Identitet struke
Identity of the profession
Zbornik radova
Proceedings
IDENTITET STRUKE
VARAŽDIN 2008
7. kongres s međunarodnim sudjelovanjem
7th Conference with International Participation
Varaždin, 26.-28. 3. 2008.
SAVEZ DEFEKTOLOGA HRVATSKE
IDENTITET STRUKE
ZBORNIK RADOVA 7. KONGRESA
S MEÐUNARODNIM SUDJELOVANJEM
VARAŽDIN
26. –28. OŽUJKA 2008.
zbornik.indd 1
15.2.2008 1:37:55
Izdavač i organizator seminara
Savez defektologa Hrvatske
Urednica
Vesna Ðurek
Lektor
Ruža Gračan
Oblikovanje i izrada naslovnice
Ivan Dukovčić
Prijelom teksta
Ivan Dukovčić
Tisak
Školska knjiga Zagreb
Naklada
120 primjeraka
ISBN 953–96760–6–1
zbornik.indd 2
15.2.2008 2:02:04
7. kongres s međunarodnim sudjelovanjem održava se
pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske
i Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske
zbornik.indd 3
15.2.2008 1:38:07
zbornik.indd 4
15.2.2008 1:38:07
IDENTITET STRUKE
SADRŽAJ
Lidija Gulić
ODRASTANJE DJEČAKA S ASPERGEROVIM POREMEĆAJEM ........... 7
Đurđica Petrović
ULOGA I VAŽNOST UČENIČKE ZADRUGE U USTANOVAMA ZA
ODGOJ, OBRAZOVANJE I REHABILITACIJU UČENIKA
S POSEBNIM POTREBAMA ...................................................................... 15
Snježana Belošević
RODITELJI–PARTNERI: ISKUSTVA IZ PRAKSE .................................. 23
Đurđica Ivančić, Alma Srna
PSIHOLOŠKA PODRŠKA OBITELJI KAO ČIMBENIK
PEDAGOŠKOG DJELOVANJA ŠKOLE ..................................................... 29
Vesna Žunić Pavlović, Marko Mišković
PRIMENA VASPITNIH NALOGAPREMA MALOLETNIM
UČINIOCIMA KRIVIČNIH DELA ........................................................... 37
Jasna Petek
PSIHOANALITIČKI PRISTUP I SUPORTIVNA ULOGA
LIKOVNOG IZRAZA U REHABILITACIJI DJECE ................................. 49
Marina Robotić
SOCIJALNA UKLJUČENOST KROZ MISAONU IGRU GO .................. 61
Nataša Vlahović Klečina
SUSTAV I METODA ZA SLIKOVNU KOMUNIKACIJU IZMEĐU
MOBILNIH KOMUNIKACIJSKIH UREĐAJA ......................................... 69
Vesna Đurek
USVAJANJE SADRŽAJA HRVATSKOGA JEZIKA PRIMJENOM
UMNIH MAPA KOD UČENIKA SNIŽENIH INTELEKTUALNIH
SPOSOBNOSTI ............................................................................................ 79
Sunčica Dalić–Pavelić
VJEŽBE TIŠINE U SVAKODENEVNOM RADU S UČENICIMA .......... 87
Dinka Žulić, Tatjana Žižek
KOMPETENCIJSKI PROFIL DEFEKTOLOGA ....................................... 89
Jelke Van der Valle
CASE– AND CRISIS MANAGEMENT REGARDING
CHALLENGING BEHAVIOUR .................................................................. 91
5
zbornik.indd 5
15.2.2008 1:38:07
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Ljiljana Igrić
INVALIDITET, SOCIIJALNA UKLJUČENOST I EDUKACIJSKO–
REHABILITACIJSKI STRUČNJACI (SPECIJALNI PEDAGOZI,
LOGOPEDI I SOCIJALNI PEDAGOZI) ................................................... 93
Nada Milošak
ULOGA DEFEKTOLOGA – UČITELJA U ŠKOLI S POSEBNIM
PROGRAMOM ............................................................................................ 95
Renata Vragović
IZAZOVI PREOBRAZBE SUSTAVA REHABILITACIJSKE SKRBI I
ULOGA DEFEKTOLOGA–REHABILITATORA ................................... 101
Nada Dobrota–Davidović
MESTO I ULOGA LOGOPEDA U PRIMARNOJ ZDRAVSTVENOJ
ZAŠTITI ...................................................................................................... 109
Blaženka Birolla
KOMPETENCIJE I EDUKACIJA ............................................................. 115
Jelke Van der Valle
CHALLENGING BEHAVIOR:
RECOGNITION AND TREATMENT ..................................................... 121
Marina Robotić
STRUČNO VOĐENJE ZAPOSLENIKA KAO DIO AKTIVNOSTI
VODITELJA................................................................................................ 123
Joseph Hill , Gary Schnellert
SPECIAL EDUCATION INTEGRATIONMORAL IMPERATIVES,
PRACTICES AND RECOMMENDATIONS FOR EDUCATIONAL
TRANSFORMATION – WEST TO EAST................................................ 131
Nenad Glumbić, Branislav Brojčin, Svetlana Kaljača
REDEFINISANJE PROFESIONALNOG IDENTITETA BUDUĆIH
SPECIJALNIH EDUKATORA: TRANZICIJA I (ILI) KRIZA ............... 137
Vesna Đurek, Renata Vragović
STRUKOVNA KOMORA – RAZLOZI, NACRT I DILEME .................. 145
Dragana Mamić
ETIČKI KODEKS DEFEKTOLOGA (EDUKACIJSKIH
REHABILITATORA) KAO DOPRINOS IDENTITETU STRUKE ....... 153
6
zbornik.indd 6
15.2.2008 1:38:08
IDENTITET STRUKE
ODRASTANJE DJEČAKA S ASPERGEROVIM
POREMEĆAJEM
Lidija Gulić
Hrvatska
SAŽETAK
Rad je prikaz slučaja dječaka s Aspergerovim poremećajem. Nakon kratkog
tretmana u vrtiću Centra za autizam, pohađa redovni vrtić te završava redovnu
osnovnu i srednju školu. Osposobljava se za vodoinstalatera i nedavno se
zaposlio.
Rad problematizira dijagnostiku Aspergerovog poremećaja i visoko–
funkcionirajućih osoba s autizmom u nas. Oni se vrlo rijetko dijagnosticiraju, te
su tako i oni i njihove obitelji lišeni stručne pomoći. Važno je educirati stručnjake
i senzibilizirati javnost za potrebe ove populacije.
J. P. je rođen 1986. u drugom braku svojih roditelja, kao drugo dijete svoje majke
i prvo očevo dijete. Stariji brat živio je u njihovoj obitelji i u trenutku J. rođenja
imao je 7 godina.
Trudnoća i porod protekli su uredno, a u vrlo ranom razvojnom periodu
roditelji nisu primjećivali nikakve neobičnosti. Prohodao je i progovorio s 15
mj. , kada je već mjesec dana pohađao jaslice. Uskoro se u jaslicama počinje
povlačiti u kut, drži se izolirano i ima ispade u ponašanju, poput bacanja na
pod i autoagresivnosti.
Majka uzima bolovanje i vadi ga iz jaslica (u dobi od 28 mj. ) , on se bolje ponaša
kod kuće i ponovo počinje govoriti što je u jaslicama skoro prestao. U toj dobi
govor mu je još uvijek vrlo oskudan, govori prve slogove riječi ili dvosložne
riječi istog sloga – mama, tata, baba…
Roditelji ga vode u Klaićevu bolnicu na pretrage. Svi su vrlo oprezni s dijagnozom,
jer se radi o niskoj kronološkoj dobi, a rezultat psihologijskog ispitivanja upućuje
na visok kvocijent inteligencije. Tako dijagnoza nije postavljena, no mišljenje
dječje psihijatrice je da bi se moglo raditi o Aspergerovom sindromu. Rezultat
pretraga je upućivanje u vrtić Centra za autizam, za koji u to vrijeme nije bilo
potrebno imati nalaz i mišljenje prvostupanjske komisije za razvrstavanje, već
je bila dovoljna tzv. radna dijagnoza, tj. mišljenje dječjeg psihijatra ili pedijatra.
7
zbornik.indd 7
15.2.2008 1:38:08
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
U trenutku uključivanja ima 2g. i 7mj.
Roditelji su vrlo brižni i usplahireni. Otac vodi evidenciju o svim događajima iz
njegovog života i donosi popis riječi koje dijete govori i koje razumije.
J. je izrazito lijepo dijete, gracilne građe, plahog ponašanja, miran i oprezan.
Adaptira se bez većih problema, s tim da ga se mora oprezno pripremiti i voditi u
nove situacije, npr. u zahod odlazimo skupa, ja verbaliziram sve što radimo ili što
ćemo raditi i svaki put moram upotrijebiti potpuno iste riječi. Ako pogriješim,
J. ne ide dalje i čeka da se ispravim, a poslije, kako je govorno napredovao, sam
me ispravlja. Tome pristupamo kao da se radi o superzanimljivoj igri. J. slijedi
upute, izvršava ih i općenito je poslušan, ima dobar kontakt sa mnom.
U nestrukturiranim situacijama njegovo neobično ponašanje dolazi još više do
izražaja – promatra pješčani sat, fasciniran isipavanjem pijeska, gleda kroz prste
prema svjetlu i prati kako se ono prelama, ili sjedi na podu, na mjestu gdje se
miješaju svjetlo i sjena i prati te svjetlosne efekte, obožava vrlo sitne kuglice koje
prosipa kroz prste u posudu, tečenje vode ga oduševljava…
Plah je i nepovjerljiv prema drugoj djeci, ali, srećom, u našoj grupi je i jedna
sjajna djevojčica koja je živa i otvorena, i ona ga potiče na niz motoričkih
aktivnosti kojih se pribojavao – penjanje i spuštanje na toboganu, provlačenje,
skakanje i sl.
Vrlo je brzo boravak u vrtiću postao rutina i svakodnevica, izbacili smo verbalne
pripreme, jer bitno novih situacija nije bilo. J. je nevjerojatno brzo usvajao nove
riječi, učio pjesmice, slagao slagalice po raznim kriterijima, uparivao slike,
bojao i sl.
Sporadično bi se ponovio pokoji napad panike i plača, uglavnom u novim
situacijama (npr. jednom su to bili novi tanjuri na stolu u blagovaonici) , ali, iako
su s vremenom te burne reakcije potpuno nestale, nikada nije volio promjene,
pogotovo ne neplanirane i iznenadne.
U govoru je rapidno napredovao, pamtio je cijele rečenice i naprosto bi ih
primijenio u situaciji koja je bila primjerena, ali bez promjene lica. Govorio
je za sebe u trećem licu, i u vrijeme kada je već raspolagao s velikim fondom
riječi, fraza i naučenih rečenica bilo mu je nemoguće formirati novu rečenicu.
U njegovom govoru nije bilo spontanosti.
Kao ni u njegovoj igri. Igrati se nikada nije znao niti je naučio. Jednostavne igre
kao da uopće nije shvaćao. Npr. pravili bismo se da razgovaramo na telefon
ili bismo se igrali doktora, ali on bi naučio sve dijaloge napamet i nikada nije
imao nikakvu ideju nastavka igre. Igrali smo se igru skrivanja predmeta, a on
bi pogledao da li je predmet sakriven tamo gdje je bio prethodno sakriven i
daljnjih ideja nije imao. Smisao igre s ulogama, igre zamišljanja nečega, bio mu
je nerazumljiv.
8
zbornik.indd 8
15.2.2008 1:38:08
IDENTITET STRUKE
Njegov izraziti interes za vodu primjećivao se vrlo rano. Fond riječi vezanih uz
vodu, u to vrijeme, bio je nesrazmjerno dobar u odnosu na fond riječi općenito.
Znao je što je voda, odvod, teče, kanalizacija, otvoriti i zatvoriti vodu, slavina…
Obavezno je puštao vodu u zahodu i uzbuđeno gledao kako voda otječe,
obožavao je prati ruke, piti vodu, volio je rad s vodenim bojama.
J. je sjajno napredovao i postalo je jasno da mu treba poticajnija sredina. Naša
psihologinja ga je testirala i dobila IQ 130.
Tako se opet vratio u svoj stari vrtić iz čijih je jaslica neslavno otišao, prvo, na
dva puta tjedno, zatim tri puta tjedno, da bi godinu dana prije škole bio samo
u redovnom vrtiću. Integracija je protekla dobro, suradnja s redovnim vrtićem
bila je vrlo korektna. Tu se nije mnogo uključivao u grupne aktivnosti, za
djecu nije pokazivao interes, ali bio je poslušan i miran. U vrtiću je mogućnost
kontrole bila manja, a prostor veći pa su ga tete često znale zateći kod vode –
puštao bi vodu iz slavine i gledao kako teče.
Pred polazak u školu J. je bio stabilan, roditelji su odlučili ne spominjati njegove
ranije probleme i tako je krenuo u prvi razred u školskoj godini 1993/94. Nakon
početnih poteškoća (često dizanje i odlaženje u zahod) , prihvatio je školski
ritam. Bio je odličan đak. Roditeljima je, vjerojatno, bilo teže nego njemu. On je
bez problema savladavao gradivo, a oni su stalno strepili i brinuli zbog njegovog
osebujnog ponašanja. Njemu nije smetalo što nema prijatelja, majka je bila
očajna kad mu za osmi rođendan nijedno pozvano dijete nije došlo, a njemu je
to bilo izuzetno drago, jer nije shvaćao zašto bi mu uopće netko trebao dolaziti.
U prvom je razredu morao pismeno prepričati priču o žutoj kući. Prepričavao
je doslovce, jer nije shvaćao da kuća je žuta i nalazi se na brdu znači isto što i
žuta kuća je na brdu, no ubrzo je savladao te poteškoće.
U drugom razredu još uvijek je komunicirao s naučenim rečenicama koje
bi adekvatno uklopio u situaciju, s tim da je već odavno savladao adekvatno
korištenje zamjenica. Čitao je Čudnovate zgode Šegrta Hlapića za lektiru, a onda
je iznenada prestao čitati. Mama je pitala da li je pročitao knjigu, odgovorio je
da nije. Na pitanje zašto, nije znao odgovoriti, jer rečenica koja bi odgovorila na
to pitanje nije postojala u njegovoj memoriji. Znajući da postoji razlog zašto J.
ne čita, i da ne zna odgovoriti na pitanje, majka kreće u istragu. Otkriva da na
mjestu gdje je J. stao s čitanjem, spisateljica kaže: „Tko je čitao ovu knjigu do
ovoga mjesta i tko je zavolio Hlapića, taj bi najbolje učinio da za sada zatvori
knjigu i da do sutra ne čita dalje. ” (I. B. Mažuranić: Čudnovate zgode šegrta
Hlapića, Večernji list d. d. , 2007, str. 107) . J. je sve shvaćao doslovno, pa je,
dakako, prestao čitati. Usprkos dobroj inteligenciji, nije razumijevao ironiju niti
preneseno značenje.
9
zbornik.indd 9
15.2.2008 1:38:08
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Takve situacije bile su svakodnevica u njihovim životima.
Roditelji su otkrili da voli glazbu, pa ga upisuju u glazbeni vrtić, a paralelno
s upisom u prvi razred upisuje i nižu glazbenu školu (flauta) . Bez poteškoća
je svladavao gradivo, premda nije bio naročito zainteresiran, ali na majčino
inzistiranje završava nižu glazbenu školu. Nažalost, nije pokazao interes za
daljnje učenje, a ni majka nije bila dovoljno uporna, jer je J. tražio da ona sjedi
uz njega dok vježba.
Interes za vodu ne jenjava, u višim razredima osnovne škole od oca traži da mu
za rođendane kupuje razne alate ili pretplatu na časopis Moj vodoinstalater.
U višim razredima razrednica mu je majčina prijateljica kojoj ona povjerava J.
teškoće. Na neki način, razrednica ga zaštićuje u mnogim situacijama. Ponekad
je na meti druge djece, ali tu su i razrednica, i stariji brat koji ga štite. Prolazi s
odličnim uspjehom. I dalje ima problema s razumijevanjem socijalnih situacija,
zbog čega dolazi u konfliktne odnose s drugima. Na maturalnom putovanju
ga netko nepoznat okrade, a on zahtijeva od razreda da mu nadoknadi štetu.
Nema prijatelja, ne izlazi s dečkima iz škole.
Krajem osnovne škole roditelje brine u koju srednju školu ga upisati. Željeli su
školu koja će ga osposobiti za samostalan život, sugerirali su mu poljoprivrednu
školu, hortikulturni smjer (volio je saditi cvijeće, ali i zalijevati ga) ili pak školu
za fizioterapeute, ali on nije želio ni čuti. J. se želi školovati za vodoinstalatera i
ništa drugo ga ne zanima. Roditelji su u nedoumici i temeljito važu sve razloge
„za” i „protiv”. Htjeli bi da radi ono što voli, a s druge strane znaju da život
radnika i majstora nije lagan. Procjenjuju da je i to okruženje grublje i surovije
od mnogih drugih, a J. je i dalje izrazito nježan u ponašanju, plah i fizički
gracilan.
Napokon J. ipak upisuje školu za obrtnička zanimanja, smjer vodoinstalater, u
školskoj godini 2001/02. Razred je isključivo muški i to je, definitivno, jedno
novo okruženje za njega. Među najboljim je učenicima u razredu, a na jednom
državnom natjecanju osvaja, zajedno s još jednim učenikom, prvo mjesto.
Obavlja praksu, majstori povremeno preko škole traže mlade naučnike i škola
ga preporuča kao dobrog učenika, no najčešće ne zadovoljava kad ga vide.
Krhkog je izgleda, nježan, nekomunikativan i ne smatraju ga dobrim izborom
za zaposlenika. Uspješno završava srednjoškolsko obrazovanje. U traženju i
očekivanju posla, završava još dodatno školovanje za keramičara, ali posao ne
nalazi. Povremeno radi kod majstora gdje je ranije obavljao učeničku praksu, ali
početkom 2007. g. takav način rada prestaje. Zašto u međuvremenu nije tražio
stalan posao? Želio je pod svaku cijenu raditi samo kod tog majstora.
Vrijeme provodi u kući, uglavnom ne radeći ništa, nezadovoljan je, malodušan i
10
zbornik.indd 10
15.2.2008 1:38:08
IDENTITET STRUKE
osjeća se manje vrijednim. Majka kaže da je ubija njegova apatija i onaj „pogled
kroz”. Dok čeka posao, završava vozački ispit, kompjutorski tečaj. Roditelji ili
iniciraju ili potiču njegove aktivnosti i J. uvijek ima njihovu podršku.
2002. g. dolazi na pregled u Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež, gdje ga
primaju pod dijagnozom Asperger sindrom (AS) . Periodično odlazi na
preglede, sve do prošle godine, kada ga uključuju na grupne terapije unutar
dnevne bolnice, no ne voli odlaziti tamo i ne osjeća se ugodno. Nakon ponovnog
razgovora u bolnici, naziva potencijalnog poslodavca čiji je telefonski broj imao
nekoliko mjeseci i odmah je dobio posao. Nedavno je dobio stalni posao s
probnim rokom od tri mjeseca.
Roditelji su sretni zbog toga i, kao i uvijek, zabrinuti za budućnost. Svjesni su
da je on iznimno zaštićivano dijete/mladić i nisu sigurni kako bi se snalazio
u životu bez njihove podrške. Kako stare tako ih brine njegova budućnost.
Nedavno su mu rekli kakvu dijagnozu ima, kako se prema takvim osobama
odnose u svijetu i kod nas. Svjesni su dvojbi koje postoje oko toga, strepe od
budućnosti, ali se nadaju da će sve biti dobro.
Bečki liječnik Hans Asperger 1944. g. opisao je sindrom koji je nazvao autistička
psihopatija. Prikaz sindroma dao je na osnovi opisa četiri svoja pacijenta, dječaka
u dobi od 6 do 16 godina, koji su pokazivali probleme u socijalnoj interakciji
usprkos dobrim jezičnim i kognitivnim vještinama. Bili su preokupirani
neobičnim interesima, imali poteškoće u nošenju s osjećajima uvijek težeći da ih
intelektualiziraju, uz siromašnu empatiju i poteškoće razumijevanja socijalnih
odnosa. Također je spomenuo njihovu motoričku nespretnost s neobičnim
držanjem i općenito siromašnu svijest o pokretima tijela u prostoru. U vrijeme
svjetskog rata u Europi njegov članak je prošao nezapaženo. Za razliku od Lea
Kannera koji je, samo godinu dana ranije u Sjedinjenim Državama, opisao 11
svojih pacijenata, djece kojima je pripisao dijagnozu infantilnog autizma i njime
pobudio velik interes. Dijagnozu Aspergerov sindrom u praksu je uvela Lorna
Wing 1981. g. , u nastojanju da odvoji klasični, tzv. Kannerov autizam od vrste
autizma koji su predstavljale osobe blaže izraženih simptoma autizma. Glavna
obilježja te skupine po Lorni Wing su: nedostatak empatije, neadekvatna,
jednosmjerna komunikacija, teškoće u izgradnji prijateljstava, pedantan,
repetitivni govor, siromašna neverbalna komunikacija, izrazita preokupiranost
određenim temama/predmetima, nespretnost u pokretima i čudno držanje
tijela. Dijagnoza je prihvaćena, no kriteriji za njeno određivanje su se mijenjali
i revidirali, ovisno o autorima (Wing 1981, Gillberg i Gillberg 1989, Tantam
1988, Szatmari et al. 1989, prema Klin et al. 1998) .
11
zbornik.indd 11
15.2.2008 1:38:08
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Danas se Aspergerov sindrom definira kao težak i kronični neurorazvojni
poremećaj, manifestira se kao socijalni deficit tipa kao u autizmu, ograničenih
interesa kao u autizmu, ali u suprotnosti s autizmom, s relativno dobrim
jezičnim i kognitivnim razvojem. Početak ili barem prepoznavanje poremećaja
obično je nakon treće godine života.
Za postavljanje dijagnoze najčešće se koriste kriteriji iz Međunarodne
klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB–10, 1994) Svjetske
zdravstvene organizacije i kriteriji Dijagnostičkog i statističkog priručnika za
duševne poremećaje Američkog udruženja psihijatara (DSM–IV, 1996) . Oni
govore o pervazivnim razvojnim poremećajima ili poremećajima iz autističnog
spektra u koje pripadaju:
◆ Aspergerov poremećaj,
◆ Rettov poremećaj,
◆ Autistični poremećaj,
◆ Dezintegrativni poremećaj i
◆ Atipični autizam, ako nije drugačije specificirano.
Iako opsežne, ove klasifikacije nisu potpuno jasne u određivanju diferencijalne
dijagnostike između autističnog i Aspergerovog poremećaja. Jedini kriterij
razgraničenja je početak poremećaja, koji je kod autističnog poremećaja do treće
godine života, a kod Aspergerovog poremećaja se prepoznaje tek nakon treće
godine, ali ni to nije obvezujuće. Jezični i kognitivni razvoj u djece s AS je dobar,
ali tu dolazi do preklapanja s autističnim poremećajem koji obuhvaća djecu s
autizmom u rasponu od vrlo niskog intelektualnog nivoa funkcioniranja, pa do
onih s prosječnom ili čak natprosječnom inteligencijom. Ono što predstavlja
problem diferencijalne dijagnostike, to je razlikovanje ove subgrupe prosječnih
ili natprosječnih osoba s autizmom iz autističnog poremećaja i Aspergerovog
poremećaja.
U popratnim tekstovima DSM–IV i MKB–10 oba priručnika navode motoričku
nespretnost, a priroda ograničenih interesa često je povezana s neobičnim,
intenzivnim i visoko ograničenim interesom ili interesima. Problemi socijalne
interakcije, komunikacije i odgovori na okolinu ne moraju biti tipa kao u
autizmu.
Dijagnoza Aspergerovog poremećaja doživjela je pravi „boom” posljednjih
15–ak godina u razvijenim zemljama Europe i svijeta. Otkrivaju se adolescenti
i odrasli koji odgovaraju opisu kliničke slike. Neki od njih pišu i govore o sebi,
o osobnim iskustvima i problematici poremećaja iz autističnog spektra. Aktivni
su u udrugama za autizam i tijelima koja odlučuju o mnogim bitnim pitanjima,
12
zbornik.indd 12
15.2.2008 1:38:08
IDENTITET STRUKE
jer vjeruju da se nitko neće boriti za njihova prava tako dobro kao oni sami. GP
Robertson jedna je od njih i kaže: „Dijagnoza predstavlja naše pravo da znamo,
polazište prema bogatstvu i raznolikosti načina da se bude osoba”.
S obzirom na male razlike u kriterijima za visokofunkcionirajuće autiste i one
Aspergerovog sindroma, mogu reći da i nije naročito bitno da li je J. postavljena
posve korektna dijagnoza. Pitanje je da li bi J–u. , a i njegovim roditeljima u
životu bilo bolje da je imao dijagnozu, da li bi njegovim učiteljima, a kasnije i
majstorima, bilo lakše raditi s njim i zauzeti ispravan stav, da li bi imao ponekog
prijatelja da je njegova okolina znala da on nije neki čudak, već dječak/mladić
sa specifičnim razvojem, uvjetovanim njegovom dijagnozom.
Ovim radom želim skrenuti pažnju na problem nedovoljno dobrog
prepoznavanja ovog poremećaja, jer se on najčešće u nas ne dijagnosticira.
Nešto što ne postoji, ne može niti senzibilizirati javnost i pripremiti je za ispravno
nošenje s tim problemom. Naime ova djeca se ne prepoznaju u vrtićima, jer
su pametna, ali posebna ili osebujna. Roditelji ne žele dijagnozu za njih u toj
dobi, jer se nadaju da je njihovo „čudaštvo” prolazno i ne žele ih stigmatizirati.
U školi, jer oni su mahom u redovnim školama, socijalno su izdvojeni, jer su
drugačiji, ali nitko se s njima ne bavi dok bez problema savladavaju školsko
gradivo. Ako bi im netko i htio posvetiti pažnju i pomoći im, pitanje je da li zna
kako. Pomoći njima samima da se lakše nose sa svojom percepcijom okoline i
da uče razumijevati međuljudske odnose, prilagođavati im se, a bez urušavanja
vlastitog integriteta, trebao bi biti zadatak stručnjaka, dakle nas.
Ne zaboravimo, mnogo J. je među nama, prepuštenih sebi samima.
LITERATURA
1. Američka psihijatrijska udruga (1996) , Dijagnostički i statistički priručnik za duševne
poremećaje, četvrto izdanje, Naklada Slap, Jastrebarsko. Pervazivni razvojni poremećaji,
str. 67–80.
2. Atwood, T. (1998) . Aspeger’s Syndrome. Jassica Kingsley Publishers. London and
Philadelphia
3. Happé, F. (1988) . Autism, an introduction to psychological theory. Harvard University
Press. Cambridge, Massachusetts
4. Klin, A. , Volkmar, F. R. , Sparrow, S. S. (2000) . Asperger Syndrome. The Guilford Press.
New York
5. Robertson, G. P. (2006) . Diagnosis of Asperger Syndrome – our right to know. Full
Text Versions – Autism Safari 2006 – 2nd World Autism Congress. Cape Town, South
13
zbornik.indd 13
15.2.2008 1:38:08
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Africa
6. Svjetska zdravstvena organizacija (1994) . Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih
zdravstvenih problema. deseta revizija, Medicinska naklada Zagreb, Zagreb, Pervazivni
razvojni poremećaji str. 285–287.
7. Szatmari, P. (2004) . A mind apart, Understanding Children with Autism and Asperger
Syndrome. The Guilford Press. New York, London
ABSTRACT
MATURING OF A BOY WITH ASPERGER SYNDROM
The paper is a case study which presents a boy with Asperger sindrom (AS) . After
he shortly attended a pre–school treatment for autistic children, he continued his
education within mainstream settings and finished elementary and secondary
school. He became a plumber and has recently started to work.
This paper is about diagnostic problems in AS and high–functioning autistic
persons in our country. These persons rarely get a correct diagnosis, consequently
themselves and their families are deprived of professional help. It is very important
to educate professionals as well as to raise public sensibility about needs of these
persons.
14
zbornik.indd 14
15.2.2008 1:38:09
IDENTITET STRUKE
ULOGA I VAŽNOST UČENIČKE ZADRUGE U
USTANOVAMA ZA ODGOJ, OBRAZOVANJE
I REHABILITACIJU UČENIKAS POSEBNIM
POTREBAMA
Đurđica Petrović
Hrvatska
SAŽETAK
Učenička zadruga je pedagoški projekt za učinkovitije pripremanje učenika za rad
i život.
Organizira se kao izvannastavna aktivnost i praktična nastava, a s ciljem
razvijanja i promicanja stvaralaštva djece i mladeži. Radom u zadruzi postiže se
čitav niz ciljeva na području socijalizacije, funkcionalnog odgoja i obrazovanja,
poduzetničkog odgoja i učinkovitije pripreme za nastavak obrazovanja, za život
i rad.
Učenička zadruga u programima odgoja i obrazovanja i rehabilitacije učenika i
osoba s posebnim potrebama ima i značajniju ulogu. Ona im pruža mogućnost
boljeg, cjelovitijeg i konkretnijeg uključivanja u širu društvenu zajednicu. Svojim
aktivnostima učenička zadruga kod učenika razvija: samostalnost, jačanje
samopouzdanja, samopoštovanja, timski pristup radu, vođenje skrbi o sebi i
osobnoj egzistenciji te stjecanje radnih navika i vještina.
UVOD
Percepcija i doživljaj javnosti o životu, odgoju, obrazovanju i radu djece i osoba
s teškoćama u razvoju, razvija se i mijenja. Na nju utječe mnogo toga kao što je
rad raznovrsnih institucija, stručnjaka i roditelja.
Kako stručnjaci posebno nose najveći dio odgovornosti glede pozitivne
percepcije, kao i u ostalima segmentima života ove populacije, njihov je zadatak
da koriste svaku mogućnost koja pruža priliku za njihovu bolju i sretniju
budućnost.
Gotovo svakodnevno iznalaze se i primjenjuju nove mjere i postupci za
suvremen i cjelovit pristup rješavanju zbrinjavanja djece i osoba s teškoćama
u razvoju. Unatoč tome procesi poboljšanja kvalitete njihova života idu još
uvijek presporo. Stoga je svaka djelatnost, koja brine prvenstveno o interesima,
potrebama i mogućnostima ove populacije, dobrodošla.
15
zbornik.indd 15
15.2.2008 1:38:09
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Odgoj i obrazovanje, kao i život uostalom, temelji se na povjerenju, toleranciji,
znanju, umijeću. Osmišljene i stručno vođene aktivnosti potaknut će osobni
razvoj svakog pojedinca u skladu s njegovim potrebama i interesima. Svoju
ulogu u tome svakako ima i asocijacija koju nazivamo učenička ili školska
zadruga. Ovo je prilika da bolje upoznate njezine aktivnosti i mogućnosti.
Iako učenička zadruga kao oblik odgojno–obrazovnog rada postoji čitavo
stoljeće, vjerujem da ju još uvijek možemo bolje upoznati. Isto tako vjerujem
da ću na osnovu svojeg desetogodišnjeg iskustva prikazati prednosti koje nam
zadruga pruža u odgojno–obrazovnom radu, a posebice u radu s učenicima u
posebnim ustanovama.
Mišljenja sam da bi zadrugu trebala imati svaka ustanova koja obrazuje ili brine
o ovoj populaciji.
ŠTO JE DOBRO ZNATI O UČENIČKOJ ZADRUZI
Učenička zadruga kao oblik izvannastavnih aktivnosti postoji u školama svih
oblika. Unatoč svojoj značajnoj ulozi i doprinosu procesu odgoja i obrazovanja,
trebala bi biti bolje poznat i više popularan oblik tog procesa.
Učenička zadruga poznata je još u 19. stoljeću. Mreže učeničkih zadruga postoje
u Europi i u Americi.
Učeničko zadrugarstvo je izvannastavna aktivnost koja prelazi predmetne
granice i otvara vrata suradnicima izvan škole. Učenička zadruga jedna je od
prvih reakcija škole na vlastite barijere i povratak izvornom funkcionalnom
učenje i pripremanju za svakodnevni život.
Učeničko zadrugarstvo dopušta djeci i mladeži da budu slobodni, kreativni i
kooperativni. Oslobađanje i razvitak stvaralaštva, te stjecanje aktivnog znanja,
vještina i sposobnosti čine učeničko zadrugarstvo privlačnim i učinkovitim.
Temelji učeničkog zadrugarstva su dragovoljnost, aktivno sudjelovanje u
procesu rada koji je organiziran kao odgojno–obrazovni proces, razvijanje
sklonosti i sposobnosti učenika.
Program rada zadruge otvara školu suradnicima, upoznaje okružje s njezinim
radom, pridonosi dinamici života i rada u školi. Znanja i umijeća se stvaralački
primjenjuju, ruše se granice među predmetima i obrađuju zadaće koje se javljaju
u životu.
Rad u učeničkoj zadruzi omogućuje njezinim članovima stjecanje znanja, razvoj
i stjecanje vještina i navika, razvoj samostalnosti, tolerancije, osjećaj za timski
rad, upoznavanje s procesom proizvodnje, organizacijom rada i gospodarsko–
tržišnimposlovanjem. Aktivnostima u zadruzi učenici upoznaju i njeguju etno i
ekobaštinu, upoznaju i uključuju se u život šire zajednice.
Realizacijom ciljeva rada u učeničkoj zadruzi, izuzetno se može doprinijeti
16
zbornik.indd 16
15.2.2008 1:38:09
IDENTITET STRUKE
boljoj kvaliteti stručnog rada s populacijom osoba s posebnim potrebama.
Ciljevi rada u učeničkoj zadruzi
Učenička zadruga treba okupiti što veći broj učenika. Svojim aktivnostima
stječe, širi i produbljuje znanja, sklonosti i interese, a posebno razvija radne
navike i vještine, stvaralaštvo, svijest o očuvanju prirode i njegovanje baštine.
Rad u zadruzi se temelji na sposobnostima i interesima učenika i učitelja
voditelja te karakteristikama lokaliteta škole. Praktičnom primjenom znanja
profesionalno usmjerava učenike prema zanimanju ili praktičnoj djelatnosti
kojom se u životu mogu baviti.
Osim učenika članovi ili suradnici zadruge mogu, a i dobro je da jesu, roditelji i
osobe iz vanjskog okruženja koje mogu doprinijeti boljem radu zadruge.
PROGRAM RADA UČENIČKE ZADRUGE
Djelatnost zadruge je proizvodni ili uslužni rad. To treba biti prepoznatljiv
proizvod i mora imati makar minimalnu ekonomsku vrijednost ili korist. Svoju
poziciju moraju naći na otvorenom tržištu jer su namijenjeni prodaji.
Rad u zadruzi se organizira i izvodi na pravilima odgojno–obrazovnog procesa.
Područje rada izabire se u sukladnosti sa sposobnostima i dobi učenika, znanjima
učitelja voditelja, te specifičnostima zemljopisno–povijesnog okruženja. Tako
će se djelatnost ovisiti o tome da li je škola smještena u ruralnom ili gradskom
području. Povijesna tradicija i etnobaština također mogu odrediti djelatnost
zadruge. Djelatnost zadruge provodi se kroz više sekcija, čije se aktivnosti
razlikuju. Na taj se način učenicima višestruko pruža mogućnost izbora rada.
Svaka sekcija ima voditelja sekcije.
Plan i program zadruge ulazi u godišnji plan i program škole i usklađen je s
odgojno–obrazovnim ciljevima te sposobnostima učenika.
ORGANIZACIJA RADA ZADRUGE
Rad u učeničkoj zadruzi organiziran je kao oblik slobodnih aktivnosti.
Poželjno je da se rad u zadruzi organizira kroz više sekcija. Svaka sekcije ima
svojeg voditelja i svoj program. Raznovrsnost sekcija omogućava zadrugarima
da izaberu praktične aktivnosti koje najbolje zadovoljavaju njihove potrebe,
interese i razvoj potencijala. Dio programa rada zadruge može biti realiziran
kroz redovni program škole (radni odgoj, tehnička i likovna kultura) .
DOPRINOSI ZADRUGE ŠKOLI
Učenička zadruga otvara vrata škole. Potiče suradnju s roditeljima, lokalnom
i širom zajednicom, kulturnim ustanovama. Organiziranjem prodaje na
izložbama i sajmovima vrši se promidžba škole i njezinog rada.
17
zbornik.indd 17
15.2.2008 1:38:09
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Nabavom opreme, alata, pribora i aparata za zadrugu oprema se i škola.
Svojim radovima učenička zadruga značajno doprinosi estetskom uređenju
škole.
OSNIVANJE UČENIČKE ZADRUGE
Učeničku zadrugu osniva škola ( Zakon o osnovnom školstvu, čl. 29. stav. 1 NN
69/2003) .
Školski odbor donosi odluku o osnivanju i imenuje privremeni zadružni
odbor od tri člana. Njegov zadatak je izrada pravila i ustroja zadruge, prijedlog
programa rada, prijedlog zaimenovanje članova zadružnog odbora (5–7
članova: voditelji, roditelji, učenici, vanjski članovi) i održavanje osnivačke
skupštine.
UPRAVLJANJE ZADRUGOM
Zadrugom upravljaju svi članovi preko skupštine zadruge. Užu upravu čini
Zadružni odbor koji ima svog predsjednika i tajnika. Zadružno stručno vijeće
čine svi voditelji sekcija.
Za svoje aktivnosti zadruga dobiva odobrenje od uprave škole. Financijska
sredstva i ukupno financijsko poslovanje vodi računovodstvo škole na posebnoj
kartici. Novčanim sredstvima raspolaže isključivo zadruga za svoje potrebe.
Koristi ih za nabavu opreme, materijala za rad, nagrade i potpore zadrugarima
te za stručno napredovanje.
RAD U UČENIČKOJ ZADRUZI LIPA, OSNOVNE ŠKOLE NAD LIPOM U
ZAGREBU
Osnovna škola Nad lipom, škola je s posebnim programima i gotovo 80 godina
iskustva u tom radu. U školi se provode dva programa: program osnovnog
obrazovanja učenika s lakom mentalnom retardacijom i utjecajnim teškoćama
u razvoju i program za učenika s umjerenom i težom mentalnom retardacijom.
U svom radu škola nudi primjerene sadržaje, poštujući osobnost učenika. U
sustavu je međunarodnih Eko škola, vježbaonica Edukacijsko–rehabilitacijskog
fakulteta Sveučilišta u Zagreba i ima Učeničku zadrugu Lipa.
Učenička zadruga ima desetogodišnju tradiciju. Svoj rad započela je kao
kreativna radionica, zahvaljujući izuzetnom zalaganju nekoliko kolegica učitelja
defektologa na području radnih aktivnosti. One su pomno planirane i izvođene,
a maksimalno prilagođene sposobnostima učenika.
Zahvaljujući kreativnosti i trudu učitelja defektologa dobivali smo lijepe i
korisne radove koje smo prodavali na školskim izložbama. Na taj način mogli
smo sami financirati nabavu novog pribora i materijala neophodnog za rad.
18
zbornik.indd 18
15.2.2008 1:38:09
IDENTITET STRUKE
Aktivnosti su se širile. Osnovali smo tri sekcije koje postoje i danas: keramičarska,
veziljska i likovna sekcija. Tako je učenicima omogućeno da biraju aktivnost
prema svojim interesima i sposobnostima.
PROGRAM RADA UČENIČKE ZADRUGE LIPA
Program rada učeničke zadruge može se osmisliti na različite načine. Pri tome je
važno misliti na sposobnosti učenika, afinitete učitelja, mogućnosti opremanja
(oprema za rad) i mogućnosti plasmana proizvoda zadruge.
Program rada zadruge jedinstvena je prilika i za pristup odgojno–obrazovnom
radu prema načelima HNOS–a (Hrvatski nacionalni obrazovni standard) –
korelacija, integrirana nastava, projektna nastava.
Što radimo
Rukovodeći se načelima rada u učeničkoj zadruzi, koristeći svoja i druga
iskustva, odlučili smo svoje radove posvetiti gradu u kojem živimo. Na taj smo
način bolje upoznali Zagreb, njegove ustanove, crtice iz prošlosti. Dio toga
prenijeli smo na svoje radove. U glini izrađujemo licitarska srca, mali crveni
šestinski kišobran, zidne satove te ukrasne i uporabne posude različitih oblika
i veličina , s otiskom čipke. Vezene platnene torbe i pregače s motivima licitara
i sličnim karakterističnim detaljima Zagreba obišle su i druge kontinente kao
suvenir i poklon. Različitim likovnim tehnikama prikazujemo motive grada
Zagreba na čestitkama i slikama.
Dio programa svake godine posvećujemo izradi prigodnih ukrasa i predmeta
vezanih za blagdane Božića i Uskrsa.
Kako radimo
Rad u zadruzi organiziran je kao slobodna aktivnost, a dijelom kao dio
programa za područje izobrazbe u skupinama radnog osposobljavanja. U rad
se povremeno uključuju i ostali učenici škole ( izrada čestitaka, pisanica) .
Aktivnosti se provode kroz tri sekcije. Svaka ima svoj program i svojeg
voditelja.
Osnovno polazište za rad u zadruzi je dobrovoljnost. Učenici se uključuju samo
ako to žele. Rad je organiziran u malim grupama, pet–šest učenika. Najčešće
radimo u parovima, individualiziranim pristupom.
Posao izrade svakog predmeta sadrži niz različitih postupaka, faza rada
(razlikuju se po složenosti ) . Kod modeliranja, rada s glinom, to su: oblikovanje
elemenata od gline, valjanje, spajanje , građenje elemenata, brušenje, bojanje,
oslikavanje, glaziranje keramike. Svaki od navedenih postupaka u sebi
objedinjuje više faza. One se razlikuju po svojoj složenosti, neke su manje, a
neke više zahtjevne za izvođenje.
19
zbornik.indd 19
15.2.2008 1:38:09
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Upravo ta različitost omogućava da učenici različitih mogućnosti– boljih ili
lošijih, dobiju priliku učenja, rada ili okupacije u školi. Dakle svaki učenik
dobiva priliku izbora posla, faze rada, koji je po svojoj složenosti primjeren
njegovim sposobnostima.
Kako učimo
Prva, uvijek prisutna aktivnost u radu zadruge je praktičan rad. Aktivnosti
koje on obuhvaća različite su – od izrade loptice, valjanje pločice, formiranje
valjčića, oblikovanje forme, rezanje, sastavljanje, lijepljenje, rezanje, slaganje,
pranje, brisanje. Dakle učimo kroz neposrednu stvarnost, zorno predočenim
postupcima, konkretnu aktivnost.
Veliku vrijednost ima međusobno učenje. Učenici međusobno reflektiraju svoje
vještine i vrlo uspješno uče jedan od drugoga.
Što učimo
Postignuća koja se realiziraju kroz rad u zadruzi su mnogobrojna. Učenici
zadrugari upoznaju različite tehnike rada s glinom, s iglom i koncem, različite
likovne tehnike. Nadalje stječu radne vještine i navike.
Učimo raditi u zajedništvu s drugima, pomagati jedni drugima, nadopunjavati
se, surađivati. Ali isto tako možemo birati ono što želimo raditi, kada i s kim.
Stjecanje samostalnosti, sigurnosti, zadovoljstva i samopuzdanja postignutim
rezultatima rada.
Svaka aktivnost ima svoju pripremnu i završnu fazu. One su isto tako važne kao
i glavna faza rada. Kroz njih učimo i upoznajemo prostor i prostorne odnose,
veličine, oblike, pribor i alat koji koristimo, način rukovanja i zaštite pri radu.
Učimo prati, brisati, spremati, sortirati.
Razvijamo i učvršćujemo higijenske navike i učimo da je ljepše živjeti u
urednom prostoru. U pripremnoj fazi upoznajemo i predmet izrade , njegovu
povijest, funkciju, vrijednost.
POSTIGNUĆA: OBRAZOVNA, ODGOJNA, MATERIJALNA
Tijekom rada u našoj učeničkoj zadruzi, učenici–mladi zadrugari stekli su
znanja iz područja rada s glinom i oblikovanja gline–izrada ukrasno uporabnih
predmeta od keramike. Nadalje svladali su više tehnika veza na platnu kao i
različite likovne tehnike. Naučili su kako nastaje gotov proizvod, kako se može
upotrijebiti, i kada i kako se može prodati. Stalno učimo kako svoje znanje
možemo primijeniti u praksi.
Rad u zadruzi razvija učinkovitost, urednost, točnost, upornost, samostalnost,
sigurnost i zadovoljstvo. Svakom zadrugaru zadruga daje mogućnost
20
zbornik.indd 20
15.2.2008 1:38:09
IDENTITET STRUKE
sudjelovanja u njezinom radu kako u planiranju i realizaciji radnih aktivnosti
tako i u plasmanu proizvoda i raspodjeli financijskih sredstava.
Radom u zadruzi razvili smo niz pozitivnih osobina ličnosti, kao što su
prijateljstvo, tolerantnost, odgovornost.
Učenička zadruga je svojim sredstvima sudjelovala u opremanju škole. Tako
je kupljena keramička peć, lončarsko kolo, računalna oprema, fotoaparat,
digitalna kamera.
Na županijskim natjecanjima učeničkih zadruga pet puta zaredom osvojili smo
prvo mjesto, a na državnom natjecanju treće mjesto u kategoriji ustanova s
posebnim programima.
Tako je u našoj učeničkoj zadruzi. No tako, i još bolje, može biti u svakoj
učeničkoj zadruzi, posebno u onoj koja će djelovati u ustanovama s posebnim
programima.
ZAKLJUČAK
Učenička zadruga je pedagoški projekt za učinkovitije pripremanje učenika za
rad i život.
Organizira se kao izvannastavna aktivnost i praktična nastava a s ciljem
razvijanja i promicanja stvaralaštva djece i mladeži. Radom u zadruzi postiže se
čitav niz ciljeva na području socijalizacije, funkcionalnog odgoja i obrazovanja,
poduzetničkog odgoja i učinkovitije pripreme za nastavak obrazovanja, za život
i rad.
Učenička zadruga u programima odgoja i obrazovanja i rehabilitacije učenika i
osoba s posebnim potrebama ima i značajniju ulogu. Ona im pruža mogućnost
boljeg, cjelovitijeg i konkretnijeg uključivanja u širu društvenu zajednicu.
Svojim aktivnostima učenička zadruga kod učenika razvija: samostalnost,
jačanje samopouzdanja, samopoštovanja, timski pristup radu, vođenje skrbi o
sebi i osobnoj egzistenciji te stjecanje radnih navika i vještina.
LITERATURA
1. Petak, Antun ; Ankica, Hajsok . Uloga i ustroj učeničke zadruge , Seminar za voditelje
učeničkih zadruga, Poreč 18. – 21. siječnja 2006.
2. Cindrić, Mijo . Odgojno–obrazovna uloga učeničke zadruge, Seminar za voditelje
učeničkih zadruga, N. Gradiška 27. – 29. studenog 2004.
21
zbornik.indd 21
15.2.2008 1:38:09
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
ABSTRACT
THE ROLE AND IMPORTANCE OF PUPILS ASSOCIATION IN THE
INSTITUTIONS FOR EDUCATION AND CARE OF PUPILS WITH SPECIAL
NEEDS
Association is a pedagogical project for efficient preparation of pupils for work
and life. It is organized as an extracurricular practical activity with a purpose of
developing and promoting children’s creativity. By working in pupils association a
lot of goals can be accomplished in the area of socialization, functional education,
entrepreneurial education and efficient preparing for future education, life and
work.
Pupils association has an even greater role in educational programs of pupils
and persons with special needs. It has a possibility of better and more concrete
integration of pupils in a society. With its activities the association develops in
pupils/students independency, self–confidence, self–esteem, team work, self–care
and working habits and skills for their future.
22
zbornik.indd 22
15.2.2008 1:38:09
IDENTITET STRUKE
RODITELJI–PARTNERI
ISKUSTVA IZ PRAKSE
Snježana Belošević
Hrvatska
SAŽETAK
Svoja iskustva temeljim radom u skupini s cerebralnom paralizom i utjecajnim
teškoćama, predškolske dobi.
U skupini su djeca različite dobi i sposobnosti. Kronološka dob djece kreće se od
tri do sedam godina. Roditelji svakodnevno dovode djecu u predškolsku skupinu.
Rad u skupini obavlja defektolog–odgajatelj. Roditelje poučavam kako svaku
aktivnost za koju dijete pokaže zanimanje iskoristiti u svrhu daljnjeg kognitivnog
razvoja i ublažavanja ili otklanjanja djetetove neprimjerene reakcije. Roditelji se
svakodnevno uključuju u rad kao pomagači u savladavanju pojedinih aktivnosti.
Tijekom godine gradimo partnerski odnos s roditeljima. Tako je uspjeh u radu
brži, a djeca, roditelji i mi, zadovoljniji i sretniji.
UVOD
Unatrag nekoliko godina potreba za uključivanjem djece sa CP i ostalim
teškoćama predškolske dobi sve je veća. Nažalost, u Krapinsko–zagorskoj
županiji djeluje samo jedna predškolska skupina i to u školi pri Specijalnoj
bolnici Krapinske Toplice. U skupini su djeca različitih sposobnosti u dobi od 3
do 7 godina. Djeca su od dojenačkog doba uključena u razvojnu kineziterapiju
u Specijalnoj bolnici Krapinske Toplice, a od treće godine se uključuju
u predškolsku skupinu. Odgojno–obrazovni rad u skupini obavlja samo
defektolog. Posljednjih je godina broj djece u predškolskoj skupini oko 20.
Rano uključivanje djece sa oštećenjima u odgojno – obrazovni proces je
iznimno važno.
Zbog brojnosti djece u skupini i potrebe za svakodnevnim radom u predškolskoj
skupini, postignut je dogovor sa roditeljima da djeca dolaze u vrtić u dvije
grupe. Svaka traje dva i pol sata. U zadanom vremenu defektolog provodi u
vrtiću kraći program odgojno – obrazovnog rada. Ostalo vrijeme djeca su na
logoterapiji, radnoj i kineziterapiji, i ostalo.
Zbog brojnosti djece i samih oštećenja, svaki odgojno – obrazovni rad
defektologa–odgajatelja u skupini bio bi nemoguć da u njega nisu uključeni i
roditelji kao pomagači.
23
zbornik.indd 23
15.2.2008 1:38:10
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
OD RODITELJA – PROMATRAČA DO RODITELJA–POMAGAČA
Roditelje poučavam kako da iskoriste svaku djelatnost za koju dijete pokaže
zanimanje u svrhu daljnjeg kognitivnog razvoja i ublažavanja, ili otklanjanja
djetetovih neprimjerenih reakcija.
Cilj suradnje roditelja i defektologa – odgajatelja je dobrobit djeteta i to nam je
polazište za daljnji rad.
Dobrom se suradnjom želi ostvariti kontinuitet u odgoju i obrazovanju te
omogućiti svakom djetetu razvoj u sredini u kojoj će se osjećati prihvaćeno,
voljeno, sigurno, zadovoljno i sretno.
U odnosu roditelja i defektologa – odgajatelja u skupini važno je razlikovati ulogu
svakog od njih i ne pokušavati profesionalizirati roditelja niti omalovažavati
profesionalne vještine defektologa – odgajatelja.
Ne postoji čarobna formula koja će sve riješiti, već se takav odnos uči i gradi u
svakodnevnom radu.
U predškolskoj skupini roditelji nisu čitavo vrijeme i ne borave svi roditelji.
Dogovorom odabiremo roditelje koji će biti „produžene ruke” defektologa u
radu sa djecom.
Tijekom godine pripremam roditelje služeći se individualnim razgovorima
i stručnim radionicama, upoznajem ih s oštećenjem kod djece i upućujem
na adekvatan pristup djetetu. Oglasna ploča – „prozorčić za roditelje” ispred
vrtića uvijek je puna zanimljivosti, informativnih letaka ili članaka o temama
vezanim za djecu predškolske dobi, o njihovim pravima te planiranim tjednim
aktivnostima u predškolskoj skupini. Najteži zadatak bio je naučiti roditelje da se
naviknu na informativni „prozorčić” te počnu čitati i raspravljati o ponuđenom
sadržaju.
Prije no što roditelji „uđu” u predškolsku skupinu, važno je da budu u kontaktu
sa svojim emocijama. U svojim ponašanjima dijete kopira emocionalno
ponašanje roditelja, često majke. Znamo da su djeca do 7. godine u tzv. „fazi
egocentrizma” kada interpretiraju svijet na način „ Ja sam centar svega”.
Mnogi se roditelji na taj način odnose prema svom djetetu pa izazivaju preveliku
ovisnost, previše ga zaštićuju, a samim tim i koče njegov daljnji razvoj.
U fazi egocentrizma dijete misli da je za sve krivo, pa i za emocije svojih roditelja.
Zato je važno priznati svoje emocije: „Ja sam nesretna. Oprosti, to nema veze s
tobom”.
Ako se s druge strane ponašamo normalno, a dijete osjeća našu nervozu, ono
neće moći izaći s time na kraj. Bit će u emocionalnoj nedoumici, jer ako mu
roditelj (autoritet) pokazuje jedno, a dijete osjeća drugo, ono počinje gubiti svoj
identitet. Samim tim gubi samopouzdanje.
24
zbornik.indd 24
15.2.2008 1:38:10
IDENTITET STRUKE
Kod nekih je roditelja to dugotrajan proces, kojeg se vrlo teško oslobađaju, a
neki ga se još ne mogu osloboditi iako su djeca već tri godine u skupini. Važno je
da mi kao stručni djelatnici pridobijemo povjerenje djece i povjerenje roditelja
da radimo dobro, da smo kompetentni i stručni za rad.
U svakodnevnom radu nastojim probuditi „iskricu djeteta” u roditeljima da
postanu „znatiželjno dijete” koje istražuje prostor.
To je naročito vidljivo u zajedničkim kreativnim radionicama za izradu ukrasa
povodom Uskrsa i Božića, te izradom maski ili organiziranim izletima i
susretima.
Polazište moga rada je dijete i igra. Ono što se nauči kroz igru, zauvijek se pamti.
Igra je jedan od prvih načina učenja. Omogućava svakome da znanja koja mu
mogu pomoći u djelotvornoj organiziranoj akciji pronađe u sebi i kroz vlastito
iskustvo.
Roditelji „pomagači” se mogu igrati s drugom djecom, tješiti ih kad plaču,
pomoći pri nekim aktivnostima, npr. kod rezanja, lijepljenja, šiljenja ili pomoći
oko njege i ostaloga.
Za uspostavljanje partnerskog odnosa važno je da roditelji vide mogućnost
zajedničkog rada. Uspješnost uspostavljanja partnerskih odnosa ovisi o
poštovanju prava i zadovoljavanju potreba djece.
Partnerski odnos je dugotrajan i nezavršen proces koji se neprestano dograđuje
i nikada ne završava.
Osmislila sam nekoliko igara u kojima sudjeluju roditelji i djeca.
PRIKAZ NEKIH ZAJEDNIČKIH IGARA
Cilj je zajednička igra:
◆ Prikaz i osvješćivanje sposobnosti svakog djeteta u njihovih roditelja.
◆ Ponavljanje i utvrđivanje naučenih sadržaja o plodovima jeseni, voću i
povrću.
◆ Korištenje prirodnih materijala i voća i povrća kao didaktičkog matrijala u
vježbama vizualne percepcije, fine motorike i kognitivnog razvoja.
◆ Učenje putem igre.
◆ Što samostalniji rad djece.
◆ Stvaranje vedre i vesele atmosfere.
◆ Aktivnost provodim kroz nekoliko igara.
1. igra: Sastavi grozd
Zadatak igre je da dijete u što kraćem vremenu od izrezanih kružića
(prilagodimo ih veličinom i tvrdoćom svakom djetetu, ovisno o individualnim
25
zbornik.indd 25
15.2.2008 1:38:10
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
sposobnostima) sastavi i zalijepi grozd. Roditelji mogu pomoći u sastavljanju
grozda svojim uputama ili u lijepljenju pridržavajući papir ili ljepilo.
2. igra: Skriveni krumpiri
Svako dijete dobiva kutiju punu izrezanih papirića (koje smo mi zajedno prije
nekoliko dana narezali i natrgali) između kojih smo sakrili 10 krumpira.
Roditelji pridržavaju kutije djeci prilikom traženja ili mehanički vode ruke
djeteta svojim rukama u traženju krumpira.
3. igra: Sastavi jabuku ili krušku
U igri sudjeluju roditelji i djeca zajedno sastavljajući i lijepeći voće izrezano u
12 različitih dijelova.
4. igra: Ispuši jabuku sa stabla
Djeca pušući trebaju srušiti jabuku od papira sa stabla na pod.
Roditelji pridržavaju podlogu (stablo) .
5. igra: Čišćenje graha
Djeca trebaju čim prije očistiti grah te prema boji i obliku rasporediti grah u za
to određene posudice.
Roditelji paze da djeca pravilno raspoređuju grah i pomažu im u otvaranju
ljuski graha.
6. igra – Voće i povrće
Svako dijete ima karton (primijenjen svakom djetetu ovisno o sposobnostima)
s napisanim zadatkom. Roditelj mu čita zadatak, a djeca to crtaju ( npr. jabuku)
.
Djeca samostalno ili uz pomoć roditelja određuju mjesto na velikom papiru
gdje će zalijepiti crtež, ovisno o vrsti plodova kojoj pripada.
Svi zajedno sudjelovali smo u izradi plakata i prikazu nastalih radova.
Igre smo provodili u dva dana.
Djeca i roditelji su pokazali veliki interes i zadovoljstvo ovakvim načinom rada.
Završila bih rad citatom Agnes Peplier iz Kovčega s blagom: „Nije lako naći
sreću u sebi, a nije ju moguće naći nigdje drugdje. ”
ZAKLJUČAK
U početku su roditelji bili otuđeni jedni od drugih, svaki za sebe, u svojoj
„čahuri”. Vrlo malo su međusobno razgovarali, a ponekad se čak i izbjegavali
misleći da je svakome od njih najteže i najgore, a istodobno nisu znali izlaz
iz svega toga. Ponosna sam na svoj rad s roditeljima, jer sada djeluju kao
26
zbornik.indd 26
15.2.2008 1:38:10
IDENTITET STRUKE
organizirana grupa. Međusobno si pomažu, posjećuju se, pa čak i organiziraju
„dežurstva” ispred vrtića. To su roditelji– pomagači u pranju ruku djece, odlasku
na WC i pri čišćenju radnih površina. Roditelji su postali organizirana grupa
koja se bori za ostvarivanje nekih socijalnih prava. Svi djeluju kao skupina
potpore. Moram priznati da to iziskuje dodatne napore od mene kao voditelja
predškolske skupine, ali me vesele postignuti rezultati.
POPIS LITERATURE
1. K. Bunčić, D. Ivković. J. Jannović, A. Penava (1998) , Igrom do sebe, Alinea,
2. Robert A. Sullo (1995) , Učite ih da budu sretni, Alinea, Zagreb.
3. Zdenka Gruden, Vladimir Gruden (2006) , Dijete, škola, roditelj, Medicinska naklada
Zagreb.
4. Maja Uzelac, Ladislav Bognar, Aida Bagić (2000) , Budimo prijatelji, Mali korak,
Zagreb.
5. Olga Petek, Davorka Osmak Franjić (2002) , Škola za roditelje – trening roditeljskih
vještina i osnove grupnog rada – Ministarstvo rada i socijalne skrbi RH, Zagreb.
6. A. Jean Ayres (2002) , Dijete i senzorna integracija, Naklada Slap, Zagreb.
7. B. Estve Pujol i Pons, Inés Luz González (2004) , Roditelji i djeca – Kako zajedno?,
Profil, Zagreb.
ABSTRACT
PARTNER PARENTS – EXPERIENCES FROM WORK
My experiences are based on work with group of children in preschool age with
cerebral paralysis and other influential difficulties in their development.
Children of different ages and abilities are in the group. The age of children is
between 3 and 7 years.
Parents bring their children daily and the group is lead by a special education
teacher.
I teach the parents how to use every activity in which the child shows interest
for a purpose of further development and reduction or even removal of a child’s
inappropriate reaction.
Parents are included on a daily bases in the work as assistants to their children in
overcoming certain activities.
Through the year we’ve built a partnership with parents. This kind of relationship
improves success and children, parents and us are satisfied and happy.
27
zbornik.indd 27
15.2.2008 1:38:10
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
28
zbornik.indd 28
15.2.2008 1:38:10
IDENTITET STRUKE
PSIHOLOŠKA PODRŠKA OBITELJI KAO
ČIMBENIK PEDAGOŠKOG DJELOVANJA ŠKOLE
Đurđica Ivančić, Alma Srna
Hrvatska
SAŽETAK
Znano je da, uz obitelj, najveći utjecaj na razvoj djeteta i mladog čovjeka ima i
škola. Kako bi odgojno djelovanje obitelji i škole bilo što uspješnije u odnosu
na pojedino dijete, neophodna je njihova neprestana suradnja koja obično
podrazumijeva uzajamno informiranje, dogovaranje i djelovanje. Međutim u
sagledavanju njihovog međusobnog utjecaja jako je važno uvidjeti značaj podrške
obitelji učenika s teškoćama u razvoju. Naime dijete s razvojnim teškoćama
obično ima specifičan utjecaj na cijelu obitelj pri čemu se ti utjecaji povratno
reflektiraju na odnos prema samom djetetu, ali i odnos prema školi koju dijete
polazi. Imajući u vidu da te refleksije često imaju nepovoljan učinak na dijete i
njegovo školovanje, nameće se potreba da škola, uz uobičajene oblike suradnje,
pruži obiteljima učenika s teškoćama u razvoju i različite vrste podrške kako bi
osnažila njezine članove. Podrška se prvenstveno odnosi na roditelje takvih
učenika, ali i na njihovu braću i sestre.
Stručnjaci osnovne škole Nad lipom u kojoj se školuju učenici s većim
intelektualnim teškoćama u razvoju i uz to pridruženim smetnjama svakodnevno
se suočavaju upravo s potrebom osnaživanja roditelja učenika. Zbog toga je škola
roditeljima osigurala pružanje psihološke podrške u grupnom radu i to putem
prijavljenog projekta. Jednogodišnje iskustvo pokazalo je da su roditelji izrazito
zadovoljni uključivanjem u grupe podrške o čemu svjedoči njihov interes za
nastavak rada, kao i želja za proširivanjem grupa.
Polazeći od iskustava prakse, provedenih istraživanja i iskustava stečenih u
pružanju podrške roditeljima učenika OŠ Nad lipom, smatramo da bi takvi oblici
suradnje trebali biti sastastavni dio rada škole s obiteljima učenika s teškoćama u
razvoju. U tu svrhu školi je potrebno osigurati stručnjaka psihologa ili sredstva
za pružanje psihološke podrške prvenstveno roditeljima učenika s teškoćama u
razvoju, a po mogućnosti i ostalim članovima uže obitelji.
ANALIZA PROBLEMA
Svaka obitelj veseli se rođenju novoga djeteta , očekuje da je ono zdravo i da
njegov razvoj teče očekivanim slijedom. Pri tome je želja svakog roditelja da
njegovo dijete ima sretno odrastanje, uspješno školovanje i dobar život kao
29
zbornik.indd 29
15.2.2008 1:38:10
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
samostalna osoba. Na tom putu podizanja djeteta roditeljska ljubav jedan je
od osnovnih odgojnih potencijala koja im daje snagu za iznimnu strpljivost,
požrtvovnost i odricanje. Pritom roditelj gaji pozitivna očekivanja o uspješnosti
svoga djeteta: od svladavanja prvih koraka, do vrtića, a posebno škole, pa sve do
njegovog samostalnog života. Međutim kod roditelja djece s većim teškoćama
u razvoju sva ta očekivanja protkana su velikom zebnjom. Ta strepnja se,
ovisno o vrsti i stupnju teškoće, može javiti vrlo rano, tj. onda kada se suoče
s činjenicom da je njihovo dijete po svojim sposobnostima važnim za život i
školsko učenje drugačije od ostale djece. Suočavanje s tom istinom, da se tako
nešto dogodilo baš njima i njihovom djetetu, za roditelje je vrlo bolno i dovodi
ih u specifičan položaj. Roditeljska očekivanja o idealnom djetetu su narušena,
vlastita neostvarena postignuća i želje neće se moći kompenzirati djetetovim
postignućima. Bespomoćnost roditelja odražava se na psihološkom i socijalnom
području. Javlja se anksioznost, agresivnost, krivnja, depresivne reakcije,
tugovanje popraćeno osjećajem usamljenosti, stid i ljutnja, okrivljavanje sebe
i drugih za nastalu situaciju. Sve to je vrlo često praćeno fizičkom i psihičkom
iscrpljenošću roditelja.
Nažalost, tako istraumatiziranim roditeljima nije osigurana potrebna im
psihološka i stručna pomoć. Zbog toga roditelji, uz sve svoje nedaće, osjećaju
nedostatak mogućnosti za otvorenim, ljudskim razgovorom o problemima kao
i nedostatak podrške i razumijevanja da nisu sami, što ih dodatno opterećuje.
Nemogućnosti prorade, razgovora i osvješćivanja sebe, odnosa prema djetetu
i djetetovih potencijala doprinosi dugotrajnijem postojanju poteškoća u
suočavanju s činjenicom da imaju dijete s posebnim potrebama. Zbog toga
češće dolazi do nerazumijevanja, predrasuda i nerealnih očekivanja od svog
djeteta u sklopu nastavnog procesa, a u vezi s tim i okrivljavanja stručnjaka
škole koji s djetetom rade. Uz to, zbog loših iskustava, roditelji vrlo često nemaju
s kime proraditi svoju ogorčenost u odnosu na nesenzibilnost lokalne zajednice
i ustanova za njihove probleme i probleme njihove djece s teškoćama u razvoju
kako ih oni vide i doživljavaju, zbog čega se osjećaju nemoćno i zanemareno.
Stoga roditelji, vrlo često, ističu i svoje nezadovoljstvo nedostatkom stručnjaka
specijaliziranih za edukacijsko–rehabilitacijski kao i za terapeutski rad s njima
roditeljima, braćom i sestrama.
Zbog neimanja pravovremene i kontinuirane podrške, roditelji uglavnom
proživljavaju duboke krize i vrlo teško prihvaćaju postojanje teškoća u razvoju,
obično postaju preopterećeni nastojanjem da zadovolje posebne potrebe svog
djeteta i da ga učine što sličnijim njegovim prosječnim vršnjacima. Uz tako
opterećene roditelje, odrastanje i školovanje djeteta zna biti jako bremenito jer
ga roditelji ili prezaštićuju ili pred njega postavljaju nerealne zahtjeve koje ne
može dostići, posebno u školi. Zbog toga se često javlja sve veće nezadovoljstvo
30
zbornik.indd 30
15.2.2008 1:38:10
IDENTITET STRUKE
kod roditelja, a time i kod njihove djece. Ono može dovesti i do ozbiljnih
emocionalnih i socijalnih problema kako u funkcioniranju unutar obitelji tako i
u školi, „jer je poznato da zadovoljavanje emocionalnog razvoja djeteta u većoj
mjeri ovisi o roditeljskom ponašanju i stavovima nego o djetetovim razvojnim
poteškoćama” (Kraljević R. , 2007) . Prema iskustvima, roditelji pokazuju želju
da pomognu sebi i djetetu, ali ne znaju kako da to učine. Uz to su rastrgani
dodatnim obavezama koje proizlaze iz teškoća njihovog djeteta (obilazak
stručnjaka, dovođenje i odvođenje djeteta u školu itd. ) što im umanjuje i
vrijeme i prilike koje bi mogli podrediti sebi i svojim potrebama.
Uz roditelje djece s teškoćama u razvoju, sve više se govori o važnoj ulozi braće i
sestara za cjelokupnu obitelj. I oni se suočavaju s brigama i nedoumicama svojih
roditelja, proživljavaju ih i traže odgovore koji su njima važni u izgrađivanju
odnosa prema bratu ili sestri s teškoćom u razvoju, ali i u izgrađivanju vlastitog
identiteta. Vrlo često su opterećeni strahom da će se susresti s istom teškoćom
neposredno ili posredno preko svojih potomaka, osjećajem krivnje zbog
vlastitih sposobnosti i mogućnosti. Ponekad se javljaju i negativne emocije
tijekom uobičajenih bratskih razmirica, potreba za samostalnim životom
i neovisnošću te osjećaj srama zbog određenih teškoća ili ponašanja brata ili
sestre. Također, braća i sestre se susreću i s osjećajem gubitka i izoliranosti od
vršnjaka i roditelja zbog nedostatka informacija i neuključenosti u obiteljsku
situaciju. Ponekad se osjećaju osamljeni i ogorčeni zbog osjećaja nedovoljne
pažnje i nejednakog tretmana okoline, kao i zbog dezorijentiranosti pri
planiranju osobne budućnosti zbog iskustava drugačijih od njihovih vršnjaka.
„U pojedinim situacijama braća i sestre osjećaju pritisak zbog većeg obima
zadataka i razine odgovornosti kao i zbog velikog očekivanja za postizanjem
školskog ili poslovnog uspjeha” (Wagner A. , Cvitković D. , 2006) .
U takvoj mogućoj i češće prisutnoj nepovoljnoj klimi i opterećenim obiteljskim
okolnostima odrastanja i školovanja potencijali djeteta s teškoćama u razvoju kao
i njegova emocionalno–socijalna zrelost sporije se razvijaju, što ima negativan
utjecaj i na njegovu obrazovnu uspješnost, socijalizaciju i samostalnost u
životu. Kako bi se djeci s teškoćama u razvoju omogućio pozitivan emocionalni
razvoj uz staložene roditelje, pozitivne odnose s braćom i sestrama uz dobru
atmosferu u kući, potrebno je roditeljima, a po mogućnosti braći i sestrama
pružiti primjerene vrste podrške.
PSIHOLOŠKA PODRŠKA RODITELJIMA U ŠKOLI
Međutim unatoč pokazanom interesu roditelja djece s teškoćama u razvoju, još
uvijek se nailazi na mnogobrojne prepreke, prvenstveno u neprepoznavanju
potreba djece i njihovih roditelja na lokalnoj razini. Zbog toga je važna uloga
škole da, u interesu svojih učenika s teškoćama u razvoju, osigura primjerenu
31
zbornik.indd 31
15.2.2008 1:38:11
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
podršku prvenstveno njihovim roditeljima.
Osnaživanjem roditelja učenika s teškoćama u razvoju, podizanjem njihovog
emocionalnog zadovoljstva, informiranosti i kompetentnosti, boljeg
sagledavanja mogućnosti njihova djeteta može se utjecati na uspješnije i sretnije
odrastanje i školovanje djece i time ih osposobiti za samostalnije snalaženje u
svakodnevnom životu i radu u zajednici. Uza sve to roditelji se osposobljavaju
za prihvaćanje vlastite odgovornosti za probleme, njihovo bolje razumijevanje,
usvajanje novih postupaka i načina djelovanja te stvaranje i održavanje efikasnijih
odnosa s drugima. Na taj način povećavaju se mogućnosti roditelja djece s
teškoćama u razvoju da uspostave bolju osobnu ravnotežu, izgrade primjereniji
odnos sa svojom djecom i uspostave plodonosniju suradnju sa stručnjacima
škole, baziranu na boljem razumijevanju njihova rada i postavljenih zahtjeva.
Jedan vid pružanja podrške roditeljima sa strane škole svakako je savjetodavni
i psihoterapijski te edukativni rad koji se može provoditi putem grupa za
psihološku podršku i kroz individualno psihološko i edukativno savjetovanje.
U grupnom radu s roditeljima putem razmjene osobnih iskustava kod roditelja
se može smanjiti osjećaj usamljenosti, bespomoćnosti i osjećaja krivnje koji
je vrlo često prisutan. Polazi se od pretpostavke da će se roditelji izmjenom
mišljenja i iskustava s drugim roditeljima lakše suočiti se s vlastitim strahovima,
sposobnostima, stavovima, ograničenjima i interesima, načinima komuniciranja
s obitelji, školom i zajednicom, te tako bolje upoznati sebe i biti spremniji na
promjene. Usto roditeljima se pomaže da bolje sagledaju vlastito dijete, njegove
dobre i loše strane, njegovu osobnost, perspektivu i budućnost, čime se želi
utjecati na promjenu kvalitete odnosa u obitelji, kao i prema samom djetetu. Na
taj način stvaraju se uvjeti za bolje ozračje u obitelji i za zajedničko uspješnije
rješavanje problema.
Iskustvenom proradom primjerenih tema nastoji se utjecati na promjenu
kvalitete odnosa koja podrazumijeva stvaranje pozitivne obiteljske klime,
pozitivnog odnosa prema djetetu, a time i uvjeta za konstruktivno i zajedničko
svladavanje teškoća.
Individualno savjetovanje je najčešće vezano uz probleme kao što su:
nesigurnost u roditeljskom postupanju, nesigurnost u postavljanju odgojnih
granica, narušena suradnja sa školom, narušena komunikacija u obitelji, školski
neuspjeh djeteta, smetnje na planu ponašanja, emocionalne poteškoće, narušeni
obiteljski odnosi i sl. U psihoterapijskom–savjetodavnom radu roditelje se
potiče da prihvate sebe i svoje bližnje onakvima kakvi oni stvarno jesu i uz tu
novu spoznaju prilagode svoja očekivanja. Posvećuje se pažnja stjecanju uvida
u poteškoće koje roditelji ima u radu s djetetom, odnosima djeteta i roditelja s
drugim osobama, interakciji roditelj–dijete. Roditelje se usmjerava na utvrđene
32
zbornik.indd 32
15.2.2008 1:38:11
IDENTITET STRUKE
potencijale djeteta, njegov napredak te ih se potiče da svojom aktivnošću
pridonesu uspješnijem radu s djetetom. Pri tome se prate njihova zapažanja i
primjedbe u svezi s programima u koje je dijete uključeno. Također ih se upućuje
na efikasnije postupke, posebno u pristupu njihovom djetetu. Savjetovanjem
im se pomaže da osvijeste vlastite snage, a posebno vlastitu ulogu u odgoju i
obrazovanju njihovog djeteta kao i u zastupanju njegovih prava.
ISKUSTVA U OSNOVNOJ ŠKOLI NAD LIPOM
Stručnjaci Osnovne škole „Nad lipom”, u kojoj se školuju učenici s većim
intelektualnim teškoćama u razvoju i uz to pridruženim smetnjama, svakodnevno
se suočavaju s potrebom osnaživanja roditelja učenika škole. Roditelji često teško
prihvaćaju veći stupanj teškoće u razvoju svoga djeteta, često prezaštićuju svoju
dijete ili stavljaju težište na njihov školski uspjeh, nerijetko se javljaju i prevelika
očekivanja u odnosu na stručnjake škole koje znaju okrivljavati u slučajevima
lošijih postignuća djeteta od očekivanih, slabo koriste svoje osobne kapacitete
u rješavanju zajedničke problematike vezane uz dijete, nisu dovoljno upoznati
sa svojim pravima, uglavnom su zdvojni nad budućnošću svoga djeteta, nemaju
kome pričati o svojim problemima i sl. Škola nema psihologa koji bi radio na
pružanju podrške roditeljima učenika škole. Istovremeno roditelji naših učenika
s većim teškoćama u razvoju nemaju dovoljno vremena kako bi se uključili u
neke udruge, jer su opterećeni dovođenjem i odvođenjem svoje djece u školu
koja najvećim dijelom ne stanuju na području škole već u udaljenim dijelovima
grada ili izvan njega. Roditelji stoga žure do škole, pa onda žure kući gdje su
također posvećeni djetetu i iscrpljeni su. U takvim okolnostima odrastanja,
uz roditelje većinom zarobljene stresom, nezadovoljstvom, tjeskobama i
zabrinutošću, sporije se razvija emocionalno–socijalna zrelost naših učenika,
njihova samostalnost kao i iskorištenost potencijala za školsko učenje.
Zbog toga je škola roditeljima u 2007. godini osigurala pružanje psihološke
podrške u samoj školi, u vrijeme dok su njihova djeca na nastavi, tj. zbrinuta.
Projekt je proveden u partnerstvu s Hrvatskom udrugom za stručnu pomoć
djeci s posebnim potrebama „Idem”, a financiralo ga je Ministarstva obitelji,
branitelja i međugeneracijske solidarnosti.
Grupa za podršku izazvala je veliki interes naših roditelja, koji je tek djelomično
mogao biti zadovoljen osnivanjem samo jedne grupe podrške. Na kraju
provedenog projekta roditelji su istaknuli da im je grupa za podršku pomogla
u nešto boljem osobnom osnaživanju, povećanju samopouzdanja i u boljem
nošenju sa strahom, ljutnjom i osjećajem krivnje, u većem usklađivanju osobnih
očekivanja i mogućnosti djeteta te usmjeravanju na cjeloviti razvoj djeteta, a ne
samo na školski uspjeh.
Upravo zbog velikog interesa i zadovoljstva roditelja, škola će ulagati napore
33
zbornik.indd 33
15.2.2008 1:38:11
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
kako bi se roditeljima omogućilo daljnje dobivanje psihološke, ali i edukativne
podrške kroz grupno i individualno savjetovanje.
ZAKLJUČAK
Polazeći od primjera prakse i postojećih istraživanja, može se zaključiti da je
za članove obitelji djece s teškoćama u razvoju, prvenstveno njihovih roditelja,
izuzetno važno pružanje psihološke podrške, kako bi lakše svladali osobne krize
i uspostavili bolje odnose prema sebi, djetetu, školi i zajednici. Na taj se način
stvaraju bolji uvjeti za razvoj djeteta u obitelji, jer se povećavaju mogućnosti da
bude bolje prihvaćeno, da se bolje razumiju njegove teškoće, postave realnija
očekivanja vezana uz školovanje i perspektive čime se pomaže i samom
djetetu s teškoćama u razvoju da ima sretnije odrastanje i školovanje. S tog
aspekta upravo škola treba biti zainteresirana da svoju suradnju i partnerstvo
s roditeljima proširi s takvim oblicima podrške koji će ih sve zajedno činiti
zadovoljnijima, realnijima i smirenijima.
LITERATURA
1. Ivančić, Đ. , Stančić, Z. (2004): Škola–programi i postupci prikladni edukacijskim
potrebama mog djeteta; Moje dijete u školi, Priručnik za roditelje djece s posebnim
edukacijskim potrebama, Idem, Zagreb
2. Wagner Jakab, A. , Cvitković, D. , Hojanić, R. , (2006): Neke značajke odnosa sestara/
braće i osoba s posebnim potrebama; Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja br.
1, vol 42. Zagreb, Edukacijsko–rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 77–78.
3. Kraljević, R. , (2007): Savjetovanje roditelja djece s posebnim potrebama; S vama,
polugodišnjak Hrvatske udruge za stručnu pomoć djeci s posebnim potrebama Idem,
Zagreb br. 6, 71–78.
4. Wagner Jakab, A. , Torbica, N. , (2004): Sibshop–što se tu prodaje?, S vama, polugodišnjak
Hrvatske udruge za stručnu pomoć djeci s posebnim potrebama Idem, br. 1, 25–28.
5. Ivančan, A. , Zečirević, M. (2005): Škola uspješnog roditeljstva–priručnik; Hrvatski
savez udruga za osobe s mentalnom retardacijom, Zagreb
6. Sullo, R. A. (1995. ) : Učite ih da budu sretni, Zagreb, Alineja
7. Davis, H. , (1998) : Pomozimo bolesnoj djeci, Jastrebarsko, Slap
8. Škrinjar J. , ( 2002) : Poticanje razvoja pozitivne slike o sebi kod osoba s mentalnom
retardacijom. Zagreb, Savez udruga za pomoć mentalno retardiranim članovima u
Republici Hrvatskoj
9. Došen A. , Škrinjar J. , ( 2002): Mentalno zdravlje osoba s mentalnom retardacijom.
U: Došen A. , Igrić Lj. Unapređivanje skrbi za osobe s mentalnom retardacijom. Matra
projekt 1999. –2002. , Zagreb; Edukacijsko–rehabilitacijski fakultet
10. Hennicke K. ( 1993. ) : Systems Therapy for Persons with Mental Retardation. U Fletcher
R: J. , Došen A. : Mental Health asspects of Mental Retardation. Progress in Assessment
34
zbornik.indd 34
15.2.2008 1:38:11
IDENTITET STRUKE
and Treatment. New York ; Leksington Books, . ; 402–417.
11. Mavrin–Cavor, Lj. (1993): Treatment and services for mental retarded persons with
mental health problems in Croatia. Journal of intellectual disability research, 37,
54–56.
ABSTRACT
PSYCHOLOGICAL SUPPORT TO FAMILY AS A FACTOR OFSCHOOL’S
PEDAGOGICAL FUNCTION
It’s well known that alongside family the school has the most prominent effect
on the development of a child or a young person. To make the results of mutual
efforts most successful for each child their cooperation has to be continuous
which means exchanging information and activities. However, in understanding
of their mutual influence it is very important to stress the importance of family
support to the students with developmental disabilities. Such children usually
have specific effects on the whole family and those effects are reflected back to
the child as well as to the child’s education. Very often it results in unfavorable
effects on child and its education. For that reason there is need for special forms
of cooperation between school and members of the family of the child with
intellectual disabilities and special support to encourage them. Support is mostly
needed by parents but also by brothers and sisters.
Experts at the Primary school Nad lipom for children with moderate intellectual
disabilities and related disorders, are daily faced with the necessity of giving
support to parents. For that reason, through the announced project, school has
insured the psychological support in team work. A year long experience has shown
that parents are very satisfied with joining the support groups which is confirmed
by their interest for continuation and wish for the expansion of groups.
Following the professional experience, researches and experiences from support
groups in Primary school Nad lipom, we consider that this ways of cooperation
should be a part of program in school work. To achieve this school should have
expert psychologist or means for psychology support primarily for parents and if
possible, also for other members of the family.
35
zbornik.indd 35
15.2.2008 1:38:11
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
36
zbornik.indd 36
15.2.2008 1:38:11
IDENTITET STRUKE
PRIMENA VASPITNIH NALOGAPREMA
MALOLETNIM UČINIOCIMA KRIVIČNIH DELA
Vesna Žunić Pavlović, Marko Mišković
Srbija
APSTRAKT
Rad je posvećen institutu vaspitnih naloga koji je predviđen odredbama novog
Zakona o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti
maloletnih lica. U prvom delu analizirane su zakonske osnove kojima se određuje
pojam, svrha, vrste i način primene vaspitnih naloga. Polazeći od toga da teorijsko
uporište za primenu vaspitnih naloga predstavlja teorija etiketiranja, jedan deo
rada autori posvećuju razmatranju njenih osnovnih postavki. Treći deo rada
posvećen je analizi rezultata evaluacionih studija diverzionih programa, koji
imaju sličan osnovni mehanizam delovanja kao vaspitni nalozi. Poslednji deo
rada posvećen je istraživanju prakse primene posebnih obaveza, instituta koji ima
mnogo sličnosti s vaspitnim nalozima. Osnovni rezultati istraživanja su: posebne
obaveze se izriču u manje od 15% slučajeva; izrečene obaveze se najčešće odnose
na tretman u zdravstvenim ustanovama ili savetovalištima; izrečene obaveze su
retko usklađene s realnim potrebama za tretmanom; izvršenje izrečenih obaveza
nije predviđeno u individualnim planovima tretmana. U zaključku autori
naglašavaju da uvođenje vaspitnih naloga predstavlja značajnu inovaciju, ali da je
potrebno obezbediti uslove za njihovu uspešnu primenu.
Ključne reči: maloletni prestupnici, teorija etiketiranja, vaspitni nalozi, posebne
obaveze, diverzioni programi
UVOD
Novi Zakon o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti
maloletnih lica koji je stupio na snagu početkom 2006. godine predviđa institut
vaspitnih naloga. Uvođenjem instituta vaspitnih naloga otvorena je mogućnost
za donošenje odluke o nepokretanju ili obustavljenju krivičnog postupka prema
maloletnim učiniocima krivičnih dela manje društvene opasnosti.
Predmet rada je analiza teorijskih i empirijskih postavki vaspitnih naloga, kao i
dosadašnjih iskustava u primeni sličnih mera.
Osnovna karakteristika vaspitnih naloga je da su oni manje stigmatizirajući
u odnosu na krivične sankcije. Njihovom primenom izbegava se krivično
procesuiranje i negativne posledice kontakata maloletnika sa službama socijalne
37
zbornik.indd 37
15.2.2008 1:38:11
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
kontrole. Tako posmatrano, teorija etiketiranja se može smatrati teorijskom
osnovom vaspitnih naloga. Prema klasičnoj teoriji etiketiranja (Lemert,
Backer) , formalna socijalna reakcija na izvršeno krivično delo vodi razvijanju
negativnog self–koncepta i održavanju delinkventnog ponašanja. Pregledom
literature otkrivaju se različiti pristupi u objašnjavanju mehanizma putem kojeg
javno etiketiranje deluje na pojačavanje delinkvencije.
Za sada postoje samo osnovni podaci o primeni vaspitnih naloga, kao što su
učestalost izricanja i vrste, dok je o njihovoj efektivnosti teško suditi na osnovu
jednogodišnje prakse. Ova praznina može se premostiti analizom iskustava
u primeni posebnih obaveza u izvršenju vaspinih mera pojačanog nadzora,
koji su vrlo slične vaspitnim nalozima. Kao dopuna empirijskim podacima
o vaspitnim nalozima i posebnim obavezama, dat je kratak prikaz osnovnih
rezultata evaluacionih studija diverzionih programa koji se primenjuju u svetu.
ZAKONSKE OSNOVE
Prema odredbama Zakona o maloletnim učiniocima krivičnih dela i
krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica, vaspitni nalozi mogu se primeniti prema
maloletim učiniocima krivičnih dela za koja je propisana novčana kazna ili
kazna zatvora do pet godina. Uslovi za primenu vaspitnih naloga su priznanje
krivičnog dela i maloletnikov odnos prema delu i oštećenom.
Svrha vaspitnih naloga je nepokretanje ili obustavljanje krivičnog postupka,
odnosno uticanje na pravilan razvoj maloletnika i jačanje njegove lične
odgovornosti, pa su u njihovoj sadržini primetni elementi restitucije i
tretmana.
Maloletnom učiniocu krivičnih dela može se izreći jedan ili više vaspitnih naloga
u trajanju od šest meseci. Vaspitni nalozi su: poravnanje sa oštećenim; redovno
pohađanje škole ili odlaženje na posao; uključivanje u rad humanitarnih
organizacija ili poslove socijalnog, lokalnog ili ekološkog sadržaja; podvrgavanje
ispitivanju i odvikavanju od zavisnosti izazvane upotrebom alkoholnih pića ili
opojnih droga i uključivanje u pojedinačni ili grupni tretman u odgovarajućoj
zdravstvenoj ustanovi ili savetovalištu.
TEORIJSKE OSNOVE
Teorijsko opravdanje za uvođenje vaspitnih naloga nalazi se u interakcionističkim
teorijama, a posebno u teoriji etiketiranja (e. labeling theory) .
Nakon pozitivističkih i funkcionalističkih shvatanja koja uzroke kriminaliteta i
devijantnosti traže u pojedincu odnosno u društvenom poretku, 60–ih godina
prošlog veka, javljaju se interakcionistička shvatanja koja pomeraju svoja
interesovanja na interakciju između pojedinca i društva mireći tako prethodne
38
zbornik.indd 38
15.2.2008 1:38:11
IDENTITET STRUKE
dve rigidne koncepcije. Za interakcioniste, čovekov identitet je društveni
konstrukt i proizvod interakcionog procesa. Pravac razvoja pojedinca nije
određen samo njegovim ponašanjem, već definisanjem njegovog ponašanja
od strane drugih ljudi. Drugim rečima, maloletnik kome se neprekidno
ponavlja da je loš, nevaljao, lenj ili nemiran, vremenom, počinje sam sebe da
tako definiše (Milosavljević, 2003) . Kada društvo svojom formalnopravnom
reakcijom etiketira maloletno lice kao prestupnika može se produbiti problem,
a krivičnopravna procedura može lakšeg prestupnika učiniti težim.
Osnovne postavke teorije etiketiranja mogu se izložiti u nekoliko postavki:
interakcionisti polaze od reakcije društvene sredine na ponašanje pojedinca i
grupa; interakcioniste ne interesuju uzroci nastanka devijacija već nastajanje
devijacije u procesu interakcije pojedinaca, odnosno shvatanje devijacije kao
svojstva koje pojedinci dobijaju od strane drugih ljudi i društvenih institucija;
devijantno ponašanje je ono ponašanje koje izaziva društvenu reakciju,
devijacija se može definisati kao ponašanje koje zahteva intervenciju institucija
socijalne kontrole (Milosavljević, 2003) .
Prema klasičnoj teoriji etiketiranja čiji su pretstavnici Edvin Lemert i Hauard
Beker mehanizmi nastanka devijacija odvijaju se u nekoliko faza. Tako, Lemert
razlikuje primarnu i sekundarnu devijaciju (Lemert, 1951, prema Milosavljević,
2003) . Prema Lemertu, primarna devijacija može nastati usled velikog broja
uzroka kao što su: radoznalost, očekivanje takvog ponašanja od strane grupe
kojoj pojedinac pripada, doživljavanje stresa i drugo. Ova devijacija ostaje
primarna sve dok ne remeti funkcionisanje pojedinca. Devijantnost postoji, ali
ne remeti društvenu integraciju pojedinca, pa on nije prinuđen da reorganizuje
sopstveni identitet niti da menja svoje uobičajene društvene uloge. U ovoj fazi
devijacije, društvo pojedinca ne smatra devijantnim niti on sam sebe tako
definiše. Međutim, ukoliko se prestupničko ponašanje ponavlja i pri tom dovodi
do spoljne, društvene reakcije krči se put ka sekundarnoj devijaciji.
Sekundarna devijacija nastaje onda kada pojedinac počinje da upotrebljava
svoje devijantno ponašanje kao sredstvo odbrane, napada ili prilagođavanja
otvorenim ili prikrivenim problemima koji su posledica društvene reakcije
na primarnu devijaciju. Zapravo, sekundarna devijacija nastaje kao posledica
stigmatizirajuće i degradirajuće društvene reakcije, pa pojedinac obezbeđuje
novu ličnu integraciju i društvenu pripadnost tako što se identifikuje sa
devijantnom ulogom.
Razrada teorije etiketiranja nameće raspravu o korisnosti društvene reakcije
za redukovanje delinkventnog ponašanja. Svi predstavnici teorije etiketiranja
se slažu da je ključni mehanizam nastanka prestupničkog ponašanja trenutak
kada se takvo ponašanje otkrije, prijavi i etiketira od strane društvenih
institucija. Tada se dešava reorganizacija identiteta pojedinca, pa on sebe
39
zbornik.indd 39
15.2.2008 1:38:11
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
počinje da prepoznaje kao delinkventa i da menja svoje ponašanje u skladu sa
svojom „novom” ulogom. Ukoliko bi se većini slučajeva delinkvencije pripisao
karakter relativno sporednih, epizodnih i situacijom izazvanih dela, maloletnici
koji su se upustili jednom ili dva puta u minorne oblike delinkvencije mogli
bi, uglavnom, da izađu iz tog obrasca ponašanja i da ga prevaziđu procesom
sopstvenog sazrevanja. Pristalice teorije etiketiranja dokazuju da primena
dogovorne politike da se ne čini ništa kod ovih osoba može biti od veće pomoći
nego aktivna intervencija, jer formalna intervencija može da definiše mladog
čoveka kao delinkventa u očima porodice, suseda i vršnjaka (Wheeler, Cottrell,
Romasco, 1966, prema Ignjatović, 2002) .
EMPIRIJSKE OSNOVE
Empirijsko utemeljenje za primenu vaspitnih naloga može se potražiti u
evaluacionim studijama diverzionih programa. Pod diverzionim programima
se podrazumevaju pokušaji preusmeravanja prestupnika, koji bi inače prošli
uobičajene krivično–pravne procedure, na alternativne programe tretmana.
Ovi programi predstavljaju otelovljenje ideje da legalne intervencije u okviru
krivično–pravnog sistema, mogu naneti više štete nego koristi i da, putem
stigmatizacije, održavaju delinkvenciju maloletnika.
Diverzioni programi predstavljaju vrlo heterogenu grupu. Pre svega,
u diverzionim programima se primenjuju različiti pristupi kao što su:
individualno, grupno i/ili porodično savetovanje, profesionalno osposobljavanje
i zapošljavanje, restitucija, intenzivna supervizija i drugo. Po pravilu, diverzioni
programi su vaninstitucionalni, ali u nekim slučajevima uključuju i alternativni
smeštaj maloletnika (hraniteljske porodice, grupni domovi) . Iako su primarno
bili namenjeni maloletnicima koji su učinili lakša krivična dela i prekršaje,
danas se sve češće kreiraju diverzioni programi za „teške slučajeve”, višestuke
učinioce teških krivičnih dela.
Čini se da je jedino zajedničko obeležje diverzionih programa izbegavanje
krivičnog postupka i tradicionalnog sankcionisanja. Sam koncept ovih
programa je nejasan, pa otuda i kontradiktorni nalazi o efektivnosti. U meta–
analizama procenjena efektivnost ovih programa varira od pozitivne (npr.
Panizzon, Olson–Raymar, Guerra, 1991; Gendreau, Ross, 1987; Gensheimer,
Mayer, Gottschalk, Davidson, 1986) , preko neutralne (npr. Whitehead, Lab,
1989) , do negativne (npr. Palmer, 1992; Lipsey, Cordray, Berger, 1981) .
PRAKTIČNA ISKUSTVA
Usled kratkog vremenskog perioda važenja novog maloletničkog zakonodavstva,
teško je dati bilo kakav sud o primeni i uspešnosti vaspitnih naloga. Sporadična
primena koja se, za sada, svodi na nekoliko slučajeva ne daje osnovu za
40
zbornik.indd 40
15.2.2008 1:38:12
IDENTITET STRUKE
argumentovano izvođenje zaključaka. Ipak, iz dosadašnje prakse se mogu izvući
neke pouke. Vaspitni nalozi su slični posebnim obavezama koje se mogu izreći
uz vaspitne mere pojačanog nadzora. Treba napomenuti da se sličnosti odnose
samo na praktične aspekte primene, odnosno vrstu obaveza koje se stavljaju
pred maloletnika i stručnjake, dok postoje značajne razlike između ova dva
instituta u pogledu svrhe primene.
U narednom delu biće prikazane osnovne karakteristike dosadašnje prakse
izvršenja posebnih obaveza. Podaci koji su korišćeni u ovom radu predstavljaju
deo opširnijeg istraživanja vaspitne mere pojačan nadzor organa starateljstva (u
daljem tekstu VM PNOS) (Žunić–Pavlović, 2003) .
Prema zakonskim odredbama koje su važile u vreme istraživanja, maloletnim
učiniocima krivičnih dela mogle su biti izrečene sledeće posebne obaveza: da
se lično izvini oštećenom licu; da u okviru sopstvenih mogućnosti otkloni štetu
prouzrokovanu krivičnim delom; da redovno pohađa školu; da se osposobljava
za zanimanje koje odgovara njegovim sposobnostima i sklonostima; da prihvati
zaposlenje; da se uzdrži od uživanja alkoholnih pića i opojnih droga; da se uzdrži
od posećivanja određenih lokala odnosno određenih priredbi; da posećuje
odgovarajuću zdravstvenu ustanovu ili savetovalište; da se u slobodno vreme
bavi određenim društveno korisnim delatnostima; da se ne druži sa licima koja
na njega štetno utiču i da učesvuje u akcijama humanitarnih i omladinskih
organizacija (Stojanović, 2002) .
Cilj istraživanja
Osnovni cilj istraživanja bio je evaluacija procesa, odnosno dokumentovanje
dinamike i osnovnih karakteristika aktuelne realizacije posebnih obaveza.
Metodologija
Istraživanje je rađeno tokom 2003. godine u Gradskom centru za socijalni rad u
Beogradu, tačnije u deset odeljenja koja se nalaze na užem području grada.
Uzorak je sačinjen od svih maloletnka prema kojima je u vreme istraživanja
izvršavana VM PNOS u pomenutim odeljenjima Gradskog centra za socijalni
rad – ukupno 108 maloletnika. Svi maloletnici iz uzorka su bili muškog pola.
Prosečni uzrast ispitanika na ulasku u program je bio sedamnaest godina, s tim
da je većina pripadala starijim uzrasnim grupama – sedamnaest godina (43,
5%) i osamnaest godina (30, 6%) , a manji broj mlađim uzrasnim grupama
– petnaest godina (4, 6%) i šesnaest godina (21, 3%) . U vreme istraživanja
ispitivani maloletnici su se nalazili u različitim fazama realizacije mere (prva,
druga i treća godina) .
U skladu sa prirodom cilja istraživanja, korišćeni su različiti izvori i načini
prikupljanja podataka: direktne opservacije, analiza dokumentacije službe,
41
zbornik.indd 41
15.2.2008 1:38:12
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
strukturirani intervju sa članovima uprave i osoblja, strukturirani intervju sa
maloletnicima i njihovim roditeljima.
U obradi podataka koji se odnose na distribuciju i učestalost pojedinih
obeležja koriščene su metode deskriptivne statistike, frekvencije učestalosti
i procenti. Primenom metode korelacije ispitivano je postojanje povezanosti
između pojedinih činjenica koje su bile predmet istraživanja. Izračunavanjem
Spearman–ovog koeficijenta rang korelacije, kao relativne mere slaganja između
rangova dve varijable, ispitivano je postojanje međusobnih monotonih veza.
Rezultati istraživanja
U suprotnosti sa zahtevom za proširivanjem programskih opcija jeste
neiskorišćenost postojećih mogućnosti za diferencijaciju pristupa u radu sa
maloletnikom, koje stoje na raspolaganju sudu. Jedna od takvih mogućnosti je
izricanje posebnih obaveza. Pored toga, izricanjem posebnih obaveza sud može
da eksplicitnije formuliše svoje zahteve i očekivanja u odnosu na realizatore
mere.
U Tabeli 1 i Tabeli 2 prikazani su podaci o učestalosti i broju izrečenih posebnih
obaveza.
Tabela 1. Izrečene posebne obaveze uz VM PNOS
Obaveze
Ispitanici
broj
%
Nisu izrečene
92
85, 2
Izrečene
16
14, 8
Ukupno
108
100, 0
Tabela 2. Broj izrečenih posebnih obaveza po maloletniku
Broj obaveza
Ispitanici
broj
%
Nisu izrečene
92
85, 2
1 obaveza
12
11, 1
2 obaveze
3
2, 8
4 obaveze
1
0, 9
108
100, 0
Ukupno
Kod 14, 8% maloletnika sud je izrekao posebne obaveze uz VM PNOS i to
najčešće jednu obavezu (11, 1%) , zatim dve obaveze (2, 8%) , a samo u jednom
slučaju četiri obaveze.
U Tabeli 3 prikazani su podaci o vrsti izrečenih posebnih obaveza.
42
zbornik.indd 42
15.2.2008 1:38:12
IDENTITET STRUKE
Tabela 3. Vrsta izrečenih posebnih obaveza
Posebne obaveze
Izrečene
Nisu izrečene
Ukupno
broj
%
broj
%
broj
%
Da se izvini oštećenom licu
0
0
108
100, 0
108
100, 0
Da otkloni štetu prouzrokovanu
krivičnim delom
0
0
108
100, 0
108
100, 0
Da redovno pohađa školu
7
6, 5
101
93, 5
108
100, 0
Da se osposobljava za zanimanje
1
0, 9
107
99, 1
108
100, 0
Da prihvati zaposlenje
0
0
108
100, 0
108
100, 0
Da se uzdrži od uživanja alkoholnih
pića ili opojnih droga
1
0, 9
107
99, 1
108
100, 0
Da se uzdrži od posećivanja
određenih lokala ili priredbi
0
0
108
100, 0
108
100, 0
Da
posećuje
odgovarajuću
zdravstvenu
ustanovu
ili
savetovalište
10
9, 3
98
90, 7
108
100, 0
Da se u slobodnom vremenu bavi
društveno korisnim delatnostima
0
0
108
100, 0
108
100, 0
Da se ne druži sa licima koja na
njega štetno utiču
3
2, 8
105
97, 2
108
100, 0
Da
učestvuje
u
akcijama
humanitarnih
i
omladinskih
organizacija
0
0
108
100, 0
108
100, 0
Najčešće izricane obaveze su: da posećuje odgovarajuću zdravstvenu ustanovu
ili savetovalište (9, 3%) i da redovno pohađa školu (5, 6%) . Ređe su izricane
obaveze: da se ne druži sa licima koja na njega štetno utiču (2, 8%) , da se
osposobi za zanimanje koje odgovara njegovim sposobnostima i sklonostima
(0, 9%) i da se uzdrži od uživanja alkoholnih pića i opojnih droga (0, 9%) .
Nijednom maloletniku nisu izrečene sledeće obaveze: da se izvini oštećenom
licu; da otkloni štetu prouzrokovanu krivičnim delom; da prihvati zaposlenje;
da se uzdrži od posećivanja određenih lokala ili priredbi; da se u slobodnom
vremenu bavi društveno korisnim delatnostima i da učestvuje u akcijama
humanitarnih i omladinskih organizacija.
Posebno važno pitanje je u kojoj meri sud uzima u obzir rezultate procene
ličnosti i životne situacije maloletnika prilikom izricanja posebnih obaveza.
Analizom izveštaja o proceni maloletnika i njegove životne situacije, prikupljeni
podaci su grupisani u sledeće oblasti: istorija delinkventnog ponašanja,
socijalno–ekonomski status, porodični odnosi, školovanje, profesionalno
osposobljavanje i radno angažovanje, odnosi sa vršnjacima, slobodno vreme,
zloupotreba PAS, emocionalna stabilnost, viktimizacija i zdravstveno stanje.
43
zbornik.indd 43
15.2.2008 1:38:12
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Primenom Spearman–ovog koeficijenta rang korelacije (ρ) ispitana je
povezanost između:
◆ identifikovanih potreba u oblasti školovanja, profesionalnog osposobljavanja
i zapošljavanja i posebnih obaveza: da redovno pohađa školu (1) i da se
osposobljava za zanimanje (2) ;
◆ identifikovanih potreba u oblasti odnosa sa vršnjacima i posebne obaveze
da se ne druži sa licima koja na njega štetno utiču (3) ;
◆ identifikovanih potreba u oblasti mentalnog zdravlja (emocionalna
stabilnost) i posebne obaveze da posećuje odgovarajuću zdravstvenu
ustanovu ili savetovalište (4) ;
◆ identifikovanih potreba u oblasti zloupotrebe PAS i posebnih obaveza da
se uzdrži od uživanja alkoholnih pića ili opojnih droga (5) i da posećuje
odgovarajuću zdravstvenu ustanovu ili savetovalište (6) (Tabela 4) .
Tabela 4. Korelacije izrečenih obaveza i identifikovanih potreba
Varijable
Vrednost
Standardna T a b l i č n a P
greška
vrednost
1
0, 117
0, 090
1, 213
0, 228
2
0, 060
0, 033
0, 621
0, 536
3
–0, 125
0, 111
–1, 298
0, 197
4
0, 321
0, 074
3, 490
*0, 001
5
0, 213
0, 104
2, 243
*0, 027
6
0, 335
0, 125
3, 660
*0, 000
Otkrivena je izvesna statistički značajna direktna povezanost u sledećim
slučajevima:
◆ identifikovanih potreba u oblasti mentalnog zdravlja i posebne obaveze da
posećuje odgovarajuću zdravstvenu ustanovu ili savetovalište;
◆ identifikovanih potreba u oblasti zloupotrebe PAS i izrečene obaveze da se
uzdrži od uživanja alkoholnih pića ili opojnih droga;
◆ identifikovanih potreba u oblasti zloupotrebe PAS i izrečene obaveze da
posećuje odgovarajuću zdravstvenu ustanovu ili savetovalište.
U ostalim slučajevima nisu konstatovane statistički značajne veze.
Na isti način je testirana povezanost između izrečenih posebnih obaveza i oblasti
intervencija predviđenih individualnim planom. Analiza sadržaja individualnih
planova tretmana podrazumevala je ispitivanje vrste planiranih intervencija.
Zatim su planirane intervencije razvrstane u sledeće oblasti: kontrola, porodica,
školovanje, odnosi sa vršnjacima i slobodno vreme, savetovanje/psihoterapija,
mentalno zdravlje, zloupotreba PAS i zdravlje. Osnovni rezultati poređenja
44
zbornik.indd 44
15.2.2008 1:38:12
IDENTITET STRUKE
izrečenih posebnih obaveza i sadržaja individualnih planova tretmana su:
◆ ne postoji povezanost između planiranih intervencija u oblasti školovanja
i izrečenih obaveza da redovno pohađa školu i da se osposobljava za
zanimanje;
◆ ne postoji povezanost između planiranih intervencija u oblasti odnosa sa
vršnjacima i izrečene obaveze da se ne druži sa licima koja na njega štetno
utiču;
◆ postoji značajna direktna povezanost između planiranih intervencija u
oblasti mentalnog zdravlja i izrečene obaveze da posećuje odgovarajuću
zdravstvenu ustanovu ili savetovalište (ρ=0, 520; p<0, 001) ;
◆ postoji izvesna direktna veza između planiranih intervencija u oblasti
zloupotrebe PAS i izrečenih obaveza da posećuje odgovarajuću zdravstvenu
ustanovu ili savetovalište (ρ=0, 201; p<0, 05) i da se uzdrži od uživanja
alkoholnih pića ili opojnih droga (ρ=0399; p<0, 001) .
ZAKLJUČAK
Ranije važeće zakonske odredbe obavezivle su na primenu složene
krivičnopravne procedure u svim slučajevima maloletničkog prestupništva.
Uviđajući nedostatke i preteranu strogost ovakvog postupanja, nadležni organi
su često oslobađali daljeg procesiranja maloletne učinioce lakših krivičnih dela.
Međutim, činilo se da obe opcije – tradicionalno sankcionisanje i nepreduzimanje
odgovarajućih mera, imaju podjednako negativne efekte. Upravo ova dilema je
postala predmet reformske kampanje koja je rezultirala značajnim promenama
u postupanju prema maloletnicima i uvođenjem vaspitnih naloga. Može se reći
da uvođenje vaspitnih naloga u savremeno maloletničko zakonodavstvo u Srbiji
predstavlja odraz poštovanja svetskih trendova i uviđanja slabosti u dosadašnjoj
praksi postupanja prema maloletnim učiniocima krivičnih dela.
Vaspitni nalozi imaju i teorijsko i empirijsko uporište. Teorijska osnova za
primenu vaspitnih naloga nalazi se u osnovnim postavkama teorije etiketiranja
koje sugerišu da neadekvatna društvena reakcija može doprineti održavanju
delinkventnog ponašanja. U rezultatima evaluacija diverzionih programa
mogu se potražiti empirijska opravdanja za primenu vaspitnih naloga.
Međutim, mešoviti nalazi evaluacinih studija govore da razloge za uspeh ovih
programa ne treba tražiti u samoj filozofiji pružanja još jedne šanse maloletnim
prestupnicima, već u prikladnosti alternative – programa i intervencija koje se
primenjuju prema maloletnicima umesto krivičnog postupka.
Među kreatorima politike i praktičarima, generalno se odobrava postojanje
multiplih opcija u postupanju prema maloletnim prestupnicima. Na taj način
se stvaraju uslovi za racionalniju selekciju, koja bi omogućila veći stepen
45
zbornik.indd 45
15.2.2008 1:38:12
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
individualizacije i bolje raspoređivanje resursa. Nažalost, dosadašnja praktična
iskustva sa opcijama sličnim vaspitnim nalozima nisu pozitivna, pa se postavlja
pitanje da li će nove zakonske odredbe ostati „mrtvo slovo na papiru”.
U pogledu dosadašnje primene posebnih obaveza uz vaspitne mere pojačanog
nadzora može se konstatovati da sud u malom broju slučajeva koristi ovu
mogućnost i da se većina predviđenih posebnih obaveza nikada ne izriče
u praksi. Posebno je interesantno da se, uprkos savremenim trendovima,
obaveze sa elementima restitucije nikada ne izriču. Izricanje posebnih obaveza
nije usklađeno sa rezultatima procene, osim u oblasti mentalnog zdravlja i
zloupotrebe psihoaktivnih supstancija. Praktično, to znači da uprkos postojanju
objektivnih uslova za izricanje posebnih obaveza, dokumentovanih tokom
postupka procene, sud retko odlučuje da na ovaj način aktivno učestvuje u
realizaciji VM PNOS. Prilikom ustanovljavanja individualnih planova ne vodi
se dovoljno računa o izrečenim posebnim obavezama. Usklađenost između
izrečenih obaveza i sadržaja plana otkrivena je u oblastima mentalnog zdravlja
i zloupotrebe psihoaktivnih supstancija, dok je izostala u oblasti školovanja i
odnosa sa vršnjacima. Stoga je opravdana konstatacija da izricanje posebnih
obaveza ima malo uticaja na kreiranje individualnih programa tretmana
maloletnih prestupnika.
Na kraju, može se zaključiti da institut vaspitnih naloga ima veliki potencijal
da unapredi savremenu praksu postupanja prema maloletnim učiniocima
krivičnih dela. Širok repertoar naloga pruža mogućnost selekcije, kombinovanja
i grupisanja intervencija koje će kod konkretnog maloletnika doprineti
pravilnom razvoju i jačanju lične odgovornosti maloletnika. Istovremeno,
opravdano se mogu očekivati problemi u praktičnoj primeni ukoliko zakonske
inovacije ne isprate odgovarajuće sistemske i organizacione promene, od kojih
su najvažnije sledeće: da vaspitni nalozi imaju jasno definisan status u okviru
službe, da na svim nivoima postoji ujednačeno shvatanje osnovnih premisa
vaspitnih naloga, da su inkorporirani u politiku, procedure i planove službe, kao
i da imaju podršku cele službe. Čini se da, do sada, nijedan od ovih preduslova
nije ispunjen.
LITERATURA
1. Gendreau P. , Ross R. (1987) . Revivification of rehabilitation: Evidence from the 1980s.
Justice Quarterly, 4: 349–407.
2. Gensheimer, L. , Mayer, J. , Gottschalk, R. , Davidson, W. (1986) . Diverting youth
from the juvenile justice system: A Meta–analysis of intervention efficacy. U S. J. Apter,
A. Goldstein (ur) . Youth Violence: Programs and Prospects (str. 39–57) . Elmsford:
Pergamon Press.
3. Ignjatović, Đ. (2002) . Kriminološko nasleđe. Beograd: Policijska akademija.
46
zbornik.indd 46
15.2.2008 1:38:12
IDENTITET STRUKE
4. Lipsey, M. , Cordray, D. , Berger, D. (1981) . Evaluation of a juvenile diversion program:
Using multiple lines of evidence. Evaluation Review, 5 (3): 283–306.
5. Milosavljević, M. (2003) . Devijacije i društvo. Beograd: Draganić.
6. Palmer, T. (1992) . The re–emergence of correctional intervention. Newbury Park: Sage
Publications.
7. Panizzon, A. , Olson–Raymar, G. , Guerra, N. (1991) . Delinquency prevention: What
work/what doesn`t. Office of Criminal Justice Planning.
8. Stojanović, Z. (2002) . Komentar Krivičnog zakona SRJ. Beograd: JP Službeni list SRJ.
9. Whitehead, J. , Lab, S. (1989) . A meta–analysis of juvenile correctional treatment.
Journal of Research in Crime and Delinquency, 26 (3): 276–295.
10. Zakon o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih
lica. Službeni glasnik RS, 85/05.
11. Žunić–Pavlović, V. (2003) . Evaluacija programa resocijalizacije maloletnih delinkvenata.
Doktorska disertacija. Beograd: Defektološki fakultet Univerziteta u Beogradu.
ABSTRACT
APPLICATION OF DIVERSION ORDERS ON JUVENILE OFFENDERS
The work is dedicated to the concept of diversion orders what is provided by
the new Law on Juvenile Offenders and Criminal Acts and Criminal Protection
of Juveniles. The first part analyzes the law dimension of diversion orders: the
notion, propose, type and application. Because of the awareness that theoretical
stronghold for application of diversion orders is labeling theory, part of the work
is dedicated to a review of its basic postulates. The third part of work analyzes
scores of evaluation studies of diversion programs for juvenile offenders which
has a very similar way of influence to diversion orders. For the reason that there
are just superficial references about appliance of diversion orders last part of work
is dedicated to evaluation of application of court orders, legal clause very similar
to diversion orders. The main research investigations shows that court orders
are pronounced in less than 15% of cases and usually are hospital treatment or
counseling; pronounced orders are rarely compatible with the real needs for
treatment; realization of pronounced orders are not implied at individual treatment
plan. Conclusion emphasize that provision of diversion orders are significant law
innovation but the conditions for their application has to be arranged first
Key words: juvenile offenders, labeling theory, diversion orders, court orders,
diversion programs
47
zbornik.indd 47
15.2.2008 1:38:13
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
48
zbornik.indd 48
15.2.2008 1:38:13
IDENTITET STRUKE
PSIHOANALITIČKI PRISTUP I SUPORTIVNA
ULOGA LIKOVNOG IZRAZA U REHABILITACIJI
DJECE
Jasna Petek
Hrvatska
SAŽETAK
Dječji likovni izraz je iskren, spontan, neposredan i odraz je unutarnje ili
vanjske stvarnosti djeteta. U njemu dijete izražava svoje osjećaje, stavove,
potrebe. Svojim slobodnim likovnim izražavanjem dijete se može osloboditi
duševnih i emocionalnih stresova. Crtajući/slikajući dijete se ispunjava estetskim
zadovoljstvom koji ima suportivnu ulogu u samoanalizi selfa.
Psihoanalitičkom teorijom Freud je snažno utjecao na razvoj i znanstvenost u
proučavanju likovnog izraza. Psihoanalitičari dječjem crtežu/slici daju značaj
slobodnih asocijacija i sna u odraslih. Crtajući/slikajući dijete reagira spontano,
otkriva sadržaje koji su obično skriveni u nesvjesnim područjima njegovog
bića. Tako dijete ulazi u određeni odnos s produktom crtanja/slikanja, u odnos
s terapeutom (transfer, kontratransfer) . Psihoanalitičari vjeruju u snažnu
komunikacijsku vrijednost slike i crteža kao alternative standardnoj verbalnoj
komunikaciji. Vrlo često slika ili crtež predstavljaju jedini mogući komunikacijski
most između djeteta i terapeuta–osobito u slučajevima emocionalno inhibirane
djece, djece s težim kranio–cerebralnim traumama ili djece s ograničenim
sposobnostima govornog izražavanja.
U radu je prikazan psihoanalitički pristup i suportivna uloga crteža/slike kao
posrednog medija kojim dijete komunicira s terapeutom, priopćuje mu svoj stav,
osjećaje.
Ključne riječi: dječji likovni izraz, psihoanaliza, suportivna terapija
LIKOVNI IZRAZ DJECE
Zašto se dijete voli likovno izražavati?
Da li zbog njegove urođene sklonosti za igru? Ili da bi realiziralo motoričku
aktivnost–osnov likovnog izražavanja?
Ono se prvenstveno likovno izražava, uistinu, stoga što ga to uzbuđuje i zanima.
S druge strane dijete je beskrajno oduševljeno materijalom kojim radi te napose
samim procesom aktivnosti likovnog izraza. Za dijete su vrlo bitni doživljaj i
akcija.
49
zbornik.indd 49
15.2.2008 1:38:13
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Promatrajući i analizirajući dječji likovni izraz, mnogobrojni autori složili su se
da je dječji crtež iskren, spontan, bez laži, u njemu dijete daje svoj stav prema
onom što izražava (Belamarić, 1994) .
Razumijevanju likovnog izraza djeteta uvelike pridonosi razumijevanje značaja
likovnih simbola kojima se ono služi.
Likovni se simboli u djece javljaju spontano i prirodno i svojim oblikom i
međusobnim odnosom izražavaju neku unutarnju ili vanjsku stvarnost djeteta.
Nastaju kao sastavni dio procesa u svijesti djeteta koja je, zapravo, okrenuta
općim pojavama egzistiranja. Iako govore i izražavaju neposredne i trenutačne
sadržaje, gotovo uvijek govore i o univerzalnim sadržajima života.
CRTA je prvi likovni znak/simbol kojim djeca počinju svoju likovnu igru.
Različitim crtama dijete proživljava različite aspekte življenja i postojanja.
Tako kružećim crtama izražava kretanje prostorom, vibrirajućim crtama
unutrašnju
živost nečega, prodiranje kroz prostor. Kružeće i vibrirajuće crte izraz su
unutrašnjih djetetovih ritmova i pulsiranja prenesenih dječjom rukom na crtež.
Ravne crte predstavljaju usmjereno kontrolirano kretanje i otkrivanje prve
dimenzije–dimenzije prostora.
Vodoravne crte obično označavaju širenje u prostoru, dok vertikalne pokazuju
neko kretanje uvis ili u dubinu. Pojava vertikalnih crta u crtežu poklapa se
ujedno i s djetetovim otkrićem da živa bića (ljudi, životinje, biljke) imaju jasnu
vertikalnu os koju održavaju dok su u životu pa vertikala tako postaje ekvivalent
za živo i aktivno, za rast.
KRUG je prvi oblik koji djeca pronalaze i ostvaruju. On može u početku biti
izrazito nepravilan, šiljat ili uglat, no važno je da je dijete spojilo početak i kraj i
„zaokružilo” i odredilo neku cjelinu.
Krug ima u dječjem crtežu univerzalnu vrijednost: može biti igračka, kuća,
mačka, mama…Njegovo značenje najčešće je neko kretanje, mada krugom
dijete na crtežu označava i određeni prostor.
Radoznala dječja priroda dovodi djecu do spoznaje i zamjećivanja da se oblici
u njihovoj okolini međusobno razlikuju po zaobljenim i uglatim dijelovima. To
svoje iskustvo dijete će nastojati prenijeti na crtež i nastat će KVADRAT.
Djetetov likovni izraz ovisi o nekoliko parametara:
◆ razvitku psihomotorike ruke, šake, prstiju,
◆ stupnju sposobnosti spoznavanja okoline,
◆ stupnju razvoja potrebe i sposobnosti prikazivanja okoline od simbolizacije,
preko prikazivanja onog što dijete o okolini „zna”, do prikazivanja onog što
stvarno vidi
50
zbornik.indd 50
15.2.2008 1:38:13
IDENTITET STRUKE
Nabrojena tri procesa čvrsto su povezana i isprepletena, ovisno o uzrastu
djeteta obično jedan prevladava nad druga dva. Upravo iz tog razloga možemo
naći kod raznih autora različite periodizacije koje se ne razlikuju bitno, osim u
pogledu dobnih granica.
Ipak, u većini periodizacija dječjeg likovnog izražavanja možemo uočiti
Linquetov model (Grgurić, Jakubin 1996) u kojem su navedene tri osnovne
faze:
1. faza šaranja ili početnog likovnog izražavanja (do 4. godine)
◆ osnovu likovnog izraza čini djetetov osjetilni doživljaj i užitak pri
povlačenju crta,
◆ prikaz okoline je zapravo „slučajno postignut crtež”–dijete u slučajno
postignutom crtežu uočava neku sličnost s okolinom, nekim predmetom
iz okoline i crtežu daje ime („faza slučajnog realizma”)
2. faza dječjeg realizma (4–10 godina)
◆ reprezentiranje okoline, psihomotorika u službi tog cilja
◆ u ranijem razdoblju ove faze (4–6 godina) okolina se prezentira, ali s
egocentričnog stajališta, to je faza tzv. neuspjelog realizma ili faza sheme
jer nezrelost motoričkog i spoznajno–iskustvenog aspekta daje djetetovom
crtežu obilježje osobnog, neobjektivnog, „neuspjelog”, „nezrelog” djela,
◆ kasnija faza (6–11godina) je faza intelektualnog realizma, dijete i dalje
prikazuje okolinu no sa znatno više sadržaja, informacija, spoznaja
3. faza vizualnog ili optičkog realizma
◆ dijete zanemaruje znanja o predmetima i njihovim objektivnim
odnosima, te uspostavlja prividne odnose kako ih zadaje priroda
čovjekove percepcije
◆ zbog emotivne neutralnosti detalja, spoznajno–tehnički visoko izvedenog
izraza ova se faza postupno udaljuje od dječjeg izraza i približava se izrazu
odraslih
Djeca cijelog svijeta prolaze kroz navedene razvojne faze dječjeg likovnog izraza.
One nisu samo univerzalne nego i urođene i rezultat su dječjeg sazrijevanja
kako psihološkog tako i socijalnog, manipulativnog, intelektualnog.
No treba napomenuti da ne dolaze sva djeca u pojedine faze istodobno. To ovisi
o nizu faktora, kao što su stupanj psihomotornog razvoja, nasljedni faktori,
faktori okoline, intelektualni status i razvoj.
51
zbornik.indd 51
15.2.2008 1:38:13
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
PSIHOANALIZA – KLJUČNI POJMOVI
Začetnik psihoalize, Sigmund Freud, razvio je psihoanalitički sustav modela
razvoja ličnosti, filozofiju ljudske prirode i psihoterapijsku metodu. U
psihoterapiju je utkao nove poglede naglašavajući psihodinamske činitelje koji
pokreću ponašanje, usmjeravajući se na ulogu nesvjesnog.
Freud gleda na ljudsku prirodu vrlo deterministički. Objašnjava ljudsko
ponašanje rezultatom iracionalnih sila, nesvjesnih motiva te bioloških i
instiktivnih nagona.
Psihoanalitička teorija govori da se ličnost sastoji od tri sustava: ida, ega i superega.
Id je biološka, ego psihološka, a superego društvena komponenta.
Id je prvotni sustav ličnosti. Po rođenju imamo samo id, on je glavni izvor
psihičke energije i središte instikata. Nedostaje mu struktura. Rukovodi
se principom užitka, usmjeren je na smanjene napetosti, izbjegavanje
boli i stvaranje ugode. Nelogičan je, nemoralan i nastoji zadovoljiti
instinktivne potrebe. Najvećim dijelom je nesvjestan dio ličnosti.
Za razliku od njega, ego je povezan s vanjskim svijetom, upravlja ličnošću,
kontrolira je i uređuje. Rukovodeći se principom realiteta, misli realno, logično,
upravlja sviješću i radi plan zadovoljenja instikata. Ego je središte inteligencije i
razuma.
Superego uključuje čovjekova moralna pravila. Osnovni mu je zadatak odrediti
da li je neko djelo ispravno, dobro ili pogrešno. On predstavlja idealno, a ne
stvarno i ne teži ugodi. Zadatak mu je spriječiti idove impulse i uvjeriti ego da
relističke ciljeve zamijeni moralističkim te težiti savršenstvu.
Prema mišljenju mnogih (Corey, 200. ) najveći Freudov doprinos su njegovi
pojmovi nesvjesnog i razina svjesnosti, oni su ključ razumijevanja ponašanja
i poremećaja ljudi. Nesvjesno se ne može izravno proučavati, već se o njemu
zaključuje na temelju ponašanja. Neki od kliničkih dokaza o postojanju
nesvjesnog su snovi, sadržaji dobiveni tehnikom slobodnih asocijacija, sadržaji
dobiveni projektivnim tehnikama i sl.
U nesvjesnom su pohranjeni svi doživljaji, sjećanja i svi ostali potisnuti
sadržaji. Glavnina psihološkog funkcioniranja je izvan svjesnog područja. Cilj
psihoterapije je dovesti nesvjesne motive na svjesnu razinu. Shvaćanje uloge
nesvjesnog je ključno za razumijevanje biti psihoanalitičkog modela ponašanja.
Nesvjesni procesi nalaze se u podlozi svih neurotskih simptoma. Takvo
shvaćanje podrazumijeva potrebu otkrivanja značenja simptoma, uzroka
ponašanja i potisnutih sadržaja koji ometaju zdravo funkcioniranje ličnosti.
Bit psihoanalitičkog pristupa čini i pojam tjeskobe, a „to je stanje napetosti
koje nas motivira da nešto učinimo” (Corey, 2004. ) . Nastaje iz sukoba ida,
ega i superega zbog kontrole nad dostupnom psihičkom energijom. U pravilu
tjeskoba upozorava na moguću opasnost.
52
zbornik.indd 52
15.2.2008 1:38:13
IDENTITET STRUKE
Kad ego ne može kontrolirati tjeskobu racionalnim i izravnim metodama,
posegnut će za nerealističnim metodama, tzv. obrambenim mehanizmima
(potiskivanje, poricanje, regresija, sublimacija, introjekcija, identifikacija,
kompenzacija i sl. ) .
Klasična psihoanaliza temelji se na psihologiji ida te tvrdi da su porivi i
unutrašnji sukobi glavni faktori oblikovanja ličnosti–bilo normalnog ili
patološkog. Freud tumači da problemi ljudi imaju korijene u trima područjima
osobnog i društvenog razvoja: ljubav i povjerenje, izlaženje na kraj s negativnim
osjećajima i razvoj pozitivnog shvaćanja seksualnosti. Ta područja potječu iz
prvih šest godina života i temelj su na kojem će se kasnije graditi ličnost.
Suvremeno psihoanalitičko stajalište ne negira ulogu unutrašnjih sukoba,
no naglašava i cjeloživotno nastojanje ega da stekne moć i kompetentnost
(zagovaratelj takvog pristupa je Erikson)
Razvoj pojedinca moguće je promatrati sa stajališta koje istodobno uključuje i
psihosocijalne i psihoseksualne činitelje.
Za kasnije razumijevanje psihoanalitički usmjerene psihoterapije, ukratko će se
navesti faze razvoja ličnosti prema Freudu (Corey, 2004):
◆ oralna faza – prva godina života; sisanje zadovoljava potrebu za hranom i
ugodom, uskraćivanje oralnog zadovoljstva u novorođenačko doba može
kasnije dovesti do nepovjerenja prema drugim ljudima, odbijanjem tuđe
ljubavi, straha od intimnog odnosa
◆ analna faza – razdoblje od 1. do 3. godine, faza u kojoj područje anusa
poprima najvažniju ulogu u razvoju ličnosti;u toj fazi se potiče razvoj
neovisnosti, prihvaćanje vlastite moći te učenje izražavanja negativnih
emocija
◆ falusna faza – razdoblje od 3. do 6. godine, incestuozne želje djeteta prema
roditelju suprotnog spola (Edipov i Elektrin kompleks)
◆ faza latencije– razdoblje od 6. do 12. godine, relativno mirno razdoblje;pojava
interesa za prijatelje, školu, sport, vrijeme socijalizacije djeteta.
◆ genitalna faza – razdoblje od 12. godine do senilnosti, stare teme iz falusne
faze sad se oživljavaju
PSIHOANALITIČKI PRISTUP DJEČJEM LIKOVNON IZRAZU
Freud je svojom psihoanalitičkom teorijom, psihoanalizom kao terapijskom
tehnikom, snažno utjecao na razvoj i znanstvenost u pristupu proučavanja
likovnog izraza. On nije uveo crtež, slikanje i ostale likovne tehnike u
komunikaciju s pacijentom, no bio je veoma sklon umjetnosti. Tu sklonost
najavio je dvadesetih godina prošlog stoljeća kada je u Uvodnim predavanjima
iz psihoanalize uveo pojam sublimacije kojim označava „društveno prihvatljiv
53
zbornik.indd 53
15.2.2008 1:38:13
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
oblik izražavanja nagonske aktivnosti” (De Zan, 1994) – čime obilježava
zapravo, umjetničko, stvaranje.
Različitim teorijskim i praktičnim pristupom psihoanalizi, Jung se razlikuje
od Freuda po shvaćanju umjetnosti te različito koristi i likovno izražavanje u
psihoanalizi.
Jung vjeruje da čovjek, izražavajući se crtežom/bojom, dovoljno snažno izražava
osobne frustracije, želje, fantazije ili konflikte, te da nije potrebno tumačenje.
Pacijentu prilazi vjerujući da je komunikacija slikom ili crtežom alternativa
verbalne komunikacije, a osnovnim u psihoanalizi smatra osloboditi stvaralačku
energiju i kreativni potencijal pacijenta i razviti kreativne sposobnosti, što vodi
izliječenosti (psihijatrijskih bolesnika, op. a. ) .
Freud interpretira simbole kao oznake osobnosti, dok Jung vjeruje u arhetip
i kolektivno nesvjesno. Jungovi nasljednici, nastavljajući njegovo djelo, vjeruju
u kataraktičnu moć likovnog izraza, u njenu praktičnu i iscjeliteljsku moć, bez
naknadne interpretacije.
Nastala na različitim teorijskim i praktičnim pristupima pacijentu, polemika
između navedena dva ugledna psihoanalitičara nastavlja se do danas. Pitanje
verbalne komunikacije terapeut–pacijent te pitanje položaja likovne kreacije
nastale tijekom postupka liječenja u samom psihoterapijskom procesu tako
postaje, zapravo, pitanje tehničke prirode (Klein, M. u De Zan, 1994) .
Psihoanalitička teorija u radu s djecom pretpostavlja da je nužno primjenjivati
tehnike koje neće biti isključivo verbalne. Najbolje rješenje je uvesti u
komunikaciju s djecom njihovu spontanu aktivnost–igru i potrebu za likovnim
izražavanjem. Učinile su to i dvije škole dječje psihoanalize: Bečka s Anom
Freud i Engleska s Melanie Klein.
Ono što je za psihoanalitički usmjerenu terapiju vrlo važno – njeni teoretičari
vjeruju da dječji crtež i slika imaju značenje slobodnih asocijacija i sna u
psihoterapiji odraslih.
Slikanje i crtanje bliži su nesvjesnom no verbalna komunikacija, pa je tako lakše
proniknuti u nesvjesne sadržaje.
Vrlo često je u psihoanalitički orijentiranoj terapiji crtanje i slikanje najlakši,
najbrži, a često i jedini mogući način komuniciranja teraputa i pacijenta.
Osobito u slučajevima djece s autizmom, emocionalno inhibiranom djecom,
djecom s mentalnom retardacijom.
Inzistirati na verbalnoj komunikaciji s takvom djecom pogubno je za daljnji
rehabilitacijski tretman.
Prilikom likovnog izražavanja dijete na papiru projicira svoje sadašnje osjećaje,
iskustva, ali i prijašnje želje, fantazije, iskustva. U crtežima u kojima dijete
54
zbornik.indd 54
15.2.2008 1:38:13
IDENTITET STRUKE
priopćuje emocije nalazimo početak razvoja transfera.
Dijete slika/crta spontano. No ponekad se dogodi da je vrlo teško dijete
motivirati, ono odbija ili je u nemogućnosti verbalno komunicirati, odbija bilo
kakav kontakt. Za pretpostaviti je da će dijete biti lakše motivirati bilo kojom
likovnom aktivnošću, kreativnom aktivnošću nego verbalizacijom. U početku
može biti jako izražen negativni transfer spram terapeuta. Svoje aktualno,
negativnim emocijama nabijeno, emocionalno stanje spram terapeuta dijete
može izraziti crtajući terapeuta kao vješticu ili neki zastrašujući lik. Sličan otpor
može se javiti i tijekom psihoterapije, odnošenjem crteža kući, nesurađivanjem.
Suprotno tome–darovanje slika i crteža terapeutu predstavlja izraz pozitivnog
transfera, izraz ljubavi i poštovanja.
Završetkom crtanja/slikanja dijete podiže glavu s papira i rad stavlja između
sebe i terapeuta i u tom trenutku taj je crtež postao most komunikacije između
djeteta i terapeuta.
U određenim situacijama terapeut se može obraćati crtežu. Ta komunikacija
samo je naizgled posredna: crtež je projekcija djetetova emocionalna stanja,
fantazija, želja ili konflikata. On je njegovo nesvjesno. Obraćajući se crtežu,
terapeut se zapravo obraća djetetu i pokušava sebi i njemu objasniti njegovo
nesvjesno.
Stvaranjem slike ili crteža, dijete razvija dva transfera: transfer sebe spram
likovne kreacije, a drugi spram terapeuta. Odvajanjem od crteža, dijete prakticira
separaciju i individuaciju. Neki psihoanalitičari (kao Margaret Naumburg,
prema De Zan, 1994) tu činjenicu smatraju ključnom u djelotvornosti
psihoanalitički orijentirane psihoterapije uz korištenje slike i crteža.
Crtež ili slika može poslužiti za projekciju loših aspekata vlastite osobnosti, loših
introjekta. Oni se inače mogu pojavljivati u snu, noćnim morama i fobijama.
Njihovim stavljanjem na papir i eventualnom verbalnom interpretacijom, uz
terapeuta, se prorađuje sadržaj. Ako dijete želi, ono može proraditi i preraditi
sadržaj svoje kreacije: ono može poderati kreaciju. Dopuštena je i agresivnost
u kreiranju. Projekcija agresije odnosi se na sadržaj kreacije, a ne na stvarni
objekt. Ta agresivna komunikacija s crtežom ili slikom , tj. njihovim sadržajem,
predstavlja negativni transfer spram kreacije. Pružajući podršku djetetu,
terapeut istovremeno opaža pozitivan transfer spram sebe.
Vrlo često se u dječjoj slici i na crtežu susreće pokušaj autoportretiranja. Ono
kreaciju pretvara u zrcalo. Za terapeuta je to posebno važno jer upućuje na
djetetov doživljaj sebe.
Nerijetko su to, s obzirom na dob, regresivni crteži. Oni upućuju terapeuta na
dubinu regresije i emocionalno stanje djeteta koje nije vidljivo i prekriveno je
obrambenim mehanizmima.
55
zbornik.indd 55
15.2.2008 1:38:14
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Važno je pratiti slijed nastajanja crteža ili slika tijekom psihoterapije jer se na taj
način mogu proći prethodne faze psihoterapijskog procesa i pratiti njegov tijek.
Ovo je velika prednost u odnosu na samo verbalnu komunikaciju. Takav niz
slika nastao u psihoterapijskom procesu Pražić (u De Zan, 1994) naziva „serija
slika crteža u kontinuiranom nastajanju”. Promatrajući takvu „seriju slika” ne
prati se samo sadržaj već i kolorističke promjene te promjene u formi crteža
ili slike. U samom početku terapije opaža se regresija, dijete crta neprimjereno
dobi, monokromatski–to je osobito uočljivo u crtežu čovjeka. Tijekom
psihoterapijskih seansi i razvoja transfernog odnosa, crtež postaje oblikom
primjereniji dobi, javlja se i boja.
Boja na slici sama po sebi ne govori mnogo, treba ju promatrati u kontekstu
kreacije. Ipak, određene spoznaje iz „psihologije boja” govore da su određene
boje tople (žuta, crvena, narančasta) , a da su određene hladne (plava, zelena,
ljubičasta) –Goetheova podjela boja (prema De Zan, 1994) .
Bez obzira na navedeno, boja ni bilo koji drugi sadržaj ili simbol ne smije
se u psihoanalitički usmjerenoj psihoterapiji djeteta tumačiti bez djetetova
objašnjenja. Ukoliko ga nema ili se ne može dobiti, nikako se ne može
interpretirati izvan konteksta slika ili crteža u kontinuiranom nizu.
Za terapeute koji provode psihoanalitičku psihoterapiju crtežom ili slikom
sadržaj likovne kreacije je od velike važnosti, no u interpretaciji se ne smije
zaobići ni prazan prostor nastao na slici ili crtežu tijekom stvaranja, smještajem
kreacije na papir.
Niz autora (Roth, Conger prema De Zan, 1994. ) govore o „pozitivnom i
negativnom sadržaju crteža”. Pozitivan sadržaj crteža predstavlja ispunjenu
podlogu slike ili crteža, a negativni sadržaj crteža predstavlja prazan prostor,
prazninu, neispunjenu plohu podloge.
Isti autori navode da se takve prazne i neispunjene plohe nalaze u depresivne i
suicidalne djece.
Terapeutu bitne informacije o osobnosti djeteta daje i odnos djeteta prema
materijalu, način njegove upotrebe te odnos prema crtačkom i slikarskom
priboru.
Opće poznate faze razvoja dječjeg crteža govore da dijete u najranijem
djetinjstvu (u dobi 2. do 3. godine) nije zainteresirano za svoj stvaralački
produkt, već isključivo uživa u motornoj aktivnosti šake i u taktilnom osjetu
koji se javlja stiskanjem pribora u šaci. Tek kasnije dolazi do opažanja traga koji
ostavlja na podlozi. Nakon treće godine počinje prevladavati perceptivni aspekt
likovnog izražavanja nad motoričkim (prema Grgurić, Jakubin, 1996) .
Promatranjem načina upotrebe boje, njene količine, snage poteza, debljine
namaza, širine poteza kistom, užitka/neužitka prljanja ruke, miješanja boja–sve
56
zbornik.indd 56
15.2.2008 1:38:14
IDENTITET STRUKE
navedeno, uz , naravno, promatranje emocionalne angažiranosti djeteta tijekom
terapije, pruža terapeutu informacije o osobnosti djeteta i stupnju njegove
regresije.
Ova činjenica još je jedan od značajnih faktora koji idu u prilog tezi da se
interpretacija kreacije nastale tijekom psihoterapije ne čini izvan konteksta. To
ujedno isključuje upotrebu bili kakvog „ključa”za interpretaciju u psihoanalitički
usmjerenoj psihoterapiji.
TERAPEUT U PSIHOANALITIČKI USMJERENOJ PSIHOTERAPIJI
Terapeut se rukovodi trenutkom „ovdje i sada”, iskustvom, znanjem,
empatijom.
Potrebno je da uvažava načela psihoanalitički usmjerene psihoterapije, stimulira
komunikaciju, potpomaže javljanju identiteta u pacijenta, održava sigurnost
ega i pomaže njegov razvoj.
Vrlo je važno za terapeuta da zna tijekom terapije kontrolirati kontratransfer–
nesvjesni odnos koji se tijekom procesa javlja u terapeuta prema djetetu.
Važno je i pitanje stava terapeuta tijekom psihoanalitički usmjerene psihoterapije.
On može biti aktivan i pasivan. Upozorava se na vrlo finu i osjetljivu razliku
između aktivnosti i nametljivosti, između pasivnosti i nezainteresiranosti. To će
osjetiti samo vrlo stručan i iskustvom bogat terapeut.
U raspravi o tom pitanju najdalje je otišla Martha Heaseler (prema De Zan,
1994) koja objašnjava određene terapeutove intervencije (bilo verbalne bilo
crtačke) cenzurom.
Drugi pak smatraju da je terapeutova crtačka intervencija–tzv. „treća ruka”–na
kreaciji izraz njegove empatije (Wilson, prema De Zan, 1994) .
No svi se autori slažu da je za dijete i terapeuta najbolje da je terapeut što manje
direktan, a više pasivan, osim ako ga dijete ne pozove u zajedničko kreiranje ili
je dijete toliko inhibirano da ga treba stimulirati.
Terapeut treba biti pasivan, ali ne nezainteresiran, aktivan, ali ne nametljiv. On
je zrcalo, opažač, interpretator i spremnik. Korištenjem likovnog izraza tijekom
psihoterapije, neprekidno mora provjeravati dva transfera: jedan koji se gradi
između djeteta –pacijenta, kreacije i terapeuta te jedan između terapeuta,
kreacije i pacijenta.
Verbalna interpretacija terapeuta odnosi se na motoričku aktivnost tijekom
crtanja/slikanja, na karakteristike likovnog produkta te na njen sadržaj i
formalnu strukturu.
Odnos djeteta –pacijenta također se promatra u tri smjera: prema kreiranju i
kreaciji, prema građi i prema terapeutu ( prema De Zan, 1994) .
57
zbornik.indd 57
15.2.2008 1:38:14
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Velik dio autora (Wilson, Rabin, Kramer, prema De Zan, 1994) naglašava
vrijednost verbalne interpretacije likovne kreacije kroz razgovor s djetetom–
pacijentom te terapeutove reinterpretacije–prorade s obzirom na njegovu
opservaciju tijekom terapije. Na taj način dijete–pacijent doživljava terapeuta
kao dio svoje kreacije, produžetak svoje osobe i osobnu projekciju. Tako se
omogućava identifikacija s terapeutom, ali i vježba separacija, jer u ordinaciji
terapeut ostaje uvijek, a kreacija često.
ZAKLJUČAK
U psihoanalitički usmjerenoj psihoterapiji djece slikanje i crtanje nije samo sebi
svrhom. To nije slikanje i crtanje na zadanu temu u grupi, vrtiću, razredu, ni
slikanje ili crtanje u osami dječje sobe već uz prisutnost i vodstvo terapeuta koji
s interesom i empatijom prati kreativnu aktivnost djeteta, jača djetetov ego i
osobnost. Terapeut razumije i u riječi pretače djetetove neverbalne likovne
poruke.
Istovremeno slika ili crtež sadrže i „pospremaju”prateće emocije djeteta i
projekcije lošeg objekta što u velikoj mjeri učvršćuje djetetov doživljaj dobroga
unutrašnjeg objekta kroz identifikaciju s terapeutom.
LITERATURA:
1. Belamarić, D. (1987) . Dijete i oblik. Zagreb. Školska knjiga
2. Belamarić, D. (1987) . Likovno stvaralaštvo djeteta. Dijete i kreativnost (str. 113–160)
. Zagreb. Globus.
3. Corey, G. (2004) . Teorija i praksa psihološkog savjetovanja i psihoterapije. Jastrebarsko.
Naklada Slap (str. 66–105)
4. De Zan, D. (1994) . Slika i crtež u psihoterapiji djece. Zagreb. Hrvatski pedagoško–
književni zbor
5. Grguruć, N. , Jakubin, M. (1996) . Vizualno–likovni odgoj i obrazovanje. Zagreb.
Educa
6. Jung, C. G. (1988) . Čovjek i njegovi simboli. Zagreb. Mladost
7. Radovančević, LJ. (2002) . Likovno stvaralaštvo, psihodijagnostika i art–terapija.
8. Umjetnost i znanost u razvoju životnog potencijala. Zagreb
9. Tanay, E. R. (1990) . Likovna kultura u nižim razredima osnovne škole. Zagreb. Školska
58
zbornik.indd 58
15.2.2008 1:38:14
IDENTITET STRUKE
knjiga.
ABSTRACT
PSYHOANALYTIC APPROACH AND SUPORTIVE ROLE OF ARTISTIC
EXPRESSION IN THE PROCESS OF REHABILITATION OF CHILDREN
The artistic expression of children is sincere, spontaneous and direct and it reflects
their inner as well as their outer reality. Through it a child can express his or her
feelings, attitudes and needs. Using a free artistic expression, children can free
themselves of emotional stress. While drawing or painting a child gets fulfilled
with aesthetic pleasure that has a supportive role in self–analysis. Freud’s theory of
psychoanalysis had a strong influence on the development and scientific approach
in the research of the artistic expression. According to psychoanalysts, children
s drawings or paintings have the same significance of free associations, as the
dreams have when we talk about the adults. A child responds spontaneously while
painting or drawing, revealing in that way things that are usually deeply hidden
in the subconscious areas of their being. Thus, a child gets into a certain relation
with the result of the drawing or painting as well as with the therapist (transfer,
contra transfer) . Psychoanalysts believe that a drawing or painting has a powerful
communicational value as an alternative to standard verbal communication.
Moreover, a drawing or a painting is very often the only possible communication
bridge between a child and a therapist–especially with the emotionally inhibited
children, children with serious cranium–cerebral traumas or with children with
limited abilities of verbal expression. This paper deals with a psychoanalytic
approach and a supportive role of a drawing/painting as an indirect medium by
the help of which a child communicates with a therapist telling him his attitudes
and feelings.
Key words: art expression in child, psychoanalysis, supportive therapy
59
zbornik.indd 59
15.2.2008 1:38:14
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
60
zbornik.indd 60
15.2.2008 1:38:14
IDENTITET STRUKE
SOCIJALNA UKLJUČENOST KROZ MISAONU
IGRU GO
Marina Robotić
Hrvatska
SAŽETAK
Go je misaona igra s naglašenom strateškom komponentom, u kojoj broj mogućih
kombinacija poteza premašuje onaj u šahu. Par igrača naizmjence postavlja crne
i bijele kamenčiće na slobodna mjesta na ploči. Pravila igre su vrlo jednostavna i
moguće ih je naučiti za par minuta, a težina i kompleksnost igre raste s dužinom
igranja i boljim razumijevanjem igre.
U Hrvatskoj se go igra od početka 20. stoljeća. Velika Gorica danas je jedna
od veoma rijetkih sredina u kojoj se o ovoj igri zna zahvaljujući entuzijastima i
njihovom radu s mladima. Za nju je čulo nekoliko tisuća djece, a par stotina ju
je aktivno igralo. Centar za odgoj i obrazovanje Velika Gorica jedina je škola po
posebnom programu u Republici Hrvatskoj, u kojoj se igra ova igra. Provodi se
kao redovna slobodna aktivnost, što je rijetkost i u svijetu.
Igra u kojoj je potrebno apstraktno mišljenje, planiranje i strategija, na prvi pogled
nije adekvatan izbor za osobe s intelektualnim teškoćama. Prvi pokušaji da se
ova igra uvede pokazali su kako imamo predrasude, i učeći ih go došli smo do
zaključka da on ima i terapeutsku svrhu. Go pomaže u boljoj komunikaciji, potiče
na razmišljanje, razvija apstraktno mišljenje, poboljšava prostornu orijentaciju,
planiranje, strategiju, strpljenje, disciplinu i samodisciplinu.
U Go–klub Velika Gorica, zajedno s ostalim osnovnim školama u Velikoj Gorici
uključeni smo već osam godina i pripadamo Europskoj go–federaciji. Redovito
sudjelujemo na turnirima u zemlji, a okušali smo se i na međunarodnima. Biti
uključen u aktivnosti lokalne zajednice, predstavljati Hrvatsku s ostalim učenicima
velikogoričkih škola, naš je način kako ostvarujemo socijalnu uključenost u svojoj
lokalnoj sredini.
Ključne riječi: socijalna uključenost, go, slobodna aktivnost
ŠTO JE GO?
Go je misaona igra s naglašenom strateškom komponentom, s gotovo
neograničenim brojem kombinacija poteza crnih i bijelih kamenčića. Par igrača
naizmjence postavlja crne i bijele kamenčiće na slobodna mjesta na ploči. Broj
mogućih kombinacija nadmašuje onaj u šahovskoj igri, a mnogi poznavaoci
igre kažu da je go više strateška igra od šaha. Pravila igre su vrlo jednostavna i
61
zbornik.indd 61
15.2.2008 1:38:14
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
moguće ih je naučiti za par minuta, a težina i kompleksnost igre raste s dužinom
igranja i boljim razumijevanjem igre.
Učitelj goa Mladen Smud kaže: „S goom sam se upoznao slučajno tražeći
zamjensku igru šahu, kako bismo prijatelj i ja ogledali još u nekoj misaonoj
igri. Plavi vjesnik 1963. g. ponudio nam je go, misaonu igru iz dalekog Japana.
Prijatelj je napravio garnituru po uputama iz članku, od papira. Ploču je nacrtao
na hameru, a kamenčiće je uradio također od hamera (kružići crne i bijele boje)
. Tijekom partije morali smo paziti da ne puhne vjetar jer bi to značilo kraj
partije. Ta zamjenska igra, koja nam je trebala služiti za predah u igri šaha,
postala je igrom moga života. ”
Ova igra postala je i dijelom mnogih života naših korisnika u Centru, od kada
su od 1999. i naši korisnici članovi Go –kluba Velika Gorica.
GO U HRVATSKOJ
U Hrvatskoj se go igra od početka 20. stoljeća. Grupa mornara Austro–
Ugarske mornarice donijela je tu lijepu drevnu igru s putovanja po Dalekom
Istoku. Nažalost, igralo se samo nekoliko godina u mornaričkom klubu u
Puli. Zahvaljujući jednom od tadašnjih mornara, Ervinu Finku, 1962. ponovo
se pokreće igranje u Ljubljani, a nedugo nakon toga, zahvaljujući članku u
„Plavom vjesniku” iz pera gospodina Miljenka Srdića, i u Zagrebu. Godine
1964. osnovan je prvi go–klub u Hrvatskoj Go–klub „Zagreb”, a nedugo potom
i Go–klub „Student” u Rijeci.
Godine 1970. osnovan je Go–savez Hrvatske koji objedinjuje hrvatske
go–klubove. Redovno se održavaju pojedinačna prvenstva Hrvatske kao i razna
druga natjecanja. Riječanin Zoran Mutabžija dva puta osvaja naslov prvaka
Europe (1967. i 1971. godine) . Već 1974. godine u Zagrebu je organizirano
Europsko prvenstvo, što smo ponovili 1980. u Malom Lošinju i 2002. u
Zagrebu.
Danas se go igra u cijelom svijetu. Najviše igrača je u Kini, Japanu i Koreji. U
Japanu djeluje profesionalna liga igrača goa, koji su kvalitetom igre najjači na
svijetu i rangiraju se po posebnoj profesionalnoj listi i kategorija „dan” ima
dodatak „profesionalni”.
Go se igra bez obzira na godine. Važne su samo kategorije (snaga) . Amateri se
po kvaliteti igre dijele na „kyu” (učeničke) i „dan” (majstorske) kategorije. U
Hrvatskoj učeničke kyu–kategorije dijelimo od najslabije 25. kyu–a do 1. kyu–a
koji je ujedno i majstorski kandidat. Daljnjim razvojem kvalitete igre osvajaju se
majstorski dan–naslovi. Početni majstorski naslov je 1. dan, a najbolji je 7. dan.
Do Domovinskog rata Go–savez Hrvatske djeluje u sastavu tadašnjeg
Go–saveza Jugoslavije a nakon toga mijenja naziv u Hrvatski Go–savez. Godine
62
zbornik.indd 62
15.2.2008 1:38:14
IDENTITET STRUKE
1991. zajedno sa Go– zvezom Slovenije, razjedinjen je tadašnji Jugoslavenski
Go–savez i pokrenut postupak za prijam Hrvatske u članstvo Europske i Svjetske
Go–federacije. U Europsku Go–federaciju primljeni smo kao promatrači
1992. , a nedugo potom i u punopravno članstvo. Proces prijama u Svjetsku
organizaciju trajao je dulje i ostvaren je početkom 1998. godine.
U Zagrebu djeluje Hrvatska igo–udruga, koja okuplja igrače iz cijele Hrvatske
bez obzira na klupsku pripadnost, a predstavlja hrvatske igrače goa u svijetu.
Na WEB–stranicama udruge mogu se vidjeti vijesti u svezi s goom u Hrvatskoj,
naučiti pravila igre, uključiti se u interaktivnu igru i pronaći zanimljive linkove.
Adresa je: http: //croatia. european–go. org
U novije vrijeme svake godine se održava pojedinačno prvenstvo Hrvatske, a
prvak Hrvatske je naš predstavnik na Svjetskom amaterskom prvenstvu u gou.
Ono se redovno održava u Japanu.
Za razliku od goa, gdje igraju dva igrača jedan protiv drugog, postoji i parski
go u kojem igraju muško–ženski par protiv muško–ženskog para. Takva je igra
zahtjevnija jer parovi moraju slijediti strategiju svoga para bez međusobnog
razgovora. Igraju, prvo, ženski dio para, a potom muški naizmjenično. Pogreške
se kažnjavaju negativnim poenima. Postoji prvenstvo parova u gou na nivou
države, europsko i svjetsko prvenstvo. I Hrvatska je davala svoje predstavnike.
KAKO SE GO IGRA?
Ploče za igru su obično drvene, ali ih lagano možete napraviti od kartona
i papira. Potrebni su nam bijeli i crni kamenčići. Mogu biti napravljeni od
kamena, stakla, plastike, od kartona ili možete koristiti dugmad.
Igrač koji prvi stavlja kamenčić na
ploču, a to je u ravnopravnoj igri
tradicionalno crni, ima prednost.
Taj igrač daje određenu bodovnu
protuvrijednost protivniku.
Uobičajeno je 5, 5 boda, čime je
isključena mogućnost neriješenog
rezultata.
Za početnike su manje ploče. Tada se
ta igra zove atari go. Na ploči ima 9
uspravnih i vodoravnih crta koje se međusobno križaju. Treba nam 40 bijelih
i 40 crnih kamenčića. Nakon igre na pločama 9x9, prelazi se na ploče 13x13.
Kada smo svladali ovu igru, igramo na velikim pločama 19x19.
Ploča je označena mrežom 19x19 crta, što daje 361 sjecište. Bijelih kamenčića
u kutiji ima 180, a crnih 181, međutim taj broj ne igra ulogu pri samoj igri.
63
zbornik.indd 63
15.2.2008 1:38:15
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Dovoljno je reći da kamenčića ima dovoljno.
Dva igrača (crni i bijeli) igraju naizmjence, stavljajući po jedan kamen na ploču
kada su na potezu. Kamenčić se mora staviti na sjecište okomitih i vodoravnih
crta.
Kamenčići se naizmjence postavljaju na prazna sjecišta ploče. Jednom
postavljeni kamen ne može se maknuti, osim kada ga protivnik zarobi zauzevši
mu posljednju slobodu.
Kamen u kutu ima dvije slobode, na strani tri a u sredini četiri slobode. Sloboda
kamena je susjedno sjecište povezano crtom. U igri možete drugom igraču
zarobiti kamenčiće. Da biste zarobili kamenčić, morate ga sasvim okružiti
svojim kamenima i onda se taj zarobljeni kamenčić vadi.
U gou je bitno osvojiti što veći prostor, pa se stavljanjem novih kamenčića
postepeno formiraju sve vidljiviji i čvršći zidovi bijelog i crnog prostora.
Pobjeđuje onaj tko osvoji najviše prostora.
GO U NAŠOJ LOKALNOJ SREDINI
Velika Gorica je danas jedna od veoma rijetkih sredina u kojoj se o ovoj igri
zna. Za nju je čulo nekoliko tisuća djece, a par stotina ju je aktivno igralo. U
jednoj od velikogoričkih osnovnih škola go se igrao 1991. godine, ali samo
godinu dana, zbog početka ratnih događaja u Hrvatskoj.
U jesen 1998. osnovan je Go–klub ‘Velika Gorica’. U prvoj godini djelovanja
Go–klub provodio je svoje aktivnosti u tri osnovne škole, a 1999. godine i u
našem Centru.
Rad na školama provodio se jedan do dva puta tjedno. Nakon kratkog teoretskog
dijela, igraju se partije. Uči se iz pogrešaka. Igraju se turniri na svakom
susretu. Djeca vole natjecanja, a uspjeh ih motivira. Klub je pokrenuo i igranje
subotnjih turnira. Svaku subotu održavao se, a to je ostalo i do danas, turnir za
sve igrače goa Velike Gorice, a i šire, koji žele igrati na velikoj ploči standardni
go. To je postalo mjesto provjere snage svih jakih igrača goa u gradu. Turniri
se se održavali u našem Centru, što doprinosi boljoj povezanosti s lokalnom
sredinom i boljoj integraciji naših korisnika.
GO U CENTRU
Centar za odgoj i obrazovanje Velika Gorica prva je i jedina škola po posebnom
programu u Hrvatskoj u kojoj se igra go. Uvedena je u školski program kao
redovna školska aktivnost, što je rijetkost i u svijetu. Budući se radi o populaciji
djece s intelektualnim teškoćama osnovnoškolske dobi, za očekivati je da je ova
misaona igra nesavladiva za tu populaciju. Igra u kojoj je potrebno apstraktno
mišljenje, planiranje i strategija, na prvi pogled nije adekvatan izbor za ovu
populaciju.
64
zbornik.indd 64
15.2.2008 1:38:15
IDENTITET STRUKE
Prvi pokušaji da se ova igra uvede pokazali su kako imamo predrasude, i učeći
ih go došli smo do zaključka da se ova igra može upotrijebiti i u terapeutske
svrhe.
Sve ovo izrazito je teško za ovu populaciju koja je kratke i fluktuirajuće
pažnje, brzog gubitka koncentracije, izražene potrebe za vizualizacijom i
konkretizacijom. Na početku je često najveći problem bio nedovoljan broj ljudi
koji je nadzirao igru (po desetak parova igra istodobno) – u igri su često znali
biti agresivni, teško se nosili s porazom, ali i pobjedom. Naročito veliki problem
je predstavljala njihova hiperaktivnost u trenucima čekanja da svi završe igru
te dobiju novog para za igru. To slobodno vrijeme između partija koristili su
za međusobna zadirkivanja i izlaske iz prostorije. Igralo se u blagovaonici,
pa su često našu igru ometali ostali korisnici koji su iz znatiželje provirivali,
ulazili i izlazili. Isto tako smo primijetili da je igranje u manjem prostoru, npr.
u nekoj od učionica, doprinijelo da se mnogi od tih ometajućih faktora više ne
pojavljuju.
Za igru je važno
◆ da se drže pravila igre,
◆ da čekaju svoj red na potez ( svatko povlači po jedan potez naizmjence) ,
◆ naučiti se nositi s porazom ali i uspjehom,
◆ poštivati dužinu trajanja igre,
◆ zapamtiti koliko tko zarobljava kamenčića jer to ovisi o kategoriji koju igrač
ima,
◆ ne pomicati već odigrani potez,
◆ igrati fer play,
◆ čekati kraj svih partija, kako bi započeli sljedeće kolo itd.
Primijetili smo da je igra pomogla svakom od igrača. Njihov napredak vidljiv
je u kvantitavnom i kvalitativnom obliku. Osim napredovanja u kategorijama,
ova igra pomaže u odogojnom i obrazovnom smislu, a naročito u stjecanju
samopoštovanja i samopouzdanja.
Ona pomaže u:
◆ boljoj komunikaciji
◆ potiče na razmišljanje
◆ apstraktno mišljenje
◆ poboljšava prostornu orijentaciju
◆ planiranje
◆ strategiju
◆ razvija disciplinu i samodisciplinu
65
zbornik.indd 65
15.2.2008 1:38:15
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Naravno, za ovaj rad potrebna su i specifična znanja u radu s ovom populacijom.
Zato je, uz učitelja goa, na svim turnirima prisutan i defektolog koji poznaje
svakog korisnika te organizaciju rada, ostale djelatnike i korisnike, jer se ova
aktivnost odvija u večernjim satima.
Posebno veselje nakon svakog odigranog turnira predstavlja podjela diploma
za prva tri mjesta jer se tako afirmiraju, razvijaju svoje samopoštovanje i
samopouzdanje.
Natjecanje sa djecom iz redovnih osnovnih škola u našem Centru ili odlazak na
turnire u druge škole na našem području pridonosi boljoj integraciji u njihovoj
socijalnoj sredini.
Naš program rada u klubu sukladan je programu rada s mladima u sklopu
Europske go– federacije. Igrači goa u Velikoj Gorici postigli su zapažene
rezultate kod nas i na europskoj razini, pa smo u više navrata i u međunarodnim
kontaktima i skupovima predstavljani kao primjer rada s mladima, a naročito
su isticali naš rad s osobama s intelektualnim teškoćama. Takva iskustva su
rijetka, pa su Mladen Smud – učitelj goa – majstor 2. dan i Marina Robotić,
profesor defektolog iz Centra za odgoj i obrazovanje, predstavljali svoj način
rada učiteljima u Pragu 2002. U nekoliko navrata susreli su se s japanskom
profesionalnom igračicom goa Yuki Shigeno, koja je ujedno i predstavnica za
mlade u Europi te japanskim veleposlanikom.
Krajem 2004. dobili su poziv da steknu iskustva u radu sa djecom s teškoćama
u razvoju u ovoj igri u Japanu. Ovakva putovanja veoma su važna jer stječemo
nova iskustva, a naša imamo s kime podijeliti. Na ovaj način ćemo pomoći i u
stvaranju novih pristupa u rehabilitaciji osoba s intelektualnim teškoćama.
Našim posebnim uspjehom smatramo i grupu naših starijih korisnika koji su
ovu igru naučili dok su još bili u Centru u osnovnoškolskom programu i to
znanje održavali dolazeći na naše subotnje turnire. Jedan korisnik, kao veoma
uspješan igrač, dobio je ulogu učitelja onih koji su početnici u ovoj igri, što
je veoma podiglo njegovo samopouzdanje. Sudjelovao je i na turnirima u
Hrvatskoj i u međunarodnom turniru u Mađarskoj i Sloveniji.
Izlazak na međunarodne turnire veoma je važan jer na taj način izlaze iz svojeg
uobičajenog okruženja, upoznaju se s načinom igre na velikim turnirima i
stječu nova iskustva. Za njih je to veliki izazov i potvrda njihovog dosadašnjeg
uspjeha. Tu je veoma značajan faktor i snalaženje u novoj situaciji – novom
okruženju i izazovi koje donose problemi komunikacije u stranoj zemlji.
POTREBA ZA ŠIRENJEM IGRE
Malo je aktivnosti u kojima se ova populacija uključuje među svoje vršnjake,
pa takve aktivnosti koje im to omogućavaju treba poticati. Želja nam je da i
druge ustanove i škole koje rade po posebnom ili prilagođenom programu
66
zbornik.indd 66
15.2.2008 1:38:15
IDENTITET STRUKE
imaju mogućnost koristiti ovu igru i tako stvarati nove oblike rehabilitacijskih
postupaka.
Zato je potrebno tiskati priručnik, kako bismo educirali stručnjake koji s njima
rade. Educirani stručnjaci mogli bi tako u svojim sredinama poučavati ovu igru
i tako omogućiti da se korisnici međusobno takmiče na turnirima.
ABSTRACT
SOCIAL INCLUSION THROUGH STRATEGIC BOARD GAME GO
Go is a strategic board game for two players. The game is played by two players
alternately placing black and white stones on the vacant intersections of a line
grid. Go is noted for being rich in strategic complexity despite its simple rules.
In Croatia Go is known since the beginning of 20th century. Thanks to few
enthusiasts in Velika Gorica there are few hundred active children players and
few thousand children are introduced with game. Centar za odgoj i obrazovanje
Velika Gorica is the single special program school in Croatia where this game is
practiced in regular school’s free time activity among pupils and this is rare in
global scale.
On the first sight this strategic board game in which players must use abstract
thinking is not an adequate choice for children with intellectual difficulties. First
tries of practicing Go game among this population show than we had prejudices.
While teaching this children to play Go, we conclude that game has therapeutic
value. Go helps to better communication among pupils, encourages thinking,
develops abstract thinking, helps in orientation, planning, strategy, patient and
self–discipline.
Centar za odgoj i obrazovanje Velika Gorica is part of the Go club Velika Gorica
for almost eight years. We are united in European Go federation, and regularly
participate on tournaments abroad and in the country. Be included in the activities
of local community, representing Croatia with children from other schools from
Velika Gorica is our way of social inclusion in the local community.
Key words: Social inclusion, Go, free time activities
67
zbornik.indd 67
15.2.2008 1:38:16
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
68
zbornik.indd 68
15.2.2008 1:38:16
IDENTITET STRUKE
SUSTAV I METODA ZA SLIKOVNU
KOMUNIKACIJU IZMEĐU MOBILNIH
KOMUNIKACIJSKIH UREĐAJA
Nataša Vlahović Klečina
Hrvatska
SAŽETAK
Izum se odnosi na sustav i metodu vizualnog kreiranja, slanja i primanja poruka
u obliku niza slikovnih simbola s jednog mobilnog telefona na drugi u obliku
SMS–a, MMS–a, EMS–a i/ili e–maila. Inovacija omogućava jednostavnu kreaciju
slikovnih poruka putem vizualne navigacije prilagođene za osobe s posebnim
potrebama i zdravstvenim problemima vezanim uz teškoće u komunikaciji
zbog razvojnih, intelektualnih, motoričkih, kognitivnih, vidnih, vidno–slušnih
i kombiniranih poteškoća te slanje i primanje slikovnih poruka. Izum smanjuje
vrijeme i broj pritisaka tipki za stvaranje poruke u odnosu na standardne
tekstualne poruke te stvara novu vrstu slikovne komunikacije preko mobilnih
uređaja. Također izum omogućava translatiranje slikovnih poruka u tekstualne
poruke na više jezika, primanje slika s tekstom, kao i primanje samo tekstualnih
poruka, ukoliko nije instalirana aplikacija na mobilnom uređaju.
UVOD
Područje na koje se izum odnosi
Ovaj se izum odnosi na slikovne poruke u obliku SMS–a, MMS–a, EMS–a i
e–maila preko mobilnih komunikacijskih uređaja prilagođenih osobama s
posebnim potrebama koje do sada nisu mogle komunicirati klasičnim SMS
porukama.
Tehnički problem
Mnoge osobe nisu do sada mogle koristiti standardne SMS funkcionalnosti,
tj. komunicirati preko SMS–a, primjerice osobe slabijeg vida (umirovljenici)
, osobe s problemima fine motorike, osobe s autizmom, mentalnom
retardacijom, Downovim sindromom itd. , jer su tipke za pisanje teksta presitne,
razumijevanje teksta kao sredstvo komunikacije je komplicirano za korisnika ili
je postupak pisanja teksta kompliciran . Do sada nije postojalo rješenje koje
bi omogućilo lagan i jednostavan način kreiranja i slanja SMS poruka koje bi
navedene skupine korisnika mogle koristiti kako u međusobnoj komunikaciji
69
zbornik.indd 69
15.2.2008 1:38:16
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
tako i prema drugim osobama, čime je SMS usluga za njih bila nedostupna.
Stanje tehnike
Postoje rješenja u komunikaciji za osobe slabijeg vida, za osobe s
problemima fine motorike, za osobe s autizmom, s mentalnom retardacijom,
Downovim sindromom itd. , ali samo na lokalnoj razini komunikacije, tj. u
direktnom kontaktu, ali ne i preko telekomunikacijskih uređaja s vizualnim
funkcionalnostima kao što je SMS, EMS, MMS i/ili email i sl.
Također postoje SMS rješenja koja kombiniraju slike i tekst za kreiranje SMS
poruke, međutim ta rješenja su orijentirana na mlađu populaciju za zabavu ili
komercijalne propagandne poruke i slično. Niti jedno od postojećih rješenja
ne omogućava navedenim skupinama korisnika lagano korištenje SMS
funkcionalnosti.
OPIS IZUMA
Sistem komunikacije putem razmjene slikovnih simbola „Picture
Exchange Communication System– PECS” je inicijalno dizajniran za
osobe s komunikacijskim teškoćama, kao alternativna komunikacija (u
rangu sa znakovnim jezikom) , ali prikladnija za vizualne osobe i s većim
komunikacijskim poteškoćama zbog jednostavnosti i jednoznačnosti
slikovnih simbola. Stručnjaci su procijenili da je za osnovnu komunikaciju
dovoljno 200 slikovnih simbola. Populacija koja ima problema s ekspresijom
riječi ili rečenica, i/ili s razumijevanjem govora, u i/ili pisanju, i/ili u čitanju
te s pamćenjem, općenito imaju komunikacijski problem. PECS je inicijalno
napravljen kao jedini ili potpomognuti oblik komunikacije za osobe autističnog
spektra i ostalih pervazivnih razvojnih poremećaja, a kao potpomognutu
komunikaciju koriste je osobe s nerazvijenim ili nedovoljno razvijenim
govorom, zatim osobe s intelektualnim poteškoćama – kao Down sindrom, s
oblicima mentalne retardacije, problemima sa sintezom riječi, pamćenjem,
koncentracijom i kombiniranim višestrukim oštećenjima. Kod PECS–a,
osoba s komunikacijskim problemom uzima iz komunikacijske knjige ciljani
komunikacijski slikovni simbol na čičak ili magnet i daje ga komunikacijskom
partneru u ruku. Komunikacijski partner pogleda slikovni simbol i u zamjenu
za njega daje predmet ili izvršava radnju koju simbol predstavlja. U sljedećim
fazama komunikacija se razvija na više slikovnih simbola koji se stavljaju u niz
na komunikacijsku traku i predaju kao zahtjev komunikacijskom partneru. U
razvijenim fazama odgovor se može također dobiti na komunikacijskoj traci
kao povratna komunikacija koja može prijeći i u diskusiju.
Izum je solucija koja PECS komunikaciju translatira u usluge mobilnih
poruka SMS, MMS, EMS i e–mail, gdje se umjesto tekstualne poruke koriste
70
zbornik.indd 70
15.2.2008 1:38:16
IDENTITET STRUKE
komunikacijski simboli. Slikovni simbol ima funkciju riječi, dijela rečenice ili
cijele rečenice.
Prezentirani izum omogućuje kreiranje kompletne poruke pomoću jedne ili
više slikovnih simbola ili fotografija umjesto teksta, teksta sa slikom ili sličnih
kombinacija. Slikovni simbol je povezan s unaprijed definiranim tekstom koji
predstavlja. Taj tekst može, a ne mora biti dio ilustracije slikovnog simbola.
Izum ne samo da omogućuje komunikaciju za osobe s komunikacijskim
nemogućnostima korištenja standardnog jezika, već omogućuje korištenje
usluge poruka na mobitelima (SMS, EMS, MMS) i e–mail osobama s
problemom fine motorike pisanja tekstualnih poruka i osobama s oslabljenim
vidom potrebnim za kreiranje tekstualnih poruka. U tu skupinu osoba sa
slabijom finom motorikom i vidom spadaju i starije osobe koje pomoću ovog
izuma mogu koristiti funkcionalnost usluga poruka na mobitelima. Nadalje
izum omogućuje sigurnost i jednostavnost korištenja funkcionalnosti usluge
poruka roditeljima i maloj djeci koja, bilo zbog nemogućnosti pisanja i čitanja
tekstualnih poruka bilo zbog kompliciranosti kreiranja tekstualnih poruka, do
sada nisu mogla koristiti usluge SMS–a, a ovaj izum im to omogućava.
Prezentirani izum omogućuje i općoj populaciji , a najviše mladima, novi vid
zabave, ali i bržeg, atraktivnog i višejezično razumljivog kreiranja i izmjenjivanja
slikovnih komunikacijskih poruka.
Sljedeća inovacija u izumu je vizualna navigacija kod kreiranja i slanja slikovnih
komunikacijskih poruka kroz slike (ili fotografije) složene u slikovni rječnik po
kategorijama i podkategorijama (za napredne korisnike) . Npr. tablica 3x4 sa
slikovnim kategorijama koje predstavljaju hranu, aktivnosti, najčešća pitanja
(odnosno dijelove upitnih rečenica) i odgovore, zabavu, emocije, kuću, školu–
posao, predmete, životinje i sl. Svaka kategorija ima jednu ili više slikovnih
tablica sa slikovnim simbolima, s time da je na prvom mjestu u tablici slikovni
simbol kategorije kojoj pripada. Tablice kategorije, npr. 3x4 se mogu listati
strelicom desno, a na A1 poziciji je uvijek slikovni simbol kategorije kojoj
pripada tablica i preko koje se vraća u osnovni slikovni izbornik kategorija.
Selekcijom slike u tablici, ona ulazi u okvir za poruku koja je vidljiva na ekranu
cijelo vrijeme tokom navigacije kreiranja slikovne poruke. Za kreiranje poruke
se koristi slikovni okvir u kojem se nižu selektirani slikovni simboli, a na ekranu
je tokom kompletne navigacije kroz kategorije. Za napredne korisnike s većim
izborom slika, iz kategorija se ulazi u podkategorije, a svaka podkategorija ima
tablice slikovnih simbola koje se mogu selektirati na prethodno navedeni način.
Okvir za poruku povezan je slikovnim simbolom s telefonskim imenikom koji
je također sortiran u obliku tablice, u kojoj su fotografije i/ili slikovni simboli
mogućih primalaca poruke (mame, tate, bake , djeda i sl. ) . Fotografije (ili slike)
primalaca su povezane s telefonskim brojevima. Također se može koristiti i
71
zbornik.indd 71
15.2.2008 1:38:16
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
standardni imenik s brojevima telefona i /ili s fotografijama, ili direktno upisati
broj primaoca poruke.
Navigacija i selekcija slikovnih simbola (ili fotografija) se može realizirati
kursorom i/ili dodirom slike u tablici na ekranu (touch screen) , ako mobilni
aparat ima tu funkciju i/ili pritiskom ciljne tipke na tipkovnici koja je povezana
sa slikovnim simbolom identičnim rasporedom (npr. Tablica slika 3*3 s
identičnim rasporedom tipki 1–9) , čime se olakša preciznost selektiranja
(posebno korisno kod osoba s problemom preciznosti fine motorike) .
Inovacija u izumu slikovnih poruka je i značajno smanjenje vremena kreiranja
poruke i broja tipkanja, odnosno događaja (eventa) za kreiranje poruke u
odnosu na tekstualno kreiranje poruka kod usluga SMS–a, EMS–a MMS–a i/
ili e–maila.
Slikovni simboli mogu biti bez teksta, ali mogu se napraviti na izbor da slika
sadrži kao dio ilustracije i riječi , dio rečenice ili cijelu rečenicu koju predstavlja.
Tekst kao dio slike može biti na jedan ili dva unaprijed selektirana jezika i
pridružuje se slici kojoj pripada. Korisnik unaprijed selektira da li želi slikovne
poruke bez teksta ili s tekstom, na jednom ili dva dostupna jezika. Pošiljatelj i
primatelj mogu imati selektirane različite jezike ili varijacije slikovnih simbola,
sa ili bez teksta. Svaka slika se kodira i kodirana prenosi komunikacijskim
sistemom, s time da više slika može biti povezano istim tekstom, a pošiljalac bira
vizualno doživljaju poruke najprikladniju sliku. Ako primatelj nema instaliranu
aplikaciju za slikovne poruke od pošiljaoca koji šalje slikovnu poruku, dobit će
samo tekstualnu poruku na selektiranom jeziku. Prednost slikovnog simbola
je što je jednoznačan i povezan s tekstom koji predstavlja te se može preciznije
prevoditi na više jezika, što je problem kod prevođenja samo teksta.
Sljedeća inovacija za napredno pretraživanje (koja nije nužna za osnovnu
funkcionalnost za slikovne poruke za mobitele je pretraživač slikovnih simbola
putem ključne riječi ili dijela ključne riječi. Za naprednu aplikaciju se između
tablice s izbornikom slikovnih kategorija i okvira za poruku na ekranu koristi
linija u koju se upisuje ključna riječ i aktivira se pretraživač slikovnih simbola,
koji prema zadanoj ključnoj riječi otvara tablicu sa slikovnim simbolima koji
su povezani s tom riječi. Iz te se slikovne tablice, koja je rezultat pretraživanja
slikovnih simbola po zadanoj ključnoj riječi (povezane s tekstom koji predstavlja
i ključnom riječi u tekstu) , selektira ciljani slikovni simbol. Pretraživanje se vrši
na unaprijed selektiranom jeziku, a slikovni simboli su bez teksta ili sa željenim
selektiranim jezikom (ili dva selektirana jezika) .
Izum slikovnih poruka omogućava konverziju poruke sa slikovnim simbolima
u tekst na strani prijemnika primaoca ukoliko primatelj na svom mobilnom
uređaju nema instaliranu aplikaciju za slikovne poruke. Također omogućuje
72
zbornik.indd 72
15.2.2008 1:38:16
IDENTITET STRUKE
pomoću pretraživača konverziju teksta u moguće slikovne simbole.
Izum dopušta prilagođavanje slikovnih simbola u izborniku kategorija,
podkategorija i liste primaoca, animirane slike, simbola, ikona i fotografija
koje se mogu učitati iz aplikacije ili dodatnih aplikacijskih paketa na zahtjev.
Korisnik može i sam kreirati svoje slikovne simbole, fotografije i/ili animacije
i učitati ih u lokalnu memoriju aplikacije na svom mobilnom uređaju. Radi
dinamičnosti i atraktivnosti, varijanta aplikacije može sadržavati u kategoriji
aktivnosti ili glagoli animirane gifove koje predstavlja.
Za osnovne slikovne poruke dovoljna su dva funkcijska moda: modul za
kreiranje i modul za slanje slikovnih poruka. Za dodatne funkcionalnosti i
napredno pretraživanje ugrađuju se i moduli za višejezično pretraživanje i
prevođenje.
Predlaže se da osnovna aplikacija sadrži oko 200 slikovnih simbola i da se
ugradi u nove mobitele proizvođača koji imaju potpisan ugovor s vlasnikom
patenta , a za dodatni set simbola, animiranih slika „gif–ova” da se naplaćuju
moduli po učitavanju modula. Izum predviđa barem dvije aplikacije. Jednu,
prilagođenu za ciljane osobe s posebnim potrebama, koju može koristiti i opća
populacija, i jednu s naprednim pretraživanjem pomoću pretraživača ključne
riječi, s većim izborom slikovnih simbola, a time s kreiranjem i podkategorija
za napredne korisnike.
Za kreiranje i slanje slikovnih poruka na mobilnom uređaju koriste se: ekran sa
slikovnom tablicom kategorija na prvom nivou i ekrani s tablicama slikovnih
simbola koji se mogu listati strelicom desno, ako ne stanu na tablicu na jednom
ekranu (kod aplikacije s podkategorijama koriste se 3 nivoa) , ekrani za slaganje
slikovnih poruka i ikonom primaoca poruka koji na drugom nivou otvara
ekran sa slikovnom tablicom primaoca poruka (može se koristiti standardni
imenik ili broj primaoca) .
Kratak opis crteža
Za bolje razumijevanje navedenih funkcionalnosti navedenog izuma priloženo
je nekoliko crteža.
Sl 1. je crtež mobilnog komunikacijskog uređaja s elementima rješenja na
ekranu.
Sl 2. je dijagram toka rješenja.
Sl 3. je primjer prikaza izrade poruke korak po korak.
73
zbornik.indd 73
15.2.2008 1:38:16
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Na slici 1. ilustracija je mobilnog telefona s implementiranom aplikacijom za
slikovne poruke tj. s glavnim panelom za kreiranje poruka. Rješenje se sastoji
od: vizualnog navigatora tj. tabličnog sustava slika (10) , okvira za slikovnu
poruku (12) , ikone liste primatelja (14) i okvira za naprednu pretragu slika
pomoću teksta (16) .
Slika 1.
Na slici 2. je dijagram toka za kreiranje i slanje slikovnih poruka korištenjem
kategorija (nije potrebno znati čitati i/ili pisati tekst) . Nakon pokretanja
slikovnog SMS–a, bira se jedna od glavnih kategorija u glavnom panelu (22)
. Otvara se tablica sa slikovnim simbolima selektirane kategorije. Gleda se
da li se tu nalazi željeni slikovni simbol (24) , i ako da, selektira se taj simbol
koji odlazi u prvo prazno mjesto ekrana za poruku (28) . Ako nema traženog
simbola u prvoj tablici selektirane kategorije, pomoću strelica se pretražuje
sljedeća tablica selektirane kategorije, ako postoji, dok se ne nađe željeni simbol.
Kod pretraživanja se može i vraćati na prethodne ekrane. Nakon odabrane
slike, korisnik se automatski vraća na glavni panel s kategorijama te može birati
između ponavljanja aktivnosti od 22 do 28 ili završiti poruku odabirom ikone
tablice primatelja (30) . Slikovni SMS završava odabirom primatelja iz tablice
(32) te slanjem poruke.
74
zbornik.indd 74
15.2.2008 1:38:16
IDENTITET STRUKE
Slika 2.
75
zbornik.indd 75
15.2.2008 1:38:17
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Na slici 3. prikazan je primjer kreiranja slikovne poruke u realnoj situaciji
kao što je već ranije opisano s dijagramom toka iz slike 2. Najprije se odabire
kategorija slika, odabirom ikone na glavnom panelu. U konkretnom primjeru
odabrana je kategorija pitanja (označena crvenim krugom na slici 40) . Otvara
se kategorija pitanja sa svojom tablicom slika, koja su zamjena za riječi kada,
gdje, kuda (42) itd. , te se odabire slika koja simbolizira pitanje „kada” označena
crvenim krugom na slici 42. Slika „kada” smješta se u okvir za poruku u
donjem dijelu displeja (44) . Nakon odabira, automatski se otvara glavni panel
(46) s kategorijama zadržavajući odabranu sliku „kada” u traci s porukom te se
odabire kategorija lokacija (označeno crvenim krugom na slici 46) . Odabire
se simbol za kupovinu i smješta u traku za poruku (48) te se ponovo otvara
glavni panel zadržavajući odabrane slike u traci za poruku (50) . Poruka je
gotova i odabire se lista primatelja odabirom ikone s primateljima (52) . U listi
primatelja odabire se slika osobe kojoj se šalje poruka i njoj se upućuje slikovna
poruka koja znači „Kada idemo u kupovinu” (54) .
Slika 3.
76
zbornik.indd 76
15.2.2008 1:38:18
IDENTITET STRUKE
ZAKLJUČAK
Navedeni izum omogućava brzu i jednostavnu upotrebu slikovnih poruka kao
zamjenu za tekstualne poruke, kako za osobe koje prije nisu mogle upotrebljavati
tekstualne poruke tako i za osobe kojima je standardna procedura slanja
tekstualnih poruka bila preteška, komplicirana ili vremenski dugotrajnija. Izum
je moguće brzo i ekonomično razviti te primijeniti u svakodnevnoj upotrebi.
ABSTRACT
SYSTEM AND METHOD FOR PICTURE COMMUNICATION BETWEEN
MOBILE PHONES
This innovation refers to system and method of visual creation, sending and
receiving messages in form of array of picture symbols from one mobile telephone
to the other by SMS, MMS, EMS and/or e–mail. It enables simple creation of
picture symbol messages via visual navigation adapted for people with special
needs and health problems, and sending/ receiving picture messages. Innovation
reduces time and number of pushes of buttons for creation of message compared
to standard textual message and creates new type of picture communication
via mobile phones. Innovation also enables translation of picture messages
into different languages, receiving pictures with text, and receiving only textual
messages if picture message application is not installed on mobile phone.
77
zbornik.indd 77
15.2.2008 1:38:23
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
78
zbornik.indd 78
15.2.2008 1:38:23
IDENTITET STRUKE
USVAJANJE SADRŽAJA HRVATSKOGA JEZIKA
PRIMJENOM UMNIH MAPA KOD UČENIKA
SNIŽENIH INTELEKTUALNIH SPOSOBNOSTI
Vesna Đurek
Hrvatska
SAŽETAK
Učenici sniženih intelektualnih sposobnosti imaju slabije ili jače izražene poteškoće
pamćenja. Poteškoće su pogotovo evidentne pri kratkotrajnom pamćenju.
Istraživanja stilova učenja pokazuju kako većina ljudi uspješno uči ukoliko prima
informacije putem različitih podražaja. Uobičajeno mišljenje o podjeli mozga
na lijevi i desni, prema kojemu se očekivalo da se tijekom procesa učenja koriste
funkcije lijevog mozga i to logika, riječi, brojevi, slijed, linearnost, analiza i popisi,
a da nisu potrebne funkcije desnog, umjetničkog mozga, uglavnom se napušta.
Mozak najlakše pamti slike i boje iz čega je vidljivo kako treba razvijati funkcije
desne strane mozga, a informacije tako stečene proslijediti lijevoj strani mozga,
odnosno dovoditi obje strane mozga u sinergiju.
Umne mape su kreativni načini vođenja bilješki, one predstavljaju našu sposobnost
da svoje misli i ideje učinimo vidljivima i preglednima, potiču mozak na stvaranje
novih i novih asocijacija, bolje se prisjećamo.
U radu će biti prezentirana uporaba umnih mapa u usvajanju gradiva hrvatskoga
jezika kroz programska područja jezika, jezičnog izražavanja i književnosti.
Ključne riječi: kratkotrajno pamćenje, dugotrajno pamćenje, umne mape
1. UVOD
Učenje je relativno trajna promjena pojedinca nastala tijekom obavljanja
novih aktivnosti (Grgin, 1997) , a očituje se u promjenama načina ponašanja
pojedinca.
Pamćenje je proces usvajanja, pohranjivanja i pronalaženja informacija
(Zarevski, 1998, Rathus, 2000) . Pamćenje i učenje dva su pojma, tijesno
povezana, pri čemu o učenju govorimo kao o procesu usvajanja znanja, a o
pamćenju kao o procesu zadržavanja i trajanja usvojenog znanja. Za pamćenje
su od iznimne važnosti etape pohranjivanja i pronalaženja informacija.
Sharma (1991) smatra da je vizualno pamćenje zadržavanje slike objekata, oblika
79
zbornik.indd 79
15.2.2008 1:38:23
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
ili simbola te pokreta i razlikuje kratkotrajno, dugotrajno i sekvencionalno
pamćenje. Kratkotrajno pamćenje javlja se u aktivnostima neposrednog
prisjećanja, to su sve informacije kojih smo u nekom trenutku svjesni (npr.
simboli – slova) . Dugotrajno pamćenje se odnosi na zadržavanje vizualnih slika
koje su relevantne u novim situacijama. Kratkotrajno pamćenje je zadržavanje
činjenica i događaja do pretvaranja nekih od njih u oblik pogodan za trajno
zadržavanje. To je aktivan dio procesa pamćenja u kojemu se informacije koje
primamo uspoređuju s onima koje već postoje u našem pamćenju, strukturiraju
se i organiziraju kako bi se neke od njih trajno zadržale. Podatak postaje
„umrežen” kada se istodobno aktiviraju na primjer neuroni koji reagiraju na
crvenu boju te oni koji reagiraju na slatkast miris, zatim oni koji reagiraju na
okrugao oblik srednje veličine, a u glavi vjerojatno nastane predodžba o jabuci.
Velik dio senzornih informacija kao i onih iz kratkotrajnog pamćenja gubimo,
a tek dio informacija se organizira i prelazi u dugotrajno pamćenje čime se
povećava vjerojatnost dosjećanja znanja i relevantnih informacija, odnosno pod
određenim se okolnostima one mogu oživjeti i reproducirati (Penfield, 1958) .
Kada planiramo razine i načine pružanja didaktičke podrške učenicima sniženih
intelektualnih sposobnosti, veliku pozornost dajemo njihovom pamćenju.
Istraživanja su pokazala (Ribić, 1991) da se njihovo pamćenje razlikuje po
opsegu i kvaliteti kratkotrajnog pamćenja u odnosu prema vršnjacima bez
poteškoća. Ono je slabije razvijeno i najčešće mehaničko, bez smislenih veza i
odnosa između informacija. Zbog poteškoća pažnje i pamćenja, učenici sniženih
intelektualnih sposobnosti imaju poteškoće u učenju (Vicić i Levandovski,
1984) . Osim toga zbog organskog oštećenja CNS–a nemaju razvijenu pažnju
(distraktibilna i slabo razvijena selektivna pažnja) i koncentraciju, te pogrešno
pamte ono što nauče (Đorđević, 1984) .
Mišljenje značajno poboljšava pamćenje. Poteškoće u izvođenju misaonih
operacija nepovoljno utječu na kvalitetu pamćenja jer dolazi do slabe
organizacije podataka kako u njihovom pohranjivanju tako i u pretraživanju.
Poteškoće u izvođenju misaonih operacija i slabost transfera otežavaju primjenu
stečenog znanja (Đorđević, 1984) .
2. AKTIVNOSTI LJUDSKOG MOZGA
Mozak je najvažniji dio centralnog nervnog sistema koji upravlja funkcijama
ljudskog organizma. Za svoje optimalno djelovanje koristi se podacima iz
okoline, organizma, a i iz samoga sebe (pamćenja) .
U suvremenoj je psihologiji, još od istraživanja R. Sperrya (Buzan, 2004) o
aktivnostima moždanih valova, prisutna podjela rada mozga na aktivnosti
lijevog i na aktivnosti desnog mozga.
80
zbornik.indd 80
15.2.2008 1:38:23
IDENTITET STRUKE
Prema ovim promišljanjima, lijevi mozak je odgovoran za riječi, brojeve, popise,
logiku, analizu, slijed i glazbu, dok desni mozak upravlja ritmom, bojama,
sanjarenjem, maštom, prostorom, dimenzijama.
Ovakva podjela aktivnosti mozga nametnula je i ideju o dominantnosti naših
sposobnosti, pa se tako često govori o intelektualnim nasuprot umjetničkim
sposobnostima. Buzanova su istraživanja (2004) o velikim kreativnim genijima
potvrdila da su se svi oni služili cjelokupnim rasponom svojih kortikalnih
vještina, pri čemu se svaka vještina dopunjuje i potpomaže sve ostale. Lijeva
strana mozga prima podatke i šalje ih desnoj koja ih na svoj način prerađuje
i vraća natrag lijevoj. Na taj način mozak sinergijski izgrađuje i nadopunjuje
podatke, kombinira različite elemente i tako pridonosi svojoj intelektualnoj i
kreativnoj moći. Naš mozak radi na temelju senzornih slika s odgovarajućim
vezama i asocijacijama koje se zrakasto pružaju iz njih. Svaka pojedina riječ ili
slika stvara svoj splet asocijacija i veza, a mogućnosti su bezgranične. Mozak se
služi riječima da bi pokrenuo trodimenzionalne slike i asocijacije. Prema tome
uvijek moraju biti aktivne obje strane mozga i teško da se možemo složiti da
se služimo samo polovicom mozga, u različitim aktivnostima može postojati
relativna dominantnost lijeve, odnosno desne strane mozga.
Relativna dominantnost lijevog ili desnog mozga u procesu učenja uzima se i
kao osnova za određivanje dominantnog stila učenja. Stil učenja je preferirani
način prijama, obrade i razumijevanja informacija (Dunn i Dunn, prema
Dryden i Vos, 2001) . Tako bi osobama kod kojih je dominantna lijeva stana
mozga bili primjereniji načini učenja koji se odvijaju korak po korak, usmjereni
na detalje, dok bi osobama s relativnom dominantnošću desne strane mozga
preferirani način učenja bio onaj u kojem vide cjelinu (sliku) novog gradiva
(Dryden i Vos, 2001) . Istraživanja su pokazala da oko 40 posto učenika preferira
vizualni stil učenja, 30 posto auditivni i 30 posto kinestetski, ali u isto vrijeme
svega je 20 posto (Grinder, prema Dryden i Vos, 2001) učenika s dominantnim
jednim stilom učenja. Istraživanja o stilovima učenja provedena na populaciji
učenika sniženih intelektualnih sposobnosti (Žulić i Žižek, 2006, Stančić i sur. ,
2006) u Republici Hrvatskoj podudaraju se s podacima inozemnih istraživača.
Za organizaciju odgojno–obrazovnog procesa to znači da bi učitelji trebali
otkriti optimalan način učenja svojih učenika te metode, sredstva i okruženje
prilagoditi tome, odnosno, nastavni bi sat trebao biti organiziran sa raznolikim
poticajima, metodama i oblicima rada.
3. UMNE MAPE
Naš mozak radi na temelju senzornih slika s odgovarajućim vezama i
asocijacijama koje se zrakasto pružaju iz njih. Svaka pojedina riječ ili slika
stvara svoj splet asocijacija i veza, a mogućnosti su bezgranične. Slike i simbole
81
zbornik.indd 81
15.2.2008 1:38:23
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
je jednostavnije pamtiti, a potiču stvaranje novih asocijacija.
Umna mapa je najjednostavniji način da u mozak unesemo podatke i da se
poslužimo podacima iz mozga – to je kreativno i djelotvorno zapisivanje
bilježaka koje doslovce izbacuju mapu naših misli (Buzan, 2004) . Umne
mape omogućavaju organiziranje podataka i misli na način da se od početka
potiče prirodan način rada mozga; pamćenje u slikama, poticanje aktivnosti
mozga putem boje i zakrivljenih linija. Osim toga mozak razmišlja zrakasto i
eksplozivno, a ne linearno i kontinuirano, te je i naknadno prisjećanje podataka
mnogo lakše i pouzdanije nego pri korištenju tradicionalnih načina zapisivanja
bilježaka koje se koriste riječima, popisima, crtama, brojkama i poretkom.
Pri tradicionalnom načinu zapisivanja nema slika, boje, ugovorenih znakova,
dimenzije, vizualiziranog ritma, svijesti o prostoru, odnosno nema cjelokupne
slike te se mozak brže zasićuje, postaje mu dosadno i uspavljuje se (opada
koncentracija) .
Umne mape omogućavaju mozgu da slobodno i zrakasto misli, jasnije i
koncentriranije sagledava cjelokupnu sliku , bolje i brže se prisjeća i asocira,
lakše i dulje pamti.
3. 1. Opis projekta
3. 1. 1. Sudionici
Aktivnosti izrade umnih mapa provode se treću školsku godinu u kombiniranom
razrednom odjeljenju u kojemu je sedmero učenika s većim teškoćama, koji
se školuju u posebnoj ustanovi po posebnom nastavnom planu i programu.
Na početku provođenja projekta učenici su bili u 5. –6. razredu, prosječne
kronološke dobi od dvanaest i pol godina. Sada su to učenici 7. , odnosno 8.
razreda. Šestero je učenika s lakšim intelektualnim, a jedan učenik s umjerenim
intelektualnim poteškoćama i elementima autizma. Prisutne su i poteškoće u
domeni pozornosti, od slabije pažnje do hiperaktivnosti.
3. 1. 2. Nastavna područja
U traženju postupaka i oblika nastave kojima bi se poboljšalo pamćenje i
mišljenje, kako bi učenici bili uspješniji u usvajanju znanja, odlučeno je naučiti
ih služiti se umnim mapama u obradi, a naročito u ponavljanju i vježbanju
gradiva. U prvoj, dvogodišnjoj etapi rada područje interesa je bio nastavni
predmet prirode i društva, stoga što učenici aktivno stječu novo iskustvo te na
tim temeljima usvajaju novo znanje, uočavaju uzročno–posljedične veze i donose
zaključke. Uočavanje promjena u prirodi temelji se na stvarnim predlošcima
iz neposredne okoline koji se vrlo lako predočavaju slikama. Priroda i društvo
je dobro integrirana s ostalim predmetima u istom razredu (ima horizontalan
suodnos s njima) , ali se lako uočavaju i vertikalni suodnosi (gradivo se uvijek
82
zbornik.indd 82
15.2.2008 1:38:23
IDENTITET STRUKE
može povezivati sa sadržajima prirode i društva iz prethodnih razreda) .
Sada, u drugoj etapi rada, uporaba umnih mapa proširena je na područje
hrvatskoga jezika kroz sve programske sastavnice (jezik, jezično izražavanje,
književnost, medijsku kulturu) . Temeljni cilj nastave hrvatskoga jezika
je osposobljavanje učenika za jezičnu komunikaciju u svim priopćajnim
situacijama u kojima se može zateći učenik osnovne škole, a što se ostvaruje kroz
zadaće pojedinih nastavnih sastavnica usuglašenih s jezično komunikacijskim
sposobnostima učenika. Bitno smanjene kognitivne sposobnosti u odnosu
na vršnjake bez poteškoća, poteškoće na planu pažnje, pamćenja, čitanja,
mišljenja i motivacije, u startu smanjuju mogućnosti optimalnih postignuća
učenika sniženih intelektualnih sposobnosti u odnosu na temeljni cilj nastave
hrvatskoga jezika.
Umne mape su odabrane kao tehnika vođenja bilježaka upravo zbog njihovih
naprijed opisanih osobina i očekivane učinkovitosti.
3. 1. 3. Tijek aktivnosti
Učenicima je najavljeno da će upoznati novi način pisanja bilješki koji će im
pomoći da brže i lakše uče i bolje pamte. Osviješteno im je, na razumljivim
primjerima, kako i što njihov mozak pamti u procesu učenja (trodimenzionalne
slike) te kako oni slikama mogu izraziti svoje ideje. Priprema učenika za služenje
umnim mapama je provedena u nekoliko koraka: najprije je učitelj prezentirao
umne mape u obradi određene teme sastavljene samo od prepoznatljivih slika
(fotografija, novinskih isječaka ili crteža) , potom su učenici vježbali izrađivati
umne mape koristeći se gotovim novinskim slikama, no izabirući samo one
koje su odgovarale zadanim temama, a tek potom se učenike naučilo izrađivati
umnu mapu (samostalno ili uz pomoć učitelja) oblikujući pritom sve njene
gradivne elemente.
Učenici su poučeni o sedam koraka u izradi umne mape (prema Buzanu) i
postupno vođeni u izradi svojih mapa, uz stalno obnavljanje uputa od sedam
koraka:
1. Započni crtež u središtu papira ( pejzažno postavljen)
2. Pri označavanju glavne misli služi se slikom
3. Koristi najmanje četiri boje (crvenu, žutu, plavu, zelenu)
4. Prikazuj grane vijugavim crtama
5. Povezuj grane
6. Ispisuj samo jednu riječ na crti
7. Neprestano se služi slikama
Postupak izrade umnih mapa ćemo prema potrebi individualizirati pa ćemo
83
zbornik.indd 83
15.2.2008 1:38:23
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
tako na primjer s nekim učenicima moći zajednički doći do ključnih grana i
zajednički ih imenovati, da bi oni nakon toga samostalno nastavili grananje a
drugima ćemo morati dati ključne pojmove. Neki baš u početku neće voljeti
crtati, pa im se mogu ponuditi gotove sličice i slično a neki će ih željeti izrađivati
na računalu (MS Paint) . Kao i kod svih aktivnosti u koje učenici ulože napor,
potrebno ih je pohvaliti, a poticajno djeluje kada se njihovi radovi izlože te ih
mogu pokazivati i objašnjavati drugima.
U početku korištenja umnih mapa preporučljivo je da ih učenici izrađuje na
papiru većeg formata, kako bi im mapa stala na papir. Umna mapa ne mora se
završiti na jednom satu, učenici je mogu dovršiti kod kuće ili na nekom drugom
satu kada će im „sinuti” ideja.
4. DISKUSIJA
Tijekom trogodišnje primjene umnih mapa, kao načina vođenja bilježaka
u radu s učenicima sniženih intelektualnih sposobnosti, uočeno je njihovo
pozitivno djelovanje na pamćenje i mišljenje u procesu učenja kako pri obradi
tako i ponavljanju i vježbanju nastavnih sadržaja. Bez obzira da li su ih učenici
izrađivali individualno, u parovima ili skupno, pokazale su se kao zabavan način
vođenja bilježaka i onim učenicima koji su imali većih poteškoća u čitanju i
pisanju, jer su pisali samo ključne pojmove te pomoću njih i crteža objašnjavali
promatranu temu. Lakše su pamtili, uočeni su zapamćeni sadržaji nakon duljeg
vremena, poboljšano je razumijevanje i bolje povezivanje sadržaja. Uporaba
umne mape, kao razumljive i vidljive bilješke (plana) , bolje je usmjeravala
učenike na jasno izražavanje misli, osjećaja i želja, bilo u usmenoj i/ili pismenoj
formi. Korist je posebice evidentna u pismenim sastavcima učenika, gdje je
uočena bolja strukturiranost teksta nego prilikom pismenih planova pisanja.
Tekstovi su razumljiviji, a nepotrebna ponavljanja rečenica ili njihovih dijelova
svedeni su na prihvatljivu razinu. Razvijali su i obogaćivali rječnik.
I uz dobru motiviranost i pripremljenost učenika na čitanje lektire, doživljaj i
sposobnost reproduciranja uvijek su učenicima s intelektualnim poteškoćama
predstavljali problem. Kolikogod umjetnički predložak bio zanimljiv i blizak
njihovim interesima, dok bi ga učenici pročitali do kraja, gubila se je nit cjeline,
a pojavljivao čitav splet poteškoća u prepričavanju i analiziranju sadržaja i
likova te pismenom bilježenju podataka. Umna mapa omogućava pretvaranje
umjetničkog literarnog djela u kreativnu bilješku koja zorno usmjerava učenike
na vizualni doživljaj cjeline djela, na kojoj su odmah uočljive njegove bitne
sastavnice (uvod, glavni događaji, likovi, osnovne osobine likova, poruka,
osobni doživljaj i drugo) .
Učenici su brže mislili te su se osjećali slobodnijima u izradbi umnih mapa
u odnosu prema drugim tradicionalnim načinima zapisivanja, odnosno nisu
84
zbornik.indd 84
15.2.2008 1:38:23
IDENTITET STRUKE
doživljavali situaciju kao ispitnu, već i time što su spoznali da umna mapa ne
treba biti jednokratno dovršena, da se ona uvijek iznova može dopunjavati
tempom kojim usvajaju nova znanja ili dobivaju nove ideje.
U nastojanju da se omogući optimalni razvoj svakoga učenika, učitelji će biti
u prilici koristiti raznovrsne metode, postupke i oblike rada koji su primjereni
razvojnim sposobnostima, potrebama i interesima učenika u okruženju
sigurnosti i poštovanja, imajući pri tom na umu da ćemo naučeno bolje
zapamtiti kada mozak pamti s mnogo referencija te kada koristi asocijativnu
funkcionalnost pamćenja na kojoj se zasnivaju i koju promoviraju i umne mape.
Učenje uporabom različitih kanala omogućuje bolje povezivanje i umrežavanje
podataka, a tako koncipirana didaktičko–metodička podrška zasigurno će
pridonijeti kvaliteti nastavnog procesa te efikasnijem i uspješnijem učenju i
pamćenju učenika sniženih intelektualnih sposobnosti.
LITERATURA
1. Buzan, T. (2004) , Moć kreativne inteligencije, Veble commerce, Zagreb.
2. Buzan, T. (2004) , Kako izrađivati mentalne mape, Veble commerce, Zagreb.
3. Buzan, T. (2004) , Mentalne mape za klince, Veble commerce, Zagreb.
4. Dryden, G. , Vos, J. (2001) , Revolucija u učenju, Educa, Zagreb.
5. Đurek, V. (2006) , Primjena umnih mapa u radu s učenicima s intelektualnim teškoćama,
Međunarodna konferencija „Multidisciplinarni pristupi u specijalnoj edukaciji i
rehabilitaciji”, Zbornik radova i sažetaka, Zavod za psihofiziološke poremećaje i
govornu patologiju Prof. dr. C. Brajović, Beograd.
6. Đorđević, D. (1984) , Pedagoška psihologija, Dečje novine, Gornji Milanovac.
7. Rathus, L. B. (2000) , Temelji psihologije, Naklada Slap, Jastrebarsko.
8. Ribić, K. (1991) , Psihofizičke razvojne teškoće, ITP–Forum, Zadar.
9. Stevanović, B. (1973) , Učenje i pamćenja, Beograd.
10. Zarevski, P. (1997) , Psihologija pamćenja i učenja, Naklada Slap, Jastrebarsko
11. Žulić, D. , Žižek, T. (2006) , Dominantni stil učenja – edukacijske smjernice u radu
s učenicima s mentalnom retardacijom, Zbornik radova 6. međunarodnog seminara
„Živjeti zajedno”, Savez defektologa Hrvatske, Zagreb, 99–108.
12. Stančić, Z. i sur. (2006) , Stilovi učenja – novi putovi učenja i poučavanja, Zbornik
radova 6. međunarodnog seminara „Živjeti zajedno”, Savez defektologa Hrvatske,
Zagreb, 109–118.
85
zbornik.indd 85
15.2.2008 1:38:23
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
ABSTRACT
APPLICATION OF MIND MAPS IN CROATIAN LANGUAGE CLASSES
WITH CHILDREN WITH LOWER COGNITIVE ABILITIES
Research in learning styles show that people learn most effectively when they
receive information through there dominant sense.
Established view of the division of the brain into left and right hemisphere that
expects the learning process to engage the left side of the brain usually associated
with logic, words, numbers, sequences, linearity and analysis, and thinks of the
right “artistic” side to be redundant, is quickly being abandon.
Characteristics of memorization, especially difficulties in the process, affect the
quality of learning for each individual.
Problems with memorization make the learning process of students with lowered
cognitive abilities more difficult.
Brain remembers pictures and colors the best which makes it prudent to develop
right side functions and channel information thus required to the left side of the
brain, to, in fact, engage both sides to function in synergy.
Mind maps are a creative way of taking notes and they represent our ability to
visualize our thoughts and ideas and, by encouraging the brain to make new
associations, improve memory retrieval.
This work will present the usage of mind maps in Croatian language classes
in areas of language, expression and literature and will showcase the words
and images that encourage the creation of new associations, retrieval of stored
memories and combining. Simply put: mind maps make language learning more
efficient and fun.
Key words: short term memory, long term memory, mind maps
86
zbornik.indd 86
15.2.2008 1:38:24
IDENTITET STRUKE
VJEŽBE TIŠINE U SVAKODENEVNOM RADU S
UČENICIMA
Sunčica Dalić–Pavelić
Hrvatska
Važnost tišine u Montessori pedagogiji je velika. M. Montessori je u svom radu
primijetila da djeca vole i trebaju tišinu. Montessori je (1939, 1948) opisala tišinu
kao odsustvo zvukova i pokreta, kao moment u kojem se djeca predaju nekoj
višoj čaroliji. Opisuje vježbe tišine kao jedne od glavnih vježbi za konstruiranje
psihičkih osobina djeteta. Tišina postaje djetetovo glavno uvježbavanje da postaje
čovjek. Razradila je i ujedno uvela vježbe tišine u svakodnevnu nastavu.
Prema M. Montessori, postoje različite vrste tišine:
a) lekcija i praksa tišine kao produbljivanje dječjeg života;
b) tišina kao kolektivna vježba;
c) uživanje u tišini – toj se fazi izgrađuje djetetova narav.
Montessori u svojim izlaganjima (1939, 1948) opisuje tišinu. Kad se djeca uspiju
saživjeti s tišinom, čuju i one tonove na koje do tada nisu obraćali pozornost
(kucanje sata, cvrkut ptica, let leptira, …) . U takvom momentu um se oslobađa,
počinje se osjećati, spoznaje se sebe, …
S obzirom na pozitivne učinke vježbi tišine (koncentracija, upoznavanje) , one su
u 2004. i 2007. provođene s učenicima s posebnom potrebama (učenici s lakom
mentalnom retardacijom i učenici s oštećenjem vida) . Većina učenika izražavala
je pozitivne osjećaje koji su se javljali tijekom provođenja vježbi tišine te su
izražavali potrebu da ponovno sudjeluju u njihovom provođenju.
ABSTRACT
SILENCE PRACTICE IN EVERYDAY WORK WITH PUPILS
In Montessori pedagogy silence has a very important place in everyday work in
school. Maria Montessori noticed that children like and need silence. Montessori
described silence as absence of sounds and movements, as a moment when the
children are on some higher level of magic. Exercise of silence is one of the main
exercises for construction of psychical characteristics of child. Through silence
child grows to be a human being. Montessori brought exercise of silence in
everyday school work.
She introduced different exercise:
87
zbornik.indd 87
15.2.2008 1:38:24
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
a) lesson and practice of silence
b) silence as a group work
c) enjoy in silence–this is the stage (phase) of development of the child nature
In the moment when children learn to “live silence” they can hear sounds (knock
of clock, bird twitter, …) which they did not hear before. In this condition their
mind is free, child starts to feel and introduce her/himself and world around.
In 2004 and 2007 the exercise of silence was conducted with children with the
special needs. The Program lasted 12 weeks (one workshop per week) . Most
students expressed positive attitude towards the Program.
88
zbornik.indd 88
15.2.2008 1:38:24
IDENTITET STRUKE
KOMPETENCIJSKI PROFIL DEFEKTOLOGA
RADIONICA
Dinka Žulić, Tatjana Žižek
Hrvatska
SAŽETAK
Kompetencije su opće sposobnosti djelovanja koje se temelje na znanju, iskustvima,
vrijednostima i dispozicijama koje je pojedinac razvio kod uključivanja u praksu.
S obzirom da je praksa različita za pojedino zanimanje odnosno struku, za
očekivati je da su i kompetencije specifične za pojedinu struku i da je na taj način
i determiniraju.
Cilj: odrediti kompetencije (stručne, osobne, akcijske, razvojne, socijalne)
defektologa / rehabilitatora
Sudionici: do 20 sudionika – defektologa
Trajanje: 45 minuta
Pitanja za diskusiju:
◆ Što za vas znači biti defektolog/rehabilitator?
◆ Koje zahtjeve pred vas stavlja radno mjesto?
◆ Koje kompetencije posjedujete?
◆ Koja vaša znanja, vještine ili vrijednosti ne posjeduju drugi stručnjaci?
◆ Koje kompetencije biste trebali posjedovati?
◆ Kako biste ih mogli steći/razviti?
◆ Tko/što vam u tome može pomoći?
Očekivani ishodi: Utvrditi koja znanja, vještine i vrijednosti određuju
defektologe /rehabilitatore za razliku od ostalih struka; oblikovati kompetencijski
profil defektologa
ABSTRACT
COMPETENCE PROFILE OF SPECIAL TEACHER
WORKSHOP
Competences are general abilities to act that are based on knowledge, experience,
values and preferences acquired through the practical work. Regarding that
the practical work differs from one vocation to another, from one profession to
another, it is to be expected that competences are specific for a vocation and thus
89
zbornik.indd 89
15.2.2008 1:38:24
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
determine it as well.
Objective: Pinpointing competences (professional, personal, action,
development and social) of a special teacher
Participants: up to 20 participants–special teachers
Duration: 45 minutes
Panel questions:
◆ What does being a special teacher mean for you?
◆ What are the requests your job imposes upon you?
◆ What competences do you have?
◆ What are your skills, values and knowledge that other experts do not have?
◆ What competences should you have?
◆ How could you acquire/develop them?
◆ Who/what could help you with that?
Envisaged results: Pinpointing the specific knowledge, skills and values that
define special teachers, setting up a competence profile of a special teacher
90
zbornik.indd 90
15.2.2008 1:38:24
IDENTITET STRUKE
CASE– AND CRISIS MANAGEMENT REGARDING
CHALLENGING BEHAVIOUR
Jelke Van der Valle
Netherland
According to development in Western European countries, a development has
been coming up in which the focus of health services has shifted from the service
provider (doctor, hospital, institution) to the person to be served: the patient/
customer/client.
Moreover the focus of the service providing organizations has shifted: from
‘good clinical practice’ to delivery of services according to the quality that is being
demanded by the customer.
The definition of the ‘patient’ is changing too, into the patient (client) being a part
of his system. The system as such becomes much more the focus, instead of the
single individual client.
In this line of development the existence of outpatient facilities is an understandable
and logical answer to the changing needs of ‘patients’.
In this presentation we will show an example of a Dutch way of outpatient and
mobile consultation regarding challenging behaviour. In addition a Croatian
example will be discussed.
Key words: management, policy, challenging behavior, mental health, treatment
ABSTRACT
UPRAVLJANJE SLUČAJEVIMA I KRIZAMA KOD PROBLEMATIČNOG
PONAŠANJA
Kao posljedica napretka u zapadnim zemljama je došlo do promjena u kojima
se žarište zdravstvenih usluga pomaknulo s pružatelja usluga (liječnika, bolnica i
institucija) na osobu kojoj se usluga pruža: pacijenta, stranku ili klijenta.
K tome, pomaknulo se žarište pružatelja usluga sa dobre kliničke prakse na
pružanje usluga u skladu s kvalitetom koju stranka zahtjeva.
Definicija pacijenta se također mijenja. Pacijent (klijent) postaje dio sustava, a
sam sustav time postaje predmet povećanog interesa.
Slijedom toga uspostavljanje terenskih usluga postaje smislen i logičan odgovor
na izmijenjene potrebe pacijenta.
91
zbornik.indd 91
15.2.2008 1:38:24
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
U ovoj prezentaciji pokazati ćemo nizozemski model terenskih usluga i mobilnog
savjetovanja kod problematičnog ponašanja. Također ćemo raspraviti hrvatski
model.
Ključne riječi: upravljanje, politika, problematično ponašanje, mentalno zdravlje,
tretman
92
zbornik.indd 92
15.2.2008 1:38:24
IDENTITET STRUKE
INVALIDITET, SOCIIJALNA UKLJUČENOST I
EDUKACIJSKO– REHABILITACIJSKI STRUČNJACI
(SPECIJALNI PEDAGOZI, LOGOPEDI I SOCIJALNI
PEDAGOZI)
Ljiljana Igrić
Hrvatska
DISABILITIES, SOCIAL INCLUSIVNESS AND EDUCATIONAL AND
REHABILITATIONAL EXPERTS (SPECIAL PEDAGOGUES, SPEECH
THERAPIST AND SOCIAL PEDAGOGUES)
93
zbornik.indd 93
15.2.2008 1:38:24
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
94
zbornik.indd 94
15.2.2008 1:38:25
IDENTITET STRUKE
ULOGA DEFEKTOLOGA – UČITELJA U ŠKOLI S
POSEBNIM PROGRAMOM
Nada Milošak
Hrvatska
SAŽETAK
Rad defektologa– učitelja u školi s posebnim programom postaje sve zahtjevniji
u stručnom smislu zbog strukture učenika. Izrazito velika heterogenost učenika
s obzirom na posebne potrebe traži i sve veću individualizaciju i sve više
individualnog rada.
Sve je veći broj učenika koji ne može pratiti propisani nastavni plan i program koji
nije mijenjan ni značajno osuvremenjen od 1986. godine.
Osobni problemi učenika, posebno na planu ponašanja i mentalnog zdravlja, ali
i u odnosu na obiteljsko okružje, traži veliko zalaganje učitelja i cijelog stručnog
tima, ponekad i drugih službi izvan ustanove.
Stručni zahtjevi koji se stavljaju pred defektologa – učitelja prelaze granice
odgojno–obrazovnog rada i učitelj sve više obavlja druge zadatke na planu
rehabilitacije.
Stručna podrška obično nije dostatna što učitelja stavlja u stalnu poziciju
samostalnog traženja rješenja, izučavanjem specifične problematike i ostvarivanja
stručnih kontakata sa odgovarajućim stručnjacima i stručnim službama izvan
ustanove. Nažalost, ti napori obično nisu valorizirani, a ponekad ni dobro došli.
PREOBRAZBA ŠKOLA S POSEBNIM PROGRAMOM
U školama s posebnim programima već duže vrijeme osjećaju se sve veće
teškoće koje traže cjelovitu promjenu organizacije rada, programa pa tako
i uloge stručnjaka. Mijenja se struktura učenika, sve je više učenika s težim
utjecajnim teškoćama i problemima na planu mentalnog zdravlja. Izrazito
velika heterogenost učenika, obzirom na posebne potrebe traži i sve veću
individualizaciju i sve više individualnog rada. Postojeći pedagoški standardi su
u tom smislu otežavajući čimbenik.
Pored toga, nastavni plan i program nije značajno osuvremenjen od 1986.
Prema službenom stavu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (Strategije
za izradbu i razvoj Nacionalnog kurikuluma 2007) nedovoljna je planska i
programska diferenciranost koja se odnosi na učenike s posebnim potrebama,
djecu s teškoćama u razvoju i učenju te darovitu djecu.
95
zbornik.indd 95
15.2.2008 1:38:25
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Uvođenjem Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda i najavljenom
izradom Nacionalnog kurikuluma počinje preobrazba osnovnog školovanja i
za učenike s teškoćama u razvoju. Ključno je pitanje da li će posebni programi
školovanja posve nestati ili će ostati samo za učenike s većim teškoćama u
razvoju, odnosno s višestrukim oštećenjima.
Škole s posebnim programom nerijetko su nedovoljno fleksibilne kako za
potrebe pojedinih učenika, posebno za one s većim problemima u ponašanju,
tako i za ponudu rehabilitacijskih, izbornih i izvannastavnih sadržaja.
Temeljna uloga škole s posebnim programom jest da svakom učeniku
pruži maksimalno moguće stjecanje znanja i kompetencija uz uvažavanje i
zadovoljavanje njegovih posebnih potreba, i da mu uz to omogući kvalitetan
rehabilitacijski tretman. To je jedini smisao zašto je učenik izdvojen iz svog
prirodnog okruženja. Jer ukoliko ga ne osposobimo za rad i što neovisniji
život, gubi se smisao njegovog izdvajanja iz prirodne okoline i uključivanja
u poseban program školovanja. Škole s posebnim programom ne pokazuju
uvijek spremnost za individualne posebne potrebe pojedinih učenika, nego
ih usmjeruju u rehabilitacijske ustanove i upravo ta činjenica može dovesti u
pitanje opstanak takvih ustanova.
Škole s posebnim programima za učenike s teškoćama u razvoju doživjet
će transformacije s obzirom na politiku deisticionalizacije, života u
lokalnoj zajednici, „škole za sve”, fleksibilnim organizacijskim modelima i
individualiziranom odgojno–obrazovnom planiranju (Nacionalna strategija
izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom, 2007) .
Za pretpostaviti je da će se škole s posebnim programima transformirati u
nekoliko mogućih pravaca:
◆ U regionalne referalne centre sa službama podrške za redovne osnovne
škole i obitelji te za pružanje specifičnih rehabilitacijskih postupaka.
◆ U mobilne stručne timove koji će raditi u odjeljenjima za djelomičnu
integraciju i u posebnim odjeljenjima pri redovnim školama.
◆ U redovne osnovne škole s posebnim uvjetima rada za nadarene
učenike i učenike s teškoćama u razvoju, ali i za ostale učenike iz lokalne
sredine. Takve škole bi imale vlastite stručne timove podrške, dozvolu za
fleksibilnost s obzirom na propisani pedagoški standard i veću mogućnost
individualiziranog pristupa od drugih redovnih škola (primjer škole u
Grazu–stručni posjet SDH) .
◆ Škole za učenike s višestrukim i kompleksnim teškoćama u razvoju, s
naglašenom potrebom cjelovitog rehabilitacijskog rada i primjene posebnih
metodičkih pristupa.
96
zbornik.indd 96
15.2.2008 1:38:25
IDENTITET STRUKE
Također je moguće predvidjeti da će se i potrebe za domskim smještajem
smanjiti zbog naglašavanja uloge i pružanje podrške ostanka u obitelji ili
traženja supstituta za obitelj (udomiteljstvo) . Dio kapaciteta će se transformirati
u povremeni i privremeni smještaj.
NOVE ULOGE DEFEKTOLOGA – UČITELJA
Saživljavanje edukacijske integracije i promjene strukture učenika u školama
s posebnim programima, uz stalno osuvremenjivanje prakse, dovele su već
unazad posljednje decenije do promjena u ulozi i zadacima defektologa –
učitelja.
Tablica 1. Uloga defektologa
nekad
sada ili uskoro
prvenstveno učitelj
učitelj + terapeut + savjetodavac + istraživač + inovator
diploma o
završenom studiju i
položen stručni ispit
stalno osposobljavanje i stjecanje novih kompetencija i
certifikata, periodično preispitivanje osposobljenosti za
dopusnicu za rad ili licencu
naglasak na
neposredni rad u
frontalnoj nastavi
naglasak na druge zadatke, posebno na izradu
individualiziranih planova i programa, individualni rad,
praćenje i analizu rezultata
samostalan rad
timski rad (učitelj, +logoped+psiholog+psihijatar+soc.
radnik+odgajatelj+med. sestra)
Ravnatelj, ped.
voditelj i učitelji
jasna povezanost vertikalne i horizontalne hijerarhije i jasna
podjela uloga i zadataka
Suvremena tehnologija, znanstveni napredak i promjene u sistemu odgoja i
obrazovanja mijenjaju zahtjeve za potrebnim kompetencijama defektologa–
učitelja. Suvremen defektolog–učitelj trebao bi raspolagati sljedećim
kompetencijama:
◆ spremnost prilagođavanju promjenama, novim zadacima i novim
ulogama;
◆ spremnost i sposobnost timskog rada, odlučivanja i odgovornosti;
◆ informatičkoj i statističkoj pismenosti;
◆ spremnosti za stalno učenje, praćenje i nadopunjavanje znanja,
implementiranje naučenog u praksu, analiziranje i istraživanje, povezivanje
stručnih znanja s onim srodnih struka te struka, vezanih uz konkretni
problem učenika;
◆ suradnja sa stručnjacima drugih profila i službama od važnosti za problem
učenika;
◆ kreativnosti i inovativnosti u izradi programa i prilagođavanju metodičkih
postupaka;
97
zbornik.indd 97
15.2.2008 1:38:25
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
◆ za savjetodavni rad i psiho–socijalnu podršku obiteljima i udomiteljima te
edukaciju za koterapeutski rad.
Mnoge generacije defektologa – učitelja suočavaju se s problemom nedostatnog
poznavanja i samoučenja metodika osnovnih odgojno–obrazovnih predmeta,
a Nacionalni kurikulum produbit će ovaj problem. Držimo to odgovornošću
Edukacijsko–rehabilitacijskog fakulteta koji ih je svojevremeno izbacio iz
programa studija.
Mnogim kolegama veoma je teško prilagoditi se promjenama koje se događaju
u školi i tu je velika odgovornost stručnih službi škola, savjetnika iz Ministarstva
i Agencije za školstvo, profesora s fakulteta i dr. na prenošenju informacija.
Moglo bi se reći da je dio struke relativno slabo informiran i upućen u
promjene. Stručno usavršavanje nije dovoljno pristupačno svima, posebno zbog
cijene kotizacija, niti je posve obvezno, već ovisi o osobnom izboru. Osjeća se i
nedostatak stručnog glasila kao što su npr. Školske novine, ali specijaliziranog
za problematiku defektologa – učitelja i škole za učenike s većim teškoćama u
razvoju.
Stručni timovi nerijetko su nepotpuni, a kada i jesu ne mogu odgovoriti na
sve kompleksnije probleme učenika, posebno s aspekta problema u ponašanju
i mentalnog zdravlja. Formalno ugovorene suradnje sa drugim službama
i ustanovama još su uvijek rijetkost zbog pitanja financiranja, a i izbor
mogućnosti suradnje vrlo je ograničen. Za ovu problematiku kod nas postoji
vrlo mali broj stručnjaka i gotovo niti jedna specijalizirana ustanova. Stoga
smo, nažalost, ponekad prisiljeni da sami tražimo stručne savjete i rješenja ili
da dignemo ruku od problema i učenika i uputimo ga u neki drugi razred ili
ustanovu. Posebni napori defektologa u traženju stručne pomoći obično nisu
valorizirani, a ponekad ni dobrodošli u radnoj okolini.
Pitanje vrednovanja rada veoma je kompleksno. Sadašnji sistem sadrži
vrlo ograničene kriterije vrednovanja: po položenom stručnom ispitu,
zadovoljavanju kriterija za stručno napredovanje u zvanju te po godinama
staža. U resoru Ministarstva zdravstva i soc. skrbi ocjenjivanje stručnih
djelatnika vrši poslodavac, no većini nisu poznati kriteriji niti je ocjenjivanje
javno. Mogućnost samoocjenjivanja i procjene neovisnih ocjenjivača zasad nije
formalno ponuđena.
Odnos defektologa–učitelja spram učenika također se mijenja. Od autoritativnog,
distanciranog odnosa prema suradničkom odnosu, davanju podrške i
terapijskom djelovanju. Danas se već postavlja pitanje koliko se poštuju prava
učenika u školama s posebnim programom obrazovanja. Nažalost, ne dovoljno
često. Ne pita se učenika s kim želi živjeti? S kime bi se želio igrati ili učiti? Što
ga, doista, zanima? Želi li baš sada učiti ili u neko drugo vrijeme? Osim što ih
98
zbornik.indd 98
15.2.2008 1:38:25
IDENTITET STRUKE
rijetko stavljamo u uloge odlučivanja i odabira, nedovoljno ih pripremamo za
život izvan ustanove i za uloge koje ih čekaju u odrasloj dobi.
U radu u školama s posebnim programom izuzetno je važna suradnja s
roditeljima jer oni mogu značajno utjecati na koterapeutski rad kod kuće.
No međutim upravo velik broj djece ima problematične roditelje koji imaju
osobnih problema sa zakonom, alkoholom, mentalnom retardacijom, psihičkim
bolestima itd. tako da upravo ta pomoć izostaje. Također ne mali broj djece
dolazi iz obitelji kojima je sudski oduzeto roditeljsko pravo ili radna sposobnost
te su ti učenici smješteni u udomiteljske obitelji. Kontakt učenika s udomiteljima
odvija se samo odlascima za praznike (zimske, proljetne i ljetne) i oni ne žele jači
kontakt s tom djecom. U tim slučajevima imamo velikih problema u ponašanju
jer tijekom školovanja učenici promijene po nekoliko udomitelja.
Istovremeno niče sve veći broj udruga roditelja koji u svojim zahtjevima traže
podizanje kvalitete usluga i razine postignuća učenika. Svi ti odnosi zasad se
odvijaju na neformalnoj razini. Obitelji, udomitelji i udruge roditelja trebali bi
biti aktivni sudionici u školovanju ove djece, suradnici škole i učitelja. Nažalost
nerijetko ih doživljavamo kao pritisak pa i problem. Stoga je neophodno te
odnose urediti kako bi uspješno surađivali za dobrobit učenika.
ZAKLJUČAK
Škole s posebnim programom nalaze se pred velikom preobrazbom. Promjene
se već osjećaju u svakodnevnom radu defektologa – učitelja. Nove uloge i
zadaci traže veliko zalaganje na stručnom planu. Nerijetko se osjećamo sami.
Bez dostatne stručne supervizije, pomoći od drugih profila stručnjaka, dovoljne
suradnje s obitelji, praćenja i vrednovanja postignuća, teško ćemo zadovoljiti
očekivanja društva. U tome je veoma važno razvijati i isticati identitet
stručnjaka, profesionalnu etiku i profesionalno usavršavanje. A odgovor na to
je strukovna komora.
LITERATURA
1. Strategija za izradbu i razvoj Nacionalnog kurikuluma za predškolski odgoj, opće
obavezno i srednješkolsko obrazovanje (MZOŠ, 2007) .
2. Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do
2015. (Vlada RH, 2007. ) .
99
zbornik.indd 99
15.2.2008 1:38:25
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
ABSTRACT
ROLL OF SPECIAL EDUCATION TEACHER IN SPECIAL PROGRAMME
SCHOOL
The work of a special education teacher in schools with special program is
becoming increasingly difficult in its professional aspect because of changes
in student structure. High diversity of students in regard to their special needs
requires a larger degree of program individualization and more individual work
as well as the use of targeted methods developed for specific needs. Significant
number of students are unable to follow the proscribed curriculum which hasn’t
been revised nor modernized since 1986. At the same time this curriculum is
being adjusted to HNOS (Croatian National Educational Standard) . There is a
need to develop a curriculum for students with development difficulties.
Personal problems of students in regard to their behavior and mental health but
also in regard to family environment, require great effort from special educator
and the entire expert team. Professional challenges placed in front of special
education teacher more and more often surpass educational boundaries and
require improvisation on tasks in other areas of rehabilitation. Expert support
is usually insufficient which puts special education teachers in a position to
continuously devise solutions, study specific problems and consult experts and
services from outside sources. Unfortunately, these efforts are not appropriately
valued. Goal of this work is to analyze challenges faced by special education
teachers in special program school as an encouragement to redefine their role and
necessary professional qualifications.
100
zbornik.indd 100
15.2.2008 1:38:25
IDENTITET STRUKE
IZAZOVI PREOBRAZBE SUSTAVA
REHABILITACIJSKE SKRBI I ULOGA
DEFEKTOLOGA–REHABILITATORA
Renata Vragović
Hrvatska
SAŽETAK
Na početku tranzicijskog perioda preobrazbe nekadašnjih državnih
rehabilitacijskih ustanova u lokalne službe podrške u zajednici, uloga i zadaci
defektologa – rehabilitatora ili edukacijsko – rehabilitacijskog stručnjaka značajno
se mijenjaju. Koliko smo spremni za te promjene? Iz rakursa rada u klasičnim
organizacijama temeljenim na medicinskom modelu skrbi, poznavajući tromost
i krutost zakonodavnog sustava i probleme sustava financiranja, nije neobično
nepovjerenje stručnjaka u pozitivne ishode. I one za korisnike i one za stručnjake.
Svakodnevni radni zadaci i problemi ne ostavljaju puno prostora, a mnogi od nas
sagorjeli su ili su našli samoaktualizaciju izvan profesionalnog bavljenja. Mi koji
radimo u praksi svjedočimo razinu stručnog rada, nepotpune stručne timove
i nestručne odluke komisija, odnosno nedovoljno educirane i zainteresirane
stručnjake u njima, nepostojanje neophodnih službi skrbi i borbu za temeljna
ljudska i građanska prava korisnika, nedostatnu našu stručnost za pojedine
zadatke i nemogućnost ciljane do–edukacije, izostanak stručne supervizije,
skromnu opremljenost programa, balansiranje između politike ustanove, financija
i profesionalne etike. Nama su direktno upućena velika očekivanja, nezadovoljstva,
pritužbe, pa i tužbe roditelja, a ne onima koji odlučuju o pravima njihove djece i
njihovim sudbinama. Loši ishodi osoba s posebnim potrebama koje su okusile
trnovit put integracije i života u lokalnoj zajednici ili i dalje žive u roditeljskom
domu bez dostatne stručne podrške i bilo kakvih izgleda da budu zbrinuti prije
smrti roditelja, naravno, da će nas činiti opreznima. Teoretičari i birokracija
očekuju da mi koji radimo u praksi budemo nosioci promjena i krčimo putove
bez jasno definiranog plana i programa izgradnje i financiranja novog sistema
skrbi na lokalnoj razini. I kada se želimo uključiti ukazujući na ključne preduvjete
uspjeha procesa, to se doživljava kao kritika i negativizam. Stručno neuvažavanje i
stav podcjenjivanja rezultata koje postižemo, potplaćenost i slab status u društvu,
zasigurno nisu motivirajući za izgleda mnogo volonterskih napora, samostalnog
snalaženja i borbe s birokracijom koja se od nas očekuje.
Ključne riječi: preobrazba klasičnih rehabilitacijskih ustanova, skrb u lokalnoj
zajednici, uloga defektologa–rehabilitatora, stručni rad i podrška.
101
zbornik.indd 101
15.2.2008 1:38:25
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
SKEPTIČNOST STRUČNJAKA U PRAKSI
Skrb osoba s posebnim potrebama kod nas, po ugledu na suvremenu
rehabilitacijsku praksu i procese na Zapadu, ušla je proces cjelovite promjene.
Da li su osnovne poticaje dale konvencije za ljudska i građanska prava ovih osoba
ili su posrijedi mnogo prizemniji gospodarski i politički interesi? Bilo bi nam
irelevantno kada bi, doista, bili sigurni da će iz toga uskoro proisteći kvalitativni
i kvantitativni boljitak za osobe s posebnim potrebama: rana detekcija i rani
obuhvat velike većine potrebitih, dostupnost pravovremene i kvalitetne
podrške u zajednici, dostupnost kvalitetne socijalne i zdravstvene zaštite,
socijalna uključenost barem u osnovnim segmentima življenja. To se s današnje
perspektive funkcioniranja sistemske skrbi čini dugotrajnim procesom za koji
nema uskoro izglednih pretpostavki i koji će mnogim sadašnjim korisnicima
ostati možda zauvijek nedostupan. Otkuda tolika skepsa stručnjaka u praksi?
Na nju utječe: tromost naše birokracije u izradi podzakonskih akata i krutost u
provedbi, neosiguravanje dostatnih sredstava za kvalitetnu provedbu istih, veliki
broj regija koje se sporo razvijaju i koje bez stalne državne potpore i potpore
stranih fondova neće biti u stanju riješiti mnoge lokalne probleme i potrebe,
kratak staž razvoja i ovisnost nevladinog civilnog sektora o državnoj potpori.
Decentralizacija, deetatizacija i deinstitucionalizacija socijalne djelatnosti iz
perspektive današnjeg stanja u zemlji i pojedinim regijama, gdje ni danas nema
dostatnog broja stručnjaka i potrebitih usluga, ne ulijeva ohrabrenje. Prošlo je
25 godina od donošenja Zakona o edukacijskog integraciji, a mnoge osobe su
propustile koristiti to pravo, prvenstveno stoga što nisu bila predviđena sredstva
za stvaranje preduvjeta za njegovu realizaciju. Niti danas mnoge škole nemaju
odgovarajuće uvjete, a integrirani učenici s posebnim potrebama dobivaju
neku, ali ne uvijek i ciljanu podršku. Službe podrške za edukacijsku integraciju
tek se sada ozbiljnije strukturiraju.
Kada bi se izvršila cjelovita analiza stanja stručnog rada u postojećim
ustanovama u odnosu na suvremene rehabilitacijske postavke i standarde, iz
iskustva praktičara koji rade u njima moguće je pretpostaviti da bi se u mnogima
utvrdilo sljedeće:
◆ da je relativno niska razina stručnog rada, posebno s obzirom na sve
kompleksnije zadatke suvremene prakse i brzo napredovanje znanstvene
teorije,
◆ da su stručni timovi nedovoljno učinkoviti, bez dostatnog interdisciplinarnog
i transdisciplinarnog pristupa i timski organiziranog rada, uz vanjske
suradnike koji formalno nisu obvezni i motivirani odgovorno sudjelovati,
◆ da se nerijetko zapošljavaju stručnjaci neodgovarajućih profila na radnim
mjestima defektologa–rehabilitatora,
102
zbornik.indd 102
15.2.2008 1:38:26
IDENTITET STRUKE
◆ da su stručnjaci nedovoljno educirani i motivirani, da nemaju dostatnu
superviziju u svom stručnom radu, a da je kontrola prvenstveno usmjerena
na radne obveze i elementarne obveze stručnog rada a ne na postignuća i
rezultate rada,
◆ da nije rijetko suočavanje s niskom razinom profesionalnosti koje se ogleda
u stručnim odlukama u korist drugih interesnih strana (roditelja, ustanove,
profesionalaca) , a ne samih korisnika,
◆ da je permanentno stručno usavršavanje osobni izbor, da postoje okvirni
kriteriji obveznog stručnog usavršavanja i praćenja s nedovoljno naglašenom
obvezom i provjerom realizacije, da je organizirano usavršavanje
nedovoljno ciljano i povezano s profiliranjem novih pravaca razvoja usluga
i programskih sadržaja, da su ulaganja u stručna usavršavanja relativno
skromna i nisu usmjerena na sve stručnjake nego samo na pojedince,
◆ da ili nema pojedinih službi (npr. klinike za mentalno zdravlje ili za
probleme u ponašanju) ili njihove usluge nisu dostupne svim korisnicima
(npr. specijalistički pregledi i dijagnostika) , da je povezanost ustanove s
tim službama neformalna, pa izostaje potrebna suradnja ili je neujednačena
i ovisi o profesionalnosti i razumijevanju pojedinca (nerijetko u socijalnim
službama) , što sve dodatno otežava rad i troši vrijeme,
◆ da se prava korisnika nerijetko krše i u ustanovama, da je primjetan
neprofesionalan odnos u komunikaciji s korisnicima, da se profesionalac
nerijetko nađe u sukobu s radnom okolinom zbog nerazumijevanja
potreba korisnika ili zastupanja posebnih prava pojedinog korisnika i da
ponekad mora zastupati prava korisnika u odnosu na obitelj, a ne samo
javne službe,
◆ da se nedovoljno ulaže u opremljenost programa što izaziva trošenje mnogo
vremena, nerijetko i vlastitih sredstava na literaturu i sredstva za rad, stalne
improvizacije u izradi didaktičkog materijala i pomagala,
◆ da često izostaje valorizacija inovacija i unapređivanja stručnog rada,
◆ da se često balansira između politike ustanove, financija, potreba korisnika
i profesionalne etike.
S aspekta ovakve analize postavlja se jasna potreba reorganizacije stručne
prakse, ali i pitanje kako će tek kaotično izgledati stručni rad i nadzor nad istim
u periodu prestrukturiranja u izvaninstitucionalne oblike usluga. Odgovornost
svakog pojedinog stručnjaka izuzetno je velika, no zasada prvenstveno ovisi o
osobnim profesionalnim stavovima. Svi se ogledavamo i očekujemo da će netko
drugi napraviti red u stručnom radu. Svakodnevni radni zadaci i problemi
ne ostavljaju puno prostora i energije, a mnogi od nas su sagorjeli ili su našli
samoaktualizaciju izvan profesionalnog bavljenja.
103
zbornik.indd 103
15.2.2008 1:38:26
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Već godinama slušamo kako se klasične ustanove trebaju transformirati i kako
će izgledati skrb u zajednici. Već godinama nam govore da smo mi dužni
pokretati transformaciju ustanova iznutra i da smo mi koji radimo u ustanovama
s klasičnom organizacijom skrbi glavne kočnice razvoja. Npr. u Kodeksu dobre
prakse (IAAE i DAPHNE, 1998) stoji da je „zloupotreba moći zadržavanje u
zatvorenim ustanovama (bolnicama, školama, domovima i zatvorima) ” i da
ona „često proizlazi iz želje stručnjaka da zadrže svoja carstva bazirana na
ustanovama”. Ovakve kritike nerijetko dobivamo od udruga roditelja, premda
je velik dio tih roditelja smjestio svoju djecu u njih, te od pojedinih profesora
s ERF–a, suradnika tih istih ustanova. Istovremeno svaki pokušaj promjena
povezan je: s traženjem financija za najam kuća i stanova ili traženjem prostora
od grada za radionice, ali bez osiguranih sredstava za adaptiranje i opremanje
prostora, borbom s osnivačem radi povećanja materijalnih troškova rada na
više lokacija, legislativnim rješenjima kojih nema (npr. nemogućnost osiguranja
korisnika u slučaju nezgode u svrhu potpomogutog zapošljavanja, a osiguranje
djelatnika bi izgleda trebali snositi sami djelatnici) , s dostatnim i educiranim
kadrom kojeg treba izmisliti kako bi se odradili programi u zajednici itd. Da li se
doista smatra da će se transformacije izvoditi na temelju prikupljanja financijske
podrške projektima i zaobilaženju zastarjelih propisa? Što je s korisnicima koji su
se igrom sudbine našli na drugom kraju države i kada su veze s vlastitom obitelji
vrlo površne i slabe, a lokalna zajednica bez resursa za prijam? Da li će oni ostati
npr. građani Zagreba i financijska odgovornost Proračuna Grada Zagreba?
Ukoliko vraćamo korisnike u njihove lokalne zajednice, kako ćemo višak
zaposlenih stručnjaka usmjeriti tamo? Npr. na otok Rab ili u Vukovar? Kako se
čini iz dokumenta „Socijalna inkluzija i deinstitucionalizacija u socijalnoj skrbi
u RH: strategija i plan aktivnosti (nacrt) ” (Ministarstvo zdravstva i socijalne
skrbi RH, 2007) , velika odgovornost se stavlja opet na ustanove i stručnjake
u njima. Tako se navodi kao mogućnost „prodaja objekata radi osiguranja
dovoljnog broja stanova”. A za višak zaposlenika „mogućnost premještaja bez ili
s potrebnom dokvalifikacijom i prekvalifikacijom”. Nije sporno da bi oni trebali
biti usmjereni prema izvaninstitucionalnim uslugama, samo nije definirano
kuda – s obzirom na transfer korisnika prema lokalnim zajednicama. Pratimo
i podržavamo ono što radi Udruga za inkluziju, no pitamo se kuda i kako da
krenemo s obzirom na to da sistemska rješenja još nisu spremna, financijska
podrška nedostatna i nesigurna, a službe u zajednici dugo još neće biti dovoljno
povezane i funkcionalne. Pa možda, doista, oklijevamo da izgubimo sigurnost
klasičnih ustanova, sigurno zaposlenje i plaću, jasno definirano radno vrijeme i
ograničene radne odgovornosti, sigurnost ostanka u vlastitoj lokalnoj zajednici
itd. Nismo i nećemo biti prepreka za kvalitetniji život naših korisnika. Samo
iz iskustava iz vlastite prakse i saznanja kako funkcioniraju pojedine obitelji,
104
zbornik.indd 104
15.2.2008 1:38:26
IDENTITET STRUKE
službe usluga i zajednica kada je riječ o nama samima, nismo sigurni da i naši
korisnici, posebno oni s kompleksnijim potrebama podrške, neće izgubiti
sigurnost koju daje ustanova sa cjelovitim uslugama skrbi i skromnim, ali jasno
predvidljivim životnim rješenjima i odnosima.
NOVE ULOGE I ZADACI
Promjene se već događaju. One su posebno očite u odnosu na suradnju s obitelji i
udrugama roditelja. Dio roditelja prihvatio je aktivnu ulogu u rehabilitaciji svoje
djece i oni su se uz podršku stručnjaka razvili u snagu koja istovremeno potiče i
ometa stručni rad. Pojedini roditelji su zahvaljujući globalizaciji i informacijskoj
pristupačnosti, postali ponekad informiraniji od samih stručnjaka za
pojedina pitanja. Svojim traženjima nerijetko zbunjuju profesionalce i talasaju
svakodnevnicu u ustanovama. Njihovi zahtjevi za kvalitetnom i dodatnom
uslugom (obično bez analize legislativnih, financijskih i organizacijskih
mogućnosti) , češće za sudjelovanjem u postavljanju ciljeva tretmana – nešto
rjeđe u realiziranju istih, očekivanja da sudjeluju u ocjeni rezultata, sve to traži
mnogo vremena i energije stručnjaka. Ponekad nam se čini da tome nema kraja,
npr. kada žele sudjelovati davanjem primjedbi i određivanjem sastava članova
skupine, kako bi njihovo dijete imalo poticajno socijalno okruženje, ili odabiru
odgojitelje koji im se čine pouzdani. Prikupljanjem informacija o novim
metodama, prikupljanjem sredstava za projekte implementacije tih metoda,
zastupanjem potreba i pozitivnom propagandom stručnog rada, sudjelovanjem
u vidu ko–terapeutskog rada s djetetom, sudjelovanjem u provedbi pojedinih
programa i ciljanih akcija, itd. , itekako mogu biti vjetar u leđa stručnjaka.
Istovremeno nas plaši razina kontrole koju žele preuzeti. Na drugom kraju
spektra su roditelji koje stalno treba podsjećati na roditeljske obveze i poticati
na suradnju. U radu s osobama sklonim visokorizičnim ponašanjima, nije
rijetkost ozljeđivanje i samoozljeđivanje. Mnogi roditelji to više ne žele
tolerirati i počeli su tražiti iscrpne istrage u svezi s time, pa čak i policijsku
ekspertizu. Čestim promjenama liječnika, posebno psihijatara nadležnih za
njihovo dijete, nerijetko nam onemogućuju kvalitetnu suradnju kako bi izbjegli
farmakoterapiju, a tada nas optužuju za pogoršanja u ponašanju. Od ustanova
očekuju visoku razinu prevencije bez obzira da li je to u postojećim okvirima
moguće provesti. Bilježimo i prve sudske procese protiv profesionalaca. Naše
sudstvo i pravosuđe suočava se sa posve novom problematikom za koje nemaju
dovoljno znanja i iskustva, a profesionalci traže mehanizme zaštite. Sustavni rad
s roditeljima i osobljem ustanova uskoro bi mogao preuzeti težište rada s osoba
s posebnim potrebama. Sudsko vještačenje, stručna supervizija, menadžerstvo,
profesionalno zastupanje prava korisnika i savjetodavni rad postaju novci pravci
usavršavanja stručnjaka.
105
zbornik.indd 105
15.2.2008 1:38:26
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Top–područja stručnog rada postaju: rana intervencija, komunikacija, mentalno
zdravlje, potpomognuto stanovanje i zapošljavanje, podrška obiteljima i
udomiteljima, ljudska i građanska prava osoba s posebnim potrebama. Sve
više se osjeća potreba za stručnim specijalizacijama za iste. Usluge posebnih
metodičkih postupaka i podrške u učenju i razvoju, pisanje udžbenika, pisanje
i prevođenje metodičkih priručnika, izrada i prodaja rehabilitacijske opreme
i pomagala, usluge nadzora u kući tijekom odsutnosti roditelja, privremenog
smještaja, prijevoza i organiziranja pojedinih sadržaja svakodnevnog života i
rekreacije, stručna podrška udrugama roditelja, organiziranje psiho–edukacije i
grupa podrške, postaju novi sadržaji stručnog bavljenja. Tu je i pitanje privatne
prakse i stručnog nadzora nad istom.
Novi zadaci i uloge traže veći naglasak na stručno usavršavanje u vidu:
◆ Transdisciplinarnosti za suradnju s kolegama različitih profila i
kompetencije za timski rad.
◆ Spremnosti za rad na osobnoj kompetentnosti i stalnoj edukaciji te provjeri
iste.
◆ Širokog poznavanja rehabilitacijske problematike i uske specijalizacije za
pojedino područje rada,
◆ Profesionalne etike i zakonske zaštite,
◆ Komunikacijskih vještina,
◆ Spremnosti na analizu učinkovitosti i samopraćenje rezultata,
◆ Poznavanja i primjena metoda samopomoći radi smanjivanja profesionalnog
stresa i pružanje psiho–socijalne podrške,
◆ Informatičke pismenosti,
◆ Poznavanja osnovnih metoda statističke obrade podataka.
ZAKLJUČAK
Od nas koji radimo u praksi očekuje se da budemo nosioci transformacije
ustanova, bez jasno definiranog plana i programa izgradnje i financiranja novog
sistema skrbi na lokalnoj razini. Nerijetko se ukazivanje na probleme i ključne
preduvjete uspjeha procesa doživljava kao kritika i negativizam. Stoga nas čeka
mnogo volonterskog rada i krčenja novih putova. Dosada su ustanove bile te
koje su održavale stručnu razinu. Za slabu razinu stručnog ugleda i status u
društvu, dobrim dijelom sami smo krivi jer nismo na vrijeme upirali prstom u
probleme, nego smo čekali da to netko drugi riješi. Možda strukovna udruga
koju smo slabo podržavali ili fakultet koji nije dovoljno pratio događanja u
praksi.
Suvremeni trendovi traže promjene u identitetu struke i sve veću razinu
106
zbornik.indd 106
15.2.2008 1:38:26
IDENTITET STRUKE
specijalizacije i profesionalnosti. Sve veći stručni zahtjevi, stručno neuvažavanje
i ono međusobno, i u odnosu na druge struke, stav podcjenjivanja rezultata koji
nisu mjerljivi i dokazani, potplaćenost i slab status u društvu zasigurno nisu
motivirajući. No slijede nam tržišno i ugovorno poslovanje, pitanje kvalitete
usluge i mjerljivih rezultata. Ugovorna strana bit će direktno naši korisnici,
osobe s posebnim potrebama i njihovi pravni zastupnici. A oni će biti puno
stroži kritičari od naših dosadašnjih poslodavaca i inspektora.
LITERATURA
1. International organisation Autism–Europe i DAPHNE inicijativa (1998): Kodeks dobre
prakse za prevenciju nasilja i zlostavljanja nad osobama s autizmom, prijevod Udruga
za autizam Hrvatske.
2. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi RH (2007): Socijalna inkluzija i
deinstitucionalizacija u socijalnoj skrbi u RH: strategija i plan aktivnosti (nacrt)
ABSTRACT
CHALLENGES IN THE TRANSFORMATION OF SYSTEM OF
REHABILITATION CARE AND THE ROLE OF SPECIAL EDUCATION
REHABILITATOR
At the beginning of the transformation of former state rehabilitation institutions
into local support services the role and tasks of special education experts have
changed significantly.
How prepared are we? From the viewpoint of classical organizations based on
the medical model of care, and knowing the inertia and rigidity of our legislative
system as well as problems within the financing model it is not unusual to
encounter pessimisms for the effects among professionals, both for them and
the clients. Everyday tasks and problems don’t leave much free time and many
of us have burned out or found the means of self actualization outside of our
profession.
Those of us working in the practice are witnessing the level of expert engagement,
incomplete expert teams and unprofessional decisions made by the evaluation
commission as well as disinterested and insufficiently educated experts
participating in them. We encounter lack of necessary social care services, fight
for basic human and civil rights of our clients and face our own lack of proper
training for specific tasks , unavailability of targeted coeducation, lack of expert
supervision, modest equipment in existing programs, need to balance institutional
politics, finances and professional ethics.
We face great expectations as well as displeasure, complaints and even lawsuits
from parents in place of those who really decide the limits of their rights and
destiny. Bad results of people with special needs who have experienced the
difficulties of integrated life in the community or are still living in their parents’
107
zbornik.indd 107
15.2.2008 1:38:26
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
home without sufficient expert support and with no prospects of being integrated
after their parent’s death make as cautious.
Theorists and bureaucrats expect us to shoulder the changes and make ways
without clearly defined plans and programs for the construction and financing of
the new system of social care on local level. Even when we participate by pointing
key prerequisites for success it is perceived as overly critical and negativistic. Lack
of professional regard and lack of appreciation for achieved results, underpaid
work and low social status are certainly not motivating us for the amount of
voluntary efforts, innovate make–do’s and red tape cutting in front of us.
Keyword: transformation of old rehabilitation institutions, care in local
community, role of special education rehabilitator, expert work and support
108
zbornik.indd 108
15.2.2008 1:38:26
IDENTITET STRUKE
MESTO I ULOGA LOGOPEDA U PRIMARNOJ
ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI
Nada Dobrota–Davidović
Srbija
SAŽETAK
Govorno–jezički poremećaji su sve učestaliji kod dece, te je uloga i mesto logopeda
na nivou primarne zdravstvene zaštite od izuzetnog značaja.
Prema najnovijim istraživanjima (N. Dobrota, 2006. ) oko 30% dece polazi u
školu sa nekom vrstom artikalacionih poremećaja, dok se kod više od 25% dece
registruje disleksija. Uloga logopeda u primarnoj zdravstvenoj zaštiti sastoji se u
prevenciji pojave govornih poremećaja uz neposredni rad sa decom i roditeljima
kao i drugim stručnim profilima i radu na unapređivanju govorno jezičkih
sposobnosti dece.
Sve ovo se može realizovati: provođenjem opšteg i stimulativnog programa a po
potrebi i specifičnog tretmana; obavljanjem sistematskih pregleda dece na uzrastu
od 6 meseci do 3. godine, svakih šest meseci (6 m, 1g, 1. 5, 2, 2. 5, 3g. ) , posle toga
jednom godišnje do polaska u školu (4, 5, 6 godina) ; obavljanjem sistematskih
pregleda dece u okviru profesionalnog usmeravanja.
Rana prevencija, detekcija i stimulacija govorno jezičkih sposobnosti kod dece
ima za cilj optimalno govorno jezičko funkcionisanje jedinke shodno njenim
opštim sposobnostima, koje se sprovodi na nivou primarne zaštite u domovima
zdravlja.
Ključne reči: prevencija, rana detekcija, stimulacija
UVOD
Verbalna komunikacija je najpotpunije sredstvo izražavanja misli i osećanja koje
je svojstveno samo ljudskom rodu, zbog svoje složenosti uči se dugo i stalno se
usavršava.
U svakodnevnom životu često se upotrebljava reč „govor”, što je u stvari sinonim
za jezik, i obrnuto. Govor je sastavni deo jezika i kada se pomene reč „govor”
misli se o zvučnoj strani, koja ima za osnovu artikulaciju, melodiju rečenice,
akcentuaciju, ritam i tempo, te je iz tih razloga učenje govora kompleksno, a
deficit na bilo kom nivou remeti svakodnevnu verbalnu komunikaciju.
Obzirom na značaj verbalne komunikacije uloga i mesto logopeda je
nezaobilazna u primarnoj zaštiti.
109
zbornik.indd 109
15.2.2008 1:38:26
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Prema svetskim istraživanjima (Vilijams, 1984. ) preko 38% dece ranog školskog
uzrasta imaju govorne poteškoće koje se ispoljavaju na planu artikulacije.
Istraživanja na našem prostoru (Vasić, 1964. godine) ukazuju da je 66, 66%
dece sa smetnjama u artikulaciji, a na predškolskom uzrastu oko 30% dece sa
smetnjama artikulacije (Vuletić, 1986. ) . Marković i sar. 1996. , saopštavaju da
na uzrastu od 6–7 godina preko 26% dece ima smetnje u artikulaciji.
Istraživanja koja je sproveo Defektološki fakultet (Dobrota i sar. , 2003. ) ukazuje
na činjenicu da u ranom razvojnom periodu preko 60% dece ima smetnje u
artikulaciji, a polaskom u školu taj se procenat smanjuje i iznosi 30%, što znači
da svako treće dete polazi u školu sa nekim problemom u govoru.
CILJ RADA
Cilj ovog rada je da prikažemo stanje verbalne komunikacije kod dece u
razvojnom periodu kao i mesto i ulogu logopeda u primarnoj zaštiti.
METODOLOGIJA RADA
Opis uzorka
U ovom radu je prikazano stanje verbalne komunikacije kod dece na uzrastu
od 12 meseci do polaska u školu. Svi ispitanici su bili registrovani kao korisnici
usluga zdravstvene zaštitite na teritoriji opštine Voždovac u Beogradu.
Opis instrumenata
Za procenu govorno–jezičkih sposobnosti smo koristili:
◆ Test artikulacije
◆ Test oralne praksije
◆ Test fonemske diskriminacije
◆ Test za procenu komunikativnih sposobnosti deteta od ranog detinjstva do
4. godine
◆ Test za procenu ritma i tempa
REZULTATI
Grafikon 1. Jednogodišnji izveštaj rada logopeda u primarnoj zaštiti
110
zbornik.indd 110
15.2.2008 1:38:26
IDENTITET STRUKE
Na grafikonu 1 je prikazan jednogodišnji rad logopeda u primarnoj zdravstvenoj
zaštiti, iz kojeg se može konstatovati da je 1 logoped u svojoj ambulanti imao
1302 terapijske seanse i 1503 preventivna pregleda.
Grafikon 2. Preventivni pregledi dece
Iz grafikona 2 se može konstatovati da je tokom jednogodišnjeg rada logoped
u svojoj ambulanti primio na preventivne preglede, na uzrastu od 0–2 godine
90 dece, od 2–4 godine 42 dece, od 4–6 godina 75 dece, od 6–7 703 dece i na
uzrastu preko 7 godina 593 dece.
Grafikon 3. Uzrast pacijenta
Grafikon 3 prikazuje tretman pacijenata po uzrastu. Na uzrastu od 0–2 godine
nije bilo pacijenata, od 2. –4. godine 13%, od 4. –6. godine 25%, od 6. –7. godine
22%, a preko 7. godine 40%.
Grafikon 4. Analiza logopedskih seansi
111
zbornik.indd 111
15.2.2008 1:38:27
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Iz grafikona 5 se vidi učestalost logopedskih seansi prema strukturi rada. Na
osnovu izloženog se može konstatovati da je individualni logopedski tretman
bio zastupljen kod 30, 6% dece, grupni rad kod 38, 6% dece, a samo kod 34, 6%
dece je bio prisutan timski rad.
Z A K LJ U Č C I
◆ Logoped u primarnoj zaštiti obavlja preventivne preglede i terapiju.
◆ Najmanje je preventivnih pregleda obavljeno na uzrastu od 0–2 godine i od
2–4 godine.
◆ Prethodni zaključak nas upućuje na obavezno sprovođenje sistematskih
pregleda, dva puta godišnje na uzrastu do tri godine (6 meseci, 1 godina, 1,
5 godina, 2 godine, 2, 5 godine, 3 godine) .
◆ Sistematske preglede obavezno sprovoditi jednom godišnje (4, 5, 6 godina)
◆ Logopedski pregled dece u okviru profesionalnog usmeravanja
◆ Logoped u primarnoj zaštiti obavlja individualni (30. 6%) i grupni tretman
(38%) .
◆ Individualni tretman je najučestaliji kod dece sa Dislalijom (33. 43%) i
Disfazijom (29%) .
◆ Kroz rad sa roditeljima dece rođene sa rizikom logoped sprovodi
stimulativni govorno–jezički program.
◆ U preventivnom radu obavezan je timski rad (dobra saradnja između
pedijatra i logopeda) , kod sve dece.
LITERATURA
1. Vladisavljević S. , Kostić Đ. , Petrović M. , Testovi za ispitivanje govora i jezika, Zavod
za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1983
2. Vuletić D. , Test artikulacije, Fakultet za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb,
1990
3. Davidović N. , Razvoj pojedinih auditivnih funkcija kod riziko dece, Prvi kongres
pedijatara SR Jugoslavije sa međunarodnim učešćem, Zbornik radova , Niš, 1994. ,
186–188
4. Dobrota N. , Razvoj govora kod dece sa rascepom usne i nepca, Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva, Beograd, 1997
5. Dobrota N. , Poremećaji artikulacije, Zavod za psihofiziološke poremećaje i govornu
patologiju „Prof. dr. Cvetko Brajović” Beograd, 2003
6. Dobrota N. , Rani artikulaciono–fonološki poremećaji , Međunarodna konferencija
„Multidisciplinarni pristupi u specijalnoj edukaciji i rehabilitaciji”, Zavod za
psihofiziološke poremećaje i govorne patologiju „Prof. dr Cvetko Brajović”, Beograd,
2006
112
zbornik.indd 112
15.2.2008 1:38:27
IDENTITET STRUKE
7. Dimić N. , Metodika artikulacije , Defektološki fakultet, Beograd, 1996
8. Jakobson R. , Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd, 1966
9. Januzović L. , Salihović N. , Ibrahimović A. , Artikulacijske karakteristike djece
predškolske dobi, 3. kongres logopeda Hrvatske „Razvoj i nove perspective u dijagnostici
i terapiji u jezičnoj i govornoj dijagnostici i terapiji”, Dubrovnik, 2005
10. Marković M. , Golubovič S. , Brakus R. , Frekvencija artikulacionih poremećaja kod dece
predškolskog uzrasta, Beogradska defektološka škola, Beograd, 1997. , Br. 1. 65–76
ABSTRACT
ROLE AND PLACE OF SPEECH THERAPIST IN PRIMARY HEALTH CARE
Speech and lingual disorders are increasingly common with children and therefore
the role and place of speech therapist in primary healthcare is exceptionally
important.
According to recent research (N. Dobrota, 2006. ) around 30% of school children
have some sort of articulation disorder while over 25% children have dyslexia. Role
of speech therapy in primary healthcare consists of prevention of manifestation of
speech disorders through direct work with children and parents as well as other
experts and efforts to improve speech and lingual capabilities of children.
All of this can be realized through general and simulative programs and, if
necessary, specific treatment; conducting systematic checkups of children age
6 months to 3 years every 6 months afterward once a year until school age;
systematic checkups within professional orientation programs.
Early prevention, detection and simulation of speech and lingual capabilities of
children within primary healthcare institutions has a goal of optimal speech–
and–lingual functioning of an individual according to its abilities,
Keywords: preventions, early detection, stimulation
113
zbornik.indd 113
15.2.2008 1:38:28
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
114
zbornik.indd 114
15.2.2008 1:38:28
IDENTITET STRUKE
KOMPETENCIJE I EDUKACIJA
Blaženka Birolla
Hrvatska
SAŽETAK
Posebnu pažnju potrebno je posvetiti obrazovanju učitelja koji rade s djecom s
posebnim potrebama, kako bi mogli zadovoljiti sve zahtjeve kojima su izloženi,
bez obzira koliko su oni toga svjesni. Radi se o permanentnom obrazovanju
učitelja. Do ovog zaključa došla sam tijekom svog četrdesetgodišnjeg rada s
djecom s posebnim potrebama u Centru „Tomislav Špoljar” (ranije Specijalna
škola) u Varaždinu.
Kao mlada nastavnica fizičkog odgoja, kako se taj predmet tada zvao, došla sam
u kontakt s učenicima o čijim problemima u svojem školovanju ništa nisam
učila. Mentalna retardacija, slušna oštećenja i ostali hendikepi za mene su bili
velika nepoznanica. Osjetila sam da nisam potpuno spremna za taj posao i to me
navelo na studij defektologije na Višoj defektološkoj školi u Zagrebu (mentalna
retardacija i tjelesna invalidnost) . I kao profesorica defektologije imala sam
neprekidno potrebu daljnjeg usavršavanja kroz niz raznih oblika doškolovanja
koja su mi omogućila da kvalitetnije radim u nastavnom predmetu (tjelesna i
zdravstvena kultura) i da se prilagodim djeci s posebnim potrebama (mentalna
retardacija, tjelesna invalidnost, oštećenje sluha, poremećaji u ponašanju i slično,
a često puta i s višestrukim hendikepima) . Željela bih da moje iskustvo bude od
koristi i drugima.
Na kraju moram konstatirati da je za kvalitetni odgojno–obrazovni rad u
predmetnoj nastavi nužna stručnost u predmetu koji se predaje, ali i dobro
defektološko obrazovanje. Osim toga potreba je neprekidna suradnja sa
stručnjacima struka koje su vezane uz probleme djece s posebnim potrebama:
psiholozima, pedagozima, sociolozima, logopedima, liječnicima itd.
Kad sam počela pisati ovaj rad, nisam ni slutila u što sam se upustila. Osvrnem
li se na rad u proteklih 40 godina koji sam provela u „specijalnom školstvu”,
upitam se kako su te godine brzo prošle, a koliko je bilo sadržaja, neznanja,
događanja, razočaranja, veselja i radosti, otkrivanja sebe i onih s kojima radite,
koji su vam povjereni. Koji sam trag ostavila ?
Kao što kaže Grủn: „Pred tobom je nova godina kao nedodirnuti snježni
krajolik. Kad pođeš preko njega, ti u njemu ostavljaš svoj svima vidljiv trag. ”
115
zbornik.indd 115
15.2.2008 1:38:28
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Bilo bi pretenciozno sažeti sve to u ovom izlaganju, no pokušat ću se osvrnuti na
područje koje me je zaokupljalo cijelo vrijeme moga rada, a to je permanentna
edukacija i usavršavanje, koje je bilo bitno za sve moje uspjehe tijekom četrdeset
godišnjeg rada. Potreba za novim spoznajama urođena je, više ili manje, svakom
čovjeku. Za vrijeme školovanja može se ta potreba razvijati i dovesti na viši
stupanj. (Hvala mojim učiteljima. )
Stručno usavršavanje spada u obvezu svakog prosvjetnog djelatnika, a koliko
se ono kvalitativno i kvantitativno provodi i realizira ovisi o više čimbenika.
Postoji kolektivno i individualno stručno usavršavanje. Kolektivno se
provodi propisanim programima Ministarstva i drugih nadležnih institucija.
Individualno usavršavanje ima široku lepezu mogućnosti i ono ovisi o svakom
pojedincu, njegovim interesima i angažmanu.
Prije 40 godina započela sam s radom u tada „Specijalnoj školi”, danas je to
Centar „Tomislav Špoljar” u gradu Varaždinu koji ima jednu od najduljih
tradicija specijalnog školstva u Hrvatskoj (od 1931. godine) . Tada u školi nije
bilo stručnjaka za fizički odgoj (tadašnji naziv predmeta koji se danas naziva
tjelesna i zdravstvena kultura) . Došla sam kao mlada nastavnica a da o populaciji
učenika s oštećenjem sluha i s mentalnom retardacijom, danas s intelektualnim
teškoćama, nisam bila upoznata na studiju na Pedagoškoj akademiji. Iskustvo
i savjeti starijih kolega bili su mi velika pomoć u radu. Ubrzo sam uvidjela da
se moram doeducirati da bih mogla što kvalitetnije raditi. Shvativši veličinu
problema, odlučila sam umjesto Uvodnog defektološkog seminara upisati
studij na Visokoj defektološkoj školi u Zagrebu. Bio je to moj životni izazov koji
sam prihvatila i nisam požalila, iako mi je bilo teško studirati uz obitelj i rad.
Bila sam jedna od prvih visokoobrazovanih defektologa u Varaždinu. Studij je
obogatio moje profesionalno djelovanje, a to je bio tek dobar temelj za stručnu
nadgradnju.
Tijekom daljnjeg rada neprekidno sam imala potrebu stručnog usavršavanja
kako bi mogla kvalitetnije raditi. Osjetila sam da je nužno biti stručan i siguran
u onome što radim, a to je podrazumijevalo usavršavanje u bazičnoj struci i
povezivanje sa srodnim znanostima (pedagogija, psihologija, medicina,
sociologija i drugo) . Zbog toga sam redovito pratila dostupnu mi stručnu
literaturu, periodiku, časopise, novine. Pratila sam TV i radio emisije vezane
za struku. U zadnjim godinama rada velike mogućnosti pružio mi je i Internet.
Prisustvovala sam raznim seminarima, predavanjima, stručnim vijećima,
simpozijima, kongresima, konferencijama bilo da su vezani uz defektologiju ili
kineziologiju, a često puta za obje struke, i u Hrvatskoj i inozemstvu (Heidlberg,
Salzburg, San Marino, New Haven, Celje, Bled) . Dobiveni certifikati bili su od
neprocjenjive vrijednosti u mom radu . Tijekom rada učili su me i moji učenici:
strpljivosti, toleranciji, dobroti, empatiji, dobroj komunikaciji … Hvala im! S
116
zbornik.indd 116
15.2.2008 1:38:28
IDENTITET STRUKE
njima sam se radovala, s njima sam tugovala. Nije uvijek bilo lako, ali to je život
u kojem je naš angažman presudan u nastojanju da bude što kvalitetniji i sa što
manje stresova. To se odnosi na rad u nastavi i izvannastavnim aktivnostima.
„Teškoća je u tome da čovjekov život nije samo njegov. Tko ga želi oblikovati,
mora imati pomoć svoje okoline ili neće uspjeti. ” (Rabindranath Tagore)
Neminovno je živjeti u sredini koja vas podržava i uvažava. Taj imidž treba
izgrađivati i stalno raditi na tome. U mojem kolektivu uvijek sam imala
podršku i slobodne ruke u mojim nastojanjima za poboljšanje kvalitete
rada, što je doprinijelo i promoviranju Centra na nivou grada, države i na
međunarodnom planu. Učenici su sudjelovali na niz športskih natjecanja
(gradska, međužupanijska državna i međunarodna) . Postizali su odlične
rezultate osvojivši niz zlatnih, srebrnih i brončanih medalja. Najznačajniji
rezultat postigli su u reprenzetaciji Hrvatske na Specijalnim olimpijskim igrama
1995. godine u Americi (New Haven) , kada je sedam natjecatelja nastupalo u
tri športa i osvojili su ukupno osam medalja (1 zlatna, 3 srebrene i 4 brončane)
. Istaknuti treba i odlične rezultate u natjecanju s učenicima redovnih osnovnih
škola. Potrebno je naglasiti da punu podršku i priznanje zaslužuju i učenici koji
nisu osvojili bolja mjesta, ako su se u sklopu svojih sposobnosti i mogućnosti
korektno natjecali. Cilj natjecanja nije samo osvajanje medalja, iako je to želja
svakog natjecatelja. Postizanje rezultata daje veliki elan i snagu za daljnji rad,
širi lepezu djelovanja. Šport pruža dobre šanse za integraciju, ali zahtjeva veliki
angažman trenera.
Priprema učenika za natjecanja, ako se želi postići dobre rezultate, vrlo je
zahtjevna. Osim mnogo truda, potrebno je i mnogo znanja jer se u metodici
rada javljaju neprekidno nove spoznaje.
Nedovoljna pripremljenost i znanje mentora koji dovode učenike na natjecanja
ruši dignitet struke. Izloženi smo ocjeni i sudu okoline. Osim dobre stručne
fizičke i psihološke pripremljenosti učenika, potrebna je isto tako dobra
pripremljenost voditelja i organizatora. Nedovoljna stručna edukacija voditelja
i organizatora dovodi do niza nepoželjnih situacija koje se reflektiraju na sve
sudionike natjecanja. U tom segmentu djelovanja potrebna je stalna edukacija
i informiranost o novim pravilima, tehnikama, prilagodbama, trenerskim
iskustvima, uz konzultaciju sa stručnjacima različitih profila koji su vezani za
tu djelatnost.
Važnu ulogu u našem radu imaju roditelji, jer su i oni sudionici u odgojno
obrazovnom procesu. Dobra komunikacija s roditeljima olakšava i poboljšava
svakodnevni život naših učenika. Problemi nastaju kada ta komunikacija nije
zadovoljavajuća. Često se susrećemo s obiteljima koji ne prihvaćaju dijete s
invaliditetom, pa djeca žive bez ljubavi i emocionalne topline, zapostavljeni,
117
zbornik.indd 117
15.2.2008 1:38:28
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
zlostavljani fizički, psihički i seksualno, u alkoholiziranim sredinama, u
neimaštini …
Roditelji često nisu dorasli roditeljskim obvezama pa dolazi do niz problema,
a nema zvanične škole za roditelje. Problemi se javljaju kod djece bez roditelja,
kao i kod djece koja su smještena u udomiteljsku obitelj. O tome vodi brigu
Centar za socijalnu skrb. Takvu djecu treba posebno akceptirati u nastavnom
procesu, a za to je potrebna posebna edukacija učitelja, kako bi mogli
sudjelovati u timskom radu koji podrazumijeva skup stručnjaka različitih
profila koji sagledavaju probleme svaki sa svog aspekta i predlažu rješenja. U
interakcijskom radu potrebna je dobra komunikacija za zajedničko djelovanje.
Interdisciplinarni i multidisciplinarni pristup u cilju je što boljih prijedloga i
tretmana. Mnogi znaju mnogo, ali nitko ne zna sve.
Permanentno stručno usavršavanje doprinosi podizanju razine profesionalne
kompetencije. Usavršavanje podrazumijeva ne samo kompetenciju u direktnom
radu s učenicima već i u eksternom djelovanju na edukaciji okoline (smanjenje
diskriminacije osoba s teškoćama, integracija, promoviranje samozastupanja,
inkluzija, mijenjanje stereotipa o tim osobama, poticanje zakonskih rješenja za
poboljšanje kvalitete života) .
Eksternu suradnju sa stručnjacima i srodnim ustanovama treba poticati u
zemlji i inozemstvu jer doprinosi kvaliteti rada izmjenom iskustva i otkriva
nova saznanja, izmjene stavova i mijenjanje stereotipa.
Tijekom svog radnog vijeka posvetila sam puno vremena permanentnoj
edukaciji i usavršavanju u sklopu radnih obveza i u slobodno vrijeme. To mi je
omogućilo: nove spoznaje u teoriji i praksi, kvalitetniji rad, bolju komunikaciju
s djecom i odraslima, bolju profesionalnu kompetenciju te bolju sposobnost
poučavanja drugih prenošenjem stručnih saznanja
Osim stručnosti potrebno je imati pozitivne ljudske kvalitete: biti čovjek koji
ima srce i dušu, voljeti čovjeka u pravom smislu, biti vedar, iskren, pošten,
vjerodostojan, tolerantan, srdačan, komunikativan, znati slušati drugoga,
dobar, empatičan i fleksibilan. Svoju okolinu ne opterećivati, pokušati zračiti
pozitivnim emocijama i nastojati se radom na sebi stalno mijenjati na bolje. Za
to je potrebna i duhovna potpora. U mom radu često su me nadahnule misli
ljudi iz različitih sredina, kao na primjer „recept” Phila Bosmansa: „Uzmi veliku
porciju dobrote i dodaj normalnu šaku strpljenja, strpljenja sa sobom i drugima.
Ne zaboravi ni mrvicu humora, za probavu neuspjeha. Umiješaj mjericu radosti
u poslu, sve ovo prelij smiješkom, i svaki ćeš dan imati sunce !”
U svakom fahu ljudskog rada i djelovanja potrebno je težiti stručnosti,
kompetenciji, slijediti pozitivne trendove, usavršavati se, a to zahtijeva
permanentnu edukaciju. Evidentna je potreba cjeloživotnog učenja.
118
zbornik.indd 118
15.2.2008 1:38:28
IDENTITET STRUKE
Znanost napreduje, otvaraju se novi vidici, nove spoznaje, nova otkrića.
Odnos prema osobama s invaliditetom jedna je od komponenti kvalitete
društva. Te osobe kroz povijest prolaze križni put, ubijanje, zatvaranje,
skrivanje, zanemarivanje. Mijenjanjem odnosa prema njima mijenja se i
terminologija naziva. Od kretena, debila, imbecila, idiota, lako, umjereno i teže
retardiranih dolazimo do današnjeg naziva osobe sa smanjenim intelektualnim
funkcioniranjem ili intelektualnim teškoćama. Od invalidnih osoba do
osoba s invaliditetom. Mijenjanjem odnosa prema tim osobama, mijenjaju
se stereotipi. Povećava se empatija i senzibilitet prema njima (odaziv društva
na akcije potaknute putem medija: pužnice, financijska sredstva za liječenje i
nabavu pomagala) . Formiraju se udruge za pomoć tim osobama i njihovim
obiteljima koje doprinose boljem životu tih osoba. Mediji su od velike važnosti
jer omogućuju bolju informiranost o tim problemima i pozitivnim iskustvima.
Sve veći broj ljudi shvaća da te osobe ne žive kraj nas nego s nama. Uočava se
potreba dodatne edukacije svih sudionika u tom procesu, a posebno liječnika
(psihijatara) zbog činjenice da je osim intelektualnih teškoća često narušeno i
mentalno zdravlje. Upućuje se na potrebu osnivanja specijaliziranih ambulanti
(stomatoloških, ginekoloških i drugih) zbog lakšeg pristupa tretmanu.
Rana dijagnostika omogućava pravovremeni tretman što rezultira većom
uspješnosti. Primjena ultrazvuka, amniocenteze, operativni zahvati na plodu
također su napredak znanosti. Važna su otkrića u području farmakologije i
medikamentozne terapije.
Provodi se integracija učenika u sustav redovnih škola koje rade po posebnim
programima, uvodi se HNOS, suradničko učenje. Provodi se inkluzija,
poučavanje samozastupanju, ruše se arhitektonske barijere, postavljaju zvučni
semafori, adaptiraju kompjutori, izrađuju posebni programi. Poboljšavaju
se materijalni uvjeti, izgrađuju nove suvremeno opremljene škole i sportske
dvorane. Mijenjaju se sustavi studija, radi se po novim programima. Visoka
defektološka škola prerasla je u fakultet sa sasvim novim programima.
Upošljavaju se stručni suradnici: pedagog, psiholog, logoped, socijalni radnik,
defektolog u redovnim školama. To omogućuje timski rad koji je od velike
važnosti za kvalitetu nastave i odnos prema učenicima. Puno pažnje posvećuje
se novim udžbenicima. Iniciraju se i provode specijalizacije na međunarodnom
nivou. Nove tehnologije omogućavaju veću i bržu dostupnost informacijama
(Internet, e–mail, mobitel) . Obogaćuje se stručna literatura i istraživalačka
djelatnost. Održavaju se kongresi, savjetovanja, seminari, radionice,
stručni aktivi i županijska vijeća. Izmjenjuju se stručna iskustva sa srodnim
ustanovama.
Društvo napreduje na iskustvenom planu i otkrivanju novih saznanja stalnim
istraživanjem i interdisiplinarnim pristupom. Nismo svi znanstvenici, ali smo
119
zbornik.indd 119
15.2.2008 1:38:28
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
permanentnom edukacijom u mogućnosti pratiti dostignuća i primijeniti ih u
svom radu.
Napredak je evidentan, no potrebno je stalno težiti unapređenju i poboljšanju
uvjeta rada i kvalitete života osoba s invaliditetom. Učitelj mora biti u trendu
društvenih zbivanja i stručnih dostignuća, pa i sam inicirati i kreirati neka
rješenja.
„Tko se usudi poučavati, ne smije nikad prestati učiti. ”
(Hrvoje Vrgoć)
ABSTRACT
COMPETENCE AND EDUCATION
It is necessary to give a special consideration to the education of teachers who work
with children with special needs, so that they are able to satisfy all demands they
face, no matter how much they are aware of it. It’s about permanent education for
teachers. I arrived to this conclusion during forty years of working with children
with special needs in the Center “Tomislav Špoljar” (former Specijalna škola) in
Varaždin.
As a young teacher of physical culture which was the name of the subject at the
time, I met students about whose problems I had never studied anything. Mental
retardation, hearing impairment and other handicaps were big unknown area
for me. I didn’t feel prepared enough for the job and that led me to studying
defectology on the Viša defektološka škola in Zagreb (mental retardation and
physical disability) . With my studies finished, I continued to have need for further
improvement through various forms of additional schooling, which enabled me
to meet higher standards in my subject (physical and health culture) and to adapt
myself to the children with special needs (mental retardation, physical disability,
hearing impairment, behavioral disorders and the like, and also many times with
multiple handicaps) . I liked that my experience could be useful to others.
At the end I have to establish the fact that what is crucial for high quality work in
the specialized teaching is competence in the subject, but also good defectological
education. Besides, continuous cooperation with specialists in the professions
related to the problems of the children with special needs (psychologists,
pedagogues, sociologists, speech therapists, doctors etc. ) is needed.
120
zbornik.indd 120
15.2.2008 1:38:28
IDENTITET STRUKE
CHALLENGING BEHAVIOR: RECOGNITION AND
TREATMENT
Jelke Van der Valle
Netherland
ABSTRACT
Recognizing (challenging) behavior is one of the first steps in treatment and
support.
An observation scale for social emotional behavior will be presented as a tool.
The schedule consists of four parts: (loss of) self–control; negative and positive
self–esteem; (in) security; and self–defense.
In combination with the Scale for Emotional Development (A. Došen) the
observation scale gives useful information in the field of ethology (body language)
, and transactional behavior. Method’s basic principle is, that all behavior has a
meaning and a purpose.
Besides a checklist addressing the stage of treatment will be presented.
Basic principle of treatment is stimulating and strengthening the emotional level of
functioning, and strengthening self–managing and self–controlling capabilities.
This checklist is facilitating and monitoring the treatment process.
Results of these scales show a great relief for the intellectually disabled person.
It may also lead to a more positive attitude of the professional towards persons
with challenging behavior.
Short video tapes will illustrate the presentation.
Key words: challenging behavior, mental health, diagnostics, treatment
SAŽETAK
PROBLEMATIČNO PONAŠANJE: PREPOZNAVANJE I TRETMAN
Prepoznavanje (problematičnog) ponašanja je jedan od prvih koraka u tretmanu
i podršci.
Predstaviti ćemo opservacijsku skalu za socijalno emotivno ponašanje koja
se sastoji od četiri dijela: samokontrola (gubitak) ; negativno i pozitivno
samopouzdanje; (ne) sigurnost; i samoobrana.
U kombinaciji sa Skalom emotivnog razvoja (A. Došen) opservacijska skala pruža
korisne informacije u području etologije (govora tijela) i prijelaznog ponašanja.
Osnovni princip metode jest da svako ponašanje ima smisao i svrhu.
121
zbornik.indd 121
15.2.2008 1:38:29
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Predstavit ćemo i kontrolnu listu koja služi za praćenje stadija tretmana.
Osnovno načelo tretmana jest stimuliranje i jačanje nivoa emocionalnog
funkcioniranja te jačanje sposobnosti samoupravljanja i samokontrole.
Rezultati upotrebe Skale pokazuju veliko olakšanje kod osoba s intelektualnim
poteškoćama. Uz to, može doći do razvoja pozitivnog odnosa stručnjaka prema
osobi s problematičnim ponašanjem.
Kratkim video isječkom ćemo ilustrirati prezentaciju.
Ključne riječi: problematično ponašanje, mentalno zdravlje, dijagnostika,
tretman
122
zbornik.indd 122
15.2.2008 1:38:29
IDENTITET STRUKE
STRUČNO VOĐENJE ZAPOSLENIKA KAO DIO
AKTIVNOSTI VODITELJA
Marina Robotić
Hrvatska
SAŽETAK
Promjene u društvu i nova saznanja u struci nužno dovode do toga da se način
rada u ustanovama mijenja i prilagođava novim profesionalnim i društvenim
izazovima. Dobro funkcioniranje ovisi o kvalitetnom i profesionalno odrađenom
poslu svih onih koji su uključeni u taj proces. Promjene su najučinkovitije kad su
sustavne, provedene iznutra i vođene konkretnim potrebama.
Jedan od načina podizanja kvalitete rada svakog zaposlenika, ali i ustanove u
cjelini je dobro izabran voditelj/voditelji koji će voditi brigu o organizaciji rada,
provedbi programa i stručnom usavršavanju u svrhu osobnog i profesionalnog
razvoja zaposlenika. Za to voditelj treba biti dobro educiran, imati sposobnosti i
vještine dobre komunikacije, poznavati timski rad, struku i posjedovati određena
ekspertna znanja potrebna za provedbu programa za koje je odgovoran.
Zaposlenici i voditelji moraju funkcionirati kao dobro usklađeni mehanizam.
Voditelji imaju mogućnost odmah reagirati u onim situacijama za koje procjene
da je potrebno pružiti pomoć zaposleniku. To omogućuje da reakcije budu
pravovremene i ako je to potrebno kontinuirane. Na taj način one će odgovarati
trenutnim potrebama i biti učinkovite. Svoj rad mogu usmjeriti na jednu osobu
ili grupu, a edukaciju i pomoć mogu oblikovati prema individualnim potrebama
svakog zaposlenika. Voditelj ne treba pružati gotova rješenja već poticati njihove
sposobnosti i aktivirati postojeće resurse kako bi sami došli do rješenja i tako
povećali svoju profesionalnu kompetenciju.
Za dobar i kvalitetan rad u kojem se brinemo za čovjeka, a ne samo za kvalitetu i
učinkovitost rada, potrebna je supervizija – kako za ravnatelje, voditelje, članove
timova tako i za sve zaposlenike. Promjene koje postižemo imat će učinak ne
samo na kvalitetniji rad u ustanovi već i na bolje funkcioniranje sustava.
Ključne riječi: unutrašnje stručno vođenje/promjene u načinu vođenja/
supervizija
UVOD
Stalne društvene promjene utjecale su na način funkcioniranja ustanova kao i
na način njihova vođenja. S demokratskim načinom vođenja nije se lako nositi.
Takav odnos donosi prednosti, ali i zamke. Kolektiv djeluje kao živi organizam
123
zbornik.indd 123
15.2.2008 1:38:29
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
koji se često mijenja. Naizgled dobri međuljudski odnosi mogu biti u trenu
narušeni, isto tako odnosi s korisnicima i njihovim roditeljima. Profesionalan i
učinkovit odnos traži udruživanje snaga svih zainteresiranih u ovom odnosu.
Uočene nedostatke potrebno je mijenjati. Najučinkovitije su promjene inicirane
iznutra vođene stvarnim potrebama i željama zaposlenika i korisnika. Često
je u korijenu problema loša organizacija posla koja generira nezadovoljstvo
obavljenim poslom, osjećaj kaosa i nemoći što stvara dodatni stres. Dobra i
jasna komunikacija s voditeljima mogla bi pomoći da nezadovoljstvo zamijene
aktivnom ulogom u donošenju i provedbi potrebnih promjena.
ULOGA VODITELJA
Jedan od načina podizanja kvalitete rada svakog zaposlenika, ali i ustanove
u cjelini, je dobro izabran jedan ili više voditelja – ovisno o veličini ustanove.
Voditelji su oni koji povezuju upravljačku strukturu sa zaposlenicima. Provode
odluke ravnatelja u praksu, koordiniraju organizaciju rada po vertikali i
horizontali, stručni rad s korisnicima i njihovim roditeljima.
Te višestruke uloge ponekad je teško uskladiti zbog niza otegotnih okolnosti.
Za to voditelj treba biti dobro educiran, imati sposobnosti i vještine dobre
komunikacije, poznavati timski rad, struku i posjedovati određena ekspertna
znanja potrebna za provedbu programa za koje je odgovoran.
Jedna od uloga voditelja može biti da, u onoj mjeri u kojoj mu dozvoljavaju
njegovi kapaciteti, svojim znanjem i sposobnostima pomogne u stručnom
usavršavanju zaposlenika u svrhu osobnog i profesionalnog razvoja. Dodatnim
angažiranjem vanjskih resursa za područja koja ne može pokriti, ili zbog
nedostatka vremena ili organizacijskih ograničenja upotpunit će potrebna
područja i sadržaje koji su se pokazali ključnim za dobro funkcioniranje ili za
podizanje profesionalne kompetencije.
CILJEVI DOBROG VOĐENJA
Svakodnevno se susrećemo s nizom problema koji rezultiraju:
◆ stalnim osjećajem nezadovoljstva i neuspjeha,
◆ emocionalnom iscrpljenošću,
◆ sagorijevanjem na poslu,
◆ nezadovoljstvom funkcioniranja sustava,
◆ nerealnim očekivanjima roditelja,
◆ stalnoj medijskoj izloženosti.
Cilj nam je:
◆ Održati kvalitetu stručnog rada.
124
zbornik.indd 124
15.2.2008 1:38:29
IDENTITET STRUKE
◆ Poticati stalno usavršavanje, ali i omogućiti da se i ono realizira.
◆ Njegovati timski rad.
◆ Profesionalni odnos – prema korisnicima i roditeljima, prema radu i među
kolegama.
◆ Partnerski odnos s roditeljima.
◆ Osnaživanje svakog zaposlenika.
◆ Redovna supervizija.
U radnom okruženju potrebno je:
◆ Imati dobru i otvorenu međusobnu komunikaciju.
◆ Podržavajući okruženje (dijelom kolega i nadređenih) .
◆ Osjećati se dijelom kolektiva.
◆ Imati osjećaj zadovoljstva obavljenim poslom.
◆ Dobiti priznanje nakon dobro odrađenog posla (nagrada i motivacija za
dalje) .
Utopija ili stvarnost? Neki elementi već postoje, više ili manje, u raznim
kombinacijama u našim ustanovama. Treba postaviti ciljeve koji bi doveli do
željenog – profesionalno i stručno obavljen posao, zadovoljan i ispunjen stručni
radnik, zadovoljni korisnici i njihovi roditelji.
UNUTRAŠNJE STRUČNO VOĐENJE
Voditelji imaju mogućnost odmah reagirati u onim situacijama za koje
procjene da je potrebno pružiti pomoć zaposleniku. To omogućuje da reakcije
budu pravovremene, i ako je to potrebno, kontinuirane. Na taj način one će
odgovarati trenutnim potrebama i biti učinkovite.
Voditelj u konkretnim situacijama može raditi s jednom osobom ili s grupom.
Ponekad će rad biti usmjerena na:
◆ Organizaciju rada (provedbu postojeće organizacije rada ili prijedlozi
za poboljšanje) . Pokazali su se učinkoviti tjedni sastanci na kojima su
prisutni svi zaposlenici. Na njima se informiraju o novim događanjima,
dogovaraju se rasporedi i strategije rada. Dobro i pravovremeno
informiranje može spriječiti niz nesporazuma i omogućuje bolje i
učinkovitije djelovanje kao i usklađivanje zajedničkih kriterija u radu.
Mogu se uvesti i dnevni kratki sastanci – brifing (ovisi o vrsti posla kojeg
obavljaju) koji pomažu učinkovitosti donošenja odluka važnih za provedbu
već dogovorene organizacije rada u okviru dnevnog rasporeda.
◆ Donošenje i provođenje donesenih odluka. Bitno je da se sve odluke
stručnih vijeća, stručnih timova ili odluke donesene na radnim
125
zbornik.indd 125
15.2.2008 1:38:29
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
◆
◆
◆
◆
◆
◆
sastancima provedu (poštujući okolnosti u kojima ih provode i poštuju svi
zaposlenici) . Dosljednost i struktura u radu daju sigurnost korisnicima,
njihovim roditeljima, ali i zaposlenicima. To bi nam omogućili protokoli
, kojih je u našoj djelatnosti mali broj pa ih je potrebno napraviti koristeći
iskustva teorije i prakse. Oni bi usmjeravali na oblike i metode postupanja,
omogućavali predvidivost akcije i njihove posljedice te pružali stručno
uporište za profesionalno djelovanje.
Sadržaj rada. Sadržaje rada dogovaramo na nivou godišnjih, mjesečnih,
tjednih planova i dnevne realizacije. Sadržaji rada mogu se preispitati,
mijenjati i dorađivati ovisno o potrebama korisnika u skladu sa strukom.
Voditelj može sa zaposlenikom prodiskutirati sadržaj, tražiti dodatna
objašnjenja ili tražiti pomoć u vidu konzultacije, savjetovanje ili edukaciju
iz određenog područja. Moguće je zaposlenika uputiti na kolegu koji će
mu svojim stručnim znanjem pomoći da dođe do određenih promjena ili
saznanja o načinu provođenja konkretnih sadržaja rada.
Razrađivanje strategije rješavanja problema. Svaki problem može
se riješiti na više načina. Važno je proučiti sve strategije njegovog
rješavanja. Za ustanovu je važno da, bez obzira na moguće različite
strategije svi stručni djelatnici imaju jednaki cilj, usuglašene stavove
(moralne, etičke) a bez obzira na način kako rješavaju probleme.
Strategije rješavanja određenih problema mogu se raditi i na superviziji.
Strategija se može razrađivati pojedinačno, s grupom (timom) ili cijelim
odjelom. Važno je uvažavanje tuđeg mišljenje, ravnopravnost u diskusiji,
preuzimanje odgovornosti za provođenje određenih akcija, slijediti protokol
o postupanju u slučaju da se ne može naći rješenje unutar postojećih resursa
(ako ga nema izraditi interni protokol o postupanju) koji svi moraju slijediti.
Ponekad je potrebno da, ukoliko ne dođe do konsenzusa, voditelj donese
konačnu odluku i rasporedi dužnosti.
Izrada plana djelovanja. Na osnovi strategije radi se plan djelovanja
koji podrazumijeva redoslijed postupka, aktivnosti, način provođenja,
evaluaciju i samoevaluaciju ( rezervni plan) .
Pomoć u provedbi ciljeva – konkretna pomoć u provedbi, konzultacija,
savjetovanje.
Pomoć u stjecanju vještina potrebnih za rješavanje konkretnog zadatka.
Ponekad su nam potrebne vještine koje do sada nismo trebali, nismo
imali prilike koristiti ili nismo imali prilike savladati. Ukoliko voditelj ima
određene usvojene vještine potrebne u radu, može poučiti zaposlenika, ako
ga ne upućuje na kolegu ili ne šalje na dodatnu edukaciju.
Rad s roditeljima. Stalna suradnja s roditeljima može rezultirati boljim
126
zbornik.indd 126
15.2.2008 1:38:29
IDENTITET STRUKE
rezultatima i kvalitetnijim radom s korisnicima. U ovom procesu roditelji
su partneri pa je dobro da roditelji budu informirani dodatnim edukacijama
te osnaženi grupama za podršku.
◆ Individualni ili grupni rad s korisnicima. Realizira se individualnim
razgovorima s korisnicima prema potrebi ili prema planu dogovorenom
na stručnom timu. Grupni rad s korisnicima može se provoditi u
cilju edukacije (npr. rada na računalu, emocionalnih odnosa između
spolova i sl. ) , grupa za samozastupanje ili različite interesne grupe.
I među zaposlenicima ovakav oblik rada treba pronaći svoje mjesto. Takav
način rada traži stalni profesionalni angažman i preuzimanje odgovornosti.
Voditelj treba poticati zaposlenike da sami dođu do rješenja i posao obave
samostalno i kompetentno.
STRUČNO USAVRŠAVANJE UNUTAR KOLEKTIVA
Jedna od aktivnosti voditelja može biti i dodatna edukacija zaposlenika – ako
mu dopuste ostale radne obaveze, i ukoliko ima određena znanja i edukacije iz
traženih područja.
Teme koje su se pokazale važne:
◆ Komunikacija,
◆ kako se nositi s problemima i strategija svladavanja problema,
◆ teške emocije,
◆ stres i savladavanje stresnih situacija,
◆ strategije rješavanja problema i međusobna suradnja,
◆ nošenje s autoritetom,
◆ kako i na koji način raditi u timu.
Sve je više priznata činjenica da je u radu veoma važna supervizija kako onima
u direktnom radu tako i voditeljima i ravnateljima. Ona može biti individualna,
grupna ili timska. Naročito značajnu ulogu ovdje može imati timska supervizija
jer je rad u timu u ustanovama čest. Zaposlenik može biti uključen u nekoliko
raznih timova i to u različitim ulogama. Ima više vrsta timske supervizije.
Prema Kerstingu i Krapholu (1994) , prema usmjernosti postoje tri vrste timske
supervizije:
◆ Timska supervizija, usmjerna na analizu primjera/slučajeva iz prakse toga
tima.
◆ Dinamska iskustvena supervizija, usmjerna na osvjetljavanje i analizu
pocesa u timu s namjerom pojašnjenja komunikacija, postavljanja granica
i razrješavanja sukoba – usmjerava se na veću učinkovitost, kvalitetniji rad
i bolje ozračje u timu.
127
zbornik.indd 127
15.2.2008 1:38:29
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
◆ Treća vrsta timske supervizije – organizacijska supervizija– stavlja naglasak
na reflektiranje utjecaja ustanove na rad tima, odnosa između tima i šire
socijalne okoline, analizu pojedinih uloga u timu, osvjetljavanje pozicija
moći, usklađenost subjektivnog i i institucijskog razumijevanja uloga i
radnih zadataka.
ZAKLJUČAK
Zajednički svakodnevni život i rad donose zadovoljstvo, ali i niz teškoća
i konflikata. Voditelj ima težak zadatak da vodi brigu o organizaciji rada,
stručnoj provedbi plana i programa, brigu o međuljudskim odnosima,
odnosima s roditeljima, ali i o svojim nadređenima. On je važna karika za
dobro fukcioniranje ustanove pa je i rukovoditelju iznimno stalo da izbor ove
osobe bude adekvatan.
Ovo pomalo „utopistička” vizija rada voditelja u nekoj se mjeri ostvarila u našoj
ustanovi. Ulažu se daljnji napori za unapređenjem svih segmenata rada. Takav
način rada zahtijeva velike i stalne napore svih zaposlenih kako bi se mogao
ostvariti cilj da svatko od nas zaposlenih dođe na posao bez stresa i zadovoljan.
ABSTRACT
COACHING EMPLOYEES AS PART OF THE TEAM LEADER ACTIVITY
Changes in society and new expertise knowledge lead to permanent changes
and adaptations to new social and professional challenges. Good functionality
depends of the quality and professionalism of all participant of the working
process. Changes in the process are most efficient when they are systematic,
deployed inside and guided by practical needs.
One of the ways to increase level of work quality for each employee and whole
organization is supervision. Supervisor can coach the employee to achieve his/hers
personal development. Such coaching can be done from inside of an organization
by one of the trained employees like team leader. For that job one must be well
educated, have good communication skills, good knowledge of team work and
expert knowledge for part of the working process under his/hers responsibility.
Employees and coaches must act as well synchronized mechanisms. Advantage of
internal coach is that coach does adequate and continuous changes and for that
reason he/she is efficient. Coaches can their efforts aim to the one individual or
to a group, but their work can be shaped according each individual needs. Coach
does not suggest solutions, but encourage each employee to activate his/hers
existing resources to achieve his own solutions and increase his/hers professional
competence.
If we care about employees in working process supervision is necessary as for
128
zbornik.indd 128
15.2.2008 1:38:29
IDENTITET STRUKE
management as for the other employees. Changes which coaches can achieve
have impact on the quality of work in organization and for better functioning of
system.
Key words: internal coaching, changes in way of leading, supervision
129
zbornik.indd 129
15.2.2008 1:38:30
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
130
zbornik.indd 130
15.2.2008 1:38:30
IDENTITET STRUKE
SPECIAL EDUCATION INTEGRATION
MORAL IMPERATIVES, PRACTICES AND
RECOMMENDATIONS FOR EDUCATIONAL
TRANSFORMATION – WEST TO EAST
Joseph Hill , Gary Schnellert
USA
ABSTRACT
Fifty years ago, parents who were fed up with the discrimination and prejudice
directed toward their children because of skin color initiated and won right–to–
education cases, which resulted in the landmark Brown v. Board of Education
of Topeka Supreme Court decision issued on may 27th, 1954: “…separate
educational facilities are inherently unequal. ” Two decades later, another group
of parents followed, initiating and winning right–to–education cases. This time,
however, the characteristic was disability, instead of skin color – but the issues
were similar.
Today, many recognize the similarities between the Civil Rights and the Disability
Rights Movements. The issues are the same: prejudice and discrimination;
invisibility, isolation, and segregation; and second–class citizenship.
Unfortunately the promise of the Brown decision has not been fully realized in
Western culture, nor in our neighboring east. The promise of federal law has not
yet permeated United States public institutions and currently has little impact
to the rights of people with intellectual and physical disabilities throughout
continental Europe.
A PROMISING VISION
It is the most honorable privilege to serve as an educational leader in this decisive
time of educational change in the local, state, national and newly revealed world
of educational systems. As leaders we must be pledged in purpose to ensure
a future of quality and equality of educational experiences for the promising
children that will need to flourish in a globalized ecology flattening at meteoric
pace.
Thomas Friedman’s The World Is Flat (2005) could have been the most
influential product to educational reform since A nation at Risk in 1983. The
elements are all there: a growing foreign challenge; a new world of opportunity
and competition and a malaise of urgency to alter our systems for reform. This
131
zbornik.indd 131
15.2.2008 1:38:30
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
book can be read through the eyes of despair but I would argue the Friedman
overwhelmingly finds this to be an age of positive development, opening up
opportunities for humankind to tap their full potential, boost their prosperity
and live our their dreams while creating an explosion of innovations that will
benefit the knowledge and skill developments needed for vitality and new
standards of living.
FOR ALL STUDENTS
Fifty years ago, parents who were fed up with the discrimination and prejudice
directed toward their children because of skin color initiated and won right–to–
education cases, which resulted in the landmark Brown v. Board of Education
of Topeka Supreme Court decision issued on may 27th, 1954: “…separate
educational facilities are inherently unequal. ” Two decades later, another group
of parents followed, initiating and winning right–to–education cases. This time,
however, the characteristic was disability, instead of skin color – but the issues
were similar.
Today, many recognize the similarities between the Civil Rights and the Disability
Rights Movements. The issues are the same: prejudice and discrimination;
invisibility, isolation, and segregation; and second–class citizenship.
Unfortunately the promise of the Brown decision has not been fully realized in
Western culture, nor in our neighboring east. The promise of federal law has not
yet permeated United States public institutions and currently has little impact
to the rights of people with intellectual and physical disabilities throughout
continental Europe.
Throughout Europe, people with intellectual disabilities face major stigma and
prejudice as they are confronted with educational barriers to realizing their
fundamental human rights. This widespread discrimination against people with
delayed intellectual or physical capabilities is a moral issue. The impetus for
integration of special education programming throughout the free and public
institutions worldwide must go beyond law and become ethically hardwired
into all systems of education. Agreeing with Plato, “Good people do not need
laws to tell them to act responsibly, while bad people will find a way around the
laws. ”
NO EXCUSES
Regardless of disability, there is no proof that people with disabilities cannot be
successful in the typical environments that most take for granted. The segregation
and lack of opportunities for students is an outcome of prejudicial perceptions
and attitudes. Well–intended “circular” logic allows this persistence of prejudice
in both theory and practice. In theory, when a student is de–selected from the
132
zbornik.indd 132
15.2.2008 1:38:30
IDENTITET STRUKE
opportunities of the mainstream student, it is assumed that the decisions made
are correct for the individual and are most often left unopposed. Conversely, if
people with disabilities are not visible in everyday environments, it’s assumed
they are unable to succeed in the mainframes of community.
Contrary to the notion that appropriate educational programs are not realistic
possibilities for people with disabilities, countless examples of success push
against these assumptions. Children with disabilities can be successfully
integrated into school programs if the educators in these schools believe all kids
can learn and all kids belong. These professionals believe and have efficacy to
create successful environments. These successful students grow to be successful
adults employed and contributing to real economies and providing value and
diversity to community work forces. A majority of adults with disabilities are
able to function successfully in homes of their choices and live with simple
usage of natural supports in their neighborhoods and communities.
In 1975 Congress enacted the Education for All Handicapped Children Act
(Public Law 94–142) . This law was designed to support states and localities
in protecting the rights of, meeting the individual needs of infants, toddlers,
children, and youth with disabilities and their families. The law was revised
in 1997 and again in 2003 and is commonly known as the Individuals With
Disabilities Education Act or IDEA.
It has been 31 years since the initial passage of Public Law 94–142. Significant
progress has been made in the United States in its efforts to develop and
implement effective programming in the areas of early intervention, special
education, and related services. To truly understand the impact this legislation
has had, one must compare the present reality to the not so distant past.
Prior to 1970 conditions within the U. S. for disabled children were poor. In 1967
over 200, 000 children where educated and raised in state institutions that often
took them away from their homes and families to provide for their needs. Poor
evaluation techniques and under–trained professionals oftentimes resulted in
the misidentification of many students as severely impaired, which then led to
inappropriate placements. In an attempt to stem the rising numbers of disabled
students, many parents of severely disabled students were even encouraged to
have their children sterilized. In the eyes of too many Americans, disabilities
were “treated” through the removal of the individual from the public eye.
The treatment of the disabled population bore an eerie resemblance to the
treatment given to other minority populations within the U. S. , a topic that had
gained a great deal of attention from legislators as we came to grips with the
revelation that change would need to take place. While this connection with
the Civil Rights movement of the 1950’s and 1960’s was one of the keys to the
133
zbornik.indd 133
15.2.2008 1:38:30
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
development of Public Law 94–142, the winds of change had been blowing for
some time. Prior Federal attempts to correct the problems related to programs
and services for the disabled include:
The Training of Professional Personnel Act of 1959 (PL 86–158) , which
helped train leaders to educate children with mental retardation; the
Captioned Films Acts of 1958 (PL 85–905) , the training provisions for
teachers of students with mental retardation (PL 85–926) , and 1961 (PL
87–715) , which supported the production and distribution of accessible
films; and the Teachers of the Deaf Act of 1961 (PL 87–276) , which
trained instructional personnel for children who were deaf or hard
of hearing. PL 88–164 expanded previous specific training programs
to include training across all disability areas. In addition, in 1965, the
Elementary and Secondary Education Act (PL 89–10) and the State
Schools Act (PL 89–313) provided states with direct grant assistance
to help educate children with disabilities. Finally, the Handicapped
Children’s Early Education Assistance Act of 1968 (PL 90–538) and the
Economic Opportunities Amendments of 1972 (PL 92–424) authorized
support for, respectively, exemplary early childhood programs and
increased Head Start enrollment for young children with disabilities.
These and other critical Federal laws began to open doors of opportunity
for children with disabilities and their families. By 1968, the Federal
government had supported: Training for more than 30, 000 special
education teachers and related specialists; Captioned films viewed by
more than 3 million persons who were deaf; and education for children
with disabilities in preschools and in elementary, secondary, and
state–operated schools across the country. Landmark court decisions
further advanced increased educational opportunities for children with
disabilities. For example, the Pennsylvania Association for Retarded
Citizens v. Commonwealth (1971) and Mills v. Board of Education of the
District of Columbia (1972) established the responsibility of states and
localities to educate children with disabilities. Thus, the right of every
child with a disability to be educated is grounded in the equal protection
clause of the 14th Amendment to the United States Constitution. ED.
gov (November, 2005) .
Public Law 94–142 guaranteed a free, appropriate public education to all
disabled children in the country. With this simple statement of its primary
mission, the legislation is defined in its four purposes:
“to assure that all children with disabilities have available to them…a
free appropriate public education which emphasizes special education
and related services designed to meet their unique needs”
134
zbornik.indd 134
15.2.2008 1:38:30
IDENTITET STRUKE
“to assure that the rights of children with disabilities and their parents…
are protected”
“to assist States and localities to provide for the education of all children
with disabilities”
“to assess and assure the effectiveness of efforts to educate all children
with disabilities”
Source: Education for All Handicapped Children’s Act of 1975
Today, as a result of the legislation and the amendments that followed
has resulted in over 6 million disabled students receiving individualized
programming. While the initial legislation focused on students ages 3 to 21
revisions in 1986 mandated that states provide programs and services from
youth. Other accomplishments include: higher achievement rates, service to
students within their home school districts, higher rates of graduation among
the disabled population, more post–secondary enrollment options and higher
employment rates.
“By any standard, it represents an important and necessary component of the
education system in this country, “ said the Council for Exceptional Children
in a position paper on IDEA reauthorization. “It is fundamental to the success
of children and youth with disabilities. ” In her testimony a public hearing
sponsored by the U. S. Department of Education’s Office of Special Education,
Barbara Day, mother of two children with learning disabilities was quoted as
saying, “IDEA is a great law, long fought–for by many, a hammered–out dream
that promised not privileges, not ways to get around educating students…but
instead…freedom for all students to obtain what lies between man merely just
existing, and a man fulfilling his dreams. ”
REFERENCES
1. ED. gov (November, 2005) Special Education & Rehabilitative Services: Archived: A 25
Year History of IDEA
2. Friedman, T. (2005) The World is Flat, A Brief History of the Twenty–First Century.
New York: Farrar, Stratus and Giroux
3. The Individual with Disabilities Education Act (IDEA) United States Department of
Education.
SAŽETAK
INTEGRACIJA SPECIJALNE EDUKACIJE: MORALNI IMPERATIVI,
PRAKSA I PREPORUKE ZA EDUKACIJSKI PREOBRAŽAJ ZAPAD – ISTOK
Prije 50 godina, roditelji koji su se zasitili diskriminacije i predrasuda prema svojoj
djeci zbog boje kože, pokrenuli su i dobili parnicu zbog prva na obrazovanje što
135
zbornik.indd 135
15.2.2008 1:38:30
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
je rezultiralo u presudnom predmetu Brown v. Board of Education of Topeka. U
odluci Vrhovnog suda od 27. svibnja 1954. se navodi: „…odvojene edukacijske
ustanove su neizbježno nejednake”.
Dva desetljeća kasnije još jedna grupa roditelja je pokrenula i dobila parnicu zbog
prava na obrazovanje.
Ovaj put je povod diskriminacije bio u posebnim potrebama umjesto u boji kože,
ali je problem sličan.
Danas mnogi prepoznaju sličnosti između Pokreta za građanska prava i Pokreta
za prava osoba s posebnim potrebama. Problemi su jednaki: predrasude i
diskriminacija, izolacija i segregacija; građanstvo drugog reda.
Nažalost, potencijal odluke Brown v. Board of Education of Topeka nije u
potpunosti realiziran u zapadnoj kulturi kao ni na susjednom istoku. Obećanja
iz federalnog zakona još nisu prodrla u javne obrazovne institucije i trenutno
imaju malo upliva na prava osoba s intelektualnim poteškoćama u kontinentalnoj
Europi.
136
zbornik.indd 136
15.2.2008 1:38:30
IDENTITET STRUKE
REDEFINISANJE PROFESIONALNOG IDENTITETA
BUDUĆIH SPECIJALNIH EDUKATORA:
TRANZICIJA I (ILI) KRIZA
Nenad Glumbić, Branislav Brojčin, Svetlana Kaljača
Srbija
SAŽETAK
Reforma sistema visokog obrazovanja u oblasti specijalne edukacije i rehabilitacije
u skladu s načelima Bolonjske deklaracije prouzrokovala je mnoge nedoumice.
Dodatni zahtevi vezani za izmenu nastavnih programa na Fakultetu za specijalnu
edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu proizašli su iz prihvatanja
socijalnog modela ometenosti, razvoja inkluzivnog pokreta i očekivane
transformacije tzv. specijalnih škola u resursne centre.
U skladu s pokušajima da se uobliči novi profesionalni identitet budućih specijalnih
edukatora učinjene su izvesne promene u nastavnim programima: uvođenjem
sadržaja vezanih za inkluzivno obrazovanje, individualne edukativne programe,
procenu potreba za podrškom, ranu intervenciju i sl. Međutim, još uvek postoje
izraziti problemi u povezivanju reformskog procesa na univerzitetu sa zahtevima
stručnjaka iz prakse. Nove profesionalne kompetencije budućih specijalnih
edukatora još uvek nisu naznačene u skladu sa Dablinskim deskriptorima. Štaviše,
i dalje postoji velika nesaglasnost između broja primljenih studenata prve godine
studija i broja nezaposlenih specijalnih edukatora.
Ambivalentni stavovi studenata i diplomiranih specijalnih edukatora prema punoj
socijalnoj participaciji osoba s intelektualnom ometenošču reflektuju njihovu
nesigurnost u pogledu vlastite uloge u tom procesu.
Ključne reči: profesionalni identitet, tranzicija, specijalna edukacija
UVOD
Stručnjaci u oblasti specijalne edukacije i rehabilitacije suočeni su s novim
profesionalnim izazovima, kako zbog radikalne preorijentacije s medicinskog
na socijalni model ometenosti, tako i zbog implementacije bolonjskog procesa u
sistemu visokog obrazovanja. Ova dva procesa, iako sasvim nezavisna jedan od
drugog, imala su, i još uvek imaju, suštinski uticaj na oblikovanje i redefinisanje
profesionalnog identiteta specijalnih edukatora i rehabilitatora (defektologa)
. Cilj ovog rada je da ukaže na aktuelne probleme u reformi visokoškolskog
obrazovanja studenata Fakulteta za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju
Univerziteta u Beogradu.
137
zbornik.indd 137
15.2.2008 1:38:30
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
BOLONJSKA DEKLARACIJA I PSEUDOBOLONJSKI PROCES
Bolonjska deklaracija koja je usvojena u junu 1999. godine predviđa formiranje
jedinstvenog evropskog prostora u oblasti visokog obrazovanja kroz:
◆ Prilagođavanje akademskih obrazovnih nivoa koji se mogu lako
komparirati, uključujući i uvođenje dodatka (suplementa) diplome
◆ Uvođenje dvostepenog obrazovnog ciklusa: dodiplomskog, kojim se
studenti, nakon trogodišnjeg ili četvorogodišnjeg školovanja, usmeravaju ka
tržištu rada, i diplomskih akademskih studija (master i doktorskih studija)
koji se mogu pohađati nakon završenih studija prvog nivoa
◆ Implementaciju Evropskog sistema prenosa bodova (kredita) – European
Credit Transfer System
◆ Podsticanje mobilnosti studenata, nastavnika i istraživača
◆ Podsticanje saradnje u oblasti unapređenja kvaliteta
◆ Promovisanje evropske dimenzije u oblasti visokog obrazovanja (European
Ministers of Education, 1999) .
Trećina univerziteta u Evropi ovakav sistem imala je i pre potpisivanja
Bolonjske deklaracije, dok je 21% ustanova uveo ovakav sistem, kao rezultat
implementacije bolonjskog procesa. Oko 36% evropskih univerziteta izrazilo
je nameru da se u svemu pridržava preporuka Bolonjske deklaracije. Samo je
7, 5% visokoškolskih ustanova u Evropi odbilo prilagođavanje sistema visokog
obrazovanja (Tauch, 2004) . U nekim zemljama, poput Francuske i Grčke,
primena Bolonjske deklaracije izazvala je masovne proteste. Organizatori
masovnih štrajkova u ovim zemljama bili su sindikati univerzitetskih prosvetnih
radnika. Protesti su motivisani strahom da će internacionalizacija obrazovnog
sistema poništiti nacionalne specifičnosti i značajno ugroziti poziciju državnog
(javnog) obrazovanja.
Neslaganje sa osnovnim načelima Bolonjske deklaracije ponekad je smešteno
u okvire šire borbe protiv globalizacije i uniformisanja svih aspekata života. U
ovom radu nećemo se baviti ideološkim i (ili) političkim pretpostavkama za
prihvatanje ili odbijanje zahteva Bolonjske deklaracije i ostalih dokumenata koji
su iz nje proizašli. Umesto toga, ukazaćemo na konkretno probleme s kojima se
svakodnevno suočavama u procesu reforme sistema visokoškolskog obrazovanja
budućih defektologa u skladu sa preporukama Bolonjske deklaracije.
Pravni osnov za primenu bolonjskog procesa predstavlja novi Zakon o visokom
obrazovanju iz 2005. godine, koji je zapravo i donet u cilju usaglašavanja
nacionalnog sistema visokog obrazovanja sa praksom visokoškolskog
obrazovanja u zamljama Evropske Unije. Za razliku od svih prethodnih zakona
138
zbornik.indd 138
15.2.2008 1:38:31
IDENTITET STRUKE
o univerzitetu, novim Zakonom o visokom obrazovanju predviđeno je da se
delatnost visokog obrazovanja organizuje kao trostepeni proces. Studije prvog
stepena su osnovne akademske i osnovne strukovne studije; drugim stepenom
obuhvaćene su diplomske akademske studije–master, specijalističke strukovne
i specijalističke akademske studije; dok su studije trećeg stepena doktorske
akademske studije.
Predviđeno je da se svi studijski programi ostvaruju u jednom ili više
obrazovno–naučnih ili obrazovno–umetničkih polja: prirodno–matematičke
nauke, društveno–humanističke nauke, medicinske nauke, tehničko–tehnološke
nauke i umetnost.
Značajan uticaj na strukturu obrazovnih programa visokoškolskih ustanova
ostvaren je i procesom akreditacije, koji sprovodi Komisija za akreditaciju
i proveru kvaliteta čije su nadležnosti takođe definisane novim Zakonom o
visokom obrazovanju.
Bodovna vrednost svakog predmeta iskazana je u skladu sa Evropskim
sistemom prenosa bodova (ECTS – European credit transfer system) , s tim što
je predviđeno da studije prvog stepena imaju između 180 i 240 ECTS bodova.
Prema Helsinškoj preporuci, osnovne studije treba da obezbede između
180 i 240 poena što bi odgovaralo trogodišnjim, odnosno četvorogodišnjim
studijama. U većini evropskih zemalja jasna je tendencija da se prvi nivo studija
realizuje u periodu od tri godine sa 180 ECTS poena, mada se često mogu nači
i oni studijski programi koji nose 210 ili 240 poena. U manjem broju evropskih
zemalja i dalje se nude dugi programi osnovnih studija u trajanju od 5 ili
više godina. Master nivo podrazumeva 300 ECTS poena, bilo u dva ciklusa,
bilo u jednom ciklusu, u obliku objedinjenih akademskih studija. Najčešći
oblik studiranja je 180 ECTS poena za osnovne i 120 ECTS poena za master
studije, što bi značilo da školovanje traje 3 plus 2 godine. U Velikoj Britaniji,
jednogodišnje master studije nose između 75 i 90 ECTS poena, s obzirom na
to da se opterećenje studenata izračunava u odnosu na kalendarsku, a ne na
školsku godinu (Tauch, 2004) .
Na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu (u
daljem tekstu FASPER) prva generacija studenata na koju se odnose odredbe
novog Zakona upisana je školske 2006/2007. godine. Osnovne studije skraćene
su na 4 godine (osam semestara) . Prema ranijem nastavnom planu osnovne
studije su trajale 9 semestara, s tim što je poslednji semestar uglavnom bio
određen za profesionalnu praksu. Prema novom sistemu studiranja, prosečno
opterećenje studenata u četvorogodišnjem periodu boduje se sa 240 ECTS
poena, dok diplomske studije–master nose 60 ECTS poena. Jedini izuzetak
predstavlja smer za audiometriste i audioprotetičare, koji je osmišljen u formi
139
zbornik.indd 139
15.2.2008 1:38:31
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
trogodišnjih, strukovnih studija. Iako su analize tržišta rada ukazivale na potrebu
za stručnjacima ovog profila u prvu generaciju na smeru za audiometriste i
audioprotetičare upisana su samo tri studenta.
Za razliku od ostalih zemalja u regionu, u kojima se studiranje na edukacijsko–
rehabilitacijskim fakultetima uglavnom zasniva na izboru jednog od tri smera
(logopedija, rehabilitacija i socijalna pedagogija) na FASPER–u je zadržana
stara praksa da se studije rehabilitacije organizuje u četiri posebna smera (za
intelektualnu ometenost, telesna oštećenja, oštećenja sluha i oštećenja vida) .
Najveće promene izvršene su u nastavnom programu. U terminološkom
smislu izbegnuta je upotreba svih politički nekorektnih termina. Kao posledica
sve intenzivnije prakse uvođenja socijalnog modela ometenosti i procesa
inkluzivnog obrazovanja uvedeni su i neki novi nastavni predmeti (npr.
Metodologija izrade individualnih edukativnih programa, Inkluzivna edukacija
i rehabilitacija dece ometene u razvoju, Modeli socijalne podrške odraslim
osobama ometenim u mentalnom razvoju i sl. ) .
Zahtevi stručnjaka iz prakse uslovili su potrebu za uvođenjem čitavog
niza izbornih predmeta. Naime, prema postojećim zakonskim propisima,
defektolozima koji rade u tzv. specijalnim školama osporava se kompetencija
za rad u predmetnoj nastavi (viši razredi osnovne škole) uz obrazloženje
da su na fakultetu oni ovladali metodikama matematike, maternjeg jezika
i drugih potrebnih predmeta, ali da o sadržaju samih tih predmeta nemaju
dovoljna znanja. Zato su novim nastavnim programima predviđeni posebni
izborni predmeti koji bi trebalo da reše navedene probleme. Međutim, u ovom
trenutku, ne postoje adekvatni zakonski propisi kojima se predviđa mogućnost
da defektolog koji je na FASPER–u slušao određenu grupu predmeta, takve
sadržaje može da predaje u višim razredima škola za decu ometenu u razvoju.
Vremenska neusaglešenosti reforme obrazovnog sistema i sistema zapošljavanja
posebno je vidljiva u oblasti inkluzivnog obrazovanja. U praksi se inkluzivna
edukacija realizuje sporadično, uglavnom uz podršku nevladinog sektora.
Postojeći zakonski propisi ne zabranjuju, ali isto tako i ne podržavaju proces
inkluzivnog obrazovanja. Reforma postojećeg sistema u ovoj oblasti vrlo je
usporena, delimično i zbog snažnog otpora defektologa prema postojećim
predlozima za izmenu strategije obrazovanja dece s posebnim potrebama.
Naime, u do sada iznetim predlozima, jasna je tendencija da se uloga defektologa
minimizira, ne samo u inkluzivnom, već i u specijalnom školstvu.
Dosadašnja praksa visokoškolskog obrazovanja stručnjaka za oblast specijalne
edukacije i rehabilitacije (kao uostalom i većine drugih struka) zasnivala se
na velikom broju upisanih studenata, niskom stepenu prolaznosti, dugom
studiranju i velikom broju kandidata koji su napuštali studije. Ovakva praksa
140
zbornik.indd 140
15.2.2008 1:38:31
IDENTITET STRUKE
postojala je i u mnogim drugim evropskim zemljama. Tako Rothblatt navodi da
je, za razliku od Austrije i Nemačke, gde se napuštanje započetih studija smatralo
normalnim procesom, u anglo–saksonskom obrazovnom sistemu neuspeh
u studiranju detaljno analiziran (Rothblatt, 1991) . Jedan od ciljeva uvođenja
bolonjskog procesa jeste skraćivanje vremena studiranja i preusmeravanje
pažnje sa godina studija na kreditne poene i stečene kompetencije (Zabalegui
et al. , 2006) .
Poseban izazov za zemlje u kojima je praksa visokoškolskog obrazovanja
zasnovana na humboltovskim principima (samostalnost u radu, obavezno
prisustvo vežbama i neobavezno dolaženje na nastavu) predstavlja zahtev za
redovnim pohađanjem nastave i vežbi, izvršavanjem predispitnih obaveza i
interaktivnim učešćem u nastavi.
Redovno prisustvo više stotina studenata FASPER–a na nastavi višestruko
prevazilazi prostorne i kadrovske kapacitete ove visokoškolske ustanove.
Televizijski snimci prepunih amfiteara u Hrvatskoj i drugim zemljama
regiona koje su studije po bolonjskom sistemu uvele godinu dana ranije,
postali su surova realnost i na Univerzitetu u Beogradu. Pokazalo se da je u
postojećim prostornim uslovima studiranje bilo moguće samo zato što svi
studenti nisu dolazili na nastavu. Uvođenje novog načina studiranja imalo je za
posledicu podelu studenata na veći broj grupa, održavanje nastave vikendom,
nemogućnost interaktivne nastave itd.
Stvarna opterećenost studenata nikada zapravo nije egzaktno procenjena.
Umesto toga, celokupan nastavni plan i program samo je formalno kreiran
tako da svaki semestar nosi 30, a svaka školska godina 60 ECTS poena.
Tradicionalni stav prema (ne) obaveznosti studiranja i preobimnost pojedinih
nastavnih programa uslovili su izuzetno nizak stepen uspešnosti prve generacije
studenata. Umesto da se pristupi detaljnoj analizi postojećeg stanja, Ministarstvo
prosvete je smanjilo uslov za upis naredne godine studija sa 60 na 37 ECTS
poena. To znači da će studenti morati u sledećoj školskoj godini da ispune
sve aktuelne i zaostale obaveze, što je, u najvećem broju slučajeva, nemoguće.
Time se ponovo produžava prosečno trajanje studija, a privremeno odlaganje
problema prosvetne vlasti su okarakterisale kao „akt dobre volje države prema
studentima”.
Budući defektolozi će, nakon završetka osnovnih studija, pored diplome dobijati
i odgovarajući suplement u kome će biti navedeni sadržaji kojima su ovladali i
kompetencije koje su usvojili. Za razliku od većine evropskih zemalja (Austrija,
Nemačka, Grčka, Letonija, Švedska, Švajcerska, Španija) u kojima je dodatak
diplomi uveden tek nakon usvajanja Bolonjske deklaracije, univerziteti u Belgiji
i Češkoj su izdavali suplement diplome i pre uvođenja bolonjskog procesa. U
oba slučaju praksa je pokazala da potencijalni poslodavci još uvek ne razumeju
141
zbornik.indd 141
15.2.2008 1:38:31
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
značenje i značaj suplementa diplome.
Na FASPER–u se trenutno ne realizuju master studije s obzirom na to da su
studenti koji su diplomirali po starom sistemu izjednačeni u pravima sa
studentima koji stiču zvanje mastera po novom sistemu školovanja. Ima
autora koji smatraju da otvoren pristup master studijama indirektno upućuje
na zaključak da su osnovne studije samo međustepen u sticanju visokog
obrazovanja i da se stoga očekuje veliki priliv studenata na studije drugog
stepena (Pechar, Pellert, 2004) . Ovi autori posebno ukazuju na neodrživost
različite prakse prijema na studije prvog stepena u jezički bliskim sredinama.
Kao primer oni navode Austriju koja ima otvoren sistem pristupa na osnovne
studije, za razliku od Nemačke koja ima numerus clausus. Ovakva situacija je
dovela do velike mobilnosti studenata iz Nemačke u Austriju.
Najveće žrtve bolonjske reformu su nekadašnji magistri kojima je odobreno
da odbrane doktorsku disertaciju po starom programu, bez potrebe za
pohađanjem doktorskih studija, do 01. 01. 2012. godine. Oni magistri koji
ne žele da pristupe izradi doktorske disertacije našli su se u poziciji koja nije
sasvim zakonski regulisana. Naime, po novom sistemu, zvanje magistra više ne
postoji. Nekadašnji zahtevi za izradu i odbranu magistarske teze daleko su veći
od zahteva za odbranu završnog rada na master studijama.
Posledni nivo obrazovnog sistema čine doktorske studije. Za razliku od
nekadašnje prakse izrade doktorske disertacije, reformisane studije na
FASPER–u podrazumevaju trogodišnje doktorske studije nakon kojih se brani
doktorska disertacija. Opterećenje studenata na doktorskim studijama iznosi
180 ECTS poena. U Švajcerskoj, Velikoj Britaniji i Irskoj postoji izrazit otpor
da se kreditni sistem primeni i na doktorske studije. Oni smatraju da doktorat
treba i dalje temeljiti na originalnim istraživanjima, a ne na podučavanju, što je
iskazano u zajedničkoj deklaraciji rektorskih konferencija Austrije, Nemačke i
Švajcarske (Joint Declaration by HRK, ÖRK, CRUS) .
Razliku u kompetencijama mastera i doktora nauka uglavnom se temelji na
tzv. Dablinskim deskriptorima koji nisu našli adekvatnu primenu u reformi
visokoškolskog obrazovanja stručnjaka koji se bave specijalnom edukacijom i
rehabilitacijom osoba s posebnim potrebama.
U ovom trenutku postoji značajno ograničenje broja studenata koji se mogu
upisati na doktorske studije, s obzirom na to da je broj primljenih studenata
proporcionalan broju potencijalnih mentora. Ako imamo u vidu da se
kvalifikacije za mentorstvo na doktorskim studijama gotovo isključiva baziraju
na broju radova objavljenih u časopisima međunarodnog značaja sa SCI ili
SSCI liste, jasno da je na fakultetima društveno–humanističke orijentacije broj
potencijalnih mentora, pa samim tim i broj doktoranata izrazito mali.
142
zbornik.indd 142
15.2.2008 1:38:31
IDENTITET STRUKE
Neophodnost redovnog praćenja nastave gotovo je sasvim onemogućila starije,
zaposlene studente da studiraju na našem fakultetu. Sličan sistem postoji i u
Japanu gde 91% studenata završi fakultet pre 24. godine života. S druge strane,
u Nemačkoj na primer, samo 13, 8% studenata diplomira do 25. godine, ne
zbog toga što dugo studiraju, već zato što se često kasno upisuju na fakultet
(Yoshimoto, Inenaga, Yamada, 2007) . Izlaz iz ovakve situacije vidimo u sistemu
parcijalnog studiranja uz rad i druge alternativne modele studiranja kakvi
postoje u Velikoj Britaniji.
UMESTO ZAKLJUČKA
Implementacija osnovnih načela Bolonjske deklaracije ukazuje na jasnu
spremnost Beogradskog univerziteta da se uključi u zajednički obrazovni
evropski prostor. Međutim, o efikasnosti realizacije bolonjskog procesa još
uvek se ne može govoriti, s obzirom na to da su mnoge adaptacije obrazovnog
procesa više formalne, nego suštinske. U ovom trenutku reforma obrazovnog
sistema još uvek ne doprinosi većoj mobilnosti studenata i nastavnog kadra
što su osnovne pretpostavke Bolonjske deklaracije i dokumenata koji su iz nje
proizašli.
LITERATURA:
1. European Ministers of Education. (1999, June) . Bologna declaration. The European
Higher Education Area, Bologna: The National Unions of Students in Europe. Retrieved
February 16, 2006, from http//www. esib. org/BPC/docs/Archives/CoP007bologna
declaration. pdf
2. Joint Declaration by HRK, ÖRK, CRUS: On the future of the doctorate in Europe, 27
March 2004, see www. hrk. de. Pechar H. , Pellert A. (2004): Austrian Universities Under
Pressure of Bologna, European Journal of Education, Vol. 39, No. 3, pp. 317–330.
3. Rothblatt S. (1991): The American modular system, in: R. O. Berdahl G. C. Moodie & I.
J. Spitzberg (Eds) Quality and Access in Higher Education. Comparing Britain and The
United States (Buckingham, SRHE & Open University) , p. 129–141.
4. Tauch C. (2004): Almost half–time in the Bologna Process – Where do we stand?
European Journal of Education, Vol. 39, No. 3, pp. 275–288.
5. Yoshimoto K. , Inenaga Y. & Yamada H. (2007): Pedagogy and Andragogy in Higher
Education – A Comparison between Germany, the UK and Japan, European Journal of
Education, Vol. 42, No. 1, pp. 75–98.
6. Zabalegui A. , Macia L. , Marquez J. , Ricoma R. , Ruin C. , Mariscal I. , Pedraz A. ,
German C. , Moncho J. (2006): Changes in Nursing Education in the European Union,
Journal of Nursing Scholarship, 38: 2, 114–118.
143
zbornik.indd 143
15.2.2008 1:38:31
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
ABSTRACT
REDEFINING PROFESSIONAL IDENTITY OF FUTURE SPECIAL
EDUCATORS: TRANSITION AND (OR) CRISIS
Reformation of higher education system in a field of special education and
rehabilitation according to the Bologna Declaration has caused many doubts
and uncertainties. Greater acceptance of the social model of disability, inclusive
movement and expected transformation of so called special schools to resource
centers have put additional demands on the curricula of the Faculty of Special
Education and Rehabilitation in University of Belgrade.
Some changes were made in order to promote new professional identity of the
future special educators: implementation of the curricular contents related to
inclusive education, individualized education plans, assessment of support
needs, early intervention etc. Yet, there are still many problems in matching
higher education reform with requisites of the field workers. New professional
competencies of the future special educators have not been still delineated in
accordance with Dublin descriptors. Furthermore, there is huge discrepancy
between number of freshmen and number of unemployed special educators.
Ambivalent attitudes of special education students and special educators toward
full social participation of the persons with intellectual disability reflect their
uncertainties regarding their own role in this process.
Key words: professional identity, transition, special education
144
zbornik.indd 144
15.2.2008 1:38:31
IDENTITET STRUKE
STRUKOVNA KOMORA – RAZLOZI, NACRT I
DILEME
Vesna Đurek, Renata Vragović
Hrvatska
SAŽETAK
Ideja o osnivanju strukovne komore defektologa pojavila se s razjedinjavanjem
struke i osnivanjem zasebnih udruženja logopeda i socijalnih pedagoga,
potrebom za reguliranjem privatne prakse defektologa te potrebom za etičkim
kodeksom struke i stručnim nadzorom nad radom. Toj ideji su doprinijele i ranije
promjene programa studija koje nisu pratile potrebe u praksi. Nerijetko se čuje
da je mogućnost studija uz rad i ukidanje metodika nastavnih predmeta dovelo
do srozavanja ugleda struke. Promjenom naziva fakulteta i struke dodatno je
uzdrman identitet stručnjaka. Problem razdiobe kompetencija pojedinih profila
struke i srodnih struka u podzakonskim aktima nadležnih resora još uvijek nije
razriješen u korist defektologa – učitelja i rehabilitatora. Stručnjacima koji rade u
praksi nisu jasni ciljevi politike fakulteta spram smjera razvoja identiteta struke.
Isto tako stručnjaci koji se bave edukacijsko–rehabilitacijskom teorijom zamjeraju
praktičarima da su kočnica promjenama. Uz ove probleme, značajno otežavajuća
okolnost je raspršenost struke u više resora, gdje niti jedno ne podržava razvoj i
osnaživanje strukovne udruge. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi RH, radi
zadovoljavanja uvjeta za pristup EU, očekuje od strukovnih udruga pokretanje
osnivanja strukovnih komora. Savez defektologa Hrvatske sastavio je Nacrt
strukovne komore i njenih javnih ovlasti. Nacrt držimo okvirnim jer su javne
rasprave o mnogim ključnim čimbenicima imale slab odaziv. Izgleda da jedino
nije upitno da li nam treba strukovna komora. Koristimo priliku da na ovom
Kongresu razriješimo neka od tih pitanja, posebno naziva strukovne komore,
obuhvata profila stručnjaka, ustrojstva komore, pojedinih javnih ovlasti i ono,
nažalost, temeljno – pitanje financiranja izrade zakonskih i podzakonskih akata
strukovne komore.
Ključne riječi: strukovna udruga, identitet stručnjaka, nacrt strukovne komore.
POTICAJI ZA OSNIVANJE STRUKOVNE KOMORE
O potrebi osnivanja strukovne komore u Savezu defektologa Hrvatske počelo
se promišljati unazad desetak godina. Povodi su bili: izdvajanje logopeda i
socijalnih pedagoga u zasebna strukovna udruženja, srozavanje ugleda struke
koje se sve više osjećalo u praksi, neprimjerene raspodjele radnog vremena u
145
zbornik.indd 145
15.2.2008 1:38:31
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
nekim ustanovama, nepostojanje mehanizama zaštite radnih mjesta defektologa
od konkurentnih struka (logopeda, socijalnih pedagoga, radnih terapeuta,
pedagoga, učitelja razredne nastave, socijalnih radnika i psihologa) te izostanak
prava prvenstva defektologa, kao stručnog suradnika u osnovnim školama, u
planiranju integracije učenika s teškoćama u razvoju. U to vrijeme pojavile su
se i prve inicijative za privatnom praksom defektologa, a s njima i potreba za
njezinim reguliranjem te stručnim nadzorom. Novinarske afere i sudski procesi
vezani uz lošu praksu u pojedinim rehabilitacijskim ustanovama, evidentna
kršenja prava i potreba korisnika usluga, nerijetko susretanje u praksi s
odlukama donesenim u korist drugih strana umjesto u korist korisnika usluga,
upućivali su na potrebu izrade etičkog kodeksa struke. Promišljanje Etičkog
kodeksa struke, kako on ne bi ostao „mrtvo slovo na papiru”, dovelo je do
potrebe strukovnog suda časti i neophodnih mehanizama zaštite strukovnog
ugleda, odnosno do potrebe osnivanja strukovne komore.
Usprkos svim nastojanjima da se strukovno udruženje poveže s Fakultetom i
sudjeluje u kreiranju promjena u identitetu struke, potpuno je izostao utjecaj na
politiku Fakulteta i programske temelje strukovnog obrazovanja. Predstavnici
Fakulteta u Savezu defektologa Hrvatske imali su jedino ulogu da nas de facto
informiraju o promjenama u programima i izvijeste o promjeni naziva Fakulteta
i struke. Ogorčenje, da na tako ključne promjene nisu mogli utjecati niti izreći
svoje mišljenje ljudi koji svoj radni vijek trebaju odraditi pod novim nazivom i
promijenjenim identitetom, traje i danas. Zamjeramo Fakultetu što je dopustio
i poticao razjedinjenje smjerova struke, a danas bez čvrstog političkog stava
potiče osnivanje zasebnih komora. Iz rakursa prakse čini nam se da Fakultet nije
pratio potrebe struke, već da je mijenjao programe isključivo prema suvremenim
teorijskim smjernicama i trendovima rehabilitacijske prakse u anglosaksonskim
zemljama. Tako se upućivanje na probleme implementacije edukacijske
integracije, potpomognutog zapošljavanja i deinstitucionalizacije u praksi,
nerijetko tumačilo otporom praktičara promjenama, umjesto nespremnosti
sustava i izostankom legislativne i financijske osnove. Premda značajan dio
stručnjaka radi u obrazovanju, iz programa studija svojedobno su izbačene
metodike osnovnih obrazovnih predmeta, pa tako danas tzv. rehabilitatori rade
kao učitelji. A upravo nas kompetencije za rad u obrazovanju jasno razlikuju od
pojave novih profila struka, kao što su radni terapeuti. No umjesto metodika,
studentima se nude programi kreativnih i art–terapija, premda je mali broj
stručnjaka koji će u praksi provoditi isključivo takve programe rehabilitacije,
itd. Devalvaciji stručnog rada doprinosili su i programi studija uz rad, a
donedavno potpun izostanak specijalističkih studija i certificiranih tečajeva
ciljane doedukacije za nove metode rehabilitacijskog rada, itd. Stručnjacima koji
rade u praksi, doista, nisu jasni ciljevi politike Fakulteta spram smjera razvoja
146
zbornik.indd 146
15.2.2008 1:38:32
IDENTITET STRUKE
identiteta struke.
Nadalje Savez defektologa Hrvatske, kao strukovno udruženje stručnjaka koji
rade u više resora, nikada nije dobio potporu niti jednog ministarstva za svoj
rad, usprkos činjenici da svoje predstavnike imamo zaposlene na mjestima
savjetnika u svim relevantnim resorima. Očitovanje o promjenama legislative
obično se nije niti očekivalo ili je mogućnost bila vremenski limitirana na
nemoguće ostvariv kratak rok za bilo kakvu raspravu. Tek se u posljednje
vrijeme osjeća manji napredak na tom planu, u smislu da se traži mišljenje,
ali je još uvijek upitno koliko se ono uvažava. Problem razdiobe kompetencija
pojedinih profila struke i srodnih struka u podzakonskim aktima nadležnih
resora još uvijek nije razriješen u korist defektologa – učitelja i rehabilitatora.
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi RH, potaknuto potrebom zadovoljavanja
uvjeta za pristup EU pokrenulo je Projekt razvoja sustava socijalne skrbi unutar
kojega je naglašena potreba za osnivanjem strukovnih komora u djelatnosti
socijalne skrbi. Intencija Ministarstva je bila poticanje osnivanja jedne zajedničke
Socijalne komore svih struka koje djeluju na području socijalne skrbi. Održan
je samo jedan sastanak na koji smo bili pozvani, i to 14. 07. 2006. Zaključeno
je da ne postoji spremnost za osnivanje jedinstvene komore, da psiholozi i
medicinske sestre, koji već imaju svoje komore, trebaju korigirati svoje javne
ovlasti, da socijalni radnici neće biti kompatibilni po javnim ovlastima drugim
strukama, te da logopedi i socijalni pedagozi žele zasebne komore, logopedi u
resoru zdravstva. Nas su nazvali rehabilitatorima i od nas očekuju da osnujemo
komoru koja će obuhvatiti sve druge struke, male po brojnosti, a koje rade
u rehabilitacijskim ustanovama. Posebno je naglašeno da bi trebali uvažiti
zatečeno stanje u praksi i omogućiti profesionalcima neodgovarajuće struke,
koji rade na radnim mjestima rehabilitatora, ostanak na tim radnim mjestima.
Premda nije obećana nikakva konkretna podrška, taj sastanak je bio novi
poticaj za daljnje promišljanje kako doći do strukovne komore. Izmjenama i
dopunama Zakona o socijalnoj skrbi (NN 79/07) , člankom 168. b omogućeno
je osnivanje strukovnih komora u djelatnosti socijalne skrbi.
OPĆENITO U ULOZI I DJELATNOSTI STRUKOVNE KOMORE
Strukovne komore su pravne osobe, ustanove sa zakonski definiranim javnim
ovlastima, koje obavljaju umjesto državne uprave. Nadležnost i tijela komore
definirana su pojedinačnim strukovnim zakonom kojeg donosi Sabor na
preporuku ministarstva suosnivača, a daljnji ustroj, djelokrug i organizacija
rada detaljno su razrađeni u statutu komore i podzakonskim aktima koje donosi
sama komora (kodeks strukovne etike, provedbeni akti, cjenik usluga, mišljenja
i tumačenja) . To je tzv. Staleško pravo.
Komora je stručna i staleška organizacija pod čijom su nadležnošću svi
147
zbornik.indd 147
15.2.2008 1:38:32
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
pripadajući profesionalci koji rade u struci, neovisno o resoru u kojemu rade.
Zakonom o komori predviđa se obvezatno članstvo za rad u struci, odnosno
komora vodi Registar stručnjaka i izdaje licence za rad. Preduvjet za stjecanje
licence ili dopusnice za rad je dokazano stručno usavršavanje. Stoga je prirodni
partner svake komore, ponekad i suosnivač, uz strukovno udruženje upravo
Fakultet koji producira stručnjake i nudi tražene programe specijalizacije i
stručnog usavršavanja.
Komora se samofinancira prvenstveno putem obvezatne članarine i zato je
važno pitanje brojnosti članstva i veličine strukovnog staleža. Pojedine struke,
rukovođene pojedinačnim interesima, osnivaju zasebne komore, dok se druge
povezuju u jedinstvenu komoru kako bi osnažile utjecaj i smanjile financijsko
opterećivanje članstva. Tako npr. unutar resora zdravstva postoji 5 strukovnih
komora: liječnika, stomatologa, medicinskih sestara, medicinskih biokemičara
i ljekarnika. Organizacijska suprotnost su Hrvatska komora arhitekata i
inženjera u graditeljstvu te Hrvatska gospodarska komora. Pojedine komore
zbog preklapanja nadležnosti i potreba u praksi, reguliraju suradnju putem
Sporazuma o stručnoj suradnji među komorama.
Članovi komore ostvaruju svoje interese neposredno u strukovnim razredima
i posredno putem izabranih predstavnika u tijelima komore (skupština,
upravni odbor, predsjednik i dopredsjednik, nadzorni odbor, stalna
stručno specijalizirana povjerenstva, etički odbor i odbori stručnih razreda,
prvostupanjski i drugostupanjski sud časti, tajništvo komore, županijska
povjerenstva) .
Smisao komore jest da bude samostalna i neovisna organizacija osnovana radi
zaštite interesa, ugleda, etike i identiteta struke, vršenjem stručnog nadzora nad
kvalitetom rada stručnjaka i pružene usluge. I u skupnom i u pojedinačnom
smislu komora štiti prava stručnjaka, unapređuje djelatnost struke, definira i
procjenjuje pravilno obavljanje zvanja. Time komora osigurava i zaštitu prava i
interesa korisnika usluga.
Ona je partner nadležnom ministarstvu i daje stručna mišljenja tijekom
pripremanja propisa i prijedloge za legislativno reguliranje djelatnosti struke.
Nadležno ministarstvo vrši upravni nadzor nad zakonitošću rada komore,
putem analiza izvještaja o provođenju javnih ovlasti.
NACRT STRUKOVNE KOMORE I DILEME ZA RASPRAVU
Osnovna pitanja koja smo postavili u Savezu defektologa Hrvatske glase
Koga mi to zastupamo u iniciranju osnivanja komore? Sljedeće pitanje jest
financijska osnova za izradu legislativne osnove. Odgovori na ta pitanja nisu
nimalo jednostavni, budući da su članovi Saveza defektologa Hrvatske pravne
osobe, županijske udruge, njih svega 11. S različitim razinama kvalitete rada,
148
zbornik.indd 148
15.2.2008 1:38:32
IDENTITET STRUKE
svaka sa svojim problemima, i vezanim uz članstvo i financiranje. A tu je i
dodatno pitanje: Što je s pojedinim logopedima i socijalnim pedagozima koji
su naši članovi ili rade na radnim mjestima defektologa, obzirom da imaju i
zasebne strukovne udruge, a uskoro moguće i zasebne komore? Upiti spram
ministarstava o registriranim djelatnicima na radnim mjestima defektologa
nisu urodili plodom. Niti nam Fakultet nije dao konkretan odgovor koliki je
broj diplomiranih defektologa, budući su se programi i titule često mijenjali.
Studijski smjerovi Logopedija i Socijalna pedagogija podržavaju prijedlog
osnivanja zasebnih komora stručnjaka, dok je Odsjek za inkluzivnu edukaciju
i rehabilitaciju načelno podržao jedinstvenost edukacijsko–rehabilitacijske
struke, uz napomenu da neće priječiti osamostaljivanje logopeda i socijalnih
pedagoga i da će u tom slučaju podržati osnivanje zasebne komore. Usto treba
istaći i činjenicu da je novim programom studija oštećenje sluha pripojeno
logopediji, čime se dodatno povećava članstvo logopeda na štetu defektologa.
Također treba uvažiti i buduće stanje strukovnog profila s obzirom na Bolonjski
proces te trogodišnju i petogodišnju formaciju struke. Javna rasprava o komori
koju smo pokrenuli među članstvom i na web stranici nije urodila očekivanim
informacijama i podrškom.
Upravni odbor Saveza defektologa Hrvatske imenovao je Radnu skupinu za
osnivanje Komore u sastavu: Vesna Đurek, Dubravka Vajdić, Renata Vragović,
Dragana Mamić, Zrinjka Stančić, Edita Ružić, Dubravka Šubić, Maja Ljubić i
Vesna Mihanović. Na sjednici Radne skupine za osnivanje komore održanoj
07. 09. 2006. izrađene su Teze za izradu nacrta prijedloga zakona o komori.
Dogovoreno je da će se Savezu defektologa Hrvatske sugerirati osnivanje
zajedničke komore defektologa s posebnim razredima za logopede i socijalne
pedagoge, jer držimo da takvo ustrojstvo omogućuje bolja rješenja kako u
odnosu prema identitetu naše sveukupne struke tako i u odnosu na realno
stanje u praksi. Smatramo da Komora mora biti ustrojena u sklopu dvaju
resornih ministarstva: Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi te Ministarstva
obrazovanja, znanosti i športa, a ukoliko se Komori priključe i socijalni
pedagozi, tada i pravosuđa. Predložen naziv Komore je: Hrvatska komora
edukacijsko–rehabilitacijskih stručnjaka. Radni nacrt javnih ovlasti koje bi
obavljala Komora sadrži:
1. vođenje registra članova,
2. obavljanje stručnog nadzora nad radom stručnjaka,
3. kontrolu kvalitete rada – usluga stručnjaka,
4. donošenje rješenja o izdavanju, obavljanju i oduzimanju opće i posebne
dopusnice za rad,
5. donošenje rješenja o davanju i prestanku odobrenja za privatnu praksu,
149
zbornik.indd 149
15.2.2008 1:38:32
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
6. utvrđivanje povreda stručnih dužnosti i disciplinskih mjera za teže i lakše
povrede stručnih dužnosti,
7. provođenje disciplinskih postupaka i izricanje disciplinskih mjera za
povrede stručnih dužnosti,
8. zastupanje interesa stručnjaka i omogućavanje pravne zaštite članovima,
9. brigu i o drugim stručnim interesima članova,
10.utvrđivanje potreba, sadržaja i duljine trajanja programa dodatnog
usavršavanja,
11. donošenje Etičkog kodeksa,
12. donošenje općeg akta kojim se utvrđuje sadržaj, rokovi i postupak trajnog
stručnog usavršavanja i provjere stručnosti,
13. poticanje i organiziranje stručnog usavršavanja članova,
14. suradnju sa strukovnim udruženjima, stručnim i znanstvenim institucijama
u zemlji i inozemstvu,
15. suradnju s državnim i lokalnim tijelima uprave i regionalne samouprave u
rješavanju pitanja značajnih za ostvarivanje zadaća djelatnosti i pitanja od
općeg društvenog interesa
16. obavljanje i drugih poslova utvrđenih Zakonom, Statutom i drugim
propisima komore.
Tijela komore činila bi: Skupština, Upravni odbor, predsjednik i zamjenik
predsjednika, Nadzorni odbor, Etički odbor i Sud časti. Predviđaju se sljedeći
strukovni razredi: učitelja i profesora, stručnih suradnika, rehabilitatora i
odgojitelja te terapeuta. Procijenili smo neophodnim sljedeće stručne podrazrede
s mogućnošću povezivanja pojedinih u jedinstveni podrazred ili razdiobu na 2
podrazreda s obzirom na stanje potreba u praksi: dijagnostika, rana intervencija
i rad s obitelji, predškolski odgoj i obrazovanje, osnovnoškolski odgoj i
obrazovanje, profesionalno savjetovanje, radna izobrazba i osposobljavanje,
podrška u svakodnevnom životu (stanovanje, zapošljavanje i slobodno vrijeme)
, mentalno zdravlje, komunikacija, kreativne i art– terapije, legislativna zaštita,
istraživački i metodički rad.
Sljedeći cilj je bio utvrditi način ostvarivanja financijske osnove za angažiranje
pravnika radi izrade Nacrta prijedloga zakona o komori. Na sjednici Upravnog
odbora Saveza defektologa Hrvatske, u studenom 2006. odlučeno je da će se
prići prikupljanju dobrovoljnih priloga članova u iznosu od 500, 00 kuna,
koji će biti valorizirani prilikom plaćanja 1. godišnje članarine komori, nakon
njenog ustrojavanja.
Koristimo ovu priliku da ispitamo mišljenje prisutnih stručnjaka o svim
navedenim dilemama i načinu sudjelovanja u osnivanju komore. Čini se da smo
150
zbornik.indd 150
15.2.2008 1:38:32
IDENTITET STRUKE
svi složni oko potrebe za osnivanjem komore, ali da nismo svi spremni dati svoj
doprinos struci. Mnogi izgleda nisu svjesni da ne postoje profesionalci koji će
raditi na ugledu, identitetu i zaštiti opstanka struke. Uljuljkani u svakodnevnicu,
zaboravljamo da se približavamo tržišnoj utakmici gdje samo znanje i rezultati
garantiraju opstanak, a komora stručnu zaštitu od visokih odšteta za loše
procjene, počinjene pogreške i nepostignute rezultate. A i to da naši korisnici
imaju pravo na kvalitetnu i suvremenu uslugu.
ABSTRACT
PROFESSIONAL CHAMBER – REASONS, MODELS AND DILEMMAS
Idea of establishing a professional chamber appeared with the diversification of the
profession and the establishment of separate associations of speech therapist and
social pedagogues; the need to regulate private practice; and the need to formulate
an ethical codex and facilitate expert supervision of professional work. Earlier
programs that failed to address the changes within the profession contributed to
this idea. It can often be heard that the possibility of part time studies and the
elimination of educational subjects’ methodology contributed to the deflation of
professional reputation.
Frequent changes to the name of the Faculty and of the professional degree
offered there further shook the foundations of professional integrity. The issue of
division of competence of certain professional profiles and associated profession
in delegated legal statutes of relevant ministries is still to be resolved in a manner
satisfactory to special education teachers and rehabilitators. Experts working
in the field are still uncertain as to the goals of the Faculty’s policy regarding
the development of professional identity. At the same time, experts working in
theoretical field complain of practitioner being an obstacle to further development.
Alongside these issues there is a problem of dispersion of professionals under
several governmental authorities. Ministry of health and social care, as part of
EU negotiation requirements, expects of professional entities to form professional
chambers.
Association of special education teachers has put together a model of the Chamber
and its public authority. We consider this model to be a mere framework since
public discussion encountered relatively little interest. The only settle issue is that
we, indeed, need a Chamber.
I’m using the opportunity offered by this Conference to settle some of this issues,
especially that of the Chamber’s exact name, range of professionals applicable for
membership, governmental bodies, delegated legislation and public authority and
the most fundamental issue of financing the drafting of the necessary legislative
and delegated legislative acts.
Key words: professional association, professional identity, model of professional
Chamber
151
zbornik.indd 151
15.2.2008 1:38:32
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
152
zbornik.indd 152
15.2.2008 1:38:32
IDENTITET STRUKE
ETIČKI KODEKS DEFEKTOLOGA (EDUKACIJSKIH
REHABILITATORA) KAO DOPRINOS IDENTITETU
STRUKE
Dragana Mamić
Hrvatska
SAŽETAK
Etika – općeprihvaćeno značenje je da je to znanost o moralnim postavkama
koje upravljaju ljudskim mislima i djelovanjem (Aristotel) . Za Platona je
etika vrhunsko dobro, krajnji cilj svih ljudskih nastojanja i djelovanja. Prema
Hegelu, etika je objektivni moral. I konačno, sve što čovjek radi u osobnom i/ili
profesionalnom životu, mora počivati na etici.
Etički kodeks struke je jedno od važnih obilježja prepoznatljivosti, identiteta
struke.
On bi trebao sadržavati zajednički sustav vrijednosti defektologa/edukacijskih
rehabilitatora kojih su se obvezni pridržavati u svom stručnom radu.
Ciljevi ovoga rada su: definirati vrijednosti na kojima se temelji defektološka
djelatnost, potaknuti raspravu te donijeti odluku o izradi etičkog kodeksa
defektologa edukacijskih rehabilitatora. U radu će biti prikazan model te moguće
smjernice za izradu etičkog kodeksa koju čine: temeljna načela struke i etički
standardi, odnos stručnjaka prema osobama u tretmanu, odnos prema profesiji i
odnos stručnjaka prema stručnom usavršavanju. Radni prijedlog etičkog kodeksa
nastao je doprinosom članova Udruge defektologa Grada Zagreba i Zagrebačke
županije.
UVOD
Izrada etičkog kodeksa defektologa i/ili edukacijsko–rehabilitacijskih stručnjaka
(pedagoga) nije potreba nastala jučer.
O kodeksu struke govori se s vremena na vrijeme već dugi niz godina, nikada s
rješenjima već isključivo s prijedlozima.
Stoga je moguće postaviti pitanje, postoji li kriza identiteta defektološke
djelatnosti, kriza identiteta struke ili ćemo to uobičajeno obilježiti kao opću
krizu u društvu?
Niti jedno nije dobro za one koji svakodnevno ulaze u ustanove u kojima
obavljaju svoju profesionalnu dužnost – rad s osobama s posebnim potrebama.
153
zbornik.indd 153
15.2.2008 1:38:32
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
Već na prvoj stepenici zastanemo jer smo u dilemi: jesmo li defektolozi,
terapeuti, rehabilitatori, habilitatori ili edukatori? Kako sve te uloge objediniti i
istovremeno biti jasno prepoznatljivi?
Defektologija/edukacijska rehabilitacija je multidisciplinarno znanstveno
područje teorije, istraživanja i prakse koje obuhvaća problematiku osoba s
teškoćama socijalne integracije ukoliko su te teškoće povezane s oštećenjima
i poremećajima bilo organske bilo psihosocijalne etiologije (Stančić, 1988)
. Predmet znanstvenog istraživanja u defektologiji su osobe s posebnim
potrebama. Prema pokazateljima Svjetske zdravstvene organizacije oko 10%
–15% cjelokupne svjetske populacije ima teškoće socijalne integracije.
Defektologija ili edukacijska rehabilitacija bavi se istraživanjem biotičkih,
psihofizioloških i psihosocijalnih uvjeta i zakonitosti ponašanja osoba s
teškoćama socijalne integracije, istraživanjem djelovanja socijalnih zakonitosti
na njihov razvoj, istraživanjem sadržaja i metoda rehabilitacije (uključujući
odgoj i obrazovanje) tih osoba, istraživanjem uvjeta odgojno–obrazovne
i šire socijalne integracije, evaluacije uspješnosti integracije, istraživanjem
organizacije i metoda prevencije teškoća u razvoju i problema dijagnostike
(Stančić, 1988) .
Izrada Etičkog kodeksa i etičkih načela struke je obveza i odražava potrebu
za stvaranjem obrasca pravila profesionalnog ponašanja koja usmjerava
defektologe u ostvarivanju najviših humanih vrijednosti edukacijske
rehabilitacije. Etički kodeks moraju poznavati svi defektolozi, nastavnici
Edukacijsko–rehabilitacijskog fakulteta i studenti.
TEMELJNA NAČELA
◆ Etički kodeks defektologa i/ili edukacijskih rehabilitatora (u
nastavku teksta kodeks) sadrži zajednički sustav vrijednosti kojih
su se defektolozi obvezni pridržavati u svom stručnom radu.
Edukacijsko–rehabilitacijska znanja temeljena na valjanim i provjerljivim
znanstvenim spoznajama defektolog/edukacijski rehabilitator primjenjuje
u različitim profesionalnim situacijama.
◆ Etički kodeks obvezuje defektologa /edukacijskog rehabilitatora na
primjeren pristup i savjesno obavljanje poslova u radu s osobama s
posebnim potrebama, roditeljima, suradnicima i aktivnu stručnu ulogu u
okružju u kojem djeluje.
◆ Defektolog/edukacijski rehabilitator je stručnjak s visokoškolskim
obrazovanjem koje omogućava stjecanje znanstvenih i kliničkih
znanja i spoznaja kojima se ovaj profil stručnjaka osposobljava za
rad s osobama s posebnim potrebama, a to su: osobe s oštećenjima
154
zbornik.indd 154
15.2.2008 1:38:33
IDENTITET STRUKE
◆
◆
◆
◆
vida, oštećenjima sluha, poremećajima glasovno–jezično–govorne
komunikacije, motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima, sa
sniženim intelektualnim sposobnostima, s poremećajima pažnje/
hiperaktivnosti, sa specifičnim teškoćama učenja, s poremećajima
u ponašanju i emocionalnim poremećajima, s poremećajima iz
autističnog spektra, poremećajima senzorne integracije, kromosomskim,
metaboličkim i drugim poremećajima te s višestrukim oštećenjima.
Defektolog/edukacijski rehabilitator svoju djelatnost obavlja u
zdravstvenim ustanovama, dječjim vrtićima, školama, socijalnim i drugim
ustanovama, organizacijama i institucijama te u privatnoj praksi, sukladno
važećim standardima i propisima obavljanja defektološke djelatnosti.
Defektolog/edukacijski rehabilitator može djelovati kao znanstvenik–
istraživač, nastavnik, odgojitelj, dijagnostičar, terapeut, supervizor
(nadglednik) , savjetnik, i drugo.
Kroz posebno odobrene programe defektolozi/edukacijski rehabilitatori
stječu poslijediplomsko i specijalističko obrazovanje.
Rad defektologa/edukacijskog rehabilitatora obuhvaća: prevenciju,
detekciju, dijagnostiku, odgoj, obrazovanje, rehabilitaciju i osposobljavanje
osoba s posebnim potrebama, znanstvena istraživanja, nastavu i
obrazovanje kadrova, stručno usavršavanje kroz primjerene programe,
metodičko oblikovanje udžbenika, priručnika i drugih izvora znanja.
Defektolog /edukacijski rehabilitator priseže da će u svojem radu uvažavati
osobnost te razvijati potencijale osobe s posebnim potrebama u tretmanu,
poštovati temeljna ljudska prava i prava djeteta, dostojanstvo čovjeka, da
svoje znanje neće upotrijebiti u suprotnosti sa odredbama zakona o zaštiti
ljudskih prava, da će braniti čast i plemeniti pristup u obavljanju svog
rada, da neće dopuštati razlike po vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj, spolnoj
ili političkoj pripadnosti i socijalnom položaju, da će svojim suradnicima,
učiteljima i kolegama iskazivati dužno poštovanje, da će svoj rad obavljati
savjesno, odgovorno i u skladu s radnom etikom i moralom.
Defektolog /edukacijski rehabilitator je dužan u svom profesionalnom
djelovanju iskazivati poštovanje temeljnih ljudskih prava, dostojanstva i
vrijednosti osobe s posebnim potrebama u tretmanu, suradnika i drugih
sudionika tretmana, kao i svih ljudi. Razvoj tih vrijednosti nastojat će
poticati kod svakog pojedinca s kojim dolazi u profesionalni doticaj,
uvažavajući pravo pojedinca na privatnost i samoodređenje. Njegova
dužnost je biti pošten i profesionalan prema osobi s posebnim potrebama
u tretmanu.
Defektolog /edukacijski rehabilitator dužan je u profesionalnom djelovanju
poštovati multidisciplinarni i multiteorijski biopsihosocijalni pristup
155
zbornik.indd 155
15.2.2008 1:38:33
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
čovjeku, važeće zakonske propise Republike Hrvatske, kao i međunarodne
propise i deklaracije kojima se reguliraju i jamče prava djeteta kako ne bi
bili u suprotnosti s ciljevima tretmana osoba s posebnim potrebama.
◆ Defektolog/edukacijski
rehabilitator
ima
pravo
i
obvezu
stručno
se
usavršavati
i
cjeloživotno
učiti.
Defektolog/edukacijski rehabilitator ima pravo pružati usluge u područjima
za koja je kompetentan svojim formalnim obrazovanjem, stručnim
usavršavanjem ili iskustvom.
◆ Defektolog/edukacijski rehabilitator je pri obavljanju svog posla
odgovarajuće stručno osposobljen, te stoga samostalan i neovisan. Nastojat
će ostvariti i zadržati visoku razinu kompetentnosti u svom radu. Mora
biti svjestan granica svojih znanja i vlastite stručnosti, te pružati samo one
usluge i samo one postupke i metode za koje je kvalificiran obrazovanjem
ili iskustvom.
◆ Defektolog /edukacijski rehabilitator će težiti promicanju integriteta
defektološke znanosti, edukacije defektologa i defektološke prakse.
POSEBNA NAČELA –ETIČKI STANDARDI
◆ Defektolog/edukacijski rehabilitator mora se zauzimati za vlastitu ulogu
u društvu. Rad defektologa/edukacijskog rehabilitatora treba biti u skladu
s doktrinom koja zagovara daljnji razvoj struke. Pritom je dužan čuvati i
podizati ugled struke, zastupati ciljeve struke i interese osoba s posebnim
potrebama, primjereno izvršavati preuzete zadatke i funkcije te raditi prema
važećim zakonima.
◆ Defektolog/edukacijski rehabilitator ima pravo na napredovanje unutar
struke, neovisno o vrsti radnog mjesta ili instituciji u kojoj radi.
◆ Defektolog/edukacijski rehabilitator mora biti svjestan profesionalne
i znanstvene odgovornosti prema osobama s kojima dolazi u
profesionalni doticaj, prema zajednici i društvu u kojem živi i radi.
Defektolog/edukacijski rehabilitator je dužan uvažavati slobodu istraživanja
i izražavanja kako u znanosti tako i u podučavanju i objavljivanju.
Njegova je dužnost poticati profesionalnu i znanstvenu etiku svojih kolega
i izgradnju pozitivnog stava okoline i javnosti prema defektolozima/
edukacijskim rehabilitatorima.
◆ Defektolog/edukacijski
rehabilitator
je
obvezan
u
svom
radu njegovati pisani i govorni standardni hrvatski jezik.
Dužan je zalagati se i za ustrojstvo zamjenskih oblika komunikacije unutar
struke (koristiti alternativne oblike komunikacije: gesta, znakovni jezik,
Brailleovo pismo, različite vizualno–kognitivne metode /elektronički
156
zbornik.indd 156
15.2.2008 1:38:33
IDENTITET STRUKE
◆
◆
◆
◆
◆
◆
◆
uređaji, PECS, komunikacijske ploče, komunikacijske knjige/) .
Defektolog/edukacijski rehabilitator treba se zauzimati da svako dijete s
posebnim potrebama ostvari pravo na dostupnost, nepristranost i točnost
kliničke dijagnoze, procjene i opservacije.
Defektolog/edukacijski rehabilitator (u obitelji, vrtiću, školi, zdravstvenoj
ustanovi, posebnoj ustanovi, privatnoj praksi, savjetovalištu, itd. ) treba se
zalagati i da svaka osoba s posebnim potrebama u tretmanu ima prikladnu
edukaciju na osnovu svojih sposobnosti i individualizirane procjene, i to u
najprimjerenijoj okolini.
Defektolog/edukacijski rehabilitator je obvezan i odgovoran reagirati u
cilju zaštite osobe s posebnim potrebama od farmakološke zlouporabe i
pogrešne primjene lijekova (usmeno ili pismeno) .
Dužnost je defektologa/edukacijskog rehabilitatora da svaku osobu štiti
od bilo kojeg oblika zlostavljanja i iskorištavanja (verbalnog, fizičkog,
seksualnog i dr. ) , u bilo kojem okružju, i u bilo kojoj životnoj dobi.
Dužnost defektologa/edukacijskog rehabilitatora je kvalitetno promicati
svoju profesiju u ustanovi i u sredini u kojoj radi i djeluje. Savjesno
obavljanje poslova treba biti u interesu osoba s posebnim potrebama i
njihovih roditelja.
Defektolog/edukacijski
rehabilitator
u
instituciji
(posebnoj
ustanovi)
dužan
je
skrbiti
i
zagovarati
kontinuitet
osposobljavanja osobe s posebnim potrebama u tretmanu.
Defektolog/edukacijski rehabilitator je u svojoj ustanovi u cijelosti
odgovoran za upotrebu primjerenih defektoloških dijagnostičkih sredstava.
Defektološka dijagnostička sredstva upotrebljava samo defektolog.
Defektolog/edukacijski rehabilitator je dužan upotrebljavati nazive koji
su stručno prikladni. Posebno je nedopustiva upotreba naziva koji nisu u
skladu sa stručnim kvalifikacijama ili koja imaju reklamno–propagadni
značaj.
Defektolog/edukacijski rehabilitator ne smije se okoristiti propagiranjem
pomoći namijenjenoj osobi/osobama s posebnim potrebama. Ne
smije koristiti svoj rad u javnoj ustanovi za osobne potrebe ili osobno
iskorištavanje drugih.
DEFEKTOLOG/EDUKACIJSKI REHABILITATOR I OSOBA S POSEBNIM
POTREBAMA U TRETMANU
◆ Osoba s posebnim potrebama u tretmanu od defektologa očekuje pravedno
postupanje, naklonost, razumijevanje i pažnju. Učinkovitost osposobljavanja
je u velikoj mjeri ovisna o njenom sudjelovanju i samozastupanju. Taj odnos
157
zbornik.indd 157
15.2.2008 1:38:33
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
◆
◆
◆
◆
◆
ne smije biti vođen koristoljubljem. Defektolog/edukacijski rehabilitator ne
smije zloupotrebljavati prava koja ima prema osobi s posebnim potrebama
u tretmanu.
Defektolog/edukacijski rehabilitator je dužan svoj profesionalan odnos
uskladiti s vrstom profesionalne uloge koju obavlja neovisno o radnom
mjestu i području djelovanja.
Izvješće o osobi s posebnim potrebama u tretmanu (njezinim roditeljima
ili starateljima) o njezinom funkcioniranju (stanju) mora biti stručno i
obzirno. Posebno obziran treba biti pri analizi i razlaganju dijagnostičkih
postupaka kao i uspješnosti edukacijskih, rehabilitacijskih i terapijskih
metoda.
Defektolog/edukacijski rehabilitator treba osobu s posebnim potrebama
u tretmanu i njezine roditelje ili skrbnike obavijestiti o uobičajenim
postupcima u ustanovi, njezinoj organizaciji i tehničkoj opremi koja je
potrebna za klijenta.
Defektološki/edukacijsko–rehabilitacijski rad u privatnoj praksi temelji
se na registriranoj djelatnosti. Defektolog/edukacijski rehabilitator može
naplaćivati svoje usluge sukladno odgovarajućim važećim propisima .
Defektolog/edukacijski rehabilitator je obvezan uredno i u skladu s
propisima struke pohranjivati dokumentaciju o vlastitim profesionalnom
ili znanstvenom radu s ciljem stalnog uvida u rezultate rada, praćenje
evaluacijskih procesa i zadovoljavanja zakonskih ili propisa institucije (5
godina) .
ODNOSI MEĐU DEFEKTOLOZIMA/EDUKACIJSKIM
REHABILITATORIMA I PREMA PROFESIJI
◆ Defektolozi/edukacijski rehabilitatori obvezni su kvalitativno promicati
svoju profesiju u ustanovi i u sredini u kojoj rade i djeluju
◆ Međusobna suradnja defektologa/edukacijskih rehabilitatora temelji se
na uvažavanju i toleranciji, iskrenosti, kritičnosti te razmjeni iskustava.
Pravila kolegijalnosti zahtijevaju da defektolog/edukacijski rehabilitator
stane u obranu kolege koji je neutemeljeno optužen.
◆ Solidarnost
u
zajedništvu
među
defektolozima/edukacijskim
rehabilitatorima izražava se kako brigom za kolege tako i za studente
Edukacijsko–rehabilitacijskog fakulteta.
◆ Nesporazumi na ljudskoj i profesionalnoj razini ne smiju izazivati
nekorektnosti i kršenje pravila Etičkog kodeksa. Ukoliko ih nije moguće
riješiti međusobnom razmjenom argumenata, treba se obratiti Savezu
defektologa Hrvatske kao krovnoj profesionalnoj organizaciji.
158
zbornik.indd 158
15.2.2008 1:38:33
IDENTITET STRUKE
◆ SDH je obvezan pružati stručnu podršku svim članovima koji se uslijed
dosljednog poštivanja odredbi ovog Kodeksa nađu u dvojbenim situacijama.
U svim ostalim međusobnim neslaganjima defektolog/edukacijski
rehabilitator dužan je upotrijebiti sva dostupna sredstva i/ili postupke da se
što prije otkloni svaki čimbenik koji može naštetiti osobnom ugledu, osobi
s posebnim potrebama, organizaciji i edukacijsko–rehabilitacijskoj struci u
cjelini.
◆ Ukoliko defektolog/edukacijski rehabilitator zatekne kolegu u pogrešnom
pristupu u radu, njegova je dužnost upozoriti kolegu i pokušati mu pomoći
razriješiti nastali problem.
◆ Ukoliko se očito kršenje Etičkog kodeksa ne može razriješiti na kolegijalan
način, defektolog/edukacijski rehabilitator je dužan o tome izvijestiti
(pismeno prijaviti) Sud časti Saveza defektologa Hrvatske koji je dužan
poduzeti potrebne mjere. Prijava defektologa/edukacijskog rehabilitatora je
usmjerena na zaštitu struke i javnosti.
◆ Raspravljanje o metodama koje se primjenjuju u radu s djecom s posebnim
potrebama je stručno i etično prepustiti stručnom aktivu, stručnom skupu
ili drugim nadležnim tijelima.
◆ Neovisno o obliku stručne suradnje u timu, defektolog/edukacijski
rehabilitator je dužan svojim spoznajama i kompetencijama pridonijeti
stručnom timu i sintezi znanja koja utječu na donošenje odluke.
◆ Kada defektolog/edukacijski rehabilitator zatreba pomoć na stručnom
području, i to mu nije osigurano u sklopu ustanove i u opisu posla,
savjetuje se s kolegama defektolozima/edukacijskim rehabilitatorima,
ali i s SDH–om. Pri tome su mu dužni pružiti stručnu pomoć i savjet
defektolozi/edukacijski rehabilitatori s dugim profesionalnim iskustvom,
višim stupnjem naobrazbe i višim zvanjem.
◆ Defektolog/edukacijski rehabilitator je dužan čuvati profesionalnu tajnu.
Profesionalnom tajnom smatra se sve ono što defektolozi/edukacijski
rehabilitatori saznaju o polaznicima i osobama s posebnim potrebama u
tretmanu, njihovim roditeljima ili skrbnicima, čije bi iznošenje u javnost
moglo nanijeti štetu osobama s posebnim potrebama u tretmanu, njihovim
roditeljima ili skrbnicima.
◆ Dokumentaciju koju se smatra poslovnom tajnom dužan je čuvati svaki
defektolog/edukacijski rehabilitator bez obzira na koji je način saznao za
njen sadržaj.
◆ Defektolog/edukacijski rehabilitator je dužan poštovati profesionalnu tajnu
u pedagoškom procesu edukacije studenata i vježbenika.
◆ U znanstveno–istraživačkim radovima te člancima objavljenima u
159
zbornik.indd 159
15.2.2008 1:38:33
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
publikacijama ustanova visokoga obrazovanja podaci i istraživački rezultati
moraju biti sročeni tako da je zajamčena anonimnost osobe koja sudjeluje
u tom istraživanju.
◆ Javno prikazivanje rezultata u znanstvene i edukacijske namjene moguće
je samo u suglasnosti s osobom koja je sudjelovala u istraživanju (ili sa
starateljem za maloljetne osobe) . Pritom mora biti zajamčena profesionalna
tajna i njihovo osobno dostojanstvo. Također im se jamči zaštita identiteta
prema svim propisima RH.
DEFEKTOLOG/EDUKACIJSKI REHABILITATOR I STRUČNO
USAVRŠAVANJE
◆ Dužnost svakog defektologa je upoznavati se s novim spoznajama
edukacijsko–rehabilitacijske struke. Dobivene spoznaje mora prosljeđivati
kolegama. Zato se defektolog/edukacijski rehabilitator aktivno zalaže
za razvoj struke, aktivan je u svojim strukovnim udruženjima, profesiji i
znanstvenim ustanovama.
◆ Obavezan je u svojem radu stalno promicati suvremene znanstvene spoznaje.
Također, dužan je iskoristiti sve mogućnosti za uvođenje novih
dijagnostičkih, terapijskih, preventivnih i drugih oblika i metoda rada.
Nove oblike i metode primjenjuje u skladu sa zakonskim propisima i
načelima istraživačkog rada, pri tome poštuje Etički kodeks istraživanja i
prikupljanja podataka o osobama s posebnim potrebama.
◆ Dužnost defektologa/edukacijskog rehabilitatora je upoznati se s
karakteristikama korištenih metoda u radu, kao i o njihovim ograničenjima
te nepreciznostima u dijagnostičkom postupku i prosuđivanju. Stoga mora
biti svjestan i osjetljiv na mogućnost pogrešnog korištenja postupaka i
metoda te moguće krivo interpretiranje rezultata i učinkovitosti. Dužnost
mu je poduzimati odgovarajuće mjere kako bi spriječio takvo postupanje.
◆ Vrednovanje provođenih programa, pristupa i metoda moraju biti
analizirani u svrhu utvrđiivanja pokazatelja potrebnih za vrednovanje
cijelog programa.
◆ Defektolog/edukacijski rehabilitator je obvezan točno i precizno iznositi
izvješća o rezultatima svojih istraživanja. Ne smije prikazivati tuđe ideje i
podatke kao svoje. Krivotvorenje i kopiranje znanstvenih podataka negira
temeljna etička načela i smisao struke i znanosti.
◆ Obvezna je dobrovoljna suglasnost osobe s posebnim potrebama koja je
uključena u nove pristupe u radu. Na zahtjev osobe s posebnim potrebama
u tretmanu (roditelja ili skrbnika) mora biti omogućena mogućnost
odstupanja od eksperimentalne provedbe u svakoj fazi.
160
zbornik.indd 160
15.2.2008 1:38:33
IDENTITET STRUKE
◆ Defektolog/edukacijski rehabilitator dužan je pružiti pomoć u obliku
savjetovanja i edukacije roditeljima djece s posebnim potrebama.
◆ Dužnost defektologa/edukacijskog rehabilitatora je da na najbolji
način popularizira vlastitu struku defektološkim istraživanjima
te da objavljivanjem analiza rezultata dokazuje uspjehe struke.
Kao javni djelatnik odgovoran je za razvoj struke, svoj društveni položaj i
društveni položaj osoba s posebnim potrebama.
ZAKLJUČNE ODREDBE
◆ Dužnost je Udruge (Saveza defektologa Hrvatske) redovito obavješćivati
defektologe/ i javnost o međunarodnim i dokumentima Republike Hrvatske
koji bitno utječu na djelatnost defektologa/ edukacijskog rehabilitatora, koji
imaju utjecaj na Kodeks, društvena pravila, na zakonske propise (osobito
o onima vezanima za ljudska prava, a posebno prava osoba s posebnim
potrebama) .
◆ Kodeks defektološke etike je obvezan za sve defektologe/edukacijske
rehabilitatore RH, bez obzira na radno mjesto i radni staž.
◆ Za kršenje kodeksa defektolog/edukacijski rehabilitator je dužan o tome
izvijestiti savjetodavno tijelo „za etiku defektologa” koje djeluje u sklopu SDH, a
kojemu je cilj usmjeravanje i savjetovanje defektologa pri pojavi etičkih dvojbi.
Uz odgovarajući postupak, ovo tijelo donosi i odluku o mogućem izricanju
sankcija.
◆ Kodeks je promjenjiv samo u funkciji unapređenja profesije (struke) .
Također je važno poznavati kodekse srodnih struka.
ZAKLJUČAK
Kodeks se smatra razvojnim dokumentom otvorenim za promjene, ovisno o
potrebama i razvojnim težnjama na području edukacijsko–rehabilitacijske
djelatnosti, postignućima istraživanja i rezultatima djelovanja.
Kroz 45–godišnju povijest sustavne stručne brige o populaciji osoba s posebnim
potrebama radilo se i na izradi kodeksa. No do danas ga nemamo u pisanome
obliku i prihvaćenoga. Stoga, učinimo to zajedno, jer sve ove godine nisu
zanemarive za process profiliranja struke.
LITERATURA
1. Aristotel, Nikomahova etika
2. Etički kodeks časti hrvatskih novinara, Hrvatsko novinarsko društvo
3. Kodeks medicinske etike, Hrvatska liječnička komora i
4. Etički kodeks istraživanja s djecom
161
zbornik.indd 161
15.2.2008 1:38:33
VARAŽDIN, 26.-28. OŽUJKA 2008.
5. Kodeks dobre prakse o prevenciji nasilja nad osobama s autizmom, Hrvatska udruga
za autizam
6. Kodeks etike psihološke djelatnosti, Hrvatska psihološka komora
7. A. Došen i Lj. Igrić, (2002) , Unapređivanje skrbi za osobe s mentalnom retardacijom
8. V. Stančić, M. Mejovšek, (1988) , Osnove teorije defektologije, Fakultet za defektologiju,
1988.
ABSTRACT
ETHICAL CODEX OF SPECIAL EDUCATION TEACHERS AS AN ASSET TO
THEIR PROFESSIONAL IDENTITY
Ethical codex is an important feature of professional identity
Ethical codex should include a common set of values that the special education
teachers are obliged to adhere to in professional work.
Goal of this work is to recognize a need, encourage a discussion and make a
final decision to formulate an Ethical codex of special education teachers. This
work will showcase a model and possible guidelines for preparing a codex that
will include basic principles and ethical standards of the profession, principles
of relations toward clients, relations among professional and the requirement for
continuous professional education.
Working proposal was formed through cooperation with members of the Union
of special education teachers Zagreb and Zagrebacka county. Through the 45
years of history of continues professional care for population with special needs
a codex was worked on as well, yet, today we still have no codex. Therefore let
us do this together because to many years have passed without this definition of
professional identity.
162
zbornik.indd 162
15.2.2008 1:38:34
IDENTITET STRUKE
Za sadržaj radova odgovorni su autori.
163
zbornik.indd 163
15.2.2008 1:38:34

Ispitna knjizica-b razina zima 2010-2011

Preuzmi PDF

117 Datum: 08. ožujka 2015.

Listić - Župa bl. Alojzija Stepinca, Zagreb

dramski eksperimentalni studio

NARANČASTA CRNA

null

Podravski zbornik 36 - Muzej grada Koprivnice