IDENTITET
Godina 20 • Broj 198/199 • Januar/Februar 2015. • Cijena 15 KN
www.identitet.info
nezavisni magazin
IDENTITET
ljudska prava
Adresa redakcije:
Draškovićeva 25, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
mail: [email protected]
politika
društvo
ekonomija
kultura
sport
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
IMPRESUM
Glavni urednik:
Igor Palija
[email protected]
Zamjenik urednika:
Ljubo Manojlović
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović
Novinari:
Davor Gjenero, Dražen Lalić,
Srđan Dvornik, Hrvoje Prnjak,
Ninioslav Kopač, Dunja Novosel,
Dragana Zečević, Nikola Cetina,
Milan Jakšić, Goran Mrdaković,
Marko Roknić, Radoje Arsenić,
Đurđa Knežević, Antonija
Petričušić, Renato Đurđević,
Aleksandar Ajdarić, Marijan
Janošević
Štampa:
Alfacommerce
Zagreb
Tiraž:
5.000 primjeraka
Izdavač:
Srpski demokratski forum
Za izdavača: Veljko Džakula
List izlazi mjesečno i financiran je
sredstvima Savjeta za nacionalne
manjine Republike Hrvatske.
Na financijskoj podršci
zahvaljujemo Ministarstvu kulture
Republike Srbije, Nacionalnoj
zakladi za razvoj civilnog društva i
Gradu Zagrebu
Suđenja za ratne zločine nad Srbima u Hrvatskoj
LAKŠE SE BRANE PRAVA ZLOČINACA
NEGO NJIHOVIH ŽRTAVA
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
2
http://www.identitet.info/
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Draškovićeva 25, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
mail: [email protected]
IMPRESUM
Glavni urednik:
Igor Palija
[email protected]
Zamjenik urednika:
Ljubo Manojlović
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović
Novinari:
Davor Gjenero, Dražen Lalić,
Srđan Dvornik, Hrvoje Prnjak,
Ninioslav Kopač, Dunja Novosel,
Dragana Zečević, Nikola Cetina,
Milan Jakšić, Goran Mrdaković,
Marko Roknić, Radoje Arsenić,
Đurđa Knežević, Antonija
Petričušić, Renato Đurđević,
Aleksandar Ajdarić, Marijan
Janošević
Štampa:
Alfacommerce
Zagreb
Tiraž:
5.000 primjeraka
Izdavač:
Srpski demokratski forum
Za izdavača: Veljko Džakula
List izlazi mjesečno i financiran je
sredstvima Savjeta za nacionalne
manjine Republike Hrvatske.
Na financijskoj podršci
zahvaljujemo Ministarstvu kulture
Republike Srbije, Nacionalnoj
zakladi za razvoj civilnog društva i
Gradu Zagrebu
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
SADRŽAJ:
4 SLOM DRŽAVNE POLITIKE PREMA MANJINAMA
... Davor Gjenero
6 KRUG IDEOLOŠKIH PODJELA SE NASTAVLJA
... Dražen Lalić
9 LAKŠE SE BRANE PRAVA ZLOČINACA NEGO NJIHOVIH ŽRTAVA
... Radoje Arsenić i Igor Palija
12 SKANDALOZNA SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE
... Milan Jakšić
16 KOLINDA I ĆIRILICA
... Đurđa Knežević
18 NA MLADEŽI HDZ-a SVIJET OSTAJE
... Aleksandar Ajdarić
20 NA ČEMU HRVATSKA I SRBIJA MOGU ZAVIDJETI JEDNA DRUGOJ
... Hrvoje Prnjak
24 NEPOSREDNA DEMOKRACIJA I IZVANREDNO STANJE
... Srđan Dvornik
26 INTERVJU: MILE HORVAT
... Dragana Zečević
29 TUĐMAN U HALJINI
... Dunja Novosel
32 ZNAMENITI SRBI U HRVATSKOJ: BRANKO GAVELLA
... Renato Đurđević
35 RAZOČARENJE ARAPSKOG PROLJEĆA
... Goran Mrdaković
38 ZEMLJIŠNE ZAJEDNICE 5.: POJAM, POSTANAK, UKIDANJE,
OBNOVA
... Zdravko Lučić
40 OBRANA DOMOVINE U FORMACIJI PET PLUS JEDAN
... Hrvoje Prnjak
43 PISMA IZ PROŠLOSTI: HOTEL ŽIČA
... Jovan Hovan
46 HRAM SVETOG GEORGIJA U SRPSKOJ KAPELI
... Nikola Cetina
48 PRIČE S BANIJE: ĆERANIJA
... Marijan Janošević
prava manjina
Hrvatska još nije svladala osnovne lekcije o zaštiti
pripadnika manjinskih zajednica
SLOM DRŽAVNE POLITIKE
PREMA MANJINAMA
P
Piše:
DAVOR
GJENERO
rotek kalendarske godine, ali i primicanje
kraju
političkoga
mandata uvijek su prilike za „podvlačenje
crte“ i sumiranje rezultata. Hrvatska je prije godinu i pol postala članicom Europske unije,
a u toku procesa pristupanja
pitanje zaštite manjinskih prava
bilo je jedan od kriterija za napredovanje u pristupnom procesu.
Većina analitičara očekivala je
svojevrstan „zamor manjinskim
pitanjem“ u hrvatskoj javnosti, pa
time i njegovu društvenu marginalizaciju. Kad se neko društvo ne
bavi sustavno, ili još gore uopće
se ne bavi, pitanjem zaštite manjinskih prava, možemo biti sigurni
da će se dogoditi regresija i u ostvarivanju tih stečenih prava, a i
u razini demokratičnosti društva
općenito. Dakle, svi koji se u Hrvatskoj sustavno bave manjinskom zaštitom, bili su spremni na
određenu društvenu regresiju, ali
niti dubina niti oblik te regresije
nisu bili očekivani.
Naime, u Hrvatskoj se nije
dogodilo to da se manjinska
zaštita zanemari, odgurne u drugi plan, da se o položaju pripadnika manjinskih zajednica javno
razgovara još manje nego do
sada, nego je manjinska zaštita
postala predmetnom političke
borbe dviju dominantnih frakcija
u većinskoj nacionalnoj zajednici. Prošlu godinu, razdoblje od
ulaska Hrvatske u EU do danas, ali i cijeli mandat vladajuće
lijevo-liberalne koalicije, obilježio
je sukob oko ostvarivanja prava
na dvojezičnost, najprije u Vukovaru, a nakon toga i na području
cijele države. Vladajuća se politika posve nepripremljena i nespremna upustila u provođenje
politike dvojezičnosti u Vukovaru, nažalost, samo u suženom i
manje važnom njenom segmentu. Pritom je doživjela potpuni
slom: ne samo da su ploče na
državnim institucijama, koje su
bile ispisane i na latinici i ćirilici,
sustavno razbijane ili prekrivane,
nego se država uplašila i odustala
od provođenja bitnijih, životnijih,
oblika prava na korištenje manjinskim jezikom i pismom. Iako
lokalna srpska zajednica u Vukovaru nije insistirala na takvom
obliku provođenja prava na
upotrebu svoga jezika i pisma,
ona je pretvorena u zatočenika
takve politike. Naravno, kad se
neko pravo počelo provoditi,
manjinska zajednica ne može biti
ta koja će reći – mi takvo pravo
ne želimo. To bi značilo da nakon
toga ne bi mogla ostvariti niti druga prva, koja su joj preča i važnija
od isticanja „dvojezičnih“ ploča
na javnim institucijama.
Vladajućima zapravo nije bio
potreban sukob s nacionalistima
da bi proveli politiku manjinske
zaštite i osigurali bolji društveni
položaj pripadnicima manjinske
4
IZGUBLJENO VRIJEME
ZA MANJINE:
Gledajući s pozicije
ostvarivanja prava
nacionalnih manjina
2014. godina se može
okarakterizirati kao
izgubljeno vrijeme
za manjine. Ta
ocjena, na žalost,
jednako stoji i kada
se govori o cijelom
mandatu sadašnje
administracije...
zajednice, nego zato da bi u
svome biračkom tijelu uspostavili
svojevrsnu homogenizaciju i
nezadovoljstvo svojih birača
usmjerili protiv nacionalističke
opozicije, a ne protiv neuspješne
Vlade. Dovođenje srpske zajednice u „zatočenički“ položaj
vladajuća nomenklatura i šef
izvršne vlasti višekratno su
iskorištavali i na međunarodnom
političkom parketu, a zadnji put u
sukobu s političkim predstavnicima Srbije u polemici nastaloj nakon privremenog puštanja Vojislava Šešelja iz haaškog pritvora.
Na objekciju iz Beograda da hrvatska politika predbacuje Beogradu neograđivanje od Šešelja,
a da sama nije sposobna sačuvati
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
deset ćiriličnih ploča, hrvatski je premijer
reagirao tvrdnjom kako je on u domaćoj
javnosti napadan upravo zato što djeluje
kao zaštitnik manjinskih prava.
U svakom društvu manjinske su zajednice ranjive skupine. Srpska zajednica
u Hrvatskoj dodatno je ranjiva – najveći
dio te zajednice je stradao u ratu, velik
dio nje je „povratnički“, a povratak teško
možemo smatrati „održivim“. Položaj
srpske zajednice u Podunavlju nešto je
bolji i zajednica je zaštićenija i „održivija“
nego u drugim dijelovima Hrvatske, iako
pripadnici srpske zajednice žive u svojevrsnom nacionalnom getu. Zato politika
zaštite manjina mora biti promišljena, a
potezi se nikad ne smiju vući zbog kratkotrajnih interesa vladajuće većine, nego
politike moraju biti održive i stvarati što je
moguće manje društvenih konflikata.
Do sada je bilo pravilo da su se u vrijeme vladavine lijevih političkih stranaka
uspostavljale zakonske promjene koje
poboljšavaju položaj pripadnika nacionalnih manjina u društvu, a da su konz-
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
NEOČEKIVANI ATAK NA
STEČENA PRAVA:
Svi koji se u Hrvatskoj sustavno bave manjinskom
zaštitom bili su spremni na
određenu društvenu regresiju, ali gotovo nitko nije
mogao prognozirati dubinu
i oblik regresije manjinskih
prava koja su zadesila
Hrvatsku nakon njezinog
ulaska u Europsku uniju...
ervativne administracije ovisile o potpori
manjinskih parlamentarnih zastupnika,
pa su bile „primorane“ provoditi ono što je
u prethodnom razdoblju bilo ozakonjeno.
Politika pretvaranja manjine u
„zatočenika“ vladajuće većine nije dobronamjerna prema manjini, ne pridonosi
5
održivosti manjinske zajednice, a zatire
mogućnosti njena razvoja. Stoga nije
čudno da u vrijeme vladavine lijevo-liberalne koalicije, koja se manjinom služila
pretvarajući je u svog zatočenika, nije
pokrenut novi ciklus institucionalnih promjena, usmjeren na poboljšanje manjinskog društvenog položaja. Na kraju mandata ove lijevo-liberalne koalicije manjine
u Hrvatskoj ostaju bez neke „stečevine“,
bez „baštine“, što bi je u narednom konzervativnom mandatu mogle braniti, ali se
i boriti za ostvarivanje tako deklariranih
prava. Za manjine je prošla godina, kao
i prvih godinu i pol članstva u EU, ali i
mandat ove administracije, izgubljeno
vrijeme, a pritom je naročito tragično to
što u narednom razdoblju, u kome će
vjerojatno vladati konzervativci, manjinski politički vođe neće imati mogućnosti
„braniti“ neka ozakonjena, ali neostvarena prava. Dakle, stagnacija u manjinskoj
politici neće završiti niti s ovom godinom,
niti s ovim političkim mandatom, nego će
trajati dulje vremena. ■
tekovine demokracije
Vražji krug ideoloških podjela i
sterilne politike se nastavlja
Fizičari razlikuju tri vrste stroja koji može beskonačno raditi bez dovođenja
energije izvana. Prve dvije vrste koje se odnose na mogućnost korisnoga
rada toga stroja su prema zakonima fizike neostvarive, ali treća je u nekim
uvjetima itekako moguća. Primjerice, zvrk se u bestežinskom stanju može vrtiti
unedogled. Asocijacija je neizbježna: u gotovo bestežinskom stanju kriznoga
hrvatskog društva zvrk sterilne i ideološkim podjelama obilježene politike vrti
se već šest godina… N
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
a predsjedničkim
izborima punom su
parom radile dvije
mašine. Jedna je
poznata stranačka
mašina HDZ-a pod ravnanjem
kontroverznoga, ali efikasnoga
Milijana Brkića koja je tom prilikom samljela namjeru doskora
popularnoga
Ive
Josipovića
da ostvari još jedan mandat.
Druga „mašina“ je građanima
Hrvatske posebno poznata situacija koju metaforički motrim
kao politički perpetuum mobile:
ekonomska i društvena kriza
povećava ideološke podjele,
a one održavaju i produbljuju
krizu. Dakle, zbivanjima vezanima za nedavne predsjedničke
izbore dajem oznaku „vječnoga
stroja“ politike, i to slijedom kod
nas
očito
prevladavajućega
shvaćanja te djelatnosti kao
borbe za ostvarenje dominacije
nad društvom i izvlačenje partikularne koristi na kojega je upozorio francuski sociolog Maurice
Duverger. S obzirom na šire
društvene interese odnosno na
nasušnu potrebu za društvenom
integracijom u sučeljavanju s krizom HDZ ipak nema mnogo razloga slaviti što je Kolinda Grabar
Kitarović ostvarila takvu (tešku,
tijesnu, intenzivnim podjelama
opterećenu…) pobjedu. Posljednja ocjena nije samo moja, nego
su je iznijeli i neki drugi promatrači
izbora, osobito inozemni koji su
neopterećeni našim političkim
razmiricama objektivno analizirali
taj politički proces.
The Economist je tako
17. siječnja 2015, u članku
za te nadasve ozbiljne novine
neuobičajeno opuštenoga naslova „Barbie pobjeđuje“, ustvrdio kako je Ivo Josipović izgubio
izbore „najviše zato što Vlada
predvođena socijaldemokratima
nije uspjela izvući Hrvatsku iz recesije“; ugledni londonski magazin je istaknuo da su izbori bili
test raspoloženja birača uoči parlamentarnih izbora, na kojemu su
oni dali odgovor kako im je svega
dosta (they fed up). Doista, na
izborima krajem godine će se za
naklonost uglavnom deziluzioniranih birača najviše nadmetati
dvije ideološki i na druge načine
suprotstavljene vodeće stranke
odnosno koalicije desnice i ljevice. Pritom se svakako ne smije
zanemariti ni sudjelovanje ostalih
političkih aktera, od kojih su se
dva već prilično snažna pojavila
na političkoj sceni tek odskora. Međutim, i ORaH i Živi zid,
odnosno njihovi popularni lideri
Mirela Holy i Ivan Vilibor Sinčić,
6
bit će sljedećih mjeseci izloženi
sirenskom zovu pridruživanja
predizbornim ili postizbornim
savezima. Uvodno je važno upozoriti
kako se na minulom natjecanju
za predsjednika Republike zbilo
zaustavljanje dugotrajnoga trenda smanjenja odaziva birača na
različite izbore. Kao najočitiji oblik gubljenja povjerenja građana
u stranke i politiku, taj je trend
u Hrvatskoj naročito intenziviran (primjerice, prvim izborima
za Europski parlament u travnju
2013. odazvala se samo petina
birača) prvih nekoliko godina
ovoga desetljeća. Međutim, na
drugi krug ovih predsjedničkih
izbora izašlo je 59,1% punoljetnih građana, što je znatno više
nego na istovrsno glasanje 2009.
(50,1%) i 2005. (51,0%) te samo
malo manje od odaziva na drugi
krug krajem siječnja 2000. godine
(60,9%). Zaustavljanje trenda
širenja izborne apstinencije ima
ograničene razmjere: četvoro
od desetoro birača ostalo je
druge izborne nedjelje kod kuće;
vjerojatno će tolika apstinencija
obilježiti i nastupajuće parlamentarne izbore. To zaustavljanje
ipak naznačuje kako je u posljednje vrijeme našim građanima
nešto više nego prijašnjih godiIDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
na prisutno uvjerenje kako uzroke krize
ponajprije treba tražiti u politici, pa je
zbog toga nužno, barem sudjelovanjem
na izborima, nešto učiniti upravo u tom
području. Većina
izbornih
analitičara,
uključujući mene, smatrali su prije izbora
kako će nešto veće sudjelovanje birača
pogodovati dotadašnjem predsjedniku, s
obzirom da će se tako razmjerno smanjiti učinak stranačke mašine HDZ-a kao
stranke prema kojoj zbog velike vezanosti za korupciju i drugih razloga još postoji
neraspoloženje u znatnom dijelu javnosti.
Zbilo se obrnuto: upravo slijedom razmjerno velikoga izbornog odaziva Hrvatska
je dobila prvu predsjednicu. I to iskusnu
- Grabar Kitarović je uz ostalo od 2005.
do 2008. bila ministrica vanjskih poslova,
a od sredine 2011. pomoćnica tajnika
NATO saveza – članicu stranke konzervativnoga usmjerenja. Takav je ishod
izbora djelomični novitet za Hrvatsku koja
je dvije i po godine imala premijerku, ali
Jadranka Kosor na tu dužnost nije izabrana na izborima nego je stranački oktroirana nakon iznenadne ostavke Ive Sanadera. Tako Hrvatska ulazi u i ne tako širok
krug demokratskih zemalja – samo 11
zemalja u svijetu ima predsjednicu - u kojima su na vodećim političkim položajima
žene. Okolnost da su neke glasačice
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
inače nesklone HDZ-u željele izabrati
ženu za predsjednicu pridonijela je izbornoj pobjedi Kolinde Grabar Kitarović, koja
u određenim pitanjima ima liberalnije stavove (ne slaže se sa zabranom pobačaja,
uvažava antifašističku borbu, itd.) od
prosječnoga člana vodstva odnosno aktivista te stranke.
Predsjednički izbori su Hrvatsku
najviše ostavili zaglavljenu u izrazitim
političkim podjelama koje se najviše
odnose na ovakvo ili onakvo pripadanja
dvjema velikim koalicijama koje predvode
HDZ i SDP. One se međutim ne mogu
valjano prevladati pa ni ublažiti pukim
političkim parolama kao što je „Dosta je
podjela“ koju je uzvikivala Kolinda Grabar Kitarović u svome pobjedničkom
govoru, kao i u obraćanju neposredno
nakon prvoga kruga izbora kad je pozvala ostale aktere da se pridruže „timu
HDZ-a“. Osnovni razlog te nemogućnosti
odnosi se na narav tih podjela: one se po
svom sadržaju mnogo više odnose na
prošlost i ideologiju nego na sadašnjost
i budućnost društva odnosno na racionalnu politiku usmjerenu suzbijanju krize i
unapređivanju općega dobra. Vodeći ljudi
HDZ-a nastoje doći na vlast obećavajući
kako će prevladati podjele, ali to očito
namjeravaju realizirati u skladu sa svojom, ideološki isključivom i zastarjelom
7
predodžbom političkoga i drugoga života.
Takav je odnos prema političkim podjelama društveno štetan. Na to je u Večernjem
listu upozorila Mirjana Kasapović: „Ne
može pak biti ‘dosta podjela’ jer bez podjela nema političkoga pluralizma. Dosta
je arhaičnih i neproduktivnih ideoloških
podjela, destruktivne retorike koja ih
održava i produbljuje, a kojima je rodno
mjesto upravo stranka iz koje dolazi nova
predsjednica države“.
Vodeća stranka opozicije je pak
u političkoj konjukturi: ishod posljednjih predsjedničkih izbora naročito je
zoran pokazatelj trenda jačanja HDZ-a u
posljednjih dvije godine. Nakon tih izbora, prema shvaćanju Tomislava Karamarka i njegovih suradnika, slijedi konačan
politički obračun. Njima i njihovim brojnim
saveznicima (HDZ je u svoj predizborni
savez „usisao“ više stranaka desnice,
ali i pojedine s centra kao što je HSLS)
sučelit će se na parlamentarnim izborima
Kukuriku koalicija, koja je u lošoj poziciji
s obzirom na slabe rezultate svoje vlasti.
Do izbora još ima relativno mnogo vremena, u kojemu će vladajući raditi na
povećanju svojih izbornih šansi. Prvo će
učiniti sve da njihova koalicija ostane na
okupu, pri čemu će najveće teškoće imati
s IDS-om koji je u vrijednostima bliži SDPu i HNS-u, ali po pragmatičnom pristupu
tekovine demokracije
politici i sklonosti klijentelizmu nalik je na
HDZ. Kukuriku koalicija će se vjerojatno
ojačati s u posljednje vrijeme jako oslabljenim Laburistima koji shvaćaju kako
samo uz pomoć SDP-a mogu dobiti nekoliko zastupnika.
Pokušaji Zorana Milanovića da sklopi predizborni sporazum s ORaHom
su naročito važni, budući da jedino uspostavljanjem takve koalicije eventualno može postići da bude najjača lista
na izborima koja će najviše profitirati od
D’Hondtove metode raspodjele glasova u
mandate. Međutim, ti su pokušaji uzaludni: odlučna, ali i oprezna Mirela Holy
nije spremna ozbiljno narušiti identitet
te mlade stranke predizbornom suradnjom (nakon izbora će eventualno biti
drugačije) sa strankama koje u tri godine
na vlasti nisu realizirale ključne odrednice
(decentralizaciju teritorijalnoga ustrojstva
zemlje, racionalizaciju javne uprave i druge) Plana 21. do kojih je zelenima posebno stalo. Još su manje šanse, ustvari nikakve, za postizanje takvoga sporazuma
s ideološki anarhistima iz Živoga zida koji
se gotovo u svemu znatno razlikuju od
SDP-a, a posebno od liberalnoga HNS-a.
povjerenje u vodstvo Zorana Milanovića,
Vesne Pusić i ostalih čelnika stranaka
koalicije lijevoga centra. Vodeći akteri
vlasti posljednjih nekoliko tjedana konkretnim mjerama nastoje dobiti ili vratiti
podršku socijalno ugroženih skupina
građana kao što su korisnici kredita u
švicarskim francima iz srednjega sloja,
siromašni koji ne mogu plaćati račune
i radnici nekih kompanija kojima prijeti propast. Nejasno je hoće li te mjere
kojima se nastoje ispraviti socijalne nepravde, što znači da spadaju u „opis
poslova“ onoga što bi trebala raditi vlast
ljevice, imati veći utjecaj na povrat povjerenja građana u SDP i druge stranke
Kukuriku koalicije.
Blagotvorniji učinak za izborne
šanse tih stranaka od navedenih mjera
moglo bi imati odlučno i pametno poduzimanje reformi usmjerenih izlasku zemlje
iz krize. Rezultati velikoga istraživanja
(gotovo 2.000 anketiranih) stavova
spram gospodarstva kojega je nedavno
realizirao ekonomist Velimir Šonje sa
suradnicima pokazuje da se građani Hrvatske manje protive reformama nego što
se to uobičajeno smatra u javnosti. Otpori
DESNICA U OFENZIVI - LJEVICA U NOKDAUNU
Biračko tijelo je podijeljeno u dva gotovo jednaka politička
bloka. Prvi je sastavljen od entuzijastičnih birača desnice i desnoga
centra koji se okupljaju pod zastavom HDZ-a. Drugi je dio biračkoga
tijela uglavnom slabo motiviran, uzdrman je porazom najuglednijega
političara ljevice Ive Josipovića i lošim rezultatima izbora u posljednjem razdoblju, te ima slabo povjerenje u vodstvo Zorana Milanovića,
Vesne Pusić i ostalih šefova stranaka koalicije lijevoga centra...
Ključno je pitanje, naravno, kako će
na ta i druga zbijanja političkih redova
reagirati biračko tijelo. Ono je najviše podijeljeno u dva gotovo jednaka politička
bloka, što su jasno pokazali rezultati
nadmetanja za predsjednika. Ta dva dijela izbornoga tijela se međutim znatno
razlikuju. Prvi je sastavljen od prilično
entuzijastičnih birača desnice i desnoga
centra koji se okupljaju pod zastavom
HDZ-a. Drugi je dio biračkoga tijela
uglavnom slabo motiviran, uzdrman je
porazom najuglednijega političara ljevice
Ive Josipovića i lošim rezultatima izbora
u posljednjem razdoblju, te ima slabo
tome su prisutni, ali u mnogočemu ne izrazito, posebno vezano za neke mjere:
primjerice, samo 23 posto anketiranih se
protivi smanjenju broja gradova i općina,
a 29 posto reduciranju broja zaposlenih
u državnoj upravi. Šonje u Jutarnjem
listu 24. siječnja ustvrđuje: „Najvažniji je
poučak ove analize da su otpori reformama omiljeno, ali samozavaravajuće
opravdanje političkih elita. One tako
opravdavaju svoju pasivnost i izostanak
strateške pripreme politike“.
Dakle, još je na vrijeme Milanoviću
i suradnicima da pripreme neke reforme
koje su neizostavne za izlazak iz krize, te
8
da ih otpočnu provoditi. Takvim hrabrim
potezima bi ponovno zadobili političku inicijativu, a možda bi na svoju stranu za
to vezanim djelovanjem i komuniciranjem
privukli većinu onih demokratski kultiviranih birača koji sada stoje sa strane,
a na dan izbora se opredjeljuju za ovu
ili onu stranu. Baš takvi birači su 11.
siječnja više bili naklonjeni politički slabo
sadržajnoj, ali odlučnoj i komunikativnoj
Kolindi Grabar Kitarović nego meritornom Ivi Josipoviću. Treći predsjednik Hrvatske nije bio dostatno angažiran za trajanja svoga mandata u suzbijanju krize, a
svoje u posljednji čas osmišljene valjane
prijedloge reforme Ustave nije uspio valjano „upakirati“ tj. jednostavnim riječima
prezentirati građanima. Josipovićevo
tegobno iskustvo može biti korisno za
Milanovića i njegovu ekipu: oni trebaju
što prije istinski reformski djelovati, te
za to vezane mjere kvalitetno objasniti
građanima i najviše slijedom toga tražiti
još jedan mandat za provođenje strukturalnih reformi.
Ipak ne očekujem kako će sadašnja
vlast,
obilježena
neodlučnošću
i
nesposobnošću, poduzeti takve reforme.
Mislim da efikasno suzbijanje ekonomskih i društvenih teškoća nije izgledno ni
ako (preciznije – kad) HDZ dođe na vlast,
s obzirom da je ta stranka najviše „zakuhala kašu“ vezano za ovu krizu, te da
pokazuje kako nije sklona poduzimanju
dubinskih reformi (npr. izjava Karamarka da ne namjerava ukidati županije). S
obzirom na sve to upozoravam kao će se
vražji krug ideoloških podjela i krize kod
nas vjerojatno nastaviti.
Važna napomena za kraj: perpetuum mobile i nije tako aspstraktan
koncept kao što se obično misli. Naime,
fizičari - raspitao sam se dobro - razlikuju
tri vrste stroja koji može beskonačno raditi bez dovođenja energije izvana. Prve
dvije vrste koje se odnose na mogućnost
korisnoga rada toga stroja su prema zakonima fizike neostvarive, ali treća, ona
koja ne uključuje takav rad, u nekim je
uvjetima itekako moguća. Primjerice,
zvrk se u bezstežinskom stanju može vrtiti unedogled. Asocijacija je neizbježna: u
gotovo beztežinskom stanju kriznoga hrvatskog društva zvrk sterilne i ideološkim
podjelama obilježene politike vrti se već
šest godina… ■
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE NAD SRBIMA
Lakše se brane prava zločinaca
nego njihovih žrtava
Ukidanje pravomoćne presude za počinjene ratne zločine Branimiru Glavašu
i suradnicima i vraćanje na početak procesa ne zabrinjava zbog davanja
nade počiniocima zla da će se izvući od odgovornosti, već zbog utiska da
se u ovakvim procesima još uvijek upornije i lakše brane prava zločinaca
nego njihovih žrtava
I
Pišu: RADOJE ARSENIĆ i IGOR PALIJA
evo nas opet na početku! Ustavni sud RH, nakon pune četiri
godine mudrog premišljanja i
pravdoljubivog
odmjeravanja, donio je odluku da poništi
pravomoćnu presudu za ratni zločin
osječkom ratnom gubernatoru Branimiru Glavašu i petorici njegovih također
osuđenih suradnika i sve vrati na ponovno suđenje. Nekom slučajnošću baš na
dan proglašenja izborne pobjede Kolinde
Grabar Kitarović (čitaj HDZ) nad Ivom
Josipovićem (SDP).
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
Uzaludna su opravdavanja da se Ustavni sud nije bavio meritumom stvari, tj.
utvrđenim ratnim zločinima, već formalnopravnim pitanjima - krajnji efekt je porazan naročito za žrtve: uzročnik njihovih
patnji je slavodobitno išetao iz zatvora
u BiH (kuda je pobjegao da kaznu ne
bi služio u Hrvatskoj) tvrdeći nadobudno da je time otvoren put za konačno
utvrđivanje njegove nevinosti i – što više
– da je to „veliki dan za istinu o Domovinskom ratu i za cijelu Republiku Hrvatsku“.
Drugim riječima, što se potrudio da po9
jasni – uz to što je on oličenje jagnjeta i
borca za pravdu, ni u Domovinskom ratu
nije bilo organiziranog zločina, već se tek
pokoji onako „oteo“ zahvaljujući ponekom neodgovornom pojedincu...
Uz tu srceparajuću virtualnu priču
kočopernog Glavaša, ide i maglovito
objašnjenje Ustavnog suda kako je u
pravomoćnoj presudi Vrhovnog suda od
prije četiri i pol godine pogrešno datirana
činjenica unutarnjeg i međunarodnog
oružanog sukoba, odnosno – tvrdi Ustavni sud – Republika Hrvatska je stekla
ratni zločini
NEJEDNAKOST PRED ZAKONOM:
Imajući u vidu ovaj i slične epiloge većine drugih suđenja počiniocima
ratnih zločina sa hrvatske strane, teško
se oteti utisku da pravosuđe u tim
slučajevima rado zatvara oči pa izriče
simbolične kazne tek toliko što mora,
dok istovremeno u sličnim predmetima
počiniocima sa suprotne strane izriče
najmanje dvostruko više kazne...
RAZUMJEVANJE ZA DŽELATE: Pravomoćnom presudom
Vrhovnog suda osječkim ubojicama ublažene su ionako
blage kazne za tu vrstu nedjela koje je izrekao Županijski sud.
Podsjetimo, Glavaš je prvobitno osuđen na 10 godina zatvora,
što mu je Vrhovni sud smanjio na osam, Ivici Krnjaku je kazna
sa 8 smanjena na 7 godina, Gordani Getoš Mandić sa 7 na 5
godina, Tihomiru Valentiću sa 5 na 4,5 godine, a Dini Kontiću i
Zdravku Dragiću sa 5 na po 3,5 godine zatvora...
LEŠEVI U DRAVI: Način na koji su obavljanje likvidacije
osječkih civila, lokacije na kojima su pronalaženi leševi,
te činjenica da se protiv počinitelja - mada su oni u najvećem
broju slučajeva bili poznati policiji - nije poduzimalo ništa, svjedoči
da je riječ o organiziranim i dobro planiranim ubojstvima...
10
svojstvo suverene države u listopadu 1991, pa od tada rat u Hrvatskoj ima karakter međunarodnog, a
ne unutarnjeg oružanog sukoba, što
je važno za utvrđivanje pravnog statusa žrtava prema ženevskim konvencijama.
O čemu se tu radi običnom
građaninu je sasvim nejasno, pogotovo što se zna da hrvatski
državni vrh jeste 8. oktobra 1991.
jednostrano objavio da prekida sve
odnose s dotadašnjom SFRJ, ali i
da je Hrvatska međunarodno priznata tek polovinom siječnja iduće,
odnosno 1992. godine. Uz to, nitko
da objasni kakve veze ima da li se
u inkriminirano vrijeme vodio unutarnji ili međudržavni oružani sukob sa
činjenicom počinjenih okrutnih ratnih
zločina nad osječkim civilima srpske
nacionalnosti, koji su nakon teškog
mučenja zalijepljeni selotejpom
ubijani i bacani u Dravu ili mučeni
(sipanje kiseline iz akumulatora
u grlo žrtvi) i ubijani u garažama u
dvorištu Glavaševog ratnog štaba.
Osim ako netko ne smatra da tom
promjenom datuma te nesretne
žrtve više nisu takve žrtve kakvim ih
je utvrdio Vrhovni sud.
Da tu nečega ima na svoj način ukazuje i (ukinuta) pravomoćna presuda
Vrhovnog suda, koja je osječkim
ubojicama ublažila ionako blage
kazne za tu vrstu nedjela koje je izrekao Županijski sud. Podsjetimo,
Glavaš je prvobitno osuđen na 10
godina zatvora, što mu je Vrhovni
sud smanjio na osam, Ivici Krnjaku
je kazna sa 8 smanjena na 7 godina,
Gordani Getoš Mandić sa 7 na 5
godina, Tihomiru Valentiću sa 5 na
4,5 godine, a Dini Kontiću i Zdravku
Dragiću sa 5 na po 3,5 godine zatvora.
Otprilike, kao da su skrivili
saobraćajnu nesreću sa smrtnim
posljedicama. A radilo se o morbidnim ubojstvima i mučenjima više civila srpske nacionalnosti, od kojih su
poimence navedeni ubijeni Branko
Lovrić, Jovan Grubić, dr. Milutin
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
Kutlić, Svetislav Vukajlović, Bogdan
Počuča, Čedomir Vučković, Đorđe
Petković i jedna neidentificirana
žena, slučajno preživeli Radoslav
Ratković (kojem je poslije mučenja
Zdravko Dragić na obali Drave pucao u glavu i gurnuo ga u rijeku, ali
mu je metak prošao kroz obraze i
ostao je živ), te zlostavljani Nikola
Vasić. Ubijeni dragovoljac Alija
Šabanović našao se na tom spisku
kao netipični primjer, jer je očito zasmetao neprikosnovenom autoritetu
osječkog zapovjednika Glavaša.
Imajući u vidu i slične epiloge većine
drugih suđenja počiniocima ratnih
zločina sa hrvatske strane, naime,
teško se oteti utisku da pravosuđe
(je li to država?) u tim slučajevima
rado zatvara oči pa izriče simbolične
kazne tek toliko što mora, dok istovremeno u sličnim predmetima
počiniocima sa suprotne strane
izriče najmanje dvostruko više kazne. O jednakosti pred zakonom tu
je izlišno govoriti, a na ovu pojavu
više puta su upozoravali domaći i
međunarodni faktori koji prate funkcioniranje pravosuđa u Hrvatskoj.
Međutim, ovo najnovije ukidanje
pravomoćne presude hrvatskim
počiniocima ratnog zločina (takve
pravosudne sapunice naprijednazad nagledali smo se u već legendarnom procesu ubicama grupe
zarobljenih rezervista JNA na Koranskom mostu u Karlovcu 1991,
koje je trajalo punih 20 godina, da
bi na kraju glavni počinilac tog masakra bio osuđen na 4 godine zatvora) i vraćanje na početak procesa
ne zabrinjava zbog davanja nade
počiniocima zla da će se izvući od
odgovornosti, već zbog potvrđenog
utiska da se u ovakvim procesima
još uvijek upornije i lakše brane prava zločinaca nego njihovih žrtava.
Kao da se vraćamo u ono mračno
vrzino kolo u kojem je žrtva uvijek
kriva za ono što joj se dogodilo, pa
treba imati razumijevanja za njenog
dželata. Naravno, samo ako je ta
žrtva na onoj drugoj strani, a ne na
našoj...■
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
Kako su umirale žrtve “selotejpa” i “garaže”
Sudac Županijskog suda u Zagrebu Željko Horvatović u
svojoj nepravomoćnoj sudskoj presudi detaljno je opisao mučenja
civila zbog kojih je Glavašu izrekao kaznu od deset godina zatvora.
Horvatović je objasnio i zašto smatra da leševi srpskih civila koji
su plivali Dravom ruku svezanih selotejpom nisu žrtve bezimene i
bezlične “pete kolone” što je tvrdio HDZ-ov zastupnik, predsjednik regionalnoga Kriznog stožera u ljeto 1991. godine, a zatim i
Vladin povjerenik za taj grad Vladimir Šeks. Te su žrtve imale svoja imena, prezimena, poslove, obitelji i živote, sve dok im ih nisu,
nepravomoćno je presudio Horvatović, nakon premlaćivanja
oduzeli njihovi krvnici.
Zločin protiv čovječnosti za koji su nepravomoćno osuđeni Getoš
Magdić, Krnjak, Dragić, Valentić, Kontić i njihov vođa Glavaš
najočigledniji je upravo na primjeru Čedomira Vučkovića koji
je umro u mukama - s kiselinom koja mu je izjedala lice, ždrijelo
i želudac, brojnim udarcima koje su mu nanijeli kundacima,
šakama i bejzbol palicama i konačno mecima kojima ga je pogodio Krunoslav Fehir, krunski svjedok čiji je iskaz sud prihvatio u
potpunosti.
U Osijeku ubijeno 66 civila
Brojka od 27 ubijenih civila u ratnom Osijeku 1991. i 1992.
godine, kojom se danas barata u javnosti, samo je vrh ledenog
brijega zločina koji su se događali u tom gradu. Osječka policija, u okvirima ratnih mogućnosti, pažljivo je bilježila sva ubojstva
civila i o tome sačinila službene zabilješke i redovito izvještavala
nadležne. Prema podacima iz tog vremena, od ubojstva šefa
osječke policije Josipa Reihl Kira, 1. jula 1991. godine, do kraja
juna 1992. u Osijeku su ubijene 43 osobe, a 10 ih se vodi kao
nestale. Toj brojci valja pridodati još najmanje 13 imena poginulih
i nestalih, koja se ne nalaze na policijskom popisu, a do kojih su,
temeljem svjedočenja obitelji žrtava, došli novinari. Riječ je najmanje 66 osoba, ubijenih i nestalih civila, za čiju smrt do danas
nitko nije odgovarao!
11
pravda naopako
SKANDALOZNA SUĐENJA
ZA RATNE ZLOČINE
Iznenada se pojavio svjedok koji je na sud došao sa 20 godina starim iskazom
svog pokojnog prijatelja, kako je tolike ljude, zapravo, pobio prijatelj tog njegovog pokojnog prijatelja koji je također pokojni. Sud je tako na najelegantniji mogući način jednu u nizu ovakvih sudskih farsi priveo kraju – iskaz jednog
pokojnika, posredstvom živog svjedoka, iskoristio je da bi donio presudu o
oslobađanju već osuđenog, prebacujući na taj način krivicu za zločin na
drugog pokojnika koji se zbog vlastite smrti ne može braniti...
K
Piše:
MILAN
JAKŠIĆ
ad
je
Zorana
Banić,
osuđena
nakon optužnice
da je počinila ratni
zločin u Škabrnji,
nakon šest godina izašla iz zatvora izjavila je: „Nevino sam
osuđena i zbog toga se više nikad
neću vratiti u Hrvatsku“. „Pa zato
je i završila u zatvoru“, izjavio je
tada njezin advokat Luka Šušak.
„Čak bih rekao više zbog poruke
koja je takvom presudom upućena
njezinim sunarodnjacima koji bi
se htjeli vratiti iz izbjeglištva nego
zbog nje same“, dodao je.
oštro saopćenje vukovarskog i
trpinjskog SDSS-a već nakon
nepravomoćne presude dvanaestorici Srba koji su zbog navodnog
ratnog zločina osuđeni ukupno na
139 godina zatvora.
Teško mi je bilo posumnjati u objektivnost ovih Šuškovih
razmišljanja zato što se moja
novinarska zapažanja iz sudnica u kojima se do sada sudilo
za ratne zločine (i Srbima i Hrvatima) potpuno poklapaju i sa
brojnim ocjenama hrvatskih i
međunarodnih humanitarnih organizacija o izrazito nacionalno
pristranim suđenjima u Hrvatskoj.
Takva su da bi u njihove nejednake aršine mogli posumnjati i
potpuno neupućeni u nešto što
bismo mogli nazvati zavičajnoobičajnim a ne krivičnim pravom.
Da su tu stvari „dogorile do noktiju“ svjedoči i nedavno veoma
Nekoliko je Srba osuđeno
za zločine u Škabrnji bez opisa krivičnog djela, godinama
je upozoravao Šušak - tj. bez
navođenja uže lokacija i vremena unutar datuma tadašnjih
krvavih škabrnjskih događaja, imena žrtve (ili žrtava) onih koji su
optuženi, načina ubistva i oružja
s kojim je netko likvidiran. Tu bi
onda trebalo računati i s dokazima
koje daju balističari, forezničari,
razne laboratorijske analize itd.
Jer glavna teza optužnice je bila
da su „pripadnici bivše JNA i srpskih paravojnih formacija, kada
su prodrli u samo selo, hrvatske
»Što se tiče tih sudjenja,
žalosna je činjenica da su etnički
obojena. U mnogim slučajevima
Srbi su osudjivani bez valjanih
dokaza, a Hrvati unatoč valjanim
dokazima oslobadjani. Ili bi dobili neopravdano niske kazne«,
izjavio je više puta Zoran Pusić,
predsjednik Gradjanskog odbora
za ljudska prava.
12
vojnike i civile ubijali iz neposredne blizine i masakrirali ih“. Za
Banićku nije bilo dokaza da je bilo
koga ubila, mučila ili pomagala
u ubojstvu. Kao njezin glavni krimen navedeno je kako je taj dan
bila u Škabrnji.
Nije
u
ovom
slučaju
poštovano ni načelo Ženevske
konvencije o zaštiti medicinskog
osoblja u ratu. Propisano je da
liječnici, medicinske sestre i
bolničari ne mogu na frontu imati
istu odgovornost kao vojska, a
Banićka je bila mobilizirana kao
medicinska sestra. Za ratni zločin
netko od njih može biti osuđen
jedino ako je upravo opis zločina,
uz ostale istražne metode, jedan
od najčvršćih dokaza. Ali na
Šuškova upozorenja sud se nije
obazirao. Dovoljno je bilo, kada
je riječ o slučaju Jovana Badžoke,
za Škabrnju osuđenog na 10 godina zatvora, da jedna svjedokinja bude pozvana u policiju i da
je tamo pitaju: „Evo recite nam
jeste li ovog gospodina vidjeli na
mjestu zločina, te da ona potom
na sudu kaže kako je prepoznala
upravo optuženog, mada je prilikom prepoznavanja ispred nje
bio jedino Badžoka.
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
Koliko smo samo puta u filmovima gledali kako policija postavi niz od najmanje pet
ljudi i onda svjedok među njima treba prepoznati osobu koja bi trebala biti optužena
za neko zlodjelo. U ovom slučaju svjedokinja
nije dobila tu mogućnost već joj je vrlo jednostavnim manevrom sugerirano koga je vidjela u Škabrnji kobnog 18.11.1991. godine. Ali
samo vidjela, jer drugo ništa bitno nije rekla
kad ju je ispitivalo sudsko vijeće. Ni u ovom
slučaju, dakle, nije bilo svjedočenja s opisom
kaznenog djela. U presudi Badžoki čak je
zapisano kako mu je olakšavajuća okolnost to
što nikog nije ubio.
Slični su i slučajevi Jove Begovića i
Dragiše Čančarevića koji su također osuđeni
na visoke zatvorske kazne. Begović je
1991. godine mobiliziran u minobacački vod
smješten u petrinjskoj kasarni, a u optužnici
je zapisano, i to bez i jednog dokaza, čak i
bilo čijeg svjedočenja, samo zato što je bio
u tom minobacačkom vodu, da je pucajući
iz minobacača ubio u gradu jednog civila.
Nije mu pomoglo čak ni svjedočenje jednog
branitelja da je taj civil poginuo od tenkovske
granate u trenutku dok je, sakriven iza kamiona, pucao na kasarnu. Taj svjedok je bio u
blizini stradaloga u trenutku njegove pogibije
pa ga je zbog toga sud i uvrstio među svjedoke. Begovićeva obrana je zato inzistirala na
zaključku da ubijeni, ako je pucao na kasarnu, nije mogao biti civil već vojnik. Pošto je
sud ostao kod svog stanovišta o ubistvu civila Begovićeva odbrana je u žalbi Vrhovnom
sudu presudu ocijenila kao najgrublju moguću
povredu Zakona o krivičnom postupku. U
žalbi je isto tako istaknuto da u sudskom
spisu ne postoji ni jedan podatak o tome koji
je objekt oštećen od spomenute minobacačke
granate. Ni gdje se nalazi, kao ni o tome da je
minobacačka granata bilo koga uopće povrijedila. Sud je jednostavno tenk preimenovao
u minobacač i tako došao do presude protiv
Begovića.
Kad je riječ o Dragiši Čančareviću njegov slučaj sigurno bi mogao zauzeti jedno
od najistaknutijih mjesta prilikom rekonstrukcije sudskih događaja koje bismo mogli nazvati tzv. revolucionarnim sudstvom. Osuđen
je od strane Vinkovačkog županijskog suda
na 10 godina zatvora na temelju optužbe da
je od jula do septembra 1991. godine, kao
zapovjednik zatvora u Borovu selu i njegov
istražitelj, »naredio podčinjenim pripadnicima
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
13
pravda naopako
ETNIČKI PRISTRANO PRAVOSUĐE:
Žalosna je činjenica da su suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj
etnički obojena. U mnogim slučajevima Srbi su osuđivani bez
valjanih dokaza, a Hrvati unatoč
valjanim dokazima oslobađani ili
bi dobili neopravdano niske kazne – više puta je upozoravao
Zoran Pusić, predsjednik Gradjanskog odbora za ljudska prava
paravojnih srpskih formacija, te osobno
sudjelovao u mučenju, nanošenju tjelesnih ozljeda i nečovječnom postupanju sa civilnim stanovništvom i ratnim
zarobljenicima.« Pogledajmo kako to
suđenje ocjenjuje upravo Zoran Pusić:
„Prilikom pretresa Čančarevićevog
stana privremeno mu je oduzet dio predmeta koji su kasnije korišteni kao dokazni materijal na sudu. Neki predmeti su,
međutim, u izvještaju u kojem je navedeno šta mu je sve oduzeto, pod tačkom
11. – jednostavno dopisani. Naknadno je zaškrabana rečenica da su kod
Čančarevića pronađene slike hrvatskih
branitelja, što je onda dalje u sudskom
postupku korišteno kao konstatacija
da je slikao svoje žrtve. Falsificiranje
tog službenog dokumenta potvrdili su i
Županijski sud u Vukovaru i Vrhovni sud
Hrvatske. Također je i golim okom vidljivo da se radi o falsifikatu, ali svejedno
je odbijen zahtjev odbrane da se održi
revizija tog sudskog procesa“
Taj zahtjev je odbijen i kad je
Pusićev Građanski odbor za ljudska
prava dokazao da su ključni svjedoci
tužilaštva lagali. Evo što je otkrila ta
nevladina organizacija koja se već godinama bori za poštivanje ljudskih prava
u Hrvatskoj:
„Krešimir Strganac je izjavio da
poznaje Dragišu Čančarevića jer su zajedno radili u policijskoj stanici u Dalju
1990. i '91. i da su zajedno išli u patrole.
Ali iz Čančarevićeve radne knjižice je
vidljivo da on nikad nije radio u Dalju.
Zapovjednik policijske postaje u Dalju
iz tog vremena, Željko Vajda, dao je na
sudu izjavu da Čančarević nije radio u
Dalju.
Tomislav Kilić, koji tereti Dragišu
Čančarevića, na upit kako ga je prepoznao odgovorio je da mu je došla
policija u kuću, pokazala Čančarevićevu
sliku i rekla mu da je to čovjek koji ga
je maltretirao. Kilić je, inače, osuđen na
12 godina zatvora zbog grabežnog ubojstva u Osijeku.
Marinko Bertić je teretio Dragišu
Čančarevića zbog maltretiranja u Dalju
(?) i tvrdio na sudu da je protiv njega
podnio kaznenu prijavu policiji u Donjem
Miholjcu 1993. godine. Međutim, takva
prijava ne postoji! Tvrdi da poznaje
Čančarevića jer su 1975. zajedno radili
u kombinatu Borovo i da je Čančarević
tada imao guste smeđe brkove.
Međutim, 1975. godine Čančarević je
imo 14 godina i išao je u osnovnu školu“!
Dodajmo ovome i da je Dragiša
14
Čančarević 15. jula 1997. godine imenovan komandirom IV. policijske stanice
Borovo. Nikakvih sumnji ni optužbi nije
bilo na njegov račun. Poznato je također
sa su policajci tada rigorozono provjeravani. Pogotovo oni za rukovodeće
dužnosti. Jer to je bilo u vrijeme mirne reintegracije istočne Slavonije u Baranje u
ustavno-pravni sistem hrvatske države.
Čančarević je prošao kroz dvije takve
provjere. Ali nedugo nakon toga počeli
su pritisci – po nacionalno-selektivnoj
metodologiji uklanjanja Srba sa takvih
funkcija i njihovog uopće neimenovanja
na čelne pozicije državnih institucija.
«Ne može četnik biti zapovjednik Policijske postaje», grmili su hrvatski pisani i
elektronički mediji. A Dragiša Čančarević
ne samo da je smijenjen nego je i poslan
na robiju, uz jednu godinu pomilovanja
koliko mu je dodijelio tadašnji predsjednik hrvatske države Stipe Mesić, valjda
da bi na taj način sprao ljagu sa hrvatskog pravosuđa.
„Hrvatima se za ratne zločine nikad ne izriče kazna ako nema opisa
krivičnog djela, a za kaznu Srbima opis
krivičnog djela jednostavno nije potreban“, kaže Luka Šušak.
Opis je moguć ili nije moguć ovisno
o tome da li ga hrvatski istražni organi i
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
PRESUDNA NACIONALNOST
OPTUŽENOG: Hrvatima se
za ratne zločine nikad ne
izriče kazna ako nema opisa
krivičnog djela, a za kaznu
Srbima opis krivičnog djela
jednostavno nije potreban
– upozorava advokat Luka
Šušak kao na tek jednu od
brojnih razlika u odnosu
pravosuđa prema etničkom
porijeklu optuženih za ratne
zločine
sudovi žele ili ga neće. Dobrodošao je u
oba slučaja kad je riječ o „drugoj strani“ –
i kad je moguć i kad valja umjesto opisa
uzeti svjedočenje iz treće ruke. A kad je
riječ o „vlastitoj strani“ odbacit će opis
kaznenog djela i zaštiti optužene čak i
kad je taj opis u stanju svakom normalnom čovjeku rasparati dušu. Kao što je
slučaj sa slijedećim primjerima. Navest
ću samo dva iz Novske 1991. godine.
U kuću Petra Mileusnića i njegove
porodice upali su pripadnici hrvatske
vojske, ubili mu ženu i kćerku, njihovoj
susjedi, inače Hrvatici po nacionalnosti,
odrezali prst da bi joj uzeli prsten i potom
joj odsjekli glavu, valjda je kaznivši što je
tada sa Srbima pila kavu, a Mileusnića
izboli nožem i izrešetali. Čudom je ostao
živ što ubojice nisu primijetili jer bi ga sigurno dokusurili. Uhapšeni su i osuđeni
ali veoma brzo po Zakonu o oprostu i
oslobođeni. Vrhovni sud je taj oprost
poništio pa im je ponovo, prije tri do četiri
godine, suđeno u Sisku. Sutkinja koja im
je sudila ne samo da ih je oslobodila već
je s njima glasno i slavila tu svoju odluku.
Uslijedila je žalba i zadnje prošlogodišnje
suđenje na Zagrebačkom županijskom
sudu gdje su dvojica zločinaca konačno
osuđena. Tek nakon dva desetljeća
mada su optuženi odmah priznali zločin.
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
Drugi primjer, ubistvo trojice
muškaraca i jedne žene. Pripadnici hrvatske vojske doveli su u kuću Sajke i
Miloša Raškovića njihove susjede Mihajla Šejatovića i Ljubana Vujića. Vatrenim
oružjem i noževima odmah su nasrnuli
na njih. Bio je to masakr kakav se rijetko
viđa i u najcrnjim horor filmovima. Sve
je zapisano u zapisniku sa uviđaja i u
zapisniku medicinskih vještaka. Jedan
od nasilnika odveo je Sajku na gornji kat,
skinuo je golu, pucao po njoj i sjekao je
nožem. Tako žestoko da je krv prskala po
plafonu. Damir Vide Raguž koji se, prema presudi koja mu je donijela 20 godina
zatvora, zvjerski iživljavao nad Sajkom,
pobjegao je u Bosnu i Hercegovinu i nakon toga nitko iz hrvatskog pravosuđa
za njega nije ni pitao. A u prizemlju Dubravko Leskovar, kako je navedeno u
sudskim spisima, pobio je muškarce u toj
kući. Navedeno je također da je jedan od
njih kastriran a drugom je odrezan penis.
Opis krivičnog djela u ovim slučajevima,
dakle, lako je bilo napraviti, dokazano je
i tko je bio zadužen za oružje iz kojeg se
pucalo, ali sa suđenjem nikako nije išlo.
Ubojica iz prizemlja kuće Raškovića
poginuo je u saobraćajnoj nesreći potkraj 90-tih. Odmah je aboliran nakon
donošenja Zakona o oprostu, a kas15
nije zbog smrti nije mu ni moglo biti
suđeno. Oprošteno je i Ragužu te poslije
suđeno, nakon poništenja abolicije od
strane Vrhovnog suda. Nakon presude
pobjegao je u Bosnu, a prošle godine je oslobođen na Zagrebačkom
županijskom sudu bilo kakve krivice.
Pojavio se nakon toliko godina, kao da
je pao s neba, novi svjedok sa ovakvom
pričom: „Razgovarao sam još 1994. godine s Leskovarom koji mi je rekao: „Kad
sam čuo vrisak žene na katu odjurio sam
gore i nisam tamo vidio Raguža kojeg se
tereti za to ubistvo već Antu Perkovića'“.
Na pitanje suca gdje se nalazi Perković,
čije je navodno ubistvo prethodno pripisano Ragužu, svjedok je odgovorio:
„Više nije živ, umro je“. Iznenada se pojavio svjedok koji je na sud došao sa 20
godina starim iskazom svog pokojnog
prijatelja, kako je tolike ljude, zapravo,
pobio prijatelj tog njegovog pokojnog prijatelja koji je također pokojni. Sud je tako
na najelegantniji mogući način jednu u
nizu ovakvih sudskih farsi priveo kraju
– iskaz jednog pokojnika, posredstvom
živog svjedoka, iskoristio je da bi donio
presudu o oslobađanju već osuđenog,
prebacujući na taj način krivicu za zločin
na drugog pokojnika koji se zbog vlastite
smrti ne može braniti.■
neukus, primitivizam i politička neodgovornost
KOLINDA I ĆIRILICA
Za Kolindu Grabar Kitarović, koja tečno govori engleski, španjolski i portugalski,
teško je povjerovati da ne poznaje ćirilicu. Po svoj se prilici ipak radi o jakoj odbojnosti prema tom pismu...
D
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
esetak dana prije
2. kruga izbora
za
predsjednicu/
ka Republike Hrvataske,
dakle,
prije konačnog izbornog okršaja,
sadašnja predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović otišla je u
novogodišnjoj noći u notorni
šator u Savskoj i izgleda, ničim
izazvana, izjavila slijedeće. “Dobili smo odbijenicu na ćirilici za
posjet Veljku Mariću”.
Što je time htjela kazati, bilo bi uvredljivo bilo kome
objašnjavati. Šatorska družba,
direktno od nje, kao i svi građani
RH posredstvom medija, dobili su
jasno očitovanje o tome što KGK
misli o ćiriličnom pismu te još i što
misli i poduzima u vezi s Veljkom
Marićem, bivšim hrvatskim vojnikom, osuđenim u Srbiji za ratni
zločin protiv srpskih civila iz 1991.
godine. Jednostavnije, odnosno,
primitivnije ne može. Ostavimo
po strani neuku pritužbu KGK da
joj vlast jedne države odgovara
na službenom pismu te države.
A trebalo je valjda latinično i na
čistom hrvatskom, pa kad jednom neki građanin Srbije zatraži
dopuštenje za posjet nekoga u
hrvatskom zatvoru, hrvatski organi bi mu tom logikom morali odgovoriti na čistom srpskom i naravno, ćiriličnim pismom. Ostavimo
na trenutak ovo nepoznavanje (ili
nepriznavanje) logike, ali i elementarnu neukost i nepristojnost,
čemu ćemo se kasnije vratiti.
No prije toga pogledajmo
kako je išlo bezobrazno manipu-
liranje braniteljima u šatoru (is)
korištenjem onoga u zatvoru.
Samo kratko podsjećanje, Veljko
Marić je u Beogradu osuđen na
12 godina zatvora, pod optužbom
za ratni zločin protiv srpskih civila počinjen 1991. godine u selu
Rastovac kod Grubišnog Polja.
Sve što se moglo vidjeti u medijima govori o tome da dokazi da
je Marić počinio zločin, nisu pobijeni, međutim, sva je pažnja usmjerena na to da mu se omogući
prijelaz na služenje kazne u
Hrvatsku, odnosno, da mu se
olakša uvjete izdržavanja kazne.
I da se ne bavimo dalje slučajem
Marić, u svemu je ipak zanimljiv nastup, ekvilibristika i opsjenarstvo KGK, održan na pravom
mjestu za te vještine, to jest u
šatoru. Kaže kako ga je htjela
posjetiti, a eto, ne dadoše joj. Ispada da ga nitko ne posjećuje, da
nitko osim nje ne brine o njemu;
međutim, jedna od posljednjih
osoba koja ga je posjetila bila je
(osim obitelji, koja ga redovito
posjećuje) Marijana Petir. I to se
dogodilo svega nekoliko dana
prije šatorske jadikovke KGK. Od
tolike brige za Marića zaboravila
je ono što je njemu samom i te
kako važno, to jest, da je krajem
2013. Marić, upravo na intervenciju ministra branitelja Freda
Matića, prebačen iz najstrožeg
srpskog zatvora Padinska Skela u
Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa u Sremskoj Mitrovici. Njegova supruga, Marijana
Marić, izjavila je za HTV “kako se
god prebacivanje činilo nekome
beznačajnim, njima puno znači,
16
pogotovu Veljku, koji sada ima
bolju hranu i može šetati.”
Za Kolindu Grabar Kitarović,
koja tečno govori engleski,
španjolski i portugalski, teško je
povjerovati da ne poznaje ćirilicu.
Po svoj se prilici ipak radi o jakoj odbojnosti prema tom pismu.
Zahvaljujući tome, izgleda da
KGK nije razumjela da pravo na
posjete imaju članovi obitelji (baš
kao i u našem zatvorskom sustavu), odvjetnici i po svoj prilici iznimke, prema ekskluzivnom odobrenju, kao što je po svoj prilici
bio slučaj posjeta euro-parlamentarke Petir. Istina, ni sama Petir
ne razumije štošta, pa se tuži da
je tako Bedemu ljubavi odbijena
molba za posjet Mariću. Zaista
bi vrijedilo vidjeti lice i jedne i
druge kada bi čule da neka tamo
organizacija za srpska posla, iz
Srbije, zamoli dopuštenje da posjete svoje “heroje” u hrvatskim
zatvorima. A tek da zatvorske
vlasti takvo što odobre, teško je i
zamisliti koje bi točke, kakav performance, ove dvije, i ne samo
one, izvele.
Ako smo ikada imali iluziju da
živimo u kako-tako civiliziranom
društvu s postavljenim demokratskim vrijednostima, koje, među
ostalima, uz poštovanje vlastite
nacionalne kulture, poštuju i kulture drugih naroda, bolje nam se
otrijezniti. Da se bogatstvo jednog naroda može samo umnožiti
poznavanjem i prožimanjem s
drugim kulturama, to pametni
znaju; oni drugi, kojima je namjesto pameti primitivna ksenofo-
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
bija to, naravno, ne samo da ne znaju već
se bogatstva drugih plaše. U, očigledno,
prostoru iluzija, poznavati i vladati većim
brojem jezika (osim materinjeg) smatra
se pitanjem osobne kulture i društveno
prestižnim. U vrijeme iluzija, obrazovani
građani, inteligencija, ponosili su se poznavanjem nekog stranog jezika. Rijetki su
bili sveučilišni profesori koji nisu govorili,
aktivno vladali najmanje dvama, često i
većim brojem svjetskih jezika. U vrijeme
iluzija poznavati ćirilično pismo nije se niti
smatralo nečim osobitim, jednostavno,
bili smo bogatijih znanja. Pitam se danas, kako je u vrijeme iluzija šef HDZ
Karamarko čitao povijesne izvore, dok je
boravio na studiju povijesti? Recimo, De
administrande imperio, bizantskog cara
Konstantina Porfirogeneta, koje se smatra najznačajnijim spisom za najraniju
povijest Hrvata i Južnih Slavena uopće?
Izvori tada nisu bili dostupni u prijevodu
na hrvatski, već ih se čitalo na, uostalom
također bliskom nam jeziku, bugarskom
(naravno, na ćirilici). Moglo ih se čitati i
na latinskome, ali nemojmo pretjerivati.
Jer što će nam sve to uz ovoliki primitivni narcizam gdje se manjkavost ikakva
znanja, a ponajprije znanja o porijeklu
rođenog jezika (nad čime bi se zaštitnici
hrvatskog jezika morali vrlo zabrinuti)
nosi i razglašava s ponosom?
Kolindu Grabar Kitarović, dakle,
vrijeđa što joj se netko (a taj netko je organ države u kojoj je ćirilica službeno pismo) obraća ćiriličnim pismom. Svakog/u
građanina/ku RH trebao bi međutim
vrijeđati ovaj duboko ignorantski odnos
prema pismu koje znači početak pismenosti u Hrvata. Blažena vremena
(kozmopolitskija no što je ovo naše danas u Hrvatskoj) ranog srednjeg vijeka
(o 9. stoljeću se ovdje radi), gdje je autor glagoljice Ćiril, bizantski redovnik iz
Soluna, pisma iz koje se kasnije razvila
ćirilična varijanta, što su pisma kojima
se služe (ili su se služili) i Hrvati i Srbi i
Bugari itd. Karamarko, kao historičar po
obrazovanju, trebao bi svojoj uvaženoj
članici Grabar Kitarović, objasniti da je
glagoljica ‘majka’ ćirilice, te da su upravo glagoljicu katolički svećenici čuvali
i njome se u liturgiji služili sve do 19.
stoljeća, u nastojanju da se odupru latinizaciji i tako čuvajući hrvatski jezik. Hrvat-
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
ski nacionalisti, da išta znaju o povijesti
omiljene im domovine, trebali bi joj ovaj
ispad s omalovažavanjem ćirilice ozbiljno
zamjeriti, umjesto da i sami čekićaju po
nedužnim slovima.
No ovdje se, osim o neukosti i primitivizmu, prije svega radi o vrlo opasnoj
političkoj neodgovornosti. KGK bi morala
znati da je, kao javna osoba neprestano
izložena kamerama i mikrofonima te
da je sve što kaže vrlo doslovno –
dalekosežno. Njezini performasi nisu
pijano pjevanje u društvu par desetaka
trknutih pijanaca u nekoj kavani na rubu
Grobničkog polja niti cirkusiranje u nekoj
šatri. No dobro, sve i jest izvela u šatoru,
ali taj i ne liči na bolje od pretpostavljene
pijane grobničke birtije. Ignorancijom i
primitivnošću, nad kojom bi se svaki iole
pristojniji građanin Hrvatske morao zacrveniti od srama, KGK poziva na animozitet, antagonizira građane, produbljuje
iracionalne podjele na temelju fantomskih
mitova i isključivih simbola zamišljenih
zajednica, pa i same Hrvate gura u sve
manji i sve tješnji plemenski obor, u kojem ćemo se jednog dana naspram
svijeta zateći sami. Sa Kolindom Grabar Kitarović kao upravo izabranom
predsjednicom RH na čelu. Sad joj je,
eto, prilika da nas sve skupa povede izvan regije, što ona i njezin historičarski
mentor stalno naglašavaju. Odlično, Hrvati, spremite se na novu seobu, ide se
tamo između Belgije, Francuske… tako
nekako, i Njemačka neka bude blizu a
kolce za novi šator-grad Zagreb udarit
ćemo negdje na rubu Bruxellesa, da ne
deranžiramo avangardnu dječicu KGK
koja već ondje polaze škole. Istina, bit će
malo teško uprtiti “najljepšu obalu na svijetu”, potegnuti “drage zagorske brege”,
smotati milu nam slavonsku ravnicu… no
za početak, bit će dosta pinklec u ruke
i kravata. Kad se padne u depresiju, ta
može biti veoma korisna. ■
KGK poziva na animozitet,
antagonizira građane, produbljuje
iracionalne podjele na temelju fantomskih mitova i
isključivih simbola zamišljenih
zajednica...
17
politika & društvo
Na mladeži HDZ-a svijet ostaje
Ako ste pomislili da je “mitskih” 220.000 članova HDZ-a propagandna
izmišljotina i proizvod političkog inženjeringa glavnog tajnika HDZ-a, Milijana
Brkića Vase, pričekajte konac ove godine i vidjet ćete kako će se broj stvarnih
članova HDZ-a popeti prvo na 300, zatim na četiristo hiljada te konačno i
na realnih pola milijuna članova te stranke ili, recimo, otprilike onoliko koliko je Kosoričin kabinet onomad proglasio službeni broj hrvatskih branitelja.
Takav scenarij razvoja te jedine prirodne i državotvorne hrvatske stranke doista nije nemoguć. S jednakim žarom i perfidijom kada je s 250 kuna po glavi
potplaćivao zagrebačke Rome da glasaju za Kolindu, Brkić Vaso sada može
komotno brojati nove članove mladeži, koji će se masovno početi učlanjivati
u pobjednički HDZ...
N
Piše:
ALEKSANDAR
AJDARIĆ
aime, 12. januara,
samo dan nakon
pobjede
Kolinde
Grabar Kitarović na
predsjedničkim izborima, a pola sata prije početka
press konferencije u sjedištu
HDZ-a, na kojoj se osudila izjava premijera Zorana Milanovića
kako je HDZ kriminalna zadruga,
tri mlade djevojke, na pogled
srednjoškolke ili mlade studentice, ušle su u zgradu HDZ-a na
Trgu žrtava fašizma pa na porti
zatražile upisnicu u mladež HDZa. Eto, slučajno je zamijećena
ta banalna, birokratska situacija,
koja je, dakako, legitimna, ali
dozlaboga jadna. To je, sada
vidimo, to novo vrijeme, nova
snaga HDZ-a, kako mu glasi
službena parola, kada mladi umjesto u knjižnice i fakultete navale u stranku koja ima najviše
izgleda da osvoji vlast. To je ta
nova snaga, nova pamet, kada
mladi
umjesto
Churchillovih
memoara, Sokratove obrane,
Klaićevog rječnika i sličnog, navale čitati statut HDZ-a. To vam je,
na koncu, ista ona mladež koja
se prije odlaska u diskoteku na
parkiralištu “diže” s flašom bambusa, slušajući Thompsona, a
onda se “spušta” s đus-votkom
na Ceci i Dari Bubamari…
Nije teško zamisliti kako su
roditelji tih djevojaka, mamurni
još od proslave izborne pobjede
“svojih”, sugerirali kćerima da
im je najpametnije da se upišt
u HDZ. Razumljivo je to, uz
diplomu koja danas u Hrvatskoj
ne jamči mnogo toga, životno isplativiji potez je svakako upisati
se u političku partiju, koja ćete
pogurati prema zaposlenju nakon
15 godina studiranja.
HDZ se tako na velika vrata
vraća na vlast. Većina građana u
kršćanskom je duhu oprostila institucionaliziranu pljačku HDZ-a
u vrijeme mandata Ive Sanadera,
stranke, kojoj se pravomoćna
presuda za zločinačko djelovanje
još iščekuje na Vrhovnom sudu.
Unatoč tome, Karamarko je u
tri godine dvaput izgovorio kako
su eto sada prošli lustraciju,
očistili stranku od korupcije i to
je to. Poput liječenih kleptomana, izrekli su: “Dosta je. Mi
smo svoje ukrali”, a sad je na
naciji, koja se dementno zakačila
na nova obećanja, da strahuje,
poput istraumatiziranih supruga
alkoholičara, hoće li HDZ recidivirati.
Ipak,
18
u
povratku
HDZ-a
na vlast zapravo je najmanje
problematična mogućnost da bi
ta stranka ponovno ustoličila korupciju kao princip vladanja. To
da bi HDZ sproveo novu, treću
pljačku povijesnih razmjera nije
čak ni izgledna. Ne zato što su
se najzad opoštenili ili uz pomoć
kolektivne hipnoze izliječili od
kleptomanije, već zato što im to
ne bi bilo politički isplativo. HDZ
će biti pod strostrukim povećalom
medija i javnosti, zbog prijašnjih
grijeha, pa kako ne bi izgorili već
u prvoj godini mandata, za vjerovati je da će Karamarko doista
oštro paziti da se nekim korupcijskim skandalima ne kompromitiraju u biračkom tijelu koje im je
poklonilo novo povjerenje.
Da bi HDZ nastavio s
pljačkom, ne vjeruje valjda ni
najveći zagovornik strategije
kriminaliziranja HDZ-a, Zoran
Milanović koji je izjavio da je
ta stranka kriminalna zadruga
koja ne smije opet doći na vlast.
Vjerojatnije je da je Milanović pritom javno zaplakao ne vjerujući
da su birači HDZ kaznili sa samo
jednim izgubljenim izborima. Ta je
kazna, misli Milanović, jednostavno morala biti puno ozbiljnija
zbog sve štete koju je HDZ napravio hrvatskom gospodarstvu i
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
međunarodnom ugledu zemlje. To naprosto nije u skladu s planovima SDP-a
koji je 2011. po dobivanju izbora poručio:
Sada trebamo učiniti sve da lijeva koalicija ostane na vlasti barem 20 godina. Ali
šipak. HDZ se digao iz knock downa, a
ruku mu je pružio ni više ni manje nego
SDP sa svojom jalovom gospodarskom
politikom u posljednje tri godine.
Ako HDZ dobije parlamentarne izbore, dobit će ih na svjetonazorskim
pitanjima, a ne na gospodarskom programu, koji niti postoji niti u njega netko
suviše ozbiljno vjeruje, pa čak ni oni iz njihovih redova. Sjetimo se samo disidentkinje Martine Dalić i njezinih izjava kako
HDZ zapravo ne želi provesti reforme
koje bi zemlju mogle izvući iz krize. HDZu je važno samo doći na vlast pa će se
s ekonomijom pozabaviti na način kako
je to učinio i SDP – iz šupljeg u prazno,
dalo se iščitati iz Dalićevih izjava koja
je i napustila stranku. A da se HDZ ne
namjerava upuštati u strukturne reforme
na polju javne uprave i teritorijalnog ustrojstva, što je, kažu mnogi, preduvjet
izlasku iz krize, potvrdio je njihov glavni
ekonomski strateg, Tomislav Čorić: “To
i nije takav trošak državi kakvim se prikazuje u javnosti, no ipak ćemo uvesti
model vrednovanja učinka rada”, kazao
je Čorić, najavivši baršunastu reformu,
kakvih smo se nagledali i u mandatu
Kukuriku koalicije.
Međutim, prava opasnost od povratka HDZ-a na vlast leži zapravo u povratku izrazito desnih svjetonazorskih vrijednosti koje HDZ želi kapilarno provući kroz
sve pore ovoga društva. A koje su to vrijednosti, lijepo nam je predstavio glumac
Božidar Alić koji se mrkog lica pojavio
pred kamerama HRT-a nakon objave izbornih razeultata : “Ja sam dragovoljac
Domovinskog rata, Hrvat i katolik i Bogu
hvala da je pobijedila gospođa Kolinda
Grabar Kitarović protiv ove udbaške, srbofilske i četničke struje. Živjeli...”
Šovinizam i nacionalizam u Hrvatskoj nije incidentne
naravi, već sistemski produkt HDZ-ovog mentaliteta...
jesu u redovima agresorske srbočetničke
vojske”.
E sad, nije problem što je neki Alić
rekao to što misli, već je problem što i
vodstvo HDZ-a to isto misli, ali neće reći.
Alićev šovinizam i nacionalizam nije incidentne naravi, već sistemski produkt
HDZ-ovog mentaliteta.
I dok će to nekakvi Alići to činiti
primitvno i izravno, predsjednica Hrvatica
i Hrvata, i kad već jadna mora i ostalih
građana, “totalna” Kolinda, to će činiti
politički uvijeno i promišljeno. “Po meni je
Hrvat i onaj tko živi u Hrvatskoj, a pravoslavne je vjeroispovijesti i Srbin po nacionalnosti.“, izjavila je i pustila analitičare
da razbijaju glavu time što je ona zapravo
time htjela poručiti.
Da ljudi ne bi pomislili da je Alić to
izrekao tek tako, obavijen alkoholnim isparinama, ponovio je on nešto slično, koji
dan kasnije, samo mnogo gore.
Nakon što je Josipović pet dugih
godina terorizirao Hrvate i brutalno ih
vrijeđao, nazivajući ih građanima, sada
će HDZ ispraviti tu povijesnu nepravdu
pa sve građane, različitih nacionalnosti
i vjeroispovjesti nazivati Hrvati. Jedan
integrirajuć i neutralan naziv, zamijenit
će se singularnim i jednostranim. To je to
novo zajedništvo, ta Kolindina uključivost,
kada će se maestralnom jednostavnošću
na čela nacionalnih manjinaca lupiti žig –
Ja sam Hrvat.
“Dragovoljac
sam
Hrvatskog
obrambenog rata, u kojem su takovi
poput Josipovića, Pupovaca, Teršelićke,
Pusićevih
i
ostalih
mnogobojnih
srbočetničkih i udbaških spadala, bili i
Hrvatska je izborom HDZ-ove kandidatkinje i zdušnom potporom parlamentarnom HDZ-u dala legitimitet takvoj politici. Hrvatska je većinom rekla kako se
slaže s takvom retorikom.
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
19
Ekskluzivitet hrvatske nacije, svetost rata i “katolički Bog” nasuprot pacifizmu, pluralizmu i svjetovnosti vrijednosti su kojima ćemo nanovo svjedočiti
u narednim godinama i koje će usmjeravati nove generacije mladih, a sve pod
egidom zdravog domoljublja. No, kako
netko jednom reče, tanka je granica
između domoljublja i toga da u ime tog
istog domoljublja nekom sjekirom raskolite glavu. A da domoljubi znaju mahati
sličnim oruđima, demonstrirali su u Vukovaru, cijepajući ćirilične table.
Nije problem što je netko oduševljen
time što je Hrvat, katolik, Srbin, pravoslavac, musliman, Kinez, nego je problem
ako će se takve identitetske poruke emitirati s oficijelnih razina vlasti. To jednostavno nije u duhu europske demokracije, već
priliči totalitarnim i teokratskim režimima.
U svemu tome, važnu ulogu će
odigrati mladi. Njihov mladenački temperament i promatranje svijeta principom
“crno-bijelo”, “naši-njihovi”, ovakvom
rigidnom HDZ-u savršeno odgovara. Ta
sila bez pameti, koja je rigala mržnju po
društvenim mrežama pred predsjedničke
izbore, tek se počela zagrijavati za one
parlamentarne, čuvajući još degutantniji retorički arsenal. Samo da se ne
opismene pa počnu slagati liste sinova,
kćeri i unuka “jugooficira”, krećući u lov
na vještice.
S mentorom Karamarkom i njegovom mladeži, doista se imamo svega
bojati.■
granični slučajevi
IGRA BROJKI: NA ČEMU HRVATSKA I
SRBIJA MOGU ZAVIDJETI JEDNA DRUGOJ
Hrvatska može zavidjeti Srbiji na sređenoj situaciji nacionalne avio-kompanije,
nakon ulaska Etihada iz Ujedinjenih Arapskih Emirata sa 49 posto u vlasničku
strukturu JAT Airwaysa, dok Srbija, logično, može zavidjeti na uređenosti
poreznog sustava u Hrvatskoj. U nastavku teksta donosimo brojne pokazatelje
temeljem kojih možemo komparirati ekonomsku klimu u ove dvije države...
J
Piše:
HRVOJE
PRNJAK
a bih se sad razapeo
zbog toga što sam
pogriješio, što nisam
izračunao i što sam bio
glup da to ne učinim.
Hrvati su ušli u to da daju koncesiju za svoje ceste, uzet će na
tome dvije milijarde, a održavanje
cesti bit će im bolje nego danas...
U Hrvatsku je ušao Goldman
Sachs i to je strateška greška
koju si ne mogu oprostiti. Ja zbog
toga noćima nisam spavao...
Sigurno ste negdje pročitali
ovu izjavu premijera Srbije Aleksandra Vučića. Pustimo sad
zapravo posve neizvjesnu sudbinu monetizacije autocesta u
Hrvatskoj, i upitnost prihoda na
kojeg je Vlada premijera Zorana
Milanovića već zapravo odavno
računala, držimo se Vučićeve
“ljubomore”. Naime, je li krajnje
upitna ideja o monetizaciji jedino
na što Srbi mogu biti ljubomorni
i obrnuto, što je to na što Hrvati
mogu biti ljubomorni u današnjoj
Srbiji?
Kažem, preskočimo monetizaciju, bez koje će Hrvatska,
barem kako se čulo iz Vlade,
biti prisiljena prihod od trošarina
usmjeriti na vraćanje duga za
gradnju autoceste – ukupno 4
milijarde eura - kroz narednih 25
godina. Dakle, vrlo je lako da se
monetizacija preokrene u nešto
na čemu susjedi ne bi trebali zavidjeti.
Nešto sasvim suprotno čuli
smo nešto prije od hrvatskog
premijera Zorana Milanovića.
Naime, u Beogradu se sredinom
prosinca prošle godine održavao
veliki summit Kine i 16 europskih država, na kojeg Milanović
nije otišao zbog, kako je prethodno bilo rečeno, mlake reakcije srpskih vlasti na velikosrpsku i huškačku retoriku Vojislava
Šešelja, puštenog zbog bolesti
na slobodu iz haaškog pritvora.
No, Milanović se potrudio da ne
ostane na tome, već je i dodao
kako on osobno i ne vidi kakve
su to velike kineske investicije.
“Ima jedan most kraj Beograda,
Mi smo takvih deset napravili”,
kazao je samouvjereno, dodavši
kako je bio na prethodna dva
slična summita, u Varšavi i u
Bukureštu, “više iz pristojnosti”,
jer se tu zapravo ništa korisno
nije dogodilo. Nećemo sada o
tome što je zapravo posao jednog raspoloženog premijera,
očito je tema za neke preteška.
Ispada da Hrvatska nema razloga biti ljubomorna na Srbiju zbog
Kineza, ali i da istodobno Srbi i
Kinezi nemaju razloga biti ljubomorni na Hrvatsku zbog – tako
ciničnog, neki bi rekli i samo bahatog, premijera. Srpski je možda
slatkorječiv, sklon dramatiziranju i
u naizgled nevažnim medijskim
nastupima, ali ga nekako češće
nego Milanovića viđamo i na
svjetski važnim TV kanalima, bio
je nedavno i na Svjetskom gosp20
odarskom forumu u Davosu...
O sastancima s potencijalnim
ulagačima iz arapskog poslovnog
svijeta, kao i tim “nevažnim” Kinezima da ne govorimo. Doduše,
tek ćemo vidjeti prave rezultate
svega toga, ali da na taj dio inicijative birači u Hrvatskoj mogu biti
ljubomorni – to svakako stoji.
No, kad je riječ o ekonomiji,
srpske firme, primjerice, mogu
zavidjeti na pozicioniranju hrvatskima u Srbiji. Atlantic Grupa
Emila Tedeschija nedavno je
tako kupila i srpski Foodland,
odnosno brend Bakina tajna, a
još ranije i Štark napolitanke,
vodu Karađorđe, Grand kafu, Bonito kafu, Prima štapiće, Sweet
čokoladicu... U Srbiji su već ranije svoj poslovni interes pronašle
Vindija, koja je kupola valjevski
Unip, Lakovačku i mljekaru u
Senti, nekoliko farmi pilića, tvornicu mesa... Nexe grupa je kupla IGM Stražilovo u Sremskim
Karlovcima, Polet IGK i Polet
Keramiku, Nexe Beton u Novom
Sadu, Pastor grupa je kupila
beogradski Vatrosprem i Gasop,
Dukat je preuzeo Samboled,
dok je Croatia osiguranje kupilo
Milenijum osiguranje... Agrokor
je preuzeo Frikom, ulje Dijamant,
Mivelu, Multivitu... Prema podacima starim gotovo dvije godine,
tvrtka obitelji Todorić je u Srbiju
investirala više od 610 milijuna
eura, kao peti ulagač u tu zemlju
ukupno, po podacima njemačkog
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
NALED-a (Nacionalnog saveza za lokalni ekonomski razvoj). “Ako u brend ne
ulažete, ako ga stalno ne osvježavate,
stara slava s vremenom blijedi i na kraju
vas nitko neće preferirati samo zato što
ste vi ‘stari nacionalni brend’. Najvažnije
je reći da za sve te domaće brendove koji
su uspješni na domaćem tržištu perspektiva više nije hrvatsko tržište. Minimum je
regija, a poželjno je da se šire globalno.
Nema opstanka u nacionalnom kontekstu, jer je tržište premala”, svojedobni je
komentar Igora Matutinovića, direktora
agencije GfK u kojem se zapravo sažima
poslovna logika širenja koju prakticiraju
Tedeschi, Todorić i ostali.
objavio je “Poslovni dnevnik”, čak i povukla ekonomskog savjetnika iz veleposlanstva u Zagrebu, dok su predstavništva
gospodarskih komora već ranije zatvorene. Istina, zbog poznate agonije
Imunološkog zavoda, Hrvatska iz Srbije
uvozi cjepivo protiv tetanusa, primjerice.
Doduše, u obrnutom slučaju nema
ni blizu toliko primjera. Od 1999. do 2013.
Hrvatska je u Srbiju uložila 658 milijuna
eura, a u obrnutom smjeru 40 milijuna
eura. U Srbiji posluje 195 hrvatskih firmi,
u Hrvatskoj svega 12 srpskih. Srbija je,
Uostalom, upravo je zbog, kako
kaže, ovdašnje “porezne presije” Hrvoje
Prpić, osnivač Trilleniuma, prve platforme
za 3D trgovinu na svijetu, čiji je razvoj
započeo prije šest godina u Hrvatskoj,
odlučio svoj biznis nastaviti razvijati u
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
“Tvrtke iz Srbije nisu ušle u Hrvatsku
zbog prevelikih ulaganja potrebnih za ulazak. Dosad su im bila zanimljivija tržišta
s bržim povratom investiranoga, poput
Rusije ili BiH”, obrazložio je konzultant
Drago Munjiza. No, sve to vide i investitori iz trećih zemalja, pa je i njima nešto
lakše ulagati u Srbiju nego li u Hrvatsku.
Naravno, vrijedi to i za Kineze.
21
Beogradu. Tako će Trillenium, u suradnji
s beogradskom tvrtkom High Tech Engineering Center, raditi na novim dosezima
spomenute platforme u Srbiji, gdje planiraju zaposliti 30 informatičara. Uostalom,
ako laže Prpić, ne lažu podaci lanjskih
analiza Instituta za javne financije u Zagrebu. A oni kažu da je upravo Hrvatska
šesta zemlja u Evropskoj uniji po ukupnom poreznom opterećenju!
Kad smo već kod analiza iz kategorije “brojke i lova”, onda se valja prisjetiti
i analize jedne od vodećih kompanija
za financijske usluge u svijetu, Credit
Suisse Group, koja kaže da Hrvati posjeduju dvadeset puta manje bogatstva
od, recimo, Švicaraca, dvostruko manje
od Slovenaca, ali dvostruko više od Srba
i stanovnika BiH. Ali, pritom nije zgoreg
napomenuti da je imovina prosječnog
hrvatskog odraslog građanina 12 puta
manja nego predkrizne 2007. godine.
granični slučajevi
BROJKE GOVORE:
• Minimalna plaća u Hrvatskoj iznosi 398 eura, u
Srbiji 233 eura, dok je u Belgiji 1502 eura...
• U Hrvatskoj ima 260 multimilijunaša, a u Srbiji
90...
• Kad je riječ o indeksu osobne potrošnje građana,
Hrvatska je 3. najsiromašnija nacija u EU,
iza Bugarske i Rumunjske, dok je Srbija na
evropskom začelju, sa 44 posto, iza nje su tek
Makedonija, BiH te Albanija...
• Hrvatska u znanost ulaže manje nego Srbija.
Zadnjih godina u znanosti i istraživanja ulagalo se
0,7 posto BDP-a (u Srbiji 0,9 posto), što je debelo
ispod EU prosjeka od 2 posto...
• Prema nedavno objavljenom Indeksu ekonomskih
sloboda, Srbija je svrstana na 90. mjesto u
konkurenciji 178 zemalja, dok je Hrvatska na 81.
mjestu...
• Hrvatska je 6. zemlja u Evropskoj uniji po
ukupnom poreznom opterećenju...
• Od 1999. do 2013. Hrvatska je u Srbiju uložila
658 milijuna eura, a Srbija u Hrvatsku tek 40
milijuna...
• U Srbiji posluje 195 hrvatskih firmi, a u Hrvatskoj
svega 12 srpskih...
22
Prema nedavno objavljenom Indeksu
ekonomskih sloboda, Srbija je svrstana na 90.
mjesto u konkurenciji 178 zemalja, dok je Hrvatska na 81. mjestu. Srbija je zauzela posljednje mjesto u kategoriji “umjereno ekonomski
slobodnih zemalja”, a u obrazloženju se navodi kako su za daljnji napredak države neophodne “duboke institucionalne i strukturne
reforme, budući da je korupcija i dalje raširena,
a pravni sistem nedovoljno nezavisan i transparentan, što podriva povjerenje investitora u
ekonomiju”. Zvuči poznato? Naravno da zvuči,
nemojmo se praviti blesavi.
Ako je neka utjeha, i Srbija i Hrvatska
bilježe napredak u mjerenju indeksa ekonomskih sloboda – na prethodnoj ljestvici Srbija je
bila 95., a Hrvatska na 87. mjestu.
Ali o tegobama tranzicije puno govore
podaci američke istraživačke organizacije
Conference bord, koja je izračunala da je hrvatski BDP 2013. bio za 0,4 posto niži nego
1980. godine. Srbija je još gora, jer je na 72
posto BDP-a otprije gotovo 35 godina.
Kad je riječ o indeksu osobne potrošnje
građana, Hrvatska je treća najsiromašnija
nacija u EU, iza Bugarske i Rumunjske, mjereno paritetom kupovne moći. I dok su Bugari
i Rumunji dostigli 50 posto prosječnog standarda EU, Hrvatska je na oko 60 posto. Srbija
je na europskom začelju, sa 44 posto, iza nje
su tek Makedonija, BiH te Albanija.
Naravno, to ne vrijedi za sve: konzultantska kuća Wealth-X objavila je zasad posljednje istraživanje iz kojeg se može iščitati broj
multimilijunaša u ovom dijelu svijeta. Tako u
Hrvatskoj ima 260 takvih, u Srbiji 90. Postotak
siromaštva u Hrvatskoj iznosi po toj studiji 30,7
posto, dok u Srbiji na jednog multimilijunaša
dolazi 80.000 stanovnika. Zanimljivo da postotak siromaštva u Grčkoj, o kojoj se u posljednje vrijeme dosta govorilo u kontekstu nužnih
promjena, iznosi “samo” 24,8 posto, dok se
broj multimilijunaša u toj zemlji procjenjuje na
455.
Tko nema novca, teško da se danas
može i školovati. Doduše, srednja škola je
još uvijek obavezna. Ali ne i posvuda jednako
kvalitetna. Naime, studija Europske banke za
obnovu i razvoj (EBRD) pak kaže da su srednje škole u Srbiji bolje od onih u Hrvatskoj.
Riječ je o razlici u promilima, istina, ali ispred
Hrvatske su u studiji Transition Report rangirane i Češka, Slovačka, Poljska i Mađarska.
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
Ista studija donosi i podatke o odljevu
mozgova, po kojima je neto emigracijski
indeks visokoobrazovanih građana RH u
samom vrhu europskih tablica. Kako i ne
bi kad brojke jasno kažu da Hrvatska u
znanost ulaže manje nego Srbija. Zadnjih
godina u znanosti i istraživanja ulagalo se
0,7 posto BDP-a (u Srbiji 0,9 posto), što
je debelo ispod EU prosjeka od 2 posto.
Po ulaganju gospodarstva u istraživanje
Hrvatska je 75., a Srbija 125. u konkurenciji 180 zemalja koje analizira Globalno
izvješće o konkurentnosti. Po korištenju
visokih tehnologija u javnom sektoru Srbija je 122., a Hrvatska 129. na svijetu.
Uostalom, ima još podataka koji
naprosto “navijaju” za odlazak: minimalna plaća u Hrvatskoj iznosi 398 eura, dok
u jednoj Belgiji doseže 1502 eura. U Srbiji iznosi 233 eura.
Na listi najbjednijih zemalja svijeta koju je objavio kontroverzni Institut Cato, Hrvatska je 31., a Srbija 8. od
ukupno 108 zemalja. “Svaka zemlja ima
za cilj smanjiti inflaciju, nezaposlenost i
kamatne stope, a s druge strane povećati
BDP po glavi stanovnika. Kroz jednostavan zbroj te tri rate i oduzimanjem
godišnjeg rasta BDP-a izgrađen je indeks
bijede”, pojasnili su kriterije procjene na
stranici Instituta Cato. No, to je još i dobar rezultat dviju država u usporedbi s
lanjskim: Srbija je u travnju 2014. bila
treća, a Hrvatska 15. po indeksu bijede.
Kad je riječ o statistici po prihodima
najuspješnijih tvrtki u ovom dijelu svijeta,
odnosno u popularno zvanoj regiji, među
top 10, nalaze se dvije naftne industrije
– Ina i Nis, kaže analiza za poslovna
istraživanja SeeNews. Među top 100 Zapadnog Balkana, nalazi se 11 hrvatskih
tvrtki, dok Srbija participira s njih devet.
Hrvatska može zavidjeti Srbiji na
sređenoj situaciji nacionalne avio-kompanije, nakon ulaska Etihada iz Ujedinjenih Arapskih Emirata sa 49 posto u
vlasničku strukturu JAT Airwaysa.
Srbija, logično, može zavidjeti na
uređenosti poreznog sustava u Hrvatskoj. No, i u Srbiji se polako uvodi reda,
zbog čega su početkom godine stranice
tabloida punile fotografije tamošnjih estradnih zvijezda, koji gaže naplaćuju u
četveroznamenkastim, a povremeno i u
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
peteroznamenkastim svotama; od Cece
Ražnatović preko Nede Ukraden do Jelene Karleuše i niza hrvatskoj javnosti
manje poznatih zvijezda i zvjezdica u
višegodišnjem usponu.
Na rasulu industrije nema se što
zavidjeti. Sudbina sisačke rafinerije Ine
nije nešto što bi i radnicima u tradicionalnim industrijskim pogonima Srbije bilo
nepoznato. Istina, tamo privatizacija
nekih velikih privrednih subjekata još
nije okončana, pa su možda i očekivanja
veća – kao u slučaju nedavne privatizacije smederevske Željezare, odnosno sklapanja partnerskog ugovora sa
nizozemskom tvrtkom Esmark Europe
B.V iz Amsterdama (ponuđena je kupovina udjela od 80,01 posto, a državi preostaje preostalih 19,99 posto).
U energetici, Srbija se našla u
popriličnoj nevolji nakon ruskog odustajanja od projekta Južnog toga, zbog natezanja na relaciji Moskva-Bruxelles. Hrvatska se uzda u alternative poput LNG
terminala na Krku, ali njezino je ostvarenje u ovom trenutku tek nešto izglednije
od, primjerice, gradnje, Pelješkog mosta.
Dakle, još je uvijek u kategoriji futura drugog.
Kad je riječ o turizmu, jasno, to je
jedna od stvari na kojoj Srbija može zavidjeti Hrvatskoj. No, zanimljivo je da je
u 2013. Srbiju posjetilo više od 53.000
hrvatskih turista, a lani i 20 posto više,
23
čime su hrvatski državljani dospjeli na
peto mjesto po broju noćenja u susjednoj
državi. U 2013. Hrvatsku je pak posjetilo
90.000 srpskih turista koji su ostvarili
426.000 noćenja. Pohvalno je što te brojke, u oba smjera, kontinuirano rastu. A da
će neki kreten dobiti napad agresivnosti
na “nepoćudnu” registarsku oznaku, to je
već stvar nacionalnog folklora, iako je ta
pojava, na svu sreću, u opadanju.
A što se tiče budućnosti... Hm,
možda bude baš ovakva: nad desnom
obalom Save uzdizat će se sjajni neboder visok nekih 200 metara, oko njega,
na milijun kvadrata, redaju se blještave
poslovno-stambene zgrade, parkovi,
šetnice, najveći shopping centar u ovom
dijelu Europe. Dakako, riječ je o projekciji
tzv. Beograda na vodi, projekta kojeg je
Srbija sklopila s Muhamedom Alabarom
iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji
je navodno spreman uložiti 3 do 4 milijarde dolara. Vjerujete? Budući da se i
u ovom slučaju spominju nekakvi “tajni
ugovori”, ne bi bilo čudno da sve ostane
na lijepim željama. Uostalom, zar nije sjajem američkog kapitala već nekoliko puta
trebala u punom sjaju konzumerističkog
kiča zablistati i splitska Riva, da bi se to
u međuvremenu potpuno zaboravilo. Do
nekog idućeg “povijesnog projekta”.
Ali, to je neka druga tema. Domoroci, perlice, sigurno ste već negdje
čuli tu priču.■
peta kolumna
Neposredna demokracija i
izvanredno stanje
Ljubitelji klišea u Hrvatskoj svakako mogu doći na svoje budući se sklopio
čitav niz (donekle i povezanih) događaja; ušančene demonstracije nečega
što se naziva “braniteljima”, neizvjesnosti o broju i razmještaju kolona na ‘dan
sjećanja’ u Vukovaru, predsjednički izbori i simbolička pucnjava koja im je
prethodila, rebalans budžeta te sve nove i loše ekonomske vijesti i sve teže
socijalne drame, pa moralna panika zbog najnovijeg abortiranog haškog
suđenja... sve stvari koje su dušu dale da se javnost prepusti izvanrednom
stanju i iščekivanju isto takvog izvanrednog rješenja
K
oliko god se činilo da su
u izvanrednom stanju izvanredna rješenja nužna
– i jedina primjerena, u
podlozi ekonomskih, socijalnih i političkih muka leže stvari koje
nisu nimalo, ili nisu dovoljno izvanredne.
One se tiču upravnog ustrojstva, spleta
političkih i ekonomskih utjecaja, mehanizama praktičke primjene propisa i njihove (dis)funkcionalnosti, kao i odnosa
snaga u kontroli svega toga. Nije ni lako
ni jednostavno sagledati što u svemu
tome uzrokuje stanje kakvo je ovo sada,
a isto se tako ni rješenja ne svode samo
na krupne poteze po kratkom postupku.
Rasplitanje mreže odnosa moći između
politike i privrede, čije se prožimanje
pojednostavnjeno naziva korupcijom; uspostavljanje odgovornosti i djelotvornosti
pravosuđa i uprave – to su samo neke od
krupnih zadaća koje znače će se, počne
li se možda jednog dana, bitne probleme
rješavati dosadno, rutinski, na koliko-toliko racionalan i kontroliran način.
No takvo je stanje za mnoge tako
udaljeno da ga je teško i zamisliti, a kamoli ozbiljno shvatiti, a ovako se ne može
još dugo. Kad se već ne vidi kako bi se
to promijenilo, težište se pomiče prema pitanju ‘aktera’, nosilaca političkog
djelovanja, a bude li sreće i donosilaca
kakvih korisnih rješenja. ‘Standardni’
Piše: SRĐAN DVORNIK
akteri političkog procesa već su notorno
diskreditirani i ‘potrošeni’. Prije no što se
parlamentarna demokracija i stigla konsolidirati, a nekmoli odlučno utjecati na
političku kulturu hrvatskog društva, njeni
su ključni akteri (partije), institucije (parlament, vlada, pa i pravosuđe), procedure (zakonodavstvo, izbori) i neformalni
posrednici javne kontrole (mediji) postali
predmet resantimana, presumpcije krivice (za sve vrsti korupcije) i masovne
sprdnje.
Onaj neslužbeni, ali također donekle
standardan dio demokratskog ansambla – znan pod širokom oznakom ‘civilno društvo’ – prateći svih ovih četvrt
stoljeća posrćući ‘razvoj’ hrvatske varijante demokracije i sam se diferencirao
i raslojio. Nakon prvih, čisto aktivističkih,
uvijek malobrojnih grupa koje su branile elementarne zasade civiliziranih
odnosa, postupno su se razvile dvoje
dominantne kategorije: Jednu čine profesionalizirane nedržavne (‘nevladine’
po lošem prevodu s engleskoga) organizacije koje preuzimaju ili nadopunjavaju
neke javne funkcije, ili čak i funkcije same
javnosti kao kritičke kontrole i korekcije
djelovanja vlasti. Druga su paradržavne,
po formalnom statusu udruge, u tijesnoj
sprezi s vlašću (kad je kontrolira HDZ) ili
katoličkom crkvom, nekad znane i kao
‘proizašle iz Domovinskog rata’, a sada
24
im se pridružio ansambl zagovornica
konzervativne nacionalne tradicije. Pored
ovih etabliranih, buja i mnoštvo uvijek
novih aktivističkih skupina i pokreta, koje
se – srećom – ne da zahvatiti nekom
općom tipologijom, ali se – nažalost – ne
da odrediti ni društvene promjene koje bi
njihovo djelovanje donijelo.
‘NAROD’ I REFERENDUM
Paradoksalno, ni od koje se od tih
grupacija – unatoč dubokim razlikama
u njihovom djelovanju, pa ni u njihovim
ograničenjima – ne može očekivati
preokret. To leži u prirodi stvari, budući
da – u kojoj ga god varijanti uzeli – ‘civilno društvo’ uvijek djeluje u odnosu na
postojeću strukturu. Bilo da je kritizira,
dopunjava, korigira, podržava, nastoji utjecati na nju... uvijek mu je točka
odnošenja moderna država ili neka njoj
srodna struktura. Sve tamo od Francuske
revolucije, građansko društvo sámo ne
stvara novu političku strukturu.
Može, međutim, na nju više ili manje
utjecati, ovisno o tome koliko oni aktivni,
organizirani dijelovi društva – koji su uvijek u manjini – mogu zadobiti i aktivirati
podršku onog preostalog, pasivnog i neorganiziranog dijela iliti ‘naroda’. Posljednjih se par godina kao sredstvo političkog
efektuiranja takve podrške sve češće pojavljuje referendum na osnovi građanske
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
inicijative. Premda je neke inicijative
(poput one o pristupanju NATO-u) omeo
visoki prag od 10% elektorata koji mora
podržati inicijativu da bi ona dovela do
referenduma, sindikalna inicijativa protiv izmjena Zakona o radu i građanskoklerikalna o ustavnoj definiciji braka uspjele su preći tu prepreku. Nedavno je u
tome uspjela i druga sindikalna inicijativa
(protiv ‘outsourcinga’) te zajednička inicijativa građanskih udruženja i sindikata
protiv ‘monetizacije’ autoputeva.
Uspjesi tih inicijativa pokazali su
usput kako je manjkava regulativa referenduma. Prvo, prag valjanosti odluke
odnosno većine koja je donosi. Pošto je
uoči referenduma o pristupanju EU, umjesto Tuđmanovog nemogućeg praga koji
je zahtijevao većinu svih birača (ne samo
glasača), zbrzano eliminiran ikakav prag
izlaznosti, omogućeno je da i malen dio
društva – samo ako je veći od protivne
strane – odluči o bitnim promjenama sistema. Drugo, nema dovoljne kontrole da
li referendumska odluka zadire i u one
osnove poretka bez kojih bi on izgubio
svojstvo demokracije i vladavine prava.
Ne samo što ustav Hrvatske ne sadrži
eksplicitne ‘osigurače’ tj. odredbe o nepromjenjivim temeljima, nego nema ni
proceduralnih mogućnosti da eventualno
pogođeni dio društva zatraži zaštitu od
Ustavnog suda. To se pokazalo prilikom
referenduma o braku, kada većina u Saboru nije htjela Ustavnom sudu postaviti
takvo pitanje, a nikome drugom nije priznata aktivna legitimacija za to.
Treća točka, o kojoj se nedavno
najžučljivije prepiralo, tiče se dakako
baze na kojoj se izračunava onih 10%
podrške inicijativi za referendum. Za
razliku od drugih dviju, tu problemi ne
nastaju samo zbog zakonskih odredbi o
samom referendumu, nego i zbog propisa o državljanstvu, prebivalištu i načinu
glasanja onih koji ne žive u zemlji. O tome
koliki je osnovni skup biračica i birača Hrvatske apodiktički se iznosi različite tvrdnje, jer se taj skup sastoji od triju dijelova:
onih koje zahvaća popis stanovništva kao
državljane i državljanke koji žive u zemlji,
onih koji također imaju prebivalište u Hrvatskoj, ali u njoj ne žive (primjerice ljudi
na ‘privremenom’ radu u inozemstvu),
i konačno onih koji niti žive u Hrvatskoj
niti u njoj imaju prijavljeno prebivalište,
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
ali im je zbog ‘krvnog’ sistema davanja
državljanstva svim pripadnicima ‘hrvatskog naroda’ pripalo pravo glasa (stvarna
ili takozvana dijaspora).
U svemu su tome dio muteži uklonile promjene i provođenje propisa o
prebivalištu, tako da se više ne može
lako ‘švercati’ i glasati i kao stanovnik Hrvatske i kao pripadnik ‘dijaspore’ u BiH.
Nejasnoću ipak i dalje stvara ustavna
formulacija: “Hrvatski sabor će raspisati referendum u skladu sa zakonom
ako to zatraži deset posto od ukupnog
broja birača u Republici Hrvatskoj” (čl.
87 po saborskoj verziji). Jesu li to birači
koji žive u Hrvatskoj, ili svi oni koji u njoj
imaju prebivalište, ili pak svi oni koji su
kao birači priznati u Hrvatskoj, ‘ma gdje
bili’? Logično bi bilo da se kao osnovni
skup uzme sve one koji imaju pravo glasati na referendumu, pa je za valjanost
inicijative nužno 10% od tog skupa, ali
citirana formulacija “birača u Republici
Hrvatskoj” mogla bi ipak značiti i nešto
uže. Tu je dilemu – odlukom od 10. 12.
2014., u povodu ‘obiteljaške’ inicijative
25
za referendum o mijenjanju izbornog sistema – presjekao Ustavni sud: “pod ‘ukupnim brojem birača u Republici Hrvatskoj’
u smislu članka 87. stavka 3. Ustava
ima se smatrati ukupan broj punoljetnih
hrvatskih državljana s prebivalištem u
Republici Hrvatskoj upisan u evidenciju
birača, kao dio registra birača, na dan
koji je određen za prvi dan prikupljanja
potpisa za raspisivanje referenduma (referentni dan), prema stanju na taj dan u
00:00 sati (referentni sat)” (istaknuo s.d.),
a taj je broj odgovarajućeg dana – 21. 9.
– iznosio 4.042.522 birača.
UVJETI DA NEPOSREDNO BUDE I
DEMOKRATSKO
Ono pak o čemu se uglavnom ne
raspravlja, nego se uzima da je referendum eo ipso neposredno demokratsko odlučivanje, ne tiče se samo procedure nego i sadržaja – suštinskih uvjeta
političke ili pravne odluke koju na referendumu neposredno donose članice i
članovi političke zajednice. Odluka velike
mase ljudi u jednom aktu vrlo je osebu-
intervju
jna stvar. Odluku u takvom obliku praktički
se može donijeti samo opredjeljivanjem
između prihvaćanja i odbijanja jasnog i
jednoznačnog prijedloga. Stoga je jasno da
valjanost referenduma, pored proceduralne
korektnosti, stoji ili pada na (ne)mogućnosti
jednoznačne interpretacije odluke. S tim u
Hrvatskoj imamo i konkretno iskustvo: U
proljeće 1991., potvrdan odgovor na pitanje
može li Hrvatska kao takva i takva stupiti u
savez s drugim republikama interpretiran je
kao odluka o osamostaljenju države; negativan odgovor na paralelno pitanje – ostaje li
Hrvatska u Jugoslaviji po prijedlogu Srbije i
Crne Gore – pretumačen je kao da ne ostaje
nikako.
To pokazuje da se, čak i mimo logike,
‘odluku’ može tumačenjem politički modificirati, samo ako se za to u postavljanju pitanja
ostavi dovoljno prostora. Taj se prostor,
očevidno, otvara višeznačnim, složenim, pa
– kao u navedenom hrvatskom primjeru – i
višestrukim formuliranjem pitanja. Reklo bi se
da je takve trikove barem jednostavno uočiti,
ali vidjeli smo da i to može glatko proći. Da bi
se došlo do pitanja koje biračicama i biračima
omogućuje odluku bez manipulacije, nužan
je prostor za javnu raspravu: i mogućnost
javnog komuniciranja i dovoljno vremena.
Zbog toga bi i zakonski trebalo osigurati da
od objave pitanja koje se kani ponuditi na
referendum do završetka prikupljanja potpisa
podrške inicijativi prođe dovoljno vremena,
unutar kojega se može i sudski osporiti valjanost pitanja kao nejasnoga, višeznačnoga
ili ustavno nedopustivoga. Također, kad i ako
inicijativa dobije dostatnu podršku i postane
punovažan zahtjev za održavanje referenduma, nužno je primjereno vrijeme – reda
veličine od barem pola godine do nekoliko
godina (ovisno težini predložene promjene)
– za stvarnu javnu raspravu o značaju i
mogućim posljedicama odluke. (Dakako,
uz moratorij odluka zakonodavne ili izvršne
vlasti o toj temi u međuvremenu.) Na taj bi
način birači i biračice mogli odlučiti bez kampanjskih pritisaka, poluinformacija i manipulacija, znajući što njihova odluka može donijeti.
Sve to što važi za referendum važilo bi i
za donošenje ustavnih i zakonskih propisa o
njemu samome – i glede cjelovite regulacije i
glede otvorene, obuhvatne i slobodne javne
debate. Upravo je stoga dobra rješenja teško
očekivati u dogledno vrijeme.■
MILE HORVAT, predsednik Kluba
saborskih zastupnika SDSS-a:
Vladi premijera
Milanovića postali smo
partner tek u drugoj
polovici mandata
Razgovarala: DRAGANA ZEČEVIĆ
G
ospodine Horvat, šta će
biti prioriteti SDSS-a u
ovogodišnjem radu kao
parlamentarne stranke i
koliko ste zadovoljni dosadašnjim
radom parlamenta i stranke koju
predstavljate? - Kao što je i počela s predsedničkim
izborima, čitava ova godina biće
obeležena određenim tenzijama i
političkim prepucavanjima između pozicije i opozicije, kako bi se što bolje
pozicionirali kod svojih birača, jer će
krajem godine biti održani parlamentarni izbori. Osim toga, za srpsku zajednicu i ostale manjinske zajednice
važan je mesec maj, kada će biti izbori za veća nacionalnih manjina. Mislim da su to nekakvi lajt motivi koji će
odrediti ukupnu političku atmosferu u
ovoj godini. Ko prati Sabor vidi da se
naš Klub zastupnika trudi da budemo
maksimalno aktivni i da učestvujemo
u svim raspravama, da kažemo stav
naše zajednice o svim aktuelnostima
u sklopu dnevnog reda i mislim da u
tome imamo priličnog uspeha. Javljaju nam se ljudi s odobravanjem, oni
koji prate Sabor i podržavaju nas u
takvom načinu rada. Zahvaljujući
podršci
SDSS-a
državnom budžetu, u jesenjem
delu zasedanja, odnosno krajem
prošle godine, uspeli ste se izboriti
za neke stvari koje su veoma važne
26
za srpsku zajednicu?!
- Mi smo podržali budžet jer se nismo hteli da dovedemo u situaciju
da pripadnici nacionalnih manjina,
a posebno srpske zajednice, budu
ti koji će rušiti budžet, a samim tim
neprihvaćanje budžeta bi impliciralo
vanredne parlamentarne izbore. Mi
smo seli s predstavnicima SDP-a i
dogovorili podršku budžetu i nekakvoj
narednoj politici za godinu dana jer
smo se našli u određenim programskim, dodirnim tačkama i opredeljenjima. Zauzvrat bila je prilika, pa smo u
budžetu pozicionirali određena sredstva koja su bila potrebna da bi se
poboljšao život naše zajednice. Govorimo o neodređenim sredstvima,
preko Državnog ureda za stambeno
zbrinjavanje, da se završi postupak
koji je započet, obnova kuća i stambeno zbrinjavanje. I dalje imamo
problem s elektrifikacijom, što moramo rešiti s HEP-om kao glavnim
investitorom. Dobili smo znatna
sredstva u budžetu za obrazovanje,
odnosno za štampanje udžbenika na
jeziku i pismu nacionalnih manjina i
za sufinansiranje određenih programa iz obrazovanja po posebnim metodama. To su tzv. letnje-zimske škole
koje pohađaju naša deca. Dobili smo
i dodatna sredstva za kvalitetniji rad
vrtića na manjinskom jeziku i pismu. Šta očekujete od novoizabrane
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
predsednice Kolinde Grabar-Kitarović,
vezano za položaj srpske zajednice u
Hrvatskoj, ali i odnose dve države? - Hrvatska ima novu predsednicu.
Očekujemo da bude predsednica u pravom smislu te reči, da poštuje vrednosti
demokratskog društva i položaj nacionalnih manjina, da poštuje položaj srpske
nacionalne manjine i kroz Ustavni zakon
o pravima nacionalnih manjina i kroz
određene životne situacije, koje se svakodnevno dešavaju. Naravno da nam nije
dobro došla njena izjava o političkim Hrvatima, odnosno teza da su i Srbi iz Hrvatske
za nju Hrvati. Mislim da kako bude sticala
određena iskustva na toj novoj funkciji da
će onda imati i malo drugačiji odnos prema toj problematici i s puno više iskustva
davati takve izjave.
Šta danas vidite kao najveći problem,
kada je reč o položaju Srba u Hrvatskoj?
- Ako izuzmemo određene ekstremne situacije, kad dolazi do eskalacije određenih
recidiva, nacionalističkih sadržaja, poruka
itd., na sportskim takmičenjima i slično,
ako izuzmemo govor mržnje koji se povremeno pojavljuje u medijima i na portalima, što je nedopustivo, srpska zajednica
deli sudbinu većinskog naroda. Svedoci
smo nezadovoljstva mladih ljudi životom
u Hrvatskoj, odlaska velikoj broja mladih
i obrazovanih ljudi u inostranstvo, problema nezaposlenosti ... Naravno da se i
određeno finansijsko stanje u državnom
budžetu reflektuje na ukupan standard
naših lokalnih samouprava tj. opština.
Činjenica je da su naše opštine nukleus
života manjinske zajednice, da ih treba
održavati na ovom nivou, čak i povećavati
kvalitet života u opštinama s većinskim srpskim stanovništvom. Međutim, činjenica je
da su budžetska sredstva sve manja i da
je faktor štednje taj koji prilično zaustavlja
rast lokalnih samouprava. To se onda reflektuje i na ukupan standard i život ljudi u
tim opštinama i gradovima. Naš je zadatak
da pokušamo iz državnog budžeta u ovoj
godini, preko Ministarstva regionalnog
razvoja, kapitalizovati što više projekata
iz regionalnog razvoja za naše opštine,
da pokušamo iz Fonda za zaštitu okoliša
izvući što više sredstava koja su nam na
raspolaganju, za određene projekte u tim
opštinama... Kroz angažman preko tih
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
Najveći značaj
mirne reintegracije
je što su sačuvani ljudi i
njihova imovina, a koji su
se do sada već pomalo
integrisali u život društva
ove države... 27
intervju: MILE HORVAT
projekata za očekivati je da će se radno
angažovati određen broj stanovnika u tim
sredinama. Žrtve porodica, ali i srpsku zajednicu
uznemirila je odluka Ustavnog suda o
ukidanju pravomoćne presude ratnom
zločincu Branimiru Glavašu. S druge
strane, desetorica Srba iz Trpinje kod
Vukovara nepravomoćno su osuđena
za ratni zločin 1991. na ukupno 139
godina robije. Kako to komentarišete?
- Vrlo teško smo primili izricanje enormno visokih kaznih za naše sunarodnike
iz Trpinje. To je nonsens jer u pravnoj
teoriji nisu zapamćene tako visoke, drakonske kazne koje su njima dosuđene. S
druge strane, imamo nekakav disbalans
pravnog sistema gde se poništava
presuda i vraća na ponovno suđenje,
čoveku koji je osumnjičen, osuđen i
odležao pola kazne za ratne zločine u
Osijeku. Još je poražavajuća činjenica
da se ta oslobađajuća presuda donosila
u neuobičajeno vreme za rad Ustavnog
suda, a to je 7., 8., 9. i 10. januar, da se
očito radilo po nekakvom nalogu, to je
jasna stvar. Sve to skupa baca dodatnu
sumnju na kvalitet rada Ustavnog suda. Nedavno se navršilo 17 godina od
mirne reintegracije istočne Slavonije,
Baranje i zapadnog Srema u ustavnopravni poredak RH. Šta je ovdašnjim
Srbima donela mirna reintegracija, iz
današnje perspektive, odnosno koji
su njeni efekti na sadašnje stanje i
položaj srpske zajednice? - Mirna reintegracija je najveći kapital na
ovim prostorima jer je sačuvala ljude da
ostanu na ovom području, za razliku od
prostora s kojih su Srbi u vojnim akcijama
“Bljesak” i “Oluja” praktično proterani. Ti
prostori su sada prazni. Istini za volju, to
ne može biti sreća državi i kapital jer na te
prazne prostore ili se niko nije vratio ili su
došli ljudi koji se nisu saživeli s tim podnebljem i koji ne mogu dati onaj kvalitet
javnog života koji bi dali pripadnici srpske zajednice, da su ostali tamo gde su
rođeni. Mi smo u istočnoj Slavoniji imali
sreće pa su pametni ljudi proveli mirnu integraciju i sačuvana je supstanca našeg
naroda. Već imamo stasalu neku drugu
generaciju naše omladine, koja se obrazuje, nastoji vratiti i s tim visokim diplo-
mama živeti i početi rad ponovo ovde u
Hrvatskoj, što nam daje nekakvu nadu
da će se taj naš broj i povećati i da će,
u krajnjem slučaju, taj broj ljudi na ovom
prostoru i ostati. To je suštinski najveći
kapital mirne reintegracije. Sačuvani su
ljudi i njihova imovina i ljudi su se, na
neki način, već pomalo i integrisali u život
društva ove države. Izmene Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi otvaraju
mogućnost da se napokon registruju
škole na srpskom jeziku i ćiriličnom
pismu. Šta očekujete u tom pravcu,
ali i vezano za odluku Ustavnog suda,
o uvođenju dvojezičnosti, odnosno
ravnopravne upotrebe srpskog jezika
i pisma na području grada Vukovara?
- Projekat registracije škola na manjinskom jeziku i pismu u istočnoj Slavoniji i
Baranji je 20 godina bio imperativ SDSSa. Konačno smo to na neki način uspeli
rešiti kroz ove izmene zakona, gde je ostavljena zakonska mogućnosti da se na
onim prostorima i u onim zajednicama,
gde se donese takva politička odluka i
Opštinsko veće donese odluku da želi biti
osnivač takvih škola, da se to osnivačko
pravo mora sa županije preneti na
opštinu. To za nadležnu opštinu znači i
obavezu da u skladu s osnivačkim pravom usaglasi i uredi svoje akte, da usaglasi i pripremi svoj budžet za te nove
troškove, ali ono što su mogućnosti je
to da onda kompletan Školski odbor
određuje osnivač tj. opština, da direktora
određuje osnivač i naravno mogućnost
da se te škole registruju na srpskom jeziku i pismu, kao manjinske škole, što su
dosadašnji osnivači Vukovarsko-sremska i Osječko-baranjska županija izbegavali da urade. Mi smo ovim izmenama
zakona otvorili prostor da naše opštine
svojim političkim odlukama, odlukama
svojih Veća, postanu osnivači manjinskih škola i da ubuduće uređuju način i
vode život u tim školama. Bitno je reći da
će sredstva za rad škola sada biti transferisana iz države, ne više županijama,
nego opštinama kao novim osnivačima.
Tako da opštine ne bi trebale imati novi
udar na svoje budžete. Vezano za uvođenje dvojezičnosti u
Vukovaru?!
28
- Očito se čeka istek moratorijuma od
godinu dana jer to je, nažalost, odluka
Ustavnog suda koju neću komentarisati,
iako je vrlo diskutabilna, gde će iza toga
opet morati sesti lokalna samouprava,
predstavnici grada i manjinskog veća i
dogovoriti se oko tog pitanja. Videćemo
kako će to završiti, da li će proći u skladu
s odlukom Ustavnog suda ili će se opet
ispolitizovati. Bojim se da će to pitanje
ponovo biti politički poligon za dizanje
tenzija jer će se poklopiti s novim parlamentarnim izborima i to će opet biti razlog
i metoda da se raspravlja u negativnom,
ostrašćenom konteksu o tom našem, elementarnom manjinskom pravu, ali i prilika
da se desnica homogenizuje pred nove
parlamentarne izbore, na temi ćirilice u
Vukovaru. Na to treba biti spreman!
Navršilo se tri godine Vlade premijera
Zorana Milanovića. Hoće li SDSS i
dalje podržavati ovu Vladu, koja očito
nije ispunila očekivanja?
- Mi ćemo ovu Vladu podržavati, koliko se
budemo našli u određenim programskim
stvarima. Ovo je poslednja godina mandata. Mislim da u ovom trenutku nikom
nije u interesu da isprovocira prevremene
parlamentarne izbore, par meseci pre
redovnih, a pre isteka redovnog mandata. Budžet je usvojen, a kroz njega
je praktično bila definisana i politika do
kraja godine. Mi smo svoju poziciju o tom
budžetu rekli, o čemu smo prethodno
razgovarali. Mogla je biti i bolja, ali ne
možemo biti nezadovoljni. Mislim da će
Vlada ovaj mandat izvući do kraja. Idemo
u parlamentarne izbore. Šta će biti posle
toga, o tome ćemo razgovarati nakon izbora. Šta
zamerate
Milanovića?
Vladi
premijera
- Činjenicu da smo tek u drugoj polovini
mandata dobili priliku da na pravi način
aktikulišemo svoje probleme i to što su
nam partneri postali tek u drugoj polovini
mandata, a po pojedinim ministarstvima
tromost aparata. Vrlo teško je doći do
određenih ministara i njihovih zamenika. To je problem koji osećaju i ostale
manjine, ne samo mi. Ta komunikacija s
izvršnom vlašću bi trebala biti puno bolja,
pa bi verovatno onda i utisak o kvalitetu
rada ove Vlade bio puno bolji. ■
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
urbana lobotomija
TUĐMAN U HALJINI
Na moje veliko razočaranje, Kolinda Grabar Kitarović pognula je glavu pred
Tomislavom Karamarkom, i tako propustila priliku da HDZ dovede na vrata
pozitivnih promjena i napretka, prihvaćanja građanskih vrijednosti, te otklona od konzervativizma i zadrtog nacionalizma...
P
Piše:
DUNJA
NOVOSEL
objeda Kolinde Grabar
Kitarović
na
predsjedničkim izborima nije doista nikakvo iznenađenje,
i moram priznati da su mi jako
čudni sad oni koji se tu nešto
ibrete. Riječ je svakako ili o velikim naivcima, ili o ljudima koji
uopće ne prate političku scenu
u Hrvatskoj, i njihova se sva
saznanja i komentari svode na
puko „ova kriza je stvarno pogubna, a vlast je loša“, bez obzira na to tko bio na vlasti. Još je
više zabrinjavajuća činjenica da
najveći broj ovih političkih ignoranata čine upravo mladi ljudi.
Kako su nedavno provedena
istraživanja i ankete pokazali,
vrlo velik broj mladih ne zna se
prema vlastitim orijentirima ni
pozicionirati na ljestvici od lijeva prema desno, a kamoli još
da ima kakvu političku misao
ili da zastupa određeni stav. A
kako je velika većina tih ignoranata, ako uopće i smatra nužnim
izvršiti svoju građansku dužnost
i izaći na izbore, spremna bez
imalo
promišljanja
prihvatiti
one spoznaje što im se u pet
do dvanaest lijepo upakirane u
široki osmijeh serviraju, i kako
je usput glasovita i mnogobrojna
hrvatska dijaspora spremna bezrezervno podržati svakog kandidata što ga iznjedri HDZ, i radije
bi kruha ostala gladna nego da
joj se oduzme ovo pravo, pobjeda Kolinde Grabar Kitarović,
što god tko mislio o tome, bila
je jedna posve bjelodana i
očekivana stvar. Unatoč tome što
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
mi je već od početka kampanje
bilo jasno tko će na kraju slaviti,
nisam samo slegla ramenima
uz pomisao „sve je unaprijed
odlučeno“, već sam oba puta
po kijametu išla glasati za predsjednika Josipovića, kojeg i
sad još zovem predsjednikom
Josipovićem jer mi ta sintagma
jednostavno prirodno zvuči, i
za koga sam uvjerena da je ubjedljivo najdostojniji predstavnik
kog je mlada Hrvatska ikad imala, ali da će Hrvatska ostarjeti
dok dočeka da bude dostojna
takvog predsjednika.
Iako znam kako hrvatska
većina (mada, ispalo je konkretno, ako ne računamo ove dijasporske junačine, točno polovina)
diše i razmišlja, to još uvijek ne
znači da ću odustati od svoga
prava, zanemariti svoje dužnosti
i stišati glas, činilo to razliku
ili ne. Jer ne djelovati uopće,
opravdavajući se činjenicom da
to ne čini nikakvu razliku, vodi
u obamrlost i letargiju, od čega
samo korak vodi do posvemašnje
apatije.
I dok me pobjeda Kolinde
Grabar Kitarović nije nimalo
iznenadila, jedine sam dvojbe
imala oko toga tko će se za vrijeme trajanja kampanje i skupljanja poena kod birača kome
prilagoditi, predsjednička kandidatkinja šefu stranke, ili obrnuto. Na moje veliko razočaranje,
Kolinda Grabar Kitarović pognula je glavu pred Tomislavom
Karamarkom, i tako propustila
priliku da HDZ dovede na vrata
29
pozitivnih promjena i napretka,
prihvaćanja građanskih vrijednosti, te otklona od konzervativizma i zadrtog nacionalizma.
Jesam li joj ja, neopravdano,
pripisivala preveliku moć? Još
negdje krajem proljeća, kad ju je
HDZ-ov stranački vrh proglasio
svojom izbornom kandidatkinjom, zaintrigirala me pomisao (o
čemu sam i pisala u nekom prethodnom broju Identiteta) da bi
Kolinda Grabar Kitarović mogla
uvesti neke pozitivne promjene
u strujanjima ove stranke, jer
sam je u njezinu dotadašnjem
političkom djelovanju upoznala
kao osobu realnih i umjerenih
stavova, vrlo naprednih u odnosu na one koje javno ispoljava
stranka kojoj je već godinama
vjerna, te kao javnu ličnost nesklonu ekscesima i diskutabilnim
izjavama na rubu političke nekorektnosti. Međutim, kako je
neslužbena kampanja odmicala,
a započela je, što da se lažemo,
još početkom ljeta na turi Lijepom našom, tako je postajalo
očitije da se Kolinda poslušno
pokorila pred vizijom i naputcima Tomislava Karamarka, te se
predstavljajući Ženu iz Naroda,
Majku,
Hrvaticu,
Katolkinju,
Čeličnu Lady „a la Croate“,
Tatinog Sina i još svašta nešto na
što se taj neuki narod što joj se
baca oko vrata i ljubi joj obraze
loži (e, tu je stvarno žalim.
Uopće ne kontam taj mentalni sklop koji ti dozvoljava da
balaviš po licu sasvim nepoznate ljude koji ti ničim nisu dali
urbana lobotomija
To da je plesala po tuđim pravilima pokazuje i činjenica da je nakon proglašenja njene
pobjede na izborima, umjesto nove predsjednice govor održao Tomislav Karamarko...
do znanja da ih to veseli, samo zato jer
ih u svojoj kukavnosti smatraš mesijom i jer viču „Ne damo našu Hrrrrrrvatskuuu!!), svakim danom korak po korak
odmicala od onoga što je u stvari bila, i
postajala prototip Karamarkovih najviših
idela pretočenih u jedan ljudski lik. Lik
koji bi, naravno, volio biti on sam, ali je
svjestan činjenice da je previše omražen
u javnosti, čak i među desnicom, a i toga
da je Kolinda puno okuugodnija i milija.
Teško mi se sjetiti da sam ikad vidjela da
se netko iz naroda propinje na prste i ljubi
Karamarkove obraze.
Tako se veliki šef HDZ-a odlučio
okoristiti pozitivnim imidžem koji je imala
ova političarka što je gradila (uspješno,
mora se priznati) međunarodnu karijeru, ali je prekrojiti ipak prema svojim
aršinima kako bi bilo jasno što prezentira,
kako bi postala prepoznati brend HDZ-a,
nešto kao slogan „Birajmo Hrvatsko!“ Koliko su preplavili cijelu zemlju sa džambo
plakatima (a kriza je i nema se para) na
kojima sa lica buduće predsjednice zrači
patriotizam i odanost pravim vrijednosti-
ma, toliko me čudi da mini-verziju tog istog nisu polijepili recimo na teglice ajvara
ili marmelade, kako bi zaista prodrijeli u
svako hrvatsko kućanstvo.
Kolinda Grabar Kitarović u posljednjih je nekoliko mjeseci otkako je zamrznula svoj status u NATO-u, a posebice
tokom decembra prošle godine i početka
januara, za vrijeme trajanja službene
kampanje, u potpunosti promijenila svoje
ponašanje i javni nastup, od onog starog
zadržavši samo široki osmijeh kojim
prekriva čitav dijapazon stvarnih emocija,
od ushićenosti preko nervoze do bijesa,
i onaj empatični nastup u kom se do
ruba suza sažali i lamentira nad, redom:
našim braniteljima, našom djecom koja
si ne mogu priuštiti užinu u školi, našim
deložiranim obiteljima, našim Hrvatima
u Bosni i Hercegovini, našim radnicima
u propalim firmama, našim samohranim
majkama i ostalim našim. Pritom svakog
iole trezvenog građanina Republike Hrvatske, iliti Hrvata, kako bi predsjednica
rekla, bode u oči činjenica da je za većinu
problema ovdje nabrojanih naših kriva up30
ravo politika i kriminalno djelovanje HDZa (potvrđeno sudskom presudom), koji su
nagrtali sebi u džepove i kola i stanove i
vile i umjetnine, a da bi oni mogli nagrtati,
mnogi su obični ljudi trebali ostati praznih
džepova i golih zidova među kojima obitavaju, ako uopće i njih imaju. I pritom je
najjači argument kojom se ova kriminalna organizacija probijala među tim istim
narodom koji je popljačkala, pljuvanje po
nesposobnoj vladi Zorana Milanovića,
„najgoroj otkako je Hrvatske i Hrvata“.
Iako ja ni najmanje ne simpatiziram ni
aktualnu vladu ni Zorana Milanovića,
štoviše, smatram ih disfunkcionalnima,
a ovog potonjeg nepromišljenim i neotesanim, ovaj me HDZ-ovski argument
jako iritira iz tri razloga: 1) Predsjednik Josipović nema apsolutno nikakve
veze s nastupima i djelovanjem Zorana
Milanovića (za razliku od političke simbioze Kitarović-Karamarko). 2) Brate, ako
vam je jedini argument: oni ne valjaju,
mi valjamo, onda ste ordinarni bijednici
koji zavređuju jedino da se čovjeku od
njih smuči; i 3) Koliko god aktualna vlast
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
bila mlitava i bez kompasa, teško će oni
čuda stvoriti i u pet godina revitalizirati do
balčaka pokradenu zemlju koju ste joj ostavili u emanet. Kako moj babo vazda voli
govoriti, od govana se pita ne pravi.
Uz suze za našu sirotinju i bogalje,
pokazala je predsjednica da osim te
meke, tople ljudske strane, ima i onu borbenu, odlučnu, ali nju je pokazivala na
sigurnom terenu, u svom taboru, na velikim stranačkim skupovima HDZ-a, gdje
se iz graciozne i otmjene ljepotice poput
Transformera prometnula u Vođu i Generala, gdje bi zagrmila s pozornice, gdje
bi udarila šakom, gdje bi svaku svoju riječ
popratila energičnim zamahom jedne
ili obiju ruku, gdje je, doduše u mlađoj i
ljepuškastijoj varijanti budila asocijacije
na prvog predsjednika sviju Hrvata, generala i pjesnika Franju Tuđmana. I ta je
transformacija bila dio brižljivo planiranog
Karamarkovog projekta zvanog „Povratak na Tuđmanovu crtu“, izvlačenja zadnjeg asa iz rukava koji će HDZ-ovo jato
zadržati na okupu, pred opasnostima raslojavanja i raspršivanja među sve brojnijim desnim strujama.
Mada, ovaj novousvojeni stav samo
nagrđuje Kolindin raniji imidž, djeluje na
njoj nezgrapno i izvještačeno i stoji joj
k’o piletu samar. Iako je bila ključni akter za ostvarenje ovog projekta, to da
je plesala po tuđim pravilima pokazuje i
činjenica da je nakon proglašenja njene
pobjede na izborima, umjesto nove hrvatske predsjednice govor održao Tomislav
Karamarko, i još u njemu najavio kako
će novoizabrana predsjednica dobro
surađivati s NOVOM vladom! Jest da
su mu u sveopćem veselju malo narasla krila, ali ovo već zvuči kao najava
državnog udara. I sad imamo jednu apsurdnu, ali na mahove vrlo zabavnu situaciju: Kolinda je postala predsjednicom
države, Tomislav Karamarko se u funkciji
predsjednika obraća naciji, a okupljena i
razdragana raja u Hypo-centru skandira:
Franjo! Franjo! U onom momentu, bez
promišljanja o dalekosežnim posljedicama koje će ovo užasno i dijabolično
ozračje tek proizvesti u Hrvatskoj, meni
je to bilo odlično!
Pa ipak, pošto mi Kolinda Grabar
Kitarović nije djelovala prirodno i uživljeno
u onim svojim nastupima kad maše rukama i grmi u mikrofon, već više kao
srednjoškolka koja na Lidranu nastupa s
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
dobro naučenim tekstom, ali okuražena
prvim pljeskom već razmišlja o planovima
za vikend, tako sam i ja sklona mišljenju
da je ona usvojila ovu ulogu kao nužno
zlo za ostvarenje osobnih ciljeva. Nakon
što se godinama uspješno penjala stepenicu po stepenicu te ostvarila inozemni
uspjeh u karijeri, kao umjerena konzervativka i deklarirani domoljub u određenim
se godinama odlučuje vratiti u domovinu,
ali ni manje ni više nego na sam njen
vrh, na mjesto predsjednice Republike,
što će biti kruna njezine karijere. Iako će
mnogi primijetiti da pozicija predsjednika
zapravo ne pruža mnogo stvarnih ovlasti,
treba uzeti u obzir da je za ovakav profil
političara, nekoga tko je bio u diplomaciji
i direktno uključen u rad međunarodnih
organizacija gdje je stjecao brojne kontakte, ova pozicija kao krojena po mjeri.
To je počasno i gospodsko mjesto za
koje su ponajvažniji lijepi maniri i pravila
ophođenja. Na stvarne ovlasti i mjesto
premijera pretendira, po dogovoru Tomislav Karamarko.
Obzirom na ova gore spomenuta
pravila lijepog ophođenja i javni nastup,
koja joj ranije nisu bila strani, nadam se
da će Kolinda Grabar Kitarović nakon
inauguracije odbaciti one nespretne i
dozlaboga smiješne šablone koje joj je
nametnuo Karamarko, jer lako za nas,
njezine Hrvate, ali svijet bi se mogao naći
začuđen. Da je vide kako udara šakom
po govornici, mogli bi pomisliti da se u
toj maloj državici uspostavlja diktatorski
režim! A još nisu ni vidjeli Karamarka.
Unatoč tome, sve evropske novine izvijestile su nakon Kolindine pobjede, da
je Hrvatska napravila zaokret u devedesete. Čak i oni vide, a ne znaju, da
su devedesete san iz kojih se ovaj region nikada neće probuditi. Mada, nova
predsjednica silno ne voli izraz region,
jer smatra da se time uspješna i bogata, proeuropski orijentirana Hrvatska
izjednačava s onom gnjileži na istoku,
gdje su još jučer stajali u redovima za
jogurt i hleb, i gdje vlada običajno pravo i
krvna osveta. Ako se Hrvatska već treba
subordinirati nekom višem geografskom
pojmu ili državnom savezu, onda je treba
istaknuti kao punopravnu članicu Evropske unije i NATO saveza.
No predsjednica neće ni tu stati, već
će zagrmiti da će Hrvatska biti najbogatija članica Unije! No ni ovaj joj lapsus ne
31
smijemo zamjeriti, treba imati na umu da
je bila u stanju posvemašnje euforije, kad
je, uz manje ili veće ustupke i prilagodbe ostvarila svoj san, a ljudi bi u takvom
stanju obećali svašta, uvjereni da im je
sada samo nebo granica. Ljudski je dakle
da se nova hrvatska predsjednica osjeća
moćnom poput Herkulesa i da Hrvatima
i Hrvaticama nudi idiličnu zemlju ponad
kojom sja sunce od zlata, i lebde oblačci
od tučenih bjelanjaka. Jer sreća sretnog
čovjeka nema granica i on bi je rado podijelio sa svima, da je umnoži! Sretni su
ljudi širokogrudni i meka srca, zato, ne
strepite ljudi od povratka u mračne devedesete. Sve da onaj Karamarko i dođe
na vlast i započne javni linč Srba, pedera, ateista i loših Hrvata što će izazvati
sveopće bezumlje, imamo predsjednicu
svih Hrvata da nas štiti, stane mu na crtu i
kaže: „Ne, Tomo, nismo se tako dogovorili!“ Jer, čovjek je čovjeku vuk, ali Srbin je
Kolindi Hrvat, i ona tu neće praviti nikakvu razliku. Na javne napade što je Srbe
prozvala Hrvatima i tako ih jezikom pokorila i lišila prava na nacionalni identitet,
nova se predsjednica ogradila riječima
kako „Zdravo domoljublje nije prijetnja.“ i
kako su se „mnogi Hrvati u prethodnom
razdoblju osjećali poniženima“, pa im je
to dužna nekako kompenzirati. Tako da,
Srbi, jebo vas, stišajte se malo, ne gurajte se uvijek svugdje prvi, ljudima nije
bilo lako kad su morali zatomiti nacionalnu euforiju! Mene jedino muči što se
ovim predsjedničinim riječima narušava
projekt „Povratak Franjinoj crti“, jer nisam sigurna kako bi naš priznati general
i neshvaćeni pjesnik otrpio ovo stavljanje
Hrvata i Srba pod isti nazivnik, makar
Srbi bili i subordiniran pojam jer nisu
samo Srbi Hrvati, nego su I Srbi Hrvati.
Naša zastupnica u Evropskom parlamentu Ruža Tomašić ipak je stala uz
bok predsjednici s izjavom kako bi se u
Hrvatskoj trebale raspustiti nacionalne
stranke, te bi se njihovi funkcioneri i
članovi trebali uključiti u rad NORMALNIH stranaka, jer ma što oni po nacionalnosti bili, ipak smo svi politički Hrvati.
Pođemo li od ovih stavova i pojašnjenja,
ne treba nas čuditi što ružno sanjamo
devedesete već dvadeset pet godina, što
se prepucavamo i grizemo, što smo jalni
i strastveno se mrzimo. U našem, hrvatskom, narodu lijepo kažu: Tko će koga,
ako ne svoj svoga.■
znameniti Srbi u Hrvatskoj: BRANKO GAVELLA
PRVI POTPUNI REŽISER
U radu s glumcima Gavella je postupao despotski. Glumce je disciplinirano
vodio do neke vrste kontrolirane ekstaze, pri čemu se glumac morao odreći
svakog suvišnog pokreta...
P
Piše:
RENATO
ĐURĐEVIĆ
rema
porodičnoj
predaji Gavelle su
porijeklom iz sela
Gabelići kraj Gabele
u
južnoj
Hercegovini. Početkom pretprošlog
stoljeća preselili su se u Srijem.
Ondje je u Srijemskoj Mitrovici
rođen Đuro, Brankov djed. U
Pančevu će on završiti trgovačku
školu, a u Zagrebu na Harmici,
današnjem Trgu bana Jelačića
otvorit će trgovinu.
Postoji stara fotografija sjevernog dijela Trga s kućom broj
6, ondje gdje se danas nalazi
prolaz prema tržnici. Bila je to
bidermajerska jednokatnica s
mansardom, trgovinom i izlogom
u prizemlju nad kojim je stajala
firma Gavella. Branku je ta fotografija bila naročito draga, kao
svjedočanstvo da je on u već
trećoj generaciji pripadao gradu,
o kojemu je u mnogim svojim
člancima dao lucidna i britka
zapažanja. Njegov djed Đuro
smatran je jednim od zagrebačkih
patricija i dobročinitelja. Izabran
je za gradskog zastupnika, bio je
član i odbornik raznih privrednih i
humanitarnih ustanova te mecena. Kad su za Vatroslava Lisinskog prikupljani prilozi da mu se
omogući studiranje u Pragu, i
Đuro se obavezao da će tri godine davati redovni dobrovoljni
prilog. Đuro je uzdigao Gavelle
u poštovanu i materijalno osiguranu porodicu, nakon čega je slijedilo osiromašenje da bi u trećoj
generaciji zasjao Brankov genij.
Nakon Đurine smrti trgovinu su preuzeli njegovi sinovi
Nikola i Đuro mlađi, Brankov
otac. Oni su srušili staru kuću i
izgradili novu dvokatnicu. U njoj
su do 1891. vodili trgovinu, a naslijedili su i veliki posjed s vinogradom na Sv. Duhu, na mjestu
gdje je danas istoimena bolnica. Nikola je trgovački posao
zamijenio sudačkim, a Brankov
otac Đuro mlađi povremeno se
bavio posredničkim trgovačkim
poslovima. Oženio se Olgom iz
porodice Musulin koji su kao i
Gavelle revno podupirali kulturne
akcije i ustanove što se tada smatralo uobičajenim ponašanjem
građanskih patriota.
Branko se rodio na ljeto 1885. Već je kao dječak
posjećivao staro kazalište, a kad
je otvoreno Hrvatsko narodno
kazalište, porodica Gavella se
pretplaćuje na ložu broj četiri
mezanin desno i plaća godišnje
128 forinti. Branko je tada gimnazijalac i sve je češći posjetilac
kazališta. Upoznaje ostvarenja
utemeljitelja hrvatskog glumišta
Stjepana Miletića i njegovih nasljednika. Prije negoli je završio
maturu na klasičnoj gimnaziji i
pošao na studije na Filozofski
fakultet u Beč, Branko je upravo kod Miletića imao teatarski
debi. Bio je statist u posljednjoj
predstavi velikog režisera ne
sluteći tada da će postati čovjek
kazališta. U Beču je Branko dok32
torirao na čistoj filozofiji s temom
“Spoznajno teoretsko značenje
suda” koja je “prihvaćena jednoglasno”, a to je tada bila formula za najvišu ocjenu. Gavella je
tako doktorirao na istom fakultetu kao i Miletić samo 15 godina
poslije. Obojica su bila neodoljivo
privučena bečkim Dvorskim
kazalištem - Burgtheater, jednim od najcjenjenijih pozornica
svijeta. S druge strane, Branko
je posjećivao i mala kazališta u
bečkim predgrađima i promatrao kako običan puk reagira na
burleske i melodrame. Tako je
stekao uvid u najšarolikiju selekciju tradicionalnog i suvremenog
svjetskog repertoara, a stekao je
i solidnu spremu za zvanje dramaturga. Istodobno je uz repertoar
stjecao i znanje o režiji. Branko
zapravo nije nikada učio režiju,
niti je praksom mogao steći rutinska iskustva kakva su danas na
dohvat studentima.
Zato je od velike važnosti
za Branka, kao i za zagrebačku
dramu bio dolazak Ive Raića,
režisera i glumca. On je također
bio apsolvent Miletićeve škole,
usavršavao se u Beču, a radio
u kazalištima u Berlinu, Hamburgu i Pragu. Došavši 1909.
u Zagreb donio je sa sobom
iskustva evropskih teatarskih inovacija. Na njegovim je predstavama Gavella mogao spoznati
stvaralaštvo redatelja, ponajprije
na psihološkom produbljivanju
likova, kultiviranom jezičnom
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
33
znameniti Srbi u Hrvatskoj: BRANKO GAVELLA
izričaju u glumi, kreativnom rješavanju
scenskoga prostora i radu s glumcem
radi stvaranja snažnog dojma i profinjene
atmosfere u režiji. Premda će on usvajati mnoga Raićeva inovativna interpretativna rješenja, Gavella je još ipak samo
mladi vježbenik Sveučilišne biblioteke
koji se o Raićevim zahvatima u režiji
može oduševljavati samo u kazališnim
kritikama koje Gavella počinje pisati za
zagrebački njemački dnevnik “Agramer
Tagblatt”.
Godine 1913. Gavella je prvi put stupio na pozornicu kao predavač o Pierre
Carletu de Marivauxu, francuskom komediografu i romanopiscu, a godinu poslije
s nepunih 30 godina, prvi je put režirao i
to Schillerovu “Mesinsku nevjestu” u Hrvatskom narodnom kazalištu. Idućih 48
godina je ostvario gotovo 300 režiserskih
opusa, ponajprije u južnoslavenskim i
čehoslovačkim gradovima. Od tih Gavellinih režija 60 posto se odnosi na dramski, a 40 posto na muzički teatar. Operni
je režiser ponajviše bio u Pragu, Bratislavi i Brnu. Od dramskih realizacija više od
polovice pripadaju djelima pisaca jugoslavenskih književnosti od kojih 85 posto
čini hrvatska drama.
Gavella je u jugoslavenskim relacijama bio doista potpuni režiser: literat,
filozof, esteta, muzičar, scenograf, kulturni historičar, kritičar i umjetnik. Bio je i prvi
kazališni režiser Krležinih drama. Kad je
režirao, suštinu predstave je tražio u isticanju velikog motiva, glavne misli koja
čini jezgru drame na sceni. Odbacivao
je anegdotizam i pipkanje po površini.
U radu s glumcima Gavella je postupao
despotski. Glumce je disciplinirano vodio
do neke vrste kontrolirane ekstaze, pri
čemu se glumac morao odreći svakog
suvišnog pokreta. Budući da je radio s
glumcima različitih intelektualnih razina,
često se služio svojevrsnim psihološkim
šokovima kojima je glumca zbunio, uzbudio i onda njegovo uzbuđenje usmjeravao u zajedničke vizije. Iako je
istančano pristupao režiji on će jednom
prilikom lakonski objasniti kredo svoga
rada: “Cijeli život glumcima ispravljam
rečenice i smišljam kamo da postavim
vrata.” Dakako, ironično je da je Gavella,
koji je cijele generacije glumaca naučio
scenski govoriti, sam imao vrlo lošu dikciju i nerazgovijetnu artikulaciju.
Nakon Prvog svjetskog rata, u
kojem se borio na galicijskom frontu,
Gavella postaje režiserom, dramaturgom i ravnateljem Drame HNK, te ima na
raspolaganju sva sredstva za ostvarenje
svojih grandioznih kazališnih zamisli.
Tim sredstvima, svojim znanjem i zanosom, ali i suradnjom ponajprije s Julijem
Benešićem, Ljubom Babićem i Miroslavom Krležom, sazdao je svoju eru u povijesti hrvatskog kazališta. Teatarski život
Gavella nastavlja u Beogradu gdje je
imenovan ravnateljem Drame Narodnog
pozorišta. Ondje ostaje četiri godine, a
Nakon Prvog svjetskog rata,
u kojem se borio na galicijskom frontu, Gavella postaje
režiserom, dramaturgom i
ravnateljem drame Hrvatskog
na Nadbiskupskoj gimnaziji i prijatelja
doglavnika Mile Budaka. Novi intendant
Žanko počeo je uvoditi “čistu hrvatsku i
etičku orijentaciju hrvatskog kazališta
u Zagrebu i što se tiče osoblja i što se
tiče repertoara”, pa su uhapšeni 30-ak
pravoslavaca koji su radili u kazalištu, a
među njima je bio i Gavella. Odvedeni su
zatvor u Petrinjskoj ulici, gdje su fotografirani i ispunjeni su im kartoni s osnovnim
podacima o stanovanju, radu i tjelesnim
karakteristikama. Nakon nekoliko dana
što su proveli u zatvoru uprava Kazališta
i ustaške vlasti uviđaju da je bez tih pravoslavaca nemoguće organizirati program pa gotovo svi, nakon obaveznog
prijelaza na katoličku vjeroispovijest,
ostaju u Kazalištu. Iako su spasili glavu,
kazalištarci su bili prestravljeni, pogotovo
kad su ustaše strijeljali petoricu skojevaca, đaka Glumačke škole. Svi su Srbi
iz HNK očekivali ponovni poziv na zadnji polazak. Gavella piše da je repertoar
Kazališta u to vrijeme trebao promicati
“lažnu vedrinu”. On se 1943. sklonio u
Prag, a ondje je i dočekao kraj rata.
zatvor u Petrinjsku ulicu...
Od 1947. radi u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani i predaje na
tamošnjoj kazališnoj akademiji. Dvije
godine poslije vraća se ponovno u Zagreb, režira drame i opere u HNK i osniva Zagrebačko dramsko kazalište, koje
će se preimenovati u “Gavellu”. Nastavlja svojevrsnu turneju kazališnog maga i
gostuje u Ljubljani, Beogradu, Dubrovniku i Trstu, a ne posustaje i u drugim vidovima kazališnog svijeta, pa predaje na
Akademiji za kazališnu umjetnost i piše
teatrološke studije i eseje.
zatim režira u Osijeku, Ljubljani i Brnu, uz
povremena gostovanja u Pragu, Milanu i
jugoslavenskim kazalištima. Vraća se u
Zagreb 1939. i režira niz zapaženih predstava, poput “Diogeneša”, “Sina domovine” i “Večeras improviziramo.” Ondje ga
zatiče i uspostava NDH baš na pripremama za premijeru Krležinih “Gospode
Glembajevih”. Njih je ubrzo uprava HNK
naprasno skinula s repertoara bojeći se
reakcije nove vlasti kojima ljevičar Krleža
nikako nije bio po volji. Nedugo zatim
ustaške su vlasti na čelo HNK imenovale Dušana Žanka, profesora povijesti
Krleža se rijetko osvrtao na Gavellin
režiserski rad. Dan nakon njegove smrti,
9 aprila 1962. napisao je tekst štampan
kao nekrolog gdje, uz niz konvencionalnih pohvala režiserovoj “uznemirenoj uobrazilji s neobično istančanom sluhu za
najskriveniju tajnu ljudske riječi” i postojanosti njegovih političkih i etičkih načela,
za koje Krleža smatra da su lijevi, liberalni
i nonkonformistički, zapisuje da se, zbog
mnogih razlika u “pogledima na publiku, na ljude, na pojave i na događaje”,
njihovo “drugovanje odvijalo godinama
u znaku stalne i podjednako strastvene
prepirke”.■
narodnog kazališta na kojem
mjestu ostaje do uspostave
NDH kada biva smijenjen i
zajedno sa 30-ak ostalih Srba
zaposlenih u HNK-u odveden u
34
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
izvan granica
Razočarenje
Arapskog proljeća
K
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
ada se prije nešto
više od četiri
godine
mladi
Tunižanin
Muhamed
Buazizi
iz očaja, poniženosti i protesta
prema režimu koji je vladao njegovom zemljom javno polio benzinom i zapalio, stvorio je povod
za žestoku i masovnu provalu
nezadovoljstva kojeg je arapsko stanovništvo dugo držalo u
sebi. Protesti koji su iz dana u
dan bili sve masovniji i bolje organizirani obuhvatili su prvo Tunis da bi se ubrzo posredstvom
satelitske TV, društvenih mreža
i mobilne telefonije informacija
o njima i njihov revolucionarni
obrazac proširili i na druge arapske zemlje. Protestni pokret do-
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
bio je naziv Arapsko proljeće.
Kao i mnogi drugi događaji koji
se dugo čekaju, iznenadio je
većinu jednom kad se zbilja dogodio. Ekonomska stagnacija,
nezadovoljstvo represijom i nedostatak perspektive za mlade
na koje su analitičari godinama
upozoravali kao na razloge temeljne nestabilnosti diktatorskih
arapskih režima spojili su se sa
suvremenom tehnologijom koja
je prosvjednicima omogućila da
se informiraju i organiziraju kao
nikad prije. U toj 2011. mnogima
je djelovalo da će taj spoj donijeti
široku promjenu u znatnom dijelu
arapskog svijeta. Režim u Tunisu je pao brže nego je svjetska
politička javnost stigla reagirati,
pa su na primjer francuski i tali35
janski lideri dali izjave podrške
tuniskom predsjedniku Ben Aliju
koje su se nakon nekoliko dana
i njegovog svrgavanja sa vlasti
pretvorile u prvorazredan politički
gaf. No revolucija je svoj najsjajniji uspjeh ostvarila u Egiptu,
populacijskom i geostrateškom
centru arapskog svijeta. Snaga i
odlučnost prosvjeda uspjela je slomiti otpor režima na čijem je čelu
bio ostarjeli predsjednik Mubarak
kojemu je moćna egipatska vojska u ključnom trenutku uskratila podršku. Nakon te pobjede,
mnogima se učinilo da bi Arapsko proljeće moglo imati snagu
usporedivu sa arapskim nacionalnim buđenjem iz pedesetih ili
promjenama u Istočnoj Europi
kasnih osamdesetih. Optimistični
izvan granica
EGIPAT ČVRSTO U RUKAMA VOJSKE: Nakon samo godine dana vladavine demokratski izabranih predstavnika islamista izniklih iz Muslimanskog bratstva, vojska je izvela puč
maskiran u narodne demonstracije...
među komentatorima zazivali su sliku
širokih demokratskih procesa i promjena
kojima bi se zahvaćene zemlje približile
zapadnom političkom modelu. Drugi su
kao dugoročnog pobjednika promjena
vidjeli politički islamizam, čije su predstavnici bili najbolje organizirani na terenu i čija se ideologija dobro poklapala sa
sadašnjim civilizacijskim trendom jačanja
religije u političkom životu islamskih zemalja. Većina je uvažavala i uzimala u
obzir snagu reakcionarnih struktura koje
su bile utvrđene u birokraciji i sigurnosnim službama i nakon revolucionarnog
prevrata. No malo je tko očekivao da će
ukupni rezultati bunta koji je 2011. uzdrmao arapski svijet do 2015. u tako velikoj
mjeri postati ili irelevantni, ili tragični.
Tunis je jedina donekle uspješna
priča Arapskog proljeća. Nakon pada Ben
Alija na vlast je došla koalicija stranaka
koju je predvodila islamistička stranka
Enahda. Oni su krajem prošle godine
izgubili na izborima i predali vlast sekularnoj političkoj koaliciji, čime je zemlja
ostvarila onu ključnu, drugu demokratsku predaju vlasti. No problem teške
gospodarske situacije, koja je glavni
generator nezadovoljstva u zemlji, ostaje
neriješen. Nadalje, politički život zemlje
nije slobodan od nasilja i nedemokrat-
skih pritisaka, a sjevernoafrička regija u
kojoj se Tunis nalazi uporište je velikog
broja naoružanih islamskih ekstremista.
U Egiptu se sat vratio četiri godine unazad. Nakon samo godine dana vladavine
demokratski izabranih predstavnika islamista izniklih iz Muslimanskog bratstva,
vojska je izvela puč maskiran u narodne
prosvjede. Islamisti su toliko podbacili u
ispunjavanju očekivanja glasača da su
generali svoj potez povukli uz prešutno
odobravanje većeg dijela stanovništva.
Ljudi su nakon tri godine političkih potresa i ekonomskog pada očajnički htjeli mir
i stabilnost, makar po cijenu povratka na
vlast onih istih struktura protiv kojih su
masovno glasali. Obilnu podršku, i financijsku i političku, puču su dale i konzervativne snage izvan Egipta predvođene
Saudijskom Arabijom. Saudijci su odigrali ključnu ulogu i u gušenju protesta
u Bahreinu, upotrijebivši pri tom i vlastitu
oružanu silu. U Jemenu je predsjednik
Saleh doduše svrgnut, ali je svaka vrijednost toga anulirana činjenicom da se u toj
zemlji već godinama vode sukobi na više
političkih, religijskih i plemenskih fronti,
te da su prosvjedi iz perioda Arapskog
proljeća do danas svedeni na egzotičnu
fusnotu u povijesti države u kojoj se ozbiljne političke razlike najčešće rješavaju
36
vatrenom moći. Građanski rat koji se
trenutno vodi u Libiji već je drugi u četiri
godine. Prvi je neposredno izazvan revoltom građana i žestokom vojnom reakcijom kojom ih je režim pokušao ugušiti.
Vojna intervencija Zapada, izvedena
u obliku relativno jeftine i ograničene
zračne kampanje dala je ključnu prednost pobunjenicima koji su uspjeli
zbaciti Gadafija. Ono što im nije pošlo
za rukom je demilitarizacija političkog
života i uspostava minimalnog funkcioniranja državne vlasti. Zbog toga su Libijci
ponovo podijeljeni u dva oružana tabora,
sekularni i islamistički, a zemlja klizi u sve
dublji ponor. Ovaj put Zapad nema brzo
i jeftino rješenje. No najveća tragedija
koja je otpočela 2011. je sirijski građanski
rat, koji je do sada prouzročio blizu tristo
tisuća mrtvih i milijune izbjeglih.
Nalaženje zajedničkog nazivnika
na temelju tako različitih razvoja situacije koje je u pojedinim zemljama
prouzročilo ili barem potaklo Arapsko
proljeće ne obećava precizne rezultate,
ali neki općeniti zaključci se ipak mogu
izvući. Prvo, lokalni uvjeti odredili sudbinu svake zemlje. Val protesta koji je
2011. zapljusnuo arapski svijet definitivno je imao nadnacionalni karakter. Upravo je zajedništvo jezika, kulture i vjere
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
omogućilo njegovo lako širenje preko nacionalnih
granica. Režimi koji su bili napadnuti također su
imali mnogo međusobnih sličnosti u ophođenju sa
svojim građanima. I sami demonstranti su u svijet
odašiljali isti nastup i iste poruke bez obzira u kojem
su ih gradu snimale kamere svjetskih medija. No
kad su se stvari razvile dalje od prve faze protesta,
razlike u razvoju događaja u pojedinim državama
brzo su postajale drastične. Razvijenost političke
kulture, snaga državnih institucija, ekonomska
situacija i vjerski i etnički odnosi unutar svake pojedine zemlje pokazali su se daleko važnijima od
revolucionarnog zanosa i općih političkih platformi. Drugo, islamizam se nije pokazao apsolutno
nadmoćnom političkom snagom koja će, ako mu
se samo da šansa, gotovo automatski zavladati
arapskim političkim životom. Ta prognoza je jasno
opovrgnuta gubitkom vlasti koji su njegovi zagovornici doživjeli u Tunisu i Egiptu. No dok je umjerena
interpretacija islamizma pretrpjela težak udarac,
ektremni islamizam doživljava procvat, pogotovo
tamo gdje su se razbuktali ratni sukobi. Treće, tamo
gdje u prvom naletu nije došlo do političke promjene stari režimi su osnaženi razvojem događaja
do kojeg je dovelo Arapsko proljeće. Nesigurnost,
kaos, ekonomski pad i u najgorem slučaju rat u
zemljama gdje je prevrat uspio snažan su izvor
upozorenja drugima. Za većinu stanovnika ostalih
arapskih zemalja život pod represijom bolje je
rješenje od takve slobode. Četvrto, u punom svjetlu
se pokazala sposobnost regionalnih sila da utječu
na događaje u svojoj zoni interesa. Saudijska Arabija je u znatnoj mjeri pomogla egipatskoj vojsci u
ponovnom preuzimanju zemlje, i vjerojatno spasila
vladarsku kuću Bahreina od gubitka vlasti. Snažan
utjecaj ima i na zbivanja u Siriji i Iraku, gdje se za
prevlast nadmeće sa Iranom i Turskom.
Najzad,
ponovno
je
demonstrirana
nemogućnost Zapada da pozitivno utječe na
zbivanja u arapskom svijetu. Libija, kao i prije nje
Irak, je jasan dokaz da se vojnom silom može srušiti
staro stanje stvari, ali se ne može izgraditi novo. U
pogledu zaštite vlastitih geostrateških interesa europske sile i još više Sjedinjene države najbolje su
prošle tamo gdje su ostale pasivne. Tunis i Egipat
i dalje vode vanjsku politiku koja je kompatibilna
sa željama Zapada, a Bahrein je nakon saudijske
intervencije i dalje dom najvažnije američke vojne
baze u regiji.
No usprkos neuspjehu i tragediji Arapskog
proljeća, možemo biti sigurni da će do revolucionarnih gibanja u arapskim zemljama ponovo doći.
Nagomilanih problema je toliko da drugačije i ne
može biti. Možemo se samo nadati će slijedeći put
to donijeti manje krvoprolića i više trajnih, pozitivnih
rezultata.■
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
In memoriam: Ivo Marinović
Ne tako davno niti srpska nacionalna zajednica, niti Srpski
demokratski forum, nisu imali mnogo prijatelja u hrvatskom
društvu. Koliko god i danas prepoznajemo trendove koji prijete
poništavanju postignutoga u proteklom razdoblju, ipak onakve
duboke getoizacije više nema.
Među rijetkim glasnim prijateljima i SDF-a i srpske nacionalne zajednice u tim je grubim vremenima bio i Ivo Marinović. Marinović
je uvijek bio čovjek dijaloga, razgovora, vrlo vehementan i glasan
u iznošenju svojih stavova, iskren i dosljedan, a spreman shvatiti
situaciju drugoga. Dijalog i razumijevanje u to vrijeme rigidnih stavova i dubokih društvenih podjela bili su izrazito važni.
Marinović je bio čovjek koji nije odstupao od svog mišljenja, tipični
mediteranski ljevičar, pučki tribun. Lako je bilo doći u situaciju da
se s njim u nečemu ne složiš. Bio je od onih koji nisu povlađivali,
koji nisu pristajali na stavove drugih, a da ih prije toga ne propitaju. Kao i svi radoznali i aktivni ljudi, ponekad nije bio u pravu.
Ali Marinović je bio prijatelj. A kad te prijatelj kritizira zbog nečega
zbog čega misli da nisi u pravu, onda to vrijedi više nego kad ti netko, bez karaktera i nevažan, povlađuje. S nekim stavovima SDF-a
Marinović se nije slagao, i to nije krio. U nekim polemikama unutar
civilnog društva i manjinske zajednice Marinović je zastupao stavove drukčije od onih za koje se zalagao SDF. Svima je, međutim,
uvijek bilo jasno da Marinović to govori iz duboka uvjerenja, s dobrom namjerom, bez zloće. Kad se s prijateljem ne složiš u jednoj
stvari, to ne znači da prijateljstvo nije iskreno.
Ivo Marinović bio je jedan od onih čija imena nisu bila u potpisima
važnih dokumenata civilnoga društva u Hrvatskoj, nije predsjedavao organizacijama, nije se otimao za govornicu i mikrofon u
javnosti. Međutim, kad god su se događali važni društveni procesi, Marinović je bio tu negdje, okupljao je ljude, „odrađivao terenski i organizacijski posao“. Ostavio je trag u najvažnijem civilnodruštveno pokretu u Hrvatskoj dosad, u Glasu 99. Jedan je od
onih koji je insistirao na sudjelovanju manjinskih zajednica, manjinskih nevladinih organizacija, u tom pokretu za veliku demokratsku smjenu vlasti. Rezultat tog pokreta bila je dotad nezapamćena
politička i društvena integracija u Hrvatskoj, a takve integracije
ne bi bilo da se i organizacije nacionalnih manjina nisu povezale
u taj pokret. Takvi važni procesi ne ovise o jednom čovjeku, ali
bez Marinovića taj proces povezivanja, pa i integracije manjina
u građanski pokret za demokraciju, odvijao bi se sporije i manje
temeljito.
Hrvatsko društvo ponovno se dijeli. Ive Marinovića neće biti s
nama u novom povezivanju koje civilno-društveni pokret mora
obaviti. Nedostajat će nam prijatelj.
37
zemljišne zajednice 5.
Zemljišne zajednice: pojam,
postanak, zakon, ukidanje, obnova
Tekstu je zadaća pripomoći u razumijevanju problematike zemljišnih zajednica. U Saboru Republike Hrvatske je početkom prošle godine oformljena
stručno-politička radna skupina s zadaćom izrade prijedloga zakona o
zemljišnim zajednicama i povratu njihove imovine oduzete 1847. bez prava
na ikakvu naknadu. Uspostavom novog ustavnog poretka 1990. izronile su u
pravnim raspravama zemljišne zajednice kao posebna i malo poznata tematika koju ćemo u Identitetu u nekoliko nastavaka pokušati približiti čitateljima
i javnosti...
P
rovedbom Vladinog Naputka
od 19. rujna 1897. tijekom
slijedećih 10 godina ustanovljeno je na području Kraljevina Hrvatske i Slavonije (od
Sušaka i Zrmanje do Zemuna) blizu 3
000 zemljišnih zajednica. Osim manjih
zakonodavnih promjena – prvenstveno o
Krajiškim imovnim općinama i Plemenitoj
općini turopoljskoj – neometano su opstojale do 1941. Mnoge su svoju imovinu i razdijelile. Rat je donio bezakonje,
teror i pljačku. Nakon rata je formalna
obnova zemljišnih zajednica propraćena
stvarnom nesamostalnošću i uvođenjem
posebnog šumskog režima. I onda je
1947. donesen Zakon o proglašenju imovine zemljišnih zajednica općenarodnom.
Razdoblje od kada se većina zemljišnih
zajednica uskladila sa zakonom do oduzimanja njihove imovine - otprilike 40 godina - dovoljno je dugo da se načine ozbiljne analize njihovog rada i uspješnosti.
Uvjet vjerodostojnosti analize bila bi stabilnost okolnosti u kojima su djelovanje.
To pak nije bio slučaj pa osim manjih radova – ponajprije iz gospodarenja šumom
– nemamo cjelovite analize. Osim toga,
zemljišne zajednice nisu ni bile u središtu
znanstvene pozornosti. Radovi Ivana
Krbeka i Milana Ivšića odskaču svojom
upravnom i gospodarsko-socijalnom
stručnošću i zainteresiranošću. Navodi-
Piše: ZDRAVKO LUČIĆ
mo ovdje samo poneke značajnije momente.
Iz Godišnjaka Banovine
Hrvatske
U obimnom Godišnjaku banovine Hrvatske nalazi i kraći statistički prikaz procesa razdiobe imovine zemljišnih zajednica. Valja napomenuti da se u odnosu na
sadašnji prostor Hrvatske podaci odnose
i na kotar Šid, no ne i na Baranju. Možda
je najprimjerenije citirati čitav tekst:
„Od 1. X. 1939. god do danas odobreni su zaključci 45 zem. zajednica za
posvemašnju ili djelomičnu individualnu
diobu nekretnina (osim šuma).
Površina nekretnina, koje dolaze u diobu
iznosi 10.715 jut. 971 čhv. Ove se zajednice nalaze u srezovima: Ludbreg (7),
Glina (8), Petrinja (3), Garešnica (1),
Šid (1), Podr. Slatina (1), Đakovo (1),
Virovitica (2), Varaždin (3), Daruvar (2),
Sv. Ivan Zelina (2), Zagreb (1) Čazma
(1), Grubišno polje (1), Vel. Gorica (1)
Kutina (1), Vrginmost (1), Križevci (1),
Županja (1), Bjelovar (2) Nova Gradiška
(1) Vinkovci (1), Prelog (1) i Samobor (1).
Iz proračuna banovine Hrvatske za god
1940/41. do danas podijeljeni je u ime
pripomoći za individualnu diobu nekretnina ukupno 75.000. – din.
Prema statističkim podacima skupljenim
do konca 1933. godine te dopunjenim
38
nakon VIII. 1939. god. Imade u banovini
Hrvatskoj ukupno 2.396 zemljišnih zajednica, od toga 368 neuređenih, koje posjeduju ukupno 1,181.467 jut. nekretnina.
Taj posjed predstavlje vrijednost od cca 1 i
pol milijarde dinara. Zaduženje zemljišnih
zajednica iznosi oko din. 13,000.000. Do
danas je što posve, što djelomično individualno podijeljeno 470 zemljišnih zajednica.“ Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske, 1939 – 26. kolovoza 1940.
, Tisak Zagreb MCMXL, str. 95.
Za našu svrhu najinteresantniji je broj individualno razdijeljenih zemljišnih zajednica - 470.
Rat i poraće
U vrijeme NDH-a donesena je početkom
1942. zakonska odredba po kojoj se „kod
svih vrsta zemljištnih zajednica ili kod
šumskih zadruga mogu prema
potrebi radi vodjenjä njihove uprave imenovati povjerenici“. Takova se „potreba“
pokazivala već 1941. Primjerice, u Plemenitoj opčini turopoljskoj ukazala se 14.
svibnja, te su župan, bilježnik i blagajnik
smijenjeni, optuženi i zatvoreni. Nakon
istrage su pušteni i uključili se u NOB-e.
Nakon Oslobođenja ponovno su uspostavljene izabrane uprave, no stvarnu
su vlast imali narodni odbori: mjesni,
općinski i kotarski.
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
Oduzimanje imovine zemljišnim
zajednicama
„Na trećoj sjednici prvog redovnog zasjedanja Sabora Narodne Republike Hrvatske 11. travnja 1947. godine raspravljano je i donesen je Zakon o proglašenju
imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina
općenarodnom imovinom.
Prvi uvodničar Marko Palović, kao izvjestitelj Zakonodavnog odbora, ustvrđuje:
„Vidimo da su zakoni i pravilni zemljišnih
zajednica za naše doba zastarjeli i da su
postali kočnica današnjem našem razvitku u poljoprivredi i šumarstvu... Namjesto upravnih odbora zemljišnih zajednica
zemljom upravljaju NO, naročito mjesni,
na svojim zborovima birača i tom imovinom dakle upravlja cijeli narod.“ Prije su
tu imovinu, navodno, prije svega koristili
„špekulanti“.
Sljedeći je izvjestitelj Stjepan Prvčić,
ministar poljoprivrede i šumarstva, po
njemu „petogodišnje planiranje poljoprivrede mora koračati usporedo s
nacionaliziranom industrijom i elektrifikacijom;...naša poljoprivreda daleko zaostaje iza drugih naprednih poljoprivrednih zemalja...(pa stoga). Treba koračati
velikim korakom naprijed...(ali tomu)
prilično veliku kočnicu čine zemljišne
zajednice, imovne općine i njima slične
imovne skupine,“ Njih je 1932. godine,
ustvrđuje ministar, blio 2 360 s 1 145
771 katastarskih jutara dok ih je „danas
1 225 s 579 000 jutara pašnjaka i 405
00 jutara šuma. Ministarstvo „je došlo
do zaključka, da bi ova imovina mogla
biti narodu od najveće koristi kada bi
se uključila u narodnu imovinu...i to bez
odštete, što je razumljivo, jer će se njome
nadalje koristiti dosadašnji korisnici“. nakon kratke i ideološko-politički vatrene
podrške zastupnika Tome Čikovića i
Ivana Salopeka svi su zastupnici glasali za donošenje predloženog zakona.
Predsjedništvo Prezidijuma Sabora NRH
proglasilo je zakon 15. travnja 1947.
kada je ujedno stupio na snagu“. (Z.
Lučića iz knjige E. Laszowski, Povijesti
Turopolja III, 2000 pretisak str. 311/12.).■
Nekoliko važnijih odredbi iz Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih
zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom
„Član 1. Imovina zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških
imovnih općina proglašuje se općenarodnom imovinom.
Član 2. Zemljišnim zajednicama smatraju se sve one zajednice na koje se odnosio Zakon o uređenju zemljišnih zajednica
od 25. travnja 1894., Zakon o uređenju plemenite općine turopoljske od 1. svibnja 1895. i Zakonski članak X od 7.travnja
1913. o nepodijeljenim zajedničkim pašnjacima , te sve one
šumske zajednice koje su nastale povodom provedbe agrarne
reforme prije 6.travnja 1941.godine.
Član 3. Propisi ovog zakona ne odnose se na ona zemljišta
koja su na osnovu provedenog diobnog postupka zemljišne
zajednice pojedini ovlaštenici dobili u svoje privatno vlasništvo
prije 6.travnja 1941.
Dovršenje diobnog postupka pokrenutog prije 6.travnja 1941.
odobravaju okružne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju
.
Član 4. Obradiva zemljišta zemljišnih i njima sličnih zajednica te imovnih općina koja su uzurpirana prije 6.travnja 1941.
priznaju se u pravilu vlasništvom uzurpanta naročito u slučaju
ako je neobradivo zemljište pretvorio u obradivo.
Član 5. Šume i šumska zemljišta zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina prelaze pod upravu narodnih odbora odnosno Ministarstva poljoprivrede i šumarstva
prema propisima Uredbe Vlade FNRJ o organizaciji šumarstva
od 27.travnja 1946..
Iz tih šuma i šumskih zemljišta podmirivat će se potrebe
pučanstva u šumskim proizvodima (ogrjevno i tehničko drvo,
šumsko sjemenje i plodovi, stelja, šaš itd.)
Ostalo zemljište navedenih zajednica i imovnih općina prelazi pod upravu mjesnih i kotarskih narodnih odbora prema
značaju,veličini i području koje zahvataju ta zemljišta, a ima
služiti zajedničkim gospodarskim potrebama pučanstva
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
39
dotičnog područja .
Takovo zemljište prvenstveno će se u cjelini dodijeliti na trajno uživanje seljačkoj radnoj zadruzi, u koliko na tom području
postoji seljačka radna zadruga, koja obuhvaća stanovništvo
čitavog sela ili najveći dio sela.
Zemljišta iz prednje stavke, a napose obradiva zemljišta i
zemljišta prikladna za obnovu, koja ne služe zajedničkim
gospodarskim potrebama pučanstva dotičnog područja, mogu
se izdvojiti i unijeti zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije
u svrhu besplatnog dodjeljivanja seljačkim radnim zadrugama
i seljačkim porodicama koje nemaju zemlje ili je nemaju dovoljno.Takva zemljišta dodjeljivat će se u prvom redu bivšim
ovlašenicima odnosno pravoužitnicima navedenih zajednica i
imovnih općina te seljačkim radnim zadrugama.
Član 7. Dosadašnje uprave zemljišnih i njima sličnih zajednica imaju svu pokretnu i nepokretnu imovinu tih zajednica
predati nadležnom narodnom odboru odnosno Ministarstvu
poljoprivrede i šumarstva odnosno seljačkoj radnoj zadruzi u
slučaju iz člana 5. st. 2.
Bivši ovlaštenici odnosno pravoužitnici nemaju pravo ni na
kakvu naknadu za oduzeta im ovlaštenja odnosno prava.“
Pravničkim rječnikom, udžbenički, izrazio je to dr. Mihajlo
Vuković, (Osnovi stvarnog prava, Zagreb 1950.): „Pod konfiskacijom razumijeva se prisilno oduzimanje imovine u korist
države bez naknade. S obzirom na svoju strukturu, konfiskacija je uglavnom kazna, a s obzirom na posljedice instrument
za stjecanje vlasništva za državu... Pod državnom imovinom
razumijeva se i imovina narodnih odbora... jerje država jedini
vlasnički subjekt općenarodne imovine;“
Možda nas interesira, koji je ustavni temelj ovakovog zakona
o konfiskaciji. I zašto su ovlaštenici „uglavnom“ kažnjeni? Ima
li vjerodostojnog odgovora?
treće poluvrijeme
OBRANA DOMOVINE U
FORMACIJI PET PLUS JEDAN
I
ako se po tjelesnoj im konstituciji ne bi reklo, brojni sportaši su
prilično osjetljive biljke. Evo, recimo, ti rukometaši. Igraju jedan od
najgrubljih kolektivnih sportova, u
kojem sve češće ima više krvavih glava
nego li recimo u ragbiju, ali moraš biti
jako oprezan kad govoriš o njihovoj igri,
jer se lako naljute. Da ne povjeruješ!
I zato govorimo za početak o njima;
da ne prozivamo uvijek nogometaše, za
koje ionako odavno znamo da im je fraza
“silentio stampa” najomiljeniji strani termin s kojim su se ikad susreli, dobro, ako
zanemarimo pojam “play station”...
I tako, za vrijeme svjetskog prvenstva
u Kataru, hrvatski rukometni reprezentativci jako su se naljutili na neke kritičke
tonove svojih bivših suigrača i trenera koje su mediji molili da za trajanja
natjecanja po grupama kažu svoj sud o
prikazanoj igri reprezentacije pod vodstvom Slavka Goluže. Upravo se izbornik
Goluža nakon ispadanja u četvrtfinalu od
Poljske požalio kako su baš kritike koje
su stizale iz domovine “unijele neki nemir
među igrače”.
“Dovoljno je da jedan igrač to pročita
i već se proširi. Međutim koliko sam god
inzistirao da se to ne provlači, to se dogodilo. Uvukao se neki nemir”, pojasnio
je svoju teoriju korote, kao da govori o,
bože me prosti, kakvom po život opasnom virusu gripe.
Još ranije, u početnom dijelu turnira,
svoju senzibilnost nije krio niti Ivan Čupić.
- Molim sve eksperte, trenere, bivše
igrači i ljude koji prate i vole rukomet u
Hrvatskoj da nas malo puste na miru!
– poručio je Čupić, kojega je zapravo
najviše uvrijedilo to što je negdje pročitao
“kako je Makedonija temperamentna i
motivirana reprezentacija”.
Piše: HRVOJE PRNJAK
- Slažem se da jest, ali neki bi ljudi
koji su bili u ovoj reprezentaciji trebali
znati i s kojom mi srećom i časti branimo
svoju domovinu. Nitko nam nikada neće
osporiti borbu i želju da igramo za svoju
zemlju i da obučemo dres ove reprezentacije! - pojasnio je Čupić.
Znači, tu smo! Opet na terenu iracionalne “argumentacije”, koju sportaši
tako vole kad ponestane argumenata za
stručnu raspravu o igri tima i svakog od
njih, ako sama sintagma “stručna rasprava” u ovom kontekstu nije preambiciozan
pojam. To me podsjetilo na davne izjave
bivšeg izbornika nogometne reprezentacije Slavena Bilića, koji je pravdajući
jednu slabiju igru svojih odabranika, bilo
je to protiv Izraela, svojedobno bio izjavio, također se osvrćući i na medijske
kritike: “Nas ni to ne može srušiti, našu
koheziju i naš cilj. Igramo za ljude koji
guštaju u našoj pobjedi, za njih igramo i
za njih ćemo poginuti ako treba... To su
mladi momci koji ginu za Hrvatsku. Oni
ovdje dolaze ne da piju kave, nego da igraju za čast i ponos”.
Ali, vratimo se mi rukometu i obrani
domovine u formaciji “pet plus jedan” i
tomu slično: Čupić se, dakle, nije upuštao
u polemiku o samoj igri, jer mu se očito
nije dalo raspravljat s “tamo nekim” grintavcima, nego je zapravo potegnuo argument domoljublja, koji bi valjda trebao
utišati svaku drugu, pa i stručnu raspravu. Jer to će reći da ima argumenata
koji su po definiciji važniji i relevantniji
od drugih. Makar ste možda na trenutak,
gledajući majstorije Španjolaca ili Francuza, recimo, naivno pomislili da je riječ
o natjecanju rukometnih majstora, a ne
poklisara “obrane domovine” te i te.
Naravno, nije to samo hrvatska
specifičnost. “Nešto veliko za svoju
državu” redovito čine i sportaši drugih
40
zemalja, bilo da to oni sami izjave ili da
im posebne zasluge pripišu mediji (znate
naslove u stilu: “Đoković Srbima vratio
ponos!”, itd.).
Imamo li sve to na umu, možda
je i bolje da se domaćin Katar i Hrvatska nisu ni susreli na terenu. Jer, ako
si tu da “braniš svoju domovinu”, a ne
da isključivo igraš rukomet, moglo bi
biti nezgodno protiv igrača koji se zovu
Žarko Marković, Danijel Šarić, Eldar
Memišević, Goran Stojanović, Jovo
Damjanović... Ne, nije riječ o reprezentaciji BiH, Crne Gore ili možda Srbije (potonje dvije reprezentacije se nisu niti plasirale na Svjetsko), nego o igračima koji
su uzeli državljanstvo Katara, dakako, za
masan honorar, podebljan nesebičnim
nagradama nakon ulaska među četiri najbolje reprezentacije na svijetu.
Ne samo da je riječ o očitim materijalistima, već i o igračima koji nesvjesno
ruše Čupićevu teoretsku konstrukciju kojom se ovaj štiti od bilo kakvih kritika, više
ili manje argumentiranih, svejedno.
Znate kako je, novac kvari ljude, dehumanizira odnose i često narušava onaj
izvorni element zaigranosti, igre u bilo kojem sportu, ali nije loše što ponekad rastvara i patetične priče. Kad je već odgoj
negdje zakazao.
Da nije tako, ne bismo sportske uspjehe doživljavali kao (po)ratne trijumfe,
često tek kao samo jednu granu militantne nacionalne euforije u kojoj je pobjeda isto što i poniženje protivnika, ili ono
barem potvrda naše superiornosti, a ako
je protivnik “nezanimljiv” ili nam nije “napet” ni s neke povijesne strane, potvrda
naše relevantnosti u svijetu. Nerijetko u
kombinaciji s kolektivnim predrasudama
i nacionalnim mitovima.
Pa je tako valjda normalno da sad
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
Sportske uspjehe doživljavamo kao (po)ratne
trijumfe i dio militantne nacionalne euforije
u kojoj je pobjeda isto što i poniženje protivnika, ili barem potvrda naše superiornosti.
Sve to, naravno, u kombinaciji s kolektivnim
predrasudama i nacionalnim mitovima. Pa je
tako valjda normalno da sad već umirovljeni
nogometni reprezentativac Josip Joe Šimunić
svoje domoljublje poistovjećuje s ustašofilskom
simbolikom, a da ga malo tko u javnom životu
ima potrebu poučiti o kakvoj se tu zbrci radi.
već umirovljeni nogometni reprezentativac Josip Joe Šimunić svoje domoljublje
poistovjećuje s ustašofilskom simbolikom, a da ga malo tko u javnom životu
ima potrebu poučiti o kakvoj se tu zbrci
radi.
“U selu, gdje mi je rođen otac, za vrijeme Drugog svjetskog rata osmero ljudi
je poginulo, a nakon rata, od 1945. do
1948. godine, 28 ljudi je preko noći nestalo. Ne može vam biti svejedno”, povjerio
se u oproštajnom intervjuu Šimunić. No,
taman kad čovjek pokušava shvatiti kakva ga to gorčina izjeda, bez ikakve ironije
prema događajima koji ne služe na čast
pobjedničkoj, antifašističkoj strani u Drugom svjetskom ratu, on ispali: “Slagali se
sa mnom ili ne, ‘Za dom spremni’ je stari
hrvatski pozdrav i ne vidim u tome baš
ništa sporno. I zbog toga se nisam, niti se
želim ispričavati, niti bih se trebao kajati.
Nemam kome ni zbog čega. Hrvatska
je slobodna država i ja sam to učinio iz
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
čistog zadovoljstva, od srca”.
I eto vraga! Kratak je put od
ogorčenosti zbog poratnih trijumfalističkih
likvidacija bez suđenja i ljubavi prema
rodnom kraju do – pozdravljanja pozdravom NDH-azijskih kvislinga, koji su upravo pod tim pozdravom provodili svoje
rasne zakone, likvidirali na tisuće ljudi
samo zato jer su bili Židovi, Srbi, Romi,
komunisti ili naprosto neprijatelji njihove
strahovlade, a takvima su smatrani i vrhunski umjetnici poput Ivana Meštrovića,
Joze Kljakovića, brojni između dva velika
rata afirmirani HSS-ovi političari koji nisu
mogli pristati na Hrvatsku s nacističkim
predznakom...
- Jednom sam susreo Otta Barića,
koji mi je rekao: “Joe, nisi to smio...”.
Odgovorio sam mu - gospon Otto, nemojte me vrijeđati! Oni koji žele omalovažiti
i kriminalizirati moj čin, pitaju - što je on
mislio? Jedino ja znam što sam u tom
času mislio, a nisam mislio ništa zlo.
41
Volim svoju državu, pa iako sam rođen
u Australiji, odgojen sam da volim Hrvatsku, a nakon te utakmice i svega što se
događalo poslije, još više volim svoju Hrvatsku. Ako nekome to smeta, to je doista
njegov problem”, pravdao se nedavno
Šimunić, pokazujući da je njegovo poznavanje povijesti gotovo beznadni slučaj,
pri čemu mu činjenica da se školovao
u dalekoj Australiji u ovom konkretnom
slučaju nije nikakvo opravdanje.
- U istraživanjima je utvrđeno da
postoji veza između etnocentrizma, antisemitizma, šovinizma i osobne nesigurnosti. Pa nacionalizam daje ljudima
bez izgrađene ličnosti identitet kojeg im
manjka. Jer čime da pojedinac kompenzira svoj osjećaj slabosti? Najsigurniji put
je da uputi na vrijednost grupe kojoj pripada. Prilično je svejedno je li to obitelj,
nacija ili grupa drugog tipa: religijska zajednica, poslovna ili sportsko udruženje
– prokomentirala je žilavost fenomena
treće poluvrijeme
nacionalizma lingvističarka Snježana
Kordić u znanstvenoj monografiji “Jezik i
nacionalizam”.
No, ako se povijesno iskustvo
posreduje novim generacijama tek kao
hibernirano svjedočanstvo nevaljalosti
“onih drugih”, bez imalo spremnosti na
samokritičnost i otvaranje novim perspektivama sagledavanja bliske prošlosti,
jasno je da ćemo dobiti domoljube koji
“ne mrze nikoga”, ali će pozdravljati
ustaškim pozdravom, kao spomenuti
Šimunić. Ili će relativizirati četništvo, ako
govorimo o Srbiji.
Sve se to vjerojatno ne bi događalo
da je društvo, pa tako i sport, na vrijeme “operirano” od pojava za koje smo
mislili da smo ih nadišli, ali izgleda da
je svijest o tome, kao more za oseke,
naprosto isčezla s urušavanjem jednog društvenog uređenja, iako je baš
ta svijest o pogubnosti isključivosti,
ako ništa drugo, vrijedila prenošenja na
neke nove generacije. Kazat će netko
na to, pa ima takvih pojava i u “naprednijim zemljama”. Ima. Točno. Ali se
i kažnjavaju, a mediji se ne dopuštaju
luksuz da akterima takvih ispada daju
D
tretman žrtve, ili u najgorem slučaju,
neshvaćenih romantika.
Zadržimo li se na sportskim primjerima, tako je Barcelona, katalonski
sportski gigant, prije nekoliko mjeseci
uručila izvanredni otkaz zaposlenici
klupskog muzeja jer je primjećena kako
na utakmici Llagostere i Racing Santandera rasistički vrijeđa napadača Racinga Mamadoua Konea. I nije to stvar
nekakve ljevičarske povijesti Barcelone,
nego naprosto civilizacijskog standarda
iako se incident, napomenimo, dogodio
na utakmici s kojom Barca službeno nije
imala nikakvo veze, dakle, sad već bivša
se zaposlenica kluba kreveljila u slobodno vrijeme. Ali, ne bez posljedica.
Koji tjedan kasnije, i Manchester
United je dao nogu svom skautu Torbenu Aajkaeru, koji je na svom Facebook profilu pogrdno pisao o imigrantima i politici politici njegove Danske
prema useljenicima. “Mi smo zajednica
koja prihvaća sve ljude i ne toleriramo
ovakvo ponašanje”, poručili su iz MUFCa nakon što su razmotrili dokaze o neprihvatljivom ponašanju skauta.
Istina, ima i primjera koji daju nadu
da sport ne mora biti poligon za vježbe
iz šovinizma i prekomjerne agresivnosti.
Nakon što je reprezentativac Hrvatske
i vaterpolist dubrovačkog Juga Nikša
Dobud na utakmici protiv beogradskog
Partizana krajem prošle godine udario
šakom u glavu suparničkog igrača Marka Manojlovića, klub je reagirao suspenzijom, i poslao ratobornog Dobuda na
“hlađenje” među juniore, ne čekajući da
ga kazni netko prije njih. Dobud je, treba
i to znati, najplaćeniji igrač Juga, o kojem se klub u obrazloženju sankcije ovako izjasnio: “Iako ima vrhunske igračke
predispozicije, svojim ponašanjem u bazenu i izvan bazena ne opravdava ulogu
kapetana – vođe ekipe. Zbog izrazito
nesportskog i opasnog čina u Beogradu,
čime je naštetio ne samo sebi i ekipi,
nego i ugledu kluba, oduzima mu se
kapetanska traka te je novčano kažnjen
sukladno Pravilniku kluba”.
A mogli su, eto, lijepo reći da je
čovjek samo branio svoju domovinu,
naći neku frazu poput onih koje su koristili rukometaši. Protivnik je bio idealan za
“prodaju” takve priče, pa nisu igrali protiv
Grka ili Turaka, je li... ■
GUSLE UMJESTO HIP HOPA
kanca. Gledanje kroz nacionalnu optiku na
sport nema sluha za takve “nijanse”.
No, vrhunac “programa” bio je – umjesto
košarci možda pristalijeg hip-hopa – “live” nastup guslara Marka Šćepanovića, koji je Turcima
“odguslao svoje”, uz zbornu podršku dobrog
dijela navijača. On je, naime, izveo tradicionalnu pjesmu “Leleču Turci, kukaju bule”.
Inače, isti je guslar koji mjesec ranije, također
na poziv navijača, nastupio i pred nogometnu
utakmicu; igrali su tada na Marakani Crvena
zvezda i Novi Pazar. Klub ni u jednom od ova
dva slučaja nije osjetio potrebu da se ogradi
od stvaranja ratničke atmosfere, a navijačka
supkultura se očito dobrovoljno žrtvovala imperativima nacionalističke kulture. Jer, kakva
je to privrženost svom klubu ili reprezentaciji
koja nije popraćena iskazivanjem netrpeljivosti
prema suparnicima. Zvuči poznato, zar ne...
Ali, dobro je, sve dok su mačevi i kubure još uvijek u muzejima!
a navijačko posezanje za nacionalnim
identitetom može imati gotovo karikaturalnu dimenziju pokazao je primjer košarkaške utakmice drugog kruga
Eurolige između Crvene zvezde i turskog Galatasaraya u prepunoj beogradskoj Kombank
Areni sredinom januara. Naime, ta je utakmica
odigrana u uzavreloj atmosferi nakon što je
za međusobnog ogleda ta dva kluba u Istanbulu jedan mladi navijač Zvezde na smrt bio
izboden. Očekivano, i beogradska policija je
bila na posebnom oprezu, no većih izgreda nije
bilo. Ipak, da sport može biti idealan izgovor za
manifestiranje društveno potisnutih šovinizama
pokazali su navijači domaće ekipe koji su
u jednom trenutku gađali klupu gostujućih
igrača svinjskim nogicama, aludirajući na vjeroispovijest Turaka. Nije ih smetalo što za Galatasaray igraju samo četiri igrača iz Turske, dok
glavne role pripadaju osmorici inozemnih profesionalaca, od kojih su čak trojica iz Srbije, po
jedan iz Portorika, Grčke, Litve te dva Ameri42
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
43
44
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
45
46
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
47
48
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
49
50
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Draškovićeva 25, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
mail: [email protected]
r Nevladina,
IMPRESUM
f.h
nestranačka i neprofitna
organizacija civilnog društva koja
w [email protected] štiti i afirmira ljudska prava i prava
Zamjenik urednika:
nacionalnih manjina
Ljubo Manojlović
sdurednik:
Glavni
.
ww Igor Palija
SRPSKI
DEMOKRATSKI
FORUM
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović
Novinari:
Davor Gjenero, Dražen Lalić,
Srđan Dvornik, Hrvoje Prnjak,
Ninioslav Kopač, Dunja Novosel,
Dragana Zečević, Nikola Cetina,
Milan Jakšić, Goran Mrdaković,
Marko Roknić, Radoje Arsenić,
Đurđa Knežević, Antonija
Petričušić, Renato Đurđević,
Aleksandar Ajdarić, Marijan
Janošević
Štampa:
Alfacommerce
Zagreb
Zagreb, Draškovićeva 25; tel: 01/4921 862;
fax: 01/4921 827; mail: [email protected]
Tiraž:
5.000 primjeraka
Izdavač:
Srpski demokratski forum
Za izdavača: Veljko Džakula
List izlazi mjesečno i financiran je
sredstvima Savjeta za nacionalne
manjine Republike Hrvatske.
Na financijskoj podršci
zahvaljujemo Ministarstvu kulture
Republike Srbije, Nacionalnoj
zakladi za razvoj civilnog društva i
Gradu Zagrebu
IDENTITET/ BR. 198-199 / 2015.
52
IDENTITET 2015

HRVATSKO DA EVROPI

Pravilnik AAI@EduHr i EduRoam - Visoka škola za informacijske

Program 2010.-2014. (sažetak)

Identitet 192

KONAČNO NEŠTO NAPETO I INTRIGANTNO ZA SLADOKUSCE

AMERIČKI PREDSJEDNIČKI IZBORI

POSLJEDNJI LET BRANKA LUSTIGA DAVOR GJENERO

EKONOMSKA KRIZA

rezultate izbora za članice/članove općinskog vijeća općine gvozd

Na temelju članka 24

IVO JOSIPOVIĆ

PREDRAG MATVEJEVIĆ:

link - Novi val

- CroExpress

23.11.2011. ZZZH proćitajte novi bilten br7

pdf

PLAN AKTIVNOSTI I Financijski plan HRVATSKE