ISSN 1332-7658
Zagreb, 46/2009, 3-4
VJESNIK
franjevaca trećoredaca
VJESNIK
franjevaca trećoredaca
Zagreb, 46/2009
broj 3-4
ISSN 1332-7658
Izdaje:
Provincijalat franjevaca trećoredaca
Jandrićeva 21
10000 Zagreb
tel: 01/4673-393
fax: 01/4673-803
e-mail: [email protected]
[email protected]
http://www.franjevcitor.hr
Uređuje:
fra Danijel Gornik
Lektor:
Suzana Paponja
Odgovara:
fra Ivan Paponja
provincijski ministar
Sadržaj
Božićno pismo o. Provincijala................................................................ 98
Iz Provincijalata..................................................................................... 99
Izvješće s druge sjednice uprave Provincije............................................................... 99
Izvješće s treće sjednice uprave Provincije.............................................................. 100
Iz Generalne Kurije.............................................................................. 102
Sv. Franjo, učitelj molitve......................................................................................... 102
Communicationes TOR............................................................................................ 109
Braća Javljaju....................................................................................... 113
Zlatkomisnik fra Bernard Rubinić............................................................................. 113
Duhovne vježbe na Glavotoku................................................................................. 115
Duhovne vježbe na Školjiću..................................................................................... 116
Dan doma “Kuće sv. Franje”..................................................................................... 117
Susret franjevačkih trećoredskih zajednica.............................................................. 119
Proslava blagdana sv. Leonarada u Kotarima........................................................... 120
Hodočašće framaša u Međugorje............................................................................ 121
Župno hodočašće u povodu Dana sjećanja na žrtve Vukovara................................ 121
Iz sjemeništa............................................................................................................ 122
Duhovna obnova sjemeništaraca u Blatu na Korčuli................................................ 124
Iz bogoslovije........................................................................................................... 125
Fotozapisi i grafopisi - izložba.................................................................................. 127
Gračanska kronika.................................................................................................... 128
Žrtve II. svjetskog rata župe Kloštar Podravski......................................................... 129
Naši pokojnici...................................................................................... 131
Obavijest o smrti Ruže Živković, majke našeg fra Ilije.............................................. 130
Govor o. Provincijala na pogrebu fra Stjepana Mikulana........................................ 131
Obavijest o smrti fra Krste Sikirića........................................................................... 133
Govor o. Provincijala na pogrebu fra Krste Sikirića.................................................. 134
Govor fra Ilije Živkovića na pogrebu fra Krste.......................................................... 137
Govor fra Vlade Rožića na pogrebu fra Krste........................................................... 139
Govor g. Tome Majnarića u ime korisnika Doma u Odri.......................................... 140
Govor fra Vice Blekića na grobu fra Krste ............................................................... 141
Članci.................................................................................................. 142
46/2009, 3-4
Biskupi, dominikanci, Zadrani - prijatelji trećoredaca.............................................. 142
Velikan „prethodnoga“ vremena fra Petar Turkalj................................................... 145
Adresar Provincije........................................................................................................ 152
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
97
Božićno pismo o. Provincijala
Draga braćo!
godini teške ekonomske krize koja potresa svijet i obeshrabruje ionako obeshrabreno radništvo na svim meridijanima Zemlje uplašeno ostankom bez posla
i, stoga, rasapom obitelji, kao melem na
r a n u stiže mu poruka anđela s Neba: Ne bojte se!
Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj
– Krist, Gospodin (Lk 2, 10-11.)
Tada se, zapravo, rodio Bog da bi se preporodio
čovjek! Otad će mnoge plejade naraštaja rađati u sebi
i zračiti oko sebe božićno ozračje i činiti svoj i susjedov život snošljivijim i radosnijim.
Kristovo je rođenje značilo prekretnicu u ljudskoj povijesti. Time je započelo novo vrijeme,
jer Bog rodivši se u Sinu čovjekom nije prestao biti Bogom nego čovjekovim suputnikom i supatnikom. Ovaj događaj u Betlehemu prekretnica je i u svakom čovjeku. Nikada čovjek nije bio
tako bliz Bogu kao u trenutku rođenja svoga Sina koji se pojavio među nama kao dijete, kao
siromašak - u štalici! Bog koji je sve stvorio, koji je u svome bitku neiscrpan, odjednom je postao
nemoćan i slab, siromašan i nezaštićen! K tomu je dopustio da ga prvi posjete i daruju obični
pastiri. Kako bi jezikom priprostoga puka pripovijedali o silasku Neba na Zemlju doslovce onako kako im je bilo rečeno. Tako je svijetom krenula Radosna vijest s kraja na kraj Zemlje kako
se rodio Bog u čovjeku snizivši samoga sebe na našu mjeru da bi nam postao jednak u svemu,
osim u grijehu. Zamislite tu prekretnicu Povijesti: mi smo Bogu postali potrebni! Bog treba čovjeka! To nam je pouka, poziv i putokaz kako pristupiti jedni drugima, ne s nadmenošću nego u
dobrohotnoj jednostavnosti i skromnosti. Jer, ovo su trenutci kad dodatno trebamo Boga da nas
spasi mržnje i nepravde koja nas okružuje i trenutci u kojima se ruše tolike vrjednote, rastaču
moral i obitelj, a vrjednuje grabeži pohlepa i rastaču odnosi. Molimo Ga da nam pokaže put
razumijevanja, poštovanja, dijaloga i mira. Neka nas ljubav Božja i ovoga Božića ujedini!
Stoga ovoga Božića nađimo malo više vremena i za sebe, razmišljajmo sa srcem, sa vjerom i
ljubavlju. Na taj način ćemo osobnije doživjeti poruku Božića. Ispunit ćemo se novim elanom
i snagom da u ovoj svećeničkoj godini radosno živimo svoju vjeru i da svjedočimo bližnjima o
njezinoj snazi i veličini.
Zazovimo Krista Mironosca usrdno vapijući s cijelom Crkvom: Rosite nebesa odozgor i oblaci
daždite Pravednika!
U tom duhu želim vam svima sretan Božić i novu, 2010., godinu!
98
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Iz Provincijalata
Izvješće s druge sjednice uprave Provincije
Dana 5. listopada 2009. u kući Provincijalata održana je druga sjednica uprave Provincije.
Sjednici su nazočili fra Ivan Paponja, provincijal, fra Zvonimir Brusač, provincijski vikar, fra
Marko Medo, fra Miroslav Barun, fra Božo Rimac i fra Božo Sučić.
Prva točka dnevnoga reda bio je izbor novoga provincijskog tajnika. Za tajnika je jednoglasno izabran fra Danijel Gornik.
Potom se razgovaralo o premještajima u Provinciji i njihovim odjecima. Braća su se uglavnom snašla u novim (starim) okolinama i na novim dužnostima te nije bilo većih problema.
Većina njih se uhodava u novonastale situacije o kojima će se više moći reći nakon nekoliko
mjeseci.
Dekretom Generalnog ministra fra Goran Dabić otpušten je iz Reda. Trenutačno se nalazi u
Salzburškoj biskupiji u koju je primljen na probni rok od pet godina.
U poslijepodnevnim satima govorilo se o radu pojedinih provincijskih povjerenstava. Fra
Marko Medo izvijestio je o planovima Povjerenstva za zvanja i početni odgoj. Na Ksaveru će se
pokušati organizirati dva susreta do Božića: jedan za srednjoškolce i studente, a drugi za obitelj.
U pripremi je izradba prospekta i molitvenika. Povjerenstvo za trajnu formaciju i redovničku
duhovnost se, zbog situacije uzrokovane premještajima, nije bilo u mogućnosti susresti. Povjerenstvo za apostolat i pastoralni rad sastalo se 11. rujna 2009. na Ksaveru. Na sastanku su podijeljene dužnosti članovima Povjerenstva: za ministrante je zadužen fra Mirko Kralj; za FSR i
FRAMA-u fra Kristijan Kuhar; za rad s mladima fra Branko Janjić i za obitelji fra Nikola Barun.
Povjerenstvo je pripremilo upitnik koji je poslan svima u Provinciji kako bi se mogao napraviti
plan i program rada. Fra Božo Rimac izvijestio je o radu Povjerenstva za ekonomiju i građenja.
Trenutačno se obnavljaju dva samostana: Sv. Mihovil u Zadru i Pavao Pustinjak na Školjiću. U
samostanu sv. Josipa u Splitu završavaju se radovi koji su bili potrebni zbog preseljenja sjemeništa, a na Glavotoku se rješavaju problemi
vezani uz kanalizaciju. Fra Božo je ponovno pozvao na racionalno trošenje novca, jer, kako
se predviđa, kriza će u Hrvatskoj trajati još tri do četiri godine. Članovi Povjerenstva za kulturu
i kulturu baštinu nisu se još sastali.
Razgovaralo se i o Konvenciji Zagrebačke biskupije za koju je zadužen pomoćni zagrebački
biskup mons. Valentin Pozaić. On će se sastati s redovničkim provincijalima u studenome te
ćemo tada više znati o zahtjevima Biskupije.
Sljedeća sjednica uprave Provincije održat će se 2. i 3. prosinaca u kući Provincijalata u Zagrebu.
46/2009, 3-4
fra Danijel Gornik, tajnik provincije
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
99
Iz Provincijalata
Izvješće s treće sjednice uprave Provincije
Dana 2. i 3. prosinca 2009. u kući Provincijalata održana je treća sjednica uprave Provincije.
Sjednici su nazočili fra Ivan Paponja, provincijal, fra Zvonimir Brusač, provincijski vikar, fra
Marko Medo, fra Miroslav Barun, fra Božo Rimac i fra Božo Sučić.
U prijepodnevnim satima pročitani su zapisnici s prve i druge sjednice uprave Provincije.
Nakon što su zapisnici ispravljeni, jednoglasno su prihvaćeni.
Potom se razgovaralo o bratstvu u Ogulinu. Uprava Provincije odlučila je, u skladu s preporukama Kapitula, da braća ostanu u samostanu Krista Kralja dok se ne steknu uvjeti za preseljenje u župnu kuću. Po preseljenju u župnu kuću, pokušat će se na primjeren način postupiti sa
starom kućom.
U poslijepodnevnim satima uslijedila su izvješća iz povjerenstava. Prvo je izvijestio fra Miroslav Barun o radu Povjerenstva za pastoral i apostolat. Sastanak Povjerenstava održan je 1. prosinca na Ksaveru. U prvom dijelu analizirali su odgovore na upitnike koje su bili poslali župama
i samostanima u Provinciji. Nakon podrobne analize dobili su uvid u pastoralni i apostolski rad
samostana i župa. U drugom su se dijelu osvrnuli na regionalne sastanke održane u Zadru, Krku
i Kloštru Podravskome.
O radu Povjerenstva za ekonomiju i građenje izvijestio je fra Božo Rimac. Povjerenstvo se
sastalo 27. studenoga na Ksaveru. Zacrtali su investicijske planove za 2010. godinu. Razgovaralo
se i o povratku i okrupnjivanju zemljišnih čestica kod Zadra.
Drugoga dana sjednice nastavilo se s izvješćima povjerenstava. Fra Zvonimir Brusač izvijestio je o radu Povjerenstva za trajnu formaciju i redovničku duhovnost. Povjerenstvo se sastalo
27. studenoga. Preporučili su da kuće koje imaju malo fratara organiziraju duhovne obnove na
regionalnoj razini. Odredili su termine i teme provincijskoga seminara i duhovnih vježbi. Provincijski seminar održat će se 8. i 9. lipnja 2010. na temu Redovnik – svećenik. Bitna obilježja
identiteta i duhovnosti. Duhovne vježbe na Glavotoku predviđene su od 6. do 9. rujna 2010.,
a vodit će ih fra Pero Vrebac, OFM. Na Školjiću će duhovne vježbe biti od 18. do 22. listopada
2010. Budući da smo u svećeničkoj godini, tema duhovnih vježbi bit će Redovnik – svećenik.
Dvije dimenzije jednoga zvanja.
O radu Povjerenstva za zvanja i početni odgoj izvijestio je fra Marko Medo. Rad ovoga povjerenstva usko je povezan s Povjerenstvom za pastoral i apostolat. Zajedničkom suradnjom
odredili su termine različitih susreta:
100
-
29. – 31. siječnja 2010.
→ susret ministranata
-
26. – 28. veljače 2010. → susret obitelji
-
12. – 14. ožujka 2010.
→ susret za mlade
-
16. – 18. travnja 2010.
→ duhovna obnova za FSR
-
21. – 23. svibnja 2010.
→ susret vjeroučitelja i suradnika
-
14. – 19. lipnja 2010.
→ ljetovanje ministranata na Glavotoku
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
-
22. – 24. listopada 2010.
→ FRAMA
-
12. – 14. studenoga 2010.
→ susret za mlade
-
10. – 12. prosinca 2010.
→ susret obitelji.
Povjerenstvo za kulturu i baštinu dogovorilo je sastanak poslije božićnih blagdana.
Fra Petar Bašić najavio je znanstveni kolokvij o fra Marku Mišerdi koji će se održati
25. siječnja 2010. godine. Fra Broo Rimac je obavijestio da će akademski kipar Josip Poljan
imati izložbu u našoj dvorani biskupa Srećka na Ksaveru pred božićne blagdane.
Potom su odgojitelji izvijestili o životu u sjemeništu i bogosloviji. Fra Marko Medo je zadovoljan stanjem u bogosloviji. U životu bogoslova pokušava se veći naglasak staviti na odgovornost i redovitost. Novost u bogoslovnom rasporedu su jutarnje meditacije koje svaki tjedan
priprema drugi bogoslov. I fra Zvonimir Brusač je zadovoljan stanjem u sjemeništu, ponajviše
zato što su sjemeništarci mijenjali životnu sredinu. Kroz protekla tri mjeseca polagano su se
uhodavali u ritam kuće i škole.
Zatim se izvijestilo o radu Doma za starije i nemoćne osobe «Kuća sv. Franje» u Odri. Kapacitet Doma je popunjen (maksimalno 98 korisnika), a na listi čekanja je petnaestak osoba. Raskinut je ugovor s tvrtkom Lovnički d.o.o. koja čisti Dom i samostan.
Razgovaralo se i o Konvenciji Zagrebačke nadbiskupije, budući da su provincijali imali sastanak s nadbiskupom. Biskupija traži da se prikupe svi dokumenti te da se napravi imovnik za
župni i samostanski inventar.
Fra Gabrijel Badurina vratio se iz Amerike u domovinu. Pitsburški biskup mons. David A.
Zubik zahvaljuje na radu fra Gabrijela, ali ujedno žali za gubitkom Trećega samostanskog reda
koji je 81 godinu bio prisutan u Biskupiji.
Susret gvardijana s upravom Provincije održat će se 2. i 3. ožujka 2010. godine na Ksaveru.
Sljedeća sjednica uprave Provincije održat će se 4. ožujka 2010. u kući Provincijalata u Zagrebu.
46/2009, 3-4
fra Danijel Gornik, tajnik provinicije
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
101
Iz Generalne Kurije
Tertius Ordo Regularis Sancti Francisci
Consilum Generalis
Pismo Generalnog ministra
i Generalnog vijeća
Svoj Braći i Sestrama
Franjevcima Trećeg samostanskog reda
prigodom blagdana sv. Franje 2009.
Sv. Franjo
učitelj molitve
Predraga braćo i sestre,
slaveći svetkovinu Svetoga Franje, ove se godine želimo zadržati na iskustvu Boga i veličanstvenom primjeru
molitve koji nam je ostavio. Tijekom prošle godine usredotočili smo se na važnu temu Svetoga pisma i na mjesto koje mora zauzimati u našim liturgijskim slavljima,
u našem služenju i u našem životu posvećenih osoba. U
posljednjem smo pismu razmišljali o potpunom posvećenju Kristu i trpljenju za Njega po primjerima svetoga
Pavla i svetoga Franje. Zaključili smo ga tvrdnjom da izazov nije samo u divljenju primjeru ovih svetih muškaraca, već u njihovoj upotrebi kao katalizatora naših života
te za rast u osobnoj svetosti. Način na koji možemo ovo
ostvariti je onaj da se sve više obraćamo u osobe vjere.
Molitva: prirodni odgovor Bogu
Jedan od najljepših likova Staroga zavjeta je prorok
Amos, pastir Južnoga kraljevstva (Juda), koji je pozvan
prorokovati Sjevernom kraljevstvu (Izrael) za vrijeme
kralja Jeroboama (786. – 746. pr. Kr.). Razmišljajući o
svom proročkom pozivu, on tvrdi:
Lav riče: tko da se ne prestravi?
102
Gospodin Bog govori: tko da ne prorokuje?
(Amos 3,8)
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Prorok Amos
Stara ruska ikona iz 17. st.
Amos u osnovi drži da je njegovo proročko djelovanje
prirodan odgovor na riječ koju je primio od Gospodina. Bog
mu je govorio i, da bi bio iskren prema sebi i pred Gospodinom, nema drugog izbora nego prorokovati. Ne bi mogao
zanijekati ovaj poziv upravo kao onaj koji, iznenađen rikom
lava, ne bi mogao poreći da ga je strah. Slika koju donosi
Amos mogla bi se primijeniti na prirodan ljudski odgovor
molitvom. Drugim riječima: „Lav riče: tko da se ne prestravi? Gospodin Bog je govorio: tko da ne moli?“
Ova spoznaja daje temelj našem razmišljanju o iskustvu
koje je vodilo i obojilo život svetoga Franje. Životopisi svetoga Franje su prepuni primjera o apsolutnom središnjem mjestu molitve u njegovu životu koje dolazi iz duboke ljubavi
prema Bogu. U Prvom životopisu, napisanom kao dijelu procesa Franjine kanonizacije, Toma
Čelanski piše da, i kada je aktivno sudjelovao u događajima svojih bližnjih, Svetac je bio potaknut i hranjen molitvom. U zaključku potvrđuje:
Njegova sigurna luka bila je molitva ne od nekoliko minuta, ili prazna, ili umišljena,
već duga, puna pobožnosti i vedre poniznosti. Ako ju je započinjao uvečer, s teškom
mukom bi je završio do jutra. Bio je uvijek uronjen u molitvu, bilo da je hodao, ili
sjedio, bilo da je jeo ili pio. Noću bi se sam uputio na molitvu u napuštene i razrušene
crkve; tako je i milošću Božjom, uspijevao nadvladati mnoge strahove i duhovne tjeskobe. (1 Čel 71; FI 445)
Čitajući ovaj odlomak u Franjevačkim izvorima, i mnoge druge kao ovaj, ne možemo ne
ostati zadivljeni nevjerojatnom ljubavlju Sveca prema molitvi i vremenom kojeg joj je posvećivao. Za Franju je molitva bila puno više od obveze ili pomoći njegovoj privrženosti redovničkom životu. Molitva je više bila bitna značajka njegova načina postojanja u svijetu i prirodan
odgovor na Gospodinovu prisutnost u njegovu životu. Ostaje jasno da je Franjo želio podijeliti
ovaj dar molitve sa svojim sljedbenicima. Ovo se jasno vidi u njegovim spisima, punim sjajnih
molitava – ali još i više u njegovu osobnom primjeru.
Premda je Franjo često poticao svoje drugove na molitvu, osobito na molitvu Božanskoga
časoslova i sudjelovanje na euharistiji, zapravo je ostavio vrlo malo uputa kako moliti. Ne kaže
ništa o količini molitava koje bi se trebale moliti, gdje bi se trebale moliti, ili o vremenu koje je
potrebno posvetiti molitvi. Bez sumnje, ostavio nam je nekoliko važnih smjernica što se tiče
kvalitete naše molitve. Poziva nas da učinimo ono što je činio i on. Kaže nam da uvijek molimo,
da molimo s Crkvom, s našom braćom i sestrama, da dopustimo da nas molitva preobražava i
vodi prema osobnoj svetosti.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
103
46/2009, 3-4
Franjevačka molitva
Iz Generalne Kurije
…moliti uvijek…
Franjo je želio da njegovi sljedbenici neprestano mole. U Nepotvrđenom pravilu moli braću da ostave sve brige i tjeskobe kako bi
… služili, ljubili, častili i slavili Gospodina Boga čistim srcem i
čistim duhom, ono što on sam traži iznad svih stvari. Da uvijek
u sebi izgrađujemo trajno prebivalište za Njega koji je Gospodin
Bog Svemogući, Otac i Sin i Duh Sveti koji kaže: Stoga budni
budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu
što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega (Lk 21,36). A kad
molite, recite: Oče naš koji jesi na nebesima (Mt 6,9). Klanjajmo
se Njemu čistim srcem, jer valja svagda moliti i nikada ne sustati (Lk 18,1); jer Bog, naime, traži takve klanjatelje (NPr XXII,
26-30; FI 60-61).
Svetac ponavlja važnost neprestane molitve u Potvrđenom pravilu u poglavlju naslovljenom
„O načinu rada“:
Ona braća kojoj je Gospodin dao milost rada, neka rade vjerno i predano tako da, isključivši besposlenost koja je neprijatelj duše, ne gase duha svete molitve i pobožnosti,
kojemu trebaju služiti sve vremenite stvari (PPr V, 1-2; FI 88).
Zanimljivo je primijetiti da se Franjo poziva na ovo poglavlje Pravila kada piše svetom Antunu dajući mu dozvolu da poučava braću svetoj teologiji. Za Franju se studij teologije treba
odvijati tako da ne „gasi duh svete molitve i pobožnosti“.
Ovaj odlomak i drugi slični pokazuju kako nas Franjo poziva u našem životu da očuvamo
„duh svete molitve i pobožnosti“. Za sveca je ovo očito važnije nego razviti neku sposobnost,
studirati teologiju, raditi i služiti potrebnima i bilo kojoj „vremenitoj stvari“. Ovo je veliki izazov
koji se ponekad može činiti nemogućim, jer je život prvenstveno ispunjen dužnostima i odgovornostima koje traže naše vrijeme i našu pažnju te nas često dovode do toga da vidimo sve,
samo ne naš život usredotočen na „svetu molitvu i pobožnost“. Franjo nalazi rješenje ovog problema u neposrednoj spoznaji da se rad i studij mogu smatrati iskustvima milosti koje nas vode
dubljem odnosu s Bogom. Bio je uvjeren da se, koliko molitva, toliko i rad, mogu promatrati
kao plodovi istoga Duha. I onda kada stvari postanu teške, zbunjujuće ili bolne, Svetac govori
svojim sljedbenicima:
104
… neka pripaze da iznad svega moraju željeti da imaju duh Gospodinov i njegovo
sveto djelovanje, da mu se uvijek mole čistim srcem i da imaju poniznost, strpljivost
u progonstvu i bolesti i da ljube one koji nas progone, kude i potvaraju, jer govori
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Gospodin: „Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone i kleveću…“ (PPr
X, 8-10; FI 104).
Franjo nam govori svojim riječima i svojim primjerom da duh Gospodnji, koji upravlja našu
molitvu, preobražava cijeli naš život tako da postaje ispunjen i osnažen. Jedinstvo molitve i života jesu dokaz autentičnosti same molitve.
… moliti s Crkvom …
Franjevački izvori prenose kako su sveti Franjo i njegovi prvi drugovi postojano posvećivali
redovito vrijeme zajedničkoj molitvi. U početku su bili prostodušni i nepoučeni, kako to pokazuje ovaj odlomak Tome Čelanskog:
Budući da su jednostavni i puni pouzdanja išli pred Bogom i ljudima, braća su u
ovo vrijeme zaslužila da budu obradovana božanskom Objavom. Nadahnuti snagom
Duha Svetoga, molili su pjevajući Oče naš nekom duhovnom melodijom ne samo u
propisano vrijeme, već svakoga sata, da ne budu zaokupljeni materijalnim brigama…
(1 Čel 47; FI 404).
Budući da braća nisu imala knjige i časoslove tijekom tih prvih godina, Franjo ih je naučio
da čitaju druge tri „knjige“: evanđelje, Križ i prirodu. Uz pomoć ovih knjiga Svetac se trudio
otvoriti oči, uši i srca svojih sljedbenika božanskoj Objavi u svom načinu života (evanđelje),
daru spasenja po spasonosnoj Isusovoj žrtvi (Križ), i Božjoj stvarnosti uvijek prisutnoj u prirodi
koja nas okružuje.
Zbog naglog širenja bratstva i njegova pokreta i u drugim europskim zemljama, Franjo je
službeno, za svoj Red, 1233. godine prihvatio Časoslov Rimske kurije, pojednostavnjeni i skraćeni oblik Božanskog časoslova (usp. PPr III,1). Očito je Svetac htio da molitva Božanskog časoslova
bude veza s Crkvom i izraz jednostavnosti njegove braće. U Pismu cijelom Redu piše:
Franjo je naglasio jednostavnost i pobožnost u moljenju Božanskog časoslova. Čini se kao da
je namjerno htio odvojiti svoj Red od monaške tradicije svojega vremena i njezina ustrajanja na
dobro pripremljenoj i s umijećem otpjevanoj liturgiji pa se ponekad činilo da su to više fragmenti za izvedbu nego poziv na molitvu i klanjanje. Važnost što ju je Franjo dao molitvi Božanskog
časoslova je dramatično ilustrirana u njegovoj Oporuci, kada piše:
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
105
46/2009, 3-4
Stoga molim na sve načine brata Iliju, generalnog ministra, mojeg gospodara, da svima cjelovito izloži Pravilo, neka svi svećenici pobožno mole časoslov pred Bogom, ne
brinući se za melodiju glasa, već za suglasje s duhom, tako da se glas slaže s umom,
a zatim um s Bogom kako bi se u čistoći srca svidjeli Bogu više od milozvučnog glasa
ušima naroda (PRedu 40-42; FI 227).
Iz Generalne Kurije
I sva ostala braća dužna su tako slušati svoje gvardijane i moliti časoslov po pravilu. I
ako bi se našlo onih koji ne bi molili časoslov po Pravilu i koji bi htjeli na drugi način
moliti ili ne bi bili katolicima, sva su braća, gdje god bila, gdje god bi pronašla kojega
od takvih, pod posluh dužna predati ga najbližem kustodu onoga mjesta gdje su ga
našli. I kustod je strogo pod posluh dužan čuvati ga danju i noću, kao čovjeka u okovima, tako da ne bi mogao pobjeći iz njegovih ruku dok ga osobno ne preda u ruke
njegova provincijala. I provincijal je strogo pod posluh obvezatan poslati ga po takvoj
braći, koja će ga danju i noću čuvati kao čovjeka u okovima, dokle ga ne predvedu
pred gospodina ostijskoga koji je gospodar, zaštitnik i popravitelj cijeloga bratstva (OR
30-33; FI 126).
Franjino ustrajanje da braća mole Božanski časoslov je jasno i bez dvosmislenosti. Brata koji
je iznenađen da ne moli časoslov subraća trebaju uhititi, predati provincijalima i možebitno
dovesti pred ostijskoga gospodara (radilo se o kardinalu Hugolinu, budućem papi Grguru IX).
Ovo je, bez sumnje, najstroža zapovijed koju je Franjo dao svojoj braći: moraju moliti Božanski
časoslov, kazna uhićenje - iznenađujuća tvrdnja za čovjeka mira!
… moliti s našom braćom i sestrama …
U početku braća nisu imala vlastite oratorije ili crkve. Zbog toga su sudjelovala na misi i na
drugim liturgijskim slavljima s mjesnim zajednicama u mjestima u kojima su se nalazili. Franjo
je želio da njegovi sljedbenici budu ne samo osobe molitve, već i Gospodinovi glasnici, koji će
pozivati sve one koje susreću da hvale i slave Boga. Dajući ovaj prijedlog svojoj braći, svetac je
zapisao u Nepotvrđenom pravilu:
I svi oni koji žele Gospodinu Bogu služiti u svetoj Crkvi katoličkoj i apostolskoj, i svi
crkveni redovi: svećenici, đakoni, subđakoni, akoliti, egzorcisti, čitači, vratari i svi klerici, i svi redovnici i sve redovnice, svi dječaci i mališani, siromašni i ubogi, kraljevi i
knezovi, radnici i seljaci, sluge i gospodari, sve djevice, djevojke i udane, svjetovnjaci,
muškarci i žene, svi veliki i mali, i sve pučanstvo, rodovi, plemena i jezici, svi narodi i
ljudi po svem svijetu, koji jesu i koji će biti, mi svi manja braća, sluge beskorisne, ponizno molimo i preklinjemo da svi ustrajemo u pravoj vjeri i pokori, jer se nitko ne može
drukčije spasiti (NPr XXIII, 7; FI 68).
106
Kakav nevjerojatan tekst! Čini se kao da je Svetac uložio sav svoj trud da nitko ne bude izuzet i da svi, gdje god se nalazili, budu pozvani na sudjelovanje u pravoj vjeri i pohvalama Bogu.
Znak franjevačkog utjecaja u molitvenom životu naroda može se razabrati u mnogim pučkim
pobožnostima koje su braća i sestre probudili kroz godine, poput, primjerice, Križnoga puta,
Franjevačke krunice, uprizorenja Muke, snažnog približavanja laicima.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Nekoliko izazova za molitvu
Kaže se katkad da se društvo i kultura suvremenoga svijeta sve više sekulariziraju i materijaliziraju. Živimo u vremenu u kojemu su vrijednosti i tradicionalna praksa pod neprestanim
napadom i ponekad su podcijenjene kao zastarjele, udaljene od modernoga svijeta, nasilničke ili
jednostavno pogrješno shvaćene ili beskorisne. Praksa osobne i zajedničke molitve nije imuna
na takve napade i obezvrjeđenja. Važno je, dakle, prisjetiti se da je molitva za Franju bila prirodan odgovor na Božju prisutnost u njegovu životu. On je odgovarao klanjanjem, pohvalama i
djelima milosrđa onome koji mu je pružio pomoć s ljubavlju, milosrđem i suosjećanjem. Franjo
nas podsjeća da je molitva jednostavno priznanje činjenice da Bog želi biti u odnosu s nama i da
nas moli da ostanemo u trajnom i iskrenom traženju Njegove volje.
Svojim spisima i svojim primjerom Franjo
nas uči da sve događaje našega života – pa i one
najteže i najbolnije – gledamo u svjetlu ljubavi Božje. Poučava nas da se u svim odlučnim
trenutcima našega života povjeravamo volji
Božjoj preko iskrene, čestite i ustrajne molitve.
Tako molitva može utjecati na naš svakodnevni život i voditi naše izbore i odluke. Drugim
riječima, molitva prestaje biti obveza i dužnost
i preobražava se u okruženje u kojemu „živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28).
Druga teškoća koja ponekad otupljuje molitvu je osjećaj obveze ili formalizam – molimo zato
što moramo, jer se od nas očekuje da to činimo. Ovakvo stajalište lišava molitvu njezine preobražavateljske moći i čini vrlo teškim istinski dijalog s Bogom. Nažalost, ovo je mnoge kršćane dovelo
do napuštanja Crkve i njihovih osobnih molitvenih navika. Franjo nam više puta pokazuje drugo
lice ovoga stajališta; otkriva nam koliko kreativna, oživljavajuća i moćna može biti svakodnevna
i ustrajna molitva. On se obraćao Bogu u svakom trenutku svog života i svijet mu se otvarao na
iznenađujući način. Vrijeme podijeljeno s braćom, Božanskim časoslovom, euharistijom, liturgijskim slavljima, pa čak i samom prirodom preobražavalo se u putove ljubavi i božanske ljepote.
Molitva ga je promijenila i učinila od njega ono što je postao. Može isto učiniti i s nama.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
107
46/2009, 3-4
Znatna teškoća za molitveni život našega
suvremenog svijeta je nedostatak vremena.
Zaokupljeni smo i preopterećeni mnogim stvarima – istu primjedbu je Isus uputio Marti prije
mnogo godina (usp. Lk 10) – i često se osjećamo razapeti između suprotnih smjerova. Franjo
predlaže jednostavno rješenje: moliti uvijek. Poziva nas da gajimo duh raspoloživosti za molitvu – a to je neprestana svijest o Gospodinovoj prisutnosti u našem životu i sposobnost da mu
svakodnevno priopćimo svaki naš događaj i odluku. Taj duh molitve može se hraniti i kratkim
ali čestim trenutcima molitve tijekom dana, slavljenjem Božanskog časoslova s našom braćom i
sestrama, aktivnim svakodnevnim sudjelovanjem na euharistiji i privatnim trenutcima s Gospodinom u pohvalama i klanjanju. Imamo potrebu hraniti naš duh onoliko koliko imamo potrebu hraniti i brinuti se za naše tijelo.
Iz Generalne Kurije
Kao što smo već prije govorili, Franjo je svojim prvim drugovima predložio tri knjige molitve: evanđelje, Križ i prirodu. Možda i mi moramo naučiti čitati ove knjige. Nažalost, nismo
navikli zaustaviti se da bi otkrili istinski i bitni smisao stvari koje nas okružuju. Možda smo
izgubili sposobnost divljenja pred božanskom mudrošću i dobrotom, toliko prisutnom i vidljivom u svakom aspektu stvaranja. Autentični franjevački duh nudi nam drugi način gledanja i
postojanja – ispunjenost ljubavlju i prisutnošću Božjom. Kada uistinu ovo postignemo, nećemo
imati potrebu razmišljati kako moramo trajno moliti, već će se molitva pretvoriti u prirodan
odgovor svijetu koji nas okružuje.
Gospodin Bog nam govori na toliko načina – tko da ne moli!
Zaključak
Ovaj kratki prikaz franjevačke molitve sigurno nije potpun – za to nam je potrebno puno više
od jednog pisma u čast svetkovine našeg utemeljitelja. U svakom slučaju, nadamo se da će nam
pomoći da se ponovno po hvalama i klanjanju posvetimo rastu u svetosti. Izazov je svima nama
poziv da svoje vrijeme utrošimo na molitvu, koliko u tišini naših osobnih pobožnosti toliko i u
zajednicama, s našom braćom i sestrama s kojima dijelimo naš posvećeni život.
Završimo s navodom iz III. poglavlja našeg Pravila i života koje većim dijelom sažima ono
rečeno u ovom pismu:
Neka posvuda, na svakom mjestu, svakoga sata i po svakom vremenu, braća i sestre,
čestito i ponizno vjeruju, čuvaju u srcu i ljube, časte, klanjaju se, služe, hvale, blagoslivljaju i slave Svevišnjeg i uzvišenog Boga, vječnog Oca i Sina i Duha Svetoga. Neka ga
hvale čista srca jer je potrebno uvijek i bez prestanka moliti; naime Otac traži takve
klanjatelje (čl. 9).
Svima želimo svečano slavlje svetkovine Svetoga Franje ispunjeno milošću Božjom!
Rim, 4. listopada 2009.
na svetkovinu Svetoga Franje Asiškog
o.Michael J. Higgins, TOR
Generalni ministar
o. Bernard Nebot Llinas, TOR
1. Generalni vijećnik
o. John Kochuchira, TOR
Generalni vikar
o. Amando Trujillo Cano, TOR
2. Generalni vijećnik
fra Mark McBride, TOR
3. Generalni vijećnik
108
o. Pierangelo D’Aiuto, TOR
p. José Antonio Martorell, TOR
4. Generalni vijećnik
Generalni tajnik
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Communicationes TOR
Tertius Ordo Regularis Sancti Francisci
Br. 180, travanj – rujan 2009.
Djelatnosti Generalnog ministra
Susret Konferencije generalnih ministara i
Konferencije franjevačkih obitelji
Generalni ministar Michael Higgins susreo
se s drugim generalnim ministrima franjevačkih redova i potpredsjednikom Međunarodne federacije Trećega reda ujutro 6. travnja u
samostanu sv. Izidora u sjedištu OFM-a, koji
je osnovao slavni povjesničar franjevac Luke
Wadding 1625. godine. Glavna tema rasprave
bio je program Kapitula u Assisiju. Sudionici
su, među ostalim, posjetili i knjižnicu, nedavno obnovljenu zbog dokumenata pristiglih iz
Grottaferrate. Zajednica u sv. Izidoru poglavito
se bavi istraživanjem franciskologije i njezinom
znanstvenom publikacijom.
Međunarodni kapitul u Assisiju
Generalni ministar je, zajedno s fra Markom
McBrideom i p. Amandom Trujillom Canom,
predstavio Red na Kapitulu koji je održan u
Assisiju od 15. do 18. travnja 2009. godine. Manifestacijom na kojoj je sudjelovalo oko 2000
fratara iz različitih franjevačkih redova željela
se proslaviti 800. obljetnica susreta sv. Franje
s papom Inocentom III., susreta koji se dogodio 1209. godine. Fra Mark je predstavio film
koji govori o franjevačkom odgoju. Franjevačko sveučilište u Steubenvilleu i Sveučilište sv.
Franje u Lorettu, Pennsylvania, uzeti su kao
primjeri koji ilustriraju ovu važnu franjevačku
službu. Prezentacija je bila izvanredna i imala
je dobrih odjeka. Na Kapitulu su sudjelovala i
subraća TOR iz Assisija, sa Sicilije, Sjedinjenih
Država i Paragvaja. Glavni se susret dogodio
u subotu 18. travnja, kada je sudionike primio
Sveti Otac, papa Benedikt XVI., u svojoj rezidenciji u Castel Gandolfu.
Počasni doktorat Franjevačkog sveučilišta u
Steubenvilleu
Franjevačko sveučilište iz Steubenvillea
dodijelilo je počasni doktorat iz teologije Generalnom ministru, kao priznanje za njegovo
vođenje Reda. Svečanost je održana za trajanja
mise za bakalaureante u petak 8. svibnja. Misu
je predvodio biskup Steubenvillea, mons. Daniel Conlon, a fra Michael je propovijedao. Za
propovijedi je pozvao laureate da svoju pozornost usmjere na primjer svetoga Franje. „Franjo
je bio nesiguran, možda čak i preplašen onim
što bi mu se moglo dogoditi nakon što je odbio
očevo bogatstvo kako bi otišao i živio u nekoj
napuštenoj crkvi. Mnogi od vas se možda danas
osjećate ovako. Što će se dogoditi u svijetu, u
gospodarstvu, u mojemu životu? Želio bih vas
pozvati, dok sada završavate svoj boravak ovdje u Steubenvilleu, da prihvatite ove riječi kao
Kristove riječi za vas: Neka se ne uznemiruje
srce vaše! Jeste li čuli? Vjerujete li?“ Generalni
ministar je ohrabrio laureate da ostanu usidreni
u svojoj katoličkoj vjeri. „Usmjerite pozornost
na ključnu stvar koju ste naučili ovdje na Franjevačkom sveučilištu: Isus je put, Isus je istina,
Isus je život! Ako budete njegovali svoj osobni odnos s Bogom, moći ćete nastaviti razvijati
svoj život u vjeri i jakosti!“
Plenarni savjet Reda
Tijekom Generalnog kapitula 2007. godine
odlučeno je da će Red održavati svoj Plenarni
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
109
46/2009, 3-4
IZ GENERALNE KURIJE
Iz Generalne Kurije
savjet svake dvije godine. Prvi ovakav susret
održan je u svetištu Naše Gospe od utočišta u
Mallorci, Španjolska. Plenarni savjet čine Generalni savjet i provincijali ili njihovi vikari
iz svake provincije i viceprovincije Reda. Želimo zahvaliti braći iz Provincije Bezgrješnog
začeća u Španjolskoj na njihovu izvanrednom
gostoprimstvu. Zahvalu upućujemo i skupini
iz Tajništva te prevoditeljima koji su svojim
radom omogućili tijek ovoga važnog sastanka.
Dokumenti predstavljeni na Plenarnom savjetu bit će objavljeni u sljedećem broju Acta Ordinis, a fotografije se mogu vidjeti na mrežnoj
stranici Reda: http://www. francescani.tor.org
Sjednica Generalnog savjeta
Jedna sjednica Generalnog savjeta Reda
održana je 22. rujna 2009. u Generalnoj kuriji
u samostanu sv. Kuzme i Damjana. Osim uobičajenog rasporeda programa, savjetnici su
razgovarali o Plenarnom savjetu, održanom
u Mallorci u svibnju, te su dogovorili još nekoliko točaka za sljedeću sjednicu koja će se
održati 2011. godine u Austriji.
Djelatnosti Generalnog asistenta OFS-a
Sjednica novog Predsjedništva CIOFS-a
110
Od 18. do 25. travnja 2009. održan je prvi
ovogodišnji susret novog Predsjedništva CIOFS-a (na kojem je sudjelovao p. Amando
Trujillo Cano, generalni asistent OFS-a), nakon
kojeg su članovi sudjelovali i na Međunarodnom kapitulu u Assisiju. Susret je održan na
Međunarodnom koledžu kapucina San Lorenzo u Rimu i pomogao je osobnom upoznavanju
članova Predsjedništva i njihove integracije u
radne skupine. Novi su članovi aktivno sudjelovali, tako da su rad i organizacija protekli u
vrlo ugodnom okruženju. Kao što je već običaj,
tjedan je bio ispunjen liturgijskim slavljima i
intenzivnim radnim sastancima o različitim temama te trenutcima obnavljanja bratstva.
XIV. obljetnica bratstva OFS-a
Marije Bezgrješne
Dana 5. svibnja proslavljena je XIV. obljetnica kanonskog utemeljenja Đakonskog bratstva OFS-a Marije Bezgrješne, utemeljena na
euharistiji kojoj je predsjedao fra Amando u
bazilici sv. Kuzme i Damjana, zaključenoj večerom u sjedištu Zajednice. Čestitamo!
Nacionalni izborni kapitul OFS-a u Kanadi
Nacionalna zajednica OFS-a Kanade proslavila je svoj Nacionalni izborni kapitul od 7.
do 10. svibnja 2009. u Châteauguayu, Quebec.
Kapitul je održan pod predsjedanjem Berthe
L. Richaud, OFS, i fra Amanda Trujilla Cana kao predstavnika Konferencije generalnih asistenata. Tijekom Kapitula fra Amando je imao
poseban susret s duhovnim asistentima kako
bi se upoznao s njihovim iskustvima te progovorio i o ostalim temama koje se odnose na
duhovnu asistenciju i pastoral OFS-a. Debbie
Tessier je izabrana za nacionalnu ministricu,
a Garnet Moses za međunarodnog savjetnika.
Bratski i pastoralni posjet te Nacionalni
izborni kapitul OFS-a u Njemačkoj
Dana 11. i 12. lipnja održan je bratski i pastoralni posjet nacionalnom bratstvu OFS-a u
Njemačkoj, u duhovnom centru Haus Klara u
Würzburgu. U posjetu su bili Ewald Kreuzer,
OFS, i fra Amando Trujillo Cano, TOR, kao
predstavnik Konferencije generalnih asistenata
OFS-a. Nacionalni izborni kapitul održan je 12.
i 13. istog mjeseca u istom sjedištu, na kojem je
ponovno izabrana Michaela Lutter za nacionalnu ministricu te đakon Joachim Kessler - kao
međunarodni savjetnik. Fra Amando je imao
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Ljetni kapitul bratstva Marije Bezgrješne
Od 26. do 28. lipnja đakonsko bratstvo OFSa Marije Bezgrješne održalo je svoj Ljetni kapitul u Assisiju koji je pratio fra Amando Trujillo
Cano, kao duhovni asistent. Kapitul je preuzeo
teme s Generalnog kapitula OFS-a - Zavjeti u
OFS-u i osjećaj pripadnosti. U subotu ujutro
sudionici su posjetili rodnu kuću svetog Franje
koju vode naši fratri iz Provincije u Assisiju. U
nedjelju ujutro su slavili zajedničku svetu misu
u crkvi sv. Marije sopra Minerva.
Djelatnosti Generalnog tajništva
Pomoć u prevođenju
Na prošlom Plenarnom savjetu, održanom
u Palma de Mallorci u mjesecu svibnju, jedna
od tema na dnevnom redu bila je i komunikacija. Osim poticanja različitih provincija da
poboljšaju protok vijesti i informacija o Redu,
predloženo je da se osnuje jedna vrsta međuprovincijskih timova koja bi pomogla Generalnom tajništvu, posebice u prevođenju različitih dokumenata. Radi se o tome da svaka
provincija ima svoje referente koji bi, ostavši u
svojim sjedištima, mogli putem interneta surađivati na prevođenju različitih dokumenata
(engleski, španjolski, talijanski), posao koji
trenutačno rade generalni savjetnici. Ako ima
raspoložive braće, s dopuštenjem provincijala,
mogu se javiti Generalnom tajništvu, p. Pierangelu D’Aiutu: [email protected]
PROVINCIJA SVETOG FRANJE
ASIŠKOGA, ITALIJA
Svećeničko ređenje
24. svibnja 2009. u župi sv. Ahileja mučenika u Rimu p. Paolo Benanti zaređen je za
svećenika polaganjem ruku mons. Luisa Ladaria, tajnika Kongregacije za nauk vjere.
Svečani zavjeti
30. svibnja 2009., na duhovsko bdijenje, fra
Jonecito Saguban položio je svečane zavjete u
ruke provincijala p. Alessija Maglionea, tijekom njegova kanonskoga posjeta zajednici na
Filipinima.
PROVINCIJA SVETOG JERONIMA,
HRVATSKA
Provincijski kapitul i kongregacija u
Hrvatskoj
Generalni ministar je predsjedao Kapitulu
Provincije sv. Jeronima, Hrvatska, od 21. do
24. travnja 2009. i Provincijskoj kongregaciji
koja je uslijedila 28. travnja. Naše najiskrenije čestitke i naša molitva za Kapitul i fratre iz
Provincije sv. Jeronima u ovom novom razdoblju povijesti Provincije.
PROVINCIJA BEZGRJEŠNOG ZAČEĆA,
ŠPANJOLSKA
Kanonski posjet, Kapitul i Kongregacija u
Španjolskoj
Kanonski posjet Provinciji Bezgrješnog
začeća u Španjolskoj i Perùu održan je u lipnju i srpnju 2009. godine. Generalni ministar
je posjetio zajednicu u Mallorci. Poštovani p.
Amando Trujillo Cano vodio je posjet na Iberskom poluotoku, a vrlo poštovani p. José Martorell posjetio je kuće i braću u Komesarijatu
u Perùu. Sljedeći fratri izabrani su za vodstvo
Provincije za naredne četiri godine:
• p. Bartomeu Pont Parera, provincijal
• p. Jaume Puigserver Capellà, vikar
Provincije
• p. Manuel Romero Jemenez, savjetnik
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
111
46/2009, 3-4
poseban susret s duhovnim asistentima koji su
sudjelovali na Kapitulu.
Iz Generalne Kurije
• p. Joan Vidal Bibiloni, savjetnik
• p. Francesc Quetglas Santandreu,
savjetnik
• p. Pere Ribot Mestre, savjetnik
• p. Nicolau Sastre Palmer, tajnik.
Generalni ministar je predsjedao Provincijskom kapitulu koji je održan od 20. do 24.
lipnja 2009. u svetištu Naše Gospe od utočišta,
a sljedeća Provincijska kongregacija održala se
od 27. do 30. srpnja u Porcijunkuli.
Izražavamo naše najiskrenije čestitke i molitve našoj braći u Španjolskoj kako bi nova Provincijska uprava uspjela u svojoj važnoj zadaći.
PROVINCIJA PRESVETOG
SRCA ISUSOVOG, SAD
Svećeničko ređenje
P. Mathew Russick zaređen je za svećenika
po rukama mons. Josepha Adameca 13. srpnja
2009. godine. Obred je slavljen u kapeli Bezgrješnog začeća u kampusu Sveučilišta sv. Franje
u Lorettu, PA.
PROVINCIJA SVETOG FRANJE, INDIJA
Svečani zavjeti
31. svibnja 2009. slavljen je obred svečanih
zavjeta fra Subhasha Tetea u crkvi sv. Franje u
Harmi. Obred je vodio pošt. p. Aloysius Kattady, provincijal. Na zavjetima su asistirala
mnogobrojna braća, među kojima i njegov
brat fra Ignatius Tete, SJ, s Teološkog fakulteta
u Tarunodayi, Ranchi.
VICEPROVINCIJA MAJKE BOŽJE OD
GUADALUPE, MEXICO – TEXAS
Kanonski posjet, Kapitul i Kongregacija u
Meksiku
112
je u kanonskoj viziti Viceprovinciji Naše Gospe
od Guadalupe. Nakon što je pozorno saslušao
sve fratre te nakon održanih sjednica svake zajednice, predsjedao je Kapitulu Viceprovincije,
održanom u samostanu – župi Božanske Providnosti u Coloniji de Valle u Meksiku od 20 do
23. srpnja. Na spomenutom su Kapitulu potvrđeni prijedlozi koji su temelj viceprovincijskoga
projekta za sljedeće četiri godine. Nakon toga
izabrana je nova Provincijska uprava:
•
•
•
•
•
fra Santiago Crespo, provincijal
fra David Gutiérez, provincijski vikar
fra Celso Pirrón, prvi savjetnik
fra Matteo Redondo, drugi savjetnik
fra Juan José García, treći savjetnik.
Sljedećeg je dana predsjedao Provincijskoj
kongregaciji na kojoj je, na prijedlog provincijala, za tajnika Provincije izabran fra José Eduardo Jazo Tarín. Srdačne čestitke novim odgovornim članovima Viceprovincije. Želimo
im da uz pomoć i zaštitu Gospodina, i uz oca
našega sv. Franju i Gospu od Guadalupe, vode
braću putovima franjevačkog života - prema
karizmi Trećega samostanskog reda.
Nagrada OHTLI (‘Put’ na jeziku Nahuatl)
Fra Esteban Jasso, TOR, redovnik iz Viceprovincije Gospe od Guadalupe i župnik (od
1994.) župe Svih svetih u Fort Worthu, Texas,
primio je nagradu OHTLI (‘Put’ na jeziku
Nahuatl) od meksičke vlade 15. rujna 2009.
u meksičkom Konzulatu u Dallasu. Ovo je
priznanje dalo Tajništvo za vanjske poslove
osobama koje su pomogle Meksikancima u
inozemstvu. Nagradu čine platinasta medalja
ukrašena zlatom i diploma. Fra Estebana je na
primanje nagrade dopratio biskup Fort Wortha - mons. Kevin W. Vann te nekoliko vjernika
i zaposlenika Župe. Čestitke fra Estebanu!
Prošlog mjeseca srpnja fra Bernat Nebot
Llinás, TOR, izaslanik Generalnog ministra, bio
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Braća Javljaju
Fra Bernard Rubinić je proslavio je zlatnu
misu, pedeset godina svoje svećeničke službe,
u nedjelju 5. srpnja u samostanu sv. Leonarda
u Kotarima.
mnogi župljani te gosti s raznih strana, iz svih
župa i misija u kojima je fra Bernard djelovao.
Posebice se isticala velika skupina vjernika s
Pehlina.
Slavlje je počelo svečanim ulazom u kojem
su zlatomisnika pratila petnaestorica svećenika, među kojima su bili provincijal fra Ivan
Paponja i desetorica naše braće, prošlogodišnji zlatomisnik fra Darko Kupres, rodom iz
Samobora, braća franjevci iz Samobora i Jastrebarskog te don Pavao Kero, predstavnik
Zadarske nadbiskupije, u kojoj je fra Bernard
počeo svoju svećeničku službu. Iz Provincije su, uz Provincijala i domaćina fra
Lovru Jelušića, bili s Pehlina
fra Milan Šokčević,
sa
Ksavera
fra Vlatko
Badurina
i
bogoslovi fra
Danijel Gornik,
fra Marko Neretljak i fra Ivan Petrović, iz Odre fra Josip
Baričević i fra Krsto
Sikirić, iz Belišća fra Tomislav Kero, iz Ogulina
propovjednik fra Vice Blekić, iz Zadra fra Miroslav Barun, s Krka fra Joso Živković
i fra Zvonimir Brusač i iz Spli- ta fra Petar
Grubišić. Nakon dobrodošlice koju je izrazio
fra Lovro Jelušić, sadašnji župnik i gvardijan
u Kotarima, fra Milan Šokčević, poglavar našeg samostana na Pehlinu, prikazao je život i
djelovanje zlatomisnika te pročitao čestitku
riječkoga nadbiskupa mons. Ivana Devčića.
Fra Bernard je, naime, posljednje četiri godine
živio i radio u Rijeci. U euharistijskom slavlju,
u posve ispunjenoj župnoj crkvi, sudjelovali su
«U ovoj svetoj misi», rekao je fra Bernard
na početku, «želim ponajprije zahvaliti za dar
zvanja i vjernosti Bogu te moliti za moje pokojne roditelje, za moje pokojne redovničke
poglavare te za sve vjernike s kojima sam se
susretao tijekom svoje svećeničke službe». U
prigodnoj homiliji fra Vice Blekić je naglasio
kako se fra Bernard, kao i Isus,
kako smo čuli u evanđelju te
nedjelje, nakon rada i propovijedanja, rado vratio
u svoj zavičaj, u kraj iz
kojeg je potekao, u kraj
u kojem je čuo Božji poziv. Govoreći o
Isusovu odrastanju
u obitelji fra Vice
je pozvao sudionike slavlja
da čuvaju i
njeguju obiteljski život koji
se temelji na sakramentu
ženidbe. U obitelji se, naglasio je,
često stvaraju preduvjeti za klicu i rast duhovnoga zvanja. Spominjući tri susreta s mladomisnikom istaknuo je tri obilježja njegove
službe: svijest o misijskoj dimenziji svećeništva, o svećeničkom poslanju koje nema granica, koje želi doprijeti do svakoga ljudskog srca,
povjerenje u zagovor i pomoć Isusove majke
Marije te zlatomisnikovu vjernost, i danas, u
molitvi za sve vjernike koji su mu kao svećeniku bili povjereni.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
113
46/2009, 3-4
Zlatkomisnik fra Bernard Rubinić
Braća Javljaju
Na kraju euharistije fra Bernard je zahvalio
svima koji su došli na slavlje i koji su sudjelovali u njegovoj pripravi. Posebice je zahvalio
članovima zbora iz franjevačke crkve u Samoboru koji su predvodili pjevanje. U riječi na
kraju slavlja kazao je
kako su u ovo naše
vrijeme opet posebno aktualne Isusove
riječi ‘Žetva je velika,
ali je radnika malo.
Molite
gospodara
žetve da pošalje radnika u žetvu svoju’.
«Roditelji,
rađajte
djecu i odgajajte ih
u vjeri, živite kršćanski! Zvanja dolaze iz
obitelji. Kao bogoslov sam često razmišljao kako bih maksimalno iskoristio ovaj
život, kako bih najbolje mogao pomoći ljudima. Došao sam do zaključka da nema ničega
ljepšega, korisnijega i ljudima potrebnijega od
svećeničkog rada i služenja. Nikad nisam požalio što sam izabrao ovaj poziv. I kad bih nekome sugerirao da prihvati svećeničko zvanje
moj bi najjači argument bio – postani svećenik da budeš sretan kao ja… Tako sam živio i
danas to svjedočim. Mladi, tko će me naslijediti? Javite se!», rekao je na kraju zlatomisnik
fra Bernard.
Nakon mise je u sjeni samostana bila zakuska za sve sudionike slavlja. Kasnije su na svečanom objedu u Samoboru sudjelovali brojna
fra Bernardova rodbina, naša braća i bogoslovi te mnogi prijatelji i suradnici iz mjesta i
župa u kojima je on djelovao.
114
štarac 1943., a svečane redovničke zavjete položio je 1955. Za svećenika je zaređen na Petrovo 1959. u zagrebačkoj prvostolnici. Nakon
vojnoga roka magistrirao je na Bogoslovnom
fakultetu u Zagrebu. Mladu misu je slavio 5.
srpnja prije pedeset
godina u župnoj crkvi u Plešivici kojoj
je tada pripadalo
Bukovje. Prva župa
u kojoj je djelovao
bile su Bibinje kraj
Zadra. Poslije toga
je, kao prvi župnik
nove župe, radio u
Belišću, gdje se uz
početke prisutnosti naše Provincije i
stvaranje župne zajednice zauzeto posvetio i izgradnji župne crkve. Nakon službe
u Kloštru Podravskom djelovao je dvadeset i
pet godina kao svećenik i dušobrižnik za naše
vjernike u Biskupiji Essen, u Njemačkoj, u hrvatskim katoličkim misijama u Lüdenscheidu
i Mülheimu-Oberhausenu. Posljednje četiri
godine obavljao je službe gvardijana i župnog
vikara na Pehlinu, a od ove jeseni bit će u svojoj rodnoj župi, u samostanu u Kotarima. U
svom bogatom pastoralnom i svećeničkom
radu često je imao zadaće pokretanja, započinjanja i građenja koje su donosile plodove
zahvaljujući njegovu daru i umijeću susretanja s ljudima i oduševljavanja za vrijednosti
i ideale kršćanske vjere i poruke. Osobito se,
s vidljivim Božjim blagoslovom i plodovima,
zauzimao i za nova duhovna zvanja iz zajednica u kojima je radio.
Fra Bernard Ivan Rubinić je rođen u brojnoj obitelji u Bukovju kraj Kotara 23. listopada
1932. U Provinciju je primljen kao sjemeniVJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
fra Zvonimir Brusač
46/2009, 3-4
Duhovne vježbe na Glavotoku
Voditelj fra Krunoslav održao je zanimljiva
predavanja koja su nam bila poticaj za življenje franjevaštva. Budući da ove godine pada
osamstota obljetnica franjevačke karizme, voditelj je iskoristio taj trenutak, „kairos“, kako
je i sam rekao. Ponajviše je govorio o Kristu
i našem slijeđenju Njega – onog simboličnog
„ići iza Njega“. Upravo su zbog takve teme
predavanja bila prožeta navodima iz evanđelja - slijedeći Krista preko onoga što je o Njemu zapisano. Čovjekovo dostojanstvo donosi
Krist na poseban način svojim utjelovljenjem,
postavši nama sličan. Krist na taj način traži
čovjeka, dajući svakome od nas da budemo
slični Njemu. Ta se sličnost očituje ustrajanjem do kraja, uz potpuni posluh Kristu.
Odricanjem sebe samoga, prihvatiti Njega.
Voditeljev je, stoga, cilj bio da usvojimo tu
Isusovu pedagogiju: tražiti čovjeka! Nama je,
naravno, primjer puta za Kristom pokazao sv.
Franjo. Čuvši evanđelje, Franjo je sve ostavio i
pošao za njim. Možda je baš zato voditelj svako predavanje završavao čitajući Bonaventurin životopis svetoga Franje...
Nije se moglo ostati samo na odricanju
sebe. Za odricanje je potrebna i kršćanska zrelost, a njezine oznake su vjera, nada i ljubav.
Predavanja su išla prema tom putu, odgovarajući nam konkretno na pitanje kako slijediti
Krista. Redovnička specifičnost je i preuzimanje evanđeoskih savjeta kao zavjeta. Zavjeti,
kako je to jasno rekao voditelj, traže i omogućuju molitvu, motive i ljubav. Poslušnost
vodi dogovorima, prihvaćanju i suživotu, a za
nju je potrebna jasnoća cilja. Siromaštvo traži
pouzdanje u providnost i jasan je znak našeg
svjedočenja da smo pošli za Kristom. Čistoća
pak traži od nas društvenost u redovničkom
životu, jer čovjek je po naravi stvoren za život
u obitelji te bi stoga zajednice trebale biti obitelji u kojima će vladati podrška, priznanje i
pohvala. To je predavanje simbolično završio s
Franjinim Pozdravom krepostima.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
115
46/2009, 3-4
Ovogodišnje duhovne vježbe na Glavotoku, koje su trajale od 31.VIII. do 4. IX, vodio
je fra Krunoslav Kocijan, doktorant dogmatske teologije, član Franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda. Na duhovnim je vježbama
sudjelovalo osamnaest redovnika: uz domaćine fra Antu Garića i fra Marka Vrgoča, provincijal fra Ivan Paponja, fra Danijel Mihatov,
fra Marjan Šegulja, fra Damjan Šešelja, fra
Vlado Rožić, fra Joso Živković, fra Bernard
Rubinić, fra Josip M. Vrdoljak, fra Dragutin
Mikulan, fra Krsto Sikirić, fra Ivan Široki, fra
Edi Ricov, fra Izak Špralja, fra Frane Šešelja,
fra Petar Grubišić i bogoslov fra Ivan Petrović.
Dnevni duhovni raspored bio je sveta misa,
molitva časoslova, dva predavanja i večernje pobožnosti. Sadržaj večernjih pobožnost
svaki je dan bio različit: krunica, križni put,
klanjanje. Jedan smo dan posjetili i braću na
Portu, fra Benku, fra Stojana i fra Niku. Druženje uz pršut i sir animirali su pričanjima o
davnim danima.
Braća Javljaju
Došao je red na franjevaštvo - kao naš specifični izričaj življenja evanđelja. Danas je,
prvenstveno za franjevce, ponovno potrebno
gledanje Krista Franjinim očima: treba se zaručiti s Kristom tako da nam On bude sve, odnosno, da nam življenje bude po načinu svetog
evanđelja. Tri su osobite značajke takvog življenja: propovijed, molitva i siromaštvo. Propovijedanju treba dati osobito mjesto u Crkvi.
Sadržaj bi bio u današnjem, postkršćanskome
društvu, otkriti vjeru u Krista. No, za dobru
su propovijed važne i dobre pripreme. Zato
voditelj naglašava da je, kao i nekoć, važno
izraziti misao i cilj propovijedi; naučiti dobro propovijedati kako bi se bilo ne pastirom
koji čuva vlastite, nego ribarom koji privodi
nove članove, nove vjernike! Naša zajednička
molitva trebala bi izvirati iz srca te predlaže
da uz časoslov gajimo i spontanu molitvu, jer
spontana i zajednička molitva skupa - postaju
karizmatske. Moći se pred zajednicom otvoriti i izraziti vjersko iskustvo - donosi obogaćenje i silno je potrebno za bolju komunikaciju.
Siromaštvo je pak vidljivo i u našem nošenju
habita te je voditelj upozorio na Franjinu osobu koja ‘’izvire’’ u javnom svjedočenju nošenja
habita u javnim prostorima.
Posljednje je predavanje bilo posvećeno
grijehu i Božjem praštanju. Okosnica predavanja bila je prispodoba o izgubljenom sinu.
Za voditelja jedna od poruka prispodobe jest
ljubiti oca na način na koji ga ljubi mlađi sin.
On odlazi od oca, shvaća da je pogriješio i želi
se vratiti, ali zna da je povrijedio oca i moli
za oprost. Stariji pak sin samo gleda na svoju
službu kod oca („toliko ti godina služim...“)
te je poput najamnika i želi biti dobro plaćen.
Otac želi spasiti sina, kao što i Bog želi nas
spasiti, a na nama je da mu povjerujemo i da
ga ljubimo uvijek se njemu vraćajući.
116
Na ovim duhovnim vježbama mogli smo
si posvijestiti koliko slijedimo Isusa i kako ga
uopće ljubimo, na koji način to pokazujemo.
Ostao mi je u sjećanju jedan navod s klanjanja: „Ti si među nama, mi se Tvojim zovemo
imenom“ (Jer 14,9). „Odgovoriti na Njegov
poziv slušajući Njegove riječi i vršeći ih; kopati u dubinu kako bi se došlo do žive stijene;
susresti Krista koji je nepresušna riznica, koji
puni do sitosti“, govorio je voditelj.
fra Ivan Petrović
Duhovne vježbe na Školjiću
(19. do 23. listopada 2009.)
Voditelj duhovnih vježbi bio je prof. dr.
Jure Šimunović, član Provincije franjevaca
Presvetog Otkupitelja. Nazočnih 13 fratra
naše provincije, sve ozbiljni i iskusni gvardijani i župnici. I daleko najmlađi među njima
pokušao je pokazati svoju ozbiljnost.
Voditelj kroz temu “SJEĆANJE NA FRANJU IZ ASIZA - Traženje Boga“, pokušao je
kroz teološka promišljanja, svoja osobna iskustva i iskustva pojedinih pisaca uprisutniti sv.
Franju danas. Naglašavao je sv. Franju kao
čovjeka koji je otvorio jednu novu stranicu za
sve, uvijek prirodan, kršćanin i svetac za sve,
vječni zaljubljenik /fra Ivon Ćuk/, sama nježnost i snaga /Leonardo Boff/.
Sv. Franjo bio je čovjek jednostavnosti,
osjetljivosti za druge, ponizan, siromašan, radostan, otvoren, poslušan Crkvi, i to je ponudio svojima, kao i nama danas.
Sv. Franjo i danas je izazovan, blizak, privlači i oduševljava. Izvanredan put k Bogu.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Bit Franjine duhovnosti jest žeđ za Bogom.
Tema o sv. Franji, posebice u ovoj 800.
obljetnici, ima svoje mjesto na svim susretima
franjevaštva.
U uvodnim razmišljanjima za molitvu časova i u propovijedi na sv. misi pokušao je
voditelj jednostavnim riječima probuditi naša
srca za meditaciju.
U slobodno vrijeme željeli smo čuti jedan
drugoga, porazgovarati o mnogim stvarima,
tako da za šutnju nije ni bilo vremena.
Domaćini su nas pazili, a kuharica se trudila da stvarno ne budemo gladni. Mandarine
sa stabala bile su poseban izazov. Zahvaljujemo fratrima samostana na svemu.
Vrijeme je bilo malo čudno oblačno, jugo,
kiša, bez sunca, pa je pala ideja da bi se ove
duhovne vježbe održale nešto ranije - krajem
rujna, početkom listopada - što koordinator
za redovnički život može domisliti. Do sljedećih duhovnih vježbi, svima Mir i dobro!
fra Nikola Barun
Dan doma “Kuće sv. Franje”
Dana 6. listopada 2009. u prekrasno, po temperaturama ljetno, rano jutro okupilo se osoblje
Doma kako bi se što prije i što kvalitetnije pripremilo za Dan doma, kojim slavimo našega zaštitnika sv. Franju te šesti rođendan našega Doma. Svi smo bili u strci i brizi kako će sve to ispasti
i hoće li svi naši gosti, a i korisnici Doma, biti zadovoljni programom. Smatram da si mnogi ne
mogu ni predočiti na koliko se sitnica mora misliti - od toga gdje postaviti cvijeće, koje će boje
biti stolnjaci, gdje će stajati stolci za nastupa, koje će dužine biti abažur na stolu do ostalih sitnica
oko kojih se brinulo osoblje Doma te stvorilo (nadamo se) prekrasno ozračje i dočaralo toplinu
Doma.
Kako se približavalo 11 sati, ozračje u Domu je bila sve napetije. Budući da se sve stiglo napraviti na vrijeme, malo smo se opustili i prepustili tom slavljeničkom duhu koji nas je veselio,
ali imajući i malu dozu treme - kako će sve ispasti. Ispred kapelice smo postavili stolce za misu.
Oko 10,30 ljudi su se počeli okupljati. Neki
od nas su bili zaduženi za doček naših gostiju, uz dobrodošlicu, te zauzimanje mjesta
u našem holu za slavljenje i praćenje mise.
Kada su se svi okupili - i korisnika i gosti čuo se neuobičajeni žamor, koji je bilo tako
slatko slušati.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Svetu je misu, uz koncelebraciju fratara iz samostana, predvodio provincijal fra
Ivan Paponja, koji je ujedno i predsjednik
Upravnoga vijeće Doma, te nam je uputio
117
Braća Javljaju
riječi ohrabrenja za posao koji radimo i zazvao blagoslov našega zaštitnika sv. Franje. Nakon svečane mise
započeo je prigodni program. Otvorio ga je naš ravnatelj fra Drago Mikulan, s izrazito smislenim i simpatičnim govorom kojim je pozdravio sve i zahvalio našim korisnicima za njihovu strpljivost, poželio našim
gostima dobrodošlicu, pohvalio naše djelatnike za njihov požrtvovan rad pun ljubavi i razumijevanja za naše
korisnik, te sve ljude dobre volje, podsjetivši nas zašto
smo se ovdje okupili, i poželio svima da se osjećaju kao
kod kuće.
Program je pjesmom otvorila teta Liza, jedna vrlo
simpatična, snažna i zanimljiva gospođa od 85 godina,
poznata etno-pjevačica, koja nas je ugodno iznenadila lakoćom i snagom pjevanja međimurskih
starih pjesama. Jednostavno se ne može dočarati oduševljenje i divljenje nazočnih da taj zvonki,
siguran i snažan glas dolazi iz grla i srca ove žene u zlatnim godinama. Ljudi su živnuli u trenu i
lice im je ozario smiješak divljenja koji nije nestajao do kraja programa.
Posebna mi je čast pisati o našim korisnicima koji se iznimno trude učiniti sve i za sebe i za
Dom u kojem žive. Tako je bilo i za Dan doma. Bez njihova truda, volje i upornosti ne bi bilo
našega plesnog nastupa uz pjesmu “Kad budemo ja i ti 63” naših Novih fosila. Krenula bih od
naših zgodnih plesačica i plesača koji su zajedno s fizioterapeutom smislili zabavnu koreografiju
te su je izvrsno odradili i izvježbali - uz puno smijeha. Prije nastupa bili su silno uzbuđeni, ali
kada su stali pred publiku bili su to ljudi kojima smo se mogli samo diviti i poželjeti da svi mi
jednog dana, u našoj starijoj dobi, imamo toliku volju i želju za aktivnošću. S dubokim naklonom i popraćeni burnim pljeskom naši su zgodni plesači napustili pozornicu.
Sljedeći je nastupao gospodin Proko Vujičić, također naš korisnik, koji je svojim sviranjem na
harmonici i pjevanjem narodnih pjesama te svojim osmijehom i nastupom slao toliku pozitivnu
energiju da su svi odjedanput zapjevali. To je bilo zbilja posebno! Zamislite dvoranu punu ljudi
od kojih su neki u kolicima, drugi srihtani u svečanijoj odjeći, neki mladi, neki stari, pa ravnatelje drugih staračkih domova i naše osoblje kako se druže i pjevaju….e, to je bilo baš tako.
Potom su gosti tražili da teta Liza pjeva još, što je ona sa zadovoljstvom prihvaćala. Nakon
desetak otpjevanih pjesama naši su korisnici bili pozvani da odu na svečani ručak, a svi ostali su
otišli na domjenak pripravljen u našoj dvorani. Druženje smo nastavili uz finu hranu i fina pića,
uz pjesmu i veselje svih naših gostiju i uz pratnju na gitari našega gosta Zorana. Nakon nekoliko
sati druženja i pjevanja završio je naš Dan doma. Svi su bili zadovoljni, posebice mi domaćini,
jer smo, premda umorni, znali da smo još jednom ostvarili svoju zadanu misiju - na svoju, ali i
radost svih nazočnih.
Odlazeći svojoj svagdašnjici, već smo razmišljali o sljedećim zadatcima, praćeni zagovorom
našega zaštitnika sv. Franje.
Vedrana Morić
118
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Susret franjevačkih trećoredskih zajednica
Značajan je ovaj, po redu osmi, susret franjevačke trećoredske obitelji koji je ispred
Vijeća organizirala s. Renata Mrvelj, pročelnica Povjerenstva za duhovnost pri Vijeću
franjevačkih zajednica. Susret se dogodio 14.
studenoga kod milosrdnih sestara sv. Križa
na Vrhovcu. U 800. obljetnici sv. Franje, koju
smo ove godine slavili, nastavlja se naš hod,
promišljanja, traganja, druženja i neprestani
poticaji vraćanja na izvore. Upravo su ovi susreti upoznavanje franjevačkog identiteta kojeg sami ne možemo otkriti. To otkriće postaje
mogućim kroz zajedništvo. Zato je i ovaj susret progovorio o ljepoti koja se otkriva kroz
pjesmu i pohvalu Bogu, kako je to sv. Franjo
svojim životom izricao i braću pozivao.
Počeli smo popodnevnim druženjem raznolikih zajednica i braće franjevaca trećoredaca sa Ksavera, a bogati program što ga je
pripremila s. Judita Čovo iz splitske provincije
probudio nas je i oduševio da upoznamo sv.
Franju kroz pjesništvo. Govoreći najprije o
ovom velikanu koji je znao sve pretvoriti u
smisao, radost, nutarnje divljenje, pa na kraju
i tegobu svoje bolesti izreći pjesmom, promišljali smo o blagu koje je sv. Franjo posjedovao.
To blago koje se skrivalo u Franji kao pjesniku
otkrivali su i njegovi suvremenici. Očito je da
se dogodilo nešto novo, od priprostih žonglera
onog vremena, kako nam je s. Judita iznijela,
počinje se događati jedan preokret u pozitivnom vrjednovanju priprostih trubadura koji
su pjevali pučkim jezikom. Što je Franji značila pjesma? To je bio novi susret, od čovjeka
do svega stvorenoga. Na taj se način govori o
Franji kao izmiritelju čovjeka i kozmosa, Boga
i svijeta. Često nam se čini da govor o prošlosti i spominjanje nečega davnoga nema velike
koristi na naše današnje vrijeme. Ali, ako se
danas zaustavimo na ovoj stvarnosti i pokušamo premišljati naše doba, zasigurno ćemo otkriti utjecaj Franjina duha. Takvim nadahnućem Franje kao pjesnika govore nam i mnogi
hrvatski pjesnici, poput Tome Arhiđakona,
Silvija Strahimira Kranjčevića, Ilije Crijevića,
Ignjata Đorđića, Ive Vojnovića, Vladimira Nazora, Đure Sudete, Dinka Šimunovića, Nikole Šopa i mnogih drugih. Iza ovih nabrajanja
velikih ljudi s našega hrvatskog tla uočavamo
kako se zapravo kroz svih osam stoljeća probija ideja Franjine pjesničke duše. Dirljivo je
bilo slušati poeziju koja govori o sv. Franji. Vrhunac našega susreta bila je euharistija koju
je predvodio trećoredac fra Nikola Barun istaknuvši nam i one opasnosti od individualizma
koji vreba u našim zajednicama. Ovaj je susret
bio poticaj nama koji pripadamo velikoj franjevačkoj obitelji da se obogatimo baštinom,
da zavirimo u blago koje imamo u svojim
posudama, da izgrađujemo kraljevstvo Božje, danas i ovdje. Blago ovih susreta trebamo
pronositi u naše zajednice, tamo gdje živimo
i djelujemo, radimo i svjedočimo, rastemo i
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
119
46/2009, 3-4
Franjo kao pjesnik, hrvatski pjesnici u franjevačkom ozračju
Braća Javljaju
iznova se rađamo. Zato zahvalnost osjećamo
prema svima onima koji su pridonijeli ovom
susretu, na bilo koji način, od onih koji su
nam pružili prostor susreta, onih koji su nam
progovorili kroz pjesmu i riječ do onih koji su
nas okrijepili slasticama. S. Renata Mrvelj je
prenijela zahvale ispred Vijeća franjevačke zajednice i pozvala nas na radosno iščekivanje
idućega susreta.
s. Radmila Ilinović
Proslava blagdana sv. Leonarada u Kotarima
Dana 6. studenoga Samoborsko gorje obavila je gusta magla. Vrijeme je bilo tmurno, tužno i
dosadno - pravo jesensko. Ipak, taj je dan bio poseban za Župu sv. Leonarda u Kotarima koja je
slavila svoga nebeskog zaštitnika.
Svečano koncelebrirano bogoslužje u 11 sati predvodio je vlč. Darko Banfić, župnik u Rudama i Pleševici. U svojoj propovijedi naglasio je kako se ne rađamo kao sveci već svojim životom,
posvećenim Bogu, bližnjima, a napose onima koji su u
potrebi, postajemo sveci. Svatko na svoj poseban način
pokušava postati svetac, bilo obiteljskim životom, bilo
životom u svećeničkom i redovničkom staležu. Biti svetac ne znači biti učitelj, nego biti svjedok i učenik Isusa
Krista. Uvijek je potrebno Krista staviti na prvo mjesto.
Bogoslužju su koncelebrirali: provincijal fra Ivan Paponja, župnik fra Lovro Jelušić, fra Alfons Kupres, fra
Bernard Rubinić, vlč. Vlado Bogdan, dekan Samoborsko-okićkoga dekanata; vlč. Branimir Matačić, župnik u
Okiću; vlč. Josip Karas, župnik Sv. Martina pod Okićem,
te braća franjevci iz Samobora - fra Amant i fra Emanuel.
Na misi je sudjelovao brojni puk te velik broj djece (školaraca) koja su sa svojim učiteljicama
došla uzveličati ovo slavlje. Na kraju slavlja župnik fra Lovro Jelušić zahvalio je svim nazočnima,
napose predsjedatelju, orguljašu, pjevačima, te svima koji su pomogli da ovaj dan bude proslavljen na način svečan i dostojan sv. Leonarda. Nakon svečanoga blagoslova, u čast sv. Leonardu,
predsjedatelj, koncelebranti i puk napravili su ophod oko glavnog oltara.
120
fra Danijel Gornik
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Hodočašće framaša u Međugorje
U subotu 21. studenoga 2009., na blagdan
Gospe od zdravlja, framaši iz župe sv. Ivana
Krstitelja s Relje i mladi, članovi Nadbiskupijskoga zbora sv. Krševan, hodočastili su u Međugorje u pratnji fra Kristijana Kuhara. Krenuli
smo rano ujutro noseći u srcu svoje molitve i
zahvale, a na poseban način SHKM u Zadru za
koji se već duže vrijeme pripremamo.
Zahvaćeni mirom koje ovo malo živopisno
mjesto u Hercegovini pruža svakome tko u njega dolazi otvorena srca, meditirajući otajstva i
moleći krunicu, popeli smo se na Podbrdo.
Potom smo sudjelovali na župnoj misi, a u
poslijepodnevnim satima posjetili smo zajednicu Cenacolo u kojoj je svoj novi put u život
pronašlo mnogo mladića i djevojaka koji su,
nažalost, na teži način spoznali veličinu Božjega milosrđa i ljubavi. Cijelo naše hodočašće
proteklo je u radosnoj molitvi i pjesmi, stoga
smo druženje framaša i krševanovaca odlučili
ponoviti i produbiti nekim novim druženjima.
Ono što smo naučili na ovom hodočašću je da
svijet u kojemu živimo imamo pravo zaraziti
jedino Kristovom nadom i ljubavlju, jer one su
jače od svih gripa i kriza koje nam donosi duh
ovoga vremena.
Martina Maričić
U srijedu 18. studenoga 2009. tradicionalno, kao i svake godine, župljani župe Belišće sudjelovali su na obilježavanju obljetnice pada herojskoga grada Vukovara. Ove smo godine na
godišnjicu krenuli jednim punim autobusom, od čega je polovicu činio pomladak Župe - ministranti i dječji zbor. Hodočašće su predvodili s. Alenka Štefanko i naš kapelan - fra Branko Janjić.
U Vukovaru smo sudjelovali u mimohodu kroz ulice
ponosnoga grada sve do memorijalnoga groblja. Na
groblju smo sudjelovali u euharistijskome slavlju koje
je predvodio požeški biskup mons. Antun Škvorčević.
Poslije sv. mise razgledali smo groblje, zapalili svijeću
kod spomenika vukovarskim žrtvama te se pomoli za
sve stradale u Domovinskome ratu. Nakon toga smo se
uputili svojim domovima u Belišću, ponosni što smo
barem ovim malim znakom pažnje, simboličnim mimohodom i molitvom, mogli odati počast svim poginulim braniteljima i civilima grada Vukovara.
Igor Angirević
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
121
46/2009, 3-4
Župno hodočašće u povodu Dana sjećanja na žrtve Vukovara
Braća Javljaju
Iz sjemeništa
Hvaljen Isus i Marija!
Mir i dobro!
U skladu s točkom 4. Odlukâ i preporukâ
Provincijskoga kapitula, održana u Zagrebu
od 21. do 24. travnja 2009. g. i odluka Provincijske kongregacije, održane u Zagrebu od 28.
do 29. travnja 2009. g., sjemenište naše provincije premješteno je iz Zagreba u samostan
Na vratima grada Korčule
122
sv. Josipa u Splitu. Zanimljivo je spomenuti
da se sjemenište vraća u Split nakon pedesetak godina. Zadnji naši sjemeništarci, naime,
otišli su iz Splita 1956. g. kada su komunističke vlasti zatvorile Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju. Od tada su se sjemeništarci nalazili
u Zadru i Zagrebu, pohađajući različite škole.
Takva situacija je bila sve do 1968. g., kada je
otvorena gimnazija u Odri. Ta je gimnazija,
međutim, bila poprilično kratka vijeka pa će
od 1973. g. sjemeništarci samo stanovati u
Odri, a pohađati Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati. Sljedećih će se godina sjemeništarci preseljavati iz Odre na Ksaver i
obrnuto - sve do 1991. g., kada su definitivno došli na Ksaver na kojemu će ostati sve do
2009. g.
Školske godine 2009./10. u Splitu se nalaze devetorica sjemeništaraca: trećaši - Matej
Suša, Mate i Pere Madžar, Marin Dujmović i
Dario Mican; drugaši - Anton Barać i Mirko
Mišković te prvaši - Josip Dolić iz Livna i Kevin Pintar iz Rijeke (prvi sjemeništarac iz trećoredske župe nakon nekoliko godina). Naše
sjemenište, dakle, i dalje sačinjavaju kandidati
iz Bosne i Hercegovine (jugozapadna i središnja Bosna te Bosanska Posavina) i iz domovine
Hrvatske (Rijeka). Ove nam se školske godine
promijenio i odgojitelj. Na mjesto odgojitelja
došao je mr. sc. fra Zvonimir Brusač, koji je
ove godine proslavio 25. obljetnicu prezbiterskoga ređenja. Njegov zamjenik je fra Matej
Jovanovac, novozaređeni đakon i student klasične filologije, koji je došao u Split 14. listopada. Ovom prigodom želimo zahvaliti našemu bivšem odgojitelju fra Marku Medi za sve
vrijednosti koje nam je ulio tijekom proteklih
godina. Naš prošlogodišnji sjemeništarac Benedikt Nikpalj napustio je zajednicu, a maturant Jozo Ćosić odlučio je ne nastaviti odgoj i
izobrazbu u Provinciji.
Okupljanje u jednoj novoj sredini bilo je tijekom petka i subote 4. i 5. rujna. Okupili smo
se pomalo zabrinuti, ali ipak i veseli što smo
ponovno zajedno nakon nekoliko mjeseci i
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Od listopada se sjemenišni život konačno
počeo normalno odvijati. Sve knjige su bile
nabavljene, a i naša afirmacija među novim
školskim kolegama bila je uspješna. Uglavnom smo nastavili sa starim djelatnostima:
svakoga tjedna održavamo nogometne susrete
s dijecezanskim sjemeništem u Zrinsko-frankopanskoj ili s bogoslovima splitskih franjevaca opservanata na Trsteniku. Većina nas sudjeluje u aktivnostima školskoga zbora, a neki
su uključeni i u župni zbor; Mirko i Dario nastavili su pohađati glazbeni tečaj kod s. Marije
Mirte Škopljanac-Mačine i sl. U sjemeništu
se odvijaju instrukcije iz matematike, fizike,
grčkoga i latinskoga jezika. Poduzetno sudjelujemo u životu Župe, pomažući fratrima
gdje god možemo. Tijekom listopada nastavili
smo tradiciju sudjelovanja u listopadskoj pobožnosti. Od 19. do 22. studenoga bili smo na
duhovnoj obnovi u Blatu na Korčuli.
Ne bi bilo korektno preskočiti i probleme s
kojima se susrećemo. Prvenstveno, tu su školski problemi. Postoji, naime, golema razlika u
načinu izvođenja nastave između zagrebačke i splitske gimnazije, i to nam stvara velike
teškoće. Nadalje, golem problem (posebice za
trećaše) je velika količina gradiva koje treba
nadoknaditi, a to je tijekom ovoga polugodišta
bilo nemoguće. Posebice se ovdje radi o gradivu iz grčkoga i hrvatskoga jezika, budući da
postoji velika razlika u načinu izvođenja nastave ovih predmeta između NKG-a na Šalati
i NKG-a u Splitu. Nekim našim sjemeništarcima golem problem predstavljaju i matematika i engleski. Pozitivna strana je nastava iz
njemačkoga jezika - poprilično se poboljšala u
odnosu na situaciju u Zagrebu. Našim prvašima probleme zadaju matematika, grčki i latinski jezik. U svakom slučaju, na polugodištu se
baš i ne mogu očekivati posebice dobri rezultati. Osim problema u školi, svakodnevno se
susrećemo i s problemima u samome samostanu. Samostan sv. Josipa, naime, i nije baš
najprimjereniji prostor za odgoj sjemeništaraca. Sam prostor samostana, a onda i prostor
sjemeništa, je vrlo skučen. Materijalni uvjeti
u sjemeništu nisu zadovoljavajući: pokućstvo
nije prikladno za naše potrebe, nužno potrebni glasovir nemamo... Prostor oko samostana
uopće ne postoji, pa se rekreativne djelatnosti moraju obavljati na drugim prostorima.
Nadalje, u samom gradu Splitu ne djeluju redovnička sjemeništa (osim dominikanskoga)
tako se kod nas osjeća nedostatak povezanosti
s kolegama.
Kao jedan od najvažnijih argumenata za
preseljenje sjemeništa navodilo se poboljšanje
odgoja i kvalitetnije obrazovanje. Koliko će
se ovi argumenti pokazati ispravnima, vidjet
ćemo u skoroj budućnosti.
Srdačan pozdrav od sjemeništaraca!
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
123
46/2009, 3-4
što su naša subraća uspješno prošla popravne ispite. Naš prvi školski dan u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji „Don Frane Bulić“
bio je poprilično stresan, posebice za one koji
su došli iz Zagreba. Svi smo se sjetili i zažalili
za svojom Nadbiskupskom klasičnom gimnazijom na Šalati i za svojim cijenjenim profesorima i profesoricama. Ipak smo nastavali dalje
i ubrzo smo se uklopili u novu sredinu. Odmah sutradan bili smo na hodočašću u najstarijemu marijanskom hrvatskom svetištu u
Solinu na misnome slavlju koje je predvodio
mons. Ilija Janjić, biskup kotorski. U Zagrebu
smo tijekom 17., 18. i 19. rujna sudjelovali na
proslavi 800 godina franjevačke karizme. Ovu
smo prigodu iskoristili i za posjet svojoj bivšoj školi na Šalati i profesorima izrazili svoju
nadu da ćemo se ipak vratiti. Naša adaptacija
u novu sredinu doživjela je svoj vrhunac u nedjelju 27. rujna kada smo predstavljeni župljanima.
Braća Javljaju
Duhovna obnova sjemeništaraca u Blatu na Korčuli
Od 19. do 22. studenoga 2009. g. održana
je duhovna obnova sjemeništaraca naše provincije u svetištu bl. Marije od Propetoga Isusa Petković u Blatu na Korčuli.
U Blato smo pošli, zajedno s odgojiteljima,
popodne, u četvrtak 19. studenoga 2009. g.,
trajektnom linijom Split-Vela Luka. Putovanje
je trajalo tri sata i u Velu Luku smo došli oko
19 h. Iz Vele smo Luke u Blato putovali autobusom. U Blatu nas je na autobusnom ko-
Uspomena s duhovne obnove na Prižbi (Korčula)
lodvoru dočekala s. Lea Brusač, rođena sestra
našeg odgojitelja. Sestre su nas ljubazno dočekale i pripremile odličnu večeru. Iste smo večeri posjetili svetište i grob bl. Marije. Nakon
kratke večernje molitve otišli smo na počinak.
124
Sutradan nakon doručka otišli smo u obilazak otoka Korčule i grada Korčule. Posjetili
smo korčulansku katedralu i biskupski dvor,
gdje smo razgledali riznicu katedrale. Obilazak grada nastavili smo posjetom časnim sestrama dominikankama koje su nas ljubazno
ugostile i pripremile nam ručak. Na kraju smo
posjetili i samostan otaca dominikanaca u ko-
jemu nam je prior održao kratko predavanje
o glazbi. Ostatak dana uglavnom smo iskoristili za osobno razmatranje i molitvu. Navečer
smo sudjelovali na župnoj misi i pristupili sakramentu ispovijedi. Prije počinka imali smo
prigodu susresti se s mons. Želimirom Puljićem, dubrovačkim biskupom. Dan smo završili pobožnošću križnoga puta.
Vrhunac duhovne obnove je bila subota.
Odmah nakon doručka otišli smo u samotište
u Prižbu. Podijelili smo se u dvije skupine. Jednu su skupinu činili trećaši na
čelu s fra Zvonimirom, a drugu drugaši i prvaši na čelu s fra Matejem. I
jedna i druga skupina je imala za temu
obraditi Molitvu Gospodnju. Poslije
zajedničkoga rada, ostatak smo vremena proveli u samoći i tišini. U Blato
smo se vratili oko 16 h. Navečer smo
nakon molitve imali izlaganje obrađenoga. I jedna i druga skupina odlično
je obavila svoj posao. Rad prve skupine, koji se temeljio na smislu Molitve
Gospodnje u svakodnevici, predstavio
je Pere Madžar, a rad druge skupine,
koji se temeljio na teološko-povijesnolingvističkim pretpostavkama te molitve, predstavio je Mirko Mišković. Na kraju je
svoj osvrt na sve dao fra Zvonimir Brusač
Nedjelja je bila posljednji dan našega boravka u Blatu. Ona je ujedno bila i dvostruko slavlje: svetkovina Krista Kralja, patrona Provincije sestara kćeri Milosrđa i obljetnica zavjeta
bl. Marije Petković. Nakon svečane mise imali
smo objed s cijelom samostanskom sestarskom
zajednicom i u 15 h se uputili na trajekt za Split.
Duhovna obnova na Korčuli bila je jedno
nezaboravno iskustvo. Svi smo ostali osupnuti jednim posebnim duhom i gostoljubivošću
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
kojom su zračile sestre. Tu smo prepoznali i
imali prigodu u konkretnim situacijama upoznati iskrenu i istinsku franjevačku trećoredsku karizmu. Osim toga, bilo je osvježavajuće
malo se maknuti iz buke i vreve svagdašnjice
te se povući u tišinu i mir, u intenzivan raz-
govor sa Stvoriteljem, u razmišljanje o onome
što želimo, zašto smo ovdje... Svi smo izrazili
želju da ovakve duhovne obnove treba prirediti što češće.
Mirko Mišković, drugaš
Iz bogoslovije
Po svršetku ispitnih rokova, ljetnu smo
sezonu započeli velikom proslavom na Ksaveru, kojom je obogaćena prvenstveno naša
provincija, a i cijela Crkva u Hrvata – bila je
to mlada misa našega fra Branka Janjića. Ne
trebam puno govoriti o našem sudjelovanju
u pripremi mlade mise i ostalim poslovima,
jer kako da mu mi zahvalimo na svemu - već
da se potrudimo da sve protekne u najboljem
redu. Na sam dan proslave nismo imali pune
ruke posla, jer se slavlje nastavilo u obližnjem
restoranu, nedaleko od našega samostana.
Stoga još jednom, i ovim putem, čestitamo
fra Branku što se odvažio slijediti Krista koji
je Put, Istina i Život po uzoru na našega brata
Franju.
Nakon mlade mise čekalo nas je uređenje
okoliša i obavljanje svih drugih poslova koji
su bili isplanirani kako bi Ksaver ostavili što
urednijim kroz ljetne mjesece.
Mlada misa
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
Ubrzo je došla proslava 25 godina svećeništva našega fra Zvonimira Brusača pa smo
se svi uputili u Belišće,
gdje smo proveli nekoliko dana sudjelujući u pripremi za ovu
proslavu.
Čestitamo
fra Zvonimiru na ovoj
obljetnici! Neka i dalje
bude osoba molitve i
dijaloga. Zahvaljujemo
mu na gostoprimstvu i
125
46/2009, 3-4
Kroz kratak pregled događanja želio bih
vam predočiti život bogoslovske zajednice u
razdoblju od svršetka ljetnoga ispitnog roka
do početka prosinca.
Braća Javljaju
Ljeto se bližilo kraju, a
rujanski su ispitni rokovi
bili pred vratima, tako da
smo se svi okupili koncem kolovoza i primili se
knjiga da privedemo kraju još jednu akademsku
godinu.
Svečani zavjeti
izletu u Kopački rit i Baranju, a napose nećemo nikad zaboraviti onu «Baranjsku kuću»
(janjetina pod pekom, graševina…). Povratkom na Ksaver uputili smo se na zajedničko
ljetovanje koje je ove godine bilo na Cresu
kod našeg oca Rafe Lukarića. Bilo nam je
drago što nas je otac Rafo primio raširenih
ruku i velika srca, a mi smo mu zahvalili na
različite načine, među ostalim, i bojanjem
samostanskih prozora i škura na kojima je na
svoje golemo umijeće pokazao naš fra Ivan
Petrović. Još jednom hvala ocu Rafi na
svemu te neka zna da ćemo uvijek rado
navratiti u njegov skromni, a tako
topao i bogat dom.
Povratkom u Zagreb
započelo je tradicionalno
ljetno dežurstvo. Većina
nas je već drugi dan otišla
na osobni odmor u trajanju
od dva tjedna. Za dežurstva su se neki od bogoslova bavili autoprijevozom,
seleći neke naše fratre iz
jednoga kraja Lijepe naše
u drugi.
Da je na Ksaveru zajednica prepolovljena i
organizacijski
drukčije strukturirana - to sve
znate (tako da ne bih
puno o tome), samo bih
ovim putem pozdravio
naše sjemeništarce kojih se često sjetimo, a
posebice kada su neke radne akcije. Dečki
budite jaki i ne dajte se!
Događaji koji su svakako ostavili pečat i
poticaj nama bogoslovima jesu produženje
zavjeta fra Tomislava Vrsaljka, fra Kristijana
Kovačevića, fra Ivana Petrovića i fra Marka Neretljaka, a na poseban način doživotni zavjeti fra Danijela Gornika i fra Mateja
Jovanovca. Pred nama je
proslava Svetoga Franje
Ksaverskoga i đakonsko
ređenje fra Danijela i
fra Mateja kojem se posebno radujemo. Pred
sam Božić bogoslovi
će ići na ispomoć po
župama, a uz sve to ne
smijemo zaboravit naš
prvotni posao – studij, jer ispiti brzo dođu.
Do sljedećeg javljanja,
bratski pozdrav iz bogoslovske zajednice.
126
fra Marin Matančić
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Fotozapisi i grafopisi - izložba
/Božo Rimac, fotografije i Izak Špralja, grafike/
je 7. listopada 2009. godine treća izložba pod
pokroviteljstvom našega provincijalata. Neobičnu ali uspješnu izložbu postavila je gospođa Lidija Salvaro, koja je priredila i katalog
izložbe.
Izlagači su fra Izak Špralja s izlošcima crtežne grafike na temu glagoljice i fra Božo Rimac s izlošcima fotografija stećaka, kulturno
povijesne hrvatske baštine.
Na otvaranju izložbe okupio se lijepi broj
posjetitelja i sva ksaverska zajednica. Među
njima našlo se i nekoliko akademskih slikara i
kipara: V. Blažanović, Marija Dulčić, Đ. Seder,
Ivica Šiško, V. Herljević, J. Poljan, H. Salvaro i
mnogi drugi iz javnog i kulturnog života grada Zagreba.
Uvodno slovo i kritički osvrt na eksponate i samu izložbu izrekao je akademski slikar,
profesor na Učiteljskom fakultetu, gospodin
Danijel Žapčić. Zbor „Bašćina“ pratio je otvaranje izložbe glazbenim izvedbama na staroslavenskom jeziku.
U predgovoru kataloga profesor Danijel
istaknuo je: «Uputio se Božo Rimac opremljen kamerom u duhovni dijalog s ostatcima materijalne kulture vizualno svjedočeći i
estetski doživljaj u kojem kamen i prostor u
suživotu evociraju porijeklo jedne ljudske zajednice. Tako nastaju fotozapisi koje gotovo
meditativno fiksiraju frontu izdvojenog reljefa
ili dvrenu tišinu ambijenta. Rimac fotografirajući komponira ostvarujući osobnu fotoragfsku inačicu gledanog i doživljenog. Pritom
motiv križa postaje likovno težište njegovog
fotozapisa... Glagoljica po izuzetnoj znakovno-grafičkoj rafiniranosti može postati i motiv
za likovno djelo pa je u tom smislu zanimljiv
likovni kod kojim Izak Špralja dekomponira
glagoljsko znakovlje u posve novi kompozicijski poredak. Autor unutar crtačkog rastera (horizontalno-vertikalna
struktura) nastalih polja razvija segmentarni
linearizam zagonetnih
oblika ostvarujući tako
posve nove simboličke
varijacije. Na nama je
da odgonetnemo imaginacijsko polje duhovnosti u prisebnom polju
grafopisa. Fotografije
Bože Rimca i grafopisi
Radimlja - Pozdrav svima
Izaka Špralje evociraju
vizualnu i likovnu sliku našeg duhovnog porijekla suvremenom osjetljivošću autora koju
uvjetuje njihova vjeska kultura.»
Domjenak za uzvanike i posjetitelje pružio
je prigodu za još više susreta i prijateljstava.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
fra Božo Rimac
127
46/2009, 3-4
Ricercare - “Harfist iz davnine”
U «Maloj galeriji Šulentić» u dvorani „ biskupa Srećka Badurine“ na Ksaveru priređena
Braća Javljaju
Gračanska kronika
Župa Gračani na sjeveru Zagreba ima knjigu o sebi! Prigodom 25.
obljetnice utemeljenja Župe mladi
profesor povijesti i župljanin Domagoj Novosel, nemajući zaposlenja,
uhvatio se posla i napisao knjigu o
svojoj župi. Potporu mu je dao župnik fra Mirko Kralj, a naruku su
mu išli mnogi kojima je bilo drago
vidjeti knjigu o svojoj župi. Danas
mladi profesor (28 godina) ima posao u školi, ali već je pokazao da je
znanstvenik, dobar čitač gradskih i
državnih arhiva, školskih ljetopisa,
crkvenih kronika i slušač starijih koji
su mu pripovijedali kako je nekoć
bilo i izgledalo, što se događalo i kako
se živjelo. Iskoristio je bogatu stručnu literaturu o Zagrebu i okolici, a i
druge izvore koji su mu dobrodošli u
pisanju knjige.
U Gračanskoj kronici stavljena
nam je pred oči sva prošlost i sadašnjost mjesta i župe Gračani, donedavna sela pod Medvednicom, a danas gradskoj zagrebačkoj četvrti koja ima oznake i sela i
grada. U knjizi je neizostavni zemljopisni položaj mjesta, daleka i bliska prošlost i sadašnjost,
vrijeme feudalizma, gospodarsko i socijalno stanje stanovništva, reforme Marije Terezije, kako
je ukinuto kmetstvo u vrijeme bana Jelačića, kućne zadruge, demografsko stanje u prošlosti i
sadašnjosti, utjecaj Zagreba na Gračane i njihov međusobni odnos, školstvo, povijest stoljetnoga
hrvatskoga pjevačkog društva Podgorac, politički događaji (od kojih se o onima iz 1945., kada
je izginulo mnogo nevinih, prvi put piše u jednoj knjizi objektivno), o politici, športu, planinarima, narodnoj nošnji, obiteljskom i vjerskom životu, gospodarstvu, zanatima, građanskim i
vjerskim običajima, o župi i svemu u svezi s njom, gračanskom dijalektu, ulicama, prezimenima,
legendama, crnim kronikama, statističkom stanju Župe danas i štošta drugo.
128
Autor knjige Domagoj Novosel pisao je knjigu sa strašću mještanina i župljanina koji svoje
voli iznad svega i nepristranošću povjesničara koji ne mijenja prošlost, nego je razastire pred
čitatelje sa srcem, ali objektivno. Tko ne zna za njegovu mladost, pomislio bi da je on čovjek
dugoga vijeka i iskustva, koji iz svoje znanstvene torbe iznosi ono što je dugo skupljao i u nju
stavljao, jer svojim pisanjem svjedoči da zna što je arhiv, kronika, literatura, živo svjedočenje
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
onih koji vole svoje mjesto i tiho bilježe za svoju dušu što se u mjestu događa. Iskoristio je svoj
bogodani talent, skupljeno i stečeno znanje, sklonost i potporu svoga župnika fra Mirka Kralja
i susjednih župnika iz Remeta i Sv. Franje Ksaverskoga, župnika župa u čijemu su zajedništvu
Gračani bili nekoć. Knjiga će biti udžbenik gračanskih župljana, a dobro će doći mnogima koji
hoće ponešto doznati o Prigorcima iz Gračana i iz susjednih mjesta, a i o gradu Zagrebu i Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti. Uz autorov i predgovor dvojice župnika, stručnu recenziju s puno
pohvala napisao je viši kustos Etnografskog muzeja u Zagrebu - profesor Josip Barlek.
Žrtve II. svjetskog rata župe Kloštar Podravski
Neka ostane zapisano i javnosti obznanjeno: fra Ivan Široki, župnik u Kloštru Podravskom,
skupio je i objavio podatke o žrtvama II. svjetskog rata župe Kloštar Podravski! I sami Kloštranci bit će iznenađeni, a mi drugi još više, kad saznaju koliko je ljudi pobijeno u jednoj župi (314),
većinom pri kraju rata i poslije njega, a ponešto i tijekom rata. Fra Ivan je bio uporan u prikupljanju podataka. Pročitao je sve što je o tomu bilo gdje zapisano, a najviše je pitao ljude u Župi,
koji su mu govorili i pisali, davali fotografije i podatke o obiteljima iz kojih su žrtve potekle, jesu
li bili u braku i imali djecu, gdje se i zašto dogodila ta neprirodna smrt. Rezultat njegova rada je
knjiga, koja će ostati kao dragocjen dokument za budućnost. A bio je zadnji čas da se to napravi,
jer svjedoka je sve manje, neki su upravo ove godine umrli. Knjiga svjedoči o zlovremenu i njegovim ideologijama, mržnjama, divljaštvu, svjedoči o mnogočemu što je i kasnije usmjeravalo
razmišljanje i život preživjelih. Zacijelo, kad ljudi pročitaju knjigu, bit će dopuna i ispravaka, no
sigurno je da ja većina podataka potpuno istinita i da je većina žrtava obuhvaćena. Fra Ivanov
rad može biti i poticaj drugim župnicima, jer oni imaju župne matice i druge knjige u koje su
zapisani podatci o ljudima, njihovu životu i, nerijetko, smrti i susreću se s najviše ljudi na terenu
svoje župe koji mu mogu pomoći da dođe do takvih podataka. Na naslovnoj korici slika je u
boji vrlo poznate i umjetnički vrijedne slike Gospe Žalosne iz crkve u Kloštru Podravskom, a
na unutarnjoj zadnjoj korici fotografija kipa Gospe Žalosne, također iz kloštranske crkve, što je
i lijepo i znakovito.
Ponosan sam da je naš fratar napravio ovaj posao koji će biti koristan i za povijest župe Kloštar Podravski, za podravsku regiju i uopće za izučavanje hrvatske povijesti i velike rane na licu
Hrvatske i hrvatskoga naroda koju su im zadali partizani komunisti.
fra Vice Blekić
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
129
46/2009, 3-4
Knjiga Žrtve II. svjetskog rata župe Kloštar Podravski objavljena je kao posebno izdanje glasila
župe Kloštar Podravski Benedikt, rujan 2009., godina IX., broj 2.
Naši Pokojnici
Obavijest o smrti Ruže Živković, majke našeg fra Ilije
Dana 27. listopada 2009. u 82. godini života preminula je Ruža Živković, majka našega subrata fra Ilije Živkovića. Zajedno s pokojnim mužem rodila je šestero djece: petoricu sinova i
jednu kćer.
Majka Ruža bila je žena koja je svoj
život posvetili Bogu i brizi za obitelj.
Svojoj je djeci bila sve u životu – i majka, i prijateljica, i učiteljica. Njezina je
uloga u kući bila nezamjenjiva. Sve je
činila kako bi se djeca osjećala sigurno,
zaštićeno i voljeno. Pružala je neizmjerne poljupce, pažnju i zagrljaje te je bila
puna razumijevanja prema svojoj djeci,
ali i rodbini i sumještanima. Životom
uronjenim u molitvu, stvarala je živu
vjerničku obitelj, Crkvu u malome. Sve
vrline što ih je prenijela na svoju djecu
usadila je u voljenu i brojnu unučad.
Premda je posljednje dane svoga života
provela u teškim mukama, svoj je križ prihvatila velikodušno i smireno - puna neizmjernog
pouzdanja u Boga.
130
Pokop je bio 28. listopada 2009. na groblju u Kostrču. Obredne je molitve predvodio gvardijan samostana na Rašćici fra Marijan (Mićo) Živković, a misu zadušnicu provincijal fra Ivan
Paponja, uz koncelebraciju brojnih
svećenika u župnoj crkvi na Rašćici.
Posljednji pozdrav majci Ruži došla
su dati i brojna braća iz Provincije:
fra Joso Živković, fra Anto Garić,
fra Ivan Široki, fra Mirko Kralj, fra
Vlatko Badurina, fra Petar Bašić, fra
Josip Baričević, fra Josip M. Vrdoljak, fra Antun Badurina, fra Božo
Sučić, fra Petar Grubišić, fra Božo
Rimac, fra Marko Neretljak i fra Danijel Gornik. U ime vrhbosanskoga
nadbiskupa Vinka kardinala Puljića
pokopu je nazočio vlč. Josip Jozić. U
ime Zagrebačkoga nadbiskupa Josipa kardinala Bozanića i predsjednika HBK Đakovačko-osječkog nadbiskupa Marina Srakića
bratsku sućut fra Iliji i ožalošćenoj rodbini izrazio je mons. Vjekoslav Huzjak, generalni tajnik
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
HBK. U svom je govoru istaknuo kako se u životu djece zrcali život i ljubav roditelja. Neizmjerno razumijevanje i pomnjivo promišljanje najbolje je uočio u radu s fra Ilijom u HBK-u. Pokopu
su nazočile i kolege s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu: dr. sc. Alojz Ćubelić, prof.
dr. sc. Božo Lujić i dr. sc. Nenad Malović. U ime dekana KBF-a u Zagrebu Josipa Oslića riječi
sućuti uputio je fra Božo Lujić. U svomu je govoru naglasio da su majke Bosanske Posavine specifične majke kojima treba podići spomenik. One su u svoju djecu utkale sjeme života te za njih
prolile brojne suze. To su majke koje su sama dobrota, majke koje na zemlji svjedoče i već žive
Nebeski Jeruzalem. Pogrebu su nazočila i braća franjevci provincije Bosne Srebrene te brojni
puk koji je došao isprati pokojnu Ružu.
Neka je Gospodin nagradi vječnošću u svojoj ljubavi za svu vjernost u ovom životu!
Neka poglavari samostana učine kako nalažu naši propisi u slučaju smrti roditelja našega
brata.
Dobri Bog, komu je pokojna Ruža cijeloga svog života bila ponizna službenica, neka joj bude
vječnom nagradom. Počivala u miru Božjem!
fra Danijel Gornik, tajnik provincije
Govor o. Provincijala na pogrebu fra Stjepana Mikulana
Naš brat, dobar i jednostavan fratar, fra
Štef, član naše Provincije franjevaca trećoredaca, pošao je u susret Gospodinu u vječnost.
Iako je bolest ukazivala na ovaj događaj, smrt
nas je iznenadila - jer uvijek se volimo nadati
oporavku i životu. Bio je duže vrijeme suočen
s križem bolesti koju nije bilo lako prihvatiti i
nositi. Rekao mi je prije dva mjeseca: „Neću
više u bolnicu!“ Ali na kraju je morao te je u
njoj i umro.
U ovakvim prilikama misli lete na naša
groblja i na križeve koji nas okružuju te razmišljamo i pitamo se koliko je razapetih na ovom
našem putu do onoga križa na Golgoti, ovdje
i u svijetu. Sve se u nama buni protiv patnje i
umiranja te nas nagoni na uzvik koji smo čuli
u evanđelju: Bože moj, Bože moj, zašto si me
ostavio? Mi kršćani, međutim,ostajemo vjerni
Bogu, s nadom u uskrsnuće, s nadom u novi
vječni život. Pavao nam stoga poručuje:... mi
propovijedamo Krista raspetoga! Nama je jasno da je na drvu križa naš spas. Neki ovakav
optimističan govor o križu nazivaju ludošću,
međutim, ovdje se pojašnjava realnost naše
vjere. Ovdje je dodirna točka između sudbine
Isusa Krista i smrti, pa i smrti našeg brata. Jer
naša nas vjera uzima u našoj krhkosti, u našoj
bijedi i patnji, u našem bespomoćnom vikanju
i u našem umiranju.
Velika je naša nada i pobjeda u tome što je
Bog živio životom čovjeka sve do smrti, smrti
na križu. I upravo tu križ postaje za nas svjetionik nade. Odakle će nam doći nada kada
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
131
46/2009, 3-4
Poštovana braćo i sestre u redovništvu i
svećeništvu, obitelji pokojnoga Stjepana, braćo i sestre u Kristu.
Naši Pokojnici
stojim nad otvorenim grobom ako ne s Isusova križa?
Isus zna o čemu govori kada govori o patnji
i umiranju. Ne pušta nas da idemo sami te on
ide s nama u istom jarmu sve do smrti.
Gospodin je uistinu pratio našega fra Stjepana na njegovome životnome putu sve do
smrti. Stjepan je rođen 19. prosinca 1940. u
Donjoj Dubravi. Roditelji su mu bili Franjo i
Veronika r. Mustač, koji su svoj kršćanski brak
obogatili brojnom djecom (bilo ih je devetoro). Pučku je školu pohađao u Donjoj Dubravi i Zagrebu. Gimnaziju je završio na Šalati
u Interdijecezanskoj vjerskoj školi. Filozofiju
i teologiju studirao je na KBF-u u Zagrebu.
Novicijat je započeo u Krku 13. rujna 1959.
godine. Tamo je nakon godinu dana položio
prve zavjete. Slijedila je vojna obvezu u kažnjeničkom Kičevu. Svečane zavjete položio je
u ruke generalnog ministra Ludovica Seconda
na Glavotoku 31. kolovoza 1965. godine. Slijedilo je đakonsko ređenje 18. prosinca 1966.
u Zagrebu. Svećeničko ređenje bilo je 29. lipnja 1967. u Zagrebu. Mladu misu služio je 9.
srpnja 1967. u svojoj Donjoj Dubravi. Njegova se svećenička služba odvijala od tada pa do
smrti uglavnom u Njemačkoj, a kratko je vrijeme bio na dužnosti kapelana u župi Preko te
već 1969. odlazi u Oberhausen, gdje je četiri
godine radio na njemačkoj župi. Poslije toga
pastoralno je djelovao na nekoliko hrvatskih
katoličkih misija u Njemačkoj: Oberhausen,
Säckingen i Duisburg. U međuvremenu je radio malo i u domovini te je bio gvardijan i župnik u Belišću i ispovjednik u sv. Mihovilu u
Zadru. Iz Zadra je opet otišao u Njemačku, iz
koje se vratio 2005. g. u Odru u naš samostan
sv. Franje, gdje je ostao sve do smrti.
132
Njegov svećenički i redovnički život obilježio je rad s našim vjernicima u Njemačkoj,
kojima je bio misionar. Čitavo to vrijeme da-
rovao je sebe za naše ljude u tuđini. Borio se
za njih da se ne otuđe od vjere i domovine Hrvatske. Za njih je mnogo toga učinio: molio se
i organizirao im mnoge susrete svake vrste jer
je želio da Hrvatska katolička misija živi punim životom.
Mi, njegova subraća, pamtit ćemo ga po
njegovoj dobroti i jednostavnosti, po njegovoj
živahnosti i pjesmi… U Njemačkoj je živio
samačkim životom te je zbog toga svoj ljetni
mjesec odmora rado provodio s nama. Pričao
nam je puno toga, šalio se i predvodio pjesme.
Kroz taj je mjesec nadoknađivao onu fratarsku osamu i šutnju kojih je imao u izobilju u
Njemačkoj.
Ovdje mogu i osobno posvjedočiti ponešto o fra Stjepanu jer sam mu bio godinu i pol
dana kapelan u Belišću: nije bilo problema ni
napetosti, dopuštao je dobre inicijative i nove
aktivnosti koje su se u to vrijeme prije Domovinskoga rata jako razvijale u župi Belišće. I sa
župljanima je znao naći zajednički jezik, posebice s onima na rubu života. Ipak nije mogao
zaboraviti rad na Hrvatskoj katoličkoj misiji u
Njemačkoj pa je rado pošao na novi zadatak
u Duisburg, gdje je ostao do 2005. g. kada se
vratio u Hrvatsku. Rad na Hrvatskoj katoličkoj misiji potpuno ga je ispunio i obilježio.
Njegovi su mu vjernici zahvalili za sve što je
učinio za njih, tako i naša Provincija.
Sada se opraštamo od fratra koji nam je bio
primjer franjevačke jednostavnosti i malenosti. Predajemo ga Onomu koji je sama ljubav
i dobrota. Dobri Otac neka mu bude plaća i
nagrada za sva dobra koja je učinio. A za ljudske nedostatke, molit ćemo se Bogu da mu
ih oprosti i da ga uvede u svoje odaje svjetla
i mira.
Hvala ti za sve fra Stjepane!
Počivao u miru Božjemu!
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Obavijest o smrti fra Krste Sikirića
Dana 13. studenoga 2009. u samostanu sv. Franje u Odri, tiho i iznenada, nakon svete mise i
zajutarka, u svojoj je sobi, sjedeći, umro naš brat i član samostana sv. Franje u Odri
fra KRSTO SIKIRIĆ
u osamdeset i sedmoj godini života i pedeset i osmoj godini redovništva.
Fra Krsto Sikirić rodio se u Bibinju 5. ožujka 1923. u poljodjelskoj
obitelji Mije i Kate r. Vujica. U Bibinju je završio pet razreda osnovne
škole, a primljen je u našu redovničku zajednicu kao kandidat za brata
8. rujna 1940. Novicijat je započeo pod vodstvom o. Kerubina Sišula 3.
kolovoza 1951., a prve zavjete položio je u ruke provincijala o. Ignacija
Mašine 4. kolovoza 1952. Nakon zavjeta ostao je u Krku na dužnosti
kuhara i vrtlara, a 4. listopada 1954. položio je svečane zavjete. Godine 1960. premješten je na
dužnost kuhara u samostan sv. Franje Ksaverskoga, gdje je ostao do 1971., kad je premješten u
samostan sv. Franje Asiškoga u Odri, gdje je ostao do blažene smrti.
U vrijeme II. svjetskog rata fra Krsto je, tada još samo kandidat za redovnika, godine 1943.
pozvan u hrvatsku vojsku. Kako redovnici nisu morali biti aktivni vojnici u domobranskim postrojbama, poslan je na kurs za bolničara, a bio je predviđen za Višu školu u Njemačkoj, od čega
je odustao i postao kancelarijski pomoćnik krčkom svećeniku Nikoli Ilijiću u Komandi grada
Zagreba. Obavljao je dužnost voditelja administracije za sve svećenike Hrvatske vojske i kurirske poslove. Godine 1945. našao se u koloni za inozemstvo, preživio Bleiburg i, na Križnom putu na prolazu
kroz Zagreb, uspio pobjeći i izbjeći smrt.
Fra Krsto Sikirić, naš posljednji brat koji nije i svećenik, bio je jednostavan, pobožan, vedar, raspjevan i
marljiv redovnik. Rado je posluživao starije i mlađe, s
ljubavlju kuhao i uređivao vrt u Krku, na Ksaveru i u
Odri. Bio je ljubitelj povrća i cvijeća, a volio je i kuhati.
46/2009, 3-4
U stare dane u Odri je svako popodne okupljao oko
sebe korisnike našega Doma i s njima molio krunicu.
Stanovnici Župe pamte ga kao svoga prijatelja. On je bio
redovnička spona s ljudima i čovjek koji je otkrivao lice
istinskoga redovnika ljudima. Braća u samostanu u Odri
držali su ga kao svoga najboljega i najdražega.
Ukop fra Krste Sikirića bio je u Odri u ponedjeljak
16. studenoga u 14 sati. Misi zadušnici predsjedao je i
fra Krsto i fra Paško
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
133
Naši Pokojnici
propovijedao provincijal fra Ivan Paponja. Na kraju mise mu je, u ime braće, uputio bratsku
riječ gvardijan fra Ilija Živković, u ime korisnika Doma u Odri - gospodin Tomo Majnarić i u
ime braće iz samostana u Krku - fra Vlado Rožić, a na grobu mu je izrekao riječ ljubavi fra Vice
Blekić u ime mnogih i mnogih.
Od naših redovnika u oproštaju s fra Krstom sudjelovali su: fra Šime Antonina, fra Anđelko
Badurina, fra Antun Badurina, fra Ivan Badurina, fra Vlatko Badurina, fra Josip Baričević, fra
Miroslav Barun, fra Nikola Barun, fra Petar Bašić, fra Vice Blekić, fra Alojzije Duvnjak, fra Anto
Garić, fra Petar Grubišić, fra Branko Janjić, fra Lovro Jelušić, fra Marijan Jelušić, fra Tomislav
Kero, fra Mirko Kralj, fra Branko Lovrić, fra Rafael Lukarić, fra Marko Medo, fra Danijel Mihatov, fra Dragutin Mikulan, fra Ivan Paponja, fra Stojan Ravić, fra Edi Ricov, fra Vlado Rožić,
fra Bernard Rubinić, fra Grgo Sikirić, fra Damjan Šešelja, fra Izak Špralja, fra Jakov Teklić, fra
Josip M. Vrdoljak, fra Marko Vrgoč, fra Ilija Živković, fra Joso Živković, fra Danijel Gornik, fra
Kristijan Kovačević, fra Ivan Petrović, fra Tomislav Vrsaljko, fra Marin Matančić i fra Hrvoje
Perković. Bili su gotovo svi svećenici iz Turopolja, više redovnica, rodbina iz Bibinja i mnoštvo
naroda iz Odre i drugih župa.
Neka se samostanski poglavari pobrinu da se slave svete mise za pokojnog fra Krstu kako
propisuju naše konstitucije.
fra Danijel Gornik, tajnik provincije
Govor o. Provincijala na pogrebu fra Krste Sikirića
Poštovana braćo i sestre u redovništvu i
svećeništvu, obitelji pokojnoga fra Krste, braćo i sestre u Kristu.
Okupili smo se kao braća i prijatelji oko
našega brata fra Krste jer se želimo za njega
pomoliti, Bogu zahvaliti za njegov život. Želimo ga ispratiti na posljednje počivalište na
odransko groblje, kao što je i sam želio, budući da je ovdje živio gotovo 40 godina, i ostavio
je velik trag. Na ovom nas je mjestu okupio
naš dragi fra Krsto, njegov blagi život, ali i čvrsta naša vjera.
134
Srž naše vjere je osoba Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga, u kojeg je naš brat tako duboko vjerovao. Isus Krist nam je svojim uskrsnućem objavio život vječni. Pokazao nam je
da naš život nije samo ovozemaljska stvarnost
nego da se po smrti nastavlja u vječnost. To je
vjera koja nas okuplja, jača i daje nam nadu;
vjera koja daje smisao svim našim molitvama
koje danas upućujemo Bogu za našega brata,
ali i za nas same.
Iznenadna smrt našega brata pokazuje koliko je tanka nit koja povezuje život i smrt,
koliko je kratko prijelazno razdoblje jednoga
života u drugi te koliko je neizvjestan Gospodinov poziv: „Čovječje spremi se na put“.
Fra Krsto je već odavno bio spreman za
ovaj put. Od smrti pokojnoga fra Đure Ivanovića stalno je naviještao ovaj dan i tražio da ga
lijepo ispratimo kao i fra Đuru.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Svojim životom je pokazivao da
je i te kako spreman na susret s Gospodinom: ta on je u svojem srcu nosio Franjinu jednostavnost i poniznost, beskrajnu ljubav prema svemu stvorenomu, iskazujući uvijek
i svugdje prema svim stvorenjima
istinsku nježnost i poštovanje. Evo,
cijeli je život služio drugima i naglo
je umro kako ne bi bio teret bližnjima kojima je služio.
Braćo i sestre, vrijeme nam je dano da njime uredimo svoju vječnost. I dok razmišljamo
u ovoj prigodi o vlastitom životu, zahvalimo
Bogu za životni primjer našega fra Krste. On
je pravi primjer kako se u malim stvarima, u
jednostavnom životu, može biti pred Bogom i
pred ljudima velik!
U Curriculumu vitae naše provincije o fra
Krsti je zapisano kratko i jasno:
Krsto se rodio u Bibinju 5. ožujka 1923.
g., u brojnoj obitelji Mije i Kate r. Vujica. U
Bibinju je kršten i krizman te je tamo završio
osnovnu školu. U našu je provinciju došao kao
kandidat za brata 8. rujna 1940. g. na Ksaver.
O ratnim godinama fra Krste nije ništa
zapisano, a sigurno je bilo puno zanimljivih
i teških događaja. O tome pričaju svjedoci i
sam fra Krsto u našem Vjesniku iz 2003. g.
Godine 1943. pozvan je u domobrane. Budući da je došao u vojsku kao redovnički kandidat, odredili su ga za bolničara. Zbog toga je
pohađao neke škole u Zagrebu i u Njemačkoj.
Rad u bolnici, međutim, nije podnosio, pa su
ga prebacili u Komandu, gdje je radio kao kurir do kraja rata. Prije pada Zagreba povukao
se sa svojim domobranima kroz pakao Slovenije do Bleiburga. Na samom dolasku u Bleiburško polje doživio je šok. O tome je govorio
za naš Vjesnik: „Slovenski partizani postavili su mitraljeze i zapucali po bespomoćnim
ljudima na poljani. Tijela su padala jedno za
drugim. Vidio sam vojnike kako viču, žene
koje vrište, zapomažu, plaču… lica puna boli,
patnje i smrtne agonije, prepolovljena tijela
od metaka mitraljeza, raskomadane udove i
lokve krvi, ranjenike i umiruće… Nakon što
to nisam mogao više gledati, stisnuo samo
zube i zabio lice natrag u travu. Ne sjećam se o
čemu sam točno razmišljao, no znam da sam
u sebi svaki čas iščekivao kada će i mene zadesiti sudbina onih koje smrt nije mimoišla.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
135
46/2009, 3-4
Dok zahvaljujemo Gospodinu za
život i djelo našega brata, njegova
nas smrt potiče na istinsko razmišljanje o našem vlastitom životu i
našoj pripremi za susret s uskrslim
Gospodinom. Nitko od nas ne zna kad će ga
Gospodin pozvati. Zato naš život svagdašnji
treba biti život bdijenja i iščekivanja Gospodina koji nam dolazi u susret. Očito je da naše
vrijeme prolazi vrtoglavom brzinom. Zato se
trebamo odgovorno upitati: kako teče moje
vrijeme? U kojem smjeru idem? Što je moj
cilj?
Naši Pokojnici
Pucnjava je trajala oko tri sata, a iza toga je
nastala tišina…“ (Vjesnik, br. 2-3., 2003.).
Poslije bjesomučnog ubijanja partizani su
preživjele uputili u četveroredu prema Zagrebu preko Maribora i Krapine. Dok su prolazili Savskom ulicom kod starog Velesajma, fra
Krsto je, iskoristivši neku pucnjavu, uskočio
u javni zahod, propao u crnu jamu i sačekao
dok kolona ne odmakne. Sa sobom je povukao i prijatelja te tako vjerojatno i njega spasio
od sigurne smrti. Kada se sve smirilo, prijatelji
su se izvukli iz jame, malo očistili i došuljali
u Martićevu ulicu gdje su časne sestre držale
dom staraca. Tu su se oprali. Tamo je prijatelj
Novicijat je započeo 1951. g. pod vodstvom
o. Kerubina Sišula u Krku, u društvu naših fra
Anđelka i fra Izaka. Prve je zavjete položio 4.
kolovoza 1952., a svečane zavjete 4. listopada
1954. g. Slijedile su godine angažiranog rada u
Krku i na Ksaveru sve do 1969. g. Uvijek isto:
vrtlar, kuhar, sakristan… U tim poratnim godinama istaknuo se u traženju hrane za potrebe Provincije, posebice za sjemenište… Starci
u Kloštru Podravskome još pamte fra Krstu
kao onoga koji je prosio hranu za naše potrebne. Stariji se fratri sjećaju fra Krste koji je na
Ksaveru marno obrađivao svaki komad zemlje, jer su potrebe za vrijeme neimaštine bile
goleme, a fra Krsto se nije dao nadvladati - njegovi fratri nisu smjeli
gladovati. Uvijek se znao snaći…
Fra Krsto je u prosincu 1969. g.
premješten u Odru kao vrtlar i ekonom nabavljač. Sve ostale naše kongregacije ostavljaju ga u Odri, jer se
bez njega nije moglo. On je postao
naš najpoznatiji fratar koji je zgodno i uspješno gradio dobrosusjedske odnose s mještanima te je prema
njima uvijek bio raspoložen, nasmijan i vedar. Svi su u Odri poznavali
i priznavali fra Krstu i njegova fiću.
136
ostao, a fra Krsto se uputio na svoj Ksaver. Nije
bilo lako doći u samostan, jer su u Ksaverskoj
dolini partizani čuvali zarobljenike i sam prolaz prema Ksaveru. Ali i tu se dogodilo čudo:
anđeo, tj. neka djevojka je koketirala sa stražarima pa se naš fra Krsto lako provukao pored
njih i tako bez problema dospio do samostana
i slobode. Nitko ga nije tražio. Valjda su mislili da je kao mnogi ostao mrtav negdje pored
puta. Vojska ga nije zaboravila te je poslije rata
odslužio svoje u Kosovskoj Mitrovici, Đevđeliji i Sarajevu.
I nama sjemeništarcima i bogoslovima, koji smo živjeli u Odri, Krsto je bio i otac i majka i brat u svakoj prilici
i neprilici. Puno smo lijepoga doživjeli s fra
Krstom u vrtu, u voćnjaku, u molitvi i zabavi.
Dok se samostan u Odri obnavljao, fra Krsto je dvije godine proveo u Krku. Ali kada se
Odra obnovila, vratio se rado nazad u ljeto
2003. g. Odmah se revno angažirao u životu Kuće sv. Franje. Postao je dobrim duhom
Doma!
Svi o njemu pričaju sve najbolje, a osobito korisnici s kojima je tako pobožno molio
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
krunicu i križni put. Družio se s njima, rado
razgovarao, slavio sva njihova slavlja: rođendane i imendane... A oni su ga izabrali za svoga predstavnika u Upravnom vijeću Kuće sv.
Franje. Tako i ove godine.
I te kako će fra Krsto nedostajati svima u
Kući, u samostanu i Provinciji. Sveto je živio,
blago je preminuo, nikad na teret nije bio subraći - pa ni u smrti. Svi smo ga dobro poznavali, rado se s njime družili, slavili sve što
se dalo slaviti, na pjevanje ga nagovarali, a o
njemu smo i bećarac pjevali - Nema vrste do
našega Krste!!!
Zato zahvaljujemo danas Bogu što je našoj Provinciji dao tako dobroga fratra Krstu.
Hvala Bogu za fra Krstino veliko srce koje je
znalo vidjeti, voljeti i razumjeti! Hvala Bogu
za njegovu vedrinu i jednostavnost koja je zračila iz njegova života! Zahvaljujemo Bogu i za
to što je fra Krsto na sve ljude ostavljao dojam
ugodna i draga čovjeka, uzornog redovnika i
ostvarenog fratra.
Gospodin ga je nakon ispunjenog života pozvao k sebi. Njega više neće biti među
nama, ali smo uvjeren da će u našim srcima,
u našim mislima i molitvama ostati dugo i
ugodno sjećanje na njega, na njegov lik i djelo.
Zdušno molimo Gospodara života i smrti
da ga nagradi nagradom dobroga i vjernoga
sluge. Jer je on to bio ovdje među nama, u svojoj Provinciji, na svome Ksaveru, Krku i Odri!
Dragi naš fra Krsto, tvoj fizički život je prestao, ali se razlio u naše duše i srca. Od sada
ćeš biti među nama, stalno s nostalgijom spominjan kao naš dobri brat fra Krsto!
Dobri naš brate, odmori se u Očevu krilu.
Neka ti On bude nagrada, a mi ti, tvoji fratri, izričemo bratsko veliko hvala!
Počivaj u miru, ispod svojih odranskih jablanova! Amen!
Govor fra Ilije Živkovića na pogrebu fra Krste
Dragi naš fra Krste!
Još dok smo bili djeca ovdje u gimnaziji,
bio si nam najbliži. Odvojeni od svojih roditelja, Ti si nam bio zamjena i za oca i za majku.
Tvoj svesrdni rad, životni i redovnički entuzijazam koji je iz Tebe zračio, mnogima od nas
bio je ohrabrenje za redovnički poziv. Pamti-
mo Te kao ranoranioca koji bi već oko četiri
sata ujutro počeo zalijevati svoj vrt. Cvijeće
koga si gajio i ljubav koju si osjećao za svaku
gladiolu, tulipan, maćuhicu govorilo je o Tebi,
pravome, originalnom franjevcu, koji je od
svih redovnika koje sam upoznao, ponajviše
sličio svetome Franji.
Pamtim Te i kao skrbnika ove kuće, posebice kad je ovo bio samo samostan. Ti si držao
tri stupa našega samostana. Brinuo si se za
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
137
46/2009, 3-4
U ovoj si kući proveo gotovo pola života i
bio si centralna figura svagdašnjice samostana u Odri. Vjerojatno bi o Tebi najviše mogao
govoriti otac Anđelko, no on je previše tužan.
Naši Pokojnici
grobove naših fratara, a tvojih velikih prijatelja, fra Paška Redovnikovića, fra Dinka Burića, fra Đure Ivanovića i oca Marka Japundžića.
sve nas baš kao pravi otac koji je hranio svoju
djecu i u vremenima kad je trebalo i prositi.
Podravci se još sjećaju kako si od kuće do kuće
prosio krumpire i grah da bi se prehranili sjemeništarci i bogoslovi.
Svi smo Te poznavali kao velikog radnika,
kao fratra koji je imao silna poznanstva ovdje
u Turopolju. Volio si ljude i oni su voljeli Tebe.
Zahvalnost mnogima iskazivao si darivanjem
krunice. Jedino što si od nas fratara tražio za
sebe bilo je da Ti donesemo iz Rima krunica, po mogućnosti što više. Tvoj je život bio
prožet duhovnošću – jednostavnom, ali dubokom. Tvoja odanost Blaženoj Djevici Mariji
bila je impresivna. Tu ljubav prema Gospi svakodnevno su osjećali korisnici našega Doma.
Često si nam znao pričati o svom životu
i mukotrpnom putu kojim si išao. Proživio
si teška vremena - i povijesna i redovnička.
Iskustvo koje si stekao oblikovalo Te u jednostavnosti, a osobito u ljudskoj i duhovnoj staloženosti.
138
Kako si živio, tako si i umro. Pronašli smo
Te za radnim stolom, gdje si gotovo anđeoskog izraza lica ispustio svoju dušu, tiho i
neprimjetno. Dan prije smrti otišao si urediti
Zanimljivo je da si umro u petak
13. studenoga - na dan smrti španjolskoga franjevca, časnoga brata
sv. Didaka, koji je proglašen svecem
zbog svoje revnosti u obrađivanju
vrta i brige za bolesne. A prisjećamo se i mi brojnih bolesnih fratara
i svećenika naše Provincije koje si
Ti, naš Krste, mjesecima njegovao,
prao i čistio. Čitajući životopis sv.
Didaka, čovjek se mora zapitati nije
li dan Tvoje smrti na dan sveca čiji
je život toliko sličan Tvome, kakva značajna
Božja poruka za sve nas koji smo Te poznavali?
I evo dragi naš fra Krste, ispred Tvoga lijesa u ovoj kapelici koja je praktički bila Tvoja
dnevna soba, u ime naše odranske franjevačke
zajednice, želim se oprostiti s Tobom. Želim
Ti reći hvala za sve što si nam činio i što si
nam značio. Želim zahvaliti i dragom Bogu
što nam je dao priliku da upoznamo i živimo
s takvom ljudskom i moralnom veličinom kao
što si bio Ti. Neka Ti Bog dade nagradu u onoj
mjeri u kojoj si Ti nagrađivao one s kojima si
živio i prijateljevao. Mi ćemo moliti za Tebe, a
Ti moli za nas.
Uvjeren sam, fra Krste, da bi i sam želio
da ovdje pred Tvojim odrom uputimo zahvalu svima onima koji su se pobrinuli za Tvoj
dostojanstven odlazak u nebesku Domovinu.
Stoga u ime našega samostana osobitu zahvalnost iskazujem našoj doktorici gđi Virdžiniji,
medicinskom osoblju ove kuće - na čelu sa sestrom Zvjezdanom, osoblju za uređenje kuće,
našem osoblju u kuhinji, obitelji Ocvirek s
kojom si bio tako vezan, posebice s Božicom
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
koja Ti je bila poput vlastite kćeri, obiteljima
Majdak (Tojkina i Brankova), obitelji Fiolić i
mnogim drugima za koje ja ne znam, a s kojima si Ti, fra Krste, bio vrlo blizak. Zahvaljujem i Tvojoj rodbini kod kojih si u Bibinju
svakoga ljeta našao svoj pravi rodni kutak.
Zahvaljujem i okolnim župnicima koji su
Ti došli reći svoj posljednji zbogom. I na kraju,
zahvaljujem članovima naše Provincije franjevaca trećoredaca koji su, došavši u ovolikom
broju, iskazali kako Te Provincija doživljavala
i koliko si nam svima značio.
Govor fra Vlade Rožića na pogrebu fra Krste
Dar fra Krstina osmijeha
Nekoliko dana prije njegova prijelaza k Ocu – kod pospremanja jednog ormara u samostanu
– našla mi se u ruci fotografija fra Krste uz krevet našega subrata fra Paška Redovnikovića dok
je taj umirao. Dok mu je umirućem pružao pomoć, na fra Krstinu licu i očima bio je osmijeh
nježan poput majčinskoga. Bilo je to prije devet godina. Dolazim iz Krčkoga samostana gdje je
fra Krsto svake godine provodio dio svoga ljetnog odmora. Tada nam je blagovanje za stolom u
njegovu društvu i uz njegove tople riječi bilo blagoslovljeno pravim obiteljskim ugođajem. Jučer
sam u razgovoru s jednim subratom, s kojim sam zajedno bio na teologiji – dok smo govorili o
fra Krsti, spomenuo fra Krstinu vječnu vedrinu i osmijeh. Na to je moj sugovornik rekao:“ Pa to
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
139
46/2009, 3-4
Njegov osmijeh bio je osmijeh životu, redovništvu. Svima nama. On
i osmijeh su se pratili. Koliko sam ja
vidio – nerazdvojno. Fra Krstu poznam od mojih dana u bogosloviji.
Vidio sam da je trpljenja svoja i nekad neljubazna lica drugih uspijevao barem obasjati krjepošću osmijeha. Kad smo mi bogoslovi gradili
ovu Odru – hranio nas je svom širinom svoga srca i krijepio vedrinom. Na mojoj mladoj misi 1971. g.
vodio je glavnu brigu oko kuhinje.
Uz tadašnje teške uvjete rada, praćene kišnim vremenom, u prostor za
spremanje jela fra Krsto je u sve i na
sve unio svoj mir te darom ljubavi i snalaženja u poslu – cijelo slavlje ispunio ozračjem topline
i svjetla.
Naši Pokojnici
nas je i zadržalo u fratrima!“ Nakon što sam o tome nastavio misliti, zapitao sam se: obogaćuju
li nam takve iskrice svijetla od drugih život u zajednici, možda i više nego li to mislimo.
Sjetio sam se stoga - uz ostale - i svijetloga lika moga splitskog župnika, našega o. Stjepana
Sorića, čiji su vedrina i osmijeh – tko zna – možda hrabrile i moje korake prema redovništvu.
Jer osmijeh – ne kao takav – niti svaki, nego onaj koji je ogledalo duše – može svačiju dušu i
obasjati i nahraniti. I jer se dobrota ne može skriti – znamo da je takva bila i fra Krstina duša i
dar njegova osmijeha.
Govor g.Tome Majnarića u ime korisnika Doma u Odri
Dragi naš fra Krsto!
Od samog početka rada Doma, Vi ste se nesebično poklanjali starima, bolesnima, svim zaposlenicima. Izmolili ste tisuće i tisuće krunica s našim korisnicima, obilazili ste bolesne i uvijek ste našli vremena za svakog od
nas. Vaš odlazak na godišnji odmor
nama korisnicima bila je cijela vječnost - odbrojavali smo dane do Vašega povratka. Skrbili ste se i brinuli
o korisnicima na način koji nadmašuje i stručnost i profesionalnost.
Uvijek ste imali vremena za sve nas
u ovom Domu. Vaša jednostavnost,
pristup prema starijim osobama i
prema ljudima općenito, primjer je
kojega će uistinu biti teško slijediti.
Nedostajat će nam Vaš osmijeh,
Vaša prisutnost na molitvi krunice i
na sv. misi, Vaša čokolada kojom ste
nam znali zasladiti dan. Jednostavno, nedostajat ćete nam fra Krsto.
Mi korisnici i zaposlenici opraštamo se od Vas riječima - HVALA VAM ZA SVE ŠTO STE
NAM PRUŽILI GODINAMA U NAŠEM DOMU!
140
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Govor fra Vice Blekića na grobu fra Krste
Odra, 16. studenoga 2009.
Dragi moj fra Krsto!
Prvi sam te put susreo prije pedeset godina i nekoliko mjeseci više, i otada su u
mojoj duši tvoje čarobne oči i nasmijano
lice. Kako si onda u Krku s mnogo ljubavi
častio nas dječake bazgovim sokom, tako
si nas sve pratio s mnogo ljubavi svaki dan
u našim ozbiljnim poslovima, a mi smo
vrlo živo osjećali tvoju ljubav i molitvu. Ti si onda u Krku, a potom u Zagrebu na Ksaveru i
ovdje u Odri uzgajao cvijeće i povrće, kosio travu, a nama, tvojoj braći, bilo je sigurno najljepše
cvijeće i povrće na svijetu. Jer ti si ga hranio i zalijevao s ljubavlju i htio da tvojoj braći bude lijepo. U Krku i Zagrebu kuhao si braći kako si najbolje znao, a tvoja ruka u pružanju hrane bila
je majčinska. Hvala ti, moj i naš dobri i dragi brate Krsto! A bio si snalažljiv i okretan u teškom
vremenu za Crkvu, za naše samostane. Iskusio si i gorčinu križnih koraka 1945. godine, ali i
pokazao što je bistar um i koliko vrijede hitre noge. Ustajao si rano, u tri sata poslije pola noći,
da stigneš posvetiti Bogu ljepotu svanuća i zoru, a braći vrijeme sunca sa zasukanim rukavima i
marljivim dlanovima. U blagdanske dane, u većim skupovima braće, zazvonio je tvoj milozvučni glas s najljepšom melodijom. Kad bih sada znao i mogao, najradije bih zapjevao tvoju pjesmu
“Pod onom gorom zelenom”, koja nas prenosi u Bokokotorski zaljev, u čijim valovima slušamo
tvoje gugutanje, tvoje pjevanje, tvoju melodiju. Došlo je vrijeme starosti i nemoći. A ti si tada
okupljao stanovnike ovoga Doma i iz tvojih je usta žuborila sveta riječ, romorila je molitva krunice. Hvala ti, moj i naš dobri i dragi brate Krsto! Tvoja vedrina i lijepa riječ dizala je nas, tvoju
braću, koji smo ponekada bili i umorni i sumorni, ali isto tako i druge ljude koje si ponekad ili
često susretao. S tobom biti, s tobom razgovarati, bilo je radosno penjanje na vrhunac, na goru
uvijek zelenu, s koje se vidi daleko. Ti si se već popeo, a mi se penjemo. Ti si stigao do vrta Gospodinova. Vjerujem da si u njemu najplodnija voćka, najljepši cvijet i najbolji vrtlar. Čeznemo
za susretom s tobom i za pjesmom s tobom u kući Gospodnjoj. Doviđenja, moj i naš dragi brate
Krsto, posljednji brate naše zajednice, brate čarobnih očiju, anđeoskoga glasa i djetinje duše.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
141
46/2009, 3-4
Ovom riječju ispunjavam tvoju želju
što si mi je više puta izrekao - da ti na grobu kažem lijepu riječ. Činim to s puno ljubavi i zahvalnosti za sve što si mi u životu
značio. Ti si u našoj redovničkoj zajednici
u Hrvatskoj posljednji brat koji nije i svećenik
Članci
Biskupi, dominikanci, Zadrani - prijatelji trećoredaca
Pred malo vremena naiđoh na kratki, sadržajni, glagoljicom pisani zapis o smrti i pokopu krčkoga biskupa Hijacinta Ignacija Pelegrinija (9. listopada 1792. godine). Sam je zapis
napisan s velikom pažnjom i ljubavlju prema
pokojnome biskupu Pelegriniju. Nalazi se u
glagoljskome rukopisu «Knjiga ukopanih u
crkvi, g. 1790.-1816. Knjiga umrlih redovnika,
g. 1824.-1838.». Tako sada glasi natpis u Arhivu samostana sv. Franje u Krku, a inače naslov
glagoljicom napisan na knjižici glasi: «1790.
Librić od mortorii ki se budu kopati u ovoi
našoi crikvi s(veto)ga Fran(čis)ka u Veji».1
Pored glagoljicom pisana teksta, evo i transliteriranoga.
«Na z (9)
.Č.O.P.B. (1792)
otobra
Preminu s ovoga na
boli život prisvitli i pripoštovani fratar Ignacio
Jacinto Pelegrini Domenikan Zadranin biskup
dostoini ovoga grada,
oplakan i ožalen od svega puka ove deržave radi
svoe velike dobrote kau
nemu prama svakomu
cvača-še. Po negovi naredbi bi pokopan u ovoi
našoi crikvi i stavlen u
grob zad velikim oltarom. Molimo bratio redovnici Boga za nega
budući on bio serdačni prijatel i branitel naš
kako se je u dilu vidilo
142
ARHIV SAMOSTANA SV. FRANJE, KRK,
or. XI B b26
1
sva godišća na ovu stran, kad na nepravične
tužbe i kvarele nikih naših neprijatelov privedri princip Ludovik Marini otioje dignut fratri s mostira S. Marie od Glavotoka i fratri s
mostira Ste Marie Mandelene i svih stavitiu
ov mostir s. Fran(čis)ka u Vei, Dali on s negovim istinitim informacionom i s razlozi Bogu
dragi svaka pri privedromu principu upravi i
slomi silu nepriatelsku. Biskupe Pelegrine pokoinati duša. Amen».
Zapisničar donosi: preminuo je pripoštovani fratar Ignacije Jacinto Pelegrini, dominikanac, Zadranin, biskup krčki, oplakan i
ožaljen od svih ljudi radi svoje velike dobrote
koju je imao prema svima. Sam je zaželio da
bude pokopan u našoj crkvi sv. Franje u Krku.
Grob mu se nalazi «zad velikim oltarom» - iza
velikog oltara. Bio je iskreni prijatelj i branitelj naše franjevačke trećoredske zajednice.
Svojim točnim informacijama, protiv krivih
optužaba i neprijateljskih napada, odvratio je
Ljudevita Marinija, presvijetloga dužda, da ne
zatvori samostane sv. Marije na Glavotoku i
sv. Marije Magdalene na Portu pa sve redovnike trećoredce na otoku smjesti u samostan
sv. Franje u Krku. Biskupe Pelegrini neka ti je
vječni pokoj!
Prema sadržaju zapisa, osjeća se dobrohotno raspoloženje i zahvalnost prema pokojnome biskupu Pelegriniju. Pelegrini je bio
biskup u Krku (1789. – 1792.) malo više od
dvije godine. Rođen je u Zadru od plemenitih
roditelja iz vrlo ugledne obitelji.
Ignacije Marija Vinko Pelegrini rođen je u
patricijskoj obitelji 24. listopada 1738. godine
u Zadru. Ulaskom u dominikanski red uzima
redovničko ime Hijacint Ignacije. U dvadeset
i trećoj godini života zaređen je za svećenika,
26. srpnja 1761. godine. Godine 1785. izabran
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Ivan Dominik Stratico, biskup (Novigrad u
Istri 1776. – 1784. i zatim Hvar 1784. – 1799.),
dominikanac, Zadranin, suvremenik biskupa
Pelegrinija ističe se svojom ljubavlju prema
našoj redovničkoj zajednici i vrijednostima
koje je cijenila. To su život u duhu evanđelja
i ljubav prema nacionalnoj baštini, glagoljici.
Ivan Dominik Stratico rođen je u Zadru
19. ožujka 1732. godine, a kršten u katedrali
sv. Stošije 18. travnja iste godine. Sin je grčkoga doseljenika Ivana Krstitelja Stratica i Zadranke plemkinje Antonije Marije Castelli. Na
krštenju je dobio ime Dominik. U 12. godini
života postao je lektor filozofije. Uspješno je
napredovao u raznim znanostima i stjecao razne stručne titule. Neobično cijenjen na svim
područjima znanosti, bio je i vrsni poznavatelj društvenih kretanja. Bavio se filozofijom,
teologijom, dobar je poznavalac Sv. pisma,
književnosti, matematike, prirodnih znanosti,
Stjepan KRASIĆ, Generalno učilište dominikanskoga reda u Zadru ili Universitas Jadertina 1396 – 1807., Zadar, str. 543.-544., bilj. 529. i 530.
3
Mihovil BOLONIĆ, Otok Krk kroz vjekove, Zagreb, str. 113.
2
a eksperimentirao je na raznim područjima
znanosti. Njegova stručna sprema i neobične sposobnosti dale su mu priliku da osobno
upozna četvoricu papa: Benedikta XIV., Klementa XIII., Klementa XIV. i Pija VI. (1740. –
1799.). Upoznao je i komunicirao s većim brojem kardinala. Profesor je u nekoliko uglednih sveučilišta u raznim znanstvenim disciplinama. Poznavao je klasične jezike, biblijske,
suvremene. Prevodio je s grčkoga na latinski
mnoga djela starih pisaca. Njegove prijevode
grčkih otaca objavio je i poznati Jacques-Paul Migne (1800.-1875.) bez ikakvih ispravaka,
kao i njemu suvremeni izdavači. Dobio je razna priznanja i pohvale na svim područjima
znanosti. Pratio je i prihvaćao pozitivne smjernice prosvjetiteljskog nadahnuća. Vrijedno je
spomenuti: «No najveće priznanje Stratico je
dobio nakon što je u svom djelu Orazione funebre in lode di Lorenzo Ricci, ultimo generale
della Compagnia di Gesu, napisanom 1776. u
obliku govora, uzeo u obranu zadnjega generala zabranjenog isusovačkoga reda Lorenza
Riccija (1703.-1775.) koji je – uz privolu pape
Klementa XIV. – u poznatoj kampanji protiv
isusovaca g. 1773. bio osuđen na smrt i umro
u rimskoj tvrđavi Castel S. Angelo. Stratico je
u tom djelu takvom vještinom i odvažnošću
raskrinkao nepravedne optužbe protiv Riccija
i protiv njegova reda da je zadivio i samoga
papu Pija VI. To je djelo, koje mnogi smatraju
„uzorom govorništva“, Pijo VI. po vlastitom
priznanju „čitao šesnaest puta, našavši ga uvijek lijepim“. Oduševljen njegovom ljepotom i
sadržajem – a vjerojatno ne samo time – Papa
je 1776. g. Stratica imenovao biskupom Novigrada u Istri».4 I, nakon osam godina intenzivnog rada u Novigradu, po vlastitoj je želji
premješten za hvarskoga biskupa. Umro je 25.
studenoga 1799. godine u Hvaru.
Stjepan KRASIĆ, nav. dj., str. 652.
4
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
143
46/2009, 3-4
je za provincijala. Bio je profesor na zadarskom Dominikanskom veleučilištu, a neko
vrijeme vršio je službu inkvizitora. Za krčkog
je biskupa posvećen 13. travnja 1789. godine
u Rimu. Umro je u Krku 8. listopada, a pokopan 9. listopada 1792. godine u samostanskoj
crkvi sv. Franje.2 O biskupu Pelegriniju zabilježio je njegov suvremenik A. Feretić: «Ovi
bijaše mana iz neba poslan. Ovi bijaše kruh
podat iz neba svako naslađenje u sebi imajući.
Umri, kako pozuh više, ne od svoje smrti.»3
I kad pogledamo kojom toplinom i ljubavlju
fratar bilježi u Nekrologiju: «..oplakan i ožalen od svega puka ove deržave radi svoe velike
dobrote ka u nemu prama svakomu cvašaše»,
osjeća se natprosječna veličina, hrabrost, pa i
svetost biskupa Pelegrinija.
Članci
I u razdoblju njegova biskupskog služenja
u Novigradu pokazao je neobičnu ljubav prema fratrima trećoredcima. Godine 1783. završavao je četvrti mandat provincijalske službe
mnp. o. Antunu Juraniću. Biskup je zaželio da
se Izborni kapitul održi u Novigradu, kojemu
je odlučio nazočiti. Pripremio je pozdravni
govor i nadao se sudjelovati na Kapitulu. U to
se vrijeme, međutim, pojavila zarazna bolest i
nije bilo moguće održati Kapitul na području Istre. Fratri su ga odlučili održati na Cresu.
Govor koji je pripremio biskup objavio je naš
Stjepan Ivančić u Povjestnim crtama, a glasi:
„Ovaj vaš sveti zbor okupio se, najčasniji oci,
kojim će vaša Provincija izabrati Poglavara i
Upravitelja koji će biti dostojan nasljednik
onoga koji do sada tolikom ljubavlju, marom
sada vodi. Znate koliko je važno da nas vode
sveti i sposobni ljudi kako su nam pokazali
naši sveti Utemeljitelji. Vi bogočasni oci dvije
posebne oznake čuvate u redodržavi Dalmacije i Istre, kuda se ona prostire. Prvo vi ste
na ruku osobito u ispovijedima hrvatskome
puku i tako ste veoma koristna pomoć nama
povjerenim pastirima stada nam povjerenoga.
Drugo sačuvali ste u svome narodu odličnu
povlasticu sv. bogoslužja u «in lingua nostrale» našem jeziku. Povlasticu staru i od «imemorabile origine», koju je u 9. stoljeću podijelio svojim sunarodnjacima Ivan VIII, papa
i ljubomorno je čuvate, koju ste bez prekida
sačuvali u svetoj Crkvi, usprkos svim promjenama i mjenama tijekom vremena. «Nostra
lingua» naš jezik je širom Europe proširen, u
raznim narodima se upotrebljava i u velikim
prostranstvima Rusije i drugih naroda koji se
nalaze pod otomanskom vlašću.“ Biskup zatim, uz druge naglaske, preporuča da se mladi
naraštaji u redodržavi stručno osposobe u poznavanju toga svetog jezika i pisma.
144
On sam osjeća neku neizrecivu nježnost
«ma non so dirvi la tenereza, che io provo
nel sentire cantate le Divine Laudi...» kada
sluša Božansku službu i prinos svete žrtve u
tom njemu materinskome jeziku. Osjeća se u
cijelom govoru jedna toplina i ljubav prema
zajednici, narodu, i silna želja da se povjerenom mu narodu zdrava nauka crkve prenosi i
u svetom pismu poučava.5
Pelegrini je rođen u Zadru i umro (8. X.
1792.) u Krku. Stratico je rođen u Zadru, a
umro u Hvaru. Bili su članovi zajednice dominikanaca. Studirali su u gradu Zadru i znali
su hrvatski jezik. U neposrednoj blizini dominikanskog samostana i Veleučilišta nalazio se
samostan franjevaca trećoredaca glagoljaša.
Dijelila ih je uska gradska ulica. Trećoredci
su bili glagoljaši i u to su vrijeme imali neobično vrijedne i sposobne ljude poput preč.
o. Antuna Juranića (+ 1799.) na Rabu, mnp.
Bolmarčića, Radića i drugih vrsnih i stručnih
ljudi. Juranić je osobno poznavao presvijetlog
dužda u Veneciji, bio je počasni general Reda,
bavio se pisanjem i izdavačkom djelatnošću.
U vremenima jako zahtjevnim za Crkvu svesrdno se zauzimao za dobro svoje zajednice.
Dapače, svojim je osobnim zauzimanjem Provincija dobila i samostan sv. Franje u Krku
(1783. godine). Braća dominikanci su s posebnom ljubavlju i simpatijom gledali na život
i rad franjevaca trećoredaca glagoljaša, a ova
dvojica biskupa nisu jedini koji su cijenili trećoredce, koji su im pokazali iskreno poštovanje i cijenili njihovu potporu.
fra Petar Runje
5
Stjepan IVANČIĆ, Povijeste crte..., Zadar, 1910., prilozi br. 35., str. 194.-198.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Velikan „prethodnoga“ vremena
fra Petar Turkalj
Petar RUNJE, Tiho nestaju velikani, u listu Vjesnik provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, 1998., br. 1, Zagreb, 1998., str. 22.
2
Isto, str 22.
1
Fra Petar potječe iz brojne patrijarhalne
obitelji iz okolice Slunja. Zahvaljujući pokojnome Josi Markoviću, imamo prilično vjerno
zapisano rodoslovno stablo obitelji Turkalj.
Fra Petrov djed bio je Franjo Turkalj, a baka
je bila Luca, rođena Živčić. Franjo je sa ženom Lucom imao šestero djece: trojicu sinova
Ivana, Nikolu i Petra i tri kćeri Janju, Anku i
Katu. Fra Petrov otac bio je Ivan, a oženio se
Katom, rođenom Lukač.
Ivanov sin Jure ulaskom u novicijat 1906.
godine mijenja ime u fra Petar. Prema svjedočanstvu Jose Markovića fra Petar je imao tri
sestre - Anku, Zoru i Mariju te jednoga brata.
Sestra Anka je postala časna sestra milosrdnica sv. Vinka i redovničko joj je ime bilo Leokadija. Sestra Zora se udala za Lalića i imala
je kćer Maricu koja se kasnije udala za Janka
Žalca te su živjeli u Slunju. Marija se udala
za Juru Peraka u Donje Taborište te je s njim
imala petero djece. Fra Petar je imao i jednoga
brata, kojemu nisam uspio pronaći ime, jedino sam čuo da je u devetnaestoj godini života
odselio u Ameriku, gdje je nakon kraćeg vremena stradao u rudniku te umro.
Fra Petar je rođen 25. svibnja 1891. godine u Slunju. Poput mnogih svojih vršnjaka
i fra Petar se radovao i uživao u ljepotama
svoga kraja, a svagdanje igre i posao oplemenjivale su ga i činile sretnim i marljivim
dječakom, koji je kroz svoju radost te kroz
svoj zanat donosio radost i materijalna dobra svojoj obitelji. Upravo u to najranije doba
stekao je solidne radne navike, po kojima će
kasnije biti poznat, kao „uvijek“ zaposlen i
zauzet redovnik, za dobro kako svoje redovničke zajednice tako i svih onih s kojima je
dolazio u susret. Osnovnu školu fra Petar je
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
145
46/2009, 3-4
Prošlo je više od šest desetljeća (17. VII.
1948.) od smrti fra Petra Turkalja. U kratkom
osvrtu u povodu pedesete obljetnice od njegove smrti, objavljenom u Vjesniku Provincije
franjevaca trećoredaca glagoljaša 1998. godine, piše: „Pred pedeset godina u Staroj Gradiški umro je mučeničkom smrću svećenik,
redovnik, zatvorenik fra Petar Turkalj. Njegova smrt prošla je nezapaženo ili se barem u
javnosti nije smjelo o njemu govoriti, niti ga
spominjati. U redovničkoj zajednici sva braća
sjetila su ga se u svojim molitvama. U samostanskim knjigama mrtvih ukratko je zabilježen datum njegove smrti s najkraćim podacima. Braća, tada živuća, rado su ga se sjećala
i međusobno spominjala njegovu hrabrost
i poslovičnu ličku srčanost, odvažnost i muževno vladanje. U njegovu životu strah je bio
nepoznat, osim jedan jedini, strah od Boga,
kojega je svim svojim bićem iskreno ljubio i u
njega vjerovao, komu je cijeli svoj život i posvetio a da nikada nije zaboravio brata čovjeka
s kojim je živio“1. U popisu umrlih redovnika
u samostanu Krista Kralja u Ogulinu nalazimo vrlo kratko zapisano: «Dana 17. VII. 1948.
godine preminuo je u logorskoj bolnici o. Petar Turkalj, gvardijan samostana sv. Josipa u
Splitu. Umro je u Staroj Gradiški. Ispaćenom
tijelu bio pokoj vječni, a pročišćenoj i idealnoj redovničkoj duši rajsko uživanje! Vijest o
njegovoj smrti našla je u samostanu: fra Ivana,
fra Rajka i fra Ladislava. 7. VIII. izmolili su u
koru mrtvački oficij: fra Ivan, fra Rajko i fra
Ladislav..».2
Članci
završio u Slunju. Godine 1901. „odlučio“ je
poći stopama sv. Franje te ulazi u zajednicu
franjevaca trećoredaca glagoljaša i na Školjiću
započinje gimnaziju. Svojim životnim primjerom veliki utjecaj na odabir fra Petrova zvanja
imao je njegov stric fra Mile, koji je bio franjevac trećoredac, časni brat. Nakon završenoga
petog razreda gimnazije, 1906. godine, fra Petar zajedno sa šestoricom svojih kolega ulazi
u novicijat. Učitelj u novicijatu bio mu je fra
Augustin Bajčić. Nakon novicijata nastavlja i
završava gimnazije na Školjiću.
Nakon završene gimnazije na Školjiću, trebalo je upisati teologiju. U Provinciji i među
odgovornima u Upravi Provincije bilo je različitih mišljenja kako organizirati teološki studij. Neki su, poput fra Ignacija Radića,
zastupali mišljenje kako je važno imati svoje
vlastito teološko učilište sa svojim „stručnim“
kadrom. Jedno od mogućih rješenja problema teološkoga školovanja za studente redovnika bila je mogućnost pohađanja Centralne
bogoslovije u južnoj Hrvatskoj u Zadru. Međutim, zbog velikog broja studenata, a malog
prostora u samostanu sv. Mihovila u Zadru, to
nije bilo moguće ostvariti. Na Provincijskom
kapitulu 1909. godine na Školjiću, kojemu je
predsjedao generalni ministar, fra Anđeo De
Mattia, bilo je odlučeno da se studij teologije
otvori u Krku. Budući da obnova samostana u
Krku nije na vrijeme bila dovršena, teologija
je započela na Školjiću 9. rujna 1909. godine.3
No, već sljedeće školske godine (1910./11.)
bogoslovi sa Školjića prelaze i nastavljaju studij teologije u samostanu sv. Franje u Krku.4
Fra Petar je s drugim kolegama položio svečane zavjete 25. kolovoza 1910. na blagdan Sv.
Ljudevita na Školjiću. Nakon polaganja svečanih zavjeta krajem kolovoza 1910. godine,
Nikola GREGOV, Školovanje u Provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša, Zagreb, 1990., str. 115.
4
Isto.
3
146
fra Petar s ostalim bogoslovima sa Školjića nastavlja studij u Krku. Na studiju u Krku održavale su se razne diskusije i stručne rasprave
nekoliko puta tijekom semestra na kojima su
sudjelovali svi studenti, lektori i uzvanici. Čest
gost takvih rasprava bio je i krčki biskup Antun Mahnić, koji je hvalio pokazano znanje i
trajno poticao na što stručnije osposobljavanje budućih svećenika.
Redovništvo je zvanje koje u Katoličkoj
crkvi od svojih početaka ima posebno i važno mjesto. Od najranijih vremena, međutim,
neki su redovnici uz redovnički stalež prihvaćali i svećenički poziv, tako se redovništvo i
svećeništvo povezuje u jedinstveni duhovni
poziv. Svećenici su u redovničkim zajednicama „potrebni“ za slavljenje svete euharistije i
dijeljenje svetih sakramenata. Redovnička zajednica franjevaca trećoredaca glagoljaša već
je od kraja srednjega vijeka naglašeno klerička, tj. većina članova su bili redovnici-svećenici. Nekada je bio i velik broj braće redovnika,
zvanih časna braća, kao što je bio spomenuti
fra Mile, stric fra Petrov.
Fra Petar je od samog pristupa u zajednicu franjevaca trećoredaca glagoljaša želio biti
redovnik i svećenik. U tom je cilju završio i
gimnaziju i stekao teološku naobrazbu. Niže
redove primio je u prvim godinama bogoslovije. Red subđakona fra Petar je primio u prvoj polovici 1913. godine u Krku.
Provincijski ministar 12. rujna 1913. godine naređuje poglavaru samostana sv. Franje u
Krku da ispita subđakona fra Petra Turkalja
o svetome redu đakonata kako bi on uskoro
primio red đakonata.5 U Krku, u crkvi sv. Franje, 28. studenoga 1913. godine biskup Antun
5
ARHIV PROVINCIJALATA FRANJEVACA
TREĆOREDACA – ZAGREB, Spisi Provincijalata 1900.-1920.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Mahnić zaredio je za svećenika fra Petra Turkalja.6
nekuda i donio vreću graha. Čuo sam da je bio
u Benkovcu.“
Redovništvo ima svoj tradicionalni stil života. Uz svagdanji rad i molitvu, obdržavanje
zavjeta i zajednički život su velike vrijednosti,
ali i veliki križ. Fra Petar je u duhu tog vremena prisustvovao svetim službama i pobožnim
vježbama koje redovnici obavljaju. I tu je bio
tvrd prema sebi, jer bi ga posao znao zanijeti,
ali vrijeme zajedničke molitve i razmatranja
savjesno je obdržavao i nije nikada izostajao.
Fra Grgo Sikirić donosi nam razgovor između fra Petra i pokojnoga Mire Čuke 1945.
godine. U njemu nam fra Grgo donosi na što
su sve bili spremni fra Petar i Miro kako bi pomogli brojnim zatvorenicima.
O tome nam svjedoči fra Frane Šešelja, koji
je kao dijete upoznao fra Petra. Fra Frane,
među ostalim, piše: “Znam da je imao brod s
kojim je dolazio na Zaglav sa Školjića. Na Zaglavu bi kupovao i prodavao šećer, žito, ulje
te s tim ‘privređivao’ za samostan.“ Potom se
fra Frane prisjeća: “Vidio sam ga i početkom
1945. godine kada je došao na Preko, mislim u
službi ekonoma, da pomogne fratrima koji su
stanovali kod Đupanovih.“
Također nam i fra Grgo Sikirić donosi vrijedne činjenice o fra Petrovu čovjekoljublju:
„Dok smo stanovali kod Đupanovih hranili
smo se siromašno. Nismo imali druge hrane,
osim pšeničnog brašna, koje smo dobili od
UNRA-e (Američka dobrotvorna organizacija). Uz to ljudi su nam nosili što su imali kod
kuće. Vidio je fra Petar kako živimo, pa upita
fra Kerubina: Što dajete jesti ovim dečkima?
Kerubin mu reče što imamo. Na to on: Pa što
vi radite, pa oni trebaju jesti! Iza toga je otišao
ARHIV SAMOSTANA SV. FRANJE KRK, 11. VIII. 1948., br. 48./48., Krk
Nakon ređenja fra Petar je ostao u samostanu sv. Franje u Krku. Na sastanku Uprave
Provincije 24. srpnja 1914. godine fra Petar je
„određen“ za samostan sv. Franje u Krku. U
Krku ostaje do 1915. godine. Odmah nakon
ređenja imenovan je kapelanom u Župi sv.
Kvirina u Krku. Od 1915. do 1918. godine fra
Petar je na službi u samostanu sv. Mihovila u
Zadru. Na Provincijskom kapitulu 20. srpnja
1917. godine fra Petar je imenovan ekonomom u samostanu sv. Mihovila i vodi brigu
o bogoslovima.7 U provincijskim spisima doznajemo da je 4. siječnja 1918. godine fra Petar Turkalj imenovan ekonomom samostana
sv. Pavla na Školjiću. Iz privatnoga pisma fra
Bone Zeca gvardijanu samostana sv. Franje u
Krku od 20. travnja 1918. godine doznajemo
da fra Petar još nije došao na Školjić i ako ove
dane naiđe u Krk neka mu prenese da je Školjiću hitno potreban. Fra Petar je na Kapitulu
održanom 21.-23. rujna 1920. godine imenovan gvardijanom na Školjiću.
6
ARHIV PROVINCIJALATA, SPISI
7
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
147
46/2009, 3-4
Promijenio je nekoliko samostanskih zajednica u kojima je živio i djelovao. Uz duhovne i molitvene vježbe bio je zadužen za „pribavljanje“ materijalnih dobara za samostan i
redovničku zajednicu. U svim samostanima
gdje je živio pokazivao je golemo zanimanje
za dobro braće i zajednice.
Fra Grgo Sikirić kaže da je čuo od nekog
logoraša, koji je bio s fra Petrom u Staroj Gradiški, da je fra Petar znao dijeliti svoj dio hrane
logorašima. Fra Grgo piše: „Ovaj mi je rekao i
ovo, a ovo mi je rekao i o. Bernard Medvid da
je prigovarao na svaku nepravdu, pa je zbog
toga često stavljan u samicu. U samici nije bilo
prozora i tamo je morao uvijek stajati. Ako se
malo spustio da se odmori, vojnik bi ga kroz
prozor podboo da se digne.“
Članci
Za fra Petrova boravka na Školjiću nastala
je i velika „promjena“. Zadar je pripojen Italiji i
prekinuti su redoviti susreti i veze sa Sv. Mihovilom i Zadrom općenito. Veliko imanje školjićkoga samostana našlo se u drugoj državi na
Puntamiki. Talijanskom okupacijom i samostan sv. Pavla na Školjiću imao je „neugodnosti“. Od 1920. do 1922. godine Oblasne vlasti
u Zadru vodile su pregovore oko preuzimanja
samostanske zgrade sv. Pavla sa Školjića na
Puntamiki. Pregovori koje je u ime samostana
vodio fra Petar Turkalj, samostanski poglavar
nisu uspjeli. On je zastupao samostan sv. Pavla
i nije mogao pristati na uvjete koje su vlasti
iz Zadra davale. U zapisniku stoji: «Budući
da pregovori između rečene školske Oblasti
i bivšeg poglavara ovog samostana, poštovanog fra Petra Turkalja za sklapanje najamnine, pogodbe nijesu uspjele, školska je Oblast
pomoću gradske Policije grada Zadra kuću
jednostavno rekvirirala.»8 Fra Petar nije mogao dopustiti da samostansko imanje propada
budući da se prihodom iz tog imanja odgajala
mladež. Osobito teško mu je to bilo prihvatiti,
jer bi tada sav teret uzdržavanja učenika spao
na njihove siromašne roditelje. Tu je pokazao
svoju energičnu i oštru narav, svoju čvrstinu i
dosljednost. Takav se pokazivao u svim pothvatima cijeloga života.
Krajem 1921. godine fra Petar je teško obolio. Zbog svoje čvrste građe uspio je nadvladati i oporaviti se u nekoliko tjedana.
Na Provincijskom kapitulu, održanom na
Školjiću od 22. do 24. svibnja 1922. godine, fra
Petar je imenovan ekonomom Provincije i samostana sv. Franje u Krku. Od 1923. do 1925.
ARHIV SAMOSTANA SV. PAVLA NA ŠKOLJIĆU, XVIII d 43., Knjiga zapisnika samostanskih zborova, 24. X. 1922., ”Redovska obitelj jednoglasno privoli, da se sklopi pogodba pod rečenim uvjetima, tim više što je stranka s kojom se ima sklopiti, pogodba
civilna, vlast, s kojom nije uputno u ovim vremenima
doći u koštac.”
8
148
godine fra Petar je član samostana sv. Marije na Glavotoku. Od 5. do 7. kolovoza 1925.
godine fra Petar je na Provincijskom zboru
u Krku nazočan kao gvardijan samostana sv.
Marije na Prvić Luci.
U Krku je 26. rujna 1925. fra Petar imenovan kornim vikarom i duhovnim pomoćnikom u Župi Krk, s punom plaćom. Biskup
Josip Srebrnić 21. srpnja 1926. godine imenuje fra Petra Turkalja zamjenikom župnika sa
svim pravima upravitelja župe u Krku u izočnosti župnika monsinjora dr. Josipa Palčića.
Nakon godinu dana, 16. srpnja 1927. godine,
fra Petar je član samostana sv. Ante u Herceg
Novom. U zapisniku Provincijske skupštine u
Krku 11. siječnja 1929. godine stoji da je fra
Petar dušobrižnik u Herceg Novom. Na redovitom zboru Uprave od 23 do 25. srpnja 1930.
godine održanom na Glavotoku, fra Petar je
određen za gvardijana na Zaglavu, a otac Anđelko Buratović dušobrižnikom. Nakon godinu dana fra Petar je u Herceg Novom.
Na Provincijskoj kongregaciji (održanoj
na Glavotoku od 24 do 25. travnja 1935. godine) riješena je molba oca fra Petra Turkalja,
gvardijana u Prvić Luci, da se snizi taksa za
mladež za tu kuću s 500 na 250 dinara, što je
i prihvaćeno.
Fra Petar se, vidjeli smo, susreo sa strancima već dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća kada je, kao ekonom i gvardijan samostana
sv. Pavla na Školjiću, zauzeo čvrsto stajalište u
odnosu prema talijanskim vlastima glede samostanskoga posjeda na Puntamiki.
Godine 1936. fra Petar je neko vrijeme bio
u Zadru. Fra Marijan Sorić piše: „Neka bude
nuzgredno rečeno i ovo, da je neposredno prije mene stanovao u sv.Mihovilu o. Petar Turkalj. On je vršio svoju svećeničku službu kao
pravi pastir za duševno dobro Hrvata za vrijeme talijanske okupacije. Ali, nije prošlo baš
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Fra Petar je nakon ovoga „progona“ dospio
ponovo u Prvić Luku za gvardijana. Godine
1939. napadnut je od psovača, koje je kao svećenik smatrao da mora opomenuti. Ovi su se
našli jako uvrijeđenima i napadnutima te su
fizički napali fra Petra. Taj incident je bio razlogom zatvaranja samostana u Prvić Luci.
U jesen 1941. godine, početkom Drugoga
svjetskog rata, fra Petar je premješten u samostan sv. Josipa u Splitu. U samostanu je vršio
službu gvardijana. U ovom razdoblju fra Petar
će pokazati svoju ljubav prema bližnjima. Rat
je bjesnio i teško se bilo snalaziti i opredijeliti.
On je bio vrlo energičan i trajno se zauzimao
za ono što je smatrao da je pošteno, pravedno
i dostojno svećenika, redovnika. Neposredno
nakon rata provincijski ministar fra Lovro
Hržić šalje izvještaj s Kongregacije održane
od 10. do 12. rujna 1945. godine u Zagrebu
na Ksaveru: „Ponuđena župa u Splitu u načelu
se prihvaća, ako odobri generalna kurija, te se
povjerava vlč. ocu Petru, da stvar potanje uredi s Preuzvišenim Ordinarijem.“
Vrijeme Drugoga svjetskog rata posebice
je teško i komplicirano. Nastupilo je vrlo teško vrijeme za Crkvu i vjernike, Hrvate. Mnogi stradavaju jer su drugačijega stajališta od
službenoga prema Crkvi, vjeri i narodu. Zbog
čovjekoljubnoga i kršćanskog, a ne službenoga stajališta, fra Petar biva uhićen i zatvoren
31. listopada 1945. godine u Splitu. Sudska mu
je presuda izrečena 8. siječnja 1946. godine i
osuđen je na sedam godina strogog zatvora.
U obrazloženju stoji da je radio protiv režima.
Njegov je odvjetnik uložio žalbu i na tu mu je
žalbu 13. veljače 1946. godine kazna povećana
na dvanaest godina strogog zatvora.
Zatvorsku je kaznu izdržavao u Trogiru,
Sisku, Staroj Gradiški, gdje je 17. srpnja 1948.
godine i preminuo.
Provincijski ministar fra Lovro Hržić 28.
studenoga 1945. godine piše braći u Ogulinu:
«Pred nekoliko dana primio sam iz Splita neugodnu vijest da je o. Petar uhapšen i zatvoren još prije Svih svetih. Kako piše o. Mašina
tužba protiv njega je teške naravi. Govorio
sam ovih dana sa sucem Matiassiem ovdje u
Zagrebu, on daje malo dobre nade. Pisao sam
o. Anđelku, da bi poduzeo koliko može za
povoljno rješenje. Sjetite ga se u molitvama a
preporučite isto i ostaloj braći.»9
Na samom početku 1946. godine fra Lovro
Hržić piše ponovno braći u Ogulin: «Biti ćete
čitali u novinama opis afere o. Petra u Splitu.
Ima više vremena da sam se bojao sličnih ispada zbog njegove naravi. Izgleda da se nekoje
uplivne osobe u Splitu zauzimlju za njega, jer
im je Petar bio pri ruci za vrijeme prvašnjeg
režima, ali bojim se da će malo koristiti.»10
„Na suđenju je fra Petar pokazao izuzetnu
hrabrost rekavši da ustaše nije sreo i da ne
zna jesu li zločinci ili nisu, ali da za partizane zna da su zločinci i da to može dokazati. Počeo je nabrajati mučenja kojima je
bio svjedok u tamnici kada je u rujnu 1943.
bio uhapšen. Na suđenju se pojavio i Židov
Rafael Salamonov iz Banja Luke. Zahvaljuje
fra Petru što je spasio njega i još šest članova
njegove obitelji, iako je znao da i njega može
SAMOSTAN KRISTA KRALJA, Arhiv, Spisi C 2, 1945., 28. XI. 1945.
10
SAMOSTAN KRISTA KRALJA, Arhiv, Spisi C 2, 1946., 3. I. 1946., pismo nije protokolirano
9
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
149
46/2009, 3-4
dugo vremena, da je pod pritiskom talijanske
vlade i nadležnih crkvenih poglavara, morao
napustiti sv. Mihovil. Razlog je bio u koliko se
sjećam taj što je sa oltara osudio „fakt“ što
su talijanske vlasti prilijepili zemljopisnu kartu na zidine samostana kako Talijani napreduju u svom nepravednom osvajanju Etiopije
u Africi. To je bilo dosta da je o. Petar dobio
„befel“ da ima otići iz Zadra.“
Članci
dočekati smrt bude li pomagao Židovima i sakrivao ih.“11
Kao primjer fra Petrova zauzimanja za brata čovjeka, vrijedno bi bilo spomenuti pismo
gospodina Tomislava Bumbaka, koje je on
uputio na Provincijalat franjevaca trećoredaca glagoljaša. U njemu nam „potiho“ gospodin Tomislav želi reći da trebamo poštovati
i vrjednovati svoje „velikane“, a jedan od tih
„velikana“ je svakako bio fra Petar, koji je iz
svoje vjere i ljubavi dao „svoju žrtvu“ prema
Bogu, narodu i čovjeku. Piše gospodin Tomislav: „Prečasni gospodine oče Provincijale.
Na kraju potpisani rođen sam prije 81 godinu
u Prvić Luci, već 52 godine nastanjen sam u
Novskoj. Svoje djetinjstvo i ranu mladost do
svoje 15. godine sproveo sam u rodnoj župi
u ozračju i vjerskom odgoju pod vodstvom
otaca trećoredaca.. Još uvijek se dobro sjećam
otaca: Ante Nižića, Frane Fatute (koji je došao
u Prvić iz Zadra) Šime Vladovića, Frane Karavanića i kao posljednjeg oca Petra Turkalj, koji
me je na Petrovo 1938. godine otpremio preko
Hrvatskog Radiše na učenje zanata.
U dobroj uspomeni mi je ostao dobri Šibenski biskup također trećoredac Dr. Srećko Badurina, kojeg sam pozdravio u mojem
domu u Prvić Luci, kad je prigodom vizitacije
poželio popiti kavu kod moje unuke koja je
bila orguljašica u župnoj crkvi koju je uvježbavao ondašnji župnik Salezijanac Don Slavko
koji je sada u Belom Manastiru.
Prešasni oče Provincijale cilj obraćanja na
Vas je slučaj i osjećaj na o. Petra Turkalja koji
je bio posljednji župnik i gvardijan Vašeg samostana u Prvić Luci.
Kasnije je u istom svojstvu bio župnik i
gvardijan u Splitu.
150
11 ANTO BAKOVIĆ, Hrvatski martirologij XX. stoljeća,
str. 669.
Već duže vrijeme okupiran sam sudbinom
o. Petra. Znam da je za vrijeme komunističke
vlasti bio osuđen i izvršavao kaznu u Staroj
Gradiški gdje je pod meni nepoznatim okolnostima i umro.
Oče Provincijale!
U veljači 1944 godine kao pripadnik Hrv.
Mornarice putovao sam sa jednim svećenikom Don Damnjanom Rodinom također Prvićaninom iz Zagreba za Prvić Luka (dobio
sam bolovanje). Nas dvojica navratili smo
se kod oca Petra Turkalja u Vaš samostan u
Split. Tom prilikom pokazao nam je dvoje Židova koje je skrivao cijelo vrijeme rata u Vašem samostanu u Splitu. Koliko mi je ostalo u
sjećanju iz ondašnjeg tiska da su ga tih dvoje
Židova branili na njegovom suđenju. Njihova
imena nisu mi poznata. S obzirom na moje
godine bilo bi mi zadovoljstvo, ako je moguće,
da poduzmete korake kako bi otac Petar Turkalj posmrtno dobio „Medalju Pravednika“ za
spašavanje Židova.
S poštovanjem
Tomislav Bumbak – Novska!“
Njegov boravak i rad u Splitu za vrijeme
rata bio je doista nesebičan za dobro bližnjega. Ovdje ću donijeti samo nekoliko sličica
koje je ukratko opisao fra Grgo Sikirić u siječnju 1990. godine. Fra Grgo piše: „Jednom
nam je rekao o. Grgo Pašalić, kapucin - Da
nije bilo o. Petra, ja bih bio umro od glad.i.
Zatim fra Grgo nastavlja: „…kako je otac
Petar za vrijeme talijanske okupacije doveo
u Split vagon hrane a vlak se radi bojazni
da će biti hrana zaplijenjena od Zagreba do
Splita zaustavljao po nagovoru vlakovodje i
fra Petra. Kad je stigao u Split otac Petar je
nagovorio i uvjerio talijanske vojnike kako
oni trebaju prenijeti sa vojnim kamionom
hranu iz vlaka u samostan.“ U istom pismu
fra Grgo nam govori: „…kako je čuo od po-
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
kojnoga oca fra Bernarda Medida kako su ga
u zatvoru, kada su mu oduzeli krunicu, a on
intervenirao da mu je to priručnik molitveni,
zavezali konopom oko vrata i tako do nesvijesti izmrcvarili.“
Fra Petar je bio dosta tvrde naravi kako
prema sebi tako i prema drugima. Nije se htio
pretvarati - što mu je bilo na srcu bilo je i na
jeziku. Takav je bio u Prvić Luci, kada su ga ribari isprebijali jer im je predbacio što psuju. U
zatvoru je bilo strahovito mučen i mrcvaren.
Nekoliko podataka o toj životnoj „kalvariji“
možemo navesti od fra Frane Šešelje: „Čuo
sam od robijaša 1956. godine u zatvoru u Gradiški. Tamo su mi pričali koji su ga poznavali
kako je bio osoran i oštre naravi. Nije se dao
pod noge ono što je imao na jeziku to je imao
u srcu. Držali su ga stražari na zubu. Mučili su
ga i javno na krugu. Tako, na krugu stražar bi
došao i da ne zaprlja čizme i zajašio bi na fra
Petra da ga ovaj na ramenima nosi sa jednog
kraja na drugi. Pričali su mi zatvorenici da je
bio često u samici.“
O fra Petrovim danima u zatvoru svjedočanstvo donosi i fra Ilija Borak, kapucin u
Karlobagu, koji je bio sa fra Petrom u zatvoru
u Gradišci. Kaže fra Ilija: „Kroz tih šest mjeseci fra Petar je bio preko pet mjeseci u samici.
Kažnjavali su ga za svaku sitnicu, a on nije šutio. Voljeli smo ga i dao nam je snage da podnosimo ponižavanja i mučenja.“
sve vjernika. Njegovo iskustvo u Prvić Luci,
na robiji i njegov nesebični rad i ljubav prema bratu čovjeku proizlazio je iz njegove žive
vjere, što nam govori o neobičnom, smjelom i
odvažnom liku vjernika, redovnika, svećenika, rodoljuba koji polaže svoje nade u Gospodina.
U svjetlu ovoga, možda se može lakše i
bolje shvatiti molitva nađena među njegovim
stvarima, koja se čuva u Splitu, a glasi:
„Isuse, polažem prisegu, da ću Tebi vjerno
služiti do smrti. Daj mi, da trpim, da s Tobom
nosim teret. Odričem se svih dobara i ugodnosti ovog svijeta. Predajem Ti svoje srce,
upali u njemu iskricu svoje ljubavi. Pristajem,
da Tebe slijedim pod Tvoj križ. Slažem se s
Tvojom voljom i primam sve Tvoje trpljenje,
kako Ti želiš. Tvoje trpljenje je lako. Želim
teže trpljenje. Isuse, obećajem Ti iskreno, da
ću nositi Križ do smrti, dok ne dovedem ovce
do Tvoga prijestolja. Amen.“
U životu fra Petra osjećala se ljubav za duše.
On se predavao beskompromisno sav i patnju
prihvaćao kao sredstvo vlastitoga otkupljenja i
za spasenje braće ljudi. Shvatio je svu veličinu
i dar patnje, a isto tako strašću i gorčinom ju
prihvaćao i podnosio. Netko će postaviti pitanje je li to razborito? U svjetlu Kristova križa
to je jedini put kojega je s ljubavlju prihvatio.
Jer za ono što se voli, za to se umire. A za što
se umire, to ne odumire.
fra Marko Neretljak
46/2009, 3-4
Sve nam ovo ocrtava lik fra Petra kao odvažnoga i beskompromisnog čovjeka i nada-
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
151
Adresar Provincije
PROVINCIJALAT FRANJEVACA
TREĆOREDACA
Adresa: Jandrićeva 21, 10 000 Zagreb
tel: 01/ 4673-393
faks: 01/ 4673-803
e-mail: [email protected]
web: www.franjevcitor.hr
SAMOSTAN SV. FRANJE KSAVERSKOG
Adresa: Jandrićeva 21, 10000 Zagreb
tel: (01) 4673-801
faks: (01) 4673-802
e-mail: [email protected]
SAMOSTAN SV. FRANJE ASIŠKOG
I KUĆA SV. FRANJE
Adresa: Sv. Izidora 5, Odra, 10 020 Novi Zagreb
tel: 01/ 6269-300
faks: 01/ 6269-309
e-mail: [email protected]
web: www.kuca-sv-franje.hr
SAMOSTAN SV. LEONARDA
Adresa: Kotari 28, 10 430 Samobor
tel: 01/ 3381-518
SAMOSTAN SV. JOSIPA RADNIKA
Adresa: Alojzija Stepinca 4, 31 551 Belišće
tel/faks: 031/ 664-823
e-mail: [email protected]
web: www.zupa-belisce.com
SAMOSTAN KRISTA KRALJA
Adresa: Nova cesta 7, 47 300 Ogulin
tel: 047/ 532-406
e-mail: [email protected]
SAMOSTAN SV. FRANJE ASIŠKOGA
Adresa: Pehlin 54, 51 000 Rijeka
tel: 051/ 269-402
faks: 051/ 269-786
SAMOSTAN SV. FRANJE
Adresa: Trg Krčkih Glagoljaša 2, 51 500 Krk
tel: 051/ 221-240
tel/faks: 051/ 222-417
SAMOSTAN SV. MARIJE MAGDALENE
Adresa: Porat 28, 51 511 Malinska
tel: 051/ 867-048
SAMOSTAN SV. MARIJE
Adresa: Glavotok 74, 51 511 Malinska
tel/faks: 051/ 862-102
152
SAMOSTAN SV. JERONIMA
Adresa: Martinšćica 18, 51 556 Martinšćica
tel/faks: 051/ 574-199
SAMOSTAN SV. MIHOVILA
Adresa: Mihovila Klaića 11, 23 000 Zadar
tel: 023/ 350-029
faks: 023/ 350-030
SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA
Adresa: Glagoljaška 3, 23 000 Zadar
tel: 023/ 212-546
faks: 023/ 213-029
SAMOSTAN SV. MIHOVILA
Adresa: Zaglav, 23 281 Sali – Dugi Otok
tel: 023/ 377-181
SAMOSTAN SV. PAVLA OPATA
Adresa: Školjić, 23 273 Preko
tel: 023/ 286-455
SAMOSTAN SV. JOSIPA
Adresa: Sukoišanska 8, 21 000 Split
tel/faks: 021/ 485-044
ŽUPA SV. MIHAELA – GRAČANI
Adresa: Isce 33 A, 10 000 Zagreb
tel: 01/ 4645-103
web: www.zupa-gracani.hr
e-mail: [email protected]
ŽUPA SV. BENEDIKTA I ŽALOSNE GOSPE
Adresa: Matije Gubca 65, 48 362 Kloštar Podravski
tel/faks: 048/ 816-128
HRVATSKA KATOLIČKA MISIJA MÜLHEIM
Adresa: Eberhardstr. 40, 45 476 Mulheim a.d. Ruhr
tel: (0049) 208/ 375-88-06
faks: (0049) 208/ 375-88-13
fra Vidan Mišković, voditelj misije
Njemačka župa: DRACHSELRIED
Zellertalerstrasse 16, 94 256 Drachselried
tel. (0049) 9945/ 10-02 – ured
tel. (privat): (0049) 9945/ 90-025-13
fra Mirko Gregov, župnik
FRA JOSIP MAZIĆ
Bahnhofstr. 10
Adresa: D - 77723 Gengenbach, Deutschland
tel: (0049) 7803-80764
e-mail: [email protected]
FRA IVAN MILANOVIĆ
Adresa: Lohningerweg 40, CH-8240 Thayngen - Schweiz
tel/faks: 0041/ (0) 52/ 6494-426
e-mail: [email protected]
FRA IVO MARTINOVIĆ
Adresa: Via dei Fori Imperiali 1, 00186 Roma, Italia
tel: 0039 066920 4437
e-mail: [email protected]
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA GLAGOLJAŠA
46/2009, 3-4
Sretan Božić i blagoslovljenu Novu 2010.
godinu želi Vam uredništvo VFT-a

IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII XIX

Zvona Delorite Velika Gospa 2014.

...što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu... Poslanica

Tvoj zadatak nije tražiti ljubav, nego u sebi tražiti i naći sve

VJESNIK - Franjevci trećoredci glagoljaši

Ljekarništvo u Franjevačkim samostanima Provincije

VJESNIK SVETIŠTA

STOPAMA POBIJENIH«.

Fojnička škrinja broj 13