H. J. E Y S E N C K
UPOTREBA
I ZLOUPOTREBA
PSIHOLOGIJE
Naslov izvornika
Uses and Abuses of Psychology
© H. J. Eysenck, 1953.
Penguin Books Ltd, Harmondsworth, Middlesex, Engleska
Aksiomi utvrđeni dokazivanjem ne mogu dostajati za stjecanje novih spoznaja budući da pro­
finjenost prirode kudikamo nadilazi profinje­
nost dokaza.
Francis Bacon
SADRŽAJ
3
Uvod
Prvi dio: Testiranje
inteligencije
1 Što zapravo mjere testovi inteligencije?
2 Primarne mentalne sposobnosti
3 Bistro je dijete odraslo
4 Opada li naša nacionalna inteligencija?
15
36
62
80
Drugi dio: Psihologija u službi zvanja
i zanimanja
5
6
7
8
Od svakog prema sposobnostima
Korištenje testova u selekciji studenata
Procjenjivanje čovjeka
Rad, produktivnost i motivacija
Treći
9
10
11
12
dio:
Abnormalno
96
116
131
151
ponašanje
Normalnost, spolnost i klasna pripadnost
Djelovanje psihoterapije
Psihoanaliza, navika i uvjetni refleks
Što ne valja u psihoanalizi?
167
183
198
209
Četvrti dio: Društveni stavovi
13
14
15
16
Nacionalni stereotipovi i nacionalni karakter
Psihologija antisemitizma
Gallupove ankete i javno mnijenje
Psihologija i politika
.
.
Muradif
Kulenović:
Eysenck ili umijeće psihologa
230
247
267
284
297
UVOD
Jednom je u času nadahnuća Clemenceau izjavio da je
rat preozbiljna stvar da bi se njome bavili isključivo ge­
nerali. Zadnjih godina jača uvjerenje da je znanost preozbiljno područje da bi se njime bavili isključivo znan­
stvenici. Život suvremenog čovjeka, od rođenja do smrti,
uvjetovan je i određen silama i otkrićima koja su njemu
samome toliko nerazumljiva da ih on, naprosto, sma­
tra »čudima«. Kad se radi o fizikalnim otkrićima ili
silama, takve su izjave već uobičajene fraze. Kad je, me­
đutim, riječ o društvenim znanostima i njihovoj primje­
ni, a osobito o najnovijem napretku psihologije, malen
broj ljudi shvaća do koje mjere ta otkrića oblikuju nji­
hov život.
Ipak, svakog je od nas, u nekom razdoblju našeg živo­
ta, na jedan ili drugi način, posjekao mač primijenjene
psihologije. Odluke o školovanju djece donose se na
temelju testova inteligencije pomoću kojih se dijete te­
stira u nježnoj dobi od jedanaest ili dvanaest godina;
čitav se suvremeni sistem obrazovanja zapravo temelji
na relativno novim psihološkim otkrićima i teorijama.
Mladi ljudi u vojsci, raspoređuju se po rodovima djelo­
mično i na temelju psiholoških testova, rezultati kojih
mogu ponekad biti odlučni i u njihovu napredovanju
do oficirskog čina. Naši novi upravljači — viši slojevi
državnih činovnika — biraju se prema novom tipu me­
toda za selekciju. Profesionalno usmjeravanje i načini iz-
b o r a određenog čovjeka za određeno radno mjesto utje­
ču na život i rad tisuća ljudi. Brojni slomovi živaca,
obilježje suvremenog društva, dijagnosticiraju se i liječe
metodama koje su, tobože, psihološke. Stavovi se ocje­
njuju Gallupovim i drugim anketama, a rezultati tih is­
pitivanja, od kojih su neka vršile i same vladine agen­
cije da bi došle do »činjeničnog stanja«, pomažu pri
polaganju zakonodavnih i političkih temelja. Kad je u
pitanju »reagiranje javnosti«, tada i stvaraoci radio pro­
grama i različitih komercijalnih proizvoda uzimaju u
obzir brojke dobivene takvim ispitivanjima. Psiholozi
proučavaju optimalne radne uvjete, optimalan raspored
odmora, metode poticanja na rad, širenje glasina, uzro­
ke nemira u industrijskoj proizvodnji i druge mnogobroj­
ne kritične točke u političkim i društvenim organizmima.
Njihovog pomnog ispitivanja nije pošteđeno ni starije
stanovništvo te se intelektualni i emocionalni život sta­
rijih osoba sve intenzivnije proučava, e da bi se na te­
melju rezultata tih istraživanja poduzele akcije.
Ovaj kratki i nepotpuni pregled pokazuje koliko psi­
hologija već mijenja naš život. Revolucija koja je zapo­
čela gotovo neprimjetno, ali čijih se početaka današnji
četrdesetogodišnjaci i pedesetogodišnjaci sjećaju, vjero­
jatno će na naš način života utjecati jednako snažno ili
čak i snažnije no u svoje vrijeme industrijska revolucija.
Počeci ove nove revolucije prilično se jasno naziru.
Nova znanstvena otkrića na polju testiranja inteligencije
što su ih učinili Binet, Spearman i Stern podvrgnuta su
presudnom testu praktične primjene u američkoj vojsci
za vrijeme prvog svjetskog rata. Trijumfalni je uspjeh
tih otkrića jednom za sva vremena postavio psihologiju
za neophodnog pomoćnika u svim postupcima odabira­
nja. Možda će čitaoca zanimati što su sve vojne vlasti
bez okolišanja zatražile od psihologa koji su sastavljali
testove inteligencije. Testovi bi trebali omogućiti »da
se odaberu i odrede natprosječno inteligentni pojedinci
željni da napreduju ili dobiju specijalan zadatak«, »da
se odaberu i preporuče oni pojedinci koji su po inte-
ligenciji toliko inferiorni da nisu sposobni za redovnu
vojnu obuku, već ih treba rasporediti u 'razvojne bataljone'«, »izgradnju organizacija jednolike duševne sna­
ge ili određenih intelektualnih sposobnosti«, »odabira­
nje pojedinaca za različite tipove vojnih službi ili za spe­
cifične zadatke«, »eliminaciju onih pojedinaca koji su
intelektualno toliko inferiorni da se ne mogu upotrije­
biti ni u kakve svrhe«.
Upravo je uspjeh testova inteligencije u rješavanju tih
teških zadataka postao razlogom kasnijeg razočaranja.
Tisuće entuzijasta bez ikakva poznavanja znanstvenih
načela provjeravanja inteligencije, no željnih da iz no­
vog modnog hira izvuku maksimalnu materijalnu ko­
rist, pokušavaju vojne metode testiranja primijeniti u
industriji i trgovini. Postavljeni su zahtjevi bili nemo­
gući, pa je uslijedila neizbježna reakcija. Velik broj in­
teligentnih ljudi nije mogao odvojiti žito od pljeve, ili
istinskog znanstvenika od šarlatana željnog brze i lake
zarade pa je na »psihologiju« počeo gledati sa skep­
ticizmom koji je kasnije prerastao u neprijateljstvo. S
takvim su stavom dočekali i nove tvrdnje i nove poslje­
dice razvoja psihologije.
Da bi se to neprijateljstvo nadišlo bio je potreban
još jedan rat koji je sa sobom donio goleme probleme
selekcije i omogućio psiholozima da jedanput zauvijek
dokažu da su njihove metode superiorne svim drugim
metodama. Dokaz je bio toliko jasan i razoružavajući
da su na kraju gotovo sve zaraćene države počele koris­
titi psihološke metode selekcije. Svatko tko iole poznaje
konzervativne krugove vojnog rukovodstva bilo koje ze­
mlje shvatit će da je ovo prihvaćanje, premda učinjeno
nerado i s oklijevanjem, značajnije od bilo kakvog do­
kaza. Korištenje psiholoških selektivnih metoda nasta­
vilo se i u doba mira pa je čak i prošireno na druga, jed­
nako konzervativna područja kao što je, na primjer, dr­
žavna služba.
Na žalost, ne postoji jamstvo da se ono što se jedanput
dogodilo neće ponoviti. Entuzijasti potaknuti uvjerenjem
pravičnosti koje temelje na nekakvom svojem »sustavu«
nekritički pokušavaju protegnuti te metode na područja
za koja one nisu podesne. Uvijek iznova obećavaju ne­
što što se u ovom trenutku ne može ispuniti. Posve se
lako može dogoditi da inteligentan laik, prevaren u
svojim nadama, zajedno s lošim odbaci i dobro i da
grijehe nadriznanstvenika pripiše onima koji su muko­
trpno izgrađivali istinsku znanost.
Ta je opasnost goruća i stoga što na ovom području
»vrag nikada ne spava«. Građanima demokratskog dru­
štva treba jasnim i nedvosmislenim jezikom izložiti sa­
dašnje stanje na ovom znanstvenom području: što se u
ovom času može učiniti, a što ne, kakav razvoj treba oče­
kivati i što će se vjerojatno dogoditi u bliskoj buduć­
nosti. Bez takvog se znanja između građanina i znan­
stvenika stvara opasan jaz koji sprečava jednog da na
najbolji mogući način upotrijebi doprinos drugoga. Ti­
me se nerazumijevanje koje je tako dugo mutilo njihove
međusobne odnose samo produbljuje. Psiholozi su, na
žalost, iz raznoraznih razloga odbijali da pišu za bilo koga
drugoga osim za same psihologe. Popularna su izlaganja
svojih dostignuća radije prepuštali ljudima bez znanstve­
nog obrazovanja potrebnog da bi se stajalo na čvrstom
tlu i nesposobnim da umjesto »Postoji izvjesnost« kažu
»Mi to ne znamo«. Tako je popularizirana psihologija
obično pothranjivala ili pretjerani optimizam ili teški
skepticizam.
Ovu sam knjigu napisao želeći, da barem donekle, is­
pravim tu neravnotežu. Misaona nit koja se provlači
kroz sva poglavlja vidljiva je već u naslovu. U svakom
poglavlju razmatram primjenu psiholoških otkrića na
društvene probleme. U nekim su slučajevima dokazi o
postojanju određenog stepena korisnosti toliko uvjerljivi
da ne bi bilo uputno savjetovati društvu da tu korisnost
zanemari. U nekim slučajevima postoji dovoljan broj do­
kaza na temelju kojih se može kazati da je određena me­
toda ili tehnika u svojem sadašnjem obliku beskorisna
te da je treba ili odbaciti ili poboljšati do neprepoznat-
ljivosti. U nekim slučajevima jedino je moguće kazati
da je naše znanje nedovoljno i da ne možemo zaključiti
je li određeni postupak koristan ili nije. U tom slučaju
treba hitno poduzeti daljnja istraživanja. U ovoj sam
knjizi obrađivao područja na kojima gotovo da više i
nema sumnji. Malen je broj psihologa koji se, nakon te­
meljitog proučavanja dokaza, neće sa mnom složiti. Neki
se eventualno neće sa mnom složiti u nebitnostima ili
će moj prikaz smatrati nepotrebno kritičkim i konzer­
vativnim.
Ova će izjava podnijeti da je malo proširim. Većina
psihologa radi na nekom od primijenjenih područja, t j .
u školstvu, industriji, vojsci, na klinikama i sličnim in­
stitucijama. Odluke mogu donositi jedino na temelju
dokaza koji su im dostupni. Oni će prihvatiti svako mo­
guće rješenje za koje postoji ma i malo veća vjerojat­
nost. Takav je stav i nužan i pravilan — odluku treba
donijeti, ona ne može čekati dok se ne otkriju nove
činjenice. To, međutim, nije put kojim ide znanost. »Čis­
tog« znanstvenika zanima isključivo dobivanje točnog
odgovora; on ima i pravo i dužnost da kaže da se na
temelju onog što danas znamo ne mogu donijeti konačni
zaključci. »Primijenjenog« znanstvenika, uvjerenog da je
određena tehnika savršeno prikladna za neko područje
rada, može takav stav ponekad i naljutiti, on je među­
tim, najbolja zaštita od »prerane kristalizacije lažne pra­
vovjernosti«.
Eksperiment će možda bolje ilustrirati ovu dihotomiju.
Jedan je američki istraživač testirao skupinu »čistih« i
skupinu »primijenjenih« psihologa. Test je u stvari bio
stari trik »zrna graška pod naprstkom« — ispitanik mo­
ra otkriti pod kojim je od tri naprstka skriveno zrno
graška. Eksperimentator najprije objašnjava o čemu se
radi, zatim kradom odstranjuje grašak tako da ispita­
nik ne može nikako dati točan odgovor i čeka da vidi
koliko će ponavljanja biti potrebno da bi ispitanik otkrio
da zrna nema. U slučaju koji navodim dogodilo se upra­
vo ono što je eksperimentator i očekivao. Skupina »pri-
mijenjenih« već je nakon šestog ponavljanja izjavila da
grašak vjerojatno ni ne postoji. »Čista« je skupina do
istog zaključka došla mnogo mukotrpnije — trebalo je
trik ponoviti više od dvanaest puta.
Očito je da ni jedna skupina nije u svoj zaključak
mogla biti posve sigurna. U oba se slučaja radilo o vje­
rojatnosti. Skupina se »primijenjenih« zadovoljila do­
nošenjem odluke na temelju vjerojatnosti koja bi se ve­
ćini ljudi činila posve adekvatnom (vjerojatnost da je
odluka pogrešna bila je samo 1 : 10). Grupa »čistih« do­
nijela je svoj zaključak tek kad je ponavljanjem elimi­
nirala svaku razumnu sumnju — vjerojatnost da su »či­
sti« pogriješili bila je samo 1 : 200. Oba su načina reak­
cije primjerena problemima s kojima se pojedina grupa
suočava. »Primijenjenog« znanstvenika može prilično ozlovoljiti odbijanje i nespremnost kolege da njegove omi­
ljele stavove i metode prihvati bez potanke dokumenta­
cije i dokaza. »Čisti« će znanstvenik kršiti ruke nad olakim prihvaćanjem postupaka i pretpostavki za koje ne­
ma dovoljno dokaza, a postojeći su proturječni. U stva­
ranju ove dihotomije vjerojatno igraju ulogu i činioci
koji određuju ličnost, ali i različite potrebe onih za koje
ove dvije skupine znanstvenika rade — jedni za poslo­
davce i klijente, drugi, uglavnom, za svpje kolege.
Razlika između »čistih« i »primijenjenih« psihologa
može nas, naravno, odvesti i dalje no što smo namjera­
vali. Otkrića znanstvenika u »kuli od bjelokosti« mogu
ponekad po korisnosti daleko nadmašiti doprinose nje­
govih kolega koji rade u darmaru proizvodnje. Kao pri­
mjer za to mogu se navesti Seashorova istraživanja »slušnih iluzija« u prvom desetljeću ovog stoljeća. Seashore je
i sam smatrao da je njegov posao »čist«, daleko od
svake »prljave« pomisli praktične primjene. Slušne su
iluzije, inače, u mnogom pogledu slične mnogo poznati­
jim vizualnim iluzijama (npr. produživanje ili skraćiva­
nje dužine strelicama ili neuobičajena upotreba perspek­
tive tako da izgled narisanog vara oko).
I dođe rat, a s njim i prijetnja u obliku podmornica..
Budući da nije bilo mehaničkih detektora, ratni su se
brodovu morali oslanjati na specijalne »osmatrače« koji
su sjedili u trupu broda, osluškujući šumove strojeva
podmornica i nastojali odrediti odakle buka dolazi. Uskoro se otkrilo da pritom, a upravo zbog »slušnih iluzija«, dolazi do sistematskih grešaka, pa su pozvali Seashorea i zamolili ga da razvije metode kojima bi se te
greške mogle otkloniti. Tijekom nekoliko presudnih mjeseci njegova su »neprimjenjiva« otkrića odolijevala prijetnji podmornica. Za to su vrijeme usavršene mehaničke naprave, pa nepouzdani ljudski faktor nije više
bio potreban.
Iz ovoga se vidi da ne treba zamišljati da su čista i
primijenjena psihologija jedna drugoj oprečne, već da
ih treba smatrati sredstvima koja ruku pod ruku vode
boljem znanstvenom razumijevanju i većoj društvenoj
korisnosti. U zadnje se vrijeme na žalost događa da jedna
s drugom gube korak. Razloge ne treba daleko tražiti.
Gorući društveni problemi (selekcija ljudi za različite po­
trebe društva, neprilagođenost, vođenje omladine, obra­
zovanje, pa čak i pitanja rata i mira) nestrpljivo čekaju
rješenje. Rješavanje tih problema toliko je hitno da je
primjena, na neki način, pretekla znanost. U silnoj želji
da pomognu mnogi psiholozi zaboravljaju da je efikasna
samo ona pomoć koja se temelji na znanstvenoj podlozi.
Budući da nisu voljni da svoju intuitivnu izvjesnost i
hvale vrijedne namjere podvrgnu nepristranoj znanstve­
noj provjeri, oni su, iako još svojataju prestiž vezan uz
polje znanstvenog rada, to polje odavno napustili.
Prije nego što prijeđem na glavnu temu ove knjige,
želio bih raščistiti još neke pojmove. Možda će biti dobro
ukratko nabaciti po čemu se bitno razlikuju psiholog, psi­
­ijatar i psihoanalitičar, jer mnogima razlika među tim
profesijama nije posve jasna. Psiholog je čovjek koji se
bavi znanstvenim proučavanjem ljudske naravi. On po­
­jeduje sveučilišnu diplomu koja potvrđuje da je svladao temelje svoje znanosti. Samim tim on još ne zado-
voljava uvjete za rad u praksi, a ni uvjete za istraživački
rad. Za prvo su potrebni postdiplomski tečajevi, a za
drugo dvogodišnji studij (na sveučilištu) koji završava
stjecanjem doktorata. Psihijatar je liječnik koji se na
određenim postdiplomskim tečajevima specijalizirao za
liječenje duševnih poremećaja. Veći dio njegove dodatne
obuke sastoji se od predavanja s područja psihologije.
Glavni je zadatak psihijatra liječenje duševnih i živčanih
bolesti nastalih iz najrazličitijih uzroka. Psihoanalitičar
je obično psihijatar koji se specijalizirao za jedan odre­
đeni oblik liječenja, tj. za psihoterapiju. On u osnovi pri­
hvaća Freudovo učenje. Malen je broj psihoanalitičara
koji nisu liječnici, no izgleda da to postaje anomalija
upravo naše zemlje.* Odnos između psihologije i psihi­
jatrije možemo si predočiti kao odnos između fiziologa
i liječnika s tim da je u ovoj usporedbi psihoanalitičar
liječnik koji se specijalizirao za liječenje jednog odre­
đenog tipa bolesti.
Ponekad se te tri vrste znanstvenika međusobno ne
slažu, a dogodi se da se čak i sukobe. Na primjer, u
Sjedinjenim Američkim Državama klinički psiholozi često
i sami liječe pacijente. To ponekad rade pod nadzorom
psihijatra, a ponekad i ne. Mnogi psihijatri s punim
pravom na tu pojavu gledaju s negodovanjem i ističu
da čovjek nije »duh u truplu« i da se bolest »duha« ne
može liječiti izolirano od »trupla«. Čovjek je integrirana
cjelina u kojoj se duševne i tjelesne sposobnosti među­
sobno isprepleću, pa liječenje u rukama nestručnjaka (tj.
nekoga tko nije liječnik) može biti opasno. Sa svoje strane
opet, psihoanalitičari često daju proročke izjave o sud­
bini svijeta, uzrocima rata i mira, o uzrocima nemira
u industrijski razvijenim zemljama ili prirodi nacional­
nih razlika. Takve izjave obično počivaju na rasklimanim
temeljima mašte njihovih neurotičnih pacijenata. Neupu­
ćenima u strogost znanstvene metodologije, psiholozi s
pravom zamjeraju tu bezbrižnu invaziju svojeg terito* Misli na Veliku Britaniju (prim. prev.).
rija. Ipak, u cjelini gledano, među grupama postoji sklad­
na suradnja utemeljena na podjeli odgovornosti.
Posve je, međutim, sigurno da bi se psiholozi, psihija­
tri i psihoanalitičari složili u jednom pitanju i to baš
u onom koje bi čovjek s ulice vjerojatno osporavao, nai­
me u predvidivosti ljudskog ponašanja. Kad se radi o
fizikalnoj znanosti, predvidivost je za većinu nas posve
obična stvar — tu čudesnu točnost gotovo da smatramo
samu po sebi razumljivom. Kad se, međutim, radi o
tome da se pomoću znanstvenih metoda predvidi ljudsko
ponašanje, većina će nas ustuknuti. Draže nam je da
smo, na neki način, »gospodari svoje sudbine«, a s ne­
lagodom odbijamo i samu pomisao da je naše ponašanje
podvrgnuto općim pravilima i zakonima (koji u stvari
i omogućuju predviđanje). Ipak, s pravom se ističe da
mnoge svakodnevne odluke donosimo baš na temelju
pretpostavke o predvidivosti ljudskog ponašanja i da su
naša predviđanja ljudskih akcija često točnija od naših
predviđanja na fizikalnom planu. Mnogo se češće događa
da ljudi zakasne zbog mehaničkog kvara na vlaku ili
autobusu nego zbog toga što se vozač zaustavio i pošao
brati tratinčice. U ljudskom ponašanju ima toliko pra­
vilnosti da se ono, bez daljnjega, može znanstveno prou­
čavati. Da li je ljudsko ponašanje p o s v e determinirano
pitanje je izvan opsega rasprave koja se temelji na či­
njenicama.
Kad psihološke eksperimente i zaključke želimo opi­
sati popularnim terminima, nailazimo na poteškoće koje
su jednake onima što ih mora svladati fizičar ako želi
jasno prikazati što radi. Fizičar rezultate svojeg rada opi­
suje matematičkim terminima koji se ponekad ni uz
najveću ingenioznost ne mogu pretočiti u običan jezik.
U sličnoj se situaciji nalazi i psiholog. Rezultati do kojih
je on došao toliko su usko vezani uz matematiku i sta­
tistiku da je njihovo adekvatno razumijevanje nemo­
guće bez barem površnog poznavanja ovih grana zna­
nosti. Za mnoge laike statističar je jednostavno čovjek
koji povlači pravac (matematički definiran pravac) od
nesigurne pretpostavke do neminovnog zaključka. Za psi­
hologa, statističar je čovjek koji mu daje neophodan
alat — bez tog alata psiholog ne bi mogao razmrsiti slo­
ženo međudjelovanje činjenica s kojima se susreće na sva­
kom koraku. Može se, naravno, dogoditi da koristeći
statistiku dođemo i do pogrešnih zaključaka, no to mo­
žemo spriječiti jedino daljnjim učenjem i još boljim ra­
zumijevanjem statistike. Pogrešno je mišljenje da je ocr­
njivanjem možemo izbjeći; protivljenje statistici vrlo
često samo ukazuje na slabu i neefikasnu statistiku.
Kako da psiholozi i fizičari svladaju taj zajednički hen­
dikep u saobraćanju? Fizičar je ovdje u povoljnijem po­
ložaju. Malen je broj ljudi koji sebe smatraju stručnja­
cima na njegovu području ili čak misle da znaju više
od njega. Osim toga, njegova znanost uživa toliki pre­
stiž da se njegove tvrdnje prihvaćaju i bez bjelodanih
dokaza. Položaj psihologa posve je drugačiji. Malen je
broj onih koji mu u dnu srca ne zamjeraju to što sebe
smatra boljim poznavaocem ljudske prirode od njih i
koji ne misle da o »ljudima« znaju daleko više od ono­
ga što piše u bilo kojoj znanstvenoj knjizi. Gotovo nitko
nije spreman da njegove tvrdnje prihvati bez eksplicitnog
dokaza, a teško njemu ako mu se dokaz sastoji (što je
neizbježno) od složenih eksperimenata i matematičkih
formula. Ove već nakon letimičnog pregleda, obično bi­
vaju odbačene zbog »nerazumljivosti«, a od psihologa se
traži da tvrdnju dokaže ne spominjući čak ni same me­
tode od kojih se dokaz sastoji.
Gdje god se to moglo, nastojao sam iz knjige izbaciti
težak i složen matematički tekst. I matematiku i statis­
tiku uspio sam gotovo potpuno izbjeći. To, naravno, zna­
či da mnoge tvrdnje nisu dokazane s dovoljnom točnosti,
pa molim čitaoca da prije no što počne s kritikom, uzme
u obzir uvjete pod kojima je autor ove knjige radio.
Jedino što mogu savjetovati čitaocu koji nije zadovoljan
ovim objašnjenjem, jest da konzultira stručnu literaturu
i da se sam upozna s tamo navedenim činjenicama. Pri­
tom će mu možda postati jasno da se suvremenom psi-
hologijom ne može ovladati bez višegodišnjeg pohađanja
tečajeva iz matematike i statistike, fizike, kemije, gene­
tike, sociologije, ekonomije, fiziologije, neurologije, ana­
tomije, biologije i mnogih drugih znanosti koje su u iz­
ravnoj vezi s psihologijom. Pravo na kritiku znanstvenih
rezultata i teorija treba kupiti znanjem, a ne olako
prisvajati.
Da bih ilustrirao kakva je vrsta kritike često uperena
protiv psihologije, ispričat ću događaj koji je na mene
ostavio prilično snažan dojam. Jednog su člana Vlade
njezina veličanstva upitali što misli o određenom testu
za selekciju. On je svojim odgovorom uspio pokazati
plitko mišljenje, krajnje neznanje i pristrane metode do­
kazivanja karakteristične za političare koji se počinju
baviti znanošću. Mašući papirom na kojem je bio test,
pročitao je iz njega jedno pitanje koje očito nije imalo
nimalo veze sa svrhom kojoj je test trebao poslužiti.
Temeljeći svoje tvrdnje na očevidnoj neprikladnosti pi­
tanja, ministar je izjavio da svatko može vidjeti da su
takvi testovi beskorisni, pa je on zato protiv njihova uvo­
đenja u dosadašnji sistem selekcije.
U ovom slučaju treba raščistiti slijedeće pojmove.
Test o kojem je riječ sastojao se od određenog broja
relevantnih pitanja, tj. pitanja čiji odgovori čine temelj
za poduzimanje akcije, i određenog broja pitanja koja
služe za kamuflažu, tj. imaju ulogu da prikriju svrhu
testa. Ministar je citirao upravo jedno takvo pitanje, pa
njegova očita relevantnost ili irelevatnost prema svrsi
testa nikako ne može biti razlogom za odbacivanje testa
u cjelini. Čak i kad bi navedeno pitanje bilo jedno od
»relevantnih«, o njegovoj se vrijednosti ne može zaključi­
vati samo na temelju čitanja. Zadatak testa koji mjeri
svojstvo po kojem se ljudi bitno razlikuju već je eo ipso
dobar zadatak, zadatak koji to ne čini loš je. Bilo bi,
naravno, vrlo zgodno kad bi se vrijednost nekog zadat­
ka u testu mogla odrediti površnim pregledavanjem, no
to je, na žalost, nemoguće. Da bi se utvrdila vrijednost
danog testa, ili zadatka u testu, potrebne su godine pre-
danog rada. Rezultati takvog temeljitog istraživanja obič­
no pokazuju da su naoko privlačni zadaci i testovi često
bezvrijedni, dok su naizgled manje privlačni zadaci us­
pješni.
Čak i relevantno pitanje koje nije diskriminativno (tj.
ne mjeri svojstvo po kojem se ljudi bitno razlikuju)
može u upitniku imati svoje mjesto. Ono možda mjeri ne­
ko od svojstava koje bitno utječe na odgovore drugih
pitanja. Događa se, na primjer, da ljudi, umjesto da na
pitanja u testu odgovaraju istinito i kako najbolje znaju,
nastoje ostaviti dobar dojam; stoga se često umeće spe­
cijalni skup pitanja koja mjere ovu sklonost i omogu­
ćuju eliminaciju njezina utjecaja iz »stvarnog« testa.
Ovu sam zgodu ispripovijedao zato što je ona u sva­
kom pogledu tipična za nehajan odnos prema psihološ­
kim metodama koje se često odbacuju bez obzira na
činjenice. Kao primjer za to mogu poslužiti i napisi o
testovima inteligencije koji se pojavljuju u dnevnom tis­
ku. Činjenice su ili iskrivljene do neprepoznatljivosti ili
potpuno zanemarene, a mišljenje novinara cijeni se više
od mišljenja ljudi koji su na polju testiranja inteligen­
cije stjecali iskustva gotovo čitav svoj radni vijek. Na
golemu složenost problema nitko se i ne obazire, a umje­
sto detaljnih diskusija dolaze slogani i polovične istine.
Stoga nije čudo što većina ljudi ne zna kakav stav valja
zauzeti prema psihologiji i što je smatra mješavinom
magije i šarlatanstva. Cilj je ove knjige da pokaže da
psihologija nije ni jedno ni drugo. Ona je jednostavno
mlada znanost u razdoblju formiranja, nedovoljno raz­
vijena da bi odgovorila na pitanja koja joj često po­
stavljaju, no dovoljno razvijena da, za neke probleme,
ponudi rješenje. Veće razumijevanje javnosti za ono či­
me se bavi, pretpostavka je njezina daljnjeg napretka.
PRVI DIO - Testiranje inteligencije
1
Što zapravo mjere testovi
inteligencije?
Zbog sve većeg korištenja testova inteligencije, a osobito
zbog njihove upotrebe u školama, sve veći broj ljudi
shvaća važnost pitanja: »Što zapravo mjere testovi inteligencije?« Raspon odgovora proteže se od odgovora
u stilu: »Inteligenciju, naravno.« (vjerni poklonik) do »Ni­
šta osim majmunarija!« (nepopravljivi skeptik). Čak i psi­
holozi malčice problijede kad čuju to pitanje bilo da
im je ono upućeno iz redova ljudi zabrinutih za sudbinu
ljudskog mozga, ili članova udruženja za odgoj i obra­
zovanje, bilo da im ga postavljaju »obični« sugovornici.
Takva reakcija nije toliko posljedica nepoznavanja pra­
vog odgovora, koliko posljedica spoznaje složenosti pro­
blema. Kako je svaki znanstveni pojam neodvojiv od
čitavog procesa mjerenja i teorijske strukture u koju
pristaje, nužno je da nas odgovor na jedno jedino izo­
lirano pitanje ne može zadovoljiti, štoviše, može nam se
činiti posve proizvoljnim. To je logična posljedica zane­
marivanja većeg broja varijabli koje na odgovor utječu.
Ako ne želimo napisati čitav udžbenik pun eksperimental­
nih podataka i nerazumljive matematičke stenografije,
Gramovih matrica i Kroneckerovih delta, ne možemo dati
točan odgovor. Ono što možemo učiniti jest, da u opsegu jednog kratkog poglavlja, damo razumno potpun
odgovor, no i to, međutim, samo ako je čitalac spreman
prihvatiti matematiku kao datost.
Prije svega, moramo se dakle odreći jedne veoma ra­
širene predrasude, a to je mišljenje da se znanstveni poj­
movi odnose na predmete i pojave koji zaista postoje.
Prema tome mišljenju, vještina znanstvenika sastojala
bi se samo u tome da već postojeće datosti izdvoji i iz­
mjeri. Tako se, na primjer, obično misli da predmeti ima­
ju duljinu; tu činjenicu znanstvenik najprije otkriva, a
zatim se daje na posao mjerenja. Slično tome, obično se
misli da ljudi posjeduju inteligenciju, a znanstvenik koji
je to otkrio samo tu inteligenciju mjeri. To bi zapravo
značilo da znanstveni pojmovi i zakoni postoje u prirodi
nezavisno o čovjeku i sve što je potrebno da bismo ih
otkrili jest marljivo traganje. Ovaj nadasve popularan
pogled na znanost posve je pogrešan. Thurstone ovako
opisuje pravo stanje stvari:
»Svaka znanost živi u uvjerenju (ili barem u nadi), da
se pomoću ograničenog broja pojmova ili idealnih kon­
strukcija, može obuhvatiti neograničen broj pojava. Ta
vjera i jest motivacija znanosti. Zanijekati je, značilo bi
potvrditi primarni kaos prirode, pa prema tome i uza­
ludnost znanstvenih napora. Konstrukcije kojima obuhva­
ćamo prirodne pojave čovjekovo su djelo. Otkriti znan­
stveni zakon jednostavno znači načiniti shemu zajedničku
određenom skupu prirodnih pojava, shemu koja se te­
melji na zajedničkim svojstvima tih pojava i tako ih po­
jednostavnjuje i čini lakše razumljivim. Ideja o 'neza­
visnosti znanstvenih zakona' pogrešna je baš kao i miš­
ljenje da je znanstvenik jednostavno sretnik koji se spotakao na neke od tih zakona. Znanstveni zakon nije dio
prirode, on je samo sredstvo za njezino razumijevanje.«
Nužnost ovog upozorenja bit će nam jasnija ako se
vratimo svojem primjeru »duljine« ili »visine«. Mjerimo li
visinu nekog čovjeka ili duljinu metalne šipke ljeti, bro­
jevi koje ćemo dobiti bit će veći od onih koje bismo do­
bili zimi. Mjerimo li određenu udaljenost polaganjem me­
talne šipke, vidjet ćemo da će ta udaljenost varirati u
skladu s temperaturom u trenutku mjerenja. Na temelju
velikog broja mjerenja, racionalno donosimo zaključak
koji tada zovemo prirodnim zakonom i koji (u ovom
specijalnom slučaju) glasi: Tijela se na toplini šire, a na
hladnoći skupljaju. Zakon nam je pomogao da pojedno­
stavnimo svoj opis prirode i da tako pojednostavnjenu
prirodu bolje razumijemo. Prema tome, visina neke oso­
be nije nešto apsolutno; to je konstrukcija do koje smo
došli služeći se znanstvenom teorijom i još mnogim poj­
movima koji, naizgled, s njome nemaju nikakve veze.
Slično tome, inteligencija nije nešto što se u prirodi
može izdvojiti i izmjeriti. To je jednostavno pojam kojim
se služimo pri opisivanju ljudskog ponašanja. »Ako se
psihologija želi zvati znanošću, tada glavni predmet nje­
zina istraživanja mora biti ljudsko ponašanje. Očito je
da se pojedinci međusobno razlikuju po rezultatima koje
postižu u golemom broju najrazličitijih djelatnosti. Upra­
vo kao što fizika da bi opisala kretanje materijalnih
tijela, postulira postojanje fizikalnih sila, tako i psiho­
logija mora postulirati postojanje (ili nepostojanje) od­
leđenih sposobnosti kao primarnih uzroka uspješno iz­
vršenih zadataka.«
Ova izjava može poslužiti kao upozorenje onima koji
tvrde da je inteligencija sposobnost stjecanja znanja, ili
sposobnost apstraktnog rezoniranja, brzina i dubina raz­
mišljanja, ekvivalent mudrosti ili kombinacija navedenog
(ili nečeg posve drugog). Zastupnici ovih i mnogih slič­
nih tvrdnji, obično nastavljaju kritikom testova inteli­
gencije i kažu da je očito da ovi ne mjere navedena
svojstva te da posve sigurno ne mjere ni inteligenciju.
Ponekad je dobro imati na umu izreku Thomasa Hobbesa: »Riječi su za mudra čovjeka žetoni, a za budalu
novci.« Iako se, naime, mudrost, dubina razmišljanja ili
sposobnost učenja ne mogu definirati, a ni mjeriti na
bilo koji prihvatljiv način, opasno je izjednačavati ih s
inteligencijom ili davati izjave o tome u kojoj se mjeri
ona može mjeriti postojećim testovima inteligencije. Ta­
kav način razmišljanja dovodi do semantičke zbrke. On,
posve nepotrebno, čini problem još složenijim nego što
U stvari jest, a objektivni točno određeni standard po-
moću kojeg želimo ispitati adekvatnost svojih testova,
zamjenjuje neodređenim izrazima.
Ne treba posebno dokazivati da se laici, u svojoj defi­
niciji inteligencije, ne slažu. No jednako je tako očito,
da se ni psiholozi međusobno ne slažu kad treba dati
formalnu, verbalnu definiciju. To ne mora značiti, a i
ne znači da oni pritom ne misle na isto. Zatražimo li od
političara, vlasnika garaže i domaćice da definiraju od­
ređeni pojam X, dobit ćemo, vjerojatno, tri posve razli­
čita odgovora: »uzrok neslaganja sa mnogim bliskoistoč­
nim zemljama«, »pogonsko sredstvo za automobile« i
»sredstvo za uklanjanje mrlja«. To su, eto, tri posve
različite definicije onoga što bi većina ljudi nazvala »ben­
zinom«. Ova različitost definicija ukazuje samo na to da
ni jednu od njih ne možemo uzeti kao standardnu mje­
ru svojih testova. Takav bi izbor bio posve proizvoljan i
u suprotnosti sa znanstvenim metodama. Stoga moramo
krenuti drugim putem i pozvati u pomoć ono što obično
zovemo »praktičnom definicijom«.
Za razliku od verbalne, praktična je definicija takva
definicija koja uspostavlja praktičan kriterij i koja pre­
ma općem mišljenju, sadrži ono što želimo definirati,
iako ne u njegovu čistom obliku. Svatko će se složiti da
nam je inteligencija potrebna da bismo uspjeli u školi ili
na sveučilištu, da bismo bili uspješan oficir ili poslovan
čovjek, ili da bismo se uspješno bavili bilo kakvim inte­
lektualnim radom. Jednako je tako opće mišljenje da su
mentalna defektnost kakvu vidimo kod ispodprosječne
djece ili neshvaćanje jednostavnih radnji unatoč gorlji­
vom nastojanju i velikom naporu, pojmovi suprotni veli­
koj inteligenciji. Očito je da su za uspjeh na područjima
ljudskih djelatnosti, osim inteligencije, potrebni još neki
činioci kao na primjer: dobri učitelji, prave veze, sreća,
upornost i stabilnost, no isto je tako očito da je najvaž­
nija inteligencija. Prema tome, trebalo bi očekivati da će
na testovima inteligencije dobre rezultate postići ljudi
koji su uspjeli u školi, proizvodnji, trgovini, na sveuči­
lištu ili u raznim mnogobrojnim profesijama i zanima-
njima. Naprotiv, treba očekivati, da oni koji nisu u tome
uspjeli neće postići takve rezultate. Ako se ipak dogodi
da netko tko je na testu postigao velik broj bodova, ne
uspije u poslu kojim se bavi, pokušavamo njegov ne­
uspjeh objasniti emocionalnom nestabilnošću ili nekom
drugom sličnom smetnjom. S druge strane, uspije li netko
tko je na testu postigao izrazito slabe rezultate, pretpo­
stavljamo da je bio izuzetno marljiv, ili da je imao »do­
bre veze« ili bilo kakve prednosti na neintelektualnom
planu. Činjenice potvrđuju ove pretpostavke. U kasnijim
ću poglavljima detaljno pokazati koliko je uspjeh u školi,
koledžu i životu uopće, usko povezan s rezultatima testo­
va inteligencije. Osim toga, obično postoji korelacija iz­
među tih rezultata i ocjene inteligencije koju su o nekom
dali njegovi učitelji, profesori, supervizori, šefovi i opće­
nito ljudi u poziciji da ocijene njegove sposobnosti. Sto­
tine studija o tome iznose vrlo slične podatke. S praktič­
nog stanovišta ovi su pokazatelji posve dovoljno oprav­
danje za korištenje testova inteligencije pri selekciji i
planiranju budućnosti. Sa znanstvenog stanovišta, među­
tim, mnogo toga ostaje nepotpuno.
Pokušat ću objasniti što je, vjerojatno, glavni razlog
te nepotpunosti. Pretpostavimo da želimo pomoću metra
usporediti visinu dvojice ljudi. Rezultat mjerenja morao
bi biti isti bez obzira na to koji smo, od postojećih me­
tara upotrijebili (recimo da je X viši nego Y). Ako je X
viši od Y-a, a Y viši nego Z, mjerenje bi moralo potvrditi
da je i X viši nego Z. Kad ne bi bilo tako, s pravom bismo
mogli sumnjati u točnost svojih mjerenja i morali bismo
pomnije razmotriti uvjete pod kojima su ona izvršena.
Ako se raskorak ne može pripisati uobičajenim pogreška­
ma do kojih nužno dolazi pri svakom fizikalnom i men­
talnom mjerenju, tada našem načinu mjerenja nedostaje
ono što psiholozi zovu »unidimenzionalnošću«. Uvjet »uni­
­imenzionalnosti« je pri svakom naučnom mjerenju to­
liko važan, da ga treba detaljnije razmotriti.
Pretpostavimo da se poslovična deva pokušava provući
kroz poslovične iglene uši. Želimo li predvidjeti ishod
tog vrlo hazardnog pothvata, moramo znati visinu i ši­
rinu deve, kao i visinu i širinu ušice na igli. Kad bi nam
te unidimenzionalne veličine bile date, mogli bismo s pri­
lično velikom točnosti predvidjeti što će se dogoditi. No
pretpostavimo sada, da znamo samo »veličinu« deve, tj.
njezinu visinu pomnoženu s njezinom širinom i »veliči­
nu« ušice dobivenu na isti način. Tako dobivena »veliči­
na« višedimenzionalna je mjera koja nam daje veoma ma­
lo podataka. Deva, na primjer, može zaglaviti i ako je uši­
ca igle »veća« od nje (tj. ušica može biti veoma duga i
uska). Iz ovog se primjera vidi da su predviđanja koja se
ne oslanjaju na unidimenzionalno mjerenje mnogo netočnija od predviđanja koja se na takvim mjerenjima temelje.
U navedenom smo primjeru pretpostavili da je »veli­
čina« pojam do kojeg smo došli dogovorom, tj. dogovo­
rili smo se da ćemo visinu pomnoženu sa širinom sma­
trati »veličinom«. Drugim riječima, pretpostavili smo da
znamo određene dvije dimenzije, kao i to što treba s
njima uraditi. No uzmimo primjer u kojem skupina lju­
di procjenjuje »veličinu« skupine deva. Netko će, u svo­
joj ocjeni uzeti u obzir samo visinu, a širinu će potpuno
zanemariti. Netko će učiniti obrnuto. Netko će opet po­
tražiti kompromis između ta dva ekstrema, a netko će se
ravnati prema raspoloženju, pa se jedanput priklanjati
jednoj, a drugi put drugoj metodi. Želimo li, na temelju
takvih ocjena, nešto predvidjeti, naše će predviđanje biti
točnije no što to dopuštaju zakoni vjerojatnosti, no sa
stanovišta točnog mjerenja i uspješnog predviđanja, ci­
jena koju smo platili zato što pojam »veličine« nismo
razložili na njegove osnovne dimenzije, bit će vrlo visoka.
Prvobitni pojam »inteligencije«, ili bolje rečeno, ono
što su pod inteligencijom smatrali pioniri na tom pod­
ručju istraživanja, može se usporediti s pojmom »veliči­
ne«. Metode mjerenja i testovi »inteligencije« bili su,
u stvari, mjere »veličine«. Znanstvenici nisu točno znali
od kojih se unidimenzionalnih komponenata ta »veličina«
sastoji, a nisu se slagali ni u njihovu izboru. Zadovolja­
vali su se činjenicom da njihovi testovi daju prihvatljive
praktične rezultate i nisu se obazirali na kritiku koja je
smatrala da njihov način »mjerenja« nema racionalnog
temelja i da su rezultati do kojih dolaze često proturječni.
Osoba A može, na primjer, na Stanford-Binetovom testu
biti bolja od osobe B, B bolji od osobe C na Porteusovom
testu labirinta, a C bolji od osobe A na Vojnom alfa
testu. Može se pokazati da takvi rezultati nisu posljedica
slučajnih grešaka koje su pri mjerenju neizbježne. Je­
dino razumno objašnjenje jest da svaki od nabrojenih
testova mjeri drugu kombinaciju istih ili različitih fun­
damentalnih dimenzija. Stoga te staromodne testove in­
teligencije, unatoč njihovoj uspješnosti, treba podrobnije
analizirati. Takva analiza neminovno vodi, kako točnijem
mjerenju, tako i eliminaciji navedenih nepodudarnosti.
Stoga je pomalo neobično što nije odmah i provedena u
djelo.
Jedan od razloga neprihvaćanja takve analize bila je
i konzervativnost »potrošača« testova inteligencije. Uči­
telji, psihijatri, socijalni radnici i drugi korisnici testova
navikli su se na pojam kvocijenta inteligencije* (uobiča­
jena je kratica I. Q.) i počeli su ga smatrati mjerom
* I. Q. ili kvocijent inteligencije jest omjer mentalne i kro­
nološke dobi neke osobe pomnožen sa 100, tj.
mentalna dob
I. Q. = -------------------- x 100. Mentalna se dob djeteta definira
kronološka dob
djetetovom sposobnošću da rješava zadatke koje može liječiti pro­
sječno dijete dane dobi. Dijete koje bez poteškoća rješava pro­
bleme koje može riješiti 50 posto devetogodišnjaka ima mentalnu
dob 9, bez obzira na svoju kronološku starost. Ako ono, u tom
trenutku ima, recimo, 9 godina, tada su njegove sposobnosti
prosječne, a kvocijent inteligencije mu je I. Q. = 9/9 x 100 = 100
(kvocijent inteligencije prosječnog djeteta jest i po definiciji 100).
Ako djetetova kronološka dob iznosi 6 godina, tada je dijete,
očito, veoma bistro, a njegov kvocijent inteligencije vrlo velik,
I. Q. = 9/6 X 100 = 150. Ako dijete ima 12 godina, ono je zaosta­
lo, a kvocijent inteligencije mu je I. Q. = 9/12 x 100 = 75. Samo
jedno od 200 djece ima kvocijent inteligencije veći od 150, a
manji od 60. Otprilike polovina sve djece ima kvocijent inteligen­
cije između 90 i 110. Kvocijent inteligencije duševno nerazvijene
djece često je manji od 70. No taj nas broj može zavarati, pa se
dijagnoza mentalne dafektnosti samo djelomično temelji na testovima inteligencije.
čovjekove opće inteligencije. Kvocijent inteligencije ti­
pična je mjera za »veličinu«, no budući da je u praksi
veoma korisna, mnogi ljudi ne vide taj nesumnjivi ne­
dostatak. Drugi, jednako snažan razlog jest nespremnost
većine ljudi, a na žalost i mnogih psihologa, da svladaju
matričnu algebru i druge matematičke metode pomoću
kojih se »inteligencija« može razložiti na svoje sastavne
dijelove. No najglasnije prigovore stavljaju oni koji sma­
traju da im pojam kvocijenta inteligencije omogućava
da čovjekovu intelektualnu snagu u cjelini ocijene bolje
no što bi to mogli služeći se analitičkim mjerama. Nema
nikakve sumnje o tome da nam »veličina« kazuje više o
devi, nego samo njezina »visina« i to usprkos tome što
»veličina« nije točno određen pojam, pa se kao takva
ne može ni točno izmjeriti (nasuprot tome »visina« to
jest). No, kombinirajući »visinu« i »širinu« saznajemo o
devi najviše, a time smo dobili i na strogosti definicije
i na točnosti mjerenja. Slično tome, ako nečije intelek­
tualne sposobnosti moramo izraziti jednom jedinom broj­
kom, tada ćemo se poslužiti nečim što nalikuje kvocijentu
inteligencije. Ipak, mislim da bi protiv takvog jednobrojčanog izražavanja trebalo uvijek žestoko protestirati i
uporno tvrditi da nam treba više od jednog broja, tj. ono­
liko brojeva koliko polje inteligencije ima dimenzija. Na
sreću, ne postoji razlog zbog kojeg bismo se morali ogra­
ničiti na samo jedan broj, pa će naša slika nečije inteli­
gencije biti više profil s jasno izraženim jakim i slabim
točkama, nego jednostavan prosjek.
Čak ni takav opis neće biti potpun. To je činjenica ko­
jom se mjerenje inteligencije često pokušava diskrediti­
rati, pa je stoga moramo pobliže razmotriti. Pritom nam
može pomoći ova Thurstoneova misao:
». . . ako sposobnosti, per definitionem, uzmemo za pri­
marne uzroke individualnih razlika u uspjehu, tada ljud­
ska djela na najrazličitijim područjima ljudske djelatno­
sti, moraju biti funkcije ograničenog broja sposobnosti.
Posljedica toga jest i opis pojedinca na temelju tog ogra­
ničenog broja sposobnosti. To je suprotno zabludi prema
kojoj se ljudi ne smiju klasificirati ili etiketirati samo
zato što na svijetu ne postoje dva jednaka čovjeka. Sva­
ko poopćenje u znanstvenom opisivanju povlači za sobom
određeni gubitak: individualne konstrukcije znanosti ni­
kad ne mogu biti posve u skladu s individualnim isku­
stvima . . . Sa stanovišta neposrednog iskustva, znanstveni
opis nužno je nepotpun. Znanstvena konstrukcija uvijek
je okružena i mnoštvom iskustvenih nebitnosti. Mislim
da to baš i jest karakteristika znanosti i da je kao takvu
treba i priznati (imajući, naravno, uvijek na umu opće
prihvaćeno mišljenje da je naučni opis neke osobe bez­
vrijedan, ukoliko se pritom ne uzme u obzir tako zvana
»totalna situacija«). Proučavanje ljudi ne postaje »znanstvenije« time što nastoji biti potpuno, niti je bezvrijed­
no zato što je ograničeno. Sa stanovišta zdravog razuma,
znanstveni opis čovjeka-pojedinca jednako je nepotpun
kao i znanstveni opis bilo kojeg drugog predmeta ili po­
jave.«
Nije teško pronaći primjere prigovora o kojima govori
Thurstone. Tako se na primjer, često izjavljuje da je
tjeskoban čovjek hendikepiran, jer osjećaj tjeskobe one­
mogućava njegovoj inteligenciji da dođe do izražaja, pa
testovi ne daju točnu sliku njegovih »stvarnih« sposob­
nosti. No mi ionako »inteligenciju« ne možemo mjeriti
izdvojeno, moramo uzeti u obzir »čitavu ispitanikovu lič­
nost«. Izdvojiti inteligenciju iz cjelovitosti emocionalnih
potreba, iskustava i motivacija jest »atomiziranje« koje
nužno daje lažnu sliku. No zar u fizici, i to s poprilično
uspjeha, ne činimo upravo to? S istim bismo pravom
mogli kazati da je metalna šipka »hendikepirana« ako
njezinu duljinu mjerimo zimi — pa ona je ljeti mnogo
dulja. Ono što je točno jest da »duljina« i »temperatura«
nisu nezavisne varijable, pa želimo li da naš opis bude
razborit i logičan, moramo poznavati i obje ove veličine
i funkcionalni zakon koji ih povezuje. Jednako tako sa­
svim je moguće da između inteligencije i tjeskobnosti
postoji određeni odnos, te da one djeluju jedna na drugu.
Rješenje nije u nalaženju neke globalne »veličine« koja
će se temeljiti na njihovoj kombinaciji, već u pronalaže­
nju točnog zakona koji ih povezuje (i koji se može ma­
tematički izraziti). Da bismo to učinili, moramo svaku od
ovih veličina izmjeriti posebno. Tjeskobnost možemo
mjeriti jednako točno kao i inteligenciju (vidi poglavlje
10). Postoje, naime, različite eksperimentalne metode ko­
jima se tjeskoba može povećati, pa utjecaj njezina po­
rasta možemo vidjeti na rezultatima testova inteligencije.
Također možemo proučavati ljude koji pate od tjeskobe
i pratiti eventualne promjene rezultata postignutih na
testovima u slučajevima kad se tjeskobnost smanjuje.
Ono što se zasad iz takvih eksperimenata može zaključiti
jest da je tjeskoba, pri rješavanju problema u testovima
inteligencije, mali hendikep, i da testovi zahtijevaju ko­
rekciju jedino u ekstremnim slučajevima, tj. onda kad je
utjecaj tjeskobe izuzetno snažan.
O međusobnom djelovanju »inteligencije« i emocional­
nih, kao i ostalih intelektualnih aspekata ličnosti, vjero­
jatno, postoji mnoštvo sličnih pretpostavki. No postoja­
nje tog »međusobog djelovanja« ne bi smjela biti pre­
preka mjerenju sposobnosti. To bi nas, baš naprotiv,
trebalo potaknuti da pretpostavku pomno provjerimo i
pronađemo najtočnije moguće zakone kojima ovaj me­
đusobni utjecaj podliježe. Skup pojmova s kojima radi­
mo samo je prva aproksimacija; lako se može dogoditi
da ćemo tijekom rada mnoge od njih odbaciti i nado­
mjestiti novima. U principu mislim da ćemo pojmove
kojima ćemo se najviše koristiti, kao i način na koji su
oni međusobno povezani, uspjeti otkriti samo strogom
i detaljnom analizom.
Kakva će vrsta analize razbiti pojam »veličine« inteli­
gencije na unidimenzionalne varijable. Jedna od metoda
jesu takozvani »šrajbtiš-eksperimenti« koji se izvode
sjedeći za radnim stolom i duboko razmišljajući. Rezulta­
ti takvih eksperimenata obično su brojni tomovi knjiga.
Grubo rečeno, to i jest ono što su filozofi činili tijekom
čitave povijesti, a iz toga je, kao najvažnije saznanje
proistekla doktrina o »sposobnostima«. Ona kaže da čo-
vjek ima velik broj sposobnosti koje mu omogućuju da
izvršava najrazličitije zadatke (sposobnosti su, na pri­
mjer, pamćenje, zamišljanje, razmišljanje, itd.). Često
se smatralo da su središta tih sposobnosti u određenim
dijelovima mozga, a frenolozi* su išli čak tako daleko da
su tvrdili da opipavanjem izbočina na lubanji mogu od­
rediti koje su sposobnosti upadljivo, a koje slabo razvi­
jene. »Geografske karte« mozga, sa jasno označenim pod­
ručjima sposobnosti, bile su jedno vrijeme veoma popu­
larne, a »čitanjem karaktera« na takav način, mnogi su
se obogatili. U špekulacije ovakve vrste bili su ponekad
uvučeni čak i ozbiljni znanstveni radnici. Danas, povijest
ovog pokreta može poslužiti jedino kao opomena protiv
sličnih smicalica u suvremenom ruhu.
Danas su i psihologija sposobnosti i frenologija prilič­
no diskreditirane, djelomično zbog očite apsurdnosti
objašnjavanja pamćenja pomoću »sposobnosti pamćenja«
(dokaz da takva sposobnost postoji opet je činjenica da
smo nešto upamtili), a djelomično zato što je usavršava­
njem električne stimulacije mozga, među ostalim, poka­
zano da pacijent prilikom stimuliranja »ljubavnog pod­
ručja« ne kreće, pohotljivo kličući, u pohod na medicin­
ske sestre, već samo miče nožnim palcem. Psihologija
sposobnosti, ipak je ostavila traga u svakodnevnom go­
voru, pa čak i u sistemu obrazovanja. Kad silimo djecu
da uče latinski, da bi stekla »smisao za logiku« ili da
pamte povijesne datume da bi »popravila memoriju«, po­
našamo se u skladu s psihologijom čije su filozofske pret­
postavke nadiđene, a tvrdnje odlučno pobijene ekspe­
rimentima izvršenim u ovom stoljeću.
Možda bi bilo najbolje da pažljivo pogledamo različite
tipove testova koji danas postoje na tržištu i da se upi­
tamo po čemu se oni međusobno razlikuju. Pažnju će
nam, najprije, privući »materijal« od kojeg je test sa­
činjen. Neki se testovi služe riječima, neki brojevima,
drugi vizualnim apstrakcijama ili crtežima, a neki i
* Frenologija je nauka koja po obliku lubanje zaključuje o
čovjekovim duševnim osobinama (prim. prev.).
stvarnim predmetima kao što su, na primjer, šarene koc­
ke, slagalice i tome slično. Moguće je da neki ljudi lakše
barataju jednim, a drugi drugim »materijalom«. Imamo,
dakle, već jednu smjernicu u tražeju naših, pretpostav­
ljenih, sposobnosti.
Zatim bismo mogli razmotriti »mentalne operacije«,
potrebne da bi se izvršio dani zadatak. U jednom se testu
može, recimo, od ispitanika tražiti da »nauči« sadržaj
određenog danog teksta, u drugom da nešto »upamti«, u
trećem da donese »induktivan sud«, dok ponekad glavni
ispitanikov zadatak može biti i posve »perceptualne« pri­
rode. Ova je vrsta klasifikacije, a priori, teža od one prve
(klasifikacije prema materijalu), jer o mentalnim proce­
sima koji se odvijaju prilikom bilo kojeg mentalnog čina,
ne znamo gotovo ništa.
Treći bi se mogući pristup mogao temeljiti na razlici
između brzine i dubine. Neki od testova zahtijevaju brz
i eventualno površan odgovor, dok drugi mjere dubinu
našeg rasuđivanja, a ne njegovu brzinu. Mnogi kritičari
testova inteligencije napadali su upravo tu slabu točku
i isticali da testovi zanemaruju dubinu na račun brzine.
Tri su, dakle, puta kojima možemo krenuti pri analizi­
ranju testova inteligencije; možemo tražiti razlike u »ma­
terijalu«, u »mentalnim procesima« i u onom što bismo,
u nedostatku boljeg izraza, mogli nazvati »kvalitetom«.
Mogu li se ove hipoteze provjeriti, potvrditi ili pobiti i
ako se mogu, onda na koji način? Najuobičajeniji i u
praksi najefikasniji jest statističko-eksperimentalni po­
stupak nazvan faktorska analiza. Ona se temelji na vrlo
jedostavnom principu.
Podvrgnemo li veću skupinu ljudi različitih zanimanja,
stavova, nejednakog društvenog porijekla i položaja itd.,
određenom broju testova koji mjere tako zvanu inteli­
genciju, tada ćemo prema rezultatu svakog od tih testo­
va moći ljude svrstati u niz. Na početku niza bit će »naj­
bolji«, na kraju »najgori« — ostali će biti negdje između.
Ako dva testa mjere isti mentalni proces pomoću isto­
vrsnog »materijala«, a »kvaliteta« obaju testova je kon-
stantna, tada bi nakon testiranja, poredak ljudi u oba
niza morao biti isti. Slučajne greške pri mjerenju mogu
taj poredak malo poremetiti (na nepredviđen način), ali
u cjelini gledano, naše je očekivanje razumno i praksa ga
potvrđuje. Dva testa, koji zadovoljavaju navedene uvjete,
daju ponekad čak i gotovo identičan niz.
Uzmemo li sada dva testa koji se u nekim aspektima
razlikuju — bilo da su sastavljeni od »materijala« razli­
čitog tipa, ili da se pri njihovu rješavanju koriste različiti
mentalni procesi, ili da zahtijevaju brzinu ili dubinu raz­
mišljanja. Tada će se, naravo, i poredak ljudi nakon testi­
ranja razlikovati. Čim su razlike u testovima veće, tim će
se i poredak ljudi u nizu više razlikovati. Konačno ćemo,
u konstrukciji testova, doći do točke u kojoj će se dva
niza toliko razlikovati, da znajući rezultat što ga je netko
postigao na prvom od njih, nećemo moći predvidjeti
njegov uspjeh na drugom testu. Ili, drugim riječima, čim
je sličnost u izboru materijala, mentalnih procesa i kva­
litete između dva testa veća, tim je veća i vjerojatnost
da će ispitanik na oba testa postići sličan rezultat. Obrat­
no, ako se razlika (u ova tri aspekta) među testovima po­
većava, ta se vjerojatnost smanjuje.
Ovi, prilično magloviti pojmovi »sličnosti« ili »razlike«
mogu se prevesti na precizan matematički jezik pomoću
takozvanog koeficijenta korelacije. Raspon toga koefi­
cijenta kreće se od 1, čime se označava potpuno slaga­
nje, do 0 koja označava nepostojanje bilo kakvog odnosa.
Kadikad se zna desiti i da koeficijent ispadne negativan,
npr. u slučaju kad netko vrlo dobro riješi zadatke testa A,
a slabo ili nikako zadatke testa B (ili obratno). No kad
je riječ o testovima inteligencije, takvi koeficijenti rijetko
se pojavljuju (gotovo nikada). Značenje koeficijenta bit
će nam jasnije, ako pogledamo nekoliko primjera. Znamo
da su visoki ljudi obično i teži od niskih — korelacija
između visine i težine iznosi 0,6. To je negdje u sredini
između savršene korelacije i nepostojanja bilo kakve ko­
relacije. Korelacija između visine i inteligencije iznosi
samo 0,2. To je tako malen broj da se iz njega na teme-
lju visine ne može ništa zaključiti o inteligenciji (iako se
vidi neznatna tendencija porasta inteligencije s visinom).
Između duljine lijeve i desne ljudske ruke korelacija je
0,98, dakle vrlo bliza savršenoj korelaciji. No duljina
ljudskog nosa ne stoji, na primjer, ni u kakvom odnosu
prema duljini ljudskog stopala.
Sada, postavljenu hipotezu, možemo i drugačije formu­
lirati. Možemo kazati da među testovima, koji su slični
u »materijalu«, »procesima« i »kvaliteti«, postoji visok
nivo korelacije, dok je među testovima koji se u ova tri
aspekta razlikuju, korelacija slaba. Čim je sličnost veća
korelacija je bolja — čim su razlike veće korelacija je
slabija. Vrijedi i obrat ove tvrdnje, tj. čim je bolja kore­
lacija tim je i sličnost među testovima veća, čim je ta
korelacija slabija, sličnost je manja. Ovako formulirana
tvrdnja korisnija je u praksi, jer ono što u praksi mjeri­
mo jest korelacija između testova. Na temelju veličine
korelacije zaključujemo koliko su testovi međusobno slič­
ni ili koliko se jedan od drugoga razlikuju. Taj proces
dedukcije prilično je složen, no bez obzira na to, većina
je znanstvenika, kad se radi o prirodi glavnih mentalnih
sposobnosti ili mentalnih procesa potrebnih za rješavanje
problema u testovima, usvojila vrlo slične stavove. Do­
sad se, doduše, pažnja najviše posvećivala razlikama u
sposobnostima baratanja različitim tipovima materijala
i razlikama u efikasnosti pojedinih mentalnih procesa.
Sve do nedavno gotovo da nitko i nije proučavao odnos
brzina, dubina.
Glavni faktori* koje su psiholozi uspjeli izdvojiti do* Površno gledano, ovi su faktori vrlo slični sposobnostima
koje sam tako strogo kritizirao na početku ovog poglavlja. Glav­
na razlika između ova dva pojma leži u načinu na koji su nastali.
Pojam sposobnosti nastao je nesistematskim promatranjem i
verbalizacijom određenih stereotipova (i predrasuda koje su u
to određeno vrijeme vladale). Faktori su pažljivo definirani na
temelju eksperimentalnih i statističkih procesa, a u skladu sa
znanstvenim metodama. Mjestimična sličnost ne bi smjela za­
magliti ove temeljne razlike. Da bi se to izbjeglo, faktori se često,
umjesto riječima, označavaju slovima (u zagradi kraj svakog
faktora).
bili su slijedeće nazive: verbalna spretnost (V), verbalna
tečnost (W), spretnost u baratanju brojevima (N), pro­
storni zor (S), percepcija (P), memorija (M) i sposobnost
induktivnog zaključivanja (I). Malo je teško te sposobno­
sti opisati bez primjera testova na kojima se temelje
definicije ovih faktora. Stoga sam, u poglavlju 2, naveo
primjere, za određene faktore karakterističnih zadataka.
Većina zadataka vrlo je laka, a čitalac će ubrzo i sam
uvidjeti da bi oni mogli biti i složeniji i kako bi se mogli
učiniti složenijim. U dobrom testu moraju, naime, biti
zastupljeni svi stupnjevi težine. Prilikom testiranja, da­
ju se, naravno, i detaljne upute, a i nekoliko slobodnih
minuta u kojima ispitanik može provjeriti da li je shvatio
što se od njega traži.
Navedenih je sedam faktora, relativno, ali ne i potpuno
nezavisno. Onaj tko uspješno riješi testove koji se odnose
na jedan faktor, obično uspješno riješi i testove koji se
odnose na druge faktore (ta je tendencija, ipak, nešto sla­
bija nego kad se radi o testovima iste vrste). Možda
bismo tu univerzalnu tendenciju uspješnog rješavanja
različitih zadataka mogli identificirati s našim, hipotetičkim pojmom »inteligencije«. Razmotrimo detaljnije
različite faktore kako bismo otkrili koji se od njih mjere
testovima za čije je rješavanje potrebno ono što obično
zovemo »intelektualnom« kvalitetom. Mislim da će se
većina ljudi složiti u tome da testovi koji mjere faktor
induktivnog zaključivanja zahtijevaju najviše inteligen­
cije, testovi koji mjere verbalne i numeričke faktore, ne­
što manje, dok ostali zahtijevaju znatno manje inteligen­
cije. I korelacija među testovima potvrđuje ovakav su­
bjektivan i a priori stav. Zajedničko je svojstvo (tj. visok
stupanj korelacije) najizraženije kod testova koji mjere
induktivno zaključivanje, manje izrazito kod verbalnih i
numeričkih testova, a najneizrazitije kod prostornih testo­
va i testova pamćenja. Time smo došli do općenitog za­
ključka da je inteligencija svojstvo na kojem se temelje
(iako ne u jednakoj mjeri) sve intelektualne operacije.
Osim toga općeg svojstva koje možemo zvati »inteligen-
cijom«, ili opreznije, jednostavno označiti slovolm »g«,
postoje i različite vrlo specifične sposobnosti koje nam
omogućavaju efikasno baratanje specifičnim materijalom
ili efikasno korištenje određenog mentalnog procesa.
Vjerojatnost da su nabrojeni faktori (njih sedam) i jedini
faktori koji se mogu izolirati posve je neznatna. Najno­
viji radovi ukazuju na mnoštvo drugih. Ovih je sedam,
međutim, dosad najbolje definirano i proučeno, pa ćemo
ih stoga uzeti kao predstavnike ostalih.
Dosad nismo još ništa kazali o brzini rješavanja pro­
blema kao ni o dubini razmišljanja. Za psihologa je to
nesigurno tlo, djelomično i zato što interes za taj odnos
godinama jedva da je postojao, pa se na njegovu is­
traživanju nije ni radilo. Taj je problem tek nedavno
pobudio pažnju, a budući da su neka od njegovih eks­
perimentalnih rješenja vrlo zanimljiva i važna, pokušat
ću ih ukratko objasniti. Pritom ću se služiti otkrićima D.
Furneauxa, kao i pojmovima koje je on definirao. On je,
uostalom, bio i prvi koji je predložio neka rješenja tog
teškog i složenog problema.
Da bih objasnio ono što želim, morat ću se poslužiti
primjerom. Neka to bude određeni tip zadatka u testu
inteligencije, recimo nizovi slova na str. 56. ove knjige.
Pretpostavimo da smo konstruirali veći broj različitih
zadataka istoga tipa i razdijelili ga reprezentativnom
uzorku stanovništva. Pretpostavimo da smo za rješava­
nje tih zadataka dali proizvoljno mnogo vremena. Na
temelju broja ljudi koji su uspješno riješili određeni za­
datak možemo odrediti težinu tog zadatka. Ako neki za­
datak uspješno riješi 90 posto ljudi iz našeg odabranog
uzorka, možemo taj zadatak smatrati relativno lakim; ako
ga uspješno riješi samo 10 posto ljudi iz uzorka, zada­
tak je, relativno, težak. Ako sada test sačinjen od zada­
taka svih nivoa težine primijenimo na drugi uzorak
populacije, tada svaki ispitanik u tom uzorku može
određeni zadatak ili točno riješiti, ili pogrešno riješiti,
ili odustati od rješavanja, tj. taj određeni zadatak pre­
skočiti. Većina testova inteligencije daje konačnu ocjenu
na temelju broja točnih odgovora danih u zadanom vre­
menskom intervalu. Stoga ta ocjena ovisi o sva tri na­
čina rješavanja problema, tj. o točnom i pogrešnom rje­
šavanju i o preskakanju. Želimo li analizirati doprinos
brzine, moramo odrediti udio svakog pojedinog načina
ili, drugim riječima, moramo pokušati razmrsiti neraz­
mrsivo. To zahtijeva mjerenje vremena potrebnog za
rješavanje svakog pojedinog problema. Mislim da je sva­
kom odmah jasno da se dijeljenjem broja točnih odgo­
vora s ukupnim potrebnim vremenom ne može dobiti
nikakav razuman prosjek (neki će ljudi, na primjer,
trebati mogo vremena za dobivanje pogrešnog odgovora,
ili će podosta vremena provesti mozgajući o problemu
od kojeg će konačno odustati, dok drugi neće time gubiti
vrijeme).
Kad izmjerimo vrijeme potrebno za rješavanje svakog
pojedinog problema, možemo grafički prikazati vrijeme
potrebno određenom ispitaniku za rješavanje zadataka
određenog nivoa težine. Takav grafički prikaz vidimo
na slici 1A. Također odmah vidimo i to đa vrijeme po­
trebno za rješavanje ne raste proporcionalno s porastom
nivoa težine. Tu poteškoću možemo izbjeći ako upotrije­
bimo logaritam naše mjere vremena (log vrijeme). Tada
se odnos između naše dvije varijable (nivoa težine i
logaritma vremena) može prikazati pravcem (slika 1B).
Grafikon prikazuje rezultate trojice ispitanika, Alfe, Bete
i Game. Vidimo da su sva tri pravca jednako nagnuta
prema horizontalnoj osi, ili drugim riječima, da su para­
lelna. Taj, neobično važan, eksperimentalni zaključak ni­
smo mogli predvidjeti. Iz njega se vidi da smo mjere­
njem došli do jedne univerzalne konstante (tj. univerzal­
ne za našu kulturu). Ako pomislimo da su nad njezinim
nepostojanjem očajavale generacije psihologa, tada nje­
zina važnost postaje još očitija.
S dijagrama B možemo odmah pročitati da je ispita­
nik Alfa, na svim nivoima težine, brži od ispitanika Beta,
koji je opet na svim nivoima težine brži od ispitanika
Gama. Gama može riješiti samo zadatke koji nisu teži
od određenog, vrlo niskog, nivoa težine. Beta već uspi­
jeva riješiti zadatke srednje težine, a Alfa rješava čak i
vrlo teške zadatke. Bilo bi zgodno kada bismo točku u
kojoj se pravci alfa, beta i gama sijeku s horizontalnom
koordinatom (ta točka određuje veličinu brzine kojom
Alfa, Beta i Gama rješavaju najjednostavnije zadatke —
zadatke koje može riješiti gotovo svatko) mogli identi-
A
Slika 1
ficirati s brzinom rješavanja problema svih nivoa težine,
a najviši nivo težine do kojeg Alfa, Beta i Gama mogu
doprijeti s dubinom njihova shvaćanja. To se, na žalost,
ne može učiniti i to iz dva razloga. Razumno je, naime,
očekivati da uspjeh na testu ne ovisi samo o brzini, već
i o spremnosti ispitanika da traži odgovor — drugim
riječima o onom što zovemo upornošću. Kad bi naša
tri ispitanika bila krajnje uporna i voljna da se do­
voljno dugo pozabave svakim od zadanih problema, tada
bismo njihove rezultate mogli prikazati crtkanim produžecima dužina koje prikazuju stvaran postignuti re­
zultat. Tako bi čak i relativno tupi ljudi, voljni da us-
traju dovoljno dugo vremena, uspjeli riješiti relativno
teške probleme, dok relativno bistri ljudi, nesposobni
da problemu posvete više vremena ne bi riješili ni rela­
tivno lake probleme.
Za ovu teorijsku tvrdnju ne samo da ne manjka do­
kaza, već je ona, štoviše, i posve u skladu sa svakodnev­
nim iskustvom i zdravim razumom: vrhunski intelektual­
ni domet jest produkt brzog mentalnog rada i uporne
marljivosti. Budući da smo se poslužili logaritamskomskalom, treba držati na umu da je dužina vremena po­
trebna tupom čovjeku za rješavanje teškog problema,
neproporcionalna težini toga problema (misli se, narav­
no, na linearnu proporcionalnost). Dok će njemu za teži
problem trebati mjeseci upornog rada, bistar će čovjek,
isti problem, riješiti za svega nekoliko minuta. Ipak, ta
dva faktora (brzina i upornost) relativno su nezavisna, pa
stoga o dubini ne možemo govoriti kao o korisnom unidimenzionalnom psihološkom pojmu. Dubina se obično
identificira s najvišim nivoom težina kojeg ispitanik mo­
že doseći. Jasno je da je ona složen pojam koji ovisi o
jednostavnijim pojmovima brzine i upornosti. Zanimlji­
vo je da jedan od tih elementarnih faktora (upornost)
uopće i nije intelektualna kvaliteta — prije bi se moglo
kazati da je on funkcija organizacije ličnosti i njezina
emocionalnog integriteta. Gledano samo sa spoznajne
strane, brzina mentalnog funkcioniranja primarna je de­
terminanta intelektualne snage. Postoje dobri razlozi za
identificiranje te brzine sa »o«, tj. općom mentalnom spo­
sobnosti ili inteligencijom.
Čak ni ovakva kombinacija brzine i upornosti ne uzima
u obzir svu složenost procesa rješavanja problema. Če­
sto se događa, a tu eksperimetalni dokazi podupiru sva­
kodnevno iskustvo, da napišemo pogrešan odgovor pod
dojmom da je on ispravan (barem jednako tako često
kao što odustajemo od daljnjeg rješavanja problema).
Ovo opažanje uvodi u našu analizu nešto kao »nehaj«.
Možda ta riječ baš i ne opisuje posve adekvatno ono
što se događa, iskustvo je međutim pokazalo da baš zbog
ovakvog postupka kojim se netočna rješenja prihvaćaju
kao točna, a točna odbacuju kao netočna, netko tko je
i brz i uporan postiže relativno slabe rezultate.
Furneaux je pokazao da činjenice koje smo ovdje ukrat­
ko saželi i odnosi koji među njima vladaju (neke od tih
odnosa nismo navodili jer se mogu izraziti jedino u
obliku matematičkih formula) vode do prilično plauzibilne hipoteze o prirodi procesa koji se u mozgu odvijaju
Zaključivanje
Pamćenje
Opažanje
TESTOVNI MATERIJAL
Slika 2
prilikom rješavanja problema. Prema toj hipotezi, uočeni
problem uzrokuje u mozgu niz zbivanja koji imaju za
posljedicu čitav lanac »pokusnih rješenja«. Ta pokusna
rješenja ne dopiru nužno do naše svjesne razine, svako
je od njih jednostavno osobit način organizacije jednog
dijela moždane strukture. Brzina kojom se ti pojedini
oblici organizacije stvaraju, razaraju i iznova oblikuju
jest temelj na kojem se zasniva pojam mentalne brzine.
Mozak testira adekvatnost svakog pokusnog rješenja ne­
kom vrstom mehanizma povratne sprege (feed-back) ka­
kvim se služe i elektronski računari (to je najvjerojatnija
pretpostavka). U toj fazi procesa igra određenu ulogu »ne­
haj« ili »nemarnost« ili tehničkim rječnikom rečeno, »gre­
ška«. Može se, naime, dogoditi da pokusno rješenje koje
zadovoljava samo neke od traženih uvjeta otkoči meha­
nizam testiranja i dovede do pogrešnog odgovora. Uko-
liko do toga ne dođe, proces stvaranja pokusnih rješenja
nastavlja se sve dok ispitanik ne pronađe točan odgo­
vor, ili dok zbog toga što nije dovoljno uporan, ne
odustane od rješavanja jednog i ne pređe na drugi pro­
blem.
I tako smo, zanemarivši pritom neke složenije aspek­
te, okončali potragu za odgovorom na pitanje: »Što za­
pravo mjere testovi inteligencije?« Dobro i na analitič­
kim principima konstruiran test mjeri brzinu mentalnog
funkcioniranja koja je, izgleda, temelj intelektualne efi­
kasnosti. On također mjeri našu sklonost prema brojevi­
ma, riječima, crtežima ili nekim drugim tipovima testovnog materijala, kao i to koji nam mentalni proces naj­
više »leži« (pamćenje, opažanje, zaključivanje, itd.). U
testu nužno dolaze do izražaja i neintelektualne kompo­
nente ličnosti, kao na primjer upornost koja igra važnu
ulogu u određivanju nečije efektivne inteligencije, tj.
spremnosti i sposobnosti da se rješavaju sve teži i sve
složeniji problemi. Ovi različiti odnosi shematski su pri­
kazani na slici 2. Loše sačinjen test mjerit će sve ove
različite dimenzije kao jednu zbrkanu cjelinu iz koje se
ne može izlučiti doprinos što ga svaka od tih dimenzija
daje konačnom kvocijentu inteligencije. Dobro konstrui­
ran test, ili bolje rečeno, niz testova mjerit će svako od
ovih svojstava posebno, čime će se dobiti bolji uvid u ispitanikove jake i slabe točke, a time i mogućnost boljeg
predviđanja onoga što on može postići u budućnosti.
Očiti praktični uspjesi čak i slabih testova mogu poslu­
žiti kao pokazatelji onoga što će se moći postići kad
praksa dostigne teoriju. Već postoje neki dokazi o tome
da analitički testovi udvostručuju ili čak utrostručuju
točnost predviđanja starijih testova.
2
Primarne mentalne sposobnosti
Ovo se poglavlje gotovo isključivo sastoji od primjera
testova koji ilustriraju raspravu o prirodi inteligencije
u prvom poglavlju ove knjige. U ovaj sam ih tekst uvr­
stio prije svega zato što teorijska diskusija o pojmovima
kao što su, na primjer, »sposobnost percepcije« ili »ver­
balna tečnost« malo govore onima koji ne poznaju na­
čin na koji se ti pojmovi mjere i definiraju. Profesor
Thurstone čiji je pionirski rad na ovom polju omogućio
da se proučavanje inteligencije postavi na zdravije te­
melje, ljubezno mi je odobrio da ovdje reproduciram
zadatke iz njegovih testova.
Treba imati na umu da to nisu potpuni testovi, nego
samo zadaci od kojih obično prvi, ili prvih nekoliko ilu­
striraju instrukciju koju treba primijeniti na daljnje za­
datke u testu. Gdjegdje je ovim uputama dodan i primjer
na kojem ispitanik može provjeriti da li je uputu shva­
tio. Ovi primjeri zadataka bit će za većinu čitalaca posve
laki. Mislim da će čitaoci shvatiti da se mogu konstrui­
rati i mnogo teži zadaci, kao i to da se test može složiti
tako da odgovara svakom intelektualnom nivou od ni­
voa petogodišnjaka do nivoa briljantnog sveučilištarca.
Za one koji će možda osporavati način na koji su tes­
tovi grupirani, moram iznova naglasiti da to grupiranje
nije proizvoljno, već posljedica rezultata što su ih na
testovima postizale velike skupine ljudi.
(1) VERBALNA SPRETNOST (v)
TEST POSLOVICA
Ovaj test provjerava vašu sposobnost razumijevanja onoga
što čitate. Pročitajte poslovicu A.
A. Jedri kad vjetar
duva.
Dvije i samo dvije od dolje navedenih rečenica imaju goto­
vo isti smisao kao poslovica A. Nađite te dvije izjave.
____V_____ Željezo se kuje dok je vruće.
___________Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin.
____V_____ Suši sijeno dok sunce sja.
___________ Nemoj da ti jedro bude veće od broda.
Oznaku (v) smo stavili kraj prve i treće izjave jer one imaju
gotovo isto značenje kao poslovica A.
U slijedećoj skupini rečenica, označite izjave koje imaju
slično značenje kao poslovica B.
B. Bez muke
nema nauke
Bez alata nema zanata.
__________ Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrije.
___________ U mutnoj se vodi riba lovi.
___________ Od jednog u d a r a dub ne pada.
VERBALNA KLASIFIKACIJA
U stupcu broj 1 navedena su imena nekih životinja. U stupcu
broj 2 nabrojeno je nekoliko komada pokućstva. Stupac
broj 3 sadrži i riječi koje označavaju životinje i riječi koje
označavaju pokućstvo. Polica je komad pokućstva i nakon
nje dolazi broj 2 što znači da pripada drugom stupcu. Ovca
je životinja i nakon nje dolazi broj 1 što znači da pripada
prvom stupcu. Ostalim su riječima brojevi 1 i 2 pridruženi
na jednak način:
1
2
3
krava
stol
polica
2
konj
stolica
ovca
1
ptica
ormar
fotelja
2
pas
svjetiljka
krevet
2
mačka
1
magarac
1
Riječima u stupcu 3 pridružite brojeve 1 ili 2.
2
3
rastrgati
patiti
onesvjetiti se
-----------
mučiti
boljeti
raspeti
-----------
gristi
plakati
zgnječiti
-----------
štipati
štucati
stenjati
1
rezati
kukati
-----------------------------
VERBALNE RELACIJE
Pročitajte slijedeći red riječi:
1-noga:
2-cipela
3-ruka:
7-prst
4-palac
5-glava
6-rukavica
8-stisak
6
Prve dvije riječi, noga i cipela, stoje u određenom odnosu
-cipela se nosi na nozi. Iduća je riječ »ruka«. Koja od nave­
denih riječi stoji prema ruci u istom odnosu kao noga prema
cipeli. Odgovor je rukavica jer se rukavica nosi na ruci. Zatosmo na označenom mjestu napisali brojku 6.
U iduća dva zadatka treba naći riječ koja se prema trećoj
riječi odnosi kao druga prema prvoj i u zato određen prostorupisati odgovarajući b r o j .
1-riba:
2-voda
7-nebo
8-visoko
3-ptica
5-crvendać
6-ocean
----
1-gradonačelnik: 2-grad
6-opće 7-trgovina
4-plavo
3-kapetan
8-poručnik
4-brod
5-privatno
----
(2) VERBALNA TEČNOST (w)
PREMETANJE SLOVA
Slova u svakom redu treba poslagati tako da daju ime neke
životinje. U prvom slučaju skup slova dmedjve može se po­
slagati tako da daje riječ medvjed koju smo i napisali u za
to predviđen prazni prostor. U idućem redu slova asp mogu
se poredati tako da daju životinju pas. Na isti način skup
slova kčmaa daje riječ mačka.
ŽIVOTINJE
medvjed
pas
mačka
dmdjve
asp
kčmaa
Slova u svakom redu treba poslagati tako da se dobije ime
jedne ptice:
PTICE
tkaap
narav
strebaj
---------------
PRONALAŽENJE RIJEČI
U prazan prostor dolje upišite što više riječi koje počinju
slovom »s«, a završavaju slovom »1«. Duljina riječi nije važ­
na. To mogu biti lična imena ili imena rijeka i gradova, kao
i riječi stranog porijekla.
U prva su tri reda, primjera radi, takove riječi već upisane.
Nastavite upisivati riječi koje počinju sa »s« a završavaju
sa »1«.
1. sol
2. sokol
3. sandal
4.
5.
STVARANJE RIJEČI
Upotrebljavajući isključivo slova koja se nalaze u riječi
G-E-N-E-R-A-C-I-J-A, načinite Što više novih riječi. Nove riječi
mogu biti duge ili kratke, to mogu biti lična ili geografska
imena, kao i riječi stranog porijekla. Pojedino se slovo smije
upotrebljavati samo onoliko puta koliko se puta pojavljuje u
riječi G-E-N-E-R-A-C-I-J-A.
U prva tri reda dani su primjeri takovih riječi. Nastavite!
G-E-N-E-R-A-C-I-J-A
1. igra
2. energija
3. cijena
4. ___________
5.
(3) NUMERIČKE SPOSOBNOSTI (n)
NUMERIČKI KOD
U ovom se testu od vas traži da se koristite sistemom koji se
temelji na dvadeset simbola umjesto deset uobičajenih cije­
lih brojeva. Svaki od brojeva između »0« i »19« ima svoj od­
ređeni simbol koji je dolje naznačen. Vidimo da je simbol
kojim se označava broj jedan, točka, a simbol za broj pet,
crtica. Broj devet predstavljen je simbolom koji se sastoji
od crtice i od četiri točke. Nula je predstavljena simbolom u
obliku slova U.
Ako je broj veći od devetnaest, simboli se kombiniraju tako
da se stavljaju jedan iznad drugoga. Kako se to radi pokaza­
no je u primjeru 2. Gornji simbol treba pomnožiti sa dvade­
set, a donji sa jedan, a dobivene rezultate treba zbrojiti. Pro­
učite dobro primjer 2!
Ako je broj veći od 399, tada su za njegovo zapisivanje
potrebna tri simbola. Gornji treba pomnožiti sa 400, srednji
sa dvadeset, a donji sa jedan i dobivene rezultate zbrojiti.
Kako se to radi pokazano je u primjeru 3.
Istom metodom riješite šest idućih zadataka!
Prostor za
računanje
Odgovor
Prostor za
računanje
Odgovor
RAČUNANJE
Na tabeli su tri prazna mjesta na koja treba upisati odgova­
rajuće brojeve. Podatke koji su za to potrebni, treba uzeti iz
tabele.
ARITMETIČKI PROBLEMI
U ovom je testu dano nekoliko aritmetičkih problema i nji­
hova moguća rješenja. Za svaki problem imamo četiri odgo­
vora od kojih je jedan, i samo jedan, točan. Od vas se traži
da pronađete točan odgovor. Kraj njega, na za to predviđe­
nom prostoru, stavite oznaku kvačice kao što je to učinjeno
u prvom primjeru. Računati možete na praznom prostoru, no
ne gubite vrijeme nastojeći izračunati točan odgovor.
U prvom primjeru treba izračunati produkt dvaju brojeva.
Odmah se vidi da je prvi broj, po veličini, vrlo blizu broju 4,
a drugi broju 7. Budući da je 4 x 7 = 28, rješenje mora biti
negdje oko broja 28. To smo rješenje i označili.
7,563327
4,12395 x 6,82187 =
14,012468
28,133051
56,103378
U dolje navedenom primjeru vidimo da je brojnik blizu
broju 30, a nazivnik blizu broju 6. Budući da je 3 0 : 6 = 5,
označili smo rješenje najbliže broju 5.
4,4278
5,1819
6,9271
8,4293
Budući da znadete, da jedan od odgovora mora biti točan,
možete se u njegovu nalaženju poslužiti »trikom«. Kako, na
primjer, »pogoditi« koliko je 29 X 29? Znamo da je 30 X 30
= 900. Također znamo da je 9 X 9 = 81, pa prema tome rješe­
nje mora završavati brojem 1. Iz toga slijedi da je točan
odgovor 841.
2
(29) =
755
841
865
901
Nađite i označite točno rješenje u dolje navedenim zadaci­
ma. Nastojte se služiti najkraćim mogućim p u t e m . Ne gubite
vrijeme na »provjeravanje« — jedan je odgovor sigurno
točan.
2,621
3,01224 X 4,86537
6,782
14,656
21,387
---------------------------------------------------------------------------6,5654
53,29736 =
5,01258
10,6327
91,7136
134,6973
---------------------------------------------------------------------------7.698
1351 + 8271 + 72 + 3 + 51 +
2 + 1 + 13 + 9 + 4 + 2 3 +
9.875
13.561
20.679
8 + 19 + 22 + 4 + 6 + 1 6
---------------------------------------------------------------------------2
(197) =
11.569
23.417
38.809
62.187
(4) PROSTORNI ZOR (s)
RUKE
U ovom ćete testu vidjeti čitav niz crteža koji prikazuju ruke,
Neki od njih prikazuju desnu, a neki lijevu ruku. Ispod
svakog crteža su dva prazna kvadrata.
Ako je na crtežu desna ruka, stavite oznaku u desni kva­
drat, a ako je na slici lijeva ruka, onda u lijevi kvadrat, kao
što je to učinjeno na crtežu dolje.
Stavite oznaku u odgovarajući kvadratić!
LIKOVI
Na crtežu su dva jednaka lika u obliku slova L. Svaki lik ima
na svojem vrhu rupu. Ne odvajajući ih od površine na kojoj
leže, možemo ih pomicanjem dovesti u položaj da padnu
jedan na drugog.
Slijede dva različita lika. Ne možemo ih pomicanjem (ne
odvajajući ih pri tom od površine na kojoj leže) dovesti
u položaj da padnu jedan na drugog. Želimo li to, moramo
ih odvojiti od površine na kojoj leže.
Na slici je sedam likova. Podvučeni su oni likovi koji su
jednaki prvom liku (misli se »jednaki« u gore objašnjenom
smislu).
Na slici je sedam likova. Podvucite likove koji su jednaki pr­
vom liku u redu.
Trebalo je podvući treći i četvrti lik. Oni su jednaki
prvom liku.
Evo još jednog zadatka. U svakom redu podvucite likove
koji su jednaki prvom liku u tom redu.
Test sadrži dvadeset redova od po sedam likova.
ZASTAVE
Na prvom crtežu su dvije jednake zastave. Ne odvajajući ih
od površine na kojoj leže, možemo ih pomicanjem dovesti u
položaj da padnu jedna na drugu.
Budući da su zastave u traženom smislu jednake, stavili smo
crticu kraj slova J.
Na slici dolje su dvije različite zastave. Ne možemo ih, ne
odvajajući ih od površine na kojoj leže, pomaknuti tako da
padnu jedna na drugu.
Budući da su zastave različite, stavili smo crticu kraj slova R.
Učinite to isto na crtežima dolje. Pokušajte zastave pomica­
njem, ne odvajajući ih od površine papira, dovesti jednu n a .
drugu. Ako je to moguće, stavite crticu kraj slova J, a ako
nije crticu kraj slova R.
Na prvoj je slici trebalo staviti crticu kraj slova J, a na drugoj
kraj slova R.
Test sadrži četrdeset i osam zadataka.
(5) SPOSOBNOST PERCEPCIJE (p)
IDENTIČNI BROJEVI
Na vrhu prvog stupca brojeva nalazi se broj 634. Svaki put
kad se broj 634 ponovo pojavi u prvom stupcu, mi ga podvučemo. U drugom je stupcu podvučen broj 876 jer se on nalazi
na vrhu toga stupca. U trećem je stupcu podvučen broj 795,
koji se nalazi na vrhu trećeg stupca.
Broj na vrhu svakog stupca pojavljuje se u tom istom
stupcu još jedan ili dva puta. Pronađite taj broj što brže
možete i svaki ga put podvucite.
634
693
850
634
513
398
696
634
574
628
634
876
643
328
932
879
375
470
697
876
294
982
795
583
795
189
342
795
896
247
319
468
543
423
837
115
423
528
969
274
423
627
423
962
279
363
643
279
375
470
887
699
291
983
585
374
282
663
539
314
475
576
374
S50
677
846
ČITANJE U ZRCALU
Pogledajte ove dvije riječi
Prva je riječ mačka. Druga je riječ također mačka, ali tis­
kana u »zrcalnom odrazu« (s desna na lijevo).
Dolje su dva reda riječi. U prvom su redu riječi tiskane
s lijeva na desno, a u drugom te iste riječi tiskane s desna
na lijevo.
Dolje su dva stupca riječi. Prva riječ, na vrhu svakog
stupca, tiskana' je s lijeva na desno. Ispod nje su četiri ri­
ječi tiskane u obrnutom smjeru, tj. u »zrcalnom odrazu«.
Jedna od te četiri riječi jednaka je riječi na vrhu stupca.
Nju smo u svakom stupcu podvukli.
U svakom od ovih stupaca podvucite riječ koja je jed­
naka riječi na vrhu stupca.
Test sadrži pedeset stupaca od po četiri riječi.
LICA
U ovom nizu lica jedno se lice razlikuje od ostalih. To
je različito lice precrtano.
Pogledajte dobro i uočite zašto je precrtano lice u sredini.
Usta na tom licu, razlikuju se od ustiju na druga dva lica.
Evo još jednog niza lica. Precrtajte lice koje se razlikuje od
ostala dva.
Trebalo je prekrižiti zadnje lice u redu.
U svakom redu precrtajte lice koje se po nečem razlikuje
od ostala dva.
Test sadrži šezdeset r e d a od po tri lica.
(6) INDUKTIVNO ZAKLJUČIVANJE (r)
TAJNO PISMO
U prvom stupcu, pod naslovom »Riječi«, nalaze se tri riječi:
dar, dan, i rad. U drugom stupcu te su iste riječi napisane
tajnom šifrom — svako je slovo zamijenjeno brojem. Treba
pronaći slovo koje odgovara određenom broju. Redoslijed
riječi u prvom i drugom stupcu nije isti. U treći stupac
treba napisati riječi onim redom kojim one dolaze u taj­
nom pismu.
Riječi
Tajno
pismo
dar
3
8
6
dan
5
8
3
rad
3
8
5
Prijevod
Problem možemo riješiti na nekoliko načina. Evo jedne mo­
gućnosti:
Pogledajmo pažljivo riječi u prvom stupcu. Vidimo da
dvije riječi počinju istim slovom. Riječi dar i dan počinju
slovom »d«. U tajnom pismu dva puta se na početku po­
javljuje broj 3. Stoga 3 odgovara slovu »d«. Upišite »d«
na odgovarajuće mjesto u prijevodu.
Treća riječ počinje slovom »r«, pa prema tome broj 5
odgovara slovu »r«. Upišite »r« na odgovarajuće mjesto u
prijevodu.
Slovo u sredini svake riječi jest »a«. Broj u sredini svake
riječi napisane tajnim pismom jest broj 8. Stoga 8 odgo­
vara slovu »a«. Upišite »a« u sredinu svake riječi u trećem
stupcu.
Ostala je nepotpuna samo još riječ dan, pa stoga broj
6 mora odgovarati slovu »n«. Upišite »n« u preostali prostor
u prvom redu trećeg stupca.
Poredak riječi u trećem stupcu jest: dan, rad, dar.
Evo još jednog primjera. Tajno pismo ovog primjera razli­
kuje se od tajnog pisma u prvom primjeru. Pronađite koje
slovo odgovara kojem broju. Riječi napišite na odgovaraju­
ća mjesta u trećem stupcu.
Riječi
Tajno pismo
vrt
8
0
9
rat
5
2
8
lav
4
2
9
Prijevod
Da li ste primijetili da prve riječi završavaju slovom »t«?
Broj koji se na zadnjem mjestu pojavljuje dva puta jest
broj 9. Stoga broju 9 odgovara slovo »t«. Upišite »t« u od­
govarajuće polje.
Riječi rat i lav imaju u sredini slovo »a«. Broj koji se u
sredini pojavljuje dva puta jest broj 2. Upišite »a« u od­
govarajuće polje.
Sada možete prepoznati riječ rat. Druga riječ koja zavr­
šava slovom »t« je vrt. Napišite je. Prema tome, prijevod dru­
ge riječi mora biti lav, a tako i jest jer prema riječi vrt,
broju 8 odgovara slovo »v«. Redoslijed riječi u trećem stup­
cu glasi: vrt, lav, rat.
Evo još jednog primjera. Nađite slova koja odgovaraju
brojevima i upišite ih u polja trećega stupca. Pomozite si
tako, da najprije odredite koji broj pripada slovu »o« koje
se pojavljuje u svakoj riječi (dakle tri puta). Vidi se da
slovu »o« pripada broj 5, dakle broju 5 odgovara slovo »o«.
Upišite »o« u odgovarajuća polja trećeg stupca. Dalje ra­
dite sami.
Riječi
Tajno pismo
osa
8
5
1
nos
2
5
3
bol
5
3
9
Prijevod
Redoslijed riječi u trećem stupcu mora biti: bol, nos, osa.
Pokušajte sami riješiti idući problem. (Slovo »b« se u prvom
stupcu riječi pojavljuje samo jedanput. Pronađite broj koji
se u drugom, stupcu pojavljuje samo jedanput i rješenje
slijedi).
Riječi
Tajno pismo
sob
4
2
7
sok
4
2
9
kos
7
2
4
Prijevod
Redoslijed riječi u trećem stupcu jest: sok, sob, kos.
Dolje su još dva problema za vježbu. Prevedite riječi na­
pisane tajnim pismom i redom ih upišite u treći stupac.
Riječi
Tajno pismo
san
2
4
6
lan
8
3
2
sol
8
4
6
Riječi
Tajno pismo
luk
2
3
9
alt
2
4
9
lak
3
2
8
Prijevod
Prijevod
NIZOVI SLOVA
Pročitajte ovaj niz slova
a b a b a b a b
Iduće slovo u nizu bilo bi »a«. Upišite »a« u prazno polje.
Sada pročitajte ovaj drugi niz slova i odredite koje je
slovo na redu. Upišite ga u prazno polje.
eafagaha
Trebalo je upisati slovo »i«.
Pročitajte dolje napisane nizove i u prazno polje upišite
slovo koje dolazi.
ghghghgh
a a b b c c č č ć ć
a b z c č z ć d z dž đ z
Trebalo je upisati slova »g«, »d« i »e«.
Vježbajte na dolje navedenim primjerima. U svako polje
upišite odgovarajuće slovo.
a a a b b b c c c d
d
a u b v a u b v a u
b
a b m c č m ć d m d ž đ m
a b c č a b c ć a b c d
RAZLIKE U SKUPINAMA SLOVA
Pročitajte ove skupine slova
AABC
ACAD
ACFH
AACG
U tri se skupine slovo »A« pojavljuje po dva puta. Cr­
­o smo podvukli treću skupinu u kojoj se slovo »A« ne po­
javljuje dva puta.
Evo sličnog problema. Tri skupine, od ove četiri, po ne­
čemu su slične. Koje su to skupine?
CVRM
TUVZ
OPRS
EFGH
U drugoj, trećoj i četvrtoj skupini slova su poredana abe­
cednim redom — u prvoj skupini nisu. Podvucite prvu
skupinu da biste je označili kao različitu.
Između tri, od dolje navedene četiri skupine slova, postoji
određena sličnost. Podvucite skupinu koja se razlikuje od
ostale tri.
KABC
KEFG
LOPR
KUVZ
Tri skupine počinju slovom »K«. Trebalo je podvući treću
skupinu.
Evo još jednog primjera. Podvucite skupinu slova koja se
po nečem razlikuje od ostale tri.
EGHI
MPRS
HJKL
TVZŽ
Trebalo je podvući drugu po redu skupinu. Između slova
»M« i »P« je razmak od tri slova.
Problemi koje treba rješiti slični su ovima. U svakom redu
treba pronaći i podvući skupinu koja se po nečemu razli­
kuje od ostale tri.
AAAB
AAAM
AAAR
AATV
HGFE
OPRS
MRVZ
VUTŠ
SŠTT
IJKI
FGHF
OPRO
EFGI
GHIK
JKLM
RSŠV
(7) MEMORIJA (m)
PREPOZNAVANJE LIKOVA
Pažljivo pogledajte ove likove tako da ih možete prepoznati
kad ih opet vidite.
Kraj lika kojeg ste prepoznali stavite oznaku
polje.
u prazno
Na isti način pogledajte ove likove, tako da ih možete pre­
poznati među likovima na idućoj stranici.
U stvarnom testu na slici ima dvadeset likova koje treba
prepoznati u skupini od šezdeset likova narisanih na poseb­
nom listu.
PRVO I ZADNJE SLOVO
Svakom predmetu dolje pridružen je broj. Broj pridružen
riječi kutija jest 66, broj pridružen riječi stolica je 21 i
tako redom. Od vas se traži da se sjetite broja svakog pred­
meta. Na idućoj stranici imena predmeta napisana su dru­
gim redom. Kraj svakog predmeta napišite njegov broj.
Ako vam pisanje može pomoći da bolje zapamtite, možete
parove prepisati u prazna polja na desnoj strani. Pažljivo
čitajte i nastojte upamtiti dok vam se ne kaže da prestanete.
Počnite odmah. Ne čekajte ni na kakav znak.
Predmet
Broj
kutija
66
stolica
21
lepeza
92
svjetiljka
77
Predmet
Ne okrećite ovu stranicu.
Broj
Predmet
Broj
U prvom redu napisan je odgovarajući točan broj. Nado­
punite stupac. Počnite odmah.
Predmet
Stolica
svjetiljka
kutija
lepeza
Broj
21
Stvarni test sadrži petnaest parova predmet-broj.
IMENA
U svakom redu dolje napisano je po jedno ime i po jedno
prezime. Imena treba upamtiti tako da se, kad vidite pre­
zime, možete sjetiti imena. Na idućoj su strani napisana
samo prezimena i to redoslijedom različitim od ovoga ovdje.
Od vas se traži da dopišete imena.
Ako vam, pri pamćenju, pomaže pisanje, možete imena
i prezimena prepisati u prazna polja na desnoj strani. Poč­
nite odmah. Reći će vam se kada da prestanete.
Ime
Prezime
Zdenka
Cerić
Ivan
Plećaš
Vera
Ivezić
Ante
Kovač
Ime
Prezime
U prvom redu, uz prezime je napisano odgovarajuće ime.
Dopunite stupac.
Ime
Prezime
Vera
Ivezić
Cerić
Kovač
Plećaš
U stvarnom testu treba upamtiti dvadeset imena i napisati
ih uz odgovarajuća prezimena.
3
Bistro je dijete odraslo
Danas rezultati testova inteligencije, kojima je podvrg­
nut velik broj djece u dobi od jedanaest godina, često
odlučuju o njihovu budućem zanimanju, ili utječu na
njihov život na neki drugi način. S pravom se možemo
pitati koliko vrijede rezultati takvih testova, tj. može­
mo li se na njih osloniti kad je u pitanju djetetova
budućnost. Ovaj vrlo važan problem bitno se razlikuje
od problema kojim se obično zamjenjuje, a taj je pro­
nalaženje korelacije između inteligencije i profesionalnog
uspjeha za danu grupu. Navest ću nekoliko primjera koji
će ovu razliku bolje objasniti (često se događa da je i
psiholozi zanemare). Pretpostavimo da smo, u vojsci,
podvrgli testu inteligencije tisuću kandidata za oficirski
čin. Nakon toga sve smo ih poslali u OCTU* na vjež­
bu. Neki će tamo otpasti, a neki će nastaviti sa školo­
vanjem. Vezu, odnosno korelaciju, između testovima iz­
mjerene inteligencije i uspjeha u OCTU možemo lako
izračunati, pa stoga i odrediti mogu li ti testovi poslu­
žiti za predviđanje uspjeha u OCTU.
Uzmimo sada drugi primjer. Pretpostavimo da smo te­
stirali inteligenciju sinova vojnih oficira. Bili su to dje­
čaci od oko šest godina, a njihovi su ponosni roditelji
željeli da im sinovi uspiju u vojnoj karijeri. Pretposta* OCTU — kratica za Officer Cadets Training Unit, u prijevo­
du Jedinica za obučavanje oficira-kadeta (prim. prev.).
vimo također, a to je i vrlo vjerojatno, da su se sva dje­
ca, kasnije, odlučila za vojnu karijeru i da su, nakon
ponovnog testiranja, upućena u OCTU (drugi put su
dječaci testirani neposredno prije odlaska u jedinicu).
Test kojem su bili podvrgnuti u dobi od šest godina mo­
že poslužiti za predviđanje rezultata tog drugog testa, a
isto tako i za predviđanje uspjeha u OCTU. Ako se
kvocijent inteligencije ove djece nije u međuvremenu iz­
mijenio (između dva testa prošlo je prosječno četrnaest
godina), tada je očito, da su za predviđanje uspjeha u
OCTU, oba testa jednako vrijedna (jer u biti daju
jednake rezultate).
No ako se kvocijent inteligencije iz godine u godinu
mijenja, tada na temelju rezultata koje smo dobili testi­
ranjem šestogodišnjaka, nećemo moći predvidjeti ni re­
zultate koje će na testovima postići dvadesetogodišnjaci,
kao ni njihov uspjeh u OCTU. Ako je kvocijent inte­
ligencije konstanta, tada je mjerenje nečije inteligencije
(pomoću testa inteligencije), u danom trenutku, i odre­
đivanje odnosa njegove inteligencije prema inteligenciji
ostalih iste dobi, u stvari isto što i predviđanje tog od­
nosa u budućnosti. No ako kvocijent inteligencije i nije
konstantan, testovi inteligencije mogu se koristiti za od­
ređivanje odnosa nečije inteligencije prema inteligenciji
ostalih koji pripadaju istoj dobnoj skupini. Dobivena
mjera tada, naravno, vrijedi samo za dani trenutak, tj.
rezultat testa inteligencije ne može biti indikator budu­
ćih uspjeha ili neuspjeha. Stoga je važno utvrditi koliko
je kvocijent inteligencije konstantan.
Mnogim ljudima takvo istraživanje izgleda nepotrebno,
štoviše suvišno. Navikli su slušati da se kvocijent inte­
ligencije, tijekom života, ne mijenja, pa da stoga i ne
treba praviti razliku između testova, koje ćemo radi lak­
šeg snalaženja, zvati testovima za mjerenje inteligencije
i testova za predviđanje inteligencije. Na žalost, dokazi
nas upućuju u suprotnom smjeru. Dokazi su dobiveni na
temelju većeg broja eksperimenata među kojima su Dearbornov i Rothneyev već klasični. Velike skupine djece
testirane su svake godine iznova deset godina uzastopce,
pa su se tijekom tog razdoblja mogle promatrati even­
tualne promjene kvocijenta inteligencije. Na temelju tri­
desetak takvih studija doneseni su slijedeći zaključci:
Korelacija između rezultata dvaju uzastopnih testira­
nja izravna je funkcija među testiranjem proteklog vre­
mena. Kod vrlo pouzdanog i dobro konstruiranog testa,
kao što je to na primjer Stanford-Binetov test (vjerojat­
no najčešće upotrebljavan test inteligencije) možemo oče­
kivati da će korelacija između rezultata dvaju uzastopnih
testiranja biti 0,95, ako je među testiranjem prošlo neko­
liko, a najviše tjedan dana. Ako između testiranja pro­
đe cijela godina, korelacija će pasti na 0,91, a ako pro­
đu dvije godine, na 0,87. Sa svakom daljnjom godinom
korelacija opada za 0,4, tako da će nakon tri godine
iznositi 0,83, nakon četiri 0,79, a nakon deset godina
svega 0,55. Kad se radi o predviđanju, korelacija od 0,55
izrazito je slaba. Predviđanje koje bi se temeljilo na
slučajnosti, tj. na bacanju dinara, bilo bi slabije za sve­
ga 10 posto. To baš nije sjajan rezultat.
Uzgred treba napomenuti da je raspon dobnih sku­
pina, za koje vrijede ove brojke, prilično ograničen. Za
dobnu skupinu šestogodišnjaka predviđanje je znatno
netočnije od onog na kojeg ukazuju brojke, a na te­
melju testiranja djece koja još nisu navršila dvije godine
ne može se baš ništa zaključiti o inteligenciji koju će
ona posjedovati kao odrasli ljudi. Situacija je nešto bo­
lja za dobnu skupinu tro- i četverogodišnjaka, ali su koe­
ficijenti tako maleni da su u praksi neupotrebljivi. Sve u
svemu, testiranje inteligencije prije navršene šeste go­
dine (ili najmanje pete), trebalo bi izbjegavati jer može
kod roditelja pobuditi uzaludnu nadu ili nepotreban
strah. S druge strane, razumno je očekivati da će na­
kon navršene petnaeste ili šesnaeste godine života, tes­
tiranje dati prilično točnu procjenu razvoja inteligencije
čak i za idućih trideset ili više godina. Ocjenjuje se, da
se nakon razdoblja adolescencije, a uz uvjet da ne dođe
do tjelesnih ozljeda središnjeg živčanog sustava, može
očekivati korelacija od 0,8.
Može li se, racionalizacijom ovih podataka, dobiti ne­
ka vrsta opisne hipoteze? Anderson je pokazao da je to
moguće, a vidjet ćemo da njegove ideje daju opaženim
činjenicama razuman okvir. Zamislimo djetetove sposob­
nosti kao neki fond koji raspolaže određenim iznosom
funti ili dolara. Tijekom djetinjstva, kako se inteligen­
cija razvija, u fond se ulaže novac, tako da je u času
kad dijete postaje odraslo, on pun. Pretpostavimo da dje­
tetove sposobnosti, ili rječnikom naše analogije, količinu
novca u fondu, možemo točno izmjeriti. Tada pretpos­
tavka o konstantnosti kvocijenta inteligencije zahtijeva
da količina novca koju svake godine uplaćujemo u fond
(a koja odgovara povećanju djetetovih sposobnosti) tako­
đer bude konstantna veličina proporcionalna iznosu koji
se u fondu već nalazi. Tako će, na primjer, djeca koja
su u času testiranja u svojem fondu imala 20, 60 ili 120
novčanih jedinica, fondu svake godine dodavati respektivno 2, 6 i 12 jedinica.
Druga je mogućnost da povećavanje fonda za svaku
godinu nije ni u kakvom odnosu prema već postojećem
fondu. To znači da se može dogoditi da dijete s malim
fondom svoj fond poveća za veći iznos od djeteta s ve­
likim fondom. Izgleda da se upravo to događa, čime bi
se mogli objasniti i opaženi rezultati.
Dok je dijete veoma maleno i sposobnosti su mu ogra­
ničene, pa vrijednost prirasta fonda može, po apsolut­
noj veličini, biti jednaka veličini samoga fonda. No ako
su te dvije veličine (fond i prirast fonda) međusobno ne­
zavisne, tada je očito da na temelju veličine fonda dvogo­
dišnjeg djeteta ne možemo predvidjeti veličinu fonda trogodišnjaka (prirast fonda može biti velik i nepoznat
iznos). S rastom djeteta raste i njegov fond sposobnosti
pa veličina prirasta, u odnosu na veličinu fonda, biva
sve manje i manje značajna. Kad dijete doraste do ado­
lescencije, tj. kad postane mladi momak ili djevojka,
fond je pun i više mu se ništa ne dodaje. Budući da
prirast sposobnosti u odnosu na fond sposobnosti, po­
staje zanemarivo malen, inteligenciju koju će dijete imati
kad odraste predvidjet ćemo tim točnije čim je dijete
u času mjerenja inteligencije starije.
Iz ovog se razmatranja vidi da postojeći testovi inte­
ligencije zasnovani na pretpostavci konstantnosti kvoci­
jenta inteligencije mogu vrlo točno izmjeriti intelektual­
ne sposobnosti u danom trenutku. Pokušamo li, međutim,
pomoću njih predvidjeti buduće uspjehe male djece, re­
zultat je više nego slab. Stoga se sam od sebe nameće
zaključak da su za mjerenje sadašnjih djetetovih spo­
sobnosti i za predviđanje njegovih budućih sposobnosti
potrebna dva testa — jedan za određivanje veličine fon­
da, a drugi za mjerenja najvjerojatnije veličina njegova
prirasta.
Problem je težak i složen. Želimo li ocijeniti sadašnju
djetetovu inteligenciju, dovoljno je da dobivene rezultate
usporedimo s rezultatima druge djece iste dobi. No že­
limo li odrediti kolika će njegova inteligencija biti za
deset godina, moramo, na početku i na kraju tog desetgodišnjeg razdoblja, izmjeriti inteligenciju čitave jed­
ne dobne skupine. Jasno je da je to teže i administra­
tivno i financijski. Ipak, to je učinjeno i dobiveni su od­
ređeni nedvojbeni rezultati. Zadaci prvog testa inteligen­
cije koji prilično dobro mjere djetetovu inteligenciju u
danom trenutku nisu prikladni za mjerenje pokazatelja
njegove buduće inteligencije. I obratno: zadaci koji ne
daju gotovo nikakve informacije o djetetovoj sadašnjoj
inteligenciji mogu dati vrlo točne informacije o njego­
voj budućoj inteligenciji. Iz toga se vidi da je mo­
guće sačiniti testove koji će predvidjeti kolika će
biti djetetova inteligencija za, recimo, deset godina, no
oni će se podosta razlikovati od testova kojima se slu­
žimo danas — većina današnjih testova mjeri inteligen­
ciju u sadašnjem trenutku. Vidimo da nas mit o kon­
stantnosti kvocijenta inteligencije lako može zavesti na
pogrešan put. Predvidjeti nečiju inteligenciju u buduć­
nosti zamašniji je pothvat no što su to zamišljali pioniri
na polju psihologije. Da bi se moglo s izvjesnim pouzda­
njem reći koliki će kvocijent inteligencije imati mali Ivica
kad odraste i da li će Marica i kao odrasla žena biti
mentalno defektna, trebat će u istraživanja uložiti još
mnogo truda i napora.
S ovakvim prigovorima lako se može i pretjerati. Oči­
to je da su današnji testovi inteligencije na području
određivanja inteligencije odraslih i starije djece sasvim
zadovoljavajući, kao i to da nisu prikladni za određiva­
nje inteligencije djece između šest i deset godina. Za
djecu mlađu od šest godina oni su posve neupotrebljivi.
Unatoč tim nedostacima, bit će zanimljivo pogledati ba­
rem jednu studiju provedenu s ciljem predviđanja bu­
dućnosti velike skupine veoma inteligentne djece. Terman i njegovi suradnici mjerili su njihovu inteligenciju
na početku eksperimenta da bi zatim pratili njihov raz­
voj tijekom dvadeset i pet godina. Pri ocjenjivanju te
studije treba imati na umu, da su testovi kojima su se
služili bili jedni od prvih, i uglavnom inferiorni testo­
vima kojima se služimo danas. U njima dolaze do izra­
žaja sve složenosti i poteškoće o kojima sam upravo go­
vorio. Čitalac će se možda iznenaditi kad vidi da je
svim teškoćama usprkos i pomoću neistesanog oruđa
kojim su se znanstvenici služili prije četvrt stoljeća, do­
bivena točna prognoza budućnosti te velike skupine izra­
zito darovite djece.
Terman si je stavio u zadatak da otkrije mentalne i
fizičke crte karakteristične za intelektualno natprosječnu
djecu kao i osobine njihove ličnosti. Također je želio
vidjeti u kakav se tip odraslog čovjeka razvija tipično
darovito dijete. Različitim postupcima, između 250 000
školske djece odabrano je 1500 djece, koja su po svojem
kvocijentu inteligencije, spadala u vrhunskih jedan po­
sto. Kvocijent inteligencije svakog odabranog djeteta iz­
nosio je najmanje 140, a najveći je imala jedna djevoj­
čica (više od 200). O djeci je sakupljen i velik broj najrazličitijih podataka. Njihovi su roditelji ispunili upit­
nik od dvanaest stranica te odgovorili na pitanja o raz-
voju svoje djece, okolnostima njihova rođenja, načinu
hranjenja, dobi u kojoj su progovorili i prohodali, bo­
lestima koje su preboljeli, o njihovim nervnim simpto­
mima, eventualnoj kod kuće dobivenoj poduci itd. Sličan
upitnik s pitanjima o napredovanju i ponašanju djece
u školi, ispunili su i učitelji djece. Svako je dijete teme­
ljito liječnički pregledano te su prikupljeni podaci o nje­
govu vidu, sluhu, ishranjenosti, držanju tijela, stanju zu­
bala, neurološkom stanju, radu srca i pluća itd. Izvršeno
je trideset i sedam antropoloških mjerenja, a svako je
dijete podvrgnuto i trosatnom testiranju u školi ste­
čenog znanja. Slika je upotpunjena ispitivanjem karak­
tera i specifičnih interesa, podacima o knjigama pročita­
nim u razdoblju od dva mjeseca kao i ocjenom sredine
u kojoj je dijete raslo (dobivenom od znanstvenih surad­
nika na terenu).
Iako su pri odabiranju oba spola imala jednake šanse,
dječaci su brojčano nadmašivali djevojčice u omjeru
115:100. Terman energično niječe postojanje pristra­
nosti prilikom testiranja. Inače, s priličnom sigurnosti
možemo ustvrditi da dječaci nisu, u prosjeku, intelektu­
alno superiorni djevojčicama. To je pokazano i velikim
brojem komparativnih studija iz kojih se također može
zaključiti da je u dječaka raspon inteligencije veći nego
u djevojčica, tj. među njima ima više vrlo bistrih ali i
vrlo tupih pojedinaca. Ovu tvrdnju potkrepljuju i istra­
živanja koja je Thomson vršio u Škotskoj na slučajnim
uzorcima populacije iste starosne dobi. Gotovo se uvijek
pokazalo da su kolebanja u inteligenciji veća u dječaka
nego u djevojčica. S tim je u skladu i opće poznata či­
njenica da među muškarcima ima više genijalnih i više
mentalno defektnih pojedinaca nego među ženama, prem­
da bi se to moglo jednako dobro objasniti i povijesnim
i društvenim razlozima.
Rezultati mjerenja tijela i liječničkog pregleda opovr­
gavaju rasprostranjeno mišljenje da su izrazito inteli­
gentna djeca obično hendikepirana na nekom drugom
području. Taj je stav poznat kao »teza o kompenzaciji«
prema kojoj je inteligentno dijete zaostalo u rastu, boležljivo, nespretno, napeto, nervozno i preozbiljno, a uz
to još ima i upala prsa, spuštena ramena i nosi naočale.
S druge strane, prema istoj pretpostavci manje inteli­
gentno dijete kompenzira tupost svojim karakternim
svojstvima, svojim zdravljem i tjelesnom građom. Termanovi podaci odlučno pobijaju takvo mišljenje. Nada­
rena djeca u njegovoj grupi često su po visini i težini,
kapacitetu pluća, širini ramena i mišićnoj snazi, nadmašivala i najviše američke standarde, pa prema tome
i prosječnu djecu. Nadarena su djeca bila zdravija a
nervozne navike, tikovi i mucanje bili su među njima
jednako česta pojava kao i među prosječnom djecom
odgovarajuće dobi. Ti se podaci uklapaju u širi model i
pokazuju da umjesto zakona kompenzacije vrijedi zakon
korelacije; inteligentna djeca nadmašuju manje inteli­
gentnu u gotovo svim poželjnim svojstvima koja je Terman mjerio.
Skupina darovitih je i u školi postizala daleko bolje
rezultate od svojih vršnjaka. Obrazovanje nadarenog dje­
teta u cjelini bilo je za 44 posto iznad norme, ili dru­
gim riječima, školsko znanje darovitog djeteta i od nje­
ga za 44 posto starijeg prosječnog djeteta bilo je jed­
nako.
Na intelektualnom polju interesi darovite djece bili
su daleko širi od interesa prosječnog djeteta, a na dru­
štvenom planu nešto malo širi. Na polju aktivnosti in­
teresi darovite i prosječne djece bili su gotovo identični.
Djeca su podvrgnuta i različitim objektivnim testovima
karaktera i ličnosti, a njihovi su učitelji dali svoje mi­
šljenje o njihovim mentalnim, moralnim i socijalnim ka­
rakteristikama. Sve su ocjene pokazivale da su darovita
djeca i na tim područjima iznad prosjeka. To se osobito
odnosilo na svojstva koja proizlaze iz htijenja, kao što
je na primjer snaga volje, upornost, želja za isticanjem,
samopouzdanje, smotrenost i opreznost, a u manjoj mjeri
i na emocionalna svojstva kao što su smisao za humor,
veselost, optimizam i postojanost raspoloženja. To se
odnosilo i na moralna svojstva kao što su savjesnost,
istinoljubivost, velikodušnost, obzirnost, nesebičnost i
suosjećanje s drugima. Pokazalo se da su darovita djeca
često superiorna i na društvenom polju. Ona su često
vođe velikih grupa u kojima su i omiljena jer i sama
vole velike grupe i nisu tašta.
Točnost ovih ocjena potvrđuju i neki objektivni tes­
tovi. Tako je, na primjer, prema procjenama učitelja, 67
posto nadarene djece nadmašivalo prosječno dijete u po­
zitivnim emocionalnim karakteristikama, a taj isti po­
stotak dobiven je i na temelju testa emocionalne stabil­
nosti. I drugi su objektivni testovi pokazali da darovita
djeca nadmašuju prosječnu. U usporedbi sa slučajnim
uzorkom djece inteligentni dječaci i djevojčice bili su ma­
nje skloni hvalisanju ili precjenjivanju vlastitog znanja;
također su se pokazali dostojnijim povjerenja kad su bili
u prilici da prevare; njihova lektira, izbor omiljelih lič­
nosti i društveni stavovi bili su, u cjelini, zdravi. Na svim
testovima karaktera daroviti devetogodišnjaci postizali su
rezultate jednake rezultatima prosječnih dvanaestogodišnjaka.
Poslije šest godina čitav je postupak ponovljen, te se
pokazalo da se slika skupine u cjelini nije bitno izmije­
nila. Grupa je još uvijek bila intelektualno vrlo supe­
riorna s tim da se kvocijent inteligencije dječaka nešto
malo smanjio, a kvocijent inteligencije djevojčica nešto
više smanjio. Na temelju statistike takva se regresija pre­
ma prosjeku mogla i očekivati. Uspjesi koje su djeca po­
stizala u školi bili su još uvijek značajni, a darovita je
grupa nadmašivala prosječno dijete odgovarajuće dobi
i u svim ispitanim mentalnim, fizičkim i karakternim
svojstvima.
Ispitivanje grupe nastavljalo se u određenim vremen­
skim razmacima, a zadnje je izvršeno četvrt stoljeća na­
kon prvog. Prosječna dob grupe bila je tada oko tride­
set i pet godina, pa je trebalo ocijeniti što su pripadnici
grupe postigli kao odrasli ljudi. Pokazalo se da se gru­
pa u odnosu na svoje vršnjake ni za četvrt stoljeća nije
bitno izmijenila. Počnemo li s najobjektivnijim tipomi
podataka, naime, s tjelesnim mjerama, nalazimo da su
daroviti muškarci visoki prosječno 180,3 centimetra što
je više od prosjeka regruta u vojsci Sjedinjenih Američ­
kih Država koji iznosi 170,7 centimetara, kao i od pro­
sječne visine studenata (173,2 cm). I darovite žene bile
su više od nedarovitih, brojčani odnos bio je 165,0 cen­
timetara naprema 162,5 centimetara.
Iako je opće zdravstveno stanje teško izravno izmje­
riti, izgleda da je darovita skupina bila prilično zdrava,
jer Terman svoj izvještaj o zdravlju zaključuje izjavom
da je »darovita skupina barem jednako zdrava kao i pro­
sječna, ako ne od nje i zdravija. Također je superiorna
u visini i težini, a ima i manji broj tjelesnih nedosta­
taka«.
Za čitaoca je mentalno zdravlje možda ipak nešto za­
nimljivije od fizičkog. Kao dio hipoteze o »kompenza­
ciji« često se kaže da su izrazito inteligentni ljudi neu­
rotični ili drugačije duševno poremećeni. Poznata izreka
da su genijalnost i ludilo usko povezani uporno egzistira
unatoč potpunom nedostatku dokaza. Opća mentalna
prilagodba navedene darovite skupine ocijenjena je na­
kon njezina dvadesetpetogodišnjeg praćenja. Prema men­
talnoj prilagođenosti ljudi se mogu klasificirati u tri ka­
tegorije, na (1) dobro prilagođene, (2) neprilagođene i
(3) izrazito neprilagođene. Ispitanici koji su dospjeli u
treću kategoriju podijeljeni su u dvije potkategorije, na
one koji (3a) nisu patili od psihoze i na (3b) psihotične.
Kriterij za klasifikaciju u potkategoriju (3b) bio je živ­
čani slom koji je zahtijevao bolničko liječenje.
Budući da u rezultatima prema spolu nije bilo nikak­
vih razlika, Terman nije odvojio muškarce od žena. Po­
kazalo se da je 81 posto svih pripadnika skupine bilo
dobro prilagođeno, 15 posto neprilagođeno, 3 posto izra­
zito neprilagođeno bez psihoze, a 1 posto (točnije 0,81%)
izrazito neprilagođen i psihotičan. Takova je klasifikacija
izvršena 1940. godine; do 1945. broj slučajeva u katego­
riji (3) porastao je na 4, odnosno 1,29 posto.
Usporedni brojevi* teško su dostupni, a i tada samo
u slučaju da se radi o mentalnoj bolesti. Usporedba nada­
renih ispitanika s tablicama očekivanja načinjenih na te­
melju ispitivanja stanovništva iste starosne dobi poka­
zuje »da je tendencija prema mentalnoj bolesti kod na­
darenih ispitanika obaju spolova bila nešto malo ispod
tog očekivanja« (za 1940. i 1945. godinu). Terman tvrdi
da se u slučajevima »svih stupnjeva mentalne neprilago­
đenosti, uključivo kategoriju (3b) iznenađujuće veliki dio
ispitanika znatno oporavio ili posve ozdravio. Smatra se
da je u tom poboljšanju superiorna inteligencija igrala
značajnu ulogu. Budući da se ova tvrdnja ne temelji na
usporednim istraživanjima, upućujem čitaoca na poglav­
lje »Djelovanje psihoterapije« u kojem su izneseni doka­
zi da je taj brzi oporavak prije pravilo, nego li iznimka
i to za sve bolesnike bez obzira na njihovu inteligenciju.
Između mentalne prilagodbe i kvocijenta inteligencije u
djetinjstvu Terman nije pronašao nikakvu korelaciju, ali
je otkrio da je broj neprilagodbi obrnuto razmjeran ko­
ličini obrazovanja (i tu je korelacija dosta slaba).
Bilo bi zgodno kad bismo se mogli osloniti na rezul­
tate testova inteligencije kojima su ispitanici testirani u
prosječnoj dobi od trideset godina. No uspoređivanje
kvocijenta inteligencije otežano je očitim statističkim po­
teškoćama. Kvocijent inteligencije definiran je kao omjer
mentalne i kronološke dobi, pa ima smisla samo za
djecu jer njihova mentalna dob raste pari passu s nji­
hovom kronološkom dobi. Jasno je da se takva defini­
cija ne može primijeniti ondje gdje se mentalna dob ne
mijenja, tj. poslije šesnaeste, ili ondje gdje ona opada
kao, recimo, nakon četrdesete. Osim toga iako za mje­
renje dječje inteligencije postoje standardizirani testovi
(bez obzira na veličinu dječje inteligencije) za odrasle
takvih testova gotovo da i nema, a oni koji postoje nisu
standardizirani na slučajnom uzorku populacije. No sve
se te poteškoće mogu svladati statističkim metodama o
* Misli na brojeve dobivene komparativnim studijama (prim.
prev.).
kojima ovdje ne bih govorio. Neka bude dovoljno da ka­
žem da je Termanova ocjena kvocijenta inteligencije od­
raslih ispitanika iznosila oko 134. Vidi se da se prosječni
kvocijent inteligencije njegove skupine smanjio za 17.
Terman smatra da su uzroci tome greške u mjerenju,
činjenica da testovi inteligencije za djecu i odrasle ne
mjere istu funkciju, promjene do kojih dolazi sazrijeva­
njem ličnosti kao i utjecaj sredine i obrazovanja. Prema
njegovoj procjeni prva dva navedena faktora uzrokuju
polovinu toga pada, dok se pad za preostalih devet ili
deset bodova ima pripisati procesu sazrijevanja ili utje­
caju okoline. »Apstrahiramo li greške u mjerenju i ne­
mogućnost da se testovima izmjeri ista funkcija, kvoci­
jent inteligencije opada za svega pet do deset bodova.«
To su, naravno, samo prosječni podaci, a pojedina djeca
pokazivala su i mnogo veće promjene u jednom ili dru­
gom smjeru. U cjelini uzevši vidimo da su originalni tes­
tovi s prilično uspjeha predvidjeli budući intelektualni
status testirane djece.
Također se ne bi moglo reći da nisu uspjeli predvidjeti
što će djeca postići na polju obrazovanja. Oko 90 posto
darovitih muškaraca i 86 posto darovitih žena upisalo se
u koledž, a diplomiralo je 70, odnosno 67 posto. To je oko
osam puta više od kalifornijskog prosjeka. Prosječne ocje­
ne u koledžu također su im bile iznad prosjeka, no nisu
uvijek dostizale visinu kakvu bismo očekivali od tako iz­
razito inteligentnih studenata. Oni koji su diplomirali na
koledžu postizali su kao djeca na testovima inteligencije
nešto bolje rezultate od onih koji nisu uspjeli diplomirati.
Nešto veće razlike u kvocijentu inteligencije nađene su
između onih koji su se u koledžu osobito istakli i onih
koji su bili prosječni ili štoviše slabi.
Bit će zanimljivo pogledati i što su nadarena djeca po­
stigla kasnije na profesionalnom području, kao i to ko­
liko su zarađivala u usporedbi sa svojim vršnjacima. Če­
trdeset i pet posto pripadnika Termanove skupine steklo
je stručno zvanje — postotak za sedam i pol puta veći od
kalifornijskog prosjeka. Dvadeset i šest posto pripadalo
je profesionalnim i većim poslovnim grupama što je opet
više od kalifornijskog prosjeka koji iznosi samo 8 posto.
S druge strane, samo 6 posto »darovitih« radilo je poslo­
ve kvalificiranih radnika, pisara ili sitnih trgovaca (kalifornijski prosjek bio je 32 posto). Zanimanjima koja
nisu zahtijevala ni naobrazbu ni neku specifičnu sposob­
nost bavilo se manje od 10 posto pripadnika nadarene
skupine, dok se takvim zanimanjima bavilo 18 posto sve­
ukupnog stanovništva Kalifornie. Vidimo, dakle, da je
stručno zvanje steklo gotovo osam puta više ljudi, no što
bi se moglo očekivati da je izbor tih ljudi bio slučajan.
U usporedbi sa ostalim fakultetski obrazovanim ljudi­
ma »daroviti« su i profesionalno bili nešto uspješniji —
71 posto darovitih i otprilike 51 posto svih fakultetski
obrazovanih građana Kalifornije uspjeli su se popeti na
sam vrh profesionalne ljestvice. »Zaključujemo da su da­
roviti ljudi, bili oni fakultetski obrazovani ili ne, zauzi­
mali položaje i preuzimali odgovornost i vodstvo mnogo
češće od običnih fakultetski obrazovanih građana.« Go­
dine 1940. kad je u Sjedinjenim Državama vladala neza­
poslenost broj nezaposlenih među »darovitima« nije iz­
nosio ni 1 posto. Istodobno je u čitavoj Kaliforniji bilo
nezaposleno 11 posto svih za rad sposobnih muškaraca.
Terman je uspoređivao kvocijente inteligencije koje su
muškarci na raznim radnim mjestima imali kao djeca i
kao odrasli ljudi. Razlika u kvocijentu inteligencije bila je
u djetinjstvu neznatna; stručna zanimanja odabrali su
oni čiji je kvocijent inteligencije iznosio 153,2, polustručna zanimanja i svijet velikog biznisa oni čiji je kvocijent
inteligencije iznosio 152,6, a djeca s kvocijentom inteli­
gencije 150,3 uglavnom su se odlučila za administraciju,
trgovinu na malo ili kvalificirani rad. Ostale niže kate­
gorije zajedno kao djeca su imale prosjek od 146,8. In­
teligencija skupine odraslih bila je u znatno užoj vezi s
njihovom klasifikacijom prema radnim mjestima — pro­
sječni rezultati vrhunskih stručnjaka bili su znatno viši
od prosječnih rezultata ostalih grupa. To je sasvim u
skladu s pretpostavkom da su testovi inteligencije dobro
sredstvo za mjerenje sadašnje intelektualne sposobnosti,
ali ne i za točno predviđanje te sposobnosti u budućnosti.
Ono što vrijedi za muškarce vrijedi i za žene. Između
njihova sadašnjeg radnog mjesta i kvocijenta inteligen­
cije što su ga imali u djetinjstvu nije bilo gotovo nikakve
veze, no između radnog mjesta i rezultata na testovima
inteligencije za odrasle, ona je postojala. Žene u vrhun­
skim profesijama kao i one koje su predavale na koledži­
ma bile su upadljivo superiornije. Na drugom mjestu bila
su zvanja kao što je socijalni rad, književni rad, knjižni­
čarstvo, njega bolesnika itd., a na trećem učiteljska zva­
nja. Rad u uredima i domaćinstvu bio je na zadnjem
mjestu.
Daroviti muškarci i žene zarađivali su više od ostalih
fakultetski obrazovanih građana odgovarajuće dobi koji
su opet zarađivali više od slučajnog uzorka kalifornijskih
muškaraca i žena. Srednji godišnji prihod muškaraca iz­
nosio je 1940. godine točno hiljadu funti, brojka koja za
otprilike stotinu funti premašuje prihod prosječnog fa­
kultetski obrazovanog građanina. U godini 1945. prihod
veći od 2 500 funti bio je među darovitim muškarcima
osam puta češći nego što bismo mogli očekivati da su oni
odabrani slučajno. Gotovo polovica svih darovitih muška­
raca zarađivala je više od 2 000 funti, prihod što ga je
imalo samo sedam posto svih obitelji u Sjedinjenim Ame­
ričkim Državama.
Iz ovoga se jasno vidi da su daroviti muškarci i žene
radili na boljim poslovima i zarađivali znatno više od
ostalih fakultetski obrazovanih osoba, a pogotovo više
od prosječnog kalifornijskog građanina. Djelomičan uz­
rok tome mogla bi biti i činjenica da su i očevi natpro­
sječne skupine radili na važnijim i odgovornijim radnim
mjestima. Treba, međutim, naglasiti i to da je broj struč­
nih zvanja među darovitim muškarcima bio veći od toga
broja među njihovim roditeljima, što bi se lako moglo
objasniti utjecajem sredine.
U pitanjima braka i dobi stupanja u brak darovita
se grupa nije znatno razlikovala od ostalog stanovništva.
Njezini su pripadnici sklopili, doduše, nešto veći broj bra­
kova u koje su stupili nešto mlađi od ostalih fakultetski
obrazovanih građana. Do 1945. godine 14 posto muška­
raca i 16 posto žena rastavilo se od svog bračnog druga.
Iako se čini da su ti brojevi znatno manji od očekivanog
prosjeka, ne može se ništa sa sigurnošću tvrditi jer Terman nije uspio prikupiti točne podatke. Da su daroviti
ljudi pri odabiranju bračnog druga veoma selektivni vidi
se iz činjenice da su njihovi bračni drugovi u prosjeku
barem jednako inteligentni kao i osobe koje su dobile
fakultetsko obrazovanje. No »daroviti« nisu imali samo
natprosječne bračne drugove, već i natprosječno inteli­
gentnu djecu (kvocijent inteligencije njihove djece izno­
sio je, u prosjeku, 128). Među tom djecom bilo je 28 puta
više dječaka i djevojčica s kvocijentom inteligencije ve­
ćim od 150, nego u skupini slučajno odabrane djece. Iz­
gleda da su daroviti i u braku bili nešto malo sretniji
kao i da su se bolje spolno slagali od nedarovitih, no o
tome ne postoje posve točni podaci. Istražene kontrolne
skupine nisu, naime, bile reprezentativni uzorci čitavog
stanovništva.
Dosad smo o uspjehu govorili kao o isključivoj funkciji
inteligencije. To, međutim, sigurno nije istina. Osim »sre­
će«, povoljnih prilika i porodične tradicije za uspjeh in­
teligentnog djeteta neobično je važna i emocionalna sta­
bilnost. Taj je faktor za inteligentno dijete jednako važan
kao i za prosječno ili tupo dijete. Terman je to dokazao
čitavim skupom usporedbi. Ograničavajući se na muškar­
ce u svojoj odabranoj skupini (uspjeh žena često je po­
sljedica vanjskih okolnosti, a i teže ga je procijeniti) tri
su Termanova suradnika ispitala životnu situaciju 730
nadarenih muškaraca starijih od dvadeset i pet godina
i na temelju toga, neovisno jedan o drugome, ocijenili
njihov uspjeh u životu. Za kriterij uspjeha uzet je stupanj
do kojeg je ispitanik iskoristio svoje natprosječne inte­
lektualne sposobnosti. Prema postignutom uspjehu muš­
karci su podijeljeni u tri skupine. U prvu skupinu stav­
ljena je petina muškaraca koji su postigli najveći uspjeh,
u drugu 60 posto onih koji su postigli osrednji uspjeh,
a u treću petina onih koji su u životu najmanje uspjeli.
»Svaku od ekstremnih skupina, označenih slovima A i C,
sačinjavalo je 150 ljudi. Srednja dob, kao i raspon go­
dina starosti bili su u obje grupe vrlo slični. Rezultati
dobiveni istraživanjem obadviju grupa uspoređeni su sa
oko dvije stotine podataka sakupljenih između 1922. i
1940. godine.« Pripadnici grupa A i C bili su u osnovnoj
školi gotovo jednako uspješni, prosječne su im ocjene
bile otprilike iste, a grupa A postizala je nešto bolje re­
zultate na testovima stečenog znanja. Razlike među gru­
pama pojavile su se u srednjoj školi, da bi u koledžu
dostigle neočekivane razmjere. Zastrašujući neuspjeh pri­
padnika C skupine ne bi se mogao pripisati slabljenju nji­
hovih intelektualnih sposobnosti tim više što su intelek­
tualne razlike između pripadnika grupe A i pripadnika
grupe C bile još uvijek relativno malene.
Opažene razlike mogle bi se pripisati mentalnom zdrav­
lju. Treba, naime, naglasiti da je već u djetinjstvu gotovo
trostruko veći broj pripadnika grupe C patio od »malih«
ili »izrazitih« simptoma nervoze. Pripadnici grupe A su
već i u toj ranoj dobi nadmašivali pripadnike grupe C
u smotrenosti, opreznosti, samopouzdanju, upornosti,
snazi volje i želji za isticanjem. Slično vrijedi i za ocjenu
prilagodbe mladih ljudi obiju skupina. U skupini C je dva
puta više neprilagođenih i devet puta više izrazito neprila­
gođenih. Ovi podaci zanimljivi su i važni. Osamnaest go­
dina prije ove klasifikacije na temelju uspjeha, učitelji
i roditelji zamijetili su razlike i sličnosti koje će kasnije
karakterizirati skupine A i C. Očito je da pri predviđanju
uspjeha u životu moramo uzeti u obzir i neke druge, a ne
samo intelektualne kvalitete.
U pogledu društvene prilagodbe skupina C bila je znat­
no slabija od skupine A. U skupini A bilo je mnogo više
pojedinaca koji su u srednjoj školi i koledžu ispoljavali
svojstva vođe; broj sklopljenih brakova bio je veći u
skupini A, a broj rastava u skupini C (više nego dvo-
struko veći). Brakovi pripadnika skupine A bili su sret­
niji, a isto vrijedi i za njihove žene.
Slaba prilagođenost pripadnika grupe C odrazila se i u
njihovoj čestoj nezaposlenosti kao i u čestim promjena­
ma posla (posao su mijenjali iz nezadovoljstva i sličnih
razloga, a ne zato da bi napredovali). Trostruko veći broj
pripadnika C skupine izjavio je da bezvoljno i iz navike
radi svoj posao i da bi više volio raditi nešto drugo, što
pokazuje da nisu odabrali odgovarajuće zvanje. Terman
smatra da je tome uzrok djelomično i njihovo nesnala­
ženje u društvenoj sredini.
Ocjene koje su o pripadnicima obiju grupa dali njihovi
roditelji, njihove žene, znanstveni suradnici na terenu,
kao i oni sami pokazuju da je skupina A mnogo upornija,
da ima više samopouzdanja i da se lakše koncentrira na
cilj. Njezini pripadnici rjeđe pate od osjećaja manje vri­
jednosti, a nadmašuju pripadnike skupine C i u izgledu,
držanju tijela, privlačnosti, živahnosti, pažnji, radozna­
losti, originalnosti i ljubaznosti. Ono po čemu su se,
međutim, pripadnici skupina A i C najviše razlikovali bio
je snažan poriv društvenog prilagođavanja u skupini A.
Sve su to pokazatelji iz kojih se vidi da je za uspjeh u
životu veoma važna i emocionalna stabilnost.
Osvrnemo li se na hipotezu o »ludom geniju«, moramo
naglasiti da se ispitanici čiji je kvocijent inteligencije iz­
nosio više od 170 (dakle potencijalni »geniji«) po neurotskim simptomima ili mentalnoj prilagodbi nisu nimalo
razlikovali od ostalih pripadnika grupe, a isto vrijedi i
kad se radi o društvenom prilagođavanju obaju spolova.
Sve u svemu izgleda da se ispitanici s najvišim kvocijen­
tom inteligencije mogu sredini prilagoditi jednako lako
kao i ispitanici s manjom inteligencijom.
Ovi se podaci ne mogu uopćiti u hipotezu o istinskom
geniju kakvim će ga priznati kasnije generacije, no isto
tako ne potvrđuju ni popularno mišljenje o vezi između
»genijalnosti« i »ludila«.
Ovaj prikaz Termanovog monumentalnog djela poka­
zuje da se čak i relativno grubim testovima iz vremena
prvog svjetskog rata mogu prilično točno predvidjeti pro­
fesionalni uspjesi. Iz diskusije na početku ovog poglavlja
možemo zaključiti da se pomoću testova specijalno kon­
struiranih za predviđanje mogu postići još bolji rezultati.
To je vrlo važan podatak. Ljudi često napadaju testove
inteligencije kao igračke bez veze s onim što u životu
smatramo važnim. Takav prigovor teško da bi mogao
izdržati objektivnu teorijsku kritiku, no najbolji način
njegova otklanjanja svejedno ostaje postizanje rezultata
sličnih ovima koje smo ovdje ukratko izložili. Nijedno
sredstvo pomoću kojeg se uspjeh u budućnosti može pred­
vidjeti barem jednako dobro kao pomoću starog Binetovog testa ne možemo bez razmišljanja odbaciti kao
beskorisno. Možemo priznati njegove manjkavosti kao i
to da ga još treba znatno usavršiti. Ipak na današnjem
stupnju razvoja za predviđanje ne postoji bolja metoda
od dobro konstruiranog testa inteligencije i njegove struč­
ne interpretacije u svjetlu dostupnih psiholoških i sta­
tističkih spoznaja (koja se odnose na predviđanje). Očito
je da bistro dijete čija je bistrina provjerena testom in­
teligencije odrasta u inteligentnog čovjeka i da, ne spri­
ječi li ga u tome emocionalna nestabilnost ili neprilago­
đenost sredini, postaje uspješan stručnjak ili poslovni
rukovodilac.
4
Opada li naša nacionalna
inteligencija?
Posljednjih dvadeset godina odgovorni psiholozi zvone
na uzbunu i očajni izjavljuju da inteligencija ove nacije,
kao i većine Zapadnih nacija, opada. Ta se njihova tvrd­
nja temelji na neobično jednostavnom nizu zaključaka.
Počinje se s pretpostavkom da je inteligencija svojstvo
koje se većim dijelom nasljeđuje. Zatim se prelazi na
poznatu činjenicu da inteligentni ljudi obično imaju
manji broj djece od manje inteligentnih osoba. Potraje li
to duže vremena dolazi do izumiranja inteligentnih ljudi
u populaciji (sve manje ljudi s genima koji prenose veli­
ku inteligenciju), pa postepeno opadanje inteligencije po­
staje neizbježno. Ponekad se iznose dokazi kojima se želi
pokazati da je do tog pada već došlo, tvrdi se, na pri­
mjer, da se posljednjih godina povećao broj mentalno
defektnih. Neki se od tih pokazatelja temelje na velikom
broju eksperimentalnih rezultata i stoga se ne mogu
olako odbaciti. Ako se pokaže da su u pravu, imamo
pred sobom problem u usporedbi s kojim su pad dolara
i prijetnja inflacije samo beznačajne nezgode.
Prije no što klonemo duhom pogledajmo još jednom
činjenice ili još bolje, njihove moguće posljedice. Prva
tvrdnja dokaza odnosi se na nasljeđivanje inteligencije.
O njoj su fiziolozi mnogo raspravljali, ali je zasad nisu
uspjeli uvjerljivo dokazati. Prvi su istraživači običavali
navoditi slučaj američkog vojnika koji je jedno dijete
imao s mentalno defektnom, a jedno sa zakonitom že-
nom. Oba su djeteta imala potomstvo i dok su potomci
s majčine strane bili normalni, bogobojažljivi a donekle i
poslovno i profesionalno uspješni Amerikanci, vanbračni
su potomci bili tupa djeca, sklona kriminalu i prostitu­
ciji. Veći broj bio je i mentalno defektan. Takva poro­
dična stabla nuđena su kao dokaz nasljeđivanja inteli­
gencije usprkos činjenici što je gotovo nemoguće vratiti
se stoljećima unazad ili dokazati mentalnu defektnost
vojnikove nezakonite žene, koja nije bila temeljito liječ­
nički pregledana, da o tome kako se pri iznalaženju po­
rodičnog stabla takvog tipa mogu potkrasti i veće greške
i ne govorimo. Očevidno je da pobornici mišljenja da je
inteligencija determinirana sredinom u ovoj pripovijesti
nalaze za svoj stav jednako mnogo dokaza kao i oni koji
vjeruju da je inteligencija nasljedna osobina. S vreme­
nom je postalo jasno da sličnost u inteligenciji između
roditelja i djece nema nikakve veze s pitanjem da li se
inteligencija nasljeđuje ili ne. Ta se sličnost može jed­
nako dobro objasniti i nasljeđivanjem i utjecajem sre­
dine, pa moramo potražiti uvjerljivije dokaze.
Različite u tu svrhu smišljene metode neću potanko
izlagati jer je većina jednako nesavršena kao i »metoda
porodičnog stabla«. Izložit ću samo one koje izgledaju
uvjerljive i najvećim skepticima. Prva od njih je tako
zvana metoda blizanaca, u kojoj nam priroda pomaže
svojom dovitljivošću. Znamo da postoje dva tipa bliza­
naca. Jednojajčani blizanci rađaju se iz jednog jedinog:
oplođenog ženskog jajašca koje se rascijepi na dva dijela
i razvije u dva odvojena i neovisna ljudska bića. Osobine
jednojajčanih blizanaca su identične. Drugi tip blizanaca
nastaje ako se u maternici slučajno nađu dva jajašca i
budu oplođena sa dva različita muška spermatozoida.
Tada se rađaju dva odvojena i neovisna ljudska bića me­
đusobno nimalo sličnija od djece istih roditelja koja nisu
rođena istovremeno. Drugim riječima, oni imaju samo
50 posto jednakih nasljednih osobina. Ovi dvojajčani
blizanci mogu biti istog ili različitog spola — jednojaj­
čani blizanci uvijek su, naravno, istoga spola.
Iako to često nije lako, uvijek je moguće sa sigurnošću
odrediti da li su blizanci jedno - ili dvojajčani. To se radi
ispitivanjem krvnih grupa i uzimanjem otisaka prstiju
kao i raznim drugim fizikalnim mjerenjima. Postoji, do­
duše, i sasvim mala vjerojatnost da dvojajčani blizanci
budu međusobno toliko slični da na temelju ispitanih
osobina budu proglašeni jednojajčanima.
Dokaz koji se zasniva na postojanju blizanaca počiva,
uglavnom, na tome što se s blizancima, bez obzira na to
da li su jedno - ili dvojajčani, u obitelji obično jednako
postupa. U većini slučajeva oni dobivaju iste intelektual­
ne poticaje, pohađaju iste škole, čitaju iste knjige, imaju
iste prijatelje, razgovaraju s istim ljudima itd. Stoga do
razlika među jednojajčanim blizancima može doći jedino
pod utjecajem sredine. Razlike između dvojajčanih bli­
zanaca nastaju i pod utjecajem sredine kao i pod utje­
cajem nasljednih osobina. Kad u determiniranju inteli­
gencije nasljeđivanje ne bi igralo nikakvu ulogu, tada bi i
razlike među dvojajčanim blizancima nastajale isključivo
zbog utjecaja sredine. Drugim riječima razlike između
jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca bile bi jednake.
(Zahvaljujući relativnoj jednostavnosti situacije izrekli
smo dokaz u obliku jednostavne jednadžbe).
S porastom važnosti nasljednih osobina u određivanju
dječje inteligencije morale bi rasti i razlike između dvo­
jajčanih blizanaca (u usporedbi s jednojajčanima). Slič­
nost među blizancima može se izraziti i pomoću koefi­
cijenta korelacije koji se kreće od nule, za nepostojanje
korelacije, do jedinice, za potpunu identičnost. Mjerimo
li inteligenciju jedno- i dvojajčanih blizanaca, pazeći pri­
tom da uzimamo samo istospolne dvojajčane blizance,
kako bismo ih lakše usporedili s jednojajčanima, nalazi­
mo da korelacija između jednojajčanih blizanaca iznosi
0,95, a između dvojajčanih samo 0,65. Korelacija između
jednojajčanih blizanaca otprilike je jednaka veličini ko­
relacije između rezultata dvaju uzastopnih testiranja jed­
nog te istog djeteta, ako između prvog i drugog testiranja
nije prošlo više od osam dana. Drugim riječima jedno-
jajčani blizanci slični su u najvećoj mogućoj mjeri. Dvojajčani blizanci nisu ni izdaleka toliko slični. Iz toga
neizbježno slijedi da je utjecaj naslijeđa na inteligenciju
veoma snažan. Doprinosi naslijeđa i sredine mogu se u
ovom slučaju ocijeniti, i stručnjaci se slažu da se 80 posto
inteligencije nasljeđuje, dok je preostalih 20 posto deter­
minirano sredinom. Kasnije ćemo razmotriti koliko je
ova tvrdnja razumna, a sada ćemo preći na drugu metodu
dokazivanja.
Radi se o takozvanoj metodi siročeta. Slučaj blizanaca
poslužio nam je kao primjer nasljeđivanja identičnih
osobina; u slučaju siročeta imamo posla s djecom čija
okolina gotovo da se i ne mijenja. Svatko tko je ikad
posjetio sirotište s užasom će se sjetiti potpune identič­
nosti životnih uvjeta, hrane, školovanja i općeg postupka.
Uzmemo li djecu koja su u sirotištu provela skoro čitav
život, tada bi prema pretpostavci o utjecaju sredine na
inteligenciju, sva ta djeca morala biti jednako inteligent­
na — sva su rasla u istim uvjetima. Budući da su toj djeci
dostupne iste knjige i isti časopisi, da se druže s istim
drugovima i da ih podučavaju isti učitelji, ta se identič­
nost sredine odnosi osobito na intelektualnu stranu
njihova razvoja. Kad bi za intelektualne razlike među
djecom bila odgovorna sredina, tada se u ovoj za svu
djecu gotovo identičnoj sredini, djeca međusobno ne bi
smjela razlikovati. No ako se inteligencija uglavnom na­
sljeđuje, i intelektualni uspjesi djece bit će veoma razli­
čiti. Neka od njih bit će bistra, inteligentna i uspješna,
dok će druga biti itupa, glupa i neće dobro učiti. Većina
će ih biti negdje između te dvije krajnosti. Usporedimo
li prosjek inteligencije unutar takve jedne ustanove s
prosjekom inteligencije izvan njezinih zidova, vidimo da
su razlike ili veoma malene ili da uopće ne postoje. Dru­
gim riječima djeca u sirotištu međusobno se razlikuju
baš kao i sva ostala djeca. Tu činjenicu teško je pomi­
riti s hipotezom o utjecaju sredine, ona dapače podupire
dokaz metode blizanaca.
Treća metoda dokazivanja ovisi o pojavi koja često
(gotovo uvijek) prati naslijeđe, a rijetko ili nikad utjecaj
sredine. To je pojava regresije. Već je Galton primijetio
da su sinovi i kćeri visokih roditelja iako obično visoki,
nešto malo niži od svojih roditelja, dok su sinovi i kćeri
niskih roditelja, iako po visini ispod prosjeka, ipak nešto
malo viši od svojih roditelja. Drugim riječima djeca izra­
zito visokih ili izrazito niskih roditelja »vraćala« su se
prema prosjeku ukupnog stanovništva. Visina djece viso­
kih roditelja oscilirala je negdje na polovici između visine
roditelja i prosječne visine svih Engleza i Engleskinja.
Kasnije je pojava regresije opažena i u drugim slučajevi­
ma u kojima naslijeđe igra važnu ulogu, a izgleda da je
najizrazitija u slučaju nasljeđivanja inteligencije.
To se može pokazati uspoređivanjem inteligencije ro­
ditelja i djece u određenim društvenim slojevima ili pro­
fesionalnim kategorijama. Kvocijent inteligencije pripad­
nika najviših profesionalnih kategorija i državne uprave
iznosio je oko 150, kvocijent inteligencije njihove djece
bio je nešto veći od 120. Kvocijent inteligencije nižih
profesionalnih kategorija i tehničkih rukovodilaca iznosio
je oko 130, a kvocijent inteligencije njihove djece oko 115.
Visoko kvalificirani radnici i administrativni službenici
imali su prosječan kvocijent inteligencije 118; njihova dje­
ca oko 109. Prosječni kvocijent inteligencije kvalificiranih
radnika iznosio je 108; njihove djece 104. Na drugom
kraju ljestvice kvocijent inteligencije odraslih pacijenata
duševnih bolnica kreće se oko 55, dok kvocijent inteli­
gencije njihove djece iznosi, u prosjeku, 70. Povremeni
primaoci socijalne pomoći, t j . ljudi koji i raditi mogu
samo povremeno, imaju kvocijent inteligencije oko 80, a
njihova djeca oko 90. Prosječni kvocijent inteligencije
nekvalificiranih radnika iznosi otprilike 86, a njihove dje­
ce oko 92. Polukvalificirani radnici imaju kvocijent inte­
ligencije 97, a njihova djeca 98. Namjerno sam prikazao
pojavu regresije na primjeru različitih društvenih sloje­
va, jer je tako možemo lakše uočiti, iako ona, naravno
postoji i u jednom te istom društvenom sloju (razlike u
inteligenciji među pripadnicima istog društvenog sloja
mogu biti vrlo, vrlo velike).
Pojava regresije teško da bi se mogla objasniti utje­
cajem sredine. Ono što pobornici te hipoteze u biti tvrde
jest da su djetetove intelektualne sposobnosti određene
intelektualnim poticajima njegove okoline, kao i hiljada­
ma drugih utjecaja kojima je izloženo u ranom razdoblju
svojega razvoja. Kad bi to bilo tako, djeca viših rukovo­
dećih i profesionalnih kategorija morala bi po intelektual­
nim sposobnostima nadmašivati roditelje ili im barem
biti ravna. Ta su djeca, naime, dobila najbolje moguće
obrazovanje, a njihova ih je kulturna sredina, također
najbolja u našem društvu, neprestano poticala na inte­
lektualni rad (prednosti koje njihovi roditelji možda i
nisu imali). No ono što u stvarnosti vidimo, porazan je
pad inteligencije upravo takve djece, a često i razočarane
i nesretne roditelje i njihova neispunjena očekivanja (oče­
kivali su da će sredina koju su mogli priuštiti svojoj djeci
pozitivno djelovati na njihove sposobnosti i inteligenciju).
S druge strane trebalo bi očekivati da će primaoci soci­
jalne pomoći i pacijenti duševnih bolnica imati djecu čija
će inteligencija biti još manja od njihove. No događa se
upravo suprotno. Premda ta djeca žive u sredini siro­
mašnoj poticajima, a često i u nezamislivo lošim općim
uvjetima, ona su začudo upadljivo bistrija od svojih
roditelja.
Pojava je, donekle, paradoksalna. Obično o naslijeđu
mislimo kao o faktoru odgovornom za sličnost između
roditelja i djece. Tako je gledanje, međutim, ako ne
pogrešno, a ono jednostrano. Roditelji i djeca samo dje­
lomično dijele isto naslijeđe. Djetetove nasljedne osobine
u velikoj su mjeri određene faktorima koji kod roditelja
ne dolaze do izražaja. Drugim riječima dijete često na­
sljeđuje od roditelja ono po čemu se od njih razlikuje.
Na toj se činjenici temelji i jedan drugi dokaz važan
zato što se odnosi na kritiku testova inteligencije u cje­
lini. Često se, naime, čuje da testovi inteligencije toliko
ovise o sredini, školovanju, intelektualnim poticajima itd.
da favoriziraju neke društvene slojeve, a neke opet za­
postavljaju. Prema hipotezi o utjecaju sredine na inteli­
genciju morala bi između rezultata postignutih na testo­
vima i pripadnosti društvenom sloju postojati vrlo dobra
korelacija. To, međutim, nije slučaj. Ta korelacija u Ve­
likoj Britaniji i Americi iznosi svega 0,3, što grubo rečeno
znači da pripadnost društvenom sloju djeluje samo na
jednu desetinu rezultata postignutog na testu inteligen­
cije. Tako slaba korelacija između po utjecaju nedvojbe­
no najsnažnije sredine koja danas postoji u ljudskom
društvu i rezultata testova inteligencije odlučno pobija
hipotezu o utjecaju sredine jer se njome ne može objas­
niti čime je determinirano preostalih 90 posto ljudske
inteligencije. Ovaj se dokaz često iznosi u manje strogoj
ali zato dojmljivijoj anegdotskoj formi, naime u izreci
da mentalno defektni roditelji obično rađaju izrazito in­
teligentnu, a genijalni roditelji mentalno defektnu djecu.
Nerazmjer je i suviše čest a da bi se mogao zanemariti,
teško ga je objasniti utjecajem sredine, a upadljivo lako
utjecajem naslijeđa. Isti je dokaz sadržan i u činjenici
da su razlike u inteligenciji među pripadnicima istog
društvenog sloja mnogo veće od tih razlika među pripad­
nicima različitih društvenih slojeva. Ni ta se činjenica
ne da objasniti utjecajem sredine.
Relativni doprinosi utjecaja sredine i naslijeđa čovje­
kovoj inteligenciji mogu se dobro vidjeti kod usvojene
djece. Kod njih nasljedni faktori djeluju na inteligenciju
na jedan (majke usvojene djece su gotovo uvijek tupe,
a često i mentalno defektne), a okolina na posve drugi
način (roditelji koji usvajaju obično su izabrani zahva­
ljujući natprosječnoj inteligenciji i mogućnostima da pru­
že djetetu dobre uvjete za razvoj). Inteligenciju djeteta
koje je u svom novom domu provelo nekoliko godina
možemo usporediti s inteligencijom njegove majke, kao
i pomajke i vidjeti kojoj je od njih dijete po inteligenciji
sličnije. Nažalost, takav je tip eksperimenta veoma teško
izvediv. Osim toga, djetetov je otac obično nepoznat, pa
ne možemo ocijeniti njegovu inteligenciju. On je često
pripadnik višeg profesionalnog staleža, pa postoji vjero­
jatnost da je dijete od njega naslijedilo i viši stepen in­
teligencije. Taj faktor može uravnotežiti, a i nadjačati
majčinu tupavost što će se pokazati u dobroj, ali lažnoj
korelaciji između djetetove inteligencije i inteligencije
njegovih novih roditelja. Čak i ako je otac poznat, on
često neće da surađuje i ne dopušta da mu se izmjeri in­
teligencija. Tako smo opet suočeni s istim problemom,
doduše u njegovu blažem obliku jer se, ponekad, inteli­
gencija može procijeniti i bez formalnog testa.
Nastojanjem da djecu smjeste u »odgovarajuću« sredi­
nu, agencije za udomljivanje djece stvaraju mnogo veće
poteškoće. Ako znadu da djeca imaju relativno dobre
nasljedne osobine ili ako vide da su bistra i inteligentna,
daju ih na usvojenje ljudima koji su i sami vrlo inteli­
gentni. S druge strane djecu koja izgledaju tupa i za koju
se zna da bi mogla naslijediti loše osobine daju na usvo­
jenje u manje poželjnu sredinu. Rezultat takvog postupka
je lažna korelacija između inteligencije usvojenog djete­
ta i roditelja koji su ga usvojili. Interpretiramo li rezul­
tate istraživanja imajući na umu ove činjenice, vidimo
da ipak postoji prilično dobra korelacija između inteli­
gencije djeteta i inteligencije njegove prirodne majke.
Iako se ne bi moglo reći da su rezultati istraživanja ko­
načni, izgleda da oni ipak ukazuju na utjecaj nasljednih
faktora.
Većina je studija, međutim, pokazala da postoji i dosta
dobra korelacija između inteligencije usvojenog djeteta i
inteligencije roditelja koji su ga usvojili. Toj dobroj ko­
relaciji teško je naći uzroke, koji kao što sam već nagla­
sio, mogu ležati u utjecaju sredine no i u nekim drugim
utjecajima koji izmiču našoj kontroli i tako stvaraju laž­
nu sliku o odnosu inteligencije usvojenika i roditelja koji
su ga usvojili.
Na kraju bih želio nešto reći o jednom dokazu koji se
temelji na pokusima sa životinjama, pa ga pobornici
mišljenja da ljudska inteligencija nikako ne može biti
nastavak životinjske neće smatrati nimalo uvjerljivim.
Premda samo malen broj biologa zastupa takvo antropocentrično gledište, treba priznati da se podaci dobiveni
eksperimentiranjem na životinjama ne mogu uvijek iz­
ravno prenijeti na ljude — treba ih, najprije, osobito
pomno ispitati. Imajući to na umu, navest ću Tryonov
pokušaj laboratorijskog uzgoja bistre i tupe pasmine šta­
kora. Pritom je sasvim jednostavno postupio. Služio se
testom trčanja kroz labirint — štakor mora naučiti ka­
ko da se kroz složeni labirint probije do hrane
(nagrade). Štakori se znatno razlikuju po brzini učenja i
sposobnosti eliminacije pogrešnih okuka. Test je prilič­
no sličan takozvanom Porteusovom testu labirinta kojim
se na klinikama često testiraju djeca i gdje se od djeteta
traži da olovkom zacrta put kroz labirint. Pomoću testa
labirinta Tryon je odabrao najinteligentnije i najneinteligentnije štakore. Međusobno ih je odvojio, a zatim do­
pustio križanja samo među pripadnicima iste skupine.
Tako je dobio početne bistre i tupe pasmine. Kasnije je
vršio križanje najboljih u pasmini »bistrih« i najgorih u
pasmini »tupih«. U sedmoj generaciji skupine su se po
uspjehu trčanja kroz labirint toliko razlikovale da su sve
»bistre« životinje postizale mnogo bolje rezultate od svih
»tupih« životinja. Kad bismo mogli kvalitetu koja osi­
gurava uspješno trčanje kroz labirint identificirati s in­
teligencijom, imali bismo ovdje neposredan dokaz nje­
zina nasljeđivanja.
Što dokazuje ovaj eksperiment? Ponekad se bez oko­
lišanja kaže da je kod ljudi 80 posto inteligencije odre­
đeno nasljednim faktorom. Nažalost, ovakva je tvrdnja
besmislena, i da bi barem nešto značila treba je dopuniti.
Prije svega ono što nas zanima i nije inteligencija već
razlike u inteligenciji. Očito je, naime, da se inteligencija
kao takva, tj. sposobnost inteligentne akcije u potpunosti
nasljeđuje. Čovjek se od puža ili kamena i razlikuje baš
zahvaljujući utjecaju naslijeđa, no ovdje nas ne zanima
taj za sve ljude karakterističan apsolutni standard. Mi
bismo samo htjeli objasniti razlike između dvaju ljudskih
bića. Želimo li stoga da naša definicija nešto znači, treba
riječ »inteligencija« zamijeniti izrazom »razlike u inteli­
genciji«.
Drugo, nije razumno govoriti o ljudima kao cjelini jer
relativna važnost naslijeđa i sredine u mnogome ovisi o
specifičnim uvjetima koji vrijede za neku određenu sku­
pinu. Tvrdnja da je dano svojstvo nasljedno, ne znači da
ono ne podliježe utjecaju sredine. Geni (nosioci nasljed­
nih osobina) veoma različito reagiraju na uvjete u svojoj
okolini. Tako, na primjer, gigantski gen u voćnoj mušici
uzrokuje njezin porast za 75 posto, no samo u slučaju ako
ima dovoljno hrane. Ako se larvama ne daje dovoljno
hrane, gigantske se mušice po svojoj veličini neće nimalo
razlikovati od normalnih. Neke druge mušice posjeduju
gen abnormalnog abdomena, ali ta abnormalnost dolazi
do izražaja samo u vlažnoj okolini. Iz toga se vidi da u
jednoj vrsti sredine (obilje hrane, vlažnost) nasljedne
osobine dolaze do izražaja potpuno, tj. utjecaj naslijeđa
iznosi 100 posto. U drukčijoj sredini (smanjena količina
hrane, suha okolina) došli bismo, međutim, do posve
drugog zaključka.
Primijenimo li ovo razmatranje na inteligenciju, zaklju­
čujemo da će u zemlji u kojoj svi imaju jednake moguć­
nosti obrazovanja utjecaj nasljednih faktora na indivi­
dualne razlike u inteligenciji biti mnogo izraženiji nego
u zemlji u kojoj to nije slučaj. Stoga brojka od 80 posto
može biti razumna procjena za Englesku ili Ameriku,
ali nas može zavarati ako su u pitanju Kina ili Japan.
Ova će nam tvrdnja biti još jasnija ako je primijenimo
na neku fiziološku varijablu kao što je, na primjer,
visina, jer tu nema neslaganja u metodama mjerenja.
O tome da su razlike u visini određene nasljednim fak­
torima nema nikakve sumnje. Taj utjecaj naslijeđa bit
će gotovo stopostotan u sredini gdje za svako dijete ima
dovoljno hrane. U nekoj drugoj sredini gdje dovoljno
hrane ima samo za neke, dok neki skapavaju od gladi,
bit će samo 80 ili čak samo 60 posto visine određeno
nasljednim faktorima. U toj igri nasljeđivanja i sredine
utjecaj jednog mijenja se ovisno o utjecaju drugog. Sto­
ga ne možemo dati konačnu definiciju kojom bi bio izra­
žen njihov relativan doprinos inteligenciji. Možemo dati
jedino grubu procjenu za određeni skup ljudi koji žive
u određenim točno definiranim uvjetima. Ovisno o uvje­
tima procjena će varirati. U skladu s tim izjavu da
je 80 posto ljudske inteligencije determinirano nasljed­
nim faktorima treba dopuniti informacijom da ona vrije­
di za uvjete obrazovanja i društvene prilike koje danas
vladaju u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Dr­
žavama. Taj postotak je za većinu drugih zemalja neto­
čan.
Sad možemo oprezno zaključiti da su danas u Velikoj
Britaniji razlike u rezultatima testova inteligencije više
uvjetovane nasljednim faktorima, a manje sredinom i
da će postepeno izjednačavanje uvjeta obrazovanja kao
i smanjenje društvenih razlika taj doprinos naslijeđa
vjerojatno još i povećati (drugim riječima smanjit će se
važnost sredine). S druge strane izgleda da je u mnogim
zemljama utjecaj sredine veoma značajan. Klasne raz­
like i nejednaki uvjeti obrazovanja odražavaju se, naime,
i na rezultatima testova inteligencije. Mislim da se s ovim
mišljenjem ne bi složio samo malen broj psihologa.
Moramo se pozabaviti još jednim skupom činjenica
koji je relevantan za naš opći problem, a to je navodna
razlika u plodnosti između bistrih i tupih. Iznijet ću
rezultate istraživanja koja je vršio R. B. Cattell na sku­
pini u kojoj je bilo 3.734 djece od kojih su neki ži­
vjeli u gradovima, a neki na selu. Cattell je testirao
inteligenciju ovih desetogodišnjaka, a zatim ih je grupi­
rao prema njihovom kvocijentu inteligencije. Također
je ispitao koliko svako dijete ima braće i sestara. Evo
njegovih rezultata. Djeca s kvocijentom inteligencije iz­
nad 130 potjecala su iz obitelji sa, prosječno, 2,35 djece
(u gradu) i 1,80 djece (na selu). Za djecu s kvocijentom
inteligencije između 120 i 130 ti su brojevi iznosili
2,92 odnosno 2,31. Silazeći ljestvicom vidimo da su
djeca s kvocijentom inteligencije između 110 i 120 u gradu
i na selu potjecala iz obitelji sa prosječno 2,76 odnosno
2,62 djece. Za djecu s kvocijentom inteligencije između
100 i 110 ti su brojevi iznosili 3,00 odnosno 3,27, a za
djecu s kvocijentom inteligencije između 90 i 100 3,60
odnosno 3,72. Za djecu čiji se kvocijent inteligencije
kretao između 80 i 90 ti su brojevi 4,13 odnosno 4,21.
Djeca sa dna ljestvice (kvocijent inteligencije između 70
i 80) potjecala su iz gradskih obitelji sa 3,93 djece ili
seljačkih obitelji sa 4,72 djece. Pogledamo li bolje ove
brojeve, vidimo da je natalitet u vrlo tupim obiteljima
gotovo dvostruko veći od nataliteta u vrlo bistrim obite­
ljima. Treba dodati da u ovoj studiji nisu uzeti u obzir
muškarci i žene bez djece koji mogu biti, a često i jesu
natprosječno inteligentni (na primjer učitelji i žene koje
su se posvetile profesiji).
Ne može se reći da je korelacija između broja djece
i nedostatka inteligencije uvjetovana isključivo pripad­
nošću društvenom sloju, jer premda je istina da se u ta­
kozvanoj radničkoj klasi obično rađa veći broj djece
nego u srednjoj klasi, pokazano je da inteligentni ljudi
i unutar iste društvene grupacije obično imaju manji
broj djece od manje inteligentnih (jedna takva studija
provedena je među rudarima koji rade u rudarskom
oknu). Prema tome, ta se tendencija može smatrati ne­
pobitnom činjenicom. Korelacija između inteligencije i
slabije plodnosti je, doduše, prilično slaba (koeficijent
korelacije iznosi svega 0,2), no njezino postojanje doka­
zano je tolikim brojem kontroliranih eksperimenata i
pomno izvedenih studija da se u nj više ne može sum­
njati.
Može li se na temelju ovih činjenica (da je inteligencija nasljedna i da inteligentni ljudi rađaju manje djece)
zaključiti da se prosječna inteligencija Britanaca smanju­
je? U poznatom eksperimentu, izvršenom na otoku Wight,
Thomson je to pokušao dokazati. Testirao je 1084 djece
u dobi od deset godina (gotovo sve desetogodišnjake na
otoku) i ispitao koliko svako dijete ima braće i sestara.
Zatim je načinio slijedeću tablicu. U prvom stupcu na­
veden je broj obitelji, u drugom broj djece u obitelji,
a u trećem prosječan kvocijent inteligencije te djece.
A
Broj
obitelji
115
212
185
152
127
103
88
102
B
C
Broj djece
u obitelji
1
2
3
4
5
6
7
8+
Kvocijent
inteligencije
106,2
105,4
102,3
101,5
99,6
96,5
93,8
95,8
Vidimo da s povećanjem broja djece kvocijent inteligen­
cije i ovdje opada.
Prijeđimo sada na Thomsonov oštroumni dokaz. Pret­
postavimo li da testirano dijete predstavlja prosjek svo­
je braće i sestara, možemo na temelju ovih podataka do­
nijeti dvije ocjene. Jedna je jednostavan prosječni kvo­
cijent inteligencije skupine testirane djece. Budući da
ona sva imaju deset godina, prilično je sigurno da svako
od njih potječe iz različite obitelji, pa nam dobiveni broj
može pokazati kolika bi bila inteligencija djece na otoku
Wight kad bi svaka obitelj imala samo jedno dijete (tj.
kad ne bi postojala tendencija da manje inteligentne obi­
telji imaju više djece). Taj broj iznosi 101,04. Iz poda­
taka u ovoj tablici može se dobiti i broj koji nam kazuje
kolika je stvarna prosječna inteligencija djece na otoku
Wight. Pri toj drugoj procjeni uzima se u obzir činje­
nica da u području nižeg kvocijenta inteligencije nala­
zimo brojno veće obitelji. Taj drugi kvocijent inteligen­
cije iznosi 98,98. Razlika od 2,06 može se smatrati ocje­
nom pada inteligencije u ovoj generaciji, a uzrok toga
pada su razlike u plodnosti između inteligentnih i manje
inteligentnih odnosno tupih roditelja.
Na temelju mnogih sličnih tablica donesene su i druge
procjene, koje se u cjelini nisu mnogo razlikovale od
Thomsonove. Moglo bi se reći da je Thomsonova pro­
cjena rezultat rada kakav psiholozi na terenu smatraju
prihvatljivim. Pretpostavimo li da je ta procjena dobra
i da će se pad inteligencije nastaviti, moglo bi se dogoditi da će do kraja stoljeća broj djece podobne za
Školu pasti na polovicu sadašnjeg, dok će se broj malo­
umnih udvostručiti. Opći kvocijent inteligencije umanjit
će se, u prosjeku, za pet bodova. Ta nadasve ozbiljna
posljedica mogla bi značiti i kraj zapadne civilizacije.
Treba li vjerovati iznesenim brojevima?
Navedeni dokaz ima jedan veliki nedostatak. Konstrui­
rali smo ga ne poznavajući način nasljeđivanja inteli­
gencije. Psiholozi nasljedni mehanizam često toliko po­
jednostavne da njihove predodžbe o njemu prestaju biti
u skladu sa spoznajama suvremene znanosti. Ne može
se dovoljno naglasiti da je svako razumno predviđanje
nemoguće bez detaljnog poznavanja mehanizma preno­
šenja intelektualne sposobnosti. Penrose je, na primjer,
pokazao (pritom se, doduše, služio modelom vrlo male
vjerojatnosti) da navedeni podaci ne opovrgavaju mo­
gućnost stabilne ravnoteže intelektualnog standarda sta­
novništva. Zaključcima izvedeni dokazi, osobito ako se
ne temelje na točnom poznavanju mehanizama o kojima
se radi, u znanosti su uvijek opasni, a često i pogrešni.
To, naravno, ne dokazuje da inteligencija ne slabi, ali
nas upozorava da takvu tvrdnju ne smijemo prihvatiti
kao činjenicu.
Često se previđa da se kod nasljeđivanja radi o indi­
vidualnim razlikama, tj. o kolebanjima u čitavoj grupi.
Uspon i pad inteligencije naroda odnosi se na određeni
apsolutni standard. Iako pojmovi o kojima se radi u
upravo izrečenim rečenicama nisu identični, u dokazu se
njima služimo kao da jesu. Isto je tako, na primjer, usta­
novljeno da u školske djece, između visine i broja čla­
nova u obitelji, postoji negativna korelacija — to jest
tla rastom niži ljudi imaju veći broj djece. Budući da
je visina u velikoj mjeri određena nasljednim faktorima,
trebali bi stanovnici Toronta, gdje su ova mjerenja izvr-
šena, bivati sve niži i niži rastom. Mjerenja su, među­
tim, pokazala suprotno — srednja visina mlađih gene­
racija u Torontu je u porastu.
Možda se nešto slično događa i na području inteligen­
cije. I Thomson i Cattell ponovili su svoje eksperimente
od prije petnaest godina i slične testove podijelili skupi­
nama djece iz istih krajeva zemlje. Ta sveobuhvatna is­
traživanja kao i neka istraživanja izvršena u Sjedinjenim
Američkim Državama ne pokazuju nikakav pad inteligen­
cije. Čini se čak da pokazuju njezin mali porast. Mo­
žemo li na temelju toga odbaciti hipotezu o opadanju na­
cionalne inteligencije? Nažalost, ti se podaci ne mogu
smatrati konačnima, pa ni osobito relevantnim. Zna
se, naime, da dijete ako poznaje test od prije, postigne
na njemu za nekoliko bodova bolji rezultat. Nema ni­
kakve sumnje o tome da se stanovništvo među kojim
su istraživanja vršena u zadnjih 15 godina bolje upo­
znalo s testovima (ta se pojava zove navikavanje na
test), pa treba očekivati da će porast nastao tim pozna­
vanjem više nego uravnotežiti mali pad koji predskazuje hipoteza o opadanju nacionalne inteligencije.
Da ta pretpostavka nije nerazumna može se i izravno
dokazati. Thomson je našao da je porast (na testu in­
teligencije postignutog broja bodova) u krajevima u ko­
jima su testovi inteligencije češće korišteni veći od tog
porasta u krajevima u kojima su oni malo korišteni.
Osim toga, izvjesnu ulogu odigrala je, možda, i »izvježbanost«. Vernon je pokazao da mnogi testovi koji se da­
nas upotrebljavaju u školama osjetljivo reagiraju na izvježbanost, a nema sumnje o tome da su posljednjih go­
dina, autoriteti na području obrazovanja pribjegli »uvjež­
bavanju testova inteligencije«. I to je možda povisilo pro­
sječne rezultate testiranja djece. Navikavanje na test i
izvježbanost nisu jedini aspekti problema. Treba uzeti
u obzir i to da su Thomson i Cattell testirali samo djecu
izostavivši neoženjene, neudate i one bez djece. Te, re­
lativno velike skupine, mogle bi odlučno izmijeniti pred­
viđeno djelovanje i tako objasniti stvarne nalaze. Ono
što možemo reći jest da izravna eksperimentalna istra­
živanja sadrže prevelik broj nepoznatih faktora, pa iz
njih ne možemo izvući nikakav pouzdaniji zaključak. Ona
ne podupiru našu originalnu hipotezu, no ne bi se moglo
reći ni da joj proturiječe.
Što onda možemo zaključiti iz naših podataka? Mislim
da je jasno da smo suočeni s vrlo ozbiljnim problemom.
Postoje »dokazi na temelju indicija«, pa iako nisu baš
uvjerljivi ne možemo ih ni odbaciti. Stoga izgleda razum­
no zatražiti od vlade da financira sveobuhvatna dugo­
ročna istraživanja koja će to pitanje riješiti jednom zauvi­
jek. U takvim bi istraživanjima trebalo, naravno, izbjeći
gore istaknute manjkavosti. Poteškoće kao što su izvježbanost i navika na test mogu se nadići namjernim uvjež­
bavanjem djece u rješavanju testova inteligencije sve
dotle dok se njihovi rezultati ne prestanu poboljšavati.
Mislim da odlučan napor pri stvaranju takvog istraživač­
kog projekta ne bi naišao na veće protivljenje, a ni na
nepremostive teškoće. U usporedbi s ozbiljnosti pro­
blema i golemom važnosti očekivanih rezultata, troškovi
istraživanja izgledaju neznatni. Društvenim se znanosti­
ma često predbacuje da ne daju odgovore na pitanja slič­
na pitanju koje smo postavili u ovom poglavlju. To je
zasad i istina, ali ne zato što znanstvenici koji se bave
društvenim znanostima ne bi bili dovoljno oštroumni —
oni bi s lakoćom mogli izvršiti i smisliti potrebne ekspe­
rimente — nego zato što društvo odbija da ih materi­
jalno podrži čak i u najneznatnijem eksperimentu. U
vremenu u kojem se na fizikalna istraživanja troše mili­
juni, društvene znanosti ne bi smjele biti u toliko pod­
ređenom položaju da moraju moljakati za iznose, koji
su u usporedbi s društvenom važnosti problema ništavni.
DRUGI DIO - Psihologija u službi izbora zanimanja
5
Od svakog prema sposobnostima
Iako ova prastara socijalistička parola, kao uostalom ni
većina parola, nema neko dublje značenje, za mnoge je
ljude ona ipak izraz jedne duboko ukorijenjene želje. Ona
se, naime, temelji na pretpostavci da se ljudi po spo­
sobnostima razlikuju, da je svatko sposoban za nešto i
da bi mu, u idealnom društvu, trebalo omogućiti da tu
svoju sposobnost razvije. Zanimljivo je da suvremena
psihološka istraživanja potvrđuju ovu pretpostavku. Na
njoj se zasnivaju metode profesionalnog usmjeravanja,
kao i postupci selekcije za određeni posao toliko važni
u suvremenoj industrijskoj psihologiji.
Nadam se da će idućih nekoliko primjera predočiti
čitaocu velike razlike u sposobnostima ljudi koji imaju
isto zanimanje, tj. rade na istom radnom mjestu. Među
peračima podova, na primjer, bolji radnici za isto vri­
jeme operu dvostruko veći broj podova od slabijih rad­
nika. Dok dobar radnik dnevno opere oko 500 podova,
slab u prosjeku, opere jedva 250. Sličan odnos između
dobrih i slabih radnika vlada i u tkalačkoj industriji.
Jedna studija pokazuje da neki radnici rade brzinom od
130 uboda u minuti, dok drugi načine jedva 62 uboda
u minuti (prosječna brzina proizvodnje izražena brojem
uboda u minuti dobivena je mjerenjem količine tkanine
proizvedene iz potke i nekih drugih konstanti). Najslabiji
tkalci zarađivali su na sat manje od polovine zarade
najboljih, pa su sa stanovišta poslodavca najbolji ostva-
rivali dvostruko veći profit od najslabijih, a ukupne troš­
kove proizvodnje smanjivali na polovicu.
U oba ova primjera odnos najboljih prema najslabijima
iznosio je otprilike dva naprama jedan. Takav razmjer
nađen je u mnogim slučajevima (vozači taksija koji rade
u sličnim uvjetima, radnici na strojevima za pletenje žen­
skih čarapa itd.). Neki drugi brojevi ukazuju na to da
individualne razlike mogu biti i veće. Tako je, na pri­
mjer, najbolji svjetlač žlica pet puta efikasniji od svog
najslabijeg druga. U cjelini uzevši industrijski se psiho­
lozi slažu da su među normalnim ljudima najbolji radni­
ci, u prosjeku, tri do četiri puta efikasniji od svojih naj­
slabijih drugova.
Ovaj zaključak vrijedi, naravno, samo za jednu vrstu
aktivnosti. Čovjek koji je na jednom području briljantan,
može na drugom biti prosječan, a na trećem posve zaka­
zati. Korelacija između uspjeha na različitim područjima
aktivnosti relativno je slaba, što ukazuje na činjenicu da
su za raznovrsne poslove u industriji potrebne i različite
sposobnosti i da je za čovjeka nadasve važno da otkrije
koja mu vrsta posla najbolje odgovara. To je stanovište
profesionalnog usmjeravanja. Poznavanje radnikovih spo­
sobnosti važno je i za poslodavca, jer će se njegova pro­
izvodnja znatno povećati ako na svakom radnom mjestu
zaposli odgovarajućeg čovjeka. Odgovoriti na pitanje koji
će od mnogih kandidata najbolje obavljati dani posao
zadatak je psihologa koji se bave selekcijom ljudi za od­
ređeni posao.
Pritom nije nužna pretpostavka da su potrebne spo­
sobnosti urođene. Vjerojatno bi hipotezu da se veći broj
individualnih razlika, barem kad se radi o sposobnostima
potrebnim za rad u industriji, u našem društvu ne stječe
utjecajem sredine nego nasljeđuje bilo lako dokazati. No
da bi se uvidjela potreba za profesionalnim usmjerava­
njem i postupcima selekcije za određeni posao, to i nije
potrebno dokazivati. Da su takvi postupci selekcije po­
trebni pokazuje već sama činjenica da među ljudima po-
stoje izrazite razlike. Kako su one nastale nije sada toli­
ko bitno.
Treba istaći da smo se dosad bavili samo sposobnosti­
ma nižega reda. Postoje, međutim, pokazatelji na temelju
kojih možemo pretpostaviti da je kod složenih djelatno­
sti razlika između najboljih i najslabijih još veća (štoviše,
čim je djelatnost složenija tim su i razlike veće). Tenis i
šah, na primjer, mnogo su složenije djelatnosti od usjajivanja žlica. Nema sumnje da su razlike između dobrog
i lošeg tenisača ili šahiste mnogo veće od razlika između
dobrog i lošeg usjajivača žlica ili perača podova. U skla­
du s tim razlike između dobrog i lošeg fizičara morale
bi biti još veće. No budući da su, u našem društvu, po­
stupci selekcije ograničeni uglavnom na jednostavnije i
elementarnije tipove rada i na sveučilišnu selekciju (o to­
me će biti riječi u idućem poglavlju), ovdje ću raspravlja­
ti isključivo o industrijskim poslovima navedene vrste.
Pođemo li od pretpostavke da je potrebno da ljudi rade
posao koji je u skladu s njihovim sposobnostima, štovi­
še i u skladu s njihovim temperamentom, interesima i
ličnosti uopće, moramo se zapitati kako se ta selekcija
vrši u praksi. Odgovor glasi: gotovo uvijek intervjuira­
njem kandidata. O metodi intervjua i njenim različitim
aspektima napisani su mnogi radovi, a da bi čitalac vidio
zašto psiholozi običnom intervjuu uvijek pretpostavljaju
svaki objektivan test, ja ću ih ovdje ukratko sažeti.
Metodu intervjua među prvima je istražio Binet, inače
stvaralac modernog testa inteligencije. On je zamolio tri
učitelja da intervjuiraju istu djecu i ocijene njihovu in­
teligenciju (ocjena se, dakle, trebala temeljiti na in­
tervjuu). Binet izvještava da su eksperimentom dobivena
dva rezultata od kojih je svaki, kasnije, još nekoliko puta
provjeren. Svaki je učitelj bio uvjeren da je donio točan
sud. No sudovi jednog učitelja gotovo su se posve razli­
kovali od sudova drugih dvaju. Obje su ove posljedice
važne. Iz prve se vidi zašto je intervju, unatoč svim manj­
kavostima i danas najomiljenija metoda za odabiranje
osoblja (i u industriji i drugdje). Ispitivač uvijek misli da
je točno procijenio ličnost i sposobnosti kandidata, i ako
nitko ne ospori njegovo mišljenje, niti ga podsjeti na nje­
gove promašaje, biva uvjeren u svoje »božansko« sve­
znanje. Čovjek uvijek iznova sreta osobu koja priznaje da
je metoda intervjua manjkava, no neizbježno dodaje da
je baš on iznimka u tom općem pravilu i da je njegov
sud nepogrešiv. (Nepotrebno je isticati da je eksperimen­
talnim putem provjereno da se ti ljudi po sposobnosti
procjenjivanja ličnosti, nimalo ne razlikuju od ostalih).
Drugi rezultat je važan jer nam ukazuje na mogućnosti
istraživanja metode intervjua i bez dugotrajnog praćenja
ispitanika koje je obično potrebno za provjeravanje me­
todom intervjua donesenog suda. Da bi se provjerilo jesu
li ispitivači izvršili dobar izbor, treba rad skupine kandi­
data koje su oni savjetovali pratiti godinama i vidjeti
koliko je tko uspio u odabranom zanimanju. To je muko­
trpan i dugotrajan posao. Mnogo je jednostavnije zaklju­
čivati ovako: Ako ispitivači mogu točno predvidjeti bu­
dućnost kandidata, njihovi sudovi moraju biti identični.
Ako se ispitivači međusobno ne slažu, jasno je da ne mo­
gu svi biti u pravu, a ako je kao što se često događa,
neslaganje potpuno, tada je najvjerojatnije da su svi
pogriješili (uz dva, tri moguća, ali malo vjerojatna izu­
zetka). Procjenjivanje valjanosti intervjua ispitivanjem
njegove pouzdanosti uobičajena je i često vrlo uspješna
metoda.
Pouzdanost i valjanost su tehnički izrazi koji se odnose
na sve vrste mjerenja u psihologiji. Ako je mjerenje »po­
uzdano«, tada ponavljanjem mjernog postupka nećemo
dobivati proturječne rezultate. Prema tome ispitivači ni­
su »pouzdani« (njihovi su sudovi često proturječni). Mje­
renje je valjano ako točno mjeri ono što treba da mjeri.
Jasno je da mjerenje ne može biti »valjano« ako nije
»pouzdano«, no obrat ne vrijedi. Mjerenje, naime, može
biti »pouzdano«, a ne biti »valjano«. Rezultat ponovlje­
nih mjerenja može biti i jednak i točan, ali mi
mjerimo nešto, što je u odnosu na veličinu koju treba
predvidjeti, irelevantno. Visinu, na primjer, možemo mje-
riti s velikom pouzdanošću, no ona kao pokazatelj uspje­
ha u većini industrijskih zanimanja nije valjana.
Binet je svoje eksperimente vršio u laboratoriju, a ne
u industrijskoj sredini. Prvo takvo istraživanje u indu­
strijskoj sredini izvršio je Scott kad je od šestorice iskus­
nih kadrovika zatražio da intervjuiraju 36 kandidata za
posao prodavača. Kandidate je trebalo poredati prema
prikladnosti za taj posao. Ni jedan kandidat nije ni u
jednom od šest tako dobivenih stupaca bio na istom mje­
stu (drugim riječima svaki ga je kadrovik drukčije oci­
jenio). »Ovih šest kadrovika nije se moglo složiti u ocjeni
28 kandidata ni u najgrubljim crtama«, kaže Scott (tj.
čak ni u tome da li tu dvadeset i osmoricu treba svrstati
pri vrhu ili pri dnu skupine). Iz tog se vidi da predvi­
đanje na temelju intervjua nije pouzdano, pa prema to­
me ni valjano. U jednom drugom eksperimentu Scott je
zamolio 13 rukovodilaca da rangiraju prodajne sposobno­
sti dvanaestorice muškaraca i dobivenu listu usporedio s
ocjenama koje su ta dvanaestorica dobila na temelju in­
tervjua. Prosječna korelacija između tih dviju ocjena jed­
va da je bila bolja od slučajne. U trećem eksperimentu
20 poslovođa i trojica kadrovika-istraživača intervjuiralo
je ista 24 kandidata. Neslaganja su i opet bila više nego
upadljiva.
Studiju koja se uvijek iznova citira i spada među naj­
poznatije na tom području načinio je Hollingworth. U
njegovu eksperimentu dvanaest je iskusnih poslovođa
(u trgovini) intervjuiralo 57 kandidata. Rangiranje kandi­
data poslovođe su izvršile neovisno jedan o drugom, a
ocjene koje je svaki kandidat dobio znatno su ovisile o
ispitivaču. Jednog je kandidata, na primjer, jedan poslo­
vođa stavio na šesto, a drugi na pedeset i šesto mjesto.
Jedan kandidat bio je kod jednog poslovođe na prvom, a
kod drugog na posljednjem mjestu.
Bespredmetno je pregledavati nekoliko stotina studija,
jer su one, zapravo, samo ponavljanja ovakvih i sličnih
eksperimenata. Psiholozi se gotovo jednoglasno slažu u
lome da metoda intervjua nije ni pouzdana ni valjana.
Neki izvještaji u kojima su joj oni naizgled skloni ne mo­
gu izdržati metodološku kritiku — u samom postupku
došlo je do ozbiljnih propusta. Takav je primjer Clarkova studija u kojoj je na temelju intervjua predviđan
uspjeh studenata tijekom studija. Izgledalo je da su oba
istraživača koja su sudjelovala u eksperimentu približno
točno predvidjela što će se dogoditi. Kasnije je ustanov­
ljeno da je intervjuiranje vršeno pri kraju semestra i da
je studentima postavljeno pitanje kako stoje s ispitima,
što su studenti, naravno, vrlo dobro znali. Prema tome
oni koji su ih »ispitivali« jednostavno su ponovili ono što
je svaki student mislio sam o sebi.
Uvjerljivi dokazi manjkavosti metode intervjua u pro­
cjenjivanju nečije sposobnosti za određeni posao doveo
je do revizije na intervju postavljenih zahtjeva. Danas sve
češće čujemo da intervju nije alternativa testu sposobno­
sti nego njegova nadopuna. Pomoću njega trebalo bi po­
datke oprezno skupiti u jednu jedinu ocjenu na temelju
koje bi se mogle predvidjeti sveukupne sposobnosti, zna­
nje i potencijalni uspjeh kandidata na poslu. To znači da
bi intervju trebalo smatrati alternativom metodi koja se
sama od sebe nameće svakom statistički obrazovanom
psihologu — formulaciji matematičke jednadžbe zasno­
vane na opaženoj točnosti svakog testa posebno.
Pretpostavka na kojoj se temelji takav način upotrebe
intervjua nije nerazumna, no ni ovako korišten, intervju
nije ispunio očekivanja. U jednom od idućih poglavlja
navest ću neke od dokaza koji to pokazuju, a ovdje ću se
zadovoljiti navođenjem jedne jedine studije u kojoj se
metoda intervjua direktno uspoređuje sa statističkom
metodom. Dvije velike skupine kandidata testirane su
istim nizom testova. Zatim je polovina kandidata oda­
brana na temelju statističkog prosjeka na testovima po­
stignutih rezultata, a polovina na temelju intervjua. Pri
donošenju ocjene ispitivači su se mogli poslužiti i rezul­
tatima testova, a ocjenu su mogli donijeti i neovisno o
tim rezultatima. Suprotno očekivanju, ocjene pri kojima
su uzete u obzir i sve informacije dobivene intervjuom i
rezultati testova bile su manje točne od ocjena dobivenih
uzimanjem statističkih prosjeka rezultata testova. Razli­
ka u točnosti iznosila je više od 30 posto. Na temelju
velikog broja sličnih istraživanja u kojima je sudjelovalo
skoro četrdeset hiljada ispitanika zaključeno je da »ispitivačevo mišljenje o kandidatu, njegovim interesima i lič­
nosti može relativno malo pridonijeti boljem predviđanju
uspjeha predviđenog na temelju rezultata testova, pa čak
može tu ocjenu učiniti i manje realnom«. Moramo dakle
i opet zaključiti da je, kad se radi o predviđanju, vrijeme
utrošeno na intervjuiranje izgubljeno. Intervju ne samo
da ne povećava točnost predviđanja, nego ga štoviše mo­
že i umanjiti.
Ograničimo li područje upotrebe metode intervjua, či­
ni se da dobivamo nešto bolje rezultate. Sjećam se jednog
svog predavanja — održao sam ga pred grupom industri­
jalaca. Jedan od njih mi je poslije prišao i kazao mi da
iako uvijek rado sluša o beskorisnosti intervjua, posje­
duje čvrste dokaze njihove uspješnosti. Kad sam ga za­
molio da mi te dokaze iznese, s ponosom je izjavio da je
sebi za tajnicu odabrao djevojku koja je na svim testo­
vima selekcije postigla izrazito slabe rezultate »i danas
— dodao je slavodobitno — ona je moja žena.« Nitko ne
sumnja da je za poslove u kojima je važan osobni kon­
takt, poželjno da se osobe koje će zajedno raditi prije
toga sretnu (susret može biti u obliku formalnog ili ne­
formalnog intervjua) — samo na temelju rezultata testo­
va ne može se predvidjeti kako će se dva čovjeka slagati.
Takvo gledište osobito je odlučno zastupala skupina
psihologa odgovornih za selekciju oficira koje je trebalo
zadržati u poslijeratnoj američkoj vojsci. Oni su smatrali
da već ako treba u postupak selekcije uključiti i intervju,
onda taj intervju mora dati svoj »specifičan« doprinos.
Time su mislili da intervjuom treba dobiti informacije ili
veličine koje se ne mogu dobiti ili izmjeriti drugim me­
todama ili tehnikama. Stoga su se složili da se pitanja
intervjua neće odnositi na inteligenciju, obrazovanje, ka­
rakterne crte i iskustvo. Intervju neće poslužiti ni za
dobivanje cjelovite slike na temelju tih faktora, jer je
i tu statistika mnogo preciznija. Kad se utvrdilo što se
sve može bolje učiniti drugim metodama, u intervjuu su
ostala samo pitanja koja su se odnosila na »međuljudske
odnose«, tj. na sposobnost postupanja s ljudima. Time
što je intervju dobio specifičan i jedinstven zadatak, do­
bivena je točnija ocjena te sposobnosti. Osim toga, nije
se gubilo vrijeme ni energija na irelevantna pitanja. U
ovom su slučaju rezultati pokazali vrlo veliku pouzdanost
i iznenađujuće veliku valjanost.
Iako je ovaj uspjeh zanimljiv i važan, on nije presudan
za primjenu intervjua kao selektivne metode u industriji
gdje međuljudski odnosi, uglavnom, nisu naročito bitni.
Intervju u industriji mogao bi poslužiti jedino za odabi­
ranje predradnika i nadglednika — poslova u kojima je
važan način postupanja s ljudima. Za većinu zanimanja u
industriji sposobnost za posao daleko je, međutim, važ­
nija od sposobnosti postupanja s ljudima, a o tome da je
metoda intervjua posve neprikladna za ocjenjivanje spo­
sobnosti potrebnih za određeni posao, nema nikakve
sumnje.
Odbacimo li, dakle, intervju, za ocjenu sposobnosti
potrebnih za neko određeno zanimanje ili zvanje ostaju
nam samo psihološki testovi. Konstruiran je velik broj
takvih testova, danas se oni naveliko koriste, a velik broj
studija i istraživanja pokazuje koliko oni vrijede. Krite­
riji prema kojima ocjenjujemo potencijalni uspjeh na
poslu znatno se razlikuju, što je i razumljivo. Neki testo­
vi mjere količinu ili kvalitetu proizvedene robe, a neki
opet broj proizvoda s greškom, broj polomljenih proiz­
voda, broj nesreća na radu, duljinu vremena provedenog
na istom poslu, osobnu stabilnost, brzinu napredovanja
u zvanju, zaradu i razne druge činioce.
Način konstrukcije i vrednovanja serije testova za se­
lekciju radnika za određeni posao, najbolje ćemo shvatiti
na nekoliko primjera. (Apstraktna diskusija svakog po­
jedinog koraka zamorna je i dosadna). Primjere sam,
uglavnom, uzeo iz starije literature zato što se na njima
najbolje može vidjeti da ti rani eksperimenti nisu bili
samo neuspjeli pokušaji, već radovi čiji su se rezultati
kasnije s uspjehom primjenjivali. Namjerno nisam oda­
brao samo najuspješnije studije, nego one koje su za
postupak selekcije, kad ga vrši vrstan istraživač, najkarakterističnije. Čitalac će s lakoćom ove primjere pri­
mijeniti na zvanja i zanimanja koja sam dobro poznaje.
U prvom se primjeru radi o selekciji operatera-električara za rad na relejnim stanicama. Na velike daljine pre­
nosi se uvijek visokonaponska električna energija, jer je
takav način prenošenja najekonomičniji. U relejnim sta­
nicama napon se transformira i do potrošača stiže elek­
trična struja neusporedivo nižeg napona. Relejna je sta­
nica opremljena transformatorima koji reguliraju napon,
velikim brojem mjernih instrumenata i drugih zaštitnih
i rotacionih aparata. Dužnost operatera-električara koji
radi na relejnoj stanici je da se brine za njezin pravilan
rad, da uklanja kvarove na postrojenjima i očitava mjer­
ne instrumente. Pritom se služi mnogobrojnim sklopka­
ma. Vrlo je važno da potrebnu sklopku pritisne u pravo
vrijeme, to jest da se pri spajanju pojedinih strujnih
krugova ne zabuni. Posljedice njegove greške mogle bi
biti kobne. Neočekivani nestanak električne energije u
bolnici za vrijeme operacije može uzrokovati čak i paci­
jentovu smrt. No i mnoge operacije u industriji ovise o
neprekidnosti procesa, te se može dogoditi da zbog i
najmanjeg prekida struje moramo otpisati čitav proiz­
vod pa čak i čitavo postrojenje. Osim što će uzrokovati
nesreće i nezgode, gubitke i štetu koja može nastati i na
vrlo skupim postrojenjima same relejne stanice, operater
nepažnjom može i sam sebe ozlijediti ili čak i usmrtiti.
Svi operateri-električari koji rade na relejnim stanicama
dobiju, doduše, potrebnu obuku, ali veliki broj njihovih
grešaka na poslu ukazivao je na njezinu nedostatnost. Da
bi se taj propust nadoknadio, pozvan je 1927. godine Vileles, jedan od najpoznatijih industrijskih psihologa u
SAD, koji je temeljito analizirao zanimanje operatera-
-električara na relejnim stanicama, a zatim predložio
testove za selekciju za taj posao kompetentnih ljudi.
Viteles je najprije detaljno analizirao sve poslove u
relejnoj stanici. Za to mu je trebalo nekoliko mjeseci ra­
da čiji je rezultat bila lista najvažnijih sposobnosti po­
trebnih za zadovoljavajući rad na relejnoj stanici. Na
prvo mjesto Viteles je stavio »sposobnost učenja i pam­
ćenja točnog redoslijeda složenih operacija ukapčanja i
iskapčanja koje operater mora poznavati«, a na drugo
»točno izvršavanje uputa i sposobnosti korištenja pozna­
vanja tehnike ukapčanja i iskapčanja«. Treća po redu bi­
la je »sposobnost brzog shvaćanja verbalnih ili pismenih
uputa«. Na četvrtom mjestu bila je »istrajnost u rješa­
vanju problema i odustajanje od traženja rješenja tek
kad operater shvati da problem ne može riješiti sredstvi­
ma koja mu stoje na raspolaganju«. Peti zahtjev nije bio
ništa manje važan: »sposobnost procjene i analize novo­
nastalog problema, na primjer, lociranja i otklanjanja
kvara«. Poslije nje dolazila je »sposobnost koordinacije
većeg broja različitih radnji, sposobnost uočavanja deta­
lja u shemi, potrebne sklopke, ampermetra itd.«, dok je
na zadnjem mjestu bila »sposobnost pamćenja lokacije
pojedinih strojeva i instrumenata u relejnoj stanici, po­
znavanje njezine električne mreže itd.«.
Viteles je zaključio da nastavljanje preciznog rada u
kritičnim trenucima ovisi o svojstvima temperamenta.
Među njima najvažnija je neustrašivost, tj. sposobnost
odolijevanja strahu, jer prestrašen čovjek ne može usredsrediti pažnju, treba više vremena da ukloni uzrok opas­
nosti, gubi sigurnost i samopouzdanje (što može potrajati
i kad je uzrok straha već uklonjen).
Na temelju svoje analize Viteles je konstruirao dva
skupa testova — jedan za provjeravanje mentalnih spo­
sobnosti, a drugi za ispitivanje kandidatovog tempera­
menta. Za rješavanje prvog skupa testova bili su dovoljni
olovka i papir — zadaci testova su provjeravali inteligen­
ciju, sklonost prema mehanici i slično. U drugom skupu
od četiri testa pojedini zadaci bili su slični problemima
koji se pojavljuju pri radu u relejnoj stanici (operacije
ukapčanja i iskapčanja, baratanje sklopkama), a tim
testovima provjeravala se i sposobnost kandidata da
shvati uputu i da je slijedi, kao i njegova sposobnost
odupiranja monotoniji i tjelesnom umoru.
Kad je odlučio koje će testove upotrijebiti, Viteles se
dao na posao da pokaže kako su oni i pouzdani, tj. da će
pojedini kandidati pri svakom testiranju postići otprilike
jednak broj bodova. Zatim je trebalo pokazati da su testo­
vi valjani. Skupinu od 84 operatera-električara od kojih
je svaki radio na relejnoj stanici više od godine dana
podijelio je u tri skupine: najbolju, prosječnu i najslabi­
ju. Kriterij za tu klasifikaciju bilo je mišljenje poslodav­
ca. Po godinama starosti i duljini bavljenja istim zani­
manjem skupine su bile gotovo identične. Pokazalo se da
se ocjena poslodavca dobro slagala sa brojem grešaka
koje su operateri-električari počinili u danom vremen­
skom razdoblju. Najbolji operateri bili su odgovorni sa­
mo za 23 posto grešaka, prosječni za 52 posto, a najslabiji
čak za 77 posto grešaka. Na dan 30. rujna 1928. naj­
slabiji operateri griješili su osam puta više od najboljih
i tri puta više od prosječnih. Stoga ovakvu podjelu mo­
žemo smatrati opravdanom.
Sve tri skupine operatera testirane su Vitelesovim tes­
tovima selekcije i evo što je nađeno: Operateri iz najsla­
bije skupine postigli su, u prosjeku, 54 boda, a iz prosječ­
ne 69 bodova. Prosjek najbolje skupine iznosio je 81 bod.
Kandidat koji je želio ispuniti uvjete za rad na relejnoj
stanici morao je na ovom testu postići najmanje 75 bo­
dova. Da se pri unajmljivanju operatera (iz skupine koju
je Viteles proučavao) poštivao ovaj kriterij, posao bi do­
bilo 71 posto najboljih i samo 8 posto najslabijih ope­
ratera.
Otada se selekcija operatera-električara za rad na re­
lejnim stanicama vršila pomoću psiholoških testova. Prvi
takav test primijenjen je u praksi 1. travnja 1928. godine.
Uspjeh je bio očevidan — broj grešaka znatno je opao.
Tijekom godine 1926, 1927. i 1928. počinjeno je pri radu
u relejnim stanicama 36 odnosno 35 i 35 grešaka.
Nakon uvođenja postupka selekcije, broj se grešaka upad­
ljivo smanjio. U 1929. godini taj je broj iznosio 20, u 1930.
18, u 1931. 12, a u 1932. samo 4. Vidimo da je za manje
od pet godina broj grešaka smanjen za gotovo 90 posto.
Uzmemo li u obzir goleme troškove koje zajednica snosi
zbog svake greške u radu na relejnoj stanici, mala suma
novca utrošena na istraživanje mogućih postupaka selek­
cije višestruko se isplatila.
Viteles se, uglavnom, služio standardnim testovima koji
se mogu kupiti gotovi. Za neka zanimanja, međutim, mo­
raju industrijski psiholozi sami konstruirati testove za
selekciju. Takvi su testovi na primjer potrebni za pro­
vjeravanje složenih sposobnosti potrebnih za vožnju. Po­
stupak testiranja je slijedeći: Kandidat sjedi pred apara­
turom za mjerenje brzine reakcija. Ta aparatura ima dvi­
je ručice koje se mogu pomicati neovisno jedna o drugoj
i dvije nožne papučice. Na svaki vidni ili slušni podražaj
kandidat mora reagirati na točno propisan način, tj. po­
vlačenjem jedne ili obiju ručica ili pritiskanjem jedne ili
obiju papučica. Podražaji se, naravno, ne emitiraju ni­
kakvim utvrđenim redom, a s vremena na vrijeme uba­
cuju se i signali na koje ne treba reagirati. Provjerava se
da li te smetnje usporavaju reakcije kandidata. Kad su
tim testom testirani vozači za koje se znalo da su sigurni,
pokazalo se da oni uvelike nadmašuju vozače kojima se
često događaju nezgode. Test je zatim uveden kao rutin­
ski postupak pri unajmljivanju vozača u gradu Milwaukeeju i uslijedilo je smanjenje broja nezgoda sa 14,1 na
0,6 posto (podaci za godinu 1924. odnosno 1925).
Osim što je smanjen broj nezgoda, smanjio se i broj otka­
za i uzimanja novih vozača na posao, što znači da je ma­
nji broj vozača napustio svoje radno mjesto. Postotak
vozača koji se na poslu zadržao duže vremena popeo se
sa 62 na 75 posto.
Ne treba misliti da su se uvođenjem psiholoških testo­
va bavili samo Amerikanci. Da bih pokazao da to nije
tako, navesti ću dva primjera istraživanja izvršenih u
Evropi. Berlinski vozači tramvaja, na primjer, odabrani
su pomoću niza testova od kojih su neki bili slični opi­
sanima. Uspoređivanjem skupine početnika koji nisu bili
testirani, sa skupinom koja je primljena na temelju re­
zultata testova, otkrilo se da su psihološki neispitani po­
četnici imali 50 posto više nezgoda od početnika koji su
prošli psihološki test. Uspoređujući broj nezgoda prije i
poslije uvođenja testova kao rutinskog postupka selek­
cije, nađeno je da je broj težih nezgoda pao sa 1,6 na 1,1,
a broj lakših sa 42 na 29 (brojevi vrijede za milijun pređenih kilometara). Početnici primljeni na temelju testova
učili su dvostruko brže od onih u skupini netestiranih,
štedjeli su električnu energiju i pažljivije baratali vozi­
lom. Posljedica toga bilo je smanjenje potrošnje električ­
ne energije i troškova popravaka. Procijenjeno je da se
uvođenjem psiholoških postupaka selekcije godišnje ušte­
di 12 milijuna maraka.
Primjenom psiholoških testova znatan se iznos uštedio
i u Parizu (150 000 franaka i to u vrijeme kad je franak
još dobro kotirao na svjetskom tržištu). Broj kandidata
za zanimanje vozača tramvaja ili autobusa, koji su tije­
kom ili nakon završetka obuke otpali zbog nesposobnosti
smanjen je sa 20 na 3. Vozači primljeni na temelju re­
zultata testova uzrokovali su 16,5 posto manje nezgoda
od vozača koji nisu prošli kroz postupak selekcije. Time
se godišnje uštedjelo još 130 000 franaka.
Ponekad se ne može točno predvidjeti kakve će kva­
litete biti potrebne za dani posao. Moglo bi se, na primjer,
pogoditi da će vozaču taksija koristiti brze reakcije. I
zaista, psihološki je test pokazao da su vozači s najvećim
brojem nezgoda reagirali najsporije. Pokazalo se među­
tim, da su i oni s najbržim reakcijama uzrokovali velik
broj nezgoda. To bi se moglo objasniti njihovim pretje­
ranim samopouzdanjem i nepotrebnim izvrgavanjem opas­
nostima. No, ma kakvo bilo objašnjenje, svaku psiho­
lošku hipotezu na kojoj se temelji postupak selekcije tre­
ba uvijek i empirijski provjeriti. Uz takvu mogućnost pro­
vjere nije teško konstruirati testove selekcije ni za jedan
posao. Ali vratimo se primjeru vozača taksija. Snow je
pokazao da je u skupini vozača koji nisu zadovoljili na
testu svaki vozač imao, u prosjeku, po jednu nezgodu,
dok je u skupini onih koji su na testu zadovoljili taj
broj iznosio svega 0,20. U skupini vozača koji nisu za­
dovoljili, dvostruko ih je veći broj imao po jednu, a čak
trostruko veći broj po dvije nezgode.
Dosad smo primjere uzimali sa područja rada u in­
dustriji i transportu, a sad ćemo razmotriti zanimanje
službenika. Uzet ćemo primjer daktilografa i stenografa.
O'Rourke je konstruirao test za predviđanje njihove efi­
kasnosti. Devedeset i devet posto onih koji su na testu
postigli najbolje rezultate bili su natprosječno dobri rad­
nici. Takvu ocjenu dobilo je samo 4 posto onih koji su
na testu postigli najmanji broj bodova. Isti psiholog sa
suradnicima sačinio je i niz testova za selekciju kandi­
data za zanimanje poštara. Pokazalo se da je u »preselekcijskim« danima samo 50 posto zaposlenih na tom poslu
nadmašivalo potreban dani kriterij, a nakon uvođenja
testova taj se broj popeo na 93 posto. Prije uvođenja
testova 25 posto poštara smatrano je slabim radnicima,
a nakon što je uveden postupak selekcije, niti jedan.
Sve to relativno su stari izvještaji iz američke i evrop­
ske prakse. Čitaoca će možda zanimati sličan rad na tlu
Velike Britanije za vrijeme drugog svjetskog rata. Postup­
ci za selekciju tada su se već naveliko upotrebljavali.
Možda je za nas najzanimljiviji broj uspjeha i neuspjeha
u skupinama koje su istovremeno obučavane, no u koji­
ma su pripadnici jedne odabrani psihološkim metodama,
a pripadnici druge raznim drugim metodama. Kao što u
svojoj knjizi »O selekciji u britanskoj vojsci« (podaci su
uzeti iz te knjige) ističu Vernon i Parry: »Broj neuspje­
ha . . . u jednim i drugim grupama ukazivao je na ne­
sumnjiv pozitivan doprinos postupaka za selekciju.«
Tako je među vozačima odabranim starim metodama bilo
30 posto slabih radnika, dok je među onima koji su oda­
brani novim metodama slabih radnika bilo samo 14 po­
sto. Za pisare odnos je bio 11 naprama četiri posto, a za
radiooperatere 7 naprama 0,5 posto. U dvije najveće prou­
čene skupine u kojima su obučavani operateri za speci­
jalne zadatke od operatera koji su odabrani novim meto­
dama nije uspjelo samo 7 posto. U skupini operatera
koji su odabrani starim metodama bilo je 60 posto ne­
uspjeha.
S posebnim zanimanjem odabrani su kandidati za zva­
nja zanatlija i mehaničara. Pomoću četiri različite me­
tode odabrano je 10 000 kandidata za zvanje zanatlije u
vojsci koji su zatim upućeni na četveromjesečnu obuku
(1942. godine). Od kandidata koje je preporučila artilje­
rijsko tehnička ili tehnička služba 19,2 posto nije uspjelo
steći zvanje, od onih koji su se sami javili 19,6 posto, a
od onih koji su već bili polukvalificirani radnici pa ih je
pozvalo Ministarstvo rada, 19,4 posto. Broj neuspjeha u
skupim koja je odabrana psihološkim metodama iznosio
je 11,1 posto.
Slični brojevi mogli bi se navesti i za druge službe.
Broj neuspjeha među brodskim mehaničarima i monteri­
ma opao je sa 14,7 na 4,7 posto. Uvođenje psiholoških
metoda nije samo smanjilo broj neuspjeha, već je što je
možda još važnije, omogućilo da se između svih morna­
ričkih regruta odabere najveći mogući broj kandidata i
to ne na uštrb ostalih mehaničkih službi koje su u to vrije­
me također trebale ljude.
Bilo bi besmisleno nabrajati primjere iz kojih se vide
poboljšanja za pedeset, pa i za nekoliko stotina posto­
taka. Također je nemoguće pročitati tisuće, o postupcima
selekcije, objavljenih izvještaja, a ne steći mišljenje ili
dapače čvrsto uvjerenje da kompetentni psiholozi psiho­
loškim metodama selekcije postižu spektakularne rezul­
tate.
Ta posljedica primjene psihologije u industriji ne treba
nas iznenaditi. Individualne razlike u sposobnostima za
određenu vrstu rada tako su velike, a broj sposobnosti
potrebnih za određeni specifičan posao tako malen da
bi se dobri rezultati postigli čak i relativno jednostavnim
i neanalitičkim metodama.
Situacija se mijenja kad sa problema selekcije za od­
ređeni posao, pređemo na problem profesionalnog usmje­
ravanja. Tu se od nas ne traži da između velikog broja
kandidata odaberemo one koji su za određeni posao naj­
sposobniji, nego da otkrijemo kakav bi posao određenoj
osobi, s obzirom na njezine sposobnosti i afinitete, naj­
bolje odgovarao. Očevidno je da je to mnogo teže. Umje­
sto da provjeravamo posjeduje li kandidat sposobnosti
potrebne za dano zanimanje, moramo procijeniti njegove
sposobnosti za velik broj poslova. Time se broj potrebnih
testova povećava za nekoliko tisuća puta. Umjesto da
se bavimo jednim specifičnim zanimanjem o kojem se
lako mogu sakupiti informacije, moramo se baviti karak­
teristikama hrpe različitih zanimanja koja su, da stvar
bude gora, često zakrabuljena istim imenom. Opći naziv
»liječnik« može se odnositi na kirurga, liječnika opće
prakse, psihijatra, povjesničara medicine, urednika Lanceta* i predsjednika liječničke službe londonskog općin­
skog savjeta. Ova zanimanja, pa prema tome i za njih
potrebne sposobnosti, međusobno se razlikuju u najve­
ćoj mogućoj mjeri. Riječ »tajnica« može označavati ne­
koga tko radi vrlo povjerljiv i stručan posao za koji je
potrebna izrazita inteligencija i inicijativa, ali i djevojku
koja veći dio vremena provodi u ogovaranju i kuhanju
čaja. Čak i kad bi se postojeća zanimanja mogla uredno
poredati i kraj svakoga od njih zapisati njegovi speci­
fični zahtjevi, naše znanje o sposobnostima i tempera­
mentu potrebnom za uspjeh u bilo kojem od tih zani­
manja toliko je manjkavo, da bez jednog doista sveobu­
hvatnog istraživanja ne možemo ništa predvidjeti. Po­
datke imamo samo o dvadesetak ili tridesetak zanimanja
od postojećih nekoliko tisuća među kojima treba oda­
brati posao koji će kandidatu najbolje odgovarati. Na
žalost, nema razumne nade da će se u bližoj budućnosti
taj broj znatnije povećati.
Jedan od glavnih razloga razmjerne nerazvijenosti pro­
fesionalnog usmjeravanja možda je i činjenica da ono
* Ugledni britanski liječnički časopis (prim. prev.).
nikom ne donosi neposrednu materijalnu dobit. Kao što
smo vidjeli selekcija za određeni posao u industriji više
se nego isplati. U svim navedenim primjerima kompanije
za koje su istraživanja vršena zaradile su u godini dana
mnogostruko više nego što je istraživanje stajalo. Pro­
fesionalno usmjeravanje »isplati se« u obliku osobne
sreće i produktivnosti pa je već samim tim i te kako
društveno korisno. No, ovakva dugoročna planiranja ri­
jetka su u našim društvenim i političkim razmišljanjima.
Istraživanja na tom području dosad su poduzimale isklju­
čivo privatne organizacije koje ne dobivaju potporu od
vlade (na primjer Nacionalni institut za industrijsku psi­
hologiju).
Usprkos teškoćama, profesionalno usmjeravanje čak i
u tom ranom razdoblju razvoja i bez potrebnih važnih
saznanja, pokazuje uspjehe koje u takvim uvjetima ne
bismo očekivali. Navest ću samo jedan primjer — »birminghamski pokušaj profesionalnog usmjeravanja.« U
tom eksperimentu sudjelovalo je 1639 djece čiji je razvoj
praćen tijekom dviju ili četiriju godina (napredak 603
djeteta praćen je 4 godine). Djeca su podijeljena u dvije
skupine, eksperimentalnu i kontrolnu. Eksperimentalnu
skupinu su u izboru zvanja savjetovali psiholozi, a kon­
trolnu službenici agencije za zapošljavanje kao što je to
uobičajeno. Efikasnost savjeta prosuđivana je na temelju
nekoliko različitih kriterija (ocjena poslodavca, duljina
vremena provedenog u istom poslu itd.). U objema sku­
pinama bilo je djece koja su poslušala savjet psihologa
ili agencije za zapošljavanje, kao i takve djece koja to
nisu učinila. Pogledajmo najprije eksperimentalnu skupi­
nu. Poslije dvije godine velika većina djece (točnije 90
posto) koja su odabrala zanimanje koje su im savjeto­
vali psiholozi bila je sa svojim poslom zadovoljna. Među
onima koji nisu poslušali savjet psihologa bilo je samo
26 posto zadovoljnih. Poslije četiri godine taj je postotak
iznosio 93, odnosno 33 posto. Prema tome među djecom
koja su zanimanje odabrala u skladu s rezultatima psiho-
loških testova bilo je trostruko više zadovoljne djece
nego u skupini koja nije poslušala psihologov savjet.
U kontrolnoj skupini situacija je posve drukčija. Među
djecom koja su odabrala ono što im je savjetovala agen­
cija za zapošljavanje nakon dvije i nakon četiri godine
bilo je 64 posto zadovoljnih, a među djecom koja se u
izboru zanimanja nisu oslanjala na savjete agencije, 76
odnosno 78 posto. Ako iz ovih podataka možemo išta za­
ključiti, onda samo to da su »neposlušna« djeca bila svo­
jim poslom zadovoljnija od djece koja su poslušala savjet
službenika agencije za zapošljavanje.
Slično je bilo i s duljinom vremena provedenom na
istom poslu. U eksperimentalnoj skupini djeca čiji je po­
sao, prema ocjeni psihologa, bio u skladu s njihovim spo­
sobnostima nisu često mijenjala posao. Na istom je poslu
duže od dvije godine provelo 60 posto, a duže od četiri
godine 46 posto djece. Za djecu koja se pri odabiranju
zanimanja nisu rukovodila mišljenjem psihologa ti bro­
jevi iznose respektivno 11 i 11 posto. Od djece koja su
poslušala službenika agencije za zapošljavanje na istom
se poslu 37 posto zadržalo duže od dvije godine, a 27 po­
sto duže od četiri godine. Od djece koja su odbacila su­
gestiju agencije 33 posto je isti posao zadržalo dvije, a
26 posto četiri godine. Dakle, u kontrolnoj skupini dulji­
na vremena provedenog na istom poslu nije uopće ovisila
o preporuci agencije. U eksperimentalnoj skupini ovis­
nost o mišljenju psihologa više je nego upadljiva. Ovaj
je eksperiment izvršen prije nekih dvadeset i pet godina*
pod pokroviteljstvom Nacionalnog instituta za industrij­
sku psihologiju. Na dobivene rezultate sve do drugog
svjetskog rata jedva da je itko obraćao pažnju. Tada su
se u vojsci počeli koristiti i postupci selekcije za određeno
zanimanje kao i metode profesionalnog usmjeravanja.
Možda bi trebalo kazati nekoliko riječi o jedinstvenom
položaju postupaka selekcije u vojsci. Kod selekcije za
određeno zanimanje stručnjak koji taj posao obavlja in* Ova je knjiga prvi put objavljena 1953. godine (prim. prev.).
diferentan je prema sudbini odbijenih kandidata, a kod
profesionalnog usmjeravanja nastoji pomoći mladim lju­
dima da odaberu zvanje ili zanimanje u najvećem mogu­
ćem skladu s njihovim sposobnostima i interesima. Kad
psiholog taj isti posao obavlja u vojsci, nalazi se u sasvim
drugačijem položaju. Tu je on u situaciji koju bi fizičari
nazvali »zatvorenim sistemom« — mora naći posao za
sve muškarce i žene koji su pozvani u vojsku, a ne može
one najnesposobnije ostaviti nezaposlene. Osim toga ne
može odabirati ljude samo za jedan određeni posao ne
vodeći računa o potrebama drugih, jer bi time mnoge važ­
ne službe lišio sposobnih i kvalificiranih ljudi. Upravo
to se dešavalo na početku rata kad su neki rodovi i jedi­
nice postupcima selekcije regrutirali najsposobnije lju­
de, a ostali su se morali zadovoljiti onima koji su pre­
ostali.
Stoga se pokazalo da je bitno imati takav sistem selek­
cije koji će održavati ravnotežu između sposobnosti svih
regruta i potreba različitih vojnih jedinica. Zahvaljujući
vrlo složenim statističkim metodama takva je ravnoteža
konačno postignuta i to je vjerojatno najveći uspjeh bri­
tanske industrijske psihologije u vrijeme rata. Nije ne­
vjerojatno da će psiholozi budućnosti čitavo društvo sma­
trati zatvorenim sistemom, te nastojati potrebe industrije
i inidividualne sposobnosti međusobno uskladiti, tj. po­
stići za obje strane prihvatljiv kompromis. Time bi se
ublažile posljedice djelovanja zavoda za zapošljavanje od
kojih većina danas radi nasumce, a građani bi bili pro­
duktivniji i zadovoljniji odabranim zanimanjem.
Ja ne plediram za takav razvoj, niti ga pretskazujem.
Svjestan sam, da kao znanstvenik, ne poznajem dovoljno
društvene i političke prilike, te o poteškoćama na tim
područjima ne mogu raspravljati. Mislim da činjenice
nedvojbeno pokazuju da bi se prikladnim metodama se­
lekcije proizvodnja mogla znatno povećati. Postupci se­
lekcije društveno su i politički neutralni. Može ih ko­
ristiti tiranin da bi povećao efikasnost robova; njihova
upotreba u slobodnoj demokraciji vodi većoj produktiv­
nosti i sreći. Želimo li da se psihološke metode selekcije
u ovoj zemlji češće koriste, trebat će prije svega izmijeniti
stav prema industrijskoj psihologiji. Teško je vjerovati
da će društvo odbiti moć koju mu nudi moderna znanost
samo zato što se boji da se ta moć ne bi zloupotrijebila.
6
Korištenje testova u selekciji studenata
U Velikoj Britaniji sve donedavno selekcija studenata
nije bila neki ozbiljan problem. Ona je, naravno, posto­
jala, no više kao namjerno ograničavanje broja studena­
ta, a ne kao nužno isključivanje potencijalnih »brucoša«.
Posljedica toga bila je da među onima kojih se to ticalo
gotovo i nije bilo nezadovoljnih. Glavni kriterij selekcije
bio je, očito, dohodak, a budući da se on može objektivno
izmjeriti, sistem je, unutar društvenih i etičkih ograni­
čenja ovog specifičnog pogleda na svijet, sasvim dobro
funkcionirao.
Za razliku od Velike Britanije, Sjedinjene Američke Dr­
žave gdje se uvijek nastojalo mladim ljudima omogućiti
da steknu više obrazovanje, mnogo su se ranije i s njima
svojstvenim realizmom suočile s problemom selekcije stu­
denata. Djelomičan razlog je i taj što su Sjedinjene Drža­
ve dugo vremena imale po stanovniku deset puta više stu­
denata od Velike Britanije. Posljednjih godina i kod nas
se za svako mjesto na sveučilištu javlja dva do stotitu
kandidata, pa smo i mi u sličnom položaju (nemoguće je
dati točne podatke o broju učenika koji se žele upisati
na sveučilište, jer se mladi »dovitljivci« prijavljuju na
nekoliko fakulteta istodobno). Osobito je velik pritisak
na medicinskim fakultetima na koje se želi upisati znat­
no više učenika nego što ih fakultet može primiti. Kako
nema izgleda da će se takvo stanje popraviti, morat ćemo
još godinama vršiti svjesnu selekciju kandidata koji se
žele upisati na naše ustanove višeg obrazovanja.
U ovom poglavlju nećemo raspravljati o tome koliko
je takva selekcija poželjna. S pravom se može tvrditi da
svakome tko se želi dalje obrazovati i time obogatiti svoju
ličnost treba to i omogućiti (bez obzira na njegove spo­
sobnosti, temperament itd.). No možda se još s većim
pravom može reći da većina ljudi zbog ograničene inteli­
gencije ne može svladati sveučilišni studij, te da zajed­
ničko »učenje« inteligentnih studenata i studenata čija je
inteligencija ispod prosječne čini od nauke farsu. O tom
pitanju zasad ne treba raspravljati — dok smo mi živi
samo će malen broj kandidata uživati plodove višeg obra­
zovanja. Ekonomija je neumoljiv poslodavac s jasno iz­
raženim zahtjevima. Prema tome, granice unutar kojih
treba rješavati problem točno su zacrtane. Najprije se
moramo zapitati kakve metode selekcije danas upravlja­
ju sudbinom tisuća naših najinteligentnijih i najsposob­
nijih mladih ljudi i žena. Iako to nikad nije podrobnije
ispitano, može se sa sigurnošću kazati da se uglavnom
radi o intervjuima koji se djelomično temelje na dosa­
dašnjim uspjesima, preporukama upravitelja škole itd.
Tijekom vlastite, letimične »istrage« naišao sam i na druk­
čije kriterije — autoriteti kod upisa na jedno sveučilište
smatrali su, na primjer, da je kandidatov rukopis dovo­
ljan pokazatelj njegove sposobnosti za studij. Ipak mi­
slim da je to bio izniman slučaj i da se tako nezadovolja­
vajuće metode rijetko primjenjuju. Ono što je također
sigurno jest da se danas ni na jednom britanskom sve­
učilištu pri selekciji studenata ne koriste psihološki testo­
vi. To nas može i iznenaditi, pogotovo kad vidimo po­
zitivno američko iskustvo. Svrha i glavni zadatak ovog
poglavlja jest da usporedi vrijednost psiholoških testova
s vrijednošću metoda selekcije kojima se danas koristimo.
Prije nego li to učinimo, pogledajmo na trenutak po­
sljedice danas uobičajenih postupaka selekcije studena­
ta u Britaniji. Na temelju podataka što su ih objavili
različiti univerziteti izračunao sam da je prosječni kvo­
cijent inteligencije studenata negdje između 125 i 130.
Među pojedinim sveučilištima postoje, naravno, velike
razlike. Takve razlike postoje čak i među pojedinim fa­
kultetima. Studenti medicine obično su u prosjeku manje
inteligentni od studenata umjetnosti i znanosti, studenti
matematike i filozofije nadmašuju po inteligenciji stu­
dente povijesti i jezika itd. Uzmemo li u obzir poznatu
distribuciju inteligencije stanovništva i broj studenata
na sveučilištima, možemo pokazati da na sveučilište sti­
že samo polovica svih učenika koji bi po svojoj inteli­
genciji to i zaslužili. Drugim riječima inteligencija velikog
broja studenata manja je od inteligencije mnogih građa­
na koji se nisu upisali na sveučilište. Kad bi se na sve­
učilište mogli upisati samo najinteligentniji, najmanji bi
kvocijent inteligencije primljenih kandidata morao izno­
siti 135. Usporedba te veličine sa sadašnjim prosječnim.
kvocijentom inteligencije, koji iznosi 127, ukazuje na ne­
sposobnost sveučilišta da privuče velik broj veoma inte­
ligentnih učenika.
Američke brojke su, naravno, drugačije. Tamo se pro­
sječni kvocijent inteligencije kreće negdje oko 110 što
među ostalim znači da je inteligencija četvrtine svih stu­
denata manja od prosječne. U SAD postoje koledži na
kojima je prosječna inteligencija studenata manja od pro­
sjeka inteligencije za čitavu zemlju. Mislim da je nepo­
trebno isticati da se to ne odnosi na poznata američka
sveučilišta kao što su Harvard, Yale, Princeton itd. — in­
telektualni standard studenata tih sveučilišta ravan je
engleskom prosjeku. Manja inteligencija američkih stu­
denata donekle odražava i njihovu brojnost; ne može se
broj studenata udeseterostručiti, a da se pritom znatno
ne snizi prosječni kvocijent inteligencije. Djelomično je
to i odraz američkog stava prema sveučilištu kao pro­
duženju srednje škole i odvajanju njegovih društvenih
funkcija od edukativnih zadataka. Brojeve navodim samo
zato da bi se vidjelo da postupci koji su savršeno priklad­
ni za Sjedinjene Države ne moraju to biti i za Veliku
Britaniju i da zbog tako različitih uvjeta nije lako stva­
rati analogije.
Imajući to na umu pogledajmo rezultate američkih
eksperimenata. Već početkom ovog stoljeća bilo je po­
kušaja da se za mjerenje inteligencije studenata upotri­
jebe psihološki testovi. Na žalost, ta prva mjerenja zasni­
vala su se na pogrešnoj pretpostavci da je inteligencija
povezana s čovjekovim fiziološkim reakcijama. Nije ču­
do što je korelacija između na testovima postignutih re­
zultata i uspjeha na sveučilištu bila veoma slaba. Tim
prvim testovima mjerili su se refleksi i druge neuralne
manifestacije. Danas znamo da je veza između njih i
inteligencije, ako uopće postoji, posve neznatna. Tek kon­
strukcijom testova za vojne potrebe dobila su i sveuči­
lišta adekvatnije mjere inteligencije (tj. mjere koje nisu
bile fiziološke prirode). Tim su testovima testirane sto­
tine hiljada studenata, da bi zatim o rezultatima toga
testiranja uslijedila prava bujica izvještaja i stručnih na­
pisa.
Zaključci psihologa uglavnom su slični. Studenti kao
cjelina postižu na testovima inteligencije mnogo bolje
rezultate od ljudi koji ne studiraju. Dobri studenti po­
stižu bolje rezultate od slabih studenata kao i od onih
koji jedva prolaze. Studentov uspjeh na završnom ispitu
može se prilično točno predvidjeti na temelju rezultata
testova kojima je bio podvrgnut prilikom upisivanja u
koledž. Točnost toga predviđanja varira od jednog sve­
učilišta do drugog. U nekim je slučajevima jedva veća od
slučajnosti, u drugima gotovo savršena. Za to postoji
nekoliko razloga koje ćemo ovdje navesti jer su, među
ostalim, i poučni.
Koledži se prije svega razlikuju po homogenosti svojih
studenata. Negdje među studentima postoje upravo go­
leme razlike u inteligenciji, dok su drugdje svi studenti
manje više podjednako inteligentni. Očito je da je pred­
viđanje tim lakše i točnije čim su razlike u inteligenciji
među studentima veće. Ono je mnogo teže kad su studenti
po tom svojstvu međusobno slični. Drugi razlog, donekle
u vezi s prvim, jest taj da sva sveučilišta ne poklanjaju
jednaku pažnju sudu donesenom na temelju testova in­
teligencije. Neka sveučilišta ga ne koriste za selekciju
studenata, već u savjetovanju studenata pri upisivanju
kolegija. Druga se opet pri odabiranju studenata strogo
pridržavaju rezultata testova inteligencije. Većina sveu­
čilišta nastoji izbjeći obje ove krajnosti. Predviđanje je
obično najtočnije ako se rezultati testova inteligencije
uopće ne uzmu u obzir, jer se u tom slučaju na sveučilište
mogu upisati i tupi i inteligentni učenici, pa je sastav
studenata vrlo heterogen. Heterogenost studenata odabra­
nih isključivo na temelju rezultata testova inteligencije
mnogo je manja, pa se njihov konačni uspjeh ne može
predvidjeti s tolikom točnosti. Pri statističkoj obradi i
uspoređivanju inteligencije studenata dvaju sveučilišta
treba te različite stavove uzeti u obzir.
Treći razlog variranja točnosti predviđanja u vezi je s
tipom završnog ispita. Objektivan tip ispitivanja koji se
sve češće primjenjuje u Sjedinjenim Državama, obično je
u vrlo dobroj korelaciji s predviđanjima na temelju re­
zultata testova inteligencije. Kod nas, u Velikoj Britaniji,
na završnom se ispitu gotovo uvijek piše esej o nekoj
određenoj temi. Studentov uspjeh na takvoj vrsti ispita
ne može se baš točno predvidjeti na temelju rezultata
testova inteligencije, tj. korelacija između uspjeha na tak­
vom tipu završnog ispita i rezultata testova inteligencije
prilično je slaba. To je možda i zato što su objektivni
tipovi ispita i test inteligencije zapravo međusobno veo­
ma slični. I pri provjeravanju studentova znanja objek­
tivnim načinom ispitivanja i pri provjeravanju njegove
inteligencije testom inteligencije dolazi do izražaja ono
što bismo mogli nazvati »usitnjenošću« (naziv baš nije
laskav). U oba slučaja student, u kratkom vremenskom
razdoblju, mora dati odgovore na velik broj posve speci­
fičnih pitanja — od njega se ne traži da svoje znanje iz­
razi u obliku neke strukturalne cjeline.
Ta dva načina ispitivanja (objektivni tip ispita i pisa­
nje eseja) četvrti su razlog opaženih razlika u točnosti
predviđanja. Jasno je da točnost prognoze u cjelini ne
može nadmašivati pouzdanost onoga što se predviđa. Dru­
gim riječima ako je samo ispitivanje nepouzdano, tada
ni najsavršeniji mjerni instrument ne može dati točnu
prognozu. Poznato je da je pisanje eseja nepouzdan na­
čin provjeravanja znanja. Kod takvog ispita konačna
ocjena toliko ovisi o ispitivačevoj ličnosti i njegovim pred­
rasudama da se zna dogoditi da dva ispitivača posve raz­
ličito ocijene isti rad. Pouzdanost ispitivanja pisanjem
eseja provjerena je nekoliko puta i pokazalo se da je
međusobno slaganje ispitivača ipak bolje od slučajnog.
No ne i toliko bolje da bismo na temelju njihovih ocjena
mogli biti sigurni u ispitanikove sposobnosti. U jednoj
takvoj studiji neki su ispitivači jedan te isti esej smatrali
nezadovoljavajućim, neki prosječnim, a neki izvanrednim
i dostojnim pohvale. U jednoj drugoj studiji glavni je
ispitivač, očajan zbog slabe kvalitete eseja koje je tre­
bao ocijeniti, ocjeni jednog eseja dodao opasku »primjer
kako ne treba raditi«. Esej je zabunom dospio do drugog
ispitivača koji ga je pozitivno ocijenio.
Treba priznati da je većina navedenih istraživanja izvr­
šena u školama, a ne na sveučilištima. Svejedno je, me­
đutim, malen broj iskusnih ispitivača koji tvrde da je
njihova ocjena jednako pouzdana kao i ocjena donesena
na temelju objektivnog testa. Totalna pouzdanost ispiti­
vanja uvelike varira od koledža do koledža, jer ovisi o
objektivnosti i sposobnosti ispitivača, broju radova koje
oni moraju ocijeniti i o mnoštvu drugih činilaca. U cje­
lini uzevši izgleda da pri dobrom vođenju ispita pisanjem
eseja na pouzdanost konačne ocjene ukazuje koeficijent
korelacije od oko 0,8; pri slabom vođenju ispita on može
pasti na svega 0,6, pa čak i na manju veličinu. Razumljivo
je da ove vrijednosti ograničavaju točnost prognoze; čak
ni najsavršeniji mjerni instrument ne bi uspjeh na ispi­
tu mogao predvidjeti bolje nego što bi ocjene ispitivača
A mogle predvidjeti kako će, isti rad, ocijeniti ispitivač
B. Kad uspoređujemo ove stvarne nedostatke načina ispi­
tivanja pisanjem eseja s navodnim nedostacima ispita
objektivnog tipa, dobro je sve to imati na umu. Srećom,
sa stanovišta selekcije, tip prihvaćenog načina ispitiva­
nja može se smatrati danim, pa je naše mišljenje o nje­
mu irelevantno.
Peta varijabla koja utječe na nejednaku točnost pred­
viđanja je duljina vremena u kojem psiholog mora izvr­
šiti svoja istraživanja. Ako testiranje treba obaviti za sat
vremena, nerazumno je očekivati da će prognoza biti
jednako točna kao i kad ono može trajati četiri pa i pet
sati. Vrijeme je često presudno, osobito želimo li saznati
i nešto više od grube procjene inteligencije (na primjer
diferencijalnu prognozu, tj. da li kandidat A ima sklo­
nosti prema umjetnosti ili prema znanosti i da li će kan­
didat B uspjeti na medicinskom ili nekom drugom fa­
kultetu. Takva prognoza zahtijeva više vremena).
Zadnja i možda najvažnija varijabla koja utječe na toč­
nost predviđanja je istraživačeva stručnost. Događa se
da ljudi koji su u praksi koristili psihološke testove i bili
njima nezadovoljni kasnije otkriju da testiraje nije vrši­
la stručna osoba, tj. da ga je vršio netko tko nije detaljno
poznavao sam proces testiranja i tko se nije znao služiti
složenim statističkim metodama potrebnim da bi se po­
sao dobro obavio. Pogrešno je pretpostavljati da svatko
tko je diplomirao psihologiju može pokrenuti i do kraja
provesti postupak selekcije. Za to su osim iskustva, po­
trebne i neke druge kvalifikacije, pa na tom području
amater nema što tražiti. Prije nego li osudimo bilo kakav
postupak selekcije treba vidjeti što stručnjak može nji­
me postići. Odbacivanje postupka selekcije zbog njegove
nestručne, amaterske primjene posve je neopravdano.
Uzmemo li u obzir samo studije u kojima su istraživa­
nja vršili stručnjaci i u kojima su podaci pravilno sta­
tistički obrađeni, vidimo da su zaključci međusobno vrlo
slični i da nema nikakve sumnje o tome da se pomoću
testova može pouzdano i valjano predvidjeti uspjeh stu­
denata na sveučilištu. To je istina za SAD, no vrijedi li i
za Veliku Britaniju? Kod nas, na žalost, nije izvršen neki
veći broj ispitivanja, no učinjeno pokazuje da se nave-
dena razmatranja mogu primijeniti i na selekciju stude­
nata u našoj zemlji. Naše studije također su pokazale
da se na temelju rezultata testova inteligencije može pri­
lično dobro predvidjeti uspjeh studenata na ispitima. Kod
nas je točnost prognoze nešto manja, što je, budući da je
homogenost studenata veća, i trebalo očekivati. No raz­
lika u točnosti tako je malena da je u praksi možemo
zanemariti.
Pogledajmo sada kakav je kod nas odnos između pro­
gnoze na temelju testova i prognoze na temelju uobiča­
jenih intervjua. U jednoj izvrsnoj dugoročnoj studiji
obavljenoj u Londonu, uspoređena je točnost prognoze na
temelju uobičajenih postupaka: intervjua, eseja ili krat­
kih pismenih sastavaka s točnosti prognoze na temelju
niza testova za selekciju. Ispitivači koji su intervjuirali
kandidate mogli su se poslužiti ocjenom pismenog dijela
završnog ispita u srednjoj školi, kao i rezultatom koji je
kandidat postigao na prijemnom ispitu na sveučilištu.
Glavni cilj intervjua bila je ocjena kandidatove sposob­
nosti za određeni studij. Osobita je pažnja posvećena
općoj inteligenciji, već stečenom obrazovanju, iskustvu,
interesima i motivima kao i ličnosti i karakteru kandi­
data. Ispitivači su bili iskusni i stručni ljudi kakvi se
obično uzimaju za taj posao, najvjerojatnije ni malo sla­
biji od ispitivača na bilo kojoj drugoj ustanovi.
Usporedbom intervjua s testovima inteligencije došlo
se do spoznaja sličnih onima u američkoj praksi. Poka­
zalo se da intervju nije prikladna metoda prognoziranja,
dok test inteligencije to jest. Korelacija između intervjua
i testa inteligencije bila je negativna, što drugim riječi­
ma znači da su ispitivači često odabirali manje inteligent­
ne kandidate. Osim toga već bi se i na temelju kandidato­
vog pismenog rada na završnom ispitu u srednjoj školi
kao i rezultata koji je postigao na prijemnom ispitu, a
ispitivači su se mogli poslužiti i jednim i drugim, relativ­
no dobro mogao predvidjeti njegov uspjeh na završnom
ispitu na sveučilištu. Ako išta, intervju je smanjio toč­
nost te prognoze. Podaci iz ove engleske studije potpuno
se slažu s rezultatima eksperimenata izvršenim u Ame­
rici: intervju je kao metoda za predviđanje uspjeha ili
neuspjeha sveučilišnih studenata neupotrebljiv, dok je
prognoza na temelju testa inteligencije prilično pouzdana
i unutar određenih razumnih granica vrlo točna.
Protivnici testiranja ponekad ističu da za uspjeh na
studiju nije dovoljna samo inteligencija, već da su po­
trebna i određena svojstva karaktera odnosno ličnosti.
To je vjerojatno istina. No iz toga se ipak ne može za­
ključiti da je intervju kao metoda selekcije bolji od testi­
ranja. Taj pogrešni zaključak temelji se na tri pretpo­
stavke od kojih ni jedna nije u skladu s činjenicama.
Prva je da ispitivač može s određenim stupnjem točnosti
ocijeniti nečiji karakter i ličnost. Dokaze koji to opovr­
gavaju iznio sam u jednom od prošlih poglavlja pa ih
neću ovdje ponavljati. Nitko tko je proučio literaturu ne
može sumnjati da je intervju kao metoda za otkrivanje
svojstava ličnosti krajnje nepouzdana, a da o njegovoj
valjanosti ne može biti ni govora. Intervjuirajući istog
kandidata, dva ispitivača često dolaze do posve suprotnih
zaključaka od kojih ni jedan nije u skladu s činjenica­
ma. Većina ljudi koji se ponose svojim poznavanjem ljud­
ske prirode i svojim ispitivačkim sposobnostima nerado
prihvaća ovu jednostavnu istinu. No želimo li zaključke
na činjeničnim, a ne na emotivnim temeljima, ne možemo
odbaciti dokaze velikog broja savjesno obavljenih istra­
živanja. Ma koliko karakter i ličnost bili važni, sigurno je
da intervju nije podesna metoda za njihovo ocjenjivanje.
Druga pogrešna pretpostavka jest da ljudi odbacuju
određeno sredstvo zato što ono može poslužiti samo za
neke, a ne i za neke druge svrhe. Mislim da nitko razu­
man ne bi to učinio. Služimo se čekićem usprkos činje­
nici što njime ne možemo prepiliti drvo ili izmjeriti ja­
kost električne struje. Ne vidim zašto bismo odbacili test
inteligencije zato što on mjeri inteligenciju, a ne i neka
druga važna svojstva. Jedva da će itko poricati da je
inteligencija važan atribut dobrog studenta. To, naravno,
ne znači da je ona i jedini takav važan atribut, iz čega
opet ne slijedi da su testovi inteligencije beskorisni. Po­
uzdano se zna da učenik koji na testu inteligencije ne
postigne određeni minimalni broj bodova neće uspjeti na
sveučilištu. Okrutno je dopustiti mu da to pokuša i ne
uspije, baš kao što je okrutno sposobnom učeniku one­
mogućiti daljnje školovanje zato što na sveučilištu nema
dovoljno mjesta. Time se, naravno, ne tvrdi da velika
inteligencija nužno osigurava uspjeh. Od uspjeha lakše je
predvidjeti neuspjeh — dovoljno je da učenik na testu
inteligencije postigne slab rezultat. Takav rezultat nedvo­
smisleno ukazuje na nedostatak određene sposobnosti
apsolutno potrebne za polaganje ispita. Izvrstan rezultat
pokazuje samo da učenik posjeduje sposobnosti potreb­
ne za polaganje ispita, no ne i da će on ispite doista i
položiti (to će se dogoditi samo ako prione uz knjigu).
Predvidjeti razloge zbog kojih učenik neće ispuniti oče­
kivanja neobično je teško. Možda će morati zarađivati
za život pa se stoga neće moći posvetiti studiju; možda
će pretrpjeti živčani slom i patiti od tjeskobe i emocio­
nalnih poremećaja što će mu smetati pri radu; a možda
će pobjeći s profesorovom ženom i biti izbačen sa sve­
učilišta. Sve se to događalo i onemogućavalo inteligent­
nim studentima polaganje ispita. U skladu s tim nitko
neće tvrditi da su testovi inteligencije nepogrešivi. Oni
jednostavno, s prihvatljivom točnosti, mjere jedan važan
element uspjeha.
Pogrešna je i treća pretpostavka da se karakter i lič­
nost mogu procijeniti isključivo metodom intervjua. Tre­
ba naglasiti da danas postoje metode za mjerenje onih
crta karaktera i ličnosti koje su presudne za uspjeh. Po­
znavanje tih svojstava čini prognozu znatno točnijom.
Kvalitete kao što su upornost, interes, želje i emocionalna
stabilnost mjere se testovima koji se primjenjuju uglav­
nom individualno, ali se mogu primijeniti i grupno. U ve­
ćem broju istraživanja takvim se grupnim testiranjem s
prihvatljivom točnosti predvidio uspjeh ili neuspjeh. Po­
kazalo se, na primjer, da je uspješan student uporan,
emocionalno stabilan i da su mu želje u skladu sa stvar-
nosti. Njegov jednako inteligentan kolega koji ispite po­
laže slabo ili nikako, emocionalno je nestabilan, nije
uporan, a njegove želje bilo da su prevelike bilo preskromne, nisu u skladu s njegovim mogućnostima. Takva
vrsta testova još je u povoju pa treba očekivati da će
se u bližoj budućnosti usavršiti. No, čak i u sadašnjoj
fazi razvoja oni su u predviđanju efikasniji od intervjua
te ih stoga možemo smatrati vrijednom dopunom čisto
intelektualnog tipa testa koji služi isključivo za mjerenje
inteligencije.
Zaključujemo li nepristrano i u skladu s činjenicama,
moramo uvidjeti da je točnost prognoze na temelju inter­
vjua nedovoljna (barem kad se radi o školovanju), da je
predviđanje na temelju testova inteligencije daleko efikas­
nije i da najnoviji razvoj testova ličnosti i karaktera poka­
zuje da pomoću psiholoških testova uspjeh na studiju već
sada možemo relativno uspješno predvidjeti.
Zašto se onda ti testovi ne koriste na britanskim sveu­
čilištima? Koliko sam uspio shvatiti razlozi su slijedeći:
Prije svega se ističe kako testovi inteligencije, kao uosta­
lom ni bilo kakvi drugi testovi nisu nepogrešivi. Budući
da na temelju njih stvorena prognoza nije 100 posto toč­
na, mogu se na temelju takve prognoze donijeti i pogrešne
odluke. To se ne može osporiti. Ipak, mislim da se iz toga
ne može ništa zaključiti ni o upotrebi testova inteligen­
cije. Metodu testiranja treba uspoređivati s drugim me­
todama selekcije, a ne s nekim imaginarnim savršenim
standardom. Iako postupak testiranja nije savršen, on je
mnogo pouzdaniji od ostalih postupaka selekcije. Nema
nikakve sumnje o tome da će se prilikom selekcije u uvje­
tima koji su izvan naše kontrole činiti greške; primit će
se učenici koji će kasnije biti slabi studenti, a odbiti oni
koji bi društvu u intelektualnom pogledu, mogli samo
pridonijeti. Pokazano je međutim da je naš sadašnji si­
stem selekcije manjkav jer se temelji na metodama koje
nisu mnogo pouzdanije od bacanja dinara (pismo-glava).
Testovi inteligencije, iako nesavršeni, omogućuju pro­
gnozu koja je daleko bolja od slučajne. Izračunao sam
da danas na sveučilištu ne uspije diplomirati 15 posto
svih studenata — primjena testova inteligencije smanjila
bi taj broj na 2 do 3 posto (naravno uz postojeći kriterij
ispita i omjer kandidata i na sveučilištu slobodnih mje­
sta). Može se izračunati i da bi se uz nepromijenjen kri­
terij ispita broj odličnih studenata mogao udvostručiti.
To naravno, ne znači da se prilikom selekcije pomoću
novih metoda neće činiti greške, no sigurno je i znanstve­
no provjereno da će njihov broj biti znatno manji.
Ovdje treba naglasiti da će konstantna upotreba novih
postupaka selekcije dovesti do smanjenja broja početnih
grešaka, jer će se s vremenom greške uočavati i isprav­
ljati, a uvodit će se i nove, točnije metode predviđanja.
Britanski psiholozi neće na tom području steći nikakvo
iskustvo, ako ih sveučilišta ne podrže. To, na žalost, dosad
nije bio slučaj. Jedno ili dva istraživanja koje je omogu­
ćila Nuffieldova fundacija iznimka su u tom općem pra­
vilu. Protivnici uvođenja testova selekcije na naša sveuči­
lišta koji ističu da se prilikom prognoze na temelju tih
testova čine greške, ne shvaćaju izgleda da upravo oni
otežavaju uklanjanje tih grešaka.
Drugi dokaz protivnika testova već smo donekle raz­
motrili. On se odnosi na navodna svojstva karaktera i
ličnosti idealnog studenta, tj. na svojstva koja bi on mo­
rao posjedovati uz inteligenciju i neovisno o njoj. Taj je
argument teško oboriti jer se temelji na pretpostavkama
o ljudskoj prirodi i ispitivačevoj sposobnosti koje se ne
mogu kritički i eksperimentalno provjeriti. Već sam ista­
kao da ma kakva bila ta navodna karakterna i tempera­
mentna svojstva, intervju nije podesna metoda za nji­
hovo procjenjivanje. Za to uostalom postoje i nepobitni
dokazi.
Treći se prigovor odnosi na »atomističku« i statističku
prirodu selekcije pomoću testova. Tvrdi se da mnogi stu­
denti ne vole da o njihovoj budućnosti odlučuju statistič­
ke funkcije izvedene iz na testovima postignutih rezultata.
Smeta ih što je čovjek — ispitivač zamijenjen bezličnim
računskim strojem. No iz iskustva znamo, a iz eksperi-
menata se vidi da su primljeni studenti uvijek zadovoljni
postupkom selekcije kojim su odabrani. Ako su odabrani
metodom intervjua, smatraju ispitivača sposobnim i
oštroumnim jer je uspio proniknuti u njihovu dušu i
spoznati njihovu neizmjernu nadarenost. Ako su odabrani
pomoću objektivnih testova, dive se domišljatosti istra­
živača koji je njihove nesumnjive intelektualne kvalitete
uspio tako precizno izmjeriti. Odbijeni kandidati obično
kažu da je ispitivač bio zlurada stara budala koja im je
svojom tupavošću, svojim predrasudama i nepoznava­
njem ljudske prirode onemogućila da pokažu što znaju.
Učenici odbijeni na temelju postignutog rezultata na testu
tvrde da je test salonska igra koju nitko razuman ne mo­
že smatrati ozbiljnom i koja nikako ne može mjeriti
istinske intelektualne sposobnosti. Mislim da se na ove i
slične izjave učenika ne treba mnogo obazirati, tim više
jer su oni prije selekcije o svemu potanko obaviješteni
(ili bi barem to trebali biti).
Bilo kako bilo malen broj ljudi smatra da bi se se­
lekcija trebala vršiti na temelju rezultata jednog jedinog
ili čak i niza testova. Testovi bi trebali biti samo dio po­
stupka selekcije u kojem bi trebalo uzeti u obzir sve
dostupne i vjerodostojne podatke o kandidatu (izvještaj
njegovog razrednika, liječnički nalaz i informacije dobi­
vene intervjuiranjem kandidata poslužit će dobivanju cje­
lovitije slike). Važno je, međutim, da se nakon selekcije
prati uspjeh prihvaćenih kandidata da bi se vidjelo ko­
liko su različite metode pridonijele točnosti prognoze.
Tada bi se ubuduće moglo inzistirati na korisnijim po­
dacima, dok bi se oni manje korisni mogli zanemariti ili
posve odbaciti.
Jasno je da se taj posao ne može raditi uzgred, te da
ga ne mogu obavljati nestručnjaci. Konstrukcija testova,
osobito kad su potrebe za njima tako velike da svake
godine treba konstruirati nove, težak je i dugotrajan posao. U SAD su osnovane organizacije koje taj posao obav­
ljaju za skupine od nekoliko sveučilišta. Mislim da bismo
i mi trebali tako postupiti, jer je malen broj sveučilišta
koja bi sama mogla finansirati potrebna istraživanja. Ni­
malo ne sumnjam da bismo pritom naišli na znatne admi­
nistrativne teškoće. No budući da je u interesu studenata
da dobiju najbolji mogući sistem selekcije, ne bi trebalo
štedjeti napore u njihovu svladavanju.
Dosad smo o testovima inteligencije govorili samo kao
o jednoj od metoda selekcije. Pogrešno je, međutim, pret­
postavljati da se podaci dobiveni testiranjem mogu samo
tako iskoristiti. U nedavno izvršenom sveobuhvatnom
istraživanju pokazalo se da su sveučilišta u Americi re­
zultate testova koristila na pedesetak različitih načina.
Ovdje ću navesti samo neke od njih. Na temelju rezultata
testova lako se, na primjer, otkrivaju studenti koji nisu
ispunili očekivanja (tj. oni čiji uspjesi misu u skladu s
njihovim intelektualnim sposobnostima), pa im se može
savjetovati kako da poboljšaju svoj način rada. Osim to­
ga studenti se često žele specijalizirati i traže savjet od
svojih profesora. Očito je da će savjeti na temelju objek­
tivnih spoznaja o studentovoj inteligenciji, interesima i
ličnosti biti mnogo korisniji od subjektivnih savjeta koji
često nemaju veze sa stvarnosti. Rezultati testova inteli­
gencije mogu se koristiti i prilikom upisivanja postdi­
plomskog studija kao i prilikom odabiranja zanimanja
po završetku studija. Posao koji će student dobiti ovisit
će, naravno i o uspjehu postignutom na ispitima, korisno
je međutim preporukama i sugestijama dodati i izvještaj
o stvarnim sposobnostima kandidata. Uporan i manje
inteligentan student može, naime, postići jednak uspjeh
kao i njegov vrlo bistar, ali nemaran kolega. Poznavajući
i njihov uspjeh i njihove sposobnosti nastavnik o njima
stječe potpuniju sliku.
Na nekim američkim sveučilištima rezultat postignut
na testu inteligencije nije kriterij za upis na sveučilište.
S učenicima koji na testu postignu izrazito slab rezultat
iscrpno se razgovara te im se ukazuje na vjerojatnost
neuspjeha. Učenicima koji se ne bi uklapali u određenu
intelektualnu sredinu i koji bi nakon jedne ili dviju go­
dina postali beznadni slučajevi omogućuje se da donesu
razumnu odluku i povuku svoju prijavu. Ujedno im se
pomaže da izbjegnu beskorisne napore. Izvanredno je
važno to što učenik, nakon razgovora, svojevoljno odu­
staje od studija — mehanička prisila sveučilišne uprave
u takvim je slučajevima mnogo manje podesna.
Činjenicama koje sam iznio u ovom poglavlju želio
sam pokazati samo to da su testovi inteligencije veoma
dobra metoda za predviđanje uspjeha na sveučilištu; ka­
ko ih upotrijebiti u određenim uvjetima ovisi o mnoštvu
specifičnih činilaca, o kojima budući da ih nije lako
poopćiti, nećemo ovdje ni raspravljati. Na američkim se
sveučilištima testovi inteligencije koriste na različite na­
čine što je dobro za razvoj same tehnike testiranja. Što
veći broj različitih eksperimenata omogućit će, naime,
da se stare, nadiđene tehnike zamijene novim i boljim.
Mislim da se iz dosad rečenog može zaključiti da je
uvođenje psiholoških metoda selekcije nadasve poželjno
te da taj posao uvijek treba povjeriti kvalificiranim psi­
holozima. Greške se naravno ne daju izbjeći, no bit će
ih manje nego danas, a neće biti ni tako velike. Osim
za selekciju studenata rezultati testova inteligencije mo­
gu se iskorisiti pri rješavanju najrazličitijih studentskih
problema. Činjenice nisu dosad ni jednom osporile vri­
jednost testovima inteligencije — one štoviše nepresta­
no ukazuju na nove mogućnosti njihove primjene. Kaže
se da od časa rođenja znanstvenog izuma do časa nje­
gove praktične primjene najčešće prođe pedesetak go­
dina. To što je od uvođenja testova inteligencije, koji su
se pokazali valjanom i korisnom mjernom metodom, pro­
šlo otprilike pedeset godina, možemo možda smatrati
dobrim predznakom.
7
Procjenjivanje čovjeka
Često se čuje pogrešno mišljenje da su metode odabira­
nja zasnovane na psihološkim testovima relativno nove.
To je, međutim, posve neistinito. U povijesti mnogih ze­
malja nalazimo zapise o mudrim i besmislenim metoda­
ma selekcije. Možda jedna od najstarijih takvih metoda
opisana je u Bibliji; u ratu protiv Miđanaca Gideon se
poslužio dvostepenim postupkom selekcije. Prvo Gideonova metoda bila je neka vrsta psihijatrijskog rešeta
kojim je uglavnom trebalo odbaciti anksiozne i depresiv­
ne ratnike. Izgleda da je pročitan proglas otprilike ovak­
vog sadržaja: »Tko se boji i strahuje, neka se vrati.«
Djelovanje proglasa nije izostalo jer »Dvadeset i dvije
tisuće ljudi iz naroda vrati se, a ostade ih deset tisuća.«
Većina suvremenih komandanata ne bi dopustila tako
drastično smanjenje broja ratnika. Ali Gideon se tu nije
zaustavio, on je čak prešao na drugu fazu selekcije u
kojoj se poslužio testom psihološke spremnosti. Naj­
lakše ga je opisati navodeći izravno Bibliju:
— Jahve reče Gideonu: »Još je previše naroda. Po­
vedi ih na vodu, i ondje ću ih iskušati. Za koga ti ka­
žem: ,Neka ide s tobom', taj će s tobom ići. A za koga
ti kažem ,Neka ne ide s tobom' taj neće ići.«
Gideon povede narod na vodu, i Jahve mu reče: »Ko-
ji bude laptao vodu jezikom kao što lapće pas, stavi ga,
na stranu. Koji klekne da pije, odvoji ga na drugu
stranu.«
Onih koji su laptali vodu jezikom — prinoseći vodu
rukom ustima — bijaše tri stotine, a sav je ostali na­
rod kleknuo da pije.
Tad Jahve reče Gideonu: »Sa one tri stotine ljudi koji
su laptali vodu ja ću vas izbaviti, i predat ću Miđance u
vaše ruke. Svi drugi neka se vrate svaki svojoj kući.« —
Ovaj se »Gideonov test« po svojoj koncepciji i izvedbi
razlikuje od testova za selekciju studenata i radnika o
kojima smo raspravljali u prethodna dva poglavlja. No
on je veoma sličan postupcima i testovima što ih pred­
lažu neke od suvremenih psiholoških škola jer smatraju
da ortodoksne metode odabiranja »atomiziraju« ljudsku
prirodu. Mišljenje da treba ići za »cjelovitijom« ocjenom
zaslužuje da ga podrobnije ispitamo.
Na području selekcije obično se počinje s pretpostav­
kom da su za dani posao potrebne sposobnosti A, B i C,.
karakterna svojstva X, Y i Z i temperament tipa a.
Dosljedno pretpostavci konstruiramo testove koji će pro­
vjeravati te sposobnosti, karakterna svojstva i tip tempe­
ramenta, i primamo na posao ljude koji na tim testovima
postignu najbolje rezultate. Njemački vojni psiholozi žuč­
no su osporavali vrijednost takvog načina rada. Misleći
da razlaganje čovjekove prirode na sposobnosti, svoj­
stva itd. iskrivljuje »cjelovitost« kandidatove ličnosti, na­
stojali su promatranjem kandidata u složenoj situaciji
dobiti »cjelovitu« sliku o njemu i njegovim reakcijama.
Svoja predviđanja i selekciju zasnivali su na tim općim
dojmovima, a ne na numeričkim i kvantitativnim rezul­
tatima testova.
Njemački vojni psiholozi dovodili su svoje kandidate ponekad u neobične, a često i u duhovite situacije. Od
kandidata bi, na primjer, zatražili da što više razvuče
čvrstu metalnu oprugu. Čim je on snažnije potezao, tim
jača bivala je električna struja koja mu je prolazila ti-
jelom. Dok se on tako mučio, skrivenom je kamerom sni­
man izraz njegova lica. Na duljinu razvučene opruge
nije se uopće obraćala pažnja — gledalo se na njegovo
ponašanje u cjelini, među ostalim i na njegov izraz lica.
Pretpostavka na kojoj se temelji takva vrsta testa sama
po sebi nije ni nerazumna ni neprihvatljiva. No njemač­
ki su vojni psiholozi previdjeli da razumnost i prihvat­
ljivost ne čine hipotezu i dokazanom, i time počinili pre­
sudnu grešku. Trebalo je provjeriti da li su kandidati
odabrani postupkom selekcije koji se na toj pretpostavci
zasniva zaista bolji od odbijenih kandidata, a Nijemci,
kao uostalom ni Japanci koji su se služili sličnim meto­
dama, nisu to nikada učinili. Stoga o korisnosti tih me­
toda ne možemo ništa reći. Znamo samo to da su mnoge
od njih vrlo nepouzdane, tj. da će dvoje ljudi istu si­
tuaciju različito ocijeniti. Da nepouzdani podaci ne mogu
biti valjani poznati je statistički aksiom.
Bez obzira na to britanski su ratni odbori za odabi­
ranje osoblja (W O S B)* preuzeli njemačke metode
i prilagodili ih uvjetima u našoj zemlji. O tome što se
time postiglo govorit ćemo u drugom dijelu ovog po­
glavlja. Ovdje to spominjemo prvenstveno zato što je iste
metode i principe kasnije preuzeo jedan ogranak Strateš­
ke službe Sjedinjenih Američkih Država (OSS).** Ta
američka vojna ustanova koja je neka vrsta mješavine
britanske vojne kontraobavještajne službe (M. I. 5), Herculea Poirota i Hromog Dabe, mnogim je čitaocima si­
gurno poznata. Velik je, naime, broj ratnih filmova u
kojima se slave njezini podvizi. Suočeni s potrebom re­
grutiranja velikog broja ljudi naj različitijih sposobnosti
i to ljudi visokog morala i mentalne spremnosti, inteli­
gencije, poštenja i hrabrosti, osoblje strateške službe
SAD odlučilo je da odabiranje povjeri skupini psihologa.
Ovdje ćemo potanko opisati njihov način rada u jednom
od brojnih »logora za selekciju«. Psiholozi su preuzeli
* Kratica za War Office Selection Board (prim. prev.).
** Kratica za Office of Strategic Services (prim. prev.).
Simoneitove ideje koje su pod nazivom Wehrpsychologie*
potaknule razvoj njemačkih metoda za selekciju, a time
utjecale i na postupke kojima su se služili britanski ratni
odbori za odabiranje osoblja. Način njihova rada naj­
bolje ćemo shvatiti ako pogledamo što se s kandidatom
zbivalo od časa njegova prvog kontakta sa agencijom
za selekciju pa do konačne odluke o njegovoj sudbini.
Svakog su kandidata najprije intervjuirali u Washingtonu, a zatim obavijestili da će kroz postupak selekcije
proći incognito, tj. ne pod svojim pravim imenom. Kan­
didat je morao odabrati novo ime i izmisliti biografiju.
Upozoren je da svoj pravi identitet ne smije otkriti ni
u kojem slučaju. Zatim je morao obući vojničku uni­
formu koja je trebala izbrisati sve društvene i obrazovne
razlike između njega i ostalih kandidata. Predveče su ga,
zajedno s drugim kandidatima, prebacili u logor za se­
lekciju. Tamo su večerali i tijekom večere imali priliku
da se međusobno upoznaju i da upoznaju članove »ocje­
njivačkog tima« (na svakog kandidata dolazio je otprilike
jedan član tima).
Poslije večere kandidati su pristupili većem broju pis­
menih testova inteligencije i ličnosti, a morali su is­
puniti i upitnik s pitanjima iz ličnog života. Na kraju
su svi podvrgnuti testu opažanja i zaključivanja sličnom
jednoj poznatoj društvenoj igri. Kandidata su uveli u
sobu u kojoj je neki čovjek tobože ostavio svoje stvari.
Na temelju njih trebalo je rekonstruirati čovjekovu tje­
lesnu pojavu, karakter i ličnost. Nakon toga kandidati
su išli spavati da bi se sutra odmorni suočili s novim
izazovima.
Ujutro su podijeljeni u skupine od po sedam ravno­
pravnih članova (tj. skupine bez vođe) i odvedeni do
plitkog i oko dva i pol metra širokog potoka. Na jed­
noj obali ležao je težak kamen, a na drugoj deblo. Obje
su obale bile obrasle drvećem, a po obali na koju je
grupa dovedena ležale su razbacane daske (nijedna do­
voljno duga da premosti rječicu), užad, jedna kolotura
* Psihologija odbrane (prim. prev.).
i bure bez dna. Rečeno im je da je pred njima bijesna
bujica koja ruši sve pred sobom tako da se ništa ne
može učvrstiti na dno potoka. Oni su se tobože vratili
sa zadatka i moraju kao deblo maskiran osjetljivi daljinomjer prenijeti na drugu obalu. Natrag moraju do­
nijeti sanduk kapica sa oroza vatrenog oružja, tj. kamen.
Pri tom mogu upotrijebiti sav zatečeni materijal. Nitko
nije imenovan vođom, što je i razumljivo, jer se željelo
provjeriti hoće li se netko sam od sebe nametnuti grupi.
Kandidati su se različito ponašali. Neki su davali ne­
prihvatljive savjete, drugi opet mnogo pričali, iako ih
nitko nije slušao, a neki su pristupili izvođenju vlasti­
tih zamisli. Psiholozi su promatrali grupu i ocjenjivali
energičnost, poduzetnost, inteligenciju i tjelesnu spret­
nost i snagu svakog kandidata, kao i njegove kvalitete
vođe i odnos prema drugim kandidatima. Kad se ko­
načno pokazalo tko je vođa, on je odmah uklonjen (re­
čeno mu je, na primjer da je pogođen metkom iz snajperske puške) i grupa je, opet bez vođe, morala nasta­
viti zadatak i naći sebi drugog vođu.
Da bi se provjerila točnost zaključaka donesenih na
temelju izvršavanja jednog zadatka, grupi su postav­
ljeni sve novi i novi zadaci. U nekim od njih dolazile su
do izražaja fizičke, a u nekima intelektualne kvalitete,
kao na primjer u razgovoru o određenoj temi.
Nešto kasnije svaki je kandidat sam suočen s posve
različitim tipom testa. Prividno se testirala sposobnost
kandidata da sa dva pomagača od drveta sagradi od­
ređen jednostavan model. Pokazan mu je materijal, objaš­
njeno što treba raditi i pozvani pomagači. To su zapravo
bili mlađi članovi ocjenjivačkog tima kojima je rečeno da
ne slušaju i ne izvršavaju kandidatove naredbe, već da
mu unutar određenih vjerojatnih granica, postavljaju
prepreke i da ga kao tobože slučajno ometaju u radu.
Ta su dva člana po tradiciji dobila imena Kippy i
Buster. Kippy je bio pasivan i trom i nije radio ništa
što mu se ne bi izričito naredilo. Zastajkivao bi s ru­
kama u džepovima, smetao ili bio zabavljen nekim vla-
stitim beznačajnim poslom. Buster je opet bio agresi­
van, užurbano je trčkarao naokolo, nastojao nametnuti
svoje mišljenje, davao nepraktične savjete, spremno izra­
žavao nezadovoljstvo i uporno kritizirao kandidatove sla­
be točke. Bezbrojni su načini zagorčavanja života oficiru
na dužnosti i Kippy i Buster su ih do kraja iskoristili.
Uz njih kao pomagači nijedan kandidat nije uspio sa­
graditi model u predviđenom vremenu.
Ponašanje kandidata pažljivo se promatralo. Dešavalo
bi se, na primjer, da se kandidat razbjesni i udari jed­
nog ili oba pomoćnika, da se ozlovolji i odustane, da
se pokuša otarasiti sumnjivih pomagača i sam obaviti
posao ili da pomagače pokuša udobrovoljiti i pridobiti.
Zatim su bili na redu intervjui, pa testovi pamćenja,
mehaničkog shvaćanja itd. Uveče je upriličen »intervju
stresa« kojim se željela provjeriti kandidatova sposob­
nost podnošenja velikih intelektualnih napora i emocio­
nalnih napetosti. Napetost se stvarala brzim i nemilo­
srdnim unakrsnim ispitivanjem u neugodnim uvjetima
s ciljem da se otkriju pogreške u pripovijesti koju je
kandidat morao smisliti za svega nekoliko minuta. Kan­
didata bi, na primjer, uveli u sobicu u kojoj je našao
pismenu poruku da ga je noćni čuvar vidio kako u vla­
dinim uredima u Washingtonu prelistava tajni dosije.
Čuvar je znao da on nije službenik agencije koja je u
zgradi imala svoje prostorije. Za nekoliko minuta »ču­
var« bi ga i uhvatio i on mu je morao reći tko je (uza
se nije imao nikakvih dokumenata), i naći uvjerljivu iz­
liku za svoje akcije. Pritom je morao paziti da ne oda
svoj pravi identitet (čitavo razdoblje testiranja proživio
je pod izmišljenim imenom).
Za izmišljanje svoje priče imao je na raspolaganju
samo dvanaest minuta. Zatim bi ga odveli u podrum i tu
na trenutak zaslijepili svjetlošću reflektora. Podrum je
bio mračan — iza reflektora jedva se nazirala skupina
inkvizitora. Kandidat je morao sjesti tako da mu svjet­
lost pada izravno na lice i podnijeti oštro, pronicavo i
krajnje neugodno unakrsno ispitivanje. Bez obzira na
njegovo držanje na kraju bi mu neizostavno kazali da
je na testu propao. Budući da je kandidat znao da je
to jedan od odlučujućih testova, pretpostavljalo se da
će ga takva obavijest poraziti.
Neposredno nakon »intervjua stresa« kandidat se mo­
rao javiti jednom članu ocjenjivačkog odbora na drugom
kraju zgrade. Ovaj bi ga srdačno dočekao, učinio sve da
se kandidat osjeća ugodno, a zatim se pretvorio u su­
osjećajnog slušaoca. Ova lažna srdačnost trebala je od
kandidata izmamiti priznanje.
Drugog dana bio je na redu test »vodstva« u kojem
se od kandidata tražilo da igra ulogu vođe, kao i čitav
niz testova kojima se provjeravala moć zapažanja, spret­
nost u postavljanju pitanja, sposobnost terenskog snala­
ženja itd. Tog dana održana je i preponska utrka. Dru­
gog jutra, poslije doručka, kandidatima se obratio vo­
ditelj čitavog projekta. Istog su dana svi poslani na­
trag u Washington. Vrijeme između testova kandidati
su provodili u dugim i povjerljivim razgovorima tijekom
kojih im je bilo dopušteno da otkriju vlastiti identitet.
Svrha tih razgovora bila je stjecanje što potpunije slike
o kandidatu.
U čitavom je projektu sudjelovao velik broj promatra­
ča koji su svoje zaključke pokušali sažeti u neku vrstu
opisa ličnosti. Nastojao se izbjeći atomistički pristup,
pa se nije zahtijevalo donošenje ocjene o svakom od pro­
matranih svojstava posebno (tj. rangiranje kandidata
prema uspjehu na pojedinim testovima). Pokušalo se do­
ći do neke vrste opisa ličnosti s kojim bi se slagali svi
ocjenjivači. Preporuka se donosila na temelju toga opisa.
Teško je pokazati koliko je takav postupak koristan.
Podaci o efikasnosti odabranih regruta na stvarnim za­
dacima zatraženi su od njihovih komandanata, od ko­
lega s kojima su surađivali i od ispitivača koji su s njima
razgovarali prilikom prekomande. Zbog nepouzdanosti i
ne-valjanosti kriterija ocjenjivanja kao i zbog sreće koja
je za uspjeh tajnog agenta veoma važna, nijedna od ovih
metoda nije se pokazala zadovoljavajućom. Čak i izvr-
stan kandidat može, na primjer, pokleknuti pod muka­
ma i time povećati broj neuspjelih, dok vrlo slab kan­
didat može slučajno izbjeći opasnosti i postati junak da­
na. Usprkos tim i drugim poteškoćama ovakva su kasnija
ispitivanja pokazala da je prognoza u svim slučajevima
bila bolja od slučajne (ponekad i znatno bolja), pa iako
nam hitno trebaju savršenije tehnike procjenjivanja, iz.
objavljenih se podataka vidi da je Strateška služba SAD
relativno dobro obavila svoj posao.
Jedna je stvar, međutim, uvidjeti da je neki postupak
relativno uspješan, a posve druga složiti se s teorijskim
osnovama na kojima se on zasniva. Možda su metode
i teorije kojima se služila Strateška služba SAD i prido­
nijele uspjehu procesa odabiranja, no treba naglasiti da
se ona osim novim služila i starim provjereno valjanim
tehnikama koje su se pokazale korisnima i u situacijama
»atomistički« orijentiranog programa (na primjer tes­
tovima inteligencije, razumijevanja riječi i bogatstva rječ­
nika, kao i nekim drugim pismenim testovima). Stoga je
lako moguće da je uspjeh postignut zahvaljujući starim, a
ne novim tehnikama, atomističkom, a ne cjelovitom pri­
stupu. Izvještaj o projektu ne daje odgovor na to pitanje.
Da je prognoza donesena na temelju svakog testa po­
sebno i da su rezultati svakog pojedinog testa brojčano
izraženi i statistički obrađeni, dobili bismo prognozu bez
primjesa subjektivnog mišljenja koju bismo mogli us­
porediti s prognozom koja se prvenstveno zasniva na »in­
tuiciji«. Mislim da bi međusobna usporedba efikasnosti
različitih testova, kao i usporedba efikasnosti različitih
načina kombinacije rezultata testova — statističkog (atomističkog) načina i cjelovitog (intuitivnog) načina — bila
veoma poučna. Činjenica da se sve navedeno propustilo
uraditi ukazuje na nesklonost prema znanstvenim doka­
zima i kraljevski prezir prema strpljivom provjeravanju
karakterističan za intuitivne psihološke škole. U čitavom
se izvještaju vidi kako uvjerenja, pozivanje na zdrav
razum i navodni viši principi zamjenjuju dokaz i pro­
vjeru.
Srećom ne moramo ništa zaključivati na temelju tih
manjkavih podataka. Relativnu korisnost atomističkog i
cjelovitog pristupa možemo ocijeniti na temelju nedav­
nih radova Kelleya i Fiskea, psihologa koji su odabirali
kandidate za postdiplomski studij kliničke psihologije.
Projekt je inicirala Služba ratnih veterana pri vladi SAD.
Očekujući među bivšim vojnicima veći broj neurotskih
i drugih mentalnih poremećaja, Udruženje je započelo
s izgradnjom bolnica i klinika za njihovo liječenje. Bu­
dući da se pojavio problem kadra, odlučeno je da se obuhvatnim programom stipendija, kao i obećanjem sigur­
nog posla, privuče što veći broj psihologa koji žele spe­
cijalizirati kliničku psihologiju. Sveučilišta su bila zatr­
pana prijavama. Za malen broj mjesta natjecao se velik
broj kvalificiranih psihologa. Odabiranje je pred svako
od sveučilišta stavljalo gotovo nesavladive poteškoće, pa
se stoga nekoliko njih udružilo i načinilo program selek­
cije koji je na svojem području ispunio očekivanja.
Psiholozi odgovorni za projekt nisu pošli od apriorne
pretpostavke da je atomistički pristup superioran cjelo­
vitom ili obratno. Umjesto toga odlučili su da sakupe
dovoljan broj podataka za ocjenu relativne vrijednosti
obaju načina rada. Ta je odluka utjecala na postavljanje
čitavog eksperimenta, koji je bio donekle sličan eksperi­
mentu koji je izvršila Strateška služba SAD, s tim da je
mentalni aspekt bio važniji od fizičkog (što je i razum­
ljivo). Iz iskustva O S S-a i W O S B-a preuzet je
detalj »ladanjske kuće«, tj. zajedničkog života kandidata
i ocjenjivača u odvojenoj sredini tijekom razdoblja od
nekoliko dana. Također su zadržane njihove tehnike pro­
matranja i intervjuiranja kao i uobičajeni tipovi objek­
tivnih pismenih testova. Mislim da je nepotrebno po­
navljati potankosti iz kandidatova života u ladanjskoj
kući. Stoga ću opisati samo one testove koji se razlikuju
od već nabrojenih. Jedan od njih je test izražavanja
kretnjama u kojem je kandidat morao bezglasno izraziti
misli i osjećaje u netom pročitanoj pjesmi. Drugi je test
igranja uloga. Studenti bi najprije pročitali upute prema
kojima je jedan morao, na primjer, igrati upravitelja
škole, a drugi nastavnika o čijem su neprimjernom sek­
sualnom vladanju uporno kolale glasine. Studenti su tre­
bali, pred šestoricom promatrača, odigrati scenu u kojoj
upravitelj poziva nastavnika na odgovornost.
U program je uključen i test s kockama vrlo sličan
igri. Četiri čovjeka moraju šesnaest specijalno načinje­
nih cementnih kocaka određenog oblika i boje i vrlo
teških, poslagati u grupe tako da se u jednoj grupi nađu
po boji i obliku slične kocke. Mjerio se ukupan broj
kretnji potrebnih za izvršavanje toga zadatka. Pojedini
pokret smio je trajati najviše trideset sekundi i njime
se smjela prenijeti samo jedna kocka. Ovaj je test sli­
čan testu »skupine bez vođe« s nešto izraženijom inte­
lektualnom kvalitetom. Iako se opća postava eksperi­
menta nije mnogo razlikovala od projekta Strateške služ­
be SAD, podaci dobiveni ovim eksperimentom posve su
različito obrađeni. U programu Strateške službe zaključci
doneseni na temelju rezultata jednog testa utjecali bi na
donošenje zaključaka na temelju drugih testova, a ocjena
svakog ocjenjivača na mišljenja njegovih kolega. To je
onemogućilo ocjenjivanje vrijednosti svakog testa poseb­
no tako da se dobivena »cjelovita« interpretacija morala
ili u cijelosti prihvatiti ili odbaciti. Kelley i Fiske postu­
pili su posve dručkije. Njihova se prognoza temeljila na
svakom testu posebno, a tek su onda rezultati pojedinih
testova kombinirani na određeni način. Tako se tijekom
čitavog eksperimenta moglo pratiti koliko je pojedini test
pridonio točnosti prognoze i međusobno usporediti »cje­
lovit« i atomistički pristup rješavanju problema.
Zanimljivo je pogledati što je od eksperimenta oče­
kivao ocjenjivački tim. Većina je članova tima bila uvje­
rena da će se u postupku selekcije najkorisnijim po­
kazati intervju, jer je kao metoda najcjelovitiji i najelastičniji. Nakon njega po korisnosti dolazili su testovi
ličnosti i drugi nekvantitativni testovi, a tek na kraju
objektvni testovi i uspjeh kandidata u školi. Drugim rije­
čima psiholozi koji su posve sigurno bili među najspo-
sobnijima u državi, smatrali su da je cjelovit pristup bo­
lji i bili su mu skloniji. Usporedba kasnijih dostignuća
odabranih kandidata s prognozama njihova uspjeha (na
temelju jednog i drugog pristupa) nije, međutim potvr­
dila njihovo mišljenje. U predviđanju najuspješnijim i
za prognozu najvažnijim pokazali su se objektivni testovi
i kandidatov uspjeh na studiju; najslabijim su se poka­
zali testovi ličnosti i intervjui. Čim je kandidatov portret
bio »vjerniji«, tj. čim ga je sačinjavao veći broj dojmova
i izvještaja, tim je i prognoza na temelju tog portreta
bila slabija. Prognoza na temelju jednog jedinog pisme­
nog testa, koji se za nekoliko penija mogao poslati poš­
tom, pokazala se točnijom od prognoze na temelju slo­
ženih i skupih postupaka omiljelih među osobljem
OSS-a.
Koliko je takav rezultat bio neočekivan? Dio izvješta­
ja o selekcijskim metodama OSS-a mogao je svakako
potaći na razmišljanje i najoduševljenije zagovornike cje­
lovitog pristupa. Postupak selekcije OSS-a trajao je tri
dana, ali je u jednom od logora iz tehničkih razloga pro­
veden za samo jedan dan. Budući da je u tom jednom
danu o svakom kandidatu dobiven i mnogo manji broj
vrijednih informacija, trebalo je očekivati i slabiju pro­
gnozu. U stvarnosti se dogodilo upravo suprotno. Pove­
ćanje točnosti prognoze na temelju jednodnevnog po­
stupka bilo je znatno i statistički značajno. Kandidati po­
slani u ovaj logor i procjenitelji koji su ovdje radili ni
po čemu se nisu bitno razlikovali od kandidata i pro­
cjenitelja u ostalim logorima. Osoblje OSS-a moralo
je zaključiti da prevelik broj podataka smanjuje točnost
prognoze. Da su bili dosljedni uvidjeli bi da ta činjenica
obara čitavu teoriju »cjelovitog« pristupa i na njemu
zasnovanih metoda odabiranja. Umjesto toga, jednostav­
no su izjavili da se nadaju da će daljnja istraživanja ri­
ješiti tu nezgodnu proturječnost.
Uzmemo li u obzir sve dostupne činjenice, »proturječ­
nost« nestaje sama od sebe. Za uklapanje pojedinih in­
formacija u jedinstvenu cjelinu ljudski mozak nije naj-
idealniji mehanizam. U tom pogledu on se ne može mje­
riti ni s računarima, ni sa statističkim formulama. Lako
skreće sa zadane teme i njegova razmišljanja, iako sama
po sebi zanimljiva, gube vezu s problemom predviđanja.
Ne može obuhvatiti velik broj linearnih i nelinearnih
veza koje treba postaviti u međusoban odnos tako da
daju najtočniju moguću prognozu. Procjenitelj može
stvoriti sliku kandidata koja će zadovoljiti njega sa­
moga, no ta je slika na žalost daleko od istine i ne omo­
gućava nikakvo točnije predviđanje. Ovdje bismo u jed­
nom širem smislu mogli ponoviti sve što je već rečeno
o metodi intervjua: odnos između subjektivne uvjereno­
sti i točnosti prognoze obrnuto je proporcionalan ili dru­
gim riječima čim je netko uvjereniji da je u pravu nje­
gova je prognoza tim slabija. Iako mnogi ljudi ne osje­
ćaju potrebu da tu subjektivnu sigurnost provjere, mi­
slim da se iz dosad rečenog vidi da se greške, netočnosti
i neuspjesi u procjenjivanju čovjeka mogu izbjeći jedino
uvođenjem valjane i objektivne mjere.
U usporedbi sa slikovitim pa čak i pomalo besmisle­
nim metodama američke strateške službe, britanska se
praksa odabiranja oficirskog kadra doima trezveno i
konzervativno. No budući da su i u SAD i u Britaniju
poticaji stigli iz istog izvora, britanski pristup odabiranju
nije bio ništa manje »cjelovit« i protivan »atomizmu« i
»analizi«. I ovdje se praksa, umjesto na dokazima, temelji
na čvrstom uvjerenju, provjera zanemaruje, a prednost
daje verbalnom dokazivanju i općem utisku. Ukratko ću
opisati nastanak i razvoj Ratnih odbora za selekciju ofici­
ra, jer mislim da će djelomično zbog golemog utjecaja
tih odbora, a djelomično zbog nekritičkog prihvaćanja
postupaka i metoda kojima su se oni služili, takav opis
biti poučan (kod primjene postupaka i metoda koji su
se u krutoj vojnoj strukturi pokazali korisnima treba
biti nadasve oprezan, jer one ne moraju biti podesne
za primjenu u industriji i ostalim privrednim granama).
Kao što to često biva vojska se počela oslanjati na
psihologiju tek kad je postalo upadljivo jasno da tra-
dicionalni postupci dovode do katastrofalnih posljedica.
Na početku rata oficiri su se regrutirali među mladićima
koji su završili neku srednju školu (ili položili odgova­
rajuće ispite) i koji su istodobno obučavani i u korpusu
za obuku oficira. Selekciju je vršila komisija ispitivača
pri vojnoj komandi i to jednostavnim intervjuom od ko­
jih dvadesetak minuta. No ubrzo je postalo jasno da
takva tradicionalna metoda odabiranja oficira doživljava
slom. Broj odabranih kandidata koji nije uspio svladati
obuku u jedinici za obuku oficira ( O C T U ) postao je
zastrašujući. Nedovoljan broj sposobnih oficira bio je
uzrokom opadanja morala među vojnicima koji su se
sve rjeđe dobrovoljno javljali na zadatke. Da stvar bude
gora, psihijatrijski je pregled oficira koji su na dužnosti
pretrpjeli živčani slom, otkrio da mnogima među njima
nije ni trebalo povjeravati zapovjedništvo. Javnost se
zabrinula, a u parlamentu su se počela postavljati pi­
tanja.
Razlozi sloma tradicionalnih metoda mnogobrojni su.
Glavni je vjerojatno različito društveno porijeklo ispi­
tivača i ispitanika. Sve do drugog svjetskog rata oficiri
su se uglavnom regrutirali iz istog društvenog sloja, a
metode odabiranja prešutno su se zasnivale na zajed­
ničkom društvenom porijeklu ispitivača i ispitanika. Sve
dok je taj osnovni uvjet bio ispunjen intuitivni sudovi
ispitivača o ispitanicima bili su prihvatljivi. Produživanjem rata postepeno je iscrpljen rezervoar kandidata
takvog tipa i oficiri zaduženi za selekciju imali su pred
sobom mlade ljude čija im je ličnost kao i uvjeti pod
kojima su rasli i odgajani bila strana i nepoznata. Su­
dovi komisije počeli su se temeljiti na posve nevažnim
činiocima, ispitivači su optuženi da ne posvećuju kandi­
datima dovoljno vremena, da principi kojih se u radu
pridržavaju nisu jasni i da na njihove odluke utječe dru­
štvena pripadnost kandidata.
Odgovor na optužbe bilo je osnivanje W O S B-a u
ljetu 1942. godine koji su trebali ispraviti sve navedene
nedostatke. Naglasak je stavljen na raznovrsnost načina
provjeravanja sposobnosti primjenom većeg broja stan­
dardnih situacija iz »stvarnog života«, intervjua i pisme­
nih testova. Odbor za »rešetanje« sačinjavala su vojna
lica (predsjednik je bio četni oficir s rangom pukovnika),
jedan psihijatar i određeni broj psihologa.
W O S B je nastao u trenutku kad su tradicionalne
metode zakazale i bio je pozvan da ublaži krizu. Trebalo
je da vojsci osigura dovoljan broj sposobnih oficira i
da poticanjem vojnika da se dobrovoljno javljaju na
zadatke, podigne njezin moral. Koliko je taj posao bio
opsežan vidimo iz podatka da su odbori u tri godine
pregledali sto hiljada molbi za specijalne zadatke. Ka­
kvima su se pokazale nove metode?
Iz pouzdanih se pokazatelja može zaključiti da su bile
daleko bolje od starih. Ratni odbori za selekciju oficira
( W O S B ) radili su neko vrijeme rame uz rame sa
starim vojnim komisijama pa su se vojnici koje su jedni
i drugi slali na zadatke mogli međusobno uspoređivati.
Među kandidatima koje su odabrali Ratni odbori bilo
je 35 posto natprosječnih, dok je među kandidatima koje
je preporučila vojna komisija takvih bilo znatno manje
(22 posto). Postotak prosječnih odabranih kandidata bio
je manje više jednak, ali su zato Ratni odbori prepo­
ručili samo 25 posto ispodprosječnih kandidata, a vojne
komisije, koje su se služile starim metodama, čak 37
posto. Razumljivo je da se te razlike mogu i drukčije
objasniti. Moglo bi se, na primjer, tvrditi da su Ratni
odbori mogli birati između većeg broja boljih kandi­
data ili da su odabirali manji broj kandidata igrajući
uvijek samo na sigurnu kartu. Činjenice, međutim, ne
podupiru ova nagađanja. Ratni odbori za selekciju ofi­
cira svoj su posao obavljali bez sumnje bolje od starih
vojnih komisija.
Oba svoja zadatka (odabiranje dovoljnog broja sposob­
nih oficira i poticanje dobrovoljaca) Ratni su odbori us­
pješno izvršili. Većina odabranih kandidata smatrala je
postupak selekcije primjerenim i nepristranim te je za­
hvaljujući njihovim pozitivnim izvještajima porastao
broj dobrovoljaca. Stoga možemo reći da su se psiho­
loški postupci selekcije u kritičnom društvenom trenutku
pokazali nezamjenjivima. Pitanje da li su korišteni i
najbolji mogući postupci i nije li se teorijsko uvjerenje
u »cjelovitost« ljudske ličnosti ispriječilo na putu prema
još boljim rezultatima, ostaje međutim otvoreno. Iz sa­
kupljenih se podataka vidi da su sudovi Odbora bili
vrlo nepouzdani tj. da su Odbori u svojim procjenama
polazili od različitih kriterija, tako da je jedan mogao
istog kandidata primiti, a drugi odbiti. U jednom od
eksperimenata dva odbora ocjenjivala su svaki po dvije
skupine kandidata. Mišljenje ispitivača jednog i drugog
odbora poklapalo se samo u 60 posto slučajeva što se
smatra znatnim razilaženjem. U drugom pokusu skupina
je kandidata proizvoljno podijeljena na dva dijela i sva­
ki je odbor dobio jednu polovicu uzorka. Jedan je W O
S B u svojoj polovici našao 48 posto odgovarajućih
kandidata, a drugi samo 33 posto takvih. Različitost
kriterija ovih dvaju odbora očevidna je. Takva nepouz­
danost teško da se može tolerirati u postupcima selekcije
koji odlučuju o sudbini velikog broja ljudi, no ona je
popratna pojava »cjelovitih« i »intuitivnih« metoda za
procjenjivanje čovjeka. Malo je vjerojatno da se bilo
kakva metoda koja se zasniva na ljudskim sudovima u
pouzdanosti i točnosti može približiti objektivnim testo­
vima i statističkom načinu obrade rezultata tih testova.
Protuargument koji se sam od sebe nameće jest da
iako objektivni testovi pouzdanije mjere ono što već
mjere, oni ipak nisu podesni za ostvarivanje krajnjih
ciljeva postupka selekcije. Ilustrirat ću to primjerom
koji je toliko ekstreman da izgleda besmislen. Visinu
na primjer možemo točno i pouzdano izmjeriti, ali je
ne možemo uzeti za kriterij odabiranja vojnih oficira.
Ovaj prigovor neopravdan je iz dva razloga. Prije svega
može se pokazati da su objektivni testovi u skladu s ci­
ljevima postupaka selekcije, i da su štoviše, prognoze na
temelju rezultata objektivnih testova točnije od prog­
noza dobivenih metodama cjelovitog pristupa. To poka-
zuje i navedeni primjer selekcije kliničkih psihologa.
Drugi primjer za to možemo uzeti iz rada samih Ratnih
odbora; oni čitavim nizom najrazličitijih postupaka nisu
uspjeh kandidata predvidjeli ni s točnosti s kojom ga je
predvidio jedan jedini test inteligencije. Iz rada odbora
nažalost nema više primjera, jer su zbog teorijskih pred­
rasuda, svi sudovi i rezultati testova ujedinjeni u za­
mršenu cjelinu (isto je učinilo i osoblje OSS-a). Stoga
je nemoguće izraziti doprinos svakog testa posebno i
usporediti atomistički i cjelovit pristup. Usprkos tome
dosad sakupljeni podaci i provedena razmatranja jasno
pokazuju neophodnost objektivnih testova u selekciji
vojnih oficira.
Čitaocu se ovo inzistiranje na strogoj eksperimentalnoj
valjnosti i statističkoj provjeri rezultata kao postupcima
suprotnim intuitivnom i subjektivnom, procjenjivanju i
dokazivanju verbalnim rezoniranjem, može činiti pretje­
ranim, tim više uzmemo li u obzir da se i cjelovit pri­
stup na djelu pokazao efikasnim. Da bi se ta sumnja ot­
klonila treba razmotriti još jedan veoma važan vid po­
stupka selekcije. Opet će biti najzgodnije da to učinimo
na primjeru. Kad su Ratni odbori za selekciju oficira
osnovani sjedio je u njima približno jednak broj vojnih
stručnjaka i psihologa. Vojni su se krugovi od samog po­
četka protivili zapošljavanju psihologa koji nisu bili vojna
lica, tako da od 1946. naovamo, usprkos suprotnom mi­
šljenju psihologa i psihijatara koji savjetuju ministar­
stvo rata, odbore sačinjavaju isključivo pripadnici vojske.
Taj korak unazad učinjen je uglavnom zato što ljudi
odgovorni za rad prvobitnih W O S B-a nisu prikupili
dovoljan broj dokaza kojima bi se mogli suprotstaviti
svojim kritičarima. Bez čvrstih dokaza dobivenih strogim
znanstvenim metodama jedino što možemo suprotsta­
viti mišljenju nestručnjaka jest mišljenje psihologa, pa
ako nestručnjaci tvore dio utjecajnog sistema kao što je
vojska, njihovi će stavovi bez sumnje prevagnuti. To je
još jedan razlog zbog kojeg se ne smijemo zadovoljiti
subjektivnim dojmovima i uvjerenjima na temelju ne-
provjerenih pretpostavki o čovjekovoj cjelovitosti. Uči­
nimo li to nećemo, u času kada to bude potrebno, moći
neoborivo dokazati nadmoć svojih postupaka i smjerova.
Iako su Ratni odbori za selekciju oficira samo polovič­
no prihvatili znanstvene metode i kriterije, ipak je nji­
hov rad široko odjeknuo i van vojnih krugova. Poslje­
dice tog odjeka bile su mnogobrojne. Tako su, na pri­
mjer, državni činovnici čija je dužnost da ispitaju kva­
lifikacije kandidata za mjesta u administraciji centralne
vlade, kao i u diplomatskoj službi, odlučili da sistem psi­
hološkog ispitivanja u »ladanjskoj kući« prilagode vla­
stitim potrebama. U skladu sa svojom odlukom osnovali
su organizaciju i piskavim nazivom C I S S B*. Bio
je to dio programa odabiranja muškaraca i žena za rad
u državnoj administraciji u zemlji i u ogranku A di­
plomatske službe (to je ogranak iz kojeg se regrutiraju
najvažniji diplomatski i konzularni službenici). Novi se
način odabiranja odvijao u tri etape. Najprije se pro­
vjeravala opća intelektualna sposobnost. Na tim testovi­
ma aritmetike, općeg obrazovanja i inteligencije otpadalo
bi skoro 40 posto kandidata. Oni koji su tu prvu etapu
uspješno apsolvirali prolazili bi kroz drugu, da bi na
kraju s preporukom stigli pred selekcijsku komisiju koja
ih je intervjuirala.
Tijekom većeg dijela svojeg postojanja C I S S B je
radio u kući do koje se vlakom iz Londona moglo stići
za tridesetak minuta. Obično su istodobno testirane po
tri skupine od po sedam kandidata. Svaku skupinu ocje­
njivala su dva službenika državne administracije i jedan
psiholog. Vrlo temeljit program testiranja i procjenji­
vanja sastojao se od osam elemenata. To su bili: osob­
na povijest, izvještaji učitelja, vojnih oficira i bivših
poslodavaca, intervjui, upitnici, rezultati prijemnih ispi­
ta, testovi inteligencije, testovi ličnosti i uobičajeno pro­
vjeravanje snalaženja u situacijama »stvarnog života«.
* Kratica za Civil Service Selection Board, u prijevodu Odbor
za selekciju državnih službenika (.prim. prev.).
Te su situacije uglavnom slične onima koje sam već
opisao samo što su prilagođene potrebama državne i
diplomatske službe. Kandidati se dovode u niz konkret­
nih situacija u kakvima se mogu naći tijekom svojeg
rada u teškoj i odgovornoj državnoj službi. Od njih se
traži da se suoče s većinom društvenih, političkih i eko­
nomskih problema neke određene zajednice. Da bi kan­
didatov položaj bio što »stvarniji«, svi kandidati, kao što
je to običaj u državnoj službi, moraju proučiti podebele
memorandume.
Rad odabranih kandidata praćen je nekoliko godina
tako da se zna koliko su oni na svojem poslu uspjeli.
Iako a priori između prognoze i njihovih konačnih do­
stignuća ne bismo očekivali dobru korelaciju (ako ni zbog
čega drugog a ono zbog toga što je većina kandidata izra­
zito inteligentna pa se na temelju testova inteligencije
koji danas spadaju među najpouzdanije testove kandidati
teško mogu rangirati), činjenice ne potvrđuju tu pesimističku pretpostavku. Prognoza je svojom točnošću iz­
nenadila i same psihologe čija je zasluga još veća ako
se ima u vidu nesiguran kriterij uspjeha u državnoj služ­
bi. Tako su na tom području ljudske djelatnosti suvre­
meni postupci procjenjivanja dokazali svoju vrijednost i
očitu nadmoć nad starijim metodama.
Mislim da bi ovdje bilo zgodno razmotriti neka od
uzgrednih otkrića u radu C I S S B-a, jer ona imaju
opće značenje. Nađeno je, na primjer, da su među kan­
didatima omiljeli postupci koji su naizgled pronicavi, tj.
koji im se intuitivno čine razumnima i u vezi s njiho­
vim budućim zanimanjem. Prema postupcima koje ne
mogu racionalno objasniti i koji im u odnosu na budući
posao izgledaju irelevantni pokazuju čak i neprijatelj­
stvo. Rečeno vrijedi i za službenike na visokim polo­
žajima, članove parlamenta i druge važne ličnosti koje
povremeno posjećuju jedinice za selekciju i blagonaklono
izražavaju svoje mišljenje. Na žalost, naizgled pronicavi
testovi obično su najmanje valjani što se odražava i na
temelju njih donesenoj prognozi. Osim što su nepouz-
dani i skupi za njihovo je izvođenje potrebno i mnogo
vremena (Ratni odbori i C I S S B najviše su vremena
posvetili takvim testovima).
To veoma otežava psihologov položaj. S jedne strane
on se može koristiti naizgled pronicavim metodama koje
će se bez sumnje dopasti i ispitanicima i parlamentu od­
govornim organizatorima testiranja. Tako stvoren povo­
ljan dojam ubrzo biva narušen rezultatima kakve i treba
očekivati od bezvrijednih metoda. S druge strane psiho­
log se može služiti testovima i postupcima za koje zna
da su prikladni i valjani i pomoću kojih se postižu naj­
točnije moguće prognoze. Time će, međutim, izazvati
neprijateljstvo ispitanika i nezadovoljstvo svojih poslo­
davaca. Izgleda da je statističko i eksperimentalno vred­
novanje testova i zadataka testova široj publici još ne­
poznata metoda, pa kad za nju čuju teško je prihvaćaju.
Iz ovog ćorsokaka psiholog obično nastoji izaći kom­
promisom, tj. korištenjem i jednih i drugih metoda (tj.
služi se i metodama koje su doista valjane iako tako
ne izgledaju kao i naizgled pronicavim postupcima sum­
njive vrijednosti). To vjerojatno i nije tako loše ako se
čini svjesno i ako se pritom zna koje rezultate treba
uzeti u obzir pri stvaranju prognoze. Ako međutim, kao
što se to neizbježno događa, psihologa zamjenjuju ne­
stručnjaci koji smatraju da im on više nije potreban,
počinje se davati prednost naizgled pronicavim testovima
čija je valjanost jednaka nuli ili čak i negativna, a va­
ljani se testovi sve češće izostavljaju. Selekcija je izra­
zito stručan posao koji osim sposobnosti zapažanja i
preciznog tehničkog znanja zahtijeva i znanstveno po­
štenje i matematičko obrazovanje. Neznatne izmjene koje
nestručnjak smatra nevažnima mogu se katastrofalno
odraziti na točnost prognoze.
Opasnost je osobito velika ako metode selekcije koje
su se pokazale valjanima u vojsci i državnoj službi pre­
uzmu industrijska i trgovačka poduzeća i počnu se nji­
ma služiti u odabiranju osoblja za odgovorna radna mje­
sta. Psihološki postupci selekcije mogu se prilagoditi po-
trebama industrije i trgovine, ali bez stručne pomoći is­
kusnog psihologa takva prilagodba neće ispuniti očeki­
vanja.
Iz rečenog se vidi da želimo li ocijeniti svojstva po­
trebna dobrom oficiru ili državnom službeniku, tj. pri­
jeđemo li s jednostavnih sposobnosti na složenija svoj­
stva i skupove svojstava moramo rješavati znatno teže
probleme. Budući da njihova rješenja nisu očevidna u
njihovu se traženju služimo različitim metodama. Jedna
od njih uobičajeni je znanstveni postupak »atomističke«
analize i eksperimentalne provjere, a druga put »cjelovite
spoznaje«. Eksperimenti su pokazali da su oba ova na­
čina znatno bolja od starih metoda i da je »atomistička« prognoza na temelju objektivnih testova točnija
od prognoze donesene na temelju naizgled pronicavih
testova kojima se služe »intuitivni« psiholozi. O tome hoće
li se ove metode primijeniti i na područja izvan vojske i
državne službe odlučit će budućnost. Ono što danas
znamo jest da ćemo se jedino najstrožim poštivanjem
znanstvenih pravila izdići iznad »intuitivnih« predrasuda
i subjektivnih naklonosti.
8
Rad, produktivnost i motivacija
Industrijski psiholozi koji se bave poboljšanjem uvjeta
rada, povećanjem produktivnosti kao i pitanjima poti­
caja i motivacije nastoje danas sa svoje struke sprati
ljagu koja je posljedica njezinih mladenačkih ludorija.
Pod dičnim imenom »znanstveno upravljanje« industrij­
ska je psihologija uspjela među radnicima steći tolik
broj neprijatelja da je danas »stručnjak za efikasnost
na radu« najomraženiji lik industrijske pozornice. Iako
je ta mržnja povijesno opravdana i razumljiva, danas
ipak ne bi smjela postojati. Tamo gdje postoji upozo­
rava na nemaran odnos prema istinskim i golemim do­
prinosima znanosti na navedenim područjima.
Znanstveno se upravljanje rodilo u glavi F. W. Taylora,
američkog ekscentrika u najboljoj engleskoj tradiciji.
On se klanjao »efikasnosti« u svim njezinim oblicima, ali
je u svojem obožavanju ipak otišao korak dalje od ve­
ćine svojih suvremenika. U bejzbolu je uveo overhend,
način dodavanja lopte koji se danas smatra standardnim
udarcem i načinio teniski reket u obliku žlice jer je
smatrao da je taj oblik efikasniji od uobičajenog. Za raz­
liku od većine ekscentrika Taylor je odlučio da svoje teo­
rije i eksperimentalno provjeri pa je svojim reketom
osvojio američko nacionalno prvenstvo.
Kad je ovaj apostol efikasnosti bacio pogled na in­
dustriju, užasnulo ga je rasipanje i neefikasnost koju je
tamo ugledao. Odmah je odlučio da to ispravi i s tim
ciljem stvorio plan od tri točke koji u bitnim crtama i
danas možemo smatrati manifestom industrijskog psi­
hologa. Prva je točka toga plana glasila: Zaposli samo
dobre ljude! Pod dobrim Taylor nije mislio moralna
svojstva. Premda je bio Kveker, nikada nije miješao mo­
ral i efikasnost. Mislio je na ljude koji su naslijedili i
učenjem i vježbom usavršili za određeni posao potrebne
sposobnosti. O tom smo vidu selekcije opširno rasprav­
ljali u petom poglavlju ove knjige, pa ovdje to neću
ponavljati.
Druga točka plana odnosila se na obuku. »Kad ste oda­
brali ljude«, kaže Taylor, »temeljito ih obučite.« Što je
time mislio objasnit ćemo kasnije. U trećoj točki plana
radi se o motivaciji: »Kad ste ljude odabrali i obučili,
stimulirajte ih većom zaradom.« I ovu ćemo točku kas­
nije potanko razmotriti. Zasad ćemo samo istaći da je
Taylor dobro uočio tri glavna problema industrijske psi­
hologije (selekciju, obuku i motivaciju), pa iako su nje­
gova rješenja daleko od savršenih, njegova je formu­
lacija još uvijek prihvatljiva.
Kao pravi eksperimentalni duh Taylor je uspoređiva­
njem rezultata koje je postigao svojim metodama i re­
zultata postignutih uobičajenim metodama nastojao do­
kazati svoje tvrdnje. Od »Bethlehem čeličane« dobio je
dozvolu da ispita proces utovara i istovara lijevanog
željeza. U tvornici koju je odabrao za svoj pokus taj
je posao obavljalo 75 radnika od kojih je svaki dnevno
prebacio 12,5 tona lijevanog željeza. Ta se količina sma­
trala prihvatljivom, a činovnici i predradnici nisu vje­
rovali da se ona može povećati. Radnici su u prosjeku
zarađivali jedan dolar i pedeset centi na sat.
Taylor se dao na posao slijedeći svoju prvu maksimu:
Zaposli samo dobre ljude. Kao pokusni kunić poslužio
mu je Holanđanin iz Pennsylvanije po imenu Schmidt
izabran zbog velike tjelesne snage kao i zbog svoje lako­
mosti (»stimulacija većom zaradom«) i voljnosti da točno
uradi ono što mu se kaže (»temeljita obuka«). Taylor
je iskušao sve moguće varijacije metoda za utovar i isto-
var lijevanog željeza. Schmidt je upotrebljavao lopate raz­
ličite veličine, nosio različite količine željeza sa stovarišta izravno u vagon ili ih prebacivao u nekoliko navra­
ta. Konačno je Taylor našao što je tražio — najefikas­
niji način prenošenja lijevanog željeza. Iz dana u dan
Schmidt je umjesto uobičajenih 12,5 prenosio 47,5 tona
lijevanog željeza. Taylor je gotovo učetverostručio pro­
duktivnost svog pokusnog kunića. Kad je rezultat saop­
ćio direktorima kompanije, oni mu nisu vjerovali. Nije
im, međutim, dugo trebalo da shvate uzbudljive moguć­
nosti koje predlaže ovaj mladi fanatik.
Kad su njegove metode selekcije, obuke i »stimula­
cije« primijenili na svoje radnike koji su tovarili lije­
vano željezo, otkrilo se da za taj posao umjesto pet
stotina treba samo sto i četrdeset ljudi. Zarada na poslu
zadržanih radnika povećala se za 60 posto (sa jednog
dolara i petnaest centi na jedan dolar i osamdeset i pet
centi na sat). Kompanija je godišnje uštedjela 75.000
dolara i odmah postala najgorljiviji zagovornik »znan­
stvenog rukovođenja«. Postojala je samo jedna kvačica.
Traženom brzinom mogao je raditi samo jedan od sva­
kih osam radnika. Ostali su morali ili naći drugi posao
ili se upisati u vojsku nezaposlenih. Stoga nije čudo
što su se radnici žestoko protivili »taylorizmu« i putem
svojih sindikata nastojali svim raspoloživim sredstvima
spriječiti prodiranje novih metoda u svoje tvornice. Tay­
lor nikada nije shvatio zašto je odjednom postao tako
nepopularan, a njegovo ime sinonim za neljudskost nad­
glednika robova. Pionir na svojem području, smatrao
je da se s ljudskim bićem može postupati jednako kao
s bilo kojim drugim dijelom tehničke opreme. Iako su­
vremena psihologija ne ponavlja ovu grešku, »djeca mo­
raju okajati grijeh otaca«; mnogi vođe sindikata sma­
traju da industrijski psiholog i danas širi nepsihološke
zamisli prvih pobornika efikasnosti rada.
Taylorov istinski doprinos industrijskoj psihologiji nje­
govo je otkriće takozvanih metoda za minimizaciju vre­
mena. Uzmemo li bilo koji posao i promatramo kako ga
različiti ljudi obavljaju, vidimo da se njihovi pokreti
međusobno razlikuju. Neki ljudi rade brzo i metodično,
a alat uredno slažu tako da im je pri ruci kad zatre­
ba. Drugi rade sporo i nasumce, nikada ne mogu pro­
naći potreban alat i uopće ostavljaju utisak nespretnosti.
Većina je ljudi negdje između ova dva ekstrema. Taylor
je predložio da se svaki posao potanko prouči kako bi
se pronašao najzgodniji način na koji treba poslagati
alat i potreban materijal, i da se točno izmjeri vrijeme
potrebno za svaku operaciju. Od tako nađenih elemenata
trebalo je sastaviti »najbolju« metodu.
Dani posao najprije treba raščlaniti na jednostavne ele­
mentarne pokrete, među njima uočiti one koji su bes­
korisni i odbaciti ih. Zatim treba proučiti kako svaki
radnik iz eksperimentalne skupine izvodi potrebne kret­
nje i pomoću štoperice odabrati one kretnje koje su
najbrže i najefikasnije; opisati svaki pokret i pridružiti
mu vrijeme potrebno za njegovo izvođenje; odrediti
koliko vremena otpada na neizbježne zastoje, nezgode i
prekide (kod dobrog radnika); i odrediti vrijeme potreb­
no za odmor kao i razmake u kojima se treba odmarati
da bi se izbjegao tjelesni zamor. Navedene korake Taylor
naziva analizom rada. Iza nje dolazi konstruktivan rad
koji se sastoji od slaganja elementarnih pokreta u sku­
pine i njihovog uklapanja u radnu okolinu.
Kasnije je Taylorov prvobitni plan usavršen. Za to
je naročito zaslužan ponešto ekscentrični psiholog Gilbreth čiji je život prikazan u filmu »Na tucet jeftinije«.
On je identificirao i imenovao sedamnaest najčešćih
pokreta u industrijskim zanimanjima i poslovima (na­
zvao ih je therbligzima, riječju nastalom obratnim čita­
njem njegova prezimena). Prema Gilbrethu radnik u in­
dustriji mora 1) tražiti, 2) nalaziti, 3) odabirati, 4) pri­
hvaćati, 5) natovareno prenijeti, 6) postaviti na odre­
đeno mjesto, 7) skupljati, 8) upotrijebiti, 9) raširiti, 10)
pregledavati, 11) locirati, 12) spuštati, 13) prazno preni­
jeti, 14) odmarati se i 15) planirati. Tome treba još do­
dati 16) neizbježne zastoje i 17) zastoje koji se mogu
izbjeći. Svaki od ovih elemenata rada u industriji ozna­
čen je kratkim simbolom, a zatim je pomoću tih sim­
bola načinjen dijagram toka određenog procesa (tj. utvr­
đen je točan slijed pojedinih elemenata kao i njihovo
vremensko trajanje). Gilbreth i njegova žena koja mu
je pomagala, u svojim su se nastojanjima da točno zabi­
lježe sve pokrete pri određenom poslu, služili najnovi­
jim izumima kao što je fotografija i film, što je u od­
nosu na grube Taylorove metode bitan napredak.
Što se time postiglo? Prije svega raspršena je svaka
sumnja u korisnost i potrebu analize rada. Jedna je
studija, na primjer, pokazala da djevojke koje slažu ma­
rame pri slaganju svake marame načine između dvade­
set i trideset kretnji. Analizom rada i minimiziranjem
vremena taj je broj smanjen na deset, a prosječni se
dnevni učinak povećao za 3.000 marama (sa 1.800 na
4.800 komada). Za 88 posto povećao se učinak u glazi­
ranju čokolade, za 100 posto u stavljanju papira u ku­
tije paste za cipele, za 200 posto u glačanju metala i za
200 posto u glačanju žlica kad se za taj posao počeo
upotrebljavati sitnozrni korund.
Da bismo bolje shvatili kako mora postupiti psiholog
kad treba obraditi neki određeni posao, pogledajmo još
jedan detaljniji primjer. Bit će to Gilbrethova klasična
studija zidarskog posla. Zidarstvo je jedno od najstari­
jih zanimanja, a u Gilbrethovo je doba spadalo i među
najkonzervativnija. Metode polaganja cigle, zidarski alat
i materijal nisu se mijenjali stotinama godina. Gilbreth
koji je u mladosti i sam neko vrijeme radio kao zidar,
potanko je analizirao sve pokrete pri polaganju cigle,
kao i alat kojim su se zidari pritom služili. Zatim je
odredio točan položaj zidarevih stopala u odnosu na
zid, kutiju sa žbukom i hrpu cigala. Time su iz procesa
rada izbačeni koraci koje je zidar činio do gomile s ci­
glama i natrag. Gilbreth je našao i optimalnu visinu
kutije sa žbukom i gomile cigala i u skladu s tim pro­
jektirao specijalne skele i na njima stol na koji se mo­
gao složiti sav potreban materijal. Određen je i radnik
koji je visinu skela prilagođavao rastu zida za sve zidare
koji su zid gradili. Time su cigla, žbuka, ljudi i zid ne­
prekidno ostajali u propisanom položaju. Zidari se nisu
više morali sagibati zbog svake cigle i svake lopatice
žbuke. Tek kad uzmemo u obzir da se svaki zidar tije­
kom pisane povijesti dnevno sagibao u prosjeku hiljadu
puta i da je pritom svoju težinu (prosječno 78 kilogra­
ma) i težinu cigle (više od 2 kilograma) dizao i spuštao
za više od pola metra, možemo pravilno ocijeniti golemu
uštedu energije koju je omogućio ovaj jednostavan izum.
Od ostalih Gilbrethovih poboljšanja treba spomenuti
slaganje cigala po dužini u specijalne drvene okvire tako
da ciglu u ruci ne treba okretati, uočavanje najzgodni­
jeg mjesta za postavljanje toga okvira i izum specijal­
nih metoda za miješanje žbuke koju treba načiniti tak­
vom da se cigla na nju može zalijepiti rukom bez do­
datnog »tuckanja«. Svojom detaljnom i mukotrpnom stu­
dijom Gilbreth je broj kretnji potrebnih za polaganje
svake cigle uspio smanjiti sa 18 na 5. Zatim je uprili­
čio zidanje 30 centimetara širokog zida s tim da je s obje
strane trebalo obraditi mjesta gdje su cigle spojene žbu­
kom. Taj standardni zadatak izvršile su dvije skupine
zidara — skupina zidara koje je Gilbreth obučio i zidari
koji su radili na stari, uobičajeni način. Pokazalo se da
se Gilbrethovom metodom može položiti 350 cigala na
sat, dok se uobičajenom metodom za isto vrijeme može
položiti samo 120 cigala. Ne treba baš imati bujnu maštu
da bi se uvidjelo koliki je to dobitak za društvo u kojem
gotovo neprestano vlada nestašica stanova i radne snage
u građevinarstvu.
Kako bismo zornije prikazali još neke posljedice psiho­
loških istraživanja u industriji, navest ćemo još jedan
primjer. Ovaj put se radi o poboljšanju kvalitete i pove­
ćanju količine u proizvodnji kugličnih ležajeva. Primje­
na novih metoda omogućila je da 35 djevojaka obavlja
posao za koji ih je prije trebalo 120, i da se usprkos ve­
ćoj brzini rada radi preciznije. To su prednosti sa sta­
novišta poslodavca. Kako su na izmjene reagirale dje-
vojke koje su posao obavljale? Zarada im se, u prosje­
ku, povećala za 80 do 100 posto, a radno vrijeme skra­
tilo sa 10,5 na 8,5 sati dnevno s tim da su subotom radile
samo polovinu toga vremena. Uvedena su i četiri odmo­
ra tako da se zdrava djevojka nije mogla premoriti. Dje­
vojke su smatrale da su te prednosti više nego nado­
knadile sve nedostatke. Vidimo, dakle, da je promjena
koristila i radnicima, i poslodavcu i društvu.
U dosad navedenim primjerima bila je riječ samo o
vrlo jednostavnim motoričkim kretnjama u industrijskim
poslovima. U eksperimentu koji ćemo sada opisati radi
se o posve različitom tipu ljudske djelatnosti, naime o
brzini čitanja sveučilišnih studenata. Očekivali bismo da
su studenti u tome prilično vješti, no u stvarnosti se po­
kazalo da većina njih čita toliko sporo da ih to sprečava
u postizanju uspjeha u studiju. Nepotrebno micanje us­
nama popraćeno tendencijom da se pročitano i »čuje«,
regresivni pokreti očiju koje se vraćaju na pročitano jer
je ostalo neshvaćeno, često netremično gledanje u poje­
dine dijelove retka i slične greške, koje se uzgred rečeno,
mogu lako ispraviti, odgovorne su za činjenicu da je br­
zina čitanja većine studenata nekoliko, pa čak i neko­
liko desetaka puta manja od njihovog individualnog ma­
ksimuma. Popratna pojava pravilnog čitanja koje se lako
uči odgovarajućom analizom i vježbom, bila su i veća do­
stignuća studenata na akademskom planu.
Analiza se ne mora ograničavati na jednostavne ili
složene kretnje pojedinca. Često je izvanredno korisno
proučiti ponašanje ljudi koji zajednički rade na istom
zadatku. Ako kretnje pojedinca nisu skladne i svrsishod­
ne, skupina takvih pojedinaca bit će još neefikasnija (to
je gotovo aksiom). Teškoće organizacije možda su naj­
uočljivije na nogometnom igralištu gdje se mnogi poku­
šaj izjalovi zbog prekinute suradnje. Na koju vrstu ana­
lize mislim bit će najjasnije iz primjera. Uzeo sam ga
iz radova psihologa koji su proučavali jednu vojnu sku­
pinu u vojsci zemlje čije će nam ime ostati nepoznato.
Da je vojna obuka povijesna prethodnica Taylorovih i
Gilbrethovih metoda minimizacije vremena i pokreta, do­
bro je poznato. Ciljevi vojne obuke i spomenutih meto­
da veoma su slični. Na temelju analize određenog posla,
recimo punjenja topa i pucanja iz njega, odlučuje se
koliko će ga ljudi obavljati i što će svaki od njih raditi.
Ta se odluka unosi u priručnik za vojnu obuku i od
tog časa svaka topnička momčad na isti način puni top
i puca iz njega (barem teorijski). Za vrijeme rata efi­
kasnost obuke detaljno je analizirana, pa je tom prili­
kom pažljivo promotren i rad jedne topničke momčadi.
Za pucanje iz topa prema pravilima bilo je potrebno de­
set vojnika. Njihove kretnje od časa prve zapovijedi do
kraja vježbe točno su bilježene.
Otkrića su bila zanimljiva. Neki su vojnici radili svega
nekoliko sekundi, a ostatak su vremena provodili stojeći
naokolo. Nijedan vojnik nije radio dulje od polovine
ukupnog vremena. Jedan vojnik nije radio baš ništa.
Njegova je dužnost bila da drži oficirovog konja, no de­
talj da je konja progutao tehnički napredak nije se od­
razio na obuku. Reorganizacija obuke pokazala je da je
za pucanje iz topa dovoljno pet ljudi, i da se najbolji re­
zultati postižu ako se na tom poslu izmjenjuju dvije mom­
čadi sa po pet vojnika. One su mogle pucati iz topa
skoro dvostruko brže od jednog tima od deset ljudi
obučenih na zastarjeli način.
Ovaj istinit događaj sadrži pouku koja u suvremenoj
povijesti nikako nije jedinstvena. Zastarjele, rasipničke
metode koriste se sve dok to netko ne uoči i nedostatak
ne ispravi. Premda nam se može učiniti da je za to po­
trebno samo malo zdravog razuma, oduševljeni pogrešni
amaterski napori samozvanih »stručnjaka« i zanemari­
vanje važnih psiholoških varijabli mnogo je pridonijelo
nepovjerenju koje danas industrija gaji prema psiholo­
giji. Da bi se nadiđene metode brzo i uspješno zami­
jenile novima potrebno je znanje i iskustvo, pa je sva­
kako najbolje da se taj zadatak povjeri industrijskom
psihologu.
Usprkos nesumnjivom uspjehu u povećanju produktiv­
nosti »taylorizam« su često napadali. Neki od prigovora
koji su mu upućeni odnose se na njegovu tehničku, a ne­
ki opet na društvenu stranu. Pogledajmo najprije prve.
Kritičari »taylorizma« tvrde da čovjekovi pokreti čine
povezanu cjelinu — model — i da se novi model ne
može načiniti izdvajanjem najboljih pokreta iz različitih
modela. Baš kao što umjetničko djelo razloženo na ele­
mente gubi svoju bit (jer je nešto više od pukog skupa
dijelova koji ga sačinjavaju), tako i cjelina pokreta raz­
bijena na sastavne dijelove gubi svoju efikasnost. Myers
to ovako izražava: »Najbolji način izvršavanja neke ope­
racije u industriji ne nastaje kombinacijom odabranih
elementarnih pokreta različitih osoba. Stil je nadasve va­
žan. Organizam čini njegova organiziranost. Osobnost je
nedjeljiva, jer se upravo po tom međusobnom odnosu
koji čini nedjeljivu cjelinu čovjek i razlikuje od pukog
skupa dijelova (da ne kažemo od stroja).«
Sličnu kritiku doživio je i pojam »najbolje moguće
metode«. Metoda koja je pri izvršavanju nekog zadatka
najbolja za jednog, ne mora biti najbolja i za drugog
čovjeka; pojam najbolje metode nespojiv je s individual­
nim razlikama. Cochetova se igra razlikovala od Tildenove, a Perryjeva od Budgeove. Da li bismo kombinaci­
jom Tildenova servisa, Budgeova bekhenda, Perryjeva
forhenda i hladnokrvne analitičke Cochetove taktike do­
bili idealan »najbolji« način igranja tenisa?
Iz ovih teorijskih prigovora gotovo da bi se moglo
zaključiti da se produktivnost ne može povećati na na­
čin na koji su to učinili Gilbreth i Taylor. Činjenice, me­
đutim, dokazuju suprotno. Da se minimizacijom vreme­
na i pokreta produktivnost može znatno povećati, nepo­
bitno je dokazano stotinama studija. Analiza nas, na­
ravno, može i predaleko odvesti, pa stoga treba uzeti u
obzir i druge faktore. No težinu sakupljenih dokaza nit­
ko ne može zanijekati, baš kao što nitko ne može takvu
analizu smatrati besmislenom. Malen broj psihologa da­
nas prihvaća pretjeranosti kakvima su u analizi bili skloni
njezini pioniri, ali ipak ni jedan ne odbacuje analizu u
cijelosti.
Pogledajmo sada drugu vrstu kritike, tj. prigovore s
društvenog i političkog stanovišta. Radnici, na primjer,
često ne žele da se s njima postupa kao s objektima
istraživanja i pokusnim kunićima. Boje se da će takva
istraživanja omogućiti ubrzanje industrijskih procesa ko­
je će se štetno odraziti na njihovo zdravlje. Misle da će
ih ta brzina toliko iscrpiti da neće moći uživati u pred­
nostima veće zarade. Ponekad ističu da se povećanjem
proizvodnje zarada povećava samo za kratko vrijeme,
jer se uskoro novi standard počinje smatrati prosječnim.
Zaradu često smanjuje i prva gospodarska kriza. Sve te
razumljive zamjerke posljedica su gorkih iskustava. Ipak,
one se zapravo ne odnose na samo znanstveno istraživa­
nje proizvodnje, već na zloupotrebu rezultata toga istra­
živanja.
To je, bez sumnje, općenitiji problem s kojim su suo­
čene sve grane znanosti. Bakteriološke spoznaje mogu, na
primjer, pridonijeti razvoju liječništva ili bakteriološkog
rata. Poznavanje strukture atoma može poslužiti za do­
bivanje energije u mirnodopske svrhe i za konstrukciju
atomske bombe. Znanstvena su otkrića sama po sebi neu­
tralna, a kako ih društvo primjenjuje ovisit će o nje­
govu društvenopolitičkom sistemu. Diktator će ih ko­
ristiti da bi povećao produktivnost rada svojih robova.
U slobodnoj demokraciji one mogu olakšati ljudima po­
sao i povećati njihovu zaradu. To, naravno, ne znači da
će tada u slobodnoj demokraciji svi ljudi biti sretni, ali
uklanjanje prijetnje inflacije, stečaja i državnog dugo­
vanja svakako će pridonijeti sigurnosti i zadovoljstvu
svakog pojedinca. Neprijateljstvo radnika prema meto­
dama za povećanje produktivnosti shvatljivo je, pa i do­
nekle opravdano, unutar izrabljivačkih društvenih odno­
sa, no tamo gdje radnički sindikati drže uzde u svojim
rukama ono je ne samo kratkovidno već i štetno (često
su najsnažnije pogođeni baš sami radnici).
Koliko industrijska psihologija može koristiti radnici­
ma možda se najbolje vidi iz niza istraživanja o duljini
radnog vremena provedenih početkom ovog stoljeća. Ona
su presudno utjecala na skraćivanje radnog dana sa 10
na 8 sati i radnog tjedna sa 60 na 44 sata i nepobitno
dokazala da prosječna proizvodnja na sat ovisi o duljini
radnog dana. Čim je on bio dulji, količina u jednom satu
proizvedene robe bila je manja i obratno čim je radni
dan bio kraći količina za sat proizvedene robe bila je
veća (taj obrat vrijedi samo do određene granice). To
se pravilo može poopćiti i na čitav radni tjedan, a po­
sljedice njegove primjene najočitije su u istraživanjima
koja su u Engleskoj početkom prvog svjetskog rata pro­
vedena u tvornicama municije.
Na početku rata zbog iznenadne i očajničke potrebe za
municijom radno je vrijeme povećano znatno iznad uo­
bičajenog. Budući da nije uslijedilo očekivano poveća­
nje proizvodnje, počeli su se istraživati uzroci ove naiz­
gled paradoksalne situacije. Otkrilo se da se smanje­
njem broja radnih sati sa 58,2 sata na 50,6 sati tjedno
proizvodnja u jednom satu povećala za 39 posto, dok
se ukupna proizvodnja povećala za 21 posto. Vidimo da
je smanjenje radnog vremena dovelo do povećanja pro­
izvodnje. Isto se dogodilo i u jednoj drugoj tvornici u
kojoj su žene pravile upaljače za bombe (posao koji se
smatra umjereno teškim). Kad je broj radnih sati sma­
njen sa 66 na 48,6 sati tjedno, proizvodnja u jednom
satu povećala se za 68 posto, a ukupna proizvodnja za
15 posto. Do povećanja proizvodnje nije došlo nepo­
sredno iza promjene duljine radnog vremena, jer se ka­
ko to Myers dobro kaže, »ljudski organizam naviknut na
određeni radni raspored ne može trenutno prilagoditi
novim uvjetima. Tek kad im se prilagodi, a to može
potrajati, moći će na njih pozitivno reagirati.«
Predugačak radni dan, uobičajena karakteristika indus­
trije viktorijanskog doba, ne samo da iscrpljuje radnika,
već je i neekonomičan. Ipak, odnos između duljine
radnog vremena i količine proizvedene robe nije linearan.
Nekoliko se puta pokazalo da postoji točka koju ne smi­
jemo prekoračiti; smanjimo li duljinu radnog tjedna is­
pod minimuma od 40 ili 35 sati, dnevna proizvodnja ne
samo da prestaje rasti, već počinje opadati. Uzroci tome
različiti su i brojni (narušavanje uobičajenog radnog rit­
ma, nedovoljno vremena za »zagrijavanje« za posao, stav
prema kratkom radnom vremenu itd.). Granična točka
nije ista za sve industrijske grane i sva zanimanja, a ovisi
i o spolu radnika. Da bi se odredilo i za radnika i za po­
slodavca optimalno radno vrijeme, treba u svakom po­
sebnom slučaju izvršiti odgovarajuća istraživanja.
Taylor je, zaslijepljen »ljudskim strojarstvom« previ­
dio neke od najvažnijih varijabli, pa iako je otvorio novo
područje istraživanja, nikada ga nije uspio potpuno ra­
zumjeti. Dubreil u svojoj knjizi »Roboti i ljudi« o tome
kaže: »Taylorov je genij zastao na pragu novog svijeta
čiju važnost očito nije shvaćao. Nije bio svjestan unu­
tarnje snage radnikove duše, kao ni njezinih nutarnjih
poriva kojima možemo upravljati samo ako ih oslobodi­
mo.« Nakon jednog neuspjelog eksperimenta ta se spo­
znaja, inače u uskoj vezi s trećom točkom Taylorova pla­
na (motivacija većom zaradom) dramatski nametnula i
industrijalcima i psiholozima. To je dovelo do čitavog
niza danas već klasičnih istraživanja poznatih pod ime­
nom »eksperiment Hawthorne«. Taj su naziv dobila jer
su izvršena u Hawthorne tvornici kompanije Western
Electric.
Psiholozi su već prilično dugo razmišljali o mogućno­
stima poboljšanja uvjeta rada. Navedene studije o dulji­
ni radnog vremena samo su mali dio nastojanja na tom
području. Psiholozi su ispitivali utjecaj osvjetljenja, tem­
perature, vlažnosti zraka i drugih fizikalnih činilaca i si­
stematskim promjenama tih varijabli pokušavali odre­
diti optimalne uvjete rada. Dobar pokazatelj tih uvjeta
obično je bila količina proizvedene robe. Bolji uvjeti
povećavali su produktivnost radnika, dok su je loši uvje­
ti smanjivali. Iako su takva povećanja rijetko bila znatna,
ipak su ukazivala na važnost radne sredine.
Kad je otkriveno da jače osvjetljenje pozitivno utječe
na povećanje proizvodnje, očekivalo se da će se i dalje
sve odvijati u skladu s gore navedenim principom. Poka­
zalo se, međutim, da je smanjenje intenziteta osvjetljenja
među radnicima uzrokovalo promjenu stava — oni su ve­
ćim naporom više nego kompenzirali pogoršanje uvjeta
rada. Istraživači koji su očekivali suprotno, zapanjili su
se. To ih je potaklo da preispitaju i druge moguće uzroke
povećanja proizvodnje, a ne samo one koje su dotada pri­
hvaćali bez dubljeg razmatranja.
Izveli su eksperiment u kojem je sudjelovalo šest dje­
vojaka koje su radile na poslu sastavljanja relejnih in­
strumenata. Djevojke su više od dvije godine radile u
posebnoj, specijalno opremljenoj prostoriji za testiranje,
odvojene od ostalih radnica. Uvjeti njihova rada nepre­
stano su se mijenjali, no to nije nimalo utjecalo na nji­
hovu produktivnost — ona je od početka do kraja ekspe­
rimenta neprestano rasla čak i onda kad bi se uvjeti rada
pogoršali. Dok je eksperiment trajao, djevojke su bile
vrlo zadovoljne i porastao im je interes za posao. Tako­
đer su manje izostajale s posla — broj izostanaka sma­
njio se za skoro 80 posto. Iz razgovora s djevojkama, kao
i na temelju pažljivog promatranja vidjelo se da je po­
većanje produktivnosti posljedica promjene stava. Prije
svake izmjene uvjeta rada eksperimentatori su se savje­
tovali s djevojkama i bilježili njihovo mišljenje. Osim
toga djevojke nisu radile pod strogim i teško podnošlji­
vim nadzorom. Sve je to, izgleda, pridonijelo promjeni
njihove društvene orijentacije koja se u odnosu na iz­
mjene materijalnih uvjeta okoline pokazala stabilnom i
koja je presudno utjecala na ponašanje djevojaka na
poslu.
Izvještaji o Hawthorne eksperimentu obiluju izjavama
radnika iz kojih se jasno vidi da je produktivnost u uskoj
vezi sa zadovoljstvom na poslu i da je stav radnika pre­
ma poslodavcu neobično važan činilac motivacije. Radnik
koji osjeća da je samo zavrtanj golemog mehanizma i ko­
ji vjeruje da ga poslodavac smatra zamjenjivim dijelom
»ljudskog postrojenja«, kao i radnik čiji se interes za po­
sao svodi na iščekivanje plaće, vjerojatno će svoju pro­
duktivnost ograničiti na neophodni minimum. Ako rad­
nika uvjere da ga njegov poslodavac cijeni i da se po­
duzećem upravlja u skladu s njegovim interesima, on će
vjerojatno dati sve od sebe i nastojati doseći maksimum
produktivnosti. Pritom je, naravno, važno da ga posao
koji obavlja i zanima. Iz ovoga svi koji upravljaju nacio­
naliziranim poduzećima, kao i oni koji su odgovorni za
»slobodno poduzetništvo« mogu izvući pouku. Za pove­
ćanje produktivnosti nije dovoljno povećati samo meha­
ničku efikasnost u radu — treba uzeti u obzir i stavove
radnika. Najbolji se rezultati, naravno, postižu ako rad­
nik ciljeve poduzeća osjeća kao svoje. Taylor je, zane­
marivanjem aspekta međuljudskih odnosa, kritičarima
pružio obilje mogućnosti da napadnu njegovo djelo. Že­
limo li njegov doprinos iskoristiti danas, u demokratskom
društvu, moramo misliti i na širi interes radnika kao i
na njihove individualne karakteristike i razlike.
Taylorovo isticanje ekonomskih činilaca u motivaciji
radnika gotovo da je potpun promašaj. Ekonomski mo­
tivi, iako važni, ni izdaleka nisu najvažniji. To je poka­
zao i velik broj različitih studija na području industrij­
ske psihologije. Iako se ortodoksni kapitalisti i ortodoks­
ni marksisti začudo slažu u tome da su ekonomski mo­
tivi najsnažniji, ako ne i jedini faktori u motivaciji rad­
nika, sami radnici (u jednoj tipičnoj američkoj studiji)
stavljaju na prvo mjesto »mogućnost napredovanja na
poslu«. Zatim slijedi »stalnost zaposlenja«, »mogućnosti
primjene vlastitih ideja«, »mogućnosti učenja« i »dobar
šef« — zahtjev u kojem su sažeti psihološki stavovi o
kojima smo govorili u ovom poglavlju. Na ljestvici koju
su načinili sami radnici »dobra zarada« dolazi tek iza
»mogućnosti da se koristi društvu«, a za njom slijede
»dobri uvjeti rada«, »prikladno radno vrijeme« i »čist
i lak posao«. Ovi podaci sami o sebi dovoljno govore.
Ne treba misliti da su oni karakteristični za Sjedinjene
Američke Države. I u Britaniji je većina radnika u razli-
čitim industrijskim granama izjavila da im je najvažnije
»da ih posao zanima«. Zatim su po važnosti slijedile
»mogućnosti unapređenja« i »sigurnost«, pa tek onda »za­
rada« i »radno vrijeme«. Dosta česti poticaji za prihva­
ćanje nekog posla bili su i »društvena strana toga posla«
kao i »odmor«. Iz ovog se jasno vidi da ni britanskim
radnicima ekonomski činioci nisu najvažniji.
Ne bih želio da čitalac stekne dojam da psiholozi svo­
jim znanjem mogu riješiti sve probleme industrije, pa
čak ni da ono što znaju mogu odmah neposredno i us­
pješno primijeniti gdjegod i kadgod se za to ukaže po­
treba. O tajnovitim silama koje oblikuju naše ponašanje
i na koje mislimo kad govorimo o »poticajima« i »moti­
vima« (znamo također da političari i drugi ljudi »od
djela« neznalački i bezuspješno nastoje njima manipuli­
rati). Ipak, nismo više na početku, a rezultati primjene
čak i ovako manjkavog znanja ohrabruju. Industrija bu­
dućnosti bit će vjerojatno demokratskije organizirana,
među radnicima će biti više jednakosti, a odnosi između
radnika i upravitelja bit će humaniji. Ukratko, pristup
radu bit će više psihološki, a manje ekonomski.
Nestajanje »ekonomskog čovjeka« u zadnje je vrijeme
zabilježio veći broj pisaca. Nešto je manji broj onih koji
su shvatili da se izmijenio pristup ljudi prema društve­
nim i političkim problemima i da se njihov stav temelji
na stvarnom (činjeničnom) poznavanju ljudske prirode,
a ne na predrasudama i uvjerenjima sumnjive vrijedno­
sti. Izgleda da su političke partije iscrpile snage koje su
ih nekada motivirale i da traže nove ideje i pokretačke
zamisli. Neće li ih možda naći u realnoj ocjeni moguć­
nosti, sposobnosti, stavova i motiva ljudi koji sačinja­
vaju društvo? Danas kad su mišljenja partija o tome
kakvi moraju biti društveni ciljevi manje više identična,
ne bi li odluku o podesnosti sredstava za postizanje tih
ciljeva trebalo prepustiti znanosti? Društveni se proble­
mi, barem u načelu, mogu riješiti na isti način kao i fi­
zikalni i kemijski, ali i njihovo rješavanje zahtijeva rad
i umni napor. Uostalom nismo ni atomsku težinu zlata,
veličinu mjeseca ili spektar vodika otkrili jednostavnim
prebrojavanjem, pa ne možemo pretpostaviti da će se ta
metoda pokazati efikasnom u pronalaženju činilaca pro­
duktivnosti rada i motivacije ili u rješavanju nekih dru­
gih psiholoških problema. Komunizam privlači mnoge
ljude baš zbog svoje prividne »znanstvenosti« i ne bismo
smjeli dopustiti da lažne racionalizacije i doktrinarsko
mišljenje Marxovog dijalektičkog materijalizma zami­
jene istinsku znanost i iscrpu oduševljenje toliko po­
trebno za stvaranje moderne demokracije. Jedan od glav­
nih doprinosa psihologije modernoj misli upravo je uka­
zivanje na neiscrpne mogućnosti objektivne znanosti.
Izrada programa za rješavanje društvenih problema na
temelju rezultata takve znanosti obiman je zadatak čije
će izvršavanje uposliti mnoge mozgove u novim teorij­
skim i eksperimentalnim istraživanjima.
TREĆI DIO - abnormalno ponašanje
9
Normalnost, spolnost i klasna pripadnost
Riječ normalnost sve se češće čuje i vidi u govoru i dje­
lima psihijatara, psihologa, psihoanalitičara, sociologa i
drugih znanstvenika koji se bave proučavanjem ljudskog
ponašanja. Zapravo toliko često da nas to pomalo i brine.
Razlog naše zabrinutosti vrlo je jednostavan — »normal­
nost« je jedna od onih riječi koja svakom čovjeku može
značiti nešto drugo. Kad se radi o ljudskom ponašanju,
nitko još nije dao njezinu točnu definiciju. Ipak, možemo
kazati da izraz ima dva glavna i mnoštvo sporednih zna­
čenja, i često se događa da ga isti autor upotrebljava čas
u jednom čas u drugom smislu.
Ma kako manjkavo opisani, ti su pojmovi toliko važni
da ćemo ih još jednom ukratko razmotriti. Dva najčešća
smisla termina »normalan« bit će odmah jasna svakom
tko malo razmisli. »Normalno« je ono što je svojstveno
ponašanju većine ljudi. Moglo bi se reći da je to sta­
tistička definicija normalnosti. Čovjek je normalno visok,
ako njegova visina ne odstupa isuviše od prosjeka, a
normalno težak ako nije ni mnogo teži ni mnogo lakši
od većine ljudi iste visine. Ovaj smisao riječi »normalan«
potpuno je jasan, jednostavan i razumljiv. No usprkos
tome nije lako reći što je normalno za svojstva kao što
su, na primjer, inteligencija, ljepota ili zdravlje.
Pogledajmo, najprije, inteligenciju. Kvocijent inteli­
gencije statistički normalnog čovjeka morao bi se kretati
negdje oko prosjeka; ni mentalno defektan čovjek s kvo-
cijentom inteligencije 60, ni genije s kvocijentom inteli­
gencije 180, prema statističkoj definiciji normalnosti, ni­
su »normalni«. Statistički normalna osoba nije ni lijepa
ni ružna. Ljepotica je statistički jednako abnormalna kao
i izrazito ružna žena. Ta dvosmislenost dolazi najbolje do
izražaja kad se radi o zdravlju. Normalan je onaj tko je
prebolio prosječan broj bolesti, pretrpio prosječan broj
lomova i umro od neke uobičajene bolesti. Svatko tko
čitav život ni od čega ne boluje i doživi duboku starost,
po ovom je kriteriju, izrazito abnormalan.
Ipak, tako ne gledamo ni na zdravlje, ni na ljepotu, pa
ni na inteligenciju. U takvim slučajevima obično stati­
stičku normu zamjenjujemo idealnom. Kažemo da je
netko normalan ako je on blizu idealu velike inteligen­
cije, izrazite ljepote ili stalnog zdravlja. Idealna norma
može biti statistički vrlo rijetka, i može se čak dogoditi
da je u odabranom skupu stanovništva nitko ne ispu­
njava.
Ova dva smisla često se brkaju, osobito kad se radi o
duševnom zdravlju. Kad psihoanalitičar kaže da nitko
nije normalan, on ima na umu idealni pojam normal­
nosti. Čitalac često shvaća da se radi o statističkoj nor­
malnosti, pa odgovara da je takva izjava proturječna i
apsurdna. Smisao riječi »normalnost« ovisi o kontekstu.
No sjetimo li se uvijek njezina semantičkog korijena,
neće nam biti teško izbjeći zablude.
Riječ »normalan« ima još jedan smisao koji je odigrao
važnu ulogu u razvoju psihologije. Normalnim zovemo
ono što smatramo prirodnim. Tako na primjer smatramo
normalnim da mužjak vlada, a žena se pokorava; hetero­
seksualnu privlačnost smatramo normalnom, a homosek­
sualnu abnormalnom. To svoje mišljenje nećemo mno­
go izmijeniti čak ni kad saznamo da je u nekim zajedni­
cama u staroj Grčkoj homoseksualnost bila statistički
češća od heteroseksualnosti, ili da su kod nekih naroda
(na primjer u drevnom Egiptu) žene bile agresivnije od
muškaraca. S druge strane ne može se reći ni da je do­
minacija muškaraca idealna ili poželjna u bilo kojem
apsolutnom smislu. Mi više nekako osjećamo da je pri­
roda ta koja određuje ponašanje muškaraca i žena, i da
je bez obzira na sve statističke ili idealne norme, pona­
šanje u skladu s tim njenim tobožnjim ciljevima nor­
malno, a odstupanje od tih ciljeva abnormalno.
To što neke oblike ponašanja smatramo prirodnim i
biološki urođenim nije nelogično. Ta tendencija, među­
tim, često se zasniva na pogrešnoj identifikaciji prirod­
nog s onim što je u društvu uobičajeno. Tendencija da
ono što nam je poznato i prisno smatramo prirodnim
(instinktivno urođenim) može se vidjeti i u našem pro­
suđivanju životinja. Tako, na primjer, smatramo da je
za mačke normalno da love i jedu miševe i štakore. Po­
nekad možda ne odobravamo kad dobro uhranjena mač­
ka bez stvarne potrebe za hranom ubija ptice i druge
životinje, no tješimo se time da joj je to prirođeno, pa
stoga i prirodno i normalno. Postoje, međutim, prilično
uvjerljivi dokazi koji pokazuju da nije tako.
Želeći to pokazati, američki je psiholog Kuo izvršio
eksperiment s mačićima — odgajao ih je u različitim
uvjetima. Odvojivši ih od majke, hranio je jedne mlije­
kom i razrijeđenom hranom, a druge mesom. Te su dvi­
je skupine živjele u potpuno izoliranoj sredini. Jednu
skupinu mačića odgajao je zajedno s mladim štakorima,
a jednu su na uobičajeni način odgajale majke-mačke.
Dvije skupine, jedna hranjena mlijekom i razrijeđenom
hranom, a druga mesom, mogle su iz svojih kaveza pro­
matrati kako se po sobi šeću miševi i štakori. Kad su
mačići odrasli, Kuo je promatrao kako će se svaki od
njih ponašati zatvoren u sobi sa nekoliko štakora. Po­
našanje mačaka upadljivo se razlikovalo. Sve mačke od­
gojene na uobičajeni način ubijale su i jele štakore.
Mačke odrasle u izolaciji i hranjene razrijeđenom hra­
nom i mlijekom nisu za lov, ubijanje ili jelo miševa i
štakora pokazivale ni najmanje interesa. Reakcije mača­
ka odgojenih u ostalim skupinama bile su negdje u sre­
dini između ove dvije krajnosti, no kod svih je postojala
neprirodna, i abnormalna tendencija da štakore ne srna-
traju hranom. Principijelnu točnost Kuove pretpostavke
da hvatanje štakora nije mački urođena pa stoga ni za
njih prirodna aktivnost, već stečena navika koja se lako
može eliminirati prikladnim odgojem, potvrdio je ovakav
eksperiment još nekoliko puta.
Dokazi koje su skupili antropolozi proučavanjem razli­
čitih plemena, jednako su impresivni. Uzmimo, na pri­
mjer, univerzalan stav (tj. univerzalan za našu speci­
fičnu kulturu) da su muškarci agresivni i rođeni da vla­
daju, a žene krotke i pokorne. Takvo ponašanje, među­
tim, daleko je od univerzalnog. Kod Arapesha, plemena
koje živi u planinama Nove Gvineje, i muškarci i žene
pokazuju svojstva koja bismo mi nazvali ženskim. Čla­
novi plemena ne ispoljavaju ni agresivnost, ni želju za
vlašću, a u zajednici ne vlada natjecateljski duh, već uza­
jamno povjerenje i ljubav. Ne ističu se ni starosne ni
spolne razlike. Čak se ni djeca u igri ne takmiče, a kad se
potuku, odrasli odmah interveniraju. Ako se ijedna dru­
štvena zajednica danas približila idealu besklasnog dru­
štva, onda je to pleme Arapesha. Stoga ih promatrači
često nazivaju »velikom sretnom porodicom«.
Nasuprot Arapeshima ljudoždersko pleme Mundugumor, također s Nove Gvineje, ispoljava isključivo »muške«
osobine. I muškarci i žene su agresivni, nasilni, okrutni,
nagli i žestoki i uvijek spremni za tuču. Dijete se rađa
u neprijateljski svijet u kojem ga majka rano odbija od
prsiju, tuče, a desi se da ga i ubije. Majka iz plemena
Mundugumor ne pokazuje ni najmanje znakove navod­
nog materinskog instinkta koji mi smatramo prirodnom
i normalnom crtom ženstvenosti.
Kod plemena Tchambuli nalazimo potpunu zamjenu
spolnih uloga (naravno s našeg stanovišta). Žena je do­
minantni partner koji upravlja, a muškarac nema većih
odgovornosti i o njoj je emocionalno ovisan. Žena je ta
koja sebi bira spolnog partnera. Jedna prema drugoj že­
ne se odnose drugarski, dok su muškarci »mačkasti«, sum­
njičavi i ne vjeruju jedan drugome. Budući da ekonom­
ski ovise o ženama, muškarci su povučeni i pokorni. Ta-
kođer su veoma osjećajni i bave se umjetnošću i drugim
»ženskim« poslovima (oni, na primjer, tkaju). Mogli bismo
navesti još dosta primjera društvenih zajednica u koji­
ma postoje stabilni, iako nama neprirodni i abnormalni
modeli ponašanja, no ne bismo mogli kazati da su pri­
padnici tih zajednica u bilo kojem pogledu nesretniji ili
nezadovoljniji od nas.
Ovi primjeri pokazuju da je pojam normalnosti i u sta­
tističkom i u »prirodnom« smislu relativan. Izgleda, ipak,
da je normalno u »prirodnom« smislu gotovo isto što i
statistički normalno. Prirodnima smatramo pojave koje
su toliko česte da nam se čine univerzalnima. Ponekad,
naravno, možemo o toj učestalosti donijeti i pogrešan
sud; prema Kinseyevim ispitivanjima, na primjer, više od
30 posto ispitanih muškaraca barem se jednom u životu
upustilo u aktivan homoseksualni odnos. Mislim da ta
brojka nadmašuje procjene većine ljudi.
Antropološke studije i pokusi sa životinjama pružaju
sa znanstvenog stanovišta uvjerljive dokaze o relativnosti
mjere normalnosti. Mnogi ih ljudi, ipak, u cjelini odba­
cuju tvrdeći da ono što vrijedi za životinje i »primitivce«
nikako ne mora biti istinito i u našem civiliziranom
društvu. Zato ću navesti još jedan primjer iz kojeg se
vidi relativnost našeg pojma normalnosti, i to primjer
iz naše vlastite društvene sredine. Budući da su moderne
kulture neobično složene i dokazi će biti detaljniji od
antropoloških i komparativnih dokaza. Razlozi tome bit
će, uskoro, očiti.
Odabrao sam primjer iz Kinseyevog izvještaja »O spol­
nom ponašanju muškarca« gdje je obrađeno spolno po­
našanje srednjih slojeva i radničke klase u Americi. Slič­
na studija vjerojatno bi i na tlu Velike Britanije otkrila
postojanje sličnih razlika. No budući da o tom nemamo
eksperimentalnih dokaza, mudro je držati na umu da je
ispitivanje izvršeno u SAD i da navedeni brojevi i odnosi
ne moraju u cjelini vrijediti i u uvjetima kakvi vladaju u
Engleskoj.
Kinseya je prije svega zanimalo ljudsko spolno pona­
šanje. On ga definira na vrlo prozaičan način i time daje
povoda za kritiku psihoanalitičarima i svima koji i u
našim najbezazlenijim akcijama vide hirove spolnosti.
Takvi prigovori ukazuju na mogućnost daljnjeg istraži­
vanja; oni nimalo ne umanjuju vrijednost monumental­
nog Kinseyevog djela stvorenog unutar ograničenja koja
je Kinsey sam priznao. On, uglavnom, ispituje one spolne
aktivnosti pojedinca koje svoj vrhunac dostižu u spolnom
orgazmu. Prema Kinseyu postoji pet glavnih načina po­
stizanja vrhunca spolnog užitka ili orgazma. To su: samonadraživanje (masturbacija), snovi koji dovode do
orgazma, heteroseksualno milovanje do orgazma (bez
snošaja), heteroseksualni snošaj, homoseksualni snošaj i
općenje sa životinjama i drugim vrstama. Postoje i dru­
gi načini postizanja orgazma, no oni su prilično rijetki i
kao »ventili« većih skupina stanovništva nikad nisu činili
značajniji postotak.
Svi podaci skupljeni su izravnim intervjuiranjem ispi­
tanika i potječu iz »prve ruke« tj. skupio ih je ili sam
Kinsey ili njegovi suradnici. Ispitano je oko 12.000 muš­
karaca, a odgovori 5.300 muškaraca statistički su obra­
đeni.
Neobično je zanimljiv (i poučan) i sam način na koji
je Kinsey skupljao podatke, tj. njegove metode intervjuiranja i uspostavljanja kontakta s ljudima. Intervjuirani
su ljudi najrazličitijih zanimanja: čizmari, psihijatri, pro­
stitutke, svećenici, kockari, advokati, novinski urednici i
svodnici. Sam intervju mora da je bio iscrpljujući do­
življaj. Rafali pitanja slijedili su jedan za drugim, ispi­
tivači su unakrsnim ispitivanjem provjeravali točnost od­
govora i jedva da su ispitaniku dopuštali da koju činje­
nicu zaniječe. Kinsey smatra da ispitaniku treba onemo­
gućiti da kratkom negacijom »Ne« zaniječe svoje sudjelo­
vanje u bilo kom obliku spolne aktivnosti. »Na pitanje
tipa 'Jeste li ikada tako postupili' lako je odgovoriti 'Ne'«,
kaže Kinsey. Stoga uvijek treba postavljati pitanje »Kad
ste prvi put tako postupili«. Takva formulacija donekle
otežava davanje negativnog odgovora i ostavlja dojam
da se, ma kakav odgovor bio, ispitivač neće iznenaditi.
Stoga je vjerojatnost negiranja manja.
Kinsey je pripreme za intervju vrlo ozbiljno shvaćao.
Pri tom je išao tako daleko da je čak izmislio specijalni
kod za zapisivanje odgovora, čime je bila zajamčena nji­
hova tajnost (kod je poznavao samo Kinsey i njegovi
suradnici). Vjerujući da je neophodno obuhvatiti sve mo­
guće tehnike u svakom od mogućih tipova spolnog po­
našanja, naučio se služiti i spolnim rječnikom skupina
koje je intervjuirao. Ne treba posebno napominjati da
za većinu tipova spolnog ponašanja, kao i za stotine mo­
gućih koitalnih položaja i desetke različitih tehnika u
homoseksualnom odnosu postoje specijalni izrazi i želi li
ispitivač razumjeti ispitanika i uspostaviti s njim iole
prisniji kontakt, on ih mora poznavati.
Podaci dobiveni intervjuiranjem razvrstani su prema
spolu, rasi, bračnom stanju, kulturnom porijeklu, nivou
obrazovanja, zanimanju, zanimanju roditelja, seljačkom
ili gradskom porijeklu i vjerskoj i geografskoj pripadno­
sti. Zatim su podaci statistički obrađeni. Budući da nas,
u prvom redu, zanimaju razlike između srednje i radnič­
ke klase, klasifikaciju prema ostalim kriterijima spomi­
njat ćemo samo ako ona s nekog određenog aspekta ras­
vjetljava pitanje kojim se bavimo. Kinsey smatra da je
društveni nivo djelomično određen obrazovanjem, a dje­
lomično zanimanjem, ali kako ova dva načina razvrstava­
nja daju u biti jednake rezultate, u daljnjem ćemo ih
tekstu identificirati.
Kinsey svoje zaključke sažima ovim riječima: »Dobive­
ni podaci pokazuju da se modeli spolnog ponašanja me­
đu pripadnicima različitih društvenih slojeva u istom
gradu, a ponekad i među pripadnicima društvenih sloje­
va iste zajednice, mogu upadljivo razlikovati. Podaci po­
kazuju da se spolni modeli takvih društvenih grupacija
mogu jedan od drugog jednako razlikovati kao i spolni
modeli različitih rasa u udaljenim dijelovima svijeta.«
Zaključak smo vidjeli, a sad pogledajmo dokaze. Uku­
pan broj u tjednu doživljenih orgazama otprilike je jed­
nak među pripadnicima svih društvenih slojeva. Kod svih
se također vidi razumljivo prirodno opadanje toga broja
s povećanjem broja godina, od maksimuma od oko 5
orgazama tjedno u dobi između šesnaeste i dvadesete do
otprilike 2 tjedno između četrdesete i četrdeset i pete.
Kad je međutim riječ o oblicima spolnog iživljavanja,
razlike među pojedinim društvenim slojevima vrlo su iz­
razite. Kinsey je međusobno usporedio fakultetski obra­
zovane muškarce, muškarce koji su završili srednju i
one koji su završili samo osnovnu školu. Uzmimo, na
primjer, skupinu neoženjenih muškaraca između šesna­
este i dvadesete godine — ona je u mnogočemu tipična
i za ostale skupine o kojima su sakupljeni podaci.
U toj dobnoj skupini masturbacija je spolni ventil 29
posto ispitanika s osnovnom školom, 37 posto ispitanika
sa srednjom školom i 66 posto fakultetski obrazovanih
ispitanika; izbacivanje sjemena u snu čini 5 posto svih
spolnih ventila u skupini s osnovnom školom, 6 posto u
skupini sa srednjom školom, a 16 posto u fakultetski
obrazovanoj skupini. Respektivne veličine za milovanje
do orgazma iznose 2, 3 i 5 posto. Vidimo da su o ova tri
oblika spolnog iživljavanja fakultetski obrazovani ispita­
nici bili aktivniji i od ispitanika sa srednjom i od ispita­
nika s osnovnom školom (koji su se najmanje služili tim
vrstama spolnih ventila). To se odražava i u ukupnim
postocima. Masturbacija, izbacivanje sjemena u snu i
milovanje do orgazma čine ukupno 87 posto svih seksual­
nih ventila fakultetski obrazovane skupine, 46 posto svih
spolnih ventila skupine sa srednjom školom i samo 36
posto svih spolnih ventila skupine s osnovnim obrazova­
njem.
Pređemo li na druga tri oblika spolnog iživljavanja,
slika se mijenja. Dva od njih relativno su nevažna. Sodomiju (općenje sa životinjama) kao spolni ventil koristi
samo 1 posto ispitanika i u srednje i u osnovno obrazo­
vanoj skupini i ni jedan fakultetski obrazovan ispitanik.
Homoseksualnost je spolni ventil za 7 posto ispitanika s
osnovnom školom, 11 posto ispitanika sa srednjom ško­
lom i za samo dva posto ispitanika s fakultetom. Mnogo
su važniji predbračni spolni odnosi, koje Kinsey dijeli
na odnose s drugaricama tj. djevojkama čiji je društveni
položaj jednak ispitanikovom, i na odnose s prostitut­
kama. Postotak odnosa s drugaricama i prostitutkama
iznosio je 51 odnosno 6 posto u skupini s osnovnim obra­
zovanjem, 39 odnosno 3 posto u srednje obrazovanoj i 9
odnosno 1 posto u fakultetski obrazovanoj skupini. Pred­
bračni i homoseksualni odnosi i kontakti sa životinjama
činili su zajedno 65 posto spolne aktivnosti ispitanika
s osnovnim obrazovanjem, 54 posto spolne aktivnosti
ispitanika sa srednjim, a samo 12 posto spolne aktiv­
nosti ispitanika s fakultetskim obrazovanjem.
Vidimo da se po načinu spolnog iživljavanja fakultet­
ski obrazovana skupina bitno razlikovala od ostalih dvi­
ju. Studenti su svoje spolne aktivnosti ograničavali uglav­
nom na masturbaciju, izbacivanjem sjemena u snu i milo­
vanje ili peting* (90 posto), dok je koitus činio samo
10 posto njihove spolne aktivnosti. Glavni oblik spolnog
iživljavanja skupina koje su ostale na nivou srednjeg ili
osnovnog obrazovanja, bio je direktni koitus koji je činio
oko dvije trećine njihove spolne aktivnosti. Brojke po­
kazuju da su se modeli spolnog ponašanja ovih dviju
skupina znatno razlikovali. No ovi podaci, iako zanimlji­
vi, čine samo dio dokaza. Treba vidjeti kako su studenti
i pripadnici radničke klase vrednovali pojedine spolne
ventile i koje su od njih smatrali »normalnim«.
Kinsey je našao da se u nižim društvenim slojevima
masturbacija prezire i smatra abnormalnim i perverznim
nadomjestkom za društveni spolni odnos. Većina dječaka
u tim slojevima, doduše masturbira, no prestaje gotovo
odmah poslije prvog iskustva snošaja. Osjećaj da je mas­
turbacija perverzna radnja racionalizira se tvrdnjom da
* Od engleskog glagola to pet — milovati, maziti. Izraz »peting«
udomaćio se i u seksološkoj i popularnoj literaturi neengleskog
jezičnog područja (prim. prev.).
ona šteti tjelesnom zdravlju. Takav stav nižih društvenih
klasa sličan je stavu nekih primitivnih naroda i u njemu
nisu naglašene toliko moralne vrijednosti koliko poruga
i prezir prema društvu neprilagođenim članovima koji,
da bi se spolno zadovoljili, moraju pribjegavati mastur­
baciji. Studenti, doduše, nisu smatrali da je masturbacija
poželjna i preporučljiva, no mislili su da ona ipak nije
toliko nemoralna kao vanbračni heteroseksualni odnos.
Premda se stavovi studenata i manje obrazovanih ispi­
tanika prema masturbaciji prilično razlikuju, razlike su
i veće kad je riječ o petingu ili spolnim odnosima izvan
braka. Moral fakultetski obrazovanih ispitanika zahtijeva
da djevojka, pa i momak sačuvaju djevičanstvo do uda­
je, odnosno ženidbe. »Predbračno milovanje« (peting) u
ovoj dobnoj skupini populariziraju i bračni priručnici
svojim isticanjem važnosti predsnošajnih tehnika u spol­
nim odnosima u braku. Mlađa generacija misli da će to
predbračno iskustvo pridonijeti boljem spolnom slaganju
u braku. Peting je, prema tome, kompromis između pri­
hvaćanja moralnog kodeksa (izbjegavanja predbračnih
odnosa, čuvanje djevičanstva) i spolne slobode nespojive
s boljim običajima viših društvenih slojeva.
U nižim slojevima društva, osobito među najneobrazovanijima, predbračni spolni odnosi nisu nikakav tabu.
Dapače, smatraju se prirodnim, neizbježnim i poželjnim.
S druge strane tabu su svi nadomjesci jednostavnog izrav­
nog koitusa. U petingu se koristi mnoštvo tehnika koje
su pripadniku nižih društvenih slojeva neprihvatljive i
koje on smatra neprirodnim, nepoželjnim i abnormalnim.
O moralu se baš mnogo ne raspravlja — predbračni spol­
ni odnosi smatraju se nečim što je samo po sebi ra­
zumljivo. Evo što o tome kaže sam Kinsey: »Predbračni
spolni odnosi toliko su uobičajeni da u nekim zajedni­
cama nižih društvenih slojeva među ispitanicima s osnov­
nom školom nije bilo ni jednog muškarca koji već u
dobi od šesnaest ili sedamnaest godina nije imao spolne
odnose s djevojkama.«
Model ponašanja određen stavom prema predbračnim
odnosima često se, nakon sklapanja braka, prenosi na
vanbračne veze. Niži društveni slojevi, uglavnom, sma­
traju vanbračne spolne odnose prirodnima i prihvatlji­
vima čak i na samom početku bračnog života. Tek godina­
ma, vanbračne veze postepeno bivaju sve rjeđe. Kod
fakultetski obrazovanih muškaraca proces je upravo obra­
tan. Budući da su se nekoliko godina uzdržavali od homo­
seksualnih odnosa, nastavljaju s uzdržavanjem i u braku
i rijetko se upuštaju u vanbračne veze (možda baš zbog
tog uzdržavanja ne uspijevaju uspostaviti zadovoljavajući
seksualni odnos s vlastitom ženom, pa često nastavljaju
masturbirati i u braku). Tek se stariji fakultetski obra­
zovani ljudi češće upuštaju u vanbračne spolne odnose
— broj takvih odnosa najveći je kod pedesetogodišnjaka.
Vidimo da su stavovi i ponašanje gornjih i radničkih
slojeva u mnogo čemu suprotni. Pripadnici gornjih slo­
jeva počinju s uzdržavanjem i idealima djevičanstva i
monogamije da bi kasnije od njih odstupili i stvarali
vanbračne spolne veze. Dok su mladi, muškarci iz rad­
ničke klase preziru ideale monogamije i djevičanstva i
upuštaju se u velik broj vanbračnih odnosa, da bi se s
godinama tim idealima sve više približili.
Premda su ove brojke zanimljive, one ipak nedovoljno
rasvjetljavaju različite pojmove »normalnosti« spolnog
ponašanja. U tom pogledu najpoučenije su izjave ispita­
nika, tj. njihovo mišljenje o ovoj ili onoj spolnoj tehnici.
Kao primjer, uzet ćemo najprije stav prema golotinji.
Poznato je da se razni narodi različito odnose prema
golom ženskom tijelu. Kinsey ističe da jednake razlike
postoje i između različitih slojeva istog društva. Tako
je, za gotovo sve fakultetski obrazovane muškarce, golo­
tinja sastavni dio spolnog odnosa. Njima je nerazumljivo
zašto bi netko redovito radije općio obučen. Među muš­
karcima s najnižim stupnjem obrazovanja samo manjina
preferira golotinju pri spolnom činu. Za njih je golotinja
nešto mnogo nepristojnije od samog odnosa. Kinsey na­
vodi slučaj muškarca koji je imao odnose s nekoliko sto-
tina žena i koji je naglasio da nikad nije propustio da
ima odnos sa ženom osim »jedanput kad se djevojka
prije snošaja počela svlačiti. Nikad ne bih općio s takvom
bestidnicom«.
Već sam spomenuo i različite stavove prema vanbračnom petingu. Takvi se stavovi obično prenose i u brak
gdje fakultetski obrazovan muškarac, uvjeren da ženu
treba osjetilno stimulirati, smatra peting nužnom pri­
premom za snošaj i preduvjetom simultanog orgazma.
Treba dodati da to njegovo mišljenje podržavaju i brojni
spolni priručnici. Pripadnici nižih društvenih slojeva ri­
jetko se upuštaju u spolnu igru — njima je uvlačenje
uda bitna i jedina opravdana radnja u spolnom odnosu.
Zanimljivo je opaziti da preliminarni rezultati Kinseyeva
ispitivanja o spolnom ponašanju žena pokazuju, da us­
prkos preporukama bračnih priručnika, žene u nižim
društvenim slojevima češće doživljavaju zadovoljavajući
orgazam.
Poljubac kao erotska tehnika uobičajen je u srednjem
društvenom sloju, dok se pripadnici nižih društvenih
slojeva nerado ljube i čak smatraju poljubac gadljivim.
Među fakultetski obrazovanim ispitanicima prevladava
ljubljenje unutrašnjih dijelova usta — pritom nitko ne
misli da bi to moglo biti nehigijenski. »Ta skupina u svo­
jim erotskim igrama prihvaća uzajamni dodir ustima,
premda rijetko i nerado pije iz zajedničke čaše. Nasuprot
tome pripadnik nižeg društvenog sloja, koji bez razmi­
šljanja pije iz zajedničkog lončića prikačena o kantu za
vodu i upotrebljava zajednički pribor za jelo i piće, sma­
tra oralne kontakte prljavim i besramnim izvorom za­
raze.«
Dva se društvena sloja razlikuju i u stavu prema vari­
jacijama položaja u spolnom činu. Najuobičajenija va­
rijacija u kojoj je muškarac dolje, a žena gore u nižim
se društvenim slojevima smatra pravom perverzijom.
Kinsey ističe još jednu zanimljivost. Muškarci koji su
se na društvenoj ljestvici popeli ili spustili obično ne za-
državaju model spolnog ponašanja sloja koji napuštaju,
već prihvaćaju spolne običaje sloja u koji ulaze. To po­
kazuje složenost činilaca o kojima ovisi naš pojam »nor­
malnog«. On se očito ne može svesti na jednostavne poj­
move brojenja ljudi niti na prihvaćanje nekog apstrakt­
nog ideala.
Upustio sam se u opsežnu diskusiju pojma »normalnosti« jer sam želio pokazati da i za njega vrijedi princip
relativnosti i da čak ni unutar iste povezane društvene
zajednice ne moraju postojati čvrsti, apsolutni ideali po­
našanja. To ne znači da neke vjerske ili druge zajednice
ili grupacije nemaju točno propisane norme ponašanja ili
da ne znaju kakve bi one trebale biti. Ostaje, međutim,
činjenica da univerzalne norme ponašanja ne postoje.
Prihvaćanje takve stvarnosti, ima važne posljedice na po­
lju liječenja, socijalnog rada i prava.
Na tim područjima ljudske djelatnosti pravila stvara­
ju muškarci i žene gornjih društvenih slojeva koji i savje­
tuju pripadnike nižih društvenih slojeva i nastoje im
pomoći. »Kad ljudi koji po svom zvanju i zanimanju pri­
padaju višem društvenom sloju, pokušavaju predvidjeti
ponašanje pripadnika nižeg sloja, često zbog različitih
spolnih stavova dolaze do sukoba.« Tako se, na primjer,
savjeti liječnika, psihologa, psihijatara, medicinskih se­
stara, psihoanalitičara, bračnih savjetnika i drugih koji
rade na klinikama, o tome kako postupiti u seksualnoj
sferi, uglavnom temelje na shvaćanju braka i spolnog po­
našanja uobičajenom u društvenom sloju iz kojeg savjetodavac potječe. To nikako nisu norma ponašanja dru­
štvenog sloja kojem pripada čovjek kome treba pomoći.
Lako je zamisliti kako može djelovati sugestija bračnog
savjetovališta da se produži predsnošajna igra, da se pri­
je spolnog sjedinjenja koriste različite tehnike za stimu­
laciju, te da se prije orgazma koji treba da je istovremen
malo pričeka. Ovakav model spolnog ponašanja možda
odgovara savjetodavcu, no velik dio stanovništva smatrat
će ga abnormalnim i perverznim.
Nastavnici i drugi društveni radnici u sličnom su polo­
žaju. Kinsey navodi slučaj neudate nastavnice koja je
predložila da se mladić izbaci iz škole, a i mladić i dje­
vojka javno osramote zato što su imali spolni odnos.
Da je nastavnica znala za slične doživljaje četvrtine mla­
dića u razredu, možda bi se drugačije postupilo.
Nedostatak osjećaja za stvarnost najviše upada u oči
u pravnom zakonodavstvu koje se odnosi na spolno po­
našanje. Kinsey je procijenio da bi stroga primjena po­
stojećih zakona više od 95 posto svih muškaraca poslala
ravno u zatvor. »Među muškarcima koji zbog spolnih
prekršaja sjede po kaznenim ustanovama relativno je ma­
len broj onih čije se ponašanje (zbog kojeg su dospjeli
u zatvor) bitno razlikovalo od ponašanja većine muška­
raca u našem društvu.« Kad bi se zakon do kraja primi­
jenio, moralo bi 5 posto stanovnika izdržavati preosta­
lih 95 posto koji bi dane provodili u prisilnom neradu.
Srećom između zakona i ljudi postoje posrednici, na
primjer, milicajci odgojeni u skladu s običajima koji vla­
daju u radničkom sloju društva. Stoga se, na primjer,
zakon što ga je fakultetski obrazovan zakonodavac donio
protiv predbračnih spolnih odnosa rijetko primjenjuje u
praksi jer je milicajcu teško kazniti mladića za čin koji
je bio sastavni dio njegova vlastitog odrastanja. Osim
toga milicajac zna da bi u tom slučaju morao kazniti i
većinu poluodraslih mladića iz sredine u kojoj živi.
Još jednoj skupini treba preporučiti da dublje razmisli
o posljedicama različitog shvaćanja normalnog i prirod­
nog. To je skupina ljudi koji pišu knjige o budućnosti
braka i daju savjete o tome kako da se ova sveta usta­
nova popravi. Pročitavši pažljivo najmanje dvadeset tak­
vih knjiga, od kojih su mnoge napisali ugledni filozofi i
državnici, zaključio sam da se gotovo sve temelje na
pretpostavci da je čovjekov kvocijent inteligencije barem
180, da su svi ljudi veoma obrazovani, da se pridržavaju
izvanredno visokih moralnih načela i da su svi slični
autoru kao beskonačna zbirka jednojajčanih blizanaca.
Da nije tragično, bilo bi zabavno naglasiti da su sve to
bili ozbiljni pokušaji rješavanja ozbiljnog problema. Ka­
ko možemo i pomisliti da bismo mogli znati što treba biti,
prije nego što spoznamo ono što jest i kako je to što
jest nastalo. Želimo li na tom doista teškom području
išta razumno kazati, moramo savjesno usporediti način
života različitih naroda, različite klase unutar iste etnič­
ke skupine, pa čak i čovjeka i životinje.
Hoće li ovo iznošenje nagomilanog znanja pridodati na­
šoj spoznaji više od čuvenog četverostiha što ga je William
James zapisao u snu pod utjecajem droge, neizvjesno je.
Eksperimentirajući s različitim metodama djelovanja na
svijest, slavni je filozof nekoliko puta sanjao da mu se
otkrila tajna života, ali kad se probudio nije se više ni­
čega sjećao. Stoga je odlučio da sve odmah u snu zapiše
Što mu je i uspjelo. Kad se probudio, žurno je dograbio
papir i pročitao da tajna života, odnosno ono što je on
zapisao, glasi ovako:
Higama, hogama
žena je monogamna.
Hogaman, higaman
muškarac je poligaman.
Filozof je bio razočaran, premda je teško vidjeti zašto.
U ovoj kitici ima vjerojatno više istine nego u većini
filozofskih rasprava.
Stvarna opasnost od reformatora braka nije u tome
što će njihovi prijedlozi biti prihvaćeni; čak i fakultetski
obrazovani ljudi znaju o životu dovoljno da bi shvatili
uzaludnost savjeta koji se ne može prihvatiti. Više se
treba bojati prešutnog slaganja u tome da su stvarni po­
daci nepotrebni i da oni koji nude svoje »skice« o buduć­
nosti braka ne trebaju na tom području imati znatno
iskustvo. Takav stav zauzimaju i kritičari i šira javnost.
U skladu s njim postupila je čak i Kraljevska komisija
kad je umjesto da imenuje istraživački tim sastavljen od
sociologa, psihologa i psihijatara koji bi na temelju skup-
ljenih podataka i dosadašnjeg znanja postavili hipoteze
i znanstvenim metodama te hipoteze provjerili, zatražila
mišljenje velikog broja pojedinaca i raznih zainteresira­
nih skupina. Kad je ulog ljudska sreća, mislim da malen
novčani iznos potreban za osnivanje stalne ustanove koja
bi proučavala ljudsko spolno ponašanje — normalno i
abnormalno — ne bi smio nedostajati.
10
Djelovanje psihoterapije
Broj mentalnih poremećaja danas je već zastrašujući. S
druge strane, malen je broj ljudi koji shvaća kakve bi
to moglo imati posljedice. U Velikoj Britaniji i SAD go­
tovo polovicu svih bolničkih kreveta zauzimaju duševni
bolesnici. Svaki trideset i peti stanovnik tih zemalja ba­
rem će jednom u životu u svojem liječničkom nalazu či­
tati da je duševno bolestan. Od obrazovanih bijelih re­
gruta američke vojske četrnaest posto biva ih odbačeno
zbog psihičkih smetnji, a tome treba još dodati i velik
broj živčanih slomova u ratu. Četvrtina svih ljudi (neki
kažu čak i 50 posto) koji se obraćaju liječniku zbog tje­
lesnih bolova, u stvari pati od psihičkih poremećaja. Nije
čudo što je liječenje ili ublaživanje tih poremećaja jedan
od glavnih ciljeva današnje medicine.
Neke djelotvorne metode liječenja ne mogu se danas
primjenjivati u modernim demokratskim državama. To
su, naime, »metode« koje su se primjenjivale u koncentra­
cionim logorima. Opaženo je da u koncentracionom logo­
ru nestaje većina neurotskih simptoma — neposrednost
smrti nadvladava sve tjeskobe i histerične obrambene me­
hanizme. Vjerojatno između visine materijalnog životnog
standarda i broja neuroza postoji izrazito dobra korela­
cija. U Americi je to već poprimilo oblike pomodarstva.
»Moderno« je, osobito među pripadnicima gornjeg sred­
njeg staleža, imati »svoga« psihijatra i njegovo mišljenje
s vremena na vrijeme citirati.
Broj neurotičnih bolesnika u nekoj zemlji teško je pro­
cijeniti, jer on može ovisiti i o visini nivoa liječničke služ­
be. U nekim nerazvijenim zemljama neuroze se uopće ne
liječe, ili se dijagnosticiraju kao tjelesne bolesti. Time
se stvara pogrešan dojam da ljudi u tim zemljama od
njih manje obolijevaju od stanovnika zemlje gdje se taj
tip bolesti dijagnosticira i liječi. Stoga su usporedbe go­
tovo nemoguće. Isto vrijedi i za procjenu broja oboljelih
unutar iste zemlje.
No bez obzira na to, nitko ne sumnja da smo suočeni s
vrlo ozbiljnom pojavom. Mnogi ljudi neurozu još uvijek
smatraju stanjem kvalitetno različitim od nesumnjivog
zdravlja, i smatraju da se neurotik od njih kvalitativno
razlikuje baš kao i čovjek koji je slomio ruku ili boluje
od raka. Takvo je mišljenje pogrešno i neznanstveno, toč­
nije rečeno »predznanstveno«. Pomalo nas podsjeća na
zastarjelo shvaćanje da su ljudi ili genijalni ili normalni
ili mentalno defektni, tj. da se mogu klasificirati u ove
t r i međusobno potpuno nezavisne kategorije. Danas zna­
mo da se to ne može jer je inteligencija kontinuirana va­
rijabla koja se proteže od najizrazitije mentalne defektnosti do najveće genijalnosti. Jednako tako ni neurotičar
nije čovjek izvan čovječanstva. Njegovo je mjesto na jed­
nom kraju kontinuirane distribucije koja se od izrazito
stabilne, emocionalno zrele osobe, preko prosječnog čov­
jeka, proteže sve do nezrelog, nestabilnog potencijalnog
neurotičara. Izložena dovoljnoj količini stresa, većina će
ljudi podleći i razviti izrazito neurotske simptome; nezreo
i nestabilan čovjek, naravno, prije od stabilne, emo­
cionalno zrele osobe.
Iz rečenog slijedi da većina ljudi koji pate od lakših
ili težih neuroza, nije po duševnim bolnicama i utočišti­
ma, nego ovdje, među nama. Istraživanja su pokazala
da je u prosječnom uzorku »normalnog« stanovništva 10
posto ljudi ozbiljnije, a 20 posto lakše emocionalno po­
remećeno. No i posljedice blažih emocionalnih smetnji
osjećaju se na društvenom, bračnom ili profesionalnom
planu života, pa se i ljudi koji od njih pate često obra­
ćaju liječniku.
To su činjenice koje se odnose na veličinu problema.
Može li psihoterapija imalo ublažiti patnje neurotičara?
Psihoterapija bi se mogla definirati kao sistematsko i
istrajno istraživanje neurotskih procesa verbalnim me­
todama, naravno, sa ciljem da se bolesniku pomogne da
ojača svoju ličnost i da se uklopi u društvto. Psihotera­
peuti se pritom, uglavnom, služe Freudovim ili psihoana­
litičkim metodama kao i čitavim nizom manje-više eklektičnih* metoda (tim drugim metodama služe se psihi­
jatri nefrojdovci). Oba ova oblika psihoterapije naveliko
se upotrebljavaju. Budući da se svake godine tim meto­
dama liječe stotine tisuća pacijenata, dostupan je i velik
broj informacija o njihovoj efikasnosti. U literaturi s
toga područja nalazimo podosta zanimljivih činjenica.
Izvještaji o mentalnom zdravlju pacijenata koji su
kao izliječeni ili djelomično izliječeni napustili bolnicu
ili privatnu ordinaciju psihijatra, prilično su brojni. Re­
zultat liječenja obično se vrednuje izrazima »izliječen«,
»gotovo izliječen«, »djelomično izliječen« i »neizliječen«
(ponekad se koriste i drugi termini). U većini slučajeva
autori ni ne pokušavaju definirati ili pobliže objasniti
što im ti izrazi znače, a i sud o tome koji termin primije­
niti na kojeg pacijenta vrlo je subjektivan. Prema tome
takve sudove treba krajnje oprezno prihvaćati.
Ako ih uzmemo »zdravo za gotovo«, vidimo da se auto­
ri uglavnom slažu u procjeni prosječnog broja izliječe­
nih bolesnika. Psihijatri koji se služe eklektičkim meto­
dama terapije navode da im ozdravljuju dva od trojice
pacijenata, dok oni koji se koriste psihoanalizom uspije­
vaju izliječiti ili djelomično izliječiti samo polovinu svo­
jih pacijenata. Ta razlika nastaje i zbog toga što se i
pacijenti koji prekidaju psihoanalitičku terapiju, a tak­
vih je dosta, ubrajaju u neizliječene. Ako njih izostavi­
mo, odnos između izliječenih i neizliječenih pacijenata
* Metode koje se ne temelje na jedinstvenoj i cjelovitoj teoriji
(prim. prev.).
psihoanalitičara također je dva naprama tri. To znači da
je vrlo vjerojatno da će neurotičar koji se liječi psihote­
rapijom ozdraviti. Brojke daju nade.
Ipak, ne možemo ih smatrati dokazom efikasnosti psi­
hoterapije. Način zaključivanja post hoc, ergo propter
hoc često dovodi do neistinitih zaključaka. Iako pobolj­
šanje slijedi terapiju, ono ne mora biti njezina poslje­
dica. Takva bi tvrdnja bila lažna ili barem djelomično
neistinita. Opaženo je, naime, da se velik broj bolesnika
koji boluju od neuroze, sam od sebe oporavlja. Takva
spontana ozdravljenja prilično su česta. Svaka duševna
bolnica s dugom listom čekanja doživjela je da joj neu­
rotičan, nakon recimo šest mjeseci čekanja, napišu da
su se i bez liječenja dovoljno oporavili.
Od tih bismo ljudi lako sastavili kontrolnu skupinu, a
očito je da je ona potrebna. Članovi kontrolne skupine
moraju biti odabrani tako da budu što sličniji članovima
eksperimentalne skupine. Kontrolna skupina u kojoj
nitko ne bi bio liječen psihoterapijom postala bi osnova
na kojoj bi se mogao mjeriti uspjeh u liječenju eklektič­
kim ili psihoanalitičkim metodama u eksperimentalnoj
skupini. Na žalost dosad nijedan psihijatar niti psihoana­
litičar nije broj izliječenih pacijenata usporedio s brojem
oporavljenih bolesnika u eventualnoj kontrolnoj skupini.
Stoga se moramo osloniti na dvije studije iz drugog izvo­
ra. U prvoj od njih praćeno je oporavljanje neurotičnih
pacijenata u američkim državnim bolnicama. U njima su
bolesnike koji su bolovali od neuroze zapravo samo ču­
vali, a ne i liječili. Neki od bolesnika liječeni su nešto
malo psihoterapijom u bolnici u koju su prvi put prim­
ljeni, ali ta je terapija bila toliko nedostatna da se ni­
kako ne bi mogla smatrati »sistematskim i upornim istra­
živanjem«. Broj bolesnika koji su se u državnim bolni­
cama sami od sebe oporavili kao osnova za uspoređiva­
nje s takvim brojem u drugim skupinama svakako nije
idealan. Prije svega psihoneurotički bolesnici koji dolaze
u državne bolnice doista su teško bolesni. Malen broj
kreveta i nedostatak materijalnih sredstava ograničavaju
primanje u bolnicu samo na najteže slučajeve. Osim toga
ljudi koji se liječe u državnim bolnicama obično potječu
iz nižeg društvenog, ekonomskog i obrazovnog sloja nego
pacijenti u bolnicama u kojima se liječe bolesnici iz naše
eksperimentalne skupine. Treći činilac kojeg pri uspore­
đivanju dviju skupina treba uzeti u obzir, različitost je
kriterija prema kojima se sudi da li je bolesnik ozdravio.
Nekog tko je kao izliječen otpušten iz državne bolnice
privatni liječnik možda ne bi smatrao izliječenim — kri­
teriji u privatnim bolnicama vjerojatno su oštriji. Ima­
jući na umu ta tri ograničenja, vidimo da se opet od tri
bolesnika posve ili djelomično oporave dva, i da je pre­
ma tome postotak oporavljenih pacijenata barem jednak
postotku oporavljenih među neurotičarima koji se liječe
psihoterapijom.
Na drugu procjenu koja nam može poslužiti kao osno­
va za uspoređivanje možemo se možda osloniti s više
povjerenja. Ona je dobivena promatranjem pet stotina
bolesnika koje su od psihoneuroza liječili isključivo li­
ječnici opće prakse. Slučajevi su uzeti iz kartoteke ame­
ričkog osiguravajućeg društva »Equitable Life«, a uzeti
su u obzir samo oni bolesnici koji su prije no što su
podnijeli zahtjev za potporu bolovali od neuroze naj­
manje tri mjeseca. Budući da u razdoblju od ta tri mje­
seca nisu mogli obavljati nikakav posao kojim bi stjecali
kakav takav dohodak, s pravom ih možemo smatrati
teškim bolesnicima. Redovito su išli svojim liječnicima
opće prakse koji su ih umirivali i liječili savjetima, seda­
tivima i sredstvima za jačanje — ni jedan liječnik nije
svog pacijenta pokušao liječiti psihoterapijom. Tijekom
liječenja liječnici su nekoliko puta izjavili da se pacijenti
ne mogu baviti nikakvim djelatnostima koje bi im omo­
gućile da zarade za život, a to je potvrdila i kontrola
osiguravajućeg društva. Bolesnicima je stoga dodijelje­
na bolesnička potpora i lako je moguće da je ta činjenica,
uklanjanjem jednog od poticaja ozdravljenja, produljila
trajanje bolesti. Evo što o tome kaže autor izvještaja iz
kojeg sam uzeo podatke: »Stoga ne treba očekivati da
će posljedice liječenja u ovoj skupini biti tako povoljne
kao u skupinama u kojima je ekonomski faktor bio je­
dan od poticaja rješavanja neurotskog sukoba.«
Razvoj bolesti praćen je tijekom pet ili više godina
(ponekad i deset godina). Kriteriji oporavljenosti bili su
barem jednako strogi kao kriteriji većine psihijatara i
psihoanalitičara i od ovih znatno eksplicitniji. To su bili
1) povratak na posao i ekonomska prilagodba u trajanju
od najmanje pet godina, 2) nikakve ili neznatne mentalne
poteškoće i 3) uspješna društvena prilagodba. Na temelju
tih kriterija nađeno je da se u prve dvije godine oporavilo
72 posto bolesnika. U trećoj godini oporavilo se još 10,
u četvrtoj 5, a u petoj godini još 4 posto bolesnika. Iz
ovoga slijedi da je u razdoblju od 5 godina ozdravilo više
od 90 posto pacijenata. Uzmemo li da je za uspoređivanje
najprihvatljivije dvogodišnje razdoblje, nalazimo da su
se i u ovom uzorku bez psihoterapije oporavila dva od
tri neurotičara.
Ova kontrolna skupina daleko je od savršene, jer ne
možemo biti sigurni da su promatrani slučajevi bili iden­
tični slučajevima u eksperimentalnoj skupini. S druge
strane ova kontrolna može poslužiti kao komplement
kontrolnoj skupini pacijenata američkih državnih bolni­
ca. Sačinjavali su je dobrovoljni nehospitalizirani paci­
jenti visokog društvenog ekonomskog položaja (uglavnom
rukovodioci, profesori, službenici i drugi ljudi sa zva­
njima). Stoga možemo smatrati da se manjkavosti obiju
kontrolnih skupina međusobno potiru i ostaje činjenica
da se u obje skupine spontano oporavio jednak broj
bolesnika.
Već smo kazali da se među pacijentima koji boluju od
neuroza i koji se liječe psihoanalizom ili eklektičkom psi­
hoterapijom oporavlja oko dvije trećine pacijenata. Jed­
nak ih se broj oporavlja i među neurotičarima koji se ne
liječe psihoterapijom nego se o njima brinu njihovi liječ­
nici opće prakse ili bolnice u kojima je liječenje ograni­
čeno na čuvanje. Mislim da se na temelju ovih podataka
o korisnosti psihoterapije ništa ne može zaključiti. Na
žalost vrlo se lako možemo prenagliti u jednom ili dru­
gom smjeru, tj. zaključiti da je psihoterapija kao metoda
liječenja neurotičara potpuno bez vrijednosti ili da su
izneseni podaci toliko manjkavi da uopće ne zaslužuju
da ih razmotrimo. Podaci, doduše, jesu manjkavi, ali su
jedini koje posjedujemo. Želimo li opravdati suvremenu
psihoterapijsku praksu, moramo ih uzeti u obzir, a ako
to učinimo zaključak je neizbježan. Sakupljeni podaci ne
dokazuju da je psihoterapija bezvrijedna, ali ne ukazuju
ni na njezine pozitivne posljedice. Možda bi ih adekvatnije i temeljitije izvršeno istraživanje i otkrilo, no dok
ga netko ne izvrši moramo se zadovoljiti starom škotskom
presudom: not proven*
Mislim da bi bilo zanimljivo pogledati kako bi se takvo
temeljitije istraživanje moglo izvršiti. Prije svega, na­
ravno, treba inzistirati na kontrolnoj skupini, a bolesnici
u kontrolnoj i eksperimentalnoj skupini moraju biti oda­
brani na temelju jednakih kriterija. Često čujemo da to
nije u skladu s moralnim principima. Možemo li čovjeku
koji pati uskraćivati lijek pa ma kako nepouzdan i neis­
pitan on bio? Na sreću s tom se dilemom ne moramo
izravno suočiti. U većini bolnica postoje duge liste čeka­
nja tako da velik broj bolesnika mora čekati na liječenje
željeli to oni ili ne. Sve što strogost eksperimentalne me­
tode zahtijeva jest da se među tim ljudima odabere odre­
đeni broj bolesnika i to u skladu s principima sastavlja­
nja uzoraka. Uopće se ne radi o tome da se bolesnici koji
bi se inače liječili osude na dugo razdoblje čekanja —
za kontrolnu skupinu poslužili bi oni bolesnici koje neko
vrijeme ionako nitko ne bi liječio. Mislim da se sa sta­
novišta humanosti tome ne može prigovoriti. Pitanje je,
osim toga, koliko je humano pobuđivati lažnu nadu i
puštati ljude da troše vrijeme i novac na terapiju čije je
djelovanje nepoznato.
Pretpostavimo, dakle, da imamo eksperimentalnu sku­
pinu koja se liječi psihoterapijom i kontrolnu skupinu
* "Nije dokazano" (prim. prev.).
koja se liječi nekom drugom metodom ili se uopće ne li­
ječi. Pripadnici skupina ne smiju se znatnije razlikovati
po starosnoj dobi, obrazovanju i društvenoekonomskom
položaju, a ako je moguće ni po tipu i težini svoje bo­
lesti. U obje skupine treba da je podjednak broj muška­
raca i žena. I jednu i drugu skupinu treba testirati psiho­
loškim i fiziološkim testovima, zabilježiti što bolesnici
misle sami o sebi i sakupiti podatke koje bi o njihovom
ponašanju dali njihovi rođaci, odjelne sestre i ljudi koji
su s njima u neprestanom dodiru. Poslije liječenja boles­
nika eksperimentalne skupine trebalo bi sve te postupke
ponoviti i nađene razlike eventualno pripisati djelovanju
psihoterapije.
U ovoj kratkoj skici olako sam prešao preko presudne
točke, a ta je točna procjena ličnosti ili promjena u lič­
nosti. Bez nje je čitavo istraživanje bezvrijedno. Vidovi
pacijentove ličnosti mogu se promijeniti, a prije nego
išta zaključimo treba sve te promjene uočiti. Tako se,
na primjer, pacijent može subjektivno osjećati bolje,
ali postati prava napast za svoju okolinu. Izgleda da se
to često događa nakon kirurških zahvata u čeonim režnjevima mozga, pa zato ne možemo globalno procijeniti ko­
liko se pacijent oporavio. Osim toga samo se po sebi ra­
zumije, da je globalna slika pacijentova stanja mnogo
nepreciznija od detaljne slike svake pojedine promjene
njegove ličnosti, a upravo je takve promjene teško uočiti
i procijeniti. (Mišljenje pacijenata o njima samima kao
i ocjenu njihova ponašanja u principu je lako dobiti,
premda je i za to ponekad potrebno podosta vještine).
Uobičajilo se da sva ta svojstva ocjenjuje bolesnikov
psihijatar. Takvom se postupku može štošta zamjeriti.
Prije svega, takve su subjektivne ocjene veoma nepouz­
dane, tj. ocjene jednako kompetentnih i znanstveno pot­
kovanih ljudi često se međusobno znatno razlikuju. No
ocjena koja nije pouzdana ne može biti valjana, a na te­
melju nepouzdanih i nevaljanih podataka ne može se ni­
šta zaključiti. Psihijatri su uz uspjeh ili neuspjeh u lije­
čenju svojih pacijenata često i emocionalno vezani, a ako
i nije tako, tu mogućnost ipak ne možemo posve isklju­
čiti. Posljedica emocionalne vezanosti nesvjesno je iskriv­
ljavanje podataka koje pri ocjenjivanju treba izbjegavati
(to naravno nije uvijek i dokraja izvedivo). Zato se pri
procjeni ličnosti moramo koristiti nekom drugom me­
todom. Dosad se najobjektivnijom a vjerojatno i najvaljanijom pokazala metoda objektivnih testova. Budući
da su ti testovi većini ljudi koji se ne bave psihologijom
relativno nepoznati, razmotrit ćemo, ukratko, načela na
kojima se zasnivaju.
Što mislimo kad za nekoga kažemo da je tjeskoban?
Mislimo da lako crveni, često bez i najmanjeg povoda,
da mu srce ubrzano kuca, ruke drhte, usta se suše, da mu
je probava poremećena itd. To su objektivne činjenice.
Otkriveno je da one, gotovo uvijek, prate verbalne izjave
o strepnji, tjeskobi, bezrazložnom strahu, potištenosti itd.
Između dijagnoze anksioznosti i njezinih tjelesnih zna­
kova postoji uska veza, jednako kao što postoji odnos
između tjelesnog osjećaja vrućine i njezina fizikalnog
mjerenja toplomjerom.
Usporedimo li skupinu veoma tjeskobnih ljudi sa sku­
pinom ljudi koji su smireni i sabrani, možemo lako po­
kazati da se te dvije skupine razlikuju po mnogim objek­
tivnim mjerama gore navedenih fizioloških znakova. Iz­
mjerimo li na primjer broj otkucaja srca ljudi u obje
skupine dok se odmaraju, a zatim iznenada ispalimo me­
tak iz zračne puške, srce tjeskobnih ljudi počet će lupati
znatno brže i teže će se umiriti od srca ljudi koji su smi­
reni i sabrani. Izmjerimo li svim ljudima mišićnu nape­
tost za vrijeme težeg mentalnog rada, vidjet ćemo da je
ona kod tjeskobnih ljudi veća.
Članove obiju skupina možemo podvrgnuti i testu gal­
vanskog otpora kože. Električni otpor kože svakog čo­
vjeka mijenja se s njegovim uzbuđenjem. Mjerimo ga ta­
ko da kroz ispitanikov dlan puštamo slabu električnu
struju. Postavimo li tada ispitaniku neko neugodno pita­
nje ili mu, na primjer, kažemo da stavi ruke u zdjelu s
ledenom vodom, ili ga upozorimo da pripazi jer će osjetiti
električni šok, vidimo da se otpor kože tjeskobnog ispita­
nika naglo smanjuje i da mu je potrebno duže vremena
da bi se vratio u normalno stanje. Kod smirenog, netjeskobnog čovjeka otpor kože sporije opada i brzo se
vraća u početno stanje.
To su samo neki od objektivnih načina kojima može­
mo mjeriti svojstva kao što je, recimo, tjeskoba. U no­
vije vrijeme to se radi i metodom uvjetnog refleksa koju
danas većina ljudi poznaje, barem u principu. Dademo li
psu komad mesa, procurit će mu sline. Ako tada, tijekom
određenog duljeg razdoblja, uvijek prije nego što mu
dademo meso, pozvonimo, vidjet ćemo da će psu početi
curiti sline čim pozvonimo, čak i ako mu pritom ne da­
demo meso. Bezuvjetni podražaj — meso — koji se ne­
prestano javljao uz uvjetni podražaj — zvono — očito
je svoju moć izazivanja reakcije — curenje sline — pre­
nio na uvjetni podražaj.
Kod čovjeka je teže stvoriti takve navike. Najčešće se
za to koriste dvije metode — metoda refleksnog trepta­
nja i takozvani psihogalvanski refleks. Ako nam je na
oko usmjeren zamah vjetra, prirodno je da trepnemo.
To treptanje može se točno izmjeriti bilo tako da po­
krete oka neprekidno snimamo, bilo da na očni kapak
pričvrstimo konac koji aktivira pero na površini rotirajućeg bubnja. Ako prije zamaha vjetra uvijek pozvonimo,
možemo konačno postići da ispitanik trepće čim čuje
zvono (opet je uvjetni podražaj — zvono — zamijenio
bezuvjetni podražaj — zamah vjetra).
Već smo kazali da je psihogalvanski refleks zapravo
smanjenje otpora kože kad kroz nju prolazi električna
struja. Do tog smanjenja dolazi zbog iznenadnih i emo­
cionalno uzbudljivih podražaja. Ako, na primjer, ispita­
nik sluša niz riječi za redom i ako se u tom nizu s vre­
mena na vrijeme, u nepravilnim razmacima pojavljuje
riječ »krava« uz koju ispitanika podvrgavamo električ­
nom šoku koji uzrokuje psihogalvanski refleks, nakon
nekog vremena psihogalvanski će refleks uzrokovati i
sama pojava riječi krava.
Nepobitno je dokazano da lakoća kojom nastaje uvjet­
ni refleks ovisi o stupnju tjeskobnosti. Uvjetni refleksi
stvaraju se lakše kod tjeskobnih ljudi nego kod smirenih
i sabranih. Osim toga tjeskoban je čovjek sklon »poopćavanju podražaja«. Taj tehnički izraz označava pojavu
uvjetnog refleksa čak i ako se uvjetni podražaj malo raz­
likuje od prvobitnog (tj. od podražaja na temelju kojeg
je nastao uvjetni refleks). Naviknemo li psa da slini na
zvuk od 216 titraja u sekundi on će sliniti i ako iznenada
začuje zvuk od 340 ili 580 titraja u sekundi. Što se novi
zvuk jače razlikuje od prvobitnog, to je i uvjetni refleks
slabiji sve dok, konačno, kad razlika postane prevelika
posve ne iščezne. Gradijent od podražaja sličnih prvo­
bitnom koji uzrokuju snažnu reakciju do podražaja koji
se od prvobitnog razlikuju i koji uzrokuju slabu ili ni­
kakvu reakciju, kod smirenih, netjeskobnih ljudi mnogo
je strmiji nego kod tjeskobnih osoba. Drugim riječima
tjeskoban čovjek i na podražaje koji se razlikuju od prvo­
bitnog reagira nesmanjenom žestinom.
Nesposobnost razlučivanja karakteristična za tjeskobne ljude jasno se vidi i u jednoj drugoj vrsti eksperime­
nata. U njima se ispitanik navikava da na zvuk A oče­
kuje električni šok, a da na zvuk B taj šok izostane. Netjeskoban čovjek lako nauči razlikovati ta dva zvuka i
nakon nekog vremena samo na zvuk A reagira smanje­
njem otpora kože. Diskriminacija tjeskobnog čovjeka
mnogo je slabija i on na oba zvuka reagira znatnim sma­
njenjem otpora kože.
Pod diskriminacijom ovdje, naravno, ne mislim na
svjesno razlučivanje. Upitate li tjeskobnog čovjeka da li
je čuo zvuk A ili B, on će na to pitanje posve točno odgo­
voriti. Uzrok njegovih poteškoća ne leži u njegovoj ne­
sposobnosti opažanja što se naročito dobro vidi iz novi­
jih psiholoških djela o takozvanoj »subcepciji«. Da bismo
lakše shvatili o čemu se radi ilustrirat ću taj pojam jed­
nim eksperimentom. Ispitivač, koristeći pritom takozvani
tahistoskop (instrument koji pokazuje slike ili slajdove
u vrlo kratkim vremenskim razmacima) pokazuje ispita­
nicima napisane riječi, obično njih desetak. Pokazuje ih
proizvoljnim redom i toliko brzo da ispitanici ne stignu
uvijek prepoznati pokazanu riječ. Kad za određenog ispi­
tanika pronađe brzinu na koju ovaj može djelomično
točno reagirati, ispitivač ga navikava da psihogalvanski
reagira na samo pet od deset danih riječi. Zatim opet
proizvoljnim redom pokazuje ispitaniku svih deset riječi
i traži od njega da svaku pročita. Zanimljivo je da ispita­
nik gotovo uvijek refleksno reagira na riječ vezanu uz
psihogalvanski refleks premda pritom često tvrdi da je
vidio neutralnu riječ. Drugim riječima, iako na razini
svjesne percepcije, misleći da vidi neutralnu riječ, ispi­
tanik griješi, njegov živčani sustav ispravno reagira na
riječ kao na uvjetni podražaj. Kod neurotičnih i tjeskobnih ispitanika uvijek iznova nailazimo na takav raskol
između svjesnog opažanja i nesvjesne emocionalne reak­
cije.
Vratimo se sada, nakon ove digresije, na pitanje od
kojeg smo krenuli. Vidjeli smo da mišljenje psihijatra o
promjenama tjeskobnosti njegova pacijenta iz više raz­
loga ne možemo prihvatiti. Moramo ga zamijeniti objek­
tivnim mjerenjima sličnim onima o kojima smo maločas
govorili. Moramo pronaći reakcije na stres i osujećivanje
koje se očituju u pacijentovoj napetosti i u radu njegova
autonomnog živčanog sustava (dio čovjekova živčanog
sustava koji upravlja disanjem, radom srca, snabdijeva­
njem krvlju, probavom i drugim procesima koji ne pod­
liježu našoj volji; usko je vezan uz ljudske emocionalne
reakcije i njihovo izražavanje). Moramo izmjeriti brzinu
kojom nastaju uvjetni refleksi, otkriti dolazi li do znat­
nijeg poopćavanja podražaja i do oštećenja sposobnosti
razlučivanja. To su samo neke od velikog broja objektiv­
nih mjera kojima se možemo poslužiti u istraživanju hi­
poteze da psihoterapija smanjuje tjeskobnost.
Namjerno sam razmotrio samo jedan određeni simp­
tom — što vrijedi za tjeskobu vrijedi i za sve druge
simptome na koje psihoterapija navodno utječe. Bilo
kako bilo, uvijek počinjemo s prilično nejasnom pre­
dodžbom o onome što želimo otkriti. Tu nejasnu ideju
neprestano usavršavamo i nastojimo dobiti neku opera­
tivnu definiciju, tj. definiciju koja se sastoji od određene
radnje koju drugi s istim rezultatom mogu ponoviti; i
tako postepeno naša veoma subjektivna početna zamisao
počinje stjecati svojstva egzaktne definicije i za znanost
karakterističnog mjerenja.
Kolika je vjerojatnost da će se utjecaj psihoterapije
uspjeti izmjeriti objektivnim metodama mjerenja? Po­
stoje prilično pouzdani pokazatelji iz kojih se vidi da su
neurotske reakcije uglavnom nasljedne te da ljudi, pod
utjecajem stresa, klonu zbog svojstava svog živčanog su­
stava na koji psihoterapijom ne možemo znatnije djelo­
vati. Freudovi se sljedbenici protive takvom stavu i kao
što je opće poznato tvrde da je glavni činilac u nasta­
janju neuroze sredina, a naročito porodica u prvih pet
godina čovjekova života. Ovakav se stav temelji na zablu­
di i to zabludi koja u psihologiji ima »slavnu« prošlost.
Na temelju te iste zablude pobornici nasljeđivanja inteli­
gencije, vidjevši da su djeca po inteligenciji obično slič­
na roditeljima, zaključili su da se ona nasljeđuje, dok su
pobornici utjecaja sredine tu istu činjenicu tumačili utje­
cajem sredine (inteligentni roditelji svojoj su djeci stvo­
rili sredinu podesnu za razvoj, a tupi su roditelji pro­
pustili da to učine). Prošlo je nekoliko godina dok obje
strane nisu konačno shvatile da je sličnost inteligencije
između djece i roditelja u odnosu na nasljeđivanje ili
sredinu, sama po sebi neutralna.
Izgleda da psihoanalitičari nisu iz toga ništa naučili.
Oni i dalje uporno tvrde da u razvoju ličnosti korelacija
znači i neizbježnu uzročnu povezanost. Tako, na primjer,
frojdovci vjeruju da je pesimistički stav donekle poslje­
dica ranog odbijanja od prsiju, dok je optimizam uzro­
kovan dugotrajnim dojenjem. Iz nekih se pokazatelja
zaista može zaključiti da postoji korelacija između doje-
nja i pogleda na život te da su od prsiju rano odbijena
djeca nešto pesimističnija i konzervativnija od djece koja
su dugo dojena. Takvo ponašanje, međutim, ne mora biti
uvjetovano utjecajem sredine. Jednako tako možemo
pretpostaviti da pesimistične potištene majke rađaju pe­
simističnu potištenu djecu, tj. da se ta svojstva naslje­
đuju. Također se može pretpostaviti da pesimizmu sklo­
ne i potištene majke djecu ranije odbijaju od prsiju jer
ih ne žele ili ne mogu dojiti. Prema tome vidimo da opaženu korelaciju možemo jednako lako objasniti i nasljeđi­
vanjem i utjecajem sredine, a sličnom bismo metodom
bez teškoća oborili mnoge dokaze kojima frojdovci podu­
piru svoje hipoteze. Umjesto jednostranog tumačenja u
biti dvosmislenih podataka željeli bismo izravne dokaze
(onakve kakve, na primjer, dobivamo proučavanjem jed­
no i dvojajčanih blizanaca. Izgleda da ti dokazi snažno
podupiru mišljenje da se neurotične predispozicije na­
sljeđuju).
Ako su neuroze nasljedne, kako je onda moguće da
toliki broj neurotičara ozdravlja? Kako neurotičari, oni
koji se liječe psihoterapijom, kao i oni koji se uopće
ne liječe mogu ozdraviti ako neuroze uzrokuju nasljedni
faktori? Radi se o tome da moramo pažljivo razlikovati
neurotičnost ili nasljeđenu emocionalnu nestabilnost zbog
koje pod utjecajem stresa dolazi do neurotskih simptoma, a na kraju i do živčanog sloma, od neuroze koja je,
posljedica djelovanja emocionalnog stresa na neurotski
predisponiran živčani sustav. U krajnje napetoj i teškoj
situaciji od neuroze može oboljeti i emocionalno sta­
bilan čovjek, dok za neurozu snažno predisponiran čovjek
koji živi u uravnoteženoj i ugodnoj sredini ne mora od
nje oboljeti. Odnos neurotičnosti i neuroze može se uspo­
rediti s odnosom inteligencije i obrazovanja. Veoma inte­
ligentan čovjek može zbog pomanjkanja obrazovnih usta­
nova ili nekih drugih vanjskih uzroka ostati neznalica,
dok netko tko je ograničen može specijalnom podukom
i vježbom steći minimalnu količinu znanja. Urođeni se
faktori vjerojatno ne mogu izmijeniti psihoterapijom,
kao ni bilo kojom drugom tehnikom koja kirurški ne za­
hvaća središnji živčani sustav. Ipak, možemo se nadati
da će bolji uvjeti života ublažiti utjecaj nasljednih fak­
tora, baš kao što možemo očekivati da će bolji sistem
obrazovanja mnogim ljudima omogućiti da steknu zna­
nje primjereno njihovim sposobnostima.
11
Psihoanaliza, navika i uvjetni refleks
Već duže vremena nitko ne osporava tvrdnju psihoanali­
tičara da jedino njihova teorija može objasniti prisut­
nost i oblike neurotskih simptoma, kao ni tvrdnju da je
ona jedini prihvatljiv oblik terapije. Usprkos tome što
psihijatri takve izjave prihvaćaju nadasve oprezno i što
je liječenje fizikalnim metodama znatno uznapredovalo,
ostaje činjenica da se većina neurotskih poremećaja da­
nas liječi psihoterapijom.
U posljednje vrijeme raste nezadovoljstvo takvim sta­
njem. To što psihoterapeuti ne mogu dokazati djelotvor­
nost svojih postupaka (o čemu je već bilo govora) samo
je jedan od razloga tog nezadovoljstva. Drugi je stvara­
nje teorije učenja kojom se također mogu objasniti mno­
ge neurotske pojave. Teorija počiva na čvrstim temelji­
ma, a broj dokaza koji je podupiru svakim je danom sve
veći. Sve donedavno ova alternativna hipoteza nije se
praktično primjenjivala, pa se stoga i nije mogla izravno
usporediti s Freudovom teorijom. No budući da se danas
primjenjuje sve češće, razmotrit ćemo taj novi pristup
jednom zaista starom problemu. Radi se o poremećaju
enureze ili nehotičnog mokrenja koji ljudi pokušavaju
riješiti već tisućama godina.
Već Plinije izvještava o narodnim lijekovima kojima su
zabrinuti roditelji liječili djecu koja nisu mogla zadrža­
vati mokraću. Bolesnika su hranili kuhanim miševima,
običnim mokricama, a davali su mu i mokraću ustrojenih
svinja. Preporučivalo se i nošenje čistog rublja na kršte­
nju. Te ponešto neobične metode upotpunjene su tijekom
novije povijesti liječništva specijalnim dijetama, injek­
cijama, lijekovima i hormonima, operacijama, električ­
nim i drugim stimulacijama i kontradiktornim savjeti­
ma (na primjer preporuke da se spava na leđima i da se
spava na trbuhu). Većina tih metoda donekle je i djelo­
tvorna u rukama onih koji u njih vjeruju, no uspjeh u
cjelini relativno je slab.
Freud je, kao što se moglo i očekivati, u proučavanje
enureze uspio uvesti seksualni element, te je tvrdio da
»kad god enuresis nocturna nije posljedica epilepsije,
tada je nadomjestak za polucije«. Neki psihijatri sma­
trali su enurezu histeričnom pojavom putem koje se du­
boko ukorijenjene tjeskobe »pretvaraju u tjelesne simp­
tome«. Ovakav i slični psihijatrijski stavovi doveli su do
općeg mišljenja da je enureza psihički poremećaj te da
ga treba liječiti psihoterapijom. U cjelini, uspjeh u lije­
čenju bio je vrlo slab. Na sreću kod većeg broja djece
simptomi često sami od sebe nestaju. Kao primjer na­
vodim slučaj psihijatra koji je enurezu smatrao poreme­
ćajem dinamike ličnosti i koji je od te bolesti uspijevao
izliječiti svega polovinu svojih pacijenata.
Pobornici shvaćanja da je kontrola mokraćnog mjehu­
ra problem teorije učenja smatraju enurezu posljedicom
greške u učenju. Polazeći od načela uvjetnog refleksa
Mowrer ovako zaključuje: Kod neurotičnog djeteta šire­
nje mokraćnog mjehura ne dovodi do buđenja, već do
refleksnog opuštanja sfinktera, a time i do mokrenja.
Trebalo bi izumiti mehanizam koji bi dijete probudio
u trenutku kad rastegnut mokraćni mjehur uzrokuje
refleksno opuštanje sfinktera. Mowrer savjetuje da se
primijeni prilično jednostavan instrument čiji se rad za­
sniva na elektrolitskim svojstvima urina. On je izumio
specijalni tip dušeka koji se sastoji od dviju brončanih
rešetaka odvojenih i omotanih debelim materijalom ve­
like sposobnosti upijanja. Kombinacija je laka, trajna
i udobna. Dok je dušek suh između rešetaka nema elek-
tričnog kontakta. Čim na njega padne urin, koji trenutno
biva upijen, kontakt je uspostavljen, strujni se krug za­
tvara, zvonce zvoni i budi dijete prilikom čina mokrenja.
Tada dijete odlazi u kupaonicu gdje radnju može dovršiti.
Prema načelima nastajanja uvjetnog refleksa često bu­
đenje zvonom u času širenja mjehura trebalo bi konačno
dovesti do buđenja samo zbog širenja mjehura, tj. do
buđenja bez zvonjave. Budući da je bezuvjetni po­
dražaj (zvono) zamijenjen uvjetnim (širenje mjehura),
treba očekivati da će se dijete, nakon određenog broja
pokušaja, probuditi prije nego što se pomokri. Kažu da
se ovom metodom koja se primjenjuje već od početka na­
šeg stoljeća (i prije Mowrera) postižu izvanredno dobri
rezultati. Mowrer izvještava o stopostotnom uspjehu, a
i ostali koji su se njome služili tvrde da je neobično dje­
lotvorna. Neki ističu da su opazili i druge pozitivne pro­
mjene pacijentove ličnosti i da ni u jednom slučaju nije
došlo do »supstitucije simptoma«. Ovo treba naglasiti
zato što se ponekad čuje da svaki pokušaj izravnog lije­
čenja enureze uzrokuje neku drugu vrstu simptoma.
Mowrer s pravom ističe da je razlika u stavovima iz
kojih proizlaze ove dvije metode (psihoterapija i metoda
koja se zasniva na načelu uvjetnog refleksa) trajni uzrok
neslaganja između kliničara i odgajatelja. Specijalist koji
se uglavnom bavi terapijom neprestano gleda loše poslje­
dice odgoja pa stoga o njemu nema pozitivno mišljenje.
Odgajatelj, ovlašten da prenosi prihvaćene vrijednosti i
tradicionalne oblike kulture, veoma cijeni svoje zvanje i
smatra ga nadasve važnim. Razlike u stavovima dovode
do međusobnih optužbi. Specijalist optužuje odgajatelja
za brutalnost i sadizam, dok odgajatelj odvraća da je
specijalist idealista koji ne poznaje stvarnost. Tako opse­
žan problem ne možemo ovdje razmatrati. Možemo samo
konstatirati, da danas u našoj kulturi, specijalist sve
češće zamjenjuje odgajatelja. To se ne čini ni svjesno ni
namjerno, a ni zato što su činjenice pokazale da je jedan
pristup bolji od drugog. Razlozi tome emocionalne su i
iracionalne prirode.
Područje je još prilično neistraženo, a sam problem,
budući da njegovo rješavanje zahtijeva u biti spoznaju
o prirodi neuroze, jedan je od najvažnijih s kojima su se
psiholozi dosada susreli. Mowrer, na primjer, upozorava
da se velik dio današnje psihoterapije temelji na pretpo­
stavci da je neuroza jednostavno posljedica pogrešnog ili
pretjeranog i prisilnog učenja. U skladu s tim dosta se
vremena provodi u nastojanju da pacijent shvati »stvar­
nost«, tj. u nagovaranju da obavi radnju X koju je dugo
smatrao opasnom, a koja to zapravo nije. Drugim riječi­
ma nastoji mu se razliku između »tada« i »sada« učiniti
što očevidnijom. Pacijent mora sam uvidjeti »da su se
uvjeti izmijenili i da su stavovi, radnje i uvjerenja koja
su možda u jednom razdoblju njegova života bila oprav­
dana i potrebna, sada nepotrebna i beskorisna.«
Ovom općem mišljenju Mowrer suprotstavlja neurotičarovu nesposobnost učenja. On ističe da dijete mora
usvojiti golemu količinu posrednog znanja koje nazivamo
kulturom. Neke dijelove te kulture ono lako svladava jer
služe rješavanju neposrednih problema, kultura se me­
đutim sastoji i od elemenata koje dijete teško prihvaća.
To su uglavnom moralne zabrane nužne za skladno funk­
cioniranje grupe, ali djetetu strane i besmislene. Za nj
su one jednostavno prepreke na putu do zadovoljstva.
S ovog stajališta kultura se izjednačuje s odricanjem,
ograničavanjem i žrtvom. Ona prisiljava čovjeka da umje­
sto u sadašnjosti živi u budućnosti. Mowrer smatra da
to znanje nije lako steći, da su prepreke i teškoće velike
te da je neurotičar čovjek koji ih nije uspio svladati.
Drugim riječima to je čovjek koji u svoju ličnost nije
uspio ugraditi dio kulturnog naslijeđa.
Razlike između ova dva stajališta vrlo su izražene i
jasno je da, želimo li liječiti neurotičara, moramo oda­
brati jedno ili drugo. Ta su stajališta, naime, temelji razli­
čitih pristupa liječenju. Freud zastupa klinički, a Mowrer
odgojni pristup. Budući da nemamo dovoljno eksperi­
mentalnih dokaza, teško je odlučiti koji je od ova dva
pristupa bolji, pa su stoga eksperimenti u liječenju enu-
reze veoma važni i za područje praktičnog rada. Iako
uspjeh odgojnog, a relativan neuspjeh terapijskog pri­
stupa u liječenju enureze ne možemo neposredno poop­
ćiti i na liječenje drugih poremećaja, oni barem poka­
zuju da i za hipoteze koje se bitno razlikuju od Freudovih i psihoanalitičkih postoje stvarni i uvjerljivi dokazi
te da bi mogućnosti liječenja koje se ne zasnivaju na
nekoj određenoj Freudovoj pretpostavci objavljenoj svi­
jetu na kraju prošlog stoljeća, trebalo temeljitije ispitati.
Premda sam nešto više govorio o enurezi, ne treba
misliti da se liječenje stvaranjem navike može primije­
niti samo na takvu vrstu poremećaja. Drugi primjer lije­
čenja stvaranjem uvjetnog refleksa nalazimo u liječenju
alkoholičara. Zamisao da se potreba za alkoholom po­
ništi umjetno podstaknutim gađenjem pojavljuje se u
jednom ili drugom obliku rano u ljudskoj povijesti. Plinije, na primjer, navodi velik broj metoda koje su se
koristile u njegovo vrijeme. Moderne metode liječenja al­
koholičara koriste za izazivanje gađenja lijekove kao što
je, recimo, emetin hidroklorid (injekcija uzrokuje mučni­
nu i povraćanje). Proces navikavanja započinje uvođenjem
pacijenta u prostoriju u kojoj nema ničega što bi moglo
zaokupiti njegovu pažnju. Terapija se provodi ujutro jer
pacijenti natašte i odmoreni bolje reagiraju. Najprije se
pacijentu dade nekakav »preliminarni« lijek, a zatim
injekcija emetin hidroklorida. Neposredno prije očeki­
vanog napada povraćanja pacijent vidi i kuša omiljena
alkoholna pića i osjeća njihov miris. Sve zajedno traje
oko pola sata i ponavlja se svakodnevno pet ili šest dana.
Zatim u razmaku od četiri do dvanaest tjedana slijedi oko
šest jednodnevnih postupaka koji služe učvršćivanju po­
stignutog stanja i stava. Takvo liječenje traje obično oko
godinu dana, a ponekad se jednodnevni postupci ponav­
ljaju i tijekom iduće godine.
Takva primjena uvjetnog refleksa teorijski je posve
opravdana. Uvjetni podražaj — alkohol — pacijent po­
vezuje s bezuvjetnim podražajem — injekcijom emetina,
tako da se nakon većeg broja ponavljanja bezuvjetni re-
fleks (povraćanje) javlja kao reakcija na uvjetni podra­
žaj (miris i okus alkohola, kao i na sam pogled na nj).
Dosadašnji su rezultati prilično ohrabrujući i u cjelini
bolji od rezultata psihoterapije. To je, dakle, još jedno
područje gdje ponovno učenje i vježbanje može razoriti
čvrsto ukorijenjene navike.
Navikavanje je ipak samo jedna od mnogih metoda za
razaranje navika, koje su dio psihologove ratne spreme.
Jedna od tih metoda, koja tamo gdje se može primijeniti
daje vrlo zadovoljavajuće rezultate jest metoda zamjene.
Želimo li se, na primjer, osloboditi navike A, možemo je
zamijeniti navikom B koja koristi iste motoričke puteve
kao i navika A i time je osujećuje. Samo se po sebi ra­
zumije da navika B mora biti neškodljiva. Ne može se,
na primjer, istodobno pušiti i žvakati guma, pa će navika
žvakanja gume automatski smanjiti broj popušenih ciga­
reta. Čim se guma za žvakanje pojavila na tržištu, proiz­
vođači cigareta su se zabrinuli i njihove uzbuđene reak­
cije ukazuju na mogućnost uspjeha u razaranju navika
zamjenom.
Ta metoda ima, međutim, i neka nezgodna svojstva.
U prvom redu nova navika može biti gora od prvobitne;
mnogi ljudi smatraju žvakanje gume manje poželjnim
od pušenja. Osim toga neki ljudi uspijevaju, barem teo­
rijski, spojiti i proturječne aktivnosti. Nitko tko je ikad
vidio teksaškog kauboja kako žvače gumu, puši, pripovi­
jeda, jede i pije viski istovremeno, neće biti baš uvjeren
u proturječno djelovanje ovih oralnih djelatnosti. Da
stvar bude gora obično je teško naći naviku-zamjenu ko­
jom čovjek želi zamijeniti staru naviku. Zbog svih tih
razloga korisnost metode zamjene prilično je ograničena.
To se nikako ne bi moglo kazati i za treću vrstu meha­
nizma za razaranje navika, naime, za sugestiju. Iako ne
možemo reći da razumijemo princip na kojem se ona
osniva, velik broj činjenica razbija sve naše sumnje o
njezinoj potencijalnoj moći. U jednom od tipičnih ekspe­
rimenata uspoređena je djelotvornost sugestije s djelotvornošću ortodoksnih načina odstranjivanja bradavica.
Kontrolna skupina djece liječena je uobičajenim načinom,
a eksperimentalna je skupina podvrgnuta sugestiji. Na
velikom bi se komadu papira narisala djetetova ruka sa
bradavicom na njoj, a zatim bi se uz određeni »hokus
pokus« oko te bradavice crtali sve manji i manji krugovi
sve dotle dok bradavica ne bi nestala sa slike. Takav
postupak koji se temelji na sugestiji jednako kao i ču­
vena metoda kojom se Tom Sawyer koristio u »Huckle­
berry Finnu«, pokazala se daleko djelotvornijom od orto­
doksne terapije — više je bradavica uklonjeno sugesti­
jom nego priznatim, »pravovjernim« načinima liječenja
koji su se primjenjivali u kontrolnoj skupini djece.
Da bi sugestija bila djelotvorna, ona ne mora biti
svjesna. To je pokazano jednim vrlo zanimljivim ekspe­
rimentom i uvelike zabrinulo ozbiljne ljude. Radilo se o
navici grickanja noktiju od koje se veoma teško odvika­
vamo. U eksperimentu je određen broj djece razdijeljen
proizvoljno u dvije skupine — eksperimentalnu i kon­
trolnu. Ništa se nije poduzelo da bi se djeca u kontrolnoj
skupini odvikla od ove ružne navike. Skupine su spavale
u velikim međusobno odvojenim prostorijama i proma­
trane mjesec dana da bi se vidjelo djelovanje terapije na
djecu u eksperimentalnoj skupini. Terapija je zapravo
bila veliki električni gramofon na koji je, kad bi djeca
zaspala, stavljena ploča s riječima: »Neću gristi nokte;
ružno je gristi nokte; neću više nikada gristi nokte« i
tako dalje u beskraj. Ploča je stavljena tek kad su sva
djeca pozaspala i skidana s gramofona ujutro prije no
što se itko od njih probudio. Na kraju eksperimenta ni
jedno dijete nije kazalo da je tijekom noći išta čulo. Ipak
djelovanje sugestije bilo je upadljivo. Broj djece koja su
prestala gristi nokte bio je u eksperimentalnoj skupini
daleko veći od broja takve djece u kontrolnoj skupini.
Vidimo da stvarnost dostiže pustolovne i neobične mašta­
rije Huxleyevog »Hrabrog novog svijeta«.
Sugestija se najčešće primjenjuje zajedno s hipnozom,
a pritom se osobito koristi pojava poznata pod imenom
posthipnotičke sugestibilnosti. Ta neobična pojava po-
znata je već više od stotinu godina. Kažemo li čovjeku u
hipnotičkom transu da će, kad se probudi izvršiti neku
određenu radnju, on će to gotovo uvijek i uraditi. Mo­
žemo mu, na primjer reći da iziđe iz prostorije, uzme
kišobran, donese ga i u određenom trenutku (kad otkuca
pet sati ili kad eksperimentator bučno obriše nos) otvori
pred gledaocima. Kad ga kasnije, upitamo zašto je to
učinio, on svoje ponašanje nastoji opravdati racionalnim,
poluprihvatljivim objašnjenjima. Tako će, recimo, kazati
da je skupini ljudi koja je raspravljala o praznovjerju
želio pokazati kako on nije praznovjeran, pa je izišao i
donio kišobran. Svakom tko poznaje stvarne motive, tj.
posthipnotičku sugestiju, ti su izgovori zanimljivi i to
prije svega zato što su slični lažnim motivima koje ljudi
često navode da bi opravdali postupke čijih poticaja za­
pravo nisu svjesni, ili radnje koje nisu baš vrlo časne.
Posthipnotička sugestija može biti veoma snažna. Jed­
nom je prilikom čovjek, koji je dosta znao o hipnozi, pri­
stao da bude hipnotiziran. Kad su ga hipnotizirali, reče­
no mu je da će ga probuditi i da će deset minuta kasnije
hipnotizer bučno obrisati nos. Naj taj znak on mora
ustati sa stolice na kojoj sjedi, preći na drugi kraj sobe
i tamo sjesti na drugu stolicu. U zakazano vrijeme hipno­
tizer je zaista obrisao nos, a ispitanik je, uznemireno,
izjavio: »Osjećam kao da me netko prisiljava da pređem
na drugu stolicu. Mogao bih se kladiti da je to posljedica
posthipnotičke sugestije i zato baš neću to učiniti.« Zatim
je nekoliko minuta razgovarao s prisutnima, te konačno
iznenada ustao, otišao na drugi kraj sobe i sjeo na drugu
stolicu. Vidimo da, čak i kad smo potpuno svjesni post­
hipnotičke sugestije i kad se protiv nje borimo, moramo
ponekad, na kraju popustiti.
Ovaj tip sugestije psiholozi su pokušali upotrijebiti za
odvikavanje od loših navika. Ako nekog hipnotiziramo i
kažemo mu da će u buduće pri pogledu na alkohol osje­
ćati mučninu, stravu i gađenje, on će kad se probudi,
to zaista i doživjeti. Na žalost, snaga sugestije s vreme­
nom opada da bi, konačno, potpuno izblijedjela. Poslije
nekoliko dana trebalo bi pacijenta iznova hipnotizirati,
što međutim, iz različitih razloga nije ni praktično ni
preporučljivo.
Premda se djelovanje posthipnotičke sugestije s vre­
menom gubi, iz nekih se pokazatelja vidi da ono može
biti i zapanjujuće dugotrajno. Tako je, na primjer, za­
bilježen istinit slučaj u kojem je hipnotiziranom čovjeku
rečeno neka za godinu dana, točno u podne, napiše hipnotizeru dopisnicu određenog sadržaja. Iako čovjek nije
bio svjestan sugestije, on ju je točno izvršio. Prema to­
me izgleda da metoda posthipnotičke sugestije mnogo
obećava. To što u mogućnosti njezine primjene nismo
skloni vjerovati, povezano je s pogrešnim asocijacijama
koje riječ hipnoza budi u mnogima od nas. Javno prika­
zivanje i šarlatanstvo iznijeli su hipnozu na zao glas, pa
je malen broj ljudi spreman staviti na kocku svoj ugled
i izvršiti potrebne eksperimente koji bi pojavu posthipno­
tičke sugestibilnosti izdigli iz kategorije neobičnih za­
nimljivosti i uvrstili je u red korisnih spoznaja.
Osim korištenja uvjetnog refleksa, zamjene i sugestije
za odvikavanje od navike postoji još jedna metoda. Iako
nam se na prvi pogled može činiti paradoksalnom, ona se
čvrsto zasniva na psihološkim principima. Jedan takav
očiti princip jest da je bit navike automatsko nesvjesno
ponavljanje. Pjesnik koji je opisao stonogine muke kad
nastoji pokrenuti jednu od svojih bezbrojnih nogu pot­
puno je to shvatio. Dok se stonoga ravnala po navici, ne
pazeći kako hoda, sve je bilo u redu. Čim je pokušala
model vlastitog kretanja svjesno ponoviti, beznadno se
zaplela i nije se mogla maknuti s mjesta. To, u mnogo
blažem obliku, vrijedi i za ljudsko kretanje. Ako čitalac
pokuša strčati niza stepenice svjesno pazeći na svaki ko­
rak i odlučujući gdje će točno staviti nogu, ubrzo će se
slomljene noge naći na dnu stepeništa i sam se na sebi
uvjeriti u važnost nesvjesnih navika. Isti princip primje­
njuje i dosjetljivi igrač golfa kad pažnju protivnika na­
stoji skrenuti na detalje udarca. Dok lopticu udaramo
automatski, sve ide glatko, ali čim postanemo svjesni za-
maha, on prestaje biti navika i postaje nova i teška rad­
nja. Drugim riječima naviku možemo razoriti ako je time
što pomno pazimo na sve njezine potankosti, izdignemo
iz područja nesvjesnog ponavljanog ponašanja.
Kako se taj princip primjenjuje u praksi? Dunlap ga
je koristio za odvikavanje od navika koje su odolijevale
svim drugim načinima liječenja. Tako je, recimo, dijete
koje je uporno grizlo nokte moralo svaki dan to svjesno
činiti pred psihologom. Teški pušač koji se nije mogao
odviknuti od pušenja, također je dan za danom sjedio
pred psihologom sat vremena, i pazeći na svako uvla­
čenje dima i na svaki osjet u grlu i ustima, pušio ciga­
retu za cigaretom. Oba pacijenta su se ubrzo odviknula
od svojih navika i izgleda da ih nisu iznova stekli. Dunlap
je svoje metode primijenio i na druga područja i pokazao
da iako savjet da uporno i svjesno činite upravo ono od
čega se nastojite odviknuti zvuči paradoksalno, oni koji
ga poslušaju postižu izrazito dobre rezultate. Na žalost,
taj se princip nije dublje istraživao (baš kao ni sugestija)
i to uglavnom zbog sveprožimajuće vjere u psihoterapiju
tako karakteristične za suvremenu psihologiju i psihi­
jatriju. Usprkos bezbrojnim neuspjesima u liječenju al­
koholičara, neurotičara, narkomana i onih koji grizu
nokte, psihoterapeuti i dalje uporno tvrde da se jedino
njihovim metodama možemo odviknuti od ove vrste na­
vika. Srećom javljaju se znaci kritičnijeg pristupa psiho­
terapiji, te se možemo nadati da će takav pristup potaći
eksperimente iz kojih će se vidjeti što se može učiniti
pomoću ostalih metoda. Ovdje opisani postupci — zamje­
na, sugestija, ponavljanje i stvaranje umjetnog refleksa —
imaju čvrstu teorijsku osnovu pa će se svaka nova spo­
znaja o procesima na kojima se navedene metode temelje
sigurno odraziti i na djelotvornost liječenja.
Liječenje će vjerojatno biti još uspješnije, a područje
na koje se navedene metode mogu primijeniti šire, pri­
mijenimo li dvije, pa čak i tri metode istodobno. Psiho­
terapija će tada biti korisnija kao dopuna ovih funda­
mentalnih metoda nego kao njihova zamjena. Neki tera-
peuti koji su opisali metode kojima su se služili za odvi­
kavanje svojih pacijenata od nekih navika napomenuli
su da bi psihoterapija trebala pratiti liječenje. To staja­
lište izgleda prihvatljivo. Odvikavanje od svake duboko
ukorijenjene navike stvara napetosti koje pacijent ne mo­
že podnijeti bez pomoći iz vana. Svakako treba eksperi­
mentalno ispitati da li tako stvorene napetosti djeluju
na pacijentovu živčanu stabilnost. Zasad je sigurno da se
navike koje su posljedica emocionalne neprilagođenosti
i koje obično prate neurotske poremećaje, a prema miš­
ljenju nekih čine čak i njihovu jezgru, mogu uspješno
liječiti novim metodama. Njihova je korisnost već po­
kazana, a njihovo će teorijsko opravdanje vjerojatno
objasniti njihov uspjeh.
12
Što ne valja u psihoanalizi?
Ne može se poreći da su Freudove teorije neobično snaž­
no utjecale na psihoterapiju, literaturu, pa i na sveukup­
nost zakona, narodnih i drugih običaja koje obično nazi­
vamo zajedničkim imenom »seksualni moral«. Iako mo­
ralisti sumnjaju u korisnost toga utjecaja, većina je lju­
di, nakon početnih i vjerojatno neizbježnih povika, psiho­
analizu spremno pa čak i oduševljeno prihvatila. Takvo
prihvaćanje nije posve u skladu s psihoanalitičkim uče­
njem po kojem bismo prema psihoanalizi trebali pružati
otpor i osjećati neprijateljstvo. Takav otpor i neprijatelj­
stvo nalazimo danas gotovo isključivo u redovima psiho­
loga i antropologa, tj. među ljudima koji su teorije i
tvrdnje psihoanalitičara profesionalno i pomno proučili.
Riječi »psihologija« i »psihoanaliza« postale su među ne­
stručnjacima gotovo sinonimi, a u književnom su svijetu
Freudovi izrazi i pojmovi toliko potpuno prihvaćeni da
se neki suvremeni romani ni po čemu ne razlikuju od
povijesti psihijatrijskih slučajeva.
Izgleda da je to, u znanosti, jedinstven slučaj. Ni u
jednoj drugoj njezinoj grani nećemo naići na hipoteze i
teorije koje stručnjaci odbacuju, a široke mase prihva­
ćaju. U povijesti se to dogodilo svega nekoliko puta.
Tako je, na primjer, slučaj Lisenko pokazao da i u ge­
netici vox populi može biti vox dei. Posljedica toga bila
je ekskomunikacija istinskih znanstvenika koji nisu pri­
hvaćali tvrdnje za koje nisu postojali dokazi, iako su se
one svidjele nestručnim sucima. Slično se desilo i sa
heliocentričnom teorijom — javnost je podupirala mišlje­
nje da je zemlja središte svijeta, iako su se svi pozvani
da o tom sude jednoglasno slagali u suprotnom.
Izjednačujući psihoanalizu s popularnim mišljenjem,
ne okrećemo li svijet naopačke? Zar nije Freud bio ve­
liki inovator baš kao i Galileo i Darwin? Nije li i njega
baš kao i njih razuzdana svjetina najprije kamenovala
i priznala mu znanstvene zasluge tek nakon mnogih go­
dina proganjanja? Možda ovaj paradoks i nije tako para­
doksalan kao što nam se na prvi pogled čini.
Upravo kao što bilo kojem drugom skupu pojava mo­
žemo pristupiti na dva načina, tako postoje i dva pristu­
pa psihologiji. Eddington ih je sažeo u svojem čuvenom
primjeru stolova — osjetilnom stolu koji vidimo i koji
možemo dodirnuti, koji ima težinu i debljinu i dio je
naše svakodnevne okoline, i znanstvenom stolu koji se
sastoji od elektrona i protona, dakle u biti od »ničega«
ispresijecanog električnim nabojima koji se kreću veli­
kim brzinama. Znanstveni stol prihvaćamo na temelju
fizičarevog autoriteta. Uvjerili smo se, naime, da se fizičareve prognoze obično obistine. Većina nas, ipak nije
dosljedna i radije ima posla s osjetilnim entitetima za
koje misli da ih razumije. Tako, na primjer, vidimo da je
zemlja ravna i da se sunce okreće oko nje kao i to da od
svinjskog uha ne možemo načiniti svilenu torbicu. Kad
činjenični dokazi postanu nepobitni, takav svoj stav ne­
rado i protiv volje mijenjamo te prihvativši novi, potajno
čeznemo za starim dobrim vremenima.
Isto, samo izraženije događa se i u psihologiji. Njemač­
ki su je filozofi jasno razgraničili. Oni razlikuju pojam
verstehende* psichologie od pojma erklaerende** psichologie, tj. psihologiju u svakodnevnom smislu riječi koja
nastoji ljude razumjeti od naučne psihologije koja nasto* Na njemačkom jeziku »onaj koji razumije«. Riječ je nastala od
glagola »verstehen« — razumjeti (prim. prev.).
** Na njemačkom jeziku »onaj koji objašnjava«. Riječ je nastala
od glagola »erklaeren« — objasniti (prim. prev.).
ji objasniti njihovo ponašanje. Često se kaže da psiho­
logija ima dugu prošlost, ali kratku povijest. Dugu proš­
lost ima popularna psihologija svakodnevice koja je pisci­
ma, filozofima i svima onima koji rade s ljudima odu­
vijek služila kao pomagalo. Vrsta psihologije koja objaš­
njava pojavila se tek pri kraju prošlog stoljeća, pa pre­
ma tome ima kratku povijest. Budući da se ove dvije
vrste psihologije često zamjenjuju, posvetit ćemo još ne­
koliko riječi svojstvima po kojima se one međusobno
razlikuju.
Teško da bi se moglo reći da u svojim odnosima pre­
ma ljudima postupamo nasumce. Iskustvo nas uči da
od određenog tipa ljudi očekujemo određene reakcije, a
reakcije svojih poznanika, bliskih prijatelja ili članova
porodice možemo gotovo uvijek točno predvidjeti. Znamo,
na primjer, da Mary ima navike usidjelice pa pred njom
ne treba pripovijedati »masne« viceve, a da je Joan noćna
ptica uvijek spremna za zabavu. Na Dicka se možemo
osloniti i toliko je pošten da s njim ne treba ni pokuša­
vati razmotriti načine i sredstva za oslobođenje od pore­
za na prihod, ako ti načini i ta sredstva nisu potpuno
u skladu sa zakonom. Nasuprot njemu Fred uvijek ide
»prijekim putem« te će vjerojatno jednog dana pretjerati
i naći se u zatvoru. Dolores je »luda za muškarcima« i
»laka«; Mac je štedljiv i fanatik anglikanske crkve; Jim
nema osjećaja za novac i sve promatra sa znanstvenog
stajališta, a Dolly je vjerna žena ponosna na svoje odlike
domaćice. Kad je riječ o ljudima koje dobro poznajemo
skloni smo takvim i sličnim poopćenjima u skladu s ko­
jima se i ponašamo. Možemo se čak i ponositi svojim
»razumijevanjem ljudske prirode« i točnošću svojih su­
dova. Često vjerujemo da takve sudove možemo stvoriti
na prvi pogled, a mnogi od nas idu štoviše tako daleko
da vanjske tjelesne znakove, kao što su na primjer, neizražena brada, crvena kosa ili jevrejski nos, smatraju ne­
pogrešivim pokazateljima čovjekova karaktera. Iako su
takvi sudovi nastali uglavnom nesvjesno, spremni smo
braniti ih do posljednjeg daha.
Svakodnevno slično sudimo i o materijalnim fizikalnim
pojavama. Kažemo da su predmeti teški ili laki, zrak
vlažan ili suh i očekujemo da u zrak bačeni predmeti
padnu opet na zemlju. Iznenadili bismo se kad nas voda
ne bi smočila ili sunce ogrijalo. Sustav takvih i sličnih
očekivanja, koja se na našu sreću najčešće ispunjavaju,
izgradili smo na temelju iskustva.
Neki fizikalni pojmovi mogu nam izgledati slični poj­
movima svakodnevnog života. Takvi su, na primjer, po­
jam vremena i pojam prostora. Važno je, međutim, uo­
čiti da fizikalni i svakodnevni pojmovi, iako naizgled
slični, nikako nisu identični. U Scholiumu koji prethodi
djelu Principia Newton ističe da svoje uobičajene poj­
move vremena i prostora, tj. vrijeme i prostor kako ih
osjećamo, ne smijemo zamijeniti sa »stvarnim ili mate­
matičkim vremenom i prostorom«; svatko tko to učini
»neobrazovana je neznalica«. Fizika ne pokušava razum­
jeti svakodnevne pojave i opisati ih uobičajenim riječi­
ma, premda se na svojim počecima tim metodama slu­
žila; ona nastoji prirodne pojave objasniti pomoću opće­
nitih zakona (ne treba posebno isticati da takvi zakoni
objašnjavaju i svaku specifičnu individualnu pojavu).
Isto vrijedi i za psihologiju. Pobornik psihologije »ra­
zumijevanja« nastoji intuitivno shvatiti mehanizam čo­
vjekova duha i pritom se služi svojim »zdravorazumskim«
poznavanjem ljudske prirode. Znanje je mogao steći pro­
matranjem samoga sebe, kao i introspekcijom, promatra­
njem drugih ljudi u različitim situacijama pa čak i čita­
njem Shakespeareovih djela ili modernih romana. Da je
njegova intuicija često zapanjujuće pronicava i točna,
ne može se poreći. Takva vrsta znanja, utemeljena na
iskustvu, a vjerojatno i na urođenom daru i interesu za
ljude, korisna je u mnogim zanimanjima, a psihijatru,
kadroviku, društvenom vođi i političaru gotovo neophod­
na. Takve psihološke spoznaje, bez obzira na svoju vri­
jednost i korisnost, nemaju s psihologijom kao znanošću
nikakve veze, baš kao što lakoća baratanja materijalnim
»stvarima« nema nikakve veze s fizikom i nije fizičaru
neophodna sposobnost. Na temelju promatranja usudio
bih se izjaviti da mnogi veliki psiholozi nisu znali »čitati«
ljudske motive i ciljeve, kao što ni mnogi veliki fizičari
nisu mogli popraviti karburator svojih kola ili običan
osigurač. Često čujemo kako bi psiholozi morali dobro
poznavati »ljudsku prirodu«. Upotreba tog izraza u ovom
smislu potpuno je neopravdana — psiholog o »ljudskoj
prirodi« ne zna ništa više od ostalih ljudi, a ako je
mudar neće dopustiti da ga zanesu tvrdnje o njegovu
sveznanju.
Ako psiholog kao znanstvenik ne pokušava razumjeti
ljude, što on onda zapravo radi? On bi želio stvoriti su­
stav općih znanstvenih zakona kojima bi se moglo objas­
niti ljudsko ponašanje. Pritom iz svakodnevnog govora
uzima riječi kao što su, na primjer, inteligencija, emoci­
ja, svojstvo, tip, sposobnost itd., upravo kao što fizičar
iz tog istog govora uzima riječi prostor, vrijeme, težina,
masa i mnoge druge. Pogrešno je, međutim, neprecizne,
nejasne i loše definirane izraze kojima se obično služimo
izjednačavati s preciznim, točno definiranim i jasnim
znanstvenim pojmovima. Premda sličnosti, pa i izvjesne
podudarnosti postoje, one ni u kom slučaju nisu pot­
pune.
To često dovodi do nesporazuma. Psiholog, na primjer,
izjavi da je inteligencija nasljedna i kad kaže inteligen­
cija misli na točno određen skup mjerljivih pojava. Ne­
stručnjak smatra da se izjava odnosi na njegov vlastiti
pojam inteligencije koji se obično znatno razlikuje od
psihologovog, pa njegove primjedbe s psihologovom izja­
vom u stvari uopće nemaju veze. Psiholog se teško može
suprotstaviti takvoj vrsti kritike, jer svi izrazi kojima se
služi imaju specifične konotacije koje bi trebalo najpri­
je objasniti (često i složenim matematičkim metodama)
i koje se mogu shvatiti jedino u okviru sustava mišlje­
nja čiji su dio. To ponekad, osobito zbog neočekivanosti,
može biti i pogubno te prepirka između stručnjaka i ne­
stručnjaka zna trajati satima, a da se stavovi protivnika
nimalo ne približe. Znanstvene su izjave veoma složene
i njihov smisao bitno ovisi o čitavom nizu činjenica, pret­
postavki i teorija. Bez potankog poznavanja svih tih činje­
nica, pretpostavki i teorija svaka je rasprava bespred­
metna.
Kakve sve to veze ima s psihoanalizom? Možda će biti
najbolje da kratko i dogmatski izjavim kako smatram da
psihoanaliza pokušava razumjeti, a ne nastoji objasniti,
da je ona prema tome u biti neznanstvena i da o njoj
može govoriti samo izrazima uvjerenja i vjere, a ne
rječnikom provjere i dokaza. Svoju je veliku popularnost
među nestručnjacima i stekla zahvaljujući svojoj neznanstvenosti koja je čini lako razumljivim i podesnim
sredstvom za »razumijevanje« ljudi. Moram naglasiti da
je to samo konstatacija, a nikako i vrijednosni sud. Reli­
gija i umjetnost također su neznanstvene discipline koje
su izgleda upravo zanemarivanjem znanstvenih istina
mnogo pridonijele ljudskoj sreći. Kazati da su one ma­
nje vrijedne od znanosti značilo bi primijeniti ljestvicu
vrijednosti koja je sama po sebi subjektivna i neznanstve­
na. Prosuditi da li je dana disciplina znanost možemo i
bez pozivanja na njezinu vrijednost. Za to nam treba
samo definicija znanstvene metode, tj. kriterij koji odlu­
čuje koliko je neka metoda znanstvena i s kojim se svi
slažemo. Takva definicija i takav kriterij postoje i svatko
ih može pročitati u djelima logičara i filozofa znanstvene
metodologije. Oni koji ta djela poznaju, znaju da se ona,
unatoč nebitnim neslaganjima, u glavnim točkama među­
sobno slažu.
Slično misle i mnogi psihoanalitičari te priznaju da
se njihova praksa u mnogim važnim vidovima razlikuje
od ortodoksnih znanstvenih postupaka. Jung je samo je­
dan od velikog broja analitičara koji su svjesno odba­
cili znanstvenu metodologiju, a prihvatili subjektivnost,
intuiciju i nesvjesno »shvaćanje«. O tom ovdje ne mo­
žemo raspravljati. Oni koji traže religiju, vjeru, ljepotu
ili neke druge neznanstvene vrijednosti ne treba da se
boje znanstvene kritike. U tom svojem traganju ne smi­
ju, naravno, tvrditi da su otkrili znanstvene istine — nitko
ne može odbacivati metode, a svojatati rezultate. Zelja
da se iz oba svijeta uzme ono što je najbolje, iako među
analitičarima česta, ne može se logički obraniti. Analiti­
čari koji priznaju neznanstvenost svojih metoda mogu,
naravno, u svojim pretpostavkama, slutnjama i intuitiv­
nim spoznajama biti u pravu, a često to i jesu. To me­
đutim ne mora biti zasluga psihoanalize. Mnogi ljudi koji
za psihologiju i za psihoanalizu nikada nisu čuli zapa­
njujuće pronicavo otkrivaju ljudske motive i ciljeve. Pra­
vilno prosuditi poseban slučaj nije nužno znak znanstve­
ne vrijednosti ili ispravnosti nečijih pogleda, teorija ili
pretpostavki (skoro bismo mogli reći da vrijedi obratno,
tj. da neslaganje u posebnom slučaju toliko diskreditira
teoriju da je moramo zamijeniti novom ili barem bitno
preinačiti).
Premda mnogi analitičari poriču svaku namjeru znanstvenosti, to se za većinu njih nikako ne može reći. Oni u
svojim djelima tvrde da ono što zastupaju ne samo da je
korisno, zanimljivo, uzbudljivo i oštroumno nego je i
istinito u znanstvenom smislu riječi. Tako je mislio i
sam Freud, a većina se njegovih sljedbenika slaže s tim
njegovim stavom. Stoga možemo primijeniti kriterij znanstvenosti i vidjeti da li psihoanaliza, kao znanost, ispu­
njava svoja obećanja.
Mnogi će analitičari na ovom mjestu odmah protesti­
rati. Gorljivo će tvrditi da su tradicionalni pojmovi o to­
me što je znanstvena metoda i znanstvena istina nepo­
trebno uski te da njihovi dokazi, premda se protežu van
granica ortodoksne znanosti nisu zato ništa manje znan­
stveni. Drugim riječima počevši s tvrdnjom »da su psiho­
analitički zaključci znanstvene istine« koja nas zanima
prije svega zato što takve istine, zbog njihove točnosti,
cijenimo, psihoanalitičar odmah zanemaruje činjenicu da
su znanstvene istine točne zato što smo do njih došli
određenim specifičnim metodama i mijenja značenje
pojma »znanstveno« tako da on uključuje i otkrića o ko­
jima je riječ. Navika suptilnog mijenjanja definicije po­
znata je i česta u politici. Predefiniranjem koje mijenja
njezino značenje riječ demokracija postaje oznaka za
diktaturu. Veliki svećenik svih koji se bave ovom vrstom
razbibrige bez sumnje je Humpty Dumpty čija je rasprava
o značenju riječi »slava« klasičan primjer stvaranja se­
mantičke zbrke.
»Ne znam što misliš kad kažeš 'slava'«, reče Alisa.
Humpty Dumpty se prezrivo nasmije. »Naravno da ne
znaš, ako ti ja ne kažem. Želio sam reći da je to za tebe
porazna vijest.« »Ali, 'slava' ne znači 'poraznu vijest'«,
usprotivi se Alisa. »Kad ja upotrebljavam tu riječ«, reče
prezrivo Humpty Dumpty, »onda ona znači ono što ja
želim — ni više ni manje od toga.« »Pitanje je«, reče Alisa,
»može li jedna jedina riječ označavati toliko različitih
stvari.« »Pitanje je«, reče Humpty Dumpty, »tko je gospo­
dar, i to je sve.«
Poznati predstavnik ovakvog načina zaključivanja,
gospođa Baker Eddy redefinirala je »znanost« riječima
religije i tako dobila »kršćansku znanost«. Komunisti
redefiniraju »znanost« terminima Marxova »dijalektič­
kog materijalizma« i dobivaju »narodnu demokraciju« s
»diktaturom proletarijata«. Hiromant koji čita sudbinu
iz dlana redefinira znanost riječima »vještine« kojom za­
rađuje za život i tako dolazi do pojma »znanstvenog pro­
ricanja sudbine«. Što zapravo znači tvrdnja da je psiho­
analiza znanost ne možemo odrediti ako riječi »znanost«
ne pridamo značenje koje joj je pripisivala većina ljudi
koji su se bavili poviješću znanosti i njezinom praksom.
To je važno pitanje. Da li je psihoanaliza znanost u nekom
drugom smislu stvorenom samo zato da bismo na nj
mogli pozitivno odgovoriti u ovom nas se slučaju ne tiče.
Na kakvim se dokazima temelji psihoanaliza? Uglav­
nom na kliničkim, a ne na eksperimentalnim. Različite
stavove kliničara i zagovornika eksperimentalnih metoda
dokazivanja razmotrio sam u uvodu pa ondje rečeno ne­
ću ovdje ponavljati. Dovoljno je prisjetiti se da je kli-
nički rad često bogat teorijama i hipotezama, ali oskudan
provjerom i dokazima. Samom kliničkom metodom za­
pravo i ne možemo dobiti nikakve dokaze i to zato što
se istražuje sa ciljem da se pomogne pacijentu, a ne sa
ciljem da se ispita priroda. Čak i kad se eksperiment za
provjeravanje dane hipoteze pažljivo planira, često je go­
tovo nemoguće isključiti utjecaj sporednih činilaca i izo­
lirati željeni učinak. U kliničkoj praksi takva je izolacija
nezamisliva. Ponekad izricana tvrdnja »da se psihoana­
litičke pretpostavke provjeravaju na kauču« (misli se na
kauč na kojem pacijent leži za vrijeme analize) ukazuje na
pogrešno shvaćanje pojma znanstvene »provjere«. Freudove hipoteze ne možemo provjeriti »na kauču« jednako
kao što vrijednost Newtonovih ili Einsteinovih teorija ne
možemo odrediti spavajući pod jabukom.
Na kakve se još dokaze (osim na kliničke) pozivaju
Freud i njegovi sljedbenici? Dvije su glavne vrste takvih
dokaza. Prva se odnosi na cjelovitost skupa hipoteza,
teorija, načina liječenja i kliničke prakse koji čine su­
vremenu psihoanalizu. Takav cjelovit sustav iskonstrui­
ranih umnih tvorevina ima u znanosti jedinstvene pred­
nosti, ali sadrži i velike opasnosti. Prednosti zato što se
različiti dijelovi sustava međusobno podupiru; opasnosti
zato što je njihovo tumačenje, zbog psihoanalitičarevih
predrasuda, obično pristrano. Kako tumačenje opaženog
čini veći dio psihoanalize, ta je opasnost naročito
izražena.
Nju pojačava jedna druga osobitost psihoanalize, koja
je u znanosti jedinstvena i podsjeća na postupke drevnog
reda Ignacija Loyole. Prije nego što počne s praksom
svaki psihoanalitičar mora i sam proći psihoanalizu u
kojoj se sve njegove radnje, snovi i maštanja objašnja­
vaju Freudovim terminima. Tijekom te psihoanalize, ko­
ja je sastavni dio njegove studije, između njega i njego­
va učitelja nastaje snažna emocionalna veza. Ona ga čini
unaprijed sklonim da sva učiteljeva tumačenja nekritič­
ki prihvati i time ga sprečava u objektivnom i ne­
pristranom prosuđivanju analitičkih pojmova. Da ta
opasnost nije imaginarna potvrđuje i priznanje po­
znatog psihoanalitičara Glovera koji pobija stav jed­
nog drugog Freudovca i smatra ga opasnim i štet­
nim. Glover kaže da psihoanalitičar o kojem je riječ
zagovara taj određeni stav jer je tijekom vlastite analize
pod vodstvom »heretika« stekao »emocionalnu sigurnost«
u pravilnost heretikova mišljenja. Ali što vrijedi za jed­
nog vrijedi i za drugog, pa ako su stavovi sljedbenika
Melanie Klein emocionalno obojeni (zbog psihoanalize
kojoj se svaki psihoanalitičar podvrgava na završetku
studija), ne možemo li isto kazati i za stavove Glovera i
njegovih sljedbenika? Ad hominem argumenti ovakve
vrste ustaljena su značajka freudovskog načina dokazi­
vanja. Oni ni psihoanalizi ni psihoanalitičarima nisu ško­
dili samo zato što nemaju nikakve znanstvene vrijednosti.
Rijetko smo svjesni koliko ta emocionalna pristra­
nost nastala tijekom analize psihoanalitičara na kraju
njegova studija, odvaja psihoanalitičara od kritičara.
Freud i sam kaže da se učenje psihoanalize temelji na
bezbroj opažanja i iskustava i da nitko tko ta iskustva
i opažanja nije ponovio na sebi ili na drugima nije pozvan
da o njima sudi. Drugim riječima da bismo Freudov su­
stav mogli kritizirati moramo u nj najprije vjerovati.
Mislim da takav zahtjev nikako nije u skladu s princi­
pima znanosti.
Nešto slično izjavili su i Jungovi sljedbenici. Jolanda
Jacobi, na primjer, tvrdi da su »teorijski pojmovi i objaš­
njenja samo donekle sredstvo za shvaćanje Jungova su­
stava mišljenja. Onaj tko taj sustav želi do kraja razum­
jeti mora njegovo djelovanje iskusiti na vlastitom jastvu.«
Podsjetimo li se da postoji najmanje petnaest različitih
i međusobno proturječnih »analitičkih« sistema koji za­
htijevaju nešto slično, jasno je da o tim sistemima nitko
ne može kompetentno suditi. Nitko, naime, nema ni do­
voljno vremena ni dovoljno novaca da se podvrgne toli­
kom broju međusobno nespojivih načina psihoanalize.
Tvrdnje da Freudove hipoteze čine dio »sustava« ne
dokazuju prema tome, baš ništa. Različiti »sustavi« Freu-
dovih sljedbenika ne slažu se međusobno u osnovnim
pitanjima, iako se svi oslanjaju na kliničko iskustvo.
Budući da se svi temelje na dokazima dobivenim »na
kauču« kako prosuditi njihove proturječne tvrdnje? Ako
se jedini dokazi sastoje od kliničkog iskustva i ako su
ta klinička iskustva očevidno proturječna, tada moramo
pozvati u pomoć vjeru, objaviti da problem nema rješe­
nja ili potražiti prihvatljivije dokaze. Kad freudovci tvrde
da su simboli u snovima njihovih pacijenata upadljivo
slični simbolima koje je opisao Freud, a Jungovci s istim
žarom da njihovi pacijenti sanjaju u simbolima sličnim
onima koje navodi Jung, tada konačnu odluku možemo
donijeti tek na temelju većeg broja eksperimentalnih do­
kaza. Osim ako se ne odlučimo za posve drugačije rje­
šenje i otkrića obiju škola ne pripišemo osjetljivosti pa­
cijenata koji su svoje izjave i tumačenja prilagođavali
očekivanju svojih psihijatara.
Takav eksperimentalni činjenični tip dokaza druga je
vrst psihoanalitičkih dokaza koje moramo osobito pomno
promotriti. Da bih ilustrirao potrebu takvog razmatranja,
navest ću jedan dokaz iz Freudovih djela. Odabrao sam
ga zato što sam uvidio da se uvijek snažno doima slušaoca ili čitaoca. Freud želi dokazati pretpostavku da su
svi snovi u stvari samo ispunjenje želja i kao dokaz na­
vodi doživljaje istraživača nepoznatih dijelova Zemlje i
drugih ljudi koji su gladujući u svojim logorima sanjali
hranu. Potreba za hranom stvara želju za hranom, a san
uvijek spreman da nam želje ispuni donosi kilogram
narezaka i tortu od jagoda. Tu, dakle, psihoanalitička
hipoteza ima podršku ljudi izvana (tj. ljudi koji nisu
psihoanalitičari), pa zahtjevi znanosti izgledaju zadovo­
ljeni.
Dopustite da ovaj dokaz iskažem nešto formalnije. Na
temelju pažljivog promatranja snova velikog broja paci­
jenata stvaramo pretpostavku da su »snovi ispunjenje
želja«. Na temelju te pretpostavke dalje zaključujemo da
ljudi koji gladuju sanjaju o hrani. Uspijemo li pokazati
da je to zaista tako, svoju smo hipotezu potkrijepili či-
njenicama. Uspijemo li pokazati da nije tako, hipoteza je
pogrešna. Freud, međutim, ne navodi nikakve eksperi­
mentalne dokaze. On se oslanja na pripovijesti iz druge
ruke, znači nužno selektivne i nepotpune, pa prema tome
i bezvrijedne. Srećom postoje noviji izvještaji o kontro­
liranim eksperimentima gladovanja i to eksperimentima
u kojima su učesnici izgubili gotovo četvrtinu svoje tje­
lesne težine. Njihovi su snovi pomno zabilježeni i uspo­
ređeni sa snovima ljudi koji su dobro hranjeni. Otkrilo
se da gladni ispitanici hranu ne sanjaju češće od sitih.
Iz ovog i sličnih eksperimenata se vidi da su Freudovi
anegdotski dokazi vrlo neuvjerljivi i da ne podupiru
njegovu pretpostavku o prirodi i svrsi sna, kao i to da
noviji eksperimenti tu pretpostavku opovrgavaju.
Gotovo sva pažljiva eksperimentalna istraživanja Freu­
dovih poopćenja dovela su do sličnih otkrića. J. Orlansky,
R. R. Sears i mnogi drugi proučili su literaturu koja se
bavi eksperimentalnom provjerom Freudovih dokaza i
zaključili da na svaku Freudovu dokazanu hipotezu do­
laze dvije koje se ne mogu potkrijepiti činjenicama ili su
čak njima protivne. Kad se radi o znanstvenim hipote­
zama, to i nije tako loš prosjek, ali svakako preslab da
bi poslužio kao temelj golemoj Freudovoj građevini. Pogrešnost tolikog broja hipoteza obara čitav Freudov su­
stav. Mnogo se toga, doduše, dade »spasiti« i prenijeti u
novije sustave opisivanja ličnosti. Istina je da psiholo­
gija mnogo duguje i da će još godinama dugovati smio­
nom geniju koji je u filozofsku i prilično akademsku dis­
ciplinu udahnuo novi život. No ma koliko cijenili Freudove hipoteze i spoznaje, moramo se pomiriti s činje­
nicom da je psihoanaliza kao samodostatan sistem poi­
manja ljudske prirode mrtva, iako vjernici još uvijek
obožavaju njezin balzamirani leš.
Što psihoanaliza uzvraća u debati u kojoj su činjenice
na strani protivnika? Ona, prije svega, tvrdi da su njezini
terapijski postupci djelotvorni, pa teorije i pretpostavke
na kojima se temelje ne mogu biti potpuno pogrešne.
Dokaze o djelotvornosti psihoterapije razmotrio sam u
jednom drugom poglavlju ove knjige, pa se možemo pod­
sjetiti kako oni nimalo ne potkrepljuju tvrdnju da psi­
hoterapija ublažuje duševne patnje neurotičara. Budući
da su ti »dokazi« najčešće mišljenja psihoterapeuta o
uspješnosti liječenja pacijenata, obično su i tehnički
manjkavi, a vrijednost im je sumnjiva. To što od tri
psihoterapeutova pacijenta dva obično ozdrave ne može­
mo smatrati zaslugom psihoterapije, jer jednak postotak
neurotičnih bolesnika ozdravlja i bez ikakve terapije.
Drugi dio psihoanalitičareve obrane odnosi se na svima
koji su proučavali polureligiozne sisteme (od biblijskog
proricanja do dijalektičkog materijalizma) dobro pozna­
to svojstvo. Radi se o tome da se izvorne tvrdnje zaodjenu dvosmislenim, općenitim i složenim rječnikom tako
da se iz njih ništa ne može sa sigurnošću zaključiti. Tu­
mačenje postaje nužno, pa se javlja niz samozvanih
»stručnjaka« od kojih svaki izjavljuje da je on jedini koji
poznaje istinu izvornika i koji tu istinu može povezati
sa suvremenim problemima i mišljenjem. Kao što ističe
Albert Ellis (i sam analitičar) »formulacije analitičke teo­
rije toliko su neodređene da se ne mogu provjeriti što
upravo ohrabruje analitičare u njihovu približavanju
opasnim ponorima misticizma«. On upozorava na činje­
nicu da je analiza privukla velik broj mistično usmjere­
nih ljudi i za to navodi četiri glavna uzroka: »a) analiza
se nije strogo pridržavala znanstvenih principa, već je
svojim štovateljima dopuštala da krenu stranputicom,
b) privukla je u redove svojih pobornika velik broj neu­
rotičara čija je potreba za mističnim i nelogičnim uvjet
njihova opstanka u sivoj svakidašnjici, c) dopuštala je ne­
precizne uopćene formulacije samo korak udaljene od mi­
sticizma, pa čak i takve koje se mogu protumačiti mistič­
nim izrazima i d) često je gajila kultove i prolazila razdo­
blja mračnjaštva, što je karakteristično za mistiku, a ne za
znanost.« Bilo kako bilo, ne može se poreći da Freudove
teorije nisu jednostavne. Čak ni njegove hipoteze nisu iz­
ravne izreke na temelju kojih možemo doći do provjerljivih zaključaka. One su vrlo zamršene, neodređene obiter
dicta koje zahtijevaju tumačenje i koje se teško mogu
znanstveno dokazati ili oboriti. Ta mogućnost protuslov­
nih tumačenja čini ih praktično neranjivima. Pokaže li
se da su zaključci izvedeni na temelju psihoanalitičkih
hipoteza pogrešni, možemo uvijek tvrditi da smo u za­
ključivanju pogriješili jer hipotezu nismo pravilno shva­
tili, te da bi neko drugo »tumačenje« hipoteze bilo u
skladu sa eksperimentalno potvrđenim činjenicama.
Treći dio psihoanalitičareve obrane majstorski je tak­
tički potez. Psihoanalitičar se tu služi pojmom »reaktivne
formacije« koji tumači prema potrebi situacije. Taj po­
jam dopušta da netko tko bi se teorijski morao ponašati
u skladu s modelom A toliko odstupi od toga modela
ponašanja da se zapravo ponaša u skladu sa suprotnim
modelom Z. Tako, na primjer, netko tko bi zbog navod­
nih doživljaja u djetinjstvu trebao biti bojažljiv, zahva­
ljujući »reaktivnoj formaciji« postupa nepokolebljivo i
napadački. Vidimo da je hipoteza dokazana bez obzira na
to da li je taj netko bojažljiv ili agresivan. Tvrdeći da su
naizgled introvertirani ljudi zapravo ekstravertirani, a
naizgled ekstravertirani ljudi nesvjesno introvertirani,
Jung se koristi sličnim mehanizmom. To mu omogućava
da »objasni« svaki tip ponašanja pozivajući se jedno­
stavno na svjesni ili nesvjesni dio pacijentove ličnosti.
Upravo ta osobina analitičke misli glavni je argument
analitičareve obrane — njome se može objasniti svaka
reakcija iako se nijedna ne može predvidjeti. Znanost se,
međutim, ne sastoji od objašnjenja ex post facto već od
prognoze koja se može provjeriti. Budući da nam psiho­
analitički pojam »reaktivne formacije« nimalo ne pomaže
u prosuđivanju većeg broja alternativa kao ni u njihovu
razlučivanju, posve je beskoristan. Takvi su pojmovi u
biti ad hoc hipoteze koje neizbježno objašnjavaju indi­
vidualne slučajeve jer su s tim ciljem i stvorene. No oni
se ne mogu uklopiti ni u kakav sistematičan okvir i upra­
vo zato što ih je lako izreći, a teško dokazati znanstvenici
ih najradije izbjegavaju. Ako za objašnjenje svakog
novog slučaja moramo stvoriti ad hoc hipotezu, kao što
u biti rade psihoanalitičari, nikad nećemo nadići sadaš­
nju fazu razvoja u kojoj sve možemo objasniti, ali ništa
predvidjeti.
Dosad smo analitički pristup kritizirali općenito. Mož­
da bi bilo zgodno preći na posebne slučajeve i iznijeti
konkretne prigovore psihologa suvremenoj psihoanalizi.
Prvi takav prigovor jest da se psihoanalitički zaključci
temelje na nepouzdanim podacima, tj. prije svega na analitičarevoj introspekciji i pacijentovim verbalnim izja­
vama. Takvi su podaci krajnje subjektivni i uzrokuju
poteškoće koje znanstvenik, međutim, ipak može svla­
dati. Čitav se analitički proces (tj. svaki sastanak paci­
jenta i psihoanalitičara) može, na primjer, doslovno zabi­
lježiti. Roger i drugi neanalitički orijentirani znanstve­
nici pokazali su da, za praćenje toka liječenja, kao i u
vrednovanju terapeutovih hipoteza, takve bilješke mogu
biti neprocjenjivo korisne. One osim toga mogu poslužiti
i kao kontrola izrazito slabog terapeutovog pamćenja.
Oslanjajući se isključivo na vlastito pamćenje, terapeut
lako postaje selektivan i bilježi samo ono što je u skladu
s njegovim unaprijed stvorenim mišljenjem. Prema tome
njegov izvještaj ne sadrži čitavu istinu, već samo njezin
odabrani dio (do kojeg se obično dolazi promatranjem ne­
kolicine odabranih pacijenata). Iz takvih se podataka ne
može ništa općenito zaključiti, među ostalim i zato što
psihoanalitičar nikad ne provjerava ne pobijaju li možda
njegovi vlastiti podaci njegove pretpostavke i ne potkrep­
ljuju li možda teorije različite od Freudove.
To ne bi bilo tako opasno kad bi podaci koje analitičar
iznosi bili barem izravne bilješke onoga što se zbilo na
sastanku analitičara i pacijenata. No budući da psiho­
analitičari ni tako odabrane podatke ne odvajaju od svo­
je interpretacije oni tim podacima obično prejudiciraju
ishod. Čitalac koji poznaje Freudova djela, ili djela nje­
govih sljedbenika, moći će u svakom pojedinom tamo na­
vedenom slučaju i sam provjeriti kakav je odnos činje­
nica i njihova tumačenja. Wittels u svojoj biografiji
Freuda priznaje da »Freudova osebujna istraživačka me-
toda n i j e . . . podnosila ograničenja i stroge definicije.
Spoznajom sebe samoga Freud je uspio shvatiti psiho­
loške pojave, pa njegova djela od samog početka nose
pečat snažnog unutarnjeg osvjedočenja«. U komentaru
ovog odlomka Ellis ističe da »iako je unutarnje osvjedo­
čenje bez sumnje hvale vrijedna osobina proroka, ono
znanstvenika samo opterećuje«. Psihoanalitičari koji pi­
šu knjige u kojima nerazloživo sjedinjuju verbalne izvje­
štaje i njihovo tumačenje vjerojatno nas baš zbog tog
svojeg unutarnjeg osvjedočenja u istinitost svojih tvrdnji
nastoje uvjeriti nestrpljivim dokazivanjem. Bilo bi sva­
kako mnogo bolje kad bi te svoje tvrdnje mogli potkri­
jepiti činjenicama.
Psihoanalitičari pretjeruju u uopćavanju svojih zaklju­
čaka. Freudova se impozantna građevina temelji na ver­
balnim izjavama stotinjak dobrostojećih bečkih neurotičara. Umjesto da svoje zaključke ograniči na ljude čiji
je uzorak promatrao, kako se to radi u znanosti, Freud
ih proširuje na sve ljude, svuda i uvijek. Drugim riječi­
ma on misli da je, proučavanjem jednog krajnje nerepre­
zentativnog uzorka ljudi, otkrio univerzalne istine. Ono
što vrijedi za njegove neurotične pacijente (pretpostavivši na čas da su njegova opažanja točna, a pretpostavke
ispravne) ne mora vrijediti i za zdrave stanovnike Trobriand otočja. Malinowsky je pokazao (i svoju tvrdnju
bogato ilustrirao primjerima) da su Freudove teorije
snažno uvjetovane kulturom te da se prilikom primjene
na ostale skupine ljudi moraju znatno izmijeniti. To što
se Freudove teorije mogu primijeniti na dobro stojeće
građane (a najvjerojatnije samo na neke od njih), ne
znači da se mogu primijeniti i na radničku klasu. O
tome sam nadugačko govorio u jednom drugom poglav­
lju, pa ne bih to ovdje ponavljao. Osim toga nije pogri­
ješio samo Freud. Većina njegovih sljedbenika revnosno
je oponašala njegov primjer, pa se ono što navodno vri­
jedi samo u jednom osobitom slučaju često poopćavalo
na čitavo čovječanstvo. Prije nego li se to učini, tj. prije
no što se bilo kakvo otkriće proširi i van okvira proma-
trane skupine, treba pokazati da je takvo proširenje
opravdano.
Psihoanalitičari
svoje
navodne principe primjenjuju
na opće društvene pojave bez za to potrebnih dokaza.
Čak i kad bi se Freudove teorije i hipoteze mogle primi­
jeniti na ljude kao pojedince, pitanje je bi li se njima
mogle objasniti društvene pojave kao što su rat, indu­
strijski nemiri ili umjetničko stvaralaštvo. Mnogi su ana­
litičari ipak to pokušali, te su svoje teorije proširili tako
da one obuhvaćaju gotovo sve društvene probleme, na­
ravno uvijek samo teorijski, tj. bez ikakvog pozivanja
na činjenice, a obično i bez skromnosti znanstvenika koji
izriče pretpostavku. Ta se sumnjiva nagađanja prikazuju
kao činjenice i društvu se preporučuje da se ponaša u
skladu s njima. Primjer takvog »pretpostavljanja« dat ću
u idućem poglavlju pod naslovom »Nacionalni stereoti­
povi i nacionalni karakter«. Takve primjere nije nimalo
teško naći. Sam sam u jednom ozbiljnom službenom do­
kumentu pročitao mišljenje da su nemiri u rudnicima i
nezadovoljstvo rudara djelomično uzrokovani nesvjesnim
sukobom koji nastaje u rudarevoj ličnosti kad zabada
pijuk (falički muški simbol) u »majku zemlju« (simbol
majke). Budući da nestručnjaci obično ne razlikuju psi­
hologiju od psihijatrije i psihoanalize, takve nategnute za­
misli iznose sve tri na zao glas. Premda se ni jedan ozbi­
ljan psiholog ne bi složio s takvim i sličnim stavovima,
ovakve izjave psihoanalitičara ruše i ugled psihologije.
I sam Freud je upozoravao na opasnosti »nekritičkog
psihoanaliziranja« svih i svakog. Na žalost njegovi sljed­
benici nisu uvijek slušali njegove trezvene savjete.
Rijetko se dešava da istraživanja kojima se žele provje­
riti Freudove hipoteze dovedu do odluke. Takva istraži­
vanja obično samo ilustriraju predrasude. Tako, na pri­
mjer, pretpostavka da rastureni domovi uzrokuju neuro­
ze može dovesti do eksperimentalno provjerene činjenice
da neurotičari često potječu iz rasturenih domova. Ta
činjenica, naravno, nije presudna ako se ne pokaže da
ljudi koji ne pate od neuroza uglavnom potječu iz urav-
noteženih i toplih domova. Ovaj drugi dio eksperimenta
frojdovci gotovo nikad ne izvrše. Brojke koje je objavila
američka vojska zaista pokazuju da velik broj neurotičara potječe iz rasturenih domova. One, međutim, poka­
zuju i to da iz rasturenih domova potječe i jednako velik
broj normalnih i osobito dobro prilagođenih vojnika.
Iz njih se zapravo vidi da rastureni dom u nastajanju
neuroze ne igra nikakvu ulogu.
Zanemarivanje kontrolne skupine koja čini negativni
pol induktivnog zaključivanja karakteristično je za frojdovski način izvođenja pokusa. Frojdovci uvijek iznova
izjavljuju da je određeni, najčešće proizvoljan, niz do­
življaja karakterističan za prve godine u životu neurotičara — skoro nikad ne nastoje pokazati da ljudi koji ne
pate od neuroza u prvim godinama života ne doživljavaju
ništa slično. Analitičar će na to odvratiti da je, uostalom,
svaki čovjek neurotičan, osim naravno, onoga koji je
psihoanaliziran u skladu s pravilima Freudove teorije
(ili Jungove, ili Stekelove ili Adlerove što će ovisiti o to­
me tko je od njih za analitičara lik oca), pa su stoga ti
doživljaji univerzalni. Očito je da ovakav argument do­
kazuje i više no što je potrebno. Možda mi svi i jesmo
neurotični, ali su neki od nas to više, a neki manje i ono
što nas zanima upravo su uzroci tih individualnih razli­
ka. Ako su razlozi koje navode frojdovci univerzalni, tada
pomoću njih ne možemo objasniti zašto jedan živčano
oboli dok drugi svoje poteškoće svladava ne pokazujući
neurotske simptome.
Pri dokazivanju
tvrdnji
činjenicama
psihoanalitičari
ne opravdavaju svaki korak, tj. neke od mogućih pret­
postavki smatraju već dokazanima. Vratimo se na trenu­
tak tvrdnji da rastureni domovi uzrokuju neuroze i pret­
postavimo da je nepobitno dokazano da neurotičan češće
potječu iz rasturenih domova od zdravih ljudi. Tvrditi na
temelju toga da je rastureni dom uzrok neuroze tipičan
je primjer drevne logičke zablude post hoc, ergo propter
hoc. Statističari je nazivaju »prelaženjem sa korelacije na
uzročne veze«. Iz gore navedenih podataka mogli bismo
zaključiti jedino to da između neuroza i rasturenog do­
ma postoji stanovita korelacija. Ta korelacija nam, na­
ravno, ništa ne kazuje o uzrocima promatrane pojave.
Frojdovci je objašnjavaju utjecajem sredine, no ona bi se
jednako dobro dala objasniti i utjecajem naslijeđa. Ako
se, naime, predispozicija prema neurozi nasljeđuje, tada
neurotični roditelji imaju neurotičnu djecu. Među neuro­
tičnim roditeljima brakovi se rastavljaju prilično često
tako da njihova djeca odrastaju u rasturenim domovima.
U skladu s tim nalazimo da neurotičan se uznemiruju­
ćom učestalošću potječu iz rasturenih domova i to ne zato
što rastureni dom uzrokuje neurozu nego zato što neu­
roza roditelja uzrokuje i rastureni dom i (putem naslije­
đa) neurozu kod djeteta. Ne tvrdim da je ova druga
hipoteza vjerojatnija od frojdovske (iako se iz većeg bro­
ja pokazatelja vidi da se predispozicija prema neurozi i
emocionalna nestabilnost nasljeđuju). Ono što me zabri­
njava je spokojno prelaženje preko nefrojdovskih hipo­
teza kojima bi se pojave o kojima se radi mogle barem
jednako dobro objasniti. U znanosti se napreduje pobi­
janjem suprotnih hipoteza pomno kontroliranim dokazi­
ma, a ne izbjegavanjem istinitih činjenica i nehajnim, da
ne kažem namjernim, prihvaćanjem nedokazanih pret­
postavki. Kad uvidimo da činjenice koje psihoanalitičari
navode često nisu baš najvjerodostojnije, tj. da su one
zapravo projekcije analitičarevih vlastitih želja, bit će
nam jasno zašto znanstvenici analitički opis ljudske pri­
rode smatraju samo briljantnim nagađanjem.
Protiv takvih metoda istraživanja i načina dokazivanja
ne prosvjeduju samo psiholozi. Mnogi ortodoksni psihi­
jatri u svojim su osudama jednako strogi. Elliot Slater
spretno sažima čitav problem riječima: »Sve je veći broj
psihoanalitičara sklonih da zanemare ili umanje djelo­
vanje genetičkih činilaca, tako da se oni u psihijatriji
sve rjeđe spominju. Iako je ta tendencija izražena i u
Velikoj Britaniji, ona nigdje nije tako snažna kao u Sje­
dinjenim Američkim Državama. Umjesto da proučavaju
psihoze i neuroze, konstituciju i sredinu, psiho- i fizio-
genezu, što bi podstaklo skladan razvoj psihijatrije, prak­
tični su se radnici gotovo isključivo posvetili psihotera­
piji, psihoanalizi, društvenoj psihijatriji, kadrovskoj se­
lekciji, grupnoj terapiji kao i antropologiji, sociologiji i
političkoj teoriji. Takav je jednostrani razvoj nezdrav.«
»Možda nećemo pretjerati ako kažemo da smo svjedoci
vremena u kojem antiznanstvene tendencije stječu sve
veći broj pobornika. Te nove škole jednostavno ignorira­
ju uobičajena pravila znanstvenog zaključivanja, gomila­
ju hipoteze ne poštujući princip ekonomičnosti, a nezgod­
ne činjenice uopće ne razmatraju. Objašnjenja koja vri­
jede za ponašanje nekih članova skupa prenose na čitav
skup; tumačenja u skladu sa svojim teorijama, a koja
bi mogla biti istinita smatraju dokazanima, a na moguće
se alternative uopće ne obaziru, tj. ne traže jasne dokaze
na temelju kojih bismo ih mogli prihvatiti ili odbaciti.
Na kritiku izvana nitko ne obraća pažnju i samo »po­
svećeni« imaju riječ. Izjave su dogmatične, neskromne
i neoprezne (skromnost i oprez uvijek su bile osobine
znanosti). Takvi mentalni mehanizmi obično prate rast
neke vjerske sekte, a ne napredak nauke.«
U ovom smo poglavlju čuli dosta kritike koju sam
iznio samo zato što me budućnost psihologije zabrinjava.
Ma koliko psiholozi nastojali izbjeći odgovornost za sta­
vove psihoanalitičara, društvo često previđa razliku iz­
među znanstvene izjave zasnovane na činjenicama i stro­
go logičkom i statističkom načinu zaključivanja i obiter
dicta vrsti izjava nastalih na temelju »pretpostavljanja«,
o kojima smo maločas govorili. Kad se jednog dana uvidi
njihova besmislenost, na zao će glas izići čitava psiho­
logija i psihijatrija, a ne samo skupina odgovornih.
Ne bih želio da čitalac pomisli kako osuđujem psiho­
analizu u cjelini. Kao i većina psihologa smatram da je
Freud provjetrio učmalu i prašnjavu akademsku atmosfe­
ru psihologije devetnaestog stoljeća, i to, naravno, cije­
nim. Njegov briljantni duh otvorio je vrata koja nitko
više ne želi zatvoriti, a iz njegovih oštroumnih spoznaja
potekla je prava bujica teorija i hipoteza kojima će se
baviti još generacije istraživača. Sve se to može cijeniti,
a da se pritom ne prihvati njegov stav u cjelini i ne iz­
gubi vlastito kritičko mišljenje. Bez obzira na Freudov
golem doprinos psihologiji, njegovi se stavovi ne mogu
prihvatiti kao otkrivenja višeg autoriteta, jer u njima
ima i dosta onoga što ne valja. Ispraviti Freudove greške
zadržavši pritom njegove genijalne spoznaje zadatak je
znanstveno usmjerene psihologije. Odgovor na pitanje
u naslovu ovog poglavlja »Što ne valja u psihoanalizi?«
jednostavan je i glasi: »Psihoanaliza nije znanost.« Samo
ako i u psihoanalizi primijenimo tradicionalne metode
znanstvenog zaključivanja i eksperimentalnog provjera­
vanja, možemo se nadati da ćemo požnjeti plodove geni­
jalnosti njezina osnivača.
ČETVRTI DIO - Društveni stavovi
13
Nacionalni stereotipovi i nacionalni
karakter
Nedavno se u nekolicini engleskih novina pojavio čla­
nak uzet iz sovjetskog časopisa »Odeskije novosti« u ko­
jem se opisuje današnji tipični britanski oficir. Prihodi
toga sretnika broje se tisućama, a često i desecima tisuća
godišnje. On o tome ne vodi nikakva računa, jer je za
vođenje računa ionako nesposoban. »Plaća koju dobiva
od vlade jedva da mu dostaje za mirise i odijela.« En­
gleski oficiri, naročito oni mlađi, bogati su i »ne rade ama
baš ništa«. Dane i noći provode u raskošnim i sjajnim
klubovima, a nije nikakvo čudo da prosječni oficir »obič­
no ima i po dvije prijateljice istodobno — gospođicu iz
visokog društva i djevojku iz baletnog ili opernog ko­
ra«. Britanski oficiri nose raskošne, uz tijelo tijesno
pripijene uniforme, a sa »profesionalnog su stajališta
najnesposobniji oficiri u Evropi«.
Ovim očitim glupostima mogli bismo se smijati kad
one ne bi osvjetljavale jednu univerzalnu sklonost ljudi
svih rasa i nacija — sklonost prema razmišljanju u ste­
reotipovima. Ona je osobito izražena u stavovima prema
društvenim i nacionalnim pitanjima. Riječ stereotip uze­
ta je iz tiskarskog rječnika i prvobitno se odnosila na
kalupe od mekog kartona veličine novinske stranice za
tiskarska slova. U takav kalup se lijeva otopljeno olovo
i dobiva se olovna ploča koja služi za tiskanje novinskih
stranica. Walter Lippmann, poznati američki kolumnist
prvi je primijenio izraz stereotip i na područje ideja —
uvidio je, naime da postoje mentalni procesi koji naše
iskustvo oblikuju u krute modele. Lippmann ističe da
u većini slučajeva mi »najprije definiramo, pa tek onda
vidimo, a ne obratno (tj. najprije gledamo, pa tek onda
definiramo). U sveopćoj vrevi svijeta opažamo najčešće
ono što je naša kultura za nas već definirala, a opaženo
usvajamo u obliku stereotipova vlastite kulture«.
Stereotipan način promatranja svijeta očevidno je opa­
san. Budući da stereotipovi nisu u skladu sa stvarnošću,
njihovo ozbiljno shvaćanje može dovesti do velike ne­
volje. Shvate li Rusi ozbiljno sliku britanskog oficira
koju su donijele »Odeskije novosti«, mogli bi se pri
uspoređivanju stereotipa sa stvarnosti neugodno izne­
naditi. No stereotipovi imaju i svoje prednosti. Oni nam
omogućuju da o svijetu stvorimo više ili manje dosljed­
nu predodžbu, pa iako ona možda i nije potpuna, ipak je
slika jednog mogućeg svijeta kojem smo se svojim obi­
čajima, ukusima, sposobnostima, udobnostima i nadama
prilagodili. U tom svijetu ljudi i stvari imaju svoje od­
ređeno mjesto i ponašaju se na očekivani način. U njemu
se dobro osjećamo i snalazimo — njegovi smo članovi.
U njemu nalazimo čari poznatog i nama normalnog, po­
znajemo njegove udubine i izbočine, drugim riječima zna­
mo »kako diše«.
Na stereotipove, vjerojatno, najčešće nailazimo kad se
radi o nacionalnim razlikama (i naravno ne samo tada).
Svi mi imamo mentalne predodžbe o određenim skupi­
nama ljudi i pripisujemo im određene uniformne karak­
teristike. Ponekad takve slike nalazimo i u crtanom hu­
moru. Kapitalista s vrećom zlata, sa cilindrom na glavi
i u jutarnjem haljetku koji, na stranicama »Daily Workera« nogom gazi lica siromaha, jednako je stereoti­
pan kao i neobrijani boljševik, koji s bombom u ruci
prijeti da digne u zrak Parlament, na stranicama »Daily
Expressa«. Skupinama usidjelica, svekrva, punica, poli­
tičara, gangstera, Židova, nacista, radnika, seljaka, ro­
đenih Londonaca, vozača taksija i autobusnih kondukte­
ra, kao i svim ostalim većim društvenim skupinama uvi-
jek se pripisuju neke stereotipne, tj. nepostojeće ili ne­
primjerene osobine.
Izgleda, ipak, da su stereotipovi najotporniji na po­
dručju nacionalnih razlika, te da ih je tu gotovo nemo­
guće iskorijeniti. To je možda i zbog toga što nas kod
većine drugih grupa stvarnost donekle zauzdava, dok u
slučaju nacija možemo svoje naklonosti i netrpeljivosti
racionalizirati ne obazirući se na činjenice. Ne bi se
moglo reći da u stereotipovima misle samo neobrazovani
i neuki ljudi. Mnogi su učeni profesori napisali tomove
knjiga o nacionalnim osobinama različitih nacija osla­
njajući se pritom gotovo isključivo na stereotipne pred­
rasude i prolazne hirove mode. Tako se, na primjer,
militarizam koji se danas pripisuje Nijemcima prije sto­
tinu godina pripisivao Francuzima, a prije njih Španjol­
cima. Danas Španjolce uglavnom smatraju lakim, vod­
viljskim karakterima, a nitko i ne pomišlja da bi Fran­
cuz mogao biti vojnik par excellence kako se to mislilo
na početku devetnaestog stoljeća. Popularne maštovite
tvorevine od prije dvije stotine godina prikazuju Šveđane kao ratoboran narod, a danas ih smatramo primje­
rom strpljive miroljubivosti. Dobro je rečeno da se zbog
jednog pojedinca ne može osuditi čitava nacija, no na
temelju promatranja pojedinca ne može se ona ni opi­
sati. Što vrijedi za čitavu naciju vrijedi i za njezine
sastavne dijelove — imamo stereotipne poglede na ka­
rakter Iraca, Velšana i Škota, ili Prusa, Bavaraca i Bečana. Oni vjerojatno nisu nimalo realniji od stereotipa
koji se odnose na čitave nacije.
Sadržaj stereotipa lako se može eksperimentalno is­
tražiti. Najjednostavnije je zapitati skupinu ljudi o to­
me što misle o osobinama Nijemaca, Talijana, Ameri­
kanaca itd. Rezultati takvih studija obično su u skladu s
našim očekivanjima. Ljudi iste nacije prilično se slažu
u ocjeni osobina druge nacije, a ponekad i različite na­
cije jednako misle o nekoj trećoj naciji. Tako se, na pri­
mjer, Amerikanci i Englezi slažu u stavovima prema os­
talim nacijama, pa čak, iako nešto manje i u mišljenju
o sebi samima. Nijemce, na primjer, smatraju znanstveno
orijentiranima i marljivima. Osim toga Amerikanci ih sma­
traju temeljitim, inteligentnim, efikasnim, muzikalnim,
nadarenim za matematiku i velikim nacionalistima. En­
glezi ih smatraju oholim, agresivnim i pretjeranim nacio­
nalistima. I Englezi i Amerikanci drže Talijane pobož­
nima, naglim, nadarenim za slikarstvo, lako razdražlji­
vim, strastvenim, muzikalnima, brbljivima, osvetoljubi­
vima, lijenima, nepouzdanima i prljavima. Još gore su
prošli Crnci. Njih smatraju praznovjernima, lijenima,
lakomislenima, neukima, razmetljivima, muzikalnima,
aljkavima, nepouzdanima, prljavima i pobožnima.
Irci su prošli nešto bolje. Iako su i oni pobožni i la­
komisleni, drže ih i naglima, svadljivima, duhovitima,
marljivima, agresivnima, ratobornima i nacionalistički
raspoloženima. I Amerikanci i Englezi vjeruju da su Ži­
dovi lukavi, potkupljivi, marljivi, inteligentni, gramzljivi,
častohlepni, oštroumni, uporni i odani porodici. Engle­
zi, kao što se to moglo i očekivati, osjećaju prema Kine­
zima nešto više naklonosti od Amerikanaca. Englezi mi­
sle da su Kinezi marljivi, učtivi, inteligentni, skloni me­
ditaciji i odani porodici, dok ih Amerikanci drže luka­
vima, praznovjernima, konzervativnima, neukima i laž­
ljivima. Na stereotip Japanaca znatno je djelovao drugi
svjetski rat. Dok su ih prije rata smatrali inteligentni­
ma, naprednima, marljivima, oštroumnima i sklonima
meditaciji, danas o njima misle kao o okrutnim i pod­
muklim fanaticima koji su ipak još uvijek skloni me­
ditaciji i marljivi. Morat će, vjerojatno, proći još dosta
vremena prije no što Japanci u očima Engleza i Ame­
rikanaca vrate svoj stari ugled. Turcima se loše piše!
Oni su, navodno, okrutni, podmukli, senzualni, prljavi,
lažljivi, lukavi, svadljivi, osvetoljubivi i praznovjerni, a
sve nedostatke nadoknađuju svojom velikom pobožnošću. Nepotrebno je isticati da su Francuzi profinjeni, brbljivi, nadareni za slikarstvo, strastveni i duhoviti, dok
su Rusi marljivi, snažni, hrabri, nepovjerljivi i napredni.
Englezi o sebi misle da su časni, suzdržljivi, inteligent­
ni, konvencionalni i da vole tradiciju. Amerikanci se za­
čudo s njima u tome slažu i dodaju da su Englezi pro­
finjeni, učtivi, pošteni, marljivi, pretjerano nacionalis­
tički raspoloženi, i jedva se usuđujem to napisati, da
nemaju smisla za humor. Amerikanci sebe smatraju mar­
ljivima, inteligentnima, časnima, ambicioznima, napred­
nima, veselima i sklonim užicima. Osim toga misle da
su materijalisti i da su praktično usmjereni. Englezi se
slažu da su Amerikanci užicima skloni materijalisti, ali
ih osim toga smatraju i velikodušnima, brbljivima i naj­
češće hvalisavima.
Englezi i Amerikanci slično misle vjerojatno zato što
njihovi stereotipovi potječu iz istih knjiga, filmova i dru­
gih kulturnih medija. Nije vjerojatno da bi se mišljenja
Španjolaca, Turaka ili Rusa slagala s ovdje navedenima.
Ako je suditi po onome što Nijemci pišu, prosječan je
Englez »spretan i bezobziran licemjer koji nadljudskom
dosjetljivošću i sposobnošću predviđanja na neki čudno­
vat način uvijek uspijeva pobijediti; čovjek koji svoju
nesposobnost u trgovini nadoknađuje opasnim i nedo­
ličnim lukavštinama, nemilosrdan, proračunat i uobražen
oportunist koji uvijek unaprijed zna što će se dogoditi«.
Ova slika Engleza koju smo uzeli iz jednog članka Harolda Nicolsona nimalo ne nalikuje predodžbi koju on
sam ima o Englezima. »Francuski portret Engleza pri­
kazuje neelegantnog, nedotjeranog, glupog, osornog i suzdržljivog čovjeka izrazito crvena lica. Izgleda da Fran­
cuzima naš nacionalni obraz smeta više nego išta dru­
go. Oni to crvenilo pripisuju uzimanju prevelikih količina
loše kuhanog mesa (biftek!) (O tempora, o mores!) Zbog
toga su Francuzi skloni da nas smatraju barbarima i pro­
stacima. Francuzi se s Nijemcima slažu samo u jednom
— i jedni i drugi su uvjereni da su Englezi licemjerni...«
Treba reći da oni koji tako misle, vjerojatno, nikad u
životu nisu vidjeli pripadnika nacionalne skupine o či­
jim karakteristikama tako uvjereno govore. Potpuno ne­
poznavanje činjenica nimalo ih ne sprečava da svoje sta-
vove gorljivo brane, pa im štoviše, čak i pomaže da u
njih ne posumnjaju. Stereotipovi zapravo i nisu opasni
zato što su pogrešni. Možda je istina da su Židovi u
prosjeku, odaniji porodici, Amerikanci skloniji hvalisanju,
Crnci muzikalniji, Irci nagliji, a Nijemci marljiviji od
ostalih nacionalnih skupina. Ono što stereotipove čini
opasnima jest potpuno pomanjkanje bilo kakvih dokaza
i oslanjanje na neodređeno i neprovjereno mišljenje utje­
lovljeno u prolaznim novinskim člancima i jednako pro­
laznim filmovima.
Stereotip neke nacije u danom trenutku povoljan je
ili nepovoljan, već prema tome u kakvom svjetlu tu
naciju promatramo. Prema popularnosti koju uživaju
u nekoj zemlji nacije možemo poredati u niz. I ovdje
se engleska i američka javnost međusobno slažu stav­
ljajući sebe kao i Irce, Francuze, Šveđane i Nijemce na
prvo mjesto; Južnoamerikance, Talijane, Španjolce,
Grke, Armence, Ruse i Poljake u sredinu, a Meksikance,
Kineze, Japance, Turke i Crnce na dno. Ne zna se kako
bi nacije poredali drugi, no sigurno je da bi se taj po­
redak znatno razlikovao od navedenog.
Stereotipovi slični opisanima određuju i naše društve­
no i političko mišljenje. Često umjesto na stvarne pri­
jedloge političkih partija reagiramo na njihove parole.
To je jasno pokazano u studiji u kojoj su farmeri i rad­
nici u Sjedinjenim Američkim Državama upitani za koga
namjeravaju glasati, koju partiju preferiraju i da li odo­
bravaju ili ne odobravaju programe pojedinih političkih
stranaka. Otkrilo se da su farmeri i radnici protiv ko­
munističke i socijalističke partije i njihovih kandidata
iako se slažu baš sa njihovim programima, a ne s pro­
gramima njihovih konzervativnih protivnika. Znači da
su zbog svojeg stereotipnog mišljenja o socijalizmu ti
ljudi zapravo glasali protiv mjera koje odobravaju.
Pouzdanim i točnim mjerenjem radikalizma i konzer­
vativizma sličan je rezultat dobiven i u Velikoj Britaniji.
Nađeno je da se ljudi koji su glasali za konzervativce,
liberale i laburiste po tim osobinama gotovo nimalo ne
razlikuju. Neki koji su glasali za konzervativnu partiju
bili su po svojim stavovima znatno manje konzervativni
od nekih koji su glasali za laburiste. Iz toga se vidi
da se njihovo povjerenje u partiju nije temeljilo na
slaganju s njezinim stavovima prema važnim društvenim
ili političkim pitanjima već na stereotipovima tih par­
tija. Također se često može vidjeti da ljudi koji otvoreno
žigošu fašizam misle jednako kao i sami fašisti. Ono s
čim se oni ne slažu zapravo je konvencionalni stereotip
fašiste. Bit fašizma oni prihvaćaju bez negodovanja.
Ima li ta tendencija mišljenja u stereotipovima veze
s ostalim dijelovima ličnosti ili s nekim određenim dru­
štvenim ili političkim stavovima? Postoje prilično uvjer­
ljivi dokazi da barem u ovoj zemlji* tu tendenciju češće
pokazuju konzervativci, dok liberali i socijalisti rjeđe mi­
sle u stereotipovima. Sklonost prema stereotipnim stavo­
vima također je česta kod takozvane »autoritativne lič­
nosti« o čemu ćemo nadugačko govoriti u idućem po­
glavlju.
Dosad smo razlike u nacionalnom karakteru proma­
trali isključivo sa stajališta karikiranih stereotipova. Uka­
zuje li išta na stvarne nacionalne razlike i mogu li se
one objasniti razumnim i prihvatljivim uzrocima? Neki
koji su se time bavili pokušali su dati barem neku eks­
perimentalnu definiciju nacionalnih razlika, pa iako je
tako na ovom području nastao veći broj teorija, ne
može se kazati da se znatnije napredovalo. Budući da
su antropološki dokazi o razlikama između pojedinih ple­
mena prilično prihvatljivi, u novije se vrijeme antro­
pološke metode nastoje primijeniti i na veće i složenije
skupine koje zovemo civiliziranim nacijama. Jedan ćemo
takav pokušaj odmah razmotriti, no prije nego li to uči­
nimo želio bih navesti dva kratka opisa dviju primitivnih
skupina i time pokazati kakvi su dokazi koje možemo oče­
kivati od antropologije. Oba se opisa mogu primijeniti
na jednu od velikih stereotipnih rasprava koje naš poli* Misli se na Veliku Britaniju (prim. prev.).
tički život čine zanimljivim — na raspravu o prednosti­
ma natjecanja i suradnje. Naši će primjeri pokazati što
se dešava kad se bilo koji od tih principa dovede do
krajnjih granica.
Na jednoj od tih granica su Zuni, skupina Pueblo In­
dijanaca u Novom Meksiku, koji su natjecanje kao dru­
štvenu snagu stavili izvan zakona i među kojima se osob­
na poduzetnost kažnjava jer, prema njihovu mišljenju,
stvara anarhiju. Zuni obeshrabruju svaki pokušaj isti­
canja i svako nastojanje stjecanja moći i doimlju se sta­
loženo, skromno i dobroćudno. Također vole obrede pri
kojima plešu i uvijek se ravnaju prema za svaku priliku
točno određenim pravilima. Individualizam ne postoji jer
se čitav život temelji na obredima i poštovanju polureligioznih pravila kojima je određeno što treba poduzeti
u svakoj prilici. Osjećaji se smatraju elementom koji
unosi razdor, pa se stoga izbjegavaju čak i prilikom
krajnje jednostavnih obreda ženidbe ili razvoda. Žena
koja se želi razvesti od muža jednostavno pričeka trenu­
tak kad on nije u kolibi, skupi njegove stvari u zamotak koji stavi pred vrata, a vrata zatvori. Kad se muž
vrati kući i vidi da je razveden pokunjeno se odšulja ne
pokazujući nikakve osjećaje. Taj nedostatak osjećaja spre­
čava pripadnika plemena Zuni i u tome da se sam ubije
— u nepostojećoj natjecateljskoj borbi nema onih koji
gube pa stoga ni potrebe za oduzimanjem vlastitog ži­
vota. Velik broj samoubojstava među bijelim ljudima
Zufii smatraju dokazom svoje kulturne nadmoći.
Pleme Dobuana s Nove Gvineje primjer je druge kraj­
nosti. U tom plemenu natjecanje je vrhovni zakon. Dobuane njihovi susjedi smatraju svojevoljnima, podmu­
klima, borbenima i nepovjerljivima. Pleme je podijelje­
no u skupine prema mjestu stanovanja, a svaka od tih
skupina opet se sastoji od podskupina ili ratnih jedi­
nica. No i u samoj jedinici nema plemenskog jedinstva.
Nitko ni sa kim nije prisan jer jedan neprestano cilja
na posjed drugoga, ili barem taj drugi misli da se svatko
želi domoći njegova posjeda. Čak i brak postaje pozor-
nicom natjecateljske borbe. Muž i žena godinu dana
provode u muževu selu gdje sa ženom postupaju kao s
robinjom, tuku je, primoravaju da radi najgore poslove
i nastoje joj što više zagorčiti život. Iduću godinu oboje
provode u ženinu selu gdje muž postaje rob kojeg zlo­
stavljaju i tuku. Kad je žena na taj način dobila zado­
voljštinu, oboje opet sele u muževljevo selo gdje se ko­
medija nastavlja.
Svaka djelatnost kojom se Dobuani bave je natjeca­
teljska, a čitav im se život temelji na magiji. Dok je
obred nepromjenljiva sila koja u društvenu zajednicu
unosi ravnotežu, magija unosi razdor, neočekivana je i
nepredvidiva. Magija dokida sve prirodne zakone; ako
krava ugine, onda to nije zato što je bila bolesna ili
stara nego zato što se netko, u neprekidnoj borbi za
prestiž, okoristio magijom. Zadatak oštećenog Dobuana
je prema tome, da krivca pronađe i da mu magičnim
protuudarcem nanese još veću štetu. U skladu s tim ma­
gija i čini potrebni za njezino izvršavanje veoma se cijene,
a »čarobne moći« spadaju među najvredniju imovinu.
Ovo su opisi antropologa koji pripadaju »kulturološ­
koj« školi, a iz njih se vidi da ni oni nisu uspjeli iz­
bjeći stereotipan način mišljenja. Vrlo je vjerojatno da
među samim pripadnicima plemena Dobuana, kao i među
pripadnicima plemena Zuni postoje razlike u ponašanju
koje bi se mogle zabilježiti i statistički obraditi. Upad­
ljivo jedinstvo slike u oba se opisa, vjerojatno, postiže
poznatom metodom »zanemarivanja onoga što strši«. Me­
đu Dobuanima sigurno ima pojedinaca, a možda i čita­
vih skupina koji odbijaju sudjelovanje u natjecanju i
koje njihovi suplemenici smatraju malo čudnim. Slično
tome i među Zunima, vjerojatno, postoje natjecanju sklo­
ne osobe koje neprestano treba opominjati, a ponekad
i izbaciti iz zajednice ili čak i ubiti. Ipak, uza sve te
nužne ograde, ne možemo sumnjati da između plemena
Dobuana i plemena Zuni postoje istinske i korjenite
razlike, pa kad bismo te skupine mogli smatrati naci­
jama, postojanje nacionalnih razlika bilo bi dokazano.
Bilo bi lako propovijedati kako bismo mi danas iz
ovih primjera mogli izvući pouku, a mnogi antropolozi-pisci, naravno to i čine i ukazuju na posljedice pretje­
rivanja bilo u suradnji, bilo u natjecanju. Mi se time
nećemo baviti nego ćemo razmotriti što se događa kad
se takav način mišljenja i promatranja prenese na slo­
ženije područje nacionalnih razlika, tj. na razlike među
skupinama ljudi koje smatramo civiliziranima. Osvrnut
ćemo se na knjigu Geoffreya Gorera o Amerikancima i
to prije svega zato što je njegovo djelo znatno utjecalo
na mnoge ljude koji su nekritički prihvatili njegove za­
ključke.
Ton knjige osjeća se već u predgovoru. Gorer izjav­
ljuje da je njegovo djelo posljedica najmanje sedmogo­
dišnjeg iskustva, kao i posljedica susreta, ljubavi i pri­
jateljstava, svađa i nesporazuma, učtivih pregovora i uz­
grednih dogodovština od kojih se sastoji život u Sjedi­
njenim Državama«. Prema tome već na početku vidimo da
se djelo temelji na zabilješkama osobnog iskustva, a ne
na općenitim istinama, pa zato, kako su to neki kritičari
naglasili, spada u novinarstvo, a ne u znanost. Velik
broj poopćenja na temelju osobnih doživljaja, nimalo
ne mijenja ovakav sud o djelu. Znanost zahtijeva više
od poopćenja — ona traži provjeru, a iz Gorerovog se
izvještaja ne vidi čak ni to da je svjestan potrebe pro­
vjeravanja svojih poopćenja.
U skladu s psihoanalitičkom praksom Gorer počinje od
pretpostavke o odnosima unutar porodice. Njegova pret­
postavka temelji se na navodnoj činjenici »odbačenog
oca«. Koristeći se podatkom da su mnogi Amerikanci
djeca doseljenika, Gorer pokušava dokazati da ta djeca
preziru i odbacuju svoje očeve zbog njihova »neamerič­
kog« ponašanja i njihovih teškoća u stapanju s »pravim«
Amerikancima. Djeca, naravno, idu u američke škole, uče
američke običaje i poistovjećuju se s američkom kultu­
rom. »Čim je otac uspješnije odgojio svoju djecu kao
Amerikance . . . tim je njegova otuđenost za njih veći
izvor srama i bruke, a njegov utjecaj kao uzora i vođe
manji.«
Budući da je i majka u Americi stranac, očekivali bis­
mo da i ona biva odbačena, ali to se, izgleda, ne slaže s
Gorerovom hipotezom. »Ma kakvi bili njen jezik i obi­
čaji, majka zadržava važnost kao izvor hrane, ljubavi
i pomoći.« Gorer to tvrdi ne navodeći nikakvih dokaza,
iako bi ih lako mogao dobiti intervjuiranjem dobro oda­
branog uzorka od nekoliko stotina Amerikanaca prve
generacije. Njegova se tvrdnja temelji isključivo na po­
trebama njegove pretpostavke. Počevši s »odbačenošću
oca«, Gorer brzopleto zaključuje da se Amerikanci su­
protstavljaju autoritetu baš zbog tog svojeg odbacivanja
prvobitne i u djetinjstvu najvažnije autoritativne ličnosti.
Rođenje američke republike Gorer poistovjećuje s ču­
venim Freudovim »prvobitnim prizorom« (primal scene)
u kojem podjarmljeni sinovi zajednički ubijaju tiranskog
oca. Poraženi svojim zločinom i bojeći se da jedan od
njih ne zauzme mjesto umorenog oca, oni objavljuju spo­
razum o pravnoj jednakosti koji se temelji na zajednič­
kom odricanju od vlasti i povlastica koje je uživao otac.
Tako je nastala ideja ravnopravnosti i mržnja autoriteta
za koje Gorer misli da su svojstvene Amerikancima.
Gorer također smatra da je, zbog odbacivanja oca i
neodbacivanja majke, majka postala važniji roditelj u
američkoj obitelji i to, kako on kaže, zato što nije bilo
nikog drugog tko bi popunio ispražnjeno mjesto glave
porodice. To što je američka majka preuzela veći dio
odgovornosti u odgoju djece uzrokovalo je »osobitost
američke svijesti koja pretežno sadrži ženska svojstva.
Budući da majka uči dijete disciplini, nagrađuje ga i
kažnjava, dijete dužnost i lijepo ponašanje povezuje s
utjecajem žene«. Uloga kćeri je, prema tome, laka i
jednostavna, dok sin »hoda unaokolo noseći u sebi maj­
čine etičke opomene i zabrane«. Pravila ponašanja koja
je stvorila žena on osjeća kao nametanje, kao ustupke žen­
skim zahtjevima, a ne kao nešto što je samo po sebi
dobro. Očita posljedica toga poistovjećivanja morala
sa ženstvenošću je činjenica da se na područjima ljudske
djelatnosti koje se više bave stvarima, a manje ljudima,
moralna pravila ne primjenjuju. To prije svega vrijedi
za poslovni svijet u kojem žena gotovo da i nema.
Mislim da je čitalac iz rečenog shvatio težinu Gorerova dokaznog materijala, pa ostatak knjige neću navo­
diti. Umjesto toga razmotriti ću malo podrobnije znan­
stvenu vrijednost njegovih metoda dokazivanja i to na
nekoliko specifičnih primjera. Gorer, na primjer kaže,
da se američke žene uglavnom pridržavaju krutog ras­
poreda hranjenja djece i da ne obraćaju pažnju na po­
trebe dojenčeta (on i sam smatra da takav raspored
hranjenja nije primjeren potrebama malog djeteta). Zbog
takvog načina hranjenja većina američke djece odmah
spoznaje doživljaj gladi i strah od gladi. No na tome
se ne završava. Strah od gladi ostaje, iako u prerušenom
iracionalnom obliku. »Njegovi se sipmtomi vide u strahu
Amerikanaca da će u Americi zavladati oskudica, pa
možda i glad ako se hrana, materijalna dobra ili novac
budu izvozili i u pretjeranoj strepnji kad se radi o na­
cionalnom budžetu.«
To su ozbiljne posljedice, nikako i jedine. Krut raspo­
red hranjenja određuje i izgled i ponašanje odraslih
Amerikanaca. Nakon što je zadovoljno nabrojio neke od
posljedica takvog načina hranjenja, Gorer ističe da se
zbog toga »u suvremenoj Americi u erotici više cijene
ženske grudi nego ženske noge. Dobro razvijene grudi u
tijesno pripijenoj odjeći smatraju se čak erotičnijima
od golotinje«. Gorer to dokazuje činjenicom da su mnoge
filmske zvijezde stekle slavu zahvaljujući tijesno pripi­
jenim puloverima i da je film »Izopćenik« nacionalnu
slavu postigao na grudima glavne junakinje. »Razmak
između dojki najvažniji je cilj erotske radoznalosti, pa je
u skladu s tim na veći broj engleskih filmova u kojima
su junakinje nosile kostime iz vremena restauracije*
* Epoha restauracije — razdoblje od prvog pariškog mira 1814.
do srpanjske revolucije 1830, poznato po svojoj reakcionarnoj
politici i dubokim dekolteima ženskih haljina (prim. prev.).
stavljen cenzorov pravokutnik.« Gorer dodaje da i to
što većina američkih muškaraca pije mlijeko ima sim­
bolično značenje.
Ovaj Gorerov dokaz ne smijemo shvatiti ni kao paro­
diju, ni kao burlesku ma koliko to željeli. Ma koliko
nam se činilo da takav »dokaz« uopće ne zaslužuje ko­
mentar, posvetimo mu ipak još nekoliko redaka. Pogle­
dajmo kakve su njegove posljedice i kakav je dokazni ma­
terijal. Pođimo od činjenice da lijepe ženske grudi pri­
vlače prosječnog Amerikanca i da su tajanstveni putevi američke cenzure. Ja nimalo ne sumnjam u njihovu
vjerodostojnost. Pitanje je, međutim, jesu li one poslje­
dica navodno krutog rasporeda hranjenja. To bi značilo
da između rasporeda hranjenja, cenzura i djelovanja žen­
skih grudi na prosječnog Amerikanca postoji uzročna
veza. No tada bi stanovnici zemalja u kojima se žene ne
pridržavaju krutog rasporeda hranjenja morali, prema
tim dijelovima ženskog tijela biti ravnodušni, a cenzori
tih zemalja dopuštati prikazivanje obnaženih ženskih
grudi. Nitko tko poznaje borbu sa cenzurom u Velikoj
Britaniji ili u ostalim evropskim državama neće se s
tim složiti. Nastojanja flimskih zvijezda da otkriju, nai­
laze na pokušaje moralista da sakriju, pa iako u toj borbi
pobjeđuju čas jedni, čas drugi, teško da bi se te po­
bjede i ti porazi mogli pripisati rasporedu hranjenja u
djetinjstvu.
O tome koliko muškarce pojedinih zemalja zanimaju
ženske grudi teško je mjerodavno govoriti. Premda je
tema zanimljiva i premda će je mnogi kandidati za
doktore nauka vjerojatno obraditi, danas o naklonosti
muškaraca prema ženskim nogama ili grudima ni u
Evropi ni u Americi ne postoje pouzdani podaci. Pri­
hvatljivost Gorerovih tvrdnji svatko mora ocijeniti na
temelju vlastitog iskustva.
U čitavoj pripovijesti najzanimljivije je zapravo to što
Gorer pronalazi korelaciju između događaja koje većina
ljudi obično ne povezuje (raspored hranjenja u djetinj­
stvu i spolne naklonosti odraslog čovjeka prema stanovi-
tim dijelovima ženskog tijela). Pretpostavka da takva
korelacija postoji nije baš vjerojatna. Ipak, uzmemo li
je ozbiljno, mogli bismo njezino postojanje lako provje­
riti. Mogli bismo, na primjer, intervjuirati stotinu mu­
škaraca othranjenih krutim rasporedom hranjenja i sto­
tinu muškaraca kojima su davali hranu kad su bili
gladni (muškarci u toj kontrolnoj skupini ne bi se po
godinama, društvenom porijeklu i inteligenciji smjeli
znatnije razlikovati od muškaraca u eksperimentalnoj
skupini) i saznati što ih na ženskom tijelu najviše pri­
vlači. Goreru, naravno, ne pada na pamet da učini tako
nešto. On svoju hipotezu iznosi kao činjenicu, ništa ne
provjerava i na temelju odabranih, uzgred skupljenih
podataka izvodi dalekosežne zaključke. Kad tu i tamo
iznese poneku činjenicu, ona je obično sumnjive vri­
jednosti. Tako, na primjer, izjavljuje da svi Amerikanci
vjeruju u »osnovnu jednakost američkih građana«, a kao
dokaz navodi nekoliko anketa u kojima su reprezenta­
tivne skupine Amerikanaca odgovarale na pitanja o svo­
joj društvenoj pripadnosti. U svakoj od tih anketa oko
četiri petine građana izjavilo je da pripada srednjem
društvenom sloju, tj. građanskoj klasi. Evo što Gorer
o tome kaže: »Iako je s objektivnog stajališta takva
ocjena društvene pripadnosti bezvrijedna, subjektivno
ona otkriva mnogo t o g a . . . Sedam osmina svih stanov­
nika Sjedinjenih Država čvrsto vjeruje u osnovnu jed­
nakost svih američkih građana, u jednakost koju razlike
u prihodima nastale zbog različite marljivosti i vještine
tek nešto malo mijenjaju. Na temelju kriterija među­
sobnog druženja i sklapanja brakova američko se sta­
novništvo, međutim, može podijeliti u tri društvena
sloja.«
Ispitajmo pažljivo ovaj dokazni materijal. Anketu na
koju se Gorer poziva izvršio je u veljači 1940. godine
časopis »Fortune«. Reprezentativnom dijelu stanovništva
jedne veće zajednice postavljeno je pitanje o pripadnosti
gornjem, srednjem ili nižem društvenom sloju. Osam je
posto ispitanika izjavilo da pripada gornjem, 79 posto
srednjem, a osam posto nižem društvenom sloju. Ostali
su kazali da ne znaju kojem društvenom sloju pripadaju.
Među bogatijim građanima 75 posto ih je mislilo da
pripada srednjem društvenom sloju, dok je među siro­
mašnijima to smatralo 70 posto građana. Ćini se da
ove brojke podupiru Gorerovu tvrdnju.
Na žalost pri ispitivanju se potkrala velika greška, i
vjerujem da ju je svatko tko poznaje govorne oblike
Amerikanaca i Engleza odmah uočio. Izraz »niži druš­
tveni sloj« nije izraz koji će većina ljudi upotrijebiti u
odnosu na sebe. U troslojnoj društvenoj strukturi o ko­
joj govori Gorer izrazi »gornji i srednji sloj« široko su
prihvaćeni, dok takozvani niži sloj naziva sebe »radnič­
kom klasom«. Prema tome zaključci na temelju ankete
časopisa »Fortune« nisu pouzdani i ne možemo ih pri­
hvatiti. To je jasno pokazao R. Centers otkrivši da ljudi
kad mogu birati između pripadništva gornjem, srednjem
i nižem društvenom sloju i radničkoj klasi samo u jedan
posto slučajeva izjavljuju da pripadaju nižem društve­
nom sloju, a u 51 posto slučajeva kažu da pripadaju
radničkoj klasi. Centers ističe da će takvi odgovori ubrzo
raspršiti sve tvrdnje o tome kako Amerikancima nije
važna klasna pripadnost i oboriti brzoplete tvrdnje u
stilu »Amerikanci su srednji društveni sloj«.
Iz ovih se podataka vidi da je Gorerova prvobitna tvrd­
nja o vjeri Amerikanaca u jednakost pogrešna, pa se na
tako pogrešnoj tvrdnji zasniva velik dio njegove knjige.
U dokazivanju svojih postavki Gorer se služi i podacima
za koje se zna da su netočni — dobiveni su naime anke­
tama časopisa »Fortune« koje vrve tehničkim greškama.
Obično vrijedi suprotno od onog što objavi časopis »For­
tune«. Što je, dakle, postalo od braće koja su potpisala
ugovor o jednakosti i o otporu prema autoritetu? Go­
tovo ništa. Umjesto toga vidimo klasnu strukturu u
kojoj su ljudi posve svjesni svojeg položaja i svojeg od­
nosa prema ostalim ljudima.
Ovo je samo jedan primjer od mnogih u kojima se či­
njenice protive Gorerovim pretpostavkama. No Gorer ni
ne pokušava razmotriti činjenice. Njima se služi samo
da bi ilustrirao svoju hipotezu kad su one s njom u
skladu ili kad se mogu takvima prikazati. Goreru je naj­
važnija teorija. Činjenice su važne samo utoliko ukoliko
podupiru dijelove te teorije. Ako je ne podupiru, Gorer
ih zanemaruje, a ako ne postoje, tim bolje — lakše je
stvarati hipoteze i teorije. Čitalac sada vidi zašto mnogi
znanstvenici smatraju da Gorerovo djelo ima novinar­
ski, a ne znanstveni karakter.
Umjesto da pokušaju otkriti stvarne nacionalne raz­
like, tj. činjenice na temelju kojih bismo mogli pretpo­
staviti uzroke tih razlika, a tada svoje zaključke pro­
vjeriti uobičajenim znanstvenim metodama, Gorer i dru­
gi pripadnici iste škole zamjenjuju stare stereotipove no­
vima. Oni na osnovi unaprijed stvorenog psihoanalitičkog
mišljenja dokazuju postojanje uzroka koje pritom iznose
bez ikakvog pokušaja empirijske provjere, tj. kao činje­
nice. Ako je tako, zašto toliko raspravljamo o njihovim
doprinosima socijalnoj znanosti? Iako se sa znanstvenog
stanovišta takav način rada može zanemariti, on ipak u
razvoju psihologije igra važnu ulogu.
Prije svega čitalac koji nije stručnjak na tom područ­
ju lako će pomisliti da su argumenti i tvrdnje izneseni u
djelima takve vrste istinski doprinosi znanosti. Zbog
toga će tobožnje činjenice shvatiti ozbiljno, pa možda i
svoje ponašanje izmijeniti u skladu s njima. Iz nekih
se pokazatelja vidi da su pisci ove škole u točnost svojih
psiholoških analiza Rusa ili Japanaca uspjeli uvjeriti ne­
ke političare i odgovorne vođe društva, pa kako se te
analize temelje na podacima sličnim onima na kojima
se zasniva Gorerovo djelo o Amerikancima, vjerojatno
je da će djelovanje tih političara i vođa biti pogrešno us­
mjereno. Stereotipovi su slabi putokazi na putu akcije.
Razloge za široko prihvaćanje pseudopsiholoških djela
ovog tipa ne treba daleko tražiti. Piščevi su opisi skladni
jer ne uzimaju u obzir tvrdoglave činjenice, a pisac se,
crpeći iz stereotipova i slažući se s predrasudama čita
laca, oslobađa mnogih ograničenja koja opterećuju ru-
kopis opreznog znanstvenika. Takvi se autori obraćaju
javnosti novinarskim tehnikama uvjeravanja, a ne znan­
stvenim tehnikama nepristranog iznošenja činjenica i
opreznog zaključivanja. Nije ni čudo da mnogi ljudi
osjećaju kako su, najzad, pronašli rješenje zagonetke
koja ih je godinama mučila.
Druga posljedica takvih djela još je ozbiljnija. Kri­
tični čitaoci, osobito oni znanstveno obrazovani, takvu
će vrstu knjiga čitati s nevjericom i potvrditi svoje uvje­
renje da psihologija nije i ne može biti znanost. Takvi
čitaoci obično ne znaju da takva i slična djela ni u kojem
slučaju nisu karakteristična za društvene znanosti, nego
da, naprotiv, zanemaruju njihova pravila i izruguju im
se. Društvene se znanosti često poistovjećuju s takvim
načinom rada i zato se u cijelosti odbacuju.
Na kraju treba reći još i to »da lažni novac istiskuje
pravi« — Greshamov zakon ne vrijedi samo u ekonomiji
nego i u društvenim znanostima, pa je tako, u očima
javnosti, olako teoretiziranje istisnulo težak, a često i mu­
kotrpan i dugotrajan znanstveni rad. O tome da se na­
cionalne razlike mogu empirijski proučiti nema nikakve
sumnje. Štoviše, takva će istraživanja za budući razvoj
ujedinjenih nacija kao i za efikasno izvršavanje odluka
internacionalnih organizacija, biti nadasve važna. Takva
istraživanja nitko, međutim, neće ni poduzeti ni finan­
cirati sve dotle dok ljudi na vlasti budu vjerovali da se
točan odgovor može dobiti teoretiziranjem u fotelji ili
da društvene znanosti na takva pitanja ionako ne mogu
odgovoriti. Budući da Gorerovo djelo kao i djela njemu
sličnih ohrabruju ovakve štetne stavove, ona zapravo
zloupotrebljavaju psihologiju. Umjesto da stereotipne
načine razmišljanja o nacionalnim razlikama zamijene no­
vima koji će se zasnivati na činjenicama, ona zapravo sa­
mo starim stereotipovima dodaju nove. Sve dok takvi
stereotipovi ne budu zamijenjeni činjenicama, treba uvi­
jek iznova naglašavati da o nacionalnim razlikama ne
postoje nikakvi prihvatljivi dokazi.
14
Psihologija antisemitizma
Malen je broj tema društvene psihologije o kojima se
pisalo više nego o antisemitizmu. Većina autora na taj
problem gleda s povijesnog ili sociološkog stajališta, dok
drugi opet pišu kritičke i etičke članke i knjige koje opo­
minju. U ovom poglavlju ograničit ćemo se na strogo
psihološki pristup. Time ne želim poreći važnost drugih
pristupa, ali parafrazirajući dobro poznatu frazu
UNESCO-a da »predrasude nastaju u glavama ljudi« sma­
tram da će eksperimenti na području psihologije predra­
suda iz novog ugla osvijetliti povijesne i sociološke spo­
znaje.
Počnimo, dakle, s tvrdnjom da je u Britaniji, a i u
drugim zemljama prilično raširen stav prema Židovima
koji bismo mogli nazvati antisemitizmom. U Sjedinjenim
Američkim Državama, jednako kao i u Velikoj Britaniji
broj ljudi koji prema Židovima nisu neprijateljski ras­
položeni, koji ih ne osuđuju i koji im barem nisu nesklo­
ni, jedva da čini četvrtinu ukupnog stanovništva. Taj
antisemitski stav nije svuda jednako izražen. Među ti­
pičnim pripadnicima engleskog srednjeg sloja oko 12
posto ljudi smatra da »Židovi iskvare sve čega se pri­
hvate«, a oko 31 posto vjeruje da »Židovi ugrožavaju
ostalo stanovništvo«. S druge strane stanovit broj ljudi
misli da su Židovi nadmoćan tip ljudi. Tako, na primjer,
6 posto Engleza srednjeg društvenog sloja vjeruje da su
Židovi preživjeli progone zbog svojih divljenja vrijednih
kvaliteta. Usprkos tako različitim mišljenjima većina se
ljudi prilično slaže kad se radi o osobinama karakte­
rističnim za Židove. U Velikoj Britaniji Židove smatraju
(postotak stanovništva koji tako misli naznačen je u
zagradi): lukavima (59 posto), potkupljivima (38 posto),
marljivima (35 posto), inteligentnima (32 posto), odanim
porodici (30 posto), gramzljivima (28 posto), upornima
(27 posto), religioznima (22 posto), častohlepnima (21 po­
sto), brbljavima (14 posto), društvenima (12 posto), pre­
tjeranim nacionalistima (12 posto) i nadarenima za mu­
ziku (11 posto). Vidimo da su neki od ovih pridjeva po­
hvalni, a neki nisu. Da se stereotip Židova ne sastoji is­
ključivo od negativnih crta, vidi se iz podatka da se Ži­
dovima gotovo nikada ne pripisuje sklonost raspravlja­
nju, agresivnost, oholost, hvalisavost, kukavičluk, okrut­
nost, fanatizam, lakoumnost, neukost, naglost, glasnost,
lijenost, naivnost, strastvenost, svadljivost, osvetoljubi­
vost, glupost, praznovjernost, aljkavost, podložnost su­
gestiji, nepouzdanost, sklonost oponašanju i nedostatak
smisla za humor. Kao što smo vidjeli u poglavlju »Nacio­
nalni stereotipovi i nacionalni karakter« sve su to navod­
no osobine nekih nacionalnih i rasnih skupina.
Da li je stereotip Židova opravdan? Jesu li navedene
osobine zaista češće i izraženije u Židova nego u pripadni­
ka nežidovske rase koji su jednako inteligentni, obrazo­
vani i potječu iz istog društvenog sloja? Na žalost, o psi­
hološkim osobitostima Židova ima veoma malo podataka.
Prilikom testiranja testovima inteligencije pokazalo se
da su Židovi nešto malo inteligentniji od sličnih skupina
arijaca, no uzrok tome ne mora biti njihova urođena
inteligencija već može biti njihov tradicionalni poriv pre­
ma višem obrazovanju koje neizbježno utječe na verbal­
nu sposobnost. Jedino drugo svojstvo po kojem se Židovi
znatnije razlikuju od pripadnika nežidovske rase je agre­
sivnost. Ljudi koji ih dobro poznaju smatraju Židove
agresivnijim od Arijaca. No i tu bismo pogriješili kad
bismo tvrdili da je ta osobina urođena čitavoj židovskoj
rasi. Nekoliko je studija pokazalo da su Židovi koji su
bili progonjeni i koji su zbog svoje rase često nailazili
na neprijateljstvo i prezir, agresivniji od Židova koji
nisu imali takvih iskustava. Drugim riječima agresivni
je Židov, vjerojatno, posljedica antisemitizma, a ne nje­
gov uzrok.
Ovih nekoliko činjenica zajedno s još nekoliko irele­
vantnih podataka koji se odnose na veći broj ljevorukih
i specifičnu raspodjelu krvnih grupa, jedino su na što
se možemo osloniti odgovarajući na pitanje po čemu se
Židovi razlikuju od nežidova. Rezultati istraživanja na
ovom području bili bi nadasve zanimljivi i vrlo važni.
No budući da istraživanja, koja bi odlučila da li uzrok
antisemitizma leži u samom Židovu kao pojedincu ili u
Židovima kao skupini, nisu još izvršena, razmotrimo lič­
nost antisemita.
Naše se prvo pitanje svakako mora odnositi na speci­
fičnost reakcije antisemitizma. Moramo se zapitati da li
je antisemitizam specifična reakcija nepovezana s osta­
lim osobnim stavovima ili je ta osobina samo dio kom­
pleksa mišljenja o velikom broju raznih problema, tj.
dio cjelovitog pogleda na svijet? Odgovor je, na sreću,
potpuno određen i jednostavan.
Sveobuhvatna istraživanja u Sjedinjenim Američkim
Državama i Velikoj Britaniji nedvojbeno su pokazala da
je antisemitizam usko vezan s nekim drugim društvenim
stavovima. Da bismo dokazali ovu tvrdnju, pogledajmo
najprije kako se antisemitizam mjeri, jer ćemo tek tada
moći shvatiti njegov odnos prema ostalim društvenim
pitanjima.
Prvi korak pri konstrukciji mjernog instrumenta sasto­
ji se u sakupljanju velikog broja izjava o stavovima pre­
ma skupini o kojoj se radi. Takve se izjave dobivaju
intervjuiranjem, nalaze se u knjigama i časopisima, kao
i u novinama i u raznim drugim izvorima. Pritom treba
paziti da se one zapišu točno onako kako su izvorno
dane. Kad odbacimo izjave koje su istovjetne ostaje nam
njih nekoliko stotina. Tih se nekoliko stotina daje na
čitanje velikoj skupini sudaca koji moraju biti slični
ljudima čiji će se stavovi zapravo mjeriti. Svaki sudac
dobiva sve izjave napisane na odvojenim listovima papi­
ra i od njega se traži da izjave poreda u skupine prema
stupnju antisemitizma (recimo u jedanaest skupina koje
obuhvaćaju sve stavove od krajnjeg antisemitizma, pre­
ko neutralnog stava do jasno izraženog prosemitizma).
Kad svaki sudac završi svoj zadatak, izjave kod kojih se
svi suci, ili barem velika većina, ne slaže u stepenu nji­
hova antisemitizma, tj. ne mogu odlučiti koliko su one
pro ili antisemitske, odbacuju se. Jasno je, naime, da
izjave koje čitalac može protumačiti i u jednom i u dru­
gom smislu ne mogu uvijek izazvati potrebnu reakciju.
Ostaje, dakle, velik broj izjava u ocjeni kojih se suci
uglavnom slažu. Među njima se odaberu, recimo, 24
izjave koje obuhvaćaju područje o kojem se radi, a kre­
ću se od vrlo antiseimtskih do krajnje prosemitskih. Za­
tim se na arak papira tiskaju proizvoljnim redom, a sva­
koj se pridoda pet mogućih odgovora (odlučno se sla­
žem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se i odlučno se
ne slažem). Takva se lista podijeli članovima uzorka sta­
novništva koje treba testirati. Rezultat testa je određeni
pro ili antisemitski stav. Da bismo razjasnili o čemu se ra­
di, pogledajmo jednu takvu tipičnu ljestvicu (navedena
ljestvica često je korištena u Velikoj Britaniji).
MIŠLJENJA O ŽIDOVIMA
U ovom upitniku naći ćete 24 različita mišljenja o Židovi­
ma. Željeli bismo znati da li se sa svakim od njih slažete
ili ne. Ispod svake izjave naći ćete pet mogućih stavova:
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se,
odlučno se ne slažem. Podvucite stav koji je najsličniji va­
šemu. Molimo vas da ne preskočite ni jednu izjavu, ma ko­
liko vam bilo teško da se odlučite. Vaši će stavovi ostati
anonimni. Molimo Vas da se ne potpišete.
Hvala na suradnji!
1) Neprijateljstvo prema Židovima plod je nesporazuma.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
2) Židovi monopoliziraju sve na uštrb Engleza.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
3) Židovi su zbog svoje vjere izolirana društvena skupina.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
4) Da bi postigli ono što žele, Židovi ne prezaju ni pred
prevarama.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
5) Židovi su pošteni, društveno korisni i rodoljubivi kao i
bilo koja druga nacionalna skupina.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
6) Postoje »dobri« i »rđavi« Židovi jednako kao što postoje
»dobri« i »rđavi« Englezi.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
7) Židovi u cjelini ne mogu se smatrati odgovornima za
nedjela manjine koja ne poštuje zakone i običaje ove
zemlje.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
8) Židovi iskvare sve čega se prihvate.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
9) Nema razloga za mišljenje da su Židovi po prirodi gori
i nepošteniji od ostalih ljudi.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
10) Iako je nesklonost prema Židovima posljedica predra­
suda, ipak se može donekle opravdati.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
11) Židovi su mentalno i moralno nadmoćni većini drugih
nacija i rasa.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
12) U ovoj zemlji Židovi imaju prevelik utjecaj i moć.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
13) Židovi ovu zemlju drže u samrtnom stisku.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
14) Židovi su preživjeli progone zbog svojih mnogih div­
ljenja vrijednih osobina.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
15) Židovi su gramzljivi, bezobzirni i ugrožavaju sredinu u
kojoj žive.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
16) Židovi su odani zemlji u kojoj žive jednako kao i drugi
građani.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
17) Židovima nedostaje tjelesna hrabrost.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
18) Židovi ugrožavaju svaku naciju i zemlju u kojoj žive.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
19) Židovi u cjelini pristojni su i pošteni.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
20) Židovi bi trebali zanemariti svoje običaje i postati pro­
sječni građani ove zemlje.
odlučio se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
21) U najbolje plaćenim zanimanjima ima previše Židova.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
22) Ne može se očekivati da će se Zidovi ponašati bolje
prema drugima sve dok se ti drugi ne počnu bolje po­
našati prema njima.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
23) Od svih ljudi na Zemlji Židovi su najnedostojniji.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
24) Opasnost od Židova se preuveličava.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem
se, odlučno se ne slažem
P o d a c i dobiveni na temelju slaganja ili n e s l a g a n j a s
velikim b r o j e m ovakvih izjava o m o g u ć a v a j u n a m da od­
g o v o r i m o na p o s t a v l j e n o pitanje o t o m e da li je anti­
s e m i t i z a m opći s t a v ili skup specifičnih mišljenja. T a k o ,
na primjer, jedan čovjek misli kako su Židovi potkup­
ljivi, ali ne i pretjerano moćni, dok drugi smatra da Ži­
dovi ovu zemlju drže u smrtnom stisku, ali i da su odani
zemlji u kojoj žive i njezinim građanima. Logički je mo­
guće vjerovati da u najbolje plaćenim zanimanjima ima
previše Židova kao i to da su Židovi u cjelini pristojni
i pošteni; da Židovi u ovoj zemlji imaju prevelik utjecaj
i moć, ali i da su preživjeli progone zbog svojih mnogih
divljenja vrijednih osobina. Drugim riječima, ako nije
logički proturječno, nečije mišljenje o Židovima može
istodobno biti i pohvalno i nepovoljno, pa ne možemo
govoriti o antisemitizmu kao o općem stavu kad se jedno­
stavno radi o određenom broju specifičnih pogleda.
Ima, međutim, ljudi koji o Židovima misle tako nepo­
voljno da se slažu s izjavama koje su logički nespojive.
Tako, na primjer, isti čovjek može vjerovati da su Židovi
kao skupina previše zatvoreni, tj. da se druže isključivo
međusobno, a ne i s pripadnicima arijske rase, ali da su
istodobno i nametljivi i da se svim silama nastoje sto­
piti sa stanovnicima zemlje u kojoj žive. U jednoj studiji
izvršenoj sa ciljem da se prouče takvi proturječni stavo­
vi konstruirane su dvije ljestvice za mjerenje dviju su­
protnih osobina — jedna je mjerila povučenost Židova,
a druga njihovu nametijivost. U prvoj su se ljestvici na­
lazile izjave o tome kako se Židovi nisu asimilirali sa sta­
novnicima zemlje u kojoj žive, kako su tamo još uvijek
tuđinci, kao i optužbe da su zatvoreni u klanove i da se
nedovoljno obaziru na skupine stanovnika nežidova s
kojima se susreću. Izjave druge ljestvice optuživale su
Židove da se pretjerano nastoje stopiti sa stanovnicima
zemlje u kojoj žive i da s previše žara sudjeluju u rješa­
vanju njezinih problema. U tim se izjavama kaže da Ži­
dovi kad se prilagođavaju uvjetima društva u kojem žive,
zapravo samo »oponašaju« arijce i time skrivaju vlastito
židovstvo; nastojanja Židova da se pridruže različitim
organizacijama uzrokovana su željom za ugledom i utje­
cajem, kao i radoznalošću i potrebom da se istražuje pa
i uhodi. Ulazak u vladu ili u arijsko susjedstvo samo
učvršćuje Židove u nastojanju da vladaju i upravljaju;
njihovo se čovjekoljublje temelji na sebičnim motivima,
a kultura na preuzimanju i upijanju kulture zemlje u
kojoj žive (to se, naravno, događa zbog nedostatka vlasti­
te kulture). Logički gledano stavovi izraženi u navedenim
ljestvicama međusobno su suprotni. Ipak, velik broj onih
koji su zastupali mišljenja izražena u prvoj ljestvici od­
lučno se slagao i sa stavovima iznesenim u drugoj. To je
vrlo uvjerljiv dokaz postojanja antisemitizma općenito.
Osim toga odmah se vidi i to da se takav stav temelji na
osjećajima, a ne na logici i da štoviše dovodi do logičke
proturječnosti.
Dosad smo razmatrali samo predrasude protiv Židova.
No one su, vjerojatno, samo dio opće sklonosti etnocen­
trizmu, tj. vjerovanju da je vlastita nacija ili društvena
skupina nadmoćna svim ostalim nacijama ili društvenim
skupinama. Pretpostavka da je to tako posve je oprav­
dana — mnogo je puta opaženo da antisemiti rđavo go­
vore i o Crncima i o obojenim rasama općenito, kao i o
svim nacijama i rasama kojima ne pripada sam antisemit.
To se proteže čak i na društvene slojeve, tj. antisemita
ocrnjuje svaki onaj društveni sloj kojemu sam ne pri­
pada. Također često smatra da su žene manje vrijedne
od muškaraca.
To je otkriće važno jer pokazuje da se ne možemo ba­
viti antisemitizmom kao izoliranom pojavom. Predrasude
prema Židovima na neki su način samo uzgredne — tamo
gdje Židova nema njihovo mjesto zauzimaju neke druge
skupine. Židovi su zapravo samo izlika, a predrasude pre­
ma njima nastaju neovisno o njihovu ponašanju. Tu se
radi o jednom posve općenitom procesu u psihologiji
antisemitizma. Prema tome, ako želimo razmotriti anti­
semitizam, moramo proširiti predmet svoga izučavanja i
pozabaviti se etnocentrizmom u cjelini.
No ni to još nije dovoljno, jer ni etnocentrizam nije
izolirana pojava nego posljedica još općenitijih uvjerenja
i stavova. Najvažniji kompleks stavova koji je povezan
s etnocentrizmom i antisemitizmom, vjerojatno je pogled
na svijet koji obično nazivamo konzervativizmom. U jed­
noj anketi skupini konzervativaca, liberala i socijalista
u Velikoj Britaniji koji se nisu razlikovali ni po dobi ni
po spolu ni po obrazovanju, postavljeno je pitanje: »Mi­
slite li da su Židovi društveno korisni, pošteni i rodolju­
bivi kao i svi ostali građani?« i pitanje: »Mislite li da su
Židovi u ovoj zemlji isuviše utjecajni i moćni?« Četrdeset
posto konzervativaca smatralo je da su Zidovi društveno
korisni, pošteni i rodoljubivi građani, a to isto je mislilo
58 posto liberala i 67 posto socijalista. Drugim riječima
konzervativci su bili znatno veći antisemiti od liberala,
a ovi opet veći antisemiti od socijalista. Na drugo pitanje
pozitivno je odgovorilo 68 posto konzervativaca, 52 posto
liberala i 39 posto socijalista. Ovi brojevi koji se nimalo
ne razlikuju od rezultata sličnih istraživanja u Velikoj
Britaniji i Americi jasno pokazuju bliskost antisemitizma
i konzervativnih političkih stavova.
U istoj anketi postavljen je i velik broj drugih pitanja
od kojih su mnoga u odnosu na antisemitizam bila veo­
ma diskriminativna. Otkriveno je da antisemiti smatraju
da su ljudi čija boja kože nije bijela po prirodi manje
vrijedni od bijelaca, da je rat neizbježna posljedica ljud­
ske prirode, da ljude s teškim nasljednim manama ili
bolestima treba prisilno sterilizirati, da se prema zločin­
cima ne postupa dovoljno strogo i da bismo ih trebali
kažnjavati, a ne liječiti, da su ljudi kojima savjest ne
dopušta da se bore u ratu izdajice svoje zemlje i da s tim
u skladu treba s njima postupati, da u škole ne treba
uvoditi spolni odgoj, da sklapanje brakova između bije­
laca i obojenih treba spriječiti kad god je to moguće,
da se svi ljudi ne rađaju s jednakim sposobnostima, da
rodoljublje u suvremenom svijetu nije sila koja djeluje
protiv mira, da zločin i nasilje treba kažnjavati bičevanjem i da bi vjersko obrazovanje u školama trebalo biti
obvezatno, da u odgoju djece treba poštovati princip »da
je batina u raju izrasla«, da žene po inteligenciji, organi­
zacionim sposobnostima itd. nisu jednake muškarcima,
da smrtna kazna nije surova i da je stoga ne treba
ukidati, da je Japancima okrutnost prirođena i da će za
dvadeset i pet godina buknuti novi rat. Iz ovih se odgo­
vora vidi da su antisemiti, osim što su etnocentrični tako­
đer i konzervativni, rodoljubivi, religiozni, antifeministič­
ki raspoloženi i sadistički agresivni (što se može zaklju­
čiti iz njihova odnosa prema bičevanju, smrtnoj kazni
itd.).
Nezavisna istraživanja u Sjedinjenim Državama snažno
su potkrijepila ovakav sud, a otkrila su i još neke poka­
zatelje antisemitizma. Nađeno je da između antisemitiz­
ma — etnocentrizma i devet određenih skupina svojstava
postoji prilično dobra korelacija. Prvu skupinu tih svoj­
stava mogli bismo nazvati »konvencionalizmom« ili sli­
jepim prihvaćanjem konvencionalnih građanskih vrijed­
nosti. Taj se stav može sažeti rečenicom »ne treba javno
činiti ono što ostali ne odobravaju čak ni onda kad smo
svjesni da smo u pravu«. Drugu skupinu mogli bismo
označiti skupnim nazivom »pokoravanje autoritetu« jer
se radi o poslušnosti idealiziranom moralnom autoritetu
skupine kojoj antisemita pripada. Stav prema tom auto­
ritetu posve je nekritički što se vidi iz izjave »da ova
zemlja treba manje zakona i narodnih zastupnika, a više
hrabrih, neumornih i predanih vođa kojima ljudi mogu
vjerovati«. Za treću skupinu svojstava karakteristična je
»autoritativna agresivnost« ili tendencija da se traže,
osuđuju, odbacuju i kažnjavaju ljudi koji ne prihvaćaju
konvencionalne vrijednosti. Kao primjer takvog stava
možemo navesti mišljenje da je »homoseksualnost osobi­
to gnusan prijestup koji treba strogo kažnjavati«.
U četvrtoj skupini svojstava koja bi se mogla skupiti
pod zajedničkim nazivom »antiintracepcije« radi se o
suprotstavljanju svemu što je subjektivno, suosjećajno i
maštovito. Intracepcija je tehnički izraz kojim se ozna­
čava »prevlast osjećaja, mašte, teorije i želja, tj. bitno
subjektivan ljudski stav« suprotan ekstracepciji ili »ten­
denciji ograničavanja stvarnim fizikalnim uvjetima koji
se mogu jasno opaziti, kao i opipljivim objektivnim či­
njenicama«. Srž antiintracepcije sadržana je u izjavi da
se »u koledžima previše naglašavaju intelektualni i teorij­
ski problemi«, a da se »nedovoljno ukazuje na životnu
praksu i na vrlinu jednostavnosti«.
Iduća se skupina svojstava odnosi na »praznovjerje i
stereotipove«, tj. na vjeru u mistično određenje sudbine
pojedinca i na mišljenje u krutim kategorijama. Kao pri­
mjer takvog stava može poslužiti rečenica: »Premda mno­
gi ljudi astrologiju ismijavaju, njome se može mnogo
toga objasniti.«
Zatim dolazi vjerovanje u »snagu i izdržljivost«, zapra­
vo zaokupljenost odnosima dominacije i poslušnosti, sna­
ge i slabosti i vođe i sljedbenika i, naravno, poistovjeći­
vanje s likovima moćnika. Pobornici toga mišljenja obič­
no izjavljuju da »ljudi danas žive neprirodno i pretjera­
no udobno«. Oni drže da bismo se trebali vratiti »fundamentalnijem, ,krvavijem' i djelatnijem načinu života«.
Sedma skupina osobina mogla bi se sažeti izrazima
»destruktivnosti i cinizma« ili općenito neprijateljstvom
prema ljudskoj vrsti (najčešće izraženo riječima). Što se
time misli vidi se iz izjava da »bez obzira na vanjsko
ponašanje muškarci od žena žele samo jedno« i da
»uzmemo li pravo, čovjek radi samo zbog vlastite koristi«.
Zadnje dvije skupine svojstava koje bismo, zajednič­
kim imenom, mogli nazvati »sklonostima prema projek­
ciji« manifestiraju se u mišljenju da su ljudi bezumni,
a život opasan i u projekciji vlastitih nesvjesnih emocio­
nalnih poticaja i spolnih sukoba, tj. u pretjeranom bav­
ljenju svime što je u vezi sa spolnošću. Ljudi s takvim
sklonostima najčešće izjavljuju da »uglavnom nismo
svjesni koliko na naš život utječu tajne urote političara«
i da su »spolne orgije starih Grka i Rimljana u usporedbi
s onim što se danas događa u ovoj zemlji, i to čak i u
krugovima gdje to ne bismo očekivali, dječja igra«.
Ako antisemitski raspoloženi ljudi navedene stavove
češće zauzimaju od ljudi koji nisu skloni etnocentrizmu,
tada bi se na temelju odgovora na pitanja sadržaja slič­
nog sadržaju koji smo maločas naveli (navedeni su sadr­
žaji međusobno nezavisni) morao moći predvidjeti stepen
nečijeg antisemitizma i etnocentrizma. Pokazalo se da je
to doista moguće i da je prognoza prilično točna. Iz istra­
živanja koja su izvršena u Sjedinjenim Američkim Drža­
vama, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Švedskoj i drugim
evropskim zemljama vidi se da su antisemitizam i etno­
centrizam zapravo »iste gore list«, tj. posljedica fašizma
ili autoritatizma. Budući da ljudi za koje se zna da su
fašisti često misle u navedenim kategorijama, nedvojbe­
no je da između njih postoji stanoviti odnos. Izraz »autoritatizam« skovan je s ciljem da se upozori na neke teo­
rijski važne osobitosti tog skupa društvenih stavova. Ma
koji izraz odabrali (tj. duh fašizma ili autoritatizam)
jasno je da se radi o nečem bitno važnom u socijal­
noj psihologiji.
U objašnjavanju porijekla tog istodobnog zastupanja
svih nabrojenih društvenih stavova mogla bi nam pomoći
pretpostavka o vezi između društvenog stava i ličnosti.
Da takva pretpostavka nije posve neprihvatljiva pokazao
je prije nekoliko godina S. Crown otkrivši da su antise­
mitizmu skloni ljudi emocionalno nestabilniji i neurotičniji od ljudi koji nemaju ništa protiv Židova. Jedna je
sveobuhvatna anketa pokazala da emocionalno nestabil­
ni ljudi lakše prihvaćaju predrasude od ljudi koji su emo­
cionalno stabilni. To je kasnije potvrdila i studija, u ko­
joj je tijekom određenog vremenskog razdoblja, meto­
dom psihoanalitičkog intervjua proučavana manja sku­
pina ljudi.
Ipak autoritativnu ličnost i složeni skup etnocentričnih,
fašističkih stavova ne može se opravdati isključivo emo­
cionalnom nestabilnošću. Trebalo bi poći od specifičnijih
pretpostavki i pokušati ih provjeriti izravnim proučava­
njem ljudi koji na testovima »autoritatizma« postižu ve­
lik i malen broj bodova. Skupina američkih istraživača
to je i učinila, i njihova otkrića s nekoliko su strana osvi­
jetlila takozvanu »autoritativnu ličnost«. Ovdje ćemo
ukratko iznijeti rezultate njihova istraživanja.
Psiholozi navedenog istraživačkog tima poslužili su se
vrlo jednostavnim postupkom. Skupine ljudi koji su od-
govarajući na pitanja upitnika (pitanja su se odnosila na
devet nabrojenih i opisanih osobina) postigli velik broj
bodova usporedili su s ljudima koji su na takvim upit­
nicima postigli izrazito malen broj bodova. Rezultati uspo­
redbi na temelju intervjua, upitnika i psiholoških testova
bili su upadljivo neproturječni. Želimo li razmotriti ko­
načni zaključak, bit će, vjerojatno najbolje da svoja otkri­
ća sažmemo u nekoliko točaka.
Prije svega nalazimo da se ljudi s velikim brojem bo­
dova od ljudi s malim brojem bodova razlikuju po svoj­
stvima koja bismo mogli nazvati potiskivanjem i svjesnošću. Otkriveno je, a to je i najznačajnije otkriće čitavog
istraživanja, da nepristrani ljudi brže postaju svjesni vlas­
titih neprihvatljivih sklonosti i poticaja i da ih sprem­
nije prihvaćaju. Nasuprot tome čovjek opterećen predra­
sudama izbjegava da se s njima suoči, pa ih stoga i ne
može ugraditi u svoju ličnost. Nepoželjne misli i osobine
potiskuje iz svijesti, dok ih čovjek neopterećen predra­
sudama ostaje svjestan i prihvaća ih kao dio svoje lič­
nosti. Sklonosti koje se potiskuju jesu uglavnom strah,
slabost, pasivnost, spolni poticaji i napadačko raspolo­
ženje prema likovima autoriteta, najčešće roditeljima.
Ta tendencija potiskivanja ovakvih osjećaja uzrokuje
drugu skupinu osobina po kojima se čovjek koji postiže
velik broj bodova razlikuje od onoga koji postiže malen
broj bodova (radi se naravno o testu autoritatizma) mogli
bismo obuhvatiti zajedničkim nazivima sklonosti prema
eksternalizaciji (materijalnom) i sklonosti prema internalizaciji (duhovnom). Čovjek opterećen predrasudama
nesvjesno se služi projekcijom, mehanizmom koji je
Freud prvi opisao i čije je postojanje, kasnije, i eksperi­
mentalno dokazano. Radi se o sklonosti da se vlastite
osobine pripisuju drugim ljudima — i to, naravno one
osobine koje nisu hvale vrijedne pa čovjek nerado pri­
znaje da ih sam posjeduje. Tako, na primjer, škrtac neće
reći ni misliti da je on sam škrt, već da su takvi drugi
ljudi. Pristran čovjek projicira na druge vlastita svojstva
koja potiskuje (nije on neprijateljski i prijeteći raspolo-
žen nego drugi) i kod drugih žestoko osuđuje nedostatke
koje sam posjeduje (npr. slab čovjek osuđuje sve slabiće).
Drugi je vid eksternalizacije izbjegavanje introspekcije
ili samoispitivanja, kao i svake neugodne spoznaje opće­
nito što dovodi do sužavanja sadržaja svijesti. Osim toga
velik se dio energije troši na potiskivanje nepoželjnih
sklonosti u podsvijest kao i u borbi za uspjeh i njegove
vanjske znakove što ide na uštrb međuljudskih odnosa i
zadovoljstva u samom radu. »Relativna nesposobnost za
društveni život može se ispoljavati u konvencionalnom
uskogrudnom odnosu prema ljudima, ili u ovisnosti o
njima, kao što je to slučaj u konzervativnoj podgrupi
skupine s velikim brojem bodova, ili u bezobzirnosti i
želji da se manipulira ljudima, kao što se to dešava u
prijestupništvu sklonoj podgrupi iste skupine.« Tipični
pripadnik skupine ljudi koji na testu autoritativnosti po­
stižu velik broj bodova također se rijetko prepušta osjetilnosti ili pasivnim užicima kao što su, na primjer, na­
klonost i ljubav, drugarstvo, umjetnost itd. Duhovna za­
dovoljstva on nadomješta pokretljivošću, kao i nepresta­
nom aktivnošću i stjecanjem materijalnih dobara.
S druge strane nepristran čovjek, svjestan vlastitih
društveno neprihvatljivih sklonosti, ne projicira te sklo­
nosti na druge, već ih nastoji uklopiti u svoju ličnost.
Obično mu je stalo do istinskih vrijednosti, do ostvarenja
intelektualnih ili estetskih ciljeva i do toga da bude dru­
štveno koristan. »Njegova samodostatnost, kao i njegova
sposobnost sudjelovanja u društvenom životu veoma je
izražena. Za razliku od pripadnika skupine s velikim bro­
jem bodova čiji su napori usredsređeni na prilagođavanje
vanjskom svijetu i na postizanje moći i uspjeha, takav
čovjek nastoji ostvariti unutarnji sklad i postići samoostvarenje. Posljedica te veće okrenutosti prema sebi,
odnosno prema duhovnom veća je kreativnost i mašto­
vitost na spoznajnom kao i na emocionalnom polju.«
Polazeći od nepostojanja unutarnjeg, duhovnog žarišta
dolazimo do iduće bitne razlike između pristranog i ne­
pristranog čovjeka. Par suprotnih osobina po kojima se
oni međusobno razlikuju je i konvencionalnost i iskre­
nost. »Među pripadnicima autoritativne skupine i oni koji
su skloni konzervatizimu i oni koji su skloni prijestupništvu najčešće prihvaćaju konvencionalne vrijednosti i
pravila. Da bi odredili što je dobro, a što zlo oslanjaju se
ili na autoritete ili na javno mnijenje, dakle, uvijek
traže podršku izvana.« To prilagođavanje »vanjskim« vri­
jednostima najbolje se vidi u odnosu pristranih ljudi
prema roditeljima, kojima se čovjek opterećen predra­
sudama stereotipno divi, koje ne može ni kritizirati i
kojima se ne može izravno suprotstaviti. Iz razgovora s
njim često, međutim, saznajemo da je on prema rodite­
ljima zapravo neprijateljski raspoložen, ali da to nepri­
jateljstvo potiskuje i time sprečava razvoj iskrenih i sr­
dačnih odnosa. Nasuprot tome veća iskrenost nepristra­
nog čovjeka odražava se i u njegovu otvorenom i kritič­
kom stavu prema roditeljima. Budući da se smatra rodi­
teljima dorastao, on se ne ustručava kazati što misli,
što ne mora utjecati, a obično i ne utječe, na srdačnost
njihovih odnosa.
U shvaćanju spolnih uloga vidi se slična razlika. Muška­
rac opterećen predrasudama također je i konvencionalan.
Sebe smatra djelatnim, odlučnim, grubim, energičnim,
neovisnim i uspješnim (drugim riječima pobjednikom u
životnoj borbi), a ženu pasivnom i poslušnom. Njegove
vanbračne spolne odnose obično ne prate osjećaji, a od
zakonite žene zahtijeva, prije svega, konvencionalnu vrli­
nu dobre domaćice. »U cjelini gledano spolnost je kod
njega u službi društvenog statusa. Pristran muškarac na­
stoji se istaći osvajanjem velikog broja žena (status muškosti) ili time što će oženiti ženu iz »dobre kuće« (dru­
štveni status). Čovjek koji nije opterećen predrasudama
u vezi sa suprotnim spolom traži, prije svega, drugarstvo,
prijateljstvo i osjetilnost. Slično tome nepristrana žena
se u izboru partnera prvenstveno rukovodi zajedničkim
interesima i ljubavlju, dok se žena opterećena predrasu­
dama hvata za sliku konvencionalne ženstvenosti. Ona
muškarca tobože sluša i ulaguje mu se, a zapravo je pre­
ma njemu neprijateljski raspoložena i nastoji ga izrabiti.«
Razlike u emocionalnim reakcijama povezane su s idu­
ćim parom suprotnih svojstava koja ćemo radi lakšeg
razumijevanja označiti kao usmjerenost prema moći i
usmjerenost prema ljubavi. Konvencionalni ljudi skloni
su da se dive moći i da za njom teže. »Relativna nespo­
sobnost za naklonost i ljubav, zajedno s osjećajem ugro­
ženosti sile pristranog čovjeka da teži ka moći u njezinu
izravnom ili neizravnom obliku (tj. vezujući se za one u
čijim je ona rukama) . . , Stoga u takvih ljudi često nala­
zimo osobinu koju bismo najbolje mogli opisati kao ,prevelik realizam', tj. kao sklonost da se sve i svatko iskoristi
kao sredstvo za određeni cilj.« Muškarac opterećen pred­
rasudama često takav bezobzirni oportunizam smatra
atributom muškosti.
Nasuprot tome čovjek koji je na testu autoritatizma
postigao malen broj bodova u druženju s drugim ljudima
traži ljubav i naklonost. Osim toga emocionalno se vezuje
i za svoj rad. »Iako, naravno, prema priznanju nije rav­
nodušan, njegove su djelatnosti samo rijetko isključivo
sredstva za postizanje cilja. One često postaju same po
sebi izvorom užitka i zadovoljstva, ako već ne izravno,
onda neizravno time što su društveno korisne. . . . Najzad
tu je i interes za umjetnost i filozofiju koji pridonosi ve­
ćem unutarnjem bogatstvu, a time i manjoj težnji ka
moći i društvenom položaju.«
Zadnja skupina svojstava po kojima se pristrani ljudi
razlikuju od nepristranih mogla bi se sažeti izrazima
krutost i elastičnost. Prvi se objašnjava potrebom krutih
obrambenih mehanizama koji će neprihvatljive sklonosti
i poticaje potisnuti u podsvijest. Budući da tako potisnu­
te sklonosti i poticaji nisu izgubili svoju dinamičku sna­
gu, neprestano postoji opasnost da će, popusti li obram­
beni zid, izroniti na površinu svijesti. Izgleda da potiski­
vanje više šteti nego pomaže u njihovu svladavanju. »Ta­
ko oslabljen ego stalno je u opasnosti da ga potisnute
sile posve ne unište. Da bi se mogao oduprijeti tolikoj
prijetnji mora pojačati obrambene mehanizme, koji ma
kako jaki bili nikad ne mogu potpuno spriječiti nenadane
i nekontrolirane provale potisnutih impulsa. Time je za­
čarani krug zatvoren.« Na potiskivanje tih instinktivnih
impulsa troši se velik dio energije, no oni iako potisnuti,
ostaju bitno neizmijenjeni. Taj se proces, popraćen pro­
jekcijom i eksternalizacijom kao i pomanjkanjem unu­
tarnje snage i individualizma, nikad ne može odvijati
uravnoteženo i jednoliko i jedino ga čvrsta, kruta, jedno­
stavna i stereotipna spoznajna struktura može spriječiti
da ne dovede do potpunog sloma ličnosti. »Ljudi kod kojih
je etnocentrizam snažno izražen u tako su velikom broju
skloni da iskustva ukalupljuju stereotipnim kategorija­
ma da se to može smatrati njihovom općom karakteri­
stikom . . . Čovjek koji je na testu etnocentrizma postigao
izrazito malen broj bodova u svojim je emocionalnim i
spoznajnim prilagodbama mnogo elastičniji. To se odra­
žava i u njegovoj nesklonosti prema pretjeranoj glorifi­
kaciji ljudi ili događaja, kao i u njegovu boljem poimanju
biti složenih društvenih i međuljudskih odnosa i svesrdnijem prihvaćanju psihologije i društvenih znanosti
koje te odnose proučavaju.«
U svom pokušaju da opišem etnocentričnu, predrasu­
dama opterećenu i autoritativnu ličnost služio sam se
psihoanalitičkom terminologijom koja često ne samo da
je teško razumljiva već i nerazmrsivo zapleće činjenicu i
teoriju. Mislim, međutim, da se u ovom slučaju vrijedi
pomučiti jer se takav opis u bitnim crtama slaže s rezul­
tatima velikog broja objektivnih istraživanja. Prije nego
li te rezultate vrednujemo, ponovit ćemo što pritom tre­
ba imati na umu.
Prije svega navedeni podaci ukazuju samo na sklonosti.
Navedeni modeli ličnosti predrasudama opterećenih i ne­
pristranih ljudi ni izdaleka nisu univerzalni, pa stoga
ličnost, iako odgovorna za dio predrasuda ne može biti
odgovorna za sve. Osim toga dosad smo govorili samo o
krajnje pristranim i krajnje nepristranim ljudima; ono
što vrijedi za njih ne mora nužno vrijediti i za nekog tko
ima poneku predrasudu kao ni za nekog tko je samo
relativno nepristran. Mnogi ljudi izgovaraju antisemitske
i etnocentrične parole, a da nisu o njima nikada raz­
mišljali. Kao papige ponavljaju tuđe mišljenje bilo zato
što su sami isuviše glupi da bi shvatili što govore, bilo
zato što je takav stav uobičajen u sredini u kojoj žive.
Budući da uz mišljenja koja ponekad iznose nisu emo­
cionalno vezani, ne može se ni takav njihov tobožnji stav
objasniti strukturom njihove ličnosti. U ovu kategoriju
vjerojatno spada velika većina »verbalnih« antisemita.
Treba očekivati da će gore opisana struktura ličnosti biti
osobito izražena kod malog broja fanatika koji zapravo
i jesu »vođe« i stoga opasniji od poslušnog stada koje
ih slijedi.
Na trećem mjestu treba spomenuti to da je dosad veći­
na istraživača proučavala autoritativnu ličnost u termi­
nima antisemitizma i fašizma. Iz nekih se pokazatelja,
međutim, vidi da je krutost stavova, osebujna crta lič­
nosti etnocentrika, svojstvena i komunistima. Nadmoć
radničke klase za njih je aksiom jednako kao što je nad­
moć buržoazije aksiom za fašistu, koji je u nadmoć svoje
domovine nad ostalim državama jednako uvjeren kao i
komunist u inferiornost vlastite zemlje u odnosu na
SSSR. Za komuniste onaj na kome se lome kola nije
Židov nego kapitalist. Budući da smo dosad razmatrali
psihologiju antisemitizma češće smo se susretali s kon­
zervativnom »autoritativnom ličnosti« nego s drugim nje­
zinim predstavnicima. No bilo bi pogrešno misliti da ni­
šta slično ne postoji i na političkoj ljevici.
Najzad treba navesti i mišljenja nekih kritičara koji
ističu da se ispitivanjem verbalnih izjava ne može ništa
saznati ni zaključiti, jer ono što netko kaže ne mora biti
isto što taj netko i radi. Uvjerenje da su »djela važnija
od riječi« pa stoga treba promatrati ponašanje, a ne ver­
balne izjave, toliko je rašireno da mu moramo posvetiti
nekoliko riječi.
Svatko, naravno, može prikriti svoje pravo mišljenje i
tvrditi da misli nešto što zapravo ne misli. Opasnosti za-
ključivanja na temelju nečijeg ponašanja nisu, međutim,
ništa manje. Ne možemo, na primjer, tvrditi da je netko
religiozan samo zato što ide u crkvu; na to ga može poti­
cati želja da se prilagodi sredini ili da je impresionira
kao i želja da u crkvi upozna ljude koji bi mu eventualno
mogli koristiti. Onaj tko na svoj prozor zalijepi plakat
»Glasajte za konzervativce« možda to ne radi zato što se
slaže s njihovom politikom, nego zato što se boji da bi
otkrivanjem svojih simpatija prema socijalistima mogao
doživjeti neugodnosti. Čovjek koji nije nimalo antisemit­
ski raspoložen može sudjelovati u općem pokolju bespo­
moćnih ljudi iz straha da ga netko ne bi prijavio. Ver­
balne izjave nisu, naravno, pouzdan pokazatelj nečijih
stavova, ali i nečije nas akcije mogu u zaključivanju za­
vesti na pogrešan put. Da bi se vidjelo da li djela i ver­
balne izjave odražavaju nečije prave stavove, treba uvijek
potražiti objektivan dokazni materijal.
To se može učiniti na nekoliko načina od kojih je mož­
da najuvjerljivija metoda ponavljanja. Ako ponovljeno
ispitivanje različitih društvenih i nacionalnih skupina da­
de slične neproturječne rezultate, nije vjerojatno da je
ta jednoglasnost mišljenja posljedica namjernog laganja.
Budući da su različiti istraživači u istraživanju došli do
rezultata u biti sličnih onima o kojima smo govorili u
ovom poglavlju, vjerojatnost njihove općenite istinitosti
vrlo je velika.
Jednako je važna i činjenica što se zaključci na temelju
tih hipoteza mogu i provjeriti. Uzmimo jedan takav pri­
mjer. Vidjeli smo da su stavovi predrasudama optereće­
nog čovjeka općenito krući od stavova nepristranog čo­
vjeka. Konstrukcijom mjere krutosti i njezinom primje­
nom na ljude koji su na etnocentrično-autoritativnoj
ljestvici vrlo nisko ili vrlo visoko, moglo bi se to i strogo
eksperimentalno provjeriti. Jedna je takva mjera i do­
bro poznati test inteligencije u kojem se od ispitanika
traži da iz velikog suda izvadi određeni broj litara vode.
Pritom se može poslužiti sa tri manja suda od kojih ni
jedan nije odgovarajuće veličine tako da, da bi dobio že­
ljenu količinu, mora vodu lijevati iz jednog suda u drugi.
Test »krutosti« sastavljen je od niza takvih problema.
Prvih osam mogu se riješiti na principijelno isti način,
tj. istim redoslijedom u biti sličnih koraka. Zatim dolaze
dva problema koji se osim na takav uhodani način mogu
riješiti i mnogo jednostavnijim putem. Budući da se elas­
tičan čovjek, vjerojatno, neće pridržavati krutog modela
nastalog rješavanjem prvih osam problema, treba očeki­
vati da će on taj jednostavniji put pronaći. Jedanaesti se
problem uopće ne može riješiti slično kao prvih osam, a
dvanaesti i trinaesti opet se mogu riješiti na dva načina
— na poznati složen i na jednostavan. »Krutost« se mjeri
brojem odstupanja od poznatog složenog načina rješa­
vanja pri rješavanju zadnjih pet problema. Prema pret­
postavci morali bi ljudi skloni etnocentrizmu i autoritatizmu biti vrlo »kruti«, a jedan je dobro kontrolirani
eksperiment pokazao da je upravo tako. Prema tome ima­
mo neovisan dokaz istinitosti naše pretpostavke.
Sve u svemu može se kazati da sve ove razne niti do­
kazivanja čine čvrsto povezano tkivo. Premda će se ono,
vjerojatno, izmijeniti u mnogim važnim pojedinostima,
već se danas može primijeniti u praktičnoj borbi protiv
antisemitizma. Mjere te borbe nisu predmet psihologije,
pa o njima nećemo ovdje raspravljati.
15
Gallupove ankete i javno mnijenje
Stara izreka vox populi, vox Dei vrijedi, izgleda, i za dik­
taturu i za demokraciju. Diktatori koji, kao na primjer
Mussolini, ne poštuju volju većine stanovnika, osuđeni
su na neuspjeh jednako kao i državnici demokratske zem­
lje ako ne rade u skladu sa stvarnim ili imaginarnim inte­
resima ljudi od kojih očekuju podršku na idućim izbori­
ma. Stoga su političari, vojskovođe i državnici od davnina
uvijek nastojali saznati što o njima misle ljudi o kojima
ovisi njihova sudbina.
Ne smijemo, naravno, misliti da su to činili zato da bi
svoju politiku prilagodili mišljenju većine. Najčešće ih je
zapravo zanimalo da li treba pojačati propagandu sa ci­
ljem da se mišljenje javnosti usuglasi s njihovim. Kad
vođa osjeti da javno mnijenje neće podržati određenu
akciju, može narediti da se poduzmu koraci koji će ga
izmijeniti u skladu s njegovim željama. Tako je, na pri­
mjer, Hitler, želeći zabraniti Komunističku partiju Nje­
mačke, naredio da se zapali Reichstag.
Ma kakva bila svrha, želja da se sazna mišljenje i stav
javnosti univerzalna je i snažna. Čitav se mehanizam de­
mokracije (izbori, referendumi itd.) u stvari i temelji na
pretpostavci da je moguće saznati što javnost misli. Sve
donedavno tome je služila isključivo intuicija ili subjek­
tivne ocjene takozvanih stručnjaka. Jasno je da glasa­
nje na izborima, tj. naša odluka o tome kojoj ćemo se
stranci prikloniti, ne ovisi samo o jednom mišljenju te
stranke, već o velikom broju stavova prema mnoštvu
najrazličiti]ih društvenih problema. Uvjerenja i poglede
jedne partije glasač teško može razlučiti jedne od drugih.
On se, na primjer, može slagati s konzervativcima kad
se radi o izmjeni carinskih propisa, a s laburistima kad
je riječ o nacionalizaciji ili »jednakoj plaći za jednak
rad«. Ove finije podjele neće se odraziti u njegovu glasa­
nju i sigurno je da će, ma kako glasao, glasati i protiv
vlastitog mišljenja.
Potreba da se saznaju pogledi i stavovi čovjeka s ulice
dovela je do razvoja »tehnika ispitivanja javnog mnije­
nja«. Prije njihova postojanja takve su se ocjene dobivale
promatranjem veličine i raspoloženja masa koje su dola­
zile slušati političke govore, ispitivanjem sadržaja izjava
partijskih radnika ili pristaša određenog kandidata, iz
pisama koja su političkim časopisima pisali čitaoci itd.
Prva tehnika za ispitivanje javnog mnijenja izgleda da je
bila pokusno glasanje koje su na početku ovog stoljeća
provodile američke novine tako da su jednostavno pitale
ljude o njihovim glasačkim namjerama. Daljnjem razvoju
tehnike pridonijela je i takozvana »agitacija poštom« ko­
ju su prije otprilike stotinu godina uveli neki poljopri­
vredni časopisi i koju je konačno preuzelo i Ministarstvo
za poljoprivredu SAD. Ispočetka se radilo o sakupljanju
podataka o usjevima da bi se kasnije prešlo na sakuplja­
nje mišljenja o raznim drugim problemima. Najpoznatiji
je primjer takvog rada niz anketa koje je izvršio časopis
»Literary Digest«. Tijekom dvadesetih i tridesetih godina
ovog stoljeća taj je časopis svojim glasačkim ceduljama
u obliku dopisnica uspostavio vezu sa milijunima ame­
ričkih građana. Pitanja se nisu odnosila samo na političke
izbore već i na probleme kao što su prohibicija i New
Deal.
Ti rani pokušaji predviđanja na temelju ispitivanja jav­
nog mišljenja bili su ponekad u svojim prognozama vrlo
točni. Tako je, na primjer, »Literary Digest« 1932. godine
predvidio broj glasova za Roosevelta sa greškom manjom
od 1 posto. Uspjesi slični ovom bili su, ipak, relativno
rijetki, tj. prognoze su u velikom broju slučajeva bile iz­
razito loše. Zapravo je nezadovoljstvo tom netočnošću
i dovelo do razvoja modernoga načina ispitivanja javnog
mnijenja koje se danas često poistovjećuje s imenom
Gallupa.
Problem s kojim se suočava svatko tko želi saznati što
javnost misli o određenim pitanjima relativno je jedno­
stavan. Kratko rečeno sve što on mora učiniti je da ljude
izravno upita što misle. Tako bi instinktivno postupio i
nestručnjak i tako danas, naravno u nešto savršenijem
obliku, postupaju i ispitivači javnog mnijenja. Ipak, oni
pritom moraju razmotriti i riješiti tri problema: problem
uzimanja uzoraka, tj. koga pitati, problem intervjuiranja
ili što pitati i problem tumačenja, tj. što zaključiti na
temelju dobivenih podataka.
Pogledajmo najprije moguće načine uzimanja uzoraka.
Obično želimo saznati mišljenje velike skupine ljudi, na
primjer mišljenje svih odraslih stanovnika britanskog
otočja, i obično ne možemo ispitati svakog pripadnika
te skupine. Srećom stav čitave skupine možemo saznati
ispitivanjem njezina relativno malenog uzorka. Budući da
se radi o malom uzorku on prije svega mora biti reprezen­
tativan, tj. mora reprezentirati čitavo stanovništvo. Dru­
gim riječima u uzorku se muškarci i žene, stari i mladi,
radnici i građani moraju pojavljivati s jednakom učesta­
lošću kao u ukupnom stanovništvu. Očito je zašto mora
biti tako. Ako, na primjer, muškarci i žene o nečem ne
misle jednako, tada ćemo na temelju uzorka sačinjenog
od samih muškaraca dobiti potpuno pogrešnu predodžbu
o mišljenju čitave skupine. Uzorak može biti slučajan
(vjerojatnost da će biti odabrani u uzorak jednaka je za
sve pripadnike skupine čije mišljenje treba saznati) ili
slojevit (ljudi se odabiru u unaprijed određenim razmje­
rima). U oba je slučaja nadasve važno da uzorak bude
reprezentativan, jer jedino na temelju takvog uzorka mo­
žemo nešto zaključiti.
Dobar primjer onoga što se može dogoditi kad uzorak
nije reprezentativan je anketa koju je 1936. godine pro-
veo već spomenuti časopis »Literary Digest«. Razaslavši,
kao i obično, svoje glasačke cedulje-dopisnice, »Literary
Digest« je na postavljeno pitanje primio dva milijuna
odgovora. Ipak, u prognozi broja stanovnika koji će gla­
sati za Roosevelta pogriješilo se za čitavih 19 posto. Na­
kon tog neuspjeha »Literary Digest« je prestao anketirati
svoje čitaoce. Sjetimo se da je samo četiri godine ranije
(1932) anketa »Digesta« prognozirala Rooseveltovu po­
bjedu s greškom manjom od 1 posto, s pravom se može­
mo zapitati što se za četiri godine izmijenilo. »Literary
Digest« je svoje glasačke cedulje-dopisnice poslao, uglav­
nom, ljudima srednjeg sloja, odnosno onima koji i čitaju
časopise takvog tipa, koji posjeduju telefone i kola i
čiji bi se politički pogledi u cjelini mogli opisati kao
konzervativni. Oni, prema tome, nisu sačinjavali repre­
zentativan uzorak stanovništva, već štoviše, jedan vrlo
pristran uzorak. Godine 1932. to nije bilo važno, jer u to
vrijeme razlike između dviju glavnih političkih stranaka
Sjedinjenih Američkih Država — demokrata i republika­
naca — nisu bile toliko izražene. Tada se demokrati još
nisu smatrali liberalima, niti republikanci konzervativcima. Obje su stranke u svojim stavovima bile jednako
konzervativne, pa je zbog toga postotak glasača — pri­
padnika građanske klase koje je anketirao »Digest« i koji
su glasali za Roosevelta — bio otprilike jednak postotku
Rooseveltovih glasača među ukupnim stanovništvom.
Stoga je prognoza »Literary Digesta« bila prilično dobra.
No Roosevelt je svojim New Dealom izmijenio političku
pozornicu, liberalizirao demokratsku stranku i time pri­
vukao radničku klasu. Istodobno su se i republikanci,
kao protivnička politička stranka, počeli poistovjećivati
s konzervativnim načinom mišljenja čime su odmah stekli
podršku srednjih, građanskih slojeva. Do godine 1936. ta
podjela među partijama postala je djelomično i podjela
među društvenim slojevima, pa je »Literary Digest« ispi­
tujući samo jedan društveni sloj, tj. građansku klasu, pro­
gnozirao pobjedu republikanskog kandidata Landona,
iako je on s obzirom na broj pristalica imao mnogo ma­
nje izgleda da postane predsjednik Sjedinjenih Država.
Iste godine kad je »Literary Digest« tako strahovito
promašio, i to usprkos tome što je anketirao dva mili­
juna ljudi, Gallup je ispitivanjem mnogo manjeg uzorka
(3 tisuće ljudi) prognozirao Rooseveltov povratak. To je
pokazalo da je sastav uzorka važniji od njegove veličine.
Gallup je, naime, svoj uzorak sačinio prema pravilima
reprezentativnog uzimanja uzoraka. Praktična potvrda
nadmoći takvog načina rada nad ranijim nekontrolira­
nim metodama uzimanja uzoraka razuvjerila je one koji
ne vjeruju statističkim argumentima. Treba, međutim,
svakako naglasiti da je potreba reprezentativnog uzima­
nja uzoraka dokazana isključivo teorijskim i statističkim
metodama davno prije promašaja ankete časopisa »Lite­
rary Digest«. Teoriju uzoraka matematičari su detaljno
razradili, pa se greška u prognozi, kad je uzorak poznat,
može ocijeniti jednostavnim formulama.
Kako se zapravo uzimaju uzorci? Dva su glavna načina
»uzimanja uzoraka prema kvoti« i »uzimanje uzoraka pre­
ma području«. Većina državnih agencija za ispitivanje
javnog mnijenja služi se prvim načinom. Svaki ispitivač
mora ispitati stanovit broj ljudi unaprijed određenih,
specifičnih osobina. Mora, na primjer razgovarati sa tri
muškarca starija od pedeset godina, pet žena koje su
mlađe od trideset godina itd. Iako se ta metoda zbog svoje
jednostavnosti i jeftinoće naširoko primjenjuje, ona ima
i nedostataka. Ispitivač mora sam prosuditi starost svo­
jih ispitanika, kao i njihovu društvenu pripadnost itd., a
to nije uvijek lako. Može, naravno, čovjeka koga intervjui­
ra izravno zapitati koliko mu je godina i kojem društve­
nom sloju pripada, no ljudi upravo na ta dva pitanja ne
odgovaraju uvijek točno (žene su obično sklone sakri­
vanju godina, a muškarci zamišljenom uspinjanju na
društvenoj ljestvici). Agenciju može prevariti i sam ispi­
tivač, koji si može skratiti posao i odgovore sam izmisliti,
ili ispitanike pogrešno prosuditi. Takvi se propusti, vje­
rojatno mogu eliminirati odgovarajućom obukom i pri-
mjerenom plaćom kao i uzimanjem u obzir izvjesnih ispitivačevih osobina prilikom njegova izbora. Bilo kako bi­
lo greške u prognozi na temelju uzorka prema kvoti
mnogo su veće od grešaka koje bi se mogle opravdati sta­
tističkom teorijom uzoraka. To ne bi bilo tako važno
kad bi te greške bile slučajne. One, međutim, ukazuju na
izrazitu pristranost koja se u svim zemljama gdje se vrši
anketiranje ispoljava u precjenjivanju broja glasova za
kandidate konzervativne građanske klase i potcjenjivanjem tog broja za kandidate socijalista i radničke klase.
To se vrlo jasno vidi na primjeru Sjedinjenih Američkih
Država gdje je na izborima 1948. godine Truman postao
predsjednik usprkos suprotnom uvjeravanju agencija za
anketiranje.
Prosječna greška u izbornoj prognozi na temelju anke­
ta danas se kreće negdje oko 3 posto, pa iako ta brojka
djelomično ovisi o izbornom sistemu zemlje, ali je u svim
zemljama u kojima su dosad vršena takva ispitivanja,
u cjelini, iznenađujuće konstantna. Greška od 3 posto
može nam se učiniti neznatnom, no efikasnost metoda an­
ketiranja lako je precijeniti. Uspjeh svih metoda za predvi­
đanje može se provjeriti uspoređivanjem tih metoda s
nekim jednostavnim načinom prognoziranja. Jedan od
njih je, na primjer, praktično pravilo koje nam kazuje
da će glasovi na ovim izborima biti podijeljeni jednako
kao i na prethodnim. Prognoza na temelju ankete trebala
bi biti bolja od ovakve. U Americi je prognoza na temelju
navedenog pravila, u razdoblju za koje se mogu praviti
usporedbe (1936 — 1948), gotovo jednako dobra kao
prognoza na temelju ankete. Možda je to i zbog toga što
u tom razdoblju nije bilo hitnijih političkih promjena —
u Engleskoj takva usporedba pokazuje da su prognoze
na temelju ankete nešto točnije. Ma s koje strane gledali,
nema nikakve sumnje o tome da bi se načini uzimanja
uzoraka mogli i morali usavršiti, premda će njihovo usa­
vršavanje biti prilično skupo.
Mnogo bolje rezultate od uzorka prema kvoti daje ta­
kozvana metoda uzimanja uzoraka prema području. Pod-
ručje na kojem treba ispitati mišljenje stanovnika razdi­
jeli se u okruge, a ovi opet u nastanjene jedinice. Slučaj­
nim odabiranjem izabere se nekoliko nastanjenih jedi­
nica i u njima nekoliko osoba koje treba intervjuirati
(izbor ovaj puta nije prepušten ispitivaču). Kako je to
zapravo metoda slučajnog uzimanja uzoraka, ona je teh­
nički superiorna uzimanju uzoraka prema kvoti. Nedosta­
tak joj je u tome što je vrlo skupa. Ispitivač koji obavlja
posao mora ići iz jednog dijela grada u drugi, i ako ispi­
tanik nije kod kuće mora dolaziti ponovo sve dok ga ne
nađe. Ne može umjesto njega ispitati nekog drugog iz
jednostavnog razloga što se ljudi koji često nisu kod
kuće u mnogome razlikuju od onih koji to jesu. Tako je,
na primjer, u jednoj anketi kojom je trebalo procijeniti
broj ljudi koji će obrađivanjem vrtova »pobjede« smanji­
ti nestašicu hrane u ratu, otkriveno da je postotak »ko­
pača« veći među ljudima koji su bili kod kuće kad je
ispitivač došao prvi put nego među onima koje je uspio
naći kod kuće tek nakon nekoliko pokušaja. Štoviše, čim
je na nekom području ispitivač, da bi pronašao svoje
ispitanike kod kuće morao češće dolaziti, tim je i posto­
tak ljudi spremnih da obrađuju vrt, bivao manji.
Vladine agencije u Sjedinjenim Američkim Državama i
Velikoj Britaniji služe se ovom metodom uzimanja uzo­
raka prema području jer na temelju tako dobivenih po­
dataka donose važne odluke, pa je točnost podataka bitna.
Gallup i druge agencije za anketiranje su dosad izbjega­
vale uzimanje uzoraka prema području budući da točnost
nije toliko veća da bi opravdala povećanje troškova.
Kad smo odabrali uzorak, treba odlučiti kakva pitanja
postaviti i kako ih postaviti. Prije svega treba nastojati
da pristranost ne utječe na rezultate. Prvi problem s ko­
jim se moramo suočiti takvo je oblikovanje pitanja da ga
ispitanik, ma kako neinteligentan i neuk bio, razumije.
Iako to može izgledati jednostavno, u stvarnosti je slo­
ženo i teško. Ilustrirat ću to primjerom iz kojeg se vidi
da na tom području mogu promašiti čak i iskusni struč­
njaci. Jedna američka vladina agencija za ispitivanje jav-
nog mnijenja anketirala je Crnce u Južnim državama o
tome da li treba oporezovati profite, i na vlastito iznena­
đenje otkrila da se Crnci tome snažno protive. Budući
da su siromašniji ljudi uglavnom skloni oporezivanju
profita, iz Washingtona su na Jug poslali stručnjaka da
ispita stvar. Ubrzo je stigao i njegov izvještaj u kojem
je javljao da Crnci u Bibliji ne nalaze opravdanja za opo­
rezivanje proroka*! Ovaj istinit događaj može ilustrirati
poteškoće s kojima su suočeni stručnjaci pri oblikovanju
pitanja. Da bi se ustanovilo da li ljudi pitanja razumiju,
vjerojatno je najbolje primijeniti takozvanu tehniku
»predtesta«, tj. postaviti skup pitanja malom uzorku sta­
novništva s isključivim ciljem da se provjeri jesu li ona
razumljiva. Takav predtest se ponavlja sve dok ne dade
zadovoljavajuće rezultate.
Razumljivost pitanja nije sve. Da bi odgovor na pitanje
nešto značio, ono se mora odnositi na ispitanikova posto­
jeća mišljenja i stavove. U protivnom, odgovori će biti
besmisleni. Nedugo iza rata jedna agencija za ispitivanje
javnog mnijenja postavila je pitanje: »Mislite li da bi
grčkom kralju Đuri trebalo dopustiti da se vrati u zem­
lju?« To što je 60 posto ispitanika na pitanje odgovorilo
sa »da«, protumačilo se kao podrška konzervativcima u
borbi za vlast koja je tada bješnjela u Grčkoj. Istodobno
je u jednoj nezavisnoj anketi postavljeno sasvim druga­
čije pitanje, naime: »Jeste li ikad čuli za Grčkog kralja
Đuru?«. Ispostavilo se da samo malen broj ljudi znade
nešto o ovom monarhu. Prema tome je velik broj pozi­
tivnih odgovora na prvo pitanje bio samo odraz sklonosti
da se kaže »ako je momak grčki kralj, zašto se, dođavola,
ne bi vratio u Grčku«, a ne pokazatelj naklonosti prema
jednoj ili drugoj strani grčke političke pozornice. U na­
stojanjima da saznaju postojeće stavove anketari moraju
paziti kako ne bi stvorili pseudostavove, a time i lažnu
sliku javnog mnijenja.
* Engleska riječ »prophet« — prorok čita se slično kao i riječ
»profit« — profit (prim. prev.).
Čak i kad su pitanja jasno oblikovana i kad se odnose
na stvarne svima poznate probleme, treba imati na umu
još neke detalje. Treba, na primjer, paziti u kakvom je
kontekstu pitanje postavljeno. Kako kontekst u kojem
je pitanje postavljeno može utjecati na odgovor vidi se
iz idućeg primjera. Prije nego što je Amerika ušla u rat
dva uzorka američkih građana upitana su da li se američ­
ka vojska u ratu treba pridružiti Nijemcima ili Englezi­
ma. I jednom i drugom uzorku postavljena su dva pi­
tanja, ali drugačijim redoslijedom. Prvom uzorku ljudi
postavljena su pitanja: »Treba li američkim građanima
dopustiti da se pridruže engleskoj armiji?« i »Treba li
američkim građanima dopustiti da se pridruže njemačkoj
armiji?«, a drugom uzorku ista ta pitanja samo obrnutim
redom. U prvom uzorku na prvo je pitanje sa »da« odgo­
vorilo 45 posto ispitanika, a u drugom uzorku 22 posto
ispitanika. U prvom uzorku na drugo je pitanje pozitivno
odgovorilo 31 posto ispitanika, a u drugom 40 posto ispi­
tanika. Vidimo, dakle, da su ovisno o redoslijedu pitanja
dobiveni sasvim drugačiji brojevi.
Lako se vidi što se ovdje dogodilo. Amerikanci su, u
cjelini, bili naklonjeniji Englezima, pa su na prvo pitanje
»Treba li američkim građanima dopustiti da se pridruže
engleskoj armiji?« uglavnom odgovorili sa »da«. Suočeni
sa sličnim pitanjem u odnosu na njemačku armiju odgo­
vorili su slično, no ne zbog simpatije prema američkoj
ratnoj mašineriji, nego zbog američke neutralnosti (što
se odrazilo i na broju pozitivnih odgovora). Kad je na
prvom mjestu bilo pitanje: »Treba li američkim građa­
nima dopustiti da se pridruže njemačkoj armiji?«, najpri­
rodniji odgovor Amerikanaca bio je »ne«, pa su zbog neu­
tralnosti SAD jednako odgovorili i kad se pitanje odno­
silo na englesku armiju.
Na odgovore ispitanika znatno djeluje i ono što se u
pitanju eksplicitno ili implicitno podrazumijeva. Na pi­
tanje »Treba li početi razmišljati o miru?« koje je jedna
agencija za ispitivanje javnog mnijenja postavila sredi­
nom rata, potvrdno je odgovorilo 81 posto ispitanika. Ali
kad je smisao pitanja bio izričit, tj. kad je pitanje glasilo
»Treba li najprije pobijediti pa tek onda misliti na mir?«,
samo je 41 posto ispitanika smatralo da na mir treba
misliti odmah. Jasno je, dakle, da u pitanju sadržane
implicitne tvrdnje znatno djeluju na odgovor.
Treći se problem javlja kad se radi o pitanjima na koja
odgovor može biti u skladu s nacionalnom politikom i
tekućim stereotipovima ili se njima protiviti. Na pitanje
takvog tipa ispitanici mogu, umjesto da kažu ono što
misle, odgovoriti onako kako to smatraju društveno pri­
hvatljivim. To se jasno vidi iz ovog eksperimenta. Dvjema
skupinama ljudi postavljeno je pitanje: »Mislite li da
Židovi u ovoj zemlji imaju prevelik utjecaj i moć?« U
jednoj su skupini ispitivači sami zapisivali odgovore, dok
su pripadnici druge skupine mogli svoj odgovor napisati
na papirić i ubaciti ga u kutiju koju je ispitivač nosio sa
sobom i na kojoj je velikim crvenim slovima pisalo »taj­
no«. U skupini intervjuiranoj uobičajenim načinom sklo­
nost antisemitizmu priznalo je 56 posto ispitanika, a u
skupini u kojoj se »tajno« glasalo 66 posto ispitanika.
Razlika od 10 posto isuviše je velika da bi bila slučajna
i ukazuje na tendenciju davanja društveno prihvatljivih
odgovora na izravno postavljena pitanja.
Tom sklonošću ispitanika da odgovaraju onako kako
im se čini da ispitivač misli može se, djelomično, objasniti
navodna ispitivačeva pristranost. U jednom eksperimentu
koji je izvršen u Sjedinjenim Američkim Državama prije
nego što je Amerika ušla u rat postavljeno je pitanje o
pomoći Engleskoj. Najprije su sami ispitivači kazali što
misle o tome, a zatim su s tim njihovim stavom uspore­
đeni rezultati njihova ispitivanja. Ispitivači koji su bili
skloni pomoći Englezima sakupili su 60 posto potvrdnih
odgovora, a ispitivači koji su željeli da Amerika ostane
neutralna samo 44 posto takvih odgovora. Iako se ispiti­
vači vježbaju u nepokazivanju vlastitih stavova, jasno je
da se oni ipak odražavaju u odgovorima njihovih ispita­
nika.
Ispitivaču je teško, a ponekad i nemoguće, ne odati
što sam misli. Njegov naglasak, obrazovanje i pripadnost
društvenoj klasi na neki način već predodređuju odgo­
vore njegovih ispitanika. Tako je, jednom prilikom, sku­
pina Amerikanaca upitana što misli o radničkim sindi­
katima. Među pripadnicima radničke klase, koje je inter­
vjuirao ispitivač pripadnik građanske klase, za radničke
sindikate izjasnilo se 41 posto radnika. Kad je ispitivač
i sam pripadao radničkoj klasi, pozitivan stav prema rad­
ničkim sindikatima pokazalo je 56 posto radnika. Očito
je da su ispitanici očekivali da će ispitivači pripadnici
radničke klase biti za radničke sindikate, a ispitivači pri­
padnici građanske klase protiv njih, pa su u skladu s tim
svojim očekivanjem i odgovorili.
Pristranost je teško izbjeći. U nastojanjima da je iz­
bjegnu agencije za ispitivanje javnog mnijenja služe se
različitim metodama. Mogu, na primjer, ispitati dva uzor­
ka ljudi i to tako da u svakom postave isto no drugačijim
riječima izrečeno pitanje. Ako su odgovori slični ili jed­
naki, zaključak je da formulacija pitanja nije utjecala na
odgovor. Ako se to ne dogodi, treba postupak ponoviti s
drugačije formuliranim pitanjem. Što se tiče pristranosti
samih ispitivača lako je saznati što oni misle i s tim u
skladu korigirati odgovore ispitanika onih ispitivača čija
se mišljenja međusobno razlikuju. Premda je sve to mo­
guće, rijetko se primjenjuje, jer agencije za ispitivanje
javnog mnijenja obično smatraju da su takva dodatna
istraživanja skupa i ne bezuvjetno potrebna. Želimo li
izbjeći najgrublje greške, možemo se, u nedostatku re­
zultata upravo opisanih istraživanja, osloniti na vodstvo
stručnjaka, no propusti u ispitivanju svih mogućih uz­
roka grešaka u svakoj prilici sa znanstvenog stajališta
znatno smanjuju pouzdanost podataka.
Dosad smo govorili o tome koga i kako treba pitati.
Sad ćemo se pozabaviti s osnovnim problemom tumače­
nja podataka. Nekim podacima, naravno, i ne treba tu­
mačenja. Prognoza ishoda političkih izbora koja nam ka­
zuje da će za kandidata A glasati 60 posto, a za kandidata
B 40 posto birača nema nikakve znanstvene vrijednosti.
Ona je zanimljiva samo kao novinska vijest, koja nam
danas, i to ne posve točno, kaže ono što ćemo sutra iona­
ko točno znati. Čak ni tvrdnja da takve prognoze poka­
zuju općenitu točnost anketa nije znanstveno opravdana.
Anketom se mogu možda saznati nečije glasačke namje­
re, ali se možda ne može saznati što netko misli o ozako­
njenju bordela ili postojanju Boga.
Tumačenje je odlučujuće kad se radi o općim društve­
nim problemima kao što je, recimo, antisemitizam. Uzmi­
mo, na primjer, odgovore na već čitaocu poznato pitanje
»Mislite li da Židovi imaju u ovoj zemlji prevelik utjecaj
i moć?«. Izgleda da tako misli 66 posto stanovništva Bri­
tanskog otočja. Može li se iz toga zaključiti da je 66 posto
stanovnika antisemitski raspoloženo? Očevidno je da je
odgovor »ne«. Da smo, na primjer, pitali »Slažete li se s
mišljenjem da Židovi sve monopoliziraju na uštrb Engle­
za?« dobili bismo drukčiji postotak. Vidimo da se, ovisno
o formulaciji pitanja, antisemitizam stanovnika Velike
Britanije kreće od 3 do 80 posto, kao i to da je ovakav
način prosuđivanja općeg društvenog stava pogrešan.
Izgleda da poteškoće u tumačenju nastaju zbog navike
agencija za ispitivanje javnog mnijenja da o rezultatima
ispitivanja izvještavaju u postocima »da«, »ne« i »ne
znam« odgovora na pojedino pitanje. Možda će nam to
biti jasnije na jednoj usporedbi. Pretpostavimo da želimo
saznati prosječnu visinu stanovnika neke zemlje. Mjere­
nje možemo početi time što ćemo većem broju ispitivača
dati štapove jednake duljine, zatražiti od njih da njima
izmjere reprezentativan uzorak stanovništva i izvijeste o
tome koliko je stanovnika visoko kao štap, koliko više,
a koliko niže od njega. Tako bismo dobili skup odgovora
sličnih onima kakve dobivaju agencije za ispitivanje jav­
nog mnijenja, tj. našli bismo, na primjer, da je 70 posto
stanovnika više od štapa, 5 posto po visini jednako štapu
i 25 posto niže od štapa. Kad, međutim, ne bismo znali
točnu visinu štapa, ta nam činjenica ne bi ništa govorila
o prosječnoj visini stanovnika. Sam izraz »visina štapa«
podrazumijeva čitav niz mjerenja, tj. sistem mjerenja
dužine, pa ako takav sistem mjerenja već postoji, bilo bi
jednostavnije, a i točnije izmjeriti stvarnu visinu svakog
člana uzorka i dobiti rezultat u obliku broja centimetara.
S antisemitizmom je slično kao s visinom. Ne znamo
li stepen antisemitizma danog pitanja, poznavanje postot­
ka stanovništva koje na to pitanje odgovara potvrdno, ne
kazuje nam gotovo ništa o raširenosti antisemitizma. Ono
što nam treba nije jedno jedino pitanje i postotak »da«,
»ne« i »ne znam« odgovora na to pitanje, već ljestvica kao
ona prikazana u poglavlju »Psihologija antisemitizma«.
U takvoj bi ljestvici prosječna antisemitska izjava odgo­
varala upotrebi metra u našem primjeru. Nema sumnje
da bi izjave poredane u određenu ljestvicu vrijednosti
(tj. izjave vrijednost kojih se mjeri tom ljestvicom vri­
jednosti) čitaoci novina teže mogli shvatiti, no time bi
sadašnji izvještaji agencija za ispitivanje javnog mnije­
nja dobili i nekakvu znanstvenu vrijednost.
Ova razmatranja u cjelini ne odnose se, naravno, na
praktičnu korist ankete. Ona, međutim, znatno smanjuju
njezinu važnost sa stajališta društvene znanosti. (Dopri­
nosi ankete znanosti neznatni su). Iako izvjesna poopćenja na temelju anketom dobivenih podataka mogu biti i
važna kao, na primjer, otkriće da u unutarnjoj politici
demokratske države prevladava mišljenje radničke klase,
dok u njezinoj vanjskoj politici građanska klasa ima snaž­
niji utjecaj, ona su prije iznimka nego pravilo. Većina
otkrića do kojih se došlo metodama anketiranja odnose
se na izjave o pojedinim specifičnim činjenicama: tj. da
je u određenoj prilici određeni dio određenog uzorka sta­
novništva na određeno pitanje odgovorio potvrdno.
Istina je da su činjenice »sirovina« znanosti, ali znanost
zahtijeva mnogo više od samih činjenica. Izvan okvira
teorije ili hipoteze koju one potkrepljuju ili pobijaju,
činjenice nisu osobito važne. Stoga je pogrešno vjero­
vati da je ispitivanje javnog mnijenja znanstveno vrijed­
no samo zato što donosi činjenice u čiju se istinitost mo­
žemo pouzdati. Kad bi se te činjenice mogle uklopiti u
neki općenit sustav ili teoriju, bile bi nadasve važne, no
budući da njima samo ponekad možemo potkrijepiti ne­
ku od teorija, malen je broj stručnjaka za socijalnu psi­
hologiju ili sociologiju koji te rezultate mogu iskoristiti.
Ispitivanje javnog mnijenja, kao i organizacije koje se
time bave (na primjer Agencija za društvena anketiranja
britanske vlade, emisija »Mišljenje slušalaca« radio
BBC-a, kao i mnoge američke vladine agencije koje miš­
ljenja i stavove o velikom broju pitanja nastoje saznati
tehnikom ankete i uzimanja uzoraka) moramo stoga pro­
suđivati sa praktičnog stajališta. Što zapravo rade agen­
cije za ispitivanje javnog mnijenja bit će nam jasno iz
nekoliko primjera slučajno odabranih među velikim bro­
jem takvih primjera u literaturi. Neki se odnose na ne­
bitne sadržaje, dok su drugi veoma važni. Prvi je primjer
uzet iz rada Agencije za društvena anketiranja britanske
vlade — ta je agencija osnovana za vrijeme rata. Od svog
osnivanja do danas neprekidno je radila i to, uglavnom,
za potrebe raznih ministarstava koja su svoju politiku
željela uskladiti s društvenom situacijom. Tako je, na
primjer, 1948. godine iskrslo pitanje broja ratnih me­
dalja koje je trebalo iskovati. Pravo na 20 milijuna me­
dalja imalo je sedam milijuna ljudi. Trebalo je ocijeniti
koliki će broj onih koji na medalje imaju pravo te me­
dalje i zatražiti. Agencija za društvena anketiranja pro­
cijenila je da će medalje zahtijevati samo 35 posto ljudi
od onih koji na njih imaju pravo i pogriješila pritom sa­
mo za 1 posto — medalje je zatražilo 34 posto ljudi.
Vlada je, oslanjajući se na procjenu agencije, naručila
mnogo manji broj medalja no što bi inače bilo potrebno,
i time uštedjela između sto i stopedeset hiljada funti.
Tim su se iznosom mogli platiti troškovi rada agencije
za društvena istraživanja za čitavu godinu.
Drugi se primjer odnosi na upotrebu telefonskih ime­
nika, a uzet je iz rada iste agencije. Pretplatnici na širem
području Londona uvijek su dobivali dva telefonska ime­
nika — imenik Londona i imenik njegove okolice. Vlada
se, želeći uštedjeti papir, tisak i posao, jednog dana zapi­
tala jesu li ti imenici zaista neophodni. Od agencije za
društvena anketiranja zatražila je da ispita mogu li se
telefonski imenici okolice Londona ne uručiti pretplat­
nicima i hoće li to znatno povećati broj poziva službi te­
lefonskih informacija. Budući da je rezultat ispitivanja
bio pozitivan, imenici za okolicu Londona su povučeni.
Pokazalo se da je to mudra odluka i ušteda od nekoliko
tisuća tona papira i od gotovo dvjesto tisuća funti.
Bezbroj je primjera ovakve vrste i svaki od njih poka­
zuje da se ponašanje velikih skupina ljudi može pred­
vidjeti i u skladu s tim predviđanjem društveno i poli­
tički djelovati. Društvena politika koja se osniva na na­
gađanju skuplja je od društvene akcije koja se temelji na
znanju, i ne samo skuplja nego i neefikasnija. Agencije
za ispitivanje javnog mnijenja kakva je, na primjer, spo­
menuta agencija za društvena anketiranja daju takvo zna­
nje uz minimalnu cijenu. Želimo li svoju društvenu i po­
litičku djelatnost planski uskladiti s društvenom situa­
cijom, moramo agencije koje sakupljaju takve podatke
znatno proširiti. Kad već trgovačka poduzeća troše toliko
novaca na »ispitivanje tržišta«, tj. na pokušaje da otkriju
što je ono što »prodaje njihov proizvod«, tada bi i vlada
o čijem radu ovisi sudbina čitave zemlje morala svoje
akcije temeljiti na najvećem mogućem broju podataka.
Primjer koji ćemo sada navesti važan je na jedan drugi
način. Uzet je iz rada jedne specijalne vojne agencije u
Sjedinjenim Američkim Državama, a pokazuje kako »mje­
renje« mišljenja može biti vrlo korisno. Na kraju rata svi
američki vojnici željeli su biti čim prije demobilizirani
i vratiti se kućama. Kriterij po kojem se u demobilizaciji
ravnala vrhovna komanda bio je tako očevidno loš i ne­
pravedan da je među američkim trupama u Evropi i Aziji
gotovo izbila otvorena pobuna. Tada su pozvani u pomoć
psiholozi i ostali društveni znanstvenici koji su na te­
melju mišljenja svih zainteresiranih izradili sistem bodo­
va kojim se trebao odrediti redoslijed demobilizacije. Za
kratko vrijeme intervjuiran je velik broj vojnika i nači­
njen sistem bodova prema općem mišljenju svih kojih
se to neposredno ticalo. Demobilizacija je počela teći
glatko, pravednim redom, čime je izbjegnut nered koji
bi bio poguban ne samo za američke unutarnje odnose već
i za svjetsku političku situaciju onoga vremena.
Sada bismo mogli ukratko sažeti glavne zaključke ovo­
ga poglavlja. Upotrebom odgovarajućih metoda uzimanja
uzoraka i intervjuiranja mogu se prilično točno saznati
stavovi i mišljenja ljudi o velikom broju pitanja. Rezul­
tati postignuti tim metodama pokazali su se važnima u
praksi demokratskog planiranja. Mislim da nećemo pre­
tjerati ako kažemo da su one, zbog svojstvenosti gleda­
nja u budućnost, političkom tijelu ono što su oči čovjeku.
Nema sumnje o tome da će se u bliskoj budućnosti ovakve
i slične tehnike naglo razviti i zamijeniti slutnje znanjem,
a nagađanja statistikom.
Zaokupljeni praktičnim pitanjima pobornici takvih
tehnika zanemarili su njihovu znanstvenu provjeru kao
i njihovu ulogu u konstrukciji znanstvenih hipoteza. To,
na žalost, nije najsretnije odabran put razvoja — razvoj
znanosti najbrži je tamo gdje čista i primijenjena znanost
koračaju ruku pod ruku, i jedna potiče napredak druga
Na području određivanja društvenih stavova razmjena
je tekla jednosmjerno. Teorijski znanstvenici su smislili
metode, statističke formule i tehnike koje su praktični
radnici zatim primijenili. To je, uglavnom, bilo sve što
su oni učinili — teorijskim znanstvenicima za uzvrat nisu
dali gotovo ništa. Nepostojanje dvosmjernog toka razmje­
na uzrok je tome što je danas društvena znanost više
teorijska i slabo povezana sa stvarnošću. Uska suradnja
teoretičara i praktičara dovela bi do plodnijeg razvoja i
na praktičnom području. Za manjkavu suradnju krivi su,
donekle, i oni koji se bave anketiranjem u praksi, a naj­
više, vjerojatno, oni čija je dužnost unapređivanje dru­
štvenih znanosti u ovoj zemlji. U Velikoj Britaniji ne po­
stoji, na primjer, katedra za socijalnu psihologiju, ni sve­
učilišni odsjek koji bi se bavio novim otkrićima na ovom
vitalno važnom polju. Moramo se gotovo isključivo osla­
njati na eksperimente izvršene u Sjedinjenim Američkim
Državama gdje je suradnja između prakse i sveučilišta
mnogo bolja, a javna podrška društvenim znanostima
snažnija. Mnogo se govori o tome kako je razvoj fizike
izmakao ljudskom nadzoru i da bi nešto slično trebalo
postići i u društvenim znanostima, tj. kad se radi o samom
čovjeku i njegovoj okolini. Vladina i sveučilišna politika
u Velikoj Britaniji za sada ne pokazuje da se o tome
ozbiljno misli, jer bi se inače na sveučilištima osnivali
barem odsjeci za društvene znanosti. To bi potaklo in­
teres javnosti za istraživanja koja bi se vršila na takvim
odsjecima čime bi i sama istraživanja postala kvalitetnija.
Bez podrške javnosti društvene znanosti mogu samo na­
zadovati, a oni koji psiholozima i sociolozima predbacuju
što nemaju lijeka za sva društvena zla, mogli bi misliti na
to da znanstvenik koji se bavi društvenom znanošću ne
može raditi u vakuumu i da bez nužne podrške javnosti
ne može napredovati na svojem području rada.
16
Psihologija i politika
Iz dosad rečenog je jasno da psihološka otkrića često
snažno utječu na politička pitanja i sukobe. Veza između
politike i psihologije može biti izravna, kao kad se, na
primjer, radi o Gallupovim anketama kao pokazateljima
ishoda političkih izbora pri čemu kandidat koji nema
šanse da pobijedi obično optužuje anketare za pristra­
nost, a njegov protivnik ih hvali zbog stroge znanstvene
objektivnosti. Utjecaj psihologije na temelje političkog
mišljenja i djelovanja, međutim, daleko nadilazi sitne
stranačke prepirke.
Političke se stranke, ukoliko nisu samo grabežljive sku­
pine koristoljubaca, obično pridržavaju nekih osnovnih
načela i ispovijedaju neka temeljna uvjerenja. Ta načela
i uvjerenja u uskoj su vezi s određenom predodžbom o
ljudskoj prirodi, njezinoj stalnosti i promjenjivosti, o
principima čovjekove motivacije i o metodama kojima se
ljudi mogu voditi i nadzirati. Često stavovi političkih stra­
naka nisu izričiti već samo implicitni. Ponekad ih onaj
tko ih zastupa smatra tako očevidnim da o njima uopće
ne želi raspravljati, a svakog tko se u tome s njim ne
slaže smatra neuračunljivim.
Na pokušaje da se njihovi aksiomi ispitaju u svjetlu
znanstvenih činjenica političari često reagiraju žestoko i
traumatično. Najupadljivije primjere takvih sukoba iz­
među znanosti i političkog creda nalazimo, vjerojatno, u
zemljama gdje vlada diktatura. Tako su, na primjer, u na-
cističkoj Njemačkoj svi dokazi o tome da arijci nisu
nadmoćni ostalim rasama, pa da čak kao takvi i ne po­
stoje, bezobzirno uništeni. Udžbenici su iznova napisani
u skladu s političkim diktatima, a nezavisni znanstvenici
koji su odbili da se prostituiraju lišeni su sredstava za
život. Neki od tih događaja tragični su, dok su drugi opet
komični. Poznati psiholog koji je u predhitlerovskim da­
nima »degenerike« opisao kao plavokose žurno je otkrio
da su degenerativni tipovi, zapravo, tamnokosi. Ako zna­
nost ima svoje junake, ima i svoje klaunove. I jedni i dru­
gi se otkrivaju u sukobu između znanosti i politike.
Vladajuća dogma sukobila se sa znanošću i u SSSR-u.
Uvjerenje da su svi ljudi rođeni jednaki, te da se utjeca­
jem sredine mogu po volji mijenjati, lako dovodi do poricanja važnosti nasljednih činilaca. Kad se provjerene
činjenice usprotive dogmi, političari rijetko mijenjaju
dogmu — oni gotovo uvijek nastoje poreći činjenice. U
diktaturi se takvo političko negiranje proteže i na samo
pravo znanstvenika na život, a ne samo na njegovo pravo
obavljanja nezavisnih istraživanja. Rad »testologa« ili
»pedologa«, tj. ruskih znanstvenika koji su se u mjerenju
individualnih razlika služili mentalnim testovima prekinut
je 1936. godine odlukom Centralnog komiteta KP SSSR-a.
U odluci je, među ostalim, pisalo da »CK KP SSSR-a sma­
tra kako su teorija i praksa takozvane pedologije pseudo­
znanstvene i antimarksističke. Stavovi pedologa temelje
se, prvenstveno, na najvažnijem ,zakonu' suvremene pe­
dologije koji govori o ovisnosti djetetova razvoja o bio­
loškim i društvenim činiocima i o utjecaju naslijeđa i
nekakve nepromjenljive sredine. Taj duboko reakciona­
ran ,zakon' protivi se načelima marksizma i njegove prak­
se socijalističkog stvaralaštva. . . . Takva je teorija mogla
nastati samo kao posljedica nekritičkog prenošenja sta­
vova neznanstvene buržoaske pedologije u sovjetsku pe­
dagogiju. Poznato je da buržoaska pedologija ima za cilj
očuvanje vladajuće građanske klase, pa stoga nastoji do­
kazati kako postojanje izrabljivačkih klasa opravdavaju
njihovi naročiti talenti i naročita prava. Time se implicira
da je radnička klasa ili ,ljudi nižeg porijekla' emocio­
nalno i fizički nesposobna«.
Na kraju podužeg »dokazivanja« u sličnom stilu iznose
se inter alia i ove odluke: 1. da se prekine svaka veza
pedologa sa školom i uklone svi pedološki udžbenici, 2. da
se na institutu za pedologiju i na tehničkim visokim ško­
lama zabrani učenje pedologije kao posebne grane zna­
nosti, 3. da se knjige o teoriji suvremene pedologije koje
su do sada objavljene kritički napadnu u štampi i 4. da
se pedolozi koji to žele preusmjere na područje pedago­
gije kao učitelji. Taj sukob koji je u biti bio povezan s
poznatom aferom Lisenko, zapravo je uništio sovjetsku
psihologiju; ostalo je samo nejako pastorče psihologijebez vlastitih načela ili metoda.*
Zanimljivo je to što se u odluci priznaje da stvarni uz­
roci protivljenja »pedologiji« nisu znanstveni dokazi ne­
objektivnosti u pedologiji korištenih metoda, a ni ne­
dostatak činjenica kojima bi se mogli potkrijepiti njezini,
rezultati. Zločin pedologa bio je samo taj što su njihovi
zaključci »proturječili marksističkim načelima i njihovoj
primjeni u socijalističkom stvaralaštvu«. Ta je politička
dogma jedino sredstvo kojim se obaraju tvrdnje ovih ra­
nih ruskih psihologa. To, naravno, u povijesti nije jedin­
stven slučaj — prije tri stotine godina religioznom se
dogmom pobijala Kopernikova i Galilejeva heliocentrična
teorija.
Bilo bi, međutim, pogrešno zaključiti da psihologija,,.
budući da se sukobljava s krajnjom ljevicom, nailazi na.
podršku političke desnice. Ništa nije dalje od istine. U
SAD gdje je socijalna psihologija, vjerojatno, razvijenija
nego u bilo kojoj drugoj zemlji psihologe općenito sma­
traju opasnim »crvenim« i »boljševicima«. Sam izraz
»društvena znanost« trn je u oku konzervativnim poslov­
nim ljudima koji traže da kongres poduzme akciju protiv
komunističkog utjecaja na sveučilištima. Izgleda da je
* Ova je knjiga prvi put objavljena 1953. godine, dakle u vrijeme
kad je SSSR prolazio tešku krizu staljinizma. Od tada se u sov­
jetskoj psihologiji mnogo toga izmijenilo (prim. prev.).
psihologija pepeljuga znanosti. Ekstremna ljevica i des­
nica je žigošu, a u demokratskim zemljama, gdje bismo
očekivali da će naići na dobrodošlicu, jedva da je podnose.
Koji su razlozi ove opće netrpeljivosti prema društvenim
naukama?
Političari svih uvjerenja gledaju na psihologiju s nepo­
vjerenjem ne zbog njezina eventualnog savezništva s od­
ređenom političkom strankom već zbog njezinih pokušaja
da stereotipno mišljenje i nepokolebljivo pristajanje uz
dogmu zamijeni činjeničnim dokazima i znanstvenim za­
ključcima. Političar je navikao čuti da se dogmi suprot­
stavlja contra dogma. Kad nešto dokazujemo provjere­
nim činjenicama, lišavamo ga njegova omiljenog oružja.
Nije čudo da političar ismijava pristup (i suprotstavlja
mu se) zbog kojeg jednog dana može ostati bez posla.
Razlika između političkog i psihološkog pristupa bit će
nam jasnija na primjeru. Pogledajmo raspravu koja se u
Velikoj Britaniji prije nekoliko godina vodila o duljini
trajanja obaveznog školovanja. Pritom su se naravno ko­
ristili i argumenti koji s psihologijom nemaju nikakve
veze. Jasno je da studij psihologije ne osposobljava psiho­
loga da se stručno pozabavi ekonomskom stranom toga
problema. Psihologa su upitali što misli zato što je izgle­
dalo da bi dodatna godina školovanja veoma koristila
velikom broju djece. Ono što treba istaći jest da su ljudi
koji su željeli da se školovanje produži, kao i oni koji to
nisu željeli, problem pokušavali riješiti jednostavnim fiat,
t j . pukim izjavama da će to djeci koristiti i da to djeci
neće koristiti. Na to bi se pitanje, međutim, lako moglo
odgovoriti na osnovi postojećih znanja ili barem na osno­
vi podataka koji bi se dobili pravilno izvršenim eksperi­
mentalnim ispitivanjem. Zašto u raspravi baratati mišlje­
njima kad se može baratati činjenicama?
No na činjenice se političar, uglavnom, ne obazire, osim
ako se na činjenični pristup ne želi izričito osvrnuti.
Obično prigovara ovim riječima: »Vi tvrdite da se meto­
dama društvene znanosti mogu otkriti činjenice kojima
će se donekle rasvijetliti problemi s kojima smo suočeni.
Ta vaša tvrdnja ne izgleda opravdana. Zamolili smo znan­
stvenike koji se bave društvenim znanostima da nam
savjetuju što da poduzmemo u određenim situacijama.
Zapitali smo ih, na primjer, kako smanjiti broj izosta­
naka u rudnicima ugljena. Oni nam ili uopće nisu od­
govorili ili su se bijedno izgovarali kako to područje nisu
istraživali, ili su njihovi odgovori bili besmisleni ili ne­
podesni za bilo kakvu akciju. Ništa nam ne bi bilo draže
od odgovora na naša pitanja. Na žalost, ta mnogo hva­
ljena društvena nauka izgleda ne može na njih odgovoriti.
Svakako nastavite sa svojim istraživanjima. U međuvre­
menu mi moramo raditi i ne možemo čekati rezultate
vaših eksperimenata.«
Iako su ovo naizgled razumne riječi, one su takve zaista
samo naizgled. Da bismo bolje shvatili što se njima za­
pravo kaže, razmotrimo što se u sličnim situacijama do­
gađa u drugima znanostima. Uzmimo kao primjer proiz­
vodnju atomske bombe. Fizičari izjavljuju, iako u to ne
mogu biti sigurni, da bi daljnja višegodišnja istraživanja
i gradnja vrlo skupih postrojenja možda omogućila proiz­
vodnju atomske bombe. Političari to smatraju poželjnim
i fizičari počinju rješavati brojne probleme u vezi sa svo­
jim zadatkom. Troškovi vrtoglavo rastu i nakon nekog
vremena bomba je proizvedena. Istraživanje se, međutim,
nastavlja i u idućih deset godina — taj prvi vrlo nesa­
vršen model treba, naime, tehnički usavršiti. Između ovog
primjera i našeg primjera izostajanja s posla treba uočiti
ove razlike: 1. od psihologa se traži da odmah odgovori
na postavljeno pitanje, a fizičaru se dopušta da prije toga
nekoliko godina eksperimentira, 2. za preliminarna kao i
za kasnija istraživanja fizičaru stoje na raspolaganju go­
tovo neograničena materijalna sredstva, dok psiholog mo­
ra raditi bez gotovo ikakve materijalne podrške i 3. fizičar
ono što proučava može neometano promatrati kad god
zaželi, dok psihologa obično pažljivo sprečavaju u njego­
vim nastojanjima da uspostavi kontakt s rudarima, od­
nosno sa skupinom koju promatra.
Sad je jasno zašto psiholog u ovoj situaciji ne može
uspjeti. Kad bismo fizičaru kazali: »Želimo da nam ka­
žete ima li na Antarktiku izvjesnih metala. Zabranjujemo
vam da tamo odete ili da razgovarate s ljudima koji su
tamo bili. Za svoja istraživanja nećete dobiti nikakvu
materijalnu potporu, a odgovoriti morate odmah«, on
bi se teško pod tim uvjetima prihvatio posla o kojem
je riječ.
Priznamo li, dakle, da su zbog uvjeta pod kojima psi­
holozi moraju raditi, zahtjevi koje političari postavljaju
psiholozima besmisleni, pogledajmo kakvi bi se zahtjevi
smatrali prihvatljivima. Uzmimo opet problem izostaja­
nja s posla i pretpostavimo da ga društvo zaista želi ri­
ješiti. Trebalo bi, najprije, osnovati istraživački institut,
ako je moguće pod pokroviteljstvom Savjeta za društve­
na istraživanja o osnivanju kojeg se već godinama uza­
ludno raspravlja, u kojem bi mogli raditi najbolji struč­
njaci za društvene znanosti u zemlji. Institut bi trebao
usko surađivati sa sveučilištima. Materijalna sredstva
kojima bi raspolagao morala bi biti dovoljna (ovaj put
iznimno) da omoguće sveobuhvatna istraživanja u skladu
s teorijom uzoraka i statističkom procjenom podataka.
Istraživačima bi se moralo dopustiti štoviše, trebalo bi ih
ohrabriti da razgovaraju s rudarima, vođama sindikata,
upraviteljima rudnika i svima onima koji rade u rudar­
stvu. Nitko ih ne bi prisiljavao da spašavaju nečiji dobar
glas; naglasak bi bio na znanstvenoj nepristranosti i na
postojećim činjenicama, kao i na prihvatljivim preporu­
kama koje bi na temelju njih nastale. Moglo bi se ekspe­
rimentirati do mile volje. Ako bi se, na primjer tijekom
rada nametnula hipoteza o decentralizaciji i boljoj kon­
troli samih rudara nad upravom, tj. o stvaranju radnič­
kih odbora kao sredstvu borbe protiv izostajanja s posla,
ona bi se eksperimentalno provjerila barem u jednoj ili
dvije jame. Nitko, naravno, ne može jamčiti da će se pro­
blem riješiti, ali u svjetlu iskustava sakupljenih rješava­
njem sličnih problema, vjerojatnost uspjeha nije malena.
Možda će trebati osnovati i nekoliko istraživačkih orga­
nizacija, a ne samo jednu. Budući da danas u Velikoj
Britaniji društvene znanosti studira veoma malen broj
studenata, trebat će se pobrinuti za znanstveni kadar.
Možda bi bilo dobro da se studenti stipendijama potaknu
na upisivanje studija psihologije i sociologije, a možda
čak i to da se osnuje katedra za socijalnu psihologiju ili
eksperimentalnu sociologiju (i jedno i drugo će, vjero­
jatno, biti potrebno). Da bi čitalac shvatio kako su ovi
planovi gotovo neizvedivi, mogao bih navesti bezbroj po­
teškoća s kojima će se sresti oni koji ih počnu provoditi.
Ostaje, međutim, tvrdoglava činjenica da su se društvene
znanosti u mnogim prilikama pokazale dostojnim svojeg
imena. Možda je malodušnost najsigurniji put do neuspje­
ha u životu nacije kao i u životu pojedinca.
Iako je nepostojanje materijalne potpore i drugih sred­
stava za rad ozbiljna prepreka razvoju društvene znano­
sti, još je pogubnija činjenica da mnogi inteligentni ljudi
društvene znanosti neozbiljno shvaćaju i gledaju na njih
s porugom i podsmijehom. Tako se ponašaju prvenstveno
zato što vide da državni službenici, vođe sindikata, politi­
čari, poslovni i drugi ljudi od djela »znaju što rade« i ne
trebaju pomoć »akademskih«, tj. ipso facto sanjalačkih
i nepraktičnih tipova. Drugi uzrok takvog stava leži u
naizgled beznadnoj nepravilnosti ljudskog ponašanja ko­
je se odupire ukalupljivanju u znanstvene zakone. Znan­
stveno ispitivanje ljudskog ponašanja proturječi zdravorazumskim pojmovima slobodne volje i sličnim krilati­
cama, pa se stoga smatra apsurdnim i smiješnim.
Kad činjenice iziđu na vidjelo, tj. kad se pokaže da su
intervjui »praktičnog« poslovnog čovjeka više nego bes­
korisni, ili da su prognoze ishoda izbora »iskusnih« poli­
tičara i novinara beznadno pogrešne (kao što se to, na
primjer, dogodilo 1945. godine kad je Gallupova anketa
prognozirala pobjedu laburista, a »stručnjaci« tvrdili da
će većina glasača glasati za konzervativce), mišljenje lako
kreće u suprotnom pravcu, i psihologu se pripisuju ča­
robne moći spoznaje i shvaćanja za koje on nikada ne
tvrdi da ih posjeduje. U psihoterapiji često nailazimo na
takvu mješavinu poruge straha i obožavanja. Svaka je
nova znanost prijetnja uhodanim načinima mišljenja, i
povijest uvijek iznova pokazuje takve dvosmislene reak­
cije na gotovo sve novine.
Primjeri »poruge« češće mi padaju na um nego primjeri
»obožavanja«, no dovoljno je sjetiti se široko prihvaće­
nog mišljenja, za koje ne postoje ama baš nikakvi dokazi,
da će se psihološkim postupcima riješiti svi problemi kriminalistike i da će psihoterapijom izliječen kriminalac
nastaviti život kao koristan i pošten građanin. Mišljenje
da ne bi bilo ratova kad bi se svatko u mladosti psihoanalizirao jednako je rašireno i neopravdano. Ta vjera u
»čarobnu moć« psihologije vjerojatno smeta njezinu na­
pretku baš kao i izravno odbacivanje. Ni u jednom se slu­
čaju ne priznaje da je psiholog znanstvenik koji provje­
rene znanstvene metode primjenjuje na nova područja i
u skladu s tim nitko ga ne ohrabruje da svoja istraživanja
vrši tamo gdje je to jedino moguće — u rudniku, radio­
nici, logoru, zatvoru, tvornici ili u različitim udruženjima.
Vrlo, vrlo polako takva se klima mijenja. Privatna in­
dustrija, osobito ona u SAD, počinje uviđati neograničene
mogućnosti kontrole i prognoze koje nudi društvena zna­
nost, i u toj se zemlji oružane snage, državna služba, pa
i sama vlada (putem anketiranja) služe psihološkim me­
todama selekcije, prognoze i ispitivanja javnog mnijenja.
Nema sumnje o tome da će utjecaj psiholoških metoda u
navedenim područjima ubrzo porasti. U SAD se broj psi­
hologa zaposlenih u industriji, u vladinim agencijama kao
i u raznim drugim »praktičnim« i »primijenjenim« poslo­
vima povećava iznenađujućom brzinom, a počeci takvog
razvoja mogu se zamijetiti i u Velikoj Britaniji. Neznanje,
strah i druge emocionalne prepreke prihvaćanju znanstve­
nog pristupa često sprečavaju najveću moguću primjenu
psiholoških otkrića. Treba se nadati da će šire poznava­
nje metoda društvenih znanosti s vremenom ukloniti ove
zapreke. Danas je u SAD malen broj studenata koji di­
plomiraju, a da nisu slušali kolegij psihologije. Kad po­
mislimo da su među tim golemim brojem ljudi i budući
vođe i stručnjaci u proizvodnji, upravljanju državom, me-
dicini, pravu i bogosloviji, možemo s povjerenjem reći da
generacije koje dolaze neće psihologiju smatrati uljezom
već poznatim prijateljem i pomoćnikom. Bila bi šteta da
Velika Britanija koja je prednjačila u razvoju psihologije
(doprinosom poznatih psihologa kao što su Galton, Spear­
man i McDougall) proigra priliku da sudjeluje u žetvi
plodova.
Bilo bi pogrešno misliti da psihologija može utjecati
na politiku samo u neposrednim, praktičnim aspektima.
Drugi načini njezina utjecaja možda su još važniji i fundamentalniji. Kao što smo istakli na početku ovog po­
glavlja političke se filozofije, barem djelomično, temelje
na opće prihvaćenom mišljenju o ljudskoj prirodi, pa
ukoliko psihologija doprinosi njezinu boljem shvaćanju,
ona djeluje i na političku filozofiju. Govorili smo o su­
kobu koji je u SSSR-u izbio između političkog uvjerenja
stvorenog na osnovi pretpostavke o jednakim sposobno­
stima svih ljudi i znanstvenih činjenica o nejednakosti
ljudskih sposobnosti i utjecaju naslijeđa. Pogledajmo
sada koliko su pretpostavke na kojima se temelji poli­
tička demokracija u skladu sa znanstvenim činjenicama.
Godinama sam studentima koji su na odsjeku za izvan­
redni studij Londonskog sveučilišta koji su upisali kole­
gij socijalne psihologije, među ostalima, postavljao i ovo
pitanje: »Koji bi oblik vladavine bio najpodesniji a) kad
bi po sposobnostima svi ljudi bili jednaki i b) kad bi se
ljudi po sposobnostima razlikovali i kad bi te razlike bile
urođene?« Više od 90 posto odgovora glasilo je da bi idea­
lan oblik vladavine u prvom slučaju bila demokracija,
a u drugom autokracija ili diktatura. Pretpostavimo li
da su drugu alternativu potkrijepile i činjenice, tj. da
znanstvena istraživanja pokazuju da se ljudi rađaju s ne­
jednakim sposobnostima, moramo zaključiti da je naša
vjera u demokraciju samo iluzija? Možemo li, s druge
strane, prihvatiti činjenicu da je diktatura u Rusiji u skla­
du s vjerom u ljudsku jednakost i odbaciti sve dokaze o
protivnom, među njima i mišljenje 95 posto izvanrednih
studenata Londonskog sveučilišta?
Činjenica da i SSSR i SAD propagiraju vjeru u ljudsku
jednakost ne bi nas smjela zbuniti. Ako nas Rusi uvje­
ravaju u neograničene mogućnosti čovjekova usavršava­
nja kao i u bitnu jednakost svih ljudi, ne smijemo za­
boraviti da i Amerikanci kažu da je »jedan čovjek dobar
kao i drugi, ako ne i bolji od njega«. Možda su se u za­
ključku o poželjnosti diktature u slučaju da ljudi po
sposobnostima nisu jednaki potkrale neke greške i možda
bismo, da ih nismo počinili, donijeli posve drukčiju
odluku.
Prije svega oni koji tvrde da nejednakost prirodno vodi
diktaturi obično pretpostavljaju da će vođe ili diktatori
biti najinteligentniji članovi društva. U povijesti vidimo,
međutim, da se to rijetko događa, a na temelju psihološ­
kih eksperimenata možemo zaključiti da je to vrlo ne­
vjerojatno. U prošlosti gotovo da i nije bilo izrazito in­
teligentnih i nadahnutih diktatora. Kvocijent inteligen­
cije najboljih među njima iznosio je oko 130, t j . bio je
znatno ispod kvocijenta inteligencije stvarnih intelektual­
nih divova. Eksperimenti su pokazali da društvo obično
vode oni koji su nešto malo inteligentniji od svojih su­
građana, ali ne i previše bistri; interese, način mišljenja
i dokazivanja djeteta ili odraslog čovjeka čiji kvocijent
inteligencije iznosi 160 i više velika većina ljudi uopće
ne razumije. Osim kad se radi o isključivo intelektualnim
pitanjima, vrlo inteligentan čovjek neće biti izabran za
vođu baš kao ni netko vrlo glup. Prema tome vodstvo
u društvu nikako nije sinonim za sposobnost — baš na­
protiv gotovo je sigurno da će u njoj bezobzirni ljudi koji
su na vlasti, a vlasti su se i dokopali zahvaljujući svojoj
bezobzirnosti istisnuti inteligentnije od sebe. U povijesti
je mnogo takvih primjera, a neki su od njih sasvim svježi.
Iako u diktaturi najsposobniji nikada nisu vođe, to se
ne bi moglo kazati ni za suvremenu demokraciju. Primjer
za upravo rečeno niz je tragikomičnosti koje su se dogo­
dile kad je u političku arenu ušao John Stuart Mill. Mi­
slim da nitko tko je ikada pratio govore članova britan­
skog parlamenta ili američkog senata neće poricati kako
ti ljudi ne poznaju čak ni elementarne činjenice, kako su
im govori često proturječni i siromašni idejama, a inte­
lektualno shvaćanje skučeno. U utrci za mjesta u vladi
ili parlamentu demokratske zemlje velika je inteligencija
opterećenje (odnosno smetnja) baš kao i u diktaturi. Za
uspjeh u toj utrci potrebne su osobine kojima se mogu
»pridobiti mase«, a ne inteligencija. Usprkos suparništvu
stranačkih mašinerija, u demokraciji inteligencija na kra­
ju ipak češće dolazi do izražaja nego u krutom sistemu
diktature. Vjerojatno bi sistem starih Grka koji su svo­
je visoke činovnike birali kockom za inteligentnog čovje­
ka bio još povoljniji, jer kocka nema predrasuda prema
inteligenciji.
Postoje li, barem teorijski, načini izbora političkog vo­
đe koji bi bili bolji od ovdje skiciranih? Malen je broj
psihologa koji su se usudili o tome nagađati, no mnogi
bi se od njih vjerojatno složili s mišljenjem Paula Horsta
da je »najviši cilj psihologa koji se bave mjerenjem i
procjenjivanjem može biti samo razvoj tehnika i instru­
menata koji će omogućiti društvu da do kraja iskoristi
činjenicu da ljudi po sposobnostima nisu jednaki«. Iako
će nam se Horstova preporuka možda na prvi pogled uči­
niti neobičnom, ona ipak zaslužuje da o njoj razmislimo.
Jedna od očitih mogućnosti koje on predlaže je prihva­
ćanje sistema kojim se služe pri odabiranju vladinih služ­
benika (izbor na temelju psihološkim metodama provje­
renih sposobnosti, napredovanje na temelju uspjeha u
radu). Horst predlaže da se taj sistem proširi testovima
stručnog znanja. »Zašto ne bi senatori i kongresmeni
Sjedinjenih Američkih Država pokazali svoje poznavanje
prirodnih znanosti, ekonomije, sociologije, političkih
nauka, kao i drugih znanstvenih područja na kojima se
zasniva dobro zakonodavstvo. Možda bi bilo dobro za­
tražiti i od predsjedničkog kandidata da pokaže barem
minimum poznavanja sila koje utječu na zdravlje naše
nacionalne strukture. Tada bismo problem poboljšanja
strukture predstavnika vlasti mogli izravno riješiti inzistiranjem na mjerenju relevantnih individualnih razlika
i na tome da se za činovnike u vladi odaberu samo naj­
bolji.«
To bi, naravno, značilo da bi se mjesta u državnoj i
javnoj službi popunjavala ispitima i testovima, a izbori
postali samo povijesna činjenica. Horst, svjestan da je to
zbog ljudske sentimentalnosti i emocionalnosti u praksi
gotovo neizvedivo, predlaže još jedno rješenje. »Druga bi
se alternativa sastojala u tome da donekle proizvoljno
odredimo koje će se funkcije popunjavati ispitima, a
koje izborima, i da pritom uzmemo u obzir i individual­
ne razlike među biračima i samo najsposobnijima omo­
gućimo da glasaju. U prvom slučaju ispite bi polagali
kandidati, a u drugom glasači čime bi se postiglo da iz­
bori ostanu slični sadašnjima.«
Ma što mislili o ovom prijedlogu, činjenica je da nitko
ne smatra da zahtjev svjedodžbe o pismenosti nije u
skladu s demokratskim načinom upravljanja državom,
pa prijelaz sa pismenosti na znanje i sposobnosti možda
i nije tako revolucionaran kao što izgleda. Nekoliko go­
dina osobno sam istraživao društvene stavove pomoću
upitnika u kojem je, među ostalim, stajalo i ovo pitanje:
»Mislite li da samo ljudima određenog minimuma inte­
ligencije i obrazovanja treba dopustiti da glasaju?« U
gradskoj građanskoj sredini konzervativci tako misle u
55 posto slučajeva, liberali u 47 posto slučajeva, dok se
socijalisti s time ne slažu iako se prijedlogu i ne protive
onako snažno kako bismo to očekivali (39 posto ih smatra
da bi to bilo dobro). Odgovor radničke klase u cjelini
nije bio tako pozitivan, iako se s prijedlogom složila znat­
na manjina.
Na to pitanje slično su odgovorili i Amerikanci, Nijem­
ci i Šveđani iz čega se vidi da ni ljudi u tim zemljama
nisu posve zadovoljni tipom političara kakvog nameće
sadašnji politički sistem.
Horst se konačno odlučuje za kombinaciju svojih pri­
jedloga. »Shvatimo li individualne razlike zaista ozbiljno
i iskoristimo li ih pri pronalaženju ljudi najsposobnijih
za upravljanje državom, zaključujemo da bi možda bilo
dobro kombinirati oba pristupa. Kandidat bi, dakle, pri­
je nego što mu dopuste da se kandidira, morao položiti
kvalifikacioni ispit, a birači bi morali položiti takav od­
govarajući ispit prije nego što im se dopusti da glasaju.«
Ove zamisli ne treba, naravno, preozbiljno shvatiti. One
su zapravo tako očevidno manjkave da se ni od koga ne
može tražiti da se njima pozabavi. Ipak ne treba ih ni
olako odbaciti kao bolesnu uobrazilju »znanstvene fan­
tastike«. Je li naš politički sistem baš toliko savršen da
ga ne bismo mogli usavršiti? Jesmo li sigurni da najspo­
sobniji i najkvalificiraniji uvijek uspijevaju doći na utje­
cajne položaje i steći političku moć? Ukoliko na oba ova
pitanja ne možemo odgovoriti bezuvjetno potvrdno, pri­
jedloge za moguća poboljšanja treba razmotriti i suditi
o njima kao što i zaslužuju.
Iznio sam samo jedan primjer iz kojeg se vidi kako
istraživanja na području suvremene psihologije mogu
utjecati na politiku. Pažljiv će čitalac i sam na stranama
ove knjige naći primjere koji se mogu primijeniti na naše
političko razmišljanje. Nadam se da će uvidjeti da ne­
precizna, nepotpuna i nejasna predodžba kakvu psiho­
logija danas ima o ljudskoj prirodi nije u skladu s po­
stavkama samo jedne političke stranke. Vjerojatnije je
da su i ljevičari i desničari spoznali neke psihološke isti­
ne koje, međutim, ističu na štetu ostalih jednako važnih
istina. Očito je da bi sinteza stavova bila poželjna, no ona
nikako ne bi smjela biti neka srednja vrijednost suprot­
nih mišljenja već organski rast zasnovan na nezavisnom
i nepristranom znanstvenom istraživanju zakona ljudskog
ponašanja. Svima koji sumnjaju u korisnost psihologije
na tom području zbog navodne neizvodivosti njezinih pri­
jedloga ili zbog njezine stvarne znanstvene nezrelosti,
možda bih mogao odgovoriti kao i Faraday u čuvenoj
prilici kad je prvi put izložio mali model dinama koji je
upravo izumio. Tom zgodom jedna ga je dama upitala:
»Zgodna stvarčica, gospodine Faraday, ali čemu služi?«
»Gospođo«, odgovorio je veliki čovjek, »čemu služi di­
jete?«
Muradif
Kulenović
EYSENCK ILI U M I J E Ć E PSIHOLOGA
Nimalo ne pretjerujemo ako već na početku napisa o psi­
hologu H. J. Eysencku upozorimo da se radi o jednom od
najvještijih a dijelom i veoma spornih znanstvenika koji
djeluju u sferi velike tradicije biheviorističkih teorija psiho­
patologije i kognitivnih teorija ličnosti. H. J. Eysenck napi­
sao je mnogo knjiga i bezbroj rasprava, obišao je mnoge
zemlje, predavao na većini znamenitih sveučilišta u svijetu,
osporavao mnoge teorije, i sam je bio osporavan, ali uza
sve to ne pokazuje znakove umora niti umanjuje svoju zna­
tiželju za psihološke preokupacije čovjeka i društva u ko­
jem živi. Slušao sam njegova predavanja u Londonu 1974.
godine i tada sam se uvjerio u njegovu dosjetljivost, svje­
žinu i veoma visprena reagiranja na neposredne upadice,
kritike ili pohvale prisutnih slušalaca.
Eysenck (Stalno boravi u Londonu, gdje radi i predaje mla­
dim naraštajima. Po svojim knjigama, koje su prevedene na
sve velike svjetske jezike, poznat je u znanstvenim krugo­
vima, a svojim smjelim tvrdnjama i obradama bitnih psi­
holoških ljudskih tema približio se i širim laičkim krugo­
vima. Među najznamenitije njegove dosad objelodanjene knji­
ge ubrajaju se: »Dimenzije ličnosti«, »Znanstvena studija
ličnosti«, »Ustrojstvo ljudske ličnosti«, »Psihologija politike«,
»Dinamika tjeskobe i histerija«, »Smisao i besmisao u psi­
hologiji«, »Činjenica i izmišljotina u psihologiji«.
Prema mišljenju nekih njegovih dobronamjernih kritičara,
on zastupa visok stupanj znanstvene strogosti u izvođenju
psiholoških eksperimenata. On je veoma kritičan prema
promašenim razmišljanjima o aktualnostima i sadašnjosti
koja su prezentirana pod koprenom »psihologije«.
Slušao sam a i čitao veoma oštre reakcije na neke njegove
tvrdnje i interpretacije podataka dobivenih u pokusima, a
isto tako i zamjerke o navodnom njegovom »uštimavanju«
i »friziranju« dobivenih podataka kojima je nastojao potvr­
diti svoje pretpostavke. No uza sve to n e m a sumnje da je
Eysenck, još uvijek, jedan od najplodnijih i najutjecajnijih
psihologa u svijetu javnog saobraćanja. Nisam saznao da
je bilo koji od njegovih brojnih radova preveden na naš
jezik. O njemu u našim sredinama nitko nije posebno pi­
sao, ali ga zato često spominju i navode p r i obradi raznih
psiholoških problema (kao i u nekim psihološkim pa i filo­
zofskim studijama.
Na aktualnost i u nekim vidovima veliku znanstvenu vri­
jednost Eysenckove prisutnosti u psihološkim istraživanji­
ma, u nas je prvi upozorio Borislav Stevanović u predgo­
voru knjizi »Psihološki tipovi« od C. G. Junga.* Vrijedno
je spomenuti da je Eysenck oživio Jungovo učenje o psiho­
loškim tipovima i na taj način aktualizirao njegovu misao.
Eysenck je veoma oštar kritičar njemačke idealističke psi­
hologije i već uobičajenih literarnih metoda u psihijatriji,
psihologiji ličnosti i kliničkoj psihologiji — usto je protiv
svih metoda koje nisu zasnovane na znanstvenom provje­
ravanju.
Eysenaka ubrajaju imeđu najagresivnije svjetski poznate
psihologe u osporavanju psihoanalize, iako priznaje neke nje­
ne posebne teorije — zauzvrat, i on je veoma često na ni­
šanu psihoanalitičke kritike. No bez obzira na ove čarke,
psihoanalitičar David Malan, danas vjerojatno jedan od naj­
značajnijih znanstvenika u području evalvacije ishoda psi­
hoterapijskih liječenja, ističe, doduše na svojim predava­
njima, da je Eysenck najzaslužniji za inauguriranje znanstve­
nog, egzaktnog procjenjivanja rezultata psihoterapije, dok se
mnogi slažu da je najproduktivniji psiholog ličnosti-, ako ne
u svijetu a ono sigurno u Velikoj Britaniji, gdje je prouča­
vanjem individualnih razlika i njihovim tumačenjem stekao
žestoke neprijatelje u sredinama i grupama od kojih se
to najmanje moglo očekivati.
Znanstveno izučavanje individualnih razlika predstavlja je­
dinstvenu temu koja objedinjuje Eysenckovu psihološku zna­
tiželju. Problem individualnih razlika seže duboko u povi­
jest; poznata su proučavanja grčkih filozofa još iz šestog
* K. G. Jung: »Psihološki tipovi«, Matica Srpska, Novi Sad, 1977.
stoljeća prije n. e. koji su pokušali racionalno odrediti pri­
rodne činioce koji sudjeluju u oblikovanju naravi i indi­
vidualnih razlika.
Eysenck je teorijski, eksperimentalno i istraživanjem raz­
nih izvora ispitao sve značajnije probleme iz oblasti indivi­
dualnih razlika, on je ponudio mnoga rješenja na temelju
strogo prikupljenih podataka. Njegovi doprinosi odnose se
i na prirodu i ustrojstvo ličnosti, porijeklo ličnosti, odnos
inteligencije i ličnosti, duševne bolesti, kriminal, javljanje
i očitovanje spolne naklonosti, politička uvjerenja.
Neprilike za ovog autora nastale su najviše u vezi s ana­
lizom individualnih razlika na osnovi složenih statističkih
tehnika, a najviše u vezi s izučavanjem i interpretacijom
prirode i porijekla rasnih razlika, zbog čega je u nekim
sredinama postao ozloglašen i izložen poruzi. Neki, kako
piše Richard Kirby, »samozvani antirasisti« i fizički su na­
pali Eysencka.
Kada bismo ukratko saželi značajke Eysenckova rada, mo­
gli bismo istaknuti tri područja njegova intelektualnog, istra­
živačkog i znanstvenog pothvata: prvo, pažnju zaslužuje po
svojem beskompromisnom zalaganju za znanstvenu empirij­
sku psihologiju koja se sastoji od eksperimentalno provje­
renih i općih zakona ljudskog ponašanja i koja n a m mogu
pružiti korisna predviđanja. Drugo, njegov vlastiti napor u
t o m istom smislu, napor koji je urodio otkrićem osnovnih
dimenzija ličnosti od kojih je veoma poznata »introverzija
— ekstroverzija«. Treće se odnosi na primjenu njegove teo­
rije ličnosti u liječenju poremećaja ponašanja. Njegov su­
stav liječenja zasniva se na bihevioralnom pristupu — poj­
mu što ga je u kliničku psihologiju uveo sam Eysenck.
Zanimljivo je spomenuti da je Eysenckov rad postao po­
znat ne samo po radovima objavljenim u znanstvenim publi­
kacijama i člancima kojih broj doseže 500 bibliografskih je­
dinica, već i njegovim veoma jasnim predstavljanjem i ob­
razlaganjem istraživane građe i zornim i savršeno jasnim
objašnjenjima kojima se obraća čitaocima, naročito onima
koji predstavljaju »široku čitalačku publiku«.
Iako knjiga »Upotreba i zloupotreba psihologije« ne pre­
dočava i ono najbolje što je napisao Eysenck, ona ipak do­
b r o ukazuje na osobnu znatiželju i široko područje tema
kojima autor poklanja pažnju. U njima se zrcali njegov na­
čin rada i mišljenja ikoji zaslužuje da se bolje upozna, a
u pojedinim vidovima i primijeni p r i raščlambi pojedinih
psiholoških zbivanja u ljudskoj jedinki i društvu na ra­
zini ponašanja i kognitivnih funkcija. Djelo H. J. Eysencka
veoma dobro i vjerno potvrđuje širinu prisutnosti i primijenjenosti psihologije koja zauzima veoma čudno mjesto u
današnjem svijetu: njeni pronalasci i otkrića izdašno se
primjenjuju u klinikama, industriji, u odgoju i u oružanim
snagama gotovo svih modernih zemalja, dok su istovremeno
obrazovani ljudi oprezni i veoma kritički prema zakonima
ljudskoga ponašanja što su ih otkrile psihologija, psihija­
trija i psihoanaliza. Nerijetko i u priličnom broju ljudi su
sumnjičavi p r e m a primjeni znanstvenih metoda u prouča­
vanju ljudskih bića.
Prevedena knjiga »Upotreba i zloupotreba psihologije« jed­
na je od onih knjiga koje pokušavaju razradom složenih
problema u psihologiji umanjiti skepticizam učenih i obra­
zovanih ljudi prema otkrićima i spoznajama koje donose
discipline psihološke znanosti.

Pročitajte članak objevljen u časopisu COSMOPOLITAN

Zašto Hrvatska nije trebala pristupiti Europskoj Uniji

ispis - Hrvatski sindikat pošte

STIL & ljepota

Djeca i mobiteli

) 51/74 - 248- 4) - 7 24 -67 Svrha akcije »Prvi koraci u prometu

Trgovački sud u Rijeci prihvatio samo šest posto zatraženih nagodbi

INTERVJU: GORAN SVILANOVIĆ, GENERALNI SEKRETAR

Nema toga na čemu se ne može zaraditi

Upravljanje znanjem primjenom alata poslovne

Izgradnja neuronske mreže korištenjem softwerskog