EKONOMSKA KRIZA

IDENTITET
Godina 17 • Broj 162 • 20. Mart 2012. • Cijena 15 KN
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
ljudska prava
politika
društvo
ekonomija
kultura
sport
www.identitet.info
EKONOMSKA KRIZA
PODLOGA ZA JAČANJE PREDRASUDA I
KOLEKTIVNIH PARANOJA
DAVOR GJENERO:
Novi uvjeti za manjinsko
političko djelovanje ...str. 8
DRAGO PILSEL:
Dokle će se ustašovati na
Bleiburgu ...str. 18
ZORAN PUSIĆ:
Sekularizam kao korektiv
religije ...str. 32
Pronađite pitanja na buduće odgovore
Čitajte IDENTITET
www.identitet.info
4
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
IDENTITET
SADRŽAJ
BR. 162 / 2012.
8 manjine & većine: NAKON SMJENE VLASTI U HRVATSKOJ STVORENI
SU NOVI UVJETI ZA MANJINSKO POLITIČKO DJELOVANJE
Piše: DAVOR GJENERO
10 treće oko: USTAŠLUK K’O NESTAŠLUK
Piše: IGOR PALIJA
12 granični slučajevi: INDUSTRIJA MRŽNJE JEDINA BILJEŽI STALNI
RAST
Piše: HRVOJE PRNJAK
USTAŠLUK K’O NESTAŠLUK
10
14 sasvim lično: POSVEĆENO SVIMA KOJIMA SU SE BROJALA KRVNA
ZRNCA
Piše: JAGODA KLJAIĆ
16 tekovine demokracije: ZBOGOM KUMPANJO
Piše: DRAŽEN LALIĆ
18 nevini zločinci: DOKLE ĆE SE USTAŠOVATI NA BLEIBURGU
Piše: DRAGO PILSEL
22 Intervju - Jovan Mirić: PREKO DEMOGRAFIJE DO DEMOKRATIJE
Razgovarao: MARKO ROKNIĆ
24 Intervju - Svetozar Livada: KOD NAS ZA ZLOČIN NITKO NE TRAŽI
POVIJESNI ODGOVOR
Razgovarao: NINOSLAV KOPAČ
24
28 Intervju - Elvira Abdić Jelenović: POLITIČARI SE PLAŠE BABE
Razgovarao: MARKO ROKNIĆ
intervju: prof.dr. SVETOZAR LIVADA
30 zona zabranjenih letova: NI SRPSKI POLITIČARI NE VOLE ŽIKINO
KOLO
Piše: MILAN JAKŠIĆ
32 moral, religija i ljudska prava: SEKULARIZAM KAO KOREKTIV RELIGIJE
Piše: ZORAN PUSIĆ
34 priča sa istoka: TESLIĆI U ZEMLJI (NE)ZNANJA
Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ
37 tradicija & demokracija: ŠAJKAČOM PO GLAVI
Piše: RADOJE ARSENIĆ
intervju: ELVIRA ABDIĆ JELENOVIĆ
38 domoublje: ČUVAJ RODE JEZIK IZNAD SVEGA
Piše: NINOSLAV KOPAČ
28
40 ženski nered: HRVATSKA KAO BALTIMORE
Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ
42 urbana lobotomija: SNIJEG
Piše: DUNJA NOVOSEL
44 iz svijeta: TURSKA PRED IZAZOVIMA REGIONALNE SILE
Piše: GORAN MRDAKOVIĆ
46 in memoriam: VELJKO KNEŽEVIĆ
Pripremio: NIKOLA CETINA
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Ilica 16, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
[email protected]
IMPRESUM
48 više od sporta: CRVENI KARTON ZA PUT OD SUBKULTURE DO
NEKULTURE
www.identitet.info
Piše: HRVOJE PRNJAK
Glavni urednik:
Igor Palija
Zamjenik urednika:
Ljubo Manojlović
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović
Izdavač:
Srpski demokratski forum
Za izdavača: Veljko Džakula
48
Suradnici:
Davor Gjenero, Drago
Pilsel, Dražen Lalić, Srđan
Dvornik, Hrvoje Prnjak,
Ninioslav Kopač, Dunja
Novosel, Dragana Zečević,
Nikola Cetina, Milan Jakšić,
Goran Mrdaković, Mirko
Mlakar, Đurđa Knežević
NAVIJAČI - Put od subkulture do nekulture
Štampa:
Alfacommerce
Zagreb
Tiraž:
5.000 primjeraka
List izlazi mjesečno i financiran je sredstvima Savjeta
za nacionalne manjine Republike Hrvatske.
Na financijskoj pomoći zahvaljujemo
Ministarstvu
kulture Republike Srbije i
Gradu Zagrebu.
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
5
SPEKTAR
U
POVRATAK IZBJEGLICA:
Povratnicima dati
slobodu izbora
Zagrebu je predstavljena studija o održivom
povratku srpskih izbjeglica u Hrvatsku. Svaka
politika koja u sebi ima ljudskosti mora voditi
računa o ljudima koji žele natrag u svoju
domovinu i svoj dom, poručio je na predstavljanju studije hrvatski predsjednik Ivo
Josipović. „Iza svake brojke u izvješćima o izbjeglicama stoje
ljudske sudbine i ljudske nesreće,“ kazao je predsjednik Ivo
Josipović na predstavljanju studije o održivom povratku Srba
izbjeglih iz Hrvatske. „I zaista smatram da svaka politika koja
u sebi ima ljudskosti može i mora voditi računa o ljudima koji
su izbjeglice, o ljudima koji žele natrag u svoj dom i u svoju
domovinu“, poručio je Josipović. On je naglasio da – osim u
ekscesnim situacijama - povratak u Hrvatsku više nije sigurnosno pitanje, već u prvom redu ekonomsko i socijalno.
UNHCR i međunarodna zajednica ne bi se smjele fokusirati
isključivo na stalan povratak, nego bi trebali poduprijeti sve
opcije trajnog izbjegličkog rješenja u njihovoj otvorenosti i
povezanosti. Stoga niti broj stalnih ili formalnih (registriranih)
povratnika ne bi trebao biti jedini ili glavni kriterij za procjenu
uspješnosti međunarodnih organizacija ili dobronamjernosti ili
nastojanja domaćih vlada – jedan je od zaključaka opsežne
studije dvojice sociologa sa zagrebačkog Sveučilišta - Milana
Mesića i Dragana Bagića. Njihove sugestije za međunarodnu
donatorsku konferenciju koja bi se trebala održati u travnju
su - da izbjeglicama i povratnicima treba dati slobodu izbora
da sami odaberu trajno rješenje prema vlastitim i obiteljskim
preferencijama i da politike ne bi smjele pred njih postavljati
vremenska ograničenja oko raspolaganja imovinom i pravima, jer se inače dobiva tek „formalne“ povratnike. Situaciju
ne treba promatrati statički, već dinamički - između zemlje
porijekla, zemlje izbjeglištva i neke treće zemlje, kaže profesor Mesić. Također ne treba gledati pojedince, nego obitelji.
„Zato što smo na adresama na kojima smo tražili povratnike
iz našeg uzorka u svakom petom slučaju našli da tamo živi
netko drugi od porodice, a ne onaj tko je prijavljen. To ukazuje
da su se porodice dislocirale - dakle da dio neke porodice živi
ovdje u Hrvatskoj, dio u zemlji izbjeglištva, a treći dio – obično
najagilniji i najobrazovaniji - u nekoj trećoj zemlji“, kazao je
Mesić. Konvencionalno se na povratak gleda kao jednokratan čin, ali - to nije tako, zaključuje se u studiji. „Dakle, mi
smo htjeli reći da treba riješiti trajno sva izbjeglička pitanja,
ali ostaviti onda ljudima mogućnost da kasnije mijenjaju te
svoje odluke, dakle da se mogu slobodno kretati između zemlje svoga porijekla, zemlje izbjeglištva i neke treće zemlje, jer
im to ostavlja veće životne mogućnosti“, istaknuo je profesor Mesić. Profesor Mesić je komentirao i mogućnost da se
poruke ove studije o otvorenom pristupu rješenja izbjegličkog
pitanja tumače i kao pristajanje na rezultate etničkog čišćenja
i inženjeringa. On to oštro odbija. “Polazeći od interesa samih
izbjeglica - mi ne zastupamo da se ljudi ne vraćaju, nego da
imaju pravo na povratak i kasnije, čak i ako su riješili svoj
izbjeglički status u zemlji izbjeglištva ili nekoj trećoj zemlji,
dakle - upravo obrnuto! Ali također, da ne treba siliti ljude da
se vraćaju bez obzira jesu li zadovoljni sa uvjetima života u
zemlji porijekla, prije svega mladi obrazovani ljudi koji imaju
obitelj i koji ne mogu živjeti u gradovima ako nemaju riješeno
pitanje zaposlenja, stanovanja i tako dalje. Dakle, to bi bilo
nešto suprotno njihovim interesima. Pa, ljudi najbolje znaju
što su njihovi vlastiti interesi! Mi zagovaramo to da ljudi imaju
pravo odlučiti i da ta odluka nije nepovratna. Dakle, sasvim
suprotno od etničkog čišćenja“ – zaključio je profesor Mesić.■
6
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
POVRATAK IMOVINE:
Ubrzati povrat židovske
imovine oduzete u NDH
Ž
idovska općina Zagreb traži da se ubrza povrat
imovine Židovske općine oduzete za vrijeme
NDH, kako bi općina mogla financirati svoje aktivnosti. Židovska općina Zagreb zatražila je da
se ubrza dogovor oko imovine Općine oduzete
još za vrijeme NDH. Vraćen je tek manji dio, i to u derutnom
stanju, a 11 zgrada u Zagrebu i dvije izvan Zagreba još su
u postupku. Židovska općina Zagreb treba novac za brigu
o starima i o mladima, međutim godišnje od države prima
61.000 kuna - oko 8.000 eura, a za starački dom 52.000
kuna godišnje, odnosno nešto manje od 7.000 eura, upozorio je predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus. „Mi
tražimo da nam se omogući normalan život. A mi danas nismo - obzirom na situaciju - u stanju provoditi. A to je pitanje
da opskrbimo naše stare - to znači preživjele Holokausta - kojih još ima živih, hvala bogu, da možemo osigurati programe
za djecu i da možemo osigurati naše socijalne slučajeve“,
kazao je Kraus. Kraus vjeruje da bi se to dali pokriti sa 20
posto od ukupne još nevraćene imovine, a uzrok toliko malom
broju vraćenih nekretnina Kraus nalazi u inertnosti i nezainteresiranosti državne administracije. Inače, židovske općine
u Splitu i Dubrovniku dobile su svu imovinu oduzetu za vrijeme NDH natrag, a u Osijeku postupak još traje. Što se tiče
povrata imovine oduzete za vrijeme NDH privatnim osobama,
glavni je problem u tome što postojeći zakon dopušta povrat samo nasljednicima prvog nasljednog reda, dakle djeci,
a u najvećem broju slučajeva kao žrtve holokausta završili
su i vlasnici imovine i njihova djeca. Poslovična sporost hrvatskog pravosuđa osjeća se i na ovom osjetljivom pitanju.
„Na žalost, procesi traju godinama i ono što ja mogu zaključiti
je da se zapravo čeka da ljudi umru pa da se ne treba ništa
vratiti!“ ocjenjuje Kraus. Najavljuje se izmjene zakona o povratu oduzete imovine koji se sada odnosi samo na razdoblje
nakon 1945-te. Kraus kaže da se njih nije konzultiralo, ali da
bi oni da se važenje zakona proširi i na razdoblje od 41-ve do
45-te, da se ukine odredba da se imovinu može vratiti samo
hrvatskim državljanima ili državljanima zemalja koje imaju
sklopljen ugovor sa Hrvatskom, i da se proširi mogućnost
povrata i nasljednicima drugog nasljednog reda. Na mjestu
zagrebačke sinagoge srušene odmah po uspostavi NDH
neće se graditi memorijalni centar sve dok Židovska općina
Zagreb ne ostvari svoja prava i osigura izgradnju, egzistenciju i održavanje tog objekta. Zagrebački rabin Lucijan Moše
Prelević kazao je kako nema svrhe graditi repliku stare sinagoge koja je imala 1200 sjedećih mjesta, a sada u Zagrebu
ima svega 1500 članova židovske općine. „Mi Židovi nismo
fokusirani na kuće - iako tražimo povrat imovine - nego na
ljude!“ kazao je Prelević.■
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
Sinagoga u Zagrebu prije rušenja 1941. godine
7
SPEKTAR
RATNI ZLOČIN:
Počelo suđenje Merčepu
Na zagrebačkom Županijskom sudu
počelo je suđenje Tomislavu Merčepu.
Bivšeg ratnog pomoćnika ministra unutarnjih poslova tereti se da je odgovoran
za ubojstva 43 civila i nestanak triju
osoba sa zagrebačkoga, kutinskoga
i pakračkoga područja 1991. godine.
Suđenje 60-godišnjem Merčepu za ratni
zločin protiv civila vodi sudac Zdravko
Majerović, inače predsjednik Odjela
za ratni zločin tog suda. Podsjetimo,
Merčep je prije četiri godine pretrpio
moždani udar. Nakon što je uhapšen
u decembru prošle godine smješten je
u zatvorsku bolnicu. Prema optužnici,
Merčep je od 8. oktobra do sredine
decembra 1991. kao komandant rezervne jedinice MUP-a smještene u
Pakračkoj Poljani i Zagrebu u paviljonu
na Zagrebačkom velesajmu osobno
naređivao mučenja i ubojstva civila.
Tereti ga se i da je znao da njegovi
podređeni nezakonito hapse, pljačkaju,
zlostavljaju, muče i ubijaju civile, ali
nije ništa učinio da to spriječi i suzbije.
Među žrtvama Merčepove jedinice su i
tri člana obitelji Zec - Mihajlo, Marija i
njihova 12-godišnja kći Aleksandra, koji
su ubijeni u noći sa 7. na 8. decembra
1991.
Uhapšeni za Medački džep
Petorica bivših hrvatskih vojnika
uhapšeni su zbog sumnje u ratni
zločin u Medačkom džepu 1993. godine. Uhapšeni su zapovjednik satnije
9. gardijske brigade Josip Krmpotić,
pripadnici te brigade narednik Ivan
Jurković, poručnik Miroslav Petti i Velibor Šolaja te vojni obavještajac Krešimir
Tomljenović. Suđenje za Medački džep
bio je prvi slučaj koji je Haški sud prepustio pravosuđu RH. Zbog ubojstva
srpskih zarobljenika i civila, general
Mirko Norac osuđen je na šest godina zatvora. General Rahim Ademi
oslobođen je optužbe. U Medačkom
džepu za vrijeme vojne akcije ubijeno je
23 civila i 5 ratnih zarobljenika.
8
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
RATNI ZLOČIN:
Suđenja za ratne zločine:
Pomaci nabolje, ali i problemi
P
rošlu je godinu označilo podizanje optužnica u nekim
predmetima ratnih zločina
nad Srbima starim 20 godina, ali i poboljšanja u organizaciji i pravnom okviru, rečeno
je na predstavljanju izvještaja nevladinih organizacija koje monitoriraju
suđenja za ratne zločine na hrvatskim
sudovima. Hrvatska koja je na pragu
Europske unije može mnogo pomoći
u unapređivanju regionalne suradnje u
procesuiranju ratnih zločina, kazao je
Zoran Pusić iz Građanskog odbora za
ljudska prava. „U 2011. godini napravljeni su određeni koraci nabolje u procesuiranju ratnih zločna na domaćim sudovima“, ocijenio je Mladen Stojanović
iz osječkog Centra za mir, nenasilje i
ljudska prava. „Tako da su napravljeni
određeni koraci ka specijalizaciji sudova i državnih odvjetništava, provedene su istrage i podignute optužnice
u nekim predmetima koje se godinama
izbjegavalo procesuirati - naravno, radi
se o predmetu Merčep i premetu zločina
u Sisku 91-ve. Također, istraženi su
slučajevi i podignute optužnice za
zločine koji su počinjeni nad hrvatskim
zarobljenicima i civilima u logorima u
Srbiji i u logoru Stara Gradiška u Hrvatskoj“, navodi Stojanović. Događaj koji je
najviše u negativnom aspektu označio
prošlu godinu u kontekstu suđenja za
ratne zločine jest objava prvostupanjske haške presude hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i
Mladenu Markaču za ratne zločine za
vrijeme i poslije akcije „Oluja“, koja je ocjenjuju monitori -dovela do značajne
degradacije u procesu suočavanja s
prošlošću. Posebno su neslavnu ulogu u tom kontekstu odigrali mediji,
jer - kako stoji u izvješću - pokazali su
značajan manjak pijeteta i senzibiliteta
prema žrtvama zločina, odnosno pre-
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
Prezentacija haške presude generalima Gotovini i Markaču u hrvatskim medijima pokazala značajan manjak pijeteta i senzibiliteta
prema žrtvama zločina
ciznije - „paušalni politički komentari i
uzdizanje nepravomoćno osuđenih na
pijedestal nacionalnih heroja, organiziranje mitinga podrške diljem Hrvatske
na kojima je korištena nacionalna retorika i govor mržnje rezultat su pristranog
izvještavanja medija o tijeku kaznenog
postupka.“ Također, na negativnoj strani, hrvatsko pravosuđe i dalje vodi
veliku borbu sa postupcima koje se i
nakon višestrukog ukidanja od strane
Vrhovnog suda ne može okončati, a
tu slučaj ubojstva zarobljenih srpskih
vojnika na Koranskom mostu na ulazu
u Karlovac ujesen 1991., za što se već
20 godina sudi Mihajlu Hrastovu, nije
jedini. Voditeljica Centra za suočavanje
s prošlošću Documenta Vesna Teršelič
upozorila je kako nema napretka
po pitanju otpisa parničkih troškova
tužiteljima koji su izgubili parnice protiv
9
Hrvatske radi naknade štete zbog smrti
bliske osobe ili uništene imovine. Postoje najave da bi Vlada mogla otpisati
troškove u postupcima za materijalnu
štetu, ali ne i za nematerijalnu. Od 118
pokrenutih postupaka 15 je usvojeno,
a 83 su odbijena, zbog čega tužitelji
moraju platiti parnične troškove od pet
do 105 hiljada kuna. „Kada se zbroje svi
ti parnični troškovi koji im prijete, a neki
su već pred ovrhom, taj iznos je nešto
preko 2 milijuna kuna (oko 270.000
eura). Smatram da Republika Hrvatska mora odmah odustati od naplate tih
parničnih troškova, a isto tako mislim da
ministar pravosuđa, ministar branitelja i
premijer trebaju obići civilne žrtve rata
i u direktnom razgovoru doznati kako
žive, koji su njihovi problemi, i što se
može napraviti kako bi se poboljšalo njihov položaj“, kaže Teršelič.■
manjine & većine
NAKON SMJENE VLASTI U
NOVI UVJETI ZA MANJINSK
Za realni položaj pripadnika manjine u nekom društvu često su važniji
odnosi između zemlje, u kojoj žive, i njihove „matične“ države, nego formalni sustav manjinske zaštite i oblik povezanosti manjinskih političkih
predstavnika s parlamentarnom većinom. Nakon smjene vlasti u Hrvatskoj, krajem prošle godine, ništa se u formalno-pravom okviru manjinske zaštite nije promijenilo, ali za razliku od prethodnog mandata politički
predstavnici manjina više ne sudjeluju u parlamentarnoj većini
N
Piše:
DAVOR
GJENERO
eki
političari
i
analitičari bili su uvjereni kako bi nesudjelovanje pripadnika
srpske
manjinske
zajednice u vladajućoj koaliciji moglo dovesti do pogoršanja položaja
srpske zajednice, koja je i najbrojnija u Hrvatskoj, a čija pozicija ima
i najveću „političku težinu“. Unatoč
teškim riječima, koje su dolazile iz
najveće manjinske stranke vezano
uz nespremnost vladajuće većine
da i njih uključi u vladajuću koaliciju, pokazuje se da pitanje političke
zastupljenosti manjine na državnoj
razini gubi značenje. Sve manjinske
zajednice, pa tako i srpska, umjesto isticanja izdvojenoga političkog
predstavništva, odlučile su se za
političku integraciju i većina pripadnika manjinskih zajednica glasala
je za redovite stranačke liste, a ne
za manjinske kandidate. S druge
strane, koliko god to predstavnici
najveće stranke unutar manjinske
zajednice nastojali nijekati, administracija se u ovom političkom
ciklusu iskazala u najvećoj mjeri
„integralističkom“ i velik se broj
pripadnika manjinskih zajednica
našao na položajima u administraciji, ali ne zbog pripadnosti manjini, nego zbog političkih i stručnih
kriterija. Naime, cilj je racionalne
manjinske politike upravo to da
pripadnici manjinskih zajednica, ravnopravno s pripadnicima
političke većine, mogu biti politički
promovirani unutar političkih organizacija, i to zahvaljujući svojim
znanjima i sposobnostima. Nametnuta „pozitivna diskriminacija“ i
kvote služe samo za ispravljanje
disfunkcije, a kad sustav, sam
po sebi, generira rezultat u kome
su manjine dobro predstavljene,
možda čak i „nadzastupljene“, jasno je da su neformalno uspostav-
ljeni fini i neprimjetni mehanizmi
„pozitivne diskriminacije“, dakle, da
je sustav počeo ostvarivati manjinsku zaštitu kao nešto samorazumljivo, bez zakonske obveze. Prvi
rezultat nove administracije bila je
najava nove regionalne politike.
Ta je nova politika izrazito dobro
primljena u regiji, a ponuda pregovora o izvansudskom poravnanju,
vezanom uz tužbu za genocid što
ju je Hrvatska uložila protiv Srbije pred UN-ovim Međunarodnim
sudom u Haagu, stvorila je novu
OD TETOŠENJA DO PREPUŠTANJA SAMOJ SEBI
O
sim što početak dogovaranja Hrvatske i Srbije objektivno
poboljšava položaj srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj,
mijenja se i njena politička uloga. U sustavu političkih odnosa
u kojima prevladava napetost među državama, manjinska zajednica
u drugoj državi može imati dvije pozicije, obje nepovoljne za manjinu.
Može biti formalno „tetošena“ od matice, a retorika o manjinskoj zaštiti,
koja se u takvim okolnostima upotrebljava, uvijek je više vezana uz
pokušaje ostvarivanja političkih interesa matične države prema državi
u kojoj manjina živi, a u ekstremnim okolnostima i tome da se opravda
„humanitarna intervencija“, dakle, vojno posredovanje protiv te države,
kako bi se „zaštitila vlastita manjina“. Manjina je tada u instrumentalnoj poziciji, a nitko se zapravo ne brine o ostvarivanju njenih prava i
interesa, o razvitku zajednice. Druga pozicija, jednako nepovoljna za
manjinu, ona je „postkonfliktna“. U razdoblju nakon konflikta, naime,
matična država svoju manjinu obično „prepušta samoj sebi“ i ne brine
se previše o njenim interesima. U takvim se okolnostima interesi manjine često žrtvuju radi poboljšavanja bilateralnih odnosa.
10
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
HRVATSKOJ STVORENI SU
KO POLITIČKO DJELOVANJE
povoljnu klimu u odnosima između Zagreba i Beograda. Bilo je to uočljivo u
vrijeme posjeta ministrice Vesne Pusić
Beogradu i u njenim razgovorima s
predsjednikom Tadićem, a dvojica su
predsjednika, Tadić i Josipović, samo
koji dan nakon toga na Jahorini krenuli
i korak dalje. Josipovićeva ponuda o
trilateralnom dogovoru Hrvatske, Srbije i BiH, nažalost, nije uspjela, ali
su se Hrvatska i Srbija počele dogovarati o novim pravilima suradnje u tom
pitanju. Dogovor da će svaka država
progoniti one osumnjičene za ratne
zločine, kojima je ona domicilna, a da
će međusobno razmjenjivati dokaze, s
jedne je strane učinio bespredmetnim
zloglasni „Zakon o ništetnosti“, a s druge je strane prvi korak u pregovorima
o izvansudskom poravnanju. Hrvatska,
naime, postavlja tri uvjeta za povlačenje
tužbe protiv Srbije: priznanje agresije od
strane Miloševićava režima, utvrđivanje
sudbine nestalih, kažnjavanje ratnih
zločinaca te povrat arhivskoga gradiva
i umjetničkog blaga odnesenih iz Hrvatske u vrijeme okupacije. Dva od ova tri
zahtjeva, zapravo, idu izrazito na ruku
srpskoj zajednici u Hrvatskoj. Za pripadnike ove zajednice bilo bi važno da se,
utvrđivanjem odgovornosti Miloševićeva
režima za rat, srpsku zajednicu u Hrvatskoj definitivno rastereti suodgovornosti
za izazivanje ratnog sukoba. Pitanje
utvrđivanja sudbine nestalih tiče se svih
nestalih hrvatskih državljana, i to Hrvata, koji su stradali na početku sukoba,
ali i Srba, stradalih i nestalih tokom
Oluje i nakon nje. Dogovor o odgovornosti domicilne države za kažnjavanje
zločinaca trebao bi dovesti i do toga
da se ujednače kriteriji kažnjavanja za
jednako teška kaznena djela, što je
također interes srpske zajednice u Hrvatskoj. Nova hrvatska administracija
počela je uspostavljati novu strategiju
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
Priznavanjem odgovornosti Miloševićeva režima za rat, srpsku zajednicu u
Hrvatskoj definitivno bi se rasteretilo suodgovornosti za izazivanje ratnog
sukoba
odnosa prema Srbiji. Ona se zasniva
na snažnoj podršci pristupanju Srbije
Evropskoj uniji, koja nije uvjetovana
nikakvim drugim bilateralnim pitanjima.
Hrvatska Srbiju podupire u svim bitnim interesima, pa tako, na primjer, i u
kandidaturi za predsjedanje OESS-om
zajedno sa Švicarskom, ali podrška se
ne mora nužno odnositi na marginalna
pitanja, kao što je kandidatura ministra
Jeremića za predsjedavajućega Generalne skupštine UN. Na taj se način
stvara povoljna klima za to da manjinsku zaštitu Hrvatska stvarno organizira
kao pitanje unutarnje politike, a da manjina bude i most još bolje suradnje sa
susjednom državom. Očito je da je u
kratkom roku uspostavljeno posve novo
11
okruženje za političko djelovanje manjinskih predstavnika na razini središnje
države. Pitanje je, samo, je li manjinska
politička klasa, koja se vješto snalazila
u uvjetima tinjajućeg konflikta i u tome
za sebe izvlačila maksimalne dobrobiti,
sposobna prilagoditi se novim uvjetima
djelovanja. U novim uvjetima mogli bi se
uspostaviti i novi kriteriji, u kojima kriterij uspješnosti ne bi bilo samo zadovoljavanje interesa manjinske političke
klase i oko nje agregirane klijentele.
Uspostave li se takvi kriteriji, sigurno je
da će morati doći i do temeljite promjene unutar manjinskoga političkog
predstavništva, barem tako duboke
kakva je bila promjena izazvana smjenom vlasti u Hrvatskoj. ■
treće oko
USTAŠLUK K’O NESTAŠLUK
Hrvatsko suočavanje sa prošlošću je zapravo iskrivljeno prakticiranje sadašnjosti u kojoj daltonistički pretvaramo crno razdoblje naše povijesti u ružičasto, gledajući u ustašama romantične
borce za slobodu, a ne obične izdajnike, suradnike nacista i
svirepe zločince koji su provodili rasne zakone i genocid, usput
poklanjajući voljenu im Hrvatsku šakom i kapom
U
Piše:
IGOR
PALIJA
njemačkom
parlamentu je održana
posebna
sjednica,
na kojoj se komemorirala 67 godišnjica
oslobađanje Auschwitza, najstrašnijeg od svih nacističkih logora
smrti u kojem je ubijeno više milijuna Židova, ali i još jednom podsjetilo na ogromnu odgovornost
suvremene Njemačke da nikad
ne zaboravi svoj mračni nacistički
period, te se i danas odlučno suprotstavI svakom fašizmu i antisemitizmu. Pred zastupnicima
Bundestaga govorio je ugledni
književni kritičar Marcel ReichRanicki, vitalni 91-godišnjak koji
je i sam kao dječak preživio užase
Holokausta.
Reich-Ranicki
je
odmah naglasio da neće govoriti
kao povjesničar, nego kao svjedok
vremena, te opisao strijeljanja i
progone Židova koje je i sam vidio
u Varšavi. Također je iznio i vlastita
iskustva progona, straha i prijetnji
smrću, završivši govor sjećanjem
na nacističko čišćenje varšavskog
geta, u kojem se nekoliko godina
držalo i do smrti izgladnjivalo više
stotina hiljada ljudi, od koji je 250
hiljada u ljeto 1942. poslano na
istrebljenje u konclogor Treblinka.
Sjednici Bundestaga na kojoj se
obilježavao međunarodni dan
sjećanja na Holokaust prisustvovali su i kancelarka Angela Merkel,
njemački predsjednik Christian
Wulff te, šefovi opozicije. Bio je
prisutan i predsjednik njemačkog
Središnjeg vijeća Židova (Zentralrat der Juden) Dieter Graumann, koji je pohvalio način na
koji se Njemačka odnosi prema
svojoj nacističkoj prošlosti te
počinjenom istrebljenju Židova,
ali i Roma, Slavena, homoseksualca i svih onih koji nisu odgovarali
zločinačko-arijevskim
kriterijima
Adolfa Hitlera. U Hrvatskoj, koja
također ima odgovornost prema
svojoj mračnoj ustaškoj prošlosti,
slične manifestacije u Saboru
nikad nije bilo, kao niti važnih
državnih inicijativa koje bi išle u
pravcu stvarnog suočavanja hrvatskog društva sa ustaškom
prošlošću. Za razliku od takvog
pristupa povijesnim činjenicama
i istini u Hrvatskoj, Bundestag je
suočio njemačko društvo s jednom
prilično neugodnom istinom, a to
je da antisemitizma kod njih ima i
danas. Objavljena je znanstvena
studija na 204 stranice, koju su
naručile njemačke vlasti, a na
temu antisemitizama u Njemačkoj.
Studija otkriva zastrašujuće rezultate, kako je konstatirao tjednik
Der Spiegel. Zaključak studije jest
da se u Njemačkoj antisemitizam
ne pojavljuje samo u ekstremno
desnom miljeu, nego je značajno
prisutan u srcu njemačkog
društva. Primjećuje se i da je antisemitizam u njemačkom društvu
12
baziran na široko proširenim predrasudama, duboko ukorijenjenim
klišejima te na potpunom nepoznavanju židovstva i židovske povijesti. Studija navodi i brojne konkretne primjere, pa se tako među
školskom djecom riječ ‘Židov’
koristi kao najgora uvreda. Na
utakmicama lokalnih nogometnih
klubova se pak mogu čuti parole
poput ‘zapalimo sinagoge’, a autori studije, koji su pri tome ugledni
stručnjaci, zaključuju da je oko
20 posto Nijemaca latentno antisemitski nastrojeno. Iznesen je
i šakantan podatak, da 21 posto
Nijemaca mlađih od 30 godina nikada nije čulo za Auschwitz.
„UBIJ SRBINA“
Dok u Njemačkoj država angažira
stručnjake da znanstveno istraže
problem, a stručnjaci se ne
ustručavaju u svojim zaključcima
prozivati vlastitu vladu ako misle da
griješi ili nedovoljno čini, u Hrvatskoj se pak ovakvim istraživanjima
bave većinom nevladine organizacije, a vlade ih uglavnom ignoriraju, ne razumijevajući kako je riječ o
prvorazrednim pitanjima za razvoj
jednog društva. Teško je zamisliti
da se Hrvatski sabor uopće dosjeti
pokrenuti istraživanje, primjerice,
o položaju Srba u Hrvatskoj, a kamoli da se za govornicu dovede
netko od preživjelih iz Jasenovca.
Kada je Srpski demokratski forum
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
napravio sveobuhvatno istraživanje i
studiju o položaju Srba u Hrvatskoj 2008.
godine, uz podršku 30-ak hrvatskih intelektualaca najvećeg kalibra, ustali su
svi, od tadašnje potpredsjednice Vlade
Jadranke Kosor i Senaderovih ministara,
do njihovih poslušnika i plaćenika iz redova Srba u Hrvatskoj, osporavajući ono
što se osporavati ne da, i uvjeravajući
sve nas, da je stanje Srba u Hrvatskoj
više nego bajno. Naravno, problem je bio
u Srpskom demokratskom forumu, civilnom društvu i nezavisnim stručnjacima,
a ne u društvu u kojem je srpska nacionalna manjina sustavno diskriminirana, a
njezin položaj i status izrazito težak bez
empatije društva i potpune nesenzibiliziranosti zajednice za njihove probleme.
Predmetna studija je, na žalost, jedini
ozbiljni dokument koji sveobuhvatno i
empirijski govori o problemima Srba u
Hrvatskoj i njihovom društveno inferiornom i ponižavajućem položaju u zadnjih
20 godina. Potpuno prešućivanje ovog
problema od strane hrvatskog i srpskog
mainstrema pokazuje da ne postoji jasno
izgrađen stav i svijest politike, medija,
znanosti i društva u cjelini o važnosti
suzbijanja diskriminacije, ksenofobije i
svih oblika netolerancije i mržnje prema
drugom i drugačijem. Kod nas je postalo
normalno da tribine urlaju „Ubij Srbina“,
a nitko od odgovornih niti ne pomišlja
da osudi takve izjave, a kamoli recimo
prekine utakmicu. Šef HNS-a izjavljuje da
se njega, a valjda i onda cijelog nogometnog saveza, ne tiče što netko „huhuće“
sa tribina kada rasistički „časti“ tamnoputog igrača. Predsjednik Josipović
relativizira suočavanje sa kolektivnom
prošlošću kada izjavljuje da su mise
Paveliću, ratnom zločincu prvog reda,
privatan čin. Teško je i zamisliti da se u
Njemačkoj može održati misa zadušnica
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
za Adolfa Hitlera u katoličkoj crkvi, a kada
bi se kojim slučajem to i dogodilo, reakcije biskupa i važnih političara bile bi trenutne, oštre i jasne.
SRAMOTNO POKROVITELJSTVO
Sabor je i dalje pokrovitelj sramotne
komemoracije Bleiburga u kojemu
obilježavamo smrt nekoliko desetaka ustaša predvođenim dokazanim
zločincem Maksom Luburićem, koji nisu
htjeli položiti oružje nakon kapitulacije
i koji su pokušali probiti partizansko
okruženje, te ju se izjednačava sa onom
u Jasenovcu, gdje je bio zloglasni logor
smrti za uništenje Židova, Srba i Roma
sa preko 100 hiljada ubijenih nevinih
ljudi. Ove godine nova vlast povećava
sredstva za komemoraciju Jasenovca sa
250 na 500 hiljada kuna, koliko je od prije
određeno i za komemoriranje Bleiburga,
ali ta proračunska promjena stava je
tek niveliranje zločina i otužna činjenica
da je u Hrvatskoj Jasenovac konačno
izjednačen s Bleiburgom. Jedan od prvih
poteza sadašnje nove vlasti bila je i inicijativa da će se ukinuti Dan antifašizma kao
neradni praznik pravdajući to štednjom,
dok se istodobno virtualno i deklarativno
dičimo sa prvim antifašističkim odredom
u Evropi. Još pamtimo najdražeg nam
prvog predsjednika kada je izjavljivao,
da je sretan što mu žena nije Židovka ili
Srpkinja, a ministar obrane Šušak je bio
deklarirani ustaša i provoditelj etničkog
čišćenja u Hrvatskoj i Bosni. Koristimo
jezik iz doba NDH koji je jednostavno
glup, nerazumljiv i intelektualno uvredljiv,
a ulice nam nose imena ustaških ministara i zločinaca kao što je bio Mile
Budak, tvorac idiotarija „Srbe na vrbe“ i
„Psine preko Drine“. U Saboru zastupnici nose bedževe osuđenog ratnog
zločinca, a slike nekih drugih osuđenih
13
ratnih zločinaca krase zidove javnih institucija i lokalnih samouprava. Baštinimo
ustaše kao pripadnike hrvatske vojske i
romantične borce za nezavisnost Hrvatske, iako su oni bili obični izdajnici, suradnici nacista i fašista te zločinci koji su
provodili rasne zakone i genocid, usput
dijeleći Hrvatsku šakom i kapom. Umjesto da presudimo fašizmu u Hrvatskoj jednom zauvijek, mi rehabilitiramo ustašluk
kao nestašluk. Namećemo daltonizam
cijelom društvu želeći pretvoriti crno razdoblje iz hrvatske povijesti u ružičasto.
Nemamo snage, da kao Njemačka, osudimo mračni period svoje povijesti, kao
što nemamo niti volje da hrvatsko danas
očistimo od svih oblika netolerancije te
rasne i nacionalne mržnje. Provodimo
politiku neprincipijelnosti, nezamjeranja
i izjednačavanja zločina oslanjajući se
na suludu ideju tuđmanovske svehrvatske pomirbe u kojoj se mogu izmiriti
Hrvati i Hrvati bez obzira na kojim stranama bili i koje zločine činili. Ali za
izmirenje Hrvata i Srba jednostavno još
nije vrijeme. Nije politički pametno, niti
mudro. Uz općedruštveno toleriranje
netolerancije i potpuno iskrivljen sustav
vrijednosti u društvu, to bi očito značilo
političko samoubojstvo. Imamo li snage
kao društvo probaviti zločin, izbaciti ga
iz organizma, zakopati pod hladnu zemlju bez ikakvih počasti jer on počasti ne
zaslužuje? Nijemci priznaju da imaju
probleme sa antisemitizmom i bore se
sa njim na najvišoj razini. Mi gledamo
širom zatvorenih očiju na mnoge oblike
mržnje, netolerancije i diskriminacije,
pogotovo prema Srbima i nastavljamo
sa otužnom praksom iskrivljenog kolektivnog pamćenja. Dovodimo se u apsurdnu situaciju, da kao društvo koje se
diči ustaškom prošlošću, ne zaslužujemo
bolju sadašnjost nego što je imamo. ■
granični slučajevi
EKONOMSKA KRIZA KOJOJ SE NE VIDI KRAJA IDEALNA JE PODLOGA
ZA JAČANJE PREDRASUDA I KOLEKTIVNIH PARANOJA
INDUSTRIJA MRŽNJE JEDINA
BILJEŽI STALNI RAST
T
Piše:
HRVOJE
PRNJAK
očan datum i scenarij
izlaska iz aktualne
ekonomske krize još
uvijek je znan vjerojatno samo rijetkim
vidovnjacima, no ono što je sasvim izvjesno je da humus krize
pogoduje klijanju starih i novih
predrasuda i šovinizama kakvi u
Evropi nisu viđeni već godinama.
Nećemo reći i desetljećima, s
obzirom na iskustvo ratova na tlu
bivše SFRJ u devedesetima, ali
činjenica je da surovi ekonomski
uvjeti bude neke niske strasti, koje
ovoga puta valjda neće završiti
pojavom nekog novog Hitlera ili
makar Mussolinija naših dana.
U ovom slučaju svjedočimo krizi
(neoliberalnog) kapitalizma, ali
predrasude koje oživljavaju na tlu
te krize nerijetko su daleko starije
i žilavije. Sve obično počinje benignim šalama na račun čitavih
naroda: tako su Grci već mjesecima omiljena meta slične vrste humora na društvenim mrežama. Pa
se tako na pitanje “Zašto Grčka
još nije povukla posljednju tranšu
kredita od EU-a i MMF-a?” odgovara sa: “Zato što nitko u Grčkoj
nema tako dugo radno vrijeme
da može ispuniti zahtjev za to”.
U Češkoj i Slovačkoj jedno je vrijeme bio u “modi” sljedeći satirični
oglas koji se širio e-mailovima:
“Za samo 4000 eura možete usvojiti Grka. On će kod vas stanovati,
spavati, piti kavu jesti, odspavati
poslije ručka... tako da vi možete
u miru posvetiti se svome poslu”...
Dakako, anonimne “šaljivdžije”
nisu propustili primijetiti niti englesko značenje kratice za zemlje posebno zahvaćene krizom
(PIGS-Porgugal, Italija, Grčka,
Španjolska), što je mnoge “inspiriralo” za nove šale i pošalice,
obično po mjeri neduhovitih specijala za čitatelje starije životne
dobi. “Idu na piće Grk, Irac i Portugalac. Što mislite, tko će platiti?
Naravno, Nijemac!”, sadržaj je
jedne druge šale o životu na “tuđi
račun”. Jedan engleski vic bavio se
ekonomskim teškoćama Irske na
ovaj način: Koja je razlika između
Irske i (ranije već ekonomski posustalog) Islanda? Jedno slovo i
najviše nekih šest mjeseci (na engleskom: Ireland i Iceland). Kriza
je aktualizirala i generaliziranja na
temu sjever-jug, odnosno, priče
o “neradnicima s juga Europe”.
Tako su se svojedobno grčki mediji uzbunili zbog izjave Vaclava
Klausa, češkog predsjednika, koji
je s dosta ironije za češki list Pravo kazao kako je stvar njihovog
izbora hoće li Grci radije boraviti
“u hladu čempresa i piti uzo, ili će
više raditi”. No, dodao je, ako se
odluče za ovo prvo, to znači da
“Grčka ne može stupiti u monetarnu uniju s Njemačkom”, kazao
je Klaus, poznat i po tome što je
početkom 2009., u vrijeme kada je
Češka predsjedala Unijom, male
baltičke ex-republike SSSR-a proglasio “manje važnim zemljama”,
što je kasnije pravdao rekavši
kako namjerno koristi “nekorektne
izraze jer politička korektnost guši
svaku ozbiljnu diskusiju”.
14
ŠTO JUŽNIJE TO TUŽNIJE
Predsjednik udruženja Grka u
Češkoj Christo Bialis (u Češkoj
inače živi nekoliko desetina tisuća
izbjeglica iz grčkog građanskog
rata i njihovih potomaka) istaknuo je kako je za grčke probleme
najviše kriva tamošnja vlada,
ali i dodao da je “Klaus uvrijedio
stotine tisuća običnih Grka koji
rade svom snagom, a time teško
pokrivaju osnovne potrebe”. No,
na sve negativne reakcije, Klaus
je tek kazao: “Ne vidim potrebu
da se izjašnjavam... Pogođena
guska se sama odazvala”. Sam
se odazvao i talijanski premijer
Mario Monti, koji je početkom godine pozvao evropske političare
na oprez “da ne izazovu podjele u nastojanjima suzbijanja
dužničke krize”. Monti je rekao da
bi evropski odgovor na dužničku
krizu “trebao biti utemeljen na
dugoročno održivom pristupu,
a ne samo hraniti ‘kratkotročnu
glad za strogošću u nekim zemljama’”, čime je očigledno mislio na
Njemačku. “Kako bismo pomogli
da se Evropa gradi na način koji
ujedinjuje, a ne dijeli, ne možemo
dopustiti da kriza u eurozoni stvori
razdor između ‘vrijednog sjevera’
i navodno zločestog juga”, rekao
je Monti, po kojemu je kriza u
zoni eura stvorila previše nezadovoljstava i oživjela previše stereotipova u Evropi. Uostalom,
prošle godine i njemačka savezna kancelarka Angela Merkel je
dala svoj doprinos cementiranju
etničke distance unutar EU-e
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
Financijska kriza dovodi do gaženja ljudskih sloboda, a surovi ekonomski uvjeti bude neke niske strasti,
koje ovoga puta valjda neće završiti pojavom nekog novog Hitlera ili makar Mussolinija naših dana
pritisnute krizom: na stranačkom skupu
svoje Kršćansko-demokratske unije
(CDU-a), Merkel je zatražila od građana
ugroženih država - da više rade. “Ne
možemo imati zajedničku valutu i da
jedni imaju baš mnogo odmora, a drugi
baš malo. Dugoročno to ne ide jedno
sa drugim”, prenijeli su mediji riječi
kancelarke Merkel. Tijekom predizborne
kampanje za pokrajinske izbore Merkel je kazala i sljedeće: „Da, Njemačka
pomaže, ali Njemačka pomaže samo
onda kada i drugi ulože svoje napore.
Mi ćemo rado platiti vaše dugove, ali
samo ako i vi, južnjaci, budete imali
manje godišnjih odmora i išli kasnije u
mirovinu”. Dakako, ova je izjava izazvala
niz burnih reakcija i polemičnih tonova.
Njemački ministar financija Wolfgang
Schäuble Grčku je nedavno nazvao “rupom bez dna u koju nema smisla ulijevati novac”, zbog čega je reagira i inače
odmjereni grčki predsjednik Karolos Papoulias, koji je izjavio kako “neće tolerirati ničije vrijeđanje.” Valjda je čovjek mislio i na posljednji istup šefa njemačkog
Boscha, Franza Fehrenbacha, koji se
založio za isključenje Grčke iz zone
eura i EU-a, govoreći o “fantomskim
umirovljenicima” i “bogatim poreznim
neplatišama”... Anton F. Berner, predsjednik Saveza veleprodaje, vanjske
trgovine i usluga u Njemačkoj, jednako
je nesklon “južnjacima”, koji su po njemu
očito predodređeni - na neuspjeh: “Mislim da bi Grcima bilo bolje, ako bi napustili euro-zonu... čak i kada bi mi Grcima
sto posto ‘poklonili’ njihove dugove, oni
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
bi za deset godina bili ponovo tu, gdje
danas stoje”...
SIROTINJA SAMA KRIVA
No, nisu sve netrpeljivosti današnjice
ostale samo na riječima: konzervativna
vlada Viktora Orbana u Mađarskoj vrlo
je neprijateljski raspoložena prema
beskućnicima, koje progoni drastično
povećanim prekršajnim kaznama za
skitnju, kao i prema tamošnjim Romima,
o čemu na svoj način govori i doslovno
posljednji raport mađarskog pravobranitelja za prava manjina (naime, ta se funkcija ukida!), po kojemu je cilj mađarske
Vlade protjerivanje Roma. “Iseljavanje
Roma se nastavlja, a siromašni Romi u
Mađarskoj osjećaju se kao nikada prije
- građanima drugog reda, što je neprihvatljivo stanje u demokratskoj zemlji.
Čitav zakon o zapošljavanju, zajedno s
njegovim provođenjem, šalje Romima
‘jasnu poruku’ da nisu vrijedni i da se
moraju podrediti mjerilima većine”, stoji
u dokumentu pravobranitelja manjina.
Mržnja prema beskućnicima ilustrativan
je dokaz da predrasude ne moraju nužno
biti usmjerene samo prema etničkim
grupama i narodima, već i prema socijalnim slojevima. O tome je sredinom
veljače u britanskom The Guardianu pisala nagrađivana komentatorica Suzanne
Moore: “Puč kojega je u svijesti ljudi
izvelo neoliberalno razmišljanje je jednostavno ovo: umjesto da nam se gadi
siromaštvo, nama se konkretno gade
siromašni ljudi. A gađenje je industrija u
porastu. I pred tu sirotinju stavljamo taj
15
moralni bankrot, dok sebi govorimo da
smo bolji od toga. Promjena ‘kaste’ je gotovo nemoguća, ono što se zaista ‘preselilo iz viših sfera’, od bogatih nadolje,
jest da mnogi ljudi, koji ni sami nemaju
puno, preziru one koji su u rangu nižem
od njihovog. Sirotinja im se gadi. Sama
je odgovorna za svoj neuspjeh”, kazat će
Moore. Prije tri godine, prisjeća se, bila
je na Konvenciji o modernim društvenim
slobodama
britanskog
liberalnog
demokrata Vincea Cablea, političara i
ekonomista, koji je trenutno poslovni
tajnik koalicijskog kabineta britanskog
premijera Davida Camerona. On je tada,
prisjeća se novinarka, iznosio svoju viziju razvoja recesije. “Rekao je da će financijska kriza značiti gaženje ljudskih
sloboda. U svijest mi se utisnula jedna
rečenica koju je promrmljao, a ticala se
stvaranja preduvjeta za uspon fašizma.
Je li to bilo utjerivanje straha? Emocionalna pretpostavka za to je apsolutno
ovaj stav prema slabima i siromašnima,
da ih treba kazniti”, piše Moore. Kada
ljudi imaju lošije mišljenje o sebi, onda
imaju tendenciju da loše misle o ljudima
koji su drugačiji od njih - tvrde stručnjaci
iz američkog Udruženja za psihološka
istraživanja, koji su ovaj fenomen
istraživali za časopis Psihološka znanost. “To je mišljenje koje zastupamo
dugo vremena – omalovažavajući druge,
osjećamo se bolje”, kaže psiholog Jeffrey Sherman. Još samo kad bismo našli
način da nešto i zaradimo na industriji
gađenja i netrpeljivosti... a da to ne bude
neki novi rat i procvat vojne industrije!■
sasvim lično
POSVEĆENO SVIMA KOJIMA
SU SE BROJALA KRVNA ZRNCA
Kada u državi sa 4,29 milijuna stanovnika godišnji prihod od
turizma iznosi između 6,20 i 6,60 milijardi eura, a stanovnici
ocjenjuju da su siromašni i da sve lošije žive, onda je nešto trulo u državi Hrvatskoj. Generalturist po drugi put odlazi u stečaj.
Prvi put se to dogodilo u 1991. godine. Onda kad je država
postala nova i samostalna, trebalo se riješiti stručnih, obrazovanih i agenciji odanih radnika, ali koji nisu bili po volji zbog
svoje nacionalnosti
K
ada u državi sa 4,29 milijuna stanovnika godišnji
prihod od turizma iznosi
između 6,20 i 6,60 milijardi eura, a stanovnici
ocjenjuju da su siromašni i da sve lošije
žive, onda je nešto trulo u državi Hrvatskoj. U kojoj ima još trulije, a to je
odlazak u stečaj jedne od 13 najvećih
turističkih agencija – Generalturista.
Osnovane još davne 1923. godine, a
koja je, čak i u ovim kriznim vremenima,
opsluživala godišnje između 60.000 i
90.000 putnika na domaćim i inozemnim destinacijama. Još se službeno ne
zna koliki je gubitak agencije, ali radnici
procjenjuju da je nešto više od jednoga
Piše: JAGODA KLJAIĆ
milijuna eura. Toliki gubitak je napravilo
osamdesetak zaposlenika u sedam
poslovnica, predvođeni vlasničkim
parom Majom i Zoranom, prezimena
Pečarević. Ali, ima još gore. Agencija
je to koja drugi put odlazi u stečaj. Prvi
put joj se to dogodilo u jesen 1991. godine. Onda kad je država postala nova
i samostalna, pa se trebalo riješiti ljudi
u svim republikama dotadašnje Jugoslavije, vodeći računa da se, eventualno, zadrže poslovnice, koje i nisu bile
vlasništvo poduzeća. I kad se, u onome
što je ostalo u Hrvatskoj, trebalo riješiti
stručnih, obrazovanih i agenciji odanih
radnika, ali koji nisu bili po volji, tko bi ga
znao kojim sve strukturama, zbog svoje
16
nacionalnosti. Mogli ste te 1991. godine već 13 godina raditi u Generalturistu, napredovati u poslovnoj hijerarhiji,
govoriti tri strana jezika, biti cijenjen
suradnik među inozemnim poslovnim
partnerima iz Holandije, Švicarske,
Engleske ili Njemačke, biti omiljen
među kolegama od Ohrida do Bleda i
od Herceg Novoga do Beograda, ništa
to nije značilo ako ste bili nacionalno
sumnjivi. Kao što je bio slučaj sa zaposlenicom, u to vrijeme na mjestu
zamjenika generalnoga direktora, što je
dobila „preko noći“ radnu knjižicu koja
joj više nikad nije trebala. Jer je umrla od karcinoma tri i pol godine nakon
toga razornoga čina kolektiva kojega
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
je obožavala. Zato se sada ja, njena
ponosna sestra, pitam: što vam se to,
generalturistovci, u međuvremenu dogodilo, da tako očišćeni i posvećeni niste
uspjeli opstati. Bit će da ipak niste znali
raditi, birati, upravljati ni rukovoditi. Pa
samo vi odoste u stečaj, kad svi drugi
u turizmu opstaju i razvijaju se. Možda
vam je ipak pofalilo stručnih i vrijednih
ljudi, poštenih i odanih poslu. Sličnih
onima koje ste, pod maskom stečaja,
prije 20 godina otjerali. Bilo ih je više,
naravno, ne samo jedna. Bilo je i domicilne nacionalnosti među njima, onih
koji su mislili svojom glavom i upozoravali da put nije dobar. Onima koji će,
možda, u Hrvatskoj analizirati zašto je
i kako Generalturist definitivno propao,
ovdje ću podastrijeti samo dio pisane
dokumentacije iz vlastite arhive. Dopis
Ministarstvu unutrašnjih poslova Hrvatske od 27. 2. 1991. godine: Obraćamo
vam se s molbom da se u poduzeću
Generalturist izvrši kontrola financijsko–materijalnoga poslovanja u 1990.
godini, jer su financijski pokazatelji
vodećeg poduzeća u turizmu više nego
loši i poduzeće je pred bankrotom. Radnici osnovano sumnjaju da je poduzeće
dovedeno u ovu situaciju zbog neodgovornog i namjerno lošeg rukovođenja
poduzećem od strane bivše rukovodeće
strukture (navedeno je šest imena koja
za ovaj komentar nisu bitna, a autorica teksta ne želi sudske procese za
vratom, jer joj je Generalturist donio
previše tuge i bola). Oni su imali, direktnu ili indirektnu, namjeru što prije
poduzeće dovesti do bankrota i onda
ga, tako uništeno, kupiti u bescjenje. U
dopisu se nadalje navode nepravilnosti
koje radnici žele da MUP istraži. Tada
je agencija imala više od 600 zaposlenika. Po pomoć su išli u Skupštinu
grada Zagreba kad su njeni čelni ljudi
bili Mladen Vedriš i Željko Čović, budući
uspješni ekonomski analitičar i direktor
Plive. Uvjeravali su zaposlenici da se
njihov gubitak lako može sanirati iznajmljivanjem ili prodajom samo maloga
dijela imovine, od zgrada, zemljišta,
luksuznih autobusa. Podržavali su ih
stručnjaci od imena i međunarodnoga
autoriteta iz Ekonomskoga instituta, ali,
nije se moglo glavom kroza zid, kako su
im rekli političari na nivou Grada. Tako
su počele privatizacija i pretvorba na
hrvatski način. Suosjećam s radnicima,
otprilike znam kroz što prolaze i, neka
ne vjeruju onima koji govore da ih razumiju, ako nisu prošli sličan put. Iako
se pitam ima li među njima još ikoga od
onih otprije dvadesetak godina, koji su
šutjeli kad su neki drugi Mirjaninu radnu
M
ogli ste te 1991. godine već 13 godina raditi u Generalturistu,
napredovati u poslovnoj hijerarhiji, govoriti tri strana jezika, biti
cijenjen suradnik među inozemnim poslovnim partnerima iz Holandije, Švicarske, Engleske ili Njemačke, biti omiljen među kolegama od
Ohrida do Bleda i od Herceg Novoga do Beograda, ništa to nije značilo
ako ste bili nacionalno sumnjivi. Kao što je bio slučaj sa zaposlenicom,
u to vrijeme na mjestu zamjenika generalnoga direktora, što je dobila
„preko noći“ radnu knjižicu koja joj više nikad nije trebala. Jer je umrla od
karcinoma tri i pol godine nakon toga razornoga čina kolektiva kojega je
obožavala…
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
17
sobu nazivali četničkom. Kao da smo mi
izabrale da budemo rođene u gradiću
koji je u to vrijeme pripadao tzv. SAO
Krajini i, što je još gluplje, ali za zlonamjerne, pokvarene i one koji poznaju
samo jedno veliko slovo abecede, dovoljno. Nije vrijedilo tada što je cijeli život
proživljen u Hrvatskoj, odškolovano na
Zagrebačkom sveučilištu, trebalo je još
i umrijeti u tome gradu i biti kremiran
na zagrebačkom Krematoriju. I ostaviti
državi poveću sumu novca koju je Mirjana, od dana kad se našla na burzi
rada pa do posljednjih mjeseci života,
uplaćivala u mirovinski fond, nadajući se
novome poslu u istoj toj državi, možda,
jednoga lijepoga dana. Uvijek sam se
pitala zašto njenim nasljednicima nije
taj novac vraćen, kako bi nalagao zakon jedne uistinu demokratske države.
Tek tada bi se njen predsjednik, svejedno da li sadašnji, jedan od bivših ili
budućih, imao pravo zalagati za zaštitu
autorskih prava, tuđih i svojih. Autorska
prava tek nakon ljudskih, moralo bi biti
geslo demokracije. To nije bio naš rat,
ali je gubitak naš. A čin ravan najbrutalnijem silovanju o kome danas nema
tko svjedočiti. Baš zato sam planirala
od Generalturista tražiti javnu ispriku
za otpuštanje s posla radnice Mirjane
Kljaić, 18. listopada (oktobra) 1991.
godine. Predugo sam čekala, misleći
da neće propasti. A on, ipak, nekad
moćan, jak i dominantan u turističkoj
djelatnosti, kao da se sam posramio što
je dozvolio sve ono što mu se događalo,
pa odlučio da umre i bude kremiran. I
dalje ću očekivati da mi se netko ispriča.
S najviše državne instance. Možda se
Mirjana i njena voljena agencija nađu u
nekoj sretnijoj, samoproglašenoj takozvanoj autonomnoj oblasti, u kojoj se ljudi neće prebrojavati po krvnim zrncima
naslijeđenima od predaka.■
tekovine demokracije
ZBOGOM KUMPANJO
Milorad Bibić Mosor je za mene i ne samo za mene ponajviše
bio „kumpanjo“, kako mi Dalmatinci ljevičari običavamo nazivati
jedan drugoga, čovjek sa energijom bagera i toplinom visoke peći
koji je otvoreno svjedočio da je ljevičar u najboljem smislu toga
opredjeljenja
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
Užasno, nezamislivo: srušio se
Mosor. Milorad Bibić, splitski novinar i književnik, umro je 17. veljače
u 60. godini u Zagrebu. Još kao jako
izrasloga tinejdžera nastavnica ga
je nazvala po čuvenoj planini pokraj
Splita, što je bio „pun pogodak“.
Naime, nadimak je vjerno izrazio
ne samo njegove tjelesne (taj bivši
košarkaški igrač i sudac bio je visok 204 centimentra) i psihičke
(čvrst, vrijedan čovjek) karakteristike, nego i zavičajne i političke
odrednice. Osobito ove posljednje:
prijatelj mi je toga crnog petka poslao SMS sljedećega sadržaja: „Veliko je srce stalo. Tuga je velika...
Oj Mosore, Mosore, sve se diže u
gore“. Primio sam toga i sljedećega
dana još sličnih poruka, primjerice
onu u kojoj su mi javili kako „za
Mosora pivaju partizanske pisme
u Hvaranina“. Doista, kao i mnogi
drugi nisam poznavao čovjeka u
koga je antifašističko, naprednjačko
i uopće lijevo opredjeljenje bilo
izraženije nego u njega. Iz uvoda se
može razabrati kako je moja prva
asocijacija na Mosora vezana za
njegov politički i drugi svjetonazor.
Rečena je pripadnost bila važna
misaona osnova njegovih divnih
knjiga o Splitu šezdesetih („Zakon
Pjace“) i sedamdesetih („Zadnja
pošta Riva“) godina, u kojima je minuciozno opisao svoje odrastanje u
gradu koji je baš u to doba najviše
napredovao. S ljevičarskim opredjeljenjem bila je najuža povezana
i njegova neprispodobivo gorljiva
navijačka vezanost (uz ostalo, bio
je prvi predsjednik Društva prijatelja
„Splitovci“) za Radnički nogometni
klub „Split“; uz ostalo, opetovano je
isticao kako je 1941. gotovo cijela
momčad toga kluba prešla u partizane, u Drugom svjetskom ratu je
ukupno poginulo čak 59 članova
„crvenih đavola“, a četvorica su
proglašeni narodnim herojima.
Mosor kao ljevičar je itekako dolazio do izražaja pri vrlo veselim
druženjima s njemu bliskim ljudima, kada su se proslavljali, često
na njegovu inicijativu, Prvi maj,
Dan antifašističke borbe i druge
„crvene“ obljetnice. U danima nakon njegove smrti sam sa suzama
u očima, ali pažljivo, čitao nekrologe koje su uglavnom napisali
Pripadnost istinskoj ljevici je bitno određivala način na koji je
pisao svoje novinske tekstove, u kojima se uglavnom satirički
suprotstavljao nacionalistima, krvopijama naroda i uopće
natražnjacima, ali i lažnim, licemjernim ljevičarima i liberalima
Pripadnost istinskoj ljevici je bitno
određivala način na koji je pisao
svoje novinske tekstove, u kojima
se uglavnom satirički suprotstavljao
nacionalistima, krvopijama naroda i
uopće natražnjacima, ali i s lažnim,
licemjernim ljevičarima i liberalima.
njemu osobito bliski novinari. Ti
su tekstovi listom dirljivi, posebno
onaj u „Slobodnoj“ pod naslovom
„Nije, Mosore, meni pa snig nego
mi se srušija svit“ novinara Ivice
Ivaniševića, njegovoga velikog prijatelja. Na početku nekrologa je
18
Ivanišević ustvrdio: „Čovjek s energijom bagera i toplinom visoke peći
rado je ponavljao lozinku ‘Idemo
naprid!’. U teškim trenucima, kada
ti se činilo da stojiš pred zidom,
odnekud bi se pojavio šašavi div i
s najdubljim uvjerenjem izgovorio
te dvije riječi. Ma kako trivijalne
bile, iz njegovih su usta zvučale
kao ljekovita mudrost“. Mosor je
neposredno poslije njegove smrti
dominantno medijski uokviren, uz
ono skandalozno odbijanje vodstva
Hrvatskog košarkaškog saveza
da njegova smrt bude obilježena
minutom šutnje uoči finala Kupa
Krešimira Ćosića, u priču o velikom šaljivdžiji. Takav okvir samo
djelomice odgovara istini. Ne znam
kako je Ante Tomić poznavao Mosora, vjerojatno bolje nego ja, ali
naslov njegova inače dobroga
(tako ga je doživio) teksta „S Mosorom se čitav život činio kao jedna
krasna zajebancija“ („Jutarnji list“,
18. veljače) prema mom sudu ne
odgovara pravoj istini o Miloradu
Bibiću. Moji i ne samo moji izravni
medijski i osobni kontakti s pokojnikom pokazuju kako je on iza
svoje neprispodobive vedrine, a
pokadšto i ispred nje (nerijetko je
otvoreno izražavao svoje ogorčenje
zbog političkih i društvenih zbivanja
u gradu i državi), najosobnije ćutio
veliku brigu za ugroženo opće
dobro. Zapravo je Mosor bio vrlo
ozbiljan čovjek, što se ponajprije
izražavalo u velikoj marljivosti i
spremnosti da pomogne komegod
je trebalo; svoju sklonost šalama
pa i „psinama“, koju je dijelio s Dinom Rađom, radijskim novinarom
Vedranom Limićem i nekolicinom
najbližih prijatelja, često je koristio
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
„Kad umire čovjek“
Kad umire čovjek
zemlja postaje teža
i dublja
za jednu jamu
i jedan zakucani kovčeg.
Kad umire čovjek
svijet bi morao stati
i zadrhtati
težinom tuge
dubinom bola
u šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnica
i podigla ploče grobova
kao umorne kapke iza besane noći.
Kad umire čovjek, umire dio svijeta
i zemlja postane teža
iskusnija
i ljudskija
i veća za jednu ranu
i dublja za jednu jamu.
Jure Franičević Pločar
kao štit kojim se branio od mukotrpne
osobne i društvene stvarnosti. U izjavama i tekstovima nakon njegove smrti,
također, gotovo se uopće nije spomenulo
njegovo ljevičarsko opredjeljenje. Zapravo je samo predsjednik Republike Ivo
Josipović, prema mom uvidu, to sasvim
jasno izrekao: „Antifašizam, osjećaj za
socijalnu pravdu, ljubav prema Splitu,
osjećali su se iz svake njegove riječi. Nedostajat će mi taj sjajni novinar, dobar i
duhovit čovjek. Zbogom, kumpanjo!“. Ne
znam zašto velika većina onih koji su pisali i javno govorili o Mosoru i njegovoj smrti nisu istakli važnost odnosa pokojnika
prema politici, ali mislim da je to djelomice
uvjetovano izbjegavanjem javnoga priznavanja ljevičarskoga svjetonazora koje
je već dulje od dva desetljeća prisutno
našem javnom životu. Ne bih upozoravao
na to izbjegavanje da ono nije u očitom
neskladu s kako privatnim tako i javnim
životom Mosora, čovjeka koji je otvoreno
svjedočio da je ljevičar u najboljem smislu
toga opredjeljenja. Mosor je za mene i ne
samo za mene ponajviše bio kumpanjo,
kako mi Dalmatinci ljevičari običavamo
nazivati jedan drugoga. Nismo bili veliki
prijatelji, ali sam osjećao kako smo veliki
drugovi. Nadam se da je i on to osjećao
za mene: u posveti svojoj knjizi „Split je
prva liga“, koju mi je poklonio u kasno
ljeto 2006. na kraju intervjua koji sam
dao talk-showu „Mosorijada“, poručio mi
je: „Živija mi dragi druže!“. Za vrijeme te
emisije obzirno („pa to nije važno“) izrazio
je izrazio svoje neslaganje s time što sam
u njoj javno istaknuo da sam hrvatske nacionalne pripadnosti i rodoljub, što sam
pak učinio zbog opetovanih „informacija“
na internetu i u neformalnim kontaktima
da je Dražen Lalić zapravo Srbin, porijekIDENTITET/ BR. 162 / 2012.
lom iz Čiste male. Rekao sam tada, čini
mi se, i to da mi je uistinu jako žao jer
sam tako dosadno „čistokrvni Hrvat“,
što nemam ni jednu babu ili prababu Srpkinju, Talijanku ili drugu...
Nakon što su kamere ugašene pojasnio
sam mu razloge za tu medijsku intervenciju: u to sam vrijeme posebno intenzivno
javno osuđivao ratne zločine počinjene
s hrvatske strane i zahtijevao da se
počinitelje privede pravdi; stoga sam
smatrao kako je nužno da svojim nacionalnim „legitimiranjem“ u javnosti „razmontiram“ prilično rašireno shvaćanje kako
takve osude mogu davati samo nehrvati
(Srbi, Židovi i drugi) i „mali“ Hrvati, dakle
oni koji se ne osjećaju hrvatskim rodoljubima. Tek sam se nakon emisije prisjetio kako Mosor nije Hrvat (ne znam kako
se nacionalno izvještavao, vjerojatno je
kao i drugi izdanci „mješanih“ brakova
imao etničko identitetnih nejasnoća), pa
mu je moje isticanje kako sam Hrvat moglo biti osjetljivo. Međutim, on ne samo
što je bio tolerantan prema tome možda
politički nekorektnom „ispadu“, nego mi
je nakon objašnjenja rekao kako razumije
moje razloge. I Mosor je imao, itekako,
delikatnih političkih „ispada“. Prije tri
mjeseca, kada smo se zadnji puta vidjeli
i proveli pola dana zajedno, te napravili
zapažen (uz ostalo me je natjerao, ne
znam tko bi drugi to uspio, da na „Starom
placu“ skačem s klupe radi atraktivne fotografije) intervju vezan za drugo izdanje
moje knjige „Torcida: pogled iznutra“,
ispričao mi je „ludu“ anegdotu. On, ateist, je kod splitskih dominikanaca prije
nekoliko godina pokušao „platiti misu“ za
Josipa Broza Tita! U crkvi kraj splitskoga
Pazara svake se godine još od početka
devedesetih održava misa zadušnica
19
za Antu Pavelića, slično se zbiva i
isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj ulici u
Zagrebu; Vjekoslav Lasić, Luka Prcela i
drugi svećenici se za to opravdavaju pred
javnošću obavezom da za bilo koju pokojnu osobu održe misu ako za to postoji
interes. I tako, Bibić je sam - odbio je ponudu nekih prijatelja da ga prate - otišao
u crkvu na Pazaru i tamo pretrpio uvrede,
ali se i „gadno“ posvađao sa svećenikom
koji je odbio da za „komunističku sotonu“
održi misu. Nato je Mosor otišao kod
splitsko-makarskoga nadbiskupa Marina
Barišića, od kojega je tražio pismeno
očitovanje da se za bilo koga mora održati
misa; s dobivenom potvrdom (nadbiskup
mu je morao dati) vratio kod dominikanaca, što je rezultiralo novim odbijanjem
i još žešćom svađom. Taj svoj bizarni
doprinos akcijskom novinarstvu Bibić je
opisao u članku koji je objavljen u „Slobodnoj Dalmaciji“, ali pritom nije iznio podatak kako su ga nakon posjeta dominikancima dvojica njemu nepoznatih fizički
napali na ulici; on im nije ostao dužan:
„Dobio sam, ali sam i dao, naišli su neki
prolaznici, pa su ti tipovi pobigli...“. Pitao
sam ga zbog čega taj napad nije opisao
u članku, a on je odgovorio (navodim po
sjećanju): „Niko me nije tira da tamo idem
i riskiram, to je bila moja stvar što su me
napali, pa o tome nisam tija pisat, nego
samo o onome što je bitno za javnost“.
U toj je priči, mislim, sadržano mnogo od
onoga što je određivalo Milorada Bibića:
lucidnost, skromnost, hrabrost, spremnost da se izravno suoči s osobnim i
društvenim traumama... U sijaset prilika
i neprilika Mosor se pokazao i dokazao
kao Čovjek, i to onakav kakvih u ovo
naše doba kada istinska humanost nije
ni česta niti popularna ima zaista malo. ■
nevini zločinci
DOKLE ĆE SE USTAŠOVATI NA
BLEIBURGU?
Naglašavalo se u ustaškoj literaturi kako se na Bleiburškom polju, za
budućnost duha ‘’časne i slavne ustaške vojske’’ Nezavisne Države Hrvatske, nije dogodila predaja nego izdaja onih koji su trebali postati saveznici
u borbi protiv Titovih komunista. Zločinci su za ustaše, za nomenklaturu
koja maše crnim zastavama i za one kojima te ustaške parade nisu problem, ne odviše veliki problem, oni koji su na Bleiburgu izdali Hrvate (Britanci) i predali ih jugoslavenima. To je, smatra Ivin, smisao mitologije o
Bleiburgu. Jer ako tamo nije počinjen zločin, ako je na Bleiburškom polju
izvršena tek jedna sramotna predaja jednog neobičnog mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojima je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih,
onda ono što se događalo poslije Bleiburga postaje kazna i osveta
O
Piše:
DRAGO
PILSEL
temi Bleiburga ne pišemo prvi puta niti o
nastojanjima povjesničara Danijela Ivina
da Sabor prestane podržavati žalovanje
za propašću NDH. Dao je Ivin intervju
našemu kolegi Ninislavu Kopaču koji je
objavljen u broju 158. Identiteta, 5. oktobra 2011. i tada
naveo bitne dijelove pisma tadašnjem predsjedniku
Sabora u kojem se traži prekid pokroviteljstva Sabora
nad komemoracijom tzv. Bleiburške tragedije. Pošto je
malo tko pročitao kratko ali važno pismo povjesničara
Daniela Ivina predsjedniku Sabora RH te pošto je nedavno Ivin poslao skoro pa isto pismo sadašnjemu
predsjedniku parlamenta Borisu Špremu prenosim
ovdje to pismo pa ću ga komentirati.
PISMO PREDSJEDNIKU SABORA
‘’Poštovani Predsjedniče, Ponovno pišem ovo Otvoreno pismo, kao i vašem prethodniku gospodinu Luki
Bebiću. Nadam se da će vaš odgovor, za razliku od
prethodnog, biti u skladu s mišljenjem velike većine
građana Europe. Vi ste u više prilika i na razne načine
izražavali svoja antifašistička uvjerenja. Zbog toga
želim skrenuti Vašu pažnju na pripreme da se i ove
godine, slično predhodnim, imenuje izaslanstvo Sabora Republike Hrvatske na fašističku komemoraciju u
Bleiburškom polju, odnosno prihvati se njenog pokro20
viteljstva. Ovim činom, u suprotnosti sa Vašim izjavama i Ustavom Republike Hrvatske, naša država postaje slijednik poražene vladavine nacifašista u Hrvatskoj.
Na polju kod Bleiburga 15. svibnja 1945. zarobljene su
posljednje oružane postrojbe takozvane NDH, koje su
se predale Jugoslavenskim partizanskim jedinicama,
nakon što su ih odbile Savezničke snage. Naime, ove
postrojbe – sastavljene i od poznatih ratnih zločinaca –
vršile su oružane napade i nakon svršetka Drugog svijetskog rata i to pod zapovjedništvom Maksa Luburića,
jednog od najozloglašenih zločinaca nekadašnjih
nacifašističkih snaga u Hrvatskoj. Na Bleiburškom
polju, osim međusobnog sukoba ustaša u kojem je
bilo i mrtvih, dogodili su se možda i pojedini zločini, ali
nisu izvršena nikakva masovna ubijanja zarobljenika,
dok su djeca i žene sa civilima – dovedeni prevarom ili u zabludi i prisilno – rastjerani prema svojim
kućama. Zarobljenici su odvedeni u Maribor, na stadion, odakle je u okolnostima bezakonja pobjedničke i
osvetničke euforije jedan dio tragično završio u Teznu
ili na drugim stratištima. Prema tome, na Bleiburškom
polju komemorirati 15. svibnja znači usred Europe uzdignuti u službenu svečanost žalovanje za svršetkom
posljednjeg ostatka fašističke vladavine u Hrvatskoj,
pa tako i u Europi. Nadam se da ćete ovu sramotu
spriječiti. Daniel Ivin’’
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
Bleiburg, maj 2011.
Na Bleiburškom polju komemorirati 15. svibnja znači usred Evrope uzdignuti u službenu svečanost žalovanje
za svršetkom posljednjeg ostatka fašističke vladavine u Hrvatskoj, pa tako i u Evropi
USTAŠKI DERNEK
Dakle, dok je Sabor pokrovitelj Bleiburga,
u Hrvatskoj će postojati ustaštvo, napisao
je, manje više, povjesničar Daniel Ivin,
nekadašnji kolega Franje Tuđmana u
Institutu za povijest (inače brat Slavka
Goldsteina). Ivin je jedan od rijetkih hrvatskih disidenata iz vremena komunizma
bez nacionalističkog predznaka, pa kada
izjavljuje da te bleiburške komemoracije
(na mjestu na kojem je u borbi s partizanskim jedinicama poginulo tek dvadesetak ustaških vojnika koji se nisu htjeli
predati) znače otvoreno ‘’žalovanje za
svršetkom posljednjeg ostatka fašističke
vladavine’’ u Hrvatskoj i u Europi to ima
neke snage. Trubaduri hrvatskog nacionalizma, naročito oni koji su po zanimaju biskupi, tvrde da za identitet je
važan kontinuitet. Od 1991. liturgijska
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
slavlja na Bleiburškome polju (koja se
uredno prenose na HTV-u), komemoracija žrtvama tzv. Bleiburške tragedije
pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora,
nisu ništa drugo doli ono što je svojedobno rekao predsjednik Republike Stjepan
Mesić nakon jedne bleiburške komemoracije: ustaški derneci koji plaćaju hrvatske institucije ili mi, porezni obveznici,
preko njih. ‘’Ovo što se sada pokušalo
na Bleiburgu pretvorilo se u jedan ustaški
dernek kojega plaća hrvatski Sabor i visoki državni dužnosnici su to tamo mirno
odgledali i niti jednom se riječi od toga
nisu ogradili. Oni su morali napustiti to
mjesto ako se tamo pojavljuje 100 ljudi
u uniformama koje su ratovale još 10
dana nakon kapitulacije Njemačke. Oni
moraju napustiti takav dernek, na žalost
nisu’’, rekao je Mesić 2008. nakon što
21
se je Bleiburgu, tokom mise koju je vodio mostarski biskup Ratko Perić mahalo
ustaškim barjacima i skandiralo Paveliću.
JEDNAKO ZA FAŠIZAM I ANTIFAŠIZAM
Vidimo, dakle, jasan kontinuitet: svake
godine tamo misu predvodi jedan hrvatski biskup (a činili su to i hrvatski kardinali) pa se s pravom može reći da postoji
kontinuitet u blagoslivljanju tog ustaškog
derneka s najviše razine ‘’hrvatske
domovinske crkve’’. No, je li taj kontinuitet važan za naš identitet? Odgovor
znate i sami. Zamislite da njemački parlament preuzme pokroviteljstvo nad nekom
obljetnicom nacističkih postrojbi koje su
do kraja držale stražu u Auschwitzu?!
Šprem do pisanje ovoga teksta nije bio
odgovorio Ivinu, čijem su se zahtjevu
u međuvremenu pridružili i antifašisti
iz SABA-e, a i ne zna se kako uopće
odgovoriti na pismo koje je od istog
pošiljatelja primio i prijašnji predsjednik
Sabora, HDZ-ovac Luka Bebić. Time se
jasno, da ne može jasnije, misli kolega
Marinko Čulić, razotkriva činjenica da
se odnos nove vlasti prema Bleiburgu
nimalo ne razlikuje od prijašnje, i na to
se može odgovoriti jedino tako da se
taj odnos promijeni. A takav odgovor,
čini se, Ivin očito ne može očekivati.
Zašto? Doduše, nova vlast nešto je
ipak promijenila, a to je da je u budžetu
namijenila duplo više novca nego dosad
– pola milijuna kuna – za obilježavanje
godišnjice proboja iz Jasenovca i
početka antifašističke borbe. Ali time
je, svjesno ili ne, napravila simbolički
sunovrat unatrag, jer upravo se toliki
novac dosad izdvajao i za bleiburšku
komemoraciju, pa je ovom budžetskom
preinakom nova vlast praktički priznala
da su joj fašizam i antifašizam jednako blizu srcu. Ili ih je barem formalno
izjednačila. Dakle, baš ono što kaže Ivin
u svome pismu Špremu. Nastavljaju se
gutati, kaže Čulić, Tuđmanovi mamci od
kojih je najvažniji taj da se Domovinski
rat izjednačava s antifašizmom, čak se
smatra njegovom krunom. Naravno da
to nema blage veze s istinom. Jasno,
stoji teza da današnja hrvatska država
vuče korijene iz antifašističke borbe i
ZAVNOH-a. Ali, tko misli da antifašizam
ima ikakve veze sa sadašnjom etnički
praktički očišćenom Hrvatskom, taj
naprosto kuca na krivu adresu, jer tu
antifašista nema. Dobro, skoro da ih
nema. Pa oni su se upravo i borili protiv
toga da se nacionalne države stvaraju
po principu etnički čistih torova, kao što
su se borili i protiv socijalno prljavog kapitalizma kakav danas ovdje postoji.
BLEIBURŠKO USTAŠOVANJE
Mislim da se kolega Čulić i Ivin u potpunosti slažu i da su se tuđmanoidi
razmnožili pod zastavom hrvatske ljevice te su odbacili ono malo njegovog
što je valjalo. Naime, Tuđman sigurno
ne bi ukidao jedini antifašistički praznik
kao neradni dan! Pa se tako srčanije
grli ono najgore što je iza Tuđmana
ostalo, kroatocentrična država u kojoj
je grubo isključivanje etnički različitih
bilo samo uvod u socijalno isključivanje
etnički istih. Rečenom se hrvatskom
politikom prema Bleiburgu nitko nije dao
impresionirati, a ponajmanje izraelski
mediji, koji su prilikom nedavne posjete
hrvatskog predsjednika Ive Josipovića
Izraelu napali predsjednika zbog njegovog lanjskog odlaska na Bleiburg i
politike izjednačavanja žrtava komunizma i fašizma, podsjetivši se i misa
za Pavelića, imena ulica po “zaslužnim”
članovima ustaške vlade i uništenih partizanskih spomenika. Ako se poštuje
Ustav Republike Hrvatske, onda je
doista nemoguće da se odaje počast
ustaškim snagama koje se danas nazivaju snagama hrvatske države i stavljaju u isti rang s vojskom sadašnje Hrvatske. Kada bi se na Bleiburgu doista
komemoriralo neosuđene žrtve, pa bili
to i najcrnji ustaše, imali bismo razumijevanja, no kako se ondje polaže vijence
na grobnu ploču na kojoj piše da su oni
pripadnici ‘’Hrvatske vojske’’, jasno je
da se radi o nečem drugom. To drugo
je da se visoki predstavnici državnocrkvene vlasti dolaze pokloniti jednom
zločinačkom režimu koji je odavno
osuđen u čitavom antifašističkom svijetu. Daniel Ivin se, zapravo, pita, a mi
sa njime: dokle će trajati to bleiburško
ustašovanje? Što učiniti s Ivinom?, pita
se desničar Hrvoje Hitrec, koji ovog
povjesničara naziva ‘’kretenom’’ (na
portalu Hrvatskog kulturnog vijeća,
op. D.P.). Pa kaže: ‘’Dobro ga odjenuti da se ne prehladi i ispadne žrtvom
novoustaške hrvatske države iz naših
dana, dati mu štap u ruke i povesti ga na
hodnju po svim mjestima komunističkih
zločina, te mu usput pričati koliko je
otprilike Hrvata, žena, djece, domobrana, ustaša itd. zvjerski poubijano.
Jer se otprilike znade. Ako kaže da se
umorio, dati mu šest sati odmora i onda
opet na put. Osigurati liječničku pomoć.
Ali neka ide do kraja. Nakon toga sam
će doći na bleiburšku komemoraciju’’.
Hitrec dobacuje Ivinu da je ‘’kreten’’ jer
‘’zna da je Bleiburg skupna imenica za
sve križne putove i simbol genocida nad
hrvatskim narodom neposredno nakon
svršetka Drugoga svjetskog rata’’. Zašto
se komemorira na Bleiburgu? Zbog
rečenoga i tehničke činjenice – jer bi se
trebalo komemorirati na više od tisuću
mjesta u Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj,
BiH., Vojvodini, Srbiji, itd., piše Hitrec.
BRITANSKA KRIVNJA
Javio se i drugi desničar, predsjednik
HHO-a, Ivan Zvonimir Čičak, koji svoj
stav obrazlaže na slijedeći način: ‘’Saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijama za žrtve bleiburške tragedije
– zločina nad zarobljenim vojnim pripadnicima ‘endehaških’ i drugih protivničkih
formacija, ali i civila koji su se s njima
povlačili, sa strane jugoslavenskih vlasti
1945. godine – službeno pozicionira hrvatsku vlast protiv državnog zločina nad
građanima’’. Kažu da nije riječ o tome
jesu li te žrtve bile nevine nego jesu li
zločini na njima doista zločini. Dodaje i
kako je Bleiburg sinonim za sve zločine
koji su počinjeni po završetku Drugog
svjetskog rata od strane komunističkih
vlasti. Čičak se nada kako Sabor i predsjednik Ivo Josipović neće prihvatiti,
kako kaže, nakaznu inicijativu, pogotovo
što tadašnja inicijativa dolazi i od onih
članova SDP-a koji su bili članovi saborskog izaslanstva na bleiburškoj komemoraciji (Ratko Maričić, sada Predsjednik
SABA, 2000. godine i Nenad Stazić
2001. godine) koji ovakvom aktivnošću
sami sebi pljuju u lice, smatra predsjednik HHO-a.
Grlati podupiratelji
dosadašnjih crkveno-saborskih komemoracija na Bleiburgu, gdje se događa
posebna vrsta daltonizma jer prisutni
crkveni oci i političari ne vide crnu boju
ustaških uniformi i barjaka, kazat će
da je Bleiburg ‘’simbol’’ poslijeratnih
odmazdi Titovih partizana odnosno pars
pro toto ‘’komunističkih zločina’’. Ali is-
VOJNICI APOKALIPSE
U
staše i partizani stavljaju se u paradigmu kao dva podjednaka zla.
Sukob ustaša i partizana, međutim, nije bio sukob između dvije
političke opcije, ponajmanje između ‘’desnice’’ i ‘’ljevice’’ koje bi se
zarad takozvanog ‘’nacionalnog jedinstva’’ možda i mogle pomiriti. To nije
bio ni građanski ni ideološki rat, već segment svjetskog rata koji se vodio
između apokalipse i civilizacije, rata u kojem je ustaški pokret odano i do
kraja služio apokalipsi.
22
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
Visoko državno pokroviteljstvo na Bleiburgu
todobno kažu, nastavljajući desetljeća
ustaške propagande (koju ovaj novinar itekako dobro poznaje jer je i u njoj
sudjelovao u Argentini), da su Britanci
glavni krivci za hrvatsku sudbinu na
Bleiburgu, odnosno britanska politika
prema Hrvatima. Mijenjaju se teze pa
su krivci odjednom žrtve, pa stoga i
nevini! Treba zato pročitati, za početak,
zbornik radova za znanstvenoga skupa
održanog u Zagrebu 12. travnja 2006. a
objavljen 2007. pod nazivom ‘’Bleiburg i
Križni put 1945.’’ u organizaciji Saveza
antifašističkih boraca i antifašista RH
(uredili Juraj Hrženjak, Krešimir Piškulić
i Petar Strčić), a u njemu posebno precizan i nadasve poučan članak Danijela
Ivina ‘’Smisao Bleiburga’’.
RELATIVIZIRANJE FAŠIZMA
Želi se, i to se naglašavalo u ustaškoj
literaturi, kazati kako se na Bleiburškom
polju, za budućnost duha ‘’časne i
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
slavne ustaške vojske’’ Nezavisne
Države Hrvatske, nije dogodila predaja
nego izdaja onih koji su trebali postati
saveznici u borbi protiv Titovih komunista. Zločinci su za ustaše, za nomenklaturu koja maše crnim zastavama i za one
kojima te ustaške parade nisu problem,
ne odviše veliki problem, oni koji su na
Bleiburgu izdali Hrvate i predali ih jugoslavenima. To je, smatra Ivin, smisao
mitologije o Bleiburgu. Jer (navedeni
članak, str. 46) ‘’ako tamo nije počinjen
zločin, ako je na Bleiburškom polju
izvršena tek jedna sramotna predaja
jednog neobičnog mnoštva ljudi, vojnika
i civila, među kojima je bio i prilično velik
broj itekako okrvavljenih, onda ono što
se događalo poslije Bleiburga postaje
kazna i osveta’’. Nažalost, komunistički
zločini zlorabe se radi relativizacije
fašizma i stvaranja mita o ustašama kao
žrtvama, ili se ustaše i partizani stavljaju u paradigmu kao dva podjednaka
23
zla. Sukob ustaša i partizana, međutim,
nije bio sukob između dvije političke
opcije, ponajmanje između ‘’desnice’’
i ‘’ljevice’’ koje bi se zarad takozvanog
‘’nacionalnog jedinstva’’ možda i mogle pomiriti. To nije bio ni građanski ni
ideološki rat, već segment svjetskog
rata koji se vodio između apokalipse i
civilizacije, rata u kojem je ustaški pokret
odano i do kraja služio apokalipsi. Ako
ima ambicija opstati kao moralna, civilizacijska i demokratska činjenica, hrvatsko domoljublje beskompromisno
će ustrajati na nepomirljivosti ustaškog
zločina i legitimiteta borbe jugoslavenskih partizana. Tek tada će biti moguća i
smirena rasprava o zločinima antifašista
i komunista. Dok u jugoslavenskom
antifašizmu ne prepozna istinsko hrvatstvo, kad mu je do toga već toliko stalo,
a u ‘’neovisnosti’’ NDH bijedu zločina i
mržnje, hrvatsko domoljublje ostat će
siroče povijesti.■
intervju: dr. Jovan Mirić
PREKO DEMOGRAFIJE DO
DEMOKRATIJE
1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 650 hiljada Srba. Danas
ih nema niti 200 hiljada. Nema nikakvih uslova za povratak, a
najveća tragedija nije u tome što su kuće srušene, već što su
srušeni temelji svih međuljudskih odnosa
Razgovarao: MARKO ROKNIĆ
Rezultati popisa stanovništva u Hrvatskoj i poslije gotovo godinu dana još
nisu saopšteni. Penzionisani profesor Zagrebačkog univerziteta Jovan
Mirić, iznosi zanimljiv stav da je hrvatskim statističarima, posle svih „munja“,
„bljeskova“ i „oluja“ nelagodno saopštiti
broj preostlih Srba, pa da čekaju pomoć
demografa koji bi to mogli „stručno“ objasniti. No, ni hrvatske statističare, demografe i političare očekivani rezultati
neće ražalostiti, kaže Mirić. Niko nad tim
brojem u Hrvatskoj neće pustiti suzu, a
kakav će on biti Mirić objašnjava na primjeru svog kraja. Rodom je iz ličkog sela
Krbavice, zaseoka Baljkuša, u kojem
danas nema žive duše. Krbavica je devedesete imala 750 stanovnika, a danas
u njoj živi tek dvadesetak starčadi. A tako
je na prostoru cijele bivše Krajine, gde
su dominirali Srbi. Zato nema mjesta nikakvom optimizmu, jer nema te regeneracijske supstance. Od Banije do Udbine
svi bi stali u dva staračka doma. To je
tragično.
- Do devedesete nije tako bilo?
Srbi su bili većina u oko hiljadu naselja
u Hrvatskoj, a sada su to još možda u
pedesetak.
- Ima li uslova za povratak?
Nema nikakvih uslova. To što čujemo su
samo političke floskule.
- Zar je tako lako zaboraviti zavičaj?
Z
Šta je uopšte zavičaj? To nije samo geografski topos. Zavičaj nije samo mjesto
na geografskoj karti gdje si rođen. Zavičaj
je nešto više. Zavičaj je jedna sredina
gdje si dobrodošao, sredina u kojoj si
ti, kako bi se ovdje reklo, doma, koja te
rado prima, gdje rado ideš. Srbi u Hrvatskoj potpuno su izgubili taj zavičaj. Oni te
zavičajnosti, duhovne, kulturne nemaju.
To je uništeno.
- Zar ni danas nisu dobrodošli?
Ni danas. I to je najveća tragedija. Ne
toliko što su kuće srušene, već što su
srušeni temelji svih međuljudskih odnosa.
- Može li se danas uopšte govoriti o
Srbima u Hrvatskoj?
Nažalost ne može. To su skupine pojedinaca, razbijene u svakom pogledu. Desilo se ono što je i bio cilj hrvatske politike, države, vlasti. Konstanta te politike
može se meriti desetljećima. Srbe svesti
na potpuno zanemariv broj.
- Može li se u tom smislu povući paralela Pavelić-Tuđman?
Apsolutno. Tuđman je proveo načelo
Pavelićeve politike o rješenju srpskog
pitanja. Iako vi nigdje nemate pouzdane
podatke, iz brojnih izvora može se doći
do realnog stanja. Tako je u Hrvatskoj
uoči posljednjeg rata, po popisu iz 1990.
godine, bilo 580.000 Srba. Uz to ja sam
se bavio analizom imena onih koji su se
na tom popisu izjasnili kao Jugoslaveni i
ZBOGOM ZAVIČAJU
avičaj je jedna sredina gdje si dobrodošao, sredina u kojoj si ti, kako
bi se ovdje reklo, doma, koja te rado prima, gdje rado ideš. Srbi u Hrvatskoj potpuno su izgubili taj zavičaj. Oni te zavičajnosti, duhovne,
kulturne nemaju, a Srbija im to ne može nadomjestiti…
24
među njima je daleko najviše bilo Srba,
oko 70 hiljada. Dakle 1991. je u Hrvatskoj
bilo više od 650 hiljada Srba.
- A danas?
Gledajući te različite podatke sa dosta
pouzdanosti mislim da ih nema ni 200
hiljada. Dakle dogodilo se ono što je
Tuđman i želio. Srbe svesti ispod tri
posto. Znači i statistički i politički na
zanemariv broj.
- To je po Srbe u Hrvatskoj tragična
činjenica?
I nije najveća tragedija u njihovom
broju, već što ni danas nisu poželjni u
ovoj sredini. Zlo koje je učinjeno u ovih
dvadeset godina u raskopavanju odnosa
među ljudima, na razvijanju mržnje, animoziteta, to se ni sljedećih sto godina ne
može popraviti.
- Srbima se poručuje da su dođoši,
dotepenci i da su samo otišli odakle
su došli?
Srbi u Hrvatskoj nisu dođoši. Oni nisu
niotkuda došli. Oni su ovdje nastajali
stoljećima. Srbi su postajali ovdje etnicitetom, nacionalnom grupom. Prije trista
godina nacija gotovo i nije bilo. Srbi su
nacijom, kako je danas razumijemo, postali na tlu Hrvatske. I zajedno s Hrvatima
su stoljećima gradili kulturu, historiju, socijalne odnose. Srbima u Hrvatskoj ovdje
je zavičajnost generacijama. Srbi iz Hrvatske danas zavičaja i domovine nemaju. Srbija im to ne može nadomjestiti. A u
Hrvatskoj su bili respektabilna zajednica.
- Čime to možete potkrepiti?
Njihovim brojem do posljednjih ratova
i statusom koji su imali u Hrvatskoj.Svi
konstitutivni akti Hrvatske unazad dvesto
godina Srbe su tretirali kao drugi konstitutivni narod. Tek ih je Tuđman eksplicite
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
Dr. Jovan Mirić o tragičnoj sudbini Srba u Hrvatskoj
izbacio iz Ustava kao narod i preveo u
nacionalnu manjinu. Tako ih je i na tom
planu unizio, potirući na najgrublji način
te historijske činjenice.
- Je li u tome imao i podršku sa strane?
Apsolutno! Srpska politika išla mu je na
ruku. Miloševićeva i Tuđmanova politika
bile su na zajedničkom poslu uništavanja
Srba u Hrvatskoj. Srbija, koja je devedesetih bila izolovana i prokleta, dijelom i vlastitom krivicom, ali dominantno
međunarodnom politikom, Srbima u Hrvatskoj i nije mogla biti pouzdan oslonac.
- Danas je situacija nešto bolja?
Ne bi je olako takvom ocijenio. Nije ona u
suštini bolja, bar što se Srba tiče.
- Pa što preostaje Srbima u Hrvatskoj?
Njihova pozicija, što god mislili o Srbiji,
ne može se odvojiti od te matice, pogotovo u etničkom smislu. Korpus smo iste
nacije, jednog etnosa i upućeni jedni na
druge.
- Jedna vaša knjiga bavi se i pitanjem
Kosova?
Mene je na to izazvala potpuna ignorancija i neznanje hrvatske elite o Kosovu.
Oni ništa o Kosovu ne znaju i vladaju
samo izmišljenim stereotipima tipa - Srbi
ove jadne Albance diskriminišu, progone,
izrabljuju... To nema veze s pameti. Nije
mit da je Kosovo središte srpske države
i kulture, historije i duhovnosti. Na Kosovu je bio centar srpske srednjevijeko-
►►►Hrvatska zvanična politika tvrdi da je najbolje riješila
manjinsko pitanje, da joj Evropa
može pozavidjeti?
Rešila ga je tako da Talijan Furio
Radin naprosto nema protukandidata na izborima, da Židovi imaju
samo dvojicu Goldštajna, a Srbi
Milorada Pupovca. Nema gužve ni
konkurencije na manjinskoj sceni
jer manjine, iz već spomenutih
razloga, nemaju kritične mase,
svedene su na folklor i služe samo
za prigodno pokazivanje. Možda
Srba još ima tri posto, ali već na
sljedećem popisu ta će se brojka prepoloviti. Dobna struktura je
staračka, a mlađi povratnici nisu
dobrodošli.
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
vne države, trista godina središte Srpske
pravoslavne crkve i to u vrijeme kada su
nastajale današnje nacije.
- Ipak je Kosovo izgubljeno?
Srbija da je imala saveznike Kosovo ne
bi izgubila. O tome piše u svojoj knjizi i
Bogdana Koljević, urednica „Nove srpske političke misli“. Naslov moje recenzije njezinoj knjizi biće „Srbija između“,
jer Srbija po tom pitanju nigdje nije. Srpska politika po tom pitanju i danas luta. A,
duboko sam u to uvjeren, Srbija je od prvog dana morala insistirati na podjeli. Po
svaku cijenu zadržati ovaj sjeverni dio i
efikasno zaštititi kulturna dobra u ostatku
Kosova.
- Nije li prekasno za takva rešenja?
Kosovo je definitivno oteto Srbiji i sada
bi psihološki bilo neprocjenjivo za srpski narod zadržati ovaj dio na sjeveru.
Za svest naroda nije isto gubitak Kosova ili njegova podjela. Ako Beograd
tu uzmakne onda je gubitak potpun. I to
će biti tragična situacija za konstituciju
Srbije kao države. Po tom pitanju jedini
dosljedan u Srbiji bio je Dobrica Ćosić, u
jednom periodu i pod njegovim utjecajem
i pokojni Zoran Đinđić. On je zagovarao
olovku kao rešenje kosovskog pitanja,
znači podjelu.
- Šta može srpska politika učiniti kada
joj je Brisel stavio „nož pod grlo“?
Može jednostavno odgovoriti da zamrzava sve aktivnosti oko dobivanja statusa
kandidata i ulaska u EU. Samo bi to bio
državnički potez pred evropskim ultimatumom. To možda i ne treba eksplicite reći,
ali to se mora uraditi. No, Tadić i dalje
gura na dva kolosijeka- mi ćemo ustrajati
na evropskom putu, ali ne damo Kosovo.
Tako može izgubiti i jedno i drugo.
- Popis stanovništva u Hrvatskoj bio je
prije gotovo godinu dana, ali rezultate
još ne znamo. Čemu se Srbi mogu nadati?
Ponavljam, ti će rezultati biti poražavajući.
Mogli bi prevazići i Tuđmanova poželjna
očekivanja. U tradicionalno srpskim
naseljima gotovo da ne postoji niti jedna škola, niti za njom ima potrebe. Srbi
nemaju podmlatka. Profesor na Pravnom
fakultetu u Zagrebu, Josip Kregar, objavio je poražavajući podatak da na
zagrebačkom Sveučilištu, na kojem je
nekada bilo više od 15 posto Srba, danas
25
nema ni jedan posto. Zamislite taj užasni
podatak. Dakle sve je očišćeno, pogotovo na intelektualnom i kulturnom planu.
To je drastičan primjer kako se jedan
narod degradira i uništava.
- Nekada dominantno srpske sredine
sada „krase“ novoizgrađene katoličke
crkve?
I to je poruka Srbima, potencijalnim povratnicima. To je sada katolička sredina, a
ne srpska i pravoslavna. To je smišljeno
i podlo i ne služi na čast Katoličkoj crkvi
u Hrvatskoj. Ali kome je tu do časti. I zato
je povratak Srba u Hrvatsku završen proces. Na radost „svekolike“ hrvatske elite,
političke, kulturne, vjerske, pa i najšire
javnosti.
- Dobro, govorite o posljedicama,
kako ste kao intelektualac, univerzitetski profesor, ocjenjivali situaciju uoči
tragičnog raspleta?
Devedesete godine u moj zagrebački stan
došli su mi moji Ličani, predsjednici nekoliko opština i sekretari komiteta. Sjećam
se Jove Kablara iz Knina, većinu imena sam zaboravio. Došli su uznemireni
događanjima, da čuju i moje mišljenje,
iako sam uvijek bio izvan politike. Rekao
sam im otprilike ovako - gledajte ljudi sve
možete ali ne smete uzeti oružje u ruke.
Ako to uradite učinit ćete najveću uslugu
proustaškim snagama u hrvatskoj politici.
Samo bez oružja morate upotrijebiti sva
sredstva građanskog otpora, neposluha.
Neće vam biti lako, ali se po svaku cijenu
klonite oružja.
- Uoči mitinga na Petrovoj gori javno ste se obratili Srbima da „ne
narušavaju mir Petrove gore“?
Bio sam tada u bolnici, gdje mi je došao
novinar Večernjeg lista i tako nešto sam
poručio Srbima. I posle toga kada je u
Krajini, na Vidovdan, bio referendum o osamostaljenju također sam reagovao ovim
riječima - nemojte Vidovdane pretvarati
u Smrtovdane, to vam ništa dobro neće
donijeti, a zidanjem granica zazidat ćete
svoju i sudbinu svoje djece. Nažalost,
događaji koji su uslijedili pokazali su da
sam bio u pravu. I da zaključim, tadašnja
beogradska i zagrebačka politika radile
su na tragičnoj sudbini Srba u Hrvatskoj.
S tom razlikom što je Tuđmanu to bio
opsesivni cilj, a Milošević je dezorjentisan samo glavinjao. ■
intervju: prof.dr. Svetozar Livada
KOD NAS ZA ZLOČIN
NITKO NE TRAŽI POVIJESNI
ODGOVOR
Kada se gleda antropološki, genetski mi se ne razlikujemo. Rase
su samo jedna komponenta, jedan pigment koji se nalazi u koži.
Međutim kod nas, na Balkanu, ni tih razlika nema. Mi smo sebi
sami stvorili iracionalnu razliku, vjera - nacija - etničko porijeklo, i
to digli na nešto što je efemerno. U drugim sredinama naprosto je
sramotno da te netko na temelju toga prokazuje…
N
Razgovarao:
NINOSLAV
KOPAČ
a dogovoreni razgovor s profesorom
Svetozarom Livadom
zakasnio sam, što mi
nije običaj zbog jednog filma. Naima, na televiziji sam
gledao film Invictibus, što na našem
jeziku prevedeno s latinskog znači
nepobjedivi. Film je posvećen
Nelsonu Mandeli, čovjeku koji
je 30 godina robijao zbog borbe
protiv aparthejda, segregacionog
zakona kojim su crnci u Južno
afričkoj republici smatrani nižom
rasom. Mandela je godinu dana
trunku mržnje prema onima koji
su ga ponižavali, uspio sportom
izmiriti crne i bijele i od svoje zemlje napravio primjer ljudske tolerancije i prosperiteta. To mi je dalo
razmišljati kako je jedan čovjek
svojim primjerom uspio gotovo
nemoguće - izmiriti rase, dok smo
se mi, tu, na Balkanu koji smo ista
rasa, skoro jedan narod i govorimo
istim jezikom uspjeli se toliko zamrziti i zakrviti, a sport kojim je Mandela južnoafrikance uspio ujediniti
kod nas se shvaća kao ratni pohod,
kao osveta za nešto što se dogodilo pred davnih
20 godina i nikako
se ne možemo do
PROSVJETA
SKD Prosvjeta figurira tek kao for- kraja izmiriti. „To
se smatra trijummalnost. Pa ja sam nekoliko sjed- fom uma“ kaže
nica održao na stepenicama, jer je Svetozar Livada
i nastavlja: „To
to rat za položaj…
samo pojedinac
može da lansira te
tekovine kao što
nakon što je pomilovan i izašao iz ih je lansirao Mandela. Kod Andrića
zatvora postao prvi, demokratski postoji jedna priča o mravu koji
izabran, predsjednik Južnoafričke kreće na sveti put mira oko svijeta
republike i na jedan genijalno jed- i svi ga pitaju: „Kuda ti tako malen
nostavan način, ne pokazujući ni misliš stići?“ Mrav je na to odgo-
“
26
vorio: „Ali bit će zabilježeno da sam
krenuo!“ Kod nas na zločin nitko ne
traži povijesni odgovor. To znači da
nemamo ni jedan autoritet uma. Da
nemamo kauzalno obrazloženje ni
prirode rata ni posljedica koje su
proizvedene. Napisao sam jednu
raspravu o posljedicama rata. One
su sekularne. One će se kod nas
prevaliti u 22. stoljeće, jer povijesni
zločin je onaj koji zahvata ljude,
prostor i institucije. Nema što kod
nas nije napadnuto, a kod nas
nema kajanja i potrebe za katarzom, jer nitko ne pokušava da zatvori kulturni krug. Nitko se ne stidi
što smo mi drugi napravili Bosni!
Nitko se ne kaje za tolike žrtve!
Licitiramo još sa žrtvama iz Drugog
svjetskog rata. Od 82 logora niti
jedan nije katastarski zaštićen što
je obveza po svjetskim normama.
Niti jedan nije obilježen, a kada je
obilježen onaj u Jadovnu, nije se
održao ni 24 sata. Neki dan za promocije knjige o dječjim logorima,
pitam direktoricu Jasenovca da li
je svjesna da jasenovački logor nije
katastarski zaštićen.
- Dobro, preko logora se nikako
nećemo pomiriti. Vratit ću se
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
FOTO: N.KOPAČ
filmu o Mandeli, u jednoj sceni
filma kapetan ragbijaške reprezentacije, koji je bijelac plave kose,
pred odlučujući utakmicu kaže:
„Razmišljam o čovjeku koji je 30
godina proveo u ćeliji veličine
2x2 metra i koji, kada je izašao ne
pokazuje ni trunku mržnje i ne teži
da se osveti onima koji su ga tamo
smjestili.“ Problem mržnje je kod
nas naglašen, ali praštanja, gotovo, nema.
Problem mržnje je jedna socijalna
kategorija, međutim, ona je svojina
kao i ljubav čovjeka. Ako netko ima
takav um, kao što ga ima Mandela,
očovječen, da mu možeš tijelo degradirati, da ga možeš individualno
ponižavati, možeš ga i ubiti, ali u njemu
ne možeš ubiti čovjeka. Ako Mandelu
nalaziš u poražavajućem položaju, u
skučenoj, nehigijenskoj ćeliji, ali um
stanuje uvijek u istom mjestu. I taj
um postaje čovjekom i kasnije transmundijalan. On djeluje globalno u cijelom svijetu. Svugdje ga pozivaju i svi
ga poštuju. Kod nas je to bila tragedija! Mi smo ušli mu rat i nismo imali
takovog autoriteta. Mi izlazimo iz rata
i još ga ne možemo očekivati. Kada
Grka u antičkoj Grčkoj pitaju: „Šta je
to, ujutro ide četveronoške, a u veče
se uspravi?“ Ni jedan nije odgovorio
da je to Atenjanin, ili Spartanac, nego
je odgovorio: „To je čovjek!“ Kangrga
je davno izgovorio: „Roditi se kao
Hrvat, Srbin, ili Nijemac ne znači biti
čovjek!“ Eto, to je taj problem koji
mnogi neće shvatiti. Jer rođenje ne
određuje sudbinu čovjeka. Mandela
je postao to što jest, zato što je u njega inkorporiran ljudski stav i um. Pitali
mene o tom nacionalizmu, rasizmu,
i tada sam se sjetio mog profesora.
Naime, zbog teškog ranjavanja u ratu
primio sam 257 doza krvi svih rasa i
naroda. Nakon rata kad smo na filozofiji studirali rasne probleme, pita me
profesor da li sam ikada vidio crnca.
Rekao sam mu da sam od jednoga
primio transfuziju krvi. Konstatirao je:
„Sjajno! Savladao si sve nacionalne i
rasne probleme kroz vene.“
- Netko bi trebao da nas „prosvijetli“!
Pa, gledaj, ako imaš pokidan kulturni
krug, a mi smo imali tako naglašenu
srodstvenu liniju, da je to ne pojmljivo,
27
intervju: prof.dr. Svetozar Livada
i dođemo u stanje da smo stvorili gran- rekao takove stvari da se ja čudim da tu funkciju.
ice da ne možeš pohoditi grobove, da ne nitko od ministra i ostalih ne postavi - Pa što ga ne smijeni predsjednik
možeš izraziti najveću bol za nasiljem pitanje kako takav čovjek može biti u Ol- Tadić koji se predstavlja kao minestalim nekoga od članova obitelji, impijskom komitetu, kad je degradirao rotvorac.
onda je to dokaz da smo tragično za- sebe do krajnjih granica, pa i dalje guče Otkud će on kada svojata Ruđera
bludili. Jednom mi je pričao Žarko da nema kraja izmirenju. To su tragične Boškovića jezuitu da je Srbin. Srbin pa
Puhovski tragičnu priču: Jedan čovjek stvari! Na javnoj sceni! Kada netko na katolik, pa to je sve ono što mi zovemo
umire u izgnanstvu i obrati se HHO-u trgu, a na trgovima su u vrijeme grčke „čik“, naš inat. Ako netko kaže, baš kada
s molbom da ga presele u njesi spomenuo našeg izbornika,
gov rodni kraj da bi tamo umro.
kako je za njega naslada osJedan od MUP-ovaca, od onih
veta. Osveta je zločin sama po
SDSS i HDZ:
koji o tome odlučuju, sažali se
sebi! Dakle, mi opseg i pojam
Srbi su postali žrtve, a oni formiraju sadržaja upotrebljavamo uvijek
nad njim i pokuša mu pomoći,
međutim čovjek je umro u izgpolitičku, džepnu stranku i samo Srbin u smislu provokacije, što se
nanstvu, a onaj koji je trebao
domena izmirenja tiče. Ja
može biti u srpskom SDSS-u, a samo tog
odlučiti o njegovom povratku
sam svojedobno razgovarao
Hrvat u HDZ-u, i oni koaliraju - žderu narod. s nekim ljudima, filozofima,
dolazi u HHO k kaže: „Hvala
bogu umro je na vrijeme.“ Taj
Postaju potrošači naroda i bez stida i kajanja između ostalih Kangrgom i
problem zakona života ovdje
Matvejevićem da pokrenemo
i dalje to ostaju…
je poremećen do granice da mi
neki forum zatvaranja kulturnog
živimo kulturu smrti. Pazi kako
kruga i svi su rekli, kao otprilike
se kod nas laska smrti. Mi smo
onom mravu koji kreće na sveti
te ratnike pretvorili u nekakvu „kohortu“ demokracije donošene važne odluke, put mira oko svijeta: „Rano je, nećemo
koja je neka vrsta nedodirljivih. To je kada netko na Trgu bana Jelačiće viče: nigdje stići.“ Nemaš koga pozvati.
naša tragedije. Mene je to prisililo, da „Ubij Srbina!“ Ili na nogometnoj utak- - Nije li sada već kasno?
kada sam razgovarao s predsjednikom mici jedna strana viče: „Ubij!“, a druga Ne, ne, nije kasno! Izmirenje je
Josipovićem da mu kažem: „Moj minuli strana odgovara: „Srbina!“ Nitko se time humanistička kategorija od kada postoji
rad je golem, ali se odnosi na minuli rat. do sada nije ozbiljno pozabavio, pa mi rat. Po kroničarima u ljudskoj povijesti
Moj invaliditet i Merčepov je u odnosu imamo nedovršeni rat!
je bilo oko hiljadu i četiristo ratova i u
jedan na pet.
- Nakon onog nedavnog zločina, a svim ratovima su bile intencije izmiren- Ponovno ću se vratiti na Nelsona morate se složiti sa mnom da je to ja. Najveći humanisti su se proslavili u
Mandelu koji me neobično dojmio. bio zločin, kada je grupa maskiranih tome, jer čovjek je jedino živo biće koje
On je kroz sport ujedinio Južnu Af- huligana napala navijače hrvatske ratuje, a ne jede žrtvu. Međutim, kod
riku, a mi smo nedavno kroz ove reprezentacije u rukometu na izlasku nas je tragedija u ovom građanskom
događaje na netom završenom Ev- iz Novog Sada. Navijači su uglavnom ratu koji nema pravila. Ja sam doživio
ropskom prvenstvu u rukometu bili iz Osijeka i Vukovara, pa je ve- mnoge ljude koje sam dobro poznavao
ono malo približavanja jedni drugi- lika vjerojatnost da je i među njima kao grešku prirode. Ja tu o nama imam
ma ponovno totalno razbucali, što bilo više Srba nego Hrvata. Međutim, poražavajuću predstavu. Mi smo zaponašanjem srpskih navijača, a što nakon toga je ministar unutrašnjih ostalo pleme, jer nismo imali građanske
i „dizanjem morala“ našeg selektora poslova Republike Srbije Dačić dao revolucije, nismo imali građanskih vredili izbornika, kako vam drago, i njego- jednu skandaloznu izjavo u kojoj je nota da ih propovijedamo. Nedavno
vih izjava da bi mu pobjeda nas Sr- umjesto da smiruje strasti rekao ne- smo imali dva građanska rata i nikako
bima bila malte ne osveta za nedavni mojte biti kao oni kada mi dođemo k da izađemo iz prvoga, a ušli smo u drugi.
rat. Mislim da takvim ljudima ne sm- njima. Umjesto da smiri strasti on ih U tome je tragedija. Ja sam kao grobar
ije biti mjesto u sportu. Nas sport, raspiruje.
prebrojavao žrtve i uvijek se Pitao što
umjesto da zbližava, mi kroz njega i Zato ja govorim da bi se političare tre- je to? Na samrti me Vojin Bakić pita, jer
dalje ratujemo!
balo izuzeti iz izmirenja, jer nemaju le- svi spomenici su mu srušeni, on umire i
Da se vratim na Mandelu. Po grčkom gitimitet da to rade. Pazi, ako to mini- pita: „Da li se ovo vratila NDH?“ Rekao
poimanju je – homo ludens – čovjek star unutrašnjih poslova kaže: „nemojte sam : „Ne! Evropa to neće trpiti.“ A razigre. U grčkoj, kada je rat počimao ol- biti kao oni!“ To je već provokacija! To lika između regularnih jedinica, jer JNA
impijske igre su odgađane da se sport je grozota jedna! Međutim, taj je nastao je bila regularna, i paravojnih nije bila
ne bi uprljao. Drugo rat se zaustavljao na valu rata. Najviše je asistirao zločinu. nikakva po zločinima koji su počinjeni.
da bi se sahranili mrtvi. Poštivalo se - Pa on je bio i predsjednik Pazi! Razlika između zločina Srba, Hrčovjeka. Međutim, ovdje, pošto je sport Miloševićeve partije!
vata, Bošnjaka, Albanaca ne postoji! To
komercijaliziran izgubio je ono olimpi- Jeste! Grozota jedna! To su nepojmljive je dio našeg mentaliteta. Naš mentalitet
jsko načelo. Neki dan slušam našeg stvari i nitko nije reagirao u tom smislu samo povijest može promijeniti.
predstavnika u Međunarodnom olimpi- da mu kaže da bi poslije takve izjave, po - Ali SPD nije jednonacionalna stranjskom komitetu u jednom intervjuu je prirodi položaja trebao odmah napustiti ka. Pa evo u ovoj vladi najmanje su
“
28
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
trojica ministra Srbi.
izvršio podvig, oslobodivši ispred nosa takav stupanj tolerancije, takav oblik
Od 270 hiljada biračkog tijela Srba koji ustaša ranjene partizane iz karlovačke praštanja bez osvete, a naši, to se zove
imaju pravo glasa desetine puta više bolnice ne smije se staviti ni spomen samoskrivljena nezrelost elite vlasti
glasa za SDP nego za SDSS. Perma- ploča na tu zgradu. Mesić je išao, ali ne uništila je vlastiti narod.
nentno! Jer imaju tradiciju, jer imaju dozvoljava lokalni kabadahija. Ima ci- - Meni, a vjerujem mnogima, nije jasnadu, imaju očekivanje, a SDP ima jeli niz sličnih primjera, ipak povijest ne no zašto se to dogodilo?
historijski razlog da vrate taj dug na možeš izmijeniti! Kod nas je privatizaci- Pročitao sam desetke knjiga o ratu
najbolji mogući način. Ali sumnjam – ni ja povijesti. Kod nas povijest ne brane i prirodi rata, međutim nigdje nisam
kod njih nije shvaćen građanski rezon povjesničari, nego tamo neka grupa u našao zašto se Jugoslavija raspala
povijesnog zločina koji se ovdje dogo- Savezu antifašističkih boraca koja niti u krvi. Jedino, Dejan Jović , koji ide
dio. Jedna trećina teritorija je preorana zna niti može, niti umije. Ja ih zovem sekundarnom analizom, kaže da je ona
kao mjesečeva površina. Potpuno – ražalovana bojna!
doživjela disoluciju. Rastočila se! Drugi
nema ljudi, nema nadgradnje, nema in- - Meni nikako nije jasna jedna stvar! koji pokušava da definira taj fenomen,
stitucija. Srbi nemaju ni jedne institucije U Drugom ratu ovdje je pokrenuta doktor Jovan Mirić, kaže Jugoslavija se
u Hrvatskoj.
Narodnooslobodilačka borba protiv rastočila na valu kontrarevolucije. Ne
- Imaju Prosvjetu!
fašista, to je bila revolucija. U toj rev- samo da su razbijeni društveni odnosi,
To je nakaza! To figurira samo kao for- oluciji nitko nikoga nije pitao koje je nego bila je odmazda da se sva nomenmalnost.
narodnosti. Svi su bili jedno u borbi klatura mijenjala – u jeziku, nazivima in- Kako?
protiv zla. Nakon rata stvorena je stitucija, društveni kapital dat je nekom
Ovako! Pa ja sam nekoliko sjednica država u kojoj je ta tradicija nastav- skorojeviću i drugo. Dakle ta dvojica su
održao na stepenicama, jer je to rat za ljana i zvalo se bratstvo i jedinstvo, najbliže pokušala kauzalno definirati
položaj!
a onda je došao kraj devedesetih što se dogodilo. Međutim, ono što je
- Pa tko je onda kriv za to što se Srbi godina i nacional šovinizam se tako danas najtragičnije nitko ne izučava
ne mogu složiti. Da li su Hrvati tome razbuktao da ni danas nitko nije u koje je posljedice to donijelo. Ono što
krivi?
stanju, ili ne pokušava da ga zausta- je najtragičnije, poremetili smo kulturni
Ne! Ako budeš išao za krivnjom etničkim vi. Zašto je uopće došlo do toga?
krug. Nema kajanja!
principom onda si upropastio stvar. Ra- Kada gledaš filozofijski, u tako za- - Znači čekamo Mandelu?
zlika u tom, klijentelističkom stavu, pre- ostalom prostoru, gdje je dominantno Neee! Ako mi čekamo Mandelu, to je
ma politici, prema institucijama nigdje ne selo da bi doživjelo sudbinu društva, kao da čekamo Godoa. Mi ovom stanju
postoji. Za neke je samo važno da su se a ne grad, jer gradova nismo imali, da moramo pristupiti svjesno. Potpuno
dočepali položaja i moći. Da to pročitam izvedeš revoluciju i izvedeš jednu sin- svjesno i formirati zajedničku institucnešto što je jako karakteristično. Meša tagmu o bratstvu-jedinstvu, to znači da iju, jer su nam problemi zajednički, da
Selimović je bio uman čovjek i on u smo jedan rod, i kažeš nema progona nauka sebi bude sudac, pa da istražimo
onom svom romanu Derviš i smrt piše: po rasi, klasi, plemenu i tako dalje, i opseg i sadržaj krivnje, odgovornost
„Postoje tri velike strasti: alkohol, kocka stvoriš jednu takvu masu pokreta pod onog Wizentalovog tipa i da prokažemo,
i vlast. Od prve dvije nekako se možeš okriljem demokratskog centralizma, da svaki u svojoj nahiji, neprijatelje među
izliječiti, a od treće nikako! Vlast je svi kao unutarnji zakon uzimaju ono nama. Ali mi to nismo u stanju!
najteži porok. Zbog nje se ubija,
- Tito je bio u pravu kada je u
zbog nje se gine, zbog nje se
ratu na četnike slao Srbe, a na
SDP:
gubi ljudskost, ljudski lik. Neustaše Hrvate!
odoljiva je kao čarobni kamen,
Od 270 hiljada biračkog tijela Srba On je u toj svojoj strategiji digao
jer pribavlja moć.“ Pojam moći
koji imaju pravo glasa desetine puta taj fenomen povijesne mržnje na
je nevjerojatan. U prethodnom
povijesnu odgovornost. To je taj
više glasa za SDP nego za SDSS. moment! Kad si zakrvio – snosi
režimu sam sreo nekog lokalnog kabadahiju koji je za sebe
Permanentno! Jer imaju tradiciju, jer ima- krivnju i pokušaj ju sam riješiti!
govorio: „Ja sam ti ovdje Tito! Ja
ju nadu, imaju očekivanje, a SDP ima his- Međutim, mi sedamdeset gosam ovdje moć!“. Poslije ovog
dina zajedništva, to je nekoliko
torijski razlog da vrate taj dug na najbolji generacija, pokušavamo obrisati
rata molim predsjednika HDZ-a u
Glini da se sa spomen doma srpkao spužvom. Svi veliki hrvatski
mogući način…
skim žrtvama na mjestu srušene
muževi, koji su lansirali ideju juglinske crkve makne natpis Hrgoslavenstva, za nas su uzalud
vatski dom, jer klanje u crkvi nije kućna što kaže Kant: „Moralni zakon u meni, umrli! Kada pogledaš antologiju Jugoradinost, a on kaže: „Ne! Ja o tome ovd- a zvjezdani na nebu.“ Dakle tom sin- slavenstva i pogledaš ove idiotizme
je odlučujem!“ Naš lokalni kabadahija je tagmom stvoriš jedno društvo toler- koje danas lansiramo, onda se čudiš
pojam! Evo još jednog primjera: Ovdje, ancije za koje je posljednji američki koliko smo se za stoljeće i pol unazadili,
u Zagrebu, Većeslav Holjevac ima ambasador u Jugoslaviji Warren Zim- a drugo, čeka nas dva ili tri stoljeća da
aveniju, veliki monumentalni spomenik, mermann napisao da nigdje na prostoru bi sanirali povijesni zločin koji smo sami
foto monografiju, a u Karlovcu gdje je socijalističkih zemalja nigdje nije sreo napravili.■
“
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
29
intervju: Elvira Abdić Jelenović
POLITIČARI SE PLAŠE BABE
Elvira Abdić- Jelenović ponosi se svojim ocem Fikretom Abdićem, u Cazinskoj krajini popularnim Babom, u Hrvatskoj osuđenim „ratnim zločincem“,
koji je upravo ovih dana napustio zatvor u Puli nakon desetogodišnjeg
tamnovanja. Gospođa Abdić-Jelenović je poslanik Demokratske narodne
zajednice, stranke koju je osnovao Fikret Abdić, u parlamentima Unskosanskog kantona i Federacije BiH. U intervjuu za Identitet govori o svom
ocu, o njegovim planovima nakon izlaska iz zatvora, o strahovima sarajevskih političara od njegovog povratka i podršci brojne dijaspore i naroda
Krajine svom Babi
Razgovarao: MARKO ROKNIĆ
- Stiče se dojam da je hrvatsko
pravosuđe teško prelomilo da Fikreta
Abdića pusti na slobodu?
Da! Nadležno Povjerenstvo za uvjetni
otpust, kao što je poznato, tek je u drugom pokušaju donijelo takvu odluku, sa
neuobičajenom odgodom do marta. Iz
toga mogu samo zaključiti da je u pitanju
„kupovina vremena“ ili „igra živaca“.
-U deset zatvorskih godina Fikret
Abdić nije koristio niti jednu zatvorsku
povlasticu, pokazujući i time svoj stav
prema presudi?
Apsurdno je da mu je baš to i uzeto kao
otežavajuća okolnost za prijevremenu
slobodu. Prigovarano mu je da je previše
tvrdoglav, a u biti on je samo bio principijelan do kraja.
- Fikret Abdić izašao je na slobodu.
Koji će mu biti prvi potezi?
Kod našeg oca nema prvi ili zadnji potez,
kod njega je sve kontinuitet i sve proces.
Tako je i njegov izlazak iz zatvora proces, odnosno nastavak rada koji traje
i u zatvoru. Ako se nešto može nazvati
njegovim neraskidivim dijelom onda je
to Agrokomerc. Kada su u pitanju sudski
procesi protiv njega onda oni svi imaju
veze samo sa tom firmom. Isti je slučaj
i sa presudom za ratni zločin. Iza te
presude stoji velika pljačka Agrokomerca, kojeg je vojska BiH tretirala kao ratni
plijen.
- Hoće li prvo doći na „mjesto zločina“,
u Veliku Kladušu?
Mislim da se ljudi s time bespotrebno
opterećuju. Što uopšte znači dolazak u
Veliku Kladušu? Zašto bi tamo uopšte
neko došao? Zašto bi bilo tko trčao da
dođe u BiH? Zašto bi to bilo tko želio
pogotovo u situaciji kada svaki drugi
stanovnik te zemlje sanja da je napusti? Fikret Abdić može doći samo u
Agrokomerc i može raditi na njegovoj obnovi i revitalizaciji.
- Može li on podići razoreni
Agrokomerc?
Jedino Fikret Abdić to može uraditi. Ne
samo zato što je pametan i sposoban već
što je on idejni tvorac tog „ekonomskog
čuda“ i jedini poznaje tu firmu. Oni koji
danas najviše omalovažavaju i negiraju
tu mogućnost su ljudi u političkom vrhu
koji čitav život žive na jaslama budžeta,
od lokalnog do državnog. Oni ne znaju
što znači zaraditi platu, izgraditi pogon,
izbaciti proizvod na tržište i na tržištu
se nositi s onima koji te svakog trenutka
mogu pregaziti. Ništa od toga ne znaju
ali su doktorirali na praznoj priči koja je,
nažalost, BiH dovela do najnižih mogućih
granica.
-Ima li Fikret Abdić saveznike u tom
poduhvatu?
Ono što je sigurno, uvijek može računati
na sirotinju. Fikret Abdić treba samo
sirotinji, onom ispaćenom i opljačkanom
narodu. Podršku ima i u bivšim radnici30
ma Agrokomerca i poslovnim partnerima iz inozemstva, te građanima Velike
Kladuše, onima koji su ostali u tom kraju,
ali i onima kojima je Krajina ostala u srcu,
a žive rasuti po cijelom svijetu.
- Četrdesetak hiljada vaših sunarodnjaka je u svijetu. Kolika oni mogu biti
podrška u obnovi Agrokomerca?
Preko 30 hiljada naših ljudi raseljeno je
poslije rata u BiH, pa kada im dodamo
one koji su otišli prije i nove generacije
koje su rođene u dijaspori, moglo bi se
reći da je to i brojka koja premašuje 40
hiljada. Oni su velika podrška Fikretu
Abdiću. Njihova podrška je možda i
značajnija jer žive u demokratskim zemljama u kojima je normalno da iskažeš
svoje opredjeljenje i mišljenje i da zbog
toga ne trpiš posljedice. Veliki broj naših
ljudi je u stalnom kontaktu sa njim svih
ovih godina. Taj se kontakt održavao preko naše porodice jer je to bio jedini način.
Svi su oni spremni odazvati se na njegov
poziv i podržati prosperitet rodnog kraja.
- Obzirom da imate razgranate kontakte sa sunarodnjacima u svijetu, kakve
utiske sa tih druženja i kontakata nosite?
Sa našim ljudima održavam stalne
kontakte, kako u BiH tako i u dijaspori.
Možda prema dijaspori imam sentimentalniji odnos ali samo iz razloga što ih
bolje razumijem. Znam da se „kuća“ voli
više kada je daleko, više je u srcu i misIDENTITET/ BR. 162 / 2012.
- Koji su, po Vama, bili motivi Hrvatske da
osudi Fikreta Abdića za ratne zločine u
međumuslimanskom ratu?
uđenje mom ocu bilo je montirano.
Od preuzimanja optužnice iz Bihaća,
suđenja u Karlovcu, čiji sud nije niti
nadležan za predmete ratnog zločina, pa do
svjedočenja ljudi koji su pripremani i plaćani u
BiH i na kraju presude koja je po mom sudu
najveća sramota hrvatskog pravosuđa. A sve
to je urađeno zbog interesa pojedinaca i grupa,
političkih i ekonomskih. Zbog očuvanja laži o
ratu na prostoru BiH, što je sve imalo za cijenu glavu Fikreta Abdića. Kada ga u nekoliko
pokušaja atentata nisu uspjeli ubiti, odlučili su
ga eliminisati dugogodišnjom kaznom za koju
su računali da će završiti njegovom smrću.
S
lima. Kada živimo u dva svijeta, onom u
kojem živiš, radiš i stvaraš i onom koji je u
srcu i koji ti daje snage da bi lakše, bolje
i sretnije provodio vrijeme u onom prvom.
Moja iskustva u kontaktima sa tim ljudima oplemenila su moj život na način da
sam shvatila da se naš otac nije odricao
uzalud, da nije radio uzalud, da naš put
zajedno sa njim nije uzaludan, da naš
krajiški čovjek zavređuje dostojanstvo
bez obzira na cijenu jer na kraju kad sve
nestane, sve utihne mi ćemo uvijek imati
jedni druge. To je neprocjenjivo bogatsvo.
- Cazinska krajina u nekoliko je
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
desetljeća prošla nekoliko buna. Pod
Titom, početkom pedesetih, Cazinski
ustanak, poslije Tita aferu Agrokomerc
i devedesetih međumuslimanski rat.
Fikret Abdić bio je u glavnoj ulozi u
dvije posljednje, može li biti povod i
uzrok novim sukobima?
Razloge tih krajiških nesreća ne treba
tražiti u pojedincima koji su isplivali kao
vođe u narodu već u sistemu i njegovom
odnosu prema narodu u Krajini. U svim
slučajevima radilo se o oružanom napadu
na goloruki narod. Situacija u BiH i danas
je katastrofalna. Ne govoriti o posljedica31
ma pogubne politike koja se vodi na prostoru BiH, a istovremeno jačati medijsko
„zapaljenje“ Krajine povratkom Fikreta
Abdića u najmanju ruku je licemjeran i
kukavički čin. Političari u BiH zamjeraju
svom puku ono što dozvoljavaju sebi. Svi
bi oni sutra sjeli sa Fikretom Abdićem ali
to neće oprostiti svojim biračima. U biti,
oni se boje „događanja naroda“ i dok god
nema vođe da povede narod oni su sigurni. Sama pomisao na izlazak Fikreta
Abdića kod njih stvara patološki strah od
povratka tribuna i vođe, jedinog na ovim
prostorima.■
zona zabranjenih letova
NI SRPSKI POLITIČARI NE
VOLE ŽIKINO KOLO…
Na sceni je grubo i nasilno ovladavanje manjinskim medijskim
prostorom od strane SDSS-a i njegovog brata blizanca SNV-a,
budući da isti čovjek upravlja i sa jednim i sa drugim, logikom tko
nije sa nama taj je protiv nas i nema pravo na postojanje, a taj sukob interesa i ograničeni pluralizam vodi do pogubnih posljedica
za Srbe u Hrvatskoj
S
Piše:
MILAN
JAKŠIĆ
rbi u Daruvaru konačno
dobiše
emisiju
na
tamošnjem radiju – svaki
drugi tjedan po 15 minuta. Tražili su je osam
godina i već navikli na uvrede
kad bi im stizali odgovori na njihov zahtjev. Kao da traže državu
u državi koja bi bila opasana neprobojnim ćiriličnim vezom i srpskim folklorom poput bedema
Dušanovog carstva. „Žikino kolo bi
svirali na Radio-Daruvaru!? Malo
sutra“, odbrusio im je u jednoj prilici bivši daruvarski gradonačelnik
Zvonko Cegledi, inače član HSS-a.
Dodao je kako Srbima u tom gradu
nije potrebna emisija i zato: „Što
se svima na zadovoljstvo smanjio
njihov broj“. Pošto se takve emisije
u Hrvatskoj ne mogu izbrojiti ni na
prstima jedne ruke uvriježeno je
mišljenje kako ni državne ni lokalne vlasti, bez obzira koja ih stranka ili koalicija predvodila, ne žele
Srbima omogućiti veću rasprostranjenost njihovih elektroničkih
medija pa makar to bile terminski izrazito prorijeđene 15-minutne
emisije. Dali je baš tako? Je li
ovdje uzrok jednog takvog „informacijskog mraka“ samo na hrvatskoj strani, bez bilo kakve krivice
za takvo stanje one srpske oficijelne u ovoj državi? Ovaj primjer bi
možda mogao navesti i na nešto
drukčije zaključke od uobičajenih
kad je riječ o elektroničkim medi32
jima srpske manjinske zajednice,
ili takvim emisijama. Hrvatski radio
- Karlovac manjinsku emisiju neprekidno emitira već četiri godine.
Namijenjena je svim manjinama u
županiji, ali pošto je srpska uvjerljivo najbrojnija njezini pripadnici
je i uređuju. U tome i jest najveća
novost kad je riječ o takvim novinarskim zahvatima. I to od prvog
dana – emisiju, dakle, uređuju
pripadnici jedne manjinske zajednice, kao što to, uostalom, zahtjeva i Ustavni zakon o nacionalnim
manjinama, a ne kao što je već
postalo pravilo, pogotovo kad je
riječ o lokalnim sredinama, zaposleni na radiju ili televiziji koji
ne pripadaju ni jednoj manjini jer
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
je njihov angažman na tom poslu više
posljedica redakcijskih nastojanja da se
novac dobiven za manjinsku emisiju u
daleko većoj mjeri koristi u neke druge
svrhe, recimo, za tzv. hladni pogon, nego
za samu emisiju.
PRITISCI NA NOVINARE
Grupa novinara i srpskih političara uspjela je prije četiri godine dogovoriti
karlovačku manjinsku emisiju sa gradskim i županijskim vodstvom bez ikakvih
problema. Ali pošto je uredništvo emisije
odlučilo da ne zastupa interese ni jedne
stranke, ili neke druge političke grupacije
već interese svih pripadnika srpske manjinske zajednice, uključujući naravno i
ostale manjine, nakon izvjesnog vremena krenuli su žestoki pritisci od strane
najistaknutijih članova lokalnog SDSS-a
preko njegove sestrinske organizacije
Županijskog vijeća srpske nacionalne
manjine da tu emisiju stavi pod svoju
kontrolu. Nailazimo tako na još jedan u
nizu primjera koji dokazuju da je ovladavanje svim srpskim institucijama, pa i
ovakvim emisijama, zapravo, politika te
stranke. Najprije je prije otprilike godinu
i pol dana Odbor za informiranje starog
manjinskog vijeća održao sastanak bez
svog člana koji je urednik spomenute
emisije, da bi lakše o njoj donio negativnu
ocjenu. Ta je ocjena potom proslijeđena
Vijeću za elektroničke medije kako bi
emisija ostala bez novca i bila ugašena.
Po principu – tko nije uz nas protiv nas je.
Pa onda neka i nestane ako treba. Sve
se to događalo u vrijeme kad su Srbi u
Daruvaru muku mučili kako da i oni sami
nešto važno kažu preko radija. Pojedini
srpski listovi u Hrvatskoj sa zgražanjem
su zabilježili daruvarski „primjer diskriminacije i rasizma“, a potpuno zanemarili
pokušaje pojedinih srpskih političara da
eliminiraju već dobro uhodani manjinski program u Karlovcu samo zbog toga
što ga ne mogu kontrolirati. Nije li onda
i ovakav medijski odnos prema javnosti
valjan odgovor na pitanje zašto srpske
radio emisije krče, tj. stalno imaju smetnje
na vezama prije nego što su uopće proradile. To je bio prvi udar na karlovačku
emisiju. Potom su uslijedila još dva.
Predsjednik Županijskog vijeća srpske
nacionalne manjine nazvao je glavnog
urednika Radio-Karlovca da ga pita može
li emisiju uređivati osoba koja je član
građanske inicijative? Dobio je odgovor da može jer se ne radi o stranci već
građanskoj inicijativi. Dabome da pitanje
nije postavljeno zato da bi predsjednik
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
Vijeća raščistio, a nekim svojim ili širim
nedoumicama, mada se po zakonu takve
ustanove ne smiju miješati ni u kadrovsku ni uređivačku politiku medija, već zato
što je htio da vidi postoji li mogućnost da
urednik emisije bude smijenjen. Posljednji udar se dogodio pred kraj prošle godine nakon formiranja novog Vijeća
koje je kao prioritet svih svojih prioriteta
odredilo što li drugo nego… Formiranje
Odbora za informiranje i izvještaj o radu
radijske emisije. Vodilo se izgleda pri tom
računa i o nabujaloj motivaciji članova
odbora, količini entuzijazma i strasti koju
bi mogli unijeti u taj svoj zadatak kad je
riječ o obavezi kakvu su dobili, valjda od
presudnog interesa za budućnost Srba u
Karlovcu i njegovoj okolici. Pošto je urednik emisije i predsjednik „Prosvjete“ u
tom gradu, može li onda biti slučajno što
su u Odbor za informiranje izabrane dvije
osobe koje je Predsjedništvo karlovačke
„Prosvjete“ prošle godine predložilo Sudu
časti u Zagrebu za izbacivanje iz te kulturne ustanove zbog nasilnog i nemoralnog ponašanja…? Takvog nasilja od kojeg je umalo stradao i jedan ljudski život.
Ili je možda slučajno što je član odbora
postao novinar kojem je urednik emisije
prije toga dao otkaz zbog nerada i sklonosti incidentima u takvom fiziološkomentalnom stanju kakvo si civiliziran
čovjek ne bi smio dozvoliti?
BROJANJE POLITIČKIH ZRNACA
Odbor je odmah u prvi plan isturio svoju
izrazito borbenu članicu, inače tajnicu
Vijeća, kojoj uopće nije bio problem da
smjesta ode u Radio-Karlovac i zatraži
snimke manjinske emisije kako bi ona i
njezini partneri u Odboru „češljali“po arhiviranim CD-ima; tražili šta je sve objavljeno, a što nije, a po njima je trebalo ući u
program; bilježili je li netko štucao dok je
postavljao pitanja; koliko je u emisijama
bilo jednih, a koliko drugih; je li se vodilo dovoljno računa o liku i djelu njihovih
političkih miljenika… I onda na temelju
toga donijeli ocjenu o njezinoj kvaliteti.
„Ima previše muzike!“, „Šta ste rekli?“
„Emisija ima previše muzike!“. Pa šta
onda. Bolje da je tako nego da je nema“
– glasio je dijalog između spomenute
tajnice i ljudi iz uredništva karlovačkog
radija koji su dotičnu osobu otjerali s
napomenom da se prestane miješati u
uređivačku politiku te medijske ustanove.
To je inače bila jedina njezina primjedba
na račun emisije. Kad je vijest o ovoj
političkoj avanturi iz neke sistemske prethistorije, procurila do javnosti tko god se
33
među karlovačkim Srbima tog trenutka
našao na relaciji između tog događaja i
njegovih kavanskih prepričavanja došlo
mu je da u zemlju propadne od stida.
Nedavno je pokrenuta i srpska manjinska emisija u Ogulinu. Njezini kadrovski
problemi i model financiranja još nisu
riješeni, ali lokalni radio je prihvatio
njezino emitiranje. U nekim drugim sredinama bilo je isto tako sličnih inicijativa.
U Petrinji, Gospiću itd. Ali nisu uspjele
ne samo zbog odbojnosti lokalnih vlasti
prema takvim potezima već dobrim dijelom i zato što su emisije o kojima je
riječ bile koncepcijski nedorečene i bez
odgovarajuće političke podrške. Prije
svega Srpskog narodnog vijeća… Ali
oslobođenog od utjecaja SDSS-a. Kao
i te stranke kao HDZ-ovog koalicionog
partnera u okolnostima kada ne bi
razarala autonomiju SNV-a. Agresivniji
dio SDSS-ovog rukovodstva vjerojatno
se u tom vremenskom razdoblju opredijelio za neke druge poteze daleko jačeg
doticaja s vlastitim pojedinačnim ambicijama. Pa je zbog toga i kod SNV-a
izostao interes za jačanjem elektroničkih
medija unutar srpske manjinske zajednice. Jer ta institucija i radi samo ono što
SDSS od nje traži pošto isti čovjek upravlja sa i s jednima i drugima. Tako da
opet dođosmo do dokaza koji govore o
tome kakve pogubne posljedice po Srbe
u Hrvatskoj donosi taj očigledni sukob interesa. Kad sam prije otprilike tri godine
o tome razgovarao sa nekima od tih ljudi
rekoše mi: „Imamo neke druge prioritete,
neka to malo pričeka“. Dvije i pol godine
kasnije evo i tih prioriteta – promjena u
Ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama kako bi srpska politička samouprava bila osnažena institucionalno, a
njezini vodeći ljudi kao takvi doživotno.
Tek kad je Ustavni sud srušio takav koncept i kad su se dogodili izbori nakon kojih SDSS više nije mogao praviti koaliciju
s vladajućom strankom, u SDSS-ovu
strategiju ulazi i formiranje srpskih radio i
TV stanica te emisija. Nedavno su čelnici
SDSS-a to i saopćili novoj vlasti. Žele radio-stanicu s frekvencijom na državnom
nivou i TV emisiju na HRT. Takvu inicijativu predvodio bi SNV kao nekada davno
Socijalistički savez radnog naroda. Neposrednu korist iz takvog projekta izvlačio
bi tko li drugi nego SDSS poput bivšeg
Saveza komunista. Možda ipak ne bi trebalo biti previše dileme oko toga hoće li
Srbi u Hrvatskoj imati više svojih radio i
TV stanica nego što ih je sada. Pitanje je
samo - kome će one pripadati? ■
moral, religija i ljudska prava
SEKULARIZAM KAO
KOREKTIV RELIGIJE
Da li je sekularizam mogući put da se smanji vjerojatnost nemoralnih postupaka vjernika i vjerskih institucija? Da li laicizam koji
propovijeda toleranciju, dakle ne insistira na apsolutnoj istini čak
i ako se u nju vjeruje, način za izbjegavanje ponavljanja tragičnih
epizoda iz povijesti monoteističkih religija?
Piše:
ZORAN
PUSIĆ
Religija nije nikad bila irelevantna,
niti je to danas, ni za pojedine
vjernike ni za ljudsko društvo.
Religija se pojavljuje u svakoj
civilizaciji koju znamo, u civilizacijama koje su nastajale nezavisno
i nisu imale nikakvih kontakata i
sve ukazuje da je religija karakteristika one faze ljudske vrste o
kojoj posjedujemo neko znanje.
Karakteristike vrste su produkt
evolucije, a ostvarenja evolucije
su u pravilu povezani, direktno ili
indirektno, s nečim što je kroz duži
period vremena za vrstu bilo korisno. Danas postoje vrlo uvjerljiva
objašnjenja, potkrijepljena brojnim
argumentima, o nastanku religije
kao nusprodukta evolucijono uvjetovanih oblika ponašanja. Nusprodukt zvuči malo pežorativno
ali u ovom slučaju nije. Neke od
glavnih karakteristika ljudske vrste
prema nepoznatim ljudima ili, na
drugoj strani spektra, poput netrpeljivosti prema drugačijim i poput
ratova koji također prate ljudsku
vrstu od pamtivijeka. Slično je i
sa moralom i moralnim zakonima.
Nalazimo ih u svakom društvu koje
nam je poznato, najčešće isprepletene s dominantnom religijom
tog društva. Ti zakoni ponašanja
mogu biti vrlo različiti – od krajnje
okrutnih i, po našim današnjim
kriterijima, krajnje nemoralnih, do
pravila ponašanja kroz koja zajednica pomaže ostvarenje veće
slobode pojedinca, njegovog dostojanstva, njegovih prava i njegove
sigurnosti.
DOGME I MORAL
Postoji bitna razlika između religijskih dogmi i moralnih zakona.
Dok različite religije imaju različite
Većina direktnih počinioca ratnih zločina na ovim prostorima
nosili su križeve oko vrata i odlazili u crkvu prije i poslije zločina.
Lakoća i dragovoljnost s kojom su se crkvene hijerarhije uključile
u nacionalističke politike i spetljale s vladama čiji su glavni protagonisti završili na međunarodnom sudu za ratne zločine trebala
bi biti dobra lekcija o važnosti sekularizma za samu crkvu
su nusprodukti evolucijono uvjetovanog ponašanja. Poput ljubavi
prema nekoj osobi, poput empatije
dogme i pripadnicima jedne religije
dogme drugih religija izgledaju neprirodno i vrlo su skeptični prema
34
njima, kod morala izgleda da vrijede neka opća i apsolutna pravila
koja moraju biti zadovoljena da bi
moralni sistem bio stabilan. To je
jedna od osnovnih teza ovog izlaganja i varijante te teze provlače se
od Epikura do Kanta, od Kanta do
modernih teoretičara morala poput
Sama Harrisa. Moralni sistem je
stabilan ako su njegova pravila
jednaka za sve, promoviraju
onakvo ponašanje pojedinca kako
bi on htio da se drugi ponašaju
prema njemu i ograničava slobodu
pojedinca samo slobodom drugih
pojedinaca. Na primjer Kant to
sažima u kategoričkom imperativu – da se treba ponašati tako da
naše ponašanje možemo braniti
kao opći zakon koji želimo da se
primjenjuje jednako na nas kao i
na naše bližnje. Evolucija moralnih
načela kroz duži vremenski period
govori u prilog postojanja stabilnih
moralnih sistema. Moralni uzori
na primjer iz Starog zavjeta, po
današnjim kriterijima bi bile krajnje
nemoralne osobe i ratni zločinci.
Konačno i Isus je bio veliki moralni
reformator. Mnoge njegove tvrdnje
daleko su ispred njegovog vremena, poput rečenice: „Nije čovjek za
Šabat nego Šabat za čovjeka“, koja
je u suprotnosti s moralom Starog
zavjeta; danas većinu tih načela
doživljavamo moralno superiornim
moralu tog vremena. Postupke koji
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
su se dogodili uz blagoslov Crkve, od
Križarskih i vjerskih ratova do spaljivanja
milijuna heretika i vještica i genocida nad
južnoameričkim Indijancima danas kao
nemoralne osuđuje i Crkva. Ali u čemu
je korijen tih nama krajnje nemoralnih
postupaka i najgorih kršenja ljudskih
prava? U njihovom korijenu uvijek će se
naći proglašavanje određenih uvjerenja
apsolutnom istinom i, dosljedno, svako
izražavanje sumnje u te apsolutne istine
najtežim grijehom. To je bila, bar u nekom periodu, karakteristika svih velikih
monoteističkih religija. Ali kao posebno
instruktivan primjer kuda može voditi
uvjerenje u posjedovanje apsolutne istine kombinirano s posjedovanjem apsolutne moći, je razvoj komunizma u
SSSR-u. U tom primjeru, koji počinje
s moralno visoko postavljenim ciljevima o usrećivanju čovječanstva, da bi
nastavio uvođenjem dogmi, nedodirljivosti autoriteta, proglašavanjem sumnje
neoprostivim grijehom i paranoičnim,
okrutnim progonom najčešće izmišljenih
heretika, sažeto je u relativno kratkom
vremenu ono od čega su monoteističke
religije patile kroz tisućljeća.
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
RELIGIJA I ZLOČIN
Da li je sekularizam mogući put da se
smanji vjerojatnost nemoralnih postupaka i vjernika i vjerskih institucija? Da
li je laicizam koji propovijeda toleranciju,
dakle ne inzistira na apsolutnoj istini čak
i ako se u nju vjeruje, put da se izbjegne
ponavljanje tragičnih epizoda iz povijesti
monoteističkih religija? To bi bilo vrlo korisno za društvo, ali laicizam je koristan i
za vjerske zajednice. Religiju čini manje
netrpeljivom, crkvenu hijerarhiju udaljava od vlasti, a to da vlast kvari, tj. da
je u dobroj mjeri inkopatibilna s moralnim načelima koja promoviraju altruizam
i prava pojedinca, da apsolutna vlast
kvari apsolutno, nije stilska figura nego
bezbroj puta potvrđena činjenica. Neki
od najgorih zločina učinjenih iz uvjerenja
u posjedovanje apsolutne istine nisu
činjeni u ime religije samo kroz historiju
nego se čine i danas. Stotine i hiljade
ljudi ubijeni su zato što nisu bili muslimani ili zato što su bili suniti ili zato što su
bili šiiti. Fanatični kršćani napadaju pa
i ubijaju ginekologe u Americi koji vrše
pobačaje. Ali ne moramo ići geografski
35
tako daleko, većina direktnih počinioca
ratnih zločina na ovim prostorima nosili
su križeve oko vrata i odlazili u crkvu
prije i poslije zločina. Lakoća i dragovoljnost s kojom su se crkvene hijerarhije uključile u nacionalističke politike i
spetljale s vladama čiji su glavni protagonisti završili na međunarodnom sudu
za ratne zločine, također bi trebala biti
dobra lekcija o važnosti sekularizma za
samu crkvu. Često se, dobrim dijelom s
pravom, ističe da se u današnjem svijetu sve više osjeća duhovna praznina.
Ali da li se ta duhovna praznina može
popuniti bespogovornim vjerovanjem u
riječi izgovorene u pradavna vremena
bremenita praznovjerjem, predrasudama i neznanjem? Vjerski fanatici
ne spadaju u ljude koje muči duhovna
praznina. Nama koji gledamo sa strane
ne čini se takvo stanje kao poželjno
duhovno ispunjenje, prije kao duhovni
ponor nedostojan ljudskog bića. Da li
tu prazninu mogu svi ljudi dobre volje,
u crkvi i izvan nje, popuniti znanjem,
otvorenošću duha i dobronamjernošću
prema svojim bližnjima?■
priča sa istoka
U posjeti Tehničkoj školi „Nikola Tesla“ u Vukovaru
Teslići u zemlji (ne)znanja
Nastava u tehničkoj školi „Nikola Tesla“ u Vukovaru odvija se na hrvatskom i srpskom jeziku. Na hrvatskom jeziku i pismu nastavu pohađa 212
učenika, a na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu njih 256. U školi, kako
ističe direktor Đorđe Lukić, i pored nemogućih uslova u kojima djeca uče,
nema incidenata na nacionalnoj osnovi
P
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
rinudni,
dvonedeljni
raspust za blizu 500
učenika
Tehničke
škole „Nikola Tesla“ u
Vukovaru, koji su se
i ove zime smrzavali u školskim
klupama, ponovo je otvorio pitanje
obnove školske zgrade koja je,
nakon što je prvobitni izvođač navodno završio u stečaju, obustavljena, kao i uslova, neprimerenih
današnjem vremenu, u kojima se
školuju ovi mladi ljudi. Privremeni
prostor Radničkog doma, u kome
se do obnove školske zgrade
odvija nastava, ugrožava sigurnost
i zdravlje dece, upozorila je još
u oktobru prošle godine pravobraniteljka za decu Mila Jelavić.
Naime, za učenike ove škole, već
drugu školsku godinu, nastava je
organizovana u neuslovnoj, derutnoj zgradi Radničkog doma u
Borovu naselju u kojoj je za vreme
Krajine i mirne reintegracije bilo
sedište više institucija, političkih
stranaka i udruženja. Ta oronula
zgrada, kako je zaključio predsednik školskog sindikata „Preporod“
Željko Stipić, prilikom posete ovoj
školi, više sliči kakvoj socijalističkoj
kaznionici nego vaspitno-obrazovnoj ustanovi.
UČIONICE OKOVANE LEDOM
Zbog nemogućnosti da kaloriferima zagreju visoke stropove privremenih učionica, u snegom i ledom
okovanom Vukovaru, nastava je
obustavljena još 30. januara ove
godine. Tog ponedeljka temperatura se u učionicama spustila na
maksimalnih 8 stepeni, a u hodnicima, koji se ne greju, izmereno
je 5 stepeni ispod nule. Taj prinudni raspust trajao je sve do 15.
februara ove godine. Za razliku
od učenika u ostatku države, koji
su se s neplaniranog, zimskog
raspusta vratili u tople učionice,
đake ove škole i njihove profesore ponovo su dočekale hladne
i neuslovne prostorije. „Temperature u učionicama sad su između
12 i 16 stepeni, što je u granicama
minimalnih vrednosti“, ističe direktor škole Đorđe Lukić koji ni u svojoj kancelariji, sredinom februara,
kada smo posetili ovu obrazovnu
ustanovu, ne skida kaput. I đaci su
tih hladnih dana u školskim klupama sedeli u jaknama, umotani u
vunene šalove i kape, a za vreme
časa bilo im je dozvoljeno da ustanu i prošetaju, kako bi se ugrejali.
Razumljivo je da su se u takvim
uslovima teško mogli usredotočiti
na obimno školsko gradivo, što
se odrazilo i na kvalitet nastave.
„Jedino pravo rešenje je obnova
škole. U suštini, Vukovarskosremska županija je kao osnivač
odradila sve, kako bi se smestili
u privremeni prostor, dok traje obnova školske zgrade. Međutim,
Ministarstvo regionalnog razvoja,
koje je investitor obnove škole, nije
odradilo svoj deo posla tako da je
36
raspisan novi konkurs za izvođača
radova. Da je obnova završila na
vreme mi sad ne bi imali ovakvih
problema“, pojašnjava direktor ove
obrazovne ustanove, napominjući
da nadležne institucije, kojima se
obraćao, nisu pronašle alternativu.
NEKVALITETNA OBNOVA
Podsetimo, dugonajavljivana obnova je na školskoj sportskoj dvorani
otpočela u avgustu, a na školskoj
zgradi u oktobru 2010. godine.
Obustavljena je godinu dana kasnije, u oktobru prošle godine, iako
je trebala završiti još u avgustu. Tek
jesenas je Ministarstvo regionalnog
razvoja, zbog nekvalitetne obnove
i nemogućnosti da se ispoštuje
zadati rok, raskinulo ugovor s
izvođačem, premda su na takav
scenario još u decembru 2010. upozoravali i direktor škole i nadzorni
organ. Već tada je bilo jasno da se
učenici ove škole u novoobnovljenu školsku zgradu neće useliti
do Nove godine, a kako sada stvari
stoje, to neće biti moguće ni do
drugog polugodišta iduće školske
godine. „Nakon što se izabere
novi izvođač, radovi najverovatnije neće biti završeni pre oktobra.
Dok se napravi tehnički pregled
početak nastave u obnovljenoj
školi, u najboljem slučaju, biće
moguć tek nagodinu, početkom
drugog polugodišta“ smatra direktor Lukić. Sem dinamikom, nezadovoljan je i kvalitetom obnove.
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
„Ministarstvo regionalnog razvoja, koje je investitor obnove škole,
nije odradilo svoj deo posla tako da je raspisan novi konkurs za
izvođača radova. Da je obnova završila na vreme mi sad ne bi imali
ovakvih problema“, pojašnjava direktor škole Đorđe Lukić
Ulaz u privremene prostorije škole
u Radničkom domu, tik uz sportsku
kladionicu, iako je to najmanji problem
u ovoj priči
„Malo toga je kvalitetno napravljeno,
možda nekih 50 odsto od onoga što je
trebalo biti“, podvlači naš sagovornik. U
intevjuu za tportal ministar obrazovanja
Željko Jovanović predložio je da se, kao
opet privremeno, ali prihvatljivije rešenje,
nastava za učenike ove škole organizuje
u Šestoj osnovnoj školi u Borovu naselju.
„Prema mojim saznanjima u toj školi ima
16 prostorija, u kojima se može odvijati
nastava, a mi imamo 36 odeljenja što
znači da bi nam za izvođenje nastave trebala još jedna lokacija. Inače, nastava bi
za srednjoškolce bila organizovana u jednoj smeni, pa bi školski čas trajao svega
30 minuta, što ministarstvo svakako ne
bi dozvolilo. „Najverovatnije da ministar
nije najbolje upućen u situaciju u toj školi,
vezano za naše potrebe“, smatra direktor Tehničke škole koji za Jovanovićevu
izjavu kaže da je pomalo ishitrena.
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
ŠKOLA-SLUČAJ
Uveren je da će njegovi učenici nadoknaditi propušteno, bez obzira na dvonedeljni, neplanirani raspust za vreme kojeg su
pojedini profesori pokušali organizovati
nastavu za maturante putem Fejsbuka.
To je po njemu za svaku pohvalu, iako
ne može zameniti redovnu nastavu. „Mi
ćemo se organizovati. Tražio sam i od
Ministarstva i od osnivača da se školski
čas skrati na 35 minuta i da se odrade
sve subote“ priča ovaj prosvetni radnik,
podsećajući da je u uslovima u kakvim
danas rade kvalitet nastave upitan. To je i
razlog zbog kojeg roditelji s vukovarskog
područja svoju decu, nakon završene
osnovne škole, radije šalju na dalje
školovanje u Osijek ili Vinkovce. Bilo je
i slučajeva da ih ispisuju iz ove škole jer
ne žele da se njihova deca smrzavaju
u školskim klupama što bi moglo da os37
tavi trajne posledice po njihovo zdravlje.
„To je negativna poruka merodavnih i
ovog društva mladim ljudima na našem
području“ smatra direktor Lukić. Za razliku od dela ovdašnje, srpske zajednice
ne misli da je sve ovo što se dešava s
Tehničkom školom zbog diskriminacije
po nacionalnoj osnovi, iako je nešto
više od polovine učenika, uključujući direktora, srpske nacionalnosti. Ističe da
je otežavajuća okolnost to je škola, kao
i zgrada Radničkog doma, vlasništvo
države, odnosno Fonda za privatizaciju
pa je u biti „ono što je svačije, ničije“ tako
da je bilo dosta peripetija i pre početka
obnove, na koju su profesori i učenici
ove škole strpljivo čekali godinama.
„Prema Zakonu o javnoj nabavci, na
javnom konkursu se izabere najpovoljniji
ponuđač, bez obzira da li će posao biti
kvalitetno odrađen, a onda unutar svega
priča sa istoka
Zgrada Radničkog doma u
Borovu naselju
Poluobnovljena školska zgrada
toga postoje ljudi koji najverovatnije imaju određenu korist, na uštrb svih ostalih,
pa su onda doveli do takve situacije da
ta firma radi kako je radila i da ne budu
preduzete nikakve mere, da bi ranije bio
raskinut ugovor i da bi neki drugi izvođač
taj posao obavio i kvalitetnije i brže“, upozorava naš sagovornik.
TESLIĆI
Bez obzira na uslove u kojima se školuju
učenici ove škole postižu dobre rezultate
na županijskim i državnim takmičenjima.
Ponosni su kako na sportske uspehe tako
i na rezultate iz drugih oblasti i predmeta,
informatike, hrvatskog i engleskog jezika, ekologije … Uspostavili su kontakte
i saradnju s više srednjih škola u Srbiji i
Bosni i Hercegovini. Kod nekih od njih bili
su i u gostima. U sklopu redovne nastave
obišli su i Botaničku baštu u Beogradu, a
za darovite učenike, koji su postigli dobre
rezultate na takmičenjima, organizovali
su 10-to dnevni kurs učenja engleskog
jezika u Londonu. Izdaju i školski list koji u
čast Nikole Tesle nosi ime „Teslići“. Škola
uspešno posluje i radi. Direktor škole
Đorđe Lukić podseća da su zahvaljujući
međunarodnom projektu, koji su realizovali u okviru IPA programa, povukli 65 hiljada
evra, za nabavku didaktičke opreme. „Nadam se da će kroz dve ili tri godine naša
škola biti jedan od vodećih edukativnih
centara u Hrvatskoj, gde će se grejanje i
hlađenje svesti na obnovljive izvore energije, ukoliko budemo uspeli da realizujemo
naš projekat“, uveren je direktor ove obrazovne ustanove. Školu danas pohađa
468 učenika u 36 odeljenja te ukupno 9
usmerenja. Četverogodišnja zanimanja
za koja se obrazuju učenici ove škole su
ekološki tehničar, tehničar za vozila i vozna sredstva, računarstvo i elektrotehničar,
a trogodišnja – automehaničar, autolimar, tokar, vodoinstalater i plinoinstalater. Nastava se odvija na hrvatskom i
srpskom jeziku. Na hrvatskom jeziku i
pismu nastavu pohađa 212 učenika, a na
38
srpskom jeziku i ćiriličnom pismu njih 256.
U školi, kako ističe naš sagovornik, nema
incidenata na nacionalnoj osnovi. Zadovoljan je i disciplinom svojih učenika, iako
je ovo pretežno „muška škola“. Pored
redovne nastave, u školi se obavlja i
program doškolovanja i prekvalifikacije.
„Imamo preko 100 polaznika koji su redovni, a 10 ih je sad izašlo na završni ispit
i steklo zvanje u kvalifikaciji. I tu imamo
određenu zaradu, a ujedno pomažemo
ljudima u zreloj životnoj dobi da steknu
kvalifikaciju i pronađu posao“ rezimira
ovaj prosvetni radnik koji je uveren da
ova škola ima bolju budućnost. Nadajmo
se da s porastom žive u termometru neće
prestati i zanimanje javnosti za ovu školu,
da će merodavni i naše društvo koje želi
da gradi zemlju znanja, pomoći, da se
njena obnova uspešno privede kraju i da
se ovi mladi ljudi – Teslići, školuju u uslovima primerenim za 21. vek te imenu
velikana svetske nauke Nikole Tesle čije
ime, s ponosom, pronose.■
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
tradicija & demokracija
Šajkačom po glavi
Apsurdnost doživljavanja ovog tradicionalnog dijela srpske
narodne nošnje s područja centralne Srbije proizlazi iz dubokog
neznanja, ali i ružnih namjera onih koji ga tako uporno šire
Ko gubi ima pravo da se ljuti!
Pala mi je na pamet ova stara
dobroćudna narodna izreka dok
sam gledao završnicu nedavnog
rukometnog prvenstva Evrope u Srbiji i slušao komentare hrvatskih TV
reportera, a pogotovo kada su dodjeljivane medalje najuspješnijima.
Pri pojavi „srebrne“ reprezentacije
Srbije, međutim, i to blagonaklono
opravdanje o „ljutnji“ izgubilo je svoj
smisao i suštinu u zgražanju i verbalnom istresanju izvještača Hrvatske televizije na činjenicu da su se
srpski rukometaši pojavili sa – o grozote – šajkačama na glavi! Bio je to,
za takav način gledanja, nepobitan
dokaz da je Srbija potpuno zaglibila
u nešto najgore što demokratska
Hrvatska može u svom susjedstvu
da doživi – u četništvo. A to je iz hrvatskog rakursa jednako fašizmu i
nacizmu, u stvari još i znatno gore.
Uostalom, šumadijska šajkača u
današnjoj Hrvatskoj nije jedini simbol navodnog moralnog, političkog i
pogrešno tvrdi da su navodno četiri
ćirilična slova „S“) ili pokažu tri prsta desne ruke, što se podvodi pod
„uznemiravanje javnosti“. A što se
tiče šajkače – još nije zabilježeno
u proteklih 20 godina da je neko s
takvom kapom na glavi slobodno
i javno prošao Hrvatskom. Apsurdnost ovakvog doživljavanja
ovog tradicionalnog dijela srpske
Piše:
narodne nošnje s područja centralne Srbije (Šumadije), koje proiRADOJE
zlazi iz dubokog neznanja ali i ružnih
ARSENIĆ
namjera onih koji ga tako uporno
šire (jer se time pothranjuje daljnja
netrpeljivost i međunacionalna
mržnja), svoj vrhunac doživjelo je
polovinom ovog februara: povodom
Dana državnosti Republike Srbije
(kojim se na Sretenje 15. februara
obilježava podizanje Prvog srpskog ustanka 1804. i donošenje
prvog srpskog Ustava 1835.)
čuveni simbol Brisela Maneken Pis
(skulptura dječaka koji piški) na
zvaničnoj svečanosti obučen je u
srpsku narodnu nošnju sa
šajkačom na glavi. Tako isKratka povijest šajkače:
pada da i u srcu Evropske
Unije sve vrvi od četnika, pa
O porijeklu i nastanku šajkače uglavnom se sve zna i za
i belgijskih! Radi se o staroj
nauku to nije nikakva tajna, a pogotovo ne da je simbol
tradiciji, gdje nekoliko puta
onoga kako je doživljavaju neuki hrvatski nacionalisti. Njeni
mjesečno gradske vlasti
korijeni su u prastaroj plitkoj kapi s ravnim vrhom kakvu su
određuju ko će Maneken
nosili još Slaveni dolazeći na ove prostore, a slične su nosili
Pisa obući u neku nošnju,
i neki starosjedioci Balkana. Današnje ime nosi od kape koju
a za tu priliku on ispušta i
su još od 16. stoljeća nosili čuveni srpski šajkaši, ratnici sa
karakteristično piće – pivo,
velikih drvenih šajki u podunavlju, koji su čuvali od Turaka taj
vino, šampanjac. Ovaj put je
vodeni dio granice austrijskog carstva. Godine 1870. uvetrebalo prvi put i šljivovicu,
dena je u Srbiji kao vojnička kapa, a najpoznatija je postala
ali je zbog zamrznutog meu Prvom svjetskom ratu, pa otuda i zabluda kod nekih da se
hanizma to ostavljeno za
tek tada pojavila. Drugim riječima, šajkača je narodna kapa i
neku drugu priliku, pa je
dio narodne nošnje Srba u centralnoj Srbiji od davnina.
ovo poznato srpsko piće
(ne isključuju se Bosanci,
uopće društvenog posrnuća sveko- Hrvati i ostali) služeno u čašama.
likog srpstva – kako se to i 15 godi- Svečanosti na trgu u Briselu prisusna nakon završetka rata prikazuje, tvovali su ambasador Srbije u Belo čemu govore i sudske kazne za giji, predstavnici gradskih vlasti i
one koji crtaju srpski grb – krst sa brojni građani i turisti, a Maneken
četiri ocila (za koja se i dalje uporno Pis je bio obučen u čakšire od čoje,
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
39
Sudeći prema još uvijek
prisutnoj logici u znatnom dijelu hrvatske javnosti, u srcu
Evropske unije, u Briselu, izgleda sve vrvi od četnika, jer
i tamošnji nacionalni simbol
„Maneken Pis“ nosi – šajkaču!
kožne opanke, pletene čarape, bijelu košulju s tamnim prslukom i
šajkačom na glavi. Nije to bilo prvo
oblačenje čuvenog „Dječaka koji
piški“ u srpsku nošnju (postavljen
je na tom trgu još početkom 17.
stoljeća, a podsjeća na legendu iz
srednjeg vijeka po kojoj je jedan
mališan na taj način ugasio fitilj
velikog bureta baruta ispod zidina
opkoljenog grada i tako spasao Brisel pod opsadom) – učinjeno je to
i prošle godine, početkom februara,
kada je Srbija bila počasni gost na
Sajmu turizma. Uostalom, čast da
obuče Maneken Pisa u narodnu
nošnju imala je i Hrvatska u maju
2010, i tada je slavni mališan nosio
nošnju iz okoline Vinkovaca.■
domoublje
Čuvaj rode jezik iznad svega
Prvi puta javno izjavljujem da sam Hrvat, iako mnogi misle da
nisam, pa mi je tako i predsjednik Republike Ivo Josipović poslao privatnu čestitku s „Hristos se rodi!“. Nikada nisam imao
potrebu isticati svoju nacionalnu pripadnost, jer smatram da nisam kriv za to što jesam, jer takvog su me stvorili otac i majka,
a mogao sam biti i nešto drugo, ali moram naglasiti da me kao
Hrvata često puta sram onoga što čine i kako se ponašaju neki
moji sunarodnjaci
Piše: NINOSLAV KOPAČ
P
rvi puta javno izjavljujem da
sam Hrvat, iako mnogi misle da nisam, pa mi je tako i
predsjednik Republike Ivo
josipović poslao privatnu
čestitku s „Hristos se rodi!“. Nikada nisam imao potrebu isticati svoju nacionalnu pripadnost, jer smatram da nisam
kriv za to što jesam, jer takvog su me
stvorili otac i majka, a mogao sam biti i
nešto drugo, ali moram naglasiti da me
kao Hrvata često puta sram onoga što
čine i kako se ponašaju neki moji sunarodnjaci. Prema tome kao rođeni Hrvat
dobio sam prije 20 godina svoju državu,
i za to nisam kriv, a i mao sam je i ranije,
samo što je ona bila industrijski najrazvijenija, bogatija, pa i sretnija, i nisam baš
siguran da BDP nije bio veći od ovoga
koji je sada. Uglavnom, dobili smo
državu koju je naš „neumrli predsjednik“
želio učiniti jednonacionalnom, što mu i
nakon krvavih ljudskih muka nije do kraja uspjelo. Hrvatska je imala i ima puno,
kako se to nekad govorilo vanjskih i
unutarnjih neprijatelja. U našem slučaju
se pokazalo da neki „vanjski“ neprijatelji
i nisu tako loši, a da su najgori oni unutarnji. Tako uz neke „vanjske“ od kojih su jedni i poraženi, Hrvatska se 20
godina bori protiv najljućih i za sada
nepobjedivih hrvatskih neprijatelja, a to
su sami Hrvati. Prema legendi posljed-
nji hrvatski kralj Petar Svačić nakon što
su mu pouzdanici zadali smrtni udarac
u samrtničkom hropcu je prošaptao :
„Bože sačuvaj Hrvatsku od Hrvata!“
Ako legenda nije istinita, onaj koji ju je
izmislio svakako je bio u pravu, jer tih
„Hrvatina“ ima raznih fela, od domoljuba, koji za razliku od rodoljuba dok svira
himna drže desnu ruku na srcu, a lijevom pljačkaju još ono malo što je od
napredne zemlje ostalo. Neumrli nam
„otac domovine“ upravo je to i želio. Nacionalno bogatstvo podijeliti pouzdanicima i stvoriti 200 najbogatijih obitelji, kao
neko srednjovjekovno plemstvo, a ostali
narod, za koji je volio govoriti da je „stoka sitnog zuba“ podijeliti u 10 „stališa“.
U školi su nas učili da se to u srednjem vijeku zvalo stalež. Nekako u to
vrijeme centar Zagreba krasio je grafit:
„Šizofrenija je nasljedna, a otac domovine je bolestan“. Naravno da je vrlo
brzo prebojan. Hrvatska kroz povijest
uvijek je imala velike „domoljube“ u koje
se nacija zaklinje i plače nad njihovom
sudbinom, a ti „domoljubi“ uglavnom su
brinuli za sebe, a nacija im je bila onako
usput. Da ne idem daleko u prošlost dovoljno se vratiti na početak Dvadesetog
stoljeća. Čovjek koji je izjavio da su „Hrvati ko’ guske u magli“, Stjepan Radić“,
bio je potpuno u pravu. I dalje su! Taj
„domoljub“ kojem su se Hrvati odužili
40
trgovima i ulicama koji krase svaku
palanku i selo, kojem se pogrebna povorka protezala od Trga bana Jelačića
do Mirogoja. Za vrijeme prekrajanja evropskih granica u Parizu, gdje se nakon
Prvog svjetskog rata prekrajala Evropa
i stvarale nove države, kao plaćenik
kraljevine Italije Stjepan Radić je lobirao
kod „mirotvoraca“ i zalagao se da Italija
dobije Istru. Rijeku su kasnije anektirali
sami Talijani smiješnim maršem koji je
predvodio talijanski fašist i pjesnik D’
Annunzio. Kasnijem „domoljublju“ Ante
Pavelića ne treba ni pisati. Uglavnom
se sve zna! O Franji Tuđmanu još će
se mnogo tinte potrošiti, kao i o HDZu – zna se! Stvorili ustašonostalgičnu
državu, proćerdali bogatstva, nahuškali
narod jedne protiv drugih, „dokazali“
da smo mi Hrvati nastali od „amebe“.
Vjerojatno smo stariji i od neandertalaca
i, naravno, imamo svoj jezik. Jezik koji j
se razlikuje od drugih slavenskih jezika,
pa normalno kad mi nismo Slaveni.
Naša je prednost u tome da razumijemo
ostale Slavene koji govore njihovim jezicima štokavskog narječja, ali ne razumijemo Hrvate koji govore hrvatskim,
to jest našim jezikom , ali na primjer
kajkavskog ili čakavskog narječja! Da bi
sačuvali svoj jezik koji ponosno kao 28.
unosimo u Evropsku zajednicu imamo
cijeli ešalon dušobrižnika., počam od
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
Akademije koju je neumrli akademik FT,
unatoč Srrossmayerovoj zadužbini koju
je osnivač osnovao kao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti,
preimenovao u, naravno, Hrvatsku,
iako je to pravno nedopustivo. Grupa
akademskih „besmrtnika“ stvorila je
dva Hrvatska pravopisa koji se prema
nahođenju i odabiru profesora primjenjuju u školama, pa smo već odgojili
novu generaciju koja ne razumije jedna
drugu, ovisno po kojem su pravopisu
učili u školi. Izmišljaju se nove riječi, da
bi se moglo reći da nam se jezik razlikuje od ostalih južnoslavenskih jezika.
Narod od toga pravi sprdnju, ali ipak
polako poneke bedastoće ulaze u uho
i novogovor sve više ovladava. Pa, iako
uskoro ulazimo u međunarodnu zajedIDENTITET/ BR. 162 / 2012.
nicu „domoljubi“ nas žele zadržati na
„pustom otoku“. Najinteresantnije da se
javljaju i novi čuvari „autohtonosti“ hrvatskog jezika od kojih bi se to najmanje
trebalo nadati. Eto, nedavno se i Vijeće
za elektroničke medije koje je nakon prikazivanja srpske komedije Žikina dinastija na RTL televiziji naložilo toj TV kući
da ubuduće titluje, prevađa, filmove sa
stranih jezika, jer srpski je strani jezik!!!
Dosta davno jedan moj, sada već pokojni prijatelj nakon rata usudio se distribuirati u Hrvatskoj srpski film Rane,
koji je „preveo“ na hrvatski jezik, pa su
„rane“ prevedene u „ozlijede“, „pička“
u „pizda“ i da ne nabrajam. Narod je
pohrlio u kino i valjao se od smijeha, ne
toliko filmu, koliko titlovanom prijevodu.
Očito je ipak da Vijeću na čijem je čelu
41
književni izdavač Lijevak i nije previše
stalo od prijevoda koliko im smeta „Žika
bre“, jer mi smo „uljuđena“ nacija i neće
nam neki Srbi „brekati“ po našim tv ekranima. Pri tome to isto Vijeće ne smeta
kada se na tim istim ekranima govori
nekim smiješnim jezičnim izvedenicama iz engleskog jezika kojim se slavne
naziva „selebritima“, zabave „partijima“
i onima koji sudjeluju na tim zabavama
„partijanerima“. Događaji su „eventi“ i da
je nabrajam te užase od riječi „banana“
jezika. To te jezične čistunce ne smeta,
ali smeta ih srpski jezik u našim profinjenim hrvatskim ušima. Da budem potpuno jasan, kod srpskih filmova njima
nije problem u jeziku i nerazumijevanju,
za njih je jedini problem u tome - što su
srpski. „Ma, idi bre da se lečiš!“■
ženski nered
HRVATSKA KAO BALTIMORE
Može li nova pravobraniteljica za ravnopravnost spolova,
ambiciozna satnica HV-a, strojevim korakom pokrenuti
stvari sa mrtve točke?
J
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
oš ćemo i opet poželjeti
ove
protekle
zimske
dane. Snijeg, minusi i zapusi… kao u onoj izumrloj
prozirnoj kugli s malom
kućicom u zimskom pejzažu, pa je
malo prodrmaš ili okreneš i krene
snijeg, vijavice… Umjesto kugle
danas je to kompjuter, i prije svega
facebook; sve je tamo kao u kugli,
pa i bogatije. Snijeg vijori, izlijeću
bečići, čačići, holy (bez ći), zabavi
nikad kraja. U dnu kugle/fejsa umjesto neke brvnarice, Banski dvori,
koje se od snijega, Jamba i ostalih
vkv bagerista, gornjih likova na ić,
letećih Dujimira i padajućih Vlaja…
slabo vidi, ako ikako. Pa i nije neki
prizor, više sliči na krojački salon,
reži, krati, rubi, krpaj… u kojem se
upravo izrađuje prikladna odjeća za
državu, sezona 2011.-2015. Izgleda već sada da se uglavnom radi
na ljetnoj kolekciji, kratke hlačice,
kratki rukavići, goli trbusi… a velik
broj građana će, kako izgleda prema izvještajima s burze, prakticirati
nudizam, sviđalo im se to ili ne. I
tako se u tim zimskim, dramatičnim
ali i idiličnim pejzažima i očekivanju
kolekcije iz šnajderaja, zagubila
politika. Osobito pri tom mislim na
politiku za ravnopravnost spolova,
još i više feminističku politiku. Ova
posljednja se u stvari i nije zagubila, budući da je već jako dugo
nema. U burnim danima pred izbore, kad je HDZ skupljao krpice i
osobito torbice, jer je bilo jasno da
odlazi s vlasti, usput je još i marljivo
porazmještao svoje kadrove, na
ono malo mjesta gdje već nisu bili.
Tako smo, zahvaljujući i prikladnoj
okolnosti da je dotadašnja pravobraniteljica Gordana Lukač Koritnik odlazila s dužnosti, točnije,
nije se više niti kandidirala za novi
mandat, dobili i novu pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova.
Do ovog mjesta bi u principu bilo
sve u najboljem redu. Međutim, od
tog mjesta pa dalje ništa od reda,
makar i onog sasvim običnog. Na
natječaj koji je uredno proveden
javio se priličan broj kandidata/
kinja, među njima i Višnja Ljubičić.
Komisija je očigledno imala lak
zadatak obzirom na neobičnu
lakoću (i brzinu) kojom je Vlada
Višnju Ljubičić predložila, a Sabor
izabrao. Niti jedan/na od svih prijavljenih kandidata/kinja naime nije
niti pozvan na razgovor, premda
ih se javilo nekoliko u usporedbi s
kojima je Višnja Ljubičić, bez uvrede, amaterka. Neki od nepozvanih
kandidata, osim formalnih uvjeta,
još su i istaknuti aktivisti na civilnoj sceni i/ili priznati znalci s dužim
iskustvom rada upravo u tom segmentu ljudskih prava.
JURIŠ PO PRAVA
Kvalifikacije pak Višnje Ljubičić
teško da spadaju u domenu za koju
se kandidirala, vidimo s uspješnim
ishodom. Dvadesetak godina rada
u državnim službama, od kojih
većinu u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, gdje je stekla i
čin satnice, onda malo u Vladinom
uredu za ljudska prava i odande
ravno na mjesto pravobraniteljice
za ravnopravnost spolova. U jednom intervjuu obrazlaže kako je
baš to na neki način dobro, ne
to što je satnica, već što je, kako
sama kaže, “provela 20 godina u
državnoj službi, mogu reći da mi
je to samo prednost. Dobro znam
kako funkcionira državna uprava
i to mi olakšava posao kada trebamo surađivati ili upozoravati
na propuste unutar državnih in42
stitucija.” Uz to se još malo vadi
da je volontirala u jednoj udruzi,
i to bi bio cjeloviti opis i opus.
Novopečena pravobraniteljica, u
činu satnice, započela je svoj mandat, kako i priliči - jurišom. Zaredali
su okrugli stolovi, niz sastanaka s
udrugama, sindikatima, s Ministarstvom socijalne politike i mladih, s
gradonačelnikom Đurđevca (kud
baš on?). U toj frci održala je i sastanak s Oliverom Grbićem, i to u
trenutku kad je ovaj već bio bivši
prvi policajac u državi, to jest nakon
što je HDZ izgubio izbore. Mora da
se Grbić ugodno iznenadio da sa
njim uopće još netko hoće razgovarati pa i pitati ga za mišljenje.
Sve ovo neodoljivo nalikuje baltimorskim gradonačelnicima iz izvrsne serije Žica, koji love dobre
statističke pokazatelje, a kakvi su
rezultati na terenu… tko im je kriv
ako nisu tako dobri kao što govori
statistika. Svašta smo još čuli iz
raznih javnih istupanja, a što nam
daje sliku o tome kako Višnja
Ljubičić razumije svoju dužnost
i što namjerava raditi. Osim što
juriša na okrugle stolove, sastanke,
konačno je jednom stigla i reagirati
na diskriminaciju. Time se napokon
upustila u predjele onog što bi trebala raditi, međutim... Reagirala je,
ni manje ni više, na marketinšku
ponudu priređivača dočeka Nove
Godine i ostaloga, da ženama
ponude niže cijene, i žestoko
promašila. Zaboravila je da je ona
pravobraniteljica za ravnopravnost
spolova (obaju spolova, muškog i
ženskog) te da su tom ponudom
doduše indirektno diskriminirane
žene, ali su direktno diskriminirani
muškarci. Zašto bi naime muškarci
plaćali više od žena? No kako se
ionako radi o zadnjoj stvari na koju
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
Na natječaj za mjesto pravobraniteljice za ravnopravnost spolova javio se priličan broj kandidata,
među njima i izabrana Višnja Ljubičić. Niti jedan
od svih prijavljenih kandidata nije niti pozvan na
razgovor, premda ih se javilo nekoliko u usporedbi
s kojima je Višnja Ljubičić, bez uvrede, amaterka.
Neki od nepozvanih kandidata, osim formalnih
uvjeta, još su i istaknuti aktivisti na civilnoj sceni
ili priznati znalci s dužim iskustvom rada upravo
u tom segmentu ljudskih prava
bi valjalo trošiti kapacitete, to je ravno
reagiranju na gomilu odvratnih seksizama na dnevnoj bazi u većem broju
medija u Hrvatskoj, što je fizički neizvedivo, ne donosi rezultate a često je i kontraproduktivno. Donosi, međutim, neugodan popratni efekt nevjerodostojnosti i
površnosti cijelog posla pravobraniteljstva jer ovakva postupanja izazivaju sumnju u to da pravobraniteljica uopće zna
što radi i da je u stanju postaviti prioritete.
Nije ni čudo da je zbog tog glavinjanja
u medijima izvrgnuta vrlo neugodnoj
poruzi. Pa je, međutim, valjda zbog tako
“neprijateljskih medija”, izostala reakcija – naravno, putem medija – na slučaj
Čačić-Holy. Umjesto jasnog i javnog
stava, jedno prilično uopćeno reagiranje
pojavilo samo na web-stranicama Pravobraniteljstva za ravnopravnost spolova. Da će javnost nahrupiti i da i inače
dnevno masovno čita tu stranicu, malo je
vjerojatno. Surovije rečeno, to reagiranje
neće vidjeti nitko, a to je valjda i cilj. Ne
dao bog neke nove bruke. Toliko o reagiranjima na diskriminaciju i komunikaciji
pravobraniteljice s medijima, što joj jest u
opisu posla i što bi itekako morala raditi.
„PRESTRUKTURIRANJE UREDA“
Ima nova pravobraniteljica i neke zanimljive ambicije. Kaže: “Prestrukturirala sam
Ured i otvorit ćemo novo radno mjesto za
osobu koja će se baviti natječajnom dokumentacijom za pristup EU fondovima.
Tako ćemo moći biti potpora organizacijama civilnog društva koje se natječu s
projektima, a i sami ćemo moći biti nositelji projekata.” Čitajući sve to stječe se
snažan dojam da Višnja Ljubičić pojma
nema gdje je, ali zna što hoće. Za nju
je prednost što je bila u državnoj službi
jer joj je poznato kako funkcionira, umjesto da dobro poznaje pravila svog
novog posla i kako tu funkcionirati. Na
pravobraniteljici/u nije da insajderski zna
kako funkcioniraju državne službe. Na
njoj/njemu jest da zna kako bi državne
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
službe trebale funkcionirati u smislu i
onom dijelu koji sankcionira Zakon o
ravnopravnost spolova te drugi zakoni i
akti koji se na tu tematiku odnose, pa ukoliko to nije slučaj, da reagiraju na stvari
kako im slučajevi pristižu kao pritužbe
ili koje i sami uoče. Na osnovi toga prikupljaju informacije, traže izvještaje ili
očitovanje odgovornih službi, izdaju preporuke, upozorenja i slično. Na pravobraniteljima nije da osmišljavaju neku
“svoju” rodnu politiku, pa da se bace u
organiziranje okruglih stolova, tribina,
pustih sastanaka i, vidjet ćemo, još nekih
neobičnih poduhvata. Naravno da sudjelovanje u nekim takvim aktivnostima
i u razumnoj mjeri jest ponekad nužno
i poželjno, ali tek kao slijed i na temelju
rezultata nastalih iz onoga što je pravobraniteljici primarni zadatak. Od listopada
prošle godine, kad je stupila na funkciju,
trebala se s tim zadacima ipak i upoznati.
Pravobraniteljima je u osnovi dužnost
nadzirati kako se provode zakoni koji su
vezani uz ravnopravnost spolova, biti na
raspolaganju korisnicima, onima čija se
prava, u smislu diskriminacije prema spolu, krše, redovno izvještavati o kršenjima
prava i upozoravati državne organe, i
tu također nadzirati kako i da li djeluju
na uklanjanje diskriminacije. I naravno,
izvještavati svog poslodavca, Sabor
RH i javnost. Izjava o “prestrukturiranju
ureda” je zaključna riječ o namjerama.
Pretvoriti rad ureda (svakako jednim dijelom) u fondaciju. Osim što zaista nema
smisla ovakvo fondacijsko cjepkanje
i razmnožavanje, to ponavlja obrazac
prema kojem radi i Vladin ured za ravnopravnost spolova. Nakana da se financijski pomogne nevladinim organizacijama ovdje se pretvorila u klijentelističko
oruđe, o čemu sam već ne jednom i
pisala. To je sigurno korisna praksa za
sam Ured, neovisno o tome što mu je
zadatak, ali s katastrofalnim posljedicama u nevladinom sektoru. Sad bi Višnja
Ljubičić i sama rado bila donatorica; kako
43
je krenula, prestrukturirat će Pravobraniteljstvo za ravnopravnost spolova u još
jedan Ured za ravnopravnost spolova,
sa svim njegovim neredom i neradom.
I sa svojom klijentelom, koja će o tome
šutjeti. Tako ćemo imati dva ista ureda,
s efektima kao da nemamo niti jedan.
Višnja Ljubičić, umjesto da se bavi jasno
definiranim poslom koji joj je, istina sumnjivim putem, ali ipak povjeren, radije
bi nekako sama glumila društvo. Ništa
čudno ako imamo na umu da, bez obzira
na “uvođenje” demokracije, i vladajuće
garniture, kao kreatori državne politike i
kao aparat za izvršavanje političke volje
građana (izborima dobiven mandat), i
same pokazuje jaku tendenciju da se u
mnogim aspektima ponašaju tako kao da
bi istovremeno i sami bili društvo. Tako je
bilo i prije demokratskih promjena, tako
se nastavilo i kasnije, u svim postavama
na vlasti a osobito kripto-komunističkoj
HDZ-ovskoj. A gdje su ženske organizirane društvene snage da se zauzmu
za svoje mjesto, svoju ulogu u društvu?
Ili kraće, da se (o)pozicioniraju. Posjetile su novu pravobraniteljicu, nemaju
nikakvog prigovora, političkog, naravno.
Izbor pravobraniteljice je ok, to što i kako
radi je ok, sve kao da je u najboljem redu.
Popile kavu, udijelile rukoljub i sad se
samo čeka na PP (pare i protežiranje).
No one su, kao politički čimbenik, doista
već odavno nebitne. Što o svemu misli
(da ne govorimo o tome što radi) poslodavac? To jest, Republika Hrvatska, kroz
Sabor koji ju postavlja i kojem je pravobraniteljica odgovorna? Njemu se tek,
kao i gradonačelniku Baltimora, sve dok
stižu odgovarajuće statistike, fućka za
sve to. Višnja Ljubičić može biti mirna.
Ni pozicija ni “opozicija” joj neće praviti
smetnje. A k svemu tome, možda se iz
svega izbije i neka korist? Do sada su
ženske grupe ugodno plivale u mjestu.
Sad bi se pod ambicioznom satnicom
HV-a možda i mogle pokrenuti. Strojevim
korakom.■
urbana lobotomija
S N I J E G
Ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego
da svaka zvjerka sakrije svoj
A
Piše:
DUNJA
NOVOSEL
ko je turski nobelovac
Orhan Pamuk išta veliko napisao, onda je
to jedna jednostavna
istina: snijeg kad
padne, pokrije sve zlo i prljavo na
ovome svijetu. Ovo nije citat. Ali
svodi se na to. Knjige uvijek čitam
tako, strastveno i u jednom dahu,
ponekad zastanem nad nekom
misli koja mi se naročito dopala ili
me natjerala na razmišljanje, ali
ne idem tako daleko da odmah
posežem za olovkom i papirom
pa je zapisujem. Kakve i koristi
od toga? Ionako s godinama od
mnoštva pročitanog i doživljenog
ostanu samo fragmenti koji su nam
doista važni, koji su nas na neki
način odredili. A onda ih ionako
pamtimo u vlastitom aranžmanu.
Jer bitan je smisao, osjećaj što je
u čovjeku proizveden. Riječi su
ionako samo okviri, oruđe kojim
se netko spretnije, a netko drugi
manje spretno služi. Te misli s
prašnjavih stranica nekih knjiga
nisu važne za čovječanstvo, jer
nisu sve od tih poruka univerzalne,
u njima se pronađu tek poneki; s
druge strane, velika većina na njih
ionako ostane potpuno slijepa i one
ne proizvedu apsolutno nikakvu refleksiju u njihovim vlastitim mislima
i osjećajima. Osim toga, davno
je rekao Johnny Štulić, primati u
principu ionako rijetko čitaju. A i
to što čitaju krive stvari čitaju... Ali
zato čuju ponešto sa strane što im
se učini mudro pa se toga uhvate
kao pijan tarabe. Kao Hrvati snijega... Dakle, mislio je Orhan Pamuk, snijeg svojom zasljepljujućom
bjelinom, tihom mekoćom prikrije, zataška sve ono što je ranije
bilo crno, neugledno i mučno,
sve izjednači, uravnoteži, iznivelira, pa ništa više ne prijeti i ne
odudara. Kao platnene navlake na
namještaju. Kao oprost od grijeha.
Kao savršen tekući puder. Bogata
pjena na inače lošem macchiatu.
Mora da je neka siva eminencija
na HRT-u odnosno na nekoj višoj
stepenici čiji je televizija pijun
također čitao turskog nobelovca,
pa se inspirirao ovom idejom. Kao
rezultat tog njegovog (ili njezinog)
nadahnuća tjedan su se dana na
nacionalnoj televiziji u večernjem
terminu u pola osam umjesto
uvriježenog Dnevnika u kom se
obično pretresaju vijesti iz domaje
i svijeta, vrtile polusatne reportaže
44
o snijegu. Snijeg pada. Snijeg jače
pada. Prvo pada u Evropi, ljudi
umiru. Snijeg pada, beskućnici žive
u šatoru. Od donacija dobrih ljudi
kupuju im se duge gaće i kuhano
vino. Snijeg pada, mašala, i kod
nas! Nije nas zaobišao. Snijeg
pada, dokle će, ne znamo. U Srbiji
je napadalo više, mamicu im, jel’ i
snijega moraju imati više! To je kad
malo porazmislimo dobro, više će
ih se i smrznuti. Nema kuhanog
vina za Srbe! Sniježi u Splitu. Nije
godinama. Eto odgovora na sve
naše molitve, moći ćemo produžiti
sezonu na 10 mjeseci u godini. Na
Jadranu će se odsad, osim picigina,
moći prakticirati i zimski sportovi.
Možda će biti potrebno nadograditi
još nekoliko ugostiteljskih-sportsko-rekreacionih
objekata,
ali
sredit će to gradonačelnik Kerum.
Zatim: temperature u apsolutno
svim gradovima i općinama Republike Hrvatske. Zatim, prijenosi uživo
sa apsolutno svih gradskih trgova.
Dvije-tri o tome kako nam je Bijeli
Božić zakasnio. Onda razglednice
s graničnih prijelaza: razdragani
Hrvati idu na skijanje. Zatim intervju sa kamiondžijom u snijegu.
Bojazan od ledene poplave, Du-
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
nav se smrzo. To je sigurno neka smicalica onih Mađara. Zatim trominutna
reportaža o tome kako se djeca grudaju
i organiziraju prvenstvo u tri različite
discipline. A onda slijedi najinteresantniji, najživlji dio emisije, koji nas, unatoč
tom bijelom čudu, koje nam čas ide na
ruku, čas nam ledi Dunav, grije nekom
toplinom ljudskosti. Eto, ovi hrabri reporteri u bucama gacaju kroz taj snijeg u
dvorištima običnih ljudi, ulaze u njihove
skromne domove i prenose nam toplu
sagu o tome kako se ovu zimu grije baba
Mara, koja se dobrodušno i krezubo
osmjehuje u kameru i baca ćepanicu
u trajnožareću peć, ne slutivši nikad u
svom osamdesetšestogodišnjem životu
da će biti glavna zvijezda Dnevnika. Pa
potom nova priča malih ljudi: supruga
branitelja Vinka N. plete šarene šalove
za njihovo šestoro dječice koji u dvorištu
prave snjegovića. Tko ima državu, tome
nema zime. Zatim se selimo u bijelu
Liku, gdje nam neki čiča, oslonjen o
lopatu priča da je ovakva zubata zima
u tim krajevima bila i četresprve i da se
čeljade najbolje grije uz rakiju. I onda
sport i prognoza. Ili je obrnuto? To nikad
ne znam. I zašto sport ima posebnu ru-
briku. Zašto se vijesti iz kulture emitiraju
u izolaciji, u kasnovečernjem terminu, a
nekada ih i nema? Zašto samo pola ure
kulture? Tjedno? Zar mi nismo kulturan
narod? I šta je ovo bilo?! Gdje su nestala unutarstranačka previranja u HDZu? Jesu li se oni muslimani svuda po
svijetu primirili pa više ne plaše sirote
Amerikance džihadom? Gdje je Josip
Šarić? Zbog njega i gledamo Dnevnik.
Je li snijeg poplašio ogorčene seljake
pa su obustavili proteste do proljeća?
Da li je možda zatrpao radnice Kamenskog? I sve one druge nezaposlene?
Koji bi, umjesto da čekaju da im se isplate zaostale plaće na sveto nigdarjevo mogli pokušati jesti snijeg, jer je
nedavno iscurila u javnost i šokantna
ali zadivljujuća storija čovjeka koji je
preživio snježnu lavinu i čekao dva
mjeseca zarobljen u automobilu, jedući
samo snijeg što ga je okruživao, dok
ga neki bernardinac nije pronašao. Sve
je te aktualnosti, tu grubu relnost, baš
kao u knjizi Orhana Pamuka, prekrio
iskupljujući snijeg. I još bi se tu dale
povući neke paralele sa radnjom romana (i tamo je televizija manipulirala
javnim mnijenjem, doduše na lokalnoj
razini) ali to sada nije relevantno za grdu
hrvatsku stvarnost koju treba prekriti. U
vremenskoj prognozi još malo o temperaturama i snježnim centimetrima
u Delnicama i Bjelolasici, ali i na Marjanu, u sportu, Ivica pokorava snijeg u
Evropi. Dragi gledatelji, snježna vam
večer i do sutrašnjeg snijega. Odjavna
špica. Na radiju i po novinama i među
lakovjernim pukom komentari o dosad
neviđenoj sibirskoj zimi. Jer je Hrvatska inače u tropima, pa je ovo skroz
neuobičajena situacija za ovo doba
godine. Narod naprosto obožava senzacije! Ako su u Bosni i Hercegovini i
Crnoj Gori proglasili izvanredno stanje,
da se makar razmotri, da se i kod nas
nešto slično uvede? A s druge strane,
možda ipak ne, ne bi li to bilo svrstavanje u isti koš s tim Balkancima, ravno
jezivoj mogućnosti da se sa Srbijom
ruku pod ruku korakne u Evropsku Uniju? Snijeg se otopio i morat će se naći
nova senzacija, šarena ili bijela laža da
se zakamuflira porast cijena benzina,
štrajk mljekara i brojku od tristo hiljada
nezaposlenih. Bilo bi mudro ipak još ne
skidati duge gaće, sa snijegom ili bez,
zima će izgleda potrajati.■
In memoriam
ĐORĐE POZNANOVIĆ
1926. – 2012.
Posljednji pozdrav poštenom, korektnom i hrabrom čovjeku,
koji je ostao vjeran sebi i svojim stavovima i onda
kada mnogi to nisu mogli, smjeli ili htjeli…
Redakcija Identiteta
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
45
TURSKA PRED IZAZOVIMA
REGIONALNE SILE
Razvijenija, gospodarski jača i politički ambicioznija Turska teško se više može zadovoljiti
ulogom lojalnog mlađeg partnera Zapada
iz svijeta
Status regionalne sile neformalna je, ali prestižna vanjskopolitička titula koju ima ili
joj teži veći broj zemalja. Točna definicija ili formula kojom se utvrđuje da li određena
nacija pripada u tu kategoriju ne postoji, ali kriteriji svakako uključuju veličinu teritorija i populacije, ekonomsku i vojnu snagu te nivo utjecaja na države u regiji. Sa populacijom od 75 milijuna stanovnika, snažnim izvozno orijentiranim gospodarstvom,
moćnom vojskom i položajem na razmeđi dvaju kontinenata i civilizacija Turska ima
važnost koja je neupitna. No da bi se to pretvorilo u regionalno vodstvo potrebna
je i odgovarajuća vanjska politika. Turci su do sada smatrali da na tom polju imaju
dobitnu formulu, ali pogoršanje odnosa sa susjedima na istoku i jugu pokazalo je da
se do regionalnog vodstva ne dolazi tako lako
O
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
d propasti Otomanskog carstva početkom prošlog stoljeća
Turska je politički bila
orijentirana na Zapad. Čovjek koji ju je stvorio kao
suvremenu nacionalnu državu,
Mustafa Kemal Ataturk, duboko je
u identitet zemlje utisnuo potrebu
za modernizacijom po zapadnim uzorima i zazor od istočnog
nasljeđa propale carevine. Na
takvu orijentaciju zemlje odlično
se nadovezalo članstvo u NATO-u
i savezništvo sa SAD-om, koje je
Turskoj omogućilo i početak pregovora za ulazak u EU. Turska je
svoju vanjsku politiku u velikoj mjeri
podredila ulozi čvrstog NATO-bastiona suprotstavljenog Sovjetskom
Savezu, a za uzvrat je dobila niz
političkih i vojnih pogodnosti.
No taj aranžman je prestankom
Hladnog rata izgubio smisao. Bilo je
sve očitije da evropljani nemaju osobitu želju primiti veliku i uglavnom
azijsku zemlju u svoju obitelj.
Američka politika na Bliskom istoku
sve manje je odgovarala turskim interesima. No najviše se promijenila
sama Turska. Postala je razvijenija,
gospodarski jača i politički ambicioznija, i teško da se više mogla
zadovoljiti ulogom lojalnog mlađeg
46
partnera Zapada. Najveća promjena dogodila se unutar političkog
života zemlje. Nakon osamdeset
godina dominacije sekularista i vojske kormilo su preuzeli islamisti
iz Stranke pravde i razvoja(AKP)
sadašnjeg premijera Erdogana. Iz
njihove perspektive čvrsto zapadna orijentacija nije imala nikakvog
smisla. Na Istoku su vidjeli ne samo
izvorište islamske kulture i tradicije
kojom sa ponosom pripadaju,
nego i niz strateških, gospodarskih
i političkih mogućnosti za svoju
zemlju. Vidjeli su priliku da Turska ponovo dosegne nekadašnji
značaj, ali ovaj put kroz miroljubive
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
metode. Istočna orijentacija postala je
prvi stup nove vanjske politike.
„NO PROBLEM“ POLITIKA
Drugi stup je bio takozvani „no problem“
pristup odnosima sa susjedima. On je
značio da se u prvi plan stavljaju dobri
gospodarski odnosi, da se sigurnosna,
granična i druga otvorena pitanja što brže
i efikasnije rješavaju, a da se ideologija
i negativno naslijeđe prošlosti skidaju sa
dnevnog reda. Takva politika je u prvom
mahu donijela veliki napredak u odnosima sa gotovo svim istočnim susjedima.
Turska je ojačala svoju ulogu na Kavkazu
bez da je antagonizirala Rusiju. Odnosi
sa Armenijom, još uvijek teško opterećeni
otomanskim genocidom nad Armencima,
pomakli su se sa mrtve točke. Sa Iranom
su uspostavljeni jaki gospodarski odnosi,
u značajnoj mjeri bazirani na tome što
je Turska omogućila Irancima da preko
turskih firmi i banaka zaobiđu barijere
međunarodnih sankcija. Blagonaklone
izjave Ankare o iranskom nuklearnom
programu toplo su primljene u Teheranu.
Sirija se od potencijalnog vojnog protivnika pretvorila u značajnog trgovinskog
partnera. Doduše, politički i vojni odnosi
sa Izraelom drastično su pogoršani zbog
Palestinskog pitanja, ali je čak i u tom
slučaju trgovinska razmjena ostala netaknuta. Podrška Palestincima odlično
je odjeknula u arapskom svijetu, gdje se
nakon prošlogodišnje revolucije turski
model često navodi kao primjer koji treba
slijediti. No period u kojem je izgledalo da
je Turska uspjela riješiti kvadraturu kruga
bliskoistočnih odnosa i biti prijatelj sa
svima kratko je trajao. U regiji obilježenoj
brojnim sukobima nemoguće je postati
značajan, a kamoli dominantan faktor a
da se pri tom nitko ne naljuti, pogotovo
ako za mjesto regionalnog lidera postoji
konkurencija.
TURSKO-IRANSKI SUKOB
A Iran sebe definitivno vidi kao kandidata
za tu poziciju. Do otvorenog političkog
sukoba dviju zemalja došlo je zbog Sirije.
Nakon početnog oklijevanja, Turska je
podržala pobunjenike koji su kao i većina
Turaka suniti. Osim vjerske solidarnosti,
Ankaru je u toj odluci motivirala i procjena
da će pobunjenici pobijediti i nakon toga
biti otvoreni za njen politički i ekonomski
utjecaj. Na taj se način našla na istoj strani sukoba kao i Arapska Liga, omogućivši
si tako dodatne političke bodove u regiji.
U Turskoj se bazira Sirijsko Nacionalno
Vijeće, koje zastupa pobunjenike u svijetu, a preko zajedničke granice dolazi im
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
Nakon osamdeset godina dominacije sekularista i vojske kormilo u Turskoj
preuzeli su islamisti iz Stranke pravde i razvoja(AKP) sadašnjeg premijera
Erdogana
humanitarna i ostala pomoć. S obzirom
da je Iran čvrst saveznik režima predsjednika Assada i da je Sirija ključna za iranski utjecaj u arapskom svijetu, razumljivo
je da su turski stav prihvatili kao napad
na svoje vitalne interese. Tursko-iransko
suparništvo prisutno je i u Iraku. Iako su
obje zemlje zainteresirane da on opstane kao jedinstvena država, konkuriraju
jedna drugoj u nastojanju da utječu na
njegovu unutarnju i vanjsku politiku. U
Turskoj je i sve raširenije pitanje da li je
mudro ignorirati iranski nuklearni program sad kad se pokazalo da su interesi
dvaju zemalja u velikoj mjeri suprotstavljeni. Teškoće ne uzrokuju samo regionalni suparnici nego i saveznici. Delikatan
proces poboljšavanja odnosa sa Armenijom zaustavljen je u velikoj mjeri zato jer
je na tome inzistirao Azerbejdžan, koji je
u sukobu sa Armencima zbog pokrajine
Nagorno-Karabah. Azeri, osim što su
etnički srodni Turcima, kontroliraju velike rezerve nafte i zemnog plina kao i
početni dio cjevovoda koji ih isporučuje
do Turske, pa je Ankara u značajnoj mjeri
uvažila njihove zahtjeve.
KURDSKO PITANJE
No najveća slabost „no problem“ vanjske
politike potiče od najveće slabosti turske
unutarnje politike, neriješenog pitanja
Kurda. Na istoku zemlje se između turskih snaga sigurnosti i kurdskih frakcija
vodi sukob koji svake godine odnese
47
stotine mrtvih. Kurdi često prelaze u
Irak, gdje njihovi sunarodnjaci u potpunosti kontroliraju sjever zemlje. Turska
vojska ih povremeno slijedi preko granice, obično u obliku zračnih udara ili
specijalnih akcija. Cijela situacija je veliki
izvor napetosti između Turske i Iraka.
Tome treba dodati da Kurdi žive i na teritoriji Sirije i Irana, uglavnom u graničnim
područjima, te da nisu pretjerano zadovoljni svojim položajem. Odnosi Turske
sa tim zemljama, bez obzira kako postavljeni, uvijek će imati slabu točku dok se
kurdsko pitanje ne riješi. U nastojanju
da riješi probleme vezane za Iran, Irak i
Siriju, Turska se ponovo približila starim
saveznicima sa Zapada, pogotovo SADu. Suradnja na pomoći sirijskim pobunjenicima je bliska i intenzivna. U potezu
koji je više političke nego sigurnosne
prirode, Ankara je odobrila postavljanje
američkog proturaketnog radara na svoj
teritorij, poslavši tako oštru poruku Iranu.
Turci često koriste Amerikance za posredovanje prema iračkim Kurdima. To nije
znak nekog ponovnog vraćanja u okrilje
Zapada, nego sve veće pragmatičnosti
turske vanjske politike. Nakon dugotrajne isključive orijentacije prema Zapadu
i potom kratkotrajne prema Istoku, Turska pokazuje da je spremna koristiti sve
diplomatske mogućnosti koje joj pružaju
njena snaga i položaj. Što je najbolji temelj za vanjsku politiku bilo koje zemlje
u usponu.■
in memoriam
VELJKO KNEŽEVIĆ
1931. - 2012.
Priredio: Nikola Cetina
Brojne poznavaoce i prijatelje Veljka
Kneževića, čovjeka čiji će osebujni lik
trajno ostati upisan na ovim našim trusnim područjima, iznenadila je vijest da je
Veljko preminuo u Beogradu 11. januara
2012. godine u 81. godini života. Trnoviti Veljkov životni put započeo je 1931.
godine u selu Oćestovu kod Knina u
siromašnom bukovačkom kamenjaru
odakle potiče i poznati episkop dalmatinski Stefan Knežević. Potekao je iz brojne
i ugledne partizanske porodice koja nadarenom djetetu omogućava školovanje
u Zadru gdje Veljko završava gimnaziju i
upisuje se na Filozofski fakultet u Zagrebu gdje uspješno završava studij komparativne književnosti i ruskog jezika.
Mladi profesor komparativne književnosti
i ruskog jezika počinje raditi kao novinar, a potom i kao urednik u “Kulturnom
radniku”, tadašnjem prestižnom teorijskom časopisu za kulturu. Svoj plodni
stvaralački rad Veljko nastavlja na Radio Zagrebu gdje je zapamćena njegova
ljubav prema lijepoj književnosti i sposobnosti pamćenja dojmljivih književnih citata. Njegov stručan i profesionalan pristup
radnim zadacima ne ostaje nezapažen
pa Veljko 1984. godine postaje direktor
Radiotelevizije Zagreb, a dvije godine
kasnije 1986. biva imenovan njenim
generalnim direktorom. Tih godina sa direktorom Veljkom Kneževićem i brojnim
stručnim kadrovima RTV Zagreb bilježi
značajan profesionalni zamah u brojnim
radijskim i televizijskim programima.
Njegova briga za što bolje programe i
kadroviranje sposobnih priznaju, čak, i
njegovi oponenti navodeći da je „težio i
općem dobru vlastitog osoblja“. Nakon
višestranačkih izbora 1990. godine novo
uspostavljena HDZ-ovska vlast po hitnom
postupku smjenjuje Veljka Kneževića o
čemu on 1991. godine svjedoči: “Pozvan
sam službeno oko 10. juna, od Antuna
Vrdoljaka, na razgovor u Predsjedništvo
Hrvatske. Rečeno mi je tamo da bi bilo
najbolje da sam podnesem ostavku jer je
stranka čiji sam član izgubila na izborima.
Rečeno mi je također, da ako ne prihvatim njihov prijedlog, da će oni sa mnom
drugačije razgovarati, da mogu organizirati moju smjenu i prozivku i iznutra,
iz same kuće. Da mogu zatim lansirati
razne priče u javnosti, a bilo je tu i drugih
detalja, pretnji, ucjena i plašenja... Ubrzo
su krenule akcije: organizirana je prosvjedna grupa od 37 potpisnika u Televiziji
koja je tražila ostavku rukovodstva. Zatim
je zasjedao radnički savjet kuće, pa Centralni radnički savjet koji me je razriješio
dužnosti 29. juna”. Novokomponirana
“demokratska” vlast oduzima mu stanarsko pravo na legalno dodijeljeni stan, a
pod nerazjašnjenim okolnostima ubijen
je njegov sin Zoran, što ostavlja trajni
ožiljak u Veljkovom životu. Ostavši bez
sina i deložiran iz stana Veljko sa suprugom i kćerkom odlazi u Beograd, gdje
postaje savjetnik generalnog direktora
Radiotelevizije Srbije. Normalizacijom
odnosa Hrvatske sa SR Jugoslavijom uspostavljaju se i diplomatski odnosi među
ovim državama, a Veljko Knežević postaje prvi šef Ureda SRJ u Hrvatskoj radeći
ustrajno na prevazilaženju stvorenih
brojnih, gotovo nepremostivih, prepreka
u odnosima ovih država. Postaje i prvi
ambasador SRJ u Hrvatskoj, gdje sa
svojim saradnicima nastavlja mukotrpan
posao normalizacije poremećenih odnosa države koju zastupa i države u kojoj
je akreditiran. Na toj funkciji ostaje do
decembra 2001. godine kada odlazi u
penziju i povlači se iz aktivnog političkog
života. Smrt ga zatiče u Beogradu, a sahranjen je po pravoslavnom obredu 17.
januara 2011. na zagrebačkom groblju
Mirogoj uz prisustvo brojnih kolega, znanaca, prijatelja, eminentnih predstavnika
društvenog, kulturnog i političkog života.
Emotivnim nastupom od Veljka se
oprostio njegov prijatelj Slobodan Uzelac
rekavši: “Danas, u osamdeset i prvoj
godini nakon Tvog rođenja, ovdje, u Zagrebu, na Mirogoju, od tebe se opraštaju
48
Tvoji prijatelji. Došli smo Tebi odati zahvalnost za prijateljstvo, a Tvojoj supruzi
Viktoriji i kćerki Tamari javno kazati kako
su imale supruga i oca na kojega mogu
biti ponosne. Potekao si iz Oćestova,
danas, nažalost, gotovo pustog sela
pored Knina. Iz siromašnog bukovačkog
kamenjara u kojem već samo rođenje
čovjeku navješćuje nesvakidašnju muku.
Potekao si iz brojne i ugledne porodice
u vremenu između dva velika rata što
je za Tebe, baš kao što si često isticao,
značilo gotovo obavezu da učiniš sve da
se oni nikada ne ponove. Ti si dragi naš
Veljko, za vrijeme svoga dugogodišnjeg
života i rada u Zagrebu, često govorio
o ratovima. I o strašnoj činjenici da ratovi najprije i najviše pogađaju nedužne
ljude koji se međusobno i ne poznaju. Da
najviše pogađaju sirotinju iz koje si i sam
potekao. Danas znamo da je čitavo Tvoje
školovanje i službovanje bilo vezano
za okrutne životne, a posebno političke
okolnosti. U tim okolnostima bio si na
raznim stranama, pa i onim međusobno
oprečnim-pobjedničkim i gubitničkim. Usprkos važnim političkim poslovima koje
si obavljao, Tebe dragi Veljko, siguran
sam, ljudi neće pamtiti ni kao političkog
pobjednika niti kao političkog gubitnika.
A ljudi, koji Tebe dobro poznaju, i koji
mogu uvjerljivo govoriti o svojim iskustvima života s Tobom, ima zbilja jako, jako
mnogo. I to je Tvoje i njihovo bogatstvo.
Po tome će Te, dakle, mnogi ljudi pamtiti
bolje i jako dugo. Bolje i duže nego po
Tvojim političkim poslovima, mada si Ti
i te poslove nastojao obavljati časno i u
skladu sa svojim intimnim ljudskim uvjerenjima. Pamtit ćemo Te po prijateljstvu
kao nad-političkoj, ali plemenitoj moralnoj
kategoriji. Mada si čitav život bio u politici
uspio si se izdići i trajno ostati iznad nje.
U Zagrebu postoje mjesta na kojima kao
da Te ljudi i danas očekuju sresti. Čitavim
svojim životom svjedočio si da plemeniti
ljudi to mogu postati i ostati i u najtežim
uvjetima”.■
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
in memoriam
Nekrolog književnika Gorana Babića nad odrom Veljka Kneževića
OPROŠTAJ SA STARIM
DRUGOM
Plejada bliskih ljudi, koji su otišli u posljednje vrijeme, uvećala se iznenada za jedno
od najviđenijih naših imena. Otišao je naš
drug i prijatelj Veljko Knežević, Viktorijin
suprug i Tamarin otac, a mene je, evo,
zapalo da ga kratkim slovom odavde iz
Beograda ispratim na posljednji počinak
u Zagreb. Razmišljao sam prošle noći o
načinu, o formi, obliku oproštaja i zaključio
napokon da će najbolje biti ako ovo nekoliko riječi bude jednostavno i tačno, ako
se rastanak ne pretvori u frazu. Veljko je,
naime, bio obrazovan čovjek, u pravom
smislu riječi ono što se nekoć zvalo lijevi
intelektualac, koji do kraja svog života nije
prestao da radi na sebi, kako bi se reklo
starinskim žargonom. Za ovu priliku, tj.
da bi se kako valja razumjelo ovo što govorim spomenut ću samo dva od brojnih
imena s kojima je ovaj prefinjeni dalmatinski Srbin proveo svoj vijek u divnom i
nepomućenom, a gotovo svakodnevnom
prijateljstvu. To su imena pjesnika Jure
Kaštelana i filozofa Vanje Sutlića, ali
svakako i Ervina Peratonera, Vjekoslava
Mikecina, Borisa Hudoletnjaka, Vojina
Bakića i bezbrojnih drugih velikana, koji
su obilježili posljednje decenije. Govorim
ovo stoga što bi neki površni posmatrač,
neupućen u historiju ovdašnjih krajeva, mogao Veljka lakomisleno ubrojiti
isključivo među političare što on, uistinu,
nije bio unatoč činjenici da je sticajem
prilika i okolnosti obavljao razne visoke
političke dužnosti. Usuđujem se reći da
je u suštini bio pjesnik jer postoje pjesnici
koji pišu, a ne razumiju poeziju, a postoje
i oni drugi (među kojima je bio i on), koji
možda sami i ne sastavljaju stihove, ali
ih apsolutno poznaju i razumiju. O Veljku
Kneževiću bi se moglo dugo govoriti, a
da se opet ne kaže dovoljno. Družeći
se tolike decenije, koješta smo zajedno
prošli i sudbina nam se u mnogim pojedinostima isprepletala. Obojica smo
potomci partizana i to valja sada reći kad
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
možda nije osobito popularno i kad pojedinci to uspješno izbjegavaju. Nije bilo
lako biti partizan u kninskoj krajini i sjevernoj Dalmaciji općenito u ona strašna
vremena početkom Drugog svjetskog
rata kad su ustaški zločinci na tom terenu
činili mnogobrojne zločine, uništavajući
srpski narod. Veljko bi znao reći kako
tamošnji četnici ne samo da nisu bili
valjan odgovor na ustašku bestijalnost,
nego su i sami činili zlo i nad Hrvatima
i nad Srbima. Kao što znamo mnogo se
toga istog ili sličnog ponovilo pedeset
godina kasnije te smo i Veljko i ja, kao i
stotine hiljada drugih, morali napustiti Hrvatsku. On se, doduše, vratio u Zagreb
kao ambasador (što ga je čuvalo od neposredne odmazde brojnih neprijatelja), ali
to svejedno nije bio pravi ili da kažemo
normalni povratak. No takav, zapravo,
više i nije moguć jer je nestao sav naš
svijet, nekadašnji znanci i prijatelji, sav
onaj milje u kojemu smo proživjeli život.
Sve to više ne postoji jer godine čine
svoje, ali ne i samo godine. Neka za ilustraciju ovoga o čemu govorim posluži
samo jedna od bezbrojnih epizoda iz
Veljkovog i mog druženja i zajedništva.
Kad nas je svojedobno definitivno napustio Ervin Peratoner, dugogodišnji Veljkov
i moj stariji drug, jedno od najsjajnijih imena hrvatske ljevice prošlog stoljeća, nas
dvojica smo se dogovorili da pošaljemo
zajedničko pismo izraelskoj državi sa
prijedlogom da Peratoner bude posmrtno proglašen za jednog od Pravednika,
budući da je u onome ratu otprije pedeset godina, premda Hrvat po rođenju, bio
dopao ustaškog koncentracionog logora
Jasenovac jer se javno suprotstavio
Himlerovom i Artukovićevom planu o tzv.
konačnom rješenju židovskog pitanja u
Hrvatskoj. U tome nažalost nismo uspjeli
jer se naša zemlja u tom času raspala, a
nas dvojica izgubili adrese, legitimacije,
da ne kažem identitet. Takav je bio Veljko
49
Knežević i takvim se poslom bavio. Da
nije bilo njega možda ne bi izlazio „Kulturni radnik“ ili Treći program Radio Zagreba, a neće se valjda čak ni danas naći
glas, koji bi iz bilo kojeg razloga negirao
evropske domete tih Veljkovih inicijativa i
ostvarenja. I da u ovoj prilici na neki način
parafraziram jednu Krležinu sentencu,
koja se u znatnoj mjeri odnosi i na Veljka,
a i na mnoge od nas. Za pojedine liberalne duhove, naime, mi smo često bili ortodoksi ili tvrdolinijaši, a sa druge strane
za ortodoksne, dogmatske tipove bili smo
opet suviše liberalni i kao takvi sumnjivi.
Za zagrižene Hrvatine suviše smo naginjali Srbiji, a za takozvane žestoke Srbe
nismo bili valjani rodoljubi. Uglavnom,
u pravilu nismo uspijevali pogoditi ukus
svjetine, nismo se uklapali u dominantni
duh epohe. Jedni manje, drugi više - bijasmo neka vrsta rebela, suviše mladi da
bi bili ratna generacija, a prestari za ova
moderna vremena kojima očito ne pripadamo. Jednom riječju, bijasmo i ovdje i
tamo, a ne bijasmo zapravo nigdje do u
svojoj zaludnoj utopiji. Reći ću pri kraju
nešto malo i o ovom posljednjem poslu,
koji je obavio. Mislim da je bio odličan
ambasador u najtežim i najdelikatnijim vremenima. Mislim da je uradio sve
što je kao pojedinac objektivno mogao,
posebno na planu pomoći i povratka izbjeglih i na dostojanstvenom pomirenju
zavađenih. On nije nikad otvarao rane,
on ih je zacjeljivao jer je bio takav čovjek,
humanista plemenitog kova. Nadam se
da uspomena na njega i u Beogradu i
u Zagrebu neće nestati u ovom svijetu
u kojemu svaki čas gasnu tolike istinske vrijednosti. Viktoriji i Tamari njega
nitko ne može nadoknaditi i ovo je njihov
najveći gubitak, ali neka znaju da nisu
same i da mnogi ljudi misle na Veljka i
da ga se sjećaju s ljubavlju i sa tugom.
Neka ti je vječna slava i hvala, moj dobri
stari druže!■
više od sporta
NAVIKLI SMO DA NAVIJAČI NEGODUJU PROTIV
UPRAVA I IGRAČA KLUBOVA ZA KOJE NAVIJAJU, ALI
ŠTO KADA ‘12. IGRAČ’ PRIJEĐE SVE GRANICE
Piše: HRVOJE PRNJAK
CRVENI KARTON ZA
PUT OD SUBKULTURE DO
NEKULTURE
K
lubovi koji se vole hvaliti
grlatom i svakom drugom podrškom svojih
“vjernih navijača” nikada se ne hvale - svojim
podilaženjima istim tim navijačima. A
pojava je gotovo jednako rasprostranjena kao i samo navijaštvo, koje je na
ovim prostorima odavno napustilo prvenstveno promatračku, spektatorsku
ulogu, što u želji navijača da i oni postanu važni akteri sportskih događaja, ali
i rada samih klubova, što zbog spremnosti pragmatičnih klupskih čelnika da
svojevrsnim “skidanjem hlača” osiguraju podršku onih koji su po definiciji
bučni, a po potrebi i opasni. Klubovi
se tako dobrovoljno odriču bilo kakve
pedagoške uloge, a institucija za sebe
tako postaju - pojedine navijačke skupine. Sav apsurd takvog “narušavanja”
nekadašnje podjele uloga u suvremenom sportu očitovao se u nedavnoj
“akciji” Dinamovih BBB-a, koji nisu
žalili ni novca ni vremena da bi doputovali doslovno na drugi kraj Evrope, tj.
u Portugal, na pripreme svog “voljenog
kluba” i - ondje vrijeđali nogometaše
50
svog kluba. Iako je taj čin nemoguće
gledati izdvojeno od višegodišnjeg
spora navijača sa izvršnim predsjednikom kluba, Zdravkom Mamićem, i
na ovaj način navijači su pokazali kako
“nisu oni tu zbog kluba i igrača”, već
i da su u najmanju ruku ravnopravni.
I eto nas u situaciji kad tzv. 12. igrač
traži svoje mjesto izvan ograđenog
prostora tribina na kojima su stasali,
nekoć možda kao subkultura, danas
kao kultura koja se na ovim prostorima gotovo stopila s tzv. roditeljskom
kulturom, ne predstavljajući više go-
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
tovo nikakvu kulturološku subverziju,
ideološki gledano još manje, budući da
su sve velike navijačke skupine na ovim
prostorima evidentno desno orijentirane, što je mogla biti provokacija krajem osamdesetih, u posljednjim danima
socijalističkog modela, ali ne i u devedesetima i kasnije, kad su konzervativnodesničarske ideje postale društveno
dominantne, gotovo sastavni dio nacionalnih identiteta.
BADELJU, SRBINE!
Stoga je svih ovih godina bilo iluzorno
očekivati da - unatoč kaznama koje su
na ovdašnje adrese povremeno stizale
iz UEFA-e nakon međunarodnih utakmica - vodstva Dinama ili Partizana i
Crvene zvezde osude ekstremističke ispade svojih navijača, kao što je nerealno bilo i očekivati da Hajdukova uprava
oštro osudi Torcidino višegodišnje koketiranje sa simbolima rasizma (štoviše, u
travnju 2009. glasnogovornik splitskog
kluba Davor Pavić kazao je kako “ne
vidi ništa sporno” u transparentu koji
predstavlja kombinaciju konfederacijske zastave i natpisa “White Boys”,
čime navijači Hajduka, ma kako to “argumentirali”, uporno zazivaju simboliku
s porukom rasne isključivosti i time degradiraju i neke svoje druge društvene
akcije). Navikli smo i na prešućivanje
situacija u kojima bi se famozni “12.
igrač” okrenuo protiv vlastitog kluba, a
igrači prestali biti ljubimci. Istina, svako
toliko u sportskim se rubrikama može
čitati o tome kako su “navijači upali na
trening”, obično zbog nezadovoljstva
rezultatima (da ne pomislite kako je riječ
o nekoj našoj specifičnosti, sjetite se da
su sličan “razgovor” s igračima nedavno
zatražili i navijači berlinske Herthe.
Igrači su gotovo šutke odslušali “lekciju” navijača). No, onda smo dočekali
i nešto, rekli bi Amerikanci u show businessu: potpuno drukčije! Igrači nekog
kluba su navijačima koji su ih vrijeđali
javno kazali - ne trebamo vas! Drugim
riječima, rasistički ispadi te navijačko
spominjanje Srba u skandiranju
“Badelju, Srbine” - što zapravo u ovom
slučaju ima funkciju psovke ili uvrede
- očito su zasmetali dinamovce onako
kako ih nikad ranije nije zasmetao niti
jedan ustašluk s tribina. Isto očito vrijedi
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.
i za gnjusne uvrede navijača na račun
članova obitelji izvršnog predsjednika.
Budući da se radi o igračima Dinama,
nipošto ne treba isključiti mogućnost da
je mozak čitave operacije već spomenuti Mamić, u čiju uvrijeđenost taštine
ne treba sumnjati, no opet, igrači su punoljetni i nitko od njih se ničim nije ogradio od dijelova priopćenja u kojemu se,
među ostalim, kaže: “Uvrede koje smo
tijekom cijele utakmice slušali, a koje
nemaju veze sa sportom, rezultatom
ili načinom igre, su uistinu gnjusne.
Također, uvrede na nacionalnoj i(li)
rasnoj osnovi prema bilo kojem našem
suigraču su nedopustive na jednom civiliziranom sportskom događaju. Ovim
putem tražimo od mjerodavnih institucija da javno osude spomenute uvrede,
jer ignoriranjem takvog ponašanja cijelo
naše društvo prešutno odobrava nastavak primitivnog ponašanja koje je za
svaku javnu osudu, pa i odgovarajuće
sankcioniranje... Na nedavnoj utakmici
Liverpoola i Manchester Uniteda jedan
je gledatelj imao rasistički ispad te je
uhićen i vjerojatno više nikad neće moći
doći na stadion. Logično je zapitati se
- zašto tako nije kod nas? Ne želimo
takve ljude na našim utakmicama! Ne
želimo da nas slijede preko pola Evrope
da bi izvikivali ovako sramotne uvrede“.
PODILAŽENJE NASILNICIMA
Dakle, ovo “neka se maknu od nas”
priopćenje dinamovaca u neku je
ruku uistinu povijesno, imamo li na
umu dosadašnje kriterije (ne)reagiranja u sličnim situacijama. Uostalom,
kako očekivati zamjeranje iz klubova zbog nacionalističkog šovinizma
kad je mnogima toliko puta iz posve
pragmatične pobude nezamjeranja bilo
teško osuditi navijačke “upade na trening ili u svlačionicu”, obično nakon serije
neugodnih poraza, ili prije neke jako
važne utakmice. Tako se sjećamo napada Delija na igrača Zvezde Ognjena
Koromana nakon eliminacije beogradskog kluba iz Kupa UEFA-e. Nakon što
su ga navijači ispljuskali, novinarima su
kazali da su “njega jedinog prepoznali
u gomili nogometnih anonimaca”, a on
sam je tvrdio da “to nije bilo toliko ozbiljno i da navijači imaju pravo da se
ljute zbog loših rezultata”. Budući da
51
su se loši rezultati nekadašnjeg prvaka
Europe nastavili, maskirani napadači
su ubrzo demolirali 13 automobila u
vlasništvu nogometaša i članova uprave kluba. Isprepadani igrači su situaciju pokušali smiriti tvrdnjama kako “nije
utvrđeno da su to napravili navijači”. A
da se navijačima nije pametno zamjerati pokazali su opet zvezdaši, koji
su u rujnu 2008. na travnjak Marakane
istrčali odjeveni u bijele majice s natpisom “Pravda za Uroša”, uz kojega je
bio otisnut i lik Uroša Mišića, koji je naposljetku osuđen na pet i po godina zatvora zbog napada na policajca Nebojšu
Trajkovića, na utakmici Zvezda-Hajduk
iz Kule u prosincu 2007., kada mu je
u usta pokušao ugurati upaljenu baklju. Igrači su potom “pojasnili” da su ih
“navijači zamoli da odjenu te majice”,
što su oni, eto, i učinili. Takva je verzija
krenula i iz uprave, ogorčene na medije koji su se, “uz sve pozitivne detalje
s utakmice bavili tim detaljem”, jer su
se “igrači htjeli bar djelomično odužiti
navijačima”. Tek poslije toga je uprava
Crvene zvezde priznala da se - boji
Delija, koji su navodno prijetili da će
zapaliti stadion... Neki će kazati, za sve
su krivi čelnici klubova koji su, u svojevrsnom kupovanju “socijalnog mira”,
znali pripustiti istaknutije predstavnike
navijačkih skupina i u rukovodeća klupska tijela. Osim krojenja klupske politike, takva podilaženja vode do neugodnih situacija, kakva je nedavno bila i ona
u kafiću na Marakani, gdje je Dragan
Stojković Piksi, bivši nogometaš Zvezde
i jugo-reprezentacije te bivši predsjednik crveno-bijelih, doslovno istjeran iz
kafića u krugu stadiona! “Nisam nikad
imao njihovu podršku. Ne vole me jer
im nisam dozvoljavao da kroje klupsku
politiku i da imaju beneficije. Tužno je
da se ovo događa“, rekao je za Press
razočarani Stojković, koji stalno ističe
da je s navijačima uvijek „imao korektan
odnos“ i da je od njih tražio samo „da
se ne miješaju u rad Uprave“. Samo,
kako to objasniti i „ovoj divnoj publici“
ili „najboljim navijačima na svijetu“ koji
to uistinu i jesu kad korektno i bučno
navijaju, onako da se čovjeku svaka
dlaka naježi; ili recimo kad organizirano
daju krv ili čiste snijeg ispred vrtića i
staračkih domova... ■
INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE U ZAŠTITI LJUDSKIH PRAVA
I PRAVA NACIONALNIH MANJINA
►Pučki pravobranitelj
Štiti ustavna i zakonska prava građana pred
državnom i lokalnom upravom, te središnje
tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije
Opatička 4, Zagreb
Tel: +3851 48 51 855
Fax +3851 63 03 014
E-mail: [email protected]
www.ombudsman.hr
►Srpski demokratski forum
Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja
se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i
prava nacionalnih manjina
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 49 21 862
Fax: +3851 49 21 827
E-mail: [email protected]
www.sdf.hr
►Savjet za nacionalne manjine RH
Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese nacionalnih manjina na državnoj razini
Mesnička 23, Zagreb
tel. 01/4569-286
fax. 01/ 4569-297
e-mail: [email protected]
www.savjet.nacionalne-manjine.info
►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“
Krovna organizacija koja promovira kulturu i
stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj
Berislavićeva 10, 10000 Zagreb
tel/fax. 01/4872-480
e-mail: [email protected]
www.skdprosvjeta.com
►Ured za ljudska prava Vlade RH
Trg Maršala Tita 8, Zagreb
Telefon: 01/ 48 77 660
Fax: 01/ 48 13 430
www.ljudskaprava-vladarh.hr
Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom,
promocijom i poštivanjem ljudskih prava u RH
►Ured za nacionalne manjine Vlade RH
Stručna služba Vlade koja se brine o ostvarivanju ravnopravnosti nacionalnih manjina i
njihovih prava utvrđenih Ustavom i zakonom
Mesnička 23, 10 000 Zagreb
Tel: 01 4569 358
Tel: 01 4569 397
Fax: 01 4569 324
E-mail: [email protected]
►Centar za ljudska prava
Prati stanje ljudskih prava, informira i educira
o ljudskim pravima, pruža podršku organizacijama civilnog društva
Kralja Držislava 6, Zagreb
Tel: +3851 46 36 547
Fax: +3851 46 53 010
www.human-rights.hr
►Hrvatski helsinški odbor za ljudska
prava
Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže
žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena
Miramarska 11b, Zagreb
Tel: +3851 46 13 630
Fax: +3851 46 13 650
[email protected]
www.hho.hr
►Srpsko narodno vijeće
Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u
Hrvatskoj
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 48 86 368
Fax: +3851 48 86 372
E-mail: [email protected]
www.snv.hr
►Privrednik
Srpsko privredno društvo
Preradovićeva 18/1, Zagreb
Tel: +3851 48 54 478
Fax: +3851 48 54 478
E-mail: [email protected]
www.privrednik.net
►Zajedničko vijeće općina Vukovar
Štiti ljudska, građanska i manjinska prava
srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji
Eugena Kvaternika 1, Vukovar
tel: +385 32 422 750
fax: +385 32 422 755
e-mail: [email protected]
www.zvo.hr
►GONG
Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u
političkim procesima
Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb
Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445;
E-mail: [email protected]
www.gong.hr
►Ženska mreža Hrvatske
Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj
Tel/Fax: +385 51 233 650
[email protected]
www.zenska-mreza.hr
Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave
zaštitom i promocijom prava žena
►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih
prava
Savez nevladinih organizacija koje rade na
ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava,
razvoju demokracije i vladavine prava
Gornjodravska 81, Osijek
Tel: +385 31 284 320
Fax: +385 31 284 321
E-mail: [email protected]
www.lsc.hr
Članice koalicije:
Centar za građanske inicijative
Poreč, Partizanska 2b
Tel: +385 52 428 586
Fax:+385 52 452 746
E-mail: [email protected]
52
www.cgiporec.hr
Centar za mir, nenesilje i ljudska prava
Osijek, Trg Augusta Šenoe 1
Tel: +385 31 206 886 ­­
Fax: +385 31 206 889
E-mail: [email protected]
www.centar-za-mir.hr
Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć
Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32
Tel: +385 32 413 319
Fax: +385 32 413 317
E-mail: [email protected]
www.center4peace.org
Dalmatinski odbor solidarnosti
Split, Šetalište Bačvice 10
Tel/Fax:+385 21 488 944
E-mail: [email protected]
www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr
HOMO Pula
Pula, G. Martinuzzi 23
Tel: +385 52 505 976
Fax: +385 52 506 012
E-mail: [email protected]
Organizacija građanske inicijative Osijek
Tel/Fax: +385 31 582 290
www.ogi.hr
Odbor za ljudska prava Karlovac
Karlovac, Vraniczanyjeva 6
Tel: +385 47 600 634
Fax: +385 47 616 365
E-mail: [email protected]
www.sigmacentar.hr
Srpski demokratski forum
www.sdf.hr
Udruženje za mir i ljudska prava Baranja
Bilje, Petefi, Šandora 78
Tel/Fax: +385 31 750 892
E-mail: [email protected]
www.udruzenje-baranja.hr
►Kuća ljudskih prava
Selska 112, Zagreb
www.kucaljudskihprava.hr
Osnovana u cilju promicanja, razvitka i
unaprjeđenja zaštite ljudskih prava
Osnivači Kuće ljudskih prava su:
Centar za mirovne studije
www.cms.hr
Documenta - Centar za suočavanje s
prošlošću
www.documenta.hr
Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e.
www.babe.hr
Građanski odbor za ljudska prava
www.goljp.hr
Udruga za promicanje istih mogućnosti
www.upim.hr
Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog
zdravlja
www.udruga-svitanje.com
www.identitet.info
IDENTITET/ BR. 162 / 2012.