RJEČNIK TA LIJANSKI, LATINSKI, ILIRSKI TALIJANSKO-LATINSKO-ILIRSKI RJEČNIK kojemu prethodi nekoliko uputa za pisanje i lakše čitanje ilirskih riječi napisanih talijanskim slovima i kratka gramatika za pravilno učenje ilirskoga jezika, uz dodatak latinsko-talijanskoga indeksa na kraju knjige DJELO oca Ardelija Della Belle, Družbe Isusove Posvećeno njegovoj Ekscelenciji gospodinu K. Karlu Pisaniju U Veneciji 1728. u tiskari Kristofora Zanne S odobrenjem poglavara i isključivim pravom tiska E ks c elen c ijo K onačno izlazi na svjetlo ilirski rječnik, taj, kakav god bio, ali nipošto lak posao. U skromnoj nadi da će objavljivanje biti na opće zadovoljstvo, utječe Vam se i kiti prepoštovanim imenom Vaše Ekscelencije. Prihvatio sam se ovoga djela prvenstveno zato da bih služio Dalmaciji, kojoj sam već odavno posvetio svoje skromne napore. Nastojao sam ne misliti samo na probitak koji bi Dalmacija mogla imati od rječnika napisana na svojem jeziku (premda taj jezik ne pripada samo njoj, to je jezik i mnogih drugih pokrajina, i to u opsegu nepoznatom u europskim okvirima) već i da je obradujem djelom urešenim imenom osobe kojoj Dalmacija duguje ne samo veliko poštovanje nego i ljubav. Nisam se morao mnogo truditi da takvu pronađem. Odmah su mi pale na pamet iznimne zasluge Vaše Ekscelencije. Dalmacija se tijekom onih triju sretnih godina, kad ste bili njezin generalni providur, istodobno divila Vašoj izrazitoj izvrsnosti u ulozi upravitelja i oca koji je ponajviše žudio za budnošću, za odvažnošću, za blagošću i koji je posjedovao tako osobitu razboritost zbog koje su se najteži i najpogibeljniji pothvati privodili kraju s blagošću, ali i s odlučnošću. Dakle, koliko je god kod svih na visokoj cijeni glasovitost podrijetla, za koje se Venecija oduvijek brinula i po kojem i dandanas postaju znameniti najugledniji službenici te divljenja dostojne, presvijetle i mudre Republike, toliko svima pamet i srce zaokupljaju one izvan 10 redne i jedinstvene vrline kojima je Vaša Ekscelencija i jednima i drugima pridodala veći sjaj. I uistinu, tko nije u Vašoj Ekscelenciji prepoznao nevjerojatnu velikodušnu širokogrudnost i posve iznimnu darežljivost! Tko je mogao poželjeti više obzirnosti i pažnje pri svakome susretu! Tko je po oštro umnosti bogatiji i nadareniji! Tko ima plemenitiji duh kojim nadvisuje sve osobne odnose! Tko ima više snage, čestitosti i milosrđa i svega drugoga što čini velikom i vrijednom pohvale osobu na visokom položaju! Da barem ne moram uočiti proturječje između zadivljujuće skromnosti Vaše Ekscelencije i svoje želje da Vam izrazim štovanje, u čemu me priječi Vaše otklanjanje. Što li bih ja sada sve mogao reći o Vašoj Ekscelenciji, čijih sam glasovitih pothvata doživio slavu i imao čast uživati njihovu blagotvornu i časnu djelotvornost! Vaša Ekscelencija više voli stjecati zasluge nego slušati kako ju netko podsjeća na njih, zato sam ja ovdje prisiljen da o njima s poštovanjem šutim. Primite, dakle, s Vašom uobičajenom blagonaklonošću ovo moje djelo, njime s radošću očitujem svoju neizmjernu zahvalnost i poštovanje što ću ih zauvijek imati prema Vašoj Ekscelenciji, kojoj istodobno posvećujem čitava sebe s dubokim uvažavanjem. Čast mi je izraziti svoju zahvalnost Vašoj Ekscelenciji. Venecija, listopad 1728. Najponizniji, najodaniji i najzahvalniji sluga Ardelio Della Bella, Družbe Isusove 11 12 Autor čitatelju vo Vam, dobrohotni čitatelju, ovaj ilirski rječnik, koji su mnogi toliko priželjkivali, a ako ste Vi jedan on njih, uzdajem se u Vašu blagonaklonost da će Vam biti po volji. Njegovo je sastavljanje bilo mnogo mukotrpniji posao nego što biste na prvi pogled mogli zamisliti. Čitanje tolikih ilirskih knjiga u prozi i stihu i odabir najprikladnijih riječi i izraza te njihovo razvrstavanje prema abecednom redu bio je napor koji može shvatiti samo onaj koji ga je i sam iskusio. Svaka revnost postaje laka ako um u njoj nalazi užitak. Kakvo li se uživanje doživljava u misaonoj spoznaji ili u onoj praktičnoj koje se stječu proučavanjem lijepih umjetnosti! Takve je ugodne i plemenite mentalne zabave posve lišen onaj koji sastavlja rječnike jer upravlja oči i um na gradivo koje je po sebi kao pustinje bijedne Arabije, kao neplodno more pijeska po kojemu je hod vrlo neugodan. Od takva me posla odvraćalo i mudro razmišljanje autora Onomasticona: “Oni koji namjeravaju izraditi rječnik prije nego što se prihvate posla, ponovno i ponovno neka promisle kakav teret na sebe preuzimaju: kako mučan, kako težak, kako pun dosade, kako nepodnošljiv, kako izložen cenzorima i cenzorčićima i kako podložan vrednovanju Aristarha i Momora.” Takva su razmišljanja priječila moj duh da objavi ovo djelo premda su to mnogi, u više navrata, od mene zahtijevali. Ali, konačno, onaj tko je za mene poput Boga, naredio mi je da ga objavim. Morao sam se pokoriti i nadvladati svu svoju nevoljkost i poslušao sam s najvećom mogućom hitnjom. Žurba me spriječila da bolje rasporedim neke riječi. Ovo će djelo pomoći prvenstveno onima koji žude da svoje plodonosno djelovanje posvete ilirskim misijama u tolikim prostranim pokrajinama u Europi. A koji je jezik toliko rasprostranjen poput ilirskoga, a možemo ga nazvati i slavenskim? Istra, Dalmacija, Koruška, Kranjska, Štajerska, Hrvatska, Moravska, Češka, Bosna, Srbija, Bugarska, Donja Madžarska, Raška, Transilvanija, Vlaška, Rusija, Moskovska pokrajina, Podolija i Poljska, sva ta velika kraljevstva i pokrajine i velik dio Tracije govore različite dijalekte ilirskoga jezika. Čuo sam ispovijedi Bugara, stanovnika Raške i Poljaka i oni su me razumjeli, a i ja njih. Onomu koji se želi posvetiti apostolskoj službi u misijama, gramatičke upute i rječnik poslužit će da nauči ilirski jezik i da dobro izgovara riječi. Ali nužno je dobro naučiti vrijednost koju imaju naglasci, kako je protumačeno u uputama. Kad govorim o misijama, ne smijem prešutjeti pastirsko pregalaštvo dalmatinskih prelata, koji su, nakon što su spoznali koliko su dobra učinili u njihovim dijecezama dvojica otaca Družbe Isusove u gradovima i selima, u vojarnama, na galijama, u bolnicama, zamolili godine 1616. presvijetloga providura da dodijeli dostatnu prebendu za uzdržavanje dvaju misionara Družbe Isusove u Dalmaciji: i oni su milostivo ostvarili svoju nakanu, zahvaljujući pobožnosti providura, ljubaznoga oca svojih podanika, koji dobro znade da poštivanje Božjeg zakona potiče kod puka vjernost svojemu vladaru. Ovo bi djelo morali rado prihvatiti prelati koji upravljaju crkvama u Dalmaciji. Oh, kolika je korist kad puk razumije govor svojega pastira! Koliko znači kad mu mogu po- E 13 14 vjeriti potrebe svojih duša! Koliko je važno da ga mogu obavijestiti o onim sablaznima koje svatko teško priznaje uz pomoć tumača, čiji prijevod često nije vjeran! Preostaje mi još da Vam kažem da me odmah ne osuđujete ako nađete neke talijanske riječi koje nisu napisane prema sadašnjim ortografskim pravilima, kao npr.: otio, gratia, honore. Kad sam započeo prikupljati ilirske riječi za vlastitu uporabu, a ne za tisak, služio sam se različitim rječnicima, među kojima neki nisu bilježili spomenute riječi prema sadašnjoj ortografiji. Narječje koje rabim je bosansko i dubrovačko koje se smatra najboljim. Citirani autori su Dubrovčani i Dalmatinci, kako ćete moći vidjeti iz popisa. Citiram Osmana, Suze sina razmetnoga i Pjesni pokorne kralja Davida Ivana Gundulića, Palmotićevu Kristijadu, Uzdahe Mandalijene pokornice, Psalme Davidove i Život sv. Benedikta Ignjata Đurđevića, djela pisana izvrsnim jezikom, kao što su i ostala djela drugih citiranih dubrovačkih i dalmatinskih autora. Mogao sam navoditi citate uz sve riječi, ali sam se od toga suzdržao da rječnik ne ispadne preopsežan. Na kraju želim Vam dati na znanje da sam prije objavljivanja ovo djelo uputio na pregled presvijetlomu i prečasnomu monsinjoru Vincentu Zmajeviću, zadarskomu nadbiskupu, koji je vrlo vješt u ilirskom jeziku, a čuven je kao crkveni velikodostojnik po svojoj učenosti, razboritosti i pregalaštvu. Vrlo ga je brižljivo pregledao i prepoštovani prelat Ignjat Đurđević, dubrovački otac benediktinac, osoba učena i izobražena i izvrstan pjesnik na svojem materinskom jeziku. Pregledali su ga i drugi mjerodavni stručnjaci za ilirski jezik i svi su me oni oduvijek uvjeravali da ga objavim. Usprkos tomu, ako Vas, dobrohotni čitatelju, ne budem u nečemu zadovoljio, udostojite se barem prihvatiti moju iskrenu želju da Vam služim na veću slavu Božju. Živite u sreći. 15 16 POPIS kratica autora citiranih u rječniku i iz kojih su također riječi bez citata Alb. Babul. Bun. Raz. Bur. Drž. Raz. Dimit. Dub. Ekt. Ekt. Rib. Elek. Gior. Gior. Ps. Gior. Raz. Lju. Ljub. Guč. Gund. Raz. Jejup. Ivan. Kass. Djev. Kass. Is. Kass. B. M. Rit. Kom. Luk. Mand. Bun. Mandal. Gior. Max. Min. Nal. Nal. Kgn. Nal. Kom. Osm. Pjes. Pok. Raz. Oficij blažene Marije djevice, arhiđakona Albertija. Različita djela Mihe Bunića-Babulinova. Različita djela Džive Bunića-Vučića. Različita djela Marina Borešića. Različita djela Marina Držića. Djela Nikole Dimitrovića. Dubravka, pastorala Ivana Gundulića. Različita djela Petra Hektorovića. Ribanje i ribarsko prigovaranje Petra Hektorovića. Elektra, tragedija Dominka Zlatarića. Različita djela Džore Držića. Psalmi Davidovi protumačeni od Ignjata Đurđevića. Različita djela Ignjata Đurđevića. Ljubmir, pastorala Dominka Zlatarića. Pobožnost rozarija fra Anđela Gučetića. Različita djela Ivana Gundulića. Jeđupka, pjesma Andrije Čubranovića. Različita djela Ivana Ivaniševića. Perivoj od djevstva Bartola Kašića. Život gospodina našega Isukrsta istoga. Život Divice Marije istoga. Ritual Rimski istoga. Zrcalo od ispovijedi Aleksandra Komulovića. Različita djela Frane Lukarevića. Mandalijena pokornica Džive Bunića-Vučića. Uzdasi Mandalijene pokornice Ignjata Đurđevića. Različita djela Marina Mažibradića. Trublja slovinska Vladislava Minčetića. Različita djela Nikole Nalješkovića. Poslanice istoga. Komedije istoga autora. Osman, spjev Ivana Gundulića. Pjesni pokorne istoga. Suze sina razmetnoga istoga. 17 18 Ra. Ragn. S. Ben. Šiš. Šis. Tir. Vetr. Raz. Zor. Različita djela Dinka Ranjine. Život sv. Benedikta Ignjata Đurđevića. Različita djela Šiška Minčetića. Tirena, komedija Marina Držića. Različita djela Mavra Vetranića. Zorka, pjesma Vladislava Minčetića. 19 20 MI CENZORI PADOVANSKOGA SVEUČILIŠTA N akon što smo ustanovili, prema pravilima revizije i po odobrenju oca prepozita Tomasa M. Gennarija, inkvizitora, da u knjizi naslovljenoj Ilirski rječnik, u kojem je talijanske riječi opširno protumačio otac Ardelio della Bella, Družbe Isusove, nema ništa protivno ni svetoj katoličkoj vjeri, što je također potvrdio naš tajnik, ni vladarima, ni ćudoređu, dajemo dozvolu tiskaru Kristoforu Zane da se djelo može objaviti uz poštovanje propisa koji se tiču tiskanja i uz upućivanje uobičajenoga broja primjeraka javnim knjižnicama u Veneciji i Padovi. Na dan 1. ožujka 1728. io. Francesco Morosini, vitez, cenzor G Alvise Pisani, vitez, glavni cenzor Zan Pietro Pasqualigo, cenzor Agostin Gadaldini, tajnik 21 22 CRISTOFORO FERRERI Provincijalni prepozit Družbe Isusove u provinciji Veneto udući da je knjigu pod naslovom Dizionario Italiano, Latino, Illirico, oca Ardelija Della Belle, svećenika naše Družbe, nekoliko teologa iste Družbe pregledalo i odobrilo objavljivanje, a na osnovi ovlasti što ju nam je dao velečasni otac naš Michaele Angelo Tamburini, generalni prepozit, dajemo odobrenje da se tiskom objavi ako to prihvate oni kojih se to tiče. Zbog toga smo dali ovo pismo vlastoručno ga potpisavši i opremivši našim žigom. U Bolonji 13. srpnja 1728. B Cristoforo Ferreri 23 24 GRAMATIČKE POUKE O ILIRSKOME JEZIKU Upute za lako čitanje i pisanje ilirskih riječi napisanih talijanskim slovima Uputa I. Ilira vlada tolika raznolikost u pisanju ilirskih riječi talijanskim slovima da ćete ustanoviti kako se malo njih služi istim slovima u pisanju istih riječi. Iz toga proistječu poteškoće u čitanju i izgovoru jer treba naučiti gotovo jednako toliko načina pisanja koliko ima pisaca. Da bi se uklonila tolika raznolikost i da bi se olakšalo čitanje, trebalo bi se držati pravila da se talijanskim slovima, korištenim u pisanju ilirskih riječi, dade ista glasovna vrijednost koju ona imaju kad se njima pišu talijanske riječi. Tako će Talijan s lakoćom čitati ilirske riječi, a isto tako će ih lako čitati i Ilir koji zna talijanski. Navedimo primjer: mnogi pišu duſſa – l’ anima, a mora se izgovarati kao dûſcja [duša]. Prema tomu, tko zna čitati na talijanskom i na latinskom, a želi naučiti ilirski jezik, pročitat će ovu riječ duſſa isto onako kako u talijanskom čita caſſa, buſſa, oſſa itd. Zašto, dakle, ne pisati dûſcja, kao što se u talijanskom piše ſcjame, ſcjalaquare, jer se onda ne bi trebalo učiti da dva ſſ vrijede kao ſcj. Zašto pisati covjek ako se riječ mora izgovarati kao cjovjek [čovjek]. Tko zna pročitati covare, covile, cuocere itd., krivo će čitati i izgovarati. Ako se piše cjovjek, cjoban, ſarcjan, sigurno će te riječi dobro pročitati svatko tko zna pročitati cjabatta, cjarla, cjò itd. Isto vrijedi i za druga slova koja neki koriste u bilježenju ilirskih riječi, čime njihovo čitanje postaje vrlo teško. U Uputa II. O slovu [ Ovo slovo oblikovano kao [ slovo je ilirske abecede kojim se pišu riječi ʒaſcto [zašto] – perché, ʒîma – inverno, râʒlogh – ragione, raʒabratti – con- siderare, ʒemglja [zemlja] – terra, itd. Dalmatinci se općenito služe slovom z. Upotrebom slova z čitat će se i izgovarati zaſcto, zîma isto kao talijanske riječi zoppo, rizappare, a upravo tako Talijani izgovaraju spomenute ilirske riječi jer ih čitaju kao talijanske riječi zio, zoppo itd. Osim toga, oni koji koriste slovo z u spomenutim ilirskim riječima, moraju mijenjati glasovnu vrijednost istoga slova kod izgovora riječi zaklo [caklo], zelijvati, ili moraju ubaciti, kao što to neki čine, jedno novosmišljeno slovo. Prema tomu, bolje je koristiti ilirsko slovo [ za pisanje ʒaſcto, ʒemglja itd., a z za pisanje zjelo [cijelo], zrîkva ili zârqua, jer kad se jednom utvrdi vrijednost slova [, uklonit će se dvoznačnosti i lako će se čitati i točno će se izgovarati. Neki Dubrovčani pišu sa s – semglja, snam itd. Drugi pišu s dugim ſ – ſemglja, kojim sam se slovom i ja prije služio, ali kad sam našao pisca koji je spomenute riječi pisao ilirskim slovom [, mislio sam da će biti bolje da ga i ja koristim u rječniku jer se tako izbjegava dvoznačnost u upotrebi s i ſ u razli čitim riječima, o čemu će biti govora u Uputi VI. Uputa III. O samoglasniku u i o suglasniku v, o samoglasniku i i suglasniku j pisanju ilirskih riječi potrebno je koristiti samoglasnike u i i i suglasnike v i j. Samoglasnikom u mora se pisati kucchja [kuća], poxuda [požuda], a suglasnikom v voglia [volja], vidim, raʒgovaaram, govorím, vojvòda, uvuchi. Samoglasnikom i mora se pisati mìſc, misliti, govoritti itd.; suglasnikom j – jedan, já, Job, jàbuka itd. U protivnom dolazi do pomutnje u značenju riječi i u njihovu čitanju kod onoga koji znade govoriti ilirski. U U uglatim zagradama donosi se izgovor samo pri prvom navođenju. 1 25 26 Uputa IV. Uputa VI. O udvostručenim aa, ee, ij, oo, uu kojima se bolje bilježe neki slogovi O slovu x O vi se udvostručeni samoglasnici ne smiju izgovarati kao da se radi o dva sloga, već upućuju čitatelja da se tako napisan slog mora izgovarati malo duže, bez savijanja ili podizanja tona glasa, npr. obnemaagam. Slog ma se malo produžuje, isto kao i u vlastêlaa, golúbaa, veexem, velij, raʒmarsijvam, plood – frutto, noos – naso, Boogh – Dio, ruugh – scerno, pluut – il suvero albero itd., kako ćete naći upotrijebljeno u više pisaca. Uputa V. O c na kraju riječi i o gh sljedećim riječima màc [mač] – spada, kopâc – zappatore, orâc – aratore i sličnima koje završavaju na c, taj konsonant nema vrijednost k i ne smije se izgovarati kao c u latinskim riječima hic, ac, već se izgovara kao u talijanskim riječima acido, aceto i sl. i u latinskom acetum. Sa gh moraju se pisati sljedeće riječi: draghi [dragi], snâghe, drágh, ghnuſan, ghgnilla [gnjila], teghnuti, ghinuti, tughe, kao što u talijanskom pišemo traghettare, ghirlanda, ghianda i slične. Neki pišu sa gh – ghlâva, ghluh, ali prema pravilu navedenom u Uputi broj I. spomenute se riječi pravilno pišu sa gl – glâva, glúh kao u talijanskom i latinskom gloria, globo itd. Moramo upozoriti da svi ili gotovo svi pisci pišu s nje posljednji slog glagolskih imenica cignènje, govorènje, spaſsènje itd., a ne cignegnje itd. Ako u rječniku pronađete poneku glagolsku imenicu napisanu kao cignegnje, pomarcjagne, slabjegne, to je nastalo pod utjecajem autora koji je smatrao da se posljednji slog glagolskih imenica treba pisati sa gne umjesto s nje. I glagolske imenice izvedene od glagola svanuti, púknuti moraju se pisati svanùtje, puknùtje itd., a ne puknùchje, svanuchje itd., jer je takva upotreba potvrđena u pisaca. U almatinski se pisci služe ovim slovom pri pisanju riječi xèna [žena], xèglja [želja], raʒlòxiti, slûxiti, xalós, xìvot itd. Na isti ga način koriste i mnogi dubrovački pisci, kao što se može vidjeti u Marina Držića, oca D. Bazilija Gradića, u oca Anđela Gučetića, u oca don Mavra Orbinija i drugih, budući da u talijanskom ne postoji slovo koje bi odgovaralo glasovnoj vrijednosti šištanja kojim se spomenute riječi moraju izgovarati. Neki mlađi Dubrovčani pišu spomenute riječi sa sc, ali ſc odgovara izgovoru talijanskih riječi scena, scemo, scjocco, scjame, tako da će se prema tome izgovarati scjomije [šo mi je] – mi dispiace, scjalos – malinconia, scena – donna. Osim toga, upotreba ſc uzrokuje dvojbu u znatnom broju riječi. Na primjer, ako pišemo na isti način duscnik – la canna della gola i duscnik – il debitore, duscja – l’anima i duscja – più lunga, uduscittise – affogarsi, uduscittise – indebitarsi, svatko će jasno uočiti kako će čitatelj biti u nedoumici o značenju riječi i kako će se zabuniti u čitanju. Neki pišu s dugim ſ – uduſcittiſe, a s kratkim s – uduscitiſe, ali ni abeceda, ni čitatelj, a ni tiskari ne prave razliku između s i ſ. Upotrebi x može se prigovoriti da to slovo ima posebnu glasovnu vrijednost koja se potvrđuje u izgovoru latinskih riječi fixus, auxilium itd., dakle, moralo bi se izgovarati xalos, sloxiti itd., kao što se izgovara fixus, auxilium itd. Na to bi se moglo odgovoriti da u latinskom x uistinu ima tu glasovnu vrijednost, ali da uobičajena upotreba u svih Dalmatinaca i u mnogih izvrsnih dubrovačkih pisaca ima prevagu u toj opreci, što potvrđuje i tekst moje prve Upute. A valjan je dokaz i taj da nema boljega načina pisanja spomenutih ilirskih riječi od onoga koji koristi x jer se u njegovoj uporabi slažu svi dalmatinski i mnogi dubrovački pisci. D 27 28 O naglasku Jedinstveni paragraf običajena je tvrdnja gramatičara da su naglasci duša riječi, kako se može vidjeti u Gretsera2 i u Emanuela. Da bi se ilirske riječi pravilno čitale, pisale i izgovarale, dovoljno je držati se sljedećega naputka. Postoje tri vrste naglasaka: teški, oštri i zavinuti. Teški naglasak (gravis) bilježi se ovim znakom`, koji se proteže spuštajući se poprijeko od lijeva na desno iznad sloga. Njegova se snaga sastoji u potiskivanju tona glasa bez mijenjanja i bez podizanja s pridodavanjem slogu veće težine od one koju ima nenaglašeni slog. Npr. pàs – cane, tìh – placido, svàrha [svrha] – fine, ponòsno – altieramente, iʒkìnuti – svellere itd. Oštri naglasak (akut) predstavljen je ovim znakom ΄, koji se poprijeko uzdiže od lijeva na desno. Označava da se ton sloga označenoga tim akcentom uzdiže. Npr. ʒábuſcioſam – ho confuso, ʒláto – oro, ʒéz – lepre, takí – tale, djevójciza – fanciulla, millós – grazia itd. Zavinuti naglasak (cirkumfleks) savija ton sloga na kojemu se nalazi i produljuje ga. Bilježi se ovako ˆ. Nama je nepoznato kako su Latini izgovarali slog označen tim naglaskom. U ilirskome se jeziku jasno razabiru naglasci zavinuti, teški i oštri, pa ako se ne primjenjuju u izgovoru, riječ se ili ne razumije, ili se razumije po osobnom odabiru, a pojavljuju se i mnoge dvosmislenosti u upotrebi vremena i padeža. Sa zavinutim naglaskom piše se i izgovara rûka – la mano, kâʒati – mostrare, gljûbiti – amare, brâda – la barba itd. Da biste bolje razumjeli kako je u pisanju važno koristiti taj naglasak, i to upravo da bi se shvatio smisao nekih riječi, nabrojit ću ih samo nekoliko: sûd – giudizio, súd – vaso, sûda – del giudizio, súda – del vaso, lûgh – cenere, lûga – della cenere, lúgh – bosco, lúga – del bosco, stúp – la colonna, stúpa – della colonna, stûp – orma, stûpa – dell’orma. Glagolski oblici različitim naglascima označavaju različita glagolska vremena. Npr. imáh – io havea, imàh – io hebbi, imáſce on – havea quello, ímaſce – hebbero i mnogi drugi oblici koji s promjenom naglaska mijenjaju značenje. Isto tako Lúka označava osobno ime, a lûka znači il porto. Morate u ovom slučaju obratiti pozornost da kad se kaže da oštri naglasak podiže ton sloga, a da ga U 2 Pravilno ime glasi Jacob Gretscher zavinuti savija, ne treba misliti da se podizanje tona sastoji u velikom potisku na naglašenom slogu koji se zadržava na visini, kako je to zamislio neki Dalmatinac koji u početku nije ni znao što su to oštri, teški i zavinuti naglasci, da bi zatim sebe proglasio znalcem na tom području dajući naglascima proizvoljnu vrijednost. Isto tako zavinuti naglasak ne savija i ne produžava mnogo slog. Mora se još napomenuti da neke imenice u nekim kosim padežima mijenjaju naglasak nominativa: tako ćete u ovom rječniku naći rûka – la mano sa zavinutim naglaskom na slovu û, ali u akuzativu zavinuti se naglasak mijenja u oštri i mora se reći dajmi rúku – dammi la mano. To se isto događa i u drugim kosim padežima, kako ćete moći pročitati u gramatici. U rječniku ćete pronaći infinitiv glagola u punom obliku, ali će kod prezenta i perfekta biti naveden samo posljednji slog, npr. kuppiti – raccogliere, pim, pioſam, tj. kuppim, kuppioſam, isto tako gljùbiti – amare, bim, bioſam, tj. gljuubim, gljûbioſam. I tu treba primijetiti da glagoli koji u infinitivu imaju zavinuti naglasak, a nemaju ga u prezentu, u pravilu ponovno dobivaju zavinuti naglasak u prošlom vremenu, npr. gljûbiti, gljuubim, gljûbioſam, tako i tîzati, tijcem, tîzaoſam. Naći ćete također napisane samo posljednje slogove prezenta i perfekta nekih glagola koje bismo mogli nazvati nepravilnima, kao npr. stritolare – satarti, tirem, trosam, tj. satirem, ſatroſam. Upotrebom ćete lako naučiti čitati skraćivanja u nastavcima prezenta i perfekta glagola kao i u genitivima imenica. Naći ćete i neke složene glagole koji nemaju u indikativu ni prezent ni perfekt, a naveden je prezent osnovnoga glagola napisan velikim slovom, to znači da se prezent tvori od ishodišnoga glagola, a ne od složenice, npr. domucciti, muccim, koji se tvori od ishodišnog infinitiva mucciti, a perfekt od domucciti glasi domuccioſam; domolliti, mollim, domollioſam, prezent se, dakle, tvori od infinitiva molliti, ali perfekt se izvodi od infinitiva domolliti i glasi domollioſam, premda ćete naći napisano samo lioſam. Katkad ćete naći u nominativu pridjeve koji završavaju na samoglasnik, npr. giovane – mládi, santo – svéti, sereno – vedri itd., ali ti isti pridjevi mogu završavati i na suglasnik: mlaad, sveet, vedar. Kad se kaže vedar, a kad vedri, kad mlaad, a kada mlaadi, kada sveet, a kada svéti, vidjet ćete u gramatici u V. poglavlju o pridjevima. 29 30 O apostrofu iječce ka i ſa pišu se s apostrofom, npr. umjesto ka meni piše se k’ meni, k’ Petru itd. R Isto tako umjesto pisanja i izgovaranja sa drjevom izgovara se s’ drjevom, sa priategljom – s’ priategljom. 31 32 G R A M AT I Č K E UPUTE o ilirskom jeziku retpostavljam da čitatelj ovih uputa poznaje osnovno gramatičko nazivlje latinske ili talijanske gramatike, tj. koji su dijelovi iskaza, što su imenica, pridjev, vlastita i opća imenica i drugi slični nazivi. Upravo zato neću se na tome zaustavljati i tumačiti da čitatelj ne bi uzalud gubio vrijeme i da se ne bi dosađivao, već ću spomenuti samo one upute koje su nužne da bi se pravilno naučio ilirski jezik. Poglavlje II. P Poglavlje I. Koliko padeža imaju imenice u ilirskome jeziku I lirski jezik, kao i grčki i latinski, razlikuje padeže imenica prema različitim nastavcima. Osim šest padeža: nominativ, genitiv, dativ, itd. postoji i sedmi padež u jednini, a u množini osim sedmoga postoji i osmi padež. Sedmi padež i u jednini i u množini izražava sredstvo, način i sjedinjenje. Kad označava sredstvo, ne traži upotrebu prijedloga sa, koji se bolje piše i izgovara s apostrofom ovako s’. Npr. mora se reći ubiti mačem – amazzare con la spada, udriti nogom – percuotere col piede. Ali kad izražava sjedinjenje ili način, obavezna je upotreba prijedloga s, npr. Idem s Petrom, s tobom – vado con Pietro, vado teco itd., s vami – con voi, s ljûbavim – con amore.a Osmi padež, koji imenice i pridjevi imaju u množini, izražava mirovanje u mjestu s prijedlogom ù, koji ima značenje talijanskog nel, nelli, nelle, npr. stoje ù kućah – stanno nelle case, ù telesjeh – ne corpi, ù râskošah – nelle delizie. Premda imenice u jednini nemaju osmoga padeža s vlastitim nastavkom, taj se padež zamjenjuje dativom s prijedlogom ù, npr. sto(j)i ù kući – sta in casa, imám te ù srcu – ti ho nel cuore, ja sam ù nevòlji – io sono in necessità. U poglavljima o slovopisu i naglascima primjeri su navođeni u originalnoj grafiji, a u ostatku teksta svi se primjeri transkribiraju bez obzira jesu li Della Bellini ili potječu iz izvora. U transkribiranom tekstu prenesen je izvorni Della Bellin naglasni zapis osim udvojenih slova za označavanje duljine ili kračine. Iznimka je 23. poglavlje (o naglascima) u kojemu su zadržani udvojeni slovni znaci jer tamo imaju razlikovnu ulogu. a O rodovima i deklinacijama imenica Paragraf 1. Kako se međusobno razlikuju deklinacije imenica ilirskom postoje tri roda imenica, muški, ženski i srednji. Muški se označava zamjenicom muškog roda oví, koja znači hic, npr. oví konj – questo cavallo, oví zid – questo muro. Ženski rod se označava zamjenicom ová, ová žèna – questa donna, ová riba – questo pesce. Srednji se rod označava s ovó, ovó nebo vedro – questo cielo sereno, ovó vrjéme nezdràvo – questo tempo insalubre. Postoje tri deklinacije imenica (bilo vlastitih ili općih) koje se razlikuju po genitivnom nastavku. Nominativ imenica prve deklinacije završava na jedan ili više suglasnika, stvorìtelj – creatore, Petar – Pietro, Antun – Antonio. Genitiv, koji se u ovoj deklinaciji razlikuje od onoga u ostale dvije, završava na -a, dativ na -u, akuzativ na -a, a imenice koje označavaju neživo (stvari) imaju i nastavak jednak nominativu, vokativ završava na -e, a ablativ na -a uz prijedlog od, koji se ponekad rabi i s genitivom. Sedmi padež završava na -om (a kod nekih imenica na -em, kako će se kasnije objasniti). Taj padež koristi ili prijedlog s ili je bez njega prema pravilu navedenom u Poglavlju I. U množini nominativ imenica muškog roda završava na -i, genitiv na -a, dativ na -om ili -im, a kod nekih imenica i na -em, akuzativ na -e, vokativ na -i, ablativ je sličan genitivu i završava na -a, sedmi padež zavrašava na -imi ili -ima, a osmi na -ih. Evo primjera prve deklinacije vlastitih imenica. U Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl. 7. p. Petar Petra Petru Petra o Petre od Petra s Petrom Pietro di Pietro a Pietro Pietro o Pietro da Pietro con Pietro Na isti se način dekliniraju i druge jednakosložne ili nejednakosložne vlastite imenice kao Antun koji u G i u ostalim padežima ima tri sloga Antuna i Ivan, G Ivana, D Ivanu itd. 33 34 Paragraf 2. Primjer općih imenica muškog roda prve deklinacije Jednina oví vjètar vjètra vjètru vjètra ili vjetar o vjètre od vjètra s vjètrom il vento del vento al vento il vento o vento dal vento col vento Množina vjètri Nom. Gen. vjetára Dat. vjètrom ili vjètrim Ak. vjètre Vok. o vjètri Abl. od vjetára 7. p. s vjètrima i s vjètrimi 8. p. ù vjetrîh ili vjètrjeh i venti delli venti alli venti i venti o venti dalli venti con i venti ne’ venti Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl. 7. p. U nekim krajevima G mn. završava na -ov, pa se kaže vjètrov – delli venti, učenikov itd., ali bolje je kad završava na -a, vjetára itd. N Uputa I. eke imenice koje završavaju na -an, -ak, -al, -ar, kao što su ovan – il montone, mòmak – paggio, oral – aquila (kaže se i oró), vihar – turbine, u genitivu jednine ne povećavaju broj slogova jer se u G izbacuje samoglasnik a, npr. ovàn, G òvna, mòmak, G mòmka, oral, G orla, vihar, G vìhra, vjètar, G vjètra i sl. I Uputa II. menice ove prve deklinacije koje završavaju na -ez, kao što su vitéz – cavalliere, na -g kao Bog – Dio, teg – lavoro, snjeg – neve, mijenjaju u vokativu jednine nastavke -ez i -g u -ž , vitéz V ò vitéže, V ò Bóže, ò téže, ò snjéže, ò vráže itd. Neki pišu Bog, a primjenjuje se isto pravilo i za imenice koje završavaju na -g pred kojim je samoglasnik. N mn. spomenutih imenica glasi: vitèzi i vitèzovi, bòzi i bògovi, snjèzi i snjégovi, G mn. snjega i snjegóva, D snjègovom itd. I Uputa III. menice ove deklinacije koje završavaju na -ah ili -uh, kao Vlah – morlacco, dúh – spirito, u V jd. imaju oblik Vláše ili dúše, a u N mn. Vlási i dúsi ili duhovi, u G duha i duhôva, u D dúhom i dúhovom. D mn. imenica koje završavaju na -elj, kao spasitelj, pri(j)àtelj završava na -om, spasiteljom, pri(j)ateljom, ali može završavati i na -ljem i glasiti pri(j)ateljem – agli amici, itd. N U p u t a I V. eke imenice izvedene od imena gradova, pokrajina i slično koje završavaju slogom -nin, kao što su Dubròvčanin – Raguseo, Splìćanin – Spalatino, Perâštanin – Perastino, Bòšnjanin, a kaže se i Bošnják – Bosnese, krstjànin – cristiano, u N mn. nemaju oblik Dubròvčanini, Splìćanini itd. nego Dubròvčani, Splìćani, Bòšnjani, krstjani. K U p u t a V. od imenice sa završetkom na -ac, kao otac – padre, kolac – palo, šâvac – sartore i slične u G jd. slovo c prethodi slovu a i kaže se oca – del padre, koca, šâvca i tako i u drugim padežima. Imenica otac i druge koje sadrže slovo t u kosim padežima mogu promijeniti slovo t u još jedan c, ili ga posve izgubiti, pa se u G može reći otca, occa i oca, u D ocu, ali u V jd. kaže se ò óče. Evo primjera u potpunoj deklinaciji. Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl. 7. p. Jednina otac otca, occa i oca ocu oca o óče od oca s ocem i s ocom il padre del padre al padre il padre o padre dal padre col padre Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl. 7. p. 8. p. Množina oci otáca ocem ili ocim oce ò oci od otáca s ocima ù ocjeh ili ocih li padri delli padri alli padri li padri o padri dalli padri con li padri nelli padri I kod imenica koje završavaju na -nj, kao što je oganj, u G -nj prethodi slovu a i kaže se ognja – del fuoco, D ognju itd. Treba upozoriti da imenice koje završavaju na -ac u D mn. završavaju na -em ili na -im, ocem i ocim – alli padri, to se ponekad događa i u nekim drugim primjerima, što će vam upotreba pokazati. Te iste imenice koje završavaju na -ac u N kao i mnoge druge koje završavaju na -ak kao junák, ili 35 36 na -ik kao grešník, na -òk kao svjedòk, na -ùk kao unùk, u V jd. mijenjaju slovo k u č, oče – o padre, starče – o vecchjo, grešníče – o peccatore, svjedoče – o testimonio, unuče – o nipote. K Uputa VI. od imenica koje završavaju na -elj, kao spasitelj – salvatore, pri(j)atelj – amico itd. V jd. završava na lju, a kod imenica koje završavaju na -ić, kao što su mladić, djetić, kraljić, V jd. završava na iću, isti je nastavak kao i u dativu, ali se mijenja naglasak, pri(j)átelju – o amico, mládiću – o giovane. Dativni se oblik koristi kao vokativ kod imenice gospár i kod drugih imenica na -ar i glasi gospáru – o padrone, o kamenáru – o tagljapietre. Paragraf 3. Primjer nepravilnih imenica muškog roda prve deklinacije Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl. 7. p. Jednina dán dána ili dnèva dánu ili dnèvu dána ili dneva o dáne ili dneve od dána ili dneva s dánom ili dnevom il giorno del giorno al giorno il giorno o giorno dal giorno col giorno Množina Nom. dni ili dnevi li giorni Gen. dâna ili dni delli giorni Dat. dánom ili dánim alli giorni ili dnevom, dnevím Ak. dáne ili dneve ili dni li giorni Vok. o dáni ili dnevi ili dni o giorni Abl. od dâna, dneva ili dni dalli giorni 7. p. s dánima ili s dnevima con li giorni 8. p. u dán(i)jeh ili dni ili dnevjeh nelli giorni Uputa oliko je dostatno za dekliniranje imenica muškog roda prve deklinacije. Mora se ipak upozoriti da se imenica čovjek – huomo u jednini deklinira: G od čovjeka, D čovjeku, A čovjeka, V o čovječe, Ab. od čovjeka, 7. p. s čovjekom; ali u množini se mora reći ljudi – gli huomini, od ljûdi – degli huo mini, D ljûdem ili ljudim – agli huomini, A ljude – gli huomini, V o ljùdi – o huomini, 7. p. s ljûdima – con gli huomini, 8. p. ù ljûdih ili ljûdih – negli huomini. Treba zapamtiti također da se kod brojenja do T četiri moramo služiti oblikom čovjèk, jedan čovjek – un’ huomo, dva, tri, četiri čovjeka, ali cinque huomini kaže se pet ljûdi, tako i šes ljûdi itd. Zapamtite da i kod drugih imenica stvar koja se broji do četiri dolazi u G jd., npr. jedan golub, dva, tri, četiri golúba – uno, due tre, quattro colombi, ali brojeći dalje, kaže se pet golúba s G mn., isto tako šest golúba itd. Paragraf 4. Imenice srednjeg roda prve deklinacije sa završetkom na -e ili -o N eke imenice srednjeg roda ove deklinacije završavaju u nominativu na -e, pòlje – il campo, vrjème – il tempo, vjêće – il consiglio, a druge završavaju na -o, kao nebo – il cielo, čèlo – la fronte. U G i u drugim padežima imaju nastavke kao i imenice muškog roda. U jednini i u množini imaju tri slična padeža: N, A, V, a Ab. je sličan genitivu. Primjer nejednakosložnih imenica srednjeg roda sa završetkom na -e Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl. 7. p. Jednina vri(j)ème ili vrìme vrèmena vrèmenu vrjème ó vrjème od vrèmena s vremenom Množina Nom. vremêna Gen. od vremêna ili vremenî Dat. vrèmenom Ak. vrèmena Vok. o vrèmena Abl. od vremêna 7. p. s vrèmenima 8. p. u vrèmenih ili vrèmenjeh il tempo del tempo al tempo il tempo o tempo dal tempo col tempo li tempi delli tempi alli tempi li tempi o tempi dalli tempi colli tempi nelli tempi Tako se moraju deklinirati sve imenice srednjeg roda sa završetkom na -e, sunce, srce, vjêće, govorè nje, činjènje i druge glagolske imenice. 37 38 I Poglavlje II. Uputa I. menice srednjeg roda sa završetkom na -le, kao što je tèle – vitello, u G dobivaju još jedan slog, pa su nejednakosložne – G od telèta. Isto je i kod završetka -me, vrjème, G vrèmena, sjeme, G sjemena itd., također sa završetkom -te, kao što je djete, G djeteta. Jednakosložne su imenice koje završavaju na -ce – sunce, srce, na -lje kao polje, zelje, na -će kao vjêće itd. Uputa II. ednakosložne imenice srednjeg roda sa završetkom na -ce, kao što su sunce, srce, traže u sedmom padežu nastavak -em: srcem – col cuore, suncem – col sole. Na -em završava i sedmi padež imenica srednjeg roda sa završetkom na -če, kao robče – schjavo, sirotče – orfanello, robčem, sirotčem. Na -em završava sedmi padež svih glagolskih imenica kao što su trenùće, trenùćem, govorènje, govorenjem, imànje, imànjem. J Primjer srednjeg roda sa završetkom na -o Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl. 7. p. Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl. 7. p. 8. p. Jednina ovo stado l’armento stada dell’armento stadu all’armento stado l’armeno ò stado o armento od stada dall’armento stadom coll’armento Množina stada gli armenti stáda degli armenti stadom ili stadim agli armenti stada gli armenti ò stada o aramenti od stáda dagli armenti s stadima con gli armenti ù stadjeh ili stadih negli armenti Na isti se način dekliniraju i ostale imenice srednjeg roda sa završetkom na -o, srèbro – l’argento, méso – la carne, gospòstvo – signoria, mljêko itd. N Uputa eke su imenice srednjeg roda sa završetkom na -o nepravilne, kao čudo – miracolo, u N mn. čudesa, G čudêsa – delli miracoli. Im. uho – l’orecchio, u N mn. uši – le orecchie ženskoga su roda, G uši, D uhom ili ušim, a može se još reći moja uha – le mie orecchie. Nebo – il cielo, N mn. nebèsa – li cieli. Okó – l’occhio, N mn. oči – gli occhi, G oči – degli occhi, D okom, 7. p. očima, 8. p. ù očih. Treba napomenuti da su neka osobna imena, premda u nominativu završavaju na -o, uvijek muškog roda, kao npr. Ivo – Giovanni, Marko – Marco. Poglavlje III. O drugoj deklinaciji I menice ove deklinacije koje završavaju u nominativu na -a ili su osobne imenice muškoga roda kao npr. Andrija, Matija itd., ili su to osobne imenice ženskog roda kao Klara, Marija itd., ili su opće imenice muškog i ženskog roda kao ovi sluga, ova riba – questo pesce, ova kuća – questa casa itd. U G je završetak -e, po tome se završetku ova druga deklinacija razlikuje od prve, D je na -i, A na -u, V na -o ili na -a, a kod nekih imenica na -e, Ab. na -e, i sličan je genitivu, 7. p. ima prijedlog sa ili s i nastavak -om, npr. s kraljicom – con la regina, kao što je rečeno u poglavlju I. N mn. je na -e, G na -a, D na -am, A na -e, V na -e, Ab. na -a s prijedlogom od, 7. p. završava na -ami ili -ama, a osmi na -ah s prijedlogom u. Paragraf 1. Primjer vlastitih i općih imenica ove druge deklinacije Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl. 7. p. Marija Marije Mariji Mariju o Marijo ili Marija od Marije s Marijom Maria di Maria a Maria Maria o Maria da Maria con Maria Primjer opće imenice muškog roda Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl. 7. p. Jednina vojvòda vojvode vojvòdi vojvòdu ò vójvoda od vojvòde s vojvòdom Množina vojvòde Nom. Gen. vojvóda Dat. vojvòdam Ak. vojvòde Vok. o vojvòde Abl. od vojvóda 7. p. s vojvòdam ili vojvodama 8. p. ù vojvòdah il capitano del capitano al capitano il capitano ò capitano dal capitano col capitano li capitani delli capitani alli capitani li capitani ò capitani dalli capitani con li capitani nelli capitani 39 40 Deklinacija imenica Primjer opće imenice ženskoga roda Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl. 7. p. riba ribe ribi ribu ò ríbo od ribe s ribóm il pesce del pesce al pesce il pesce o pesce dal pesce con il pesce Množina ribe Nom. Gen. ríba Dat. ribam Ak. ribe Vok. ò ribe Abl. od ríba 7. p. s rìbami ili s rìbama 8. p. ù ribáh li pesci delli pesci alli pesci li pesci o pesci dalli pesci con li pesci nelli pesci Uputa o vokativu i o ostalim padežima remda V jd. općih imenica ove druge deklinacije obično završava na -o, ó dúšo – o anima, ó ríbo – o pesce, ò slúgo – o servo, o kućo – o casa itd., kod vlastitih imenica završava i na -a, o Márijo ili o Márija, Andrija ili Andrijo. A imenice koje završavaju na -ca, kao djevica, Bogorodica, vodica itd., u V mogu završavati i na -ce, ò divice, o Bógorodice, o vodice. Mora se napomenuti da imenice ove deklinacije koje završavaju na ga, sluga, tojàga, snâga itd., u D mogu završavati na -gi ili na -zi: slugi ili sluzi, tojâgi ili tojàzi, snagi ili snazi. Imenice ove deklinacije koje završavaju na kva, kao tikva, crkva, praskva, u G mn. mijenjaju kva u ka, npr. crkáva – delle chiese, tikáva – delle zucche, praskáva (ili bolje prasáka) – delle persiche. P Paragraf 2. Dat. màteram alle madri Ak. màtere le madri Vok. ò màtere o madri Abl. od màtera dalle madri 7. p. s màterami ili s màterama con le madri 8. p. ù materah nelle madri Nepravilna je i imenica kći – la figliuola, a deklinira se: Jednina kćí la figliuola Nom. Gen. od kćere della figliuola Dat. kćéri alla figliuola Ak. kćér la figliuola Vok. o kći ili ò kćéri o figliuola Abl. od kćere dalla figliuola 7. p. s kćerom con la figliuola Množina kćeri le figliuole Nom. Gen. od kćeri delle figliuole Dat. kćeram alle figliuole Ak. kćeri le figliuole Vok. o kćéri o figliuole Abl. od kćeri dalle figliuole 7. p. s kćerima ili s kćerama con le figliuole 8. p. u kćerah ili u kćerih nelle figliuole Napomena reba napomenuti da uz imenicu gospòda, zbirnu imenicu sa značenjem signori, pridjev mora biti ženskog roda i kaže se naša gospòda – li nostri signori, dobra gospòda – buoni signori, i mora se reći gospoda su narêdili, učinili itd. – li signori hanno ordinato itd., a ne narêdile. Deklinira se: T Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl. 7. p. Nepravilna imenica mati – la madre deklinira se: Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl. 7. p. la madre della madre alla madre la madre o madre dalla madre con la madre Nom. Gen. Množina màtere mátera le madri delle madri li signori delli signori alli signori li signori o signori dalli signori con li signori P o g l a v l j e I V. Nepravilne imenice ove druge deklinacije Jednina mati màtere màteri màter ò máti od màtere s màterom gospòda gospode gòspodi gòspodu o góspodo od gospode s gòspódom S Treća deklinacija ve su imenice ove deklinacije ženskog roda i opće. Nominativ završava na neki suglasnik: milost – la grazia, kôrist – utilità, plav – la barca, rječ – parola, noć – notte, smrt – morte. Genitiv, različit od onoga u drugim deklinacijama, završava na -i, i D završava na -i, A je sličan N, Ab. s prijedlogom od sličan je genitivu, 7. p. završava na -ju ili na -i. U množini N završava na -i, G na -î, D na -im, A 41 42 na -i, V na -i, 7. p. na -imi ili -ima, a 8. na -ih. Paragraf 1. Primjer ove deklinacije Jednina Nom. milóst ili milós Gen. mìlosti Dat. mìlosti Ak. milóst Vok. o milóst Abl. od mìlosti 7. p. s milosti ili s milostju la grazia della grazia alla grazia la grazia o grazia dalla grazia con la grazia Množina mìlosti Nom. Gen. milosti Dat. mìlostim Ak. mìlosti Vok. ò mîlosti Abl. od mìlosti 7. p. s milòstima 8. p. u milostih ili milostjeh le grazie delle grazie alle grazie le grazie ò grazie dalle grazie con le grazie nelle grazie N a isti se način dekliniraju sve imenice ove treće deklinacije. Kod imenica koje završavaju na -ost ili na -ast, odbacuje se završno t kako bi riječ imala ljepši izgovor i izgovara se krepós, a ne krepóst, tako i lakomos, slados, oholás itd. Poglavlje V. samoglasnik -i, npr. Mládi čovjek trči brzo – L’ huo mo giovane corre presto. Svéti čovjek jest umiljen – L’ huomo santo è umile. U ovom se posljednjem primjeru kaže svéti, a ne svet jer se glagolom jesam ne potvrđuje svetost već poniznost i zato se kaže umiljen a ne umiljeni. Katkad se ipak koristi svet umjesto svéti, dobar umjesto dobrí, a tako je i kod drugih pridjeva. M Uputa II. ridjevi imaju sedam padeža u jednini, a osam u množini, kao i imenice s kojima se moraju slagati u rodu, broju i padežu. U množini je nastavak za G, D, Ab. i za 7. padež jedinstven za sve rodove. P Paragraf 2. O pridjevima Paragraf 1. Različiti završetak istoga pridjeva ridjevi kao dobar – buono, svet – santo, ljep – bello, vêlik – grande, grùb – brutto završavaju u N jd. na neki suglasnik, ali valja obratiti pozornost na to da isti N jd. završava i na samoglasnik -i, pa se kaže dobrí, svéti, ljépi, velikí, grubi. Kad se, dakle, mora reći dòbar, a kada dobrí, kad svet, a kada svéti, nećete lako naći opisano pravilom. Evo ovako: kad se izravno potvrđuje glagolom jesam ili se niječe glagolom nijesam, pridjev se slaže s imenicom i mora završavati na suglasnik, npr. Petar jest dobar, svet, ljep. – Pietro è buono, santo, bello, ili Petar nije dobar, nije svet, nije ljep. – Pietro non è buono, non è santo, non è bello. Ali kada se pridjev ne potvrđuje glagolom jesam niti se niječe glagolom nijesam, već se pridjevom potvrđuje ili niječe neko drugo svojstvo imenice, pridjev mora završavati na P Uputa I. ora se napomenuti da kad pridjev završava samoglasnikom -i, ima različit naglasak od oblika sa suglasničkim završetkom. Npr. Dóbri Petar reče. – Il buon Pietro disse. Petar jest dòbar. – Pietro è buono. Isto tako u ženskom rodu. Ova kobila jest mlâda. – Questa cavalla è giovane. Mláda kobila brzo trči. – La cavalla giovane presto corre. Isto je i u množini: Studêni su vjetri. – Son venti freddi, ali Stúdeni vjetri pûháhu láni. – Venti freddi soffiavano l’anno passato. O značenju naglasaka govorilo se u jedinstvenom poglavlju o naglascima. Primjer za pridjeve N Jednina dòbar, dòbra, dobró – buono, buona, buono, G dobróga, dobre, dobróga, D dobrómu, dobrój, dobrómu, A dobróga, dòbru, dòbro, V ò dóbri, ò dóbra, ò dóbro, Ab. od dobróga, od dobre, od dobróga, 7. p. s dobrjem ili dobrim — con buono, buo na, buono; Mn. N dòbri, dòbre, dobra, G dobrjeh ili dobríh, D dobrim ili dobrjem, A dòbre, dobre, dòbra, V ò dóbri, ò dobre, ò dóbra, Ab. od dobrjeh ili dobrih, 7. p. s dobrjémi ili dobrími, ili dobrjéma, 8. p. ù dobrjeh ili ù dobrih – ne buoni, nelle buone, ne buoni. Na isti se način dekliniraju i drugi pridjevi: ljep, ljêpa, ljépo – bello, vedar, vèdra, vèdro – sereno, zélen, zelêna, zelêno – verde. Na isti se način deklinira i pridjev koji u nominativu jednine završava na -i. 43 44 Uputa remda G jd. i Ab. u muškom i srednjem rodu završavaju nastavkom -oga, katkad se umjesto dobróga, ljepóga izostavljanjem o i g kaže dobra, ljépa itd. Tako se i u D umjesto dobrómu kaže dobru uz izostavljanje o i m. buono, zao – cattivo, gori, gora, gore – peggiore, mali – piccolo, manji, manja, manje – più piccolo, visok – alto, viši, viša, više – più alto, drag – caro, draži, draža, draže – più caro, ják – forte, jači, jača, jače – più forte, ljep – bello, ljepši, ljepša, ljepše – più bello i malobrojni drugi pridjevi koje ćete naći u rječniku. Poglavlje VI. Paragraf 2. O komparativima i superlativima O superlativima P Paragraf 1. Kako se tvore komparativi ekli smo u Poglavlju V., Uputa I. da pridjevi u N jd. mogu završavati na neki suglasnik ili na samoglasnik -i, npr. svet i svéti – santo, stàr i stári – vecchio itd. Komparativ sa značenjem più santo, più vecchio tvori se od pridjeva koji završavaju na -i uz dodavanje suglasnika j, koji označava da se posljednji slog mora izgovarati s dužinom. Npr. svéti – santo, sveti(j)i – più santo, stári – vecchio, stari(j)i – più vecchio, crni(j)i – più nero. Kaže se prîličan i prîlični – simile, prîlični(j)i, prîličnija, prîličnije – più simile. Komparativi se dekliniraju kao i njihov pozitiv, osim srednjeg roda kod kojega N jd., A i V u pozitivu završavaju na -o, a u komparativu na -e. Npr. crni, crná, crnó – nero, crni(j)i, crnija, crnije – più nero, isto tako vedri, vedra, vedro – sereno, vedri(j)i, vedrija, vedrije – più sereno, sveti(j)i, -tija, -tije – più santo. R K Uputa I. ad se komparativ ne običava tvoriti od pozitiva, tada se uz pozitiv koristimo riječcom veće, koja znači più, npr. veće moguć – più potente. Malobrojni su komparativi koji se ne tvore dodavanjem -i pozitivu, npr. slatki – dolce, più dolce, mora se reći slađi, slađa, slađe; mladi – giovane, mlađi, mlađa, mlađe – più giovane. N Uputa II. eki se komparativi mogu nazvati nepravilnima jer se ne tvore od pozitiva, a to su sljedeći: dobri – buono, bolji, bolja, bolje – migliore ili più S uperlativi u hrvatskom jeziku nemaju vlastitoga nastavka već se tvore dodavanjem pri pozitivu, npr. ljep ili ljepi – bello, priljep – bellissimo, slàdak ili sladkí – dolce, prislàdak ili prisladki – dolcissimo, blažen ili blaženi – beato, priblažen ili priblaženi – beatissimo. Oblici se dekliniraju kao pozitiv, npr. priblážen, priblâžena, priblâženo. Superlativ se tvori i dodavanjem naj- komparativu, npr. nájljepši – bellissimo, nàjdraži – carissimo, a deklinira se isto kao komparativ, osim oblika za srednji rod koji završava na -e, npr. nájljepši, nájljepša, nájljepše, nájdraži, nâjdraža, nájdraže. Mora se napomenuti da se superlativi priljepi, pridragi i drugi slični ne smiju upotrebljavati kad se ne izražava usporedba, ne kaže se pridragi od svjeh već nájdraži svjeh, tako i najljepši, a znače najdraži i najljepši od svih. Paragraf 3. O pridjevima izvedenim od vlastitih i općih imenica I lirski jezik ima posvojne pridjeve izvedene od vlastitih imena i od općih imenica tako da se za izricanje značenja di Pietro, di Antonio kaže Petrov, Antunov, Stipanov, Ivanov – di Stefano, di Giovanni, npr. la vigna di Pietro – Petrov vinográd, la moglie di Pietro – Pètrova žèna. Isto je i kod općih imenica, di colombo – golubov, di aquila – orlov, del vescovo – biskupov. Tvore se iz 7. p. jd. imenice uz promjenu završnog suglasnika m u v, npr. Ivanom – Ivanov, golubom – golubov. Dekliniraju se kao pridjevi, Ivanov, Ivanova, Ivanovo, G Ivanova, Ivanove, Ivanova itd. Pridjevi se izvode i iz imena gradova, pokrajina itd. i najčešće završavaju na -ski, npr. splitskí, splitská, splitskó – di Spalato, tako i rimskí, rimska, rimskò – di Roma, nebeskí, nebeská, nebeskó – del cielo, Kralj nebeskí – Rè del cielo, Kraljica nebeska – Regina del cielo, plod zemaljskí – frutto della terra itd. 45 46 Poglavlje VII. Paragraf 2. Paragraf 1. O pokaznim zamjenicama O ličnim zamjenicama Deklinacija pokazne zamjenice ovi – questo Deklinacija lične zamjenice ja – io, 1. l. jd. N já – io, G mene – di me, D meni – a me, A mene – me, Ab. od mene – da me, 7. p. sà mnom ili mnom – meco. Mn. N mi – noi, G nas – di noi, D nam – a noi, A nas – noi, Ab. od nas – da noi, 7. p. s nami – con noi, 8. p. ù nas – in noi. Zamjenica drugoga lica N Jednina ti – tu, G tebe – di te, D tebi – a te, A tebe – te, V ò tí – o tu, Ab. od tebe – da te, 7. p. s tobom – teco. Mn. N vi – voi, G vas – di voi, D vam ili vami ili vama – a voi, A vas – voi, V ò vi – o voi, Ab. od vas – da voi, 7. p. s vami ili s vama – con voi, 8. p. ù vas – in voi. Zamjenica trećeg lica za jedninu i množinu N Deklinacija pokazne zamjenice taj – cotesto Jednina sebé – di se, D sebi – a se, A sebe – se, Ab. od sebe – da se, 7. p. sa sobóm – seco. Mn. G sebé – di se, D sebi – a se, A sebe – se, Ab. od sebe – da se, 7. p. s sobóm – seco, , 8. p. u sebi – in se. Kod spomenutih zamjenica oblik D jd. koristi se za 8. p. s prijedlogom ù, ù mèni – in me, u tebi – in te, u sebi – in se. G Jednina oví, ová, ovó – questo, questa, questo, G ovòga, ove, ovoga – di questo, di questa, di questo, D ovomu, ovoj, ovomu – a questo, a questa, a questo, A ovòga, ovú, ovó – questo, questa, questo, Ab. od ovòga, ové, ovòga – da questo, da questa, da questo, 7. p. s ovjem ili ovím, s ovóm, s ovím ili s ovjem – con questo, con questa, con questo. Mn. N ovi, ove, ovà – questi, queste, questi, G ovjeh ili ovih – di questi, di queste, di questi, D ovím ili ovjem – a questi, a queste, a questi, A ove, ove, ova – questi, queste, questi, Ab. od ovíh ili ovjeh – da questi, da queste, da questi, 7. p. s ovími i s ovjema – con questi, con queste, con questi, 8. p. u ovih ili ovjeh – in questi, in queste, in questi. N Jednina táj, tá, tó – cotesto, cotesta, cotesto, G tòga, te, tòga – di cotesto, di cotesta, di cotesto, D tòmu, tój, tòmu – a cotesto itd., A tòga, tu, to – cotesto itd., Ab. od tòga, te, tòga – da cotesto itd., 7. p. s tjem ili s tím, s tóm, s tjem ili s tím – con cotesto itd. Mn. N ti, té, ta – cotesti, coteste, cotesti, G tih ili tjeh, D tim ili tjem, A te, te, ta, Ab. od tih ili tjeh, 7. p. s tími ili tjema, 8. p. u tih ili tjeh – in cotesti itd. Primjer pokazne zamjenice oní – quello N Naziv lična zamjenica izabran je radi usklađivanja sa suvremenim nazivljem, što ne bi bilo moguće ako bi se doslovno preveo Della Bellin talijanski termin pronomi primitivi. U originalu je napisano con la particella, što bi doslovno prevedeno glasilo s partikulom. Radi dostupnosti suvremenomu čitatelju izabrali smo naziv koji odgovara stvarnoj funkciji, odnosno prijedlogu u. Jednina oní, oná, onó – quello, quella, quello, G onòga, one, onòga – di quello, di quella, di quello, D onòmu, onój, onòmu – a quello, a quella, a quello, A onòga, onú, onó – quello, quella, quello, Ab. od onòga, one, onòga – da quello, da quella, da quello, 7. p. s onjem ili s oním, s onóm, s onjem – con quello, con quella, con quello. Mn. N oni, one, ona – quelli, quelle, quelli, G onih ili onjeh – di quelli, di quelle,itd., D oním – a quelli itd., A onè, onè, ona – quelli itd., Ab. od oníh ili onjeh – da quelli itd., 7. p. s onìmi ili s onjèma – con quelli, 8. p. u oníh ili onjeh – in quelli itd. 47 48 S Uputa pomenute zamjenice u G, Ab. i 8. padežu mn. umjesto ovjeh, tjeh, onjèh mogu imati oblike ovezjeh, tezjèh, onezjeh, u 7. padežu s onezimi, s onezjema, a u 8. p. ù onezjeh. Mora se još napomenuti da se oblik G mn. koristi umjesto A, npr. ljubim onezjeh – amo quelli. Primjer lične zamjenice on Jednina N on, ona, onó – egli, ella, quello, ili esso, essa, esso, G njega, nje, njega – di lui, di lei itd., D njemu, njoj, njemu – a lui itd. A njega, nju, onó – lui, lei, quello, Ab. od njega, nje, njega – da lui itd., 7. p. s njím, s njóm, s njím – con lui, con lei itd. Mn. N oni, oné, oná – eglino, elleno, quelle cose, G njih – di loro, D njim – a loro, A one, one, ona – loro, itd., Ab. od njih – da loro, 7. p. s njìmi – con loro, 8. p. ù njìh – in loro. Uputa mjesto potpunoga oblika spomenute zamjenice on u D i A jd. možemo koristiti samo posljednji slog navedenih padeža, npr. ljubim ga – lo amo, umjesto ljubim njega, reci mu – digli umjesto reci njemu. U D mn. umjesto njim dovoljan je oblik im, koji se pripaja prethodnoj riječi, npr. dajte im – date loro, reče im – disse loro umjesto reče njim. Često se oblik G mn. koristi umjesto A mn. pridjeva, npr. karam nepravednjeh – riprendo gl’ ingusti. Isto se tako umjesto A mn. spomenute zamjenice koristi skraćeni oblik genitiva, npr. ubi(j) ih umjesto ubi(j) njih – ammazzali. U D jd. ženskog roda umjesto reče njoj kaže se reče joj, a u A umjesto nju koristi se ju, npr. umjesto ljubjáše nju može se reći ljubjaše ju. U U originalu je pronome demostrativo. O Primjer posvojne zamjenice njegov d genitiva njega, nje, njega zamjenice on tvori se sljedeća posvojna zamjenica čiji se oblici slažu s imenicama muškog, ženskog i srednjeg roda, npr. il padre di lui ili suo – njègov otac, la madre di lui ili sua – njegova mati, l’ armento di lui ili suo – stado njegovo. A u množini njihovi oci – i loro padri, njihove májke – le loro madri, njihova stada – i loro armenti. Primjer spomenute posvojne zamjenice njegov N Jednina njegov, njegova, njegovo – il di lui, la di lui, il di lui, G njegova, njegove, njegova – del di lui, della di lui, del di lui, D njegovu, njegovoj, njegovu – al di lui, alla di lui, al di lui itd., A njegova, njegove, njegovo, Ab. od njegova, njegove, njegova, 7. p. s njegovjem, njegovom, negovjem ili njegovim. Mn. N njegovi, njegove, njegova – i di lui, le di lui, i di lui, G njegovjeh ili njegovih – de’ di lui, delle di lui, dei di lui itd. D njegovjem ili njegovim, A njegove, njegove, njegova, Ab. od njegovjeh, 7. p. s njegovjem ili njegovjema ili njegovima, 8. p. u njegovjeh. Primjer posvojne zamjenice njihov N Jednina njihov, njihova, njihovo – il di loro, la di loro, il di loro, G njihova, njihove, njihova – del di loro, della di loro, del di loro, D njihovu, njihovoj, njihovu – al di loro, alla di loro, al di loro, A njihova, njihovu, njihovo, Ab. od njihova, njihove, njihova, 7. p. s njihovjem, njihovom, njihovjem. Mn. N njihovi, njihove, njihova – i di loro, le di loro, i di loro, G njihovjeh ili njihovih – dei di loro, delle di loro, dei di loro, D njihovjem ili njihovim, A njihove, njihove, njihova, Ab. od njihovjeh ili njihovih, 7. p. s njihovjem ili njihovjema, 8. p. u njihovjeh ili njihovih. U originalu demostrativo. 49 50 O Uputa blici zamjenice njihov moraju se koristiti kad je više onih kojima pripada stvar ili osoba, premda su posjedovana stvar ili osoba u jednini, npr. njìhov meštar – il maestro loro, njihov posó – il loro negozio, njihova mati – la loro madre, njihovo srebro – il loro argento, li padri di loro – njihovi oci itd. Ali mora se reći njegove ovce – le pecore di lui, trudi njegovi – le fatiche di lui, stada njegova – gli armenti di lui. Primjer pokazni zamjenički pridjev istí – lo stesso N Jednina istí, istá, istó – lo stesso, la stessa, lo stesso, G istóga, iste, istóga – dello stesso, della stessa, dello stesso, D istómu, istój, istómu – allo stesso, alla stessa, allo stesso, A istóga, istu, istó – lo stesso, la stessa, lo stesso, Ab. od istóga, iste, istóga – dallo stesso, dalla stessa, dallo stesso, 7. p. s istím ili istjem, s istóm, s istím – con lo stesso, stessa, stesso. Mn. N ista, iste, ista, G istíh ili istjéh, D istím, A íste, íste, ista, Ab. od istih, 7. p. s istími ili s istíma, 8. p. ù ístih ili istjeh. Paragraf 3. O posvojnim zamjenicama O posvojnoj zamjenici za prvo lice mój N Jednina mój, mòja, mòje – mio, mia, mio, G mojéga, moje, mojéga – del mio, della mia, del mio, D mojèmu, mojoj, mojèmu – al mio, alla mia, al mio, A mojéga, mòju, mòje – il mio, la mia, il mio, V ò mój, ò mója, ò móje – ò mio, ò mia, ò mio, Ab. od mojèga, od moje, od mojèga – dal mio, dalla mia, dal mio, 7. p. s mòjem ili s mòjim, s mojóm, s mòjem ili s mo(j)im – col mio, colla mia, col mio. Množina N mo(j)i, mòje, mòja – li miei, le mie, li miei, G mojeh ili mo(j)ih – delli miei itd., D mojem ili mó(j)im – alli miei itd., A mòje, mòje, mòja – li miei itd., V ó mó(j)i, móje, mója – ó miei, itd., Ab. od mojeh ili mo(j)ih – dalli miei, itd., 7. p. s mojèma ili s mojemi ili s mo(j)imi – con li miei, 8. p. ù mojeh ili mo(j)ih – nelli miei, itd. Koristi se i kraćenje iste zamjenice ovako. N Jednina mòj, ma, me – mio, mia, mio, G môga, me, môga – del mio itd., D mòmu, mòj, mòmu, A môga, mu, me, V ó mój, ma, me, Ab. od môga, od me, od môga, 7. p. s mo(j)im, s môm, s mo(j)im – col mio, con la mia, col mio. Množina N mo(j)i, mé, ma – li miei itd., G mo(j)ih, D mo(j)im, A me, me, ma, V o mo(j)i, me, ma, Ab. od mo(j)ih, 7. p. s mo(j)imi ili s mo(j)ima, 8. p. u mo(j)ih. Primjer zamjenice za drugo lice tvoj – tuo N Jednina tvòj, tvòja, tvòje – tuo, tua, tuo, G tvojega, tvoje, tvojega – del tuo, della tua, del tuo, D tvojèmu, tvojoj, tvojèmu – al tuo itd., A tvojèga, tvoju, tvòje, V ó tvój, tvója, tvòje, Ab. od tvojèga, od tvoje, od tvojèga, 7. p. s tvojem ili s tvo(j)im, s tvojom, s tvojem. Mn. tvo(j)i, tvoje, tvoja, i dalje kao kod prethodne zamjenice. Skraćeni oblici iste zamjenice N Jednina tvoj, tva, tve, G tvôga, tve, tvôga, D tvòmu, tvôj, tvòmu itd. Ostali oblici u jednini i u množini slični su prethodnoj zamjenici. Primjer zamjenice svoj – suo N Jednina svòj, svòja, svòje – suo, sua, suo, G svòjega, svoje, svòjega – del suo, della sua, del suo D svòjemu, svojoj, svòjemu – al suo, alla sua, al suo, A i drugo kao kod prethodne zamjenice, a isto vrijedi i za skraćene oblike. Treba napomenuti da je katkad oblik A m. r. sličan nominativu, kako će se rastumačiti u pravilu poglavlja XXII. U originalu stoji del demostrativo. 51 52 Primjer posvojne zamjenice naš – nostro N Jednina nàš, nàša, nàše – il nostro, la nostra, il nostro, G nàšega, naše, nàšega – del nostro, della nostra, del nostro, D nàšemu, nàšoj, nàšemu – al nostro, alla nostra, al nostro, A nàšega, nàšu, nàše – il nostro, la nostra, il nostro, V ò náš, náša, náše – ò nostro, ò nostra, ò nostro, Ab. od nàšega, nàše, nàšega – dal nostro, dalla nostra, dal nostro, 7. p. s nàšjem ili nàšim, nàšom, nàšim – col nostro, itd. Mn. N nàši, nàše, nàša – li nostri, le nostre, li nostri, G nàših ili nàšjeh – delli nostri, delle nostre, delli nostri, D nàšim ili nàšjem – alli nostri, alle nostre, alli nostri, A nàše, naše, nàša – li nostri, le nostre, li nostri, V ò náši, náše, náša – ò nostri, nostre, nostri, Ab. od nàših ili našjeh – dalli nostri, dalle nostre, dalli nostri, 7. p. s nàšimi ili našjemi i naši(j)ema – con li nostri, con le nostre, con li nostri, 8. p. ù nàšjeh ili naših – nelli nostri, nelle nostre, nelli nostri. Na isti se način deklinira vàš, vàša, vàše – vostro, vostra, vostro. Deklinacija pridjeva našinski N Paragraf 4. O odnosnoj zamjenici ko(j)í, kojá, kojé i drugim zamjenicama N Mn. N našìnski, našìnske, našìnska, G našìnskih ili našinskjeh, D našìnskim ili našinskjem, A našìnske, našìnske, našìnska, V o našinski, našìnske, našìnska, Ab. od našinskih ili našinskjeh, 7. p. s našinskjemi ili našinskimi, 8. p. ù našìnskjeh ili našìnskih. Imenica nàšinac – čovjek iz našega kraja ili pripadnik naše sljedbe deklinira se kao imenica muškog roda prve deklinacije. G našìnca itd. Ženski rod našìnka – žena iz našeg kraja ili pripadnica naše sljedbe deklinira se kao imenica ženskog roda dru- Jednina ko(j)í, kojá, kojé – il quale, la quale, il quale, G kojéga, koje, kojéga – del quale, della quale, del quale, D kojému, kojój, kojému – al qualle, alla quale, al quale, A kojega itd., a katkad ko(j)í, koju, kojé – il quale, la quale, il quale, Ab. od kojéga, od koje, od kojéga – dal quale, dalla quale, dal quale, 7. p. s kojem, s kojóm, s kojem – col quale, colla quale, col quale. Mn. N ko(j)i, koje, kojá – li quali, le quali, li quali, G kojeh ili ko(j)ih – delli quali, delle quali, delli quali, D kojem – alli quali, alle quali, alli quali, A koje, koje, koja – li quali, le quali, li quali, Ab. od ko(j)i(j)eh – dalli quali, dalle quali, dalli quali, 7. p. s kojema ili s kojemi – colli quali, colle quali, colli quali, 8. p. ù kojeh ili ù ko(j)ih – nelli quali, nelle quali, nelli quali. Skraćeni oblik iste zamjenice Jednina našinskí, našinská, našinskó – čovjek, žena ili stvar iz našeg kraja ili naše sljedbe, G našìn skoga, našìnske, našìnskoga – del huomo itd., D našìnskomu, našìnskój, našìnskomu, A našìnskoga, našìnsku, našìnskoga, V ò našínski, ò našínska, našínsko, Ab. od našìnskoga, našinske, našìnskoga, 7. p. s našìnskim, s našìnskom, s našinskim – col huomo itd. ge deklinacije. N našìnka, G našìnke, D našinci, A našìnku itd. N Jednina kí, ka, kè – il quale, la quale, il quale, G kóga, ke, kóga – del quale itd., D komu, koj, komu – al quale, itd., A koga, kú, ké – il quale, itd., Ab. od kóga, od ke, od kóga – da quale itd., 7. p. s kjem ili s kim, s kóm, kjem ili s kím – col quale itd. Mn. N ki, ke, ka – li quali, itd., G kjeh, ko(j)ih ili kih – delli quali, itd., D kjem ili kím – alli quali, itd., A ke, ke, ka – li quali, itd., Ab. od keh ili kih ili ko(j)ih – dalli quali, itd., 7. p. s kjema, s kjemi, ili s ko(j)ima, također i s kími – con li quali itd., 8. p. ù kjeh ili kih ili ko(j)ih – nelli quali, itd. Prema originalnom pronome. 53 54 Paragraf 5. O neodređenim i upitnim zamjenicama Primjer neodređene zamjenice ko(j)igod ili ko(j)igodjer N eodređena zamjenica ko(j)igod, ko(j)igodjer sa značenjem neki (alcuno) tvori se pridodavanjem god ili godjer odnosnoj zamjenici ko(j)í. Deklinira se ovako: N ko(j)ígod, kojágod, kojégod ili ko(j)ígodjer, kojágodjer, kojègodjer – alcuno, alcuna, alcuno, G kogagod, kojegod, kogagod itd. pridodajući god ili godjer padežima odnosne zamjenice. Od odnosne zamjenice ko(j)í pridodavanjem mu drago tvori se i ko(j)i mu drágo, koja mu drago, koje mu drago sa značenjem ma koji. Primjer zamjeničkog pridjeva10 svàk ili svaki – ognuno N svaki ili svàk, svaká, svako – ognuno, ognuna, ognuno, G svàkoga, svake, svakoga – di ognuno itd., D svàkomu, svàkoj, svàkomu i dalje kao kod odnosne zamjenice. O upitnoj zamjenici tko – chi Jednina N tkò ili kò, ká, štò – qual huomo ili chi, qual donna, qual cosa, G tkóga, ke, kóga, D tkómu, kòj, kómu, A tkóga, kú, što, Ab. od tkóga, ké, kóga, 7. p. s kim ili s kjem, s kóm, s kim ili s kjem. Množina N kí, ke, ká, G kjeh ili kih, D kim ili kjem, A ké, ke, ká, Ab. od kíh ili od kjeh, 7. p. s kími ili s kjémi, 8. p. ù kih, ù kjeh. Tvori se i upitno tkò igda, ka igda, što igda – chi mai, qual mai, che cosa mai. Primjer upitnog kakav – quale N Jednina kakav, kakva, kakvo – quale, G kakva, kakve, kakva – di quale, D kakvu, kakvoj, kakvu – a quale, A kakva, kakvu, kakvo – quale, Ab. od kakva, od kakve, od kakva – da quale, 7. p. s kakvim, s kakvom, s kakvim ili s kakvjem – con quale. 10 U originalu partitivi. U originalu partitivo. Množina N kakvi, kakve, kakva – quali, G kakvjeh i kakvih, D kakvjem i kakvim, A kakve, kakve, kakva, Ab. od kakvjeh i kakvih, 7. p. s kakvjèmi ili s kakvjèma ili s kakìmi ili s kakvima, 8. p. u kakvjeh ili kakvih. Z Uputa apamti da kakav ne služi uvijek za postavljanje pitanja, npr. kakav otac, takí sin – qual’è il padre, tal è il figliuolo. Na upit kakav, kva, kvo – quale odgovara se takí, taká, takó – tale, a deklinira se ovako: N Jednina takí, taká, takó – tale, G takòga, taku, takòga, D takòmu, takoj, takòmu, A takoga, taku, takoga, V ò takí, taká, takó, Ab. òd takòga, od take, od takòga, 7. p. s takjem ili s takim, s takom, s takjem ili s takim. Množina N taki, take, taka – tali, G takjeh ili takih, D takjem ili takim, A take, take, taka, V o takí, také, taká, Ab. od takjeh ili takih, 7. p. s takjem ili s takima ili s takimi, 8. p. u takjeh ili takih. Upitnom kòlik, kolika, koliko – quanto odgovara tòlik, tolika, toliko – tanto. Zapamti da se u padežima množine u kòlik i tòlik k ispred samoglasnika i može promijeniti u c, pa se kaže tolici, tolicih, kolici, kolicih itd. ili tolicjeh, kolicjeh itd. O upitnom čigov pitni čigov ima značenje čiji, di qual padrone – kojega gospodara, a također i di quali genitori – kojih roditelja, npr. Čigova je tà knjiga? – Di chi è cotesta lettera? Čigov si? – Chi è il vostro padrone, Chi sono i vostri genitori, a deklinira se: čigòv, čìgova, čìgovo itd. Isto značenje ima i zamjenica či(j)i, čija, čije itd. Upitno Di che patria, o paese – Iz koje domovine ili kraja nije zamjenica, već odgovara prilogu11 unde, donde sei – odakle si, npr. Di qual paese sei tu? – Odkle si ti? U 11 U originalu particola. 55 56 Primjer neodređene12 zamjenice niki, a ispravno se kaže i njeki – un certo ili alcuno N Jednina nikí, niká, nikó – un certo, una certa, un certo ili njekí, njeká, njekó, G nikoga, nike, nikoga – di un certo itd., D nikomu, nikój, nikomu – ad un certo itd., A nikòga, nikù, nikò, 7. p. s nikìm ili s nikjem, s nikom, s nikìm – con un certo, con una certa, con un certo. Množina N niki, nike, nika – certi, certe, certi ili alcuni, G nikjéh ili nikíh, D nikim, A nike, nike, nika, Ab. od nikjeh ili nikíh, 7. p. s nikimi, 8. p. ù nikih ili nikjeh. O zamjenici vàs, svà, svè – tutto N Jednina vàs, svà, svè – tutto, tutta, tutto, G svéga, sve, svéga – di tutto, di tutta, di tutto, D svemu, svoj, svemu – à tutto, à tutta, à tutto A svéga, svù, svè – tutto, tutta, tutto, V ò vàs, svà, svè – ò tutto, ò tutta, ò tutto, Ab. od svéga, své, svéga – da tutto, da tutta, da tutto, 7. p. sa svím ili sa svjem, sa svóm, sa svím – con tutto, con tutta, con tutto. Množina N svì, svè, svà – tutti, tutte, tutti, G svíh ili svjeh – di tutti, di tutte, di tutti, D svim ili svjem, A svè, sve, svà – tutti, tutte, tutti, Ab. od svih ili svjeh – da tutti, da tutte, da tutti, 7. p. sa svimi – con tutti, con tutte, con tutti, 8. p. ù svih ili svjeh – in tutti, in tutte, in tutti. Poglavlje VIII. O brojevima Paragraf 1. O glavnim brojevima edan – uno, dva – due, trì – tre, četiri – quattro, pet – cinque, šes – sei, sedam – sette, osam – otto, devet – nove, deset – dieci, jedanaest – uneci, dvanaest – dodeci, trinaest – tredeci, četrnaest – quattordeci, petnaest – quindeci, šesnaest – sedeci, sedamnaest – diciassette, osamnaest – diciotto, de- J 12 U originalu piše nome partitivo, gdje je nome očita pogreška umjesto pronome, a naziv partitivo zamjenjujemo nazivom suvremene gramatike neodređena zamjenica. vetnaest – diciannove, dvadesti – venti, dvadesti ì jedan – ventuno, dvadesti ì dva – ventidue i tako do trenta što se kaže tridesti, četresti – quaranta, peset – cinquanta, šeset – sessanta, sedamdeset – settanta, osamdeset – ottanta, devedeset – novanta, sto – cento. Dvjesti – dugento, trista – trecento, četarsta – quattrocento, petsat – cinquecento, šesat – seicento, sedamsat – settecento, osamsat – ottocento, devetsat – novecento, tisuća – mile, sto tisuća – centomila. Umjesto dvadesti – venti neki kažu dvadeset, isto tako trideset i dalje, ali je bolje dvadesti, dvadesti i jedan, tridesti itd. Od spomenutih glavnih brojeva dekliniraju se jedan – uno, dva, trì, četiri. Peti znači il quinto, šesti – il sesto redni su brojevi i dekliniraju se. Primjer promjenljivih glavnih brojeva N jedàn, jedná, jednó – uno, una, uno, G jednòga, jedne, jednòga – di uno, di una, di uno, D jednòmu, jednòj, jednòmu – ad uno, ad una, ad uno, A jednòga, jednu, jedno – uno, una, uno, V ò jédan, jédna, jédno – ò uno, ò una, ò uno, Ab. od jednòga, jedne, jednòga – da uno, da una, da uno, 7. p. s jednim ili jedn(i)jem, s jednom, s jedním – con uno, con una, con uno. Od jedan se izvodi jedíni, jedína, jedíno – unico, unica, unico, G jedìnoga, jedìne, jedìnoga itd. Izvodi se i ni(j)edan, ni(j)edna, ni(j)edno – nessuno, nessuna, nessuno, G nì(j)ednoga, ni(j)edne, ni(j)èdnoga, D ni(j)ednomu, ni(j)ednoj, ni(j)ednomu i dalje kao jedan. N Deklinacija broja dvá – due13 dvá, dvi(j)e, dvá – due huomini, due donne, due cose, G dvjeh ili dvih – di due itd., D dvjém ili dvim – á due itd., A dvà, dvje, dvà – due, itd., V ò dva, dvi(j)e, dva – ò due itd., Ab. od dvjeh ili dvih – da due itd., 7. p. s dvjemi ili s dvimi – con due itd., 8. p. ù dvjeh ili dvih – in due itd. Zapamti da se u genitivu može reći dvi(j)u: od ovjeh dvi(j)u svetjeh (Gučet., Rozar). K Uputa ad se oblik dvá spaja s nekom imenicom muškog roda u N ili A, imenica se mora staviti u G jd., npr. Sono venuti due huomini – Došli su dvá čovjeka. Ho ammazzati due colombi – Ubio sam dvá goluba. Isto se pravilo primjenjuje do broja pet. Trì čovje- 13 U originalu se za dva koristi naziv nome numerale. 57 58 ka – trè huomini, četiri čovjeka – quattro huomini. Od broja pet više imenica dolazi u G. mn., npr. pet, šes golùba – cinque, sei colombi. Isto pravilo vrijedi i kod imenica ženskog roda, npr. pet žêna – cinque donne. Od oblika dvá izvodi se dvò(j)i, dvòje, dvòja – doppio i imenica dvojica, dvojice – binario. N Deklinacija broja oba – amendue14 oba, obe, oba – amendue, G objeh ili obih – di amendue, D objem ili obim – ad amendue, A oba, obje, oba – amendue, Ab. od objeh ili obih – da amendue, 7. p. s objemi ili s obimi – con amendue, 8. p. ù objeh ili obih – in ambedue. Ispravno se kaže i obadvá oca – tutti i due padri, objedvi(j)e žene – tutte due le donne. N Deklinacija broja trì – trè trî – trè, G trjeh ili tríh – di tre, D trjem ili trim – à tre, A trì – tre, V ò trí – ò trè, Ab. od trijeh ili trih – da tre, 7. p. s tri(j)emi – con tre, 8. p. ù trjeh ili ù trih – in tre. Koristi se i nepromjenljivo uz imenicu m. r. u G jd., npr. N trí čovjeka, gospára – tre huomini, signori itd., uz imenicu u N mn.: trí žene, gospođe itd. – tre donne, signore, trí stada – tre armenti. Od trí izvodi se tro(j)i, troja, troje, množina – tre doppio i trojica – ternario, G trojice, D trojici, itd. Deklinacija broja četiri – quattro nekih se autora četiri ne deklinira. N četiri, četire, četiri – quattro, G četiri(j)jeh ili četirih – di quattro, D četirim – a quattro, A četiri, četire, četiri, V ò četiri, četire, četiri, Ab. od četirih ili četirjeh, 7. p. s četerimi, 8. p. ù četirih. Bolja je ipak upotreba nepromjenljivoga oblika. N četiri čovjeka ili četar čovjeka – quattro huomini, G od četiri čovjeka ili od četar čovjeka – di quattro huomini itd., tako i četiri kònja – quattro cavalli. Oblik kònja je genitiv, a kad je imenica ženskog roda, koristi se u N mn., npr. četiri žène došle jesu, četiri ribe – quattro pesci. Od četiri se tvori četvrti, četvrta, četvrto – il quar to, la quarta, il quarto. Izvodi se i četverica, G četverice. U Paragraf 2. O rednim brojevima edni su brojevi prví – primo, drugi – secondo, treći – terzo, četvrti – quarto, peti – quinto, šèsti – sesto, sedmi – settimo, osmi – ottavo, deveti – nono, deseti – decimo, jedanadèsti ili jedanaèsti – undecimo, dvanadèsti ili dvanaèsti – duodecimo, trinadesti ili trinaesti – decimo terzo, četrnadesti ili četrnaèsti – decimo quarto, petnadèsti ili petnaèsti – decimo quinto, šesnadèsti ili šesnaèsti – decimo sesto, sedamnadèsti ili sedamnaèsti – decimo settimo, osamnadèsti ili osamnaèsti – decimo ottavo, devetnadèsti ili devetnaèsti – decimo nono, dvadesèti ili dvàdesti – ventesimo, tridesèti ili tridesti – trentesimo, isto tako i četrdesèti ili četrdesti – quarantesimo, petdesèti ili pesèti – cinquantesimo, šesdesèti ili šesèti – sessantesimo, sedamdesèti – settantesimo, osamdesèti – ottantesimo, devetdesèti – novantesimo, stoti – centesimo, dvostòti – ducentesimo. Isto tako tristòti, četrstòti ili četverostoti, petstoti ili pèterostoti itd. Pridodaje se -i glavnom broju počevši od broja pet, peti, šes, šesti itd. R N Jednina prví, prvá, prvó – primo, prima, primo, G prvóga, prve, prvóga – del primo, della prima, del primo, D prvómu, prvòj, prvómu – al primo itd., A prvóga, prve, prvo – il primo, la prima, il primo, V ò prvi, prva, prvo – ò primo, ò prima, ò primo, Ab. od prvóga, prvé, prvóga – dal primo, dalla prima, dal primo, 7. p. s prvjem ili s prvim, s prvom s prvim – col primo, con la prima, col primo. Množina N prvi, prve, prva – i primi itd., G prvjeh ili prvih – dei primi itd., D prvim ili prvjem – ai primi itd., A prve, prve, prva – li primi itd., V ò prvi, ò prve, prva – ò primi itd., Ab. od prvjeh ili prvih – dai primi itd., 7. p. s prvimi ili s prvjemi a i prvjema – con li primi itd., 8. p. u prvjeh ili prvih – ne primi, nelle prime, ne’ primi. Na isti se način deklinira drugí, drugá, drugó – secondo, seconda, secondo, G drugóga, druge, drugóga itd. Kroz cijelu paradigmu, osim u 8. padežu, pisan je oblik amendue umjesto ambedue. 14 59 60 Uputa Poglavlje IX. Treći u N, A i V jd. sr. r. ima oblik treće. O konjugaciji glagola15 trećí, trećá, trećé – il terzo, la terza, il terzo, G trećèga, treće, trećèga – del terzo itd., D trećèmu, trećoj, trećèmu – al terzo itd., A trećèga, treću, treće – il terzo itd., V ò tréći, tréća, tréće – ò terzo itd., Ab. od trećega, treće, trećega – dal terzo itd., 7. p. s trećem, s trećom, s trećem – con il terzo itd. ostoje tri konjugacije prijelaznih ili neprijelaznih glagola, a razlikuju se prema nastavku u 1. licu. indikativa prezenta, koji kod nekih glagola završava na -am, kao imám – ho, udarám – batto, kod drugih na -em, kao tečém – corro, orém – aro, ili na -im, kao vidim vedo, hodím – cammino. Prije ostalih glagola treba znati konjugaciju16 glagola jesam – io sono, jer se u nekim vremenima koristi za konjugaciju drugih glagola. N Množina N treći, treće, treća i dalje kao pridjevi. Uputa a bi se protumačili dijelni brojevi à due, à due, à trè, à trè itd., koristimo ponovljene glavne brojeve, npr. ad uno, ad uno – jedan po jedan, à due, à due – dva po dva, tri po tri – à tre, à tre itd. Binario, ternario, quadernario itd. izražavamo imeničkim oblikom koji se deklinira kao imenice druge deklinacije: dvo(j)ica, dvo(j)ice, isto tako tro(j)íca, četveríca, peteríca, šesteríca, sedmeríca, osmeríca, deveteríca, deseteríca, jedanaesteríca itd. Npr. Dvo(j)ica jesu došli – due sono venuti, tro(j)íca sù došli – tre sono venuti. Ilirski jezik poznaje oblike dvoje, troje, četvero, petero, šestero itd. za izražavanje značenja binario, ternario, quadernario itd. Npr. Ho due figliuoli – Imam dvoje djece, trè figliuoli – troje djéce, quattro figliuoli – četvero djéce, petero djéce – cinque figliuoli. Treba istaknuti da od broja pet nadalje stvar koja je objekt glagola dolazi u G mn. i zato se kaže petero kónja, šestero kónja itd., isto tako petero žêna – cinque donne, itd. P Paragraf 1. D Paragraf 3. Z O brojevnim prilozima a izražavanje una, due, trè volte postoji poseban oblik: jednom – una volta, dvaš – due volte, triš – tre volte. Da bi se reklo quattro volte, rabi se četiri pûta, a ispravno je jedan put – una volta, dvá pûta – due volte. Oblik pûta je u G jd. do broja četiri, ali kod cinque volte koristi se genitiv množine: pèt pûta, šes pûta, prema prvoj uputi u poglavlju VIII. Kaže se također i jedankrát, dvakrát, trikrát, krát je nepromjenjiv oblik una volta, due volte itd. Od rednih se brojeva tvore brojevni prilozi od oblika srednjeg roda jednine, npr. prvo – prima. Prima devi sapere – prvo imaš znati, tako i drugo, treće, četvrto, péto itd. Konjugacija glagola opstojnosti jesam Indikativ rezent já jèsam – io sono, ti jesi – tu sei, on jest – quello è. Mn. mi jesmo – noi siamo, vi jeste – voi siete, oni jesu – quelli sono. Imperfekt já bi(j)áh – io era, ti bi(j)áše – tu eri, on bi(j)áše – quello era. Mn. mi bi(j)áhomo – noi eravamo, vi bi(j)áhote – voi eravate, oni bi(j)áhu – quelli erano. P Aorist Bìh – io fui, bì – tu fosti, bì – quello fù. Mn. bìsmo – noi fummo, bìste – voi foste, bìše – quelli furono. Perfekt17 Jesam bìo ili bio sam – sono stato, jesi bìo ili bìo si – sei stato, jest bìo ili bìo je – è stato. Mn. jesmo bíli ili bíli smo – siamo stati, jeste bìli ili bìli ste – siete stati, jesu bìli ili bìli su – sono stati. Pluskvamperfekt Bi(j)áh bio – io era stato, ti bi(j)áše bio – tu eri stato, on bi(j)áše bio – quello era stato. Mn. bi(j)áhomo bili – eravamo stati, bi(j)áhote bíli – eravate stati, bi(j)áhu bili – erano stati. Della Bella se u imenovanju glagolskih oblika držao klasične latinske gramatike. Budući da većina imena nije zbog sustavnih razlika prilagodiva suvremenom gramatičkom nazivlju, odlučili smo zadržati nazive iz izvornika. Rijetka odstupanja su registrirana u bilješkama. 16 U originalu pogrešno declinazione. 17 U originalu perfetto propinquo, što bi se moglo prevesti kao bliži perfekt u opreci prema pluskvamperfektu. 15 61 62 Futur Já biti ću ili ja ću biti – io sarò, biti ćeš ili ti ćeš biti – sarai, biti će ili on će biti – sarà. Mn. bìti ćemo – saremo, biti ćete – sarete, biti će – saranno. Uputa VI. Upute aj oblik se tvori od infinitiva biti – essere, uz dodavanje posljednjega sloga indikativa prezenta glagola hoću – voglio, hoćeš, hoće. Mn. hòćemo, hòćete, hòće. Biti ću – io sarò itd. Indikativ futura svih glagola tvori se također od njihova infinitiva i posljednjih slogova glagola hoću. Npr. govoriti ću – parlerò, a ispravno je i ja ću govoriti – io parlerò. Upute o vremenima indikativa K Uputa I. ad se oblici prezenta nalaze iza neke zamjenice, glagola ili priloga, gube prvi slog, npr. já sam – io sono, n(i)jesam – non sono, dobar sam – sono buono, govorio sam – hò parlato, umjesto da se kaže já jesam dobar, jesam govorio. K Uputa II. ad je oblik u trećem licu jednine, gubi sve suglasnike, npr. ni(j)e – non è, ili samo dva posljednja -st, jer se kaže i piše ni je – non è, on je – quello è, Bog je dobar – Dio è buono, a u oblicima za množinu ispušta se prvi slog, pa se kaže mi smo umjesto mi jesmo, tako i za vòi siete – vi ste, mnozi su – molti sono. Uputa III. rilikom postavljanja pitanja i odgovaranja, a kad pitanje i odgovor započinju glagolom jesam, tada se oblik toga glagola izgovara bez kraćenja, npr. Jesi li dobar? – Sei buono?, Jesam. – Sono. Jeste li dobri? – Siete voi buoni? Jesmo. – Siamo. Od trećeg lica jednine može se oduzeti -t i reći jes umjesto jest. P Uputa IV. O perfektu P erfekt se tvori od oblika prezenta i participa bìo, bila, bìlo – stato, stata, stato. Uputa V. O pluskvamperfektu vori se od imperfekta bi(j)áh – io era i participa bìo, bila, bìlo. T O futuru T Imperativ Prezent Budi ti – sij tu, budi on – sia quello. Mn. budimo mi – siamo noi, budite vi – siate voi, neka budu onì – siano quelli ili budi onì. Valja istaknuti da se oblik jednine budi dobro slaže sa svim trima licima množine: budi mi, budi vi, budi onì, dapače ovo 3. l. mn. treba upravo tako glasiti, a to pravilo vrijedi i za druge glagole. Ispravno se kaže i: neka budeš ti, neka bude on. Mn. neka budémo mi, neka budéte vi, neka budu onì. Futur Biti ćeš ti – sarai tu, biti će on – sarà quello. Mn. biti ćemo mi – saremo noi, biti ćete vi – sarete voi, biti će oni – saranno quelli. F Uputa utur imperativa tvori se kao i futur indikativa. Od infinitiva biti može se ispustiti posljednji samoglasnik -i i reći bit ćeš, bit će, itd. Optativ Prezent i imperfekt O dà sam ili dà jesam – Dio voglia, che sia ili Dio volesse, che io fossi, ó da si ili jesi – Dio voglia che tu sij ili Dio volesse, che tu fossi, ó dà je – che quello sia ili fosse. Mn. ò dà smo ili jesmo – che noi siamo ili fossimo, ó dà jeste ili dà ste – che voi siate ili foste, ó dà su ili jesu – che quelli siano ili fossero. Ispravno se kaže i: Dà bì Bog hotío da budem ja – Dio volesse ch’ io fossi, dà budéš ti – che tu fossi, dà bude on – che quello fosse. Mn. dà budémo mi, da budéte vi, dà budú onì. Može se reći također: ó da bi(j)áh – ò se io era, ó da ti bi(j)áše – ò se tu eri, ó dà bi(j)áše on – o se quello era. 63 64 Mn. ó da bi(j)áhomo, ó da bi(j)áhote, ó da bi(j)áhu. deš, dà bude. Mn. dà budémo, dà budéte, da budù. Aorist Bio bih – io sarei, bio bi – tu saresti, bio bi – quello sarebbe. Mn. bíli bismo – noi saremmo, bíli biste – voi sareste, bíli bi – quelli sarebbono. ó da bìh já – ó s’io fossi stato ili Dio volesse, che io fossi stato, ó da bì ti – che tu fossi stato, ó da bì on – che quello fosse stato. Mn. ó dà bìsmo, ó dà bìste, ó dà bìše. Perfekt ó dà jesam bìo ili dà sam bìo – Dio voglia che io sia stato, ó da si bìo – che tu sia stato, ó da je bio – che quello sia stato. Mn. ó da smo bíli – che noi siamo stati, ó dà ste bíli – che voi siate stati, ó da su bíli – che quelli siano stati. Pluskvamperfekt ó da bi(j)áh bio – Dio volesse che io fossi stato, ó dà bi(j)áše bio – che tu fossi stato, ó da bi(j)áše bio – che quello fosse stato. Mn. ó dà bi(j)áhomo bíli – Iddio volesse che noi fossimo stati, o dà bi(j)áhote bíli – che voi foste stati, ó dà bi(j)áhu bili – che quelli fossero stati. Futur ó dà budém – Dio voglia che io sia, ó da budeš – che tu sia, ó dà budé – che quello sia. Mn. ó dà budèmo – Dio voglia che noi siamo, ó dà budète – che voi siate, ó dà budu – che quelli siano. K Uputa onjugacije vremena ovoga načina iste su kao u indikativu, samo im se pridodaje čestica ó dà, koja znači Dio voglia ili volesse che. Ali futur je sličan futuru konjunktivnom uz dodavanje o dà obliku bùdem. 18 Aorist Da bih – che io sia stato, da bì – che tu sij stato, da bì – che quello sia stato. Mn. da bismo – che siamo stati, da biste – che siate stati, da bìše – che siano stati. Perfekt Dà sam bio – che io sia stato, da si bio – che tu sij stato, dà je bio – che quello sia stato. Mn. dà smo bili – che siamo stati, da ste bili – che siate stati, dà su bíli – che siano stati. Budući bio ili budući dà sam bio – essendo io stato, budući da si bio – essendo tu stato itd. Pluskvamperfekt Konjunktiv Uputa Dà já bi(j)áh bio – che io fossi ili era stato, da ti bi(j)áše bio – che tu fossi stato ili eri stato, da on bi(j)áše bio – che quello era ili fosse stato. Mn. da mi bi(j)áhomo bili – che noi fossimo ili eravamo stati, dà bi(j)áhote bili – che voi foste ili eravate stati, da oni bi(j)áhu bili – che quelli fossero ili erano stati. Oblik pluskvamperfekta prvoga bio bih bio dobiva značenje pluskvamperfekta drugoga ako mu prethodi da – da bio bih bio a znači s’ io fossi stato. ad se obliku jesam ili sam pridoda čestica dà, nastaje prezent toga načina. Npr. želiš dà sam zdràv – tu brami, che io sia sano, želim da si dobar – bramo, che tu sij buono. Može se koristiti i oblik budem s česticom dà, dà budem – che io sia, dà bu- 18 Imperfekt II. Dà bih bio – se io fossi ili acciò io fossi, dà ti bi bio – se tu fossi ili acciò tu fossi, da on bi bio – se quello fosse ili acciò fosse. Mn. da bìsmo bili – se fossimo ili acciò fossimo, da biste bili – se voi foste ili acciò foste, da bi bili – se quelli fossero ili acciò fossero. Dá budem znači se io fossi, npr. da budem ù Rimu – se io fossi in Roma, dà budeš, da bude. Mn. dà budémo, da budéte, da budu. Bio bih bio – io sarei stato, ti bio bi bio – tu saresti stato, on bio bi bio – quello sarebbe stato. Mn. bili bis mo bili mi – noi saremmo stati, bili biste bili vi – voi sareste stati, bili bi bili oni – sarebbono quelli stati. Prezent kàd jesam ili budući da jesam – con cio sia cosa che io sia ili essendo io, kàd jesi ili budúći da jesi – che tu sij ili essendo tu, kàd jest ili budúći da jest – essendo quello. Mn. kàd jesmo ili budúći da jesmo – con cio sia cosa che noi siamo ili essendo noi, kad jeste ili budúći dà jeste – essendo voi, kad jesu ili budúći da jesu – essendo quelli. Pravilno je reći i kad sam, kad si, kao što je napomenuto u prvoj uputi kod indikativa. K Preterit imperfekt I.19 U originalu declinazioni. Pluskvamperfekt II. Futur Kadá budem ili kada budem bio – quando sarò i sarò stato, kada budeš ili kada budeš bio – quanNaziv preterit koristi se kao opća odrednica sa značenjem ‘prošlo vrijeme’, pa ovaj naziv treba shvatiti kao prošlo vrijeme imperfekt. Isti je naziv koristio i Kašić. 19 65 66 do sarai i sarai stato, kada bude ili kada bude bio – quando sarà i sarà stato. Mn. kada budémo ili kadá budémo bili – quando saremo i saremo stati, kada budéte ili budéte bili – quando sarete ili sarete stati, kada budu ili kada budu bili – quando saranno i saranno stati. Kad budem znači quando sarò, a kad budem bio quando sarò stato. Ispravno je i: kad uzbudém – quando sarò, kad uzbudéš – quando sarai itd. O kondicionalu20 Oblici konjunktiva u upitnom obliku služe za izražavanje kondicionala. Budem ja? – che io sia?, che io possa, debba ili voglia essere. Bio bih ja? – io sarei?, potrei, dovrei ili vorrei essere itd. O infinitivu Ilirski jezik ima samo oblik infinitiva prezenta koji glasi biti – essere. Da bi se izrazila druga vremena, rabe se oblici indikativa s česticom da. Npr. dico essere io stato – velim da sam bio, velim da ja bi(j)áh bio – dico che io era stato, itd. Gerund Prezent i imperfekt Budúći – essendo, nepromjenjiv je oblik za jedninu i množinu za sva lica. Perfekt i pluskvamperfekt Bívši ili budući bio – essendo io stato, budúći ona bila – essendo quella stata i srednji rod budúći bilo – essendo stato. Particip Prezent i imperfekt Budūći – quello che è, budūća – quella che è, budūće – quello che è. Zapamti da kad je oblik budući gerund, onda je nepromjenjiv, a kad se koristi kao particip, onda se deklinira. Perfekt i pluskvamperfekt Bío – stato, bila – stata, bílo – stato, ili bívši bio – essendo stato. Poglavlje X. Prva konjugacija završava na -am, a konjugira se21 ovako: Indikativ Prezent imám – io hò, imáš – tu hai, imá – quello hà. Mn. imámo – noi habbiamo, imáte – voi havete, imàju – quelli hanno. Koristimo suvremeni naziv prema originalnom modo potentiale radi usklađivanja s današnjim gramatičkim nazivljem. 21 U originalu greškom si declina. 20 Preterit imperfekt imáh – io haveva, imáše – havevi, imáše – quello haveva. Mn. imáhomo – noi havevamo, imáhote – voi havevate, imáhu – quelli havevano. Taj se oblik tvori od 1. lica jd. prezenta mijenjanjem nastavka -am u -ah, drugo i treće lice završavaju na -áše, s akutom, kako bi se oblici razlikovali od trećeg lica množine aorista. 1. lice mn. ima nastavak -áhomo, drugo -áhote, a treće -áhu. O različitom nastavku u indikativu imperfekta vidi uputu koja se nalazi na kraju treće konjugacije u pogl. XIII., paragraf 1. Aorist imàh – io hebbi, imà – havesti tu, imà on – hebbe quello. Mn. imàsmo – noi hebbimo, imàste – voi haveste, imàše – quelli hebbero. Zapamti aorist imàše piše se s gravisom, ali oblici s akutom imáše – tu havevi, quello haveva oblici su imperfekta. Aorist glagola ove konjugacije je različit, i zato pogledaj uputu na kraju treće konjugacije u pogl. XIII., paragraf 3. Preterit perfekt imáo sam ili imó sam – io hò havuto, imáo si – tu hai hauuto, imáo je – quello hà havuto. Mn. imáli smo – noi habbiamo havuto, imali ste – voi havete havuto, imali su – quelli hanno havuto. Hrvati kažu imal sam, imal si. Tvori se od participa imao, imala, imalo i indikativa prezenta glagola jesam. Kaže se jesam imáo ili imao sam, jesi imao ili imao si itd. Preterit pluskvamperfekt bi(j)áh imáo – io haveva havuto, ti bi(j)áše imáo – tu havevi havuto, on bi(j)áše imao – quello haveva havuto. Mn. bi(j)áhomo imali – noi havevamo havuto, bi(j)áhote imali – voi havevate havuto, bi(j)áhu imali – quelli havevano havuto. Tvori se od indikativa imperfekta glagola jesam i participa imáo ili imó. Futur imàti ću – io haverò, imàti ćeš – tu haverai, imàti će – quello haverà. Mn. imàti ćemo – noi haveremo, imati ćete – voi haverete, imàti će – quelli haveranno. Taj se oblik tvori od infinitiva imati i prezenta glagola hoću, skraćeno ću. Može se odbaciti -i iz infinitiva i reći imat ću, imat ćeš itd. Na isti se način tvori futur glagola i drugih konjugacija. Imperativ Prezent imáj ti – habbi tu, imáj on – habbia quello. Mn. imájmo mi – habbiamo noi, imájte vi – habbiate voi, imàj oni – habbiano quelli ili da imàju oni. Futur imàt ćeš ti – haverai tu, imàt će on – haverà quello. Mn. imat ćemo mi – haveremo noi, imàt ćete vi – haverete voi, imàt će oni – haveranno quelli. 67 68 Optativ Prezent ó dà ímam ili hotio Bog dà imam – Dio voglia, che io habbia, ó dà imaš – Dio voglia, che tu habbia, ò dà imá – Dio voglia, che quello habbia. Mn. ò dà imámo – Dio voglia che habbiamo, ó dà imáte – Dio voglia che habbiate, ó dá ìmaju – Dio voglia, che quelli habbiano. Prezent i imperfekt izražavaju se oblicima ó da bih imáo ili da bi Bog hotio da bih imáo – Dio volesse, che io havessi, ó dà bi ti imáo – Dio volesse, che tu havessi, ò dà bi on imào – Dio volesse, che quello havesse. Mn. ó dà bìsmo imali – Dio volesse, che noi havessimo, ò dà bíste imali – Dio volesse, che voi haveste, ò dà bi imalí – Dio volesse che quelli havessero. Uputa knjigama ćete naći oblik indikativa imperfekta pred kojim se nalazi ó dá: ò dà imáh – oh se io haveva, ò dà imáše – oh se tu havevi, ò dà imáše – oh se quello haveva itd. Aorist ò dà imah – Dio voglia, che io habbia havuto, ò dà ìma – Dio voglia, che tu habbia havuto, ò dà on ìma – Dio voglia, che quello habbia havuto. Mn. ò da imàsmo – Dio voglia , che noi habbiamo havuto, ò dà imàste – Dio voglia, che voi habbiate havuto, ò da imàše – Dio voglia, che quelli habbiano havuto. Preterit perfekt ó da sam imáo – Dio voglia, che io habbia havuto, ó dà si imáo – Dio voglia, che tu habbia havuto, ó dà on je imáo – Dio voglia, che quello habbia havuto. Mn. ò da smo imali – Dio voglia, che noi habbiamo havuto, ó da ste imali – Dio voglia, che voi habbiate havuto, ó da su imali – Dio voglia, che quelli habbiano havuto. Preterit pluskvamperfekt ò dà bi(j)áh imao – Dio volesse, che io havessi havuto, ò da ti bi(j)áše imao – Dio volesse, che tu havessi havuto, ò da bi(j)áše on imao – Dio volesse, che quello havesse havuto. Mn. ò dà bi(j)áhomo imali – Dio volesse, che noi havessimo havuto, ò dà bi(j)áhote imali – Dio volesse, che voi haveste havuto, ò dà bi(j)áhu imali – Dio volesse, che quelli havessero havuto. Futur ò dà imam ili Bog hotìo da imám – Dio voglia, che io habbia, ò dà imáš – Dio voglia, che tu habbia, ò da imá – Dio voglia, che quello habbia. Mn. ò dà imámo – Dio voglia, che noi habbiamo, ò dà imàte – Dio voglia, che voi habbiate, ò da imàju – Dio voglia, che quelli habbiano. U Uputa Konjugacije22 ovoga načina iste su kao u indikati22 U originalu greškom le declinazioni. vu uz dodavanje ò da ili ah da ispred glagola. Treba napomenuti da je prikladnije reći u futuru ó da uzí mám pridodajući uz- pred imam. Npr. ò dà uzimám, ó dà uzimáš, ó dà uzìma. Mn. isto dalje. U pravilu se glagolima sa završetkom na -im u oblicima futura pridodaje uz- ispred glagola, npr. ó dà uzpantim – Dio voglia, che io tenga a mente, ò da uzslavim, ò da uzhvalim itd. Konjunktiv Prezent dà imám – che io habbia ili budući da já imám – havendo io, dà ti imaš – che tu habbia ili budući dà ti imaš – havendo tu, dà on imá – che quello habbia ili budući dà on imá – havendo quello. Mn. dà mi imámo ili budući da mi imámo – havendo noi, da vi imáte ili budući da vi imáte – havendo voi, dà oni imàju – che quelli habbiano ili budući dà imàju – havendo quelli. Kàd imám znači i havendo io, kàd imáš – havendo tu itd. Preterit imperfekt I. imáo bih – io haverei, ti imáo bi – tu haveresti, on imáo bi – quello haverebbe. Mn. imali bismo – noi haveremmo, imàli biste – voi havereste, imàli bi – quelli haverebbono. Uputa ko se ovomu imperfektu pridoda čestica dà, koja znači acciò ili se, ako – se ili kad – quan do, tada ima vrijednost imperfekta drugoga, npr. kàd imào bih, dà imào bih znači quando havessi, se havessi. Isto vrijedi i u imperfektu konjunktiva za glagole ostalih konjugacija. Imperfekt II. dà bih imáo – con cio sia cosa, che io havessi, dà bi ti imáo – che tu havessi, dà bi on imáo – che quello havesse. Mn. da bismo imàli – che noi havessimo, dà biste imali – che voi haveste, dà bi oni imàli – che quelli havessero. Preterit aorist dà ja imàh – che io habbia havuto, dà ti imà – che tu habbia havuto, dà on imà – che quello habbia havuto. Mn. dà imasmo – che noi habbiamo havuto, dà imàste – che voi habbiate havuto, dà imàše – che quelli habbiano havuto. Preterit perfekt dà sam imáo – che io habbia havuto ili budući da sam imáo – havendo io havuto, da si imáo – che tu habbia havuto ili budući da si imao – havendo tu havuto, dà je imao – che quello habbia havuto ili budući dà je imáo – havendo quello havuto. Mn. dà smo imali – che habbiamo havuto ili budući dà smo imali – havendo noi havuto, dà ste imali – che habbiate havuto ili budući dà ste imali – havendo voi havuto, dà su imali – che habbiano havuto ili budući da su imali – havendo A 69 70 quelli havuto. Pluskvamperfekt I. bio bih imáo – io haverei havuto, ti bio bi imáo – tu havesti havuto, òn bio bi imáo – quello haverebbe havuto. Mn. bili bismo imali – noi haveremmo havuto, bili biste imali – voi havereste havuto, bili bi imali – quelli haverebbono havuto. Pluskvamperfekt II. da bi(j)áh bio imáo – che io havessi havuto ili budući da bi(j)áh imáo – havendo io havuto, dà ti bi(j)áše bio imáo – che tu havessi havuto ili budući da ti bi(j)áše imáo – havendo tu havuto, dà on bi(j)áše bio imáo – che quello havesse havuto ili budući da bi(j)áše imao – havendo quello havuto. Mn. da bi(j)áhomo bili imali – che noi havessimo havuto ili budući dà bi(j)áhomo imali – havendo noi havuto, dà bi(j)áhote bili imali – che haveste haveste23 ili budući da bi(j)áhote imali – havendo voi havuto, dà bi(j)áhu bili imali – che quelli havessero havuto ili budući dà bi(j)áhu imali – havendo quelli havuto. njugacije. Gerund je nepromjenjiv i služi za sva lica i brojeve.Tvori se uvijek od 3. lica mn. prezenta indikativa: imaju, imajúći, pjèvaju, pjevajući, vàraju, varajúći, ista je tvorba i u drugim dvjema konjugacijama: tiču, tičúći, orú, orúći, uče, učeći. Za akcente u gerundu vidi pogl. XXIII., paragraf 18. Particip Preterit i imperfekt imajući, imajuća, imajuće – quello che hà, quella che hà ili haveva. Deklinira se kao pridjevi. Perfekt i pluskvamperfekt imáo ili imó, imala, imalo – havuto, havuta, havuto. Mn. imali, imale, imala. Imávši – havendo havuto je nepromjenjiv i koristi se za sva lica i brojeve. Tvori se od infinitiva glagola promjenom -ti u -vši. Npr. imati, imávši, učiti, učívši. Ako su u infinitivu dva t, oba se odbacuju: ubitti, ubívši. Poglavlje XI. Uputa Kad se ispred pluskvamperfekta prvog stavi čestica dà ili premda koje znače benche ili kada – quan do ili ako – se, oblik ima vrijednost pluskvamperfekta drugog koji se češće koristi. Da bio bih imào, kàd bio bih imào, ako bio bih imào. Isto vrijedi i za pluskvamperfekt prvi konjunktiva ostalih glagola. Futur kada budem imati ili kad budem imáo – quando haverò ili haverò havuto, kad budeš imati ili kad budeš imáo – quando haverai ili haverai havuto, kad bude imati ili kad bude imáo – quando haverà ili haverà havuto. Mn. kad budémo imati ili kàd budémo imali – quando noi haveremo ili haveremo havuto, kad budéte imati ili kad budéte imali – quando haverete ili haverete havuto, kad budu imati ili kàd budu imali – quando haveranno ili haveranno havuto. Zapamti da kad budem imáo može značiti quando haverò, isto znači i kad uzimám – quando haverò, kad uzimáš – quando haverai i dalje isto, uz pridodavanje uz- obliku prezenta, kako je već napomenuto u uputi uz futur indikativa. Infinitiv Imàti – havere. U drugim se vremenima zamjenjuje oblicima drugih načina, npr. držim dà imáš – stimo, che hai, držim dà si imào – stimo, che hai havuto itd. A to vrijedi za sve glagole. Gerund Prezent i imperfekt imajúći – havendo io. Tvori se dodavanjem -ći 3. licu mn. prezenta: imaju – ima júći. Ta je tvorba istovjetna za sve glagole druge ko23 Greška umjesto havuto. Druga konjugacija sa završetkom na -em, kao orém I Indikativ ndikativ prezenta orém – io aro, oréš – tu ari, ore – quello ara. Mn. orémo – noi ariamo, oréte – voi arate, orú – quelli arano. Preterit imperfekt já oráh – io arava, ti oraše – tu aravi, oráše – quello arava. Mn. oráhomo – noi aravamo, oráhote – voi aravate, oráhu – quelli aravano. Pogledaj uputu o različitom nastavku u imperfektima na kraju treće konjugacije. Aorist oràh – io arai, ti orà – tu arasti, on orà – quello arò. Mn. oràsmo – noi arammo, vi oraste, oni óràše. O različitim nastavcima za aoriste vidi uputu na kraju treće konjugacije u pogl. XIII. i XXIII., paragraf 16. Perfekt orao sam ili oró sam – hò arato, oráo si – hai arato, oráo je – hà arato. Mn. oráli smo – habbiamo arato, oráli ste – havete arato, oráli su – hanno arato. Pluskvamperfekt ja bi(j)ah orâo – io haveva arato, ti bi(j)aše oráo – tu havevi arato, on bi(j)áše oráo – quello haveva arato. Mn. mi bi(j)áhomo oráli – noi havevamo arato, bi(j)áhote oráli – havevate arato, bi(j)áhu oráli – havevano arato. Futur orati ću – io arerò, orati ćeš, orati će. Mn. orati ćemo – noi areremo, orati ćete – voi arerete, orati će – quelli arerano. 71 72 Optativ Prezent ò dà orém ili dà Bog hotìo da orém – voglia Dio, che io ari, ò dà oréš, ò dà oré. Mn. ò dà orémo, ò dà oréte, ò dà orú. Perfekt i imperfekt ò dà bih oráo – Dio volesse, che io arassi, ò dà bi ti oráo, ò dà bi on òráo. Mn. ò dà bìsmo mi oráli – Dio volesse, che noi arassimo, ò dà bìste vi oráli, ò dà bi oni oráli. Može se reći ò dà oráh – ò se io arava, ò dà ti oráše, ò dà on oráše, uz dodavanje ò dà indikativu imperfekta. Aorist ò dà oráh – Dio voglia che io habbia arato, ò dà orà ti, ò dà on orà. Mn. ò dà oràsmo – Dio voglia, che habbiamo arato, ò dà oràste, ò dà oraše. Perfekt ò dà sam oráo – Dio volesse, che io habbia arato, ò da si oráo, ò da je oráo. Mn. ò da smo oráli – voglia Dio, che habbiamo arato, ò da ste oráli, ò dà su oráli. Pluskvamperfekt ò da bi(j)ah oráo – Dio volesse, che io havessi arato, ò da ti bi(j)aše oráo, ò da on bi(j)áše oráo. Mn. ò dà bi(j)áhomo oráli – volesse Dio, che havessimo arato, ò da bi(j)ahote orali, ò da bi(j)áhu orali. Futur hotìo Bog da orém – Dio voglia, che io ari, da oréš, da oré. Mn. hotìo Bog da orémo – Dio voglia che ariamo, da oréte, da orú. Konjunktiv Prezent da orém – che io ari ili budući dà orém – arando io, da oreš ili budući da oréš – arando tu, da oré ili budući dà oré – arando quello. Mn. dà orémo – che noi ariamo ili budući dà orémo – arando noi, da oréte ili budući dà oréte, dà orú ili budući da orú – che arino ili arando quelli. Imperfekt oráo bìh – io arerei, ti bì oráo – tu areresti, on bi oráo – quello arerebbe. Mn. oráli bìsmo – noi areremo, oráli bìste – voi arereste, oráli bi – quelli arerebbono. Imperfekt II. dà bih orao – che io arassi ili arando io, da ti bì oráo – che tu arassi ili arando tu, dà on bì oráo – che quello arasse ili arando quello. Mn. dà bìsmo oráli – che noi arassimo ili arando noi, da bìste oráli, dà bì oráli. Aorist dà oràh – che io habbia arato, dà ti orà – che tu habbia arato, dà on orà – che quello habbia arato. Mn. dà oràsmo – che habbiamo arato, dà oràste, dà oràše. Perfekt dà sam oráo – che io habbia arato ili budući dà sam oráo – havendo io arato, dà si oráo ili budući dà si oráo, dà je oráo ili budući da je oráo. Mn. dà smo oráli – che habbiamo arato ili budući dà smo oráli – havendo noi arato, dà ste oráli ili budući da ste oráli, dà su orali ili budući dà su orali. Pluskvamperfekt bio bìh oráo – haverei arato, ti bio bi oráo – tu haveresti arato, on bio bì oráo – que llo haverebbe arato. Mn. bili bìsmo oráli – haveremmo arato, bili bìste oráli, bili bi oráli. Pluskvamperfekt II. da bì(j)áh bio oráo – che io havessi arato ili budúći dà bi(j)áh oráo – havendo io arato, dà ti bì(j)áše bio oráo – che tu havessi arato ili budući dà ti bì(j)áše oráo – havendo tu arato, dà on bì(j)áše bio oráo – che quello havesse arato ili budući dà on bi(j)áše bio oráo – havendo quello arato. Mn. dà bì(j)áhomo bili oráli – che havessimo arato ili budúći da bì(j)áhomo orali – havendo noi arato, dà bì(j)áhote bili oráli – che voi haveste arato ili budući da bì(j)áhote oráli – havendo voi arato, dà budu bili orali – che quelli havessero arato ili budući dà bi(j)áhu orali – havendo quelli arato. Pročitaj uputu za imperfekt i pluskvamperfekt konjunktiva kod glagola imám, pogl. X. Futur kàd budem orati – quando arerò ili kàda budem oráo – quando haverò arato, kàda budeš orati ili kàda budeš oráo – quando arerai ili haverai arato, kada bude orati ili kada bude oráo – quando arerà ili haverà arato. Mn. kada budémo orati ili kàda budémo oráli – quando areremo ili haveremo arato, kàda budéte orati ili kàda budéte oráli, kàda budu orati ili kada budu oráli. Kondicional Dà orém? – che io ari, possa, debba ili voglia arare itd. Dà bìh orào? – che io arassi? itd.; dà sam orào? – che io habbia arato i dalje kao u vremenima konjunktiva. Infinitiv Prezent24 orati – arare Gerund Prezent i imperfekt orúći – arando, nepromjenjivo, kao što je već napomenuto kod gerunda glagola prve konjugacije. Particip Prezent i imperfekt orūći, orūća, orūće – huomo, donna o cosa che ara (čovjek, žena ili stvar koja ore). Preterit i pluskvamperfekt oráo, orála, orálo. Kad se ovaj particip spoji s vremenima indikativa glagola jesam i česticom dà, ima značenje vremena indikativa25. Npr. znam da si oráo – sò che hai arato, znám da ti bi(j)áše oráo – sò che tu havevi arato. Orávši – havendo arato koristi se za sve brojeve i lica. Kao i kod ostalih glagolskih oblika zadržavamo originalni autorov naziv. 25 U originalu greškom stoji dell’ infinito. 24 73 74 Poglavlje XII. Treća konjugacija koja u prvom licu indikativa prezenta završava na -im, kao učim Indikativ rezent já učim – io insegno, učiš – tu insegni, uči – quello insegna. Mn. mi učîmo, vi učîte, oni učê. Preterit imperfekt ja učâh – io insegnava, ti učâše – tu insegnavi, on učâše – quello insegnava. Mn. učâhomo, učâhote, učâhu. Aorist účìh – io insegnai, ti účì – tu insegnasti, on účì – quello insegnò. Mn. mi účìsmo – noi insegnammo, vi účìste, oni účìše. Preterit perfekt učìo sam – io hò insegnato, učìo si, učio je. Mn. učìli smo, učìli ste, učìli su. Pluskvamperfekt bi(j)áh učìo – io haveva insegnato, ti bi(j)áše učìo, on bi(j)áše učìo. Mn. bi(j)áhomo učili, bi(j)áhote učili, bi(j)áhu učili. Futur učiti ću – io insegnerò, učìti ćeš, učìti će. Mn. učìti ćemo, učìti ćete, učiti će. P Imperativ Prezent učì ti – insegna tu, učì on – insegni quello. Mn. učìmo mi, učìte vi, da učè oni – insegnino quelli. Futur učìti ćeš ti – insegnerai tu, učìt će on – insegnerà quello. Mn. učìt ćemo mi, učìt ćete vi, učìt će onì – insegneranno quelli. Optativ Prezent ò dà učim ili hotio Bog dà učim – Dio voglia, che io insegni, ò dà učiš, ò dà uči. Mn. ò dà učîmo ili hotio Bog dà učîmo – Dio voglia, che insegnamo, ò dà učîte, ò da učê. Preterit imperfekt ò dà bìh učìo ili da bì Bog hotio da bìh učìo – Dio volesse, che io insegnassi, ò dà bì ti učìo, ò dà bì on učìo. Mn. ò dà bìsmo učili, ò dà bìste učili, ò dà bì učili. Može se reći i ò da učah – ò se io insegnava, koriste se oblici indikativa imperfekta i dodaje se ò dà. Aorist ò dà účìh – Dio voglia, che io habbia insegnato, ò dà účì, ò dà účì. Mn. ò dà učìsmo, ò dà učìste, o da ò dà učìše – Dio voglia, che quelli habbiano insegnato. Perfekt ò dà sam učìo ili da Bog hoće dà sam učìo – Dio voglia, che io habbia insegnato, da si učìo, dá je učìo. Mn. ò da smo učìli – Dio voglia che habbiamo insegnato, ò da ste učìli, ò da su učìli. Pluskvamperfekt ò dà bi(j)áh učìo – Dio volesse, che io havessi insegnato, ò dà bì(j)áše ti učìo, ò dà bì(j)áše on učìo. Mn. ò dà bì(j)áhomo mi učili, ò dà bì(j)áhote učili, ò dà bi(j)áhu učili. Futur hotio Bog dà učìm ili ò dà učìm – voglia Dio, che io insegni, ò dà učìš, ò da učì26. Mn. ò dà učìsmo, ò dà ucîte, ò dà uče. Konjunktiv Prezent dà učim – che io insegni, ili budući dà učim – insegnando io, dà učiš, dà uči ili budući dà uči. Mn. dà učimo ili budući da učimo – che noi insegniamo ili insegnando noi, da učite ili budući da učite, dà uče ili budući dà uče. Imperfekt učìo bih – io insegnerei, učìo bi ti, učìo bi on. Mn. učìli bismo mi – insegneremmo noi, učili biste vi, učili bi oni. Imperfekt II. da bìh učìo – che io insegnassi, dà bi učìo ti, dà bi učìo on. Mn. dà bismo učili – che noi insegnassimo, dà biste učili, da bì učili. Vidi uputu kod konjunktiva imperfekta glagola imam. Aorist dà učìh – che io habbbia insegnato, dà ti úči, dà on účì. Mn. dà účìsmo – che noi habbiamo insegnato, dà účìste, dà účìše. Perfekt dà sam učìo – che io habbia insegnato ili budući dà sam učìo – havendo io insegnato, dà si učìo ili budući dà si učìo, dà je učìo ili budući da je učìo. Mn. da smo učili – che habbiamo insegnato ili budući dà smo učili – havendo noi insegnato, da ste učili ili budući da ste učili, da su učili ili budúći da su učili. Pluskvamperfekt bio bih učìo – io haverei insegnato, ti bio bi učìo, on bio bi učìo. Mn. bili bismo učili – haveremmo insegnato, bili bìste učili, bili bi učili. Pluskvamperfekt II. da bi(j)áh bio učìo – che io havessi insegnato, ili budùći da bì(j)áh učìo – havendo io insegnato, da ti bi(j)áše bio učìo ili budúći dà ti bi(j)áše učìo, dà on bi(j)áše bio učío ili dà on bi(j)áše učìo. Mn. dà bi(j)áhomo bili učìli – che noi havessimo insegnato ili budúći dà bi(j)áhomo učili – havendo noi insegnato, dà bi(j)áhote bili učili ili budúći dà bi(j)áhote učili, dà bi(j)áhu bíli učìli ili budúći dà bi(j)áhu učili. Pročitaj uputu uz konjunktiv pluskvamperfekta glagola imam, pogl. X. Futur kàd budém učiti – quando io insegnarò ili kàda budém učìo – quando haverò insegnato, kàda budéš učiti ili káda budéš učìo, kàd budé učiti ili kàd budé učìo. Mn. kàd budémo učiti – quando insegnaremo ili kàd budémo učili – quando haveremo insegnato, kàd budéte učiti ili kàd budéte učili, kàd budú učiti ili kad budú učili. 26 U originalu greškom učio. 75 76 Paragraf 2. Infinitiv Prezent učiti – insegnare. Gerund Prezent i imperfekt učêći – insegnando. Particip Prezent i imperfekt učeći, učeća, učeće – huomo, donna o cosa che insegna (čovjek, žena ili stvar koja poučava). Perfekt i pluskvamperfekt učìo, učìla, učìlo, kao što je rečeno i kod participa prve konjugacije. Učívši je nepromjenjivo, a znači havendo insegnato. Isto značenje ima i budúći učìo, budúći učíla, budúći učìlo. Poglavlje XIII. Kako se tvore imperfekti i aoristi glagola O tvorbi imperfekta glagola prve konjugacije govorilo se kod imperfekta iste u pogl. X. Ovdje ćemo govoriti o imperfektima druge i treće konjugacije. Paragraf 1. Tvorba indikativa imperfekta glagola druge konjugacije sa završetkom na -em I mperfekti ove druge konjugacije imaju različite nastavke. Evo nekoliko pravila o tvorbi. Kad infinitiv završava na -ati, kao orém, orati; psûjem, psovati; tùgujem, tugovati itd., tada se imperfekt tvori kao i imperfekt prve konjugacije mijenjanjem završnoga -ti ili -tti u -ah, oráh, psováh, tugováh itd. Tako i darùjem, darovati, darováh; snûjem, snovati, snováh; trgùjem, trgovati, trgováh itd. Isti nastavak je i kod imperfekta glagola koji u dubrovačkom govoru završavaju u infinitivu na -jeti, kao smì(j)em – ardisco, smjeti, imperfekt smi(j)áh; razumì(j)em, razumjeti, razumi(j)áh; umì(j)em, umjeti, umi(j)áh. Oblik se tvori od prezenta uz promjenu nastavka -em u -áh: razumi(j)em, razumi(j)ah. Indikativ imperfekta treće konjugacije ko prezent završava na -dim, imperfekt se tvori od prezenta zamjenom -dim u -di(j)ah: vodím, vodi(j)áh; vàdim, vadi(j)áh; pogodím, pogodi(j)áh; pogrdim, pogrdi(j)áh itd. Ako prezent završava na -nim, imperfekt završava na -njah, kao kod gonim – spingo, gonjáh – io spingeva, cjénim – apprezzo, cjénjáh – io apprezzava, činim – faccio, činjah – faceva, romoním, romonjáh itd. Ako prezent zavrašava na -bim, -lim, -pim, imperfekt završava na -ljáh: ljubim, ljubljáh; grlim, grljáh; kupim, kupljáh; molim, moljáh. Ako prezent završava na -sìm, imperfekt završava na -si(j)ah: nosim, nosi(j)áh itd. Ako prezent završava na -tim, kao mastim, imperfekt završava na -ti(j)ah: masti(j)áh; čistim, čistiti, čisti(j)ah. Ako prezent završava na -zim, kao pazim, imperfekt završava na -zi(j)áh: pazi(j)áh; mrzím, mrzi(j)áh. Kad prezent završava na -rim, -rim se mijenja u -rah: govorím, govoráh. Ako prezent završava na -šim, -šim se mijenja u -šah: svršim, svršáh. Ako prezent završava na -žim, kao držim, imperfekt završava na -žah, držah. Kod svih imperfekata 1. lice završava na -áh ili na -âh, 2. lice jd. završava na -áše ili na -âše, prema pravilu iz pogl. XXIII., paragraf 17. Isto vrijedi i za 3. lice jd. 1. lice mn. završava na -ahomo, drugo na -ahote, a treće na -ahu: já imáh, ti imáše, on imáše. Mn. mi imáhomo, vi imáhote, oni imáhu; moljáh, moljáše, moljáše. Mn. moljáhomo, moljáhote, moljáhu. Ja bježâh – io fuggiva, ti bježâše – tu fuggivi, on bježâše – quello fuggiva. Mn. mi bježâhomo – noi fuggivamo, vi bježâhote – voi fuggivate, onì bježâhu – quelli fuggivano. A Paragraf 3. Tvorba aorista orist se tvori ovisno o infinitivu glagola. Ako infinitiv završava na -atti ili -ati, ili je glagol prve konjugacije kao imám, imàti, varám, vàrati, aorist završava na -àh s drukčijim naglaskom od onoga u imperfektu. A 77 78 Npr. imáh – io haveva, imàh – io hebbi, varáhio ingannava, vàrah – io ingannai, ti vàra – tu ingannasti, on vàra – quello ingannò. Mn. varàsmo, varàste, varàše. Tako je i kod glagola druge konjugacije kad infinitiv završava na -atti, psûjem, psovati, aorist: psòvah, psòva, psòva. Mn. psovàsmo, psovàste, psovàše, a oblik psováh je imperfekt sa značenjem io ingiuriava. Ako infinitiv prve konjugacije završava na -sti, kao kod padám, pàsti, aorist završava na -doh: pàdoh, pàde, pàde. Mn. pàdosmo, pàdoste, pàdoše. Isto pravilo vrijedi i za glagole druge konjugacje: krâdem, krasti, kràdoh; trêsem, tresti, trèsoh, prêdem, presti, prèdoh. 1. lice završava na -doh, 2. na -de, 3. na -de. U množini 1. lice završava na -osmo, 2. na -oste, a 3. na -oše. Npr. kràdoh – rubbai, ti kráde – tu rubbasti, on úkràde – quello rubbò. Mn. mi kràdosmo – noi rubbammo, vi kràdoste – voi rubbaste, onì kràdoše – quelli rubbarono. Bolje je reći úkràdoh, úkràde, úkràde. Mn. úkràdosmo, úkràdoste, úkràdoše. Ako infinitiv završava na -ći kao pečem, peći; stečem, steći; rečem, reći; sječem, sjeći itd., aorist završava na -oh, peći, pèkoh; steći, stèkoh; rekoh, sjékoh; stèkoh, stèče, stèče. Mn. stekòsmo, stekòste, stekòše. Vrći, vrgòh, vrže, vrže. Mn. vrgòsmo, vrgòste, vrgòše. Kad infinitiv završava na -itti ili na -iti, aorist završava na -ih. Učiti, učìh, stàviti, stàvih, gràbiti, gràbih, tlàčiti, tlàčih, a konjugira se27: účih – io insegnai, ti účì, on úči. Mn. mi účìsmo, vi účiste, onì účiše. Isto tako stávih, stávi, stávi. Mn. stávì smo, stávìste, staviše. Činiti, čînih, číni, číni. Mn. čínìsmo, čínìste, čìnìše. Ako infinitiv završava na -uti ili -utti, aorist završava na -uh. Čujem – odo, čuti, čùh, čù, čù. Mn. čùsmo, čùste, čùše. Isto tako i nìknuti, nìknuh, nìknu, nìknu. Mn. níknùsmo, níknùste, níknùše. Kad infinitiv završava na -eti, kao početi, vazêti, uzêti, aorist završava na -eh. Počêti, počéh, počè, počè. Mn. póčèsmo, póčèste, póčèše. Isto tako i uzèh, úzè, úzè. Mn. úzèsmo, úzèste, úzèše. Mnogi glagoli imaju dva infinitiva, npr. napràviti i napràvljati. U aoristu se može reći napràvljah od napràvljati i napràvih od napràviti; ti nápràvi, on nápràvi. Mn. mi nápràvismo, vi nàpràviste, oni nápràviše. 27 U originalu si declina. P o g l a v l j e X I V. N O nepravilnim glagolima epravilni su oni glagoli koji imaju nepravilne i nejednolike konjugacije u vremenima, kao npr. hoću – voglio, možém – posso, itd. Paragraf 1. Konjugacija glagola hoću Indikativ rezent hòću – io voglio, hòćeš – tu vuoi, hòće – quello vuole. Mn. hòćemo – noi vogliamo, hòćete – voi volete, hoće – quelli vogliono. 3. lice mn. ima dug posljednji slog i piše se s dva e, za razliku od 3. lica jd. Preterit imperfekt hoti(j)áh – io voleva, hoti(j)áše, hoti(j)áše. Mn. hoti(j)áhomo, hoti(j)áhote, hoti(j)áhu. Aorist hòtjeh ili hotih – io volli, ti hòtje – tu volesti, on hòtje – quello volle. Mn. hotìsmo ili hotjèsmo – noi volemmo, hotìste – voi voleste, hotìše – quelli vollero. Perfekt hotìo sam ili jesam hotìo – io ho voluto, hotìo si, hotìo je. Mn. hotili smo ili hotjèli smo ili jesmo hotjeli – noi habbiamo voluto, hotjèli ste, hotjeli su. Pluskvamperfekt bi(j)áh hotìo – io haveva voluto, ti bi(j)áše hotìo, on bi(j)áše hotìo. Mn. bi(j)áhomo hotili – noi havevamo voluto, bi(j)áhote hotili, bi(j)áhu hotili. Kod preterita može se ispustiti prvi -o- pa se kaže htio sam umjesto hotio sam, htio si, htio je itd. Futur hotiti ću – io vorrò, hotiti ćeš – tu vorrai, hotiti će – quello vorrà. Mn. hotiti ćemo – noi vorremo, hotìti ćete, hotìti će. P Imperativ Prezent hotìj ti – vogli tu, hotìj on. Mn. hotìjsmo mi, hotìjte vi, hotìj onì. Futur hotìt ćeš ti – vorrai tu, hotìt će on – vorrà quello. Mn. hotìt ćemo mi – vorremo noi, hotit ćete vi – vorrete voi, hotit će oni – vorranno quelli. Optativ Prezent ò dà hoću – faccia Dio che io voglia, ò dà hoćeš, ò dà hoće. Mn. ò dà hòćemo, ò dà hòćete, ò dà hoće. Preterit imperfekt ò dà bìh hotìo – ò se volessi, ò dà bi ti hotìo, ò dà bi on hotìo. Mn. ò dà bismo hotili, ò dà biste hotili, ò dà bi hotili. 79 80 Može se reći i ò dà hoti(j)áh – ò se io voleva. Ostala su lica ista kao i u indikativu imperfekta uz pridodavanje ò dà itd. Aorist ò dà ja hotìh – Dio voglia, che io habbia voluto, ò dà ti hòtje, ò da on hòtje. Mn. ò dà mi hotìsmo, ò da vi hotìste, ò da oni hotìše. Perfekt ò dà sam hotìo – Dio voglia, che io habbia voluto, ò dà si ti hotìo, ò dà je on hotìo. Mn. ò dà smo mi hotili – ò se haveremmo voluto, ò dà ste vi hotili, ò dà su oni hotili. Pluskvamperfekt ò dà bi(j)áh hotìo – Dio volesse che io avessi voluto, ò dà ti bi(j)áše hotio, ò dà on bi(j)áše hotio. Mn. ò dà bi(j)áhomo hotili, ò dà bi(j)áhote hotili, ò dà bi(j)áhu hotili. Futur ò dà hoću – voglia Dio, che io voglia, ò dà hoćeš, ò dà hoće. Mn. ò dà hoćemo, ò dà hoćete, ò dà hoće. Pravilnije je ò dà uzhoću, stavljajući uzispred glagola, ò dà uzhoćeš itd. Konjunktiv Prezent dà hoću – consiosia cosa che io voglia ili budúći dà hoću – volendo io, dà hoćeš ili budúći dà hoćeš, da hoće ili budúći dà hoće. Mn. dà hoćemo – che noi vogliamo, ili budúći dà hoćemo – volendo noi, dà hoćete ili budúći dà hoćete, dà hoće ili budúći dà hoće. Preterit imperfekt I. hotìo bìh – io vorrei, ti hotìo bì, on hotìo bì. Mn. bìsmo hotili – noi vorremo, bìste hotili, bì hotili ili hotjeli – quelli vorrebbono. Imperfekt II. dà bìh hotio – che io volessi, da ti bìh hotio, da on bì hotio. Mn. da bìsmo hotili – che noi vorremmo, da bìste hotili, da bì hotili ili hotjeli – che quelli volessero. Uputa ko se imperfektu prvom hotio bih pridoda dà, ima isto značenje kao dà bìh hotio – che io volessi, che tu volessi itd. Aorist dà hotih – che io habbia voluto, dà hòtje ti, dà hotje on. Mn. dà hotìsmo mi, dà hotìste vi, dà hotìše oni. Perfekt dà sam hotìo – che io habbia voluto, ili budúći dà sam hotìo – havendo io voluto, dà si hotio ili budúći dà si hotìo, dà je hotìo ili budúći da je hotìo. Mn. dà smo hotili – che noi habbiamo voluto, ili budúći dà smo hotili – havendo noi voluto, dà ste hotili, dà su hotili ili budúći dà su hotili. U drugom se narječju u preteritima i pluskvamperfektima ispravno kaže hotjeli. A Pluskvamperfekt I. bìo bìh hotìo – io haverei voluto, ti bio bi hotio, on bio bi hotio. Mn. bili bismo hotjeli – noi haveremo voluto, bili biste hotjeli, bili bi hotjeli ili hotili. Pluskvamperfekt II. da bi(j)ah bio hotio – che io havessi voluto, ili budúći dà bi(j)áh hotìo – havendo io voluto, dà ti bi(j)áše bìo hotìo ili budúći dà ti bi(j)áše hotìo, dà on bi(j)áše bio hotìo ili budúći da bi(j)áše hotìo. Mn. da bi(j)áhomo bíli hotjeli – che haveremmo voluto, ili budúći dà bi(j)áhomo hotjeli – havendo noi voluto, dà bi(j)áhote bíli hotjeli ili budúći da bi(j)áhote hotjeli, da bi(j)áhu bíli hotjeli ili budúći dà bi(j)áhu hotjeli ili hotili. Ako se obliku pluskvamperfekta I. pridoda dà: da bio bìh hotìo, ima isto značenje kao oblik dà bi(j)áh bio hotìo. Futur kàda budem hotjeti – quando io vorrò, ili kàda budem hotìo – quando haverò voluto, kàda budéš hotiti ili kàda budèš hotìo, kàda budé hotiti ili kàda budé hotio. Mn. kàda budémo hotjeti – quan do vorremo ili kàda budémo hotjeli – quando haveremo voluto, kàda budéte hotjeti ili kàda bùdete hotjeli, kàda bùdu hotjeti ili kàda bùdu hotjeli ili hotili. Infinitiv Prezent hotiti ili hotjeti ili htjeti – volere. Gerund Prezent i imperfekt hoti(j)úći ili hotéći – volendo. Particip Prezent i imperfekt hoti(j)ući ili hoteći, hoti(j)uća ili hoteća, hoti(j)uće ili hoteće – huomo, donna, cosa che vuole ili voleva (muškarac, žena ili stvar koja hoće ili koja je htjela). Perfekt i pluskvamperfekt hotìo, hotila ili hotjela, hotilo ili hotjelo – voluto, voluta, voluto Za izražavanje značenja hò voluto – hotìo sam i dalje voluto, son voluto – htjen, htjena, htjeno. Hotivši je nepromjenjiv oblik sa značenjem havendo voluto ili budúći hotio. 81 82 Paragraf 2. Konjugacija28 glagola nêću – non voglio Glagol nêću – non voglio konjugira se kao hoću. Indikativ rezent nêću – non voglio, nećeš, neće. Mn. nećemo, nećete, neće.29 Imperfekt ne hoti(j)áh ili ne hti(j)áh – io non voleva itd. Aorist ne htjèh ili ne htìh itd. – non volli itd. Perfekt ne htío sam ili njêsam hotio itd. – non ho voluto itd. Pluskvamperfekt ne bi(j)áh hotío itd. – io non haveva voluto itd. Futur ne hotiti ću ili ne htjeću ili nêću hotiti – non vorrò itd. P Imperativ Prezent ne hotij ili ne htij ti – non voler tu itd. Futur ne hotit ćeš itd. – non vorrai tu. Optativ Prezent ò dà néću – voglia Dio, che io non voglia itd. Preterit imperfekt ò dà bih ne hotio ili ne htio – ò se non volesse itd. Aorist ò dà ne hotìh – Dio voglia, che io non habbia voluto itd. Perfekt ò dà njesam hotìo ili dà jesam ne hotìo itd. – Dio voglia, che io non habbia voluto itd. Preterit pluskvamperfekt ò dà bi(j)áh ne hotìo ili dà ne bi(j)áh hotio itd. – volesse Dio, che io non havessi voluto itd. Futur ò dà neću – voglia Dio, che io non voglia itd. Konjunktiv Prezent dà neću – che io non voglia ili budući dà neću – non volendo io itd. Imperfekt I. ne htìo bih ili ne hotìo bih – non vorrei itd. Imperfekt II. dà bih ne hotìo ili da ne bih hotìo – che io non volessi itd. Ako se imperfektu I. ne htio bih pridoda da, ima značenje imperfekta II. dà bih ne htio. Aorist dà ne ktih ili ne hotjeh – che io non habbia voluto itd. Perfekt da sam ne htìo ili da ni(j)esam hotìo – che io non habbia voluto itd. Greškom u originalu declinazione. Negacija je stavljena prema suvremenom pravopisnom načelu: odvaja se uz glagolske riječi, a sastavljeno piše uz pridjevske. 28 29 Pluskvamperfekt bio bih ne htìo ili ne bio bih hotìo – non haverei voluto itd. Pluskvamperfekt II. dà bi(j)áh bio ne hotìo ili da ne bi(j)áh bio hotìo – che non havessi voluto itd. Futur kàda budém ne hotjeti ili ne htjeti – quando non vorrò, kàda budém ne hotio ili ne htìo – quando non havrò voluto itd. Infinitiv Prezent ne htjeti ili ne hotiti – non volere. Gerund Prezent i imperfekt ne hotéći ili ne hoti(j)úći – non volendo. Particip rezenta i imperfekta ne hoti(j)ući ili nehoteći, nehoteća, nehoteće – homo, donna o cosa che non vuole (muškarac, žena ili stvar koja neće). Perfekta i pluskvamperfekta nehotìo ili nehtio, nehtila, nehtilo ili nehtjelo. Da bi se izrazilo značenje non ho voluto, koristi se ne htìo sam. Non ho voluto s pasivnim značenjem izražava se oblikom nehtjen, nehtjena, nehtjeno – non ho voluto, non ho voluta, non ho voluto. Ne hotívši ili ne htivši je nepromjenjivo i znači non havendo voluto. Služi za sva lica i brojeve. Isto značenje imaju oblici budući ne hotìo, budući ne hotila, budući ne hotilo. P Paragraf 3. O nepravilnome glagolu možem – posso. Indikativ rezent možem – posso (može se još reći morem ili mògu), možeš ili moreš – tu puoi, može ili more – quello può. Mn. možemo, možete, mogú. Preterit imperfekt mogáh – io poteva, ti mogáše – tu potevi, on mogáše – quello poteva. Mn. mogásmo, mogáhote, mogáhu. Aorist mogòh – io potei, ti možè, on možè. Mn. mogòsmo, mogòste, mogòše. Perfekt mògao sam – ho potuto ili mogó sam, mògáo si, mogáo je. Mn. mògli smo, mògli ste, mògli su. Pluskvamperfekt bi(j)áh mogáo – io haveva potuto, ti bi(j)áše mogáo, on bi(j)áše mogáo. Mn. bi(j)áhomo mògli, bi(j)áhote mògli, bi(j)áhu mògli. Futur moći ću – potrò, ti moći ćeš, on moći će. Mn. moći ćemo, moći ćete, moći će. P 83 84 Imperativ Prezent mòzi ti – possi tu, mòzi on. Mn. mòzimo mi, mòzite vi, mozi oni. Futur moći ćeš ti – potrai tu, moći će on. Mn. moći ćemo mi, moći ćete vi, moći će oni. Optativ Prezent ò dà mòžem ili dà možem30 ili hotio Bog dà mòžem – Dio voglia, che io possa, kao u prezentu indikativa uz dodavanje ò da. Perfekt i imperfekt ò dà bih mogáo – Dio volesse, che io potessi, ò dà ti bì mogáo, o dà on bi mogáo. Mn. ò dà bismo mògli, ò dà biste mògli, ò dà bì mògli. Može se reći ò dà mògáh – ò se io poteva itd., kao kod indikativa imperfekta. Aorist ò dà mogah – Dio voglia, che io habbia potuto i dalje kao kod indikativa aorista. Perfekt ó dà sam mogáo, hotio Bog dà sam mogó – Dio voglia, che io habbia potuto, ò dà si mogó, ò da je mogó. Mn. ó dà smo mogli, ó dà ste mògli, ò dà su mògli. Pluskvamperfekt ò dà bi(j)áh mògao – Dio volesse, che io havessi potuto i dalje kao u indikativu pluskvamperfekta. Futur ò dà mòžem, hotìo Bog da mòžem – Dio voglia, che io possa i dalje kao u indikativu prezenta. Konjunktiv Prezent da mòžem – che io possa ili budući dà možem – potendo io, dà mòžeš ili budući da mòžeš, dà može ili budúći dà može. Mn. dà mòžemo – che possiamo ili budúći dà možemo – potendo noi, dà možete ili budući da mòžete, dà mògú ili budúći dà mogú. Imperfekt mogáo bih – io potrei, ti mogao bi – tu potresti, on mogao bi. Mn. mogli bismo – noi potremmo, mògli biste – voi potreste, mògli bi – quelli potrebbono. Imperfekt II. dà bih mogáo – che io potessi, dà ti bì mogáo, dà on bi mogáo. Mn. dà bismo mògli, dà biste mògli, da bi mogli. Kad imperfektu I. mogáo bih prethodi čestica dá, ima značenje imperfekta II. Aorist dà mògoh – che io habbia potuto i dalje kao kod indikativa aorista. Perfekt da sam mogáo – che io habbia potuto ili budúći da sam mogó – havendo io potuto, da si mogó ili budúći da si mogao, da je mogó ili budúći da je mogó. Mn. da smo mogli ili budúći da smo U nekim primjercima originala (npr. HAZU) ima još i oblik moxca. 30 mogli, da ste mogli ili budúći da ste mogli, da su mogli ili budúći da su mogli. Pluskvamperfekt bio bih mogò – haverei potuto, ti bio bi mogo – tu haveresti potuto, on bio bi mogo – haverebbe potuto. Mn. bíli bìsmo mogli, bili biste mogli, bili bi mogli. Pluskvamperfekt II. dà bi(j)áh bio mogó – che io havessi potuto ili budúći dà bi(j)áh mogáo – havendo io potuto, dà ti bi(j)áše mogáo ili budući dà ti bi(j)áše mogáo, dà on bi(j)áše mogáo ili budúći dà on bi(j)áše mogáo ili budúći dà on bi(j)áše mogáo. Mn. da bi(j)áhomo mògli – che haveremmo potuto ili budúći da bi(j)áhomo mogli – havendo noi potuto, dà bi(j)áhote mogli ili budúći dà bi(j)áhote mogli, dà bi(j)áhu mogli ili budući da bi(j)áhu mogli. Ako pluskvamperfektu I. bio bih mogo prethodi dà, ima značenje pluskvamperfekta II. – da bio bih mogó, a znači che havessi potuto. Futur kàd budem moći – quando potrò ili kada budem mogáo – quando havrò potuto, kàda budeš moći ili kàda budeš mogáo, kàda bude moći ili kada bude mogáo. Mn. kàda budémo moći ili budémo mògli, kàda budéte moći ili budéte mogli, kàda budu mogli ili budu moći. Infinitiv Prezent moći – potere Gerund Prezent i imperfekt mogúći – potendo Particip Prezent i imperfekt mogūći, mogūća, mogūćće – huomo, donna ò cosa che può (čovjek, žena ili stvar koja može). Perfekt i pluskvamperfekt mogáo, mògla, mòglo – potuto, bívši já mogó ili budúći mogó – havendo io potuto itd. Mn. mogli, mogle, mogla i mi bivši mogli ili budúći mogli – havendo noi potuto itd. Mogši ili mogúvši, nepromjenjivo – havendo potuto. P o g l a v l j e X V. N O nepotpunim glagolima epotpunim glagolima možemo nazvati one glagole kojima nedostaju prezent i imperfekt, a nadomještaju se prezentom i imperfektom drugog glagola s istim značenjem. Npr. vazeti – prendere, nema oblik vazem – prendo, već uzima prezent i imperfekt glagola vazìmam. Isto tako tisnuti – spingere koristi prezent i imperfekt glagola tiskám – io spingo, tiskáh – io spingeva itd. 85 86 Paragraf 1. Konjugacija nepotpunoga glagola dvignuti – alzare lagol uzima oblike indikativa prezenta i imperfekta glagola dvižem, dvižeš, dviže itd. Imperfekt dvižah – io alzava itd. Aorist dvìgnuh – io alzai, ti dvìgnu – tu alzasti, on dvìgnu – quello alzò. Mn. dvìgnusmo, dvìgnuste, dvìgnuše. Može se reći i dvìgoh, dvìže, dviže. Mn. dvìgosmo, dvìgoste, dvìgoše. Perfekt dvìgnuo sam ili jesam dvìgnuo – ho alzato, dvignuo si, dvìgnuo je. Mn. dvìgnuli smo, dvìgnuli ste, dvìgnuli su. Pluskvamperfekt bi(j)áh dvignuo – io haveva alzato itd. prema primjerima konjugacije drugih glagola. Futur dvìgnuti ću, dvignuti ćeš, dvignuti će. Mn. dvignuti ćemo, dvignuti ćete, dvignuti će. G Pluskvamperfekt I. bio bih dvìgnuo – haverei alzato i dalje kao kod konjunktiva drugih glagola. Pluskvamperfekt II. dà bih bio dvignuo – che io havessi alzato itd. Futur kàda budem dvignuti ili dvignuo itd. Mn. kàda budemo dvignuli itd. Gerund Prezent i imperfekt dvignùći – alzando. Perfekt i pluskvamperfekt dvignúvši ili budúći dvìgnuo – havendo alzato. Dvignúvši – havendo alzato je nepromjenjivo, dvignúvši ti, dvìgnúvši on, dvignúvši mi itd. Particip Prezent i imperfekt dvignūći, dvignūća, dvignūće – quello che alza, quella che alza itd. Perfekt, pluskvamperfekt dvìgnuo, dvìgnula, dvìgnulo, já sam dvìgnuo – io ho alzato, oná je dvig nula – quella ha alzato itd. Poglavlje XVI. Prezent imperativa Dvìgni – alza tu, dvìgni on – alzi quello. Mn. dvìgnimo mi, dvìgnite vi, dvigni oni. Futur dvìgnuti ćeš ti, dvìgnuti će on. Mn. dvìgnuti ćemo mi, dvignuti ćete vi, dvignuti će oni. O kontinuativnim, iterativnim, izvedenim i složenim glagolima Paragraf 1. Optativ Prezent ò dà dvignem, ò dà dvigneš, ò dà dvigne. Mn. ò dà dvignemo, ò dà dvignete, ò dà dvignu. Aorist ò da dvìgnuh itd. kao u indikativu uz dodavanje ò dà. Perfekt ò dà sam dvìgnuo, ò da si dvignuo, ò da je dvignuo. Mn. ò dà smo dvignuli itd. Pluskvamperfekt ò dà bi(j)áh dvìgnuo itd. Futur ò dà dvìgnem, ò dà dvìgneš, ò dà dvìgne, ò dà dvìgnemo, ò dà dvìgnete, ò dà dvìgnu. Konjunktiv Prezent dà dvìgnem, dà dvìgneš, dà dvìgne. Mn. dà dvignèmo, dà dvignète, dà dvignu. Preterit imperfekt dvìgnuo bìh – io alzerei, ti dvignuo bi, on dvignuo bi. Mn. dvignuli bismo, dvignuli biste, dvignuli bi – alzeremmo, alzereste, alzerebbono. Imperfekt II. da bih dvignuo – che io alzassi itd. Konjunktivu imperfekta glagola jesam pridodaju se participi kao u imperfektu I. Aorist dà dvìgnuh itd. – che io habbia alzato kao u indikativu aorista. Perfekt dà sam dvìgnuo, dà si dvìgnuo, dà je dvìgnuo. Mn. da smo dvìgnuli, da ste dvignuli, da su dvignuli. K Značenje kontinuativnih glagola ontinuativni su oni glagoli koji označavaju trajanje radnje. Ilirski jezik ima mnogo takvih glagola, a moraju se rabiti u skladu sa značenjem koje se želi izraziti. Npr. râđati znači partorire, a isto znači i roditi, ali râđati označava aktivnost rađanja koja se ponavlja. To značenje nema glagol roditi. Zato se kaže: Žêna jučéra rodila je djéte, a ne râ đala – La donna hieri hà partorito un fanciullo. Ali treba reći: Ova loza počela je râđati. – Questa vite hà incominciato à dar frutto, u ovom slučaju radnja koja započinje podrazumijeva njezino ponavljanje. Tako spati s prezentom spim znači dormire, a spâvati s prezentom spavam znači esser solito dormire (običavati spavati). Sprêmiti, spremim sa značenjem conservo, spremljivati, spremljivam – soglio conservare, seguitare a conservare (običavam spremati, ponavljam radnju spremanja). To vrijedi za velik broj drugih glagola: narêditi, naređîvati, naređujem i naređivam, prema primjerima navedenim u pripadnim konjugacijama. 87 88 Paragraf 2. M O složenim i izvedenim glagolima nogi su glagoli složeni od priloga, prijedloga ili izvedenih imenica. Mnogi od tih glagola imaju u infinitivu dva nastavka, npr. naređîvati i narêditi – ordinare, naprâvljati i napraviti – apparecchiare, zaboràvljati i zaboraviti – scordarsi. Kod spomenutih glagola infinitiv kojih završava na -ti nema ni indikativ prezenta ni imperfekta jer se ne može reći napràvim – ordino, niti napravjáh – io ordinava, nego napravljám i napravljáh. Ali napraviti, zaboraviti i slični glagoli imaju aorist zaboravih, kao i sva ostala vremena. Primjer složenoga i izvedenoga glagola sa završetkom -ljam rezent napravljám – apparecchio, napravljáš, napravljá. Mn. napravljámo, napravljáte, napràvljaju. Imperfekt napravljáh, napravljáše, napravljáše. Mn. napravljáhomo, napravljáhote, napravljáhu. Aorist nápravljàh, nápràvlja, nápràvlja. Mn. nápràvljasmo, nápràvljaste, nápràvljaše ili náprà vih, nápràvi, nápràvi. Mn. nápràvismo, nápràviste, nápràviše. Perfekt napravljao sam od napravljati i napràvio sam od napraviti. Mn. napravljàli smo i napràvili smo itd. Pluskvamperfekt bi(j)áh napravljáo ili napràvio itd. Mn. bi(j)áhomo napravljali ili napràvili itd. Futur napravljàti ću ili napraviti ću itd. Mn. napravljàt ćemo ili napràvit ćemo itd. P Imperativ Prezent napravljaj ti, napravljaj on. Mn. napravljajmo mi, napravljate vi, naprave oni ili napravit ćeš ti, napravit će on itd. U optativu i konjunktivu i napravljati i napraviti imaju sva vremena. U prezentu se kaže: ò dà na pràvljam ili ò dà napràvim – ò che io apparecchi, a u konjunktivu: dá napràvljam i dà napràvim – che io apparecchi, a konjugiraju se prema konjugacijama jednostavnih glagola. Primjer složenoga glagola sa završetkom -ujem potūđujem – alieno casa o altro, potūđuješ, potūđuje. Mn. potūđujèmo, potūđujète, potūđuju. Primjer glagola izvedenoga od imenice sa završetkom -ujem Indikativ rezent imènujem – nomino, imènuješ, imenuje. Mn. imenujèmo, imenujète, imènuju. Imperfekt imenováh, ímenováše, ímenováše. Mn. ímenováhomo, ímenováhote, ímenováhu. Aorist imènovah – nominai, imenova, imènova. Mn. ímenovàsmo, ímenovàste, ímenovàhu. Perfekt imenovó sam – ho nominato ili imenovao sam itd. Mn. ímenovàli smo, ímenovali ste itd. Pluskvamperfekt bi(j)áh ímenovao – io haveva nominato, ti bi(j)áše ímenováo, on bi(j)áše íme novào. Mn. bi(j)áhomo ímenováli, bi(j)áhote imenováli, bi(j)áhu ímenováli. Futur imenovati ću itd. Mn. imenovati ćemo itd. P Imperativ Prezent imenùj ti, imenuj on. Mn. imenùjmo mi, imenùjte vi, imenuj oni ili dà ìmenuju oni. Futur Imenovàt ćeš ti, imenovàt će on. Mn. imenovàt ćemo mi, imenovat ćete vi, imenovat će oni. Vremena ostalih načina konjnugiraju se kako je već rečeno kod konjugacije jednostavnih glagola. Gotovo svi glagoli izvedeni od imenica koji u infinitivu završavaju na -ovati, kao pùtujem, putovati – viaggiare, zlamenjujem, zlamenovati – segnare, konjugiraju se prema navedenom primjeru. Poglavlje XVII. I Glagoli s pasivnim značenjem lirski jezik nema pasivnih glagola s posebnim završetkom, već se, kao i u talijanskom jeziku, upotrebljava glagol opstojnosti jesam i particip pasivni glagola. Npr.: Io sono amato – ja jesam ljubjen. 89 90 Prema načinu i vremenu glagola jesam i participu glagola koji se spreže izražavaju se načini i vremena u pasivnom značenju. Io sono battuto – ja sam b(i)jèn, io era battuto – ja bi(j)áh bi(j)èn, sono stato battuto – bio sam b(i)jen ili jesam bio b(i)jen. Tako je i u drugim načinima i vremenima. Evo primjera jedne konjugacije: Indikativ Prezent jesam ljubjen ili ljubjen sam – io sono amato, ti jesi ljubjen ili ljubjen si – tu sei amato, on jest ljubjen ili ljubjen je – quello è amato. Mn. jesmo ljubjeni ili ljubjeni smo, vi jeste ljubjeni ili ljubjeni ste, oni jesu ljubjeni ili ljubjeni su. Imperfekt já bi(j)áh ljubjen – io era amato, ti bi(j)áše ljubjen – tu eri amato, on bi(j)áše ljubjen – quello era amato. Mn. bi(j)áhomo ljubjeni – eravamo amati, bi(j)áhote ljubjeni – eravate amati, bi(j)áhu ljubjeni – erano amati. Aorist já bìh ljubjen – fui amato, ti bì ljubjen – tu fosti amato, on bi ljubjen – fù amato. Mn. bìsmo ljubjeni – fummo amati, bìste ljubjeni – foste amati, biše ljubjeni – furono amati. Perfekt bio sam ljubjen ili ljubjen sam bio – sono stato amato, jesi bio ljubjen ili ljubjen si bio – sei sato amato, jest bio ljubjen ili ljubjen je bio – è stato amato. Mn. jesmo bili ljubjeni ili ljubjeni smo bili – siamo stati amati, jeste bili ljubjeni ili ljubjeni ste bíli – siete stati amati, jesu bíli ljubjeni ili ljubjeni su bili – sono stati amati. Pluskvamperfekt bi(j)áh bio ljubjen – io era stato amato, ti bi(j)áše bio ljubjen – eri sato amato, on bi(j)áše bio ljubjen – quello era stato amato. Mn. bi(j)áhomo bili ljubjeni – eravamo stati amati, bi(j)áhote bíli ljubjeni – eravate stati amati, bi(j)áhu bíli ljubjeni – erano stati amati. Futur biti ću ljubjen – sarò amato, biti ćeš ljubjen – sarai amato, biti će ljubjen – sarà amato. Mn. bìti ćemo ljubjeni – saremo amati, bitì ćete ljubjeni – sarete amati, biti će ljubjeni – saranno amati. Poglavlje XVIII. O participu articip može biti aktivni i pasivni. Aktivni particip ima isti oblik kao i gerund, koji je nepromjenjiv, kao što je već rečeno kad se govorilo o njegovoj tvorbi. Kad se gerund koristi kao particip, deklinira se kao pridjev, na prvom je mjestu muški, na drugom ženski, a na trećem srednji rod. P Paragraf 1. O participu aktivnom Vremena i deklinacija ovoga participa N Prezent i imperfekt Broj – jednina raneći, raneća, raneće – l’ huomo, la donna, la cosa che ferisce (muškarac, žena ili stvar koja ranjava). G ranećega, ràneće, ranećega – dell’ huo mo, della donna, della cosa che ferisce, D ranećemu, ranećoj, ranećemu – all’ huomo, alla donna itd. A ranećega, raneću, raneće – l’ huomo, la donna itd. V ò raneći, raneća, raneće – ò huomo itd. Ab. od ranećega, raneće, ranećega – dall’ huomo itd. 7. p. s ranećim ili raneć(i)jem, ranećom, s ranećìm – coll’ huomo itd. Mn. N raneći, raneće, raneća – gli huomini, le donne itd. G ranećih ili raneć(i)jeh, D ranećim, A raneće, raneće, raneća, V ò raneći, raneće, raneća, Ab.od ranećih ili raneć(i)jeh, 7. p. s ranećimi ili ranećima, 8. p. ù raneć(i)jeh ili ranećih. Tako se deklinira i: ljubeći, ljubeća, ljubeće – chi ama, tìčući, tičuća, tičuće – chi tocca, bi(j)ući, bi(j)uća, bi(j)uće – chi batte itd. Imperativ Prezent budi ti ljubjen – sij amato tu, budi on ljubjen – sia amato quello. Mn. budimo mi ljubjeni – siamo amati noi, budite vi ljubjeni – siate amati voi, budi oni ljubjeni – siano amati quelli. I vremena optativa i konjunktiva tvore se s glagolom jesam i s participom glagola koji se spreže uz dodavanje odgovarajućih čestica za svaki način: ò dà jesam ljubjen – Dio voglia che io sia amato, ò da jesi ljubjen itd. Imperfekt bio bih ljubjen – sarei amato, itd. 91 92 Perfekt i pluskvamperfekt participa aktivnoga Jednina Rànio, rànila, rànilo. Mn. rànili, rànile, rànila. Oblici participa aktivnoga glagola koji se spreže, u spoju s glagolom opstojnosti jesam, izražavaju željena glagolska vremena. Npr. ja jesam ranio, ili ranio sam – hò ferito, ti si ranio – tu hai ferito, on je ranio – quello ha ferito, u žen. rodu ranila, za srednji rànilo. U mn. rànili, ranile, rànìla. Isto tako ja sam ljubio – ho amato itd. Paragraf 2. O participu pasivnom i njegovoj tvorbi prethodnom poglavlju naveden je primjer participa pasivnoga. Ovdje samo valja napomenuti da taj particip u obliku muškog roda jednine završava različito. Neki participi završavaju na -an kao udarán – colpito, a tvori se od infinitiva udarati odbacivanjem svih slova nakon posljednjeg -a- i dodavanjem -n, npr. tican – toccato od tîcati, zvan – chiamato od zvati, vladan – governato od vlâdati, bičevan – frustato od bičevati. Drugi završavaju na -ét, kao začét – concepito od začêti, propét – crocefisso od infinitiva propêti, uzét – preso od uzêti. Drugi završavaju na -en, kao hvaljen – lodato od hvâliti, ljubjen – amato od ljûbiti, učen – insegnato od učiti, bi(j)en – battuto od biti, obòren – abbattuto od oboriti. Drugi završavaju na -út, kao prignút – inclinato od prignuti, primaknút – accostato od primaknuti, metnut – buttato od mètnuti. Zapamti da u oblicima jednine participi pasivni mogu završavati i na samoglasnik -i, kako je već rečeno u poglavlju o pridjevima, pa se kaže npr. ljubjeni čovjèk, vjerni djetìć, posvéćeni porod itd. U Poglavlje XIX. O ličnim i bezličnim glagolima ilirskom jeziku svi su glagoli lični, jer svi imaju u jednini i množini prvo, drugo i treće lice. Ali ti se isti glagoli mogu rabiti i bezlično s pasivnim značenjem u trećem licu jednine uz dodavanje čestice se, npr. govorì se – si parla, pi(j)é se – si beve, mrmoši se – si mormora, tečè se – si corre, U brodí se – si naviga, živé se – si vive itd. Također i u množini: ljube se taštine – si amano le vanità. Napominje se da čestica se ne označava ni bezličnost ni pasivno značenje kad glagol ima svoj subjekt koji vrši radnju u jednini ili množini, u tom slučaju se ima isto značenje koje u talijanskom izražavaju: io mi, tu ti, quello si, noi ci, voi vi, quelli si, npr. ja ljubim se ili ja se ljubim – io mi amo, ti se ljubiš – tu ti ami, on se ljubi, ona se ljubi, mi se ljubìmo – noi ci amiamo itd. Isto tako ja služim se ili ja se služim – io mi servo, kajem se – io mi pento itd. Isto vrijedi u drugim glagolskim licima i brojevima, načinima i vremenima: mi se kajémo – noi ci pentiamo itd. Neki glagoli i bez čestice se imaju bezlično značenje, npr. daždí – piove, grmí – tuona, snjèži – neviga, tako daždjáše – pioveva, daždilo je – hà piovuto itd. Bezlično značenje ima i oblik srednjega roda pridjeva kojemu se pridodaje treće lice glagola jesam: je ili jest: dobro jest – è bene, dopušteno jest – è permesso, prilično je – é decente itd. Poglavlje XX. O prilozima Paragraf 1. N O prilozima mjesta eki prilozi mjesta izražavaju stajanje na mjestu, a to su: gdì – dove, npr. dove sei – gdi si. Ovdì – quì, ili ovdì sam – son quì. Tuj ili tú ili tamo – in cotesto luogo, ôndi – in quel luogo. Svùda, svudjera – in ogni luogo. Gdigodi ili gdigodir – in qualche luogo. Drugóvdje, inudje, drugdje – in altro luogo. Prilozi kretanja prema mjestu Kàmo, npr. kàmo ideš – ove vai. Ovamo ili sjemo – a questo luogo. Onàmo – à quel luogo. Tamo – a cotesto luogo. Prilozi kretanja kroz mjesto Kuda, npr. kúda se ide? Kùd, kudára se ide. Ovuda – per questa via. Tudá – per cotesta via. Onudá – per quella via. Kudar? – per qual via. Inuda – per altra via. 93 94 Paragraf 2. Paragraf 1. Prilozi različitih značenja O prijedlogu zà koji zahtijeva akuzativ ili 7. padež rilozi koji izražavaju želju jesu: a dà, ò dà, oh, á dà Bog da – voglia Iddio ili ò dà Bog da. Upitni prilozi: Zašto – per qual ragione, záč – perché, je li? – è forse? Potvrdni, u potvrdnim odgovorima: Tako ili tako jest – così è, zašto nè – perché nò. Nijekanja: nè – non, nikako – in niun modo, nigdar – non mai. Dozivanja: ò, nu, i poticanja nu reci – horsù dì’. Potvrđivanja: istinito, zaisto – invero. Pokazivanja: evo, eno, oto, eto, npr. Eto Petra – Ecco Pietro. Koriste se uz genitiv. Eto Mari(j)e – Ecco Maria. Uspoređivanja: veće – più, manje – meno, nego – che, l’jepše – più bello. Spajanja: skupno – insieme, skùpa, zajedno – unitamente, ùjedno – insieme. Odvajanja: razlučno, razlùčeno, razdiono, razdjeljeno – separatamente. Zabranjivanja: ne, npr. ne tiči – non toccare, dà nè, npr. dà nè krádeš – che non rubi. Sumnje: brže – forze. Sličnosti: kako – conforme, jakno, jàk – come, tako – così. Različitosti: ináko – d’ altra maniera, drugáko – in altro modo. Slučajnosti: jèda – chi sà, forse. Redoslijeda: prvo, pri(j)e – prima, páka – di poi, napokon, najposlje – all’ ultimo. Pohvale ili pokude: razúmno – saviamente, dòbro – bene, zlo – malamante. Prilozi se mogu tvoriti od gotovo svih oblika srednjega roda pridjeva. Vremena: danas – hoggi, sjutra – dimani, jučera – hieri, sadá – ora, kadá – quando itd. P Poglavlje XXI. rijedlog za u talijanskom znači per. Ako se spaja s općim imenicama muškog roda za neživo u jednini, zahtijeva akuzativ jednine, npr. zà stráh – per paura, zà brod – per la barca, zà grjeh – per peccato, zà mír – per la pace. Treba napomenuti da je kod općih imenica muškog roda za neživo akuzativ sličan nominativu, kako je rečeno u poglavlju I., paragraf 2., a o tome će se detaljnije govoriti u poglavlju XXII. Isti prijedlog uz lične imenice i opće imenice ženskog roda kao i uz imenice muškog roda za živa bića ili u množini zahtijeva također akuzativ, npr. zà Petra – per Pietro, zà Marì(j)u – per Maria, zà moju ljubav – per mio amore, zà krivinu – per colpa, zà brádu – per la barba, zà kuću – per la casa, za rúku – per la mano, zà čovjeka – per l’ huomo, zà konja – per il cavallo, zà pinéze – per denari. Moli zà mene – prega per me itd. Isti prijedlog u značenju iza (dietro) zahtijeva 7. padež, npr. zà tobom – dietro di te, zà dúbom – dietro l’ albero, zà vrâtim – dietro la porta, zà plećom – dietro la spalla, trči zà Antunom – corre dietro di Antonio, sjedi zà trpezom – siede à tavola, zà daždom – dopo la pioggia, zà mnom – dopo di me. U značenju nakon (dopo) ili iza (dietro) može se slagati s akuzativom, npr. si nasconde dietro di me – dietro la casa – kri(j)é se zà me, zà kuću itd. Zà se rabi i u ovom drugom značenju, npr. posló sam zà Petra, zà Mari(j)u – hò mandato à cercare ili a chiamar Pietro, Maria (poslao sam tražiti, zvati Petra ili Mariju) itd. Ima i ovo značenje: Mi hà richiesto di te, di Pietro, itd. – Pito mi (j)e zà tebe, zà Petra, a ne od Petra, od tebe. Izražava i talijansko značenje in tempo, npr. za moga života – in tempo di mia vita ( tijekom mojega života, za vrijeme mojega života). P Paragraf 2. O prijedlozima ilirskom jeziku prijedlozi se rabe gotovo uza sve padeže, ovisno o imenici s kojom se spajaju – s vlastitom, općom, imenicom muškog ili ženskog roda. Isti prijedlog jednom zahtijeva uporabu jednoga padeža, a zatim drugog i zato je nužno znati pravila uporabe. U O prijedlogu pod U različitim značenjima i s različitim padežima òd znači sotto. Kad se spaja s općom imenicom muškoga roda, zahtijeva akuzativ, npr. pòd smrtni grjeh – sotto peccato mortale, pòd glas trublje P 95 96 – sotto il suono ili à suon di tromba; gri(j)eh i glas su u akuzativu. Pod s općim imenicama ženskog roda zahtijeva također akuzativ, npr. pod silu – per violenza, pòd zaklètvu – sotto ili con giuramento. Pòd zakletvu pače reče. Osm. Katkad pòd označava kretanje i zahtijeva akuzativ, npr. Butta sotto à piedi – mećé pod noge. Pod súnčanu hrle svjeću. Palm. Svione sage poda nj mećú. Palm. Kad označava stanje, zahtijeva 7. padež: Držím pod nogom – tengo sotto al piede. Trpio je pod Ponci(j)om Pilátom, porodio se je pòd carstvom, pòd krîlom – sotto l’ ala. Paragraf 3. O različitim značenjima prijedloga pò O vaj prijedlog znači conforme, secondo, come i zahtijeva dativ, npr. budi meni pò rječi tvojoj – sia à me secondo la tua parola, pò zakonu, pò pravdi – secondo la legge, la giustizia. Zahtijeva dativ i kad znači per, npr. Hò mandata la lettera per Pietro, per il servidore – poslo sam knjigu pò Petru, po slûzi. Tako po pûtu – per la strada, pò meni – per mezzo mio, svako zlo pò gri(j)êhu – ogni male per il peccato. Kad je imenica u množini, stavlja se u 8. padež, npr. po pri(j)ateljeh – per mezzo di amici. Isto tako se rabi 8. padež u ovom značenju: Chiede ajuto per mezzo de’ santi – Ište pomoć pò svetjeh, pò velenìcah – per mezzo delle fattucchiare. Idé pò kućah – và per le case, pò zemljah, po skupštinah itd. Ponekad znači dopo (nakon), npr. pò njegovu porodu – dopo la sua nascita, pò Božiću – dopo il Natale, pò smrti – dopo la morte. Per la faccia – pò obràzu, udri ga pò obràzu. U značenju talijanskog per: Date un danaro per uno – Dajte svakomu pò jedan dinár, daj svakomu pò jednu jabuku – dà à ciascuno una mela. U ovom drugom značenju odgovara talijanskom da per noi – pò nàs, npr. pò nás ne možemo steći ráj – per noi, con le forze nostre, itd. Pò meni ne mogu, slaže se s osmim padežom. Paragraf 4. O prijedlogu na a znači sopra ili ima slična značenja. Kad glagol označava kretanje, uz prijedlog stoji akuzativ, npr. Skočio je nà odar – è saltato sopra il letto. Naripio je na me – hà assaltato me. Stavi klobuk nà glávu – metti il capello in testa. Slaže se s akuzativom i u ovim drugim značenjima: Na svaki mjesec idjáše – in N ogni mese andava, stavio ga je nà stražu – l’ hà posto alla guardia. Posûditi nà zlo – sospettar il male. Na ove rječi – à queste parole. Na ovo pîtànje – a questa dimanda itd. Kad znači stanje, na zahtijeva dativ koji služi umjesto 8. p., npr. imam na glâvi – hò sopra la testa, s klobúkom na glâvi – col cappello in testa. Paragraf 5. O prijedlogu ú rijedlog ù znači dentro. Pošó sam ù Gospe od Po(j)išana, ù svetoga Petra – sono andato alla chiesa della Madonna di Poissan, à San Pietro. Kad označava prebivanje u mjestu, kad je mjesto u jednini, imenica je u dativu koji se rabi umjesto 8. p., npr. Imá ù utròbi – hà nel ventre. Imam te ù srcu – ti hò nel cuore. Ja sam ù milòsti Božjoj – io sono in gratia di Dio. Sto(j)i ù kući, ù grâdu – stà in casa, in città. Kod imenica u množini, zahtijeva 8. p.: sto(j)i ù kućah – stà nelle case, slavíti se ù zlobah – gloriarsi ne’ vitij, stâti ù gradovjeh – stare nelle città. Zapleten ù grjesjeh – inviluppato in peccati, ù vàs sto(j)i – stà in voi, isto ù nas, 8. p., ù mene sto(j)i – stà in me, u Mari(j)e sto(j)i – sta in Maria; mené i Mari(j)e su genitivi. S imenicama koje označavaju kretanje zahtijeva akuzativ, npr. Poša je ù pakó, ù grád – è andato all’ inferno, in città. Pošo je ù kuću, ù crkvu – è andato in casa, in chiesa. Primiti ù družbu – ricevere in compagnia. Kad izražava vrijeme, slaže se s akuzativom: ù oni čàs – in quel momento, umro je ù starós – è morto in vechiaia, a nostro tempo – ù naše doba, ù ono vrjeme – in quel tempo, u ovu uru – in questa ora, ali mora se reći ù noći – di notte. U značenju tal. da koristi se uz akuzativ, npr. pîtam svjèt, milòs ù tebe – chiedo consiglio, grazia da te. P Paragraf 6. O O prijedlogu nàd vaj prijedlog znači sopra i kad ne stoji uz glagol kretanja, najčešće se rabi sa 7. padežom: nàd Petrom – sopra Pietro. Vrjeme ima čudnu moć nàd stvarimi ljudskima. Elek. Nad svjem ostalim – sopra tutti gli altri. Tiho jezero, nàd kojem sjedeći. Ljub. A vi gore, i brigovi, ke nàd mnom vidím státi. Palm. 97 98 Žestocima nàd ranami sa svim tjelom naslonjena. Palm. Znači vicino, apresso (pokraj): nad vratima – vicino alla porta. Rabi se i s akuzativom: Nàd stvorenja sva ostala čestit blagom od paméti. Palm. S akuzativom se koristi i uz glagole kretanja: Zide nàd pakó. Kaže se ljubjáše ga nàd sve ostale. Paragraf 7. O Paragraf 10. O prijedlogu prì vaj prijedlog znači appresso i stoji uz dativ. Prì kralju – appresso il rè, prì meni, prì tebi – appresso di me, appresso di te. S istim padežom znači i a confronto (u usporedbi s): Svè je ništa prì Bogu – Tuto è niente a confronto di Dio. Znači vicino (pokraj, uz) ili nel (u), npr. prì potrebi – vicino al bisogno, ò nel bisogno, prì pogibli, prì nevolji. S 8. padežom: Boga noseći pri prsjeh svojeh. Kaš. Paragraf 8. O prijedlogu od d se rabi s ablativom i znači dal, dalla, dalli, dalle. Koristi se i uz genitiv sa značenjem del, della, delli, delle i u biranom načinu izražavanja znači per, npr. od straha – per paura, od oholàsti – per superbia. Uz genitiv znači per cagione (zbog), npr. od tebe ni(j)esam mogao – per cagion tua non hò potuto. O Paragraf 9. O a ne iz konja, iz neba itd. Zapamti – kad se označava mjesto od kuda se dolazi, koristi se prijedlog iz, npr.: došo je iz Dubróvníka, iz Splita, iz Rîma – da Ragusa, da Spalato, da Roma. Uz ista imena mjesta, kad su ona cilj kamo se ide, rabi se prijedlog ù: idem ù Dubróvník – vado à Ragusa, ù Split – à Spalato, ù Rim – à Roma. Kad se označava mjesto odakle se dolazi, koristi se prijedlog s, a ne iz, a za kretanje prema mjestu rabi se nà, npr.: došo je s Makarske, idem nà Makarsku. O prijedlogu iz vaj prijedlog znači dà, dal, dalli, dalle i rabi se uz genitiv: iz utrobe – dal ventre, iz rûka – dalle mani, iz kuće – dalla casa. Tako i: iz kreposti ù krepos – da virtù in virtù, iz ovjezeh stvari – da queste cose. Kaže se svući se iz haljina, a ne od haljina – spogliarsi dalle vesti. Uzdvignuti iz ovezjeh stvari vremenitjeh na stvari vječne. Valja napomenuti da prijedlog iz znači dà, tj. iznutra, ali kad nema to značenje, pogrešna je uporaba toga prijedloga, npr. bilo bi pogrešno: pó je iz konja – u značenju è caduto da cavallo, jer to znači ‘pao je iz nutrine konja’. Pravilno je sišo je s gore – è sceso dal monte, a ne iz gore, jer bi to značilo da je sišao iz nutrine gore. Sišo je s neba, pó je s konja, O O prijedlogu s vaj prijedlog, kao što je već rečeno, znači da, dalla i rabi se s genitivom: s gore – dal monte, s brjega – dal colle, s pûta – dalla via, s Makarske – da Makarska, dal cielo – s neba. Rabi se s genitivom i kad znači da, tj. per cagione (zbog): s Petra sve je došlo – Tutto è provenuto da Pietro, ili per cagion di Pietro. Nebesa zatvorena s grjeha huda – Il cielo chiuso per il peccato ili da peccato. Znači i con uz 7. padež, npr. mír s vama, s tobom – la pace sia con voi, teco, s Petrom, s Antunom – con Pietro, con Antonio, s družinom – con la compagnia, š njime – con lui, š njome – con essa. Paragraf 11. O O prijedlogu ò vaj prijedlog znači nel ili al ili alle i zahtijeva dativ, koji u jednini nadomješta 8. padež. Npr. Govorim ò tebi – parlo di te. Radiš ò zlu – attendi al male. U množini se rabi s 8. padežom: Govoré ò mnozjeh grjesjeh – parlano di molti peccati. Sablju ò pâsu, kopje ù ruci, lúk ò plećeh. Osm. Paragraf 12. Z O prijedlogu oko nači intorno, circa i rabi se s genitivom: oko grada – intorno alla città, intorno ili circa molte cose – oko mnozjeh stvari, oko Mari(j)e – intorno a Maria. 99 100 Paragraf 13. Z O prijedlogu kroz nači per, uz njega su imenice ženskog roda u akuzativu: kroz ovu stvar – per questa cosa, kroz moju kuću, kroz glavu. Isto je i s imenicama srednjeg roda: Kroz mnoga dobra djela / čineć se Bog poznati. Palm. I imenice muškog roda su u akuzativu uz ovaj prijedlog: kroz ko(j)í uzrok – per qual cagione. Uzròk je opća imenica u akuzativu ili u nominativu, kako je istaknuto u poglavlju I., paragraf 2., a o tome će još biti govora i u poglavlju XXII. Paragraf 14. Z O prijedlogu među nači trà, in mezzo i rabi se s akuzativom: među mnoštva, među anđele, među ostale kreposti – tra le altre virtù. Budući se ti našla među tolika veselja – tra tante allegrezze. Guč. Roz. Među apostolske misnike živjeti – vivere trà sacerdoti apostolici. Ostaró sam među sve nepri(j)atelje moje. Rabi se i sa 7. padežem: Među mudrjem rječ je ovako. Osm., Među mrtvjèm. Pjes. Pok. Među mnom i tobom – tra me e te. Paragraf 15. Z Z Paragraf 16. O prijedlogu uz nači vicino, appresso i rabi se s akuzativom, npr.: uz oganj – vicino al fuoco, uz pút – vicino alla via, uz kuću. Uz ovčicu svoju milu Mlad jaganjčić travu pase. Osm. Uzá me – vicino à me, uz Mari(j)u – vicino a Maria, uz trpezu – vicino alla tavola itd. O prijedlogu razmi nači fuorche. I vi ù srcu svì ste čisti, / Razmi samo jedan. Palm. – Tutti siete mondi fuorche un solo. Jedan je subjekt od glagola jesam. Ubiše svjeh razmi Petra, Petra je objekt od glagola ubiše. Razmi ona kćerca drága. Osm. Imenica uz koju stoji razmi izriče izuzimanje, npr. Svì otìdoše razmi Petar, ko(j)i nije pošo. Paragraf 18. Z O prijedlogu protiva ili suproć nači contra i rabi se s dativom: protiva Bogu – contra Dio, protiva meni – contra di me itd. Suproć Bogu, suproć meni itd. Paragraf 19. O O prijedlogu ka ili k’ s apostrofom vaj prijedlog najčešće izražava kretanje prema mjestu i znači verso, rabi se uz dativ: došo je k meni – è venuto da me, uteci se k Bogu – riccorri a Dio, pošo je k Rîmu – è andato verso Roma, obràti se k Bogu – voltati à Dio itd. Paragraf 20. O prijedlogu niz nači ponajčešće per i rabi se s akuzativom: niz rjeku, niz vodu – giù per il fiume, giù per l’acqua. Niz rame joj srebrom tkâna / Visi svîla bez procjene. Palm. Niz poštena lica bjela / Proljeváhu sûza ríke. Palm. Z Paragraf 17. O prijedlogu prìd rìd znači avanti, inanzi. S glagolima stajanja u mjestu rabi se sa 7. padežom: stojim prìd Bogom, prìd sudcem, prìd pristòljem – stò inanzi à Dio, al giudice, al trono. Imam smrt prìd očima. Uz glagole kretanja rabi se s akuzativom: Otišo je prìd sudca – è andato inanzi al giudice, uzmi pridá se – prendi avanti di te. Zapamti da se Lo scacciò da se, della sua presenza mora reći: izagná ga iz prid sebe, a ne iz sebe, iz prid svoga lîca, a ne iz lîca. P Paragraf 21. B Različiti prijedlozi s genitivom lîzu znači vicino. Blîzu mene – vicino à me, blîzu tvoje kuće, blîzu pakla, blîzu súnca. 101 102 Bez ili brez Bez znači senza: bez tebe – senza di te, bez Boga, bez milosti, bez paméti itd. Daleče ili daleko znači lontano: daleko od mene, daleko od Boga. Ne daleče mjesta ovòga. Palm. Dò znači fino: dò smrti – fino alla morte, dò Boga – fino à Dio, dò moje kuće – fino alla mia casa, dò gròba – fino alla sepoltura. Eto znači ecco: eto Petra, Mari(j)e – ecco Pietro, Maria. Eto práve prilike – ecco la vera effigie, eto ustrpljenoga uboštva itd. Nakon znači à capo ili doppo: nakon mjeseca – à capo ili doppo un mese, nakon mene – doppo di me. Kòd – appresso Srèd znači in mezzo i rabi se s genitivom: srèd srca – in mezzo del cuore, srèd ognja – in mezzo del fuoco. Može mu se pridodati ù-: ùsrèd ognja, ùsrèd srca. Srèd tve slave živjet budu. Osm. Vrhu ili vrh s genitovom znači sopra. Ljùbi Boga vrhu svjeh stvari. – Ama Dio sopra tutte le cose. Vrh nebesa – sopra i cieli. Ván ili izván znači fuori: vàn crkve – fuor di chiesa, ván raja, ván sèbe – fuori di se ili izván sebe. Više znači sopra: više glàve, više crkve, više mene – sopra la testa, sopra la chiesa, sopra di me. Više gradôva – sopra le città itd. Cjèć ili cjeća Prì(j)e znači per cagione ili per (zbog): cjèć mene, cjèć Mari(j)e. Ispravno je i zà cjeć tebe, za cjeć tvojè ljubavi, cjeć stráha – per timore. Cjeć njegove teške sreće. Palm. Put Poglavlje XXII. kòd mojè kuće, kòd gráda, kòd krâlja. znači prima: prì(j)e smrti – prima della morte, pri(j)e Mari(j)e, pri(j)e svakoga itd. znači verso: put gráda – verso la città, put Mari(j)e – verso Maria, put mene itd. Priko znači oltre ili di là: priko načina – oltre modo, prìko mora – di là dal mare. Skočio je prìko jame, prìko trpèze. Znači i di: prìko noći – di notte, prìko dána – di giorno, prìko godišta – frà l’anno. Radi znači per ili per amore, npr. radi Boga, radi tebe, radi Mari(j)e. Radi uzroka on je ovòga. Palm. Radi moje ljubavi – per amor mio. O uzvicima i veznicima Paragraf 1. O uzvicima Uzvici izražavaju različite osjećaje naše duše. Izražavaju želju: à, ah, npr. ah da dođe – ò che venga. Izražavaju bol: vajmeh, jaoh, joh, lele – ohimè. Ah mene nesrećnoga – ah me misero. Ah nesrećnjeh mojeh dana. Osm. – O sfortunati miei giorni, s genitivom. Izražava divljenje: hài, porugu: nu nu, nuti nù, uzvikivanje: vaj, prijezir, gnjev: tjà – và via, i druge osjećaje. 103 104 Paragraf 2. O veznicima Osnovni su sastavni: i, a: i Petar i Pavo – e Pietro e Paolo, a on reče – e lui disse. Rastavni: ili, npr. ili Petar ili Pavo – ò Pietro ò Paolo. Poglavlje XXIII. Paragraf 1. Nekoliko pravila o konstrukcijama Pravilo 1. ridjev se slaže s imenicom u rodu, broju i padežu, npr. čovjek dobar – huomo buono, žena dobra – donna buona, vrjeme dobro – tempo buono. P 2. Odnosna zamjenica ko(j)í, kojá, koje slaže se u rodu i broju s imenicom koja joj prethodi, npr. Nije dobar krsti(j)anin ko(j)í ne ljubi iskrnjega – non è buon cristiano chi non ama il prossimo. Čîni zadušbinu kojá otvorá ráj – fà limosina che apre il paradiso. Čuo sam tvoje góvorénje koje imám hvaliti. – Hò sentito il tuo parlare che debbo lodare. 3. Lični glagoli zahtijevaju nominativ i s njime se slažu u broju i licu, npr. já pîšem – io scrivo, ti štiš – tu leggi. Naučitelj uči – il maestro insegna. Mi govorímo – noi parliamo. Vi molìte – voi orate. Psì laju – i cani abajano. 4. Ispred i iza glagola opstojnosti jesam rabi se nominativ, npr. Čìstoća jest dobro veliko – la castità è un bene grande. Djevica Mari(j)a jest naše utočìšte – la vergine Maria è nostro rifugio. Također lični oblici glagola mogu iza sebe imati nominativa, npr. Právi pokórnici umiraju veseli – i veri penitenti muojono allegri. Aktivni glagoli kao amo, batto, fabbrico i sl. zahtijevaju akuzativ: amo Dio – ljubím Boga, batto il cavallo – bi(j)em konja, gradim kuću – fabbrico la casa itd. 5. Treba napomenuti da se ono što se voli, što se tuče ili gradi, ako je živo ili ako je ženskoga roda, stavlja u akuzativ. Ako je pak neživo i muškoga roda, u ilirskom se jeziku nominativ rabi kao akuzativ, kako je to već spomenuto u poglavlju I., a o tome će se još govoriti, npr. ljúbim raj – amo il paradiso, sadim vinograd – pianto la vigna, spravljam objèd – apparecchio il desinare, ali mora se reći: ljubim čistoću – amo la castità, sadim tikvu – pianto una zucca, spravljam trpezu, konja – apparecchio la tavola, il cavallo, kupio sam jednu ribu – hò comprato un pesce. Isto vrijedi i za druge glagole koji nisu aktivni ili prijelazni, npr. idem ù gràd, idem ù Rim – vado in città, vado à Roma. Svjetuj se nà ovi poso – consigliati sopra questo negotio itd. Napomena o tome da je oblik akuzativa jednine spomenutih općih imenica za neživo sličan nominativu mora se pažljivo razmotriti jer se u akuzativu kaže: vjetar i vjetra, pako i pakla, raj i raja, kao što je spomenuto u prvom poglavlju o rodu, paragraf 2. Kad rabimo akuzativ sličan nominativu općih imenica muškoga roda za neživo, a spomenutim se imenicama za neživo pridoda pridjev, tada se nominativni oblik pridjeva upotrebljava i u akuzativu, npr. čujem tvoj sladki glas, sladki glas je akuzativ. Kàži mi njegov ljepi obraz. – Mostrami il bel volto di lui. Užego si veliki oganj. – Hai acceso un gran fuoco. U akuzativu se rabi i oblik odnosne zamjenice ko(j)i, kad se odnosi na neku opću imenicu za neživo, npr. daj mi oní dinár ko(j)í ti sam dobio, kojí je akuzativ glagola dobio. L’jep jest ráj ko(j)í dobivaš – è bello il paradiso che guadagni, ko(j)i je akuzativ od dobivaš. Ako je pak neka od ovih spomenutih imenica u kosom padežu, odnosna zamjenica, koja se mora staviti u akuzativ zbog glagola, ima svoj oblik u akuzativu: koga, npr. Mislim ò ljepom raju koga mi oće Bog dati – penso al bel paradiso che Dio mi darà. 6. Pasivni glagol zahtijeva ablativ s prijedlogom od. Grešníci otvrdnúti jesu pedepsáni od Boga – i peccatori induriti sono gastigati da Dio. 105 106 7. U ilirskom jeziku veći broj glagola može stajati uz dativ koji se naziva dativ koristi ili štete, npr. tebi trudiš – fatichi per te, per tuo utile. Mladići zloćùdni štetni su grádu – i giovani di cattivi costumi sono di danno alla città. 8. Svakom se glagolu može pridodati 7. padež bez prijedloga sa značenjem sredstva, npr. Bi(j)eš me bičem – mi percuoti con la verga. Morîš me gládom – mi tormenti con la fame itd. 9. Kad se broje godine, mjeseci, dani, te se imenice stavljaju u genitiv jednine do broja četiri, ali se prva godina, mjesec i dan stavljaju u akuzativ, npr. Bio sam ù Rimu jedno godište, jedan mjesec, jedan dán – sono stato a Roma un anno, un mese, un giorno. Živio je jednu uru – è vissuto un’ hora. Od broja pet oznaka vremena dolazi u G mn., npr. pet godišta, mjéseca, dana – cinque anni, mesi, giorni, itd. Dvadeseta godina ili mjesec su u akuzativu, a dvadeset i peta u G mn. Isto pravilo vrijedi i za brojenje drugih stvari, npr. Kupio sam jednóga kònja, dvá, tri, četiri kónja, pet kônja, šés kônja itd. Pri brojenju imenica za živa bića ili onih ženskoga roda primjenjuje se pravilo navedeno u točki 5. Ono što je rečeno kod brojenja godina i mjeseci primjenjuje se i kod izricanja cijene, npr. Kupio sam jednu ribu za jedan pinez, za dva, tri, za četiri pinéza, ali za pet pineza, dukata itd. – per cinque danari itd. O Paragraf 2. nekim glagolima koji zahtijevaju sedmi padež zbog gramatičkoga pravila i o drugima koji ga zahtijevaju zbog stilskih razloga. Glagol kunèm se – giuro zahtijeva uporabu 7. padeža bez prijedloga: kunèm se Bogom, Gòspóm, nebom – giuro Iddio, per la Vergine, per il cielo. Na isti način glagol posipam – spargo kad uz njega stoji akuzativ, zahtijeva 7. p., npr.: Mi spargi di cenere – Posipaš me pepelom, di fiori – cvjetjem. Ali mora se reći: posipaš pepeo – spargi cenere. Glagol daždi – piove zahtijeva 7. padež Nebo daždi manom – Il cielo piove manna. Rek bi daždi traskovima. Minč. Glagol zovém – chiamo: Boga zovem ocem mo(j)i(j)em – Chiamo Iddio padre mio. Glagol uhîliti – privare: Bog me je uhîlio imanjem i sinovima – Dio mi hà privato dell’avere e de’ figliuoli. Glagol vrtjeti – girare: Krâlja ko(j)i nebom vrti. Palm. Glagol satvoriti se i pritvoriti se – farsi, trasformarsi: Pticom bih se satvorila. Osm. Glagol rúgati se – burlarsi: rûgam se tobom – mi burlo di te. Glagol činiti, npr.: činiti koga kraljem – far alcuno re. Privrći kuću kamenom. Lupnuti – battere, lupni njime – batti là terra con esso. Smi(j)ati se – ridersi: sm(i)jem se Petrom – mi rido di Pietro. Umoriti – uccidere, far morire: umoriti ću te gládom – ti farò morire di fame. Ginuti – morire: ginem gládom – perisco, muoio di fame. Ispravno je i ginem od glada. Vidìm – vedo: vidim te kraljem – ti vedo re. Suđeno je ovàko, dobitnikom da te vidim. Osm. , a može se reći i s akuzativom: dobìtnika. Brinuti se – esser sollecito: brinem se tobóm, tvojem zdrávjem, kućóm – son sollecito di te, della tua salute, della casa itd. Smrdjeti – puzzare: smrdi vînom – puzza di vino, kalom itd. Vâljati – rivoltare, aggitare: more válja drjevom – il mare aggita il vascello. Hititi tkoga stjènom – tirare ad uno un sasso ili hitati se kaménjem – tirar sassi. Staviti rédom – porre in ordine. Politi vodom – bagnar con acqua. Omlâtiti glâvom ò mir – battere con la testa al muro. Hoditi poljem, ravninóm – camminar pel piano. Putovati planinóm – viaggiar per la montagna. Služiti se Petrom – servirsi di Pietro, mačem – servirsi della spada. Trêsti – scuotere: trêsem trpezom – scuoto la tavola. Osvetiti se – vendicarsi. Krvnîkom tako bih mogla se osvêtit. Elek. Počìnuti časom – riposare un momento. Ni počinut, ni odàhnut / Ne dadú mu ni(j)ednjem časom. Palm. Teći – scorrere: Rjeka teče mljêkom. – Il fiume scorre latte. Gospodovati nàd zemljom – signoreggiar la terra. Udriti kojom stvari ò kamen – battere al sasso qualche cosa. Udri njîme ò mir – battilo al muro. Biti viši pasom, ramenom – esser più alto dalla cintura itd. Viši je ramenom od mene – è più alto di me dalla spalla in su. Narešen krepòstima – ornato di virtù. Kazati se – mostrarsi sa 7. padežom. Kàže se junâkom, krâljem – Si mostra huomo di valore, re itd. U stilski dotjeranom izrazu rabi se 7. padež bez prijedloga u ovom značenju: Io fanciullo, o essendo fanciullo, feci, andai, itd. – ja djetetom účinih, otídoh itd. 107 108 Paragraf 3. Posebna konstrukcija nekih glagola ržati se koje stvari – tenersi a qualche cosa, s genitivom , npr. drži se mene, Mari(j)e, grane – tieniti à me, à Maria, al ramo. Ista je konstrukcija i s glagolom hitati se – dar di mano ò afferrare. Hitó se mača – ha dato di mano alla spada. Hitam se Mari(j)e, Petra, drva itd. Stvar kojom se igra dolazi u genitivu: igrati se – giuocare. Igram se nà lofte – giuoco alla palla, nà karata – alle carte itd. Mrziti – odiare, stvar koja se mrzi je u akuzativu s prijedlogom nà: mrzim nà krivinu, nà grjeh, nà tebe itd. Smilujem se – hò misericordia, onaj koji nam se smiluje je u A s prijedlogom nà: smilujem se nà Petra, ili u dativu: smilujem se Petru. Gospodovati – signoreggiare, stvar nad kojom se gospoduje je u dativu ili u 7. padežu s prijedlogom nàd: gospoduje nàd zemljom ili gospoduje zemlji. Vjeriti se – sposarsi, osoba s kojom se netko vjeri je u akuzativu s prijedlogom zà: vjerio se zà Mari(j)u – si è sposato con Maria. Bo(j)im se – temo, osoba koje se bojimo je u genitivu: Bo(j)im se Boga – temo Dio itd. Stvar koje se bojimo je u dativu: Za sve se ona prikoj zgodi / U svom srcu sveđ bojâše. Osm. Zapamti konstrukciju: Non ardisco per riguardo di mio padre, non posso per riguardo tuo, i slični izrazi govornoga jezika, glagoli non posso (ne mogu), non ardisco (ne usuđujem se) koriste se s genitivom s prijedlogom od: ne smi(j)em od oca, ne mogu od tebe, od mnôštva itd. Omrznuti – nauseare, stvar koja je omrznuta koja nam se gadi dolazi u N, a tko osjeća gađenje stavlja se u dativ, npr. Hò nausea alla carne – méso meni omrzniva. Túžiti se – lamentarsi. Na koga se tužimo dolazi u A s prijedlogom nà: túžim se nà Petra – Mi lamento di Pietro. Komu se tužimo dolazi u dativu: Túžio sam se súdcu – mi son lamentato appresso il giudice. Pómnjiti – haver cura, stvar o kojoj se netko brine dolazi u akuzativ s prijedlogom nà: pómnjim nà zdravlje – ho cura della sanità. Dobavljàti se – procurare, buscare, stvar koja se dobavlja dolazi u genitiv: dobavio sam se hrâne – hò buscato il vitto. Glagol dobavljám, koji ima isto značenje, zahtijeva stvar koju se dobavlja u akuzativu: dobavio sam hrânu tebi, ili se stvar koja se dobavlja stavlja u genitiv, a osoba kojoj se dobavlja u akuzativ: Dobavio sam tebe hrâne. Nâdati se – aspettare, stvar kojoj se nadamo dolazi u dativ: nâdam se smrti – aspetto la morte, nâdam se D Petru – aspetto Pietro. Pjevati pod trublju, s akuzativom – cantare à suon di tromba. Omilovati – esser caro: meni omiliva tvoja krepós – mi è cara la tua virtù. Dotêgnuti – arrivare à toccare, s genitivom i prijed logom dò ili s akuzativom s prijedlogom ù ili bez njega: dotêgnuo je dò neba, ù nebo ili nebo – è arrivato à toccare il cielo. Oprostiti s dativom znači perdonare: Ja sam Petru oprostìo – hò perdonato à Petro, s akuzativom znači ‘pustiti na slobodu’: Oprostio sam Petra – Ho lascia to libero Pietro. Naučiti – imparare, onaj od kojega se uči dolazi u genitiv s prijedlogom ù: Naučìo sam ù Petra, ù Mari(j)e – hò imparato da Pietro, dà Maria. Dôći – venire, osoba kojoj se dolazi stavlja se u genitiv s prijedlogom ù: Došo je ù mene, ù Mari(j)e – è venuto da me, da Maria. Poći ù Mari(j)e – andar da Maria itd, ali mjesto treba biti u akuzativu kad se radi o neživom ili o imenici ženskog roda, prema napomeni u poglavlju XXIII. Pošo je, došo je ù kuću – è andato, è venuto in casa. Otišo je ù Rim – è andato à Roma. Karati – riprendere: Karaš me za grešnika, za lúpeža, s akuzativom – mi riprendi per peccatore, per ladro. Naužîvati se kojegod stvari s genitivom – godere á sacietà di qualche cosa. Prîlikovati – esser simile, assomigliarsi, s dativom: Prîlikuje Petru – è simile à Pietro. Zabaviti i zabavljati – dar occupazione, s akuzativom: Tí zabavljaš slugu, Petra itd. – tu occupi il servidore, Pietro itd. Zabaviti s dativom znači riprendere ili proibire [spočitavati ili zabraniti]: Zabavljáš meni moj trúd – riprendi questa mia fatica. Zabaviti se – occuparsi, stvar kojom se zabavljamo (bavimo) stavlja se u akuzativ s prijedlogom ù: Zabavljam se ù ovo djelo. Izbaviti – liberare, dobaviti – acquistare, tko se oslobađa ili izbavlja ili komu se dobavlja dolazi u akuzativ. Stvar od koje se netko izbavlja ili koja se dobavlja dolazi u genitiv: Smrt ká me će izbaviti ljuvene gorkosti, / A míra dobaviti i vječne radosti. Tir. Bìti – essere, s dativom u značenju: bolje je bìti progonjenu nego pomilovanu – meglio è essere perseguitato, che accarezzato. Bolje je biti ubogu s apostolom nego bogatu s lakòmcima. Meni je drago biti ljubljenu od tebe – mi è caro l’ esser amato da te. Hajem, hajem se – prendersi pensiere, curarsi, s akuzativom i prijedlogom za: hajem za ovo – mi curo di questo, i s genitivom: hajem se ove stvari, tako i ne hajem se prjetnje tvoje. A ban slávni zla sílnika / 109 110 Ni(j)edne pritnje ne hajé se. Osm. Brâniti s dativom znači proibire: Brânim tebi da ne ideš – ti proibisco che non vadi. Brâniti s akuzativom znači difendere: Divica Mari(j)a nas brani – la vergine Maria ci difende. Dobrohtjeti – voler bene, s akuzativom: Dobrohoću tebe, Mari(j)u – voglio bene à te, à Maria. Svjetovati se – consigliarsi, traži da se stvar o kojoj se netko savjetuje stavi u akuzativ s prijedlogom nà, npr.: Svjetujem se tobom na ovu stvar – mi consiglio teco sù questa cosa, nà ovi posó – sù questo negotio. Zahvâliti – ringraziare, traži dativ: zahvâlite Bogu – ringraziare Iddio. Stvar za koju netko zahvaljuje, ako je u množini, dolazi u 8. padež s prijedlogom nà: Zahvaljujèm ti nà svjeh stvarjeh – ti ringrazio per tutte le cose, nà milòstjeh – per le grazie. Ako je u pitanju jednina, dolazi u dativ s istim prijedlogom: Zahvàljivam ti nà ljûbavi, nà dâru – per il favore, per il dono, u ovome je primjeru dativ umjesto 8. padeža. Naslâditi se – compiacersi, stvar kojom se netko naslađuje dolazi u akuzativ s prijedlogom ù: Nasladujèm se ù ovo – mi compiaccio in questo, ù ovu stvar – in questa cosa. Odreći se – rinunziare, traži u genitivu stvar koje se odričemo: Ho rinunziato il mondo – odrekó sam se svjéta, odričem se svake taštine – rinunzio ogni vanità. Otêti se – liberarsi, traži u dativu stvar kojoj se otimamo: Oteo sam se tûzi – mi son liberato dal travaglio. Oteti ću se brìgi, trûdu – mi libererò dal fastidio, dalla fattica. Svúći – spogliare, može imati dvije konstrukcije: Svûkó sam s Petra haljinu i Svûkó sam Petra iz haljine – hò spogliato Pietro della veste. Tko je svučen, dolazi u genitiv s prijedlogom iz, a haljina dolazi u akuzativ, ili haljina dolazi u genitiv sa spomenutim prijedlogom, a tko je svučen u akuzativ. S nekim glagolima u stilski dotjeranom izrazu rabi se genitiv umjesto akuzativa: Nè gledam trûda – non hò riguardo à fatica. Nè gleda ona tàk je ohola, / Zláta, snâge, vjere i časti. Osm. Načekati se – aspettar molto. Osoba ili stvar koja je čekana dolazi u genitiv: Načekao sam se Petra, gospâra, Mari(j)e – hò aspettato Pietro, il padone, Maria itd. Zaboraviti – dimenticarsi. Stvar ili osoba koju zaboravljamo dolazi u akuzativ: Zaboravio si mene, moje dobro – ti sei dimenticato di me, del mio bene, ili zaboravio si se od mene, od glagola zaboraviti se. Uživati – godere, s akuzativom iza: užîvam tvoje dobro – godo del tuo bene. Nasloniti se – appoggiarsi, traži u akuzativu s prijedlogom nà osobu ili stvar na koju se naslanjamo: Naslonjîvam se nà Petra, nà Mari(j)u, nà mir – mi appoggio à Pietro, à Maria, al muro. Paragraf 4. Karakteristični izrazi ilirskoga jezika jéde govoriti – incominciò à parlare. Sjéde pisati – incominciò à scrivere. Udriti ù bàh – negare il detto, non attendere a parola. Do same smrti, deri do smrti – sino alla morte. Dôstojá se da bude kršten – si degnò esser battezzato. Zapovidje da se budé jedna obîlna gozba učiniti – comandò che si facesse un lauto convito. Vidéći da idé – vedendo che andava. Dà nè budem došao – se io non fussi venuto. Neće da podnose – non vogliono sopportare. Scjénèći dà je ù drûžbi – stimando che fosse nella comittiva. Zapamti ilirski izraz. Ovo je od šta imam potrebu – questo è quello, di che hò di bisogno. Od šta a ne od koga. Ne znam što ću učiniti – non sò che fare. Ne znam što ću reći itd. Barbarizam je: Ne znam što činiti. Imam ložnicu gdi mogu stâti – hò una camera dove stare. Bio bi talijanizam: Imam ložnicu gdi stâti. Čemu? – Perche? A qual fine? Umjesto imperfekta konjunktiva ili infinitiva ovaj jezik rabi prezent konjunktiva ili indikativa, npr.: Fece che andasse, ili fece andare Pietro, fece predicare mora se reći na ilirskom účiní da Petar otîde, účiní da pripovjeda Antun. Nastojahu dà se ukrcaju svetjem Franciskom. Kaš. Imperfekt i pluskvamperfekt konjunktiva rabe se umjesto indikativa imperfekta i pluskvamperfekta, npr.: Pietro sempre che veniva à scuola era battuto – Petar vazda kad bi došo nà skulu bi bìo b(i)jen. Imperfekt konjunktiva ponekad stoji umjesto indikativa imperfekta: Činio bih – io faceva. Okusila bi kadgod malo mljêka i ribe. Kaš. Djev. – Assagiava alle volte un po’ di latte e di pesce. Kad bi nà nebo oči obrâtila, slatke suze proljeváše. Kaš. – Quando volgea gli occhi al cielo itd. Acciò si faccia, acciò si ami – da se budé činiti, ljûbiti itd. Stilski je dotjerano konjunktivu pridodati uz-, čime dobiva značenje futura: Dá uzmožeš – acciò tu possa, dà uzčiniš – che tu faccia. Isti oblik služi za izricanje futura: ako uzljubiš Boga – se amerai Dio, ili ako ljûbiti budeš Boga. Tko ne uzhtjet bude – chi non vorrà. S 111 112 Oblik konjunktiva mora se rabiti umjesto futura u ovim izrazima: quando verrá, se vorrà, ne kaže se: kad će dóći već kad dóđe, ako dóđe, kad te bi(j)em, ako te bi(j)em itd. Quando viene kaže se kad dóđe. Nakon veznika31 kàd ili ako mora se rabiti konjunktiv: Kad budé dóći, ako bude dòći. Ali u pitanju Quando verrà Pietro? valja reći Kad će dóći Petar? Da bi se u ilirskom reklo Sai qualche cosa di Pietro, di Maria, valja reći: Znaš li štogod zà Petra, zà Mari(j)u, a ne od Petra, od Mari(j)e. Non sò niente di questo negotio – ne znam ništa zà ovi posó, zà ovu stvár itd. Da bi se reklo Se non fosse stato Pietro, treba reći: da ni(j)e bílo Petra. Isto tako: da ni(j)e bílo mene, Mari(j)e, s genitivom, oblik “stato” je bezličan, a osoba ili stvar su u genitivu. Da bi se reklo Tutti trè, tutti quattro hanno detto ili fatto questo, kaže se: Svà tri, svà četiri učinili su ovo. Ali ako se govori o petero, valja reći: Svì pet ovo jesu učinili. Da bi se reklo: ogni due, trè, quattro giorni, mesi, treba reći svaka dva, tri, četiri dnì, mjeseca. Ogni cinque giorni – svake pet dâna, mjéseca itd. Treba reći svake tri, četiri ure – ogni trè, quatro hore, i svake pet ura – ogni cinque ore. Da bi se reklo Commutare il temporale per ili con l’eterno, treba reći promjêniti ili zamjeniti na vremenitu vjekovito. Stvar koja se mijenja ili se daje, dolazi u jednini u dativ koji stoji umjesto 8. padeža, a u množini se rabi 8. padež. Stvar koja se dobiva za uzvrat dolazi u akuzativ. Kad rajskoga ljubóvníka / Mogla je na njih zamjêniti. Palm. A to er scjeni za istinu, / Promjênila na njoj dà bi / ljûbav dragu i jedinu. Osm. Ni(j)esam vješt ovoj stvári – Non son prattico di questo. Tàk pomòrac vješ pučini. Osm. Aorist ima značenje prezenta ili futura kad izražava značenje ‘ti batto sicuramente’ ili ‘ti batterò – udrih te. Ti dirò due parole – Rekoh ti dv(i)je rječi. Da imaš krîla od sokola / Ne úteče mu desnicu. Osm. Često se rabi genitiv umjesto akuzativa, npr.: Ima li ognja, kruha, vode itd. – Vi è fuoco, pane, acqua? Ni(j)e kruha, ni(j)e vode, ni(j)e paméti – Non v’è pane, nè acqua, non v’è mente. Molti huomini, molte donne sono andate, venute – Mnogo ljûdi, žêna pošlo, došlo itd. Da bi se reklo di notte, di giorno, rabi se 7. padež: noćóm, dánom. I noćóm dà bježi u Egipat. – E di notte fugga in Egitto. Kaš., Život bl. Djev. Zapamti da su kod nekih glagola navedena sva lica 31 U originalu particella. da bi se olakšala konjugacija, npr. u rječniku je navedeno oprhnuti, prhném, ali ne kaže se ja prhnem, vjetar prhne rúku, već rûka mi je oprhla od vjetra ili nà vjetru. Altezza di un piede – visina za nogu, a ne od noge. Da bi se reklo Questa è la mia casa, ne kaže se ová je moja kuća, već ovó je moja kuća, ovó je moj konj – questo è il mio cavallo, ovó je moja kći, ono je Mari(j)a – quella è Maria, onó je Petar – quello è Pietro itd. Stvar obična meni ovò je. Palm. Poglavlje XXIV. 31a Nekoliko pravila za pravilan izgovor ilirskih riječi ko se rodio u mjestu gdje se ne govori dobrim ilirskim jezikom, loše će izgovarati mnoge rije či, rabeći akut na riječima na kojima treba stajati cirkumfleks, ili cirkumfleks gdje bi morao biti akut. Zato će ovo poglavlje biti korisno onomu koji želi naučiti ilirski jezik, a i onomu kojemu je to materinski jezik, ali ne poznaje književni izraz. T Paragraf 1. Pravila za genitive množine rječniku se nastojalo pažljivo obilježiti nominativ i genitiv jednine odgovarajućim naglaskom, ali u usporedbi s nominativom oblici mijenjaju naglaske u kosim padežima, i to neki više, a neki manje. Npr. rûka – la mano, s cirkumfleksom na prvom slogu, u G jd. je isto rûkee, ali u dativu je na istom slogu akut rúci, isto tako u A rúku i vokativu ò rúko. Zavinuti naglasak je ponovno u Ab. od rûkee. U N mn. ruuke, G od rûkaa, ponovno s cirkumfleksom, u dativu rûkam, A ruuke, V ò rúke, Ab. od rûkaa, 7. p. rùkami ili s rukàmi, 8. p. u rûkah. G mn. od vòda – l’ acqua izgovara se vôdaa. Ista promjena naglaska ostvaruje se kod mnogih drugih imenica muškoga, ženskoga i srednjega roda. U Pravilo za genitive množine imenica muškog roda Jednosložne imenice muškog roda koje u nominativu imaju duži slog koji se bilježi dvostrukim samoglas nikom -oo- ili -ij- i sl., bez cirkumfleksa, izgovaraju se u G mn. sa zavinutim naglaskom, premda ga u G jd. nemaju. Npr. noos – il naso, G nòssa – del naso, zijd 31a U orginalu pogreška: Capo (‘poglavlje’) XXIII. 113 114 – il muro, book – il fianco, brood – la barca, paas – la cinta i slične imenice izgovaraju se u G mn. nôsaa, zîdaa, bôkaa, brôdaa, pâsaa. Tako i graad – la città u G mn. glasi grâdaa ili gradôvaa. Naprotiv, one imenice koje se u nominativu ne izgovaraju s dužinom, u G mn. nemaju cirkumfleks već akut. Takve su imenice: gràd – la grandine, làv – il leone, mìš – il sorse, hàrt – il levriere itd. U G mn. glase: gráddaa ili graddóvaa – delle grandini, lávaa – de’ leoni, míšaa, hártaa itd. Paragraf 2. I O imenicama sa završetkom na -aar ili -ac sto pravilo vrijedi za pravilan izgovor genitiva množine imenica koje završavaju na -ar. Ako se “-a-” u -ar izgovara s dužinom, bolje je na tom slogu bilježiti zavinuti naglasak ili ga pisati s dva -aa-. G mn. spomenutih imenica kao i G jd. imaju cirkumfleks. Npr.: mrnaar – il marinaio, G jd. mrnâra, a G mn. mrnâraa – de’ marinari. Kozâr ili kozaar – pastore di capre, G jd. kozâra, G mn. kozâraa. Srdaar, G jd. srdâra, G mn. srdâraa itd. Imenice sa završetkom na -ár i akutom nemaju zavinuti naglasak ni u G jd. ni u G mn., npr.: kamenár, G jd. kamenára, a G mn. kamenáraa. Crevljár, G jd. crevljára, G mn. crevljáraa. Tako i pratežár, vunnar, G jd. pratežára, vunnára, a G mn. pratežáraa, vunnáraa. Isto vrijedi i za imenice sa završetkom na -ac, koje nemaju dužinu u nominativu. Npr.: nòrac, stvòrac, làžac, màrtac, udòrac, lònac, u G jd.: lònca, màrtca, làžca, stvòrca, nòrca, udòrca, a u G mn.: lonácaa, martácaa, lažácaa, stvorácaa, udorácaa itd. Isto pravilo vrijedi kod imenica sa završetkom na -ić, kao što su: djetìć – servidorello, svrlìć – il trivello, stolìć itd., kod kojih nastavak -ić nije dug, u G jd. pretposljednji se slog ne izgovara dugo: djetìća – del ragazzo, svrlìća – del trivello, stolìća – del tavolino, a u G mn. djetíćaa, svrlíćaa, stolíćaa i sl. Isto je i u drugim padežima. Imenice sa završetkom na -ík zadržavaju akut u G jd. i mn. kao i u drugim padežima: pjesník – poeta, himbeník – ingannatore, konjík – soldato à cavall, itd. u G jd.: pjesníka, himbeníka, konjíka, G mn.: pjesníkaa, himbeníkaa, konjíkaa itd. Paragraf 4. I Genitivi imenica muškog roda sa završetkom na -elj menice: stvorìtelj – creatore, spassìtelj – salvatore, trubìtelj – trombettiere, prí(j)atelj – amico itd., u G jd. glase: spassìtelja, stvoritèlja, trubìtelja, prí(j)atelja, a u G mn. imaju akut na pretposljednjem slogu: stvoritéljaa, trubitéljaa, pri(j)atéljaa itd. Paragraf 5. I Genitivi imenica muškog roda sa završetkom na -âk ili -aak menice koje završavaju na -âk sa zavinutim naglas kom ili na -aak, s dva aa, imaju zavinuti naglasak u G jd. i mn. kao i u ostalim padežima. Npr.: težâk – lavoratore ili težaak, potištenjâk – huomo vile, gorštâk – montanajo, ležâk – poltrone, junâk – valenthuomo itd. U G jd. izgovaraju se: težâka, potištenjâka, gorštâka, ležâka, junâka. U G mn. težâkaa, potištenjâkaa, gorštâkaa, ležâkaa, junâkaa itd. Paragraf 6. I Genitivi imenica muškog roda sa završetkom na -ák menice koje završavaju s naglaskom na -ák zadržavaju isti naglasak u G jd. i mn. Npr.: svjetnják, zločestnjàk, vodenják, G jd. svjetnjáka, zločestnjáka, vodenjáka. Isto je i kod imenica na -aj, ráj, kráj, zmáj, G jd. rája, krája, zmája, i u G mn. rájaa itd. Paragraf 3. I O genitivima imenica muškog roda sa završetkom na -ijk ili -îk menice koje završavaju na -ijk ili na -îk (može se pisati na oba načina) u G jd. i mn. zahtijevaju na pretposljednjem slogu cirkumfleks: krvnîk i krvnijk – boja, učenîk – discepolo, pomoćnîk – adiutore, čarovnîk – mago, vilenîk itd., u G jd. zahtijevaju cirkumfleks: krvnîka, učenîka, pomoćnîka, čarovnîka, a u G mn. krvnîkaa, učenîkaa, pomoćnîkaa, vilenîkaa itd. 115 116 Paragraf 7. O genitivima imenica ženskog roda enitiv jednine imenica ženskog roda koje u nominativu nemaju ni akut ni cirkumfleks, a ne izgovaraju se s dužim pretposljednjim slogom, ni u G jd. ne zahtijevaju spomenute naglaske, dok u G mn. imaju akut na pretposljednjem slogu, npr.: bàbba – nutrice ò levatrice, kràvaa – vacca, dubràva – selva, slava – gloria, u G jd. glase: babbe, kravve, dubrave, slave, a u G mn. bábaa, kravaa, dubrávaa, kózaa itd. Isto pravilo vrijedi za imenice ženskog roda sa završetkom na -icca ili -ica: kraljicca – regina, djevicca – vergine, torbicca – sacchetto, hromicca – donna zoppa, gussaricca – piratessa, kudicca – codetta, trepàvicca – palpebra, pećnica – fornacetta, pri(j)ateljica – amica, domaćica – padrona di casa, zeljarica – erbajuola, u G jd. kraljicce, djevicce, torbicce, hromicce, a u G mn. kraljícaa, djevícaa, torbícaa, hromícaa. Tako je i kod G jd.: trepàvice, pèćnice, pri(j)atèljice, domaćice, u G mn. trepavícaa, pećnicaa, pri(j)ateljicaa, domaćícaa itd. Napominjemo da se genitivi imenica ženskog roda pišu s dva -ee, kako bi se razlikovali od nominativa množine. Isto vrijedi i za druge imenice ženskog roda koje u nominativu nemaju cirkumfleks, a nemaju ga ni u G jd. ni u G mn., npr.: bukka – strepito, mukka – passione, nogga – piede, G mukkee, nogee, bukee, G mn. múkkaa, nógaa itd. Imenice koje imaju cirkumfleks u nominativu, u G jd. imaju isti naglasak, npr.: rûka – la mano, duša – l’anima, hrâna, tûga itd., u G jd. rûkee, dûšee, hrânee, tûgee itd., u G mn. rûkaa, dûšaa, tûgaa, hrânaa itd. Imenice ženskog roda sa završetkom na -ina, s akcentom koji je gotovo cirkumfleks kao kod plannîna, brzîna, puklîna, debelîna, u G jd. nemaju cirkumfleks i glase: plannìnee, brzìnee, puklìnee. Ali ga imaju u G mn. koji se izgovara ovako: plannînaa, brzînaa, puklînaa, debelînaa, premda u drugim padežima nemaju cirkumfleks. Valja napomenuti da se G jd. spomenutih imenica izgovara s dužinom kako bi se razlikovao od N mn. G Paragraf 8. O Genitivi imenica srednjeg roda bično imenice srednjeg roda koje u nominativu nemaju cirkumfleks, nemaju ga ni u G jd., a u množini zahtijevaju akut, npr.: blatto – palude, jezero – lago, vrello – saturigine, djello – opera, odillo, jatto, čuddo itd., u G jd. glase: blatta, jezera, vrella, dilla itd., u G mn. blátaa, jezéraa, vrélaa, djéllaa. Imenice srednjeg roda sa završetkom na -stvo, koje u nominativu nemaju cirkumfleks, nemaju ga ni u G jd. ni u G mn., npr.: priljubóvstvo – adulterio, himbénstvo – finzione, crevljárstvo, zločínstvo itd., u G jd. priljubovstva, himbénstva, crevljárstva, a mogu se pisati i s gravisom: priljubòvstva. U G mn.: priljubóvstvaa, himbénstvaa, zločinstvaa itd., s dugim posljednjim slogom, i zato s dva -aa. Isto je i kod imenica srednjeg roda sa završetkom na -ište: ulazìšte, ognjìšte, pristalìšte itd., u G jd. ulazìšta, u G mn. ulazíštaa, ognjíštaa itd. Isto pravilo vrijedi kod glagolskih imenica sa završetkom na -anje ili -enje, kao što su: imà nje, pridànje, tugovànje, spassènje, govorènje, častènje itd., u G jd. : imànja, pridànja, tugovànja, spassènja, častènja, a u G mn.: imànjaa, pridànjaa, tugovànjaa, spassènjaa, govorènjaa. Treba napomenuti da neke imenice srednjeg roda u nominativu množine završavaju na -essa: nebbo – il cielo, nebèssa – i cieli, tjelo – il corpo, telèssa – i corpi, tako čuddo – miracolo, čudèssa – miracoli. U G mn. zahtijevaju cirkumfleks na pretposljednjem slogu: nébêsaa – de’ cieli, telèsaa, čuddêsaa itd. Paragraf 9. O Opće pravilo pće bi pravilo moglo biti da sve imenice svih rodova, ako u nominativu jednine nemaju cirkumfleks i ako se ne izgovaraju s dužinom, tada ni u G jd. ni u G mn. nemaju cirkumfleks. Primjeri su: làv, mìš, bòb, blàtto, kraljìcca, kravva, babba itd. One imenice koje se u nominativu izgovaraju s dužinom, kao što su: brood, puuk, zijd, book, premda u G jd. nemaju cirkumfleks, zahtijevaju ga u G mn., kako je već napomenuto. Veći broj imenica muškoga roda ima dva nastavka u N mn., npr. boog, vitéz, sijn, graad, puuk. U N mn. glase: bozi i bogovi, vitézi i vitézovi, sijni i sinovi, graadi i gràdovi, puuci i pùkovi. U G mn. imaju cirkumfleks: bogôvaa, vitezôvaa, sinôvaa, gradôvaa, pukôvaa i slično. Napominjemo da se imenice koje se u genitivu 117 118 izgovaraju s cirkumfleksom, kao i imenice koje u ostalim padežima nemaju akut, u vokativu izgovaraju s naglaskom na prvom slogu, i to dvosložne imenice s akutom, npr.: púče – ò popolo, Bóže – ò Dio, góspo – ò signora, žéno – ò donna, ríbbo – ò pesce. Višesložne imenice imaju akut na pretposljednjem slogu: mrnáre – ò marinajo, gospáru – ò signore itd. Paragraf 10. Nekoliko napomena o izgovoru pridjeva Poglavlju V. spomenuto je da isti pridjev može završavati na neki suglasnik ili na samoglasnik -i: sveet i svêti – santo, dobar i dobrí – buono. Rastumačeno je i kada koristimo jedan, a kad drugi oblik i s kakvim se naglaskom moraju izgovarati, dakle, tu se neće ponavljati ista napomena koja je obrađena u navedenom poglavlju. Pridjevi sa završetkom na -skí u nominativu, kao što su gospodskí, -ská, -skó – signorile, pri(j)ateljskí, -ská, -skó – di amico, vlasteoskí, -ská, -skó – di gentilhuomo, zahtijevaju akut na posljednjem slogu. Bez naglaska na posljednjem slogu gospodski je prilog, npr.: Prîmio ga je gospodski – l’ hà ricevuto signorilmente. Isto tako pri(j)ateljski – amichevolmente, ali valja reći: Jedan gospodskí objèd učinìo je – Ha fatto un desinare signorile. Treba zapamtiti da se G jd. imenica ženskog roda druge deklinacije izgovara s dužinom na posljednjem slogu kako bi se oblik razlikovao od N mn., a izgovara se bez naglaska na samoglasniku -e, ali se piše s dva -ee. Isto vrijedi i za G jd. pridjeva ženskog roda, koji se izgovara duže, npr.: Sijn dobree ženee – figliuolo di buona donna. U N mn. oblik nema dva -ee: Žène dòbre ljuube svoju djeccu – Le madri buone amano i suoi figliuoli. Posebno se upozorava da dva -ee nemaju izgovornu jačinu dvaju samoglasnika, već drugi -e samo naznačuje da se slog izgovara duže, kao što je već rečeno u prethodnim napomenama u uputi IV. U Paragraf 11. Nekoliko pravila za izgovor participa pasivnih koji se dekliniraju kao pridjevi Participi pasivni koji se tvore od glagola s infinitivnim završetkom na -ati i -atti M nogi od spomenutih participa zahtijevaju akut na -a- u nastavcima -án, -ána, -áno: klànjati – adorare, klanján, klanjána, klanjáno. Utjèrati – cacciar dentro, utjerán, -rána, -ráno. Possì(j)ati – seminare, possi(j)án, -ána, -áno. Jàhati – cavalcare, jahán, -hána, -háno. Istjèrati – scacciare, istjerán, -ána, -áno. Nútkati – invitare, nutkán, -kána, -káno. S akutom se izgovaraju i mnogi participi koji se tvore od glagola na -atti. Raspašatti, raspašán, -šána, -šáno. Ugnatti, ugnán, -nána, -náno. Skončatti, skončán, -čána, -čáno. Sagnatti, -sgnán, -nána, -náno. Vjenčatti, vjenčán, -čána, -čáno. Omotatti, omotán, -tána, -táno. Izuzetak su neki participi glagola na -atti: od glagola kovatti – batter il ferro, kovaan, kovâna, kovâno; od glagola rvatti, rvan, -vâna,-vâno; od glagola zvatti, zvàan, zvâno; od trovatti, tròvaan, -vâna, -vâno, i još malobrojni participi koje ćete naučiti uporabom. Paragraf 12. Participi glagola s infinitivnim završetkom -itti D obbitti, dobít, dobîta, -bíto. Izbitti, izbi(j)én, izbjêna, -bjéno. Uvitti, uvít, -vîta, -víto itd. Ovi participi imaju najčešće akut u muškom i srednjem rodu, a u ženskom rodu imaju cirkumfleks. Participi glagola s infinitivnim završetkom na -êti, imaju u muškom i srednjem rodu akut, a u ženskom cirkumfleks: uspêti, uspét, -pêta, -péto; uzêti, uzét, uzêta, uzéto; zapêti, zapét, -pêta, -péto. Paragraf 13. Participi glagola s infinitivnim završetkom -nuti pravilu ovakvi participi imaju u svim rodovima akut, npr.: mètnuti – buttare, mètnút, -núta, -núto; prignuti – inclinare, prignút, -núta, -núto; smètnuti – buttar via, smetnút, -núta, -núto; obiknuti U 119 120 – assuefare, obìknút, -núta, -núto; dìgnuti, dignút, -núta, -núto; netègnuti, -gnút, -núta, -núto. Paragraf 14. Participi glagola s infinitivnim završetkom -utti ili -uti articipi glagola koji u infinitivu završavaju na -utti ili -uti zahtijevaju akut u svim rodovima: primaknùtti – accostare, primaknút, -núta, -núto; nagrnutti – ammucchiare, nagrnút, -núta, -núto; nagnutti – inclinare, nagnút, -úta, -úto; nadahnutti – ispirare, nadahnút, -úta, -úto. Tako i od nìknuti – germogliare, niknút, niknúta, niknúto; odkìnuti – staccare, odkinút, odkinúta, odkinúto; lúpnuti – battere, lupnút, lupnúta, lupnúto itd. Participi glagola koji u infinitivu završavaju na -úti, kao što su: rassûti – dissipare, possuti – aspergere, u ženskom rodu imaju cirkumfleks: rassút, rassûta, rassúto; possút, possûta, possúto itd. P infinitivu kaže sagrjêšiti, uvrjêditi. Nâstojati, já nâstojah – io attesi, tij nâstoja, on nâstoja. Mn. nâstojàsmo, nâstojàste, nâstojàše. Prikâzati, prikâzah, prikáza, prikáza. Nabûniti, nabûnih, nàbúni, nábúni. Mn. nabûnismo itd. Odlûčiti, odlûčih. Tîcati, tîcah, tiče, tiče. Mn. tîcasmo, tîcaste, tîcaše. Kod glagola koji u infinitivu nemaju zavinuti naglasak, prvi slog aorista ima akut: pògubitti, já pógúbìh, tij pógubi, on pógubi. Mn. mij pógubìsmo, vij pógubìste, oni pógubìše. Reći – dire, ja rèkoh, tij réče, on réče. Mn. mij rekòsmo, vij rekòste, oni rekòše. Pèkoh, tij péče, on péče, mij pekòsmo, vij pekòste, oni pekòše. Zámjèriti, zámjerih, zámjeri, zámjerij, mij zámjerìsmo, vij zámjerìste, oni zámjerìše. Od proslaviti, próslavih itd., próslavìsmo, proslaviste, próslavìšee. Osloboditti, óslobodìh, óslobodi, óslobodi, óslobodìsmo, óslobodìste, oslobodìše. Gostitti, ja gostìh, tij gósti, on gosti. Mn. mij gostismo, vij góstìste, oni góstìše. Paragraf 17. Paragraf 15. Upute kako izbjeći zbrku među nekim oblicima indikativa imperfekta i aorista a bi se izbjegla zbrka između prvog lica jednine indikativa imperfekta i prvog lica jednine aorista, i između drugog i trećeg lica jednine spomenutog imperfekta s trećim licem množine aorista, valja promotriti naglaske. Npr. imperfekt tijcáh – io toccava s akutom na -á- i aorist tijcàh – toccai s gravisom. Isto tako: tij tijcàše – tu toccavi, on tijcáše – quello toccava, i aorist tijcàše – quelli toccavono. Isto tako imáh – io haveva, tij imáše – tu havevi, on imáše – quello haveva i aorist imàh – hebbi, imàše – hebbero quelli. D Paragraf 16. O izgovoru aorista lagoli koji u infinitivu imaju cirkumfleks kao: ljûbiti, odlûčiti, odreditì, u prvom licu aorista zahtijevaju cirkumfleks: ljûbih – amai; odlûčih – determinai, odrêdih – ordinai itd. Ali u drugom i trećem licu jednine cirkumfleks se mijenja u akut. U množini sva lica ponovno imaju cirkumfleks: ja odlûčih, tij ódlúči, on ódlúči. Mn. mij odlûčismo, vij odlûčiste, onij odlûčiše itd. Isto tako i: odrêdih, ódrédi, ódrédi. Mn. odrêdismo, odrêdiste, odrêdiše. Isto i uvrjêdih – offesi; sagrjêših – peccai, jer se u G Upute za izgovor indikativa imperfekta lagoli koji u infinitivu završavaju na -iti, a u prvom licu indikativa prezenta nemaju posljednji slog na -ij, npr.: grlitti, grlím – abbracciare; vidjeti, vidím; tlačiti, tlačím, sidjetti, sjedim; molliti, mollím, u imperfektu imaju akut: grljáh, grljáše, grljáše; dakako vidjáh, tij vidjáše, on vidjáše. Isto tako i oni glagoli koji u prvom licu indikativa prezenta završavaju na -ám, kao stavljám, u imperfektu glase ja stavljáh, tij stavljáše, on stavljáše. Tako i tlačáh, tlačáše, tlačáše. Tako i stavljáše, sidjáše, moljáše, ja moljáh – io pregava, tij moljáše – tu pregavi, on moljáše – quello pregava. Mn. mij moljáhomo – noi pregavamo, vij moljahote – voi pregavate, oni moljáhu – quelli pregavano. Glagoli koji u prvom licu indikativa prezenta završavaju na -ijm, kao činijm, a može se pisati i činîm, držîm, u trećem licu množine imaju oblike: činê, držê. Častijm, bježijm, držijm, dvorijm i slični, u indikativu imperfekta završavaju na -âše: činjâše, častjâše, bježâše, držâše, dvorâše. Já činjâh, tij činjâše, on činjâše, činjâhomo, činjâhote, činjâhu. Bježâh, bježâše, bježâše, bježâhomo, bježâhote, bježâhu. Da bi se ovo pravilo bolje shvatilo, mora se čuti različit izgovor između grlim i bježijm -im kod grlim se ne savija već se izgovara s dužinom, a -ijm G 121 122 kod bježijm se savija i izgovara se gotovo kao da je na slogu cirkumfleks. Treće lice množine indikativa prezenta od grlim izgovara se grlé, a treće lice množine od bježijm izgovara se bježê. Ako se dobro uoči ova razlika u prvom licu jednine i u trećem licu množine navedenih glagola, bit će lako točno izgovarati oblike imperfekta i gerunda, o čemu ćemo još govoriti. Paragraf 18. Uputa za izgovor gerunda erund, kao što je već rečeno u Poglavlju X., tvori se od trećeg lica množine indikativa prezenta, npr.: činee – fanno (a može se pisati i činê), činêći – facendo; imaju – hanno, imajúći – havendo; grlé – abbracciano, grléći – abbracciando. Da bi se točno izgovarao pretposljednji slog gerunda, treba promotriti posljednji slog trećeg lica množine glagola. Ako se u trećem licu množine posljednji slog savija, isti se slog, koji u gerundu postaje pretposljednji, isto savija. Npr. mora se reći činêći – facendo, a ne činéći, ali mora se izgovarati grléći – abbracciando, imajúći – havendo. Isto tako govoréći – parlando, vodéći – menando, jer se kaže: govorím – parlo, govoré – parlano, ali se kaže vrtijm ili vrtîm – raggiro, i vrtee ili vrtê – girano, gerund se izgovara vrtêći – raggirando. G Paragraf XIX. 32 Uputa za izgovor participa ečeno je već u Poglavlju X. da oblik gerunda služi i kao particip, a kada ima tu funkciju, onda se deklinira. Tu valja napomenuti da kad se u gerundu pretposljednji slog savija, prema pravilu navedenom u prethodnom paragrafu, tada se kod participa ne savija. Npr. vrtê – girano, vrtêći – girando, particip: vrteeći, vrteeća, vrteeće – girante. Dvostruko se e u -tee- izgovara gotovo kao da je na njemu akut. Čînê – fanno, činêći – facendo i činećì – faciente, quelli che fanno. Bježê – fuggono, bježêći – fuggendo, particip: bježeeći, bježeeća, bježeeće. Naprotiv, kad se u gerundu pretposljednji slog ne savija, jer se tvori od glagola koji u prvom licu jednine i u trećem licu množine prezenta ne savijaju posljednji slog, kao što su: govorím – parlo, govoré – parlano, govoreći – parlando, tada se u participu tih glagola naglasak na pretposljednjem slogu savija i izgovara: govoreeći, govoreeća, govoreeće, slog se izgovara kao da je na njemu cirkumfleks. Premda ćete u rječniku naći pretposljednji slog participa napisan s dva -ee- ili s dva -uu-, bez naglas ka, morat ćete primijeniti gore navedeno pravilo. Ove gramatičke upute uz rječnik dovoljne su da bi se pravilno naučio ilirski jezik i da bi se točno izgovarale gotovo sve riječi. Onima kojima je to materinski jezik, ali ga znaju u neknjiževnom obliku, poslužit će da ga govore bez pogrešaka. R JEDINOMU BOGU ČAST I SLAVA! 32 U originalu pogreška: Capo XIX., treba: Paragraf 19. 123
© Copyright 2024 Paperzz