4
2011.
sv. 41
god. XI
4
sv. 41
god. XI
2011.
Sanjin SOREL
Ervin JAHIĆ
Milorad STOJEVIĆ
Irvin LUKEŽIĆ
Mirela FUŠ
Ivica ŽUPAN
4
2011.
Darko GAŠPAROVIĆ
novi
KAMOV
br. 4, sv. 41, god. XI, 2011.
ISSN 1333-4972
novi
KAMOV
1
2
2
novi
KAMOV
novi KAMOV
br. 4, sv. 41, god. XI, 2011.
ISSN 1333-4972
Naklada
Izdavački centar Rijeka
Za nakladnika
Milan Zagorac
Glavni urednik
Ljubomir Stefanović / [email protected]
Uredništvo
Lavinia Belušić / [email protected], Aljoša Pužar / [email protected],
Lovorka Ruck / [email protected]
Urednički savjet
dr. sc. Elvio Baccarini (Rijeka), akademik Nedjeljko Fabrio (Zagreb-Rijeka), dr. sc. Nina Kudiš-Burić (Rijeka), prof. dr. sc.
Nenad Miščević (Maribor-Budimpešta-Rijeka), akademik Danijel Rukavina (Rijeka), akademik Petar Strčić (Rijeka-Zagreb) predsjednik, akademik Miroslav Šicel (Zagreb-Malinska)
Oprema
Damir Ban
Naslovnica
Mladen Jurjević
Lektura i korektura
Marijana Malovoz
Adresa uredništva
Ivana Zajca 20/II, 51000 Rijeka
Tel. 339-188, 339-287, faks 338-482
e-mail: [email protected], [email protected]
Priprema
Mladen Jurjević
Tisak i uvez
Kika-graf, Zagreb
Na naslovnici i poleđini:
Željko Badurina, Razglednice
Časopis izlazi u četiri broja godišnje. Rukopisi se šalju na adresu uredništva u ispisu i na disketi. Rukopisi se ne vraćaju.
Cijena pojedinog broja je 20 kuna, a godišnja pretplata od 60 kuna uplaćuje se na žiroračun broj 2360000-1101709767 kod
Zagrebačka banka d.d. s naznakom za Novi KAMOV.
Ovaj broj se pojavljuje uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za
društvene djelatnosti i Grada Rijeka, Odjela gradske uprave za kulturu.
novi
novi
KAMOV
KAMOV
Kazalo
Sanjin SOREL, Intimni život Grete Garbo
Ervin JAHIĆ, Nemjesto
Milorad STOJEVIĆ, Die Falkentheorie
5
19
27
NOVI FJUMANOLOŠKI PRINOSI
Irvin LUKEŽIĆ, Natalia de Ciotta – ugledna riječka dobrotvorka i
njemaćka spisateljica
Uvod. Djetinjstvo. Rana mladost. Prvi brak. Drugi brak.
Književno djelovanje. U riječkom krugu. Na kraju puta 49
IZA OGLEDALA
Mirela FUŠ, Jezične igre – i Alisa u šahu i šah u jeziku kod De Saussurea i Wittgensteina
Uvod. Jezične igre – i Alisa u šahu i šah u jeziku kod De Saussurea
Wittgensteina (Wittgensteinov koncept jezičnih igara i/ili jezik kao
oruđe te o Nepostojanju privatnog jezika. Privatni jezik prema pravilima
igre Alise Liddell. De Saussure između jezične igre i partije šaha kao
sustavima vrijednosti. Arbitrarnost u jezičnim igrama kod de Saussurea, Wittgensteina i Carrolla). Zaključak. Literatura.
74
3
4
novi
KAMOV
LIKOVNI NOTES
Ivica ŽUPAN, Neposrednost komunikacije
86
PRIKAZI, OGLED
Darko GAŠPAROVIĆ, Važna i vrijedna monografija
97
novi
KAMOV
5
INTIMNI ŽIVOT GRETE GARBO
Sanjin SOREL
Ordo rosarius equilibrio
Spalite, spalite pogane!
Krastave jezike iz krugova
U rasolu.
Opišite ime i mene u njemu.
Zatvaram oči kako ne bih
Čitao bedastoće o lirskome
Pjesništvu.
Nestajem na proplancima
Što su vjetrometine na vodotocima.
Nemam šanse pred životom.
Književni kritičari sve znaju o
Koncima kojima spajam
Kraj s krajem, uvjeravajući ih
U neophodnost paradoksa.
Varava je metafora o trajnosti
postupaka,
Ljubavnice su mlade slikarice,
Hibridi se rađaju kao demoni ili kao
Okolnosti. Naprosto okolnosti.
Hell is where the heart is,
it’s a place for you and me
Čekaj da spalim kuću od dima,
Od Usherovih, na močvarama punim
Škorpiona i žaba, zmija, pijavica.
Kada nema iskustva iz kojega se uči
O vještinama pisanja sanjarica.
Naprosto, pogrešno ime.
6
novi
KAMOV
Jezične politike
Jezici su stvorili krugove, zatvorili
Prolaze do iskustva od kojih se mogu
Pjevati pjesme o nestajanju. Recimo,
U dvostruka ogledala.
Govor nije nužan, tijela će
Bolje znati disati
U sabijenoj vrućini, kolovoškoj vrućini.
Gledaj oči za cijelo kraljevstvo
Gladi ovoga XX. stoljeća.
Hoćemo li pridavati značenja
Ili se potpisivati oblicima
Nalik oblacima, kišnima?
Gladni smo. Siromašni mogućnostima
Stvaranja privida. Kojega nema
Kao niti deve u pustinji, već fatamorgana.
Da, da, u povijesti jezika nema ljepote
Već nužnosti i okolnosti, a zamke u koje upada
Samo su legende, skliske, naravno,
Pa o čemu bi u protivnome
Maštali sterilni znanstvenici.
Dvostruki jezici, pisci lažnih žića
Prepliću se u vatri i perju u ptici
U Pjevu za Feniksa što kaže niks frštee
Ako je ona upravo Ako, pogodba
S neizvjesnim početkom.
Stoga su jezici tako velike poetike.
novi
KAMOV
Goth kultura
I ne znajući si goth
Ukućana bezbrojnih
Crnih
Na čuvarima je
Zasaditi dijamantno prstenje
U nosnice
Crnih kao okna oka
Nacrtana na rubovima
Popluna
Pečat saveza
Sličan
Zavjeri.
I kada Dorta Jagić
Kaže oj gotiko šećeru
Vjerujem joj do
Povjerljivosti
Kao i Gretinim
Kretnjama
Onako olako
Kao što se perje
Lijepi pticama.
Koliko fantoma
Na trepavicama?
Više no zakovica
Na cipelama
Ili manje od
Napušenih anđela?
Hrvatski pjesnici
Su bezbožnici
Posvećeni marijanskoj
Lirici.
Moja ljubavnica
Ima đavolov dar
Dijeljenja darova.
Neka joj je dug život
Na zemlji
Dok Siuxie sklanja
Ikone
U podrum.
7
8
novi
KAMOV
Uvjeti i pogodnosti
Prčkamo po sebi dodirima i jezičnim varijacijama
Na temu. Pomaknuli smo stijenje, a u kosi sadili
Perivoje, rijetke riječke. Imamo razloga
vidjeti čuda jer govorimo o rukama
Zaokupljenih potragom. Uvale, pjesničke večeri,
U mrtvim automobilima dišu kao grad noću.
Koliko odgađanja i čekanja pravih motiva da bi
Slika sjela na mjesto, koliko krivih skretanja, i
Ostalih velikih malih banalnih stvari. Prčkamo,
Kao da učimo pisati tuđim jezicima, kao da
Ponovno moramo savladati strpljenje i zavisti.
Čuvam demone jer o njima mogu pričati
Dobrodušno, ništa drugo i nemam, jer na
Izlazima ostavljam stečeno. Osim literarnih
Aluzija koje, odreda činjenice, otvaraju gladna
Usta. Da bi jezičnim varijacijama oglodali
Teme do kosti. Prčkamo po sebi dodirima,
Masnih prstiju halapljivo jedemo pečene šljuke,
Teško je biti suzdržan. Prekomjernosti nas
Čuvaju od loših energija. Prčkamo po sebi
Dodirima i jezičnim varijacijama, postajemo
Pismeni. Kao visoka kultura perivoja,
Parkovnih skulptura, skrovitih živica na kojima
Ostavljamo strasti. Nema ničega ozbiljnijega
Od smijeha. Mislim da sve ostale književne
Konvencije pred tom slikom padaju u vodu.
U jezičnim varijacijama nema kraja o kojemu
Bi se nešto pouzdano moglo reći. Osim da
Nas jezici slijede u stopu, čak i noću.
novi
KAMOV
Vježbe opažanja
Smišljao sam, dok sam skupljao olinjale apokrife u tuljke i slagao
ih obiteljsku vatru, načine na koje ću poletjeti u potpuni mrak,
gdje je silovit povjetarac u duši. Baš kao što testamenti spominju
čuvare praga. Buka, krvne zakletve, očaj. Previše je šećera na
jezicima. Kako ga uhvatiti u koloplet u vrzino kolo, kalem uz
vjetrove? S njima ližemo mrtva tijela pergamena, kao knjige.
Umjetnost je fotografije vidjeti tajne prolaze kroz ptičje perspektive
ili riblje sunovrate koji su toliko stvarni da pomišljaš prerezati si
vene i grkljan kad lažem o ljubavi. Svijest o besvijesti, na momente.
Dugo ništa nije mirisalo na smrt, ubit ćemo pse za gladnu,
pulsirajuću unutrašnjost. Grč ruke dugotrajan, uporan da postane
kretnja. Kojom pišemo upute za dobru ljubav. Voliš kad se zavjese
miču. Na staklima kolo, swing se pleše. Obožavam se svađati s s
pirsiranim anđelom jer kaže da nije toliko blještav kao što se čini
dok namiguje ispod Ray Bana. Znam da sad spavaš. Naslonio bih
glavu na tvoje dlanove, sakrio se pod ruku. Tamo je noć. Čujem uvukla bih ti se pod odjeću. Da se osjeti, osjetimo. Idem spavati.
Ne znaš što si mi napravila danas. Jako. Volim sve filmove Grete
Garbo, bez obzira na italic kojim će me gnjaviti cijeli život.
9
10
novi
KAMOV
Bakine vradžbine
Čitav dan Greta Garbo jede čokoladni puding. Nasuprot tome, sam
puding je. Nasuprot tome, ne leži u agoniji bez uzroka i povoda,
povoca. I zaista razumijem da nema televizor koji treba ili ne treba
ugasiti. Nasuprot tome, ona misli da joj puding kaplje po spavaćici.
Nasuprot tome, misli, budi gol sa mnom, kapajući. Tolikom
žestinom guta prazninu, zatim se obnavlja u trenucima nepažnje,
guta sveta mjesta, što sva vode u propast. A dalje, Greta Garbo na
jasnom hrvatskom jeziku kaže: Molim te, ne daj da budem u toj
liniji ni točka, molim te. Molim samu sebe, samoga: budi čovjek,
uvijek sanjaj. Zmija, ženski rod, linija, krv. Daj mi sinoćnje demone,
vrati mi ih na duže, od sada! Ne dopusti da se kasnije začudim što
se vagina zaista zauvijek usidrila baš tu dolje. Nije vagina kriva,
baka je učinila nešto skriveno. Napravit ću sve. Pravac, muški
rod, jednina. Hvala što postojim. Znaš? Ti, ti i još pokoje veliko
postojanje.
novi
KAMOV
Kada pijetao triput kukurikne
Lampe, lutke i čokolada u izlogu, velikom prozoru s udobnom
sjedalicom na oknu, ljuljačkom za keramičko-platnenog klauna,
gosta afektirane tuge. Vježbam sjećati se humka u kojemu sam
posadio trešnje. Na pladnju držim glavu stonoge. Plavo blato
Papuka raspiruje sunce. Čudna su skretanja koja uvijek idu
pravocrtno. Ne naručujem ništa zbog golubljega perja, olinjalih
naslona i lutajućih sjena iza kojih se nastojim sakriti. No, ne
uspijevam. Osjetim lovor u nosu, travu i zemlju na koljenima,
kožu na pupku, vulvu na jeziku. Pijetao triput zakukuriče na što
zvona s obližnje crkve nagovijeste čudo, koje se ipak ne dogodi.
Jer ne vjerujem u njega. Sada bih cijelim tijelom obgrlio sjedala u
kupeu, svom svojom kožom ih presvukao. S olovkama, bilježnicom,
fotoaparatom i srcem u torbi.
11
12
novi
KAMOV
U što vjeruju zmije
Kika catering
One su mali propusti u otiscima.
Samo se igraju ajnca. Tako im
Je raspoloženje uvijek na početku.
Šulja se oko kompa i hoće
Biti tiha kao dah na staklu. Čim
Ispari, čim popije kavu u najlone
Slaže lajkane stanice. Izlazi na
Njima obučena u til i čeka ljetnu
Kišu. Ali i u njima su oni i to
Ide u beskraj. Zablude su bliže
Što se više traži nacrt vlastite duše.
One su, usto, veliki ulozi u igri
S mrtvim pokerašima. Ubija ih
Prevelika bahatost i lakonska
Mudrost. Opet bi trebalo magnum
Prisloniti na uho. Čuješ li zujanje
Telefona? Čuješ li glas proroka?
Protječe li u nama svrab ili samo
Mislimo na antikne događaje.
Tko bi znao u što vjeruju zmije.
Osim da skupljaju gomolje po
Riječkim ulicama i hrane se
Heroinom. One su, valja reći,
Filmske heroine. Nekakve
Nesigurne pridošlice u pljesniv san
Kamo ih odvede želja za znanjem
O tome što je u trenucima dokolice
Nietzsche volio ručati. Sitne su
Te provincije u kojima se želi gorjeti.
Kraj mora biti fatalan, baš kao u
Registraturi. Red vatre, red smrti.
novi
KAMOV
Umjetnost šivanja poruba
U nama je ništa neobično živo
I veliko kao Gretina uloga u Ninočki.
Cjelina pogleda je narušena položajem
Iz kojega se ne vidi ništa više od
Jezika izgubljenog u brbljarijama.
Čujmo što o tome kaže chat na skypu.
Što misli vjetar i snijeg što vitla
Gorskokotarskom Dragom. Sklapam
Oči kao pakt s tijelom. Kao da me
Paund pudra bijelim draperijama.
Malo je smiješno, malo prašnjavo.
Nije mi jasno što to cmizdri u nama
Na njemačkom, ili kakvom drugom
Prostačkom snu. Nijeme su ničije
Njemice. Neovisno o tome izložit
Će se čitav niz sjena, iz jantara i
Knjiga, na staklima Bountyja. Gdje
Se opijamo zanatskim umijećem
I smijemo slikama što u dimu postaju
Mizanscena. Živo je sjećanje na
Pseće njuške na preponama. Ali,
Ništa, što kaže Petar Opačić, ne može
Stvoriti ništa. Osim jalovog vremena.
13
14
novi
KAMOV
Vesele se slike događaju na ljuljačkama
Sve je to šala, sve je to smijeh.
Sve je to šala, sve je to smijeh.
A zašto se ne javljaš na pozive iz
pakla?
Nije tamo depra već veselo društvo
Koje broji anđele na vrhu igle. Igraju
Šnaps i pogledima skidaju Agnese Sorel
Koja je svojedobno bila ljepotica dok
Se nije postarala. I kosti zaklatarila.
Kao prebijeni pas krepana i snena
Dok joj kuham voćni čaj priprema
razloge
Odlaska u Monteparadiso.
Volim ju, no na moje uzdahe pokornoga,
Hladna je nekako, i daleka, rekao bih.
Ima kod nas mobitela, ljetne žege su
Stalne, no dâ se rashlađivati u
parkovima.
Naše su to oaze, noćne, iz kojih zovemo
Zemaljske brojeve. Digni slušalicu! Jer
Ću smrt kao glasnika poslati.
Ona kao Djed Mraz darove sretnima nosi,
Malo coca cole i hamburger iz
Mcdonaldsa.
Tamo je hladno kao na norveškim
fjordovima
Ispod kojih bakalari hrane gladne.
Ma, što mari, uvijek je bilo i bit će
leda
U žesticama i dobre volje u Crvenih
Kmera
Kojima je jedino do sprdnje.
Kada se pričaju priče o odrastanju
Odavno već hladne Agnese Sorel
Kojoj pamtim, o stara li me, jedino
Lijevu dojku.
Sve je to šala, sve je to smijeh.
novi
KAMOV
Mladenkini rastanci od klatarenja
Mladenke i starci, svi smo pokisli miševi
Podno krstionice kneza Držislava. Neka
Mu je u vječnosti veselo, jer i u njoj krov
Prokišnjava. Umjesto bitke, neka čita
Knjige. Prohladno je i u vrućici vidi
Da će bajke, poput lakmus papira, biti
Ljubičaste. Stišćemo se dok tijela gore
Dal’ od ognjice dal’ od uzbuđenja što
Kraljevi imaju propuhe. Između kostiju
Klatarimo se k’o pijani bardovi. Samo
Da zdjelicu razapne i eto šatora u čijim
Ćemo dubinama iskapati mrtve koprive.
Te od njih čaj kuhati. Hoćeš li biti živ
Nakon što te ubijem? Misleći da se
Sprdam brusim jezik za nove podvige.
Hoćem ti reći za šumske prigode
Spremna je oprema. Nit je to odmor
Ratnika nit je to opaka misao već
Se to legla odvajaju od pogleda. Jer
Porod je od tmine te prodati ga je
Za cekine, dukate, forinte. Nisam
Zločest, samo ne vidim svrhu držati se
Pravila dobrog ophođenja s mrtvim
Ničeovima. Ta ona sve zna bolje i od njega
I Držislava i svih kraljeva od ovoga
Mračnoga svijeta. Ah! Odoh ja guliti
Krumpire dok u kneževini caruje mladost.
Njojzi je uz mrtvog vladara fajn. Spavaj...
15
16
novi
KAMOV
Petljanje i smetanje
Lajkamo i lajemo na
Pete u posolici.
Šokci i kajkavci
Krše nam mirovne
Napore.
Mir s tobom
I tvojom onostranošću.
Čime se zaslužuje
Pažnja na izlazu iz
Pakla.
Pa kada se resetira sustav
Jetseteri su grunge.
Glumci s ulomcima iz
Vlastita života.
Nekakav output iz
Panonskih depresija.
Gotičke katedrale
I plameni vitraji.
I, svakako, čvrsto stegnuti
Oko spola čvorovi.
Do zla boga zapetljano
Da bi se htjelo petljati.
novi
KAMOV
Hrvatski ekspresionizam
Mrtve vode lopoče kašlju.
I s njima žabe.
Krekeću ti ispite
Iz hrvatske književnosti.
Malo korisna znanja
O poetikama i falingama.
Iskoristiti je zablude
Njihove kao da su
Ih pisale karijeristice
Htijući doručkovati
Kremšnite.
Ostarjet će brzo
Gledajući monitor
U čijoj žabokrečini
Čini sve da
Wallpeperi budu
Sjene.
Slušaj demone koji
Upućuju u promet
Mnoge zaboravljene
Stvari. Kao prkna il’
Kao autoportrete.
Kojima vrijeme govori
Da stilizacije nemaju
Nikakva smisla.
U mrtvima odjekuju
Šapati riba. Dok im
Srču oči. Nekako su
Inertni. Čak i besmisleni.
A kamoli aktualni
Kao hrvatski ekspresionizam.
17
18
novi
KAMOV
U pjesmu ulazi sve što se događa unutar 48 sati
Potpisujem trgovački ugovor
S Modernom galerijom
Da neću izlagati fotografije.
Uvijek ću biti u pravu
Jer to nisam, ali zapravo jesam
Jer sam jednom vidio
Još nesnimljeni film.
Svi oko mene su umrli,
U jesen i ja, pa iz smeća
Skupljam povijest umjetnosti
I sanjam na francuskom.
Naravno da kada govorim
Ne pričam ono što mislim.
Pokojni Jobs mi je šapnuo,
Na fejsu, da ću uskoro biti
Digitalan i da mi ne treba
Ništa osim kreveta i stola.
Shvatio sam da imam ono
Što nemam. Čujem nečujno
A o nevidljivosti da ne govorim
Dok sam skandalozan u govoru.
Spavam siromašan i gladan,
Ali što je to prema onome
Što ću tek predavati o
Ispitima iz hrvatske književnosti.
Sve uspješno rješavam
Jer imam direktan link s Bogom
Koji je, kažu, veliki psiholog
I to osjećam na sebi.
Čuvam se za mrtve duše
Koje su zbog mene postale
To što jesam.
novi
KAMOV
Nemjesto
Ervin Jahić
Pitanje vjere
On vjeruje da Bog ne čita naše pjesme
Da to navodno ne stigne, da je prezaposlen
Ili tek lijen.
No ako je tome tako, čemu čin
Od ljudi za ljude proglašavati
Njegovim darovima?
19
20
novi
KAMOV
Savršena kompozicija
Eto mi novoga lica, puštam lice niz Ilicu.
Ide moje lice niz litice, vuče duh za sobom.
Gdje to, gospodine lice, idete, odoste,
pitam. U žamor, u mrtvilo, u bubreg tame.
Idem po jezik i smokve na sjevernojadranskim otocima.
Idem u daljinu, u visinu, u širinu. Idem tamo
gdje ne opažaju, gdje me ne mogu zaskočiti, gdje
uhidbeni nalozi ne vrijede. Idem s novim licem
niz ulice, u jezik, u sječivo britve, u pticu da se
uselim. Konačno, u pticu. Nema tu ropstva, nema
bjekstva,
nema šume u kojoj te skriva mrak. Zašto, pitam, duh
što
nosim s njime, s tim licem, nema komfora, nema
komocije,
zašto nema odgode i nitko ne mjeri vrijeme?
Zašto je kad navučeš novo lice, lice sav opseg
i sve predodžbe o svijetu zamru, ne gladuju, ne vrište,
ne jadaju se, ne oplakuju? Nego postoje u svom
nepostojanju.
U nepostojanju tako čilom – savršenoj kompoziciji.
novi
KAMOV
21
Nemjesto
Usred riječi, usred buke njihove nema tebe, njih, svih.
Dugo radismo na toj dekontaminaciji, dugo tražismo najbolji
vid otpora. Dugo se uzdasmo u nebo da nam pokaže kako, kamo,
čemu uopće? Dokle stići najradije, što najpreče je? Uzeti mjeru
stvarima uzduž, uzeti je poprijeko. Kako i čemu i zašto, da ne kažemo
zbog čega? Sad nas nema u uobičajenosti, sad nismo mogli predvidjeti
mjesto i vrijeme susreta. Nema, naime, uzmaka, nijednog razloga za uzmicanje.
Nije, naravno, riječ o pjesmi, najmanje ljubavnoj. To ne, nipošto.
O utrobi i osami, jest. Što li se drobi u utrobi da drob nas boli?
Pričajmo o tome riječima distance. Kao nepotrebni subjekti, kao
vojnici u izvidnici. Pale se vatre, gori razum, mi smo nemjesto.
Naše mjesto je nemjesto. U nemjestu živimo dobroćudno,
pozdravimo lišće i kamen-svijet, pozdravimo pravilnu smjenu noći
i dana. Odmorimo se u svijesti o onom što nedohvatno pitomom jeziku
traži ime. I kada ga stekne, odustanimo od riječi, ne povjerujmo joj,
odbacimo je. Kao nađenu srećku. Nešto što ne zaslužismo. Neplaniran provod.
22
novi
KAMOV
Sobe, ponovno
U hotelskim sobama sve je izrecivo.
Zato u njima uvijek šutim.
I sve stvari u tim sobama šute, gledaju me s
Podrazumijevajućom tugom, ja njih egzotičnim
Pogledom stranca.
Lusteri su na oprezu sa mnom,
Ormari mi se nude nesigurno,
Oboje želi uspostaviti odnos s mojom privremenošću.
Gledam ih, gledaju me, dakle. Slušam ih, dišu.
Dišem i ja,
Teško.
Ne očekuju valjda moju privrženost?
Jedino do čega mi je istinski stalo
Bohor je plahti u koje se gnijezdim
I pepeljara, dakako. U sobama u kojima se
Ne puši, obično ih bez problema nađem.
To je tajni kompromis
Hotelske ekonomije sa mnom. Savez
Poduzetničke politike
I gostinskog hedonizma.
Nešto poput iznuđene ugode.
Ali to malo stvari u sobi koju imam na umu
Dok ovo pišem, hoće govoriti sa mnom.
Hoće izricati svoje riječi, povjeriti osjećaje,
Kazati mi nešto o sebi. Znam da diše parket
U toj sobi.
Znam da ispražnjen ormar traži dio moga bića,
Znam da mrtva lampa na noćnom ormariću
Do mog uzglavlja želi posredovati slova knjige
Koju prelistavam,
Znam da se kronično boji smrti.
Uvijek je previše ručnika u tim sobama.
novi
KAMOV
Mazili bi stranca, osjećali tuđinu na
Svojim vlaknima
Sapirući svoju tugu ljuštenjem tuđe kože.
Kad se sve uzme u obzir,
Zauzimaju se te sobne stvari i predmeti za nas,
Kao što naši jezici trpe i šute
Kad ih vide kako bi željeli pjevati.
Doba mraka i raka
Ako ti je do pjesme, odi u mrak, posrči ga
Ako ti je do snova, eto ti nož, naoštri ga, zarij ga u srce
Nije li ti ni do pjesme ni do snova, nagli, prenagli, najedi se vučjih
crijeva
Posrči tu krv, taj rat, taj strah, tu vučju noć
Budi mrak svemirske šume, opasnost izvan svakog zakona
Nek te se bojimo, neka propadnemo od raka
Bit ćeš strašan, strašno lijep mrak
Možda slutnja, možda meso
Koje ćemo halapljivo požderati
Možda ništa od toga
Ako ti je do snova, bit će da ti je do straha
Ako ti je do pjesme, zašto bi te lišila
I mraka
I raka
23
24
novi
KAMOV
Putniku
Malen kao zrno bibera
iz ugruška
iz volje
iz osobita nadahnuća
što nastaješ
Osvajaš ovaj nesiguran svijet
što umnaža se strahom
Tvoja tišina vjeruje da postoji nešto
ma koliko neodređeno
ma koliko nevidljivo u svom postojanju
I tako se uvećava naš nespokoj
sve dok nas ne zastre zemlja
s biljkama i mineralima
i usnimo bez potrebe i želja
u sigurnom konačištu
Slovo o Bogu
U umor i u žicu omotani udovi
u nekom tamnom gubilištu
muči se svijet
Stenje cvili drhti nariče drhti jeca ševa slavuj gavran
Zlokoban i gorak to zvuk je neba
zemlja se postidjela
sunce nije izašlo
nebo se skrilo
Svijeta ni na tren nije bilo
Bog odasvud pridrža ljude da se ne strovale
u konačno ništa
I dandanas vjerujem
nipošto lakovjeran
novi
KAMOV
Ništa iz pakla
Evo ovako: ustati ni za živu glavu ne smijem večeras,
Nadvirim li se na prozor, prizor će me progutati
Prostor pun praznog prostora. Užas tinja u meni,
Ne budem li ko sav ostali svijet, ustati ni za živu
Glavu ne smijem. Ispod jezika mi tama, u tami
Toj klija ništa. Ustati znači i jedno sveopće zaprepaštenje
Kad ništa se odmetne u totalno, potpuno, dovršeno
Ništa što guši, pritišće i sijeva munje i prijetnje.
Jedno ništa što je došlo ravno iz pakla.
Svega se sjećam
U mom davnom životu nije bilo bosonogih dječaka i nesita svijeta
Oskudice svjetla i izraubane metafizike sreće
Svinjskih glavuša i seoske idile
Lopta je bila okrugla ko i danas, tata je bio bolestan
Sestra nježna a brat nekako uznosit, s nepravom ili pravom
svejedno
Livadica moga dječaštva bi zaista livadicom
Tek u nešto grota kamenih odmaralo se sunce
Majka je strogo kontrolirala sve naše putanje
Kako je znala, kako su joj dopuštale prilike
I živci
Moja majka
Bolji svijet mi je pod njezinim nogama
25
26
novi
KAMOV
Ars poetica
prema Miloszu
Rijetko i nerado pišem jer se bojim tko to radi,
tko je gospodar tih riječi:
čovjek nalik meni
čovjek koji mi ne sliči
bilo kakav čovjek
svjetlost
mrak
duh
a možda svatko od njih kad me svlada
kad me smori
novi
KAMOV
27
DIE FALKENTHEORIE
viteški roman
Milorad STOJEVIĆ
Taj mi je čovjek još rekao da vlak na relaciji Zagreb-Rijeka ne vozi šest nego pet sati.
Onaj sat između pet i šest ukrali su mijenjanje lokomotive, lupetanje čekića po metalnim
kotačima, poštanske vreće, žestice i kava u
mrkim pajzlima na peronima Ogulina i Moravica. Zato iz vlaka u Rijeci izlazimo u šest
a ne u pet sati, kada ovdje izlaze markizice i
bracanin Oulipo.
Pozdravljamo se kao prastari znanci. Izmijenjujemo riječi i pokrete, on meni a ja njemu: glavom, rukom, tijelom. Besjede i kretnje uobičajene pri susretu ili rastanku kao
znak prijateljstva, poštovanja ili formalne
uljudnosti.
Ne, ne. Ništa ne razmjenjujemo bracanin
i ja!, markizica pak i nema u ovom dobu, kao
ni u kojem – koje je od ovog vremena. Nego,
kimanjem, čime imam time klimam!, salutiram čovjeku iz kupea. I basta! Veli, ipak, da
se on trivijalno zove, pa slovka: F-r-e-d-e-ri-k. Nas moju lijepu sreću, nestaje u vratni-
cama Restauranta Cres.
Osvrćem se na fijumanski šmucig und
zer-krank cug. Posrao bih mu se na knjigu da
mu iz špek-bombe, osim nas dvojice (Freda@
Rika i mene), ne gmižu strojovođa i conducteur. Nije važno koji od tih flekavih frendova – jer su isti po svemu und an sich (jedan
drugome pljunuti je on) – iz prvoga vagona
izvlači garav kavez s preplašenim kokošima,
u bojama iščupanim iz spektralna melšpajza, i jednim posve žutim pijetlom, unapetitlih
trogloditom šjor-citronom.
Polaže ih jedan od pljunutih onih ispred
ulaza u garderobu, koja je sada dvostruko
zaštićena, ključem i peradi.
Na prozorima tog cug-gardiša pojavljuju
se dvije lapače nalik meksičkim flundrama
iz Calle Cuauhtemoctzins s fotografija Henria
Cartiera-Bressona. Razlika je u tome što brvnara iz Mexico Citya nema prljava stakla na
prozoriškama, riječka poneštra ima i staklovinu i na njoj blatnu koprenu što je oblikuju
novi
KAMOV
28
prislonjena masna čela i vlažne ruke.
Otvoren prozor bolje vidi sivu zonu pusta
perona.
Henri Cartier-Bresson, Calle Cuauhtemoctzin, Mexico City 1934.

Dooo-geee-guuuc-kaaam do žuuuta Citruus limooonesa u kavezu pred garderobom. Trudi se pobjeći kroz poderanu mrežicu, ali je on znatno širi od ikoga njena oka,
zato nalik posranoj kokoši koluta očima ko
svraka na jugovini. Skida brnjicu za perad,
ali se teško raspoznaje pitura kljuna. Nosnice mu je začepila usirena krv od naočala koje
mu ne poboljšavaju vid nego mu ga gnječe,
kao svaka plurale tantum iz staklenih kaveza
cvikeršopa. Takve oćale obično nose gnjetlovi
u fazaneriji, da ne bi ubili drugog mužjaka.
Da pomognem?, pitam tog juhastog giallo galla, koji se, bez s-r-i-c-a-nj-a, predstavi kao Laci.
(Zna li on da će mu skuhati žutu juhu?
Je li ikako upućen u jezikoslovlje i smrt? Da
je, shvatio bi da pripravljanje žute juhe –
umiranje?
Ne volim mortifikacije, ako me pitate, kao
što ja žućka pitam:
Da pomognem?)
Ne treba, ovo je samo pokušaj samoubojstva, izvergla Laci. Nastoji to od cika zore,
zapravo od prvih pijetlova do rana jutra.
Nisu mu pomogla ni svitanja ni ono oko njih,
zore.
Mortem effugere nemo potest, tako reče.
I ovdje su svanuća ravnodušna kao i u
mojoj zemlji. Tamo se kaže: ničija nije do zore
gorjela. Ne znam precizno o čemu se radi, ali
je zacijelo mudro kao i moj narod. Sav je pametan, lukav, snalažljiv i bistar.
Ti si iz...?, pa ŽućkoLaci izgovori ime
moje zemlje.
Jesam. Otkud znaš?, otvaram srce.
Preci su mi odande. Zato sam ovakav kakav sam, oker-kopun za onu žutu juhu koja
se poslužuje poslije sprovoda.
(Ooo... Zna gallo za giallo zuppu, zna Laci
da je u cupjeri.)
Moja je gros-gros-grosmama, oduševih
se njegovom gastro-erudicijom, iz Hrvatske.
Tu negdje iz Rijeke ili oko nje. Nešto manje
od pola bila i Tatarka. S Grobničkog polja.
Ne kenjaj, kljucne Lacko tekut na prsima. Očito je iberšpant, ipak zijevne. Nikada
prije nisam vidio žuta pokisla pijevca kako
zijeva, a napet je kao oroz. Čini se

da to obećava. Zato ga i ostavljam.
Kako da počnem razgledavati Rijeku?,
blenem bla-bla k’o laf iz Kristove štale.
Ne zajebavaj. Prođi kroz Cres a onda lijevo ili desno, možeš i pravo i natrag, što ti ne
preporučujem jer smo se dosta naspikali.
Otkud znaš za Cres? Nosiš cvike kroz
koje se ne vidi ništa.
Čitaju mi kokoši. Valjda znaš da i ćorave
kokoši pišaju. A sada bjež’ seronjo, da te ne
vidim! Pusti me da umrem. Da sam noćas
razrogačio oči i spustio vjeđe, ti sada ne bi
ništa znao. Usrani.....!
novi
KAMOV
Nakon usrani....., naroguši se i stavlja
na točkice općenit naziv za stanovnika moje
zemlje. Iako misli samo na mene, samo na
mene.
Pošteno. Svega mi je dosta. Shvaćam to
u okvirima ironije i cinizma kojima oroz Laci
izgovara ime stanovnika moga dalekog faterlanda. Koliko mogu i umijem u trenucima
kada čovjek na materinskom jeziku čavrlja
i kukuriče s očajnim razdražljivim žutim kopunom koji se ne zna ubiti. Ili se tako šareno
udvara raznobojnim markizicama iz kaveza.
Niti da bi zakukurikao za mnom. Kljun
mu stežu ružičaste oćale bez leća (ni konvergentnih ni divergentnih), bez vidne slike
i prilike ove ispeglane stvarnosti u kojoj se
zatičem poput šmucig-twinsa iz cuga AgramFiume, via Plase. Kokoši te duplikate, lokomotivfirera i ajzenbanšafnera, ne vide ni
danju ni noću. Glume sposobnost viđenja i
proziranja. Imaginiraju kao pisci stvarnosne
proze. Gallina vecchia fa buon brodo, da se
mene pita.

Prolazeći kroz Cres vidim blagog Isusa
Krista kako za šankom nekom čemernom
pljugeru toči zelenu, i duplu, travaricu. Ovdje je sve poduplano.
Janjčić Božji ne nosi se helenistički, golo
dakle, s uskim pojasom o slabinama, nego
onako, odoka, bizantski. Dugačka košulja,
nekakav lancun oko slabina. Ne znam je li
bio bos, ali okretan jest, što je je.
U mojoj zemlji ne drže do Sina Božjega.
Za što postoje krupni razlozi. Emanuel je na
glavnoj placi naše metropole prevario moga
šukundjeda. Prodao mu je guštericu uvjeravajući ga da je to aligator. A kako aligatora
29
nitko nikada nije vidio u mojoj zemlji Sin Davidov strpao je u svoje prnje dugo čuvani, i
glasovit, nama dragocjen novčić napravljen
od zahrđale zakovice planinarskih cipela. I
ovdje ih zovu gojzericama.
Nakon što je naš najpoznatiji pjesnik iz
službenih lezebuha napisao poemetto o tom
groznom događaju, palo je mome šukundjedu na pamet da cijelu cjelcatu državu odrekne od učenja Sina Božjega, a guštericu
proglasi Ocem, Sinom Duhom Svetim i svim
značajkama koja pristaju uza to.
Ne krijem da je tu bilo i znatnih poteškoća glede državnog duhovnog blagostanja.
Tada su u nas bila dva guštera, a na referendiću je glatko prošao monoteistički pristup
duhovnome. Dilema je riješena ritualnim gaženjem Kristova guštera, sa svim oratorskim
prinosima koji ga veličaju i promiču u mit ili
nešto slično, nimalo nalik biblijskim užancama. U biti cijele priče o Ritualnom Gaženju
klasični apokrif pomiješan je s vizijom Stvarnoga Dana. Apokrifa se teško rješavaju i domaje poput moje, iako tamo nitko ne zna što
on, apokrif, jest.
Ta je Zgažena

Gušterica imala nesagledive posljedice za
cjelokupan duhovni, pogotovo praktični život
moje ogromne zemlje. Pa čak i za život one
gušterice koju je posjedovao moj šukundjed.
(Ide vrijeme prođe rok, eto vraga kako skače!)
To je sadržaj mnogih iluminističkih i
mistagogičkih trabunjanja naših marljivih
i ponajboljih iz Akademova gaja, ali ne prepričavam njihov sadržaj. Ima on u svom magazinu više od desetaka milijuna stranica pi-
novi
KAMOV
30
sanih ručno sitnim slovcima nekad zvanim
nonparel.
U praktični život ušla je tek jedna uzrečica, koje se drži ama baš svaki stanovnik
mog mader kantrija što se širi kao Svemir, a
bez ratnih osvajanja ili pak, ne daj Gorega,
kao prirodna pojava. Drugi nam jednostavno ustupaju svoje države radi svoga boljitka i
pouzdanije duhovne okrepe. Što je sada najmanje bitno.
Izreka je: „Kuda Gušterica tuda i ti!“ S
tim da se gušterica gdjekad piše malim, kadšto velikim slovom, ali uvijek s istim značenjem. Zato,

prolazim uz Krista-Barmena, na veliku
raskršću sjedam na pločnik i čekam.
Čujem da u Rijeci ima više od jedne gušterice, stoga se nadam brzu dolasku moje
orijentacije. Imam ja GPS, ali držim da je gušterica pouzdanija jer je tehnička i duhovna
tradicija pokazala da mobitelski navigatori,
osim što smetaju srčanim mišićima, znaju
zaribati u najodlučnijem trenutku.
Nisam rekao da je ona šukundjedova gušterica nekako fantomski naletjela na kotač
Mercedes-Benza L 1500 A, koji je proizveden
još u drugom po redu ratu što se u vas vodio
nekih godina i u nekom vremenu. To smo mi
vrijeme koristili, a i trošili, za opću zbunjenost nad gušteričjom smrću i nesavjesnom
vozačicom, koja je osim toga bila primadona
Opere četvrti.
Općenito, vrijeme se može habati i tako
da se sve pomete pod tepih. To je u mojoj zemlji učinjeno skroz dotjerano. Šukundjedova
gušterica nije satjerana pod, u nas popularan, perzijski ćilim, nego se zabezeknutost
sama-od-sebe raspala u pozitivnu energiju.
Ona svakodnevno raste, ali mi je ne primijećujemo zato jer je to normalna pojava sklona
našoj zemlji.
Kako je drugdje, ne znam reći. Drugdje,
to ne proučavam, kao ni moji landsmani.
Oni ne zabadaju trn u zdravu nogu. Stoga
su lavovi, te Tom i Jerry, strani našoj duši.
Dvojbene su

samo vjerodostojnosti. Same. Odvojene
od drugih. Bez ičega. Bez ikoga.
Kao onaj češljugarčić na topoli s druge
strane ulice, iznad autobusne postaje i puba
koji se okitio imenom Voyager. Ili crni kos
Turdus merula. Oko glave je spleo lovorov vijenac pa zblenuto bulji na ljudska tjemena
što se pomiču po pločniku. Pogledajte, nisu
li nalik kamenčićima u igri go.
Nazivam ga Swing da vas zbunim, da vas
činim moćnim u neznanju.
Uz sinkopiranje, za ritam jazza značajan
je i swing koji se odnosi na slobodu izvođenja. U odnosu na čvrsti metarski puls svirači mogu usporavati ili ubrzavati ritamske
figure, što u usporedbi s klasičnom glazbom
stvara dojam nepreciznosti, a nepravilnost
nam je u krvi.
Takav ritam teško je zabilježen, a kad je
zapisan (ko duša vragu), i izvođači ga se pridržavaju samo okvirno. Kako se jazz improvizacija razvijala, ritam je postajao sve nepravilniji i složeniji. Sličan je ritam jive, česta
pojava u rockabilly i boogie-woogie glazbi.
Ovdje nedostaje – osjećanje. Za koje je
znao samo moj Swing.
Na neku od ljudskih figurica, go-kamenčića dolje na pločniku, Swing ispušta i dušu
novi
KAMOV
i govance.
Duša je fulala, bezglavo se zalijeće u nečiju čašu crnog Tomislava. Govance, kemijski
razorno i zastrašujuće, evo prodire kroz ćelavu lubanju punu debelih plavih žila, uskoro
će razoriti nečije traljavo ili mutavo srce.
Crni kos Swing (Turdus merula)
Novinar koji ganja šmrkavog kvartovskog
fantoma sve to BlackBerryem šalje Gradskoj
rubrici, i ja to sada prebirem i provjeravam
kao non-fiction štivo.
Ako se mene pita:

„Kuda gušterica tuda i ti!“
Čekam je danima učeći napamet šnajderaj članakopisca o riffovima čovjeka kojem
se u paramparčad rasteplo srdašce od jednostavne kemije Swingova izmeta. Šlampavo
bi bilo reći onako kako kaže moj šukundjed
dok žvače duhan: Dao sam dreku pljusku! Ili:
Ko’ drek u cipeli! Što se na moj jezik prevodi
kao od lošeg učiniti gore! ili, jednostavno, ali
sitno za osjećanje: odurno! gadno!
Nisam zabrinut jer je uza me moj Rucksack, der Telećak u kojem imam sve osim frižidera. Solarno kuhalo, lcd-tv, konzerve riba
i mesa, ponjave i jastuk, krpe za suđe, deterdžente, sapun, presvlake i pidžame, noć-
31
nu kapicu (jednu, druga je ostala u vlaku ZgRi), rezervne cipele i one za posebne prilike,
nekoliko pari hlača i bokserica, dugih gaća
za zimu, čarape tanke i vunene, tanjure,
čaše i dva kompletna bešteka, salvete, minijaturni stol s praktičnim najlonskim stolnjakom (uzorak sa cvijetom ambrozije), mali
svjećnjak za ugođajne večeri, začine (mnogo
začina jer ih obožavam), tavu za palačinke i
wok-tavu, žigice, noćnu lampu i onu za čitanje, malu knjižnicu stručne i beletrističke
literature, IPod, posljednji broj Reader’s Digesta, pribor za brijanje i šišanje, čačkalice,
tri četkice za zube i toliko zubnih pasti, rukavice za zimu, higijenske maramice i toaletni papir, digitalni Sony i klasični Leica 3 digitalni fotoaparat, kameru Mustang, kolonjsku
i negaziranu vodu za piće i kuhanje, kruh i
dvopek, nešto kolača (uglavnom mafini s pudingom od agave), sušene puretine, rezervne
naočale i one za sunce, tucet muštikla u kutiji od glaskara, ogledala (veliko za ujutro i
malo za stavljanje kontaktnih leća), papigicu
aru (imenom Papagajka, po vodoinstaleterskome ključu), psića mješanca Weisgerbera,
grudu faterlanda i oblutak iz našega mora,
malo mulja s planinskog jezera, mrvice za
pohanje, jarebičja i jedno nojevo jaje, vrećicu
cimeta, kurkume i klinčića kasnoga grožđa,
rogač i orahe, igle i konac (& napršnjak), štitnjak i čepiće za uha, švicarski nožić, ribički
pribor s jednim štapom od bambusa, sprej i
kremu protiv komaraca
i GPS koji me provocira da zavirim u nj
budući da sumnjam ima li u Rijeci gušterica
kako se tvrdi
ne računajući sitnarije poput steznika
za kičmu i kilu, brašno od zmijskog mlijeka, mali oblačić u plastičnoj kutiji i pištolj
na vodu.
novi
KAMOV
32

„Kuda gušterica tuda i ti!“
Čekam je danima.
Imam o-ho-ho vremena, pa je u svemu
tome i nekog uzbuđenja koje nije prirodno
ljudima u mojoj zemlji. To je dobar znak da
se prilagodiš, rekla je grosmuterica. Ako tako
bude, možda se nikada nećeš ni vratiti, pa
ćemo te lijepo zaboraviti, ti ćeš nas, a svi
skupa nećemo dolaziti u pamet tamo nekom
bogu.
Zbog toga me je i poljubila u čelu, što joj
nije čest, još manje dražestan običaj. Možda
za državne praznike, ili kada bih joj mrvio
dvopek po masnoj kosi. To voli jer je lijena da
si tako sama udobrovolji.

se.
Za mnogo toga ne osjeća ljubav. Sjećam
Penjemo se strmom, gotovo okomitom liticom u planini. Žustro zabija klinove i hitro mi dodaje željeznu užad da se sigurnije
verem. Kada je zamolim da se malo odmorimo – pukne. Eto, to ne voli. Ne govori mi o
tome, ali to nekako osjećam. A i zato što bira
sve teže i sve strmije litice, sve dok ih svu
silu ne potrošimo u širem području gubernije, kako od milja zovemo našu provinciju,
našega guvernera i naš gouvernement. A sve
da se dodvorimo šačici Rusa koji žive u šumi
hrasta plutnjaka (Quercus suber) nedaleko
od rudnika žive.
A i to ne voli – kada potrošimo sve okomite i opasne litice na našoj planini. Takva je
moja prabaka. Šugava i usamljena u svojoj
mržnji.
Mrzi i orlove iz litičnih spilja. Umišlja da
će joj iščupati sise, pa će iskrvariti do bolnice. Zato sobom nosi više zavoja gaze, vate
i nepropusna platna nego alpinističke opreme.
Gušterica koju čekam na riječkom Željezničkom kolodvoru.

Često mislim da smo zbog toga u opasnosti. Većoj negoli prabakina smežurana vimena. Nisu naši orlovi tako naivni, mozgam i
danas na pločniku ispred riječkog kolodvora
čekajući guštericu da mi pokaže put.
Kratim vrijeme promatranjem.
Uočavam podjednakost s opakim i nečasnim orlovima i bakinim preplašeneim cicama. Iz istodobnih prizora (opet twinsi!)

odabirem jedan.
Između Voyaera i Cluba jedna je od raskrsnih ulica, Teslina. Ono što se ovaj čas otkriva pogledu uredno je posloženo i ugođeno
na onom širokom grbavom pločniku Nikoline
prometne površine gdje je Fetness club Potok. Simultanost moga gledanja i događanja
tamo je prvorazredna i neponovljiva.
Iz smjera Parka prof. dr. Vinka Frančiškovića dolazi, poskačući kao šareni Jumpin'
Jack Flash pušten iz kutije, više nego crnomanjast muškarčić, nešto veći od plavog
hidranta za vodu, ali manji od crnog drveta
novi
KAMOV
kojemu ni prolaznici ne znaju ime a ono se
u Rijeci odaziva, imenom i prezimenom, na
Myrtus communis.
I nije „supernatural Delta blues by way
of Swinging London“ by Rolling Stones, nego
nego ni òna ônā koja ima čvor na kome je
cvrčak (bingo!) – mrča. Riječanke i Riječani,
Fijumanke i Fijumani – mirta.

Slavite svoj ditiramb, veli prabaka zavaljena u slamnatu stolicu za ljuljanje.
Uvijek prigovara da joj se stolica njiše, a
ne ljulja ili klati. Ona misli na veliku nuždu,
pa kada tako kaže
(Njiše mi se stolica, ljudi! Ima li ovdje ljudi, ili su samo tupani iz familije?)
znam da je nužda već ispod nje. Razvaljana loptastim guzovima, tanja je od tijesta
za pitu od paprati, koja se za doručak papa o
šukundjedovu rođendanu.
Za svaki njegov rođendanski dan, a i nekoliko dana hoda poslije – ako je baka bila
voljna samljeti dovoljno pšenice i hmelja u
našem starom i škripavom mlinu (točno
tamo gdje dobro postavljen vodopad) – oblikuje dvostruki aksel i poneku piruetu.
A sve je to prema lunarnom vremenu tamošnjih znanstvenika. Drugačije bi se pita
ritualno bacala tek rođenim krokodilima. Ne
i – aligatorima!, njih nema ni u apoteci.
Nego, taj dečko u Ulici Nikole Tesle, izgorene kože od rođenja,

odjednom prestaje poskakivati.
Hej, oni u Rijeci imaju i Meksikanaca.
Šteta što ih mi nemamo barem u zoološ-
33
kom vrtu! Taman sam tako htio pomisliti o
crnopurku, ali me zaokupi druga stvar. Potpuno me prenese na kljunove orlova koji su
htjeli razbucati prabakine sisare na alpinističkim stijenama.
Ona, jadna ne bila a takva joj i majka (grosfaterova žena, zove se nekako, kao
uostalom i on) ni danas, valjuškajući se na
nuždi, i stolici od prazne slame ispod nje, ne
zna da zakrivljeni žuti kljunovi naših i tuđih
orlova ne trijebe podojene sisuljke prababa,
nego njima trgaju ubijeni plijen. A u moje
dražesne prabake plijen je već davno istrebljen starošću i nemarom vremena prema
vlastitom vraćanju u cicine prvobitne oblike.
Rekao je šukundjed da su stari vidovnjaci naše planine, izlažući se neizrecivim opasnostima, stvarno vidjeli neopisivu snagu
koja je izvor svih svjesnih bića. Nazvali su je
orao, jer su u nekoliko kratkih pogleda koje
su mogli podnijeti vidjeli kao nešto što liči
na crno-bijelog orla beskrajne veličine. Oni
su vidjeli, nakašlje se pranono, da je orao taj
koji daruje svijest. Orao stvara svjesna bića
da bi mogla živjeti i obogaćivati svijest koju
im je dao sa životom.
Vidjeli da je orao taj koji proždire istu
tu obogaćenu svijest pošto je se svjesna bića u trenutku smrti oslobađaju, ako je vjerovati paučini moga pradjeda, koja se vidi čak i izvana, čak i onda
kada malo zažmirite – da vas ne bi ubila.
Za stare vidovnjake, nastavlja mljeti
sitno meso u labavoj lubanji, reći da je uvećavanje svijesti razlog našeg postojanja nije pitanje vjere ili dedukcije. Oni su to vidjeli. Vidjeli su oni da svijest naših bića odlijeće
u tre­nutku smrti i kao svjetleći pramen pamuka plovi pravo u orlov kljun da bi je on
progutao. Za stare vidovnjake to je bio dokaz
novi
KAMOV
34
da svjesna bića žive samo da bi obogaćivala
svijest koja je orlova hrana.
To je već primijetio i Don Juan.
Koliko to ima veze
nisam bio ni staklo ni duša, najlomljivije poslije jezika kojim želim opisati los mačetosa
na nogostupu kalelarge Nicka Tesle.
(Ili je krhkija sijalica u njegovoj ruci?)

s onim crnopurastim crnomanjkom na
pločniku Tesline ulice u Rijeci?
Koliko s verbalnim napojem moga šukundjeda a koliko s prsnim splačinama moje
prabake?
Traktat je poslužio za duboko prožimanje
mitskog svijeta s nemarom stvarnosti prema
nama.
Jednako je i s prabakinim spirinama.

Crnji iz Tesline na lijevom ramenu visi
torba od groteska. Isto na lijevoj, ali ruci,
ima rukavice od jelenje kože, štavljene s obje
strane. Onakve, za hebene sokole i Harrisove
jastrebe.
Tamnoputnjak ima sokola. (Vau, Mexikaner nema hrđave mačete!). Ima stepskog
sokola (Falco cherrug). Dovraga, kako li je
ponosan iako nitko do mene ne primijećuje
tu raskoš na teslavuličanskom pločniku.
Nogama stupa, ruku sa sokolom uzdiže,
govori narodna pjesma što se u meni stvara
paralelno s pogledom. Ravnopravno ga presjecam da ništa ne bi bilo zakinuto, ni narodnjak u meni ni vedro gledanje koje me
obara. Ali ne sukobljavam kadrove.
Zavirite mi u dušu i izvadite je, unutra
me pogled ruši i razara. Povećat ću oči, širom ih otvoriti, razrogačiti, britvom odsjeći
suvišne vjeđe. Samo da biste vidjeli kako mi
lomi osjećaje i ukupno stanje duha a nikada
Stepsko oko sokolovo los mačetosova
ptičieta, skinuto digitalcem Sony (12 mp).

Stepski Falco cherrug oko vrata ima goniometar, tradicionalne Aylmeri vezice od
klokanove kože, jer australski tobolčar nema
znojne pore. I vrtilice ima i zvonca na trofejnu repu i na nogama ima i pokušava biti
paun Sergeja Mihajloviča Ejzenštejna i montaža atrakcija i intelektualna montaža i dutch kapicu ima da blokira vid i da ne oglođe
ono što se poslije otkriva oku u onome što će
uletjete u njega. (Govorim s distance o svome
oku, tuđa ne poznajem.)
Svejedno, sve je u redoslijedu slika stvarno a ne namješteno kao u suhoj zbilji, kojoj
smo mi bespotrebno korito za pranje sugeriranih ljepota i replikanata koji to smišljaju prepisujući Ivanu Brlić Mažuranić, braću
Grimm, Hansa Christiana Andersena i Oscara Wildea.

Kolničkim prometnim krkljancem između Voyagera i spodobe los mačetosa sa sokolom svilena perja, od kojih nijedno bojom
novi
KAMOV
nije isto ili slično, mahnit policajac preskače
preko šoferšajbi, hauba, uniformom dere maske autobusa-harmonika, divovske branike
šlepera, moćan kotač bajkerskog Harley-Davidsona i čeljusti bagera. Podivljao je kao da
ga progoni legija mafijaša od don Vita Cascia
Ferra do kalabreških sretnih mulaca.
Kraj onog glasovitog drveta zvanog Myrtus communis pajkan duha prevrće svoje
razbješnjelo tijelo bočno naprijed i zaustavlja ga točno pred zamrčenim sokolarom tik
uz mrču. Premda nenamjerno čini se kao da
se Garagan-Mexikaner ophodi s gracijom,
ali vidim da nije tako: ne naginje se prema
njoj, kao za listoljub; suprotno: nakrivljuje
se unatrag, na prsa stišće šarena sokola,
brani ga od drotove furije, koja prosipa svoju
auru, pa srdit žaco nalikuje na neonsku reklamu kasina na stradi Petra Krešimira IV.,
tik uz Riječku pivnicu, što je ovaj trenutak
iščeznula pod njome kao milostiva na prepunoj kostrenskoj plaži za odlutalu paščad i
grde ljude.
Polic’jot dotjeruje nevidljivu svjetlost što
okružuje njegovo bijesno tijelo (članak § 25
a, § 26 f, Pravilnika o auri Hrvatskih redarstvenika),
35
puje vrijeme. (Kada ne želite grozu ona vam
redovito probode srce.)
Drot palcem i kažiprstom lovi Cigoševo
desno uho, savija ga, vrti ga kao čigru, sve
dok mu se nije našlo u ruci. Brzo je to izveo
pajkan, toliko brzo koliko je spor bio slow
motion približavanja ruke.
U ruci mu je mrko uho, sada još tamnije
od Garaganove krvi.
Podsjeća me na žele bombone od čokolade koje je prabaka kupovala na susjednom
posjedu, tik uz rukavce sa zmijoglavim ribama uvezenim iz Azije. Bojala ih se ko samoga vraga, ali su žele bomboni bili moćnija
motivacija od tamo nekih žutih i kosookih
križanaca koji se tove čupajući utrobu našoj
nejačadi.
Riječkom žaci je na dlanu los mačetosovo otkinuto uho. Baca ga u tamnozeleni
kontejner za smeće, razvezuje sokolu tradicionalne Aylmeri vezice od klokanove kože,
pušta ptiče, daje garavanu šamarčinu baš
na onome mjestu gdje je bilo žele-uho. Ovaj
skviči kao kad se kolje mlad praščić s farme
šukundjedovih praprarođaka svinjojeda koji
žive u kilometar dubokom kanjonu Urezane
rječine, ni milju od Prljave rječetine gdje moji
imaju farmu pjegavih tukaca.

desnu ruku u slow motionu lagahno –
sporo kao smrt ili perce koje bez daška vjetra
s Empire State Building pada na raskrižje
Pete avenije i Zapadne 34. ulice – izdužuje
preme los mačetosovu licu. (To je pak čistia
La Linea Osvalda Cavandolija!)
Ne znam što će s tom lijenom rukom, zategnutiji sam od petnih žila. Nategnuta kuglasta munja na samostrijelu.
Ne čekam dugo. Prizor ne krade niti ku-

Uzdrman, izbačen iz kože odvrtjelim filmom, destabiliziran do balčaka, s košarom
ili krsnicom – svejedno mi je. Cigo je dobio
po pičci, čujem da nešto miriše s terase Cresa. Nek’ ciganči u Ciganiji!
Nije, dakle, Mexikaner, ni los mačetos,
Cigo je iz Ciganije. Kako to cigani ciganče,
duboko razmišljam iako nemam blage dume.
36
novi
KAMOV
Možda sam i ja naučio ciganiti a da o tome
nemam dunsta.
S kim vi bankarite?, vapi i urlia moja
Fast Food Bank iz BlackBerryja.
Plači voljena zemljo, kontam nasuho, baš
onako kako se šukundjed, barem jedanput
tjedno brije tupim nožem bowie iz ranih ljeta
predpredstoljeća, jer je to zdravo za srce i krvotok, tepa tada svojoj polovici zdravlja. Druga je američki crni duhan za žvakanje, što
je prirodnom transfuzijom zamijenio njegovu
krv, koju uredno ujutro ispljuje na otirač za
cipele na verandi, ili na pod sjenice ispod tamnosmeđeg abanosa.
Iako je Amerika vrlo daleko od moje zemlje šukundjed svoje nikotinske žvake nabavlja od lovaca na zmijoglave ribe.
je bamusovači gledala kroz prste dok je pitomo šmirglala njezin hrapavi grkljan.
Usmena apokrifna predaja potvrđuje
da je već prve godine života umjesto majčina mlijeka šukundjed ušmrkavao duhansku
prašinu koja bi šukunbaki pala na pod.
Što je od toga živo kao istina zna samo
gušterica koju čekam na riječkom Željezničkom kolodvoru.
Nadam se da je povijest samo zbir izmišljotina za zabavu.

Aaaa, bit će da je Ciganija ovdašnji zoo,
arboretum, botanički vrt, muzej uzoraka
ljudi, hospicij za restartane drotove, trezor
kartuzijanskih modela mozgova, trezor hrvatskih mumija, spomen-dom neuporabivih
cool predmeta, mauzolej namjesnika i satrapa.
Cigo je odciganio. Dok su se ljudi zabavljali šarenim sokolom, gipsyboy se šalio s njihovim novčanicima.

Šukundjedov bowie za brijanje nasuho,
bowie „of the type made for Rezin Bowie“.
Nož koji pjeva.
U šesnaestom stoljeću Ser Robert Relay
je uveo žvakanje duhana na engleskom dvoru. Tada su se svi podanici engleske kraljice
morali učiti „novom umijeću“.
Moj se šukundjed rodio naučen, s precizno usađenim umijećem za žvakanje i nerazgovjetan govor. Jedno se drugome opiralo,
jer su se u to umiješali đavolski šukunbaki
prsti, koje nikada nije rezala, ni nasuho niti
s vlažnom rakijom od bambusa. Šukunbaka
Svega mi je dosta, pripovijeda naširoko
šlager davnašnjih sezona.
„Kuda gušterica tuda i ti!“
Čekao sam je danima. Vidio toliko koliko u svojoj zemlji nisam vidio od rođenja.
Pomišljao sam potražiti plan grada Rijeke u
nekom turističkom uredu, ali već vidim kako
šukunbaba prezirno ispušta slinu bambusovače na moju odluku.
Šukundjed pljuvačkom ubija kameleone
na kori abanosa.
Ćurani i tuke u dvorišnom blatu s gađenjem kljucaju montažu atrakciju tako što
novi
KAMOV
skupljaju repove u nešto nalik volujskom
rogu, ignorirajući raskošnu mužjačku repnu
lepezu Ejzenštejnovih paunova, šepureći se
kao mužici na glavnoj gubernijskoj tržnici
svinja i kramarije, zaplićući se u vlastite bradu kao pile u kučine.
Nije teško reći kako su jako kratko-i-prekratko oblikovali misao na plan grada (i turistički ured) – bile su to isprazne tričarije. Od
njih osta pusta kapa, poji u meni nastavak
one narodne: Nogama stupa, ruku sa sokolom uzdiže, što sam je netom započeo kada
je u mene piljio pogled s Tesline. Sličim li na
prazno? Na prazan želudac? Prije će biti na
prazan mozak, što sustavom eliminacije bacam u kontejner sa Cigojnerovim hladetinastim uhom u tamnozelenom kontejneru. Prazno se provodi moj život, mudro kaže šlager
kompozicije vlaka Zagreb – Rijeka. Via Plase,
via Zdenčina.
Kako sam ničim ispunjen mnogo toga je
u meni prazno.
Na primjer: govorim
37
Nanizao sam rupe rajsferšlusnih zapirača (i remenje za nošenje!) na lûk čelične Ubrave, a nju obgrlio oko štange prometnog
znaka na pločniku. Izvrtio sam šifru sa četiri
broja i

krenuo na drugu stranu od brave, prema
sjeveru, u samo raskrižje Tesline, Krešimirove i one nesretne što čeka moju guštericu i
na koju se razvalio riječki Željeznički kolodvor, Cres, njegova terasa, neki čudni ljudi i
autobusi, i-što-sve-ne.
Der Rucksack će mi držati štangu.
Voyager, plaho će mi prometni znak na
željeznoj motki.

u prazno.
Jer sam prazan sanduk, prazna kuća,
prazno mjesto, prazna juha, prazan papir,
prazan formular, prazna riječ, prazna tvrdnja, prazna priča, prazan pogled, prazan
skup.
Da ne bih pretakao iz praznoga u šuplje,
stavljam sve to prazno u u praznu teglicu za
krastavce i bez pol muke guram u moju torbu. Budući da je prazno, lakše stane negoli
puno, a bez napora se i nosi u mome telećaku.

Čelična U-brava sa šifrom
( M-Wave ) - kombinacija četiri
broja (moja je: 1503). Promjer
13 mm. Odlična zaštita od lopova.

Označavao je bracanina – ne Bračanina,
bracanina – čovjeka koji na dugačkoj drvenoj, živo obojenoj ko kolodvorske kokoši i
markize, dvokolici putnicima vlaka ili autobusa dugoprugaša vozi kufere i ostalu prt-
38
novi
KAMOV
ljagu onamo kamo to oni žele. Obično do
gradskog autobusa ili taksija. Bracana više
nema, zamijenili su ih taksiji, ali su, sjećam
se šukunbabine slinave pojke, ostali u pameti jedne pjesme.
Ona je, doduše, imala interpretativnu nesreću, jer su od riječko-fijumarskih bracana
nastali Bračani bez ozbiljnije genetske baze
– cipele su lijepe, ali pjevaju. Pa kaže :
Kad su se dva bracanina igrala na Fjumeri
A ca, a ca, ca kažu momka dva?
Ma nema nistva tvoga, ma to je bacva
moja
Ma pivao mi hoj, oj sokoliću moj!
A rivom prođe šjora Mande, nosi žmulj
bevande
A ca, a ca, ca kažu momka dva?
Ma ajde šjora Mande, donesi žmilj bevande
Nek cila riva zna za bracanina dva!
Tad rivom prođe cura fina, nosi bokal
vina.
A ca, a ca, ca kažu momka dva?
Ma ajde curo vina, donesi bokal vina,
Nek cila riva zna za bracanina dva!

Dupli hladni macchiato. Ne jak! Više mlijeka? Ne više mlijeka! Onda bez kofeina? Bez
otrova? Dekofeiziran? Da, depersonaliziran!
Samo dekofeiziran? Depersonaliziran dobijete na Odjelu za depersonalizaciju, ovdje u
Via Cambieri, preko parka pa u ćaknuteriju.
Trknuteriju? Za udarene u glavu! Ni u što nisam opičio – depersonaliziranu molim! Kako
kažete. Mlijeka? Ko i drugima. Drugi piju
pivo, ovo je pub. Ne igram karte s francuskom garniturom karata. Ne dečko, ne fant,
ne unter – ovo je pab, pivnica! Zašto ste onda
rekli pub? Nisam rekao pub, nego pab!, sada
je konobar već popizdio igrajući se fanta. Ja
sam rekao bez kofeina. Rekli ste depersonaliziran, nisam gluh. Nisam rekao da ste glupi
– dajte mi dva mala hladna macchiata pa ću
sam napraviti dupli. Donesite i jednu veću
šalicu, može i za čaj. Da ta dva mala stanu
zajedno u nešto. Od čaja imamo ruski i šipak.
Ne pokazujte mi šipak, ionako ste me skroz
dekoncentrirali! Dekomponirali? Depersonalizirali? U redu, u redu – ruski. Dajte ruski! A
pivo? Tamno? Bijelo? Tomislav? Žuja? Bilokakvo. O. K. Bilo kakvo, ali neka bude...

Fijumanski bracanin izvucen iz Gliptoteke recanskih fosila, pljunut pa zalijepljen na
prometni znak.
U Voyageru, za stolom do kolnika, jedan
je frik koji je imao poker očiju s velikom dioptrijom, pretvorio je klimav stolić u šrajbtiš,
pravi pravcati škritorij. Ili sam bio umoran ili
je taj osobit događaj istrčao iz romantičnih
francuskih papazjanija koje moja majka čita
kada se vrati kući s posla u pilani, u šumi
oderanih stabala gdje baćuške-holcšnajderi
loču plutovaču pomiješanu s kininom, iako
malarije među hrastovima plutnjacima nika-
novi
KAMOV
da nije bilo.
Tamo muterica pere podove, ponekad
joj dopuste da obriše i prozore, ali nikada
vitraže. Nespretna je s njima. Razbila ih je
nekoliko na lažnim venecijanskim prozorima iznad Križnog puta. Kako su na vitraju
stakla povezana olovnim okvirima, majka je
držala da su stakla krivo posložena. Htjela je
naći logiku u njihovoj raznobojnosti, skupiti ih po tonalitetu, kako je objašnjavala ruskoj časnoj majci, a ova bi je ispljuskala i
poslala popu da vlažnom krpicom briše korice himnarija od crne braveće kože. Imala je
to biti kao zadnja opomena, ali je uvijek bila
pretposljednja, jer je moja mati (od korica do
korica) škure himnarije i velingtonijske stalke brisala na sigurno – kaustičnom sodom.
Bez zadnjih namjera ili iz pakosti. Na kraju
krajeva – ne pere s rukavicama, a soda ne
djeluje na njene ruke.
Otkud onda da zna o kemijskim procesima u sekvojinu drvu ili hladnocrnim bravljim oblogama za svete knjige? Recite vi meni
pred svima!
Moja je mati i pjesnikinja. Napisla je u
muškim rimama poemu Kanaanski grozd.
Ona jadna ne zna što je palestinski plod vinove loze pa su sve nejasnoće u njenoj stihoklepini pripisane općepoznatoj predosjećajnoj tajni gušterice.
Mammina poslije i prije očeva šamarčine
(©Disney All Right Reserved)
39
Još nije izgubila posao, u čemu su pomogle i riječi Nahuma iz Močvare, koji je bambusovim stablima propovijedao o tome. Neki
je lovokradica to čuo na svoj način, pa je za
kriglu piva od ozime pšenice s osjem dopustio da to počuju i sestre u svojoj kamenoj
izbi ispod kristalnih litica na kojima orlovi
prijete cica-macama moje grosmame. Vele
da je to učinio zato jer je zaljubljen u moju
mutericu, što je još i danas na diku i ponos
mome ocu. Pa ona mu je biti na diku, nije
vjernica a još uvijek radi za poštirkane sestre
kojima je bog potkratio jezike a produžio habit do ispod nogu.
U moje mammine je obrnuto. Jezik do
poda, halja iznad koljena. Prava padrona di
casa sve dok joj mio padre di famiglia svojom
teškom rukom, nalik grizlijevoj šapi, ne položi šamarčinu na neko od njenih klempavih
uha-slušalica nalik Walt Disney’s ušesima
elephantića Dumba. The haevy box on the
ear – in tehnicolor.
Liturgijskoj odjeći moje muterice majn
fater dodaje molitveni amen, na koji se ona
dugo dugo smije i uživa u zvonima koji joj
raščerečuju glavu, poput pilešca koje izlazi iz
jajeta i lomi ljusku sve u 16.

Dakle je taj pub u pabu Voyageru divljao
po šrajberici bez crta za veličinu slova. Kao da
mu je mozak pun putra. Ili mu je nadahnuće
skroz poludjelo, pa ne može kontrolirati svoga vlasnika. Imao je i crveni laptopić, prespor za grandiozne ideje koje su niz kemijsku
olovku klizile u razjapljenu bilježnicu.
Pa je on, laptopić, raširenih ploha (ekran
vs tipkovnica!) leškario kao goli gipsani krojački model u izlogu, ali ovdje, na frikovu
novi
KAMOV
40
stolu, uz tri-četiri-pet-šest-i-više praznih
boca piva. Nisu one tamo zato što ih je tupavi konobar zaboravio odnijeti, nego zato što
je škrabalo htio njima upotpuniti imidž svoje
neponovljive osobe. Tome je pridonosila i piramida čikova u aluminijskom ašebeknu s
reklamom za pivo.
Bocijaneri, čikovi i čikara tek su vanjska
aura. Uza sve to, on je – on. Jedinsten i neponovljiv, izuzetan i onaj koji se čovjeku događa
samo jedanput u posjedu njegove tintare.
Jer se mašta

pokazuje nemoćnom pred izlogom sirove
zbilje.
Da nema tanku i crnu bradicu valjda
bi mu ptičje lice ispustilo kosti na stol, da
nema obrva tražili bismo mu vjeđe u piksli,
vjeđa da nema s njegovim bismo očima igrali
ping-pong, bez njih imamo tikvu (Cucurbita
pepo) za Halloween. Sve je to na tanki vratni
štapić (drveni ili željezni, svejedno) nabodeno i posloženo na hajdučkom ćevapu kao red
slanine, pa kolut luka, pa komad mesa, pa
slanina, luk i meso. Skroz dok imate sastojaka!.
Klek, visok 1.182 metara. S juga usnuli
div, stijene Klečice su mu noge, vršna stijena
glava. Tamo je sijelo vještica.. Grosmuterica
je ovdje žvakala hajdučki ćevap.
Baš je takav moja grosmuterica drobila
košćatim desnima još prije nekoliko stoljeća
na Kleku, navrh Velebita. U Hrvatskoj, kada
me već tako lijepo pitate.

ImidZ je prokleto važna i utjecajna stvar
po sebi. Jedan od temeljnih pojmova Immanuela Kanta odnosi se na njega (imidž a ne
takvu i takvu stvar, jer to nije čista stvar),
njime se označuje po sebi postojeća o spoznajnom subjektu neovisna, dakle nespoznatljiva, noumenalna sfera.
Upravo listam knjigu nisam li od frika
napravio nekakvo ruglo. Bacam na njega farove, iznova.
Opet i opet.
Ako bi i sto blizina, iz jednog šlagera od
kojeg mi je prozeblo srce u vlaku Zg – Ri, bila
nekakva hrvatska mjerna jedinica, držim da
me moje kamere sa cvikeršajbama-lennonicama nisu prevarile. Zato i nosim te koščate
okulare da se ne pogubim na sve strane. One
slažu u sklad čak i najsitniju prašinicu što se
rasula na sve strane svijeta, i od nje, ako treba, naprave potpuno vjerodostojno čeljade,
s farovima, surlom, raljama, čelom, bradom,
smrdežom i šnjofom. Moje su cvike Bog. Ne
varaju nit’ kradu!
Taj vitez za Voyagerovim stolom bio je u
kantovskom smislu stvar po sebi, husserlovski gledano – apsolutni život. A da u mojoj
zemlji znaju što je tajna, ušuljao bi se u nju,
i upoznao je kako funkcionira.
Obadvojici dajem za pravo, i Kantu i Husserlu, ne zato da se ne bih
novi
KAMOV

prepirao s njima (oni su sada mirni ljudi), nego su u pravu kada su sve svoje misli
kao izvukli iz moje labrnje.
Heeej – okrene se prema meni taj pičkasti frik, jer mu je očito dosadilo da toliko vremena trošim na njega a da mu se ne obratim
– bacaš loptice na mene. Čini mi se da u
Voyageru ne gladiš baš daske.
Bacam okoslave na tvoje črčke, zdipio
sam plesnivcu zauvijek nastavak teme koja
je mogla isplaziti iz njegove septičke jame.
Pišem pisanac. Leter! Razumiješ?, raširio
je škrge prema meni.
Škrabaš libar?, dadoh mu kontru.
Je, pravi glajgeviht, nek je netko izbombardira tako. Perzempio u paninoteki, caffeteriji i gelateriji Voyager, a rista?,
i ta mustra-tefteraš zafitilji pikavac prema Solariju BlueBox i mjenjačnice vrlo jednostavna naziva – Mjenjačnica, pikne čik vrlo
blizu smrče Myrtus communis gdje je onaj
grezi drot otšarafio Cigiću uhoslav marke los
mačetos.
Koliko je teška?, ufuravao sam tikvana
u njegovu stori o libru kojim je bio nafiksan
do šlusa.
Žagam po reali. Istač je orgazmotron reali.
Drugo prolazi kroz žilet, ti bilmezi koji o hemunzima, pa rmbaju o filozofiji, elitnjačama,
imbićima, ritardima i uvaljuju se u kadar jer
znaju što črčkaju Ingliteri i Ameri. Znaš što?
Oni su rašomonci, oni su rikverac, bruma.
Topogledno ukokavaju realu. Kopčaš?

(Piči sve u 16.
Dimi mu se iz njupalice.
41
Jezičina mu je u paverici a moždani u
frasu.
Mantra on mene, ali ja ne gutam!)
Dobro bacaš galant hrvacki, iz koje si
raje?, furam strogu fol-spiku.
Jebinstven Bračanin, ali sam u Rijeci
puno kuka.
(Kvoca kao da sam ga ulovio za rit, ili sam
mu čuvar čmara.)
Aaa, bracanin! Vidio sam tamo na kolodvoru prometni znak. Ako sam ga dobro
protumačio ovdje ste dopušteni, nitko vas ne
može usositi.
(Idem ja na minus dva deci!)
Penica mi može začepiti gubicu, samo
plajvaz, rista, moj filfeder i lapić. Ali nek probaju pofušati, aaaa... Morgen, morgen..., otpočne cviliti pekmezastu popevku pokojnog
singera Ive Robića.
Čendžao je i prosipao tonove kao da su
prašćarije iz rigleca. U biti je bio ful konzerva,
΄erzliche Grüße von Ifo Ropič. Potraga
za H-om.
raspigan do nebesa. Ljuštio je rane iz šepave duše, ali je drugi padež bio – solo brijač
i topnik. Svoj vlastiti fikus koji je bacio sidro
u pileći mozak. Misli da svih pere u svemu.
Pošandrcao toliko da zaslužuje promet-
novi
KAMOV
42
ni znak. Bracanin s dontom Bračanina plus
stvarnosni pisac iz reali škvadre. Sve utapa
na kontu.
Negoli vi ne spikate hrvacki, puknulo mu
je u glavi,

kao i meni kada mi konobariška priđe i
hračne na me:
Točeno ili u boci?
Oooooooooooooooooooooooooooooooo...,
čula se spilja u meni.
Grizla mi je oči.

Odgombat ću se ja u luknju, k Odjelu za
depersonalizaciju.

Mjeru za mjeru na povjerenje, ispjevao
je pjesnički dub mudrosti jednog pjesnika,
ne previše udaljena groba od Rijeke, ali ne u
Grobniku.
(I u grob ljudi spremaju nostalgiju iz srca,
sahranjuju sjećanja, svašta rade kada im je
zub okrenut prema gore, a oni leškare na leđima predajući se smrtnoj dokolici.
Kada je jednog proljeća moj šukundjed
odlučio umrijeti, da ne gleda u nebo okrenuo
se na trbuh, ali su mu se usta napunila lišćem abelije, pa je skoro stvarno i umro. Da
nije bilo vračarice otegnuo bi papke prije negoli bi mu moj otac ispričao sadržaje filmova
koje je gledao u Oblomi.
Gatara je dobro znala što smrtnome čovjeku može učiniti rod listopadnih grmolikih
biljaka iz porodice kozokrvnica. A mi uzgaja-
mo samo tri vrste Abeliju grandiflo­ru, Abeliju chinensis i Abeliju floribundu.
Poslije tog šukundjedova soliranja u pokušaju da sagleda svjetove izvan naše farme,
guverner provincije, dočuvši sve to o pokušaju samoukokavanja, dao je zbrisati s lica
zemlje sve tri vrste abelije šesnaest milja uokrug gospodarstva, skoro do sjevernih žutih
pampa, nakon čega je vjetar zvan pampero
zimi redovito rušio bambusov krov na sjenici.
To je dodatno razbjesnilo svu kućnu čeljad,
pa je šukundjed obećao da sam neće istraživati smrt, nego u društvu, pod nadzorom i s
prethodno dobro pripremljenim planom preventivne medicinarke, vragoljaste vračare.
A i nije trebao dati riječ. Uvidio je teškoće
puta u metafizičke tajne, koje ni dan-danas
nisu riješili naši magnati u Središnjem domu
Parlamenta, pa je odlučio postati kroner. Pio
je četiri litre rakije od zmajevca i divljeg kestena, nekad pomiješane ponekad po principu vrsnog reda: jednu-za-drugom, a tek o
blagdanima priuštio bi si bokal zelene brljeljutare od srži tikovine.
U toj samačko-kontemplativnoj fazi nije
bilo važno kada sjenica ima krov a kada ga je
pampero odnio skroz do luke u Oblomi.)

I s bolnicom je slično, miru za miru na
viru. I ona je duboko ponirale u misli koje bi
se dale sažeti u pitanje: kada ću je pronaći?
Stazicom dječje makete Parka prof. dr.
Vinka Frančiškovića dolazim do Potoka, čijem postojanju debelo gledam kroz prste,
očito je presušio pa mu u koritu kuljaju tek
prometni čepovi i hučan krkljanac.
Mirne su vode Potoku parkirališta oko
zgradurina koje oponašaju predvečerje uni-
novi
KAMOV
štenja, a njihovi razjapljeni prozori, bez stakala i škura, naliče na slijepe bogce koji
gledaju u nulu. Te se secesijske razvaline,
barem u snu, druže s torpedima, minama,
bombama-krmačama ili nečime jačim od eksplozivne prasadi. Zvjezdanim topovima, perezempio, budući da je Art-kino Croatia na
drugoj strani, ali vrlo blizu.
Epistemološki gledano jedini kinematograf u Rijeci, ako 11. rujna ne srušim Cinemaxove twinse (s više kino-dvorova) na
vrhu sinjeg TowerCentra, u rotorskoj jametini iskopanoj u stijeni između Donje Vežice,
šina di ferrovia (Ri-Zg, Zg-Ri!) i Pećina. Kao
rupčaga

u vodi.
Na koju mislite, odgovori mi neka biblijska podrtina kada pitam gdje je bolnica. Koliko ih je?, pušem na toplo. Ćimitorio
i Al-Qa'ida blizu su, dahće mi razvalina u
šupljem šeširu. Gdje su?, glumatam mirna
Amerigosa Grahama Greena.
Skoro na istom mjestu, hladno prdonja
ispruži jednu nogu u grob, a drugom pokaže: Ovdje, uz PIK-ovu slastičarnicu, onda uz
brijeg. Jedna je nova, druga je stara. Koja je
bolja?, već se osjećam kao mladi Alden Pyle
u Sajgonu. Obje su muzej ohlađenih, naglasi
biblija zadnje dvije riječi iz apokrifna evanđelja. U kojoj ćete vi poljubiti popa?, ne skrivam svoj smisao za produženu kavu. Prdnut
ću na svijeću kada ja hoću i gdje hoću, jebiguzni balavanderu, pa brontosaur pljune na
moje crne gojzerice Vertigo Dual Kayland i
počne njušiti zrak oko golštangi lese salona
stranjskih makina.

43
Druga bolnica je Opći medicinski centar
Hipokrat. Popularno je zovu Al-Qa'ida, AlQaeda, ali i Ali Kada. (Ali, kada ću umrijeti?)
Najbliži su joj susjedi nekakvi cedrovi,
šimširi, pinije, omorike, krastavi borovi, ili
tako nešto crnogorično udrobljeno, nimalo
nalik drveću u mojoj zemlji, pa im i ne znam
pouzdano sva imena. U svakom su slučaju
bolnici – komšije. Kao i park koji su s tim nakazama meštri pokušali smisleno oblikovati, pa su dali neki izgled za koji geometrijski
rječnik nema naziva, kao što ih i ja nemam
za tupa drveta parka što, usput, sjede jedno
na drugome. Rekao bih da je to ne osobit botanički melting pot, nekakav lonac za taljenje neba i zemlje, legure proizvedene ni zbog
čega, ni za što.
Al Kaida je i pčelinje saće. Tako arhitektonski i izgleda.
Pod onim da drvo sjedi na drvu mislim
na vanjštinu, fasadu, pročelje, prednjicu.
Zadnjica, rit, dupe jednaki su bolničkim prsima. Samo su tamo otpozadi ulazna vrata
stražnja ili pomoćna, prozori nisu spram
juga nego prema sjeveru, tamo odostraga
van gledate zguza, kada je na pročelju sunce
u prknu je hlad, kad je sprijeda u hladu, v
riti je mrkli mrak, kada je netko u prednjičnim vratnicama tada ulazi, na stražnjičnim
pak izlazi, bježi ili piša u smolu na kori neke
sablasne četinjače.
Pod onim prvim (saće) vidim ćelije (ne od
voska, nego od karantenske žbuke) u kojima
krepavaju trutovi debeli od najmračnijih boleština, ili nasmrt ufitiljeni iz istih razloga.
I to je melting pot, ali ljudske kaljuže, žitke
mase blata i vode koja smrdi po plijesni, izmetu i truleži. Ovdje je sve predodređeno da
bude raspadnuto. Rastaljeno već u augusti-
novi
KAMOV
44
novskoj predestinaciji.
Mitolozi praktične filozofije rekli bi pak da
je to hrana za svinje, napoj, splačine. Time
ne bi opekli savjest ali bi digli spomenik eufemizmu.

Ali Kada, pročelje sa sjenom nepoznata
podrijetla.
Pčelice su, hijerarhijski gledano odozdo
prema gore s garbidž-pijedestala, čistačice,
njegovateljice, sestre, više sestre i glavne sestre. Ne bi one same proizvele med za vrcanje
da nema matica, društvenih insekata zvanih
doktorica ili doktor, primarijus ili kirurgica.
Oni su lajf inšurens u rupčagi gdje se
dolazi na stotine načina izgubiti usrani lajf.
Matice su stilisti zaduženi za uzorak vašeg
veličanstvenog nestanka. Taj kalup koji smisle ti okrečeni grobovi je raka za vašu sitnu,
izgubljenu i nadasve mirnu i dobru dušu.
Sve što se sruši može se obnoviti, piše
ovdje u Protokolu bolničkog ponašanja. Jedino pitalje u njemu glasi: Smatrate li smrt
dovoljno dobrom nagradom?
Vi ste mu ljupka akvizicija, ne piše nigdje.
Ipak, kao da je tu negdje ubačeno u tekst, ali
čovjek to ne može naći.
Tražiti istinu je kao da loviš dim, mudro
bi zborio šukundjed u lucidnim trenucima
kada je sjenica imala bambusov šešir na glavi.
Krasan blef s dimom, odgovorio bi mu
klobuk, skinuvši se sam u znak poštovanja,
kada to već nije učinio pampero.

Gdje mogu dobiti malo morfija, pitam za
zdravlje junačko malu medicinsku sestru sa
crnom pelerinom na bijeloj uniformi. Kao da
je časna, a nije.
Injekcija? Tableta?, mirno mi odgovora.
Može i u kuglicama, u prahu; gotovo sam
plakao od sreće.
Makedonski?, ošine me pelegrina posred
duše čupajući mi pitanje: je li ovo moguće?
Pele(g)rina i mala medicinska sestra.
Pomiješan s duhanom?, pozlatilo joj se
časno srce.
Ikakav, tresem se nestrpljivo pred nekim
tko ima dušu.
Čaj od čahura?, sada sam je već postavio
na nebo kao nestvarnu jeku.
Čahure prelivene rumom?, rado me gleda, veselo lipta i rosi ustašca uzbuđenjima.
Primarijus na kirurgiji.
Ne reče više ni crne ni bijele, samo to, nestane u najprije u pelerinu, a ova u vratima
mliječnih stakala sa zlatnim okvirima.
novi
KAMOV
Kakva lakoća razgovora. Koliki dašak prirodnosti. Tako zamišljam alkemičare

u riječkim podrumima na Brajdi.
Ne mogu to a ne usporediti s davnim
događajem u močvarnom rukavcu, zapravo
izoliranoj bočatoj bari zvanoj Glava od vode,
16 milja udaljenom od naše farme, tik uz uzgajalište nekoliko vrsti glavonožaca biološke
marke Coleoidea i indijskih lađica (Nautolidea), koje su k nama Državnim kodeksom
dampinga teleportirane iz Indijskog oceana
samo zato jer se hrane jedanput mjesečno.
Njima se pak ne hrane ni naše šugave žabe iz
porodičnih općebioloških klanova Bufo bufo
(Obične krastače) i Pelobates fuscus (Češnjače).
Poznato je da su naše bočate vode sklone
dugim nevezanim razgovorima o ljubavi, pa
sam od tog malog mrtvog mora iz rukavca
Glava od vode na pladunju dobio ovu priču o
pitomoj i osjetljivoj prirodi ljudi:

On se igrao u caklinu umotanim oblutkom, koji je zacijelo s valovima dolutao s
nekog lukobrana ili napuštenih škverova u
Oblom. Ovdje oblutaka nema nikada. Bočate
ih vode odmah izgrizu, kao divlji psi čovjeka.
On je, dakle, u ruci imao neoštećen, bijel, rijedak oblutak, koji je vješto obrtao kažiprstom i srednjakom. Tako kockari skitnice vrte velike srebrne kovanice ispred malih
obiteljskih igračnica uz benzinske pumpe u
močvarnim guštarama kuda prolaze sjeverni
autoputovi prema ledenim lukama.
45
U trenutku za koji je on osjetio da je pravi, bacio je taj valutak da poskakuje vrhom
vode, onako: čas buši površinu vode kao
plivač kraula čas je u zraku kao skakavac.
Oblutak se pri zadnjem skoku iz petnih žila
uspeo dosta visoko i napravio pljaf!, koliko je
dug i širok. Voda koja je izbila iz rupe, veličine maloga vodoskoka, napravila je pljas! po
nogama tvoje bake.
Iako su bili blizu nisu se do pljaf! i pljas!
zamijetili.
Pogledali su se, osvrnuli su se: lišće je
bilo najsuše ispod tikovine zavojitih žila.
Pljaf!
Pljas!
Tako su se oblikovali opći svijet, dobar
svijet; svijet priča, veliki svijet; široki svijet;
strani svijet, biljni svijet; životinjski svijet,
svijet činjenica; svijet ideja, svijet umjetnosti; svijet tehnike, stari svijet, novi svijet,
organski svijet, treći svijet, bijeli svijet, kraj
svijeta, mali svijet, vijek i svijet, onaj svijet,
drugi svijet, široki svijet, najbolji svijet.
Na taj način nastala je tvoja mama.

Nikada ga poslije nije vidjela, a tata se
odmalena naviknuo na tebe.
Nikad naravnije, pod prismotrom ljudske
prirode. Kako naravnije od toga?, pitam se i
danas u riječkoj bolnici popularno

zvanoj Al-Qa'ida, Al-Qaeda, ali i Ali
Kada.
Na širokim je vratima uska tablica:
46
novi
KAMOV
Prim. dr. med. Gianfrancesco Maria Pico de
Karahadžišejtanhafizbegović
Slovni sadržaj s tablice puši nargilu u bolničkoj ambulanti na Kirurgiji. Iako u meni
maloprije dobro zbori šejh Salih el-Munedžid: Trošenje nargile je haram, jer predstavlja
rasipanje imetka, i uzrokuje štetu svakome
onome tko je upotrebljava.
Primarijus puši šišu kao i svi riječki digići, ali dim njegove tumbećije ne ide uspravno
– prema gore, kao u svakog živog i zdravog
čeljadeta, nego dim tumbećije kulja tumbe u
nizbrdicu – prema dolje.
Pušim primarijusove štoseve, trikove za
pješaka fore. Vice versa: to je iz drugog vica,
prislonim svoja razjapljena usta na vlastito
naćuljeno uho, da se bolje čujem. Foršpan
sam za nešto veće gevere? Smicalica je u
tome da on ne kuri tumbećiju, nego sušeno
voće, kruške, šljive, grožđe. Čita misli, daje
da potegnem, dimni mlaz curi – gore, brzo se
pentra uzbrdicom. On uvlači, dim se kotrlja
– nizbrdicom, pada na pod i plazi oko naših
nogu.
Bio bih sam na svijetu da ne izvuče dvije
žive riječi:
Heroin, delijo?, na što vrtim glavom skroz
oko vratne osi. Ako me mačke (Felidae) gledaju, zavide mi.
Do ovog trenutka znam da razgovaram s
Aladdinom, ali od ovoga časa on plazi u svjetiljku. Njegova je turćija nepjevna, atonalna,
daleko od small swing banda ljupke i hitromislene pelegrine.
Morfij, meštre, morfij!, utapam ga u kapi
vode jer i sam daje riječi na kaplju.
Staromodno!, progovara iz njega karašejtan, mrkliji od karakahve. Koriš mene bijed-
nu hastu, napis’o bi na mom mjestu uman
ćato.
Je l’ mamlaze, ti bi..., nabraja sve ono što
i dovitljiva, vragometna i umilna pelegrina.

Brojim i ovce i dane.
E, nema ni u kuglicama, ne može nikako!
Ne držim. Samo kokain! Deder, kreni ispod u
Oftalmologiju.
Tamo se na uskim vratima kočeperi široka tablica
prim. dr. mr. doc.
Džemaluddin ben Newton-John O’Keefe

Hodnici su bili poput onih od čudna materijala nalik mramoru u eSFe-ima, peregzempla u Kubrickovu snafu 2001: A Space
Odyssey ili Tatijevu davežu Play Time. Drugih se sada ne prisjećam jer imam pametnijeg posla od nacističke sf-scenografije.
Plavi prozori Ivana Hospitalca Krstitelja
novi
KAMOV

(Ne znam zašto u mojoj zemlji vole te zabetonirane hororce. Jednom je čovjek s imenom moga oca propješačio 24 milje do kina u
Oblomi kako bi gledao ta sranja preporučena
u Jungle Newsu, cajtungu za Amere i ostale
greenhorne i generacije izgubljene u divljinama naše kojekako posložene države.
Poslije je sve to prepričavao šukundjedu,
nakon odluke da ovaj neće izazivati smrt lišćem abelije. Kad je taj moj prapredak odlučio da postane kroner i kada mu, naoko, nije
smetalo da vjetar odnosi bambusni krov sjenice, odlučio je da svim svojim tajnim silama
zaustavi pampero. Što baš i nije bio dim na
vjetru nego u njegovoj luburi. Eto, puhnulo
mu u glavi.)
Tsja! Traćenje talenta, moji dragi.

Kada sam se vratio (iz bolnice) naprtnjači, primijetio sam da je rupa jednog zatvarača
ciferšlusa oštećena a otvor razjapljen – iz der
Rucksacka je ukradeno sve ono što je prazno
bilo pohranjeno u teglici za krastavce.
Odlučih skupnjati ono puno, koje nema
praznine, napunjeno, cjelovito, koje sadrži u
sebi mnogo čega.
Počinjem s guštericom.
Čekala me je obavijena oko čelične Ubrave sa šifrom (M-Wave).
Razmišljao sam je li ona progutala ono
prazno iz teglice za krastavce i je li me tako
htjela upozoriti na nešto što je vrijedno i važno. Nisam htio razlamati glavu time, jer možda nije bilo dragocjeno spomena, što bi mi
(ipak) išlo u prilog. Pa tako neka i bude, bez
obzira na to što je stvarno bilo, ako je ta-
47
kvime postojalo, ma u kome obliku ljudske
sumnje. Njemu ili drugome na štetu. (Bljak!)
Brk mi se smiješi dok razmišljam što je
bila tema ovoga dana, prvoga u Hrvatskoj.
Ne kontam ništa posebno. Kao što ne razaznajem što je bila tema dana, ne razbijam
glavu ni o tome što će biti tema noći. Doznat
ću to kada pročitam idući odlomčić svoga romana, koji tek sada počinje valjati staze prema katarzi.
Nadam se da će to, radi moje vlastite
udobnosti, biti tema turnir. Vidjet će se kako
će tamo govor moga umjetničkog djela nalikovati šahovskom natjecanju na kojem se u
svim partijama obvezatno igra jedno te isto
otvaranje, koje predstavlja zadanu temu.

Tema i turnir, oboje su viteški. Nije ipak
pravilo da im plemenita plijesan obrubljuje
srce. Niti da herc ima odnjegovane odlike dobre pasmine.
Pogotovo plemenit vrat.
Svašta neuki ljudi vješaju oko njega.
Knjigu treba učiti prije nego joj vrag stane na šiju.

Kraljev gambit, talijansko otvaranje, kraljeva indijska obrana, damina indijska obrana, englesko otvaranje, Aljehinova obrana,
slavenska obrana, španjolska partija, francuska obrana, sicilijanska obrana, CaroKann obrana, skandinavska obrana, ruska
obrana, Philidorova obrana, Evansov gambit.
novi
KAMOV
48
Moja šahovska ploča za viteške tema turnire. (Nepojavljivanje u javnosti jasna je indikacija
da je Kralj bolestan, ili se drži kao mila Gera.)
Laku noć, mili moji!
Poslije nje prihvatite Dobro Jutro. Kao
rukavicu. Kao sve u svojoj šaci. Kao šalu.
Kao ljude oko sebe. Kao ideju. Kao cijenu.
Kao kovčeg. Kao borbu. Kao riječ, mili moji.

Usnuo sam ovakav vragoljast san,
(ulomak iz romana)
NATALIA DE CIOTTA – UGLEDNA RIJEČKA
DOBROTVORKA I NJEMAČKA SPISATELJICA
Irvin Lukežić
Uvod
Tijekom druge polovice devetnaestoga stoljeća u elitnim se krugovima riječkoga građanskoga društva svojom nesvakidašnjom pojavom osobito isticala Natalia de Ciotta, rođena
de Ritter-Záhony, dama široke kulture, znamenita dobrotvorka i plodna njemačka spisateljica. Njena je visoka društvena uloga bila
uvjetovana činjenicom da joj supruzi pripadahu najuglednijim i najbogatijim posjedničkim obiteljima svoga vremena: obojica njenih
budućih muževa bijahu Riječani, umirovljeni
austrijski časnici, prema godinama starosti
vršnjaci. I jedan i drugi bili su dobro odgojeni, uglađeni i inteligentni muškarci, poduzetni i marljivi, podjednako djelatni u vojnim i u
civilnim poslovima, zalažući se prije svega za
javnu dobrobit i interese rodnoga grada. Bili
su to ljudi iz starih i imućnih buržoaskih rodova, s vrlo razvijenim obiteljskim i osobnim
vezama. Upravo takvom genealoškom, druš-
49
/NOVI FJUMANOLOŠKI PRINOSI/
novi
KAMOV
tvenom i kulturnom miljeu pripadala je i Natalia de Ritter-Zahóny.
Ulazak u riječko visoko društvo bio je
ovoj dami, plemenitoj ne samo po svome podrijetlu nego i rijetko nesebičnoj naravi, predodređen. Započet je stupanjem u krug moćnoga riječkoga trgovačkoga klana Scarpa,
generacijama povezanog s društvenim elitama Trsta i Beča, potom proširen i još bolje
utvrđen pozicijom supruge riječkoga gradonačelnika Giovannija viteza Ciotte, izravnim
potomkom slavnog Andrije Ljudevita Adamicha, koji autoritativno vlada gradom više od
dvadeset godina, u doba velikoga gospodarskoga procvata i prosperiteta Rijeke. Ona je
zasigurno utjecala na kozmopolitsku širinu
njegovih pogleda i uvijek napredna stremljenja, potičući ga u svim velikim projektima i
inicijativama, uvijek mu pružajući potporu
kao razborita životna suputnica, obrazovana
i duhovita žena, mudra i odmjerena savjet-
50
novi
KAMOV
nica. Iako se nikada nije aktivno bavila politikom, prepuštajući to suprugu i njegovim
mnogobrojnim muškim suradnicima, osobito je značajan utjecaj ona ostavila na području kulture i društvenoga života, nesebično pomažući i podupirući lokalne dobrotvorne ustanove, školske zavode i gradsku sirotinju. Kao istaknuta spisateljica, autorica popularnih romana i putopisa, značajna predstavnica austronjemačkog kulturnog kruga,
stekla je značajan ugled među čitateljstvom
tadašnje Austro-Ugarske Monarhije, od Rijeke i rodnog Trsta, do Budimpešte, Beča i
Berlina. Njemačka i mađarska publika, kao i
tadašnja novinska kritika, prihvaćale su njezine radove s velikim zadovoljstvom i zanimanjem. Podjednako takvo zanimanje pokazivala je prema njenim tekstovima i domaća
riječka publika, tim više što njihova autorica
bijaše suprugom prvoga njena građanina što
ga u tadašnjem tisku s ponosom nazivahu
Magnifico Podestà.
Unatoč tome što pripada odavno već zaboravljenim imenima, njen život i djelo još
uvijek nas privlače svojom neobičnošću, ose1 József Szinyei, Magyar írók élete és munkái, II.
Kötet, Budapest 1893. str. 76. Magyarosrzág vármegyéi és városai (Magyarország monografiája) ur. J. Sziklay i S. Borovszky, Apollo, Budapest 1897, str. 136. U
popisu riječkog pučanstva iz 1857. pohranjenom u Državnom arhivu u Rijeci navodi se kao mjesto rođenja
Trst.
2 Freiherrn Ritter von Zahony (Ritter de Zahony)
www.edelleute.at/familie.php
3 Giancristoforo Ritter de Zahony www.retecivica.trieste.it Tour, Elvine de La, Biographisch-Bibliographisches Kirchenlexikon, Band XII (1997) Spalten 370-374
Autor: Peter F. Barton www.bautz.de/bbkl/t/tour
4 Záhony www.de.wikipedia.org/wiki
5 V. bilj. 2.
bujnošću i snažnom ženskom individualnošću koja svojom energičnošću, senzibilnošću
i ustrajnošću uspješno nadvladava sve ograničenosti svoga vremena, kao i brojne društvene predrasude koje u to doba ženi nameću tradicionalni patrijarhalni jaram kreposne supruge i uzorne domaćice. Natalia de
Ritter-Záhony pruža sasvim atipični ženski
curriculum vitae, koji svojom “devijantnošću”
jasno najavljuje postupnu društvenu emancipaciju pripadnica nježnijeg spola u okvirima austrougarskog carskog i kraljevskog
kulturnog miljea.
Djetinjstvo
Ako je ičiji život bio usko povezan s rijekama,
onda je to bio život Natalije de Ciotta. Od rijeke Soče, gdje je ugledala svjetlo dana, preko rijeke Majne, gdje joj bijaše rođen otac,
do Dunava, gdje je provela djetinjstvo, preko
Temze i Seine, gdje je boravila u mladosti, do
skromne Rječine, pored koje će provesti najveći dio života i naći posljednje počivalište.
Rijeke, dakle, uistinu bijahu njenom sudbinom, svojevrsnom konstantom njena neobična života. Sve je počelo uz obale rijeke koju
je u svojim stihovima proslavio slovenski pjesnik Simon Gregorčič.
Natalia de Ritter-Záhony rodila se 25.
prosinca 1831. godine u Gorici1, u imućnoj
i vrlo brojnoj građanskoj obitelji njemačkoga podrijetla koja je nedugo prije njena rođenja bila podignuta u niži plemićki stalež.
Budući da je svjetlo dana ugledala baš na
sam dan Božića, na krštenju će joj biti nadjenuto ime Natalia. Ritterovi su potjecali iz
Frankfurta na Majni, gdje se prvi put u povijesnim izvorima spominju 1533. godine. Kao
novi
KAMOV
gorljivi sljedbenici njemačke evangeličke/luteranske crkve (augustana confessione), njeni članovi generacijama bijahu okretni poduzetnici, trgovci i duhovnici. Koncem osamnaestoga stoljeća pojavljuju se ogranci obitelji
Ritter u susjednoj Austriji i Češkoj, gdje razvijaju znatnu trgovačku, novčarsku i industrijsku aktivnost.2
Natalijin otac Johann Christian (Giovanni Cristoforo, Giancristoforo) Ritter (1782.–
1838.), rodom iz Frankfurta na Majni, mlađi
sugrađanin i suvremenik Johanna Wolfganga Goethea, bio je isprva trgovac salitrom,
potom vlasnik rafinerije šećera i veleposjednik u Gorici. Godine 1809. preselio je iz rodnoga grada na Maltu. Isprva je posredovao u
kupovini i prodaji salitre što se odvijala između Londona, Malte i Trsta. Nakon što je zasnovao trgovačko poduzeće u Beču, po završetku napoleonskih ratova zakupio je rafineriju šećerne trske u Trstu, čije sjedište 1818.
godine prenosi u obližnju Goricu.3 Bio je to
prvi značajan korak u stvaranju budućeg
obiteljskog posjedničko-industrijskog imperija sa središtem u goričkoj grofoviji, odakle
su njegovi marljivi nasljednici mogli proširili svoj gospodarski utjecaj na susjednu Furlaniju, Sloveniju, Korušku i Istru, te na širi
srednjoeuropski prostor, sve do daleke Mađarske i Slovačke.
Poslovne uspjehe slijedio je i nagli društveni uspon. U svojoj palači ugostio je Ritter
1825. cara Franju I. i njegovu suprugu Carolinu Augustu od Bavarske. Bio je utemeljiteljem i direktorom osiguravajuće kompanije Assicurazioni Generali u Trstu. Ritterova rafinerija šećera (Zuckerrafinerie) u Gorici, pod imenom Johann Christian Ritter &
51
Comp, bila je za ono vrijeme podignuta u divovskim razmjerima, predstavljajući značajno industrijsko postrojenje čitave monarhije.
Zahvaljujući tome, on s vremenom uspješno
širi svoje poslovanje i podiže još jednu rafineriju šećera na području mađarske komorske gospoštije Záhony. Za razliku od goričke,
ova rafinerija prerađivala je šećernu repu. To
područje u sjeveroistočnoj Mađarskoj, smješteno na lijevoj obali rijeke Tise, na samoj
granici s Ukrajinom, danas pripada Županiji
Szabolcs-Szatmár-Bereg.4 Godine 1829. proglašen je nasljednim plemićem, s predikatom
de Zahony, zbog osobitih zasluga za Austriju
tijekom napoleonskih ratova. Uz staro prezime to ime postaje tada drugim obiteljskim
prezimenom (Ritter de Záhony). Kada je 10.
svibnja 1830. godine Johann Christian Ritter potvrđen za ugarskoga nasljednoga plemića, bit će mu pridodat i novi pridjevak de
Záhony.5 Izvorni obiteljski grb simbolizirao
je pastirski štap sa zvijezdama, a nakon što
im je dodijeljen barunat, pridodan je i jedrenjak. Geslo na obiteljskom grbu njegovih potomaka, koji prvo stječu titulu austrijskih vitezova (Ritterstand, 1855.) a zatim i baruna
(Freiherrstand, 1869.), glasilo je PER RECTAM VIAM (Ispravnim putem).
Dana 22. siječnja 1835. austrijsko Ministarstvo trgovine izdalo mu je poseban privilegij za korištenje parnoga uređaja za isušivanje (Abdampfungsapparat) koji će petnaest
godina kasnije biti obnovljen. Veletrgovačka
tvrtka Ritter I.C.& Comp. imala je svoju poslovnicu i u Trstu (Via S. Francesco 1196).6
U razdoblju od 1832. do 1835. Ritter je
bio predsjednikom Assicurazioni Generali u
Trstu. Među utemeljiteljima ovog velikog po-
52
novi
KAMOV
morskog osiguravajućeg društva svjetskoga
značaja bili su još utjecajni dioničari Giuseppe Lazzaro Morpurgo, Samuele Minerbi,
Giovanni Guglielmo Sartorio, bankar Marco
Parente, povezan s bečkim ogrankom obitelji
Rotschild i obitelji Tolonia u Rimu, Francesco Taddeo Reyer, prijatelj Benjamina Franklina, odvjetnik Giambattista Rosmini i Karl
Ludwig Bruck, budući znameniti austrijski ministar.7 Osim u privrednom, Johann
Christian Ritter de Záhony isticao se osobito
i u javnom životu svoga vremena, obnašajući dužnost predsjednika (kuratora) Švicarske
protestantske općine (Comunità della Confessione Elvetica) u Trstu.8 Pored toga stekao
je zasluge i za utemeljenje evangeličke općine u Gorici. Svojim potomcima ostavio je
gospodarski i industrijski imperij, što obuhvaća prostor od Furlanije, Slovenije, Ko6 Annuale marittimo 1863, Trieste 1863, str. 116. Ditte approvate all´ingrosso.
7 La citta cosmopolita (1813–1867) http://lorindol.altervista
8 Scematismo dell´I.R. Littorale Austriaco-illirico, Trieste 1837, str. 225.
9 Giuseppe Tominz, Arte delle virtu borghesi, www.
retecivica.trieste.it www.museorevoltella.it
10 Palača Attems Santa Croce postala je tijekom trećeg desetljeća XIX. stoljeća vlasništvom obitelji baruna
Ritter de Zahony. Njeni prijašnji gospodari bili su gorički vlastelini grofovi Attems Santa Croce. U posjedu
baruna Ritter de Zahony rezidencija je ostala sve do
1907. godine, kada je bila darovana gradskoj općini.
Danas je u toj zgradi općinsko sjedište i gradska vijećnica.
11 Amalijinu sliku dobio sam ljubaznošću gosp. Henryja Cobbolda-Lyttona, na čemu mu najtoplije zahvaljujem. Gospodin Cobbold-Lytton ustupio mi je i druge vrijedne dokumente pohranjene u njegovoj obitelji
u Knebworth Houseu, koji su mi bili korisni za bolje
rasvjetljavanje odnosa između Natalije i Emily BulwerLytton. I na tome sam mu posebno zahvalan.
ruške, Istre do Mađarske i Slovačke. Upravu
nad obiteljskom šećeranom nakon njegove
smrti zajednički preuzimaju sinovi Christian
mlađi, Hektor Julius i Wilhelm. Otac im u
nasljedstvo ostavlja značajnu svotu novaca
koja postaje financijskim temeljem za podizanje značajne industrijske predionice i tkaonice za preradu pamuka u Podgori kod Gorice.
Djetinjstvo i ranu mladost Natalia je provela u vrlo pobožnom i skladnom ozračju,
okružena velikim brojem starije i mlađe braće, s kojima ostaje blisko povezana i u zrelijim godinama. Johann Christian Ritter de
Záhony, u skladu s protestantskim njemačkim tradicijama, bio je otac brojne obitelji.
Iz braka s prvom suprugom Marijom Bressiac, prema nekim izvorima podrijetlom iz
Skadra, a prema drugima iz Bakra, imao je
osmero djece. Nakon Marijine smrti u studenome 1820., krajem listopada sljedeće godine oženio se petnaest godina mlađom djevojkom Amalijom Hoffmann (1797.–1870.) iz
Švicarske, kćerkom profesora i upravitelja
kantonalne škole, Georga Franza Hoffmanna
iz Aaraua, koja će mu podariti još šestero
djece, među kojima i Nataliju. Bila je trinaesto, pretposljednje dijete. Njena najstarija
polusestra Wilhelmina bila je od nje starija
dvadeset i jednu godinu. U obitelji je iz dvaju brakova bilo ukupno devetero braće i pet
sestara.
Godine 1829. njihove bidermajerske građanske portrete, u tehnici ulja na platnu,
izradio je tršćanski slikar Giuseppe Tominz.
Prva slika prikazuje muškarca u kasnim četrdesetim godinama, odjevenog u tamnu svečanu ugarsku odoru, koji u desnoj ruci drži
novi
KAMOV
šubaru s bijelom kićankom i raskošnim gajtanima. Okruglo lice, svijetle, ali pomalo mrtve oči, unatrag začešljana tamnija frizura sa
sijedim zaliscima, odaju izraz unutrašnje stabilnosti i smirenosti. Nasuprot njemu Amalijino lice zrači mladošću i vedrinom. Odjevena je u jako dekoltiranu tamnu brokatnu
haljinu, diskreno pokrivena svilenim prevjesom. Oko lijepo oblikovana vrata pričvršćena
je biserna ogrlica s križićem. Oči su svijetle,
malko razmaknute, izraz lica spokojan. Na
raskošno oblikovanoj frizuri, složenoj u pundžu, vidljiva je biserna dijadema. Uši su joj
ukrašene bisernim naušnicama.9
U skladu sa svojim tradicionalnim luteranskim odgojem Natalia je, unatoč tome što
bijaše djetetom iz vrlo imućne obitelji, vrlo
rano razvila duboke altruističke osjećaje prema drugima, poglavito onima koji su najviše
trebali kakvu ljudsku ili materijalnu pomoć.
Ta njena filantropska sklonost ogledala se
u nesebičnom pomaganju siromasima, djeci i školskoj mladeži, različitim dobrotvornim
inicijativama i karitativnim akcijama.
Kako joj otac umire već u njenoj sedmoj
godini života, brigu o njenom odgoju i školovanju preuzet će majka Amalia, kao i mnogo starija braća. Godine 1838. Amalia je u
tehnici akvarela naslikala svoje troje najmlađe djece kako se igraju ispred palače Ritterovih u Gorici.10 Najstariji među njima, Karl
(1830.) vuče kolica, dok u njima sjede Adolf
(1833.) i Natalia, koja ima kapicu na glavi.
Iza njih je vjerojatno njihova tadašnja guvernanta. Za razliku od raskošne palače, koja
je prikazana prilično vjerno, figure su oblikovane pomalo naivno. Taj grupni obiteljski
portret zrači skladom, sigurnošću i unutraš-
53
njom harmonijom koja će, posve sigurno, biti
narušena očevom smrću.11
Univerzalni očevi baštinici bili su Natalijina starija braća Julius Hektor i Wilhelm, koji
su poslovnu i trgovačku praksu usavršavali u Engleskoj. Osobito aktivan u poslovnom
smislu bio je Julius Hektor (1816.–1878.),
prvi predsjednik Trgovačke komore u Gorici, budući austrijski barun, veleposjednik
i tvorničar, vlasnik tvornice papira, mlina i
predionice pamuka, u kojima bijaše svojevremeno zaposleno čak dvije tisuće radnika.
Njegov brat Wilhelm (1825.–?), darovit inženjer i graditelj, podigao je pak evangeličkometodističku crkvu u Gorici. Najstariji Natalijin brat Heinrich bio je oženjen tršćanskom
barunicom Angiolinom Sartorio. Heinrichov
portret iz mladih dana izradio je poznati gorički portetist Giuseppe Tominz.
Rana mladost
Prema sačuvanoj korespondenciji, Natalia je
već u trećoj godini iz Gorice preselila s majkom u Beč, gdje provodi kasno djetinjstvo
i ranu mladost. U dvanaestoj godini, radi
zdravstvenih problema, dolazi na liječenje u
Ortopedski zavod Jakoba Heinea u Cannstattu kod Stuttgarta. U taj ugledni zavod dolazili su bolesnici iz svih krajeva Europe, liječeći se od skolioze, ravnih stopala i paralize
ruku ili nogu. Natalijina majka živjela je tada
u Beču, s ostalom svojom djecom.
Tijekom studenoga 1843. Natalija ondje
upoznaje mladu Engleskinju Emily BulwerLytton (1828.–1848.), aristokratkinju iz Berkshirea, s kojom postaje vrlo bliska prijateljica. Emily bijaše prvo dijete Edwarda Bulwer-
54
novi
KAMOV
Lyttona (1803.–1873.), poznatog engleskog
spisatelja i političara, i njegove supruge Rosine Doyle Wheeler, također znamenite književnice. Otac Natalijine prijateljice Emily bio
je uspješan, popularan i slavan romanopisac, pjesnik, dramatičar i političar viktorijanske epohe. Najpoznatije mu je djelo Posljednji dani Pompeja. Blizak prijatelj britanskog
premijera Benjamina Disraelija. Preko majke
naslijedio je obiteljski dvorac Knebworth House u grofoviji Herfordshire. Sahranjen je uz
najviše državne počasti u Westminsterskoj
opatiji.
Emilyn otac nalazio se tada na vrhuncu svoje literarne popularnosti. Djela su mu
svojedobno prevođena na njemački, norveški, švedski, francuski, finski i španjolski jezik. Godinu dana prije Natalijina dolaska bio
je prekinuo svoju parlamentarnu djelatnost.
Povukavši se iz privremeno aktivne politike,
vrijeme je uglavnom provodio u putovanjima kontinentalnom Europom. Unatoč svojoj
nekadašnjoj velikoj slavi, danas on predstavlja pomalo preživjelu književnu pojavu.12
Emilyn brat Robert Bulwer-Lytton, Natalijin
vršnjak i tadašnji znanac, bio je značajan britanski političar i diplomat. Rođen iste godine
kada i Natalia, Teddy bijaše blizak prijatelj
Roberta i Elizabeth Barrett Browning. Pjesme je objavljivao pod pseudonimom Owen
Meredith. Vrhunac njegove diplomatske karijere bio je prestižan položaj potkralja Indi-
12
http://en.wikipedia.org./wiki/Edward_BulwerLytton_1st_Baron_Lytton
13
http://en.wikipedia.org./wiki/Robert_Bulwer_
Lytton_1st_Earl-Lytton
14
Szinyei, nav. dj.,str. 76.
je i veleposlanika Ujedinjenog Kraljevstva u
Parizu.13
Boravak u istom zavodu zbližit će dotad
vrlo osamljenu Emily i tri godine mlađu Nataliju. Premda bijaše iz vrlo ugledne i imućne
obitelji, osjećala se odbačenom i nesretnom.
Ova darovita, boležljiva i izuzetno osjetljiva
djevojka boravila je ondje radi dugotrajnog
i teškog liječenja deformirane kičme. Budući da njeni roditelji bijahu rastavljeni, čitavo
djetinjstvo provest će pod paskom svoje dadilje Mary Greene. Zajedno sa svojim mlađim
bratom Teddyjem (Robertom) često je boravila u Dublinu, Cheltenhamu i Coventryju.
U pismima koje iz Cannstatta upućuje
svome ocu u Englesku, Emily svoju dvanaestogodišnju prijateljicu naziva “little italian
girl”, “little favourite”, “poor little Natalia”. Privlačila ju je svojom bistrinom i ranom zrelošću. Tadašnja upraviteljica Ortopedskog zavoda, gospođa Heine, nije odobravala njihovo
druženje zbog velike razlike u godinama. No,
otac joj je u pismima pružao podršku. Nažalost, boravak u Cannstattu morao je biti naglo prekinut, jer će se Natalia koncem lipnja
1845. zajedno s majkom vratiti kući. Prijateljice će, posebice Emily, vrlo bolno doživjeti taj rastanak. Nakon toga i Emily će se sa
svojom pratiljom Mary uputiti u Englesku.
Godine 1846. Natalia je otputovala u
London, nastanivši se u kući svoje prijateljice Emily. U ljeto 1847. Natalia je boravila stanovito vrijeme na obiteljskom imanju
Bulwer-Lyttonovih u Knebworth Houseu.
Nakon toga pridružit će joj se majka Amalia, koju Emily zove bogatom grande dame
du monde. Boravak u viktorijanskoj Engleskoj, u obitelji jednog uglednog književnika,
novi
KAMOV
nedvojbeno bijaše vrlo poticajnim za buduću
spisateljicu. London je u to vrijeme predstavljao metropolu ogromnog svjetskog imperija,
gdje se odvijao kulturni i intelektualni život
na najvišoj razini. Prema nekim izvorima, u
Londonu je Natalia ostala gotovo dvije godine.14 Boravak u velikoj svjetskoj metropoli,
u osvit živahne viktorijanske kulture i njena
kozmopolitskog sjaja, nedvojbeno će utjecati
na njeno kasnije književno djelovanje. Sredina i obitelj u kojoj se toliko njegovala literatura neće ju ostaviti ravnodušnom, te će se
ona kasnije i sama baviti spisateljstvom.
Koncem ljeta 1847. Natalia odlazi u Pariz, a njena majka ostaje u Engleskoj s Emily. Ondje ostaje nekoliko mjeseci. U ožujku
1848. prijateljice se ponovno susreću u Londonu, jer je u Parizu bila izbila revolucija.
Ponesena zbivanjima u Francuskoj, Natalia
je tada očekivala slične nemire i u engleskoj
prijestolnici. U to vrijeme Emily se nalazila
u londonskom Brompton Roadu, planirajući
da će zajedno s Natalijom i njenom majkom
otputovati u Trst. Nažalost, umjesto toga,
dogodit će se nešto nepredviđeno: revolucija što izbija u Beču, gdje se nalazio Natalijin
brat, prinudit će nju i njenu majku da iznenada otputuju u Austriju. Obje su tada bile
izvan sebe od zabrinutosti za svoje najdraže.
U isto vrijeme, osjećale su veliku grižnju savjesti što su bile prisiljene ostaviti Emily u
teškom i depresivnom stanju.
Potpuno iscrpljena i napuštena od najbolje prijateljice, u koju je polagala jedine nade,
Emily umire od tifoidne groznice u noći 29.
travnja 1848. godine. Premda je službeni
uzročnik njene smrti bio tifus, ona će zapravo umrijeti od slomljena srca. Njen brat Ro-
55
bert, tada šesnaestogodišnjak, očito duboko
potresen njenom tragedijom, posvetit će joj
sljedeće stihove:
She pass´d out of my youth at the still
time
O´ the early light, when all was green and
husht.
She pass´d, and pass´d away. Like broken rhyme
Her sweet short life´s few relics are.This
crusht
And scatter´d rose, she dropp´d that page
she turn´d,
And finished not; this curl, her gift; this
knot
That flutter´d from her…Hard world, harm
them not!
My right to keep the hath been sorely
earn´d
Natalia, koja se tada nalazila u dalekom
Beču, bila je podjednako tako neutješna, danima oplakujući smrt svoje voljene prijateljice. Dogodilo se to upravo u doba kada se
Europom počeo širiti val velikih društvenih
nemira i revolucionarnih promjena. Nakon
dolaska iz Londona, Natalia i njena majka
doputovale su u Beč, gdje je Amalia i prije
toga živjela (Spiegelgasse No. 1098). Pročitavši u jednim njemačkim novinama kako je
Emily preminula, Amalia 25. svibnja te godine upućuje njenom ocu izraze duboke sućuti
u pismu na francuskom jeziku. “Jugez de ma
doleur et de celle de ma pauvre Natalie, qui
pleure jour et nuit, sans se consoler!”
Tako se Natalia oprostila od svoje mladosti i njenih lijepih ideala. Premda još vrlo
mlada, bijaše na stanovit način već tada zre-
56
novi
KAMOV
la i odgovorna osoba, koja se hrabro nosi sa
svakim životnim izazovom. A čekala su je uistinu velika i teška iskušenja. Iz Beča će se
dvije godine kasnije preseliti u Rijeku, grad
u kojem će provesti punih četrdeset i pet godina.
Prvi brak
Godine 1850. devetnaestogodišnja Natalia de
Ritter-Záhony udala se za Riječanina Pietra
Scarpu (1823.–1860.), posjednika i austrijskoga časnika. Dogodilo se to iste one godine kada je Rijeku svečano pohodio hrvatski
ban Josip Jelačić. Natalijin osam godina stariji suprug bijaše sin tada najbogatijeg riječkog trgovca, posjednika i brodovlasnika Iginija Scarpe, principala trgovačke kuće Paolo
Scarpa, i Tršćanke Angioline Sartorio. Stekavši kao žitni i drvni veletrgovac znatan
kapital, njegov se otac isticao kao dioničar
mnogih industrijskih poduzeća. Bio je članom riječkog patricijskog vijeća, predsjednik
Trgovačko-obrtničke komore, jedan od utemeljitelja Ljevaonice metala, jedan od utemeljitelja i dugogodišnji predsjednik Gradske
ubožnice, vlasnik Trgovačkog mlina u Žaklju
i potkonzul kraljevine Danske u Rijeci. Pietrova majka Angiolina bila je kći tršćanskoga
15 Almanacco fiumano per l´anno 1858, anno IV, Fiume E. Rezza 1858, str. 33-34.
16 L´Eco di Fiume, anno IV, br. 36, sabato 11 agosto
1860. Pietro Scarpa (nekrolog), Ir. Lukežić, Riječke glose, ICR, Rijeka 2004, str. 244-245.
17 Annuario marittimo 1863, Trieste 1863.
18 Ir. Lukežić, Povijest riječkih konzulata, Adamić, Rijeka 2004, str. 74.
19 DAR, Matična knjiga vjenčanih Rijeke (Liber matrimoni), 1876.
trgovca žitom i patricija Pietra Sartoria, rodom iz San Rema, koji je preminuo u Rijeci.
Taj djed po majci, u čiju čast Pietro i dobiva
ime, bio je blizak prijatelj njegova djeda po
ocu, Paola Scarpe.
Pietro Scarpa školovao se u Inženjerijskoj
vojnoj akademiji u Beču, gdje s velikim žarom proučava matematičke discipline. Vojnu
službu započinje kao potporučnik, završivši
još dopunski tečaj u spomenutoj Inženjerijskoj akademiji. Natporučnik inženjerijskog
zbora od 1844. godine, 1847. premješten je
u činu potkapetana u 27. linijsku pješačku
pukovniju. Bio je zapovjednikom regimente
Piret. Nakon izbijanja rata u Italiji 1848. pridružio se postrojbama maršala Nugenta, potom feldmaršala grofa Thurna. Za osobite zasluge u zbivanjima te godine unaprijeđen je
u čin carskog i kraljevskog kapetana. Narušeno zdravlje uslijed teških ratnih uvjeta prinudit će ga, međutim, da ubrzo napusti aktivnu vojnu službu i vrati se već iste godine u
rodni grad, gdje uspješno organizira zbor Narodne garde i postaje njenim zapovjednikom
po nalogu austrijskoga Ministarstva rata. Na
toj funkciji ostaje do konca kolovoza 1849.,
kada je pozvan u Beč na drugu dužnost.
Povukavši se iz vojne službe u privatan
život, Scarpa zasniva vlastitu obitelj, te se
posvećuje stvarima lokalne trgovine, koristeći se svojim solidnim tehničkim znanjem i
dotadašnjim inženjerijskim iskustvima. Ističući se isprva u raznim pomorskim pothvatima, postaje promotorom u području brodogradnje, gdje prvi uvodi novi Klipper sustav, potom pozornost obraća na industriju
kao dioničar u brojnim poduzećima. Svojim
je sredstvima podigao velebnu pilanu i mlin
novi
KAMOV
s pekarom za proizvodnju kruha na parni
pogon. Kruh proizveden u Scarpinu pogonu
prodavao se na funte i bio namijenjen siromašnijim slojevima stanovništva. Njegov spekulativni i uvijek aktivni duh imao je i mnoge
druge, nažalost, neostvarene vizije. Imao je,
pored ostaloga, namjeru podići velebnu Prusku kompaniju koja bi se bavila pomorstvom,
trgovinom i pomorskim osiguranjima. Prilike, međutim, nisu bile naklonjene ostvarivanju toga projekta. Ostalo je neostvareno i
njegovo nastojanje da se u Rijeci otvori podružnica Kreditne banke za pokretna dobra
(Credito mobiliare). Od 1853. ravnatelj (direttore consulente) je riječke Fonderie metalli
i njenog dioničkog društva, te riječki zastupnik Società industriale triestino-fiumana.15
Bio je prisjednikom za trgovačko i pomorsko
pravo Županijskoga suda u Rijeci. Umro je
od posljedica jednog otrovnog gljivičnog oboljenja (fungo mendulare).16
Pietro Scarpa posjedovao je udjele u vlasništvu triju obiteljskih jedrenjaka: briku Iginia, barku Paolo i kliperu-škuneru Paolo Maria. U prvom jedrenjaku, izgrađenom u Rijeci
1852. godine, od 325 tona nosivosti i 11 članova posade, posjedovao je 12 karata. Druga polovica vlasništva pripadala je kapetanu
spomenutoga broda Giacomu Raffaellu Luppisu. Bark Paolo (prije bark Emigrato), sagrađen u Rijeci 1854, od 389 tona nosivosti, dijelio je Pietro u polovici vlasništva sa svojim
ocem Iginijom. Jedrenjak Paolo Maria, izgrađen u Rijeci 1853. godine, od 162 tone nosivosti, posjedovali su u zajedničkom vlasništvu Pietro Scarpa (4 karata), njegov otac Iginio (8 karata) i Natalijin brat Enrico Ritter de
Záhony iz Trsta (12 karata). Zapovjednikom
mu bijaše kapetan Giuseppe Minach.17
57
Brak Pietra Scarpe i Natalije Ritter de
Záhony trajao je svega deset godina. U to
doba, kao pripadnica moćnog i vrlo bogatog
obiteljskog klana Scarpa, koji bijahu izraziti austrofili, zauzimala je istaknutu ulogu u
riječkom društvenom životu. Valja podsjetiti da je Pietrov brat Paolo bio zet utjecajnog
austrijskog državnika baruna Carla Ludwiga
von Brucka, utemeljitelja i direktora Austrijskog Lloyda u Trstu, te ministra trgovine i
financija. Zajedno sa svekrom Iginijom Scarpom, njegovim sinovima i brojnom unučadi,
tijekom ljetnih mjeseci Natalia je boravila u
Opatiji, u poznatoj obiteljskoj vili Angiolina.
U ovom istom ljetnikovcu bila je 1860. ugošćena nekadašnja carica Marija Anna, kći
kralja Vittoria Emanuela I., supruga austrijskoga cara Ferdinanda I.18 U Rijeci je Natalia živjela preostali dio godine. Zabavljena vođenjem kućanstva i brigom o djeci, u to vrijeme malo joj je vremena ostajalo za bavljenje
intelektualnim radom, napose književnošću.
Osim toga, muževljeva dugogodišnja bolest i
iznenadna smrt nisu joj mogle ići naruku.
Natalia je u braku s Pietrom Scarpom
imala petero djece: Iginiju, Enrica, Carla, Nataliju i Pietra mlađega. Najstarija kći Iginia
(1850.–?), koja dobiva ime po svom slavnom
djedu Iginiju Scarpi, 1876. udala se posjednika i pruskoga časnika Karla Arnolda viteza de Weissa (1836.–?), sina Otta Carla Weissa i Julije Kaddach, rodom iz Plauena kod
Allenburga u Prusiji (Borussia). I on je, poput njene majke Natalije, bio protestantske
vjeroispovijesti (augustana confessionis)19.
Prema oporuci svoga djeda iz 1864. godine,
Iginia je naslijedila pet tisuća austrijskih fjorina, “perché essa porta il mio nome”.20 Kako
bi materijalno osigurao nju i njenu mlađu
58
novi
KAMOV
braću i sestru, potekle od pokojnog sina Pietra, Iginio Scarpa u nadopuni oporuke iz
1865. određuje još da sve petoro unučadi
ima pravo naslijediti dionice Trgovačkog
poduzeća za preradu brašna, treću njegovu kuću označenu brojem 381 (nekad Matcovich), vinograd Pećine, dionice Društva
za plin, kuću u Šempetru (Pivka), te njegove kredite kod Michelea Sartoria iz Trsta te
Antonija Minellija. Postojao je još i poseban
dogovor (convenzione) o njihovu uzdržavanju
potpisan s njegovom nevjestom Natalijom,
potpisan 26. lipnja 1860. godine.21
Najstariji sin Natalije i Pietra, Enrico
Scarpa (1852.–1897.), dobio je ime po svom
ujaku. Kršten je, naime, 1. travnja 1852. godine u Rijeci kao Henricus Hyginus Carolus
Paulus Emilius Scarpa. Kumovi mu bijahu
ujak Enrico (Heinrich) Ritter i Amalija Er20 Lukežić, Povijest…nav. dj., str. 421.
21 Isto, str. 423.
22 DAR, Matična knjiga krštenih Rijeke (Liber battesimi), 432, 1850-1855, upis 1. IV. 1852. Ex civitate.
23 Isto.
24 DAR, Matična knjiga krštenih Rijeke (Liber battesimi), 433, 275(44), 1855-1860. Upis od 31. ožujka
1856.
25 DAR, Matična knjiga vjenčanih Rijeke (Liber matrimoni), 1876.
26
http://dorotheum.internationalauctioneers
http://www.artnet.com (Josef Wildhack)
i
27 R. Matejčić, Kako čitati grad, ICR, Rijeka 1990, str.
213.
28 S. Samani, Dizionario biografico fiumano, Istituto
tipografico editoriale Dolo-Venezia 1975.
29 DAR, JU 9, knj. 214. Registro di Patentazione de
Bastimenti Ungherese. Elenco dei navigli mercantili
austriaci armati di lungo corso e di grande cabotaggio
1862. navigli a vela.
nesta de Zacony, supruga Hektorova, koja
u tom svojstvu zamjenjivaše trgovca i posjednika Francesca Sartoria, ujaka Enricova
oca Pietra Scarpe. Krstio ga je riječki kanonik Ivan Bačić (Joannem Bachich).22 Dana
24. prosinca 1853. godine kršten je njegov
godinu dana mlađi brat Carlo (Ignazio Pietro)
Scarpa. I ovoga puta obred krštenja obavio
je spomenuti riječki kanonik Bačić, dok su
kumovi bili trgovac (questore) Francesco Sartorio i njegova supruga Francesca.23 Carlo
Scarpa posvetio se činovničkoj karijeri i bio
namještenikom Austrougarske banke (Banca Austro-Ungarica).
Natalia (Angelina Georgina Andrina),
druga kći Natalije i Pietra Scarpe, krštena je
31. ožujka 1856. godine. Prema podacima iz
riječke matice kumovi su joj bili posjednik
Giorgio (Georgius) de Ritter Zahony i Angelina Ritter de Zahony rođ. Sartorio, supruga
Enricova. Zbog slabosti djeteta obred krštenja riječki kanonik Josip (Giuseppe) Visner
obavio je u njihovoj obiteljskoj kući (In Civitate Via Alexandrina No 629).24 Natalia Scarpa mlađa udala se 1876. godine za baruna i
umirovljenog austrijskog satnika Karla von
Hipssicha (1836.–1908.), sina podmaršala Wilhelma von Hipssicha, rođenog u Novoj
Gradišci, a nastanjenog u Beču.25 Nakon
bračnog putovanja po Italiji, supružnici Hipssich nastanili su se u Beču. Karl von Hipssich, koji je 1875. bio u Jeruzalemu odlikovan ordenom Reda sv. Groba, bijaše unuk
austrijskog generala Carla I. von Steiningera.26 Natalijin mlađi brat Pietro Scarpa mlađi (1859.–1924.), najmlađi sin Pietra i Natalije starije, umro je u Opatiji.
novi
KAMOV
Drugi brak
Ostavši udovicom nakon smrti Pietra Scarpe, Natalia se odjednom našla u nezavidnoj
situaciji. Imala je tada samo dvadeset i devet godina, a pred njom bijahu goleme obveze. Trebalo je prije svega skrbiti o petero
malodobne djece, bez dotadašnje obilate materijalne potpore i muževljeve podrške. Život
u dotadašnjoj muževljevoj obitelji stoga joj i
nije više mogao odgovarati. Zato se vrlo brzo
morala odlučiti na odlučan zaokret u svom
životu, preudavši se 1863. godine za umirovljenog austrijskog časnika Giovannija de Ciottu, budućeg riječkog gradonačelnika, koji
upravo tada aktivno ulazi u javni život grada
i postaje članom riječkoga zastupništva.
Veleposjednik i riječki političar Giovanni
vitez Ciotta (1824.–1903.) koji se od 1872.
do 1896. nalazio na dužnosti riječkoga gradonačelnika, bio je središnja figura čitavoga
razdoblja. Školovao se na Vojnoj akademiji u
Beču, a poslije aktivne službe u austrijskoj
vojsci vraća se u rodni grad. Taj demobilizirani inženjerijski bojnik, sin Lorenza de Ciotte, doseljenog talijanskog trgovca iz Livorna
i riječkog patricija, po majci Andriani unuk
slavnog Andrije Ljudevita Adamicha, u sebi
je “nosio viziju prerastanja Rijeke u srednjoeuropski grad sa svim nužnim komunalnim
sadržajima”.27 Uspješno organiziravši Građevinski ured, Ciotta je dobrim dijelom i uspio izvršiti svoje nakane tako da Rijeka zahvaljujući tome uistinu mijenja svoje urbanističko lice. Bio je čovjek neobično poduzetna duha, djelotvoran podjednako u privrednom, društvenom i kulturnom životu svoga
doba. Pod njegovom upravom provedena je
opća cestovna i ulična regulativa, izgrađen
59
novi vodovod i kanalizacija (Acquedotto Ciotta), podignuta raskošna zgrada novoga općinskoga kazališta (1885.), uređena tržnica,
gradski perivoj na Mlaki itd. Vjerovao je da
„samo dobra škola stvara dobre građane“, pa
su njegovim osobnim zalaganjem podignute
i mnoge građanske škole. Pokrovitelj je i promotor Whiteheadove Tvornice torpeda, prosvjetnih i humanitarnih institucija, tvorac i
utemeljitelj novog riječkog urbaniteta.28
Godine 1893. proglašen je počasnim građaninom mađarskoga grada Debreczena.
Zbog svojih velikih zasluga iskazanih tijekom velike epidemije kolere u Rijeci (1886.)
bio je odlikovan Malim križem reda Sv. Stjepana i Ordenom Sv. Mauricija i Lazara talijanskoga kralja. Osim toga nagrađen je još
odličjima austrijskoga reda Željezne krune
III. stupnja, te ordenom reda Franje Josipa
Prvoga sa zvijezdom. Posjedovao je nekoliko
stambenih kuća u Rijeci, te zajedno s bratom
Eugeniom, trgovcem u Trstu, bio suvlasnikom dvaju jedrenjaka duge plovidbe: brika
Andrina, sagrađenog u Rijeci 1851. godine,
od 451 registarskih tona, te barka Lorenzo,
sagrađenog u Rijeci 1855. godine, od 416 registarskih tona.29 Svoje udjele u vlasništvu
u spomenutim jedrenjacima prodao je 1869.
godine.
Natalia de Ciotta okupljala je u svojoj
kući društvo bogatih riječkih gospođa i mnogo ranije negoli će njen suprug postati gradonačelnikom. Godine 1867. utemeljila je
Società Pic-nic, društvo koje se bavilo organiziranjem priredbi i dobrotvornim radom.
Dvorana spomenutoga udruženja svečano je
bila otvorena 25. srpnja 1867. godine. Tom
prigodom tadašnji lučki kapetan Heinrich
60
novi
KAMOV
von Littrow napisao je prolog u stihovima
pod naslovom Prolog zum Eröffnung des Picknick-saales am 25. Juli 1867. “Tu je prikazao
uvodno društveni život Rijeke, najvažnije salone u kojima se sastajala elita grada. Opisao je svečanosti u istočnjačkom stilu, plesove, lotto i dr. Međutim, on je pozdravio otvaranje sale za pick-nic kao institucije koja će
omogućiti da se gosti pozovu u tu salu, a ne
u vlastitu kuću, čime će domaćici ostati prišteđen posao u kući.”30
Društvo Pic-Nic, čiji je upravo Littrow bio
jedan od najaktivnijih članova, budući da su
se u raznim prigodama izvodile njegove šaljive jednočinke, nekoliko je godina bilo živahnim središtem austronjemačke kulture
u Rijeci. Pokroviteljicom mu bijaše udovica
Maria Scarpa Iginijeva, rođena Wurmb. Na
poticaj Natalije de Ciotta, Društvo je svake
godine o Božiću među bogatijim obiteljima
prikupljalo i siromašnoj riječkoj djeci poklanjalo potrebnu zimsku odjeću. Tako je u razdoblju od 1867. do 1870. godine ukupno pribavljena zimska odjeća za ukupno 247 siromašnih gradskih mališana.31 Tijekom korizme 1871. godine Društvo Pic-nic organiziralo
je različita prigodna predavanja i priredbe:
30 I. Pederin, Heinrich von Littrow kao pjesnik pomoraca i njemačke manjine u Hrvatskoj, ADRAS 1, Zavod
za znanstveni i umjetnički rad JAZU Split, Split 1987,
str. 300.
31 La Bilancia, III, br. 1, 1. I. 1870. Società Pic-nic.
32 La Bilancia, br. 46, 25. II. 1871. Pic-nic. Prelezioni
o trattanimenti durante la quaresima; isto. Br. 105, 8.
V. iste godine.
33 La Bilancia, br. 44, 30. X. 1869. Congresso internazionale al Cairo.
34 La Bilancia, VI, br. 259, 11. XI. 1873. Visita.
prof. Ferdinanda Wenediktera na temu Arminijeve bitke od Kleista, kapetana Heinricha Littrowa na temu katabiotike ili umjetnosti estetskoga življenja, dramska predstava
s plesom, predavanje profesora baruna Lazzarinija o Hammerlingovu Ahasveru u Rimu,
te izlaganje profesora Giuseppea Lukscha o
povijesti kulture. Sredinom svibnja iste godine izvedene su dvije njemačke komedije Das
ersten Mitagessen i Nach Mitternacht.32
Na glavnom zasjedanju Trgovačke i obrtničke komore u Budimpešti, održanoj 25. listopada 1869. godine bilo je odlučeno da Giovanni Ciotta, koji te godine postaje riječkim
zastupnikom u ugarskom Parlamentu, sudjeluje na međunarodnom kongresu u Kairu, kao predstavnik Trgovačke i obrtničke
komore iz Rijeke.33 Odmah po povratku iz
Egipta, publicirat će u Budimpešti raspravu na njemačkom jeziku u obliku izvještaja
budimpeštanskoj komori, pod naslovom Der
Suez-Canal und seine Beziehungen zu den
Handelsverhältnissen Ungarns. Bericht an
die Handels-und Gewerbekammer zu PestOfen (Pest, 1870.). Na putu u Egipat pratila
ga je i njegova supruga Natalia.
Godine 1872. Natalijin suprug Giovanni de Ciotta, koji prethodno napušta parlamentarnu funkciju, izabran je prvi put za
riječkoga gradonačelnika. Na toj istaknutoj
i odgovornoj poziciji nalazit će se neprekidno
pune dvadeset i četiri godine. Uživao je veliku popularnost i povjerenje ugarskih vlada.
Zahvaljujući tome, i Natalia Ciotta u istom
tom razdoblju vrlo uspješno obavlja časnu
ulogu prve dame riječkoga građanskoga
društva. Budući da je za sobom već imala veliko životno iskustvo, ona se u toj nimalo jed-
novi
KAMOV
nostavnoj ulozi odlično snalazila, zahvaljujući
svojoj čovjekoljubivosti i taktičnosti. U domu
Ciottinih okupljala se građanska, politička,
kulturna i upravna elita Rijeke. Osim riječkih
guvernera, grofa Józsefa Zichyja, koji će kao
ministar trgovine odsijedati u njihovoj vili,
grofa Geze Szápáryja i njegove supruge, grofa Agostona Zichyja i njegove supruge Edvige rođ. Wimpffen, grofa Ludovika Batthyanyja, Ciottini su bili u bliskim odnosima s obiteljima Roberta i Johna Whiteheada, te grofa
Georga Hoyosa, vlasnicima Tvornice torpeda,
obitelji Meynier, vlasnicima Tvornice papira,
te obitelji Littrow, Gorup, Cosulich i Accurti.
Svakodnevica Natalije de Ciotta bila
je, osim predane brige o brojnoj svojoj djeci, ispunjena najraznovrsnijim drugim
društvenim obvezama. Budući da joj suprug
bijaše na vrlo istaknutoj funkciji, trebalo je
godinama, gotovo iz dana u dan, organizirati različita primanja i domjenke, različite
skupove s brojnim uglednim uzvanicima,
priređivati dînere i soirée, dobrotvorne koncerte i priredbe, na kojima joj bijaše namijenjena nimalo jednostavna uloga domaćice
ili pokroviteljke. No, unatoč svemu, ona se
nikada nije, premda je mogla, postavljala u
prvi plan niti nastojala javno iskazivati svoju
društvenu moć ili bogatstvo, držeći to posve
neprimjerenim i nepotrebnim. Djelujući uvijek diskretno, u sjeni svoga uvaženoga i voljenoga supruga, nastojala je i uspijevala u
svemu što radi sačuvati dostojanstvo, red i
skromnost. Upravo one vrline koje je stekla
odgajajući se i oblikujući u tradicionalnom
protestantskom duhu.
U krugu imućnih i uglednih riječkih
gospođa, Natalia de Ciotta uvijek je prednjačila
61
u karitativnom i filantropskom radu, ističući
se po svojoj plemenitosti, darežljivosti i
spremnosti da pomaže onima kojima je trebalo pružiti pomoć. Upravo po tome su ona
i njen suprug bili osobito cijenjeni, djelujući
uvijek kada bijaše najpotrebnije. I jednome
i drugome svojstveno im bijaše “cuore nobile
aperto”. U gradu nije bilo humanitarne ustanove kojoj Ciotta, zajedno sa svojom suprugom, ne bi bio prosvijećenim i djelotvornim
pokrotiveljem. Nije bilo ni jedne javne karitativne prigode u kojoj Ciottini ne bi prije svih
i svojim svijetlim primjerom pomagali, savjetovali i pružali utjehu nevoljnicima. Natalia
je bila dobrotvorka i pokroviteljica Associazione Maria, te predsjednica (presidentessa)
riječke podružnice Mađarskog Crvenog križa (Croce rossa). Uz nju, dužnost predsjednika Crvenoga križa obnašao je dr. Antonio
de Vallenstits.
Prema pisanju dnevnika La Bilanicia
dana 11. studenoga 1873. godine Natalija de
Ciotta, zajedno s groficom Marijom, suprugom riječkoga guvernera grofa Geze Szaparyja, posjetila je riječki Asilo infantile kako bi
na licu mjesta doznala sve potankosti o djelovanju spomenutoga dobrotvornoga zavoda,
te o njegovim trenutnim potrebama i problemima.34
Kako je mnogo i rado čitala, baveći se u
rijetkim slobodnim časovima i kreativnim pisanjem, Natalia je posjedovala bogatu i vrijednu osobnu knjižnicu. Godine 1880. darovala je sedamdeset i šest svezaka različitih
knjiga, tiskanih na nekoliko jezika, Gradskoj
bolnici u Rijeci, koje su imale postati jezgrom
buduće bolničke knjižnice. Njen su primjer
doskora slijedili i drugi građani, tako da će
62
novi
KAMOV
knjige za istu svrhu darovati tadašnji riječki
župnik Ivan Fiamin, barunica G. Vranyczany
i Sabina de Horhy35.
Na dobrotvornoj priredbi održanoj kod
guvernera grofa Geze Szaparyja u prosincu
1880. godine, čiji je prikupljeni prihod bio
darovan postradalima u katastrofalnom potresu u Zagrebu, Natalia de Ciotta darovala
je iznos od 20 fjorina. Na istoj priredbi, u tzv.
živim slikama, nastupile su njene kćeri Alice
i Edmea.36
U ožujku 1885. godine u riječkoj Ženskoj građanskoj školi bila je upriličena izložba ženskih učeničkih ručnih radova. Natalia
de Ciotta, zajedno s groficom Eufrasijom De
Domini, Lucrezijom Chierego, Angiolom Fischer, Sabinom de Horhy, Cristinom de Troyer
i Marijom Brelich, na poziv ravnateljice škole
Rose Fatoru, bila je pozvana u Salu Jugo da
odabere radove koji će biti izloženi na Nacionalnoj izložbi u Budimpešti.37
U travnju 1888. godine svečano je otvoren manež riječkog Jahačkog kluba (Club
35 Prema podacima iz spomenutog riječkog dnevnika.
36 La Bilancia, VI, br. 281, 10. XII. 1880. La serata di
jeri presso S.E. governatore Szapary.
37 La Bilancia, br. 51, 4. III. 1885. L´esposizione dei
lavori muliebri della civica scuola cittadina femminile.
38 La Bilancia, br. 81, 9. IV. 1888. Inaugurazione del
maneggio del Club d´equitazione.
39 La Bilancia, VIII. br. 243, 2. IX. 1889.
L´inaugurazione della bandiera della societá operaia
fiumana.
40 DAR, Registro di popolazione. Censimento anno
1869. A-L.
d´equitazione) u dvorištu kuće Corossacz u
Via Governo. Na svečanosti inauguracije bili
su prisutni grofovi Ferencz, Agoston i Jozsef
Zichy, gradonačelnik Ciotta sa suprugom
Natalijom, grof Hoyos i drugi visoki gosti.38
Početkom rujna 1889. Natalija de Ciotta kumovala je kao madrigna della bandiera prigodom inauguracije nove zastave Riječkog
radničkog društva (Società operaia fiumana).
Ta lokalna svečanost održana je u Anfiteatro
Fenice.39
Giovanni Ciotta i njegova supruga Natalia proveli su više od trideset godina u skladnom braku, uvažavajući se i uspješno surađujući, predstavljajući uzorit građanski par.
Temelj njihova zajedničkog suživota počivao
je na uzajamnoj slobodi djelovanja i krajnjoj međusobnoj toleranciji. Oboje bijahu
vrlo disciplinirani, odlučni i radišni, te su se
tako izvrsno mogli nadopunjavati u svakom
pogledu. Popis riječkoga pučanstva iz 1869.
godine svjedoči da su živjeli u kući označnoj
brojem 714. U to doba s njima su bile popisane i njihove dvije malodobne kćeri Alice i
Edmee.40 Prema gradskom vodiču iz 1888.
godine Giovanni i Natalia Ciotta prebivali su
u Via del Governo br. 498, na prvom katu,
u kući baruna Vranyczanyja. Starija kći Alice (Eugenia Iginia Joanna) bila je krštena 2.
ožujka 1864. godine u riječkoj zbornoj crkvi.
Kumovi joj bijahu stric Eugenio de Ciotta i
majčina najstarija kći iz prvoga braka Iginia Scarpa. Obred krštenja obavio je riječki
župnik i kanonik Ivan Fiamin.41 Godinu i
pol dana kasnije, 2. kolovoza 1865. rođena
je njena mlađa sestra Edmée (Amelia Enrica Lorenza). Budući da je njihov otac bio katolik, a majka protestantkinja, u obitelji se
uvijek njegovala vjerska tolerancija. Odrazit
novi
KAMOV
će se to i prilikom vjenčanja obiju njihovih
kćeri.
Prva je stupila u brak Ciottina mlađa
kći Edmée, početkom listopada 1885. godine. Njen životni odabranik bio je mladi riječki tvorničar i posjednik Carlo Giorgio Meynier (1858.–1941.), sin vlasnika Tvornice papira Enrica Meyniera. Svečanu ceremoniju
vjenčanja obavio je u protestantskoj kapeli
na Zagradu velečasni pastor Medicus, što je
posebno za tu prigodu doputovao iz Trsta.
Kapela bijaše elegantno urešena za prijem
brojnih sudionika svečanosti, među kojima
se našao i tadašnji riječki guverner Agoston
Zichy sa svojom suprugom. Nevjesta je bila
odjevena u veličanstvenu bijelu vjenčanicu
od Satin merveileux, s vezenim bisernim tablierom, garniranim prelijepim girlandama od
narančinih cvjetova. Svečanosti su kao djeveruše prisustvovale gospođice Elena de Littrow i Maria de Scarpa, gospoda Giorgio de
Ritter i Annibale Accurti kao nevjestini kumovi, a gospoda John cav. Whitehead i Emilio cav. Thierry kao mladoženjini kumovi. Po
završenoj svadbenoj svečanosti sudionici su
se okupili u nevjestinim salonima, gdje je u
spontanoj domaćoj atmosferi poslužena zakuska, popraćena veselim zdravicama i čitanjem prigodnih stihova. Nevjesta je obdarena prelijepim buketima cvijeća koje će za tu
prigodu oblikovati cvjećar Janessich.42 Njen
suprug Carlo Meynier, koji se školovao u
Grazu, kasnije je obnašao dužnosti počasnoga konzula Portugala, Španjolske, Austrije i
Švedske u Rijeci. Iz njihova su braka potekla
trojica sinova: Enrico, Eugenio i Carlo Lodovico.
Nepuna dva mjeseca kasnije, koncem
63
studenoga iste godine, ali sada u katoličkoj,
zbornoj crkvi, obavljeno je, s daleko manje
pompoznosti i publiciteta, i vjenčanje starije Ciottine kćeri Alice. Njen budući suprug
Bernardo de Ürmeny (1861.–?), rodom iz Budimpešte, bijaše potomak vrlo stare i ugledne
mađarske aristokratske obitelji. Njegov otac
Pál nosio je titulu dvorskoga komornika. Po
majčinoj je strani Bernardo bio unuk riječkoga političara i engleskog emigranta Save
Vukovića. Završivši studije i stekavši doktorat 1882. zaposlio se u Rijeci kao gubernijski službenik. Vjenčanje Alice i Bernarda
Ürmenyja obavio je riječki župnik Ivan Fiamin. Kumovi bijahu Carlo Meynier i Annibale Accurti, dok su djeverušama bile Maria de
Poosch i Elena de Littrow. Svečanosti su prisustvovale dvorske dame Nj. V. Nadvojvode
Josipa, te guvernerova supruga grofica Edwige Zichy.
Književno djelovanje
U zasigurno nimalo monotonom, plodnom
životu Natalije de Ciotta, najzanimljivije je
ipak njeno spisateljsko djelovanje. Čini se
da je značajne poticaje za bavljenje književnošću mogla dobiti za svoga mladenačkoga
boravka u Londonu, kao gošća kod obitelji
Bulwer-Lytton. U zrelim je godinama objavila nekoliko romanesknih ostvarenja na njemačkom jeziku, što će joj osigurati zapaženo mjesto među književnicima toga vremena. Riječ je o romanima Ausser dem Geleise,
Vom Markte des Lebens i Geschichte eines
Regenmantels, koji su publicirani kao novinski podlistci u Berlinu i Beču, dok je roman
u dva sveska Metamorphosen, objavljen prvotno također kao podlistak u Pester Lloydu,
tiskan u obliku zasebne knjige u Budimpe-
64
novi
KAMOV
šti 1878. godine.43 Osim romana, pisala je i
pripovijesti. Njeni beletristički tekstovi otkrivaju da njihova autorica bijaše dobar poznavalac ljudskoga srca i vješt pripovjedač koji
život sagledava u pomalo idealističkom svjetlu, u najplemenitijem smislu te riječi.44 U
svojim se romanima i pripovijestima Natalia
uvijek klonila opisivanja životnih nedaća s
one njihove suviše grube strane, čime posve
odudara od tada popularnog i vrlo raširenog
književnog verizma.
Među svojim riječkim sugrađanima djela
je objavljivala pod pseudonimom R. Enze. Od
kolovoza 1872. do veljače 1873. njen roman
Lotta senza Gloria, preveden na talijanski,
objavljen je kao podlistak u glavnom lokalnom riječkom dnevniku La Bilancia. Prema
najavi podlistka u novinama, prijevod romana na talijanski jezik učinio je autor pod ini-
41 DAR, Matična knjiga krštenih Rijeke (Liber battizati), 434, 275 (K 4), Upis 2. III. 1864.
42 La Bilancia, br. 224, 5. X. 1885. Nozze.
43 N. von Ciotta, Metamorphosen. Roman in 2 Bänden. Budapest, Khár & Wein, 1878, pp 207, 192. Jedan
primjerak ovoga romana pohranjen je u Sveučilišnoj
knjižnici u Rijeci (Fond Biblioteca civica, br. V.D. 21).
44 Magyarosrzág vármegyéi és városai (Magyarország monografiája) ur. J. Sziklay i S. Borovszky, Apollo, Budapest 1897, str. 136.
45 La Bilancia, br. 181, 10. VIII. 1872. Nuovo Romanzo. Pod ovim inicijalima vjerojatno se krije riječki publicist Ernesto Brelich, koji je osobito mnogo prevodio
romane mađarskoga književnika Móra Jókaia.
46 La Bilancia, br. 21, 27. I. 1875. Bibliografia.
47 La Bilancia, br. 117, 23. III. 1873. Letteratura.
48 La Bilancia, XI, br. 2, giovedí 3. gennajo 1878. Un
nuovo romanzo.
49 Podatak iznosi novinarka Nadja Mifka Profozić u
riječkom dnevniku Novi list.
cijalima E. B.45 Pod ovim inicijalima krije se
riječki gradski službenik i publicist Ernesto
Brelich (1844.–?), koji je osobito mnogo prevodio romane mađarskoga književnika Móra
Jókaia.46
U ožujku 1873. riječki dnevnik La Bilancia donosi svojim čitateljima sljedeću književnu novost: “Dall´autore R. Enze, o per
meglio dire della ben nota e prestantissima
autrice dall´romanzo Lotta senza gloria, da
noi riprodotto in idioma italiano nelle appendici del nostro giornale, vene or ora in lingua
tedesca pubblicato un nuovo romanzo molto interessante dal titolo Ausser denn Geleise (Fuori della rotaja), che incontrí favorevoli
e lussingheri giudici nel campo della critica,
d´ordinario cosí spiurso (?). La nuova pubblicazone si trova vendibile nella libraria Perco
al Corso.”47 Na talijanskom jeziku objavljen
je bio i prijevod njena romana Su falsi sentieri.
Početkom 1878. riječi dnevnik La Bilancia ponovno obznanjuje vijest o književnome
djelovanju gradonačelnikove supruge: “La
nobilissima signora Natalia de Ciotta, consorte al nostro podestà, fa pubblicare, nelle appendici del reputato giornale il Pester Lloyd,
un nuovo suo romanzo, postante il titolo: Le
metamorfosi. Notiamo che l´egregia scrittrice
pubblicò in passato, sotto il pseudonimo R.
Enzo, altre due romanzi Lotta senza gloria e
Su falsi sentieri, il primo dei quail venne pure
vôlto in idioma italiano e pubblicato nelle
nostre appendici l´anno 1872. Il pubblico tedesco e la critica hanno accolto con molto favour i lavori letterari della citata autrice, cui
porgiano le nostre più vive congratulazioni
per la nuova opera in corso di pubblicazione,
novi
KAMOV
che siamo certi, verrà agradita a somiglianza
di quelle che la precedere.”48 Te iste godine,
Natalijin roman, koji je prvo izlazio kao podlistak dnevnika Pester Lloyd, objavljen je u
Budimpešti, kao što je već spomenuto, i u
zasebnoj knjizi.
Godine 1888. objavila je prigodan putopis U zemlji faraona, na mađarskom i talijanskom jeziku, u kojem opisuje svoje dojmove tijekom putovanja u Egipat. Te iste godine objelodanila je i putopis na mađarskom
jeziku Fiume–Modrus megye.49 Riječke novine La Voce del popolo u članku Litterati fiumani iz 1910. godine navode kako je Natalia
de Ciotta bila “scrittrice di buoni romanzi pubblicati in italiano e tedesco”.
U riječkom krugu
U krugu riječkih spisateljica bliska joj bijaše osobito Erminia Cassio-Bure, koja poslije Natalijine smrti objavljuje o njoj nadahnut nekrolog. Premda je među njima postojala dobna razlika od čitavih trideset godina,
imale su srodan duh i snažnu kreativnu individualnost. Za razliku od Natalije, koja bijaše oličenjem obiteljske predanosti brojnoj
djeci i supruzima, Erminia se nije udavala,
ostavši privržena slobodnom i boemskom životu. Erminia Cassio-Bure rodila se u Splitu
1. travnja 1861. godine, od oca Dalmatinca
i majke Talijanke iz obitelji Mazzoleni. Budući da joj otac potječe iz Supetra na Braču
(S. Pietro della Brazza) i ona je tamo bila zavičajna, tako da joj u spisima riječkoga Anagrafskoga ureda kao mjesto podrijetla stoji
upravo to mjesto. Njen blizak rođak po očevoj strani bio je don Giuseppe Cassio, svećenik i kanonik riječkoga kaptola. Majka joj
65
pak bijaše u bliskome srodstvu s poznatim
profesorom Mazzolenijem iz Padove.
Podaci o njenome školovanju nisu poznati, kao niti podatak kada se doselila u Rijeku, gdje se posvetila spisateljskome radu.
Surađivala je u dnevniku La Bilancia kao pisac romana i pripovijesti koje su se tiskale
u podlistku. Upravo je to ono što će ju vjerojatno tješnje i povezati s Natalijom. Objavila je mnoge kritike i literarne priloge u tadašnjim novinama služeći se pseudonimima
Italo di Brazzá i Dioclea. Pisala je romane,
novele, skice i poeziju. Najopsežniji su joj
romani bili Vile infrante i Usque ad mortem.
Godine 1893. u La Bilancii objavljuje prilog
“Rileggendo ´La donna fatale´ del dr. Antonio
Grossich”. Godine 1894. isti dnevnik ovako
najavljuje izlazak njenog novog romana u
nastavcima: “Nuovo romanzo nella Bilancia
di Erminia Cassio Burre ´Sangue di zingara´ è di tinte forti, nel quale, con spirito analitico, sono narrati e sviscerati avvenimenti,
passioni, circostanze, effetti. Trattasi d´una
di quelle pubblicazioni di genere romantico
che interessano vivamente per l´intereccio,
l´esposizione, il coordinamento dei fatti nonche ´profili psihologici´. Umrla je iznenada,
od kapi, u trideset sedmoj godini života (1.
10. 1898.) kao “scrittrice giornalista molto
apprezzata nella nostra città”.50
Između Natalije i Erminije postojala je
nedvojbeno jaka međusobna povezanost,
utemeljena na zajedničkim intelektualnim
sklonostima i osobnim interesima, u vremenima koja nisu bila previše naklonjena duhovnoj i kulturnoj emancipaciji žena. Natalia
je Erminiji imponirala ne samo kao razborita starija dama, srodna po peru i zanimanju
66
novi
KAMOV
prema knjigama, nego i veliki altruist, humanist i dobročinitelj koji svojim širokim srcem i iskrenim evanđeoskim duhom djeluje
na svoje suvremenike, ublažavajući nesebično njihove boli i patnje. Evo kako je ona opisala i portretirala Nataliju u prigodnom posmrtnom slovu, objavljenom u dnevniku La
Bilancia dva dana po njenom preminuću:
„La morte, questa legge fatale e inesorabile, questo tetro, e grandioso mistero innanzi a cui l´umanità si prostra attonita di meraviglia e di angoscia, innanzi a cui mistico
50 Tim povodom La Bilancia objavljuje sljedeći nekrolog: “Nacque a Spalato da padre dalmata. Sua madre
fu una Mazzoleni italiana, stretta congiunta al noto
professore Mazzoleni di Padova, una vera illustrazione del regno vicino nel campo della medesima, quegli
stesso a cui Sebenico deve il suo teatro. E dalla madre
sua la signora Erminia Cassio-Bure ereditò l´ingegno
pronto e vivace ed un amore per l´arte che per le lettere
assumeva il carattere di una vera passione. Era entusiasta del novo stile pomposo e asiatico di molti scrittori italiani moderni; perché cosí forse comportava la
natura speciale del suo spirito: é perció tuti i fiori del
suo ingegno sbocciavano lussareggiunti e ricchi di un
profumo e di colorito che i più ritenevano eccesico. Tuttavia il suo pensiero, sfronduto di quanto poteva avere di esuberante, era sempre gentile e rivelava in lei
un´anima assetata di nobili ed elevati ideali. Ella scrisse molti articoli d´arte e di critica, novelle, bozzetti,
poesie: ma i suoi due maggiori lavori sono due romanzi
assai noti in cittá Vile infrante e Usque ad mortem pei
quali uso i due pseudonimi Italo de Brazzá e Dioclea.
Con la morte della sig. Erminia Cassio-Bure è perciò
scomparsa una persona che occupava un posto molto
alto nella esigua conventicola letteraria di Fiume. La
Bilancia, br. 228, XXXI, Domenica 2 ottobre 1898. La
morte d´una nostra collaboratrice.
51 La Bilancia, br. 117, 22. V. 1895. Donna Natalia Ciotta.
52 Magyarosrzág vármegyéi és városai (Magyarország monografiája) ur. J. Sziklay i S. Borovszky, Apollo, Budapest 1897, str. 134.
tocco la fronte di una illustre gentildonna.
Io dico di Lei con pensiero affettuoso e riverente, con animo fieramente commoso, di
Lei artista e gran dama e dama d´alti e nobili
sensi.
Donna Natalia fu consorte al magnifico
sig. Giovanni de Ciotta podestà di Fiume; e
per senno e per cuore e per opere assai degna compagna all´intemerato cavaliero che
oggi piega la fronte sulla sua bara. Nei giocondi avvenimenti e nelle pergliose traversie
ch´ebbero comuni nella esistenza, Ella potè
offrire allo sposo gaudi gentili, luce di consigli, vigoria di proposti, fortezza d´esempi.
La nobile estinta fu una individualità spiccatissima. Comprese assai la tragica commedia della vita; e degli aspri e arcani conflitti in cui si frangono miliardi di esseri,
nell´ondeggiar delle umane vicende, Ella virilmente sostenne gli urti, gagliarda e serena
nelle lotte, combattendo e vicendo col fascino
del suo ingegno e del suo sorriso, con la sua
sana filosofia, con la segace, perfetta conoscenza del cuore umano, col suo spirito arguto, scintillante finemente mordace. Dignitosa
coi grandi, cogli umili amabilmente incorreggiante. Ella ebbe virili la mente e il carattere,
ma l´anima doviziosa di bontá muliebre intelligente e pia.
Dalla sua operosità intellettuale rimangono nella letteratura tedesca alcune opere
pregevolissime, pubblicate anche nei autorevoli giornali di Budapest, Berlino e Vienna,
Metamorhposen, Von Markte des Lebens, Aus
dem Geleise, Der Regenmantel, sono gioielli,
dove si ammira la sottile analisi psicologica,
la filosofia, il fine sentimento, la robustezza
del pensiero, l´eleganza plastica della forma.
– Abborente ad ogni volgarità di sentimento e
d´idea, l´illustre Marta seguí constantemen-
novi
KAMOV
te nella letteratura la scuola idealista, idealismo umano, non transcendentale, scuola di bellezza suprema, di suprema eccellenza morale; né mai potremo giungere fino alle
pure altezze del suo pensiero artistico i falsi
miraggi, i lividi baglari emanati dal fango del
verismo.
Ma dove Ella veramente fu grande per
divino intelletto d´amore, dove Ella profondamente intese l´austera e pia missione di
donna gentile e di signora doviziosa, dove
Ella seguí, estrinsecandola in opere, l´idea
più santamente umana del Divino Maestro,
fu nell´esercizio largo, intelligente, instancabile della carità. Non certo, però, la carità,
come viene oggi esplicata nelle fiere di beneficenza, nei chiassi dei concerti magnificata dagli osanna dei giornali, la carità piazzaiola, festevole, sfacciata che è un´insulto
all´indegenza; ma la carità veramente evangelica, secreta, ignota alle genti, sdegnante ogni plauso di pubblica, ogni cornice di
teatralità; divina stella d´adamante fulgente nell´ombra. Appena l´annunzio di una
umana sventura colpiva di pietoso stupore
il grande animo della illustre gentildonna,
subito, spontanea e calda, s´imponeva alla
sua mente l´idea del soccorso; idea del cuore
a Lei sempre consigliero e maestro. E allora
le sue mani aristocratiche, nel secreto delle
pareti domestiche, i grossi panni destinati ai
poverelli.
Cosí Ella fu grade, gentile e pia. Ed ora
sulla sua bara, assai assai lagrime e fiori.
Prono sul marmo sacro, il consorte, Giovanni de Ciotta, il Diletissimo al suo popolo, Le mormora solenne promessi di eterna,
amorosa ricordanza. I figli, forti e gentili, le
figlie educate inquisitamente al sentimento
del bello morale, dicono all´illustre Marta,
67
nel bacivo vivente, un ringraziamento e un
saluto. E tutto un popolo di beneficati, prono
sul marmo sacro, posa su quello una sacra
ghirlanda di benedizioni.“51
Na jedinoj sačuvanoj ovalnoj fotografskoj
snimci Natalije de Ciotta, objavljenoj u mađarskoj enciklopediji, zamjećujemo vremešniju gospođu okrugla malog lica, markantnih tamnih obrva i očiju, prodorna i odlučna
pogleda. Glava joj je prekrivena crnom kapom, urešenom bijelim vezenim ornamentima. Kosa, spletena u pundžu, skrivena je iza
kape. Na licu, ušima te oko vrata nisu vidljivi
nikakvi skupocjeni ukrasi. Mali podbradak i
donji dio lica upućuje na zaključak o Natalijinoj omanjoj, ali odebljoj tjelesnoj staturi.
Nasuprot tome, na portretu Erminije CassioBure, otisnutom na istoj stranici u spomenutoj mađarskoj enciklopediji, ispod Natalijine fotografije, vidimo ženu srednje dobi, široka lica, crnih očiju, zamišljena i pomalo sjetna pogleda, crne i razbarušene kose. Sudeći
po slici, i Natalijina mlađa prijateljica bila je
jače tjelesne građe.52
Na kraju puta
Život Natalije de Ciotta ugasio se u šezdeset i
trećoj godini. Preminula je 19. svibnja 1895.
godine, u sedam sati izjutra, od posljedica
teške bolesti tijekom koje će joj vrlo predano pomagati iskusni riječki liječnik dr. Juraj
(Giorgio) Catti.53 Prema podacima iz mađarske enciklopedije Magyarország vármegyéi
és városai, objavljene dvije godine kasnije
u Budimpešti, umrla je u Rijeci.54 Zbunjuje, međutim, da podatak o tome nije službeno zabilježen u riječkim matičnim knjigama
umrlih, niti o tome postoje izravne potvrde
68
novi
KAMOV
u glavnom gradskom dnevniku La Bilancia.
Budući da bijaše osobito cijenjenom i uglednom riječkom građankom, omiljenom gradonačelnikovom suprugom, vijest o njenoj
smrti bolno je odjeknula u Rijeci, gdje su se
mnogi prisjećali njenih plemenitih i čovjekoljubivih nastojanja, radi kojih će s pravom
uživati sveopće simpatije u svim društvenim
staležima. Činjenica da se, unatoč svom visokom podrijetlu i položaju, nikada nije osjećala odijeljenom od ostaloga pučanstva, niti
je svojom osobnošću imala namjeru dominirati nad drugima, to je još više podupirala.
U znak žalosti u povodu njene smrti izvješeni su bili crni stijegovi na sjedištima općinskih ureda, Gradske štedionice, Parobrodarskoga društva Adria, te brojnih društava
i udruga. Isto je bilo učinjeno i u selu Grohovu nadomak Rijeke.55 Da počasti njenu uspomenu suprug Giovanni Ciotta darovao je
dr. Nikoli (Nicoló) Gelletichu, javnom bilježniku i potpredsjedniku općinskog vijeća, petsto fjorina, moleći ga da se spomenuti novčani iznos rasporedi Sirotinjskoj zakladi (200),
Dječjem sirotištu (100), Dobrotvornoj zakladi
53 Vidljivo je to iz posebne zahvalnice njena supruga Giovannija Ciotte upućene dr. Cattiju i objavljene u
dnevniku La Bilancia 22. svibnja 1895. godine.
54 Magyarosrzág vármegyéi és városai (Magyarország monografiája) ur. J. Sziklay i S. Borovszky, Apollo, Budapest 1897, str. 136.
55 La Bilancia, XXVIII, br. 115, 20. V. 1895. Segni di
lutto. Grohovo in lutto.
56 La Bilancia, br. 117, 22. V. 1895. Elargazione. Foglio di condoglianza.
57 La Bilancia, br. 116, 21. V. 1895. Funerale. Gospođa Augusta Ivanossich de Küstenfeld rođena Brzierski
poklonila je nekoliko dana kasnije, umjesto vijenca,
iznos od 10 fjorina za riječki Asilo di carità.
Maria (100), te Zakladi Clotilde (100). Općinski namještenici i zbor učitelja uručio je gradonačelniku Ciotti posebnu sažalnicu (foglio
di condoglianza).56
Prema izvještaju dnevnika La Bilancia pogreb Natalije de Ciotta započeo je nešto poslije jedanaest sati izjutra, 21. svibnja 1895.
godine. Bila je to uistinu impozantna i dostojanstvena žalobna svečanost u kojoj su sudjelovali mnogi uglednici, u svečanim odorama, i velik broj okupljenih građana. Povorka
je krenula od njene obiteljske kuće u Corsia
Deak br. 30, nastavljajući ulicama Alessandrina, Governo, Municipio i Belvedere, zaustavivši se kod općinskoga groblja na Kozali.
Pogreb je bio organiziran prema sljedećem poretku: jahač na konju pred kolima,
križ, dječaci i djevojčice Dječjeg sirotišta, štićenici Sirotinjske zaklade, bolničke sestre,
učenice ženskog samostana, učenice Općinske ženske škole, učenici Općinske muške
škole, učenici Kraljevske hrvatske gimnazije
(svi spomenuti školski zavodi sa svojim profesorima i učiteljima), kola s vijencima, kolosalni vijenac koji nose četiri dobrovoljna vatrogasca, Vatrogasno društvo sa zastavom,
Gradska glazba u svečanoj odjeći, tri velika vijenca koje je darovala općina, činovnici
i profesori, te članovi gradskoga zastupništva, što su ih nosili namještenici i poslužitelji, glavni pastor evangeličko-augustinske
zajednice dr. Medicus iz Trsta i pastor reformirane evangeličke zajednice iz Rijeke Jakob
Schmidt, kočija s lijesom koju je vuklo šest
crnih konja, uz koje koračahu namještenici i općinski učitelji (gosp. Pausi, de Struppi, Karletzky, Suppancich, Descovich, Greff, Volani, Hamerle, Dumicih, Rossi, Fulvi i
novi
KAMOV
Zandegiacomo), potom su slijedili pokojničin
brat Ritter-Záhony i zetovi Bernardo de Ürmeny, Carlo Meynier i barun Carlo de Hipssich, ostala rodbina, Njegova Ekselencija
guverner grof Ludvik Batthyany s podmaršalom Augustom de Speiss, s desne strane, i
kontraadmiralom Karlom vit. De Seemanom,
s lijeve strane, Njegova Ekselencija barun
Vecsey, veliki majordomus Nj. V. nadvojvode Josipa, ministarski savjetnik Stefano de
Kvassay, odsječni savjetnik barun Rudolf de
Abele, gradsko zastupništvo predvođeno potpredsjednicima dr. N. Gelletichem i E. Mohovichem, činovništvo Pomorskoga gubernija, Carinarnice, Kotarskoga suda, izaslanstva svih zemaljskih društava (Radničko s
barjakom), Pomorskoga društva Adria, Ungaro-Croate, Austrijskoga Lloyda, pukovnik
Leodegaro de Chizzola zajedno s časničkim
zborom 79. c. i kr. pješačke Regimente grofa Jelačića, potpukovnik Maurizio Schreyer,
zapovjednik grada, ostali zemaljski i pomorski časnici, profesori Vojnopomorske akademije, izaslanstva svih državnih i općinskih
školskih zavoda, uprave Židovske i Srpskopravoslavne općine, članovi Trgovačko-obrtničke komore, općinski činovnici, konzularni zbor, zastupnici državnih željeznica, pošte i telegrafa, izaslanstvo Trgovačke burze,
Trgovačkoga muzeja, kreditnih i bankarskih
kuća, trgovci i građevinski poduzetnici, općinsko izaslanstvo Trsata-Sušaka, ostala
izaslanstva iz Sušaka, privatni činovnici, velik broj građana, odred gradskog redarstva,
odred gradskih poreznika u svečanim odorama. Naposljetku su u povorci išle privatne i
prevozničke kočije.
Na malom trgu dello Staio manji se dio pogrebne povorke razišao, dok je većina nasta-
69
vila kretanje prema groblju, gdje je gospodin
pastor Medicus održao službu Božju. Lijes je
potom položen u obiteljsku grobnicu. Unatoč
kišovitom vremenu obredu je prisustvovao
velik broj okupljenih. Tijekom pogreba na
konzularnim sjedištima, općinskim zgradama, na parobrodima austrijskoga Lloyda, te
društava Adria i Ungaro-Croata, kao i riječkim jedrenjacima, vijorile su se tamne zastave na pola koplja u znak žalosti. Zabilježeno
je i da su svoje vijence poslali guverner Batthyany, grof A. Zichy, kontraadmiral Carlo vit.
Seeman, zapovjednik Vojnopomorske akademije, kapetan korvete Guido de Couarde, riječki municipij, gradsko zastupništvo, namještenici i općinski učitelji, Općina TrsatSušak, Vatrogasno društvo, uprava austrijskoga Lloyda, Srpsko-pravoslavna općina,
grad Debrecen, društvo Adria, Riječka kreditna banka, podružnica Ugarskog trgovačkog društva, kanonik don Giuseppe Cassio,
savjetnik Kvassay, savjetnik Abele, tvorničar
Robert Whitehead, njegov sin John Whitehead sa suprugom Agatom, Feliks Meynier, Sabina de Horhy, Enrico Meynier, Carlo Meynier, Josip Gorup, Cosulich, Accurti, Peichel,
dr. Giorgio Catti, Emilio Kuranda, Francovich i Mimi Scarpa, Ernestine i Adriene Ciotta, sinovi Enrico, Carlo i Pietro, kćerke Edmee i Alice, nevjesta Lila de Scarpa, grof Georg Hoyos, gospođa Troyer, sudac Pancera,
Carlo de Centurione, profesori Wolf, Mayer i
Dankl, jedan anonim, jedan prijatelj obitelji,
kućna posluga i dr.57
U glavnom upisniku pokojnika komunalnoga groblja na Kozali zabilježena je toga
dana, pored imena Natalije de Ciotta, sljedeća zanimljiva opaska: „la salma venne deposta nella tomba famiglia Iginio Scarpa a
70
novi
KAMOV
Giuseppe Tominz,
Amalia Ritter, Natalijina
majka. Izvor Wikipedia
Giuseppe Tominz, Gian
Cristoforo Ritter de Záhony,
Natalijin otac. Izvor Wikipedia
Amalia Ritter,
Obiteljska kuća u
Gorici i njena djeca
(1838.). Iz zbirke
Henryja CobboldLyttona
novi
KAMOV
Giuseppe Tominz, Heinrich
Ritter de Záhony, Natalijin
najstariji brat, ulje na platnu.
Fondacija Palazzo CoroniniCronberg, Gorizia
Portret Giovannija de Ciotte,
ulje na platnu. Iz fundusa
Pomorsko-povijesnoga
muzeja u Rijeci
71
Edward Bulwer-Lytton, Emilyn
otac. Izvor Wikipedia
Portret Natalije de Ciotta,
ulje na platnu. Iz fundusa
Pomorsko-povijesnog muzeja
u Rijeci
72
novi
KAMOV
sinistra 2 piano 2 nicchia mezzana.“58 Ova
činjenica uistinu je neobična, budući da su
Ciottini posjedovali vlastitu obiteljsku grobnicu. Naime, Giovannijev otac Lorenzo još je
1845. bio zakupio ukopno mjesto na Kozali
za sebe i svoje potomke. Upravo ovdje će nekoliko godina kasnije biti sahranjen i Giovanni Ciotta. Možemo pretpostaviti da su u toj
stvari presudnu odluku mogla odigrati Natalijina djeca iz prvoga braka s Pietrom Scarpom. U spomenutom upisniku pokojnika komunalnoga groblja na Kozali napominje se
da je Natalia, „consorte dell´Illustrissimo commendatore de Ciotta“, protestantske vjeroispovijesti, te da je tršćanskoga podrijetla
(patria Trieste).
Prema stenografskim zabilješkama sa
sjednica riječkog općinskog zastupništva,
dana 31. svibnja 1895. potpredsjednik općinskog vijeća dr. N. Gelletich obratio se
okupljenim zastupnicima sljedećim riječima: „Inclita Rappresentanza! Essendo decessa la consorte del Magnifico Podestà, la
Presidenza, d´accordo col Municipio, ha trovato di deporre sulla bara della defunta una
corona. La spesa ascese a f. 100. Domando
l´approvazione e la sanatoria di questa spesa. (Voci di approvazione). / In pari tempo
devo comunicare che era stato disposto che
la banda cittadina intervenisse ai funerali a spese del comune, ma che invece intervenne di moto proprio. / Inoltre ha trovato
58 Knjiga sahranjenih Groblja Kozala 1894-1904,
1918-1920. 1895. Cimitero vecchio, pagina 14.
59 DAR, Protocollo XIV della seduta del 31 maggio
1895. (Resconto stenografico). Presliku ove sjednice
ljubazno mi je ustupio gosp. Ivan Peranić na čemu mu
zahvaljujem.
opportuno di disporre che in segno di lutto
sugli edifizii comunali sventolasse la bandiera nera. / A completare quanto è stato fatto
mi onoro di proporre, certo d´interpretare la
mente dell´incl. Rappresentanza, che venga
segnato a protocollo l´espressione del condoglio pel decesso della consorte del primo
cittadino. / Quei signori, che approvano,
sono pregati di alzarsi. / Il Presidente comunica che nell´occasione della morte della
consorte del magnifico Signor Podestà, certo d´interpretare i sentimenti dell´Inclita Rappresentanza, fece deporre, a nome del Municipio, una corona sulla bara della defunta
e inalberare sugli edifici comunali bandiere
a lutto. Aveva pure disposto che a spese del
comune participasse al funerale la Banda cittadina, ma questa v´intervenne spontaneamente. Chiede sanatoria alla spesa di f. 100
pella corona. Propone infine che venga segnata a prococollo l´espressione del cordoglio del Consiglio pella perdita subita dal nostro primo cittadino. / Viene approvato fra
vivissimi applausi. / Si passa all´ordine del
giorno.“59
Gradonačelniku Giovanniju Ciotti smrt
njegove supruge Natalije bio je nenadoknadiv gubitak. Čini se da se od toga teškoga
udarca dugo vremena nije mogao oporaviti. U
gradu se već tada počelo govorkati da uskoro kani napustiti gradonačelničku dužnost i
povući se iz politike. O velikoj osobnoj krizi
koja bijaše posljedicom ženine smrti, govori
i hodočašće što ga on poduzima početkom
ljeta iste godine, odlaskom u Italiju. Dana 9.
lipnja parobrodom Villam otputovao je u Anconu, odakle će krenuti u obilazak Spoleta,
Assisija i Peruggie. U Rijeku se vratio vlakom
preko Pivke (Šentpeter) 12. srpnja te godine.
novi
KAMOV
Na dužnosti gradonačelnika ostao je poslije
toga nešto više od godinu dana, nakon čega
podnosi neopozivu ostavku. Premda se obično kao razlog njegova povlačenja navodi promijenjena politička klima, u kojoj umjesto
dotadašnjih liberalnih hungarofila počinje
jačati pokret riječkih autonomaša, Ciotta zapravo više nije imao snage niti energije djelovati kao prije. S odlaskom Natalijinim njegov
javni život izgubio je svaki cilj, motivaciju i
smisao. Povukavši se iz javnoga života, posljednje godine proživjet će kao umirovljenik,
dijeleći dom sa svojim kćerkama Alice i Edmee, u svojoj vili Antoinetta u Lovranu. Ovdje
je i preminuo 6. studenoga 1903., osam godina nakon Natalijine smrti.
73
74
novi
KAMOV
Mirela Fuš
UVOD
Unatoč primamljivosti kineske enciklopedijske (distorzijske) klasifikacije gdje se “zajedničko mjesto susreta [...] urušava” (Foucault
2002, 10) i prema kojoj, barem kako Foucault napominje, “nikada nećemo uspjeti definirati stabilan odnos sadržaja i sadržitelja”
(Foucault 2002, 11) u ovome se radu, umjesto u klasifikacije, upuštamo u eksplikaciju
pravila jezične igre, kako su je uočili i doživjeli neki od najpoznatijih “igrača”, kako bismo
je na kraju mogli pravilno odigrati, odnosno
odgovoriti.
Odnos između jezičnoga znaka i onoga
što je označeno – njegovoga značenja te samoga predmeta (fizičkoga objekta) – nije ni
danas ništa manje misteriozan – u vremenu
nakon nastanka i supostojanja teorija koje
/IZA OGLEDALA/
JEZIČNE IGRE – i Alisa u šahu i šah
u jeziku kod De Saussurea i Wittgensteina
su na jezičnu površinu pokušavale izvlačiti
različite aparature i entitete, i koje to još uvijek čine ne bi li razriješile sudbinu toga odnosa. Nemalu pažnju svakako zaslužuju teorije koje su s različitih disciplina pokušavale
dati opseg i doseg odgovorima koji se tiču
jezika. U razdoblju od sredine 19. stoljeća
te prvom polovicom 20. stoljeća djelovali su
redom Carroll, de Saussure te Wittgenstein –
tri poznate ličnosti: Carroll kao matematičar,
logičar i filozof, de Saussure kao utemeljitelj
moderne lingvistike i strukturalizma te Wittgenstein kao jedan od najutjecajnijih filozofa matematike, jezika, uma, te logike 20.
stoljeća. Koncepti poput logike, strukture i
(ne- privatne jezične) igre (i šaha) ono je što
veže tri autora.
novi
KAMOV
JEZIČNE IGRE – i Alisa u šahu i
šah u jeziku kod De Saussurea i
Wittgensteina
wittgensteinov koncept jezičnih igara i/
ili jezika kao oruđa te o nepostojanju
privatnoga jezika
Opće je poznata Wittgensteinova ideja da je
posao filozofije da nas očisti od konceptualnih zabluda koje dolaze iz neprovjerene uporabe jezika. Jezične igre su one čija se pravila
uporabe moraju otkriti. Tradicionalni pristupi jeziku nisu dopuštali fleksibilnost kakvu
uvodi Wittgenstein preko koncepta jezičnih
igara – analogije između korištenja jezika i
igranja igre prema određenim pravilima. Jer
korištenje jezika za njega je slično igranju
igre:
Ne baca li nam na to nešto svjetla analogija svjetla i igre? Možemo ipak vrlo dobro
zamisliti da se ljudi na nekoj livadi zabavljaju time što se igraju loptom, i to tako da
započinju različite igre koje postoje, neke ne
odigraju do kraja, u međuvremenu nasumce
bacaju loptu uvis, međusobno se u šali naganjaju i gađaju loptom, etc. I sad netko kaže:
Cijelo vrijeme ljudi igraju loptom i stoga se
pri svakom bacanju ravnaju prema određenim pravilima.
A zar nema i slučaja kada igramo i –
'make up the rules as we go along'? Da, i
onog slučaja u kojem mijenjamo – 'as we go
along'. (Wittgenstein 1998, 39)
Nije li to upravo ono što se Alisi neprestano događa u Zemlji Čudesa i Iza ogledala,
ne događa li se to uvijek – i onda kada mi
to zapravo ne primjećujemo, onda kada i u
stvarnome životu vodimo igru loptom?
75
Svakim korakom mi slijedimo neka pravila, no ta pravila nisu ista na svakom koraku. Na isti način naše je korištenje jezika
uvijek vođeno pravilima, ali ne uvijek istim
pravilima – mi sudjelujemo u velikom broju jezičnih igara, a ponekad dolazi do konfuzije kada iste rečenice interpretiramo prema različitim pravilima. To je ujedno i jedno
rješenje za značenje u jeziku – ono ovisi o
interpretaciji rečenica sukladno s pravilima
određenih jezičnih igara.
Možemo, također, zamisliti da je cijeli
proces upotrebe riječi u (2) jedna od onih
igara posredstvom kojih djeca nauče svoj
materinji jezik. Te ću igre nazvati jezičnim igrama, a i o nekom ću primitivnom
jeziku ponekad govoriti kao o jezičnoj
igri.
(...)
Također ću i cjelinu: jezika i djelatnosti
kojima je on protkan nazivati jezičnom
igrom. (Wittgenstein 2006, 5)
Wittgenstein ovdje uvodi pojam jezične
igre, ali i pragmatike – uporabe jezika. Kada
pokažemo prstom na neki objekt i imenujemo ga npr. 'stol', čini se da je to jednako
lako, kako za odrasle, isto tako i za djecu
kada uče materinji jezik. Mi očekujemo da
onaj koji sluša riječ koju smo izgovorili shvati (zahvati) značenje riječi, no kako je to moguće? Kada kažemo 'stol' mislimo li pritom
na tipove (klasu) riječi stol ili na taj pojedini
primjerak stola, a ne na neki drugi? Čini se
da za razumijevanje ipak postoji neko predznanje o tome kako „moramo“ shvatiti riječ
ili što nam je činiti s riječi koju smo čuli –
odnosno koju ulogu riječ 'stol' igra u našoj
jezičnoj igri:
Mora se već nešto znati (ili moći) da bi
76
novi
KAMOV
se moglo pitati za naziv. Ali što se mora
znati? (Wittgenstein 1998, 15)
Wittgenstein se isto tako pita možemo li
biti sigurni da riječ koju koristimo za broj '2'
(kada upiremo prstom na dva objekta) nije
osobno ime za ta dva objekta. Opet izgleda
kao da bismo već otprije morali znati koju
ulogu igraju brojevi u jeziku. Sličnu stvar
Wittgenstein prikazuje u analogiji sa šahom:
Ako se nekome u šahovskoj igri pokaže
figura kralja i kaže: 'To je šahovski kralj',
time mu se ne objašnjava uporaba ove
figure – osim ako on već ne poznaje pravila igre sve do ovog zadnjeg određenja:
forme figure kralja. Može se zamisliti da
je naučio pravila igre, a da mu nikada
nije pokazana neka zbiljska igraća figura. Forma igraće figure odgovara ovdje
zvuku ili obliku neke riječi. (Wittgenstein
1998, 15)
Postavlja se pitanje kako netko može naučiti igrati šah ako već otprije ne razumije
što je to određena šahovska figura? Pravila
igre ne prethode značenju, a opet ni značenje
ne prethodi pravilima. Pravila igre i značenje
su nerazdvojno isprepleteni. Znajući pravila
igre, možemo posegnuti za značenjem. Značenje ne može biti neovisno od pravila igre.
Kada bi postojala neka druga pravila igre,
značenje bi bilo drugačije. Isto tako kada bi
interpretacija bila drugačija, drugačije bi bilo
i značenje.
1 Posebice nadrealiste, a Carrolla mnogi smatraju
kao jednog od anticipatora nadrealizma i predstavnika
nonsensa.
2 Pritom se često misli na Carrollovu neurotičnost i
“opsesiju” djecom te simboličko i nadrealističko preslikavanje toga u svoja djela.
Augustin opisuje učenje ljudskog jezika
tako kao da neko dijete dođe u stranu
zemlju i razumije jezik te zemlje; to znači kao da već ima neki jezik, samo ne
ovaj. Ili pak: Kao da dijete već može misliti, samo ne još i govoriti. A “misliti”
bi ovdje značilo nešto kao: samom sebi
govoriti. (Wittgenstein 1998, 16)
Ova se Wittgensteinova primjedba dobro
nadovezuje na njegovu ideju o nepostojanju
privatnoga jezika misli, odnosno o nepostojanju misli koje bi postojale neovisno od jezika:
Ako mislim u jeziku, nisu mi pored jezičkog izraza pred očima još i 'značenja';
jezik sam je prijenosnik mišljenja. (Wittgenstein 1998, 107)
Razlog tome je njegovo shvaćanje da je
jezik društvena konstrukcija, “društvena
igra”, tako da misli ne mogu biti drugačije od
jezika. Jezik se preslikava u misli. Ne postoji
jezik koji postoji samo u mislima jedne osobe. Riječi za njega nemaju intrinzičnoga značenja, one svoje značenje zadobivaju tek u
jezičnoj igri. Izvan jezika – jezična igra – nema
značenja.
Jezik je skup jezičnih igara koje su međusobno povezane, ali ne prečvrsto, one si
tek sliče, imaju “obiteljsku sličnost”. Jezik je
“elastičan” i to dovoljno da nas ne ograničava
te da možemo imati različite poglede na istu
stvar, a to ga čini moćnim oruđem – odnosno
moćnom igrom.
Kako je to pojam igre zaključen? Što je
još igra, a što više nije? Možeš li odrediti
granice? Ne. Možeš povući nekakve: jer
još nikakve nisu povučene. (Ali to te još
novi
KAMOV
77
nikad nije zasmetalo kad si primjenjivao
riječ “igra”).
“Ali onda ta primjena riječi dakako nije
regulirana; 'igra' koju igramo s njom nije
regulirana.” – Nije posvuda pravilima
ograničena; ali nema ni pravila npr. za to
koliko se visoko u tenisu smije baciti loptica, ili koliko jako, ali tenis je ipak igra
i ona također ima pravila. (Wittgenstein
1998, 33)
Wittgensteinova je ideja jezičnih igara
spasila značenja i jezik od naprosto ekspresionističkih pristupa jeziku (npr. od toga da
je jezik samo ekspresija misli), a isto tako
uvela je živost, aktivnost u smislu da smo
mi ti koji “izvana” oblikujemo jezik, ali i da
jezik oblikuje nas zbog postavljenih pravila,
kao i zbog pravila koja (još) nisu postavljena
i pozivaju nas na djelovanje:
Ali to nije ono jedino što nam dopušta da
kažemo da netko obraća svoju pozornost
na formu, boju, etc. Kao što se ni šahovski potez ne sastoji jedino u tome da se
neka figura tako i tako pomakne na drvenoj ploči – ali niti u mislima i osjećajima
onoga tko povlači potez, onih koji potez
prate; nego u okolnostima koje nazivamo:
“igrati partiju šaha”, “rješavati šahovski
problem”, itsl. (Wittgenstein 1998, 17)
klasične viktorijanske književnosti za djecu.
Alisa je inspirirala i utjecala na umjetnike1 i
filozofe. Imajući na umu teorije o jeziku koje
su se razvile i na koje je Alisa utjecala, možemo joj pripisati utjecaj na Wittgensteinove spekulacije o jeziku, logici i istini, ali isto
tako posredan je utjecaj vidljiv i u djelima
strukturalista pa i poststrukturalista. Zrcalna analogija s (ne)stvarnosti s kojom se Alisa
upoznaje može se vidjeti u ideji 'živjeti prema
pravilima šaha koji je tvoren od stvarnosti'
koja se može preslikati na 'živjeti u stvarnosti koja je tvorena prema pravilima šaha':
... and a most curious country it was.
There were a number of tiny little brooks
running straight across it from side to
side, and the ground between was divided up into squares by a number of little
green hedges, that reached from brook to
brook.
I declare it's marked out just like a large
chessboard!' Alice said at last. 'There
ought to be some men moving about somewhere – and so there are!' she added in
a tone of delight, and her heart began to
beat quick with excitement as she went
on. 'It's a great huge game of chess that's
being played – all over the world – if this
is the world at all, you know. Oh, what
fun it is! (Carroll 2006, 145)
privatni jezik prema pravilima
igre alise liddell
Kroz Alisu Carroll na vrlo istančan način daje svoje argumentativne komentare i
promišljanja o jeziku čineći to preko samoga
djela – (Alisina) jezika u upotrebi. Zemlja Čudesa naizgled je smještena u san, odnosno
„novi-stari“ jezik kojim se opisuje stvarnost
smještena u svoje posebno “polje” djelovanja gdje Carroll budno preispituje njegove
mogućnosti te (ne)stvarnosti. Izvan psihoa-
Uz kritiku društva do nonsensa putem
umjetnosti višeslojnost Carrollova djela građena je i na ispitivanju (privatnoga) jezika s
ove i one strane ogledala. Carroll u Alisi s onu
stranu ogledala, publiciranoj 1871., kao i u
Alisi u Zemlji Čudesa iz 1865., daje više od
78
novi
KAMOV
nalitičke analize Carrolla ili njegova djela2
pogodne za nadrealistička razmatranja, zečja je rupa izvor ili rođenje jezika u koji Alisa
uranja. Alisa dolazi iz svijeta u kojem je učila
i naučena na jezičnu arbitrarnost, no upadanjem u rupu kao da ponovno ulazi u svijet
nearbitrarnosti – svijet koji joj daje neograničene mogućnosti – potencijal nestrukturiranoga jezičnog materijala, mnoštvo igara
kojima još nisu određena pravila. Katalogiziranost je nalik kineskoj enciklopediji koja
Alisu čini malim božanstvom koje se zajedno
s ostalim likovima muševito kreće, a preko
nje Carroll (p)ostavlja jezični trag o stvarnosti – gdje jedan označitelj neprestano može
imati nepredvidljive označitelje.
Alisa iza ogledala je još eksplicitinije uranjanje u svijet koji je nalik šahovskom polju, a dramske osobe predstavljaju šahovske
figure. Takav svijet šahovske zagonetke, za
koji Carroll već u Predgovoru napominje da
su potezi koji će uslijediti pomno izrađeni (a
time na neki način već i unaprijed odigrani)3
te da će šah-mat Crvene Kraljice biti striktno
u skladu s pravilima (jezične) igre4, svijet je
koji živi u metafori u kojoj Alica naposljetku, prema specifičnim pravilima igre, postaje
Kraljica. Ona postaje Kraljica jer je to željela,
no isto tako ona to čini prateći pravila igre.
Mogli bismo postaviti pitanje nalik „eutifronovskome“ pitanju: „Je li Alisa postala Kraljicom jer je igrala po pravilima igre (koja su
otprije zadana) ili pak je Alisa postala Kraljicom jer su to bila pravila igre prema kojima
je Alisa igrala (jer je uvidjela da su je ta otpri3 “correctly worked out, as far as the moves are concerned” (Carroll 2006, 125)
4 “to be strictly in accordance with the laws of the
game” (Carroll 2006, 125)
je znana pravila mogla dovesti do tamo gdje
je došla)?“
Potezi u šahu postaju smislenima samo
prema zakonima igre, što nas dovodi do temeljne strukturalističke pretpostavke prema
kojoj je nešto smisleno ili logično samo u terminima svoje strukture s obzirom na igru čiji
je dio. A za Wittgensteina jezik ima smisao u
relaciji s jezičnom igrom koje je dio.
U Alisi iza ogledala vodeći se „fizikalnim“
pravilima svijet bi trebao biti zrcalna preslika
onoga svijeta s “ove strane ogledala” – odnosno stvarnosti, no umjesto toga prostor i vrijeme te cijelo djelo postaju „curiouser and curiouser“, a likovi i njihovo mijenjanje postaje
slučajno – nearbitrarno, barem ne arbitrarno
u onome smislu na koji je Alisa bila naučila
te na čiju je stabilnost bila navikla. U “Vrtu
govorećeg cvijeća” pojavljuje se igra riječima
te igre jezika i identiteta, a sve još više kulminira kada se Alisa ne može sjetiti svojega
(arbitrarnoga) imena te više nije sigurna tko
je. Ono što veže njezinu misao s vlastitim realnim identitetom – sadržaj je koji je izražen
pomoću vlastita imena – a koje je označitelj.
Rasprave u Zemlji Čudesa koje vodi Kralj o
“Nikome” ili rasprava u kojoj Crvena Kraljica
jasno ističe “when you've once said a thing,
that fixes it, and you must take the consequences” neka su od ključnih mjesta u knjigama o Alisi, ali isto tako i o jeziku kakvim ga
Carroll shvaća.
Pronicljiva jezična igra odigrava se između Crvene Kraljice koja naređuje Alisi da govori onda kada joj je red da govori, na što
Alisa ističe da na taj način nitko nikada ne
bi govorio – što ponovno otvara problem tko/
novi
KAMOV
što je taj/to što određuje ono o čemu govori
– sustav ili govornik. Zanimljivo je kako se
Carroll igra s (jezičnim) pravilima koja uvjetuju identitet te autoritetom koji proizlazi iz
identiteta koji se neprestano uspostavlja i
ruši u Zemlji Čudesa. Alisa se istovremeno
protivi i uspostavlja pravila ili pak primjenjuje ona koja je naučila kroz obrazovanje,
no svi su ti “truizmi” stavljeni pod upit, izokrenuti u Zemlji Čudesa te neprestano mijenjaju svoju istinosnu vrijednost.
de saussure između jezične igre i partije
šaha kao sustavima vrijednosti
Tečaj opće lingvistike na neki je način nastao kao jezična igra između de Saussurea
i njegovih učenika koji su zapisivali njegova
predavanja. De Saussure je utemeljitelj lingvistike kao znanosti – koncepata lingvističkoga znaka, jezika kao sustava te dihotomija
poput sinkronija/dijakronija, paradigma/
sintagma.
U Tečaju se javlja nekoliko metafora, nekoliko konstrukcija jezičnih igara pomoću
kojih de Saussure opisuje jezik (npr. Vlak
Ženeva–Pariz 8:45, uništenje i ponovna izgradnja ulice, sustav biljki, rezanje stranice
papira, novac, odijelo) te koje čine koncepte
poput jezika kao sustava, vrijednosti i identiteta.
Međutim, od svih usporedbi što ih možemo zamisliti, najviše nam može pokazati usporedba što bismo je učinili između
igre i partije šaha. U oba se slučaja nalazimo pred sustavom vrijednosti i prisustvujemo njihovim mijenjanjima. Partija
šaha je kao neko umjetno ostvarivanje
onoga što nam jezik predočuje u prirod-
79
nome obliku.
No, pogledajmo sve to izbližnjega.
U prvom redu, stanje u igri odgovara stanju jezika. Vrijednost figura ovisi o njihovu položaju na šahovskoj ploči, jednako
onako kao što u jeziku svaka riječ ima
svoju vrijednost u opreci sa svima drugima.
Drugo, sustav je uvijek samo trenutačan;
on se mijenja od jedne situacije do druge. Istina je da vrijednosti ovise nadasve
o nepromjenjivom dogovoru, pravilu igre,
koji postoji prije početka partije i traje
nakon svakoga poteza. To pravilo, prihvaćeno jednom zasvagda, vrijedi i u jeziku; to su trajna načela semiologije. (De
Saussure 2000, 148)
Nakon toga on ipak malo oslabljuje tu
analogiju između šaha i jezika, odnosno pronalazi joj manu, a upravo identifikacija toga
kao mane, za neke, sama je de Saussureova
mana. Za njega, uz jezik, u igri je i govor – a
on pretpostavlja govornika koji je “nesvjestan
i nepametan igrač”:
Samo je jedna točka gdje je usporedba
manjkava; igrač šaha ima namjeru da
izvede premještanje i da djeluje na sustav,
dok kod jezika nema predumišljaja; njegove se sastavnice premještaju spontano
i slučajno – ili, bolje rečeno, one se mijenjaju; prijeglas u Hände za hanti, u Gäste u gasti (v. CLG 120) proizvelo je novu
tvorbu množine, ali je isto tako izazvao
novi glagolski lik kao trägt umjesto tragit
itd. Da bi šahovska igra u svemu nalikovala igri jezika, morali bismo pretpostaviti nesvjesnog i nepametnog igrača. Uostalom, ta jedina razlika čini usporedbu
još poučnijom, jer upućuje na apsolutnu
80
novi
KAMOV
potrebu da se u lingvistici razlikuju dva
reda fenomena. Jer, ako su dijakronijske
činjenice nesvodive na sinkronijski sustav koji one uvjetuju, i ako volja upravlja takvom jednom promjenom, oni će još
više to biti kad suprotstavljaju slijepu
snagu organizaciji sustava znakova. (De
Saussure 2000, 149)
Snažna usporedba onoga što se događa
u jeziku i onoga što se događa u šahu prikazuje ih kao sustave vrijednosti i mogućnosti modifikacije tih vrijednosti – prirodni i
umjetni jezik. Kada de Saussure to opisuje,
čini se kao da je ono vanjsko kontingentno, a
ono unutarnje jest nužno prema pravilima:
Najbolji dokaz svemu tome jest da svako
od njih stvara različitu metodu. Izvanjska
lingvistika može gomilati detalje na detalje, a da se ne osjeti stegnutom u škripu
sustava. Na primjer, svaki će jezikoslovac
po svom mišljenju svrstati čimbenike koji
se odnose na širenje nekog jezika izvan
njegovih granica; ako tržimo čimbenike
koji su izazvali nastajanje književnog jezika nasuprot narječjima, bit će dovoljno
poslužiti se jednostavnim nabrajanjem,
ako pak te činjenice poredamo na manjeviše sustavan način, bit će to samo radi
jasnoće.
S unutarnjom lingvistikom sve je posve
drugačije: ona ne dopušta bilo kakvo raspoređivanje; jezik je sustav koji poznaje
samo svoj vlastiti red. Usporedba sa šahovskom igrom učinit će nam sve razumljivijim. Kod šaha je relativno lako razlikovati što je izvanjsko od onoga što je
unutarnje: to što nam je došao iz Perzije
u Europu ide u izvanjski red; naprotiv,
unutarnje je sve što se tiče sustava i pra-
vila. Zamijenimo li drvene figure figurama od bjelokosti, ta se promjena sustava
ne tiče; međutim, ako smanjim ili povećam broj figura, takva će promjena duboko uznerediti “gramatiku” igre. Pa ipak,
određena je pažljivost potrebna kada se
pristupa razlikovanjima ove vrste. Zato
ćemo u svakom pojedinom slučaju postaviti pitanje o prirodi fenomena, a da
bismo na to pitanje odgovorili, poštovat
ćemo uvijek ovo pravilo. Unutarnje je sve
ono što u bilo kojoj mjeri mijenja sustav.
(De Saussure 2000, 70)
Različitost između jezika i šaha također
je moguća, svaki pomak šahovske figure
utječe na sustav šahovskoga polja u cijelosti,
no je li isto tako i kod jezika? Ili je jezik ipak
spontaniji? Može li govornik utjecati i mijenjati pravila jezične igre? Može li on utjecati
na jezik kao sustav? Može li to biti mana de
Saussureove igre?
arbitrarnost u jezičnim igrama kod de
saussurea, wittgensteina i carrolla
de saussure na temelju (binarnih) opozicija gradi strukturu i odnos uključivanja i isključivanja onoga što se stvarno događa u
(prirodnom) jeziku. Carroll u Alisi postavlja
svijet koji je objektni jezik i istražuje granice
i mogućnosti onoga što se tamo događa i/
ili ne događa, što se može i/ili ne može dogoditi. Upravo koegzistiranje tih isključivosti
daje širi vidik za promatranje onoga te ga
približava Wittgensteinovom shvaćanju jezika koji inzistira na arbitrarnosti koja dolazi
iz konsenzusa društvene zajednice koja pak
između proturječnih mogućnosti bira određene i postavlja ih kao pravila. Za svakog
novi
KAMOV
od tri autora viđenje arbitrarnosti dolazi iz
drugačijega kuta – kod de Saussurea iz arbitrarne veze jezika kao sustava te vanjskog
označitelja (glas, pismo), Wittgensteinova arbitrarnost koja proizlazi iz društvene stvarnosti te Carrollova arbitrarnost koja prethodi
objema arbitrarnostima i koja je neprestano
otvorena prema novim arbitrarnostima između govornika međusobno i između pojedina govornika sa samim sobom. Carrollov
nonsens opisuje jezično stanje stvari kakvo
bi bilo kada ne bi postojala arbitrarnost bilo
Wittgensteinove, bilo de Saussureove vrste.
U Alisi se također pojavljuju mnoge jezične igre, npr. tail/tale (Carroll 1996, 39) gdje
se odvija svojevrsna debata između nomenklaturalista i konvencionalista. Za nomenklaturaliste jezik funkcionira poput nazivlja,
odnosno poput popisa termina, šifri i ostalih
znakova koji stoje za nešto. On podrazumijeva da ideje postoje neovisno od riječi, a ono
što de Saussurea muči jest jesu li one vokalne ili psihološke naravi. Također, ispada
kako je veza između imena (riječi) i predmeta
neproblematična te takav pogled on naziva
naivnim (usp. de Saussure 2000, 65-6). Za
konvencionaliste pak je sporazum osnova za
jezik – općevažeća pravila koja vrijede za sve
i kojih se svi pridržavaju. Konvencionalizam
s druge strane zastupa arbitrarnost znaka
te nepostojanje 'jedan za jedan' veze između
označitelja i označenoga, a značenje riječi
nije određeno prije nego je dodijeljeno objektu za koji stoji.
Jezična igra tail/tale na metaforičan način govori o arbitrarnosti odnosa između
označitelja i označenoga:
‘Mine is a long and a sad tail,’ said the
81
Mouse, turning to Alice, and sighing.
‘It is a long tail, certainly,’ said Alice, looking down with wonder at the Mouse’s
tail; ‘but why do you call it sad?’ And she
kept on puzzling about it while the Mouse
was speaking, so that her idea of the tale
was something like this:-
(Carroll 1996, 38-9)
Kako je miš pričao priču, u Alisi se budila ikonička reprezentacija mišjega repa. No
ne postoji veza između ikoničke slike i priče
jer bi se u protivnom kršilo pravilo arbitrarnosti. To ponovno ide u prilog tome da ne postoji veza 'jedan za jedan' između fonološkog
i koncepta.
Baš kao i igra tale/tail ([teil] tale [teil] tail),
tako i igra horse/hoarse govori o arbitranosti
između označitelja i označenog:
82
novi
KAMOV
‘It sounds like a horse,’ Alice thought to
herself. And an extremely small voice,
close to her ear, said, ‘You might make a
joke on that –something about “horse” and
‘hoarse”, you know.’ Then a very gentle
voice in the distance said, ‘She must be
labeled “Lass, with care,” you know ...‘
(Carroll 1996, 222-223)
Veza između označitelja “hoarse” (promukao) i koncepta “zvučati grubo i hrapavo”
i koncepta "velika životinja s četiri noga koja
služi za jahanje” nije nimalo prirodna, već
konvencionalna – nastala na temelju tradicije (engleski izgovor je jednak: [ho:s] hoarse te
[ho:s] horse). Carroll se služi jezičnim “šalama” kako bi istaknuo tu arbitrarnost između
zvukova (onoga fizičkog) i značenja.
Razlika između de Saussurea i Carrolla
je u tome što prvi stvara opozicije i najprije
razdjeljuje određene pozicije, dok Carroll dopušta da one žive zajedno u Zemlji Čudesa
kako bi pojačao nonsensni učinak.
Za de Saussurea samo je unutar sustava
moguće ispoljavati izbore i pritom ni zajednica ni pojedini govornik nemaju moć mijenjati taj sustav jezika – jezik je neovisan od
ljudske intencionalnosti, a govornik je tek
nesvjesno prima.
Uzmimo konja: je li konj sam po sebi element igre? Nipošto, jer on u svojoj čistoj
stvarnosti, izvan svog polja i drugih uvjeta igre, ne znači ništa za šahista, a postaje pravi i konkretni element tek kad u
igri uzme svoju vrijednost i bude jedno s
njom. Pretpostavimo da se tijekom partije ta figura uništi ili se zagubi: možemo li
je zamijeniti nekom drugom figurom iste
te vrijednosti? Sigurno da možemo: ne
samo neki drugi konj nego čak i figura
koja nije nimalo slična prvom konju bit
će proglašena identičnom samo ako joj se
prida ista vrijednost. Vidimo dakle da se
u semiološkim sustavima kakav je jezik,
gdje se elementi uzajamno drže u ravnoteži prema određenim pravilima, pojam
identičnosti podudara s pojmom vrijednosti i obratno. (De Saussure 2000, 176)
Dok de Saussureu treba šah da ga usporedi s jezikom, Carroll cijelu jednu priču
smješta u igru šaha, a Alisa se zajedno s
ostalima kreće po šahovskoj ploči. No zakoni koji vladaju, tamo se ponekad mijenjaju
i promjena jednoga elementa utječe na promjenu cijele ploče, odnosno sustava.
U Carrollovu djelu usprkos promjeni koja
se događa u igri, sve se figure i dalje kreću u
svom pravcu, odnosi su ostali isti.
The most curious part of the thing was
that the trees and the other things round
them never changed their places at
all: however fast they went, they never
seemed to pass anything. ‘I wonder if all
the things move along with us?’ thought
poor puzzled Alice. And the Queen
seemed to guess her thoughts, for she
cried, ‘Faster! Don’t try to talk!’. (Carroll
1996, 215)
De Saussareove sintagmatske relacije
određene su linearanim slijedom karaktera.
U nonsensnim igrama Carroll problematizira
poziciju unutar sintagmi isto tako kao i nepromjenu značenja. Za Carrolla sva moguća
značenja koja ovise o sintagmatskom redoslijedu isto tako koegzistiraju kao i predmeti
novi
KAMOV
u šahovskoj igri.
‘Do you mean that you think you can
find out the answer to it?’ said the March
Hare.
‘Exactly so,’ said Alice.
`Then you should say what you mean,’
the March Hare went on.
‘I do,’ Alice hastily replied; ‘at least –at
least I mean what I say – that’s the same
thing, you know.’
‘Not the same thing a bit!’ said the Hatter. ‘You might just as well say that “I
see what I eat” is the same thing as “I eat
what I see”!’
‘You might just as well say,’ added the
March Hare, ‘that “I like what I get” is the
same thing as “I get what I like”!’
‘You might just as well say,’ added the
Dormouse, who seemed to be talking in
his sleep, ‘that “I breathe when I sleep”
is the same thing as “I sleep when I breathe”!’
‘It is the same thing with you,’ said the
Hatter, and here the conversation dropped, and the party sat silent for a minute, while Alice thought over all she could
remember about ravens and writing-desks, which wasn’t much.
(Carroll 1996, 93-94)
Jer ako ćemo govoriti ispravno (što znači
“činiti” ili “igrati” ispravno) prema Wittgensteinovim uvjetima:
... we should not speak of conditions of
'assertation', but rather, more generally,
of the conditions when a move (a form of
linguistic expression) is to be made in the
'language game'. If, however, we allow
ourselves to adopt an oversimplified terminology more appropriate to a special ran-
83
ge of cases, we can say that Wittgenstein
proposes a picture of language based, not
on truth conditions, but on assertability
conditions or justification conditions: under what circumstances are we allowed to
make a given assertation? (Kripke 1982;
73-4)
De Saussure pak u svojim Spisima do
ispravnosti upotrebe jezičnoga znaka dolazi
na još radikalniji način:
Mogu da postoje psihološke realnosti, a
mogu da postoje i fonološke realnosti,
međutim odvojene, nijedna od ovih dveju
serija ne bi mogla ni jednog trenutka da
generiše ni najmanju jezičku činjenicu.
– Da bi se jezička činjenica otelotvorila
potrebno je sjedinjavanje tih dveju serija,
sjedinjavanje sasvim posebne prirode –
čije bi osobine bilo uzaludno ispitivati u
jednom trenutku, ili unapred reći išta šta
će ono proizvesti. (De Saussure 2004, 7)
Lingvistika bi prema De Saussureu ujedinila “pristupe u semiologiji, to jest u jednoj
opštoj gramatici novoga tipa koja spoznaje
svoje predmete na osnovu načela opozivnosti
unutar sistema (nazvano još i negativnost,
razlika, kenom) i koja ih smatra konstituentima jedne mathesis lingvistica. To je još 1894.
bila teza u Beleškama za članak o Vitniju:
'Sukcesivne razlike između jezičnih kombinacija (nazvane jezičkim stanjima), koje su
slučajno nastale, mogu se uporediti sa različitim situacijama u jednoj partiji šaha. Svaka
od tih situacija ili ne donosi ništa – ili donosi
novo stanje i matematičku procenu.'”, a nakon petnaest godina u Tečaju opće lingvistike tu istu ideju on preuzima i potvrđuje: “...
svaka vrsta jezičke jedinice predstavlja neki
84
novi
KAMOV
odnos, a jedna pojava je takođe odnos. Dakle, sve je odnos. Jedinice nisu foničke, njih
stvara misao.” (De Saussure 2004, 8)
ZAKLJUČAK
U ovome smo radu pronalazili ponajprije
sličnosti te neke različitosti između temeljnih
shvaćanja Carrollova, Wittgensteinova i de
Saussureova djela. Sva trojica autora jezik
doživljavaju kao igru koja se sastoji od određenih pravila. Ta su pravila, ovisno o autoru,
ali i o igri o kojoj se radi – manje ili više čvrsta, te manje ili više arbitrarna. Glavna poveznica među djelima jest shvaćanje jezika kao
igre, kao jezične igre, a kod svakog autora
posebno mjesto zauzima usporedba jezika s
igrom šaha. Iz jezičnih igara proizlaze različiti odnosi i pravila te različiti i slični koncepti
koji približavaju, ali i razlikuju Carrolla, Wittgensteina i de Saussurea.
U Tečaju i Istraživanjima dominiraju
usporedbe i metafore, a u Alisi su one dodatno (p)ojačane nonsensom. U Alisi je pojačana perspektiva iz jedne osobe – Alise koja
je zbunjena između onoga što ona misli da
misli i onoga kada shvaća da je njezino mišljenje iz ne-Zemlje Čudesa zapravo vrlo arbitrarno, da tek u Zemlji Čudesa može vidjeti
gola pravila igre – tamo gdje misli i izgleda
kao da ih nema. U Alisa iza ogledala Carroll
makroskopski prikazuje šah i ulazi u tu (jezičnu) igru, dok Wittgenstein i de Saussure
šah koriste kao metaforu.
Strukturalizam u lingvistici i nonsens
u književnosti nadopunjuju se u djelima de
Saussurea i Carrolla – oba djela konstruiraju
jezik. Kao što bi Wittgenstein zaključio, ti su
jezici otvoreni – svaki za svoju interpretaciju.
Kod de Saussurea je taj jezični red, jezični sustav negdje izvan društva i funkcionira
u opozicijama, on je sebi dostatan, dok su
za Wittgensteina jezični red i pravila u društvenim jezičnim igrama. Carroll dinamično
u svojim djelima pokazuje kršenje jezičnoga
reda; kako se taj red neprestano mijenja u
nered te da ono što je za nekoga nered za
drugoga je red prema njegovim pravilima.
Parafraza Wittgensteinova zaključka na
kraju Logičko-filozofskog traktata rekla bi
nam da o onome o čemu ne možemo govoriti,
o tome moramo šutjeti. Daljnja istraživanja
djela ovih triju autora mogla bi detaljnije i
točnije odrediti što je to o čemu možemo govoriti i što bi nam taj govor rekao. Književno djelo Carrolla ima strukturu i djeluje kao
određeni autonomni de Saussureov sustav,
no ponekad nam njezin nonsensni govor
ukazuje na potrebu za šutnjom. Smijemo li
naglas govoriti o fiktivnim stvarnostima ili ih
trebamo čitati tek u šutnji? Postoji li privatni
jezik misli i kako ga dokazati? Je li jezik privilegirana igra samo za one koji ga govore, (p)
ostaje predmet daljnjih (filozofskih) istraživanja. Kralj je figura u igri šaha koja nikada
nije uhvaćena. Mogućnost da uhvatimo kralja dovodi nas do kraja. No trebamo li zato i o
toj mogućnosti šutjeti?
novi
KAMOV
Literatura
1. Baum, W. 2006. Ludwig Wittgenstein između
mistike i logike. Zagreb: Naklada Lara.
2. Carroll, L. 1962. Alice's Adventures in Wonderland and Through the Looking Glass. New
York: Collier Books. Prvo izd. Trough the Looking
Glass 1872. [Usp. hrv prijevod: Alica u zemlji čudesa i iza ogledala. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1989.]
3. Carroll, L. 1996. The Complete Ilustrated
Lewis Carroll. London: Wordsworth Editions.
4. Festini, H. 1992. Uvod u čitanje Ludwiga Wittgensteina. Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.
5. Foucault, M. 2002. Riječi i stvari – Areheologija humanističkih znanosti. Zagreb: Golden marketing.
6. De Saussure, F. 2000. Tečaj opće lingvistike.
Zagreb. Artresor naklada.
7. De Saussure, F. 2004. Spisi iz opšte lingvistike. Novi Sad: Budućnost.
8. Devitt – Sterelny. Jezik i stvarnost, Zagreb,
2002.
9. Kripke, S. 1982. Wittgenstein on Rules and
Private Language. Oxford: Blackwell
10. Macan, I . 1996. Wittgensteinova teorija značenja. Hrvatsko filozofsko društvo. Zagreb
11. Miščević, N. 2003. Filozofija jezika. Zagreb:
Naklada Jesenski i Turk.
12. Wittgenstein, L. 1998. Filozofijska istraživanja. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
13. Wittgenstein, L. 2009. Plava i smeđa knjiga.
Zagreb: Nakladni zavod Globus.
85
novi
KAMOV
Neposrednost
komunikacije
(Uz izložbu Željka Badurine Previously Unrealeased, Institut za suvremenu
umjetnost Zagreb, od 14. do 26. studenoga 2011., kustos Janka Vukmir)
Ivica Župan
Razglednice, različite spojeve slike i teksta,
formata 10 x 13 centimetara, tako da stanu u
običnu bijelu poštansku omotnicu, koje nisu
izrađene ručno, nego su tiskane poput običnih
razglednica, već šestu godinu uzastopce i bez
prekida – jednom ili dvaput mjesečno – primaju autorovi prijatelji, kolege likovni umjetnici,
prijatelji, znanci, kustosi, novinari, likovni kritičari, povjesničari umjetnosti... Šalje ih Željko
Badurina (Zagreb, 1966.), likovni umjetnik koji
je 1996. diplomirao na grafičkom odjelu zagrebačke ALU u klasi prof. Miroslava Šuteja. Dosad
je samostalno izlagao dvadesetak puta te na velikom broju skupnih izložaba.
Razglednice su u pravilu različite dekonstrukcije forme oglasa, kolaži slika i tekstova u
kojima su ispreplitani i prefabricirani elementi
u rasponu od masovna kiča do visoke kulture.
Svaka je razglednica umjetnikov komentar uobličen kao recikliranje ili prefiguracija nekog
sadržaja u novu poruku, bilo kao citat iz filma
ili fotomontaža. Stvarajući i razašiljući razglednice, Badurina rabi elemente dokumentiranog
/LIKOVNI NOTES/
86
performansa, klasične fotografije, citata, hommage, uključuje brojne postupke kojima se likovna umjetnost služila u svojoj povijesti, posebice autori 20. stoljeća – konceptualisti, dadaisti
i fluxusovci: ready-made, simulaciju, montažu,
ali i njihovo međusobno ispreplitanje.
Autor obilato citira, prerađuje postojeću građu i povezuje prividno nespojive stvari, forme,
sadržaje, ovisno o tomu kako drži da će najbolje
vizualno ostvariti ideju. Sve što izlučuje današnja industrija potencijalna je građa za razglednice i sve načelno dolazi u obzir – primjerice,
osvježivač za automobil, plišani zeko, Mozart
kugle, kutija kravljeg sira, pasta za zube, a sav
taj materijal i postupci kojima ih Badurina spaja i međusobno isprepliće prepuni su apsurda,
ironije i autoironije, humora, ludizma.
Badurina u ovom work in progress projektu
sve radi sam, u kućnoj radinosti – oblikovanje,
isprint i slanje razglednica na kućne adrese, ali
uz pomoć jednog sponzora u raspačavanju pošiljki.
Prvu od autorskih dopisnica ovoga komu-
novi
KAMOV
nikacijsko-distribucijskog kanala poslao je u rano proljeće
2005., a do kraja studenoga
2011., kada je dovršen ovaj
tekst, u sandučiće na odabranih 113 kućnih adresa stiglo
ih je dvjestotinjak. Prva je stigla na adrese za Uskrs 2005. –
uskrsna čestitka podastirala je
Spasiteljev lik na čijoj je crvenoj
tunici bio apliciran natpis Eternity, a u potpisu je stajalo ime
Calvina Kleina, slavnoga američkog dizajnera odjeće, koji je
autor istoimena parfema, čijim
je fontom na Spasiteljevoj halji
i ispisan pojam Eternity.
Općim, a dvosmislenim nazivom vlastita poslanja – Post
Art – autor se nadovezuje na
izvornik: mail- ili postal art praksu, čiji je temeljni naum uspostaviti razmjenu i komunikaciju
među umjetnicima iz svih krajeva svijeta, ali bez
posredništva galerijskog sustava. Neposrednost
komunikacije sveudilj je načelo ove umjetničke
prakse. Formalno gledajući, riječ je o Mail-artu,
Postal-artu ili Correspodence-artu, umjetničkom postupku koji za raspačavanje autorskih
pisama, dopisnica ili razglednica na veći broj
adresa rabi poštansku mrežu. Začetnicima ove
prakse drže se futuristi, rabili su je i dadaisti,
a pravi procvat mail-arta nastaje u šezdesetima
i sedamdesetima prošloga stoljeća, ponajviše
zahvaljujući akcijama fluxusovaca. „Dakako,
mail-art je imao veliku ulogu i u hladnoratovskom vremenu, kada je, s današnjeg stajališta i
razumijevanja stvari, komunikacija ionako bila
nevjerojatno spora, čak i kada je bila dopuštena.
Mail-art je mnogim umjetnicima od Istočne Europe do Latinske Amerike omogućavao komuni-
87
kaciju u složenim političkim uvjetima te prijenos
ideja i svjetonazora, ne samo materijalnih komponenti poruka. Mogućnosti mail-arta bile su i
danas su ostale primamljive jer omogućavaju, u
punom fluxusovskom smislu riječi, demokratizaciju umjetnosti i svakoga, tko je dio korespondencijske mreže, mogu učiniti sudionikom, a
ne samo svjedokom umjetničkog procesa“, piše
Janka Vukmir.
Korijeni Post-arta sežu u rane šezdesete i
prve primjerke razglednica On Kaware, tada
člana američke struje skupine Fluxus, a potom
i Raya Johnsona, službenog oca mail arta (New
York Correspondence School). Tada je izražavanje neraspoloženja prema muzejskom miljeu
bilo dijelom umjetničkog poslanstva. Ali, poput ostalih novih umjetničkih vrsta u to doba, i
Post-art se postupno stopio sa sustavom, premda sporije nego performans i video. Zbog svoga
neplaniranog oportunizma bio je kritiziran čak
88
novi
KAMOV
od vlastitih članova, primjerice, Kena
Friedmana koji je Mail-art zajednici
spočitavao neuspjeh u ostvarivanju
vlastita modela funkcioniranja, odvojenog, ali paralelnog s postojećim.
Prepuštajući većinu komunikacija propulzivnijim elektroničkim medijima, internetu i e-mailu, post-art,
nakon što je vrhunac doživio 1980.
i 1990., blijedi i uglavnom nestaje s
umjetničke scene.1
Badurinina strategija uočljiva
je već i u nazivu vlastite umjetničke
prakse – rabeći anglosaksonsku kovanicu post art, ustrajava na potencijalnoj dvoznačnosti: „Želio sam se
poigrati dvoznačnošću engleske riječi
post pa tako post-art može istovreme1 Mail-art ili poštanska umjetnost alternativna je
umjetnička praksa utemeljena na uporabi raznih oblika poštanske komunikacije (pismo, razglednica, brzojav, telefon, telefaks) glede izražavanja i očitovanja
umjetničkih zamisli. Nastajao je 60-tih prošloga stoljeća iz akcija Fluxusa, vizualne poezije i konceptualne umjetnosti, i to kao medijsko proširenje konteksta
umjetničkog rada i traganje za izvaninstitucionalnim
oblicima komunikacije umjetničkog rada. U svijetu je
poznat mail-art newyorškog «underground» umjetnika Raya Johnsona iz 1950-ih, koji je utemeljio poetiku mail-arta kao subverzivne i izvaninstitucionalne
prakse. Valja se sjetiti i On Kaware, japanskoga konceptualnog umjetnika koji je svojim prijateljima, kustosima, galeristima i muzealcima ustrajno slao razglednice s tekstom Still Alive – Još uvijek sam živ ili
Ustao sam u 7,30. Na području mail-arta djelovali su i
Gilbert&George, Dick Higgins, David Netz...
Prije
Badurine
mail-art
u
nas
ostvarivali su Greiner&Kropilak, koji 1983. osnivaju fiktivni
Greiner&Kropilak Mailart Service.
2 Leila Topić, Željko Badurina, Kontura, Art magazin, broj 96, ožujak 2008., godina XVIII.
Badurina. 1-50. Galerija Miroslava Kraljevića, Zagreb,
2006.
no značiti 'poštansku' umjetnost, što post-art
uistinu i jest, jer razglednice šaljem poštom, ali
i nešto što dolazi poslije (kraja) umjetnosti o kojem se toliko puno govori. Na koncu, živimo u
postmodernizmu, post-ovome i post-onome, pa
je i sva naša umjetnost onda valjda post“, kaže
autor.2
Želimir Koščević je 1983. u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra postavio izložbe Xerox
i Mail art, u splitskom Fotoklubu splitski umjetnici Rino Efendić, Srđan Pleško i Željko Serdarević 1985. su organizirali izložbu Ide patka, a u
zagrebačkoj je Galeriji Vladimira Nazora i u karlovačkom Gradskom muzeju 1999. bila postavljena Međunarodna mail-art izložba. Posljednjih
desetljeća u Hrvatskoj je najdugotrajniji mail art
projekt bio Mail Art Office (1983. – 2003.) Stanislava Habjana i Borisa Greinera, a razglednice
su kraće vrijeme, unutar Weekend Art Projekta,
slali Tom Gotovac, Ivana Keser i Aleksandar Ilić.
Darko Fritz je 1990-ih rabio fax-art, a unutar
korčulanske galerije Siva zona 2007. upriličio
novi
KAMOV
je mail-art akciju Gorana Trbuljaka Old and
depressive anonymous is looking for a permanent place in some nice new art museum place.
E-mail artom se početkom ovog tisućljeća bavio
i konceptualni umjetnik Ivan Ladislav Galeta,
a trenutno mail-art kao sredstvo, uz Badurinu,
rabi jedino Igor Kuduz, svojim Foto-žurnal spamovima koje šalje e-mailom.
Post art je, dakle, priča iz prošlosti – kao
fenomen odavno je pospremljen u kunsthistoričarske ladice, detaljno obrađen, primjerice u
Pojmovniku suvremene umjetnosti i u pojmovniku Konceptualna umjetnosti Miška Šuvakovića,
a odavno je obavljena i njegova muzealizacija,
pa revival post arta u Badurininoj inačici – posebice u doba masovne prepiske i komunikacije
elektronskom poštom – zadobiva i određenu nostalgičarsku patinu.
Mada je post-art priča iz davnine, likovni
kritičari slažu se da – zarad nepretencioznosti
i neposrednosti medija, ekonomičnosti izvedbe
te humorna aspekta – ova vrsta umjetnosti sveudilj ima potencijal i alibi za odvijanje i u naše
doba.
I Badurina, dakle, izbjegava kulturni, muzejski i uopće main-stream sustav raspačavanja
umjetničkih djela. Međutim, pored svih koncepcijskih i formalnih podudarnosti s povijesnom
pojavom mail-arta, postal-arta ili correspodence-arta, najvažnija i jedina živa komponenta post-arta – u kojoj prepoznajemo autorsku
osobnost – jest sadržaj Badurininih razglednica,
a koji se u pravilu iscrpljuje u komentiranju događaja iz aktualne svakodnevice. Svaki pojedini
uradak smišljen je uglavnom u raspoloženju i
stilu groteske koja podilazi hrvatskom nacionalnom smislu za humor.
Zaokupljen post-artom kao medijem od socijalna značenja, što je post-art oduvijek i bio, Badurinina su javljanja uglavnom prigodna karak-
89
tera, ali redovito s ironijskom i provokativnom
porukom, humornim i britkim komentarima,
ponekad pak tek s dosjetkama ili gotovo novinskim komentarima na temu pojedinih aktualnih
zbivanja iz širokog područja politike, estrade i
kulture. Na razglednicama se nalazi slika ili prizor s referencom na aktualni događaj ili temu −
lokalne izbore, zdravstvenu reformu u Hrvatskoj
ili pak otvorenje venecijanskog Bijenala.
Njegov je središnji interes promatranje i
proučavanje društveno-kulturnog okoliša i njegovih raznovrsnih manifestacija. Pritom njegovu pozornost posebice zaokupljaju fenomeni
masovnih medija, načini na koji oni stvaraju
društvene vrijednosti i idole, pojave kiča na različitim društvenim razinama te raznovrsni fe-
90
novi
KAMOV
nomeni uznapredovala hrvatskoga potrošačkog
društva.
Reagira na široku lepezu društvenih pojava
– od ZERP-a preko Gospina ukazanja nad zgradom nedovršena zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, čija je gradnja drastično kasnila
i tako snažno frustrirala ne samo umjetnike,
nego i porezne obveznike, do lokalnih umjetničkih događanja ili – u čemu je posebice uporan
i nadasve duhovit – statusa umjetnika i umjetničkog djela u hrvatskom društvu.
Autor ustrajno, promptno i nadasve duhovito komentira zbivanja kod kuće i u svijetu, ali o
događajima o kojima su mediji već iscrpno izvi3 Leila Topić, Željko Badurina, Kontura, Art magazin, broj 96, ožujak 2008., godina XVIII.
4 Jasna Jakšić, U poštanskom sandučiću samo za
vas! Post-art. Željko Badurina 1-50. Galerija Miroslava
Kraljevića, Zagreb, 2006.
5 Jasna Jakšić, U poštanskom sandučiću samo za
vas! Post-art. Željko Badurina 1-50. Galerija Miroslava
Kraljevića, Zagreb, 2006.
jestili. U igri je, dakle, snažno naslanjanje na sredstva i jezik medija masovne
komunikacije, s manje ili više prepoznatljivim pop ikonama pomoću čijih
likova Badurina komentira situaciju,
dnevnopolitičku i još češće zbivanja na
hrvatskoj i svjetskoj likovnoj sceni.
„Ne radim razliku između lokalnog i globalnog, ponekad su mi važni
dnevno-politički problemi, a ponekad
razvod Brada Pitta i Jennifer Aniston.
Ne stvaram razliku između takozvane
visoke i niske kulture jer je društvo
spektakla izbrisalo te razlike. Sve je
važno i istodobno više ništa nije važno.
Ne podržavam takvo stanje stvari, ali to
jest tako. Vrijeme u kojem živimo učinilo je jednako relevantnim ubojstvo
političara, ekonomske krize i razvode slavnih.
Red spektakla, red ubojstva, red informacija.
Naravno, taj jednaki tretman banalnih obavijesti i važnih događaja je izvan pameti. Možda
ću zvučati patetično, ali volio bih da današnje
društvo nije takav rasadnik gluposti; tada bih
radio nešto drugo, konkretno i ozbiljno. Razlog
gubitka kriterija o važnome i nevažnome je vjerojatno brzina i dostupnost informacija kao i
umreženost velike većine čovječanstva“, navodi
Badurina.3
Vijesti koje smo već primili i konzumirali
Badurina nastoji na vlastiti način komentirati,
vlastita opažanja podijeliti s većim brojem ljudi,
ali, čini se, nadasve komunicirati s ljudima na
čije je adrese uputio razglednice. Pretpostavlja
ili se barem nada da će se neki od njih – senzibiliziraniji za određeni problem o kojemu Badurina referira – odrediti prema onome o čemu
razglednica raspreda.
Tako će, primjerice, komentirati neekumenski govor Josepha Ratzingera, prepričan u
novi
KAMOV
domaćim medijima, poslužiti blasfemičnom skulpturom Maurizzija
Cattelana koja prikazuje papu Wojtilu pogođena meteorom – Badurina humorno zadire u Cattelanov
rad ubacujući umjesto Wojtilina
Ratzingerov lik.
Političke komentare Badurina
plasira kroz fenomene popularne
kulture. Tako je, primjerice, fotografija Michela Jacksona, ostvarena u maniri u kojoj je Andy Warhol
portretirao celebrities, u doba njegove globalno praćene pedofilske
afere koja ga je stajala bogatstva
(bankrota), potpisana rečenicom
preuzetom iz recentnoga hrvatskoga političkog života – „Heroj, a ne
zločinac!“
Preuzimajući od Zlatka Kopljara u našoj
stručnoj javnosti dobro prihvaćenu ideju očitovanu serijom fotografija – skrušena klečanja
pred najvećim svjetskim simbolima moći, poput
banaka ili muzeja – Badurina jednako skrušeno
kleči pred zagrebačkom prvostolnicom, u želji
da nas uvjeri kako je u Hrvatskoj Crkva nedvojbeno najsnažniji simbol moći.
Kada je od 4. do 25 srpnja 2007. u zagrebačkoj Galeriji nova bila postavljena izložba Normalizacija: posvećeno Nikoli Tesli – dakle Srbinu – Badurina šalje razglednice Unplugged na
kojoj su domaći pjevači zabavne glazbe – „crni
vitezovi“ Thompson i Škoro – ostali „bez struje“.
Badurina ih je „ugasio“ jer im imputira da baš
i nisu skloni Srbima. Domaći pjevač zabavne
glazbe bio je u optjecaju i na jednoj uskrsnoj
razglednici na kojoj je bio rebus – iza uobičajena
muškog imena „Dražen“ i igračke-zeca proviruje
ime jednoga domaćeg pjevača, također desničarskog imidža.
91
U jednom od najduhovitijih Badurinih iskoraka u političke vode pojavljuju se Badurina i
Crtalić u bratskom zagrljaju, „označeni natpisima: 'Pola Srbin' i 'Pola Hrvat'. Implicira se tako
postojanje i one druge, 'nepoželjne' polovice, što
u slučaju obojice umjetnika doista i odgovara
istini. U vlastitom obličju, s tek jednim izraženim segmentom nacionalnog genetskog naslijeđa, oba se umjetnika pojavljuju kao sastavne
polovice 'nepoželjnog ploda' tzv. miješanih brakova, što u lokalnom kontekstu predstavlja osoba koja je 'pola Srbin – pola Hrvat'“, piše Jasna
Jakšić. (4)
Na meti Badurininih komentara su protok
(inozemna) kapitala u Hrvatskoj te s tim u svezi i
specifični nekritički tranzicijski konzumerizam,
znakovit za društva čiji se građani nisu iživjeli
kao konzumenti robe. „Zakašnjeli japijevski žargon ironizirat će prigodnom ilustracijom: u kartolini Teambuilding, uz definiciju omiljene korporativne krađe privatnog vremena, prigodno
92
novi
KAMOV
postavlja snimku orgija. Problemi globalne ekonomije vežu se i uz najrastrošniji od svih praznika – Božić: dok su na adrese prošle godine
stizale čestitke s fotografijama svježe ispečenih
'Nike' kiflica, ove će nas godine obradovati sićušni Djed Mraz čija je popudbina, unatoč svim
sibirskim i američkim domovinama, najvećim
dijelom ipak Narodna Republika Kina. Tu je još i
niz spontanih reakcija na nedavne događaje koji
se često spajaju s medijskom zbiljom, pa će tako
poznati lik preživjelog u terorističkom napadu
na londonski metro, označen engleskim nazivom 'survivor', aludirati i na nedavno ugašeni
reality-show“, piše Jasna Jakšić.5
Razglednica Pozdrav sa Zrića podastire podeblju gospođu u godinama, s tigrastim uzorkom kostima i povelikim sunčanim naočalama,
a ironizira svakodnevno medijsko bombardiranje o zabavama na toj paškoj plaži.
Ali, mjesta u kojima je Badurina definitivno
najsloženiji komentator, a nerijetko i najzabavniji, ona su gdje se sučeljava ono globalno prepoznatljivo sa specifično lokalnim te estradno s
umjetničkom scenom unutar koje i sam
autor uspješno djeluje. Badurina je promatrao „iznutra“, kao „insider“, ne toliko
odnose, koliko neke od glavnih preokupacija, pa i očiglednih frustracija i trauma
bivanja i sudjelovanja na domaćoj likovnoj
sceni. Ironično je komentirao njezina velika „očekivanja“ u maniri Vlade Marteka
ispisujući rezultat „King Cross – Moderna galerija 1 : 0“, a na skandale što prate
gradnju nove zgrade Muzeja suvremene
umjetnosti i (re)izbor novog ravnatelja reagirao je montiranom fotografijom na kojoj se uplakana Majka Božja ukazuje nad
zdanjem MSU-a u izgradnji.
Iskaz In art we trust, čiji tekst parafrazira natpis na američkom dolaru (In God
we trust), posvećen je kolegi slikaru Ivici Malčiću poznatu po izrazito obilatoj proizvodnji slika
unatoč tomu što stvara u sredini u kojoj nema
kapitala, tržišta umjetnina, razvijena galerijskog
sustava, infrastrukture, kritičara, kustosa. In
art we trust čitamo i kao komentar izjednačavanja umjetničke i tržišne vrijednosti pojedinoga
umjetničkog rada.
Među razglednicama bilo je i nekoliko posveta kolegama i prijateljima umjetnicima, počam od zagrebačko-sisačkog autora Marijana
Crtalića, čija se rečenica Umjetnost još nije ni
počela našla na jednoj od prvih dopisnica, istodobno propitujući ozbiljnost Badurinine priče o
„kraju umjetnosti“ naglašenoj kovanicom „postart“.
Reinterpretirao je i slavni Stilinovićev rad
Pjevaj! iz 1980. Stilinović si je na svome fotografskom portretu na čelo zalijepio novčanicu od
stotinu dinara, i to na način na koji su u to doba
posjetitelji balkanskih krčmi muzičarima lijepili
novac na čelo kako bi ih ovi pjesmom što bolje i
vatrenije zabavljali. Badurina sebi na čelo lijepi
novi
KAMOV
novčanicu od stotinu eura, a na mjestu
ispod fotografije gdje je u Stilinovićevu
slučaju stajalo Pjevaj!, u njegovu radu
stoji Radi!, čime se referira na nestanak Jugoslavije, balkanskih običaja i
mentaliteta koji nestaju s njom te na
nastanak novoga i divljeg kapitalizma
u Hrvatskoj gdje se od pojedinca imperativno zahtijeva da radi i zarađeno
potroši, ostvarujući profit inozemnom
kapitalu koji ga upošljava.
Ali, njegove su namjere – u odnosu
na populaciju kojoj se obraća, pa i na
umjetnost općenito – iskrene i dobrohotne, i velikim se dijelom referiraju
o statusu likovne umjetnosti u nas, u
promijenjenim političkim i socijalnim
okolnostima, koje, međutim, položaj i
status umjetnosti nisu promijenili nabolje, nego
su ga, dapače, dodatno unakazile budući da se
vrijednost nekog fenomena izračunava tako da
se ustvrdi njegova vrijednost kao robe.
Prizor u kojemu bivši hrvatski premijer Ivo
Sanader poklanja Georgu Bushu veliku uokvirenu fotografiju potpuno obnažena Tomislava Gotovca iz njegove serije Foxy Lady (zapravo je Sanader predsjedniku najveće svjetske velesile, čiji
je najveći grad New York od 1945. kao središte iz
kojega se raspačavaju umjetničke ideje zamijenio i zasjenio Pariz, darovao uradak ozloglašena
i pravovjerna kičera Charlesa Billicha!), urnebesan je. Činjenica da se domaći establishment – s
čelnim ljudima poput premijera i predsjednika
države – ne ufa Bushu pokloniti rad jednoga recentnog domaćeg likovnog umjetnika, nego mu
daruje uradak razvikana kičera koji k tomu ne
djeluje u Hrvatskoj nego u Sydneyu, ali i mnogi
drugi primjeri koji očituju ignoriranje suvremene
hrvatske umjetnosti, motivirali su Badurinu da
stvori nekoliko autoironičnih radova o vrijedno-
93
sti umjetničke proizvodnje i umjetničkog djela u
našoj sredini, poput Umjetnika domaćega, gdje
je vlastitu glavu umotao u najlonsku foliju za
umatanje mesa u supermarketima i vidno istaknuo bar-kod s težinom i cijenom „žive vage“ od
samo 45 kuna po kilogramu, koja autora procjenjuje na ukupno 4409, 26 kuna.
Rad Art-cleaner – sredstvo za čišćenje loše
umjetnosti – Badurinin je komentar velikoga
medijskog prostora posvećena nečemu što se u
Hrvatskoj drži umjetnošću, a zapravo to nije.
Određeni broj razglednica posvećen je pitanjima same umjetnosti, njezinoj naravi i postulatima. Crtalić će se pojaviti i kao žrtva umjetnosti ili, popularnije, art victim, u društvu s
filmskim redateljem Goranom Devićem. Vidimo
ih nastradale pod velikim Murtićevim formatom
s akcionaškim tragom crvene boje ispod tijela.
Crtalićev se lik, no sada kroz rendgensko očište,
pojavljuje i na razglednici Glava umjetnika, slučajno ili ne, sugerirajući da se umjetnika smatra
„praznoglavim“.
94
novi
KAMOV
Kožarićevo Prizemljeno sunce vraća u bestežinsko stanje ili ga umata u ambalažu Mozart
kuglice.
Badurina se usudi dirnuti i u karizmu Josepha Beuysa, umjetnika šamana koji – stereotipno se uzima – komunicira s primordijalnim silama. Reinterpretirajući slavni Beuysov
newyorški performance I like Amerika and America likes me, snimljen u Solomon Guggenheim
muzeju, Badurina se u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra zagrnuo dekicom, a umjesto
kojota, s kojim je Beuys boravio u kavezu, druži
se s bijelim terijerom, bezazlenim psićem, hoteći, pretpostavljamo, reći da bi bijeli terijer za
Beuysa bio opasniji od za potrebe filmskog snimanja ovoga poznatog performancea dresirana
kojota kojemu Beuys u performanceu –„kroteći“
ga – hrabro priča o tomu što je umjetnost. Ovom
razglednicom očituje i određenu razočaranost
činjenicom da je Beuysov performance – mada
se ustrajno zalagao za sve prirodno i za povratak primordijalnim silama – izveo malne u hollywoodskoj fake maniri, odabravši umjesto pravog kojota „statista“, što svekolikom Beuysovom
radu oduzima dio desetljećima pomno građene
karizme i aure.
Badurina samoironično i sama sebe promovira u lokalni brand. Tako je svojedobno odaslao
razglednicu s fotografijom Krašove bajadere,
jednog – uz recimo Vegetu – od rijetkih u svijetu prepoznatljivih hrvatskih proizvoda – ali na
omotu čokoladice umjesto naziva proizvoda Bajadera identičnim fontom ispisao je Badurina.
U Afirmaciji za umjetnike u tekst je pretočio
sve želje umjetnika u formi jedne mantre koju
dnevno treba ponavljati pedeset puta. Duhovito
i nadasve samoironično je napisao: „Ja, umjetnik/ica, živim u savršenom svijetu, u kojem
moja jedinstvena stvaralačka nadarenost i mogućnosti teku kroz mene, iskazujući se na duboke, ispunjujuće načine. Svemirskom lakoćom
stvaram i realiziram iznimno uspješne umjetničke projekte. Izvrsno zarađujem prodajući
svoje radove (skulpture, slike, grafike, instalacije, fotografije, performance, internet projekte,
video radove i ostalo). Uspješno surađujem sa
svim kustosima i kritičarima. Uvijek dobivam
najbolje kritike za svoj rad. Galerije i muzeji sa zadovoljstvom prihvaćaju moje prijedloge
za izlaganje te mi pružaju potpunu financijsku
i svaku drugu potporu pri realizaciji projekata,
kako u zemlji tako i u inozemstvu. Moji umjetnički projekti svemirskom lakoćom privlače velik broj publike i kupaca. Mediji me vole i s radošću promoviraju moj rad. Ja umjetnik/ica, sam
potpuno otvoren/a i prijemljiv/a za neograničen
novi
KAMOV
tijek blagostanja koje nudi Svemir. Sve što dotaknem pretvori se u uspjeh. Sve je savršeno u
mom svijetu“.
Unatoč svemu, ono što je Badurina dosad
razaslao u post-artu ipak očituje vjeru da umjetnost obnaša nešto društveno važno i reprezentativno.
Spomenuti primjeri daju naslutiti kako Badurina ipak, preuzimajući ideje iz neposredna
okruženja, a zatim ih plasirajući natrag u to isto
okruženje, cijelo vrijeme opipava klaustrofobične okvire svojih vlastitih mogućnosti djelovanja
i komunikacije, pa je i pojedine njegove poruke
ponekad teško dekodirati onome tko se suvereno ne kreće u tom okruženju.
Mnoge od dopisnica funkcioniraju poput re-
95
busa, ali ih – pod pretpostavkom da su nam koliko-toliko bliski medijski svijet spektakla i svijet
umjetnosti – lako odgonetavamo.
Zanimljivo je, međutim, kako umjesto hermetičnosti i serioznosti ophođenja, ovaj umjetnik zapravo gaji neku vedrinu, pa čak i stanoviti
primitivizam – primjerice u radu u kojem pred
zagrebačkom Katedralom oponaša suosjećajnu
pozu Zlatka Kopljara ili kada Mladenu Stilinoviću „posvećuje“ aparat protiv boli.
Post-art je nedvojbeno pasivna kritika medija, koji podrazumijevaju moć, golemu nakladu,
oni formiraju javno mišljenje, obraćaju se velikom broju ljudi, stvaraju ili uništavaju vrijednosti. Post-art sve to nije i utoliko je neka vrsta
kritike medija.
U dijelu radova koji se izravnije referiraju na
domaću umjetničku scenu zagrebačka Galerija
Miroslava Kraljevića pronašla je motiv za objavljivanje knjižice koja dokumentira dosadašnji tijek Badurinina post-art projekta.
Na post-art veže se i Badurinina izložba Celebrities 2002. postavljena u zagrebačkoj Galeriji
Karas, na kojoj se bavi fenomenom instant slave i na kojoj je izložio portrete hrvatskih javnih
osoba poput Severine, Janice Kostelić ili Olivera Dragojevića. Zacijelo ga više zanimaju klišeji
i stereotipi što ih domaće društvo kroz medije
podržava i promovira kao vrijednosti, što je apsurdno u maloj sredini poput hrvatske.
Portreti domaćih „celebrities“ ostvareni su
ready-made postupkom, na način sličan warholovskom, čime im Badurina stvara privid i auru
svjetske slave, veličine i uspjeha koje u stvarnosti nemaju, nego, dapače, ostaju lokalne zvjezdice. Warhol je svjetske celebrities snimao polaroidom i slao u Factory, gdje su njegovi pomoćnici
poduzimali ostalo. Badurina preuzima portrete
iz novina, računalno ih obrađuje i printa ih na
platno, ironično im dodavši warholovske nazive,
96
novi
KAMOV
primjerice „orange Josipa“. Riječ je o tehnologiji,
tehnici i alatima kojima bi – da je tada bio živ –
vjeruje Badurina, i sam Warhol radio.
Istim postupkom Badurina 2006. na izložbi United portretira svoje kolege, sudionike hrvatske likovne scene, u javnosti gotovo potpuno nepoznate. Posljednji ciklus takvih portreta
Hypop uključuje portrete potpuno anonimnih
djelatnika jedne zagrebačke banke, a u sva tri
slučaja Badurina propituje sustav vrijednosti u
našoj sredini.
Kako bismo upotpunili sliku o umjetnikovoj
aktivnosti, uzgred navodimo i izvadak iz Badurinina obrazloženja vlastita rada Misa za MSU.
Akcija se sastojala u plaćenoj misi „za dobre nakane“ u iznosu od 50 kuna, a u svrhu što skorijeg dovršenja nove zgrade Muzeja suvremene
umjetnosti. Riječi su umjetnika: „Gestom plaćanja mise cjelokupna situacija poprima pomalo
apsurdnu dimenziju budući se obraćam jednoj
instituciji (Crkvi) da pomogne drugoj instituciji
(MSU) koja bi trebala zastupati interese umjetnika“. Prateći lica poznatih ličnosti iz likovnog
života, odnosno života zemlje koji se tiče suvremene umjetnosti, kako otvaraju usta za govora
teksta praćenja mise ili odgovarajućeg pjevanja
napjeva koji misu prati u njezinu ritualu, Badurina čini dokumentarni snimak. S druge strane,
posežući za medijem društvenih, odnosno vjerskih rituala, osvrćući se na zajednicu umjetnika
kojoj i sam pripada, zbiljnost umjetnosti u jednoj zemlji kontekstualizira kulturnim kodeksom
šire društvene zajednice, pa time čini društveno
relevantnu akciju. Dokumentacija rada, a to su
kolor fotografije i audiozapis mise koju vodi svećenik Vladimir Magić, potpuno su ravnopravni
umjetnički materijali bilo kojem drugom autentičnom uratku iz područja suvremene umjetnosti, pa akciju, koja se zbila 3. lipnja 2008. u crkvi
Sv. Katarine u Zagrebu, umjetnik nadopunjuje
odgovarajućim umjetničkim dokumentima.
Na T-HT natječaju iz 2010. umjetnik je pokušao "podmititi" stručno povjerenstvo T-HT
natječaja stereotipnim poklonima – muške članove žirija viskijem i svilenom kravatom, a ženske svilenim maramama i bombonijerom Bajadera – kako bi bio uvršten na izložbu. Rad je
bio zamišljen kao kritika i metafora opće korumpiranosti hrvatskog društva, čije posljedice
posebice osjećamo posljednjih godina. No stručno povjerenstvo se nije dalo "potkupiti", mito je
vraćeno, a umjetnik nije izlagao na T-HT izložbi.
Na T-HT natječaj iz 2011. Badurina stručnom
povjerenstvu šalje na razmatranje svoj prošlogodišnji rad o mitu, koji se sastoji od materijalnih
ostataka pokušaja podmićivanja (boce viskija,
Bajadere, svilene marame i kravate) i pisma žiriju, dakle, dokumentacije rada kao umjetničkog
djela. Otvaraju se brojna pitanja, primjerice, što
je politično u ovome Badurininu radu – sadržaj
ili metoda? Je li se promjenom konteksta promijenilo i značenje rada, koji se temelji na postduchampovskoj ready-made strategiji, karakterističnoj za Badurinu? Kako taj rad funkcionira
sada kao "umjetnička dokumentacija"?
Od 14. do 26. studenoga 2011. u zagrebačkom Institutu za suvremenu umjetnost trajala je Badurinina samostalna izložba Previously
Unrealeased čiji je kustos bila Janka Vukmir,
ravnateljica te ustanove, a na kojoj je autor
predstavio većinu od 160 tiskanih a neposlanih
i javnosti nepoznatih razglednica. Ostale su neposlane zato što nije bilo vremena poslati ih ili ih
je bilo nastalo previše u prekratkom roku, kada
je došlo za slanje predviđeno vrijeme, tema je
zastarjela i izgubila svoj puni smisao ili ju je svojom aktualnošću zasjenila neka druga tema.
Ovom izložbom svekoliki je Badurinin postart korpus razotkriven javnosti! Autor ne misli
da će projekt uskoro biti završen.
VAŽNA
I VRIJEDNA MONOGRAFIJA
(Hećimović, Branko – Barbieri, Marija – Neubauer, Henrik. Slovenski umjetnici na hrvatskim
pozornicama / Slovenski umetniki na hrvaških odrih. Slovenski dom Zagreb /
Vijeće slovenske nacionalne manjine Grada Zagreba. Zagreb siječanj 2011.)
Darko Gašparović
Kontinuirana nazočnost slovenskih dramskih, opernih i baletnih umjetnika na hrvatskim pozornicama traje pune 142 godine.
Prvi je od Slovenaca u starome zagrebačkom
gornjogradskom kazalištu na Markovu trgu
u sezoni 1869./70. na hrvatskome zapjevao
tenor Fran Gerbič (alias pohrvaćeni Franjo
Grbić) koji je 2. listopada 1870. sudjelovao
u povijesnoj praizvedbi Mislava kojom je Ivan
pl. Zajc otpočeo svoje višedesetljetno djelovanje u Zagrebu. Tome je u sljedećim sezonama pridružio još tri nastupa u opernim
praizvedbama hrvatskih skladatelja: Zajčev
Ban Leget i Nikola Šubić Zrinjski i Sejslav ljuti
Đure Eisenhutha. A tako reći jučer, čest gost
hrvatskih opernih pozornica, tenor Janez Lotrič, nastupio je u ulozi Cania u Leoncavalievoj opernoj jednočinki Pagliacci u riječkome
HNK Ivana pl. Zajca.
Dobro je da se za pothvat prvoga cjelovita monografskog prikaza spomenute teme
udružilo troje izvrsnih stručnjaka: kazališni
povjesničar, teatrolog i kritičar Branko He-
97
/PRIKAZI, OGLEDI/
novi
KAMOV
ćimović, povjesničarka opere Marija Barbieri, te koreograf, profesor, publicist, novinar i
povjesničar opere i baleta Henrik Neubauer.
Njihovo znanje i istraživački trud rezultirali
su, poslije višegodišnjega rada, dvojezičnom
monografijom enciklopedijskoga formata koja
predstavlja dragocjen dokument o umjetnicima slovenskoga podrijetla čije je djelovanje
ostavilo trajan trag u hrvatskoj kulturi.
Dramski umjetnici
Prvi i opsegom kudikamo najveći prilog napisao je Branko Hećimović. Istražio je i iscrpno
prikazao život i djelo dvadeset osmero slovenskih dramskih umjetnika i umjetnica koji su
utkali više ili manje značajnu nit u povjesnicu hrvatskoga glumišta. Već prema značenju
i obimu njihova djelovanja na hrvatskim pozornicama, prilozi se kreću od informativnih
bilješki do pravih teatroloških studija, posvećenih onima koji su odigrali važnu ulogu u
sklopu hrvatskoga glumišta od kraja 19. sto-
98
novi
KAMOV
ljeća do danas. Upravo je u ovim studijama
došla do punog izražaja golema Hećimovićeva erudicija i desetljećima skupljano i novim
spoznajama obogaćivano iskustvo u pretrazi
i tumačenju pojava i epoha hrvatske dramsko-kazališne povjesnice.
Prvi slovenski glumac na hrvatskoj sceni
bijaše Ignjat (Ignacij) Borštnik (1858. – 1919.)
koji je u siječnju 1894. nastupio u Sardouovoj Fedori, a već sljedeće godine tumačio Hamleta. Prije toga Borštnik je bio glavni pokretač ljubljanskoga glumišnog života, u pravom
smislu duša slovenske Talije, kako reče Stjepan Miletić. Njemu se bila pridružila učenica i kratkotrajna mu supruga Sofija Zvonarjeva, umjetnica burna i neobuzdana duha,
koja je provela nemiran život u stalnoj selidbi
između Zagreba, Ljubljane, Sofije i Osijeka.
Studija o Borštniku predstavlja obrazac koji
je Hećimović primijenio i na ostale slovenske
glumačke (gdjegdje i redateljske) značajnike
u hrvatskome glumištu. Prethodno pomno
proučivši umjetnikov kurikulum, minuciozno istraživši svu dostupnu referentnu sekundarnu teatrološku građu, autor suvereno ulazi ne samo u analitičke nego i u komparatističke prosudbe Borštnikove glumačke
osobnosti. Tako će, pozvavši se na Gavellu
koji je kao mladić imao prilike gledati Borštnika, upozoriti na srodnost njegova stila s
onim velikih talijanskih glumaca epohe koje
je na čestim gostovanjima imala prigode upoznati i zagrebačka (dodajmo: i riječka) teatarska publika: Ermete Zacconi i Ermete Novelli. Autor sustavno i temeljito vodi čitatelja
kroz sve tri faze Borštnikova dvadesetpetgodišnjeg djelovanja (1894. do 1919.) u Hrvatskome narodnom kazalištu, a ne zaboravlja
ni glumčevo sudjelovanje u prvim hrvatskim
igranim filmovima, snimljenim od 1917. do
1919. godine. Nakon što je tako posložio sve
kockice ukupna mozaika Borštnikove glumačke figure u vremenu i prostoru, Hećimović sintetski poentira zaključkom da je bit
Borštnikove umjetnosti njegova samoniklost
i posebnost po kojima je jedinstven i neponovljiv u slovenskom i hrvatskom kazalištu.
Istom je, gore izloženom, metodom autor razložio i predstavio ostale velike osobe
slovenskoga podrijetla u hrvatskome glumištu, što osim i dalje središnje uloge Zagreba uključuje i Split, Rijeku, Varaždin i
Osijek: Josip Daneš (1883. –1954.), Hinko
Nučić / Nučič (1883. – 1970.), Vika Podgorska (1898. – 1984.), Rade Pregarc (1894.
– 1952.), Ida Pregarc (1897. – 1986.), Vladimir Skrbinšek (1902.– 1987.), Janko Rakuša (1901. – 1945.), Sava Severova (1905. –
1979.), Maks Furijan (1904. – 1993.), Ferdo
Delak (1905. – 1968.), Branka Verdonik -Rasberger (1913. – 1984.), Josip Bobi Marotti
(1922. – 2011.). Posebno mjesto, s jakim razlogom, zauzima studija o redatelju i scenografu Bojanu Stupici (1910. – 1970.). Premda je hrvatskome glumištu posvetio relativno
malen dio svoga teatarskog života – tri predstave u Splitu, jedna u Osijeku te četrnaest
u zagrebačkome HNK-u u razdoblju između
1955. i 1962. – Stupičina je vehementna
osobnost izrazito snažno obilježila hrvatsko
glumište druge polovine pedesetih i šezdesete godine 20. stoljeća. U posve gavelijanski
obilježenu teatarsku kulturu Stupica je poslije Gavelline secesije od HNK-a u nj unio
disonancu i kontrast, dobrano uzburkavši
kazališni Zagreb. A i Split je nezaboravno uzbudio režijom u HNK-u i na Splitskome ljetu
1967. tada glasovita političkog komada Petera Weissa Progon i ubojstvo Jean-Paul Marata
kako ih prikazuje glumačka družina bolnice
novi
KAMOV
u Charentonu pod vodstvom gospodina De
Sadea. Svojim jedinstvenim entuzijazmom,
temperamentom, energijom i maštom, osobito dosljednim anti-dogmatizmom, zaslužio je
epitet koji mu, jedinome, pridaje Hećimović:
istinskoga maga scene.
Operni i baletni umjetnici
Opernih i baletnih umjetnika zastupljeno je
ukupno koliko i dramskih – dvadeset osam.
Irma Polak (1875. – 1931.). nalazi se i u jednome i u drugome izboru, s obzirom da je
nastupala prvenstveno u opereti, ali i u operi
i, rijetko, u drami. Marija Barbieri odmah naglašava veliku plejadu slovenskih tenora, od
Frana Gerbiča do Janeza Lotriča, bez kojih,
kako kaže, Zagrebačka Opera cijelo stoljeće
uopće ne bi mogla postojati. Mario Šimenc bio
je 1935. prvi Mićo na praizvedbi uza Zrinskog najpopularnije hrvatske opere uopće,
Ero s onoga svijeta, a Josip Gostič, pjevač jedinstvene game spoja lirskoga i dramskog tenora, stekavši međunarodni ugled, do smrti
1963. godine ostaje vjeran Zagrebu. Tu su
još Ivan Francl i brat mu Rudolf, Noni Žunec, Josip Šutej, napokon dugogodišnji prvak Splitske opere Attilio Planinšek. Josip
Nolli pjeva naslovnu ulogu u Zajčevu Nikoli
Šubiću Zrinskom i ostaje godinama stupom
baritonskoga faha, a već spomenuta Irma Polak u prvim je trima desetljećima 20. stoljeća
apsolutna operetna primadona. Iznimna je
pojava Josip Križaj koji je više od četiri desetljeća bio ključnim nositeljem basovskoga
repertoara. Sve je te značajne pjevače Marija Barbieri znalački portretirala, nalazeći
u svakome specifične crte kojima je izrazio
vlastitu individualnost u kolektivnome teatarskom činu. Nisu zaboravljeni ni dirigenti,
99
istaknuta su tri: Demetrij Žebre, Samo Hubad i Uroš Lajovic.
Jednako je u području plesne umjetnosti postupio i Henrik Neubauer. Tu je udio
Slovenaca najsiromašniji, što valja pripisati
i činjenici da se balet kao samostalna umjetnička grana vremenski najkasnije pojavio na
hrvatskim pozornicama. No i takav kakav
jest, njihov je značaj ipak nezanemariv. Od
Štefana Suhog, s kojim je između 1950. i
1960. bilo započelo i završilo zlatno doba baleta u osječkome HNK-u, tu se još ističu važnim sudioništvom u zagrebačkome, riječkom
i splitskom baletu Maks Kirbos, Majda Humski rođ. Škerjanc, Stane Leben, Štefan Furijan, Peter Pustišek i Mateja Pučko-Petković.
A spomenuti su i drugi slovenski plesači u
stalnome angažmanu, te gostujući plesači i
koreografi.
***
Iz svega valja zaključiti da je ova monografija
neobično vrijedan prinos poznavanju stoljeće i pol dugih veza slovenske i hrvatske kazališne umjetnosti, uz to ujednačeno stilski i
vrsno metodološki izvedena.
NOVI KAMOV
Časopis izlazi u četiri broja godišnje. Pretplata za 2012. iznosi 80,00 kn.
Narudžbenicu za pretplatu možete poslati na našu adresu:
Izdavački centar Rijeka
51000 Rijeka
Ivana Zajca 20/II
ili
poslati na našu e-mail adresu: [email protected]
Godište IX, 2009., br. 1-4
Godište X, 2010., br. 1-4.
Godište XI, 2011., br. 1, 2. i 3.
"
NOVI KAMOV - narudžbenica za pretplatu
Naručujem godišnju pretplatu (4 broja) za ________ primjerak časopisa Novi Kamov
za 2012. godinu.
Ime i prezime / Naziv tvrtke
_______________________________________________________________
Poštanski broj i mjesto
_______________________________________________________________
Ulica i broj
______________________________________________________________
Telefon
______________________________________________________________
MB za tvrtke
_____________________________________________________________
4
2011.
sv. 41
god. XI
4
sv. 41
god. XI
2011.
Sanjin SOREL
Ervin JAHIĆ
Milorad STOJEVIĆ
Irvin LUKEŽIĆ
Mirela FUŠ
Ivica ŽUPAN
4
2011.
Darko GAŠPAROVIĆ

(La Rassegna Dalmata)

(La Rassegna Dalmata)

+CESAR l KRALJ FRANJO JOSIP

Visita “ad Limina Apostolorum” dei Presuli della Conferenza

Tıklayınız

Prvi dio - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

VELIKI HRVATSKI PENALIST JEROLIM MIČELOVIĆ

B i l t e n

Ayrıntılar İçin Tıklayınız

PISMO Časopis za jezik i književnost

Прољеће 2014 - Sume Republike Srpske

TIRA FUORI LA LINGUA cs n3 del 14-10-12.pdf

Jedno od najpoznatijih turističkih skijališta Italije

other europe

excerpta manvscripti canfanariensis: vladarske listine i papinska

Dundo Maroje - Marin Držić

Incontri - Susreti 2

Piovono formiche carnivore e altre inezie

Download - gruppo DoReMì-Concessione Aurora(TO)

Zbog plaća - 77 optužnih prijedloga i kaznene prijave

Untitled - Sarajevo Film Festival

KATOLIČKA CRKVA I PRAVOSLAVLJE