NASILJE , AGRESIJA I DELINKVENCIJA MEĐU MLADIMA Autor: Mr. sci. dr. Katica Nikolić - neuropsihijatar Pod nasiljem se podrazumijevaju odnosi i ponašanja pojedinaca ili institucija kojima se ugrožava ili osujećuje normalan psihofizički razvoj ili integritet ličnosti . Kao pojam ili pojava u društvu se ne tolerira ali je u većoj ili manjoj mjeri u različitim oblicima oko nas .Problemu nasilja nad djecom i među djecom i adolescentima se poklanja sve više pozornosti , traže i se i nude se rješenja u preventivnom djelovanju, zdravstvenoj , socijalnoj i zakonskoj zaštiti . Nasilje je složeno socijalno ponašanje koje ima svoje biološke , sociološke i kognitivne elemente. Ta složenost čini prevenciju ili smanjene učestalosti nasilničkih postupaka velikim izazovom i multidiscoplinarani rad .Nasilnici se neće zaustaviti sami od sebe , njima je potrebna stručna pomoć .Najgore je kada su žrtve nasilja djeca ona se ne mogu niti znaju sama zaštititi . Novija istraživanja pokazuju da je oko 30% djece školskog uzrasta doživjelo nasilje. Svaki treći dječak i svaka peta djevojčica su bili nasilni prema svojim vršnjacima u školi ( Unicefova istraživanja za Jugoistočnu Europu 2008 GOD ). Agresivnost predstavlja jedan od oblika poremećaja ponašanja a i sama ima mnogo pojavnih oblika . Može se definirati kao društveno neprihvatljivo ponašanje s namjerom nanošenja štete osobi ili imovini . Agresiju određuje društvena procjena koja u obzir uzima motive pojedinca i kontekst u kojem se neko ponašanje javlja .Može biti u vidu instrumentalne agresivnosti – postupak radi pribavljanja onoga što se želi ili u vidu neprijateljske (osvetničke ) agresivnosti – javlja se kao odgovor na tuđu agresivnost , cilj je nanijeti bol ili ozljedu . Poremećaji ponašanja koji se ispoljavaju kroz agresivnost i/ili autodestruktivnost mogu se javiti rano u trećoj – četvrtoj godini života .U podlozi su izbivanja na površinu dubokih nagonskih derivata i predstavljaju prognostički ozbiljan znak za razvoj psihičkog oboljenja tijekom života . U predškolskom i školskom dobu izraženija je ,kao oblik poremećaja ponašanja ,instrumentalna agresivnost , manifestna tipično kroz formu laži , krađe , bježanja od kuće , bježanja iz škole . Radi se pretežito o reaktivnim ponašanjima i nisu znak dublje lezije osobnosti .Zbog toga se nazivaju tranzitornim a posljedica su subjektivnog osjećaja djeteta da je nevoljeno ili neprihvaćeno od obitelji ali i šire okoline . Ta djeca osjećaju strah , žive u stalnom strahu da bi mogla biti odbačena od roditelja ( emocionalno ) ili to stvarno i jesu .Promijenjeno ponašanje je društveno neprihvatljivo , bivaju kažnjeni i tako upadaju u začaran krug .Razlog je što je odgovor roditelja i okoline suprotan očekivanom i situacija se počinje ponavljati . Različite vrste agresije se javljaju u drukčijim omjerima među djecom različitog uzrasta i spola .Istraživanja pokazuju da između l8 mjeseci i 5 godina života , nema izravne veze između dobi i sveukupne agresivnosti , prevladavaju tjelesna i instrumentalna agresivnost . U školskoj dobi pa na dalje prevladava neprijateljska i verbalna agresivnost . Testovi samoprocjene djece od 11 do l6 god života pokazuju da količina sveukupne agresije sa dobi raste .Spolne razlike u agresiji su dokazane .Dječaci su agresivniji u predškolskoj dobi i tijekom osnovne škole .U višim razredima osnovne škole i u srednjoj školi muška agresivnost prema dječacima je izrazito tjelesna dok svaki oblik agresivnosti prema djevojčicama slabi . Agresivnost djevojčica u toj dobi postaje sve više verbalna , socijalna i pretežito , ne u potpunosti , usmjerena na djevojčice .. Spolne razlike u agresiji smanjuju se u mladalaštvu . Ako djeca nemaju dovoljno konstitucionalnih psihičkih kapaciteta da prevladaju rizične situacije koje dovode do ispoljavanja agresivnog , nasilničkog ponašanja a okolina ostaje bez odgovora na njihove nesvjesne poruke za ljubavlju , simptomi takvog ponašanja postaju karakterno obilježje ličnosti , te adolescent odlazi u delinkvenciju ili kriminal . Delinkvencija kao poremećaj ponašanja razlikuje se od drugih psihijatrijskih situacija kod djece i adolescenata po tomu što se radi o repetitivnom ispoljavanju destruktivnog , bezobraznog , opasnog i nezakonitog ponašanja . Takve osobe predstavljaju veću opasnost za osobe oko njih nego za njih same . Pozadina poremećaja je uvijek tjeskoba , anksioznost .Može biti pojedinačna ili skupna. Najčešći delikti su krađa ,namjerno izazivanje šteta i požara a kod starijih adolescenata nećudoredno ponašanje i krađa automobila . Prostitucija i poremećeno ponašanje u različitim oblicima ,su oblik delinkvencije kod starijih djevojčica i kada nisu u sukobu sa zakonom . Sve je veća učestalost vožnje automobila i motora bez dozvole , bez nužne vještine za to , vožnja bez zaštite ( pojas , kaciga ). Najuobičajeniji oblik spolne delinkvencije je korupcija riječima a najgori je prostitucija djece i adolescenata . Delinkvencija se pojavljuje kod djece koja su dobro uklopljena u društvo a može biti i kod socijalno izoliranih pojedinaca . Delikventna djeca i adolescenti su i neurotična ,ona pored svojeg delinkventnog ponašanja imaju i druge simptome. Pronađena je korelacija između pojave vrištanja u djetinjstvu , košmarnih snova te enureze i delinkvencije . Prema većini autora ne postoji pojedinačan čimbenik koji uvjetuje pojavu navedenih poremećaja. Djeca i adolescenti imaju određeni način ponašanja kojim mogu odgovoriti na unutarnje i vanjske stresove . Etiološki čimbenici koji ipak dovedu do pojave poremećaja se dijele u sljedeće kategorije : PSIHOLOŠKE: uključuje kaotičnu obiteljsku dinamiku ,pogrešnu strukturu ega ( super ega ) , nedostatak roditeljske osjećajnosti i utjecaja .Razvoj socijalne kognicije . NEUROLOŠKE: uključuje alternacije u centralnom živčanom sustavu , genetiku , temperament hormonski status. SOCIOLOŠKE: postojanje narušenog odnosa roditelj – dijete označenog odbijanjem i kaotičnom interakcijom, niži socijalno–ekonomski status ,alkoholizam , kulturološke odrednice, utjecaj medija . Tijekom razdoblja odrastanja , svih stadija adolescencije , djeca i mladi nailaze na mnoge , veće ili manje poteškoće i prepreke .Adolescencija podrazumijeva period tranzicije između djetinjstva i odraslosti .Period koji karakterizira pripremu jedinke za preuzimanje uloge odrasle osobe . To je period života je najizazovniji i najkompliciraniji . Nastaju velike tjelesne , kognitivne i socijalne promjene .To je period života u kome statičko – predvidljiv rast dobiva novi poticaj , karakteriziran dubokim modifikacijama transformirajući dijete u odraslu osobu . Adolescencija je mentalni , biološki i socijalni fenomen koji traje pet do osam godina. . Dobne granice , početak i kraj je različit za pojedine psihološke pravce , osobito gornja granica . Za neke naučne krugove je do l8 godine života , ali ima i mišljenja da adolescencija traje do 23 godine ali i da se praktično nikada ne završava jer je proces odrastanja i funkcioniranja zreloj ličnosti nedjeljiv – prema psihodinamskom pristupu . Danas se sve više pozornosti poklanja upravo problemima ponašanja u ovom životnom periodu vezano za : a) eksperimentiranje sa sredstvima ovisnosti ; b) nasilje među vršnjacima u školi i socijalnom okruženju ; c) usvajanja odgovornog seksualnog ponašanja . Dinamične i burne promjene osobnosti i obiteljskih odnosa mogu , često i nepotrebno biti izvorom svađa i frustracija . Zašto su djeca nasilna ? Često nasilničko ponašanje može biti pokušaj stjecanja popularnosti , osobito u mlađoj dobi . Može biti pokušaj da se pokažu odlučnima « tvrdima « i sposobnima ili da na sebe skrenu pozornost . Dijete izloženo nasilju u vlastitoj obitelji može isti način ponašanja prenijeti na svoju školsku okolinu . Naslino ponašanje može biti i izraz nemoćne ljubomore na osobu prema kojoj se nasilno . Neka djeca ne razumiju da je njihovo ponašanje loše , neprihvatljivo niti mogu sagledati kako se osjeća njihova žrtva . Ponekada nema oštre granice između «mučitelja « i « žrtve « jer u različitim razvojnim razdobljima i situacijama uloge se mogu i izmijeniti te nasilnik postaje žrtvom i obratno . Tko postaje žrtvom ? Nema nekog specifičnog razloga zbog čega neka djeca bivaju žrtve bilo kog oblika nasilja , agresije no ponekada se u nečemu razlikuju od svojih vršnjaka . To može biti samo boja kose , neobično ime / prezime . Neka gotovo neznatna mana kao što je zamuckivanje , nespretnost , tik . Česte su žrtve djeca za koju se ne očekuje da će se braniti . Djeca koja maju stalno i definirano mjesto u grupi .Ranjivost i sklonost postajanju žrtvom ne mora nužno biti povezano sa smetnjama u učenju ili tjelesnim nedostatcima . Uočeno je da spoj više čimbenika mogu doprinijeti da neka osoba postane žrtvom nasilja kao što su : povučenost , introvertiranost , osjetljivost , previše zaštitnički odnos od strane roditelja . Osoba koja trpi nasilje je plašljiva i nesigurna . U svojim odlukama i stavovima oprezna , osjetljiva , tiha .Reagira plačem i povlačenjem .Ima manjak samopoštovanja često je bez prijatelja , teško uspostavlja socijalne interakcije , prezaštićena od roditelja , nije agresivna , osim rijetkih . Djeca – žrtve nasilja postaju tužna , depresivna , anksiozna . Gubeći samopouzdanje počinju se osjećati promašenima , neprivlačnima , glupim , pokazuju niz somatskih tegoba u vidu glavobolja ,bolova u trbuhu , strah od nepoznatog . Mogu izgubiti interes za školu . S vremenom se počinju osjećati odgovornima za nasilje nad njima postavljaju si pitanja « mora da nešto nije uredu sa mnom ? «. Česta su suicidalna razmišljanja i počinjenje suicida . Posljedice za djecu koja trpe nasilje su : 20 % djece žrtava izostaje iz škole i društva da bi izbjegla maltretiranje . Probleme sa koncentracijom ima oko 29 % , simptome fizičke bolesti osjeća 22 % a 20% ima probleme sa spavanjem . Karakteristike osoba koje se ponašaju nasilno su : agresija prema okolini, nastavnicima , roditeljima . Impulzivna su, imaju želju za moći za vladanjem. Osjećaju i pokazuju neprijateljstvo prema okolini , imaju potrebu za materijalnom koristi . Posjeduju manjak empatije , a sami nisu omiljeni u sredini , a o sebi imaju pozitivno mišljenje . Spoj niza čimbenika doprinose da neka osoba poprimi nasilničko ponašanje . U većini slučajeva se utvrdi da su takva djeca u ranoj fazi razvoja bila bez topline , empatije i emocionalnih odnosa roditelja . U kasnijim fazama odrastanja bili su uz popustljive roditelje koji nisu postavljali granice . Roditelji toleriraju agresivno ponašanje ili tjelesno kažnjavaju dijete . Može se raditi i o djeci snažnog temperamenta . Grupa kojoj dijete pripada može slabiti kočnice prihvatljivog ponašanja , smanjivati osobnu odgovornost nuditi modele ponašanja pa i nasilništva . Značajan je učinak medija , posmatranjem nasilja potiče se agresivno ponašanje i smanjuje suosjećajnost Istraživanja pokazuju da je odnos između nasilja , koja djeca gledaju na televiziji i agresije cirkularan .S jedne strane nasilje na televiziji potiče agresivnost kod djece a s druge strane agresivna djeca više gledaju emisije u kojima ima nasilja . Posljedice za djecu koja čine nasilje su višestruke . Takva djeca postaju više ili manje bešćutna , vremenom postaju još gori prema žrtvama posebice kada odrasli ne interveniraju ili ne pokazuju jasno neodobravanje takvog ponašanja . Do 24 –e godine života 60% nasilnika je već bilo osuđivano za prekršajna ili kaznena djela . Sa 24 godine su 4 puta više činili kriminalnih dijela . Česti su recidivi nasilnih ponašanja . Nasilje nad djecom ostavlja duboke tragove i odrednice za njihov dalji psihički razvoj i ponašanje u odrasloj dobi . Određuje njihovo sadašnje i buduće funkcioniranje .Prva istraživanja o školskom nasilju započela su u Skandinavskim zemljama , pokazala su da su žrtve imale veću sklonost depresiji i razvoju negativne slike o sebi i u ranom odraslom dobu . Agresija u školskoj dobi povezuje se i s razvojem problema alkoholizma i okrutnosti kao i nasilja u obitelji u kasnoj , odrasloj životnoj dobi . Kada govorimo o nasilju , agresivnosti kod djece i mladih bitno je razlikovati : sukob , nasilje i zlostavljanje . Sukob je posljedica različitosti u mišljenjima , željama , opažanju , vjerovanju , stavovima bilo među djecom ili odraslima .Sam po sebi sukob nije niti pozitivan niti negativan , on je i prilika za napredak; može završiti tako da sve uključene strane dobiju . Za to je potrebna samokontrola , međusobno uvažavanje , prihvaćanje različitosti stavova , želja , uvjerenja .Upornim radom i vježbanjem razgovora , prihvaćanje razgovora o različitostima preveniramo sukobe i gradimo razumijevanje . Kada se govori o zlostavljanju djece i mladih misli sa o specifičnim vrstama nasilja najčešće su to fizičko , emocionalno i seksualno . Kao posebne vrste nasilja su zanemarivanja . To su čini propuštanja skrbi za potrebe djeteta koji mogu biti namjerni ali i ne namjerni .U nekim slučajevima zanemarivanje djeteta je vrlo očito a u nekima nevidljivo sve dok ne bude prekasno .Najčešće se očituj kroz emocionalno zanemarivanje – nezadovoljavanje emocionalnih potreba ; tjelesno –nezadovoljavanje osnovnih tjelesnih potreba ; medicinsko – nebriga za tjelesno ili mentalno zdravlje ; obrazovno – nezadovoljavanje obrazovnih potreba , obveznog školovanja itd . Specifična vrsta nasilja među školskom djecom i sve učestalija je bullyng . On podrazumijeva postojanje tri ključna elementa : 1. negativni postupci u vidu namjernog nanošenja ozljeda drugoj osobi , fizička ili verbalna agresivnost , društvena izolacija , nepristojne kretnje ili odbijanje da se udovolji realnim željama druge osobe . 2. opetovanost i trajnost .3. asimetričan odnos snaga . Za kontroliranje nasilnog ponašanja , agresije upotrebljavane su različite metode Treba imati u vidu da je tijekom života agresivnost vrlo stabilna osobina ,tumači se biološkim osobinama ali na agresiju utječu i socijalni čimbenici među kojima su najčešći principi socijalnog učenja – nagrada , kazna i učenje opažanjem .Agresivna djeca imaju izvjesne teškoće u kognitivnom području u moralnom rasuđivanju i empatiji. Takva djeca teško tumače socijalne znakove i često pripisuju neprijateljske namjere drugoj djeci .Podučavanje roditelja učinkovitijim načinima ophođenja s djecom daje dobre rezultate kao i kognitivno bihevioralni pristupi usmjereni na mijenjanje dječjih stavova i uvjerenja o nasilju među ljudima . U pristupu i pružanju pomoći svakom djetetu , žrtvi nasilja ma kog oblika , uvijek je potrebna suradnja među institucijama . Multidisciplinarni pristup koji podrazumijeva sudjelovanje obrazovnog sustava , nadležnog Centra za socijalnu skrb , nadležni liječnik , stručnjak za mentalno zdravlje , nadležna Policijska postaja , pravosudni sustav , nevladine organizacije . Kad god vidimo nasilje treba reagirati , poduzeti sve da ga prekinemo bilo da je ono fizičko, verbalno, socijalno . Pri tome je neophodno potrebno zadržati samokontrolu i kontrolu nad situacijom .Potrebno je reagirati smireno i kada to nije lako jer ne reagirati je suglasiti se to znači ne pomoći niti žrtvi niti nasilniku .Pomoć trebaju i jedni i drugi . Svatko ima pravo biti poštovan ali ima i dužnost poštovati druge .