i osobama u kreiranju povijesne zbilje u određenom razdoblju.» (Damir Karbić, Mogućnosti proučavanja svakodnevice u seoskim naseljima srednjovjekovnoga šibenskog zaleđa, http://www. matica.hr/kolo/kolo2006_4.nsf/AllWebDocs) GRAĐA O ŠIMI ROMIĆU – tragajući za dokumentima u fondu F:261 a pisanim ilirskim (bunjevačkim) jezikom, pronađen je predmet iz 1747. godine koji napisao Šimun, Šima Romić (Simon Romity). On se sastoji od dva lista, jednog dopisa gradskom Tanacsu – Vijeću i jednog iskaza Romićevih dugovanja. On se obraća gradskim čelnicima kako bi razriješio nesuglasice između njega i maćehe, a vezane za pitanje ostavštine, tj. zajedničkog života u kući njegova oca. Na prvi pogled bilo je jasno da radi o vrlo zanimljivom izvoru, kako za jezikoslovnu analizu, ali isto tako i za pokušaj osvjetljavanja Romićeve uloge i mjesta u društvenom životu Subotice tih godina. Po potpisu se vidi da je on bio kantor i organist, no puno drugih podataka o njemu se ne vidi iz tog pisma. Naslovljeno je: Plemeniti Gospodine Biro (biro = sudac) i vaszkoliki plemeniti i Possteni Tanacs ... Obraćanje započinje: Poni eno proszim i priporucsujem ovu moju instantiu, punnu gorkoszti, tuge i nevolye koja od mlogo vrimena ... Vidi se dalje da je sa maćehom nastao spor i szvaki csasz i vrime u szmutnyi sztojimo, da ona szvoju szarcsbu i opacsinu izliva na prijatelye navla-sztito kojimi najdra i jeszu i koji nam pomogosse sziromassku kutyiczu szvojom vlasztitom marviczom a to ona szve pogarchi i izru i neprisztojno szvojim opakim jezikom. Jasno i da je sukob kulminirao te od Magistrata moli da presudi: zaradi toga ponizno molim Plemeniti Tanacs i ovu instantiu pridajem da biszte dosztojali praviczu ucsiniti megyu nama, kako najdu pravo po dussi szvojoj dasze gyavao neraduje o zlu itku nessem. Šimun je imao i brata Ivana (Ioannes) kojega je smatrao saveznikom u borbi protiv maćehe. Matyeha (Matyujava)= /maćeha/ miszli malog Bracza odmene rasztaviti koja sztvar nemogu tako osztaviti ni odmenega pusztiti, a onna ni pojedan nacsin visse 4 5 6 4 Veliku pomoć u tome imao sam od kolegice koja radi na tom fondu, arhivistice Zorice Mandić. 5 Historijski arhiv Subotica, Fond 261 Magistrat povlaštene Kraljevskokomorske varoši Sent Marije, prije zvane Sabatka (Magistratus privilegiati oppidi regio-cameralis Szent Maria, antehac Szabatka vocati.; Szent-Maria kiváltságos királyi kamarai mezováros tanácsa) obuhvata period od 1743–1778. godine, a sumarni inventar od (1701) 1743–1778 (1782) godine. Iz analitičkih opisa djelova toga fonda saznaje se i kakvim jezikom su pisani; većinom latinskim, ali se susreću i njemački, mađarski te ilirski/bunjevački. 6 U pismu su na djelu izmiješana mađarska i njemačka ortografija, a posebice privlači pozornost pisanje glasa ž – ćirilskim znakom – . 96 Klasje naših ravni Stevan Mačković, Iz povijesti svakodnevice 96.-102. sznama nemo e biti, nitityu snyom vissje kruh jiszti, vetyevasz ponizno proszim, ucsinite kako naj bolye znate pridragi Goszpodaru. Zanimljiv je i opis i šta posjeduje: Ocsinsztva imam jednu kutyu visse mene, i pokutysztva vrlo mallo. od marve rogate kutyanszke, imamo jednog volla a druge jedanajsztero. I takogyer jednog konya; Vinograd jeszam naszadijo szam sz Oczem pokojnim Ovoje je czilo szve Ocsinsztvo. Saznajemo ida je već dugi niz godina u službi: Csetarnajeszta godina kako szlu im Postenu Optyinu . Prilog tomu dopisu je iskaz osoba kojima je Šimun bio dužan. Navedeni su poimence sa točnim iznosima u forintama i krajcarama. Tako Mati Bessiretvityu szlugi duguje 8 for. 35, u Pe ti Dru Nikoli Boltacsij 10, u Szegedin Peri od duhana 6, i na kraju stoji suma od f.58 =75 ovoliko jeszt nassa sziromasska kutya du na. Pokušavajući u upotpuniti sliku o njemu, moglo se samo provjeriti da li se spominje u građi iz toga vremena, prvenstveno i prijevodima zapisnika Magistrata od 1743. godine . Pronađeno je ukupno 17 spominjanja njegovog imena u raznim predmetima, počevši od 1746. pa do 1756. godine. Tako, po analitičkim opisima možemo pratiti neke elemente iz Romićevog života. 7 8 9 31. siječnja 1746. Magistrat je za orguljaša crkve za tekuću godinu izabrao Šimu Romića (Simon Romics), odredivši mu godišnju plaću od pedeset pet rajnskih forinti i pravo da prilikom žetve inkasira četvrtinu holbe žita, takozvanu zasipaču (zasipacsa). Jakov Mialtro (Iacobus Mialtro) je, pak, izabran za sakristana (sachristanus – crkvenjak). F:261.1.pag.71. 4/1746 10 11 7 To bi značilo da je u službi od 1733. godine, dok u odluci Magistrata F:261.1.pag.387-388. iz 1753. stoji da je savjesno služio 17 godina, što znači da je službovao od 1736. godine, što se poklapa sa datumom izgradnje crkve. Nakon protjerivanja Turaka 1686. u subotičkoj su se tvrđavi nastanili franjevci, koji su odmah počeli izgradnju samostana i vođenje župe. Crkva je posvećena sv. Mihaelu Arhanđelu. Poznato je, da je 1731. godine u župi sposobnih za ispovijed bilo 1865 vjernika, dok je 1748. godine bilo u Subotici ukupno 5290 katolika. 8 Protokol Magistrata povlaštene Kraljevsko-komorske varoši Sent Marija – prije zvane Sabatka (1743–1756), Analitički inventar serije «Protokoli Magistrata» (1743–1779), br. 1, Zorica Mandić, Vera Manasijević, Historijski arhiv Subotica, Subotica 2006. Paralelno sa papirnim izdanjem pojavilo se i digitalizira izdanje na CD-u. Protokol Magistrata (1743–1756) je u cjelini pisan latinskim jezikom. 9 Analitički opisi gdje se spominje navodi su u cijelosti. Svaki analitički opis sadrži datum održavanja sjednice, a u donjem uglu broj fonda, broj inventarne jedinice sumarnog inventara, broj stranice, broj sjednice u godini i godinu održavanja sjednice. 10 Holba = unca 11 Zasipača = miric – mjerica za težinu (12,5 kg) 30. travnja 1746. Magistrat je odredio godišnje plaće i primanja u naturi gradskih službenika i slugu: 1.) Zakleti bilježnik Petar Josić (Petrus Iosics) – 130 forinti 2.) Blagajnik Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics) – 90 forinti 3.) Nadzornik krčmi Toma Rudić (Thomas Rudics) – 2 urne vina i 14 forinti 4.) Legat grada Jožef Vizi (Iosephus Vizy) – 2 1/2 metričke cente mesa i 50 forinti 5.) Orguljaš Šime Romić (Simon Romics) iz žetve – 1/4 holbe žita tj. zasipače i 55 forinti 6.) Crkvenjak Jakov Mialtro (Iacobus Mialtro) žita koliko i orguljaš i 55 forinti 7.) Učitelj Janoš Kadar (Ioannes Kadar) – 1/2 metričke cente mesa, 3 libre svijeća, 1 holbu žita i 2 svežnja trske (za grijanje) 76 forinti 8.) Inspektor za pijace, Josip Sapunčić (Iosephus Szapuncsics) – 20 forinti 9.) Inspektori mesara Petar Jakočević (Petar Iakocsevics) i Ivan Cvijanov (Ioannes Cvijanov) – 70 forinti 10.) Mesari Ivan Divjak (Ioannes Diviak) i Franc Heler (Franciscus Heler) 20 libri loja i 50 forinti 11.) Pastiri koji čuvaju stoku mesare tzv. hajkači Ivan Bilov (Ioannes Bilov) po 10 libri loja, 10 metara zobi i Antun Hajkač (Antonius Hajkacs) i po 55 forinti, ukupno 110 forinti 12.) Gradski kočijaš – 7 metreta žita, 1 metričku centu Ivan Petruha (Ioannes Pertucha) mesa, 1 par cipela i 2 para čizama i 20 forinti 13.) Čuvar zatvora Ivan Crni (Ioannes Cerni) – 1 par čizama, 1 dugi gunj, 1 metričku centu mesa, 1 par čizama i 38 forinti 14.) Stražari (hajdu) svako po 10 forinti i po 1 par čizama, ukupno 60 forinata. Sveukupno 958 f. F:261.1.pag.84-86.19/1746. 20. ožujka 1747. Sjednici Magistrata prisustvuju zamjenik sudije Mihajlo Bačin (Michaël Bacsin) i senatori: Petar Mukić (Petrus Mukics), Josip Jaramazov (Iosephus Iaramazov), Marko Skenderov (Marcus Szkenderov), Ivan Mačkov (Ioannes Macskov) i Mihajlo Perčić (Michaël Percsics). Obnavlja se raspodjela obiteljske imovine između orguljaša Šime Romića (Simon Romics), njegovog rođenog brata Ivana Romića (Ioannes Romics) i maćehe. Specifikacija se čuva u fascikli pod slovom D i pod brojem 3. F:261.1.pag. 116-117. 16/1747. 97 Klasje naših ravni Stevan Mačković, Iz povijesti svakodnevice 96.-102. 26. travnja 1747. Magistrat određuje godišnje plaće i primanja u naturi: Petar Josić (Petrus Josics), bilježnik (notarius) – 130 forinti Toma Rudić (Thomas Rudics), senator i blagajnik (perceptor) – 37 forinti Hieronimus Vuković (Hieronymus Vukovics), kamerar (camerarius) – 67 forinti Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ), legat grada (commessarius) – 150 libri mesa i 150 forinti Šime Romić (Simun Romics), orguljaša (organista) iz žetve – 1/4 holbe žita tj. zasipače i 55 forinti. F:261.1.pag.125-126. 23/1747 15. lipnja 1750. Sjednici Magistrata prisustvuju sudac Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics) i senatori: Grgo Križanović (Gregorius Krisanovics), Grgo Vidaković (Gregorius Vidakovics), Josip Jaramazov (Iosephus Iaramazov), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Petar Mukić (Petrus Mukics), Marko Skenderov (Marcus Szkenderov) i Nikola Guganović (Nicolaus Guganovics). Razmatrali su se sljedeći predmeti: 1. određuje se plaća kantora Šime Romića (Simon Romics) kod sahrane djece; 2. dozvoljava se isplata 4700 svijeća za potrebe grada. F:261.1.pag.240. 23/1750. 9. lipnja 1748. Sjednici Magistrata su prisustvovali sudija Toma Rudić (Thomas Rudics) i senatori: Stevan Vojnić (Stephanus Vojnics), Petar Mukić (Petrus Mukics), Grgo Vidakovic (Gregorius Vidakovics), Grgo Križanović (Gregorius Krisanovics), Mihajlo Bačin (Michaël Bacsin), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Josip Jaramazov (Iosephus Iaramazov), Marko Skenderov (Marcus Szkenderov) i Ivan Mačković (Ioannes Macskovics), kao i članovi Zaklete opštine: Ilija Crnković (Elias Crnkovics), Šime Tumbas (Simone Tumbasz), Luka Bukvić (Lucas Bukvics), Lovro Peić (Laurentius Peics), Fabijan Bajić (Fabianus Baics), Martin Čović (Martinus Csovics), Đorđe Puzić (Georgius Pusics), Josip Sapunčić (Iosephus Szapuncsics), Franjo Bajić (Franciscus Baics), Josip Temunov (Iosephus Temunov), Martin Bajčić (Martinus Baicsics), Antun Buljočić (Antonius Bulyocsics), Tadija Stantić (Thadeus Sztantics), Toma Vojnić (Thomas Vojnics), Josip Vukmanović (Iosephus Vukmanovics), Bartolomej Rogić (Bartholomaeus Rogics), Ivan Franceškov (Ioannes Franceskov), Josip Bačin (Iosephus Bacsin), Marjan Malagurski (Marianus Malogursky), Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics), Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ) i Bartolomej Kopunović (Bartolomaeus Kopunovics) i razmatrali su sljedeće predmete: 1. sudac Tomo Rudić (Thomas Rudics) i član Zaklete općine Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ) upućuju se kod nadležnih organa radi dodjeljivanja krunskih dobara. Ona će se dodijeliti ili izvršiti za praznik sv. Mihajla (S. Michaël). Dokumenti se čuvaju u fascikli pod slovom E i brojem 9.; 2. orguljaš Šime Romić (Simon Romics) oslobađa se plaćanja svih dažbina. F:261.1.pag.163-164. 18/1748. 28. lipnja 1751. Sjednici Magistrata prisustvuju sudac Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics) i senatori: Toma Rudic (Thomas Rudics), Grgo Vidaković (Gregorius Vidakovics), Ivan Mačković (Ioannes Macskovics) i Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics). Razmatrani su sljedeći predmeti: 1. Tužba Gruje Čurčije (Grujo Tyurtsia) protiv Stanka Balugčije (Sztanko Balugcsia) zbog klevete. Svjedočio je Grgo Malečković (Gregorius Malecskovics); 2. izvješće gradskog ekonoma Ilije Poljakovića (Elias Polyakovics) o sakupljanju dara vladaru; 3. intabulacija dugova Ivana Cvijanova (Ioannes Cvijanov) orguljašu Šimi Romicu (Simon Romics); 4. limitiranje cijene vina i rakije; 5. Gradski ekonom Ilija Poljaković (Elias Polyakovics) je podnio račune o kupovini šećera za potrebe grada. F:261.1.pag 288-289/1751. 29. travnja 1753. Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Toma Rudić (Thomas Rudics) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Grgo Vidaković (Gregorius Vidakovics), Petar Mukić (Petrus Mukics), Ivan Mačkov (Ioannes Macskov), Luka Vojnić (Lucas Vojnics), Marko Skenderov (Marcus Szkenderov), Nikola Guganović (Nicolaus Guganovics), Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics) i Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ) i članovi Izabrane opštine Ilija Poljaković (Elias Polyakovics), Luka Bajić (Lucas Baics), Luka Vojnić (Lucas Vojnics), Ivan Letić (Ioannes Letics), Đerđ Halač (Georgius Halacs), Marjan Vojnić (Marianus Vojnics), Ilija Dulić (Elias Dulics), Grgo Aracki (Gregorius Araczky), Tadija Stantić (Thadaeus Sztantics), Ivan Vukov (Ioannes Vukov), Bartolomej Rogić (Bartholomaeus Rogics), Jakov Sučić (Iacobus Szucsics), Toma Vojnić (Thomas Vo- 98 Klasje naših ravni Stevan Mačković, Iz povijesti svakodnevice jnics), Josip Horvatski (Iosephus Horvatsky), Bono Gabrić (Bono Gabrics), Petar Sarić (Petrus Szarics), Đorđe Puzić (Georgius Puzics), Franjo Bajić (Franciscus Gabrity), Vito Kulunčić (Vitus Kuluncsics), Ivan Francišković (Ioannes Franciskovics), Luka Francišković (Lucas Franciskovics), Đorđe Peić (Georgius Peics), Josip Bačić (Iosephus Bacsity), Stevan Križanović (Stephanus Krizsanovics), Franjo Mamužić (Franciscus Mamuzic), Nikola Bernić (Nicolaus Bernics), Janoš Horvat (Ioannes Horvath), Fabijan Bajić (Fabianus Baics) i Andraš Balog (Andreas Balogh). Razmatrali su se predmeti određivanja godišnjih plaća svim gradskim službenicima: Petar Josić (Petrus Iosics) «zakleti» bilježnik – 150 forinti Josip Križanović (Iosephus Krizsanovics), vicenotar i kamerar – 70 forinti Josip Mamužić (Iosephus Mamuzsics), blagajnik, perceptor – 70 forinti Nikola Sagmajster (Nicolaus Szagmajster), 1 metričku centu mesa, 1/2 cente loja kao i 40 forinti Tadija Tokić (Thadaeus Tokics), nadzornik vina – 25 forinti Martin Sučić (Martinus Szucsics), inspektor za tražnice – 24 forinte Šime Romić (Simon Romics), orguljaš – 2 metričke cente mesa i 65 forinti Martin Mišurai (Martinus Missuraÿ), crkvenjak – 40 svežnjeva trske i 40 forinti Maria Rožafa (Maria Rosafa) učiteljica – 20 forinti Ištvan Kovač (Stephanus Kovacs) čuvar zatvora – 1 metričku centu mesa, 15 metreta žita i 46 forinti Šest gradskih čuvara (pandurones) – 2 para čizama i svaki po 10 forinti 60 forinti Đerđ Milošev (Georgius Milossev), konjušar – 2 kočije sijena i 10 metreta zobi 40 forinti Matija Mičić (Matthias Micsics), konjušar – 2 kočije sijena i 10 metreta zobi 30 forinti Ivan Marjanušić (Ioannes Marianusics), konjušar – 2 kočije sijena i 10 metreta zobi 30 forinti Ivan Penčić (Ioannes Pencsics), konjušar – 2 kočije sijena i 10 metreta zobi 30 forinti Stevan Vida (Stephanus Vida), prvi kočijaš – 1 dugačak kaput (gunj), čizme i 2 para cipela, 5 kožuha, 12 metreta žitarica, 1centu mesa, 30 libri soli i 20 forinti. Pavle Janošek (Paulus Ianossek), drugi kočijaš – 5 kožuha, 1 par čizama, 9 metreta žita, 1 centa mesa, 12 libri slanine i 12 libri soli i 20 forinti. za franjevce – 30 forinti 96.-102. 2.) Sudac Toma Rudić (Thomas Rudics) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Voinics), Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics) i Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ), notar Josip Križanović (Iosephus Krizsanovics) i iz Zaklete opštine: Nikola Sagmajster (Nicolaus Szagmajster), Ilija Crnković (Elias Crnkovics), Jakov Prćić (Iacobus Prtyity), Đorđe Puzić (Georgius Puzics), Andraš Balog (Andreas Balogh) i Grgo Aracki (Gregorius Araczky); svi oni će izvršiti popis stoke a određen je ključ za razrez državnog poreza po glavi stoke. 3.) Vlastelinski porez se placa po veličini zemljišta. 4.) ubuduće će i bilježnik Petar Josić (Petrus Iosics) plaćati porez; 5.) ubuduće će i orguljaš Šime Romić (Simon Romics) plaćati porez; 6.) U slučaju iseljenja Ivana Budimlića (Ioannes Budimlics) njegovo imanje na pustari Zobnatica (Zobnaticza) u blizini rječice Jesenovac (Ieszenovacz) će preuzeti senator Luka Vojnić (Lucas Vojnics), a on će predati gradu svoje zemljište u unutrašnjosti grada. F:261.1.pag.372-375/1753. 28. lipnja 1753. Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Toma Rudić (Thomas Rudics) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovics), Grgo Vidaković (Gregorius Vidakovics), Petar Mukić (Petrus Mukics), Luka Vojnić (Lucas Vojnics) i Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ). Razmatrali su se sljedeći predmeti: 1. izdaje se potvrda o 17-godišnjoj savjesnoj službi orguljaša Šime Romića (Simon Romics); 2. prihvaćaju se računi o isplati žitarica kupljenih za potrebe poreskih davanja od strane Josipa Križanovića (Iosephus Krizsanovics). F:261.1.pag.387-388/1753. 30. travnja 1754. Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Luka Vojnić (Lucas Vojnics) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovics), Grgo Vidaković (Gregorius Vidakovics), Josip Jaramazov (Iosephus Iaramazov), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Petar Mukić (Petrus Mukich), Marko Skenderov (Marcus Skenderov), Ivan Mačković (Ioannes Macskovich) i Toma Rudić (Thomas Rudich), kao i zakletnici. Razmatrali su sljedeće predmete: 1. imenuje se Luka Bajić (Lucas Baity) za nadzornika vina; 2. Osniva se Komisija za rješenje nesporazuma između Tome Rudića (Thomas Rudics) i Josipa Hor99 Klasje naših ravni Stevan Mačković, Iz povijesti svakodnevice vackog (Iosephus Horvatsky) zbog ljetnjih pašnjaka. Reviziju vrše senatori Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Petar Mukić (Petrus Mukich), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovity) i Marko Skenderović (Marcus Skenderovics), te članovi Izabrane općine: Đorđe Puzić (Georgius Puzich), Ivan Francišković (Ioannes Franceskovich), Bartolomej Rogić (Bartholomaeus Rogich), Đorđe Peić (Georgius Peich), Nikola Bernić (Nicolaus Bernich) i Jakov Sučić (Iacobus Szucsich); 3. Martin Sučić (Martinus Szucsich) se imenuje za nadzornika tržnice i tajnih krčmi sa plaćom od dvadeset sedam forinti; 4. Šime Romić (Simon Romich) se prima ponovo za orguljaša i daju mu se razne poreske olakšice i plaća od sedamdeset forinti; 5. Bono Cvijanov (Bono Cvijanov) se imenuje za drugog sudskog predsjednika; 6. Imenuju se gradski panduri i određuje im se godišnja plaća. To su Đorđe Milošev (Georgius Miloschev) četrdeset forinti, Jovan Penčić (Iovan Pencsity) trideset i Ivan Marianušić (Ivan Marianusich) sa trideset forinti i dijelom u naturi.; 7. odobravaju se računi segedinskih trgovaca; 8. Josip Križanović (Iosephus Krizsanovics), gradski kamerar, treba da isplati Tomi Rudiću (Thomas Rudics) jedan stog sjena; 9. izvještaj o prihodima iz ubirane takse korištenja pašnjaka od marve koja je tjerana kroz teritorij grada; 10. Računi o kupljenom sjenu za potrebe grada; 11. prihodi iz kazne zbog utaje poreza; 12. prihodi iz kazna ubiranih zbog zalutale stoke; 13. prihodi iz takse za košnice stranih pčelara; 14. prihodi iz takse za proizvedeno vino; 15. prihodi iz takse za hvatanje kornjača u jezeru Kereš er (Körös ér); 16. prihvaćaju se računi o kupljenim stvarima za darove dobrotvorima grada; 17. Obavještava se načelnik okruga Ignac Vereš (Ignacius Vörös), da se u gradu ne nalazi njegov zalutali konj. Spisi se nalaze u fascikli pod slovom M i brojem 26. F:261.1.pag.438-440/1754 31. listopada 1755. Sjednici Magistrata su prisustvovali sudija Luka Vojnić (Lucas Vojnics) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnich), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovich), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovich), Petar Mukić (Petrus Mukich), Ivan Mačković (Ioannes Macskovich), Hieronim Vuković (Hieronymus Vujovich), Jožef 96.-102. Vizi (Iosephus Vizÿ) i Martin Sučić (Martinus Szucsich). Razmatrani su sljedeći predmeti: 1. tužba orguljaša Šime Romića (Simon Romich) protiv senatora Ivana Vojnića (Ioannes Vojnich), jer mu nije predao dva kupljena mlinska kamena; 2. Spisi saslušanja osumnjičenog lopova, Jakova Gašpara (Iacobus Gaspar) nalaze se pod slovom N i pod brojem 33. F:261.1.pag.524/1755. 31. svibnja 1756. Sjednici Magistrata su prisustvovali zamjenik sudca Luka Vojnić (Lucas Vojnics) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Marko Skenderović (Marcus Skenderovics), Petar Josić (Petrus Iosich) i Martin Sučić (Martinus Szucsich). Razmatrali su sljedeće predmete: 1. izvještaj franjevaca Ksavijea (Xavier) i Berarda (Berardus) o tome da će se ubuduće posebno voditi blagajna crkve i blagajna samostana; 2. organist Šime Romić (Simon Romich) oslobađa se plaćanja poreza i opominje se da se ponaša pristojno; 3. Tužba Marije (Maria), žene Lovre Berčića (Laurentius Bercsich), protiv Katarine (Catharina), žene Hieronima Sarića (Hieronymus Szarich), zbog tuče. Svjedočili su Stana Bukvić (Stana Bukvich) i Rozaria Matijević (Rosaria Matievich). Katarina je osuđena da plati liječničke troškove.; 4. Spisi u vezi sa sporom oko vinograda pokojnog Ladislava Mesaroša (Ladislaus Meszaros) nalaze se pod brojem 23. Andraš Kanas (Andreas Kanasz) traži da mu se taj sjenokos dodijeli na ime duga, kao i sjenokos Antala Panke (Panka Antal) čiji je kreditor Marko Skenderović (Marcus Skenderovich); 5. Spisi u vezi sa bludničenjem Jakova Boltačina (Iacobus Boltatsin) i neke Mile (Mile) nalaze se pod brojem 24. F:261.1.pag.570-571/1756. 21. lipnja 1756. Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Petar Mukić (Petrus Mukich) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnich), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics), Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ), Petar Josić (Petrus Iosich) i Martin Sučić (Martinus Szucsics). Razmatrali su se sljedeći predmeti: 1. posljednji put se poziva organist Šime Romić (Simon Romich) da plaća porez, inače će grad zaposliti drugoga; 100 Klasje naših ravni Stevan Mačković, Iz povijesti svakodnevice 2. plaća se Ana Kočenda (Anna Kocsenda) za izdržavanje djeteta kojeg je našla ispod križa; 3. Informacija grada Segedina (Szegedinum) u vezi sa učešćem govedara Andraša Marotija (Andreas Marothi) koji je bio govedar Racškovića (Racskovics) u krađi konja. Spisi se nalaze pod brojem 26; 4. Imenuje se komisija za rješenje spora između senatora Petra Josića (Petrus Iosich) i Jožefa Vizija (Iosephus Vizÿ) zbog graničnih međa. Komisiju ćine: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics) i Martin Sučić (Martinus Szucsich). F:261.1.pag. 572-573/1756. 25. lipnja 1756. Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Luka Vojnić (Lucas Vojnics), Ivan Mačković (Ioannes Macskovics), Petar Josić (Petrus Iosich) i Martin Sučić (Martinus Szucsich). Razmatrani su sljedeći predmeti: 1. prihvaćaju se računi kazandžije Ivana Maršala (Ioannes Marchal); 2. komisija koju su sačinjavali Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics) i Martin Sučić (Martinus Szucsics) je ustanovila da je Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ) pogrešno smjestio granične međe pored livade Petra Josića (Petrusa Josich); 3. prihvaćaju se računi gradskog staratelja Nikole Sagmajstera (Nicolaus Szagmajster); 4. otpušta se organist Šime Romić (Simon Romics) i na njegovo mjesto se bira Jakov Jakočević (Iacobus Iakocsevich); 5. Tužba Šimona Hajdara (Simon Hajdar), tumača Tamiške administracije, protiv dužnika Antuna Vukovića (Antonius Vukovich) i Stanislava Tikvickog (Stanislaus Tikvicki) nalazi se pod brojem 27. F:261.1.pag.573-574/1756. 9. srpnja 1756. Sjednici Magistrata su prisustvovali sudija Petar Mukić (Petrus Mukich) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics) i Petar Josić (Petrus Iosich). Razmatrani su sljedeći predmeti: 1. molba senatora Ivana Vojnića (Ioannes Vojnics) da se njegov zajam od Đerđa Halača (Georgiusa Halacs) u iznosu od 1.040 forinti intabulira na njegov stočni fond; 96.-102. 2. sporazum između Josipa Peića (Iosephus Peich) i čurčije Ilije Kolarevića (Elias Kollarevich) o načinu rješenja međusobnih potraživanja; 3. limitiranje cijena u Bačkoj županiji nalazi se pod brojem 28. Strogo se kažnjavaju strani radnici koji dolaze u grad radi žetelačkih poslova; 4. Dopis kalačkog nadbiskupa Klobušičkog (Klobusicsky) u interesu oslobađanja plaćanja poreza Šime Romića (Simon Romich) nalazi se pod brojem 29. F:261.1.pag. 574-575/1756. 11. srpnja 1756. Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Petar Mukić (Petrus Mukich) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnich), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovich), Ivan Mačković (Ioannes Macskovich), Toma Rudic (Thomas Rudics), Hieronim Vuković (Hieronÿmus Vukovich), Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ), Petar Josić (Petrus Iosich) i Martin Sučić (Petrus Szucsich). Razmatrali su sljedeći predmeti: 1. ne udovoljava se molbi Šime Romića (Simon Romich) da se vrati na službu organista; 2. revizija računa u vezi sa tromjesečnim konačenjem vojske u gradu; 3. daruje se deset forinti naredniku zbog njegovih napora oko uspješnog čuvanja reda u gradu. F:261.1.pag.575/1756. 26. srpnja 1756. Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Petar Mukić (Petrus Mukich) i senatori: Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Ivan Mačković (Ioannes Macskovics), Luka Vojnić (Lucas Vojnics), Marko Skenderović (Marcus Skenderovics), Toma Rudić (Thomas Rudics), Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ) i Petar Josić (Petrus Iosich). Razmatrali su se sljedeći predmeti: 1. Saslušavši ponizne molbe Šime Romića (Simon Romich) dozvoljeno mu je da se vrati na posao organista, s tim da njegov zamjenik bude Jakov Jakočević (Iacobus Iakocsevich) i da dijele plaću. O tome su donijeli odluku Juriša Peić (Iurissa Peich) i ostali «zakletnici»: Ilija Crnković (Illias Czernkovics), Andrija Vojnić (Andria Vojnics), Antun Buljovčić (Antun Bulyovcsich), Janoš Kiš (Ianos Kiss), Vranje Evetović (Vranye Evetovics), Ivan Vukov (Ivan Vukov), Vidak Kulunčić (Vidak Kuluncsich), Bono Gabrić (Bono Gabrich), Joso Temunov (Ioso Temunov), Vranje Bajić (Vranye Baich), Stipan Križanovic (Stipan Krizsanovics), Ilija Poljaković (Illias Polyakovics), Bariša Rogić 101 Klasje naših ravni Stevan Mačković, Iz povijesti svakodnevice (Barissa Rogich), Petar Sarić (Petrus Szarich), Jakov Kopunović (Iacobus Kopunovich), Nikola Bernić (Nicolaus Bernich), Tadija Stantić (Thadia Stantich), Glišo Aradski (Glisso Aradsky), Tadija Tokić (Thadia Tokich) i Ilija Stipić (Illia Stipich).; 2. odlučuje se da ubuduće grad plaća desetinu u slami, a ne u zrnu; 3. poslije svakog akova vina plaća se pet denara na ime poreza; 4. zajam Nikole Bernića (Nicolaus Bernich) intabulira se Đerđu Halaču (Georgius Halacs) u iznosu od 279 forinti; 5. Sporazum između Đorđa Mila (Georgius Mila) i kazandžije Mihajla Todorovića (Mihailo Thodorovics) u vezi sa načinom izmirenja dugova. Posreduju sudac Petar Mukić (Petrus Mukich) i senatori Luka Vojnić (Lucas Vojnich), Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ) i Petar Josić (Petrus Iosich); 6. Ugovor o kupovini vina od Teodora Lackovića (Theodorus Lazckovics) nalazi se pod brojem 31. F:261.1.pag.576-577/1756. S ovim se ne iscrpljuje sačuvana dokumentacija o Romiću. I u narednim godinama nalazimo pisana svjedočanstva o njegovoj prepisci s gradskim vlastima. Sačuvani su dokumenti da je Romić molio da mu se preda livada koju je koristio njegov brat , da je podnio tužbu protiv sluge a da su Pavle Vojnić i Đorđe Sintarić od njega zahtijevali da im vrati vinograd i livadu koje nezakonito koristi te da je 1760. godine uspio osloboditi se plaćanja zemaljskog vojnog poreza za 1755-1756. godinu. Zatim da je bio žrtva lopova, koji su mu 1766. godine ukrali konje, a naredne 1767. godine – ovce, slaninu i salo . O vertikalnoj društvenoj pokretljivosti u gradskoj sredini toga doba, dobar primjer nam daje upravo Romić. On je, kao građanin, rimokatoličke vjeroispovijesti imao određenih mogućnosti uspinjanja na ljestvici onih koji sudjeluju u upravljanju gradom. Sve je to bio plod izlaska iz okvira vojne uprave/granice, te dobivanja statusa slobodnog komorskog trgovišta pod imenom Szent Maria 1743. godine. Od tada je tijelo pod imenom Magistrat upravljalo gradom, kao 12 13 14 96.-102. i svom njegovom pokretnom i nepokretnom imovinom. Magistrat (Unutrašnji savjet, Magistratus, Belső Tanács) sastojao se od dvanaest «zakletih» senatora biranih iz redova građana članova Izabrane općine (Selecta Communitas, Iurata Communitas) i jednog suca. Članovi Magistrata su mogli biti isključivo rimokatolici i birani su doživotno. Ugovorom varošice Szent Marie sklopljenim sa Ugarskom komorom 28. lipnja 1743. godine podrobnije se regulira izbor i periodično popunjavanje broja senatora, uspostavljanje (restauratio) Magistrata. Nisu nam poznati detalji kako je došlo do toga da orguljaš Šime Romić uspije postati jedan od senatora, no razvidno je, na osnovu sačuvanog spisa od 6. svibnja 1773. godine , on se kandidirao i izabran je na izvršnu funkciju senatora. 16 UMJESTO ZAKLJUČKA – Kakva je bila dalja sudbina Šime Romića i njegove obitelji, nismo istraživali. Dostupna arhivska vrela do njegovog promicanja u senatorsku funkciju 1773. godine, uglavnom nam šturo oslikavaju odnos vlasti spram gradskog službenika zaduženog za orguljašku glazbu, njegova primanja, obveze plaćanja poreza, te njegove probleme s podjelom obiteljske imovine. Za mnoge druge pojedinost vezane uz njegovo podrijetlo, školovanje, obitelj, mjesto stanovanja, način života, liturgijsko muziciranje i dr., do daljih otkrića u fondu 261, ili na drugim mjestima – ostajemo uskraćeni. No, već i sa ovim prikupljenim podacima, jedna kockica povijesnog mozaika života Szent Marie (Subotice) iz razdoblja carice Marije Terezije dobila je svoje ime, a time i jasniji, životniji lik. 17 15 12 HAS, F:261.2.pag.67-68/1758. Tako je 28. veljače 1757. godine zapisano da je molio da mu se preda livada njegovoga brata, a bratu da se dodijeli druga livada. 13 F:261.2.pag.67-68/1758. Tužio je lipnja 1758. godine slugu Iliju Vukovića (Elias Vukovich) jer je zbog njegove nepažnje jedan konj uginuo u štali a po presudi je Ilija bio dužan da plati odštetu od petnaest forinti. 14 HAS; F:261.2.pag.93-95/1759 i pag.93-95. 15 HAS, F:261.2.3.20.36/1767. 16 HAS, F:261. 36/1773. U predmetu od 4 lista, pisanim latinskim jezikom, nalaze se spiskovi članova subotičke Zaklete općine za godinu 1773. koji su se sastali 6. svibnja 1773. godine, kao i lista kandidata lista za izbor novog gradskog senatora. Na to mjesto je izabran Šimon Romić. 17 Arhiva subotičkih franjevaca bi sigurno pružila mnogo novih saznanja o njegovom djelovanju. 102 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača 103.-110. Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača ANTONIJA ČOTA REKETT YE Prezimena nastala od naziva zanimanja – Veliki je broj prezimena nastalih po zanimanju prvog «dobitnika» prezimena. Već je naglašeno kako su ova prezimena nastala razvitkom građanskog društva i potrebom da se ljudi udružuju u cehove. Ovakva prezimena često su davana u duhu jezika države u kojoj se živjelo. Prema ovim prezimenima ne može se odrediti nacionalna pripadnost njegova nositelja. Jedno od najfrekventnijih prezimena jest prezime Kovač, kod svih naroda. Kod Rusa Kuzniecov, kod Engleza Smith ili u Njemačkoj Schmidth. U Srbiji je to prezime Terzić, od perzijsko-turske riječi sa značenjem kovač. Nesumnjivo je najveći broj lemeških prezimena upravo među onima koji su nastali prema zanimanju. Takva su sljedeća prezimena: Acsai (od mađ. Ács – graditelj, dunđer), isto što i Dunđerski; Bognicsár, Čizmar (1777.), Kolar (1787.), (od mađ. bognar što u prijevodu znači kolar); Crkvenjak (1792.), Čuvardić (1947.), (od slav. glagola čuvati); Deak (1777.) (od deakus – latinski đak). Hermann (1807.) je njemačko prezime i potječe od riječi koja u prijevodu s njemačkog znači vojnik, ratnik, dok prezime Juhász (1774., a do tada, od 1765. zabilježeno kao Johas) ima korijen u mađarskoj riječi koja prevedena na hrvatski znači ovčar odnosno čobanin. Od zanimanja njegovog pranositelja nastala su i prezimena Kantor (1819.) i Knapik (1904.), (njem. «Knabe» vojnik, štitonoša, pratilac). Knezovi Frankopani knapima nazivaju svoje slobodnjake koji su dužni ići na tlaku, namirivati daću i odlaziti u vojnu službu kao pratitelji. Prema vrsti obrta kojom se bavio pranositelj nastala su još i prezimena: Kunszabó (od «Kun» mađ. kumanac i szabó mađ. krojač); Katona (1762.) (mađ. vojnik), Kufner, (1932.) (njem. kupfner je bakar, mjed); Kovačević (1775.), Kovačić (1901.), Mašina, Mesaroš (1773.), (od slav. riječi mašina, stroj i mesar – kasapin). Prezimena Mlinarić i Molnár (1760.) nastala su od mađ. riječi «molnár» što u prijevodu znači mlinar). Molnari su iz kalvinističke vjere prešli u katoličku. Od vrste posla kojim se pranositelj prezimena bavio nastala su i prezimena: Szabo (1803.), Pisar (od slav. gl. pisati, isto što i Pisarević, Ćatić, Čota, ili Čata), Popović (1921.), Prikidanović (1930.), Sarić (1924.), Takač (1790.) (od slavenskog glagola tkati – tkač); Tokar (1774.) (od slav. riječi toka sa značenjem kopča, pribadača). Tokar je bio izrađivač kopči odnosno livac. Prezime Hegedüs (1765.) (isto što i Egedi) ima korijen u slavenskoj riječi «egede», odnosno violina; Kocsis (od mađ. «kocsis» – kočijaš); Szekeres (od mađ. «szekeres» - vozar, kirijaš); Szántó (1753.) (od mađ. «szántó» – orač), dok Varga (1756.) prevedeno s mađarskog znači postolar, obućar, isto što i prezime Šuster odnosno Šoštarec. Prezime Vas (1761.) potječe od mađarske riječi «vas» što u prijevodu znači željezo, isto što i Kovač, a prezime Tarcsanyi potječe od mađarske riječi «tarcsa» što znači nišan, štit. 1 Prezimena nastala od državne, crkvene ili vojne hijerarhije – U ovu skupinu ubrajaju se prezimena nastala po tome što je njihov prvi nositelj bio crkveni ili vojni dužnosnik, odnosno zauzimao kakvo drugo mjesto na društvenoj ljestvici. S obzirom na njihovu srodnost, u ovu skupinu uvrstili smo i prezimena čiji nastanak upućuje na neki rodbinski odnos. Prezimena nastala od crkvene ili vojne hijerarhije: U ovu skupinu brojnih lemeških prezimena ubrajaju se sljedeća prezimena: Alajbegović, Ađić, Alaga, Ćaušević, Knezi, Pašalić, Pisar, Skenderović i Šain. Prezime Alajbegović koje je u Lemešu zabilježeno 1762. godine više ne postoji. Prezime Ađić potječe od titule ađutant. Ađutant je časnik dodijeljen na službu višem starješini, odnosno njegov pomoćnik. Prezime Alaga je turskog podrijetla, a sama riječ izvedena je iz tursko – arapskog Aliyy sa značenjem «moćni», «plemeniti», «uzvišeni», «otmjeni», «najveći». Često 1 V. prezimena nastala od crkvene ili vojne hijerarhije. 103 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača se skraćuje u titularni oblik Ali i dodaje se uz druge naslove: -aga, -beg, -paša, -hodža itd. Prvi put je ovo prezime zabilježeno u Somboru 1716., u Subotici 1722., a u Kaćmaru 1687. godine. Ćaušević potječe od turske riječi čavuš, a predstavlja niži časnički čin u turskoj vojsci. Čauši, ili alaj čauši su bili općinski podvornici u Dalmaciji. Prezime Herceg ili Hercog u Lemešu je zabilježeno od 1787. godine. Prezime Knezi nastalo je obavljanjem različitih društvenoupravnih funkcija, najčešće seoskog kneza, ali i viših funkcija. Potknežići u Lici potječu od starog plemena Mohorovića. Riječ «knez» je praslavenska posuđenica iz pragermanskog «kuningaz» i srodna je s njemačkom imenicom König (kralj), a nastala je od osnove kuni koja je značila «rod, pleme». Iz iste osnove su i prezimena: Knez, Knezetić, Knezović, Knezoci, Knežević, Knjaz, isto što i Plemenčić. Prvi put je 1686. godine ovo prezime zabilježeno u Subotici kao Knežević, Baji i Lemešu, odnosno u Somboru 1715. kao Knezović. Prezime Knezi može biti i toponim. U općini Kostajnica u Republici Hrvatskoj postoji mjesto Knezovljani. Lemeški Knezi su u mjesto došli kao Knezovići. U tom obliku (Knezović) upisivani su u matične knjige sve do 1769. godine. Od 1769. godine ova velika porodica u matičnim knjigama vodi se kao Knežević (Knexevics) s izuzetkom jednog jedinog upisa Knezi 1779. godine. Od 1793. porodično prezime piše se u dva oblika Kneževič (Knexevics) i Knežević (Knexevity) s jednom jedinom iznimkom 1795. kada je upisano rođenje Antuna (Antonius) Knezovića. Oblik Knezy (koji je kasnije zamijenjen sadašnjim Knezi) prvi je put korišten 28. svibnja 1797. kada je rođena Agneza, kći Grge Knezy i Eve Marković. No, jedno vrijeme, sve do 1807. povremeno se uz oblik Knezy javljaju i Knezović i Knežević. Od 1807. godine jedino oblik prezimena Knezi (bez “y”). Porodično prezime pisano je ovako sve do 1813. kada se ponovno piše oblik s “y”, ali te godine i druga porodična prezimena dobivaju “y” (Makay umjesto Makai, Barany umjesto Baranyai itd.). Od turske titule paša potječe prezime Pašalić (1864.), a prezimena Pisar i Čota svrstala sam u «titularna» iz razloga što je u vrijeme nastanka prezimena pisar imalo više značaj društveno staleškog položaja zbog malog broja pismenih ljudi. Pisari su podrijetlom iz Slavonije, a Čote iz Ćaćvine kod Trilja (Sinj). Jedno od vrlo rijetkih prezimena jest prezime Šain. Korijen je u riječi ša(h)in što znači «sokol», a predstavlja balkanski turcizam perzijskog podrijetla. Osim u južnoslavenskim jezicima ima ga i u albanskom i ru2 2 V. fitonimska prezimena. 103.-110. munjskom jeziku. Prezime se susreće i kod drugih naroda kao Sokolić, Falcone (Italija) i Falkner (Njemačka). U obliku Šain nositelji ovog prezimena upisani su u Matičnoj knjizi rođenih u Lemešu po prvi put 1845., a kao Šajin 1852. godine. Prema položaju na društvenoj ljestvici: Prema društvenom statusu njegova pranositelja (visokom ili niskom) nastala su sljedeća lemeška prezimena: Bál (1774.), Balo (1912.), Pančić (1907.). U ova tri prezimena korijen je isti u riječi gospodin (Baal – hebrejski, odnosno Pan – poljski). Od slavenske riječi kmet, rab sa značenjem sluga, odnosno onaj tko se pokorava vjeri, potječu prezimena Kmetović (1858.) i Rablovski, dok prezime Rang u prijevodu s francuskog znači pandur. U vrijeme kada su se časnici ove službe dijelili prema činu koristio se izraz «rang». Prezimena koja ukazuju na neku rodbinsku vezu: I ova prezimena, koja upućuju na nekakvu rodbinsku vezu zastupljena su među lemeškim prezimenima, doduše vrlo malo u odnosu na ostala prezimena. To su sljedeća prezimena: Babić (1869.), Bakić (1912.), Bakula (upućuju na baku, babu); Beneš (od heb. ben - sin); Mamužić (upućuje na mamu) i Kopilović (od nahoče, kopile, dijete bez oca). Prezimena nastala od zoonima – U ovu skupinu spadaju brojna prezmena u čijoj osnovi se krije ime neke životinje. I među lemeškim prezimenima ima zoonima. To su: Galamboš (od slav. golub); Kopunović (1933.), (od slav. riječi kopun – pijetao, kokot), isto što i Kokotović. Mačkovići, korijen čijeg prezimena je u riječi mačka, potječu iz Sinja i Omiša (Dalmacija) kamo su došli iz zapadne Hercegovine, dok prezime Halasz (1756. kao Halasi, a od 1778. Halasz) – potječe od mađarske riječi «hall» što u prijevodu znači riba (njem. Fisch), isto što i Ribar. Za nositelje ovog prezimena zna se da su Židovi, odnosno izvjesni Arnold Fischer mađarizirao je svoje prezime dozvolom ministra vanjskih poslova Mađarske što je i prvi slučaj javnog mađariziranja židovskog prezimena. Samo prezime jasno upućuje na njegovo podrijetlo kod prezimena: Kuntić (1756.), Medić (1845.), Mišković (1896.), Rogić, Parčetić (1882.) (parac je u dijalektu bunjevačkih Hrvata štakor) i Švraka. Prezime Švrakin prvi put se pojavljuje 1825. godine, a od 1893. upisani su nositelji ovog prezimena kao Svraka. Zoonimska su još i prezimena Vuković (1773.), Farkaš (1760.), Vujević i Vukov koja sva potječu od riječi «vuk». Farkaši u Lemeš doselili iz Međimurja. 3 3 M. Beljanski, Najstarije jevrejske porodice iz Nemešmilitiča, Sombor, 1994, 8. 104 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača Prezimena nastala od fitonima – Prezimena kojima je u korijenu riječi naziv neke biljke ima dosta među lemeškim prezimenima. To su: Borić (1756.), (bor), Bučić (buča, bundeva), Čeri (1787. zabilježeno kao Čere, a od 1873. kao Čeri), Černuš (vrsta hrasta Quercus cerris). Prezime je vrlo često u Dalmaciji (Marina, Split), ali ga ima i u Čitluku i Krušvarima (Hercegovina). Lemeškoj skupini ovih prezimenima pripadaju prezimena: Dudaš (1755.) (dud); Florian (1784.), Galac, Galić (od slav. riječi «kalac» sa značenjem mlada trava); Klemann (1760.), Mezei (mađ. – poljski, livadski); Liliom (1946.), (mađ. – ljiljan, krin); Makai (1763. zabilježeno kao Makaj), (slav. mak); Semenović (1936.), Slanjinka (1800.) (slav. slanutak), Tikvicki (1937.), Zelić (1795.) i Višnjić (slav. višnja). Prezimena nastala od naziva jela i posuda i raznih drugih predmeta – Među lemeškim prezimenima ima i takvih čiji je korijen u nazivima jela, posuda i raznih predmeta. Takva su prezimena: Beretić (1782.), Botlik (1753.), (mađ. štap), Čabradi (čabar – drvena posuda); Čikarić («čikara» – šalica, fildžan). Riječ je u naš jezik došla iz mletačkog dijalekta. Čikarić je često prezime u Primorju i okolici Sinja. Bagi (tur. «bagaš, aša» – zapreminska mjera); Botka (mađ. štap, prut, batina), isto što i Batinić koje je često prezime u Dalmaciji kao i Dubec (1901.). Prezime Hajbok (1802.) potječe od njemačke riječi «Leib» što u prijevodu znači gornji dio odjeće, prsluk, a Ileš (1807.), Ilkić (1942.) i Ilišković od riječi «il» sa značenjem glina, ilovača. U ovu skupinu ubrajaju se sljedeća prezimena: Dukat (1818.), Kaić (tur. kaja – grumen soli); Klinovski (klin, čavao); Kolović (1786.), Litvai (tur. «lit» – pljosnata strana sablje); Malagurski (tur. «lagum» – barut); Ódri (sjenica, vrste kućice obično od vinove loze); Ripli (od slav. «rip» – kamena stijena); Sečenji (tur. «seč» – željezni sud pod kojim se peče kruh), Šibalić (1871.) i Vert (njem. vrsta pregače, kecelja). Prezimena nastala po osobinama – Zasebnu skupinu prezimena čine ona kojima se označavaju osobe s kakvim karakterističnim obilježjem (samo kod nastanka prezimena). Tu pretežno spadaju tjelesna obilježja ili karakterne osobine. U ovoj skupini razlikuju se prezimena čiji je korijen u dijelovima tijela, boji kože ili kose ili kakvoj osobini (pozitivnoj ili negativnoj) po kojoj se određena osoba isticala. 8.1. U ovu skupinu prezimena po nazivima dijelova tijela spadaju sljedeća prezimena: Baglava (od glave) i Drobina (1785.) (od slav. drob ili utroba) što je često prezime u Slavoniji; Čovčić (1944.), (od čovjek); 103.-110. Križak (1775. zabilježeno kao Križić, a od 1885. kao Križak), Križanj i Križanac (od slav. križa) i prezime Žuljević (1818.), (od slav. žulj). Žuljević je i danas vrlo često prezime u Bosni, Hercegovini, Liki, Sinju i Splitu. U ovu grupu, iako nije tipično uvršćeno je i prezime Pletikosić (1796.). 8.2. U skupinu prezimena nastalih po boji kose ili tena spadaju sljedeća prezimena: Arany (od mađ. zlatan); Bilicki (1933.), Crnković (1948.), Karatović i Karagić (1831.) (tur. kara crn) te Vereš (1912.), (Vöros) i Crvenković (1846.), isto što i Roth ili Rossi od mađ. vöros – crven ili Zelenka (1916.). 8.3. U skupinu prezimena nastalih po osobini po kojoj se neka osoba isticala pripadaju: Balog (1756.) (mađ. lijevoruk); Bezeg (1904.), (mađ. bogme, doista); Biga i Nađ (engl. big, mađ. nagy – velik, isto što i Veličković); Bines (mađ. bűnos – griješan); Blesić (1933.), Brkić (brkat čovjek); Elvegyi (mađ. pomiješan, mješanac); Janda (1928.), (tur. stranac, tuđin); Kiss (1753.), (mađ. malen); Kemeny (1884.), (madž. - tvrd); Kecić (1865.) (kec – posljednji igrač u kolu); Kljajić (od kljast, isto što i Csonka (Čonka), (1822.) od mađ. sakat, kljast). U ovu skupinu prezimena spadaju još i: Novak (1785.), Mucić, Mudri (1786.), Pardon, Paštrović (1889.) – od «paštra» ili «paštrica», znači osobu raširenih očiju, a često je prezime u splitskom okružju i na današnjem crnogorskom primorju. U prezimena nastala po kakvoj osobini spadaju još i: Lakatoš (1782.), Šarić, Pravdić, Pravda (1916.) Prikidanović, Puha (1913.), (mađ. mek), Radić, Sloboda (1948.), Szelik (mađ. vjetrovit), Szerencses (1796.) (mađ. sretan), Szegeny (1804.), (mađ. siromašan), Šetalo (od slav. šetati); Serko (1866.). (mađ. gnjida, isto što i Gnjidić), Svorenj (1871.), (od «svor» – čvor; čvornovat); Tarr (mađ. ćelav, ćelonja); Tolj (od staroslavenskog «tolja» – tješiteljica, od gl. «toliti» – utješiti, isto što i Tešić). Prezimena po prirodnim pojavama – U ovu grupu spadaju prezimena u čijoj je osnovi prirodna pojava. Takva su sljedeća lemeška prezimena: Anđelić, Bach (1933.), (njem. potok), Baucki, Bogišić (1923.), Gromilović, Dimoski, Nyári (1920.), (mađ. nyár ljeto), Hajnal (mađ. zora), Sevald (1896.), Vilić, Winter (njem. zima), Winterstein (od njem. Winter – zima i stein – postojan), Vražić (1870.) i Andreković (1781.), (od vrag, andrak). Prezimena nepoznata značenja – Među prezimena nepoznata značenja, spadaju prezimena: Bedžula (1923.), Bodonyi, Burza, Budas (1756.), Dozsa, Dropulja, Duspara, Đirki, Ezgeta, Firan (1755.), Haubrich, 105 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača Horak, Hornjak (1907.), Kanjó, Katrajn (1951.), Körmendi, Klemann, Koberski, Koh (1918.), Lehota (1800.), Loboda, (1932.), Mernjak, Miković, Mojzeš, Nemoda (1764.), Piuković (1777.), Rajcsanyi (1786.), Rapić (1898.), Romhanyi (1777.), Rudnjak (1792.), Sunarić (1826.), Šereš, Stefko (1838.), Šuplat, Tokodi, Toldi i Trenka (1787. kao Tronka). Zanimljivu klasifikaciju prezimena dao je dr. Petar Šimundić koji je prezimena podijelio u ovisnosti o pitanju na koje daju odgovor: čiji si, kakav si, otkud si, što si. U osnovi to odgovara podjeli prema kojoj je obavljena i ova analiza. Osim grupa po kojima su analizirana lemeška prezimena, postoje i prezimena koja imaju svoj korijen u imenima bolesti, raznim drugim predmetima, ali ove podjele nisu navedene jer ovih prezimena nema među lemeškim prezimenima. Kao identifikacijski element osim imena i prezimena, među Lemešanima se pojavljuju i nadimci. Pogrješno su zaključili Marko Peić i Grgo Bačlija u Imenoslovu Bačkih Bunjevaca kako su nadimci najkarakterističniji za Suboticu i kako ih u drugim mjestima, među Bunjevcima gotovo i nema. Za Suboticu su znakoviti tragovi porodičnih nadimaka sačuvani u čestim dvojnim prezimenima kod Bunjevaca, kao u primjerima: Peić Bibić, Peić Gavran, Peić Sadžak, Peić Tukuljac, Vojnić Hajduk, Vojnić Kortmiš, Vojnić Rogić, Vojnić Tunić i sl., pri čemu je porodični nadimak oslužbenjen unošenjem u službene dokumente te je postao dio prezimena. Za Lemeš to nije karakteristika. Nadimak je nadimak i po njemu se osobe oslovljavaju, zovu, ali se ne miješa s prezimenom. Često je teško razgraničiti obiteljske nadimke od osobnih, budući da grananjem obitelji neki osobni nadimci prerastaju u obiteljske dok stari nadimci ili iščezavaju smrću pater familiasa, ili se vezuju za samo neki ogranak obitelji. Brojnost nadimka govori i o brojnosti obitelji koja se vremenom razgranavala. U nadimcima se čuvaju imena predaka (patronim) ili neka karakteristična osobina. Nadimci u lemeškim obiteljima dati su po abecednom redu: ALAGE nose nadimke: Daščari, Džorini, Fizikovi, Ivančini, Jokčini, Keckini, Parandoši, Perišini, Šudari, i Trušini, ALADIĆI nose nadimak Firan, a ANDREKOVIĆI su Darašci i Jajaroši. BARAŠEVIĆA ima samo dva ogranka, Bonini i Garaši, a BOŠNJAK su Regule. CSERNUSI su Makvasovi ili Sutusovi, dok su DUJČIKOVI Čujde. Pripadnike obitelji HALÁSZ u mjestu zovu nadimkom Ćuma. HORVAT je velika familija pa ima i više ogranaka znanih po nadimcima: Bićer, Čokot, Dinaroš Firan, Okos, Szentes, Služi, 4 103.-110. Vangel i Vitus, kao i IVANKOVIĆI koji su Babijanovi, Bracini, Cipokini, Dadini, Filcovi, Fircini, Gnjavini, Jokini, Pitušovi, Pokini, Resini Strikini, Šlajfini, Trajsikovi i Turušini. JANKOVIĆE u mjestu zovu Vranjini, a KAIĆI su Čavrini, Čvorini, Garavini, Latovčići, Marljevi, Sakalovi, Sisini, Šicani, Šegrini, Šikolini i Vrebalovi. KANYÓ su Brutykos, Franckovi, Laci, Nemesovi, Szegenyovi, Sutusovi i Ripakovi; KLINOVSKI su Jasu, Maćovljevi i Trombitaš, a KMETOVIĆ su Dorini. Velika porodica KNEZI ima mnogo ogranaka koji se razlikuju po nadimcima: Baćkovi, Bađalovi, Barišini, Batošovi, Belinovi, Bonini, Bratini, Bucini, Dragini, Drusini, Džamini, Ješkini, Karići, Kožini, Kušnjirovi, Lovrini, Mošini, Peckovi, Perini, Pirošovi, Pokini, Savini, Šimete, Šurgini, Tonini, Vugini i Znancovi. LITVAI su Muki i Okor, MANDIĆI su Čobini i Pivčići, MÁTYUS su Surke i Korpa, MOLNAR su Čuti, Patika, Pikec, Csanyi, Florisovi i Pupakovi, NAGY su Susikini, Kurencovi, Madarasi i Šankini. Familija ÓDRI je također velika te su i brojni nadimci: Gyenus, Kakas, Okor, Pipas, Pačeri, Matyi, Birkaláb i Szénas. PAVIĆI su Ćavelovi, SZABÓ su Arva Lebenč i Silvas, SVORENJ su Brnjini, ŠTEFKO su Tot i Bodeš, a VASLOVIĆI su Micko. Uz navedenu veliku porodicu Knezi jednako velika je i porodica VIDAKOVIĆ znana po nadimcima: Biganovi, Božanovi, Brunini, Delići, Dikaći, Dokmanovi, Hadnađovi, Hipini, Kajtini, Klinćari, Komarcovi, Krištini, Lalošovi, Mukići, Perđe, Ranini, Šećerovi i Vodenčarovi, dok su VUJEVIĆI Ćoćini, Furtini Goje, Hurkini, Lukići, Mujaši, Mićani, Švrćini i Tute. Dok neki Lemešani vole kada ih oslovljavaju obiteljskim nadimkom, neki to doživljavaju i kao ruganje, a i sami Bunjevci kada žele priupitati čiji je tko kažu “kako se njima prdači?” Na koncu se može zaključiti kako su imena i prezimena vrlo značajni spomenici naše opstojnosti, osobito jer nam je povijest krcata pokušajima (vrlo uspješnim) zatiranja imena, pa time i nacionalnog bića. Verifikacija imena i prezimena u povijesnim ispravama ima jednaku dokaznu moć kao i svaki drugi spomenik materijalne i duhovne kulture. Analizirajući osobna imena naših mještana vidljiv je i veliki stupanj adaptacije tuđim imenskim sustavima i uopće velik stupanj prilagodbe većinskom okolnom narodu. Osim u prezimenima, u imenima je mnogo više uočljiva ova pojava. Često ima i pomodarstva kod davanja imena djeci, a zaboravljaju se stara, prepoznatljiva imena koja su naši preci s ponosom nosili. 4 P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Golden marketing, Zagreb,1995. 106 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača JAVNI ŽIVOT U MJESTU Institucije vlasti - općina – Plemenita općina je itekako brinula o razvitku mjesta i njegovom boljitku, prije svega strogo vodeći računa kome će dopustiti da se u mjestu nastani. Što će reći, svaki mještanin rođen u selu dobivao je zavičajni list – potvrdu kako je stanovnik mjesta. Ukoliko netko nije bio rodom iz mjesta, a želio se tu nastaniti, morao je prvo tražiti od općine potvrdu zavičajnosti. Bez nje nije se mogao nastaniti u mjestu, niti kupiti kuću ili stjecati bilo kakve nekretnine, a nije se mogao baviti ni obrtom ni trgovinom. Stoga i ne čude česte molbe za dozvolu useljavanja sačuvane u povijesnim arhivama. Godine 1756. izvjesni Stanko Jovanović, Nikola Kostović i još osam somborskih Cigana mole da se nastane u Lemešu. Molbi nije udovoljeno iako su Cigani na ovaj ili onaj način dolazili u mjesto i bilo ih je poprilično sudeći po popisu koji je načinio 1768. Antonije Pijuković, župan Bačke županije. Uloga općine u razvitku sela bila je ne samo značajna nego se može reći i presudna. Prije svega vodstvo općine mogli su činiti samo ugledni, dobro situirani plemići. Bili su to ljudi koji su se istakli u vođenju svojih imanja jer ako su znali svojim gazdovati, znat će i sa skupnim, bila je ondašnja, vrlo ispravna logika. Unatoč raznim razmiricama, u političkom smislu se strogo vodilo računa o ravnomjernoj zastupljenosti Mađara i Hrvata u upravljanju mjestom. Ako je jedan mandat na čelu općine sela bio Mađar, njegov zamjenik bio je Hrvat i obrnuto sljedećeg mandata.Zgrada općine nalazila se na mjestu gdje je danas zgrada Mjesne zajednice i zidali su je plemići sela o svom trošku. O aktivnosti općine saznaje se mnogo iz navedenih zapisnika. Zapisnici su uredno vođeni, prvo na mađarskom jeziku (do 24. rujna 1919.), a zatim na hrvatskom jeziku. Na hrvatskom jeziku su zapisnici vođeni do sjednice 15. siječnja 1928. godine kada se počinju voditi na srpskom jeziku, latiničnim pismom. Jedno kraće razdoblje zapisnici su vođeni i ćiriličnim pismom (od 22. svibnja do 10. listopada 1929.). Interesantno je jedno kratko razdoblje kada su zapisnici vođeni paralelno. Naime, prema naredbi Ministarstva dela Kraljevine SHS Beograd, broj 6700/1919. za službeni jezik u općini uveden je bunjevački (baš 5 6 7 8 5 O tome puno u zap., HAS, FON, reg. br. 92, inv. br. 5, zap. od 10.svibnja 1930. 6 AVNS, FBBŽ, sig. A 84/1756. 7 Ibid., sig. 326/1768. 8 Točnije od ovog datuma imena mjeseca se pišu u duhu srpskog jezika (januar, februar…), a ne kao do tada (siječanj, veljača...), ali i dalje se piše “općina” i sl. 103.-110. tako!), te se i zapisnici imaju tako voditi. Upoznati s ovom odlukom vijećnici Josip Tar i Franjo Horvat su prosvjedovali jer je većinski živalj mađarski i ne razumiju bunjevački, te je odlučeno kako će se zapisnici paralelno voditi na oba jezika. Kako je to rađeno, teško je reći kada je bukvalno na jednoj polovici zapisničke knjige pisano bunjevački, a na drugoj mađarski. S ovim, paralelnim vođenjem zapisnika prestalo se 1920. godine. Na čelu mjesnih vlasti bio je kapetan (ranije je imao čin poručnika) koji je potpisivao sve zapisnike s naznakom čina uz potpis (kapitány). Od 1885. do 1887. ovu funkciju obnašao je Lajos Nagy, a sljedeće četiri godine Adam Vidaković. Kapetan je bio vrhovna vlast, a imenovala ga je Skupština plemića na vrijeme od četiri godine. Titula kapetana je vjerojatno od 1891. ukinuta jer sada na zapisnicima u svojstvu «revizora» stoje titularni potpisi kao «elnök» – predsjednik Skupštine. Međutim njegov potpis nemaju svi zapisnici već samo oni na kraju kalendarske godine. Zapisnike potpisuju suci (bíró) i imenuju se dva na vrijeme od četiri godine, prvi i drugi, naizmjence Hrvat i Mađar. Vjerojatno je od tog vremena Skupština plemića prestala biti najviši organ vlasti, jer u kasnijim zapisnicima nema ni popisa plemića na početku mandatnog razdoblja. Osim suca i njegovog zamjenika, upravu su činila još četiri zakletnika i bilježnik, a od 1933. uz bilježnika nalazi se i potpis «perovođe», kada je na tu dužnost imenovan Stipan Knezi Ješkin. Općinska je vlast funkcionirala temeljem članaka XVIII. iz 1871. i XXII. iz 1886. i prestala je s radom 1918. godine. Od tada je postala dijelom upravnog sustava novoformirane države. Funkcije općine preuzeli su 1945. mjesni narodnooslobodilački odbori, a od 1959. godine njihovu ulogu preuzela je mjesna zajednica, a djelomično i mjesni ured. Aktivnostima općine mnogo je učinjeno. Godine 1882. izgrađen je «kameni» put koji povezuje selo sa željezničkim kolodvorom smještenim izvan naselja. Tri godine poslije, 1885. selo je otvorilo redarstvenu postaju na čijem čelu su bili Mihály Kanyó i izvjesni Knezi od Barišinih koji su brinuli o javnom redu i miru (mjesto danas nema redarsku stanicu). Prva redarska postaja bila je smještena u zgradi gdje se danas nalazi pošta. Godine 1893. u mjestu je osnovana prva 9 10 11 12 13 9 HAS, FON, reg. br. 92, inv. br. 1, zap. od 12. studenog 1919. 10 Ibid., zap. od 29. svibnja 1920. 11 Zap., op. cit. 12 Zakletnik, član općinske uprave koji je prije stupanja na dužnost položio zakletvu. 13 Op. cit., inv. br. 4. zap. od 28. ožujka 1934. 107 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača banka tzv. šparkasa. Njezin je pravni sljedbenik postala Filijala državne centralne zadruge osnovana 1908. ili 1909. godine. Lemešani nisu hodali dugo blatnim sokacima jer su brigom općinskih otaca 1897. godine sve ulice «flasterovane» odnosno popločane ciglama. Početkom XX. stoljeća u mjestu je moralo biti mnogo nezaposlenih osoba jer je općina utemeljila instituciju koja se trebala brinuti o nezaposlenima. Na čelu novoosnovane institucije bio je Lajos Kanjó, a poslije Julije (Đula) Vajs, bilježnik. Sačuvan je podatak da je 1906. čak 14 osoba primalo socijalnu pomoć od općine. Tijesna je bila i veza općine s Crkvom, naročito interesantna jer je općina bila ta koja je ubirala crkveni porez od vjernika i isplaćivala ga Crkvi, čime ne samo što je župa bila oslobođena ovog posla, nego se osiguravao i kontinuitet u plaćanju. Općina je bila vlasnik grobnica ispod Kalvarije i izdavala ih je u zakup, a itekako se brinula o tome da kavana nikako ne bude u blizini crkve, “kako pijanci ne bi svojim nedoličnim ponašanjem remetili mir”, jer upravo iz tog razloga nije udovoljeno molbi Karla Litvaia za otvaranje “čatrlje” na placu uz crkvu. Općina je imala i svoju ledenicu i čovjeka koji je bio zadužen za “pravljenje leda” odnosno da puni ledenicu vodom i svoje raznosače leda. Osim gostioničara, potrošači leda bili su sigurno i ostali mještani jer je to bio jedan od načina dužeg očuvanja hrane. Kada je točno ustanovljena ledenica, nije utvrđeno, ali da je bila unosan posao pouzdano se može jamčiti jer je Karlo Litvai, pivar, godine 1931. tražio od općine da mu je izda u zakup obvezavši se kako će “općinski kvantum” i potrebnu količinu leda za liječnike i ljekarnike isporučivati besplatno. Gospoda općinski poglavnici uveliko su se vozili novim, federskim kolima, crnim, lakiranim, s lampama, duboko uvaljeni u kožne naslonjače kada je u mjestu uvedena električna rasvjeta, 1927. godine. Do tada, duž svih ulica u mjestu bili su raspoređeni petrolejski kandelabri koji su se svaku večer u određeno vrijeme palili. Seoskog fenjerdžiju tada je zamijenio monter i inkasator Sándor Kovács koji je na ovom poslu proveo 50 godina, a zamijenio ga je sin Ferenc Kovács koji i danas obavlja poslove ispomoći za naplatu električne energije, te je cijela obitelj dobila nadimak «Vilanyos» (električari). 14 15 16 17 18 14 HAS, FON, reg. br. 20, inv. br. 4, zap. od 16. srpnja 1929. 15 Ibid., zap. od 9. rujna 1930. 16 Ibid., zap. od 8. srpnja 1931. 17 Ibid., zap. od 18. veljače 1925. 18 Interesantno kako su ova kola nabavljena natječajem (tri ponude), a izabrana je firma “Bogyó”. 103.-110. Općina se bavila i čistoćom ulica te je 1935. godine zaposlen (pogođen) Pajo Stipanković, prvi plaćeni seoski čistač ulica, za plaću od 300 dinara. Govedar Filip Hermann koji se brinuo o čuvanju i ispaši velikog broja goveda koja su isterivana na javne livade, zaposlen je 1929. godine. Primjere brige općine o razvitku mjesta, podizanju životnog standarda i kvalitete života mjesta izneseni su samo ilustrativno, upravo kako bi prikazali kako je općinska vlast ulazila u sve pore javnog života. Ovdje svakako spada i izgradnja Lemeške banje, bazena koji je bio prvi u današnjoj općini Sombor i mnogo drugog. Nakon Drugog svjetskog rata Lemeš je još uvijek imao status općine. Poratne godine i arhivska dokumentacija pamti uglavnom više po brizi o tuđoj tečevini nego li o nekim većim općedruštvenim djelima. Sve je tada doduše nosilo etiketu općedruštvenog, kolektivnog ili narodnog, ali sve se radilo u interesu pojedinaca s jedne strane, i na štetu pojedinaca, s druge strane. Napose kada se zna kako je općinska vlast poslovala bez formalno-pravne osnove. Statut Narodnog odbora općine u poratnom razdoblju donesen je tek 28. prosinca 1953. godine. Prema ovom Statutu koji ima 136 članaka Općina je bila najviše tijelo vlasti u mjestu, a po prvi put su od rata na ovamo oficijelni organi i službe zamijenili raznorazne komisije i domazluke. Novi Statut, sada kao “Statut opštine Svetozar Miletić” u svojih 127 članaka usvojen je dvije godine poslije, točnije 27. kolovoza 1955. Lemeška općina je nastavila postojati i pratiti sve pozitivne promjene u pravnom sustavu, a revolucionare iz ovog, prvog razdoblja, kako to obično i biva s barjaktarima, pomelo je vrijeme. Je li je grižnja savjesti jednako razmjerna stečenom imetku neće se saznati sve dok oni ne progovore. Da li zato što je iz gotovo ničeg nastalo mnogo, ili čovjek izgubi objektivnost odajući se sentimentalnosti, ali teško se oteti dojmu kako druga polovica XX. stoljeća nije donijela toliko značajnijih novotarija. Doduše, arteške bunare i hidrofore zamijenile su vodovodne cijevi čija se mreža pružila mjestom 1970. godine, izgrađeno je i 20-ak kilometara cestovne mreže i pločnika, sufinancirana je asfaltna cesta za Čonoplju, izgrađen Dom kulture i Zubna ambulanta, otvorena je filijala Vojvođanske banke u mjestu, izgrađena samoposluga, određen prostor za tržnicu i 19 20 21 22 19 Ibid., zap. od 30. siječnja 1935. 20 Ibid., zap. od 30. prosinca 1929. 21 Ibid., FNOO, reg. br. 148, inv. br. 4, zap. od 28. prosinca 1953. 22 Ibid., zap. od 27. kolovoza 1955. 108 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača još mnogo toga. Ipak, linija razvitka je silazna. Danas, kada automobil ne predstavlja toliki napredak kao nekada «steier wagen», Mjesna zajednica ga nema, nema ni čistače ulica, a ni banku. Na poslijeratni razvitak mjesta mnogo više utjecaja imalo je gospodarstvo, točnije poljoprivreda, napose u godinama kada je izuzetno stajala. Tada su izgrađeni mnogi objekti: utovarni plato na željezničkom kolodvoru s kolskom vagom, Dom kulture, ulice su ozelenjene za što je posebno zaslužan András Bandika Kanyó, izgrađena je velika dvorana za sjednice u sklopu Mjesne zajednice i zatvoren je hodnik, izgrađena veterinarska ambulanta, mješaonica stočne hrane, počela se graditi kino dvorana koja je postala samoposluga, asfaltirani su putovi, podignuta katnica na placu trgovca Georgija Maltabarova, zgrada DPP «Klas», vatrogasni dom na Dekerovom placu, posađen je voćnjak, podignuti prostori za uzgoj junadi na nekadašnjem Adikinom salašu. Ovdje je izgrađen i prilazni put koji danas mještani zovu «ljubavni put», trebala je biti uvedena i električna energija što bi omogućilo elektrifikaciju salaša, ali moć u rukama tadašnjeg kombinata (PIK «Sombor») odlučila je srušiti ovu, tzv. 13. upravu. Na Škrabalovom salašu podignuta je moderna ekonomija s radionama, uredima, a danas i silosima za žito podignutim u skorije vrijeme. Idejni tvorci i realizatori modernog objekta za uzgoj goveda Josip Ivanković i Dušan Zarić podigli su suvremenu stočnu farmu koja i danas, jedino još ona, rentabilno posluje u mjestu. Termin Škrabalov salaš i danas se koristi za prostor gdje se danas nalazi Ekonomija poljodjelskog poduzeća. Radi se o nekadašnjem salašu Franje Vidakovića, oca Iluške koja se kasnije udala za dr. Matu Škrabala, oca Zdenka i Ive koji danas žive u Zagrebu i istaknuti su znanstveni i kulturni te javni djelatnici. Od Ive Škrabala prilikom njegovog boravka u Lemešu, u svibnju 2005. godine saznala sam kako je salaš njegov djed Franjo zapravo kupio od familije Josefa von Bakya, glasovitog filmskog redatelja poznatog po njemačkom kolor filmu Barun Münchhausen, snimljenom 1942. godine za proslavu 25. obljetnice UFA-e po nalogu samoga Göbbelsa. 23 24 25 SOCIJALNE I HUMANITARNE ORGANIZACIJE – U društvenom životu Lemeša značajnu ulogu imale su i mnoge institucije socijalnog karaktera, a utemeljene su u mjestu. Lemešani su bili znani po brizi 23 Plato su asfaltirali još logorirani Židovi. 24 Doduše, od cigala sa porušenog salaša Josipa Knezi Ješkinog. 25 Podatak je objavljen i u Hrvatskom filmskom ljetopisu, br. 25, 2001. 103.-110. o svojim sumještanima, ali i po osnivanju zaklada. Spominje ih se nekoliko: Fond Filipa Poljakovića, župnika, Zadužbina Stipana Vidakovića, Fond – zaklada za siromašne koju je utemeljio Mate Vidaković i Zaostavština Josipa Kovača, podžupana, u iznosu od 10.000 Ft. namijenjenih za stipendiranje učenika. Postojali su od 1919. godine i fondovi za unapređenje svilarstva, fond knjižnice i fond za bušenje arteških bunara. Svim ovim fondovima rukovodila je plemenita općina. Nijedan bircuz (kavana) ili radnja u mjestu nije se mogla otvoriti bez dozvole općine, a ona je izdavanje dozvole, kada su bili ispunjeni ostali zahtjevi, uvjetovala uplatom određenog iznosa u siročadski fond. Pod tim uvjetima i uplatom određenog iznosa dozvoljeno je, primjerice, mlinaru Kolaru naseliti se u mjesto i otvoriti mlin. Mnogo češće je bilo bezimeno pružanje pomoći i financiranje siromašnih sumještana po kršćanskom principu da «ne zna ljevica što radi desnica». Obitelj Jose Knezi Ješkinog nije znala kako je Joso uzdržavao mladog naobrazbi sklonog momka iz mjesta kupujući mu knjige i cipele svake nove školske godine. Otkrilo se to pri slučajnom susretu bivšeg mladića – sada starca, inženjera i unuke brižnika. Takvih je primjera bilo sigurno više, ali su zapisani tek u sjećanjima pojedinaca, ako ih još ima živih. 26 27 28 Ukopno društvo – Prvo ukopno društvo nastalo je 1890. godine. Predsjednik Društva bio je Antun Vidaković, a tajnik Antal Csernus. Društvo je tiskalo i knjižicu o uvjetima članstva i načinu korištenja sredstava Društva, imalo je svoja kola koja su se koristila za prijevoz, a stajala su u posebnoj kućici koja se i danas nalazi pri ulasku na groblje. Kod lemeških pokopa, osim činjenice kako se do nedavno (do 2000. godine) pokapalo iz kuće, odnosno pokojnik je ležao u svojoj kući do momenta ukopa, karakteristično je i unošenje pokojnika u crkvu. Ovaj običaj je nekada bio privilegij plemića. Pokojnik, plemić nakon što je iznijet iz svoje kuće, a prije nego što je pokopan, postavljen je pred oltar u crkvi i tu se održavao misni obred. Ovaj običaj se poslije počeo primjenjivati za sve Lemešane, pa je prestao biti privilegijom plemića. Dolaskom Marka Vukova, administratora župe (u župi boravio od 1986. do 1994.), ovaj običaj je ukinut. Budući da su mnogi 29 30 26 AVNS, FBBŽ, kutija 310, sig. 130/140/1799. 27 HAS, FON, reg. br. 92. inv. br. 3, zap. od 4.srpnja 1926. 28 Vlastite bilješke. 29 I. Beneš, op. cit. 30 Kola i danas postoje i u očuvanom su stanju. Crno obojena sa velikim ukrasnim lampama. Ne koriste se jer nema paradnih konja za vuču. 109 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača mještani inzistirali na unošenju u crkvu, napravljen je kompromis te se sanduk s pokojnikom unosio samo do sredine crkve, ali ne i pred sam oltar, kako je to ranije činjeno. Godine 2000. posljednji pokojnik koji je pokopan iz svoje kuće, a čija je obitelj, pozivajući se na plemićke privilegije, zahtijevala da se odnese pred oltar, bila je Kristina Knezi Bucina. Bilo je to 21. travnja 2000. godine. Nakon toga se počela koristiti kapela koja je izgrađena na “starom groblju” izvan sela. Prvi pokojnik koji je pokopan iz ove kapele bio je Stipe Jurišić. Otkako se počela koristiti kapela, potpuno je ukinut i običaj unošenja u crkvu, makar samo i do sredine. Ukopno društvo je obnovljeno. Za predsjednika ovog obnovljenog društva postavljen je András Újházi, a Josip Ivanković Ćole za tajnika. 31 Siročadski otac – Siročadski stol (Sedes orphanalis) čije sjedište je bilo u županiji, radio je u Lemešu do 1918. godine. Uloga ove institucije bila je socijalna i humanitarna, moglo bi se reći neka vrsta današnjeg centra za socijalni rad. Siročadski stol brinuo se o malodobnoj djeci plemića koja su ostala bez roditelja i staratelja. Kada je točno utemeljen, nije utvrđeno, ali sa sigurnošću se zna kako je postojao 1898. godine. Siročadski stol je imao svog predsjednika, «siročadskog oca», upravna tijela i «siročadski fond». Odluke su se donosile na sjednicama, a ticale su se uglavnom postavljanja skrbnika maloljetnoj djeci. Tutor se imenovao djeci ispod 14 godina starosti, a onima iznad 14 godina imenovao se kurator. Razlika između tutora i kuratora je u tome što je tutor mogao otuđivati imovinu maloljetnika ukoliko je to bilo neophodno radi uzdržavanja štićenika. Kurator, međutim, nije imao takve ovlasti. On je samo skrbio za imovinu do štićenikove punoljetnosti. Ova pitanja «tutele» i «kuratele» rješavana su na najvišem tijelu Stola – kongregaciji. Siročadski stol je od 1918. godine na temelju članka XLII. par. 91. Zakona o siročadskim stolovima prešao u ingerenciju županije, a u mjestu je ostao siročadski otac koji je ovu dužnost obnašao i 1929. godine. Međutim, siročadski stolovi imali su često i drugu ulogu. U vrijeme kada je bilo teško doći do novca, vlastelini, odnosno posjednici su do kredita dolazili pozajmicama od nekih crkvenih fondova, legata, ali i siročadskih stolova. Uzimani su krediti na godišnji 32 33 34 31 Zabilježeno prema kazivanju Josipa Ivankovića, dipl. oec. 32 HAS; FON, reg. br. 20, inv. br. 2, zap. od 16. travnja 1898. 33 D. Popović, Vojna granica, Vojvodina II, 273. 34 HAS, FON, reg. br. 92, inv. br. 5, zap. od 30. prosinca 1929. 103.-110. prinos i posjede, pa je katkada ova institucija imala, doduše blagu, ali ipak formu zelenaštva. Arendirana kuća – Plemenita općina je oko 1900. godine kupila od obitelji Alföldi, za 1.600 kruna, kuću na samom izlazu iz mjesta prema Stanišiću, s nakanom da se u nju smještaju socijalno ugrožene osobe, skitnice i siromašni ljudi. Kuća je naime kupljena za potrebe smještaja zaraznih bolesnika, a kada nije bilo epidemija služila je za smještaj socijalno ugroženih osoba. Kada je obitelj Alföldi zapala u financijske teškoće, unuka Berta je pokušala vratiti kuću u svoje vlasništvo te je u tu svrhu i vodila spor s općinom. Općina je dokazala da je kuća kupljena te je Berta izgubila spor. Poslije je ova zgrada dodijeljena FK «Jedinstvo» i služila je kao svlačionica i stan za klupskog domara. Kuća je danas prodana privatniku koji ju je srušio. Veliki bircuz – Iako je bila kavana motelskog tipa, ne slučajno je svrstana upravo među društvene i kulturne institucije. Naime, plemenita općina je na prostoru gdje se danas nalazi školski teren za nastavu tjelesnog odgoja podigla kavanu – svratište koje je izdavala u zakup. Na mjestu gdje je podignut ovaj bircuz postojala je gostionica i 1746. godine, a možda je to bila ista gostionica – svratište. Bircuz je morao biti vrlo posjećen. Služio je za odmaranje konja putnicima koji su iz Stanišića ili Riđice išli za Sombor, a napose onima koji su dolazili s dalekih putova. Nije znano je li «motel» imao zasebne sobe za goste ili se noćilo u jednoj, zajedničkoj sobi. Uz kavanu, nasred dvorišta, izgrađena je visoka šupa s nadstrešnicom gdje su smještana kola, a pokraj kavane bila je staja (košara) za smještaj i odmor konja. U dvorištu kavane održavana je i stočna pijaca, nešto poslije je tu smještena i javna, stočna vaga. Ono zbog čega je Veliki bircuz još značajan jest što su se u kavani ili u dvorištu oko kavane održavale prve cirkuske predstave, a poslije i prve kazališne predstave putujućih trupa. Na žalost, nema podataka o tome tko i kada je gostovao od ovih kazališnih trupa kojih je u to vrijeme bilo mnogo. Veliki bircuz je srušen je 1954. godine odlukom Narodnog odbora mjesta, a posljednji zakupac bila je Ana Ivanković. 35 36 35 Mapa A. Karlshmidta, op. cit. 36 HAS, FNOO, reg. br. 148, inv. br. 5, zap. od 30. srpnja 1954. 110 Klasje naših ravni Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine 111.-120. Navodi o kazalištu od 1747. godine MILOVAN MIKOVIĆ 187. U prikazu predstave Madách – komentari, iz pera Lászlóa Garaija pod naslovom Ristić – komentari odjeknuli su i mnogi oštri izvankazališni tonovi upozoravajući na moguću dubinu tekstonskog poremećaja . «Subotičko Narodno kazalište je u subotu 12. listopada prikazalo … – trebalo bi da smo započeli prikaz predstave Madách – komentari (u režiji Ljubiše Ristića i koreografiji Nade Kokotović) … Međutim, događaji u kazalištu i oko njega upućuju nas na obazrivost; možemo li još uvijek govoriti o Narodnom kazalištu i Drami na mađarskom odnosno Drami srpsko-hrvatskom jeziku, budući da nam se čini kako su oni nakon ove premijere prestale postojati. No, umjesto kakve kuknjave nad tim, radije razmotrimo možemo li napisati: predstavu izvode subotički glumci. Istini za volju ni ovo ne bi bilo na mjestu, jer uz njih sudjeluju i mnogi drugi, a uz to i sama produkcija nije puko glumačko ostvarenje … Mjesto radnje Madách – komentara su: Velika sala, dvorište kazališta, Trg slobode, dvorišta, hodnici i nekolike sale Gradske kuće, te Sinagoga. Uoči premijere sa stranica tjednika 7 Nap oglasio se Ljubiša Ristić riječima: ‘Otklanjam svaku sumnju; svima zainteresiranima obećavam predstavu jednoga pravoga narodnoga teatra, namijenjenu svima koji znaju da život nekoga djela započinje onda kada otvorimo, a zatim zatvorimo knjigu. Nastavak predstavlja naš pothvat, on će se prikazati na sceni, na četiri mjesta, a komad se obraća jezikom svima razumljivim.’ Slijedom Ristićeve inovacije komentirat ćemo njegovu interpretaciju Madácheva djela. 1. Premijerna je predstava, doima se, bila uspješna. Nakon zadnje rečenice: ‘Čovječe, rekoh ti bori se i vjerujući vjeruj!’ uslijedio je uljudan pljesak, uistinu pritajen, hladno suzdržan, uobičajen u Subotičana nakon mnogih predstava. Osrednji, dakle, uspjeh pred ‘oficijelnom’ publikom. Istinski će se prijem vidjeti tek na reprizama. 2. Ovdje nećemo raspravljati je li ovo bila ‘predstava pravog narodnog teatra’, ali je potrebno osvrnuti se 1 1 Képes Ifjúság, Novi Sad, god. XL, broj 1767, 16. listopada 1985., str. 10.-11. na onaj dio najave kako se komad ‘obraća jezikom razumljivim svima’ – i premda se za njega baš to ne moglo reći, ipak je ostvario svoj cilj – svi su ga razumjeli, jer i nije bilo što za razumjeti! Naime, ako je po Ristiću trebalo nešto da razumijemo, onda se pitamo, a što bi to trebalo biti? Što nam je kanio poručiti? Jer njegov je modernizam, avangardizam, što li, moguće locirati samo u prošlo već vrijeme. I nije mu svrha da se bilo što kaže, jer je prazan njegov hod mnogo izražajniji. Ta je svojedobna avangarda, danas posvema zastarjela stvar, rekvizita odavno već u ropotarnicu gurnuta. 3. Još o porukama Ristićevog političkog teatra iz kojega možemo iščitati kako su ovdje zapravo svi sumnjivi – i Mađari i Bunjevci i Raci. Kome je danas stalo da primimo k srcu konfederalne zamisli ostarjela Kossutha? Uza sve ostalo što glumci izgovaraju u Sinagogi tijekom Posljednje večere. Možemo li govoriti o govoru srca, kada je sve ondje bilo prigušeno, kao da se netko htio prikazati uglađenim. 4. Zabavni park, željeznica duhova, scene pogubljenja, postrojavanje reprezentacije, likovi Alberta Szentgyörgyija, Jamesa Joycea, Miklósa Horthyija, Pape i konzumnih dama koje nas pozivaju u WC, uz zaglušnu pucnjavu i očito zastrašivanje, čestito su stavili na pro- Iz predstave Anita Berber 111 Klasje naših ravni Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine 111.-120. bu živce gledatelja sviklih na tradicionalno kazalište. I eto, gotovo na tren pred dolazak trećeg milenija, ponovno nam ovdje damara razbijački impuls avangarde s početka XX. stoljeća, dok nam srce podcikuje kako bismo slijedom toga ‘novoga senzibiliteta’ trebali postali građanima svijeta. Makar to bilo odavno već rudimentiranim žanrom, poput željeznice duhova, ovoga puta u funkciji doslovnog iritiranja građana, uza svu onu pucnjavu, potopljenih u smradnu smjesu baruta i umjetne magle. Tako postavljeni Komentari, sa tisuću i jednim sudionikom, doista su spektakl – i to ne u negativnom već u pozitivnom značenju riječi. 5. U povodu onoga što smo vidjeli shvaćamo ugaoni kamen Ristićeve dramaturgije; svi mogu igrati sve, a umjesto viđenih likova mogu nastupiti i bilo koji drugi likovi, premda kod njega, također, Panonsko more, uz stražnji ulaz u kazalište i Széchenyi na koljenima imaju vrlo važnu ulogu. 6. Nekada su slabim predstavama smatrane one koje se sastoje od cijelog niza dosadnih poanti. Nemojmo se stoga strogo pridržavati tradicionalnih pravila, budimo novi … Tako je ovdje avangardizam građenja od mrvica postao najmanji sadržatelj ristićevskih subotičkih stremljenja. 7. Zbrzana režija, beskrajno bubanje glumaca, scene u Sinagogi uobličene pet-šest sati prije premijere – od premijere su načinili generalnu probu. Ono što je prikazano u kazalištu još je nekako i išlo, a sve nadalje kretalo se silaznom putanjom. Ipak, nemojmo Ristićev način rada u svemu stavljati pod znak pitanja, jer za ovo i ne treba više vremena, dovoljno je pretposljednjeg ili zadnjeg dana načiniti podjelu. Tijekom jednog poslijepodneva postaviti slijed slika koje ne zahtijevaju naročito promišljanje, kao u ovoj Tragediji. 8. Do ovoga mjesta služili smo se ljekarničkom i kuhinjskom vagom, a sada slijedi ona pijačna kada se s pravom na zadnji komentar možemo zapitati, nisu li Ristićevi komentari – bez komentara? Oni ne komentiraju već ostaju u ravni avangardističkog spektakla. Sve viđeno mogao bi prokomentirati tek onaj Imre kojega oslovljavamo Madáchevim prezimenom, vlastitim riječima: ‘Pokaži mi nešto drugo, nešto sasvim drugo, sve ovo već poznajem’». Iz predstave Don Juan 188. Od premijere predstave Madách-komentari započele su podjele, polarizacije, pa i sukobi među kazališnim djelatnicima, kritičarima, pa i kazališnom publikom o tome je li koncept europskog pučkog teatra uopće kazalište, ili sa njim ima premalo zajedničkoga da bi ga se smatralo kazališnim činom! O tome je, među ostalim, u svom prikazu pisao i prof. dr. László Gerold. Evo njegova razmatranja: Sinagoga. Tu se odvija peti, posljednji čin Ristićeva panoptikuma. Na plato utrčava djevojčica, obilazi dugi stol prekriven bijelim čaršavom, a onda na scenu stupa rabin (László Pataki), šeta i iz knjiga čita nekoliko hebrejskih rečenica, na što ga djevočjčica – za koju kasnije saznajemo da je Anna Franck – pita: «Tko si ti»? Odgovor glasi: «Onaj koji razgovara s Bogom i ljudima». Djevojčica kaže na to: «Onda si ti rabin». Čita iz Hagade (govori, srpski, hrvatski, mađarski) i kazuje što je maces. Nailaze Madách i njegova supruga (István Bicskei i Zsuzsa Daróci). I oni šeću okolo. Dolazi Gospodin Bog odjeven poput gazde-seljaka. Madach ga pita: «Jesu li plemenita prsa dostojno nagrađena»? Potom se kazuje 38. psalam:« Jahve, u srdžbi svojoj nemoj me karati, i nemoj me kazniti u svojemu grijehu...» Madách ponovono postavlja pitanje: «Hoće li moja sorta jednom krenuti naprijed»? Potom Anna Franck navodi jednu rečenicu iz svog dnevnika. Madácheva supruga pjeva neku hebrejsku pjesmu (lijepo) dok se sa suprugom šćućure na zemlji, Gospod ih prekiva svojim plaštom i odlazi. Utrči dječačić u mornarskom odijelu, sakrije se pod stol, pa iskrsne s druge strane – baš kao da je pristigao iz Bergmanova filma Fanny i Alexander, u kojem postoji identična scena – skida plašt s Madáchevih, a na sceni se prikazuje ono što snivaju. A dječak sijeda na rub stola. Kasnije se saznaje on je Daniele Cohn Bendit, «Crveni Deni» iz studentskih gibanja ‘68. Ulazi muškarac (Frigyes Kovács) i govori kako neprijatelj kani načiniti proboj kod rijeke Lajte (Leithe), Kossuth dakle. Sjedne. Stigne novi akter. Prema stihovima (Sad je i zima i tišina i snijeg i smrt ...) zaključujemo: Mihály Vörösmárty (Ferenc Árok). Ulazi Victor Hugo (Dénes Döbrei), pjesmom 112 Klasje naših ravni Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine 111.-120. pozdravljajući Madácha, utom stiže Eva (Gabriella Jónás), ali sada je Róza Laborfalvi u vrijeme kada je tumačila Gertrudu iz glasovite predstave Bánk bán, održane 15. ožujka 1848., obavještavajući nazočne što se zbilo u kazalištu. Dolazi Mihály Táncsics (Zita Gyenes), iza njega Garibaldi (Péter Szél). Pokjnički, ispričavajući se pred gledatelje izlazi Széchenyi (Zoltán Barácius), međutim kada ugleda Madáchevu suprugu ozari se i kroz smijeh joj saopćava kako bi je njegova supruga rado vidjela o popodnevnom čaju. Poput oluje dojuri Verdi (Aleksandar Ugrinov), zbor započinje pjevati (pljesak!). Dolaze Marx i Bakunjin (Danilo Čolić i Ferenc Szábó). Njih slijedi Arthur Gergely (Sándor Medve) – Adam s likom husara – Jancsika i uvjerava nazočne kako je on sâm uvijek bio zagovornik pravde. Na kraju – deklamirajući poznate stihove Petöfija: «Jedna misao me dira ...» – stiže Lucifer (Miklós Korica). U ruci mu je primjerak u crveno uvezena Marxova Kapitala, stavlja ga na stol za kojim već svi ostali sjede. Recitira iz ulomke iz Pjesme naciji (Nemzeti dal): «Vrijeme je, sad ili nikad ...», potom citira stihove iz pjesme Luda (Örült): Kada stigne voće, past će sa drveta svoga / Zrelo voće si, zemljo moraš pasti / Ipak, čekat ću do sutra / Ako ni sutra ne nastupi zadnji sud / Ukopat ću se do središta zemlje / Ponijet ću baruta sa sobom / Pa ću svijet / dići u zrak ...» Nakon toga Petöfi definira slobodu tiska, a Marx manufakturu. Hugo govori novu pjesmu, baš kao i Vörösmárti (Slijepa je zvijezda ovaj jadan svijet ...) Riječ ponovno uzima Marx i definira profit, što Bakunjin odobrava snažno klimajući glavom. Madacheva supruga pjeva tužnu narodnu pjesmu Evo, uobličava se ... (Ehol kerekedik ...). Divno. To je najljepši, najpotresniji, najumjetničkiji trenutak cijele predstave. Szécsenyi spominje svoju malu obojenu šah-garnituru, kao i to da je noćas htio izvršiti samoubojstvo. Kossuth govori o nacionalnom pitanju. U pozadini se pojavljuju ostali akteri, iz daljine gledaju i slušaji rječi onih što sjede za stolom. Madách klekne. Netko (Kossuth?) pjeva na melodiju ciganske pjesme («Oče, Oče, što učini, progna me iz raja»). Ponovno govori Marx, čita ulomak iz nekakvog ratnog izvješća, a zatim riječ prepušta Bakunjinu. Madácheva supruga ponovono pjeva ranije pjevanu pjesmu. Gergely kazuje kako je preuzeo vrhovnu komandu. Róza Laborfalvi kazuje ulomke Gertrudina šlagvorta («Vladati, zapovijedati!» – a, to je već posve drukčiji glas, kao – «Pokoravati se ...». Petöfi, ponovno čita dijelove jedne svoje pjesme. Onda Táncsics saopći: «Gospodine Madách, izbila je revolucija!» Petöfi stavlja Madáchu u ruke Kapital, autor Čovjekove tragedije brzo prebire među listovima i vraćajući mu knjigu, pita: «Hoće li moja sorta jednom krenuti naprijed»? ... a onda i on počne kružiti oko stola. U međuvremenu se vraća Gospodin Bog. Madáchu nije razvidno, je li sve do tada sanjao, ili sanja sada? Bog progovara: «Čovječe, rekoh ti, bori se i vjerujući vjeruj!» Masa pjeva («Skoro će djevjka postati ženom ...») Szécsenyi stupa u pročelje stola, licem se okreće prema ostalima, klekne. Masa koja se prestrojava u dvojne redove, sudionici panoptikuma u Gradskoj kući: prostitutke, policajci, nosači, starice iz WC-ea, umjetnici razni i znanstvenici, vojnici ... kruže platoom koji se nalazi u središtu Sinagoge. 189. Tako se, eto završava predstava pod nazivom Madach-komentari koju bismo najradije nazvali spotkazalištem, kada bi takvo što postojalo i kada – zbog pretjerano promišljenog odnosa našeg jezika prema stranim riječima unesenim u javnu uporabu – ne bi trebalo zazirati od toga što mnogi ne znaju pravi smisao engleske riječi točka, pjega, mrlja, bobica, brlja, a koja je po spoju televizijski spot, ušla u javnu uporabu kao zbirni pojam za kratku reklamu, glazbenu ili pjevačku numeru u trajanju od nekoliko minuta. Subotička režija Ljubiše Ristića, sazdana od pedesetak, a možda i više spotova, podsjeća upravo na desetine i desetine ovih reklamnih numera-mrlja, koje se danomice mogu vidjeti na televiziji, i koje osim što se ondje mogu vidjeti, međusobno uopće nisu povezane ni na koji način. Redoslijed emitiranja je proizvoljan, i slobodno se mogu zamijeniti. Svaki akter je stvaran pa su i izgovorene rečenice – najčešće – takve, kao da sadrže važan naboj, kao da slijede jedna za drugom Iz predstave Bloody Mary 113 Klasje naših ravni Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine 111.-120. radi jedne zajedničke stvari, ili zajedničkog cilja, a u suštini, međutim, nemaju istinski i dublje povezani smisao, dakle, nisu međusobno povezane. Samo su kazalište-model. Premda spotovski karakter ove predstave spominjem kao činjenicu, a ne kao kvalitetu, svima onima koji poznaju, svima onima koji poznaju Madáchevo djelo, ili kriterije umjetničkog djela općenito, mora biti bjelodano da Ristićev redateljski ostvaraj pod naslovom Madách-komentari, ne može imati mnogo veze s Čovjekovom tragedijom. I doista nema. Spona između djela i predstave je toliko prividna da se u svezi sa subotičkim spektaklom Čovjekova tragedija ne može spominjati čak ni kao povod, a ne stoji ni to da je predstava napravljena na osnovi Madácheva djela. Eventualno je poslužila kao ideja za jednu kazališnu viziju. Upravo zato dovodi u zabludu inače duhoviti naslov: Madách-komentari. Naime, ovom predstavom Ristić ne komentira ni Madáchevo životno djelo, a ni Čovjekovu tragediju, jer to i ne može činiti, budući da bi se morao temeljito snalaziti u dubokim slojevima djela samoga, ali i oko djela, također. Poznavati međuodnose i reference struktuirane u filozofski sustav. Stoga je razumljivo što je uočio samo neke vanjske naznake – istodobno uvjeren kako vidi i shvaća Djelo – uzastopni slijed povijesnih scena kroz koje netko (Lucifer) nekoga (Adama) vodi. To se, međutim, ne može smatrati komentarom, a ni daljim promišljanjem samoga djela, premda smo već bili u prilici tako što pročitati. Sporno je, također i to, da li predstava pomoću Madácha ili Čovjekove tragedije, bilo što komentira. U najboljem slučaju Ristić i njegovi suradnici komponiraju marginalije, ili još bolje: svoje slobodne ideje pretaču u spotove. a u srpskom prijevodu, kao i u različitim dijelovima drame, primjerice u finalu londonske scene, doista mogu čuti ovamo usađeni dijelovi Madácheva teksta (ukoliko ne zakaže tehnika), napose, u sinagogi gdje se tu i tamo kazuju krhki ulomci iz Tragedije, ali se oni ni u kom slučaju ne preobražavaju i ne organiziraju u noseći okvir predstave. Ako uz to imamo u vidu dinamične scene u dvorištima, dizalu, salama, hodnicima, na stubištima i WC-eima Gradske kuće – gdje se u žamoru glasova nije čula niti jedna Madácheva rečenica usred toga spota-kaleidoskopa, onda je tim više izvjesno da redatelj čak nije ni imao namjeru vezati se uz Madáchev tekst. Naravno, ovo u krajnjoj liniji nimalo ne umanjuje (niti bi umanjilo) vrijednost cijeloga pothvata kada bi se zamjena i nadomještanje Madácheve drame, u sadržajnom pogledu izvršilo meritorno. Ali to se ne događa! Samo se redaju kraće ili dulje scene, ponekad – kao prizor sa subotičkog željezničkog kolodvora, prikazan u Gradskoj kući, pod naslovom: Panonsko more (oko staklenog korita do vrha ispunjenog pijeskom i vodom, sjede četvorica glazbenika, iz letka doznajemo ondje su: Dezső Kostolányi, Géza Csáth, István Iványi i Ivan Sarić, jugoslavenskomađarsko nogometno finale na Olimpijadi 1952. (momci u dresovima reprezentacije stoje slušajući sad ovu sad onu himnu). Orson Wales (trojica sjede oko jednog stolića i raspravljaju), oslobođenje Subotice (klupe u Velikoj viječnici Gradske kuće premrežuju zavoji od gaze, nekoliko djevojaka u partizanskim uniforama priprema zavoje) – sačinjene su diletantski, nespretno i dezorganizirano. Ristićevi spotovi ne sačinjavaju organsku cjelinu ni onda ako znamo da su svi akteri u njegovim prizorima – od Miltijada do Szent-Györgyija, od Dantona do Róze Laborfalvi, od Verdija do Alda Mora, od Saint-Justa do Ali Agdže, od Petőfija do Daniel Cohn-Bendita, od Szécsenyija do Andreasa Baadera i Urlike Meinhof i da ne ređam baš sve i svakoga tko je redatelju pao na um – bez izuzetka imali nekakve (društvene, političke, umjetničke, znanstvene) sveze sa promjenom, štoviše – pro ili contra – i sa revolucijom. Ali razloge tome što se ova tanušna nit ne pretvara u moćnu liniju vodilju, niti zadobiva važnost i čvrstinu kralježnice predstave, treba tražiti u tome što redatelj i njegovi suradnici nisu izvršili selekciju, nego su pribjegli pukom nagomilavanju scena, a s druge strane stoga jer je izostao onaj bitan stvaralački pristup, odnos bez kojega nema umjetničkog djela, pa čak ni happeninga. U ovom monstr-pothvatu kako žive slike, tako i leci samo obvješćuju o teroristima i 190. Istini za volju: prvi čin – koji je postavljen i odvija se na kazališnom balkonu – s anđelima što se nespretno i komično kreću u dekoru prekrivenom draperijama po kojima su razasute zvijezde, s Gospodom među tim anđelima i Luciferom ispod njih, gledateljima stiješnjenim na pozornici dočarava raj iz Čovjekove tragedije (čak i u tom sličaju kada na mostu iznad njihovih glava – arkanđeli? ne znaju što bi započeli sa seljačkim zborom koji se oglasi od vremena na vrijeme. Nadalje, istina je također da se u tekstu na nekolike napjeve Kraljice čardaša Imrea Kálmána mogu prepoznati stanovite rečenice Imrea Madácha. Naime, činjenica je da usred pjevanja u zbrkano stiliziranoj sceni svadbe u dvorištu kazališta iskrsne dio njegove rečenice «Ah, živjeti ... », te da se u trećoj slici, preseljenoj na glavni gradski trg, u dijalogu Dantona i Saint-Justa, dakle, u pariškom prizoru, 114 Klasje naših ravni Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine 111.-120. njhovim akcijama, isto onako kao o Híd-u ili otkriću Abombe, zadaći Ali Agdže da ubije Papu, smrti Jovana Mikića, zvanog Spartak i Tivadara Fellegija, o Ernestu Che Guevari, pakti Hitler-Straljin, nadalje berlinskom ili možda, ipak, bečkom? susretu Györgya Lukácsa i Attile Józsefa, itd. Ako bi mu zbog nečega trebalo zamjeriti, onda je to nekakav lažni objektivizam, čak ravnodušje iza kojega je moguće nazreti stanovitu naklonost prema terorizmu. Kao da je pripremačima predstave bila najvažnija jedino promjena – oni bi sami, najvjerojatnije rekli u što vjeruju: u revoluciju – makar se događala u sudioništvu s bilo kime! To upućuje na nedostatak očuvanja odmaka. Kada, međutim, iskrsne ironija kao sredstvo viđenja, onda je na pretjerano razumljiva. Primjerice u prizoru raja kada se stihovi Čovjekove tragedije pjevaju na melodiju glasovite operetne uspješnice Hajmási Péter, Hajmási Pál, komu se to predstava podsmijeva? Operetnom mentalitetu, ili operetnom svijetu? Nadalje, kako ona tamo dospijeva i čemu ondje Madáchev tekst? To se ne čini bez povoda, mnogi su se već podsmijevali, međutim, Ristićev gest je, ipak, takav kao da bi tko mokrio u podnožje planine s najmerom da će, bogme, time podlokati planinu. Nije potrebno govoriti o tome da je šegačenje s Madáchom i upućivanje Čovjekove tragedije u svijet operete – autogol! Ovo cjelokupan Ristićev pothvat stavlja po upitnik. Sliči gesti kakvog pučkoškolca koji stričekima i tetama viđenim na slikama u leksikonu docrtava magareće uši, slonovsku surlu, davolji rep. Dječja igra. U ovoj predstavi ima samo ideja, ali im nedostaje kvasac koji bi ulomke učvrstio, organizirajući ih oko jedne ili više značajnih misli, mogu potvrditi izmjene lika troje glavnih aktera uzetih iz Čovjekove tragedije – Lucifer se u svadbi preobraća u razuzdanog bećara poput Sándora Rózse, zatim pred nas bane kao Petöfi. Adam se preobražava u Gergelya kostimiranog kao husara, Eva čija se odjeća također očitava beznačajnošću pojavljuje se kao Roza Láborfalvi – ili prisjetimo se već opisanih pojedinosti u sinagogi. U svemu tome je prividno usiljeno jedinstvo uzastopnog slijeda rečeničnih spotova, a u Gradskoj kući – spotova atrakcija. U povodu susreta Attile Józsefa i Györgya Lukácsa projicira se neki film Sándora Lifke, izvršava smrtna kazna nad čileanskim borcima za slobodu, meta se može gađati paprikama, dok nas temeljem anegdote lecima obavještavaju kako je zapravo Albert Szent-Györgyi otkrio C-vitamin. U Velikoj vijećnici se pripremaju zavoji, u jednoj od soba Maria Skłodowska-Curie doji dijete, suprug Pierre pomaže joj kod njegova kupanja, a letak koji nam netko tutne u ruke obavještava nas o pronalasku A-bombe, dok neki muškarac mrmlja nešto sebi u bradu, to je Ernst Toller koji se u hotelskoj sobi sprema na samoubojstvo. James Joyce daje poduke iz engleskog jezika Miklósu Horthyiju dok u susjednoj sobi kuharica kolje pile, siječe cvjetaču na kriške, a jedan se dječak u odijelcetu mornara igra s papirnatim lađicama koje plove u posudi punoj krvi. Na video snimku mogu se vidjeti prizori uzeti iz nekog tvrdog pornića, kakvoga je navodno Ali Agdža gledao u Hamburgu gdje se prihvatio Papina ubojstva. Tu je i neki leprozni željeznički kolodvor s nosačima, pijancima, kurvama, policajcima, lopovima i babaserama koje čuvaju WC-e. Ovdje-ondje čuje se nešto o nestalima u Sibiru, ili o Che Guevari, Orson Wales pijucka čaj, dok prostitutke vrište jureći stubištem. Slijede informacije o paktu Hitler-Staljin, Madách telefonira dok njegova supruga svira na klaviru, Adam i Eva, šeću gore-dolje, u dvorištu prepunom smeća orkestar štima glazbala … ova se scena može razumjeti i kao stvaralačko mišljenje, pa i samokritika. S letkom koji pripada ovoj sceni saznajemo kako pozvani stručnjaci još uvijek nisu uspjeli obraditi i prirediti zaprimljenu muzejsku građu za adekvatnu prezentaciju – pod tim možemo razumjeti ne samo sav onaj krš i lom iz dvorišta, nego i pojedine slike panoptikuma. Premda se vidi kako je rije o vrijednim ostacima različitih civilizacija: «Nešto šuta i odlomljenih cigala Babilonske kule, uništene nepomirljivošću jezična rasapa, malo pepela iz požara Aleksandrijske knjižnice, mramorni ostaci sa friza atenskog spomenika Miltijadu, polurastaljeni metalni oklop nekog krstaša, ili potonjih ratnika s Bliskog Istoka, opruge, zavrtnji i ostaci druge opreme iz perpetumobilea Leonarda da Vincija. Tri kugle iz Keplerova modela Sunčeva sustava, panj Iz predstave Richard III. 115 Klasje naših ravni Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine 111.-120. krvnika sa trga Gerve, kamene kocke iz pariške kaldrme izvađene između 1830. i 1968. godine, topovske čahure iz američkog, ruskog, španjolskog, libanonskog građanskog rata, vlagom nagrižene knjige iz njemačkih knjižnica koje su 1933. godine izbjegle spaljivanje, stare novine… «Prijatelj naroda», «Nove rajnske novine», «Iskra», «Proleter», američke automobilske gume isječene u kaiševe za vijetnamske sandale, razne otrovne materije, mahom intelektualnog podrijetla, sveučilišna sala, ministarski kabinet, novinsko uredništvo i druge radionice potrošačkih ideja … Inventar je fiktivan i beskonačan, i uistinu i ovom prigodom cilja na uzaludnost duhovnih dobara. A to što orkestar ne prestaje štimati glazbala i svirati na đubrištu kulture, upućuje ujedno i na uzaludnost nastojanja umjetnosti u pokušaju spašavanja svijeta. Ako smo dobro razumjeli onda ovo nije samo kritika, već je i samokritika, uopćena i konkretna u odnosu na predstavu, namjera je i priznanje. Nemoguće je spomenuti sve scene, možda nije točno naveden niti njihov redoslijed, međutim, to i nije bitno budući da one i nemaju nekakvu logiku i smisao. Naime, nije dovoljno nešto prikazati pa da to postane umjetničkim djelom, umjetnost. Ne zamjeram što predstavi nedostaje svakodnevna logika, već što se ona u Ristićevoj režiji ne uspijeva prepoznati, nedostaje joj ono što jeste bitak i u iracionalnom, i u snu, pa i u nadrealnom komešanju. Toga nema čak ni u nizu scena na gradskom trgu. Tu najprije jedan guslar pjeva povijest o Miltijadu, dok istodobno Grci prikazuju podnošenje žrtve, a jedna kamila iz Zoo-vrta i grupa kostimiranih Arapa dočaravaju priču o princezi iz Saudijske Arabije, fijakeri s bakljama na gradski trg dovoze Saint-Justa, te njih dvojica nad glavama gledatelje, uoči pogubljenja – polemiziraju! U crnom automobilu dolazi Aldo Moro, drži govor, ali ga teroristi otmu, ubiju i ubace u nekakav automobil. Iznad pojedinih scena male balerine, povremeno se povijaju pod zvucima operetne glazbe. Zar to redatelj naziva istinskim pučkim teatrom? Predstava je na mahove zanimljiva, što je van svake sumnje, međutim, ne pruža ozbiljne informacije i pogled na svijet, koliko god tumarao gore-dolje, ili ovamo-onamo za glumcima i drugim izvođačima u predstavi, kao na kakvom vašaru. Čak ne može reći niti da je bio na kakvom happeningu jer bi ondje jamačno bio nečim isprovociran. Ovdje, međutim, ni u tome nije bilo udjela. Ova je predstava samo jedna površna igra s mnogo aktera. Vizualna demagogija . 191. Svoju dramsku poemu Čovjekova tragedija, kao i Johann Wolfgang von Goethe Fausta i Njegoš Gorski vijenac, mađarski klasik Imre Madách napisao je (1860.) za čitanje,a ne za prikazivanje. Pa, ipak, poslije njegove smrti zbiva se što i sa Faustom i Gorskim vijencem, redaju se pokušaji da se od slavnog epa mađarske književnosti načini kazalište. Bila je Čovjekova tragedija, u ovisnosti od epohe, u prvom pokušaju 1880. godine romantični spektakl, zatim realistička drama, pa ekspresionistički eksperiment, čak marionetska bajka. Nakon jednog stoljeća, u rukama Ljubiše Ristića, u Subotici, Čovjekova tragedija je veliki environmental happening, u kome igra sve što ume i ne ume igrati i plesati, a sudjeluju: gradonačelnikov automobil, seoski guslar, podgojeni lipicanci, zaboravljeni fijaker, secesionistička Gradska kuća, oronula Sinanoga, postmodernistička fontana od žolnai keramike, pa čak i jedna živa kamila s Palića. Ljubiša Ristić zapravo i nije pravio predstavu od Čovjekove tragedije, već je ep komentirao, i sa Adamom, između Eve i Lucifera, nastavio sanjati postrevolucionarni zanos Madácha nakon ranjene 1848. U stilu buntovne, a davno prohujale i također ranjene 1968. godine. Da bismo i prosanjali taj san, redatelj nas sa stotinjak sudionika vodi, u stilu te iste, ovoga puta kazališne 1968. godine, iz ambijenta u ambijent. Prvi prkosni čin je da nas, publiku, stavlja na scenu, a nebeski zbor na teatarska «nebesa», u dvoranu, dok odjekuje muzika sfera Gábora Lengyela i Matyasa Murányija. U narednoj sceni, u dvorištu, počinje prvi ristićevski komentar. Dok sam Madách nijednu scenu svoga epa ne stavlja u mađaske okolnsoti, Ristić uokviruje predstavu u veliku folklornu svadbu. Adam je momak u husarskoj odori, koji usni na svadbi i sni san o čovječanstvu sve do naših dana. Ristić hoće reći da je pored sveopćosti, Čovjekova tragedija tipičan uradak mađarskog romantizma i vraća se ikonografiji Mađarske sve do temperamentnog čardaša. Naredna scena na najveće subotičkom trgu, pripadala je svim Subotičanima, bez ulaznica. Tu je rapsod, zapravo guslar – koji u naručenom desetercu opijeva sudbinu Miltijada, kao i giljotiniranje Dantona, koji, za razliku od Madácha, nije Adam, već ličnost iz Büchnera. Na tom trgu desi se i jedan od najupečatljivijih scena četverosatne predstave – otmica Alda Mora sa četvero automobila i temperamentnim otmičarima, koji kao da su bili brži od rimskih originala. Sav sjaj i bijeda XX. stoljeća ispričani su u Gradskoj kući sredstvima Boba Wilsona. Raskošne prostorije secesionističke zgradurine prizorište su neke vrste muzeja voštanih figura Vrli novi svijet od krvi i mesa; gdje James Joyce uči Horthy- 2 2 L. Gerold, Madach-komentarok, HÍD, novembar, 1985., str. 216.-222. 116 Klasje naših ravni Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine 111.-120. ija engleski, Marija Curie pronalazi atom, poljska bolnica prima ranjenike, Ali Agdža prodaje porno-kasete, nadrealistički kvartet svira u slavu pijeska, željeznički kolodvor živi nadomak ludnice, pa čak u toaletu jedna dama pjeva na razmeđi vjekova. U Sinagogi se oživljuje sudbina Anne Franck, a Posljednja večera je finale susreta apostola revolucije od Marxa,preko Bakunjina, Garibaldija i Vörösmartija, do šestogodišnjeg Daniel Cohn-Bendita u matroskom odijelu, uz zvuke zbora Židova iz Nabuka. Poput kakva barokna majstora Ljubiša Ristić je pojedine epizode povjerio svojim kolegama – Nadi Kokotović, Želimiru Žilniku i Draganu Živadinovu, kao i dramaturzima Draganu Klaiću i Lászlu Vegelu, ali je cijeli pothvat i duh njegov. Mjereno uobičajenim kazališnim mjerilima Madách komentari nisu savršeni u pojedinostima; u epizodama na trgu ima nenamjernog kiča, a epizoda sa Dantonom je vika bez glumačkog pokrića, govorena u mikrofon koji izvođačima osobno pridržava redatelj. Pa, ipak, neki glumci su uspjeli izboriti se za svoj umjetnički rezultat: raskošna Gabriella Jonás kao Eva, temperamentni Miklós Korica kao Lucifer, spokojni Sándor Medve kao Adam i Zsuzsa Daroci u scenama u Sinagogi. Kao pothvat Madách komentari predstavljaju značaj prinos novom kazalištu, u prilog tumačenja Imrea Madácha. Srodni pothvati Brucka i Wilsona dokazujući da je mogućno da se takvi monstr-spektakli ostvare sa uglačanim i dovršenim pojedinostima. U Subotici se osjećalo da je ovaj grad, sa svim svojim snagama, zalegao da znatna materijalna sredstva daju rezultat, jer briga grada nije bila samo računovodstvena transakcija. Te večeri kazalište je bilo cijeli grad, a cijeli grad je živio za svoje kazalište . službena spisa što je uznapredovao u environment: «… građa pred nama, pored ostalog sadrži razbijene cigle kule babilonske uništene jezičnom katastrofom, pregršt pepela spaljene aleksandrijske knjižnice papirusa klasične kulture (sic!) rbine mramornih kapitela Miltijadesova spomen-zdanja u Ateni …» itd., itd. Odnosno, da je cjelokupan kultura čovječanstva do danas, pa u njoj i kultura naše suvremenosti (ako tako što uopće postoji) samo arheološki nalaz za današnji dan, a kako je ona žestoko ruinirana, samo na temelju karakterističnih ostataka možemo retroaktivno proslijediti njezine izvorne oblike. Uplašene nebeske Madácheve oči vibriraju mnogo živčanije nego obično – vidjevši kuda bi odvela avantura, ta čovjekova velika avantura. Vratila se unazad, onom gotovo-ništavilu, iskonskom kaosu neorganizirane materije otkuda je u stvari i krenula. Je li to vrijedilo? Na to pitanje ne bi umio odgovoriti ni redatelj Ljubiša Ristić, pa čak ni sam Imre Madách (ponižavajuća je pogrješka što je jedan letak krsno ime velikog mađarskog dramskog pjesnika posudio pučistu Ferencu Szálasiju, vođu zloglasne fašističke Stranke strelastih križeva tijekom II. svjetskog rata). Sam Imre Madách, pomalo zato i jer je stalno zauzet Erzsikom Fráter, njoj se obraća, pored nje trčkara i nikako da je dosegne. Da, dragi moj pitomi čitaoče, piše Lászlo Fabian , tamo smo u Subotici, na jednoj pozornici (a bilo ih je ukupno četiri) vidjeli i samoga autora Madácha, ali susreli smo se mi i sa ozloglašenim Renaultom 4 u koji je bio sabijen Aldo Moro; iz bazuke je ispaljen jedan hitac koji je barem tako glasan kao Madáchev tekst na melodiju Kraljice čardaša. U Sinagogi (jedna 4 3 192. Zamisliti Čovjekovu tragediju kao jednu avanturu u svjetskim razmjerima baš i nije tako teška zadaća, pošto već i sam redoslijed madačevskih scena može pokrenuti maštu u tom pravcu, a otuda samo jedan korak dalje vodi u razmišljanje u vremenu kako bi se shvatilo da jedno filozofsko djelo univerzalnih pretenzija našoj suvremenosti, ali i karakterističnim situacijama naše suvremenosti, modifikacijama oblika ljudske egzistencije (tu se podrazumijevaju i oblici smrti) jednostavno ne nude i hvataljke da bismo njegove kaleidoskopske slike mogli na neki način razumjeti. Kaleidoskop? Pa, zar bi se samo o tome radilo? Ili već na letku Lijepo novi svijet (za ovu predstavu izrađeni su leci pa je i psomenuti bio ratsuran upravo u Gradskoj kući), možemo čitati o tome kao nekom ekscerptu Iz predstave Tartuffe 3 Usp.: Jovan Ćirilov, Pozorište – celi grad, Politika 26. 10. 2005., str. 10. 4 L. Fabian, Čovjekova komedija, Film Színház Muzsika, Budimpešta, god. 29. broj 45., 9.XI. 1985., str. 12.-13. 117 Klasje naših ravni Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine 111.-120. se pozornica i ondje nalazila) mogli smo se susresti s Annom Franck baš u onom trenutku kada ju je neki rabin podučavao staroj židovskoj pjesmi «Šma Jisroel», zatim sa Szécsenyijem, Marxom i tko zna još s kim budući da su okviri ove tragedije prošireni: postala je važeća za sve – važno je i nevažno, biti da bi se bilo. Tako je ova predstava polagano i lijepo prvo skliznula u košmar, a onda u jeftinu komediju, u njoj smo ipak više uživali nego što bismo uživali u jednoj predstavi u kojoj se eminentno iznevjerava tekst. Međutim, u ovom praštanju, blagonaklonom cerekanju, opet je iznova sadržana Čovjekova komedija, onako kako smo u jednom uputnom televizijskom intervjuu čuli izlazeći iz bogomolje; intervew snimljen na brzinu s nekim gledateljem, djelovao je veoma sumarno. Mađarski bi mogao možda ovako protumačiti: – Vjetrogonja! našem suvremenom životu, dodaje nešto i pridružuje, interpretira i prikazuje … Prema tome: čemu je Ljubiši Ristiću bio potreban Madách i njegovo znamenito djelo – Čovjekova tragedija? Bili su mu potrebni kao isprika, ili pak kao pogodna prilika za ogroman pothvat; njegovim posredstvom mnogo, veoma mnogo iskazati o životu čovjeka ovoga kraja kako bi se u samom procesu izvođenja taj svijet transponirao u spektakl. Jedinstvena, osobita mjesta radnje ovoga makrosvijeta su: upravo sada uobličeno središte grada sa blistavom fontanom okruglastih udova od majolike, koja je – usprkos kojekakvim naklapanjima i blebetanjima – ipak, čudesno lijepa sa svojim mlazovima vode što šikljaju u vis nad trgom; zatim secesionistička građevina Gradske kuće i Sinagoge – danas ove objekte podjednako zadivljeni obilaze i stručnjaci i turisti. I tek kada se okonča velika ristićevska manifestacija – tijekom koje je čovjek mogao uočiti kako se mjestimično improvizira, ali zato i onako usput, iz prve rješavaju najsloženiji problemi – sretni gledatelj počinje shvaćati da je, zapravo, hoteći-nehoteći bio sudionik i svjedok u jednoj s velikom, vrlo velikom pozornošću pripremljenoj i do najmanjeg detalja razrađenoj masovnoj priredbi. I tada bi bezazleni gledatelj naglo podignuo glavu: što, pa čak i sudionik! «U što me to uvaljuju kada nisam nijednu riječ izustio na mjestima radnje koja su se brzo smjenjivala: u kazalištu, kazališnom dvorištu, na glavnom gradskom trgu, u staroj Gradskoj kući i u Sinagogi» – zapitao bi začuđeno na ovih pet mjesta – u domeni vlastite koncepcije. Ristić je zbivanja ove neobične večeri nanizao u jedan vijenac, doista neovisno od Madácheva remekdjela djela, ali ipak se na njega nadovezao u ulozi istomišljenika. Ako bismo – prvenstveno radi preciznosti – poslije svega ovoga željeli odrediti žanr Madách komentara, mogli bismo reći sljedeće: to je jedno kazališno događanje koje svojim referencama, redoslijedom slika postavljenih unutar Gradske kuće ukazuje u mnogim pravcima. U ovu manifestaciju involvirani su: temperamentne svadbene scene, mistične vizije, suvremeni plesovi kao i autentični prizori simboličnog smisla poput onih s kamilom, konjima i jurećim automobilima otmičara i terorista. Cilj ovoga dešavanja je usmjeriti pozornost gledatelja na naše vrijednosti, umjetničko i duhovno blago. Ako bismo htjeli pojednostavljeno opisati sve viđeno, onda bismo mogli reći kako ova manifestacija i nije drugo do li sumiranje, sistematiziranje svega što sami jesmo, onoga sa čime raspolažemo. Prema tome, sumiranje svega što je odigrano u ovom kazalištu, iskazivanje svega što je ovdje izrečeno, u ovom 193. Svaki novi kazališni događaj – ako je doista nov – uzburkat će raspoloženja, znalce, kritičare i ljubitelje kazališta, potičući raspravu, pokrećući proces kristalizacije. Tipična redateljska predstava pod naslovom Madách komentari spada među takva ostvarenja, jer ona već po svojem nazivu hoće sebe osloboditi od bilo kakve optužbe, osujećujući bilo kakvo polaganje računa. Čemu, međutim, podizati optužnicu ako može biti dovoljno raščlaniti i ispitati ono što je viđeno? Na temelju čega bismo računali s Madáchevim djelom u jednoj ovakvoj produkciji koja, u stvari kategorički nastupa s ambicijom komentara? I, doista – komentira! Pogotovu tako što svemu, prvenstveno Iz predstave Šiptar 118 Klasje naših ravni Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine 111.-120. kazalištu. To je jedan istinski program u kojem redatelj publici prikazuje mjesta radnje svoga najnovijega djelovanja, pokazujući mu jedan stari grad, Suboticu napose, koja kao da tek sada postaje svjesnom vlastitih vrjednota. Tako se u ovoj monumentalnoj produkciji, sred jedinstvena kolopleta, spajaju svakodnevica i umjetnost, kolektivno djelo i osobna postignuća. Ovom neuobičajenom predstavom koja je izvan svakog pravila Ristić je veoma mnogo obuhvatio, uvodeći gledatelja u estetički doživljaj grada, postavljajući se gdjekada kao turistički vodič, povjesničar umjetnost ili pak muzealac. U biti, gradi predstavu prema nekakvoj vlastitoj zakonomjernosti, zbunjuje gledatelje, ali ih i otrežnjava, kako bi postigao željeni cilj. Zbog čega Ristićevo redateljsko rješenje glede izvođenja ove produkcije na pet mjesta smatramo duhovitim? Zato što već od prvog trena on ovu predstavu stapa sa njezinom sredinom, proširuje je izvan kazališne zgrade, a kada bi bilo moguće proširio bi ju je i izvan grada. Jedno od najatraktivnijih uprizorenja ovoga kolaža odvija se na prekrasnom, središnjem subotičkom trgu, naočigled svih stanovnika grada. Za ovaj – po redoslijedu – drugi čin nije potrebna ulaznica, već samo nakana o prisustvovanju i sudjelovanju. To je uistinu povijest cijeloga grada koji uz ostalo čini dio naših života. Naročito stoga jer ju je redatelj sazdao od životnih slika, a da bi se sve mogle vidjeti, uvaženi se gledatelj i te kako morao napješačiti. Svima je, dakle, pružio spektakl; u to se preobrazio glavni događaj ugodne subotičke večeri uz blještave mlazove fontane što streme put neba, odrubljena je glava Dantonu, pogubljena je jedna princeza iz Saudijske Arabije budući da se odala grješnoj ljubavi. Pripadnici Crvenih brigada i terorističke skupine BaaderMeinhof, sred sveopće strke upriliče otmicu Alda Mora, dok poglede gledatelja plijeni ples prelijepih djevojaka kojima svježina jesenske večeri baš i nije naklonjena. Od mnogih poruka ove predstave možda je baš ova bila najnaglašenija: milijuni i milijuni vrijednosti suspregnuti u samoj predstavi, obraćaju se svima, postoje zbog svih. Ne govore zbog onih i onima koji su u silnoj gužvi nekako dospjeli do karata. Stoga bismo predstavu pod naslovom Madách komentari mogli i ovako okarakterizirati: životna igra do samozaborava namijenjena svima. I kao svaka igra i ova mami gledatelja kako bi se i sam uklopio, postavši njenim akterom. Komadom Madách komentari Ljubiša Ristić je pokazao kako je u stanju stvoriti svezu kazališta i njegove sredine. Stoga ovaj kazališni pothvat, kao prvi u nizu, s radošću možemo pozdraviti, jer je njegova najvažnija vrijednost upravo originalnost i osebujnost, a ta se svojstva ne daju umnožavati. U zagrljaju razigranog vodoskoka uobličava se vizija jednog neosporno genijalnog redatelja koji smije i umije sanjati, u sadašnjosti ponovno doživljavajući minulo, dok misli budućnost, nastavljajući dijalog s dramom velikog pisca koji je svojim djelom Čovjekova tragedija prošao prostor prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Drukčije rečeno: Ristićeva manifestacija vodi dijalog s Madáchevom dramom, prema tome, ona nije njena prosta interpretacija. Ondje je i izvorište velike redateljeve slobode u ovom dramskom ostvaraju, koji se može rabiti i zlorabiti. Da ju je koristio svjedoče bolji dijelovi njegova kolaža, ali ju je povremeno i zlorabio, i to svaki put kada bi zanemario i zapostavio glumce i njihov nenadomjestiv nalog da im se povjeri istinska uloga – što je postala najvećom pogrješkom ove produkcije. U postavci ove iznimno dinamične scene Ristić je pokrenuo oko dvije stotine sudionika, a oni se bjelodano je to svakome, ne nalaze baš uvijek pod kontrolom. Ovo međutim ne umanjuje razinu predstave u onoj mjeri, koliko na nju nepovoljno djeluje okolnost što su glavni njeni akteri ostali bez scenski prepoznatljive zadaće. Tako primjerice, ni Gabriella Jonás dok uobličava lik Eve, niti pak Sándor Medve kada nastoji ostvariti lik Adama, ne uspijevaju osigurati uvjerljivost karaktera svojih uloga, budući da su prinuđeni utopiti se u kavalkadu produkcije. Prevlađujući duh stvarnoga života baca sjenu na glumce, izjednačavajući ih s televizijskim ekranom na kojem se prikazuju porno-filmovi, ili pak s nogometnim timom koji frenetično slavi pobjedu. U ovom komadu, dakle, kvalitetu scenske igre ne određuju glumačka ostvarenja, nego šarolikost i sjaj kamenčića od kojih je sastavljena velika cjelina prikazanoga mozaika. Niz od dvadeset i četiri slike, trećega čina, u dvorištima, hodnicima i salama Gradske kuće, odvija Iz predstave Saigon 119 Klasje naših ravni Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine 111.-120. se kao da je i gledatelj u većini ovih prizora sudionik same radnje, baš onako kako se već u prvom dijelu uspostavlja odnos između glumaca i gledatelja; kada jedan od aktera energičnim glasom usmjerava tu kazališnu masu što se lagano valja u željenom smjeru. Ove slike kojima se interpretira Madáchevo djelo, daju likovi uzeti iz miljea subotičke svakodnevice, oni su istinski heroji komada, a tomu u prilog Ristić prilaže brojne letke s propratnim tekstom kao dijelovima ostvaraja kolosalnog razmjera. Ovo postignuće je do u pojedinost na čisto s naizgled beznačajnim međuovisnostima svakog događaja iz vremenskih razdoblja prikazanih u Madáchevu djelu, dok se do tančina prikazuje u kakvim su uzajamnim odnosima bile pojedine ličnosti kroz povijesna razdoblja; što se očituje u poigravanju s informacijama o piscima i glumcima. Autori predstave, pokazali su, također i upućenost u brojne etnografske pojedinosti utkavši u scensku igru, svadbene običaje, pjesme i plesove. Sve su to, u cjelini gledano, sastavnice vojvođanskog života, kojega čini šaroliki svijet Mađara, Srba, Hrvata. Upravo stoga na više jezika odjekuju Madáchu «vraćene» Ristićeve riječi: «Rekoh ti, čovječe, bori se i vjerujući – vjeruj!» to je ona točka u kojoj već svi sa svima uzajamno razmjenjuju uloge: Ristić s Madáchem, a njegovi junaci s ljudima iz svakodnevice. Inače, redatelj u svoju predstavu uvodi i samoga pisca, Imrea Madácha, a u konačnom saldu evociranja povijesti za zajednički stol sjedaju: Marx, Bakunjin, Kossuth, Gergely, Táncsics, Széchenyi, Vörösmarti, Viktor Hugo, Daniel Cohn-Bendit, Garibaldi, Giusepe Verdi, Lujza Blaha, Lucifer … za ovu viziju Ristić i nije mogao naći bolji komad od drame Imrea Madácha Čovjekova tragedija (1860.), djelo svjetskog ranga, u biti budno sanjani san osamljena čovjeka. Uistinu, Madáchevo remekdjelo renomiranom beogradskom redatelju pružilo je pogodnu priliku za formulacije vlastite ars poetice. Jer, dok se Madáchev Adam uvijek u novom obliku pojavljuje u većini (čak petnaestak scena), dotle Ristićevi Adami (!), izlaze na Trg slobode, svraćaju među secesionističke zidove Gradske kuće i Sinagoge da bi ondje nastavili svoj vatreni dijalog s poviješću, sadašnjicom i budućnošću. Madácheve misli gotovo je mogao formulirati i sam Ristić: «Osnovna misao cijeloga moga djela želi biti u tome da u onom trenu kada se čovjek odvoji od Boga i kada započne djelovati oslanjajući se na vlastitu snagu, to čini uzastopce, do kraja kroz najveće i najsvetije ideje čovječanstva». U svom ogromnom «komentaru» ostvarenom tehnikom kolaža Ristić, međutim, ponekada pretjeruje – on više govori o samom djelu no što to iziskuje sama drama. Dramu, potom, ukršta sa operetom Kraljica čardaša, stvarajući tako poseban medij, atmosferu u koju se njegova produkcija uklapa. Svojim simbolima, raspravlja o onoj temi koja mu se sviđa i koja mu odgovara. Mogli bismo reći: samovoljno. Ali i tako: opravdano. Usprkos tomu, uspio je ostvariti sklad između priče koju je sam kreirao i djela Madácheva. Po Ristićevim asocijacijama sazdanom četverosatnom spektakularnom programu glumci su često mijenjali svoje uloge, stoga im je ova ili ona rola pružala priliku jedino za to da bez potpunijeg, cjelovitijeg razvijanja vlastite umjetničke ličnosti uobliče lik koji je od njih zahtijevan i koji ni u kom slučaju ne može biti glavni junak komentara. Pa, ipak, scene s Miklósom Koricom (Lucifer), Gabriellom Jonás (Eva), Sándorom Medveom (Adam) i mnogim glumcima iz dvije drame subotičkog kazališta, najčešće su bile ostvarene na visokoj, ali uvijek prihvatljivoj razini, tvoreći skladnu cjelinu viđene manifestacije. U komadu dominantnu ulogu dobiva ironijska, podrugljiva, ali iz čistog folklora crpljena glazba dvojice skladatelja Gábora Lengyela i Mátyása Murenyija, koja stvara potrebno raspoloženje za igru koja je mjestimice parodija. Madáchev tekst su upotpunili i usuvremenili svojim dopisivanjima: Otto Tolnai, János Siveri, Béla Csorba i Borka Pavićević. Veliki posao dramaturga obavili su Dragan Klaić i László Vegel, sjajno se snalazeći na prostorima sličnosti umjetničkih svjetova Imrea Madácha i Ljubiše Ristića. Scenografija Istvána Hupka, Bianke Adžić-Ursulov i Ljubiše Ristića, u svakom je «činu» bila podređena apstrakciji. Kostimi Bianke Adžić-Ursulov i Ane Atanacković svojom atraktivnošću usmjeravaju oko na igru; to su rekviziti theatrum mundija, koji Ristić nastoji ostvariti. Koreografija Nade Kokotović u svakom dijelu ove produkcije, ali najviše u masovkama, na slobodnom prostoru, dakle, na glavnom gradskom trgu, sastavni su dijelovi ovog velikog happeninga koji prvenstveno djeluje na čula, čijim posredstvom želi dospjeti do svijesti. Publika Ristićevog eklektičnog teatra, odnosno gledatelj djela Madách komentari, luta kroz veliki muzej prošlosti i sadašnjosti. Van svake sumnje na nju djeluju pop-artovske scene, premda u danom trenu on sam ne zna kako da reagira na njih. Potrebno je da prođe dosta vremena dok ne shvati da ga one ipak neće onespokojiti i da ga nitko ne provocira. A tada se dobrovoljno i sam uključuje u igru, postaje njezin sudionik . 5 5 M. Csordás, Zbunjujuća manifestacija, 6, 1985., Rukovet, 592.-595. 120 Klasje naših ravni
© Copyright 2024 Paperzz
