PREDRAG MATVEJEVIĆ:

IDENTITET
Godina 16 • Broj 155 • 15. Jun 2011. • Cijena 15 KN
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
ljudska prava
politika
društvo
ekonomija
kultura
sport
www.identitet.info
ISSN 1331-386X
PREDRAG MATVEJEVIĆ:
Nacionalna kultura nije
proizvod samo jedne nacije
Predstavljena knjiga:
„GLINA 13. MAJA 1941.“
Borovo – 20 godina poslije:
ŽIVOT POD HIPOTEKOM
...str. 16
...str. 32
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
IDENTITET
SADRŽAJ
BR. 155 / 2011.
4 manjine & većine: PRISTUPANJE EU I MAKSIMALIZACIJA DOBITI MANJINSKIH ZAJEDNICA
Piše: DAVOR GJENERO
6 tekovine demokracije: VJEČNE (NE)ISTINE
Piše: DRAŽEN LALIĆ
ŠTO DEMONSTRIRAJU DEMONSTRACIJE?
8 dvornikovanje: DEMONSTRIRANJE ALTERNA-
8
TIVE
Piše: SRĐAN DVORNIK
10 ekonomija: U HRVATSKOJ VIŠE JAPANACA
NEGO SRBIJANACA
Piše: MIRKO VID MLAKAR
13 intervju - PREDRAG MATVEJEVIĆ: NACION-
ALNE KULTURE SU PLOD TUĐINSKOG UTJECAJA
Razgovarao: DRAGO PILSEL
16 sjećanje: PREDSTAVLJENA KNJIGA “GLINA 13.
MAJA 1941.”
Piše: NIKOLA CETINA
20 granični slučajevi: DOŽIVOTNA FOBIJA: ZAŠTO
SMO OSUĐENI JEDNI NA DRUGE
Piše: HRVOJE PRNJAK
13
22 Hrvatska & EU: HRVATSKA NIJE SPREMNA ZA
NACIONALNE KULTURE SU PLOD TUĐINSKOG UTJECAJA
UNIJU
Zajedničko mišljenje 15-tak organizacija civilnog društva
32 Borovo - dvadeset godina posle: ŽIVOT POD
HIPOTEKOM
Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ
36 zona zabranjenih letova: NE IDITE NOVOM CESTOM U LAPAC AKO VAM JE ŽIVOT MIO
Piše: MILAN JAKŠIĆ
39 urbana lobotomija: NADNARODNI HEROJI
Piše: DUNJA NOVOSEL
40 intervju-Nikola Plećaš: ”SVETI NIKOLA” ZBOG
ČAJA IZLETIO IZ REPREZENTACIJE
Razgovarao: NINOSLAV KOPAČ
PREDSTAVLJENA KNJIGA “GLINA 13. MAJA 1941.”
16
44 feljton - TITO TAJNA VEKA (13): EMBARGO I
POSLE SMRTI
46 iz svijeta: NADOLAZEĆA PREHRAMBENA KRIZA
Piše: GORAN MRDAKOVIĆ
48 više od sporta: SANJAJU O PLAĆI, KOGA BRIGA
ZA LIGU PRVAKA
Piše: HRVOJE PRNJAK
22
HRVATSKA NIJE SPREMNA ZA UNIJU
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Ilica 16, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
[email protected]
IMPRESUM
www.identitet.info
Glavni urednik:
Igor Palija
Zamjenik urednika:
Ljubo Manojlović
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović
Izdavač:
Srpski demokratski forum
Za izdavača: Veljko Džakula
Suradnici:
Davor Gjenero, Drago
Pilsel, Dražen Lalić,
Srđan Dvornik, Hrvoje
Prnjak, Ninioslav Kopač,
Dunja Novosel, Dragana
Zečević, Nikola Cetina,
Milan Jakšić, Goran
Mrdaković, Mirko Mlakar
Štampa:
Alfacommerce
Zagreb
Tiraž:
5.000 primjeraka
List izlazi mjesečno i financiran je sredstvima Savjeta
za nacionalne manjine Republike Hrvatske.
Na financijskoj pomoći zahvaljujemo
Ministarstvu
kulture Republike Srbije i
Gradu Zagrebu.
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
manjine & većine
PRISTUPANJE EU I
MAKSIMALIZACIJA DOBITI
MANJINSKIH ZAJEDNICA
Za razliku od strategije zasnovane na zagovaranju neuspjeha hrvatskoga pristupnog procesa Evropskoj uniji, daleko je racionalnija i za položaj manjine korisnija politika podrške završetku
pregovora, uz zahtjev za uspostavu dvaju kontrolnih mehanizama – za unutarnju i regionalnu politiku.
Samo takvim pristupom, manjine u Hrvatskoj mogu
izvući maksimum dobiti za ostvarivanje svojih prava
i interesa
Piše: DAVOR GJENERO
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
I
ako manjinska politika nije dio
„acquisa“, zajedničke europske
pravne baštine, pa nije bila formalno predmetom pregovora o
pristupanju Hrvatske Europskoj
uniji, sigurno je da je proces pristupnih
pregovora doprinio poboljšanju položaja
nacionalnih manjina, a posebno srpske manjinske zajednice. Naime, već je
za potpisivanje Ugovora o stabilizaciji i
pridruživanju, što je bio prvi korak integracijskog procesa, Unija, kao preduvjet,
definirala novo ustavno-pravno uređenje
manjinskoga pitanja, pa je aktualni Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina
nastao i radi ispunjenja toga europskoga
integracijskog uvjeta. Za srpsku zajednicu
još su važniji koraci koji su se dogodili na
početku pregovora i vezano uz dobivanje
statusa kandidatkinje. Tada su, naime,
bila definirana tri uvjeta: puna suradnja s
Međunarodnim sudom za ratne zločine,
regionalna suradnja i provođenje sustava
zaštite nacionalnih manjina. Koliko god
napredak bio spor i manjkav, on je u velikoj mjeri bio uvjetovan ispunjavanjem
europskih uvjeta, a regionalna suradnja,
što ju je EU definirala kao integracijski
uvjet svim zemljama Zapadnoga Balkana, otvorila je prostor i za kakvo-takvo
rješavanje najozbiljnijeg problema u odnosima Hrvatske i Srbije, ali i vitalnog
problema srpske zajednice u Hrvatskoj
– pitanja povratka izbjeglica.
MAKSIMALISTI I REALISTI
Unutar srpske zajednice u Hrvatskoj, ali
još više među Srbima izbjeglima iz Hrvatske, oblikuju se, vezano uz završetak hrvatskih pristupnih pregovora, dva temeljna stava: dok jedni podupiru završetak
pregovora, ali pod određenim uvjetima,
provedene u Hrvatskoj nisu niti dostatne
niti „samoodržive“, odnosno da će nakon kraja pristupnih pregovora započeti
svojevrstan reverzibilni proces i da će,
bez međunarodnog monitoringa, položaj
manjina, odnosno prije svega srpske
manjine u Hrvatskoj, biti bitno pogoršan.
Osim toga, oni misle da bi pristupanje Hrvatske Uniji najmanje jedan politički ciklus prije nego što Srbija može zadovoljiti
Propast projekta hrvatskog pristupanja EU doveo bi do
urušavanja demokratskih energija u hrvatskom društvu, trijumfa protudemokratskih snaga i naglog urušavanja dosegnutih demokratskih standarda
sve pristupne uvjete, mogao dovesti do
blokade procesa pristupanja Srbije Uniji.
Taj zaključak izvode iz onoga što se tijekom pregovora događalo u odnosima
Zagreba i Ljubljane i načina na koji je
Slovenija za cijelu godinu zaustavila hrvatski pristupni proces. Maksimalisti se
zato zalažu za to da Srbija i Hrvatska u
Uniju budu primljene u paketu, a „realisti“
među zagovornicima odgode hrvatskog
pristupanja Uniji misle da Hrvatska mora
najprije zatvoriti i sve bilateralne probleme sa Srbijom, kako se oni poslije ne bi
Srbiji ispostavili kao pristupna zapreka.
KOBNE POSLJEDICE PO MANJINE
Zaustavljanje ili odgoda završetka pregovora Hrvatske s EU imali bi kobne
posljedice za stanje hrvatskog društva,
ali i za poziciju nacionalnih manjina.
Proteklih nekoliko mjeseci, a zapravo i
cijela godina, bili su obilježeni izrazitim
Sve nacionalne manjine u Hrvatskoj, obilježene su „dvostrukom lojalnošću“, a napredak države matičnoga naroda
uvijek je legitiman interes svake manjinske zajednice
drugi se zalažu za to da se pokuša utjecati
na europske institucije i zaustaviti hrvatsku integraciju u EU, i to do ispunjavanja svih političkih zahtjeva manjinske, a
prije svega izbjegličke zajednice. Dva su
temeljna razloga koji motiviraju zagovornike škole mišljenja koja se zalaže za
odgodu ili zaustavljanje završetka hrvatskih pregovora. S jedne strane, zagovornici takva stava uvjereni su da reforme
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
poticajnom za demokratske reforme, a
cijenu reverzibilnoga proces prve bi platile ranjive skupine – među njima i manjine. S pozicije EU neuspjeh pregovora
s Hrvatskom značio bi početak ozbiljne
krize u procesu proširenja i doveo bi do
relativiziranja pristupnih šansi svih kandidatkinja i potencijalnih kandidatkinja s tog
prostora. Dakle, vjerojatnost da Srbija do
kraja godine dobije status kandidatkinje
naporima, ne samo administracije i parlamentarne većine, nego cijeloga proeuropskoga, liberalnoga, demokratskog
korpusa hrvatskoga društva da se pregovori okončaju. Propast tog projekta
doveo bi do urušavanja demokratskih energija u hrvatskom društvu, trijumfa protudemokratskih snaga i naglog urušavanja
dosegnutih demokratskih standarda.
Perspektiva članstva u EU prestala bi biti
bila bi u slučaju propasti hrvatskih pristupnih pregovora manja nego li ako bi Hrvatska u lipnju završila pristupni proces.
NUŽNI KONTROLNI MEHANIZMI
Za razliku od strategije zasnovane na zagovaranju neuspjeha hrvatskoga pristupnog procesa, daleko je racionalnija i za
položaj manjine korisnija politika podrške
završetku pregovora, uz zahtjev za uspostavu dvaju kontrolnih mehanizama.
Jedan bi mehanizam bio vezan uz unutarnju politiku, a njime bi se osiguravalo
da se za budućnost preuzete obveze
doista ispunjavaju i da se ne dovode u
pitanje dosegnuti standardi. Drugi mehanizam treba biti vezan uz regionalnu
politiku i osigurati formalizaciju neformalno preuzetih obveza hrvatske politike
kako ona ni na koji način neće opstruirati
pristupni napredak susjednih zemalja.
Sve manjine, pa tako i srpska manjinska zajednica u Hrvatskoj, obilježene
su „dvostrukom lojalnošću“, a napredak
države matičnoga naroda uvijek je legitiman interes svake manjinske zajednice.
Napredak Srbije u pristupanju Europskoj
uniji pripadnicima srpske zajednice u
Hrvatskoj mora biti posebno na srcu, jer
je europeizacija „obiju njihovih država“
temeljni mehanizam koji osigurava
održivost i razvoj manjine, ali i situaciju u
kojoj „dvostruka lojalnost“ više neće moći
biti interpretirana kao nekakva konfliktna
situacija. Budući da je danas vrlo izgledno da će oba mehanizma biti ugrađena
u konstrukciju završetka hrvatskih pristupnih pregovora, jasno je da će u takvim
uvjetima pristupanje Hrvatske EU maksimalizirati dobiti svih manjina, pa tako i
srpske zajednice. ■
tekovine demokracije
VJEČNE (NE)ISTINE
Izjavu Jadranke Kosor prema kojoj će reforme ove Vlade trajati vječno valja ocijeniti ne samo neosnovanom, odnosno
„posvađanom“ s ekonomskom i društvenom stvarnošću, nego i bizarnom. Takve samoreklamerske izjave za izborne potrebe trebaju izazvati zabrinutost u javnosti, budući su podložne
interesima uskih klika i skupina, a ne izlasku zemlje
iz teške ekonomske i društvene krize te promicanju
općega dobra
R
eforme koje je pokrenula
ova Vlada trajat će vječno
– ustvrdila je 27. travnja
ove godine hrvatska premijerka. Kad sam rečenu izjavu čuo (na radiju), a potom i pročitao u
novinama i portalima, pomislio sam kako
bi Jadranka Kosor nakon što siđe s vlasti,
uz ostalo, mogla biti upamćena baš po toj
poruci, kao što primjerice Franju Tuđmana
mnogi pamte po rečenici u kojoj upozorava na „crvene, žute i zelene vragove“
ili onoj „Imamo Hrvatsku!“. Najvjerojatnije
sam pritom bio u krivu: Kosoričina izjava
o reformama njene Vlade nije izazvala
posebna reagiranja istaknutih političara,
novinara i drugih aktera u javnosti. Unatoč
tome, tu izjavu treba pomno analizirati,
budući da obiluje značenjima koja su veoma važna za razumijevanje političkoga
djelovanja sadašnje Vlade i osobe koja
joj je na čelu, pa i „duha vremena“ u Hrvatskoj danas. Na početku treba odrediti
pojam reforma koji se već stoljećima
(preciznije: od jeseni 1517. kad je Martin Luther izvjesio svojih 95 teza na vrata
crkve u Wittenbergu) koristi u političkom
i društvenom životu. U užem smislu,
prevedeno s latinskoga (re–nazad; formatio-uspostava), znači ponovnu uspostavu: u širem označava planirane
i znatne promjene u okviru postojećih
političkih i drugih sustava. Konrad Paul
Liessmann u svome znanstvenom bestseleru „Teorija neobrazovanosti. Zablude
društva znanja“ (prvo izdanje 2006. god-
Piše: DRAŽEN LALIĆ
ine; kod nas objavljena dvije godine kasnije) ističe kako se u sadašnjim prilikama
„reformna faza posvuda ugnijezdila“, te
uočava: „Ili se nalazimo u reformnom zastoju, pa smo baš stoga voljni žustro krenuti u reformu, ili je iza nas nužna reforma
koja za sobom ne može povući ništa doli
daljnje reformne naume“. Taj austrijski
filozof upozorava: „Reforma koja je poput
brojnih renesansa europske kulture uvijek bila označena voljom za vraćanjem
i ponovnim zadobivanjem izgubljenog
znanja prometnula se u svime vladajući
modus nepromišljenog srljanja dalje“.
Nebrojeno je primjera (poduzimanja)
reforma u povijesti, kako u drugim zemljama tako i na našim prostorima. Tako su
glasovite socijalne reforme njemačkoga
kancelara Otta von Bismarcka, kojima
je uz ostalo zabranjen rad nedjeljom te
ukinut noćni rad žena i djece. U posljednjih pola stoljeća na našim je prostorima
bilo mnogo reformi, ali više u smislu
„nepromišljenoga srljanja dalje“ nego
pametne obnove postojećega sustava. U
bivšoj je Jugoslaviji posebno bila važna
privredna reforma iz 1965. godine kojom
se nastojalo prevladati onodobnu krizu
te ograničiti etatističku i potaknuti tržišnu
ekonomiju. Ta se reforma provodila s
velikim teškoćama. Čak je i Vladimir
Bakarić, jedan od najvećih njenih zagovornika, 6. prosinca 1968. godine u tekstu
znakovita naslova „Reforma – sinonim za
daljnji razvoj socijalističkih odnosa“ objavljenom u Vjesniku, upozorio kako je došlo
do „neke vrste društvene i političke stagnacije. Počela se gubiti vjera u napredak
samoupravljanja i jačati strah pred povratkom unatrag“.
KAOTIČNOST REFORMIRANJA
Reforma iz 1965. godine zapravo bila
je početak serije reformi s ciljem suzbijanja krize socijalističkoga sustava
koje su zapravo trajale do - njegova
sloma. Tokom tih četvrt stoljeća jedan
od najoštrijih kritičara reformi bio je sociolog Josip Županov. Upozoravao je
na strukturalnu narav te krize, tj. na
činjenicu da sustav socijalističkoga
samoupravljanja ne uspijeva realizirati
potrebe građana te unaprijediti ekonomski i drugi razvoj. Županov je početkom
rujna 1989. u intervjuu tjedniku „Danas“
(razgovor je vodio Milan Jajčinović) ustvrdio kako ekonomska reforma s obzirom
na tadašnji odnos snaga nema šansu,
dajući za to sljedeće obrazloženje: „Jer
da bi reforma uspjela, trebala bi prihvatiti
privatnu privredu i sve one konzekvencije
što ih ona povlači na političkom planu
(...) Sve dotle dok vi pričate o tržišnom
mehanizmu i različitim mjerama tržišne
ekonomije, vi još ne mijenjate osnovnu
paradigmu: društveno (pa, ako hoćete,
i državno) vlasništvo, gdje se država
ponaša kao vlast u privredi. A s takvom
paradigmom ne možete daleko“. Nije se
daleko došlo ni u posljednjih 27 godina, razdoblju koje su obilježile mnoge
političke i druge promjene, ali bjelodano
više kaotične i na površini ekonomskoga
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
i društvenoga života, nego promjene koje
su sustavne i dubinske naravi. Potvrde
za tu ocjenu izražavaju se ne samo u
pojavnosti i uvjetovanosti ekonomske i
svekolike društvene krize te drugih razloga zbog kojih se opetovano nastoje
poduzeti nove reforme, nego i u odnosu
vladajućih političara prema „njihovim“
reformama. Mnogi upozoravaju kako
se Program gospodarskoga oporavka,
kojega je Kosoričina Vlada usvojila 19.
travnja 2010. godine, neuspješno provodi. Ekonomski eksperti Jutarnjega lista su
360 dana kasnije, 14. travnja ove godine,
ustvrdili kako je od 40 najvažnijih mjera
iz toga Programa realizirana samo jedna
trećina, i to uglavnom manje važnih, dok
ostale tek čekaju provedbu, u početnoj su
fazi provedbe ili se od njih već odustalo.
POLITIČKI MENADŽERI
U posljednjih godinu dana u Hrvatskoj
nisu sniženi troškovi države, nije došlo
do smanjivanja broja zaposlenih u javnih
poduzećima i državnim službama, nije
pripremljeno smanjivanje broja od čak
560 gradova i općine (od kojih se bar
trećina ne može sama financirati), nisu
znatnije smanjene ili ukinute povlaštene
mirovine, nisu napravljene dodatne izmjene sustava mirovinskoga osiguranja, i tako gotovo u nedogled. Istina, u
posljednje je vrijeme kod nas u usporedbi
s prljavom vladavinom Ive Sanadera
opala korupcija i organizirani kriminal
odnosno manje je kvarnih političara,
„poduzetnika“ i kriminalaca na slobodi
ili pak takvih koji su sigurni da protiv njih
neće biti pokrenuti kazneni postupci, ali
VJEČNE ISTINE &
OTVORENO DRUŠTVO
N
užno je upozoriti na korištenje
riječi kao što je „vječno“ u komuniciranju vodećih političara. Takvim
se komuniciranjem ometa razvitak
otvorenoga društva. Da podsjetim:
otvoreno je društvo, prema Karlu R.
Popperu i drugim misliocima, ono u kojemu nema dogmi odnosno „vječnih istina“; sva vjerovanja, znanja i politička
odlučivanja mogu biti otvoreno kritizirana; ljudi u takvom društvu mogu mijenjati povijest, a budućnost prepoznaju
kao bitno nepredvidljivu. Kosoričino
hvalisanje „reformama koje će trajati
vječno“ zapravo doprinosi održanju
dogmatske i neučinkovite vladajuće
politike te najavljuje predvidljivo nepovoljnu budućnost Hrvatske.
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
su se produbili neki važni negativni trendovi. Više je nezaposlenih, povećala se
nelikvidnost i vanjski dug, industrijska
je proizvodnja i građevinska djelatnost
dodatno opala, i slično. Slijedom svega
toga, Željko Lovrinčević, član tima gospodarskih savjetnika Vlade i jedan od
autora toga Programa, nedavno je ustvrdio da su političari „okrenuti politici, EU
i izborima“, a ne ekonomiji i reformi, te
je upozorio: „Opasno će biti ako ni nova
Vlada ne skupi dovoljno snage i hrabrosti da pokrene zamrznuti proces reformi.
Dogodi li se to, bankrot hrvatskog financijskog sustava bit će vjerojatno najtvrđi
od svih koje smo u Europi vidjeli“.
U pozadini takvoga stanja ponajprije
treba sagledati pojavu na koju je upozorio
još Županov: država se još uvijek ponaša
kao vlast u privredi. Drugim riječima,
politika i nadalje dominira nad temeljnim
područjem društvenoga života. Unatoč
nekih promjena nabolje, kod nas je još
uvijek prisutniji politički nego poduzetnički
kapitalizam, što se ogleda u tome da se veliki dio BDP-a distribuira državnim kanalima. Nadalje, glavni su ekonomski akteri i
nadalje političari i politički menadžeri (rukovoditelji javnih poduzeća koji su na ta
mjesta uglavnom došli na osnovu kriterija
političke podobnosti), a ne vlasnici tvrtki i
profesionalni menadžeri. Također, dominacija političkoga kapitalizma izražava
se i u okolnosti da vlast HDZ-a i njegovih
partnera još uvijek štiti brojne socijalne
ovisnike i primatelje različitih subvencija,
i to najviše zbog održanja (privida) „socijalnoga mira“ koji joj je očito nužan da
održi kakve-takve šanse za svoj uspjeh
na predstojećim izborima.
BEZKOFEINSKE REFORME
Imajući navedeno u vidu, izjavu Jadranke
Kosor prema kojoj će reforme ove Vlade
trajati vječno (vjerojatno je mislila na
rezultate tih reformi, ali to uopće ne mijenja poruku) valja ocijeniti ne samo neosnovanom, odnosno „posvađanom“ s
ekonomskom i društvenom stvarnošću,
nego i bizarnom. Takve samoreklamerske izjave za izborne potrebe trebaju
izazvati zabrinutost u javnosti, s obzirom
da održanje (provedbe) takve reforme u
razdoblju do izbora i možda – tko zna,
možda se dogodi čudo pa HDZ pobijedi
uglavnom uspavani Milanovićev SDP?
– i poslije izbora ne sluti na dobro. Velikoj većini građana ove zemlje ne odgovaraju „pakirane“ reforme, odnosno one
koje su površinske, a ne strukturale
naravi, te koje su podložne interesima
uskih klika i skupina, a ne izlasku zemlje iz teške ekonomske i društvene krize
360 dana od „Kosoričinih reformi“, od njih 40 tek je realizirana
jedna trećina, i to uglavnom manje važnih, dok ostale tek čekaju na
one hrabre da ih provedu
te promicanju općega dobra. Jadranka
Kosor u svojoj reformskoj retorici, koja
je toliko odlučna koliko je neodlučno
stvarno ekonomsko i drugo djelovanje
njene Vlade, zapravo slijedi obrasce
uskogrudne političke upotrebe reformi
koji su se pokazali neuspješnima u nizu
zemalja. Te je obrasce Liessmann nemilosrdno kritizirao, ističući kako „reforme
sadašnjosti, koje se očigledno bez milosti
okreću budućnosti i novome, uistinu predstavljaju najveći pokret povratka u novijoj
povijesti: naopake prilike u zapošljavanju,
manjkava društvena skrb, prisila na mobilnost, pritisak u vezi s prilagodbom, privatizirane infrastrukture, medicinska skrb
i zahtjevno obrazovanje sve više samo
za one koje si to mogu priuštiti – sve
smo to već jednom imali“. Sasvim slično
tome, „bezkofeinske“ reforme Vlade kojoj
je na čelu gospođa Kosor zapravo nas
više vraćaju na stanje koje je dovelo do
ogromnih teškoća ove zemlje, nego što
blagotvorno djeluju na prevladavanje
teške gospodarske i društvene krize.■
dvornikovanje
DEMONSTRIRANJE
ALTERNATIVE
Što za Hrvatsku znače velike demonstracije, a bilo ih je raznih oblika i intenziteta u posljednjih 20-ak godina. Od onih demokratske
podrške Radiju 101, preko eskapade nacionalizma
na „Splitskoj rivi“ vezanih za hapšenje Gotovine do
ovih posljednjih facebook protesta kojima su građani
izražavali nezadovoljstvo sadašnjom vlašću…
Piše: SRĐAN DVORNIK
Što demonstriraju demonstracije? Na
prvu loptu, ono što demonstranti poručuju
svojim transparentima, što viču svojim
parolama. Nezadovoljstvo, zahtjev, protest. Da, ali kad bismo te poruke vidjeli štampane u novinama, izgovorene
na televiziji ili radiju, čak i ispisane na
plakatu, ne bi to bilo to. Navlastiti ‘medij’
demonstracija je ulica, trg, ono gdje se
inače prođe, pòstoji s prijateljima, posjedi u kafiću. Demonstracije krše red i
taj prostor svakodnevna kretanja i sretanja pretvaraju u mjesto javnog govora.
Paradoksalno, to i jesu javna mjesta, ali
kad bi na njima netko tek tako počeo
držati javni govor, zgledali bismo se s
čuđenjem, nelagodom ili podsmjehom.
A javnim je porukama mjesto u namjenskim, uređenim, pa stoga i kontroliranim
‘kanalima’ medija. Bili oni veliki, što pripadaju matičnoj struji, ili neovisni i marginalni, oni su mjesta gdje se ‘to radi’.
Iskakanjem iz te čudne diobe, u kojoj
javna mjesta služe privatnim susretima i
kretanjima, a ona posebna, namjenska (i
često privatna) daju prostor javnom govoru, javne demonstracije poručuju više
nego što kažu. Poručuju da ima nečega
što se kroz predviđene kanale ne može
plasirati. Pokazuju da kretanje javnim
prostorom, kada se kreće organizirano
i kada okupljanje na javnom mjestu nije
slučajno, može prerasti u svojevrsno osIDENTITET/ BR. 155 / 2011.
vajanje tog prostora čime dotad raspršene
individue odjednom počinju tvoriti javnost
odozdo. Govorom na ‘nepredviđenom’
mjestu pokazuje se da ispod kore institucija, uobičajenih načina ponašanja,
etabliranih medija možda kipi neka magma koja će, izbije li, stvoriti vrag zna što.
Vrag zna: Ako okolo prevladava inercija,
neće stvoriti ništa: pojedinac ili grupica
koji viču na trgu mogu ostati tek redikuli
čiju se ‘poruku’ pamti kao puki ispad. A
ako među hiljadama osamljenih pojedinaca i obitelji već tinja nezadovoljstvo, isti
taj ispad mnogima će biti znak da njihov
revolt nije tek stvar njihove osamljeničke
muke nego zajednička sudbina, koju
mogu podijeliti i izreći gromoglasno, s
mnogim drugima.
HRVATSKA:
OD
NARODA
DO
GRAĐANKI & GRAĐANA
Pa što se to stvaralo u dosadašnjim
demonstracijama u Hrvatskoj, koje već
imaju nekakvu svoju malu povijest? Kada
je, u tamnu jesen 1990., nekoliko ljudi
osjetilo svu moralnu sramotu uklanjanja
imena zagrebačkog Trga žrtava fašizma,
i na samom trgu demonstriralo sa zahtjevom da se tu odluku poništi, prolaznici su spuštali pogled, ili dobacivali da je
prošlo “komunističko” vrijeme. Pridružio
se nije praktički nitko. Pridruživanje je
dolazilo s godinama opetovanih protesta; okupljanje nikad nije postalo masovno, ali je djelovalo kao onaj tihi glasić
koji smeta kad se nešto želi potisnuti i
zaboraviti. Na kraju je za režim postalo
dovoljno veliko da na njega pošalje svoje
ekstremiste i pretvori ga u provokaciju
koja je p(r)okazala ekstremizam samog
režima. U drugu jednu mračnu jesen
tih godina, 1996., na jednom drugom
zagrebačkom trgu, sasvim druga priča:
prijetnja gušenjem jednog ne-režimskog
medija izazvala je demonstrativno okupljanje stotinjak hiljada ljudi. Teško da
ih je okupio sam princip slobode medija
i javne riječi; za razliku od vremena prije šest godina, režim je već počeo gubiti auru vječno žuđene, k tome agresiji
izložene nacionalne države, i mnogima je
već bilo jasno njegovo autoritarno lice pa
su pokazali da im je svega toga dosta.
Kada se troje ljudi sredinom februara ove
godine obrelo na trećem zagrebačkom
trgu, onom zabranjenom (poznatom još
i kao Markov), jedva je ikome bilo jasno
što točno traže ili odbacuju, ali svejedno
je u danima što su slijedili demonstrativno okupljanje nastupalo opet i opet, uz
strm posrast broja sudionika, od početnih
nekoliko stotina do 5-10 hiljada. Malo
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
kodenzacijsko jezgro onih početnih troje,
samih na pustom zabranjenom trgu, kao
da je bilo već neko vrijeme očekivan povod da se javno istrese sve ono što se difuzno mrmorilo o mafiji na vlasti (pred par
godina zvanoj “bandom lopovskom”), vladi koja nije kadra zaustaviti ekonomsko i
pravno propadanje niti ga barem ublažiti
mjerama socijalne pravde i sigurnosti.
Nije to bio jedini predmet nezadovoljstva.
Za neke, to je bio tek simptom nadiranja
kapitalizma, kojemu ovdašnje vlasti tek
više ili manje nevješto služe. Za druge
je pak glavni prigovor ležao u predobroj
suradnji domaćih vlasti i međunarodnih
snaga oličenih u EU, zbog čega se “naše
branitelje” stavlja na optuženičku klupu. I
tako dalje.
... I NATRAG
Na kraju, najnedavnije, demonstracije
od desetak hiljada ljudi u Zagrebu iskazale su protivljenje haškoj presudi Gotovini i Markaču, samom haškom sudištu,
a i šire. Usporedbom s jednim ranijim
sličnim događanjem naroda, one nameću
i pitanje – što u Hrvatskoj znače velike
demonstracije? U usporedbi s ovim
posljednjima, na sličnu se temu deset godina prije bila okupila deset puta
veća masa na splitskoj rivi. Vlasti su ih
dočekale sa sličnom knedlom u grlu. Za
tadašnjeg predsjednika koalicijske vlade
Ivicu Račana ta je masa bila moguć
pokazatelj da pobjedom na izborima
nije zadobio i onu legitimnost koju uživa
nacionalistička vlast, a koja ne počiva
na biračkoj većini nego na predstavljanju kolektivnog etno-identiteta. Kako je
SDP izbjegavanje svake konfrontacije s
nacionalizmom i inače bio učinio svojom
temeljnom strategijom i ulagivao mu se
kako god je znao i mogao, pred gomilom
od stotinjak hiljada njegovih netrpeljivih
pobornika oni koji su nedugo prije bili
osvojili uvjerljivu većinu ipak su se držali
gotovo kao uljezi u državi kojom bi trebali
upravljati. Začudo, desetak puta manje
demonstranata sredinom aprila imalo je
vrlo sličan efekt: kako god inače stajalo s
vladom HDZ-a i koalicije, bio je dovoljan
i taj broj da joj ospori akreditive pravog
predstavnika ‘zajednice’ koja ne zna ni
za pluralizam ni za kompromis. Upravo
zbog toga što identifikacija s nacionalnom
političkom zajednicom kao svetinjom ne
zna za različite stavove (“svi smo mi Hrvatska”, pa i bilo koji njen ratni zločinac)
niti dopušta mogućnost da išta s njom
u vezi ima obilježja zločina, nije uopće
nužna velika masa da povuče oštar kontrast između takve ‘principijelnosti’ i ‘kom
promiserske’ vlasti koja ipak, mada preko
volje, priznaje jurisdikciju međunarodnog
sudišta te će na kraju morati prihvatiti i
njegovu konačnu presudu.
MAGMA IPAK RADI
To, dakako, nije jedina briga trenutne
vladajuće garniture. Razlozi teškog nezadovoljstva puka stalno se gomilaju, a
barem neki od njih bolje su poznati onima na vlasti nego samim ljudima koje
pogađaju. Odatle i toliki početni strah od
ikakvih demonstracija da se protiv njih,
kao prvo, uporno održava pravnu barijeru
zone zabrane od znamenitih 100 metara
radijusa, a kao drugo, da se na relativno
malene demonstracije šalje interventnu
policiju. Najupadljiviji se raskorak između
‘prijetnje’ i sile manifestirao u upotrebi
policijskih oklopnjaka (ljudstva, ne vozila) protiv demonstranata u zagrebačkoj
Varšavskoj ulici u više navrata od februara
do jula prošle godine, te prilikom nedavnog trijumfa političkog crony-kapitala nad
građanima i dobrim ukusom na Cvjetnom.
Kao da je netko na vlasti, recimo ministar
unutrašnjih poslova, već neko vrijeme bio
svjestan potencijalnog nezadovoljstva,
pa je odlučio brže-bolje začepiti svaku
rupicu, da ne bi dobio erupciju. To se
ponovilo i s ovim pretposljednjim valom
demonstracija, u kojima su, doduše, u
jednom trenutku i neki demonstranti svojim nasiljem ponudili policiji dobrodošlo
opravdanje.Ali trajanje tih iznenađujuće
upornih, raširenih i brojnih demonstracija
potvrdilo je režimu da se zasad još ne
mora bojati. One su pokazale koliko je
široko i duboko nezadovoljstvo građana
sadašnjom vlašću; pokazale su to upravo
time što nije bilo jedinstvene i jasne “artikulacije”, organizacije i vodstva, a ipak
je toliko ljudi na djelu demonstriralo kako
shvaćaju da nekog vraga ipak treba pitati
i same građanke i građane. No, potvrdile
su i izreku Adama Przeworskog kako
vlast nije ugrožena odsustvom legitimnosti, nego prisustvom opozicije. To jest,
osim nezadovoljstva nužna je organizirana volja da se vlast promijeni, odnosno
da se vladajuću garnituru smijeni i zamijeni. Neumjesno bi bilo komentirati da su
demonstrantkinje i demonstranti trebali
činiti i govoriti ovo ili ono. Oni nisu nikakva javna služba koja u ime građana obavlja funkciju demonstriranja, pa da oni koji
sjede sa strane imaju pravo prigovarati ili
zahtijevati. Svakome je otvorena javna
scena. Kako reče Aleksandar Baljak,
“kod nas građani slobodno šeću ulicama,
samo se to još ne radi na dovoljno organizovan način”.■
ekonomija
U HRVATSKOJ LJETUJE
VIŠE JAPANACA NEGO
SRBIJANACA
Svjetsko tržište putovanja napreduje, a Hrvatska ne može
postići ni učinak iz boljih godina. Ako se ove godine ostvari 6,5 milijardi eura prihoda, to će biti bolje
od rezultata 2006., ali lošije od 2007., te milijardu
eura manje od rekordne 2008. godine
D
osad je najviše građana
Srbije ljetovalo u Istri, a
otvaranjem avionske linije
između Beograda i Dubrovnika „posjeta bi se trebala ravnomjerno rasporediti po cijeloj
obali“. To je, prema sajtu Javno.hr, krajem veljače izjavio „predsjednik Hrvatske
turističke organizacije Boris Žgomba.“.
Ako je novinarka portala u čijem podnaslovu stoji „uvijek otvorenih očiju“
već prepisala i loše pohrvatila vijest iz
srbijanskih medija, mogla je dodanu vrijednost ostvariti barem provjerom podataka. Pa bi razgoračila oči otkrivši da je
Žgomba predsjednik Udruge hrvatskih
Piše: MIRKO VID MLAKAR
putničkih agencija (UHPA). Ono što je
u Srbiji turistička organizacija u Hrvatskoj je turistička zajednica. Dužnost
predsjednik Hrvatske turističke zajednice obnaša aktualni ministar, sada je
to Damir Bajs, koji nije bio u Beogradu.
Na tamošnjem 33. međunarodnom sajmu turizma, na kome je Hrvatska bila
zemlja partner, bio je direktor Glavnog
ureda HTZ-a. Na tome je mjestu još od
1999. godine Niko Bulić, koji je od 1993.
do 1997. bio ministar turizma. Dakle,
prema procjeni hrvatskog turističkog
dužnosnika, ove će godine u Lijepoj
Našoj ljetovati oko 100.000 turista iz
Srbije, što je više nego lani. „Trend po10
rasta“ bio je dovoljan da se izvještajčić
naslovi s Velika invazija: 100.000 Srba
„osvaja“ Jadransko more (misli se, naravno, na hrvatski dio Jadrana). Što nije
bilo dovoljno pa stoji i nadnaslov Navala
susjeda. Reklo bi se da nije riječ o ironiji, nego o napumpavanju (od zunzare
praviti senzacionalnog slona), koje je
utemeljeno na neznanju, kao i svojedobni natpisi da će Srbi iz Srbije spašavati
hrvatski turizam.
POLJSKA POTUKLA SRBIJU
Sudeći prema rezervacijama u srbijanskim agencijama, tamošnje će
boljestojeće pučanstvo i ove godine
pretežno ljetovati u Grčkoj i Turskoj. Ako
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
se u Grčkoj, koja Srbiji nije susjedna
zemlja, lani odmaralo 500.000 Srbijanki
i Srbijanaca, kakva li se tu mogla razviti priča o invaziji, te navali k tome! Bez
obzira na to što i u sušnim godinama
Grčku posjeti 15 milijuna turista. U Hrvatsku je lani navalilo 90.000 stanovnika
Srbije pod egidom turističkog posjeta (a
ne poslovnog putovanja). Dođe li nam
ove godine 100.000 Srba – uzaludan im
je trud osvajača. Naime, biti će ih manje
nego, primjerice, Japanaca. Lani je Hrvatsku posjetilo 147.000 japanskih turista, rekao je japanski veleposlanik Yoshio
Tamura za nedavna posjeta Puli. I pod
pretpostavkom da će, zbog i katastrofa
koje su pogodile dalekoistočnu otočnu
državu, biti manje putovanja, vjerojatno se i ove godine dolazaka Japanki
i Japanaca može očekivati više nego
Srbijanki i Srbijanaca. Godine 2007.
bilo je registrirano 77.000, a sljedeće
godine 88.000 turističkih dolazaka iz Srbije. Japanaca je u prvom slučaju bilo
86.000, a u drugome 143.000. Izraženo
ratničkim rječnikom (invazija, „osvaja“ i
sl.), Srbijanci tuku Japance u noćenjima.
U spomenutim godinama zabilježeno je
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
srbijanskih 314.000 i 385.000, a japanskih samo 131.000 i 201.000. To je i razumljivo budući da Japanci, kao u pravilu i ostali turisti s drugih kontinenata,
u paketu posjećuju nekoliko evropskih
zemalja. Ako su posjetitelji iz Srbije invazija što li su onda Nijemci? Prema po-
K
dacima Državnog zavoda za statistiku,
prošle je godine iz Njemačke ostvareno
više od 1,5 milijuna dolazaka i 11,5 milijuna noćenja, što je 22,5 posto noćenja
stranih turista u Hrvatskoj. Otprilike
upola manje, odnosno 11,5 posto, ostvarili su Slovenci, treći su Talijani sa 9,3
TAKO LIJEPO, TAKO DALEKO…
ad se zbroje lanjska noćenja u Istarskoj (17,7 milijuna) i Primorsko-goranskoj županiji (10,9 milijuna), proizlazi da je u dvije najsjevernije obalne
županije i dalje ostvare više od polovine svih hrvatskih noćenja. Gledano
u masi, istočnojadranski se turizam tek spušta na jug. Primjerice, prošle je godine u Zadarskoj županiji ostvareno 6,2, a Splitskoj 9,3 milijuna noćenja. Prema
podacima Državnog zavoda za statistiku, lani je u Hrvatskoj bilo 10,6 milijuna
turista, što je 3,2 posto više nego 2009. godine. Noćenja je ukupno bilo 56,4 milijun, što je rast od 2,6 posto. Prošle su godine gotovo 86 posto ukupnih dolazaka
i 90 posto ukupnih noćenja ostvarili strani turisti, čijih su 9,1 milijuna dolazaka i
gotovo 51 milijun noćenja porasti od 4,8 i 3,6 posto u odnosu na 2009. godinu.
Domaći su turisti i prošle godine u Hrvatskoj nastavili bilježiti pad, pa je tako
njihovih 1,49 milijuna dolazaka i 5,42 milijuna noćenja za 5,3 i 5,8 posto manje
nego u godini prije. Usporedbe radi, 2007. bilo je 1,86 milijuna domaćih turista.
Domorodcima je ljetovanje tako lijepo, a tako daleko. Osim ako nisu stanovnici
Slavonije i uopće kontinentalne Hrvatske, pa su sezonski sobarice, konobari,
recepcioneri...
11
ekonomija
NI KRIVI NI DUŽNI OPET ĆEMO IMATI DOBRU SEZONU: Uzdrmanosti tuniskog i egipatskog tržišta
političkim obratima u tim državama koje su u regiji u kojoj se još i ratuje (Libija) utječu na to da ćemo ove godine
biti na turističkoj razini iz 2006. godine
posto, slijede Austrijanci sa 8,7, Česi
sa 8,2 i Poljaci sa 5,7 posto noćenja inozemnih gostiju, a među prvih deset još
su Nizozemci, Slovaci, Mađari i Francuzi (2,9 posto). Ostvare li ove godine
Srbijanci u Hrvatskoj i 500.000 noćenja,
to će biti manje od jedan posto noćenja
stranih turista! Usporedbe radi, realno
je očekivati da će iz mnogo udaljenije
Poljske doći oko 500.000 gostiju i ostvariti tri milijuna noćenja. Dolasci gostiju iz Srbije nemaju ni osobiti financijski
učinak. No, ni cijelo hrvatski turizam
nema neki financijski učinak. Ali, opet,
budući da je Hrvatskoj vrag odnio proizvodne djelatnosti s kojima je mogla
konkurirati na međunarodnom tržištu, u
dogledno vrijeme samo može zahvaljivati Bogu da joj je dao plavo more, žarko
sunce, prirodne ljepote, Dubrovnik i
slične darove na temelju kojih Hrvatska,
htjela ne htjela, ima odlične preduvjete
za status regionalne turističke velesile.
Koja je zbog rata granicu od tri milijarde
turističkih eura preskočila 2000. godine,
a već 2006. ostvarila dvostruko više.
Sljedeće je godine taj prihod narastao
na 6,8, a u 2008. postignuto je gotovo
7,5 milijardi eura.
NESTALA MILIJARDA EURA
Financijski rekordne 2008. godine hrvatski je BDP iznosio (u tekućim cijenama)
47,4 milijarde eura, odnosno u tome je
kolaču gotovo šestina otpadala na tu-
rizam. No, bez obzira na dobre fizičke
pokazatelje (dolasci i noćenja), poslije toga novčani pokazatelji nisu tako
izdašni. Kriza je značila milijardu eura
manji godišnji turistički prihod, ali se
zasigurno dio toga manjka prelio u sivu
ekonomiju. Budući da je posljednjih nekoliko godina broj turista malo oscilirao,
znači da je prosječan turist trošio manje. U pravilu su bile manje plaće i druga
primanja onih koji dolaze na odmori, a
pravilo je i da se na ljetovanje potroši
mjesečna plaća. S druge strane, u Hrvatskoj se, generalno gledano, nema
gdje i na što kvalitetno trošiti. Na to se
osobito žale bogatiji Rusi. O slici hrvatskog turizma govori i vrsta noćilišta.
Najviše, 34,4 posto, noćenja obavlja se
u kućanstvima (sobama, apartmani), u
hotelima 26,7, kampovima 24,5 posto
itd. Tzv. privatni smještaj godišnje je
popunjen do mjesec i pol dana, kampovi prosječno dva mjeseca, a hoteli
također malo – 130 dana. Kad se ubace
neki drugi podaci vidi se da Hrvatska ne
prati trendove (npr. tijekom godine više
kraćih odmora), te ne koristi svoje komparativne prednosti (zbog razvedene
obale dušu je dala nautički turizam, a
ti su gosti bogatija klijentela). Ili, da hrvatskim turizmom upravljaju Japanci,
sigurno bi baštinska i uopće kulturna
dobra Zadra, Šibenika, Trogira i Splita
– koja su velikim dielom pod zaštitom
12
Unesca – bila primjereno valorizirana, sve u granicama socioekološke
održivosti. Kristian Šustar, predsjednik
Udruge poslodavaca u hotelijerstvu Hrvatske, smatra da nas očekuje jedna
od najuspješnijih turističkih sezona,
u to je uvjeren i predsjednik Kamping
udruženja Hrvatske Veljko Ostojić, a
porast turističkog prometa, i bolje financijske rezultate očekuju i predsjednik
Nacionalne udruge obiteljskih i malih hotela Šime Klarić. S druge strane,
svjetsko tržište putovanja godišnje
napreduje više od šest posto, dok Hrvatska ne može postići ni rezultate iz boljih
godina. Za razliku od prošle godine,
kada rast fizičkih pokazatelja nije pratio
i rast prihoda, analitičari zagrebačkog
Raiffeisena očekuju fizički rast od tri
i rast prihoda od 4,4 posto. Budući da
je lanjski turistički prihod iznosio 6,24
milijardi eura, o znači da bi ove godine
iznosio nešto više od 6,5 milijardi eura.
To je rezultat bolji nego 2006. godine
(6,3 milijardi eura), ali lošiji nego 2007.
godine (6,8 milijardi eura).Dio tog rasta, odnosno držanja nosa nad vodom
(morem), možemo zahvaliti i uzdrmanosti tuniskog i egipatskog tržišta
političkim obratima u tim državama koje
su u regiji u kojoj se još ratuje (Libija).
Ili, kao što bi rekao konzultant Miroslav
Dragičević: „Ni krivi ni dužni opet ćemo
imati dobru sezonu“.■
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
susreti
Predrag Matvejević:
‘’Nacionalne kulture su plod
tuđinskoga utjecaja’’
Osjećam židovsku kulturnu scenu Bejahad kao neku svoju
matičnu organizaciju ne samo što je izvrsno organizirana. Prija
mi i što se otvara svim ljudima i što širi granice, što postaje evropska pozornica kulture. Dakle, za ljude ne samo jugoslavenskog
porijekla, već općenito. Bez zadrške moram i mogu reći da je to,
za mene, možda najbolja međunarodna kulturna manifestacija
koja se održava u našoj zemlji. Od Korčulanske škole
do Bejahada nema tako jake scene sa sudionicima
najvišega ranga, odista svjetskoga ugleda. Dakle, od
tada do Bejahada nema skupa ovakoga intelektualnoga napona i ugleda
Razgovarao: DRAGO PILSEL
P
redrag Matvejević, već pet
godina stalni dragi gost i
predavač na Bejahadu (što
na hebrejskome znači ‘zajedno’), međunarodnoj židovskoj
kulturnoj sceni koja je krenula 1999., a
već nekoliko godina ima stalnu adresu u
Opatiji, koncem augusta. Rodio se u Mostaru 1932. od oca Ukrajinca, Vsevoloda
Matveeviča, izbjeglice iz sovjetske Rusije,
suca u Mostaru nakon povratka iz ratnog
zarobljeništva u Njemačkoj 1945. i majke
Angeline r. Pavić, Hrvatice iz BiH. Nakon
školovanja u rodnom Mostaru, gdje je bio
i partizanski kurir, započinje studij francuskoga jezika i književnosti u Sarajevu
koji završava u Zagrebu. Godine 1967.
doktorira na sveučilištu Sorbonni u Parizu disertacijom o angažiranu i prigodnom
pjesništvu. Do 1991. godine predavao
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
je francusku književnost na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zbog
niza prijetnji napušta Zagreb te od 1991.
do 1994. predaje slavenske književnosti
na Trećemu pariškom sveučilištu (Nouvelle Sorbonne), a od 1994. do 2007.
srpski i hrvatski jezik i srpsku i hrvatsku
književnost na Rimskom sveučilištu La
Sapienza. Matvejević je primio počasni
doktorat u Francuskoj (Perpignan) i dva
u Italiji (Genova, Trst), a dodijeljen mu
je 2002. godine i počasni doktorat na
Univerzitetu ‘’Džemal Bijedić’’ u njegovu rodnu Mostaru. Predrag Matvejević,
poznat i po višegodišnjoj borbi za slobodu političkih zatvorenika, jedan je od
najprevođenijih hrvatskih autora u svijetu.
Njegov “Mediteranski brevijar” preveden
je na dvadesetak jezika (samo u Italiji
prodan je u više od 300.000 primjeraka).
13
Njegova posljednja knjiga, ‘’Kruh naš’’,
postiže senzacionalni uspjeh u Italiji i u
velikome je hvaljena. Na Bejahadu ga
viđamo već pet godina za redom pa je
rado pristao na razgovor o svom iskustvu
s Židovima i o motivima da bude prisutan
u ovoj kulturnoj manifestaciji. - Bejahad
je za mene vrlo važan događaj. Susreo
sam prijatelje koje godinama nisam vidio.
Naročito obitelji koje su otišle iz Jugoslavije u Izrael. Zatim, kako sam rođen
u Mostaru, gdje je prije Drugoga svjetskoga rata bilo dosta Židova, bilo mi je
simpatično, ugodno, iznenađujuće, čuti
jezik kojim je nekad govorila moja majka,
a i moja baka. Ti stari ljudi koji su došli
na Bejahad iz Izraela i koji su preživjeli
nateže što se može zamisliti u životu,
vratili su me u moje djetinjstvo. Ne samo
zbog toga, Bejahad je za mene poseban
Predrag Matvejević
FOTO: Claudia Keller-Pilsel
doživljaj. Naročito zbog ideje da se kulturna ponuda što je moguće više proširi.
Susreo sam i važne pisce kao što je
David Albahari i druge koji su bili prijatelji
mojega najboljeg prijatelja - Danila Kiša.
O njemu sam mogao govoriti, u malim
krugovima ili na tribinama, i evocirati uspomene koje nisu bile dovoljno poznate
– ističe Matvejević.
Pamtim jedan lijepi razgovor u Opatiji, bio je za tim stolom isto i Miljenko
Jergović, kada ste govorili o Karlu
Štajneru, još jednom Židovu važnog
za našu povijest i publicistiku. Autor ‘’7.000 dana u Sibiru’’ je jedan od
malobrojnih jugoslavenskih komunista koji su se 1956. godine vratili u
svoju zemlju iz zatočeništva u SSSRu. Štajner je proveo dvadeset godina
u najstrašnijim logorima u prostranstvima Sibira i u svojoj knjizi iznosi
svjedočanstva strašnih zločina što ih
je počinio Staljin u ime komunizma...
Da. Želio bih istaknuti i to da sam
pokušao prijateljima koji su se okupili
oko Bejahada evocirati dragoga Karla.
Jedno je vrijeme on bio u istom logoru
u kojem je bio i moj djed. Ja sam djeda
i strica izgubio u sovjetskom gulagu. To
što mi je Karlo posvjedočio je bilo veoma,
veoma važno. Pomogao sam mu kada se
vratio u Zagreb i kada je napisao knjigu.
Bio sam član žirija Vjesnikove nagrade i
predložio sam da se ta knjiga nagradi, što
je prihvaćeno. Štajner je rođen u Beču, 15
siječnja 1902. Partija ga šalje kao instruktora u Zagreb 1928. Tito mu duguje karijeru jer je upravo Štajner predložio Andriji
Hebrangu da se Josip Broz izabere u rukovodstvo partije. Od 1932. je u Moskvi
vodio izdavačku djelatnost Kominterne.
Uhapšen je 1936. jer je davao putovnice
Židovima progonjenima kao trotskisti.
Potpuno nevin, prolazi 20 godina po
staljinističkim logorima. Iz knjige ‘’Homo
poeticus’’ Danila Kiša (Globus, Zg.; Prosveta, Bg. 1983. str. 157. - 59.), prepisujem dijelove: “Jednom drugom prilikom,
također u Zagrebu, Karlo me upoznaje
sa svojom ženom, Ruskinjom Sonjom...
Svako poređenje, svaka asocijacija, sa
mitskom Penelopom, uvredljivo je. Jer
dok je helenska Penelopa tokom dvadeset godina vezla svoj vez u miru božjem,
pod blagim helenskim nebom, odbijajući
mnogobrojne prosce, a na opšte divljenje sugrađana, dotle je u modernoj,
suvremenoj verziji sovjetskog mita, Sonja
ponižena, popljuvana, namučena žena
narodnog neprijatelja (...) u trenutku kada
14
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
je on uhapšen, Sonja je bila u poslednjem mesecu trudnoće. Devojčica koja
će se roditi umrla je od bede, hladnoće,
bolesti (...) Posmatram Gospođu Štajner,
i sklanjam pogled. Taj se pogled ne može
izdržati ! (...) otkrivam nešto što nikad u
svom veku nisam video: mrtve oči ! Ne
kao oči slepca, ne slepe oči (...) mrtve
oči na živom licu. I sada, tek sada, prepoznajem u Karlu Štajneru, indirektno,
ono što sam tražio : onih dvadeset godina, preko 7000 dana, provedenih u dalekim sibirskim predelima iznad polarnog
kruga! Poniženja, batinanja, strah, glad,
studen, smrt...’’. Jednom na slobodi,
Štajner se obratio jugoslavenskoj diplomaciji i ona mu je pomogla da se vrati u
Zagreb, zajedno sa svojom dragom, koja
ga je čekala vjerno toliko godina.
Ta je knjiga, ‘’7000 dana u Sibiru’’,
napisana prije ‘’Arhipelag Gulag’’,
postala prvi veliki svjedok staljinizma
a bila je predodređena da postane
veliki hit i, vjerojatno, svjetski best
seller. Postala je veliko nadahnuće
Danilu Kišu...
Kiša je čitanje knjige duboko dirnulo i
tako je nastala stvarna motivacija za
pisanje glasovite ‘’Grobnice za Borisa
Davidoviča’’,
remek-djela
svjetske
književnosti, koje je odmah po izlasku,
1976., pobralo najbolje kritike i divljenje diljem literarnog svijeta. Kiš nije
skrivao svoju opčinjenost Štajnerom,
jednu je priču u ‘’Grobnici’’ posvetio
Štajneru, nekoliko drugih priča ima dokumentarnu podlogu upravo iz “7000
Danilo Kiš je bio čovjek i pisac rijetko
viđene moralne sabranosti, osjetljiv
na nacističke i komunističke logore. I
Štajner i Kiš su autori formativnih knjiga
za drugu polovicu 20. stoljeća, Štajner
na svojoj iskustveno-doživljajnoj razini,
Kiš pak u svijetu prave umjetničke literature. Ipak bih ovdje nešto važno
želio kazati o Kišu. Znate, nastala je
Predrag Matvejević jedan je od najprevođenijih hrvatskih
autora u svijetu. Njegov “Mediteranski brevijar” preveden
je na dvadesetak jezika
tada najstrašnija kulturna i antisemitska
afera. I o tome smo govorili na Bejahadu.
Kiš je, naime, što je potpuno apsurdno,
optužen za plagijat Štajnera. Ali Kiš je
to podnio hrabro i onda je napisao ‘’Čas
anatomije’’. Zatim je došao u Zagreb,
užasno osamljen. Pomogao sam mu
ustupivši mu jedan manji stan mojega
oca. Otišli smo Krleži koji je cijeli život
bio sklon Židovima. Kiš uspostavlja vezu
i sa Slavkom Goldsteinom koji objavljuje
‘’Grobnicu’’, a onda se javljaju i drugi
izdavači. Napad na Kiša je bio monstruozan. Javila se bolest, pa je umro. Evo, to
su stvari, među inima, koje sam ja želio
prenijeti Bejahadu i mislim da sam uspio
zainteresirati dosta prijatelja.
Međutim, čini se kako ste ‘’član posade’’ i da ste jako dobro raspoložen i
opušten kada vas vidim tamo, ‘’među
Nacionalna kultura nije samo proizvod jedne nacije, vlastite. Matoš je hrabro zapisao: ‘’Nacionalne kulture su po
svom postanku i izvoru plod tuđinskoga utjecaja…, tuđih
kalemova. Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna,
kada bude evropska’’.
dana”. Dodatnu je zahvalnost Štajneru pokazao pišući predgovor za francusko
izdanje “7000 dana“, naprosto je to štivo
smatrao najboljom memoarskom literaturom cijele poslijeratne ex-jugoslavenske produkcije.
I tako je u vječni svijet književnih
vrijednosti zauvijek uveo i Štajnerovo
logorsko iskustvo te mu, na neki način, nadoknadio slavu što je pripala Solženjicinu zbog činjenice da je
njegov ”Arhipelag“ ipak prije stigao
do čitatelja širom svijeta.
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
samo što je izvrsno organizirana. Prija
mi i što se otvara svim ljudima i što širi
granice, što postaje evropska pozornica
kulture. Dakle, za ljude ne samo jugoslavenskog porijekla, već općenito. Bez
zadrške moram i mogu reći da je to, za
mene, možda najbolja međunarodna
kulturna manifestacija koja se održava
u našoj zemlji. Od Korčulanske škole
stradalnicima’’...
Jeste. Postao sam nekako i stalni
gost, član projekta. Vjerojatno i zbog
stradalništva moje obitelji. Otac je ipak
bio u nacističkom logoru. Spasio ga je
luteranski pastor o čemu pišem u knjizi ‘’Kruh naš’’. Ja sam u mnogočemu
poistovjećen sa Židovima. Približile su
me i priče mojega oca, koji je rođen u
Odessi i koji je odrastao okružen brojnim talentiranim Židovima, glazbenicima nadasve. Osjećam Bejahad kao
neku svoju matičnu organizaciju ne
15
do Bejahada nema tako jake scene sa
sudionicima najvišega ranga, odista
svjetskoga ugleda. Dakle, od tada do
Bejahada nema skupa ovakoga intelektualnoga napona i ugleda. Ohrabrilo me
je i što se je vodstvo Bejahada pokazalo
izričito otvorenim i što nema trunke nacionalizma. Uzmite samo izložbe: Murtić.
Džamonija, Veličković, Berber... Pa to je
fenomenalno. To je želja da se pokaže
snaga umjetnosti i dijaloga.
Ove će te godine govoriti o modelima
kulture i o identitetu. Možete li nam,
za kraj ovoga susreta, nešto od toga
najaviti?
Naša je epoha istaknula, jasnije negoli
one koje su joj prethodile, pravo na razliku: individualnu, nacionalnu, kulturnu,
jezičnu, etničku, seksualnu. To će pravo
vjerojatno biti upisano u jednu novu Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina
kad napokon bude napisana. Nužno je
pritom razlikovati, bolje i više nego što
se obično činili, posebnosti od vrijednosti. Posebnost nije vrijednost sama
po sebi, u svakom slučaju nije to a priori. Valja najprije utvrditi kad i po čemu
može biti ili pak kako i zašto u danom
slučaju nije. Retorika starih i olinjalih ideologija, presvučenih u ruho demokracije,
koju radije nazivam demokraturom, rabi
na različite načine iskrivljena shvaćanja
identiteta i posebnosti nastojeći se uz
njihovu pomoć opravdati ili okoristiti. I
sam odnos između identiteta nacije i nacionalne kulture ponekad je opterećen
teškim predrasudama: nacionalna kultura nije samo proizvod, jedne, nacije,
vlastite. Matoš je hrabro zapisao: ‘’Nacionalne kulture su po svom postanku i
izvoru plod tuđinskoga utjecaja…, tuđih
kalemova. Naša umjetnost će samo
onda biti nacionalna, kada bude evropska’’. ■
PREDSTAVLJENA KNJIGA
“GLINA 13. MAJA 1941.”
U sklopu obilježavanja 70. godišnjice glinskih tragedija 1941. godine pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića u Spomen domu u Glini koji je
1995. godine prozvan Hrvatskim domom predstavljena je knjiga “Glina 13. maja 1941
Napisao i snimio: NIKOLA CETINA
16
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
sjećanje
U
sklopu obilježavanja 70.
godišnjice glinskih tragedija
1941. godine pod pokroviteljstvom
predsjednika
Republike Hrvatske
Ive
Josipovića u Spomen domu u Glini koji
je 1995. godine prozvan Hrvatskim domom predstavljena je knjiga “Glina 13.
maja 1941.” Brojne prisutne među kojima su bili potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Slobodan Uzelac i episkop
gornjokarlovački g. Gerasim pozdravio
je Nikola Miljević predsjednik organizacijskog odbora Vijeća srpske nacionalne
manjine grada Gline. Izrazio je svoje
zadovoljstvo što “smo se okupili u ovako velikom broju, da svojim prisustvom
doprinesemo dostojanstvenom odavanju počasti našim sugrađanima nevinim žrtvama ubijenim prije 70.godina.
Ovo nije jedino obilježavanje koje ćemo
upriličiti ove godine. Za nešto više od dva
mjeseca obilježit ćemo i masovni zločinubistvo više od 1000 srpskih seljaka u
Banskom Grabovcu, a 29. i 30.7. ove godine Duhovnom večeri i parastosom na
ovom mjestu 70. godišnjicu pokolja Srba
u pravoslavnoj crkvi Rođenja Presvete
Bogorodice. Prisustvovat ćemo 20-toj
godišnjici svirepog ubistva 21 hrvatske
žrtve u selu Jošavica, nedaleko Gline,
kojeg su počinili srpski zlikovci. Zašto
ovo činimo?!. Zbog kulture sjećanja
koju ove žrtve zaslužuju, ali i zbog istine
koja oslobađa, te nade da ćemo njenom
spoznajom stvoriti zalog za budućnost
sebi, svojoj djeci i za generacije koje
dolaze. Strašno zvuči činjenica da nas
je danas na općini Glina 6 puta manje
nego prije 80 godina. Zato vas molim da
današnji i druge pomene nevinim žrtvama
odamo iskreno i s pijetetom, njima za blagoslov duše, a nama za moralno i duhovno
pročišćenje. Otjerajmo zlo jednom za
svagda iz sebe i sa ovog prostora i, vjerujte mi, krenut će nam bolje. Neka nam
Bog u tome pomogne”, dovršio je svoje
dojmljivo uvodno slovo Nikola Miljević.
Knjigu “Glina 13. maja 1941.” autora
Branka Vujasinovića, Čedomira Višnjića
i Đure Roksandića predstavili su autori
Vujasinović, Višnjić i Drago Roksandić.
Čedomir Višnjić je izrekao svoju dilemu
o potrebi komentiranja knjige ili bi možda
bilo najbolje samo u tišini pročitati imena
pobijenih i poklanih Srba, jer imena, a ne
samo brojke govore puno više od prigodnih riječi. “Rat sa Srbima je zapravo prava
priroda i suština ustaškog režima. Oni su
si u zadaću uzeli slamanje jedne zajedIDENTITET/ BR. 155 / 2011.
nice uništavanjem elite i građanstva, prije
svega radikalnom pljačkom imovine i zatiranjem srpskog sela” napisao je Višnjić u
uvodu knjige, a na njenom predstavljanju
posebno je naglasio značaj zapisa Branka Vujasinovića, čiji su članovi porodice
pobijeni u prvom majskom pokolju. Profesor historije na filozofskom fakultetu u Zagrebu prof.dr.sc. Drago Roksandić da je i
u to vrijeme u glinskom kraju život bio jači
od smrti dodavši da “komemoriranje ne
smije glinsku zajednicu podvojiti po etnokonfesionalnim linijama. Suosjećanje s
jednom tragedijom mora humanizirati
odnose među ljudima u tome kraju. Javne
komemoracije od 1945. do 1990. bile su
oficijelni monopol i naglašeno ideologizirane. Smisao za razumijevanje tragedije redovito se gubio ili trivijalizirao. Time
je u korijenu bila isključena mogućnost
da odnos prema tragedijama i traumama
dobije ekumenski smisao. Makrohistorijski, do današnjih vremena nije egzaktno
utvrđeno što se u Glini i tom kraju sve
dešavalo; postojao je zazor prema individualizaciji žrtava i njihovih egzekutora,
neovisno o tome odakle su bili. Time su
se u konfliktnim perspektivama stvarale
ne samo kontraverze nego i mitovi, koji
su u kriznim situacijama u Glini, Hrvatskoj
i Jugoslaviji u konačnici dobivali destruktivne potencijale i bili među uzročnicima
novih tragedija 1991.“, dodavši da “ima
revizionističkih pokušaja da se dokaže
da se u Glini ništa nije dogodilo, ali i da
se hiperboliziraju dimenzije tragedije.
Svojevremeno je serija članaka u Glasu
koncila izazvala brojne nedoumice, ali i
potakla na kritička razmišljanja. Šteta što
Rimokatolička i Srpska pravoslavna crkva nisu utemeljile zajedničku ekspertnu
komisiju koja bi se u suradnji s profesionalnim institucijama bavila tragedijama
koje imaju etno-konfesionalna obilježja.
Predlažem da se skupina stručnjaka, koja
bi se iz različitih kutova i na različite načine
bavila Glinom, javno očituje zbornikom
na temu što se zna, a što ne zna o glinskoj 1941.godini”, apelirao je Roksandić
na potrebu sveobuhvatnog sagledavanja
stradanja glinskih Srba 1941. godine. U
knjizi je objavljen i dragocjeni prilog Draginog oca Đure Roksandića koji je upornim istraživanjem uspio napraviti spisak
žrtava fašističkog terora od 6. aprila do
konca 1941. kotara Glina, a na kojem je
za većinu žrtava uspio pronaći prezime,
očevo ime i ime, godinu rođenja, od koga
su ubijeni, mjesto pogibije i mjesto sahrane. Individualno je identificirao 2157
17
REKLI SU:
•
Rat sa Srbima je zapravo
prava priroda i suština ustaškog
režima. Oni su si u zadaću uzeli slamanje jedne zajednice uništavanjem
elite i građanstva, prije svega
radikalnom pljačkom imovine na jednoj strani, a na drugoj zatiranjem srpskog sela - Čedomir Višnjić, koatuor
knjige „Glina 13. Maja 1941.“
•
Suosjećanje s jednom tragedijom mora humanizirati odnose među
ljudima u tome kraju - Profesor Drago
Roksandić
•
Pomene nevinim žrtvama
odajmo iskreno i s pijetetom, njima za
blagoslov duše, a nama za moralno
i duhovno pročišćenje. Otjerajmo zlo
jednom za svagda iz sebe i sa ovog
prostora i, vjerujte mi, krenut će nam
bolje - Nikola Miljević, predsjednik organizacijskog odbora Vijeća
srpske nacionalne manjine grada
Gline
•
I pored onih koji na sve
moguće načine ometaju okupljanje i
sjećanje na pobijene Srbe, mi ćemo
se okupljati i sjećati, ne samo zbog
identiteta žrtava nego i zbog vjere u
zajednički život – Milorad Pupovac,
Predsjednik SNV-a
•
Nakon
70
godina
od
počinjenih svirepih zločina moramo da
se sjetimo svih nevino ubijenih samo
zato što su bili druge vjere i nacije Episkop Gerasim
•
Na zgradu Hrvatskog doma
u Glini treba vratiti spomen-ploču, ali i
domu vratiti nekadašnje ime Spomendom koji je sagrađen 1969. godine
na mjestu pravoslavne crkve koju su
ustaše 1941. godine nakon strašnog
krvoprolića srušile – Vesna Teršelić,
voditeljica Documente
(dvije hiljade sto pedest sedam) žrtava iz
Donje i Gornje Bačuge, Donjeg i Gornjeg
Banskog Grabovca, Luščana, Vlahovića,
Drenovca, Bučice, Banskog Taborišta,
Ilovačaka, Brnjeuške, Donjeg i Gornjeg
Selišta, Gornjeg Trtnika, Joševice, Jukinca, Majskih Poljana, Ravnog Rašća,
Uz prisustvo većeg broja vjernika i gostiju ovog 13. maja episkop gornjokarlovački g. Gerasim sa sveštenicima i
monasima održao je kod Spomen kosturnice parastos i pomen nevino pobijenim pravoslavnim Srbima
Roviška, Viduševca, Brezovog Polja,
Grubnog, Donjeg i Gornjeg Klasnića,
Dragotine, Kraljevčana, Dodošina, Velikog Šušnjara, Balinca, Bojne, Buzeta,
Dabrine, Hajtića, Maje, Majskog Trtnika,
Obljaja, Šaševa, Šibine, Bijele Vode,
Brestika, Kozaperovice, Malog Gradca
i Trnovca. Unatoč njegovom golemom
uloženom trudu, nažalost, popis žrtava
nije potpun, a što ukazuje na dosadašnju
nebrigu onih koji su trebali javnosti podastrijeti sve činjenice o ovim genocidnim
masakrima nevinih ljudi.
PARASTOS ŽRTVAMA
Po završetku Drugog svjetskog rata ostaci preko 2000 Srba pobijenih u ljeto 1941.
godine preneseni su na pravoslavno
groblje u Glini, gdje je 1951. godine podignuta zajednička grobnica sa Spomen
kosturnicom na kojoj je u znak trajnog
sjećanja na nevine žrtve napisano:”
Ovđe leže nevine žrtve zloglasnih pokolja
koje su ljeta 1941. god. u Glini i okolici
izvršili ustaški zločinci u službi fašističkih
okupatora, koji usmrtiše na zvjerski način
preko dve hiljade sinova i kćeri srpskog
naroda kotareva Gline, Vrginmosta i
Bosanske Dubice”. Uz prisustvo većeg
broja vjernika i gostiju ovog 13. maja
episkop gornjokarlovački g. Gerasim sa
sveštenicima i monasima održao je kod
Spomen kosturnice parastos i pomen
nevino pobijenim pravoslavnim Srbima.
U prigodnoj komemoraciji prisutnima se
je obratio predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac rekavši: “I
pored onih koji na sve moguće načine
ometaju okupljanje i sjećanje na pobijene Srbe, mi ćemo se okupljati i sjećati,
ne samo zbog identiteta žrtava nego i
zbog vjere u zajednički život”. Kazao je
i da za sjećanje nije dovoljno jedanput
godišnje otići u Jasenovac i održati protokolarni dogovor, već se treba podsjetiti
i na Jadovno, Sloboštinu, Slabinju i druga
stratišta. Voditeljca Documente - centra za
sučeljavanje s prošlošću Vesna Teršelić
kazala je da su žrtve u Glini žrtve svih u
Hrvatskoj i izrazila žaljenje zbog svake
žrtve u ratovima na ovim prostorima.
Predložila je da se na zgradu Hrvatskog
doma u Glini vrati spomen-ploča, ali i da
se domu vrati nekadašnje ime Spomendom koji je sagrađen 1969. godine na
mjestu pravoslavne crkve koju su ustaše
1941. godine nakon strašnog krvoprolića
srušile. Komemoracija se završila polaganjem vijenaca delegacija srpskog
narodnog vijeća, ambasade Srbije, delegacija Županije sisačko-moslavačke,
antifašista, 7. banijske divizije i manjinske samouprave Gline i Petrinje.
LITURGIJA ZA GLINSKE MUČENIKE
Uspostavom ustaške tvorevine NDH
počinju masovna hapšenja, pokrštavanja
i ubijanja pravoslavnih Srba i na glin18
skom području. Već 13. maja 1941.
godine ustaše hapse gotovo sve glinske Srbe i zvjerski ih ubijaju u obližnjoj
Prekopi. Ubijena su 433 glinska Srbina i
oko 80 mladića iz popravilišta. Potom u
zločinačkom orgijanju kolju 1200 Srba
u obližnjem Banskom Grabovcu. Krajem
jula u Glini je došlo do novog pokolja. U
hramu Rođenja Presvete Bogorodice i
na nekoliko okolnih lokacija zaklano su i
pobijena 1.564 Srbina dovedeni iz okolice Gline i Vrginmosta zbog navodnog
pokrštavanja na katoličku vjeru. Masovnim pokoljima i uništavanjem pravoslavnih
svetinja pokušali su realizirati rigidne
ustaške ideje o pobijanju, raseljavanju i pokatoličavanju Srba na području
ustaške NDH. Poslije ovih monstruoznih
likvidacija ustaški poglavnik Ante Pavelić
poručuje: “Ja sam ponosan na Glinu
koja je našla pravi put, i shvatila kako
treba pravi ustaša da se bori za našu
Nezavisnu Državu Hrvatsku”. Krajem
Drugog svjetskog rata u oslobođenoj
Glini 30. jula 1944. godine održan je na
ruševinama glinskog hrama parastos nevinim srpskim žrtvama. Od tada, na žalost
započinje marginalizacija glinskih žrtava,
a da ne bi bili potpuno zaboravljeni brine
Gornjokarlovačka eparhija SPC, koja
svake godine liturgijama i parastosima
podsjeća na nevino stradale pravoslavne
Srbe toga kraja. Tako je i ove godine na
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
Spomen-kosturnica glinskim žrtvama
70. godišnjicu zvjerskog pokolja nedužnih
srpskih civila svetu arhijerejsku liturgiju
u glinskom hramu Rođenja Presvete
Bogorodice podignutom 1963. godine
služio episkop Eparhije gornjokarlovačke
g. Gerasim uz sasluženje jeromonaha
Nauma sabrata manastira Bogorodice
Trojeručice u Donjem Budačkom; protojereja Radoslava Anđelića paroha dvorskog i Mile Ristića paroha topličkog i jereja Saše Umićevića paroha karlovačkog.
Liturgiji su prisustvovali i sveštenici: protojerej Petar Olujić paroh sisački; jereji
Goran Slavnić paroh plašćanski; Željko
Vidaković paroh kolarićko-vojnićki; Nikola Malobabić paroh kostajnički i domaćin
Slobodan Drakulić paroh glinski. Uz preostale pravoslavne Srbe Gline i okolice
i brojnih gostiju liturgiji je prisustvovao i
kapelan glinske katoličke župe Dražen
Lauc. Nakon liturgije služen je parastos za
nevine glinske žrtve, a episkop Gerasim
u svojoj besjedi istakao da i nakon 70
godina od počinjenih svirepih zločina moramo da se sjetimo svih nevino ubijenih
samo zato što su bili druge vjere i nacije. Podsjetio je da na području Eparhije
gornjokarlovačke postoje brojna stratišta
pravoslavnih Srba koja treba obilaziti, jer
nevino postradali to zaslužuju. Naglasio je da moramo svima praštati, ali se
zauvijek sjećati ovakvih mjesta i datuma
uz nastojanja da se takvi zločini više ne
ponove.
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
BOMBOM NA POTPREDSJEDNIKA
VLADE
Cjelodnevni
program
obilježavanja
70. godišnjice stradanja glinskih Srba
uobičajeno je ignoriran je od strane hrvatskih medija. Ni riječi ni slova o dostojanstvenom obilježavanju masovnog
stradanja hrvatskih državljana 1941.
godine. Nije to vijest ni za službenu web
stranicu grada Gline na kojoj između ostalog piše:”Po popisu pučanstva iz 1991.
godine, područje Grada Gline imalo je
23.040 žitelja, od čega otpada na srpsko pučanstvo 60,66 %, na hrvatsko
pučanstvo 34,90%, a ostatak je činilo
ostalo pučanstvo. U samom naselju Glini
živjelo je 1991. godine 6933 žitelja, od
čega 1448 Hrvata, što iznosi 20,9%. Tijekom povijesti, a posebno period 2. svjetskog rata, dakle od 1945. godine, udio
hrvatskog pučanstva u ukupnoj populaciji
se smanjivao. To je rezultat politike totalitarnog komunističkog režima koji je
zlostavljao i zapostavljao Hrvate glinskog
kraja. Poslije Domovinskog rata situacija
se znatno promijenila. Prema popisu
pučanstva iz 2001. godine na području
Grada Gline živi 9868 stanovnika, od čega
je 68,01% Hrvata, 28,66% Srba i 3,33%
ostalih”. Vjerojatni rezultat ovakvih stavova vladajućih je i njihov izostanak sa ove
manifestacije. Poslali su u Glinu svoje
koalicijske Srbe, ali im ni tamo nedadoše
da u miru ručaju. Nakon komemoracije or19
ganizator je ručkom ugostio svoje goste,
koji je ometen dojavom o postavljenoj
bombi u taj ugostiteljski objekt. Dakle,
postaviše ili lažno dojaviše postavljanje
bombe potpredsjedniku Vlade Republike
Hrvatske Slobodanu Uzelcu, pomoćniku
ministra unutrašnjih poslova Đorđu Tepši
i drugim uzvanicima ove manifestacije.
Ni postavljanje bombe potpredsjedniku
Vlade RH nisu obilježili ovdašnji mediji,
vjerojatno stoga što se nije radilo o nekom
drugom potpredsjedniku Vlade. O “ljubavi” prema preostalim glinskim Srbima
govori i “Priopćenje za medije predsjednika GO HSS Glina Stjepana Tonkovića,
koji “uznemiren” ovom manifestacijom
kaže “mišljenja sam da u ovom trenutku
kada su neopravdano osuđeni hrvatski generali u Haagu, nema opravdanja
za obilježavanje obljetnica stradavanja
srpskog stanovništva iz 1941. godine, a
posebno nema mjesta za promjenu imena Hrvatskog doma u Spomen dom“.
Potom lamentira o umanjivanju digniteta
Domovinskog rata, a organizatore proziva da Hrvate žele prikazati kao genocidan narod. Također podsjeća da se
“zaboravlja stradavanje velikog broja Hrvata u Drugom svjetskom ratu i poraću, a
da im se ni danas ne zna gdje su pokopani”. Tako o Srbima razmišljaju iz redova Hrvatske seljačke stranke članice
vladajuće koalicije u kojoj je i Samostalna
demokratska srpska stranka.■
granični slučajevi
DOŽIVOTNA FOBIJA:
Zašto smo osuđeni
jedni na druge
Umjesto da se bavimo teorijama zavjere o navodnom obnavljanju Jugoslavije, bilo bi pametnije, primjerice,
mućnuti glavom i obnoviti ekonomsku suradnju za
zajednički izvoz u treće zemlje, od čega će svi imati
konkretne koristi
Piše: HRVOJE PRNJAK
O
bnavlja li Zapad uistinu nekakvu zajedničku
državu na prostoru rahmetli Jugoslavije, kako se
to, u Hrvatskoj i Srbiji podjednako, pribojavaju dežurni teoretičari
zavjera i urota svih vrsta? Znam da
pobornici teorija zavjera, od kojih jedna
kaže kako zapadne sile pošto-poto žele
obnoviti Jugoslaviju, teško mogu shvatiti
teorije funkcioniranja tržišta, ali činjenica
je da krupni ulagači prostor bivše
zajedničke države nerijetko gledaju kao
jedinstveno tržište. Državne granice ih pri
tom niti najmanje ne smetaju. Dapače,
najveće kompanije u to zajedničko tržište
uključuju i druge zemlje Balkana, odnosno jugoistoka Europe. I u tome nema
ništa zavjereničko, ništa urotničko, osim
kao zavjeru ne doživimo njihovu nakanu
da prošire biznis i na ovaj dio svijeta.
Budući da se svi ionako vidimo unutar
EU-a, priznat ćete, stvaranje nekih novih
država, kako bi se više granica pretvorilo
u samo jednu na putu do željenih benefita i oslobađanja carinskih troškova, čini
se već i kratkoročno gledano kao prilično
suvišan i besmislen posao.
PREVARANTI I LOV U MUTNOM
Uostalom, objedinjavanje tržišta nije samo
interes “nekih tamo” ulagača sa Zapada:
nedavno su se tako sastali predstavnici
nacionalnih udruga osiguravatelja iz Hrvatske, Srbije, BiH, Mađarske, Crne Gore,
Makedonije, Slovenije i Makedonije, kako
bi dogovorili modalitete suradnje čiji je cilj
spriječiti međunarodne prijevare osiguravateljskih kuća. Razmjenom podataka iz
baza osiguravanja, brojni prevaranti bit
će onemogućeni u svojoj unosnoj raboti
simuliranja nesreća i drugih oštećenja.
Samo u Sloveniji, kažu u tamošenjem
nacionalnom udruženju, prevaranti svake
godine naplate oko 105 milijuna eura,
što predstavlja čak 10 posto ukupno
isplaćenih šteta. U Hrvatskoj se godišnje
na taj način “ukrade” i do 300 milijuna
kuna. Sad bi tome trebalo makar donekle
stati na kraj. Rast robne razmjene između
većine zemalja bivše SFRJ za neke je
također “sumnjiva stvar”. Samo, u redu,
ako ne želite trgovati sa Srbima ili Hrvatima, pokušajte, recimo, izvoziti u SAD
ili Japan. Baš i ne ide? Tko bi rekao... A
povećanje robne razmjene sa susjedima,
jasno je i ekonomskim analfabetima,
20
automatski “podiže” i BDP. Poznati srpski ekonomist Miroslav Zdravković je tu
bio i konkretan, procijenivši da bi rast
robne razmjene između Srbije i Hrvatske na milijardu eura u svakoj od tih zemalja utjecao na rast BDP-a za dva do
tri posto! Inače, lanjska robna razmjena
između spomenih zemalja iznosila je 707
milijuna dolara, što će reći da pamtimo i
uspješnijih godina (2008. je, tako, donijela milijardu dolara robne razmjene!).
Naposljetku, praksa u ovom slučaju i te
kako demantira teoriju (zavjere): pašteta
Argeta proizvodi se u četiri zemlje, što joj
je omogućilo konkurentnost s nekim, ranije bolje pozicioniranim markama. Priče o
nužnosti zajedničkog nastupa na trećim
tržištima konkretizirane su i na primjeru
hrvatskog Dalekovoda i srpske Goše.
Tvrtka iz Zagreba i Smederevske Palanke najozbiljnije razmatraju mogućnost
zajedničkih nastupa na natječajima za
poslove u regiji. Na ovogodišnjem, 55.
međunarodnom sajmu tehnike u Beogradu, zajedničku suradnju za nastupe na trećim tržištima pozdravio je i
Darinko Bago, predsjednik Upravnog odbora Končara, koji je na tu temu kazao
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
Poznati srpski ekonomist Miroslav
Zdravković procijenio je da bi rast
robne razmjene između Srbije i
Hrvatske na milijardu eura u svakoj od tih zemalja utjecao na rast
BDP-a za dva do tri posto
i sljedeće: “Sve više do izražaja dolazi
struka i poslovnost, što je nama drago,
jer na trendove poslovanja sve manje
utječe politika”. Upravo je Končar, jedan
od rijetkih domaćih pretežitih izvoznika,
svoj uspjeh zadnjih godina “zacementirao” i činjenicom da su se BiH, Srbija i
Slovenija ustalili među deset izvoznih
tržišta te tvrtke.
BRENDIRANJE REGIJE
Uostalom, Srbija je zbog sporazuma o
slobodnoj trgovini sa Rusijom, Turskom,
Bjelorusijom i Kazahstanom mamac za
osnivanje tvrtki na njezinom teritoriju,
što će dodatno ispreplesti ekonomsku
suradnju. Neke nove poslovne grane,
kao recimo informatička, reklo bi se,
već i po samoj svojoj definiciji podrazumijevaju nadilaženje državnih granica.
Stoga bi valjalo poslušati i savjet Sashe
Bezuhanove iz svjetski renomiranog
Hewlett-Packarda, koja je ovdašnjem
IT sektoru poručila kako će investitori
teško doći budu li se zemlje iz regije
predstavljale pojedinačno, što će kazati
da je nužno ujedinjavanje malih tržišta
u cjelinu. Uostalom, uspjeh u IT sektoru
donose samo oni proizvodi koji imaju
i globalnu potražnju, a ne samo unutar granica jedne države, pa čak i kad
je ona daleko veća od Hrvatske ili bilo
koje susjedne zemlje. “Ja sam čelnike
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
svoje današnje kompanije pune dvije
godine nagovarala da dođu u moju Bugarsku”, kazala je nedavno gostujući
nedavno na jednom stručnom forumu u
Dubrovniku. Naravno da je brendiranje
regije posebna tema. Hoće li se to zvati
jugoistočna Europa ili zapadni Balkan,
lama. Jer, kad se već ne možemo mjeriti
u ekonomiji, znanosti ili inovacijama bilo
koje vrste, možemo se barem busati u
junačka prsa. I praviti se da ne znamo
kako stvaranje nekakvog konzorcija nije
isto što i pravljenje zajedničke države.
Ma koliko iz tih velikih ekonomskih sila
Priče o nužnosti zajedničkog nastupa na trećim tržištima
konkretizirane su i na primjeru hrvatskog Dalekovoda i
srpske Goše. Tvrtka iz Zagreba i Smederevske Palanke
najozbiljnije razmatraju mogućnost zajedničkih nastupa na
natječajima za poslove u regiji
još će se i te kako raspravljati, naravno, i sa stajališta koje nemaju veze
sa poslovnim razmišljanjima. No, onima kojima je uistinu stalo do njihovih
država, ne bi se smjeli olako upuštati u
politikantska i populistička “teoretiziranja” s ciljem obrane suvereniteta koji je
tobože jako ugrožen različitim vrstama
prekograničnih gospodarskih suradnji.
Iako se najčešće radi o brkanju jabuka
i krušaka, takve teorije ipak još uvijek
svugdje nalaze svoju ostrašćenu publiku, koja se u takvim raspravama valjda
barem na trenutak osjeća važnom u
usporedbi i sa vodećim ekonomskim si-
21
ili svjetskih multinacionalnih kompanija
nedvosmisleno poručivali da nema globalne konkuretnosti bez povezanosti, te
da ih zanimaju regije, a ne pojedinačne
države, dakako, u smislu tržišta, ne i u
političkom smislu. Hoćemo li iz ovoga
izvući zaključke i reagirati kao netko
kome je uistinu stalo do razvoja zemlje u kojoj živi ili ćemo se isključivo zatvoriti u vlastite granice i tzv. domoljublje
potvrđivati pokazujući bosanski lakat
svijetu koji vas “ne prepoznaje i ne cijeni
dovoljno”, nije samo pitanje sadašnjosti,
nego i budućnosti, da ne kažem i opstanka na gospodarskoj mapi svijeta. ■
HRVATSKA & EU
HRVATSKA NIJE
SPREMNA ZA UNIJU
Unatoč određenim pozitivnim pomacima u zadovoljenju reformskih ciljeva i mjerila u područjima zaštite ljudskih prava, održivog
povratka i procesuiranja ratnih zločina, brojna područja od prioritetne važnosti i dalje nisu riješena na odgovarajući način, smatra 15-ak nevladinih organizacija koje djeluju na polju afirmacije
i zaštite ljudskih prava čije mišljenje o napredku i spremnosti
Hrvatske za zatvaranje pregovora o Poglavlju 23 - Pravosuđe i
temeljna ljudska prava - prenosimo u cijelosti
Sredinom veljače 2011. skupina od petnaestak hrvatskih organizacija civilnog
društva koje djeluju na polju afirmacije i zaštite ljudskih prava izradila je
Zajedničko mišljenje o spremnosti Hrvatske za zatvaranje pregovora u Poglavlju
23 – Pravosuđe i temeljna prava. Prije
tri mjeseca zaključili smo da Hrvatska
nije spremna zatvoriti pregovore u ovom
poglavlju jer nismo svjedočili nepovratnim pozitivnim promjenama u vladavini
prava i zaštiti ljudskih prava. Međutim,
isto tako istaknuli smo da ukoliko Vlada
i Sabor Republike Hrvatske doista prepoznaju ta pitanja kao političke prioritete
i provedu neke od naših preporuka, bio bi
to dokaz predanosti hrvatskih vlasti da u
potpunosti prihvate europske vrijednosti
i standarde. U tom smislu, šteta što je
Vladi RH trebalo više od mjesec dana
da nam se obrati i odgovori na naše
zahtjeve za javnom raspravom o problematici vladavine prava u Hrvatskoj. S
druge strane, opsežnost, a povrh svega
javno objavljivanje Vladinog Izvješća o
ispunjavanju obveza iz Poglavlja 23. Pravosuđe i temeljna prava, od 12. svibnja 2011. ukazuje na pozitivan pomak
u Vladinom prihvaćanju standarda javnog izvješćivanja o ključnim reformskim
pitanjima koja nas se svih tiču. Stoga
očekujemo od Vlade RH da na isti način
objavi i izvješća koja se tiču ispunjavanja obveza u ostalim pregovaračkim
poglavljima. Naime, jedino na takav
način, koristeći argumente i opipljive
22
dokaze s obje strane, možemo meritorno raspravljati o pitanjima o kojima
nemamo jednako mišljenje te osigurati
informirano sudjelovanje građana/ki u
ukupnom procesu političkog odlučivanja
o pristupanju RH EU. Ovo mišljenje
pripremljeno je sredinom svibnja i nadovezuje se na našu procjenu iz veljače
2011. te razmatra postignuti napredak,
kao i područja gdje je napredak izostao
u reformi pravosuđa, sprječavanju i
borbi protiv korupcije, zaštiti ljudskih i
političkih te prava nacionalnih manjina i
povratnika, procesuiranju ratnih zločina
i suradnji s Međunarodnim kaznenim
sudom za bivšu Jugoslaviju. Mišljenje
se temelji na aktivnostima praćenja od
strane organizacija civilnog društva u
specifičnim područjima njihove djelatIDENTITET/ BR. 155 / 2011.
nosti, Vladinim izvješćima o napretku
u Poglavlju 23 objavljenih 6. travnja,
20. travnja te 12. svibnja 2011. godine,
savjetodavnim sastancima s predsjednicom Nacionalnog odbora za praćenje
pristupnih pregovora s Europskom
unijom i ministrom pravosuđa u ožujku
2011., te na okruglom stolu u organizaciji
Kuće ljudskih prava, uz podršku Savjeta
za razvoj civilnog društva, održanom 6.
travnja 2011. Unatoč određenim pozitivnim pomacima u zadovoljenju reformskih ciljeva i mjerila u područjima
zaštite ljudskih prava, održivog povratka i procesuiranja ratnih zločina, brojna
područja od prioritetne važnosti i dalje
nisu riješena na odgovarajući način, dok
neke predložene izmjene zakona koje
čine mjerila imaju, po našem mišljenju,
potencijalno negativne učinke. Osim
toga, niz pokrenutih zakonodavnih
promjena nisu se provodile na načelima
sudjelovanja i transparentnosti, unatoč
obvezama koje proizlaze iz Kodeksa savjetovanja sa zainteresiranom
javnošću u postupcima donošenja
zakona, drugih propisa i akata. Upravo stoga i dalje dovodimo u pitanje
održivost i djelotvornost uspostavljenih
institucionalnih mehanizama koji bi
trebali osigurati poboljšanja u svakodnevnom životu hrvatskih građana/ki u
pogledu pravne sigurnosti i zaštite njihovih temeljnih prava, kao i u postojanje
potrebne razine političke volje, ali i institucionalnih kapaciteta za provedbu
reformi. Upravo u cilju poticanja većeg
sudjelovanja javnosti i transparentnosti
rada institucija u području reformi moramo napomenuti izrazito zabrinjavajuće
stanje medijskih sloboda u RH. Naime,
usprkos zatvorenim pregovorima u
Poglavlju 10, još uvijek postoje veliki
problemi u pogledu uređivačke autonomije i uvjeta rada koji bi jamčili
slobodu izvještavanja, što predstavlja izuzetno značajan otegotni faktor za
javni nadzor nad reformama i stanjem u
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
pravosuđu te je to dodatni razlog zašto je
potreban institucionalizirani monitoring
reformi vezanih uz Poglavlje 23. Ipak,
svjesni smo širih političkih implikacija
daljnje odgode pristupanja Hrvatske
Europskoj uniji, u smislu političke stabilnosti Hrvatske i cijelog Zapadnog Balkana, koje EU zasigurno uzima u obzir
u procesu donošenja odluke o brzini
hrvatskog pristupanja. Stoga, ukoliko
EK odluči zatvoriti pregovore u poglavlju 23 prvenstveno iz političkih razloga,
umjesto da odluku temelji isključivo na
objektivnoj procjeni kvalitete hrvatskih
javnih politika i kapaciteta za provedbu
reformi u ovom području, naglašavamo
nužnost uspostave formalnog neovisnog mehanizma praćenja provedbe
preuzetih obveza i njihovih stvarnih
učinaka po građane kroz cijelo razdoblje ratifikacije i kasnije tijekom najmanje prve tri godine hrvatskog članstva u
EU. Sustav daljnjeg nadzora nad reformama iz Poglavlja 23, a koji obvezuje i
povezuje hrvatske i EU institucije, treba
biti preciziran u Ugovoru o pristupanju RH EU, dok za kontinuitet reformi
smatramo jednako važnim i što skorije
određenje datuma zaključenja pregovora te očekivanog datuma primanja RH u
članstvo. To je pitanje vjerodostojnosti
ne samo Hrvatske već i institucija Europske unije. Zatvaranje pregovora u
ovom ključnom poglavlju treba shvatiti
kao važan korak u nadolazećem procesu sastavljanja Ugovora o pristupanju,
kao i u osiguranju dovoljne razine javne
podrške hrvatskom članstvu i u Hrvatskoj i širom EU. Ta podrška bi se pak
trebala osigurati putem informiranih
javnih rasprava u svrhu priprema za referendum u Hrvatskoj, kao i postupcima
ratifikacije u nacionalnim parlamentima
zemalja članica EU. Uvjereni smo da i
hrvatske i građan(k)e EU prije svega
zanima ujednačena i primjerena razina
vladavine prava, javnog upravljanja i
zaštite ljudskih prava u svim zemljama
23
članicama. Izostanak nadzora nad
provedbom ključnih reformi otežao bi,
pa čak i onemogućilo pokušaje da se
hrvatskim građanima opravda duljina
pregovaračkog procesa kao i činjenica
da se većina opipljivih učinaka reformi
još uvijek nije ostvarila na razini svakodnevnog života građana. Istovremeno, građanima i poreznim obveznicima zemalja članica EU teško bi bilo
opravdati odluku o primanju Hrvatske
u punopravno članstvo. Iz tih razloga
predstavljamo naše ključne zahtjeve
upućene Vladi RH i Europskoj komisiji
radi poduzimanje dodatnih aktivnosti u
sklopu pregovaračkog procesa i njegovih neposrednih posljedica. Bez opipljive
demonstracije istinske i trajne političke
volje i odgovornosti, duh i svrha cijelog
procesa reformi u hrvatskom pravosuđu
bit će prokazani kao puko označavanje
kućica u mjerilima za zatvaranje pregovora.
1. Brzo i cjelovito objavljivanje svih
pregovaračkih, kao i zajedničkih
stajališta u svim poglavljima, prije zatvaranja pregovora u poglavlju 23, kao
pokazatelj ostvarenja prava na pristup
informacijama i Vladinog istinskog interesa za informiranjem građana/ki o
sadržaju i obvezama iz pristupnog procesa;
2. Uspostavljanje učinkovitog mehanizma nadzora svih obveza koje proizlaze iz Poglavlja 23 unutar hrvatskog
Sabora, uz angažman članova/ica parlamentarnih stranaka, predstavnika/ca
akademske zajednice, stručne javnosti
i organizacija civilnog društva, te uz
blisku suradnju sa zastupnicima Europskog parlamenta i stručnjacima EK.
Ovaj nadzorni mehanizam trebao bi imati status posebnog izvjestitelja institucijama Europske unije, na polugodišnjoj
osnovi, barem tijekom tri godine po
završetku pregovora te bi kao takav
trebao biti naveden u Ugovoru o pristupanju RH EU, uz definiran protokol o
suradnji i razmjeni informacija između
predstavnika/ca EU institucija i domaćeg
nadzornog tijela tijekom misije redovne
procjene napretka. Predlažemo da se
ovaj nadzorni mehanizam uspostavi izmjenama mandata i sastava jednoga od
dvaju već postojećih saborskih posebnih radnih tijela – Nacionalnog vijeća za
praćenje provedbe Strategije suzbijanja
korupcije ili Nacionalnog odbora za
praćenje pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji (kao
njegov pododbor ili centralno područje
praćenja);
3. Hitna i transparentna revizija Zakona
o besplatnoj pravnoj pomoći, uz puno
sudjelovanje pružatelja ovih usluga,
stručnjaka i specijaliziranih udruga, radi
njegova usklađivanja s mišljenjem Ustavnog suda, sprječavanja pravnog vakuuma (od 16. srpnja 2011.), uzimajući
u obzir zaključke i preporuke stručne
studije naručene od strane Centra za
ljudska prava, kako bi se osigurao puni
pristup pravdi najugroženijim skupinama hrvatskih građana/ki izloženih
siromaštvu, marginalizaciji i socijalnoj
isključenosti;
4. Sadržajne promjene Zakona o pravu
na pristup informacijama uspostavljanjem učinkovitog mehanizma testa javnog interesa, uz istodobno usklađivanje
Zakona o tajnosti podataka sa Zakonom
o pravu na pristup informacijama;
5. Učinkovito sprječavanje sukoba interesa promjenom načina izbora članova te
ponavljanjem postupka kandidiranja za
članove/ice Povjerenstva za odlučivanje
o sukobu interesa u kojem uvjeti za kandidate/kinje uključuju iskustvo i reference u borbi protiv korupcije i sukoba
interesa;
6. Strože kažnjavanje napada na
zviždače, novinare i aktiviste za ljudska
prava u izmjenama i dopunama Kaznenog zakona;
7. Dokazi o stvarnoj provedbi mjera
zapošljavanja
nacionalnih
man-
jina u 2011. i konkretnim ciljanim
zapošljavanjima u naredne dvije godine, prema regijama te prema državnim
i lokalnim institucijama, uz odgovarajući
financijski plan i opis poticajnih mjera,
poput javnog informiranja, obuke itd.
8. Hitne izmjene te usvajanje Zakona
o izmjenama i dopunama Zakona o
područjima od posebne državne skrbi
kako bi se osiguralo da Vlada preuzme potpunu i isključivu odgovornost
za sve naknade štete koje proizlaze
iz neriješenih slučajeva neovlaštenog
ulaganja u imovinu povratnika. Nadalje, postojeće zakonske odredbe povratnicima bi trebale omogućiti povrat
imovine po načelu iste vrijednosti (obnova ili zamjena nekretnina), u skladu
s vrijednošću u vrijeme prvobitnog
korištenja, prije ratnih razaranja i šteta
nastalih neodgovornim upravljanjem od
strane države.
9. Ukidanje roka za podnošenje zahtjeva za kupnju stana u državnom
vlasništvu bivših nositelja stanarskog
prava izvan područja posebne državne
skrbi, uz izjednačavanje cijena stanova
na cijelom teritoriju Republike Hrvatske
s cijenama koje su nositelji stanarskog
prava platili sredinom 1990-ih.
10. Efikasno istraživanje i procesuiranje
svih ratnih zločina te politička predanost
uspostavljanju Fonda za žrtve ratnih
zločina i njihove obitelji, kao i nadoknada troškova u postupcima za naknadu
štete zbog usmrćenja članova uže
obitelji, u skladu s UN-ovim standardima naknade ratne štete.
11. Hitno ukidanje Zakona o igralištima
za golf, s obzirom na njegov korupcijski
potencijal, naročito na razini jedinica
lokalne samouprave, rizika od kršenja
vlasničkih prava i činjenice da je postao
nacionalnim simbolom državnog pogodovanja pojedinim interesnim skupinama;
12. Stavljanje izvan snage potpune
zabrane javnih okupljanja na Trgu
24
Sv. Marka u Zagrebu u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o javnom
okupljanju, kako bi se omogućilo slobodno izražavanje političkih stavova na
ključnom javnom prostoru izvanredne
simboličke vrijednosti i naslijeđa, na
kojem bi građani trebali moći izravno
komunicirati sa svojim izabranim predstavnicima.
Predlažemo da se nacionalni mehanizam nadzora nad provedbom obveza
proizašlih iz Poglavlja 23 smjesti u Hrvatskom saboru kroz restrukturiranje
postojećeg posebnog radnog tijela – Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe
Strategije suzbijanja korupcije, čiji bi
se mandat i struktura izmijenili kako bi
se mu se osigurala ovlast i vjerodostojnost u nadzoru provedbe neophodnih reformi i obveza koje proistječu iz
Poglavlja 23 i povezanih reformskih
područja. Alternativno, istovjetan nadzorni mehanizam mogao bi djelovati
kao specijalizirani pododbor ili centralno
područje djelovanja Nacionalnog odbora za praćenje pregovora o pristupanju
RH EU, čiji bi se pak naziv i mandat
izmijenio na način da prati provedbu
svih obveza RH proizašlih iz pristupnih
pregovora. U svrhu premošćivanja jaza
između domaćih i europskih nadzornih
mehanizama, kao i u svrhu povećanja
povjerenja i smanjenja zazora javnosti
prema EU monitoringu, predlažemo da
se ovom specijaliziranom tijelu u Hrvatskom saboru dodijeli status posebnog
izvjestitelja za institucije Europske unije.
Time bi se osigurala sinergija hrvatskih i
europskih stručnjaka i političkih institucija. Obaveza uspostavljanja ovakvog
nadzornog tijela trebala bi biti definirana u samom Ugovoru o pristupanju
RH EU, uz definiran protokol o suradnji i razmjeni informacija između predstavnika/ca EU institucija i domaćeg
nadzornog tijela tijekom misije redovne
procjene napretka. Predloženo Nacionalno vijeće za praćenje suzbijanja
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
korupcije, vladavine prava i temeljenih
prava imalo bi mandat za izradu i predstavljanje polugodišnjih izvješća s neovisnim ocjenama i preporukama, koje
bi trebale rezultirati obvezujućim parlamentarnim zaključcima za Vladu, u
odnosu na sljedeća kritična pitanja:
1. nepristranost u imenovanju, napredovanju i disciplinskim postupcima vezanima uz suce i državne odvjetnike;
2. učinci provođenja mjera reforme
pravosuđa, definiranih u raznim
strateškim dokumentima i akcijskim
planovima;
3. učinci provedbe antikorupcijskih
mjera;
4. učinkovitost i ishodi procesuiranja
ratnih zločina na domaćim sudovima
i širi proces suočavanja s prošlošću
i izgradnje mira, s posebnim fokusom na održivi povratak i razvoj ratom
pogođenih područja;
5. učinkovitost institucionalnog sustava
za promociju i zaštitu ljudskih prava,
uključujući politička, socijalna, manjinska i ekološka prava i njihov status.
Nadzorno tijelo sastojalo bi se od predstavnika/ca parlamentarnih stranaka,
predstavnika/ca akademske zajednice, stručnjaka/inja i mjerodavnih organizacija civilnog društva, uz strukturu i proceduralnu organizaciju koja bi
onemogućila dominaciju predstavnika
vladajuće koalicije ili oporbe. Stoga za
poziciju predsjedavajuće(g) predlažemo
člana/icu akademske ili stručne zajednice ili civilnog društva, uz šest predstavnika parlamentarnih stranaka (s
jednakim brojem vladajućih i oporbe)
i sedam nestranačkih članova/ica iz
drugih institucija/organizacija. Postupak imenovanja trebao bi biti jasno
definiran i za parlamentarne (u obzir
bi se trebalo uzeti prethodno političko i
stručno djelovanje u području reforme
pravosuđa i ljudskih prava) i za vanjske članove, na temelju nominacija od
strane vodećih akademskih i stručnih
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
institucija, kao i vodećih organizacija
civilnog društva s dokazanim iskustvom
u praćenju provedbe javnih politika i
promicanju reforme pravosuđa, borbe
protiv korupcije, ljudskih prava, procesuiranja ratnih zločina i izgradnje mira.
Pri sastavljanju izvješća i donošenju
zaključaka i preporuka, Tijelo bi se
konzultiralo i usko surađivalo s Uredom
pučkog pravobranitelja i mjerodavnim
sveučilišnim odjelima širom Hrvatske,
a predviđena je i uska suradnja sa
stručnjacima i parlamentarcima u EU.
REFORMA PRAVOSUĐA
U našem mišljenju iz veljače 2011.
dovodili smo u pitanje političku nepristranost u pravosuđu, istaknuli vidljivost
selektivnosti u istražnim i kaznenim postupcima, kritizirali manjak otvorenosti
pravosudnih tijela te naglašavali
neučinkovitosti istražnih i pravosudnih
postupaka u smislu napada na novinare i aktiviste za ljudska prava. Nadalje,
istaknuli smo nedostatak pravovremenog i učinkovitog pristupa pravdi u upravnim postupcima vezanima uz slobodu pristupa informacijama, prostorno
planiranje, izgradnju i zaštitu okoliša;
upozorili smo na nedovoljnu spremnost
za provođenjem reforme općeg upravnog postupka i izrazili zabrinutost u vezi
kapaciteta hrvatskih pravosudnih vlasti
za primjenu međunarodnih konvencija
i odgovarajućeg zakonodavstva Europske unije. Također smo progovorili o
raširenom negativnom mišljenju javnosti o nepristranosti i vjerodostojnosti Ustavnog suda, koje se neprestano iznova
potiče ili odugovlačenjem, ili iznimnom
brzinom u izdavanju mišljenja o ustavnosti zakona koje donosi Vlada, kao
i o kroničnom nedostatku inicijativa za
revidiranje statusa sudaca Suda imenovanih političkim dekretom parlamentarne
većine. Tri mjeseca kasnije, svi glavni
razlozi naše zabrinutosti još uvijek su tu.
U međuvremenu, imenovanje 62 suca
provedeno u skladu sa starim Zakonom
25
o državnom sudbenom vijeću za sobom
je povuklo 27 žalbi (44%) Upravnom
sudu do 26. travnja 2011., na temelju
zakonitosti imenovanja (uglavnom u
vezi nepoštivanja poretka kandidata za
imenovanje u odnosu na ukupni broj bodova svakog suca), s time da se rješenja
Upravnog suda ne očekuju prije listopada 2011. Činjenica da se i sami suci
žale na postupak imenovanja podupire
našu tvrdnju o upitnoj nepristranosti
pravosuđa i potrebu da se djelovanje
„starog“ DSV-a temeljito preispita te
nikako ne ide u prilog tvrdnjama Vlade
da su imenovanja temeljena na primjeni
jednoznačnih, transparentnih, objektivnih i nacionalno primjenjivih kriterija.
K tome, prema Zakonu o Državnom
sudbenom vijeću, uvjeti za imenovanje
sudaca u prijelaznom razdoblju (do prve
generacije iz Državne škole za pravosudne dužnosnike, tj. do 31.12.2012.)
i dalje nisu takvi da omogućuju objektivne kriterije procjene kvaliteta kandidata (prevladavaju subjektivni kriteriji
pisanih klauzura) i jednak položaj kandidata u postupku imenovanja, posebno
kad je riječ o kandidatima koji dolaze iz
pravničke struke, ali nisu suci. DSV i
dalje djeluje s nedostatnim administrativnim kapacitetom koji bi trebao osigurati uvjete za sustavno provjeravanje
imovinskih kartica sudaca, a Integrirani
sustav upravljanja predmetima na sudovima još nije zaživio. Neovisno o
pravima koja imaju pripadnici nacionalnih manjina prema Ustavnom zakonu o
zaštiti nacionalnih manjina na razmjernu
zastupljenost u pravosudnim tijelima, do
sada nije preciznije definirano na koji će
se način ostvarivati ta prava. U pogledu
uspostave mehanizma ocjene učinka
propisa, Vlada RH ističe «zamjetan
napredak» učinjen 9. veljače 2011. godine donošenjem Odluke o uspostavi
mehanizma za ocjenu učinka propisa
od strane ministra pravosuđa, međutim,
donesena odluka još nije operacional-
izirana. Konačno, iako je Vlada RH na
svojim internetskim stranicama objavila
treće «Izvješće o ispunjavanju obveza
iz Poglavlja 23. - Pravosuđe i temeljna
prava» na 67 stranica, nisu objavljeni i
dodatni materijali, precizno 35 stranica,
kakvi su predstavljeni predstavnicima
zemalja članica Europske unije na sastanku s premijerkom Jadrankom Kosor
13. svibnja 2011. S obzirom da je sve
navedeno conditio sine qua non za vladavinu prava, i dalje odlučno tražimo da
se reforma pravosuđa neprekidno prati
od strane neovisnog multisektorskog i
interdisciplinarnog službenog mehanizma za nadzor i izvješćivanje kroz cijelo
razdoblje ratifikacije i kasnije, kako je i
navedeno u uvodu.
SPRJEČAVANJE I BORBA PROTIV
KORUPCIJE
Unatoč
pozitivnim
pomacima
u
obračunavanju s korupcijom na visokoj
razini, i dalje ostaju otvorena pitanja o
selektivnosti istražnih i kaznenih postupaka. Nisu provedene nikakve istrage
u slučaju brojnih ponovljenih i trajnih navoda o korupciji u Gradu Zagrebu i Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture,
dok je mali broj pravovaljanih presuda
u istaknutim slučajevima i nedostatak
zapljena nezakonito stečene imovine
ukazuju na to da su potrebni znatni dodatni napori da bi se postigli rezultati u
ovom području. U prilog tvrdnji o selektivnosti istražnih i kaznenih postupaka u borbi protiv korupcije ide i izjava
bivšeg potpredsjednika Vlade Damira
Polančeca kojom optužuje ravnatelja
MUP-a Olivera Grbića da mu je tokom
2009. godine sugerirao da bi vladajuća
stranka trebala podnositi anonimne prijave za korupciju protiv čelnika oporbe
jer se anonimne prijave zaprimaju protiv
članova vladajuće stranke. O ozbiljnosti
ove optužbe svjedoči i činjenica da je
Predsjednik RH hitno sazvao sjednicu
Vijeća za nacionalnu sigurnost i izjavio
da ako bi ta optužba bila točna da bi
se radilo o ozbiljnom kršenju ljudskih
prava, ugrožavanju ustavnopravnog
poretka i ugrožavanju nacionalne sigurnosti. Nadalje, nije postignut napredak
u smislu pružanja zaštite i podrške
zviždačima, istraživačkim novinarima i
aktivistima za ljudska prava, dok ogledni primjer pogodovanja države interesnim skupinama u Zakonu o igralištima
za golf hrvatske političke elite još uvijek
ne smatraju razlogom za bilo kakvu
zabrinutost u kontekstu korupcije. Čini
se da je ista situacija i s Ustavnim sudom, koji još uvijek nije objavio svoje
mišljenje o ustavnosti Zakona, što je
zatraženo od koalicije udruga civilnog
društva u veljači 2009. i ponovo u listopadu 2010. Vlada je gotovo preko noći
po hitnom postupku uputila izmjene Zakona o financiranju političkih aktivnosti
i izborne promidžbe kojim se DIP-u
daju nadležnosti nadzora godišnjeg
financijskog poslovanja i godišnjih financijskih izvještaja političkih stranaka,
nezavisnih zastupnika, zastupnika nacionalnih manjina i nezavisnih članova
predstavničkih tijela jedinica lokalne i
područne (regionalne) samouprave. Izmjene idu u dobrom pravcu, međutim,
sastav DIP-a i njegova kapacitiranost
trenutno ne mogu kvalitetno odgovoriti
dodatnim zadacima tako da će provedba
Zakona doći u pitanje. Pozitivno je što je
u kontekstu borbe protiv korupcije i sukoba interesa u političkim kampanjama
Državno izborno povjerenstvo najavilo
zapošljavanje tri osobe za nadzor transparentnosti financiranja predizbornih
kampanja, međutim, u okviru DIP-ovih
nadležnosti, potrebna je edukacija i dodatna kapacitiranost DIP-a. Pozitivno
je i da su neke stranke već otvorile
posebne bankovne račune, u skladu
s nedavno dopunjenim Zakonom o financiranju političkih stranaka. Pri izradi
Pravilnika o načinu vođenja evidencija
i izdavanja potvrda o primitku dobrovoljnih priloga (donacija) i članarina,
26
izvješćima o primljenim donacijama za
financiranje izborne promidžbe i financijskim izvješćima za financiranje izborne promidžbe Ministarstvo financija
je zainteresiranim udrugama civilnog
društva poslala nacrt, ali u vremenskom
okviru od pet dana, uključujući uskršnji
vikend i jedan dan državnog praznika.
Predloženi nacrt Pravilnika ne regulira na adekvatan način izvješćivanje
o promidžbi u predizbornoj kampanji,
jer stranke nisu dužne navesti medije,
količinu medijskog prostora, kao ni
utrošeni novac i dogovorene popuste.
Javni razgovori s kandidatima za Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa pretvorili su se u cjelodnevni nacionalni zabavni program jer kandidati
u užem izboru nisu bili u stanju navesti
primjere sukoba interesa. Saborski Odbor za izbor i imenovanja svejedno je
prihvatio njihove kandidature jer su kandidati zadovoljili sve formalne uvjete.
Već inzistiranje na formalnim zahtjevima (npr. fakultetsko obrazovanje, radni
staž) bez zahtjeva u vezi specifične
stručnosti ili iskustva u razotkrivanju ili
borbi protiv korupcije i sukoba interesa
smatramo problematičnim. Stoga smo
zaključili da se kompetencije i neovisnost članova Povjerenstva ne smatraju relevantnim kriterijima te da svrha
Zakona o sprječavanju sukoba interesa ponovo neće biti zadovoljena. Nije
odgovoreno ni na naš zahtjev u vezi
izmjena u postupku glasanja u samom
Povjerenstvu kako bi se odluke donosile dvotrećinskom većinom. Članovi
Povjerenstva bit će izabrani voljom
saborske većine te postoji mogućnost
da Povjerenstvo neće biti neovisno u
svom radu. Kodeks savjetovanja za zainteresiranom javnošću u postupcima
donošenja zakona, drugih propisa i
akata u većini slučajeva se ne primjenjuje. Pozitivna iznimka je postupak
konzultacija pri donošenju Kaznenog
zakona što se ponajviše pripisuje inci-
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
jativnosti radne skupine pri Ministarstvu
pravosuđa. U širem kontekstu slobodnog pristupa informacijama nije došlo
do promjena u političkim i administrativnim „kulturama tišine“, što je možda
najbolje ilustrirano nedavnim javnim
tvrdnjama premijerke kako se sve informacije o EU, uključujući one o zatvorenim poglavljima u pregovorima,
mogu dobiti u Ministarstvu vanjskih
poslova i europskih integracija. Jednostavni telefonski poziv besplatnom
EU info telefonu Ministarstva pokazao
je da će sadržaj određenih poglavlja biti
objavljen po zatvaranju pregovora, dok
su ponovljeni zahtjevi organizacija civilnog društva, kao i predsjednice Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s
EU, za objavljivanjem dokumentacije o
pregovorima i dalje ignorirani. U slučaju
samog Zakona o pravu na pristup informacijama, 23. ožujka 2011. Ustavni
sud je poništio novousvojene zakonske promjene jer nisu usvojene kvalificiranom većinom. Unatoč zahtjevima
organizacija civilnog društva da Vlada
iskoristi ovu mogućnost i poboljša Zakon u participativnom smislu te osigura
adekvatni mehanizam za ispitivanje javnog interesa i usklađenost s Zakonom
o tajnosti podataka i Zakonom o općem
upravnom postupku, Vlada je u saborsku proceduru uputila istu verziju zakona koja je usvojena u prosincu 2010.
i zatim poništena od strane Ustavnog
suda iz proceduralnih razloga, a Sabor
je zaključio raspravu o Zakonu u hitnoj
proceduri 19. svibnja. S obzirom da je
primjena trenutno važećeg Zakona o
pravu na pristup informacijama pokazala da građani i dalje teško dolaze do informacija, da je žalbeni postupak, premda olakšan činjenicom da je uvedeno
drugostupanjsko tijelo (AZOP), ujedno
i otežan odredbama o dopunama upita
(uz neuobičajeno kratak rok za dopunu), a činjenica da AZOP smije reagi-
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
rati samo na odgovore u obliku rješenja,
koja tijela javne vlasti prečesto ne donose, u praksi znači produljenje postupka
za najmanje mjesec dana. Stoga smatramo da zakonske promjene ponovo
neće zadovoljiti zahtjeve u smislu
neovisnog ispitivanja javnog interesa.
Istovremeno je Agencija za zaštitu osobnih podataka, kao ovlašteno tijelo,
izvijestila o provođenju Zakona o pravu na pristup informacijama u 2010.,
izjavivši kako je samo 22% javnih tijela
predalo izvješća za 2010. iako su to po
zakonu dužna učiniti, te zaključivši da
zakon i dalje pati od “dječjih bolesti”, što
smatramo sramotnim zaključkom sedam godina nakon usvajanja Zakona.
Međutim, zadovoljni smo činjenicom da
je u svom prvom izvješću kao ovlašteno
tijelo Agencija ukazala na ista otvorena
pitanja koja su mjerodavne organizacije
civilnog društva naglašavale godinama,
uključujući relevantnost podataka u
izvješćima koja je pripremilo prethodno
ovlašteno tijelo, Ministarstvo uprave.
U tom kontekstu, priprema analitičkog
izvješća s točnim i neiskrivljenim podacima i kritika umjesto pohvale za
provođenje Zakona definitivno predstavljaju korak naprijed. Pravni okvir
za financiranje stranaka i izbornih kampanja bit će testiran na sljedećim parlamentarnim izborima gdje će biti ključan
nadzor i izvještavanje o troškovima
oglašavanja.
ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA
U području zaštite ljudskih prava u protekla je tri mjeseca došlo do određenih
promjena, kako pozitivnih, tako i negativnih. Pozitivan primjer je slučaj uspostave civilnog nadzora nad policijom,
gdje novi Zakon o policiji, usvojen u
ožujku 2011., propisuje da pritužbe na
rad policije u drugoj instanci obrađuje
Povjerenstvo koje tvore jedan član Ministarstva unutarnjih poslova i dva člana
imenovana od strane saborskog Povjerenstva za ljudska prava, nakon nominacija od strane organizacija civilnog
27
društva i stručne javnosti. To predstavlja znatno poboljšanje u usporedbi s
nacrtom zakona kojim je bila predložena
potpuna kontrola ministra unutarnjih
poslova nad ovim imenovanjima. S
druge strane, smatramo da odredba
koja propisuje da je jedna od tri osobe u
Povjerenstvu djelatnik MUP stvara situaciju očitog sukoba interesa što bi moglo dovesti do smanjene objektivnosti i
učinkovitosti rada Povjerenstva. Dodatno, sa gledišta učinkovitosti, vrlo je upitno da li tročlano tijelo može osigurati
učinkoviti nadzor nad radom policije s
obzirom na očekivani broj predstavki
građana
procijenjen
na
temelju
dosadašnjih statistika MUP-a. Jednako
tako nije jasno na koji način će novi
nadzor funkcionirati posebno u nadzoru
mjera tajnog prikupljanog podataka
provođenih od strane policije. Dodatno
zabrinjava da nisu učinjeni nikakvi
pomaci u izmjenama Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu kojima
bi se članovima Vijeća za građanski
nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija omogućio neovisan i učinkovit nadzor nad radom agencija posebice ulazak i obavljanje nadzora nad
Operativno-tehničkim centrom, te dala
ovlast da postupaju i na vlastitu inicijativu, a ne nužno samo po pretpostavkama građana. Smatramo da izmjene Zakona o policiji kojima je cilj bio
depolitizacija policije ne predstavljaju
efikasan mehanizam neovisnosti policije, te da još uvijek postoji percepcija o
instrumentalizaciji MUP-a u nekim
političkim obračunima, o čemu svjedoči
i trenutno aktualna afera potaknuta
optužbama bivšeg potpredsjednika
Vlade Polančeca protiv ravnatelja policije Grbića (vidi gore pod Sprečavanje i
borba protiv korupcije). Po pitanju
zatraženih izmjena u Zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći, 6. travnja 2011. Ustavni sud je poništio neke od članaka
Zakona, na temelju njihove neustavnosti. Znakovito je da se u trećem Izvješću
Vlade o ispunjenju obveza iz Poglavlja
23 ne spominje odluka Ustavnog suda.
Ministarstvo
pravosuđa
je
prije
navedene odluke Ustavnog suda uvelo
nekoliko operativnih promjena radi
poboljšanja provođenja postojećeg zakona, između ostaloga i povećanjem
odvjetničkih tarifa na 50% od redovne
tarife. Također je sastavilo popis odvjetnika spremnih na preuzimanje slučajeva
i donekle pojednostavilo obrasce za prijave.
Osim
ovih
proceduralnih
poboljšanja, Ministarstvo pravosuđa odbijalo je pokrenuti sveukupnu reviziju
Zakona i uporno ignoriralo zaključke i
preporuke iz stručne studije naručene
od strane Centra za ljudska prava, kojima se ukazuje na potrebu revidiranja
cijelog Zakona zbog sveukupnih problema implementacije, što je potvrđeno i
iz drugih izvora. Takav stav onemogućio
je otvorenu i smislenu diskusiju koja bi
osigurala uspostavljanje mehanizma
koji bi zaista omogućio pristup pravdi
najosjetljivijim skupinama u društvu.
Želimo naglasiti da je postupak izmjena
i dopuna Zakona o besplatnoj pravnoj
pomoći također predviđen u revidiranom
Akcijskom planu reforme pravosuđa te
da cijeli proces pregovora nije značajno
poboljšao pristup pravdi najosjetljivijim
skupinama građana Hrvatske, izloženih
siromaštvu, marginalizaciju i socijalnoj
isključenosti.
Nakon
obvezujućeg
mišljenja Ustavnog suda, Ministarstvo
pravosuđa je započelo sa pripremama
izmjene spornih odredbi Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći i uputilo poziv
udrugama civilnog društva da sudjeluju
u ovom postupku. Udruge civilnog
društva uz pomoć vodećih stručnjaka iz
ove oblasti izradile su prijedlog izmjena
i dopuna Zakona o besplatnoj pravnoj
pomoći
koji obuhvaća obvezujuće
mišljenje Ustavnog suda, ali i preporuke
iz stručne studije. Upravo je u tijeku
konzultacijski proces pokrenut od strane
udruga i Centra za ljudska prava kojem
je krajnji cilj osiguranje podrške ovom
prijedlogu mreža, organizacija civilnog
društva, stručne javnosti i institucija. Po
pitanju kapaciteta Ureda pučkog pravobranitelja da učinkovito nadzire stanje
ljudskih prava, oformljena je radna
skupina za izradu nacrta izmjena i dopuna Zakona o pučkom pravobranitelju,
ali je taj postupak obilježen i proceduralnim i koncepcijskim rizicima. Zbog odbijanja predsjedavajućeg tijela, Ministarstva pravosuđa, radna skupina nije
poduzela nikakve konzultacije s relevantnim zainteresiranim stranama,
uključujući službene konzultacije s uredima specijaliziranih pučkih pravobranitelja koji bi se prema nacrtu prijedloga
trebali pripojiti Uredu pučkog pravobranitelja. Vremenski okvir za djelovanje radne skupine je samo dva mjeseca,
iako nema objektivnih razloga za tu
vrstu ograničenja, koja bi potencijalno
mogla umanjiti kvalitetu rezultata radne
skupine. Na koncepcijskoj razini,
osnaženje ljudskih i financijskih resursa
bilo bi samo nominalno, s obzirom da je
namjera stopiti urede specijaliziranih
pravobranitelja s Uredom Pučkog pravobranitelja. Naime, ured bi dobio znatnu količinu novih obveza, što bi vjerojatno imalo neželjene posljedice na
glavnu svrhu osnaženja kapaciteta Ureda pučkog pravobranitelja. Rizik stapanja postojećih ureda pravobranitelja
također može dovesti do manje razine
vidljivosti usluga koje postojeći uredi
nude
marginaliziranim
društvenim
skupinama, kao i niže kvalitete ostvarenja i izvješćivanja o nacionalnim i
međunarodnim obvezama po pitanju
ljudskih prava. U isto vrijeme, dvije nedavne nepravomoćne presude dovode
u pitanje sposobnost sustava za
provođenje zakona o suzbijanju diskriminacije. Naime, 2. svibnja 2011.
odbačene su tužbe protiv predsjednika
Hrvatskog nogometnog saveza i predsjednika nogometnog kluba Dinamo.
Prvi je javno izjavio da „dok je on na
28
čelu HNS-a niti jedan gay neće igrati u
reprezentaciji“ i da „na svu sreću,
nogomet igraju samo zdravi ljudi“, dok
je drugi rekao kako „nikada ne bi zaposlio gay nogometaša“. U jednom je
slučaju sud zaključio da je zapošljavanje
igrača formalno u domeni Hrvatskog
nogometnog saveza, a ne njegovog
predsjednika, dok je u drugom odbacivanje tužbe opravdano pravom na
iznošenje osobnih mišljenja i stavova.
Još je veći razlog za brigu što su hrvatski sudovi pogrešno protumačili primjer
s Europskog suda pravde u slučaju C54/07 Centrum voor gelijkheid van
kansen en voor racismebestrijding v.
Firma Feryn NV (2008) ECR I-05187 te
ga proglasili irelevantnim za tužbu.
Također treba istaknuti da je Pučki pravobranitelj naredio Ministarstvu obrazovanja, znanosti i sporta, Hrvatskog
olimpijskom odboru i Hrvatskom
nogometnom savezu da istraže je li u
navedenim slučajevima prekršen Zakon
o sportu i ostali relevantni propisi,
međutim nijedna od ovih institucija nije
reagirala. Dodatno, dugo najavljivane
izmjene Zakona o suzbijanju diskriminacije – vezane uz neprihvatljive
odredbe izuzeća od diskriminacije (čl. 9,
točka 9. i 10.) još se uvijek nisu dogodile
a javnost je za sada u potpunosti
isključena iz procesa izmjena i dopuna
Zakona. U pogledu praćenja implementacije Zakona o suzbijanju diskriminacije
i dalje problem predstavlja nedostupnost pravomoćnih presuda od kojih
većina nije objavljena na stranicama
suda. Predložene izmjene i dopune Kaznenog zakona u segmentu kriminalnih
djela iz mržnje predstavljaju pozitivan
primjer napretka. Međutim, popis osnova za zločin iz mržnje sveden je na rasu,
boju kože, religiju, nacionalno i etničko
porijeklo i spolnu orijentaciju, te ne
sadrži ostale kategorije navedene u Zakonu o suzbijanju diskriminacije. Istovremeno nisu predviđene nikakve
promjene u smislu strože klasifikacije
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
napada na branitelje ljudskih prava,
zviždače i novinare, unatoč ponovljenim
zahtjevima od strane udruga za ljudska
prava i novinarskih udruga. Osobito
zabrinjavajuća činjenica za stanje ljudskih prava općenito, te prava na slobodu izražavanja specifično, je loše
stanje medijskih sloboda koje su vrlo
često ugrožene političkim interesima i
interesima privatnog kapitala. Tako je
primjerice Vlada propustila ugraditi u
Zakon o medijima odredbu prema kojoj
su medijski vlasnici pri imenovanju glavnog urednika dužni testirati i poštivati
većinsku volju redakcije, te odredbu
koja bi omogućila novčano kažnjavanje
onih medijskih vlasnika koji ignoriraju
zakonsku obvezu donošenja redakcijskih statuta, što je prema podacima
Zbora istraživačkih novinara, velika
većina. Iz perspektive transparentnosti,
smatramo da je jako zabrinjavajuće da
Vlada RH još uvijek nije objavila zatvorena poglavlja u pregovorima s EU,
Akcijski plan za zatvaranje poglavlja 23,
kao ni cijeli niz strateških i operativnih
dokumenata vezanih uz ratne zločine
navedenih u Prvom izvješću Vlade Republike Hrvatske o ispunjavanju mjerila
za zatvaranje poglavlja 23. Jednako
tako, puni hrvatski prijevod pravne
stečevine Europske unije još uvijek nije
javno dostupan.
POLITIČKA PRAVA
U području političkih prava, hrvatsko
zakonodavstvo i dalje sprječava pravo
na slobodu okupljanja i izražavanja
političkih stavova pred zgradama Sabora i Vlade te nema promjena u vezi
tog pitanja. Međutim, Zakon se ne
provodi konzistentno. Naime, treba napomenuti da unatoč zakonskoj zabrani
nekoliko prosvjednika nije uklonjeno,
niti procesuirano zbog demonstracija
na Markovom trgu prije početka masovnih protuvladinih prosvjeda građana.
Kada su masovni prosvjedi započeli u
ožujku 2011., primijenjena je znatna
količina represije kako bi se prosvjedIDENTITET/ BR. 155 / 2011.
nici spriječili da dođu do Markovog trga.
Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o
referendumu poslan je u saborsku proceduru, međutim predložene promjene
ne ublažuju značajnije vrlo oštre uvjete
za pokretanje inicijative za referendum
od strane građana - 10% registriranih
glasača mora potpisati zahtjev za organiziranje referenduma u razdoblju od
30 dana kada se radi o državnom referendumu, odnosno 20 posto glasača u
roku od 15 dana kada se radi o lokalnom
referendumu. S druge strane, nisu
predložene nikakve revizije glasačkih
popisa, iako je registriran puno veći
broj glasača u odnosu na ukupni broj
građana, što dodatno komplicira pokretanje referenduma od strane samih
građana. Usprkos činjenici da se broj
glasača po izbornim jedinicama suprotno zakonu ne podudara već neko vrijeme, Vlada je tek nedavno pokrenula
debatu o izmjenama i dopunama Zakona o izbornim jedinicama. Iako su
te izmjene neophodne, dolaze daleko
prekasno, jer Ustav brani bilo kakve
izmjene izbornih zakona godinu dana
prije izbora. K tome, iako je Državno izborno povjerenstvo nadležno za nadzor
financiranja izborne kampanje, te mu
je hitnim izmjenama Zakona o DIP-u
20. svibnja 2011. povećan opseg posla, postojeći kapaciteti DIP-a neće biti
dovoljni za kvalitetan nadzor i istrage
sumnjivih slučajeva koji će se pojaviti
u izbornoj kampanji. Dodatno, dolazi u
pitanje i mogućnost i kapacitet izricanja
sankcija u takvim uvjetima.
PRAVA NACIONALNIH MANJINA
U našem zadnjem mišljenju podcrtali smo znatna poboljšanja u smislu
učinkovite zaštite i promicanja Ustavom
zajamčenih prava nacionalnih manjina u
Hrvatskoj u proteklom desetljeću. Ipak,
neka kritična pitanja ostaju otvorena –
osiguranje ravnopravnog tretmana svih
nacionalnih manjina u izbornom procesu i pravovremeno premošćivanje jaza
između zakonom propisane i u stvar29
nosti nedovoljne zastupljenosti nacionalnih manjina na poslovima u državnoj
i lokalnoj upravi. Oba ta pitanja već
su otvorile hrvatske organizacije civilnog društva. 8. travnja 2011. Vlada je
usvojila novi akcijski plan za provedbu
Zakona o pravima nacionalnih manjina
za razdoblje od 2011. do 2013., koji
uključuje poglavlje o zapošljavanju nacionalnih manjina, u skladu s Člankom
22 i pristupnim obvezama. Plan postavlja trogodišnji cilj povećanja udjela
zaposlenika iz nacionalnih manjina u
državnoj upravi s trenutnih 3.92% na
5.5% do kraja 2011., bez navođenja
očekivanih poboljšanja u pokrivenosti
različitih nacionalnih manjina ili naročito
nezastupljenih institucija, sektora ili regionalnih i lokalnih zajednica. Treba napomenuti da je trenutno u cijeloj državnoj
administraciji zaposlen samo jedan pripadnik romske manjine. Plan međutim
ne predviđa bilo kakve specifične mjere
za ostvarenje zadanog cilja. Opći dojam
koji se stječe iz sadržaja Plana jest da
prevladavaju birokratske i analitičke
vježbe bez izričitog značaja za stvarna
poboljšanja strukture zaposlenja u tijelima državne i lokalne uprave, koja bi
se mogla postići određivanjem prioriteta
za državne institucije ili jedinice lokalne
samouprave, s definiranim godišnjim
ciljevima. Naročito je zabrinjavajuće što
je Vlada doslovno priznala da su osnovni podaci i mehanizmi nadzora za
zapošljavanje nacionalnih manjina nedostatni. Nema dostupnih podataka o
konkretnom sadržaju najavljenog Plana
za zapošljavanje pripadnika nacionalnih
manjina u državnoj upravi, niti su vodeće
organizacije civilnog društva koje predstavljaju interese nacionalnih manjina
konzultirane u postupku njegove navodne formulacije. Najnovije izvješće
Vlade u poglavlju VII o zastupljenosti
manjina u širem javnom sektoru konstatira «da ne postoji podzastupljenost
nacionalnih manjina» ne slaže sa
saznanjima organizacija civilnog društva
koje se bave ovim pitanjem. Nedostupnost spomenute studije u izvješću kao i
nedostupnost podataka na web stranicama Vlade o tom istraživanju dovodi u
pitanje zaključke instituta Ivo Pilar, koji u
ovoj oblasti ima vrlo skromna iskustva.
Stoga zaključujemo da nema vidljivih
promjena u političkoj volji i aktivnostima prema uklanjanju postojeće diskriminacije i stvaranju prijeko potrebnih
mogućnosti zapošljavanja za nacionalne manjine. Čini se da ubrzana hiperprodukcija akcijskih planova odražava
Vladino shvaćanje svojih obveza u
ovom području procesa pregovora o
poglavlju 23. Što se tiče kontroverzne
odredbe Zakona o izborima zastupnika
u Hrvatski sabor, usvojene 15. prosinca
2010., koja predviđa različite izborne
postupke i način predstavljanja nacionalnih manjina koje tvore više ili manje
od 1,5% stanovništva (tj. srpske manjine i svih ostalih), važno je napomenuti
da nekoliko zahtjeva prema Ustavnom
sudu za ocjenu ustavnosti ove odredbe
koje su predale različite organizacije civilnog društva i drugi akteri nije
obrađeno u protekla tri mjeseca, unatoč
činjenici da je Hrvatska u izbornoj
godini. 11. travnja 2011. Ustavni sud je
održao savjetodavnu stručnu raspravu
o ovom pitanju, otvorenu i za specijalizirane organizacije civilnog društva.
Sud je najavio dodatne konzultacije na
nacionalnoj i međunarodnoj razini zbog
nemogućnosti dogovora među sucima o
prirodi problema. Zastoj u pojašnjavanju
ovog visoko ispolitiziranog pitanja može
ukazati na to da je Ustavni sud pod
nepriličnim utjecajem vladajuće koalicije,
koja je propisala kontroverznu odredbu,
u korist najveće političke stranke koja
predstavlja srpsku nacionalnu manjinu.
Dakle, trebalo bi pronaći prikladnije
rješenje za sprječavanje nejednakog
tretmana različitih nacionalnih manjina
u izbornom procesu i učinka istoga na
njihovu stvarnu političku zastupljenost.
PRAVA POVRATNIKA I ODRŽIVI
POVRATAK
Tijekom protekla tri mjeseca zabilježena
su određena poboljšanja u uklanjanju
prepreka za održivi povratak, kroz nekoliko slučajeva koji su izravno u skladu
s prioritetnim mjerama predloženima od
strane organizacija civilnog društva. Pozitivne promjene odnose se na bivša stanarska prava povratnika, dok određeni
napredak u rješavanju 11 slučajeva
nezakonitog ulaganja u imovinu povratnika nije rezultirao odgovarajućim
rješenjima. Nema napretka u uklanjanju
administrativnih prepreka za povratnike bez hrvatskog državljanstva, kao
ni vidljivih poboljšanja u ekonomskim
i socijalnim uvjetima u područjima
pogođenima ratom. Prema Uredbi iz
veljače 2011. pravo na kupnju državnih
stanova u gradovima i općinama u Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj županiji razvrstanim u I skupinu
područja posebne državne skrbi imaju
i bivši nositelji stanarskog prava koji
su stekli pravni položaj zaštićenog najmoprimca temeljem Zakona o najmu
stanova. U svrhu potpunog uklanjanja
administrativnih prepreka i diskriminacije, predlažemo da se rok za zahtjev za
otkup stanova izvan područja posebne
državne skrbi ukloni, te da se cijene
stanova na cijelom teritoriju Republike
Hrvatske ujednače s cijenama koje su
nositelji stanarskog prava platili sredinom 1990-ih. 30. ožujka 2011. Ustavni
sud je odlučio poništiti odredbe Zakona
o poljoprivrednom zemljištu, između ostalih i one koje su Vladi omogućavale
privremeno oduzimanje nekorištene
obradive zemlje bez znanja ili pristanka
vlasnika, od kojih su mnogi povratnici
i žitelji ratom pogođenih područja. 3.
ožujka 2011. Vlada je također usvojila Odluku o stambenom zbrinjavanju povratnika - bivših nositelja stanarskog prava izvan područja posebne
državne skrbi, kojom je otvorila novi
30
rok za podnošenje zahtjeva do 9. prosinca 2011. Ohrabrujuće je što je Vlada
konačno odlučila razmotriti pitanje 11
slučajeva nezakonitog ulaganja u imovinu povratnika, kroz postojeći Prijedlog
za donošenje izmjena i dopuna Zakona
o područjima od posebne državne skrbi.
Međutim, predloženo rješenje daleko
je od prihvatljivog, jer državu stavlja u
poziciju vjerovnika prvobitnih vlasnika
kojima će država nadoknaditi dug prema privremenim korisnicima njihovih
nekretnina a koji je nastao na temelju
sudskih presuda za naknadu uloženih
troškova privremenih korisnika, umjesto
da preuzme punu odgovornost za naknadu svih troškova nastalih u razdoblju
dok je predmetna imovina bila pod kontrolom i upravljanjem države, uključujući
odluku o dodjeli nekretnina privremenim vlasnicima. Smatramo da bi Vlada
trebala preuzeti punu odgovornost za
naknadu štete i naknadu za duljinu
postupaka, kao i sve sporove s bivšim
privremenim korisnicima. Istovremeno
bi trebalo zadržati postojeći prijedlog
odredbi Zakona o PPDS-u koje vlasnicima omogućuju prijenos vlasništva nad
nekretninama koje su bile obuhvaćene
Zakonom o privremenom oduzimanju
i upravljanju imovinom na državu, u
zamjenu za drugu nekretninu. Vlada je
u ovom prijedlogu propustila definirati
da se treba raditi o zamjeni nekretnina
ekvivalentne vrijednosti, procijenjene u
skladu s vrijednosti u vrijeme prvobitnog
korištenja, prije ratnih razaranja i štete
koja je nastala zbog neodgovornog upravljanja od strane Vlade. Sporazum i
prihvaćanje fer rješenja problema nezakonitog ulaganja u imovinu povratnika predstavlja hitno pitanje, s obzirom
na činjenicu da je predloženi Zakon
o izmjenama i dopunama Zakona o
područjima od posebne državne skrbi
na dnevnom redu trenutnog zasjedanja
sabora, koje završava 20. svibnja te
bi se trebao usvojiti u skraćenoj, hitnoj
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
proceduri. Osobito je zabrinjavajuće da
najavljene izmjene Zakona o strancima
još nisu usvojene, jer bi one trebale
osigurati stalni boravak povratnicima
bez hrvatskog državljanstva koji se
vraćaju u Republiku Hrvatsku sukladno
programu povratka, obnove ili stambenog zbrinjavanja, što bi im omogućilo
pristup socijalnim pravima, primitak u
hrvatsko državljanstvo i punu reintegraciju. U trećem Izvješću Vlade u
mjerilu Povratak izbjeglica izneseni
su brojni statistički podaci o povratku,
stambenom zbrinjavanju i obnovi koji,
međutim, nisu dostupni na internetskim
stanicama resornog ministarstva što
ozbiljno utječe na transparentnost rada
istog. Premda se u izvješću ukazuje
da je statističko praćenje unaprijeđeno
i precizno, izneseni statički podaci
su ipak manjkavi što ilustriramo na
primjeru broja stambeno zbrinutih izvan područja posebne državne skrbi.
Prema izvješću stambeno je zbrinuto
1396 obitelji što predstavlja trećinu od
ukupnog broja zaprimljenih zahtjeva za
stambeno zbrinjavanje izvan područja
posebne državne skrbi, ali se ne iznose
podaci što je s preostalih dvije trećine
zahtjeva. U Izvješću se također opisuju
novo uvedene mjere i u tom kontekstu
iznosi podatak da je zaprimljeno 610 zahtjeva za otkup stanova izvan područja
posebne državne skrbi. Potrebno je
istaći da su potencijalni kupci zahtjeve
popunili ne znajući niti približnu cijenu
stana, a najviše zbog toga da ne bi propustili rok koji je godinu dana. Premda
je od donošenja odluke (rujan 2010)
proteklo 8 mjeseci i zaprimljeno 610 zahtjeva, prema našim saznanjima još nije
realiziran niti jedan otkup stana izvan
područja posebne državne skrbi.
PROCESUIRANJE RATNIH ZLOČINA
I SURADNJA S HAAŠKIM SUDOM
U skladu s našim ključnim zahtjevima u
području procesuiranja ratnih zločina,
prijedlog izmjena i dopuna Zakona o
primjeni Statuta međunarodnog kaznenog suda, usvojen u Saboru 6. svibnja, smatramo poboljšanjem. Naime,
prema tim promjenama, županijski
sudovi u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu dobit će (isključivu) jurisdikciju u
novim slučajevima procesuiranja ratnih zločina. Sudovi nadležni po Za-
►►►ORGANIZACIJE CIVILNOG DRUŠTVA KOJE SU
SUDJELOVALE U IZRADI MIŠLJENJA:
B.a.B.e. – Budi aktivna Budi emancipirana, Centar za mir, nenasilje i
ljudska prava Osijek, Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje
(CESI), Centar za mirovne studije (CMS), Documenta – Centar za
suočavanje s prošlošću, Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP),
GONG, Zelena akcija, LGBTIQ Hrvatska, Pravo na grad, Srpski
demokratski forum (SDF), Transparency International Hrvatska i Zbor
istraživačkih novinara Hrvatske (ZINH), uz doprinos za određena
pitanja od strane Udruge žena Romkinja Bolja budućnost, Bošnjačke
nacionalne zajednice za Zagreb i Zagrebačku županiju te Inicijative
mladih za ljudska prava
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
31
konu o kaznenom postupku i dalje će
biti nadležni za slučajeve započete
prije nego što je ovaj zakon stupio na
snagu, ali uz mogućnost da predsjednik
Vrhovnog suda, na prijedlog Glavnog
državnog odvjetnika, odobri prijenos
određenih slučajeva na jedan od četiri
navedena županijska suda. Osim toga,
promjene
omogućavaju korištenje
dokaza prikupljenih od strane Haaškog
suda u domaćim sudskim postupcima,
ako su prikupljeni u skladu sa Statutom i Pravilima o postupku i dokazima
Haaškog suda. Ako u potpunosti zažive
ove bi izmjene mogle imati snažne pozitivne učinke. S druge strane, smatramo
da još uvijek zanemareno pitanje naknade štete zbog usmrćenja članova
uže obitelji kao i neriješeno pitanje
parničnih troškova u takvim postupcima
predstavljaju zapreku uspostavljanju
vladavine prava. Stoga ostajemo pri
zahtjevu da država smjesta uspostavi
pravni mehanizam u skladu s UN-ovim
standardima za naknadu ratne štete.
Na kraju, Vladinu, pa čak i Predsjednikovu, reakciju na nepravomoćnu
presudu u slučaju protiv Gotovine,
Čermaka i Markača smatramo negativnom i uznemirujućom promjenom nakon objave našeg Zajedničkog mišljenja
u veljači. U svojim su izjavama otvoreno
kritizirali presudu i u tom smislu ugrozili načelo vladavine prava te neovisnost pravosuđa. U ovim nedavnim
događajima vidimo propuštenu priliku
hrvatskih političkih elita i šire javnosti
da započnu proces suočavanja društva
s prošlošću i utvrđivanja svih činjenica
o ratnim zločinima. Iz perspektive vladavine prava, naročito je zabrinjavajuće
što su dovođene u pitanje pravno
utemeljene radnje bivšeg predsjednika
Mesića u suradnji s Haaškim sudom, dok
je Vlada čak i najavila, pa tek naknadno
povukla, istragu o slučaju dostavljanja
transkripata Haaškom sudu. ■
Borovo - dvadeset godina posle
Zgrada opštine Borovo, dve zastave jedna pored druge
ŽIVOT POD HIPOTEKOM
Iako su od krvavih događaja u Borovu 2. maja 1991. godine i
neformalnog početka rata na prostorima bivše Jugoslavije protekle dve decenije, opština Borovo
i njeni stanovnici i dalje žive s hipotekom onoga
što se u njihovom mestu dogodilo pre tačno 20
godina
Piše i foto: DRAGANA ZEČEVIĆ
32
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
“
Taj datum, 2. maj 1991. godine je jedan nesrećni događaj
koji Srbi nisu izazvali i smatram da je, zaista, jedna takva
etiketa i hipoteka nametnuta
ovom mestu potpuno nezaslužena. Svedoci smo da se još uvek pokreće pitanje
odgovornosti za te događaje što jasno
dovodi do određenog nemira i nesigurnosti naših građana. To pitanje se iz
određenih političkih razloga ne zatvara,
čime smo veoma nezadovoljni“ ističe
Danko Nikolić, predsednik Opštinskog
veća i Veća srpske nacionalne manjine
opštine Borovo. „Iako su neke optužnice
primenom Zakona o opštem oprostu
obustavljene, sad se po nekom drugom
osnovu ljudi terete zbog teških ubistava
i drugih krivičnih dela, a to bi svakako i
po zakonu, ako i postoji neka odgovornost, moralo pasti u zastaru““ kaže ovaj
diplomirani pravnik. Po rečima našeg
sagovornika odgovornost za događaje od
2. maja 1991. snose ekstremne grupe hrvatskih nacionalista. „ Istorija će pokazati
koji su to ljudi, već su neka svedočenja u
tom pravcu, s vrlo visokih državnih funkcija. Zna se da su to ljudi kojima nije odgovarao mir na ovim prostorima. I načelnik
osječke policije Josip Rajhl Kir je stradao
jer se zalagao za mir. On je naišao na otvorena vrata u našem mestu, ali su drugi
hteli da se problem još više radikalizuje,
što se i dogodilo“, priča Nikolić. Napominje da se nakon svakog slučaja procesuiranja hrvatskih vojnika i oficira od
strane domaćih sudova ili Haškog suda
pokušava napraviti nekakva ravnoteža u
krivici tako da hrvatska javnost očekuje
da se optuži i neko sa srpske strane.
„Sigurno je da takvi postupci ne dovode
do smirivanja situacije jer su usmereni na
zastrašivanje, možda ne toliko u pravcu
iseljavanja, već u smislu da se ljudi koji
su otišli iz Borova ne vraćaju jer nikada
nisu sigurni da li će biti optuženi i krivično
gonjeni“ smatra Nikolić. Dodaje da bi
svaka razumna politika morala staviti
tačku na to pitanje jer i s vremenskim
protokom dolazi do pravnih barijera za
krivično gonjenje, a pogotovo tamo gde
nema činjeničnog osnova. „Siguran sam
da se ovde ne radi o ratnom zločinu već
je to zapravo jedan nesrećni slučaj gde
su, nesrazmernom intervencijom hrvatskih policijskih snaga, zaista bili ugroženi
životi ljudi koji su ovde živeli do tada,
na jedan miran način“ mišljenja je naš
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
„Moramo biti realni, ako je neko kriv neka odgovara, ali ja kao Srbin ne želim
da snosim nikakvu kolektivnu krivicu“, kaže Tihomir Jakovljević, direktor
najveće škole u RH na manjinskom jeziku i pismu koju pohađa 315 učenika u
okviru nastave na srpskom jeziku i pismu, po tzv. modelu A
sagovornik. Što se tiče uslova života u
ovoj opštini oni su po Nikoliću svakako
unapređeni i to u velikoj meri. Borovo
je danas jedno moderno i urbano mesto. Stvoreni su uslovi za jedan pristojan
život, sa svim objektima komunalne infrastrukture. Međunacionalni odnosi su
zadovoljavajući, bez incidenata na nacionalnoj osnovi i svako može slobodno
da ističe svoja nacionalna obeležja i čuva
svoju tradiciju i običaje.
LICE I NALIČJE ISTINE
Teret događaja od pre 20 godina oseća
i Duško Drobić, zamenik borovskog
načelnika i predsednik Opštinske organizacije SDSS-a. „Stariji građani,
sigurno je, nose jedan deo te hipoteke,
događaja iz 1991. godine, iako smo mi
kao političke strukture sve učinili i činimo
od 1997. i mirne reintegracije do danas,
da tu hipoteku skinemo. Međutim, nakon poslednjih događaja, hapšenja,
privođenja i ispitivanja ljudi, imam osećaj
da još nosimo taj veliki teret“ uveren je
ovaj Borovac. Mišljenja je da je mladim
ljudima, koji su pre 20 godina bili deca,
iako su danas mahom bez posla, donekle lakše, bar kada je u pitanju teret rata i
događaja od pre 20 godina. Drobiću kao
i većini meštana Borova naročito smeta
što se Borovo u medijima danas spom33
inje isključivo u negativnom konteksu,
u svetlu događaja iz 1991. godine, kao
Borovo Selo, iako se ovo mesto i pre
rata, a i danas zove Borovo. „Meni lično
smeta. U Borovo sam došao davne 1970.
godine. Za mene je to uvek bilo Borovo.
Međutim, taj naziv hrvatska strana koristi kako bi bili obeleženi, da svako zna
gde je to mesto i šta se u njemu dogodilo pre 20 godina. Borovo ove godine
proslavlja 780 godina svog postojanja
i oduvek je bilo Borovo, nikad Borovo
Selo.“, kaže Drobić. Zamenik borovskog
načelnika osvrnuo se i na krivične prijave
i optužnice podignute ovih dana protiv
bivših i sadašnjih meštana Borova, zbog
navodnog ratnog zločina, te privođenje u
policiju na informativne razgovore većeg
broja meštana. Kao legalista zalaže se
da se to prepusti pravosuđu, ali smatra
da je u ovoj državi pravosuđe pod uticajem politike, podsećajući da se isti scenario ponavlja iz godine u godinu. „Svake
godine prilikom dolaska u Borovo 2. maja
hrvatski zvaničnici obećaju da će istražiti
događaje od pre 20 godina i procesuirati krivce. Tako je bilo i ove godine. Kao
čovek mogu reći da postoji i lice i naličje
događaja od pre 20 godina, ti događaji
se tumače jednostrano što nije dobro
jer neće dovesti do istine i zajedničkog
Duška Drobića, zamenika načelnika opštine Borovo i predsednika Opštinske
organizacije SDSS-a Borovo, kao i većinu meštana Borova, naročito smeta
što se Borovo u medijima danas spominje isključivo u negativnom konteksu,
u svetlu događaja iz 1991. godine, kao Borovo Selo, iako se ovo mesto i pre
rata, a i danas zove Borovo
„Ovde se ne radi o ratnom zločinu već je to zapravo jedan nesrećni slučaj
gde su, nesrazmernom intervencijom hrvatskih policijskih snaga, zaista bili
ugroženi životi ljudi koji su ovde živeli do tada, na jedan miran način“ –
smatra Danko Nikolić, predsednik Opštinskog veća i Veća srpske nacionalne
manjine opštine Borovo
34
života, ne samo u Borovu već na čitavom
području Republike Hrvatske“ mišljenja
je naš sagovornik.
TRAJNO OBELEŽENI
Meštani Borova danas nerado govore o
tim događajima, ali ne iz razloga, kako
to zlurado tumače hrvatski mediji, što u
Borovu vlada zavet ćutnje, već o tome ne
govore iz straha. „Većina Borovaca okrenuta je budućnosti. Jedan deo ljudi, sigurno je, o tome ne želi da govori iz straha
jer danas svako može biti priveden na
saslušanje i ispitivanje, bez obzira da li
je 2. maja 1991. godine bio u Borovu.
Dovoljno je nekoga prokazati imenom i
prezimenom“ ističe Drobić. Dodaje da su
Borovci danas okrenuti radu i stvaranju
bolje budućnosti. Lokalne vlasti, uverava
nas Drobić, čine sve što je u njihovoj moći
kako bi u Borovo doveli ulagače, s ciljem
zapošljavanja lokalnog stanovništva koje
danas uglavnom živi od poljoprivrede,
stočarstva i zanata. Uz one malobrojne
srećnike, zaposlene u državnim službama
većina zaposlenih Srba u Borovu i na
vukovarskom području obavlja najteže i
najslabije plaćene poslove, kao tekstilci,
obućari i građevinski radnici ili rade, a ne
primaju platu, iako među njima ima i onih
s fakultetskim diplomama. Drobić se
nada da će u idućih godinu ili dve uspeti
u svojoj nameri, s obzirom na interes potencijalnih ulagača. Prioritet je izgradnja
kanalizacije što je takođe jedan od preduslova za dolazak investitora na područje
ove opštine. Ljudi u Borovu su po rečima
našeg sagovornika okrenuti egzistenciji,
borbi za goli život jer uz visoku stopu nezaposlenosti na istoku Hrvatske, u ovoj
krizi svakodnevno ostaju i bez posla. „Mi
smo opština koja ispunjava sve svoje
obaveze, u skladu sa zakonima Republike Hrvatske, ali tražimo i svoja prava i
tako ćemo raditi i dalje. Samo tako ćemo
jednog dana skinuti tu hipoteku i teret s
leđa Borovaca i biti ravnopravni građani
ove države“ poručuje Drobić. Podseća da
prema popisu iz 2001. godine u Borovu,
nastanjenom većinskim srpskim življem,
živi 5.360 stanovnika. Nada se da će
i nakon ovogodišnjeg popisa ta brojka
biti približno ista. Od našeg sagovornika
saznajemo i da je od 1991. godine do
danas iz Borova otišlo oko hiljadu ljudi, u
potrazi za boljim životom. Iako nema trajnog povratka veliki broj ovdašnjih Srba
koji danas žive u Srbiji, Norveškoj, Velikoj Britaniji ili Irskoj ne zaboravlja stari
zavičaj koji povremeno obilaze, najčešće
za vreme novogodišnjih praznika i seIDENTITET/ BR. 155 / 2011.
Borovo - dvadeset godina posle
Spomenik 12-rici hrvatskih policajaca u centru mesta koji su poginuli u Borovu 2. maja 1991. godine
zone godišnjih odmora.
MLADI I BUDUĆNOST BOROVA
Zoran Kojić je 27-godišnji većnik koji se
bavi humanitarnim radom. Za sebe kaže
da je mladi čovek koji u ovoj opštini traži
perspektivu i mogućnost da uzdržava
svoju porodicu, da radi i da se razvija u
skladu s realnim mogućnostima, čiji prosperitet je uslovljen 20-godišnjom agonijom nerealne prezentacije događaja koji
nas okružuju i pritiscima javnosti koja nije
uvek objektivna i dobronamerna i nema
interes za raščišćavanjem događaja
od pre 20 godina. „Smatram da je neophodno da se to jednom raščisti, ali na
zaista realan način, ako je potrebno i
pred međunarodnim institucijama jer
smatram da će naš prosperitet i dalje biti
ugrožen, ne samo u ovih 20 godina već
možda i sledećih 20 godina, ukoliko istina ne izađe na videlo“ priča naš sagovornik. Ukoliko se to ne dogodi, to će po
mišljenju ovog mladog čoveka biti najveći
teret i problem za ostanak i opstanak
Srba na ovim prostorima. A da je tako
i da suživotu na ovim prostorima svakako ne doprinosi to što mediji raspiruju
najniže strasti, svedoči i sledeći primer.
Meštane Borova je ovog maja šokirala
izjava i govor mržnje jednog od učesnika
ovogodišnje komemoracije u Borovu, koji
je hrvatskoj javnost i građanima Hrvatske
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
poručio da, ako slučajno automobilom
prolaze kroz Borovo stisnu gas i da se
nikako ne zaustavljaju u ovom mestu.
Kao da su Borovci divljaci i kanibali, a ne
pristojni ljudi i dobri domaćini, spremni da
ugoste svakog pa i putnika namernika.
Uprkos velikom broju vojske i policije tog
2. maja, na komemoraciji kod spomenika poginulim hrvatskim policajcima,
u neposrednoj blizini Osnovne škole
Borovo, nastava je
normalno organizovana. „Taj dan je protekao u jednom
pristojnom, normalnom, civilizovanom
okruženju i nikakvih provokacija nije bilo,
ni s jedne strane“, ističe direktor škole
Tihomir Jakovljević, Dodaje da su deca
još mala i ne znaju šta se dogodilo na taj
dan pre 20 godina, a da će oni stariji još
godinama nositi tu hipoteku. „Moramo
biti realni, ako je neko kriv neka odgovara, ali ja kao Srbin ne želim da snosim
nikakvu kolektivnu krivicu“, kaže direktor najveće škole u RH na manjinskom
jeziku i pismu. Borovsku školu danas
pohađa 315 učenika, u okviru nastave na
srpskom jeziku i pismu, po tzv. modelu A.
Tradicija školstva u Borovu je duga i seže
u drugu polovinu 18. veka. Ove godine u
Borovu se obeležava 75-ta godišnjica,
kako je napravljena sadašnja škola koju
je sagradio Toma Maksimović, generalni
direktor fabrike „Bata“. S radom je počela
35
1936. godine, kao jedna od najmodernijih škola u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.
Direktor Jakovljević podseća da je 2006.
ova obrazovna ustanova obnovljena
sredstvima resornog ministarstva. Škola
je dobro opremljena, ima stručni kadar i
dobru saradnju sa lokalnom samoupravom, Vukovarsko-sremskom županijom i
državnim vlastima. Jakovljević je izrazio
zadovoljstvo što će od ove jeseni u
školske klupe po prvi put sesti i 44 đakaprvaka. To je u odnosu na lanjskih 35
prvačića, povećanje za više od 20 odsto.
Opštinsko veće opštine Borovo nedavno
je dalo saglasnost Osnovnoj školi Borovo
da u svom nazivu pored latiničnog pisma
koristi i ćirilično. Radi se o zakonskoj proceduri koja prethodi postupku zvanične
registracije škole na srpskom jeziku i
pismu, što u praksi ova obrazovna ustanova i jeste, iako taj proces traje još od
mirne reintegracije. „Mi samo tražimo da
se zakonski i pravno legalizuje ono što
se od 1997. već radi, a to je da i zvanično
dobijemo registraciju u Trgovačkom sudu
i Ministarstvu, kao škola srpske nacionalne manjine u kojoj se nastava odvija na
srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Mi se
nadamo, postoje naznake, iako su postojale i ranije, da će se taj proces koji traje
14 godina konačno završiti, u najskorije
vreme“ uveren je naš sagovornik.■
zona zabranjenih letova
Stijene i kamenje na cesti Bjelopolje - Lapac
Ne idite novom cestom u
Lapac ako vam je život mio
Lapčanima je svejedno hoće li cesta od Korenice do njihovog
mjesta, čiji su posljednji metri asfalta položeni još u oktobru
mjesecu prošle godine, biti otvorena uoči samih
izbora ili nešto prije toga. Tko će je otvoriti i hoće
li uopće biti svečnog otvaranja. Ovog momenta im
je najvažnije da prežive vožnju po njoj dok se to
ne dogodi
Piše i foto: MILAN JAKŠIĆ
36
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
S
Putokaz u Bjelopolju o zabrani prometa novom cestom
premajući sa prijateljem posjetu Donjem Lapacu čovjek
kojeg smo tamo nazvali reče
nam kako do tog mjesta
možemo novom cestom. Prvi
puta smo to tada čuli. Nije nam u prvi
mah bilo jasno da nije bilo svečanog
otvaranja. Pa nigdje političari ne vole
presjecati vrpce kao u takvim prilikama - dovodeći svoj interes u sklad sa
kultnim odnosom čovjeka prema automobilu i općenacionalnom važnošću
kakva se daje auto-putevima ili lokalnim
značajem kakav imaju obične ceste.
Pomislih kako je možda za naše prilike jedan uobičajeni propagandni refleks konačno popustio pred nečim što
naprednije zemlje smatraju poslom
kao što je svaki drugi posao, nemajući
po njegovom završetku potrebe za
svečarskim makazama. Posljednji metri
asfalta na cesti Korenica, tj. Bjelopoplje
– Donji Lapac postavljeni su u oktobru
mjesecu prošle godine. Nastojeći da
što bolje razumijem nešto što me je
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
svakako ugodno iznenadilo sjetio sam
se jednog od prošlogodišnjih putovanja
u Ljubljanu kad sam neočekivano naletio na dovršenu posljednju dionicu
auto-puta između glavnog slovenskog i
hrvatskog grada – od Novog mesta do
Trebnja. Nisam primijetio u slovenskim
medijima, koje redovno pratim, da je
bilo tko po završetku tog cestovnog bajpasa posebno slavio takvu operaciju.
Posljednji zahvat na vertikalnom slovenskom putnom krvotoku prihvaćen je
tamo kao nešto što je razumljivo samo
po sebi. Pod utiskom da se vjerojatno
nešto slično dogodilo i u Hrvatskoj,
opuštenije nego obično krenuli smo na
put u rodnu Liku.
SLIJEPO CRIJEVO
Lapac mi je na takvim putovanjima uvijek bio najveći problem. Do tamo je najbolja cesta preko Gračaca i Srba, ali je
najdalja. Od Udbine direktno do Lapca
je makadam. Od Mazina do Lapca rupa
je na rupi. Sve do dovršetka najnovije
najkraća je bilo preko Bihaća. Samo
37
što tamo treba dva puta prelaziti granicu. Žurili smo prema Lapcu osjećajući
veliko olakšanje zbog toga što taj prelijepi dio Like neće više biti slijepo crijevo
koje su mnogi rađe zaobilazili nego
mu prilazili. Znali smo otprilike kako izgleda kraj kroz koji prolazi nova cesta.
Ravni dio koji vodi do Frkašića vidi se
sa ličke magistrale nešto poslije Korenice pa sve do zadnjeg prijevoja pred
Krbavskim poljem, a potom slijedi brdoviti i šumski predio o kojem sam još kao
dijete slušao nadahnute utiske svojih
roditelja iz jedne od ratnih godina kada
su upravo kroz te šume kao skojevci
stigli u to selo na nekakvu konferenciju.
Do jučer bogu za leđima, a sada kao na
dlanu – Lapac kao cilj našeg puta nikad
nam nije bio bliži kao tog dana. Kad li...
U Bjelopolju 100 metara pred raskršćem
iz kojeg vodi nova cesta prema Lapcu
neugodno iznenađenje. Prekrižen putokaz za to mjesto. Kao i onaj na samom
raskršću. Ne možemo vjerovati da
smo pogrešno informirani. Možda se u
međuvremenu nešto dogodilo, najprije
je cesta bila otvorena pa onda zatvorena? U obližnjoj gostionici gdje smo otišli
provjeriti naše uvjerenje da ćemo do
Lapca kraće putovati nego što je ranije
bio slučaj rekoše nešto čemu smo se
najmanje nadali – prolaz je zabranjen ali
možete tamo ići jer svi tom cestom voze i
nitko do sada nije platio kaznu. Vani sretosmo još jednog mještanina Bjelopolja
pa i njega upitasmo jel’ to neko zaboravio
skinuti flaster sa putokaza? I on nam reče
kako možemo tom cestom bez obzira na
znakove zabrane. Obadvojica su nas
također upozorili da pazimo na odrone u
njezinom brdovitom dijelu.
CESTA SMRTI
Na trenutak nismo znali šta da radimo.
Ali izvukosmo se iz pravne i moralne
dileme u koju smo upali tako što smo
sami sebi zadali novinarski zadatak čiji
je cilj otkriti zašto se tom cestom smije
voziti bez obzira što je to zabranjeno.
Dali smo si pravo koje si znadu dati novinari na ratištima kada zbog profesionalne znatiželje prelaze liniju opasnosti
bez posljedica od strane onih koji su im
to zabranili. Na taj način smo nekako
sami pred sobom uspjeli opravdati ovo
kršenje propisa i krenuli u priču koja nije
bila planirana već nam na izvjestan način
nametnuta. Krenuli smo u neizvjesnost
i nakon nešto više od 10 kilometara na
uzbrdici stali pred slijedećim znakom zabrane prolaza. Možda su ga danas stavili
pa to nisu znali ljudi iz Bjelopolja sa kojima smo razgovarali, prvo je na što smo
pomislili. Odlučili smo vratiti se nazad i
još jednom provjeriti o čemu se tu radi.
Već nakon nekoliko stotina metara naišli
smo na parkirani automobil pored ceste i
upitali vlasnika vozila za znak koji nam se
ispriječio na prvoj većoj uzbrdici. Odgovorio nam je isto kao i Bjelopoljčani: «Samo
idite, ništa ne brinite. Jedino pripazite na
odrone». Moj prijatelj pritisnu na gas i
nastavismo putovanje. Cesta je bila vijugava i rijetko posuta kamenčićima. Prošli
smo prilično oštar zavoj... Kad li... Opet
iznenađenje, mnogo gore od onoga sa
bjelopoljskog raskršća. Pred nama gomila velikog kamenja. Lijepo se na crvenoj
zemlji vidi jarak po strmini koji ja masa
teškog materijala istrugala sručivši se
na asfalt. Pošto su pred nas iz istog tog
ljevka vrcali manji kamenčići krenusmo
oštro u rikverc... Kad li... Ruuuummm! Iza
nas se prelomi ogromna stijena. Udarivši
u asflat pukla je na nekoliko dijelova.
«Ajme meni šta je ovo», zavapih, a moj
prijatelj mi panično odgovori: «Klopka,
Znak zabrane prometa na cesti Bjelopolje - Lapac
zasjeda...!» Neki novi gerlici. Kamenje
ispred, kamenje iza nas. A odozgo juri
«tamić». Kad je vozač ugledao mišolovku
u kojoj smo se našli nagazi na kočnicu
koja ga odnese ustranu jer je naletio na
sitne kamenčiće klizave kao led zbog njihovog grupnog kotraljanja pod kotačima.
BJEŽ’MO ODAVDE!
Izlazim van da to snimim a prijatelj mi
viče: «Je si li lud. Bježimo odavle». Nisam
mogao odoljeti da ne ovjekovječim muku
ličku na jednom infrastrukturnom objektu,
kako političari vole reći za veće poslove
kad si žele pripisati predizborne zasluge izmjerene sfaltiranim kilometrima.
Brzo smo shvatili u čemu je problem. U
žičanim mrežama. Ili ih uopće nema na
strminama od kojih se kamenje može
odlomiti maltene rukom, ili su zakačene
ali ne mogu izdržati silni pritisak koji sa
lakoćom probija slabašnu vezu između
dna mrežaste zapreke i betonskih utega
čiji je zadatak podvijanje mreže na njezinom koncu kako kamenje ne bi završilo
na cesti. Lapčani i njihovi gosti svaki dan
voze slalom po brdovitom dijelu odavno
željene ceste i nose pri tom glavu u
torbi... Sretni valjda što više ne moraju
okalavati silna prostranstva kako bi se
povezali sa svijetom. Hrvatske opozicione stranke smatraju da se sa otvaranjem ceste, tj s dovršenjem još 10 posto
posla na njoj, već mjesecima odugovlači
38
kako bi je vladajuća stranka i njezin srpski koalicioni partner otvorile pred same
izbore. Kažu isto tako da je na ovoj cesti
dopuštena vožnja automobilima tamo
gdje je to službeno zabranjeno kako se
mještani tog dijela Like ne bi previše propitkivali otkud od oktobra mjeseca prošle
godine takav zastoj u radovima – iz čega
slijedi da se ovdje vozačima gleda kroz
prste valjda zbog nagomilane pare koja
ipak negdje mora provaliti, obično tamo
gdje je put do zraka najkraći. Jer negdje je moralo prošišati i nezadovoljstvo
Lapčana tako dugom izolacijom. Prozvani im, medjutim, spominju visoke cijene gradnje. Veliki porast cijena čelika
od kojeg se prave mrežaste žice za
zaštitu od odrona. Slab angažman SDPove vlasti u samom Lapcu na tom poslu. Upozoravaju da svi građani moraju
poštovati saobraćajne propise bez obzira
kakve frustracije imali itd. Ali Lapčanima
je, takav smo utisak stekli razgovarajući
s njima, ovog momenta potpuno svejedno voze li kraćim putem nego ikada
ranije do ostalih dijelova Hrvatske na
vlastitu odgovornost ili odgovornost nekoga drugog. Hoće li cesta biti otvorena
pred izbore ili nešto prije toga. Također i
tko će otvoriti cestu, te hoće li uopće biti
svečanog otvaranja. Mnogo im je važnije
preživiti vožnju po njoj dok se to ne dogodi.■
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
urbana lobotomija
NADNARODNI HEROJI
A sada malo o onima koji natežu svojih pet minuta slave istovremeno natezajući
cjelokupnu naciju za nos, ili za još nešto gore (ili dole), o nakaradama sklonim samoisticanju i žrtvama nesretnog spleta okolnosti koji preko noći postaju nacionalni heroji
istovremeno nasmijavajući i rastužujući naciju koja prosto obožava ove kvazi junake
našeg doba
Piše: DUNJA NOVOSEL
Poznato je, čak i onima koji jedva uspiju locirati Hrvatsku na zemljovidu, a
kako ne bi bilo onima koji ovdje žive, da
je naša domovina, zbog burne i trnovite
prošlosti, prkosa, talenta da prevrće iz
šupljeg u prazno i istovremene težnje da
živi na nivou, ili makar na van prikaže to
isto, a možda i zbog geografske širine,
broja sunčanih sati, crljenice u Istri ili
čak i možda nekakve magične ljubičaste
prašine koja se noću, dok spavamo, s
nekog oblaka prosipa po ovim tlima, pa
tu čuda niču, Bogom dani prostor za uzgajanje prvaka i narodnih heroja. Gotovo
da ne prođe par mjeseci, pa da neki naš
sportaš ne osvoji neki važan turnir, kup,
prvenstvo, ne postavi novi rekord, pa da
čitava nacija izađe na ulice trubiti i razdragano mahati zastavicama. Međutim, pored
Janice, Ivice, Gorana, Ljube, Blanke, ima
ih, da ne nabrajam, postoje i oni koji su
narodni heroji postali bez višegodišnjeg
ustajanja u šest, tri treninga dnevno,
krvavih žuljeva, lišavanja svih oblika privatnog života i trpljenja ogromnog pritiska,
suočavanja sa jačim protivnicima i porazima, nemilosrdnim novinarima...postoje eto
ljudi, koji su samo iznikli odnekuda, preko
noći proslavivši ime kupnjom neke propale
firme, hotela ili brodogradilišta, napisavši
roman u obliku intimne ispovijedi starlete
i žene nogometaša, izvedbom nekog liveperformancea na ulici koji podrazumijeva,
recimo, besposleno sjedenje na kauču i
vezenje goblena nasred nekakvog trga, ili
recimo snimivši promo singl koji se sastoji
samo od imbecilnog refrena i puno sisa i
guzica na ekranu, ili javnim priznavanjem
ili makar navođenjem na zaključke o vlastitoj homoseksualnoj orijentaciji pred nacijom, pa pravljenje biznisa iz svega toga,
ili mijenjanje slavnih i lovom podfutranih
bračnih partnera i priležnica... Mogli bismo
sada tu raspravljati tko su junaci, a tko antijunaci, ali činjenica je da im se daje ogroman medijski prostor i da svi bruje o njima,
da su oni, svojevrstan establišment, bez
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
ikakvih konkretnih zasluga, dostignuća,
obrazovanja, kulture, ali eto, tu su. Svatko
od njih, od Nives Celzijus preko Željka
Keruma do Modnog Mačka (pomozi Bože.
Modni mačak. Mačak!!!) već dobrano
nateže i zlorabi svojih 5 minuta slave. S
druge strane, oni mladi matematičari i
fizičari dobiju (ako!) svojih dve i pol minute
u Dnevniku, ako na dnevnom rasporedu
nije bilo odveć islamističkog terorizma i
crne kronike te priprema za papinski dolazak, znači usnime ih sa povratka s neke
olimpijade (i opet: ako!), usput spomenuvši
kako precizno i marno djeluje mlade hrvatske sive stanice, ne spomenuvši čak ni
imena mladih genijalaca nego ih trpajući
tako sve na jedan kup. Da bi bio cijenjen
i ispoštovan narodni heroj, trebaš dakle
biti sportaš, nakarada sklona samopromicanju, mistik (e, da! Njih sam zaboravila.
Mistici, vračevi, proroci, vorloci. Narod ih
obožava!) ili....žrtva. žrtva nesretnih okolnosti. Pa još ako si k tome branitelj. Pa još
ako te čope na graničnome prijelazu dok
mirno, ne sluteći ništa, ideš po špeceraj.
Pa te pošalju u Zenicu na promjenu klime.
Pa se cijela Hrvatska, na čelu sa Vladom
i hrvatskim veleposlanstvom u BiH digne
na noge i traži pravdu za Tihomira Purdu,
a njegove slike osvanu na šajbama osobnih automobila tik uz već izblijedjelu sliku
generala Gotovine...tako se eto rađaju nacionalni heroji. Nema tu ništa nova, zasjao
je kao komet u noći, svi su danima brujali
samo o Purdi, digla se prašina, oslobođen
je optužnice za ratne zločine, koja mu je
došla kao veliki šok i neslana šala istovremeno, našao se čovjek u neprilici, ostao
zabezeknut...ali najvažnije je da se vratio
svojim najmilijima i da sada mirno, daleko
od sve te halabuke, može pecati uz Dunav,
što mu je omiljena relaksacija. Zašto sada
pišem o Purdi, kada se u međuvremenu
rodilo pregršt novih narodnih heroja?! E,
pa zato što mu jedan drugi heroj, najveći
od najvećih, ne dozvoljava da se povuče
u osamu i da narod zaboravi čime nas je i
39
kako ovaj vukovarski vitez zadužio. (Čime
nas je zadužio?! Pa probudio je u nama
osjećaj solidarnosti i međupripadnosti!! To
je svojedobno uspjelo samo Davoru Šukeru
i papi Ivanu Pavlu Drugom). Zdravko
Mamić, Don Kihot zagrebačkih modrih, nakon što je istjerao iz kluba trenera Vahida
Halilhodžića, uz, kako se čini, neko spominjanje majke, ( i sad se čeka vjerojatno,
se da se dovede Ilija Lončarević, po 15.
put, taj čovjek kao da sjedi kući uz telefon
i čeka da zazvoni telefon pa da Zdravko
zavapi Pomagaaaaaj u slušalicu!), uhvatio
se nove misije. Naime, cilj mu je istaknuti,
mada bi to već trebalo biti opće poznato i
priznato, citiram: da je Dinamo uvijek bio
na braniku rodoljublja i hrvatskih vitezova. Kraj citata. Prizvao je tako mirnog i
izlaganju u medijima nesklonog Tihomira
Purdu te ga darivao pred kamerama: nogometnom loptom koju su potpisali svi Dinamovi igrači, mada mu je Purda još pred
neka dva mjeseca sramežljivo zahvalio
na Dinamovu dresu i uz ispriku dodao da
je on zapravo Hajdukovac. Karte koje je
tom prilikom dobio, za neku Dinamovu
utakmicu u hrvatskom kupu nije iskoristio.
Ali nije to pokolebalo Zdravka Mamića da
mu dakle pokloni loptu, par riječi iz srca,
i da mu proturi omotnicu sa, “a ovo sada
iz moga džepa, osobno od mene“ parama
(širok i nadasve blag osmijeh u kamere.)
I :“Ne znam sada, da li da spominjem koliko je unutra???“ pita Zdravko, a plahi i
posramljeni Purda će „Bolje ne.“ Eto, kako
čovjek čovjeku pomaže. Čisti altruizam.
Ganutljivo, kao kad Bambiju zapne nogica
u klopku. Još je trebao Purda izvesti i počasni prvi udarac na prvoj utakmici finala
kupa, o čemu je Mamić sproveo i anketu
među navijačima, no rastužio ga je malen
odaziv na ovaj spektakl. Zato se i isprsio
sam. Da ne spominjemo da je svaki gledatelj koji je došao na utakmicu dobio na
poklon Dinamovu majcu. I možda potpisanu sliku, na kojoj zagrljeni stoje Purda i
Zdravko, ti junaci našega doba.■
intervju: Nikola Plećaš
„SVETI NIKOLA“ ZBOG ČAJA
IZLETIO IZ REPREZENTACIJE
Danas se više ne vodi računa o mladima i ne ulaže se u njihov
sportski razvoj, a bez toga nema vrhunskog sporta. Danas sve
ovisi o novcu...
Tekst i foto: NINOSLAV KOPAČ
40
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
I
grao je na položaju beka ‘60-ih
i ‘70-ih godina i bio poznat po
nadimku “Sveti Nikola”. Vjerojatno je najbolji strijelac Lokomotive, a time i nasljednika Cibone,
svih vremena. Imao je karakterističan
šut koji je bio vrlo precizan i da se
vodila statistika po današnjim pravilima,
mnogi koševi koje je postigao bili bi
trice, no tada nije bilo tog pravila. Vrlo
karakterističan je imao i ulaz u reket s
lijeve strane kada bi se nakon dvokoraka u skoku odrazio (imao je vrlo dobar
odraz) skoro vertikalno i od table zabijao koševe. Nikola Plećaš bio je igrač
koji je mogao odlučiti utakmicu sam.
Prvo što sam ga pitao u razgovoru bilo
je koliko je najviše koševa postigao na
jednoj utakmici?“Na seniorskoj utakmici
67“, reče.
Šezdeset sedam! Spada li to u svjetske rekorde?
Ne, Ne! Radivoj Korać je na
međunarodnoj
utakmici
u
Kupu
šampiona, protiv Šveđana, dao 99, a
onda su taj rekord jurili dugo vremena,
pa je onda Babić, igrač Zadra, kažu da
je na jednoj utakmici dao 120 koševa.
To nije vjerodostojno, jer naknadno se
dopisivalo pravilo, ovako – onako i nije
autentično kao kad je Radivoj zabio.
On je stvarno, na međunarodnoj utakmici, znači pod strogom kontrolom dao
99 poena.
Po svemu sudeći ti si u ono vrijeme
bio veći igrač, no što je bio Dražen
Petrović. Kako bi se moglo usporediti tebe i Dražena Petrovića?
Pa teško je ići u potpunu usporedbu.
Dražen je generacija, koja je, rekao
bih, naslijedila i kvalitetu i uspješnost
reprezentacije koja je tada bila. On je
jedino imao veliku sreću da je došao u
Cibonu kada je tadašnji trener stvarao
veliki klub na način da je dovodio igraće
izvana, kao što se na današnjem principu stvaraju veliki klubovi, dovedeš što
više igrača izvana, i uspio je biti prvak
države i prvak Evrope. Na žalost to
mu je uspjelo samo s Cibonom. Sjeti
se, kada je Dražen pobjegao u Real,
koji je dao veliki novac da bi bio prvak
Španjolske. Nije bio prvak Španjolske!
Onda je otišao u Ameriki i završio kao
što se zna.
Zar se u doba dok si ti igrao košarku
nije se moglo ići van?
U vrijeme dok sam ja igrao, bio je zakon
koji je branio izlazak u inozemstvo do
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
dvadeset osme godine. Dražen Petrović
je to probio i drago mi je da je to probio
da se ta starosna granica spustila, a o
ostalim pričama i financijama koje slijede, ja ne bih. Mislim da ima dovoljno
dokumenata i da su neki ljudi tog vremena rekli dovoljno o tome i da se zna
zašto se popustilo Draženu i koji su to i
kakvi transferi bili.
Kakve su zarade bile u to vrijeme u
košarci?
U moje vrijeme smo dobro živjeli. Mogli
smo imati solidnu plaću, premije i nagrade i to je bilo to što se moglo dobiti.
Na žalost u moje vrijeme nije se mogao
Ti si zbog čaja izbačen iz jugoslavenske reprezentacije!
To je priča koja je sramotna! Ja bi to
tako nazvao. Još 1974. iz Olimpijskog
pravilnika izbačen je stavak kojim se
sportašima brani reklamiranje i daje se
preporuka rukovodstvima, da reprezentativci i vrhunski sportaši smiju sudjelovati u reklamnim porukama, skupljajući
sredstva za reprezentacije i klubove za
koje igraju kako bi im pomogli u materijalnoj egzistenciji. Dakle to je bila čista
prevara prema meni i sramota ljudima
koji su to uradili. Naime, ja sam bio
snimio jednu televizijsku reklamu za
U moje vrijeme smo dobro živjeli od košarke. Mogli
smo imati solidnu plaću, premije i nagrade, ali to je bilo
sve. Tada se nije mogao dobiti veliki novac za prelaske
iz kluba u klub, pa smo uglavnom u to vrijeme igrali u
klubovima u kojima smo ponikli
dobiti veliki novac za prelaske iz kluba
u klub. Nije bilo puno prelazaka, što
donosi i najviše novaca. Potpisivanje
ugovora je nešto što bi trebalo donijeti
novce, a pošto smo mi uglavnom, u to
vrijeme igrali u klubovima u kojima smo
ponikli, ili kao što sam ja iz zagrebačke
Mladosti prešao u zagrebačku Lokomotivu, što je uglavnom isto mjesto i što se
nije mnogo toga u tome promijenilo tako
da nije bilo novaca za prelaske.
A, jeste dobivali stanove?
To je bio jedan od uvjeta i jedino vrijedno što smo dobili da bi se mi kao vrhunski sportaši, reprezentativci, osvajači
medalja i svjetskih odličja zadržali u sredinama u kojima smo poniknuli , radili i
trenirali.
Da li si ti dobio stan?
Ja sam dobio stan!
Čuo sam priču da si dobio stan, a tvoj
je otac rekao da ga moraš vratiti.
O da! Kada sam ja tražio da dobijem
stan, onda su tadašnji čelnici kluba došli
kod mog oca, tada potpukovnika JNA, i
rekli mu da ja tražim stan. Onda me on
pozvao i rekao mi što ga sramotim što
tražim stan kada ja imam gdje stanovati.
I, dobro šta je bilo s tim stanom?
Uzeo sam stan, ipak. „Osramotio“ sam
oca!
Imao si jedan problem s reklamama.
41
Franck čajeve. To je najprije bilo prikazano u BiH i tadašnji ljudi koji su bili na
čelu saveza odmah su digli galamu da
se to ne smije raditi, a ljudi iz Olimpijskog
odbora nisu im rekli da ta odluka više
ne važi i umjesto mene u reprezentaciju
je ušao Varajić. Interesantno je da je
scenarij za taj reklamni spot djelo Mirka
Novosela i Antona Vrdoljaka, koji ga je
i režirao, a Mirko Novosel me je izbacio
iz reprezentacije.
U kakvim si odnosima s Mirkom Novoselom danas?
S njim ja nemam nikakve odnose i
uopće ne postoji potreba da ja s takvom
osobom koja me je lažući izbacila iz
reprezentacije imam bilo što, a što je
najgore u tom istom spotu sa mnom je
bio je i Andro Knego koji je otišao na
Olimpijske igre, a ja ne.
Imaš li, danas, veze s Cibonom i kakvi
su tvoji odnosi s njima, jer Lokomotiva, tvoj klub je preimenovana osamdesetih godina u Cibonu?
Bio sam član skupštine Cibone, kao
predstavnik grada Zagreba, jer radim
u Gradskom uredu za obrazovanje,
kulturu i sport, i redovito sam išao na
utakmice, dok mi se nije dogodilo da me
nisu pustili da uđem na utakmicu kroz
službeni ulaz. Uz sebe sam tada imao
jednu torbicu kakvu nose muškarci za
koju su mi redari rekli da ju moram os-
Nikola Plećaš je jedan od najvećih ex-jugoslovenskih košarkaša, sa
vrlo preciznim šutom i neobranjivim ulaskom pod reket
42
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
intervju: Nikola Plećaš
taviti u autu, okrenuo sam se i kod kuće
na TV-u gledao utakmicu i od tada više
nisam kročio u dvoranu. Jedino sam
dolazio na skupštine, kada bi me pozvali.
To su bili svi moji kontakti s tim klubom.
S ovom novom upravom nemam nikakav
kontakt, iako je predsjednik kluba moj
nadređenu u Gradskom uredu, jer ja vjerojatno o košarci ništa „ne znam“.
Pa dobro, stoji li tvoja fotografija u
klupskim prostorijama?
Dugo vremena stajala je samo slika
ekipe koja je osvojila kup tadašnje Jugoslavije 1969. godine i osvajača prvog
međunarodnog trofeja. To je trofej Kupa
Radivoja Koraća koji smo osvojili 1972.
Dugo, dugo godina su visile samo te dvije
grupne fotografije u prostorijama KK Cibona, međutim u novije vrijeme, prostorije krasi moja i fotografije još nekih starijih
igrača koji su igrali u Lokomotivi.
Spomenuo si Radivoja Koraća. On je
imao ulicu na zagrebačkom Jarunu,
međutim devedesetih godina ta je ulica preimenovana, ali u Aleji velikana
hrvatskog sporta, uz mnoge pa i tvoju,
stoji slika Vere Nikolić. Zašto su makli
Radivoja Koraća?
Pa, kod velikih preimenovanja ulica očito
je da je nekima smetalo bilo kakva veza
sa Srbijom, pa vjerujem da je to jedan
od razloga zašto je ta ulica maknuta, a
Radivoj Korać je bio sportski genijalac
kojeg cijeni čitav svijet koji je poginuo 69.
godine i nema nikakve veze s onim što
se događalo devedesetih godina. Meni i
mnogim žiteljima ovog grada je nejasno
zašto su mnoge takove ulice preimenovane, ali komisije koje su to radile očito
imaju odgovor na to.
Kako ti ocjenjuješ današnje stanje
ovdje? Sport i uopće život.
Po mom mišljenju u državi je veliki kaos.
Kaos je u političkom pogledu, kaos je u
privrednom pogledu, kaos je u sportu!
Prekrasno je da imamo kakve-takve rezultate, ali žalosno je da jedini kvalitetni
rezultati se ostvaruju u individualnom
sportu. Znači da rezultate ostvaruju
sportaši čiji roditelji omogućavaju da im
se djeca mogu baviti sportom. To ne
valja! Kada sam dolazio raditi u Gradski
ured za obrazovanje, kulturu i sport, zalagao sam se i želio da se što više posveti
pažnja školskom sportu. Dinamu ne treba
pažnja, Dinamu trebaju samo materijalna
sredstva! Cibona ne treba pažnju, njoj
trebaju materijalna sredstva. Svim velikim
sportskim klubovima samo treba materijalnih sredstava. Prema tome za vrhunski
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
Radivoj Korać je bio sportski genijalac kojeg cijeni čitav svijet, koji je
poginuo 69. godine i nema nikakve veze s onim što se događalo devedesetih godina kod nas. Meni i mnogim žiteljima ovog grada je nejasno zašto
su preimenovali ulicu koja je nosila njegovo ime
sport treba sam dosta para da se mogu
boriti za vrhunske rezultate, no, da bi imali razvoj sporta i razvoj sportaša, sport bi
morali spustiti u osnovne škole. Međutim,
imamo jedan paradoks. Natalitet nam je
sve slabiji i sve je manje đaka u osnovnim školama. U moje doba kada su škole
bile pune djece imali smo sjajne rezultate
u svim sportovima. Danas, kada bi se to
moglo reprogramirati i školske dvorane
više koristiti, a uz sve to Zagreb i nema
dovoljno adekvatnih dvorana, nema dovoljno bazena, što je po meni najveća
sramota. Nema ni atletskih staza. Grad
Zagreb ima jednu jedninu kvalitetnu atletsku stazu to je na Mladosti na Savi. Atletska staza na Dinamovom stadionu je
uništena, što je sramota. Satovi sportskih
aktivnost u školama svedene su na jedan
sat tjedno, a i to se smanjuje, školske
dvorane koriste rekreativci koji na taj
43
način povećavaju školske budžete, djeci
se ne posvećuje dovoljna pažnja i sport
propada.
Kaki ti vidiš ovu situaciju koja se
događa unutar srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj?
Nas je sve manje, a imamo sve više
nekakvih grupa i grupacija i „lidera“.
Zašto stalno moramo ići za tim da se
svađamo umjesto da se objedinjujemo,
to nikako ne mogu shvatiti. Ne mogu shvatiti da u mjestima u kojima su ljudi ostali, gdje žive, gube prioritete i gube pravo,
neću reći na vlastiti život, to im nitko ne
smije oduzeti, nego na neka događanja i
zbivanja u svojim mjestima koja im netko
sa strane oduzima i nameće, a oni umjesto da se ujedine, okupe i zajednički bore
za svoja prava, svađaju se, razjedinjuju.
Naprosto je nevjerojatno i meni to nikako
nije jasno.■
feljton
TITO - TAJNA VEKA (13)
Embargo i posle smrti
Detalje iz života Josipa Broza Tita, dosada nepoznate, prenosimo iz knjige “Tito, tajna veka” autora Pere Simića. Ova
provokativna knjiga je prva kompletna dokumentirana biografija doživotnog predsjednika bivše Jugoslavije pisana na osnovu tajnih dokumenata i njegovog ličnog dosijea, koji je sedam
decenija strogo čuvan u Staljinovom arhivu u Moskvi
44
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
P
očetkom 1939, kada je napustio Moskvu, Tito je bio siguran
da je učvrstio svoju kandidaturu
i da sad sve ponajviše zavisi
od njega i njegove snalažljivosti. Preko
Lenjingrada i Kopenhagena doleteo je
do Pariza da još jedanput pripreti Mariću
i Kusovcu, a početkom marta došao je
u Ljubljanu i Zagreb, gde je započeo
završne pripreme za ispunjavanje jednog od najvažnijih uslova za njegov izbor
za novog “centralnog rukovodioca” KPJ.
U jednu dobro kamufliranu kuću na Bohinjskom jezeru u Sloveniji, pozvao je
na prvi sastanak članove svog “privremenog rukovodstva za tekuća pitanja
dok naše pitanje ne bude riješeno u KI”.
Kad su stigli svi koji su mogli doći, pored
njega su se poređali crnogorski pisac
Milovan Đilas, zagrebački radnik Josip
Kraš, slovenački učitelj Edvard Kardelj,
slovenački radnik Franc Leskošek i beogradski intelektualac Ivo Lola Ribar.
Zapisnik sa onoga što je usledilo predstavljao je jednu od najvećih tajni Titovog
života. Misterija je bila toliko velika da je
on mirne duše dozvolio da se u njegovim
sabranim delima objavi netačan podatak i o datumu održavanja ove sednice
i da se prećuti prva i najvažnija odluka
koja je na njoj doneta, samo da taj dokument neko ne bi video svojim očima.
BRUTALNE OCENE
Embargo je bio na snazi čak i godinama
posle njegove smrti, a sad kad te zabrane, najzad, više nema, ta velika tajna
može biti konačno dešifrovana. “Sjed...”,
kako piše u desnom gornjem uglu prve
strane ovog zapisnika, počela je 19.
marta 1939. Pored Titovog moskovskog i
pseudonima petorice njegovih tek pristiglih saradnika, navedeni su i nadimci dvojice odsutnih Marka i Poldija, odnosno
Aleksandra Rankovića i Mihe Marinka.
Prva i najvažnija tačka dnevnog reda
ovako je formulisana: “Izveštaj Valtera
o unutrašnjoj partijskoj krizi”. Prema
onome što je potom zabeleženo, nije
bilo nikakve neizvesnosti oko ishoda
ovog višednevnog sastanka: “Zaključci:
Izveštaj primljen - Isključenje svih bivših
rukovodećih, frakciskih i antipartiskih
elemenata.” Uz zaključke je uneta i napomena: Dati formulacije u Golji, što je
bila nova lozinka za oficijelni partijski
list Proleter. A u Golji, koji će se uskoro pojaviti, formulacije za one koji su
isključeni iz KPJ bile su brutalne: Ivan
Marić, njegova supruga Margita i bračni
par Labud i Kristina Kusovac, koji su
podržavali i Miletićevu i Marićevu pretenIDENTITET/ BR. 155 / 2011.
ziju da s Titom učestvuju u trci za glavnog
Kominterninog poverenika za Jugoslaviju, izbačeni su iz KPJ zbog “razornog
antipartiskog delovanja, grupašenja,
pokušaja obnavljanja frakcijskih borbi u
KPJ”. Prišiveno im je i “unošenje zabune
u redove partije i širenje lažnih glasina
iz inostranstva” i “veze sa trockističkim
i drugim sumnjivim elementima itd.” U
drugu kategoriju grešnika strpani su
Marićevi dalmatinski simpatizeri, koji su
iz KPJ najureni kao “tuđi i antipartiski”
i “tuđi i sumnjivi elementi”, a spisak njihovog zastranjivanja bio je dugačak:
“grupaški i antipartijski rad, tijesne veze
sa trockistima i obaveštavanja istih o partijskim tajnama” i “nedisciplina, grupaštvo
i nepokoravanje odlukama partije”, koja,
inače, više od godinu i po dana nije imala
nikakvo rukovodstvo.
VARALI PARTIJU
Glavno mesto i na ovoj sednici i u formulacijama datim u Golji bilo je rezervisano
za one jugoslovenske komuniste koji su
u Sovjetskom Savezu već bili uhapšeni,
a ogromna većina, na osnovu iskonstruisanih optužbi o njihovoj špijunaži,
i osuđena i streljana. Od nekoliko stotina ovih nevinih ljudi, Valter i petorica
njegovih asistenata poimenično pominju
samo njih devetnaest, nazivajući ih “elementima koji su našoj partiji i radničkoj
klasi nanijeli goleme štete u toku niza
godina”. Terete ih za sve: za “frakcijske
i grupaške borbe, veze sa klasnim neprijateljima, varanje Komunističke internacionale”, “destruktivni rad”, “kočenje
razvitka partije i obezglavljivanje pokreta
radničke klase Jugoslavije”, “pomaganje
klasnom neprijatelju”. Na tom spisku
bila su i šestorica od sedmorice vođa
KPJ, koji su 23. septembra 1938. već bili
mrtvi kada je Tito u Moskvi pisao dokument “Moj odnos prema osobama koje
su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji
naše partije”. Sedmi, Filip Filipović, nije
pomenut samo zbog toga što je bio veoma popularan među jugoslovenskim
komunistima, pa je bilo sasvim jasno
da bi Tito time u Jugoslaviji mnogo više
izgubio nego što bi u Moskvi dobio. Na
spisku devetnaestorice prokaženih našli
su se i dr Sima Marković i Simo Miljuš,
koji su bili živi i dok je Tito septembra
1938. u Moskvi objašnjavao svoj odnos
prema “raskrinkanima”, a bili su živi i
kad je na Bohinjskom jezeru držao svoju
“Sjed...” Obojica će u Moskvi biti streljani
samo mesec dana pošto ih Tito, Kardelj,
Đilas, Kraš, Leskošek i Ribar proglase
“štetočinama” i izjure ih iz partije koju su
45
Marković i Miljuš stvarali. Iz KPJ su tom
prilikom izbačena i još devetorica živih jugoslovenskih komunista koji su se tada
nalazili u Staljinovoj “Zemlji Obećanoj”.
Bili su to: Vladimir Čopić, Vilhelm Horvaj, Adolf Vajs, Robert Valdgoni, Kosta
Novaković, Jovan Mališić, Akif Šeremet,
Janko Jovanović i Radomir Vujović. Sva
devetorica su u trenutku anatemisanja i
odstranjivanja iz KPJ bili u moskovskim
zatvorima, i sva devetorica su streljana
samo mesec dana posle isključenja iz
KPJ. Na ovoj “Sjed...” iz KPJ su najureni i
svi drugi funkcioneri KPJ o kojima je Tito
Jakuboviču, Špineru i drugim “kadrovicima” Kominterne i NKVD-a od 1935. davao “karakteristike”, “mišljenja” i “podatke”.
Među njima je bio i Blagoje Parović,
koji je pod nerazjašnjenim okolnostima
poginuo u Španiji, Adolf Muk, koga su
italijanski fašisti 1943. ubili u Boki kotorskoj i Karel Hudomalj, koga su nemački
nacisti umorili u Mauthauzenu. Sve
dotadašnje i buduće žrtve staljinističkih
pogroma, koje je upravo isključio iz
KPJ, Tito je posle ovog sastanka nazvao jednim te istim imenom. U pismu
koje je preko svog pariskog izaslanika
Lovre Kuhara poslao u Moskvu krstio ih
je “onima koji su gore (u SSSR-u) sjeli”.
Za neke od njih vezale su ga i neke lične
uspomene. Recimo, Čopić mu je u jesen
1938. pomagao da sa ruskog na hrvatski
jezik što bolje prevede istoriju Staljinove
partije, a Vujović je Tita 1935, kad je
došao na rad u Moskvu, primio u svoj stan
broj 275 u Kominterninom hotelu “Luks”,
u kome su mesecima živeli zajedno.
SKLONjEN I MILETIĆ
NA bohinjskom većanju sa petoricom svojih istomišljenika, Tito zahteva
da mu se s puta skloni i najpoznatiji jugoslovenski komunista i najveći
konkurent Petko Miletić. Za njega je
pripremljen poseban arsenal optužbi.
To što se suprotstavljao samozvanom
generalnom sekretaru nepostojećeg
CK KPJ kvalifikovaće se Miletićevim
“pokušajem da stvara frakcije u Partiji”,
a njegovo nepokoravanje Titu “nedisciplinom prema Partiji”. Miletićevo pravo i
obaveza da učestvuje u rešavanju krize
u KPJ etiketiraće se “unošenjem smutnje
u partijske redove” i “neiskrenošću pred
CK”. Najzad, iako je jugoslovenski sud
Miletića osudio na sedam godina robije,
Tito će svog takmaca optužiti da je tom
istom sudu “izdao Partiju” i da je time što
je dobio samo sedam godina tamnice “
doveo u zabludi ne samo KP nego i čitavu
radničku klasu”! (Nastaviće se)■
iz svijeta
NADOLAZEĆA
PREHRAMBENA KRIZA
UN-ova organizacija za prehranu i poljoprivredu nedavno je objavila da je u proteklih godinu dana cijena pšenice na svjetskom
tržištu narasla za 75 posto. Iako taj podatak nema medijsku atraktivnost rata u Libiji, potresa i nuklearne havarije u Japanu ili
nemira u Siriji, krije iza sebe više ljudske tragedije
nego sve navedene vijesti zajedno. Nesreća nikada nije ravnomjerno raspoređena i obično najteže
pada na najsiromašnije...
Piše: GORAN MRDAKOVIĆ
U
N-ova Organizacija za
prehranu i poljoprivredu
nedavno je objavila da je
u proteklih godinu dana cijena pšenice na svjetskom
tržištu narasla za 75%. Iako taj podatak
nema medijsku atraktivnost rata u Libiji,
potresa i nuklearne havarije u Japanu ili
nemira u Siriji, krije iza sebe više ljudske
tragedije nego sve navedene vijesti zajedno. Nesreća nikada nije ravnomjerno
raspoređena i obično najteže pada na
najsiromašnije. Takva promjena cijene u
bogatoj Americi,gdje su sirovine jeftine a
prerada i transport skupi, znači neznatno
poskupljenje kruha koji je ionako minorna stavka kućnog budžeta. U Hrvatskoj
cijena kruha nije za omalovažavanje, ali
zbog nje se ipak neće umirati od gladi.
No milijuni siromašnih u Aziji i Africi žive
direktno od žitarica koje sami prerađuju
u obrok(kašu, kruh…) jer si to jedino
mogu priuštiti. Većina njihovih prihoda
već ide na prehranu. Za mnoge od njih
rast cijene žita ili riže znači jedan obrok
dnevno umjesto dosadašnja dva.
PRESKUPA HRANA
Ranija velika poskupljenja žitarica, koje
su temelj prehrane većine svijeta, bila su
privremena i uglavnom vezana za vremenske uvjete. Suša ili poplava smanji-
la bi urod nekog od velikih proizvođača,
no intervencijom zalihama ili privremenim zasađivanjem dodatnih površina cijene bi se stabilizirale do prolaska krize.
Velike gladi kasnog dvadesetog stoljeća
nisu uzrokovane nedostatkom hrane
na globalnoj razini, nego nedostatkom
mogućnosti, novca i volje da se ta hrana
isporuči gdje je potrebna. No stvari se
mijenjaju, i to u zabrinjavajućem smjeru. Sadašnji rast cijena nije uzrokovan
određenom elementarnom nepogodom,
nego činjenicom da je potražnja gotovo
dosegla ukupnu svjetsku proizvodnju.
Razlozi za to su višestruki. Najvažniji je
stalni rast stanovništva. Svjetska populacija je gotovo 7 milijardi. Svake godine se poveća za daljnjih 80 milijuna, i
svake godine potrebe za hranom sve
više rastu. Dobar dio tih ljudi, pogotovo
u Kini i Indiji, sve bolje zarađuje i nastoji obogatiti svoju ishranu. No da bi
se dobilo meso, mlijeko i jaja potrebno
je othraniti stoku i perad, a to zahtjeva višestruko veće ulaganje žitarica
nego da se njima direktno hrane ljudi.
Zbog toga je potrošnja žitarica po glavi
stanovnika u Americi četiri puta veća
nego u Indiji, iako su Amerikanci poznati mesojedi. Osim rastućom potražnjom,
nadolazeća prehrambena kriza uzroko46
vana je i ograničenjima u proizvodnji.
Neka od njih su namjerna. Sve veći dio
poljoprivrednih površina namjenjuje se
kulturama čijom se preradom dobiva
bio-gorivo, jer je ono sve profitabilnije
u odnosu na fosilne izvore energije.
Time rastuća cijena sirove nafte indirektno povećava cijenu hrane. Ekološka
neobazrivost također dolazi na naplatu.
Zadnjih desetljeća mnoge su vodom
siromašne zemlje, poput Izraela i Saudijske Arabije, postigle zavidnu poljoprivrednu proizvodnju crpeći rezerve
podzemnih voda do maksimuma. No
te su rezerve velikim dijelom istrošene,
a tlo koje se nalazi iznad ispražnjenih
podzemnih prostora sada se urušava
i erodira. Pad proizvodnje je neminovan. Globalno smanjivanje rezervi vode
u odnosu na sve veći broj stanovnika
dugoročno će postati ključan faktor.
Koliko će si vodom siromašne zemlje
moći dozvoliti intenzivno navodnjavanje
usjeva potrebno za suvremenu poljoprivredu ako njihovo stanovništvo jedva
bude imalo dovoljno za piće? Do sada
se u rješavanju problema ishrane uvijek moglo računati na tehnologiju, koja
je uspijevala omogućiti sve veću proizvodnju na istoj površini. No već desetak
godina proizvodnja po hektaru u SAD i
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
Na svijetu se i dalje proizvodi dovoljno hrane za potrebe cijelog stanovništva, mada zbog neodgovarajuće distribucije 1 milijarda ljudi gladuje
Europi je nepromijenjena, i čini se da se
tu došlo do krajnjih granica.
NOVI KOLONIJALIZAM
Države su već počele reagirati na
nadolazeću krizu, uglavnom svaka
za sebe i bez ozbiljnijih pokušaja
međunarodne suradnje. Proizvođači
žitarica sve češće ograničavaju izvoz,
kao što je to Rusija učinila prošle godine kada je zbog suše urod pao za 40%.
Zemlje uvoznice pokušavaju se osigurati višegodišnjim ugovorima o isporuci,
ali takve sporazume je teško postići
kada tržište pogoduje dobavljačima.
Bogate države kojima nedostaje poljoprivrednog zemljišta, poput Južne
Koreje ili Saudijske Arabije, počele su
kupovati ili unajmljivati velike površine
u siromašnim afričkim zemljama poput
Etiopije ili Sudana. Činjenica da veliki
dio lokalnog stanovništva ovisi o slobodnom korištenju tih područja ne ulazi
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
u računicu. Naručitelji dobivaju sveobuhvatna prava koja uključuju crpljenje
vode i protjerivanje svih onih koji smetaju njihovom posjedu, i to za bagatelnu
cijenu koja često na prelazi dolar po
hektaru. Radi se o novoj vrsti kolonijalizma koji ugrožava egzistenciju onih u
čijim se zemljama provodi. No pitanje
je hoće li gladno stanovništvo mirno
gledati kao se hrana uzgaja da bi se
potom otpremila u inozemstvo. Nedostatak hrane, najčešće upravo žitarica,
uzrokovao je više pobuna i revolucija
nego ijedan drugi faktor u povijesti. Isti
bi razlog mogao dovesti do nemira u
svim zemljama koje nemaju ni dovoljnu
vlastitu proizvodnju, ni dovoljno novca
da potrebnu hranu kupe na svjetskom
tržištu. U najgorem slučaju budućnost
bi nam mogla donijeti ratove za kontrolu
nad poljoprivrednim zemljištem. Ostvarivanje najgoreg scenarija nije nužno.
47
Na svijetu se i dalje proizvodi dovoljno
hrane za potrebe cijelog stanovništva,
mada zbog neodgovarajuće distribucije
1 milijarda ljudi gladuje. Proces kultivacije novog zemljišta u siromašnim
zemljama bi mogao biti postavljen na
partnerskim, a ne na izrabljivačkim osnovama. To bi osiguralo i prehranu
lokalnog stanovništva, i značajan višak
za izvoz. Svjetska mora predstavljaju još
uvelike neistraženu alternativu klasičnoj
poljoprivredi. Djelomičnom regulacijom
distribucije i odbacivanjem čisto tržišnog
sustava mogu se značajno ublažiti
najkritičniji slučajevi oskudice. No sve to
zahtjeva značajan stupanj međunarodne
suradnje i dobre volje, a toga je proteklih
godina bilo jako malo. Vidjeti ćemo hoće
li međunarodna zajednica ovaj put reagirati na vrijeme ili će, po običaju, sačekati
katastrofalne posljedice prije nego što
povuče neophodne poteze.■
više od sporta
KAKO JE KLUPSKI SPORT ‘ZAPEO’ U TRANZICIJI
SANJAJU O PLAĆI, KOGA
BRIGA ZA LIGU PRVAKA
Navijači i sportska javnost na području država ex-Jugoslavije morati će „smanjiti apetite“ i nerealna standardno visoka očekivanja
narasla na humusu “neke bolje i slavnije prošlosti“ od koje se
više ne može živjeti
M
ožda vam je promaklo,
ali vrijedi zabilježiti:
osječki
nogometaš
Domagoj Vida, koji
posljednjih
godina
baš nešto i ne igra u Njemačkoj, tj. u
svom Bayeru iz Leverkusena, odbio
je poziv čelnika Dinama da pomogne
zagrebačkom klubu u još jednom
pokušaju ulaska u Ligu prvaka. Dakako,
Vida nije odbio modre zbog Lige prvaka,
nego zato što mu se, kako su prenijeli
sportski novinari - baš i ne igra u hrvatskoj nogometnoj ligi. Time je sve rečeno.
Očito, nema više tih novaca zbog kojih bi
mladi nogometaš s iskustvom njemačke
lige, koju u prosjeku gledaju 42.000
gledatelja, igrao pred 500 do najviše
3000 gledatelja na stadionima kojima ni
umjetna trava ne pomaže u umjetnom
stvaranju dojma spektakla. I zaista, pogledamo li recentna zbivanja u hrvatskoj
i ostalim nogometnim prvenstvima u susjedstvu, čak i ako se spomenuti Vida do
izlaska ovog teksta i predomisli, jasno
je da kolektivni sport, pa i njegova tradicionalna perjanica na dva gola, sve teže
prolazi kroz tranziciju. Bolje reći, nogomet kao da je negdje dobrano zapeo. A
ono očekivano svjetlo na kraju tunela se
nekako ne vidi... U početku tog puta bio
je “onaj sustav”, kad smo našim igračima
tepali da su amateri - iako to zadnjih
Piše: HRVOJE PRNJAK
godina Jugoslavije više nisu bili ni u kojem pogledu - a svi su ostali u Evropi bili
kruti profesionalci, što je davalo dodatnu
težinu svakoj novoj pobjedi “amatera” u
evro kupovima. Potom smo ušli u tranziciju, novi sustav, tržišnu ekonomiju, ali
zapravo je više manje sve ostalo po starom. Veliki klubovi su do novca dolazili
uz veliku pomoć svojih političkih tutora,
moćnih pojedinaca u vlasti i državnim firmama, koje su funkcionirale kao da im je
oglašavanje pitanje života ili smrti, iako
svi dobro znamo da monopolist HEP ili
recimo Croatia osiguranje nisu niti najmanje ovisili o tome hoće li se njihov
logo pojaviti na dresu igrača Dinama ili
Hajduka.
NOGOMET U BLATU
Rezanje troškova u državnim tvrtkama
reduciralo je i izdašnost pomoći velikim
klubovima, pa su mnogi od sponzora
široke ruke morali zatvoriti slavine, prije
svega zbog borbe za vlastiti opstanak u
uvjetima recesije koja traje li ga traje...
Jedinice lokalne samouprave i županije
su već otprije učinile to isto, ma koliko
bili slizani s lokalnim klubovima, pa je
postalo normalno pročitati u dnevnom
tisku kako više od pola nogometne lige
ne prima plaće, a možemo samo pretpostavljati koliko se dug istodobno stvara
i prema državi, na ime neplaćenih doprinosa. Tako smo nedavno čitali o štrajku
48
nogometaša Karlovca, Varaždina, o
isplati plaće za igrače Šibenika od lanjskog listopada u svibnju, zatim o “tihom
štrajku” košarkaša Cibone zbog neizmirenih dugovanja iz ugovora, itd... U
Hrvatskoj se, s Hajdukovim primjerom,
krenulo i u priču o privatizaciji, tj. preoblikovanju klubova iz udruga u sportska
dionička društva. No, kakve će koristi
imati Inker iz Zaprešića, ili u Srbiji Javor
ili Spartak od dionica koje na burzama
objektivno nemaju nikakvu vrijednost?
Pri tom ne treba smetnuti s uma niti
razočarenje koje pojedini veći dioničari
Hajduka (Jako Andabak, npr.) izražavaju
nakon višemjesečnog iskustva funkcioniranja privatiziranog kluba, u kojem
većinski paket i dalje ima - gradska vlast,
tj. gradonačelnik. Istodobno, trijumf kapitala u evropskom sportu, pogotovo
nogometu, stalno probija dotadašnje
granice, pa cijene transfera lete do neba,
a trendu se, objektivno, ne vidi kraja. Dodamo li tome i neke druge okolnosti koje
ovdašnji nogomet drže čvrsto prikovane
za blato - recimo, blamažu u finalu kupa
Srbije, kada su nogometaši novosadske
Vojvodine napustili teren nezadovoljni
kriterijem suđenja; da ne spominjemo
skandaloznu suspenziju nogometnog
saveza i reprezentacije BiH zbog prepucavanja čelnika saveza zbog nacionalne zastupljenosti u vrhu organizacije
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
- situacija nije nimalo ohrabrujuća. Pa
se tako rijetke iznimke, kao u slučaju
košarkaša zagrebačke Cedevite, koji su
pod patronatom Atlantic Grupe vlasnika
Emila Tedeschija dospjeli do Final Foura
Eurocupa; zatim nogometaša Partizana
koji su igrali - istina, bez gotovo ikakvog
uspjeha - Ligu prvaka, ili pak košarkaša
istoimenog beogradskog kluba, koji su
ove sezone dogurali do 16 najboljih ekipa
elitne Eurolige, čine uistinu fantastičnim.
PRIVATIZACIJA ILI…
Situaciji ne ide na ruku niti ultraliberalna
regulativa EU-a, koja ne dopušta nacionalnu diskriminaciju pri zapošljavanju, što
u sportu indirektno potiče mlade talente
da što prije napuste matične sredine i
potraže sreću u nekom bogatijem evropskom klubu, unatoč svim rizicima koje to
donosi. Tako da otpadaju i one luzerske
“kombinacije” o stvaranju mladog, talentiranog tima koji će iznenaditi Evropu
kad “malo sazrije”. Naime, za razliku od
vremena bivše države, kad su sportaši
bili prisiljeni ostati u rodnoj zemlji do 28.
godine, danas se talentirana generacija
najčešće osipa već u dobi od 18-19 godi-
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.
na. U Srbiji još nema formalno preoblikovanog kluba, iako su neki funkcionirali
praktično kao privatni projekti. Dakako,
s različitim uspjehom i epilogom: kratkotrajni uspjeh Obilića, svojedobno pod
paskom pokojnog Željka Ražnatovića
Arkana, ovih je dana ispostavio “račun”
svog komotnog uspona u obliku izricanja osmomjesečnog kućnog pritvora
Arkanovoj udovici Ceci Ražnatović,
zbog malverzacija pri transferiranju deset nogometaša u inozemstvo. S druge
strane, tu je i dugoročno uspješni primjer
košarkaškog kluba FMP iz Železnika,
praktično u rukama nekadašnjeg šefa
beogradskih socijalista, Nebojše Čovića,
inače vlasnika tvornice konzervi FMP.
No, riječ je o klubu koji nikako ne uspijeva privući širu bazu navijača koji bi se
i identificirali s klubom što se može pohvaliti i osvajanjem regionalne košarkaške
lige (2004. godine, pod imenom Reflex),
pa se čini da je taj klub “osuđen” tek
na stvaranje novih igrača koji vrlo rano
odlaze u bogatije europske klubove.
Slučaj reprezentivca Miloša Teodosića,
koji je vrlo mlad postao nositelj igre
49
grčkog Olympiakosa, najilustrativniji je
primjer klupske politike FMP-a. Prije dvije godine čak su srpski mediji nagađali
o mogućnosti da Čović preuzme i KK
Crvena zvezda, ali sve je ostalo na tome.
Vodeći srpski biznismeni podijeljeni su
oko pitanja privatizacije najpoznatijih
klubova: tako Zoran Drakulić, tvrdi da bi
“kupovina Zvezde ili Partizana bili isplativo ulaganje, iako država zadržava pravo vlasništva nad zemljištem stadiona.”
“Najvažnije je da vlasnik kluba može da
raspolaže objektima, a dobro je i što postoji promjena namene objekta kao opcija,
naravno u dogovoru sa državom”, kazat
će Drakulić. S druge strane, Toplica
Spasojević, vlasnik ITM grupe, inače bivši
predsjednik FK Crvena zvezda, generalno je protiv privatizacije, iako je svjestan
da će biti sve teže opstati na dosadašnji
način. No, neke stvari će se nužno morati mijenjati, ili će navijači naprosto morati
“reprogramirati” tradicionalno velike apetite i sve nerealnija standardno visoka
očekivanja, narasla na humusu “neke
bolje i slavnije prošlosti”. A u to baš i nije
realno vjerovati...■
INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE U ZAŠTITI LJUDSKIH PRAVA I
PRAVA NACIONALNIH MANJINA
►Pučki pravobranitelj
Štiti ustavna i zakonska prava građana pred
državnom i lokalnom upravom, te središnje
tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije
Opatička 4, Zagreb
Tel: +3851 48 51 855
Fax +3851 63 03 014
E-mail: [email protected]
www.ombudsman.hr
►Pravobraniteljica za ravnopravnost
spolova
Preobraženska 4, Zagreb
Tel: +3851 48 48 100
Fax: +3851 48 44 600
www.prs.hr
►Pravobranitelj za djecu
Andrije Hebranga 4/1, Zagreb
Tel: +3851 49 29 669
Fax: +3851 49 21 277
E-mail: [email protected]
www.dijete.hr
►Savjet za nacionalne manjine RH
Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese
nacionalnih manjina na državnoj razini
Mesnička 23, Zagreb
tel. 01/4569-286
fax. 01/ 4569-297
e-mail: [email protected]
www.savjet.nacionalne-manjine.info
►Ured za ljudska prava Vlade RH
Trg Maršala Tita 8, Zagreb
Telefon: 01/ 48 77 660
Fax: 01/ 48 13 430
www.ljudskaprava-vladarh.hr
Stručna služba Vlade koja se bavi pitanjima
zaštite, promocije i poštivanja ljudskih prava u
Republici Hrvatskoj
►Ured za nacionalne manjine Vlade RH
Stručna služba Vlade koja se brine o ostvarivanju ravnopravnosti nacionalnih manjina i
njihovih prava utvrđenih Ustavom i zakonom
Mesnička 23, 10 000 Zagreb
Tel: 01 4569 358
Tel: 01 4569 397
Fax: 01 4569 324
E-mail: [email protected]
►Centar za ljudska prava
Prati stanje ljudskih prava, informira i educira
o ljudskim pravima, pruža podršku organizacijama civilnog društva
Kralja Držislava 6, Zagreb
Tel: +3851 46 36 547
Fax: +3851 46 53 010
www.human-rights.hr
►Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava
Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih
institucija i vladavine prava, te pomaže žrtvama
kojima su ljudska prava ugrožena
Miramarska 11b, Zagreb
Tel: +3851 46 13 630
Fax: +3851 46 13 650
[email protected]
www.hho.hr
►Srpsko narodno vijeće
Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u
Hrvatskoj
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 48 86 368
Fax: +3851 48 86 372
E-mail: [email protected]
www.snv.hr
►Srpski demokratski forum
Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja
se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i
prava nacionalnih manjina
Gundulićeva 55, Zagreb
Tel: +3851 49 21 862
Fax: +3851 49 21 827
E-mail: [email protected]
www.sdf.hr
►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“
Krovna organizacija koja promovira kulturu i
stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj
Berislavićeva 10, 10000 Zagreb
tel/fax. 01/4872-480
e-mail: [email protected]
www.skdprosvjeta.com
►Zajedničko vijeće općina Vukovar
Štiti ljudska, građanska i manjinska prava srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji
Eugena Kvaternika 1, Vukovar
tel: +385 32 422 750
fax: +385 32 422 755
e-mail: [email protected]
www.zvo.hr
►GONG
Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u
političkim procesima
Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb
Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445;
E-mail: [email protected]
www.gong.hr
►Ženska mreža Hrvatske
Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj
Tel/Fax: +385 51 233 650
[email protected]
www.zenska-mreza.hr
Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave
zaštitom i promocijom prava žena
►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih
prava
Savez nevladinih organizacija koje rade na ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava, razvoju
demokracije i vladavine prava
Gornjodravska 81, Osijek
Tel: +385 31 284 320
Fax: +385 31 284 321
E-mail: [email protected]
www.lsc.hr
50
Članice koalicije:
Centar za građanske inicijative
Poreč, Partizanska 2b
Tel: +385 52 428 586
Fax:+385 52 452 746
E-mail: [email protected]
www.cgiporec.hr
Centar za mir, nenesilje i ljudska prava
Osijek, Trg Augusta Šenoe 1
Tel: +385 31 206 886 ­ ­
Fax: +385 31 206 889
E-mail: [email protected]
www.centar-za-mir.hr
Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć
Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32
Tel: +385 32 413 319
Fax: +385 32 413 317
E-mail: [email protected]
www.center4peace.org
Dalmatinski odbor solidarnosti
Split, Šetalište Bačvice 10
Tel/Fax:+385 21 488 944
E-mail: [email protected]
www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr
HOMO Pula
Pula, G. Martinuzzi 23
Tel: +385 52 505 976
Fax: +385 52 506 012
E-mail: [email protected]
Organizacija građanske inicijative Osijek
Tel/Fax: +385 31 582 290
www.ogi.hr
Odbor za ljudska prava Karlovac
Karlovac, Vraniczanyjeva 6
Tel: +385 47 600 634
Fax: +385 47 616 365
E-mail: [email protected]
www.sigmacentar.hr
Srpski demokratski forum
www.sdf.hr
Udruženje za mir i ljudska prava Baranja
Bilje, Petefi, Šandora 78
Tel/Fax: +385 31 750 892
E-mail: [email protected]
www.udruzenje-baranja.hr
►Kuća ljudskih prava
Selska 112, Zagreb
www.kucaljudskihprava.hr
Osnovana u cilju promicanja, razvitka i
unaprjeđenja zaštite ljudskih prava
Osnivači Kuće ljudskih prava su:
Centar za mirovne studije
www.cms.hr
Documenta - Centar za suočavanje s
prošlošću
www.documenta.hr
Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e.
www.babe.hr
Građanski odbor za ljudska prava
www.goljp.hr
Udruga za promicanje istih mogućnosti
www.upim.hr
Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog
zdravlja
www.udruga-svitanje.com
IDENTITET/ BR. 155 / 2011.