KULTURAPOVIJESTZNANOSTDRUŠTVO Srpanj 2014. COBISS.SRID 280313351 HRVATSKE NOVINE broj 12 Hrvati u Srbiji postaju zajednica staraca Ivan Tumbas Povijest Hrvata u Srbiji, pa i cijeloj hrvatskoj dijaspori, slabo se proučava u hrvatskoj znanstvenoj eliti Intervju : Mladen Šimić književnik Mladi Hrvati u Vojvodini, nekada, sada i možda sutra ISSN 23348216 Mihael Ilić U listopadu izbori za Hrvatsko nacionalno vijeće Pozivamo sve iz hrvatske zajednice da na propisan način prikupljaju potpise Svibanj 2014. IMPRESIUM Osnivač: Udruga Hrvatska nezavisna lista Izdavač: Udruga Hrvatska nezavisna lista Urednik: Zlatko Ifković Tehnički urednik: Ivan Tumbas Lektor: Ruža Alaga Uredništvo: Ivan Stipić, Stipan Vojnić, Donko Balažević, Mirko Vidić, Šime Peić Tukuljac Tisak: Visions 24, Subotica Za sadržinu članaka odgovara autor. Članak sa ličnim stavom odražava stajalište autora. Svi autorski tekstovi podliježu zakonu o zaštiti autorskih prava Republike Srbije i međunarodnom zakonu zaštite autorskih prava. Hrvatske novine izlaze jednom mjesečno. Hrvatske novine su glasilo Udruge. Od svih izbora koji će se održati za izbore za nacionalna vijeća ono za izbor novog saziva Hrvatskog nacionalnog vijeće (HNV) će biti jedino po elektorskom sustavu. Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave raspisaće izbore za nacionalna vijeća nacionalnih manjina sredinom kolovoza, dok će se sami izbori održati u listopadu. Svjedočimo da HNV nije u ovom sazivu poduzelo ništa da bi se Hrvati upisivali u poseban birački popis hrvatske nacionalne manjine. Vjerojatno Demokratskom savezu Hrvata u Vojvodini (DSHV) odgovaraju izbori po elektorskom sustavu iz razloga što je jedino njima dostupan poseban birački popis hrvatske nacionalne manjine. Vremena do izbora za novi saziv HNVa ima, ali ne previše. Nadamo se da HNV i DSHV preko udruga koje planira podupirati na izborima za novi saziv HNVa neće ići na zatvaranje biračkog popisa i da će se pridružiti promidžbi koju su poduzele udruge koje DSHV ne podupire. Posmatrano po gradovima i općinama statistički najveći broj Hrvata je u Subotici (14 151), Somboru (7070), Apatinu (3015), Sremskoj Mitrovici (2112), Novom Beogradu (1812) i Zemunu sa Surčinom (1784). Više od tisuću Hrvata je još u Šidu, Rumi, Inđiji, Staroj Pazovi i Baču. Između 200 i 1000 Hrvata je u 21 općini, od 100 od 200 u 15 općina, od 10 do 100 u 66 općina, a u 44 općine od 1 do 10 Hrvata. Jedino u Tutinu nije popisan ni jedan Hrvat. Zbog gore navedenih podataka novi saziv HNVa bi trebao imati vijećnike iz svih sredina razmjerno broju Hrvata u tim sredinama, te bi i dužnosnici trebali biti izabrani na isti način. Sve oblasti moraju imati odgovarajući broj vijećnika: Subotica 7 vijećnika, Sombor 3, Sremska Mitrovica 3, Beograd 2, Novi Sad 2, Apatin 2, Bač 2, Petrovaradin 1, Šabac 1, Lazarevac 1, Bezdan 1, Surčin 1, itd. Pozivam sve iz hrvatske zajednice da prilikom skupljanja potpisa za elektore prikupljaju potpise na propisan način ne kao prije četiri godine kada su stranke zlorabile općinske i gradske fiškale, kada su se upisnice nosile po salašima, kada su se upisnice potpisivale blanko i kada su se dijelile kokoši za potpis. Pozivamo hrvatske stranke, DSHV i Demokratsku zajednicu Hrvata (DZH) da, kako je propisano Zakonom, ne sudjeluju na izborima na način da u svojim uredima prikupljaju potpise za elektore. Pozivamo predsjednika Izvršnog odbora HNVa Darka Sarića Lukendića da ne vodi promidžbu za izbor HNVa za udruge koje podupire DSHV jer će se kao predsjednik Izvršnog odbora HNVa naći u sukobu interesa. Hrvatskanezavisna lista Sadržaj Kontakt: [email protected] Hrvatska nezavisna lista web: www.hnl.org.rs email: [email protected] Telefon: 060/5627570 24000 Subotica Ivana Sarića 85 Facebook: https://www.facebook.com/pages/Hrvatska nezavisnalista/269537643207761?fref=ts 325950070003118842, OTPBanka, Novi Sad Broj računa i naziv banke /IBAN i SWIFT RS 35325960170005176289, OTP Banka Srbija AD NOVI SAD, EUR 325960170005176289 SWIFT CODE>COBADEFF, SWIFT CODE>OTPVRS22 OLUJA I JAPANSKE TREŠNJE PREOBRAĆENJE U VJERI, ZNANOSTI I POLITICI 6 10 Zabraniti mjesečnik Hrvatske novine!!! 12 Prijedlog za razvoj poljoprivrede 16 Uvodnik Upitna regularnost izbora za novi saziv Hrvatskog nacionalnog vijeća I ove godine odbornici Hrvati u Skupštini grada Subotice su pokazali koliku nacionalnu svijest imaju i kada su odigrali ulogu da Hrvati u Subotici ostanu bez priznanja koja dodjeljuje grad Subotica. Njihovom zaslugom dva istaknuta i čestita pripadnika naše zajednice koji imaju izuzetne zasluge i koji su dali doprinos u gradu Subotici na očuvanju i njegovanju kulturne baštine bunjevačkih Hrvata bili su nipodaštavani na sjednicama Skupštine grada od onih koji im nisu ni do koljena u bilo kom pogledu. Ono što je započela prošle godine Josipa Ivanković, koja je jedno vrijeme sebe nazivala predsjednicom ogranka Matice hrvatske u Subotici, kada je glasovala protiv prijedloga da Naco Zelić dobije priznanje Počasni građanin Subotice, ove godine je dovršio Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV) na 22. sjednici održanoj 15. srpnja kada nije podržao prijedlog da Dražen Prćić dobije nagradu Pro urbe. Strašno su odzvanjale riječi Gojka Radića na sjednici Skupšine grada Subotice kada je replicirao riječima: „Što se tiče gospodina Prćića, DSHV je tražio da on ne dobije ovu nagradu. To nismo mi tražili i to nije naš zaokret. Ali da Demokratska stranka zastupa Hrvatsko nacionalno vijeće i DSHV, to ne razumijem.“ Gore navedene činjenice su nebitne za predsjednika Izvršnog odbora (IO) Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) i koordinatora izbornog stožera DSHV a Darka Sarića Lukendića koji je otpočeo izbornu promidžbu i za redakciju na hrvatskom Radio Subotice dao pojašnjenje o prednostima elektorskog sustava izbora za HNV. Sada znamo da su sva nacionalna vijeća živjela u zabludi kada su upisivali birače u poseban popis i održali izbore po neposrednom sustavu. Predsjednik IO HNV a nas je još jednom uvjerio da za popunu upisa u birački popis hrvatske nacionalne manjine u svom mandate od četiri godine nije ništa poduzeo da bi se izbori za HNV održali po neposrednom sustavu. Možda mu je to prekratak rok ili još možda prebrojava nevažeće listiće sa izbora održanih 2008. godine Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) u Subotici kada je bio on predsjednik i nositelj liste. Saznali smo da je DSHV spreman za obje opcije izbora, po riječima koordinatora izbornog stožera DSHV a Darka Sarića Lukendića: „DSHV će i ovoga puta na izbore ići s pojedinim kulturnim udrugama, a zadaća nam je logistički i organizacijski osigurati da najbolji ljudi dođu na prava mjesta. U slučaju da se upiše dovoljan broj Hrvata u poseban birački popis, radi se kampanja kao i kod izbora za parlament ili lokalnu samoupravu, dok ćemo u slučaju elektorskih izbora morati motivirati ljude da dođu ovjeriti svoj potpis za konkretnog elektora.“ Iako postoji uvriježeno mišljenje da su elektorski izbori manje demokratični negoli izravni, Darko Sarić Lukendić u izjavi tvrdi suprotno: „Elektorski izborni sustav puno je liberalniji, jer pojedinci, koji prikupe 60 ovjerenih potpisa, mogu lakše doći do izražaja, negoli u nekom drukčijem sustavu, u kojemu bi se svi ti glasovi nužno grupirali oko jedne ili dviju 3 vodećih političkih grupacija. U tom je smislu DSHV, prije svega, servis i logistička potpora ljudima koji su angažirani u kulturnim udrugama i vrijedno rade na očuvanju opstojnosti i prepoznatljivosti hrvatskog identiteta na ovim prostorima.“ Tako smo iz njegove izjave saznali da su udruge kojima je DSHV servis i da su te udruge čuvari opstojnosti hrvatskog identiteta, a sve udruge kojima nije DSHV servis, da nisu. Zato molim udruge koje nisu, a žele biti čuvari opstojnosti hrvatskog identiteta, da se jave prijepodne predsjedniku IO HNVa, a popodne koordinatoru izbornog stožera DSHV a. Predsjednik IO HNV a i koordinator izbornog stožera DSHV a Darko Sarić Lukendić misli da većina pripadnika hrvatske zajednice ima kratku pamet i da su zaboravili koje je vrijednosti promicao obnašajući funkcije u LSV u i da je kao politički gubitnik sklonjen sa svih funkcija u toj stranci, i da mu je jedini angažman u hrvatskoj zajednici kada je bio imenovan za predsjednika IO HNV a. Predsjednik IO HNVa Darko Sarić Lukendić se vodeći promidžbu za izbor HNVa za udruge koje podupire DSHV kao predsjednik IO HNVa našao se u sukobu interesa i drugim radnjama dovodi u pitanje regularnost izbora za novi saziv HNV a pritom dijeleći hrvatske udruge na one kojima je DSHV servis i one kojima nije, sve iz osobnog interesa da još četiri godine dobiva plaću iz proračuna HNVa. Zlatko Ifković Opus Dei Naslov koji sam zamislio za ovu kolumnu (najprije zamislim naslov) glasi „Opus Dei“. Ne zbog provokacije niti agitacije nego eto mi palo na pamet dok sam u pauzi posla čitao neke članke s interneta. Moram vam priznati da sam tek sad, u 33oj godini svog života, po prvi put ozbiljno postavio pitanje Bogu što Ti Bože zapravo hoćeš od mene? Mislim, pitao sam se ja to često ali ni jednom dosad onako ozbiljno, svjesno, koncentrirano… Što Ti želiš Bože od mene? Postavio sam si to pitanje čitajući Isusovu prispodobu o talentima: „Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva, stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov. Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ’Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ’Valjaš slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ’Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ’Valjaš slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga’. A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ’Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se, stoga odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ’Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje HRVATSKE NOVINE nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom’. ’Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’“ (Mt 25,1430) Kako sad ovo razumjeti? Tko sam ja u ovoj priči? Tko ste vi u toj prispodobi? Razmišljate li sad o talentima koje imate? Pjevanje, matematika, glazba, šport, informatika, strani jezici, slikarstvo…? Uviđate li problem? Ne možemo svi biti najbolji. Na svijetu žive milijuni iznimno talentiranih ljudi, ali samo neki uspijevaju razviti te talente. Što je s onim siromašnim klincima iz brazilskih favela koji nikad ne uspiju potpisati ugovor s Barcelonom i najčešće završe na marginama društva? A Bog im je dao tako divan dar i smisao za nogomet? Hoće li Bog njih na kraju osuditi? Izbaciti van u tamu gdje će biti plač i škrgut zubi? Razmišljam tako i o sebi. Kao i svakom čovjeku, i meni je Bog dao puno lijepih darova. Čuo sam to i od drugih, ali, hoće li me na kraju Gospodar vječnosti istjerati iz svoga Doma, jer povjereni talent nisam umnožio, bez obzira imao ili ne imao prilike? Ako ste sa mnom zaključili da talenti na koje obično mislimo kad spomenemo tu riječ nisu ti na koje se odnosi Isusova prispodoba, onda treba tražiti neki drugi odgovor. Odgovor daje Isus odmah u nastavku Matejeva Evanđelja kad govori o posljednjem sudu. (Potražite sami, Mt 25, 3146.) Talenti koje Bog povjerava čovjeku, nisu ljudske sposobnosti same po sebi, nego je riječ o duhovnim darovima, o putu posvećenja kojeg Učitelj postavlja pred svakog čovjeka i tijekom kojega nam se otkriva posvećujući nas svojom Milošću. U tom Božjem otkrivanju čovjeku, i tom putu posvećivanja djelovanjem 4 Božjega Duha, Bog čovjeku otkriva duhovne darove koje mu je već dao i koje mu daje. Bog mu otkriva svoju volju. Ponekad je to vrlo jednostavno kroz glas savjesti kad vas nuka da učinite neko djelo milosrđa bližnjemu, a ponekad nam doista treba dugo vrijeme da bismo shvatili zašto baš tako, zašto nam se život usmjerava u pravcu koji nam se čini posve nelogičnim. Što to ti Bože želiš od mene? pitanje je koje stoji na početku svakog obraćenja. Odgovor na njega potpuno mijenja čovjeka, njegov život u potpunosti. I zato se bojimo. Zato strah. Zato ona zmijina sumnja u nama a što ako Bog „upropasti“ naše ulaganje? „Riješimo“ li se tog straha (pratit će nas cijeloga života) zakoračit ćemo u uistinu veličanstven svijet duhovnog putovanja u kojem je moguće „riječju brda pomicati“, jer Bog kad daje, ne škrtari. Daje u izobilju onima koji se usude vjerovati Mu. Ne postoji to što Bog nije u stanju dati čovjeku koji mu povjeruje. Nerazvijeni talenti kao kušnja No, vratimo se još malo talentima, ljudskim sposobnostima. Ti darovi, ako ih imamo priliku i mogućnost razviti, samo su sredstvo duhovnog posvećivanja. Razvijanjem njih, u mogućnosti smo darove Duha svjedočiti drugima i tako se staviti Bogu na raspolaganje u Njegovoj želji da se svaki čovjek spasi i vrati u Očev Dom. Oni pak pojedinci, koji ih neće biti u prilici razviti, jer im to materijalne mogućnosti ne omogućavaju, ne bi se smjeli grozničavo brinuti ili dopustiti da ih neostvarene ambicije razore iznutra. Naprotiv, i kad uvidimo da nećemo u svom životnom hodu uspjeti realizirati svoje sposobnosti, moramo biti svjesni da je jedini ispravni put to prihvatiti kao kušnju, jer Bog nikad ne zatvara i prozore i vrata. Upravo suprotno, ako su nam vrata zatvorena, Bog nas čeka na prozoru i nudi nove darove. Zamislite vrhunskog športaša koji doživi tešku nezgodu. Nije tako rijedak slučaj. Ima dva izbora ili se prepustiti očaju koji će ga uništiti, ili tu nesreću prihvatiti strpljivo poput Joba. Jer Bog nikad ne dopušta da Onaj koji vjeruje u Njega propadne. Naprotiv. Čvrsto staje u obranu čovjeka pred Tužiteljem i sve izvodi na dobro. On ima zadnju riječ u svakoj povijesti kako pojedinca tako i cijelog čovječanstva. Zar nam nisu poznati primjeri športaša koji su nakon doživljene nesreće otkrili posve novi svijet u kojem su se ostvarili još više nego bi to ikad mogli da im se nije dogodila nesreća i onemogućila ih u športskoj karijeri? Na kraju, Bog uistinu često ostaje nerazumljiv u kategorijama ljudskog logičkog promišljanja, no zar nije tako u svakom odnosu između oca i djeteta? Koliko puta ste vi, koji ste roditelji, morali objašnjavati svojoj djeci zašto nešto nije tako i mora biti onako? Mnogo puta. Zamislite onda koliko je više Bog strpljiv s nama? Kolika to mora biti ljubav da nekoga uporno voliš, a ničim to nije zaslužio. Božja je logika po tom pitanju nama ljudima neshvatljiva, ali ne bismo je smjeli ignorirati. Ne bismo smjeli poput onog trećeg sluge zakopati poziv na svetost koju Bog upućuje svakom čovjeku: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 5,48). Temeljno je povjerenje. Vjerujem li ja doista da Bog jest i vjerujem li Mu da On zna najbolje što je za mene dobro? O odgovoru na ovo pitanje, usuđujem se zaključiti, ovisi naše spasenje, naš sretan život. P. S. Fascinira me situacija iz Evanđelja kad Isus s pet kruhova i dvije ribice nahrani tisuće ljudi. Zamislite da dječak koji je imao taj gablec, nije istog htio predati apostolima? Pojeo bi ga u skrovitosti, utažio glad i to je to. No, davši taj svoj skromni gablec Isusu, nahranio je sebe, ali i tisuće drugih i upisao se u vječnost. Bogu ništa nije nemoguće. Doista. Tako mali i neznatni niste da Bog od Vas ne bi mogao učiniti besmrtnike. Samo mu treba reći DA. Sve ostalo će On učiniti. Ako Vam se i čini nemogućim vjerujte, Božja maštovitost ne pozna granice. Kako odlazim u inozemstvo na jedan duži put i vrijeme, uzet ću pauzu od pisanja za Hrvatske novine. Hvala svima koji ste čitali moja pisanja i zajedno sa mnom tražili odgovor na pitanje Da nisam ja, Gospodine? Nadam se da ste ga našli. Odgovor je Da, ti! Baš ti si Opus Dei Božje Djelo, Njegovo ljubljeno dijete koje voli bezuvjetnom ljubavlju! Čovjek... kako to gordo zvuči Kada je ovu nadaleko poznatu izreku izmislio i izgovorio Maksim Gorki tada je nastupala era krvavoga rađanja Sovjetske Republike koja će svojim staljinističkim „dušegupkama“ pokazati čitavom planetu da nastupa pobjeda – čovjeka! Danas je svakome jasno na koji je to način pobijedio čovjek! Ali, tako nam i treba... No, istini za volju, moja generacija je u neku ruku „ispratila“ u Jugi početak i kraj nekakve pobjede čovjeka, koju mnogi nazivaju Titovom erom a koja je, navodno, bila med i mlijeko za radničku klasu. Jer svi smo nešto raduckali i primali adekvatne plaće! Dakako, drug Tito je imao i recept raščišćavanja sa religijom, malo silom ali više milom jer je ubijedio ljude da je daleko praktičnije vjerovati u njega, tj. našega druga Titu koji se baškario na Dedinju nego vjerovati u Sina Božjega, Isusa Krista koji je, prema tvrdnji marksistamaterijalista čisti opijum za široke mase... Načinjen je tako, rekao bih p r e ć u t n i sporazum između komunjara i politički neopredijeljenoga svijeta (koji je bio u velikoj većini!) po principu: ne diraš me – ne diram te! Omjer, gledajući brojčano na cjelokupno pučanstvo Jugoslavije koja je brojila negdje oko dvadeset milijuna stanovnika, između članova komunističke partije i ostaloga čestitoga svijeta bio je, barem se tako vjeruje, jedan prema pet. Bolje reći jedna petina cjelokupnog stanovništva Juge je bila „crvena“ a ostali – neobojeni. Crveni su upravljali a neobojeni raduckali! Budući da je po ustrojstvu Titova Juga bila čista demokracija nije bilo čudno da se na glasovanje izlazilo sa 99,9 % izlaznosti, što uopće nije nekakav vic nego stvar lijepoga vaspitanja u Titovoj Jugi! Sa druge strane crkve su uvijek bile prepune i slavili su se svi mogući sveci i blagdani bez potrebe da se nešto prikriva, jer tzv. vanpartijce nitko nije „šmirglao“. U crkvu nisu smjeli ići članovi partije, državni službenici i prosvjetni radnici! I „budžovani“ – dakako! Oni su religiju upražnjavali potajno na skrovitim mjestima. Danas ti isti „budžovani“ predstavljaju okosnicu religioznog života, dok su se široke narodne mase po tom pitanju pomalo ulijenile! Netko to pripisuje dugogodišnjoj stečenoj navici na silne spomenike drugu Titu koje su ljudi, htjeli oni to ili ne, neprimjetno zamijenili sa raspećima i religijskim ikonama pa se onda desilo to da su desetine tisuća Titovih skulptura sklonjene i ljudi su se našli u čudnoj situaciji: bili su primorani ići u crkvu da bi vidjeli skulpture Isusa i ostalih svetaca ali, svi mi dobro znamo – koga tjeraju u crkvu, taj Boga ne moli! Međutim, još uvijek ostaje upitno: da li čovjek uistinu gordo zvuči? Ja bih rekao da se naziru jasni pokazatelji „genijalnosti“ čovjeka, što je sasma pouzdani rezultat čovjekove emancipacije od okova religije... Njegovo mijenjanje okoliša gradnjom monumentalnih objekata na prirodnim tokovima rijeka, nekontrolirana sječa šuma ma mjestima potencijalnih klizišta, odlaganje otpada u privremeno isušena korita rječica i potoka... pokazuju posljednjih dana nesporne rezultate!!! Čovjek... kako to gordo zvuči (?) Šime Peić Tukuljac Zvonko Franc 5 OLUJA I JAPANSKE TREŠNJE Čiji je grijeh veći, onih koji su nas istjerali ili naš, koji se na njih ljutimo? Ili onih koji se prave da ništa nisu čuli? Svijet puno toga nije vidio, ni čuo. Smiluj nam se, Bože! Ljetne su oluje u našemu zavičaju iznenadne i zastrašujuće. Dolaze naglo, bez ikakve najave. Obično u doba žetve. Ljudi bi u strahu gotovo svakoga dana pregledali je li žito zrelo da ga, kako su govorili, pokupe prije kiše. Ako se zakasni, u jednom trenu nestane čitav urod, a to je značilo da će godina za cijelu obitelj biti vrlo teška. Raditi se odlazilo veoma rano. Često prije izlaska sunca. U podne, poslije objeda, ljudi su se odmarali čekajući da žega bar malo popusti. Onako umorni zadrijemali bi na ugrijanoj zemlji, a konji lagano privezani za kola, kao da su stalno gladni, neprekidno bi jeli sijeno i mahali grivom i repom braneći se od muha koje su ih uporno napadale. Kako je kod nas za sva zbivanja tijekom godišnjih doba postojalo neko objašnjenje, tako se govorilo da će biti kiše ako muhe jače napadaju. No, ako bi se držalo svih vjerovanja i slušalo svaki znak ili unutarnji poriv, čovjek bi se stalno skrivao i u strahu od HRVATSKE NOVINE nepoznatoga neprekidno bježao. Toliko je bilo nepisanih zakona i životnih pravila, koja su stariji u cijelosti ili sa sitnim izmjenama prenosili na mlađe da se ne može sve ni zapamtiti, niti se od svega sačuvati. Tko je htio ustrajati u neprekidnoj borbi s prirodom, nadmudriti je i nadjačati njezinu snagu, morao je dobro poznavati ćudi vjetra i kiše, vrelinu sunca, varljive oblake, buku dana i tišinu noći. Na njivu su roditelji često vodili i djecu da im već odmalena pokažu težinu života, a možda tek da ih imaju „na oku“, da kod kuće uz neku staru baku ne naprave kakav nered. Jedne je godine moj brat sa svojim društvom zapalio slamu u dvorištu. Napravili su ogromnu štetu, koju je otac bratu „naplatio“ već iste večeri. Zemlja traži neprekidan i mukotrpan rad. Ništa se ne može predvidjeti pa nije čudo što je seljak stalno napet, a vrlo često i ljutit kao što je bio naš otac kad je to ljeto na povratku kući umjesto slame ugledao crno zgarište. 6 Seljakovu muku nitko osim njega ne može poznavati, niti osjećati. Ni zemlju s kojom se muči – i koju ni sam ne zna zašto – toliko voli. Onaj miris u proljeće kad se zaore prva brazda pa do raskošne jeseni kad se ubiru zreli plodovi, ukoliko ih ne unište prirodne nepogode. U proljeće ore i sije, a do kasne jeseni nikada ne zna hoće li mu trud biti uzaludan ili će, kad stignu kiše, moći kazati: – Hvala Bogu, godina je dobra! Ništa nam nije propalo. Jednu sam oluju, koja sve uništava, doživjela i sama još kao malena djevojčica. Roditelji su žurili dovršiti žetvu pa su vjerojatno mislili da će mirnije raditi ako povedu i sestru i mene. Bio je to jedan od onih vrućih ljetnih dana s ponekim oblačkom koji je mirno plovio nebom. Ni najmanji znak nije ukazivao na ono što je uslijedilo. Iznenada je zapuhao snažan vjetar, nebo se zacrnilo i počela padati krupna kiša. Zaklona na njivama nije bilo osim ponekog stabla koje je zbog udara groma vrlo opasno. Vjetar je nemilosrdno udarao po nama, pokošeno klasje podizao u zrak, konji se propinjali trzajući kola kao da će sve izlomiti, ispuštajući glasove od kojih sam se sva ježila. Zatvorenih očiju stiskala sam se uz majku, a ona je dok su munje sijevale, a gromovi parali nebo, neprekidno kao molitvu ponavljala: – Proći će, ne će dugo trajati. Ne boj se! Žao mi je što majci nikada nisam rekla kako sam u životu često u sebi ponavljala njezine riječi: – Ne boj se! Ne boj se! Kad je vjetar malo stao i konji se smirili, praćeni kišom koja je i dalje padala, krenuli smo kući. Ja sam se poslije te oluje jedina ozbiljno razboljela od neke čudne bolesti. Danima sam spavala ili bila kao u nekom polusnu. Čula bih brata kako me zove i moli da otvorim oči, ali ja se nisam mogla ni pomaknuti. Ne znam kako je dugo trajala moja bolest i koliko je bila opasna, ali kad sam ozdravila, roditelji me više nikada nisu vodili na njivu. Godine su prolazile, više nitko nije spominjao ni oluju ni moju bolest. Završivši osnovnu školu, upisala sam se u gimnaziju i zauvijek napustila roditeljski dom. Otišla sam ispraćena majčinim riječima da rad na selu nije za mene, ali kao što nitko ne može osjetiti seljakovu muku i vezanost za zemlju, tako je nejasna čežnja onih koji odlaze od kuće zapečaćeni bolom i s neprolaznom olujom u sebi. Naši rastanci natopljeni majčinim i mojim suzama bili su kao zalog vječitoj čežnji za kućom, a san o povratku prekinula je još jedna iznenadna i neslućena oluja. Majku je odavno uzela zemlja. Koliko je oluja udaralo po njoj kada je odlučila udaljiti me od svoje ljubavi? Misli mi kidaju srce, otimaju komadić po komadić sna. Rat bijesni. Daleko sam od zavičaja. Vijesti crnje od onih oblaka za ljetne oluje. – Ajde, baba, požuri! Marš van ili ću te kundakom po glavi! Govori mi jecajući jedna baka kako su je nepoznati vojnici tjerali da što prije iziđe iz svoga dvorišta. Tako su i posljednji Kukujevčani na kraju dvadesetog stoljeća istjerani iz svoga sela. Sve je drugo dobro poznato onima koji su željeli čuti! Koji žele znati! Mnogi se prave da ne znaju, da ništa nisu čuli. Ni bijes, ni prijetnje, ni mučenja i ubojstva... Sve je prošlo. Gledam snimku Kukujevaca danas. Kroz suze pokušavam naći mjesta svoga djetinjstva. Naših igara. Gdje smo se igrale Agica i ja? Nju nisu istjerali kao onu baku. Ne znam što joj je krvnik govorio dok ju je masakrirao. Slušam glazbu uz slike sela. To nije naša melodija. Podsjeća me na nešto mrtvačko. I odjednom ne vidim kuće. Vidim tri lijesa. Šest. Sedam lijesova... Onda opet glasovi govornika sa snimke. To nije naš govor! Srpanj opet ugrijao. Ljeto je Gospodnje 2014. Ovako sam se osjećala kad mi je netko poslao fotografiju rodne kuće s natpisom: Prodaje se! Netko prodaje kuću moga oca, a on proklinje one koji su ga istjerali. Je li to grijeh? Čiji je grijeh veći, onih koji su nas istjerali ili naš, koji se na njih ljutimo? Ili onih koji se prave da ništa nisu čuli? Svijet puno toga nije vidio, ni čuo. Smiluj nam se, Bože! Dok pokušavam do kraja odslušati snimku o Kukujevcima, nameće mi se jedino moguće pitanje: – Kako to da Svijet nije čuo vapaj Kukujevčana dok su ih pod prijetnjom smrću tjerali iz njihovih kuća, a sada daleki Japan, štoviše ambasada Japana pomaže uređenju Kukujevaca? Posadili u centru, tako govori čovjek na snimci, japanske trešnje! A kakve smo mi trešnje imali! Koliko voća na onoj našoj bogatoj srijemskoj zemlji! Ponovno, kao onoga dana u mojemu djetinjstvu podiže se oluja. Udaraju me kapi kiše. Probadaju do kosti. Japanske trešnje u centru Kukujevaca! Miješaju se glasovi živih i mrtvih. Vidim lijes moje prijateljice Agice. I jasno čujem majčin glas: – Ne boj se! Ne boj se! A ja se bojim da joj oni ne preoru grob. Uređuju selo. I 7 Japan im čak pomaže. Tako kažu. Silno se bojim, majko! Kakve veze imaju japanske trešnje i jedna davna oluja? I kad se ja ne bih tako bojala, kad bih bila visokoga ranga poput nekoga veleposlanika, a ne obična hrvatska pjesnikinja, pa da hrabro uđem u ambasadu Japana i da im kažem sve o našem voću, o centru sela, o našoj crkvi koju treba obnoviti da ne propadne... Neka mi Bog oprosti, i Japanci, i svi, koje moram upitati: Zar nije najprije trebalo popraviti našu crkvu, a i mi smo znali urediti naše selo. Da, da, imali smo Dom kulture, Hrvatski dom, čitaonicu, liječnika, veterinara, poštu, trgovine, zanatlijske radnje, Miklićevu kuću – to je bio dvorac, Rehakovu, Spahijsku, dvorišta puna voća i cvijeća. I zemlju, koju smo neizmjerno voljeli. S koje su nas poput ljetne oluje podigli u zrak i razbacali kao zrna pijeska. A kad je jedan Srbin iz Kuzmina u blizini Kukujevaca došao u Hrvatsku i vidio mjesta u kojima žive Kukujevčani, vrativši se rekao je onima koji su nas istjerali: – Došli ste u grad Kukujevce, a što ste vi ostavili Kukujevčanima? Dok je izgovarao te riječi, čovjek je iz srca gorko zaplakao. I mi smo plakali s njim. Možda bi ovakvi ljudi – kao taj prijatelj iz Kuzmina – najbolje mogli pokazati dalekim strancima kako je iznad svega važna pravda. Oluje dođu i prođu. A kakve smo mi trešnje imali... Ljubica KolarićDumić DEMOKRATSKI SAVEZ HRVATA U VOJVODINI OBILJEŽIO DVADESET ČETVTRU GODINU OD OSNUTKA Neposredno nakon osnutka, u kolovozu iste godine, počelo je Kako je nastao DSHV kao mjesečnik izlaziti glasilo stranke „Glas ravnice“. Osnovan je i Kako bi se na pravi način ocijenio osnutak, a i djelovanje DSHVa moramo se malo vratiti u povijest i priznati činjenicu da pomladak Mladež DSHVa. DSHV je napravio pravno uređenje statusa Hrvata i do 15. srpnja 1990. godine u Vojvodini nije postojala niti jedna samouprave Hrvata, u okviru kulturne autonomije. Službeni institucija s hrvatskim predznakom. zahtjev za kulturnom autonomijom Hrvata upućen je Skupštini U Subotici je 13. svibnja 1990. godine utemeljen „Inicijativni odbor za osnivanje hrvatske političke organizacije“. Predsjednik Republike Srbije 31. svibnja 1991. godine, a Skupštini AP Vojvodine 22. lipnja 1993. godine. Na prijedlog DSHVa, 4. Inicijativnog odbora je bio Julije Skenderović. studenog 1993. godine u općinu Subotica U nazočnosti oko četiri stotine osnivača iz cijele Vojvodine, u Subotici je, u Biti Hrvat u Srbiji ponekad nije lako, je u službenu uporabu uveden hrvatski jezik. amfiteatru Otvorenog sveučilišta ali se ostalo i opstalo Već poslije osnutka,15. srpnja 1990. (tadašnjeg Radničkog univerziteta), Demokratski savez Hrvata u Vojvodini godine, mediji iznose stav da je znak održana osnivačka skupština DSHV a. (DSHV) obilježio je 12. srpnja ove godine stranke šahovnica ustaški simbol. Trajala je oko četiri sata. Taj 15. srpnja je 24. obljetnicu od osnutka svečanom Vođena je medijska kampanja da su svi „dan za historiju“ kako su govorili mnogi i Akademijom u Gradskoj vijećnici u Hrvati „ustaše“. Hrvatski narod u „bit će zapisan zlatnim slovima u povijesti Subotici u kojoj se, za razliku od ranijih Vojvodini, a još više vodstvo DSHVa, bilo Hrvata“. Subotica je, po izgovorenim godina, moglo naći mjesta za sjedenje. riječima, tog dana bila najhrvatskiji grad na Ovogodišnju Akademiju je obilježila mala je izloženo negativnoj medijskoj kampanji. Gotovo sve hrvatsko je bilo svedeno na svijetu. Poslije punih pola stoljeća nazočnost osnivača stranke, te članova i ustaštvo, a neki pripadnici hrvatske vojvođanski su se Hrvati, i pored svih simpatizera DSHVa iz Subotice. zajednice su bili izloženi i pretrpjeli i iskušenja koje su prolazili, okupili oko Predsjednik stranke Petar Kuntić ukazao fizičkom nasilje. svoje političke stranke. Za predsjednika je je na značaj članova te im iskazao Nije bilo mjesta od Subotice, Sombora, izabran Bela Tonković. zahvalnost što ih potresi niti političke Bačke Palanke, Bača, Bezdana, Sonte, Stranka je 1990. utemeljena na smjene u stranci nisu mogli pokolebati u Vajske, Plavne, Srijemske Mitrovice, zastupanju političkih, kulturnih, odanosti prema njoj. No, taj manir Rume, Kukujevaca, Sota, Gibarca, Šida, gospodarskih interesa Hrvata u Vojvodini i unutarnjih obračuna, s kojim jedni Beške, Novog Sada, Beograda, Novog očuvanju hrvatskog identiteta. DSHV je otpadaju u degradaciju a vi uvijek Slankamena, Sremskih Karlovaca, utemeljen na načelima dragovoljnosti, a ostajete postojani kao kamen temeljac Sremske Kamenice, Petrovaradina, statutom je određeno da je to institucija u zajednice, jednom mora imati svoj kraj. kojoj se oblikuju, izražavaju i zastupaju No, vratimo se u povijest. Na 15. srpanj Surčina, Zemuna, Hrtkovaca, da za ovih dvadeset četiri godine nije zabilježeno kolektivni interesi Hrvata u Vojvodini 1990. I u vrijeme 90tih kada je bilo bitno kršenje nekih ljudskih prava spram (Bunjevaca, Šokaca i drugih Hrvata u ostati i opstati. Hrvata. Vojvodini), radi ostvarivanja političkih, Niti jedan od predsjednika Srbije i predstavnika Vlade kulturnih, gospodarskih i drugih ciljeva. U statutu stranke je Republike Srbije nije se javno ispričao predstavnicima zapisano da će se stranka za navedene ciljeve boriti isključivo parlamentarnom demokracijom. Šireći napredne političke ideje i HRVATSKOG NARODA i pokazao svoje iskreno žaljenje za nedužne žrtve, suludu politiku tadašnje Srbije, ali nažalost i sada domoljublje, okupit će i dobiti potporu većine vojvođanskih su na djelu ostaci te politike. Hrvata. Intezivno se radilo na internacionalizaciji hrvatskog pitanja na Stranka se ove dvadeset četiri godine zalagala za postavljene međunarodnom planu (učešće na Londonskoj Konferenciji) gdje ciljeve isključivo i jedino putem parlamentarne demokracije na uspjeh nije izostao. DSHV se također uključio i u rad Federalne svim razinama. Niti u jednom trenutku nije napustila unije europskih manjina i uspostavio suradnju sa Hrvatima diljem demokratski, nenasilan način borbe za ostvarivanje prava svijeta, uključivši se u rad Hrvatskog svjetskog kongresa. hrvatske nacionalne zajednice. Ovo je samo dio djelovanja DSHVa tijekom devedesetih Nemojmo zaboraviti da je tijekom ove dvadeset četiri godine godina, a u tom povijesnom vremenu bilo je bitno ostati i opstati. vlast nastojala onemogućiti djelovanje i razvoj DSHVa. Uvijek No, mora se reći, da je tijekom postojanja i djelovanja bilo i su se pojavljivali Hrvati i kao članovi SPS, JULa, Reformske krivih procjena, nesuglasica, nesporazuma i razlaza. stranke Ante Markovića, Golubova Subotice, Lige DSHV danas socijaldemokrata Vojvodine, G 17+, Demokratske stranke, ali i Drugi period u djelovanju DSHVa je onaj od 2002. odine. Pisac oni Hrvati intelektualci koji nisu članovi niti jedne pomenute ovih redaka je jedan od osnivača DSHVa i uvijek će DSHV stranke, a djelovali su i djeluju iz sjene, a sve sa ciljem smatrati institucijom hrvatskog naroda i niti jedan redak koji je razjedinjavanja hrvatskog korpusa. napisao nije protiv stranke kao takve, već se sve odnosi na one Ubrzo po osnutku DSHV je osnovao podružnice u Subotici koji njome rukovode i na manjak demokracije u stranci kao i na (tri), Somboru, Petrovaradinu, Plavni, Kukujevcima, Novom krive procjene koje donose. Slankamenu, Srijemskoj Mitrovici, Novom Sadu, Sremskoj Od 2002. godine mnogi osnivači nositelji obnavljanja hrvatskih Kamenici, Baču, Sonti. Osnovane su i mjesne organizacije institucija od 1990. isključeni su iz političkog života stranke. Prije DSHVa: Gat, Aleksandrovo, Mali Bajmok, Bajnat, Tavankut, kratkog vremena smo svjedočili da je iz stranke isključen ing. Đurđin, Stari Žednik, Mala Bosna, Svetozar Miletić, Bezdan, Mata Matarić potpredsjednik DSHVa i predsjednik odbora Bački Monoštor, Vajska, Sot, Gibarac, Ruma, Beška, Surčin... HRVATSKE NOVINE 8 Podružnice Sombor, te poslanik u Skupštini APV, osnivač stranke DSHVa, tako da se sada na prste jedne ruke može izbrojiti koliko osnivača stranke aktivno sudjeluje u radu stranke DSHVa. Kroz broj vijećnika, poslanika može se uspješno analizirati položaj stranke i uloga predsjednika, zamjenika predsjednika i predsjedništva koji su doveli do takvih rezultata. Od osnutka stranke danas DSHV ima najmanji broj vijećnika, nema poslanike u Skupštini AP Vojvodine i Republike Srbije. Siniša Skenderović, donedavno predsjednik mladeži DSHVa, odbornik te stranke u Skupštini grada Subotice prešao je u stranku Socijalistička partija Srbije (SPS) i pristupio njihovom odborničkom klubu. DSHV sada u Skupštini grada Subotice ima tri odbornika što je minimum za formiranje odborničke grupe. Postoje nagovještaji da ovo neće biti i posljednji odbornik koji je napustio DSHV. U svojoj povijesti DSHV nikada nije bio bez svoje odborničke grupe u Skupštini grada Subotice. Ovakav rezultat ostao je bez reakcije većine članova izuzev Srijemske podružnice. Na I. sjednici odbora podružnice DSHVa Srijem izglasovan je prijedlog, sa sedam glasova za i jedan protiv, da predsjednik i predsjedništvo DSHVa podnesu ostavke, a da Vijeće stranke uđe u reformu statuta i modernizaciju stranke i da se raspišu izbori u stranci. Predsjednik, zamjenik predsjednika i predsjedništvo su ostali gluhi na ovaj zahtjev već su se odlučili reorganizirati mjesne odbore. Od 2002. godine svi oni koji su imali drugačiji pogled na vođenje stranke bili su marginalizirani i isključeni iz života stranke što je dovelo do formiranja još dvije stranke od dotadašnjih članova DSHVa, Hrvatske bunjevačkošokačke stranke i Demokratske zajednice Hrvata. U Subotici, prilikom zapošljavanja, hrvatski jezik nije ravnopravan sa mađarskim, što daje za pravo onima koji tvrde da DSHV služi samo kao ukras u vladajućoj koaliciji. Prekomponiranjem vlasti u gradu Subotici, DSHV je ponižen budući da su poslije dvadeset godina izgubili mjesto dogradonačelnika i nastavak je ponižavanja stranke DSHVa, na koje su oni pristali prilikom prekomponiranja vlasti u Subotici. Petar Kuntić je treći mandat predsjednika DSHVa. To mu je bila i treća velika šansa da postane predsjednikom demokratskih načela. Nažalost izbori za predsjednika stranke, podružnice Subotica i većine mjesnih odbora odigrali su se sa jednim kandidatom. Ovakav način izbora u stranci ide u prilog onima koji tvrde da stranka živi fiktivnu demokraciju, i da se u njoj odluke donose u užem krugu, te se takve netransparentne umotavaju u celofan stranačke koristi i kao takve plasiraju. Stotine članova i simpatizera sve to je doživljavalo i doživljava kao pljusku i pljuvanje u lice, ali se o tome šutjelo i šuti. Razlozi šutnje su široka oktroiranost interesno vezanih stranačkih kadrova. Sadašnje vodstvo mora doći do trenutka istine koliku potporu ima u stranci i hrvatskom zajednici i raspisati izbore u stranci a potom pokušati povratiti identitet stranke i pokazati svoju snagu i izići na izbore samostalno. Podjela novca iz proračuna Hrvatskog nacionalnog vijeća Zašto nije srazmjerno podijeljen novac iz proračuna Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) na sve udruge za obavljanje djelatnosti? HNV nije postao pravi hrvatski dom, dom svih hrvatskih udruga. Izgradnja HNVa kao funkcionalne, demokratski ustrojene i respektabilne institucije bilo je jedno od ključnih obećanje Hrvatske liste – DSHV i hrvatske udruge, prilikom dobivanja većine u ovom sazivu HNVa kao i njegova daljnja normativna i kadrovska izgradnja. S liste Hrvatska lista – DSHV i hrvatske udruge obećali su otvorenost za javnost i prihvatanje drugih. Godišnji financijski izveštaj HNVa za 2013. nije dostupan udrugama i svim pripadnicima hrvatske zajednice, kao i prethodnih godina. Obećanja su bila da će HNV postati pravi hrvatski dom, dom svih hrvatskih institucija, udruga, organizacija i svih pripadnika hrvatske zajednice u Srbiji. HNV se trebao svojim programskim aktivnostima približiti svim našim ustanovama i svim ovdašnjim Hrvatima. Osim što je Izvršni odbor davao mišljenja državnim tijelima prema neznanim kriterijima o projektima udruga na natječajima, uz to i prilikom izravnog dodjeljivanja sredstva iz vlastitog proračuna po raspisanom natječaju HNVa za 2014.godinu po nepoznatom kriteriju svega je pet udruga dobilo sredstva za obavljanje redovite djelatnost u 2014. godini, od četrdeset pet udruga. Nepoznati kriteriji su bili za dodjeljivanje sredstava za projekte iz kulture, sporta i za nakladničku djelatnost. Udruge sa hrvatskom nacionalnom odrednicom opstaju zahvaljujući ustrajnosti „malog“ čovjeka. S novcem kojim raspolažu udruge nemaju osnovne uvjete (plaćanje troškova najamnine, struje, grijanja, ptt troškova…) da mogu kvalitetno raditi. A većina udruga kvalitetno rade i izišle su iz okvira amaterizma a s malo novca. Većina udruga se prijavljuje s više projekata na natječaje kod ministarstava, pokrajinskih tajništava i HNVa i tada Izvršni odbor HNVa daje mišljenje po samo njima znanim kriterijima i većina udruga ne prolazi na tim natječajima, zbog mišljenja Izvršnog odbora HNVa. Ne treba da nas iznenađuje činjenica da nije bilo više novca za redovitu djelatnost i projekte iz razloga što najjača stranka Hrvata u Srbiji zlorabi HNV i novac iz njihovog proračuna da bi svojim kadrovima isplaćivali redovite honorare, plaće. Pregled rezultata natječaja za hrvatske udruge i institucije u 2014. godini (izvor http://www.hnv.org.rs/): Bač, Plavna, HKUPD „Matoš“, Redovita djelatnost – 30 000 dinara Bač, Vajska, HKUPD „Zora“, Redovita djelatnost – 30 000 dinara Novi Sad, Novi Sad, HKUPD „Stanislav Preprek“, Redovita djelatnost – 30 000 dinara Sombor, Sombor, KUDH „Vladimir Nazor“, Redovita djelatnost – 30 000 dinara Subotica, Mirgeš, HKUD „Ljutovo“, Redovita djelatnost – 25 000 dinara Nije upitno da su navedene udruge trebale dobiti sredstva za redovitu djelatnost. Da bi udruge uopće mogle funkcionirati, realizirati projekte iz kulture, nakladničke djelatnosti, prvi uvjet je da imaju osnovne uvjete za obavljanje djelatnosti. Zašto nije srazmjerno podijeljen novac iz proračuna HNVa na sve udruge za obavljanje djelatnosti? Treba imati u vidu da dva stalno zaposlena djelatnika u HNVu obavljaju sve administrativne poslove potrebne za funkcioniranje HNVa, što nije neupitno i da je potrebno za funkcioniranje Hrvatskog nacionalnog vijeća. Zato je nepotrebno da se za predsjednika Izvršnog odbora izdvaja blizu milijun i petsto tisuća dinara iz proračuna HNVa godišnje, za njegovu plaću i doprinose. Ostali plaćeni dužnosnici dobivaju honorar od deset tisuća dinara mjesečno. Pored toga nepotrebna sredstva se izdvajaju iz proračuna za održavanje i osvježavanje portala, plaćanja mobilnih telefona dužnosnika… Međutim gospodarsku i ekonomsku krizu ne trebaju snositi samo udruge već i dužnosnici. Zlatko Ifković Hrvatske novine vijesti 9 PREOBRAĆENJE U VJERI, ZNANOSTI I POLITICI Ljudi koje kroz život vodi Božja svjetlost, uvijek su postojani i u dobru i u zlu. Nepostojan čovjek ne prepoznaje tu svjetlost i zato kroz život luta između dobra i zla. On nema duhovno uporište koje ga uvijek usmjerava prema dobru pa makar i putem koji je znatno i duži i teži Kad se za nekoga kaže da je za života bio svetac, tada svjesno ili nesvjesno pomislimo kako je cijeli svoj život, od rođenja do smrti, bio svetac. Nekima je nepojmljivo da svetac može biti i neki obraćenik koji je veliki dio života živio nečasno, zapravo bio prava suprotnost svecu, a kasnije zbog nekog duhovnog sudara u samome sebi, shvatio da je njegov put bio put zla, pa se preobratio na put dobra i put vjere. Na tom putu znao se i žrtvovati sve do mučeničke smrti u interesu dobra, za zaštitu i promicanje vjere, poučavajući ljude da im je ispravan jedino put koji smjera ka dobru. Kao što za neki predmet koji je upola obojen u bijelo, a upola u crno – ne možemo reći da je sav bijel, ali isto tako ne možemo reći ni da je sav crn. Jednako, sâm život i događaje u njemu, ili stvari općenito, nije dobro promatrati samo crnobijelo. Ili kao što narod kaže – u svakom zlu ima i ponekog dobra, ali i u svakom dobru ima i ponekog zla. Zato je svaku stvar bolje gledati ne crnobijelo, već u nijansama, tonovima u spektru koji realnije ocrtava sve ono što promatramo i ocijenjujemo. Ako je netko skoro cijeli život živio u znaku i imenu dobra, ali na kraju prešao na put zla, takvi slučajevi života nisu nikada podvedeni pod bilo kakvu svetost. Obraćeništvo sa zla na put dobra u više slučajeva je poznat u povijesti svetaca. Kao tipičan primjer je sv. Pavao, koji je na putu za Damask proganjajući i vodeći kršćane kao roblje, doživio duboko preobraćenje i danas ga se slavi kao jednog od najvećih svetaca, pače kao najjači stup kršćanske crkve, kao velikog filozofa kršćanstva. Bez sv. Pavla kršćanstvo bi, pogotovo u svojim temeljima, bilo mnogo siromašnije. Imamo i jedan manje poznati slučaj preobraćenja, koje se prema nekim HRVATSKE NOVINE izvorima dogodilo sv. Longinu, svecu koji je malo poznat. Naime, on je bio rimski kopljanik, a kako je u dobroj mjeri izgubio vid, zbog prijašnjih zasluga za Carstvo dobio je „laganu“ službu da na Golgoti kopljem dokrajči sve one koji su zbog nečeg bili raspeti na križu i osuđeni na mučeničku smrt. U Rimskom Carstvu praksa razapinjanja na križ kao najbrutalnija kazna trajala je oko šest stotina godina, pa je imala i svoje „činovnike“ koji su je izvršavali. Među0 njima je bio i rimski kopljanik Longin koji je svojim kopljem kroz Kristova rebra prodro sve do njegovog srca, tada je prema nekim izvorima krv prsnula i po njegovim očima, i u istom trenu vid mu se potpuno vratio, nakon čega se obratio i postao uzor kršćanin i Kristov sljedbenik, pa proglašen i svecem. Svakako da nije proglašen svecem zbog tog preobraćenja već zbog toga što je kasnije zbog vjere podnio okrutno mučeništvo. Kriterij svetosti, kroz povijest, je znao više puta biti i upitan, pa sve do današnjih dana. Što je za neke sveto, ne znači da se u dušama drugih doživljava kao svetost, već često i obratno. Kad ne bismo priznavali obraćenje, tada bismo došli do stajališta da ne dopuštamo nikome da se popravi, što bi bilo suprotno temeljnom Kristovu nauku – ostavljanja stada radi vraćanja jedne zalutale ovce, to jest spasa svake duše. Ili povratak sina razmetnog čijem se povratku otac više radovao nego drugom postojano dobrom sinu, jer je bio izgubljen i vratio se svom ocu. Simbolično kazano to je vraćanje Bogu. Obraćenje i spas grešnika. Kao obraćenike trebali bismo smatrati one ljude koji su svojim životom bili protivnici, bili suprotstavljeni Crkvi i njenom nauku. 10 Često suprotstavljeni ideološki. One koji su, na svoj način, vojevali protiv Crkve bilo riječju, pismom ili nedjelom. To obraćenje je duhovni zaokret za 180 stupnjeva. Ne možemo smatrati obraćenikom nekoga tko je inače živio čestito, pa negdje u poodmakloj dobi pristupio Crkvi i postao možda i uzoriti kršćanin. Obraćenika imamo i na nekim drugim područjima kao što je znanost gdje se znalo dogoditi da je neki znanstvenik pod pritiskom argumenata prihvatio znanstveno stajalište koje je bilo suprotno njegovom i kojemu se godinama opirao. Ali posebno imamo obraćenike u politici. Takvim obraćenicima nikako ne bismo smjeli uvijek i bezrezervno vjerovati. Mudar čovjek, pa tako i političar gleda najmanje dvadeset godina unaprijed, a politički obraćenik ukoliko se je iskreno preobratio, progledao je tek nakon dvadeset i više godina. Treba znati da je političko preobraćenje često prijevarno, ono je okretanje poput suncokreta za suncem (moći), ono je interesno ili kako naš narod kaže politički se okreće kako vjetar puše. Svako preobraćenje treba biti istinito, iskreno, nepatvoreno, a ne vlastohlepno, častohlepno i sl. Cijeli život je sazdan na dvojstvu suprotnosti. U njemu se tuku svjetlost i tama, tuku se vrućina i hladnoća, tuku se radost i tuga, tuku se laž i istina, tuku se dobro i zlo, tuku se život i smrt, tuku se ljubav i mržnja, tuku se sreća i nesreća, tuku se glad i sitost, tuku se mudrost i ludost, tuku se vatra i voda, tuku se rat i mir...! Sve se u njem tuče, a postojan čovjek miroljubivo kroči ovom dolinom suza. Mile Prpa Hrvati u Srbiji postaju zajednica staraca Hrvatska mladeži uzmite u svoje ruke odgovornu zadaću jer polako i sigurno nestajemo! Ako je suditi prema statistici hrvatski živalj u Srbiji će uskoro postati zajednicom staraca i sredovječnih ljudi, jer će se svi obrazovaniji i mlađi od 40 godina iseliti u potrazi za poslom i boljim standardom. Ovakvu je društvenu klimu, uz sve težu gospodarsku situaciju, potaknula i komunikacijska strategija lošeg političkog, kulturnog, znastvenog angažiranja hrvatskih institucija koja ne vodi dovoljno brigu o mladeži. Mladež komunicira putem društvenih mreža pa svako javno pismo nezadovoljnih, često i anonimnih, građana pretvara u udarnu vijest internetskih portala koji zbunjuju običnog mladog čovjeka. Uz sve to, Hrvati su skloni takozvanom Facebookaktivizmu pa anonimne stranice okupljaju mlade nezadovoljnike. No, dok nezadovoljni Hrvati poručuju mlađima da „odu što prije“ s obzirom na to da se sprovodi, sad već se ne može reći tiha asimilacije nego sistematski pritisak na Hrvate, što potvrđuju događaji u Beogradu, Novom Sadu i drugim većim centrima. Svakodnevica mladih u Srbiji, pored naravno odlaska u školu, uglavnom se svodi na druženje sa prijateljima, gledanje televizije, korištenje interneta i mobilnih telefona. Malo vremena ostaje za čitanje knjiga, odlazak u kino, kazalište ili za kreativne aktivnosti. Mladi su, kako kažu, zadovoljni načinom na koji provode svoje slobodno vrijeme i svoje navike ne bi mijenjali. Obimno istraživanje Instituta za psihologiju, kojim je obuhvaćeno više od četiri i pol tisuće srednjoškolaca iz različitih sredina, pokazalo je da su mladi većinom pasivni i da radije prihvataju ono što im se nudi, umjesto da sami nešto pokrenu i predlože. Ne učestvuju dovoljno u svom okruženju, ne bave se recimo volonterskim radom, nisu uključeni u neke organizacije, ne bave se aktivnostima, nemaju hobi, samim tim ne vide smisao života u ovakvim sredinama te nas napuštaju ili se pak sa studija ne vraćaju u svoje sredine. Mladi koji studiraju u Zagrebu ili nekim drugim gradovima treba da imaju obvezu da se vrate u svoja mjesta i pomognu stručnošću svojoj zajednici, međutim većina onih koji bi se i vratili ne vide sebe u ovakvoj sredini gdje se prema Hrvatima ophode kao prema građanima drugog reda. Proteklih godina pojedinci koji ne pripadaju vodećoj eliti, častohlepivoj skupini, su ukazivali na potrebu uvođenja hrvatskog programa u predškolske ustanove. Ista elita je kočila formiranje hrvatskih odjela u vrtićima ili su to vješto zaobilazili. Svake godine se broj prvaša smanjuje a sama zajednica gubi, te nitko ne vidi odgovornu osobu za javašluk. Dok državne institucije sa velikim argumentima ističu da je omogućeno pravo na školovanje na hrvatskom jeziku, udžbenici ni do danas nisu regulirani iako je potpisan međudržavni sporazum. To roditelje sputava da upisuju svoju djecu na rhvatski nastavni program. Naša zajednica će morati škoski program napravit i objediniti sa zategnutim odnosima „hrvatske i bunjevačke“ opcije u Subotičkom okrugu koje smo sami zapertrali. Boljitak će se pokazati kada svi oni koji su svoje dijete upisali da uči na svom materinskom jeziku budu u mogućnosti da ponosno ističu svoju pripadnost hrvatskom rodu. Djeca koja pohađaju nastavu na hrvatskom materinjem jeziku, i pod sadašnjim uvjetima, su najbolji učenici u okruženju, što se moglo vidjeti i pri svečanoj dodjeli pohvalnica u prepunoj Velikoj vijećnici subotičke Gradske kuće. Cilj je zacrtan. Hrvati moraju, i trebaju, vratiti svoju nacionalnu svijest, kaja je zlorabljena godinama. Vrijedno pohvale je kako djeca koja pohađaju naobrazbu na hrvatskom materinjem jeziku u nižim razredima postižu odlične prosjeke iako uče iz bilježnica, dok dobro plaćene osobe u HNV u obećaju već punih dvanaest godina udžbenike na hrvatskom. A za neostvaren rezultat nitko ne odgovara, nego svoje neuspjehe argumentira stezanjem ramena, državnom vlašću koja ne daje sredstva, a poznato je da se novac namijenjen obrazovanju nemilo trošio u privatne svrhe pojedinaca. Politička stranka Hrvata u Srbiji, DSHV, u svojoj organizaciji ima mladež koja djeluje u mizernom obliku, u stezi čelništva stranke koje vodi politiku za povijest! Ali ne napretka mladog čovjeka. Mladež se postavlja u skupštinska tijela gdje ne mogu doći do izražaja zbog toga što to ne dopušta koalicijskki sporazum. Jedan od primjera se odigrao u Subotici gdje čelništvo DSHV a i koalicijski partner DS, u gradu u kojem su imali apsolutnu većinu, nisu htjeli obezbijediti neko od atraktivnih radnih mjesta predsjedniku mladeži DSHV a kojeg su držali u stezi obećanja. Pojavili su se moćnici SPS a, bivše Miloševićeve bastilje, zaposlili su ga na atraktivno radno 11 mjesto, uz obvezu, naravno, pristupa njihovoj političkoj opciji. Ovo je očiti primjer slabljenja položaja hrvatskog korpusa na ovome području. Ovakvih primjera ima, nažalost, mnogo. Ovako sami sebe zakopavamo ali je činjenica da ipak netko iz naše zajednice profitiira ili puni svoj proračun makar podržavajući izmišljenu bunjevačku nacionalnu manjinu koju je isti taj SPS priznao, bez obzira na to što su Bunjevci jedina nacionalna manjina bez matične domovine. Ovako hrvatska zajednice nestaje. Uskoro nas očekuju izbori za nacionalna vijeća. Očekivanja su raznovrsna. Jedna skupina očekuju promjene na bolje. Drugi očekuju ostvarivanje, ili nastavljanje ostvarivanja, mogućnosti punjenja vlastitog proračuna bez obzira na to što će zajednicu voditi ili vode u propast. A treća skupina Hrvata, kao i do sada, da će raditi u interesu političkih moćnika iz centrala političkog miljea. Sprovođenje izbora manjinskih nacionalnih vijeća raspisaće državni organi. Izbor će se vršiti izravnim putem za sva nacionalna vijeća kod svih manjina koje su prikupile dovoljan broj potpisa koje je nalogodavac zacrtao za određenu zajednicu, prema broju stanovnika određene nacionalne manjine. A oni koji nisu prikupili dovoljan broj, poput hrvatske nacinalne manjine, možda i jedine, izbori će se sprovesti elektorskim putem. Nitko se ne pita tko je vodio tu kampanju u prikupljanju potpisa i gdje su krivci za neuspjeh. Elektorski izbor nije ravnopravan jer je hrvatska nacionalna manjina nepopularna u Srbiji, pa će u većim centrima rijetko tko se odluči da bude elektor i pomogne svojim radom hrvatskoj nacinalnoj zajednici morati prikupiti određeni broj potpisa iz posebnog spiska koji je tajan dokument nedostupan običnom građaninu hrvatske nacionalnosti. Gdje je tu mladež koja bi trebala biti stup nacionalne zajednice. Ako se pogleda unatrag prošao je jedan period a poseban spisak, kao uvjet za izravne izbore, stoji sa istom kvotom. Mladež koja je stasala nije upisana u poseban spisak. Krivac ne postoji. Zato, hrvatska mladeži uzmite u svoje ruke odgovornu zadaću jer polako i sigurno nestajemo! Ivan Tumbas Godinu dana mjesečnika Hrvatske novine! Zabraniti mjesečnik Hrvatske novine!!! Gašenje mjesečnika ovakvoga formata kakav je mjesečnik Hrvatske novine bilo bi pogubno za demokratsku i slobodnomisleću hrvatsku zajednicu na ovim prostorima Velike face pokušavaju ekonomski uništiti mjesečnik Hrvatske novine Neosporne su činjenice da su hrvatske tiskovine u različitim periodima bile zabranjivane i obnavljane. Tomu je osim vlasti pridonosila i politička elite vojvođanskih Hrvata. Pojedinci su to provodili iz osobnih interesa ili zbog toga što uredništvo novina nije prihvatalo da bude pod njihovim utjecajem. Slična je sudbine i „mjesečnika Hrvatske novine“ iz Subotice koji se pokušava ekonomski oslabjeti. Mjesečnik Hrvatske novine je nezavisni medij koji je od osnutka pokrenuo mnoga bitna pitanja za hrvatsku zajednicu unutar Srbije. Zar smo trebali šutjeti o nepoštovanju prava pripadnika hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, o posljedicama asimilacije kroz posljednjih 100 godina, a naročito zadnjih 20 godina, o sprječavanju daljnjeg nestanka i nipodaštavanja Hrvata na ovim prostorima. Zar smo trebali šutjeti o neprimjerenom ponašanju naših Hrvata koji misle da su na vrhuncu moći i da su nedodirivi i vječni. Zar smo trebali šutjeti da vijećnica Hrvatskog nacionalnog vijeća Josipa Ivanković, koja je jedno vrijeme sebe nazivala predsjednicom ogranka Matice hrvatske u Subotici, glasovala protiv prijedloga da Naco Zelić dobije priznanje Počasni građanin Subotice, da je glasovala u komisiji za dodjelu sredstava za kulturu grada Subotice da HKC „Bunjevačko kolo“ ne dobije sredstva. Zar smo trebali šutjeti da predsjednik Izvršnog odbora HNVa Darko Sarić Lukendić glasuje i potiče druge da glasuju da udruge sa hrvatskom nacionalnom odrednicom ne dobiju sredstva na natječajima kod općina, gradova, pokrajinskih tajništava, republičkih ministarstava. Zar smo trebali šutjeti da predstavnici Hrvata u Srbiji nisu za vrijeme svojih mandata podnijeli zahtjev institucijama Republike Srbije za rješavanje političkih prava Hrvata u Srbijii podnijeli zakon o posebnoj izbornoj jedinici za Hrvate u Srbiji i nisu bili voljni da iznesu slučajeve kršenja prava Hrvata pred međunarodnu zajednicu. Zar smo trebali šutjeti da gradonačelnik Jenő Maglai obilazi javnokomunalna HRVATSKE NOVINE poduzeća da bi se informirao o njihovom financijskom stanju, kao da stranka čiji je on član ne obnaša vlast dvadeset dvije godine u ovom gradu. Zar smo trebali šutjeti da smo prekomponiranjem vlasti u Subotici ponovno poniženi budući da su Hrvati poslije dvadeset godina izgubili mjesto dogradonačelnika, a uz to da se nije poštovalo pravilo da se tri funkcije (gradonačelnik, dogradonačelnik, predsjednik Skupštine grada) dijele između pripadnika srpske, mađarske i hrvatske nacionalnosti. Zar smo trebali šutjeti da u Subotici, prilikom zapošljavanja, hrvatski jezik nije ravnopravan sa mađarskim, što daje za pravo onima koji tvrde da DSHV služi samo kao ukras u vladajućoj koaliciji i nastavak je ponižavanja stranke DSHVa, na koje su oni pristali prilikom prekomponiranja vlasti u Subotici. Zar smo trebali šutjeti da HNV prilikom povređivanja Davora Pašalića novinara i urednika agencije FoNeT nije reagirao, za razliku od događaja kada je kamenom bio razbijen prozor na zgradi zastupničkog tijela Hrvata u Srbiji, HNVa i kada su bili ispisani grafiti na zgradu DSHVa, kada se HNV oglasio i tražio intervenciju nadležnih organa! Zar smo trebali šutjeti da nije srazmjerno podijeljen novac iz proračuna HNVa na sve udruge za obavljanje djelatnosti i da HNV nije postao pravi hrvatski dom, dom svih hrvatskih udruga. što na dva natječaja kod pokrajinskog tajništva za kulturu i informiranje mjesečniku Hrvatske novine nisu dodijelili sredstva. Želimo se zahvaliti pokrajinskom tajništvu za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice što na dva natječaja kod pokrajinskog tajništva za kulturu i informiranje mjesečniku Hrvatske novine nisu dodijelili sredstva. Godinu dana mjesečnika Hrvatske novine Sadašnja politička elita prima veće honorare od hrvatskih institucija, dio članova DSHVa prima veće honorare od HNVa i od NIU „Hrvatska riječ“ nego li što „mjesečnik Hrvatske novine“ dobiva dotaciju od hrvatskih institucija u Srbiji. Izdali smo 11 brojeva, a u pripemi je i 12 broj mjesečnika, sve na osobnoj opremi i bez financijske potpore od hrvatskih institucija iz Srbije. Nismo tražili od HNVa, grada Subotice, pokrajinskog tajništva za kulturu i informiranje i pokrajinskog tajništva za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice ono što nam ne pripada i što drugi mediji i tiskovine ne dobivaju. Samo smo tražili ravnopravan odnos. Proletjela je prva godina od kako je tiskan prvi broj našeg mjesečnika u kojem su objavljivane, između ostalih, i teme koje se nisu usuđivali objavljivati drugi mediji na hrvatskom jeziku u zemlji. Nismo i ne želimo biti konkurenti ni jednom mediju koji izlazi na hrvatskom jeziku, ali ćemo ako naša politička elita bude dijelila udruge i pripadnike naše zajednice na one prvog i drugog reda i u narednom periodu pisati. Hvala velikim facama Uvijek postoje humani ljudi, pripadnici naše zajednice koji su spremni pružiti Želimo se zahvaliti predsjedniku Izvršnog potporu i zato još postoji nada da naš odbora HNVa Darku Sariću Lukendiću što mjesečnik neće doživjeti sudbinu poput godinu dana nije stavio zamolbu za pomoć „Žiga“ i ostalih glasila na hrvatskom jeziku mjesečniku Hvratske novine na sjednicu koji su prestali s izlaženjem. HNVa i što je davao negativno mišljenje o Postoji i nada da će politička elita uvidjeti mjesečniku Hrvatske novine prilikom da hrvatski mediji moraju biti natječaja kod gradskih i pokrajinskih tijela. slobodnomisleći zbog sveopćeg razvoja Želimo se zahvaliti gradu Subotici, hrvatske zajednice na ovim prostorima. povjerenstvu za dodjelu sredstava u Bi li prestanak izlaženja mjesečnika području javnog informiranja, gradonačelniku Jenő Maglai što na natječaju Hrvatske novine predstavljao kulturnu sramotu naše zajednice i bi li time pobijediti za financiranje ili sufinanciranje programa oni koji su spremno i svesrdno pomagali da odnosno projekata u području javnoga informiranja j e d i n o mjesečniku Hrvatske ne dođe do nastavka izlaženja ovog hrvatskog glasila, vrijeme će pokazati. novine nisu dodijelili sredstva. Želimo se zahvaliti pokrajinskom tajniku za Hrvatske novine vijesti kulturu i javno informiranje Slaviši Grujiću 12 Intervju Povijest Hrvata u Srbiji, pa i cijeloj hrvatskoj dijaspori, slabo se proučava u hrvatskoj znanstvenoj eliti Intervju : Mladen Šimić - književnik Gospodine Šimiću zamolio bih Vas da se za početak razgovora ukratko predstavite našim čitateljima. Rođen sam 1941. godine u Bosanskom Brodu. U Srbiju dolazim 1951. godine u Novi Sad. Moj otac je bio željezničar i prebačen je u Srbiju po potrebi službe. Kao željeznički komercijalista došao je da izvrši likvidaciju željezničkog poduzeća za snabdijevanje. Ta poduzeća su bila neka vrsta privilegije poslije Drugog svjetskog rata jer je željeznica imala važnu ulogu u obnovi zemlje. Na željeznici je vladala čvrsta disciplina kao u vojsci. Poslije likvidacije moj otac je ostao u Novom Sadu u Kontroli prihoda JDŽ. Majka mi je bila domaćica. Imam još jednu sestru i dva brata. U Novom Sadu završavam osnovnu školu i gimnaziju. Studirao sam na Građevinskom fakultetu, geodetski odsjek u Beogradu. Diplomirani geodetski inženjer sam postao 1965. godine. Vojsku završavam 1966. godine i počinjem raditi u svojoj struci. U mirovinu sam otišao 2001. godine. Odlaskom u mirovinu počinjem se intenzivno baviti književnošću i slikarstvom. Pišem poeziju i prozu na hrvatskom, svom materinskom jeziku. Poezija mi je objavljena u dvadesetak zajedničkih zbirki. Izdao sam i knjigu proze. To su pripovijesti, zbirka pod nazivom „Prohladno vrijeme“. Također slikam na računalu. spona između matice zemlje i dijaspore. Ipak rezultati su dobri zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca koji sve rade amaterski. Godišnje se izda u Srbiji oko 60 knjiga na hrvatskoj jeziku, što je lijep broj. Hrvati diljem svijeta imaju osjećaj da Hrvatska ne ispunjava ustavnu obvezu prema njima. Je li učinkovit Zakon o Hrvatima van Hrvatske? Tu je iz dana u dan sve bolja situacija. Je li kultura Hrvata iz Vojvodine, Srbije Zakoni su se mijenjali u Hrvatskoj možda i zastupljena u časopisima u Republici previše. Važno je da su političari i kulturni Hrvatskoj? radnici u Hrvatskoj spremni na suradnju i Da, zastupljena je u onoj mjeri koliko naši autori šalju svoje radove. Ne mogu autori iz Hrvatske pisati o Hrvatima u Srbiji jer ne poznaju probleme. Kako bih ja mogao pisati o problemima Hrvata u Argentini? Kad god sam poslao u Hrvatsku neku svoju pjesmu, priču ili feljton uvijek je to bilo objavljeno. U privatnim kontaktima sa radnicima u kulturi koji žive u Hrvatskoj uvijek izražavaju spremnost za sve vidove suradnje. pomoć Hrvatima koji žive van Hrvatske. Kako žive Hrvati u Petrovaradinu i u tom dijelu Srijema? Žive dobro. Pojedini eksceci koji se povremeno pojavljuju su ipak rijetki. Hrvati u Srijemu i Petrovaradinu se slobodno bave kulturnom djelatnošću u svojim društvima. Ima dosta Srba koji daju doprinos tome. Jesu li, po Vašem mišljenju, Hrvati u Srbiji uspjeli da očuvaju svoj kulturni identitet? Nedavno je Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH) proslavio Uspjeli su. petu obljetnicu postojanja. Je li svojim Sporazum između Republike Hrvatske djelovanjem opravdao svoje i Republike Srbije o recipročnoj zaštiti postojanje? prava manjina potpisan je 2004. Svakako. Rezultati su dobri. Moja sugestija godine i on se u najvećoj mjeri ne je da ZKVH proširi svoje djelovanje na poštuje, najviše onaj dio oko političkih cijelu Srbiju bez obzira na to što ga je prava. I sve vlade Hrvatske na to osnovala Skupština Vojvodine. Ne mlako reagiraju. Jesu li žrtvovani Hrvati možemo očekivati da Beograd osnuje u Srbiji prvo zbog ulaska Hrvatske u poseban zavod. Beograd nije obezbijedio EU a sada zbog pristupnih pregovora predstavnika Hrvata u Skupštini Srbije. Tu Srbije? obavezu je preuzela država Srbija a ne Demokratska stranka. Srbija želi u EU što prije i neće moći izbjeći svoje obveze oko prava manjina. Čitam U lipnju mjesecu će aktualnom sazivu ovih dana da gospodin Aleksandar Vučić HNVa završiti četverogodišnji mandat. vodi rumunjskog premijera u sjeveroistočni Kako bi ocijenili njegov rad? dio centralne Srbije na sastanak sa Rad HNVa ocjenjujem negativnom predstavnicima rumunjske manjine. Do Pročitao sam veliki broj povijesnih knjiga. ocjenom. Trebalo je za četiri godine puno sada to nisu bili Rumunji već Vlasi. Vlasi su Smeta mi što skoro sve historije Hrvata više uraditi. U našoj manjinskoj javnosi rad imali srpska imena i prezimena a njihov počinju od Franaka. A šta je bilo prije? HNVa je bio malo primjetan, bar za mene. jezik je nazivan vlaškim. To se sada Hrvatsko ime se spominje vijekovima i mijenja. Sporazum između Hrvatske i milenijumima ranije ali se to olako odbacuje. Imam osjećaj da je rad HNVa pod utjecajem političkih stranaka a to tako ne bi Srbije se uglavnom poštuje. Neke stvari se Kao da su Hrvati pali s neba u Franačku. To smjelo biti. ne poštuju od strane Srbije i o tome sam je utjecaj njemačke historiografije koja nije Zanima me koja je Vaša ocjena nešto gore već rekao. Tu su i udžbenici. naklonjena Hrvatima, i napose Slavenima. trenutnog položaja Hrvata u Srbiji? Hrvati u Srbiji nisu žrtvovani i vlade Uvijek se prikazuju kao došljaci. Svaki narod Taj položaj nije dobar. Najgore je što postoji Hrvatske ne reagiraju mlako. Važno je da ima kontinuitet svoje povijesti bez obzira na etnička distanca većinskog naroda prema Republika Hrvatska poštuje prava srpske prilike u kojima se život jednog naroda manjinskim Hrvatima. Preko noći se tu ne manjine u Hrvatskoj. Onda ima moralno ostvaruje. može mnogo promijeniti. Mi Hrvati trebamo pravo to isto tražiti u bilateralnim Povijest Hrvata u Srbiji, pa i cijeloj hrvatskoj imati hrabrog tribuna koji će zastupati kontaktima i preko Europske komisije. Ne dijaspori, slabo se proučava u hrvatskoj glasno i hrabro naše interese. Nažalost treba Srbiji blokirati pristup, kako je to radila znanstvenoj eliti. To treba da se promijeni jer takovog hrabrog govornika i tribuna Slovenija prema Hrvatskoj. stjecajem povijesnih okolnosti više Hrvata intelektualca nemamo. Kao posljedica, Što bi poručili našim čitateljima? živi van Hrvatske negu u njoj. Treba i sami recimo, teško je zaposliti se Hrvatu u Bavite se kulturom, pišite, plešite, pjevajte, Hrvati koji žive u Srbiji da proučavaju svoju državnim službama. Zato su neki Hrvati u slikajte i tako dalje. Nemojte se plašiti povijest. uključiti se u hrvatska manjinska društva. Ulaže li se dovoljno sredstava u kulturu i Srbiji zaključili da je bolje ne isticati svoju nacionalnu pripadnost. Lakše se umjetnost Hrvata u Vojvodini, Srbiji? Ivan Stipić Ne ulaže se dovoljno. Kultura treba da bude zapošljavaju i mirniji su. Što Vas je potaklo da napišete knjigu „Odlazak i povratak Hrvata u Europu“? Je li se povijesti Hrvata u Vojvodini, Srbiji dovoljno posvjećuje u hrvatskoj znanstvenoj eliti? 13 OGLEDI IZ EKOHISTORIJE SREDNJEGA PODUNAVLJA Skrb o životinjama uvijek je bila prva zadaća stanovništva koje se bavi agrarnim zanimanjima i odnosi se, prije svega, na zdravstvenu brigu o životinjama kroz racionalnu prehranu i iskorištavanja životinja po njihovom bioritmu korijena velikoga čička još djelotvorniji za istu svrhu. Uvarkom lišća kaline isti seljaci stoci jačaju rasklimane zube te slinjenje iz usta. Čim ljudi opaze da je životinja potužila, uvate je i narežu joj uši i rep: po uvu se udara šibicom, da krv ide; to je prvi i najglavniji lik u nji. Kad vide da to nije pomoglo, uzmu sirćeta, i tako mogu dobit vinova, natucaju biloga luka nekoliko češljeva, metnu u sirće i tim životinju napoje. (Josip Lovretić, 1897. 1918.) Za rane od konji i za voli najbolje je iz apoteke što se zove Czigliöhl iliti olje od cigel i višnjevo listje i od kurjačićtrava vu bilom vinu skuata, ter se s njim rana pere. Ova su verlo dobra... Da se zmije, žabe naimre vu štali ne obderžavaju, koje koje i maršicu vujesti mogu, dobro je u štali biloga luka, ožinga, ruticu i na vrata i na vugelji metniti takajše više puta sva jasla, jame pogledati i vrelom vodom popariti, izčistiti… (Ivan Kapistran Adamović, 1774.) su se domaći ljekovi i vračarije iznevjerile, dočim su u tom pogledu doseljenici kao Magjari i Njemci već napredniji i znadu cieniti veterinarski stališ, tako radi i češće dolaze savjeta i pomoći tražiti... (Josip Nessl, veterinar Virovitičke županije,1890.) Marko Lukić, ranarnočovičjeg i marvinskog likarstva likar, sjajno opisuje duhovnu klimu Vojne krajine druge polovice 18. stoljeća. Piše 1784. godine, to jest, jada se Lukić domorodcima Slavoncima … Liječenje životinja krainasmo Vratasmo od Kraljevina Carstva danom i noćjom pod Veterinarska znanja širili su oružjem bdiemo, plugom se znoimo, franjevci koji su nabavljali i prevodili odhranjenjem dice naše brinemo se, životinjske ljekaruše i stručne da posIje nas imena naša u njima veterinarske knjige. Tek u drugoj živiju ... U našim Jeziku Knjige pisati polovici 18. stoljeća dolaze u naše kasno biti ćemo cielo jakostni, jer krajeve medicinski djelatnici bonitvremena tomu nit troške educirani o veterinarskoj medicini, a imamo… Kako bi popravio stanje usporedo s njihovim radom počinju preveo je (u istom desetljeću kada je napori plemića i narodnih objavljena) knjigu Johann Gottlieb prosvjetitelja u edukaciji plemića i Wolsteina (17381829) seoskog stanovništva o stočarstvu, Nauspominanya illiti razbirna zoohigijeni i zaštiti zdravlja životinja. zabiljexenya, od marvinskih bolestih, koju smatramo pionirskom knjigom Pučko veterinarstvo veterinarske medicine. Smrtnost u goveda od nadimanja Pučko veterinarstvo, kao i liječenje povećala se prvih godina 20. stoljeća ljudi, prošlo je nekoliko faza Krajiško zdravstvo nakon sijanja većih površina (empirijsku, demonističku i djetelinom i neinformiranosti stočara religioznu). Seljaci 18. i 19. stoljeća Brigu o zdravlju stoke u gradu i o hrani koja šteti govedima. Vrebala su se u njezi i liječenju životinja Vojnoj krajini imali su kirurzibrijači i je opasnost da se krava napuhne oslanjali na tradicijske postupke i drugi medicinski djelatnici. Strvinari i ako pojede veću količinu orošene koristili su u liječenju životinja živoderi su od početka 18. stoljeća djeteline. Tada se u njenom ljekovito bilje, minerale i kemijska zaposlenici gradskih magistrata, a probavnom traktu naglo oslobađaju sredstva koji su im dostupni u odgovorni su gradskom fiziku. plinovi, osobito amonijak, pa ako svakodnevnom životu. Sve do Živoderi, koje zovu i šinteri, hvataju stručna osoba ne napravi rez na duboko u 19. stoljeće briga o pselutalice. Strvinari zbrinjavaju tijelu krave i na taj način ispusti životinjama ograničavala se na životinjski otpad iz klaonica, zaduženi plinove, krava ugiba u teškim krupniju, vrijednu stoku, odnosno su za higijenu tržnica i zakapaju mukama. Da doskoče toj opasnosti, konje i eventualno goveda i svinje. O uginulu stoku. Svaku sumnjivu ali i inim bolestima stoke, vračali su liječenju životinja u Slavoniji (okolica uginulu životinju dužni su prijaviti te molitvama pa i misama za Čepina) prve podatke daju putopisci i najbližem kirurgu ili doktoru ozdravljenje stoke, nastojali pomoći prirodnjaci Piller i Mitterpacher. Oni medicine. bolesnoj stoci. Kako bi poučio seljake pišu da tamošnji seljaci stabljiku i Ovdašnje pučanstvo, a naročito o posljedicama nepravilne prehrane cvat divizme kuhaju i daju svinjama domaće poziva veterinara samo kao goveda, Josip Nessl, veterinar da piju te time liječe bolesti grla kod ultimum refugiens, onda kad vidi da Virovitičke županije, objavio je članak stoke, dok je uvarak od kuhanoga HRVATSKE NOVINE 14 Grižu liječe octom u kojemu su stucali češnjak, a sakagiju liječe ugrijanom solju, koju konjima daju u zobnici da ližu. Stariim konjem žile puštati, zube očistiti dati potrebno je, da se tak vu kervi očiste, i ondak dva dana ne valja prezati. (Ivan Kapistran Adamović, 1774.) Końu kopitu načinit tvrdu. Kravje skotine, lanenoga zetina, tutkala povari, skini ploče, očisti i podrži Blagoslov kopitu ko za podkov; rečenu stvar na jaku krpu razli, obvi svu kopitu i ne Blagoslov je poseban oblik daj mu za dva dana u vodu ni bogoslužja kojim se dobivaju darovi od Boga, osobito duhovna zaštita, te u…nego u štali; otvrdnuće mu kopita. (Đakovačka ljekaruša, 49) obred kojim se za zaštitu ljudi Protiv svraba su oparkom duhana zahvaljuju Bogu. Na Đurđevo, na konju oprali dlaku, a nakon sušenja blagdan Svetoga Jurja, i dalje se su je izmazali smjesom živine i blagoslivljaju konji, volovi, ovce i sumporne masti. druga krupnija stoka. Sveti Juraj Aleksa Vancaš, Požežanin, jedan zaštitnik je od zaraznih bolesti, opasnosti na moru, ratu, pred sudom od vodećih članova Ilirskoga pokreta, i uopće u svim životnim opasnostima. fizik Zagrebačke županije i protomedik Banske Hrvatske, Zaštitnik je zemlje, usjeva, zelenila, stoke, pastira, ratara, križara, vojnika značajno je unaprijedio hrvatsku veterinarsku medicinu prijevodom i svih obrta vezanih uz ratovanje. knjige Jochana Rohlwesa Občinski Usliši nas gospode, sveti otče, živinračitel ali navučenje vsakoga svemožni vječni bože, da kao što si kuće židovske u Egiptu poškropljene gospodara svoje konje, goveda, ovce, svinje, koze i cucke odkojiti, janjećom krvju čuvao od angjelja žderžavati oveh betege spoznati i porazitelja: tako zaslugama i vračiti, s priloškom i kipotiskom zagovorom sv. Gjurgja dostoj se poslati svetoga angjelja s nebesa, da (1839.). U knjizi je obrađen uzgoj i držanje životinja, a opisane su čuva, štiti i brani ove konje (ili druge vanjske i unutarnje bolesti domaćih životinje) od bolesti, odtimača, od životinja, s popisom lijekova za svaku škodljivih životinja, od šuge, od vrstu životinja. raznih bolesti i ujeda, od nenadanih Od metiḷa ovaca pogibelji, od djavla i sluga njihovih, Sige stuci sitno i prosi na sitno, i od zasieda vidivih i nevidivih, kao i rese oraove, na koju nije mraz pao, od učina i otrova, ma kakvim naberi, isuši u uģaku, stuci i prosi načinom učinjena ili pripravljena, da jedno i drugo, s vodom razmuti, zali se hvali i uzveličaje sveto i slavno ovce; iznachiche vas metiḷa. ime tvoje. Po gospodu našem (Đakovačka ljekaruša, 48, 1) Isukrstu …Blagoslov Boga Da ne ugiba perad stavljali u jelo svemožnoga otca sišao vrhu ovih nasjeckane johine rese (jambreke). konja i ostao vazda. (Đakovački Ako bi kokoši cerkavali, vuzmi obrednik, 1878.) jambre od jalševeg drevete i vu testu daj zobati kokošom, i ne će Liječenju konja cerkavati. Da pak lisica kokoši ne jede, nasadi jajca pod kokoš, i pod ovi deni lisičji rep, ne će ji buntuvati. I takajše daj lisičje serce zobati kokošem, koje pojede, ne će ga buntuvati. (Ivan Kapistran Adamović, 1774.) Guske i patke hranili su da budu zdrave smjesom kukuruznoga brašna i sjeckane koprive. posvećivali su seljaci najviše Pišu: Mr. sc. Darko Grgić i Zdenko pažnje. Kašalj kod konja liječili su Samaržija rastopljenim sumpornim cvijetom. u listu Gospodar, a onda je isti tekst naredne godine objavio kao knjižicu O nadmu ili napuhnjenju goveda i ovaca (1904.) i dijelio je seljacima. Osim toga, na trošak veterinarskih zaklada nabavio je troakar za svako selo Virovitičke županije i poučio u svakom selu nekoliko seljaka kako se pomaže životinjama koje se napuhnu nakon neoprezne prehrane. 15 Aleksa Kokić DUŽIJANCA Žetva se svršila duga, njive su puste, gole... Mladi su došli risari u crkvu da se mole... Krunu od žutog klasja daruju, Bože Tebi, da ljubav očinsku svoju kratio njima ne bi. Primi tu krunu krasnu to dar je našega Roda, na drugo ljeto daj nam, o Bože, još više zatnoga ploda! KOLO IGRA, TAMBURICA SVIRA Kolo igra, tamburica svira... To je bilo, sada je tišina; što je bilo toga više nema. Kraj ormara vise tamburice, na njima je pauk spleo mrežu, na njima su pokidane žice... Nema sada veselja i svirke, to je bilo, a sad više nije. Salaši su pognuti i mirni, sve ih mori pritajena tuga... Zamišljeni sjede salašari: sve je više nevolje i duga. Sve je više nevolje i duga, a sve rjeđi stari bogataši, sve tužniji naši tamburaši... Drugi nosi svileno odijelo, zlatni prsten i dukate žute; drugi jaši žerava i vranca, drugi igra, a tambure šute... Što je bilo sada više nije... Prijedlog za razvoj poljoprivrede Čeh Andor Ma što Građani mislili o neobrazovanosti domaćih seljaka, njihovo prisustvo u srpskom parlamentu moglo bi da unese malo više trezvenosti u njegov rad. Bez njih naši zastupnici Građani kao da gube osjećaj „što je preče“ u teškim vremenima i skloni su površnim analizama i ideoliškim obrascima, najčešće rješenjima koja su bila uspješna u prošlosti Godinama se ukazuje da strategija razvoja poljoprivrede ne može da se bazira na ekonomiji relativno malog i nestabilnog obima naše proizvodnje i ponude eventualnih tržišnih viškova na međunarodnom tržištu, a da se strategija razvoja ruralnih područja zasniva na konceptu dominacije procesa metropolizacije ili razvoja nekoliko urbanih centara i društvenoekonomskog višedesetljetnog zapostavljanja 85 % teritorija na kojem živi 55 % stanovništva Srbije. A sve to zarad očuvanja socijalnog mira a i čiste nebrige o sloju stanovništva koji je bez obzira na političku i ekonomsku situaciju u zemlji uvijek stvarao i bio jedan kamen temeljac ove zemlje. Ali kako smo došli do ove situacije iako je danas poljoprivreda jedina grana gospodarstva koja proizvodi suficit bez obzira na to što su subvencije države jako male i nema prave potpore. Nakon pola stoljeća kumunističke vlasti i planske privrede koja je gušila privatni sektor (da ne ulazimo u detalje, kao što su nasilno uzimanje zemlje, čišćenje tavana itd.) danas se seljaci (ali da budem transparentan i da razumiju i oni koji ponovno guše seljake, da ih zovem dalje farmeri) tj. farmeri susreću s problemima koji su im nametnuti zarad bogaćenja drugih i stvaranja lažnog očuvanja socijalnog mira. Ovim „programom“ koji samo odgovara pojedincima tj. onima koji na štetu farmera, i na koncu i države, stječu ogromna bogatstva. Problem koji je njima nametnut (može se usporediti s vremenom koji je poznat kao obveza) je lažno „slobodno“ tržište. Privatizacijom skladišta i pogona za preradu hrane, u čijoj izgradnji su sudjelovali i sami poljoprivredni proizvođači desetljećima a nikakvu naknadu od države nisu dobili, što u drugim granama gospodarstva nije bio slučaj (ponovno su bili iskorišteni), ovakvim potezima države farmeri su postali izloženi ucjenama: skladištara, mlinara, prerađivača hrane kao i sektora trgovine (opće je poznato da jedan poznati trgovački lanac ne isplaćuje svoje dobavljače i više od 6 mjeseci. Tko je to dopustio?). HRVATSKE NOVINE farmera imaju vrijednost...“ i da ih „...treba sačuvati i prenijeti sljedećim generacijama...“ (link: Culture Integral to Agriculture) Danas se u Srbiji oko 20 % Izuzetno dokumentiranu knjigu, studiju stanovništva bavi proizvodnjom hrane a o perspektivi globalne poljoprivrede nema svoje predstavnike u srpskom „Dolazak gladi: Rizici i rješenja za parlamentu. Seljaci/farmeri Srbije zbog globalnu sigurnost hrane“ njezin autor specifičnosti svoje gospodarske Julian Cribb završava porukom: djelatnosti i mjesta življenja desetljećima „...Farmeri i znanstvenici koji im su politički marginalizirani, ekonomski pomažu danas su najvažnija ljudska izrabljivani i socijalno isključeni. O bića ...“ njihovoj socijalnoj isključenosti govori i Ma što Građani mislili o neobrazovanosti podatak da danas ima oko 250 000 domaćih seljaka, njihovo prisustvo u neoženjenih muškaraca na selu. Seljak je srpskom parlamentu moglo bi da unese postala riječ koja označava zaostalost, malo više trezvenosti u njegov rad. Bez predmet podsmijeha i riječ uvrede koja se njih naši zastupnici Građani kao da gube upućuje neprijatelju. osjećaj „što je preče“ u teškim vremenima Iako je industrija uništena, a i skloni su površnim analizama i industrijalizirano gradsko društvo ne ideoliškim obrascima, najčešće rješenjima može prepoznati opasnost koja prijeti koja su bila uspješna u prošlosti. Oni njihovoj egzistenciji, oni se ne bave izgleda gube iz vida činjenicu da bi takvom banalnom stvari kao što je hrana, ključna pitanja razvojne strategije za po njima hrane će uvijek biti. Država se zato trudi očuvati socijalni mir i to tako što razne sektore domaće privrede, kao i za područje obrazovanja, trebala biti vezana izrabljuje jedinu granu privrede koja za prilagodbu na uvjete nastupajućih kriza stvara profit. Još od starog Rima države ovog stoljeća posebno na utjecaj se više boje gradskih buna nego klimatskih promjena i krizu fosilnih goriva. seljačkih. Poznato je da propadanje Nassim Taleb poznati svjetski stručnjak seoskih društava predskazuje propadanje za financijska tržišta i profesor same države. Tako je bilo i u Rimu gdje inženjeringa rizika na prestižnim nisu mogle pomoći ni velike latifundije američkim sveučilištima (autor čuvene koje su doprinijele da zemljišta propadaju knjige „The Black Swan“ ili „Crni labud“ zbog intenzivne obrade, koje su bile o posljedicama teško predvidljivih orijentirane na profit a ne na održiv razvoj. Malo se kod nas zna o poruci ekonomiste događaja) kaže da globalno financijsko tržište, koga karakterizira izuzetna nobelovca Paula Krugmana da će se kompleksnost i mnogo nepredvidljivosti, svijet po završetku sadašnje ekonomske može opstati samo ako usvoji krize suočiti s krizom hrane. tisućugodišnje iskustvo i mudrost seljaka Našim medijima je promaklo nešto u koji Održivost stavljaju ispred vezi navodne „neukosti“ seljaka. Na Profitabilnosti... skupu u povodu Međunarodnog dana „Sve veće nestašice vode, plodne biološke raznolikosti, koji je održan 21. zemlje, nafte i hranjivih tvari, u svibnja 2010. u Rimu, prisutni farmeri, kombinaciji s klimatskim promjenama, istraživači i akademici su zaključili da je dovešće do ozbiljne prijetnje globalnoj poljoprivreda nešto više od obične sigurnosti hrane u narednim desetljećima. privredne djelatnosti i da je zapravo One bi mogle da dovedu do regionalnih KULTURA INTEGRALNI DIO pojava gladi, ratova i krize izbjeglica...“, POLJOPRIVREDE: kaže Julian Cribb. (link: The coming „...Bioraznolikost u poljoprivredi je famine: risks and solutions for global food pitanje kulture. Tradicionalna znanja i security) kultura su podjednako važni kao Ako bi se u analizi stanja domaće istraživanja i investicije... Istraživači sve poljoprivrede koristila mjerila održivosti više priznaju da tradicionalna znanja Seljak je postala riječ koja označava zaostalost 16 čak i u razvijenim zemljama: i subvencionirani koji uzimaju skoro polovicu proračuna Europske zajednice sve je manje mladih farmera u europskoj poljoprivredi. Postavlja se pitanje kako bi mogli unaprijediti ovu granu privrede? Tu postoje nekoliko ideja: 1) Prvi takav način je program u rezervi mesa u živoj stoci. Umjesto da se financiraju rezerve zamrznutog mese u robnim rezervama, bilo bi bolje da se daju grla domaćinstvima koja posjeduju radnu snagu i zemljište. Oni bi besplatno koristili sve što je prirast i prinos za vlastite potrebe, s tim da bi morali u svakom trenutku imati određeni broj grla. Kada država dođe u situaciju da mora reagirati zbog nestašica može povući određen kontingent od 10 ili 20 %. Sa ovakvom mjerom država ne bi uništila farmere. Ovakva mjera bi bila uspješna samo ako bi ovakav program bio Održiv: to znači da proizvođač mora od svog rada osigurati svoju egzistenciju. Takav program se može primijeniti i kod proizvođača mlijeka, s tim da se njima osiguraju još i povoljni stimulansi za modernizaciju muzara kao subvencije za mlijeko. Stabilni klimatski uvjeti su preduvjet 2) U ratarstvu da se državno zemljište poljoprivredne proizvodnje daje poljoprivrednicima na korištenje s tim da su u obvezi da određenu površinu U domaćoj sredini je duboko urezeno posiju strateškim usjevima. Poljoprivredno vjerovanje u superiornu učinkovitost zemljište koje je dato na korištenje pod industrijske poljoprivrede u razvijenim zemljama Europe koje ne uzima u obzir i ovim uvjetima je za uporabu besplatno ili dato za neku simboličnu naknadu. Treba veličinu državnih poticaja za proizvodnju da se propišu uvjeti kako za korištenje hrane u tim zemljama. Bez ovih tako i tko može biti korisnik (da bi se subvencija europska poljoprivreda izbjegli špekulanti i tajkuni). Ovdje bi se jednostavno ne bi mogla opstati, pa zato moglo računati na određene rezerve i diskusiju o ekonomskoj prednosti ovog tako bi se uvijek moglo intervenirati na modela ne bi trebalo vezivati samo za tržištu a isto bi imali jeftiniju robu koja bi veličinu posjeda, odnosno tehnologiju intenzivne, industrijske proizvodnje zato služila za očuvanje socijalnog mira. Također država treba stimulirati sa što je ona, osim subvencija, dodatno uvjetovana niskim cijenama nafte i ostalih značajnim sredstvima koja bi pomogla obnovu mehanizacije. Ta mjera bi imala agrokemijskih inputa. Stabilni klimatski dvostruki značaj jer bi se tada probudila i uvjeti su preduvjet poljoprivredne domaća privreda koja to prati (Zmaj, IMT, proizvodnje, pa zato nastupajuće Rakovica, Majevica i dr.). Da se takse za klimatske promjene ugrožavaju odvodnjavanje i navodnjavanje, koje proizvodnju hrane. Osim porasta poljoprivrednici plaćaju redovito, usmjere temperatura i sve manjih količina vode, tamo gdje i treba, na čišćenje kanala, da nju posebno ugrožava nastanak se u budućnosti ne dešavaju poplave i sl. “klimatskog kaosa“, odnosno gubitak stabilnih klimatskih uvjeta koji su tijekom Isto tako i obnova i izgradnja nove posljednjih deset tisuća godina omogućile protivgradne zaštite. 3) Da država hitno donese lex specialis razvoj poljoprivrede. Nagle promjene kojim bi se kompletna imovina u vremena, odnosno ekstremno vrijeme s zadrugama koja se vodi kao društvena naletima vrelih ili hladnih valova kad im svojina prevela u zadružnu svojinu. nije vrijeme ostavljaju katastrofalne Društvena svojina u zadrugama de facto posljedice na usjeve. Prilagođavanje na ne može postojati, kao što ne može ove uvjete zahtjeva ozbiljan pristup postojati društvena svojina u privatnim države: od izgradnje kanala i nasipa, poduzećima, jer su zadruge stvorili akumulacija vode i sustava za zadrugari uplaćujući kao privatna lica navodnjavanje, veće zaštite proizvođača svoje članske udjele. Dakle, to je također od posljedica nepogoda, do stvaranja privatni kapital u čijem ambijentu ne može većih državnih rezervi hrane i većih fondova za potporu proizvođačima hrane. da se stvara društvena svojina. Društvena Sve ovo unosi mnogo više neizvjesnosti u svojina u zadrugama je nametnuta od poljoprivrednu proizvodnju i utječe da ona strane prethodnog režima prema seljacima kao “klasnom neprijatelju“ i postaje sve manje atraktivno zanimanje, njene proizvodnje, odnosno mjerila održivosti poljoprivrede i demokratske prakse u razvijenom dijelu svijeta, uzroke za loše stanje u ovoj oblasti treba potražiti u dosadašnjoj pogrešnoj poljoprivrednoj politici u Srbiji, i to u nekoliko ključnih područja: višedecenijskom inzistiranju države i stručnjaka na uvođenju modela industrijske poljoprivrede, koji se ne oslanja na postojeću strukturu domaće poljoprivrede (mali posjed uz nešto veći postotak domaćeg stanovništva zaposlenog u poljoprivredi) kao na svoju potencijalnu prednost; neuključivanju utjecaja energije (krize fosilnih goriva), klimatskih promjena i ekoloških zagađenja kao ključnih parametara u kreiranju poljoprivredne politike; odsustvu dugoročnije poslovne povezanosti primarne proizvodnje i ostalih sudionika u lancu hrane (sektora prerade i distribucije); višedecenijskom isključivanju seljaka, kao neposrednih proizvođača, iz procesa kreiranja poljoprivredne politike. 17 mene zaprepašćuje činjenica da takozvani demokratski režim uvažava taj nonsens i tu takozvanu društvenu svojinu u zadrugama, koja je praktično zadružna svojina, a koju država sada rasprodaje u bescjenje u procesu transformacije društvenog vlasništva u druge oblike vlasništva. Svima, osim „slijepcima kod očiju“ i eventualno zlonamjernog režima je jasno da u našoj gospodarskoj praksi de facto ne postoji društvena svojina u zadrugama. Može postojati samo mali segment državne svojine koja je data zadrugama u procesu provođenja agrarne reforme 1945. godine. Zadružni domovi i drugi objekti, zemljište, mehanizacija i druga imovina nisu društvena svojina i ne mogu biti predmet privatizacije, u protivnom mi ćemo uskoro doživjeti katastrofalnu situaciju u srpskoj poljoprivredi i selu. Znači, treba donijeti lex specialis kojim bi sva društvena svojina u zadrugama bila proglašena zadružnom svojinom. Lex specialis je najbrži, najpravedniji i najpošteniji način da se uspostavi minimum pravednog stanja. Ili država hoće da popunjava proračun čak i sa ovim čemerom i jadom koji su generacije zadrugara, uglavnom seljaka svojim znojem zarađivali odvajajući od svojih usta u prethodnom desetljećima da bi napravili zadruge. Prijedlog je da svi poljoprivrednici koji nemaju drugu profesiju budu mirovinski i invalidski osigurani na minimalne mirovinske osnovice, na teret proračuna Ministarstva za rad i socijalnu politiku, a ako žele veću mirovinu, onda i oni moraju izvršiti nadoplatu doprinosa za mirovine. Ovo stoga što je daleko brojnijoj kategoriji radnika u propalim poduzećima koji godinama svojom ili tuđom krivnjom nisu uopće radili niti išta stvarali, država povezala radni staž na teret proračuna, a seljaci su radili sve te godine, radili i narod hranili, a nemaju nikakva prava; 4) Agronom u svakoj poljoprivrednoj zadruzi kako bi veći dio od 2055 zemljoradničkih zadruga konačno dobio i fakultetski obrazovane stručnjake, čime bi s evidencije Zavoda za zapošljavanje tijekom naredne dvije godine oko 3000 nezaposlenih agronoma imalo mogućnost primijeniti svoja znanja i steći nova iskustva unaprjeđujući kooperativni biznis; 5) Agroekonomista u svakoj poljoprivrednoj savjetodavnoj službi i u svakom regionalnom centru ruralnog razvoja da bi potaknuli kvalifikovanije rješavanje prilično zapostavljenih ekonomskoorganizacijskih pitanja u oblasti poljoprivrede i brže harmonizirali naše službe s Agricultural Extension Services u EU i drugim tržišno i agrarno razvijenijim zemljama, kao i da bi se s aspekta agroekonomske struke pravovremeno i kvalitetnije pripremila za korištenje sredstava predpristupnih fondova EU namijenjenih ruralnom razvoju lokalnih zajednica. tajne nad ljudima Beogradski tjednik Nedeljnik objavio je proljetos širok tekst o masonima koji počinje konstatacijom kako su u Hrvatskoj oduvijek Srbiju smatrali zemljom masona, pa da ne treba čuditi pitanje Aleksandra Stankovića u udarnoj emisiji HRTa glumcu Mikiju Manojloviću je li mason. A Mikijev odgovor „zar bih ja gostovao na hrvatskoj televiziji da nisam mason?“ zbunio je kako voditelja tako i javnost u Srbiji i Hrvatskoj. Hrvati su zbog Katoličke crkve i pape „bili sklonjeni“ od masonskog uticaja, dok je u Srbiji utjecaj uvijek bio ogroman smatra Nedeljnik. Sigurnosne službe Srbije navodno su sastavile analizu masona na 47 strana uključujući i kompletan spisak srpskih masona. Od objave te liste neki pomenuti postali su ministri i rukovodioci javnih službi. Masoni su među najrazvikanijim ali ne i jedinim tajnim društvom. U inozemstvu se više govori o Iluminatima, nadalje o Trijaterali, o udruzi studenata Sveučilišta Yale Scull and Bones, itd. Ne želeći nikoga od pomenutih dovesti u vezu ni s čime konkretno, samo bih ukazao na tekst koji se prije 6 godina pojavio na internetu kao navodni tajni dokument nekog tajnog društva. Vrijedi pročitati tih 71 točaka: kada se pojave 5. Mi ćemo uvijek stajati iznad relativnog područja njihovog iskustva, jer znamo tajne apsolutnog 6. Mi ćemo uvijek raditi skupa i ostati vezani krvlju i tajnovitošću. Smrt će stići onoga tko progovori 7. Mi ćemo njihov životni vijek držati kratkim i njihove umove slabima, dok se pretvaramo da činimo suprotno 8. Mi ćemo koristiti naše znanje, znanost i tehnologije na suptilne načine, tako da nikada neće vidjeti što se događa 9. Mi ćemo koristiti lake metale, ubrzivače starenja i umirujuća sredstva u hrani i vodi i zrak 10. Oni će biti prekriveni otrovima, kud god se okrenuli 11. Laki metali će učiniti da izgube svoj razum. Mi ćemo obećati da ćemo pronaći lijek na svim mogućim područjima, ali ćemo ih hraniti s još više otrova 12.Otrovi će biti upijeni kroz kožu i usta, oni će uništiti njihove umove i reproduktivne organe 13.Od svega toga, njihova će djeca biti rođena mrtva, a mi ćemo tu informaciju prikrivati 14.Otrovi će biti skriveni u svemu što ih okružuje, u onome što piju, jedu, dišu i nose 15.Moramo biti genijalni u doziranju otrova, jer se oni mogu dugo vidjeti 16.Mi ćemo ih učiti da su otrovi 1. Iluzija će biti tako velika, tako dobri, uz zabavne slike i muzičke golema da će izbjeći njihovom tonove poimanju 17.Onima koji se budu ugledali na 2. Oni koji to budu vidjeli, smatraće nas, pomoći ćemo. Mi ćemo ih se duševno bolesnim pridobiti da proguraju naše otrove 3. Mi ćemo stvoriti različite 18.Oni će vidjeti da se naši organizacije, kako bi ih spriječili da proizvodi koriste u filmu i to će kod vide vezu između nas njih stvoriti naviku i nikada neće znati 4. Mi ćemo se ponašati kao da njihov pravi učinak nismo međusobno povezani, da 19.Nakon porođaja ćemo ubrizgati iluziju održimo živom. Naš cilj će biti otrove u krv njihove dece i uvjeriti ih ostvaren, kap po kap, tako da nikada da je to za njihovu pomoć ne bacimo sumnju na sebe. To će ih 20.Mi ćemo početi rano, kada su također spriječiti od viđenja promjena njihovi umovi mladi, mi ćemo ciljati HRVATSKE NOVINE 18 na njihovu djecu s onim što djeca najviše vole, slatke stvari 21.Kad im zubi propadnu, mi ćemo ih ispuniti metalima koji će ubiti njihov um i ukrasti njihovu budućnost 22.Kada njihova sposobnost da uče bude pogođena, mi ćemo stvoriti lijek koji će ih učiniti bolesnijima i uzročiti druge bolesti za koje ćemo stvoriti još više lijekova 23.Pred nama ćemo ih upotrebom naše snage napraviti pokornima i slabima 24.Oni će rasti depresivni, spori i gojazni i kada nam dođu po pomoć, daćemo im još više otrova 25.Mi ćemo njihovu pažnju usredotočiti prema novcu i materijalnim dobrima, tako da se nikada ne povežu sa svojim unutarnjim ja (ljubav i božanska iskra svjetla u srcu). Odvratićemo ih bludom, spoljnim užicima i igrama, tako da možda nikada ne mogu postati jedno s jedinstvom svega toga 26.Njihovi umovi će pripadati nama i oni će činiti kako mi kažemo. Ako odbiju, naći ćemo načina pomoću tehnologije, kako bi im mijenjali mišljenje koristit ćemo strah kao naše oružje 27.Mi ćemo uspostaviti njihove vlade i uspostaviti suprotne unutar njih. Mi ćemo posjedovati obje strane 28.Mi ćemo uvijek skrivati naš cilj, ali sprovesti naš plan 29.Oni će obavljati rad za nas i mi ćemo uspijevati na račun njihovog truda 30.Naše obitelji se nikada neće miješati s njihovima. Naša krv mora uvijek biti čista, jer je to način 31.Mi ćemo ih navesti da poubijaju jedni druge, kad nama odgovara 32.Mi ćemo ih držati odvojenima od jedinstva – dogmama i lažnom vjerom 33.Mi ćemo kontrolirati sve aspekte njihovog života i reći im što da misle i kako 34.Mi ćemo ih voditi ljubazno i nježno, dopuštajući im da misle da sami sebe vode 35.Mi ćemo među njima poticati neprijateljstvo kroz naše stranke 36.Kad među njima bude blistalo svjetlo, mi ćemo ga ugasiti ismijavanjem ili smrću, u zavisnosti od toga što nam najbolje odgovara 37.Mi ćemo učiniti da jedni drugima paraju srce, odvajaju se od vlastite djece i ubijaju ih 38.Mi ćemo to upotpuniti korištenjem mržnje kao našeg saveznika, ljutnje kao našeg prijatelja 39.Mržnja će ih potpuno zaslijepiti i nikada neće vidjeti da ćemo od njihovih sukoba mi izaći kao njihovi vladari. Oni će biti zauzeti ubijanjem jedni drugih 40.Oni će se kupati u vlastitoj krvi i ubiti svoje susjede, onako dugo koliko mi to smatramo primjerenim 41.Mi ćemo imati velike koristi od toga, jer nas oni neće vidjeti, jer nas ne mogu vidjeti 42.Mi ćemo nastaviti da imamo koristi od njihovih ratova i njihove smrti 43.Mi ćemo to ponavljati, neprestano, dok naš krajnji cilj ne bude ostvaren 44.Mi ćemo nastaviti činiti da žive u strahu i ljutnji, preko slika i zvukova 45.Mi ćemo koristiti sva sredstva koje imamo da to ostvarimo 46.Sredstva će biti osigurana njihovim radom 47.Mi ćemo učiniti da mrze sebe i svoje susjede 48.Uvijek ćemo od njih skrivati božansku istinu, da smo svi jedno. To nikad ne smeju saznati! 49.Oni nikada ne smiju znati da je boja kože iluzija, oni uvijek moraju misliti da nisu jednaki 50.Kap po kap, kap po kap ćemo postizati naš cilj 51.Mi ćemo preuzeti njihovu zemlju, sredstva i bogatstvo za ostvarivanje potpune kontrole nad njima 52.Mi ćemo ih zavesti da prihvate zakone koji će ukrasti i ono malo slobode koju će imati 53.Mi ćemo uspostaviti novčani sustav koji će ih zauvijek zarobiti, držeći njih i njihovu djecu u dugovima 54.Kad se budu povezali, mi ćemo ih optužiti za zločine i svijetu predstaviti drugu priču, jer ćemo posjedovati sve medije 55.Mi ćemo koristiti naše medije da kontroliraju protok informacija i njihov ugođaj u našu korist 56.Kad se budu digli protiv nas mi ćemo ih zdrobiti poput kukaca, jer su manje od toga 57.Oni će biti bespomoćni učiniti bilo što, jer neće imati oružje 58.Mi ćemo zaposliti neke od njihovih vlastitih za sprovođenje naših planova, mi ćemo im obećati vječni život, ali oni nikada neće imati vječni život, jer nisu od nas 59.Novaci će se zvati pokretači i biti će podučeni u tome da vjeruju u lažne obrede prelaza u viša područja. Pripadnici ove skupine će misliti da su jedno s nama, nikad ne znajući istinu. Oni nikada ne smiju saznati za tu istinu, jer će se okrenuti protiv nas 60.Za svoj rad će biti nagrađeni zemaljskim stvarima i velikim naslovima, ali nikad neće postati besmrtni i pridružiti nam se, nikad neće primiti svjetlost i putovanje zvijezda. Oni nikada neće doseći više sfere. Radi ubijanja vlastite vrste bit će im sprečen prijelaz u sfere prosvjetljenja. Oni to nikada neće znati 61.Istina će biti skrivena u njihovom licu, tako blizu, da neće biti u mogućnosti da se na to usredotoče, dok ne bude prekasno 62.O, da, iluzija slobode će biti tako velika, da oni nikada neće znati da su naši robovi 63.Kada sve bude na mjestu, stvarnost koju ćemo stvorili za njih, će ih posjedovati. Ta stvarnost će biti njihov zatvor. Oni će živjeti u samoobmani 64.Kada naš cilj bude ostvaren, početi će nova era dominacije 65.Njihovi umovi će biti okovani njihovim uvjerenjima, uvjerenjima koja smo mi uspostavili od pamtivijeka 66.Ali, budu li ikada saznati da su nama jednaki, onda ćemo izginuti. Ovo ne smiju nikad saznati 67.Ako ikada saznaju, da nas zajedno mogu pobijediti, oni će stupiti u akciju 68.Oni ne smiju nikada, ikada saznati što smo učinili, jer ako se to dogodi, nećemo imati mjesto kamo možemo pobjeći, jer će se lako vidjeti tko smo, kada veo bude pao. Naše djelovanje će otkriti tko smo i oni će nas pohvatati i nijedna osoba nam neće dati utočište 69.To je Tajni Savez po kojem ćemo živjeti ostatak naših sadašnjih i budućih života, jer ova stvarnost će prijeći, premašiti mnoge generacije i životne vijekove 70.Ovaj Savez je zapečaćen krvlju, našom krvlju. Mi, oni koji jednom dođosmo iz Raja na Zemlju 71.Nikada, ikada se ne smije saznati da ovaj Savez postoji. On ne smije nikad, ikad biti napisan ili da se o njemu govori, jer ako se to dogodi, to će izazvati svijest i otpustiti gnjev PraStvoritelja na nas i mi ćemo biti bačeni u dubine odakle smo došli i tamo ostati do kraja same beskonačnosti. Mada je tekst ujedno u nekim vidovima neopisivo živahan, jasan i očit, u drugim dijelovima je nedokučiv i nelogičan. Lako se može pomisliti da je manipulativan ili fabriciran. Stoga neka ga cijenjeni čitatelj po svojoj savjesti odgoneće. Neven Primorac 19 Dan za danom pred kockastim ekranom Pijesak, iako neplodno tlo, može da dadne mnogo toga Nekoć, u vrijeme dok sam išao u osnovnu školu, omiljena emisija zbog koje sam kasnio u školu je bila emisija Branka Kockice uz pjesmicu i Dan za danom pred kockastim ekranom. Emisija koja je radovala tadašnje milijune djece. Sada isto sjedimo pred tim kockastim ekranom, pred TV aparatom i gledamo. Gledamo cenzure, kojekakva obećanja, gledamo kako dobro živimo dok je, u stvari, sve to samo šarena laža. Zaboli pravedna čovjeka sve to. Kako i ne bi boljelo kada nas netko očigledno obmanjuje usađujući nam u misli svijest o tome kako je nama lijepo. Nama nije lijepo posebice zbog činjenice da nas obmanjuju naši najmiliji, ljudi sa kojima smo dijelili kruh, ljudi kojima smo davali svoje glasove na glasovanjima, ljudi koji su sada netko i nešto. Onomad, početkom zla zvanoga rat, dio našega življa je preko noći postao podanikom čuvene Miloševićeve šifre 028, dio Hrvata se odvojio smatrajući sebe sada nekim drugim narodom. Kojim? E, to nitko ne zna! Njima je bilo bitno samo da nisu Hrvati. Mnogi iz tadašnjeg vodstva našega naroda, naše nevelike hrvatske zajednice, borili su se za nas i naše bolje sutra ili malo sutra. Govorili su da su djeca naša budućnost. Mada treba shvatiti da su djeca naša sadašnjost. Naše „jučer, danas i sutra“. Hrvatska zajednica je demokracijskim promjenama u Srbiji dobivala raznorazna prava pa su čak i neki naši ljudi kojima smo, kao što rekoh, davali svoje glasove došli do visokih zvanja na državnom nivou. Tu se zaustavilo takoreći sve. Tu smo mi zaboravljeni i to od naših ljudi, što je posebno bolna činjenica. No svaka bol je ustvari iskušavanje što i kako ćemo mi postupati. Mi možemo postupiti na raznorazne načine. Jedan od njih je bojkot kao krajnje sredstvo obrane od zla. Zlo je što mi Hrvati nemamo maltene nikakvu potporu jer smo zaboravljeni od strane naših „predstavnika“ koji sada sjede namješteni u skupštinske klupe i ne razmišljajući o tome kako je sada radniku i seljaku sa ovoga podneblja. Mi sjedimo sada kući i čekamo da nam se vrati posao koji smo nekada radili ili da nas netko samo potpomogne da možemo sami raditi ono što nam je struka, te da tako ne moramo čekati milostinju. Kada sada pomislim možda je i bolje da sam gledao u „kockasti ekran“ i zbog toga kasnio u školu, jer gledajući sada u ovo vrijeme, samo se mogu ražalostiti i ja i mnogi drugi gledajući našu omladinu kako sa sveučilišnim diplomama rade kao konobari po kavanama ili, u najgorem slučaju, sjede kući besposleni. Stoga u našoj svijesti mora proraditi misao po pitanju mladih i sposobnih ljudi o tome kako i na koji način im pomoći, isto kao i onome tko cijele godine muku muči kako da obradi zemlju, to je naš seljak, čovjek koji je nezasluženo zadnja rupa na svirali zajedno sa našim mladim i perspektivnim Tomislav ljudima. HRVATSKE NOVINE 20 Subotičkohorgoške peščara. Nepregledna polja voćnjaka posebno lijepih tijekom proljeća, u početku vegetacije, i u jesen kada se ubiru plodovi. Doista impresivna slika. Međutim kada se pogleda malo dublje pitanje je je li to sve doista toliko lijepo? Naime, jeste lijepo za oko pogledati sve te ravno, pod konac, zasađene voćnjake, ali mnogi ne znaju kolika je muka voćara da plasira svoje proizvode. Muka i to velika muka jer voćar je kupio voćku, zasadio je, riskirao ostećenja ili čak i krađu, čekao 2 do 4 godine na prve plodove svo vrijeme tretirajući voćku različitih kemijskim sredstvima u cilju „zaštite“ voća. Zatim tu dolaze i rezači voća. Ovaj posao predstavlja vrlo značajan financijski izdatak. Tu se sada postavlja pitanje koliko je to sve isplativo i je li išta vrjednije od zdravlja s obzirom na to da se voćari zbog mnogobrojnih kemijskih tvari kojima tretiraju voće itekako izlažu opasnosti da obole od karcinoma ili nekih drugih bolesti dišnog sustava. U Tavankutu je u jesen 2013. godine pokrenuta manifestacija posvećena vinu. Ljudi polako shvaćaju da je vino mnogo zdravije i čak ima i bolji plasman od poprskanog voća na sve zahtjevnijem europskom tržištu. Sve više i više narod se okreće sadnji plantažnih vinograda ali i onih po starinskom načinu uzgoja, na čokot prizemni, sa našim autohtonim sortama kevedinka i kadarka ili otela. Kada malo bolje razmislimo mnogima od nas je vrlo veliki izdatak ogrjev koji kupujemo po nimalo niskim cijenama, a u našem pijesku gdje zaista malo što može uspjeti bez navodnjavanja (opet izdatak) uspijeva bagrem (drač) koji je bolji za grijanje od bilo koje druge vrste drveta i uz pametan odabir sorte za oko 4 do 5 godina možemo bez ikakvog ulaganja, osim za sadnice i malo orezivanja i u početku zaljevanja, imati drva za sebe. Dakle ovaj naš pijesak ili pisak, iako neplodno tlo, može da dadne mnogo toga. Može da služi u građevinarstvu. Bagrem i vinova loza, uz minimalna ulaganja, daju itekako puno toga. Kada razmislimo imamo većinu onoga sto sada kupujemo samo moramo malo sjesti i napraviti proračun... I na kraju mi imamo svoja rudna Mačković bogatstva da toga nismo niti svjesni. Getsemanski vrt spomen ploča Hrvatima Djelo koje „ovjekovječiše“ braća Brankovići je djelo vrijedno vrednovanja a ujedno i nas poziva na naše darivanje kroz ljubav koju smo svatko na svoj način već u genima naslijedili a u korijenima ju „šaljemo“ dalje, baš kao što i oni učiniše Smatram shodnim upoznati čitatelje o još jednoj važnoj činjenici koja se dogodila ove godine u Jeruzalemu. Pavlu, Jakovu i Antunu Brankoviću, prošlo je 333 godine otkako su oni od tadašnjih turskih muslimanskih vlasnika otkupili za kršćane sveto mjesto u Jeruzalemu na Maslinskoj Gori. Braća su u ono vrijeme povjerili taj dokument franjevcima u Svetoj zemlji. Tako to biva! A spomen ploča otkrivena je u subotu, 29. ožujka 2014. u jeruzalemskom Getsemanskom vrtu a otkrili su je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić i kustod Franjevačke kustodije Svete zemlje p. Pierbattista Pizziballa. Svečanosti u Vrtu prethodilo je euharistijsko slavlje u Bazilici svih naroda, kako se naziva crkva sagrađena na mjestu Isusove agonije muke i smrtnog znoja. Misu je predvodio kardinal Puljić u koncelebraciji s apostolskim nuncijem u Izraelu mons. Giuseppeom Lazarotom, kustodom Svete zemlje o. Pizziballom, vojnim biskupom u BiH mons. dr. Tomom Vukšićem, te provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovrom Gavranom i svećenicima franjevcima na službi u Svetoj zemlji. Misnom slavlju nazočili su i ostali svećenici koji su zajedno s hodočasnicima iz Bosne i Hercegovine, kao i Hrvatske tada hodočastili u Svetu zemlju. Tom prigodom kardinal Puljić je u svojoj propovijedi rekao kako upravo ta ploča govori o važnosti čuvanja korijena, jer se na tom mjestu osjećamo kao kod kuće i svoj na svome. Stoga, spomen ploču braći Branković, na ulazu u Getsemanski vrt, imat će priliku vidjeti i svi budući hodočasnici, koji će u budućnosti hodočastiti u Svetu zemlju. Na ploči je napisan tekst na tri jezika: latinski, hrvatski i engleski, da „Hrvati Pavao, Antun i Jakov, kršćani iz Sarajeva, vitezovi Svetog groba Jeruzalemskog, godine Gospodnje 1681. kupiše Getsemanski vrt i darovaše ga franjevcima“. Ugovor o kupnji i predaji potpisan je 12. svibnja 1681. godine. A neposredno prije nego je ploča otkrivena o značenju ovoga čina govorilo je više govornika. Svečanom činu nazočio je i Claude Grbeša, vitez Svetog Groba Jeruzalemskog. Što reći na sve ovo? Za mene, a vjerujem i za vas dragi čitatelji, ovo je djelo milosrđa upisano i u našim srcima, baš kao što je i na spomen ploči, a vjerujem da će biti upisano i u živote naših budućih pokoljenja. Djelo koje „ovjekovječiše“ braća Brankovići je djelo vrijedno vrednovanja a ujedno i nas poziva na naše darivanje kroz ljubav koju smo svatko na svoj način već u genima naslijedili a u korijenima ju „šaljemo“ dalje, baš kao što i oni učiniše. Dakle, vijest o njihovoj velikodušnosti i ljubavi odjeknula je u cijelom svijetu. Kustod Franjevačke kustodije Svete zemlje o. Pierbattista Pizziballa podsjetio je između ostaloga da su Sarajevo i Jeruzalem dva sestrinska grada koja su tijekom stoljeća dijelila istu sudbinu i sličan religijski sastav stanovništva. Bosna i Jeruzalem bili su dio istoga Otomanskog carstva. No, unatoč tome Crkva im je uspjela sačuvati kršćansko obilježje. A povezanost između Bosne, Sarajeva i Jeruzalema je trajna i ostaje ovdje vrlo konkretno vidljiva. Nakon svečanosti otkrivanja 21 spomen ploče, u ime hodočasnika Bosne i Hercegovine, kao i Hrvatske, kustodu, apostolskom nunciju i Crkvi svih naroda uručene su misnice, rad Milke Drvenkar. I tako trajna povezanost Crkve u Hrvata i Svete zemlje ostaje u imenu braće Branković koji su kupili Getsemanski vrt i povjerili ga franjevcima. I na kraju, koju poruku iščitavaš? Bit ću osobna. Djelo braće Brankovića poziv je i meni da učinim iskorak i otisnem se na put duhovnog traženja kako bi i moja djela jednoga dana bila upisana ne u Jeruzalemu nego u Srcu moga Gospodina kojemu sam povjerovala! A vi prijatelji? Uz iskreni pozdrav spomenut ću još jednu usputnu zanimljivost. Iako nije poznato kada su prvi Hrvati počeli hodočastiti u Svetu zemlju, zna se da je jedan od najranijih hodočasnika bio Nikola Tavelić u XIV. stoljeću. Slijedio ga je fra Bonifacije iz Dubrovnika, kustod Franjevačke kustodije Svete zemlje, koji je sredinom XVI. stoljeća dao obnoviti Baziliku Isusova groba. Veći broj hodočasnika iz Bosne primjećuje se u XVII. stoljeću, a među njima su i braća Brankovići. A imena braće Branković, Hrvata iz današnjeg Sarajeva, od sada ostaju trajno zapisana uz Crkvu svih naroda koju su gradile sve kršćanske nacije svijeta prije punih 90 godina. Stoga slijedimo put kojega nam Bog povjeri! I otvorimo svoje živote životu! **nastavak hodočašća kroz sv. Zemlju** Sestra Augustina Barišić Klanjateljica Krvi Kristove Hrvati Kanade broja emigranata između 1920. i 1928. njih 21 063 dospjelo je u Kanadu. Od toga čak 10 572 tijekom 1927. i 1928. godine. Nakon rata i izgubljene nade u povratak, No umjesto prosperiteta, posla i zarade, oblikuju se prva značajnija hrvatska stalna dočekala ih je depresija, besposlica i naselja. Osim u Vancouveru i već beskućništvo. Čini se da je upravo takvo spomenutim mjestima na Vancouverskom stanje bio još jedan snažan element koji je otoku, naselja nastaju u Winnipegu u utjecao na čvršće okupljanje hrvatskih Manitobi, u Ontariju u današnjem Thunder useljenika, uzajamnu solidarnost i razvijanje Bayu, Sault Ste. Marie, Sudburyju, do tada neviđene društvene, kulturne i Creightonu, Garsonu, Shumacheru, South socijalne aktivnosti. Obitelji koje su imale Porcupineu, Kirkland Lakeu, Torontu, kuće primale su na stan ne samo rodbinu, Hamiltonu, Wellandu, Port Colbornu i Windsoru. lako je Hrvata u tim mjestima bilo i nego i brojne besposlene samce. Ljudi su prije rata, radilo se uglavnom o muškarcima, spavali na smjene u istom krevetu. Okupljalo bi se i po 40 samaca u jednom radničkom samcima bez obitelji, pa njihov život nije bio stanu, kao u ulici Montague u Sudburyju, ni vjerski, ni društveno, ni politički, ni gdje su u jednoj kući stanovala 42 samca, od gospodarski organiziran i institucionaliziran. Jedina iznimka u tome je donekle hrvatska kojih nitko nije imao posla. Malobrojni sretnici koji su bili zaposleni u Frood Mine dijelili bi naseobina u Wellandu i okolnim mjestima Niagarskog poluotoka. Tu je jeftina električna svoju zaradu i prehranjivali nezaposlene. Gotovo svaku večer su priređivane zabave, energija koju je od 1905. počela proizvoditi drame i plesovi, a sav prihod bi išao Teslina hidrocentrala, kao i toplija klima, nezaposlenima. Druge socijalne skrbi u to privukla mnoge tvorničare, a i hrvatske doseljenike, ponajviše iz Zagorja i Žumberka. vrijeme nije bilo. Hrvatske zajednice zabilježile su u Neki su se na poluotoku tako udomaćili da kanadskim gradovima jači porast krajem su počeli kupovati zemlju i razvijati svoje dvadesetih godina, zbog slijevanja u gradove manje farme, poput obitelji Pihač i Knežić iz onih koji su radili po okolnim manjim Oroslavlja. U Wellandu i Port Colborneu su se na radničkim stanovima (boarding house) mjestima, rudnicima, šumama i gradilištima. To posebno vrijedi za Saulte Ste. Marie i počele održavati i neke zabave, pa je tu Thunder Bay, gdje su mnogi radili po okolnim nastao i prvi poznati tamburaški sastav u šumama; za Sudbury, kamo su nagrnuli oni Kanadi koji su vodili Steve Škvorić, Nikola Baltužić, Mijo Pavešić i Silvestar Hrastović. U iz Garsona, Creightona, Worthingtona; za svibnju 1911. otvoren je i prvi Hrvatski dom u Toronto, koji se u to vrijeme oblikuje kao organizirana hrvatska naseobina; za Wellandu. Shumacher u koji se slijeva mnoštvo Hrvata iz okolnih rudnika zlata i sječe šuma koji Novi val iseljavanja pretvaraju mali gradić u „Novi Zagreb“. Razdoblje od 1920tih do 1935. obilježeno je i Za vrijeme rata nije bilo useljavanja u gradnjom hrvatskih dvorana i domova u Kanadu, no ubrzo nakon rata, čim je srpski režim počeo gospodariti hrvatskim zemljama, Hamiltonu, Sudburyju, Shumacheru, Sault Ste. Marie, Port Arthuru, Windsoru i drugim počeo je novi val iseljavanja. mjestima. Gradnja Hrvatskog doma u Kad su usto Sjedinjene Američke Države Sudburyju započela je 23. listopada 1933., uvele i počele primjenjivati (1923.24.) da bi Dom već 14. siječnja 1934. bio svečano ograničavajuće kvote za južnoeuropske narode, a Kanada 1923. ukinula ograničenja otvoren. Za nepuna tri mjeseca, u doba duboke ekonomske krize i besposlice, po za useljenike iz bivšeg austrougarskog carstva, mnogi koji su kanili ići ili su već pošli ljutoj sjevernokanadskoj zimi, radeći sve za Ameriku, završili su u Kanadi. Ljudi koji su vlastitim rukama, Hrvati su izgradili impozantnu dvoranu oko koje se ubrzo već našli svoj kakavtakav dom u počeo odvijati sav društveni život zajednice. spomenutim kanadskim mjestima, počeli su dovoditi supruge, djecu i rođake. Rast hrvatske samosvijesti i rad HSSa Tako na primjer Nikola Perković 1924. godine šalje u Liku kartu svom ocu Pavi, pa Gradnju hrvatskih nacionalnih domova sestrama Julki i Anici, te bratu Mili i mnogim diljem Kanade poduzimali su, organizirali i drugima. Politički teror i pogoršano vodili redom članovi novoosnovanih gospodarsko stanje u Jugoslaviji između ogranaka Hrvatske seljačke stranke. Ti 1920. i 1929. prisililo je 153 914 ljudi da se domovi su ubrzo postali pravi hramovi isele. Od toga je, prema službenim podacima, pred samu depresiju iselilo preko hrvatske kulture, jezika i glazbe, te političkog, kazališnog, društvenog i karitativnog života. 60 000 ljudi. Broj iseljenih Hrvata bio je veći Druge useljeničke etničke skupine Ukrajinci, nego svih drugih nacionalnosti zajedno. Talijani, Finci su davno prije depresije imali Prema poznatim podacima, od ukupnog Oblikovanje zajednica i gradnja domova HRVATSKE NOVINE 22 svoje crkve, dvorane, društva i klubove. Tome je pomogao svakako i pogodniji demografski sastav. Tako je prema popisu pučanstva 1931. godine od svih Ukrajinaca u Kanadi bilo 65,4 posto muškaraca, među Poljacima 64,4 posto, među Fincima 56,6 posto, među Talijanima 56,6 posto, dok je među Hrvatima još uvijek preko 80 posto bilo muške populacije. Međutim, upravo politički progoni u Hrvatskoj, koji su kulminirali ubojstvom hrvatskog narodnog vođe Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, pokrenuli su hrvatske mase u Kanadi da se politički organiziraju, izgrade svoje nacionalne domove u svim većim naseljima, i tako, usprkos nepovoljnom demografskom sastavu, počnu stvarati naselja s obilježjima autohtonih zajednica. Iako se nedostatak crkava i župa svugdje osjećao, domovi su ih donekle zamjenjivali. Obitelji su počele rasti, nerijetko s veoma brojnom djecom, koja su od najranije dobi uključena u tamburaške i plesne skupine, prigodne priredbe, svadbene svečanosti i slično. Crkve i domovi su u svim useljeničkim zemljama vidljivi znak prisutnosti i snage pojedine etničke skupine, simboli nacionalnog identiteta, i dokaz da su pripadnici određene skupine punopravni građani dotičnog grada. Tek tada su Hrvati počeli nastupati kao samosvjesna zajednica koja se nije željela identificirati s Jugoslavijom, državom koja ih je predstavljala i koju su doživljavali kao strano tijelo. Kad su se u kanadskom popisu pučanstva 1931. godine „europske rase“ mogle izjasniti za jednu od 23 kategorija, a Hrvati, strpani u „JugoSlavic“ i „YugoSlave“, nisu ni spomenuti pod svojim imenom, Hrvatska seljačka stranka održava 20. ožujka 1932. u Sudburyju, gdje su tada bili po brojnosti peta nacionalna skupina, hitan sastanak na kojem je izabran poseban odbor koji je gradonačelniku P. Fentonu trebao podnijeti zahtjev da se Hrvate popisuje zasebno. HSSovci su priložili popis od 236 članova HSSova ogranka „Ante Starčević“ kao dokaz velikog broja Hrvata, njihove organiziranosti i htijenja da ih se ne izjednačava s „Jugoslavenima“. Jedan od članova odbora je to obrazložio riječima: „Budući da nas još broje pod jugoslavenskim imenom, a neki od tih Jugoslavena članovi su komunističke partije, mi se ne želimo ubrajati među njih da nas kanadske vlasti onda kao takve optužuju“. Značajnu ulogu u povezivanju Hrvata odigrao je „Kanadski glas“ kojeg je 15. ožujka 1929. u Winnipegu pokrenuo Petar Stanković. Kasnije je taj list nastavio izlaziti pod imenom „Hrvatski glas“ (glasilo HSSa). Fra Ljubo Krasić Mladi Hrvati u Vojvodini, nekada, sada i možda sutra iznijetoj disertaciji. Kako mladi Hrvati u Vojvodini danas organiziraju svoj život i prilagođavaju se Svakodnevno nam naši roditelji i stariji svojim vršnjacima drugih narodnosti, govore kako je baš ta njihova mladost, postoji li još uvijek među narodima ta baš to vrijeme njihovog sazrijevanja, čuvena vojvođanska tolerancija ili su se tjeranje gusaka štapom po prašnjavome javile druge alternative? Kroz cijelu seoskom šoru bilo daleko ljepše i povijest Vojvodine postojale su udruge humanije od ovog danas kako mladi žive. različitog karaktera koje su okupljale i Seoska idila nekadašnjeg života, danas poticale djelovanje Hrvata u Vojvodini. većini nezamisliva kao ideal življenja. Danas te udruge diljem Vojvodine djeluju Život bez struje, pravljenje kruha svojim sa prefiksom kulturne organizacije. rukama, seoska okupljanja mladih Gotovo sve udruge podijeljene su u prošlog doba objasnit će nam i sekcije, svaka ima horsku, pjesničku, opravdavati socijalizacijom mladih tog folklornu, kazališnu, književnu, a one vremena. Svakom čovjeku je svoje razvijenije i aktivnije čak i sportsku vrijeme uvijek najljepše i bolje od bilo kog (naravno samo nogometnu). Nudi se drugog nebitno iz koje epohe bilo. mladim Hrvatima niz aktivnosti pod Kretanjem svijeta i napretka danas uvjetom da imaju neki od traženih slanjem mailova, SMSova i međusobnim talenata, a za one koji ne znaju pjevati i lajkanjem fotografija mi smo taj čin glumiti postoji opcija političkog društvene socijalizacije ispunili u par angažiranja gdje se do beskraja mogu minuta iz svoje sobe još uvijek krmeljivi i žaliti na svoj položaj i odnos matične neočešljani bez višesatnih priprema države prema njima i kriviti ih što se i odjeće, šlingeraja, te čekanja ispred njihovi stihovi nisu našli u kakvom crkve kraj mise i višekilometarskih godišnjem izdanju pučanske lirike. štrapacirunga da bi međusobno Promatrajući sve ove aktivnosti i prodivanili koju riječ. Nakon tolikih mogućnosti date svakom mladom Hrvatu prijeđenih kilometara i divana ipak je u Vojvodini možemo se ponositi tim dosta stvari ostalo nedorečeno. Ako je sklopom talenata kojim je ova mladež prošlost bila toliko lijepa i dobra zašto je nadahnuta, svim tim pobjedama lokalnog sadašnjost ovako ruinirana, a budućnost karaktera, a nerijetko i međusobnog mračna?! samoodlikovanja. Ukoliko bi član kulturno umjetničkog društva htio prezentirati svoj Patriotizam na baterije talent južnije od Subotice za taj pothvat bi mu ipak trebao kakav pancir ispod Već je jasan trend smanjenja i narodne nošnje ako taj događaj nije u nestajanja hrvatske zajednice u zatvorenom prostoru za koji se sazna tri Vojvodini, što slabim priraštajem, a što dana poslije da je održan. Unatoč što na zbog političkog progona, asimilacije i prvi pogled sve vrvi od mladih obično se migracije. Što je točno razlog bježanja njihovo mišljenje i ne čuje često, Hrvata i asimilacije u drugu narodnost? najglasnije su već formirane osobe, Jesu li ti famozni ekonomski razlozi? osobe u zrelijim godinama koji žele nešto Opće politički, kada vam i sam promijeniti dok ovi mladi tancuju u nekoj predsjednik republike kaže kako se mjesnoj zajednici ili domu, i onih kojima ubuduće trebate deklarirati i tko ste u vrištanje po medijima za ostvarivanje stvari i kome pripadate a da to do sada prava predstavlja hobi. niste ni znali? Ili lokalne politike kada ti Zašto mladog, zdravog i nadasve neki novodošli đilkoš, obično na nekoj talentiranog ne interesira aktivnije maloj državnoj funkciji (na koju je sudjelovanje u unaprjeđenju svoje postavljen zbog toga što je ugrožen), zajednice? Možda zato što nema volje ni objasni zašto ti nije mjesto ovdje, jer su snage boriti se i gurati sa starom „elitom“ tvoji otjerali njega, i još obično nekoliko koja ipak najbolje radi svoj posao i koja budalaština o svetim zemljama kao prilog mlade uvjerava da ovdje ipak dobro žive i 23 kako je status Hrvata zadovoljavajuću (samo nije jasno je li „zadovoljavajuće“ to ako je elita od pet ljudi koji vise o državnoj sisi zadovoljna, a onih ostalih četrdeset tisuća nitko i ne pita). Možda kad se izigra i shvati da je Hrvatska dosta šira od dva salaša u Bačkoj, dobije stipendiju i ode u maticu, jer mu onda u Hrvatskoj isto dođe bio zadovoljan ili ne, nitko više i ne ferma. Izgleda je bezbolnije biti i u nezavidnom položaju u Hrvatskoj nego da ti u Vojvodini neka baba govori kako je tebi ipak ovdje dobro, a da to sam i ne znaš jer joj u nekom njezinom uvrnutom univerzumu ipak i trebaš kao podatak i broj da bi nastavila ne raditi za dvije plaće, jer Bože, pa kako će braniti interese Hrvata ako ta interesna grupa ode sva za Hrvatsku ?! Naravno i nakon svakog prebrojavanja, kad svi tjedan dana žive u šoku kako smo se uspjeli za nekoliko godina toliko oduzeti, ta frapantna elitna baba će suze liti kako su mladi otišli trbuhom za kruhom iz svoje kuće šuteći kako im je baš ona elitno taj kruh i otela iz ruku sve lupajući po prstima! Nisu svi obdareni, dovoljno inteligentni i dovoljno sretni okrenuti se i pobjeći od te hrvatske elitne dogme u Vojvodini. Što će čovjek, običan čovjek koji već galopira od svoje mladosti uraditi? Živjeti i dalje u toj svojoj „tolerantnoj“ Vojvodini? Vjerojatno će sa svojim srpskim susjedom piti pivo pred seoskom oronulom trgovinom i divaniti o toleranciji u Vojvodini i kako se tu uvijek susjed poštivao i volio. Kako je tu uvijek postojao suživot i razumijevanje unatoč tome što su malo jedni druge bacali u Dunav, pa onda imali delux logore za švapske susjede, te podjela lunch paketa serije „sendvič devedesete“ Hrvatima. Pored svih povijesnih činjenica moglo bi se pomisliti da se netko baš morbidno zabavljao kada je sve narode spojio u Vojvodini gdje i dalje ljudi vjeruju da žive u nekoj dobrosusjedskoj mazohističkoj ljubavi. Možda se najbolje isključiti od svih izvora političko društvenih informatora, jer jeftinije su nekoliko tura pića pred dućanom od liječenja post efekata nacionalnog informiranja. Mihael Ilić
© Copyright 2024 Paperzz
