ODJECI
IZ ŽIVOTA PROVINCIJE PRESVETOG SRCA ISUSOVA
Školskih sestara franjevaka - SPLIT, Lovret
God. 2014./XLIV.
Br. 2/173
________________________________________________________________________
SADRŽAJ
RIJEČ PROVINCIJALNE PREDSTOJNICE .................................................................... 3
IZ PROVINCIJALATA
Solidarnost sa stradalima od poplave ................................................................................. 4
Sa sjednica provincijalne uprave ........................................................................................ 7
Obavijesti .......................................................................................................................... 8
ZBIVANJA I OSVRTI
Sestrinsko zajedništvo – znak nade .................................................................................. 11
Susret hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku .............................................................. 14
Susret sestara katehistkinja, sakristanka i voditeljica liturgijskoga pjevanja...................... 15
Župan u Sigurati .............................................................................................................. 15
Nagrade Županije i Grada ................................................................................................ 16
Duhovna obnova u Lećavici............................................................................................. 17
Sunce s kardinalom Bozanićem........................................................................................ 18
Pola stoljeća Franjine čipke ............................................................................................. 19
Vrtić na brežuljku ............................................................................................................ 27
Iz Dječjeg vrtića u Kaštel Lukšiću ................................................................................... 35
Postati svjestan sebe i svoga odnosa s Bogom .................................................................. 36
ODJECI 2/2014.
JEKA IZ AFRIKE
Seminar komunikacije ..................................................................................................... 37
Noinom arkom do mladih ................................................................................................ 38
Deseti rođendan najmlađe zajednice ................................................................................ 40
Blagoslov dvorane u Nyantende....................................................................................... 41
NAŠI POKOJNICI
Sestre naše Družbe........................................................................................................... 42
Rodbina sestara................................................................................................................ 42
S. M. Ljudevita Šonje ...................................................................................................... 42
S. M. Amalija Klapež ...................................................................................................... 47
PRILOZI
Riječ – Glas – Poziv ........................................................................................................ 51
Komunikacija u službi istinske kulture susreta ................................................................. 52
________________
Izdaje:
Provincijalat Provincije Presvetoga Srca Isusova školskih sestara franjevaka Krista Kralja
21000 Split, Lovretska 9
Uređuje: s. Marija Petra Vučemilo
tel. 021/ 319-805; faks 021/ 319-358
e-mail: [email protected]
[email protected]
skype: skolskesestreLovret
www.skolske-sestre-franjevke.hr
2
ODJECI 2/2014.
RIJEČ PROVINCIJALNE PREDSTOJNICE
Drage sestre!
Godine i godišnja doba povezujemo uz događaje po kojima ih pamtimo. Kad je riječ o ljetu,
vjerujem da najčešće pomislimo na odmor. Na dane u godini kad imamo više vremena za
sebe, za druženje s obitelji, rodbinom i prijateljima. Kad imamo mogućnost udaljiti se od
svakoga i svega što nas pritišće tijekom radne godine. Za mnoge je vrijeme godišnjeg
odmora razdoblje u kojem se obnavlja i akumulira snaga za povratak u radno okruženje i
zaduženja.
Kršćani, iako potrebni odmora, ne odriču se privilegija biti s bližnjima i za njih. Ne odriču
se poslanja od kojega nema odmora, a to je prvotno produbljivanje zajedništva s Bogom i
ljudima, pomaganje potrebitima. Nažalost, i nedavno imale smo i još uvijek imamo priliku
slušati o nevoljama naše braće i sestara u Slavoniji i Bosni i Hercegovini, koje su pogodile
nemile poplave. Zatečenost i nemoć pred silnim bujicama koje su opustošile domove,
prirodu i narušile sklad svega što god diše i što Gospodina slavi (usp. Ps 105,5), skrenuli su
naše misli od odmora prema stradanjima ljudi i njihovoj patnji.
I mi smo kao Zajednica, a vjerujem i osobno, dale svoj doprinos za ublažavanje njihovih
muka koje nikoga nisu ostavile ravnodušnim. Štoviše, u našoj Domovini pokrenula se
rijeka solidarnosti s onima s kojima se i Isus solidarizirao (usp. Mt 25,40). Po ovim
događajima svjedoci smo ljudske nemoći pred prirodom, s jedne strane, ali i veličine
ljudskoga srca i snage duha, s druge strane. Iskazanim konkretnim činom ljudske i
kršćanske pomoći, a ne samo zazivanjem Božje intervencije u smislu pasivnog prepuštanja
da On nešto učini, stale smo na stranu onih koje Isus upravo zbog djela milosrđa nazva
svojima i ubroji ih među Božje izabranike (usp. Mt 25,34-36).
Možda su nam ti nemili događaji, koji nas pozivaju i na izlazak iz osobne komotnosti,
pobudili sjećanje na davno minulo djetinjstvo. Na dane kad je bila živa obiteljska molitva
Bogu da nas oslobodi od rata, vatre i vode. Molilo se i za dobar odmor, blagoslovljena
jutra, slavili su se blagdani i svetkovine, kojih tijekom ljeta nije bilo malo. I to, kako su nas
učili naši stari, da bi od težačkoga posla malo otpočinuli i u Bogu svoj smiraj tražili.
U pripravi za svetkovinu Srca Isusova potičem vas, drage sestre, da se u predstojećim
danima odmora ne umorite zapažati i, koliko je moguće, odgovarati na potrebe bližnjih. Ne
zatvarajmo ni oko, ni srce, ni ruku pomirenja i pomoći onima s kojima živimo i za koje
djelujemo. Ostanimo na tragu sestara naše Provincije koje su, vjerujem, po svojoj
predanosti Bogu i bližnjemu našle put do Božanskoga Srca i od njega, po molitvi i životu,
isprosile milosti, ne samo za sebe nego i za našu Domovinu i Zajednicu.
U nadi da se i po nama Božansko Srce proslavlja, pozdravljam vas, moleći da On blaga i
ponizna srca, učini srca naša po srcu svome.
S. Leonka Bošnjak Čovo, provincijalna predstojnica
Split, o svetkovini Presvetog Srca Isusova, 2014.
3
ODJECI 2/2014.
IZ PROVINCIJALATA
SOLIDARNOST SA STRADALIMA OD POPLAVE
Br. 78/2014.
Split, 21. svibnja 2014.
Svim sestrama Provincije
Predmet: Pomoć stradalima od poplave
Drage sestre!
Poplave katastrofalnih razmjera koje se događaju na području Hrvatske, Bosne i
Hercegovine i Srbije prouzročile su nemile nevolje stanovnicima poplavljenih područja uz
rijeku Savu i Bosnu. Nažalost i brojna rodbina sestara je među onima koji su morali
napustiti svoje ognjište. Majka naše s. Dragice Karlić te roditelji i rodbina sedamdesetak
sestara iz Sarajevske provincije izravno su pogođeni potapanjem kuća i svega što su imali i
od čega su živjeli. I obitelj naše novakinje s. Marije Matanović je privremeno napustila
kuću zbog neposredne opasnosti, iako, Bogu hvala, nisu potopljeni.
Pozivam vas, drage sestre, da se i mi kao zajednica uključimo u akciju solidarnosti i ljubavi
za pomoć stradalima u poplavama. Neka svaka zajednica izdvoji i provincijalnoj ekonomi
dostavi svoj prilog: zajednice u Hrvatskoj 1.000,00 kuna, a zajednice u Njemačkoj 500,00 €.
U svoje molitve uključimo sve žrtve poplava i sve ljude dobre volje koji im pomažu.
s. Leonka Bošnjak Čovo, provinc. predstojnica
4
ODJECI 2/2014.
Br. 88/2014.
Split, 14. lipnja 2014.
Svim sestrama Provincije
Predmet: Pomoć stradalima od poplave
Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. (Mt 7,12)
Drage sestre!
Naša je Provincija dala svoj doprinos za pomoć stradalima od svibanjske poplave u
Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Svjesne smo da su potrebe naše egzistencijalno
ugrožene braće i sestara nemjerljivo velike te da će proći još puno vremena dok se njihov
život na poplavljenim područjima vrati u prvobitno stanje. Kao Zajednica mi smo im
iskazale kršćansku solidarnost što ne znači da smo iscrpile sve svoje mogućnosti, kako na
razini kućnih zajednica, tako i u osobnoj zauzetosti.
Ima još prostora za oživotvorenje zlatnoga pravila kako ga donosi evanđelist Matej (7,12) i
osobno djelovanje kojim možemo doprinijeti ublažavanju njihovih potreba za materijalnim
dobrima. K tome smjera i apel Nevolja je velika – jesmo li učinili sve što možemo?, koji
nam upućuje Vijeće franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Kad pročitate apel Vijeća koji vam dostavljam, dopustite Duhu Božjemu da vas nadahne
što vam može činiti desnica a da ne zna ljevica (usp. Mt 6,3). Pomoć koju odlučite dati
možete predati u Provincijalat ili uplatiti na račun Hrvatskog Caritasa IBAN HR05
23400091100080340, poziv na broj 175, s naznakom za stradale od poplava.
Ne sumnjajući u sestrinsku velikodušnost, pozdravljam vas riječima Sirahovim: Ali sa
siromahom budi velikodušan i ne pusti ga da čeka na tvoj milodar (Sir 29,8).
s. Leonka Bošnjak Čovo, provinc. predstojnica
5
ODJECI 2/2014.
6
ODJECI 2/2014.
SA SJEDNICA PROVINCIJALNE UPRAVE
Split, 17. svibnja 2014.
Nakon čitanja i usvajanja zapisnika prethodne sjednice provincijalne uprave, provincijalna
predstojnica je izvijestila članice provincijalnoga vijeća o događajima od zadnje sjednice i
svojim pohodima zajednicama sestara.
Učinjen je osvrt na rad Izvanrednog provincijalnog kapitula na kojem je obnovljen Statut
Provincije.
Dopisom od 15. travnja 2014. godine vrhovna uprava je odobrila tekst obnovljenog Statuta
Provincije s nekoliko primjedbi, koje su pročitane i uvrstit će se u konačan tekst.
Pristigli dopisi i molbe primljeni su na znanje. Neki su u međuvremenu riješeni, a neki će
biti razmotreni na sljedećoj sjednici pri godišnjem rasporedu sestara.
Učinjen je kratki osvrt na proslavu zlatnog jubileja života i djelovanja sestara u Pagu, koja
je bila 11. svibnja, te na pripremu predstojeće proslave 20. obljetnice djelovanja Dječjeg
vrtića Jordanovac u Zagrebu. Razgovaralo se i o pripremi za proslavu stoljetnog jubileja
života i djelovanja sestara u samostanu na Lovretu u Splitu, što će biti o svetkovini sv.
Franje.
U pripremi za Plenarno vijeće Družbe 2014. prikupljeni su odgovori sestara Provincije na
Upitnik koji je dostavljen od vrhovne uprave. Odgovori sestara su razdijeljeni
provincijalnim savjetnicama da svaka od njih napravi sažetak, a konačan sažetak svih
odgovora učinit će zastupnica za Plenarno vijeće.
Učinjen je osvrt i na tijek radova obnove samostana na Lovretu. Uz obnovu fasade i
izmjenu prozora pristupilo se bojanju kapele te uređenju sanitarnoga čvora na istočnom
dijelu drugoga kata, što je bilo neophodno učiniti zbog dotrajalosti i pucanja cijevi.
Split, 7. lipnja 2014.
Na završetku kanonskog pohoda našoj Provinciji vrhovna predstojnica s. Klara Šimunović
je predsjedala sjednici s članicama provincijalne uprave, na kojoj je iznijela svoje viđenje
Provincije nakon pohoda zajednicama i osobnih razgovora sa sestrama.
s. Marija Petra Vučemilo, provinc. tajnica
7
ODJECI 2/2014.
OBAVIJESTI
Stručni skup
Dana 4. i 5. travnja u Zagrebu je održan Stručni skup u organizaciji Povjerenstva za
predškolski odgoj HKVRPP na temu Izmjene i dopune Zakona o predškolskom odgoju i
obrazovanju. Skupu su prisustvovale: provincijalna predstojnica s. Leonka Bošnjak Čovo,
predsjednica Upravnog vijeća Dječjeg vrtića s. Jozefa Lučić, ravnateljica dječjeg vrtića
Jordanovac s. Sanja Stojić, voditeljica podružnice u Kaštel Lukšiću s. Kruna Plazonić,
predstavnica podružnice u Zadru s. Lucija Bilokapić, odgojiteljice u vrtiću u Zagrebu s.
Ljiljanka Marić i s. Helena Rašić.
Međuprovincijski susret odgojiteljica
Redoviti godišnji susret odgojiteljica i provincijalnih predstojnica triju provincija hrvatskog
govornog područja održan je 26. travnja u samostanu sestara mostarske provincije u
Bijelome Polju. Iz naše Provincije sudjelovale su odgojiteljice s. Karolina Bašić i s. Milka
Čotić te provincijalna predstojnica s. Leonka Bošnjak Čovo.
Susret hrvatske katoličke mladeži
U Dubrovniku je 26. i 27. travnja održan susret hrvatske katoličke mladeži. Sudjelovalo je i
nekoliko naših sestara s mladima iz zajednica i župa u kojima djeluju. Sestre u Trpnju su
tom prigodom primile na noćenje trojicu svećenika i dvojicu bogoslova koji su bili s
mladima na susretu.
Kanonski pohod vrhovne predstojnice
Kanonski pohod vrhovne predstojnice s. Klare Šimunović našoj Provinciji, zajednicama u
Hrvatskoj, odvijao se od 28. travnja do 7. lipnja 2014. godine. Sestre u DR Kongu s. Klara
će pohoditi u jesen ove godine, a sestre u Njemačkoj sljedeće godine.
Diplomirala
S. Helena Rašić je 29. travnja 2014. godine diplomirala na Učiteljskom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za odgojiteljski studij, s radom pod naslovom Uskrs u
likovnom izričaju djece predškolske dobi, pod vodstvom doc. art. Luke Petrača.
Zlatni jubilej sestara u Pagu
U nedjelju, 11. svibnja, proslavljena je 50. obljetnica života i djelovanja sestara u Pagu.
Tom prigodom blagoslovljena je obnovljena sestrinska kuća i kapela te kip sv. Leopolda
Mandića, komu je kapela posvećena. Prigodni program Pola stoljeća Franjine čipke i
8
ODJECI 2/2014.
euharistijsko slavlje, koje je predvodio nadbiskup zadarski mons. Želimir Puljić, bilo je u
zbornoj crkvi Uznesenja BDM. Na slavlju se okupilo pedesetak sestara zajedno s
provincijalnom predstojnicom s. Leonkom Bošnjak Čovo i vrhovnom predstojnicom s.
Klarom Šimunović.
20 godina Dječjeg vrtića Jordanovac
U subotu 24. svibnja svečano je obilježena 20. obljetnica djelovanja Dječjeg vrtića
Jordanovac u sklopu našega samostana u Zagrebu. Euharistijsko slavlje predvodio je vojni
biskup mons. Juraj Jezerinac. Uz prigodni program koji su izvela djeca, predstavljena je i
slikovnica Vrtić na brežuljku.
Diplome i nagrade Dječjem vrtiću u Kaštel Lukšiću
I ove godine na Kaštelanskom prazniku cvijeća, u okviru 27. Eko natjecanja odgojnoobrazovnih ustanova, u kategoriji dječjih vrtića prvo mjesto i diploma za najljepši okoliš
dodijeljena je našem vrtiću u Kaštel Lukšiću.
Na 5. Maloj vatrogasnoj olimpijadi, koja se u organizaciji DV Kaštela i DVD Gomilica
održala 9. svibnja na stadionu GOŠK–a u Kaštel Gomilici, naše Pčelice zauzele su 2.
mjesto.
Nagrade i priznanja
U povodu Dana grada i blagdana sv. Dujma, dana 6. svibnja u Hrvatskom narodnom
kazalištu u Splitu je održana svečana sjednica Gradskog vijeća na kojoj su dodijeljene
nagrade Grada. Između brojnih nagrada, osobna nagrada dodijeljena je našoj s. Emi
Damjanović za nesebično pomaganje najpotrebitijima u gradu, a skupna nagrada
dodijeljena je Zboru mladih i komornom orkestru župe Gospe od Zdravlja pod vodstvom
fra Stipice Grgata i naše s. Zorislave Radić za uspješno djelovanje na području zbornog
pjevanja.
U prigodi Dana Grada Knina i blagdana sv. Ante, Gradsko vijeće dodijelio je javna
priznanja Grada pravnim i fizičkim osobama za iznimna dostignuća i doprinos od osobitog
značenja za razvitak i ugled Grada. Između ostalih, Plaketu Grada dobila je s. Marija Ivana
Oltran za osobite uspjehe u razvoju društvenih odnosa i samoprijegoran rad s mladima u
crkvenom zboru župe sv. Ante u Kninu.
Seminar za juniorke
U Duhovno-obrazovnom centru Marijin dvor u Lužnici održan je 16. i 17. svibnja seminar
za sestre juniorke na razini HKVRPP. Voditelj seminara na temu Novost Evanđelja u
redovništvu i u svijetu bio je o. Zvonko Šeremet, SCJ. Na seminaru su sudjelovale sve četiri
naše sestre s privremenim zavjetima: s. Nada Dolić, s. Mirjana Puljiz, s. Dragica Karlić i s.
Marina Fuštar.
9
ODJECI 2/2014.
Vijećanje redovničkih odgojitelja
U Duhovno-obrazovnom centru Marijin dvor u Lužnici 26. i 27. svibnja održano je 43.
Vijećanje redovničkih odgojitelja i odgojiteljica na temu Kako psihologija (psihoterapija)
danas može pomoći posvećenim osobama u ljudskom i duhovnom dozrijevanju. Predavanja
je održao prof. dr. Amedeo Cencini, psiholog i psihoterapeut. Iz naše Provincije na
Vijećanju je sudjelovala s. Karolina Bašić.
Sjednica Vijeća franjevačkih zajednica
U samostanu Družbe milosrdnih sestara svetog Križa u Đakovu održana je 27. svibnja
2014. sjednica Vijeća franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Na sjednici
je sudjelovala i naša provincijalna predstojnica s. Leonka Bošnjak Čovo.
Plenarno vijeće Družbe 2014.
Plenarno vijeće Družbe na temu Bit ćete mi svjedoci sve do kraja zemlje (Dj 1,8) održat će
se od 25. kolovoza do 6. rujna u kući matici u Mariboru. Uz provincijalnu predstojnicu iz
naše Provincije na Plenarnom vijeću sudjelovat će izabrana zastupnica s. Natanaela
Radinović.
Jubileji redovničkog života
Četiri sestre koje ove godine slave zlatni jubilej redovničkoga života: s. Bonifacija Barun, s.
Terezina Bašić, s. Gracija Damjanović i s. Darija Bota, hodočastile su od 10. do 19. svibnja
u Asiz i Rim. U Rimu su na Farnesini bile na proslavi 50. obljetnice djelovanja škole Sacro
Cuore naših sestara Rimske regije.
Sestre koje ove godine slave 60., 50. i 25. obljetnicu redovničkog života te sestre koje
navršavaju 10 godina od polaganja doživotnih zavjeta imat će zajedničku duhovnu obnovu
od 25. do 30. kolovoza u našem samostanu u Zadru. Prva tri dana voditelj je fra Domagoj
Runje, OFM, na temu Franjevačke kreposti, a sljedeća tri dana o. Jozo Milanović, OSB, na
temu Zajedništvo u redovničkoj zajednici.
Proslava jubileja redovničkog života bit će u provincijalnom središtu u Splitu uoči blagdana
Male Gospe, u nedjelju 7. rujna.
Proslava 100. obljetnice na Lovretu
Stoljetni jubilej života i djelovanja sestara na Lovretu u Splitu svečano ćemo proslaviti na
svetkovinu sv. Franje.
10
ODJECI 2/2014.
ZBIVANJA I OSVRTI
SESTRINSKO ZAJEDNIŠTVO – ZNAK NADE
Kanonski pohod vrhovne predstojnice s. Klare Šimunović našim sestrinskim zajednicama u
Hrvatskoj odvijao se od 28. travnja do 7. lipnja 2014. godine. Prema Zaključnom
dokumentu zadnjega Vrhovnog kapitula U nadi budite radosni (Rim 12,12), okvirna je
tema kanonskog pohoda bila Sestrinsko zajedništvo - znak nade. Nakon pojedinačnih
razgovora sa sestrama, s. Klara je u svakoj zajednici upriličila i zajednički susret, a u
završnici pohoda zajedničke susrete sestara iz više zajednica, i to u većim centrima: Zadar,
Zagreb i Split. Održani su također susreti s pojedinim skupinama sestara: kućnim
predstojnicama, pročelnicama provincijskih vijeća i voditeljicama sekcija te s
provincijalnom upravom.
U osobnim razgovorima sa sestrama, a osobito u zajedničkim susretima promicala je temu
pohoda Sestrinsko zajedništvo - znak nade, potičući na zauzetije življenje zajedništva u
svakodnevici, osobito zajedničkih liturgijskih slavlja. Neumorno je posvješćivala da je
sestrinsko zajedništvo naše zvanje kojemu smo pozvane dati proročku dimenziju, u sredini
u kojoj živimo i u apostolatu koji vršimo. Važno je željeti živjeti zajedno, pronalaziti
smisao, nadu unutar svoje zajednice kako bismo bile autentičan znak Božje prisutnost na
svakom našem radnom mjestu.
U zajedničkim susretima s većim skupinama sestara, s. Klara je na temelju razgovora iz
osobnih susreta sa sestrama, a prema Konstitucijama Družbe i Zaključnom dokumentu
Vrhovnog kapitula, iznijela nekoliko odrednica na temu pohoda u želji da nas potakne na
iskreniji život u zajednici i plodnije apostolsko djelovanje.
Pozvala je da se prisjetimo početaka svoga hoda za Kristom, trenutka zahvaćenosti
Kristom, odgovora na njegov poziv, te drugoga poziva – poziva u zajedništvo/sestrinstvo, u
konkretni oblik zajedničkoga života prema karizmi vlastite Ustanove. Po Franjinu primjeru,
kojemu je sam Svevišnji objavio da živi - on i njegovi drugovi - po načinu svetoga
Evanđelja, pozvane smo sestrinstvo prihvaćati i živjeti kao dar, kao uzajamnost. Pozvane
smo uvijek iznova sebe tražiti u zajednici i od nje i s njom živjeti, jer - i ja sam zajednica!
Ne htjeti biti dio vodi u otuđenje od zajednice i od sebe. Otuđenje se, između ostaloga,
odražava kroz težnju za uspjehom na osobnom planu koja je siguran put u individualizam.
Različitost među nama je u službi izgradnje osobnog identiteta, pomaže osobi da se
definira. Stoga je potrebno njegovati i vrednovati različitosti, kroz međusobno prihvaćanje,
zahvalnost i poštovanje, a istovremeno čuvati se od individualizma i udaljavanja.
Pozvala nas je da prijeđemo od života u zajednici/zajedničkog života do zajedništva života,
jer od nas se očekuje uvjerljivo evanđeosko svjedočanstvo zajedničkoga života. Istaknula je
da smo više potrebne zajedništva nego poslanja. Zajedništvo treba nadahnjivati i prožimati
sve naše odnose, nositi nas u susret čovječanstvu. Ono je znak koji i nama samima
posvješćuje da po životu u zajednici ulazimo u svijet s kojim se Bog povezao, među ljude
koje toliko ljubi da je dao svoga Sina jedinca da imaju život, da ga u izobilju imaju.
11
ODJECI 2/2014.
Živjeti zajedno nije lako. U zajedničkom životu otkrivamo vlastito siromaštvo i vlastite
slabosti, svoje granice i nesposobnost razumijevanja pojedinih osoba, blokiranost, neuredne
osjećaje, frustracije i zavisti. Stoga važnu ulogu u zajedništvu zauzimaju procesi praštanja i
pomirenja. Naše zajednice trebaju navješćivati Božje milosrđe koje nas pomiruje i čini nas
sestrama. To zahtijeva otvoreniji način sestrinskog života i stalno razlučivanje kojega nema
bez duboke molitve. U tom smislu jako je važno na poseban način voditi brigu o životu
molitve, susretima na kućnim sastancima, duhovnim susretima, prakticirati lectio divina,
više vremena posvetiti produbljenom čitanju.
Papa Ivan Pavao II. je dobro shvatio jednu od najvažnijih točaka krize redovničkoga života
kada je ustvrdio da “sva plodnost posvećenoga života ovisi o kvaliteti zajedničkoga života”.
A papa Franjo nas u apostolskoj pobudnici Radost evanđelja potiče i upozorava:
Dopustimo da nas oblikuje i mijenja Duh Sveti. Ne dopustimo da nam se ukrade evanđelje!
Ne dopustimo da nam se ukrade ideal sestrinske ljubavi! Ne dopustimo da nam se ukrade
zajedništvo! Ne dopustimo da nam se ukrade nada! Ne dopustimo da nam se ukrade
misionarska snaga!
U prigodi kanonskog pohoda vrhovna predstojnica se susrela i s (nad)biskupima
(nad)biskupija na području kojih žive i djeluju naše sestre. U Biskupskom ordinarijatu u
Dubrovniku susrela se s biskupom dubrovačkim mons. Matom Uzinićem, koji je ujedno i
predsjednik Vijeća HBK za ustanove posvećenoga života. U prigodi proslave 50. obljetnice
djelovanja sestara u Pagu susrela se s nadbiskupom zadarskim mons. Želimirom Puljićem,
predsjednikom HBK. U Nadbiskupskom ordinarijatu u Splitu s. Klara se susrela s
12
ODJECI 2/2014.
nadbiskupom splitsko-makarskim mons. Marinom Barišićem. U Nadbiskupskom dvoru u
Zagrebu vrhovnu predstojnicu je primio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. S.
Klara ih je upoznala s našom Družbom, njezinom povijesti i karizmom te sadašnjim
životom i djelovanjem sestara diljem svijeta, osobito vezano uz karizmu naše Družbe odgoj i obrazovanje djece i mladeži. S obzirom na karizmu naše Družbe svi su izrazili želju
i potrebu, ali i poteškoće, osnivanja katoličkih škola, osobito osnovnih škola, u svojoj
(nad)biskupiji, nadajući se u tome suradnji redovnica.
Susrela se s. Klara i s provincijalom Franjevačke provincije presvetog Otkupitelja fra
Joškom Kodžomanom, provincijalom franjevaca trećoredaca glagoljaša fra Nikolom
Brunom, te s gvardijanima samostana u kojima naše sestre djeluju, a ponegdje i sa
župnicima i drugim suradnicima sestara.
S. Marija Petra Vučemilo
13
ODJECI 2/2014.
SUSRET HRVATSKE KATOLIČKE MLADEŽI U DUBROVNIKU
Na ovogodišnjem Susretu hrvatske katoličke
mladeži (SHKM) koji se održao 26. travnja u
Dubrovniku pod geslom Na slobodu pozvani
prisustvovale su i sestre naše zajednice. S. Darija
Bota, s. Danijela Kovačević, s. Antonela Malenica,
s. Rita Maržić i s. Lidija Matijević sudjelovale su
sa skupinom mladih u okviru župe ili škole u kojoj
djeluju.
Susret je započeo okupljanjem mladih i volontera
na prilazu u Dubrovnik. Neki su započeli svoje
hodočašće već dan ranije ili u vrlo ranim jutarnjim
satima. Prema rasporedu, svaka skupina je imala
određeno vrijeme za slobodnu šetnju i
razgledavanje Dubrovnika. Program je održavan u
svim muzejima i crkvama starog dijela grada, na
ulicama i trgovima. Unatoč kišovitom vremenu,
procesija je krenula u 14 sati ispred Sv. Vlaha.
Svečano liturgijsko slavlje održano je u luci Gruž
koje je predvodio mons. Mate Uzinić, biskup
dubrovački u koncelebraciji velikog broja
svećenika i većine hrvatskih biskupa. Glazbeni
okvir preuzeo je zbor i instrumentalni ansambl okupljen za ovu prigodu. Misno čitanje
otpjevao je u tradicijskom stilu pjevač s Korčule.
Nakon liturgijskog slavlja odvijao se drugi dio programa. Zbog pomanjkanja prostora u
starom dijelu grada organiziran je program i u okolici Dubrovnika, kao i na otocima. Mladi
iz južnog dijela Hrvatske imali su priliku pratiti program u prijepodnevnim satima. U
večernjim satima, mladi iz Splitsko-makarske nadbiskupije uputili su se na Pelješac,
Korčulu i Mljet na noćenje. U nedjelju su svi prisustvovali jutarnjoj sv. misi u župi u kojoj
su smješteni, a nakon toga upriličen je kratki prigodni program od strane domaćina upoznavanje povijesnih i prirodnih znamenitosti, razgledavanje okolice i druženje s
domaćinima.
Susretu je prisustvovalo 35.000 mladih iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine,
Austrije i Njemačke. Ovakav način druženja katoličke mladeži važan je za međusobno
upoznavanje i povezivanje onih koji se pripremaju jednoga dana preuzeti odgovornost u
našoj domovini. U ležernom mladenačkom druženju mladi slušaju Božju riječ i prisustvuju
liturgiji, te im se tako na nenametljiv način oblikuju stavovi i njeguju kršćanske vrednote
koje su nužne za budućnost Crkve i naroda.
S. Lidija Bernardica Matijević
14
ODJECI 2/2014.
SUSRET SESTARA KATEHISTKINJA,
SAKRISTANKA I VODITELJICA LITURGIJSKOGA PJEVANJA
Svake godine održava se susret katehistkinja, sakristanka i voditeljica liturgijskoga pjevanja
koji je podijeljen u dva dijela: radni u siječnju i rekreativni početkom svibnja. Susreti,
izmjena iskustava, razgovori i zajednička liturgijska slavlja nužna su za ostvarivanje dobre
komunikacije i života u zajednici.
Drugi dio ovogodišnjeg susreta, 2. svibnja, započeo je okupljanjem u lovretskoj zajednici te
putovanjem prema Visovcu gdje nas je dočekao gvardijan fra Mate Gverić. Uslijedilo je
predavanje o povijesti samostana u kojem je danas smješten novicijat franjevačke
provincije Presvetog Otkupitelja. Samostan je i prije dolaska franjevaca služio kao posebno
odvojen prostor za razmatranje i povlačenje u osamu. Prostor oko samostana uređen je kao
prekrasan botanički vrt s rijetkim i egzotičnim biljkama. Turističkim grupama omogućen je
posjet crkvi i muzeju, upoznavanje povijesnih znamenitosti i razgledavanje botaničkog vrta.
Nakon predavanja uslijedilo je liturgijsko slavlje koje je predvodio gvardijan fra Mate u
samostanskoj crkvi. U ugodnom druženju proveli smo prijepodnevne sate. U drugom dijelu
razgledavanja prirodnih ljepota ovoga kraja sestre su imale priliku uživati u vožnji
brodicom do Roškog slapa. Na liticama okolnih stijena i u nedirnutoj prirodi raste
prekrasna vegetacija uklopljena u biološki lanac divljih i prilagođenih životinjskih vrsta.
Odnedavno je primijećena skupina ovaca i koza koje su podivljale i tako preživjele u
divljini u potpuno nepristupačnim prostorima. Nakon zajedničkog ručka, u
poslijepodnevnim satima uputile smo se u razgledavanje dijela slapova Krke, a na povratku
upriličena je šetnja Skradinom.
Ovom rekreativnom susretu prisustvovalo je 16 sestara iz Splita, Sinja, Kaštel Lukšića,
Zadra i Knina. Svake godine planira se posjet različitim mjestima. Nakon radnih zimskih
mjeseci potrebno je uhvatiti kratki predah koji je svima potreban kao prikupljanje energije
za završetak školskih i župnih obveza.
S. Lidija Bernardica Matijević
ŽUPAN U SIGURATI
U srijedu 7. svibnja župan dubrovačko-neretvanske županije Nikola Dobroslavić u pratnji
v.d. pročelnice za kulturu, znanost, obrazovanje i šport Marijete Hladilo posjetio je naš
samostan u Dubrovniku. U obilasku crkvice Preobraženja Gospodinova i samostanske
zbirke bio je iznenađen i zadivljen brigom sestara koje čuvaju i njeguju kulturno blago
samostana.
U ugodnom kraćem razgovoru sa sestrinskom zajednicom upoznao se s poviješću tog
starodrevnog samostana i djelovanjem sestara.
Nakon zajedničkog obilaska zajedno smo se družili u sestrinskoj blagovaonici. Župan je
izrazio svoju zahvalnost sestrama za sve dobro koje čine u ovom samostanu i u gradu
Dubrovniku.
S. Franka Babić
15
ODJECI 2/2014.
NAGRADE ŽUPANIJE I GRADA
Povodom Dana županije Splitsko-dalmatinske, 14. travnja, u Muzeju hrvatskih arheoloških
spomenika u Splitu održana je svečana sjednica Županijske skupštine, nakon koje je
uslijedila svečanost dodjele osobnih i skupnih nagrada te nagrada za životno djelo. Sjednici
su nazočili brojni uzvanici iz društvenog, političkog, kulturnog i vjerskog života Županije,
kao i gosti iz drugih županija i gradova. Taj važan događaj i proslavu svojim nastupom
uzveličao je Mješoviti zbor mladih i komorni orkestar Gospe od Zdravlja pod ravnanjem
fra Stipice Grgata i uz pratnju naše s. Zorislave Radić. Zbor nije pozvan samo da uzveliča
slavlje, on je bio dionik slavlja – laureat za nagradu!
“Mješoviti zbor mladih i komorni orkestar Gospe od Zdravlja Split kontinuirano djeluje od
1994. godine pod vodstvom uglednog skladatelja, glazbenog pedagoga i dirigenta fra
Stipice Grgata i orguljašice s. Zorislave Radić, okupljajući mladež Splita i okolice oko
visoko vrijedne sakralne glazbe. U gotovo dvadeset godina svoga djelovanja, u radu Zbora i
Orkestra sudjelovalo je nekoliko stotina mladih koji su tako stjecali nova glazbena znanja i
neprocjenjiva iskustva. Jednako tako svojim su djelovanjem promicali i promiču istinske
duhovne i moralne vrijednosti. Kroz svoje djelovanje ostvarili su temeljne ciljeve:
okupljanje mladih i rast u vjeri i humanosti, odgoj mladih u glazbenoj kulturi, pedagoškosocijalni odgoj, promocija hrvatskog nacionalnog identiteta i kulture. Uz redovito
muziciranje u liturgijskim slavljima, Zbor i Orkestar svake godine priređuje nekoliko
svečanih koncerata koji su uvijek toplo primljeni kako od publike tako i od stručne javnosti.
Zbor i Orkestar s velikim uspjehom djeluje i u Danima duhovne glazbe Cro patria u Splitu.
Ovo je najdugovječniji mješoviti pjevački zbor mladih u gradu Splitu koji kao i Komorni
orkestar ove godine obilježava 20. godišnjicu djelovanja.” Ovim riječima predstavljen je
zbor mladih Gospe od Zdravlja u prigodi dodjele nagrade Splitsko-dalmatinske županije
tom vrijednom zboru.
Rijetko se to događa, pa je utoliko i važnije istaknuti, da iste godine ista osoba ili skupina
dobije i županijsku nagradu i nagradu Grada. Ove godine to se dogodilo, uz našu s. Emu o
čemu je bilo riječi u prošlom broju Odjeka, i spomenutom Zboru. Među ostalim laureatima
nagrade Grada bili su, dakle, s. Ema i Zbor mladih Gospe od Zdravlja. Nagrade su
dodijeljene u HNK Split uoči Sudamje, 6. svibnja u vrlo svečanoj ceremoniji kojoj je
nazočio predsjednik Republike Ivo Josipović, predsjednik hrvatskog Sabora Josip Leko,
splitsko-makarski nadbiskup dr. Marin Barišić, brojni saborski zastupnici, gradonačelnici,
te drugi uzvanici iz društvenog, političkog, vjerskog i kulturnog života Grada i Republike
Hrvatske. Dodjeli nagrada u HNK nazočila je, uz provincijalnu predstojnicu s. Leonku
Bošnjak Čovo i nekolicinu sestara, i vrhovna predstojnica s. Klara Šimunović koja je
upravo tih dana započela službenu kanonsku vizitaciju našoj Provinciji. Taj nesvakidašnji i
za nas vrlo neobičan događaj zbog nagrađenih dviju naših sestara, s. Eme i s. Zorislave, s
pravom nas je ispunjao ponosom i radošću.
U kontekstu društvenih događanja u Gradu i Županiji, pa i šire, upravo ova priznanja bude
nadu da se prave vrijednosti, neumoran rad, požrtvovnost mogu i trebaju promovirati, te da
je pohvalno da su ovdje priznate od oprečnih političkih čimbenika. To je još jedan znak da
sve što je vrijedno, dobro, plemenito, sve u što je utkan strpljivi i samozatajni rad, ima
smisao i svoju trajnu vrijednost te da može biti razlogom ujedinjavanja oko istih ciljeva.
Ne bismo li ih više trebali prepoznavati, cijeniti i zajedno se radovati?!
S. Mirja Tabak
16
ODJECI 2/2014.
DUHOVNA OBNOVA U LEĆEVICI
Na prijedlog sestara, ovogodišnji predvoditelj mjesečnih duhovnih obnova sestrinske
zajednice u Sinju fra Domagoj Runje svesrdno je prihvatio da se svibanjska, a ujedno i
zadnja ovogodišnja obnova, održi u župi Lećevica. Kao pravi župnik domaćin, rado nas je i
bratski ugostio u župnoj kući. Uz župnika na kućnom pragu dočekao nas je i mačak Žuti,
koji nas je u maniri vjernoga kućnoga ljubimca kasnije pratio u šetnji do župne crkve.
Po dolasku u zelenu lećevačku oazu koja je poprilično udaljena od vreve i užurbanosti
života, ali, prema riječima župnika, ne i neposjećena, u drevnoj kapelici imale smo svetu
misu. Kapelica je posvećena Gospi Lurdskoj. Sagrađena je u neposrednoj blizini župne
kuće a prvotno je, kad je konj župniku bio glavno, ako ne i jedino, prijevozno sredstvo bila
štala za župnikova konja. I u tomu nema ništa loše, rekao je fra Domagoj, jer u evanđeljima
čitamo da se Isus upravo u štali rodio. Tako je simbolika štale jača strana te kapelice.
U propovijedi fra Domagoj je posvijestio Marijinu ulogu i primjer za vjernički život. Na
zanimljiv se način dotaknuo proslave 300. obljetnice Gospine čudesne obrane Sinja i usput
“pohvalio” da se na području njegove župe nalazi kapelica podignuta u čast Gospe Sinjske
koja ove godine slavi 100. godišnjicu. Kako bi joj obnovili sjaj, vjernici su odlučili
poduzeti potrebne radove a izvodit će ih provjereni radnik Osman. Taj vjernik islamske
vjeroispovijesti od malih je nogu od svoga oca poučen da Gospu treba spominjati s
poštovanjem jer je ona Prorokova majka, kako u islamu nazivaju Isusa. Zanimljiva
slučajnost ili, pak, neki znak!
Na temelju povijesnih činjenica koje se spominju u događaju čudesne obrane Sinja, fra
Domagoj drži da su Turci kod opsade prepoznali Ženu koju su vidjeli da hoda po zidinama
Grada. Prepoznali su je i povukli se iz sinjskoga polja. S puno poštovanja prema islamu fra
Domagoj je, u ekumenskom duhu, izrazio žaljenje što dodirne točke islama i kršćanstva
nisu dovoljno spoznate.
Nakon svete mise fra Domagoj nas je ugostio i s puno drage bratske jednostavnosti počastio
domaćom hranom. Najvišu ocjenu, uz puno pohvalnih riječi, dobio je kruh kojega je za nas
sam pripremio. Dakako, pohvala nije ostala samo na riječima. Potvrdile smo je i djelima.
Kratka polusatna šetnja do crkve i natrag dobro nam je došla. Vidjele smo da lećevačka
oaza krije još puno crkvica koje se mogu posjetiti ali i da je bogata šparogama koje smo s
velikim guštom brale i na brzinu kiticu ubrale. Sudeći po dojmovima, ovo bi mogla biti
prva duhovna obnova u tom kraju. Živi bili, pa se opet na istom mjestu duhovno kripili i
ovako družili!
S. Natanaela Radinović
17
ODJECI 2/2014.
SUNCE S KARDINALOM BOZANIĆEM
Prigodom 25. obljetnice biskupskog imenovanja zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa
Bozanića, u organizaciji Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi, u subotu 10.
svibnja u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati održana je svečana akademija. Program
akademije osmislili su i pripremili vjeroučitelji i drugi prosvjetni djelatnici odgojnoobrazovnih ustanova s područja Zagrebačke nadbiskupije sa svojim učenicima.
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić za biskupa je imenovan 10. svibnja 1989.
godine, a 25. lipnja iste godine kardinal Franjo Kuharić zaredio ga je za biskupa u krčkoj
katedrali. Godine 1997. postaje zagrebački nadbiskup.
Na svečanoj akademiji sudjelovao je i Dječji zbor Sunce župe Majke Božje Lurdske. Pod
stručnim vodstvom s. Željke Čeko izveli su dvije kompozicije: Dolazim ti, Gospodine i
Neka te Gospodin blagoslovi.
Nadbiskup Bozanić toplo se zahvalio svima, a posebno djeci riječima: “Lijepo je biti u
Crkvi, i lijepo je služiti u Crkvi. Drago mi je da ste se vi djeco, učenici, mladi, danas
okupili. Imenovanje za biskupa je jedan početak, a mogu reći da ste i vi početak. Vi ste
jedan lijepi, novi početak nečega što će se sigurno dogoditi u našoj Crkvi, u našoj katedrali
u Zagrebu, u našoj Hrvatskoj, u našem hrvatskom narodu. Danas se puno govori o nadi i
beznađu, ali ja nosim u svom srcu veliku nadu. Razlog te nade ste upravo vi djeco, koji ste
novi početak. Novi početak u našem društvu, u našoj Hrvatskoj, a to ste upravo zbog toga
jer ste u Crkvi. Jer Crkva želi služiti tom lijepom početku. Lijepo je biti u Crkvi. Ono što
jesmo i što smo postigli zahvalimo Crkvi. Crkva je ta koja nam svima pomaže da budemo u
službi čovjeka. Budite ponosni što ste članovi Katoličke Crkve. Čuvajte uvijek vjeru u
svom životu jer ona je vodič, ona je svijet. Svima velika hvala.”
Na kraju su svi sudionici svečane akademije zajedno zapjevali Krist na žalu.
Ana Sutlović
18
ODJECI 2/2014.
POLA STOLJEĆA FRANJINE ČIPKE
U nedjeljno poslijepodne, 11. svibnja, upriličena je proslava 50. obljetnice života i djelovanja
sestara u Pagu. Okupile su se sestre pristigle iz Splita, Zagreba, Zadra, Kaštel Lukšića, Sinja i
Omiša, najprije u našoj kući, zajedno s dobročiniteljima i prijateljima sestara. U 16 sati bio je
blagoslov obnovljene kuće i kapele te kipa sv. Leopolda Mandića, komu je kapela posvećena,
a dar je župnika i župne zajednice. Liturgijski obred blagoslova predvodio je župnik don
Zdenko Milić uz asistenciju župnog vikara don Tomislava Planinića.
Nakon molitve blagoslova ugodno druženje u sestrinskoj kući nastavilo se za stolom, što su
ga sestre paške zajednice i prijateljske ruke marnih Paškinja priredile uz brižnu kućnu
predstojnicu s. Tamaru, koja je s puno žara i zauzetosti organizirala cijelu svečanost.
U 18 sati u zbornoj crkvi Uznesenja BDM priređen je prigodni program Pola stoljeća
Franjine čipke, za koji je tekst napisao don Dario Tičić, rođeni Pažanin. Uz taj tekst mladi su
uprizorili dolazak prvih sestara u Pag. Tri djevojke obučene u habit kakav su tadašnje sestre
nosile, praćene župnikom, Pažankama i Pažanima u narodnoj nošnji, ušle su u crkvu uz
zvonjavu crkvenih zvona i zvuk brodske trube. Župni zbor, zbor mladih i zbor djece obogatili
su program prigodnim pjesmama. Crkva je bila puna vjernoga puka među kojim je bilo
pedesetak naših sestara zajedno s vrhovnom predstojnicom s. Klarom Šimunović i
provincijalnom predstojnicom s. Leonkom Bošnjak Čovo. I dvije, od tri sestre koje su prije
pedeset godina prve došle u Pag, s. Ambrozija Ćaleta i s. Božena Duvnjak, ganute do suza
prisjećale su se dugog i neizvjesnog putovanja do Paga, dolaska i radosnog dočeka
razdraganoga puka te prvih dana života u Pagu. I danas, kao da je čitavi Pag pohrlio sestrama
19
ODJECI 2/2014.
izraziti zahvalnost za minule godine suživota, zajedništva, suradnje, za sve njihove žrtve,
ljubav iskazanu, ali i nadu u buduću blagotvornu prisutnost u njihovom gradu.
U 18.30 sati svečano euharistijsko slavlje predvodio je i prigodnu homiliju održao
nadbiskup zadarski mons. Želimir Puljić. U koncelebraciji su bili bivši župnici Paga i
svećenici rođeni na otoku Pagu. Na početku je nadžupnik don Zdenko srdačno pozdravio
sve prisutne, a na kraju je provincijalna predstojnica s. Leonka sve pozdravila i izrazila
zahvalnost za ovo veličanstveno slavlje.
Zajedništvo se iz crkve jednostavno preko trga “prelilo” u Knežev dvor i nastavljeno uz bogat
prigodni domjenak za sve koji su se okupili u znak poštovanja i zahvalnosti sestrama za pola
stoljeća “šivanja čipke” apostolskoga djelovanja u njihovome Gradu i na otoku Pagu.
S. Marija Petra Vučemilo
20
ODJECI 2/2014.
Prigodni program
PEDESET GODINA FRANJINE ČIPKE
Pjesma: Nebo zemlja svemir cijeli
I tako, te davne 1964. godine, u vrijeme održavanja II. vatikanskog sabora, što ga otvori
sveti Ivan XXIII., papa, a kojim je ravnao papa Pavao VI., na kormilu Crkve zadarske bio
je, blage uspomene, nadbiskup Mate Garković. Uz njegovu blagonaklonost, paški
nadžupnik Grgo Batur, moli upravu Provincije školskih sestara franjevaka u Splitu, da se
odobri djelovanje sestara u Pagu. I bi uslišana molba njegova, otvorenošću uprave i
spremnošću sestara. Sestre započeše rad u ovom gradu kamena i soli.
Danas, svibanj, procvali, u mjesecu Majke Božje, kad su po vrtovima ruže u cvatu, a po
Katinama i prema Uhlincu milijuni cvjetova u simfoniji mirisa, a loza po paškim obroncima
već zadobiva konture plodna vinograda, prisjećamo se dolaska prvih sestara Ambrozije,
Božene i Celine. Franjine duhovne kćeri, iz Splita dođoše do Karlobaga, a onda,
legendarnim trajektom, jednostavno Vangom zvanim, doploviše do paške rive, u veljači kad
u našem Pagu naizgled zavlada sivilo.
Nije to omelo starice u fuštanima, čipkarice neosunčanih profila. Težaci s paških polja soli,
mladost i djeca, očevi i majke, na čelu s don Grgom i presvijetlim kanonikom paškim,
Felicinovićem, uz zvonjavu Vele crkve, dočekaše tri Marije u svojoj sredini.
Pjesma: Veselo kročim stazom života
U skroman stan, odmah uza zvonik, ali grijan ljubavlju paškoga puka, sestre su započele
šiti čipku Franjina puta, služiti Bogu i braći ljudima. Preuzele su službu sakristanke,
katehezu djece i mladeži, vođenje pjevanja, a njihova molitva i žrtva, bili su njihovi punti
od čipke, koju su započele pred 50 ljeta. I u tu čipku ušila je sebe i svoj život, naša paškinja
sestra Rita Maržić.
Franjine čipke, Siromaška, kojega papa počasti, Petar naših dana, uzevši mu ime - Franjo.
Pjesma: Primi me, Gospodine
Zlatnu su rožetu sašile, pred Bogom danas zahvalne, za pedeset godina, pola stoljeća života
i rada u gradu Majke Božje od Staroga Grada, u gradu tradicije i običaja naših, tanca, kola,
Robinje i našega karnevala, svega onoga što ovu sredinu čini posebnom, neponovljivom i
koju se jednostavno mora voljeti, jer je takva u svom identitetu.
U korijenu kršćanska, u duši humana, ljudski ranjiva, ali Božanskim milosrđem otvorena,
za poticaje nove.
Pjesma: Gospe ribara, težaka
Sestre su danas u kući Fabijanić, Jure i Helen. Čuvaju na njih uspomenu i svojim
svakodnevnim radom i žrtvom zahvaljuju na tom daru koji od njih primiše.
Od 1964. traje procesjon sestara, koje su ovdje dale svoj punat! Neke su već zakoračile u
onostranost, poput nedavno preminule naše Nevajke, s. Ljudevite Šonje i s. Celine
Dragojević, koja je došla među prvima. Nebeski im mir!
21
ODJECI 2/2014.
Naše tri Marije, sestre Ilinka, Ivona i Tamara, one su danas među nama, sa svima,
zahvaljujući Bogu, za pola stoljetno bivovanje, u ovoj postojbini soli, kamena i čipke.
Sveti oče Franjo, tebi danas izručujemo ovu čipku spomena, zahvale i molbe, da pratiš
djelo svojih sestara, po pjesmi stvorova, po uzdarju Neba, u pashalnom misteriju
nepobjediva Života, za godine nove i za svu vječnost! Mir i dobro!
Pjesma: Tebe Boga hvalimo
Don Dario Tičić
Zadar, o 50. obljetnici dolaska sestara u Pag
22
ODJECI 2/2014.
PROPOVIJED NADBISKUPA ZADARSKOGA
u prigodi 50. obljetnice dolaska Školskih sestara sv. Franje u Pag (1964.-2014.)
Danas liturgija slavi nedjelju Dobrog Pastira
kada Crkva posebice moli Gospodara žetve
neka pošalje radnike u žetvu svoju. Školske
sestre sv. Franje okupile su se danas u Pagu
kako bi obilježile 50 godina svoje
nazočnosti u ovoj župi. Godišnjice su stoga
lijepa prigoda iznova doći k Isusu Dobrom
Pastiru, te iznijeti mu svoje radosti i teškoće,
napore i perspektive. Stoga, ovih dana sestre
pokušavaju otvorena i zahvalna srca iznova
čuti što im to Gospodin govori i poručuje.
Poput Marije u Betaniji i one žele iznova
sjesti do Isusovih nogu (Lk 10,39) i hraniti
se njegovim milim pogledom i dragim
riječima spasenja. U takvom ozračju one će
listati stranice prijeđenog hoda i govoriti o
svemu što je bilo tijekom zadnjih pedeset
godina. Ponizna duha iznosit će ono dobro
što su kao sestre učinile u ovom gradu i
nadbiskupiji. I pri tom neće kriti osjećaje
zahvalnosti prema Onomu koji je u svemu tome glavni pokretač: On, Isus Krist, njihov
zaručnik, zaljubljenik duše njihove.
Zbog toga stanovnici ove župe i Grada žele istaknuti kako “ne prestaju zahvaljivati
Gospodinu” otkada su upoznali njihovu vjeru i djelotvornu ljubav, te u ovom svečanom
trenutku moliti neka im Otac Slave udijeli duha mudrosti kako bi ponavljale: Koje li nade i
bogate slave u baštini njegovoj među svetima, i koje li prekomjerne veličine u moći
njegovoj (usp. Ef 1,18-19).
Jubileji pružaju prigodu prelistati arhiv djelovanja, prikupiti i pribilježiti značajnije podatke
po kojima će i drugi moći nešto doznati. To je zapravo vremensko portretiranje kada se
unose osnovni prepoznatljivi podaci po kojima nas i drugi prepoznaju. No, godišnjice s
kršćanskog gledišta promatrane nisu nikakav nostalgični vapaj za onim što je bilo, niti
labuđi pjev nečemu što je povijest zabilježila. One su izvrsna prigoda kako bismo bolje
razumjeli odakle dolazimo, gdje se nalazimo i kamo nam je ići i dostići. Ovakvi povijesni
spomendani govore zapravo o ishodištu, povijesnom hodu i ukorijenjenosti u vremenu i
prostoru. Stoga je sveti Ivan Pavao II., kad je 1994. godine boravio u Kataniji, poručio
mladima neka “ne zaboravljaju prošlost, jer čovjek bez pamćenja i prošlosti riskira ostati i
bez budućnosti”. Pamćenje je, dakle, sastavni dio identiteta jedne obitelji, župe, redovničke
zajednice i naroda koji se smatra i naziva kršćanskim.
Kako se danas ne sjetiti onih pobožnih i hrabrih redovnica iz vremena komunističke
ideologije koje su svojim radom, molitvom i odijelom svjedočile o onome komu su
vjerovale. Neka starije sestre prenose i pričaju mlađima o svemu što su doživjele i vidjele u
tom razdoblju. Jer, one su “čuvarice kolektivnog pamćenja i privilegirani tumači
zajedničkih vrjednota i ideala na kojima se učvršćuje život zajednice” (Ivan Pavao II.,
Pismo starijima, 1. 10. 1999.).
23
ODJECI 2/2014.
Njima koje su kroz prošlih 50 godina utkivale dio svoga života i rada u povijest ovog
mjesta i župe, večerašnjom euharistijom želimo reći Bogu hvala. Bogu hvala za sve dobro
što su učinile, kao i za svjedočanstvo vjere, ufanja i ljubavi koje su pružale u tom teškom i
izazovnom vremenu.
No, časne sestre ne žele graditi budućnost na lovorikama slave i zasluga. Svjesne kako su
“službenice beskorisne” koje su činile što su bile dužne činiti, one iskrenim srcem mole
Božje oproštenje za svoje propuste i pogrješke. Dapače, svjesne toga da su zajednica
grješnika koja putuje ovom suznom dolinom, one večeras iskrenim srcem mole neka
Svemogući oprosti njihov nemar, nevjernost i promašaje. Neka pogleda na čistoću njihovih
nakana i očisti pamćenje od svega što odudara od Isusovih planova i namisli.
Euharistija koju slavimo, zapravo je sjećanje, spomen i otajstvo. Mi čvrsto vjerujemo kako
onaj isti Isus, koji se rodio u Betlehemu, živio u Nazaretu i umro u Jeruzalemu, te prošao
zemljom čineći dobro, nastavlja i danas liječiti bolesne, hraniti gladne, tješiti žalosne, obraćati
grešnike i praštati im. Istim onim milim licem i dobrim srcem gleda i nas i sluša nas.
Kad je Isus prvi put pričestio svoje apostole rekao je: “Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo.
Uzmite i pijte ovo je krv moja, novoga zavjeta koja se za vas prolijeva”. Od toga svetog i
svečanog trenutka obnavlja se isto pod svakom svetom misom. Obnavlja se na nekrvni
način milost križa i otkupljenja. Teče i struji novi Božji život koji nam je Krist zaslužio
svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Nama putnicima u ovom prolaznome svijetu potrebna
je takva neprolazna hrana. Nema, naime, ovdje trajnog prebivališta. Prolazi svijet i njegova
slava, a Gospodin je blizu.
I dok se sjećamo blagoslovljenih početaka hoda zajednice sestara u Pagu, od prije 50
godina, molimo zahvalna srca neka one iznova čuju Isusov zaručnički poziv: “Dođi i slijedi
me”. Neka nastave istim zanosom družiti se s Isusom i objavljivati ljudima milosrdno lice
Očevo, a one neka slave, žive i svjedoče o svom zaručniku da je on jedini otkupitelj
čovjeka. On, naime ima odgovore na brojna pitanja ljudi. On nosi ključeve povijesti.
Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
24
ODJECI 2/2014.
RIJEČ ZAHVALE PROVINCIJALNE PREDSTOJNICE
Po završetku euharistijskoga slavlja i
zahvale Gospodinu za blagoslovljenu
prisutnost naše sestrinske zajednice na
Pagu, dopustite mi da vam se kratko
obratim s nekoliko riječi.
Povijest naše Zajednice na otoku Pagu,
koja je započela prije pola stoljeća,
simbolički
se
povezuje
sa
sadašnjicom. Naime, prve su sestre 24.
veljače 1964. godine došle u Pag, u
grad Majke Božje od Staroga Grada.
Evo nas i danas ovdje. U Gospinom
mjesecu u zbornoj crkvi Uznesenja
Blažene Djevice Marije, poput naših
prvih sestara, utječemo se Majci za zagovor u povijesti koja nam ovdje predstoji.
U poslijepodnevnim satima blagoslovili smo obnovljenu sestrinsku kapelicu koja je
posvećena svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću a važna je za redovnički život. U njoj
zajednica crpi duhovnu snagu za svoje poslanje, uzdiže molitve Bogu za svoje potrebe i za
paški narod, s kojim i za koji živi. Blagoslovljen je i kip sv. Leopolda Bogdana Mandića
dar župe Pag, i sve to na uočnicu njegova blagdana.
Simbolika je prisutna i u broju. U Pag su došle tri sestre, najčešće ih je toliko i bilo, a i
danas su tu tri sestre. A gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, rekao je Isus, tu sam
i ja među njima (Mt 18,19). Mi smo u njegovo ime ovdje sabrani. Mislim na našu
sestrinsku zajednicu u Pagu, ali i na sve nas ovdje okupljene - na vas draga braćo i sestre
koji ste nas svojim dolaskom počastili. Uzveličali ste naše slavlje i dali molitvenu podršku
našoj franjevačkoj paškoj čipki koju sestre već pedeset godina marno šiju, kroz različite
djelatnosti. Stoga vam se iskreno zahvaljujem i sve vas srdačno pozdravljam.
Na poseban način zahvaljujem se preuzvišenom nadbiskupu Želimiru Puljiću što je izdvojio
svoje vrijeme i spremno prihvatio predvoditi ovo euharistijsko slavlje.
Hvala dekanu i nadžupniku don Zdenku Miliću što je podržao inicijativu da se ovaj zlatni
jubilej obilježi upravo u župi, s kojom su sestre od početka usko povezane. Još jednom
zahvaljujem mu se i na daru kipa sv. Leopolda Bogdana Mandića.
Hvala svećenicima koji su tijekom pedeset godina našega apostolskoga djelovanja obnašali
službu župnika u Pagu, jer su sestre na poziv župnika došle i sa župnicima redovito
surađuju.
Zahvaljujem se iskreno svim svećenicima koji su se odazvali na naš poziv i došli s nama
prinijeti hvalu Gospodinu za minulu polustoljetnu sestrinsku prisutnost. Neki su nazvali i
svoj izostanak ispričali, ali su nas u molitvu uključili.
S osjećajem sestrinske povezanosti i zahvalnosti spominjem se i dragih sestara
benediktinki. U njihovoj samostanskoj crkvi naše su prve sestre obnovile svoje redovničke
zavjete. Naše su se zajednice uzajamno pomagale, kako onda, tako i danas. Ne sumnjam da
nas i u ovom trenutku prate svojom molitvom.
25
ODJECI 2/2014.
U proteklom vremenu različite su se vlasti izmijenile u Gradu. Sestre su surađivale s onima
s kojima se moglo. Drago mi je da su među nama i predstavnici vlasti na čelu s
gradonačelnikom, koje srdačno pozdravljam.
Osobita mi je radost da je s nama i naša vrhovna predstojnica s. Klara Šimunović koja je u
kanonskom pohodu našim sestrinskim zajednicama u Hrvatskoj. Drago mi je da se njezin
pohod ostvaruje u godini kad Provincija, uz paški jubilej, obilježava još nekoliko važnih
obljetnica te imamo priliku, i na taj slavljenički način, promicati sestrinsko zajedništvo i
živjeti kao Zajednica koja uistinu zna slaviti, Život.
Danas ne bismo bili ovdje da u našoj Provinciji nije bilo i da nema sestara koje spremno
prinose svoj život i sposobnosti, svoju ljubav i žrtvu za paški puk. Svaka od njih utkala je
sebe u život ove mjesne Crkve, dala svoj bitni doprinos našoj apostolskoj prisutnosti i
oživotvorenju naše karizme na Pagu. Stoga, posebnu zahvalu izričem svakoj od njih. Neke
su ovdje među nama i s pravom ovo slavlje doživljavaju svojim. A ima i sestara koje je
Gospodin pridružio sebi u nebeskom slavlju.
Teško je sažeti i zahtjevno je predočiti njihov minuli pedesetogodišnji život i apostolat. No,
to nije obeshrabrilo don Darija Tičića. Spremno je prihvatio prirediti prigodni slavljenički
program. Uz zahvalu, čestitam don Dariju i svim izvođačima koji su za nas uprizorili
dolazak prvih sestara.
A komu su došle? Vama! Paškinjama i Pažanima, ljudima otvorena srca. Brojni od vas
pamte taj događaj i sestre. Njihov se život isprepleo s vašim te ih doživljavate svojima i
prema njima se tako i odnosite. Posebno vam se zahvaljujem na otvorenosti i suradnji s
našom zajednicom, koja je plodonosna i na način redovničkih zvanja s Paga. Zar nije
znakovito da se ovo naše slavlje događa baš na Nedjelju Dobroga Pastira - kad Crkva moli
za duhovna zvanja. Dao Bog da se još djevojaka iz vašega kraj odazove Božjem poticaju na
redovnički poziv u našoj zajednici.
Za kraj, čini mi se važnim istaknuti socijalnu dimenziju naše suradnje. Naime, na inicijativu
sestara i uz vašu svesrdnu pomoć, ruka ispružena bratu u potrebi nadišla je prostorne
granice Paga, Hrvatske pa čak i našega kontinenta. Ako netko možda ne zna, paška dobrota
i konkretna pomoć osjeća se i stvarno dijeli u Africi, točnije u DR Kongu gdje djeluju naše
sestre misionarke. Zanimljivo je da je jedna od prvih sestara misionarka upravo sa službe iz
Paga otišla u Afriku. U ovoj prigodi i to je vrlo znakovito, jer ove godine sestre
obilježavaju četrdeset godina svoga misionarskoga života s afričkim narodom.
Ispričavam se ako sam bila duga. Ali jednostavno je teško u riječi zahvale sažeti i izreći sve
dobro kojim se naša zajednica osjeća zadužena i milosti kojima je blagoslovljena.
Stoga molim da dobri Bog, po zagovoru svetoga Franje Asiškoga i svetoga Leopolda Bogdana
Mandića, blagoslovi našu pašku sestrinsku zajednicu i vas, dragi prijatelji i dobročinitelji,
dionici našega života i apostolata. A našim pokojnim sestrama i dobročiniteljima, osobito Juri i
Helen Fabijanić, neka podari vječnu radost u zajedništvu sa svetima.
Nadam se da ćemo mi sestre imati prigodu osobnoga susreta s vama, za druženja u
Kneževom dvoru.
Još jednom, hvala svima!
S. Leonka Bošnjak Čovo
Pag, 11. svibnja 2014.
26
ODJECI 2/2014.
VRTIĆ NA BREŽULJKU
U subotu 24. svibnja svečano je obilježena 20.
obljetnica djelovanja Dječjeg vrtića Jordanovac
u sklopu našega samostana u Zagrebu.
Okupile su se sestre iz raznih podružnica
zajedno s provincijalnom predstojnicom s.
Leonkom Bošnjak Čovo i vrhovnom
predstojnicom s. Klarom Šimunović koja je u
kanonskom pohodu našoj Provinciji. Uz sestre
nazočili su i uzvanici među kojima
predstavnice vjerskih vrtića iz Zagreba,
predstavnici gradskih ureda, dobročinitelji
vrtića i samostana te sva djeca korisnici vrtića
sa svojim roditeljima.
Okupljene je na početku srdačno pozdravila
provincijalna predstojnica s. Leonka. Podsjetila
je da sestre uz 20. obljetnicu vrtića na Jordanovcu obilježavaju i 70-godišnju prisutnost u
Zagrebu te je istaknula njihovu skrb za djecu u duhu karizme naše Družbe.
Euharistijsko slavlje u zajedništvu s trojicom svećenika predvodio je vojni biskup mons.
Juraj Jezerinac. U prigodnoj homiliji naglasak je stavio na odgoj djece i ulogu obitelji,
osobito majke te ulogu odgojiteljica u cjelovitom odgoju djeteta. Sestrama odgojiteljicama
je posvijestio važnost odgojnoga rada i potaknuo ih da ne klonu u tom zahtjevnom poslu
koji je dio njihovoga redovničkog poziva.
Nakon zahvalne pjesme Tebe Boga hvalimo, riječ zahvale svima koji su se odazvali na
slavlje i svima koji su na bilo koji način doprinijeli ostvarenju prigodnoga slavljeničkoga
programa, uputila je ravnateljica Dječjeg vrtića s. Sanja Stojić, koja je neumorno bdjela nad
pripremama te svim srcem i sposobnostima sudjelovala u odvijanju cjelokupnog programa.
Prigodni program s djecom pripremile su sestre zajedno sa svim odgojiteljicama i
djelatnicima vrtića. Program se odvijao na ulazu u vrtić. Predstavljena je najprije slikovnica
Vrtić na brežuljku koja je izdana u toj prigodi, a za koju je tekst i ilustracije pripremila
Brankica Blažević, pedagoginja katoličkih vrtića. U oblikovanju slikovnice sudjelovala su
vrtićka djeca svojim likovnim radovima.
I prigodni igrokaz koji su izvela djeca nosi isti naslov Vrtić na brežuljku. U njemu je
uprizoreno kako Franjo Asiški u duhu ljubavi prema svemu stvorenome razgovara s
ptičicama, a zatim dolaze tri sestre franjevke i razgovaraju o svom poslanju na
jordanovačkom brijegu. Dječjoj razigranosti i raspjevanosti nisu mogli odoljeti ni odrasli pa
su pjevali zajedno s njima. A mali brat Franjo, dječak odjeven u franjevački habit,
izgovarajući blagoslov sv. Franje Asiškoga, svojim nježnim ali ozbiljnim nastupom blago
je dotaknuo svako prisutno srce.
Osnaženi najprije na euharistijskoj gozbi kruha i riječi Božje, potom ozareni dječjim vedrim
pogledima i razdragani njihovim milozvučnim glasovima, zajedničko druženje nastavili su
svi nazočni u dvorištu vrtića uz prijateljske razgovore, srdačne susrete i zajednički objed.
S. Marija Petra Vučemilo
27
ODJECI 2/2014.
RIJEČ POZDRAVA PROVINCIJALNE PREDSTOJNICE
Hvaljen Isus i Marija!
Dragi prijatelji i uzvanici, sabrali smo se danas u zajednici školskih sestara franjevaka na
Jordanovcu kako bismo obilježili 20 godina ovoga samostana i djelovanja Dječjeg vrtića
Jordanovac. Drago mi je da i vi s nama dijelite ovaj slavljenički trenutak.
Vjerojatno će vam biti zanimljivo, ako već niste upoznati, da su sestre naše Provincije
prisutne u Zagrebu više od 70 godina, a punih 50 imaju vlastitu kuću u Zagrebu, najprije u
Maksimirskom naselju, zatim u Istarskoj ulici, i potom ovdje na Jordanovcu. Preseljavale
su se tražeći prikladniji prostor za apostolsko djelovanje.
Karizmu Družbe – odgoj i poučavanje djece i mladeži – sestre su nastojale oživotvoriti u
svim povijesnim prilikama i okolnostima. U zgodno i nezgodno vrijeme, kao bi rekao sveti
Pavao. Tako su u jeku Drugoga svjetskog rata radile u sirotištu i kod izbjegličke djece.
Godine 1944. u samostanu franjevaca konventualaca na Sv. Duhu jedna je sestra radila u
dječjem zabavištu s pravom javnosti.
U vlastitoj kući u Istarskoj ulici sestre su na molbu roditelja čuvale djecu. Nažalost to nije
dugo potrajalo iako su roditelji bili zadovoljni. Naime, sestre su nakon dvije godine same
odustale jer kuća prvotno nije bila planirana za tu djelatnost i prostori nisu bili prilagođeni.
Bogu hvala, sestre nikada nisu odustale od želje da malenima pomažu u procesu odrastanja
i roditeljima u odgajanju njihove djece. U novijoj povijesti, obilježenoj Domovinskim
ratom, sestre se nisu dale obeshrabriti ni pokolebati u svom naumu svjedočenja evanđelja i
sebedarnog služenja malenima. Izgradnjom samostana s prostranim dječjim vrtićem 1994.
godine, na Jordanovcu je zaživjela primarna djelatnost ove sestrinske zajednice u duhu
karizme naše Družbe. Koliko je bila važna za zajednicu svjedoči činjenica da gotovo nije
bilo sestre koja nije bila uključena u rad s djecom, bilo posredno bilo neposredno, kao
stalna zaposlenica ili kao povremena pomoć, ako ništa drugo onda barem u hranjenju
jasličke djece. Svaka je od njih utkala sebe u život i djelovanje vrtića.
Stoga s radošću prebiremo uspomene, spominjemo se dvadesetogodišnje skrbi, ljubavi,
dobrote i blagosti koju su sestre nesebično darivale malenima i unijele u njihove živote.
Oplemenjene uzdarjem djetinje neposrednosti i iskrene prijateljske privrženosti sestre su
radosno živjele za svoj apostolat. I danas odgajaju i poučavaju naraštaje od jasličke do
predškolske dobi. Prve generacije djece iz ovog vrtića uskoro bi mogle dovoditi i svoju
djecu. Tako se naše zajedništvo i davno sklopljeno prijateljstvo nastavlja i raste.
Draga djeco, naši mali i veliki prijatelji! Gledam vaše ozarene oči i lica i molim Boga da
vas čuva na životnom putu i očuva vedrinu svoga Duha u vama. Radosno pozdravljam vas i
vaše roditelje koji su vas s povjerenjem upisali u ovaj vjerski vrtić i sestrama povjerili vaš
odgoj. Držim da je to zahtjevna i uzvišena služba za koju je važna uzajamna suradnja
roditelja i odgojitelja.
Pozdravljam i vas odgojiteljice. Vi imate odgovornu ulogu u procesu odrastanja ove djece.
A i same uz njih rastete, onoliko koliko dopustite da vam budu primjer i poticaj za rad na
sebi. Oni vas, mislim da ste toga svjesne, uvijek iznova podsjećaju kako je dragocjeno i
važno imati i sačuvati srce djeteta – bez obzira na dob. Zagledane u Isusa, koji je želio da
malene dovode k njemu, želim da im budete siguran oslonac u njihovim nježnim godinama,
pouzdane i vjerodostojne prenositeljice kršćanskih vrednota.
28
ODJECI 2/2014.
Vas, drage moje sestre, s raznih strana sabrane, od srca sve pozdravljam.
S nama je i naša vrhovna predstojnica s. Klara Šimunović, koja je u kanonskom pohodu
našim zajednicama. Drago mi je da je i u ovoj prigodi mogu iskreno pozdraviti i što se naša
zajednička slavlja događaju upravo u vrijeme kad i ona može biti, i jest, njihova dionica.
Posebno pozdravljam ravnateljicu dječjeg vrtića s. Sanju Stojić, koja bdije nad životom u
vrtiću, kao i kućnu predstojnicu s. Jozefinu Ćosić. One su i Marte i Marije vrtića i
samostana.
Među nama su i bivše djelatnice i djelatnici vrtića, među kojima i prva ravnateljica s.
Radoslava Bralo, te voditeljice područnih vrtića iz Kaštel Lukšića i Zadra. Tu su i
predstavnici drugih katoličkih i gradskih vrtića, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i
šport i Ministarstva znanosti, prijatelji i dobročinitelji našega vrtića. Svi ste nam dobro došli!
Braćo svećenici, vama upućujem osobitu zahvalnost. Drago mi je da ste se odazvali našemu
pozivu i što ćete svojom prisutnošću uzveličati ovo slavlje, prikazati našu zajednicu i
apostolat Bogu, skupa s predvoditeljom euharistijskoga slavlja - s ocem biskupom Jurajem
Jezerincem.
Preuzvišeni oče biskupe, srdačno Vas pozdravljam u svoje osobno ime i u ime naše
okupljene sestrinske zajednice. Iskreno Vam hvala što ste izdvojili vrijeme i došli s nama
zahvaliti Gospodinu za njegove milosti tijekom dvadeset godina života i djelovanja naših
sestara u ovoj zajednici i u dječjem vrtiću.
Molim Vas da započnete euharistijsko slavlje.
S. Leonka Bošnjak Čovo
Zagreb, 24. svibnja 2014.
29
ODJECI 2/2014.
HOMILIJA BISKUPA JEZERINCA
Slaveći 20. obljetnicu Dječjeg vrtića Jordanovac, možemo reći i nije tako velika obljetnica
što se tiče godina, ali je značajna po djelima.
Kroz ovu ustanovu prošlo je otprilike oko 600 djece. Čujemo i jednu novost da dvoje djece
iz ovog vrtića uskoro postaju bračni par. Daj Bože da iz ove ustanove bude i mladih,
budućih svećenika i časnih sestara franjevki!
Drage sestre i odgojitelji, vaš posao je važan pred Bogom, Crkvom, društvom,
generacijama koje odgajate i pred vama samima. Vi ste one koje usmjeravate ljude i šaljete
ih u život. Crkva je sve više svjesna vrijednosti vašega truda. Ne klonite u tome poslu! Ako
imate svijest o vrijednosti onoga što radite – neće vam biti teško, prihvatit ćete to kao dio
vašeg redovničkog poziva.
Blaženi kardinal Stepinac je rekao: “Dobro odgojena djeca i mladi, nada su Crkve i
Hrvatskog naroda”. Za odgoj djece veoma su važni uzori. Najveći uzori djetetu trebali bi
biti roditelji. Neda, kćerka Ivane Brlić Mažuranić, poznate hrvatske pjesnikinje, za koju je
rekao hrvatski pjesnik Matoš da je “barunica hrvatske književnosti”, za svoju majku Ivanu
Brlić-Mažuranić je rekla: “Ona nas je znala često okupiti kao što kvočka okuplja piliće oko
sebe. Čak je znala pozvati djecu iz susjedstva i pričala nam priče, potkrepljujući ih
molitvama. Te su se mamine poruke duboko usadile u nas”, veli Neda.
Braćo i sestre! Dužnost roditelja, posebno majke, nije samo donijeti dijete na svijet, nego
ga i odgojiti, da bude dobar član Crkve i društva. Danas su nam potrebni više dobro
odgojeni ljudi nego li najbolji strojevi, rekao je blaženi kardinal Stepinac. Njegova je majka
bila čvrsto uvjerena da bez molitve neće biti kadra odgojiti mladog Lojzeka. Ona se
redovito molila da postane svećenik. Na dan ređenja rekao joj je župnik: “Eto, vaš je Lojzek
postao svećenik. Više se ne trebate moliti za njega”. Ona je odgovorila: “Sada se moram još
više moliti da bude dobar i svet svećenik”.
Draga braćo i sestre! Svako je dijete remek-djelo koje je Bog u suradnji roditelja započeo i
predao ga roditeljima, posebno majci da ona nastavi i dovrši ono što je On započeo. Jedan
je pisac opisao majčinu ljubav ovim riječima: “Kada Bog želi dovršiti započeto djelo, onda
ga povjerava majci, da ona nastavi tamo gdje je On stao”.
Kad je Bog odlučio spasiti čovjeka, želio se roditi u obitelji. Mogao je doći na drugačiji
način, ali je izabrao biti i živjeti u obitelji. Želio je imati svoju majku, da majka nastavi
započeto djelo koje je učinjeno po Duhu Svetom. Bila je to Blažena Djevica Marija,
zaručena s mužem, koji se zvao Josip.
Francuski car Napoleon je rekao: “Dokle god Francuska ima dobre majke, ona će imati i
dobre sinove”. Parafrazirajući njegove riječi, možemo reći: “Dokle god Hrvatska bude
imala dobre majke, ona će imati dobre sinove i dobre kćeri”.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata blaženi Stepinac je objavio više svojih poslanica u
kojima je najviše pisao o obiteljskom životu. U jednoj od poslanica piše o poštivanju majke
i djeteta. On je proglasio da se druga nedjelja mjeseca svibnja slavi kao Majčin dan, a
krajem mjeseca lipnja Tjedan majke i djeteta, sve u cilju promicanja obitelji. Prigodom
povratka hodočasnika grada Zagreba s Marije Bistrice, svoju je propovijed Blaženik u
katedrali počeo na temu “Lik Majke Božje zove – vratite se djeco k meni i ja vas još uvijek
volim”. Tom je zgodom uskliknuo: “Vama majke, pripada sveta dužnost prenijeti na svoju
djecu, na svoju unučad vjeru, koju su vaši preci usadili uz cijenu života”.
30
ODJECI 2/2014.
Braćo i sestre! Vjera je veoma važna u odgoju djeteta. Zato Dječji vrtić što ga sestre vode
imaju u svom programu mogućnost usavršavanja i doškolovanja za odgojitelje u vjeri. Tu
su i razni susreti s roditeljima kao što su duhovne obnove i sv. mise.
Dobar kršćanski odgoj proizlazi iz vjere. Majka je prva koja prenosi vjeru djetetu. Kako je
divno gledati majku kada uči moliti dijete, sklapajući mu ručice. Poznato je da je dijete
veoma sklono vjeri, a naročito između 3. i 4. godine života. Francuski svećenik i pisac
Quoist je rekao: “Ruke moga oca i majke učile su me više nego bilo kakav katekizam. Kad
sam vidio majku da moli i oca, ja sam tada zaključio da mora biti dobri Bog.”
Vidim da imate bogati program koji je odobren od Ministarstva znanosti obrazovanja i
sporta. Ipak od svih navedenih točaka najvažniji je cjelovit odgoj. On uključuje i vjersku
dimenziju. Dobro odgojen čovjek više vrijedi nego najmoderniji strojevi.
“Obiteljski život mora biti prožet Duhom Božjim. Nastojte da djeca budu prava kršćanska,
da muž i žena žive katoličkim životom. Obitelj mora miti odraz Nazaretske obitelji. I kad to
postignemo, onda možemo biti uvjereni da će Hrvatska biti sretna”, rekao je blaženi
kardinal Stepinac 22. lipnja 1941. predstavnicima Katoličke akcije.
Braćo i sestre! Odgoj djece i mladih oduvijek je bila jedna od najvažnijih ljudskih zadaća,
koja stvara humanije i pravednije društvo, gradi sretniju budućnost. Dakako, da će biti
uvijek onih koji se neće s tim složiti, koji žele isključiti vjeru u oblikovanju čovjeka.
Dovoljno je sjetiti se vremena nakon Drugog svjetskog rata kad su bile ukinute ne samo
katoličke škole nego se provodila sistematska ateizacija društva, posebno u školama, vojsci
i miliciji. Niti dječji vrtići nisu bili pošteđeni. I oni su bili dokinuti.
Časnim sestrama nije bilo dozvoljeno imati vrtiće zbog opasnosti da djeca, kako su
govorili, budu infiltrirana vjerom. I to je trajalo, uz manja dopuštenja, sve do devedesetih
godina. Čovjek se neminovno pita: Zašto je to tako? Na to i slična pitanja odgovara
današnje evanđelje. Evanđelje opisuje iskustvo prve Crkve koja je bila na udaru progona,
najprije od strane Židova pa onda od pogana. Odakle ta mržnja? “Kad bi bili od svijeta,
svijet bi svoje ljubio, no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zato
vas svijet mrzi”. Isus je u svojem zemaljskom životu doživio odbacivanje. Što mogu
očekivati drugo njegovi učenici koji naviještaju njegovu poruku? Taj otpor svijeta prema
Isusu Kristu nije prvenstveno otpor protiv apostola nego “poradi imena moga, jer ne
poznaju onoga koji mene posla”, veli Isus. Svijet zapravo mrzi Isusa u učenicima. Bogu
hvala, prošla su vremena progona Crkve, kao i ograničavanja slobode.
Slaveći 20. obljetnicu Dječjeg vrtića Jordanovac, što bismo mogli na kraju reći? Velika hvala
dragom Bogu od koga dolazi svako dobro. Veliki hvala sestrama Družbe školskih sestara
franjevki, koje savjesno, predano i sa srcem rade s djecom ovog dijela grada Zagreba. Hvala i
cijelom njihovom timu! Hvala i roditeljima na njihovom povjerenju što su prepoznali Dječji
vrtić Jordanovac kao ustanovu u kojoj se njihova djeca odgajaju u duhu vjere.
Daj Bože da ova institucija može i ubuduće slaviti i veće obljetnice, da iz tog vrtića odrastu
jednoga dana zrele i odgovorne osobe koje će u Crkvi i u Hrvatskom narodu biti pokretači i
nositelji sretnije budućnosti. Amen.
Mons. Juraj Jezerinac
31
ODJECI 2/2014.
RIJEČ ZAHVALE RAVNATELJICE VRTIĆA
Srdačno Vas pozdravljam franjevačkim
pozdravom Mir i dobro!
Ovo je dan zahvalnosti u kojem možemo
sa svetim Franjom uskliknuti Hvaljen
budi Gospodine moj po silnoj dobroti
svojoj kojom nas obasiplješ punih 20
godina.
Ovo je trenutak zahvalnosti za sve moje
susestre, ravnateljice i bivše djelatnice
vrtića koje su svojim djelovanjem,
ljubavlju i radom utkale sebe, jer ostaje
činjenica da znanje darovano s ljubavlju
u srcima generacijama djece postaje
neprocjenjivo bogatstvo.
Ovo je trenutak sjećanja na 580-ero
djece koja su tijekom 20 godina boravila
u ovoj ustanovi rastuću u dobi, mudrosti
i milosti pred Bogom i ljudima.
Ovo je i prilika da se oda priznanje i da
se zahvali svima onima koji su nam
nesebično pomagali i danas pomažu, jer
svemogući Bog je po našim dobročiniteljima puno uložio u korist djece. Zahvaljujući njima
naš vrtić kao i njegov unutarnji i vanjski prostor, prostran je i bogat kvalitetnim sadržajima
i inventarom namjenjenim djeci predškolske dobi, što svakako utječe na kvalitetu života i
rada.
Poznato nam je da svaka ustanova ima svoja obilježja i prepoznatljivost po kojima se
razlikuje od drugih ustanova. Zbroj svih osobitosti i posebnosti čine je jedinstvenom i
neponovljivom u cijelom svijetu, a ime koje nosi sabire u sebi sve to i predstavlja se svijetu
kao stvarnost. Iz te stvarnosti nije isključen ni DV Jordanovac koji upravo danas sa svima
vama obilježava 20 godina djelovanja i postojanja na ovom nama dragom zagrebačkom
brežuljku Jordanovac.
Kratka povijesna crtica. Prije 22 godine postavljen je kamen temeljac ili kako piše na ploči
TEMELJNI KAMEN BI OVDJE POLOŽEN GODINE GOSPODNJE 1992. I OVO ZDANJE
BI PODIGNUTO MILOŠĆU BOŽJOM, DJELOM SESTARA OVE REDOVNIČKE
ZAJEDNICE I DOBROTOM PUKA HRVATSKOGA 1994. GOD. Vrtić je izgrađen u sklopu
samostana školskih sestara franjevaka Krista Kralja, Provincije Presvetog Srca Isusova sa
sjedištem u Splitu. Blagoslov objekta bio je u travnju 1994. godine kojega je uz
euharistijsko slavlje predvodio blagopokojni kardinal Franjo Kuharić.
S velikim pouzdanjem da će Bog svojim Duhom nadahnjivati naše djelovanje, 5. rujna iste
godine, pod zaštitom i blagoslovom sv. Franje otvorili smo vrata našeg doma i našeg srca
malenima. U prvoj pedagoškoj godini 1994./1995. u direktni rad s djecom kao i u drugim
pratećim poslovima bile su uključene samo sestre. Ukupno je te godine upisano 112-ero
djece. I gle kako nema slučajnosti, i danas naš Dječji vrtić pohađa 112-ero djece. Ono što je
32
ODJECI 2/2014.
bio i ostao naš specifikum jest naš program rada koji se temelji na katoličkim načelima koji
proizlaze iz stava i uvjerenja kao katoličke ustanove, obogaćivanjem sadržaja i načina rada,
imajući uvijek pred sobom sliku Boga Stvoritelja koji nas je stvorio i koji nas ljubi.
Stoga, svi vi dobro ste došli u dom sestara franjevaka na Jordanovcu i u naš Vrtić na
brežuljku.
Srdačno pozdravljam vojnog ordinarija u RH mons. Juraja Jezerinca što je danas ovdje
među nama da na najizvrsniji način zahvalimo Bogu za sve darovano i učinjeno. Hvala
vam, oče biskupe, što ste prihvatili naš poziv da budete predvoditelj euharistijskog slavlja.
Srdačno pozdravljam provincijala franjevaca trećoredaca fra Nikolu Baruna, u ime naših
fratara iz Vrbanićeve gvardijana fra Matu Matića, župnika Rudeša don Mladena Delića.
Jedno veliko hvala što ste se odazvali.
Ujedno zahvaljujem i svim svećenicima koji su tijekom 20 godina u snazi i zajedništvu
euharistije imali tolike duhovne obnove, pobožnosti križnog puta, hodočašća s djecom i
roditeljima.
Srdačno pozdravljam i vrhovnu predstojnicu školskih sestara franjevaka Krista Kralja s.
Klaru Šimunović, provincijalnu predstojnicu s. Leonku Bošnjak Čovo, kućnu predstojnicu
s. Jozefinu Ćosić, predsjednicu upravnog vijeća, provincijalne savjetnice, voditeljice
podružnica kao i sve moje susestre koje su došle iz svih krajeve Lijepe naše, a koje su
nekad djelovale u ovom vrtiću, kao i bivše odgovorne sestre samostana na Jordanovcu.
Srdačno zahvaljujem i pozdravljam predsjednika Vijeća Gradske četvrti Maksimir gosp.
Stanka Gačića koji je zajedno sa suradnicima zaslužan što naše igralište ima nove ljuljačke,
nove klupe, na radost svih, a posebno djece. Od srca Vam hvala!
Malo nas je, ali smo se čule! Zato srdačan pozdrav i veliko hvala sestrama koje su svojim
lijepim i skladnim pjevanjem uljepšale euharistiju, uz vodstvo i dirigiranje s. Željke Čeko,
te uz prekrasne zvuke violine gosp. Borisa Blaškovića.
Srdačno pozdravljam i zahvaljujem sestrama ovog samostana koje 20 godina svakodnevno
doprinose kvaliteti života ove ustanove, što se posebno očitovalo ovih dana u raznim
oblicima pomoći, izradi prigodnih poklona, uređenju vrtića, šivanju, vožnji, kuhinji,
praonici, uređenju samostanke kapelice…
Od srca pozdravljam i ravnateljice katoličkih vrtića grada Zagreba i ravnateljice gradskih
vrtića koje su danas među nama, kao i ravnateljice i voditeljice kratkih programa s kojima
imamo neprekinutu 20-godišnju suradnju.
Roditelji su prvi i povlašteni odgojitelji svoje djece. Na njima je da stvore odgojni ambijent
prožet ljubavlju i odanošću prema Bogu i ljudima koji će pogodovati punom osobnom i
društvenom razvoju djece, riječi su sv. Ivana Pavla II. Zato srdačno pozdravljam roditelje
djece, koji kroz 20 godina kao i danas povjeravate najvrjednija blaga da ih zajedno učimo
hoditi putem života, da im pomažemo rasti do zrelosti. Zahvaljujem od srca roditeljima koji
su čitali na sv. misi, obitelji Mamuza koji su darovali piće za ovu prigodu, za otisak kapa
tati Iviček, mamama za kolače, djedama i bakama, prijateljima našeg vrtića, a za lijepe
uspomene našem fotografu Vedranu i mami Ani. Neka Gospodin blagoslovi zajednička
djelovanja roditelja i odgojitelja kao i njihovih stručnih suradnika, pedagoga, logopeda,
zdravstvenog voditelja.
33
ODJECI 2/2014.
Odgajati djecu i učiti ih znači pristati na to da si sito kroz koje se Božja ljubav prosijava u
njihov život. Raditi s njima znači svednevice učiti od njih kako biti jednostavan, malen, jer
pomažući im da postanu dobri ljudi, i mi izgrađujemo sebe.
Zato srdačno pozdravljam i zahvaljujem svim djelatnicama i djelatnicima koji su i te kako
zaslužni za ovaj dan: domaru, računovodstveniku, servirki, spremačicama, sestrama
volonterkama, i naravno odgojiteljicama koje su se pripremale zajedno s djecom, neumorno
stvarali, pjevali, uređivali, čistili… i s nestrpljenjem očekuju da vam predstave naš
prvijenac slikovnicu Vrtić na brežuljku s kojom se već sada ponosimo.
S radošću ističemo da smo za ovu proslavu, zahvaljujući dobroti obitelji Perković, izdali
prvi CD Vjek hvaljen budi i slikovnicu o čemu ćemo čuti nešto kasnije. Od srca svima
veliko hvala!
Netko je rekao da djeca nisu bojanke koje možeš ispuniti svojim omiljenim bojama. Slažem
se samo djelomično, jer djeca su najčudesnije bojanke koje trebaju našu ljubav, podršku i
toplinu kako bi naučila samostalno koristiti sve divne palete boja svoje duše. Zato dopustite
da njih najsrdačnije pozdravim, a za njih na kraju programa molim veliki pljesak do neba.
Ako su zadnji ne znači da su manje zaslužni, jer oni su tu, i očekuju nas ispred ulaza u
vrtić… Zato od srca zahvaljujem tati Mihaelu Varenici koji se rado odazvao da nam
glazbeno uljepša prigodni program kojeg je napisala pedagogica Brankica Blažević,
osmislile i pripremile s djecom s. Helena Rašić i Martina Duh, voditeljica iz ritmike
Kristina Čepo zajedno sa odgojiteljicama našeg vrtića.
Svima, ali svima veliko hvala!
S. Sanja Stojić
Zagreb 24. svibnja 2014.
34
ODJECI 2/2014.
IZ DJEČJEG VRTIĆA U KAŠTEL LUKŠIĆU
LIPA SU LIPA MOJA KAŠTELA
U organizaciji Turističke zajednice grada Kaštela održan je u travnju ove godine, 13. po
redu Kaštelanski praznik cvijeća te akcija Lipa su lipa moja Kaštela. Brojne nagrade
dodijeljene su za privatne okućnice i školske vrtove.
Stručno povjerenstvo, nakon obilaska 15 ustanova u Kaštelima i škola u Kaštelanskoj
zagori, jednoglasno je odlučilo da u okviru 27. Eko natjecanja odgojno-obrazovnih
ustanova, u kategoriji dječjih vrtića prvo mjesto i diplomu za najljepši okoliš dodijele
vjerskom vrtiću Jordanovac iz Kaštel Lukšića.
BILI SMO JAKO AKTIVNI U SVIBNJU
Naša avantura započela je 9. svibnja natjecanjem na 5. Maloj vatrogasnoj olimpijadi, koja
se u organizaciji DV Kaštela i DVD Gomilica održala na stadionu GOŠK–a u Kaštel
Gomilici. Od 28 ekipa iz dječjih vrtića, naše Pčelice zauzele su izvanredno 2. mjesto. Samo
dva boda manje nego pobjednička ekipa. Nakon što je trofej našao svoje mjesto na polici u
našem vrtiću, nastavili smo s pripremama za Majčin dan.
Kao i svake godine, mjesec posvećen Majci Mariji obilježili smo zajedničkim slavljem.
Dana 13. svibnja u Pastoralnom centru u Kaštel Lukšiću naši mališani otvorili su srca
svojim mamama. Mlađa odgojna skupina oduševila je sve prisutne pjesmom, a posebno
plesnom točkom koja je uvijek njihov glavni adut jer izgledaju tako slatko, čak i kada
pogriješe koreografiju. Poneku suzicu u majčinom oku izmamile su i recitacije malih solista
koji su se izvrsno snašli. Starija odgojna skupina sa, naravno, nešto zahtjevnijim
programom, dala je naslutiti da će biti jako vrijedni kada najesen sjednu u školske klupe.
Uz pjesmu i recitacije poseban dojam ostavio je igrokaz Živjela koji na humorističan način
dočarava ljubav i ljepotu majke i njihova odnosa. Za kraj smo zahvalili Mariji Majci
pjesmom Kraljice Hrvata. Počastili smo se i kolačićima koje su napravile vrijedne ruke
mama, te smo se dogovorili i o posljednjim detaljima ovogodišnjeg izleta.
Izabrali smo Nacionalni park Krka, koji sa svojih sedam slapova i raznolikim biljnim i
endemskim svijetom privlači veliki broj posjetitelja tijekom cijele godine. Najprije smo
posjetili Skradin i crkvu Porođenja Blažene Djevice Marije. Tamo nas je dočekao brod i
prevezao na Slapove Krke. Oduševljenje mališana i roditelja izazvala je snaga rijeke i
kapljice koje su ih osvježile nakon šetnje mostićima. Posjetili smo i vodenice (mlinice),
kovačnicu i tkalački stan. Kako je djeci vožnja brodom jako zanimljiva, ukrcali smo se u
dugi brod i uputili na otočić Visovac. Pomolili smo se i zapjevali u crkvi iz 17. st. i
razgledali muzej u drevnom samostanu. Izlet je bio prekrasan, a po želji djece i odraslih,
povratkom na slapove osvježili smo ga i zasladili sladoledom.
Posljednji dan mjeseca svibnja bili smo pozvani na sv. misu u Solin. Prvi put DV Dobri iz
Splita organizirao je zajedničko druženje vjerskih vrtića s područja Splita, Solina i Kaštela.
Misu je predvodio don Edvard Punda. Zboru DV Dobri pridružili smo se kroz pjesmu i
poslije mise ostali smo se družiti na Gospinom otoku. Možemo reći da nam je ovaj mjesec
zaista bio ispunjen zanimljivim i lijepim trenucima.
Nikolina Vuletin, odgojiteljica
35
ODJECI 2/2014.
POSTATI SVJESTAN SEBE I SVOGA ODNOSA S BOGOM
Duhovna obnova za učenike prvoga razreda srednje škole, gimnazije Dinka Šimunovića u
Sinju, održana je u našem samostanu u Zadru od 23. do 25. svibnja. Sudjelovalo je
devetnaest mladih, a program duhovne obnove za njih osmislila je i vodila s. Marta Škorić
uz tehničku podršku s. Danijele Kovačević.
Duhovna obnova za većinu gimnazijalaca nije bila potpuna novost. Ta već su na jednoj
sudjelovali, i to u našem sinjskom samostanu također pod vodstvom s. Marte. Tako da su
sudionici uglavnom poznavali s. Martu kao i njezin način rada. Možda je upravo u tomu
bila prednost ovoga susreta – znali su otprilike kakav duh molitve, druženja, igre i rada
obilježava i prožima duhovnu obnovu. Međutim, velika je novost i svojevrsni izazov bilo
višednevno trajanje koje je podrazumijevalo dva noćenja. Smještaj nije bio hotelski, ali jest
mladenački i hodočasnički – spavalo se u vrtićkoj dvorani, u vrećama.
Umjesto upoznavanja, koje nije bilo potrebno jer su skoro svi iz istoga odjeljenja kojemu
sam ja razrednica, prvi susret u petak navečer obilježila je meditacija. Preciznije rečeno,
ona je obilježila čitavu duhovnu obnovu jer ih se najviše dojmila. Ovaj meditativni zaziv
Duha Svetoga uz pjesmu i pokrete u njih je unio mir. Otvorio ih Božjoj blizini. Uz pokoji
osmjeh, zbog neobičnosti, svi su se uspjeli za kratko vrijeme smiriti, uroniti u svoju nutrinu
i moliti. Barem su se tako izjasnili, a i takav dojam ostavili.
Subotnje dopodne bilo je rezervirano za osobni rad, a poslijepodne za rad u skupinama i
izvješće. U izlaganju s. Marta im je govorila o različitim karakterima i njihovoj
međusobnoj isprepletenosti s ciljem posvješćivanja osobnoga, nutarnjega stanja. Tek kad je
svjestan sebe čovjek se može otvoriti Bogu, jer postaje svjesniji i svoje upućenosti na njega.
Iz primjera biblijskih osoba koje su ostvarile duboki odnos s Bogom, dalo se shvatiti kako
nitko, bez obzira na njegovu dominantnu karakternu crtu, ne može otići tako daleko od
Boga da mu se ne bi mogao i vratiti, ali isto tako da nitko nije toliko dobar da nema
prostora za približavanje Bogu i produbljivanje osobnoga odnosa s njim.
Sasvim je razumljivo da temu i sadržaj duhovne obnove treba prilagoditi dobi sudionika, u
ovom slučaju šesnaestogodišnjaka. Tako je rad bio prožet rekreativnim programom,
druženjem i zajedničkim šetnjama. S. Danijela je potaknula nekoliko mladih Zadrana da
dođu i upoznaju se sa svojim vršnjacima iz Sinja, koje su kasnije i u grad izveli. To se
pokazalo dobrim jer su nova prijateljstva brzo sklopljena. I društvene igre pokazale su se
kao pogodak usridu. U njima se, uz obilje smijeha i natjecateljskoga duha, na sasvim
spontan način otkrivalo bogatstvo međusobne različitosti, koja mlade nije vodila k
dijeljenju i udaljavanju. Naprotiv! Zašto se s odrastanjem to bogatstvo nerijetko doživljava
kao rivalstvo i jesmo li u mogućnosti odgajanjem preokrenuti stanje u korist blagoslova?!?
U nedjelju smo bili sa župljanima na župnoj misi, a sa sestrama na zajedničkom ručku.
Nakon sabiranja dojmova, osvrta na sadržaj obnove, pohvalnih nota i želje da ponovno
dođu, poslijepodnevne sate mladi su iskoristili za kupanje i pozdrav morskim orguljama.
Čini mi se potrebnim istaknuti da su ti dragi mladi ljudi čitavo vrijeme bili za molitvu
raspoloženi, radosni i suradljivi, poslušni i dosljedni dogovorima. Ništa im nije teško palo,
pa ni dijeljene u “odrede” za čistoću koji su imali zadatak prije odlaska korištene prostore
dovesti u red i vratiti im blistavu čistoću. Kući su ponijeli dojmove sa susreta kao i
dobrohotnost i srdačnost sestara, osobito s. Marte koja im se dobrano posvetila. Hvala!
S. Natanaela Radinović
36
ODJECI 2/2014.
JEKA IZ AFRIKE
SEMINAR KOMUNIKACIJE
U našoj zajednici u Ngubi u Bukavuu za sve je sestre organiziran seminar na temu
Komunikacija u redovničkoj zajednici. Održan je u dva turnusa: 1. i 2. ožujka te 8. i 9.
ožujka. Voditelj seminara je bio o. Wenceslas Kiaka, DI, voditelj duhovnog centra Amani u
Bukavuu.
Polazišna točka promišljanja o komunikaciji bila je biblijska slika stvaranja čovjeka koji je
stvoren na sliku Božju, Boga koji je Trojedini - tri osobe u međusobnom odnosu. Po
sličnosti s Bogom i mi smo stvoreni kao bića odnosa, dijaloga. Stvoreni smo da bismo
živjeli zajedno i ostvarivali se u zajedništvu, kako međusobnom tako i s Bogom. Francuski
jezik o toj stvarnosti rabi vrlo slične pojmove istoga korijena: zajednica (communauté),
zajedno (commune), sveta pričest (Communion). Sve ovo nam posvješćuje važnost rada na
zajedničkom životu, kako bismo jedni drugima bili izvor podjele iskustava i međusobnog
obogaćenja. Svrha komunikacije nije samo prenošenje poruke, već međusobno donošenje
dobra, obogaćenja svakog sudionika u komunikaciji.
Objašnjavajući tijek komunikacije voditelj seminara predstavio je četiri važne komponente
svake komunikacije. To su: sudionici komunikacije, kôd ili simbol koji prenosi poruku,
sredstva prenošenja poruke te situacija u kojoj se odvija komunikacija.
Komunikacija podrazumijeva barem dvije osobe koje ne komuniciraju samo riječju nego i
tijelom. Stoga je o. Wenceslas naglasio osobitu važnost neverbalne komunikacije, odnosno
sudjelovanja tijela u komunikaciji koje može poticati komunikaciju, ali isto tako i blokirati
je. Istaknuo je što je potrebno izbjegavati ako želimo uspješnu komunikaciju s drugima:
nasilno uvjeravanje koje smjera da drugi prihvati naše ideje i mišljenja, te prosuđivati ga.
Komunikacija koja nasilno uvjerava drugoga ili ga prosuđuje stvara otpor i uzrokuje
frustraciju. Bitno obilježje komunikacije je to što svaki sudionik donosi svoju osobnost,
osobnu povijest, proživljena iskustva, sretna i nesretna. Naša osobna povijest utječe na
način našega komuniciranja. Upravo nam je zbog toga voditelj ustrajno ponavljao kako je
važno neprestano raditi na upoznavanju samoga sebe. Neprestani rad na sebi, uz dovoljno
odmora koji nam omogućava dobru koncentraciju i jasnoću misli i reakcija, ima presudnu
ulogu u zdravoj i konstruktivnoj komunikaciji za kojom čeznemo.
Što se više poznajemo, svoju povijest, reakcije i slabosti to imamo veću mogućnost
poboljšati komunikaciju koja je bitno satkana od više elemenata: tjelesni, psihološki osjećaji, potrebe, motivacije - i intelektualni. O. Wenceslas, kao osoba širokog iskustva u
radu i susretima s osobama redovničkog života, prilično nam je jasno predstavio tipove
osoba, obilježenih osobnom poviješću i načinima komunikacije, koje žive u našoj zajednici.
Vrlo lako smo se prepoznale u brojnim konkretnim primjerima.
Naš osobni doživljaj sugovornika bitno utječe na komunikaciju. Toga smo postale posebno
svjesne razmatrajući kako Isus vodi svaku osobu do istine, na temelju evanđeoskih tekstova
o Isusovim susretima s Nikodemom i Samarijankom.
Seminar je u svima nama probudio iskrenu želju za poboljšanjem međusobne
komunikacije, kako verbalne tako i neverbalne, za razumljivijim prenošenjem iskustava i
susretanjem koje će nas dublje povezati.
37
ODJECI 2/2014.
U početku bijaše Riječ. I riječ bijaše Bog. I Riječ je tijelom postala. I u ljubavi se nastanila
među nama i s nama ušla u komunikaciju. Želja nam je da i mi riječima i životom
svjedočimo Boga koji je ljubav, da podižemo, stvaramo i posredujemo Božji život svima
koje susrećemo, a prvenstveno onima s kojima dijelimo svakodnevni život.
S. Samuela Šimunović i s. Marie Louise Kaswera
NOINOM ARKOM DO MLADIH
Pastoral mladih našoj je zajednici u Africi posebno na srcu, a nastojimo ga osmisliti i kroz
susrete s mladima koji žive u udaljenim i izoliranim župama Nadbiskupije.
Tako je 26. i 27. travnja naša nova postaja bio otok Idjwi, preciznije rečeno dvije župe:
župa Kashofu koja će ubrzo slaviti 80. rođendan i njezina “kći” župa Lwamarhulo, koja još
nema ni 10 godina postojanja. Nas četiri: s. Blaženka Barun, s. Clara Agano Kahambu, s.
Marie Louise Kaswera i s. Mirabilis Višić uputile smo se malim starim brodom do toga, po
veličini drugoga, afričkog otoka, svjesno preuzevši rizik. Naime, samo tri dana prije našeg
puta jedan takav brod se utopio jer je bio prestar i prenatrpan. To nas nije pokolebalo.
Štoviše, još smo se svesrdnije preporučile Božjoj zaštiti i rekle: Svjedočit nam je radost
Uskrsa, pa, u Božje ruke.
Život na Idjwi je lijep i miran, jer otok nije bio zahvaćen ratom kao drugi dijelovi zemlje.
Napredak je svuda zamjetan, najviše pak u sve većem broju kuća od kamena i blokova.
Po dolasku na Idjwi posjetile smo pigmejce. To je narod siromašniji od najsiromašnijih,
najzaboravljeniji na rubu društva. Kad smo stigle u njihovo selo, svi su izišli iz svojih
koliba. U jednom trenu pred nama i s nama je bilo čitavo selo. Brojna djeca i žene riječima
i plesom izrazili su nam svoju dobrodošlicu. Muževi su bili u manjem broju jer ih je većina
bila u lovu ili ribolovu. To je još uvijek glavni način prehranjivanja obitelji. Uvjerili smo se
38
ODJECI 2/2014.
u vjerodostojnost statistike prema kojoj su pigmejci narod koji se najviše smije. I to ne zbog
toga jer nisu svjesni svoga stanja, nego zbog toga što prihvaćaju život onakvim kakav jest,
zadovoljni su s malim i ne traže nemoguće.
U želji da se susretnemo sa što više mladih, podijelile smo se u dvije skupine. Tako su s.
Blaženka i s. Marie Loise pošle u župi Kashofu, a s. Mirabilis i s. Clara Agano u župu
Lwamarulo. Mladi su bili otvoreni i spontani, puni pitanja o životu, vjeri i redovništvu. U
ovakvim susretima hrabrimo ih i potičemo da se odvaže koračati uspravne glave, da ne
bježe od društva, što je za njih uistinu važno. Između ostaloga, želimo ih potaknuti i na
promišljanje o pozivu i zvanju. Među mladima je bilo onih koji su pokazali zanimanje za
redovnički život i poslanje naše zajednice. Ostaje nam nada da je posijano sjeme palo na
plodno tlo.
Osim s mladima, susrele smo se sa svećenicima i redovnicama koje djeluju u župama
Kashofu i Lwamarulo. Boravak na otoku i doživljeno zajedništvo bilo je isprepleteno
radošću i jednostavnošću. I kao takvoga ga pamtimo.
Put za povratak u Bukavu započeo je dosta rano, s buđenjem pijevaca u 4 sata ujutro. Brod
je taj put bio stariji i manji od onoga s kojim smo doputovale, ali i putnicima i teretom
opterećeniji. Prava Noina arka. Bilo je tu pijeska, koza, mladih svinja, pijevaca i puno ljudi,
kojima samo Bog zna broj. Nasreću, arka je i pod velikim opterećenjem sretno doputovala
na svoje odredište.
Tako i naša Crkva plovi morima povijesti k obalama vječne radosti. Opterećena, ali i
radosna. Različita, a opet ujedinjena. Zemaljska i nebeska. Ujedinjene s cijelom Crkvom
koja je te nedjelje dobila dvojicu svetaca Ivana XXIII. i Ivan Pavla II., mi smo na svoj
način doživjele našu avanturu evanđelja.
S. Mirabilis Višić
39
ODJECI 2/2014.
DESETI ROĐENDAN NAJMLAĐE ZAJEDNICE
Neki kažu da datumi nisu važni, dok ih drugi pamte i spominju ih se. Mi, zajednica sestara
franjevki u prigradskoj župi u Bukavuu, Muhungu–Edap, odlučile smo proslaviti našu
desetu godišnjicu. Velika ili mala, za nas je ova obljetnica važna.
Sabrale smo se te subote iz sve četiri zajednice da bismo Gospodinu zahvalile za sjeme naše
prisutnosti - početak i trajanje. Misu smo slavile u našoj kućnoj kapeli koja je posvećena
svetoj Mariji Anđeoskoj. Župnik te nove župe, uvijek spreman izići ususret, prisjetio nas je
da je početak djelovanja zajednice u nekom mjestu crkveni, sociološki i kongregacijski
događaj. Nije nipošto slučajno da smo prije deset godina došle upravo u taj dio grada i
župu. Važno je spominjati se događaja i zahvaljivati, jer smo svjesne da je naše djelovanje
u prostoru i vremenu na slavu Njegovu i na dobro onih kojima smo poslane radi Imena
njegova. U tom dijelu svijeta nastavljamo živjeti, moliti, svjedočiti.
Divnog li čuda! Taj dan, 17. svibnja, obilježio je susret s kućnim predstojnicama naših
zajednica, a i sestrama franjevkama Marijinim misionarkama iz dvije provincije - Kinshasa
i Lubumbashi. Družba je to s kojom nas veže duga povijest. Naime, prije nego smo postale
misionarke, boravile smo kod njih za vrijeme učenja francuskog jezika, a uz to dale su nam
i prve lekcije misijskog života. Ovo je bio samo početak slavlja, koje će se nastaviti i
sljedećih mjeseci. U njima ćemo produbljivati radost našega zajedništva i zajedničkog
bivanja na ovom tlu.
S. Mirabilis Višić
40
ODJECI 2/2014.
BLAGOSLOV DVORANE U NYANTENDE
Gradnja velike višenamjenske dvorane u srednjoj školi Sv. Ante Padovanski u Nyantende
započela je još 18. siječnja 2008. godine. S obzirom na procjenu troškova gradnje, dvorana
se činila daleki san i nemoguća misija. S druge strane postojala je svijest o potrebi jedne
takve dvorane u sklopu srednje škole. S. Mislava Prkić, ravnateljica škole, obrazloživši
važnost i potrebu dvorane sa zajednicom se upustila u taj rizik. Bilo je trenutaka kad se
stvarno pomišljalo: nemoguća misija je zbilja nemoguća. Ali, hvala Bogu, želja činiti dobro
za selo i učenike te škole je uvijek prevladala.
Lijepo je činiti dobro, ali to je nemoguće sam. U zidove te “ljepotice” ugrađeno je puno
dobrote, odricanja, molitve i radosnog dijeljenja mnoštva ljudi, mnogih nama nepoznatih.
Ali, Bogu nitko nije nepoznat i svaki dar dan u skrovitosti Bog vidi i blagoslivlja. I kao što
majka nakon poroda u radosti novog rođenja zaboravi porođajne muke, tako smo i mi
zaboravili sve “porođajne muke” gradnje i svečano blagoslovili taj novi objekt. Naše
molitve za Božji blagoslov po škropljenju vodom nisu pale samo na zidove i ispunile
unutrašnjost dvorane već su dotaknule i blagoslovile živote svih naših dobročinitelja i svih
kojima će ona služiti.
Dana 17. lipnja 2014. upriličen je svečani blagoslov dvorane i proslava blagdana zaštitnika
škole sv. Ante Padovanskog. Euharistijsko slavlje u župnoj crkvi u Nyantende predvodio je
o. Jeanne Marie Vianneyi Kitumani, koji je odgovoran za sve katoličke škole u nadbiskupiji
Bukavuu, uz koncelebraciju o. Andre de Riddera, projektanta dvorane, DI, i o. Chrispin
Zagabe, OFM, duhovnika škole. Tijekom misnog slavlja podijeljeni su i sakramenti
kršćanske inicijacije učenicima škole. Njih 14 je primilo krštenje, a 24 krizmu.
Poslije misnog slavlja spustili smo se u procesiji niz brežuljak do škole. Uz blagoslov
dvorane posebno su blagoslovljeni učenici završne - šeste godine, koje sljedećih dana čeka
državna matura. Uslijedila je zabava, posebno draga učenicima kada su školske uniforme
konačno mogli zamijeniti civilnim odijelom.
U svom zahvalnom govoru predsjednik zbora roditelja zahvalio je svima nazočnima a
osobito onima koji svoje živote utkivaju u poučavanje i odgoj djece. Srdačno je zahvalio
našoj redovničkoj zajednici koja živi i djeluje u tom selu i s puno se žrtve i ljubavi daje
odgoju mladeži.
S. Samuela Šimunović
41
ODJECI 2/2014.
NAŠI POKOJNICI
SESTRE NAŠE DRUŽBE
S. M. Ljudevita Šonje, živjela 91 godinu, u Družbi 74 godine
preminula 19. travnja 2014. u Zadru
S. M. Amalija Klapež, živjela 92 godine, u Družbi 71 godinu
preminula 22. travnja 2014. u Splitu
S. M. Daniel Kaizar, živjela 90 godina, u Družbi 71 godinu
preminula 30. travnja 2014. u Lemontu
S. M. Alojzija Marko, živjela 78 godina, u Družbi 54 godine
preminula 17. svibnja 2014. u Brezju
S. M. Bazilija Galić, živjela 73 godine, u Družbi 52 godine
preminula 20. lipnja 2014. u Bijelom Polju (Potoci)
RODBINA SESTARA
Mijo Brečić, brat s. Karle, preminuo 8. svibnja 2014.
S. M. LJUDEVITA ŠONJE
Rođena: 16. siječnja 1923. u Novalji, otok Pag
Prvi zavjeti: 16. kolovoza 1940. u Splitu
Doživotni zavjeti: 16. kolovoza 1945. u Splitu
Preminula: 19. travnja 2014. u Zadru
U rano jutro mira i tišine Velike subote Gospodinu se svidjelo
svojoj smrti pridružiti našu s. Ljudevitu, u 92. godini života i 75.
godini redovništva. U duhu Velike subote, jednostavno,
dostojanstveno, a ipak svečano, u 17 sati od pokojne s. Ljudevite
oprostila se samostanska zajednica u Zadru, rodbina, susjedi, redovnice drugih zajednica,
redovnici i svećenici iz Grada. Liturgijski obred ispraćaja u samostanskoj kapeli predvodio
je župnik župe Gospe Loretske don Tunjo Blažević. U molitvenom zajedništvu i
zahvalnosti Gospodinu za njezin tihi sestrinski život, ispraćeno je tijelo pokojne s.
Ljudevite do pogrebnog vozila te je u pratnji provincijalne predstojnice i sestara iz Splita
prevezena na groblje Lovrinac, gdje je, 22. travnja, na Uskrsni utorak pokopana.
42
ODJECI 2/2014.
RIJEČ OPROŠTAJA PROVINCIJALNE PREDSTOJNICE
Na Veliku subotu, dan kad se u Crkvi promišlja Isusov silazak u boravište mrtvih (usp.
KKC, 637), na uočnicu slavljenja otajstvene pobjede Života nad smrću, naša se sestra
Ljudevita pridružila smrti Gospodina našega Isusa Krista, u kojemu je, vjerujemo, našla
puninu života.
U danima pripreme za proslavu Kristova Vazma, nije mogla znati da će ga ovaj put slaviti s
onu stranu života. Doživjeti ga na sasvim osobit i osoban način. Dakako, živjela je u toj
vjeri da će uskrsnuti na novi život. I to se dogodilo u Zadru 19. travnja. U 92. godini života
i 75. godini redovništva, okrijepljena svetim sakramentima, blago je u Gospodinu usnula
naša s. Ljudevita Šonje. Nepuna četiri mjeseca dijelila su je od slavlja 75. godišnjice
redovničkoga života.
S. Ljudevita, krsnim imenom Dragica, rođena je u Novalji na otoku Pagu 16. siječnja 1923.
godine, od oca Antona Šonje i majke Marije rođ. Šonje. U obitelji je rođeno sedmero djece
od kojih je u ranoj dobi umrlo njih troje. S. Ljudevitu nadživjela je starija sestra - jedina
živuća iz uže obitelji Šonje.
U rodnoj Novalji s. Ljudevita je završila pučku školu a o odlasku u samostan razmišljala je
od dvanaeste godine. Za razliku od majke, koja nije imala ništa protiv, sa željom svoje kćeri
nije se mirio otac. Tri je godine, dok bi otac na kaiću krpio ribarsku mrežu, ona oko njega
plela svoju mrežu, pričajući mu o želji za odlaskom u samostan. U svojoj petnaestoj godini
ga je pridobila i dobila odgovor: “Pa dobro, s Božjim blagoslovom, idi”. Namjeravala je
pristupiti zajednici školskih sestara franjevaka u Rabu gdje je željela naučiti šivati. Planove
joj je pomeo rođak franjevac, fra Tonći koji je službovao u Dubrovniku. On je s njezinom
namjerom upoznao s. Danijelu Velenšek, a ona potom s. Ladislavu Kalinšek koja je Dragici
pisala da ne ide na Rab nego na Lovret.
U kandidaturu školskih sestara franjevaka primljena je 1. veljače 1938. godine. Kako su
sestre u to vrijeme u Splitu na Lovretu imale Domaćinsku školu, Dragica je godinu i pol
dana pohađala tu školu. U postulaturu je primljena 14. veljače 1939. godine. Istu godinu, na
blagdan Velike Gospe, započela je kanonsku godinu novicijata. Prve redovničke zavjete
položila je 16. kolovoza 1940., a doživotne 16. kolovoza 1945. godine u Splitu.
Poslije polaganja privremenih zavjeta s. Ljudevita ostaje na Lovretu gotovo dvadeset
godina i djeluje u službi švelje (1940.-1960.) s prekidom od dvije godine u vrijeme rata - od
1942. do 1944. godine. Tada je poslana u Makarsku, točnije u Brela gdje je bio osnovan
Dom za izbjegličku djecu u kojem su, prema želji crkvenih i državnih vlasti (NDH), radile
sestre s Lovreta. Ove dvije ratne godine provedene u Makarskoj usjekle su joj se u
pamćenje po gladi kojoj su bile izložene i sestre i narod. Stoga ne čudi što je u prigodi
ponovnog razmještaja i potrebe za djelovanjem u samostanu franjevaca trećoredaca u Zadru
molila vrhovnu predstojnicu s. Terezu Vidan da je ne šalje s Lovreta koji je kod dolaska u
samostan opisala riječima: “Evo moga raja na zemlji”.
Iako teška srca, ali u duhu poslušnosti, razmještaj je prihvatila. Od vrhovne predstojnice s.
Tereze Vidan dobila je obećanje da će ona preporučiti s. Amabilis, provincijalnoj
predstojnici, da je vrati u Split ukoliko joj bude teško.
U službi švelje i sakristanke, u samostanu franjevaca trećoredaca u Zadru, ostaje od 1960.
do 1966. godine. Njihov samostan sv. Mihovila s. Ljudevita je doživljavala svojim, a lijepo
iskustvo života i djelovanja kod braće trećoredca prema kojima je zbog toga gajila posebnu
43
ODJECI 2/2014.
ljubav do kraja života, olakšalo joj je kasniji premještaj u njihov samostan u Zagreb, u
Odru.
Od 1966. godine slijedili su česti premještaji s. Ljudevite. Tako je najprije bila u našoj kući
u Kaštel Lukšiću (1966.-1969.), potom je premještena na Lovret gdje boravi dvije godine
(1969.-1971.). Iz Splita odlazi u Odru na dvije godine, a onda dvije godine u franjevački
samostan Majke Božje Lurdske (1974.-1976.). Iz Zagreba odlazi u Zadar, u Arbanase
(1976.-1980.), potom u Pag (1980.-1983.), pa opet u Zadar. U zadarskom Nadbiskupskom
sjemeništu sedam godina obnaša službu vratarice (1983.-1990.). Vraća se ponovno u Odru,
na godinu dana (1990.-1991.), da bi se odatle ponovno vratila u Zadar i to, najprije dvije
godine u našu kuću u ulici Vatroslava Lisinskoga (1991.-1993.), pa opet u Sjemenište jednu
godinu (1993.-1994.). Nakon tih kratkotrajnih premještaja uslijedio je 12-godišnji život u
našoj zajednici. Naime, s Ljudevita 1994. godine dolazi u sestrinsku kuću u ulici Vatroslava
Lisinskoga gdje ostaje do 2006. godine, sve do preseljenja sestara u novi samostan u
Arbanasima gdje je ostala do kraja svoga života. Premda već u poznim godinama, s.
Ljudevita je bila prva vratarica u arbanaškom samostanu.
Obnašala je odgovornu službu kućne predstojnice sestrinske zajednice u samostanu sv.
Mihovila u Zadru, u Vrbanićevoj u Zagrebu, u Odri, u sestrinskoj kući u Kaštel Lukšiću i
staroj kući u Arbanasima.
Za svoga dugoga životnoga vijeka s. Ljudevita se najviše bavila šivanjem i ručnim radom.
Od svega je najradije šivala zahtjevnu i nadaleko poznatu i priznatu pašku čipku. Kao prava
Paškinja njegovala je tu tradiciju, a i ljubav prema rodnoj Novalji. Ručnim je radovima,
vrlo uredno i precizno izrađenima, rado darivala sestre i svećenike. Da se trud koji bi u njih
marno utisnula cijenio, vidi se i po tome što su upravo njezini radovi, nerijetko, bili
darivani dobročiniteljima i prijateljima zajednice.
Valja naglasiti da je s. Ljudevita s posebnim poštovanjem izrađivala čipku za crkveno ruho.
Željela je da prebivalište Gospodnje bude urešeno s najvećim dostojanstvom - i davala je
svoj doprinos. Tako njezine radove možemo naći u brojnim sestrinskim kapelama.
U zajednici s. Ljudevitu poznajemo kao sestru koja je voljela molitveni i zajednički život,
voljela je svoju zajednicu. Na osobit je način voljela Lovret i pokazivala da ima vrlo rado
tu, rajem nazvanu, kolijevku svoga redovničkoga života. Posebnu je privrženost pokazivala
prema mlađim sestrama u kojima je gledala budućnost zajednice. Radovala se i najmanjem
uspjehu svake sestre, a osobito sestara katehistkinja koje je poticala na molitvu Duhu
Svetome jer one mladima nose Krista.
Imala je uočljivu socijalnu notu, a u zadarskoj kući i suradnicu na tom polju. Naime, s.
Ljudevita i s. Ignacija tiho su i nenametljivo primale i ispraćale ne samo sestre nego i
svećenike, susjede i siromahe koji su dolazili u našu sestrinsku zajednicu. Nije nepoznato
da su se za potrebe siromaha rado i velikodušno odricale - do zadnjega od onoga što su
imale. Hranu su im pripremale i davale kao dragim gostima.
Ni u dane kad su joj životne snage slabile nije malaksala u svojoj miroljubivosti i blagosti.
Prepoznatljivu po blagom osmjehu, sestre u arbanaškom samostanu pamtiti će s. Ljudevitu
kao onu koja im je bila dobra i poslušna, kao onu koja je rado čitala i pratila što se oko nje
događa, pokazujući interes za suvremene prilike života. Možda je i zbog svoje radoznalosti
i otvorenosti životu do kraja ostala svjesna sebe i sestrinskoga okruženja u kojemu je
uskoro trebala slaviti 75. godišnjicu redovničkoga života.
44
ODJECI 2/2014.
Draga s. Ljudevita, hvala vam na dobru koje ste svojim životom i radom utkali u našu
zajednicu.
U dane vazmene radosti molimo za vašu dušu. Preporučujemo je Božjem milosrđu, koje
nam dariva besmrtan život, neka vas po smrti i uskrsnuću svoga Sina iz ovoga prolaznoga
primi u svoj život vječne radosti. Počivala u miru Božjem. Amen!
S. Leonka Bošnjak Čovo
UMJESTO ŽALOVANJA – TRI RIJEČI RADOSTI
Drage sestre franjevke, lovretske!
Provincijalna sestro Leonka i sve drage lovretske sestre, drago mi je da umjesto riječi
žalovanja, uz odlazak s ovog svijeta s. Ljudevite, moje drage rođakinje, mogu izraziti tri
riječi radosti.
Prva radost je ponešto osobne rodbinske naravi. Sestra Ljudevita je izabrala svoj
redovnički-franjevački poziv, ovaj školskih sestara franjevki u lovretskoj zajednici, preko
prvog franjevca Novaljca (u novijoj povijesti), njezinog i mojeg obiteljskog roda, fra
Bonaventure Škunca, njezina i mojeg praujaka. Ona je bila djevojčica i djevojka kada je fra
Bonaventura dolazio u svoju Novalju u godinama kad su školske sestre franjevke – tada još
u povezanosti sa slovenskim franjevkama – u Splitu izrastale kao novi franjevački cvijet.
Bile su to dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća. Samo vječni Otac znade za onaj čas
i za onu odluku sestre Ljudevite da krene tragom sv. Franje i sv. Klare, ali je osoba fra
Bonaventure u tom izboru zacijelo imala značajan poticaj. Da je tome tako, potvrđuje i
činjenica da su u godinama značajnog djelovanja fra Bonaventure, nekoć dva puta
provincijala, značajnog duhovnog i kulturalnog djelatnika, u franjevački krug ušli dječaci iz
našeg zajedničkog novaljskog roda, naime fra Silvestar i fra Robert Škunca, fra Vinko
(umro kao mladi klerik) i fra Ljudevit Šonje, dva brata, dva bliska rođaka naše sestre
Ljudevite, te – nakon Drugog svjetskog rata – fra Stanko Škunca i ja, a u širem smislu još i
fra Josip Vidas i fra Josip Peranić. Tako je višnji pozivatelj i djelitelj zvanja, naš nebeski
Otac, preko zajedničkog nam ujaka dozvao u franjevačku zajednicu sestru Ljudevitu. Dok
je otpraćamo s ovog svijeta, evo, to je moja prva radost koju sam vam želio izraziti.
Druga moja radost je i vaša radost: sestra Ljudevita je bila dobra časna. Već je vlč. Anton
Šuljić (u riječi na mjestu homilije) lijepo izrazio njezinu sestrinsku dobrotu, ističući je u crti
jednostavne radosti. Ja ću tek dodati da sam je ja doživljavao kao redovnicu-franjevku koja
je povjerovala da je Isusov nauk doista radostan nauk za čovjeka, i ona je pokazala da jedna
jednostavna duša može i u 20. st. pokazati svježinu i ljepotu te Radosne vijesti. K tome ili
istovremeno, s. Ljudevita je svoj poziv shvatila i živjela u zaručničkoj radosti s Kristom, na
način kako je to živjela i izražavala velika sv. Klara, po Božjoj providnosti suutemeljiteljica
drugog reda sv. Franje, ujedno i nadahniteljica – opet sa sv. Franjom – brojnih ženskih
ogranaka ili cvjetova franjevačkoga nadahnuća. Bila je vidljiva i lijepa ta zaručnička radost
sestre Ljudevite, što je – ponovit ću – moja i vaša radost.
Treća radost. U jednostavnosti življenja redovničkog-franjevačkog poziva, s. Ljudevita je
doživjela visoke zemaljske godine, uglavnom u dobru zdravlju, sve takoreći do pred kraj
zemaljskog života. Po nekom nadahnuću, nazvao sam je desetak dana prije njezina odlaska,
45
ODJECI 2/2014.
a da ni ona ni ja nismo mislili da će to biti naš posljednji razgovor. I tada je žarila radošću
svojeg životnog poziva. Spominjali smo se naše rodbine, od pokojnih do živih, razgovarali
o našem franjevačkom pozivu. S radošću je i inače čitala knjižice ili knjige koje sam joj
ponekad slao ili – u prilikama – dao u ruke. Žao mi je da svojoj rodici nisam pokazivao i
veću pažnju. Svejedno, sada sam doista radostan da je iz našeg zajedničkog roda bila među
nama jedna dobra časna i da će sada pred licem vječnog Oca pratiti moje i vaše korake. U
vječnost je pošla kao po nekom lijepo složenom redu: kada se ispunilo njezino redovničkofranjevačko poslanje, kao da je – po daru Providnosti – došao čas da može kazati: 'Sad
otpusti službenicu Gospodnju u miru, iz radosti u življenju zvanja i poslanja na zemlji u
radost vječnoga života'.
Fra Bernardin Škunca
SUĆUTI
Poštovana provincijalna predstojnice!
U ozračju najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa, Vaša i naša draga s. Ljudevita napustila
nas je sigurno s vjerom u vječni život. Riječi Isusove: “Ja sam uskrsnuće i život, tko god
vjeruje u mene, čak ako umre, živjet će”, bile su joj ljudsko i redovničko uporište. Kao
časna sestra franjevka školskih sestara živjela je ovdje na zemlji služeći Crkvi, svojoj
redovničkoj zajednici i svom hrvatskom narodu.
Godinama je živjela u našim samostanima te s ljubavlju i odgovorno radila da bi nam bilo
ugodno. S nama fratrima trećorecima posebno je bila povezana i rado smo je susretali.
Osobno sam je dobro poznavao od mojih sjemenišnih dana u Zadru i uvijek se interesirala
za naše fratre. U ime fratara trećoredaca glagoljaša želim joj zahvaliti na tome i neka je
Gospodin nagradi vječnošću, a mi ćemo posebno moliti za spas njezine duše.
U ime svih nas iz Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša izražavam iskrenu sućut
Vama i Vašoj provinciji Presvetog Srca Isusova, kao i rodbini s. Ljudevite.
Počivala u miru Božjem. Amen!
Fra Nikola Barun, provincijal
***
Poštovane sestre!
U ozračju uskrsne svetkovine nade, izražavam vam iskrenu kršćansku sućut o smrti
poštovane s. Ljudevite.
Don Dario Tičić, nadbiskupski tajnik
46
ODJECI 2/2014.
S. M. AMALIJA KLAPEŽ
Rođena: 11. veljače 1922. u Košutama
Prvi zavjeti: 16. kolovoza 1943. u Splitu
Doživotni zavjeti: 16. kolovoza 1946. u Splitu
Preminula: 22. travnja 2014. u Splitu
U slavlju uskrsne osmine i molitvene priprave za blagdan Božanskoga
milosrđa ustala je na novi život naša s. Amalija, na Uskrsni utorak 22.
travnja 2014., u 93. godini života i 72. godini redovništva. U vjeri da živi uronjena u
njegovo milosrđe, u petak 25. travnja ispraćena je na posljednje ovozemaljsko počivalište
na groblju Lovrinac.
RIJEČ OPROŠTAJA PROVINCIJALNE PREDSOTJNICE
U tijeku uskrsne osmine, u utorak 22. travnja (2014. godine), kada su se sestre lovretske
zajednicu uputile ispratiti s. Ljudevitu na ovozemni počinak, iz splitske bolnice stigla je
vijest da se s. Amalija preselila u život vječne uskrsne radosti. Prije odlaska u bolnicu i
tijekom tjednog boravka u bolnici, smireno, s osmjehom i pri punoj svijesti sestrama je
govorila: “Ja odlazim gore”. Okrijepljena svetim sakramentima svoj smiraj našla je u
Gospodinu u 93. godini života i 72. godini redovništva.
S. Amalija, krsnim imenom Ana, rođena je u Košutama kod Trilja na blagdan Gospe
Lurdske, 11. veljače 1922. godine, od oca Martina i majke Pere rođ. Latinac. U rodnom
mjestu završila je pučku školu. U obitelji je rođeno devetero djece, šest sestara i tri brata.
Kršćanski odgoj, zajednička molitva i obiteljska marljivost krasili su obitelj Klapež i činili
je Gospodinu dragom. Oslonjeni na Boga lakše su podnosili rano stradavanje braće;
jednoga dok je u inozemstvu privređivao za uzdržavanje obitelji i drugoga kao hrvatskog
vojnika za vrijeme Drugog svjetskog rata. Od devetero djece danas su žive još tri sestre.
U ranom djetinjstvu susretala se Ana s redovnicama i redovnicima koji su primjerima
vlastita života zasigurno bili poticaj da i ona, na Gospodinov poziv, prigrli redovnički život.
Kršćanski duh koji se odgojem širio u obitelji Klapež pobudio je brojna redovnička zvanja.
Znala je reći da je konačnu ulogu za njezino DA Gospodinu imao stric franjevac, pok. fra
Rikard. On je jednu njezinu sestru, s. Cirilu, uputio u zajednicu sestara sv. Vinka
Paulskoga, a nju i drugu sestru, s. Anuncijatu, u zajednicu školskih sestara franjevaka.
Pridodamo li k tomu redovništvu i njezine rođake, pok. fra Metoda Latinca i fra Anđelka
Milanovića-Litre, dvije nećakinje i nećaka, jednu sinovku i sinovaca franjevca, obitelj
Klapež s pravom možemo nazvati franjevačkom obitelji i rasadištem redovničkih zvanja.
S. Amalija je u kandidaturu primljena 1. prosinca 1940. godine. Vrijeme kandidature
provela je na Čitluku, imanju braće franjevaca Provincije Presvetoga Otkupitelja. Ostalo joj
je u sjećanju po obavljanju teških fizičkih poslova, a još više po životu zajednice koja je
disala skladnim zajedništvom, njegovala svečano sestrinsko pjevanje i molitvu liturgijskih
časova. Postulaturu je započela 14. veljače 1942. godine u Splitu, a kanonsku godinu
novicijata na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza iste godine. Prve redovničke zavjete
položila je 16. kolovoza 1943., a doživotne 16. kolovoza 1946. godine u Splitu.
47
ODJECI 2/2014.
Poslije polaganja privremenih zavjeta (1943.) poslana je u Makarsku, u franjevački
samostan gdje je radila u praonici. Nakon tri godine, s raspoloživošću pomaganja u kuhinji,
premještena je u franjevački samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu, gdje je bila šest
godina (1946.-1951.). Iz Zagreba odlazi u zadarsko Nadbiskupsko sjemenište u kojem
djeluje od 1951. do 1953. godine.
U Sjemeništu, uz obavljanje raznih kućanskih poslova, povjerena joj je i njega bolesnih
sjemeništaraca. Svoju zauzetost i ljubav prema potrebitima proširila je na njegu bolesnika
po obiteljima u gradu. U to vrijeme zajednica preko s. Paule Pavičić upoznaje dar s.
Amalije za skrb o bolesnicima i, vjerojatno po njezinoj preporuci, 1953. godine
premještena je u Knin za rad u bolnici. U Kninu je uz posao završila večernju
osmogodišnju školu. Nakon toga je završila tečaj za rad na EKG-u u Zagrebu, a u Zadru je
položila nadopunu medicinske škole. U bolnici je radila na internom i zaraznom odjelu.
Najduže pak u kardiološkoj ambulanti na snimanju EKG-a.
U poslu se s. Amalija toliko usavršila da je znala čitati liječničke nalaze te je liječnike
upozoravala na hitnost pristupa pojedinim bolesnicima. Znanjem koje je stekla, koristila se
i u radu izvan bolnice, obilazeći bolesnike po gradu. Vođena voljom i željom da pomogne
što većem broju ljudi nije poznavala pojam radnoga vremena. Uz to što je bila poznata po
stručnosti, kao zdravstvena radnica teškim je bolesnicima pružala i duhovnu pomoć te ih
pripremala za sakramente ispovijedi i bolesničkog pomazanja.
Kao i druge naše sestre koje su radile u kninskoj bolnici, s. Amaliju su poštivali i cijenili,
kako osoblje tako i bolesnici, kako katolici tako i pravoslavci. Prije godinu i pol dana jedan
je starac, srpske nacionalnosti, koji je imao iskustvo liječenja u kninskoj bolnici, sestrama u
Kninu donio prigodno izrađenu drvenu ploču na kojoj je napisao: “Ne pomože mi ni rod,
niti itko drugi, nego moje sestre”.
Snagu i nadahnuće za rad s. Amalija je crpila u svom redovničkom predanju i molitvi.
Opisujući sestrinsko zajedništvo kninske zajednice rekla je: “Molitva je uvijek bila vrhunac
zajedništva kninske sestrinske zajednice, često smo zajedno išle u šetnju i bile skupa”. U toj
je zajednici u dva navrata obnašala i službu kućne predstojnice (1969.-1970. i 1982.-1988.).
Poslije tridesetogodišnjega rada u bolnici (1958.-1988.), odlazi u mirovinu i ponovno se
vraća u zadarsko sjemenište, u službi vratarice (1988.-1989.). Nakon godinu dana
premještena je u Dubrovnik, u samostan Male braće. Iz Dubrovnika 1993. godine dolazi na
Lovret gdje je do prije tri godine posluživala starije i bolesne sestre. Dakle, osamnaest
godina svoga umirovljeničkoga života aktivno je posvetila skrbi o starijim i nemoćnijim
sestrama. I kad su joj snage polako slabile, s. Amalija nije odustala od djelotvorne
prisutnosti na bolesničkomu katu. Makar malim znakovima pažnje pomagala je sestrama,
uglavnom mlađima, ali potrebnijima od sebe.
S. Amalija, po naravi temperamentna i odlučna, do zadnjega je ostala dosljedna sebi.
Slijedila je Krista i brata Franju svjedočeći ljepotu života u služenju i sestrinskoj ljubavi.
Poznajemo je kao tihu, radosnu, marljivu, točnu i urednu sestru. Posjedovala je jasnu
spoznaju o vrijednostima redovničkoga života. Isticala je to govoreći da je molitva vrhunac
života redovničke zajednice, da se sestrinstvo ostvaruje u skladnom zajedništvu i radosnom
služenju.
Osjećaj za urednost, ljubav prema Božjoj prirodi, osobito cvijeću, pomoć bolesnima,
divljenje skladnom sestrinskom pjevanju i svečanoj molitvi liturgijskih časova, govori puno
o sestri od koje se danas rastajemo. O našoj s. Amaliji.
48
ODJECI 2/2014.
Draga s. Amalija! Hvala vam za dobro kojim ste tkali skladno sestrinsko zajedništvo u
našoj Provinciji. Hvala vam i za služenje kojim ste u duhu franjevačke jednostavnosti i
susretljivosti skrbili za braću i sestre. Neka Gospodin milostivo pogleda na vaše žrtve i
djela ljubavi kojim ste ga za života proslavljali te vas po svom božanskom milosrđu primi u
svoju slavu.
Radosna, počivala u miru Božjem! Amen.
S. Leonka Bošnjak Čovo
HOMILIJA NA SPROVODNOJ MISI
Poštovana sestro Provincijalko, cijenjene sestre, braćo svećenici, draga rodbino, prijatelji i
znanci naše tete s. Amalije.
U svetoj uskrsnoj noći u hvalospjevu uskrsnoj svijeći ispovijedamo svoju vjeru u Život
riječima: “Ovo je noć u kojoj je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao!”
Ovaj usklik odjekivao je u uskrsnom bdijenju po crkvama diljem svijeta, pozivajući vjernike
da promišljaju oslobođenje koje je čovjeku darovano Kristovim uskrsnućem. Znamo da je
ovogodišnja sveta noć s. Amaliju zatekla na bolesničkom krevetu, u okovima ovozemaljske
maslinske agonije i muci Velikog petka. No, prošlog utorka za nju je ta maslinska agonija i
muka Velikoga petka pobijeđena nadom Uskrsne radosti. Okrijepljena otajstvima vjere,
zagledana u Kristovo svjetlo pred kojim se raskidaju okovi smrti, ušla je u novi uskrsli život.
Prevelika je to radost da bi ju čovjek mogao zadržati samo za sebe. Ona se ne može zatomiti.
Ni brojni biblijski likovi nisu mogli zatomiti tu svetu radost, osobito nakon što ih je Isus
dotaknuo svojom milošću – o njoj su morali svjedočiti drugima. Iskustvo susreta s Isusom
jednostavno ne mogu prešutjeti. Iskustvo treba priopćiti, radost podijeliti.
Moguće da Kristovo uskrsnuće nekima predstavlja problem, osobito ako objašnjenje traže
samo na razini ljudskosti i prolaznosti. Kako mrtvo tijelo može ponovno oživjeti? Tko je
otkotrljao težak kamen s Isusova groba? S kojim su to strancem žene razgovarale u blizini
Isusova groba? Kako je moguće da se uskrsli Krist susreo s prestrašenim apostolima
prošavši kroz zatvorena vrata? Nad ovim tajnama ne zaustavlja se samo čovjek današnjice.
O njima su u prvom redu razmišljali i pitali se Isusovi najbliži učenici. Ta, hodeći s Isusom,
Sinom Božjim, apostoli su se stalno pitali o onomu što je govorio, posebno kad je
najavljivao svoju muku, smrt i uskrsnuće. Mnogo toga nije im bilo jasno. Kao što ni nama
nije jasno kad se susrećemo sa smrću svojih milih i dragih.
Bog, međutim, odgovara na sva čovjekova pitanja upravo po svome Sinu, uskrslom Isusu
Kristu. Apostolima su svi odgovori na pitanja i sumnje razriješeni u susretu s Uskrslim. Sve
što je govorio bila je istina, radosno su klicali, spoznajući njegovo božanstvo. Uskrsli Isus,
dakle, temeljni je Božji odgovor na sva čovjekova pitanja!
Tko nama danas odgovara o toj uzvišenoj tajni dok pratimo našim molitvama s. Amaliju na
put prema vječnom životu. Tko nama odgovara na ta pitanja koja postavljamo kod smrti
naših milih i dragih? Božji nam se odgovor daje u Kristu i njegovoj Crkvi, zajednici
milijuna vjernika. Jer, da Krist nije uskrsnuo, Crkve ne bi bilo i naraštaji se svijeta nikada
ne bi s tolikim žarom okupljali u Njegovo ime i u Njega vjerovali i smrt bi zauvijek ostala
nedokučiva.
49
ODJECI 2/2014.
Sveti Jeronim izrekao je i napisao prekrasne riječi prigodom smrti svoje majke: “Žalosni
smo jer nas je napustila, radosni smo što smo je imali, i zahvaljujemo Bogu da nam je i
dalje blizu”. Ove su riječi izrečene iz vjere u uskrsnuće Kristovo koje nam u svakoj smrti
progovara da naši dragi pokojnici ne nestaju u ništavilu. Ne, oni žive i dalje kod Boga.
Uskrsnom prisutnošću i u smrti nam ostaju blizu.
Svi mi ovdje prisutni dijelimo takvu vjeru te imamo razloga zahvaljivati Bogu koji nam je
podario život s. Amalije. No, iako u vjeri gledamo na njezin odlazak to nam ne oduzima bol
i tugu koju osjećamo, ali može našoj žalosti dati utjehu i unutarnji mir. Taj mir izvire iz
riječi uskrslog Krista: Ne bojte se, smrt je pobijeđena.
Onaj tko poput s. Amalije vjeruje u novi vječni život, uskrsli život, za njega smijemo reći
da mu je život u ovom svijetu bio ispunjen. S. Amalija je vjerovala i cijelim svojim životom
Boga je ljubila i svoj život posvetila službi drugima. Iz dana u dan u Boga je polagala svoju
životnu nadu. Vjera, nada i ljubav daju vrijednosti životu svakog kršćanina, a posebno
redovničkoj osobi. S. Amalija ih je živjela tako da je Boga gledala i njemu služila u svojoj
redovničkoj zajednici, rodbini i svima kojima je bila poslana.
Braćo i sestre, na kraju ovozemaljskog života stoji činjenica smrtnosti. I svaki put kad od nas
odlaze osobe koje su nam prirasle srcu, javlja se pitanje što nam od tih dragih osoba ostaje.
Takvo pitanje u ovom trenutku rastanka od tete Amalije postavljamo mi, njezina rodbina, u
brizi i strahu za sebe, a vi sestre u brizi i strahu za vašu redovničku zajednicu. Protekli život s.
Amalije svima nama želi reći da tko daje u svojem životu mjesta Bogu, tko u njega vjeruje i
tko ga istinski ljubi i tko svoj život žrtvuje za drugoga, njemu će Bog pripremiti baštinu i
smjestiti ga u prostranstva svjetlosti i mira, uzet će ga zauvijek u svoju ljubav i podariti mu
vječnu nagradu na nebesima. U toj vjeri pokojna naša s. Amalija je rođena, u toj vjeri je
živjela svoje redovničko poslanje i u toj vjeri je blago u Gospodinu preminula.
Cijenjene sestre, draga rodbino, u ovim trenucima rastanka s našom tetom Amalijom neka
nam vjera u Isusa Krista, koji je bio raspet, umro i uskrsnuo, koji je pobijedio smrt, bude
naša snaga i jakost. Braćo i sestre, svima nama ovaj ispraćaj tete Amalije na vječni počinak
je poziv da oživimo u sebi i u svijetu radosnu vijest Evanđelja, koju Crkva kroz ovo
vazmeno vrijeme naviješta: “Uskrsnu Isus doista aleluja, aleluja!”
A ti, draga tete, bila si svojoj redovničkoj zajednici, a i svoj rodbini, prijateljima i
znancima, poticaj na vjerničkom životnom putu. Kroz sav svoj život snažila si nas svojim
riječima, molitvom i ljubavlju.
Dok za pokoj plemenite duše s. Amalije prikazujemo Bogu najuzvišeniju molitvu, ovu
presvetu euharistiju u kojoj nam je uskrsli Isus ostavio sama sebe za duhovnu hranu na putu
vjere, svi mi, njezina rodbina zajedno sa sestrama smijemo ponoviti riječi svetog Jeronima:
Žalosni smo radi smrti tete Amalije jer nas je napustila, radosni smo što smo je imali i
zahvaljujemo dragom Bogu da nam je i dalje u njegovoj providnosti tako blizu. A tebi se,
draga tete, zahvaljujem i završavam riječima duhovne pjesme: “Ako dođeš u nebo prije nas,
pozdravi sve prijatelje i kaži im da stižemo i mi poslije vas!”
Draga tete, ti odlaziš prije nas. Do ponovnog susreta u vječnosti, počivaj u miru Božjemu i
moli se i dalje za nas! Pokoj vječni daruj joj Gospodine! I svjetlost vječna svjetlila njoj!
Fra Petar Klapež
50
ODJECI 2/2014.
PRILOZI
RIJEČ – GLAS – POZIV
Poruka uz nedjelju Dobrog Pastira splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolite
Marina Barišića, predsjednika Vijeća HBK za sjemeništa i duhovna zvanja
Poštovana braćo i sestre!
1. Naš papa Franjo podsjeća nas u svojoj ovogodišnjoj poruci za 51. svjetski dan molitve za
duhovna zvanja kako je Isus “obilazio sve gradove i sela”, pozivajući u svojoj milosrdnoj
ljubavi učenike da je “žetve mnogo, a radnika malo” (Mt 9, 35-38). Gospodar njive-svijeta
traži nas, svoje prijatelje, i poziva za svoje suradnike. Ovaj poziv je milosni Božji dar ali
zahtijeva i naš osobni odgovor. Svatko od nas je svijet u malom, Božji vrt, koji On s nama
njeguje da donosi obilate plodove. Božja milost, Njegov pristup nama, poštuje nas i našu
slobodu, želeći nas kao svoje slobodne i radosne sinove i kćeri.
2. Uskrsli Krist i u naše vrijeme nastavlja “obilaziti gradove i sela”: izvodi nas iz naše
zarobljenosti te poziva sve, a osobito mladiće i djevojke, za svoje suradnike u
svakodnevnom životu čovjeka i obitelji, društva i svijeta. U buci svakodnevlja, Njegova
riječ i danas je sposobna nadjačati tolike zvukove i postati osobni Njegov glas koji dolazi
do srca, glas koji izgovara naše ime i postaje naš osobni poziv. Njegova riječ želi doći i
ukorijeniti se duboko na plodno tlo srca tolikih mladih po našim gradovima i selima gdje ih
uskrsli Gospodin susreće na raskrižjima svijeta i putovima njihova života. Nisu to savršeni
mladi iz nekog idealnog svijeta, već mladići i djevojke u našim sredinama koji ne žele
mladost bez budućnosti, koji su osjetljivi na osamljenost bolesnih i samoću starijih, koji se
ne mire s nepravdama i sebičnošću društva, koji žele biti radosni navjestitelji nade, smisla i
cilj braći i sestrama.
3. Koji su to? Ima li ih danas u našim gradovima i selima Hrvatske? Ima! I ova obećavajuća
žetva bogatijeg duhovnog uroda prisutna je među nama na našim trgovima, ulicama,
školama, sveučilištima i župnim zajednicama. Po jednoj usputnoj anketi za Susret hrvatske
katoličke mladeži u Dubrovniku, više od 13 % naših mladića i djevojaka, srednjoškolaca i
studenata kaže da razmišlja o duhovnom pozivu. Ne budimo im zapreka u njihovom susretu
s uskrslim Kristom prisutnim u našoj sredini! Pomognimo im da im se pogled osvijetli s
Njegovim, da se Njegova milosrdna ljubav prema bližnjima nastani u njihovim srcima.
4. Dragi roditelji, odgojitelji, svećenici, redovnici i redovnice, župne zajednice, rado se
uključimo i budimo suradnici ovoga radosnog susreta Uskrsloga Gospodina i mladih po
našim gradovima i selima. Štoviše, svojim molitvama te ljudskim i kršćanskim
svjedočenjem budimo svima njima jasan i glasan razglas, kako bi Kristova riječ u tolikim
mladićima i djevojkama postala glas osobnog poziva, blizine čovjeku i slave Bogu. Stoga
dajmo Kristu slobodan pristup u naše sredine i prostranstva ljudskoga srca. Budimo Kristu
uvijek zeleno svjetlo dobrodošlice u naše sredine, osobito među naše mladiće i djevojke
koje On želi za svoje prijatelje i suradnike na prostranoj njivi i poljima svijeta. Doista,
“žetve je mnogo”, pa uz prihvaćanje Božjega poziva, neka i radnika bude mnogo!
U Splitu, 28. travnja 2014.
51
ODJECI 2/2014.
KOMUNIKACIJA U SLUŽBI ISTINSKE KULTURE SUSRETA
Poruka pape Franje
za 48. svjetski dan sredstava društvene komunikacije, 1. lipnja 2014.
Draga braćo i sestre,
danas živimo u svijetu koji postaje sve “manji” i gdje bi se stoga moglo činiti da nam je
svima lakše jedni drugima biti bližnji. Razvoj na polju transporta i komunikacijske
tehnologije omogućuje nam približiti se jedni drugima i sve nas više povezuje, dok nas
globalizacija čini sve više međuzavisnima. U svijetu, međutim, i dalje postoje podjele, koje
su katkad vrlo duboke. Na globalnoj razini vidimo skandalozni jaz između izobilja koje
uživaju najbogatiji i bijede u kojoj grcaju najsiromašniji. Često je dovoljno samo proći
ulicama gradova da se vidi kontrast između ljudi koji žive na pločniku i blještavih izloga
trgovina. Toliko smo se na to navikli da nas to više uopće ne uznemiruje. Naš svijet trpi od
mnogih oblika isključivanja, marginalizacije i siromaštva, a da i ne govorimo o sukobima u
kojima su isprepleteni ekonomski, politički, ideološki i, nažalost, također religijski uzroci.
U tome svijetu, mediji nam mogu pomoći osjetiti se bliže jedni drugima i stvoriti novi
osjećaj jedinstva ljudske obitelji koji potiče na solidarnost i ozbiljno zauzimanje za
dostojanstveniji život. Dobra komunikacija nam pomaže da se sve više jedni drugima
približimo i bolje se međusobno upoznamo, da budemo više ujedinjeni. Zidovi koji nas
dijele mogu se prevladati jedino ako smo spremni jedni druge slušati i jedini od drugih
učiti. Trebamo pomiriti međusobne različitosti oblicima dijaloga koji nam pomažu rasti u
razumijevanju i poštivanju. Kultura susreta zahtijeva da budemo spremni ne samo davati,
već i primati od drugih. Mediji nam mogu uvelike u tome pomoći, pogotovo danas, kada su
mreže komunikacije dostigle neslućeni napredak. Internet, na poseban način, pruža goleme
mogućnosti susreta i solidarnosti među svima. To je zaista dobro, to je Božji dar.
To međutim ne znači da ne postoje određeni problemi: brzina kojom se prenose informacije
nadilazi našu sposobnost razmišljanja i prosuđivanja i ne dopušta uravnotežen i ispravan
oblik samoizražavanja. Različitost mišljenja može se promatrati kao bogatstvo, ali to
također omogućuje ljudima da se zabarikadiraju iza izvorâ informacija koji odgovaraju
samo njihovim željama i idejama, ili također određenim političkim i gospodarskim
interesima. Svijet komunikacija može nam pomoći kako proširiti svoja znanja tako i,
naprotiv, navesti nas na pogrešan put. Želja za digitalnom povezanošću može imati za
posljedicu da se izoliramo od naših bližnjih, od onih koji su oko nas. Ne smije se pritom
previdjeti činjenicu da su oni koji, iz različitih razloga, nemaju pristup društvenim
medijima izloženi opasnosti da budu isključeni.
Ta su ograničenja stvarna. Ipak, ona nam nisu opravdavanje da odbacimo društvene medije,
nego nas podsjećaju da je komunikacija, u konačnici, više ljudsko no tehnološko
postignuće. Što nam to, dakle, pomaže u digitalnom svijetu rasti u čovještvu i uzajamnom
razumijevanju? Moramo, primjerice, ponovno otkriti određeni osjećaj opuštenosti i
staloženosti. Za to treba vremena i za to treba imati sposobnost šutnje i slušanja. Trebamo
također biti strpljivi ako želimo shvatiti onoga koji je drukčiji od nas. Osoba potpuno
otvoreno govori o sebi kada je se ne samo tolerira, već kada zna da je doista prihvaćena.
52
ODJECI 2/2014.
Ako doista pozorno slušamo druge, naučit ćemo također gledati svijet drukčijim očima i
cijeniti bogatstvo ljudskog iskustva u obliku u kojem se očitovalo u različitim kulturama i
tradicijama. Naučit ćemo također više cijeniti velike vrijednosti nadahnute kršćanstvom,
kao što su shvaćanje čovjeka kao osobe, narav braka i obitelji, ispravno razlikovanje
između vjerskoga i političkoga područja, načelâ solidarnosti i supsidijarnosti, i mnoge
druge.
Kako dakle komunikacija može biti u službi istinske kulture susreta? I što za nas,
Gospodinove učenike, znači susretati druge u svjetlu evanđelju? Kako, unatoč svim svojim
ograničenostima i grijesima, možemo jedni drugima postati bližnji? Ta se pitanja sažimaju
u ono pitanje koje je jednoga dana zakonoznanac, to jest komunikator, uputio Isusu: “A tko
je moj bližnji?” (Lk 10, 29). To nam pitanje pomaže promatrati komunikaciju kroz prizmu
pojma “biti bližnji”. To pitanje se može parafrazirati na ovaj način: kako možemo drugima
biti “bližnji” u korištenju komunikacijskih sredstava i novom svijetu koje su stvorile
digitalne tehnologije? Odgovor na to pitanje nalazim u prispodobi o dobrom Samarijancu,
koja je također prispodoba o komunikatoru. Onaj tko komunicira, naime, postaje drugome
bližnji. A dobri Samarijanac ne samo da se približio nego je i preuzeo na sebe brigu o onom
čovjeku koji je polumrtav ležao uz cestu. Isus izokreće naše shvaćanje: nije, naime, riječ o
tomu da u drugome vidim nekoga meni slična, nego o mojoj sposobnosti da budem
drugome bližnji. Komunicirati, dakle, znači postati svjesni da smo ljudska bića, djeca
Božja. Sviđa mi se tu sposobnost komunikacije nazvati “bliskost”.
Kadgod je glavna svrha komunikacije potaknuti na potrošnju ili manipulaciju ljudima, tada
je riječ o silovitom napadu poput onoga kojem je bio izložen čovjek iz prispodobe kojeg su
razbojnici pretukli i ostavili uz cestu. U njemu levit i svećenik ne vide svog bližnjeg, već
stranca od kojeg se bolje držati podalje. U to je doba njihova reakcija bila uvjetovana
pravilima o obrednoj čistoći. Danas postoji opasnost da neki mediji toliko uvjetuju naše
odgovore da propuštamo vidjeti našeg stvarnog bližnjeg.
Nije dovoljno jednostavno proći “digitalnim” putovima, to jest jednostavno biti “na vezi”:
potrebno je da ta povezanost preraste u istinski susret. Ne možemo živjeti sami, zatvoreni u
same sebe. Nosimo u sebi potrebu da volimo druge i da budemo voljeni. Trebamo nježnost.
Komunikacijske strategije ne jamče ljepotu, dobrotu i istinitost komunikacije. Svijetu
medija ne smije biti tuđa briga za čovječanstvo, pozvan je pokazati nježnost. Digitalna
mreža može biti mjesto bogato čovječnošću; mreža ljudi a ne mreža žicâ. Nepristranost
medija je samo prividna: jedino onaj koji u komunikaciju uključuje samoga sebe, može
predstavljati istinsku referentnu točku za druge. Osobno je uključivanje temelj
vjerodostojnosti komunikatora. Kršćansko svjedočenje, zahvaljujući internetskoj mreži,
može time doprijeti do periferija ljudske egzistencije.
Kao što sam više puta ponovio: ako moram birati između Crkve pune modrica koja izlazi
na ulice i Crkve koja boluje od autoreferencijalnosti, onda radijem biram ovu prvu. A te su
ulice svijet gdje ljudi žive i gdje se može do njih stvarno doprijeti i iskazati im ljubav.
Digitalni su putovi jedni od tih putova, prepuni ljudi koji su često ranjeni, muškaraca i žena
koji traže spasenje ili nadu. Također zahvaljujući internetu, kršćanska se poruka može
pronijeti “sve do kraja zemlje” (Dj 1, 8). Držati vrata naših crkava otvorenima znači
također držati ih otvorenima i u digitalnom svijetu bilo zato da ljudi, u kojoj god se životnoj
53
ODJECI 2/2014.
situaciji nalazili, mogu ući bilo pak zato da evanđelje može izaći van i doprijeti do svih.
Pozvani smo svjedočiti da je Crkva dom svih ljudi. Jesmo li sposobni komunicirati sliku
takve Crkve? Komunikacija pridonosi oblikovanju misijskog poziva čitave Crkve, a
društvene mreže danas predstavljaju jedan od načina na koji ljudi mogu iskusiti taj poziv na
ponovno otkrivanje ljepote vjere, ljepote susreta s Kristom. I na području komunikacija
trebamo Crkvu koja je kadra donijeti toplinu i zapaliti srca.
Kršćansko se svjedočanstvo ne daje zasipanjem vjerskim porukama, nego željom da sebe
darujemo drugima kroz “spremnost darovati samoga sebe drugima na način da se strpljivo i
s poštivanjem zanimamo za njihova pitanja i sumnje s kojima se susreću na svom putu
traženja istine i smisla ljudskog postojanja” (Benedikt XVI., Poruka za Svjetski dan
sredstava društvene komunikacije 2013.). Sjetimo se učenika iz Emausa. Treba znati ući u
dijalog s današnjim muškarcima i ženama da bismo shvatili njihova očekivanja, sumnje,
nade i pružili im evanđelje, to jest Isusa Krista, utjelovljenog Boga, koji je umro i uskrsnuo
zato da nas oslobodi od grijeha i smrti. Naš se izazov sastoji u tome da budemo duboke
osobe, pozorne na ono što se oko njih događa i duhovno osjetljive. Voditi dijalog s nekim
znači biti uvjeren da drugi ima nešto vrijedno za reći, dati prostora za njegovo stajalište i
njegove prijedloge. Voditi dijalog ne znači odreći se vlastitih idejâ i tradicijâ, već težnje da
su one jedine i apsolutne.
Neka nam slika dobrog Samarijanca, koji liječi rane izranjenog čovjeka izlijevajući na njih
ulje i vino, bude vodilja i nadahnuće. Neka naša komunikacija bude miomirisno ulje koje
ublažava bol i dobro vino koje razveseljuje srce čovječje. Neka svjetlo koje donosimo
drugima ne bude plod vještine uljepšavanja ili specijalnih efekata, već naše bliskosti –
ispunjene ljubavlju i nježnošću – s onima koje susrećemo na svom životnom putu. Ne
plašimo se postati građani digitalnog svijeta. Važno je da se Crkva pobrine da bude prisutna
u svijetu komunikacije, da bi stupila u dijalog s današnjim čovjekom i pomogla mu da
susretne Krista. Ona treba biti Crkva na strani drugih, Crkva koja je kadra pratiti sve ljude
na njihovu životnom putu. U tome kontekstu revolucija koja se događa u komunikacijskim
medijima i informacijskim tehnologijama predstavlja veliki i uzbudljiv izazov, koji
zahtijeva svježe snage i novu imaginaciju za prenošenje Božje ljepote drugima.
Iz Vatikana, 24. siječnja 2014., na blagdan svetog Franje Saleškog.
54

S A D R Ž A J - Školske sestre franjevke

Poštovane kolegice i kolege, naš Zavod u suradnji s istim društvima

S A D R Ž A J - Školske sestre franjevke

S A D R Ž A J - Školske sestre franjevke

S A D R Ž A J - Školske sestre franjevke

MARIJA MEĐU NAMA - Školske sestre franjevke

Marija među nama, listopad 2010

Prva obavijest - hrvatsko društvo za hipertenziju

MARIJA MEĐU NAMA - Školske sestre franjevke

MARIJA MEĐU NAMA Informativni list Školskih sestara franjevki

NIKOLA Br 23(336).pub - Župa Sv. Nikole biskupa – Krapina

marija među nama

ZADAR ORC CUP ORC CUP HRVATSKE 2014 Oglas