IDENTITET Godina 17 • Broj 162 • 20. Mart 2012. • Cijena 15 KN EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN ljudska prava politika društvo ekonomija kultura sport www.identitet.info EKONOMSKA KRIZA PODLOGA ZA JAČANJE PREDRASUDA I KOLEKTIVNIH PARANOJA DAVOR GJENERO: Novi uvjeti za manjinsko političko djelovanje ...str. 8 DRAGO PILSEL: Dokle će se ustašovati na Bleiburgu ...str. 18 ZORAN PUSIĆ: Sekularizam kao korektiv religije ...str. 32 Pronađite pitanja na buduće odgovore Čitajte IDENTITET www.identitet.info 4 IDENTITET/ BR. 162 / 2012. IDENTITET SADRŽAJ BR. 162 / 2012. 8 manjine & većine: NAKON SMJENE VLASTI U HRVATSKOJ STVORENI SU NOVI UVJETI ZA MANJINSKO POLITIČKO DJELOVANJE Piše: DAVOR GJENERO 10 treće oko: USTAŠLUK K’O NESTAŠLUK Piše: IGOR PALIJA 12 granični slučajevi: INDUSTRIJA MRŽNJE JEDINA BILJEŽI STALNI RAST Piše: HRVOJE PRNJAK USTAŠLUK K’O NESTAŠLUK 10 14 sasvim lično: POSVEĆENO SVIMA KOJIMA SU SE BROJALA KRVNA ZRNCA Piše: JAGODA KLJAIĆ 16 tekovine demokracije: ZBOGOM KUMPANJO Piše: DRAŽEN LALIĆ 18 nevini zločinci: DOKLE ĆE SE USTAŠOVATI NA BLEIBURGU Piše: DRAGO PILSEL 22 Intervju - Jovan Mirić: PREKO DEMOGRAFIJE DO DEMOKRATIJE Razgovarao: MARKO ROKNIĆ 24 Intervju - Svetozar Livada: KOD NAS ZA ZLOČIN NITKO NE TRAŽI POVIJESNI ODGOVOR Razgovarao: NINOSLAV KOPAČ 24 28 Intervju - Elvira Abdić Jelenović: POLITIČARI SE PLAŠE BABE Razgovarao: MARKO ROKNIĆ intervju: prof.dr. SVETOZAR LIVADA 30 zona zabranjenih letova: NI SRPSKI POLITIČARI NE VOLE ŽIKINO KOLO Piše: MILAN JAKŠIĆ 32 moral, religija i ljudska prava: SEKULARIZAM KAO KOREKTIV RELIGIJE Piše: ZORAN PUSIĆ 34 priča sa istoka: TESLIĆI U ZEMLJI (NE)ZNANJA Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ 37 tradicija & demokracija: ŠAJKAČOM PO GLAVI Piše: RADOJE ARSENIĆ intervju: ELVIRA ABDIĆ JELENOVIĆ 38 domoublje: ČUVAJ RODE JEZIK IZNAD SVEGA Piše: NINOSLAV KOPAČ 28 40 ženski nered: HRVATSKA KAO BALTIMORE Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ 42 urbana lobotomija: SNIJEG Piše: DUNJA NOVOSEL 44 iz svijeta: TURSKA PRED IZAZOVIMA REGIONALNE SILE Piše: GORAN MRDAKOVIĆ 46 in memoriam: VELJKO KNEŽEVIĆ Pripremio: NIKOLA CETINA nezavisni magazin IDENTITET Adresa redakcije: Ilica 16, Zagreb tel: +385 1 4921 862 fax: +385 1 4921 827 [email protected] IMPRESUM 48 više od sporta: CRVENI KARTON ZA PUT OD SUBKULTURE DO NEKULTURE www.identitet.info Piše: HRVOJE PRNJAK Glavni urednik: Igor Palija Zamjenik urednika: Ljubo Manojlović Grafička urednica: Nevenka Pezerović Maksimović Izdavač: Srpski demokratski forum Za izdavača: Veljko Džakula 48 Suradnici: Davor Gjenero, Drago Pilsel, Dražen Lalić, Srđan Dvornik, Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač, Dunja Novosel, Dragana Zečević, Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran Mrdaković, Mirko Mlakar, Đurđa Knežević NAVIJAČI - Put od subkulture do nekulture Štampa: Alfacommerce Zagreb Tiraž: 5.000 primjeraka List izlazi mjesečno i financiran je sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Na financijskoj pomoći zahvaljujemo Ministarstvu kulture Republike Srbije i Gradu Zagrebu. Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184. Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet. IDENTITET/ BR. 162 / 2012. 5 SPEKTAR U POVRATAK IZBJEGLICA: Povratnicima dati slobodu izbora Zagrebu je predstavljena studija o održivom povratku srpskih izbjeglica u Hrvatsku. Svaka politika koja u sebi ima ljudskosti mora voditi računa o ljudima koji žele natrag u svoju domovinu i svoj dom, poručio je na predstavljanju studije hrvatski predsjednik Ivo Josipović. „Iza svake brojke u izvješćima o izbjeglicama stoje ljudske sudbine i ljudske nesreće,“ kazao je predsjednik Ivo Josipović na predstavljanju studije o održivom povratku Srba izbjeglih iz Hrvatske. „I zaista smatram da svaka politika koja u sebi ima ljudskosti može i mora voditi računa o ljudima koji su izbjeglice, o ljudima koji žele natrag u svoj dom i u svoju domovinu“, poručio je Josipović. On je naglasio da – osim u ekscesnim situacijama - povratak u Hrvatsku više nije sigurnosno pitanje, već u prvom redu ekonomsko i socijalno. UNHCR i međunarodna zajednica ne bi se smjele fokusirati isključivo na stalan povratak, nego bi trebali poduprijeti sve opcije trajnog izbjegličkog rješenja u njihovoj otvorenosti i povezanosti. Stoga niti broj stalnih ili formalnih (registriranih) povratnika ne bi trebao biti jedini ili glavni kriterij za procjenu uspješnosti međunarodnih organizacija ili dobronamjernosti ili nastojanja domaćih vlada – jedan je od zaključaka opsežne studije dvojice sociologa sa zagrebačkog Sveučilišta - Milana Mesića i Dragana Bagića. Njihove sugestije za međunarodnu donatorsku konferenciju koja bi se trebala održati u travnju su - da izbjeglicama i povratnicima treba dati slobodu izbora da sami odaberu trajno rješenje prema vlastitim i obiteljskim preferencijama i da politike ne bi smjele pred njih postavljati vremenska ograničenja oko raspolaganja imovinom i pravima, jer se inače dobiva tek „formalne“ povratnike. Situaciju ne treba promatrati statički, već dinamički - između zemlje porijekla, zemlje izbjeglištva i neke treće zemlje, kaže profesor Mesić. Također ne treba gledati pojedince, nego obitelji. „Zato što smo na adresama na kojima smo tražili povratnike iz našeg uzorka u svakom petom slučaju našli da tamo živi netko drugi od porodice, a ne onaj tko je prijavljen. To ukazuje da su se porodice dislocirale - dakle da dio neke porodice živi ovdje u Hrvatskoj, dio u zemlji izbjeglištva, a treći dio – obično najagilniji i najobrazovaniji - u nekoj trećoj zemlji“, kazao je Mesić. Konvencionalno se na povratak gleda kao jednokratan čin, ali - to nije tako, zaključuje se u studiji. „Dakle, mi smo htjeli reći da treba riješiti trajno sva izbjeglička pitanja, ali ostaviti onda ljudima mogućnost da kasnije mijenjaju te svoje odluke, dakle da se mogu slobodno kretati između zemlje svoga porijekla, zemlje izbjeglištva i neke treće zemlje, jer im to ostavlja veće životne mogućnosti“, istaknuo je profesor Mesić. Profesor Mesić je komentirao i mogućnost da se poruke ove studije o otvorenom pristupu rješenja izbjegličkog pitanja tumače i kao pristajanje na rezultate etničkog čišćenja i inženjeringa. On to oštro odbija. “Polazeći od interesa samih izbjeglica - mi ne zastupamo da se ljudi ne vraćaju, nego da imaju pravo na povratak i kasnije, čak i ako su riješili svoj izbjeglički status u zemlji izbjeglištva ili nekoj trećoj zemlji, dakle - upravo obrnuto! Ali također, da ne treba siliti ljude da se vraćaju bez obzira jesu li zadovoljni sa uvjetima života u zemlji porijekla, prije svega mladi obrazovani ljudi koji imaju obitelj i koji ne mogu živjeti u gradovima ako nemaju riješeno pitanje zaposlenja, stanovanja i tako dalje. Dakle, to bi bilo nešto suprotno njihovim interesima. Pa, ljudi najbolje znaju što su njihovi vlastiti interesi! Mi zagovaramo to da ljudi imaju pravo odlučiti i da ta odluka nije nepovratna. Dakle, sasvim suprotno od etničkog čišćenja“ – zaključio je profesor Mesić.■ 6 IDENTITET/ BR. 162 / 2012. POVRATAK IMOVINE: Ubrzati povrat židovske imovine oduzete u NDH Ž idovska općina Zagreb traži da se ubrza povrat imovine Židovske općine oduzete za vrijeme NDH, kako bi općina mogla financirati svoje aktivnosti. Židovska općina Zagreb zatražila je da se ubrza dogovor oko imovine Općine oduzete još za vrijeme NDH. Vraćen je tek manji dio, i to u derutnom stanju, a 11 zgrada u Zagrebu i dvije izvan Zagreba još su u postupku. Židovska općina Zagreb treba novac za brigu o starima i o mladima, međutim godišnje od države prima 61.000 kuna - oko 8.000 eura, a za starački dom 52.000 kuna godišnje, odnosno nešto manje od 7.000 eura, upozorio je predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus. „Mi tražimo da nam se omogući normalan život. A mi danas nismo - obzirom na situaciju - u stanju provoditi. A to je pitanje da opskrbimo naše stare - to znači preživjele Holokausta - kojih još ima živih, hvala bogu, da možemo osigurati programe za djecu i da možemo osigurati naše socijalne slučajeve“, kazao je Kraus. Kraus vjeruje da bi se to dali pokriti sa 20 posto od ukupne još nevraćene imovine, a uzrok toliko malom broju vraćenih nekretnina Kraus nalazi u inertnosti i nezainteresiranosti državne administracije. Inače, židovske općine u Splitu i Dubrovniku dobile su svu imovinu oduzetu za vrijeme NDH natrag, a u Osijeku postupak još traje. Što se tiče povrata imovine oduzete za vrijeme NDH privatnim osobama, glavni je problem u tome što postojeći zakon dopušta povrat samo nasljednicima prvog nasljednog reda, dakle djeci, a u najvećem broju slučajeva kao žrtve holokausta završili su i vlasnici imovine i njihova djeca. Poslovična sporost hrvatskog pravosuđa osjeća se i na ovom osjetljivom pitanju. „Na žalost, procesi traju godinama i ono što ja mogu zaključiti je da se zapravo čeka da ljudi umru pa da se ne treba ništa vratiti!“ ocjenjuje Kraus. Najavljuje se izmjene zakona o povratu oduzete imovine koji se sada odnosi samo na razdoblje nakon 1945-te. Kraus kaže da se njih nije konzultiralo, ali da bi oni da se važenje zakona proširi i na razdoblje od 41-ve do 45-te, da se ukine odredba da se imovinu može vratiti samo hrvatskim državljanima ili državljanima zemalja koje imaju sklopljen ugovor sa Hrvatskom, i da se proširi mogućnost povrata i nasljednicima drugog nasljednog reda. Na mjestu zagrebačke sinagoge srušene odmah po uspostavi NDH neće se graditi memorijalni centar sve dok Židovska općina Zagreb ne ostvari svoja prava i osigura izgradnju, egzistenciju i održavanje tog objekta. Zagrebački rabin Lucijan Moše Prelević kazao je kako nema svrhe graditi repliku stare sinagoge koja je imala 1200 sjedećih mjesta, a sada u Zagrebu ima svega 1500 članova židovske općine. „Mi Židovi nismo fokusirani na kuće - iako tražimo povrat imovine - nego na ljude!“ kazao je Prelević.■ IDENTITET/ BR. 162 / 2012. Sinagoga u Zagrebu prije rušenja 1941. godine 7 SPEKTAR RATNI ZLOČIN: Počelo suđenje Merčepu Na zagrebačkom Županijskom sudu počelo je suđenje Tomislavu Merčepu. Bivšeg ratnog pomoćnika ministra unutarnjih poslova tereti se da je odgovoran za ubojstva 43 civila i nestanak triju osoba sa zagrebačkoga, kutinskoga i pakračkoga područja 1991. godine. Suđenje 60-godišnjem Merčepu za ratni zločin protiv civila vodi sudac Zdravko Majerović, inače predsjednik Odjela za ratni zločin tog suda. Podsjetimo, Merčep je prije četiri godine pretrpio moždani udar. Nakon što je uhapšen u decembru prošle godine smješten je u zatvorsku bolnicu. Prema optužnici, Merčep je od 8. oktobra do sredine decembra 1991. kao komandant rezervne jedinice MUP-a smještene u Pakračkoj Poljani i Zagrebu u paviljonu na Zagrebačkom velesajmu osobno naređivao mučenja i ubojstva civila. Tereti ga se i da je znao da njegovi podređeni nezakonito hapse, pljačkaju, zlostavljaju, muče i ubijaju civile, ali nije ništa učinio da to spriječi i suzbije. Među žrtvama Merčepove jedinice su i tri člana obitelji Zec - Mihajlo, Marija i njihova 12-godišnja kći Aleksandra, koji su ubijeni u noći sa 7. na 8. decembra 1991. Uhapšeni za Medački džep Petorica bivših hrvatskih vojnika uhapšeni su zbog sumnje u ratni zločin u Medačkom džepu 1993. godine. Uhapšeni su zapovjednik satnije 9. gardijske brigade Josip Krmpotić, pripadnici te brigade narednik Ivan Jurković, poručnik Miroslav Petti i Velibor Šolaja te vojni obavještajac Krešimir Tomljenović. Suđenje za Medački džep bio je prvi slučaj koji je Haški sud prepustio pravosuđu RH. Zbog ubojstva srpskih zarobljenika i civila, general Mirko Norac osuđen je na šest godina zatvora. General Rahim Ademi oslobođen je optužbe. U Medačkom džepu za vrijeme vojne akcije ubijeno je 23 civila i 5 ratnih zarobljenika. 8 IDENTITET/ BR. 162 / 2012. RATNI ZLOČIN: Suđenja za ratne zločine: Pomaci nabolje, ali i problemi P rošlu je godinu označilo podizanje optužnica u nekim predmetima ratnih zločina nad Srbima starim 20 godina, ali i poboljšanja u organizaciji i pravnom okviru, rečeno je na predstavljanju izvještaja nevladinih organizacija koje monitoriraju suđenja za ratne zločine na hrvatskim sudovima. Hrvatska koja je na pragu Europske unije može mnogo pomoći u unapređivanju regionalne suradnje u procesuiranju ratnih zločina, kazao je Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava. „U 2011. godini napravljeni su određeni koraci nabolje u procesuiranju ratnih zločna na domaćim sudovima“, ocijenio je Mladen Stojanović iz osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava. „Tako da su napravljeni određeni koraci ka specijalizaciji sudova i državnih odvjetništava, provedene su istrage i podignute optužnice u nekim predmetima koje se godinama izbjegavalo procesuirati - naravno, radi se o predmetu Merčep i premetu zločina u Sisku 91-ve. Također, istraženi su slučajevi i podignute optužnice za zločine koji su počinjeni nad hrvatskim zarobljenicima i civilima u logorima u Srbiji i u logoru Stara Gradiška u Hrvatskoj“, navodi Stojanović. Događaj koji je najviše u negativnom aspektu označio prošlu godinu u kontekstu suđenja za ratne zločine jest objava prvostupanjske haške presude hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču za ratne zločine za vrijeme i poslije akcije „Oluja“, koja je ocjenjuju monitori -dovela do značajne degradacije u procesu suočavanja s prošlošću. Posebno su neslavnu ulogu u tom kontekstu odigrali mediji, jer - kako stoji u izvješću - pokazali su značajan manjak pijeteta i senzibiliteta prema žrtvama zločina, odnosno pre- IDENTITET/ BR. 162 / 2012. Prezentacija haške presude generalima Gotovini i Markaču u hrvatskim medijima pokazala značajan manjak pijeteta i senzibiliteta prema žrtvama zločina ciznije - „paušalni politički komentari i uzdizanje nepravomoćno osuđenih na pijedestal nacionalnih heroja, organiziranje mitinga podrške diljem Hrvatske na kojima je korištena nacionalna retorika i govor mržnje rezultat su pristranog izvještavanja medija o tijeku kaznenog postupka.“ Također, na negativnoj strani, hrvatsko pravosuđe i dalje vodi veliku borbu sa postupcima koje se i nakon višestrukog ukidanja od strane Vrhovnog suda ne može okončati, a tu slučaj ubojstva zarobljenih srpskih vojnika na Koranskom mostu na ulazu u Karlovac ujesen 1991., za što se već 20 godina sudi Mihajlu Hrastovu, nije jedini. Voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta Vesna Teršelič upozorila je kako nema napretka po pitanju otpisa parničkih troškova tužiteljima koji su izgubili parnice protiv 9 Hrvatske radi naknade štete zbog smrti bliske osobe ili uništene imovine. Postoje najave da bi Vlada mogla otpisati troškove u postupcima za materijalnu štetu, ali ne i za nematerijalnu. Od 118 pokrenutih postupaka 15 je usvojeno, a 83 su odbijena, zbog čega tužitelji moraju platiti parnične troškove od pet do 105 hiljada kuna. „Kada se zbroje svi ti parnični troškovi koji im prijete, a neki su već pred ovrhom, taj iznos je nešto preko 2 milijuna kuna (oko 270.000 eura). Smatram da Republika Hrvatska mora odmah odustati od naplate tih parničnih troškova, a isto tako mislim da ministar pravosuđa, ministar branitelja i premijer trebaju obići civilne žrtve rata i u direktnom razgovoru doznati kako žive, koji su njihovi problemi, i što se može napraviti kako bi se poboljšalo njihov položaj“, kaže Teršelič.■ manjine & većine NAKON SMJENE VLASTI U NOVI UVJETI ZA MANJINSK Za realni položaj pripadnika manjine u nekom društvu često su važniji odnosi između zemlje, u kojoj žive, i njihove „matične“ države, nego formalni sustav manjinske zaštite i oblik povezanosti manjinskih političkih predstavnika s parlamentarnom većinom. Nakon smjene vlasti u Hrvatskoj, krajem prošle godine, ništa se u formalno-pravom okviru manjinske zaštite nije promijenilo, ali za razliku od prethodnog mandata politički predstavnici manjina više ne sudjeluju u parlamentarnoj većini N Piše: DAVOR GJENERO eki političari i analitičari bili su uvjereni kako bi nesudjelovanje pripadnika srpske manjinske zajednice u vladajućoj koaliciji moglo dovesti do pogoršanja položaja srpske zajednice, koja je i najbrojnija u Hrvatskoj, a čija pozicija ima i najveću „političku težinu“. Unatoč teškim riječima, koje su dolazile iz najveće manjinske stranke vezano uz nespremnost vladajuće većine da i njih uključi u vladajuću koaliciju, pokazuje se da pitanje političke zastupljenosti manjine na državnoj razini gubi značenje. Sve manjinske zajednice, pa tako i srpska, umjesto isticanja izdvojenoga političkog predstavništva, odlučile su se za političku integraciju i većina pripadnika manjinskih zajednica glasala je za redovite stranačke liste, a ne za manjinske kandidate. S druge strane, koliko god to predstavnici najveće stranke unutar manjinske zajednice nastojali nijekati, administracija se u ovom političkom ciklusu iskazala u najvećoj mjeri „integralističkom“ i velik se broj pripadnika manjinskih zajednica našao na položajima u administraciji, ali ne zbog pripadnosti manjini, nego zbog političkih i stručnih kriterija. Naime, cilj je racionalne manjinske politike upravo to da pripadnici manjinskih zajednica, ravnopravno s pripadnicima političke većine, mogu biti politički promovirani unutar političkih organizacija, i to zahvaljujući svojim znanjima i sposobnostima. Nametnuta „pozitivna diskriminacija“ i kvote služe samo za ispravljanje disfunkcije, a kad sustav, sam po sebi, generira rezultat u kome su manjine dobro predstavljene, možda čak i „nadzastupljene“, jasno je da su neformalno uspostav- ljeni fini i neprimjetni mehanizmi „pozitivne diskriminacije“, dakle, da je sustav počeo ostvarivati manjinsku zaštitu kao nešto samorazumljivo, bez zakonske obveze. Prvi rezultat nove administracije bila je najava nove regionalne politike. Ta je nova politika izrazito dobro primljena u regiji, a ponuda pregovora o izvansudskom poravnanju, vezanom uz tužbu za genocid što ju je Hrvatska uložila protiv Srbije pred UN-ovim Međunarodnim sudom u Haagu, stvorila je novu OD TETOŠENJA DO PREPUŠTANJA SAMOJ SEBI O sim što početak dogovaranja Hrvatske i Srbije objektivno poboljšava položaj srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj, mijenja se i njena politička uloga. U sustavu političkih odnosa u kojima prevladava napetost među državama, manjinska zajednica u drugoj državi može imati dvije pozicije, obje nepovoljne za manjinu. Može biti formalno „tetošena“ od matice, a retorika o manjinskoj zaštiti, koja se u takvim okolnostima upotrebljava, uvijek je više vezana uz pokušaje ostvarivanja političkih interesa matične države prema državi u kojoj manjina živi, a u ekstremnim okolnostima i tome da se opravda „humanitarna intervencija“, dakle, vojno posredovanje protiv te države, kako bi se „zaštitila vlastita manjina“. Manjina je tada u instrumentalnoj poziciji, a nitko se zapravo ne brine o ostvarivanju njenih prava i interesa, o razvitku zajednice. Druga pozicija, jednako nepovoljna za manjinu, ona je „postkonfliktna“. U razdoblju nakon konflikta, naime, matična država svoju manjinu obično „prepušta samoj sebi“ i ne brine se previše o njenim interesima. U takvim se okolnostima interesi manjine često žrtvuju radi poboljšavanja bilateralnih odnosa. 10 IDENTITET/ BR. 162 / 2012. HRVATSKOJ STVORENI SU KO POLITIČKO DJELOVANJE povoljnu klimu u odnosima između Zagreba i Beograda. Bilo je to uočljivo u vrijeme posjeta ministrice Vesne Pusić Beogradu i u njenim razgovorima s predsjednikom Tadićem, a dvojica su predsjednika, Tadić i Josipović, samo koji dan nakon toga na Jahorini krenuli i korak dalje. Josipovićeva ponuda o trilateralnom dogovoru Hrvatske, Srbije i BiH, nažalost, nije uspjela, ali su se Hrvatska i Srbija počele dogovarati o novim pravilima suradnje u tom pitanju. Dogovor da će svaka država progoniti one osumnjičene za ratne zločine, kojima je ona domicilna, a da će međusobno razmjenjivati dokaze, s jedne je strane učinio bespredmetnim zloglasni „Zakon o ništetnosti“, a s druge je strane prvi korak u pregovorima o izvansudskom poravnanju. Hrvatska, naime, postavlja tri uvjeta za povlačenje tužbe protiv Srbije: priznanje agresije od strane Miloševićava režima, utvrđivanje sudbine nestalih, kažnjavanje ratnih zločinaca te povrat arhivskoga gradiva i umjetničkog blaga odnesenih iz Hrvatske u vrijeme okupacije. Dva od ova tri zahtjeva, zapravo, idu izrazito na ruku srpskoj zajednici u Hrvatskoj. Za pripadnike ove zajednice bilo bi važno da se, utvrđivanjem odgovornosti Miloševićeva režima za rat, srpsku zajednicu u Hrvatskoj definitivno rastereti suodgovornosti za izazivanje ratnog sukoba. Pitanje utvrđivanja sudbine nestalih tiče se svih nestalih hrvatskih državljana, i to Hrvata, koji su stradali na početku sukoba, ali i Srba, stradalih i nestalih tokom Oluje i nakon nje. Dogovor o odgovornosti domicilne države za kažnjavanje zločinaca trebao bi dovesti i do toga da se ujednače kriteriji kažnjavanja za jednako teška kaznena djela, što je također interes srpske zajednice u Hrvatskoj. Nova hrvatska administracija počela je uspostavljati novu strategiju IDENTITET/ BR. 162 / 2012. Priznavanjem odgovornosti Miloševićeva režima za rat, srpsku zajednicu u Hrvatskoj definitivno bi se rasteretilo suodgovornosti za izazivanje ratnog sukoba odnosa prema Srbiji. Ona se zasniva na snažnoj podršci pristupanju Srbije Evropskoj uniji, koja nije uvjetovana nikakvim drugim bilateralnim pitanjima. Hrvatska Srbiju podupire u svim bitnim interesima, pa tako, na primjer, i u kandidaturi za predsjedanje OESS-om zajedno sa Švicarskom, ali podrška se ne mora nužno odnositi na marginalna pitanja, kao što je kandidatura ministra Jeremića za predsjedavajućega Generalne skupštine UN. Na taj se način stvara povoljna klima za to da manjinsku zaštitu Hrvatska stvarno organizira kao pitanje unutarnje politike, a da manjina bude i most još bolje suradnje sa susjednom državom. Očito je da je u kratkom roku uspostavljeno posve novo 11 okruženje za političko djelovanje manjinskih predstavnika na razini središnje države. Pitanje je, samo, je li manjinska politička klasa, koja se vješto snalazila u uvjetima tinjajućeg konflikta i u tome za sebe izvlačila maksimalne dobrobiti, sposobna prilagoditi se novim uvjetima djelovanja. U novim uvjetima mogli bi se uspostaviti i novi kriteriji, u kojima kriterij uspješnosti ne bi bilo samo zadovoljavanje interesa manjinske političke klase i oko nje agregirane klijentele. Uspostave li se takvi kriteriji, sigurno je da će morati doći i do temeljite promjene unutar manjinskoga političkog predstavništva, barem tako duboke kakva je bila promjena izazvana smjenom vlasti u Hrvatskoj. ■ treće oko USTAŠLUK K’O NESTAŠLUK Hrvatsko suočavanje sa prošlošću je zapravo iskrivljeno prakticiranje sadašnjosti u kojoj daltonistički pretvaramo crno razdoblje naše povijesti u ružičasto, gledajući u ustašama romantične borce za slobodu, a ne obične izdajnike, suradnike nacista i svirepe zločince koji su provodili rasne zakone i genocid, usput poklanjajući voljenu im Hrvatsku šakom i kapom U Piše: IGOR PALIJA njemačkom parlamentu je održana posebna sjednica, na kojoj se komemorirala 67 godišnjica oslobađanje Auschwitza, najstrašnijeg od svih nacističkih logora smrti u kojem je ubijeno više milijuna Židova, ali i još jednom podsjetilo na ogromnu odgovornost suvremene Njemačke da nikad ne zaboravi svoj mračni nacistički period, te se i danas odlučno suprotstavI svakom fašizmu i antisemitizmu. Pred zastupnicima Bundestaga govorio je ugledni književni kritičar Marcel ReichRanicki, vitalni 91-godišnjak koji je i sam kao dječak preživio užase Holokausta. Reich-Ranicki je odmah naglasio da neće govoriti kao povjesničar, nego kao svjedok vremena, te opisao strijeljanja i progone Židova koje je i sam vidio u Varšavi. Također je iznio i vlastita iskustva progona, straha i prijetnji smrću, završivši govor sjećanjem na nacističko čišćenje varšavskog geta, u kojem se nekoliko godina držalo i do smrti izgladnjivalo više stotina hiljada ljudi, od koji je 250 hiljada u ljeto 1942. poslano na istrebljenje u konclogor Treblinka. Sjednici Bundestaga na kojoj se obilježavao međunarodni dan sjećanja na Holokaust prisustvovali su i kancelarka Angela Merkel, njemački predsjednik Christian Wulff te, šefovi opozicije. Bio je prisutan i predsjednik njemačkog Središnjeg vijeća Židova (Zentralrat der Juden) Dieter Graumann, koji je pohvalio način na koji se Njemačka odnosi prema svojoj nacističkoj prošlosti te počinjenom istrebljenju Židova, ali i Roma, Slavena, homoseksualca i svih onih koji nisu odgovarali zločinačko-arijevskim kriterijima Adolfa Hitlera. U Hrvatskoj, koja također ima odgovornost prema svojoj mračnoj ustaškoj prošlosti, slične manifestacije u Saboru nikad nije bilo, kao niti važnih državnih inicijativa koje bi išle u pravcu stvarnog suočavanja hrvatskog društva sa ustaškom prošlošću. Za razliku od takvog pristupa povijesnim činjenicama i istini u Hrvatskoj, Bundestag je suočio njemačko društvo s jednom prilično neugodnom istinom, a to je da antisemitizma kod njih ima i danas. Objavljena je znanstvena studija na 204 stranice, koju su naručile njemačke vlasti, a na temu antisemitizama u Njemačkoj. Studija otkriva zastrašujuće rezultate, kako je konstatirao tjednik Der Spiegel. Zaključak studije jest da se u Njemačkoj antisemitizam ne pojavljuje samo u ekstremno desnom miljeu, nego je značajno prisutan u srcu njemačkog društva. Primjećuje se i da je antisemitizam u njemačkom društvu 12 baziran na široko proširenim predrasudama, duboko ukorijenjenim klišejima te na potpunom nepoznavanju židovstva i židovske povijesti. Studija navodi i brojne konkretne primjere, pa se tako među školskom djecom riječ ‘Židov’ koristi kao najgora uvreda. Na utakmicama lokalnih nogometnih klubova se pak mogu čuti parole poput ‘zapalimo sinagoge’, a autori studije, koji su pri tome ugledni stručnjaci, zaključuju da je oko 20 posto Nijemaca latentno antisemitski nastrojeno. Iznesen je i šakantan podatak, da 21 posto Nijemaca mlađih od 30 godina nikada nije čulo za Auschwitz. „UBIJ SRBINA“ Dok u Njemačkoj država angažira stručnjake da znanstveno istraže problem, a stručnjaci se ne ustručavaju u svojim zaključcima prozivati vlastitu vladu ako misle da griješi ili nedovoljno čini, u Hrvatskoj se pak ovakvim istraživanjima bave većinom nevladine organizacije, a vlade ih uglavnom ignoriraju, ne razumijevajući kako je riječ o prvorazrednim pitanjima za razvoj jednog društva. Teško je zamisliti da se Hrvatski sabor uopće dosjeti pokrenuti istraživanje, primjerice, o položaju Srba u Hrvatskoj, a kamoli da se za govornicu dovede netko od preživjelih iz Jasenovca. Kada je Srpski demokratski forum IDENTITET/ BR. 162 / 2012. napravio sveobuhvatno istraživanje i studiju o položaju Srba u Hrvatskoj 2008. godine, uz podršku 30-ak hrvatskih intelektualaca najvećeg kalibra, ustali su svi, od tadašnje potpredsjednice Vlade Jadranke Kosor i Senaderovih ministara, do njihovih poslušnika i plaćenika iz redova Srba u Hrvatskoj, osporavajući ono što se osporavati ne da, i uvjeravajući sve nas, da je stanje Srba u Hrvatskoj više nego bajno. Naravno, problem je bio u Srpskom demokratskom forumu, civilnom društvu i nezavisnim stručnjacima, a ne u društvu u kojem je srpska nacionalna manjina sustavno diskriminirana, a njezin položaj i status izrazito težak bez empatije društva i potpune nesenzibiliziranosti zajednice za njihove probleme. Predmetna studija je, na žalost, jedini ozbiljni dokument koji sveobuhvatno i empirijski govori o problemima Srba u Hrvatskoj i njihovom društveno inferiornom i ponižavajućem položaju u zadnjih 20 godina. Potpuno prešućivanje ovog problema od strane hrvatskog i srpskog mainstrema pokazuje da ne postoji jasno izgrađen stav i svijest politike, medija, znanosti i društva u cjelini o važnosti suzbijanja diskriminacije, ksenofobije i svih oblika netolerancije i mržnje prema drugom i drugačijem. Kod nas je postalo normalno da tribine urlaju „Ubij Srbina“, a nitko od odgovornih niti ne pomišlja da osudi takve izjave, a kamoli recimo prekine utakmicu. Šef HNS-a izjavljuje da se njega, a valjda i onda cijelog nogometnog saveza, ne tiče što netko „huhuće“ sa tribina kada rasistički „časti“ tamnoputog igrača. Predsjednik Josipović relativizira suočavanje sa kolektivnom prošlošću kada izjavljuje da su mise Paveliću, ratnom zločincu prvog reda, privatan čin. Teško je i zamisliti da se u Njemačkoj može održati misa zadušnica IDENTITET/ BR. 162 / 2012. za Adolfa Hitlera u katoličkoj crkvi, a kada bi se kojim slučajem to i dogodilo, reakcije biskupa i važnih političara bile bi trenutne, oštre i jasne. SRAMOTNO POKROVITELJSTVO Sabor je i dalje pokrovitelj sramotne komemoracije Bleiburga u kojemu obilježavamo smrt nekoliko desetaka ustaša predvođenim dokazanim zločincem Maksom Luburićem, koji nisu htjeli položiti oružje nakon kapitulacije i koji su pokušali probiti partizansko okruženje, te ju se izjednačava sa onom u Jasenovcu, gdje je bio zloglasni logor smrti za uništenje Židova, Srba i Roma sa preko 100 hiljada ubijenih nevinih ljudi. Ove godine nova vlast povećava sredstva za komemoraciju Jasenovca sa 250 na 500 hiljada kuna, koliko je od prije određeno i za komemoriranje Bleiburga, ali ta proračunska promjena stava je tek niveliranje zločina i otužna činjenica da je u Hrvatskoj Jasenovac konačno izjednačen s Bleiburgom. Jedan od prvih poteza sadašnje nove vlasti bila je i inicijativa da će se ukinuti Dan antifašizma kao neradni praznik pravdajući to štednjom, dok se istodobno virtualno i deklarativno dičimo sa prvim antifašističkim odredom u Evropi. Još pamtimo najdražeg nam prvog predsjednika kada je izjavljivao, da je sretan što mu žena nije Židovka ili Srpkinja, a ministar obrane Šušak je bio deklarirani ustaša i provoditelj etničkog čišćenja u Hrvatskoj i Bosni. Koristimo jezik iz doba NDH koji je jednostavno glup, nerazumljiv i intelektualno uvredljiv, a ulice nam nose imena ustaških ministara i zločinaca kao što je bio Mile Budak, tvorac idiotarija „Srbe na vrbe“ i „Psine preko Drine“. U Saboru zastupnici nose bedževe osuđenog ratnog zločinca, a slike nekih drugih osuđenih 13 ratnih zločinaca krase zidove javnih institucija i lokalnih samouprava. Baštinimo ustaše kao pripadnike hrvatske vojske i romantične borce za nezavisnost Hrvatske, iako su oni bili obični izdajnici, suradnici nacista i fašista te zločinci koji su provodili rasne zakone i genocid, usput dijeleći Hrvatsku šakom i kapom. Umjesto da presudimo fašizmu u Hrvatskoj jednom zauvijek, mi rehabilitiramo ustašluk kao nestašluk. Namećemo daltonizam cijelom društvu želeći pretvoriti crno razdoblje iz hrvatske povijesti u ružičasto. Nemamo snage, da kao Njemačka, osudimo mračni period svoje povijesti, kao što nemamo niti volje da hrvatsko danas očistimo od svih oblika netolerancije te rasne i nacionalne mržnje. Provodimo politiku neprincipijelnosti, nezamjeranja i izjednačavanja zločina oslanjajući se na suludu ideju tuđmanovske svehrvatske pomirbe u kojoj se mogu izmiriti Hrvati i Hrvati bez obzira na kojim stranama bili i koje zločine činili. Ali za izmirenje Hrvata i Srba jednostavno još nije vrijeme. Nije politički pametno, niti mudro. Uz općedruštveno toleriranje netolerancije i potpuno iskrivljen sustav vrijednosti u društvu, to bi očito značilo političko samoubojstvo. Imamo li snage kao društvo probaviti zločin, izbaciti ga iz organizma, zakopati pod hladnu zemlju bez ikakvih počasti jer on počasti ne zaslužuje? Nijemci priznaju da imaju probleme sa antisemitizmom i bore se sa njim na najvišoj razini. Mi gledamo širom zatvorenih očiju na mnoge oblike mržnje, netolerancije i diskriminacije, pogotovo prema Srbima i nastavljamo sa otužnom praksom iskrivljenog kolektivnog pamćenja. Dovodimo se u apsurdnu situaciju, da kao društvo koje se diči ustaškom prošlošću, ne zaslužujemo bolju sadašnjost nego što je imamo. ■ granični slučajevi EKONOMSKA KRIZA KOJOJ SE NE VIDI KRAJA IDEALNA JE PODLOGA ZA JAČANJE PREDRASUDA I KOLEKTIVNIH PARANOJA INDUSTRIJA MRŽNJE JEDINA BILJEŽI STALNI RAST T Piše: HRVOJE PRNJAK očan datum i scenarij izlaska iz aktualne ekonomske krize još uvijek je znan vjerojatno samo rijetkim vidovnjacima, no ono što je sasvim izvjesno je da humus krize pogoduje klijanju starih i novih predrasuda i šovinizama kakvi u Evropi nisu viđeni već godinama. Nećemo reći i desetljećima, s obzirom na iskustvo ratova na tlu bivše SFRJ u devedesetima, ali činjenica je da surovi ekonomski uvjeti bude neke niske strasti, koje ovoga puta valjda neće završiti pojavom nekog novog Hitlera ili makar Mussolinija naših dana. U ovom slučaju svjedočimo krizi (neoliberalnog) kapitalizma, ali predrasude koje oživljavaju na tlu te krize nerijetko su daleko starije i žilavije. Sve obično počinje benignim šalama na račun čitavih naroda: tako su Grci već mjesecima omiljena meta slične vrste humora na društvenim mrežama. Pa se tako na pitanje “Zašto Grčka još nije povukla posljednju tranšu kredita od EU-a i MMF-a?” odgovara sa: “Zato što nitko u Grčkoj nema tako dugo radno vrijeme da može ispuniti zahtjev za to”. U Češkoj i Slovačkoj jedno je vrijeme bio u “modi” sljedeći satirični oglas koji se širio e-mailovima: “Za samo 4000 eura možete usvojiti Grka. On će kod vas stanovati, spavati, piti kavu jesti, odspavati poslije ručka... tako da vi možete u miru posvetiti se svome poslu”... Dakako, anonimne “šaljivdžije” nisu propustili primijetiti niti englesko značenje kratice za zemlje posebno zahvaćene krizom (PIGS-Porgugal, Italija, Grčka, Španjolska), što je mnoge “inspiriralo” za nove šale i pošalice, obično po mjeri neduhovitih specijala za čitatelje starije životne dobi. “Idu na piće Grk, Irac i Portugalac. Što mislite, tko će platiti? Naravno, Nijemac!”, sadržaj je jedne druge šale o životu na “tuđi račun”. Jedan engleski vic bavio se ekonomskim teškoćama Irske na ovaj način: Koja je razlika između Irske i (ranije već ekonomski posustalog) Islanda? Jedno slovo i najviše nekih šest mjeseci (na engleskom: Ireland i Iceland). Kriza je aktualizirala i generaliziranja na temu sjever-jug, odnosno, priče o “neradnicima s juga Europe”. Tako su se svojedobno grčki mediji uzbunili zbog izjave Vaclava Klausa, češkog predsjednika, koji je s dosta ironije za češki list Pravo kazao kako je stvar njihovog izbora hoće li Grci radije boraviti “u hladu čempresa i piti uzo, ili će više raditi”. No, dodao je, ako se odluče za ovo prvo, to znači da “Grčka ne može stupiti u monetarnu uniju s Njemačkom”, kazao je Klaus, poznat i po tome što je početkom 2009., u vrijeme kada je Češka predsjedala Unijom, male baltičke ex-republike SSSR-a proglasio “manje važnim zemljama”, što je kasnije pravdao rekavši kako namjerno koristi “nekorektne izraze jer politička korektnost guši svaku ozbiljnu diskusiju”. 14 ŠTO JUŽNIJE TO TUŽNIJE Predsjednik udruženja Grka u Češkoj Christo Bialis (u Češkoj inače živi nekoliko desetina tisuća izbjeglica iz grčkog građanskog rata i njihovih potomaka) istaknuo je kako je za grčke probleme najviše kriva tamošnja vlada, ali i dodao da je “Klaus uvrijedio stotine tisuća običnih Grka koji rade svom snagom, a time teško pokrivaju osnovne potrebe”. No, na sve negativne reakcije, Klaus je tek kazao: “Ne vidim potrebu da se izjašnjavam... Pogođena guska se sama odazvala”. Sam se odazvao i talijanski premijer Mario Monti, koji je početkom godine pozvao evropske političare na oprez “da ne izazovu podjele u nastojanjima suzbijanja dužničke krize”. Monti je rekao da bi evropski odgovor na dužničku krizu “trebao biti utemeljen na dugoročno održivom pristupu, a ne samo hraniti ‘kratkotročnu glad za strogošću u nekim zemljama’”, čime je očigledno mislio na Njemačku. “Kako bismo pomogli da se Evropa gradi na način koji ujedinjuje, a ne dijeli, ne možemo dopustiti da kriza u eurozoni stvori razdor između ‘vrijednog sjevera’ i navodno zločestog juga”, rekao je Monti, po kojemu je kriza u zoni eura stvorila previše nezadovoljstava i oživjela previše stereotipova u Evropi. Uostalom, prošle godine i njemačka savezna kancelarka Angela Merkel je dala svoj doprinos cementiranju etničke distance unutar EU-e IDENTITET/ BR. 162 / 2012. Financijska kriza dovodi do gaženja ljudskih sloboda, a surovi ekonomski uvjeti bude neke niske strasti, koje ovoga puta valjda neće završiti pojavom nekog novog Hitlera ili makar Mussolinija naših dana pritisnute krizom: na stranačkom skupu svoje Kršćansko-demokratske unije (CDU-a), Merkel je zatražila od građana ugroženih država - da više rade. “Ne možemo imati zajedničku valutu i da jedni imaju baš mnogo odmora, a drugi baš malo. Dugoročno to ne ide jedno sa drugim”, prenijeli su mediji riječi kancelarke Merkel. Tijekom predizborne kampanje za pokrajinske izbore Merkel je kazala i sljedeće: „Da, Njemačka pomaže, ali Njemačka pomaže samo onda kada i drugi ulože svoje napore. Mi ćemo rado platiti vaše dugove, ali samo ako i vi, južnjaci, budete imali manje godišnjih odmora i išli kasnije u mirovinu”. Dakako, ova je izjava izazvala niz burnih reakcija i polemičnih tonova. Njemački ministar financija Wolfgang Schäuble Grčku je nedavno nazvao “rupom bez dna u koju nema smisla ulijevati novac”, zbog čega je reagira i inače odmjereni grčki predsjednik Karolos Papoulias, koji je izjavio kako “neće tolerirati ničije vrijeđanje.” Valjda je čovjek mislio i na posljednji istup šefa njemačkog Boscha, Franza Fehrenbacha, koji se založio za isključenje Grčke iz zone eura i EU-a, govoreći o “fantomskim umirovljenicima” i “bogatim poreznim neplatišama”... Anton F. Berner, predsjednik Saveza veleprodaje, vanjske trgovine i usluga u Njemačkoj, jednako je nesklon “južnjacima”, koji su po njemu očito predodređeni - na neuspjeh: “Mislim da bi Grcima bilo bolje, ako bi napustili euro-zonu... čak i kada bi mi Grcima sto posto ‘poklonili’ njihove dugove, oni IDENTITET/ BR. 162 / 2012. bi za deset godina bili ponovo tu, gdje danas stoje”... SIROTINJA SAMA KRIVA No, nisu sve netrpeljivosti današnjice ostale samo na riječima: konzervativna vlada Viktora Orbana u Mađarskoj vrlo je neprijateljski raspoložena prema beskućnicima, koje progoni drastično povećanim prekršajnim kaznama za skitnju, kao i prema tamošnjim Romima, o čemu na svoj način govori i doslovno posljednji raport mađarskog pravobranitelja za prava manjina (naime, ta se funkcija ukida!), po kojemu je cilj mađarske Vlade protjerivanje Roma. “Iseljavanje Roma se nastavlja, a siromašni Romi u Mađarskoj osjećaju se kao nikada prije - građanima drugog reda, što je neprihvatljivo stanje u demokratskoj zemlji. Čitav zakon o zapošljavanju, zajedno s njegovim provođenjem, šalje Romima ‘jasnu poruku’ da nisu vrijedni i da se moraju podrediti mjerilima većine”, stoji u dokumentu pravobranitelja manjina. Mržnja prema beskućnicima ilustrativan je dokaz da predrasude ne moraju nužno biti usmjerene samo prema etničkim grupama i narodima, već i prema socijalnim slojevima. O tome je sredinom veljače u britanskom The Guardianu pisala nagrađivana komentatorica Suzanne Moore: “Puč kojega je u svijesti ljudi izvelo neoliberalno razmišljanje je jednostavno ovo: umjesto da nam se gadi siromaštvo, nama se konkretno gade siromašni ljudi. A gađenje je industrija u porastu. I pred tu sirotinju stavljamo taj 15 moralni bankrot, dok sebi govorimo da smo bolji od toga. Promjena ‘kaste’ je gotovo nemoguća, ono što se zaista ‘preselilo iz viših sfera’, od bogatih nadolje, jest da mnogi ljudi, koji ni sami nemaju puno, preziru one koji su u rangu nižem od njihovog. Sirotinja im se gadi. Sama je odgovorna za svoj neuspjeh”, kazat će Moore. Prije tri godine, prisjeća se, bila je na Konvenciji o modernim društvenim slobodama britanskog liberalnog demokrata Vincea Cablea, političara i ekonomista, koji je trenutno poslovni tajnik koalicijskog kabineta britanskog premijera Davida Camerona. On je tada, prisjeća se novinarka, iznosio svoju viziju razvoja recesije. “Rekao je da će financijska kriza značiti gaženje ljudskih sloboda. U svijest mi se utisnula jedna rečenica koju je promrmljao, a ticala se stvaranja preduvjeta za uspon fašizma. Je li to bilo utjerivanje straha? Emocionalna pretpostavka za to je apsolutno ovaj stav prema slabima i siromašnima, da ih treba kazniti”, piše Moore. Kada ljudi imaju lošije mišljenje o sebi, onda imaju tendenciju da loše misle o ljudima koji su drugačiji od njih - tvrde stručnjaci iz američkog Udruženja za psihološka istraživanja, koji su ovaj fenomen istraživali za časopis Psihološka znanost. “To je mišljenje koje zastupamo dugo vremena – omalovažavajući druge, osjećamo se bolje”, kaže psiholog Jeffrey Sherman. Još samo kad bismo našli način da nešto i zaradimo na industriji gađenja i netrpeljivosti... a da to ne bude neki novi rat i procvat vojne industrije!■ sasvim lično POSVEĆENO SVIMA KOJIMA SU SE BROJALA KRVNA ZRNCA Kada u državi sa 4,29 milijuna stanovnika godišnji prihod od turizma iznosi između 6,20 i 6,60 milijardi eura, a stanovnici ocjenjuju da su siromašni i da sve lošije žive, onda je nešto trulo u državi Hrvatskoj. Generalturist po drugi put odlazi u stečaj. Prvi put se to dogodilo u 1991. godine. Onda kad je država postala nova i samostalna, trebalo se riješiti stručnih, obrazovanih i agenciji odanih radnika, ali koji nisu bili po volji zbog svoje nacionalnosti K ada u državi sa 4,29 milijuna stanovnika godišnji prihod od turizma iznosi između 6,20 i 6,60 milijardi eura, a stanovnici ocjenjuju da su siromašni i da sve lošije žive, onda je nešto trulo u državi Hrvatskoj. U kojoj ima još trulije, a to je odlazak u stečaj jedne od 13 najvećih turističkih agencija – Generalturista. Osnovane još davne 1923. godine, a koja je, čak i u ovim kriznim vremenima, opsluživala godišnje između 60.000 i 90.000 putnika na domaćim i inozemnim destinacijama. Još se službeno ne zna koliki je gubitak agencije, ali radnici procjenjuju da je nešto više od jednoga Piše: JAGODA KLJAIĆ milijuna eura. Toliki gubitak je napravilo osamdesetak zaposlenika u sedam poslovnica, predvođeni vlasničkim parom Majom i Zoranom, prezimena Pečarević. Ali, ima još gore. Agencija je to koja drugi put odlazi u stečaj. Prvi put joj se to dogodilo u jesen 1991. godine. Onda kad je država postala nova i samostalna, pa se trebalo riješiti ljudi u svim republikama dotadašnje Jugoslavije, vodeći računa da se, eventualno, zadrže poslovnice, koje i nisu bile vlasništvo poduzeća. I kad se, u onome što je ostalo u Hrvatskoj, trebalo riješiti stručnih, obrazovanih i agenciji odanih radnika, ali koji nisu bili po volji, tko bi ga znao kojim sve strukturama, zbog svoje 16 nacionalnosti. Mogli ste te 1991. godine već 13 godina raditi u Generalturistu, napredovati u poslovnoj hijerarhiji, govoriti tri strana jezika, biti cijenjen suradnik među inozemnim poslovnim partnerima iz Holandije, Švicarske, Engleske ili Njemačke, biti omiljen među kolegama od Ohrida do Bleda i od Herceg Novoga do Beograda, ništa to nije značilo ako ste bili nacionalno sumnjivi. Kao što je bio slučaj sa zaposlenicom, u to vrijeme na mjestu zamjenika generalnoga direktora, što je dobila „preko noći“ radnu knjižicu koja joj više nikad nije trebala. Jer je umrla od karcinoma tri i pol godine nakon toga razornoga čina kolektiva kojega IDENTITET/ BR. 162 / 2012. je obožavala. Zato se sada ja, njena ponosna sestra, pitam: što vam se to, generalturistovci, u međuvremenu dogodilo, da tako očišćeni i posvećeni niste uspjeli opstati. Bit će da ipak niste znali raditi, birati, upravljati ni rukovoditi. Pa samo vi odoste u stečaj, kad svi drugi u turizmu opstaju i razvijaju se. Možda vam je ipak pofalilo stručnih i vrijednih ljudi, poštenih i odanih poslu. Sličnih onima koje ste, pod maskom stečaja, prije 20 godina otjerali. Bilo ih je više, naravno, ne samo jedna. Bilo je i domicilne nacionalnosti među njima, onih koji su mislili svojom glavom i upozoravali da put nije dobar. Onima koji će, možda, u Hrvatskoj analizirati zašto je i kako Generalturist definitivno propao, ovdje ću podastrijeti samo dio pisane dokumentacije iz vlastite arhive. Dopis Ministarstvu unutrašnjih poslova Hrvatske od 27. 2. 1991. godine: Obraćamo vam se s molbom da se u poduzeću Generalturist izvrši kontrola financijsko–materijalnoga poslovanja u 1990. godini, jer su financijski pokazatelji vodećeg poduzeća u turizmu više nego loši i poduzeće je pred bankrotom. Radnici osnovano sumnjaju da je poduzeće dovedeno u ovu situaciju zbog neodgovornog i namjerno lošeg rukovođenja poduzećem od strane bivše rukovodeće strukture (navedeno je šest imena koja za ovaj komentar nisu bitna, a autorica teksta ne želi sudske procese za vratom, jer joj je Generalturist donio previše tuge i bola). Oni su imali, direktnu ili indirektnu, namjeru što prije poduzeće dovesti do bankrota i onda ga, tako uništeno, kupiti u bescjenje. U dopisu se nadalje navode nepravilnosti koje radnici žele da MUP istraži. Tada je agencija imala više od 600 zaposlenika. Po pomoć su išli u Skupštinu grada Zagreba kad su njeni čelni ljudi bili Mladen Vedriš i Željko Čović, budući uspješni ekonomski analitičar i direktor Plive. Uvjeravali su zaposlenici da se njihov gubitak lako može sanirati iznajmljivanjem ili prodajom samo maloga dijela imovine, od zgrada, zemljišta, luksuznih autobusa. Podržavali su ih stručnjaci od imena i međunarodnoga autoriteta iz Ekonomskoga instituta, ali, nije se moglo glavom kroza zid, kako su im rekli političari na nivou Grada. Tako su počele privatizacija i pretvorba na hrvatski način. Suosjećam s radnicima, otprilike znam kroz što prolaze i, neka ne vjeruju onima koji govore da ih razumiju, ako nisu prošli sličan put. Iako se pitam ima li među njima još ikoga od onih otprije dvadesetak godina, koji su šutjeli kad su neki drugi Mirjaninu radnu M ogli ste te 1991. godine već 13 godina raditi u Generalturistu, napredovati u poslovnoj hijerarhiji, govoriti tri strana jezika, biti cijenjen suradnik među inozemnim poslovnim partnerima iz Holandije, Švicarske, Engleske ili Njemačke, biti omiljen među kolegama od Ohrida do Bleda i od Herceg Novoga do Beograda, ništa to nije značilo ako ste bili nacionalno sumnjivi. Kao što je bio slučaj sa zaposlenicom, u to vrijeme na mjestu zamjenika generalnoga direktora, što je dobila „preko noći“ radnu knjižicu koja joj više nikad nije trebala. Jer je umrla od karcinoma tri i pol godine nakon toga razornoga čina kolektiva kojega je obožavala… IDENTITET/ BR. 162 / 2012. 17 sobu nazivali četničkom. Kao da smo mi izabrale da budemo rođene u gradiću koji je u to vrijeme pripadao tzv. SAO Krajini i, što je još gluplje, ali za zlonamjerne, pokvarene i one koji poznaju samo jedno veliko slovo abecede, dovoljno. Nije vrijedilo tada što je cijeli život proživljen u Hrvatskoj, odškolovano na Zagrebačkom sveučilištu, trebalo je još i umrijeti u tome gradu i biti kremiran na zagrebačkom Krematoriju. I ostaviti državi poveću sumu novca koju je Mirjana, od dana kad se našla na burzi rada pa do posljednjih mjeseci života, uplaćivala u mirovinski fond, nadajući se novome poslu u istoj toj državi, možda, jednoga lijepoga dana. Uvijek sam se pitala zašto njenim nasljednicima nije taj novac vraćen, kako bi nalagao zakon jedne uistinu demokratske države. Tek tada bi se njen predsjednik, svejedno da li sadašnji, jedan od bivših ili budućih, imao pravo zalagati za zaštitu autorskih prava, tuđih i svojih. Autorska prava tek nakon ljudskih, moralo bi biti geslo demokracije. To nije bio naš rat, ali je gubitak naš. A čin ravan najbrutalnijem silovanju o kome danas nema tko svjedočiti. Baš zato sam planirala od Generalturista tražiti javnu ispriku za otpuštanje s posla radnice Mirjane Kljaić, 18. listopada (oktobra) 1991. godine. Predugo sam čekala, misleći da neće propasti. A on, ipak, nekad moćan, jak i dominantan u turističkoj djelatnosti, kao da se sam posramio što je dozvolio sve ono što mu se događalo, pa odlučio da umre i bude kremiran. I dalje ću očekivati da mi se netko ispriča. S najviše državne instance. Možda se Mirjana i njena voljena agencija nađu u nekoj sretnijoj, samoproglašenoj takozvanoj autonomnoj oblasti, u kojoj se ljudi neće prebrojavati po krvnim zrncima naslijeđenima od predaka.■ tekovine demokracije ZBOGOM KUMPANJO Milorad Bibić Mosor je za mene i ne samo za mene ponajviše bio „kumpanjo“, kako mi Dalmatinci ljevičari običavamo nazivati jedan drugoga, čovjek sa energijom bagera i toplinom visoke peći koji je otvoreno svjedočio da je ljevičar u najboljem smislu toga opredjeljenja Piše: DRAŽEN LALIĆ Užasno, nezamislivo: srušio se Mosor. Milorad Bibić, splitski novinar i književnik, umro je 17. veljače u 60. godini u Zagrebu. Još kao jako izrasloga tinejdžera nastavnica ga je nazvala po čuvenoj planini pokraj Splita, što je bio „pun pogodak“. Naime, nadimak je vjerno izrazio ne samo njegove tjelesne (taj bivši košarkaški igrač i sudac bio je visok 204 centimentra) i psihičke (čvrst, vrijedan čovjek) karakteristike, nego i zavičajne i političke odrednice. Osobito ove posljednje: prijatelj mi je toga crnog petka poslao SMS sljedećega sadržaja: „Veliko je srce stalo. Tuga je velika... Oj Mosore, Mosore, sve se diže u gore“. Primio sam toga i sljedećega dana još sličnih poruka, primjerice onu u kojoj su mi javili kako „za Mosora pivaju partizanske pisme u Hvaranina“. Doista, kao i mnogi drugi nisam poznavao čovjeka u koga je antifašističko, naprednjačko i uopće lijevo opredjeljenje bilo izraženije nego u njega. Iz uvoda se može razabrati kako je moja prva asocijacija na Mosora vezana za njegov politički i drugi svjetonazor. Rečena je pripadnost bila važna misaona osnova njegovih divnih knjiga o Splitu šezdesetih („Zakon Pjace“) i sedamdesetih („Zadnja pošta Riva“) godina, u kojima je minuciozno opisao svoje odrastanje u gradu koji je baš u to doba najviše napredovao. S ljevičarskim opredjeljenjem bila je najuža povezana i njegova neprispodobivo gorljiva navijačka vezanost (uz ostalo, bio je prvi predsjednik Društva prijatelja „Splitovci“) za Radnički nogometni klub „Split“; uz ostalo, opetovano je isticao kako je 1941. gotovo cijela momčad toga kluba prešla u partizane, u Drugom svjetskom ratu je ukupno poginulo čak 59 članova „crvenih đavola“, a četvorica su proglašeni narodnim herojima. Mosor kao ljevičar je itekako dolazio do izražaja pri vrlo veselim druženjima s njemu bliskim ljudima, kada su se proslavljali, često na njegovu inicijativu, Prvi maj, Dan antifašističke borbe i druge „crvene“ obljetnice. U danima nakon njegove smrti sam sa suzama u očima, ali pažljivo, čitao nekrologe koje su uglavnom napisali Pripadnost istinskoj ljevici je bitno određivala način na koji je pisao svoje novinske tekstove, u kojima se uglavnom satirički suprotstavljao nacionalistima, krvopijama naroda i uopće natražnjacima, ali i lažnim, licemjernim ljevičarima i liberalima Pripadnost istinskoj ljevici je bitno određivala način na koji je pisao svoje novinske tekstove, u kojima se uglavnom satirički suprotstavljao nacionalistima, krvopijama naroda i uopće natražnjacima, ali i s lažnim, licemjernim ljevičarima i liberalima. njemu osobito bliski novinari. Ti su tekstovi listom dirljivi, posebno onaj u „Slobodnoj“ pod naslovom „Nije, Mosore, meni pa snig nego mi se srušija svit“ novinara Ivice Ivaniševića, njegovoga velikog prijatelja. Na početku nekrologa je 18 Ivanišević ustvrdio: „Čovjek s energijom bagera i toplinom visoke peći rado je ponavljao lozinku ‘Idemo naprid!’. U teškim trenucima, kada ti se činilo da stojiš pred zidom, odnekud bi se pojavio šašavi div i s najdubljim uvjerenjem izgovorio te dvije riječi. Ma kako trivijalne bile, iz njegovih su usta zvučale kao ljekovita mudrost“. Mosor je neposredno poslije njegove smrti dominantno medijski uokviren, uz ono skandalozno odbijanje vodstva Hrvatskog košarkaškog saveza da njegova smrt bude obilježena minutom šutnje uoči finala Kupa Krešimira Ćosića, u priču o velikom šaljivdžiji. Takav okvir samo djelomice odgovara istini. Ne znam kako je Ante Tomić poznavao Mosora, vjerojatno bolje nego ja, ali naslov njegova inače dobroga (tako ga je doživio) teksta „S Mosorom se čitav život činio kao jedna krasna zajebancija“ („Jutarnji list“, 18. veljače) prema mom sudu ne odgovara pravoj istini o Miloradu Bibiću. Moji i ne samo moji izravni medijski i osobni kontakti s pokojnikom pokazuju kako je on iza svoje neprispodobive vedrine, a pokadšto i ispred nje (nerijetko je otvoreno izražavao svoje ogorčenje zbog političkih i društvenih zbivanja u gradu i državi), najosobnije ćutio veliku brigu za ugroženo opće dobro. Zapravo je Mosor bio vrlo ozbiljan čovjek, što se ponajprije izražavalo u velikoj marljivosti i spremnosti da pomogne komegod je trebalo; svoju sklonost šalama pa i „psinama“, koju je dijelio s Dinom Rađom, radijskim novinarom Vedranom Limićem i nekolicinom najbližih prijatelja, često je koristio IDENTITET/ BR. 162 / 2012. „Kad umire čovjek“ Kad umire čovjek zemlja postaje teža i dublja za jednu jamu i jedan zakucani kovčeg. Kad umire čovjek svijet bi morao stati i zadrhtati težinom tuge dubinom bola u šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnica i podigla ploče grobova kao umorne kapke iza besane noći. Kad umire čovjek, umire dio svijeta i zemlja postane teža iskusnija i ljudskija i veća za jednu ranu i dublja za jednu jamu. Jure Franičević Pločar kao štit kojim se branio od mukotrpne osobne i društvene stvarnosti. U izjavama i tekstovima nakon njegove smrti, također, gotovo se uopće nije spomenulo njegovo ljevičarsko opredjeljenje. Zapravo je samo predsjednik Republike Ivo Josipović, prema mom uvidu, to sasvim jasno izrekao: „Antifašizam, osjećaj za socijalnu pravdu, ljubav prema Splitu, osjećali su se iz svake njegove riječi. Nedostajat će mi taj sjajni novinar, dobar i duhovit čovjek. Zbogom, kumpanjo!“. Ne znam zašto velika većina onih koji su pisali i javno govorili o Mosoru i njegovoj smrti nisu istakli važnost odnosa pokojnika prema politici, ali mislim da je to djelomice uvjetovano izbjegavanjem javnoga priznavanja ljevičarskoga svjetonazora koje je već dulje od dva desetljeća prisutno našem javnom životu. Ne bih upozoravao na to izbjegavanje da ono nije u očitom neskladu s kako privatnim tako i javnim životom Mosora, čovjeka koji je otvoreno svjedočio da je ljevičar u najboljem smislu toga opredjeljenja. Mosor je za mene i ne samo za mene ponajviše bio kumpanjo, kako mi Dalmatinci ljevičari običavamo nazivati jedan drugoga. Nismo bili veliki prijatelji, ali sam osjećao kako smo veliki drugovi. Nadam se da je i on to osjećao za mene: u posveti svojoj knjizi „Split je prva liga“, koju mi je poklonio u kasno ljeto 2006. na kraju intervjua koji sam dao talk-showu „Mosorijada“, poručio mi je: „Živija mi dragi druže!“. Za vrijeme te emisije obzirno („pa to nije važno“) izrazio je izrazio svoje neslaganje s time što sam u njoj javno istaknuo da sam hrvatske nacionalne pripadnosti i rodoljub, što sam pak učinio zbog opetovanih „informacija“ na internetu i u neformalnim kontaktima da je Dražen Lalić zapravo Srbin, porijekIDENTITET/ BR. 162 / 2012. lom iz Čiste male. Rekao sam tada, čini mi se, i to da mi je uistinu jako žao jer sam tako dosadno „čistokrvni Hrvat“, što nemam ni jednu babu ili prababu Srpkinju, Talijanku ili drugu... Nakon što su kamere ugašene pojasnio sam mu razloge za tu medijsku intervenciju: u to sam vrijeme posebno intenzivno javno osuđivao ratne zločine počinjene s hrvatske strane i zahtijevao da se počinitelje privede pravdi; stoga sam smatrao kako je nužno da svojim nacionalnim „legitimiranjem“ u javnosti „razmontiram“ prilično rašireno shvaćanje kako takve osude mogu davati samo nehrvati (Srbi, Židovi i drugi) i „mali“ Hrvati, dakle oni koji se ne osjećaju hrvatskim rodoljubima. Tek sam se nakon emisije prisjetio kako Mosor nije Hrvat (ne znam kako se nacionalno izvještavao, vjerojatno je kao i drugi izdanci „mješanih“ brakova imao etničko identitetnih nejasnoća), pa mu je moje isticanje kako sam Hrvat moglo biti osjetljivo. Međutim, on ne samo što je bio tolerantan prema tome možda politički nekorektnom „ispadu“, nego mi je nakon objašnjenja rekao kako razumije moje razloge. I Mosor je imao, itekako, delikatnih političkih „ispada“. Prije tri mjeseca, kada smo se zadnji puta vidjeli i proveli pola dana zajedno, te napravili zapažen (uz ostalo me je natjerao, ne znam tko bi drugi to uspio, da na „Starom placu“ skačem s klupe radi atraktivne fotografije) intervju vezan za drugo izdanje moje knjige „Torcida: pogled iznutra“, ispričao mi je „ludu“ anegdotu. On, ateist, je kod splitskih dominikanaca prije nekoliko godina pokušao „platiti misu“ za Josipa Broza Tita! U crkvi kraj splitskoga Pazara svake se godine još od početka devedesetih održava misa zadušnica 19 za Antu Pavelića, slično se zbiva i isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj ulici u Zagrebu; Vjekoslav Lasić, Luka Prcela i drugi svećenici se za to opravdavaju pred javnošću obavezom da za bilo koju pokojnu osobu održe misu ako za to postoji interes. I tako, Bibić je sam - odbio je ponudu nekih prijatelja da ga prate - otišao u crkvu na Pazaru i tamo pretrpio uvrede, ali se i „gadno“ posvađao sa svećenikom koji je odbio da za „komunističku sotonu“ održi misu. Nato je Mosor otišao kod splitsko-makarskoga nadbiskupa Marina Barišića, od kojega je tražio pismeno očitovanje da se za bilo koga mora održati misa; s dobivenom potvrdom (nadbiskup mu je morao dati) vratio kod dominikanaca, što je rezultiralo novim odbijanjem i još žešćom svađom. Taj svoj bizarni doprinos akcijskom novinarstvu Bibić je opisao u članku koji je objavljen u „Slobodnoj Dalmaciji“, ali pritom nije iznio podatak kako su ga nakon posjeta dominikancima dvojica njemu nepoznatih fizički napali na ulici; on im nije ostao dužan: „Dobio sam, ali sam i dao, naišli su neki prolaznici, pa su ti tipovi pobigli...“. Pitao sam ga zbog čega taj napad nije opisao u članku, a on je odgovorio (navodim po sjećanju): „Niko me nije tira da tamo idem i riskiram, to je bila moja stvar što su me napali, pa o tome nisam tija pisat, nego samo o onome što je bitno za javnost“. U toj je priči, mislim, sadržano mnogo od onoga što je određivalo Milorada Bibića: lucidnost, skromnost, hrabrost, spremnost da se izravno suoči s osobnim i društvenim traumama... U sijaset prilika i neprilika Mosor se pokazao i dokazao kao Čovjek, i to onakav kakvih u ovo naše doba kada istinska humanost nije ni česta niti popularna ima zaista malo. ■ nevini zločinci DOKLE ĆE SE USTAŠOVATI NA BLEIBURGU? Naglašavalo se u ustaškoj literaturi kako se na Bleiburškom polju, za budućnost duha ‘’časne i slavne ustaške vojske’’ Nezavisne Države Hrvatske, nije dogodila predaja nego izdaja onih koji su trebali postati saveznici u borbi protiv Titovih komunista. Zločinci su za ustaše, za nomenklaturu koja maše crnim zastavama i za one kojima te ustaške parade nisu problem, ne odviše veliki problem, oni koji su na Bleiburgu izdali Hrvate (Britanci) i predali ih jugoslavenima. To je, smatra Ivin, smisao mitologije o Bleiburgu. Jer ako tamo nije počinjen zločin, ako je na Bleiburškom polju izvršena tek jedna sramotna predaja jednog neobičnog mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojima je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih, onda ono što se događalo poslije Bleiburga postaje kazna i osveta O Piše: DRAGO PILSEL temi Bleiburga ne pišemo prvi puta niti o nastojanjima povjesničara Danijela Ivina da Sabor prestane podržavati žalovanje za propašću NDH. Dao je Ivin intervju našemu kolegi Ninislavu Kopaču koji je objavljen u broju 158. Identiteta, 5. oktobra 2011. i tada naveo bitne dijelove pisma tadašnjem predsjedniku Sabora u kojem se traži prekid pokroviteljstva Sabora nad komemoracijom tzv. Bleiburške tragedije. Pošto je malo tko pročitao kratko ali važno pismo povjesničara Daniela Ivina predsjedniku Sabora RH te pošto je nedavno Ivin poslao skoro pa isto pismo sadašnjemu predsjedniku parlamenta Borisu Špremu prenosim ovdje to pismo pa ću ga komentirati. PISMO PREDSJEDNIKU SABORA ‘’Poštovani Predsjedniče, Ponovno pišem ovo Otvoreno pismo, kao i vašem prethodniku gospodinu Luki Bebiću. Nadam se da će vaš odgovor, za razliku od prethodnog, biti u skladu s mišljenjem velike većine građana Europe. Vi ste u više prilika i na razne načine izražavali svoja antifašistička uvjerenja. Zbog toga želim skrenuti Vašu pažnju na pripreme da se i ove godine, slično predhodnim, imenuje izaslanstvo Sabora Republike Hrvatske na fašističku komemoraciju u Bleiburškom polju, odnosno prihvati se njenog pokro20 viteljstva. Ovim činom, u suprotnosti sa Vašim izjavama i Ustavom Republike Hrvatske, naša država postaje slijednik poražene vladavine nacifašista u Hrvatskoj. Na polju kod Bleiburga 15. svibnja 1945. zarobljene su posljednje oružane postrojbe takozvane NDH, koje su se predale Jugoslavenskim partizanskim jedinicama, nakon što su ih odbile Savezničke snage. Naime, ove postrojbe – sastavljene i od poznatih ratnih zločinaca – vršile su oružane napade i nakon svršetka Drugog svijetskog rata i to pod zapovjedništvom Maksa Luburića, jednog od najozloglašenih zločinaca nekadašnjih nacifašističkih snaga u Hrvatskoj. Na Bleiburškom polju, osim međusobnog sukoba ustaša u kojem je bilo i mrtvih, dogodili su se možda i pojedini zločini, ali nisu izvršena nikakva masovna ubijanja zarobljenika, dok su djeca i žene sa civilima – dovedeni prevarom ili u zabludi i prisilno – rastjerani prema svojim kućama. Zarobljenici su odvedeni u Maribor, na stadion, odakle je u okolnostima bezakonja pobjedničke i osvetničke euforije jedan dio tragično završio u Teznu ili na drugim stratištima. Prema tome, na Bleiburškom polju komemorirati 15. svibnja znači usred Europe uzdignuti u službenu svečanost žalovanje za svršetkom posljednjeg ostatka fašističke vladavine u Hrvatskoj, pa tako i u Europi. Nadam se da ćete ovu sramotu spriječiti. Daniel Ivin’’ IDENTITET/ BR. 162 / 2012. Bleiburg, maj 2011. Na Bleiburškom polju komemorirati 15. svibnja znači usred Evrope uzdignuti u službenu svečanost žalovanje za svršetkom posljednjeg ostatka fašističke vladavine u Hrvatskoj, pa tako i u Evropi USTAŠKI DERNEK Dakle, dok je Sabor pokrovitelj Bleiburga, u Hrvatskoj će postojati ustaštvo, napisao je, manje više, povjesničar Daniel Ivin, nekadašnji kolega Franje Tuđmana u Institutu za povijest (inače brat Slavka Goldsteina). Ivin je jedan od rijetkih hrvatskih disidenata iz vremena komunizma bez nacionalističkog predznaka, pa kada izjavljuje da te bleiburške komemoracije (na mjestu na kojem je u borbi s partizanskim jedinicama poginulo tek dvadesetak ustaških vojnika koji se nisu htjeli predati) znače otvoreno ‘’žalovanje za svršetkom posljednjeg ostatka fašističke vladavine’’ u Hrvatskoj i u Europi to ima neke snage. Trubaduri hrvatskog nacionalizma, naročito oni koji su po zanimaju biskupi, tvrde da za identitet je važan kontinuitet. Od 1991. liturgijska IDENTITET/ BR. 162 / 2012. slavlja na Bleiburškome polju (koja se uredno prenose na HTV-u), komemoracija žrtvama tzv. Bleiburške tragedije pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, nisu ništa drugo doli ono što je svojedobno rekao predsjednik Republike Stjepan Mesić nakon jedne bleiburške komemoracije: ustaški derneci koji plaćaju hrvatske institucije ili mi, porezni obveznici, preko njih. ‘’Ovo što se sada pokušalo na Bleiburgu pretvorilo se u jedan ustaški dernek kojega plaća hrvatski Sabor i visoki državni dužnosnici su to tamo mirno odgledali i niti jednom se riječi od toga nisu ogradili. Oni su morali napustiti to mjesto ako se tamo pojavljuje 100 ljudi u uniformama koje su ratovale još 10 dana nakon kapitulacije Njemačke. Oni moraju napustiti takav dernek, na žalost nisu’’, rekao je Mesić 2008. nakon što 21 se je Bleiburgu, tokom mise koju je vodio mostarski biskup Ratko Perić mahalo ustaškim barjacima i skandiralo Paveliću. JEDNAKO ZA FAŠIZAM I ANTIFAŠIZAM Vidimo, dakle, jasan kontinuitet: svake godine tamo misu predvodi jedan hrvatski biskup (a činili su to i hrvatski kardinali) pa se s pravom može reći da postoji kontinuitet u blagoslivljanju tog ustaškog derneka s najviše razine ‘’hrvatske domovinske crkve’’. No, je li taj kontinuitet važan za naš identitet? Odgovor znate i sami. Zamislite da njemački parlament preuzme pokroviteljstvo nad nekom obljetnicom nacističkih postrojbi koje su do kraja držale stražu u Auschwitzu?! Šprem do pisanje ovoga teksta nije bio odgovorio Ivinu, čijem su se zahtjevu u međuvremenu pridružili i antifašisti iz SABA-e, a i ne zna se kako uopće odgovoriti na pismo koje je od istog pošiljatelja primio i prijašnji predsjednik Sabora, HDZ-ovac Luka Bebić. Time se jasno, da ne može jasnije, misli kolega Marinko Čulić, razotkriva činjenica da se odnos nove vlasti prema Bleiburgu nimalo ne razlikuje od prijašnje, i na to se može odgovoriti jedino tako da se taj odnos promijeni. A takav odgovor, čini se, Ivin očito ne može očekivati. Zašto? Doduše, nova vlast nešto je ipak promijenila, a to je da je u budžetu namijenila duplo više novca nego dosad – pola milijuna kuna – za obilježavanje godišnjice proboja iz Jasenovca i početka antifašističke borbe. Ali time je, svjesno ili ne, napravila simbolički sunovrat unatrag, jer upravo se toliki novac dosad izdvajao i za bleiburšku komemoraciju, pa je ovom budžetskom preinakom nova vlast praktički priznala da su joj fašizam i antifašizam jednako blizu srcu. Ili ih je barem formalno izjednačila. Dakle, baš ono što kaže Ivin u svome pismu Špremu. Nastavljaju se gutati, kaže Čulić, Tuđmanovi mamci od kojih je najvažniji taj da se Domovinski rat izjednačava s antifašizmom, čak se smatra njegovom krunom. Naravno da to nema blage veze s istinom. Jasno, stoji teza da današnja hrvatska država vuče korijene iz antifašističke borbe i ZAVNOH-a. Ali, tko misli da antifašizam ima ikakve veze sa sadašnjom etnički praktički očišćenom Hrvatskom, taj naprosto kuca na krivu adresu, jer tu antifašista nema. Dobro, skoro da ih nema. Pa oni su se upravo i borili protiv toga da se nacionalne države stvaraju po principu etnički čistih torova, kao što su se borili i protiv socijalno prljavog kapitalizma kakav danas ovdje postoji. BLEIBURŠKO USTAŠOVANJE Mislim da se kolega Čulić i Ivin u potpunosti slažu i da su se tuđmanoidi razmnožili pod zastavom hrvatske ljevice te su odbacili ono malo njegovog što je valjalo. Naime, Tuđman sigurno ne bi ukidao jedini antifašistički praznik kao neradni dan! Pa se tako srčanije grli ono najgore što je iza Tuđmana ostalo, kroatocentrična država u kojoj je grubo isključivanje etnički različitih bilo samo uvod u socijalno isključivanje etnički istih. Rečenom se hrvatskom politikom prema Bleiburgu nitko nije dao impresionirati, a ponajmanje izraelski mediji, koji su prilikom nedavne posjete hrvatskog predsjednika Ive Josipovića Izraelu napali predsjednika zbog njegovog lanjskog odlaska na Bleiburg i politike izjednačavanja žrtava komunizma i fašizma, podsjetivši se i misa za Pavelića, imena ulica po “zaslužnim” članovima ustaške vlade i uništenih partizanskih spomenika. Ako se poštuje Ustav Republike Hrvatske, onda je doista nemoguće da se odaje počast ustaškim snagama koje se danas nazivaju snagama hrvatske države i stavljaju u isti rang s vojskom sadašnje Hrvatske. Kada bi se na Bleiburgu doista komemoriralo neosuđene žrtve, pa bili to i najcrnji ustaše, imali bismo razumijevanja, no kako se ondje polaže vijence na grobnu ploču na kojoj piše da su oni pripadnici ‘’Hrvatske vojske’’, jasno je da se radi o nečem drugom. To drugo je da se visoki predstavnici državnocrkvene vlasti dolaze pokloniti jednom zločinačkom režimu koji je odavno osuđen u čitavom antifašističkom svijetu. Daniel Ivin se, zapravo, pita, a mi sa njime: dokle će trajati to bleiburško ustašovanje? Što učiniti s Ivinom?, pita se desničar Hrvoje Hitrec, koji ovog povjesničara naziva ‘’kretenom’’ (na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća, op. D.P.). Pa kaže: ‘’Dobro ga odjenuti da se ne prehladi i ispadne žrtvom novoustaške hrvatske države iz naših dana, dati mu štap u ruke i povesti ga na hodnju po svim mjestima komunističkih zločina, te mu usput pričati koliko je otprilike Hrvata, žena, djece, domobrana, ustaša itd. zvjerski poubijano. Jer se otprilike znade. Ako kaže da se umorio, dati mu šest sati odmora i onda opet na put. Osigurati liječničku pomoć. Ali neka ide do kraja. Nakon toga sam će doći na bleiburšku komemoraciju’’. Hitrec dobacuje Ivinu da je ‘’kreten’’ jer ‘’zna da je Bleiburg skupna imenica za sve križne putove i simbol genocida nad hrvatskim narodom neposredno nakon svršetka Drugoga svjetskog rata’’. Zašto se komemorira na Bleiburgu? Zbog rečenoga i tehničke činjenice – jer bi se trebalo komemorirati na više od tisuću mjesta u Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, BiH., Vojvodini, Srbiji, itd., piše Hitrec. BRITANSKA KRIVNJA Javio se i drugi desničar, predsjednik HHO-a, Ivan Zvonimir Čičak, koji svoj stav obrazlaže na slijedeći način: ‘’Saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijama za žrtve bleiburške tragedije – zločina nad zarobljenim vojnim pripadnicima ‘endehaških’ i drugih protivničkih formacija, ali i civila koji su se s njima povlačili, sa strane jugoslavenskih vlasti 1945. godine – službeno pozicionira hrvatsku vlast protiv državnog zločina nad građanima’’. Kažu da nije riječ o tome jesu li te žrtve bile nevine nego jesu li zločini na njima doista zločini. Dodaje i kako je Bleiburg sinonim za sve zločine koji su počinjeni po završetku Drugog svjetskog rata od strane komunističkih vlasti. Čičak se nada kako Sabor i predsjednik Ivo Josipović neće prihvatiti, kako kaže, nakaznu inicijativu, pogotovo što tadašnja inicijativa dolazi i od onih članova SDP-a koji su bili članovi saborskog izaslanstva na bleiburškoj komemoraciji (Ratko Maričić, sada Predsjednik SABA, 2000. godine i Nenad Stazić 2001. godine) koji ovakvom aktivnošću sami sebi pljuju u lice, smatra predsjednik HHO-a. Grlati podupiratelji dosadašnjih crkveno-saborskih komemoracija na Bleiburgu, gdje se događa posebna vrsta daltonizma jer prisutni crkveni oci i političari ne vide crnu boju ustaških uniformi i barjaka, kazat će da je Bleiburg ‘’simbol’’ poslijeratnih odmazdi Titovih partizana odnosno pars pro toto ‘’komunističkih zločina’’. Ali is- VOJNICI APOKALIPSE U staše i partizani stavljaju se u paradigmu kao dva podjednaka zla. Sukob ustaša i partizana, međutim, nije bio sukob između dvije političke opcije, ponajmanje između ‘’desnice’’ i ‘’ljevice’’ koje bi se zarad takozvanog ‘’nacionalnog jedinstva’’ možda i mogle pomiriti. To nije bio ni građanski ni ideološki rat, već segment svjetskog rata koji se vodio između apokalipse i civilizacije, rata u kojem je ustaški pokret odano i do kraja služio apokalipsi. 22 IDENTITET/ BR. 162 / 2012. Visoko državno pokroviteljstvo na Bleiburgu todobno kažu, nastavljajući desetljeća ustaške propagande (koju ovaj novinar itekako dobro poznaje jer je i u njoj sudjelovao u Argentini), da su Britanci glavni krivci za hrvatsku sudbinu na Bleiburgu, odnosno britanska politika prema Hrvatima. Mijenjaju se teze pa su krivci odjednom žrtve, pa stoga i nevini! Treba zato pročitati, za početak, zbornik radova za znanstvenoga skupa održanog u Zagrebu 12. travnja 2006. a objavljen 2007. pod nazivom ‘’Bleiburg i Križni put 1945.’’ u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH (uredili Juraj Hrženjak, Krešimir Piškulić i Petar Strčić), a u njemu posebno precizan i nadasve poučan članak Danijela Ivina ‘’Smisao Bleiburga’’. RELATIVIZIRANJE FAŠIZMA Želi se, i to se naglašavalo u ustaškoj literaturi, kazati kako se na Bleiburškom polju, za budućnost duha ‘’časne i IDENTITET/ BR. 162 / 2012. slavne ustaške vojske’’ Nezavisne Države Hrvatske, nije dogodila predaja nego izdaja onih koji su trebali postati saveznici u borbi protiv Titovih komunista. Zločinci su za ustaše, za nomenklaturu koja maše crnim zastavama i za one kojima te ustaške parade nisu problem, ne odviše veliki problem, oni koji su na Bleiburgu izdali Hrvate i predali ih jugoslavenima. To je, smatra Ivin, smisao mitologije o Bleiburgu. Jer (navedeni članak, str. 46) ‘’ako tamo nije počinjen zločin, ako je na Bleiburškom polju izvršena tek jedna sramotna predaja jednog neobičnog mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojima je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih, onda ono što se događalo poslije Bleiburga postaje kazna i osveta’’. Nažalost, komunistički zločini zlorabe se radi relativizacije fašizma i stvaranja mita o ustašama kao žrtvama, ili se ustaše i partizani stavljaju u paradigmu kao dva podjednaka 23 zla. Sukob ustaša i partizana, međutim, nije bio sukob između dvije političke opcije, ponajmanje između ‘’desnice’’ i ‘’ljevice’’ koje bi se zarad takozvanog ‘’nacionalnog jedinstva’’ možda i mogle pomiriti. To nije bio ni građanski ni ideološki rat, već segment svjetskog rata koji se vodio između apokalipse i civilizacije, rata u kojem je ustaški pokret odano i do kraja služio apokalipsi. Ako ima ambicija opstati kao moralna, civilizacijska i demokratska činjenica, hrvatsko domoljublje beskompromisno će ustrajati na nepomirljivosti ustaškog zločina i legitimiteta borbe jugoslavenskih partizana. Tek tada će biti moguća i smirena rasprava o zločinima antifašista i komunista. Dok u jugoslavenskom antifašizmu ne prepozna istinsko hrvatstvo, kad mu je do toga već toliko stalo, a u ‘’neovisnosti’’ NDH bijedu zločina i mržnje, hrvatsko domoljublje ostat će siroče povijesti.■ intervju: dr. Jovan Mirić PREKO DEMOGRAFIJE DO DEMOKRATIJE 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 650 hiljada Srba. Danas ih nema niti 200 hiljada. Nema nikakvih uslova za povratak, a najveća tragedija nije u tome što su kuće srušene, već što su srušeni temelji svih međuljudskih odnosa Razgovarao: MARKO ROKNIĆ Rezultati popisa stanovništva u Hrvatskoj i poslije gotovo godinu dana još nisu saopšteni. Penzionisani profesor Zagrebačkog univerziteta Jovan Mirić, iznosi zanimljiv stav da je hrvatskim statističarima, posle svih „munja“, „bljeskova“ i „oluja“ nelagodno saopštiti broj preostlih Srba, pa da čekaju pomoć demografa koji bi to mogli „stručno“ objasniti. No, ni hrvatske statističare, demografe i političare očekivani rezultati neće ražalostiti, kaže Mirić. Niko nad tim brojem u Hrvatskoj neće pustiti suzu, a kakav će on biti Mirić objašnjava na primjeru svog kraja. Rodom je iz ličkog sela Krbavice, zaseoka Baljkuša, u kojem danas nema žive duše. Krbavica je devedesete imala 750 stanovnika, a danas u njoj živi tek dvadesetak starčadi. A tako je na prostoru cijele bivše Krajine, gde su dominirali Srbi. Zato nema mjesta nikakvom optimizmu, jer nema te regeneracijske supstance. Od Banije do Udbine svi bi stali u dva staračka doma. To je tragično. - Do devedesete nije tako bilo? Srbi su bili većina u oko hiljadu naselja u Hrvatskoj, a sada su to još možda u pedesetak. - Ima li uslova za povratak? Nema nikakvih uslova. To što čujemo su samo političke floskule. - Zar je tako lako zaboraviti zavičaj? Z Šta je uopšte zavičaj? To nije samo geografski topos. Zavičaj nije samo mjesto na geografskoj karti gdje si rođen. Zavičaj je nešto više. Zavičaj je jedna sredina gdje si dobrodošao, sredina u kojoj si ti, kako bi se ovdje reklo, doma, koja te rado prima, gdje rado ideš. Srbi u Hrvatskoj potpuno su izgubili taj zavičaj. Oni te zavičajnosti, duhovne, kulturne nemaju. To je uništeno. - Zar ni danas nisu dobrodošli? Ni danas. I to je najveća tragedija. Ne toliko što su kuće srušene, već što su srušeni temelji svih međuljudskih odnosa. - Može li se danas uopšte govoriti o Srbima u Hrvatskoj? Nažalost ne može. To su skupine pojedinaca, razbijene u svakom pogledu. Desilo se ono što je i bio cilj hrvatske politike, države, vlasti. Konstanta te politike može se meriti desetljećima. Srbe svesti na potpuno zanemariv broj. - Može li se u tom smislu povući paralela Pavelić-Tuđman? Apsolutno. Tuđman je proveo načelo Pavelićeve politike o rješenju srpskog pitanja. Iako vi nigdje nemate pouzdane podatke, iz brojnih izvora može se doći do realnog stanja. Tako je u Hrvatskoj uoči posljednjeg rata, po popisu iz 1990. godine, bilo 580.000 Srba. Uz to ja sam se bavio analizom imena onih koji su se na tom popisu izjasnili kao Jugoslaveni i ZBOGOM ZAVIČAJU avičaj je jedna sredina gdje si dobrodošao, sredina u kojoj si ti, kako bi se ovdje reklo, doma, koja te rado prima, gdje rado ideš. Srbi u Hrvatskoj potpuno su izgubili taj zavičaj. Oni te zavičajnosti, duhovne, kulturne nemaju, a Srbija im to ne može nadomjestiti… 24 među njima je daleko najviše bilo Srba, oko 70 hiljada. Dakle 1991. je u Hrvatskoj bilo više od 650 hiljada Srba. - A danas? Gledajući te različite podatke sa dosta pouzdanosti mislim da ih nema ni 200 hiljada. Dakle dogodilo se ono što je Tuđman i želio. Srbe svesti ispod tri posto. Znači i statistički i politički na zanemariv broj. - To je po Srbe u Hrvatskoj tragična činjenica? I nije najveća tragedija u njihovom broju, već što ni danas nisu poželjni u ovoj sredini. Zlo koje je učinjeno u ovih dvadeset godina u raskopavanju odnosa među ljudima, na razvijanju mržnje, animoziteta, to se ni sljedećih sto godina ne može popraviti. - Srbima se poručuje da su dođoši, dotepenci i da su samo otišli odakle su došli? Srbi u Hrvatskoj nisu dođoši. Oni nisu niotkuda došli. Oni su ovdje nastajali stoljećima. Srbi su postajali ovdje etnicitetom, nacionalnom grupom. Prije trista godina nacija gotovo i nije bilo. Srbi su nacijom, kako je danas razumijemo, postali na tlu Hrvatske. I zajedno s Hrvatima su stoljećima gradili kulturu, historiju, socijalne odnose. Srbima u Hrvatskoj ovdje je zavičajnost generacijama. Srbi iz Hrvatske danas zavičaja i domovine nemaju. Srbija im to ne može nadomjestiti. A u Hrvatskoj su bili respektabilna zajednica. - Čime to možete potkrepiti? Njihovim brojem do posljednjih ratova i statusom koji su imali u Hrvatskoj.Svi konstitutivni akti Hrvatske unazad dvesto godina Srbe su tretirali kao drugi konstitutivni narod. Tek ih je Tuđman eksplicite IDENTITET/ BR. 162 / 2012. Dr. Jovan Mirić o tragičnoj sudbini Srba u Hrvatskoj izbacio iz Ustava kao narod i preveo u nacionalnu manjinu. Tako ih je i na tom planu unizio, potirući na najgrublji način te historijske činjenice. - Je li u tome imao i podršku sa strane? Apsolutno! Srpska politika išla mu je na ruku. Miloševićeva i Tuđmanova politika bile su na zajedničkom poslu uništavanja Srba u Hrvatskoj. Srbija, koja je devedesetih bila izolovana i prokleta, dijelom i vlastitom krivicom, ali dominantno međunarodnom politikom, Srbima u Hrvatskoj i nije mogla biti pouzdan oslonac. - Danas je situacija nešto bolja? Ne bi je olako takvom ocijenio. Nije ona u suštini bolja, bar što se Srba tiče. - Pa što preostaje Srbima u Hrvatskoj? Njihova pozicija, što god mislili o Srbiji, ne može se odvojiti od te matice, pogotovo u etničkom smislu. Korpus smo iste nacije, jednog etnosa i upućeni jedni na druge. - Jedna vaša knjiga bavi se i pitanjem Kosova? Mene je na to izazvala potpuna ignorancija i neznanje hrvatske elite o Kosovu. Oni ništa o Kosovu ne znaju i vladaju samo izmišljenim stereotipima tipa - Srbi ove jadne Albance diskriminišu, progone, izrabljuju... To nema veze s pameti. Nije mit da je Kosovo središte srpske države i kulture, historije i duhovnosti. Na Kosovu je bio centar srpske srednjevijeko- ►►►Hrvatska zvanična politika tvrdi da je najbolje riješila manjinsko pitanje, da joj Evropa može pozavidjeti? Rešila ga je tako da Talijan Furio Radin naprosto nema protukandidata na izborima, da Židovi imaju samo dvojicu Goldštajna, a Srbi Milorada Pupovca. Nema gužve ni konkurencije na manjinskoj sceni jer manjine, iz već spomenutih razloga, nemaju kritične mase, svedene su na folklor i služe samo za prigodno pokazivanje. Možda Srba još ima tri posto, ali već na sljedećem popisu ta će se brojka prepoloviti. Dobna struktura je staračka, a mlađi povratnici nisu dobrodošli. IDENTITET/ BR. 162 / 2012. vne države, trista godina središte Srpske pravoslavne crkve i to u vrijeme kada su nastajale današnje nacije. - Ipak je Kosovo izgubljeno? Srbija da je imala saveznike Kosovo ne bi izgubila. O tome piše u svojoj knjizi i Bogdana Koljević, urednica „Nove srpske političke misli“. Naslov moje recenzije njezinoj knjizi biće „Srbija između“, jer Srbija po tom pitanju nigdje nije. Srpska politika po tom pitanju i danas luta. A, duboko sam u to uvjeren, Srbija je od prvog dana morala insistirati na podjeli. Po svaku cijenu zadržati ovaj sjeverni dio i efikasno zaštititi kulturna dobra u ostatku Kosova. - Nije li prekasno za takva rešenja? Kosovo je definitivno oteto Srbiji i sada bi psihološki bilo neprocjenjivo za srpski narod zadržati ovaj dio na sjeveru. Za svest naroda nije isto gubitak Kosova ili njegova podjela. Ako Beograd tu uzmakne onda je gubitak potpun. I to će biti tragična situacija za konstituciju Srbije kao države. Po tom pitanju jedini dosljedan u Srbiji bio je Dobrica Ćosić, u jednom periodu i pod njegovim utjecajem i pokojni Zoran Đinđić. On je zagovarao olovku kao rešenje kosovskog pitanja, znači podjelu. - Šta može srpska politika učiniti kada joj je Brisel stavio „nož pod grlo“? Može jednostavno odgovoriti da zamrzava sve aktivnosti oko dobivanja statusa kandidata i ulaska u EU. Samo bi to bio državnički potez pred evropskim ultimatumom. To možda i ne treba eksplicite reći, ali to se mora uraditi. No, Tadić i dalje gura na dva kolosijeka- mi ćemo ustrajati na evropskom putu, ali ne damo Kosovo. Tako može izgubiti i jedno i drugo. - Popis stanovništva u Hrvatskoj bio je prije gotovo godinu dana, ali rezultate još ne znamo. Čemu se Srbi mogu nadati? Ponavljam, ti će rezultati biti poražavajući. Mogli bi prevazići i Tuđmanova poželjna očekivanja. U tradicionalno srpskim naseljima gotovo da ne postoji niti jedna škola, niti za njom ima potrebe. Srbi nemaju podmlatka. Profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Josip Kregar, objavio je poražavajući podatak da na zagrebačkom Sveučilištu, na kojem je nekada bilo više od 15 posto Srba, danas 25 nema ni jedan posto. Zamislite taj užasni podatak. Dakle sve je očišćeno, pogotovo na intelektualnom i kulturnom planu. To je drastičan primjer kako se jedan narod degradira i uništava. - Nekada dominantno srpske sredine sada „krase“ novoizgrađene katoličke crkve? I to je poruka Srbima, potencijalnim povratnicima. To je sada katolička sredina, a ne srpska i pravoslavna. To je smišljeno i podlo i ne služi na čast Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Ali kome je tu do časti. I zato je povratak Srba u Hrvatsku završen proces. Na radost „svekolike“ hrvatske elite, političke, kulturne, vjerske, pa i najšire javnosti. - Dobro, govorite o posljedicama, kako ste kao intelektualac, univerzitetski profesor, ocjenjivali situaciju uoči tragičnog raspleta? Devedesete godine u moj zagrebački stan došli su mi moji Ličani, predsjednici nekoliko opština i sekretari komiteta. Sjećam se Jove Kablara iz Knina, većinu imena sam zaboravio. Došli su uznemireni događanjima, da čuju i moje mišljenje, iako sam uvijek bio izvan politike. Rekao sam im otprilike ovako - gledajte ljudi sve možete ali ne smete uzeti oružje u ruke. Ako to uradite učinit ćete najveću uslugu proustaškim snagama u hrvatskoj politici. Samo bez oružja morate upotrijebiti sva sredstva građanskog otpora, neposluha. Neće vam biti lako, ali se po svaku cijenu klonite oružja. - Uoči mitinga na Petrovoj gori javno ste se obratili Srbima da „ne narušavaju mir Petrove gore“? Bio sam tada u bolnici, gdje mi je došao novinar Večernjeg lista i tako nešto sam poručio Srbima. I posle toga kada je u Krajini, na Vidovdan, bio referendum o osamostaljenju također sam reagovao ovim riječima - nemojte Vidovdane pretvarati u Smrtovdane, to vam ništa dobro neće donijeti, a zidanjem granica zazidat ćete svoju i sudbinu svoje djece. Nažalost, događaji koji su uslijedili pokazali su da sam bio u pravu. I da zaključim, tadašnja beogradska i zagrebačka politika radile su na tragičnoj sudbini Srba u Hrvatskoj. S tom razlikom što je Tuđmanu to bio opsesivni cilj, a Milošević je dezorjentisan samo glavinjao. ■ intervju: prof.dr. Svetozar Livada KOD NAS ZA ZLOČIN NITKO NE TRAŽI POVIJESNI ODGOVOR Kada se gleda antropološki, genetski mi se ne razlikujemo. Rase su samo jedna komponenta, jedan pigment koji se nalazi u koži. Međutim kod nas, na Balkanu, ni tih razlika nema. Mi smo sebi sami stvorili iracionalnu razliku, vjera - nacija - etničko porijeklo, i to digli na nešto što je efemerno. U drugim sredinama naprosto je sramotno da te netko na temelju toga prokazuje… N Razgovarao: NINOSLAV KOPAČ a dogovoreni razgovor s profesorom Svetozarom Livadom zakasnio sam, što mi nije običaj zbog jednog filma. Naima, na televiziji sam gledao film Invictibus, što na našem jeziku prevedeno s latinskog znači nepobjedivi. Film je posvećen Nelsonu Mandeli, čovjeku koji je 30 godina robijao zbog borbe protiv aparthejda, segregacionog zakona kojim su crnci u Južno afričkoj republici smatrani nižom rasom. Mandela je godinu dana trunku mržnje prema onima koji su ga ponižavali, uspio sportom izmiriti crne i bijele i od svoje zemlje napravio primjer ljudske tolerancije i prosperiteta. To mi je dalo razmišljati kako je jedan čovjek svojim primjerom uspio gotovo nemoguće - izmiriti rase, dok smo se mi, tu, na Balkanu koji smo ista rasa, skoro jedan narod i govorimo istim jezikom uspjeli se toliko zamrziti i zakrviti, a sport kojim je Mandela južnoafrikance uspio ujediniti kod nas se shvaća kao ratni pohod, kao osveta za nešto što se dogodilo pred davnih 20 godina i nikako se ne možemo do PROSVJETA SKD Prosvjeta figurira tek kao for- kraja izmiriti. „To se smatra trijummalnost. Pa ja sam nekoliko sjed- fom uma“ kaže nica održao na stepenicama, jer je Svetozar Livada i nastavlja: „To to rat za položaj… samo pojedinac može da lansira te tekovine kao što nakon što je pomilovan i izašao iz ih je lansirao Mandela. Kod Andrića zatvora postao prvi, demokratski postoji jedna priča o mravu koji izabran, predsjednik Južnoafričke kreće na sveti put mira oko svijeta republike i na jedan genijalno jed- i svi ga pitaju: „Kuda ti tako malen nostavan način, ne pokazujući ni misliš stići?“ Mrav je na to odgo- “ 26 vorio: „Ali bit će zabilježeno da sam krenuo!“ Kod nas na zločin nitko ne traži povijesni odgovor. To znači da nemamo ni jedan autoritet uma. Da nemamo kauzalno obrazloženje ni prirode rata ni posljedica koje su proizvedene. Napisao sam jednu raspravu o posljedicama rata. One su sekularne. One će se kod nas prevaliti u 22. stoljeće, jer povijesni zločin je onaj koji zahvata ljude, prostor i institucije. Nema što kod nas nije napadnuto, a kod nas nema kajanja i potrebe za katarzom, jer nitko ne pokušava da zatvori kulturni krug. Nitko se ne stidi što smo mi drugi napravili Bosni! Nitko se ne kaje za tolike žrtve! Licitiramo još sa žrtvama iz Drugog svjetskog rata. Od 82 logora niti jedan nije katastarski zaštićen što je obveza po svjetskim normama. Niti jedan nije obilježen, a kada je obilježen onaj u Jadovnu, nije se održao ni 24 sata. Neki dan za promocije knjige o dječjim logorima, pitam direktoricu Jasenovca da li je svjesna da jasenovački logor nije katastarski zaštićen. - Dobro, preko logora se nikako nećemo pomiriti. Vratit ću se IDENTITET/ BR. 162 / 2012. IDENTITET/ BR. 162 / 2012. FOTO: N.KOPAČ filmu o Mandeli, u jednoj sceni filma kapetan ragbijaške reprezentacije, koji je bijelac plave kose, pred odlučujući utakmicu kaže: „Razmišljam o čovjeku koji je 30 godina proveo u ćeliji veličine 2x2 metra i koji, kada je izašao ne pokazuje ni trunku mržnje i ne teži da se osveti onima koji su ga tamo smjestili.“ Problem mržnje je kod nas naglašen, ali praštanja, gotovo, nema. Problem mržnje je jedna socijalna kategorija, međutim, ona je svojina kao i ljubav čovjeka. Ako netko ima takav um, kao što ga ima Mandela, očovječen, da mu možeš tijelo degradirati, da ga možeš individualno ponižavati, možeš ga i ubiti, ali u njemu ne možeš ubiti čovjeka. Ako Mandelu nalaziš u poražavajućem položaju, u skučenoj, nehigijenskoj ćeliji, ali um stanuje uvijek u istom mjestu. I taj um postaje čovjekom i kasnije transmundijalan. On djeluje globalno u cijelom svijetu. Svugdje ga pozivaju i svi ga poštuju. Kod nas je to bila tragedija! Mi smo ušli mu rat i nismo imali takovog autoriteta. Mi izlazimo iz rata i još ga ne možemo očekivati. Kada Grka u antičkoj Grčkoj pitaju: „Šta je to, ujutro ide četveronoške, a u veče se uspravi?“ Ni jedan nije odgovorio da je to Atenjanin, ili Spartanac, nego je odgovorio: „To je čovjek!“ Kangrga je davno izgovorio: „Roditi se kao Hrvat, Srbin, ili Nijemac ne znači biti čovjek!“ Eto, to je taj problem koji mnogi neće shvatiti. Jer rođenje ne određuje sudbinu čovjeka. Mandela je postao to što jest, zato što je u njega inkorporiran ljudski stav i um. Pitali mene o tom nacionalizmu, rasizmu, i tada sam se sjetio mog profesora. Naime, zbog teškog ranjavanja u ratu primio sam 257 doza krvi svih rasa i naroda. Nakon rata kad smo na filozofiji studirali rasne probleme, pita me profesor da li sam ikada vidio crnca. Rekao sam mu da sam od jednoga primio transfuziju krvi. Konstatirao je: „Sjajno! Savladao si sve nacionalne i rasne probleme kroz vene.“ - Netko bi trebao da nas „prosvijetli“! Pa, gledaj, ako imaš pokidan kulturni krug, a mi smo imali tako naglašenu srodstvenu liniju, da je to ne pojmljivo, 27 intervju: prof.dr. Svetozar Livada i dođemo u stanje da smo stvorili gran- rekao takove stvari da se ja čudim da tu funkciju. ice da ne možeš pohoditi grobove, da ne nitko od ministra i ostalih ne postavi - Pa što ga ne smijeni predsjednik možeš izraziti najveću bol za nasiljem pitanje kako takav čovjek može biti u Ol- Tadić koji se predstavlja kao minestalim nekoga od članova obitelji, impijskom komitetu, kad je degradirao rotvorac. onda je to dokaz da smo tragično za- sebe do krajnjih granica, pa i dalje guče Otkud će on kada svojata Ruđera bludili. Jednom mi je pričao Žarko da nema kraja izmirenju. To su tragične Boškovića jezuitu da je Srbin. Srbin pa Puhovski tragičnu priču: Jedan čovjek stvari! Na javnoj sceni! Kada netko na katolik, pa to je sve ono što mi zovemo umire u izgnanstvu i obrati se HHO-u trgu, a na trgovima su u vrijeme grčke „čik“, naš inat. Ako netko kaže, baš kada s molbom da ga presele u njesi spomenuo našeg izbornika, gov rodni kraj da bi tamo umro. kako je za njega naslada osJedan od MUP-ovaca, od onih veta. Osveta je zločin sama po SDSS i HDZ: koji o tome odlučuju, sažali se sebi! Dakle, mi opseg i pojam Srbi su postali žrtve, a oni formiraju sadržaja upotrebljavamo uvijek nad njim i pokuša mu pomoći, međutim čovjek je umro u izgpolitičku, džepnu stranku i samo Srbin u smislu provokacije, što se nanstvu, a onaj koji je trebao domena izmirenja tiče. Ja može biti u srpskom SDSS-u, a samo tog odlučiti o njegovom povratku sam svojedobno razgovarao Hrvat u HDZ-u, i oni koaliraju - žderu narod. s nekim ljudima, filozofima, dolazi u HHO k kaže: „Hvala bogu umro je na vrijeme.“ Taj Postaju potrošači naroda i bez stida i kajanja između ostalih Kangrgom i problem zakona života ovdje Matvejevićem da pokrenemo i dalje to ostaju… je poremećen do granice da mi neki forum zatvaranja kulturnog živimo kulturu smrti. Pazi kako kruga i svi su rekli, kao otprilike se kod nas laska smrti. Mi smo onom mravu koji kreće na sveti te ratnike pretvorili u nekakvu „kohortu“ demokracije donošene važne odluke, put mira oko svijeta: „Rano je, nećemo koja je neka vrsta nedodirljivih. To je kada netko na Trgu bana Jelačiće viče: nigdje stići.“ Nemaš koga pozvati. naša tragedije. Mene je to prisililo, da „Ubij Srbina!“ Ili na nogometnoj utak- - Nije li sada već kasno? kada sam razgovarao s predsjednikom mici jedna strana viče: „Ubij!“, a druga Ne, ne, nije kasno! Izmirenje je Josipovićem da mu kažem: „Moj minuli strana odgovara: „Srbina!“ Nitko se time humanistička kategorija od kada postoji rad je golem, ali se odnosi na minuli rat. do sada nije ozbiljno pozabavio, pa mi rat. Po kroničarima u ljudskoj povijesti Moj invaliditet i Merčepov je u odnosu imamo nedovršeni rat! je bilo oko hiljadu i četiristo ratova i u jedan na pet. - Nakon onog nedavnog zločina, a svim ratovima su bile intencije izmiren- Ponovno ću se vratiti na Nelsona morate se složiti sa mnom da je to ja. Najveći humanisti su se proslavili u Mandelu koji me neobično dojmio. bio zločin, kada je grupa maskiranih tome, jer čovjek je jedino živo biće koje On je kroz sport ujedinio Južnu Af- huligana napala navijače hrvatske ratuje, a ne jede žrtvu. Međutim, kod riku, a mi smo nedavno kroz ove reprezentacije u rukometu na izlasku nas je tragedija u ovom građanskom događaje na netom završenom Ev- iz Novog Sada. Navijači su uglavnom ratu koji nema pravila. Ja sam doživio ropskom prvenstvu u rukometu bili iz Osijeka i Vukovara, pa je ve- mnoge ljude koje sam dobro poznavao ono malo približavanja jedni drugi- lika vjerojatnost da je i među njima kao grešku prirode. Ja tu o nama imam ma ponovno totalno razbucali, što bilo više Srba nego Hrvata. Međutim, poražavajuću predstavu. Mi smo zaponašanjem srpskih navijača, a što nakon toga je ministar unutrašnjih ostalo pleme, jer nismo imali građanske i „dizanjem morala“ našeg selektora poslova Republike Srbije Dačić dao revolucije, nismo imali građanskih vredili izbornika, kako vam drago, i njego- jednu skandaloznu izjavo u kojoj je nota da ih propovijedamo. Nedavno vih izjava da bi mu pobjeda nas Sr- umjesto da smiruje strasti rekao ne- smo imali dva građanska rata i nikako bima bila malte ne osveta za nedavni mojte biti kao oni kada mi dođemo k da izađemo iz prvoga, a ušli smo u drugi. rat. Mislim da takvim ljudima ne sm- njima. Umjesto da smiri strasti on ih U tome je tragedija. Ja sam kao grobar ije biti mjesto u sportu. Nas sport, raspiruje. prebrojavao žrtve i uvijek se Pitao što umjesto da zbližava, mi kroz njega i Zato ja govorim da bi se političare tre- je to? Na samrti me Vojin Bakić pita, jer dalje ratujemo! balo izuzeti iz izmirenja, jer nemaju le- svi spomenici su mu srušeni, on umire i Da se vratim na Mandelu. Po grčkom gitimitet da to rade. Pazi, ako to mini- pita: „Da li se ovo vratila NDH?“ Rekao poimanju je – homo ludens – čovjek star unutrašnjih poslova kaže: „nemojte sam : „Ne! Evropa to neće trpiti.“ A razigre. U grčkoj, kada je rat počimao ol- biti kao oni!“ To je već provokacija! To lika između regularnih jedinica, jer JNA impijske igre su odgađane da se sport je grozota jedna! Međutim, taj je nastao je bila regularna, i paravojnih nije bila ne bi uprljao. Drugo rat se zaustavljao na valu rata. Najviše je asistirao zločinu. nikakva po zločinima koji su počinjeni. da bi se sahranili mrtvi. Poštivalo se - Pa on je bio i predsjednik Pazi! Razlika između zločina Srba, Hrčovjeka. Međutim, ovdje, pošto je sport Miloševićeve partije! vata, Bošnjaka, Albanaca ne postoji! To komercijaliziran izgubio je ono olimpi- Jeste! Grozota jedna! To su nepojmljive je dio našeg mentaliteta. Naš mentalitet jsko načelo. Neki dan slušam našeg stvari i nitko nije reagirao u tom smislu samo povijest može promijeniti. predstavnika u Međunarodnom olimpi- da mu kaže da bi poslije takve izjave, po - Ali SPD nije jednonacionalna stranjskom komitetu u jednom intervjuu je prirodi položaja trebao odmah napustiti ka. Pa evo u ovoj vladi najmanje su “ 28 IDENTITET/ BR. 162 / 2012. trojica ministra Srbi. izvršio podvig, oslobodivši ispred nosa takav stupanj tolerancije, takav oblik Od 270 hiljada biračkog tijela Srba koji ustaša ranjene partizane iz karlovačke praštanja bez osvete, a naši, to se zove imaju pravo glasa desetine puta više bolnice ne smije se staviti ni spomen samoskrivljena nezrelost elite vlasti glasa za SDP nego za SDSS. Perma- ploča na tu zgradu. Mesić je išao, ali ne uništila je vlastiti narod. nentno! Jer imaju tradiciju, jer imaju dozvoljava lokalni kabadahija. Ima ci- - Meni, a vjerujem mnogima, nije jasnadu, imaju očekivanje, a SDP ima jeli niz sličnih primjera, ipak povijest ne no zašto se to dogodilo? historijski razlog da vrate taj dug na možeš izmijeniti! Kod nas je privatizaci- Pročitao sam desetke knjiga o ratu najbolji mogući način. Ali sumnjam – ni ja povijesti. Kod nas povijest ne brane i prirodi rata, međutim nigdje nisam kod njih nije shvaćen građanski rezon povjesničari, nego tamo neka grupa u našao zašto se Jugoslavija raspala povijesnog zločina koji se ovdje dogo- Savezu antifašističkih boraca koja niti u krvi. Jedino, Dejan Jović , koji ide dio. Jedna trećina teritorija je preorana zna niti može, niti umije. Ja ih zovem sekundarnom analizom, kaže da je ona kao mjesečeva površina. Potpuno – ražalovana bojna! doživjela disoluciju. Rastočila se! Drugi nema ljudi, nema nadgradnje, nema in- - Meni nikako nije jasna jedna stvar! koji pokušava da definira taj fenomen, stitucija. Srbi nemaju ni jedne institucije U Drugom ratu ovdje je pokrenuta doktor Jovan Mirić, kaže Jugoslavija se u Hrvatskoj. Narodnooslobodilačka borba protiv rastočila na valu kontrarevolucije. Ne - Imaju Prosvjetu! fašista, to je bila revolucija. U toj rev- samo da su razbijeni društveni odnosi, To je nakaza! To figurira samo kao for- oluciji nitko nikoga nije pitao koje je nego bila je odmazda da se sva nomenmalnost. narodnosti. Svi su bili jedno u borbi klatura mijenjala – u jeziku, nazivima in- Kako? protiv zla. Nakon rata stvorena je stitucija, društveni kapital dat je nekom Ovako! Pa ja sam nekoliko sjednica država u kojoj je ta tradicija nastav- skorojeviću i drugo. Dakle ta dvojica su održao na stepenicama, jer je to rat za ljana i zvalo se bratstvo i jedinstvo, najbliže pokušala kauzalno definirati položaj! a onda je došao kraj devedesetih što se dogodilo. Međutim, ono što je - Pa tko je onda kriv za to što se Srbi godina i nacional šovinizam se tako danas najtragičnije nitko ne izučava ne mogu složiti. Da li su Hrvati tome razbuktao da ni danas nitko nije u koje je posljedice to donijelo. Ono što krivi? stanju, ili ne pokušava da ga zausta- je najtragičnije, poremetili smo kulturni Ne! Ako budeš išao za krivnjom etničkim vi. Zašto je uopće došlo do toga? krug. Nema kajanja! principom onda si upropastio stvar. Ra- Kada gledaš filozofijski, u tako za- - Znači čekamo Mandelu? zlika u tom, klijentelističkom stavu, pre- ostalom prostoru, gdje je dominantno Neee! Ako mi čekamo Mandelu, to je ma politici, prema institucijama nigdje ne selo da bi doživjelo sudbinu društva, kao da čekamo Godoa. Mi ovom stanju postoji. Za neke je samo važno da su se a ne grad, jer gradova nismo imali, da moramo pristupiti svjesno. Potpuno dočepali položaja i moći. Da to pročitam izvedeš revoluciju i izvedeš jednu sin- svjesno i formirati zajedničku institucnešto što je jako karakteristično. Meša tagmu o bratstvu-jedinstvu, to znači da iju, jer su nam problemi zajednički, da Selimović je bio uman čovjek i on u smo jedan rod, i kažeš nema progona nauka sebi bude sudac, pa da istražimo onom svom romanu Derviš i smrt piše: po rasi, klasi, plemenu i tako dalje, i opseg i sadržaj krivnje, odgovornost „Postoje tri velike strasti: alkohol, kocka stvoriš jednu takvu masu pokreta pod onog Wizentalovog tipa i da prokažemo, i vlast. Od prve dvije nekako se možeš okriljem demokratskog centralizma, da svaki u svojoj nahiji, neprijatelje među izliječiti, a od treće nikako! Vlast je svi kao unutarnji zakon uzimaju ono nama. Ali mi to nismo u stanju! najteži porok. Zbog nje se ubija, - Tito je bio u pravu kada je u zbog nje se gine, zbog nje se ratu na četnike slao Srbe, a na SDP: gubi ljudskost, ljudski lik. Neustaše Hrvate! odoljiva je kao čarobni kamen, Od 270 hiljada biračkog tijela Srba On je u toj svojoj strategiji digao jer pribavlja moć.“ Pojam moći koji imaju pravo glasa desetine puta taj fenomen povijesne mržnje na je nevjerojatan. U prethodnom povijesnu odgovornost. To je taj više glasa za SDP nego za SDSS. moment! Kad si zakrvio – snosi režimu sam sreo nekog lokalnog kabadahiju koji je za sebe Permanentno! Jer imaju tradiciju, jer ima- krivnju i pokušaj ju sam riješiti! govorio: „Ja sam ti ovdje Tito! Ja ju nadu, imaju očekivanje, a SDP ima his- Međutim, mi sedamdeset gosam ovdje moć!“. Poslije ovog dina zajedništva, to je nekoliko torijski razlog da vrate taj dug na najbolji generacija, pokušavamo obrisati rata molim predsjednika HDZ-a u Glini da se sa spomen doma srpkao spužvom. Svi veliki hrvatski mogući način… skim žrtvama na mjestu srušene muževi, koji su lansirali ideju juglinske crkve makne natpis Hrgoslavenstva, za nas su uzalud vatski dom, jer klanje u crkvi nije kućna što kaže Kant: „Moralni zakon u meni, umrli! Kada pogledaš antologiju Jugoradinost, a on kaže: „Ne! Ja o tome ovd- a zvjezdani na nebu.“ Dakle tom sin- slavenstva i pogledaš ove idiotizme je odlučujem!“ Naš lokalni kabadahija je tagmom stvoriš jedno društvo toler- koje danas lansiramo, onda se čudiš pojam! Evo još jednog primjera: Ovdje, ancije za koje je posljednji američki koliko smo se za stoljeće i pol unazadili, u Zagrebu, Većeslav Holjevac ima ambasador u Jugoslaviji Warren Zim- a drugo, čeka nas dva ili tri stoljeća da aveniju, veliki monumentalni spomenik, mermann napisao da nigdje na prostoru bi sanirali povijesni zločin koji smo sami foto monografiju, a u Karlovcu gdje je socijalističkih zemalja nigdje nije sreo napravili.■ “ IDENTITET/ BR. 162 / 2012. 29 intervju: Elvira Abdić Jelenović POLITIČARI SE PLAŠE BABE Elvira Abdić- Jelenović ponosi se svojim ocem Fikretom Abdićem, u Cazinskoj krajini popularnim Babom, u Hrvatskoj osuđenim „ratnim zločincem“, koji je upravo ovih dana napustio zatvor u Puli nakon desetogodišnjeg tamnovanja. Gospođa Abdić-Jelenović je poslanik Demokratske narodne zajednice, stranke koju je osnovao Fikret Abdić, u parlamentima Unskosanskog kantona i Federacije BiH. U intervjuu za Identitet govori o svom ocu, o njegovim planovima nakon izlaska iz zatvora, o strahovima sarajevskih političara od njegovog povratka i podršci brojne dijaspore i naroda Krajine svom Babi Razgovarao: MARKO ROKNIĆ - Stiče se dojam da je hrvatsko pravosuđe teško prelomilo da Fikreta Abdića pusti na slobodu? Da! Nadležno Povjerenstvo za uvjetni otpust, kao što je poznato, tek je u drugom pokušaju donijelo takvu odluku, sa neuobičajenom odgodom do marta. Iz toga mogu samo zaključiti da je u pitanju „kupovina vremena“ ili „igra živaca“. -U deset zatvorskih godina Fikret Abdić nije koristio niti jednu zatvorsku povlasticu, pokazujući i time svoj stav prema presudi? Apsurdno je da mu je baš to i uzeto kao otežavajuća okolnost za prijevremenu slobodu. Prigovarano mu je da je previše tvrdoglav, a u biti on je samo bio principijelan do kraja. - Fikret Abdić izašao je na slobodu. Koji će mu biti prvi potezi? Kod našeg oca nema prvi ili zadnji potez, kod njega je sve kontinuitet i sve proces. Tako je i njegov izlazak iz zatvora proces, odnosno nastavak rada koji traje i u zatvoru. Ako se nešto može nazvati njegovim neraskidivim dijelom onda je to Agrokomerc. Kada su u pitanju sudski procesi protiv njega onda oni svi imaju veze samo sa tom firmom. Isti je slučaj i sa presudom za ratni zločin. Iza te presude stoji velika pljačka Agrokomerca, kojeg je vojska BiH tretirala kao ratni plijen. - Hoće li prvo doći na „mjesto zločina“, u Veliku Kladušu? Mislim da se ljudi s time bespotrebno opterećuju. Što uopšte znači dolazak u Veliku Kladušu? Zašto bi tamo uopšte neko došao? Zašto bi bilo tko trčao da dođe u BiH? Zašto bi to bilo tko želio pogotovo u situaciji kada svaki drugi stanovnik te zemlje sanja da je napusti? Fikret Abdić može doći samo u Agrokomerc i može raditi na njegovoj obnovi i revitalizaciji. - Može li on podići razoreni Agrokomerc? Jedino Fikret Abdić to može uraditi. Ne samo zato što je pametan i sposoban već što je on idejni tvorac tog „ekonomskog čuda“ i jedini poznaje tu firmu. Oni koji danas najviše omalovažavaju i negiraju tu mogućnost su ljudi u političkom vrhu koji čitav život žive na jaslama budžeta, od lokalnog do državnog. Oni ne znaju što znači zaraditi platu, izgraditi pogon, izbaciti proizvod na tržište i na tržištu se nositi s onima koji te svakog trenutka mogu pregaziti. Ništa od toga ne znaju ali su doktorirali na praznoj priči koja je, nažalost, BiH dovela do najnižih mogućih granica. -Ima li Fikret Abdić saveznike u tom poduhvatu? Ono što je sigurno, uvijek može računati na sirotinju. Fikret Abdić treba samo sirotinji, onom ispaćenom i opljačkanom narodu. Podršku ima i u bivšim radnici30 ma Agrokomerca i poslovnim partnerima iz inozemstva, te građanima Velike Kladuše, onima koji su ostali u tom kraju, ali i onima kojima je Krajina ostala u srcu, a žive rasuti po cijelom svijetu. - Četrdesetak hiljada vaših sunarodnjaka je u svijetu. Kolika oni mogu biti podrška u obnovi Agrokomerca? Preko 30 hiljada naših ljudi raseljeno je poslije rata u BiH, pa kada im dodamo one koji su otišli prije i nove generacije koje su rođene u dijaspori, moglo bi se reći da je to i brojka koja premašuje 40 hiljada. Oni su velika podrška Fikretu Abdiću. Njihova podrška je možda i značajnija jer žive u demokratskim zemljama u kojima je normalno da iskažeš svoje opredjeljenje i mišljenje i da zbog toga ne trpiš posljedice. Veliki broj naših ljudi je u stalnom kontaktu sa njim svih ovih godina. Taj se kontakt održavao preko naše porodice jer je to bio jedini način. Svi su oni spremni odazvati se na njegov poziv i podržati prosperitet rodnog kraja. - Obzirom da imate razgranate kontakte sa sunarodnjacima u svijetu, kakve utiske sa tih druženja i kontakata nosite? Sa našim ljudima održavam stalne kontakte, kako u BiH tako i u dijaspori. Možda prema dijaspori imam sentimentalniji odnos ali samo iz razloga što ih bolje razumijem. Znam da se „kuća“ voli više kada je daleko, više je u srcu i misIDENTITET/ BR. 162 / 2012. - Koji su, po Vama, bili motivi Hrvatske da osudi Fikreta Abdića za ratne zločine u međumuslimanskom ratu? uđenje mom ocu bilo je montirano. Od preuzimanja optužnice iz Bihaća, suđenja u Karlovcu, čiji sud nije niti nadležan za predmete ratnog zločina, pa do svjedočenja ljudi koji su pripremani i plaćani u BiH i na kraju presude koja je po mom sudu najveća sramota hrvatskog pravosuđa. A sve to je urađeno zbog interesa pojedinaca i grupa, političkih i ekonomskih. Zbog očuvanja laži o ratu na prostoru BiH, što je sve imalo za cijenu glavu Fikreta Abdića. Kada ga u nekoliko pokušaja atentata nisu uspjeli ubiti, odlučili su ga eliminisati dugogodišnjom kaznom za koju su računali da će završiti njegovom smrću. S lima. Kada živimo u dva svijeta, onom u kojem živiš, radiš i stvaraš i onom koji je u srcu i koji ti daje snage da bi lakše, bolje i sretnije provodio vrijeme u onom prvom. Moja iskustva u kontaktima sa tim ljudima oplemenila su moj život na način da sam shvatila da se naš otac nije odricao uzalud, da nije radio uzalud, da naš put zajedno sa njim nije uzaludan, da naš krajiški čovjek zavređuje dostojanstvo bez obzira na cijenu jer na kraju kad sve nestane, sve utihne mi ćemo uvijek imati jedni druge. To je neprocjenjivo bogatsvo. - Cazinska krajina u nekoliko je IDENTITET/ BR. 162 / 2012. desetljeća prošla nekoliko buna. Pod Titom, početkom pedesetih, Cazinski ustanak, poslije Tita aferu Agrokomerc i devedesetih međumuslimanski rat. Fikret Abdić bio je u glavnoj ulozi u dvije posljednje, može li biti povod i uzrok novim sukobima? Razloge tih krajiških nesreća ne treba tražiti u pojedincima koji su isplivali kao vođe u narodu već u sistemu i njegovom odnosu prema narodu u Krajini. U svim slučajevima radilo se o oružanom napadu na goloruki narod. Situacija u BiH i danas je katastrofalna. Ne govoriti o posljedica31 ma pogubne politike koja se vodi na prostoru BiH, a istovremeno jačati medijsko „zapaljenje“ Krajine povratkom Fikreta Abdića u najmanju ruku je licemjeran i kukavički čin. Političari u BiH zamjeraju svom puku ono što dozvoljavaju sebi. Svi bi oni sutra sjeli sa Fikretom Abdićem ali to neće oprostiti svojim biračima. U biti, oni se boje „događanja naroda“ i dok god nema vođe da povede narod oni su sigurni. Sama pomisao na izlazak Fikreta Abdića kod njih stvara patološki strah od povratka tribuna i vođe, jedinog na ovim prostorima.■ zona zabranjenih letova NI SRPSKI POLITIČARI NE VOLE ŽIKINO KOLO… Na sceni je grubo i nasilno ovladavanje manjinskim medijskim prostorom od strane SDSS-a i njegovog brata blizanca SNV-a, budući da isti čovjek upravlja i sa jednim i sa drugim, logikom tko nije sa nama taj je protiv nas i nema pravo na postojanje, a taj sukob interesa i ograničeni pluralizam vodi do pogubnih posljedica za Srbe u Hrvatskoj S Piše: MILAN JAKŠIĆ rbi u Daruvaru konačno dobiše emisiju na tamošnjem radiju – svaki drugi tjedan po 15 minuta. Tražili su je osam godina i već navikli na uvrede kad bi im stizali odgovori na njihov zahtjev. Kao da traže državu u državi koja bi bila opasana neprobojnim ćiriličnim vezom i srpskim folklorom poput bedema Dušanovog carstva. „Žikino kolo bi svirali na Radio-Daruvaru!? Malo sutra“, odbrusio im je u jednoj prilici bivši daruvarski gradonačelnik Zvonko Cegledi, inače član HSS-a. Dodao je kako Srbima u tom gradu nije potrebna emisija i zato: „Što se svima na zadovoljstvo smanjio njihov broj“. Pošto se takve emisije u Hrvatskoj ne mogu izbrojiti ni na prstima jedne ruke uvriježeno je mišljenje kako ni državne ni lokalne vlasti, bez obzira koja ih stranka ili koalicija predvodila, ne žele Srbima omogućiti veću rasprostranjenost njihovih elektroničkih medija pa makar to bile terminski izrazito prorijeđene 15-minutne emisije. Dali je baš tako? Je li ovdje uzrok jednog takvog „informacijskog mraka“ samo na hrvatskoj strani, bez bilo kakve krivice za takvo stanje one srpske oficijelne u ovoj državi? Ovaj primjer bi možda mogao navesti i na nešto drukčije zaključke od uobičajenih kad je riječ o elektroničkim medi32 jima srpske manjinske zajednice, ili takvim emisijama. Hrvatski radio - Karlovac manjinsku emisiju neprekidno emitira već četiri godine. Namijenjena je svim manjinama u županiji, ali pošto je srpska uvjerljivo najbrojnija njezini pripadnici je i uređuju. U tome i jest najveća novost kad je riječ o takvim novinarskim zahvatima. I to od prvog dana – emisiju, dakle, uređuju pripadnici jedne manjinske zajednice, kao što to, uostalom, zahtjeva i Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, a ne kao što je već postalo pravilo, pogotovo kad je riječ o lokalnim sredinama, zaposleni na radiju ili televiziji koji ne pripadaju ni jednoj manjini jer IDENTITET/ BR. 162 / 2012. je njihov angažman na tom poslu više posljedica redakcijskih nastojanja da se novac dobiven za manjinsku emisiju u daleko većoj mjeri koristi u neke druge svrhe, recimo, za tzv. hladni pogon, nego za samu emisiju. PRITISCI NA NOVINARE Grupa novinara i srpskih političara uspjela je prije četiri godine dogovoriti karlovačku manjinsku emisiju sa gradskim i županijskim vodstvom bez ikakvih problema. Ali pošto je uredništvo emisije odlučilo da ne zastupa interese ni jedne stranke, ili neke druge političke grupacije već interese svih pripadnika srpske manjinske zajednice, uključujući naravno i ostale manjine, nakon izvjesnog vremena krenuli su žestoki pritisci od strane najistaknutijih članova lokalnog SDSS-a preko njegove sestrinske organizacije Županijskog vijeća srpske nacionalne manjine da tu emisiju stavi pod svoju kontrolu. Nailazimo tako na još jedan u nizu primjera koji dokazuju da je ovladavanje svim srpskim institucijama, pa i ovakvim emisijama, zapravo, politika te stranke. Najprije je prije otprilike godinu i pol dana Odbor za informiranje starog manjinskog vijeća održao sastanak bez svog člana koji je urednik spomenute emisije, da bi lakše o njoj donio negativnu ocjenu. Ta je ocjena potom proslijeđena Vijeću za elektroničke medije kako bi emisija ostala bez novca i bila ugašena. Po principu – tko nije uz nas protiv nas je. Pa onda neka i nestane ako treba. Sve se to događalo u vrijeme kad su Srbi u Daruvaru muku mučili kako da i oni sami nešto važno kažu preko radija. Pojedini srpski listovi u Hrvatskoj sa zgražanjem su zabilježili daruvarski „primjer diskriminacije i rasizma“, a potpuno zanemarili pokušaje pojedinih srpskih političara da eliminiraju već dobro uhodani manjinski program u Karlovcu samo zbog toga što ga ne mogu kontrolirati. Nije li onda i ovakav medijski odnos prema javnosti valjan odgovor na pitanje zašto srpske radio emisije krče, tj. stalno imaju smetnje na vezama prije nego što su uopće proradile. To je bio prvi udar na karlovačku emisiju. Potom su uslijedila još dva. Predsjednik Županijskog vijeća srpske nacionalne manjine nazvao je glavnog urednika Radio-Karlovca da ga pita može li emisiju uređivati osoba koja je član građanske inicijative? Dobio je odgovor da može jer se ne radi o stranci već građanskoj inicijativi. Dabome da pitanje nije postavljeno zato da bi predsjednik IDENTITET/ BR. 162 / 2012. Vijeća raščistio, a nekim svojim ili širim nedoumicama, mada se po zakonu takve ustanove ne smiju miješati ni u kadrovsku ni uređivačku politiku medija, već zato što je htio da vidi postoji li mogućnost da urednik emisije bude smijenjen. Posljednji udar se dogodio pred kraj prošle godine nakon formiranja novog Vijeća koje je kao prioritet svih svojih prioriteta odredilo što li drugo nego… Formiranje Odbora za informiranje i izvještaj o radu radijske emisije. Vodilo se izgleda pri tom računa i o nabujaloj motivaciji članova odbora, količini entuzijazma i strasti koju bi mogli unijeti u taj svoj zadatak kad je riječ o obavezi kakvu su dobili, valjda od presudnog interesa za budućnost Srba u Karlovcu i njegovoj okolici. Pošto je urednik emisije i predsjednik „Prosvjete“ u tom gradu, može li onda biti slučajno što su u Odbor za informiranje izabrane dvije osobe koje je Predsjedništvo karlovačke „Prosvjete“ prošle godine predložilo Sudu časti u Zagrebu za izbacivanje iz te kulturne ustanove zbog nasilnog i nemoralnog ponašanja…? Takvog nasilja od kojeg je umalo stradao i jedan ljudski život. Ili je možda slučajno što je član odbora postao novinar kojem je urednik emisije prije toga dao otkaz zbog nerada i sklonosti incidentima u takvom fiziološkomentalnom stanju kakvo si civiliziran čovjek ne bi smio dozvoliti? BROJANJE POLITIČKIH ZRNACA Odbor je odmah u prvi plan isturio svoju izrazito borbenu članicu, inače tajnicu Vijeća, kojoj uopće nije bio problem da smjesta ode u Radio-Karlovac i zatraži snimke manjinske emisije kako bi ona i njezini partneri u Odboru „češljali“po arhiviranim CD-ima; tražili šta je sve objavljeno, a što nije, a po njima je trebalo ući u program; bilježili je li netko štucao dok je postavljao pitanja; koliko je u emisijama bilo jednih, a koliko drugih; je li se vodilo dovoljno računa o liku i djelu njihovih političkih miljenika… I onda na temelju toga donijeli ocjenu o njezinoj kvaliteti. „Ima previše muzike!“, „Šta ste rekli?“ „Emisija ima previše muzike!“. Pa šta onda. Bolje da je tako nego da je nema“ – glasio je dijalog između spomenute tajnice i ljudi iz uredništva karlovačkog radija koji su dotičnu osobu otjerali s napomenom da se prestane miješati u uređivačku politiku te medijske ustanove. To je inače bila jedina njezina primjedba na račun emisije. Kad je vijest o ovoj političkoj avanturi iz neke sistemske prethistorije, procurila do javnosti tko god se 33 među karlovačkim Srbima tog trenutka našao na relaciji između tog događaja i njegovih kavanskih prepričavanja došlo mu je da u zemlju propadne od stida. Nedavno je pokrenuta i srpska manjinska emisija u Ogulinu. Njezini kadrovski problemi i model financiranja još nisu riješeni, ali lokalni radio je prihvatio njezino emitiranje. U nekim drugim sredinama bilo je isto tako sličnih inicijativa. U Petrinji, Gospiću itd. Ali nisu uspjele ne samo zbog odbojnosti lokalnih vlasti prema takvim potezima već dobrim dijelom i zato što su emisije o kojima je riječ bile koncepcijski nedorečene i bez odgovarajuće političke podrške. Prije svega Srpskog narodnog vijeća… Ali oslobođenog od utjecaja SDSS-a. Kao i te stranke kao HDZ-ovog koalicionog partnera u okolnostima kada ne bi razarala autonomiju SNV-a. Agresivniji dio SDSS-ovog rukovodstva vjerojatno se u tom vremenskom razdoblju opredijelio za neke druge poteze daleko jačeg doticaja s vlastitim pojedinačnim ambicijama. Pa je zbog toga i kod SNV-a izostao interes za jačanjem elektroničkih medija unutar srpske manjinske zajednice. Jer ta institucija i radi samo ono što SDSS od nje traži pošto isti čovjek upravlja sa i s jednima i drugima. Tako da opet dođosmo do dokaza koji govore o tome kakve pogubne posljedice po Srbe u Hrvatskoj donosi taj očigledni sukob interesa. Kad sam prije otprilike tri godine o tome razgovarao sa nekima od tih ljudi rekoše mi: „Imamo neke druge prioritete, neka to malo pričeka“. Dvije i pol godine kasnije evo i tih prioriteta – promjena u Ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama kako bi srpska politička samouprava bila osnažena institucionalno, a njezini vodeći ljudi kao takvi doživotno. Tek kad je Ustavni sud srušio takav koncept i kad su se dogodili izbori nakon kojih SDSS više nije mogao praviti koaliciju s vladajućom strankom, u SDSS-ovu strategiju ulazi i formiranje srpskih radio i TV stanica te emisija. Nedavno su čelnici SDSS-a to i saopćili novoj vlasti. Žele radio-stanicu s frekvencijom na državnom nivou i TV emisiju na HRT. Takvu inicijativu predvodio bi SNV kao nekada davno Socijalistički savez radnog naroda. Neposrednu korist iz takvog projekta izvlačio bi tko li drugi nego SDSS poput bivšeg Saveza komunista. Možda ipak ne bi trebalo biti previše dileme oko toga hoće li Srbi u Hrvatskoj imati više svojih radio i TV stanica nego što ih je sada. Pitanje je samo - kome će one pripadati? ■ moral, religija i ljudska prava SEKULARIZAM KAO KOREKTIV RELIGIJE Da li je sekularizam mogući put da se smanji vjerojatnost nemoralnih postupaka vjernika i vjerskih institucija? Da li laicizam koji propovijeda toleranciju, dakle ne insistira na apsolutnoj istini čak i ako se u nju vjeruje, način za izbjegavanje ponavljanja tragičnih epizoda iz povijesti monoteističkih religija? Piše: ZORAN PUSIĆ Religija nije nikad bila irelevantna, niti je to danas, ni za pojedine vjernike ni za ljudsko društvo. Religija se pojavljuje u svakoj civilizaciji koju znamo, u civilizacijama koje su nastajale nezavisno i nisu imale nikakvih kontakata i sve ukazuje da je religija karakteristika one faze ljudske vrste o kojoj posjedujemo neko znanje. Karakteristike vrste su produkt evolucije, a ostvarenja evolucije su u pravilu povezani, direktno ili indirektno, s nečim što je kroz duži period vremena za vrstu bilo korisno. Danas postoje vrlo uvjerljiva objašnjenja, potkrijepljena brojnim argumentima, o nastanku religije kao nusprodukta evolucijono uvjetovanih oblika ponašanja. Nusprodukt zvuči malo pežorativno ali u ovom slučaju nije. Neke od glavnih karakteristika ljudske vrste prema nepoznatim ljudima ili, na drugoj strani spektra, poput netrpeljivosti prema drugačijim i poput ratova koji također prate ljudsku vrstu od pamtivijeka. Slično je i sa moralom i moralnim zakonima. Nalazimo ih u svakom društvu koje nam je poznato, najčešće isprepletene s dominantnom religijom tog društva. Ti zakoni ponašanja mogu biti vrlo različiti – od krajnje okrutnih i, po našim današnjim kriterijima, krajnje nemoralnih, do pravila ponašanja kroz koja zajednica pomaže ostvarenje veće slobode pojedinca, njegovog dostojanstva, njegovih prava i njegove sigurnosti. DOGME I MORAL Postoji bitna razlika između religijskih dogmi i moralnih zakona. Dok različite religije imaju različite Većina direktnih počinioca ratnih zločina na ovim prostorima nosili su križeve oko vrata i odlazili u crkvu prije i poslije zločina. Lakoća i dragovoljnost s kojom su se crkvene hijerarhije uključile u nacionalističke politike i spetljale s vladama čiji su glavni protagonisti završili na međunarodnom sudu za ratne zločine trebala bi biti dobra lekcija o važnosti sekularizma za samu crkvu su nusprodukti evolucijono uvjetovanog ponašanja. Poput ljubavi prema nekoj osobi, poput empatije dogme i pripadnicima jedne religije dogme drugih religija izgledaju neprirodno i vrlo su skeptični prema 34 njima, kod morala izgleda da vrijede neka opća i apsolutna pravila koja moraju biti zadovoljena da bi moralni sistem bio stabilan. To je jedna od osnovnih teza ovog izlaganja i varijante te teze provlače se od Epikura do Kanta, od Kanta do modernih teoretičara morala poput Sama Harrisa. Moralni sistem je stabilan ako su njegova pravila jednaka za sve, promoviraju onakvo ponašanje pojedinca kako bi on htio da se drugi ponašaju prema njemu i ograničava slobodu pojedinca samo slobodom drugih pojedinaca. Na primjer Kant to sažima u kategoričkom imperativu – da se treba ponašati tako da naše ponašanje možemo braniti kao opći zakon koji želimo da se primjenjuje jednako na nas kao i na naše bližnje. Evolucija moralnih načela kroz duži vremenski period govori u prilog postojanja stabilnih moralnih sistema. Moralni uzori na primjer iz Starog zavjeta, po današnjim kriterijima bi bile krajnje nemoralne osobe i ratni zločinci. Konačno i Isus je bio veliki moralni reformator. Mnoge njegove tvrdnje daleko su ispred njegovog vremena, poput rečenice: „Nije čovjek za Šabat nego Šabat za čovjeka“, koja je u suprotnosti s moralom Starog zavjeta; danas većinu tih načela doživljavamo moralno superiornim moralu tog vremena. Postupke koji IDENTITET/ BR. 162 / 2012. su se dogodili uz blagoslov Crkve, od Križarskih i vjerskih ratova do spaljivanja milijuna heretika i vještica i genocida nad južnoameričkim Indijancima danas kao nemoralne osuđuje i Crkva. Ali u čemu je korijen tih nama krajnje nemoralnih postupaka i najgorih kršenja ljudskih prava? U njihovom korijenu uvijek će se naći proglašavanje određenih uvjerenja apsolutnom istinom i, dosljedno, svako izražavanje sumnje u te apsolutne istine najtežim grijehom. To je bila, bar u nekom periodu, karakteristika svih velikih monoteističkih religija. Ali kao posebno instruktivan primjer kuda može voditi uvjerenje u posjedovanje apsolutne istine kombinirano s posjedovanjem apsolutne moći, je razvoj komunizma u SSSR-u. U tom primjeru, koji počinje s moralno visoko postavljenim ciljevima o usrećivanju čovječanstva, da bi nastavio uvođenjem dogmi, nedodirljivosti autoriteta, proglašavanjem sumnje neoprostivim grijehom i paranoičnim, okrutnim progonom najčešće izmišljenih heretika, sažeto je u relativno kratkom vremenu ono od čega su monoteističke religije patile kroz tisućljeća. IDENTITET/ BR. 162 / 2012. RELIGIJA I ZLOČIN Da li je sekularizam mogući put da se smanji vjerojatnost nemoralnih postupaka i vjernika i vjerskih institucija? Da li je laicizam koji propovijeda toleranciju, dakle ne inzistira na apsolutnoj istini čak i ako se u nju vjeruje, put da se izbjegne ponavljanje tragičnih epizoda iz povijesti monoteističkih religija? To bi bilo vrlo korisno za društvo, ali laicizam je koristan i za vjerske zajednice. Religiju čini manje netrpeljivom, crkvenu hijerarhiju udaljava od vlasti, a to da vlast kvari, tj. da je u dobroj mjeri inkopatibilna s moralnim načelima koja promoviraju altruizam i prava pojedinca, da apsolutna vlast kvari apsolutno, nije stilska figura nego bezbroj puta potvrđena činjenica. Neki od najgorih zločina učinjenih iz uvjerenja u posjedovanje apsolutne istine nisu činjeni u ime religije samo kroz historiju nego se čine i danas. Stotine i hiljade ljudi ubijeni su zato što nisu bili muslimani ili zato što su bili suniti ili zato što su bili šiiti. Fanatični kršćani napadaju pa i ubijaju ginekologe u Americi koji vrše pobačaje. Ali ne moramo ići geografski 35 tako daleko, većina direktnih počinioca ratnih zločina na ovim prostorima nosili su križeve oko vrata i odlazili u crkvu prije i poslije zločina. Lakoća i dragovoljnost s kojom su se crkvene hijerarhije uključile u nacionalističke politike i spetljale s vladama čiji su glavni protagonisti završili na međunarodnom sudu za ratne zločine, također bi trebala biti dobra lekcija o važnosti sekularizma za samu crkvu. Često se, dobrim dijelom s pravom, ističe da se u današnjem svijetu sve više osjeća duhovna praznina. Ali da li se ta duhovna praznina može popuniti bespogovornim vjerovanjem u riječi izgovorene u pradavna vremena bremenita praznovjerjem, predrasudama i neznanjem? Vjerski fanatici ne spadaju u ljude koje muči duhovna praznina. Nama koji gledamo sa strane ne čini se takvo stanje kao poželjno duhovno ispunjenje, prije kao duhovni ponor nedostojan ljudskog bića. Da li tu prazninu mogu svi ljudi dobre volje, u crkvi i izvan nje, popuniti znanjem, otvorenošću duha i dobronamjernošću prema svojim bližnjima?■ priča sa istoka U posjeti Tehničkoj školi „Nikola Tesla“ u Vukovaru Teslići u zemlji (ne)znanja Nastava u tehničkoj školi „Nikola Tesla“ u Vukovaru odvija se na hrvatskom i srpskom jeziku. Na hrvatskom jeziku i pismu nastavu pohađa 212 učenika, a na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu njih 256. U školi, kako ističe direktor Đorđe Lukić, i pored nemogućih uslova u kojima djeca uče, nema incidenata na nacionalnoj osnovi P Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ rinudni, dvonedeljni raspust za blizu 500 učenika Tehničke škole „Nikola Tesla“ u Vukovaru, koji su se i ove zime smrzavali u školskim klupama, ponovo je otvorio pitanje obnove školske zgrade koja je, nakon što je prvobitni izvođač navodno završio u stečaju, obustavljena, kao i uslova, neprimerenih današnjem vremenu, u kojima se školuju ovi mladi ljudi. Privremeni prostor Radničkog doma, u kome se do obnove školske zgrade odvija nastava, ugrožava sigurnost i zdravlje dece, upozorila je još u oktobru prošle godine pravobraniteljka za decu Mila Jelavić. Naime, za učenike ove škole, već drugu školsku godinu, nastava je organizovana u neuslovnoj, derutnoj zgradi Radničkog doma u Borovu naselju u kojoj je za vreme Krajine i mirne reintegracije bilo sedište više institucija, političkih stranaka i udruženja. Ta oronula zgrada, kako je zaključio predsednik školskog sindikata „Preporod“ Željko Stipić, prilikom posete ovoj školi, više sliči kakvoj socijalističkoj kaznionici nego vaspitno-obrazovnoj ustanovi. UČIONICE OKOVANE LEDOM Zbog nemogućnosti da kaloriferima zagreju visoke stropove privremenih učionica, u snegom i ledom okovanom Vukovaru, nastava je obustavljena još 30. januara ove godine. Tog ponedeljka temperatura se u učionicama spustila na maksimalnih 8 stepeni, a u hodnicima, koji se ne greju, izmereno je 5 stepeni ispod nule. Taj prinudni raspust trajao je sve do 15. februara ove godine. Za razliku od učenika u ostatku države, koji su se s neplaniranog, zimskog raspusta vratili u tople učionice, đake ove škole i njihove profesore ponovo su dočekale hladne i neuslovne prostorije. „Temperature u učionicama sad su između 12 i 16 stepeni, što je u granicama minimalnih vrednosti“, ističe direktor škole Đorđe Lukić koji ni u svojoj kancelariji, sredinom februara, kada smo posetili ovu obrazovnu ustanovu, ne skida kaput. I đaci su tih hladnih dana u školskim klupama sedeli u jaknama, umotani u vunene šalove i kape, a za vreme časa bilo im je dozvoljeno da ustanu i prošetaju, kako bi se ugrejali. Razumljivo je da su se u takvim uslovima teško mogli usredotočiti na obimno školsko gradivo, što se odrazilo i na kvalitet nastave. „Jedino pravo rešenje je obnova škole. U suštini, Vukovarskosremska županija je kao osnivač odradila sve, kako bi se smestili u privremeni prostor, dok traje obnova školske zgrade. Međutim, Ministarstvo regionalnog razvoja, koje je investitor obnove škole, nije odradilo svoj deo posla tako da je 36 raspisan novi konkurs za izvođača radova. Da je obnova završila na vreme mi sad ne bi imali ovakvih problema“, pojašnjava direktor ove obrazovne ustanove, napominjući da nadležne institucije, kojima se obraćao, nisu pronašle alternativu. NEKVALITETNA OBNOVA Podsetimo, dugonajavljivana obnova je na školskoj sportskoj dvorani otpočela u avgustu, a na školskoj zgradi u oktobru 2010. godine. Obustavljena je godinu dana kasnije, u oktobru prošle godine, iako je trebala završiti još u avgustu. Tek jesenas je Ministarstvo regionalnog razvoja, zbog nekvalitetne obnove i nemogućnosti da se ispoštuje zadati rok, raskinulo ugovor s izvođačem, premda su na takav scenario još u decembru 2010. upozoravali i direktor škole i nadzorni organ. Već tada je bilo jasno da se učenici ove škole u novoobnovljenu školsku zgradu neće useliti do Nove godine, a kako sada stvari stoje, to neće biti moguće ni do drugog polugodišta iduće školske godine. „Nakon što se izabere novi izvođač, radovi najverovatnije neće biti završeni pre oktobra. Dok se napravi tehnički pregled početak nastave u obnovljenoj školi, u najboljem slučaju, biće moguć tek nagodinu, početkom drugog polugodišta“ smatra direktor Lukić. Sem dinamikom, nezadovoljan je i kvalitetom obnove. IDENTITET/ BR. 162 / 2012. „Ministarstvo regionalnog razvoja, koje je investitor obnove škole, nije odradilo svoj deo posla tako da je raspisan novi konkurs za izvođača radova. Da je obnova završila na vreme mi sad ne bi imali ovakvih problema“, pojašnjava direktor škole Đorđe Lukić Ulaz u privremene prostorije škole u Radničkom domu, tik uz sportsku kladionicu, iako je to najmanji problem u ovoj priči „Malo toga je kvalitetno napravljeno, možda nekih 50 odsto od onoga što je trebalo biti“, podvlači naš sagovornik. U intevjuu za tportal ministar obrazovanja Željko Jovanović predložio je da se, kao opet privremeno, ali prihvatljivije rešenje, nastava za učenike ove škole organizuje u Šestoj osnovnoj školi u Borovu naselju. „Prema mojim saznanjima u toj školi ima 16 prostorija, u kojima se može odvijati nastava, a mi imamo 36 odeljenja što znači da bi nam za izvođenje nastave trebala još jedna lokacija. Inače, nastava bi za srednjoškolce bila organizovana u jednoj smeni, pa bi školski čas trajao svega 30 minuta, što ministarstvo svakako ne bi dozvolilo. „Najverovatnije da ministar nije najbolje upućen u situaciju u toj školi, vezano za naše potrebe“, smatra direktor Tehničke škole koji za Jovanovićevu izjavu kaže da je pomalo ishitrena. IDENTITET/ BR. 162 / 2012. ŠKOLA-SLUČAJ Uveren je da će njegovi učenici nadoknaditi propušteno, bez obzira na dvonedeljni, neplanirani raspust za vreme kojeg su pojedini profesori pokušali organizovati nastavu za maturante putem Fejsbuka. To je po njemu za svaku pohvalu, iako ne može zameniti redovnu nastavu. „Mi ćemo se organizovati. Tražio sam i od Ministarstva i od osnivača da se školski čas skrati na 35 minuta i da se odrade sve subote“ priča ovaj prosvetni radnik, podsećajući da je u uslovima u kakvim danas rade kvalitet nastave upitan. To je i razlog zbog kojeg roditelji s vukovarskog područja svoju decu, nakon završene osnovne škole, radije šalju na dalje školovanje u Osijek ili Vinkovce. Bilo je i slučajeva da ih ispisuju iz ove škole jer ne žele da se njihova deca smrzavaju u školskim klupama što bi moglo da os37 tavi trajne posledice po njihovo zdravlje. „To je negativna poruka merodavnih i ovog društva mladim ljudima na našem području“ smatra direktor Lukić. Za razliku od dela ovdašnje, srpske zajednice ne misli da je sve ovo što se dešava s Tehničkom školom zbog diskriminacije po nacionalnoj osnovi, iako je nešto više od polovine učenika, uključujući direktora, srpske nacionalnosti. Ističe da je otežavajuća okolnost to je škola, kao i zgrada Radničkog doma, vlasništvo države, odnosno Fonda za privatizaciju pa je u biti „ono što je svačije, ničije“ tako da je bilo dosta peripetija i pre početka obnove, na koju su profesori i učenici ove škole strpljivo čekali godinama. „Prema Zakonu o javnoj nabavci, na javnom konkursu se izabere najpovoljniji ponuđač, bez obzira da li će posao biti kvalitetno odrađen, a onda unutar svega priča sa istoka Zgrada Radničkog doma u Borovu naselju Poluobnovljena školska zgrada toga postoje ljudi koji najverovatnije imaju određenu korist, na uštrb svih ostalih, pa su onda doveli do takve situacije da ta firma radi kako je radila i da ne budu preduzete nikakve mere, da bi ranije bio raskinut ugovor i da bi neki drugi izvođač taj posao obavio i kvalitetnije i brže“, upozorava naš sagovornik. TESLIĆI Bez obzira na uslove u kojima se školuju učenici ove škole postižu dobre rezultate na županijskim i državnim takmičenjima. Ponosni su kako na sportske uspehe tako i na rezultate iz drugih oblasti i predmeta, informatike, hrvatskog i engleskog jezika, ekologije … Uspostavili su kontakte i saradnju s više srednjih škola u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Kod nekih od njih bili su i u gostima. U sklopu redovne nastave obišli su i Botaničku baštu u Beogradu, a za darovite učenike, koji su postigli dobre rezultate na takmičenjima, organizovali su 10-to dnevni kurs učenja engleskog jezika u Londonu. Izdaju i školski list koji u čast Nikole Tesle nosi ime „Teslići“. Škola uspešno posluje i radi. Direktor škole Đorđe Lukić podseća da su zahvaljujući međunarodnom projektu, koji su realizovali u okviru IPA programa, povukli 65 hiljada evra, za nabavku didaktičke opreme. „Nadam se da će kroz dve ili tri godine naša škola biti jedan od vodećih edukativnih centara u Hrvatskoj, gde će se grejanje i hlađenje svesti na obnovljive izvore energije, ukoliko budemo uspeli da realizujemo naš projekat“, uveren je direktor ove obrazovne ustanove. Školu danas pohađa 468 učenika u 36 odeljenja te ukupno 9 usmerenja. Četverogodišnja zanimanja za koja se obrazuju učenici ove škole su ekološki tehničar, tehničar za vozila i vozna sredstva, računarstvo i elektrotehničar, a trogodišnja – automehaničar, autolimar, tokar, vodoinstalater i plinoinstalater. Nastava se odvija na hrvatskom i srpskom jeziku. Na hrvatskom jeziku i pismu nastavu pohađa 212 učenika, a na 38 srpskom jeziku i ćiriličnom pismu njih 256. U školi, kako ističe naš sagovornik, nema incidenata na nacionalnoj osnovi. Zadovoljan je i disciplinom svojih učenika, iako je ovo pretežno „muška škola“. Pored redovne nastave, u školi se obavlja i program doškolovanja i prekvalifikacije. „Imamo preko 100 polaznika koji su redovni, a 10 ih je sad izašlo na završni ispit i steklo zvanje u kvalifikaciji. I tu imamo određenu zaradu, a ujedno pomažemo ljudima u zreloj životnoj dobi da steknu kvalifikaciju i pronađu posao“ rezimira ovaj prosvetni radnik koji je uveren da ova škola ima bolju budućnost. Nadajmo se da s porastom žive u termometru neće prestati i zanimanje javnosti za ovu školu, da će merodavni i naše društvo koje želi da gradi zemlju znanja, pomoći, da se njena obnova uspešno privede kraju i da se ovi mladi ljudi – Teslići, školuju u uslovima primerenim za 21. vek te imenu velikana svetske nauke Nikole Tesle čije ime, s ponosom, pronose.■ IDENTITET/ BR. 162 / 2012. tradicija & demokracija Šajkačom po glavi Apsurdnost doživljavanja ovog tradicionalnog dijela srpske narodne nošnje s područja centralne Srbije proizlazi iz dubokog neznanja, ali i ružnih namjera onih koji ga tako uporno šire Ko gubi ima pravo da se ljuti! Pala mi je na pamet ova stara dobroćudna narodna izreka dok sam gledao završnicu nedavnog rukometnog prvenstva Evrope u Srbiji i slušao komentare hrvatskih TV reportera, a pogotovo kada su dodjeljivane medalje najuspješnijima. Pri pojavi „srebrne“ reprezentacije Srbije, međutim, i to blagonaklono opravdanje o „ljutnji“ izgubilo je svoj smisao i suštinu u zgražanju i verbalnom istresanju izvještača Hrvatske televizije na činjenicu da su se srpski rukometaši pojavili sa – o grozote – šajkačama na glavi! Bio je to, za takav način gledanja, nepobitan dokaz da je Srbija potpuno zaglibila u nešto najgore što demokratska Hrvatska može u svom susjedstvu da doživi – u četništvo. A to je iz hrvatskog rakursa jednako fašizmu i nacizmu, u stvari još i znatno gore. Uostalom, šumadijska šajkača u današnjoj Hrvatskoj nije jedini simbol navodnog moralnog, političkog i pogrešno tvrdi da su navodno četiri ćirilična slova „S“) ili pokažu tri prsta desne ruke, što se podvodi pod „uznemiravanje javnosti“. A što se tiče šajkače – još nije zabilježeno u proteklih 20 godina da je neko s takvom kapom na glavi slobodno i javno prošao Hrvatskom. Apsurdnost ovakvog doživljavanja ovog tradicionalnog dijela srpske Piše: narodne nošnje s područja centralne Srbije (Šumadije), koje proiRADOJE zlazi iz dubokog neznanja ali i ružnih ARSENIĆ namjera onih koji ga tako uporno šire (jer se time pothranjuje daljnja netrpeljivost i međunacionalna mržnja), svoj vrhunac doživjelo je polovinom ovog februara: povodom Dana državnosti Republike Srbije (kojim se na Sretenje 15. februara obilježava podizanje Prvog srpskog ustanka 1804. i donošenje prvog srpskog Ustava 1835.) čuveni simbol Brisela Maneken Pis (skulptura dječaka koji piški) na zvaničnoj svečanosti obučen je u srpsku narodnu nošnju sa šajkačom na glavi. Tako isKratka povijest šajkače: pada da i u srcu Evropske Unije sve vrvi od četnika, pa O porijeklu i nastanku šajkače uglavnom se sve zna i za i belgijskih! Radi se o staroj nauku to nije nikakva tajna, a pogotovo ne da je simbol tradiciji, gdje nekoliko puta onoga kako je doživljavaju neuki hrvatski nacionalisti. Njeni mjesečno gradske vlasti korijeni su u prastaroj plitkoj kapi s ravnim vrhom kakvu su određuju ko će Maneken nosili još Slaveni dolazeći na ove prostore, a slične su nosili Pisa obući u neku nošnju, i neki starosjedioci Balkana. Današnje ime nosi od kape koju a za tu priliku on ispušta i su još od 16. stoljeća nosili čuveni srpski šajkaši, ratnici sa karakteristično piće – pivo, velikih drvenih šajki u podunavlju, koji su čuvali od Turaka taj vino, šampanjac. Ovaj put je vodeni dio granice austrijskog carstva. Godine 1870. uvetrebalo prvi put i šljivovicu, dena je u Srbiji kao vojnička kapa, a najpoznatija je postala ali je zbog zamrznutog meu Prvom svjetskom ratu, pa otuda i zabluda kod nekih da se hanizma to ostavljeno za tek tada pojavila. Drugim riječima, šajkača je narodna kapa i neku drugu priliku, pa je dio narodne nošnje Srba u centralnoj Srbiji od davnina. ovo poznato srpsko piće (ne isključuju se Bosanci, uopće društvenog posrnuća sveko- Hrvati i ostali) služeno u čašama. likog srpstva – kako se to i 15 godi- Svečanosti na trgu u Briselu prisusna nakon završetka rata prikazuje, tvovali su ambasador Srbije u Belo čemu govore i sudske kazne za giji, predstavnici gradskih vlasti i one koji crtaju srpski grb – krst sa brojni građani i turisti, a Maneken četiri ocila (za koja se i dalje uporno Pis je bio obučen u čakšire od čoje, IDENTITET/ BR. 162 / 2012. 39 Sudeći prema još uvijek prisutnoj logici u znatnom dijelu hrvatske javnosti, u srcu Evropske unije, u Briselu, izgleda sve vrvi od četnika, jer i tamošnji nacionalni simbol „Maneken Pis“ nosi – šajkaču! kožne opanke, pletene čarape, bijelu košulju s tamnim prslukom i šajkačom na glavi. Nije to bilo prvo oblačenje čuvenog „Dječaka koji piški“ u srpsku nošnju (postavljen je na tom trgu još početkom 17. stoljeća, a podsjeća na legendu iz srednjeg vijeka po kojoj je jedan mališan na taj način ugasio fitilj velikog bureta baruta ispod zidina opkoljenog grada i tako spasao Brisel pod opsadom) – učinjeno je to i prošle godine, početkom februara, kada je Srbija bila počasni gost na Sajmu turizma. Uostalom, čast da obuče Maneken Pisa u narodnu nošnju imala je i Hrvatska u maju 2010, i tada je slavni mališan nosio nošnju iz okoline Vinkovaca.■ domoublje Čuvaj rode jezik iznad svega Prvi puta javno izjavljujem da sam Hrvat, iako mnogi misle da nisam, pa mi je tako i predsjednik Republike Ivo Josipović poslao privatnu čestitku s „Hristos se rodi!“. Nikada nisam imao potrebu isticati svoju nacionalnu pripadnost, jer smatram da nisam kriv za to što jesam, jer takvog su me stvorili otac i majka, a mogao sam biti i nešto drugo, ali moram naglasiti da me kao Hrvata često puta sram onoga što čine i kako se ponašaju neki moji sunarodnjaci Piše: NINOSLAV KOPAČ P rvi puta javno izjavljujem da sam Hrvat, iako mnogi misle da nisam, pa mi je tako i predsjednik Republike Ivo josipović poslao privatnu čestitku s „Hristos se rodi!“. Nikada nisam imao potrebu isticati svoju nacionalnu pripadnost, jer smatram da nisam kriv za to što jesam, jer takvog su me stvorili otac i majka, a mogao sam biti i nešto drugo, ali moram naglasiti da me kao Hrvata često puta sram onoga što čine i kako se ponašaju neki moji sunarodnjaci. Prema tome kao rođeni Hrvat dobio sam prije 20 godina svoju državu, i za to nisam kriv, a i mao sam je i ranije, samo što je ona bila industrijski najrazvijenija, bogatija, pa i sretnija, i nisam baš siguran da BDP nije bio veći od ovoga koji je sada. Uglavnom, dobili smo državu koju je naš „neumrli predsjednik“ želio učiniti jednonacionalnom, što mu i nakon krvavih ljudskih muka nije do kraja uspjelo. Hrvatska je imala i ima puno, kako se to nekad govorilo vanjskih i unutarnjih neprijatelja. U našem slučaju se pokazalo da neki „vanjski“ neprijatelji i nisu tako loši, a da su najgori oni unutarnji. Tako uz neke „vanjske“ od kojih su jedni i poraženi, Hrvatska se 20 godina bori protiv najljućih i za sada nepobjedivih hrvatskih neprijatelja, a to su sami Hrvati. Prema legendi posljed- nji hrvatski kralj Petar Svačić nakon što su mu pouzdanici zadali smrtni udarac u samrtničkom hropcu je prošaptao : „Bože sačuvaj Hrvatsku od Hrvata!“ Ako legenda nije istinita, onaj koji ju je izmislio svakako je bio u pravu, jer tih „Hrvatina“ ima raznih fela, od domoljuba, koji za razliku od rodoljuba dok svira himna drže desnu ruku na srcu, a lijevom pljačkaju još ono malo što je od napredne zemlje ostalo. Neumrli nam „otac domovine“ upravo je to i želio. Nacionalno bogatstvo podijeliti pouzdanicima i stvoriti 200 najbogatijih obitelji, kao neko srednjovjekovno plemstvo, a ostali narod, za koji je volio govoriti da je „stoka sitnog zuba“ podijeliti u 10 „stališa“. U školi su nas učili da se to u srednjem vijeku zvalo stalež. Nekako u to vrijeme centar Zagreba krasio je grafit: „Šizofrenija je nasljedna, a otac domovine je bolestan“. Naravno da je vrlo brzo prebojan. Hrvatska kroz povijest uvijek je imala velike „domoljube“ u koje se nacija zaklinje i plače nad njihovom sudbinom, a ti „domoljubi“ uglavnom su brinuli za sebe, a nacija im je bila onako usput. Da ne idem daleko u prošlost dovoljno se vratiti na početak Dvadesetog stoljeća. Čovjek koji je izjavio da su „Hrvati ko’ guske u magli“, Stjepan Radić“, bio je potpuno u pravu. I dalje su! Taj „domoljub“ kojem su se Hrvati odužili 40 trgovima i ulicama koji krase svaku palanku i selo, kojem se pogrebna povorka protezala od Trga bana Jelačića do Mirogoja. Za vrijeme prekrajanja evropskih granica u Parizu, gdje se nakon Prvog svjetskog rata prekrajala Evropa i stvarale nove države, kao plaćenik kraljevine Italije Stjepan Radić je lobirao kod „mirotvoraca“ i zalagao se da Italija dobije Istru. Rijeku su kasnije anektirali sami Talijani smiješnim maršem koji je predvodio talijanski fašist i pjesnik D’ Annunzio. Kasnijem „domoljublju“ Ante Pavelića ne treba ni pisati. Uglavnom se sve zna! O Franji Tuđmanu još će se mnogo tinte potrošiti, kao i o HDZu – zna se! Stvorili ustašonostalgičnu državu, proćerdali bogatstva, nahuškali narod jedne protiv drugih, „dokazali“ da smo mi Hrvati nastali od „amebe“. Vjerojatno smo stariji i od neandertalaca i, naravno, imamo svoj jezik. Jezik koji j se razlikuje od drugih slavenskih jezika, pa normalno kad mi nismo Slaveni. Naša je prednost u tome da razumijemo ostale Slavene koji govore njihovim jezicima štokavskog narječja, ali ne razumijemo Hrvate koji govore hrvatskim, to jest našim jezikom , ali na primjer kajkavskog ili čakavskog narječja! Da bi sačuvali svoj jezik koji ponosno kao 28. unosimo u Evropsku zajednicu imamo cijeli ešalon dušobrižnika., počam od IDENTITET/ BR. 162 / 2012. Akademije koju je neumrli akademik FT, unatoč Srrossmayerovoj zadužbini koju je osnivač osnovao kao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, preimenovao u, naravno, Hrvatsku, iako je to pravno nedopustivo. Grupa akademskih „besmrtnika“ stvorila je dva Hrvatska pravopisa koji se prema nahođenju i odabiru profesora primjenjuju u školama, pa smo već odgojili novu generaciju koja ne razumije jedna drugu, ovisno po kojem su pravopisu učili u školi. Izmišljaju se nove riječi, da bi se moglo reći da nam se jezik razlikuje od ostalih južnoslavenskih jezika. Narod od toga pravi sprdnju, ali ipak polako poneke bedastoće ulaze u uho i novogovor sve više ovladava. Pa, iako uskoro ulazimo u međunarodnu zajedIDENTITET/ BR. 162 / 2012. nicu „domoljubi“ nas žele zadržati na „pustom otoku“. Najinteresantnije da se javljaju i novi čuvari „autohtonosti“ hrvatskog jezika od kojih bi se to najmanje trebalo nadati. Eto, nedavno se i Vijeće za elektroničke medije koje je nakon prikazivanja srpske komedije Žikina dinastija na RTL televiziji naložilo toj TV kući da ubuduće titluje, prevađa, filmove sa stranih jezika, jer srpski je strani jezik!!! Dosta davno jedan moj, sada već pokojni prijatelj nakon rata usudio se distribuirati u Hrvatskoj srpski film Rane, koji je „preveo“ na hrvatski jezik, pa su „rane“ prevedene u „ozlijede“, „pička“ u „pizda“ i da ne nabrajam. Narod je pohrlio u kino i valjao se od smijeha, ne toliko filmu, koliko titlovanom prijevodu. Očito je ipak da Vijeću na čijem je čelu 41 književni izdavač Lijevak i nije previše stalo od prijevoda koliko im smeta „Žika bre“, jer mi smo „uljuđena“ nacija i neće nam neki Srbi „brekati“ po našim tv ekranima. Pri tome to isto Vijeće ne smeta kada se na tim istim ekranima govori nekim smiješnim jezičnim izvedenicama iz engleskog jezika kojim se slavne naziva „selebritima“, zabave „partijima“ i onima koji sudjeluju na tim zabavama „partijanerima“. Događaji su „eventi“ i da je nabrajam te užase od riječi „banana“ jezika. To te jezične čistunce ne smeta, ali smeta ih srpski jezik u našim profinjenim hrvatskim ušima. Da budem potpuno jasan, kod srpskih filmova njima nije problem u jeziku i nerazumijevanju, za njih je jedini problem u tome - što su srpski. „Ma, idi bre da se lečiš!“■ ženski nered HRVATSKA KAO BALTIMORE Može li nova pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, ambiciozna satnica HV-a, strojevim korakom pokrenuti stvari sa mrtve točke? J Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ oš ćemo i opet poželjeti ove protekle zimske dane. Snijeg, minusi i zapusi… kao u onoj izumrloj prozirnoj kugli s malom kućicom u zimskom pejzažu, pa je malo prodrmaš ili okreneš i krene snijeg, vijavice… Umjesto kugle danas je to kompjuter, i prije svega facebook; sve je tamo kao u kugli, pa i bogatije. Snijeg vijori, izlijeću bečići, čačići, holy (bez ći), zabavi nikad kraja. U dnu kugle/fejsa umjesto neke brvnarice, Banski dvori, koje se od snijega, Jamba i ostalih vkv bagerista, gornjih likova na ić, letećih Dujimira i padajućih Vlaja… slabo vidi, ako ikako. Pa i nije neki prizor, više sliči na krojački salon, reži, krati, rubi, krpaj… u kojem se upravo izrađuje prikladna odjeća za državu, sezona 2011.-2015. Izgleda već sada da se uglavnom radi na ljetnoj kolekciji, kratke hlačice, kratki rukavići, goli trbusi… a velik broj građana će, kako izgleda prema izvještajima s burze, prakticirati nudizam, sviđalo im se to ili ne. I tako se u tim zimskim, dramatičnim ali i idiličnim pejzažima i očekivanju kolekcije iz šnajderaja, zagubila politika. Osobito pri tom mislim na politiku za ravnopravnost spolova, još i više feminističku politiku. Ova posljednja se u stvari i nije zagubila, budući da je već jako dugo nema. U burnim danima pred izbore, kad je HDZ skupljao krpice i osobito torbice, jer je bilo jasno da odlazi s vlasti, usput je još i marljivo porazmještao svoje kadrove, na ono malo mjesta gdje već nisu bili. Tako smo, zahvaljujući i prikladnoj okolnosti da je dotadašnja pravobraniteljica Gordana Lukač Koritnik odlazila s dužnosti, točnije, nije se više niti kandidirala za novi mandat, dobili i novu pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova. Do ovog mjesta bi u principu bilo sve u najboljem redu. Međutim, od tog mjesta pa dalje ništa od reda, makar i onog sasvim običnog. Na natječaj koji je uredno proveden javio se priličan broj kandidata/ kinja, među njima i Višnja Ljubičić. Komisija je očigledno imala lak zadatak obzirom na neobičnu lakoću (i brzinu) kojom je Vlada Višnju Ljubičić predložila, a Sabor izabrao. Niti jedan/na od svih prijavljenih kandidata/kinja naime nije niti pozvan na razgovor, premda ih se javilo nekoliko u usporedbi s kojima je Višnja Ljubičić, bez uvrede, amaterka. Neki od nepozvanih kandidata, osim formalnih uvjeta, još su i istaknuti aktivisti na civilnoj sceni i/ili priznati znalci s dužim iskustvom rada upravo u tom segmentu ljudskih prava. JURIŠ PO PRAVA Kvalifikacije pak Višnje Ljubičić teško da spadaju u domenu za koju se kandidirala, vidimo s uspješnim ishodom. Dvadesetak godina rada u državnim službama, od kojih većinu u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, gdje je stekla i čin satnice, onda malo u Vladinom uredu za ljudska prava i odande ravno na mjesto pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. U jednom intervjuu obrazlaže kako je baš to na neki način dobro, ne to što je satnica, već što je, kako sama kaže, “provela 20 godina u državnoj službi, mogu reći da mi je to samo prednost. Dobro znam kako funkcionira državna uprava i to mi olakšava posao kada trebamo surađivati ili upozoravati na propuste unutar državnih in42 stitucija.” Uz to se još malo vadi da je volontirala u jednoj udruzi, i to bi bio cjeloviti opis i opus. Novopečena pravobraniteljica, u činu satnice, započela je svoj mandat, kako i priliči - jurišom. Zaredali su okrugli stolovi, niz sastanaka s udrugama, sindikatima, s Ministarstvom socijalne politike i mladih, s gradonačelnikom Đurđevca (kud baš on?). U toj frci održala je i sastanak s Oliverom Grbićem, i to u trenutku kad je ovaj već bio bivši prvi policajac u državi, to jest nakon što je HDZ izgubio izbore. Mora da se Grbić ugodno iznenadio da sa njim uopće još netko hoće razgovarati pa i pitati ga za mišljenje. Sve ovo neodoljivo nalikuje baltimorskim gradonačelnicima iz izvrsne serije Žica, koji love dobre statističke pokazatelje, a kakvi su rezultati na terenu… tko im je kriv ako nisu tako dobri kao što govori statistika. Svašta smo još čuli iz raznih javnih istupanja, a što nam daje sliku o tome kako Višnja Ljubičić razumije svoju dužnost i što namjerava raditi. Osim što juriša na okrugle stolove, sastanke, konačno je jednom stigla i reagirati na diskriminaciju. Time se napokon upustila u predjele onog što bi trebala raditi, međutim... Reagirala je, ni manje ni više, na marketinšku ponudu priređivača dočeka Nove Godine i ostaloga, da ženama ponude niže cijene, i žestoko promašila. Zaboravila je da je ona pravobraniteljica za ravnopravnost spolova (obaju spolova, muškog i ženskog) te da su tom ponudom doduše indirektno diskriminirane žene, ali su direktno diskriminirani muškarci. Zašto bi naime muškarci plaćali više od žena? No kako se ionako radi o zadnjoj stvari na koju IDENTITET/ BR. 162 / 2012. Na natječaj za mjesto pravobraniteljice za ravnopravnost spolova javio se priličan broj kandidata, među njima i izabrana Višnja Ljubičić. Niti jedan od svih prijavljenih kandidata nije niti pozvan na razgovor, premda ih se javilo nekoliko u usporedbi s kojima je Višnja Ljubičić, bez uvrede, amaterka. Neki od nepozvanih kandidata, osim formalnih uvjeta, još su i istaknuti aktivisti na civilnoj sceni ili priznati znalci s dužim iskustvom rada upravo u tom segmentu ljudskih prava bi valjalo trošiti kapacitete, to je ravno reagiranju na gomilu odvratnih seksizama na dnevnoj bazi u većem broju medija u Hrvatskoj, što je fizički neizvedivo, ne donosi rezultate a često je i kontraproduktivno. Donosi, međutim, neugodan popratni efekt nevjerodostojnosti i površnosti cijelog posla pravobraniteljstva jer ovakva postupanja izazivaju sumnju u to da pravobraniteljica uopće zna što radi i da je u stanju postaviti prioritete. Nije ni čudo da je zbog tog glavinjanja u medijima izvrgnuta vrlo neugodnoj poruzi. Pa je, međutim, valjda zbog tako “neprijateljskih medija”, izostala reakcija – naravno, putem medija – na slučaj Čačić-Holy. Umjesto jasnog i javnog stava, jedno prilično uopćeno reagiranje pojavilo samo na web-stranicama Pravobraniteljstva za ravnopravnost spolova. Da će javnost nahrupiti i da i inače dnevno masovno čita tu stranicu, malo je vjerojatno. Surovije rečeno, to reagiranje neće vidjeti nitko, a to je valjda i cilj. Ne dao bog neke nove bruke. Toliko o reagiranjima na diskriminaciju i komunikaciji pravobraniteljice s medijima, što joj jest u opisu posla i što bi itekako morala raditi. „PRESTRUKTURIRANJE UREDA“ Ima nova pravobraniteljica i neke zanimljive ambicije. Kaže: “Prestrukturirala sam Ured i otvorit ćemo novo radno mjesto za osobu koja će se baviti natječajnom dokumentacijom za pristup EU fondovima. Tako ćemo moći biti potpora organizacijama civilnog društva koje se natječu s projektima, a i sami ćemo moći biti nositelji projekata.” Čitajući sve to stječe se snažan dojam da Višnja Ljubičić pojma nema gdje je, ali zna što hoće. Za nju je prednost što je bila u državnoj službi jer joj je poznato kako funkcionira, umjesto da dobro poznaje pravila svog novog posla i kako tu funkcionirati. Na pravobraniteljici/u nije da insajderski zna kako funkcioniraju državne službe. Na njoj/njemu jest da zna kako bi državne IDENTITET/ BR. 162 / 2012. službe trebale funkcionirati u smislu i onom dijelu koji sankcionira Zakon o ravnopravnost spolova te drugi zakoni i akti koji se na tu tematiku odnose, pa ukoliko to nije slučaj, da reagiraju na stvari kako im slučajevi pristižu kao pritužbe ili koje i sami uoče. Na osnovi toga prikupljaju informacije, traže izvještaje ili očitovanje odgovornih službi, izdaju preporuke, upozorenja i slično. Na pravobraniteljima nije da osmišljavaju neku “svoju” rodnu politiku, pa da se bace u organiziranje okruglih stolova, tribina, pustih sastanaka i, vidjet ćemo, još nekih neobičnih poduhvata. Naravno da sudjelovanje u nekim takvim aktivnostima i u razumnoj mjeri jest ponekad nužno i poželjno, ali tek kao slijed i na temelju rezultata nastalih iz onoga što je pravobraniteljici primarni zadatak. Od listopada prošle godine, kad je stupila na funkciju, trebala se s tim zadacima ipak i upoznati. Pravobraniteljima je u osnovi dužnost nadzirati kako se provode zakoni koji su vezani uz ravnopravnost spolova, biti na raspolaganju korisnicima, onima čija se prava, u smislu diskriminacije prema spolu, krše, redovno izvještavati o kršenjima prava i upozoravati državne organe, i tu također nadzirati kako i da li djeluju na uklanjanje diskriminacije. I naravno, izvještavati svog poslodavca, Sabor RH i javnost. Izjava o “prestrukturiranju ureda” je zaključna riječ o namjerama. Pretvoriti rad ureda (svakako jednim dijelom) u fondaciju. Osim što zaista nema smisla ovakvo fondacijsko cjepkanje i razmnožavanje, to ponavlja obrazac prema kojem radi i Vladin ured za ravnopravnost spolova. Nakana da se financijski pomogne nevladinim organizacijama ovdje se pretvorila u klijentelističko oruđe, o čemu sam već ne jednom i pisala. To je sigurno korisna praksa za sam Ured, neovisno o tome što mu je zadatak, ali s katastrofalnim posljedicama u nevladinom sektoru. Sad bi Višnja Ljubičić i sama rado bila donatorica; kako 43 je krenula, prestrukturirat će Pravobraniteljstvo za ravnopravnost spolova u još jedan Ured za ravnopravnost spolova, sa svim njegovim neredom i neradom. I sa svojom klijentelom, koja će o tome šutjeti. Tako ćemo imati dva ista ureda, s efektima kao da nemamo niti jedan. Višnja Ljubičić, umjesto da se bavi jasno definiranim poslom koji joj je, istina sumnjivim putem, ali ipak povjeren, radije bi nekako sama glumila društvo. Ništa čudno ako imamo na umu da, bez obzira na “uvođenje” demokracije, i vladajuće garniture, kao kreatori državne politike i kao aparat za izvršavanje političke volje građana (izborima dobiven mandat), i same pokazuje jaku tendenciju da se u mnogim aspektima ponašaju tako kao da bi istovremeno i sami bili društvo. Tako je bilo i prije demokratskih promjena, tako se nastavilo i kasnije, u svim postavama na vlasti a osobito kripto-komunističkoj HDZ-ovskoj. A gdje su ženske organizirane društvene snage da se zauzmu za svoje mjesto, svoju ulogu u društvu? Ili kraće, da se (o)pozicioniraju. Posjetile su novu pravobraniteljicu, nemaju nikakvog prigovora, političkog, naravno. Izbor pravobraniteljice je ok, to što i kako radi je ok, sve kao da je u najboljem redu. Popile kavu, udijelile rukoljub i sad se samo čeka na PP (pare i protežiranje). No one su, kao politički čimbenik, doista već odavno nebitne. Što o svemu misli (da ne govorimo o tome što radi) poslodavac? To jest, Republika Hrvatska, kroz Sabor koji ju postavlja i kojem je pravobraniteljica odgovorna? Njemu se tek, kao i gradonačelniku Baltimora, sve dok stižu odgovarajuće statistike, fućka za sve to. Višnja Ljubičić može biti mirna. Ni pozicija ni “opozicija” joj neće praviti smetnje. A k svemu tome, možda se iz svega izbije i neka korist? Do sada su ženske grupe ugodno plivale u mjestu. Sad bi se pod ambicioznom satnicom HV-a možda i mogle pokrenuti. Strojevim korakom.■ urbana lobotomija S N I J E G Ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da svaka zvjerka sakrije svoj A Piše: DUNJA NOVOSEL ko je turski nobelovac Orhan Pamuk išta veliko napisao, onda je to jedna jednostavna istina: snijeg kad padne, pokrije sve zlo i prljavo na ovome svijetu. Ovo nije citat. Ali svodi se na to. Knjige uvijek čitam tako, strastveno i u jednom dahu, ponekad zastanem nad nekom misli koja mi se naročito dopala ili me natjerala na razmišljanje, ali ne idem tako daleko da odmah posežem za olovkom i papirom pa je zapisujem. Kakve i koristi od toga? Ionako s godinama od mnoštva pročitanog i doživljenog ostanu samo fragmenti koji su nam doista važni, koji su nas na neki način odredili. A onda ih ionako pamtimo u vlastitom aranžmanu. Jer bitan je smisao, osjećaj što je u čovjeku proizveden. Riječi su ionako samo okviri, oruđe kojim se netko spretnije, a netko drugi manje spretno služi. Te misli s prašnjavih stranica nekih knjiga nisu važne za čovječanstvo, jer nisu sve od tih poruka univerzalne, u njima se pronađu tek poneki; s druge strane, velika većina na njih ionako ostane potpuno slijepa i one ne proizvedu apsolutno nikakvu refleksiju u njihovim vlastitim mislima i osjećajima. Osim toga, davno je rekao Johnny Štulić, primati u principu ionako rijetko čitaju. A i to što čitaju krive stvari čitaju... Ali zato čuju ponešto sa strane što im se učini mudro pa se toga uhvate kao pijan tarabe. Kao Hrvati snijega... Dakle, mislio je Orhan Pamuk, snijeg svojom zasljepljujućom bjelinom, tihom mekoćom prikrije, zataška sve ono što je ranije bilo crno, neugledno i mučno, sve izjednači, uravnoteži, iznivelira, pa ništa više ne prijeti i ne odudara. Kao platnene navlake na namještaju. Kao oprost od grijeha. Kao savršen tekući puder. Bogata pjena na inače lošem macchiatu. Mora da je neka siva eminencija na HRT-u odnosno na nekoj višoj stepenici čiji je televizija pijun također čitao turskog nobelovca, pa se inspirirao ovom idejom. Kao rezultat tog njegovog (ili njezinog) nadahnuća tjedan su se dana na nacionalnoj televiziji u večernjem terminu u pola osam umjesto uvriježenog Dnevnika u kom se obično pretresaju vijesti iz domaje i svijeta, vrtile polusatne reportaže 44 o snijegu. Snijeg pada. Snijeg jače pada. Prvo pada u Evropi, ljudi umiru. Snijeg pada, beskućnici žive u šatoru. Od donacija dobrih ljudi kupuju im se duge gaće i kuhano vino. Snijeg pada, mašala, i kod nas! Nije nas zaobišao. Snijeg pada, dokle će, ne znamo. U Srbiji je napadalo više, mamicu im, jel’ i snijega moraju imati više! To je kad malo porazmislimo dobro, više će ih se i smrznuti. Nema kuhanog vina za Srbe! Sniježi u Splitu. Nije godinama. Eto odgovora na sve naše molitve, moći ćemo produžiti sezonu na 10 mjeseci u godini. Na Jadranu će se odsad, osim picigina, moći prakticirati i zimski sportovi. Možda će biti potrebno nadograditi još nekoliko ugostiteljskih-sportsko-rekreacionih objekata, ali sredit će to gradonačelnik Kerum. Zatim: temperature u apsolutno svim gradovima i općinama Republike Hrvatske. Zatim, prijenosi uživo sa apsolutno svih gradskih trgova. Dvije-tri o tome kako nam je Bijeli Božić zakasnio. Onda razglednice s graničnih prijelaza: razdragani Hrvati idu na skijanje. Zatim intervju sa kamiondžijom u snijegu. Bojazan od ledene poplave, Du- IDENTITET/ BR. 162 / 2012. nav se smrzo. To je sigurno neka smicalica onih Mađara. Zatim trominutna reportaža o tome kako se djeca grudaju i organiziraju prvenstvo u tri različite discipline. A onda slijedi najinteresantniji, najživlji dio emisije, koji nas, unatoč tom bijelom čudu, koje nam čas ide na ruku, čas nam ledi Dunav, grije nekom toplinom ljudskosti. Eto, ovi hrabri reporteri u bucama gacaju kroz taj snijeg u dvorištima običnih ljudi, ulaze u njihove skromne domove i prenose nam toplu sagu o tome kako se ovu zimu grije baba Mara, koja se dobrodušno i krezubo osmjehuje u kameru i baca ćepanicu u trajnožareću peć, ne slutivši nikad u svom osamdesetšestogodišnjem životu da će biti glavna zvijezda Dnevnika. Pa potom nova priča malih ljudi: supruga branitelja Vinka N. plete šarene šalove za njihovo šestoro dječice koji u dvorištu prave snjegovića. Tko ima državu, tome nema zime. Zatim se selimo u bijelu Liku, gdje nam neki čiča, oslonjen o lopatu priča da je ovakva zubata zima u tim krajevima bila i četresprve i da se čeljade najbolje grije uz rakiju. I onda sport i prognoza. Ili je obrnuto? To nikad ne znam. I zašto sport ima posebnu ru- briku. Zašto se vijesti iz kulture emitiraju u izolaciji, u kasnovečernjem terminu, a nekada ih i nema? Zašto samo pola ure kulture? Tjedno? Zar mi nismo kulturan narod? I šta je ovo bilo?! Gdje su nestala unutarstranačka previranja u HDZu? Jesu li se oni muslimani svuda po svijetu primirili pa više ne plaše sirote Amerikance džihadom? Gdje je Josip Šarić? Zbog njega i gledamo Dnevnik. Je li snijeg poplašio ogorčene seljake pa su obustavili proteste do proljeća? Da li je možda zatrpao radnice Kamenskog? I sve one druge nezaposlene? Koji bi, umjesto da čekaju da im se isplate zaostale plaće na sveto nigdarjevo mogli pokušati jesti snijeg, jer je nedavno iscurila u javnost i šokantna ali zadivljujuća storija čovjeka koji je preživio snježnu lavinu i čekao dva mjeseca zarobljen u automobilu, jedući samo snijeg što ga je okruživao, dok ga neki bernardinac nije pronašao. Sve je te aktualnosti, tu grubu relnost, baš kao u knjizi Orhana Pamuka, prekrio iskupljujući snijeg. I još bi se tu dale povući neke paralele sa radnjom romana (i tamo je televizija manipulirala javnim mnijenjem, doduše na lokalnoj razini) ali to sada nije relevantno za grdu hrvatsku stvarnost koju treba prekriti. U vremenskoj prognozi još malo o temperaturama i snježnim centimetrima u Delnicama i Bjelolasici, ali i na Marjanu, u sportu, Ivica pokorava snijeg u Evropi. Dragi gledatelji, snježna vam večer i do sutrašnjeg snijega. Odjavna špica. Na radiju i po novinama i među lakovjernim pukom komentari o dosad neviđenoj sibirskoj zimi. Jer je Hrvatska inače u tropima, pa je ovo skroz neuobičajena situacija za ovo doba godine. Narod naprosto obožava senzacije! Ako su u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori proglasili izvanredno stanje, da se makar razmotri, da se i kod nas nešto slično uvede? A s druge strane, možda ipak ne, ne bi li to bilo svrstavanje u isti koš s tim Balkancima, ravno jezivoj mogućnosti da se sa Srbijom ruku pod ruku korakne u Evropsku Uniju? Snijeg se otopio i morat će se naći nova senzacija, šarena ili bijela laža da se zakamuflira porast cijena benzina, štrajk mljekara i brojku od tristo hiljada nezaposlenih. Bilo bi mudro ipak još ne skidati duge gaće, sa snijegom ili bez, zima će izgleda potrajati.■ In memoriam ĐORĐE POZNANOVIĆ 1926. – 2012. Posljednji pozdrav poštenom, korektnom i hrabrom čovjeku, koji je ostao vjeran sebi i svojim stavovima i onda kada mnogi to nisu mogli, smjeli ili htjeli… Redakcija Identiteta IDENTITET/ BR. 162 / 2012. 45 TURSKA PRED IZAZOVIMA REGIONALNE SILE Razvijenija, gospodarski jača i politički ambicioznija Turska teško se više može zadovoljiti ulogom lojalnog mlađeg partnera Zapada iz svijeta Status regionalne sile neformalna je, ali prestižna vanjskopolitička titula koju ima ili joj teži veći broj zemalja. Točna definicija ili formula kojom se utvrđuje da li određena nacija pripada u tu kategoriju ne postoji, ali kriteriji svakako uključuju veličinu teritorija i populacije, ekonomsku i vojnu snagu te nivo utjecaja na države u regiji. Sa populacijom od 75 milijuna stanovnika, snažnim izvozno orijentiranim gospodarstvom, moćnom vojskom i položajem na razmeđi dvaju kontinenata i civilizacija Turska ima važnost koja je neupitna. No da bi se to pretvorilo u regionalno vodstvo potrebna je i odgovarajuća vanjska politika. Turci su do sada smatrali da na tom polju imaju dobitnu formulu, ali pogoršanje odnosa sa susjedima na istoku i jugu pokazalo je da se do regionalnog vodstva ne dolazi tako lako O Piše: GORAN MRDAKOVIĆ d propasti Otomanskog carstva početkom prošlog stoljeća Turska je politički bila orijentirana na Zapad. Čovjek koji ju je stvorio kao suvremenu nacionalnu državu, Mustafa Kemal Ataturk, duboko je u identitet zemlje utisnuo potrebu za modernizacijom po zapadnim uzorima i zazor od istočnog nasljeđa propale carevine. Na takvu orijentaciju zemlje odlično se nadovezalo članstvo u NATO-u i savezništvo sa SAD-om, koje je Turskoj omogućilo i početak pregovora za ulazak u EU. Turska je svoju vanjsku politiku u velikoj mjeri podredila ulozi čvrstog NATO-bastiona suprotstavljenog Sovjetskom Savezu, a za uzvrat je dobila niz političkih i vojnih pogodnosti. No taj aranžman je prestankom Hladnog rata izgubio smisao. Bilo je sve očitije da evropljani nemaju osobitu želju primiti veliku i uglavnom azijsku zemlju u svoju obitelj. Američka politika na Bliskom istoku sve manje je odgovarala turskim interesima. No najviše se promijenila sama Turska. Postala je razvijenija, gospodarski jača i politički ambicioznija, i teško da se više mogla zadovoljiti ulogom lojalnog mlađeg 46 partnera Zapada. Najveća promjena dogodila se unutar političkog života zemlje. Nakon osamdeset godina dominacije sekularista i vojske kormilo su preuzeli islamisti iz Stranke pravde i razvoja(AKP) sadašnjeg premijera Erdogana. Iz njihove perspektive čvrsto zapadna orijentacija nije imala nikakvog smisla. Na Istoku su vidjeli ne samo izvorište islamske kulture i tradicije kojom sa ponosom pripadaju, nego i niz strateških, gospodarskih i političkih mogućnosti za svoju zemlju. Vidjeli su priliku da Turska ponovo dosegne nekadašnji značaj, ali ovaj put kroz miroljubive IDENTITET/ BR. 162 / 2012. metode. Istočna orijentacija postala je prvi stup nove vanjske politike. „NO PROBLEM“ POLITIKA Drugi stup je bio takozvani „no problem“ pristup odnosima sa susjedima. On je značio da se u prvi plan stavljaju dobri gospodarski odnosi, da se sigurnosna, granična i druga otvorena pitanja što brže i efikasnije rješavaju, a da se ideologija i negativno naslijeđe prošlosti skidaju sa dnevnog reda. Takva politika je u prvom mahu donijela veliki napredak u odnosima sa gotovo svim istočnim susjedima. Turska je ojačala svoju ulogu na Kavkazu bez da je antagonizirala Rusiju. Odnosi sa Armenijom, još uvijek teško opterećeni otomanskim genocidom nad Armencima, pomakli su se sa mrtve točke. Sa Iranom su uspostavljeni jaki gospodarski odnosi, u značajnoj mjeri bazirani na tome što je Turska omogućila Irancima da preko turskih firmi i banaka zaobiđu barijere međunarodnih sankcija. Blagonaklone izjave Ankare o iranskom nuklearnom programu toplo su primljene u Teheranu. Sirija se od potencijalnog vojnog protivnika pretvorila u značajnog trgovinskog partnera. Doduše, politički i vojni odnosi sa Izraelom drastično su pogoršani zbog Palestinskog pitanja, ali je čak i u tom slučaju trgovinska razmjena ostala netaknuta. Podrška Palestincima odlično je odjeknula u arapskom svijetu, gdje se nakon prošlogodišnje revolucije turski model često navodi kao primjer koji treba slijediti. No period u kojem je izgledalo da je Turska uspjela riješiti kvadraturu kruga bliskoistočnih odnosa i biti prijatelj sa svima kratko je trajao. U regiji obilježenoj brojnim sukobima nemoguće je postati značajan, a kamoli dominantan faktor a da se pri tom nitko ne naljuti, pogotovo ako za mjesto regionalnog lidera postoji konkurencija. TURSKO-IRANSKI SUKOB A Iran sebe definitivno vidi kao kandidata za tu poziciju. Do otvorenog političkog sukoba dviju zemalja došlo je zbog Sirije. Nakon početnog oklijevanja, Turska je podržala pobunjenike koji su kao i većina Turaka suniti. Osim vjerske solidarnosti, Ankaru je u toj odluci motivirala i procjena da će pobunjenici pobijediti i nakon toga biti otvoreni za njen politički i ekonomski utjecaj. Na taj se način našla na istoj strani sukoba kao i Arapska Liga, omogućivši si tako dodatne političke bodove u regiji. U Turskoj se bazira Sirijsko Nacionalno Vijeće, koje zastupa pobunjenike u svijetu, a preko zajedničke granice dolazi im IDENTITET/ BR. 162 / 2012. Nakon osamdeset godina dominacije sekularista i vojske kormilo u Turskoj preuzeli su islamisti iz Stranke pravde i razvoja(AKP) sadašnjeg premijera Erdogana humanitarna i ostala pomoć. S obzirom da je Iran čvrst saveznik režima predsjednika Assada i da je Sirija ključna za iranski utjecaj u arapskom svijetu, razumljivo je da su turski stav prihvatili kao napad na svoje vitalne interese. Tursko-iransko suparništvo prisutno je i u Iraku. Iako su obje zemlje zainteresirane da on opstane kao jedinstvena država, konkuriraju jedna drugoj u nastojanju da utječu na njegovu unutarnju i vanjsku politiku. U Turskoj je i sve raširenije pitanje da li je mudro ignorirati iranski nuklearni program sad kad se pokazalo da su interesi dvaju zemalja u velikoj mjeri suprotstavljeni. Teškoće ne uzrokuju samo regionalni suparnici nego i saveznici. Delikatan proces poboljšavanja odnosa sa Armenijom zaustavljen je u velikoj mjeri zato jer je na tome inzistirao Azerbejdžan, koji je u sukobu sa Armencima zbog pokrajine Nagorno-Karabah. Azeri, osim što su etnički srodni Turcima, kontroliraju velike rezerve nafte i zemnog plina kao i početni dio cjevovoda koji ih isporučuje do Turske, pa je Ankara u značajnoj mjeri uvažila njihove zahtjeve. KURDSKO PITANJE No najveća slabost „no problem“ vanjske politike potiče od najveće slabosti turske unutarnje politike, neriješenog pitanja Kurda. Na istoku zemlje se između turskih snaga sigurnosti i kurdskih frakcija vodi sukob koji svake godine odnese 47 stotine mrtvih. Kurdi često prelaze u Irak, gdje njihovi sunarodnjaci u potpunosti kontroliraju sjever zemlje. Turska vojska ih povremeno slijedi preko granice, obično u obliku zračnih udara ili specijalnih akcija. Cijela situacija je veliki izvor napetosti između Turske i Iraka. Tome treba dodati da Kurdi žive i na teritoriji Sirije i Irana, uglavnom u graničnim područjima, te da nisu pretjerano zadovoljni svojim položajem. Odnosi Turske sa tim zemljama, bez obzira kako postavljeni, uvijek će imati slabu točku dok se kurdsko pitanje ne riješi. U nastojanju da riješi probleme vezane za Iran, Irak i Siriju, Turska se ponovo približila starim saveznicima sa Zapada, pogotovo SADu. Suradnja na pomoći sirijskim pobunjenicima je bliska i intenzivna. U potezu koji je više političke nego sigurnosne prirode, Ankara je odobrila postavljanje američkog proturaketnog radara na svoj teritorij, poslavši tako oštru poruku Iranu. Turci često koriste Amerikance za posredovanje prema iračkim Kurdima. To nije znak nekog ponovnog vraćanja u okrilje Zapada, nego sve veće pragmatičnosti turske vanjske politike. Nakon dugotrajne isključive orijentacije prema Zapadu i potom kratkotrajne prema Istoku, Turska pokazuje da je spremna koristiti sve diplomatske mogućnosti koje joj pružaju njena snaga i položaj. Što je najbolji temelj za vanjsku politiku bilo koje zemlje u usponu.■ in memoriam VELJKO KNEŽEVIĆ 1931. - 2012. Priredio: Nikola Cetina Brojne poznavaoce i prijatelje Veljka Kneževića, čovjeka čiji će osebujni lik trajno ostati upisan na ovim našim trusnim područjima, iznenadila je vijest da je Veljko preminuo u Beogradu 11. januara 2012. godine u 81. godini života. Trnoviti Veljkov životni put započeo je 1931. godine u selu Oćestovu kod Knina u siromašnom bukovačkom kamenjaru odakle potiče i poznati episkop dalmatinski Stefan Knežević. Potekao je iz brojne i ugledne partizanske porodice koja nadarenom djetetu omogućava školovanje u Zadru gdje Veljko završava gimnaziju i upisuje se na Filozofski fakultet u Zagrebu gdje uspješno završava studij komparativne književnosti i ruskog jezika. Mladi profesor komparativne književnosti i ruskog jezika počinje raditi kao novinar, a potom i kao urednik u “Kulturnom radniku”, tadašnjem prestižnom teorijskom časopisu za kulturu. Svoj plodni stvaralački rad Veljko nastavlja na Radio Zagrebu gdje je zapamćena njegova ljubav prema lijepoj književnosti i sposobnosti pamćenja dojmljivih književnih citata. Njegov stručan i profesionalan pristup radnim zadacima ne ostaje nezapažen pa Veljko 1984. godine postaje direktor Radiotelevizije Zagreb, a dvije godine kasnije 1986. biva imenovan njenim generalnim direktorom. Tih godina sa direktorom Veljkom Kneževićem i brojnim stručnim kadrovima RTV Zagreb bilježi značajan profesionalni zamah u brojnim radijskim i televizijskim programima. Njegova briga za što bolje programe i kadroviranje sposobnih priznaju, čak, i njegovi oponenti navodeći da je „težio i općem dobru vlastitog osoblja“. Nakon višestranačkih izbora 1990. godine novo uspostavljena HDZ-ovska vlast po hitnom postupku smjenjuje Veljka Kneževića o čemu on 1991. godine svjedoči: “Pozvan sam službeno oko 10. juna, od Antuna Vrdoljaka, na razgovor u Predsjedništvo Hrvatske. Rečeno mi je tamo da bi bilo najbolje da sam podnesem ostavku jer je stranka čiji sam član izgubila na izborima. Rečeno mi je također, da ako ne prihvatim njihov prijedlog, da će oni sa mnom drugačije razgovarati, da mogu organizirati moju smjenu i prozivku i iznutra, iz same kuće. Da mogu zatim lansirati razne priče u javnosti, a bilo je tu i drugih detalja, pretnji, ucjena i plašenja... Ubrzo su krenule akcije: organizirana je prosvjedna grupa od 37 potpisnika u Televiziji koja je tražila ostavku rukovodstva. Zatim je zasjedao radnički savjet kuće, pa Centralni radnički savjet koji me je razriješio dužnosti 29. juna”. Novokomponirana “demokratska” vlast oduzima mu stanarsko pravo na legalno dodijeljeni stan, a pod nerazjašnjenim okolnostima ubijen je njegov sin Zoran, što ostavlja trajni ožiljak u Veljkovom životu. Ostavši bez sina i deložiran iz stana Veljko sa suprugom i kćerkom odlazi u Beograd, gdje postaje savjetnik generalnog direktora Radiotelevizije Srbije. Normalizacijom odnosa Hrvatske sa SR Jugoslavijom uspostavljaju se i diplomatski odnosi među ovim državama, a Veljko Knežević postaje prvi šef Ureda SRJ u Hrvatskoj radeći ustrajno na prevazilaženju stvorenih brojnih, gotovo nepremostivih, prepreka u odnosima ovih država. Postaje i prvi ambasador SRJ u Hrvatskoj, gdje sa svojim saradnicima nastavlja mukotrpan posao normalizacije poremećenih odnosa države koju zastupa i države u kojoj je akreditiran. Na toj funkciji ostaje do decembra 2001. godine kada odlazi u penziju i povlači se iz aktivnog političkog života. Smrt ga zatiče u Beogradu, a sahranjen je po pravoslavnom obredu 17. januara 2011. na zagrebačkom groblju Mirogoj uz prisustvo brojnih kolega, znanaca, prijatelja, eminentnih predstavnika društvenog, kulturnog i političkog života. Emotivnim nastupom od Veljka se oprostio njegov prijatelj Slobodan Uzelac rekavši: “Danas, u osamdeset i prvoj godini nakon Tvog rođenja, ovdje, u Zagrebu, na Mirogoju, od tebe se opraštaju 48 Tvoji prijatelji. Došli smo Tebi odati zahvalnost za prijateljstvo, a Tvojoj supruzi Viktoriji i kćerki Tamari javno kazati kako su imale supruga i oca na kojega mogu biti ponosne. Potekao si iz Oćestova, danas, nažalost, gotovo pustog sela pored Knina. Iz siromašnog bukovačkog kamenjara u kojem već samo rođenje čovjeku navješćuje nesvakidašnju muku. Potekao si iz brojne i ugledne porodice u vremenu između dva velika rata što je za Tebe, baš kao što si često isticao, značilo gotovo obavezu da učiniš sve da se oni nikada ne ponove. Ti si dragi naš Veljko, za vrijeme svoga dugogodišnjeg života i rada u Zagrebu, često govorio o ratovima. I o strašnoj činjenici da ratovi najprije i najviše pogađaju nedužne ljude koji se međusobno i ne poznaju. Da najviše pogađaju sirotinju iz koje si i sam potekao. Danas znamo da je čitavo Tvoje školovanje i službovanje bilo vezano za okrutne životne, a posebno političke okolnosti. U tim okolnostima bio si na raznim stranama, pa i onim međusobno oprečnim-pobjedničkim i gubitničkim. Usprkos važnim političkim poslovima koje si obavljao, Tebe dragi Veljko, siguran sam, ljudi neće pamtiti ni kao političkog pobjednika niti kao političkog gubitnika. A ljudi, koji Tebe dobro poznaju, i koji mogu uvjerljivo govoriti o svojim iskustvima života s Tobom, ima zbilja jako, jako mnogo. I to je Tvoje i njihovo bogatstvo. Po tome će Te, dakle, mnogi ljudi pamtiti bolje i jako dugo. Bolje i duže nego po Tvojim političkim poslovima, mada si Ti i te poslove nastojao obavljati časno i u skladu sa svojim intimnim ljudskim uvjerenjima. Pamtit ćemo Te po prijateljstvu kao nad-političkoj, ali plemenitoj moralnoj kategoriji. Mada si čitav život bio u politici uspio si se izdići i trajno ostati iznad nje. U Zagrebu postoje mjesta na kojima kao da Te ljudi i danas očekuju sresti. Čitavim svojim životom svjedočio si da plemeniti ljudi to mogu postati i ostati i u najtežim uvjetima”.■ IDENTITET/ BR. 162 / 2012. in memoriam Nekrolog književnika Gorana Babića nad odrom Veljka Kneževića OPROŠTAJ SA STARIM DRUGOM Plejada bliskih ljudi, koji su otišli u posljednje vrijeme, uvećala se iznenada za jedno od najviđenijih naših imena. Otišao je naš drug i prijatelj Veljko Knežević, Viktorijin suprug i Tamarin otac, a mene je, evo, zapalo da ga kratkim slovom odavde iz Beograda ispratim na posljednji počinak u Zagreb. Razmišljao sam prošle noći o načinu, o formi, obliku oproštaja i zaključio napokon da će najbolje biti ako ovo nekoliko riječi bude jednostavno i tačno, ako se rastanak ne pretvori u frazu. Veljko je, naime, bio obrazovan čovjek, u pravom smislu riječi ono što se nekoć zvalo lijevi intelektualac, koji do kraja svog života nije prestao da radi na sebi, kako bi se reklo starinskim žargonom. Za ovu priliku, tj. da bi se kako valja razumjelo ovo što govorim spomenut ću samo dva od brojnih imena s kojima je ovaj prefinjeni dalmatinski Srbin proveo svoj vijek u divnom i nepomućenom, a gotovo svakodnevnom prijateljstvu. To su imena pjesnika Jure Kaštelana i filozofa Vanje Sutlića, ali svakako i Ervina Peratonera, Vjekoslava Mikecina, Borisa Hudoletnjaka, Vojina Bakića i bezbrojnih drugih velikana, koji su obilježili posljednje decenije. Govorim ovo stoga što bi neki površni posmatrač, neupućen u historiju ovdašnjih krajeva, mogao Veljka lakomisleno ubrojiti isključivo među političare što on, uistinu, nije bio unatoč činjenici da je sticajem prilika i okolnosti obavljao razne visoke političke dužnosti. Usuđujem se reći da je u suštini bio pjesnik jer postoje pjesnici koji pišu, a ne razumiju poeziju, a postoje i oni drugi (među kojima je bio i on), koji možda sami i ne sastavljaju stihove, ali ih apsolutno poznaju i razumiju. O Veljku Kneževiću bi se moglo dugo govoriti, a da se opet ne kaže dovoljno. Družeći se tolike decenije, koješta smo zajedno prošli i sudbina nam se u mnogim pojedinostima isprepletala. Obojica smo potomci partizana i to valja sada reći kad IDENTITET/ BR. 162 / 2012. možda nije osobito popularno i kad pojedinci to uspješno izbjegavaju. Nije bilo lako biti partizan u kninskoj krajini i sjevernoj Dalmaciji općenito u ona strašna vremena početkom Drugog svjetskog rata kad su ustaški zločinci na tom terenu činili mnogobrojne zločine, uništavajući srpski narod. Veljko bi znao reći kako tamošnji četnici ne samo da nisu bili valjan odgovor na ustašku bestijalnost, nego su i sami činili zlo i nad Hrvatima i nad Srbima. Kao što znamo mnogo se toga istog ili sličnog ponovilo pedeset godina kasnije te smo i Veljko i ja, kao i stotine hiljada drugih, morali napustiti Hrvatsku. On se, doduše, vratio u Zagreb kao ambasador (što ga je čuvalo od neposredne odmazde brojnih neprijatelja), ali to svejedno nije bio pravi ili da kažemo normalni povratak. No takav, zapravo, više i nije moguć jer je nestao sav naš svijet, nekadašnji znanci i prijatelji, sav onaj milje u kojemu smo proživjeli život. Sve to više ne postoji jer godine čine svoje, ali ne i samo godine. Neka za ilustraciju ovoga o čemu govorim posluži samo jedna od bezbrojnih epizoda iz Veljkovog i mog druženja i zajedništva. Kad nas je svojedobno definitivno napustio Ervin Peratoner, dugogodišnji Veljkov i moj stariji drug, jedno od najsjajnijih imena hrvatske ljevice prošlog stoljeća, nas dvojica smo se dogovorili da pošaljemo zajedničko pismo izraelskoj državi sa prijedlogom da Peratoner bude posmrtno proglašen za jednog od Pravednika, budući da je u onome ratu otprije pedeset godina, premda Hrvat po rođenju, bio dopao ustaškog koncentracionog logora Jasenovac jer se javno suprotstavio Himlerovom i Artukovićevom planu o tzv. konačnom rješenju židovskog pitanja u Hrvatskoj. U tome nažalost nismo uspjeli jer se naša zemlja u tom času raspala, a nas dvojica izgubili adrese, legitimacije, da ne kažem identitet. Takav je bio Veljko 49 Knežević i takvim se poslom bavio. Da nije bilo njega možda ne bi izlazio „Kulturni radnik“ ili Treći program Radio Zagreba, a neće se valjda čak ni danas naći glas, koji bi iz bilo kojeg razloga negirao evropske domete tih Veljkovih inicijativa i ostvarenja. I da u ovoj prilici na neki način parafraziram jednu Krležinu sentencu, koja se u znatnoj mjeri odnosi i na Veljka, a i na mnoge od nas. Za pojedine liberalne duhove, naime, mi smo često bili ortodoksi ili tvrdolinijaši, a sa druge strane za ortodoksne, dogmatske tipove bili smo opet suviše liberalni i kao takvi sumnjivi. Za zagrižene Hrvatine suviše smo naginjali Srbiji, a za takozvane žestoke Srbe nismo bili valjani rodoljubi. Uglavnom, u pravilu nismo uspijevali pogoditi ukus svjetine, nismo se uklapali u dominantni duh epohe. Jedni manje, drugi više - bijasmo neka vrsta rebela, suviše mladi da bi bili ratna generacija, a prestari za ova moderna vremena kojima očito ne pripadamo. Jednom riječju, bijasmo i ovdje i tamo, a ne bijasmo zapravo nigdje do u svojoj zaludnoj utopiji. Reći ću pri kraju nešto malo i o ovom posljednjem poslu, koji je obavio. Mislim da je bio odličan ambasador u najtežim i najdelikatnijim vremenima. Mislim da je uradio sve što je kao pojedinac objektivno mogao, posebno na planu pomoći i povratka izbjeglih i na dostojanstvenom pomirenju zavađenih. On nije nikad otvarao rane, on ih je zacjeljivao jer je bio takav čovjek, humanista plemenitog kova. Nadam se da uspomena na njega i u Beogradu i u Zagrebu neće nestati u ovom svijetu u kojemu svaki čas gasnu tolike istinske vrijednosti. Viktoriji i Tamari njega nitko ne može nadoknaditi i ovo je njihov najveći gubitak, ali neka znaju da nisu same i da mnogi ljudi misle na Veljka i da ga se sjećaju s ljubavlju i sa tugom. Neka ti je vječna slava i hvala, moj dobri stari druže!■ više od sporta NAVIKLI SMO DA NAVIJAČI NEGODUJU PROTIV UPRAVA I IGRAČA KLUBOVA ZA KOJE NAVIJAJU, ALI ŠTO KADA ‘12. IGRAČ’ PRIJEĐE SVE GRANICE Piše: HRVOJE PRNJAK CRVENI KARTON ZA PUT OD SUBKULTURE DO NEKULTURE K lubovi koji se vole hvaliti grlatom i svakom drugom podrškom svojih “vjernih navijača” nikada se ne hvale - svojim podilaženjima istim tim navijačima. A pojava je gotovo jednako rasprostranjena kao i samo navijaštvo, koje je na ovim prostorima odavno napustilo prvenstveno promatračku, spektatorsku ulogu, što u želji navijača da i oni postanu važni akteri sportskih događaja, ali i rada samih klubova, što zbog spremnosti pragmatičnih klupskih čelnika da svojevrsnim “skidanjem hlača” osiguraju podršku onih koji su po definiciji bučni, a po potrebi i opasni. Klubovi se tako dobrovoljno odriču bilo kakve pedagoške uloge, a institucija za sebe tako postaju - pojedine navijačke skupine. Sav apsurd takvog “narušavanja” nekadašnje podjele uloga u suvremenom sportu očitovao se u nedavnoj “akciji” Dinamovih BBB-a, koji nisu žalili ni novca ni vremena da bi doputovali doslovno na drugi kraj Evrope, tj. u Portugal, na pripreme svog “voljenog kluba” i - ondje vrijeđali nogometaše 50 svog kluba. Iako je taj čin nemoguće gledati izdvojeno od višegodišnjeg spora navijača sa izvršnim predsjednikom kluba, Zdravkom Mamićem, i na ovaj način navijači su pokazali kako “nisu oni tu zbog kluba i igrača”, već i da su u najmanju ruku ravnopravni. I eto nas u situaciji kad tzv. 12. igrač traži svoje mjesto izvan ograđenog prostora tribina na kojima su stasali, nekoć možda kao subkultura, danas kao kultura koja se na ovim prostorima gotovo stopila s tzv. roditeljskom kulturom, ne predstavljajući više go- IDENTITET/ BR. 162 / 2012. tovo nikakvu kulturološku subverziju, ideološki gledano još manje, budući da su sve velike navijačke skupine na ovim prostorima evidentno desno orijentirane, što je mogla biti provokacija krajem osamdesetih, u posljednjim danima socijalističkog modela, ali ne i u devedesetima i kasnije, kad su konzervativnodesničarske ideje postale društveno dominantne, gotovo sastavni dio nacionalnih identiteta. BADELJU, SRBINE! Stoga je svih ovih godina bilo iluzorno očekivati da - unatoč kaznama koje su na ovdašnje adrese povremeno stizale iz UEFA-e nakon međunarodnih utakmica - vodstva Dinama ili Partizana i Crvene zvezde osude ekstremističke ispade svojih navijača, kao što je nerealno bilo i očekivati da Hajdukova uprava oštro osudi Torcidino višegodišnje koketiranje sa simbolima rasizma (štoviše, u travnju 2009. glasnogovornik splitskog kluba Davor Pavić kazao je kako “ne vidi ništa sporno” u transparentu koji predstavlja kombinaciju konfederacijske zastave i natpisa “White Boys”, čime navijači Hajduka, ma kako to “argumentirali”, uporno zazivaju simboliku s porukom rasne isključivosti i time degradiraju i neke svoje druge društvene akcije). Navikli smo i na prešućivanje situacija u kojima bi se famozni “12. igrač” okrenuo protiv vlastitog kluba, a igrači prestali biti ljubimci. Istina, svako toliko u sportskim se rubrikama može čitati o tome kako su “navijači upali na trening”, obično zbog nezadovoljstva rezultatima (da ne pomislite kako je riječ o nekoj našoj specifičnosti, sjetite se da su sličan “razgovor” s igračima nedavno zatražili i navijači berlinske Herthe. Igrači su gotovo šutke odslušali “lekciju” navijača). No, onda smo dočekali i nešto, rekli bi Amerikanci u show businessu: potpuno drukčije! Igrači nekog kluba su navijačima koji su ih vrijeđali javno kazali - ne trebamo vas! Drugim riječima, rasistički ispadi te navijačko spominjanje Srba u skandiranju “Badelju, Srbine” - što zapravo u ovom slučaju ima funkciju psovke ili uvrede - očito su zasmetali dinamovce onako kako ih nikad ranije nije zasmetao niti jedan ustašluk s tribina. Isto očito vrijedi IDENTITET/ BR. 162 / 2012. i za gnjusne uvrede navijača na račun članova obitelji izvršnog predsjednika. Budući da se radi o igračima Dinama, nipošto ne treba isključiti mogućnost da je mozak čitave operacije već spomenuti Mamić, u čiju uvrijeđenost taštine ne treba sumnjati, no opet, igrači su punoljetni i nitko od njih se ničim nije ogradio od dijelova priopćenja u kojemu se, među ostalim, kaže: “Uvrede koje smo tijekom cijele utakmice slušali, a koje nemaju veze sa sportom, rezultatom ili načinom igre, su uistinu gnjusne. Također, uvrede na nacionalnoj i(li) rasnoj osnovi prema bilo kojem našem suigraču su nedopustive na jednom civiliziranom sportskom događaju. Ovim putem tražimo od mjerodavnih institucija da javno osude spomenute uvrede, jer ignoriranjem takvog ponašanja cijelo naše društvo prešutno odobrava nastavak primitivnog ponašanja koje je za svaku javnu osudu, pa i odgovarajuće sankcioniranje... Na nedavnoj utakmici Liverpoola i Manchester Uniteda jedan je gledatelj imao rasistički ispad te je uhićen i vjerojatno više nikad neće moći doći na stadion. Logično je zapitati se - zašto tako nije kod nas? Ne želimo takve ljude na našim utakmicama! Ne želimo da nas slijede preko pola Evrope da bi izvikivali ovako sramotne uvrede“. PODILAŽENJE NASILNICIMA Dakle, ovo “neka se maknu od nas” priopćenje dinamovaca u neku je ruku uistinu povijesno, imamo li na umu dosadašnje kriterije (ne)reagiranja u sličnim situacijama. Uostalom, kako očekivati zamjeranje iz klubova zbog nacionalističkog šovinizma kad je mnogima toliko puta iz posve pragmatične pobude nezamjeranja bilo teško osuditi navijačke “upade na trening ili u svlačionicu”, obično nakon serije neugodnih poraza, ili prije neke jako važne utakmice. Tako se sjećamo napada Delija na igrača Zvezde Ognjena Koromana nakon eliminacije beogradskog kluba iz Kupa UEFA-e. Nakon što su ga navijači ispljuskali, novinarima su kazali da su “njega jedinog prepoznali u gomili nogometnih anonimaca”, a on sam je tvrdio da “to nije bilo toliko ozbiljno i da navijači imaju pravo da se ljute zbog loših rezultata”. Budući da 51 su se loši rezultati nekadašnjeg prvaka Europe nastavili, maskirani napadači su ubrzo demolirali 13 automobila u vlasništvu nogometaša i članova uprave kluba. Isprepadani igrači su situaciju pokušali smiriti tvrdnjama kako “nije utvrđeno da su to napravili navijači”. A da se navijačima nije pametno zamjerati pokazali su opet zvezdaši, koji su u rujnu 2008. na travnjak Marakane istrčali odjeveni u bijele majice s natpisom “Pravda za Uroša”, uz kojega je bio otisnut i lik Uroša Mišića, koji je naposljetku osuđen na pet i po godina zatvora zbog napada na policajca Nebojšu Trajkovića, na utakmici Zvezda-Hajduk iz Kule u prosincu 2007., kada mu je u usta pokušao ugurati upaljenu baklju. Igrači su potom “pojasnili” da su ih “navijači zamoli da odjenu te majice”, što su oni, eto, i učinili. Takva je verzija krenula i iz uprave, ogorčene na medije koji su se, “uz sve pozitivne detalje s utakmice bavili tim detaljem”, jer su se “igrači htjeli bar djelomično odužiti navijačima”. Tek poslije toga je uprava Crvene zvezde priznala da se - boji Delija, koji su navodno prijetili da će zapaliti stadion... Neki će kazati, za sve su krivi čelnici klubova koji su, u svojevrsnom kupovanju “socijalnog mira”, znali pripustiti istaknutije predstavnike navijačkih skupina i u rukovodeća klupska tijela. Osim krojenja klupske politike, takva podilaženja vode do neugodnih situacija, kakva je nedavno bila i ona u kafiću na Marakani, gdje je Dragan Stojković Piksi, bivši nogometaš Zvezde i jugo-reprezentacije te bivši predsjednik crveno-bijelih, doslovno istjeran iz kafića u krugu stadiona! “Nisam nikad imao njihovu podršku. Ne vole me jer im nisam dozvoljavao da kroje klupsku politiku i da imaju beneficije. Tužno je da se ovo događa“, rekao je za Press razočarani Stojković, koji stalno ističe da je s navijačima uvijek „imao korektan odnos“ i da je od njih tražio samo „da se ne miješaju u rad Uprave“. Samo, kako to objasniti i „ovoj divnoj publici“ ili „najboljim navijačima na svijetu“ koji to uistinu i jesu kad korektno i bučno navijaju, onako da se čovjeku svaka dlaka naježi; ili recimo kad organizirano daju krv ili čiste snijeg ispred vrtića i staračkih domova... ■ INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE U ZAŠTITI LJUDSKIH PRAVA I PRAVA NACIONALNIH MANJINA ►Pučki pravobranitelj Štiti ustavna i zakonska prava građana pred državnom i lokalnom upravom, te središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije Opatička 4, Zagreb Tel: +3851 48 51 855 Fax +3851 63 03 014 E-mail: [email protected] www.ombudsman.hr ►Srpski demokratski forum Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i prava nacionalnih manjina Ilica 16, Zagreb Tel: +3851 49 21 862 Fax: +3851 49 21 827 E-mail: [email protected] www.sdf.hr ►Savjet za nacionalne manjine RH Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese nacionalnih manjina na državnoj razini Mesnička 23, Zagreb tel. 01/4569-286 fax. 01/ 4569-297 e-mail: [email protected] www.savjet.nacionalne-manjine.info ►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ Krovna organizacija koja promovira kulturu i stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj Berislavićeva 10, 10000 Zagreb tel/fax. 01/4872-480 e-mail: [email protected] www.skdprosvjeta.com ►Ured za ljudska prava Vlade RH Trg Maršala Tita 8, Zagreb Telefon: 01/ 48 77 660 Fax: 01/ 48 13 430 www.ljudskaprava-vladarh.hr Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom, promocijom i poštivanjem ljudskih prava u RH ►Ured za nacionalne manjine Vlade RH Stručna služba Vlade koja se brine o ostvarivanju ravnopravnosti nacionalnih manjina i njihovih prava utvrđenih Ustavom i zakonom Mesnička 23, 10 000 Zagreb Tel: 01 4569 358 Tel: 01 4569 397 Fax: 01 4569 324 E-mail: [email protected] ►Centar za ljudska prava Prati stanje ljudskih prava, informira i educira o ljudskim pravima, pruža podršku organizacijama civilnog društva Kralja Držislava 6, Zagreb Tel: +3851 46 36 547 Fax: +3851 46 53 010 www.human-rights.hr ►Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena Miramarska 11b, Zagreb Tel: +3851 46 13 630 Fax: +3851 46 13 650 [email protected] www.hho.hr ►Srpsko narodno vijeće Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u Hrvatskoj Ilica 16, Zagreb Tel: +3851 48 86 368 Fax: +3851 48 86 372 E-mail: [email protected] www.snv.hr ►Privrednik Srpsko privredno društvo Preradovićeva 18/1, Zagreb Tel: +3851 48 54 478 Fax: +3851 48 54 478 E-mail: [email protected] www.privrednik.net ►Zajedničko vijeće općina Vukovar Štiti ljudska, građanska i manjinska prava srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji Eugena Kvaternika 1, Vukovar tel: +385 32 422 750 fax: +385 32 422 755 e-mail: [email protected] www.zvo.hr ►GONG Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u političkim procesima Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445; E-mail: [email protected] www.gong.hr ►Ženska mreža Hrvatske Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj Tel/Fax: +385 51 233 650 [email protected] www.zenska-mreza.hr Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave zaštitom i promocijom prava žena ►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih prava Savez nevladinih organizacija koje rade na ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava, razvoju demokracije i vladavine prava Gornjodravska 81, Osijek Tel: +385 31 284 320 Fax: +385 31 284 321 E-mail: [email protected] www.lsc.hr Članice koalicije: Centar za građanske inicijative Poreč, Partizanska 2b Tel: +385 52 428 586 Fax:+385 52 452 746 E-mail: [email protected] 52 www.cgiporec.hr Centar za mir, nenesilje i ljudska prava Osijek, Trg Augusta Šenoe 1 Tel: +385 31 206 886 Fax: +385 31 206 889 E-mail: [email protected] www.centar-za-mir.hr Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32 Tel: +385 32 413 319 Fax: +385 32 413 317 E-mail: [email protected] www.center4peace.org Dalmatinski odbor solidarnosti Split, Šetalište Bačvice 10 Tel/Fax:+385 21 488 944 E-mail: [email protected] www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr HOMO Pula Pula, G. Martinuzzi 23 Tel: +385 52 505 976 Fax: +385 52 506 012 E-mail: [email protected] Organizacija građanske inicijative Osijek Tel/Fax: +385 31 582 290 www.ogi.hr Odbor za ljudska prava Karlovac Karlovac, Vraniczanyjeva 6 Tel: +385 47 600 634 Fax: +385 47 616 365 E-mail: [email protected] www.sigmacentar.hr Srpski demokratski forum www.sdf.hr Udruženje za mir i ljudska prava Baranja Bilje, Petefi, Šandora 78 Tel/Fax: +385 31 750 892 E-mail: [email protected] www.udruzenje-baranja.hr ►Kuća ljudskih prava Selska 112, Zagreb www.kucaljudskihprava.hr Osnovana u cilju promicanja, razvitka i unaprjeđenja zaštite ljudskih prava Osnivači Kuće ljudskih prava su: Centar za mirovne studije www.cms.hr Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću www.documenta.hr Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e. www.babe.hr Građanski odbor za ljudska prava www.goljp.hr Udruga za promicanje istih mogućnosti www.upim.hr Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja www.udruga-svitanje.com www.identitet.info IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
© Copyright 2024 Paperzz
