Pero Budmani - Orsat Ligorio

ПЕРО БУДМАНИ
предавање поводом 100-годишњице смрти
Орсат Лигорио
26. децембар 2014.
Српска академија наука и уметности
PERO BUDMANI
Orsat Ligorio
»Tip lokalne šare starog Dubrovnika«,1 Pero Budmani (1835–1914) dubrovački je savant sa
prelaza vijeka: enciklopedist, lingvist, filolog, pedagog, prevodilac, muzičar i matematičar »–
gipkost njegova uma i mašte bila je čudesna«!2
Najpoznatiji je kao jedan od besmrtnih urednika Rječnika JAZU (1883–1907) na kojem je
radio preko 24 godine.
U ovom poslu Budmani je nadmašio i svoga predšasnika Daničića i – što je više – svoje
nasljednike. Napustivši stari metod on je, uz pomoć Miklošičeva Wörterbuch-a (1886), počeo da
upoređuje riječi neposredno, tj. oslobodio je Rječnik Daničićevih Korijena (1877) i, na taj način,
učinio ga etimološki samostalnim, a tu praksu bez promjene nastavili su i kasniji urednici.
Porijeklo pozajmljenica Budmani je utvrđivao sretnije i od Daničića i od Maretića. Tragajući
za krajevima i koncima balkanskog galimatijasa Petar Skok u Etimološkom rječniku hrvatskoga ili
srpskoga jezika (1971–4) često nalazi da ga je ovaj u tom poslu pretekao, i to naročito u pogledu tzv.
dalmato-romanskih relikata i orijentalizama (što, uostalom, i sam rado priznaje).
Budmani je Rječnik poboljšao i tako što je pod uticajem pristupa Wörter und Sachen Vukove
definicije tipa »njeka zvijer« ili »njeka trava« (tj. goli genus proximum) zamijenio preciznim
značenjem.3 Štaviše, u ovom poslu Budmani je bio toliko pedantan pa mu je štedljivi Maretić
(uvijek zabrinut oko papira) spočitao da »dlaku cijepa na četvoro«. 4 Ali, Aleksandar Belić ga je
pohvalio rekavši da »za značenje riječi i njihovo grupisanje ima fino osjećanje«.5
U Budmanijevu dijelu Rječnika od naročite su vrijednosti odrednice s napomenom »U naše
vrijeme u Dubrovniku. P. Budmani.«
Osim Rječnika Budmani je (po uzoru na Daničićevu Malu srpsku gramatiku) napisao i
Grammatica della lingua serbo-croata (illirica, 1867) koju je Daničić u ocjeni pohvalio. 6 No, ova je
gramatika nadišla Daničićevo uzor-djelo po tome što je to naša prva potpuna gramatika, tj. takva
gramatika koja osim fonologije i morfologije ima i sintaksu. 7 (Grammatica je, osim toga, prva i po
tome što se u njoj najprvo pominje termin »srpsko-hrvatski«.)
Najvažnije je Budmanijevo djelo Dubrovački dijalekat, kako se sada govori (1883); ovaj članak
– premda malen – donosi tri značajne novosti.
1 L. Vojnović, Književni časovi, Zagreb 1912, str. 146.
2. J. Bersa, Dubrovačke slike i prilike (1800.–1880.), Zagreb 1941, str. 245.
3 V. Vinja, Jadranska fauna : Etimologija i struktura naziva, sv. 1. Split 1986, str. 33: »Od naših prvih susreta s rječnikom
naše Akademije (ARj) bili smo ugodno iznenađeni točnošću i začuđavajuće preciznom obradom onoga dijela leksika
koji se odnosi na more, a koji je obradio Dubrovčanin Pero Budmani.«
4 T. Maretić, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. 23, Dodatak :Crtice o Rječniku naše Akademije, Zagreb 1975/6, str. 40.
5 A. Belić, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, Zagreb 1929, str. 319.
6 Đ. Daničić, Grammatica della lingua serbo-croata (illirica). Književnik, br. 3, Zagreb 1866, str. 586–590.
7 Dijelom preveo S. Kalik pod naslovom Српска синтакса (1887); taj je prevod doživio mnogo izdanja.
Prvo, Dubrovački dijalekat prvi je moderni opis nekog štokavskog govora uopće. Rad u toj
oblasti nastaviće Budmanijev đak Rešetar. Rešetar u ocjeni Budmanijeva naučnog rada piše:
»Najbolji mu je svakako članak o sadašnemu dubrovačkom dijalektu gdje je, uvijek svojim
konciznim a opet vrlo jasnim načinom, opisao svoj rodni govor što ga niko nije boļe poznavao od
nega a malo ko ļubio kao on.«8 U prikazu ga je pohvalio i Jagić.9
Dubrovački dijalekat poslužio je kao uzor i predložak istraživačima drugih dijalekata; tipični
je primjer Današńi trpański dijalekat Mateja Milasa.10
Drugo, predlog da se izradi lingvistička karta. Naime, u prvoj rečenici članka Budmani
predlaže: »Da se napravi lingvistička karta dubrovačkog predjela, dubrovački bi dijalekat sačinavao
dva otoka, odasvud okoļena od ercegovačkoga. Veći bi otok bio Dubrovnik s predgrađima (Pilama i
Pločama) i s Gružem, a mani Cavtat«. 11 Ali 80-ih godina XIX vijeka geolingvistike još nema! (Jules
Gillieron i neolingvisti tek trebaju da udare temelje toj disciplini.) Uočivši značaj ove ideje Moguš
piše: »Nije važno što bi ta Budmanijeva karta obuhvaćala relativno malen prostori i što bi imala
samo pokoju izoglosu - važnija je ideja da se ona izradi«.12
Treće, diferencijalna stratifikacija dubrovačke romanštine. Naime, u glavi »Blago« Budmani
u dubrovačkom dijalektu jasno razlikuje tzv. dalmato-romanske relikte (»latinske riječi«) od italoromanskih pozajmljenica (»talijanskih riječi«) i piše: »Te latinske riječi, kako se samo razumije,
nijesu uzete ni iz klasične, ni iz pučke, no iz srednje latinštine, i baš u ono doba kad se počeo
latinski jezik gubiti, a sinovi mu se pomaljali; vrlo bi bilo zanimivo i korisno doznati, kojemu od
ovih sinova, talijanskom ili rumunjskom, ove riječi pripadaju«. 13 Nakon što je Hugo Schuchardt14
prepričao sadržaj Dubrovačkog dijalekta stranoj publici zaslugu za historijsku lingvistiku romanskih
jezika priznao mu je i Wilhelm Meyer-Lubke 15 a, kasnije, i »otac« dalmatistike Matteo Giulio
Bartoli;16 faktičko prvenstvo u dalmatskoj stvari nisu mu uskratili ni Petar Skok niti Vojmir Vinja.17
Budmani je ostavio i nešto manjih članaka.
Ovi su članci: Nešto o postanju slova z u slavljanskijeh jezika (1873/4.), Još jedan pokušaj o
našoj narodnoj metrici (1875/6.) i Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije od 1835. godine
8 M. Rešetar: Pero Budmani, Ljetopis JAZU, sv. 39, Zagreb 1926, str. 108.
9 »Die Skizze ist zwar zehr knapp gehalten«. V. Jagić, Dubrovački dijalekat, kako se sada govori von Herrn Prof. P.
Budmani in Agram, Archiv für slavische Philologie, sv. 7, Berlin 1884, str. 492
10 M. Milas, Današni trpanski dijalekat, Rad JAZU, sv. 103, 68-82.
11 P. Budmani, Dubrovački dijalekat, kako se sada govori, Rad JAZU, sv. 65, Zagreb 1883, str. 155.
12 M. Moguš, Pero Budmani, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. 23, Dodatak: Pero Budmani, Zagreb 1975/6, str. 107.
13 P. Budmani, Dubrovački dijalekat, kako se sada govori, Rad JAZU, sv. 65, Zagreb 1883, str. 161.
14 H. Schuchardt, Dem Herrn Franz von Miklosich zum 20. November 1883. Slawo-deutsches und Slawo-italienisches, Graz
1884, str. 31.
15 W. Meyer-Lubke, Romanische Lautlehre, Leipzig 1890, str. 5.
16 M. G. Bartoli, Das Dalmatische, sv. I, Wien 1906, kol. 10sq.
17 Na primjer, u bibliografiji Skokova članku »dalmatski jezik« u Enciklopediji Jugoslavije, sv. 2, Zagreb 1956, str. 653 - 655
Dubrovački dijalekat je kronološki prva bibliografska jedinica. (Za primjer Vinjinih izraza poštovanja v. fusnotu 3.)
(1885, 1886). Ovaj posljednji, koji je Budmani štampao povodom 50-godišnjice Preporoda, od
posebnog je značaja: tim se člankom Budmani habilitirao kao leksikograf.
Osim ovih, štampana su i neka druga manja djela.
Veoma je uspjela Praktična gramatika ruskog jezika za samouke (18881, 19032).
Od matematičkih se radova zna za tri od kojih je samo jedno preživjelo. To su, najprvo,
Budmanijev maturalni rad o prosjecima čunja (kasnije scripta za đake dubrovačke Gimnazije) i
nekakva italijanska rasprava o diferencijalnom računu; ova djela su izgubljena. Izdana je pak
rasprava O Bernoullijevijem brojevima (1910), i to kao zadnje Budmanijevo djelo.
Izgubljene su i dvije manje raspravice: jedna, o karatanju, i druga, o japanskoj igri go.
Budmani je bio fenomenalan talenat za jezike. Prema Rešetarovoj ispovijesti - kojoj se
može vjerovati - vladao je (s malo više ili malo manje kompetencije) latinskim, grčkim, sanskritom,
italijanskim, francuskim, španskim, portugalskim, engleskim, njemačkim, norveškim, ruskim,
poljskim, persijskim, mađarskim, kineskim, arapskim, turskim, finskim i svahilijem; 18 odatle mu po
biografijama nadimak Mezzofanti.
Lujo Vojnović u čudu priznaje: »Spominjem se nazad šesnaest godina kako mi je pokazivao
kinesku gramatiku nekog Francuza i pogrješke u njoj!«.19 Štaviše, po svjedočenju J. Berse jednom
prilikom bio je, kao sudski tumač, ex tempore proniknuo u nekakav portugalsko-indijski sabir.20
Što se tiče lijepe književnosti, prevodio je s ruskoga (Чем люди живы L. N. Tolstoja, prev. Po
čemu ljudi žive), poljskoga (Nie-boska Komedia Z. Krasinskoga, prev. Nebožija komedija) i
francuskoga (Lokis P. Merimeea), ali posebno valja istaknuti njegove prevode sa sanskrita.
Pet pripovijedaka iz sanskrta (tj. izbor iz Somadevine kompilacije Vetālapañcaviṃśatikā) naš
je prvi originalni prevod s toga jezika. Proučivši raspored riječi u ovom prevodu B. Popović pohvalio
je »succession, ordre intellectuel, ordre pathetique, ordre usuel, harmonie de la phrase«. 21 No, je li
Budmani zaista izbjegao onu tipičnu objedu traduttore-traditore? Nipošto! On po volji (i s tipičnom
komikom onog vremena) ispušta dijelove originala: »Izostavili smo,« kaže, »opis jezera u tri distiha,
u kojemu su gotovo sve imena drveća i zvijeri inostranijeh« ili »Izostavljamo sedam distiha samijeh
vračarskijeh aforizama« i sl.22
Najbolji Budmanijev prevod je Śakuntalā (prev. Sakuntala) indijskoga pjesnika Kalidase.
»Cim bi se prijatelji našli na okupu, obično je bilo prvo pitanje Koliko ste danas verasa
preveli?, jer je u ono doba – po prilici g. 1876. – Budmani radio na prevodu Kalidasine Sakuntale
neposredno sa sanskrtskog izvornika. Više puta bi moj otac pretekao drugove, jer čim bi gospar
Pero došao po nj radi šetnje, upitao bi ga naprosto Koliko? (naime koliko stihova). Dapače sjećam se
da je jednoga dana gospar Pero, koji je znao šta će ga moj otac pitati, podigao iz daleka četiri prsta
desne ruke: značilo je da je toga dana preveo četiri stiha.«23
18 M. Rešetar: Pero Budmani, Ljetopis JAZU, sv. 39, Zagreb 1926, str. 105.
19 L. Vojnović, Književni časovi, Zagreb 1912, str. 147.
20 J. Bersa, Dubrovačke slike i prilike (1800.–1880.), Zagreb 1941, str. 244sq.
21 Б. Поповић, Распоред речи у једном преводу Петра Будмани. Iz dubrovačke prošlosti : Zbornik u čast M. Rešetara,
Dubrovnik 1931, str. 6.
22 P. Budmani, Pet pripovijedaka iz sanskrta, Dubrovnik 1867, str. 8 i 44.
Drugi naš prevodilac sa sanskrita, Tomo Maretić, pohvalio je i Pet pripovjedaka i Sakuntalu.24
Imajući na umu da je Śakuntalā jedno od najvećih djela indijske književnosti a P. Budmani naš prvi
prevodilac sa sanskrita čudi činjenica da se Radoslav Katičić (pisac Stare indijske književnosti) nije
odlučio na nj osvrnuti nego jednom – i to nezanimljivom – rečenicom.25
Biće osim toga Budmani preveo i dvije Indijske izreke iz Slovinca potpisane prosto »P.B.«.26
Budmani je mnogo više čitao nego što je pisao. Njegova ljubav prema knjizi potiče iz
djetinjstva. (Preci s majčine strane, Stulići, poznati su dubrovački književnici.) Citao je, prema
Rešetaru, neselektivno, ali je ipak od stranih književnika najviše cijenio Homera, Dantea i
Sheakespearea, a od domaćih Martića i Vuka.27
Dolazeći mu u goste oko prelaza vijeka J. Bersa u Zagrebu zatiče ovaj prizor: »Oko njega na
stolicama knjige, na divanu knjige, na tlima knjige – sve kao u Dubrovniku«.28 Naime, u Dubrovniku
je »najljepšu sobu zapremala bogata knjižnica, u kojoj je gospar Pero neumitnom rukom rušio
svakidanji trud svoje strpljive drugarice, koja se mučila, da tu stvori maličak reda.«29
Budmaniju se, izgleda, naročito bio svidio ep Šāhnāmeh bez kojeg praktički nema njegove
uspomene. L. Vojnović tako piše da »izmegju odijeljenja Akademijskoga Rječnika on čita persijski epos
Shahname,«30 a Bersa se sjeća da je Budmani »kazivao u izvorniku pjesme perzijskog pjesnika Mirze
Shafija. dok je u isti mah vrškom štapa crtao u prašini na cesti glavne motive perzijske ornamentike«.31
No, ako je i volio čitati, Budmani je zato mrzio pisati; osobito ga je mrzilo pisati pisma.
Rešetar (koji je bio opsjednut skupljanjem i katalogizacijom korespondencije) 32 za Budmanijeva
pisma kaže: »Mislim da ih ja imam najviše – 24 komada što dužih a što kraćih; osim toga znam da
ih je podosta pisao pošto je ostavio Zagreb, i pok. Brusini, koji mu je u Zagrebu bio najprisniji
prijateļ; a inače mislim da će se malo gdje još naći po koje negovo pismo«.33
23 J. Bersa, Dubrovačke slike i prilike (1800.–1880.), Zagreb 1941, str. 244.
24 Т. Маретић, Песма о краљу Налу, Београд 1924, стр. V.
25 R. Katičić, Stara indijska književnost, Zagreb 1973, str. 54.
26 M. Rešetar: Pero Budmani, Ljetopis JAZU, sv. 39, Zagreb 1926, str. 109.
27 M. Rešetar: Pero Budmani, Ljetopis JAZU, sv. 39, Zagreb 1926, str. 106.
28 J. Bersa, Dubrovačke slike i prilike (1800.–1880.), Zagreb 1941, str. 246.
29 J. Bersa, Dubrovačke slike i prilike (1800.–1880.), Zagreb 1941, str. 246.
30 L. Vojnović, Književni časovi, Zagreb 1912, str. 147.
31 J. Bersa, Dubrovačke slike i prilike (1800.–1880.), Zagreb 1941, str. 244
32 Rešetar u pismu Francevu: »A jedna od ono malo stvari što ste mogli od mene naučiti bila je baš ta da držite u redu
svoju korespondenciju. Da vidite kako je u mene uregjeno! Imam zasebni niski ormarić [...] a u ormariću velike
otvorene škatulje, a u svakoj škatulji poveći broj kuverata što lijepo stoje poredani kao vojnici jedan za drugim, a u
svakom kuvertu pisma pojedinih mojih dopisnika, u alfabetskom redu.« M. R. Leto, Milan Rešetar, Zagreb 1989, str. 20.
33 M. Rešetar: Pero Budmani, Ljetopsi JAZU, sv. 39, Zagreb 1926, str. 106. (Ja sam 15. VI 2010. u Arhivu Srpske akademije
nauka i umetnosti našao jedno neobjavljeno Budmanijevo pismo Ljubomiru Stojanoviću od 5. IV 1898., sig. 12244/1, i
par Budmanijevih vizitkarata; u pismu se Budmani osvrće na svoju posjetu Stojanoviću u Beogradu gdje je, izgleda, bio
1897. V. Dodatak.)
Mada je istina da je Budmani nevoljko odgovarao na pisma (»Pero mi je u ruci najteže
breme«),34 neće biti što Rešetar kaže da malo gdje ima više od jednoga njegova pisma: eno u
rukopisnoj ostavštini V. Bogišića u Cavtatu obimna Bogišićeva korespondencija s Budmanijem!35
Uostalom, Budmani je bio amico di penna s »bečkim odvjetnikom Kuhnwaldom, kojeg
nikad živa vidio nije; s njim se dopisivao kao sa starim prijateljem. Kasnije se u Budmanievoj kući
kod Jakina jedna soba, puna odvjetnikovih uspomena, zvala Kuhnwaldova soba.«36
Biće ga ova ljubav prema knjizi pomogla i u uređivačkom poslu.
Između 1886. i 1899. Budmani je uredio tri knjige Starih pisaca hrvatskih, i to Djela Antuna
Gleđevića (1886), Petra Zoranića, Antuna Sasina, Savka Gučetića Bendeviševića (1888) i Dominika
Zlatarića (1899). Ova izdanja između ostalih hvali Stjepan Ivšić: »U svakoj je knjizi,« kaže, »ispred
teksta Budmanijev uvod, a sam je tekst popraćen kritičkim komentarom, te ova Budmanijeva
izdanja idu među najbolja osobito što se tiče dubrovačkih pisaca, jer su u njima iznošene osobine
njihove grafike i izgovora.«37
Da je Budmani bio vješt filolog vidi se i po članka Pjerin Marina Držića (1902). Povezujući
replike Budmani je uspio rekonstruirati radnju ovoga zagonetnog Držićeva djela i na osnovi nje
prepoznati Držićev predložak, tj. Plautovu komediju Menaechmi. Do sličnih je zaključaka u isto
vrijeme došao i Danilo Živaljević, ali je Budmani odbranio prvenstvo svoga nalaza ukazavši na to da
je članak u Akademiji čitao prije nego što je ovaj bio objavio svoj rad.
Budmani je oduvijek bio zabavljen mnogostrukim interesima.
Pored nauke on je pjevao kuplete i glumio u kućnim predstavama; svirao klavir i gusle; gajio
nekakav eukaliptus; igrao biljar, šah, go i karte; i mnogo toga drugoga. Vojnović, na primjer, računa s
njim kao režiserom i scenografom svojih kazališnih komada.38
Poput Daničića, i Budmani je bio strastven pušač: kući je pušio čibuk, a u društvu portoriko.
Pa ipak, J. Bersi se pod stare dane hvalio da još može pješke do piramide na Sljemenu.39
Srbin katolik, Budmani se u Dubrovniku (–1883) najviše družio s drugim idealističnim
Jugoslavenima: Braćom Pucićima, Lukom Zore i Ivanom Bersom. Jednom je prilikom porodicu
Budmani u Dubrovniku posjetio Vatroslav Jagić, ali mu se tipični dubrovački dekorum, izgleda, nije
svidio.40 U pismu ženi Jagić piše: »Ja ti nemam šta o Dubrovniku pisati, već da jedva čekam da se ga
oprostim. Medju tim kao osobitost spomena vriednu, kaži Daničiću, da nas je Budmani jučer na
34 Iz neobjavljenog pisma u Dodatku.
35 Usp. i Б. Недељковић, Дописивање П. Будманија с В. Богишићем. Прилози за књижевност, језик, историју и
фолклор, св. 34, Београд 1968, стр. 98-111.
36 J. Bersa, Dubrovačke slike i prilike (1800.–1880.), Zagreb 1941, str. 247.
37 S. Ivšić, Hrvatska enciklopedija, sv. 3, Zagreb 1942, str. 455.
38 I. Vojnović u pismu M. Dežmanu: »Na koncu opetujem da samo Pero Budmani može kazati i opisati kako su oni
gospari hodili, sjedali, govorili. [...] Eh! da bi on htio malo pogledati pokuse...«. A malo kasnije: »Molim Vas živo, dragi
doktore, da s razloga istaknutih u rečenom pismu idete osobno u našega gospara Pera, toga klasičnoga poznavaoca
svijeta moje Trilogije, da Vam kaže što su i kakvi su bili naši stari.« T. Maštrović (ur.), Pisma Iva Vojnovića, sv. 1,
Dubrovnik/Zagreb 2009, str. 277 i 285.
39 J. Bersa, Dubrovačke slike i prilike (1800.–1880.), Zagreb 1941, str. 246.
40 Skok (ur.), Korespondencija V. Jagića, sv. I, Zagreb 1953, str. 41.
objed pozvao, gdje smo i na njegovo zdravlje pili. Tom sam prilikom vidio prvi put jednu gospodju u
Dubrovniku t.j. njegovu ženu, i ujedno vidio, kako se ovdje u privatnih kućah ljudi vladaju. To ti sve
ide i suviše ceremniozno – a ljudi gotovo ništa negovore za stolom – jednom riečju kako bi Niemac
rekao, bilo je sve i odviše steif.«
Kada se Budmani 1883. iz Dubrovnika preselio u Zagreb V. Bogišić je napisao Račkomu:
»Milo mi je da je Pero Budmani počeo da se odomaćuje u Zagrebu. To je čovjek koji valja zlata, ali
ga treba posve u Zagreb ukorijeniti, jer svi mi Dubrovčani dok smo doma raznježimo se na onoj
našoj morskoj južini – pa postanemo i protiv volje lijenčine kakvih nema.«41 No, u Dubrovnik se
Budmani neće vratiti sve do 1913. Na pitanje L. Vojnovića zašto ne navrati makar svake druge
godine, Budmani mu odgovori: »A što ću! Svaki mi je put sve teže rastati se s Dubrovnikom«!42
U Zagrebu je Budmani najviše vremena provodio sa Špirom Brusinom i Natkom Nodilom;
osim toga je obično primao Kumičića, Maretića, Božića, Musića, Varičaka i dr. S Madžarem je
Tolnayom dijelio ljubav prema muzici; s Vlahom Bukovcem pak zalazio u Klub umjetnika i
književnika (»da se pomladim«).43 Iz ovog vremena potječu i dva Bukovčeva portreta P. Budmani.
Jedan, iz 1985. s posvetom »Prijatelju P. Budmani« (vl. Ivo Hercigonja, Zagreb), i drugi, iz 1984., tj.
poznata Bukovčeva Dubravka (Szepműveszeti Múzeum, Budimpešta), na kojoj Budmani figurira u
modernoj odjeći pored manje-više renesansnih Dubrovčana. O ovom drugom portretu J. Bersa piše:
»Vlaho Bukovac prikazao ga je u svojoj slici Dubravka s izrazom skepse na licu, a Budmani nije bio
skeptik ni pesimist.«44 Optimističnu je notu Budmanijeva karaktera uočio i L. Vojnović: »On je,«
kaže, »i u tom izuzetak u južnom slavenstvu, jer mi imamo melankoličnu crtu u temperamentu, a
znanje nas predaje više manje očajanju. U gospara Pera, ako ima suza – a mi bismo rekli da ih
kadgogj ima – dobro ih je sakrio.«45
Za vrijeme profesure u dubrovačkoj gimnaziji postao je miljenik đaka iako mu taj posao
nije bio po mjeri. Budmani je patio od nesanice i kasno se dizao, a na predavanjima mu, osim toga,
nije bilo dozvoljeno da puši. Znao je stoga često biti namrgođen ali njegovi đaci po memoarima
ipak imaju samo lijepe riječi. Predavao je, između ostalih, Josipu Bersi, Luju Vojnoviću i Milanu
Rešetaru. Na svu trojicu ostavio je snažan utisak.
Pouzdan svjedok Budmanijeva karaktera njegov je nadimak Pero Simplik, tj. »prostodušni,
dobrohotni Pero«.
O 100-godišnjici smrti Pera Budmani sjećamo se vrlina o kojima uči njegov primjer: o životu
posvećenom nauci, o plemenitost istraživačkog duha, ali, prije svega, sjećamo se čovjeka čija
naučna znatiželja nije s vremenom jenjala (kao što to znatiželja zna uraditi ako se ne njeguje kako
treba) nego je i u starosti ostala isto onako proždrljiva kao u mladosti.
41 B. Новак. Валтазар Богишић и Фрањо Рачки : Преписка (1866–1893), Београд 1960, стр. 309.
42 L. Vojnović, Književni časovi, Zagreb 1912, str. 152.
43 J. Bersa, Dubrovačke slike i prilike (1800.–1880.), Zagreb 1941, str. 247.
44 J. Bersa, Dubrovačke slike i prilike (1800.–1880.), Zagreb 1941, str. 240. Druge poznatije slike P. Budmani uključuju:
fotografiju br. 298 iz Arhiva SANU (reproducirana na ovom mjestu s potpisom iz neobjavljenog pisma iz fusnote 33);
nepoznatu fotografiju reporoduciranu u Dubrovačkim slikama i prilikama J. Berse; nepoznatu litografiju reproduciranu
u Albumu zaslužnih Hrvata XIX stoljeća; crtež Iva Vojnovića iz 1914. reproduciran u Izabranim djelima Iva Vojnovića
priređivača L. Paljetka, sada izgubljen (takođe u ovoj knjizi).
45 L. Vojnović, Književni časovi, Zagreb 1912, str. 147sq.
BIOGRAFIJA
PERA BUDMANI
1835.
Rođen 27. oktobra46 na Pilama u Dubrovniku (u današnjoj Ulici Pera Budmani) u pučkoj porodici od
oca Vlaha, pomorskoga kapetana, i Ane (Mirjane ili Marijane), kćeri Pera Stulli (Stulića). Osim Pera
Vlaho i Ane Budmani imali su starijega sina Nikolu, pomorca, i kćer Katu, takođe stariju od Pera,
koju je posvojio Vlahov brat Antun iz Ancone.
1841/42.–1844/45.
Pohađa pučku školu u Dubrovniku; osobito se interesira za matematiku i strane jezike.
1845.
Stupa u dubrovačku gimnaziju koju će završiti 1853. Maturira u augustu s odličnim uspjehom
napisavši raspravu o prosjecima čunja koja služi kao udžbenik ostalim đacima.
1853.
Po smrti strica Antuna nasljeđuje imanje u mjestu Castel Ferretti kraj Ancone. Porodicu posjećuje
njemačka spisateljica Ida Duringsfeld. Te mu godine u Brazilu od žute groznice umre brat Nikola, a
naredne od žalosti i mati Ane.
1854.–1857.
Po očevoj želji odlazi u Beč gdje studira najprvo medicinu pa onda prava; no, umjesto toga, vrijeme
posvećuje matematici, muzici i stranim jezicima. Apsolvira bez ijednog položenog ispita. (Za Vuka,
koji takođe stanuje u Beču, ne zna.)
1857.
Po smrti oca Vlaha seli se u Anconu s težnjom da se posveti matematici, ali se ondje zanese
revolucionarnim zbivanjima. Odluči se stoga pridružiti Garibaldiju u maršu na Napulj i Siciliju, ali
ga Nikola Tommaseo od toga odvrati. U Anconi prvi put čita Vuka, u Tommaseovu italijanskom
prijevodu, a po povratku u Dubrovnik 1861. g. i u originalu; nakon toga daje se na jezik.
1861.
Upoznaje Milu (Emiliju, r. 16. februara 1846.), kćer Frana Lopižića, u čijoj se kući iste godine sreće s
Vukom. Milom Lopižić se ženi 21. septembra. Porodica Budmani imaće svega jedanaestero djece od
kojih je osmero – Marija-Ane, ud. Nasso, Ljubica ud. Hercigonja, Danica ud. Della Casa, Nike, Mile,
Vlaho, Antun i Frano – doživjelo zrelost.
1962.
46 M. Moguš, Pero Budmani, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. 23, Dodatak : Pero Budmani, Zagreb 1975/6, str.
105. donosi 25. oktobra, a M. Grlović, Pero Budmani, Album zaslužnih Hrvata XIX stoljeća, Zagreb, 1989, s.p. i Aleksandar
Belić, Petar Budmani, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, sv. 1, Zagreb s.a., str. 319, donose 28. oktobra.
(Moguš se ispravio u Hrvatskom biografskom leksikonu, sv. 2, str. 442sq. gdje stoji 25. oktobra.)
Odlazi u Anconu da se ondje sa ženom nastani, ali se Mili Ancona ne svidi pa se porodica uskoro
vrati u Dubrovnik prepustivši upravu italijanskog imanja Perovoj sestri Kati.
1863.–1883.
Stanuje u Dubrovniku.
1867.
Na prvobitni podsticaj Meda Pucića a po uzoru na Đuru Daničića štampa Grammatica della lingua
serbo-croata (illirica); Daničić ga hvali.
1868.
Prisiljen materijalnim potrebama porodice po sekularizaciji obrazovanja stupa u službu kao
gimnazijski suplent u staroj dubrovačkoj gimnaziji (u sv. Katarini Sijenskoj) i u nastavničkom
zvanju ostaje do 1882.
1869.
Polaže razliku i tako (naredne godine) postaje »pravi učitelj« slovenskih i klasičnih jezika. Godine
1869. postaje i jedan od trideset šest članova dubrovačkog općinskog vijeća kao pristalica Narodne
stranke.
1870.
Izabran za narodnog poslanika u Dalmatinskom saboru u Zadru u kojem svojstvu ostaje do 1876. g.
kada se prestaje baviti politkom. U tom periodu dvaput biva izabran i za jednog od sedam posebnih
poslanika koji su u Carevinskom vijeću u Beču zastupali Dalmatinski parlament; toga se mandata
odrekao 1973.
1870–1874.
Izabran za nadzornika osnovnih škola u dubrovačkom kotaru.
1871.
Postaje dopisni član Srpskog učenog društva u Beogradu.
1880.
Izabran za jednoga od sedam članova odbora za podizanje spomenika Dž. Gunduliću.
1882.
Po smrti Meda Pucića drži tzv. opijelo starom Dubrovniku. Po Daničićevoj smrti a posredstvom
Kosta Vojnovića, oca braće Iva i Luja Vojnovića, Akademija mu ukazuje povjerenje i Budmani biva
izabran za novog urednika Rječnika JAZU koji će početi da uređuje od slova D.
1883.
Riješen nastavnih obaveza u Dubrovniku, seli se u Zagreb gdje će živjeti do 1907. Pro forma
namješten kao gimnazijski profesor, ustvari uživa raspust i preuzima suverenu upravu nad
uredništvom Rječnika. Iste godine štampa Dubrovački dijalekat, kako se sada govori.
1885.
Štampa Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije do 1835 godine. Otprilike u ovo vrijeme
postaje i nadzornik Hrvatskog muzičkog zavoda.
1888.
Izabran za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije nauka u Beogradu.
1889.
Izabran za dopisnog člana Ruske carske akademije nauka u Petrogradu.
1893.
Izabran za pravog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
1896.
Predava u Miletićevoj glumačkoj školi u Zagrebu.
1900.
Izabran za predstojnika filološkog razreda JAZU. Po smrti Josipa Torbara biva izabran i za
zamjenika predsjednika Akademije i u tom svojstvu u decembru iste godine čita Svečanu besjedu s
osvrtom na napredak lingvistike u proteklom vijeku.
1907.
Došavši do odrednice màslīnskī nakon 24 godine i 4 176 stranica 25. jula prestaje s obradom
Rječnika. Napušta Zagreb i s porodicom odlazi u Castel Ferretti gdje mu naredne godine umre žena
Mile († 11. juna 1908.).
1913.
Razbolijeva se i po operaciji lijevog oka vraća u Dubrovnik da ondje umre.
1914.
No, uoči atentata u Sarajevu opet napušta Dubrovnik za Castel Ferretti gdje, sada teško bolestan,
umire kao »posljednji Dubrovčanin« dva dana po katoličkom Božiću.
1925.
O 10-godišnjici smrti 4. januara 1925. održava se u Bondinu teatru »gragjanski pomen« P. Budmani.
BIBLIOGRAFIJA
PERA BUDMANI
1. Autorski radovi:
Budmani, Pietro. 1867. Grammatica della lingua serbo-croata (illirica). Vienna: a spese dell'autore.
Budmani, Pero. Nešto o postanju slova z u slavljanskijeh jezika. Program dubrovačke gimnazije od g.
1873-4., Dubrovnik 1873-4.
Budmani, Pero. Još jedan pokušaj o našoj narodnoj metrici. Program dubrovačke gimnazije od g.
1875-6., Dubrovnik 1875-6.
Budmani, Pero. Dubrovački dijalekat, kako se sada govori. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i
umjetnosti, knj. 65, Zagreb 1883, 154–179.
Budmani, Pero. Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije od 1835 godine. Rad Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti, knj. 80, Zagreb 1885, str. 165–185. [Preštampano kao:
Budmani, Pero. 1886. Pogled na istoriju nšae gramatike i leksikografije od 1835 godine. Zagreb:
Dionička tiskara.]
Budmani, Pero. 18881, 19032. Praktična gramatika ruskog jezika za samouke. Zagreb: Hartman.
Budmani, Pero. Svečana besjeda presjedničkog zamjenika Prof. Pera Budmana. Ljetopis
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 15, Zagreb 1901, str. 56–69.
Budmani, Pero. Pjerin Marina Držića. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 148,
Zagreb 1902, str. 51–80.
Budmani, Pero. O Bernoullijevijem brojevima. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti,
knj. 183, Zagreb 1910, str. 177–199.
2. Urednički radovi:
Budmani, Pero (ur.). 1884–1910. Rječnik hrvtskoga ili srpskoga jezika. [Sv. 2 (1884–6) partim, D'–đavļi;
sv. 3 (1987–91), đavo–isprekrajati; sv. 4 (1892–97), isprekrižati–kipac; sv. 5 (1898–1903), kipak–
leken; sv. 6 (1904–1910) partim, lekenički–maslinski.] Zagreb: Jugoslavenska akademija
znanosti i umjetnosti.
Budmani, Pero (ur.). 1886. Djela Antuna Gleđevića. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti.
Budmani, Pero (ur.). 1888. Djela Petra Zoranića, Antuna Sasina, Savka Gučetića Bendeviševića.
Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
Budmani, Pero (ur.). 1899. Djela Dominika Zlatarića. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti.
3. Prevodilački radovi:
Budmani, Pero. Pet pripovijedaka iz sanskrta. Dubrovnik, zabavnik narodne štionice dubrovačke,
Spljet 1866, str. 329–349. [Preštampano kao: Budmani, Petar. 1867. Pet pripovijedaka iz sanskrta.
Dubrovnik: Martecchini.]
Budmani, Pero. Nebožija komedija, prva i druga čest : Pisao Šišman Krasinjski. Dubrovnik,
zabavnik narodne štionice dubrovačke, Dubrovnik 1871, str. 27–62.
Budmani, Pero. Lokis : Napisao Prosper Merimee. Slovinac, Dubrovnik 1878, god. I, br. 1–9.
Budmani, Pero. Sakunatala : Spjevao Kalidas. Slovinac, Dubrovnik 1879, god. II, br. 3–22.
[Preštampano kao: Kalidasa. 1969. Sakuntala : indijska drama. Beograd: Rad.]
Budmani, Pero. Cim ljudi žive : Pripovjedio grof Lav Tolstoj. Slovinac, Dubrovnik 1883, god. IV, str.
218–226.
VAŽNIJA LITERATURA
O ŽIVOTU I RADU PERU BUDMANI
1. Važnija primarna literatura:
Daničić, Gjuro. 1866. Grammatica della lingua serbo-croata (illirica). Književnik 3, 586–590.
Daničić, Gjuro. 1868. Grammatica della lingua serbo-croata (illirica) compilata da Pietro Budmani.
Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 2, Zagreb 1868, str. 231-238.
Jagić, Vatroslav. Dubrovački dijalekat kako se sada govori von Herrn Prof. P. Budmani in Agram,
Archiv für slavische Philologie, knj. 7, Berlin 1884, str. 492–493.
Jagić, Vatroslav. Praktična gramatika ruskog jezika. Archiv für slavische Philologie, knj. 11, Berlin 1888,
str. 451–456.
Maretić, Tomo. Crtice o Rječniku naše Akademije. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika : Dodatak,
sv. 23, Zagreb 1975/6, str. 13–54.
Moguš, Milan. 1975–6. Pero Budmani. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika : Dodatak, sv. 23, str. 104–
114.
Rešetar, Milan. Pero Budmani. Ljetopsi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, sv. 39, Zagreb
1926, str. 91–111.
Skok, Petar. O etimološkom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika. Filologija, sv. I, Zagreb 1957, str.
7–21.
Vajs, Nada. O etimološkim naznakama u Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU. Rasprave
Zavoda za jezik IFF, sv. 14, Zagreb 1988, str. 199–215.
Veber, Adolfo. Kritika o skladnji P. Budmani. izašloj u Beču g. 1867. Rad Jugoslavenske akademije
znanosti i uzmjetnosti, knj. 4, Zagreb 1868, str. 261–271.
2. Važnija sekundarna literatura:
Bersa, Josip. 1941. Dubrovačke slike i prilike. Zagreb: Matica hrvatska, str. 203–213; 237–247 (et passim).
Brusina, Branimir. 1905. Pero Budmani : Prikaz prigodom sedamdesetogodišnjice. Prosvjeta 22, str.
697–699.
Grlović, Milan. Pero Budmani. Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća, Zagreb 1989/1900, s.p.
Недељковић, Б. 1968. Дописивање П. Будманија с В. Богишићем. Прилози за књижевност,
језик, историју и фолклор, св. 34, Београд 1968, стр. 98-111.
Rešetar, Milan. Uspomene o profesoru P. Budmaniju. Savremenik 10, 1915 Zagreb, str. 95–97.
Tolja, Nikola. 2011. Dubrovački Srbi katolici. Dubrovnik: autorova naklada, str. 303–307 (et passim).
Maštrović, Tihomil (ur.). Pisma Iva Vojnovića. Zagreb/Dubrovnik 2009, sv. 1, str. 277 i 285; sv. III, str. 358.
Vojnović, Lujo. 1921. Književni časovi. Zagreb: Breyer, str. 145–151.
DODATAK: Transkript Budmanijeva pisma Ljubomiru Stojanoviću (Arhiv SANU 12244/1)
U Zagrebu 5/4 '98
Velepoštovani gospodine i prijateļu (si licet)
U cijenenom Vašem Svojem pismu od 2oga okt. Govorite o bruci gdje je nije ni bilo, ali je ovo
prava bruka što na dva Vaša mila pisma istom sad odgovaram. A Bog zna kako bi mi drago bilo da
mogu s Vama često razgovarati, ali može biti da znate za moju bolest: pero mi je u ruci naj teže
breme. Hoćete li imati obzira na moju bolest i oprostiti mi što Vam nijesam odgovorio na ono
pismo.
Moje kratko boravļene u Biogradu ostavilo mi je jednu od naj milijih uspmena u mojem
životu: bio sam među svojima svoj. A k tome ste Vi mnogo prinijeli, dragi gospodine i prijateļu, i
gosp. prof. Đorđević i Gaja [?]. Ovdje Vam izjavļam hvala iz svega srca, a molim Vas da i ovoj
gospodi i Gospod. Milićeviću i drugijem izrečete moje pozdrave i zahvalnost.
Ovo na prvo Vaše pismo, a na drugo od 25 oga febr. Imam drugi razlog da navedem: nijesam
bio u Zagrebu kad je amo pristupilo nego na putu u Italiji i vratio sam se nakon malo dana.
Danas Vam i poštom šaļem dva eksemplara 17.e sveske rječnika: jedan za Vas što Vas molim
da primite kao znak prijateļstva i zahvalnosti; a drugo za gosp. prof. Đorđevića u isto ime. Biste li
imali dobrote kazati istome gospodinu i prijateļu mome, da, ako se spomine o nekijem pitanima što
smo raspravļali na večeri preko večere naj zadni dan moga srećnog boravka među Vama, ja ne
znam jesam li posve razgovijetno govorio jer mi glava nije bila sasma razbistrena. Ja bih to želio š
nime o ovijem stvarima razgovarati, ali jeli nemu teško pisati? Je li i negova bolest kao moja?
Ja se naslađujem svaki dan pregledavajući divote Miroslavova jevanđeļa, i na tome treba
Vam zahvaliti u ime našega jezika i arheologije.
Primite molim Vas izjave moje ļubavi i prijateļstva
Vaš sluga i prijateļ
Pero Budmani
I. Vojnović: Crtež P. Budmani
»Gospar Pero Julija 1914 . (Zadnji put kad ga vidjeh 25 VII.) † 27. XII 1914.«

Download Report