Glasilo Samostana i Župe sv. Ante Šibenik - Šubićevac Božić, 2010. Godina 8. Dragi vjernici, čitatelji našega lista! U našoj župi i u franjevačkoj zajednici na Šubićevcu kroz ovu 2010. godinu dogodile su se važne strukturalne i personalne promjene. Promjene uvijek ostavljaju traga na životni ritam svake zajednice pa i na ritam života jedne župe. Kad se mijenjaju svećenici u župi, mijenjaju se i navike, uhodanost i spontanost u odnosima vjernika i svećenika. Zato je, i za svećenike i za vjernike, potrebno izvjesno vrijeme privikavanja. Pri tom je najvažnije da se u promjenama ne izgube pojedine inicijative već da svemu onome što je započeto bude omogućen rast na dobro zajednice. Jedna od prethodnih inicijativa svakako je i župni list „Sveti Ante“. Prvi je broj izišao pred Božić 2003. godine, a zadnji ove, 2010. godine za blagdan sv. Ante. Za sedam je godina tiskano četrnaest brojeva. To na neki način obvezuje sadašnje svećenike da nastave sa započetom inicijativom. S druge pak strane stara mudrost kaže: svaki čovjek ima svoj stil rada, svoj stil pisanja, svoju predodžbu o onome što radi. To će se zacijelo vidjeti, između ostaloga, i na našemu župnom listu. Kao glasilo župe i samostana svakako smo htjeli da list odražava život ove župe i franjevačkog samostana sv. Ante na Šubićevcu. Nije to uvijek lako postići, ali ćemo k tome težiti. U ovom broju „Svetog Ante“ dosta smo prostora posvetili samostanu i samostanskoj obitelji. To je razumljivo, jer je uspostava jednog samostana na početku dvadeset i prvog stoljeća sam po sebi događaj od prvorazrednog duhovnog i pastoralnog značenja. Osim toga, stvaranje Broj 2(15) zajednice koju čine župnici većeg broja različitih župa i izgrađivanje životnog zajedništva svećenika jedinstveni je duhovni projekt, ne samo u našim hrvatskim okvirima. U našem se franjevačkom redu puno očekuje od ovoga projekta čiju važnost, čini se, šibenska Crkva nije u dovoljnoj mjeri prepoznala. Iako ljetno razdoblje ne obiluje zanimljivim događajima, bilježimo ipak neka događanja vrijedna pamćenja. U središte našeg pastoralnog zanimanja u ovom broju stavljamo djecu, mlade i bolesnike. Posebnu pažnju posvetili smo školi kao mjestu društvene i crkvene socijalizacije. O tome pišemo u dva priloga. Mlade vjernike želimo upoznati s duhovnim putom koji se zove Frama. Bolesnici i nemoćnici su privilegirana ljubav Crkve. Oni su stoga u središtu naše pastoralne brige. Mnogim će našim čitateljima sigurno biti zanimljive reminiscencije s “povijesnog vidikovca“. Ovaj će broj lista „Sveti Ante“ u vaše obitelji stići u predbožićno vrijeme, vrijeme Došašća. Neka vam bude mali doprinos duhovnoj pripravi za božićne blagdane. U vrijeme Došašća posjetit ćemo vas u vašim stanovima i kućama da s cijelom Crkvom u vašem domu molimo Božji blagoslov za vašu obitelj. Zato donosimo nekoliko korisnih informacija o duhovnoj ponudi u vrijeme Došašća i Božića – božićni kalendar: raspored blagoslivljanja obitelji, božićna ispovijed i raspored svetih misa u božićno vrijeme. Čestit vam Božić i blagoslovljena Nova godina! Fra Ivan i Fra Damir 3 PROMJENE U SAMOSTANU I ŽUPI Na sjednici održanoj 15. lipnja 2010. u Splitu starješinstvo je naše franjevačke zajednice donijela odluku da se fra Josip Gotovac, po njegovoj želji, premjesti iz župe sv. Ante Padovanskog na Šubićevcu. Predloženo je splitskom nadbiskupu da fra Josipa imenuje župnikom župe Gospe od Ružarija u Vrlici. Na istoj je sjednici zaključeno da se šibenskom biskupu predloži da se gvardijan samostana sv. Ante fra Ivan Nimac razriješi župničke službe u Bilicama te se imenuje župnikom župe sv. Ante na Šubićevcu. Župni vikar u Drnišu fra Damir Ćiro Čikara premješten je također u samostan na Šubićevcu i postavljen za samostanskog i župnog vikara. Primopredaja službe u župi svetog Ante učinjena je 13. srpnja 2010. U ime biskupa primopredaji je prisustvovao šibenski dekan don Tomislav Puljić, a u ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja župnik župe Gospe vanka Grada fra Ivan Vidović. Sedam je godina fra Josip Gotovac bio župnik župe svetog Ante na Šubićevcu. Sedam godina predanog svećeničkog rada ostavio je u ovoj župi. Neka mu dragi Bog udijeli snage da i dalje može, gdje god bio, izgrađivati Crkvu Božju. Dosadašnji župnik u Vrlici fra Tomislav Brekalo je imenovan župnikom župe Uznesenja Marijina u Bilicama pa je time postao i član našega samostana sv. Ante. U župi Dubrava je došlo do promjene župnika. Radi bolesti i lakšeg liječenja je fra Branko Šegota premješten u smostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Župnik Gospe Lurdske u Zagrebu fra Ante Vukušić je došao za župnika Gospe od Zadravlja u Dubravu i postao član samostanske obitelji Sv. Ante na Šubićevcu. NOVI ŽUPNIK Župnik i gvardijan fra Ivan Nimac rodio se 1945. godine u Lišanima. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju. U franjevački je red stupio 1961. na Visovcu. Studij teologije završio je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. Za svećenika je zaređen 1969. u šibenskoj katedrali. Postdiplomski je studij nastavio u Zagrebu, Münsteru i Münchenu (Njemačka) gdje je završio religioznu pedagogiju i crkveno govorništvo. 4 Bio je kateheta studenata u Splitu, župnik u Staševici, Metkoviću, Šibeniku (Gospa vanka Grada), Zagrebu i Kninu te kratko vrijeme u Bilicama. Više je godina bio dušobrižnik za Hrvate u Njemačkoj. Na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj predavao je pastoralne predmete: homiletiku, retoriku i pastoral migranata. U Vojnom je ordinarijatu tri godine obnašao službu biskupskog vikara za pastoral, a uz to je bio i dušobrižnik zagrebačke policije. Iz Zagreba dolazi u Šibenik gdje postaje gvardijan samostana i župnik župe sv. Ante na Šubićevcu. ŽUPNI VIKAR Rođen sam kao peto dijete u obitelji Jakova Čikare i Anđe rođ. Putnik. Svjetlo dana ugledao sam 24. kolovoza 1982. godine u Sinju. Odrastao sam u Grabu kod Sinja gdje sam završio sedam razreda osnovne škole. Osmi sam razred osnovne škole završio u Sinju. U Sinju sam završio i Franjevačku klasičnu gimnaziju te maturirao 2000. godine. Iste godine, 2. rujna, na Visovcu sam obukao franjevački habit. Tim činom je započeo moj redovnički život. Prve zavjete izrekao sam 1. rujna 2001. također na Visovcu. Iste sam godine upisao Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu. Nakratko prekidam studij (2003./2004.) zbog odlaska na odsluženje vojnog roka. Nakon vojske vraćam se na fakultet. Doživotne zavjete položio sam 10. rujna 2005. u Vinjanima kod Imotskog. Za đakona sam zaređen 24. studenog 2007. u Splitu. Teologiju sam diplomirao u lipnju 2008., a za svećenika sam zaređen 29. lipnja 2008. u Imotskom. Mladu misu proslavio sam 13. srpnja iste godine u rodnoj župi sv. Ivana Krstitelja u Grabu. Provincijska uprava odredila me na službu župnog vikara u Drnišu, gdje sam proboravio dvije lijepe godine. U župi sv. Ante na Šubićevcu sada vršim službu župnog vikara, a u samostanu obnašam službu vikara i ekonoma. Sve čitatelje našega lista pozdravljam franjevačkim pozdravom: Mir i Dobro! Fra Damir Ćiro Čikara 5 NOVI FRANJEVAČKI SAMOSTAN U ŠIBENIKU Uprava Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja proglasila je 18. veljače novu franjevačku kuću na Šubićevcu formalnim samostanom ove redovničke zajednice sa svim pravnim učincima koje u Katoličkoj crkvi ima uspostava samostana. Time je uprava Provincije ispunila davnu želju fratara da se u Šibeniku sagradi novi samostan i uspostavi samostanska obitelj pod zaštitom sv. Ante Padovanskog. Samostanskoj zajednici Svetog Ante na Šubićevcu pripada osamnaest fratara. Osmorica ih živi u samostanu, a desetorica izvan samostana kao župnici okolnih župa. Bilo da stanuju u samostanu ili u područnim kućama oni sačinjavaju jednu samostansku obitelj kojoj je na čelu samostanski poglavar koji se naziva gvardijan. Franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja došli su u Šibenik 1648. s Visovca bježeći pred Turcima. S njima je iz unutrašnjosti izbjeglo mnogo naroda kojem su franjevci duhovno služili. Budući da je u to vrijeme u Šibeniku zavladala kuga te su izumrle mnoge šibenske obitelji, na zahtjev šibenskog biskupa i gradskog poglavarstva novo se stanovništvo naselilo u gradu i u njegovoj blizini. S vremenom su se i franjevci nastanili u gradu te razvili snažnu pastoralnu i intelektualnu djelatnost. Godine 1654. kupili su kuću na Gorici i osnovali samostan sv. Lovre. Odatle su fratri pastoralno opsluživali narod po Ravnim Kotarima i Zagori. U samostanu sv. Lovre imali su školske ustanove: od srednje škole pa do najvišeg studija filozofije i teologije. Franjevci su Provincije Presvetog Otkupitelja sve do početka dvadesetog stoljeća (1911.) završavali teološke studije u samostanu 6 svetoga Lovre na Gorici. S pravom se dakle, smatra, da je u samostanu sv. Lovre začetak sveučilišnog studija u Šibeniku. Fratri samostana sv. Lovre vodili su pastoralnu brigu za narod izvan gradskih zidina te za sela oko Šibenika. Župa Gospe vanka Grada, koju su vodili franjevci, kao prsten je okruživala grad Šibenik. Tako je bilo sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća kada nastaje nova seoba stanovništva sa sela u gradove. Na području župe Gospe vanka Grada nastaju nove gradske četvrti. Stoga šibenski biskup Josip Arnerić od matične župe Gospe vanka Grada 1966. osniva šest novih župa. Dvije povjerava dijecezanskim svećenicima (Baldekin i Njivice), a četiri franjevcima: Crnicu, Meterize, Bilice i Dubravu. Grad se i dalje razvijao pa je biskup Arnerić 30. studenoga 1978. osnovao još jednu župu u predjelu Šubićevac, koju je također povjerio franjevcima Provincije Presvetog Otkupitelja. Fratri su se našli u situaciji veoma sličnoj turskim vremenima. Novoosnovane župe nisu imale ni župne kuće niti crkve, a vlast je bila neprijateljska prema katoličkoj vjeri. Najprije je kupljena jedna obiteljska kuća na Meterizima u kojoj je stanovao župnik, a podrum je služio kao župna crkva. Kad je osnovana župa na Šubićevcu, Franjevačka je provincija kupila kuću u kojoj se uredio stan za župnika, dvorana za vjeronauk i u prizemlju prostor za bogoslužje. Takvo je stanje potrajalo sve do propasti komunizma i uspostave demokratske hrvatske države. Uspostavom demokracije promijenile su se političke prilike, ali se nedostatak sakralnog prostora nije moglo brzo riješiti. Novoosnovane župe povjerene fratrima nisu imale prikladnog prostora ni za bogoslužje ni za pastoral niti za stanovanje svećenika. Stoga je Franjevačka provincija Presvetog Otku- pitelja, s dozvolom šibenskog biskupa, odlučila graditi novi samostan koji će biti duhovni i pastoralni centar svih ovih župa. Projekt za crkvu i samostan izradio je ing. Nikola Bašić, a radove je izvela građevinska firma „Industrogradnja“. Provincijski kapitul, kao najvažnije upravno tijelo ove redovničke zajednice, održan u Splitu od 1. do 5. rujna 2009., donio je odluku da se u Šibeniku osnuje nova samostanska zajednica posvećena svetome Anti Padovanskom. Na istome je kapitulu zaključeno da se redovnička kuća na Šubićevcu proglasi 7 samostanom svetoga Ante Padovanskog. Tu je odredbu provela provincijska uprava 18. veljače 2010. na sjednici održanoj u novoj kući na Šubićevcu. Određeno je također da se dokida samostanska zajednica sv. Lovre, a sva braća se pridružuju samostanu sv. Ante. Za prvoga gvardijana izabran je fra Ivan Nimac, a za samostanskog vikara fra Josip Gotovac. Gvardijan i samostanski vikar svečano su preuzeli svoje službe 11. ožujka 2010. Potpisivanju dokumenata o preuzimanju služba prisustvovao je član provincijske uprave fra Ivan Vidović. Nakon pregleda prostorija samostan i crkva svetog Ante predani su na upravljanje gvardijanu. Zatim su potpisani dokumenti o inventaru i zatečenom financijskom stanju. U prisutnosti sve braće šibenskog samostanskog okružja i braće koja su došla na ovu svečanost, pročitani su dokumenti o imenovanju. Prisutna su bila sljedeća braća: fra Željko Tolić, provincijal Provincije Presvetog Otkupitelja; fra Žarko Maretić, bivši provincijal; fra Ivan Vidović, definitor i župnik župe Gospe vanka Grada; fra Marko Mrše, provincijski ekonom; fra Mate Gverić, gvardijan visovački; fra Petar Klarić, gvardijan kninski; fra Mate Topić, gvardijan Sv. Lovre; fra Ivan Nimac, gvardijan samostana sv. Ante; fra Josip Gotovac, samostanski vikar i župnik na Šubićevcu; fra Stanko Dotur, župnik na Danilu; fra Branimir Šegota, župnik u Dubravi; fra Božo Ćurčija, župnik na 8 Konjevratima; fra Mile Marović, župnik u Nevestu; fra Nikola Ćurčija, župnik u Crnici; fra Mirko Klarić, župnik na Meterizama; fra Edvard Sokol, župni vikar u župi Gospe vanka Grada; fra Vice Lucić, ispovjednik u župi Gospe vanka Grada; fra Silvestar Bota, župni vikar župe sv. Ante na Šubićevcu. Zdravice i čestitke izrekli su: provincijal fra Željko Tolić, bivši provincijal fra Žarko Maretić, inicijator gradnje, bivši župnik Šubićevca, a sada gvardijan na Visovcu fra Mate Gverić, gvardijan samostana sv. Lovre fra Mate Topić i kninski gvardijan fra Petar Klarić. Svi su oni po svojim službama bili povezani s izgradnjom ovoga samostana. I svi su posvjedočili da je ovo prekrasno zdanje znak ljubavi koju naši fratri imaju prema ovome kraljevskom gradu i svome hrvatskom narodu. Fra Ivan Nimac SAMOSTANSKA OBITELJ SVETOG ANTE U samostanu svetoga Ante živi osam fratara. Sedam je svećenika i jedan časni brat. Čitateljima našega lista ukratko predstavljamo samostansku obitelj s njihovim službama i zaduženjima u samostanu: Fra Ivan Nimac je gvardijan samostana i župnik župe svetog Ante na Šubićevcu. Fra Damir Ćiro Čikara je zamjenik gvardijana i župnika te samostanski ekonom. Fra Silvetar Bota ima službu ispovjednika i po potrebi pomaže okolnim župnicima. Fra Nikola Ćurčija je župnik župe svete Nedjelje u Crnici. Fra Mirko Klarić je župnik župe svetog Jeronima u Meterizama. Fra Ante Vukušić je župnik župe Gospe od Zdravlja u Dubravi. Fra Tomislav Brekalo je župnik župe Uznesenja Marijina u Bilicama. Fra Dragan Međugorac je časni brat te ima službu sakristana u crkvi sv. Ante. Samostanskoj obitelji Svetog Ante pripadaju i oni fratri koji radi svoje službe ne žive u samostanu. Oni s fratrima u samostanu tvore samostansku obitelj i jednako su podložni vlasti gvardijana samostana sv. Ante. Donosimo popis župa u kojima djeluju fratri ovoga samostanskog okružja: Župa Gospe vanka Grada – Šibenik pripada Šibenskom dekanatu i u njoj djeluju trojica fratara: fra Ivan Vidović, župnik; fra Perica Maslać, župni vikar te fra Vice Lucić, ispovjednik. Oni stanuju u župnoj kući Gospe vanka Grada, u Ulici fra Stje-pana Zlatovića 14. Župa svetog Ivana Krstitelja Konjevrate u Drniškom dekanatu u kojoj je župnik fra Božo Ćurčija. Stanuje u župnoj kući na Konjevratima. Župa Uznesenja Marijina - Mirlović u Unešićkom dekanatu, a župnik je fra Ivan Čupić. Stanuje u župnoj kući u Mirlović Zagori. Župa svetoga Jure - Unešić u kojoj je župnik i dekan Unešićkog dekanata fra Luka Delić. Stanuje u župnoj kući u Unešiću. Župa Očišćenja Blažene Djevice Marije - Nevest u Unešićkom je dekanatu. Župnik je fra Mile Marović koji stanuje u župnoj kući u Nevestu. Župa svetog Nikole Tavelića Perković u Unešićkom je dekanatu u kojoj je župnik fra Branko Mijić. Stanuje u župnoj kući u Perkoviću. Župa Svetog Danijela – Danilo pripada Šibenskom dekanatu, a župnik je fra Stanko Dotur. Stanuje u župnoj kući na Danilu. Bolnička kapelanija svetog Josipa – Šibenik u kojoj je bolnički kapelan fra Mate Topić. Stanuje u samostanu svetoga Lovre. Gvardijan 9 SVETI LOVRE ČEKA OBNOVU Samostan svetoga Lovre neprocjenjiva je duhovna i kulturna baština grada Šibenika i šibenske Crkve. Sama je građevina jedna prekrasna priča o životu, umijeću i duhovnosti koja se njegovala u ovome gradu. Neki tvrde da je arhitektonska jezgra samostanskog kompleksa najljepša stambena građevina iz petnaestog stoljeća u Šibeniku. Samostan je kroz stoljeća nadograđivan tako da je svako razdoblje ostavilo svoj biljeg na ovome povijesnom zdanju. Sveti je Lovre, nažalost, u Drugom svjetskom ratu znatno oštećen i porušen te još uvijek čeka temeljitu obnovu. Dovoljno je pogledati zvonik crkve sv. Lovre da se predoči sadašnje stanje samostana. Tek je manji dio obnovljen i u njemu je smještena privatna gimnazija. Uređen je i samostanski srednjovjekovni vrt koji je u funkciji naobrazbe i odgoja. U samostanu se čuva golemo kulturno blago koje za sada nije dostupno javnosti. Budući da je stoljećima u samostanu bilo teološko učilište, sačuvala se bogata knjižnica s pet inkunabula. Sačuvana je značajna arhivska građa koja također nema adekvatni smještaj i zaštitu. Već je godine Urušeni zvonik sv. Lovre (Foto Škugor) 10 1931. samostan imao uređenu galeriju umjetničkih slika. Sve je to blago na neki način skriveno i čeka bolje dane da se pokaže zainteresiranima, a posebno turistima. Ljudi odgovorni za kulturu u našoj državi do sada nisu pokazali veliko zanimanje da se ovaj objekt obnovi i sačuva. Kada će pokazati interes, ne zna se. Samostanska crkva sv. Lovre iz sedamnaestog staljeća također vapi za obnovom. Zadnji je put dekorirana prije sedamdeset i četiri godine. Ona je i danas privlačno mjesto za mnoge vjernike koji traže kutak za sabranu molitvu. Tu će funkciju crkva sv. Lovre uvijek imati. Stoga je prikladna za duhovne programe molitvenim skupinama i duhovnim pokretima. Kad se jednoga dana obnovi samostan i crkva sv. Lovre, bit će idealno mjesto za duhovne obnove, duhovne vježbe i seminare. Nema ljepšeg pogleda na svijetu na ono što je Bog stvorio (šibenski kanal) i na ono što je čovjek izgradio (šibenska katedrala), od pogleda koji se pruža iz samostana svetoga Lovre. Nadamo se da će jednoga dana taj pogled biti omogućen svima onima koji traže duhovnost i ljepotu. Fra Ivan Župna događanja SVETKOVINA SVETOG ANTE Za svoju glavnu godišnju feštu župa i samostan svetoga Ante pripremali su se trodnevnim duhovnim programom koji je predvodio dr. fra Luka Tomašević, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Cijeli program proslave Sv. Ante najavljen je tiskanim plakatima koji su izvješeni po svim šibenskim crkvama. Pobožnost je svaku večer započinjala u 19 sati. Najprije se molila krunica sv. Ante u kojoj se razmišlja o Božjoj darežljivosti po zagovoru ovoga velikog čudotvorca. Zatim je uslijedila sveta misa koju je predvodio i propovijedao profesor Tomašević. Na svetkovinu sv. Ante slavile su se tri svete mise. Za vrijeme slavlja svih misa vjernici su pristupali na svetu ispovijed. Iako je bila nedjelja i župnici zauzeti po svojim župama, za svetu je ispovijed bio dovoljan broj ispovjednika. Prvu svetu misu u devet sati predvodio je župnik fra Josip Gotovac. Druga se sveta misa slavila po običaju u jedanaest sati. Slavlje je predvodio gvardijan fra Ivan Nimac. Večernja sveta misa u 19 sati započela je procesijom. Iz crkve smo sv. Ante pošli ulicom Ivana Mažuranića te se kroz samostansko dvorište ponovno vratili u crkvu. U procesiji su djeca cvijećem posipala put kojim su mladići u povijesnim odorama Gradske straže nosili kip našega zaštitnika. Nakon procesije započela je svečana sveta misa koju je predvodio fra Luka Tomaševic, a koncelebrirali su župnik fra Josip i gvardijan fra Ivan. Gvardijan je u ime samostana pozdravio okupljene vjernike. Naglasio je ulogu samostanskih zajednica u njegovanju i razvijanju pučkih pobožnosti. U propovijedi je fra Luka nabrajao probleme s kojima se današnji svijet susreće i kršćanski odgovor na izazove ovoga svijeta. Na misi je pjevao župni zbor kojim je ravnao gosp. Martin Radošević, a na orguljama je svirao naš stalni orguljaš mladi glazbenik gosp. Luka Slavica. Na kraju svete mise vjernicima se obratio župnik. On je zahvalio Bogu na lijepome vremenu te svima koji su pomogli da svetkovina svetoga Ante bude tako lijepo proslavljena. Župnik fra Ivan 11 Župna događanja HODOČAŠĆE U UDBINU U nedjelju, 11. rujna 2010., mnogi autobusi iz cijele Hrvatske vozili su prema malom ličkom gradiću Udbini. Među njima je bio i jedan autobus iz župe sv. Ante iz Šibenika. Već nekoliko godina na drugu subotu mjeseca rujna Udbina postaje srce Hrvatske. Hrvatska televizija prenosi svetu misu u kojoj sudjeluje cijeli hrvatski episkopat, politički vrh Republike Hrvatske i tisuće vjernika. Po čemu je važan taj gradić u srcu Like? Netko zgodno reče: „Udbina je naša sudbina“. Udbina je simbolično mjesto hrvatskih stradanja, ali je postalo i znak hrvatskog otpora i neuništive želje da hrvatski čovjek bude svoj na svome. Na Krbavskom polju blizu Udbine Turci su 1493. porazili hrvatsku vojsku i za stoljeća unaprijed odredili tragičnu hrvatsku sudbinu. Poslije oslobođenja od Turaka (1689. godine) Udbina ponovno postaje važno upravno i trgovačko mjesto u srcu Like. U Drugom svjetskom ratu to mjesto doživljava još goru tragediju od Krbavske bitke. Partizani su 1942. godine iz Udbine protjerali sve Hrvate koji su činili devedeset posto stanovništva. Tko nije mogao pobjeći bio je ubijen. To su zvali „oslobođenje“ Udbine. Za cijelo vrijeme vlasti „osloboditelja“ niti jedan se Hrvat nije smio vratiti u Udbinu. Partizanski su osloboditelji njihove kuće i svu imovinu podijelili srpskom 12 stanovništvu. Tek su poslije Domovinskog rata Hrvati smjeli doći u svoje mjesto. Ovaj gradić ponovno dobiva hrvatsku dušu. Na mjestu porušene crkve, zaslugom gospićkog biskupa mons. Mile Bogovića, izgrađena je veličanstvena spomen crkva. Ove je godine, uz sudjelovanje više od dvadeset tisuća hodočasnika, crkva posvećena svim hrvatskim mučenicima. Naša je župa svetoga Ante sudjelovala s jednim punim autobusom hodočasnika. Doživljaji su takovi da se stotine puta moglo čuti: i dogodine ćemo! Župnik SPOMEN PREMINUĆA SVETOGA FRANJE Svetkovina svetoga Franje kroz stoljeća je u franjevačkom redu pobuđivala živo sjećanje na njegov svetački život i blaženu smrt 4. listopada 1226. godine. Njegov prelazak iz ovoga života u vječnost ostavio je neizbrisiv trag u franjevačkoj obitelji. Prvi njegov biograf, Toma Čelanski piše kako je sveti Franjo „onih nekoliko dana do njegova preminuća“ zajedno s braćom pjevao pohvale Kristu. Pozivao je sve stvorove da hvale Boga. „Štoviše – kaže pisac – i samu je smrt, koja je svima užasna i mrska, poticao na pohvale i, idući joj radosno ususret, pozivao da svrati k njemu, rekavši joj: dobro mi došla sestrice smrti.“ Toga svetog događaja fratri se spominju svake godine 3. listopada, u predvečerje svetkovine svetoga Franje. Sva braća, gdje god boravili, nastoje te večeri biti u svome samostanu. Tako je bilo ove godine i u najmlađem samostanu Provincije Presvetog Otkupitelja. Prvi je put zajednica samostana svetoga Ante na Šubićevcu slavila spomenčin preminuća svetoga Oca Franje. Obred je započeo u 18 sati u crkvi svetoga Ante. Nazočno je bilo dvanaest fratara i oko četrdeset vjernika, uglavnom članova Franjevačkog svjetovnog reda i Franjevačke mladeži. Spomen čin preminuća slavili smo zajedno s Večernjom molitvom od svetkovine svetoga Franje. Obred je predvodio gvardijan fra Ivan Nimac, a predivne tekstove o sve- tome našem Ocu Franji pjevali su fra Mile Marović i fra Mirko Klarić uz pratnju ostale braće. Na orguljama je svirao mladi orguljaš Luka Slavica. Nakon svečanosti u crkvi sv. Ante nastavljeno je bratsko druženje u samostanu. Franjevačka se mladež okupila u velikoj samostanskoj dvorani gdje su sa svojim duhovnim voditeljem, fra Damirom Ćirom Čikarom, slavili blagdan sv. Franje. Fratri su također uz pjesmu i okrjepu, nastavili slaviti blagdan svoga utemeljitelja. Gvardijan POHOD MEĐUGORJU U malom hercegovačkom mjestu Međugorju 24. lipnja 1981. zbio se čudesni događaj: sedmero djece objavljuje da im se ukazala Gospa. Glas o tome fenomenu brzo se proširio širom svijeta. Glas se širio, a ljudi pristizali iz cijeloga svijeta. To nekada malo hercegovačko mjesto danas i nije više tako maleno. Pred trideset godina za njega su znali samo oni u neposrednoj blizini, a danas ga poznaje cijeli svijet. Je li se Gospa zaista ukazala? Ukazuje li se još? O tome konačni sud donosi crkveno učiteljstvo. Poput milijuna vjernika iz cijeloga svijeta, pohodili smo ovo mjesto izvanrednih duhovnih doživljaja. Ne znam kako drugačije opisati neobično ugodan osjećaj koji čovjeka 13 Župna događanja obuzme kad pohodi Međugorje, osim izvanrednom Božjom milosti. Takvu toplinu uistinu samo majka može pružiti. U Međugorju su tisuće ljudi promijenili svoj život. Mnogi svjedoče o tjelesnim i duhovnim ozdravljenjima. Dovoljno je dakle motiva da se čovjek vjernik uputi u Međugorje. Posljednji pohod Međugorju doživio sam 30. listopada 2010. godine. Tog prohladnog subotnjeg jutra, s jednim autobusom vjernika zaputio sam se u Međugorje. Vjerujem da je isti osjećaj prožimao sve putnike. Utvrđuje me u tome činjenica da su svi izrazili želju za ponovnim posjetom tom izvanrednom mjestu. Iz Šibenika smo krenuli u 6 sati izjutra. Ruta je bila: autocesta – Ravča – Vrgorac, a zatim granični prijelaz Orah – Međugorje. Uz kratko zadržavanje na odmorištu Mosor, u Međugorje smo stigli oko 9 sati. Prva točka nam je bilo brdo ukazanja. Krenuli smo zajedno po stazi izlizanoj stopama milijuna hodočasnika uz zajedničku molitvu 14 krunice. Iako ovo prohladno vrijeme nije prikladno za hodočašća, s nama se prema mjestu ukazanja uputio poveliki broj hodočasnika. Zajednički smo izmolili krunicu, a onda smo se u osobnoj molitvi zadržali na mjestu ukazanja, kako je već tko osjećao potrebu. Dogovoreni susret kod autobusa bio je u 11,30 sati. Kad smo se ponovno okupili kod autobusa, krenuli smo prema župnoj crkvi. Misa na hrvatskom jeziku bila je u 13 sati, a do mise smo iskoristili vrijeme za osobnu molitvu, ispovijed i tjelesno osvježenje. Zajedno smo sudjelovali na misnom slavlju, a poslije je opet ostavljeno vrijeme za osobne potrebe. To je vrijeme iskorišteno za ručak, druženje, kupovinu, ali ponajviše za osobnu molitvu. Natrag smo krenuli u 16,30 sati. Atmosfera u autobusu je bila izvanredna tako da se put činio prekratkim. Doživljaj Međugorja i toplina koju smo u srcu ponijeli sa sobom još više su ostavljali dojam da je vrijeme uistinu kratko. Kad bi barem potrajalo vječno! No, valja nam se vratiti u svakodnevnicu i u njoj živjeti životom na koji nas Gospa poziva: životom jednostavnosti i poniznosti utemeljen na Riječi Božjoj. A Gospa, naša Majka, ostaje s nama u svakom trenutku gdje god se nalazili. U Međugorju smo ju upoznali i doživjeli. U životu je nosimo i molimo joj se. Fra Damir Ćiro Čikara KONCERT MLADIH TALENATA Već drugu godinu za redom u našoj župi povodom blagdana sv. Ante, mladi i talentirani glazbenici iz naše župe imaju svoj koncert. Tako je bilo i ove godine. U predvečerje blagdana sv. Ante, 12. lipnja, iza sv. mise u 19 sati, u crkvi je održan koncert klasične glazbe. Na koncertu su nastupili Luka Slavica (orgulje, klavir), Borna Erceg (klavir), Kristian Bošnjak (trombon), Marko Jakovljević (gitara), Dajana Rak (violina) i Isabela Barižon (pjevanje). Svi su ovi mladi glazbenici sadašnji ili bivši učenici osnovne škole Petra Krešimira IV. koja se nalazi na području naše župe. Prestižne nagrade za glazbeni nastup osvajali su na županijskim i državnim natjecanjima. Svatko od njih je izveo po dvije skladbe poznatih skladatelja. Publika ih je s oduševljenjem pratila, a na kraju im je župnik fra Josip podijelio zahvalnice za sudjelovanje u programu. Vjerujemo da će ovi mladi glazbenici nastaviti svoj put koji su započeli i da od njih možemo još mnogo očekivati. Neka ih dragi Bog blagoslovi, a sveti Ante svojim zago-vorom prati na njihovom glazbenom putu. Martin Radošević MISA ZA POČETAK ŠKOLE Šestoga su rujna ove godine ponovno otvorena vrata svih škola u Republici Hrvatskoj. Školsko zvono ponovo određuje ritam života stotina tisuća naše djece. Nakon ljetnog odmora i bezbrižne dokolice valja prikupiti snagu i usredotočiti svoje misli na školske zadaće i dužnosti. A to nije lako. Nekoj djeci to uspijeva lakše, nekoj teže, a nekima nikako. Svaki je početak težak i rizičan. Zato mi vjernici na početku svakog rada i svakog rizika zazivamo Božju pomoć. Mnoge župe priređuju duhovni program za početak škole. Mi smo u subotu, 18. rujna i u nedjelju, 19. rujna za djecu i roditelje ponudili jedan duhovni program. U subotu smo pozvali djecu i roditelje na pokorničko bogoslužje i svetu ispovijed. U nedjelju smo slavili svetu misu za uspjeh naše djece u ovoj školskoj godini. Odaziv nije bio velik. Vjerničko nam pak iskustvo kaže: čovjek snuje, a Bog određuje. Zato se uvijek valja nadati i nikada ne sustati. Župnik 15 Župna događanja TERENSKA NASTAVA O VJERI I KULTURI Skupina volontera angažiranih u šibenskim župama (Martin Radošević, Stela Čuturić, Senija Sekulić, Ivan Burazer) organizirali su zajedničku terensku nastavu o vjeri i kulturi za djecu iz župe Šubićevac, Meterize i Vidici. Krajnje je odredište bilo crkva svetoga Spasa na izvoru Cetine koja je sagrađena u 9. stoljeću. Zadaća koju su sebi postavili organizatori bila je upoznavanje kulturne baštine i krajolika vrličkog kraja, a zatim razvijanje odgovorne svijesti naših mladih za očuvanje prirodnih i kulturnih dobara. Plan je bio da se u nekoliko radionica (likovnoj, novinarskoj, radionici znakovitog jezika i glazbenoj radionici) djeca u prirodi uče praktično primjenjivati stečena znanja. U novinarskoj je radionici nastao i ovaj izvještaj s njihova cjelodnevnog putovanja. (Ur) Dana 23. 10. 2010. djeca iz Šibenika koja sudjeluju u župnim katehezama župa Šubićevca, Meteriza i Vidika popunila su tri autobusa i u pratnji voditelja gosp. Martina Radoševića i gospođe Stele Čuturić su se uputili prema Vrlici. Tamo nas je dočekao vrlički župnik fra Josip Gotovac koji je s nama u crkvi Gospe Ružarice slavio svetu misu. Poslije svete mise od crkve smo se spustili do poznate vrličke „Česme“ gdje nam je folklorna sekcija „Dunja“ otplesala Vrličko kolo. Vrlo su brzo i nas naučili osnovne korake tako da smo i mi zaplesali zajedno s njima. Nakon toga smo se uputili u selo Civljane do crkve svetoga Spasa koju je u 9. st. dao sagraditi župan Gastika, sin Nemire. To je jedna od najstarijih i 16 najbolje sačuvanih crkava iz toga doba. Nakon što smo razgledali crkvu i fotoaparatom zabilježili najzanimljivije detalje, prošetali smo do mjesta s kojeg se pruža predivan pogled na izvor rijeke Cetine. Uslijedila je kratka pauza za vrijeme koje smo se osvježili mandarinama kojima nas je počastio vrlički župnik. Poslije predaha smo sudjelovali u glazbenoj i likovnoj radionici. Sudionici likovne radionice s akademskom slikaricom gospođom Čuturić smjestili su se ispred crkve i svojim bojama i nastojali ocrtati ovaj divni krajolik. Za to je vrijeme novinarska sku- pina marljivo prikupljala zapažanja s ovog studijskog puta, a glazbena radionica uvježbavala svoj glazbeni program. Po završetku radionica slobodno smo vrijeme provodili igrajući nogomet, odbojku, badminton, a oni najumorniji su se jednostavno izležavali na travi. Na kraju je došlo vrijeme za povratak kući. Domaćinima smo zahvalili na gostoljubivosti i izrazili želju da i oni posjete nas u Šibeniku. Ukrcali smo se u autobuse pomalo umorni, ali obogaćeni novim poznanstvima i iskustvom koje će sigurno otvoriti šansu za nove takve doživljaje. Anđela, Laura, Josipa 17 Odgoj u vjeri ŠKOLA I ODGOJ U VJERI Vjera i nevjera bitno određuju čovjekovo ponašanje, utječu na uređenje ljudskih odnosa i oblikovanje društva. Stoga je svaka zajednica zainteresirana da njezini članovi imaju prave spoznaje o vjeri. U europskim je zemljama vjeronauk postao sastavni dio cjelovite izobrazbe. I u našoj je domovini, sve do Drugoga svjetskog rata, vjeronauk također bio sastavni dio izobrazbe i odgoja. Nakon Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj je zavladao komunistički režim koji je vjeru proglasio negativnom društvenom pojavom. Škola je dobila zadatak da obrazuje mlade ljude koji će iz društva u potpunosti ukloniti utjecaj vjere. Državne su vlasti strogo pazile da vjernik ne bi obnašao neku odgovornu društvenu funkciju. Uspostavom demokracije i škola je dobila drugu ulogu: istinito informirati mladi naraštaj o svemu onome što je važno za život pojedinca i društva u cjelini. Budući da je vjera važan čimbenik ljudskog života, vjeronauk je postao sastavni dio školske izobrazbe. Da bi se pak vjerski nauk autentično tumačio, država sklapa ugovore s pojedinim vjerskim zajednicama. Po tim ugovorima vjerske zajednice predlažu obrazovnim ustanovama učitelje koji su kvalificirani autentično tumačiti vjerski nauk . To je u svim europskim državama postala demokratska tradicija i civilizacijsko dostignuće koje se poštuje. Hrvatska je još uvijek zemlja mlade demokracije. Stoga nije čudno da ima ljudi koji ne razumiju društvenu ulogu vjeronaučne pouke. Republika je Hrvatska sekularna država pa neki građani misle da vjeri ni na koji način nije mjesto u državnim institucijama. Jedan je broj 18 ljudi tako odgojen da religiju smatra negativnom pojavom. Zato ne vidi nikakva smisla da se o vjerskim sadržajima uči u školi. To ponekad dovodi do društvenih napetosti i ugrožavanja osnovnih vjerničkih prava. Vijeće za katehizaciju Hrvatske biskupske konferencije ima dužnost pratiti i nadzirati katoličku vjersku pouku u našim školama. Na početku ove školske godine predsjednik je Vijeća mons. dr. Đuro Hranić uputio poruku hrvatskoj javnosti o funkciji vjeronauka u školi i društvu. Za naše čitatelje donosimo najvažnije sadržaje iz te po-ruke. „Kroz posljednjih devetnaest godina – piše u ime naših biskupa dr. Hranić – vjeronauk u školi se potvrdio kao dio hrvatskoga odgojno-obrazovnog sustava. Sve ga se manje promatra kao strano tijelo koje u suvremenoj školi treba tek tolerirati, te ga se sve ozbiljnije prihvaća kao sastavni dio škole koja želi poštovati sve dimenzije ljudske osobe i koja je zato pozvana prihvaćati zadaću cjelovitog odgoja i obrazovanja. Vjeronauk tako postaje sastavnim dijelom sveobuhvatnog procesa nove vizije škole.“ U dokumentu se dalje kaže da Crkva u Hrvatskoj podržava i nastoji sudjelovati u postignućima zadanih ciljeva našega obrazovnog sustava, ali se ipak napominje da država i društvo „mogu stvarati samo dobre i izvrsne preduvjete rada unutar odgojno obrazovnog sustava, ali ne mogu preuzeti ni nadomjestiti napore pedagogije (koji se, u konačnici ne ostvaruje preko institucija, nego po nastavnicima i pedagoškim djelatnicima). To napomi-njemo stoga – kaže se dalje - jer se čini da se školi i odgojnoobrazovnom sustavu u nas, na pomalo totalitaran način, postavlja zadaća ne samo da odgaja i obrazuje, nego da preuzme odgovornost za cjelokupnu životnu radost, sreću i uspjeh učenika, pa čak i njihovih obitelji.“ U poruci se kaže da je konačna svrha svakog učenja o vjeri, pa tako i školskog vjeronauka: prionuti uz Boga. „Budući da je za Crkvu vjeronauk u školi oblik njezina sustavnog naviještanja, ona učenike poziva da već sada prionu uz Boga svojim životom i radom. Ona, među ostalim, i vjeronaukom u školi tumači, promišlja i priopćava vjeru.“ Ali se ne ostaje samo na tome. Vjeronauk u školi „propituje smisao ljudske egzistencije i upućuje na mogućnost pronalaženja sreće, vlastitog uspjeha i osobnoga smisla i izvan granica samoga vjeronauka kao predmeta te škole u kojoj se vjeronauk izvodi.“ Na kraju ove poruke dokument se obraća učenicima i njihovim roditeljima. Kaže se da je primjetno kako u posljednjih nekoliko godina obrazovnog sustava u Hrvatskoj sva nastojanja stavljaju učenike u središte nastave i života škole. Na isti način Crkva stavlja pred oči vjeroučiteljima te svećenicima i redovnicama da učenicima osvježe svjedočanstvo vjere. Roditelji se pozivaju da, osim upisa djece na vjeronauk, usmjere svoju djecu na nedjeljnu euharistiju i župnu katehezu kao na mjesta iskustva vjere. Ova poruka predsjednika Vijeća za katehizaciju Hrvatske biskupske konferencije trebala bi nas potaknuti da razmišljamo o tome koliku vrijednost vjeronauk ima za djecu i roditelje, ali isto tako za hrvatsko društvo u cjelini. Fra Ivan Nimac Dječji doživljaj Božića (Likovna radionica župe sv. Ante) 19 Odgoj u vjeri MJESTO CJELOVITOG ODGOJA I OBRAZOVANJA ŠKOLA PETAR KREŠIMIR IV. Na teritoriju župe sv. Ante na Šubićevcu već nekoliko desetljeća djeluje osnovna škola „Petar Krešimir IV“. Školske godine 1979./1980. nekadašnja je Druga osmogodišnja škola, koja se nalazila u zgradi Gimnazije, preselila na Šubićevac u prostorije u kojima je nekad djelovala Pedagoška akademija. Počeo je ubrzani rad na adaptaciji zgrade i uređenju okoliša koji su bili u derutnom stanju. Kako se ta gradska četvrt intenzivno naseljavala i broj djece rastao, postojeće su prostorije bile nedostatne za održavanje nastave. Javila se potreba za nadogradnjom škole. Školske godine 1983./1984. počeli su radovi na izgradnji nove školske zgrade. Na 4000 kvadratnih metara prostora sagrađena je nova škola te je uređeno 7000 kvadratnih metara prostora oko škole. Ta nova zgrada ima 21 učionicu, 10 kabineta, sportsku dvoranu, knjižnicu, kuhinju s blagovaonicom, stomatološku ambulantu i druge prostorije potrebne za odvijanje nastave. Početkom devedesetih godina počinje teško razdoblje naše povijesti: agresija na Republiku Hrvatsku, na naš grad pa tako i našu školu. U svim tim teškim trenutcima duh ponosa, prkosa i vjere poticao je osoblje škole na još predaniji rad. Škola dobiva ime Petar Krešimir IV. Novi pečat odgoju i obrazovanju toga vremena daje i uvođenje novog predmeta u škole – vjeronauka. Naime, ugovorom 20 između Svete Stolice i Republike Hrvatske godine 1991. vjeronauk ulazi u škole kao izborni predmet. Zbog kriznog trenutka, vremena beznađa i unutarnje potrebe društva za vjerskom i nacionalnom obnovom, roditelji u velikom broju upisuju svoju djecu na vjeronauk. Godine 1991. vjeronauk se počinje eksperimentalno provoditi u našoj školi koja je, zahvaljujući tadašnjem župniku fra Tomi Goreti i nekolicini entuzijasta, bila jedna od prvih škola u kojoj je uveden vjeronauk. Župnici župa Meteriza i Šubićevca bili su vjeroučitelji koji su dali poseban doprinos u duhovnom odgoju djece i mladih. Kako je svaki početak težak, tako su se i vjeroučitelji izmjenjivali, uhodavali i usavršavali u svom poslanju. Sve to u vjeri i nadi da će doprinijeti odgojnoj i obrazovnoj funkciji škole. Prošlo je već skoro dvadeset godina od tih početaka. Vjeronauk je u školi polako postao prepoznatljiv. Danas je 99% učenika uključeno u vjeronaučnu nastavu. Od 825 učenika njih 280 dolaze sa Šubićevca. U školi je zaposleno 76 djelatnika. Među djelatnicima su i tri vjeroučiteljice i kapelan župe sv. Ante. Svi se oni trude da djeci pruže kršćanski odgoj i upoznaju ih istinama katoličke vjere. Vjeroučiteljica Vinka Lovrić Caparin je teološke studije završila u Zagrebu. Bila je jedna od onih malobrojnih entuzijasta koji su devedesetih godina prošlog stoljeća utirali put vjero- nauka u našim školama. Gospođa Lovrić Caparin živi na Šubićevcu u župi sv. Ante. Kršćanski je odgajala brojne generacije, a i danas ih poučava od prvog do četvrtog razreda. Vjeroučiteljica Anamarija Gulin završila je teološko-katehetski studij u Splitu. Nakon više godina rada u splitskoj-makarskoj nadbiskupiji preselila se u Šibenik. Živi u župi svetog Jeronima na Meterizama, udana je i majka je dvoje djece. U našoj školi radi od 2004. godine i predaje u višim razredima. Vjeroučiteljica Andrea Cinotti diplomirala je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U školi radi od 2001. godine i predaje u višim razredima naše škole. Udana je, majka je troje djece, živi u župi Gospe vanka Grada u Šibeniku. Vjeroučitelj fra Damir Ćiro Čikara je diplomirao teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Župni je vikar u župi svetog Ante na Šubićevcu. Ove je školske godine počeo s radom u našoj školi. Vjeroučitelji su aktivno uključeni u rad škole i školske aktivnosti. Posebno sudjeluju u obilježavanju liturgijske godine: Dani kruha, Božić, Križni put na tvrđavi Šubićevac, Uskrs i sl. Isto tako su uključeni u brojne projekte i humanitarne akcije koje se provode u školi, kao što su: Dan škole, Dani otvorenih vrata, akcije vezane uz UNICEF, sakupljanje pomoći... Vjeroučitelji često sudjeluju u integriranoj nastavi sa srodnim i povezanim predmetima kao što su hrvatski jezik, povijest, likovni i glazbeni odgoj, engleski jezik... Taj multidisciplinarni pristup obrazovanju omogućuje učenicima da kršćanske vrjednote duboko ukorijene u svoj svakodnevni život. Vjeroučitelji se trude da vjeronauk u našoj školi bude „moderan“ predmet koji osluškuje znakove vremena izgrađen na čvrstim temeljima višestoljetne tradicije i vjere hrvatskog naroda. Andrea Cinotti, vjeroučiteljica U školi Petra Krešimira IV. devedeset i devet posto učenika pohađa vjeronauk 21 Odgoj u vjeri FRAMA FRAMA ili punim nazivom Franjevačka mladež je „bratstvo mladih koji se osjećaju pozvani Duhom Svetim da žive kršćanskim životom u svjetlu poruke sv. Franje Asiškoga, u sklopu franjevačke obitelji“. Zajednicu framaša čine mladi ljudi od 14. do 30. godine koji žele ići putom franjevačke duhovnosti. Uz pomoć franjevačke obitelji, kojoj se i sami pridružuju, oni svoj životni put povjeravaju Gospodinu. Iz ovoga je vidljivo kako se Frama prvenstveno okuplja oko franjevačkih samostana ili u župama koje poslužuju franjevci. Prvotna ideja o osnivanju takve zajednice nastala je u Italiji. U Hrvatsku je došla najprije u Zagreb, preko mladih bogoslova u franjevačkom samostanu na Kaptolu. Za službeni datum osnutka Frame u Hrvatskoj uzet je 14. prosinca 1992. godine. Najprije su se mladi započeli okupljati u samostanu na Kaptolu, ali ubrzo se Frama proširila i u ostale krajeve Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Koja je svrha Frame? Što zapravo hoće ti mladi koji se nazivaju framašice i framaši? Franjevačka mladež nije samo skup prijatelja, premda se i to podrazumijeva, nego bratstvo, obitelj braće i sestara kojima je Bog Otac. Postati framaš ili framašica znači odgovoriti na izazov kojim nas Bog izaziva po životu i poruci sv. Franje Asiškog. Frama je organizirana zajednica mladih ljudi koji se inspiriraju životnim stilom Franje Asiškoga. Pripadnost je zajednici stu22 pnjevita. U prvom su stupnju simpatizeri, to jest oni koji žele pobliže upoznati taj duhovni put.. To razdoblje mora potrajati najmanje tri mjeseca. Oni koji se odluče živjeti svoje kršćanstvo po uzoru na sv. Franju primaju se u zajednicu. Nakon najmanje godinu dana duhovnog druženja u Frami mladi framaši daju obećanje da će živjeti po toj duhovnosti. To je najviši stupanj pripadnosti Frami. To je kao neka vrsta zavjeta: obećanici svečano obećavaju da će na godinu dana biti svjedoci vlastite vjere. Nakon isteka obećanja se opet produžuju na godinu dana. Na početku je Frama bila orga-nizirana po franjevačkim provincijama, ali je danas nešto drugačije. Sada je Frama organizirana po područjima u bratskosestrinske zajednice. U hrvatskoj je pet takvih područja: dubrovačko-splitsko, zadarsko-šibensko, riječko, zagrebačko i osječko. Nad svima je nadležno Nacionalno vijeće Frame. U područjima su organizirane bratsko-sestrinske zajednice koje su usko vezane uz župu ili samostan. Mjesno bratstvo/sestrinstvo se češće sastaje (po mogućnosti najmanje jednom tjedno). Svaka razina ima svoje vijeće u kojem se nalaze: predsjednik/ predsjednica, dopredsjednik/dopresjednica, tajnik/tajnica, blagajnik/ blagajnica i voditelj/voditeljica formacije. Njima se pridružuju i duhovni asistenti i asistentice. U Frami postoje razne aktivnosti. Od karitativnih (skupljanje pomoći potrebitima, posjećivanja raznih domova...) preko dramskih, glazbenih, molitvenih... Aktivnosti su ovisne o situaciji, ponajviše o broju framaša i njihovoj zainteresiranosti. Svatko se ima priliku u njima ostvariti. Potrebno je samo da sa sobom donese otvoreno srce, dobru volju te vjeru i pouzdanje u Boga. Upravo u to se uzdamo pri osnivanju Framaškog bratstva u našem samostanu i župi. Ovo je pozivnica da nam se zainteresirani pridruže kako bi se izgradilo novo mjesno bratstvo Šubićevac, ali još više kako bi se mi u njemu izgradili. Fra Damir Ćiro Čikara POSLUŽITELJI OLTARA Katolički su roditelji ponosni kad vide svoje dijete kako poslužuje kod oltara. Liturgijski obred bez ministranata izgleda kao oltar bez svijeća i cvijeća. Ministranti ipak nisu samo liturgijski ukras nego aktivni slavljenici svetih tajna. Ministrant je poslužitelj kod Kristova oltara. Naziv dolazi od latinskog glagola „ministrare“, što znači služiti. Svaka krštena osoba, koja je dosegla dob razuma (7 i više godina) može biti ministrant. Ipak se u redovitoj praksi ne izabiru djeca koja još nisu primila svetu pričest. U našoj župi ministriraju dječaci i djevojčice koji su primili prvu svetu pričest. Sa starijim ministrantima ponekad kao vježbenici poslužuju i oni koji se pripremaju za prvu pričest i žele postati redoviti ministranti. Dužnosti ministranta se na prvom mjestu vežu uz posluživanje kod oltara Gospodnjeg. Od ministranta se očekuje uzorno ponašanje, kako u crkvi, tako i kod kuće ili u školi. Ministrant je mali navjestitelj Evanđelja. Od ministranta se također očekuje da aktivno sudjeluje u životu župne zajednice kojoj pripada, onoliko koliko mu to mogućnosti dopuštaju. Redovit je na sastancima, dobar je prijatelj, marljiv je u radu. Sastanci ministranata u našoj župi su subotom u 11 sati. Na tim sastancima učimo kako posluživati kod oltara, obrađujemo teme vezane uz vjeru i kroz sve to se dobro zabavljamo. Rastemo i tjelesno i duhovno. Tijekom godine ćemo nastojati ostvariti barem jedan zajednički izlet, a za Božić ćemo se opet zabaviti uz tombolu. Puno toga planiramo, ali ako nam ih se još pridruži, biti ćemo pametniji i sposobniji za dodatno planiranje, učenje i zabavu. Fra Ćiro 23 Povjesni vidikovac ŠIBENIK – ŠUBIĆI - ŠUBIĆEVAC Prema pisanom dokumentu, na dan Božića, 25. prosinca 1066. godine u Šibeniku je boravio hrvatski kralj Krešimir IV. – ujedinitelj hrvatskih državnih pokrajina. Toga dana Šibenik se pojavljuje na povijesnoj pozornici hrvatske države te se tako Božić bilježi i kao rođendan našega grada. Međutim, prema uobičajenom pravilu, kralja uvijek prati njegova svita (velikaši, vojnici, hrvatski biskup…) pa je za pretpostaviti da je u to vrijeme – iako je tek kraljev kastrum (utvrda) – Šibenik bio značajna utvrda koja je u svojim zidinama imala odgovarajuću zgradu u kojoj se mogao smjestiti kralj sa svom svojom pratnjom. Prema tome naselje Šibenik, kojeg se nastanak vezuje uz doseljenje Hrvata, kao mjesto s većim brojem ljudi moralo je nastati mnogo ranije. Zahvaljujući provedenim arheo-loškim istraživanjima unutar tvrđave Svetog Mihovila (koju Šibenčani pogrešno nazivaju Sveta Ana, po crkvici spomenute svetice) pronađeni su keramički ulomci posuda iz brončanog doba (oko 1950. godine prije Krista), a potom i željeznog razdoblja (od 1200. prije Krista pa do početka 1. stoljeća poslije Krista). Tada su ovim područjem vladali Liburni, poznati pomorci i opasni gusari. Iz svega proizlazi da je na spomenutom mjestu bila pretpovijesna gradina sa suhozidnim bedemom. Nema sumnje da su njeni stanovnici čuvali zaljev od nepoželjnih posjetitelja. Isto se događa i u vrijeme rimske vladavine. Gradina je služila kao stražarnica i promatračnica odakle se o svim događanjima u zaljevu javljalo u glavni grad Liburnije Skardonu (Skradin). Od njihova Šibenske utvrde: Sveti Mihovil, Šubićevac i Sveti Ivan (Foto Škugor) 24 boravka u tvrđavi ostali su nam također ulomci keramike, jedan brončani novac i ukrasne koštane igle. Isto tako arheološki nalazi pronađeni u starohrvatskim grobovima na groblju Kosa kod Vrpolja i u Donjem polju kod Sv. Lovre te u Dubravicama kod Skradina govore da su stari Hrvati već u prvoj polovici osmoga stoljeća živjeli na ovome prostoru. Naime, među nalazima keramičkih posuda nađen je i zlatnik (kovan između 751. i 755. godine) biza-ntskog cara Konstantina V. Kopronima i njegova sina Lava. Stoga nema nikakve sumnje da bi se Hrvati, ugledavši šibenski morski zaljev s kanalom, naselili tek na području Donjeg polja. Kao vrsni ratnici odmah su shvatili svu stratešku važnost morske komunikacije i u suživotu s Liburnima ubrzo su ovladali pomorskim vje-štinama i navigacijskim umijećem kako bi u slučaju opasnosti obranili svoje more. (To su na svojoj koži malo kasnije dobro osjetili Mlečani) Hrvati su ubrzo učvrstili gradinu, koja će kasnije postati kastrum (utvrda), ispod koje se razvilo ribarsko naselje. Budući da su građani Šibenika u crkvenom određenju potpadali pod upravu trogirskog biskupa, oni su se i u tom pogledu željeli osamostaliti. Zahvaljujući knezovima Bribirskim iz plemena Šubića, posebno zagovoru kneza Jurja (brata kneza Pavla Šubića), Šibenik konačno 1298. godine postaje biskupija i dobiva svoga biskupa. Time je dobio i naslov civitas (grad) pa se u političkom pogledu izjednačio s ostalim gradovima u Da- “Mene ne štite ni zidine ni more, koje me s obje strane okružuje. Mene čini sigurnim u svako doba zaštita moga Gospodara, čiju sliku uklesanu vidiš u ovom mramoru.” (Drevni zapis na šibenskim zidinama) lmaciji (Zadar, Trogir, Split i Omiš). U političkom životu grada veliku su ulogu imali hrvatski velikaši: najprije knez Domaldo (1200. - 1233. godine), a potom čitavo stoljeće bribirski kne-zovi - Šubići. Nakon vlasti Šubića uslijedilo je dugo razdoblje mletačke vladavine (1412. – 1797.) kad će se Šibenik naći ugrožen od Turaka. Da bi se grad uspješno obranio ubrzano su se gradile tri tvrđave: 25 Povjesni vidikovac „Sveti Nikola“, na ulazu u šibenski kanal; „Sveti Ivan“ (Tanaja) i tvrđava „Baron Degenfeld“. Ova je potonja dobila ime po zapovjedniku obrane Šibenika, a kasnije dobiva naziv – Šubićevac. Narod je, osim tvrđave, i šire područje uz polje nazvao Šubićevcem, što se dovodi u vezu s knezovima Šubićima Bribirskim. To ima smisla, ako se uzme u obzir njihova stoljetna vladavina i sve ono što su učinili za Šibenik. Svakako je kruna njihova zauzimanja za grad uspješno osnivanje Šibenske biskupije 1298. godine. Šubićevac će u povijesti ostati poznat ne samo po imenu tvrđave već i kao poprište teških borbi s vojskom turskog paše Tekelije. On je godine 1647. napao Šibenik s dvadeset tisuća vojnika. Bila je to najteža i najslavnija bitka za obranu grada Šibenika u njegovoj tisućljetnoj povijesti. Očevidac i sudionik događaja, Šibenčanin Frane Divinić piše o toj bitci u svojoj knjizi „Povijest kandijskog rata u Dalmaciji“. On kaže da se u dolini „Poljica“ (današnji Šubićevac) sve orilo od borbi između turske vojske i šibenskih branitelja, uz odjekivanje pucnjave i topovskih salvi, a sve pomiješano s jaucima ranjenih i umirućih. Na kraju se, zahvaljujući herojskoj obrani, grad održao. Kad je u šibensku luku, s ratnim brodovima i vojnim pojačanjem, uplovio providur Foskolo, paša Tekelija se s preostalom vojskom naglo povlači prema Drnišu. U bitkama je izgubio oko četiri tisuće vojnika, a brojni su ranjenici pomrli u povlačenju. Šibenikom je zavladala opća radost i veselje. U zahvalnoj procesiji koju je vodio biskup išli su svi svećenici, providur, gradska uprava, vojnici i svi građani. Čitav je grad brujao od zvonjave zvona, a gradskim je ulicama odjekivala pjesma: „Te Deum laudamus – tebe Boga hvalimo!“. Tako je 16. rujna 1647. godine na Šubićevcu završila najdramatičnija bitka za grad Šibenik. S tom se pobjedonosnom obranom može usporediti samo ona koja se dogodila na isti dan tri i pol stoljeća kasnije, 16. rujna 1991. Tvrđava sv. Nikole - obrana s mora (Foto Škugor) 26 Ivan Pedišić, prof. Duhovna ponuda DUHOVNA SKRB BOLESNIKA Kad čovjek oboli sve se mijenja u njegovu životu. Bolest ne opterećuje samo naše tjelesne funkcije. Ona ugrožava čitava čovjeka. Nastupa sveopća kriza. U krizi su naše životne navike, u krizi je naš stil života, u krizi je naše raspoloženje, u krizi su naši ljudski odnosi, u krizu dolaze čak i naši odnosi s Bogom. Bolest stavlja sve na kušnju: i životne planove i ljudske odnose. Nikada čovjek nije tako potreban drugih ljudi kao u bolesti. U bolesti se potvrđuje prijateljstvo i razotkriva sebičnost. Isus je iskazivao posebnu brigu za bolesnike: blagoslivljao ih je i liječio. Svojim je učenicima dao moć „da liječe svaku bolest i svaku nemoć“(Mt 10,1). Obećao je svojoj Crkvi da će ozdravljenje bolesnika biti znak vjerodostojnosti naviještanja Evanđelja. Zato je od samoga početka Crkva vodila posebnu brigu o bolesnicima. Sveti Jakov Apostol piše prvim kršćanima: „Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodinovo, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići i – ako je što zgriješio – oprostit će mu se“(Jak 5,14-15). I u našoj župi ima bolesnika koji ne mogu dolaziti na svetu misu. Mnogi od njih prate nedjeljni televizijski prijenos svete mise. Tako se duhovno pridružuju euharistijskom skupu i duhom sudjeluju u svetim otajstvima. Oni su, međutim, ipak uskraćeni za stvarno sjedinjenje s euharistijskim Isusom koje se događa u svetoj pričesti. Kad u nedjeljnoj svetoj misi molimo za vjerničke potrebe (molitva vjernih) uvijek se sjećamo naših bolesnika i molimo Boga za njih. Crkva brine da po svojim službenicima posjeti nemoćnike i okrijepi ih sakramentima bolesničkog pomazanja i svete pričesti. Redoviti posjeti bolesnicima u našoj župi obavljaju se pred Božić i Uskrs. Obično se tada na nedjeljnoj svetoj misi najavi posjet bolesnicima i pozove obitelji da prijave svoje bolesne i nemoćne članove. Vrijeme dolaska svećenika dogovara se s obitelji bolesnika. Bolesnike koji to žele, posjećujemo mjesečno, svakoga prvog petka u mjesecu. Dovoljno je da obitelj izrazi želju bolesnika da ga svećenik posjećuje svakoga prvoga petka. Svaki bolesnik ima pravo na duhovnu skrb svoje Crkve i zato se vjernici ne bi trebali ustručavati pozvati svećenika u 27 Duhovna ponuda bilo koje doba dana i noći da donosi duhovnu utjehu bolesnom vjerniku. Danas, hvala Bogu, postoje mogućnosti uspostave komunikacije kako to prije nije bilo moguće. Osim redovitog telefona na koricama su našeg župnog lista (kao i na vratima crkve i župnog ureda) otisnuti i brojevi mobitela župnika i župnog vikara koji se mogu nazvati kada god zatreba. Ako se župljanin župe sv. Ante nađe u bolnici, on se za duhovne potrebe može obratiti bolničkom kapelanu, ali može i svome župniku. U ovome broju našega župnog lista donosimo prilog bolničkog kapelana fra Mate Topića o organiziranoj duhovnoj skrbi u šibenskoj bolnici. Župnik DUHOVNA SKRB U ŠIBENSKOJ BOLNICI Bolnica je jedna od najvažnijih društvenih ustanova. Trebamo je od začeća do smrti. Gotovo da nema čovjeka koji za svoga života nije bio potreban bolničkog liječenja. Nekim se ljudima događa da i dio svoga života moraju provesti u bolnici. Za današnjeg čovjeka bolnica na neki način postaje dio života i „prijatelj u nevolji“. S druge, pak, strane, ima ljudi koji su s bolnicom profesionalno povezani i svoj „radni vijek“ provode u bolnici. To su liječnici i bolničko osoblje. 28 Crkva je uvijek isticala važnost koju bolnica ima u našem osobnom i društvenom životu. Dok su joj prilike dopuštale, i u našim je krajevima Crkva osnivala bolnice i vodila skrb o bolesnicima. Nažalost, komunisti su nakon Drugoga svjetskog rata prisilnom nacionalizacijom oduzeli Crkvi mogućnost vođenja bolnica i zabranili samu duhovnu skrb u bolnicama. Današnje demokratsko društvo stavlja pred Crkvu nove izazove. Bolnice su, bilo da su u državnom ili privatnom vlasništvu, otvorene potrebama bolesnika. A bolesnici su, osim medicinske skrbi, potrebni i duhovne okrjepe. Tako se ukazala potreba organiziranog dušobrižništva i prisutnost bolničkih kapelana u našim bolnicama. U Šibenskoj je biskupiji organiziran bolnički pastoral u dvije bolnice: u Kninu i Šibeniku. Kako izgleda rad jednog dušobrižnika u bolnici? Mada ulaže veliki trud, posao je bolničkog dušobrižnika uglavnom nevidljiv. Služba bolničkog kapelana unutar same strukture zdravstva puna je znakovitosti. Ona se prvenstveno u bolnici doživljava kao skup odnosa: ljudskih, prijateljskih, bratskih, profesionalnih… Kao predstavnik Crkve svećenik je za vjernike vidljiva prisutnost Krista patnika među patnicima. On je potreban bolesnicima, ali i obitelji, rodbini i prijateljima. Potreban je svima koji pate s bolesnikom, ali i bolničkom osoblju koje s bolesnicima radi. U našoj bolnici ne postoji, nažalost, prikladan prostor za kvalitetno djelovanje dušobrižnika. Svećenik nema odgovarajući prostor za razgovore i susrete s pacijentima, medicinskim osobljem i s rodbinom. Bolničko se dušobrižništvo uglavnom svodi na „duhovni servis“: dijeljenje sakramenata svete ispovijedi, pričesti i bolesničkog pomazanja. Drugi oblici duhovne pomoći kao što su razgovori s bolesnikom i njegovom obitelji; aktivna prisutnost u procesu liječenja itd. za sada se ostvaruje u manjoj mjeri. Valja istaknuti da prisutnost katoličkih udruga i aktivnost pojedinih vjernika koji rade s bolesnicima može mnogo pomoći u bolničkom pastoralu. Nalazimo se pred reformom zdravstvenog sustava u Republici Hrvatskoj. U tom smislu Crkva nastoji istaknuti nužnost da se to područje čovjekova iskustva evangelizira na novi način. Time u mnogome pridonosi nastojanjima oko cjelovitog ozdravljenja ljudske osobe. Bolnički dušobrižnik, iako ponekad izoliran u svojoj službi, može pomoći ljudima kojima je ugroženo tjelesno zdravlje da sačuvaju svoj duh zdravim. A na taj se način olakšava i ubrzava proces tjelesnog ozdravljenja. Fra Mate Topić, bolnički kapelan Fra Mate Topić šest godina vrši dušobrižničku službu u šibenskoj bolnici. Svaki dan po odjelima posjećuje bolesnike. Uglavnom to čini izjutra iza liječničke vizite (10,30 sati), a prema potrebi i poslije podne. I kada nije u bolnici, on je na neki način „dežurni svećenik“ 24 sata na dan. Svaki vjernik koji poželi da ga svećenik pohodi, dovoljno je da svoju želju kaže bolničkom osoblju ili sam nazove MOBITEL: 098/870009. U bolničkoj se kapeli nedjeljom slavi sveta misa u 10,30 sati. Na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače međunarodni je dan bolesnika. Toga dana svetu misu u bolničkoj kapeli predvodi šibenski biskup msgr. Ante Ivas. 29 Slavlje sakramenata KRŠTENI U 2010. GODINI Do zaključenja našeg župnog lista „Sveti Ante“ tijekom ove godine u župi je kršteno trideset i sedam djece: Lorena Marija Vlahov, kći Marija i Ivane, 19. siječnja; Lana Prekpalaj, kći Marijana i Antigone, 14. veljače; Sara Milovac, kći Zorana i Maje, 14 veljače; Mauro Dragović, sin Rolanda i Martine, 27. ožujka; Petra Krznarić, kći Mile i Martine, 10. travnja; Mihael Krznarić, sin Mile i Matine, 10. travnja; Ante Bura, sin Tomislava i Marije, 25. travnja; Marta Boban, kći Jurice i Maje, 1. svibnja; Duje Štrkalj, sin Ante i Ane, 7. svibnja; Tin Jurić, sin Mira i Tihane, 30 16. svibnja; Gabi Goleš, kći Nenada i Jadranke, 16. svibnja; Leon Đurđević, sin Bojana i Eni, 16. svibnja, Ana Periša, kći Krešimira i Katarine, 23. svibnja; Marieta Bilić, kći Marijana i Angele, 30. svibnja; Šime Klarić, sin Stipe i Ane, 6. lipnja; Marko Lokas, sin Maria i Nikoline, 6. lipnja; Luka Lokas, sin Maria i Nikoline, 6. lipnja; Lucija Josipa Erceg, kći Josipa i Vinke, 13. lipnja; Helena Vidović, kći Alena i Marine, 20. lipnja; Mario Cvutković, sin Šimuna i Marije, 26. lipnja; Ivana Marija Gulić, kći Ivice i Katice, 26. lipnja; Petar Slavica, sin Zorana i Dijane, 29. lipnja; Matea Puljić, kći Nikole i Dragane, 17. travnja; Vanesa Ljubić, kći Tomislava i Danijele, 11. srpnja; Marija Grulović, kći Milana i Ankice, 11. srpnja; Filip Žaja, sin Hrvoja i Josipe, 25. srpnja; Maria Jurić, kći Jure i Ivane, 5. kolovoza; Roko Ante Jurković, sin Dalibora i Karoline, 29. kolovoza; Zara Periša, kći Gordana i Luciane, 5. rujna; Šime Sulje, sin Ivana i Željke, 18. rujna; Mihaela Ana Vučenović, kći Ante i Sanje, 26. rujna; Fran Burek, sin Maria i Sanje, 13. studenoga; Nina Burek, kći Maria i Sanje, 13. studenoga; Marta Tonina Čubrić, kći Šime i Branke, 14. studenoga; Thea Crljen, kći Darija i Mandice, 17. studenoga; Jeronim Škenber, sin Ivice i Ane, 21. studenoga; Juraj Škenber, sin Ivice i Ane, 21. studenoga; Lucija Dobra, kći Ante i Blanke, 21. studenoga; Lorena Marija Čvrljak, kći Antonija i Barbare, 27. studenoga. OVOGODIŠNJI PRVOPRIČESNICI Prvu svetu pričest 9. svibnja 2010. u župi sv. Ante na Šubićevcu primilo je pedeset i dvoje naših mališana: Lara Anaz, Antonija Alaz, Lucija Aleksić, Franka Babačić, Mario Belamarić, Luka Blatančić, Marta Boba, Antonija Brajković, Domagoj Brnada, Josip Budiša, Frane Bušac, Nikola Dugopoljac, Antonio Đaković, Claudia Domenika Friganović, Luka Gović, Krešimir Guina, Ivan Hrvat, Krunoslav Juraj Ivanović, Karla Jakelić, Božidar Jelovčić, Karla Juričić, Julija Karadakić, Patricia Karadjole, Anamaria Kokić, Nikolina Kolopez, Anton Toni Kovačić, Kata Marijeta Laća, Ivan Lemac, Ena Lokas, Dino Mandušić, Matea Marasović, Petra Maričić, Patricija Markoč, Kristian Matijević, Anica Morić, Iva Mrčela, Bruno Munega, Tea Petra Oljvari, Jakov Roko Renko, Ana Agneza Reškov, Katarina Skočić, Doris Stamenković, Luciano Svračak, Ana Škarica, Vice Torić, Mateo Trlaja, Tomislav Veleglavac, Bruno Vrančić, Helena Vujatović, Lucia Josipa Vukšić, Luka Zoričić, Iva Županović. OVOGODIŠNJI KRIZMANICI U nedjelju, 18. travnja 2010., šibenski je biskup mons. Ante Ivas podijelio sakramenat svete potvrde četrdeset i trojici djece: Isabela Barižon, Bruno Benčić, Josip Bralić, Petra Romana Bumbak, Bruno Crljić, Luka Čular, Kristina Ercegovac, Kristina Gracin, Franka Grandeš, Matej Gulin, Bruno Jakelić, Jakov Jakelić, Jure Božo Jaman, Roberta Juras, Kata Juras, Katarina Kokić, Ivan Kovač, Marko Kujundžić, Anđela Mandušić, Toni Mrđen, Bruno Ninić, Tonka Olivari, Ivana Patricija Omazić, Antonio Paiva-Skorić, Dario Pandžić, Anita Pašara, Ivana Pekar, Emilija Natalija Periša, Paula Petrina, Antonio Plenča, Božena Pulić, Matea 31 Slavlje sakramenata Puljić, Anamarija Radovčić, Mihovil Dino Renko, Paula Škugor, Iva Marija Šoljić, Luka Tepić, Matea Tomljanović, Tina Marija Trlaja, Šime Verović, Višnja Pavica Vitić, Jurica Vranjić, Ivan Zoričić. VJENČANI U OVOJ GODINI Sakramentalni je brak u našoj župi, kroz 2010. godinu, sklopilo deset mladih parova: Zoran Krnić i Alisa Moralić vjenčali su se 9. siječnja 2010. u crkvi sv. Ante. Kumovi su bili Joško Županović i Jadranka Krnić, vjenčatelj fra Josip Gotovac. Dario Crljen i Mandica Šimić vjenčali su se 10. travnja 2010. u crkvi sv. Ante. Kumovali su Mario Karega i Martina Troha. Vjenčatelj je bio fra Josip Gotovac. Šime Čubrić i Branka Amanović vjenčali su se 17. travnja 2010. u crkvi svetog Ante. Kumovi su bili Mario Morić 32 i Jasminka Brkčić. Vjenčatelj je bio fra Josip Gotovac. Mario Dragičević i Anita Orlović slavili su sakramenat svete ženidbe 1. svibnja 2010. u crkvi svetog Ante. Kumovi su bili Mario Brzoja i Luca Jozinović, a vjenčatelj fra Josip Gotovac. Tomislav Ćoran i Kristina Papak vjenčali su se 7. kolovoza 2010. u crkvi svetog Ante. Kumovi su bili Robert Višić i Vinka Čvrljak, a vjenčatelj fra Ivan Nimac. Antonio Barišić i Nina Crnadak su se vjenčali 14. kolovoza 2010. u crkvi svetog Ante. Kumovi su bili Luka Protega i Jasmina Sić. Vjenčatelj je bio fra Ivan Nimac. Ivan Sulje i Željka Vlatka Šinkić sakramentalni su brak sklopili 18. rujna 2010. u crkvi svetog Ante. Kumovali su Danijel Maleš i Tihana Cvetan. Vjenčatelj je bio fra Ivan Nimac. Branko Vrzić i Marina Gović vjenčali su se 30. listopada 2010. u katedrali sv. Jakova u Šibeniku. Kumovi su bili Damir Spahija i Tatjana Gović, a vjenčatelj fra Ivan Nimac. Vedran Bukić i Biljana Jugovac vjenčali su se 6. studenoga 2010. u crkvi sv. Ante. Kumovi su bili Boris Škubonja i Ivana Kardum, a vjenčatelj fra Ivan Nimac. Viktor Banov i Marijana Meić vjenčali su se 20. studenoga 2010. u crkvi sv. Ante. Kumovi su bili Joso Banov i Marija Banov, a vjenčatelj fra Ivan Nimac. Antonio Čvrljak i Barbara Cukrov vjenčali su se 27. studenoga 2010. u crkvi sv. Ante. Kumovi su bili Jere Pešić i Ana Škenber, a vjenčatelj fra Ivan Nimac. RASPORED SLUŽBE BOŽJE U CRKVI SV. ANTE Nedjeljne svete mise: u 9 i 11 sati. Svete mise radnim danom: jutarnja u 7 sati; večernja u 18 (ljeti u 19) sati. Pobožnosti: - utorak sv. Ante, - devetnica sv. Anti, - prvi petak, - svibanjska pobožnost, - listopadska pobožnost. Trinaest utoraka sv Ante počinje u utorak 15. ožujka 2011. ŽUPNI VJERONAUK Prvopričesnici: - petkom u 10 i 14 sati. Krizmanici: - petkom u 11 i 15 sati. Učenici sedmog razreda: - subotom u 10 sati. ŽUPNI URED SV. ANTE tel: 022/214-294 i 311-470 Uredovno vrijeme: Župni ured sv. Ante otvo-ren je svaki dan od 9 do 12 sati. Vjernici mogu u bilo koje vrijeme potražiti župnika ili župnog vikara na bro-jeve mobilnih telefona: - župnik 098/895-097 - župni vikar 098/184-96-61 GLAZBENE AKTIVNOSTI SLOBODNE AKTIVNOSTI Vježba Župnog zbora odraslih: - petkom u 18,30 (ljeti u 19,30). Vježba Zbora mladih: - utorkom u 20 sati. Likovno-kreativna radionica: subotom od 9,30 do 12,30 sati. Župna čitaonica: subotom od 9,30 do 12,30 sati. 33 Božićni kalendar BLAGOSLOV OBITELJI Zanimljivi su ti obiteljski pohodi. Svaki bi svećenik mogao ispričati mnoštvo zgoda i nezgoda. Neki vjernici s radošću primaju svećenika, neki to doživljavaju kao dio božićnog folklora, a ima i onih koji su indiferentni, pa kad je svećenik već došao ne žele ga odbiti. Ima opet vjernika koji spremno očekuju svećenika, a ima i onih koji svake godine kažu da su ga očekivali u neko drugo vrijeme. U malim seoskim sredinama blagoslov se nekada obavljao između Božića i Nove godine ili od Nove godine do Bogojavljenja. U velikim je gradskim župama danas to nemoguće. Zadarska je biskupija, već prije trideset godina, prva uvela običaj da blagoslov obitelji počinje prvim tjednom u Došašću. Tu su praksu u Šibenskoj biskupiji prihvatile mnoge župe. U našoj župi sv. Ante već se uhodao običaj da blagoslov obitelji počinje u Došašću. Tako ćemo činiti i ove godine. Donosimo raspored blagoslova stanova. Može se dogoditi, da radi nužnih obveza (sprovod, neodgodivi posao, bolest…), raspored blagoslova bude izmijenjen. Molimo vjernike za strpljivost i razumijevanje. Ako vjernici nisu kod kuće u vrijeme dolaska svećenika, mi ćemo ostaviti sličicu kao znak da smo bili pred vašim vratima. Vjernici koji žele da ih ponovno posjetimo, dovoljno je da nazovu na naše mobilne telefone i rado ćemo to učiniti. Posjetit ćemo svaku vjerničku obitelj koja to želi. Svi koji su do sada primali blagoslov, ako nisu promijenili adresu, mogu se nadati da ćemo ih posjetiti. Novi članovi naše župne zajednice koji su se kroz ovu godinu naseli na Šubićevcu trebaju nam se javiti i upisati u popis obitelji naše župe. Držat ćemo se uglavnom dosadašnjeg rasporeda blagoslova. Župnik 34 RASPORED BLAGOSLOVA OBITELJI 29.11. - ponedjeljak, od 10 do 12 i od 15 do 18 sati: Bana J. Jelačića 2a i 2b (neboderi) 30.11. - utorak, od 10 do 12 i od 15 do 18 sati: Bana J. Jelačića 6abc (bivša policijska) i 28 (neboderi) 1.12. - srijeda, od 10 do 12 i od 15 od 18 sati: Bana J. Jelačića 38, 40, 42, 44, 46, 48, 50 i 52 (bivše vojne) 2.12. - četvrtak, od 10 do 12 i od 15 do 18 sati: Bana J. Jelačića 30 (neboderi) i 36 (mjesni odbor) 3.12. - petak, od 10 do 12 sati i od 15 do 18 sati: Bana J. Jelačića 8, 10, 12, 14, 16, 18, 20 i 22 (bivše vojne) 4.12. - subota, slobodno 5.12. - 2. nedjelja Došašća, slobodno 6.12. - ponedjeljak, od 10 do 12 i od 15 do 18 sati: Bana I. Mažuranića 32, 34, 36, 38, 40, 42, 44, 46, 48, 50, 52, 54, 56, 58, 60, 62, 64, 66, 68, 70, 72 i 74 (gornji red iznad crkve) 7.12. - utorak, od 10 do 12 i od 15 do 18 sati: Bana I. Mažuranića 14, 16, 18, 20, 22, 24, 26, 28 i 30 (donji red iznad crkve) 8.12. - srijeda, od 15 do 18 sati: C1
© Copyright 2024 Paperzz
