UDARNIKE STRIJELJAJU – IZABRANE PJESME NERETVINO UŠĆE Godinu dana jedna rukopisna knjiga pjesama putuje sa mnom: iz Baške Vode u Zagreb, iz Zagreba u Bašku Vodu: Udarnike strijeljaju Gorana Karanovića. Puno puta čitana – nedočitana. Uzbudljiva i uzbuđena. Milosrdna i nemilosrdna. Surova i bolna. Mehka i tvrda: Tvrdi muškarci Ratnici Junačni pa jadni pa junačni Ironična, samoironična, kliktava i samozatajna: Uglavnom sam ništa Trudim se da me nema Osobna, osebujna, osobita. Puna ljubavne gozbe, glazbe i ljubavnoga glada: Gdje vruć vjetar vitla vrisku Sokolova i vila Vruća od tijela i ozonskoga duha. Puna i prepuna života, presiplje se, prosiplje se: Sva svjetlost svijeta Proći će kroz mene Kao željen metak Pisac pjesama: kao da je pročitao sve pjesničke knjige svijeta ili kao da nije pročitao nijednu. Njegova smjelost i vještina pisanja kao da on prvi piše prvu. Knjiga koja raduje čitatelja: što je dulje i dalje čitaš, sve boljom biva. Na kraju knjige, pri njezinu ušću, Ušće Neretve, pjesma oduvijek i zauvijek, s kojom se može usporediti samo Neretvino ušće: Vodena umjetnost u zraku kupa nam kožu Posvuda Prostor slobode Petar Gudelj Baška Voda, 24.travnja 2010. O zbirci ''Udarnike Strijeljaju'', Gorana Karanovića Stevan Tontić Pjesnička zbirka Udarnike strijeljaju Gorana Karanovića sva je u znaku postapokaliptičnih prizora i situacija koji odaju izmasakrirano i unakaženo lice života u Mostaru sa bližom i daljom okolinom, zapravo u svakom mjestu gdje su ''ruke njegovane / za automatsko oružje'' i gdje ''svijet gine pod naletima napretka''. Cinizmu savremenog ubilačkog svijeta (učinci raznolikog oružja vidljivi su u mnogim pjesmama), kao i ''državnoj bagri'', pjesnik se suprotstavlja žestokom (samo)ironijom, ponekad i iz pozicije glinenog goluba: ''moja generacija / stat će pred zid / i otvoriti prsa za rupe''. Karanović iznova dokazuje ne samo da je darovit mladi pjesnik, već i da ne može da ćuti i žmuri u svijetu u kojem se obreo kao u nakaradnoj baštini sumanutih ideologa i njihovih ratnika, domaćih i svjetskih silnika, kojima je razaranje i ništenje života (života drugih, a time i vlastitog) bilo odnekud preče od mira, stvaranja i ljubavi. O zbirci ''Udarnike Strijeljaju'', Gorana Karanovića Mile Stojić Pjesnička knjiga Gorana Karanovića «Udarnike strijeljaju» snažnim i autentičnim glasom uokviruje prizore poraća u kojima se odslikava rat. Bilo da pjeva o socijalnim motivima, bilo da slika ljubavne prizore, ovaj pjesnik, s izrazitim darom za sliku i detalj, ostvaruje upečatljivu poetsku naraciju, u kojoj se "prikazuju" pustoš bogatstva i raskoš oskudice. Njegovi opisi gradskih veduta ponekad djeluju ekspresionistički, dok depatetizacija ljubavnih tema još više potcrtava tugu i naglašava duboku elegičnost života među ruševinama, života koje i je i sam ruševina. Karanović ne pokazuje sklonost ka filozofiranju, niti uobličavanju stanovotog Weltanschauunga, svojstva tako tipična mladim pjesnicima; on kroz sjaj fragmenta otkriva krhotine jednog svijeta što se raspao pred dječačkim očima. Lirika koja dramatično i vjerodostojno govori o našem vremenu, a istodobno doseže granice svevremenskog i univerzalnog. UDARNIKE STRIJELJAJU Nismo sami Po nama koji padnemo lakše će hodati oni koji nastave tim putem Utorak Jutros je padala kiša dječaci su gledali kako se pred naoružanim vojnicima okupacijske sile njišu narančice utegnutih doktorica dobro nam došli, donori posmatram vas kako vladate vaše su mišice nabildane ruke njegovane za automatsko oružje i ženske organe a oči drhture od dobrine europskog tripa koji vas je doveo ovamo ja ću se oteturati kući s mladom ratnom udovicom ona će razdriješiti kosu sjedit ćemo mirno i šaputati noć će izblijediti mrtvi će pred zoru ogoliti koljena sačekat ćemo sunce kada riječi se završe Crni merak Dolaze nam vijesti svijet gine pod naletima napretka kola prolaze Jovan, Josip i Jusuf čučeći piju pored ulaza u dispanzer pod prvim mrakom što na zemlju pada kao moćna čizma piju, šute i misle o blještavim dalekim gradovima gdje u špici ruke grabe kola, sise ključeve od stanova neki drugi, mokre u bisernu vodicu tiho teče večer sanak sniju grbave djevojke Most do zavičaja I ja ću s uzdahom misliti o rahatluku šipku i kamenu u dobro zagrijanom stanu neke sređene države daleko dolazit ću na ljeto i govoriti kako je ovo Kalifornija kako jedva čekam da se vratim makar da umrem u zavičajnoj ljepoti pokazivat ću fotografije mlade žene koju sam oženio sina kojeg sam dao na škole nekretnine što mi je daleka država dala na kredit mačke, kera, auta moj drug iz klupe tumačiti će ulogu balkanskog rakijaša sa pogledom nešto mrljavim od xanaxa i disanjem hroptavim od cigareta a ja ću jesti šipak, svježe ubran s grane i čuditi se kako su ljudi ovako oronuli kad je rijeka tako zelena a nebo tako plavo Tražim posao U gazdinskim foteljama sjede Šofer i Zidar lokalni patroni alfa i omega novog društva ja, gladni goluždravi ptić kucam im na vrata do guše se zagrnuli u titule zaljubljenik u građevinarstvo i entuzijast cestovnog prometa u ratu se i fakultet završio učilo se pucalo a malo se i radilo trebalo je spasiti tolike ormare iz stanova mogli su propasti u ratu a televizori, molim vas kolega pa šteta tehnike čujem ih kako pričaju da ne bi nikad više nazad u ono vrijeme kad su pošteni ljudi strugali šasije vozali viljuškare kao miševi po mraku popravljali veš mašine i krali goblene sad smo oslobođeni terora sad smo Evropa iz usta im teče med i zveckaju daire Šofer me pita kakvu ću kafu Zidar neće sok, stvara mu kiselinu u želucu slušaju moj slučaj sa glasnim zviždukanjem potreban ti je posao ccc, odmahuju glavom teška su vremena Zidar zijeva i češka muda Šofer pritiska crveno dugme na tasteru kaže: Zdenka, pospremi stol i skini se malo nam prigorilo malo kasnije tapše me po ramenu: kolega, javit ćemo Vam se ako nešto iskrsne moramo sad ići bitan sastanak Nedjelja, nogometni dan Oko fudbalskih terena visoke peći rasute konfete zuba trčkaranje braće u podkapama nedelja služi za ćevape i navijanja pivo i barjak mršave patriote grizu okrugle lopte mladići sa gelom u kosi pljuju u šake laju na Boga maskirani specijalci trzaju se zajedno s kerovima o boku salij u se točene pive pa hukći i skakući bajaj forca dok ne onemoćaš baci kamen, bombu, baklju kvalitetno natuci šaku o komšijsku glavu jer obla mu, mamu mu, glava k' o jaje a to te iritira na povratku sa stadiona kliči i zovi na pokret usnama tupim od poziva na ustanke sjuri se u povratnička sela sprejom po kućama ispisuj znakove rata urlaj najjače urlike najvećih dobro pamtiš ta zvona su zvonila kad si pišao u gaće izvadi validnu legitimaciju pred brkatim čuvarom reda poljubi patos i reci: volim te, volim, zemljo moja nakićena! Novine i džem Od trafike do haustora nosim dvoje dnevne novine nepodobne preklapam podobnima oprez pred komšijama podsjeti me na svog kuma kako je od prodavnice do kuće uplašen prolazio pored grupe pijanih i razjarenih navijača jednog od klubova čvrsto stežući teglu džema u rukama odlučan da ako krenu da ga ubiju razbije barem jednu glavu pa pokuša da bježi Pozicioniranje Završavanjem ovog studija kupujete kartu za utakmicu uvjerava slušaoce skupo plaćeni gostujući predavač na jeftinom provincijskom fakultetu ne pominjući suštinsku razliku između loža i stajanja gdje ti tu kartu, skupa s glavom sprži neki kreten bakljom jer, napio se, eto, jebi ga obrazovanje je skupo, kolege prestiž se plaća, najbolje je da dignete kredit ističe nonšalantni edukator u kosi mu blista kap mirišljavog ulja iz uvoza ne pominjući studentima okupljenim kao kokoši oko kobca da je banka kao picerija, samo građena na krvi gdje čika Budže orošenim očnjacima kidaju dobro posoljene kožice neplatiša ako hoćete u igru, morate znati pravila i nogometaši su niškorist bez dobrih kopački kaže slatko, zaboravivši Pelea koji je, kao siromašno dijete bez lopte, po prljavim uličicama Tres Coracoesa šutirao naranče pričao je i pričao gostujući predavač i svi su bili spremni da zgrabe kartu za imaginarnu utakmicu života i, grčevito je držeći krenu po svoj dio kolača kako bi jednog sunčanog dana i oni sa kosicom natopljenom uljem iz uvoza bili u poziciji da pričaju bajke nekim trećim jadnicima tada mi je postala jasna misija čovjeka koji je na stadionu punom numerisanih mjesta ispod jednog od više hiljada sjedišta postavio eksploziv visoke razorne moći da bi nakon toga otišao na kafu i konjak u birtiju s čije terase su se lijepo mogli vidjeti vatromet i konfete misleći kako baš on od svih tih s kartama ima najbolje mjesto večeras Kolateral Potomci prošlih i bivših sinovi poraženih čekaju smrt čitajući novine ispucani meci skutreni na rahitičnim kaučima gledaju štrajkove invalida s visoko podignutim štakama mlitavim batrljcima, rastopljenim prstima to je njima, eto, borba dala gledaju dvanaestogodišnje sestre kako puće usnice podvrću suknje i uče širiti noge braću muljavih očiju kako se varakaju raskošima zapadnjačke pornografije zarivaju sjebane zube u žute kladioničke biltene miluju pobožno poker aparate oblizuju igle (ljubav malo krvava) drhte bijesni pupovi na posječenim granama šute u redovima sa raskomadanim utrobama političke podobnosti gutaju prezir tromih i labilnih šalterskih službenika što pod iskeženim zubima kriju sitna muda nestašna djeca umrvljena u supu generacijske sječe kolateral vremena kad su se rušila crvena stabla ugažena piljevina istorije a kad vrijeme prođe i zamiješa se svjetski sataraš Jovan će biti pola Kinez koji živi u pitoresknom gradiću na Alpama Josip budista i predsjednik ribolovnog društva Losos iz Rige Jusuf će oženiti tustu crnkinju, imati možda sina Dikembea oni žive svoje živote djeca im o slavnoj i burnoj prošlosti vođama, bitkama i bogovima uče u osnovnoj školi nauče ofrlje, toliko da prođu jer mnogo je zamršeno a i nije pretjerano ni bitno Najava jamba Ulje je poskupilo dva puta sad košta skoro četiri marke kažu da će iza Nove Godine skočiti na sedam na red dolaze brašno šećer deterdžent pa restrikcije struje redovi za vodu policijski sat zamračenja sve podsjeća na reprizu poznate scene iz lošeg filma a onda... valja iskopati kalašnjikov ispod šljive i opet u ludovanja Kuhinja '93 Mirisi kafe konzerve srebrene, zlaćane na tanjiru goveđe srce Limenog čovjeka bijeli kvadrati na zidovima okačeni umjesto slika momci po gradu marširaju oru pada teško lišće dok moja majka plače krupne crvene koralje Godine gorke kafe Godine gorke kafe kurčenja u Fatherland dopisnih pristaša i maskiranih heroja nepotpisani ratnici viču Ura! po ćoškovima podstanarskih zabava studenti poderanih džepova žvaću o visokoj politici sa stomacima punim jeftine rakije dečki gladni i puhičavi sa vinom od dvije marke lome klupe u parku trgaju koševe po igralištima vikend robijaši petardama raznose mačad u haustoru mračnom gluhonijemu siluju trojica (godine ostrižene kose) po zamagljenim bircuzima zaneseni i oznojeni provincijalci grle se u razdraganom pjanstvu kuju planove i opravdanja nakinđurene tete iz prvih redova nakljukane apaurinima s blaženim smješkom oblizuju se švercerima punih gepeka ministrima koji jebu sve što ne pobjegne noć pada fini momci, mirišljavi, paraju se noževima nečija glava leži u pržini podnadula u glavama đaka svježe zasađeni primjeri čojstva i junaštva krvavi porodi predaka i Bog u konzervi goveđeg gulaša za pogubljene s pravom glasa zalizani kumovi lijepe plakate na ruševine Balada starog druga Druže, nije me usrećio ovaj džipac znaš li koliko troši? ne spavam po čitavu noć da ga neko ne izgrebe sreća da imam garažu, ali opet... nije dobro druže, nikako ovo kuće što sam napravio to ti je muka šta će tri sprata poštenu čovjeku sve bi iz ovih stopa zapalio ali, eto, ženi se sviđa i zapela još da izvučemo malo nadstrešnice dole da možemo hladovati teret je ovo strašni trebalo je opremiti tristo kvadrata ogroman kredit, ni sam ne znam ko će ga tolikog vraćati srećom žena radi i familije pomažu do suza me je ganula prijateljeva nevolja pođoh mu ponuditi nešto novca za benzin makar, eto, da nova kola ne stoje grehota je al ne želeći da ga uvrijedim samo sam ga čvrsto potapšao po napaćenom ramenu i otišao dalje u razvaljenom bijelom autu koje mi je bilo vršnjak misleći kako sam samo sretan što sva ta bremena nemam Posao preko ljeta Kad turistički obilazak zidina i rijeka dođe kraju blještavo opremljeni stranci sa zlatom na ušima i svemirskom tehnologijom u mobitelima počnu dijeliti kafanski račun stanu brižno prpati siću po dlanovima strogo pazeći da ne daju ni zeru više nego što su tu večer popili i pojeli Ti si uzeo jednu kobasicu od mene Marc, je li tako? Tako je Jane, koliko to dođe? Pazi, skupa smo jeli salatu. kad se našem čovjeku s dva kredita i platom za kraj s krajem koji se tu našao u nadi da će zaraditi kakvu šaku tvrdih američkih para zgrsti od te šarade istrgne račun iz tustih zapadnjačkih prstiju ode do šanka i plati zgranutom konobaru oduševljeni stranci aplaudiraju dive se velikodušnosti našeg barbarskog naroda: tako siromašni, a tako ponosni dok naš čovjek polako shvata da se s njima neće baš usrećiti konobar posprema novčanice u izlizani novčanik i šapuće kroz sjetu i divljenje: Zato je Amerika velika Misli o djevojkama i pomirenju Pijane od plavih noći zrake prvog sunca puškaraju po krovovima danas smo optimisti kroz prozor vidim sisatu Norvežanku razgrće stoljnjak i pjevuši došlo nam je proljeće mućamo usta smijehom vrijeme je da mrtvi umru po uglačanim grobovima mile visibabe pupaju stabla nikla kroz ruševine probeharat će Udarnike strijeljaju Prste smo raskrvarili o crvenu suknju avgustovskog neba goluždravi i nejaki s mudima do za vrat napadali i padali utvrde osvajali na juriš uplašeni neuspjesima prpali po ruševinama za drugarstvo i ljubav čitavu mladost nosili sa sobom dah vruć od rakije na vratu polarne djevojačke zube u rukama spaljene zastave rasuta kao pijesak iza mačke moja generacija stat će pred zid i otvoriti prsa za rupe. Koje će nas vruće kamenice u zemlji raspoznati? UZ PRLJAVE STEPENIKE LJUBAVI Večernja šutnja Pustila si da te odvezem svojim bijelim kolima na terase po kojima momci prostiru deke kupuju pivo i donose čips djevojkama koje gledaju u daljinu dok težak zrak guši usnuli grad plave su zore plave kose blješte pod udarima mjesečine koja posrće lijepa si, ponosna i pijana tren prije nego sunce istrgne stoljnjak od mastila po tebi će popadati zvijezde i svježa rosa kanuti na par stabljika trave ti šutiš od onih si odgojenih da trpe u moja bijela, prebijela kola ušla si sa smješkom Prazne suknje Iznenadne munje suknje od svjetla nešto toplog paranja groma i pada gusta kiša kao nepopijena juha u drugoj sobi gladna dekapitirana crkava noć da nema misli o tebi sklupčanoj oko tuđeg muškog tijela bio bih potpuno sam Iza mog pogleda Legli smo u krevet moja poražena ruka preko tvojih pokajničkih leđa neizrečeno se krije od svjetla kao posjekotina što teško zarasta bilo mi je žao kad sam oprao džemper u kojem si spavala Čipkana pipkana plavota Njenu svilenkastu blagost pozivi od kuće uzaludno zovu u spasenje oči čornjaje opuhani maslačci pričam joj u svojoj sobi pečati mašte na prašini strip papira zahrđali pajper na groblju slonova kožne rukavice na nježnim rukama mirišu na moja neraspakovana djetinjstva čekam da mi njene blijede usne smolom iskidanog jasena zapuše usta Zaljubljen Ja sam užasni rat probijam tjelesa ostavljam pustoš i glad smrskana stabla ja sam ludak u bijegu pažljivo glanjcam kola kružim kao ajkula prizvana mirisom krvi osjećam da ću propasti i da je vrijeme umiranja smrt je kao reći napravi kafu spavam sa neopreznim ženama pušem maslačke i pišem poeziju ne diram ništa sve je tuga Ispovijest mačke Sva svjetlost svijeta proći će kroz mene kao željen metak ja samo živim putujem s kraja na kraj ulice ližem mnoge dlanove ponekad nemam oblik nalik sam vodi što propada kroz prste ako sam sidro neće me vući po dnu ipak, volim da tonem kosa mi je daleko nebo po kojem olujni konji u žvaljama nose šaku Božje pjene dok me bude u torbi od izglačane kože nosit ću riječi i uspomene a poslije, limeni uzdasi spast će sa burom popaljenih usana uz škripu zgužvanih koraka i more što kipi pocrkale godine raznijet će galebovi Pjesma za P. Jezero krije noć, oblutke i pijavice sa ove stijene vidiš bljesak mljackavih riba dok pipaju sivu površinu vode šuti i drži me za ruku zamišljaj kako u daljini bujaju vrganji i topću koraci pucaju zumbuli nezrelim mirisom a dagnje se rađaju na mokroj koži mola šuti i ostani sa mnom hoću da budemo zajedno kad Sunce nagazi na minu i eksplodira u nama Bijeg br. 91. Kada budeš govorila budućima koji te pitaju koliko si bila voljena reci da sam po mrtvu pljusku gologlav stopirao prema jugu bježeći od tebe da sam bacio mobitel kroz prozor auta tobom zatrovan promjenio broj po kojem su me znali da sam bio udarnik o čija su se prsa razbijali kuršumi a sad kao drvo što te grijalo u zimu razvejan sam u dim koji otpušu djeca kada budeš govorila da me je ljubav prema tebi tako dotukla nemoj time da se hvališ Popodnevni uzo Početak pune dojke na spoju bretele u naelektrisanom šapatu kose žuti vrisci proljetnog grmlja njeno prisustvo bukti ujeda za prsa sitni me kao mlad zeleniš moje oči rasprskavajuće bombe moja pluća izrešetana i vrela nespretno srce opet će prostrijeljeno pasti na cestu vjetar je razbacao lišće i prašinu pljesnule mokre pesnice oblaka kapi krupne kiše izvrnuto more kisnemo riječi nasječene na ploške kao skvašen papir lijepe se po trotoarima Provest ću te kroz vinograde Bit ćemo na kamenjaru u oštroj škripi stijenja pod žutim plamenom gdje vruć vjetar vitla vrisku sokolova i vila na čvoravim rukama mrtvih misli ozelenjene kikot bogova orosile, ogroždile kaplje u tvojim ustima riječi sočne moji mrtvi tvoje oči, zelene bobe tvoje tijelo, gibak kamen nek ti loze sviju zglobove ješću tvoje tijelo uz hljeb sunca Ja, jaki ubica Dok drugi ubire cvjetove sa livada njenih mačkastih obraza budan ću čekati zoru preznojit ću se sedam, osam puta progutati psovke što cure kroz slijepljena nepca nema više prostora za bjegove kao dijete u igri ispalila mi je vruć metak u čelo pljunut ću u beskorisne šake oderati molitve još žive baciti da strunu na kop ima da bude zadnja koju sam ubio u sebi ja, jaki ubica MORE, BOROVINA Čegrtuša Noć zgužvana u kutiji cigareta oguljene čaše, popucala svjetla psihoze pogubljenih u noćima na izdisaju dok soptavi i pijani traže ljubav na brzinu sklepane sendviče kroz prste niče jutro otupljene oštrice kandže, oči nevažne sitnice duboka, tamna boja kafe otpakujem lijek za dane što se trune kao pepeo Pijani u Grodu U uličici pod imenom Zamanjina u kafeu Casablanca go-go plesačice s lenjim beogradskim naglaskom nogate, pipave, zapaljene prskalice rade svoju rutinu lik u dimijama s dugim crnim perčinom poprskan ribljim ljuskama pjeva u ćošku igra punih i praznih kuhanija žena pjegave, preplanule izdepilirane, perfektne kolega pleše kao vihor vilenaste Nordijke pokraj nas piju kao zvijeri Amerikanac pun droge nesigurno skakuće debeljkasti turist s fotoaparatom u maniru profesionalca navlači tri jedre curice da poziraju po Zamanjinoj uličici u dva metra između dva zida topla noć teče kao rijeka izmrvljena u ljetnih haljina konfete ljepota besprijekornih gena majstorskom rukom oslikana cvjeta na licima kao sveti pokrov Jutro na Pelješcu Sunce se tek lijeno dizalo po plavo tkanom tepihu toplim rukama žutilo seosku stazu uronjenu u mediteransko bilje i voće Vladimir umače kruh u maslinovo ulje stvoren je od pijeska i soli vina i ribe pjeva tužne sefardske pjesme uz put spuštamo ruke u grmove vrijeska i kadulje ubrali smo po šaku i pokoji listić hajdučke trave iznikao iz kamena ja, sazdan od stijenja i rakije pjevam sevdalinku trgamo smokve i čupkamo kupine krckamo zrele orahe s grana hodamo polako septembar je ljeto će nas skoro napustiti more je hladno ostatak našeg mladog i pijanog džumbusa spava okrenuli smo korake i krenuli nazad preko kamene mreže suhozida u kojoj se uhvaćen Mediteran trza pod vijekovima skuhat ćemo čaj od šake mirisa u ruci sjesti na terasu ljeto će ostati iza nas Kadar Irina se smiješi za fotografiju iza nje prizor sa obližnjih planina peko krova primorske crkvice u sivom teškom oblaku šulja se oluja Umjesto praznog sms-a Dođi mirisati lipe sjedićemo na toploj betonskoj plohi po kojoj mile crne gusjenice tik do Neretve koja se obrušava u zeleno tik do smrti mladi i bolesni zbog mediteranskih kafana tijela u ljubavnim klupcima papirića po džepovima sa majstorijama Grotowskog, Meyerholda, Brechta iskašljati ugalj iz pluća rasparati osmijeh pošećeriti kafu disati zagrliti oviti se oko planeta kao topal zrak dođi mirisati lipe Miriše Noć od trepavica suhe travke crvene i barut praškaste zemlje nogavice ti gore kroz tebe vruć i neodgorčen sok ispod tabana nesigurno uprtih u tlo preci rone ilovačom vjetar nosi mlaki okus mora luke robova i svilena jedra miriše ljeto sve neprođene ceste Prašina Cipra Razbacali smo opremu i polijegali po hladu momak u uniformi je slikar priča mi o mirisu Cipra vrelini Afrike koju vjetar utrljava u široke pore crvene zemlje odgonetamo crnine Bosne krupne arapske oči žuti pleh daira mečku sa halkom u njušci vojnim priborom od njemačkog čelika mi dezerteri iz najnovijeg rata pod borovima siječemo debele kavade 1 razmekšale od sunca igramo igru, istresamo želje grafitne strune najlonki ljepotice iz dalekog grada na istoku i tijelo što puni oznojene ruke vrte se varava kormila na bijeloj pozadini razmatamo bogato oslikan kotur platna sa prstiju sasušena boja u danu su godine tonovi naših mladosti teško je pomisliti da smo smrtni prašina što vjetar nosi u crljenicu, u šišarike 1 Lokalizam - paradajz Pijana noć Jednoga jula u griješnoj i slatkoj noći teturavoj na polovini ljeta ona me pokrstila umočila prste u čašu vode povukla mi palcem znak krsta na čelu vjetrić je hladio mokar znak nad obrvama a njene oči se caklile kad je crvenim usnama rekla: sada si čist od grijeha moje nevjerničko tijelo i moju besmrtnu dušu oprala je nježna bijela ruka znao sam da je usamljena a smijala se dok je kelner odnosio stolice sa terase poprijeko gledajući bučne i uporne goste tu noć pijani vjetar je pomeo grad Ušće Neretve Mlada plavojka odlazi od šanka korača prema pučini porinula ruke u mulj grabi šaku slanog pijeska u plastičnu čašu stavlja je na stol kao pepeljaru grudi joj poskakuju mlak maestral diše nabire tanku morsku kožu lijena barka vuče se prostorom vodena umjetnost u zraku kupa nam kožu posvuda prostor slobode nacrtan prizor pred nama tanan sloj slane vode i Neretva meki rakovi u pijesku daleki šetači morem otvorenih usta dijete tek prohodalo do pasa u tamnom opuzenskom mulju guta južne pejzaže vlažnim očima izuvamo sandale, gazimo u mlako more djevojke pored nas se prskaju na oborenom stablu iznad mora galebovi nam čuvaju mjesto teče lagan ljetni dan ''Udarnike Strijeljaju'', Goran Karanović Osvrt Veselina Gatala Tijelo se opire smrti, svaki dan. Život se opire strahu i smrti. Strah se opire djelovanju, pisanju, imenovanju. Jednom pobijeđen strah počne zaostajati, ne stigne čovjeka svaki put, počne čovjek – pogotovo pjesnik, davati prava imena onom što ga okružuje, počinje ogoljevati stvarnost i ne krije se iza velikih i rijetkima razumljivih riječi za koje treba konsultovati Internet pretraživače. Mislim da pjesnik nije i ne može biti iznad stvarnosti. Ako jeste, onda je beskoristan svijetu oko sebe, prošlosti i budućnosti. Bubanj je koji, kao što neko reče, niti zove niti tjera. Dakle, nečujan i nevremen. Pogotovo ovdje, u ovim našim krajevima gdje živi ne ostavljaju ni mrtve na miru, a kamoli jedni druge. U Karanovićevim stihovima trava ispod šljive govori o pušci zakopanoj ispod trave, presavijene novine govore o prečetvorenim mislima i onom prešućenom, mir govori o ratu a život o smrti. Okrutni mir rafalima besmisla ranjava i neranjene, ne da pjesniku da ljubav spomene bez ostavljanja, sreću bez teških sumnji u njen razlog i trajanje. Kafa priča o ropstvu, materine suze o dalekim koraljima, pjesnik o pišakom uljepljenim pejzažima. Ljepota gubi nevinost umočena u kontekst iz kojeg je iznikla, postaje strašna ljepota koju je bolje ostaviti na miru nego je raščlanjivati i analizirati. Goran Karanović nije nikakvo čuđenje u svijetu, on je svijetu lakmus papir koji ga ne ostavlja na miru i koji umočen u stvarnost podastire sve nijanse sivog koje mi volimo obojiti i motati u šareni šećer optimizma i nade u manje loše sutra. I, pošto se na istini i lijeku nikad ne zahvaljuje, mislim da će ove pjesme, bez obzira na to što su dobre i snažnije od pisma i riječi koje ih čine, imati tek priliku da svjedoče kao nezaštićeni svjedok jednog vremena u talogu života nas koji bi radije bili negdje drugo i neko drugi. ''Udarnike Strijeljaju'' Gorana Karanovića je vrijedna oda onome o čemu se rijetki usude pisati, onome ovdje, sada i nama, bez usiljenih odmaka, uljepšavanja i zacrnjivanja. Crnilo ne mijenja boju osvijetljeno šarenim svjetlima, čovjek mirenjem sa stvarnošću ne čini tu stvarnost boljom ni podnošljivijom sebi i drugima. Čitanjem ove knjige nećete postati sretniji niti bogatiji, vaša promišljanja neće postati optimističnija, neće vas pomiriti sa stvarnošću, ali ćete se uvjeriti da u svojoj boli, sumnjama i malim radostima, niste sami. Goran Karanović rođen je 1983. godine. Mostarac. Dipl.iur. Trenutno pri kraju post diplomskog studija prava. Radi kao TV novinar. Društveno angažiran na više polja. Između ostalog, odgovoran za nastanak informativnog portala za književnost – www.knjizevnost.org, te Književnog kluba Mostar čiji je predsjednik. Voli dobre ljude, teatar, kuhanje i putovanja. Mnogo čita i pomalo piše. Ponešto i nagrađivan. Objavljuje u ex-yu periodici.
© Copyright 2024 Paperzz
