Već samo po versifikatorskom umijeću, bogatstvu poetičkih modela i tradicijskih referencija Dinko Telećan izuzetna je pojava među mlađim hrvatskim pjesnicima. Međutim, jezična virtuoznost, ritmična i eufonična ekstatičnost tek su vanjska manifestacija spoznajne uzavrlosti subjekta ove lirike: rječnička značenja se otkivaju, jezik se upućuje izvan svoje svakodnevice u neistražene krajolike. I doslovno, ovo je poezija dalekih horizonata; indijski, iberijski i istarski ("na trojstvu poluotoka čija imena počinju s i") predjeli smjenjuju se kao postaje jednoga diskontinuiranog procesa (samo)spoznaje. Iz fuzije drevne elementarnosti, proročke intonacije, sakralnih simbola i, s druge strane, kolokvijalizama, aktualnih društvenih momenata i detalja iz našeg tehnoambijenta nastaju najbolje pjesme ove treće Telećanove zbirke pjesama. Na neobičan način, zatičemo tako sami sebe kako ustvari govorimo o angažiranoj poeziji; u potrazi za samim sobom Telećan suosjećajno pronalazi Druge i pita se o pravednosti odnosa prema njima. (Neven Ušumović o knjizi Iza) Problem s poezijom Dinka Telećana je u tome što pisati joj uvodni tekst znači krasti prostor dragocjen za objavu. Zato, molim, obavezno pročitati. Dinko Telećan (Zagreb, 1974) objavio je zbirku Kreševa 1997. Prošla je, nekim čudom, potpuno nezapažena, ali u budućnosti će, u to sam siguran, imati stanovitu bibliofilsku vrijednost. Dvije, potpuno dovršene, zrele i zaokružene zbirke autentičnog pjesnika i čovjeka, koje sam u rukopisu imao čast pročitati, postavile su me pred najteži i najslađi zadatak: učiniti izbor, iz gomile odlična materijala izlučiti ogledni. Vjerojatno nisam u tome uspio, ali kratak izbor iz zbirke Vrtovi (druga zbirka, Crvena mijena ostaje, dakle, potpuno neobjavljena) uvjerit će svakoga komu je do poezije da nisam mogao ni potpuno pogriješiti. Izdavači, navalite, i ne škrtarite s honorarom, riječ je o ziceru koji mora dobiti sve moguće potpore, a siguran sam da neke pjesme mogu postati i kultne (Puna luna, Bjegunac). O poeziji Dinka Telećana, bez većih problema i naprezanja, mogu se napisati traktati. Ona ne skriva svoje podrijetlo, vuče ga od majstora poput Borgesa, Hamvasa i Lorce, pod čijim perom raste veliko slovo na početku Riječi. Različita je od svega što se na generacijskoj domaćoj sceni trenutno nudi, lirična i refleksivna, mudra i odmjerena, zaokupljena bitnim temama, sva u ekstazi i eufonijskim euforijama, prebogata ritmovima, posebno izmjenama kvantiteta, obiluje rimama, modernistička je a itekako moderna, jer bez napora komunicira sa suvremenim čitateljem i, povrh svega – hipnotička. Nije joj strana mudrost, ona mudrost što počiva negdje na 1 istoku, u tradicionalnim metodama, ekstazi, introspekciji, promatranju, konačno, mistici. (Kruno Lokotar) Dinko Telećan već se devedesetih godina prošloga stoljeća uputio drugačijom poetskom stazom od većine tada nastupajućih pjesnika. Ako je većini u prvome redu bilo stalo do bilježenja senzacija jake zbilje, nemetaforičkoga izraza, spoznajne i moralne neambicioznosti prema svijetu i narcisoidnog osamljivanja, Telećan nudi simboličniju poetsku fakturu. Kao dobar poznavatelj različitih filozofskih, religijskih i mitoloških sustava, on umjetnoj svjetlosti trgovačkih centara i kurentnih horizontalnih ideologija suprotstavlja onkrajne sjene koje temeljito dovode u pitanje baš onu opipljivu zbilju što nam se može činiti najmanje upitnom. Telećan razbijenom svijetu, perverzno zarobljenom u svoju besmislenu imanenciju, pretpostavlja drevnu filozofsko-religioznu perspektivu koja se izričito i programatski oslanja na, u prvome redu, metafiziku platonizma i raznih inačica hinduizma. Riječ je, dakako, o vidljivoj stvarnosti kao o zaboravu Vrhovne zbilje i svijeta ideja, odnosno o atmanu koji nije svjestan svoga jedinstva s bramanom. Poprište je to, dakle, Platonove špilje za koju, vrlo vjernom pjesničkom parafrazom, Telećan kaže da: «zavičaj je duša vidjela tamo/ i otada u trajanju stenje/ žudeć da vrati se samo/ zavičaju koji joj je nerođenje”. Nije stoga ni čudo da je naš pjesnik namrgođen na većinu sadržaja u prvom redu suvremenog svijeta koji mu se priviđa kao posvemašnja negacija bilo kakvog vječnosnog ishoda. Zato je i logično da je Telećanova poezija u biti eskapistička, ona naprosto ne želi poslušno ponavljati figure demonizirane i automatizirane stvarnosti i nastoji se probiti u drugovrstan poetski govor koji će razmaknuti stvarnosne granice. Takav će govor ponajprije tražiti u okretanju od sinkronijskih i vodoravnih poetskih modela prema dijakronijskom sabiranju raznih tradicija mudroslovnog izričaja i gnomičkog lirizma. Zato se ne treba čuditi ni ponovnom uvođenju različitih tradicijskih pjesničkih sredstava kao što su rima, povremeni vezani stihovi, razni paralelizmi i arhaizmi te mjestimično patetiziran ton. Sve su to signali odlučnog opredjeljivanja za vlastiti izbor iz misaono-pjesničke tradicije, za slobodu od postmodernih poetičkih i ideoloških dogmi. Izbor je to koji se najviše oslanja na drevne metafore, ritualizirane sintagme koje s jedne strane doista utvrđuju svijet kao razbijen, usitnjen pa i imanentno besmislen u stilu starozavjetno izreke “ništa novo pod suncem”. S druge strane, Telećan je dalek buntovnom modernističkom nihilizmu ili posvemašnjem postmodernističkom relativizmu. On se zapravo utječe drevnim naucima o neizbježnoj prolaznosti svega vidljivog, ali i isto tako neizbježnom uranjanju u transcendenciju koja je sveopća potka ovog nesretnog i na propast izručenog svijeta. Ta je propast, paradokasalno, preduvjet i za spas tog svijeta, utrnuće relativnog tek će omogućiti dolazak apsolutnog, odnosno, kako kaže Telećan u obraćanju Svevišnjemu, “molitva mi graktaj svrake/ brbljavoj sam nalik zebi/ dok ne prozboriš iz riječi svake/ obraćajuć se 2 samom Sebi». Kao protuteža tom metaforiziranom preodjevanju filozofsko-religijskoga govora, ima u novom ciklusu Telećanovih pjesama – u njegovom jasnom obračunu sa zbiljom – i poezije jetkih socijalnih deskripcija i osuda raznih vrlo konkretnih nepravdi, konzumerističke nečovječnosti i ideologijskih sljepila. Pjesnik je tu ponekad i vrlo izravan pa zna zapasti i u svojevrsno moraliziranje koje – samo po sebi možda i neupitno – zaboravlja inicijalno poetsku nakanu. To možebitno proizlazi i iz razmjerno čvrste misaone i svjetopogledne zadatosti koja u Telećana proizvodi i vrlo slične pjesničke situacije, što se odnosi kako na poeziju socijalne tako i na onu filozofsko-religijske usmjerenosti, a spomenutoj zadatosti češće izmiču tek njegove intimistički obojene pjesme. No, u svemu tome ne treba tražiti Telećanov specifikum jer i tako većina pjesnika teško može nadmudriti vlastitu sjenu i umaknuti jasnim biljezima vlastitog svjetonazora koji se vrlo često promeće i u razmjerno predvidivog vlasnika njihova teksta. (Davor Šalat, 2010.) Dinko Telećan autor je više pjesničkih knjiga i nagrađivani prevoditelj s engleskog i španjolskog jezika. Njegova poezija razlikuje se od poezije mlađe pjesničke scene u Hrvatskoj, jer riječ je o pjesniku koji povezuje tradiciju i suvremeno. No važno je istaknuti da njegovo poimanje tradicije nije postmodernističko, a niti tradicionalističko. Tradicija postaje izvor spoznaje, njeno poznavanje omogućuje igru jezikom, formom, a uostalom, kako i sam autor ističe, upravo igra jezikom, istraživanje njegovih mogućnosti i traganje za jednom jedinom riječi, je ono što čini bit pjesnikovanja. Stoga nije slučajno da nova zbirka pjesama „Plast igala“ započinje pjesmom „rečenica o rečenici“ u kojoj se traži jedna riječ „koja božanski uporno sebe taji“. Uostalom, ako je odustala od svog uzvišenog cilja, koji je smisao poezije, pita se pjesnik u pjesmi „zaključna“: „što su rečenice/koje ne spašavaju narode i svijet/ili barem jedno prestravljeno dijete“. No istovremeno, pjesnik ipak traži odmak, pa u pjesmi „pokornička“ blago ironizira svaku pomisao na tzv. više ciljeve: „sjetim se da sam smiješan/barem kao Aleksandar Makedonski“. Kako je istaknuo u jednom intervjuu, Dinko Telećan žudi za re-sakralizacijom, za viđenjem poezije kao spoznaje, a pritom odbija ironiju i svaku postmoderističku negaciju smisla. Stoga nije slučajno da su nerijetko njegove pjesme inspirirane istočnjačkom poezijom. U pjesmi „smjerovi“ on sintetizira svoje viđenje Zapada, Sjevera, Istoka i Juga. I dok je Zapad „samouvjereno mucanje/plitki krtičnjaci u koje ubacuje se sumpor govora“, „Istok je miris od kojeg ne vidi se mjesec/sunce od kojeg odjeća izgara u trenu“. Putopisni motivi koje nalazimo u gotovo svim zbirkama ovog autora, prisutni su i u novoj knjizi, a nomadsko se afirmira i u pjesmi posvećenoj umrlom pjesniku romske nacionalosti, Kasumu Cani. U toj pjesmi nalazimo afirmaciju „bezdomnog roda“, ali i radost koju je, pjevajući, taj pjesnik emanirao. U pjesmi „makovo zrno“ riječ je o 3 slavljenju života, o spajajanju bića s oceanom, o nestajanju granica između unutarnjeg i vanjskog, o prožimanju s prirodom. Riječ je i o izuzetno muzikalnoj pjesmi, a treba istaknuti kako u zbirci nalazimo pjesme koje i jesu prije svega utemeljene na eufoniji, na igri riječima, zvukovima (npr. pjesma „dišuća“, „dva“). No ipak čini se da autor ovaj puta ne ostaje u sferi intertekstualnosti, već se bavi i egzistencijalnim: ratovima, kapitalizmom, siromaštvom, nacionalizmom. U pjesmi „pogodbena“ suprostavlja bivanje u svijetu liberalnog kapitalizma i s druge strane, život „izoliran od vrijednosti vremena“. U pjesmi „rađalačka“ spominje se opreka stvarna obala – začarani most metafore. Upravo u tom procijepu između denotativnog i konotativnog značenja, odvija se prostor poezije pjesnika kao homo ludensa. No ipak čini se da autor bezuspješno pokušava ukrotiti jezik, jer on mu uvijek izmiče, „odupire se mojoj štednji“ (pjesma „prosvjed jezika“). No ipak izbora nema, jer čovječanstvo se svelo na „korisne i uslužne štakore“ (pjesma „robovi“), a sloboda je nešto što se i ne spominje, obična odbačena „ljuštura školjke“. U pjesmi „pismo i san“ supostavlja san kao irealnost i pismo, kao utopljenost u surovu javu. Zanimljivi su stihovi: „olovka je igla koja sanja/ da zašiva raskomadana tijela“. Pisanje kao da želi imati svrhu izvan sebe, kao da se njime želi barem malo „popraviti svijet“. No u pjesmi „zimska brda“ ipak se naglašava i samopriznanje konformističnosti lirskog subjekta: ma kako on želio doživjeti sav taj bol svijeta, glad, predgrađa, ipak uvijek postoji svijest o toploj sobi koja ga čeka i zbog koje nije jednak onima o kojima piše. To priznanje je iznimno pošteno, jer se time izbjegava mistifikacija i zapravo se jasno naznačuju podjele u društvima, koje postoje i koje se barem pisanjem pokušavaju potkopati. U „Plastu igala“ nalazimo i niz pjesama u kojima se tematizira božansko: tako je ironiično prikazan nekad slavni bog Zeus, kojeg sada okružuje „stručna šutnja knjiških moljaca“, a u pjesmi „isusova“ kritički se progovara o tzv. idolima spilje. Bog je danas, u suvremenoj teoriji, sveden na Drugost, a time se pretvara u običan ispražnjen znak. O tome govori izvrsna „ pjesma o Drugom“ u kojoj pjesnik ponovo heretički pledira na govor o Jednom, Prvom. Uostalom, i zavičaj o kojem pjesnik piše, nije vezan uz mesto odrastanja i rođenja, već uz sto onkraj vremena, zavičaj je „iskoračiv iz zbivanja vida“. Ono što se čini posebnim u knjizi „Plast igala“ je upravo povezivanje pjesama koje kao da su mogle nastati bilo gdje, jer vezane su uz neke daleke civilizacije, spominjanje notornih kulturoloških toposa ili su pak inspirirane Lorcinom poezijom (npr. Pjesma “odsutnik“), a neke od njih sasvim su vezane uz pojedinačno iskustvo jezika i svijeta (pjesma „Hrvati“). Neki su ciklusi vezani uz stilske figure (npr. ciklus „Opkoračenja“). No istaknula bih kako su najzanimljivije pjesme upravo one u posljednjem ciklusu „Zavještaji“ jer u njima se povezuje iskustvo jezika iskustvo svijeta, pojedinačno i univerzalno, u njima se pjesnik otvara i progovara o sebi, svojim iluzijama, odmaknutostima od vjere i primicanjima k vjeri (npr. pjesma „k Buddhi“). Upravo taj ciklus kao da jasno naznačuje i smjer kojim će se Dinko Telećan razvijati kao pjesnik. (Darija Žilić) 4 [...] Da li su modernost i ateizam analogni fenomeni? Ili, drugim rečima, da li je neizbežno da moderan pisac bude ateista?Ako uzmemo za ogledni primer noviju poeziju Dinka Telećana, objavljenu u knjizi Plast igala (HDP, 2011), to svakako nije slučaj. Tačnije njegova poezija nije utemeljena u ateizmu, iako ostaje otvoreno pitanje njenog modernističkog statusa. Treba dodati da je njegov teizam prevashodno budističke naravi, podudaran tek sa starozavetnom perspektivom prisutnom u Knjizi propovednikovoj, na primer, ili s nekim grčkim antičkim tragedijama. Zgodne za analizu su dve njegove pesme iz dva različita ciklusa u knjizi: „Vezana“ (str. 8, ciklus „Rečenice“) i „Zavičaj“ (str. 48, ciklus „Zavještaji“). Prva pesma polazi od savremenog pojma slobode koji je postao „ljuštura zaboravljene školjke/ koju drobe u prah i/ od tog praha prave gustu žutu boju/ kojom premazuju fasade/ iza kojih tamno živuju/ nerođeni“. Druga je duža, sastavljena je iz četiri strofe s parnom naizmeničnom rimom, ali značenjski jednostavnija. Pojam zavičaja koji pominje naslov pesme zapravo je zavičaj ljudske duše, postojbina njenog porekla i ishodište njene, čini se, duboke egzistencijalne težnje. I u ovoj, drugopomenutoj pesmi javlja se nerođenje, k o j e predstavlja taj pravi zavičaj duše. Pesma „Zavičaj“ opisuje ili predočava ujedno i proces samospoznaje duše koja „iskoračiv iz zbivanja vida/ dotegli se duša do sebe“, dakle, koja do saznanja o vlastitom poreklu dolazi prodiranjem kroz čulne datosti i zbivanja svakodnevice, tačnije svojevrsnim razmicanjem koprene vidljivog sa s u š t i n e s t v a r i i l i s v e t a . Takođe, pesma kaže da je zavičaj život „od napukla pamćenja sazdan/ klizav i nevidljiv izbliza“, čime ponavlja metodološku poentu o vidljivom i bliskom kao s p o z n a j n o j v a r c i , a l i i d o d a j e j e d a n m e t e m p s i h o t i č k i m o m e n a t o t o m e d a s e duša seća prethodnog života, odnosno svog porekla, to jest da je memorija iako necelovita („napukla“), pretrajala i da predstavlja ipak pouzdan putokaz natrag, doiskona i do mesta rođenja duše, koje je nerođenje ili stanje pre rođenja. Štaviše, k a o r e f e r e n t n o u p o r i š t e z n a č e n j a o v e p e s m e j a v l j a s e i g n o s t i č k a h r i š ć a n s k a tradicija koja kaže da je duša pre rođenja bila „luč“ ili svetlost (lux), dok negve koje pesma pominje mogu označavati materiju s kojom je sjedinjena, ali materiju kao teret, ograničenja i izvor patnje za dušu (duša „u trajanju stenje“). Nerođenje je izlaz, to je jasno u obe pesme, ali šta ćemo s tim š t o j e t a j proces već okončan, duša je rođena i pala je u materiju, put je pređen a trajanje u takvom sinkretičkom vidu istrpljeno: da li je nestanak povratak u nerođenje ilitek u ništavilo koje oslobađa. Drugim rečima, nerođenje ne može biti izlaz posle rođenja, već samo izvor neostvarene žudnje, patnja rođena iz naknadnog saznanjao kosmičkom ili metafizičkom poretku stvari. O vremenu koje je počelo i okončalo svoj tok, o saznanju koje je put ka spoznaji i osvešćenoj patnji, o povratku koji je obećanje ali i neizbežnost pa otuda ne može predstavljati posebno olakšanje već, možda, protest protiv gvozdenih zakona metafizike. Prva pesma, „Vezana“, hermeneutički je složenija jer proizvodi 5 dvosmislenosti tenziju u odnosu stanja slobode i nerođenosti: možda su to identična stanja, amožda je sloboda ispražnjena od svog uobičajenog smisla i time postala ljuštura,m a t e r i j a l z a o b i č a n p r e m a z f a s a d e ž i v o t a , d a k l e v l a s t i t a s i m u l a c i j a , s i m u l a c i j a vlastite prisutnosti i delotvornosti, iza koje fasade ili kog premaza „tamno živuju / n e r o đ e n i “ . O p e t , i t a m n o ž i v o v a n j e n u d i mogućnost za više razumevanja. To je živovanje u tmini, odnosno nepostojanje, ali i život bez svetlosti, bez luče, u iščekivanju da se dogodi rođenje i život u simuliranoj slobodi. U oba slučaja n e j a s a n j e p o j a m s l o b o d e . A k o s e s l o b o d a i z j e d n a č i s n e r o đ e n j e m , u č e m u j e sloboda (duše) u nepostojanju ili ništavilu, sem da se ne bude? To i nije sloboda već zadata nužnost. U drugom slučaju nije jasno šta je slobodu svelo na ljušturu, šta ju je lišilo njenih bitnih svojstava i šta bi to trebalo da sadrži da ne bi bila pukipremaz na fasadi života – uskraćene mogućnosti koje stoje pred rođenom dušomili nemogućnost punog obnašanja slobode? Problem s pokušajem glorifikacije nebivstva nalazi se u pukoj zavisnosti onoga š t o s e s l a v i od bivstva koje se negira. Bez bivstva nema ni njegove negacije. Negacija bivstva ne znači da imamo nešto kad poništimo ili izbrišemo ono što je bivstvo sadržalo i označavalo. Otuda odnos prema sakralnom u pesmama Dinka Telećana meni deluje kao dubok metafizički protest, a ne afirmacija vrednosti nerođenja. S druge strane, prisustvo sakralnog u poeziji kod ovog pesnika nije argumentu prilog tezi o njegovoj nemodernosti ili anti-modernosti. Potreba za sakralnim u njegovim stihovima ne ispoljava se kao dogmatska r e p e t i c i j a , v e ć k a o p r e ispitivanje tradicije, ispitivanje i istraživanje tradicije u odnosu prema sebi, preuzimanje i primena onog dela tradicije koji autorskom sopstvu n a j v i š e odgovara. U tom smislu, on nije modernist-negator ni kompilator, on je skromni sholast koji se skućio u blizini jednog pogleda na sakralno ili jednog osećanja s a k r a l n o g . I p a k , m o d e r n o u n j e g o v o m p r i s t u p u j e b u n t i n e m i r n a s u p r o t p r ihvatanju i beskonfliktnom poistovećenju. I n d i v i d u a l n i o d n o s umetnika, na primeru D. Telećana, govori da potreba za svetim, koja je u osnovi vere, nije izgubljena u ( p o s t ) m o d e r n o m d o b u i l i dobu posle njega; štaviše u dobu posle njega ta p o t r e b a j e i z r a ž e n i j a jer je i institucionalno nametnuta, š t o n e u k i d a i n e o m a l o v a ž a v a v r e d n o s t intimne preokupacije svetim. Njegova poezija, dakle njegova umetnost, iako u raskoraku s vremenom i pesničkim “mejn strimom”, u r a s k o r a k u j e i s vladajućim odnosom prema svetom, čije značenje definišu okoštale dogme i instituci ja crkve. Poklapanja su slučajna i d e l i m i č n a , m a d a g o v o r e o s r o d n o s t i pesničkog i verničkog razočaranja stvorenim kao mestom pada, nesavršenosti, podložnosti iskušenjima i simulaciji autentičnih vrednosti. [...] 6 (Saša Ćirić, „S v e t o u d o b a p o e t s k o g p o s t k o m u n i z m a : Tri primera iz savremene poezije“) Dinko Telećan (Zagreb, 1974) no es un poeta representativo de la lírica croata actual, pero es uno de los poetas más interesantes que uno se puede encontrar. Situado en la periferia de las tendencias dominantes y de la ciudad de Zagreb, que contempla desde lo alto de una colina, en una casa que linda con el bosque, se mueve con comodidad en el centro como activista literario. Dirige un programa de radio sobre literatura y colabora con diversos editores y revistas. De nuevo en la periferia, en la colina o quizás más lejos, en una pequeña isla de la costa de Dalmacia, escribe poemas que combinan la contemplación de lo espiritual propias de un conocedor de la filosofía budista, con un concepto de la literatura que combina el juego y la mirada incisiva, digno de un traductor de Borges y Cortázar, como es el caso. Estos poemas, que a veces parecen mantras escritos por un escéptico, nos descubren siempre una mirada que se aparta del mundanal ruido para señalar con el dedo sus llagas más purulentas, pero sin alzar la voz, sino con la justa dosis de ironía. Pau Sanchis Ferrer Dinko Telećan, iako u smislenom pogledu prosvjeduje uime jezika, dakle autoreferencijalno, zna i lapidarno omonumentaliti pjesmu: lepršavo, šifrirano, ali dostupno, a katkad i filozofično, no sada s uvažavanjem svakodnevice pa čak i božje nadahnjujuće snage kao u pjesmi Beethovenova. Sead Begović, Vijenac br. 466, 2012. 7