close

Enter

Log in using OpenID

Podravski zbornik 36 - Muzej grada Koprivnice

embedDownload
UDK 08HR
ISSN 0350-3372
uz
M
ej
PODRAVSKI
ZBORNIK
2010.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
PODRAVSKI ZBORNIK
36/2010.
NAKLADNIK
MUZEJ GRADA KOPRIVNICE
UREDNIŠTVO
Božica ANIĆ, Dubravko BILIĆ, Robert ČIMIN,
Venija BOBNJARIĆ VUČKOVIĆ, Branka CUKI,
Dražen ERNEČIĆ, Draženka JALŠIĆ ERNEČIĆ
Edita JANKOVIĆ HAPAVEL, Zvonko HITREC,
Mladen MATICA, Marija MESARIĆ, Vladimir MIHOLEK,
Sandra PETAK SAMARDŽIĆ, Slavica VITKOVIĆ, Dalibor VUGRINEC
ej
uz
M
UPRAVNO VIJEĆE MUZEJA GRADA KOPRIVNICE
Enerika BIJAČ
Nada MATIJAŠKO
Dalibor VUGRINEC
UREDNIK
Dražen ERNEČIĆ
gr
UREDNIK ZA KNJIŽEVNOST
Dubravko BILIĆ
a
ad
GRAFIČKI UREDNIK I LIKOVNA OPREMA
Draženka JALŠIĆ ERNEČIĆ
LEKTURA
Dubravko BILIĆ
Ko
KOREKTURA
Dražen ERNEČIĆ
PRIJEVOD SAŽETAKA
Tatjana KOLARIĆ
pr
FOTOGRAFIJA NASLOVNICE
Vladimir KOSTJUK
TISAK
Baltazar, Koprivnica
NASLOVNICA
Ivan VEČENAJ, “Mojsija” i crleno morje, detalj, 1973.,
vl. Muzej Ivan Večenaj, Gola
Naklada 1000 primjeraka
Za iznesene podatke i tvrdnje odgovaraju autori
UREDNIŠTVO
ice
n
iv
PRIJELOM
Dalibor VUGRINEC
RIJEČ UREDNIKA
ej
uz
M
Novi 36. broj Podravskog zbornika, poštovani čitatelji, koji držite u ruci
novi je godišnji prilog u kontinuitetu objavljivanja ove vrijedne i bogate edicije
Podravske enciklopedije od 1975. godine. Tim više je za naglasiti kontinuitet, jer
godina koju ćemo pamtiti kao recesijsku, uzela je svoj danak i u smanjenom broju objavljenih radova autora i naposljetku broja stranica zbornika.
Ukupno 29 autora objavljuje u isto toliko naslova svoje priloge u više tematskih cjelina – Suvremene teme, Zaštita spomenika kulture, Hrvatska naivna
umjetnost, Povijest & kulturna povijest, Arheologija, Etnologija&etnografija, Prirodoslovlje, Spomen & životopisi i Književnost.
Ovogodišnji Podravski zbornik posvećen je značajnim obljetnicama - 90.
obljetnici života Ivana Večenaja (Gola, 1920.) i 75. obljetnici života Mije Kovačića (Gornja Šuma, 1935.), 80. obljetnici Ivana Goluba i 70. obljetnici Enerike
Bijač te 65. obljetnici Muzeja grada Koprivnice*.
U tijeku godine zatekle su nas tužne vijesti, jedna za drugom. Napustili su
nas zauvijek vrijedni i suradnici i donatori Muzeja grada Koprivnice – dr. Marijan Jergović, utemeljitelj Festivala pjesama Podravine i Podravlja u Pitomači
i Zvonko Pandurić-Stric, hrvatski branitelj i angažiran promicatelj koprivničke
Turističke zajednice. Otišli su prerano. Hvala im.
U ime uredništva želim Vam ugodno čitanje.
a
ad
gr
pr
Ko
Dražen Ernečić
ice
n
iv
* Na svojoj sjednici održanoj 29. siječnja 2010. godine Upravno vijeće Muzeja grada Koprivnice
donijelo je Odluke o proglašenju 2010. godine - Godinom Ivana Večenaja (Gola, 1920.), Godinom
Mije Kovačića (Gornja Šuma, 1935.) i Godinom Muzeja grada Koprivnice (1945.), a kako bi se i u
najširoj javnosti skrenula pozornost na ove trajne vrijednosti podravskog identiteta što se kroz ovu
godinu u kontinuitetu realiziralo kroz brojne izložbe i kataloge, akcije, tribine, novinske intervjue...
Podravski zbornik 2010.
3
ej
uz
M
a
ad
gr
Web stranice Muzeja grada Koprivnice (www.muzej-koprivnica.hr)
pr
Ko
ice
n
iv
4
Podravski zbornik 2010.
Dalibor VUGRINEC
Muzej grada Koprivnice
WEB STRANICE MUZEJA GRADA KOPRIVNICE
ej
uz
M
Posljednjih dvadeset godina Internet se nametnuo kao jedan od najvažnijih
medija, a postao je najpopularnije mjesto za objavljivanje informacija o svemu
što nas okružuje. Danas je nezamislivo pokrenuti bilo kakvu tvrtku koja ne bi
imala svoju web stranicu. Prije 14 godina pokrenute su prve hrvatske muzejske
stranice u okviru projekta Muzeji Hrvatske na Internetu, koje je pokrenuo Muzejski dokumentacijski centar1. Danas četrdesetak muzeja u Hrvatskoj ima svoje
zasebne web stranice dok ostali muzeji svoje informacije objavljuju putem stranica MDC-a. Početkom 2010. godine Muzej grada Koprivnice otvorio je vrata korisnicima i na Internetu te su tako muzejske zbirke postale dostupne široj publici.
Kod izrada web stranica muzeja vodilo se računa o tome da one budu što jednostavnije za korištenje korisnicima i da njihov sadržaj bude svakodnevno ažuriran kao i da taj sadržaj mogu unositi sami kustosi. Većinu web stranica za tvrtke
ili ustanove izrađuju za to specijalizirane tvrtke u kojima tim stručnjaka osmisli
stranice u suradnji s korisnikom te se stranice tako razvijaju određeni vremenski
period do svoje završne verzije. Muzej je svoje stranice uspio izraditi potpuno samostalno i bez utrošenih financijskih sredstava za taj projekt. Kao javna ustanova
u kulturi dobili smo besplatno web mjesto na serveru CARNet-a.
Ideja je bila da korisnici mogu imati uvid u zbirke muzeja i informacije o svim
izložbama i aktivnostima koje bi bile popraćene tekstualnim i slikovnim sadržajem. Kao što sam u početku već spomenuo jedan od imperativa bio je da sadržaj
mogu objavljivati sami kustosi.
Većina web stranica ubraja se u statičke. Izrađuju se tako da se željeni sadržaj umeće ručno ili pomoću nekog programskog alata između HTML2 oznaka.
Zatim se dotična mješavina sadržaja i programskog koda pohrani u datoteku.
Prema potrebi postupak se ponavlja za više datoteka koje se potom međusobno
povežu. Problem kod ovakvog pristupa izrade web stranica javlja se prilikom
izmjene njihovog sadržaja. Tada je potrebno učitati HTML datoteku u program za izradu web stranica ili u tekstualni editor te ručno izbacivati i/ili dodavati sadržaj pazeći pritom da se to ne napravi na krivom mjestu u datoteci.
Naravno, ovaj postupak nužno je ponoviti sa svakom HTML datotekom u kojoj
želimo izmijeniti sadržaj. Najčešće je riječ o dugotrajnom i zamornom poslu s
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
1 http://www.mdc.hr/hr/muzeji-u-hrvatskoj/muzeji-hrvatske-na-internetu/
2 Kratica za Hyper Text Markup Language, što znači prezentacijski jezik za kreiranje web stranica.
Podravski zbornik 2010.
5
ej
uz
M
velikom mogućnošću pogreške pa nema druge nego postaviti na stranice - kod
korisnika omraženu - oznaku “Stranica u izradi/Under construction”. Bilo bi poteškoća na gore opisani način održavati web stranice koje se sastoje od nekoliko
stotina ili čak tisuću HTML datoteka čiji se sadržaj treba mijenjati gotovo svakodnevno.
Dinamičke web stranice možemo definirati kao stranice čiji se sadržaj generira
ovisno o zahtjevima korisnika, trenutno dostupnim podacima na web poslužitelju ili nekom sasvim trećem faktoru (npr. dan u tjednu, vrijeme, datum itd.).
Drugim riječima, za svakog pojedinog posjetitelja dinamičke web stranice omogućeno je određivanje i prilagođivanje njezinog sadržaja.
Osnovna ideja dinamičkog weba je sljedeća: umjesto da unaprijed spojimo
sadržaj i HTML oznake koje će odrediti izgled dotičnog sadržaja, unaprijed ćemo
definirati jedino izgled stranice. Svaki put kada netko zatraži pristup stranici, web
poslužitelj će ovisno o odabranim ulaznim parametrima definirati sadržaj, spojiti
ga s informacijom o željenom izgledu stranice, generirati HTML dokument i
poslati ga web pregledniku. Rješenje opisanog problema statičkih web stranica
nađeno je u odvajanju podatkovnog dijela stranica (sadržaj) od prezentacijskog
(izgled). Radimo li s većom količinom podataka, poželjno ih je smjestiti u bazu
podataka. Promjene nad podacima u bazi odražavat će se izravno na sadržaj generiranih HTML dokumenata. Želimo li imati tablicu, dovoljno je definirati samo
njezine stupce, a tablica u generiranom HTML dokumentu imati će onoliko
redaka koliko ih se može napuniti podacima u bazi.
Web stranice se sastoje od nekoliko osnovnih modula pomoću kojih autori mogu
samostalno dodavati sadržaj na stranice muzeja ili pak korisnici mogu pisati svoje
komentare i zapažanja vezana na objavljeni sadržaj.
a
ad
gr
Ko
pr
Uređivanje i publikacija sadržaja
ice
n
iv
Autori web stranica mogu uređivati rubrike, korisnička prava i uloge, predloške izgleda (dizajn) i osnovne postavke modula. Također, mogu unositi nove
sadržaje, uređivati postojeće i pregledavati sadržaj ostalih autora. Urednici ili moderatori ovlašteni su za pregled i autoriziranje sadržaja prije objavljivanja. Modul
omogućuje jednostavan unos i uređivanje teksta, slika i flash animacija kroz Rich
Text Editor.
Sadržaj se može postaviti na razna mjesta na stranici i podesiti ih da prikazuju
liste članaka po određenom kriteriju, rubrici, autoru, najčitanije i sl. Korisnik
može pretraživati objavljeni sadržaj po ključnim riječima, datumu objave, autoru
ili pak odjelu muzeja (povijesni, arheološki, etnografski…).
6
Podravski zbornik 2010.
Galerije slika
uz
M
Modul za postavljanje galerija slika omogućuje stavljanje velikog broja fotografija
vezanih uz tekst koji se objavljuje. Kada autor odabere fotografije pripadajuće uz
tekst, sustav samostalno generira thumb3 sliku, klikom na thumb sliku pokreće
se galerija fotografija. Fotografije se dodaju pomoću sučelja koje je prilagođeno
korisniku s osnovnim znanjem Microsoft Windows okruženja. Autor može naknadno prepraviti već postavljenu galeriju fotografija, dodavanjem ili uklanjanjem odabranih fotografija.
ej
Video galerija
Pomoću modula video galerije možemo postavljati sekvence filma na web stranicu. Sadržaju se pristupa pomoću samostalno kreirane thumb sličice. Videu se
može dodati naslov, kratki opis, komentari posjetitelja te mu se može dodati brojač posjeta. Prilikom postavljanja na web stranicu sadržaj se konvertira u format
koji pogodan za prikazivanje pomoću različitih Internet preglednika.
gr
a
ad
Dodavanje datoteka
Modul za dodavanje datoteka omogućuje dodavanje različitih oblika datoteka
(pdf, doc, xls…) uz tekst koje korisnici mogu preuzeti s naših stranica.
Ko
Izgled web stranica Muzeja
pr
Stranice su koncipirane tako da su na vrh stranice stavljene poveznice na organizacijske jedinice muzeja. Klikom na jednu od njih otvaraju se podaci o toj
jedinici te galerija fotografija.
U sredini se nalazi slideshow4 koji se pokreće na korisnički klik te je povezan
sa sadržajem koji opisuje mjesto na fotografiji. Ispod logotipova ustanove možete
pronaći tražilicu koja pretražuje cijelo web mjesto te vam u sredini web stranice
ispisuje sadržaj koji u sebi sadrži traženu riječ.
S lijeve strane nalazi se izbornik s poveznicama na nedavno objavljene sadržaje
i komentare, dok s desne strane imamo poveznice na druge muzejske ustanove i
sadržaje.
U središnjem dijelu stranice nalazi se objavljeni sadržaj koji kategorizira temu
i određuje redoslijed ispisivanja na početnoj stranici, ovisno o kriteriju, datumu
Podravski zbornik 2010.
ice
n
iv
3 Fotografija smanjenih dimenzija.
4 Niz odabranih slika.
7
objave i važnosti sadržaja. Sve objavljene sadržaje moguće je filtrirati prema odjelima muzeja, akciji uz koju su vezani ili pak po vremenskom periodu.
Zaključak
M
ej
uz
Da bi se napravile kvalitetne web stranice potrebno je imati kvalitetan sadržaj
i svakodnevno ga nadopunjavati. Jednostavno je izgraditi statičko web mjesto
na kojemu se nalaze osnovne informacije o ustanovi, radno vrijeme i cijena ulaznica, ukrasiti je brojnim animacijama i efektima. Danas je bitno pravovremeno
objaviti informaciju koja mora biti dostupna korisniku i to što je moguće brže i
jednostavnije.
Summary
gr
Koprivnica Town Museum Web Pages
a
ad
This site is designed so that the links to organizational units of Museum are
placed on the top. If you click on one of them they will open the data that describes the unit, and the photo gallery that comes with it.
In the center of the header there is a slideshow that runs on a user clicks and is
associated with the content that describes a place on the photo. Under the logo
of the i titution you can find a search engine that searches the entire web site and
print result content that contains the search term in the middle of the web page.
On the left there is the menu with links to newly published content and
comments, while on the right side there are links to other museum facilities and
amenities.
In the central part of the site there is published content categorized by depending on the criteria, submission date, the importance of content. All published
content can be filtered.
pr
Ko
ice
n
iv
8
Podravski zbornik 2010.
Draženka JALŠIĆ ERNEČIĆ
Muzej grada Koprivnice
ej
uz
M
UPRAVLJANJE LJUDSKIM POTENCIJALIMA
I PROGRAM JAVNIH RADOVA U MUZEJU
GRADA KOPRIVNICE NA ZAŠTITI
NEPOKRETNE I POKRETNE BAŠTINE
Uvod
a
ad
gr
Plan, strategija zapošljavanja i upravljanje ljudskim potencijalima u Muzeju
grada Koprivnice u 65 godina postojanja i rada ustanove nisu zadovoljavali potrebe i opsege svih muzejskih poslova. Posebno se to odnosi na poslove održavanja
i uređenja nepokretnih i pokretnih kulturnih dobara, a zapošljavanje radnika
na poslovima voditelja muzejskih zbirki, restauratora, konzervatora, preparatora,
muzejskih tehničara, pomoćnog tehničkog osoblja i drugih muzejskih zvanja i
zanimanja nije pratilo osnivanje izdvojenih organizacijskih jedinica i povećanja
broja muzejskih objekata, zbirki i predmeta u svrhu njihovog trajnog zbrinjavanja i održavanja. Taj je trend posebno vidljiv od 1994. godine kada je ustrojem
jedinica lokalne samouprave došlo do preustroja i podjele imovine, prava i obveza
u upravljanju javnim kulturnim dobrima, kako pokretnim tako i nepokretnim
(uglavnom je podijeljena imovina, dok pitanja prava i obveza na razini jedinica
lokalne samouprave vrlo često nisu riješena dugoročno i kvalitetno). Osnovni
problem upravljanja nepokretnim i pokretnim kulturnim dobrima u javnom sektoru nedostatak je strategije održivog kulturnog razvoja i nepostojanje kulturne
politike u manjim jedinicama lokalne samouprave, u kojima vrlo često nema ni
novaca ni potrebe za zapošljavanjem profesionalne osobe koja bi u javnoj muzejskoj ustanovi radila na stručnim poslovima brige o pokretnim i nepokretnim
kulturnim dobrima s područja iste, posebno onima koja se kao pokretna kulturna dobra čuvaju u Muzeju grad Koprivnice. U istom razdoblju, u proteklih
dvadesetak godina, došlo je do značajnog razvoja i napredovanja muzejske profesije, dok se u upravljanju ljudskim potencijalima u Muzeju grada Koprivnice
nisu dogodile bitne promjene. Od 2004. godine Muzej grada Koprivnice, slijedeći opće trendove u muzejskoj struci, nastoji se modernizirati i sustići razvojne
trendove suvremenih javnih muzejskih ustanova, otvoriti korisnicima i svojim
programima uključiti u sve programe Grada Koprivnice i lokalnih zajednica na
čijem području djeluje, za što mu, osim prostora, nedostaju osnovna muzejska
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
9
ej
uz
M
infrastruktura i ljudski potencijali. I jedno i drugo područje muzejskog upravljanja napreduje skromnim koracima, s tim da su na području upravljanja ljudskim
potencijalima uključeni novi alternativni oblici privremenog zapošljavanja u muzeju. Struktura stalno zaposlenih radnika u Muzeju grada Koprivnice u razdoblju
od 2003. do 2010 godine mijenjala se u malim pomacima (2003.-12, 2004.-12,
2005.-11, 2006.-12, 2007.-14, 2008.-15, 2009.-15, 2010.-14), kreće se između
11 i 15 radnika u stalnom radnom odnosu koji rade na stručnim muzejskim poslovima, upravno-administrativnim poslovima, poslovima tehničke službe i službe održavanja, pri čemu je vidljiv trend rasta zapošljavanja stručnih muzejskih
kadrova s tendencijom napredovanja u zvanjima. Broj i kvalifikacijska struktura
privremeno zaposlenih radnika koji su radili u Muzeju grada Koprivnice u istom
razdoblju mijenjala se ovisno o broju zaposlenih na alternativnim oblicima zapošljavanja na određeno vrijeme, bez ostvarivanja prava iz radnog odnosa, a po
različitim posebnim programima:
a
ad
gr
1. Program civilnog služenja vojnog roka (Ministarstvo obrane Republike Hrvatske)
2004.: 1 ročnik, 2005.: 4, 2006.: 6, 2007.: 4.
2. Program osposobljavanja osoba s posebnim potrebama (Ministarstvo rada i
socijalne skrbi Republike Hrvatske - Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida)
2004.: 2 radnika, 2005.: 4, 2006.: 2, 2007.: 2, 2008.: 2, 2009.: 1, 2010.: 1.
3. Program društveno korisnog rada korisnika stipendija Grada Koprivnice
2004.: 7 korisnika stipendija, 2005.: 38, 2006.: 57, 2007.: 76, 2008.: 76, 2009.:
95, 2010.: 90-100.
4. Program volontiranja mladih Hrvatske matice iseljenika iz domovine i iseljeništva ““Eco Heritage Task Force Koprivnica 2009.”” (2009.: 26 učenika i
studenata).
5. Program Javnih radova Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (Nacionalni plan za
poticanje zapošljavanja Republike Hrvatske)
2009.: 8 radnika (05.06.-05.12.2009.), 2010.: 6 radnika (01.06.-05.11.2010.).
pr
Ko
n
iv
ice
Između 2004. i 2007. godine u Muzeju grada Koprivnice petnaest ročnika
obavilo je civilnu vojnu službu, a posebno uspješan bio je program zapošljavanja
osoba s posebnim potrebama koji je Muzej grada Koprivnice provodio u suradnji
s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje i Gradom Koprivnicom kao Osnivačem. U Muzeju grada Koprivnice su između 2004. i 2010. godine zaposlene četiri
osobe s invaliditetom, od čega tri gluho-nijema radnika od kojih 2010. godine u
muzeju radi muzejski tehničar Renato Horvat koji je 2004. zaposlen kao muzejski tehničar-vježbenik, 2006. godine uspješno je položio stručni ispit za muzej10
Podravski zbornik 2010.
uz
M
skog tehničara u Muzejskom dokumentacijskom centru u Zagrebu, dok je kućni
majstor Stjepan Štefičar od 2008. godine umirovljenik Muzeja grada Koprivnice.
Program osposobljavanja osoba s posebnim potrebama, s posebnim naglaskom
na zapošljavanju gluho-nijemih osoba u Muzeju grada Koprivnice zapažen je i na
nacionalnoj razini, a portal ““Moj Posao”” izdvojio je Muzej grada Koprivnice i
Grad Koprivnicu i uvrstio ih u najuži izbor za poslodavca 2007. i 2008. godine.
Nacionalni program za poticanje zapošljavanja
ej
Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 21. svibnja 2009. godine donijela je ““Odluku o prihvaćanju Nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja
za 2009. i 2010.”” S provedbenim mjerama koje slijede prioritete politike zapošljavanja utvrđene u revidiranoj ““Lisabonskoj strategiji 2000.-2010.”” koju su
članice Europske unije potpisale 2000. godine. Nacionalnim planom za poticanje zapošljavanja za 2009. i 2010. godinu utvrđena su osnovna načela državne
politike zapošljavanja u Republici Hrvatskoj i pobrojani prioriteti koji se planom
nacionalne politike zapošljavanja namjeravaju ostvariti: od povećanja stope zapošljavanja radno sposobnih žena, starijih osoba i mladih ljudi, rješavanja problema
dugotrajne nezaposlenosti, pa sve do povećanja ulaganja u ljudske potencijale i
upravljanje istima, te izgradnje administrativnih kapaciteta. Isto tako, utvrđene
su odgovornosti i definirane zadaće i poslovi koje će provoditi nadležna tijela državne uprave i javne ustanove, prije svega Hrvatski zavod za zapošljavanje u čijoj
su nadležnosti mjere koje se smatraju potporama za zapošljavanje. Mjere aktivne
politike zapošljavanja u nadležnosti Hrvatskog zavoda za zapošljavanje usmjerene
su na poticanje motivacije za zapošljavanje i sufinanciranje zapošljavanja dugotrajno nezaposlenih osoba i drugih skupina nezaposlenih kojima prijeti socijalna
isključenost kao i skupinama kojima prijeti dugotrajna nezaposlenost zbog gubitka zaposlenja. Drugim riječima, Hrvatski zavod za zapošljavanje polovicom
2009. godine započeo je novi ciklus aktivnih mjera zapošljavanja u Republici
Hrvatskoj u kojem su osigurana sredstva za zapošljavanje mladih osoba bez radnog staža, dugotrajno nezaposlenih, starijih iznad 50 godina, posebnih skupina
nezaposlenih osoba i samozapošljavanje dugotrajno nezaposlenih. Financiranje
zapošljavanja nezaposlenih osoba na “Javnim radovima” predstavlja program
zapošljavanja nezaposlenih osoba prijavljenih u evidenciju nezaposlenih koji se
mora temeljiti na društveno korisnom radu kojeg inicira lokalna zajednica, mora
biti neprofitan i nekonkurentan postojećem gospodarstvu, visoko radno-intenzivan, planiran i lociran na području visoke nezaposlenosti, a prednost imaju oni
poslovi koji se odnose na područje socijalne skrbi, edukacije, zaštite i očuvanje
okoliša, te poslove održavanja i komunalnih radova. Kod financiranja zapošlja-
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
11
ej
uz
M
vanja u programu javnih radova, inicijator i izvođač programa dužni su osigurati
materijalna sredstva za rad.
Hrvatski zavod za zapošljavanje je temeljem Nacionalnog programa zapošljavanja na javnim radovima izradio ““Godišnji plan za poticanje zapošljavanja
u 2009. godini””, odnosno ““Godišnji plan za poticanje zapošljavanja u 2010.
godini”” u okviru kojih se provodi i mjera financiranja zapošljavanja na javnim
radovima. Cilj ove mjere zapošljavanja je društveno korisnim radom potaknuti
socijalnu uključenost i ublažiti socijalne posljedice nezaposlenosti kroz suradnju
jedinica lokalne samouprave i institucija i ustanova u njihovom vlasništvu, te
motivirati zapošljavanje dugotrajno nezaposlenih osoba i na taj ih način uključiti
u društvo. U 2009. godini na javnim radovima u Hrvatskoj sveukupno je zaposleno 1935 osoba, od čega je Grad Koprivnica zaposlio 57, dok je 2010. godini
od 2367 Grad Koprivnica zaposlio 77 osoba.
gr
Pilot projekt grada Koprivnice 2009. godine
a
ad
Hrvatski zavod za zapošljavanje Područna služba Križevci – Ispostava Koprivnica, Grad Koprivnica kao Osnivač i Muzej grada Koprivnice kao javna ustanova
u kulturi su, na inicijativu saborskog zastupnika i gradonačelnika Grada Koprivnice prof. Zvonimira Mršića, kao alternativni program društveno korisnog
rada razradili ““Pilot program: Pomoćni poslovi kod arheoloških i konzervatorskih istraživanja kulturne baštine u Muzeju grada Koprivnice”” koji se odnose
na području brige o kulturnoj baštini, edukaciji, zaštiti i očuvanju nepokretnih
i pokretnih kulturnih dobara pohranjenih u Muzeju grada Koprivnice, te poslove održavanja i pomoćnih fizičkih radova pri istraživanju kulturnih dobara,
kao što su, primjerice, konzervatorska i arheološka istraživanja na nepokretnim
kulturnim dobrima koja su se tijekom 2009. i 2010. godine obavljala u Muzeju
grada Koprivnice. Kako financiranje zapošljavanja u programu javnih radova u
cijelosti podmiruje Hrvatski zavod za zapošljavanje, Muzej je za planirana konzervatorska istraživanja i arheološka iskopavanja osigurao materijalne troškove i
troškove opreme, alata i zaštitne odjeće i obuće. Grad Koprivnica je u Programu
javnih radova u 2009. godini zaposlio 57 osoba, od kojih je Muzeju grada Koprivnice bilo dodijeljeno osam, odnosno, sedam osoba, od čega dvije žene i šest
(pet) muškarca između 31 i 57 godina: Anđa Agatić (1954. / 55), Cvijo Kajtez
(1952. / 57), Darko Jajetić (1958. / 51), Božica Jug (1978. / 31), Zdravko Ivanišević (1954. / 55), Željko Galović (1967. / 42), Marino Miletić (1960. / 49) i Nenad
Gregurec (1963. / 46) - odustao. Radnici zaposleni u Javnom gradskom poduzeću
““Komunalac”” d.o.o. Koprivnica u okviru muzejskog ““Pilot programa”” raspoređeni su na rad u Muzej grada Koprivnice, gdje su radili fizičke i pomoćne
pr
Ko
ice
n
iv
12
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
poslove na arheološkim iskopavanjima, na dva lokaliteta u staroj gradskoj jezgri
Koprivnice - Stari magistrat i Franjevački samostan, u vremenskom razdoblju od
05. lipnja do 05. 2009. godine. Radnici su radili na nizu pomoćnih poslova kod
konzervatorsko-restauratorskih istraživanja na nepokretnom kulturnom dobru
Stari magistrat, bili su od pomoći prilikom građevinskog sondiranja 156 građevinskih i konzervatorsko-restauratorskih sondi, čišćenja građevinskog materijala
i radilišta, građevinskog čišćenja istočnog pročelja, malog dvorišta i prizemlja
zapadnog krila zgrade. Isto tako radili su na poslovima redovitog održavanja i
primarne zaštite muzejskih objekata (Starog magistrata, Kuće Malančec, Galerije
Koprivnica, Spomen područja Danica, Galerije Hlebine) prilikom čega su vršili
poslove tehničke službe održavanja muzejskih zgrada i zbirki, deratizacija, dezinsekcija i čišćenje muzejskih spremišta i izložbenih muzejskih prostora te redovitog održavanja i uređenja vanjskih prostora. Potrebno je napomenuti kako bez
njihovog sudjelovanja u radu tehničke službe Muzeja grada Koprivnice sa stalno
zaposlenim radnicima na tehničkom održavanju (jedan domar i dvije čistačice)
ne bi bilo moguće organizirati i izvršiti uklanjanje zapuštenog raslinja i penjačica
sa zidane ograde i pročelja Kuće Malančec. Radnici su uz stručni, građevinski i
konzervatorski nadzor uklanjali panjeve i samoniklo drveće pajasena sa stepenica
i temelja na južnom pročelju kuće Malančec, uklonili su osušena stabla i voćke
iz vrta i pripremili objekt za geodetsko snimanje svih pročelja u svrhu izrade dokumentacije na zaštiti kulturnog dobra, slične poslove odradili su i na uređenju
drveća i samoniklog raslinja u velikom dvorištu Starog magistrata, dok su na
Spomen području Danica čistili i uređivali nove prilazne staze u Spomen područje (Tjednik ““Globus”” u tekstu o stanju spomen područja Drugog svjetskog
rata u Hrvatskoj”” način uređivanja i brige o Spomen području Danica ističe
kao primjer i naziva ““ Koprivnički model”” brige o spomen obilježjima Drugog
svjetskog rata.)
a
ad
gr
pr
Ko
Program javnih radova u Muzeju grada Koprivnice 2010. godine
n
iv
ice
Grad Koprivnica je u 2010. godini zaposlio 77 radnika, od čega je Muzej grada Koprivnice zaposlio 6 osoba. Radili su na arheološkim iskopavanjima i tehničkim muzejskim poslovima održavanja predmeta nepokretne i pokretne kulturne
baštine u Muzeju grada Koprivnice s Ugovorima o radu od 01. lipnja do 31.
kolovoza, i produljenjem do 20. rujna, odnosno 15. studenoga 2010. godine. To
su: Nevenka Mandić (1954. / 56), Silvija Munko (1977. / 23), Dragutin Sambol
(1951. / 59), Stevo Topljak (1953. / 57), Pavao Božić (1951. / 59) i Zdravko Vencl
(1957. / 53). Radnici Muzeja grada Koprivnice su osim arheoloških iskopavanja,
pranja i čišćenja arheoloških nalaza, radili poslove na održavanju javnog kulturPodravski zbornik 2010.
13
ej
uz
M
nog dobra i uređenju objekata Muzeja grada Koprivnice. Osim što su dovršili
poslove na iskopavanju panjeva u velikom dvorištu Starog magistrata započete u
prethodnoj godini, iste su fizičke poslove radili i u dvorištu Galerije Koprivnica,
gdje su, osim iskopavanja rova za polaganje plinske instalacije, izvršili uklanjanje
samoniklog raslinja i porušene ograde, poravnali teren dvorišta i popravili i uredili ogradu prema Svilarskoj ulici. Osim fizičkih poslova na konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima i građevinskim čišćenjima objekata i okućnica Muzeja
grada Koprivnice, od velike važnosti su pomoćni poslovi četvorice radnika javnih
radova u muzeju na probnim arheološkim istraživanjima koje je provodio Muzej grada Koprivnice i njegove stručne službe (Robert Čimin, kustos arheolog;
Dalibor Vugrinec, muzejski informatičar) od 27. rujna do 15. listopada 2010.
godine na trasi Autoceste A12, dionica Gradec - Sokolovac, poddionica Vojakovački Kloštar, lokalitet AN 6 Križevci – čvorište Križevci. Također, organizacijski
zahtjevni fizički posao obavljen je prilikom opsežnih radova na pripremi predmeta za reviziju muzejske građe i muzejske dokumentacije. Veliki broj etnografskih
i kulturno-povijesnih drvenih predmeta iz muzejskih spremišta pod stručnim
nadzorom (Marija Mesarić, kustosica etnologinja) sortirano je, očišćeno i tretirano sredstvom za zaštitu od insekata, crvotoča, gljivica i plijesni, dok su brojni
metalni predmeti iz različitih zbirki, prije svega mačevi, sablje, helebarde, kugle,
bojne sjekire, koplja i strelice iz zbirke hladnog oružja, zbirka vojne opreme,
oruđa i metalne posude, cehovski svijećnjaci i drugi različiti povijesni metalni
predmeti fizički razvrstani pod stručnim nadzorom (Dražen Ernečić, viši kustos
povjesničar). Ovisno o vrsti metala građa je uz sudjelovanje i pomoć tehničke
službe muzeja (Vladimir Kolarek, Marica Knez, Suzana Kolarek) očišćena i tretirana zaštitnim muzejskim sredstvima protiv korozije i oksidiranja. Također, svi
predmeti muzeja od kamena pod stručnim nadzorom (Robert Čimin, kustos
arheolog) fizički su razvrstani po pojedinim grupama predmeta i fondovima, tijekom toplih ljetnih mjeseci oprani su vodom (““miniwash””) i izribani, te nakon
sušenja preneseni u muzejsko spremište ili uvršteni u novi postav kamene plastike
u lapidariju Muzeja grada Koprivnice koji je privremeno ““stisnut”” u veži Starog
magistrata.
Za plaće radnika na Javnim radovima u Muzeju grada Koprivnice iz državnog
je proračuna u razdoblju od 01. lipnja do 15. studenoga 2010. godine izdvojeno
112.000,00 kuna, a troškove je u cijelosti snosio Hrvatski zavod za zapošljavanje. Dodatnim zapošljavanjem omogućeno je provođenje i dovršetak opsežnih
muzejskih poslova iz ““Godišnjeg plana i programa””, ali i dodatnih poslova na
zaštiti velikog broja muzejskih predmeta iz kratkoročnih i dugoročnih planova
na zbrinjavanju nepokretne i pokretne kulturne baštine koja se od 12. studenoga
1945. godine službeno prikuplja i čuva u muzejskim zbirkama i fondovima Muzeja grada Koprivnice.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
14
Podravski zbornik 2010.
Umjesto zaključka
ej
uz
M
Javni radovi provedeni 2009. i 2010. godine u Muzeju grada Koprivnice,
iako inspirirani kulturnim programima američke administracije i ““New Deala”” Franklina Delano Roosevelta iz vremena velike krize 1930-tih, osim temeljne koristi u kojoj je Muzej grada Koprivnice uspješno odradio značajne i velike
muzejske poslove na zaštiti kulturne baštine i javnog dobra, za koje inače ne
bi mogao osigurati ljudske potencijale i sredstva, važni su iz nekoliko razloga.
Prije svega, u upravljanju ljudskim potencijalima važno je biti pravovremeno informiran, pratiti i iskoristiti sve mogućnosti zapošljavanja koje se pojavljuju u
nacionalnim programima, programima ministarstava, gradova i županija i na taj
način Muzeju grada Koprivnice osigurati potrebne radnike. Isto tako, važno je
uskladiti potrebe Grada Koprivnice kao Osnivača i potrebe Muzeja grada Koprivnice kao javne ustanove u kulturi, pri čemu naglasak valja staviti na opće dobro,
dobrobit i ulogu Muzeja u lokalnoj zajednici. Vrijeme recesije, financijske krize i
pomanjkanja novca odražava se i u javnim ustanovama u kulturi koje su korisnici
sredstava Proračuna. U skladu s BDP-om, punjenjem Proračuna Grada Koprivnice, Koprivničko-križevačke županije, Ministarstva kulture RH, ali i nacionalne
Riznice, dakle, općim financijskim stanjem u zemlji, potrebno je i planirati i
uskladiti muzejsko djelovanje. Zapošljavanje javnih radova u javnoj ustanovi u
kulturi nije samo odraz opće nacionalne ili gradske politike zapošljavanja, već
inspiracija dolazi iz praktičnog rada i ranijih povijesnih iskustava, te predstavlja
izravno ulaganje u kulturni razvoj. Pitanje nezaposlenosti za sobom povlači čitav
niz egzistencijalnih i društvenih pitanja i problema, a mogućnost zapošljavanja
radnika u javnim ustanovama iz područja kulture zapravo je humana misija u
kojoj se radom na zaštiti kulturne baštine, skromnim i plemenitim pokušajem
muzeja kao javne ustanove u kulturi, nezaposlenim radnicima omogućuje temeljno pravo na rad i privređivanje. Zapošljavanjem radnika na javnom kulturnom
dobru, radnicima se humanim odnosom prema čovjeku nastoji podignuti samopoštovanje i pružiti psihološka podrška prilikom njihovog aktivnog uključivanju
u društvo rada.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Literatura (izbor)
Lisabonska strategija 2000. – 2010. (Lisbon Strategy EU 2000 - 2010)*, Lisabon, ožujak 2000.
*Zahvaljujem na pomoći Iris Jakupić, višoj stručnoj suradnici za europske integracije Grada Koprivnice.
Nacionalni plan RH za poticanje zapošljavanja 2009. – 2010. Zagreb, 21.05.2009.
Rauch, Basil (1944). The History of the New Deal.
New York, Creative Age Press.
Podravski zbornik 2010.
15
Adams, Don & Goldberg, Arlene (1986, 1995). New Deal Cultural Programs: Experiments in
Cultural Democracy.
Ukiah (California), The Institute for Cultural Democracy, 1995.
New Deal Photo Library (http://newdeal.feri.org/library/default.cfm)
New Deal Document Library (http://newdeal.feri.org/texsts/default.cfm)
M
Jalšić Ernečić, Draženka (2009). Javni radovi u Muzeju grada Koprivnice 05.06.-05.12.2009.
Pilot program: Pomoćni poslovi kod arheoloških i konzervatorskih istraživanja kulturne baštine u
Muzeju grada Koprivnice.* Koprivnica, Muzej grada Koprivnice (Rukopis).
uz
*Zahvaljujem na pomoći Biserki Golubić, voditeljici Ispostave Koprivnica Hrvatskog zavoda za
zapošljavanje – Područne službe Križevci.
Jalšić Ernečić, Draženka (2010). Javni radovi u Muzeju grada Koprivnice 01.06.-31.08.2010.
(Produženo do 15.11.2010.)
ej
Program: Pomoćni poslovi kod arheoloških istraživanja i radovi na zaštiti nepokretne i pokretne
kulturne baštine u Muzeju grada Koprivnice. Koprivnica, Muzej grada Koprivnice (Rukopis).
Jalšić Ernečić, Draženka (2010). Izvješće o radu Muzeja grada Koprivnice za 2009. godinu.
gr
Koprivnica, 10.03.2010.
Jalšić Ernečić, Draženka (2009). Izvješće o radu Muzeja grada Koprivnice za 2008. godinu.
Koprivnica, 12.02.2009.
a
ad
Jalšić Ernečić, Draženka (2008). Izvješće o radu Muzeja grada Koprivnice za 2007. godinu.
Koprivnica, 10.03.2008.
Jalšić Ernečić, Draženka (2007). Izvješće o radu Muzeja grada Koprivnice za 2006. godinu.
Koprivnica, 02.03.2007.
Jalšić Ernečić, Draženka (2006). Izvješće o radu Muzeja grada Koprivnice za 2005. godinu.
Ko
Koprivnica, 04.03.2006.
Jalšić Ernečić, Draženka (2005). Izvješće o radu Muzeja grada Koprivnice za 2004. godinu.
Koprivnica, 04.03.2005.
Jalšić Ernečić, Draženka (2004). Izvješće o radu Muzeja grada Koprivnice za 2003. godinu.
pr
Koprivnica, 24.02.2004.
http://www.vecernji.hr/vijesti/javnim-radovima-posao-bi-2010-trebalo-dobiti-2367-nezaposlenih
(18.02.2010.)
n
iv
http://www.hzz.hr/nacionalni-plan-za-poticanje-zaposljavanja-za-2009-i-2010-godinu (21.05.2010.)
http://www.hzz.hr/nacionalni-program-za-mlade-od-2009-do-2013-godine (02.07.2009.)
http://www.hzz.hr/nacionalni-plan-za-poticanje-zaposljavanja-za-2010-godinu (20.02.2010.)
http://www.hzz.hr/stanje-na-trzistu-rada (20.02.2010.)
ice
http://www.hzz.hr/mjere-koje-se-smatraju-potporama-za-zaposljavanje (20.02.2010.)
http://www.hzz.hr/mjere-koje-se-ne-smatraju-drzavnim-potporama/8-javni-radovi (20.02.2010.)
http://www.hzz.hr/projekti/javni-radovi-mjera-7 (20.02.2010.)
http://www.hzz.hr/podrucna-sluzba-krizevci/ispostava-koprivnica (20.02.2010.)
http://www.hzz.hr/statisticko-analiticke-informacije (20.02.1010.)
http://www.hzz.hr/anketa-poslodavaca-za-2010-godinu-u-koprivnicko-krizevackoj-zupaniji
16
Podravski zbornik 2010.
(28.02.2010.)
http://www.hzz.hr/aktivnosti-poslodavca-za-dodjelu-potpore-za-zaposljavanje-i-usavrsavanje
(01.04.2010.)
http://www.hzz.hr/isplata-potpore-za-zaposljavanje-i-usavrsavanje (01.04.2010.)
http://www.hzz.hr/javni-radovi-na-podrucju-koprivnicko-krizevacke-zupanije (26.10.2010.)
06.10.2010.)
http://www.muzej-koprivnica.hr/dogradonacelnik-pros-u-muzeju (DE, 17.08.2010.)
http://www.muzej-koprivnica.hr/istrazivanja-dvoriste/arheološka-istrazivanja-u-dvorištu-starog-
uz
M
http://www.muzej-koprivnica.hr/istrazivanja/arheoloska-istrazivanja-na-trasi-autoceste-a12 (RČ,
magistrata-u-koprivnici (RČ, 22.02.2010.)
http://www.muzej-koprivnica.hr/istraživanja/arheološka-istrazivanja-franjevackog-samostana-ukoprivnici (RČ, 22.02.2010.)
ej
http://www.muzej-koprivnica.hr/spomen-podrucje-danica (DJE, 11.02.2010.)
http://www.muzej-koprivnica.hr/donacija-dr-vladimir-malancec (DJE, 11.02.2010.)
http://www.muzej-koprivnica.hr/stari-magistrat (DJE, 09.02.2010.)
gr
http://www.koprivnica.hr/predstavlje-program-javni-radovi-za-teze-zaposljive-nezaposlene-osobe
(23.06.2008.)
http://www.koprivnica.hr/predstavljen-program-zaposljavanja-u-javnim-radovima (19.05.2008.)
a
ad
http://www.koprivnica.hr/HZZ-provodi-mjere-iz-nacionalnog-plana-za-poticanje-zaposljavanja
(08.02.2010.)
http://www.koprivnica.hr/gradska-uprava/zaposljavanje-u-programima-javnih-radova (01.04.2010.)
http://www.koprivnica.hr/gradska-uprava/javni-radovi (03.05.2010.)
http://www.koprivnica.hr/gradska-uprava/program-javnih-radova-za-teze-zaposljive-nezaposlene-
Ko
osobe (07.06.2010.)
http://www.koprivnica.hr/gradska-uprava/zamjenik-gradonacelnika-drazen-pros-obisao-je-radnikejavnih-radova (16.08.2010.)
http://www.glaspodravine.hr/2010/03/23/vijesti/javni-radovi-pocinju-prvog-travnja (23.03.2010.)
pr
http://www.glaspodravine.hr/2010/04/26/vijesti/javni-radovi-za-teze-zaposljive (26.04.2010.)
http://www.glaspodravine.hr/2010/05/24/vijesti/zaposleno-još-deset-osoba (24.05.2010.)
http://www.glaspodravine.hr/2010/06/01/vijesti/kultura/javni-radovi-u-muzeju-grada-koprivnice
ice
n
iv
(01.06.2010.)
Podravski zbornik 2010.
17
ej
uz
M
a
ad
gr
Poslovna zgrada Segrada u Đurđevcu
pr
Ko
ice
n
iv
18
Podravski zbornik 2010.
Mario PINTAR
Segrad d.d., Đurđevac
SEGRAD – 20 GODINA ISKUSTVA U
uz
M
GRADITELJSTVU
ej
Segrad je nastao podjelom komunalnog poduzeća Komunalije d.o.o. iz Đurđevca 01. srpnja 1990. godine, a iste godine je u grupi zajedno s 13 poduzeća
u Hrvatskoj izvršio pretvorbu društvenog vlasništva i registriran kao dioničko
društvo. U počecima rada poduzeća, Segrad se osim graditeljstva bavio i drugim
naslijeđenim poslovima primjerice sakupljanje i promet sekundarnim sirovinama
te servis i baždarenje plinomjera i vodomjera.
Segrad (www.segrad.hr) je tvrtka koja se bavi izgradnjom objekata u nisko i
visokogradnji, te trgovinom građevnim i instalaterskim materijalom. Također,
ima izdanu suglasnost za obavljanje djelatnosti građenja izdanu od Ministarstva
zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva za skupinu građevina E te izdano dopuštenje za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara od
Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Danas Segrad stalno zapošljava oko 80 djelatnika. U tvrtku je implementiran
sustav upravljanja kvalitetom i okolišem po međunarodnim normama ISO 9001
i ISO 14001, te je s 01. siječnja 2009. godine počela produkcija novog poslovno
- informacijskog sustava MARIS. Uz to, uveden je i Fleet Management – sustav
za GPS nadzor i praćenje voznog parka. Segrad je potpisnik Kodeksa etike u poslovanju i prihvaćanju načela društveno odgovornog poslovanja. Potpisivanjem
istog, Segrad je pokazao kvalitetu i spremnost na prihvaćanje pravila suvremenoga poslovanja kao nužne pretpostavke za integraciju i uspjeh u međunarodnim
tokovima. Segrad itekako vodi računa o zapošljavanju mladih, stručnih i kvalificiranih ljudi i stoga stipendijama pomaže njihovo školovanje. To se posebice
odnosi na stručne radnike zidare, tesare, armirače i keramičare, te rukovodeći
kadar odnosno inženjere graditeljstva. Segrad je čvrsto uklopljen u život i zbivanja Grada Đurđevca i okolnih općina te razvija uspješnu suradnju s brojnim
subjektima društvenog, kulturnog i sportskog života đurđevačke Podravine. Kroz
sponzorstva i donacije sudjeluje u značajnim gradskim manifestacijama i većem
broju sportskih udruga.
Osim u Koprivničko - križevačkoj županiji, gdje je Segrad poslovni partner
Gradu Đurđevcu, mnogim općinama te samoj županiji, u posljednje tri godine pojavljuje se kao izvoditelj radova u Bjelovarsko - bilogorskoj, Zagrebačkoj,
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
19
ej
uz
M
Međimurskoj, Varaždinskoj i Virovitičko - podravskoj županiji. Time je ostvaren
jedan od poslovnih ciljeva širenja na nova tržišta na kojima se pokazao kao kvalitetan i pouzdan partner.
U 2010. godini završene su i dvije vlastite investicije: stambena zgrada sa 43
stana i 15 garaža u Bjelovaru i stambena zgrada u Zagrebu sa 7 stanova. Tijekom
20 godina rada Segrad je izgradio preko 160 km vodovodne mreže, 50 km plinovoda, 35 km kanalizacijske mreže te 50 km telefonskih instalacija. U Koprivnici
izgrađeno je preko 135 stanova i 1.000 m2 poslovnog prostora.
Misija
Pružanje kvalitetnih i prepoznatljivih usluga u nisko i visokogradnji svim
kupcima, investitorima i poslovnim partnerima gdje uloženo zamjenjuje prava
vrijednost, te osjećaj sigurnosti i zadovoljstva.
Vizija
Biti prepoznatljiva tvrtka u graditeljstvu po kvaliteti izvedenih radova,
pružanju usluga i trgovini na malo i veliko građevnim i instalaterskim materijalom na području Republike Hrvatske.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
20
n
iv
Slogan Segrad – Vaša sigurnost u graditeljstvu!
potkrijepljuje i međunarodnim normama ISO
9001 i ISO 14001.
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
Da bi postigli, održali i osnažili te vrijednosti, Segrad se obvezao:
• zapošljavati stručno i ambiciozno osoblje koje će imati mogućnosti i obveze
stalno se razvijati i usavršavati uz održavanje visoke razine svijesti o važnosti
ispunjavanja zahtjeva investitora i zaštiti okoliša kod naših djelatnika, partnera
i kooperanata
• kontinuirano unaprjeđivati tehnološku opremljenost, kontinuirano pratiti
svjetske trendove u gradnji te iste primjenjivati u svom radu
• njegovati i razvijati partnerske odnose s kupcima i dobavljačima
• preventivnim pristupom u zaštiti okoliša trajno smanjivati negativan utjecaj
na okoliš
• po završetku radova lokacije dovesti u prvobitno stanje
• postavljati si ambiciozne, mjerljive i ostvarive ciljeve
• primjenjivati i stalno poboljšavati djelotvornost sustava upravljanja temeljenog
na zahtjevima međunarodnih normi ISO 9001 i ISO 14001
• trajno se usklađivati sa zakonskim propisima iz područja zaštite okoliša
• kroz brigu o zaštiti zdravlja zaposlenika i zaštiti okoliša te kroz sponzorstva i
donacije ispunjavati svoju ulogu prema široj društvenoj zajednici
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
21
ej
uz
M
gr
a
ad
Ledentuov prikaz koprivničke tvrđave iz 1639. godine.
(Ljudevit Krmpotić, Izvještaji o utvrđivanju granica Hrvatskog Kraljevstva
od 16. do 18. stoljeća, 1997.)
pr
Ko
22
ice
n
iv
Zgrada na fotografiji prije 1892. godine. (Muzej grada Koprivnice)
Podravski zbornik 2010.
Petar PUHMAJER
Hrvatski restauratorski zavod
uz
M
PRILOG ISTRAŽIVANJU STAROG MAGISTRATA
U KOPRIVNICI
Sažetak
ej
Konzervatorsko-restauratorska istraživanja zgrade Starog magistrata, ukazala su
na nekoliko faza njezine izgradnje. Zgrada je od prvotne izgradnje, najvjerojatnije u
17. stoljeću, doživjela brojne preinake. Obnove u 18. stoljeću značile su promjene u
unutrašnjem rasporedu te pregradnji svodova, dok je u 19. stoljeću došlo do prenamjene zgrade za Kotarski sud, radi kojega je povećano zapadno krilo, podignuto istočno
krilo te zgrada zatvora. Konzervatorskim je istraživanjima, rađenim za potrebe obnove, utvrđeno da nijedna od povijesnih faza izgradnje (17. i 18. st.) nije sačuvana
do te mjere da bi se mogli rekonstruirati svi arhitektonski oblici. Tako je u konzervatorskim smjernicama predloženo zadržavanje nadogradnji 19./20. stoljeća, te
djelomična rekonstrukcija ranijeg unutarnjeg rasporeda prostorija, kao i oblikovanja
pročelja.
a
ad
gr
pr
Ko
Ključne riječi: arhitektura, barok, Koprivnica, Stari magistrat, gradska vijećnica,
Franjo Poici, konzervatorska istraživanja
Stari magistrat je naziv za zgradu bivše gradske vijećnice u Koprivnici. Vijećnica
je smještena na južnoj strani Trga dr. Leandera Brozovića, nekad glavnog trga
koprivničke tvrđave. Konzervatorsko-restauratorska istraživanja koja je proveo
Hrvatski restauratorski zavod1 rađena su s ciljem valorizacije povijesnih faza izgradnje te utvrđivanja sačuvanosti izvornih oblika iz 17./18. stoljeća. Istraživanja
predstavljaju temelj i nužan preduvjet za vjerodostojnu obnovu, koja je s obzirom
na zapuštenost i loše građevinsko stanje zgrade, prijeko potrebna.2
n
iv
ice
1 Članak predstavlja prerađeni i nadopunjeni tekst elaborata konzervatorsko-restauratorskih
istraživanja rađenog 2009. godine. PETAR PUHMAJER (2009a). U istraživanjima su sudjelovali
Petar Puhmajer, Bojan Braun, Duško Čikara i Anđelko Pedišić. Povijesna istraživanja obavljena su
uz konzultacije i pomoć Draženke Jalšić Ernečić, ravnateljice Muzeja Grada Koprivnice i Dražena
Ernečića, kustosa Muzeja. Nacrte je grafički obradio student arhitekture Marko Bogadi, a 3D
ilustraciju izradio je Vedran Klemens.
2 Još prije pet godina zabilježeno je loše stanje zgrade te su iznesene načelne muzeološke smjernice,
kao i potreba za konzervatorski utemeljenom obnovom. ŽELIMIR LASZLO (2005), 107-108.
Podravski zbornik 2010.
23
ej
uz
M
gr
a
ad
Prikaz požara u Koprivnici 1736. godine s oltara kapele sv. Florijana.
(Muzej grada Koprivnice)
pr
Ko
24
ice
n
iv
Plan nadogradnje zgrade Kotarskog suda, bivšeg Magistrata. Autor: Franjo Poici,
oko 1903. g. (Muzej grada Koprivnice)
Podravski zbornik 2010.
Povijesni izvori o zgradi Starog magistrata
ej
uz
M
Povijesni izvori zasad šute o prvotnoj izgradnji gradske vijećnice u Koprivnici.
Oskudni arhivski podaci razlog su tome što je povijest vijećnice u stručnoj literaturi dosad bila posve zanemarena. Ranije pretpostavke o izgradnji, temeljene
isključivo na povijesnim urbanističkim okolnostima, kažu da je prvo izgrađeno
zapadno krilo zgrade uz Esterovu ulicu, nekada glavnu ulicu koprivničke tvrđave,
a potom u drugoj polovici 18. stoljeća i sjeverno (glavno) krilo.3 Međutim, konzervatorskim je istraživanjima utvrđena istovjetna građa zapadnoga i sjevernoga
nosivog zida zgrade pa se može reći da je prvotna dvokrilna struktura zgrade
nastala u jednom graditeljskom zahvatu.
Potencijalni izvor za dataciju i poznavanje razvoja vijećnice predstavljaju povijesni planovi grada Koprivnice. No, problem je što vijećnica nije prikazana ni
na jednom od sačuvanih planova od 16. do 18. stoljeća, dakle iz vremena kada
je sagrađena. Naime, te su planove izrađivali carski vojni inženjeri, dajući primat
vojnoj upravi koja se u Koprivnici desetljećima sukobljavala s civilnom vlasti oko
pitanja nadležnosti u gradskim i građanskim poslovima. Tako je gradska vijećnica bila izostavljena iz najranijih kartiranja prostorne i funkcionalne organizacije
Koprivnice.
Orijentacija glavnog pročelja zgrade prema trgu upućuje na to da se njena
izgradnja dogodila nakon formiranja trga jer zgrada zasigurno ne bi bila okrenuta
glavnim pročeljem na sporednu gradsku ulicu, a tek lateralnim krilom na glavnu
prometnu komunikaciju koprivničke tvrđave. Tako se prvotna izgradnja vijećnice
može povezati upravo s formiranjem nekadašnjeg glavnoga gradskog trga, Trga
dr. Leandera Brozovića.
a
ad
gr
Ko
Formiranje glavnog gradskog trga koprivničke tvrđave
pr
3 MARIJA PLANIĆ LONČARIĆ (1986), 84.
4 ANĐELA HORVAT (1960), 92.
5 ANĐELA HORVAT (1960), 91.
6 ANĐELA HORVAT (1960), 92-93.
Podravski zbornik 2010.
ice
n
iv
Prostori gradske administracije u Koprivnici morali su postojati još u srednjem vijeku. Koprivnica se spominje 1308. godine kao općina (Communitas), a
godine 1337. ima pravo trga (privilegium fori).4 U 14. stoljeću su jedine javne
građevine u gradu hospital, samostan i četiri crkve.5 Gradska se uprava mogla
sastajati u unajmljenim ili improviziranim prostorima, što nije bilo neuobičajeno
u to doba.
U 16. stoljeću u Koprivnici se nalazi drveni dvor Ernušta, pa se pretpostavlja
da su i druge građevine bile tada od drva.6 Planovi grada iz 16. stoljeća prikazuju
25
ej
uz
M
Koprivnicu kao utvrdu s četiri bastiona, unutar koje se razaznaje jednostavan raster ulica. U njemu dominiraju tri velike izdužene inzule koje se pružaju u smjeru sjever-jug. Najveća je središnja inzula na čijoj će se sredini kasnije formirati
glavni gradski trg. U to doba, ulogu trga, kao glavnog gradskog prostora, mjesta
trgovanja i središnje komunikacije, ima današnja Esterova ulica, koja je tada bila
znatno šira nego danas.
Velika obnova tvrđave započinje 1560. godine prema projektima carskog vojnog inžinjera Nicola Angielinija. Zahvati, koji osim izgradnje bastiona predviđaju
i sistematiziranje gradskih prostora, ulica i tragova, traju sporadično nekoliko
desetljeća, i ne privode se u cijelosti kraju.7 Na jednom od nacrta iz oko 1560. vidljivo je Angielinijevo nastojanje za usitnjavanjem središnje inzule s predloženim
formiranjem dviju poprečnih ulica,8 no ono još nije realizirano 1574. godine.9
Godine 1580. obnovu tvrđave preuzima Giuseppe Vintano, prema čijim se
projektima rade novi zemljani bedemi i četiri poligonalna bastiona.10 Na Pasqualinijevu planu tvrđave iz 1598. godine prvi se put vidi da je središnja inzula podijeljena s tri poprečne ulice stvarajući tako četiri manje inzule.11 Središnji gradski
trg na tom planu još uvijek nije naznačen pa se može zaključiti da se formiranje
dogodilo tek nakon toga vremena, dakle u 17. stoljeću.
Formiranje trga zasad nije moguće precizno datirati jer iz 17. stoljeća zasad
nema nijednog jedinog plana koji bi prikazivao detaljnu prostornu organizaciju
unutar tvrđave. Većina istraživača, međutim, ne dvoji da je središnji trg u 17.
stoljeću postojao.12
a
ad
gr
Ko
Vijećnica u 17. stoljeću
pr
Zapisnici gradskog magistrata sačuvani su od 1639. godine,13 kada se prvi put
spominje zgrada vijećnice kao Domus Communitatis.14 Oni tako dokumentiraju
moguću gornju granicu datacije izgradnje prvotne vijećnice. Tek od tada pa nadalje u zapisima se redovito navodi da se zasjedanja gradskog magistrata održa-
ice
n
iv
7 MIRELA SLUKAN ALTIĆ (2003), 56-57.
8 Nacrt je objavljen u: MIRELA SLUKAN ALTIĆ (2003), 179.
9 Naime, na Angielinijevu planu iz oko 1565., te na Arconatijevu iz 1574. godine nema poprečnih
ulica u središnjoj inzuli. Nacrti su objavljeni u: MIRELA SLUKAN ALTIĆ (2003), 180-181. Na
Arconatijevu nacrtu je rukom zapisano da su izvedene zapadna i istočna uzdužna ulica, čime se
vjerojatno htjelo naglasiti da su ove ulice u to doba obnovljene, jer se na planovima vide i ranije.
MIRELA SLUKAN ALTIĆ (2003), 58.
10 MIRELA SLUKAN ALTIĆ (2003), 60.
11 Nacrt je objavljen u: MIRELA SLUKAN ALTIĆ (2003), 183.
12 LEANDER BROZOVIĆ (1978), 62, HRVOJE PETRIĆ (2000), 116, MIRELA SLUKAN
ALTIĆ (2003), 184. Marija Planić Lončarić navodi tek da je kod izgradnje trga riječ o baroknoj
intervenciji 18. stoljeća, no da vijećnica postoji i ranije na tom mjestu, okrenuta prema glavnoj ulici.
MARIJA PLANIĆ LONČARIĆ (1986), 43 i 84.
13 KARMEN LEVANIĆ (2006), 33.
14 KARMEN LEVANIĆ (2006), 41.
26
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
vaju u vijećnici.
Kako je Koprivnica bila sjedište velikog kapetana, odnosno pukovnika, koji je
bio zapovjednik tvrđave, on je često uzimao za pravo čuvanja ključeva gradskih
vrata, usprkos tome što je još 1556. car Ferdinand I. odredio da ključeve ima
čuvati gradski sudac, odnosno načelnik. Čuvar gradskih ključeva ujedno je bio i
gospodar svih kuća koje su se nalazile u unutarnjem gradu, uključujući i gradske
vijećnice. Od 1691. vojni su zapovjednici nastojali na razne načine preuzeti nadležnost nad gradskom imovinom, što su do 1749. i većim dijelom uspjeli, tako da
su nakon toga u ovlasti gradskog suca ostale samo gradska vijećnica, crkva i župni
dvor.15 To svakako govori o kontinuitetu najvažnije civilne institucije u gradu,
koja je u stotinjak godina uspjela sačuvati svoja prava.
Zanimljivo je spomenuti da iz vremena borbe za ta prava potječe i amblem
Ius gladii, odnosno pravo mača, koji prikazuje ruku koja drži mač, a napravljen je
od željeza i ugrađen u pročelje vijećnice.16 Prema tom pravu, a Koprivnica ga je
stekla još 1356. godine, gradski su suci mogli voditi kaznene postupke i izricati
smrtne presude.17
O izgledu i položaju vijećnice iz 17. stoljeća, povijesni izvori zasad šute. Planovi
i vedute Koprivnice ne prikazuju detaljno raspored ulica i zgrade, ali se može naslutiti relativno slaba izgrađenost unutar zidina tvrđave. Godine 1659. u tvrđavi je
bilo 80 kuća, a izvan nje još šezdesetak.18 Intenzivnije građevinske aktivnosti nastupaju tek u drugoj polovici 17. stoljeća, izgradnjom nove franjevačke crkve sa
samostanom, župne crkve i župnoga dvora. Za župni dvor vizitator 1659. navodi
da je “znamenita zgrada koja nadilazi sve kuće u Koprivnici”.19 Gradska vijećnica
se u tom zapisu ne spominje, ali je svakako postojala.
Na Ledentuovoj veduti iz 1639. godine (sl. 1), te Stierovoj iz 1657. godine20
vidi se nekoliko tornjeva u Koprivnici. Jedan sa satom snažno je istaknut u vizuri
tvrđave. Prema nekim razmatranjima, to bi mogao biti toranj glavne koprivničke
crkve, franjevačke,21 koja se u to vrijeme nalazila na mjestu današnje župne crkve
sv. Nikole. Tim više što veduta prikazuje grad sa zapadne strane, gdje je upravo
taj objekt bio dominantan.22 Iza njega se naziru još barem dva manja tornja, pa
a
ad
gr
pr
Ko
n
iv
ice
15 RUDOLF HORVAT (1943), 14 i 196.
16 Amblem se i kasnije nalazio na zgradi kad je ondje bio kotarski sud, a ponovno je vraćen na
pročelje 1997. godine. LEANDER BROZOVIĆ (1978), 36-37. i DRAŽENKA JALŠIĆ ERNEČIĆ
(2005), 103.
17 LEANDER BROZOVIĆ (1978), 36.
18 ANĐELA HORVAT (1960), 96.
19 ANĐELA HORVAT (1960), 98.
20 Vedute su objavljene u: LJUDEVIT KRMPOTIĆ (1997), 252. i PETAR PUHMAJER (2009a),
25.
21 Mirela Slukan Altić razmatra mogućnost da se radi o franjevačkoj crkvi. MIRELA SLUKAN
ALTIĆ (2003), 67-68.
22 Zanimljivo je, doduše, da se toranj sa satom na vrlo sličan način prikazuje na Ledentuovoj veduti
Varaždina iz 1639. godine, gdje on predstavlja toranj gradske vijećnice. Veduta Varaždina je objavljena
Podravski zbornik 2010.
27
ej
uz
M
a
ad
gr
Nacrt zatvora iz oko 1903. g. (Muzej grada Koprivnice)
pr
Ko
28
ice
n
iv
Nacrt zgrade iz 1905. g. (Muzej grada Koprivnice)
Podravski zbornik 2010.
bi jedan od njih mogao možda biti toranj gradske vijećnice.23
Zapisi o vijećnici u 18. stoljeću
ej
uz
M
Na dan sv. Jurja 1736. Koprivnicu je zadesio veliki požar. U unutarnjem gradu vatra je zahvatila 33 kuća, pa i samu gradsku vijećnicu.24 Zasad nema naznaka
kakve su štete mogle nastati na zgradi, a također ni to da je zgrada izgorjela do
temelja, što bi zahtijevalo njezino nanovo podizanje.25
Velika zgrada prikazana je u vizuri grada u trenutku požara, na oltarnoj slici
iz oko 1736. godine iz kapele sv. Florijana (sl. 2).26 Grad je prikazan sa zapadne
strane. S lijeva je župna crkva sv. Nikole, a s desna franjevačka crkva, što odgovara
njihovu položaju u prostoru. Između njih se nalazi jednokatna zgrada s pet prozorskih osi te visokim četverostrešnim krovom s buzdovanima. Neka razmatranja
navode na pomisao da je riječ o zgradi Generalata27 koja je u to doba morala biti
jedna od najznačajnijih zgrada u gradu. No, Generalat je bio prizemnica, što se
vidi na fotografiji iz druge polovice 19. stoljeća (sl. 3). Upravo se na slici požara iz
oko 1736. godine lijevo od spomenute zgrade, a desno od župne crkve vidi krov
jedne niže zgrade, dakle, prizemnice. Poznavajući prostornu situaciju prve polovice 18. stoljeća, može se zaključiti da je spomenuta katnica s četverostrešnim
krovom i buzdovanima, upravo vijećnica, koja se naročito isticala u slici grada.
Godine 1776. spominje se u gradskoj vijećnici škola, jedna od dviju u Koprivnici. Kaže se da tu već 16 godina podučava učitelj Antun Salvator, te da
njegovu školu trenutno pohađa 22 djece.28 Naslućujemo da je za 12 dječaka i 10
djevojčica bilo nužno osigurati i veći prostor za nastavu, pa je u tu svrhu morala
služiti jedna od većih prostorija, možda u prizemlju. Jednako je tako moguće da
je istodobno u zgradi bio i učiteljev stan, što je bilo uobičajeno u ono doba.
U kolovozu 1778. izbio je požar u Dugoj ulici (Villa Longa), koji je zahvatio
11 kuća, među ostalim i gradsku vijećnicu. Zapisi govore da je vijećnica sačuvana, ali da je na njoj uništen krov, te je u velikoj mjeri izgorjela žitnica i sijeno koje
se valjda nalazilo u blizini.29
a
ad
gr
pr
Ko
n
iv
ice
u: LJUDEVIT KRMPOTIĆ (1997), 252.
23 U arhitekturi srednje Europe bilo je uobičajeno da gradske vijećnice imaju toranj. On je mogao
biti zidan, ali i drven kod manjih zdanja.
24 RUDOLF HORVAT (1943), 16.
25 Konzervatorskim su istraživanjima u dvije prostorije prizemlja utvrđene veće izgorene površine
zidova, pa bi se iz toga moglo zaključiti da je zgradu nekad zahvatio veći požar.
26 Oltarna slika iz crkve sv. Florijana danas se nalazi u sakralnoj zbirci Muzeja grada Koprivnice.
27 MARIJA PLANIĆ LONČARIĆ (1986), 45. i MIRELA SLUKAN ALTIĆ (2003),76.
28 RUDOLF HORVAT (1943), 12.
29 Franjevački samostan u Koprivnici – arhiv (dalje: FSK), Liber memorabilium Conventus
Caprozensis, str. 6. “Die 29na Augusti exortum est incendium in Longa Villa, et Vulcano consecrata sunt
domus 11. Domini Judicis Civitatis dissecato tecto Domus conservata est. Horrea, foenum, stramen, in
magna quantitate incinerata sunt.”
Podravski zbornik 2010.
29
ej
uz
M
Razoran potres pogodio je Koprivnicu nekoliko mjeseci kasnije, dana 8. studenog 1778. godine. O njegovoj snazi svjedoči i podatak da se srušio dio svoda
u franjevačkoj crkvi.30 Navodno je tom prigodom oštećena i gradska vijećnica.
Rudolf Horvat kaže da kronika franjevačkog samostana bilježi početak obnove
vijećnice 20. travnja 1779. godine,31 međutim spomenuti zapis bilježi tek obnovu župnog dvora i Generalata, ali ne i vijećnice.32
Svakako se pristupilo obnovi više građevina u to vrijeme. Za izgradnju svoda u franjevačkoj crkvi angažiran je varaždinski graditelj Ivan Michael Taxner, a
za popravak krova Šimun Ignac Wagner.33 Vjerojatno su i za druge gradnje bili
pozvani varaždinski majstori, naročito stoga jer je sam Varaždin nekoliko godina
ranije stradao u požaru, pa se ondje intenzivno gradilo, a Varaždin je u to vrijeme
bio sjedište većeg zidarskog, klesarskog i tesarskog ceha.
Većoj obnovi koprivničke vijećnice svakako se prišlo u 18. stoljeću, možda
upravo nakon potresa, jer su u velikoj mjeri raniji križni svodovi zamijenjeni
češkim kapama, karakterističnim upravo za to vrijeme. Na ulaznom portalu je
s lijeve strane urezan kućni broj 81, a ispod njega shematizirani natpis 1785 s
krasopisnom izvedenom brojkom 1, kojim je moglo biti obilježeno vrijeme ove
obnove (sl. 11).34
a
ad
gr
Prenamjena zgrade za Kotarski sud
pr
Ko
Iz prve polovice 19. stoljeća ostao je zapis o vijećnici prigodom posjeta bana
Josipa Jelačića Koprivnici. Bio je organiziran veliki doček i proslava, a narod se
okupio pred gradskom vijećnicom i s bakljama krenuo prema generalatu, gdje je
za bana bio osiguran smještaj. Ban je obišao sve javne urede, uključujući i gradsku
vijećnicu gdje su mu pokazali zbirku novca i povelju iz 1356. kojom je Koprivnica postala slobodnim kraljevskim gradom.35
Sredinom 19. stoljeća, zgrada je prvo prenamijenjena za smještaj ureda kraljevske podžupanije u Koprivnici, a potom i za Kraljevski kotarski sud. Nakon
useljenja kotarskog suda, gradska je uprava preselila u jednu zgradu koja se nalazila na uglu današnjeg Zrinskog trga.36
Zgrada je u novoj funkciji doživjela daljnje izmjene svoje unutarnje organizacije. Uz zapadno krilo dodan je uzak hodnik s dvorišne strane, dok je
n
iv
ice
30 RUDOLF HORVAT (1943), 209.
31 RUDOLF HORVAT (1943), 210.
32 FSK, Liber memorabilium…, str. 9. “Die eadem Curia Parochialis penes Ecclesiae Coepit aedificari de
novo ex integro, Generalatum autem Domus renovari et restaurari eadem die in inceperunt.”
33 FSK, Liber memorabilium…,, str. 8., 12. travnja 1779. i kasnije bez numeracije 6. svibnja 1779.
34 Marija Planić Lončarić iščitala je druge podatke: “N 81, 7 (oštećenje) 1861.” MARIJA PLANIĆ
LONČARIĆ (1986), 81. Iz natpisa se nikako ne mogu iščitati brojke 1861.
35 RUDOLF HORVAT (1943), 243-244.
36 Na njenu je mjestu 1893. godine izgrađen hotel. RUDOLF HORVAT (1943), 25.
30
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
uz sjeveroistočni dio glavnoga krila nadozidan zahodski blok, koji predstavlja
začetak istočnoga krila. Te izmjene možda su se dogodile poslije 1869. jer se ne
vide na franciskanskom katastru iz te godine.37
Na prijelazu 19. u 20 stoljeće su za potrebe suda poduzete nove, mnogo
značajnije nadogradnje. One su dobro dokumentirane zahvaljujući sačuvanim
arhivskim nacrtima (sl. 4, 5, 6).38
Iz nacrta se vidi (sl. 4) da je u sjeveroistočnom dijelu prizemlja bilo smješteno
otpravništvo, urudžbeni zapisnik i pisarna, a u sjeverozapadnom dijelu gruntovni
ured. U prizemlju zapadnoga krila bio je stan podvornika. Na katu je predvorje
služilo kao čekaonica za stranke, a prostorije glavnog krila kao uredi kotarskog
suca i pristava. Cijelo zapadno krilo u katu služilo je za stan predstojnika kotarskog suda. Upravo je za potrebe predstojnikova stana zapadno krilo produženo za
jednu os prema jugu te dodan stubišni blok, kako bi se u stan moglo doći s ulice,
a ne kroz javni i uredski prostor zgrade. Osim spomenutih nadogradnji, posebno
je projektirana zgrada zatvora (sl. 6). Prizemnica na južnom dijelu parcele spojena
je gabaritom uz upravo produženo istočno krilo zgrade.
Nacrt nadogradnje glavne zgrade (sl. 4) može se datirati neposredno prije 1903. godine. Naime, na vrlo sličnom su nacrtu, očigledno rađenom istom
rukom, nadogradnje već završene, a na njemu je olovkom ispisana 1905. godina
(sl. 5). A budući da su nadogradnje ucrtane i u regulatornu osnovu iz 1903.
godine,39 za pretpostaviti je da su nastale neposredno prije toga.40
Kao projektant ovih gradnji potpisan je Franjo Poici, mjernik u građevnom
uredu gradskog poglavarstva Koprivnice. Poici se ondje spominje od 1901. pa sve
do 1906. godine kada ga zamjenjuje inžinir Hugo Švarc.41 Iako bez arhitektonske
kvalitete, nadogradnje su pridonijele funkcionalnosti prostora. Hodnik sa stubištem u zapadnom krilu omogućio je kretanje bez prolaska kroz prostorije, dok
se u istočnom krilu dobilo na radnom prostoru. Čini se da zatvor i sama zgrada
kotarskog suda nisu nikad bile povezane vratima, što je i logično s obzirom na
funkcionalnu razliku u pristupnosti te higijenskim uvjetima u obje zgrade.
U to je vrijeme moralo doći i do preoblikovanja pročelja, jer su u žbuci izvedeni vijenci koji kontinuiraju kako starim dijelom zgrade, tako i na nadogradnjama.
Fotografije s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća ne prikazuju zgradu s mnogo
detalja (sl. 3),42 ali se može vidjeti sasvim jednostavno oblikovanje s naglašenim
a
ad
gr
pr
Ko
n
iv
ice
37 MIRELA SLUKAN ALTIĆ (2003), 200.
38 Nacrti se čuvaju u arhivu Muzeja grada Koprivnice. Na pomoći pri istraživanju, zahvaljujem
Draženki Jalšić Ernečić, ravnateljici MGK.
39 Regulatorna osnova Koprivnice iz 1903. objavljena je u: MIRELA SLUKAN ALTIĆ (2003), 205
i 207.
40 Također, na katastarskoj karti s kraja osamdesetih godina 19. stoljeća (koja je upotrebljena kao
podloga za nerealizirani projekt elektrifikacije), vidljivo je da još nema nadogradnji.
41 BRANKO VUJASINOVIĆ (2004), 470-488.
42 PETAR PUHMAJER (2009a), 27, 33, 34, 35
Podravski zbornik 2010.
31
ej
uz
M
a
ad
gr
pr
Ko
Tlocrt prizemlja i kata. Razvojne faze. 1. faza (17. ili
prva polovica 18. st.)– plava boja, 2. faza (18. st.) –
crvena boja, 3. i 4. faza (19. i 20. st.) – zelena boja.
(Hrvatski restauratorski zavod)
vodoravnim trakama.
n
iv
Stari magistrat u 20. stoljeću
ice
U 20. stoljeću Stari magistrat doživljava daljnje preinake svoje unutrašnjosti i
vanjštine. Godine 1963. u zgradu useljava Muzej Grada Koprivnice te započinje
nova obnova zgrade. Navodno je obnova rađena prema konceptu arhitekta Vjenceslava Rihtera.43 U dokumentima stoji da je idejno rješenje radio Arhitektonski
biro za projektiranje u Bjelovaru. Troškovnici navode rušenje pregradnih zidova,
43 DRAŽENKA JALŠIĆ ERNEČIĆ (2005), 102.
32
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
gr
Pogled na zgradu iz zraka s jugozapada, 2009.
(Hrvatski restauratorski zavod)
a
ad
vađenje dvokrilnih i jednokrilnih vrata, zidanje nadvoja nad novouspostavljenim
prolazima i druge zahvate. Autor idejnog muzejskog koncepta bio je akademski
slikar Mladen Pejaković. Zgrada je kraj osamdesetih godina 20. stoljeća dočekala
u lošem stanju, te se 1989. godine ponovo pristupilo temeljitoj obnovi. Obnovi,
koja je potrajala nekoliko godina, prethodila su po prvi puta rađena konzervatorska istraživanja (arhitekt Davorin Stepinac).44
Ko
Građevinski razvoj i problem datacije
pr
ice
n
iv
Kronologija razvojnih faza (sl. 7) rezultat je konzervatorsko-restauratorskih
istraživanja temeljenih prvenstveno na sondiranju zidnih površina u unutrašnjosti i na pročeljima zgrade. S obzirom da je tijekom istraživanja bilo vrlo teško
razlikovati pojedina razdoblja izgradnje jer su obnove često značile dokidanje
tragova starijih elemenata, ovdje iznesene razvojne faze, kao i nacrti u prilogu,
tumače se tek kao moguće varijante izgleda pojedinih faza.
Slaba očuvanost arhivskih zapisa o Starom magistratu, kao i neutvrđena datacija početka izgradnje zgrade, značile su izostanak bitnih povijesnih podataka
44 Muzej grada Koprivnice – arhiv, Davorin Stepinac, Koprivnica. Zgrada Muzeja. Trg L. Brozovića
1. Opisi i grafički prikazi nalaza nakon otucanja žbuke u prostorima prizemlja, s prikazom građevinskih
zahvata uređenja zgrade nakon izvedenih hidroizolacijskih radova. Prijedlozi novih prostornih
organizacija, tipkopis, Zagreb 1989. Sadržaj teksta je obuhvaćen i konzervatorskim elaboratom iz
2009. godine. PETAR PUHMAJER (2009a), 63.
Podravski zbornik 2010.
33
ej
uz
M
koji bi mogli pojasniti veće građevinske zahvate u 17. i 18. stoljeću, te zasad
ostavile neka otvorena pitanja o pojedinostima graditeljske povijesti ove zgrade.
Na temelju provedenih istraživanja, bit će svakako moguće, u slučaju utvrđivanja
pojedinih datacija, nove argumente povezati s četiri značajne faze u izgradnji
zgrade. Sažeti prikazi razvojnih faza se ovdje razmatraju kao rezultati značajnih
tlocrtno-oblikovnih promjena na zgradi, pri čemu jedna faza ne podrazumijeva
jedan zahvat na zgradi nego jedno razdoblje kojim je obuhvaćeno više građevinskih zahvata. Detaljnije promjene za pojedine faze mogu se vidjeti na nacrtima u
prilogu (sl. 7).
Zgrada je nastala sukcesivnom izgradnjom. Prvotni objekt, zacijelo podignut
u 17. stoljeću, bio je L-tlocrta, što bi bila prva faza izgradnje. Glavno je krilo imalo načelno simetričan raspored s vežom u središnjoj osi prizemlja, a na nju okomito položene dvorane dvije dvorane, križnoga svoda. U 18. stoljeću dolazi do
pregradnje većih prostorija u manje te zamjene ranijih svodova češkim kapama,
vjerojatno nakon potresa 1778. godine, a sve intervencije tog razdoblja mogu se
svrstati u drugu fazu gradnje. Adaptacijom za potrebe kotarskog suda na prijelazu
19. u 20. st. nadograđuje se bočno (zapadno) krilo, prvo za jednu os po dužini,
a potom i po širini, te se na začelju pridodaje rizalit sa stubištem. Istovremeno se
gradi i istočno krilo, prvo zahodski blok, a potom i jedna prostorija u prizemlju i
katu. Nedugo zatim je uz istočno krilo podignuta i prizemna zgrada zatvora. Zahvati nastali u 19. i 20. stoljeću mogu se svesti pod treću i četvrtu fazu izgradnje
Magistrata.
a
ad
gr
Ko
Tlocrtno-oblikovna obilježja
pr
Trokrilna jednokatna zgrada (sl. 8) okrenuta je glavnim krilom prema trgu,
zapadnim bočnim krilom prema Esterovoj ulici, dok se istočno krilo pruža u
dubinu parcele. Krila zgrade zatvaraju manje unutrašnje dvorište, a s istočne se
strane nalazi još jedno veće dvorište ograđeno zidom.
Zgrada je podrumljena ispod glavnog (sjevernog) te većim dijelom zapadnoga
bočnog krila. Podrum se sastoji od središnjeg hodnika omeđenog s dvije prostorije.45
ice
n
iv
45 Do prije kojeg desetljeća, ulaz u podrum bio je kroz okno u podu veže, dok je današnji ulaz iz
hodnika u istočnom krilu probijen u recentnom vremenu. Duljina podrumskog hodnika tako je
rezultat njegova nedavnog produljenja. Hodnik vodi u pretprostor iz kojeg se ulazi u dvije velike
podrumske prostorije, jednu sa sjeverne, a drugu s južne strane. Obje su svođene bačvastim svodom
sa susvodnicama, koje su izrazite širine pri čemu preuzmaju konstruktivnu ulogu na način kako je to
riješeno križnim svodom. Prostorije su osvijetljene tek malim podrumskim prozorima.
34
Podravski zbornik 2010.
uz
M
Karakteristični primjeri prozorskih rešetki. (Hrvatski restauratorski zavod)
ej
Prostorni raspored
a
ad
gr
Prizemlje zgrade ima osovinski tlocrt u glavnom (sjevernom) krilu, sa središnje
smještenom vežom koja spaja ulicu i dvorište. Veža ima u ulaznom dijelu križni
svod, dok je prema jugu svođena s tri češke kape. Sa svake njezine strane je izvorno bila velika troosna dvorana s križnim svodom, od kojih je danas sačuvana samo ona na zapadnoj strani. Istočna je dvorana kasnije pregrađena u dvije
manje, a prvotni križni svod je zamijenjen češkim kapama. U recentnom su vremenu češke kape uklonjene, ali su tragovi peta oba svođenja nađeni sondiranjem.
Ostale prostorije, koje se nasumično vežu, imaju križni ili češki svod, a samo
jedna ima bačvasti svod. U istočnom je dijelu glavno stubište za uspon na kat,
oko kojega se formira manji L-hodnik za pristup u istočni dio zgrade. Stubište je
drveno, trokrako, s vrlo malim srednjim krakom od svega nekoliko stuba, te dva
odmorišta, prvo svođeno češkom kapom, te drugo smješteno u prostoru kata.
U organizaciji kata, izvoran su položaj i dimenzije sačuvale tri prostorije uz
sjeverno pročelje. Jedna uska prostorija nalazi se u središnjoj osi zgrade (tj. veže
u prizemlju) te ima samo jednu prozorsku os, a dvije bočne dvorane imaju po tri
osi. Današnji raspored prostorija na katu nastao je recentnom obnovom prije nekoliko desetljeća, kada je došlo do uklanjanja pojedinih zidova te zazidavanja vrata. Stvoren je prostor pogodan za muzejski postav koji tendira kružnom kretanju
posjetilaca. Tlocrtno je on posve asimetričan, a koncentrira se oko predimenzioniranog središnjeg predvorja. Sve su prostorije izrazite visine, imaju stropove
s holkelima, osim jedne manje koja ima križni svod. Istraživanjima je utvrđeno
da su prostorije u ranoj fazi bile povezane vrlo niskim, segmentno zaključenim
vratima.46
pr
Ko
ice
n
iv
46 U jednom takvom prolazu, u južnoj prostoriji kata u zapadnom krilu, pronađena je oslikana
zidna niša, nastala preoblikovanjem nekadašnjih vrata. Skroman oslik prikazuje pojednostavljenu
marmorizaciju.
Podravski zbornik 2010.
35
ej
uz
M
a
ad
gr
Bravarija 18. stoljeća na vratima
između veže i jugozapadne prostorije.
(Hrvatski restauratorski zavod)
19. st. na vratima ulaza na tavan.
(Hrvatski restauratorski zavod)
pr
Ko
36
ice
n
iv
Glavni portal. (Hrvatski restauratorski zavod)
Nevješto urezana godina 1785. na glavnom
portalu, vjerojatno datira neku od obnova.
(Hrvatski restauratorski zavod)
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
a
ad
gr
Predložena rekonstrukcija.
Tlocrt prizemlja i kata.
(Hrvatski restauratorski zavod)
Ko
pr
Prema stilsko-tipološkim obilježjima, tlocrtna se osnova zgrade može u glavnini datirati u 17. stoljeće. Koncept veže smještene u središnjoj osi prizemlja, te
omeđene s obje strane velikom dvoranom,47 morao je, zbog konstrukcije nosivih
zidova, biti ponovljen i na prvom katu zgrade. To je ondje rezultiralo formiranjem male uske prostorije u središnjoj osi te ponovo dvjema dvoranama uz
nju. Izostanak “baroknog” koncepta velike, centrirane, višeosne dvorane na katu
je tipična odlika svjetovne arhitekture 17. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Također, uporaba križnih svodova za velike prostorije značajno prevladava u konstrukcijskim rješenjima 17. stoljeća.
ice
n
iv
47 Ovakva koncepcija prizemlja s dvjema dvoranama okomito položenim na vežu, podsjeća na
prostornu organizaciju palače Zagrebačkog kaptola u Varaždinu, sagrađenu 1760-63. godine. Ondje
su dvorane svođene bačvastim svodom sa susvodnicama. Također je sličan i položaj predvorja na
katu uz začeljni zid, centriran u osi veže u prizemlju. Usp. PETAR PUHMAJER (2009b), 163.
i sl. 3. Općenito, koprivnički Stari magistrat svojom prostornom organizacijom, oblikovanjem i
proporcijama, sliči na varaždinske palače 17. i 18. stoljeća.
Podravski zbornik 2010.
37
Unutarnja oprema
M
Nije sačuvana izvorna unutarnja oprema zgrade. Mjestimično nalazimo povijesnu drveninu prozora i vrata koja se može datirati najranije u 19. stoljeće, a
najzanimljivija su vrata ulaza na tavan s dekorativnom bravarijom (sl. 9a). Vrata
koja iz veže vode u prostoriju na jugozapadnoj strani, također imaju dekorativnu
bravariju, ali iz 18. stoljeća (sl. 9b). Popločenje je većinom recentno.48
uz
Pročelja
ej
Jednokatna trokrilna zgrada je uslijed višestrukih nadogradnji rezultirala nejednakim visinama pojedinih krila i kosina krovišta. Glavno (sjeverno) pročelje
raščlanjeno je sa sedam prozorskih osi. Središnja je os naglašena plitko istaknutim
rizalitom na kojem je u donjoj zoni polukružno zaključen kameni portal.
Na uličnim pročeljima otvorene su sonde kako bi se utvrdile eventualne promjene u gabaritima, s obzirom da se dosad pretpostavljalo kako sjeverno i zapadno krilo zgrade potječu iz različitih razdoblja. No, sonde su pokazale kontinuiranu građu zida duž oba pročelja, s iznimkom krajnje desne osi na zapadnom
pročelju koja je dodana nadogradnjom aneksa u 19. stoljeću.49
Prozori prizemlja i kata na uličnim pročeljima imali su izvorno kamene okvire
s istaknutim klupčicama.50 Razdjelni i zaključni vijenac izvedeni su u žbuci kao
stupnjevita profilacija,51 a zonom prvoga kata teče jednostavna traka. Vijenci i
trake se, prema oblikovanju mogu datirati u 19. stoljeće. Iznad središnjeg prozora
kata je u žbuci istaknut duguljasti pravokutni medaljon.52 Osim vijenaca, svi su
ukrasi rađeni u cementnoj žbuci nanesenoj na pročelje nakon obijanja izvorne
vapnene žbuke,53 te predstavljaju tek približnu reminiscenciju na nekadašnju de-
a
ad
gr
Ko
pr
48 Na katu hodnika južnog stubišta nalazi se izvanredno dobro sačuvan pod iz oko 1903. godine,
od pravokutnih kulir ploča slaganih dijagonalno u naizmjenično crvenoj i sivoj boji. Osim ovoga,
spomenimo i popločenje tavana od opečnih tavela.
49 Čini se, također, da je glavno (sjeverno krilo) u najranijoj fazi bilo za jednu os uže nego danas. To
nije moguće sa sigurnošću potvrditi, jer su učestalim izmjenama u kasnije vrijeme, svi tragovi u tom
smislu poništeni. Naime, učvršćavanje zidova u prostorijama prizemlja i kata u jugoistočnom dijelu
sjevernoga krila, kao i reška koja kontinuira kroz obje etaže u unutrašnjosti, upućuje na potrebu za
znatnim konstruktivnim ojačanjem tog dijela zgrade, koje bi u toj mjeri bilo nužno jedino u slučaju
većih gabaritnih promjena.
50 Ispod cementne žbuke pronađene su na nekoliko mjesta kamene klupčice i dovratnici na
prozorima prizemlja, a izvorno su se u 17. i 18. stoljeću nalazili na svim prozorima sjevernog i
zapadnog pročelja. Na prozorima kata nije sačuvan nijedan kameni okvir, ali zazidi oko prozora
ukazuju na njihovo postojanje.
51 Građa međukatnog vijenca je u opeci i to u dva reda, s tim da je gornji red opeka ugrađen u
vrijeme kada je nastao rizalit. Naime, na rizalitu je gornji red opeka jače istaknut u odnosu na ostatak
opeka u istom redu.
52 Riječ je o suvremenoj interpretaciji nekog povijesnog elementa, vjerojatno uokvirene ploče s
natpisom, koja je nakon njena uklanjanja izvedena u cementnoj žbuci.
53 Vrlo mali tragovi stare vapnene žbuke nađeni su na glavnom pročelju, ispod klupčice petog prozora
ice
n
iv
38
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
koraciju.
Rizalit je izveden zadebljanjem žbuke. Istraživanja iz 1989. godine pokazala
su da je on naknadan,54 ali je vjerojatno nastao u 18. stoljeću. Naime, raščlamba pročelja rizalitima se u arhitekturi kontinentalne Hrvatske javlja tek u 18.
stoljeću.
Portal (sl. 10) je, po svemu sudeći, oblikovan u najranijoj fazi izgradnje. Sastoji
se od dovratnika i lučnog nadvratnika koji su na maniristički način komponirani
isticanjem klesanaca, dok su kapiteli nadvratnika te zaglavni kamen dodatno naglašeni zadebljavanjem vanjskih bridova.55 Stilski je oblikovanje portala bliskije
„manirizmu” karakterističnom za 17. stoljeće u kontinentalnoj Hrvatskoj, nego
profiliranim portalima „mekih” zavojitih oblika 18. stoljeća. Na jednom od klesanaca na lijevom dovratniku portala urezano je slobodnim rukopisom N 81, što
predstavlja nekadašnji kućni broj zgrade. Na klesancu ispod njega je krasopisno,
ali nevješto urezano 1785, čime je zabilježena godina neke od obnova pročelja ili
možda cijele zgrade (sl. 11).56
Na dvorišnim je pročeljima žbuka gotovo u cijelosti obijena pa se vide opečni
nadvoji novih i starih prozora, te lučni otvori veže i predvorja u katu, napola
zazidani nadogradnjom aneksa na zapadno krilo.
Na zgradi su na nekolicini prozora sačuvane povijesne rešetke (sl. 12). Na
glavnom se pročelju rešetke na prozorima u petoj i sedmoj osi mogu datirati u 18.
stoljeće. One u petoj osi izvedene su u rasteru skošenih polja s valovito izvijenim
šipkama te predstavljaju najdekorativniji element zgrade sačuvan iz baroknog
doba. Nešto jednostavnije, s ravnim šipkama ima prozor u sedmoj osi sjevernog
pročelja te prva i druga os zapadnog pročelja. Na pročelju se također nalazi gore
spomenuti željezni amblem “pravo mača” (ius gladii), no zasad nije moguće reći
otkad potječe.
a
ad
gr
Ko
pr
kata s lijeva. Na žbuci je i trag ružičaste boje veličine nekoliko milimetara, koji svjedoči o obojenju.
Nije moguće utvrditi kojem vremenu pripada, no svakako nije riječ o obojenju 17., a vjerojatno ni 18.
stoljeća. Sama prozorska klupčica također je više navrata prebojana različitim bojama.
54 Naime, u njegovoj su građi pronađeni komadi crijepova, što je uobičajeno kod naknadnog
žbukanja ili zapunjavanja građe zida. Istovremeno je utvrđeno da je portal, nakon izgradnje rizalita,
malo izvučen iz dubine zida. Vidi Izvadak iz izvještaja: Davorin Stepinac, Koprivnica, Zgrada Muzeja,
Trg L. Brozovića 1, svibanj 1989., str. XIV, detalj T, također u PETAR PUHMAJER (2009a). Budući
da je nakon tih istraživanja s pročelja obijena sva žbuka i stavljena nova, našim istraživanjima nismo
mogli utvrditi tragove koji bi upućivali nastanak rizalita, pa se u zaključku moramo prikloniti
nalazima iz 1989. godine.
55 Na glavnom portalu palače nalaze se vrijedna drvena vrata, vjerojatno rad domaćih stolara iz
prve polovice 19. stoljeća. Riječ je o kolnim vratima s dva krila unutar kojih je pješački ulaz u
obliku manjih jednokrilnih vrata. Vrata imaju puni parapet profiliranog zaključka, te gornje plohe
s ukladama unutar kojih su fiksne rebrenice. Od povijesne bravarije, na njima je prihvatnik, a s
unutrašnje strane i sustav dugačkih grubo obrađenih plosnatih poluga, koje imaju povijene vrhove te
su pribijene kovanim čavlima. Tu su i istovjetni zasuni, dok je kvaka recentna.
56 Izgradnja stubišta i svođenje češkim kapama svakako se može datirati u drugu polovicu 18.
stoljeća.
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
39
ej
uz
M
gr
a
ad
Glavno pročelje. Predložena rekonstrukcija
pr
Ko
40
ice
n
iv
3D vizualizacija Staroga magistrata
Podravski zbornik 2010.
Zgrada zatvora bivšeg kotarskog suda
ej
uz
M
Zgradu zatvora (sl. 6) projektirao je Franjo Poici prilikom cjelovite obnove
zgrade na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Zgrada je spojena na istočno krilo, ali ima
vlastiti ulaz iz dvorišta. Objekt ima samo prizemlje, a zanimljiv je po malim
dimenzijama. Tlocrtno se formira središnjim hodnikom uz koji se s obje strane
ulazi u dvije prostorije. Na istočnom je kraju hodnika manji zahod. Na vratima
je sačuvana izvorna stolarija s bravama, ključanicama i rešetkama. Pročelja su jednostavna, s malim pravokutnim prozorima u gornjoj zoni, na kojima su rešetke
od kovanog željeza. U zoni ispod dvoslivnog krova je profilirani zaključni vijenac.
Današnje stanje građevine i prijedlog smjernica za obnovu
a
ad
gr
Istraživanjima se pokazalo da su relativno rane intervencije na zgradi u 18.
stoljeću, nakon požara i potresa, dovele do izvjesne devalorizacije prvotnih prostornih odlika. Velike dvorane glavnoga krila podijeljene su na manje prostorne
jedinice, a i u zapadnom je krilu došlo do formiranja manjih prostorija te rušenja
prvotnih križnih svodova. Nadogradnja zgrade na prijelazu 19. u 20. stoljeće bio
je izvjestan pokušaj bolje organizacije unutrašnjeg prostora, iako je i on značio
daljnje dokidanje izvornih obilježja.
Intervencije rađene u 20. stoljeću nemaju prostornu, arhitektonsku ili umjetničku vrijednost. Srušeni su svodovi u istočnom dijelu sjevernog krila zgrade, a sa
zidnih površina je u velikoj mjeri otučena stara žbuka te stavljena crna cementna
smjesa aquatril, kao podloga za novu tvrdu cementnu žbuku. Ovaj teško reverzibilan postupak, u konzervatorskom smislu, nije doprinio smanjenju vlage u
zidovima kojem je bio namijenjen. Pročelja su potpuno devaluirana ukidanjem
kamenih okvira prozora i prežbukavanjem cementnom žbukom pretjerane debljine, bez respekta prema dimenzijama i proporcijama sačuvanih oblika povijesnih profilacija.
Kod izrade smjernica za obnovu zgrade, analizirana je sačuvanost i cjelovitost
pojedinih faza izgradnje te je zaključeno da je najcjelovitije sačuvana i najbolje
saglediva treća faza koja se datira na prijelaz 19. u 20. stoljeće. Mogućnost cjelovite rekonstrukcije ranijih faza (17. ili 18. stoljeće) je isključena zbog nedostatnih pokazatelja o izvornu oblikovanju brojnih elemenata.57 Kao u velikom broju
slučajeva konzervatorski obnavljanih i istraženih građevina, kao optimalnom se
nameće mješovita prezentacija više povijesnih slojeva.
Prijedlog rekonstrukcije zgrade (sl. 13 i 14), izrađen nakon konzultacija s up-
pr
Ko
ice
n
iv
57 Primjerice, nije poznato kako su izgledala dvorišna pročelja prije nadogradnje krila i aneksa.
Podravski zbornik 2010.
41
ej
uz
M
ravom Muzeja Grada Koprivnice i stručnjacima iz konzervatorsko-restauratorske
djelatnosti, uzeo je u obzir i znatnu potrebu za prostorom u funkciji Muzeja.
Tako je predloženo zadržavanje svih nadogradnji. Kao valorizacija “baroknih”
faza izgradnje, predložena je djelomična rekonstrukcija prostornog rasporeda
glavnog krila, u prvom redu njegove simetrične organizacije, s uskom prostorijom u srednjoj osi i dvjema većim dvoranama bočno, te, u izvjesnoj mjeri i enfilada vrata kroz prostorije. Na pročeljima je nužna rekonstrukcija izvornih formata
prozora i repliciranje njihovih kamenih okvira, ali uz zadržavanje međukatnog i
razdjelnog vijenca iz 19./20. st., s obzirom da raniji nisu sačuvani.
Obnova Starog magistrata važan je korak u revitalizaciji povijesnog središta
Koprivnice, te bi u tom procesu bilo nužno rekonstruirati i parternu plohu Trga
Leandera Brozovića sa skupinom pilova (sl. 15). Time bi se ponovno uspostavilo
i povijesno-urbanističko značenje nekadašnjeg glavnog trga koprivničke tvrđave,
na kojemu Stari magistrat ima dominantan položaj.
gr
Summary
a
ad
Contribution to the Research on the Old Town Hall in Koprivnica
pr
Ko
Conservation and restoration research on the Old Town Hall building have
pointed to several phases of its construction. The building itself has undergone
numerous reconstructions since its original erecting in the 17th century. Its renewal in the 18th century led to changes within its interior arrangement as well
as the alteration of vaults, while in the 19th century the building was converted
into the County Court. Therefore, the west wing was enlarged, the east wing
was erected and so was the prison building. Conservation research, done for the
purpose of renovation, has shown that none of the historic phases of construction
(17th and 18th century) have been preserved to such extent that the reconstruction
of complete architectural patterns would be possible. Consequently, conservation
guidelines suggest keeping the 19th and 20th century additions, as well as partial
reconstruction of the earlier interior room arrangements and the front design.
Muzej Grada Koprivnice, arhiv, Koprivnica
Franjevački samostan, arhiv: Liber memorabilium Conventus Caprozensis
Koprivnica
ice
n
iv
IZVORI I LITERATURA
BROZOVIĆ, Leander: Građa za povijest Koprivnice, Koprivnica, 1978.
42
Podravski zbornik 2010.
HORVAT, Anđela: Osvrt na urbanizam Koprivnice, Bulletin Odjela VII. za likovne umjetnosti JAZU
br. 2-3, Zagreb, 1960.
HORVAT, Rudolf: Poviest slob. i kr. grada Koprivnice, Zagreb-Koprivnica, 1943. (pr. 2003.)
JALŠIĆ ERNEČIĆ, Draženka: Muzej grada Koprivnice – stari Magistrat, Podravski zbornik br. 31,
2005.
Hanover-Karlobag-Čakovec, 1997.
LASZLO, Želimir: Zgrada Magistrata u Koprivnici – konzervatorske i muzeološke natuknice,
Podravski zbornik br. 31, 2005.
uz
M
KRMPOTIĆ, Ljudevit: Izvještaji o utvrđivanju granica Hrvatskog Kraljevstva od 16. do 18. stoljeća,
LEVANIĆ, Karmen: Zapisnici Poglavarstva grada Koprivnice 1639.-1700., knjiga 1, Samobor, 2006.
PETRIĆ, Hrvoje: Koprivnica u 17. stoljeću, Samobor, 2005.
PUHMAJER, Petar: Koprivnica. Stari magistrat. Elaborat konzervatorsko-restauratorskih istraživanja,
ej
elaborat, Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb, 2009. (2009a)
PUHMAJER, Petar: Palača Zagrebačkog kaptola u Varaždinu, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti
br. 33, 2009. (2009b)
gr
PLANIĆ LONČARIĆ, Marija: Izgradnja grada do sredine 19. stoljeća; Odabrani primjeri
graditeljskog nasljeđa Koprivnice, u: Koprivnica – grad i spomenici, Zagreb, 1986.
SLUKAN ALTIĆ, Mirela: Povijesni atlas gradova – Koprivnica, Zagreb, 2005.
a
ad
VUJASINOVIĆ, Branko: Pregled povijesti građevne službe u Hrvatskoj od 1770. do 1918. u:
Građevni godišnjak 2003./04., 2004.
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
43
ej
uz
M
gr
a
ad
PRINCEZA MARIJA TEREZIJA, 18.st. ulje na platnu, prije obnove i poslije
konzervatorsko-restauratorskih radova
pr
Ko
ice
n
iv
CARICA MARIJA TEREZIJA (1717-1780), 18.st. ulje na platnu, prije i nakon
provedenih kompletnih radova
44
Podravski zbornik 2010.
Velimir IVEZIĆ
Zbirka starih majstora prikupljena je i utemeljena zalaganjem dr. Leandera
Brozovića između 1945. i 1962. godine od privatnih osoba, župnih ureda i nastojanjima NO Koprivnice na zaštiti pokretne kulturne baštine grada i regije.
Između ostalog, u zbirci je i pet portreta carskih osoba iz 18. stoljeća koji nisu
ruralnog karaktera. Riječ je o grupi kvalitetnijih radova. Dakle, ne radi se o uradcima domaćih majstora već su to portreti uvezeni iz Austrije koji svjedoče o našim vezama s onodobnom Europom. Obnavljajući te umjetnine obnavljaju se
kulturna dobra koja je hrvatska tada branila ugrožena, kao i čitava Europa, od
najezde Osmanlija. Pet portreta vladara iz Austrijske Monarhije u 18. stoljeću
našlo se u Starom magistratu grada Koprivnice (ondašnjem Poglavarstvu), a danas se čuvaju u Muzeju grada Koprivnice. U Muzej grada Koprivnice ti su carski
portreti akvizirani kao cjelina s prvim godinama djelovanja muzeja.
Grupa carskih portreta nađena je na tavanu nove gradske Vijećnice. Riječ je
o službenim portretima koji su resili zidove gradske uprave sredinom 18. st. u
vrijeme kada je za apsolutističke i centralističke vladavine Marije Terezije Koprivnica dobila niz pisanih pravila i povelja: od njenog hrvatsko-slavonskog urbara,
preko cehovskih povelja i listina, uređenja školstva do reforme vojske, itd… S
Marijom Terezijom koja je na vlast došla Pragmatičkom sankcijom 1740. godine
izumrla je muška loza austrijskih Habsburgovaca. Marija Terezija se u svojoj 19.
godini udala za lotarinškog vojvodu Franju Stjepana, a dinastija se otada nazivala
Habsburg-Lothringen. Iako su Mariju Tereziju još za života oslovljavali “caricom”, car Svetog Rimskog Carstva bio je njezin suprug Franjo I. U zbirci carskih
portreta upravo se radi o portretima princeze Marije Terezije, carice Marije Terezije, cara Franje I. Stjepana, cara Kala VI. i portretu vojvode Franje Stjepana
Lotarinškog. Prema mišljenu povjesničarke umjetnosti Draženke Jalšić Ernečić,
čini se da se radi o dva para službenih portreta, prvi stariji par portreta su portreti
zaručnika – austrijske princeze i lotaringijskog vojvode, moguće je da se radi i o
svadbenim portretima mladog para, dok noviji par portreta predstavlja portrete
carskih supružnika koji su nastali nakon njihovog vjenčanja 1836. godine.
Neki su dijelovi zbirke u izrazito lošem stanju zbog neprimjerenog smještaja
i dotrajalosti pojedinih artefakata, ali i zbog neadekvatnih “obnoviteljskih” intervencija. Skidanje ranijih, slabo integriranih i potamnjelih retuša ukazalo je
ej
uz
M
ZBIRKA STARIH MAJSTORA
MUZEJA GRADA KOPRIVNICE –
GRUPA CARSKIH PORTRETA
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
45
ej
uz
M
na mnoge lakune gotovo posvuda i na svim slikama carskih portreta. Od 1995.
godine radom i zalaganjem povjesničarke umjetnosti Draženke Jalšić Ernečić
pokrenuta je sustavna obrada, snimanje, publiciranje i izlaganje slika u sklopu
povremenih muzejskih izložbi, a planirani višegodišnji zahvati i zaštita zbirke
kao cjeline, neophodne su predradnje planiranja budućeg stalnog postava Muzeja
grada Koprivnice. S konzervatorsko-restauratorskim radovima na slikama carskih
portreta započeto je u jesen 2009. godine. Slike su se pokazale vrlo dobrima i
tipičnim za to doba, ali podosta oštećenima. Bilo kako bilo, ove su slike još jedan
pokazatelj nemjerljivog doprinosa europske kulture na našim prostorima i svakako ih treba spasiti od daljnjeg propadanja i privesti prezentnosti.
CARICA MARIJA TEREZIJA (1717-1780)
Austrija, 18. stoljeće, ulje na platnu
a
ad
gr
Opis slike:
Portret carice Marije Terezije
Majstor:Anonymus
Lokalitet:Koprivnica
Županija:Koprivničko-križevačka
Vrijeme nastanka:
18. stoljeće, iza 1740. godine
Austrija
Mjesto nastanka:
Tehnika:
Ulje na bolusiranom, konopljinom tkanju bez šavova i čvorova
Sadašnja namjena:
Zbirka starih majstora Muzeja grada Koprivnice
Dimenzije:
Širina 68cm; Visina: 86,5cm; Debljina podokvira: 2cm;
Ukrasni okvir: Širina: 83cm; visina: 101,5cm; debljina: 5cm
Inventarni br.: MGKc 395
Godina obnove:2009/2010.
pr
Ko
Zatečeno stanje
ice
n
iv
Slika je naslikana na grubo tkanom konopljinom platnu bez šavova i značajnih čvorova u tkanju koje je preparirano crvenim armenskim bolusom. Vidljiva
je boja bolusne osnove/preparacije jer je slikani sloj popucao i mjestimice se ljušti.
Jasno su uočljivi prethodni “obnoviteljski” zahvati na području lica i dijelovima
draperije (desni rukav). Oštećenja slikanog sloja, osnove i nosioca su u središtu
lijevog donjeg kvadranta te uz rub slike u gornjem lijevom kvadrantu, te veliki rez
kod lica. Nestručni zahvati i neintegrirani retuš jasno su uočljivi na lijevom oku
ženskog lika te na njezinoj draperiji. Zaštitni je lak požutio, u dijelovima potamnio i vezao razne nečisti na sebe. Razderotine su nevješto spajane i negdje loše
pokitane, a neke nisu uopće kitane i nivelirane već su samo premazane impasto
46
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
slojem ujednačenim s karakterom lokalnog tonaliteta.
Sa stražnje su strane također vidljivi raniji mnogobrojni “obnoviteljski” zahvati
od primjerenih zakrpa tankim platnom do neprimjerenih, velikih i debelih zakrpa lijepljenih tutkalom, polivinil-acetatnim ljepilom za drvo, pa čak i jedna
kružna zakrpa od kože lijepljena tzv. “neostik” ljepilom za kožu. Podokvir je
napravljen od četiri tanke letvice bez rubnih istaka koje su slabe kondicije zbog
same izvedbe i izrazitog utjecaja crvotočine. U lijevom donjem uglu podokvira se
nalazi inventarni broj “inv. 395” te etiketa sa natpisom “Gradski N.O. Koprivnica, travanj 1946. Kartoteka muzeja”. Ukrasni okvir je u dobrom stanju, a u
njegovom gornjem lijevom uglu nalazi se još jedna etiketa s natpisom: “R(evizija)
14. IX. 2000” .
Konzervatorsko-restauratorski radovi
a
ad
gr
Nakon skidanja platna s podokvira oprezno se mehanički četkom i usisivačem
očistila prljavština s poleđine slike. Odstranjeni su kruti kitovi i naknadni slojevi
boje. Platno i slikani sloj s grundom su se impregnirali Bevom s poleđine na
mreži. Potom se platno na toplom stolu ohladilo pod utezima i na taj se način
izravnalo.
Pokazalo se potrebnim ukloniti sav rad prethodnog “restauratora”, a ti su postupci otkrili mnoge manje i oveće lakune gdje nedostaje izvorna boja zajedno
s preparacijom. Skidanje zakrpa se izvršilo njihovim močenjem, a dodatno skidanje nečisti i čišćenje tkanine od ljepila i ostataka se napravilo parom i toplom
stopicom u kombinaciji sa skalpelom. Skidanje uljanih (bijelih) zakrpa se izvršilo, kao i čišćenje desolom i acetonom. Rubovi platna su ojačani lanenim tkanjem (strip-lining) po cijeloj dužini koje je omogućilo lakše napinjanje na novo
izrađene podokvire od jelovine. Slike tako nisu bile izložene dodatnom stresu
zbog, najčešće nepotrebnog, lijepljena na drugo platno (dubliranje/rentoalaža).
Sa stražnje se strane nisu montirali zaštitni paneli jer to izvorno ne postoji ni kod
jedne slike, a kako takva vrsta zaštite slika pomaže pri infestaciji (nametnicima)
i onemogućava pristup platnu i podokviru te njegovo širenje ta je vrsta “zaštite”
izostavljena. Preporuka je kod vješanja slika staviti distancere koji bi slike odvajali
od zida i tako omogućavali normalnu mikroklimu i provjetravanje tj. održavanje
slike suhom.
pr
Ko
ice
n
iv
Izvršeni konzervatorsko-restauratorski radovi u 2009/2010. godini
1. Preventivna zaštita in situ (učvršćivanje trusne polikromije japan papirom i
klucelom)
2. Pakiranje i transport
Podravski zbornik 2010.
47
ej
uz
M
gr
CAR FRANJO I. STJEPAN, 18.st. ulje na platnu, slika prije i nakon
konzervatorsko-restauratorskih radova
a
ad
pr
Ko
ice
n
iv
CAR KARLO VI., HABSBURG, 18.st., ulje na platnu, stanje prije i nakon
konzervatorsko-restauratorskih radova
48
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
3. Istražni radovi materijala i tehnika
4. Konzervatorsko-restauratorske probe
5. Skidanje s podokvira
6. Mehaničko čišćenje lica i pozadine
7. Impregnacija platna i polikromije Bevom
8. Dezinsekcija i profilaktička zaštita
9. Kemijsko čišćenje lica slike i skidanje preslika i neautorskih dodataka
10. Zapunjavanje i spajanje razderotina
11. Strip lining - rubovi platna ojačani lanenim tkanjem
12. Kitanje i niveliranje krede
13. Izrada novog podokvira
14. Foto-dokumentacija
15. Obnova ukrasnog okvira
16. Izolacija lakuna
17. Napinjanje platna na novi podokvir
18. Retuš
19. Lazure
20. Zaštitno lakiranje
21. Uokviravanje
a
ad
gr
PRINCEZA MARIJA TEREZIJA
Austrija, 18. stoljeće, ulje na platnu
Ko
pr
Opis slike:
Portret princeze Marije Terezije
Majstor:Anonymus
Lokalitet:Koprivnica
Županija:Koprivničko-križevačka
18. stoljeće, iza 1736. godine
Vrijeme nastanka:
Mjesto nastanka:
Austrija
Tehnika:
Ulje na bolusiranom konopljinom tkanju bez šavova i čvorova
Zbirka starih majstora Muzeja grada Koprivnice
Sadašnja namjena:
Dimenzije:
Širina 69cm; Visina: 87,5cm; Debljina podokvira: 1,5cm;
Ukrasni okvir: Širina: 83cm; visina: 101,5cm; debljina: 5cm
Inventarni br.: MGKc 9150
Godina obnove2009/2010.
ice
n
iv
Zatečeno stanje
Slika je slikana na grubo tkanom konopljinom platnu bez šavova i značajnih
Podravski zbornik 2010.
49
ej
uz
M
čvorova u tkanju, a prepariranom crvenim armenskim bolusom. Boja bolusne
osnove/preparacije je jasno uočljiva jer je slikani sloj popucao i ljušti se. Jasno su
uočljivi prethodni “restauratorski” zahvati na području obraza, na prstima, na
haljini, itd… Vidljivo je oštećenje slikanog sloja, osnove i platna u središnjem
desnom gornjem kvadrantu te u središnjem dijelu iznad glave. Sa stražnje su strane također vidljivi raniji “restauratorski” zahvati, te još dva oštećenja na platnu.
Uočene su nečistoće raznog podrijetla na cijeloj površini platna zbog loših uvjeta
čuvanja. Podokvir je napravljen od četiri letvice bez rubnih istaka koje su slabe
kondicije. Na ukrasnom okviru nedostaju sve ukrasne pozlaćene letvice.
Zaštitni je lak požutio, u dijelovima potamnio i vezao razne nečisti na sebe. Razderotine su nevješto spajane i negdje loše zakitane, a neke nisu uopće kitane i nivelirane već su samo premazane impasto slojem slabo ujednačenim s karakterom
lokalnog tonaliteta.
Konzervatorsko-restauratorski radovi
gr
a
ad
Nakon skidanja platna s podokvira mehanički se četkom i usisivačem očistila prljavština na poleđini slike. Skinuti su kruti kitovi i naknadni slojevi boje.
Platno i slikani sloj s grundom su se impregnirali s poleđine na mreži. Potom se
platno na toplom stolu ohladilo pod utezima i na taj se način izravnalo.
Pokazalo se potrebnim ukloniti sav rad prethodnog “restauratora”, a ti su postupci otkrili mnoge manje i oveće lakune gdje nedostaje izvorna boja zajedno s
preparacijom. Skidanje zakrpa se izvršilo močenjem zakrpa, a dodatno skidanje
ostataka i čišćenje tkanine od ljepila i ostataka se napravilo parom i toplom stopicom u kombinaciji sa skalpelom. Skidanje uljanih (bijelih) zakrpa kao i čišćenje
ostataka ljepila izvršilo se desolom i acetonom. Rubovi platna su ojačani lanenim
tkanjem (strip-lining) po cijeloj dužini koje je omogućilo lakše napinjanje na
novoizrađene podokvire. Slike tako nisu bile izložene dodatnom stresu zbog, najčešće nepotrebnog lijepljena na drugo platno (dubliranje/rentoalaža). Sa stražnje
se strane nisu montirali zaštitni paneli jer to izvorno ne postoji ni kod jedne slike,
a kako takva vrsta zaštite slika pomaže pri infestaciji (nametnicima) i onemogućava pristup platnu i podokviru, ta je vrsta zaštite izostavljena. Preporuka je kod
vješanja slika staviti distancere koji bi slike odvajali od zida i tako omogućavali
normalnu mikroklimu i provjetravanje tj. održavanje slike suhom.
pr
Ko
ice
n
iv
Izvršeni konzervatorsko restauratorski radovi u 2009/2010. godini
1. Preventivna zaštita in situ (učvršćivanje trusne polikromije japan papirom i
klucelom)
2. Pakiranje i transport
50
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
3. Istražni radovi materijala i tehnika
4. Konzervatorsko-restauratorske probe
5. Skidanje s podokvira
6. Mehaničko čišćenje lica i pozadine
7. Impregnacija platna i polikromije Bevom
8. Dezinsekcija i profilaktička zaštita
9. Kemijsko čišćenje lica slike i skidanje preslika i neautorskih dodataka
10. Zapunjavanje i spajanje razderotina
11. Strip lining - rubovi platna ojačani lanenim tkanjem
12. Kitanje i niveliranje krede
13. Izrada novog podokvira
14. Foto-dokumentacija
15. Obnova ukrasnog oikvira
16. Izolacija lakuna
17. Napinjanje platna na novi podokvir
18. Retuš
19. Lazure
20. Zaštitno lakiranje
21. Uokviravanje
a
ad
gr
CAR FRANJO I. STJEPAN (vladao 1745-1790)
Austrija, 18.stoljeće, ulje na platnu
Ko
pr
Opis slike:
Portret cara Franje I. Stjepana
Majstor:Anonymus
Lokalitet:Koprivnica
Županija:Koprivničko-križevačka
18. stoljeće, iza 1740.
Vrijeme nastanka:
Mjesto nastanka:
Austrija
Tehnika:
Ulje na bolusiranom konopljinom tkanju bez šavova i čvorova
Zbirka starih majstora Muzeja grada Koprivnice
Sadašnja namjena:
Dimenzije:
Širina 70cm; Visina: 87,5cm; Debljina podokvira: 2cm
Ukrasni okvir: Nepostojeći ali rekonstruiran
Inventarni br.: MGKc 9152
Godina obnove:2009/2010.
ice
n
iv
Zatečeno stanje
Ta je slika najmanje oštećena od carskih slika i gotovo je intaktna, osim par
Podravski zbornik 2010.
51
ej
uz
M
gr
VOJVODA FRANJO STJEPAN LOTARING, 18.st. ulje na platnu, prije i
nakon konzervatorsko-restauratorskih radova
a
ad
sanacija perforacija. Slika je slikana na grubo laneno tkanje bez šavova i značajnih
čvorova u tkanju koje je preparirano crvenim armenskim bolusom. Prednja je
strana slike u dobrom stanju ali je slikani sloj poprilično iskrakeliran te su vidljiva
i manja oštećenja koja su u prijašnjoj obnovi već bila popravljana. Uočljiva su i
manja oštećenja slikanog sloja uz rubove slike te nekoliko manjih perforacija.
Zaštitni je lak požutio, u dijelovima potamnio i vezao razne nečisti na sebe. Prisutne su mnogobrojne mikro pore kroz platno i slikani sloj. Platno se opustilo u
girlandnim naborima.
Na stražnjoj su strani vidljive zakrpe u središnjem gornjem dijelu ispod podokvira te u središnjem dijelu dok su zakrpe u gornjem desnom uglu, središnjem
gornjem dijelu te lijevom središnjem dijelu noviji “restauratorski” zahvati jer su
tretirani parafinom. Platno je dobro očuvano osim vidljivih nakupina raznih nečisti. Na podokviru su vidljiva manja oštećenja izazvana crvotočinom. U donjem
lijevom uglu nalazi se markica/etiketa na kojoj se može razaznati natpis “Gradski
N.O. Koprivnica, travanj 1946. Kartoteka muzeja”. Ukrasni je okvir u dobrom
stanju osim što je pretrpio manja mehanička oštećenja.
pr
Ko
ice
n
iv
Konzervatorsko-restauratorski radovi
Nakon skidanja platna s podokvira mehanički se četkom i usisivačem očistila prljavština na poleđini slike. Skinuti su kruti kitovi i naknadni slojevi boje.
Platno i slikani sloj s grundom su se impregnirali s poleđine na mreži. Potom se
52
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
platno na toplom stolu ohladilo pod utezima i na taj se način izravnalo. Skidanje
zakrpa se izvršilo močenjem zakrpa, a dodatno skidanje ostataka i čišćenje tkanine od ljepila i ostataka se napravilo parom i toplom stopicom u kombinaciji
sa skalpelom. Skidanje uljanih zakrpa (bijelih) kao i čišćenje izvršilo se desolom
i acetonom. Rubovi platna su ojačani lanenim tkanjem (strip-lining) po cijeloj dužini koje je omogućilo lakše napinjanje na novo izrađene podokvire. Slike
tako nisu bile izložene dodatnom stresu zbog, najčešće nepotrebnog lijepljena na
drugo platno (dubliranje/rentoalaža). Sa stražnje se strane nisu montirali zaštitni
paneli jer to izvorno ne postoji ni kod jedne slike, a kako takva vrsta zaštite slika
pomaže pri infestaciji (nametnicima) i onemogućava pristup platnu i podokviru,
ta je vrsta zaštite izostavljena. Preporuka je kod vješanja slika staviti distancere
koji bi slike odvajali od zida i tako omogućavali normalnu mikroklimu i provjetravanje tj. održavanje slike suhom.
Izvršeni konzervatorsko restauratorski radovi u 2009/2010. godini
gr
a
ad
1. Preventivna zaštita in situ (učvršćivanje trusne polikromije japan papirom i
klucelom)
2. Pakiranje i transport
3. Istražni radovi materijala i tehnika
4. Konzervatorsko-restauratorske probe
5. Skidanje s podokvira
6. Mehaničko čišćenje lica i pozadine
7. Impregnacija platna i polikromije Bevom
8. Dezinsekcija i profilaktička zaštita
9. Kemijsko čišćenje lica slike i skidanje preslika i neautorskih dodataka
10. Zapunjavanje i spajanje razderotina
11. Strip lining - rubovi platna ojačani lanenim tkanjem
12. Kitanje i niveliranje krede
13. Izrada novog podokvira
14. Foto-dokumentacija
15. Rekonstrukcija dijelova ukrasnog okvira
16. Izolacija lakuna
17. Napinjanje platna na novi podokvir
18. Retuš
19. Lazure
20. Zaštitno lakiranje
21. Uokviravanje
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
53
CAR KARLO VI. HABSBURG
Austrija, 18.stoljeće, ulje na platnu
ej
uz
M
Opis slike:
Portret Cara Karla VI. Habsburga
Majstor:Anonymus
Lokalitet:Koprivnica
Županija:Koprivničko-križevačka
Vrijeme nastanka:
18. stoljeće
Mjesto nastanka:
Austrija
Tehnika:
Ulje na bolusiranom konopljinom tkanju bez šavova i čvorova
Zbirka starih majstora Muzeja grada Koprivnice
Sadašnja namjena:
Širina 70cm; Visina: 87,5cm; Debljina podokivra: 2cm
Dimenzije:
Ukrasni okvir: Širina: 83cm; visina: 101,5cm; debljina: 5cm
Inventarni br.: MGKc 9149
Godina obnove:2009/2010.
gr
Zatečeno stanje
a
ad
Portret je slikan tehnikom uljane boje na konopljino platno gruboga tkanja
bez šavova i značajnih čvorova u tkanju, a koje je preparirano crvenim armenskim
bolusom. Slika je u lošem stanju, vidljiva su velika oštećenja osnove i slikanog
sloja na rubovima podokvira te velike krakelire po cijeloj površini slikanog sloja
koji se na nekim dijelovima odigao te se ljušti. Slabo integrirane mrlje retuša prisutne su na draperiji portretiranog lika. Primjetni su i slojevi nečistoća na samom
nosiocu, a lak je krepirao požutio i na sebe vezao razne nečisti. Na stražnjoj su
strani vidljivi raniji “restauratorski” zahvati po cijeloj površini platna.
Ko
pr
Konzervatorsko-restauratorski radovi
ice
n
iv
Nakon skidanja platna s podokvira mehanički se četkom i usisivačem očistila
prljavština s poleđine slike. Pokazalo se potrebnim ukloniti sav rad prethodnog
restauratora, a ti su postupci otkrili mnoge manje i oveće lakune gdje nedostaje
izvorna boja zajedno s preparacijom. Stoga su odstranjeni svi kitovi i naknadni
slojevi boje. Platno i slikani sloj s grundom su se impregnirali s poleđine na mreži. Potom se platno na toplom stolu ohladilo pod utezima i na taj se način izravnalo. Skidanje zakrpa se izvršilo njihovim močenjem, a dodatno skidanje ostataka
i čišćenje tkanine od ljepila i ostataka se napravilo parom i toplom stopicom u
kombinaciji sa skalpelom. Skidanje uljanih zakrpa (bijelih) kao i čišćenje izvršilo
se desolom i acetonom. Rubovi platna su ojačani lanenim tkanjem (strip-lining)
po cijeloj dužini koje je omogućilo lakše napinjanje na novo izrađene podokvire.
54
Podravski zbornik 2010.
Izvršeni konzervatorsko restauratorski radovi u 2009/2010. godini
uz
M
Slike tako nisu bile izložene dodatnom stresu zbog, najčešće nepotrebnog lijepljena na drugo platno (dubliranje/rentoalaža). Sa stražnje se strane nisu montirali
zaštitni paneli jer to izvorno ne postoji ni kod jedne slike, a kako takva vrsta
zaštite slika pomaže pri infestaciji (nametnicima) i onemogućava pristup platnu
i podokviru ta je vrsta zaštite izostavljena. Preporuka je kod vješanja slika staviti
distancere koji bi slike odvajali od zida i tako omogućavali normalnu mikroklimu
i provjetravanje tj. održavanje slike suhom.
ej
1. Preventivna zaštita in situ (učvršćivanje trusne polikromije japan papirom i
klucelom)
2. Pakiranje i transport
3. Istražni radovi materijala i tehnika
4. Konzervatorsko-restauratorske probe
5. Skidanje s podokvira
6. Mehaničko čišćenje lica i pozadine
7. Impregnacija platna i polikromije Bevom
8. Dezinsekcija i profilaktička zaštita
9. Kemijsko čišćenje lica slike i skidanje preslika i neautorskih dodataka
10. Zapunjavanje i spajanje razderotina
11. Strip lining - rubovi platna ojačani lanenim tkanjem
12. Kitanje i niveliranje krede
13. Izrada novog podokvira
14. Foto-dokumentacija
15. Rekonstrukcija dijelova ukrasnog okvira
16. Izolacija lakuna
17. Napinjanje platna na novi podokvir
18. Retuš
19. Lazure
20. Zaštitno lakiranje
21. Uokviravanje
a
ad
gr
pr
Ko
Opis slike:
Portret vojvode Franje Stjepana Lotaringa
Majstor:Anonymus
Lokalitet:Koprivnica
Podravski zbornik 2010.
ice
n
iv
VOJVODA FRANJO STJEPAN LOTARING
Austrija, 18. stoljeće, ulje na platnu
55
uz
M
Županija:Koprivničko-križevačka
18. stoljeće, oko 1736. godine
Vrijeme nastanka:
Mjesto nastanka:
Austrija
Tehnika:
Ulje na bolusiranom konopljinom tkanju bez šavova i čvorova
Zbirka starih majstora Muzeja grada Koprivnice
Sadašnja namjena:
Širina 69cm; Visina: 87,5cm; Debljina podokvira: 1,5cm,
Dimenzije:
Ukrasni okvir: Širina: 83cm; visina: 101,5cm; debljina: 5 cm
Inventarni br.: MGKc 9151
Godina obnove:2009/2010.
Zatečeno stanje
ej
a
ad
gr
Slika je slikana na grubo tkanom konopljinom platnu bez šavova i značajnih
čvorova u tkanju prepariranom crvenim armenskim bolusom. Vidljiva je boja
bolusne osnove/preparacije jer je slikani sloj popucao i ljušti se. Jasno su uočljive mnogobrojne lakune loše integrirane te prethodni “restauratorski” zahvati na
području lica i dijelovima draperije. Vidljivo je oštećenje slikanog sloja, osnove
i platna u lijevom uglu od promatrača te na rubovima slike. Razderotine su nevješto spajane i negdje loše zakitane, a neke nisu uopće kitane i nivelirane već
su samo premazane impasto slojem slabo ujednačenim s karakterom lokalnog
tonaliteta.
Sa stražnje su strane također vidljivi raniji “restauratorski” zahvati, te još dva oštećenja na platnu. Jedna je zakrpa u gornjem srednjem dijelu slike, a druge dvije
zakrpe su u središnjem dijelu donjeg desnog kvadranta. Uočene su nečistoće na
cijeloj površini platna zbog loših uvjeta čuvanja. Podokvir je napravljen od četiri
letvice bez rubnih istaka koje su slabe kondicije zbog izrazitog utjecaja crvotočine. U lijevom donjem uglu se nalazi papirnata markica sa sljedećim tekstom:
“Gradski N.O. Koprivnica, travanj 1946. Kartoteka muzeja”. Na ukrasnom crvotočnom okviru nedostaju tri pozlaćene rezbarene letvice (dvije bočne i donja).
pr
Ko
n
iv
Konzervatorsko-restauratorski radovi
ice
Nakon skidanja platna s podokvira mehanički se četkom i usisivačem očistila
prljavština s poleđine slike. Pokazalo se potrebnim ukloniti sav rad prethodnog
restauratora, a ti su postupci otkrili mnoge manje i oveće lakune gdje nedostaje
izvorna boja zajedno s preparacijom. Skinuti su kruti kitovi i naknadni slojevi
boje. Platno i slikani sloj s grundom su se impregnirali s poleđine na mreži. Potom se platno na toplom stolu ohladilo pod utezima i na taj se način izravnalo.
Skidanje zakrpa se izvršilo močenjem zakrpa, a dodatno skidanje ostataka i čišćenje tkanine od ljepila i ostataka se napravilo parom i toplom stopicom u kom56
Podravski zbornik 2010.
uz
M
binaciji sa skalpelom. Skidanje uljanih zakrpa (bijelih) kao i čišćenje izvršilo se
desolom i acetonom. Rubovi platna su ojačani lanenim tkanjem (strip-lining)
po cijeloj dužini koje je omogućilo lakše napinjanje na novoizrađene podokvire.
Slike tako nisu bile izložene dodatnom stresu zbog, najčešće nepotrebnog lijepljena na drugo platno (dubliranje/rentoalaža). Sa stražnje se strane nisu montirali
zaštitni paneli jer to izvorno ne postoji ni kod jedne slike, a kako takva vrsta
zaštite slika pomaže pri infestaciji (nametnicima) i onemogućava pristup platnu
i podokviru ta je vrsta zaštite izostavljena. Preporuka je kod vješanja slika staviti
distancere koji bi slike odvajali od zida i tako omogućavali normalnu mikroklimu
i provjetravanje tj. održavanje slike suhom.
ej
Izvršeni konzervatorsko restauratorski radovi u 2009/2010. godini
a
ad
gr
1. Preventivna zaštita in situ (učvršćivanje trusne polikromije japan papirom i
klucelom)
2. Pakiranje i transport
3. Istražni radovi materijala i tehnika
4. Konzervatorsko-restauratorske probe
5. Skidanje s podokvira
6. Mehaničko čišćenje lica i pozadine
7. Impregnacija platna i polikromije Bevom
8. Dezinsekcija i profilaktička zaštita
9. Kemijsko čišćenje lica slike i skidanje preslika i neautorskih dodataka
10. Zapunjavanje i spajanje razderotina
11. Strip lining - rubovi platna ojačani lanenim tkanjem
12. Kitanje i niveliranje krede
13. Izrada novog podokvira
14. Foto-dokumentacija
15. Izrada replike ukrasnog okvira
16. Izolacija lakuna
17. Napinjanje platna na novi podokvir
18. Retuš
19. Lazure
20. Zaštitno lakiranje
21. Uokviravanje
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
57
Ada VRTULEK GERIĆ
Hrvatski restauratorski zavod Zagreb
Restauratorski centar Ludbreg
uz
M
Preventivna zaštita crkvenog ruha iz
crkve Sv. Martina u martijancu
ej
Crkveno ruho, iz crkve sv. Martina u Martijancu, u varaždinskoj biskupiji, obuhvaćeno programom preventivne zaštite uglavnom datira iz 19. stoljeća i korišteno
je u liturgiji. Ruho je pretežno izrađeno od prirodnih tekstilnih materijala biljnog i
životinjskog podrijetla, različitim tehnikama tkanja, vezenja i šivanja, i to u bijeloj,
crnoj, crvenoj, zelenoj i ljubičastoj boji. Program preventivne zaštite crkvenog ruha
proveden je u cijelosti u 2009. godini na Odsjeku za tekstil u Restauratorskom centru
Ludbreg, Hrvatskog restauratorskog zavoda Zagreb.
a
ad
gr
Opis predmeta
Programom preventivne zaštite obuhvaćeno je 8 kazula, 4 štole, 1 pluvijal, 4
dalmatike i 1 manipul.
Ko
Kazula I
pr
Izrađena od srebrnog lamea na bočnim stranama (prednja i stražnja strana).
Središnji umetak s prednje strane, kao i leđni križ izrađeni su reljefnim zlatovezom na bijelom atlasu, a uokviruje ih ukrasna pozamenterijska traka izrađena od
pozlaćene srme, jednostavnog geometrijskog uzorka. U središnjem medaljonu
leđnog križa izvezen je monogram IHS. Oko vratnog izreza učvršćena je bijela
kupovna čipka. Podstava je načinjena od crvene tkanine, a dimenzije kazule su: š
= 45-64,5 cm i d =109 cm.
Zatečeno stanje. Srebrni lame je prljav, izgužvan i oštećen, posebno na mjestima pregiba. Također je vidljivo oštećenje zlatoveza kao i podloge od bijelog
atlasa. Podstava je u dobrom stanju kao i pozamenterijska traka.
ice
n
iv
58
Podravski zbornik 2010.
Kazula II
ej
uz
M
Izrađena od zelenog damasta floralnog motiva na bočnim stranama (prednja
i stražnja strana). Središnji umetak s prednje strane kao i leđni križ izrađeni su
od zelenog ripsa broširanog raznobojnom svilom, oker, bijelog, crvenog, žutog i
zelenog tona, cvjetnog motiva. Uokviruje ih ukrasna pozlaćena pozamenterijska
traka geometrijskog motiva. Podstava je načinjena od smeđe tkanine, a dimenzije
kazule su: š = 68,5 cm i d =104 cm.
Zatečeno stanje. Zelena tkanina središnjeg umetka sa prednje strane kazule je
izgužvana, prašnjava i oštećena sa vidljivom ranijom intervencijom. Podstava je
izgužvana, prašnjava te duž cijelog vanjskog ruba oštećena. U predjelu rukavnog
i vratnog izreza u izrazito je lošem stanju.
Kazula III
a
ad
gr
Bočni dijelovi kazule (s prednje i stražnje strane), izrađeni su od crvene brokatne tkanine vrlo bogate ornamentike, izatkane zlatnim nitima. Motiv veza je
granatna jabuka unutar razvedenog ovalnog medaljona, a međuprostor je ispunjen vegetabilnim motivima. Središnji umetak s prednje strane, kao i leđni križ
sadrži figuralni prikaz anđela ispod neogotičkih lukova, anđela u oblacima te
anđeoskih glava u rozetama, a u središnjem polju leđnog križa nalazi se lik Isusa.
Središnju tkaninu, kao i cijeli vanjski rub kazule uokviruje crveno-zlatna pozamanterijska traka geometrijske ornamentike. Podstava je načinjena od crvene
tkanine.Dimenzije kazule su: š = 68,5 cm i d =104 cm.
Zatečeno stanje. Gornja tkanina na bočnim i središnjim dijelovima kako s
prednje, tako i stražnje strane kazule dobro je očuvana. Podstava je izgužvana
i prašnjava sa vidljivim oštećenjima. U predjelu rukavnog izreza s lijeve strane
pozamanterijska traka je rašivena.
pr
Ko
Kazula IV
n
iv
ice
Izrađena je od bijelog damasta (prednja i stražnja strana), cvjetnog uzorka.
Kazulu uz vanjski rub uokviruje ukrasna pozlaćena pozamanterijska traka. Na
prednjoj strani kazule središnji dio je odijeljen crveno-zlatnom pozamanterijskom trakom, dok je na stražnjoj strani izvezen križ u čijem središtu je Kristov
monogram, koji uokviruje vitica floralnog motiva vezena raznobojnim koncem,
bodom lančanca. Podstava je načinjena od zlatno-žute tkanine. Dimenzije kazule
su: š = 68,5 cm i d =104 cm.
Zatečeno stanje. Gornja tkanina kako s prednje, tako i stražnje strane kazule
dobro je očuvana. Vez na stražnjoj strani kazule dobro je očuvan. Podstava je
Podravski zbornik 2010.
59
ej
uz
M
a
ad
gr
Kazula II - prije radova
pr
Ko
60
ice
n
iv
Kazua II- preventivno zaštićena i smještena u kutiju od
beskiselinskog kartona
Podravski zbornik 2010.
izgužvana i prašnjava vidljivim oštećenjima.
Kazula V
ej
uz
M
Izrađena je od crvenog damasta (prednja i stražnja strana), s motivima stiliziranih cvjetova unutar romboidnih rozeta. Kazulu uz vanjski rub uokviruje
ukrasna pozlaćena pozamenterijska traka. Na prednjoj strani kazule središnji dio
je odijeljen zlatnom pozamenterijskom trakom, dok na stražnjoj strani u središnjem dijelu pozamenterijska traka tvori križ. Podstava je načinjena od žute
tkanine, a dimenzije kazule su: š = 67 cm i d =103,5 cm.
Zatečeno stanje. Gornja tkanina kako s prednje, tako i stražnje strane kazule
dobro je očuvana, vidljivo prašnjava. Pozamenterijska traka oksidirala je uslijed
djelovanja različitih fizikalno- kemijskih čimbenika. Podstava je izgužvana, prašnjava sa vidljivim oštećenjima,
naročito uz vanjske bočne rubove.
gr
Kazula VI
a
ad
Izrađena je od zelenog damasta (prednja i stražnja strana) s motivom grčkih
križeva unutar rombova koje uokviruju lisnate grančice. Kazulu uz vanjski rub
uokviruje ukrasna pozlaćena pozamenterijska traka. Na prednjoj strani kazule
središnji dio je odijeljen zlatnom pozamenterijskom trakom i vezen raznobojnom
svilom, floralnog motiva, tehnikom lančanca. Na stražnjoj strani pozamenterijska traka tvori križ vezen raznobojnom svilom u čijem je središtu medaljon u
kojem je izvezeno srce s plamenom. Podstava je načinjena od zelene tkanine.
Dimenzije kazule su: š = 62 cm i d =101 cm.
Zatečeno stanje. Gornja tkanina (bočni dijelovi) kako s prednje, tako i stražnje strane kazule dobro je očuvana vidno prašnjava. Pozamenterijska traka oksidirala je uslijed djelovanja različitih fizikalno- kemijskih čimbenika. Podstava
je izgužvana, prašnjava sa vidljivim oštećenjima, naročito uz vanjske rubove. Na
središnjem umetku s prednje strane kazule, tkanina je vidno oštećena, nedostaju
niti osnove kao i vez.
pr
Ko
ice
n
iv
Kazula VII
Kazula je izrađena od crno-zlatnog damasta (prednja i stražnja strana), s motivom četverolisne rozete unutar kojih se nalaze četiri cvijeta vezanih na cvjetno središte. Kazulu uz vanjski rub uokviruje ukrasna pozlaćena pozamenterijska
traka. Na prednjoj i stražnjoj strani kazule središnji dio je odijeljen pozlaćenom
pozamenterijskom trakom. Podstava je načinjena od crne tkanine, a dimenzije
Podravski zbornik 2010.
61
kazule su: š = 81 cm i d = 97 cm.
Zatečeno stanje. Gornja tkanina kako s prednje, tako i stražnje strane kazule
dobro je očuvana, vidljivo prašnjava. Pozamenterijska traka dobro je očuvana.
Podstava je izgužvana i prašnjava sa vidljivim oštećenjima naročito u predjelu
vratnog izreza.
M
Kazula VIII
ej
uz
Kazula je izrađena od crnog pliša (prednja i stražnja strana). Kazulu uz vanjski
rub uokviruje ukrasna pozlaćena pozamenterijska traka. Na prednjoj i stražnjoj
strani kazule središnji dio načinjen je iz jednobojnog svilenog ripsa u boji slonovače uokviren pozlaćenom pozamenterijskom trakom. Podstava je načinjena od
crne tkanine. Dimenzije kazule su: š = 81 cm i d = 97 cm.
Zatečeno stanje. Gornja tkanina kako s prednje, tako i stražnje strane kazule
dobro je očuvana, vidljivo prašnjava. Na spoju prednje i stražnje strane kazule
pozamenterijska traka je oštećena, vidljive su flotirajuće niti osnove. Podstava je
izgužvana i prašnjava.
gr
a
ad
Dalmatike I i II
n
iv
Dalmatike III i IV
pr
Ko
Dalmatike su izrađene od bijelog damasta floralnog motiva, središnji umeci s
prednje strane izrađeni su od damasta bijelo žute boje s motivom pera, dok je na
stražnjoj strani središnji umetak istog tona ali s motivom križeva i cvijeća. Dalmatike uokviruju pozamenterijska trake crveno-zlatne boje geometrijskog motiva. Podstave su načinjene od tkanine boje terakote. Dimenzije dalmatika su : š=
63-95 cm i d= 101 cm, š= 63-96 cm id= 101 cm.
Zatečeno stanje. Gornja tkanina kako s prednjih, tako i stražnjih strana dalmatika dobro je očuvana, vidljivo prašnjava. Pozamenterijska traka dobro je očuvana,
dok su podstave izgužvane i prašnjave.
ice
Dalmatike su izrađene od crne pliš tkanine. U središnjem dijelu je rips tkanina floralnog motiva u zlatno-žutoj boji. Dalmatike uokviruje pozamenterijska
traka od pozlaćene srme geometrijskog motiva. Podstava je načinjena od tkanine
smeđe boje. Dimenzije dalmatika su: š= 65,5- 88 cm i d= 102,5cm, te š= 65,588 cm i d= 102,5cm.
Zatečeno stanje. Gornja tkanina kako s prednje, tako i stražnje strane dobro
je očuvana, al vidljivo prašnjava. Podstave su prašnjave sa vidljivim intervencijama u namjeri da se saniraju oštećenja. Pozamnterijske trake dobro su očuvane.
62
Podravski zbornik 2010.
Pluvijal
ej
uz
M
Izrađen je od: ljubičastog damasta, zlatno-ljubičastog damasta, pozamenterijske
trake žute boje na kojoj su ljubičastim koncem izatkani križevi spojeni dijagonalno i resa od ljubičasto-zlatnog svilenog konca. Podstava je načinjena od ljubičastog platna. Dimenzije su: š=288 cm i d= 135cm.
Zatečeno stanje. Ljubičasti damast je u dobrom stanju, vidljivo prašnjav, u
gornjem desnom uglu veličine cca. 22 x13 cm, u potpunosti nedostaje, u tom
dijelu nedostaje i podstava kao i među-podstava. Pozamenterijska traka dobro je
očuvana. Podstava je izgužvana, prašnjava s vidljivim štećenjima.
Štole I, II, III i IV
a
ad
gr
Štola I. Izrađena je od crvenog damasta, floralnog motiva, krajeve uokviruje pozamenterijska traka, te su od iste načinjeni i križevi (vratni i na svakom kraju
štole). Podstava je izrađena od žute tkanine, a na vrtnom dijelu je prišita kupovna
čipka bijele boje. Dimenzije: š= 7,5- 18,5 cm, d= 198cm.
Štola II. Izrađena je od crvenog damasta, a cijelu štolu uokviruje pozamenterijska traka floralne ornamentike, a od iste je izrađen križ na vratnom dijelu. Podstava je od tkanine purpurne boje, a u vratnom dijelu je prišita kupovna čipka.
Dimenzije: š= 6- 19 cm, d= 236 cm.
Štola III. Izrađena od crno-zlatne brokatne tkanine floralnog motiva. Na krajevima i vratnom dijelu od pozamenterijske trake je načinjen križ, a u vratnom
dijelu prišita je pamučna tkanina bijele boje. Dimenzije: š= 11-23cm, d=184 cm.
Štola IV. Izrađena je na način da je bila moguća njezina uporaba s obje strane:
strana 1.- crni damast, motiv križeva. Krakovi su s donje strane ukrašeni pozamenterijskom trakom geometrijske ornamentike, a od iste su načinjeni i križeve
kako na krakovima, tako i na vratnom dijelu; strana 2. – bijeli damast, motiv križeva, pozamenterijska traka zlatno-crvena prišita je na krajevima uz donji vanjski
rub, te je od iste načinjen i križ na vratnom dijelu. Dimenzije: š=7,5- 11,5 cm,
d=190cm. Štole su prašnjave i izgužvane.
pr
Ko
n
iv
Manipul
ice
Manipul je izrađen od bijelog moariranog ripsa na kojem su raznobojnim
koncem (žuti, crveni, narančasti, zeleni i purpurni) izvezeni cvjetovi s listovima
i viticama, a zlatnim koncem uz sami donji rub izvezene su vitice kao imitacija
pozamenterijske trake, a od istog su konca načinjene i rese. Podstava je izrađena
od žute tkanine. Dimenzije: š= 11-20 cm, d= 82 cm.
Zatečeno stanje. Gornja tkanina od bijelog moariranog ripsa vidljivo je
Podravski zbornik 2010.
63
prašnjava. Rese žute boje su prljave i izgužvane kao i podstava.
Preventivna zaštita
ej
uz
M
Crkveno ruho bilo je smješteno u drvenom ormaru u prostoru grofovske kapelice koja se nalazi iznad sakristije u župnoj crkvi sv. Martina u Martijancu.
Nakon što je na terenu utvrđeno da postoji potreba za zaštitom crkvenog ruha,
kako zbog uvjeta deponiranja tako i zbog stanja samih predmeta pristupilo se rješavanju problematike. Izvršeni su pripremni radovi, nakon čega je crkveno ruho
zapakirano i transportirano u Restauratorski centar Ludbreg, Hrvatskog restauratorskog zavoda gdje se pristupilo prvoj fazi radova. U prvoj fazi provedena je
dezinsekcija tekstilnih predmeta u komori za fumigaciju sa plinovitim dušikom
(N2) u trajanju od osam tjedana.1 Nakon završene dezinsekcije crkveno ruho je
dopremljeno u radionicu Odsjeka za tekstil gdje su prvo svi predmeti fotografirani u totalu i to prednja i stražnja strana svakog pojedinog tekstilnog predmeta.
Ukoliko je postojala specifičnost predmeta (s obzirom na oštećenje i dr.) načinjene su i fotografije detalja, te je također izrađena grafička i pisana dokumentacija,
pri čemu su izmjerene dimenzije predmeta. Zatim se pristupilo suhom postupku
čišćenja, pri čemu je uklonjena sva površinska prašina i prljavština uz pomoć
muzejskog usisavača i okvira s mrežom. Od beskiselinskog muzejskog kartona2 izrađene su kutije potrebnih dimenzija3. Svi tekstilni predmeti pohranjeni su
ukupno u četiri kutije dimenzija 86,5 cm x 127 cm x 18 cm .
a
ad
gr
pr
Ko
Izrada opreme za kutije u svrhu čuvanja i zaštite tekstilnih predmeta
Sve kazule (8 kom.) pohranjene su u dvije kutije (u svaku kutiju njih četiri) i to
na slijedeći način:
• prema dimenziji svake pojedine kazule izrezan je beskiselinski karton,
• karton je presvučen slojem PES termo vate koja je učvršćena šivanjem križnim
bodom pamučnim koncem,
• zatim je karton presvučen slojem Avos-a,
također učvršćenog
šivanjem.
Tako pripremljeni kartoni omogućuju razdvajanje prednje i stražnje strane
kazule, služe kao njezin nosilac pri čemu je sama kazula u potpunosti položena
bez pregiba. Na isti, opisani način pripremljeni su kartoni za svaku pojedinu
kazulu. Kazule položene na pripremljene kartone složene su u kutiju čije je dno
prekriveno slojem PES termo vate i Avos-a. Svaki sloj dodatno je razdvojen slo-
ice
n
iv
1 Komara se nalazi u RCL-u- služi za suzbijanje nametnika u svim fazama infestacije koja se provodi
u dezoksi atmosferi s plinovitim dušikom
2 Beskiselinski muzejski karton 1200g, dimenzija 120X 160 cm – kupljen je u Crescat-u, Zagreb
isto kao i Avos
3 Kutije prema zadanim dimenzijama izradila je tvrtka Zel- karton iz Sv. Ivana Zeline
64
Podravski zbornik 2010.
jem Avos-a, a završni sloj, slojem Avos-a i PES termo vate.
Za sve ostale predmete (4 dalmatike, 4 štole, manipul i pluvijal) nije upotrijebljen beskiselinski karton kao među-sloj, već su prednja i stražnja strana tekstilnog predmeta odvojene slojem Avos-a, a na mjestima pregiba u predjelu rukava
od Avos-a i PES termo vate sašiti su jastučići.
M
Zaključak
uz
ej
Preventivnom zaštitom obuhvaćeno je više tekstilnih predmeta od predviđenog, s obzirom da se na terenu ukazala potreba za istim, a radi se o slijedećim
predmetima; kazula (1 kom.), štole (2 kom.) i dalmatike (4 kom.). Nakon provedene preventivne zaštite crkvenog ruha, kutije sa tekstilnim predmetima vraćene
su u župni dvor u Martijancu. Prostor u kojem je smješteno preventivno zaštićeno ruho, potrebno je redovito provjetravati i čistiti od prašine kako bi se spriječila
kontaminacija preventivno zaštićenog ruha. Za predmete kulturne baštine od
tekstila preporučuju se sljedeći mikroklimatski uvjeti: SVJETLOST 50 lux-a,
TEMPERATURA 18-20 °C i RELATIVNA VLAŽNOST ZRAKA 45-50 %.
a
ad
gr
Literatura
1. R. Ivančević, A. Badurina: Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, pr
Ko
Kršćanska sadašnjost, 1990., Zagreb
2. Arhiva radova, RC Ludbreg, HRZ
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
65
Maja VRTULEK
Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb - Restauratorski centar Ludbreg
uz
M
KONZERVATORSKO – RESTAURATORSKI
RADOVI NA KIKLJI LEGANKI IZ ZAVIČAJNE
ZBIRKE POU “DRAGUTIN NOVAK” LUDBREG
Uvod
ej
a
ad
gr
Narodne nošnje dio su kulture, tradicije kao i jedno od obilježja naroda kojem
pripadaju. Na njihovo oblikovanje utječu kulturno-povijesne prilike, prirodna okolina kao i stvaralačke mogućnosti ljudi koji ih izrađuju. Do polovice 19. stoljeća nošnje
uglavnom nosi seosko stanovništvo, ali i gradski puk koji je živio od poljoprivrede.
U današnje vrijeme narodna nošnja više nije u svakodnevnoj uporabi, još je samo
ponegdje nose stariji ljudi u nešto izmijenjenom obliku, no našla je svoje mjesto u
kulturno-umjetničkoj svrsi (KUD-ovi, plesni ansambli, i sl.) ili pak kao dio etnografskih, muzejskih i privatnih zbirki.
Hrvatske narodne nošnje odlikuju se velikom raznolikošću, bogatom izradom,
živopisnim bojama i različitim motivima, te se dijele na tri osnovne skupine: panonsku, dinarsku i jadransku. Za panonsku skupinu nošnji na prostoru Panonske
nizine (Hrvatsko zagorje, Međimurje, Podravina, Posavina, okolica Zagreba, Pokuplje, Slavonija i Baranja) karakteristična je uporaba platna kao osnovnog materijala
jer je nizinsko i plavno područje omogućavalo uzgoj lana i konoplje te su uz kupovnu
pamučnu pređu osnovne sirovine za izradu narodnih nošnji.
pr
Ko
ice
n
iv
Opis predmeta
Kiklja leganka - plisirana je suknja, kakva se nosila u 20. stoljeću, a dio je
kompleta ženske svečane narodne nošnje karakteristične za šire područje ludbreškoga kraja. U Etnografskom muzeju u Zagrebu sačuvano je i pohranjeno
nekoliko primjeraka, no nema u potpunosti sačuvanih kompleta narodne nošnje.
Uz to, jedan se nepotpuni komplet čuva u Zavičajnoj zbirci POU ,, D. Novak”
u Ludbregu. Veći broj oglavlja udanih žena - poculica čuvaju se u Muzeju grada
Koprivnice.
Suknja je sašivena strojno iz tri jednako široka dijela fine vunene tkanine, purpurne boje. Tkanina je cijelom svojom širinom nabrana u nabore širine približno
66
Podravski zbornik 2010.
uz
M
0, 5 cm dok uz sami spoj suknje koji se nosio s prednje strane na širini od 7 cm
nema nabora. Na suknju je našivena pojasnica, vrlo grubim koncem nepravilnim
ječmenim bodom, širine boda od oko 2 cm. Pojasnica je s obje strane duža od
opsega struka i na svakom se kraju nalazi otvor (cca 1 cm porubljen ručno, bijelim koncem-bodom obameta) u koji je uvučena vezica za vezanje. Donji porub
na suknji načinjen je strojnim šivanjem plavim koncem na prednjoj strani, dok
je donji konac bijele boje.
Zatečeno stanje i opis oštećenja
ej
Suknja je vidno prašnjava i onečišćena raznim prljavštinama. Šav spoja na
prednjoj strani djelomično je razdvojen. Tkanina je cijelom širinom i dužinom
oštećena, prvenstveno na unutarnjim pregibima nabora gdje su vidljiva oštećenja
u vidu rupica i nedostajućih dijelova. Oštećenja su nastala uslijed nošenja i od
insekata čiji su tragovi kukuljica pronađeni na nekim mjestima. Veće oštećenje
uočeno je na lijevoj strani uz sami rub pojasnice kao i na njenom dijelu koji je
služio za vezanje gdje je vidljiva i intervencija šivanjem plavim koncem.
Pojasnica je učvršćena za nabrani dio suknje vrlo grubim bijelim koncem (ječmenim bodom) dužih i kraćih šavova, na način da je tkanina po dužini presavijena, a krajevi su podvinuti prema unutrašnjosti. Bod je prolazio kroz sve slojeve.
Na pregibu tkanine od koje je načinjena pojasnica, vidljiva su veća oštećenja
posebno uz šavove grubim bijelim koncem. Nabori plisea po sredini suknje razvučeni su i djelomično izravnati.
a
ad
gr
Ko
Konzervatorsko-restauratorski radovi
pr
ice
n
iv
Konzervatorsko-restauratorski radovi provedeni su u Restauratorskom centru
Ludbreg na Odsjeku za tekstil Hrvatskog restauratorskog zavoda Zagreb. Radovi
su provedeni u dvije faze: I. faza u 2008. g. koja je financirao POU ,, D. Novak”
iz Ludbrega i II. faza u 2009. g. financirana od strane Ministarstva kulture RH.
Prije početka radova na kiklji leganki provedena je dezinsekcija pothlađivanjem
jer je kod pregleda predmeta ustanovljeno da je isti bio zaražen insektima, najvjerojatnije moljcima. Nakon toga napravljena je fotografska dokumentacija (predmet je fotografiran prije, u toku i nakon radova u totalu i detaljima oštećenja) i
grafička dokumentacija: skiciranje i uzimanje mjera predmeta. Uzeti su uzorci
za kvalitativnu analizu tekstilnog materijala koji su provedeni u Prirodoslovnom
laboratoriju HRZ-a gdje je utvrđeno da se radi o vunenoj tkanini.
Pristupilo se uklanjanju aerosolnih prljavština, nataloženih na predmetu tiPodravski zbornik 2010.
67
ej
uz
M
Kiklja leganka (prednja strana) - nakon
radova
gr
a
ad
jekom duljeg vremenskog perioda, usisavanjem profesionalnim muzejskim usisavačem tvrtke Deffner&Johann, MUNTZ 555-MU-E-HEPA preko mreže na
drvenom okviru. Na taj je način adekvatno uklonjena površinska prljavština
bez mogućnosti da se predmet dodatno ošteti. S obzirom da se radi o vunenoj,
plisiranoj tkanini, isključena je mogućnost mokrog čišćenja kako ne bi došlo do
skupljanja i pustenja vunene tkanine kao i gubitka nabora. Kako bi se sačuvala
povijesna vrijednost predmeta, predmet je samo djelomično rastavljen na spoju s
prednje strane koji je već bio djelomično razdvojen i oslabljen. Oštećenja na pojasnici iziskivala su njeno djelomično rastavljanje, radi lakše dostupnosti mjesta
oštećenja, pri čemu se nit bijelog grubog konca u potpunosti sačuvala.
Slijedilo je parcijalno zatvaranje oštećenja, konsolidacijom novom svilenom
tkaninom obojanom u lokalni ton Marabu Batik & fabric dye bojama. S obzirom
na veličinu i brojnost oštećenja na samim pregibima plisea, upotreba vunene
tkanine za konsolidaciju nije bila moguća pa je korištena svilena tkanina. Na taj
se način spriječilo precrtavanje rubova na lice tkanine, izbjegnut je nastanak novih nabora čime je sačuvan estetski sklad predmeta.
Sanaciji oštećenja na vunenoj tkanini od koje je izrađena kiklja leganka pristupilo se na slijedeći način:
• prema dimenzijama oštećenja izrezana je svilena tkanina prethodno obojana u
lokalni ton, pri čemu se vodilo računa da su niti tkanja u okomitom položaju
• rubovi tkanine obrađeni su nanošenjem 50%-tnog Klucela EF fm pas, mekanim
i tankim kistom u širini 3 do 5 mm
• svilena tkanina je na mjestu oštećenja podložena s naličja vunene tkanine,
pr
Ko
ice
n
iv
68
Podravski zbornik 2010.
uz
M
ej
Kiklja leganka (stražnja strana)nakon radova
gr
a
ad
te je uzduž ruba učvršćena za izvornik svilenim filamentom lokalnog tona
obojenja (s lica tkanine rađeni su bodovi dužine od oko 1 mm dok je na
naličju bod produžen na 1 ili 2 cm)
• oko pukotina i oštećenih niti izvornika, svilena tkanina je dodatno učvršćena
konzervatorskim bodom
• nakon sanacije oštećenja na pojasnici, ista je učvršćena za naborani dio suknje
sačuvanim izvornim koncem ma mjestu izvornog šava.
Ko
pr
Kako je vunena tkanina, duži vremenski period, bila presavijena i nagužvana, na tom su se mjestu pravilni nabori plisea deformirali, dok su se na nekim
mjestima u potpunosti izravnali. Kako bi se vratio izvorni izgled vunenoj tkanini
učinjeno je slijedeće: na stakleni stol položena je bugačica natopljena deioniziranom vodom te preko nje polupropusna membrana Simpatex-a na koju je položena kiklja leganka, a preko svega stavljena je Melinex folija koja je na krajevima
učvršćena staklenim utezima. Važno je napomenuti da Simpatex membrana ne
propušta kapljičnu vodu te stoga nije došlo do močenja tkanine.
Nakon izravnavanja ravnog dijela kiklje i vraćanje pravilnog izgleda naborima, pamučnim koncem lokalnog tona spojen je, ručnim šivanjem, razdvojeni
šav. Na lijevoj strani pojasnice otvor je obrađen bodom obameta bijelim pamučnim koncem, isto kako je i na sačuvanom desnom dijelu.
S obzirom da kiklja leganka trenutno nije izložena u sklopu Zavičajne zbirke, za nju je napravljen spremnik od beskiselinskog kartona, prilagođen njenim
dimenzijama. Unutrašnjost kutije dodatno je obložena jastukom od PES-termo
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
69
vate ušite između dva sloja Avos-a na koji je položen beskiselinski papir. Kiklja
leganka zatim je položena u kutiju, uz gornji i donji rub načinjeni su valjci koji
onemogućuju klizanje, a gornji zaštitni sloj također je izrađen od PES-termo vate
ušite između dva sloja Avos-a. Spremnik je zatvoren poklopcem i na njega je s
prednje strane nalijepljena fotografija predmeta s osnovnim podacima.
M
Zaključak
ej
uz
Konzervatorsko–restauratorski postupak je vrlo kompleksan te iziskuje multidisciplinaran i interdisciplinaran pristup što prvenstveno uključuje restauratore,
konzervatore, tehnologe i povjesničare.
S obzirom na vrlo mali broj sačuvanih dijelova narodne nošnje ludbreškoga
kraja, od presudnog je značaja za očuvanje takvih predmeta njihovo pravilno
čuvanje, što znači da za predmet treba osigurati prostor sa primjerenim mikroklimatskim uvjetima. Za kulturnu baštinu od tekstila preporuča se održavanje konstantnih mikro-klimatskih uvjeta: temperature od 18°C ± 2°C, relativne
vlažnosti zraka od 45% do 55 % i jačine svjetlosti od 50 lux-a.
U slučaju da se predmet izlaže, treba ga zaštititi od direktnog utjecaja sunčevog i UV svjetla uz održavanje propisane temperature i vlažnosti zraka te koristiti
umjetno svjetlo do 50 lux-a.
Osnova preventivne zaštite od mogućih nametnika je u redovitom pregledavanju predmeta uz upotrebu zaštitnih pamučnih rukavica kao i čišćenje prostorija od prašine i prljavštine u kojem se predmet nalazi.
S obzirom na vrste materijala iz kojih je kiklja leganka načinjena velika opasnost prijeti i od insekata, te se u tu svrhu zaštite od istih, mogu upotrijebiti vrećice s lavandom ili drugim prirodnim sredstvom za zaštitu od insekata-moljaca.
Nakon cjelovitog konzervatorsko-restauratorskog zahvata samo stručna i pravilna briga o predmetu, sačuvati će isti od oštećivanja i propadanja, kako bi ga
ostavili u nasljeđe novim generacijama.
a
ad
gr
pr
Ko
Radna ekipa:
Maja Vrtulek, univ bacc. ing., viši restaurator tehničar
Ada Vrtulek Gerić, univ bacc. ing., viši restaurator tehničar
ice
Voditelj programa: Maja Vrtulek, univ bacc. ing., viši restaurator tehničar
n
iv
KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKI RADOVI
Venija Bobnjarić - Vučković, povjesničar umjetnosti, konzervator savjetnik, voditeljica RCL-a
Margareta Klofutar, dipl. ing. preh. tehnologije
70
Podravski zbornik 2010.
Fotografiranje: Venija Bobnjarić- Vučković, Ada Vrtulek Gerić, Nikolina Oštarijaš konzervatortehničar fotograf.
Radovi su provedeni na Odsjeku za tekstil u Restauratorskom centru Ludbreg ( HRZ-a Zagreb).
1. Dokumentacija konzervatorsko-restauratorskih radova RCL-a
2. M. Andrassy, Vlakna II, Zrinski, Čakovec, 2005.
uz
M
LITERATURA
3. D. Vokić, Preventivno konzerviranje slika, polikromnog drva i mješovitih zbirki, Kratis, Zagreb, 2007.
ej
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
71
ej
uz
M
a
ad
gr
Ko
pr
Iznova 2010. g. pronađeni predmeti arheološke pokretne baštine s istraživanja
1985. godine
ice
n
iv
72
Podravski zbornik 2010.
Edita JANKOVIĆ HAPAVEL
Centar za kulturu Đurđevac
ej
uz
M
KONZERVATORSKA STUDIJA OBNOVE
UTVRDE STARI GRAD (1985.)
I PONOVNO NAĐENI ARHEOLOŠKI
POKRETNI NALAZI 2010. GODINE
a
ad
gr
Utvrda Stari grad registrirani je spomenik kulture od 1968. godine. Od tada
pa do 1985. godine u utvrdu su se ulagala financijska sredstva za najnužnije građevinske zahvate.
O potrebi građevinskih zahvata često se raspravljalo još od 16. stoljeća1. U
ono vrijeme primarni je bio njen fortifikacijski značaj kao najisturenije utvrde i
prve na graničnom prostoru u obrani protiv Osmanlija. Utvrda je početkom 20.
stoljeća devastirana, zapuštena, s porušenim svodovima u nekim prostorijama. O
tome nam svjedoče fotografije koje je početkom stoljeća fotografirao Đuro Szabo
1911. godine2 .
Konzervatorski zavod iz Zagreba 1952. godine izradio je potrebnu dokumentaciju za preventivne radove do kojih nije došlo. Šest godina kasnije, inicijator
je Stambena uprava Narodnog odbora Đurđevac koja traži novčana sredstva, ali
ne i stručnu pomoć koja je tada bila ponuđena. Godine 1960. provedeni su najnužniji sanacijski radovi i “uređenje” dvorišta, srušeni preostali svodovi na katu,
sanirani oni u prizemlju, postavljen novi drveni podovi, sanirani neki potpornjaci, srušeni pojedini pregradni zidovi, otvoreni poneki zazidani, dok su drugi pak
zazidani, saniran je temelj sjevernog zida, izvedena nova građevinska limarija,
uređeni sanitarni čvorovi, a pod u dvorištu pokriven je betonskim pločama3. Tada
je zapaženo od konzervatora Š. Habunek- Moravac da je u “prostoru južno od
veže gotički jednostavan prozor, do njega gotičko rebro” kojih danas više nema4.
Godine 1984. na inicijativu Skupštine općine Đurđevac i SIZ-a za kulturu i informiranje počinje se s uređenjem utvrde, s tim da je naručena izrada projektne
dokumentacije uređenja prije arheoloških istraživanja. Naime, projektna doku-
pr
Ko
ice
n
iv
1 Konzervatorska studija I i II dio
2 Iz fototeke Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture
3 D. Miletić: Neki problemi izvođenja konzervatorsko-restauratorskih radova prigodom obnove
Staroga grada u Đurđevcu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 14/1988-15/1989., str. 60
4 D. Miletić: n.dj.; str. 60
Podravski zbornik 2010.
73
ej
uz
M
mentacija izrađena je u lipnju 1985. godine5, a arheološka istraživanja od strane
Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture trajala su od 24. lipnja do 24.
rujna 1985., s prekidima od 5. do 19. kolovoza iste godine.
Iz navedenog je vidljivo da je projekt nastao prije arheoloških i konzervatorskih istraživanja6. Problemi koje navodi prof. Drago Miletić su: investitor nije
imenovao nadzorni organ, unatoč obećanju dosta kasno uključivanje Restauratorskog zavoda u obnovu (kolovoz 1987.), kada su se već izvodili neki radovi
prema projektnoj dokumentaciji uvjetovanje investitora da se konzervatorsko-restauratorski radovi izvedu u vrlo kratkom periodu, do studenoga 1987., a što je
bio nerealan rok na neprihvatljiv način već su bila ožbukana dvorišna pročelja (u
periodu jesen-zima 1987./1988) u visini 1. kata bez prethodne dozvole i nadzora
Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Zagreba unatoč zahtjevu
spomenutih institucija da se žbuka otuče, to nije učinjeno, nego je na nju nanesen “naštrcak” i novi sloj žbuke “pod žlicu” pa je na tom mjestu neizvjesna njena
trajnost prežbukano je i oslikano prizemno pročelje sjeveroistočnog i sjeverozapadnog dijela, te probijeni četvrtasti prozori prema projektnoj dokumentaciji
unatoč postojanju fotografske i arhitektonske dokumentacije Konzervatorskog
zavoda iz 1954. kada su na tim mjestima postojali gotički prozorski otvori uređena je unutrašnjost prizemlja, ožbukana unutrašnjost i pročelje kata sjeveroistočnog krila bez prethodne suglasnosti regionalnog zavoda, osim unutrašnjosti kata
sjeverozapadnog krila (palasa), gdje su istraživanja provedena prežbukane su neke
zanimljive spolije u zidovima dvorišnih pročelja česte nesuglasice na liniji izvođač-investitor koji se unatoč svojem obvezivanju za davanje pismene narudžbe za
dogovorene radove nije držao dogovora, pa je izvođač često imao probleme s naplaćivanjem izvedenih radova nerazumijevanje za dodatna istraživanja prilikom
izvođenja građevinskih radova.
Tek 1985. godine prilazi se izradi Konzervatorske studije koju radi Regionalni
zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu. U uvodu studije, kao nosilac zadatka imenovana je Zlata Jeras Pohl, dipl. ing. arh., dok su autorsku radnu grupu
sačinjavali Mr. Milan Kruhek, kustos, Zlata Jeras Pohl, dipl.ing. arh. i Željko
Jagić, dipl.ing. arh. Direktor tadašnjeg zavoda bio je prof. Branko Lučić, koji je
potpisao studiju. Naručitelj studije bio je SIZ za kulturu i informiranje Đurđevac. Dio konzervatorske studije čini i Elaborat arheoloških istraživanja iz 1985.
godine7. Rukovoditeljica arheoloških istraživanja bila je prof. Dragica Iveković,
viši konzervator, a suradnik dr. Boris Ilakovac, arheolog iz Zadra.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
5 Prema projektnom zadatku, glavni i izvedbeni projekt prizemlja i kata izradio je Arhitektonski
studio Zagreb (AS-Zagreb), projektant dipl.inž.arh. Vesna Matijević Milić
6 D.Miletić: n.dj. str.59-83
7 Konzervatorska studija str. 1., arheološka istraživanja rezultat su dogovora između SIZ-a za kulturu i
informiranje SO Đurđevac, Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, Mesnička 49, te SIZ-a za
kulturu SR Hrvatske u Zagrebu.
74
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
Kako se navodi u elaboratu, arheološka se ekipa koristila spomenutom konzervatorskom studijom na lokalitetu Stari grad u Đurđevcu, kao i brojnom stručnom literaturom koja, na žalost, zbog opširnosti nije spomenuta. Kod ubiciranja
pojedinih arheoloških nalaza ekipa se najviše služila tlocrtnom situacijom utvrde
iz 1780. koja je dana u mjerilu 1:2508.
Nadalje, spominje se da je “na osnovu spomenute tlocrtne situacije izrađena i
naša tahimetrijska snimka arheoloških nalaza, ne računajući ovdje brojne kotirane skice i presjeke koji su zajedno s ostalom arheološkom dokumentacijom priloženi ovom elaboratu u posebnom fasciklu. Pored spomenutih tlocrta i presjeka,
fascikl s arheološkom dokumentacijom donosi i izbor foto dokumentacije, zatim
nivelmanski elaborat kao i poseban geodetski elaborat koji daje lokaciju 3 nova
geodetska repera9.”
Danas poslije 25 godina, spomenuta Konzervatorska studija i arheološka
istraživanja dio su temeljnog polazišta oko svih radova na utvrdi Stari grad10, no
nekoj dokumentaciji na žalost teško je bilo ući u trag. Tu se prije svega misli na
arheološku, koja bi ubrzala tijek nekih daljnjih radova u utvrdi. Valja spomenuti
da prema arheološkom elaboratu koji spominje pokretne nalaze, nije bilo moguće ući u njihov trag11.
Nakon brojnih razgovora, pokušaja da se otkrije mjesto građe, zahvaljujući
kontaktu s prof. Eleonorom Grgac koja je tada imala funkciju u koordinaciji s
arheolozima i cijelom ekipom, u srpnju 2010. godine, uputila me na još jedno
moguće mjesto odlaganja spomenute građe – tavan gradske uprave12. Unatoč
informacijama gradskih djelatnika da nema ničega, u mračnom dijelu tavana,
iza pregradnog zida pronađene su kartonske kutije i registratori iz 1985. godine
gdje su nalazi odloženi. U nekim kutijama nalazile su se i cedulje s napisima na-
a
ad
gr
Ko
pr
8 Elaborat arheoloških istraživanja. U: Konzervatorska studija II, str.2
9 Elaborat arheoloških istraživanja. U: Konzervatorska studija II, str.2
10 Naime, uređenje I. kata utvrde za stalni muzejski postav, uređenje prizemlja, atrija i veže, vanjskog
dvorišta, rasvjete vanjskih fasada utvrde vođeni su kao zasebni projekti za koje je grad Đurđevac
izdvojio svoja proračunska sredstva u periodu 2005.-2008. godine. Tako su u tom periodu izrađeni
projekti Uređenja i adaptacije dijela prvog kata za muzejski stalni postav, 2005., Projekt uređenja
pivnice i restorana 2008., Projekt uređenja atrija i veže, 2008. i Projekt vanjske rasvjete, 2008. godine.
Projekte je izradila Omega enginering d.o.o., Dubrovnik, glavna projektantica Jelica Peković d.i.a.
Svi projekti vođeni su preko Centra za kulturu Đurđevac, a građevinske zahvate najvećim dijelom
financiralo je Ministarstvo kulture RH u kontinuitetu, zatim grad Đurđevac, a potom Koprivničkokriževačka županija i Ministarstvo turizma.
11 Obavljeni su kontakti s osobama iz tadašnjih resornih gradskih uprava koje su bile zadužene
za vođenje radova 1985-1992., ali se na žalost u periodu od desetak godina nisu mogle dobiti
informacije. Neke od njih upućivale su da je građa odnesena u Zagreb poslije istraživanja, što je
bilo kontradiktorno samoj informaciji iz spomenutog elaborata gdje je navedeno da su nalazi nakon
provizornog pranja i separacije odvojeni po mjestu nalaza, pohranjeni sa signaturom u kartonske
kutije i ostavljeni SIZ-u za kulturu općine Đurđevac na čuvanje sve do konačne obrade.
12 Tom prilikom, u telefonskom razgovoru s njom, u kuli je sjedio prilikom posjeta Vladimir
Miholek, vrijedni, marljiv proučavatelj zavičajne građe. Ponudio je svoju pomoć i sutradan otišao na
spomenuto mjesto. Nazvao me ubrzo telefonom i rekao da dođem.
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
75
ej
uz
M
laza. Bilo je to naše ponovno otkriće pokretnih arheoloških nalaza. Građa koja nam
može poslužiti u vrijeme priprema za stalni muzejski postav u Starom gradu.
Nalazi su još na tavanu premješteni u druge kartonske kutije zbog sigurnosti, a
nakon toga prevezeni u utvrdu Stari grad odakle su i potekli13.
Slijedilo je čišćenje i upoznavanje s onim što je navedeno u elaboratu (kamene
kugle koje su služile za razbijanje bedema, željezne topovske kugle za vatreno
oružje (topove) zatim potkove raznih oblika, dosta ulomaka keramike, lule).
Od kamenog materijala ističe se, kako stoji u elaboratu, jedinstveni ulomak
rimskog korniša.
Točan broj nalaza nije naveden, tako da ne možemo sa sigurnošću utvrditi količinu pronađenog. Fascikl s arheološkom dokumentacijom, foto dokumentacija,
zatim nivelmanski elaborat kao i poseban geodetski elaborat koji daje lokaciju 3
nova geodetska repera, na žalost nisu pronađeni. Upravo oni sada bi bili nužno
potrebni, zbog praćenja statike objekta. Ono što također nedostaje, a što je bilo
za očekivati da se učini netom poslije istraživanja je obrada pokretnih nalaza. O
tom će se u svakom slučaju morati voditi računa s obzirom na dodatna financijska sredstva. Tako bi se moglo doći do novih spoznaja koje bi činile dio mozaika otkrivanja prošlosti đurđevačkog Starog grada, ali i pouke da dokumentacija
spomenika kulture mora biti izdvojena kao zasebna i čuvana na određenim, za to
namijenjenim mjestima.
Valja naglasiti da arheološka istraživanja u sklopu lokaliteta Stari grad Đurđevac nisu zaokružena. Naime, kako se ističe u Konzervatorskoj studiji, Elaboratu u
arheološkim istraživanjima, istočni dio vanjskog dvorišta (na mjestu nekadašnje
kuglane)14, zatim istočna ugaona kula koja je djelomično u privatnom posjedu,
nisu istraženi. Ovo svakako treba uzeti u obzir i prilikom radova na cjelokupnoj
prezentaciji utvrde, zajedno s okolišem15, čime bi se na temelju mogućih novih
nalaza proširila spoznaja o utvrdi Stari grad Đurđevac.
a
ad
gr
pr
Ko
n
iv
LITERATURA:
1. Konzervatorska studija I i II dio, Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu
2. Miletić, D. Neki problemi izvođenja konzervatorsko-restauratorskih radova prigodom obnove
ice
Staroga grada u Đurđevcu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 14/1988-15/1989.
13 U transportu su sudjelovali Edita Janković Hapavel, viša kustosica Galerije Stari grad, Vladimir
Miholek, Martin Mahović, pročelnik odjela za stambeno komunalnu djelatnost grada Đurđevca.
14 Elaborat arheoloških istraživanja, Konzervatorska studija II, str 35
15 Preko Centra za kulturu vode se svi projekti vezani uz utvrdu Stari grad Đurđevac, a uz suglasnost
Grada Đurđevca i resornih upravnih tijela. Uz konzultaciju s Konzervatorskim odjelom dogovorena
je izrada Konzervatorskog elaborata i prijedlog prezentacije utvrde Stari grad. Prije planiranih radova
prezentacije planiraju se i arheološka istraživanja na spomenutim lokacijama.
76
Podravski zbornik 2010.
Draženka JALŠIĆ ERNEČIĆ
Muzej grada Koprivnice
U povodu 75. obljetnice života
uz
M
Mijo Kovačić
Nove slike starog majstora naive
ej
U slikarstvu Mije Kovačića nema poze ni pretvaranja. Stvarnost je puna emocija, predstavljena onakva kakva je, opora i gruba, i upravo je zbog svoje iskrenosti tako tajanstvena i bajkovita. U krajolicima Podravine Mijo Kovačić nalazi i
prikazuje nevine i memljive prostore između Drave i Bilogore. Vrijeme protječe
sporo, taloži se u slojevima poput večernjih magli. Nema tu stavova, avangardnih
misli, socijalno osviještenih poruka koje grme o nepravdi i pravici. Tek zabilješke
slikara koji je duboko uronjen u prostore svojih slika, živi ih i pomirljivo komentira i prepričava teške trenutke i breme proživljenih života na prostorima zavičaja. Svaku svoju kompoziciju Mijo Kovačić je propješačio mnogo puta, prošao
kolima napunjenim vozom mirisnog sjena, u sporom ritmu životinja koje vuku
teret. a
ad
gr
pr
Ko
Podravski zbornik 2010.
ice
n
iv
Mijo Kovačić, Krajolik sa starim hrastom, Gornja Šuma, 2010.
ulje na staklu, 860 x 800 mm
77
ej
uz
M
Svaki hrast, svaka mrtvica i bajer, svaka susjedova njiva, toranj Molvarske crkve u daljini, duge sjene Repaške šume i magle na Dravi viđene su očima Mije
Kovačića, osjetio je njihove ljepljive mirise, ispremiješane zvukove u trajanju i
sporom mijenjanju. Na svom putu Kovačić je susretao suseljane, zavirivao im u
seoska dvorišta i uspoređivao ih sa svojim vlastitim. Zapažao je i bilježio tipične slike iz života podravskog čovjeka, dodao malo čarolije uvjetovane ljubavlju.
Iskreno promatranje svijeta koji ga okružuje stvorilo je ““akademiju seoskog dvorišta”” koju su pohodili svi veliki majstori hrvatske naive.
Promatranje, ono iskreno gledanje sa svrhom, zapažanje i beskrajna privrženost svakom i najmanjem, naoko beznačajnom detalju Miju Kovačića je u drugoj polovici 20. stoljeća vinulo u visine, što je ostvarenje skrivenih snova svakog
umjetnika. Svjetska slava i priznanje struke, osvajanje publike i ljubitelja stila
i načina velikog majstora, već su više od pola stoljeća potvrda kako iskrenost i
etičnost osvaja bez zadrške, otvara vrata i put je trajnim vrijednostima. U slučaju Mije Kovačića trajna vrijednost hrvatskog naroda su njegove slike i iskreni, neiskrivljeni odrazi poštenja i onoga što suvremena teorija umjetnosti naziva
bioetikom. Upravo bioetičnost u slikarstvu Mije Kovačića, u njegovoj naivnoj
(toploj, iskrenoj) priči o zavičaju i malom svijetu koji ga okružuje, mikro-prostorima između Gornje Šume, Molvi, Virja, Hlebina, Đurđevca i Koprivnice, gorica
iznad Miholjanca, bereka uz Dravu, uvrstile su Miju Kovačića u sam vrh hrvatskog slikarstva krajolika i figuracije, temeljenog na ““zemljaškim”” tragovima, ali
i osobnim duboko proživljenim životnim iskustvima.
Ono što izdvaja Miju Kovačića njegova je posebna vizija koja iz vidljivog svijeta izdvaja doživljene stvarnosti i viđenja u slojevima vremena, što običnim prizorima iz svakodnevnog života seljaka Podravine pridaje fantastičnost, mističnost
i opasnost života na Granici, tajnovitost i oporost, poetiku nestvarnog, bajkovitog i mitskog u kojima je uvijek doziran osjećaj za čovjeka i život kraj rijeke,
začudnost mrtvila i pustih dugih zima koje služe za razmišljanje, grubu stvarnost
poplavljenih oranica i velikih naoko pustih šuma koje iskonsku prirodu veličaju
snagom ditiramba. Nema zamora, samo smiraj i tišina, opuštanje, povremena
letargija i depresija izazvana maglama i beznađem, no uvijek prisutno uzbuđenje,
kolektivni zanos koji scene u kojima sudjeluju ljudi transponira u bajkoviti svijet
snova na granici mogućih događanja.
Lokalni kolorit izvučen i naglašen kompozicijom posebnost je koja Miju Kovačića izdvaja među majstore hrvatske naive, ali i majstore suvremene hrvatske
umjetnosti 20. stoljeća. Lakoća rukopisa kojim boju nanosi na površinu stakla,
prepoznatljivost i čitljivost načina i brzine kojom slika, ono su što njegov slikarski
rukopis čini tako ekspresivnim. Upravo ekspresivnost rukopisa, ali i pripadnost
figurativnom slikarstvu naglašene sklonosti grotesknom i krležijanskom suosjećavanju s pravicom i teškim bremenom života, teme su koje životne priče na
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
78
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
slikama Mije Kovačića u trenutku prebace u mistične i fantazmagorijske scene
i legende o Podravini. U slikarstvu Mije Kovačića nema tipične i banalne ““podravske istine””. On logikom mudrog seljaka iz Podravine razmišlja na način
koji je krajnje osoban, majstorski, koji se mijenja u skladu s njegovim osobnim
životnim preokupacijama, brigama i veseljima. Kovačić izražava bit(no) u sintezi
filozofske misli majstora seljačkog humanizma i renesanse koji logiku seljaka i
mentalitet Podravine podređuje univerzalnim vrijednostima.
U 75. godini života i nakon šest desetljeća slikarstva Mijo Kovačić još uvijek slika svoje kapitalne slike. Zanimljivo je kako je Kovačićev sveukupni slikarski opus moguće simbolički sagledati u sedam faza: prva faza 1953.-1960.,
druga faza 1960.-1964., traće faza 1964.-1970., četvrta faza 1970.-1980., peta
faza 1981.-1991., šesta faza 1992.-1999. i sedma faza 2000.-2010. godine. Slike
nastale u posljednjih pet godina pripadaju sedmoj fazi i izraz su majstorstva hrvatske naivne umjetnosti 21. stoljeća. Svakom novom fazom Mijo Kovačić prelazi na novu razinu, poruke se mu uvijek univerzalne, ali kao svaki suvremeni
slikar Kovačić brzo i smišljeno reagira a poticaje, odgovarajući porukama koje su
odrazi vlastite filozofije života, ali isto tako, odgovaraju na poticaje suvremenog
likovnog trenutka. Kompozicijska i koloristička zrelost Mije Kovačića ostvaruju
likovnu razinu koja pojam ““naivnog”” ostavlja isključivo na razini spontanosti
pristupa i krajnjoj iskrenosti koja može iznenaditi, uvrijediti, naljutiti, oduševiti i
osvojiti. U svakom slučaju, Kovačić ne prihvaća ravnodušnost. Upravo djetinjasta
iskrenost Mije Kovačića u suglasju s imaginacijom i spoznajom svijeta je posebna, slijedi umjetnikovu potrebu za spoznajom iskonske čistoće, prirodne ljepote,
čuda i misterije, radosti i nedaće života koje na leđima nosi svaki pojedinac.
Realno i irealno Kovačić spaja u jedinstvene prikaze Podravine koji se smjenjuju u ritmovima disanja, ponekad pravilnim, ponekad nepravilnim. Priče i
legende, snovi i vizije tek su poticaji stvarnosti koje Mijo Kovačić odvodi na putovanje u svijet s druge strane površine stakla na kojem slika svoje kompozicije.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
79
ej
uz
M
Poštovani gospodine Kovačić,
Upućujem Vam iskrene čestitke za Vaš 75. rođendan sa željom da još dugo stvarate
dijela koja su svojim značenjem i umjetničkom vrijednošću već osigurala svoje mjesto
u renomiranim hrvatskim, europskim i svjetskim muzejima i galerijama. Vjerujući
da svojom umjetničkom nadarenošću možete još puno pridonijeti u stvaranju
najboljih ostvarenja podravske naive i hrvatske likovne umjetnosti, želim Vam puno
umjetničkog nadahnuća i dobrog zdravlja.
Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović
a
ad
gr
Cijenjeni g. Kovačiću,
S osobitim zadovoljstvom pridružujem se svima onima koji Vam ovih dana
izražavaju čestitke i najbolje želje u povodu Vašeg 75. rođendana. Vaše će ime
ostati trajno upisano i zapamćeno, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu, u plejadu
pripadnika Hlebinske škole, a izložbe što ste ih imali širom svijeta najbolji su dokaz
da je Vaš likovni izraz dopro do svih onih koji vole ljepotu i koji su je prepoznali u
hrvatskoj naivi.
Želim Vam još mnogo godina života u dobrome zdravlju i stvaralaštvu – na
zadovoljstvo sviju nas.
Iskreno Vaš
Stjepan Mesić
Zagreb, 4. kolovoza 2010.
pr
Ko
n
iv
Poštovani doajenu i majstore naivne umjetnosti,
Upućujem Vam iskrene čestitke za Vaš 75-ti rođendan
Gradonačelnik Zvonimir Mršić i Gradsko vijeće Grada Koprivnice
Povodom 75 godina života, puno zdravlja i i stvaralačkog duha
ice
Od srca ti želi
Obitelj Večenaj
80
Podravski zbornik 2010.
Dr. sc. Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ
Sveuč. prof. u mirovini, Zagreb
uz
M
PETRINJSKE I PODRAVSKE VEZE OD
POLOVICE 19. DO POLOVICE 20. STOLJEĆA
ej
1.
Uvod. Grad Petrinja i grad Koprivnica imaju mnogo srodnih točaka i interesa
pa je i razumljivo da su kroz povijest postojale brojne veze. Međutim, Petrinja je
do 1873. bila vojnički grad i središte Druge banske pukovnije ali i središte gospodarskog i prosvjetnog života Banske krajine. Koprivnica se je pak riješila vojnog
središta 1776., kada se počeo izgrađivati Bjelovar, ali je i dalje zadržala karakter
poluvojničkog grada, što iščezava poslije 1873. kada se prišlo razvojačenju Varaždinske vojne krajine.
U oba grada tražila su se rješenja kako što prije prebroditi vojničko nasljeđe i
zakoračiti putem novog građanskog društva. No bilo je izvjesnih razloga. U Petrinji i nije bilo plemstva iz redova veleposjednika, a u Koprivnici su grofovi Inkey
iz Rasinje držali određene privredne objekte u gradu, osobito hotel, ali se je to
ubrzo promijenilo pod navalom novih građanskih snaga, pogotovo Židova i Srba
iz okoline koji su se dobro osjećali u Koprivnici. G. 1848. označava kraj feudalizma i početak ustavnog razdoblja. Međutim ovaj prijelaz bio je dugotrajan, a u
Hrvatskoj i kompliciran zbog Hrvatsko-slavonske vojne krajine koja je produžila
vojnu upravu sve do sedamdesetih godina 19. stoljeća pod izlikom da treba pripremiti ovaj prijelaz osposobljavanjem krajišnika za novo vrijeme. Međutim to
je osposobljavanje bilo zapravo onesposobljavanje Hrvatske da sama rješava svoje
probleme, jer je čitav školski sustav bio i dalje usmjeren prema humanističkom
obrazovanju, a praktične poslove oko uređenja rijeka, eksploatacije šuma i prometa radili su stranci školovani u razvijenom dijelu Monarhije, uglavnom Pragu,
Gracu ili u Mađarskoj. Koprivnica, slobodni kraljevski grad od 1356. zadržala je
i kroz kasnija stoljeća barem djelić ove slobode. Petrinja iako je bila slobodni kraljevski grad od 1240. morala je 1869. ponovno ishoditi od cara ovaj status, koji je
nestao u krajiškim vremenima, pa je znatno zaostajala za Koprivnicom koja nikad
nije bila komunitet ali je uvijek bila slobodni i kraljevski grad s razvijenim obrtima i trgovinom koji je bio u službi krajišnika. Ipak je i Petrinja bila središte II.
banske pukovnije a imala je i status komuniteta, neke vrste slobodne gospodarske
zone s obrtnicima koji nisu bili podložni krajiškom sustavu.1 Petrinja je tijekom
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
1 Ivica GOLEC, Vojni komunitet Petrinja kao gospodarsko i prosvjetno kulturno središte Banske krajine
Podravski zbornik 2010.
81
ej
uz
M
18. i 19. stoljeća imala stalan kontakt s Đurđevačkom i Koprivničkom pukovnijom, koje su potpadale pod Varaždinski generalat, a obje banske pukovnije, tj.
Glinska kao I.-a i Petrinjska kao II-a bile su povezane s Karlovačkim generalatom
koji se stopio s Varaždinskim generalatom dok nije došlo do objedinjavanja u vojnom smislu, pa su učestala česta putovanja vojnih časnika ali i trgovaca i drugih
osoba potrebnih za normalno funkcioniranje Vojne krajine ali i Koprivnice kao
slobodnog kraljevskog grada te Petrinje kao vojnog komuniteta. Iskustva trgovaca i obrtnika u oba grada bila su važan faktor brzog uključivanja u gospodarski
napredak Hrvatske krajem 19. stoljeća.
Petrinja i Koprivnica uspostavljaju u drugoj polovici 19. stoljeća sve jaču suradnju, koja od školstva polako prelazi na gospodarstvo. Zahvaljujući svojem položaju, a i ranijem izlasku Križevačke i Đurđevačke pukovnije iz vojnog sistema
njeni su privrednici ranije prišli akumulaciji kapitala, a budući da kapital uvijek
traži svoje uvećanje Petrinja se činila pogodno područje za ovu vrstu gospodarske
suradnje. Ranije vojničke veze pretvaraju se pomalo u sistemu kada se krajišnici
koriste za upravu gradova, kotareva i županija sve više postaju gospodarske, jer
to je ne samo vrijeme buđenja i jačanja hrvatske narodnosti, već i vrijeme kada
se očekivalo da će Hrvatska dobiti ono mjesto u gospodarstvu Austro-Ugarske
monarhije koje joj je trebalo pripasti s obzirom na prometnu važnost, vodna
i šumska bogatstva te marljive i sposobne ljude. Veze Koprivnice i Petrinje su
obuhvaćale razne sfere života: trgovinu, i obrt, i školstvo, a dakako i bankarstvo.
Otvaranjem željezničke pruge Koprivnica - Zagreb - Karlovac intenziviralo se
kretanje poslovnih ljudi a poslovne veze su osobito na području robno-novčane
privrede, tj. trgovine i bankarstva.
Tijekom mojih povijesnih istraživanja uočila sam postojanje istih prezimena2
u jednom i u drugom gradu i okolini, a onda sam uočila i druge veze vezane uz
razne društvene i gospodarske grane. U ovom radu želim ukazati na neke poveznice banovinske Petrinje i podravske Koprivnice, dajući time poticaj daljim
istraživanjima.
Petrinja, Sisak, Ivanić grad, Đurđevac, Virje, Koprivnica i Križevci i Đurđevac
pokazuju neobičnu povezanost u zadnjih pola stoljeća. Uzrok tome je to što su
to bila mjesta na graničnoj liniji od Drave do krajiških utvrda prema jugu, ali
su ležala i na krajnjoj granici prema Osmanlijama. Naime 1595. Varaždinskoj
a
ad
gr
pr
Ko
n
iv
ice
(1777.-1871)., Sisak 2003.,
2 Tako nalazimo prezimena Antolec, Banović, Bektež, Benak, Borojević, Borošić, Cvetković, Cvetnić,
Čermak, Čović, Đuričić, Devčić, Grahor, Gregurić, Gregurević, Grgić, Herceg, Horvat, Horvatić,
Ivanchan, Ivanchevich, ivanović, , Jakupović, Juričić, Kaurić, Keglević, Ključec, Koren, Kovachevich,
Kovachich, Kovačić, Krkać, Kučera, Labas, Lalić, Lončarević, Lovrekovich, Maravić, Marković,
Mikulić, Mraz, Mrazović, Nemeth, Novak, Novaković, Novosel, Ožegović, Pavković, Peršić, Petrak,
Radošević, Roksandić, Šimunović, Šestich, Sestrich, Shabolich, Signjar, Spisich, Supanich, Svehar,
Svoboda, Terzić, Thominecz, Vranich, Vugrinović, Wranich, itd.
82
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
vojnoj granici pridružena je kapetanija Petrinja, koja se ustvari nalazila u Hrvatskoj krajini ali je iz upravnih i fiskalnih razloga pripojena Varaždinskoj krajini. U
procesu Marijaterezijanske reforme ukinute su 1749. kapetanije, a na području
Petrinje i Gline stvorena Banska krajina s posebnim zadacima i prema banu i
prema vojnim vlastima. G. 1753. Petrinja će biti pripojena Banskoj krajini i tu
će biti sjedište Druge banske pukovnije odakle su postojale stalne i dobre veze
s Vojnim Siskom, a preko Siska se išlo dalje na sjever sve do Podravine. Naime
nakon Dugog rata 1593-1606. mirom u Žitvi 11. studenog 1606. zacrtana je
granica između Osmanske i Habsburškog carstva. Ona je išla od Vizvara, pa se
spuštala istočno od Đurđevca na jug prema Savi a istovremeno su iz osmanske
vlasti izdvojeni Petrinja, Čazma i dio Moslavine. Tako su dotadanji ostaci ostataka Hrvatske uvećani jednim područjem, koje je imalo nekih zajedničkih osobina
s time da su ta područja bila vrlo važna u vojničkom smislu, jer se je Dravom a i
Savom odvijala trgovačka i vojnička komunikacija, ali je zbog osmanlijskih otoka
u Kaposvaru do 1686., Sigetu 1689., Kaniži 1690. trebalo čuvati to područje i
tako su se stvorile čvrste veze između krajišnika koji su se kretali na tom području
snabdijevajući posade opremom i hranom.
Koprivnica, Križevci i Đurđevac su bili gradovi i mjesta na granici koje Osmanlije nisu nikad osvojili. Bjelovar i Petrinja izgrađuju se kao novi gradovi i već
krajem 18. stoljeća Bjelovar je glavno središte Varaždinskog generalata, a Petrinja
postaje kao komunitet značajno snabdjevačko središte u kojoj obitelj Gavrilović
već 1792. predvode mesarski ceh, a 1828. već ima tvornički karakter, da bi 1889.
prerasla u Tvornicu suhog mesa, kobasica i salame.3 Prometovanje časnika Vojne
krajine na liniji od Đurđevačke i Križevačke pukovnije preko Bjelovara na Sisak i
Petrinju čvrsta je linija i živ pravac vojničkih komunikacija sve do ukinuća Vojne
krajine 1872. U međuvremenu i Koprivnica dobiva na velikoj važnosti jer od
1870. kroz nju prolazi glavna željeznička pruga kao poveznica između Mađarske
i Zagreba kao glavnog grada Hrvatske i Slavonije i bansko sjedišta, a ta se pruga
1873. produžuje do mora..Spajanjem područja bivšeg Varaždinskog generalata
s Banskom Hrvatskom Varaždin, Koprivnica kao grad na granici s značajnim
elementima i vojnog i civilnog sustava te Bjelovar kao čisto vojnički grad do
1872. imaju veliku ulogu u prestrukturiranju ovog područja prema građanskom
robno-novčanom sustavu i taj razvoj priželjkuju ostali gradovi ukinute Hrvatske
krajine. To se može izvrsno pratiti na području bankarstva. Oni koji su prvi ušli
u građanski sustav i koji su prometno bili povezani sa središtima Austro-Ugarske
Monarhije imali su prednost pred onima koji su u tome zaostajali, te su se ovi
posljednji oslanjali na iskustvo ali i novčanu snagu prvih, gdje je već došlo do
učvršćenja novog robno-novčanog sistema koji je bio nešto posve novo u čemu
su se i mnogi slabo snalazili.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
3 Ivica GOLEC, Povijest grada Petrinje, ¸230-1592-1992., Zagreb 1993., 223.
Podravski zbornik 2010.
83
ej
uz
M
Poziv na upis dionica u Banku i štedionu
d.d. u Petrinji 1906. godine. (Dnevni list,
br. 57, 10. III. 1906., str. 16.)
gr
a
ad
Petrinjska pukovnija teoretski je ukinuta 1873., ali je okružje bilo prijelazno
razdoblje koje prestaje faktički izborom članova Gradskog vijeća Petrinje i konačno je za gradonačelnika izabran Stjepan Pejaković nekadanji prijatelj bana
Josipa Jelačića, i osnivač Bratovština u Banovini, ali i osnivač petrinjske svilane.
To je vrijeme kada Petrinja podupire nastojanje upravitelja zadnjeg upravitelja
vojne krajine Antona Mollinarija koji je želio da se izgradi krajiška željeznica od
Siska na jug preko Bandinog sela, smatrajući da bi to donijelo mnoge prednosti
krajiškom stanovništvu.4 Ova pruga nije nikada izgrađena jer je pruga Karlovac
- Rijeka bila Mađarima važnija radi njihovog povezivanja s morem, pa je pruga
čak išla nenastanjenim dijelovima Gorskog kotara, ostavljajući interese lokalnog
stanovništva po strani. Car Franjo Josip je posjetio i Petrinju 12. ožujka 1869.
da bi 8. lipnja 1871. Petrinja bila proglašena slobodnim kraljevskim gradom.5
Bila je slične veličine kao Koprivnica i imala slične probleme koji su vezani uz
razgraničenje s vojnim vlastima, ali i oko ustrojstva poglavarstva i gradskog vijeća,
i u vlasništvo grada su prešle sve upravne zgrade i zavodi ali se je za šumu morala
dugo boriti kao i Koprivnica. U novoizabranom gradskom zastupstvu, a i u škole
i urede počinje se uvoditi hrvatski jezik, a osnivanje učiteljske škole učinilo je Petrinju glavnim mjestom za školovanje učitelja u Podravini i tek kasnije se školuju
u Osijeku ili Zagrebu.
Pokretljivost vojnog činovništva i česta premještanja povezivala su Petrinju
i ostale dijelove Đurđevačke pukovnije. Ta je praksa nastavljena i poslije razvojačenja, ali i u međuratnom razdoblju, čime su se rješavali disciplinski proble-
pr
Ko
84
ice
n
iv
4 I. GOLEC, Povijest Petrinje, 129-130.
5 I. GOLEC, Povijest Petrinje, 121.
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
Naslovnica Podravskih motiva
Krste Hegedušića, 1933.
gr
a
ad
mi upravnog i prosvjetnog činovništva. Tako su 1852. podučitelji u Petrinji bili
Franz Kučera i Balthazar Šignjar, a učiteljica djevojačke škole Cecilia Petračić.6
Osim toga u Petrinji nalazimo mnoge Podravce. Zahvaljujući Stjepanu Pejakoviću, koji je bio odlučan promicatelj gospodarskih ideja u Hrvatsko-slavonskoj
vojnoj krajina i prijatelj bana Josipa Jelačića. Osnovao je Gospodarstvenu bratovštinu u rodnoj Petrinji, ali je potaknuo i osnivanje slične zadruge u Virju gdje je
djelovao Ferdo Rusan.7
Engelbert Tomerlin, bio je gradski tajnik Petrinje 1890. godine a bio je rodom iz Đurđevca. u doba kada se je vodila velika borba za šumu Kotar između
petrinjskog komuniteta i krajiške uprave. Iako su Petrinjci kupili šumu u komadima, načelnik komuniteta Josip Plavšić je davao šumu Krajišnicima na korištenje pa su se i komunitet i krajišnici Hrastovice i drugih mjesta koristili drvom
iz ove šume. G. 1891. predmet je za vrijeme načelnika Miroslava Ebnera došao
na raspravu Zemaljskoj vladi i komisija je dodijelila šumu gradu Petrinji čime je
ona došla do velikog bogatstva, ali i do mnogo brige a privukla je i velike trgovce
drvom. 8
U Petrinji je Stjepan Radić odslužio kaznu od četiri mjeseca zatvora radi protesta protiv bana Khuena Héderváryja na banketu u Sisku 25. lipnja 1893. godine i na suženju ga je branio odvjetnik Ivan Ružić, pravaš, koji je nešto kasnije iza-
pr
Ko
ice
n
iv
6 Militär Schematismus, Wien, 1852., 675.
7 I. GOLEC, Petrinjski biografski leksikon, Petrinja 1999., 356.: I. GOLEC, Stjepan Pejaković i
Gospodarstvena bratovština petrinjska (1864.-1871.), Petrinjski zbornik za povijest i obnovu zavičaja,
br. 4, Petrinja, 2001, 29-58.
8 HDA, UOZV, kut. 929/k79, 3-9, 29923-1891. Vinko Benak je napisao raspravicu za
ministarstvo pod imenom “šuma Kotar”.
Podravski zbornik 2010.
85
ej
uz
M
bran za saborskog zastupnika u Koprivnici. Naime rodno mjesto Stjepana Radića
Trebarjevo Desno spadalo je pod sudsku vojnu nadležnost u Petrinji iz vremena
II. banske pukovnije. Stjepan Radić je zašao iz zatvora, gdje je učio češki. Uoči
suđenja i obavijest da će kaznu izdržavati u Petrinji piše: “U Petrinji je onaj isti
Bog, koji se i u Zagrebu za mene pobrinuo, pak će on i tamo naći ljudi poštena
srca”.9 Tako je i bilo i Stjepan Radić iskoristio zatvor u Petrinji da se upozna sa
stradanjima dijela Srba na tom području.
U Petrinji je od 1902. do 1907. radio na nižoj gimnaziji i Koprivničanac
povjesničar dr. Rudolf Horvat napisavši ovdje velik broj radova među kojima
ističem Borbu Hrvata s Turcima za Petrinju (Petrinja 1903.) i Povijest Hrvatske
(Petrinja, 1904.) Dr. Horvat je tijekom svog rada organizirao društvo Hrvatskog
sokola u Petrinji te je bio 1906. njegov prvi starješina. Bio je vrlo aktivan i u
Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Petrinji te radu pjevačkog društva. Mislim
da Petrinjci nikada nisu imali tako aktivnog kulturno-prosvjetnog radnika. Međutim upravo to je nekima zasmetalo i Horvat dobiva 1907. premještaj u Zagreb. Horvat je ostavio traga i u radničko-obrtničkom društvu “Banovac”, te
u Hrvatskoj čitaonici i Građanskoj čitaonici.10 G. 1905. izabran je za počasnog
građanina Petrinje a zanimljivo je da je dobio u Petrinji i ulicu koja je preživjela
sve promjene sistema i ostala do današnjeg dana. Rudolf Horvat je predložio Slavoljubu Kostinčeru, vlasniku poznate petrinjske knjižare na prijelazu iz 19. u 20.
stoljeće, i jednom od vodećih ljudi petrinjskog pjevačkog društva “Slavulja”, da se
u okviru ovog društva osnuje i tamburaški zbor.11 Međutim i Horvat i Kostinčer
imali su dosta brojne neprijatelje u Petrinji, jer ih napadaju kao “dotepence” i
hrvatske nacionaliste, što nikako ne možemo potvrditi kao dokazanu činjenicu.12
No Horvat napušta Petrinju, a Slavoljub Končar živi i radi u Petrinji do smrti.
No Kostinčer je vezan i uz petrinjsku banku. Bio je 21. IV 1901. izabran za odbornika Štedovne i pripomoćne zadruge u Petrinji, te član ravnateljstva petrinjske
Banke i štedionice d.d. koja je zapravo banka koja je bila u vezi s koprivničkom
bankom odnosno s obitelji Vargović od koje je Josip Vargović bio gradonačelnik
Koprivnice od 1906. do 1913 godine. 13
Kada je gradonačelnik Petrinje Aleksandar Winkler otišao iz Petrinje izabran
a
ad
gr
pr
Ko
n
iv
ice
9 Ivan PERIĆ, Stjepan Radić. 1871.-1928., Zagreb, 2005., 77.
10 I. GOLEC, Petrinjski leksikon, 171.Vidjeti i zbornik referata sa znanstvenog skupa “Dr. Rudolf
Horvat. Život i djelo, Koprivnica 1998.
11 Slavoljub Kostinčer (Zagreb 1866. - Petrinja 1926) izučio zanat u zagrebačkoj knjigovežnici i
1890. vrativši se iz prakse u Trstu i Pešti kupio knjigovežnicu J. Čupaka u Petrinji koju proširuje
s knjižarom a bavio se i tiskarskim poslovima tiskajući razne obrasce za petrinjske privrednike. (I.
GOLEC, Petrinjski leksikon, 226).
12 Banovac, br. 26 od . 1904., str. 3. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Rudolf Horvat kao jedan od
vodećih ljudi Hrvatskog Radiše preuzima i brigu za djecu Srpskog privrednika, koji su napadom na
centralu društva u Zagrebu 1914. ostali bez skrbnika.
13 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Jedno viđenje povijesti grada Koprivnice od 1901. do 1918.
godine, Podravina, VIII, br. 16, prosinca 2009., 10-12.
86
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
je Dragutin pl. Šimončić 1907. za predsjednika “Slavulja”, dakle opet podravski sin, a u Petrinji se vraća i Vilim Grgić koji postaje arhivar “Slavulja”, i koji
naglašava da je Petrinja uvijek bila “domoljubni grad”.14 Na glavnoj skupštini
24. studenog 1907. za blagajnika “Slavulja” izabran je trgovac Josip Sobota, a za
zamjenika barjaktara Stjepan Vargović.
Obavijesti u Podravskoj hrvatskoj straži o izložbi tekstilne udruge u Petrinji 3.
V. 1914. iz zbirke Zlate Kovačević-Lopašić u Hrvatskom domu vjerojatno potiče
iz pera prof. Franje Viktora Šignjara.15 Ova profesorica udana je za profesora
petrinjske Učiteljske škole Matiju Kovačevića a djelovala je preko Gospojinskog
društva, te je 1908. osnovala profitabilnu Žensku udrugu za promicanje narodne
tekstilne umjetnosti koja je potaknula slične aktivnosti i u drugim mjestima, pa
i u Podravini. Ona se 1913. preselila u Zagreb i 1918. se priklonila integralnom
jugoslavenstvu. Viktor Šignjar je radio na Učiteljskoj školi u Petrinji od jeseni
1912. do 1917. kao nastavnik crtanja, kada je krenuo u rat.16 No čini se da nije
bio na frontu, jer ga je dolazak bana dr. Antuna Mihalovicha učinio podobnom
osobom za upravu Više pučke škole u Virju, te se danas škola u Virju zove Škrinjarovim imenom. Tragovi petrinjskog utjecaja osjećaju se u njegovom nastojanju da i Virovci sakupljaju i izrađuju vezove o čemu je ostalo mnogo tragova u
školi gdje su se čuvali najbolji radovi i nacrti.
2.
Novčani zavodi Petrinje i Podravci. U želji da se što prije uklope u novo
vrijeme privrednici Petrinje su 31. siječnja 1875. osnovali Petrinjsku štedionicu
za čijeg je prvog predsjednika izabran trgovac Ivan Miličić a za ravnatelja trgovac
Ivan Petrušić, dok u upravnom vijeću nalazimo i trgovca Ivu Hercega, Ambroza
Petrovića, i druge. Štedionica je bila dioničko društvo ali joj je glavnica iznosila
svega 24.000 forinti a kamata na štedne uloge iznosila je 6 %. Osnovana s malom
dioničkom glavnicom ova je štedionica imala mali promet i bila je često na rubu
pozitivnosti. Tako je 1875. nakon što je 1873. izbila kreditna kriza štedionica poslovala na ivici rentabilnosti sve do 1876. kada je prihod počeo rasti ali dionička
glavnica nije uvećavana, jer se smatralo da tako neće biti jače opterećeni dioničari, a dobitak dobiven štednjom se ionako dijelio među glavne dioničare, koji
su onda sredstva ulagali u investicije u Petrinji. Tijekom 1891. za predsjednika
štedionice izabran je graditelj Bonifacije st. Cetollo17 a budući da je čisti prihod
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
14 Banovac, 47, 23. XI 1907.)
15 Podravska hrvatska straža, 23. 6.VI 1914., 1.
16 Franjo Viktor Šignjar (Virje, 20. III. 1882. - Virje, 11. II. 1966). Slikarstvo je učio kod Otona
Ivekovića. Za vrijeme boravka u Petrinji slikao je vedute i obične ljude u realističkoj maniri. (I.
GOLEC, Petrinjski leksikon, 444.) Neki Emil Šignjar, sin pukovnika bio je u učiteljskom zboru male
Realke u Petrinji oko 1861. godine. (I. GOLEC, Vojni komunitet, 368. )
17 Bonifacije st. Cettolo (Petrinja, 2. VI. 1836. - Petrinja, 20. V. 1894.) sagradio je na zgradi
Podravski zbornik 2010.
87
ej
uz
M
te godine iznosio 6.030 forinti nagrađen je sa stotinu forinti odvjetnik dr. Josip
Ivandija kao i knjigovođa Dragutin Šimončić.18
Odvjetnik Petrinjske štedionice Josip Ivandija bio je Podravac. Rođen je u
Đurđevcu 20. listopada 1852. a umro je u Petrinji 19. svibnja 1895. Studirao
Pravoslovni fakultet u Zagrebu, te je bio tijekom studija izabran za predsjednika
Društva za potporu ubogih slušatelja Pravoslovnog i Mudroslovnog fakulteta u
Zagrebu. Branio je 1887. Davida Starčevića. Za vrijeme kraćeg odvjetnikovanja
u Glini preuzeo je 10. prosinca 1889. odvjetničku ostavštinu književnika Ante
Kovačića, a dosta je pisao u novinama i časopisima. Služio se njemačkim, francuskim i latinskim jezikom. Imao je odvjetničku pisarnicu u Petrinji od 1880. do
1895. Bio je pravaš i biran u Hrvatski sabor 1884. i 1887. te djeluje kao zastupnik
na sjednicama Sabora od 28. ožujka 1884. pa do 24. srpnja 1889. godine. Bio je
16. studenog 1882. izabran za potpredsjednika Društva za potporu siromašnih
učenika kraljevske realne gimnazije u Petrinji, te je potporu dobilo više učenika iz
Podravine. Neki smatraju Ivandiju začetnikom bune u Banskoj krajini 1883. Bio
je i kasnije kao zastupnik slunjskog izbornog kotara vrlo aktivan u Hrvatskom
saboru.19 Bio je predsjednik petrinjskog “Slavulja” od 1884. do 1889. te je njegova uloga u kreiranju i programima tog društva u tom vremenu svakako izuzetno
velika. Bio je prijatelj gradonačelnika Stjepana Pejakovića koji je od 1870. do
1900. bio gradski zastupnik, od 1879. do 1889. i gradonačelnik, odnosno od
1899. do 1901. podnačelnik. Bio je pristaša Nezavisne narodne stranke i zalagao
se za svilarstvo, koje je i u Koprivnici bilo vrlo razvijeno.20 Bio je gradonačelnik
Petrinje, a kao propagator bratovština tj. gospodarskih društava krajišnika zaslužan je za osnivanje virovske gospodarske bratovštine.21 Pejaković je bio u doticaju
s Ferdom Rusanom jer su se poznavali još iz 1848. godine. Ivandija je pak bio
predsjednik Općeg činovničkog društva u Petrinji 1890-1895. i u svakom slučaju
dobar prijatelj Stjepana Vargovića, tajnika gradske općine u Petrinji.
Petrinjska štedionica bila je i banka obitelji Gavrilović, pa je sve pozitivno što
se dešavalo u Petrinji vezano uz ovu Štedionicu i obitelj Gavrilović osobito kada
je Đuro Gavrilović bio i gradonačelnik Petrinje od 1900. do 1901. nakon što je
a
ad
gr
pr
Ko
n
iv
ice
petrinjske Gospodarske bratovštine 1892. prostorije za Vinogradarsko-voćarsku školu u kojoj je od
1929. do 1935. djelovao i književnik Slavko Kolar, koji se je izškolovao na gospodarskom učilištu u
Križevcima. (I. GOLEC, Biografski leksikon, n.dj., 54).
18 I. GOLEC, Povijest Petrinje, n.dj., 238.
19 Govori i interpelacije Dr. J. Ivandije zastupnika naroda hrv. sabora (izbornog kotara sunjskog). Po
stenografički bilježkah. Brzotiskom A. Pirnatha u Petrinji, s.a., 16 str. ; I. GOLEC, Petrinjski leksikon,
178. Njegova kćer Amalia Helena Katarina Ivandija otvorila je u Petrinji 1909. privatnu školu
stranih jezika, koja je s prekidima radila do 1941.a bila je tijekom Prvog svjetskog rata vrlo aktivna u
petrinjskom Crvenom križu. (I. GOLEC, Biografski leksikon, 178).I sin Josip bio je pravnik.
20 Pejaković je sagradio u Petrinji novu svilaru koja je uspješno djelovala a u Koprivnici je svilarski
nadzornik bio Tomac.
21 M. KOLAR, Ferdo Rusan, Život i djelo 1810.-1879., Od vojnika do ilirskog i pučkog pjesnika te
nositelja prosvjetiteljskog i gospodarskog života Podravine, Samobor, 2004., 113-116.
88
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
1889. pretvorio mesnu tvrtku u dioničko obiteljsko društvo čiji je kapital bio
veći od dioničke glavnice Petrinjske štedionice.22 Dionička glavnica a i promet
štedionice bio je primjeren potrebama grada, pa je dionička glavnica zadržala
istu veličinu do prvog svjetskog rata kada je iznosila 48.000 kruna s pričuvom
od 103.038, vlastitim sredstvima od 15,939 te štednim ulošcima od 608.307
kruna i čistim dobitkom od 12.801 kruna, što znači da su petrinjski građani
ulagali većinu svojih ušteđevina u ovu svoju štedionicu.23 Usprkos toga teško se
je odupirala agresivnom kapitalu iz Koprivnice, te je u svibnju 1914. poslovanje
svedeno na minimum, ali je ipak preživjela te postoji sve do Drugog svjetskog
rata. Oduprijela se intenzivnijoj i na investicije odvažnijoj Banci i štedioni koju
su osnovali Koprivničanci.24
Banka i štedionica, dioničko društvo osnovana je 1906. Godine 1903.
Petrinja je dobila željezničku vezu s Capragom na jednoj strani i Topuskom i
Vrginmostom na drugoj te je ovom otvorenju prisustvovao i Ladislav pl. Labaš,25
kotarski načelnik Petrinje od 1896. do 1906., ali i veliki župan Bjelovarsko-križevačke županije 1915. - 1918. Vezanost Podravaca s Petrinjom se pojačava kada
je 1906. otvorena željeznička pruga Sisak - Petrinja - Karlovac. Za ovu je prugu
gradsko poglavarstvo preuzelo 50.000 temeljnih dionica a u vremenu kada su u
gradsko zastupstvo ušli predstavnici Petrinjske štedionice dr. Josip Dutzmann,
umirovljeni štabski nadliječnik, Gjuro Gavrilović, trgovac Cettolo, Stjepan Pejaković i drugi. Smatralo se da se na čelu grada nalaze najsposobniji ljudi iz gospodarskog života.26 No Petrinjčani su precijenili svoje mogućnosti i to je njihovu
Petrinjsku štedionicu gotovo odvelo u potpunu propast. Ipak zahvaljujući Gjuri
Gavriloviću i Gjuri Cettolu ova banka zahvaljujući velikoj masi štednih uložaka i
mjenicama preživljava i 1912. završava s dvije tisuće većim dobitkom nego Banka
i štedionica d.d. koju su držali koprivnički bankari i za koju se širio glas da je u
rukama Židova koji su do tog vremena već dominirali u bankarstvu čitave sjeverne Hrvatske.27 Osim toga Gjuro Gavrilović je 1901. osnovao Hrvatsku štedovnu
i pripomoćnu zadrugu u Petrinji kojoj je bila svrha potpora domaće trgovine,
obrta i poljodjelstva a u kojoj je Dragutin Šimončić također bio knjigovođa.28
Relativno slaba suradnja Petrinjaca s koprivničkom bankom i preferiranje doma-
a
ad
gr
pr
Ko
n
iv
ice
22 I. GOLEC, Povijest Petrinje, n. dj.,234.
23 I. GOLEC, Povijest Petrinje, 239.
24 I. GOLED, Povijest Petrinje, 240. Podatak da je likvidirana i da je njeno poslovanje preuzela
Hrvatska eskomptna banka nije točan.
25 I. GOLEC, Petrinjski leksikon, 254-255.
26 I. GOLEC, Povijest Petrinje, 201,
27 Hrvatski kompas.-Financijalni ljetopis za 1913/4., Zagreb 1913., 256-258. Račun razmjere kod
Petrinjske štedionice iznosio je 1,044.107 kruna a čisti dobitak 12.801 a kod Banke i štedione d.d. samo
362.363 krune. dok je Srpska štedionica d.d. u Petrinji 1909. imala dioničku glavnicu od 120.000
kruna i račun razmjere joj je iznosio 646.301 sa štednim ulošcima od 298.817 kruna i dobitkom od
28.655. kruna.
28 Hrvatski kompas, n. dj., 483. Ova je zadruga radila s Petrinjskom štedionicom.
Podravski zbornik 2010.
89
ej
uz
M
ćeg novčanog zavoda bio je dokaz privrženosti Petrinjaca domaćem kapitalu Gavrilovića i Cettole pa se to nastavilo i u međuratnom razdoblju, kada je Petrinja
sinonim za Gavrilovića i njegovu tvrtku. Josip Ivandija i Stjepan Vargović bili su i
u upravi Činovničke zadruge u Petrinji koja je djelovala kao štedna i predujamna
udruga Prvog općeg činovničkog društva s.o.j. u Petrinji i koja je osnovana još
1871. i iz koje je posuđivalo činovništvo uz kamate od 8 %. 29
G. 1906. pruga je produžena do Karlovca, te se time moglo do Petrinje s dviju
strana. Iako se s nezgodnim voznim redovima nastojalo otežati dolazak u Petrinju, ipak je ovo prometno otvaranje Petrinje privuklo poduzetnike da počinju
promišljati o ovom nekadanjem sjedištu II. banske pukovnije kao privrednom
centru za eksploataciju drva i mesa u ovom kraju. Uz iskorištavanje ovog područja za oplemenjivanje stoke te podizanja voćarstva. U Petrinji se osjeća velika
želja za gospodarskim “procvatom” i likvidacija Petrinjske štedionice pogodila
je Petrinjce kao velika nevolja, pa su oni objeručke prihvatili ponudu uglednih
privrednika Koprivnice da im osnuju banku i štedionicu. Koprivničancima je
pak to odgovaralo jer su krajevi istočno od Koprivnice, tj. Novigrada Podravskog,
Virje i Đurđevac potpadali pod bankarski interes bjelovarskih novčarskih zavoda
i tamošnjih privrednika, a oni zapadno od Koprivnice pod utjecaj Varaždina ili
Čakovca, pa je ovaj ulazak Koprivničanaca bio odvažan potez, koji nažalost nije
rezultirao onim uspjehom kako su to očekivali koprivnički bankari zbog posebnih političkih prilika i prejakog utjecaja hrvatsko-srpske koalicije na petrinjskom
području.
Banku i štedionu d.d. u Petrinji osnovali su koprivnički bankari i trgovci okupljeni oko Gradske štedionice, osnovane 1872.,30 odnosno oni koje kasnije nalazimo u Koprivničkoj banci d.d. osnovanoj 1905. u kojoj je bio i Rudolf Horvat,
ali i Ivan Kraljić.
Ova štedionica je osnovana 1906. U javnosti je bilo nabačeno da je manjak
u radu Petrinjske štedionice u 1913. posljedica loše uprave i loše zavodske politike.31 U hotelu Križ u Koprivnici odsjeo je 1910. Dragutin pl. Šimončić, koji
je bio petrinjski gradonačelnik do 29. svibnja 1914. ali i ravnatelj i knjigovođa
Banke i štedione d.d. u Petrinji od 1918. do početka Drugog svjetskog rata.32
U pozivu za subskripciju dionica koja je objavljena istovremeno i u istim glasilima u Koprivnici i u Petrinji 6. ožujka 1906. potpisani su kao utemeljitelj predsjednik i ravnatelj gradske štedionice u Koprivnici Arnold Betlheim, Samuel Steiner, posjednik i podravnatelj iste štedionice, te koprivnički odvjetnik dr. Arnold
Pulgram, ali i Stjepan Vargović, posjednik u Petrinji, Josip Vargović, posjednik
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
29 Hrvatski kompas, n. dj., 480. Ova zadruga je imala mnogo veći čisti dobitak od banaka i štedionica.
30 Pravila Gradske štedionice u Koprivnici čuvaju se u Hrvatskom državnom arhivu, zbirka pravila,
br. 6938(1882.
31 Banovac, br. 7 od 16. V. 1914, str. 1. Citirano prema I. Golec, Povijest Petrinje, 240.
32 Podravska hrvatska straža, 6, 19. II. 1910., 2.
90
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
u Koprivnici, Nikola Kamenar, župnik u Petrinji, Slavoljub Kostinčer, trgovac
i posjednik u Petrinji, Josip Sobota, trgovac i posjednik u Petrinji, Ladislav Pollak, bankovna tvrtka u Jaski, Edmund Zadrović, posjednik u Petrinji i dr. Nikla
Žyborski, gradski fizik u Petrinji. Gotovo svi potpisnici ovog proglasa vezani su
za Koprivnicu, a subskribcija se obavljala kod trgovca Josipa Sobote u Petrinji, ali
i kod Gradske štedionice u Koprivnici. U nadzornom odboru se našao i Gjuro
Krkač iz Koprivnice, gradski kapetan ali i vlasnik mlina u Koprivnici koji je imao
i vodeni i parni pogon. Bilo je raspisano 500 komada dionica na ime po 200
kruna komad, a potpisnici subskribcije su odmah u najkraćem vremenu morali
uplatiti 80 kruna. Dionička glavnica je dakle bila predviđena sa 100.000 kruna,
što je za ondašnje prilike bio vrlo velik iznos, jer su samo i Gradska štedionica
u Koprivnici imala glavnicu od svega 450.000 kruna. Neki Petrinjci su htjeli
stornirati osnivanje Banke i štedionice u Petrinji proglašavajući ju židovskom
iako analiza utemeljitelja pokazuje da Židovi nisu dominirali ovom bankom. Iza
nje stoji kapital koprivničkih privrednika i koprivnički gradonačelnik Vargović,
koji je imao izvanredno mnogo uspjeha u obogaćivanju Koprivnice i njenom
pretvaranju u moderni europski gradić, a možda i Rudolf Horvat s kojim su ova
dvojica osnovali 1905. i posebnu Koprivničku banku d.d. koja je propala u velikoj svjetskoj krizi više iz političkih nego iz ekonomskih razloga.33 Banka je počela
radom 22. travnja 1906.
Osnivanje ove nove Banke i štedione u Petrinji objeručke je prihvatio kotarski
predstojnik Aleksandar Winkler koji je 1904. do ožujka vodio i upravu grada. On
u ovom novom novčanom zavodu drži oročeno 1906. godine 146.000 kruna, ali
120.000 kruna oročava kod Hrvatske eskomptne banke u Zagrebu.34 Zbog nepovjerenja građana on daje ostavku u ožujku 1907., ali je novi gradonačelnik Dragutin pl. Šimončić bio još skloniji koprivničkom novčanom zavodu u Petrinji,
smatrajući da će koprivnička banka pomoći da Petrinja postane jednako lijepa
kao Koprivnica, koja se naveliko uređuje kako bi postala što sličnija mađarskim
gradovima te veličine. On odlazi u Koprivnicu 1910. i očito je prijatelj obitelji
Vargović. Dragutin Šimončić nije bio Podravac, ali je bio knjigovođa Petrinjske
štedionice a 1907.-1914. i gradonačelnik Petrinje a kao prijatelj Ivandije sklon
Podravcima. Dragutin Šimončić je kao i Stjepan Vargović bio u vlasti Petrinje
ponovno 1928. kao član HSS-a35 pa se može pretpostaviti da je i Gradska štedionica u Koprivnici kao i Banka i štediona d.d. u Petrinji pripadali 1928. bloku
Hrvatske seljačke stranke. To je dakako bilo porazno u vremenu šestosiječanjske
diktature kada je Petrinja prepoznata u privredi nove jugoslavenske države samo
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
33 Poziv za subskripciju, Banke i štedione d.d. u Petrinji, Dnevni list, br. 57, 10. III. 1906., str. 16.
34 I. GOLEC, Povijest Petrinje, 211.
35 Kandidatska lista HSS-a, Istina. Povremeni list za komunalnu politiku, gospodarstvo i narodno
prosvjećivanje u Petrinji, b. 7, 1. IV. 1928., str. 1.
Podravski zbornik 2010.
91
ej
uz
M
kao tvornica za proizvodnju izvrsne Gavrilović salame koja je rađena po talijanskoj recepturi.
Znamo za više podataka o radu Banke i štedione d.d. i u Petrinji. U 1912.
vrijednost dionice je bila 230 što je bilo za 30 kruna više od nominale. Dividende
su se dijelile 1909. 1912. i to deset kruna u 1919. i 1910., 12 kruna 1911. i 1912.
U 1914. predsjednik banke je bio Nikola Kamenar, čija je obitelj također imala
kuću u Koprivnici, a u ravnateljstvu su bili Slavko i Arnold Betlheim te Dragutin
Kestler dok je pravni zastupnik bio dr. Arnold Pulgram. Račun razmjere iznosio
je 262.463 kruna 31. prosinca 1912.
U radu petrinjske banke i štedionice ističe se Stjepan Vargović. Njegov brat
Josip Vargović bio je gradonačelnik Koprivnice 1906.-1913, pa to razdoblje u
Koprivnici možemo nazvati i Vargovićevim dobom.36 Stjepan je od 1887. pa do
1922. bio gradski tajnik u Petrinji, te je imao istu značajnu ulogu u radu grada
kao što je to imao Virovac Florijan Kovač u Sisku. Bio je član ravnateljstva Banke
i štedionice d.d. u Petrinji od njenog osnutka. Nakon umirovljenja postao je Radićeve Seljačke republikanske stranke 1922., da bi 29. travnja 1928. bio biran i u
gradsko zastupstvo Petrinje, koje je raspušteno nakon uvođenja diktature. Zahvaljujući njemu izvedena na pokladnoj zabavi u Petrinji 10. veljače 1902. opereta
“Mlinar i dimnjačar” koja se događa u Podravini, a za koju je riječi napisao Đuro
Ester a muziku Tomo Šestak iz Koprivnice.37 I kasnije Vargović podržava muzičke
veze Podravine i Petrinje. Na proslavu 40 godišnjice Hrvatskog pjevačkog društva
“Podravec” u Koprivnici 28. VI 1914. trebali su ići Josip Buturac i Stjepan Vargović ali je svečanost otkazana zbog ubojstva prijestolonasljednika Ferdinanda,
odnosno početka Prvog svjetskog rata.38
Međutim poslije 1918. obje banke i štedionice, i ona koprivnička i ona petrinjska priklanjaju se jugoslavenstvu želeći preživjeti pod okriljem novih vlastodržaca. Gradska štedionica u Koprivnici je 1920. počela povisivati dionički
kapital povećavši aktivu i pasivu na 1922. na 8,588.925 kruna. Nakon zamjene
krune u dinar prošlo je teško vrijeme stabilizacije i kreditne krize, da bi 1927.
Gradska štedionica d.d. u Koprivnici imala dioničku glavnicu od 600.000 dinara, što je ranijih 2,400.000 kruna a račun razmjere je iznosio 4,542.658 dinara,
s čistim dobitkom od 79.698 dinara.39 Dividende su se mijenjale razmjerno poslovanju, pa je 1919. isplaćeno 10 kruna po dionici od 200 kruna, odnosno 20
kruna 1920. što je posljedica spajanja s Hrvatskom sveopćom kreditnom bankom. Predsjednik je a ujedno i blagajnik Arnold Betlheim dok je potpredsjednik
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
36 Stjepan Vargović, (Peteranac kraj Koprivnice, 4. II. 1869. - Petrinja, 8. IX. 1945) (I. GOLEC,
Petrinjski leksikon, 489.) ; M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Jedno viđenje povijesti grada Koprivnice od
1901. do 1918. godine, Podravina, vol. VIII, br. 16, prosinac 2009., 10--23.
37 Ivica GOLEC, Hrvatsko pjevačko društvo “Slavulj”, Petrinja (1864.-2004), Petrinja 2004, . 160.
38 I. GOLEC, Slavulj, .... - sjednički zapisnici Slavulja; knj. 147.
39 D. FELETAR, B- ŽAUHAR, 110 koprivničkog bankarstva, 46.
92
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
Josip pl. Kostial-Živanović iz Zagreba, a knjigovođa Viktor Grozdić.40 Vargovići
se potpuno udomljuju u Petrinji. Banka je preživjela i veliku svjetsku krizu a
budući da su joj klijentela bili najbogatiji privrednici nije prošla takvu krizu kao
drugi novčani zavodi. Tako je Koprivnička gradska banka imala i 1923. za ravnatelja Aleksandra Vargovića i Ivana Kraljića ali je bila vladi nepoćudna zbog politike, i iako je 1929. dosegla kulminaciju svog poslovanja sa štednim ulošcima od
6,792.520 dinara i čistom dobiti od 90.837 teško preživljava krizu i 1937. bilježi
pasivu od 19.930 dinara iako je njen ravnatelj Aleksandar Vargović a dr. Rudolf
Horvat predsjednik.41
Naime Aleksandar Vargović je 1920. predsjednik Banke i štedionice d.d. u
Petrinji. Zamjenik je Slavko Kostinčer. Odlučeno je da se dionički kapital povisi
na 500.000 kruna ali je do glavne skupštine 28. ožujka 1921. uplaćeno svega
200.000 kruna ali je stavka štednje iznosila još uvijek 842. 294 krune.42 Da li
je i kada uplaćena potpuna dionička glavnica nisam uspjela ustanoviti no banka
djeluje i kasnije.
Treba reći da su i druge koprivničke banke osnivale svoje podružnice u drugim mjestima. Tako je Hrvatska štedionica u Koprivnici osnovana 1905. imala
podružnicu u Grubišnom polju a zanimljivo je da je 1917. predsjednik ove štedionice bio Arnold Betlheim, a u nadzornom odboru je bio Viktor Gvozdić.43 Sve
štedionice upuštaju se u vrlo nesigurne investicijske poslove, pa često zajedno s likvidacijom ovih poduzeća propadaju i male lokalne banke osudivši se eventualno
na životarenje bez mogućnosti većeg investiranja u privredu. Najveće takvo propadanje desilo se 1931. zbog vezanosti većine privatnih malih novčarskih zavoda
uz Prvu hrvatsku štedionicu u Zagrebu pa kada je ova zapala u krizu povukla je i
njih u ponor insolventnosti i propasti.
a
ad
gr
Ko
pr
3.
I u međuratnom razdoblju susrećemo u Petrinji mnoge Podravce. Gotovo bismo mogli reći da je Petrinja bila pribježište politički nepoćudnih ili ekonomski
osiromašenih Podravaca koji su se nastojali maknuti od oštro kontrolirane granice prema Mađarskoj, ali vjerojatno ima i obrnutih slučajeva.
Dakako Petrinja više nema onaj upravni značaj koji je imala u vrijeme kada
je bila sjedište II. banske pukovnije i sjedište Sudbenog stola za Banovinu. No
ipak društveni i muzički život su izvanredno bogati. U tome prednjači limena
glazba koju su imale i Petrinja i Koprivnica. Limene glazbe su pratile krajišnike u
ratove, ali su kasnije bile i budnice prigodom gradskih svečanosti. U Koprivnici
ice
n
iv
40 ompass. Finanzielles Jahrbuch , god. 55, 1922. Uredio Gustav Leonhardt, Band II, Wien 1922.,
Tschechoslovakei, Jugoslavien. 1101.
41 D. FELETAR, B. ŽAUHAR, 110 godina , 50-52.
42 Compass, n.dj., 1922., str. 1132.
43 D. FELETAR, B. ŽAUHAR, 110 godina koprivničkog bankarstva, 42.
Podravski zbornik 2010.
93
ej
uz
M
je gradska limena glazba osnovana još 1874. zalaganjem Tome Šestaka ali ima podataka da se sviralo još ranije.44 Za bana Josipa Jelačića postoji već limena glazba
u Križevcima, a 1912. i u Petrinji djeluje Gradska vatrogasna glazba kojom ravna
kapelnik Jan Jelinek.45 Limene glazbe često su gostovale u gradovima a poslije
rata Koprivnica ima limenu glazbu “Željezničar” koju su građani Koprivnice jako
voljeli i koja je 18. svibnja 1975. primila u goste petrinjsku limenu glazbu, obilježavajući 25-u godišnjicu svog društva.46 Za pretpostaviti je da su glazbenici Petrinje i Koprivnice raznih vrsta izmjenjivali partiture i iskustva te je češka tradicija
među muzičarima Koprivnice nalazila vezu među češkim muzičarima Petrinje.
Osobitu poveznicu Podravine i Petrinje čine učitelji. Imbro Antolić, učitelj
i školski ravnatelj rođen je u Nevincu kraj Bjelovara 1801., ali je osnovno školovanje završio u Drnju, a geometrijsku školu u Bjelovaru te je bio recenzent
prve Hrvatske slovnice koju je napisao Mijat Stojanović i koja je prihvaćena na
Krajiškoj učiteljskoj skupštini u Petrinji 1850., ali koja nažalost nikada nije bila
tiskana.47 G. 1871. osnovana je u Petrinji Učiteljska škola kao jedino učilište za
obrazovanje učitelja u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini, koju su polazila i djeca
iz Đurđevačke i Križevačke pukovnije, koja su i po završetku ove škole, službujući
u raznim mjestima Podravine ostala povezana. S ovom školom bio je povezan i
najugledniji pedagoški djelatnik 19. stoljeća Stjepan Basariček, rodom iz Ivanić
Grada. On je napisao više udžbenika koje su koristili učenici petrinjske učiteljske škole, a oženio je učiteljicu Amaliju Pogačnik iz Đurđevca, s kojom je imao
sina Đuru Basaričeka koji je po završetku Pravoslovnog fakulteta dobio mjesto
prislušnika kod Kraljevskog sudbenog stola u Petrinji te je tu radio 1910.-1911.
djelujući i kao povjerenik Stjepana Radića na izborima u Petrinji.48 Kao kum
jednom djetetu Stjepana Radića Đuro Basariček je bio jedan od najpouzdanijih
Radićevih suradnika, a Radić je s posebnim simpatijama gledao na Petrinju možda upravo pod utjecajem Basaričekovih. Tu je bio prvi puta u zatvoru 1896., a i
prvi brončani spomenik izradila mu je 1929. u Petrinji prof. Mile Wod (Ludmile
Wodsedalek) koja je nekoliko godina djelovala na petrinjskim školama kao učiteljica vještina.
Nakon ukidanja vojne krajine učiteljska škola iz Petrinje želi se premjestiti u
Osijek ali je zahvaljujući prosvjednoj skupštini 7. travnja 1890. škola ipak ostala
iako je osnovana 1893. i škola u Osijeku zahvaljujući zalaganju Izidora Kršnjavog
a
ad
gr
pr
Ko
n
iv
ice
44 Dragutin FELETAR, Glazbeni život Koprivnice, Koprnica 1977, 30-35,
45 I. GOLEC, Gradska limena glazba Petrinja 1808. - 2008., Petrinja, 2008., 26.
46 I. GOLEC, Limena glazba, 246.
47 I. GOLEC, Povijest školstva u Petrinji. 1700.-2000., Petrinja, 2000., 75-76. Na skupštini je
dogovoreno da se u krajiškim školama predaje i na materinjem jeziku. Međutim za vrijeme Bachovog
apsolutizma gušen je hrvatski jezik u korist njemačkog pa je i ova slovnica ostala samo rukopis.
48 Mira KOLAR, Đuro Basariček i Petrinja od 1908. do 1910. godine, Petrinjski zbornik, br. 4,
Petrinja 2001., 110-122.
94
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
predstojna Odjela za bogoštovlje i nastavu zemaljske vlade. Broj učenika nije bio
velik, ali je tu bilo uvijek i učenika iz Podravine. Škola je bila izvrsna s vrlo dobrim nastavnicima.49 Za vrijeme Prvog svjetskog rata škola je pretvorena u vojnu
bolnicu a nastavnici među kojima i Virovac Franjo Viktor Šignjar bili su mobilizirani. U 1916. rad se obnavlja pa se drži koncert u korist Hrvatskih invalida a
školu uglavnom polaze učenice. Po Zakonu o učiteljskim školama učiteljske škole
mogle su biti samo državne s jugoslavenskim programom. Zbog hiperprodukcije
učitelja bile su 1932. zatvorene učiteljske škole u Križevcima, Kastvu, Gospiću
i Šibeniku no petrinjska kao glasovita škola je ostala ali 1935. nije primala nove
učenike. Zbog premalog financiranja dolazi 1936. u školi do štrajka učenika pa
je škola do 1938. bila zatvorena. Ženski ručni rad predaje u školi 1940. Vera
Vragović.50 Malu realnu gimnaziju u Petrinji 1871.-1945. treba zapamtiti po dr.
Rudolfu Horvatu. Dakako učenici su dolazili i odlazili iz Petrinje i za pretpostaviti je da polaze petrinjske škole ili predaju na njima kao nastavnici.51
Petrinja u tom vremenu živi s Gavrilovićevom tvornicom. Gavrilović je plasirao svoje proizvode i u inozemstvo ali i posvuda po tadanjoj Jugoslaviji. Na
kraju velike svjetske krize mesar Vučenović je otvorio delikatesnu mesnicu na
uglu Svilarske ulice i glavnog trga gdje su se mogli kupiti najbolji Gavrilovićevi
proizvodi uz izvanrednu uslugu osoblja. Ova delikatesna radnja je prestala raditi
kada je njen vlasnik Vučenović 1941. uhićen i ubijen.52
Poznati hrvatski slikar Krsto Hegedušić rođen je u Petrinji, ali mu je otac bio iz
Hlebina, pa je u Hlebinama proveo djetinjstvo i Podravina je na njega ostavila
najjači dojam. On je osnivač Hlebinske škole naivnog slikarstva s jako izraženom
socijalnom notom i motivima sela koje je vidio i spoznao tijekom svojih boravaka
u Hlebinama.53
Nakon stvaranja jugoslavenske države politička se klima u Petrinji znatno promijenila. Bilo je mnogo onih koji su se vezali uz vlast ali je bilo i osoba koje su bili
protiv velikosrpstva kao štetnog, zahtijevajući pravednu ravnopravnost.
U Petrinji je 25. ožujka 1919. za predsjednika HPD “Slavulj” izabran dr. Ru-
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
49 I. GOLEC, Povijest školstva, 137.-138. G. 1899/1900. školu je polazio Petar Jerković iz Kalinovca
(str. 155). Učenici su većinom bili katoličke vjere. U školi se je poučavalo i gospodarstvo. Od 1912. u
učiteljsku školu u Petrinji mogle su se upisivati i učenice.
50 I. GOLEC. Povijest školstva, 201.
51 Tako je prvo mjesto povjesničara dr. Hrvoja Matkovića bila u Petrinji. U Petrinji radi i dr.
Dragutin Pavličević.
52 Žena Vučenovića bila je katolkinja, ali to nije zaustavilo oduzimanje trgovine. U strahu za život
obitelj (žena i troje djece) sklanjaju se u Novi Sad. Pokušali su se vratiti poslije 1945., ali su od toga
odustali. Kćerka Blanka završila je Pravni fakultet, sin veterinu, a jedna je kćerka umrla za rata od
tifusa u zbjegu.
53 Krsto Hegedušić (Petrinja, 26. XI. 1901. - Zagreb, 7. IV. 1975.), slikar i grafičar. Iako živi u
Zagrebu stalno odlazi u Hlebine gdje je osnovao seljačku slikarsku školu a i jedan je od osnivača
skupine “Zemlja” 1929. koja se bavila socijalnim temama. Krleža je napisao predgovor njegovoj mapi
Podravski motivi (1933).
Podravski zbornik 2010.
95
ej
uz
M
dolf Herceg, ravnatelj bolnice i bio je na toj funkciji do 6. ožujka 1922. s time
da je Petrinjski “Slavulj” bio 2/3. srpnja 1921. u Koprivnici na posveti barjaka
“Domoljuba”.54 Bio je Milinovac (Starčevićanac) i član ogranka Hrvatske zajednice u Petrinji.55 Rudolf Herceg je pomogao ratnom invalidu dr. Danielu Pogačniku iz Đurđevca da dobije mjesto u Petrinji, gdje radi do smrti 1925.godine.
Daniel Pogačnik studirao je medicinu u Gracu i 1912. je izabran za predsjednika
Hrvatskog akademskog društva “Hrvatska” u Gracu. Služio je u 53. pješačkoj
pukovniji ali je prešao u solunske dobrovoljce. Teško ranjen bio je poslan u Francusku da bi se po povratku zaposlio na Ortopedijskoj školi u Banja Luci i 1920.
s činom rezervnog sanitetskog kapetana. Bio je 1921. član Liječničkog zbora koje
je imalo središte u Parizu, i 1921. predaje u Primaljskoj školi za sestre pomoćnice u Zagreb koju je utemeljio dr. V. Ćepulić. Radio je kao liječnik u Zakladnoj
bolnici u Zagrebu do 1923., kada je imenovan ravnateljem petrinjske bolnice
ali je već 1925. godine umro u Zakladnoj bolnici u Zagrebu, te je pokopan na
Mirogoju ispraćen od mnoštva Petrinjaca i prijatelja.56 Dosta je pisao u liječničkom vjesniku i Hrvatu. Bio je brat prof. Viktora Pogačnika koji je bio na čelu
Narodne zaštite u Bosni i Hercegovini poslije 1918., a 1932-1934. i ministar
šuma i ruda.57
Koprivničanci su dolazili rado u Petrinju i kasnije. Na koncertu u Hrvatskom
domu u Petrinji 27. VI 1914. čiji su prinosi išli za otplatu hrvatske škole u Trstu
pjevala je Micika Žličar iz Koprivnice i glasoviti Đuro Prejac.
Na proslavu 60-godišnjice “Slavulja” 14-16. VIII. 1925. dolazi iz Koprivnice
pravaš kateheta Kolarić. Ta je petrinjska slava imala izraženi prohrvatski karakter,
što je ponukalo vlasti da petrinjsko područje uvrste na listu onih mjesta gdje
treba voditi strogu policijsku kontrolu nad nacionalnim gibanjem. Atentat na
Đuru Basaričeka 20. lipnja 1928. u Narodnoj skupštini u Beogradu, te smrt vođe
HSS-a Stjepana Radića od posljedica ranjavanja kao i spomenik Radiću u Petrinji
podijelili su petrinjsko društvo koje je izgubilo ono jedinstvo koje je postojalo
prije 1918. godine u Petrinji na prosvjetnom, kulturnom i gospodarskom planu.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
54 I. GOLEC, Slavulj, str.206.
55 Rudolf Herceg, (Petrinja, 7. IV 1877. - Zagreb, 13. I 1949.). Završio je osnovnu školu u
Petrinji, klasičnu gimnaziju 1895. u Zagrebu, a medicinski fakultet u Gracu gdje je bio više godina
predsjednik akademičkog društva “Hrvatska” i tu se susreo i s Danijelom Pogačnikom, koji je isto bio
funkcioner u tom društvu. Herceg je i 1. prosinca 1903. je postao dr. sveukupnog liječništva. Liječnik
u Petrinji bio je od 1. srpnja 1917. Njegovim zauzimanjem izgrađena je u Petrinji školska poliklinika
i otvorena 3. svibnja 1925. Iz političkih razloga početkom 1930. premješten je u Zagreb za ravnatelja
Psihijatrijske bolnice u Vrapču.
56 “Daniel Pogačnik. (Gjurgjevac, 20. VI. 1888 - Zagreb, 28. I. 1925), Banovac, 1925., Dr. Vučić je
uvrstio Daniela Pogačnika u listu spomena vrijednih liječnika Hrvatske. Njegov grob na Mirogoju je
prekopan.
57 M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, . Život i rad profesora i ministra Viktora Pogačnika. Podravski zbornik
“91”, 16, Koprivnica,1991, 131-145. Viktor Pogačnik bio je oženjen sestrom prof. Đure Baaričeka
Ankom koja je radila kao učiteljica u Sarajevu gdje je Pogačnik od 1917. bio u društvu za zaštitu djece.
96
Podravski zbornik 2010.
4.
Zaključak. Mnoge su još neistražene veze Koprivnice i Petrinje. Teško je individualnom istraživaču, bez financijske potpore, istraživati ovakve teme s obzirom
da je građa rasuta po raznim fondovima a novine teško pristupačne. Ipak mislim
da sam ovim radom, koristeći ponajviše istraživanja dr. Ivice Goleca koji se godinama bavi samo Petrinjom potaknula izvjesno razmišljanje o povezanosti dvaju
slobodnih kraljevskih gradova Koprivnice i Petrinje, u prošlosti te da bi i danas
trebala ta dva grada njegovati srdačne veze. Iznenađuje jačina tih veza kroz dva
stoljeća koja ima osnovu u sustavu Vojna krajine, njenom školstvu i odgoju, čestim premještanjima krajiških časnika i uopće Drugoj banskoj pukovniji koja je
ostavila neizbrisiv trag na širem području.
ej
uz
M
Petrinja postaje kao i neka druga mjesta nemila jugoslavenskom režimu i to ima
za posljedicu nebrigu vlade za razvoj Petrinje u kojoj se sve koncentrira oko tvornice Gavrilović.
Vargovićevi su bili jako vezani uz petrinjski “Slavulj”. Na proslavu barjaka
“Slavulja” 1937. došao je iz Koprivnice posjednik Šandor Vargović, a bio je tu i
Stjepan, koji se sada deklarira kao trgovac i posjednik.
a
ad
gr
Summary
Ko
CONNECTIONS BETWEEN PETRINJA AND PODRAVINA FROM
THE LATE 19TH AND EARLY 20TH CENTURY
pr
Koprivnica and Petrinja have been closely connected throughout history. This
is not only the result of a similar status of military professions and craftsmen, but
also the connections were established through education and military system.
This work refers to essential links related to economy, banking, education, administration and judiciary, but no area of life has been left aside. It also reveals
a need of further research of such links between Podravina and Pokuplje. So far
certain common elements between Sisak, Dalmatia and Istria with Koprivnica
have been examined, and such research could also be done to examine the relations between other places and cities with Koprivnica and Podravina.
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
97
M
“Nova” bolnica 1875.g.
ej
uz
Zgrada stare ubožnice, buduće bolnice
a
ad
gr
pr
Ko
Ranarnik Jakob Winter, prvi Dr. Josip Muzner, gradski Dr. Šime Švrljuga, ravnatelj
upravitelj novoproglašene fizik
1871.g.
bolnice
ice
n
iv
Dr. Franjo Labaš, ravnatelj Dr. Franjo Herman, Dr. Niko Selak, ravnatelj
1891-1894.g
ravnatelj 1872-1888.g.
1888-1891.g.
98
Podravski zbornik 2010.
dr. Sanja ŠVARC JANJANIN
dr. Krešimir ŠVARC
uz
M
PRILOZI I GRAĐA ZA POVIJEST BOLNICE U
KOPRIVNICI
U povodu 140. godišnjice postojanja
ej
Dana 28. veljače 1869. pod brojem 2430, Kraljevsko namjesničko viječe proglasilo je dotadašnju koprivničku ubožnicu (hospital, ksenodohij) Javnom općom bolnicom s utvrđivanjem svih prava i dužnosti i tako je započela 140 godišnja povijest Opće bolnice u Koprivnici. Taj jubilej današnji zdravstveni djelatnici
obilježili su Svečanom akademijom u “Domoljubu” 5. studenog 2009. godine.
Pred brojnim republičkim i lokalnim dužnosnicima, zdravstvenim radnicima i
javnošću, učesnike jubilarne proslave pozdravila je današnja ravnateljica bolnice
dr. Gordana Slavetić, a potom je dr. sc. Franjo Husinec predstavio u svojstvu
glavnog urednika, monografiju posvećenu 140. godišnjici bolnice.
a
ad
gr
Zdravstvene prilike prije proglašenja Javnom bolnicom
Ko
pr
I prije početka rada bolnice u Koprivnici postojale su stanovite mogućnosti liječenja i skrbi bolesnika. U 14. i 15. st. postoji niz isprava i listina koje zorno prikazuju da je Koprivnica imala mnoge centralne funkcije, a time i gradsku upravu.
Od brojnih takovih dokumenata izdvajamo listinu od 16. listopada 1345. g. iz
koje se vidi da je biskup Grgur utemeljio u Koprivnici crkvu sv. Ane zajedno s
hospitalom, što je u stvari prva pisana vijest o socijalno-zdravstvenoj ustanovi u
našem gradu. No, konkretnijih podataka o tom hospitalu nema.
Rast gospodarskih, upravnih i crkvenih funkcija Koprivnice sredinom 14. st.,
čime je Koprivnica postala važno srednjovjekovno središte sjeverne Hrvatske, rezultiralo je proglašenjem Koprivnice slobodnim kraljevskim gradom poveljom
kralja Ludovika I., 4. studenoga 1356. godine.1 Povelja pokazuje da je Koprivnica
imala organiziranu vlastitu upravu, a dio povelje pokazuje da su regulirani i određeni odnosi između liječnika i građana, koji djelomično glase:2
ice
n
iv
1 Feletar D.: Podravina I. Muzej grada Koprivnice, Koprivnica 1989., str.62.
2 Lasowski E.: Prijevod diplome kralja Ludovika I. iz godine 1356. Zbornik Muzeja grada Koprivnice,
1946., str. 3.
Podravski zbornik 2010.
99
ej
uz
M
“Ako bi pak tko nožićem, mačem, kopljem ili strelicom……. drugoga ranio, a ranjeni
bi ozdravio bez štete gubitka uda, neka namiri liječnika i ozljeđenom neka plati dvadeset pensa…..Ako pak bude oslabljen u kojem udu, ima namiriti liječnika i platiti
ozlijeđenom deset maraka….Iz ovog se citata može pretpostaviti da je u gradu
postojala javna ili privatna medicinska praksa.
Popis župa zagrebačke biskupije iz 1501. spominje u Koprivnici rektora hospitala (“rector hospitalis Nicolaus”), a 1556. ondašnji kralj Ferdinand I. nalaže
svom prefektu Luki Sekelju da odustane od posvajanja i držanja zemalja i dohodaka koprivničkog hospitala, naređujući mu da hospitalu vrati sve otete zemlje.3
Iz ovih oskudnih podataka vidi se da je u to vrijeme postojao hospital, no nigdje
se ne navodi gdje je bio smješten i kakove je djelatnosti obavljao. Iz tog vremena
zabilježena je i pojava kuge, koja se spominje 1600., a koja je gotovo katastrofalno harala ovim krajevima 1738-1754. godine. Tada je na franjevačkoj crkvi
sagrađena i zavjetna kapelica sv. Salvatora s vratima od kovanog željeza – jedan
od najljepših baroknih spomenika Koprivnice.4
Godine 1742. u pregledu župa kanonik Čegetek navodi da će hospital u Koprivnici morati biti srušen, ne bude li uskoro popravljen. Konačno je i bio srušen
1746. godine te sagrađen novi na Florijanskom trgu, izvan gradskih bedema, od
drva i pletera. No, ni u ovim slučajevima se ne spominju nikakvi detalji o hospitalu i njegovom djelovanju.5
a
ad
gr
Koprivnički hospital iz 1765. godine
Ko
pr
Godine 1765. general varaždinske Vojne krajine napušta Koprivnicu i odlazi
u novoizgrađeni Bjelovar, te napušta i zgradu dotadašnjeg spremišta za vojničku
hranu i opremu – tzv. Dommus annonarius. Bila je to zgrada sagrađena 1660. g.
pokraj crkve sv. Nikole. U tu napuštenu zgradu, magistrat preseljava spomenuti
hospital s Florijanskog trga.
Ta zgrada, bivši vojni magazin, bila je jednokatnica s dvije velike veže u prizemlju, a u koju su uz bolesnike smještavani i iznemogli i stari ljudi. Naziv hospital
potječe iz latinskog jezika “hospitium” ili “xenodochium” što je značilo gostinjac.
Osnovna funkcija u takovim hospitalima bila je zapravo prije svega smještaj iznemoglih i starih, a manje liječenje bolesnih. Hospitali su bili zapravo mješavina
“hotela”, ubožnice, nahodište, ali i bolnice, kamo su liječnici samo povremeno i
po potrebi navraćali.
ice
n
iv
3 Brozović L.: Građa za povijest Koprivnice, Koprivnica, 1978., str. 114.
4 Horvat A.: O baroku u srednjoj Podravini, Podravski zbornik, 1977., str. 203.
5 Švarc K.: Od nekadašnjeg hospitala do današnje bolnice, Koprivnički liječnički zbornik, Koprivnica,
1973., str. 13.
100
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
U to vrijeme pojavljuju se i imena nekih prvih koprivničkih liječnika. Tako se
spominje 1767. kirurg Feichtinger (kirurg, ranarnik, vračitelj), zatim 1777. Antun Blaž Schneider, 1785. Johann Schmuck, 1786. Antun Nestner, 1790. Nikola
pl. Rattach (magister chirurgiae et obstetritiae), 1796. Antun David, 1848. Pavle
Bastasich (sl. i kr. Vareša koprivnikog vračitelj).6 Posebno je zanimljiv podatak da
je magistrat 1821. g. postavio za upravitelja hospitala nakon preseljenja s Florijanskog trga, ljekarnika Ljudevita Schiketancza, koji je istovremeno bio kazališni
amater i vođa kazališne družine, a koja je svoje predstave davala u zgradi hospitala u njenom prvom katu. Predstave je družina počela davati i na hrvatskom
jeziku, što je bio dokaz da su Podravci općenito, a tako i Schiketancz bili aktivni
sudionici Gajevog preporoda.7 Najveći dio sakupljenih priloga kazališne družine,
Schiketancz je koristio za poboljšanje stanja u hospitalu, koje je bilo vrlo loše,
pa se tako nailazi na zaključke magistrata kako bi hospital trebalo premjestiti u
oružarnicu (1820).
Zanimljiv je izvještaj o stanju u hospitalu, i o zdravstvenim prilikama tog
vremena u Koprivnici, kojega je sastavio gradski fizik dr. Josip Muzner:8 “Zdravstveno izvještje slob. kralj. grada Koprivnice od 1-ga sečnja do konca 1865” prema
kojemu je stanje u hospitalu loše i zanemarivo, ali su zanimljiviji podaci o zdravstvenom stanju stanovništva, iz kojeg dijela izdvajamo: “Grad Koprivnica 1865
u zdravstvenom obziru posve sretan biaše, jer od nikakove pošasne bolesti nebolovaše
pučanstvo a niti marva”; “Grad Koprivnica imade blago podneblje, čist a ne preoštar
zrak, zato od plučnice svake godine jako malo bolesnikov umire”; “Groznica koja
ovdje endemički uvijek, epidemički pako kad i kad vladati znade – ove godine tako
malo bolesnikah su trpili”; “…i druge bolesti samo sporadički opažene biahu”; “Zbog
vrlo lijepog vremena su grabe i močvare koje su dugi niz godina bile pune stajače vode,
presušile i tim načinom preprečene budu inače vladajuće groznice”; “Ove godine nije
bilo slučaja bjesnoće, pa Nemčić dakle nije bio ovdje u poslu liečenja”9
U izvještaju se navodi i zdravstveno osoblje, i to dr. Josip Muzner, Ladislav Leeb,
gradski ranarnik, Jakob Winter, privatni ranarnik, Juliana Barešić, gradska primalja, te Makso Werli, diplomirani ljekarnik.
Isto tako je zanimljiv i izvještaj županijskog liječnika dr. M. Schwarza iz Križevaca: “Liječničko izvješče od 1864 do 1868”,10 iz kojega saznajemo da je 1864.
u križevačkom kraju vladala pošast boginja, a da su u kotaru Koprivnica “u kratko vrieme propale”. U izvještaju se nadalje spominje i cijepljenje protiv boginja
1865. godine, kada je u Koprivnici cijepljeno 609, 1866. g. 490, te 1868. 572
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
6 Brozović L.: Građa za povijest Koprivnice, Koprivnica, 1978., str. 114.
7 Feletar D.: Podravina I, Muzej grada Koprivnice, 1989., str. 223.
8 Dr. Josip Muzner, bio je gradski fizik u Koprivnici od1861.
9 Grmek M.D. piše u Medicinskoj enciklopediji sv. 2 o narodnim liječnicima koji su se bavili
liječenjem bjesnoće, te spominje porodicu Niemčić iz Križevaca.
10 Rukopis izvješća se čuva u arhivu za povijest medicine HAZU u Zagrebu.
Podravski zbornik 2010.
101
uz
M
ej
Dr. Ivan Torizer, ravnatelj Dr. Janko Jambrišak, ravnatelj Dr. Mirko Kasumović,
1895-1896.g.
1897-1898.g.
ravnatelj 1899-1940.g.
a
ad
gr
Ko
pr
Dr. Ladislav Juričić,
Dr. Ivo Vedriš, ravnatelj Dr. Stanko Vovk, ravnatelj
ravnatelj 1940/41, i 1946- 1941-1945.g.
1958-60.g.
1958.g.
102
ice
n
iv
Dr. Tomislav Bardek
Dr. Krešimir Švarc, ravnatelj Dr. Zvonko Dubravec,
1969/64, 1968/69 i 1977.- ravnatelj 1964-1968.g.
1990.g.
Podravski zbornik 2010.
M
Dokumentacija o proglašenju Opće javne bolnice
uz
ej
djece.
O općem stanju u hospitalu Schwarz navodi da ima tri dobro uređene sobe u
gornjem katu s 9 čistih postelja i da gradska uprava hospitalu daje za jedan dan
liječenja 50 novčića. Dakle, primjećuje se poboljšanje u odnosu na raniji izvještaj
dr. Muznera.
gr
Proglašenje Javne opće bolnice 1869. godine
a
ad
pr
Ko
Godina 1868. bila je za razvoj koprivničkog zdravstva izuzetno važna jer je
tada započela izgradnja željezničke pruge između Budimpešte (Zakany) i Zagreba
koprivničkim pravcem, a nakon izgradnje mosta na Dravi kod Botova. Jedno od
glavnih središta građevinske operative bila je Koprivnica, gdje je bio koncentriran
i najveći broj radnika na izgradnji pruge, smještenih u barakama. Prema nekim
podacima bilo ih je povremeno i do 500.11
Poduzetnik izgradnje pruge bečki bankar Weikenheim zamolio je 1868. Gradsko
vijeće Koprivnice da dozvoli smještaj oboljelih radnika u koprivnički hospital.
Po svemu sudeći radilo se o epidemiji disenterije. Smještaj radnika u hospital
dao je povoda magistratu da zamoli Kraljevsko namjesničko vijeće da dosadašnji
hospital proglasi Javnom općom bolnicom, obavezujući se ujedno na gradnju
nove bolnice. Molba je, kako smo uvodno napomenuli bila odobrena 24. veljače
1869. g.
Dosadašnji gradski ranarnik Jakob Winter imenovan je prvim upraviteljem
bolnice uz kojega je u bolnici radio i privatni liječnik dr. Josip Prenner. Godine
1871. za ravnatelja bolnice i gradskog fizika postavljen je dr. Šime Švrljuga,12 a
1872. dr. Franjo Herman.
Međutim, dobivanjem prava javnosti prilike u bolnici nisu se promijenile, što
ice
n
iv
11 Feletar D.:Historijsko-geografsko značenje pruga u podravsko bilogorskoj regiji, 1987.
12 Dr. Šime Švrljuga, iz Koprivnice odlazi u Zagreb za gradskog fizika g. 1872, te uskoro postaje
predsjednik Sbora liečnika kr. Hrvatske i Slavonije.
Podravski zbornik 2010.
103
M
“Kužni paviljon” 1909.g.
Operaciona sala 1927.g.
ej
uz
gr
Spojna zgrada za operacioni trakt
1927.g.
a
ad
Pročelje s ulazom u bolnicu i
ogradom oko parka
pr
Ko
Prvobitni izgled zgrade Internog
odjela 1936.g.
Neki od bolničkih odjela u vrijeme
rekonstrukcije
104
Panoramska slika nove bolnice
ice
n
iv
Nova glavna bolnička zgrada 1980.g.
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
gr
Faksimil prve stranice “Kućnog reda”
1905.g.
a
ad
pr
Ko
se može vidjeti u izvještaju Švrljuge magistratu 1871. g., odnosno u odlukama
koje je donijela Gradska uprava.13 Citiram najzanimljivije detalje: “Da ni mjesto
ni uregjenje iste ne odgovara jednoj zemaljskoj bolnici, te da je preka potreba da se
gradi nova pomoćju Kr. Zem. Vlade, ali u toliko da se mora stara urediti; “Da se
uzme podvornik za 5 for. plaće, da mu se dade stan, svjetlo i drva.”; “Da isti podvornik sa ženom bude obskrbljivao bolestnika za 18 nč. Na dan.”; “Da ljekarnik
Verli popusti 25% na lijekovima”; “Da podvornik uvjek obznani župnika, ako je
tko na samrti”; “Da se naruči 10 postelja”.
Gradsko se vijeće već i prije proglašenja Javne bolnice, spremalo za izgradnju nove zgrade za hospital, što međutim nije zbog financijskih problema, pa su
u svrhu rješenja tog problema bili organizirani razni odbori, koji su priređivali
razne dobrotvorne priredbe, zabave, lutrije i sl. U odboru je, uz poznate osobe
javnog života Koprivnice, bio i ravnatelj bolnice dr. Franjo Herman, a posebno se
za izgradnju zalagao tadašnji gradonačelnik Martin pl. Ožegović Barlabaševečki.
Odbor je uspio sakupiti 11.166 forinti, a Vlada je u svibnju 1873. odobrila zajam
od 40.000 forinti.
Istovremeno angažiran je građevinski stručnjak Adolfo Felbinger, koji je pregledavajući raspoložive gradske parcele utvrdio kao najbolju lokaciju napušteno
ice
n
iv
13 Švarc K.: Koprivnički liječnički zbornik, Koprivnica, 1973., str. 14.
Podravski zbornik 2010.
105
ej
uz
M
groblje sv. Lucije, a koje su koristili stanovnici Miklinovca, Futakovca, Herešina
i Gibanične ulice sve do 1845. godine. Tu se nalazila i crkvica sv. Lucije.
Dana 22. srpnja 1873. održana je jeftimba, gradnju je preuzeo koprivnički posjednik Antun Cibulić s trgovcem Mijom Popovićem i graditeljem Josefom Heubergerom. U veljači 1874. počeli su radovi, da bi nakon podosta financijskih
muka, nedostatka sredstava, zgrada ipak bila dovršena u prvoj polovici 1875.
godine. Danas je to zgrada Županijskog Doma zdravlja. Zanimljiv je podatak da
prilikom dovršenja zgrade i puštanje u upotrebu, nije održana nikakva svečanost,
pa nije čak ni poznat točan datum otvorenja bolnice.14
Situacija se samim preseljenjem u novu zgradu nije bitno promijenila, što se
vidi iz nalaza pregleda bolnice podžupanijskog liječnika dr. A. Schwarza 1877.
godine, iz kojeg citiramo: “…. Da su dimnjaci zločesti, da kad je malo vjetra,
već je puna kuća dima. Drugo je, da se u pomanjkanju kanala svakojake smrdljive tekućine u dvorištu sakupljaju. Treće se ističe pomanjkanje zdenca, zatim
kirurgičkog orugja i povoja. Nema dovoljno rubenine ni posteljine, da je hrana
za 17 novč. slaba, a nadasve pak da nije čistoća, koja je u istoj pod svakom kritikom. Slamnjače pune svakojakog smeća, na kavaletima daske djelom prekratke,
a djelom zamazane vapnom, jer su iste bile upotrebljavane kod gradnje bolnice.
Hrana: kruh malo pečen, te gorak, začinak (ričet) više nekakvoj vodenoj čorbi
naličan, neg li ričetu.”15
Razdoblje dr. Nikole Selaka
Takvo stanje je uz manje promjene i popravke vladalo u bolnici od njenog
preseljenja 1875. u novu zgradu pa sve do 1888. kada u tu malu provincijsku i
zapuštenu bolnicu, od brojnih inspekcija osuđenu čak i na zatvaranje, dolazi za
ravnatelja dr. Niko Selak.
Dr. Niko Selak rođen je u Dubrovniku 26. prosinca 1862. Medicinu je završio u Grazu, zatim neko vrijeme radi u Dubrovniku, te Jastrebarskom, a 1888.
preuzima dužnost ravnatelja koprivničke bolnice.16 U relativno kratko vrijeme
uspijeva koprivničku bolnicu, prema mišljenju dr. Luje Thallera, pretvoriti u jednu od najbolje organiziranih bolnica u Hrvatskoj i Slavoniji.17 Od ranije poznat
kao medicinski publicist, Selak nastavlja tu aktivnost i u Koprivnici, te objavljuje
u tiskari Kostinčer u Koprivnici brošuru “Oči i zdravlje školske djece u Hrvatskoj i Slavoniji” i “Kratku sudsku medicinu praktični dio”. Također nastavlja
sudjelovati i u Liečničkom viestniku brojnim prilozima.
Najznačajnijim Selakovim djelom smatra se “Izvješće o javnoj obćoj gradskoj
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
14 Brozović L.: Građa za povijest Koprivnice, 1978., str. 115.
15 Švarc Janjanin S.: Zdravstvo i zdravstvene prilike u Koprivnici do 1918., u Podravskom zborniku
1989, str. 74.
16 Kovačić M.: Dr. Niko Selak, Život i djelo, Koprivnica 1995.
17 Thaller L.:Život i djelo dra Nike Selaka koprivničkog fizika od1888. do 1891. Zbornik Muzeja
grada Koprivnice, 1946., str. 26.
106
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
bolnici slob. i kr. grada Koprivnice od god. 1869. do konca 1889”, objavljeno
također u tiskari Kostinčer 1890. godine. Ovo Izvješće predstavlja prvorazredni
povijesni medicinski izvor.18 Od ukupno 72 stranice, na prvih 11 Selak opisuje u
poglavljima “Arkiv slob. i kr. grada Koprivnice”, zatim “Stara gradska bolnica ili
ubožnica, Xenodochium”, te “Nova opća javna gradska bolnica do preustrojenja
1888.” Uz povijesni pregled razvoja zdravstva i zdravstvenih prilika u Koprivnici,
s nizom zanimljivih podataka opisuje što je sve u organizacijskom smislu učinio, od čega izdvajamo: preuređena je prehrana bolesnika, koju preuzima gradska
uprava u svoju režiju, njegu bolesnika preuzimaju po prvi puta sestre milosrdnice
iz Zagreba, uređene su prve kupaonice s kadama, mrtvačnica, praonica, nabavljeni novi kreveti s noćnim ormarićima, posteljina i kao najvažnije neophodna
medicinska oprema i instrumentarij.
Brojčane podatke o broju bolesnika Selak dijeli na tri dijela: 1. nakon preseljenja u novu bolnicu (1868-1974), do 200 bolesnika u godinu dana, 2. nakon
preseljenja u novu bolnicu (1875-1887) sa 470 bolesnika i 3. Selakovo razdoblje
1888 i 1889.g. s 956 bolesnika. Slijedi obrada b.o. dana, prosječno zadržavanje
i trajanju liječenja, svega 14 stranica tabela za svaki dan i mjesec u svih dvadeset
godina. Obrađuje nadalje spol i dob bolesnika, a posebno su zanimljivi podaci u
poglavljima “Koliko je umrlo svake godine” i “Uzrok smrti”. U vezi s mortalitetom do tada se statistika vodila tako da su se svi koji nisu u bolnici umrli, svrstavali među ozdravljene, a Selak prvi uvodi terminologiju kod otpusta: ozdravljeno, poboljšano, neizlječivo i umrlo. Kroz čitavo razdoblje umrlo je ukupno 491
bolesnik – slijedi tabela uzroka smrti.
Na 6 stranica tabelarno je prikazan morbiditet s 6170 dijagnoza bolesnika
liječenih u cijelom izvještajnom periodu. Selak je mortalitet i morbiditet istraživao retrogradno, bez detaljnijih podataka koji njegovi prethodnici nisu detaljnije
ostavili, pa zato ima i nekih manjkavosti ili apsurdnih podataka, kao npr. samo
jedan spomenuti slučaj tetanusa, iako je poznato da je ovaj kraj bio izrazito tetanogen. Slično je i s difterijom i nekim crijevnim bolestima. No, unatoč tih
činjenica Selakov izvještaj od velikog je značaja, tim više što za razdoblje njegovog
vođenja bolnice, ima podosta vrlo detaljnih obrada za neke bolesti npr.:
Tuberkuloza: U dvadesetgodišnjem razdoblju liječeno je ukupno od tuberkuloze 248 bolesnika, od kojih je umrlih 131, a obolijevali su mahom mladi
ljudi (od 20-35 g.). Iz niza podataka vidljivo je da je Selak vrlo dobro poznavao
zaraznost ove bolesti, pa spominje izolaciju bolesnika te raskuživanje njihovih
ispljuvaka. Nažalost, ne navodi kakve je metode liječenja poduzimao, no posebno
je zanimljiv jedan detalj kojega u cijelosti citiramo: “Početkom nove godine ufam,
da će slavni Koch priobćiti svoja istraživanja o liječenju tuberkuloze, pa ćemo tad i u
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
18 Švarc Janjanin S.: Zdravstvo i zdravstvene prilike u Koprivnici do 1918. g., Podravski zbornik
1989., str. 75-80.
Podravski zbornik 2010.
107
ej
uz
M
Faksimil originalnog potpisa dr. Kasumovića uz žig
bolnice 1909.g.
a
ad
gr
Faksimil prve stranice
“Naputka za ravnatelja”
u rukopisu, 1908.g.
pr
Ko
108
ice
n
iv
Faksimil jedne od povijesti bolesti 1908.g.
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
ovoj maloj bolnici sve te nesretnike po mogućnosti liječiti. Svakako to će biti najznamenitije iznašašče ovoga stoljeća”.
Trahom: Posebno se ističe i poglavlje o trahomu, zabilježenog u 172 slučaja,
te je bio veliki zdravstveni problem u Podravini i Međimurju i mnogim drugim
krajevima. Selak detaljno navodi svoj način liječenja. Napušta kaustiku pomoću
srebrnog nitrata i bakrenog sulfata, već uvodi kaustiku pomoću platinove žice
ražarene galvaničkom strujom, ili uvlačenjem “plavog kamena” pod gornju vjeđu.
Venerične bolesti: Ukupno je liječeno 281 slučaj luesa i 122 gonoreje. Uzročnik luesa još nije bio poznat, ali se kontagioznost i direktna veza s prostitucijom znala. Isto tako Selak je već prihvaćao da lues i gonoreja nisu iste bolesti,
te je razlikovao ulcus durum od ulcus molle. Vrlo je zanimljiv Selakov komentar
o veneričnim bolestima, koji predstavlja malu sociološku studiju o veneričnim
bolestima, pa ga djelomice i citiramo: “Po zanimanju najveći dio bolesnica bio je
služinskog staleža. Od ženskih samo je 5 došlo svojevoljno na liečenje, ostale su bile
pohvatane te na pregledanje dovedene…..Uzrok raširenja bolesti jest neuregjena prostitucija u ovom gradu…. Uz služinčad privatnih dolaze služkinje po gostionam, koje
nijesu ništa drugo već potajne prostitutke…..I tako možemo i o ovoj bolesti zaključiti
vrućom željom da se što prije u svim manjim gradovima shodno uredi prostitucija.
Megdju dva zla bolje je uvijek manje. Zdravstveno uregjena prostitucija mnogo manje štete nanosi nego sukromna i potajna. Ni najstroži zakoni neće nju uništiti, bolje
je trpiti prostituciju zdravstveno uregjenu nego se dati varati kojekakvim mudrim ali
iluzornim zakonima….”
Očne bolesti i operacije: Osim svega navedeno treba posebno istaknuti Selakov interes za očne bolesti i očne operacije (osim već spomenutog trahoma). Prije
svega to se odnosi na operaciju očnih mrena, što Selak obrađuje u posebnom
poglavlju. Ukupno je operirao 100 bolesnika, koje je sve statistički obradio (po
dobi, spolu, dužini sljepoće prije operacije, način preoperativne pripreme, vrstu
instrumenata, operativni postupak, dužinu postoperativnog liječenja i korekciju
akomodacije.
Iz svega navedenog može se zaključiti ogroman napredak koprivničke bolnice
za vrijeme Selaka u organizacijskom smislu i u zavidnoj stručnoj obradi, što su
potvrdile i brojne inspekcije.19 Što se tiče očnih operacija sam Selak navodi “da je
bolnica postala baš kao okulistička klinika. Bilo je dana kada je ležalo po 10 do
12 na očima operiranih”.
S pravom dakle možemo govoriti o “Selakovom razdoblju” koje je tako ocijenio i L. Thaller, napomenuvši da bi eventualni odlazak Selaka u Zagreb imao
utjecaja na ranije osnivanje Medicinskog fakulteta. Nažalost, “Selakova era” trajala je prekratko. U rujnu 1889. Selak odlazi na odmor u Dalmaciju, gdje pruža
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
19 Inspekcija velikog župana Bude pl. Budisavljevića 1889., velikog župana Radoslava pl. Rubido
1890., te. dr. Josipa pl. Kallivode
Podravski zbornik 2010.
109
ej
uz
M
pomoć jednom bolesniku u Blatu na Korčuli, koji je bolovao od trbušnog tifusa.
Obolio je i sam Selak te je prebačen u Bolnicu milosrdnih sestara u Zagreb, gdje
unatoč intenzivnom liječenju dana 20. listopada 1891. umire u tridesetoj godini
života. Pokopan je u Zagrebu.20
Na njegovim temeljima nastavlja se daljnji razvoj i napredak bolnice. Slijedeći
ravnatelji su bili: dr. Franjo Labaš (1891-94.), na kraju njegovog mandata 1894.
izgrađena je još jedna jednokatna zgrada u neposrednoj blizini glavne bolničke
zgrade. Trebala je služiti kao ubožnica, no ubrzo je prenamijenjena za smještaj
bolesnika, pretežito veneričnih (danas je u sklopu Županijskog Doma zdravlja).
Slijedi dr. Ivan Torizer (1895-96.), te dr. Janko Jambrišak (1897-98.).21
Razdoblje dr. Mirka Kasumovića
a
ad
gr
Godine 1899. nakon dr. Jambrišaka dolazi u Koprivnicu za ravnatelja bolnice dr. Mirko Kasumović. Rođen je u Perušiću 5. studenoga 1872. Studirao je
medicinu u Beču, a kao jedan od najboljih studenata diplomirao 1896. Radio je
u početku u Bolnici Milosrdne braće u Zagrebu, potom od 1897. kao općinski
liječnik u Brdovcu sa sjedištem u Savskom Marofu. Od 1899. preuzeo je dužnost gradskog fizika i ravnatelja bolnice u Koprivnici, na kojoj je dužnosti ostao
punih 40 godina. Nakon dr. Selaka zasigurno je jedan od najzaslužnijih koprivničkih ravnatelja, i najugledniji koprivnički građanin. Budući da je o dr. Mirku
Kasumoviću objavljena opširna studija u “Podravskom zborniku”,22 ovdje ćemo
istaknuti tek najvažnije detalje iz njegovog dugotrajnog rukovođenja bolnicom.
Treba spomenuti da je shvatio da Gradska uprava ne može osigurati dovoljno
financijskih sredstava za daljnji razvoj bolnice, a uz sposobnog ekonoma Josipa
Novačića gotovo u potpunosti je osamostalio financijsko djelovanje bolnice, organiziravši vlastitu ekonomiju (oranice, livade, stočarstvo, vlastita pekara i mesnica itd.). Za njegovo vrijeme u bolnici je unaprijeđeno slijedeće: 1909. izgrađen je
paviljon za zarazne bolesti (“Kužni paviljon”), 1911. uvodi se u bolnicu plinska
rasvjeta, 1912. nabavlja se prvi parni desinfektor, 1913. izgrađuje se paviljon za
duševne bolesti (kasnije administracija bolnice), 1913. pred bolnicom uređen
park sa željeznom ukrasnom ogradom, 1924. nabavlja se prvi autoklav, 1924.
izgrađuje se mrtvačnica u pseudoklasičnom stilu, srušena 1960. zbog dotrajalosti, 1926. uvodi se električna struja i preuređuju zahodi na ispiranje, 1927.
izgrađuje se operacijski trakt i time se povezuje glavna zgrada bolnice sa 1894. g.
pr
Ko
ice
n
iv
20 Kovačić M.: Dr. Niko Selak, Život i djelo, Koprivnica1995.
21 Švarc Janjanin Sanja: Zdravstvo i zdravstvene prilike u Koprivnici do 1918. g., Podravski zbornik,
1989.
22 Švarc K.: O koprivničkoj bolnici u vrijeme dr. Mika Kasumovića, Podravski zbornik1992., str.
135-149.
110
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
Suradnici dr. Kasumovića
(lijevo uz njega dr. Ivo Vedriš i dr. Martin Široki) 1930.g.
a
ad
gr
izgrađenom pokrajnjom zgradom, 1927. uvodi se vodovodni sustav i uređuju kupaonice, 1930. uvodi se centralno grijanje s kotlovnicom, 1932. nabavlja se prvi
rendgen aparat, te solux, kvarc, pantostat, dijatermija i tako formira prvi fizioterapijski kabinet, 1936/37. izgrađuje se dvokatna zgrada za interni odjel, sa praonicom rublja u prizemlju, 1938. nabavlja se nova oprema za operacioni trakt,
te mikroskop i sl. Svi ti investicijski zahvati omogućili su povećanje smještajnih
kapaciteta, tako je npr. kod dolaska dr. Kasumovića bolnica raspolagala sa 100
kreveta, 1933. već 180, a 1940. g. 240, podijeljenih u Eksterni odjel (kirurgija i
rodilište), Interni odjel i Odjel za zarazne bolesti (“Kužni paviljon).
Kao čovjek izrazitog reda i discipline, intenzivno je radio na unutrašnjem
ustroju bolnice, predočuje Gradskom poglavarstvu vlastitu verziju Statuta gradske
javne bolnice, s ukupno 23 člana, te ga predočuje Gradskom poglavarstvu, koje ga
prosljeđuje Zemaljskoj vladi koja ga odobrava 1909. godine. Sastavni dio Statuta
čini i niz posebnih akata kojima se podrobnije reguliraju segmenti iz rada bolnice, i to: “Naputak za ravnatelja,……za primarnog liečnika,….za sekundarnog
liečnika,….. za aspiranta,….za upravitelja,…..za upravno pomoćno osoblje,…….
za rukovanje blagajničkih poslova,…..za podvorničko osoblje,…..za nadzornu službu,…. za vjersku utjehu,…..za upravu kuhinje i praonice,…. za vratara”.
Iz nabrajanja ovih akata može se zaključiti odnos prema redu i disciplini samog dr. Kasumovića. Dakako, tokom njegovog dugotrajnog rukovođenja bolnicom pojedine odredbe su se mijenjale i modernizirale, no određena pravila čine
se dobrim dijelom aktualna i danas.
Što se tiče medicinskog rada, treba istaći izuzetnu univerzalnost dr. Kasumovića
koji se bavio gotovo svim granama medicine – od kirurgije (doduše skromnim
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
111
uz
M
Dr. Dragutin Toth,
ravnatelj 1969-1973.g.
Dr. Karlo Šutalo, ravnatelj Dr. Mijo Bardek,
1973/77 i 1990-1994.g. ravnatelj 1994.-2008.g.
ej
a
ad
gr
programom), vodio istovremeno cijelu bolnicu, do pedijatrije, interne, traumatologije, infektologije, rendgenologije i opstetricije, dakle može se ustanoviti da
je vodio zapravo čitavu bolnicu.
Uz dr. Kasumovića radila je u bolnici kroz pojedina razdoblja čitava plejada
liječnika, od kojih spominjemo posebno dr. Ivu Vedriša (koji se kao đak dr. Kasumovića uglavnom bavio kirurgijom), dr. Martina Širokija koji se bavio uglavnom
internom medicinom. Uz rad u bolnici, vodio je i privatnu praksu, te bio poznati
i obljubljeni obiteljski liječnik. Umirovljen je nakon punih 40 godina staža g.
1940. Umro je u Zagrebu 1948. gdje je i pokopan.23
Ko
Razdoblje dr. Ladislava Juričića
pr
Nakon umirovljenja dr. Kasumovića, u Koprivnicu dolazi primarius dr. Ladislav Juričić za ravnatelja koprivničke bolnice čime je započela nova faza razvoja
bolnice karakterizirana novim specijaliziranim djelatnostima.24
Dr. Ladislav Juričić rođen je 1899. u Delnicama, a studirao je medicinu u
Zagrebu gdje je 1925. i diplomirao. Počinje raditi u bolnici Milosrdnih sestara,
gdje završava i specijalizaciju iz kirurgije. Zajedno s njime u Koprivnicu dolazi i
prvi specijalista interne medicine dr. Nikola Ivanović (1902-1989). Nova uprava
najprije dovršava zgradu Internog odjela s nabavkom inventara, što je dovelo i
do otvaranja prvog specijaliziranog Internog odjela, s malim ali prvim kliničkim
laboratorijem isključivo za potrebe same bolnice.25
112
ice
n
iv
23 Švarc Janjanin S.:Era dra. Dr. Mirka Kasumovića, Podravski zbornik 1989., str.80-81.
24 Švarc K.: Koprivnički liječnički zbornik, Koprivnica 1973.,, str. 28
25 Šutalo K.: 140 godina bolnice u Koprivnici, 2009.,str. 43.
Podravski zbornik 2010.
M
ej
uz
Dr. Gordana Slavetić,
ravnateljica od 2009.g.
a
ad
gr
Po dolasku u Koprivnicu Juričić započinje organizacijske promjene, nabavlja se
nova oprema, posebno instrumentarij, modernizira operacijski trakt, što mu je
omogućilo proširenje operacioni programa na složenije zahvate (želudac, žučni
vodovi, prostata, traumatološki slučajevi, carski rez i dr.) Od dolaska (kolovoz
1940.) do konca godine izvršeno je već 278 operacija, a iduće 1941. g. do srpnja
još 461.
Ratne 1941. g. s premještajem iz Koprivnice i prim. dr. L. Juričića i prim. dr.
Ivanovića, već u srpnju 1941. g. rukovođenje bolnicom preuzima dr. Ivo Vedriš
uz dr. Martina Širokija. No, odlukom ustaških vlasti 1942. g. zbog političkih,
odnosno rasnih zakona, u Koprivnicu dolaze na “prisilni rad” poznati kirurzi dr.
Karel Oberšlik i dr. Branko Oberhofer, a na Interni odjel prim. dr. Miroslav Deutsch-Duić i dr. Tea Oberhofer, koji su unatoč ratnih neprilika omogućili održati
pa i unaprijediti započetu modernizaciju bolnice koju su započeli dr. Juričić i dr.
Ivanović. No, to je potrajalo svega do studenoga 1943. g. kada uz brojne druge
liječnika odlaze u partizane, a bolnica postaje uglavnom mala, pretežito vojna i
zapuštena, uz već spomenute dr. Vedriša i dr. Širokija.1
Nakon II. svjetskog rata za ravnatelja i šefa kirurgije dolazi dr. Josip Vodehnal,
koji već početkom 1946. odlazi u Vukovar, a u Koprivnicu se vraćaju i prim. dr.
L. Juričić i s njime i prim. dr. N. Ivanović, i nastavljaju modernizacijom bolnice gdje su pred rat stali. Nastavlja se daljnja nabava opreme, uređenje kuhinje,
sterilizacija i dr., daljnje proširenje operativnog programa, pa se tako spominje
i trepanacija lubanje, sanacija brojnih streljnih rana, kao posljedica rata i sl. Dr.
Juričić bio je za ono vrijeme, u skladu s mogućnostima izvrstan dijagnostičar
(sam je obavljao rendgenološke pretrage) i briljantan i siguran operater, nikada
ne gubeći strpljenje. Uz to treba istaći i njegovu načitanost i opću kulturu. Uz
pr
Ko
ice
n
iv
1 Švarc K.: Koprivnički liječnički zbornik, 1973., str. 29-31.
Podravski zbornik 2010.
113
ej
uz
M
Kirurška ekipa u ratnojbolnici Đakovo pod vodstvom
dr. Franje Husinca, 1993.g.
a
ad
gr
Po dolasku u Koprivnicu Juričić započinje organizacijske promjene, nabavlja se
nova oprema, posebno instrumentarij, modernizira operacijski trakt, što mu je
omogućilo proširenje operacioni programa na složenije zahvate (želudac, žučni
vodovi, prostata, traumatološki slučajevi, carski rez i dr.) Od dolaska (kolovoz
1940.) do konca godine izvršeno je već 278 operacija, a iduće 1941. g. do srpnja
još 461.
Ratne 1941. g. s premještajem iz Koprivnice i prim. dr. L. Juričića i prim. dr.
Ivanovića, već u srpnju 1941. g. rukovođenje bolnicom preuzima dr. Ivo Vedriš
uz dr. Martina Širokija. No, odlukom ustaških vlasti 1942. g. zbog političkih,
odnosno rasnih zakona, u Koprivnicu dolaze na “prisilni rad” poznati kirurzi dr.
Karel Oberšlik i dr. Branko Oberhofer, a na Interni odjel prim. dr. Miroslav Deutsch-Duić i dr. Tea Oberhofer, koji su unatoč ratnih neprilika omogućili održati
pa i unaprijediti započetu modernizaciju bolnice koju su započeli dr. Juričić i dr.
Ivanović. No, to je potrajalo svega do studenoga 1943. g. kada uz brojne druge
liječnika odlaze u partizane, a bolnica postaje uglavnom mala, pretežito vojna i
zapuštena, uz već spomenute dr. Vedriša i dr. Širokija.26
Nakon II. svjetskog rata za ravnatelja i šefa kirurgije dolazi dr. Josip Vodehnal,
koji već početkom 1946. odlazi u Vukovar, a u Koprivnicu se vraćaju i prim. dr.
L. Juričić i s njime i prim. dr. N. Ivanović, i nastavljaju modernizacijom bolnice gdje su pred rat stali. Nastavlja se daljnja nabava opreme, uređenje kuhinje,
sterilizacija i dr., daljnje proširenje operativnog programa, pa se tako spominje
i trepanacija lubanje, sanacija brojnih streljnih rana, kao posljedica rata i sl. Dr.
Juričić bio je za ono vrijeme, u skladu s mogućnostima izvrstan dijagnostičar
(sam je obavljao rendgenološke pretrage) i briljantan i siguran operater, nikada
ne gubeći strpljenje. Uz to treba istaći i njegovu načitanost i opću kulturu. Uz
pr
Ko
ice
n
iv
26 Švarc K.: Koprivnički liječnički zbornik, 1973., str. 29-31.
114
Podravski zbornik 2010.
uz
M
Dr. Davor Hećimović na Velebitu 1994.g.
ej
a
ad
gr
njega na kirurgiji radi dr. Helena Štampar (1945. -1951.), te dr. Albert Heinrich
(1945.-1947.). Iako je u to vrijeme bolnica oskudijevala s liječničkim i ostalim
kadrom, već 1951. u bolnici je liječeno 5.389 bolesnika s 62912 b.o. dana.27
Dr. Juričić odgojio je plejadu mlađih liječnika kao uzoran šef i učitelj, a osnovna mu je zamisao bila da unaprijedi rad u bolnici angažiranjem novih specijaliziranih stručnjaka.
Koncem 1945. dolazi u Koprivnicu dr. Luka Bezić, pedijatar, koji je nastavio
raditi na Dječjem dispanzeru nakon prve školovane pedijatrice dr. Feđe Fischer
Sartorius, koja je kao prva pedijatrica u Koprivnici (1940.-1943.) vodila Školsku
polikliniku i Dječji dispanzer, ali je upravo dr. Bezić bio prvi bolnički pedijatar s
doduše malim bolničkim odjelom od svega 12 krevetića, što mu je omogućio dr.
Juričić u skladu s njegovom istaknutom željom da bolnica dobije i nove specijalizirane stručnjake. Dr. Bezić osniva mliječnu kuhinju uz Dječji odjel, uz pomoć
UNICEF-a. G. 1950. dr. Bezić odlazi iz Koprivnice, a na njegovo mjesto dolazi
pedijatra dr. Ljudmila Kazić (1950-1956.), pa dr. Dušan Dragojlović (1957.1960.)28
Početkom pedesetih godina na inicijativu dr. Juričića šalju se prva 4 liječnika
na specijalizacije: dr. Katarina Valeš, pedijatra i dr. Slavko Samoščanec, internist,
oba uskoro odlaze u Zagreb, dr. Teodor Femec, počinje raditi kao drugi kirurg, a
nakon umirovljenja dr. Juričića, postaje rukovoditelj djelatnosti, te dr. Krešimir
Švarc, ginekolog, koji utemeljuje novoosnovanu Djelatnost za ženske bolesti i
porode.29
Godine 1952. dolazi u Koprivnica, na Antituberkulozni dispanzer prvi pneumoftizeolog dr. Marko Prister, no dr. Juričić mu omogućuje uz rad na dispanzeru
i otvaranje prvog stacionara za tuberkulozne bolesnike s 14 kreveta, kojim je
pr
Ko
ice
n
iv
27 Husinec F.: Djelatnost opće kirurgije, 140 godina bolnice u Koprivnici, 2009.,str. 106.
28 Toth Mršić M.: 140 godina bolnice u Koprivnici, str. 44.
29 Švarc K.:Koprivnički liječnički zbornik, 1973, str. 33.
Podravski zbornik 2010.
115
ej
uz
M
Dr. Mijo Bardek i predstavnik INGRA-e
potpisuju Ugovor o rekonstrukciji bolnice
a
ad
gr
rukovodio dr. Prister sve do 1957., tj. do dolaska dr. Stanka Vovka.
Dr. Juričić rukovodio je bolnicom sve do formiranja Medicinskog centra (1958.),
tek s jednim kraćim prekidom, kada je zbog subjektivnih razloga napustio Koprivnicu, a na njegovo mjesto ravnatelja došao je dr. Leopold Auf, internista g.
1952. no već nakon manje od godine dana napušta Koprivnicu, a dr. Juričić
nakon molbe Gradske uprave vraća se u Koprivnicu i ponovno preuzima dužnost
ravnatelja.
U vrijeme dr. Juričića dogodile su se još neke važnije promjene, osim spomenutih: Dr. N. Ivanović, dotadašnji šef Internog odjela odlazi iz Koprivnice u
Šibenik godine 1951. a zamijenio ga je spomenuti dr. Leopold Auf 1952. Nakon
njegova odlaska Interni odjel preuzeo je obljubljeni i ugledni koprivnički liječnik,
internista dr. Stanko Sulimanović od 1953. do 1958., kada odlazi u mirovinu, a
zamjenjuje ga dr. Nevenka Vizjak Gorenc, koja je vodila odjel od 1958. do 1967.
(već i u vrijeme Medicinskog centra).30
Na inicijativu dr. Juričića 1955. dr. Krešimir Švarc i dr. Teodor Femec (specijalizanti iz ginekologije i kirurgije) u sklopu Kirurškog odjela osnivaju skromni
Kabinet za transfuziju krvi samo sa obiteljskim davateljima krvi, i određivanjem
samo Kg A-B-0 sistem. Od 1957. Kabinet preuzima i unapređuje dr. Stanka List,
liječnica Internog odjela nakon položenog postdiplomskog tečaja iz transfuziologije.31
Opskrba lijekovima bolničkih odjela vrši se preko Bolničke apoteke, koju od
1945. do 1947. vodi glavna Časna sestra milosrdnica, a od 1947. farmaceutska
tehničarka Dragica Gorničec.
Ovim pomalo suhoparnim nabrajanjem pokušali smo zaokružiti sva nastojanja dr. L. Juričića, koji se uz unapređenje Kirurškog odjela kao ravnatelj brinuo
za opći razvoj bolnice, ostavivši duboke tragove njegovog rukovođenja bolnicom.
pr
Ko
116
ice
n
iv
30 Šutalo K.:140 godina bolnice u Koprivnici, str. 49.
31 Šajatović Ivanković Lj.: 140 godina bolnice u Koprivnici, str. 191
Podravski zbornik 2010.
Dr. Ladislav Juričić, razriješen je dužnosti ravnatelja bolnice 1958. formiranjem
Medicinskog centra, ali i nadalje rukovodi Kirurškom službom do umirovljenja
1970. Nakon izvjesnog vremena odlazi u Zagreb, gdje je 1990. umro. Pokopan
je na zagrebačkom Mirogoju.32
Dolazak dr. Stanka Vovka, specijaliste pneumoftizeologije i pulmologije u Koprivnicu 1957. g. predstavlja jednu novu fazu u razvoju zdravstva u Koprivnici,
ne samo za daljnji razvoj antituberkulozne službe već mnogo šire. Naime, upravo
je on bio inicijator integracije bolnice i Doma zdravlja u Zdravstveni centar, koji
vrlo brzo mijenja ime u Medicinski centar. U čast uglednog liječnika dr. Tomislava Bardeka, općinskog liječnika u Sokolovcu i kasnije Kotarskog liječnika u
Koprivnici, poznatog po svojem demokratskom i antifašističkom svjetonazoru,
koji je zajedno sa suprugom i malodobnom kćerkom Beatom u ubijen za vrijeme
“NDH” u Jasenovcu, novoformirani Medicinski centar imenovan je njegovim
imenom.33
Osnovne karakteristike nove ustanove koja je počela s radom 1. siječnja 1958.
su integracija primarne i sekundarne, odnosno preventivne i kurativne zdravstvene djelatnosti. Dosadašnji ravnatelj bolnice, prim. dr. L. Juričić ostaje šef Kirurškog odjela, a ravnatelj Doma narodnog zdravlja dr. Albert Heinrich preuzima
dužnost šefa Higijensko-epidemiološke službe. U sklopu nove ustanove ostali
su raditi pojedini dispanzeri (dječji, školski, antituberkulozni), a svaka bolnička
jedinica imala je i svoju specijalističku, polikliničku ambulantu. Ravnatelj nove
ustanove postao je dr. S. Vovk s glavnom sestrom Blankom Trnski i Marijom
Brozović. Ostao je ravnatelj do 1960. nakon čega ostaje rukovoditelj antituberkulozne službe.
Iduće razdoblje u razvoju zdravstva je razdoblje od osnivanja centra pa sve do
1990. Karakteristično je stalnom ekspanzijom svih oblika medicinskog djelovanja, uvođenjem novih suvremenijih oblika rada, formiranjem novih specijaliziranih medicinskih službi, te nizom investicijskih ulaganja raznim dogradnjama
i adaptacijama, od kojih spominjemo dogradnju dvaju krila na zgradi Internog
odjela (1963.), izgradnju nove moderne zgrade za potrebe Plućnog odjela 1967.
u koji se smještava i novoformirana Djelatnost za očne bolesti i u podrumske prostorije počeci Fizikalne medicine, izgradnju montažnog objekta za potrebe ORL
odjela (1970.) i kao najvažnije izgradnja prve etape budućeg “novog” centra.34
ej
uz
M
Razdoblje Medicinskog centra
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
32 Kovačić M.: 50. obljetnica HLZ Koprivnica, Spomenica 2003., str. 62/63.
33 Švarc K.: 140 godina bolnice u Koprivnici, 2009., str. 21-22.
34 Švarc K.: O izgradnji novog Medicinskog centra u Koprivnici, Podravski zbornik 1976., str 96102.
Podravski zbornik 2010.
117
ej
uz
M
Prije svega treba istaći gotovo desetogodišnji prethodni samodoprinos građana
Koprivnice, koji su referendumom prihvatili takav način prikupljanja financijskih sredstava za potrebe gradnje bolnice. Pripreme su počele 1977. i nakon podosta problema, centralna zgrada je dovršena i puštena u upotrebu 7. studenoga
1980. Uz već spomenuti dugogodišnji samodoprinos svih građana Koprivnice,
izuzetno velike zasluge za izgradnju bolnice treba pripisati Stjepanu Kapusti,
dugogodišnjem predsjedniku Općine Koprivnica, kao i dipl. ing. Vladi Trojaku
iz “Podravke”, koji je prihvatio dužnost Predsjednika odbora za izgradnju, i tu
dužnost vrlo angažirano i predano obavljao od prvih dogovora s projektantima i
izvođačima pa sve do otvorenja bolnice. Bolnički dio raspolagao je s 206 kreveta, na odjelima kirurgije, rodilišta, ginekologije, anesteziologije s reanimacijom
i intenzivnom terapijom, centralna sterilizacija, rendgen kabinet, hitna pomoć i
operacioni blok s 5 operacijskih sala, te dio primarne medicine, stomatologija te
niz poliklinika s ukupnom površinom od cca 17.000 kvadratnih metara.35
Kroz navedeno razdoblje mijenjali su se ravnatelji ustanove, i u vrijeme svakog
od njih realiziran je daljnji razvoj ustanove.
Nakon osnivača Medicinskog centra dr. Stanka Vovka, ravnatelji centra bili
su: dr. Krešimir Švarc, od 1960. do1964., zatim od 1968. do 1969., te od 1977.
do 1990., uz glavne sestre Mariju Brozović, Tereziju Kelbl i Žarku Zalar. Zatim
dr. Zvonko Dubravec od 1964. do 1968. uz glavnu sestru Tereziju Kelbl. Slijedi
dr. Dragutin Toth od 1969. do 1973., uz glavnu sestru Tereziju Kelbl, dr. Karlo
Šutalo od 1973. do 1977. i ponovno 1990. do 1994., uz glavnu sestru Žarku
Zalar, dr. Mijo Bardek od 1994. do 2008., uz vms Žarku Zalar, te dr. Gordana
Slavetić do danas.36
Na dan formiranja Medicinskog centra, postojale su slijedeće djelatnosti i kronološki popis njihovih šefova sve do danas: KIRURGIJA – dr. Ladislav Juričić,
dr. Teodor Femec, dr. Kruno Jerčinović, dr. Franjo Husinec. PEDIJATRIJA –
dr. Dušan Dragojlović, dr. Vera Lesica Žganjer, dr. Miljenko Vondraček, dr. Maja
Toth Mršić. FTIZEOLOGIJA – dr. Stanko Vovk, dr. Zvonko Dubravec, dr.
Karlo Šutalo, dr. Krunoslav Treščec. INTERNA - Nevenka Vizjak Gorenc, dr.
Stanko Rubeša, dr. Stjepan Jovanović, dr. Branko Heinrich, dr. Krešimir Šutalo.
Od formiranja Medicinskog centra osnovane su: GINEKOLOGIJA I OPSTETRICIJA (1959.) - dr. Krešimir Švarc, dr. Vladimir Jambrešić, dr. Damir
Pasini, dr. Milovan Jelić, dr. Mirko Csik. KLINIČKI LABORATORIJ (1961.) –
dr. Neda Dubravec, dipl. ing. Željko Sinjeri. BOLNIČKA LJEKARNA (1964.)
– mr. ph. Terezija Prvčić, mr. ph. Ivka Drvenkar, mr. ph. Marija Čižmak. TRAN-
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
35 Tehnička dokumentacija (idejni i izvedbeni projekti) povjereni su Arhitektonskom birou
“Dumengjić” Zagreb, odnosno dipl. arh. Blanki Haramija. Izgradnju je izvelo Građ. poduzeće
“Tehnika” Zagreb-Koprivnica.
36 Navedeni su kronološki ravnatelji od osnivanja Medicinskog centra, ali u nastavku i ravnatelji
nakon novog restrukturiranja Centra, te ponovnog osnivanja samostalne Opće bolnice.
118
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
SFUZIJA (1979.) – dr. Ljiljana Šajatović. OKULISTIKA (1966.) – dr. Nada
Vondraček, dr. Tigrena Csik, dr. Ljubica Koprić Pavlović. ANESTEZIOLOGIJA
(1967.) – dr. Josip Kučić, dr. Josip Večenaj. RENDGEN (1968.) – dr. Pero Gjaić, dr. Ivica Milošić, dr. Gojko Vulić. OTORINOLARINGOLOGIJA (1969.)
– dr. Ivica Horvat, dr. Mijo Bardek, dr. Sanja Krapinec, dr. Mijo Bardek. INFEKTOLOGIJA (1971.) – dr. Ljiljana Mišić Majerus, dr. Vesna Mađarić. NEUROPSIHIJATRIJA (1972.) – dr. Hrvoje Neimarević, dr. Pavao Krmpotić. PSIHIJATRIJA (1994.) - dr. Ljubica Rožman. ORTOPEDIJA (1979.) - dr. Josip Zečević,
dr. Andrej Mraz. FIZIKALNA MEDICINA I REHABILITACIJA (1979.) – dr.
Ivan Mesić, dr. Walter Brlečić. PATOLOGIJA I CITOLOGIJA (1981.) – dr.
Jadranka Ilić, dr. Andrej Krčma, dr. Mirjana Gabaj, dr. Elizabeta Horvatić. Citologija – dr. Anka Zečević, dr. Marija Sačer. DIJALIZA (1985.) – dr. Branko
Heinrich, dr. Silva Bezjak. DERMATOVENEROLOGIJA (1989.) – dr. Vera
Knežević. UROLOGIJA (1996.) – dr. Bruno Kovačević. HITNA MEDICINA
(2007.) – dr. Gordana Slavetić, dr. Mladen Vuljak.37
gr
Razdoblje od 1990. do. 2008. godine
a
ad
Domovinski rat. Tijekom Domovinskog rata bolnicom je rukovodio dr. Karlo Šutalo, koji se istakao organizacijom službi koje su unatoč ratnih prilika cijelo
vrijeme funkcionirale bez zastoja i unatoč manjka kadrova koji su bili na bojišnicama. Brojni zdravstveni djelatnici s našeg područja odigrali su vrlo značajnu
ulogu u tijeku Domovinskog rata od samog početka. Već sredinom 1991. u prve
postrojbe ZNG uključuju se dr. Krešimir Šutalo i Domagoj Alvir. Uskoro se
zbog aktiviranja ratnih operacija ukazuje potreba formiranja kirurške ekipe, koju
na području Novske i Lipovljana vodi kirurg dr. Davor Hečimović i ginekolog
dr. Neven Hečimović. Istovremeno postrojbe koprivničke policije vode borbe u
okolici Pakraca, gdje sanitetsku službu vodi dr. Stjepan Gašparić s tehničarom
Goranom Bajrovićem, a potom i niz drugih djelatnika naše bolnice.
Početkom 1993. formira se kirurška ekipa za potrebe ratne bolnice u Đakovu, gdje se smjenjuju kirurzi dr. Dragutin Šnajdar, dr. Ferenc Serda, dr. Davor
Hečimović, dr. Hammoud Wajih, dr. Franjo Husinec i dr. Josip Petrovčić, uz
anesteziologe dr. Josipa Večenaja i dr. Stjepana Knezića.
Koncem 1993. formiraju se dvije kirurške ekipe za područje oko Gospića i na
Velebitu, na čelu s dr. Davorom Hečimovićem koji uskoro postaje koordinator
svih kirurških ekipa na južnom Velebitu. Treba istaknuti i transfuziološku djelatnost, posebno u ratnoj bolnici Kutina, te više od trideset medicinskih sestara,
pr
Ko
ice
n
iv
37 U ovom popisu navedeni su svi bolnički odjeli koji su postojali već prije formiranja Medicinskog
centra, a potom i sve novoformirane djelatnosti nastale za Medicinskog centra, kronološkim popisom
njihovih šefova do danas.
Podravski zbornik 2010.
119
ej
uz
M
tehničara, te vozača Hitne pomoći.
Dio naših liječnika djelovao je i u bolnicama Nova Bila i Žepče: dr. Petar
Šarinić, dr. Bruno Vrabec, dr. Josip Večenaj, dr. Franjo Husinec, dr. Kruno Jerčinović, dr. Damir Pasini, dr. Ljubomir Morić, dr. Milan Stanojević i dr. Jadranka
Povalec.
Posebno treba još istaći da je unatoč već spomenutih kadrovskih problema,
uprava bolnice organizirala tokom rata i prijem preko 300 ranjenika iz svih krajeva Hrvatske, među kojima i 120 Vukovaraca.
Na kraju napominjemo da je s našega područja u Domovinskom ratu ukupno
sudjelovao 61 zdravstveni djelatnik. S ponosom ističemo da su mnogi od njih u
znak zahvale za sudjelovanje u Domovinskom ratu primili brojna državna priznanja i odlikovanja.38
Transformacija Medicinskog centra i “pilot program”. Prema važećim
propisima i uz suglasnost Županijskog poglavarstva 1994. g. dolazi do rasformiranja Medicinskog centra, te se osniva samostalna Opća bolnica “Dr. T. Bardek” i
Županijski Dom zdravlja. Ravnatelj Medicinskog centra bio je do transformacije
Medicinskog centra od 1990. do 1994. dr. Karlo Šutalo, uz glavnu sestru vms
Žarku Zalar, a novoformirane bolnice od 1994. do 2008. dr. Mijo Bardek, također uz glavnu sestru Zalar.
U navedenom razdoblju dogodile su se bitne promjene. Bolnica iz vlastitih
sredstava nabavlja nešto nove opreme, a od 1995. Ministarstvo zdravstva je omogućilo nabavku niza nove opreme: mobilni rendgen, CT aparat, tri nova dijalizatora, monitoring jedinicu intenzivne njege, respiratore, oprema za klinički
laboratorij, novi aparati za fizikalnu medicinu. Godine 1998. otvoren je u sklopu
bolnice i Dušebrižnički ured.
Konačno je 1999. na prijedlog Ministarstva u našoj bolnici implementiran
tzv. “pilot projekt” uz angažiranje velike ekipe inozemnih stručnjaka za organizacije bolnica. Naša bolnica bila je izabrana zbog stabilnog sustava, dobar socioekonomski profil naše Županije, kao i niz drugih ispitanih indikatora, a projektom
je koordinirala dr. Vesna Mađarić.
U sklopu tog projekta, prihvaćena je nova doktrina karakteristična po što
kraćem boravku u bolnici, formiranjem dnevnih bolnica, posebno osnivanjem
zasebne Djelatnosti hitne medicine, i posebnom brigom oko edukacije kadrova.
U toku ostvarenja osnovnih principa projekta, počele su brojne adaptacije i preuređenja gotovo čitave centralne bolnice, s ciljem da se riješi problem dislociranih
odjela, koji su uz to u najlošijoj prostornoj situaciji: napuštanje barake ORL
odjela, “Kužnog paviljona” infektološkog odjela, a da se istovremeno unaprijede
uvjeti rada i mnogih drugih odjela. Tokom idućih par godina, čitava je bolnica
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
38 Bardek M.: Bolnica u Domovinskom ratu, u: 140 godina bolnice u Koprivnici, 2009., str. 25-28
120
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
Polaznici edukacije u Australiji na čelu s dr. Gordanom Slavetić.
a
ad
gr
bila postepeno u stanju rušenja, pregrađivanja i modernizacije, s napomenom da
su se neki odjeli povremeno, na izvjesno vrijeme, smještavali u posve neprikladne
prostore i nekoliko se puta preseljavali. Treba međutim napomenuti, da je uprava
bolnice uz suradnju gotovo svih djelatnika uspjela osigurati gotovo neprekinuti
proces rada, bez ikakvog zastoja. Istovremeno su se gotovo sve jedinice primarne
zaštite iz glavne bolničke zgrade preseljavale u moderniziranu i preuređenu zgradu bivše “stare” bolnice, sada Županijskog Doma zdravlja.
Uz ranije odjele smještene u glavnoj zgradi (ali preuređene) realiziran je smještaj i svih ostalih bolničkih djelatnosti (osim Interne i Dijalize): nova Djelatnost
hitne medicine (HBO), urologija, ORL odjel, dječji odjel, očni odjel, klinički laboratorij, novi prostor za ljekarnu, preuređena centralna sterilizacija, operacioni
trakt s ukupno 7 novih sala, niz novih polikliničkih jedinica, modernizacija strojarnice, edukacijski centar itd., s ukupno 8060 kvadrata. Uz to modernizirana je
i bivša zgrada Plućnog odjela, gdje se smjestila Fizikalna medicina s dograđenim
bazenom za hidroterapiju, psihijatrija i neurologija. Izgrađena je i prilazna cesta,
dio parkirališta, a nabavljen je niz nove medicinske opreme među kojoj je i novi
CT aparat.
Modernizacija naše bolnice time nije prestala. Odlukom Vlade i naše Županije odlučena je daljnja izgradnja nove Interne i Dijalize, koja je dovršena 2007., i
u kojoj je uz novih 10.600 m”2” premještena Djelatnost za interne bolesti, nova
Hemodijaliza, Djelatnost infektologije, Jedinica intenzivnog liječenja, Djelatnost patologije s prosekturom i citologijom, te nova kuhinja.39
Novi kadrovi i stalna edukacija. Kroz razdoblje od 1990. do 2008. bolnica
pr
Ko
ice
n
iv
39 Bardek M.: Rekonstrukcija starih i izgradnja novih prostora, u: 140 godina bolnice u Koprivnice,
2009., str. 33-38
Podravski zbornik 2010.
121
ej
uz
M
je dobila ukupno 64 stažista, 58 novih specijalista raznih struka, među kojima i
spec. med. biokemije, te 8 supspecijalista. Formirana su brojna bolnička povjerenstva40, te Stručna vijeća kao savjetodavni organ Uprave bolnice, koje od 1993.
vodi dr. Ljiljana Mišić Majerus, te od 2004. do danas dr. Franjo Husinec.
Pilot projekt predviđao je i osnivanje Edukacijskog centra za sustavnu edukaciju, koji je 2002. počeo raditi u nekadašnjim prostorima Zaraznog odjela,
da bi nakon još jednog privremenog smještaja, dobio novouređene prostorije
u centralnoj zgradi (bivši neurološko-psihijatrijski dispanzer), koji je opremljen
svom potrebnom i informatičkom opremom. Tu se održavaju stručna predavanja, skupovi, tečajevi svih profila djelatnika, među kojim su i redoviti sastanci
podružnice Hrvatskog liječničkog zbora i njegova Stručna društva, a posebno
ističemo Tečajeve Europskog vijeća za reanimaciju, na temelju kojih smo dobili
status Regionalnog edukacijskog centra s polaznicima i iz drugih ustanova.41
Djelatnost hitne medicine. Djelatnost je uspješno realizirana prema principima sadržanim u pilot projektu, pa ju kao takvu posebno ističemo, naročito i
zbog činjenice da je prva u Hrvatskoj i kao takva služi kao ogledni odjel. Posebno
treba istaknuti da je u sklopu pilot programa, 2003. godine u dvije bolnice u
Australiji obavljena i posebna edukacija za potrebe nove bolničke hitne službe,
koju je u dvije grupe obavilo 5 liječnika i 5 medicinskih sestara u trajanju od 4
mjeseca, kao i voditeljica nove Djelatnosti dr. Gordana Slavetić u trajanju od 1
mjeseca.42
Kao i mnogi drugi odjeli, i hitna pomoć se povremeno preseljavala iz neadekvatnih prostora (od 2004. do 2006.), tijekom pregradnji glavne bolničke zgrade, da bi početkom 2006. uselila u nove, moderno opremljene prostore glavne
bolničke zgrade. Na prostoru od oko 1000 kvadrata raspolaže s 15 kreveta, salom
za reanimaciju i salom za manje kirurške procedure, i RTG dijagnostikom. Sada
svi hitni bolesnici dolaze na jedno mjesto u bolnici, gdje započinju dijagnostičke
i terapeutske procedure, obavi trijaža nakon čega bolesnik bude primljen na bolničko liječenje ili otpušten na kućnu njegu.
Djelatnost je utemeljila i organizirala prva voditeljica dr. Gordana Slavetić, a
nakon što je 2008. preuzela dužnost ravnateljice bolnice, a šef Djelatnosti hitne
medicine preuzima dr. Mladen Vuljak.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
40 Povjerenstvo za stručnu edukaciju,….za rizike i incidente,…..za prava pacijenata,….za lijekove, za
kvalitetu…za bolničke infekcije….te Etičko povjerenstvo.
41 Važanić D.: Edukacijski centar, u: 140 godina bolnice u Koprivnici, 2009, str. 261-263.
42 Vuljak M.: Jedinica samostalne Djelatnosti hitne medicine, u: 140 godina bolnice u Koprivnici,
2009., str.170.
122
Podravski zbornik 2010.
Zaključak
ej
uz
M
Ovaj članak predstavlja priloge i građu za povijest bolnice u Koprivnici što
smo istakli i u naslovu, jer broj stranica kojim časopisi tipa Podravskog zbornika
raspolažu, a koji smo zahvaljujući uredništvu dobrano prekoračili, svjesno smo
dobar dio određenog povijesnog materijala morali izostaviti. Tako nismo bili u
mogućnosti obuhvatiti sve zdravstvene djelatnike, prvenstveno misleći na medicinske sestre 43 i tehničare, ing. radiologije te dipl. ing. biokemije, koji predstavljaju glavne suradnike liječnika, i bez kojih zasigurno naša bolnica ne bi bila u
mogućnosti pružati tako visoki medicinski standard.43,44
Izostavili smo i osvrte na neke statističke medicinske pokazatelje, kao što su
morbiditet, mortalitet, dijapazon dijagnostičkih i terapeutskih postupaka, broj
b.o. dana, prosječno zadržavanje i sl. Nešto smo više prostora posvetili starijoj povijesti, smatrajući taj dio zanimljivijim i nedovoljno poznatijim kako općoj, tako
i medicinskoj javnosti, tim više što smo u suvremenom razvoju bolnice donekle i
svjedoci ili sudionici.
Uspješnosti bolnice, naročito u odnosu na razdoblje preustroja i investicija ne
bi se mogla ostvariti bez vrlo aktivnog učešća Službe za pravne, kadrovske i opće
poslove, Službe za ekonomiku i računovodstvo, Službe za tehničke poslove, kao i
Bolničkih servisa.
S ponosom možemo istaknuti da je naša bolnica svrstana među najbolje u
našoj državi, zahvaljujući zalaganju svih spomenutih i nespomenutih djelatnika
naše bolnice.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
43 O sestrinstvu u našoj bolnici pisala je Zalar Žarka i Marina Friščić: 140 godina bolnice u
Koprivnici, 2009, str. 233-252, zatim Švarc K. Švarc Janjanin S.: Osvrt na razvoj sestrinstva u
Koprivnici, u: Podravina br. 12 2007, str.54-57.
44 Ovdje treba spomenuti da je Hrv. akreditacijska agencija dodijelila našem Kliničkom laboratoriju
akreditaciju po normi HRN EN ISO 15189. Uz to, po stručnosti i kadrovskoj strukturi osoblja, te
opremljenosti, naš laboratorij spada u sam vrh laboratorijskih djelatnosti u Hrvatskoj.
Podravski zbornik 2010.
123
Ksenija KRUŠELJ
POVIJEST PUČKOG ŠKOLSTVA
U GRADU KOPRIVNICI (I.)
M
Od prvih oblika podučavanja do školske godine 1875. /76.
ej
uz
Školstvo u Hrvatskoj do 1874. godine
a
ad
gr
O školstvu u našim krajevima pouzdano možemo govoriti za vrijeme vladavine Karla Velikog (768.-814.) kada se spominju pjevačke škole, a iz tog vremena
datiraju i spomenici pisani latinskim jezikom. Važnu ulogu imala je i Katolička
crkva koja se rano pojavila u našim krajevima. Karlo Veliki zapovjedio je svećenicima da po gradovima i selima drže župne škole, a roditeljima da djecu šalju u
školu (navodno je sam Karlo Veliki bio nepismen). Prestankom njegova vladanja
škole propadaju, a tek ih u 11. st. obnavlja papa Grgur VII. Razvoj školstva veže
se uz benediktince, koji na području Dalmacije i Primorja imaju veći broj samostana. Senj, primjerice, već u 10. st. ima svoju školu.
Sjeverna Hrvatska razvijala se sporije od Dalmacije. Nagađa se da je uz zagrebačku biskupsku stolicu (1094.), koju je utemeljio Ladislav I. Sveti (1048.1095.), postojala i škola. Do kraja 12. st. ne nalazimo spomena o nekim drugim
školama u Hrvatskoj koje su bile svjetovnog karaktera. Od 13. st. cistercistički
red drži škole radi školovanja svog podmlatka.
Neki podaci govore o elementarnim školama koje su crkveni redovi držali
i za ostalu mladež, a ne samo za podmladak. Takva se škola spominje 1232. u
Čazmi. Red pavlina otvorio je 1582. u Lepoglavi i učionicu za svjetovnjake, a od
1503. imaju svoje sjemenište u Lepoglavi. Red isusovaca (jezuita) 1607. otvara
gimnaziju u Zagrebu, kasnije u Rijeci, Varaždinu, Požegi. Pavelinski i isusovački
red međusobno su se borili oko upisa mladeži. Isusovci su imali opsežniju obuku
i upisivali su više polaznika. Stoga su pavlini bili prisiljeni 1673. zatvoriti lepoglavsku gimnaziju. Godine 1773. ukida se isusovački red, a nešto kasnije i red
pavlina.
Oni iz bogatijeg staleža za svoju su djecu uzimali privatne učitelje, najčešće
su to bili redovnici, koji su djecu podučavali vještini čitanja, pisanja, računanja i
latinskoj gramatici. Kako se u našoj povijesnoj, ali i pedagoškoj, znanosti strogo
dijelilo crkveno od svjetovnog školstva, za prvu javnu svjetovnu školu uzima se
škola osnovana u Varaždinskim Toplicama 1480. godine. Da je to “čista svjetovna
pr
Ko
ice
n
iv
124
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
škola” kazuje podatak da je u toj školi poučavao učitelj kojeg je izdržavao župnik.
U ovom se radu neću baviti školstvom u Vojnoj Krajini, s obzirom da je ono
imalo svoje posebne zakone, već ću dati pregled od druge polovice 18. stoljeća,
kako bismo lakše pratili početke modernog školstva u Koprivnici.
U drugoj polovici 18. st. započela je protomodernizacija školstva u Habsburškoj Monarhiji. Cilj uvođenja jedinstvenog školskog sustava bio je staviti sve
vrste školovanja državnom nadzoru. Crkva je na taj način gubila monopolni položaj, iako je i dalje odlučno utjecala na njegov razvoj. Carica Marija Terezija
posebno se zalagala za napredak i kvalitetu obrazovanja. Već je 1770. školstvo
proglašeno predmetom od osobite državne brige. Godine 1774. objavljen je Allgemeine Schulordnung (Opći školski red). Nacrt novog ustroja škola u Habsburškoj Monarhiji izradio je Johann Ignaz von Felbinger, koji je već imao iskustva
u reformi pruskog školstva. Ovdje je jasno stajalo da je potreban odgoj muške i
ženske djece.
Osnovu nove školske organizacije činile su trivijalne škole. One su osnivane
u selima i u njima je radio po jedan učitelj. U tim školama učenici su dobivali
poduku iz vjeronauka, crtanja, pisanja i računanja. Nadzor nad školama zadržali
su svećenici. U kotarskim središtima osnivane su glavne škole (Hauptschulen) s
dva do tri učitelja. Uz osnovne predmete učili su se latinski, crtanje, geometrija,
glavna pravila kućanstva, poljsko gospodarstvo i geometrija. U školama je preporučeno rodno odvajanje, odnosno osnivanje posebnih djevojačkih škola.
Vrh elementarnog školskog sustava činile su normalne (uzorne) škole, u njima
se uz predmete iz trivijalnih i glavnih škola još učila povijest umjetnosti i obrta,
mehanika, prostoručno risanje, risanje šestarom i ravnalom. Na tim su se normalnim školama obučavali i pučki učitelji. U njima su u pravilu radila po četiri
učitelja. Osnivale su se u okružnim gradovima. Razlika između seoskih i gradskih
škola bila je u gradivu koje se učilo, predmetima, duljini školovanja i pedagoškim
standardima. Učitelji su morali poštivati stroga pravila tijekom rada.
Nad trivijalnim školama nadzor su imali mjesni župnici uz jednog svjetovnog
nadzornika. Trivijalne škole cijelog okružja nadzirao je okružni školski nadzornik župnik (podjašprišt). Glavne i normalne škole imale su posebne ravnatelje.
Školstvom jedne pokrajine upravljalo bi školsko povjerenstvo, u sastavu od tri
savjetnika, zastupnik biskupa, ravnatelj škole i tajnik. Školom u cijeloj monarhiji upravljalo je vrhovno školsko ravnateljstvo u Beču. Brigu o školama samo
formalno je preuzela država jer u njezinu upravljanju, uz svjetovnjake, svećenici
obavljaju većim dijelom nadzor na učiteljima i djelovanjem škola. Tjelesno kažnjavanje bilo je dopušteno ali su zabranjeni pogrdni izrazi. Allgemeine Schulordnung nije saživio u našim krajevima.
Marija Terezija zatražila je da se izradi novi prijedlog za Ugarsku, Hrvatsku
i Slavoniju. Imenovana je “naukovna komisja” čijim je članom postao i Nikola
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
125
ej
uz
M
Škrlec Lomnički. Godine 1777. donijet je Ratio educations totiusqe reiliterariae
per regnum Hungariae et provncias eidem adnexas. Prema tom školskom redu pučke škole dijelile su se na dvije razine, na normalne i narodne škole. Narodne škole
činile su gradske s tri učitelja, trgovišne s dva učitelja i seoske s jednim učiteljem.
Vrhovni nadzor škola obavljao je “kraljevski provincijalni naukovni ravnatelj”. U
ovom školskom redu stajalo je pravo države da nadzire školstvo i da se u svim školama treba poučavati na jednak način. Vodilo se računa o svim konfesijama, tako
da je nastava bila prilagođena njihovim vjerskim potrebama. Kako je školstvo
bilo podvrgnuto državnom nadzoru, ustrojena je školska uprava i jedinstveno
školsko uređenje. Hrvatska i Ugarska bile su podijeljene na devet školskih kotara.
Glavni središnji državni školski organ bio je u Beču. U nižim razredima predavalo se na materinjem jeziku, a ugarska je vlada htjela nametnuti mađarski jezik
u hrvatske škole. Na latinski je jezik otpadalo deset sati tjedno. Svaki je razred
imao jednog učitelja koji je podučavao sve predmete, dok je kateheta podučavao
vjeronauk u svim razredima.
Do nove korekcije došlo je 1805. i 1806. g. Novi je ustroj u civilnoj Hrvatskoj
bio na snazi sve do 1845. g. Pučke škole dijelile su se, kao i prije, na normalne i
narodne. Narodne škole razlikovale su se po mjestu gdje su se nalazile. Nastava
se održavala na onom jeziku kojim su govorili učenici. Uz čitanje, pisanje i računanje, vjeronauk je bio glavni predmet. I dalje se zadržalo rodno odvajanje.
Djevojčice su podučavane u osnovnim kućanskim poslovima i da budu dobre
majke. Djevojčice građanskog podrijetla podučavane su vjeronauku, ćudoređu,
tumačenju evanđelja, pisanju domoljubnih štiva te kućanskim poslovima.
Hrvatski je sabor u srpnju 1849. predložio izradu zakonske osnove o školstvu.
Odredbom se trebao modernizirati postojeći obrazovni sustav. Prosvjetni odsjek
Banskog vijeća izradu osnova završio je u kolovozu 1849. Osnova temeljnih pravila javnog obučavanja za Hrvatsku i Slavoniju bila je prijevod austrijske školske
osnove. U osnovi se omogućava polazak djeci u škole bez obzira na klasne, vjerske
i spolne razlike. Ona djeca koja se obrazuju u okviru obitelji do svoje dvanaeste
godine moraju položiti završni ispit u javnoj školi. Pučke škole, kako je navedeno, moraju biti besplatne. Nadzor nad svim školama u civilnoj Hrvatskoj i
Vojnoj Krajini treba vršiti Bansko vijeće, u kojem je bilo predviđeno osnivanje
odsjeka za prosvjetu.
Novosonovani su odsjek za prosvjetu činili savjetnici za školstvo, i to po jedan
savjetnik za katoličku i pravoslavnu vjeroispovijest. Za učenike tih dviju vjerskih
zajednica predviđen je jedinstven nastavni program, osim za vjeronauk. Neposredno upravljanje školama dano je školskim odborima, a predsjednik školskog
odbora trebao je biti odgovoran za stanje u školi. Kontrolu rada provode okružni
školski nadzornici, koji u svom području moraju organizirati učiteljske skupštine. U pučku školu kretalo bi se s navršenih šest godina, a nakon dvanaeste godine
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
126
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
bila bi obvezna nedjeljna škola koja se polazila do navršenih petnaestih godina. U
gradskim pučkim školama nastava počinje u studenome, a završava u kolovozu.
Osnova temeljnih pravila nije, međutim, dobila odobrenje vladara. U civilnoj
Hrvatskoj na snazi je i dalje odredba iz 1845.
Za vrijeme neoapsolutizma školstvo se vraća u razdoblje prije terezijanske reforme, no s druge strane dolazi do povećanja broja škola i učenika te uređenja
školskih zgrada. Škole je trebalo graditi po točnom naputku i tražilo se dobro
opremanje škola. Postavljeni su mjesni školski nadzornici, a za trgovišta i gradove
općinski školski odbori koji su se morali brinuti o školi. Izrađen je naputak za
župnike kako se moraju odnositi prema pučkim školama, jer oni su bili i vjeroučitelji i neposredni nadziratelji pučkih škola. Točno su bile propisane religiozne
dužnosti za učitelje i učenike. Naređeno je da se u školama osnuju učiteljske
knjižnice pa i koje se knjige obvezno moraju u njima nalaziti. Uvedene su i kotarske učiteljske skupštine. Popis školske djece bio je točno ustanovljen, a učitelji
su morali podnositi točne izvještaje o stanju u školama. Siromašnije su škole
dobivale državnu potporu. Krajem 1851. godine, ukinućem vrhovnog školskog
ravnateljstva, glavni nadzor nad školama imala je “zemaljska školska oblast”. Ona
je bila nadležna na ona područja koje je prije pokrivalo ugarsko namjesništvo.
U studenom 1851. za savjetnika i nadzornika za pučke škole imenovan je
kanonik Stjepan Ilijašević, koji će ostati na dužnosti sve do 1857. Zemaljska školska oblast je u cilju što uspješnije provedbe reorganizacije školstva 1851. izdala
naredbu kojom je odredila popis pučkih škola i regulirala proceduru osnivanja
novih. Crkvene su vlasti svoj utjecaj nad školstvom još povećale nakon 1855.,
kada je konkordatom i pravno regulirana crkvena uprava nad školama. Po tom
ugovoru, najveći dio uprave nad pučkim školama vodili su biskupi preko dijecezantskog nadzornika (kanonika) i podjašprišta kao kotarskog školskog nadzornika, te župnika kao ravnatelja i neposrednog nadzornika. U pučkim, ali samo
u glavnim školama, vidljivi su elementi germanizacije, dok u trivijalnim to nije
došlo do izražaja. Nastavnom osnovom iz 1858. određeno je da učenje njemačkog jezika u pučkim školama počinje u drugom polugodištu drugog razreda.
Razdoblje apsolutizma prestaje 1860. kada je Ugarskoj i Hrvatskoj vraćen
ustav. Već 7. svibnja 1861. učiteljski zbor kraljevske zagrebačke preparandije i
glavnih pučkih učiona šalje peticiju u Sabor u kojoj moli da se novim zakonom
uredi hrvatsko pučko školstvo. Ravnatelj zagrebačke preparandije Franjo Klaić i
vjeroučitelj na preparandiji Stjepan Novotny izradili su cijelu osnovu školskog
zakona. Osnova je prihvaćena na Saboru kao saborski članak o školskom sustavu
“za narodne pučke učione i učiteljstva u Trojednoj kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji”.
Predloženo je da se škole dijele na niže (seoske) s tri razreda, kao i na više četverogodišnje za gradove. Nastavni predmeti su isti, ali je gradivo različito. Nastavni
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
127
ej
uz
M
predmeti su vjeronauk, nastava na narodnom jeziku (čitanje, slovnica, usmeni i
pismeni izraz misli), povjestnica, zemljopis, umjetnoslovje, gospodarstvo za seoske škole, računstvo iz zemljomjera, pisanje, crtanje ponajviše zemljomjerno,
pjevanje i ručni rad u djevojačkim učionama. Učiteljima bi nakon trideset godina
rada pripadala državna mirovina. Ravnatelje glavnih škola imenovala bi zemaljska školska oblast, a učitelje i učiteljice te podučitelje i podučiteljice glavnih i
seoskih škola na prijedlog općinskog zastupstva potvrđivala bi zemaljska školska
oblast. Župnici su neposredni ravnatelji seoskih škola, dok u gradskim školama
ravnateljstvo se povjerava najsposobnijem učitelju. Ravnatelji gradskih škola i
kotarski školski nadzornici seoskih učiona moraju biskupskom ordinarijatu podnositi izvješća o napretku u vjeronauku i vladanju (ćudoređu), a izvješća iz ostalih
predmeta šalju se vrhovnom ravnatelju škola. Školske knjige trebaju se tiskati u
Hrvatskoj, i to na državni trošak. No ova osnova nikada nije postala zakonom i
dalje vrijedi uz male preinake naredba iz 1845. Systema scholarum elementarium.
Vrijedi spomenuti da su učitelji koprivničkog kotara 5. travnja 1861. zamolili
Sabor da se ubuduće svim učiteljima glavnih i pučkih učiona dade osobni glas u
županijskim skupštinama te da učiteljstvo dobije pravo da može od svake županije u Hrvatski sabor poslati po jednog svog zastupnika.
Hrvatski učitelji ne odustaju od želje za svojim školskim zakonom i 1865.
ponovno šalju novi tekst pod naslovom Ustav pučke škole u Trojednoj kraljevini.
Sada je predviđeno da se pučka škola dijeli na nižu s tri razreda i na višu s četiri i
pet razreda. Djeca u školu kreću sa šest godina i u njoj su do dvanaeste, a nakon
dvanaeste godine do petnaeste godine polaze opetovnicu. Svaka župa mora imati
višu školu, a svako selo u kojem je više od 60 školskih obveznika nižu pučku
školu. Svaka škola mora imati školski odbor. Mjesnim školskim nadzornikom
imenuje se župnik ili neka druga osoba. Ako su na školi tri učitelja, oni biraju
ravnajućeg učitelja na tri godine. Za svaku županiju imenuje vlada jednog učitelja
županijskim školskim ravnateljem koji nadzire škole svojeg područja. Vrhovnu
upravu čini zemaljska vlada kod koje je vrhovni ravnatelj pučkih škola kao savjetnik vlade. Učitelje i učiteljice biraju općine, a potvrđuju vrhovno školsko
ravnateljstvo. Podučitelje i podučiteljice potvrđuje županijski školski nadzornik.
Učitelji ne smiju osim orguljaške službe raditi nikakve druge poslove. Predviđena
je državna mirovina nakon trideset godina staža. Nastavni predmeti su vjeronauk,
jezikoslovlje, zemljopis Trojedne kraljevine s kratkim pregledom Austrije i svijeta, domaća povijest s pregledom opće povijesti, prirodopis, fizika, gospodarstvo,
obrtoslovje, računstvo, krasnopis, geometrija, risanje, pjevanje i gimnastika, te u
djevojačkim školama i ručni rad. Knjige su iste za sve škole. Ni ovaj prijedlog nije
postao zakonom.
Systema scholarum elementarium uz male dopune vrijedio je do 1874. do donošenja tzv. Mažuranićeva Zakon ob ustroju pučkog školstva i preparandijah, koji
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
128
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
postaje prvi hrvatski školski zakon. Kada je Ivan Mažuranić 1873. postao ban,
dao je u zadatak Pavlu Muhiću, predstojniku ureda za bogoštovlje i nastavu, i savjetniku Janku Jurkoviću da sastave novu školsku osnovu. Ban Mažuranić sazvao
je u travnju 1874. stručnu konferenciju na kojoj se raspravljalo o tom nacrtu s
ciljem da se on uobliči u zakonsku osnovu. U radu konferencije, uz bana Mažuranića, Pavla Muhića i Janka Jurkovića, sudjeluju još Živko Vukasović i Andrija
Knežević, školski nadzornici iz Vojne Krajine, Ivan Stožir, prof. realke, Franjo
Petračić i Franjo Klaić, ravnatelji zagrebačkih škola, dijecezanski školski nadzornik Adolf Weber i učitelj Ivan Filipović. Oni su kreirali novu školsku zakonsku
osnovu, kojoj je završni oblik dao Janko Jurković (Gross, Szabo 1992., 404).
Ban Mažuranić 19. kolovoza 1874. dao je u saborsku proceduru zakonsku
osnovu. Zakonodavni odbor kojim je predsjedao Ivan Vončina iznio je manje
primjedbe i ona je istog dana proslijeđena Saboru na raspravu (Cuvaj IV, 367).
Zakon ob ustroju pučkih školah i preparandijah stupio je na snagu 14. listopada
1874. Prema tom zakonu svrha pučkog školstva je religijski i moralni odgoj djece i obrazovanje za građanski život. Osnovne se škole, po njemu, dijele na opće
i građanske. Građanske škole su uglavnom više djevojačke škole koje su ovim
zakonom uključene u sustav pučkog školstva. Uspostavom općih četverorazrednih škola ukinuta je razlika između trivijalnih i glavnih škola. Više nema bitnih
razlika između seoskih i gradskih škola. Na taj je način dana općenitost školstvu
i izjednačeni su učenici bez obzira na mjesto pohađanja škola. U općim školama
radio je jedan do četiri učitelja, s tim da čim je u školi bilo tri godine zaredom
više od osamdeset učenika na jednog učitelja, trebalo je zaposliti još jednog i tako
za svakih osamdeset učenika. Svaki je učitelj morao imati svoju učionicu. Mjesta s više od tri tisuće stanovnika obavezno bi morala imati pučku školu s četiri
učitelja. Škole koje su se financirale djelomično državnim ili općinskim novcem
bile su javne, besplatne i otvorene za svu djecu. Škole koje nisu dobivale državnu
pomoć bile su privatne. Crkvene općine mogle su uzdržavati konfesionalne škole,
a javnost je tim školama bila dana ako su zadovoljile određene zakonske uvjete.
Preporučeno je da se u mjestima u kojima su do 1874. radile dvije konfesionalne
škole one spoje u jednu javnu školu. U svim javnim školama učitelji su morali
biti one vjeroispovijesti koje je bila većina učenika.
Svako mjesto koje je imalo više od 40 školskih obveznika trebalo je imati
pučku školu, a ako je nisu mogli financirati onda se trebalo udružiti više mjesta.
Školske su općine morale imati blagajnu iz koje su se isplaćivale učiteljske plaće,
održavale i podizale škole. Država je pomagala siromašne općine.
Školski odbor upravljao je školom i obavezno se sastajao svaki mjesec. Stalni članovi odbora bili su načelnik općine, učitelj, župnik, školski patron, a ostali članovi birali su se svake tri godine. Broj promjenjivih članova ovisio je o veličini škole
i kretao se od tri do pet članova. Kako je rad u školskom odboru bio besplatan,
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
129
ej
uz
M
uvedene su novčane kazne od 5 do 40 forinti za neopravdano odbijanje članstva.
Članovi školskog odbora mjesec dana prije početka nastave morali su popisati svu
djecu s navršenih sedam godina jer su ona bila školski obveznici. Županijski školski odbor činili su županijski školski nadzornik, po jedan predstavnik vjeroispovijesti (koja na županijskom području ima na tisuću vjernika), dva pučka učitelja
koja se biraju na godišnjim sastancima i šest predstavnika iz županijskog školskog
nadzorništva. Županijskih školskih nadzorništva bilo je osam: varaždinsko, zagrebačko, križevačko, riječko, bjelovarsko, požeško, virovitičko i srijemsko.
Putem županijskih školskih nadzornika vlada je imala uvid nad čitavim školskim područjem. Županijski školski nadzornici trebali su barem jedanput obići
sve javne i privatne škole i voditi stručno savjetovanje učitelja, izvještavati vladu o
stanju u školama, nadzirati školske odbore i predsjedati županijskim učiteljskim
sastancima. Prema ovom je zakonu vlada, odnosno njen odjel za bogoštovlje i
nastavu, određivala nastavne programe, udžbenike za pučke škole i obavljala vrhovni nadzor nad školstvom. Osnovno je školstvo postalo obvezno i roditelji su
bili obvezni slati djecu u školu. Ukoliko to ne bi radili, općinski školski odbor ih
je opomenuo, a ako ni tada ne bi slali djecu u školu, plaćali su kaznu od jedne do
deset forinti, koja bi se uplaćivala u blagajnu školske općine. U najdrastičnijim
slučajevima država je mogla oduzeti dijete roditeljima i dati im novog skrbnika.
Nastavni predmeti u javnim pučkim školama bili su: nauk vjere, materinski jezik,
računstvo, zemljopis, povijest, fizika, prirodopis, krasopis, geometričko oblikoslovlje, pjevanje i gimnastika (tjelovježba), praktične upute u najvažnije struke
gospodarstva, a djevojčice su se još učile ručnom radu i kućanskim poslovima.
Nastavni jezik u pučkim školama bio je hrvatski, osim u školama s većinskim
srpskim stanovništvom.
U novom zakonu dosta se pozornosti daje opetovnicama, kojima se želi osigurati djelomično permanentnost obrazovanja. Opetovnica je trajala dvije godine
i bila je obavezna za svu djecu koja su završila opću pučku školu. Nastava se odvijala dva puta tjedno po dva školska sata u koje nije uračunata nastava vjeronauka.
Učitelji su u opetovnicama morali raditi besplatno.
Glavni uvjet za zapošljavanje učitelja i učiteljica u pučkim školama bila je
završena javna preparandija na području Austro-Ugarske. Svi učitelji i učiteljice
morali su znati hrvatski jezik. Oni su postali javni činovnici te su bili odgovorni
zemaljskoj vladi. Odluku o namještenju i otpuštanju pomoćnih učitelja donosio
je županijski školski nadzornik. Zemaljska je vlada na prijedlog školskog odbora
odlučivala o zapošljavanju stalnog učitelja na javnim pučkim školama. U školama
s više učitelja ravnatelj se birao iz redova učitelja. Zakonom su učiteljice izjednačene u plaći s učiteljima, što je bila rijetkost i u Europi. Učiteljice su radile u
djevojačkim školama, a u dječačkim i mješovitim poučavale su samo u prvom i
drugom razredu. Ovaj zakon im je dozvoljavao udaju. Školske su općine plaću
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
130
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
trebale isplatiti svaki mjesec unaprijed.
Mažuranićev je zakon stvorio prve temelje za opće obavezno obrazovanje.
Njegovo provođenje nije bilo lako i bez otpora. Staro je osnovno školstvo bilo
jeftino jer su župnici kao ravnatelji škola i nadzorni organi radili besplatno, a
plaća učitelja nije pokrivala ni osnovne troškove. Novi je zakon uvodio “skupo”
školstvo kako bi osigurao financije za njegov napredak. Točne evidencije djece
školskih obveznika nije bilo, dok su se djevojčice popisivale nepotpuno ili uopće
ne. Zakon je posebno isticao modernizaciju nastave, ali se ona zbog neimanja
učila, knjižnica i drugih uvjeta teško provodila. Neke su oblasti namjerno sprječavale primjenu zakona jer nisu željele plaćati učitelje. Prema novom zakonu
učitelji su izjednačeni s državnim službenicima, te su oni svim silama podupirali
zakon.
Najraniji podaci o školstvu u Koprivnici
gr
a
ad
Iz nekih je dokumenata vidljivo da se škola u Koprivnici prvi put spominje 1590.
(Brozović, 1978., 110). Tomo Natulija je prigodom istrage o koprivničkim franjevcima izjavio da je kraj župnog dvora bila škola koju je pohađao kao dječak.
Kako je Natulija tada (radi se o 1660. g.) imao 77 g., školu je morao polaziti
devedesetih godina 16. st. Škola je bila smještena u trošnoj zgradi kraj župnog
dvora, južno od župne crkve do malih vrata tvrđave. Kao svjedok toga na jednom
se suđenju u Zagrebu 1612. spominje koprivnički građanin, notar i rektor škole
Stjepan Vrbski. (Brozović, 1978., 110). Prema zapisu iz kanonske vizitacije od
20. svibnja 1650. koprivnička je župa imala N. Kranjca “znamenitog pjevača, koji
dječake dobro poučava. On nema ni vlastite kuće ni škole nego živi u najamljenoj.”
(Petrić, 2004., 203)
Povjesničar Rudolf Horvat u knjizi Poviest slob. i kr. grada Koprivnice navodi da je zagrebački kanonik Andrija Vinković, koji je 8. ožujka 1659. došao u
Koprivnicu obaviti crkvenu vizitaciju, dao prvi opis Koprivnice: “Franjevci su
već g. 1290. imali svoj samostan u Koprivnici ali se g. 1552. odseliše iz Koprivnice
od ´straha turskoga´. Kako sredinom 17. vieka nastade sigurnije doba u Podravini,
vrate se Franjevci u Koprivnicu, gdje g. 1657. počnu graditi svoj samostan, a kasnije
i svoju crkvu sv. Antuna Padovanskoga. Franjevci su gradnju svog samostana, crkve
i tornja dovršili oko g. 1685. Uslied povećane sigurnosti počela se u Koprivnici širiti
prosvjeta. Kanonik Vinković već 1659. izvješćuje da grad Koprivnica ima učitelja,
koji se zove Grgur Šimunčić. On podučuje 12 učenika, koji mu za poduku plaćaju,
koliko tko hoće, jer ništa nije stalno određeno. Ali učitelj i ne živi od ove školarine, već
od sigurnijih dohodaka, što ih dobiva kao orguljaš župne crkve. Krajiška pak uprava
daje učitelju stalnu mjesečnu plaću od 1 rajnskog forinta.” (Horvat,1943., 202)
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
131
ej
uz
M
U spisima iz 1660. navodi se “Kraj župnog dvora je škola, a obje zgrade (škola i
župni dvor) su veoma stare. Prothocol. civ. 16. ožujka 1678. bilježi: Michael Mornarich pervo toga mnogo let buduchy Plemenitoga Varassa nasega školnik za sada pako
odabire se za Sounara (zvonara) na mesto Mike Sokolla”. (Brozović 1978., 110)
Crkvenu je vizitaciju od 18. do 20. veljače 1680. obavio kanonik Matija
Leder, a u službenom izvještaju koji je podnio zagrebačkom biskupu Martinu
Borkoviću piše “da Koprivnica “sada nema nikakova učitelja; ali kad ga je imala,
obitavao je u gradskoj kući´. Nadalje izvješćuje kanonik da je koprivnički učitelj
“uživao dohodak od stanovitih zemalja oko Močila i na Koprivničkom polju, kako
se to obilatije razabire iz regesta, koji se nalazi kod župnika´. Uz to je zapadno od
Dubovca posjedovao neke vrtove, od kojih je godimice primao za daću 12 vedara vina
mjesto novaca. Napokon je blizu ulice Futakovca posjedovao stanovite livade i zemlje,
od kojih je primao godišnju daću.” (Horvat,1943., 202)
Tomo Augustić, kanonik koji je vizitirao koprivničku župu 18. rujna 1700.
izvješćuje da u Koprivnici od 1694. služi kao učitelj i orguljaš Mihael Nedeljković (u nekim izvorima spominje se kao Mijo op.a.). Nedeljković je imao svoju
kuću u kojoj ponekad podučava dječake za godišnju plaću. Uz to, uživao je 37
rali zemljišta, koje je davao u zakup za desetinu prihoda, a sam je obrađivao dvije
rali. Imao je dva vrta i oveću livadu.
Kanonsku vizitaciju 10. veljače 1706. obavio je kanonik Antun Vukmerović. On je izvijestio da je učiteljsku službu vršio Mijo Nedeljković, kojega je
koprivnički magistrat tužio da ne podučava mladež. Vukmerović je utvrdio da
je Nedeljkovića kao orguljaša plaćalo gradsko poglavarstvo, ali uz “pridržaj, da
svojedobno-kada se rieši parnica – dobije izplaćene novce natrag od zaklade, koju je
za orguljaše učinio vojvoda Natulija.” (Horvat, 1943., 204).
Koprivničku je župu 21. veljače 1710. vizitirao i kanonik Grgur Šubašić, koji je
spominjao novog učitelja i orguljaša Nikolu Vukovačkog. (Petrić ga spominje kao
Nikolu Orehovečkog, u Petrić 2004., 205).
Kanonik Gabriel Juraj Bistrički (kanonska vizitacija 15. prosinca 1733.) opisao je materijalne prilike koprivničkog učitelja. U svom izvještaju piše “da se
koprivnički učitelj zove Mijo pl. Gudić. On dobiva 1 denar od svake kuće u koju
uđe o Božiću sa župnikom koji “s križecom” obilazi svoju župu. Za pratnju svećenika
na sprovodu dobiva učitelj 3 groša u gradu, a 4 groša u predgrađima koprivničkim,
a 5 groši ako je sprovod u selima (Bregi, Bakovčice, Glogovac, Jagnjedovac, Mučna
i Reka) koja spadaju pod koprivničku župu. Kada u crkvi pjeva rekviem dobiva 8
groši. Župnik daje učitelju trećinu od pristojbe za “strphiolum funebrale”. Tada je u
Koprivnici vladao običaj, da učitelj nad grobom, u koji polažu mrtvaca, pjeva tzv
“plačnu pesem” (cantilena funebralis) u kojoj naričući spominje, što su sve rođaci
izgubili u pokojniku. Za tu “plačnu pesem” plaćalo se učitelju napose 1 forint. Ako
je tko tražio, da se pjeva psaltir, morao je učitelju platiti 1 rajnski forint i 10 groši.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
132
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
Gradsko je poglavarstvo učitelju, kao orguljašu župne crkve plaćalo godimice 24 forinta. Povrh toga je učitelj dobivao 6 vozova drva, 2 voza siena. Učitelj je župnika
pratio u sve kapele, gdje se na određene dane služila sveta misa. Tom je prigodom na
trošak dotične kapele morao pripraviti objed za župnika i učitelja. Na mjestu zvanom
“Iza Oklopnice” koje se nalazilo blizu kapele sv. Lucije uživao je učitelj 2 rali oranice. Desetinu svega prihoda dobivao je učitelj od svojih 14 rali zemlje kod Grantula,
zatim od 15 rali na mjestu zvanom “Pri galgah” pa od 5 rali “na Ivanšćaku” i od 3
rali u Klisi iza vrtova Špoljarske ulice. Iza kuća ulice Dubovca posjedovao je učitelj
12 vrtova koje su iznajmili drugi žitelji, plaćajući učitelju godimice po 1 vedro mošta
za svaki vrt. U ime zakupine primao je učitelj godimice 5 forinti za livadu, koja se
nalazila između Futakovca i Gibaničke ulice. Grčki trgovac Dimo plaćao je učitelju
godimice 10 groši za funduš i za vrt.” (Horvat, 1943., 205)
Mijo pl. Gudić spominje se do 1758. kada ga nakon njegove smrti dolazi
učitelj Josip Vargović. Vargović se u početku službe pokazao kao dobar učitelj, u
kanonskoj vizitaciji iz 1762. o njemu piše da “mu je život raspušten, trebalo bi ga
po gradskom poglavarstvu ukoriti”. (Petrić, 2004., 209)
Kanonik Matija Petrović, koji je obavio vizitaciju 19. srpnja 1768. piše da je Franjo Kukolj sada samo orguljaš i da više ne podučava. Taj posao preuzeo je franjevački samostan: “Franjevci ipak nisu učiteljsku službu rado vršili. Kanonik naime
iztiče, da Franjevci u svom samostanu podučavaju samo 5 ili 6 dječaka u čitanju i
pisanju. Na poziv kr. namjesničkoga vieća izvestio je 31. siečnja 1776. poglavarstvo
grada Koprivnice, da školu kod Franjevaca polaze samo 3 dječaka od kojih dvojica
znadu čitati i pisati. Druga se škola nalazi u jednoj sobi gradske viećnice. Tu već 16
godina podučuje učitelj Antun Salvator, kojemu je 39 godina. Njegovu školu polazi
12 dječaka i 10 djevojčica, koji se napose podučavaju, a uče i temelje njemačkog jezika. Čitati i pisati znade 10 dječaka i 1 djevojčica.” (Horvat, 1943., 12)
Kanonik Petrović u svojoj vizitaciji nastavlja: “Kraljica Marija Terezija nastojala je, da umnoži i poveća škole u svojim zemljama. O tome se radilo također u
Hrvatskoj te se jedna takva anketa o narodnim školama održala 16. svibnja 1779.
Na anketu bude pozvan i franjevački red. Po nalogu provincijala Kerubina pođe na
taj dogovor franjevački delegat Ivan Čendeš, gvardijan koprivnički. Gvardijan sastavi osnovu o gradskoj školi u Koprivnici. Prema toj osnovi bit će dva razreda: prvi za
početnike drugi za nastavljače. ´Profesori´ na ovoj gradskoj školi bit će dva Franjevca.
Svaki od njih učit će svoje đake u svim predmetima; polovica svih sati ima se upotriebiti za vjeronauk. O gvardijanovoj osnovi raspravljalo je gradsko zastupstvo u Koprivnici koncem mjeseca studenoga god. 1779. U ime gradskog zastupstva zaputiše se
dva senatora Mijo Šimunović i Đuro Dečak iz gradske viećnice (gdje danas kotarski
sud) u franjevački samostan, da definitivno rieše pitanje o školama. Ova dvojica raspravljahu s gvardijanom Čendešem i s franjevačkim provincijalom Delamartinom,
koji se upravo nalazio u koprivničkom samostanu. Rasprava dovede do potpunog
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
133
ej
uz
M
sporazuma. Gradsko zastupstvo izjavi da će nositi trošak za dva ili tri ´profesora´
koje će imenovati franjevački provincijal i gvardijan koprivnički. Od sada (uz male
prekide) sve do godine 1848. službovahu koprivnički Franjevci kao ´profesori´ na
gradskoj pučkoj školi, koja se većinom nalazila u vojničkom skladištu (Zeughaus).”
(Horvat,1943., 138)
Od 1765. do 1785. na koprivničkoj pučkoj školi radili su franjevci Danijel
Klimpacher, Henrik Amersperger, Bazilije Bassur, Krizanto Pukanić, Krizostom
Katanec, Maxim Kovačić, Emanuel Vorko, Paulin Paulinić, Tobija Talan, Georgonije Pinter, Krizostom Choiss, Fortunat Pintarić, Bernard Žnidarić, Marcelin
Dopsay, Pijo Berleković, Stanislav Zernay, Godfrid Gross.
Kada je koprivničku župu vizitirao kanonik David Ivan Pizetty (10. srpnja
1787.), našao je umjesto Franje Kukolje orguljaša Šimuna Škvorca, koji je to postao 1784. g. Kanonik Pizetty šalje biskupu Maksimilijanu podatke: “… orguljaš
je već treću godinu Šimun Škvorc, koji ima 46 godina, a rodom je iz Međimurja.
Škvorc dobro svira orgulje, stanuje u vlastitoj kući, zadovoljava u svemu, što se tiče
njegove službe, a poslušan je g. župniku Franji Tršćanskom. Kako Škvorc još nije
položio propisanu službenu prisegu, naložio sam sa takvu prisegu čim prije položi.
Koprivnički orguljaš ne dobiva od župljanja nikakova lukna u naravi. Mjesto toga
dobiva desetinu priroda od nekih zemalja kada se posiju. Za orguljanje prima od
grada godimice po 30 forinti. Prigodom blagoslivljanja kuća o Božiću dobiva orguljaš
od svake kuće 1 i pol krajcera i to jednako u cieloj župi. Ako prati sviranjem orgulja
dobiva 30 krajcera, ako pak kod zadušnice samo pjeva, a ne svira, onda mu je plaća
15 krajcera. Župnik daje orguljašu treći dio pristojbe koju ubire za ´strophium funebrale´. Po kraljevskom nalogu postoji u Koprivnici normalka (normales schole) koja
spada pod kr. nadzornika narodnih škola.” (Horvat,1943.,208).
Orguljaša Škvorca zatekao je i 30. lipnja 1804. kanonik Juraj Pandurić. Pandurić izvješćuje biskupa Vrhovca da Škvorc svoje dužnosti zadovoljava i sviranjem
i pjevanjem: “Ovdje su također trivijalne škole, koje stoje pod nadzorom kr. nadzornika normalnih škola.” (Horvat, 1943., 208).
Kanonik Matija Vađon vizitirao je koprivničku župu 11. rujna 1810. i našao
je u Koprivnici dva učitelja - Josipa Pevaleka i Đuru Lehpamera. Pevalek je iz
gradske blagajne dobivao 275 forinti godišnje plaće. Jednaku je svotu ubirao i
učitelj Lehpamer, ali samo 75 forinti iz gradske blagajne, a 200 forinti iz “naukovne zaklade 8ex fundo studiorum koju je u Hrvatskoj utemeljila kraljica Marija
Terezija, te u koju su djelomice tekli prihodi s imanja ukinutih isusovačkih i pavelinskih samostana. Učitelj Josip Pevalek bijaše podjedno orguljašem koprivničke župne
crkve sv. Nikola. On je kao takav uživao iza kapele sv. Lucije (gdje je sada gradska
bolnica) 2 rali oranica, a iza predgrađa Dubovca livadu na 3 kosca tj. tako veliku
da ju u jednom danu mogu pokositi 3 kosca. Nadalje je Pevalek imao orguljaške
prihode od sviranja i pjevanja kod zadušnica, te od pratnje župnika na sprovodima i
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
134
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
prigodom obilaženja kuća ´s križecom´ o Božiću. Napokon je Pevalek kao organista
župne crkve dobivao godimice iz gradske blagajne 80 forinti. Kanonik Vađon u svom
izvještaju spominje da je orguljaš župne crkve u Koprivnici prije godine 1805. dobivao od grada samo 36 forinti plaće; ali zato je ubirao desetinu od 14 rali zemlje kod
Grantula, od 5 rali zemlje u Ivanšćaku, od 3 rali oranice iza vrtova Špoljarske ulice,
te od nekoliko rali oranice na zemljištu zvanom ´Pri galge´. Taj prihod od desetine
prestade godine 1805. radi čega je orguljaševa godišnja plaća povišena od 36 na 80
forinti.” (Horvat, 1943., 209).
U kanonskoj vizitaciji iz 1787. spominje postojanje normalne škole, vizitacija
iz 1804. bilježi trivijalnu školu, a ona iz 1810. da su na školi radili svjetovni učitelji. Iz kanonske vizitacije 1841. saznajemo “u pojedinoj školi (muškoj i ženskoj)
su dva razreda u četiri sekcije i dvije sobe. Škola nije obospolna, nego je za svaki spol
posebna zgrada određena po gradskom magistratu i svaka opremi potrebnim stvarima. Učitelja za dječake su dva Jakob Krapinec i Kerubin Šikljan, a za djevojčice je
jedna učiteljica Ana Krapinec. Polaznika obojeg spola ima 98 u dobi od 7 do 13 godina. Školu bi morali polaziti prema propisu tri godine, ali roditelji djecu uglavnom
zadržavaju od polaženja u trećoj godini za kućne poslove”. (Petrić, 2004., 210).
U “Školskom izvješću za godinu 1897/98.” ravnajući učitelj Mijo Židovec
piše uvodni tekst Iz prošlosti naše škole: “Izvori, iz kojih crpemo svoje notice, nažalost vrlo su oskudni. Samo nekoliko akata ovdašnjeg franjevačkog samostana stoji
nam pri ruci. S gradskim se arkivom nijesmo mogli poslužiti, jer listine, koje se tiču
škole, nijesu izlučene, a kako nas uvjeravaju, tih listina ni nema mnogo. Na sreću je
pokojni ravnatelj naše škole u izvješću od g. 1888/89. (radi se o Gjuri Esteru, op.a.)
saopćio nešto podataka, što ih je djelomice dobio i iz gradskog arkiva. Ne ćemo da
ponavljamo, što je tamo rečeno, a u koliko se ne slažemo s njegovim vijestima, treba
odbiti na to, što su one djelomice crpene iz tradicije, kako sam velezaslužni pokojnik
priznaje, a to je dosta nepouzdano vrelo. Od akata ovdješnjeg franjevačkog samostana, do kojih smo došli, malo ih je originalnih, nego su većim djelom prepisi. Najstariju i najdragocjeniju od tih listina, iz g. 1779., imamo u originalu. Prelazmo da je
iscrpemo.
Godine 1735. ponude časni oo. Pavlini, koji su svuda po zemlji stekli velikih zasluga
za unapredjenje škola, da će i u našem gradu badava podučavati. Ovdašnji Franjevci,
kojima iz lokalnih interesa to nije moglo biti milo, ponude sa svoje strane, da će isto
tako badava davati učitelje za dva razreda i kateketu. Grad prihvati ponudu domaćih Franjevaca. Ipak Franjevci ne ospune svoje obveze kroz pune 44 god., naime do
g. 1779., jer su kroz sve to vrijeme davali samo jednoga učitelja. Grad, razumijeva
se, nije bio s time zadovoljan i tako 1779. dodje do ponovnog ugovora između grada
i franjevačke provincije sv. Ladislava, koju je zastupao ovdašnji gvardijan, kao punomoćnik oca provincijala. Ugovor je sklopljen u prisutnosti vrhovnog direktora škola
kraljevine Hrvatske i kr. bilježnika, specijalnih delegata nj. Veličanstva, i to veli se
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
135
ej
uz
M
izričito ´po najvišem nalogu´. Tada je takove pobude doista i trebalo, jer kraj sve
požrtvovnosti naših otaca teško da bi se sami sklonuli na to, budući da je grad kratko
vrijeme prije toga tri puta izgorio i ´dopao gotovo skrajnjeg siromaštva´. Prema tome
ugovoru imala se u Koprivnicu uvesti potpuna trivijalna škola. Franjevci će davati
učitelje za prva dva razreda i kateketu, a dobivat će od grada godišnje 50 for. grad
je osim toga odstupio samostanu komad susjednog zemljišta. Učitelju trećega razreda, koji treba da bude svjetovnjak i to aprobiran na kojoj višoj školi, davat će grad
godišnje 200 for. i stan u narav. Grad će ujedno sagraditi do 1. novembra iste godine
tri sobe za školu i stan za učitelja, koji će se sastojati od dvije sobe i kuhinje. Do 1.
novembra ostaje prema tome status quo.
Navodimo i predmete koji će se podučavati u 3. razredu: stilistika, historija, geografija, geometrija i fizika.
Prije nego pojdemo dalje, odgovoriti nam je na pitanje: što je bilo prije god.
1735.? Iz stilizacije onoga mjesta traktata, u kojem se govori o ponudi Pavlina,
kao da se dade razabrati, da će Pavlini odnosno Franjevci podučavati na školi,
koja je već odprije postojala. Ako i jest tako, moramo uzeti, da je to bila škola
čisto privatne naravi, a nemamo nikakova razloga sumnjati, da je takovih bilo i
prije god. 1735.- Vidjet ćemo odma, da škola u rukama Franjevaca nije ni poslijegod 1779., u svom proširenom obliku, zadovoljavala željama gradjana, pa se
zacijelo nećemo prevariti ako ustvrdimo, da je u tom razdoblju, na ime izmedju
god. 1735.-1779., glavni interes bio u privatnoj obuci.
Je li škola od god. 1735. javna? Svakako svih kriterija javnosti ta škola nema.
Osim toga možemo pouzdano uzeti, da su Franjevci poučavali samo mušku djecu, po tom je ta škola i nepotpuna, a i broj polaznika bio je po svoj prilici više
nego znatan. To lakše možemo reći, da je škola od 1779. u istinu postala javnom.
U raspravici izvješća od g. 1888/9. tvrdi se da je od te godine škola obospolna.
Ne znamo doduše, imali gdjegod direktne potvrde za tu vijest, ali nama se čini,
da nije neosnovana.
Preskočit ćemo, s našim izvorima zajedno, sedam godina i evo nas u sjednici
gradskog vijeća dne 31. augusta god. 1786. Gradski su oci svi na okupu, jer ih
je danas zapala čast, da drže sjednicu u prisutnosti prečanog gospodina Filipa pl.
Wohlgemuhta, kanonika zagrebačke katredale i zemaljskog školskog nadzornika.
Sjednica je započela. Prvo, što čujemo, jesu gorke tužbe gradskoga Vijeća na domaću školu. Polazak je slab, a napredak još slabiji. Roditelji ne će da šalju svoju
djecu u nju, ´jer se´, veli se izričito, ´malo pouzdaju u znanje učitelja Franjevaca´.
Da bi se tome doskočilo, grad je, odgovarajućim intencijama Nj. Veličanstva,
pripravan na svaku žrtvu. I zbilja odlučilo se zamijeniti oba učitelja Franjevca
svjetovnim učiteljima. Prvi će dobivati plaću od 200 for. i stanarinu od 50 for.
a drugi onih 150 for. što ih je do sad dobivao franjevački samostan i isto toliku
stanarinu. Još će upraviti molbu na Nj. Veličanstvo, da iz državnog školskog fon-
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
136
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
da ovomu posljednjemu daje 50 for. i da plaća trećeg učitelja, koji će nedeljom i
svecima podučavati šegrte u risanju, da ne bi Koprivnica zaostala za drugim gradovima, koji već uživaju tu milost Nj. Veličanstva. Kad se škola tako reorganizira,
broj će školske mladeži, nadaju se gradski oci, znatno porasti, i one dobije sobe
gradske vijećnice u kojima je bila škola do danas smještena, ne će nedostajati.
Kako grad ne može da sagradi posebnu zgradu, obratit će se i u tom pogledu na
Nj. Veličanstvo, da mu milostivo prepusti na porabu tvrdjavu, koja danas pripada
varaždinskom generalatu. Kateketu će i nadalje davati Franjevci, koji su u to ime
već god. 1779. dobili od grada komad zemljišta.
Kad usporedimo zapisnik te sjednice s traktatom iz g. 1779., vidjet ćemo
odma, da su mnoge točke toga traktata ostale samo na papiru. Zapisnik ne spominje nijednom riječi, da bi polag učitelja Franjevaca podučavao na gradskoj
školi još kaki svjetovni učitelj, o namještenju kojega rade čitave prve tri točke
traktata. Kako je čitava škola strpana u dvije sobe, sasvim je vjerojatno, da 3 razreda, na kojem bi imao podučavati svjetovni učitelj u opće nije ni bilo. Napokon
i ono nepovjerenje gradjana koprivničkih spram Franjevaca, koje je tako markantno izraženo, govori za to, da grad nije oživotvorio svoje odluke iz god. 1779., ali
se za to čini, da su časni o. Franjevci potpunoma udovoljili svojoj obvezi, dakako
uz povišenje honorara, jer se u zapisniku navodi, da im se plaćalo 150. for., a ne,
kako je god. 1779. ugovoreno, 50 for. Možemo dakle za sigurno uzeti, da su u
god. 1779.-1786. na koprivničkoj školi, koja je bila strpana u dvije sobe u gradskoj viječnici, podučavala dva učitelja Franjevca i kateketa Franjevac. Škola je po
svojoj prilici bila zajednička za mušku i žensku djecu, a spomenuli smo, kako je
slabo zadovoljavala željama gradjana.
Žalibože ne možemo ni to stalno reći, jesu li zaključci gradske sjednice od 31.
augusta 1786. potpuno provedeni, ali držimo da jesu. Jedino je sigurno, a to je
da se rezultati, do kojih moramo nužno doći na temelju izvora, koje smo gore
iscrpili, ne daju dovesti u sklad s onim, što se u izvješću od g. 1888/9. spominje
i postavlja u god 1785. nećemo ni pokušati da riješimo to pitanje, barem za sada
ne, dok nemamo pri ruci svih potrebnih izvora. Ostavljamo po tom neriješeno
pitanje, kada se u Koprivnici odijelila ženska škola od muške i kako su obje s
vremenom došle do potpunog broja razreda. Držimo nasuprot, da nam je dužnost spomenuti da su nam data toga članka iz izvj. g. 88/9. u koliko se tiču ovog
vijeka, potpuno pouzdana, pa da ćemo u preostalom dijelu našeg članka gledati
samo da ih upotpunimo.
Od g. 1786. ne podučavaju dakle Franjevci više na kopr. školi kroz neko tri
decenija ovamo, kako ćemo odma vidjeti, nakon što su preko pol vijeka bez prekida držali školu isključivo u svojim rukama, a za cijelo su se i prije toga mnogo
bavili podučavanjem, dakako privatno, puštamo s vida činjenicu da mnogi od
njihovih učitelja baš nijesu bili na svom mjestu, čemu se napokon ne možemo
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
137
ej
uz
M
ni čuditi pozivajuće tadašnje prilike, i konstatujemo, da se samostan znao uvijek
odužiti gradu za ono, što je od njega dobivao. A koliko su god očevi naši u tom
bili dosta uvidjavni, ne tražeći od njih da rade preko svojih sila, ipak mislimo da
nam je istaknuti još jednu činjenicu. Što je god grad davao Franjevcima kao nagradu za njihov trud, davao je samostanu, i od toga po svojoj prilici u ono doba
pojedini učitelji, što ih je samostan izdržavao, nijesu dobivali ništa. Ta još god.
1853. grad, povisujući samostanu nagradu za 40 for.-tu je nagradu samostan
dobivao za kateketsko mjesto koje je popunjavao,-drži, da mu treba naročito
spomenuti, da se od toga ima davati primjeran dio kateketi samome, ´dočim se u
suprotivom slučaju blagodatnost ota od samostana ustegava´ (zapisnik grad. sjednice dne 18. veljače1853.). Tu se ujedno veli, da do tada učitelji nijesu dobivali za
se ništa. Taj će fakat mislimo biti kadar, da nam i s druge strane osvijetli onu već
više puta spomenutu manjkavost učitelja Franjevaca. Prema tome ugovoru, koji
je vrijedio kroz nekolike decenije, Franjevci su u više mahova davali učitelje za
pojedine razrede, tako od god. 1838. uz godišnju plaću od 160 for. (pod ugovorom iz ove god. potpisan je Antun Kukuljević kao vrhovni školski direktor) učitelja za 1. raz., a isto tako i nešto poslije god. 1853. uz godišnju plaću od 200 for.
od čega ima samostan davati učitelju 50 for. za osobnu naobrazbu (kako vidimo,
grad je prinudjen i opet se zauzeti kod samostana za njegove učitelje!). U ugovoru
iz god. 1838. spominje se da će učitelje na predlog provincije potvrdjivati vrhovni
direktorat, a to je bila u našoj zemlji najviša školska oblast, s kojom smo se već
god. 1779. susreli.
Još nešto o šegrtskoj školi, kojoj su osnovni temelji udareni već god. 1786.
Odpisom vrhovnoga školskog direktora, biskupa Josipa Schrota, od 9. aprila
1846. imadu se po ovećim mjestima osnivati obligatne šegrtske škole koje će
ujedno služiti kao opetovnice, a moći će ih pohadjati i odrasli ljudi. Šegrti, koji
nemaju svjedodžbe o svršenim pučkim školama ili ako kojim slučajem tih nemaju, o svršenim nedeljnim školama, ne mogu se osloboditi. Nadzor nad tim školama pripada domaćim učiteljima. U daljnje detalje se radi prostora ne upuštamo.
Prema tome otpisu, koji sadržaje i potpunu naukovnu osnovu, valja da je i naša
šegrtska škola naskoro ustrojena resp. Preudešena, sudeći po rezultatima njezinim
iz godina pedesetih.
U Koprivnici, koncem lipnja 1898.” (Izvješće 1898/99.)
Prema dosadašnjim podacima možemo govoriti da je u Koprivnici župna pučka
škola postojala od 1590., da je pravo javnosti dobila 1725. kada se spominje
svjetovni učitelj Mijo pl. Gudić i da je u rukama franjevaca bila sve do 1780.
(Feletar 1990., 36).
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
138
Podravski zbornik 2010.
Počeci modernog školstva
ej
uz
M
Grad Koprivnica nije imao posebno zidanu zgradu za pučku školu. Obuka
se vršila većinom u bivšoj oružani Zeughausu, a učitelji su najčešće bili Franjevci. Škola je imala mali broj polaznika, većinom djece, i to muške, koprivničkih
trgovaca, obrtnika i činovnika, jer obavezne obuke još nije bilo. Gradsko se zastupstvo od godine 1840. zalagalo za izgradnju posebne zgrade koja bi služila za
školu. Za tu su namjenu svake godine u gradski proračun izdvajali znatnu svotu
novca. Tako se do godine 1851. prikupilo preko 20.000 forinti. Posebnu brigu
oko izgradnje škole vodio je veliki župan križevačke županije Oto grof Sermage i
županijski povjerenik Škender Viraga.
Gradnja škole počela je na proljeće 1856. Za gradilište izabran je trouglasti
otočić Reverin koji je bio umjetno stvoren za obranu koprivničke tvrđe. Na tom
je mjestu bilo omiljeno gradsko šetalište, na kojem su se održavale pučke svečanosti. Zato je dio Koprivničanaca prigovarao izboru takve lokacije. Dio je, pak,
prigovarao što se škola gradi na “nezdravom mjestu pokraj močvare”. No, odluka
je donijeta, a građani Koprivnice zamolili su da kamen temeljac za novu školu,
koja će imati četiri razreda, osobno postavi hrvatski ban Josip Jelačić.
Taj događaj opisuje dr. Rudolf Horvat: “Ban se toj molbi odazvao, te je 16.
travnja 1856. u 8 i po sati ujutro odputovao iz Zagreba prema Koprivnici. Na četveroprežnoj kočiji vozio se ban preko Sesveta, Dugog Sela, Božjakovine i Vrbovca
u Križevce kamo je stigao u 1 sat i 45 časa poslije podne. Križevčani dočekaše bana
Jelačića klicanjem pred zgradom županijske oblasti. Ovdje ga u ime naroda pozdravio Škender pl. Šimončić, veliki župan varaždinske županije. (Pripadom spominjem,
da je ministar unutrašnjih djela dr. Aleksander barun Bach godine 1853. ukinuo
Križevačku županiju, te je veći njezin dio pripojio varaždinskoj županiji.) Jelačić
je Šimončiću odgovorio, da on cieli narod u srdcu nosi, pa da je zato njegova prva
briga i nastojanje sreća i blagostanje ciele hrvatske domovine. Križevački kotarski
predstojnik Ladislav pl. Kiš priredio je svečan objed, komu uz bana Jelačića prisustvovahu brojni odličnici. No već u tri sata i 15 časa krene ban dalje na put Koprivnice.
Otpratiše ga veliki župan Šimončić, te kotarski predstojnici iz Križevaca i Koprivnice. Na mostu koji vodi preko rieke Glogovnice bijaše granica između građanske i
vojničke (krajiške) Hrvatske. Zato je ondje bana Jelačića dočekao pukovnik Filipović
sa čestničkim zborom križevačko krajiške pukovnije. Tu je sastavljen krajiški banderij
koji je jašio pred banom do međaša, udaljenog četvrt sata od grada Koprivnice. Bilo
je 5 sati poslije podne 16. travnja kada je hrvatski ban s velikom svojom pratnjom
preko Carevdara, Sokolovca, Mučne i Rieke. Stigao do granice grada Koprivnice. Tu
ga dočekaše koprivnički gradski zastupnici, koji se dovezaše u 10 kočija. Gradonačelnik Deurbani pozdravi Jelačića kao “ sjajnu zviezdu naše domovine Hrvatske”
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
139
ej
uz
M
a ban mu odmah odgovori liepim govorom. Nato je 12 hitaca iz topova dalo znak
da ban Jelačić stupa na teritorij grada Koprivnice. Dok se ban vozio cestom prema
gradu, zvonila su zvona u svim crkvama, a grmjeli su topovi sa bedema bivše tvrđe
koprivničke. Pred banom je jašilo 19 koprivničkih mladića, koji su kao banderij
dočekali bana na gradskoj međi. Tamo gdje se iz predgrađa Dubovca ulazi u sam
grad Koprivnicu, dočekao je hrvatskog bana silan narod. Tu bijaše postavljen krasan
slavoluk, iza koga se poredaše desno i lievo u špalir svi koprivnički cehovi sa svojim
zastavama. Ovim obrtnicima, koji su činili jezgru koprivničkog građanstva, priključio se također trgovački zbor. Obrtnici, trgovci i mnogobrojni poljodjeljci pozdraviše
Jelačića radosnim klicanjem. Narod ga je pratio u unutarnji grad (bivšu tvrđju) gdje
je za Jelačića bio određen konak u tzv. Generalskoj kući. (Tu je nekada stalno boravio
general Varaždinske Krajine, koju su činile dvije pukovnije, križevačka i đurđevačka. Kada je godine 1765. osnovan grad Bjelovar, preselio se onamo godine 1765. i
general ovih dviju krajiških pukovnija da bude u središtu Varaždinske krajine. Ova
je Krajina ukinuta 8. lipnja 1871. kad je njezin teritorij pretvoren u Bjelovarsku
županiju). Ulazeći u svoj konak bio je hrvatski ban iznenađen dražesnom slikom.
Koprivničke djevojčice - držeći u rukama vience - sipahu cveće cielim putem, koji će
Jelačić prolaziti od uličnih vrata do svoje sobe. U susjednoj sobi dočekaše bana častnici
koprivničke posade i častnici đurđevačke krajiške pukovnije. Dok se Jelačić s njima
upoznavao i razgovarao, pred kućom je svirala izvrsna glasba đurđevačke pukovnije,
da zabavi mnogobrojani narod koji se tu skupio. Iza pola sata izađe ban iz kuće te
počne ljubezno razgovarati s građanima i seljacima. Zatim pješice pođe do gradilišta
nove pučke škole. Pregledavši gradnju i osnovu, nastavi ban šetnju na gradske bedeme,
kamo ga je pratilo mnoštvo ljudi. Kad je nastao suton, vratio se ban u svoj konak. Na
večer bijaše razsvjeta grada Koprivnice u počast bana Jelačića: Na svakom prozoru viđahu se zapaljene svieće, a na mnogima prozorima bijahu i transparenti sa zgodnim
nadpisima. Pred gradskom viećnicom svrsta se mnogobrojan narod u povorku. Do
150 građana držalo je u ruci zapaljene baklje, kad je povorka krenula prema banovu
stanu. Putem je glazba đurđevačke pukovnije svirala koračnice. Kad je povorka stigla
pred banov stan počne narod klicati: “Živio ban Jelačić”. Ban se zahvalio narodu,
te je k sebi na večeru pozvao predstavnike grada Koprivnice. Dok je trajala večera,
svirala je glasba većinom narodne komade, naročito ilirske budnice. Istodobno bijaše
vatromet na gradskom bedemu, upravo nasuprot banova stana. Narod se divio puštenim raketama, koje razvijahu razne boje. Veselje je potrajalo sve do 11 sati na večer,
kada je konačno nastupio mir na ulicama grada Koprivnice.
Ranom zorom već u 3 sata zagrmiše opet na gradskim bedemima topovi, koji
Podravcima naviestiše svečani dan. U 8 sati zazvoni veliko zvono (sv. Barbare) u
zvoniku župne crkve. Dotle se već pred banovim stanom sabrao mnogobrojan narod
iz Koprivnice i okolišnih sela. Prisutni bijahu i svi koprivnički cehovi. Iza pozdravnog govora vel. župana Šimončića i banova odgovora krene povorka od banova stana
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
140
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
u župnu crkvu. Glasba je svirala, topovi su gruvali, a zvoni su zvonili u svim crkvama. Dupkom se napunila župna crva sv. Nikole, u kojoj sjede ban Jelačić na cviećem
okićen fotelj. Domaći župnik Adam Žuvić s asistencijom odsluži svetu misu, našto sav
narod u procesiju krene iz crkve do gradilišta pučke škole. Načelnik Deurbani nosio
je na prekrasno izrađenom svilenom jastuku žlicu i kladivac za bana Jelačića, koji je
time uzidao temeljni kamen za gradnju pučke škole.”
Bana je pozdravio Gjuro Ester, tada trinaestogodišnji dječak, i jedna jedanaestogodišnja djevojčica. Gjuro Ester postat će kasnije ravnatelj na toj istoj školi. Tom
zgodom dijelila se svetkovnica koju je spjevao Ferdo Rusan. Izbor nije bio slučajan. Rusan je, naime, bio pjesnik ilirske orijentacije te nositelj prosvjetiteljskog i
gospodarskog života Podravine, koji se rodio 10. prosinca 1810., umro je u Virju
2. svibnja 1879.
Godine 1856. raspisani su i natječaji za popunjenje radnih mjesta učitelja.
Tekst natječaja glasi: “Kod koprivničke glavne učionice, koja će se otvoriti početkom
ove školske godine, popunit će se četiri mjesta naučitelja, i to tri s godišnjom plaćom
od 450 forinti srebra i 30 forinti drvarine, a četvrto s 300 forinti srebra i 30 forinti
drvarine. Koji učitelj između gore rečenih bude vješt u risanju, te će i mladež podučavati risanju, imat će besplatan stan. Onaj pako, koji bude postao upraviteljem
učione, imat će stan besplatno u školskoj zgradi. Zatim se imade popuniti jedno
mjesto učitelja glazbe, koji će ujedno obavljati i službu meštra mjesnog orguljaša i
kapelmajstora, skopčano s godišnjom plaćom od 300 forinti srebra, s pripomoći od 9
hvati drva, s beplatnim stanom na uživanje i uživanjem 6 rali gradske zemlje. Natječaj traje od 15. listopada 1856. godine. Natjecatelji za postignuće rečenih mjesta
imaju do gore ustanovljenog roka izručiti magistratu u Koprivnici svoje-vlastoručno
napisane i propisanom biljegovinom proviđene-molbenice s potrebnim dokazalima 1.
vrhu dobe života, 2. vrhu dovršenih nauka i s dobrim uspjehom položenih učiteljskih
ispita, 3. vrhu političkog i besprijekornog zadržavanja, te 4. vrhu potpunog znanja
književnog hrvatskog i njemačkog jezika. ( Feletar, 1970.). Također je raspisan natječaj i za učiteljice na ženskoj trivijalnoj školi. Za učiteljice propisana je godišnja
plaća od 300 forinti, a za podučiteljicu 150 forinti.
Školska godina 1857/58. Nova je školska zgrada otvorena 12. listopada
1857. pod ravnateljstvom vjeroučitelja Rudolfa Šanteka. Škola je dobila naziv
Podpuna četverorazredna muška glavna i trivijalna ženska škola. U muškoj školi
radila su četiri učitelja, a u ženskoj dvije učiteljice. Od ove školske godine datira i prvo godišnje tiskano izvješće o koprivničkoj školi, i to na njemačkom i
hrvatskom jeziku: Erster Jahres - bericht der vollständigen Knaben - Haupt und
Mädchen - Trivialschule in Kopreinitz am Schlusse des Schuljares 1858, odnosno
Prvo godišnje izvješće podpune glavne dječačke i trivijalne djevojačke učione u Koprivnici na koncu školske godine 1858. Prema podacima koje navodi E.S. (radi se o
Mati Sudeti, koprivničkom učitelju koji je pisao feljton o školstvu u Podravskim
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
141
ej
uz
M
novinama iz godine 1931., u tom prvom štampanom godišnjem izvješću nalazi
se predgovor koji je napisao ravnatelj škole pod naslovom Na uživanje roditeljem!
Zatim je odštampana Naukovna osnova po kojoj se tada poučavalo.
U prvom razredu predavao se vjeronauk 3 sata tjedno po knjizi Anfangsgründe
der christlichen Religion nach Gruber; njemački jezik 4 sata tjedno po knjigama
Stoff zur Anschauung aus der Fiebel, Die Fiebl i Die Unterklasse von Herman; ilirski
jezik 7 sati tjedno po Početnici za katoličke učenice; računanje 3 sata tjedno po
knjigama Methodik des etc für Lehrer und Lehramtskandidaten. Ovdje stoji napomena “ovde se detca prideržavaju, da sve ilirski proračunane zadaće na nemački
prevadjaju” (Koprivničke novine, 1932.); krasnopis 4 sata tjedno; i pjevanje 1
sat tjedno.
U drugom razredu predavao se vjeronauk 3 sata tjedno po knjizi Katolički
katekizam za I razred; njemački jezik 5 sati tjedno prema knjigama Erstes Sprachund Lesebuch i Nemačka početnica; ilirski jezik 6 sati tjedno po knjizi Perva slovnička čitanka; računanje 3 sata tjedno po knjizi koja se koristila i u prvom razredu; krasnopis 3 sata tjedno i pjevanje 1 sat tjedno.
U trećem razredu predavao se vjeronauk 3 sata tjedno po knjizi Katolički katekizam za II razred i Biblička povestnica; njemački jezik 7 sati tjedno, a upotrebljavale su se knjige Zweites Sprach - und Lesebuch i Praktična slovnica; ilirski jezik 4
sata tjedno po knjigama Čitanka za 2. razred i Pismovnik; računanje 3 sata tjedno
po knjizi Uebungsbuch beim Rechnungsunterrichte für die 3. und 4 Klasse; zatim
krasnopis 3 sata tjedno i pjevanje 1 sat tjedno.
U četvrtom razredu predavao se vjeronauk 4 sata tjedno Katolički katekizam za 3
razred i Biblička povestnica i evangelja; njemački jezik 7 sati tjedno po knjigama
Drittes Sprach und Lesebuch i Praktična slovnica; ilirski jezik 3 sata tjedno po knjigama Čitanka za 2 razred i Pismovnik; računanje 3 sata po knjigama Računična
vježbenica za 3 i 4 razred; zatim krasnopis 3 sata tjedno; risanje 2 sata tjedno i
pjevanje 1 sat tjedno.
U to doba opetovnica je postojala samo za dječake, imala je četiri odjela koja
su bili podijeljena na četiri učiteljska lica. Školu je 6. lipnja 1858. posjetio banski
namjesnik Josip Šokčević, o čemu nema detaljnijeg zapisa. Biskupski vrhovni
školski nadzornik bio je Ivan Pavlešić, kanonik, dok je kotarski školski nadzornik
(podjašprišt) bio Pavao Draganec, župnik u Rasinji. Uredovni ravnatelj škole bio
je svećenik Rudolf Šantek, koji je ujedno bio i vjeroučitelj u svim razredima. Učitelji na školi su bili Mato Toljan, Josip Eržen, Mijat Maljevec, fra. Paulin Vulić
i Ivan Čep uredovni učitelj glazbe koji je poučavao školsku mladež u pjevanju.
Uredovna učiteljica je bila Amalia Murov, koja je poučavala u drugom i trećem
razredu, a podučiteljica Maria Slapničer vodila je prvi razred. Školski podvornik
bio je Andrija Neznanović.
Školska godina 1858/59. Naukovna osnova bila je kao i za prijašnju godinu.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
142
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
Nadzorničko osoblje činili su Ivan Pavlašić koji je bio biskupski vrhovni školski
nadzornik i Pavao Draganec župnik u Rasinji koji je bi kotarski školski nadzornik. Dana 19. kolovoza 1858. položili su prisegu učitelji Mato Toljan i Josip
Eržen. Podučitelj Mijat Maljevec položio je zakletvu 8. veljače 1859. za uredovnog učitelja glavne škole. Jakob Šalamun je naredbom namjesništva od 5. veljače
preuzeo podučiteljsko mjesto.
Polugodišnji ispiti održani su 1., 2. i 3. ožujka. Privremeni ravnatelj Rudolf
Šantek položio je 10. ožujka 1859. zakletvu i postao uredovnim ravnateljem ove
škole. Školu je 25. lipnja iste g. posjetio županijski predstojnik Aleksandro Šimunić. Posljednja učiteljska sjednica održana je 1. kolovoza. Na sjednici su donijeti
zaključci da se ispiti održe 8., 9. i 10. kolovoza te da učitelji svoje razrede vode i
u školskoj g. 1859/60.
Karlo Pajanović koprivnički samostalni sudac sa suprugom “nabaviše kao kumovi na uspomenu sv. pričesti, koju je školska mladež prigodom svete mise pervi put
primila, znamenitim troškom lepi barjak sa kipom od prečistoga začetja B.D.M. i
pokloniše ga malenim školarom. Da je ovaj izvanredni dar kod ovog učevnoga zavoda najsigurniji dokaz sprijateljenja gospodina kuma i kume sa školom pobudio,
razumeva se po sebi. Samo imamo jošte tude opaziti da se o napomenutom gospodinu
i njegovoj dobrotivnoj i štovanoj gospoji supruzi vele često u naših tihih kruzi kao o
plemenitih čovečanstva i škole prijateljih oduševljeno pogovaralo i mi ovo plemenito
ćutjenstvo sada na obće znanje zahvalno izričemo.” (Izvješće 1858/59).
Školska je mladež izvršavala sve pobožnosti. Prije i poslije podnevne nastave
svaki je dan išla na svetu misu. Nedjeljama i blagdanima nakon mise vraćali bi se
u školu zajedno s učiteljima te bi im ravnatelj održao govor o značenju propovijedi.
Gradska je općina nabavila u toj školskoj godini sljedeća nastavna sredstva:
“zemljovid od carststva austrijskoga, narisan c. kr. školskim savetnikom Beckerom, i
otrovna bilja nemačke s vidivnim spolovnimi časticami njihovimi u 4 nalicah, koja
su okvirena i pod staklo metnuta. Gospodin Lavoslav Roksandić pokloni neke risarije. Nuz to dobi škola od gradske obćine tintu, kredju, spužvu i nekoliko olovakah za
risanje.” (Izvješće 1858/59).
Važnije naredbe visokih školskih oblasti: “1. Naredba vis. c. kr. namesničtva
od 11. serpnja 1858. br. 8967/2037, kojom za svedočeno nastojanje učiteljskog tela
ove škole priziva, i obrazsce zakletvah za ravnatelja i učitelje glavnih školah, koji su
za deržavne činovnike propisani, pošilja. Glasom ove naredbe se ova škola “javnom´
tom primetbom proglašuje, da ima pravo za deržavu valjane svedočbe izdavati. 2.
Naredba vis. c. kr. namestničtva od 21. rujna 1858., br. 15659/3598 kojom se iz
učiteljskih dogovornih upisnikah ove škole, istoj radi pokazanih trudovah u uspešenju
u naučnih i unapredjenju ćudorednoga i nabožnoga izobraženja školske mladeži,
visoko priznanje izriče.” (Izvješće 1858/59).
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
143
ej
uz
M
Ravnatelj škole je Rudolf Šantek koji predaje vjeronauk u svim razredima; a
učitelji su Mato Toljan - vodio je prvi razred; Josip Eržen - vodio je četvrti razred;
Mijat Maljevec - vodio je treći razred, Jakob Šalamun (u nekim dokumentima
spominje se kao Jakov) nadomjesni podučitelj, vodi drugi razred i Ivan Čep učitelj muzike. Učiteljica je Amalia Murov - vodila je drugi i treći razred trivijalne
škole i Maria Slapničer podučiteljica, koja je vodila prvi razred. Podvornik je bio
Franjo Posavec.
Školska godina 1859/60. Biskupski vrhovni školski nadzornik je Janko
Pavlešić, a kotarski školski nadzornik Pavao Draganec. Školska je godina počela
1. listopada. Podučiteljica Maria Slapničer otišla je iz Koprivnice, a na njezino
mjesto došla je podučiteljica Maria Horvat, koja je odlukom kotarskog školskog
nadzirateljstva 14. prosinca 1859. imenovana uredovnom podučiteljicom. Odlukom kraljevskog namjesništva od 8. studenoga 1859. imenovan je uredovnim
podučiteljem Jakov Šalamun dosadašnji nadomjesni podučitelj. Šalamun je 15.
prosinca položio prisegu u nazočnosti Pavla Draganca kotarskog školskog nadzornika i koprivničkog učiteljstva.
Polugodišnji ispiti održani su 12., 13. i 14. ožujka u prisutnosti kotarskog
školskog nadzornika Draganca i mnogih prijatelja škole. Naredbom kraljevskog
namjesništva od 17. travnja, preuzeo je 1. svibnja obučavanje dječaka prvog razreda Ivan Nep. Gerbec kao nadomestnik, a podučitelj Šalamun nastavu risanja. Dana 29. svibnja školu je posjetio savjetnik i nadzornik pučkih škola Franjo
Sladović. Sladović je održao zajedničku sjednicu s učiteljstvom na kojoj je izrazio
svoje zadovoljstvo stanjem koje je zatekao. Dana 31. srpnja održana je zadnja
školska sjednica, na kojoj je odlučeno da se završni ispiti održe 8., 9. i 10. kolovoza. Školska je godina zaključena 13. kolovoza svečanom misom poslije koje su se
svi vratili u školsku zgradu gdje su im prigodne govore održali nadzornik Draganec, ravnatelj Šantek, a učitelj Čep otpjevao nekoliko duhovnih i svjetovnih
pjesama. Gradsko je poglavarstvo za siromašne nedeljne učenike nabavilo devet
ploča za risanje te je poklonilo školi sav potreban materijal za risanje. U ovom se
Izvješću prvi puta spominje školska knjižnica i njeni donatori Dragutin Pajanović sudac (negdje se spominje kao Karlo o.a.), ravnatelj Šantek, učitelj Miljevec,
podučitelj Šalamun, učiteljica Murov.
Ravnatelj škole je Rudolf Šantek, koji je ujedno i vjeroučitelj u svim razredima
predaje 15 sati na tjedan; učitelji su Mato Toljan koji poučava u drugom razredu
19 sati na tjedan, Mijat Maljevec poučava u četvrtom razredu 17 sati tjedno, Jakob Šalamun uredovni podučitelj i nadomjesni učitelj risanja, poučava u trećem
razredu radi 23 sata na tjedan, Ivan Nep. Gerbec nadomjesni učitelj poučava prvi
razred 20 sati tjedno, Ivan Čep, uredovni učitelj muzike poučava 3 sata tjedno.
Učiteljica je Amalia Murov poučava u drugom i trećem razredu djevojčice i po-
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
144
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
dučiteljica Maria Horvat poučava u prvom razredu djevojčice. Školski podvornik je Jakob Horvat.
Školska godina 1860/61. Naukovna osnova je preuzeta od prošlih godina, s
jedinom razlikom da je više sati posvećeno narodnom jeziku. Biskupski vrhovni
školski nadzornik je Janko Pavlešić, a kotarski školski nadzornik je Pavao Draganec.
Školska je godina počela 1. listopada. Odlukom kraljevskog namjesništva
od 18. rujna 1860. imenovani su uredovnim učiteljima Jakob Šalamun i Ivan
Gerbec. Svečanu zakletvu položili su 15. listopada kod velečesnog kotarskog
školskog nadziratelja Draganca. Ban Josip Barun Šokčević posjetio je zavod 6.
studenoga. Bio je iznimno zadovoljan znanjem školske mladeži i zatečenim stanjem. Odlukom kraljevskog namjesništva od 25. veljače imenovan je nadomjesni
podučitelj Roberto Galjuf uredovnim podučiteljem. Polugodišnji ispiti održali su
se 11.,12., i 13. ožujka pod predsjedavanjem kanonika i koprivničkog župnika
Adama Žuvića. Posljednja učiteljska sjednica održana je 31. srpnja. Završni ispiti
održani su 8., 9. i 10. kolovoza. Školska je godina završila 12. kolovoza.
Gradsko je poglavarstvo nabavilo je za tri razreda nove školske klupe i stolove koji su sada odgovarali propisima, nove školske ploče u djevojačke učione
te potreban pribor za risanje. Ravnatelj škole je Rudolf Šantek, a učitelji Mijat
Maljevec, Jakob Šalamun, Ivan Gerbec, Ivan Čep učitelj muzike i Roberto Galjuf
(podučitelj). Učiteljica je Amalia Murov a podučiteljica Maria Horvat.
Školska godina 1862/63. Školska je godina počela 1. listopada 1862. svečanom misom u župnoj crkvi. Naukovna osnova nije se mijenjala. Polugodišnji
ispiti održani su 16., 17., i 18. ožujka pod predsjedavanjem velečasnog kotarskog
školskog nadziratelja Pavla Draganca. Dana 9. ožujka umrla je podučiteljica trivijalne učione Marija Horvat.
Koprivnički je zavod posjetio 3. svibnja dr. Franjo Rački “prešasni kanonik trojednice zemlje vrhovni nadzornik učionah, te pošto bi kroz vrijeme blizu 3 sata ovdje
boraveći po svih razreda unutarnja i izvanjska škole ispitivao je dječicu, odeli se od
nas taj visoki gost i najljubazniji prijatelj školah kako veseljem razabrati mogasmo,
sa zadovoljstvom.” (Izvješće 1862/63).
Od 24. lipnja podučiteljica Ljubica Peršić počela je službovati u Koprivnici
umjesto umrle Marije Horvat. U nekim Izvješćima Ljubica Peršić spominje se
kao Amalija Peršić. Posljednja školska sjednica održana je 31. srpnja. Na sjednici
je zaključeno da se završni ispiti održe dana 5., 6., i 7., a služba božja 10. kolovoza. Također je zaključeno da svake godine svoj razred u viši vodi isti učitelj, a
učitelj koji je izveo četvrti razred da uzme prvi.
Dana 10. kolovoza održao je svečanu misu Pavao Draganec uz prisustvo učiteljstva i školske mladeži te koprivničkog kapetana Ivana Tkalca, koji je bio imenovan od strane gradskog poglavarstva da uveliča svečanost. Škola je zahvaljujući
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
145
ej
uz
M
nastojanjem mjesnog nadzornika Janka Demetrovića i ostalom gradskom poglavarstvu dobila znatna školska pomagala: “ 2 ruske računske makine, Šulekov rečnik,
5 zemljovidah predstavljajući svekolike stranke sveta, neku svotu za tisak izvještaja,
a neku za nabavku nagradnih knjižnicah. Osim toga uzdržavana bi risarska škola
celom godinom svim za risanje potrebnim kao: kredom, bojama, kao što bi popravljeni školski zemljovidi, školske ploče, školski nadpisi.” (Izvješće 1862/63). Školskoj
knjižnici poklonio je učitelj četvrtog razreda Ivan N. Gėrbec “Zemljovid stare celopkupne kraljevine Hrvatske (na debljoj hartiji), učitelj drugog razreda Roberto pl.
Galjuf Pregled zemalja - i državnopisni Evrope, učitelj prvog razreda Mijo Maljevac
Obe pole zemaljske (na debeloj hartiji), a učitelj trećeg razreda Jakov Šalamun 40
komadah vlastoručnih risarija.” (Izvješće1862/63).
Ravnatelj je Rudolf Šantek, a učitelji Mijat Maljevec, Jakob Šalamun, Ivan
Gerbec, Ivan Čep učitelj muzike i Roberto Galjuf (podučitelj). Učiteljica je
Amalia Murov, a podučiteljica Ljubica Peršić .
Školska godina 1863/64. Naukovna osnova nastavljena je od prijašnih godina. Vrhovni školski nadzornik je dr. Franjo Rački, diecezanski nadzornik je
Josip Marić, kotarski školski nadzornik je Pavao Draganec. Voditelj ravnateljskih
poslova je učitelj Mijat Maljevec. Školska je godina počela 1. listopada svečanom
misom na kojoj su zajedno bili učitelji i školska mladež.
Rudolf Šantek, ravnatelj škole, umro je 11. rujna 1863. “Pokojnik bio je gorljivi domorodac, muž neporočna značenja a ponajpače mu je učiona i njezin delokrug
bila prva i najsvetija briga i zadaća, brineć i radeć i boreć se krepko samo za školuzamenio je život svoj boljim. Lagana mu crnica!” (Izvješće 1863/64).
Po visokom kraljevskom namjestničkom vijeću od 16. rujna br. 13664/2765
privremeni voditelj ovog zavoda postao je Mijat Maljevec, jer je najduže radio
na školi. Vjeroučiteljem na zavodu postao je otac Ćiril Cernogaj i to odlukom
duhovnog stola br. 601 od 18. rujna 1863. Privremena podučiteljica Ljubica
Peršić imenovana je uredovnom podučiteljicom odlukom br. 1262/107 od 24.
rujna 1863. Učenici četvrog razreda bili su jedini podučavani u risanju, dok su u
pjevanju bili podučavani učenici i učenice svih razreda.
Svakog se mjeseca održavala po jedna učiteljska sjednica, a na posljednjoj koja
se održala 30. srpnja dogovoreno je da se završni ispiti održe 9.,10. i 11. kolovoza,
a misa zahvalnica 13. kolovoza. Gradsko je poglavarstvo opskrbljivalo školu kredama i bojama, odnosno svim potrebnim stvarima za risanje. Također je izvršilo
sve popravke na školi.
Školskoj knjižnici i zavodu poklonilo je gradsko poglavarstvo sve brojeve Napredka, gradski sudac Kemenović poklonio je cjelogodišnji časopis Književnik,
vjeroučitelj Crnogaj poklonio je Drobnićev Ilirsko – Nemačko – Talianski riečnik.
Učitelj Galjuf poklonio je “Naputjenje za računjanje iz glave, Čitanku za 4 razred,
Drittes Sprachbuch, po istom iz debele artije priugotovljenu malu željeznicu, više
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
146
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
komadah rudah i okameninah (Petrfacti) iz Radobojske gore.” (Izvješće 1863/64).
Učitelji su Mijat Maljevec, uredovni učitelj, poučava sve predmete u drugom
razredu, 18 sati tjedno, privremeni je voditelj škole; Jakob Šalamun, uredovni
učitelj, poučava sve predmete u četvrtom razredu 16 sati tjedno, kao risar poučava učenike četvrtog razreda 2 sata tjedno; Ivan Nep. Gerbec, uredovni učitelj, poučava sve predmete u prvom razredu 19 sati tjedno; Roberto pl. Galjuf, uredovni
podučitelj, poučava sve predmete u trećem razredu, 17 sati tjedno; Ivan Čep,
poučavao je svu školsku mladež u glazbi, 6 sati tjedno; o.Ćiril Cernogaj, predaje
vjeronauk svim razredima djevojačke, dječake i nedeljne učione, 16 sati tjedno. Učiteljica je Amalia Murov, poučava djevojčice u svim predmetima drugog
i trećeg razreda, a podučiteljica Ljubica Peršić, poučava sve predmete u prvom
razredu, 24 sata tjedno.
Školska godina 1864/65. Vrhovni školski nadzornik je dr. Franjo Rački dok
je diecezanski nadzornik kanonik Josip Miković. Kotarski nadzornik je Pavao
Draganac, župnik u Kuzmincu. Voditelj ravnateljskih poslova je Mijat Maljevec.
Školska godina počela je 1. listopada. Roberto pl. Galjuf, uredovni podučitelj
napusto je školu 30. studenoga. Polugodišnji ispiti održali su se 13.,14. i 15.
ožujka pod predsjedavanjem kotarskog školskog nadzornika Pavla Draganca.
Dopisom kotarskog školskog nadzornika od 19. travnja namješten je Gjuro
Ester privremenim nadomjesnim podučiteljem te je od 21. travnja 1865. počeo poučavati u prvom razredu. Školske su sjednice uredno održavane svakog
mjeseca, a posljednja je održana 15. srpnja. Na njoj je odlučeno da se zaključni
ispiti održe 27., 28., i 29. srpnja, a da školska godina bude zaključena 31. srpnja.
Odlučeno je da učitelji Maljevec i Gerbec nastave poučavati svoje razrede i dalje,
Jakob Šalamun poučavat će drugi razred, a Gjuro Ester dobit će opet prvi razred.
Školska je mladež zajedno s učiteljskim osobljem obavljala sve propisane pobožnosti. Gradsko je poglavarstvo i te godine pomagalo školu, školska je mladež vrlo
marljivo polazila nastavu, za što je naročito zaslužan Janko Demetrović, gradski
načelnik.
Školskoj knjižnici gradsko je poglavarstvo poklonilo VI. tečaj školskog lista
Napredak, gradski sudac Kemenović godišnje časopise Književnik i Gospodarski
list. Od sprovodnih je novaca nabavljen školski list Die Volksschule peti tečaj,
politički list Domobran, kupljena je slika Mede Pucića (pjesnik i publicist iz Dubrovnika o.a.), a gradsko je poglavarstvo još poklonilo sliku Franje Račkog.
Učitelji su: Mijo Maljevec, uredovni učitelj, poučavao je treći razred u svim
predmetima, 17 sati tjedno; Jakob Šalamun, uredovni učitelj poučavao je sve
predmete u četvrtom razredu 16 sati tjedno, a u prvom razredu 30. studenoga
1864. do 21. travnja 1865. Kao učitelj risanja poučavao je učenike četvrtog razreda 2 sata tjedno; Ivan Nep. Gerbec, uredovni učitelj poučavao je sve predmete
u drugom razredu 18 sati na tjedan; Ivan Čep, poučavao je školsku mladež u
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
147
ej
uz
M
pjevanju i glazbi 6 sati tjedno; Gjuro Ester, privremeni nadomjesni podučitelj
od 21. travnja 1865. poučava sve predmete u prvom razredu. Učiteljica Ljubica
Murov, poučava sve predmete u drugom i trećem razredu, a podučiteljica Ljubica
Perić poučava u prvom razredu sve predmete u 24 sati tjedno.
Školska godina 1866/67. Školska je godina počela 20. listopada 1866. jer
nisu na vrijeme bili završeni popravci na školi. Naukovna osnova nastavljena
je od prijašnjih godina, no zbog naredbe visokog kraljevskog namjesničkog vijeća od 19. rujna 1866. br 14269/2963 s nekim malim izmjenama. Nalog visokog kraljevskog namjesničkog vijeća izdat je svim županijama 9. veljače br.
2067/278, da općine moraju redovito svakog mjeseca, i to unaprijed isplaćivati
učiteljske plaće.
Učiteljske sjednice održavale su se svakog mjeseca, na sjednicama se raspravljalo o pedagoško – didaktičkim pitanjima vezanim uz nastavu. Polugodišnji ispiti održani su 20., 21., i 22. ožujka. Na ispitima su bili Pavao Draganec i Gjuro
Vuković mjesni školski nadzornik. Posljednja učiteljska sjednica održana je 31.
srpnja, a završni školski ispiti održani su 13., 14. i 17. kolovoza. Školska je godina
zaključena 19. kolovoza svečanom misom i podjelom ocjena i darova. Škola je od
gradskog poglavarstva dobivala potrebno crnilo, spužve i kredu.
Kako je dr. Franjo Rački dao ostavku, imenovan je privremeno od strane države
nadzornikom za škole Janko Jurković, visoki kraljevski namjesnik. Diecezanski
vrhovni školski nadzornik bio je Ivan Miković, a kotarski nadziratelj Pavao Draganec.
Ravnatelj škole je Josip Beruta, župnik u Koprivnici, (imenovan umjesto
umrlog ravnatelja Rudolfa Šanteka), bio je vjeroučitelj na školi, o.Ćiril Cernogaj, podučavao je sve učenike i učenice u vjeronauku u svagdanjoj i nedjeljnjoj
školi, 17 sati tjedno. Učitelji su Ivan Nep. Gerbec, poučava u svim predmetima
svakdanje i nedjeljne učenike 2. razreda, 19 sati tjedno; Mijat Maljevec, poučava
u svim predmetima u 1. razredu, 19 sati tjedno; Jakob Šalamun, poučava u svim
predmetima u četvrtom razredu 18 sati na tjedan, a kao učitelj risanja svagdanje
učenike 2.,3. i 4. razreda po 1 sat, isto tako nedjeljne po 1 sat na tjedan; Gjuro
Ester, redovan podučitelj, predavao je sve predmete svakdanjim i nedjeljnim učenicima 3. razreda, 18 sati tjedno i Ivan Nep. Beranek, privremeni učitelj glazbe
i pjevanja obučava svu mladež, 5 sati tjedno. Učiteljica Ljubica Murov predaje
djevojčicama sve predmete u 2. i 3. razredu, 18 sati na tjedan, a podučiteljica
Ljubica Tkalec predaje sve predmete u 1. razredu, 20 sati tjedno.
Školska godina 1867/68. Naukovna osnova nastavljena je od prijašnje godine, ali se uslijed naredbe visoke kraljevske dvorske kancelarije od 20. srpnja 1867.
br. 3001 predaje i njemački jezik. Zemaljski nadzornik je Janko Jurković, diecezanski nadzornik Ivan Miković, a kotarski školski nadzornik Pavao Draganec.
Ravnatelj Podpune glavne muške i trivijalne ženske učione je koprivnički župnik
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
148
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
Josip Beruta. Mjesni školski nadziratelj je Adolfo Špišić, gradski vijećnik.
Školska je godina počela 2. listopada. Učitelja Mijata Maljevca zbog bolesti
mijenjao je ispitani podučitelj za glavne učione Stjepan Borošić. Polugodišnji
ispiti održani su 16., 17. i 18. ožujka pod predsjedavanjem Pavla Draganca i u
prisutnosti Adolfa Špišića, mjesnog školskog nadziratelja. Svakog mjeseca održana je pod predsjedavanjem ravnatelja po jedna učiteljska sjednica na kojima
se raspravljalo pedagoško didaktičkim pitanjima, a na posljednjoj održanoj 24.
srpnja dogovoreno je da se zaključni ispiti održe 10., 11. i 12. kolovoza, sveta
ispovijed 13. kolovoza te da se školska godina zaključi 14. kolovoza.
Gradsko je poglavarstvo školi kupovalo časopise Napredak, Gospodarski list i
Pučki prijatelj. Od školskih su novaca kupljene Naše pravice, Sigetski junak, Đuro
Klarić: Slavjanski jug, Pučki prijatelj, Sveto pismo od Dorrea. Podučiteljica Tkalec
poklonila je igrokaz Razbojnici, a velečasni Cernogaj Šemantizam o.o. Franjevacah
reda sv. Franje, Deržave sv. Ladislava od godine 1868.
Ravnatelj Beruta na kraju Izvješća zakjučuje: “Opće poremećeno javno stanje
nemogaše bez štetnih posljedicah ni ovde ostati. Što sravnjivanjem tekuće i lanjske
godine najprije neugodno pada u oči, jest, što je ukupni broj toli svakdanjih, koli nedeljnih učenikah, mesto da bude veći, za nekoliko manji od lani, pak što je znamenit
broj i od onih koji su bili počeli školu polaziti, tečajem godine samovoljno izostao.
Poimence s uredjenjem nedeljne iliti opetovne škole uzperkos gojenoj nadi i nakani
nebijaše moguće napried se pomaknuti. Na ovom se učilištu opazi, da svakoletni
postupni prijelaz učiteljah s decom u višji razred, kako ga neki preporučuju, samo
pod stanovitimi uveti jest po školu uharan, i zato se isti letos nije pravilno sledio.
Struka, koja je na učilištu najviše zanemarena je pevanje i glasba. Bit će domala pune
dve godine, što se tomu zlu zabrinuto i odlučno pomoć traži, ali uzalud.” (Izvješće
1867/68).
Učitelji su Ivan Gerbec, Mijat Maljevec, Jakob Šalamun, Gjuro Ester. Mjesto učitelja glazbe je nepopunjeno, privremeno radi učitelj u mirovini Ivan Čep.
Vjeroučitelj je o. Ćiril Cernogaj, poučava u vjeronauku dječake i djevojčice svakdanje i nedjeljne škole, 17 sati tjedno. Učiteljica je Ljubica Murov, a podučiteljica
Ljubica Tkalec.
Školska godina 1868/69. Izvješće za ovu školsku godinu nije pronađeno, no
iz novinskog članka Mate Sudete saznajemo da je u njemu tiskana rasprava Đure
Estera Pazi na telesne i duševne sposobnosti gojenčeta, kad ga u zanat ili na nauke
daješ. Sudeta dalje u tekstu navodi bilješku ravnatelja škole Josipa Berute “Povoljnih zgodah po školu neimamo bilježiti ovaj put; usled javnih odnošaja nemože drugačije ni da bude. S jedne strane nestašica valjane pazke i odgoja domaćega, a s druge
strane bujica opakih primerah u veliko i malo, pod likom slobodnim i neslobodnim,
od kojih trujuće sile neda se mladež ograditi, nagomilavaju zapreke, s kojih škola ne
može do visine svoje zadaće. Već na više putah ali badava, razlagala se potreba dobro
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
149
ej
uz
M
uređene nedeljne ili opetovne škole. U roditeljah, skerbnikah i obrtnikah manjka
uviđavnosti, a drudge savesti. Jer se je nekad moglo biti čestitim majstorom, ako se i
nije znalo čitati i pisati, derži se to i sad mogućim, pak mesto od znanosti i s njom
spojen kreposti očekuje se sveudilj pomoć od promene obertničkoga zakona. Prežalosno
je slušati stotinu ništetnih izlikah, kojimi se daroviti inače šegrt blagotvorenu uplivu
škole izvinuti.” (Sudeta, 1931.).
Školska godina 1869/70. Zemaljski školski nadzornik bio je Adolfo Veber,
dijecezanski školski nadzornik je Ivan Miković, kotarski školski nadzornik je Josip Šavor župnik u Velikom Bukovcu. Mjesni školski nadzornik bio je Adolfo
Špišić gradski vijećnik, a ravnatelj škole bio je velečasni Josip Beruta, koprivnički
župnik.
Školska godina počela je 1. listopada. Učitelja Ivana Gerbeca, zbog bolesti,
mijenjao je od 9. do 27. prosinca učiteljski vježbenik Nikola Šantek. Polugodišnji
školski ispiti održani su 14., 15. i 16. ožujka. Zaključni ispiti održani su 25., 26.
i 27. srpnja, a školska godina završena je 30. srpnja.
Gradsko je poglavarstvo školi kupovalo Napredak i Pučki prijatelj, iz školskih
novaca za knjižnicu su nabavljeni Školski prijatelj, Die Volksschule godište 1869.,
Der österreichische Rechenmeister, prijevod Svetog Pisma staroga i novoga zakona
od dra. Jos. Aliolia s ilustracijama Dorrea u više svezaka. Gradsko je poglavarstvo
kupilo i Šulceov zemljovid austrijske carevine kao i Kružićev zemljovid Trojedne
kraljevine.
Trinaesto godišnje izvješće započinje raspravom učitelja Đure Estera O šestornoj ili kockovnoj milji i o bilijunu, na kraju Izvješća daje se osvrt na školsku godinu: “Osobitim, neobičnim kakovim uspjehom nemože se ovaj zavod pohvaliti, pošto
takav postignut nije. Dok javni život i učiona ne stoji u podpunom skladu: dok znanost i krepost neodlučuju uvek vrednost čoveka, dok neuki i moralno zaginuli, vide
da mnogo važe, dotle ozbiljno i svakom pravcu dosledno neda se o dobru škole raditi.
Ta nedoslednost nemože i na one, kojim je izvan škole skerb nad decom poverena,
drugačije, no zlo delovati, osobito u onih mestih, gde svet o pravoj potrebi i koristi
škole nije svestrano roditelje proniknula. Čini se da u tom protuslovlju ima svoje leglo
i ona općenito opažena mana, da stranom stare, na dobro školstva smerajuće gusto
pretiskivanju, stranom nove izdavanju, ali oni, koji ih ne neobdržavaju, unapred
su većinom uvereni, da zato na odgovor neće biti zvani, ili da će im ovaj biti jako
lakah.” (Izvješće 1869/70).
Učitelji su Ivan Gerbec, Mijat Maljevec, Jakob Šalamun, Gjuro Ester, Ernesto
Jovaneli privremeni učitelj glazbe i pjevanje podučava učenike i učenice. Vjeroučitelj je o. Ćiril Cernogaj podučava dječake i djevojčice. Učiteljica je Ljubica
Murov, a podučiteljica Ljubica Tkalec.
Školska godina 1872/73. Godine 1872. trivijalna ženska škola preustrojena
je u četverorazrednu žensku školu s tri učiteljska lica, tako da je treći i četvrti
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
150
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
razred obučavala jedna učiteljica. Opetovna učionica drži se na temelju naredbe
visokog kraljevskog namjesničkog vijeća od 28. rujna 1865. br. 13560/2937 i to
u dva razreda. U prvom se primaju šegrti “koji nisu podpune glavne učione svršili,
ili ne s dobrim uspehom, a u drugi primaju se šegrti koji su glavnu školu s dobrim
uspehom svršili.” (Izvješće 1872/73).
Školska godina započela je 1. listopada 1872. godine. Polugodišnji ispiti održani su 6. i 7. ožujka. Učiteljsko osoblje odražavalo je redovito svakog mjeseca
učiteljske skupštine. Završni ispiti održani su 25. i 26. srpnja, za “privatiste” 29.
srpnja, školska je godina zaključena 30. srpnja.
U školi je bilo dovoljno crnila, spužvi, kreda i risarskog pribora. Siromašni učenici i šegrti dobili su od gradske općina besplatno “risarsko gradivo”. Kraljevska
zemaljska vlada poklonila je školskoj knjižnici knjigu Kroatisch-Deutsches Wörterbuch für Volksschulen von Fabian Hauscer, Wien 1858. Školska se knjižnica
obogatila i za Deutsche volks-zeichen-schule, za Čitanku za produžene učione: F.
Klaića, za Statistiku: dr. P. Matkovića. Škola je primala časopise Školski prijatelj,
Pučki prijatelj, Venac, Bunjevačku šokačku vilu. Časopis Napredak plaćala je gradska općina.
Školski je nadzornik bio Janko Jurković, tajnik odjela za bogoštovje i nastavu.
Dijecezanski vrhovni školski nadzornik bio je Adolfo Veber. Kotarski je školski
nadzornik bio Josip Šavor, župnik u Velikom Bukovcu, dok je mjesni školski
nadzornik bio Viktor Špišić, odvjetnik. Ravnatelj škole bio je Josip Beruta, koprivnički župnik. Učitelji su Mijat Maljevec, Jakob Šalamun, Gjuro Ester, Josip
Kirar. Vjeronauk je podučavao o. Kornelio Kopčić. Učiteljice su Ljubica Murov,
Ljubica Tkalec, Ljubica Juranović.
Osvrt ravnatelja na ovu školsku godinu nije se bitnije razlikovao od onog za
prethodnu godinu “Povoljnih za učionu sgodah nemože ova godina iskazati. Svest
o potrebi, ili bar koristi škole nije još obuhvatila duh nižjih razredah, a ta okolnost
smeta jako napredku. Gradsko poglavarstvo postupa doduše ovdje proti nemarnim
roditeljem odlučno ali roditelji, koli neprijazni, ako i moraju decu u nju poslati,
liše ju ipak drugim načinom školske blagodati. Osobito kukavno stoji u tom obziru
s nedeljnom školom. Naši majstori, ako i vide, dapače neki teško osećaju, kako im se
kruh iz rukuh izmiče, nisu ipak voljni, dabi mladjemu bar naraštaju potražiti leka u
školi, stvoriti u znanju i kreposti najsegurniju glavnicu njegovu budućem opstanku.
Obarajuć mnogi od njih svu krivnju za svoje nevolje na slobodu oberta, neće razumeti, da se od toga zla nije moći drugaćije obraniti, nego li dobro urednjenom, marljivo
položenom i iskreno podupirnom školom. Još bi škola trebala dobre pomnje, bodrenja
i pomaganja odozgo, a toga joj nedostaje. Mnogoverstna sila, tuj i ovdje u nizinah
usled toga klone, mnoga volja ohladni po tri puta gore, ako se još pustolovi, obestnici
i prevertljivci podupiru. Medju mišlju i rečju, i delom vlada velika opreka. Kad se ova
opreka izravna, osim toga mnogoversni krivi pojmovi o dostojanstvu i zadaći čoveka o
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
151
ej
uz
M
prosveti i gojitbi izmene se, ter slovo zakonah školskih bude sa ozbiljno uzimalo, ima
se škola nadati uzletu.
Opetovano je već na ovakovu mestu a i drugde izjavljena žaoba da se s pomanjakanja dotičnoga učitelja zanemareno je na ovom zavodu posve krasno pevanje i
glasba. Neznamo da li nada koju u tom za buduće leto gojimo, opet će nas izneveriti.
Velikom se takodje pokazala potreba da se treći i četvrti razred devojačke učione
razstavi, ter bude imao svaki posebnu učiteljicu, a u to ime da se tesna sgrada školska
raširi. Ovoj potrebi doskočiti stoji do gradskoga poglavarstva i zastupstva.” (Izvješće
1869/70).
Školska godina 1873/74. Školska je godina počela 1. listopada 1873. Polugodišnji ispiti održani su 9. i 10. ožujka, a završni ispiti 27. i 28. lipnja. Školska
godina zaključena je 30. lipnja 1874. godine.
Gradsko je poglavarstvo školi davalo dovoljnu količinu crnila, spužvi i kreda.
Siromašni učenici dobivali su od gradske općine besplatno “risarsko gradivo”, a
sve učenice potreban pribor za ručni rad. Škola je primala časopise Školskogi
prijatelj, Pučki prijatelj, Venac, Bunjevačkua šokačka vila. Gradska je općina školi
plaćala Napredak. Za školsku knjižnicu nabavljene su knjige: Fiamin: Dobro i zlo;
P. Preradović: Dela; Lj. Tomšića: Naša zemlja; Fabković: Metrički sustav s tabelom;
a kao član II. reda od društva sv. Jeronima dobila je škola sve knjige koje je izdalo
društvo. “Osim toga predbrojila se je škola na zabavik, koji ima izdati hrv. omladina
u Beču i nabavila tlakomjer, severnicu, sitnozor i modni list Bazar za žensku školsku
mladež, pak za školsku pisarnu sliku preuzv. g. bana Ivana Mažuranića i Matije
Mrazovića.” (Izvješće1873/74).
Ravnatelj škole je Josip Beruta. Učitelji su Mijat Maljevec, Jakob Šalamun,
Gjuro Ester, Josip Kirar. Tomo Šestak, redoviti učitelj poučavao je mušku i žensku djecu pjevanju i muzici od 7. veljače 1874., 8 sati tjedno. Vjeroučitelj je o.
Kornelio Kopčić, poučavo je sve učenike i učenice 16 sati tjedno. Učiteljice su:
Ljubica Murov, redovita učiteljica, razrednica 2. razredu, poučava 21 sat tjedno;
Ljubica Tkalec, namjesna učiteljica, razrednica 1. razredu, poučava 22 sati tjedno; Ljubica Juranović, redovita učiteljica razrednica 3. i 4. razredu od 20. travnja
1874. od toga doba razrednica u 4. razredu, podučava 20 sati tjedno; Marija
Merličko, razrednica 3. razredu, podučava od 20. travnja, 21 sat na tjedan.
Zanimljiv je kritički osvrt ravnatelja na školsku godinu 1873/74.: “Ove godine
mogu se dve povoljne zgode za učionu iskazati. Brižnim nastojanjem gradskoga zastupstva i poglavarstva otvoren je posebice četverti razred na netom ustrojenoj glavnoj
devojačkoj učioni, ter sad ima Koprivnica podpunu četverorazrednu glavnu mužku
i žensku učionu. Uvaživ potrebe gradskoga žiteljstva, pak učilišta postojeća u drugih
gradovih, osobito Nemačkoj, naša i podpuna glavna učiona malena je stečevina. Ali
je svakako pervim i najnuždnijim zahtevom udovoljeno, i udaren temelj dalnjemu
napretku. Samo bi valjalo, da se ovogradsko žiteljstvo gleda što više okoristiti i ovom
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
152
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
glavnom učionom, onakiv se jednom svojih predsudah, da je škola teret, ili bar nešto
takova, bez čega se može lahko biti. Zaustavljati decu kod kuće pod izlikom, da roditeljem nešto privrede kod njihova gospodarstva, zločest je i nesdušan račun, jer se tako
više kvaruje, nego pritiče. Izgovor nekih na siromaštvo takodjer je posve naopak i nepametan; jer neukost, da nereknem glupost, upravo je najglavniji uzrok siromaštvu.
Kad ovdje govorimo o potrebi školah i prosvete, razumevamo dašto pravu prosvetu,
koja ne samo daje svetlo duhu ljudskomu, nego i plemenštinu serdcu, a odlučni smo
neprijatelji one nadriprosvete, koja čovečanstvu odgaja učene zlotvore, prevejane samoživce, naobražene ali nesdušne poglavare, ili recimo, da i liepe ideale iztiče, no
sama sobom nemože nikad dati volji snage za otvaraje ovih idealah, koja je prilično
modernom postala, te i dobrani broj narodnoga učiteljstva okužila. Hrvatski narod
bolje je da neima nikakovih pučkih školah, pa da iz svoje cerkve cerpi najpotrebnije
znanje i pravila svom životu, nego li da krivom prosvetom postane sam sebi tudj, u
družtvenom živovanju bude nepodnosan, za stara vitežtva svojih predjah neponjatan, velikim i svetim načelom moralnoga reda i dostojanstva nepristupan, za pravu
krepost nepodoban.
Kako je lanjske godine izjavljena nada glede učitelja glasbe i pevanja, tako se
sbude. Učiona zadobi takova učitelja u osobi g. Tome Šestaka, od kojega mlada,
strukovna naobražena, dobro opskerbljena, a po krvi nam srodnika ovaj grad mnogo
očekuje. On je ne samo učitelj, nego i župni orguljaš i gradski kapelnik, koj dakle u
svojoj ruci derži sve ključeve, kojimi se otvaraju prolazi, do glasbeno-umetne nauke.
U školi ima on krasne prilike, mladomu naraštaju razvijat ćut lepote, ushićivati ga za
uzore vitežtva, pomaljajuće se u jedrih narodnih pesmah i privijati mladjahno serdce
k Bogu u kom ono najlaglje odiše i najsladje se uživa. Nemanje sgoda mu je u cerkvi,
svirkom i pesmom uspavane savesti buditi, utužene dragati, na ozbiljnost, čestitost
i bogoljubnu odvažnost bodriti. Napokon uredi li doskora valjani glasbeni sbor, bit
će užitak obćenit, tudjoj koje-kakvoj svirci put zakerčen, javne svečanosti i zabave
novim životom i sjajem zaodenute.
Još je pošlo za rukom ove godine pokraj mužke nedeljne uvesti i žensku učionu,
premda ne s odličnim uspehom. Ima učiona i živo osećanih potrebah. Medju tim je u
pervom redu, da se školska zgrada prema sadanjim zahtevom četverorazredne muške
učione i ženske gl. učione razširi, pak učiteljstvu njegova materialna sudbina poboljša. No kako je grad prema neznatnim svojim silam u kratko vreme prešne školske
potrebe podmirio, a na druge takodjer neodgodive gradnje velik novac letos uložio,
nadati se je, da on uz pomno i sdušno gospodarstvo će svoju pomnju i na one još nepodmirene školske potrebštine domala obratiti. U Koprivnici koncem serpnja 1874.”
(Izvješće 1873/74).
Školska godina 1874/75. Školski nadzornik bio je Janko Jurković, a dijecezanski školski nadzornik Adolfo Veber. Kotarski školski nadzornik je Josip Šavor
župnik u Velikom Bukovcu. Mjesni školski nadzornik je Viktor Špišić, odvjetnik.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
153
ej
uz
M
Ravnatelj škole je Josip Beruta, koprivnički župnik. Školska je godina počela 1.
listopada. Polugodišnji ispiti održali su se 1. i 2. ožujka pod predsjedavanjem
kotarskog školskog nadzornika Josipa Šavora. Učiteljske sjednice održavale su
se redovito svakog mjeseca. Na sjednicama se raspravljalo o napretku škole. Na
posljednjoj školskoj sjednici odlučeno da se zaključni ispiti održe 27. i 28. srpnja.
Školska godina zaključena je 30. srpnja ispitom iz pjevanja i podjelom nagrada.
Škola je primala časopise Školski prijatelj, Pučki prijatelj, Bunjevačka šokačka vila,
Napredak, Hrvatska u vilu i Bazar. Za školski novac nabavljene su knjige: Brojčano računstvo na temelju nove mjere i uteza po Schubertu sastavio Z. Marik; Prva,
druga, treća i četvrta računica na temelju metričke mjere, napisao Dr. F. Vitez Močnik; Velebit Knjižnica Gajeva; Ogled bibliografičkih studijah napisao Velimir Gaj;
Dobro i zlo pohrvatio J. Fiamin; Stena početnica za 1. razred; Biblische Bilder zum
Anschauungs-Unterriche. Kao član II reda sv. Jeronimskog društva škola je dobila
knjige: Život svetacah i sveticah božjih za mjesec veljaču sastavio Dr. Fr. Iveković;
Popularna fizika napisao Dr. B. Šulek; Danica za 1875. Za novac od učeničkog
koncerta kupljene su: Pogled na lučbu po Bernšteinu preveo Gj. Ester; Zabluda
uzgoja napisao M. Stojanović; Srpske narodne pjesme napisao Stj. Vuk Karadžić
(svih pet knjiga); Povjest književnosti hrvat.- srbske napisao Iv. Filipović; Radna
učiona, kao organička sastojna narodne učione po dr. Schwabu napisao F. Klaić;
Opća povjest, stari, srednji, novi viek napisao dr. B. Korinek; O postanku čovjeka
napisao dr. Kržan. Visoka zemaljska vlada darovala je školskoj knjižnici: Erste
dalm.-kroat.-slav. Ausstellung in Agram,1864.
Učitelji su Mijat Maljevec, Jakob Šalamun, Gjuro Ester, Josip Kirar. Tomo
Šestak, redoviti učitelj poučavao je mušku i žensku djecu pjevanju i muzici od
7. veljače 1874., 8 sati tjedno. Vjeroučitelj je o. Kornelio Kopčić, poučavo je sve
učenike i učenice 16 sati tjedno. Učiteljice su: Ljubica Murov, Ljubica Tkalec,
Ljubica Kirar i Marija Merličko. U prvom odjelu muške opetovne učione poučava Jakob Šalamun, u drugom odjelu Gjuro Ester. U ženskoj opetovnici u prvom
odjelu poučava Marija Merličko i Ljubica Kirar.
Važan je podatak da su godine 1874. koprivnički židovi osnovali svoju zasebnu
pučku školu. U njoj su radila dva učitelja, a bogati židovi, koji su uglavnom bili
trgovci, osiguravali su im godišnju plaću od 700 forinti.
Školska godina 1875/76. Na školi se predavalo po osnovi izdanoj naredbom visoke kraljevske zemaljske vlade od 24. kolovoza 1875. br. 2949 za opće
pučke škole sa četiri učiteljske sile. Školska je godina počela tek 15. listopada
jer školske učionice nisu bile uređene. Zbog velikog broja školske mladeži prvi
i drugi razred nastavu su morali polaziti u gradskoj oružani. Dana 4. studenog
održana je školi Prva glavna podžupanijska učiteljska skupština. Okružnicom županijskog školskog nadzorništva od 18. siječnja 1876. br. 38 preporučeno je da
se školska mladež pretplati na dječji časopis Smilje.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
154
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
Postavnicom visoke kraljevske vlade od 22. prosinaca 1875. godine br. 5739
imenovan je Jakob Šalamun ravnajućim učiteljem. Svečanu zakletvu položio je
11. siječnja 1876. godine u prisutnosti školskog odbora i privremenog načelnika
grada Koprivnice Andrije Zidarića.
Dana 25. siječnja održana je izvanredna školska sjednica na kojoj se raspravljalo o novom propisu “… o opetovnoj obuci pri obć. puč. školah u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji izdanog naredbom vis. kr. zem. vlade od 20. 12. 1875. br. 5749
te je određeno da se opetovna obuka drži prema ustanovi čl. 65. šk. zakona svake
nedelje jutrom od 9 do 12 sati i svake srijede poslije podne nakon dovršene svagdanje
škole od 4 do 6 sati, nu ipak tako, da će se srijeda ako li padne u tjednu koji blagdan,
tim danom dakako prije podne nadomijestiti. Obuka u opetovnici muškoj i ženskoj
podijeljena je prema potrebi u dva odjela. U prvom su odjelu oni učenici dotično
učenice koji nisu svršili četiri razreda pučke škole a u drugom su oni koji su svršili 4
razred pučke škole. S razloga, što je broj opetovnjaka u II odjelu znatno narastao, na
učiteljskoj sjednici održanoj 27. 3. t. g. na temelju čl. 30 zakona ob opetovnoj obuci
podijeljen drugi odjel na dvije, t.j. šegrti odijeljeni su od ostalih opetovnjaka, da se
tako svaki u svojoj struci podučavati uzmogne.” (Izvješće 1875/76).
Na istoj je sjednici na temelju članka 28 propisa o opetovnicama donijeta
naukovna osnova - u nedelju od 9-10 sati predavati će se vjeronauk, od 10-12 uz
čitanje zemljopis i povijest, a od 11-12 sati pismene zadaće. U srijedu od 4-5 sati
predavati će se računstvo, a od 5-6 sati na temelju čitanja prirodoslovlje i prirodopis uz gospodarstvo.
Okružnicom županijskog školskog nadzorništva od 19. veljače br. 1*6 (broj je
nečitak op. a.) potiču se školski odbori na “mar i oduševljenje za napredak svojih
škola; obznanjuje se da je uredničtvo školskoga lista Napretka ovlašteno po vis. kr.
zem. vladi, da može naredbu i naputke, tičuće se puč. škola u posebnom dodatku
oglašivati, te se zajedno pozivlju školski odbori, da važnije zaključke priobćuju uredništvu Napretka i da bar imućnije škole postanu utemeljiteljnim članom pedagogijsko-književnoga sbora u Zagrebu.” (Izvješće 1875/76).
Proljetni ispiti održani su 14. i 15. ožujka pod predsjedništvom ravnajućega
učitelja i u prisutnosti školskoga odbora. Dana 6. i 7. lipnja školu je inspicirao
kraljevski županijski školski nadzornik Franjo Lugarić. Završni ispiti održani su
1. i 2. kolovoza a školska godina završila je 5. kolovoza, svetom misom, čitanjem
ocjena i podjelom nagrada. Gradsko poglavarstvo i gradska štediona pomagala su
siromašnu školsku mladež nabavkom knjiga, odjeće i obuće.
Školi je grad kupovao časopise Napredak, Školski prijatelj i Volksschule, sama
je pak nabavljala Vienac, Pučkoga prijatelja i Bunjevačka i Šokačka vila. Od visoke kraljevske zemaljske vlade dobivala je Sbornik zakonah i naredabah valjanih
za kralj. Hrv. i Slavonije. Za školsku knjižnicu nabavljene su knjige: Statistika
narodnjega školstva u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, izdanje Hrv. ped. knjiž.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
155
ej
uz
M
sbora u Zagrebu; Danica, Kolendar i ljetopis družtva svetojeronimskoga za god.
1876.; Prirodni zakonik ili popularna fizika, napisao dr. B. Šulek, Selske pripoviesti
napisao Petar Bučar; Životinje dio II napisao Mijo Kišpatić; Tjelovježba u puč.
školi od And. Hajdenaka; Njem.- hrv. nazivlje za tjelovježbu i mačevanje od And.
Hajdenaka; Geometrisko oblikoslovlje, priredio Vjenc. Z. Mařik. Grad je nabavio
za potrebe škole: metar, Hermanovu Sbirka uzoraka za zornu obuku, izdane u
Pragu sa hrvatskim tekstom od Mařika; Kartu obiju polukruglja na platnu raztegnuta; Zemljovid Europe nacrtan od Kocena a priredjen po Dr. Matkoviću; Atlas
za prirodopis životinja, bilinstva i rudarstva sa 30 na platnu raztegnutih tablica s
hrvatskim tekstom od Haske i Jande; Zemljovid Hrvatske i Slavonije od Paulinija.
Na dječji časopis Smilje predbilježilo se 9 učenica i 4 učenika.
Ravnajući učitelj osvrće se u Izvješću na početak školske godine “Pokazalo se
da nije moguće da šk. god. započne 1. listopada jer tada nastaje berba i roditelji zadržavaju djecu kod kuće, do sada se nisu koristile ni opomene ni kazne a niti nijedno
drugo sredstvo a to tim manje, što ovogradske škole polazi većina djece od seljaka, koji
nisu kadri, da obskrbe svoju djecu obućom i odjećom za šk. prije dok ne prodaju ubrana žitka i dobivena vina, što obično biva tek koncem listopada: to je školski odbor
na svojoj sjednici od 12. veljače t. g. odredio da će na ovih gradskih školah ubuduće
šk. god. započimati dne 1. studenog a završavati posljednim kolovozom.” (Izvješće
1875/76).
Kraljevski županijski školski nadzornik bio je Franjo Lugarić, a gradski školski
odbor činili su Andrija Zidarić gradski kapetan i privremeni gradski načelnik
kao predsjednik odbora, Viktor Špišić odvjetnik, mjesni školski nadzornik kao
podpredsjednik, Josip Beruta koprivnički župnik, Karlo Legin kao mjesni školski
nadzornik bregovske škole, zatim Jakob Šalamun ravnajući učitelj, kao predstavnici učiteljstva Mijat Maljevac i Gjuro Ester, kao gradski odbornici Pajo Lopatni,
Makso Verli, Stjepan Semeraj, Mirko Pevalek, Nikola Podunajec.
Ravnatelj škole je Jakob Šalamun, a ostali učitelji su Mijat Maljevec, Gjuro
Ester, Josip Kirar i Tomo Šestak koji poučava dječake i djevojčice pjevanju i muzici. Vjeroučitelj je o. Kornelio Kopčić. Učiteljice su Ljubica Murov razrednica 1.
razredu, poučava 20 sati tjedno; Ljubica Tkalec razrednica 2. razredu, poučava
21 sati tjedno do 31. prosinca. Od toga vremena zbog bolesti zamjenjuje je Ljubica Murov do 15. ožujka, a nadalje do kraja školske godine Olga Loibel, ispitna
učiteljica; Ljubica Kirar, razrednica 3. razredu, podučava 22 sata tjedno i Marija
Merličko razrednica 4. razredu, podučava 24 sata tjedno.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
156
Podravski zbornik 2010.
UČENICI koji imaju obvezu polaženja škole SVAGDANJE
Školska godina
dječaka
djevojčica
ej
uz
M
1857/58.
1858/59.
1859/60.
1860/61.
1861/62.
1862/63.
1863/64.
1864/65.
1865/66.
1866/67.
1867/68.
1868/69.
1869/70.
1870/71.
1871/72.
1872/73.
1873/74.
1874/75.
1875/76.
ukupno
96
109
132
134
230
150
299
297
143
152
161
154
183
160
121
110
126
148
123
129
264
262
287
302
306
289
172
142
314
165
179
214
215
177
160
199
186
342
339
413
401
gr
134
141
167
163
dječaka
79
82
74
67
69
73
83
94
75
-
69
73
83
94
75
66
7
17
39
Brozović, L. (1978) Građa za povijest Koprivnice, Čakovec, TIZ Zrinski
ice
LITERATURA
61
57
83
122
n
iv
61
50
66
83
ukupno
79
82
74
67
pr
66
djevojčica
Ko
Školska godina
1857/58.
1858/59.
1859/60.
1860/61.
1861/62.
1862/63.
1863/64.
1864/65.
1865/66.
1866/67.
1867/68.
1868/69.
1869/70.
1870/71.
1871/72.
1872/73.
1873/74.
1874/75.
1875/76.
a
ad
UČENICI koji imaju obvezu polaženja škole OPETOVNICE
Cuvaj, A Građa za povijest školstva kraljevine Hrvatske i Slavonije od najranijeg doba vremena danas,
Svezak 1-11, Zagreb
Dumbović, I. (1991) Razvo školstva u Hrvatskoj. U:Zbornik radova Zagreb, >Institut za pedagogijska
Podravski zbornik 2010.
157
istraživanja Filozofskog fakulteta Sveučilišta Zagreb
Dumbović, I. (1992) Osposobljavanje učitelja u Hrvatskoj. U: Ličina B., Previšić V., Vučak S. (ur.)
Prema slobodnoj školi, Zagreb, Institut za pedagogijska istraživanja Filozofskog fakulteta Sveučilišta
Zagreb
Dumbović, I. (1996) Glavne zapreke razvoja hrvatskepedagogije ( s povijesnim
M
osvrtom).U:Pedagogija i hrvatsko školstvo, Zagreb, Hrvatski-pedagoško-književni zbor 3-38
Dumbović, I. (1999) Razvoj pedagoške misli u Hrvatskoj U: Osnove suvremene pedagogije, Zagreb,
Hrvatski-pedagoško-književni zbor 79-100
uz
Feletar, D. (1970) Zapisi iz stare Koprivnice, Koprivnica, Glas Podravine
Feletar, D. (1977) Glazbeni život Koprivnice, Koprivnica, Muzej grada Koprivnice
Feletar, D. (1988 ) Podravina, Koprivnica
Feletar, D. (1979) Prilozi za povijest koprivničke gimnazije, Koprivnica, Podravski zbornik
ej
Feletar, D. (1990) Četiri stoljeća pučkog obrazovanja u Koprivnici, Podravski zbornik,
Feletar, D. (1997) Koprivnica-izabrane teme, Meridijani, Samobor
Franković, D. ur.(1958) Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj, Zagreb, Hrvatski-pedagoško-
gr
književni zbor
Gross, M. (1985) Počeci moderne Hrvatske, Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 18501860 Zagreb, Globus
a
ad
Gross, M i Szabo, A. (1992) Prema hrvatskome građanskom društvu: društveni razvoj u civilnoj
Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća, Zagreb, Globus
Horvat, R. (1943) Poviest slbi. Kr. grada Koprivnice, (reprint) Koprivnica, MAG
Klaić, N. (1987) Koprivnica u srednjem vijeku, Koprivnica, Podravski zbornik
Kirin, J. (1886) Razvitak hrvatskog pučkog školstva, Zagreb, Knjigotiskara i litografija C. Albrechta
Ko
19. Petrić, H. (2004) Prilozi poznavanju razvitka koprivničkog školstva do kraja XIX
stoljeća, U: Matijević Sokol M. (ur.) Spomenica Filipa Potrebice, Zagreb, Odsjek za
povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta 203-212
20. Petrić, H. (2005) Koprivnica u 17 stoljeću – okoliš, demografske društvene i
promjene u pograničnom gradu, Meridijani, Samobor
pr
gospodarske
21. Peterlin, I. (1980) Đuro Ester-pisac stare Koprivnice, Koprivnica, Podravski zbornik
22. E.S. Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici, Podravske novine, 25.
n
iv
travnja 1931., br. 17., Koprivnica, 1931.
23. E.S. Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici, Podravske novine, 2.
svibnja 1931., br. 18., Koprivnica, 1931.
24. E.S. Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici, Podravske novine, 9.
ice
svibnja 1931., br. 19. (greškom je otisnuto br.12.), Koprivnica, 1931.
25. E.S. Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici, Podravske novine, 16.
svibnja 1931., br. 20., Koprivnica, 1931.
26. E.S. Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici, Podravske novine, 23.
svibnja 1931., br. 21., Koprivnica, 1931.
27. E.S. Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici, Podravske novine, 6.
158
Podravski zbornik 2010.
lipnja 1931., br. 23., Koprivnica, 1931.
28. E.S. Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici, Podravske novine, 13.
lipnja 1931., br. 24., Koprivnica, 1931.
29. E.S. Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici, Podravske novine, 20.
lipnja 1931., br. 25., Koprivnica, 1931.
lipnja 1931., br. 26., Koprivnica, 1931.
31. E.S. Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici, Podravske novine, 4.
srpnja 1931., br. 27., Koprivnica, 1931.
uz
M
30. E.S. Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici, Podravske novine, 27.
32. E.S. Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici, Podravske novine, 11.
srpnja 1931., br. 28., Koprivnica, 1931.
33. E.S. Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici, Podravske novine, 25.
ej
srpnja 1931., br. 30., Koprivnica, 1931.
34. E.S. Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici, Podravske novine, 1.
kolovoza 1931., br. 31., Koprivnica, 1931.
gr
35. E.S. Povijesni podatci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici, Podravske novine, 22.
kolovoza 1931., br. 34., Koprivnica, 1931.
36. E.S. Povijesni podatci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici, Podravske novine,
a
ad
(krivo je otisnut datum i broj novina 22. kolovoza 1931., br. 34., Koprivnica, 1931.) ispravan je 29.
kolovoza 1931., br. 35., Koprivnica, 1931.
37. M.S. Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici, Podravske novine, 28.
studenoga 1931., br. 48., Koprivnica, 1931. (Napomena: do ovog broja Mate Sudeta objavljivao je
članke pod svojim pseudonimom E(stote) S(unto), a od ovog broja inicijalima M.S.)
Ko
38. Tičak, F. (1880) Kratka poviest o razvitku pučkog školstva u hrvatsko-slavonskoj
vojnoj krajini od najstarije dobe do danas, Zagreb, Tiskara “Narodnih Novinah”
39. Vukotinović, Lj (1844) Nešto o školah pučkih: Reč u svoje vreme, Zagreb, Tiskom i
troškom Franje Supana
n
iv
IZVORI
pr
40. Židovec, M (1892) Đuro Ester, Napredak 33,14:224-225
Drugo godišnje izvjestje javne glavne detčačke i trivialne devojačke učionice u Koprivnici na koncu
školske godine 1859., Tiskom dra. Ljudevita Gaja u Zagrebu
školske godine 1860., Berzotiskom Dragutina Albrechta, u Zagrebu
ice
Tretje godišnje izvestje podpune glavne detčačke i trivialne devojačke učione u Koprivnici na koncu
Četvrto godišnje izvestje podpune glavne detčačke i trivialne devojačke učione u Koprivnici na koncu
školske godine 1861., Berzotiskom Dragutina Albrechta, u Zagrebu
Šesto godišnje izvestje podpune glavne detčačke i trivialne devojačke učione u Koprivnici na koncu
školske godine 1863., Berzotiskom Dragutina Albrechta, u Zagrebu
Podravski zbornik 2010.
159
Sedmo godišnje godišnje izvestje podpune glavne dečačke i trivialne devojačke učione u Koprivnici
na koncu školske godine 1864., Berzotiskom Drag. Albrechta, u Zagrebu
Osmo godišnje izvestje podpune glavne detčačke i trivialne devojačke učione u Koprivnici na koncu
školske godine 1865., Berzotiskom Dragutina Albrechta, u Zagrebu
Deseto godišnje izvestje potpune glavne muške i trivijalne ženske učione u Koprivnici na koncu
M
školske godine 1866/7, Zagreb, Knjigotiskarski zavod Dragutina Albrechta
Jedanaesto godišnje izvestje potpune glavne muške i trivijalne ženske učione u Koprivnici na koncu
školske godine 1867/8, Zagreb, Štamparia Dragutina Albrechta
uz
Trinaesto godišnje izvestje o potpunoj glavnoj muškoj i trorazrednoj ženskoj učioni u Koprivnici
koncem školske godine 1869/70., Zagreb, Štamparia Dragutina Albrechta
Šestnajsto godišnje izvešće o glavnoj dečačkoj i devojačkoj učioni slobodnoga kralj. grada Koprivnice
koncem školske godine 1872-73., Zagreb, Tiskom Drag. Albrechta
ej
Sedamnaesto godišnje izvešće o glavnoj dečačkoj i devojačkoj učioni slobodnoga kralj. grada
Koprivnice koncem školske godine 1873-74., Zagreb, Tiskom Drag. Albrechta,1874.
Osamnaesto godišnje izvješće o glavnoj dečačkoj i devojačkoj učioni slobodnoga i kraljevskoga
Albrechta
gr
grada Koprivnice koncem školske godine 1874-75., Zagreb, Tiskarski i litografički zavod Dragutina
Godišnje izvješće obćih pučkih školah slob. i kralj. grada Koprivnice, koncem školske godine 1875/6.,
a
ad
Zagreb, Lav. Hartmana i družbe, 1876.
Godišnje izvješće općih pučkih školah slob. i kralj. grada Koprivnice koncem školske godine 1876/7,
Zagreb, Tiskom Lav. Hartmana i družbe, 1877.
pr
Ko
ice
n
iv
160
Podravski zbornik 2010.
Vladimir MIHOLEK
Selo Sveta Ana smješteno je u manjoj udolini pokraj glavne ceste koja vodi od
Đurđevca prema Bjelovaru, odnosno, neposredno prije sela Šemovci. Udolinu
u početku čine oranice i livade, a s obje strane omeđena je vinorodnim brjegovima; slijeva Velikim kostajnom, zdesna Ilijevkama. Dolazeći prema selu dolina
se sužuje. Tik uz selo s lijeve strane uzdiže se strmi brijeg (kota 172), u narodu
zvan Gradine1. Na brijegu se u srednjem vijeku nalazila utvrda koja je po svemu
sudeći bila okružena nasipom kao obrambenim zidom pa su ju seljaci zvali i
Šanc.2 Brijeg se strmo uzdiže sa svih strana, a sastoji se od tri ravne glavice s ne
previše bujnim drvećem, što upućuje na mogućnost postojanja kakve utvrde.
Spomenuti nasip ujedno djeluje kao staza koja se spiralno uzdiže prema vrhu. S
južne strane, paralelno s udolinom, do vrha se može doći vrlo strmim šumskim
putom. Iz zaleđa udoline teče Svetojanski potok (prije osmanskih provala zvao se
Sušica) koji prolazi sredinom sela i udoline, te otječe u livade prema Đurđevcu.
Na potoku na kraju sela mještani su podigli stari mlin s branom i manjim akumulacijskim jezerom. Na otprilike istome mjestu nalazili su se i prijašnji mlinovi.
Vrhom brijega, s desne strane potoka, proteže se zaravan kojom prolazi put kroz
šumu prema Malom Trojstvu. Mještani vjeruju da je na zaravni nekada postojala
crkvica, a možda i dio nekadašnjega naselja. Nekad su postojala i dva puta koji
su preko brijega vodili do Mičetinca. Danas oni nisu neprohodni, a jedan je ove
godine raskrčen inicijativom seljana pa je prohodan za pješake.
Selo je od početka svoga postojanja nosilo ime Sveta Ana, odnosno Sveta Jana,
kako se govori na lokalnom dijalektu. Iznimku su napravile samo komunističke
vlasti koje su 1963. godine kada je donesen novi ustav, a država umjesto FNRJ
postala SFRJ, svim imenima naselja izbacile naziv Sveta, pa se selo u dokumentima vodilo kao Ana. Zbog te promjene u selu je, ispred kuće Đure Matkovića
kod kapele, održan sastanak s mještanima na kojem su bili nazočni: Franjo Lovašen, općinski aktivist zadužen za Svetu Anu, Ivan Račan, predsjednik Mjesnoga
odbora, Vlado Pajtak, predsjednik SSRN-a za Svetu Anu, te Đuro Miloš i Blaž
ej
uz
M
PRILOZI POZNAVANJU POVIJESTI
SELA SVETA ANA POKRAJ ĐURĐEVCA
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
1 Brijeg pod tim imenom spominje krajiški časnik i ilirski pjesnik Ferdo Rusan u svojoj pjesmi Uzdasi
domoljublja podravskog, koju je napisao 1845. godine. Mira KOLAR DIMITRIJEVIĆ, Ferdo Rusan –
život i djelo, Samobor 2004., str. 199.
2 Opisujući u školskoj spomenici selo i okolicu, na nasipe ukazuje i Ljudevit Luketić, učitelj u
Šemovcima. Dražen PODRAVEC, Povijest virovskoga školstva, Virje 1999. str. 204.
Podravski zbornik 2010.
161
Juratović, predsjednik i tajnik omladine. Lovašen je tom prilikom objasnio da se
to mora napraviti jer tako nalaže novi zakon, a da će se nadalje u svim dokumentima selo voditi kao Ana. Mještanima je pak rekao da i dalje mogu u međusobnoj
komunikaciji slobodno rabiti dosadašnji naziv sela. Na natpisnoj ploči na ulazu u
selo i dalje je stajalo ime Sveta Ana, čemu vlasti nisu nikad prigovarale.3
M
Arheološka istraživanja i nalazi
uz
ej
U prilog naseljenosti užega područja Svete Ane govori vijest iz 1887. godine
o nalazu većeg broja starog novca. Pronašao ga je Đurđevčan Josip Pavec (kbr.
515) prilikom čišćenja bunara u svojem vinogradu na brijegu Kostajn. Novac nije
izvađen iz bunara, već je pronađen uz sam bunar. Riječ je o srebrnim tetradrahmama (barbarsko-keltski novac) koje su kovali Taurisci u I. stoljeću pr. Kr. U
stručnoj literaturi spominju se nalazi od 160 do 400 komada tog novca. Na licu
novca prikazana je Apolonova glava, a na naličju je stilizirani konjić. U Hrvatskoj
se čuva tek 107 komada (Arheološki muzej u Zagrebu), dok se preostali primjerci
nalaze u Mađarskom nacionalnom muzeju u Budimpešti i Britanskom muzeju u
Londonu. U znanstvenoj literaturi taj tip novca dobio je ime “Đurđevački tip”, a
pripada hrvatskoj grupi.4
O brijegu Gradine pisao je Zvonko Lovrenčević iz Bjelovara, koji je prvi obavio kakvo-takvo istraživanje toga lokaliteta.5 Slično istraživanje pokušao je obaviti
i đurđevečki književnik Đuka Tomerlin Picok krajem 1940-ih godina, no zbog
određenih razloga ono je ostalo tek na pokušaju. Prema njegovom svjedočenju,
tada je bio vidljiv tek manji ostatak zida koji danas više ne postoji.
Prvi put Lovrenčević se tu našao 1936. i 1938. godine zajedno s Božidarom
Wagnerom iz Bjelovara. Slijedeće istraživanje obavljeno je 20. veljače 1975. godine u kojem su sudjelovali Mirko Paurović, novinar iz Bjelovara, Miro Neziba,
Ljuba Pintar i Antun Miletić iz Svete Ane. Lovrenčević navodi da se brijegu prilazi zavojitom stazom koja počinje u selu kod crkvice i kuće Antuna Miletića.
Nadalje, kaže da je srednjovjekovna utvrda bila podignuta na gotovo pravokutnoj uzvisini, a pored nje se nalazila mala, također pravokutna ravnica. Pored
tog humka, u nekoj vrsti zemunice, stanovala je spomenuta Ljuba Pintar koja
a
ad
gr
pr
Ko
n
iv
ice
3 Kazivač Đuro Miloš (rođ. 1940.), Sveta Ana 7.
4 Zdenka DUKAT / Ivan MIRNIK, Nacrt numizmatičke topografije Podravine, Podravina, vol. 4,
br. 8, 2005., str. 123-124.; Ivica ZVONAR, Šemovci – prilozi za povijest mjesta, Šemovci 2007., str.
7. Ne bih se složio s konstatacijom Zvonara koji predlaže “Šemovečki tip”, jer ništa na to ne upućuje,
budući da je novac pronađen na brijegu Kostajn, koji spada u đurđevačke vinograde, a i sam nalaznik
je iz Đurđevca. Zvonar je vjerojatno mislio na istoimeni šemovački brijeg koji se pruža prema Virju,
no u tom predjelu Đurđevčani nisu posjedovali vinograde.
5 Zvonko LOVRENČEVIĆ, Srednjovjekovne gradine u podravskoj regiji, Podravski zbornik 85,
Koprivnica 1986., str. 172.
162
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
je obrađivala to zemljište. Prilikom kopanja često je nailazila na razne predmete.
Tako je 1935. godine našla pečatnjak s natpisom “Sigill. Antonii judici”, nekoliko vršaka strjelica, jednu oštećenu kacigu, brončani svijećnjak i drugo. Te je
predmete odnosila Wagneru u Bjelovar koji je njima popunjavao svoju zbirku.
Poslije njegove smrti predmeti su završili u posjedu obitelji Nöthig6.
Najnovije istraživanje obavljeno je početkom lipnja 2010. godine pod vodstvom dr. Tatjane Tkalčec sa Instituta za arheologiju u Zagrebu. Sondiranjem je
pronađeno podosta keramičkih ulomaka vrčeva i lonaca, zatim ostataka životinjskih kostiju i jedan nožić. Od nepokretnih nalaza otkopani su ostaci okomito
postavljenih trupaca koji upućuju na postojanje drvene palisade, a ona pak na
srednjovjekovnu utvrdu nizinskoga tipa, za čiju je gradnju korišteno drvo. O
kakvom je riječ objektu unutar te palisade, doznat će se tek opsežnijim istraživanjem.
gr
Sveta Ana u srednjem vijeku
a
ad
Srednjovjekovna prošlost svetojanskog kraja povezana je s vlastelinstvom i selom zvanim Sušica, ali i s đurđevečkim vlastelinstvom i istoimenom župom. U
objavljenoj literaturi nailazimo na različita stajališta povjesničara glede ubikacije
naselja i utvrde koji se pripisuju današnjoj Svetoj Ani. Smještajem Sušice bavili
su se: Josip Bösendorfer7, Josip Buturac8, Vjekoslav Klaić9, Kamilo Dočkal10, Franjo Brdarić11, Rudolf Horvat12, Zvonko Lovrenčević13, Paškal Cvekan14 i Ranko
Pavleš15.
Prvo spominjanje Sušice16 nalazimo u popisu župa iz 1334. godine u kojem
se navodi crkva sv. Ivana u Sušici popisana između dviju župa, sv. Martina u Prodaviću (Virje) i druge nepoznata smještaja. Potom se spominje u povelji od 12.
travnja 1341. godine i u ispravi od 19. travnja iste godine, iz kojih je vidljivo da
postoji tvrdi grad-kaštel Sušica i župa s crkvom sv. Ivana u posjedu bana Mikca,
pr
Ko
ice
n
iv
6 Lovrenčević ne navodi na koju se to obitelj odnosi i odakle je.
7 Crtice iz slavonske povijesti, Zagreb 1910.
8 Popisi župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine, Starine JAZU, 59, Zagreb 1984.
9 Povijest Hrvata, sv. III., IV. i V., Zagreb
10 Srednjovjekovna naselja oko Dobre kuće, Starine JAZU, 48, Zagreb 1958.
11 Arhiđakonat komarnički 1334 – 1924. godine, Blaž MAĐER, Časti i dobru zavičaja, Zagreb
1990., pretisak
12 Povijest Gjurgjevca, Zagreb 1940.
13 Srednjovjekovne gradine u podravskoj regiji, Podravski zbornik 85, Koprivnica 1985.
14 Đurđevac kakav nije viđen, Đurđevac 1991.
15 Koprivničko i đurđevačko vlastelinstvo, Koprivnica 2001.
16 Sušica je u tvorbenoj vezi s pridjevom vode (potoka, rijeke) koje se u određeno doba godine
presušuje. Jela MARESIĆ, Tragom nekih povijesnih imena podravskih sela, Đurđevački zbornik,
Đurđevec 1995., str. 140.
Podravski zbornik 2010.
163
ej
uz
M
sina Akuša. U ispravi od 6. studenog 1396. godine stoji da je posjed Sušica jedan
od dijelova đurđevečkoga vlastelinstva kojega drži Uršula, udovica bana Mikca,
a opljačkao ga je Stjepan “de Prodaviz”. Osobito je značajno spominjanje opsade
Sušice (1397.) u listini od 1. prosinca 1398. godine u kojoj piše da se Stjepan
Prodavić zvani Vrag, nakon neuspješna napada na kraljevsku vojsku kod rijeke
Drave sklonio u kaštel Sušicu Đurđevec (“castrum Zwischa Zenthgyurgh”). Kaštel je potom osvojen i vjerojatno razrušen, a Stjepan se uspio izvući iz utvrde i
pobjeći. U povelji kralja 1405. godine spisane u Budimu, opet se spominje “Susych Szent Gyorgy”. U oba slučaja navedeno je dvojno ime – Sušica Đurđevec.
Ovi podaci stvaraju nedoumicu, točnije, nije poznat razlog korištenja dvojnoga
imena. Pretpostavka je da se zbog određenog razloga sjedište vlastelinstva preselilo iz Sušice u Đurđevec, no jačih dokaza o tome zasada nema. Naznaka je možda
listina iz 1425. godine u kojoj se spominje “Zwsycha am loco veteris castri”, odnosno Sušica sa starim gradom, što znači da je kaštel razrušen, no postoji posjed i
selo. Potom se Sušica navodi kao selo (1439.), župa (1501.) sa župnikom Tomašom, a prema popisima poreza iz 1507. godine, Sušica je vesnikat đurđevečkoga
vlastelinstva od 20 poreznih dimova, dok župnik drži mali posjed od dva dima.
Budući da je Pavleš posljednji koji se pozabavio Sušicom, smatram da je obuhvatio sve raspoloživu literaturu iz koje se može zaključiti – da se srednjovjekovna Sušica vrlo često spominjala, no danas nemamo vjerodostojnih podataka
koji bi ukazivali na njezinu točnu lokaciju. Lovrenčević i Cvekan smatraju da se
utvrda iznad Svete Ane najprije zvala Thyboninecz, no Pavleš pobija tu tvrdnju
popisima poreza s početka 16. stoljeća u kojima je Tiboninec naveden u kotaru
Rača, a Sušica u kotaru Komarnica. Dakle, ovo su dvije sasvim različite utvrde.
Dakako da su neki povjesničari Sušicu smještali, odnosno poistovjećivali sa selom
sv. Jurja, upravo zbog spominjanja dvojnoga imena. Po svemu sudeći, Sušica je
vezana uz srednovjekovni istoimeni potok koji prolazi kroz Svetu Anu i spušta
se prema današnjem Đurđevcu. Na to nam ukazuje današnji toponim Sošice, a
to je polje između ceste Đurđevac – Šemovci i današnjega Svetojanskog potoka
koji teče istom trasom. Posebno treba napomenuti i trasu nekadašnje antičke
ceste Mursa – Poetovio koja se pružala povišenijim dijelovima, od istoka prema
zapadu. Antičke ceste svakako su se koristile i u srednjem vijeku, a pogotovo u
ovom području jer je nizina tada još uvijek bila pod močvarama. Gledajući šire
svetojansko područje ona je išla od zaravnjenog dijela brijega blizu Budrovca,
zvanog Šarampul, zatim prema brijegu Staro selo (kota 161) kraj Čepelovca, dalje
se pružala sjeverno od Mičetinca, između groblja i kote 156, potom preko kote
Lešćan (152,8) na kotu Careva glavica (158,5), pa do brijega kraj Šemovaca, na
kojem je danas groblje.17 Upravo s brijega Careva glavica, koji je poput veće za-
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
17 Branko BEGOVIĆ, Prilog poznavanju starih putova i naselja u Podravini, Podravski zbornik 86,
Koprivnica 1986., str. 144.; Goran JAKOVLJEVIČ, Arheološka topografija Bilogore – antički period,
164
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
ravni, spušta se cesta u udolinu prema današnjoj Svetoj Ani. Taj je brijeg nekada
bio važno raskrižje putova, jer se odatle pružala cesta na zapad prema Prodaviću, druga prema današnjim Šemovcima i zaleđu Bilogore, treća na istok prema
Slavoniji, a četvrta na sjever prema obližnjemu selu Sv. Jurja. Da je Sušica bila u
neposrednoj blizini potvrđuje i popis naselja iz 1439. godine u kojem se navodi
selo Sušica u kojem je malta. Dakle, selo je na rubu vlastelinstva i iz njega se
pružao put, ili u pravcu današnjeg Bjelovara ili preko šume u smjeru današnjega
Velikog Trojstva. Jedino je tu cesta mogla napuštati vlastelinstvo. Da je granica
podravičko-đurđevečkoga vlastelinstva prolazila ovim područjem potvrđuje nam
opis međa spomenutoga vlastelinstva u ispravi od 20. srpnja 1267. godine.18
Slijedeću dilemu glede ovoga prostora donosi kanonska vizitacija iz 1615.
godine u kojoj stoji da je vizitirana crkva “Sancti Johanis de Susicza”, ali i crkva
“Sancti Martini de Susicza”. Crkva sv. Martina se kasnije ne spominje, ali je činjenica da se nalazila u neposrednoj blizini, možda čak na brijegu s desne strane sela,
u što vjeruju mještani, ili na samome brijegu Careva glavica, na čijem je raskrižju
na karti đurđevečke pukovnije iz 1782. godine ucrtan križ. Taj križ upućuje na
postojanje raspela ili poklonca, koji možda predstavlja postojanje kakve prijašnje
kapele. Ako imamo u vidu strašnu poplavu u Svetoj Ani koja se dogodila 1895.
godine, zašto ne bi postojala mogućnost i ranijih poplava, koje su mogle otjerati
malobrojne žitelje na brijeg gdje su podigli crkvicu. Sve u svemu, svi dosadašnji
podaci stvaraju bezbroj dilema i pretpostavka koje će pričekati daljnja arhivska i
arheološka istraživanja te prikazati jasniju sliku smještaja Sušice.
a
ad
gr
Ko
Sveta Ana u krajiško doba
pr
Najraniji podatak o spominjanju imena Sveta Ana nalazimo na Wincklerovoj
karti granica Varaždinskog generalata iz 1639. godine, uz koje je oznaka za crkvu.19 U kanonskim vizitacijama ono se pak spominje 8. listopada 1658. godine
kada je zagrebački kanonik i komarnički arhiđakon Andrija Vinković obilazio
svoje župe. Između ostalog, navodi da je u Sošicama bila crkva koju Osmanlije
nisu porušili, ali ne zna točno je li bila podignuta u čast Uznesenja Blažene Djevice Marije ili sv. Ane.20 Čudno je kako kanonik dvoji komu je crkva posvećena –
zar mu tu informaciju nije mogao dati đurđevečki župnik koji je zasigurno trebao
znati taj podatak, budući da je ona pripadala njegovoj župi? Vizitator kanonik
Matija Leder, koji se u Đurđevcu zatekao 14. veljače 1680. godine, zapisao je u
ice
n
iv
Bjelovarski zbornik 90, Bjelovar 1990., str. 117.
18
Ranko PAVLEŠ, Koprivničko i đurđevečko vlastelinstvo, Koprivnica 2001., str. 255.
19
Ivica ZVONAR, n. dj., str. 12.
20
Paškal CVEKAN, Đurđevac kakav nije viđen, Đurđevac 1991., str. 95.
Podravski zbornik 2010.
165
ej
uz
M
izvještaj da se na području đurđevečke župe nalazi šest sela sa 457 kuća: Gjurgjevec (206), Brvci (100), Šemovec (65), Kalinovec (50), Mičetinec (20) i Čepelovec (17).21 On Svetu Anu kao naselje uopće ne spominje. Iz toga slijedi zaključak
da je na Wincklerovoj karti ucrtana samo crkva sv. Ane, dok naselje još nije bilo
formirano. Zbog toga kanonik Vinković nije znao komu je crkva posvećena, jer
ju ni đurđevečki župnik nije redovito obilazio, budući da nije bilo žitelja oko nje.
Cvekan smatra da bi smještaj Svete Ane odgovarao naselju Sušica koje je postojalo prije osmanskih provala na područje đurđevečkoga vlastelinstva. Potkrjepljuje
to zapisom arhiđakona Tome Augustića od 20. rujna 1700. godine u kojem stoji
da se te godine u mjestu Sošice nalazila nova kapela sv. Ane. Prema tome, i ona
stara također je bila posvećena sv. Ani, a ne u čast Blažene Djevice Marije, kako je
dvojio kanonik Vinković 1658. godine. Njegove su sumnje bile zbog toga što je
na oltaru bila i slika Blažene Djevice Marije. Dakle, Augustić izjednačuje Sušicu i
Svetu Anu i tako potkrjepljuje naše pretpostavke da je Sušica u stvari Sveta Ana.
Za kapelu kaže da je zidana od temelja, stavljena pod krov i nedavno pokrita.
Uz nju je prigrađena drvena sakristija, te ima oltar sa slikama sv. Ane i Blažene
Djevice Marije; od predmeta srebrni pozlaćeni križ s pliticom, drugi srebrni križ
i pet kažula s potrebitom rubeninom, a posjeduje tri rajnska forinta, sedam forinti na dugu i četiri vjedre vina. Brigu oko kapele vodio je Andrija Franjo pl.
Hriško. Mise su se služile na Anino, te u korizmi prigodom crkvene ispovijedi i
pričesti.22 Na kraju opisa stanja đurđevečke župe kanonik Augustić donosi popis
kućedomaćina u Đurđevcu, Šemovcu i Kalinovcu. To je učinio i za Svetu Anu,
no nju ne navodi kao selo “pagus”, što je slučaj kod Šemovca i Kalinovca, već su
kućedomaćini navedeni u đurđevečkom popisu. Naznačio ih je “in Ane”, odnosno u Ani, to jest, kod kapele sv. Ane. Prema tome, Sveta je Ana kao naselje tada
bila sastavni dio tadašnjega đurđevečkog naselja jednako kao i Brvce, jer su prvi
stanovnici sela bili Đurđevčani. To su (kućedomaćini): Vrban Tkalec, Stjepan
Špoljar, Andrija Franjo Heriško, Martin Hasnić, Daniel Tešanj, Martin Sok, Jana
Čižmešija, Šimon Temličar, udova Lebočkina, Mate Balaškov brat, Matan Marenić, Andraš Janičin sin, Mihok Horvat, Mihelin Špoljar, Štef Farkašić i Đurok
Brandar.23 Danas u selu nije prisutno niti jedno od navedenih prezimena.
Približno isto piše i kanonik Grga Šabarić 1710. godine, koji spominje kapelu
sv. Ane koja je podignuta prije devet godina na istoimenom brežuljku. Dobila
je zidanu menzu za koju je stolar izradio i pozlatio oltar. Uz prijašnje podatke
dodaje i to da je posjedovala portatile (kamen u kojem su moći svetaca), misal,
kao i ral zemlje u polju prema Mičetincu.24 Šabarić je vizitirao đurđevečku župu i
a
ad
gr
pr
Ko
166
ice
n
iv
21 Rudolf HORVAT, Povijest Gjurgjevca, Zagreb 1940., str. 20.
22 HORVAT, n. dj., str. 24-25.
23 Protokoli Komarničkog arhiđakonata, 91/III, str. 220, Nadbiskupski arhiv u Zagrebu
24 HORVAT, n. dj., str. 32-33.
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
1714. godine, te također spominje kapelu koja posjeduje 20 rajnskih forinti i 10
vjedara vina, a na skrbi nekog Andrije Radmana.25 Budući da je nova kapela sv.
Ane podignuta 1701. godine, može se zaključiti da je selo Sveta Ana formirano
posljednjih godina 17. stoljeća ili na samom prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, a da
je Andrija Franjo pl. Hriško bio osnivač sela, jer je kao plemenitaš zasigurno bio
vojni časnik koji je brinuo o kapeli i selu. Tako je podignuta i Sveta Ana koja je
nakon osnutka Đurđevečke pukovnije 1756. godine pripala pod virovsku kapetaniju.
Kanonik Gabrijel Juraj Bistricaj 1733. godine svojim zapisom sasvim nam
jasno potvrđuje već formirano selo (“pagus Sveta Ana”). Opisujući što sve đurđevečki župnik Nikola Demšić ubire od lukna svojih župljana, navodi da u Svetoj
Ani dobiva po jedan osmak žita. Za kapelu kaže da je podignuta na starim ruševinama, svetište je zidano, a kapela je drvena s pet prozora. Svetište je osvođeno
i oslikano kao i kapela, a podignut je i tornjić sa zvonom od 90 libra. Glavni
oltar je na dva kata sa slikama sv. Ane i Blažene Djevice Marije. U gornjem je
dijelu također slika, ali ne navodi koga ona prikazuje. Slike su između dva stupa.
Spominje i oltar sv. Mateja koji je obojen i pozlaćen. Između dva stupa je slika
spomenutog sveca, a gore slika Bogorodice. Kapela posjeduje srebrni pozlaćen
kalež. Za selo piše da je “in Kossana dicta”, to jest, da se nalazi u takozvanoj Košani.26 Košana je, po svemu sudeći, današnji lokalni toponim Košanja (Košenja), jer
žitelji Svete Ane i Šemovaca danas tako zovu livade koje se nalaze među šumama
nedaleko sela. Na kraju njegova zapisa slijedi popis 16 kućedomaćina. Rukopis je
čitljiv, osim jednoga imena koje je zamrljano tintom: Mihok Andrašinkin, Jakop
Marković, Mara Zidar, Mikić (ime nije upisano), Blaž Stompak, Đurok Veverić,
(?) Miletić, Matok Miletić, Ivok Pintarić, Andraš Zidar, Mihok Pirika, Ivanec
Dolenec, Ivan Marković, Jakop Marković, Đurok Škrinjar i Jozef Kolar.27 Dakle,
od prvih naseljenika nije se zadržala niti jedna obitelj. Prema demografskom radu
Stjepana Krivošića glede Podravine i izračunatoga prosjeka broja ukućana na području Đurđevečke pukovnije, može se reći da je Sveta Ana 1733. godine imala
oko 130 stanovnika.28
Iz toga vremena imamo i prvi opis sela i okolice koji se nalazi u popratnom
tekstu jozefinske vojne topografske karte Đurđevečke pukovnije čija je izmjera
obavljena 1781. i 1782. godine. U njem stoji da je Sveta Ana udaljena četvrt
sata od Mičetinca, sat i tri četvrt od Đurđevca i Velikog Trojstva, te puni sat od
Malog Trojstva. Potok se zove Svetojanski jarek i ne teče stalno, ali mu je tok za
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
25 Isto, str. 34.
26 CVEKAN, n. dj., str. 97.
27 Protokoli Komarničkog arhiđakonata, 94/VI, str. 40, Nadbiskupski arhiv Zagreb
28 Njegov rad obuhvaća period od 1659. do 1859. godine, a zasniva se na podacima kanonskih
vizitacija i matičnih knjiga pojedinih podravskih župa. Stjepan KRIVOŠIĆ, Stanovništvo Podravine
1659 – 1859. godine, Podravski zbornik 83, Koprivnica 1983.
Podravski zbornik 2010.
167
ej
uz
M
jakih pljuskova vrlo brz. Na prolazu kroz selo potok je dva koraka širok i tri stope
dubok (nešto manje od metra). Na Šemovečkim senokošama (livade na početku
udoline) proširuje se i čini ih močvarnima, no za jakih vrućina brzo se osuši.
Spominje se i obližnja šuma Reka s velikim stablima, koja je gusta i puna provalija. Put prema državnom drumu Đurđevac – Šemovci ide udolinom, a za vlažna
vremena postaje veoma blatnjav, dok se ljeti osuši. Put prema Mičetincu vrlo je
strm i uzak tako da se kola ne mogu mimoići. Na karti je ucrtano 16 kuća, drvena
crkva i mlin na potoku, ali nema oznake za kakvu gradinu na brijegu iznad sela.
Za pretpostaviti je da je bila razrušena, i kao takva bez strateške važnosti za vojsku
– stoga i nije bilo razloga da ju mjernici ucrtaju na kartu.29
Svetu Anu spominje i kanonik David Ivan Pizeti 12. rujna 1787. godine, koji
piše da selo ima 15 kuća, 24 ženidbena para, i 127 duša, odnosno, 91 odraslu
osobu i 36 djece. Kapela je poluzidana, svetište drveno, a ostalo je zidano. Primjećuje da kapela vapi za obnovom jer je u dosta lošem stanju.30 Budući da je selo
spadalo pod đurđevečku župu dotaknuo ga se 1825. godine u župnoj spomenici
i đurđevečki župnik Franjo Milinković, u kojoj kaže da selo broji 14 kuća i 137
duša. Piše da je kapela zidana, ima oltar, sakristiju, toranj i jedno zvono. I on tvrdi
da iznad sela postoje ruševine staroga grada.31 Iz zapisa Ferde Rusana doznajemo
da je Raimund (Radoslav) Tarbuk, zapovjednik đurđevečke satnije, u selu posjedovao imanje. Rekao bih da se to odnosilo na vinograd, jer su krajiški časnici
tada posjedovali vinograde u tom kraju. Rusan se na imanju zatekao 1. kolovoza
1847. godine na proslavi krštenja Tarbukove kćeri Ane, kad je bilo i proštenje u
selu. Njoj u čast spjevao je pjesmu “Svi jezici, sva čutenja živim bdijte glasom”.32
Prema virovskoj župnoj spomenici, Sveta Ana je zajedno sa Šemovcima 17. veljače 1868. godine ušla u sastav virovske župe, a u župnoj spomenici virovski
župnik Martin Šantuš navodi, da je selo tada imalo 72 kuće i 249 stanovnika.
Zanimljivo je da je župnik Šantuš te godine svojim kapelanima, Franji Pavloviću
i Franji Periću dao, za danas neobičnu dozvolu, koju je i zapisao. Ona se odnosila
na čin pričešćivanja, to jest, dozvolio je da vjernici, već prema želji, smiju popiti i
malo vina. Spomenica još donosi podatak da je 1870. godine neka Marta Časka
rođena Vaberen za crkvu izvezla oltarnik, dva jastuka i pantljiku za zvono kod
sakristije. To je zvono kupio Leopold Grivić, časnik virovske satnije, a ukupni
trošak iznosio je 200 forinti.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
29 Mirko VALENTIĆ / Ivan HORBEC / Ivana JUKIĆ, Hrvatska na tajnim zemljovidima XIII. i
XIX. stoljeća – Đurđevačka pukovnija, Zagreb 2003., karta-sekcija 8, str. 193-194.
30 HORVAT, n. dj., str. 55.
31 Paškal CVEKAN, Virje, Virje 1976., str. 107.
32 KOLAR DIMITRIJEVIĆ, n. dj., str. 42-43.
168
Podravski zbornik 2010.
Današnja kapela sv. Ane
ej
uz
M
Današnja kapela sv. Ane smještena je usred sela na blago povišenom humku s
desne strane potoka. Paškal Cvekan ovako ju opisuje: “Jednobrodna je građevina,
zidana, 15 metara duga i 8 široka. Ima polukružno svetište u kojemu se sada nalazi tirolski oltar. Nad fasadom je mali zvonik i jedno zvono. Sakristija je uz svetište
s druge strane. Pri dnu kapele je mali drveni kor. Stara slika sv. Ane je sačuvana, i
kad bi se osvježila bila bi ljepša od one sad na oltaru. Uokvirena je u pozlaćenom
ramu koja je na jednom dijelu oštećena. Kapela ima jedan mali kalež i ciborij.
Ciborij je nabavio župnik Josip Hiter 1888. godine za 25 forinti.”33
Brojnim milodarima i radom svih mještana kapela je potpuno obnovljena
1936. godine; krov i toranj su zamijenjeni novim hrastovim, a pokrivena je crijepom i bakrom. Na vrh tornja postavljena je bakrena kugla i pozlaćeni križ od
kovana željeza. Radovima je upravljao mjesni građevni odbor prema nacrtu R.
Horvatina, inženjera Građevne sekcije u Bjelovaru. Tom prigodom spisana je
spomenica (tri lista) i stavljena u bakrenu kuglu. Pronađena je 2000. godine kada
su mještani obnavljali toranj kapele. Dokument je dijelom propao zbog vlage,
pa je na više mjesta nečitljiv. Zbog toga je dan na restauraciju, a potom uokviren
(svaki list posebno) i postavljen na zid kapele. Spomenica je spisana 10. srpnja
1936. godine, a spominje i Milinkovićeve podatke o selu. U tekstu je naglašeno
da selo često stradava od poplava – žitelji su po narodnosti Hrvati i živo sudjeluju
u hrvatskome seljačkom pokretu kojeg predvodi vođa dr. Vlatko Maček. Na kraju trećega lista potpisani su: Mijo Holjak, glavar seoske zajednice, Stjepan Miloš,
mjesni starješina, zvonar Stjepan Račan, Ivan i Bartol Račan, članovi građevnog
odbora, te Bolto Bukovčan, Stjepan Miloš i Petar Račan, sabirači milodara. Također je navedeno i rukovodstvo mjesne organizacije Hrvatske republikanske seljačke stranke34: predsjednik Valent Matković, te odbornici Đuro Matković i Bartol
Miletić, tajnik i blagajnik. Uz njih spominju se i Jakob Miletić, crkveni tutor, te
Ivan Posavec iz Đurđevca, izvođač limarskih radova. Ostali izvođači radova nisu
navedeni.
U kapeli se danas nalazi misal iz 1729. godine (Misale Romanum, Venetiis
MDCCXXIX.) kojeg su mještani uspjeli spasiti nakon poplave 1895. godine, a
sačuvana su i dva stara molitvenika. Jedan potječe iz 1887. godine (Manuale ritualis in usum cleri regularis et saecularis totius Bosniae et Hercegovinae, greacii, typis
soc. styriae), a drugi iz 1884. godine (Život katoličke crkve ili maleni goffiné, kratko
tumačenje svetih vremena, otajstvenih svetkovina, nedjeljnih i svetačkih evangjelja,
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
33 CVEKAN, Virje, str. 107-108.
34 Prema Šadeku, mjesna organizacija HRSS-a osnovana je 1924. (Vladimir ŠADEK, Molvarske
Podravina i druge teme, Molve 2008., str. 121.), a prema Velagiću 1919. godine (Savo VELAGIĆ,
Matija Krog i radnički pokret u Đurđevcu i okolici, Podravski zbornik 83, Koprivnica 1983., str. 41.)
Podravski zbornik 2010.
169
uz
M
sredstava spasenja, kao i najznatnijih obreda u crkvenoj godini, Zagreb). Uz njih je
i treći molitvenik bez korica i naslovnice, po svemu sudeći iz prve polovice prošloga stoljeća.
Slijedeća temeljita obnova kapele obavljena je 1968. godine za virovskoga župnika Ivana Vragovića, 1974. je napravljena fasada, a posljednja je počela 2000.
godine, kada je obnovljen toranj, 2001. krovište, 2003. interijer, a 2004. godine
vanjska fasada te uređen okoliš.
Velika poplava 1895. godine
ej
Svetu je Anu u četvrtak 6. lipnja 1895. godine zadesila velika nesreća. Oko 10
sati uvečer dogodio se strašan dvosatni prolom oblaka s vjetrom i tučom u široj
okolici sela. Silno nevrijeme zahvatilo je susjedne Šemovce, ali i Virje. Većina je
usjeva na tom području uništena, a u Virju je grom udario u više kuća. Stradala
je i župnikova štala u kojoj je grom ubio dvije krave. O toj velikoj katastrofi za
tako malo selo doznajemo iz članaka virovskoga Podravca koji je o tome pisao u
nekoliko navrata, a i Hrvatska se javila kratkom viješću. Nesreću spominje i Đurđevčan Tomo Jalžabetić u svojem etnografskom zapisu o Đurđevcu koji se čuva u
arhivu Odsjeka za etnologiju HAZU-a u Zagrebu.
Od silne je kiše prema selu nahrupila velika količina vode s okolnih brjegova.
Nadolazeća voda doslovce je odnijela skoro cijelo selo, odnosno kuće i gospodarske zgrade. Snažna bujica odnesla je cijeli mlin sve do državne ceste prema Virju,
gdje se zaustavio ispred mosta. Zbog velike količine mulja, granja i dijelova građe,
pred mostom se stvorio čep, pa se voda prelila iz potoka i poplavila okolna polja.
Jalžabetić spominje i dva telca koji su plutali zavezani za jasle, te se zaustavili kod
jedne vrbe. Voda je nadošla tako brzo da mještani skoro ništa nisu uspjeli spasiti
od vlastite imovine, a neki ni vlastite živote. Po kućama, koje su ostale čitave,
voda je narasla do 1,5 m visine. U kapeli su sve stvari bile uništene, a voda je tekla kroz prozore. Razorena su dva mlina, a svi okolni vinogradi poharani tučom.
Smrtno su stradale četiri žene koje su mještani kasnije prenijeli u kapelu. Do
temelja je srušeno 20 kuća, 35 ih je znatno oštećeno, dok su čitave ostale samo
tri kuće koje su bile podignute na povišenom terenu. Jalžabetić pak spominje 50
srušenih kuća i četiri cijele, dok su u Hrvatskoj spomenute dvije cijele kuće.
Mara Matković (40 g. stara, žena Franje Matkovića; kbr. 7) uspjela je djecu
odnijeti na tavan pa je sišla dolje, no voda ju je odnesla te se utopila. Pronašli su
ju zaglavljenu među nekom građom. Djecu je jednako spašavala i Dora Račan
(38 g. stara, žena Petra Račana, kbr. 33) koja je također nastradala. Popevši se na
tavan voda je odnesla dio kuće na kojem se nalazila, dok su djeca ostala na tavanu
dijela kuće koji je ostao čitav. Uz svu silnu vodu sijevale su i munje tako da je od
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
170
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
groma usmrćena Treza Račan35 (39 g. stara), žena nekog kokošara, dok se klečeći
molila u kući. Jednako je stradala i sedmogodišnja Marija Kolar36, kćer mlinara
Štefe (kbr. 53). Ostalo troje djece jedva je uspio spasiti. Od istoga groma stradao
je i mladić Luka Holjak, srećom, preživio je. Pogođen je i jedan konj kojeg su
morali priklati jer ne bi preživio. Prema Podravcu, utopile su se tri krave i sva perad u selu. Čuvši za nesreću u selo su odmah pristigli općinski načelnik iz Virja i
povjerenstvo kotarske oblasti u Đurđevcu. Od glavne ceste došli su pješice jer se
kolima nije moglo zbog silnoga blata i vode.
Uvidjevši nastalo stanje kotarska je oblast predložila seljanima da se isele, no
oni su to bez imalo razmišljanja odbili. Ubrzo se prišlo prikupljanju pomoći za
nastradale kako bi mogli prionuti obnavljanju sela. Prva je priskočila đurđevačka
Imovna općina s 300 forinti, ogrjevnim drvom i svom potrebnom građom iz
svojih šuma. Također je naredila da se očisti i produbi Svetojanski potok na račun
šumske štete koju su mještani dugovali Imovnoj općini (oko 1.000 for.). Župan
je pak obećao da će se založiti kod zemaljske vlade za pomoć. U dogovoru je s
mještanima odlučeno da se 15 kuća koje leže pod strmim brijegom ne grade na
istom mjestu, već da se presele na lijevu stranu potoka kako bi se izbjeglo moguće
buduće stradavanje. Imovnoj općini pridružila se i Prva podravska štedionica u
Đurđevcu, koja je obećala četiri mjesečne kamate uz produljenje mjenica koje su
Svetojančani založili za već otprije posuđeni novac. Odmah se prišlo i prikupljanju novca po općinama tako da se prikupilo 263,78 forinti i 11 hektolitara žita.
Odazvale su se sve općine: Kloštar (16,54 for.), Fredinandovac (7 for.), Podravske Sesvete (14,60 for.), Molve (38,30 for.), Pitomača (5 for.), Đurđevac (52,50
for.) i Virje (77,35 for.). Virovsko općinsko vijeće votiralo je oko 1.000 forinti.
Od Đurđevčana pomogli su slijedeći: odvjetnik Iso Lichtenberg, Adolf Fogl, kotarski inženjer (oba po 3 for.), Milan Brezinšćak, kotarski predstojnik, župnik
Josip Banješ, odvjetnik Andrija Peršić, veleposjednik Martin Starčević, trgovac
Josip Kohn, Jelena Španić (svi po 2 for.), Vatroslav Ciganić, općinski načelnik,
kapelan Rade Cerovski, M. Židovec, dr. Lujo Harazim, gostioničar Mijo Maitz,
Josipa Maitz, Johana Vetter, Stjepan Švedek, Đuro Rađa, sudbeni pristav, Minka
Brenner, veleposjednik Josip Zrelec, trgovac Vatroslav Đumbir, Nikola Kovačić,
općinski bilježnik, Milan Berdušek, kotarski pristav, Josipa Lauš, Marija Zajček,
medičari Ljudevit Zajček i Mijo Mayer, veterinar Rudolf Brusač, Aleksander
Operšal, Petar Pavin, gostioničar Ivan Janković, Edmund Klinger, Ana Grdan,
trgovac Jurislav Jančijev, ljekarnik Tomo Brumec (svi po 1 for.), učitelj Franjo
Španić, Matija Vedriš, Matija Šljivarić, Šandor Hegedić, Peroslav Ljubić, Ernest
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
35 Virovski Podravac piše da se Treza prezivala Ovčar, dok u Matici umrlih virovske župe stoji Treza
Račan.
36 U Matici umrlih virovske župe stoji podatak da se djevojčica zvala Evica Kolar, i da je imala 6
godina.
Podravski zbornik 2010.
171
ej
uz
M
Grabarić, kotarski pristav i Josip Boroš, štedionički službenik (svi po 50 novčića).
U rujnu je još pristigla pomoć iz Virja (800 for.), županija je dala 25 forinti, a
bjelovarsko gradsko poglavarstvo 50 forinti, koje su prikupili na zabavi koju su
organizirali u tu svrhu.37
Poplavu u kratkim crtama spominje i županijski izvještaj za 1895. godinu
koji je nedosljedan u odnosu na Podravac jer, kaže da je porušeno tek nekoliko
kuća, dok za Svetojanski potok navodi ime Čistina. Izvještaj donosi i županovu
naredbu da se potok očisti i produbi, na što je utrošeno 538 težaka koji su iskopali 1.615 m³ zemlje. Poplavu je spomenuo i Franjo Matica, ravnajući učitelj
šemovečke škole, koji također navodi da je porušeno tek nekoliko kuća. On pak
Svetojanski potok naziva Hotovicom.38
Sveta Ana nije bila pošteđena ni 1902. godine kada se dogodila manja poplava.39 Mještani također spominju i veliko nevrijeme koje je zadesilo selo 1935.
godine pred blagdan Velike Gospe prilikom kojeg je voda opet poplavila selo. Padao je i led praćen snažnim vjetrom koji je dijelom raskrio krov kapele pokriven
drvenom šindrom. Zbog toga je iduće godine i pokrenuta njezina obnova.
gr
a
ad
Narodne predaje
pr
Ko
Iz bogate i burne povijesti svetojanskoga kraja narod je iznjedrio nekoliko narodnih priča koje sam čuo u selu. U mještana postoji vjerovanje da je selo nastalo
nekad davno, kad je prilikom ispaše jedno govedo rogovima izvadilo iz obronka
brijega kip sv. Ane, nakon čega su ljudi napravili kapelu i tu se naselili. Slijedeća
priča vezana je uz utvrdu u koju se sredinom 13. stoljeća sklonio ugarski i hrvatski kralj Bela IV. bježeći pred nadirućim Mongolima prema jugu. Mongoli su ga
napali, a prilikom bijega je jedna žena iz njegove pratnje, da li supruga ili kćer, bacila zlatni lanac u neki bunar. Druga pak priča također se odnosi na bunar u koji
je carica Marija Terezija, prolazeći ovim krajem, bacila u bunar zlatni prsten.40
Da su Mongoli bili prisutni u ovom kraju svjedoči nam i narodna priča o spomenutom brijegu Careva glavica. “Na Jablanovu polju (op. a. danas predio zvan
Jablanovec), između Virja, Gjurgjevca i Šemovca stoje dva okrugla brežuljka, jedan nazvan Careva glavica, o kojih se priča, da su tu zatrpana trupla pobijenih na
istom polju pasoglavah (Monogolah i Tatarah) i njihova cara (pravojvoda Batukan), – što se slaže s govorom modruškog biskupa Šimuna Kožičić-Benje oderžanim godine 1516. i spomenutim u djelu: Borba Hervatah s Mongoli i Tatari od
ice
n
iv
37 Podravac, br. 12, 15. VI. 1895.; br. 13, 1. VII. 1895.; br. 14, 15. VII. 1895.; br. 16, 15. VIII.
1895.; br. 17, 1. IX. 1895.; Hrvatska, br. 152, 1. VII. 1895.
38 PODRAVEC, n. dj., str. 209.
39 Podravac, br. 16, 15. IX. 1902.
40 Kazivač Đuro Miloš (rođ. 1940.), Sveta Ana 7.
172
Podravski zbornik 2010.
uz
M
Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, str. 46.”41 U prilog ovoj priči ide i uzvisina zvana
Tatar, koja se nalazi s lijeve strane početka svetojanske udoline, a preko koje vodi
put od đurđevečkih vinograda do ceste koja vodi u selo. Sve ove narodne priče,
odnosno predaje, imaju u sebi i nešto istinitoga, a to je da su Mongoli, odnosno
Tatari, pustošili ovim krajem i da se nisu bez razloga zatekli u ovom prostoru.
Taj razlog su mogli biti samo nekakva utvrda ili naselje, odnosno ljudi koji su tu
obitavali. Učitelj Andrija Jendrašinec
ej
Od značajnijih osoba koje su rođene u Svetoj Ani doznao sam samo za učitelja
Andriju Jendrašinca, Matu Pajtaka42, kotarskog šumara u Sv. Ivanu Zelini i Đurđevcu i Katicu Račan ud. Domović (rođ. 1967.), oftalmologinju iz Koprivnice.
Andrija Jendrašinec rodio se 19. listopada 1877. godine, a školu je polazio u Virju, gdje je s odličnim uspjehom završio nižu i višu pučku školu. Budući je bio iz
siromašne obitelji nije imao mogućnosti za daljnje školovanje, pa su (vjerojatno
učitelji) pronašli mecenu u veletrgovcu Jurju Ružiću iz Rijeke koji se obvezao
pomagati njegovo školovanje za učitelja s 12 forinti godišnje. Iz nepoznatih je
razloga od 1889. godine daljnju brigu umjesto Ružića preuzeo Đurđevčan Martin Starčević, tada kotarski šumar Imovne općine đurđevačke, a kasnije veleposjednik, dok su ga novčano pomagali i mještani Virja i Đurđevca (prikupili 26
for.). Učiteljsku školu završio je 1903. godine u Zagrebu, te se iste godine odmah
zaposlio kao privremeni učitelj u Šušnjarima kraj Križa, gdje je postao pravim
učiteljem. Tu je učiteljevao do 1913. godine, a potom je na svoju molbu otišao
u Predavac kod Bjelovara gdje je 19. svibnja postao ravnajući učitelj. U Predavcu
je službovao sve do svoje smrti. Za njegova boravka u Predavcu ograđena je škola
i školsko imanje s vrtom, prekrivene školska zgrada i gospodarski objekti, dok je
sam vodio i održavao školski vrt, a hranio je i školske krave. U listopadu 1921.
godine obolio je od sušice, pa je nadalje službovao s prekidima koristeći bolesničke dopuste. Teško bolesnoga zadesila ga je još jedna nesreća. Krajem 1922.
godine došlo je do veće zaraze djece šarlahom od čijih posljedica mu je umro sin
Vladimir (23. studenoga), koji je pohađao 5. razred i bio najbolji učenik u školi.
Da nesreća bude još veća, umro mu je i mlađi sin Branko (3. prosinca), polaznik
drugoga razreda. Shrvan tugom i vlastitom bolešću vukao se na učiteljskoj službi
do kraja 1924. godine kada je zbog bolesti umirovljen. Uz sve te tegobe, pojedini
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
41 Miestopisni riečnik Kraljevinah Dalmacije, Hervatske i Slavonije, uredio Vinko SABLJAR, Zagreb
1866., str. 539. Istu priču nalazimo i u: Josip HAJDUKOVIĆ, Pjesme, Zagreb 1909., str. 111. i
Hrvatske novine, br. 26, 30. VI. 1910.
42 http://imenik.sumari.hr
Podravski zbornik 2010.
173
ej
uz
M
mještani, članovi školskoga odbora, htjeli su ga se riješiti uz optužbe da će zaraziti
svu školsku djecu, ne znajući da bolest nije prenosiva. Bilo je to djelo mjesnog
gostioničara kojem se Jendrašinec zamjerio jer nije zalazio u njegovu gostionicu.
Sa suprugom je odselio (11. studenoga) u Bjelovar u novosagrađenu obiteljsku
kuću. Umro je relativno mlad u 47. godini života (15. studenog) od posljedica
bolesti, uživajući u svom domu svega nekoliko dana.
Još kao učenik, u Virju je počeo pisati domoljubnu i religioznu poeziju koju je
objavljivao u virovskom Podravcu, Hrvatskom narodu (1897.), Glasniku sv. Josipa
(1894., 1900., 1907.), te Pobratimu (1898. – 1899.). Kasnije je pisao poučne
priče i crtice s motivima i temama iz pučkog praznovjerja, koje su nastale prema
usmenom kazivanju njegovih mještana. Objavljivao ih je u Hrvatskoj danici od
1904. do 1907. godine. Kritičku raspravu održanu na županijskom učiteljskom
zboru u Bjelovaru 1908. godine o neprimjerenosti nastavnoga gradiva i metodičkim nedostacima pučkoškolskih udžbenika izdanih na temelju nastavne osnove
iz 1905. godine, te članak o potrebi boljega osmišljavanja nastave prirodopisa u
pučkim školama, objavio je u periodiku Škola (1909., 1913.). Bio je aktivan i na
području pedagogije. Na skupštini Učiteljskoga društva grada Bjelovara i bjelovarskog kotara, 5. lipnja 1919. godine, izabran je za tajnika društva i delegata
Skupštine Saveza hrvatskih učiteljskih društava, a 1921. godine i za predsjednika
društva.43
a
ad
gr
Stanovništvo
Ko
pr
Osim Krivošića, podatke o broju žitelja donio je i Cvekan, a preuzeo ih je
iz šematizama Zagrebačke nadbiskupije (1872. god. – 256 stanovnika, 1882. –
280, 1900. – 306, 1912. – 349). Iz priložene tablice uočljivo je da se podatak za
1900. godinu ne poklapa s podatkom za istu godinu iz šematizma koji bilježi 47
duša više. Isto tako je neobičan i podatak za 1910. godinu kad je selo brojilo 208
stanovnika, dok Cvekan navodi za 1912. godinu čak 69 duša više, što je veliko
povećanje za tako malo selo u roku od dvije godine, bilo novorođenih ili novodoseljenjih.
Jedan interni popis stanovništva dobio sam na uvid od Ivice Jankova, kojeg
je spisao o Božiću 1996. godine kad je bio u pratnji virovskoga kapelana koji je
blagoslivljao kuće u selu. Tom prilikom poimence je popisao 129 seljana u 37
domaćinstava, od toga 31 bračni par. Prema posljednjem popisu stanovništva iz
2001. godine evidentirano je 128 stanovnika u 50 obitelji, odnosno 40 kuća. Od
ice
n
iv
43 Školska spomenica škole u Predavcu (1885/6 – 1963/4.), fond 357, br. 39, Državni arhiv Bjelovar;
Hrvatski biografski leksikon, sv. VI, Zagreb 2005., str. 461; Podravac, br. 18, 1. V. 1897. i br. 3, 1. II.
1898.
174
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
toga je bilo 50,8 % žena, a 49,2 % muškaraca. Zrele populacije bilo je 51,6 %,
stare 27,3 %, a mlade samo 21,1 %, što stanovništvo Sv. Ane čini duboko starim.
To su slijedeće obitelji: Barbier (1/1), Bukovac (1/1), Bukovčan, Čizmadija (1/1),
Dervić (1/1), Ferenčak (2/2), Gabaj (1/1), Glavaš (1/1), Henc (1/1), Horvat
(1/1), Ivanušec (2/1), Jankov (2/1), Kolar (10/4), Kolar Piskor (1/1), Lepoglavec (10/2), Matan (6/2), Miletić (18/4), Miloš (4/1), Negovac (3/1), Novaković
(2/1), Pajdek (1/1), Pajtak (7/1), Pavlović (1/1), Perok (1/1), Racan44 (1/1), Račan (36/11), Škrinjar (2/1), Špica (3/1), Tolić (4/1), Tomić (1/1) i Zidar (2/1).45
Bio bi preopsežan posao prelistavati sve matične knjige i raditi cjelovitu demografsku statistiku, stoga sam uzeo u obzir sve umrle od 1878. do 1895. godine, da
se vidi od čega su ljudi umirali.46 U tom periodu umrle su 134 osobe, 51 odrasla i
čak 83 djece. Od odraslih, većina je umrla od starosti, dvoje u nesretnom slučaju,
a ostali od raznih bolesti, a najviše od sušice, vodene bolesti, te upala pluća, crijeva i mozga. Djeca su najčešće umirala kao novorođenčad, desetoro njih do jednog dana, a 24 do jednog mjeseca starosti. Do jedne godine starosti umrlo je 21
dijete, a 29 njih stari više godina, prosječno do dvije godine starosti. Uzrok smrti
najčešće su bili: difterija, kozice, gliste, kašalj, crni mjehur, griža, grčevi, frast i
guša. Očito je da je smrtnost djece bila velika, no slična situacija bila je i u drugim mjestima. Najveći uzroci velike smrtnosti bili su siromaštvo, loša higijena,
i slaba zdravstvena obrazovanost. Prometna udaljenost Svete Ane od Virja, gdje
je bilo sjedište nadležnih općinskog liječnika i primalje, ne bi se mogla uzeti kao
preveliki uzrok smrtnosti, jer je svakom liječniku na području kotara trebalo
do dva sata da bi stigao do svakog bolesnika. Međutim, narod nije imao novca za
liječnika ili primalju, i nije mu toliko vjerovao. Radije je pozivao seoske vračare,
iako nije bilo ozdravljenja.47 Bilo je nemali broj slučajeva da roditelji nisu marili
za eventualnu smrt djeteta. Jer, ako su bili siromašni i nisu imali puno zemlje
dijete im nije odgovaralo, jer bi prilikom ženidbe ili udaje morali dati djetetu dio
miraza u gruntu, što bi dotičnu obitelj još više osiromašilo.
Želimo li pratiti mortalitet i natalitet stanovništva Svete Ane moramo se usredotočiti na matične knjige đurđevečke i virovske župe. Naime, selo je isprva pripadalo đurđevečkoj župi, a od 1868. godine virovskoj. Budući da stare matične
knjige đurđevečke župe nisu sačuvane, stanje možemo pratiti tek od 1840-ih
godina, no i te su knjige djelomično oštećene, ali restaurirane. Naprotiv, matične
knjige virovske župe ostale su većim dijelom sačuvane. Nalaze se na više lokacija:
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
44 Prezime Racan u selu tada nije postojalo, već je to po svemu greška učinjena od strane popisivača
ili kod obrade podataka.
45 Franjo MALETIĆ / Petar ŠIMUNOVIĆ, Hrvatski prezimenarij, knj. 3, Zagreb 2008., str. 248.
46 Matična knjiga umrlih 1878 – 1895. Župa sv. Martina u Virju, Državni arhiv Bjelovar
47 Tekst o stanju zdravstva đurđevačkoga kotara 1896. godine napisao je kotarski liječnik Milan
Kovačević u Liečničkom vjesniku 1897. godine, a objavljen je i u: Đuka TOMERLIN PICOK,
Živlejne v (naj)starešem Gjurgjevcu, Đurđevac 1989., str. 55-61.
Podravski zbornik 2010.
175
ej
uz
M
u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu, u Državnome arhivu u Bjelovaru, te
u Matičnom i Župnom uredu u Virju. Stanovnici su po svemu bili Hrvati, no
u matičnoj knjizi umrlih stoji podatak da su 1879. godine u šumi nedaleko sela
živjeli Romi koritari; Jozo i Mara Bogdan (umrla im šestomjesečna kćer Janica),
te Petar i Bara Kalanjoš (umro im jednogodišnji sin Stjepan).
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata direktnih ratnih sukoba u selu nije bilo,
tako da stanovništvo nije stradalo. Od muškaraca koji su bili pripadnici oružanih
jedinica, poginula su njih trojica: Mato Miletić (domobran; okolica Petrinje),
Pero Račan (domobran; okolica Tuzle), Martin Matković (rođ. 1921.; poginuo
u Mičetincu kao pripadnik Podravskoga partizanskog odreda, a prema kazivaču,
ubijen je zbog čestih prelazaka iz domobranstva u partizane, i obratno), dok je
Matan Đuro ubijen u bjelovarskom kraju kao civil. 48
S demografskoga stajališta i iz priložene statistike može se konstatirati da je do
kraja 19. stoljeća selo doseglo brojku od preko 300 stanovnika, da bi nadalje iz
godine u godinu broj stanovnika lagano opadao, tako da je do danas i više nego
prepolovljen. Danak depopulacije odneslo je raslojavanje hrvatskoga sela i odlazak stanovništva u veća mjesta. Zbog toga je u selu ostajalo sve manje mladih, što
je rezultiralo smanjenim brojem novorođenčadi. Sedamdesetih godina bilo je dosta mladih u selu, no oni su se, pogotovo djevojke, susreli i s jednim problemom
koji je karakterističan samo za mala naselja. Međusobna ženidba dijelom nije bila
moguća jer su u selu svi jedni drugima bili nekakav rod, tako da su se djevojke
udavale van sela, dok je rijetko koja htjela doći za snahu u selo. Vrlo je malo pak
onih koji su doselili u Svetu Anu, odnosi se to na obitelji, snahe i zetove. U posljednje vrijeme u selo su se doselile samo tri hrvatske obitelji koje su za vrijeme
Domovinskoga rata izbjegle iz Bosne i Hercegovine. U selu je ostala samo jedna
obitelj, dok su se preostale dvije vratile na svoja ognjišta.
a
ad
gr
pr
Ko
Svetojanske crtice
ice
n
iv
1892. – spominju se Đurđevčan Josip Jančijev (sin Mato umro 1892., a kćer Treza 1893.) i supruga mu Mara. Po zanimanju je bio mlinar, no nije poznato je
li vodio svoj mlin ili je radio u kojem domaćem.49
1895. – spominje se mlinar Štefan Kolar i žena mu Bara.50
1906. – Mato Pintar bavio se sitničarskom trgovinom (14. IX. 1906. – 5. III.
48 Ante DOBRILA / Ivo PIŠKORIĆ / Mato KUDUMIJA, Partizanski dani – zapisi, dokumenti i
sjećanja iz NOB-e s područja Đurđevca i okolice, Đurđevac 1964., str. 166.; kazivač Đuro Miloš (rođ.
1940.), Sveta Ana 7.
49 Matična knjiga umrlih župe Virje 1878. – 1895., Državni arhiv Bjelovar
50 Isto.
176
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
1911.).51
1908. – Sveta Ana je registrirano ornitološko promatračko mjesto za divlje grlice,
pupavce, kukavice, čvorke, lastavice i bijele pastirice, kojeg vodi Stjepan Smrček,
šumar Imovne općine đurđevačke.52
1911. – Petar Miletić bavio se sitničarskom trgovinom (od 29. studena).53
1945. – partizanske jedinice 36. divizije “oslobodile” Svetu Anu.54
1951. – Svetojanski su učenici počeli polaziti školu u Mičetincu. Dotad su školu
pohađali u Šemovcima do koje su imali jedan sat pješačenja prečicom. Prilikom
otvaranja škole u Mičetincu 1919. godine, mještani su nastojali da im djeca polaze dotičnu školu, ali je virovska općina to zabranila.55
1957. – osnovana je omladinska organizacija u selu, koju je vodio Đuro Miloš.
On je kasnije bio predsjednik Mjesnog odbora, odnosno Mjesne zajednice (do
1990.), zatim član Savjeta Mjesnih zajednica općine Đurđevac (do 1974.), a od
1976. do 1980. godine i član Skupštine Općine Đurđevac delegiran od Svete
Ane, Mičetinca i Čepelovca.56
1958. – osnovan Odbojkaški klub Omladinac.
1960. – odbojkaši sami izgradili igralište i organiziraju turnire novcem od zabava.
Sudjelovali na radničko-sportskim igrama u Đurđevcu.57
1962. – Vlado Pajtak, član đurđevačkoga Općinskog vijeća.58
1968. – Vlado Pajtak, izabran za suca porotnika u Đurđevcu.59
1972. – Đuro Miloš, predsjednik mjesne organizacije SSRN-a.60
1972. – iskopan mjesni bunar i uveden vodovod, uređeni nogostupi, postavljene
klupe i uređen prostor oko crkve.61
1974. – asfaltirana cesta do sela i otvoren društveni dom u sklopu kojeg trgovina
i sabiralište mlijeka. Trgovine u selu nije bilo od 1946. godine. Mještani su dio
novca prikupili sami, a dijelom je pomogla Općina Đurđevac i poljoprivredna
zadruga iz Đurđevca. Trgovinu je vodio Đuro Miloš, tada predsjednik Mjesne
zajednice Sveta Ana. Tom prilikom uređeno je i selo, a ispred kuća posađeno
cvijeće.62
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
51 Trgovačko-obrtnička komora, Registar trgovaca kraljevske kotarske oblasti u Gjurgjevcu, 40168,
Državni arhiv Zagreb
52 Hrvatska ornitološka centrala, VII. godišnji izvještaj, Zagreb 1908.
53 Trgovačko-obrtnička komora …
54 Zdravko DIZDAR, Pregled organizacionog stanja i rada NOP-a, te društveno-političkih i vojnih
prilika u Podravini uoči i u vrijeme oslobođenja 1945. godine, Podravski zbornik 85, Koprivnica
1985., str. 22.
55 Dražen PODRAVEC, Povijest virivskog školstva, Virje 1999., str. 202. i 212.
56 Kazivač Đuro Miloš (rođ. 1940.), Sveta Ana 7.
57 Glas Podravine, br. 22, 4 VI. i br. 31, 6. VIII. 1960.
58 Glas Podravine, br. 42, 13. X. 1962.
59 Đurđevački vjesnik, br. 2, 15. I. 1968.
60 Glas Podravine, br. 43, 27. X. 1972.
61 Isto.
62 Glas Podravine, br. 47, 6. XII. 1974.
Podravski zbornik 2010.
177
ej
uz
M
1974. – Mjesna zajednica Sveta Ana proglašena je najboljom na području Općine
Đurđevac. Osim priznanje dobili i 1.500 dinara.63
1975. – tridesetak seljaka osnovalo Fond solidarnosti koji je bio namijenjen onim
seljacima u selu koje bi zadesila kakva nesreća glede gospodarstva, stoke i sl. Ujedno su potpisali zajednički sporazum u svezi cijena traktorskih usluga.64
1976. – osnovan nogometni klub Vihor. Djelovao je dvije godine.65
1978. – osnovan KUD Jedinstvo u okviru kojeg su djelovali i tamburaši koje je
učio Vlado Turković iz Đurđevca.66
1970-ih – osnovan Streljački klub Ivan Breko Davor.67
1980. – podignut je mlin na potoku na kraju sela, no nije bio u funkciji.68
1995. – na 8. stočarskoj izložbi u Đurđevcu, Marijan Račan je dobio drugu na
gradu za junicu Jagodu.69
1996. – na 9. stočarskoj izložbi u Đurđevcu Đuro Kolar je dobio treću nagradu
za junicu Micu (simentalka), a Marijan Račan, također treću nagradu, za kravu
Zrinku.70
1996. – krava Riba, stočara Mije Račana, osvojila je prvo mjesto u kategoriji
krava, a krava Zrinka treće mjesto u kategoriji mlađih krava na poljoprivrednom
stočarskom sajmu u Gudovcu.71
1998. – grlo Jagoda, Marijana Račana, osvojila je drugu nagradu u kategoriji
steonih junica, a krava Lessi, Đure Kolara, također drugu nagradu u kategoriji
uvoznih simentalskih prvotelki na XI. stočarskoj izložbi u Đurđevcu.72
1998. – Ivan Pajtak izabran za predsjednika Vijeća mjesnog odbora.
2001. – osnovana Udruga žena Svetojanke (predsjednica Katarina Račan).
2006. – osnovano Društvo športske rekreacije u okviru kojega djeluje sekcija za
razvoj seoskog turizma, te sekcije za mali nogomet, odbojku, športski ribolov i
društvene igre. Prvi predsjednik Veljko Miletić.
2007. – obnovljen mlin i pušten u rad. Melje kukuruzno brašno za poznatu svetojansku kukruznu zlevanku.
2007. – Ivan Pajtak je dobio Povelju grada Đurđevca za poboljšanje kvalitete
življenja u prigradskom naselju Sveta Ana.73
2008. – Udruga žena Svetojanke nagrađena Poveljom Grada Đurđevca kao nosi-
a
ad
gr
pr
Ko
ice
178
n
iv
63 Glas Podravine, br. 49, 20. XII. 1974. i br. 12. 28. III. 1975.
64 Glas Podravine, br. 12, 28. III. 1975.
65 Kazivač Ivan Pajtak.
66 Kazivač Đuro Miloš (rođ. 1940.), Sveta Ana 7.
67 Isto.
68 Kazivač Ivan Pajtak.
69 Glas Podravine, br. 27, 7. VII. 1995.
70 Glas Podravine, br. 28, 12. VII. 1996.
71 Glas Podravine, br. 39, 27. IX. 1996.
72 Glas Podravine, br. 27, 10. VII. 1998.
73 Službene novine Grada Đurđevca, god. XL., br. 2, 6. IV. 2007.
Podravski zbornik 2010.
teljica kulturnoga života u prigradskom naselju Sveta Ana.74
2009. – Katarini Račan dodijeljena je Povelju grada Đurđevca za izuzetan doprinos promicanju ugleda naselja Svete Ane.75
Broj stanovnika i kućedomaćina u Svetoj Ani (1700. – 2000.)
broj
stanovnika
130
133
112
112
125
131
171
216
236
261
256
260
305
309
280
233
282
238
232
224
208
180
153
128
ej
uz
M
a
ad
gr
broj kućedomaćina
16
16
15
15
15
26
-
IZVORI I LITERATURA:
pr
Ko
godina
1700.
1733.
1771.
1783.
1787.
1789.
1808.
1817.
1826.
1827.
1839.
1851.
1857.
1869.
1872.
1880.
1890.
1900.
1910.
1921.
1931.
1948.
1953.
1961.
1971.
1981.
1991.
2001.
NOB-e s područja Đurđevca i okolice, Đurđevac 1964.
n
iv
Ante DOBRILA / Ivo PIŠKORIĆ / Mato KUDUMIJA, Partizanski dani – zapisi, dokumenti i sjećanja iz
Branko BEGOVIĆ, Prilog poznavanju starih putova i naselja u Podravini, Podravski zbornik 86, Koprivnica
1986.
(1895.), Glas Podravine (1960. – 2007.), Đurđevački vjesnik, (1968.) i http://imenik.sumari.hr
ice
Časopisi i novine: Hrvatska ornitološka centrala (1908.), Podravac (1895., 1897., 1898. i 1902.), Hrvatska
Dragutin FELETAR, Stanovništvo Podravine 1981. godine, Podravski zbornik 81, Koprivnica 1981.
Dražen PODRAVEC, Povijest virovskoga školstva, Virje 1999.
74 Službene novine Grada Đurđevca, god. XLI., br. 2, 11. IV. 2008.
75 Službene novine Grada Đurđevca, god. XLII., br. 1, 26. III. 2009.
Podravski zbornik 2010.
179
Đuka TOMERLIN PICOK, Živlejne v (naj)starešem Gjurgjevcu, Đurđevac 1989.
Franjo MALETIĆ / Petar ŠIMUNOVIĆ, Hrvatski prezimenarij, knj. 3, Zagreb 2008.
Goran JAKOVLJEVIĆ, Arheološka topografija Bilogore – antički period, Bjelovarski zbornik 90, Bjelovar
1990.
Ivica ZVONAR, Šemovci – prilozi za povijest mjesta, Šemovci 2007.
M
Izvještaj Bjelovarsko-križevačke županije za 1895.
Kazivač Đuro Miloš (rođ. 1940.), Sveta Ana 7 i Ivan Pajtak.
Liber memorabilium parochiae s. Georgii in Gjurgjevac (spomenica), Župni ured župe sv. Jurja u Đurđevcu
uz
Liber memorabilium (spomenica) župe Virje, Župni ured župe sv. Martina u Virju
Matica umrlih župe Virje (1878 – 1895), Državni arhiv Bjelovar
Miestopisni riečnik Kraljevinah Dalmacije, Hervatske i Slavonije, uredio Vinko Sabljar, Zagreb 1866.
Mira KOLAR DIMITRIJEVIĆ, Ferdo Rusan – život i djelo, Samobor 2004.
ej
Mirko VALENTIĆ / Ivan HORBEC / Ivana JUKIĆ, Hrvatska na tajnim zemljovidima XVIII. i XIX.
stoljeća – Đurđevačka pukovnija, Zagreb 2003.
Paškal CVEKAN, Đurđevac – kakv nije poznat, Đurđevac 1991.
gr
Paškal, CVEKAN, Virje, Virje 1976.
Protokoli Komarničkoga arhiđakonata, 91/III i 94/VI, Nadbiskupski arhiv u Zagrebu
Ranko PAVLEŠ, Koprivničko i đurđevačko vlastelinstvo, Koprivnica 2001.
a
ad
Rudolf HORVAT, Povijest Gjurgjevca, Zagreb 1940.
Spomen list od 10. srpnja 1936. godine, kapela sv. Ane u Svetoj Ani
Stjepan KRIVOŠIĆ, Stanovništvo Podravine 1659 – 1859. godine, Podravski zbornik 83, Koprivnica 1983.
Stjepan KRIVOŠIĆ, Virje – iz demografske povijesti đurđevačko-krajiške regimente, Podravski zbornik 86,
Koprivnica 1986.
Ko
Školska spomenica škole u Predavcu (1885/6 – 1963/4.), fond 357, br. 39, Državni arhiv Bjelovar
Tomo JALŽABETIĆ, Gjurgjevac – narodni život i običaji, sign. S.Z. 54, Arhiv Odsjeka za etnologiju
HAZU, rukopis
Trgovačko-obrtnička komora, Registar trgovaca kraljevske kotarske oblasti u Gjurgjevcu, 40168, Državni
pr
arhiv Zagreb
Zdenka DUKAT / Ivan MIRNIK, Nacrt numizmatičke topografije Podravine, Podravina, vol. 4, br. 8,
prosinac 2005.
n
iv
Zdravko DIZDAR, Pregled organizacionog stanja i rada NOP-a, te društveno-političkih i vojnih prilika u
Podravini uoči i u vrijeme oslobođenja 1945. godine, Podravski zbornik 85, Koprivnica 1985.
Zvonko LOVRENČEVIĆ, Srednjovjekovne gradine u podravskoj regiji, Podravski zbornik 85, Koprivnica
1985.
zbornik 83, Koprivnica 1983., str. 160;
Dragutin FELETAR, Stanovništvo
Podravine 1981. godine, Podravski zbornik
81, Koprivnica 1981., str. 106.; Leksikon
ice
Stjepan KRIVOŠIĆ, Stanovništvo Podravine 1659-1859. godine, Podravski
naselja Hrvatske, sv. M – Ž, Zagreb 2005.
180
Podravski zbornik 2010.
Mr. sci. Ivan BIRŠIĆ
BIJEG STJEPANA RADIĆA U INOZEMSTVO
PRED HAPŠENJE 1923. GODINE
ej
uz
M
U životopisu političara i predsjednika Hrvatske seljačke stranke (HSS-a) Stjepana Radića redovito se spominje njegov bijeg iz Zagreba preko Đelekovca u
Mađarsku i dalje u Beč, Pariz, London i Moskvu. U poznatoj mi literaturi, bez
detaljnih podataka, nalazim da je pobjegao u Mađarsku preko Đelekovca uz pomoć Pavleka Miškine. Upravo iz toga razloga, doznavši detaljnije podatke o tom
bijegu objavljujemo ovaj dodatak za životopis velikog čovjeka i vođe hrvatskog
naroda. Prema svjedočenju mog prijatelja Franje Dombaja iz Drnja, odlučismo
objaviti neke detalje o tom bijegu.
U zagrebačkim novinama “Večer” od 18. srpnja 1923. g. nalazim vijest kako
je beogradska vlada odlučila uhapsiti Radića, potom da je beogradska tiskovina
“Vreme” od 19. srpnja 1923. g. ponovila tu vijest i koja javlja da Stjepan Radić
više nije u Zagrebu. Povijesna vrela navode da je Radić pobjegao 21. srpnja
1923. g. To je vjerojatno datum kada je Radić u tajnosti prešao granicu s Mađarskom i postao bjegunac. Dakle 19. srpnja 1923. g. Radić je otputovao iz Zagreba
automobilom “Ford” vlasništva gospodina Josipa Predavca. Vozač ga je dovezao
u Drnje u kuću obitelji Dombaj Pavla u Ločkoj ulici. br. 9 (prije br. 17.), a koja
postoji i danas. U toj kući danas stanuje Pavlov unuk Franjo Dombaj s obitelji.
Takav izbor napravljen je stoga što je Franjin djed Pavao Dombaj bio angažirani
HSS-ovac i povjerljiva osoba užeg vodstva HSS-a (tada HRSS-a). I stoga je djed
Pavao i bio uključen u Radićev bijeg. Radić je prenoćio u kući Dombajeve obitelji. I dok je on noćio, vozač je automobil vratio u Zagreb, a s njim je putovao
i Pavlov sin Ignac (otac Franje Dombaja), obuvši Radićeve cipele kao znak da je
Ignac pouzdana osoba koja može primiti za predsjednika Radića povjerljive podatke iz središnjice HSS-a. Prema našim informacijama s Radićem nije putovao
Vlatko Maček. Ignac Dombaj drugi dan vratio se iz Zagreba vlakom i s potrebnim informacijama. Da bi se prešlo granicu s Mađarskom, trebalo je preći rijeku
Dravu. Preko Drave vozila je skela prema selu Gotalovo i bila je pod nadzorom
žandara, pa takav prijelaz nije dolazio u obzir. Iz tog razloga Pavao Dombaj dogovorio je s brodarima Šestakom i Antolićem prebacivanje čamcem. Iduće noći (20.
srpnja) oko 23 sata krenuli su na prebacivanje preko Drave, ali zbog nazočnosti
žandara na drugoj obali Drave, morali su odustati. Vraćaju se u kuću Dombajevih, gdje Radić spava još jednu noć (krevet na kojem je spavao i danas postoji, a
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
181
ej
uz
M
čuva se u Muzeju grada Koprivnice op.ur.). Međutim, drugi dan žandari preko
doušnika doznaju za boravak Radića u Drnju i upadaju u kuću Dombajevih, ali
djed Pavao uspijeva Radića sakriti u štagalj koji i danas postoji.
Žandari su upali iznenada u kuću Dombajevih kad je Radić bio u prednjoj
sobi za spavanje, prema ulici. Oni upadaju preko hodnika u kuhinju, zatvaraju
vrata kuhinje i ispituju domaćine. Za to vrijeme Dombaj Pavao kroz taj isti hodnik bježi s Radićem preko štale prema štaglju, gdje je sakrio Radića. Pavao se vrati
u kuću koju su žandari pretraživali. Pretraživali su i štagalj, ali bezuspješno, jer je
Radić bio dobro skriven. Konačno prijelaz preko Drave čamcem uspijeva treću
noć 21./ 22. srpnja 1923. godine. Vodič do veze u koji je S. Radića konjskom zapregom iz Gotalova odvezao u Gyekenyes. U Gyekenysu (Đikinjišu) bio je Ivan
Večenaj Leportina. Leportina je bio vrlo obrazovan čovjek. Završio je sjemenište
i u klasičnoj gimnaziji položio malu maturu, ali se vratio u Gotalovo, gdje je
nastavio seljački život. U “Đikinjišu” jedan je čovjek vidio Radića s Leportinom
i javio jugoslavenskim žandarima. Nakon tih događaja i uspješnog bijega Radića,
slijede hapšenja sudionika bijega. To su bili Pavao Dombaj, brodari Antolić i
Šestak, Ivan Večenaj Leportina i Blažeković. Svi su otpremljeni u zatvor u Beogradu. Nakon mjesec dana svi uhapšeni bili su pušteni svojim kućama. Vrijedno je
spomenuti da je nakon hapšenja Ivana Večenaja Leportine, njegova supruga Ana
preko noći od straha potpuno posjedila. Nakon puštanja iz zatvora svi sudionici
bijega Stjepana Radića slikali su se s jednim žandarom.
Na slici vidimo da su svi potpuno ošišani. Nažalost u ovom događaju bilo je
i nečasnih ljudi, izdajica, pa su žandari brzo doznali za kretanje Radića. I danas
imamo živih svjedoka koji mjerodavno tvrde da je brodar Antolić mogao biti
jedan od njih. On nije bio član HSS-a i bio je jugoslavenske orijentacije, pa je
tako prilikom izbora glasovao za Jeftića. Opisani bijeg Stjepana Radića bitno se
razlikuje od službene verzije s Pavlekom Miškinom. Pavlek Miškina tek je 1925.
g. bio na izbornoj listi za područje Ludbrega zamjenik Pavlu Dombaju, a koje
izbore su izgubili.
a
ad
gr
pr
Ko
n
iv
BILJEŠKE
1. U kući Pavla Dombaja danas žive unuk Franjo i njegova djeca, praunuci Sunča Dombaj i Žarko
ice
Dombaj, te prapraunuk Pavao.
2. Ivan Večenaj Leportina i supruga Ana imali su dvije kćeri Mariju i Ivanu. Pokojna Ivana bila je
supruga Stjepana Talana poznatog stočara u Goli. Od Leportinovih potomaka danas u Goli živi unuk
Kruno, sin Stjepana i Ivane, i Leportinovi praunuci Krešo i Maja.
IZVORI
182
Podravski zbornik 2010.
1. Kazivanje Franje Dombaja, unuka Pavla Dombaja iz Drnja
2. Kazivanje Leportinovog unuka Krune Talana iz Gole
3. Kazivanje slikara, pisca, pjesnika i povjesničara Ivana Večenaja Tišljarovog iz Gole
4. Kazivanje slikara Nikole Večenaja Leportinova iz Koprivnice.
5. Kazivanje Ivana Petrovića iz Gotalova.
DODATAK
Iz političke biografije Stjepana Radića
ej
uz
M
Hvala svima.
a
ad
gr
Smatram da bi ovdje opisan događaj bijega Stjepana Radića iz monarhističke
velikosrpske države (SHS-Jugoslavije) bio presiromašan bez podataka iz Radićevog političkog života.
Stjepan Radić rođen je 11. srpnja 1871. g. u Hrvatskoj Posavini u Trebarjevu
Desnom, na obali rijeke Save. Umro je u Zagrebu 8. kolovoza 1928. g. poslije
teškog ranjavanja 20. lipnja 1928. g. u atentatu u beogradskoj skupštini. Zbog
svojih domoljubnih stavova bio je proganjan od gimnazijskih dana. U Zagrebu je
isključen iz 7. razreda gimnazije pa je privatno polagao maturu u Karlovcu. Zbog
javnog napadaja na bana Khuena Hedervarya 1893. g. osuđen je na četiri mjeseca
zatvora. Zbog spaljivanja mađarske zastave prilikom posjete cara Franje Josipa I.
Zagrebu 1895. g. ponovno je suđen na četiri mjeseca zatvora. U Pragu je nastavio
studij prava, ali ubrzo je bio isključen, a jednako tako i iz peštanskog sveučilišta.
Ovim progonom onemogućen mu je studij na čitavom području Austro-Ugarske
monarhije. Od 1897. do 1899. g. boravio je u Parizu gdje je završio Višu političku školu. Po povratku u Zagreb postao je glavni urednik časopisa “Hrvatska
misao”. S bratom Antunom osnivač je Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS)
1904. g. Ponovno je bio u zatvoru 1912. g. i to treći i zadnji put za Austro-Ugarske monarhije. Kao republikanac borio se legalistički, miroljubivo i demokratski
preko parlamenta (Sabora i Skupštine) i svoje stranke, preimenovane 4. prosinca
1918. g. u Hrvatsku republikansku seljačku stranku (HRSS), za suverenu republiku Hrvatsku u federalnom (konfederalnom) sastavu države južnih Slavena.
Kao saborski zastupnik bio je u sastavu 28 članova Narodnog vijeća koje je u ime
Hrvatskog sabora pregovaralo o ujedinjenju s ostalim južnoslavenskim narodima,
ali bez ovlasti izvršenja ujedinjenja. Narodno vijeće bilo je sastavljeno od nesposobnih, lakoumnih i naivnih hrvatskih političara na čelu sa Antom Pavelićem,
zubarom, s kojim je grupa srpskih političara okupljenih oko Svetozara Pribičevića
zastupajući velikosrpske interese vješto manipulirala. Stjepan Radić bio je jedina
svjetla točka u Narodnom vijeću i upozoravao na nepromišljene aktivnosti go-
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
183
ej
uz
M
gr
a
ad
U ateljeu “Makart” u Koprivnici napravljena je ova fotografija raštanata sa
žandarom nakon puštanja iz zatvora u Beogradu 1923.god., s lijeva na desno
stoje: Pavao Dombaj, žandar, Antolić, s lijeva na desno sjede: Blažeković, Šestak,
IvanVečenaj Leportina
pr
Ko
ice
n
iv
Kuća Pavla Dombaja u Drnju u kojoj je boravio Stjepan Radić 1923. godine
184
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
voreći da se ne ide u Beograd kao “guske u maglu” i jedini od Narodnog vijeća
nije ni išao u Beograd. Umjesto njega postavljena je zamjena i 28 “zabludjelih
duša” otišli su 27. studenoga 1918. g. srpskom kralju-regentu Aleksandru Karađorđeviću s “Adresom” (akreditivima) te 1. prosinca potpisali ujedinjenje, a za što
nisu imali ovlasti Hrvatskog sabora. Središnji odbor HRSS-a 8. ožujka 1919. g.
donosi rezoluciju koja počinje: “Hrvatski građani ne priznaju tzv. Kraljevinu Srba,
Hrvata i Slovenaca pod dinastijom Karađorđevića, jer je ova kraljevina proglašena
izvan Hrvatskog sabora i bez svakog mandata naroda Hrvatskog”. Narodno vijeće
imenovano od Hrvatskog sabora potpisom ujedinjenja u Beogradu ukinulo je
Hrvatski sabor i napravilo veleizdaju. Kralj i vlada u Beogradu 3. srpnja 1920.
g. ukidaju instituciju hrvatskog bana i uvode političku funkciju Kraljevskog pokrajinskog namjesnika i tako brišu posljednje tragove hrvatske državnosti koja je
trajala od srednjeg vijeka. Svetozar Pribičević kao ministar unutrašnjih poslova
25. ožujka 1919. g. hapsi Radića koji ostaje u zatvoru do 27. veljače 1920. g.
kada ga oslobađa ban Matko Laginja. Bili su to najteži, gotovo sudbonosni Radićevi dani jer tada su žandari mogli bez Suda bilo koga držati u zatvoru. Batinanje
je bilo zakonom određeno. O batinanju Radića na smrt, svjedoči srpski političar
Momčilo Ivanić: “Tukao ga je komesar Sokolović i Miloš Momirović, onda gradski
kapetan. Ovaj drugi mi je to lično pripovedao. Rekao mi je da se čudi kako je Radić
uopšte ostao živ od batina, jer ga je podnarednik tako mučio i zlostavljao da su verovali da ne će ostati na životu…” Nakon što ga je ban Laginja 27. veljače 1920.
g. oslobodio, dakle nakon 11,5 mjeseci žandarskog zatvora bez suda uslijedilo je
za 20 dana ponovno hapšenje i nakon pet mjeseci istražnog zatvora Radić je bio
osuđen na dvije i pol godine robije. O tome je svjedočio ban Laginja: “…da je
kralj Aleksandar još 1920. g. bio na čisto s činjenicom da Radića treba likvidirati.”
Koliko kralj nije volio Radića radi njegovog republikanizma govori i njegova izjava: “Ili moja ili njegova glava…dok sam ja na odgovornom mjestu!”
Za službenu srpsku politiku Hrvatska je bila okupirani teritorij koji je pripadao Srbiji kao ratni plijen s obzirom da je Srbija bila na pobjedničkoj strani. U Hrvatskoj su uvedeni srpski vojni zakoni za okupirana područja. Stjepan
Radić bio je 1920. g. član beogradskog parlamenta-skupštine sa 50 HSS-ovih
zastupnika i imao je zastupnički imunitet, ali monarhistički režim tu činjenicu
nije poštivao. Na drugim parlamentarnim izborima 18. ožujka 1923. g. HRSS
je dvostruko uvećala broj pristalica i dobila 70 poslaničkih mjesta. Beogradski
vlastodršci zaprepašteni, smišljaju osvetu, ukidanje imuniteta i hapšenje Radića.
Za tu odluku ubrzo Radić doznaje i bježi preko mađarske granice u inozemstvo,
a što je opisano u ovom naslovu. Posjetivši Beč, Pariz i London Radić je razočaran te se uvjerio da moćnici nalaze svoj interes u državi SHS, odnosno Srbiji.
Od Engleza i Francuza to je mogao i očekivati jer su oni takav savez zamislili i
ostvarili. Englezi, masoni pravovremeno su pozvali Aleksandra Karađorđevića u
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
185
ej
uz
M
London i memorandumom od 31. ožujka 1916. g. odlučno zahtijevali i obavezali ga da ujedini južne Slavene oko Srbije. On je memorandum potpisao i uz
njihovu podršku to i ostvario. Sve ostalo, Jugoslavenski odbor, Narodno vijeće
i Jugoslavenski klub u Beču bilo je kazališna predstava u režiji Engleza. Radić
se uputio u Moskvu gdje je dobio formalnu podršku i gdje je HRSS učlanio u
“Međunarodni seljački savez”, što je prihvatilo i vodstvo stranke. Po povratku u
domovinu 12. kolovoza 1924. g. Radić i HRSS bili su optuženi da su postali članovi 3. internacionale (komunističke) i da im treba zabraniti rad, odnosno treba
ih raspustiti primjenom Obznane kao i protiv komunista. Stjepan Radić bio je
ponovno u zatvoru. Nakon mjesec dana zatvora 8. prosinca 1925. g. provedeni su
treći parlamentarni izbori na kojima HRSS dobiva još više glasova. U Beogradu
shvaćaju ozbiljnost situacije i kralj šalje dr. Ante Trumbića s porukom Radiću o
slobodnom djelovanju HRSS-a, ako se stranka i on odreknu republikanizma i
priznaju monarhiju. Takvu izjavu treba dati u Narodnoj skupštini njegov sinovac
Pavao Radić. Stjepan Radić alternative nije imao, jer u protivnom prijetio je zatvor od deset godina i raspuštanje HRSS-a. Zastupnik Pavao Radić učinio je kako
su vlastodršci tražili i vodstvo HRSS-a bilo je pušteno iz zatvora, a Stjepan Radić
postaje ministar prosvjete. No, nakon šest mjeseci bio je opet u opoziciji. Radić nastavlja s parlamentarnim aktivnostima i posebno se okomio na korupciju
ističući HRSS-ovo mirotvorno republikanstvo u traženju hrvatskog suvereniteta.
Beogradski režim s kraljem Aleksandrom odlučuje ubiti Radića. To se i zbilo 20.
lipnja 1928. g. usred parlamenta u Beogradu kada je poslanik vladine (srpske) radikalne stranke i dvorski agent “Bele Ruke” velikosrbin Puniša Račić pucao i ubio
zastupnike HRSS-a dr. Đuru Basaričeka i Pavla Radića. Dr. Ivan Pernar i Ivan
Granža iako teško ranjeni preživjeli su atentat. Stjepan Radić bio je teško ranjen
i umro je od posljedica ranjavanja. Suđenje atentatoru bila je sudska lakrdija, a
također i presuda i zatvor.
a
ad
gr
pr
Ko
LITERATURA
n
iv
1. Opća enciklopedija, Leksikografski zavod, Zagreb, 1980.
2. Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Stvarnost, Zagreb, 1967.
3. Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske (1918.-1929.), Tipografija, Zagreb, 1938.
5. Emil Čić, Povijest hrvatskih neprijatelja, autorska naklada, Zagreb, 2002.
6. Dragutin Pelikan, Slatina u vjetrovima povijesti, Slatina, 1997.
186
ice
4. Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, Matica hrvatska, Zagreb, 1969.
Podravski zbornik 2010.
PAVLE GAŽI
REPETENTI
M
Umjesto jedne godišnjice
Došli so nam takvi gosti,
njima meso, a nam kosti
Podravska poslovica
ej
uz
Nikad ne možete dva puta
stupiti u istu rijeku
Heraklit, grčki mudrac, 600 g. pr. Kr.
a
ad
gr
Prvu stranu riječ naučio sam prvog dana polaska u prvi razred koprivničke
Pučke škole. Dobro se sjećam koliko sam se veselio što ću konačno i ja postati
đak. Pa ipak, gotovo sam zaplakao kad me majka, s kojom sam došao, ostavila
samog u gomili bučnih i nestašnih vršnjaka.
Zapazio sam odmah trojicu mirnijih, koji su ostavljali utisak ozbiljnih, viših
i jačih od svih ostalih. Posebno od mene. Vješto su sva trojica čuvala prve klupe
i pristup učiteljskom stolu. Odjednom je u naš prigradski razred uletio kicoš iz
susjednog gradskog razreda i zaviknuo: pa vi imate i tri repetenta. To me je toliko
prestrašilo da sam jedva dočekao učiteljicu. U prozivci je trojicu najpristojnijih
zvala imenom, a nas ostale prezimenom. Brzo smo shvatili da su ta trojica “repetenti”.
Tog prvog dana početka mog školovanja, koje, rekao bih, još traje, naučio
sam od mlade učiteljice Mare puno ime svoje domovine kao i tituliranje svoga
kralja. Idući mjesec kralj je bio ubijen, a sve škole su bile zatvorene, deset dana,
zbog “žalovanja”. Umjesto u školu morali smo ići po crkvama, nekad i dva puta
dnevno. Kateheta Kolarić nije se u tih deset dana trijeznio, a kapelan Capara, nijem zbog karcinoma grla, služio je mise zadušnice. Svi đaci morali su nositi crne
vrpce oko rukava, što nije bio veći problem, jer se starih krpa uvijek našlo u domaćinstvu. Veći problem je bilo naučiti napamet novo i komplicirano tituliranje
Prijestolonasljednika, pošto nismo još naučili čitati. Roditelji, kao republikanci,
nisu marili za dinastičke titule, pa sam od njih uglavnom slušao objašnjenje tko
su repetenti, zašto su ponavljači, i kako da ih se klonim.
Naši su razredni repetenti, međutim, bili uzorni u svemu. Kao da su željeli pokazati da nisu onakvi, kakav ih glas bije. Vidjeli smo da su miljenici naše učiteljice,
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
187
ej
uz
M
a jedan od njih, Čokonaj, kojega je samo djed podizao, bio je nepresušan izvor
životnih savjeta i izmišljenih bajki svoga djeda. Tijekom hladnih, zimskih dana,
Čokonaj je dolazio u školu iz Draganovca, u dedinim čizmama i kožuhu. Pamtim ga i po osebujnom mirisu (ili smradu) koji je širio učionicom. Kombinacija
bagoša, češnjaka i kukuružnjaka.
Kad smo počeli s čitanjem, većina je slinila i slovkala, sve dok učiteljica nije
prozvala Čokonaja da on čita, a mi ostali da ga pratimo. Njegova je metoda bila
jednostavna. Iz Početnice, ali i iz glave, svaku riječ je raščlanjivao na slogove i pri
tome pijevno intonirao vokale. Slova i riječi pretvarale su se u melodiozni notni
tekst, a zajedničko čitanje u zabavu i pjevušenje. Onako, allegro ma non troppo.
Drugi naš repetent, Zajec, bio je na ploči pravi umjetnički kaligraf, dok je treći,
mislim da se prezivao Jagodić, bio nenadmašiv u risanju, a specijalnost su mu bile
jedrilice i zalazak sunca na moru.
Još ću ovdje dodati nešto. Moja vještina se pokazala u izradi štapića, nezaobilaznom početničkom računalnom “hardveru”. Sa gradskim đacima mijenjao
sam paketić od dvadeset štapića za malu žemljicu ili sladoled. Nažalost, to je bio
kratak, sezonski biznis…
Iz toga davnog vremena nosim osjećaj da smo kao djeca učili, osim čitanja, pisanja, računanja i risanja, i kako se gube ili otkrivaju neke važne vrijednosti u životu. S ovim malim i usputnim dodirom sa djetinjstvom htio sam samo nastaviti
bezuspješnu potragu za odgovorom može li se i sa ispremiješanim lego kockicama
drukčije i ljepše posložiti ovaj najnoviji vrli svijet. Moji razredni repetenti i danas
su moj sindrom, s kojim se nosim i u ovom tekstu. A tema nije vježbanje ničije
biografije, već zajednička bliska prošlost. Povod su aktualni događaji u Podravki
i oni od prije 60 godina.
Iako neću slijediti uobičajenu kronologiju, ne mogu zaobići 1950. godinu,
kad je mali i siromašni radni kolektiv Podravke izabrao svoj prvi Radnički savjet. Teško je tada bilo predvidjeti može li novi sistem radničke samouprave biti
dovoljno sposoban da se prebrode velike nedaće u poduzeću, pa da i Podravka
pomogne svom kraju da se izvuče iz opće nerazvijenosti.
Poznato je, i priznato da su se Podravci u tom i takvom sistemu dobro snašli i
u njemu uspješno prolazili svojim četrdeset godina dugim pustolovnim putem.
Od povijesnih zgoda, važnije je razumijevanje prošlosti i koristiti iskustva. Pošto
je 1950. godina ionako zaboravljeno doba, ostavljam je povjesničarima, a svoj
vremeplov stavljam u “rikverc” položaj. Pođimo stoga obrnutim kronološkim redom u blisku prošlost koja još traje.
Prije tri godine zamoljen sam, neoficijelno, da pogledam godišnji izvještaj o
poslovanju za prethodnu godinu, koji je Uprava Podravke pripremila za Nadzorni odbor. Prihvatio sam to, ponajviše iz znatiželje, da vidim kako izgleda jedan
takav, suvremeni dokument, i da ga pokušam usporediti sa sličnim izvještajima
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
188
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
gr
Prvi Radnički savjet Podravke, 1950. Predsjednik savjeta Filip
Jambreušić, direktor Podravke Juraj Mucko i Predsjednik Upravnog
odbora Tomo Burić stoje u sredini.
a
ad
koje smo od 1950. godine pripremali za organe radničkog samoupravljanja, sindikat i neke državne institucije. Numeričke podatke iz dobivenog dokumenta ne
iznosim, a isto tako ni bilo čija imena. Pohvalit ću samo, doduše preskupu, ali
inovativnu i inteligentnu opremu dokumenta (Bruketa, Žinić, Tomić). Njegov
sadržaj ostao je međutim bez relevantnih informacija i pokazatelja, a ne zna se
niti kome je sve namijenjen.
Šokantni je bio prilog službene Revizije. Svega stranica i pol prazne, saharinske frazeologije o financijskom poslovanju. Koliko je bila plaćena ovakva revizija? Čiji je to organ? Sjećam se dobro, kako je i u najprosperitetnijim godinama
Podravke, više od dva mjeseca Služba Društvenog Knjigovodstva temeljito pregledavala računovodstvenu i skladišnu dokumentaciju, te je provjeravala i uspoređivala sa ranijim stanjem. Njihove mnogobrojne primjedbe, opravdane ili ne,
morale su proći kroz samoupravne organe, a Uprava poduzeća bila je dužna da u
zadanim rokovima ispravi nepravilnosti. Sankcije za neizvršenje bile su rigorozne,
od naknade štete, gubitka radnog mjesta, pa sve do krivičnog gonjenja. Bitan razlog za ovakvu vrstu kontrole je tada, kao vjerojatno i sada, bio: zaštita vlasnika,
vjerovnika i državne blagajne.
Česte promjene u Podravkinoj Upravi, koje nisu bile rezultat neke smišljene
i logične domicilne kadrovske politike, navele su me da bar površno pogledam
funkcioniranje i ulogu Nadzornog odbora.
U svojim zaostalim privatnim kontaktima, a i na drugi način, imao sam uvid
kako funkcionira moderni sistem upravljanja u nekim svjetski poznatim multi-
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
189
ej
uz
M
nacionalnim kompanijama. Funkciju predsjednika vrše vlasnici ili dugogodišnji
članovi Uprave. Japanac je npr. i sa devedeset godina bio autoritativni predsjednik. Izvršni direktori bili su, naravno, mlađi, stručni i lojalni ljudi.
Primijetio sam da članovi Nadzornih odbora naših poduzeća rade obično bez
poslovnika, bez unaprijed pripremljenih informacija za dnevni red, bez verifikacije ranije donesenih zaključaka ili pojedinačnih mišljenja svojih članova. Ponekad od mnoštva podataka ne može se sročiti ono najbitnije u poslovnoj i razvojnoj politici poduzeća. Izostavljena su ili minorizirana i intrigantna pitanja, koja
obično prva podižu adrenalin zaposlenima i ruralnom okruženju.
Od velikih ideja i vizija važniji je u praktičnom djelovanju motivacijski energent besprijekornog djelovanja; pametna pitanja, koja proširuju vidokrug tematskog okvira, a vrijede više od pripremljenih odgovora; kao i stalno briga o
internim alarmnim mehanizmima i imunološkoj sposobnosti da se na vrijeme
prepoznaju vlastiti antigeni, kako bi se, umjesto placebo terapije, propisao djelotvoran lijek.
U svojim sam primjedbama naveo, u tom smislu, nekoliko pitanja, iako sam
pretpostavljao da će Nadzorni odbor ostati bez pravog odgovora. Primjerice:
troškovi ekonomske propagande; putni troškovi; reprezentacija; stari i novi menadžerski ugovori; otpremnine; domicilna stručna spolna i socijalna struktura zaposlenih; distribucija i struktura “plaća”; donacije za sportske klubove; kulturne,
zdravstvene i rekreativne institucije ili aktivnosti; itd.
To su samo neka pitanja na koja sam u starom sistemu upravljanja morao, po
funkciji, dati precizne odgovore.
Danas se poslovni svijet okreće naglavce, ali Bill Gates, najbogatiji industrijski
mag kapitalističkog svijeta, kao da ponavlja našu mantru iz 1950 godine: “Vizija
i demokracija se zapravo odnosi na to da proširimo slobodu radnicima, da im
damo sve informacije o tome što se zbiva u kompaniji, tako da mogu postići veći
učinak nego ranije”.
Da bi otklonio svaku sumnju kako, na mala vrata, vraćam moderno tržišno poslovanje u stari, “netržišni” sistem (koji je, usput, bio u Koprivnici vrlo
uspješan i po najnovijim parametrima) citirao sam, ne zaboga Kardelja, već predsjednike kapitalističke američke firme, koji se domaćoj javnosti obratio i s ovim
razmišljanjem: “Mi u Barru mislimo da su ključ uspješnog poslovanja ljudi. Zato
iznimno cijenimo rad naših zaposlenika i znanstvenika. Upravo zato smo odlučili
nastaviti s ulaganjima koja će povećati zaposlenost u Plivi i zaposlenicima otvoriti
nove prilike za razvoj”.
Ljude i zaposlenost stavio je na prvo mjesto. Kratko, jasno, lijepo. Gotovo
istim riječima predstavljaju se svjetskoj javnosti i drugi poznati poslovni guru-i,
kao npr. Welch, Iaccoca i već spomenuti Gates. Slobodan sam ovdje citirati i
bivšeg člana Podravkinog poslovodstva, koji se isto tako, prije svega par godina,
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
190
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
obratio domaćoj javnosti i podravkašima: “Podravka je za mene svetinja. Stvarni
i najveći fokus uprave treba biti snažan rast i razvoj zahvaljujući pravim akvizicijama, te iznadprosječni organski rast. Veliki zadatak svakog menadžerskog tima
jest i izgradnja korporativne kulture, a od operativnih izvještaja zanimaju me
prosječne stope rasta, na što Uprava treba biti fokusirana”. Kratko i prihvatljivo.
Dok su u prvom citatu apostrofirani ljudi u drugom su to neki materijalni,
tehnomenadžerski faktori. Prije pola stoljeća, u već “zastarjelom” i odbačenom
samoupravnom sistemu, kombinirali smo obje komponente i punili pčelinjak.
Košnice su, međutim, opet prazne, i med bi trebalo ponovno skupljati po livadi.
Pčelice čekaju novu Maticu, a trutovi Mida.
Pitanje svih pitanja vješto je zaobilazio i Nadzorni organ, kao i Uprava. To je
zaposlenost, odnosno nezaposlenost. Radi se o sudbinama nekoliko stotina akademski obrazovanih mladih ljudi, i još tisuće drugih, što čekaju i traže bilo kakav
posao preko županijskog Zavoda. Tko je sve odgovoran za probleme “ljudskih
resursa”? Nekad je to bio “udruženi rad”.
Pamtim brojne pripravnike koji su punili proizvodne hale, radionice i kancelarije. Nismo im se veselili, bili su nam više smetnja nego “pomoć”, ali smo ih
brižno pripremali da što prije steknu radne navike i praktična iskustva. To su bila
naša djeca, buduća druga i treća generacijska smjena.
Znače li ova i ovakva pitanja nepotrebno i nedopušteno ulaženje u kompetencije Uprave i operacionalizaciju “korporativne politike i kulture”?
Novinski izvjestitelji nas obavještavaju kako sjednice Nadzornog odbora ili Skupštine vlasnika, tj. dioničara, traju najviše sat vremena, nitko ništa ne pita, pristojno je onda ne odgovarati, svi se smješkaju, osobito pred kamerama, osobna sposobnost zapažanja pretvara se u kolektivnu vještinu zataškavanja, čuva se “ugled”
firme i “bonitet” dionica. A kad eksplodiraju afere, svi imaju alibi.
Pođimo dalje u prošlost. Godina je 2002. U ruke sam dobio papir pod zvučnim
nazivom “Korporativna politika Podravke”. Bio sam iznenađen i toliko ojađen
da sam svoje mišljenje nabacao na svega jednu stranicu i to nazvao “notice, kao
bezvrijedni koncept”.
Kao prvo iznenađenje je da ista Uprava, nakon svega dvije godine, izlazi sa
novim tezama za strateška pitanja poduzeća. Kao drugo, navodim “u tezama se
nekritički prenose neki zastarjeli ciljevi i praksa stranih kompanija, što mi u Hrvatskoj, što Podravka, niti može, a niti bi trebala slijediti. Od kuda Podravki
snaga da se sama probija u svijetu, da nekritički i epigonski imitira korporativne
poslovne i marketinške aktivnosti kapitalističkih kompanija. Što su to “pobjede”, “regionalno liderstvo”, “izlasci na svjetska burzovna listanja”, “outsourcing”,
“akvizicije”, itd.
Da ohrabrim sebe i one što su nadobudno prihvatili ideje globalističkog poslovnog darvinizma, svoj sam “bezvrijedni koncept notica” ovako završio: “Po-
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
191
ej
uz
M
dravka ima, unatoč sve težoj situaciji i nesnalažljivosti, dovoljno potencijala da se
održi i da samostalno trasira novu i realnu etapu svog dugoročnog razvitka. Podravci imaju, isto tako, dovoljno iskustva kako tržišno privređivanje, tehnološke
inovacije i rast produktivnosti nisu zapreka rastu zaposlenosti, zarada i društvenog standarda. Zato cilj “korporativne politike” ne može biti tajkunska “pobjeda”
i “liderstvo” per se. Ne mogu shvatiti zašto Podravce sve više napušta samopouzdanje, pa su možda ovako “optimistički” koncipirane teze ipak dobrodošle.
Nadam se da najnoviji, pomodni funky business ne postane u našoj domaćoj
primjeni monkey business”.
Još uvijek smo u bliskoj prošlosti. Godina je 2000. Za mene puna nade, novigradske znatiželje i hlebinskog optimizma. Dragi željezničari prvi su civilizirano
prekinuli krležijansko “vrijeme odbacivanja”. Brzo nakon toga i Grad, pa konačno novi, obećavajući menadžment Podravke. Tu je došao do izražaja i prirodni
“roditeljski” sindrom, ma št oto značilo.
Dokument koji mi je ceremonijalno uručen, s posvetom, nosio je naslov “Strategija razvoja Podravke 2000-2003 g.” s oznakom “poslovna tajna”. Smatrao sam
to elegantnim početkom detanta, s priznanjem i vraćenim povjerenjem. Pažljivo
sam pročitao taj dokument i smatrao sam pristojnim da se pismeno zahvalim na
prijemu. A onda sam napravio tipični faux pas (po đelekovečki). Da dokažem
kako sam i ja Podravkaš, poslao sam predsjedniku Uprave, osobno na ruke, svoj
osvrt i benevolentne primjedbe na dobiveni dokument. Bilo je to na oko 15-ak
stranica. Pošto je dokument označen poslovnom tajnom, a ne znam da li je ta
oznaka skinuta, ne mogu ni danas ništa za javnost u vezi toga reći. Ne tvrdim
da su sve moje primjedbe i sugestije bile za prihvatiti. Ne znam tko je sve dobio
moj papir u ruke, ali to nije ni bitno. Kreatori strategije ionako nisu dugo ostali
u Podravki. Zbog poznatih i nepoznatih razloga. A niti ja nisam više bio pozivan
u Podravku. Znate onu, ako je poruka neugodna, zašto ne kazniti glasnika?
Odrastanje Podravke od 1950. do 1990. je poučna priča iz koje bi se moglo
mnogo toga naučiti. Uvijek je bolje učiti na tuđim i starim greškama nego ih
ponavljati. Nove ideje su u stvari stara razmišljanja, a neke nove krize mogu se
savladati i na stari način. Lee Iacocca, nakon što je spasio i podigao dvije američke
automobilske kompanije, piše u svojoj slavnoj autobiografiji: “Pretpostavka tržišnog sistema jest mogućnost kako uspjeha tako i neuspjeha, dobitka i gubitka. Mi
smo u kompaniji, koja se borila s ogromnim problemima, mogli nedaće svesti na
jedan jedini a to je tko će početi novu igru. Taj mora znati i imati na umu interese drugih, a ne samo svoje. Način na koji možete motivirati ljude za akciju jest
da s njima komunicirate, da vide da vi nemate neku tajanstvenu moć liderstva,
nego zato što vi razumijete i slijedite njihove potrebe. Otkrio sam da ljudi mogu
pristati na velike žrtve ako vide da se svi žrtvuju. Tada se mogu učiniti čuda”.
Svojim primjerom iznenadio je poslovni svijet. Za prvu godinu rada, tražio je
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
192
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
da mu plaća iznosi samo jedan dolar. Ako se dokaže, dobio bi u idućim godinama
milijune dolara. Imamo mi i naš domaći primjer, neka mi se ne zamjeri, ako ga
sada iznesem: u najkritičnijoj godini svoga poslovanja, bila je to 1957. moralo
je doći do otpuštanja jednog dijela radne snage. Predsjednik Radničkog savjeta,
koji se tek oženio, na vrh spiska suvišnih stavio je svoju suprugu, odličnu radnicu. Umanjene zarade i plaće, sve do 50%, dijelili smo svi jednako. Tako smo i u
Podravki gradili zajedništvo i stvarali svoje čudo.
To je bilo tada, a ovo je sada. Slažem se i s takvom primjedbom, ali ako hoćete
svestranije razumjeti Podravce, morate znati više o vremenu u kojem se živjelo.
Ništa nije došlo, a što već nismo prošli. Moj otac je često ponavljao kako svaka
škola košta, a vlastita najviše. Najstariji Podravci imali su još jednu svoju uzrečicu: “i z maloga, se oče veliki vrag zleči”.
Oni koji sada upravljaju Podravkom, odgovorni su i za Podravinu. I vice versa.
Oni koji nadziru poslovanje Podravke ne moraju znati formule za uspjeh, ali bi
onda trebali znati one za neuspjeh. Ako kao kontrolni organ ne znate kreirati,
morate barem znati kontrolirati. Ako Uprava u svojoj pragmi zapostavlja neke
etičke vrijednosti, pristojnost, empatiju, pa i sažaljenje, tolerira diskretni mobbing umjesto otvorene komunikacije, onda je tu opet Nadzorni odbor da se
umiješa.
Što god nam se ovdje u Podravini događa, mi i naša djeca i djeca naše djece
nosit će povijesnu odgovornost. Podravka je, srećom, još uvijek u strategiji budućnosti: hrana, lijekovi, dok će ostati stigmatizirani oni koji su istisnuli započete
biotehnološke procese kao nove razvojne programe. Ciklične ekonomske krize,
koje će globalizacija širiti u valovima, nisu samo recesija i kraj, već mogu biti
početak i poticaj. Godina 1950. može nas u tome poučiti: upravljaj poslovima i
plodovima svoga rada sam. Zadovoljstvo je u stvaranju, a ne posjedovanju.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
193
Davor BEŠVIR
Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb – Restauratorski centar Ludbreg
uz
M
ARHEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA KRIPTE ISPOD
ZAPADNOG DIJELA CINKTORA ŽUPNE CRKVE
U LUDBREGU 2008. GODINE
ej
Prilikom radova na obnovi cinktora župne crkve u Ludbregu probijen je pod
cinktora i time je omogućen ulaz u kriptu koja se nalazi ispod samog cinktora.
Pretpostavljalo se da ispod poda cinktora postoji nekakav prolaz jer su u podu
vidljivi veliki kameni blokovi s uklesanim znakom križa kojima su zatvoreni ulazi
u kriptu. Još se jedan takav kameni blok nalazi na južnom dijelu cinktora pa se
pretpostavlja da i ispod južnog dijela postoji kripta, no ona nije otvarana i istražena. S istočne i sjeverne strane ne postoje takvi kameni blokovi koji bi zatvarali
ulaze u kripte.
Pojedine priče i legende govore o spletu rimskih podzemnih prolaza koji su povezivali bitne dijelove tadašnje Iovije, a kretali su od današnjeg dvorca Batthyany,
na čijem se mjestu nekada vjerojatno nalazio rimski vojni logor, a čije su naznake
temeljnih zidova otkrivene prilikom obnove dvorca i položeni su u smjeru istok zapad, pa preko centra današnjeg Ludbrega i ispod župne crkve, gdje je nekad bio
svjetovni dio Iovije, ispod rijeke Bednje pa sve do Lipe Katalena povrh Ludbrega
koja je prema legendama služila kao promatračnica s koje se mogla kontrolirati
ludbreška Podravina.
Stvarnih dokaza o postojanju takvog spleta podzemnih prolaza nema. Vjerojatnije je da se radi o pojedinim ostacima podrumskih prostorija iz kasnoantičkih
vremena koji su razaranjima Iovije prilikom seoba i prodora raznih plemena preko ovog inače vrlo “prometnog” područja bili jednostavno zatrpani i sačuvani, a
na višim se je zonama kasnije doseljenjem Hrvata i formiranjem srednjovjekovnog Ludbrega izgradila nova struktura mjesta.
Jedan od dokaza koji govori u prilog ovoj tezi je i kripta ispod cinktora župne
crkve u Ludbregu.
Kripta se proteže u dužini od 17,9 m ispod zapadnog dijela cinktora u smjeru
sjever – jug, pa zapravo možemo reći da cinktor u tom dijelu prati tlocrt kripte
koja je široka 2,10 m kao i cinktor. Visina kripte je 1,84 m s južne strane, dok
je sa sjeverne strane s koje je bio i ulaz stepeništem u kriptu, visoka 1,72 m no
to nije stvarana visina kripte zbog zemljanih naslaga koje su donijete u kriptu
prodorom podzemnih voda kao i raznim otpadom koji je stoljećima bio sipan
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
194
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
u kriptu. Kripta je tako jedno vrijeme služila kao jama za otpad pa je prilikom
istraživanja bilo pronađeno dosta polomljene keramike, porculanskih krhotina,
vjerojatno od posuđa i polomljenih staklenih posuda, dijelova drvenih skulptura,
polomljenih raspela pa sve do dijelova tkanine.
Ova otpadna jama formirana je ispod ulaza u kriptu uz stepenište pa je pretpostavka da kripta u prošlosti nije bila zatvorena kamenim blokom, već je vjerojatno bila zatvorena kakvim drvenim vratima u podu koja su se lako i po potrebi dizala, a o tome nam svjedoči otpad koji je godinama bio bacan u kriptu.
U Kripti je bilo pronađeno 40-ak vrlo jednostavnih daščanih sarkofaga - raka
s posmrtnim ostacima, a u nekoliko njih i posmrtnih ostataka više individua.
Rake su bile postavljene jedna na drugu uz zidove kripte s lijeve i desne strane
u 4 niza. Zbog velike vlage i prodora podzemnih voda daske raka su istrunule i
one su jednostavno propadale jedna u drugu pa su danas to hrpe trulih dasaka s
pomiješanim ostacima pokojnika.
Ukoliko znamo da se uz župnu crkvu u Ludbregu tokom srednjeg vijeka formiralo groblje i da je u počecima crkva bila grobljanska, vidjet ćemo kako je
s formiranjem Ludbrega i njegove crkve kao proštenjarske crkve bilo potrebno
ukloniti groblje oko crkve. Groblje i posmrtni ostaci ukopanih uklonjeni su prilikom izgradnje cinktora crkve i odloženi su u drvene daščane rake, a za to je dobro
poslužio kasnoantički dio gradskih zidina Iovije koji je prolazio neposredno uz
crkvu, a bio je dovoljno dobro očuvan te je na dijelovima još uvijek virio iz zemlje
s očuvanim bačvastim svodom od opeke i velikim klesancima u temelju i tijelu
zida.
Kasnoantički zid Iovije i cinktor crkve koji je izgrađen na njegovim ostacima
nalazi se na aksi nekoliko sondi koje su otvorene prilikom ranijih istraživanja i
potvrđuju da je ovom linijom prolazio kasnoantički zid koji nedaleko od crkve s
južne strane okreće prema istoku do rijeke Bednje gdje je bio kasnoantički most
preko rijeke Bednje. Temelji i dio gradskog zida koji se protezao uz rijeku Bednju
s istočne strane pronađeni su prije nekoliko godina prilikom obnove kolnika i
kanalizacijske mreže, nedaleko današnjeg starog mosta.
Na istočni dio zidina naslanjaju se rimske terme na kojima danas Odsjek za arheologiju HRZ-a provodi opsežna istraživanja. Dakle iz prije navedenog možemo
zaključiti da su graditelji cinktora kasnoantički gradski zid iskoristili kao njegov
temelj a prolaz u zidu kao kriptu za posmrtne ostatke ukopanih na groblju oko
crkve.
Da se zaista radi o kasnoantičkoj gradnji može nam poslužiti komparacija
s klesancima potpuno identičnih dimenzija nađenih u temeljima i sjevernom
zidu crkve u Križovljanu koja je nastala na temeljima kasnoantičke vile nedaleko
Iovije. Najniži dio temelja građen je od tri niza grubo lomljenih kamenih blokova u bijelo-sivom vezivu krupnog agregata, slijedi red opeke u vezivu srednjeg
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
195
ej
uz
M
Klesanci u Križovljanu, temelj crkve sv.
Križa, sjeverni zid
Klesanci u zidu i stepenište zatrpano
različitim otpadom
a
ad
gr
Ko
pr
Klesane ploče istovjetne onima u crkvi u Pogled prema otpadom zatrpanom
stepeništu i dijelovi trulih sarkofaga s
Križovljanu i VaraždinskimToplicama
kostima pokojnika.
ice
n
iv
196
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
agregata, a na ciglu se nastavljaju fino klesani kameni blokovi – ploče debljine 14
cm koje su služile kao oplata jezgri zida ispunjenoj lomljencem, ciglom i grubim
agregatom u vezivu.
Istovjetna gradnja vidljiva je u zidu kripte i temelju cinktora ludbreške župne
crkve.
Crkva u Križovljanu građena je kao križarska crkva, a u kasnijim dogradnjama u crkvu su ugrađene kasnoantičke spolije. Na temelju stele ugrađene iznad
portala na pročelju crkve Branka Vikić i M. Gorenc povezuju ovu crkvu s antičkim periodom, naseljem i nekropolom kao i rimskom cestom koja je povezivala
Ptuj (Petovia) i Osijek (Mursa). Godine 2004. prilikom drenažnog iskopa oko
crkve uz temelj su pronađeni dijelovi rimskog podnog grijanja – hipokausta.
Isti klesanac nađen je i u najkasnijem sloju termi u Varaždinskih Toplica (Aqua
Iasse) pa je za pretpostaviti da je u blizini bio kamenolom iz kojeg su se materijalom za gradnju opskrbljivala okolna kasnoantička naselja i gradovi.
S obzirom na način gradnje, klesanim pločama istih dimenzija, grubo lomljenim kamenom i opekom možemo zaključiti da se u sve tri gradnje (kripti ispod
cinktora crkve u Ludbregu, crkvi u Križovljanu i najkasnijem razdoblju pregradnje termi u Varaždinskim Toplicama) radi o kasnoantičkoj gradnji na čijim su
ostacima formirane srednjovjekovne strukture, a ponegdje su te ruševine korištene kao materijal za gradnju novih građevina.
a
ad
gr
Ko
LITERATURA:
Davor Bešvir; Dokumentacija Restauratorskog centra Ludbreg; Izvještaj o arheološkim istraživanjima
provedenim prilikom drenažnog iskopa temelja crkve sv. Križa u Križovljanu, 2004.
pr
Marcel Gorenc, Branka Vikić; Antičko nasljeđe ludbreškog kraja, Monografija Ludbreg, 1984.
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
197
M
ej
uz
Ludbreški medičar Đuro Kerstner sa
suprugom Marijom, Ludbreg, oko
1900.
Članovi mjesne organizacije Saveza
hrvatskih obrtnika u Ludbregu, u kojem
su i medičar, Franjo Fiket kao zamjenik
pročelnika, te medičar Zvonimir
Kerstner, odbornik, Ludbreg, 1933.
a
ad
gr
Na proštenju, Ludbreg
Na imanju Kerstner u Ludbreškim
Vinogradima
pr
Ko
198
Ciglana Kerstner u Ludbreškim
Vinogradima, oko 1920.
ice
n
iv
Interijer gostionice Kerstner u Ludbregu
Podravski zbornik 2010.
mr. sc. Iris BIŠKUPIĆ BAŠIĆ
Etnografski muzej u Zagrebu
uz
M
razvoj medičarsko - svjećarskog obrta
s posebnim prikazom života i rada
majstora u ludbregu
Sažetak
ej
a
ad
gr
U prvome dijelu teksta autorica nas uvodi u problematiku medičarsko–svjećarskog obrta, i to prikazom povijesti nastanka obrta u Europi, te počecima obrta
na području sjeverozapadne Hrvatske. Zatim, na temelju prikupljenih terenskih
istraživanja i korištenjem literature piše o povijesti medičarstva na području Ludbrega, spominje majstore koji su djelovali u 19. i 20. st., gdje su se školovali, kako
su živjeli, i koja su bila prodajna mjesta u doba njihova djelovanja. Naposljetku,
opisuje postupak izrade licitara kao jednog od najkarakterističnijih proizvoda
spomenutoga obrta.
Buđenje obrta u Europi
Ko
pr
Višestoljetna je tradicija medičarsko-svjećarskog obrta na području Hrvatske,
koji dolazi u naše krajeve iz istočnoalpskih prostora. Poznato je da su se svijeće i
tjesteni kolačići izrađivali u samostanima, iz kojih su se širili utjecaji i na lokalno
stanovništvo koje je edukacijom stjecalo znanja i vještine. U pojedinim se europskim gradovima obrt razvio vrlo rano, npr. u Baselu 1294., Frankfurtu na Maini
1326., Beču 1348., a u Nürnbergu 1350. g. (Hansen, 1968:130-132). Medičari i
svjećari bili su vezani za pčelare i pčelinje proizvode jer je od samih početaka obrta, još u srednjem vijeku, osnovna sirovina za rad bio med, medeno saće i vosak,
od kojih su nastajali proizvodi od tijesta i voska te medena pića. Crkva, vlastela
i bratovštine bili su najveći naručitelji spomenutih proizvoda. Od voska su se
izrađivale svijeće i zavjetni darovi, a služio je i kao platežno sredstvo i za pečaćenje
dokumenata (Horvat, 1994:120,124).
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
199
Dolazak medičarsko-svjećarskog obrta na prostor sjeverozapadne Hrvatske
ej
uz
M
Jedan od prvih sačuvanih dokumenata u kojima se spominje djelovanje voskara na prostoru grada Zagreba, iz 14. je st. (Tkalčić, 1879.), dok se u 17. st.
spominje djelovanje nekolicine licitara na području Varaždina (Hrelja, 2000:8),
koji se i prvi uključuju u štajerski licitarski ceh u drugoj polovici 17. st. (Walter,
1970:455).
Obrtništvo u Hrvatskoj potiču hrvatsko-ugarski-kraljevi naseljavanjem obrtnika iz srednjoeuropskih zemalja Njemačke, Austrije, Češke, a u koje šalju domaće stanovništvo na “vandranje”1. Zato ne začuđuje što su još početkom 20. st.
mnoga strana prezimena prisutna u ovome obrtu, a strani su i nazivi alata koji se
rabe pri radu.
U slobodnim i kraljevskim gradovima već u srednjem vijeku medičari i svjećari djeluju kao samostalan stalež. U Hrvatskoj doživljavaju procvat u 18. i 19.
st., kada postaju jednima od najuglednijih obrtnika. Aktivno sudjeluju u radu
bratovština, dobrovoljnih društava, na čelu su cehova i obrtnih udruženja. Dok
su se bratovštine u početku temeljile na narodnosnoj pripadnosti, cehovi povezuju obrtnike strukom. U njih se učlanjuju obrtnici iste struke ili nekoliko srodnih
struka. Nijedan se obrtnik nije mogao samostalno baviti obrtom ako nije bio član
ceha svoje struke. Tako je bilo propisano već u 16. st., a tako je bilo do ukinuća
cehova u 19. st. (1872. g.). Cehovi su regulirali proizvodnju, određivali kvalitetu
i kontrolirali proizvode svojih članova, olakšavali im nabavu sirovina, štitili ih,
vodili izobrazbu šegrta i pomoćnika, regulirali tržište. U njima je vladala stroga
hijerarhija prema srednjovjekovnom uzoru: majstor, djetić (kalfa, pomoćnik),
učenik (šegrt, dječak). Majstori su bili i članovi crkvenih bratovština, a obavljali
su i humanitarne poslove (Bičanić, 1951:51). Medičari su se najčešće udruživali s
pekarima, mlinarima, slastičarima i mesarima, a voskari su bili udruženi sa sapunarima, brijačima, krznarima, sedlarima i pripadnicima drugih struka.
Hrvatski su medičari bili povezani sa štajerskim medičarima. Iako se licitarski
obrtnici u Štajerskoj spominju već 1294., u drugoj polovici 17. st. spominje se
šezdeset licitarskih radionica koje su pripadale spomenutome cehu sa sjedištem u
Grazu. Tom su cehu već tada pripadali i varaždinski medičari, a u 18. st. u ceh se
uključuju i licitari Zagreba i Koprivnice (Walter,1970:454-455). Nakon ukinuća
cehova, obrtnici se udružuju u obrtne zborove, a zatim u zadruge.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
1 Putovanje pomoćnika i obilazak majstorskih radionica radi usavršavanja i stjecanja određenih znanja
za samostalno obavljanje obrta (njem. Wandern).
200
Podravski zbornik 2010.
Povijest medičarsko – svjećarskog obrta u Ludbregu
ej
uz
M
Da je i Ludbreg bio jedno od aktivnih središta, u kojima su se već u 19. st.
medičari i svjećari intenzivno bavili obrtom, dokazuje i dokument koji je izdan
u Varaždinu medičarskom majstoru Gjuri Kerstneru 23. st. 1891. s nazivom
Dozvola točenja pića, u kojem piše da može “na svijih sajmovih i kramarih izvan
drugih upravih obćinah Mali Bukovec, Rasinja i Gjelekovec osobno medicu takozvani gvirc točiti”. Osnovana je i mjesna organizacija Saveza hrvatskih obrtnika u Ludbregu 1909. g. koja je već na početku djelovanja imala 35 članova, a u
odboru organizacije bio je i medičar Đuro Kerstner. Nakon njegove smrti u obrtničku organizaciju ulazi njegov sin Zvonimir, iako tih tridesetih godina 20. st. u
upravnom odboru aktivno, kao zamjenik pročelnika, djeluje još jedan ludbreški
medičar - Franjo Fiket (Spomenspis Saveza hrvatskih obrtnika, 1933: 211-212).
gr
O najpoznatijoj ludbreškoj medičarskoj obitelji Kerstner
a
ad
Najpoznatija ludbreška medičarska obitelj zasigurno je obitelj Kerstner, podrijetlom iz Gradišća. Ne zna se je li se neki njihov davni predak još u Austriji
bavio ovim obrtom, ali iz dokumenata se vidi da je Đuro Kerstner odlučio izučiti
medičarsko–svjećarski obrt i postati majstorom. U njegovu poslovniku, izdanom
3. travnja 1876. u Koprivnici, a koji se čuva u obitelji Kerstner, piše da je rođen
u Velikom Bukovcu 1858. g. neoženjen, visok, crvene kose, modrih očiju, duguljasta nosa i da je medičarski kalfa. U putnoj ispravi zabilježena su sva putovanja
mladoga medičarskog pomoćnika koji je krenuo u svijet izučiti obrt i postati
majstorom davne 1876. g. u granicama Austro-Ugarske države. Obilazi majstore
na području Austrije i Mađarske, a oni u poslovnik bilježe svoje dojmove. Dužan
je svake godine ili svake treće godine vratiti se u Hrvatsku i produžiti iskaznicu za
putovanje u inozemstvo (putovnicu i radnu dozvolu). Tako i 1879. g. u Zagrebu
produžuje putnu dozvolu za sve europske države na tri godine. Nakon odrađenih
godina još jednom produžuje dozvolu, ovaj put u Koprivnici 1883. g., na godinu
dana. Kako je položio majstorski ispit, odlučio je vratiti se u Ludbreg, gdje preuzima medičarsku radionicu Eduarda Pinesa koji je djelovao od 1860. do 1880.
godine (Winter, 2000: 221)2. Đuro Kerstner prijavljuje vođenje samostalnoga
medičarskog obrta u Ludbregu, pod kućnim brojem 107, 4. prosinca 1883.3 Bio
je iznimno svestran i sposoban obrtnik koji je osim bavljenja medičarstvom vo-
pr
Ko
ice
n
iv
2 Prema podatcima iz: “Status familiarum” rkt. Župe Ludbreg, od 1850. pa do 1860. g., a
zabilježenima u knjizi Marije Winter “Iz povijesti Ludbrega i okolice”, str. 115, Pinez – medičar bio je
oženjen i imao tri šegrta, bio je vlasnik kuće i djed Ivice Panića.
3 Obrtnica je izdana u Koprivnici 23. prosinca 1883.
Podravski zbornik 2010.
201
uz
M
ej
Obrtna iskaznica
Zvonimira Kerstnera,
Ludbreg 1930.
Obrtnica Đure Kerstnera, Dozvola točenja pića izdana
Koprivnica, 1883.
Đuri Kerstneru, Varaždin,
1891.
gr
a
ad
dio i gostionicu smještenu u središtu Ludbrega (danas je napuštena). Posjedovao
je i ciglanu u Ludbreškim Vinogradima te dva velika mlina, i to u Ludbregu i
u Martijancu. Oženio se Marijom i dobio dva sina i tri kćeri. Sin Ivan dobio je
na upravljanje mlinove, a Zvonimir ciglanu. Zvonimira su poslali na školovanje
u austrijske gradove Villach i Graz kako bi i on, poput oca, izučio medičarski
obrt, a koji je nakon povratka u Ludbreg i nastavio voditi usporedno s vođenjem
ciglane. Izdana mu je obrtna iskaznica za vođenje medičarsko–licitarskog obrta
u Ludbregu 17. siječnja 1930. Da su se obrtnici družili i najbolje razumjeli, dokazuje i upoznavanje Zvonimira i Marije. Sudbina je htjela da je bogati židovski
trgovac na putovanju upoznao dva velika majstora. U Ludbregu, to je bio Đuro
Kerstner, a u Velikoj Gorici Nikola Butura. Kako je i majstor Butura, poznati velikogorički medičar, školovao svoju kći u Grazu, ona je imala sve manire mlade,
sposobne i visokoobrazovane žene. Svidjela se odmah roditeljima mladoga Zvonimira, ali što je najvažnije, mladi su se međusobno svidjeli i 1924. g. oženili. Od
oca i majke Zvonimir je dobio kuću uglovnicu, koja je imala i nekoliko poslovnih
prostora, na Trgu Svetog Trojstva, nasuprot Župne crkve Presvetog Trojstva. U
jednome dijelu kuće bile su radionice i trgovina, a u drugome dijelu su stanovali.
U podrumu se radio gvirc, a u dvorištu čuvao led u “ledvenici”. Marija, osim što
je bila pametna, lijepa i dobra, bila je i iznimno sposobna. Prema pričanju njezine
kćeri Vlatke i unuke Janje, bila je aktivna u društvenom, ali i u poslovnom životu. Prisjećaju se kako je voljela pričati o životu u Ludbregu, druženjima, izlascima
i dobroj zabavi.
pr
Ko
ice
n
iv
202
Podravski zbornik 2010.
uz
M
Putna isprava Zvonimira Kerstnera,
Varaždin, 1921.
Poslovnik Đure Kerstnera, Koprivnica, 1876.
ej
Društveni život
gr
a
ad
Da je Ludbreg već u 19. st., iako malo provincijsko mjesto, imao bogati društveni život, dokazuju brojna društva u tom lijepom trgovištu. Ludbrežani su bili
poznati veseljaci i voljeli su pjesme i parade (Winter, 2000:265). Osnivali su
društva prema svojim interesima i za dobrobit mjesta. Tako je već 1869. g. osnovano dobrovoljno vatrogasno društvo, 1879. g. pjevačko društvo, tamburaški
zbor, folklorna grupa, 1904. g. Hrvatska pučka knjižnica i čitaonica, čiji je član i
knjižničar, a od 1912. g. i tajnik, bio Zvonimir Kerstner. Početkom 20. st. osnovan je i Ludbreški salonski orkestar, teniski klub, glumačka družina, Ludbreško
Sokolsko društvo i dr. (Winter, 2000:250-310).
Zvonimir je više vremena provodio u ciglani, a Marija u vođenju medičarskog
i svjećarskog obrta. Kod njih su uvijek bili zaposleni pomoćnici, a prema kazivanju unuke Janje, jedni od posljednjih bili su Blaž Kramar, Ivica Dobec i Franjo
Cindori. Majstor Zvonimir umro je 1961. godine, a posao je još nekoliko godina
vodila njegova supruga. Iako su imali troje djece, sina Mladena i kćeri Vlatku i
Bojanu, nakon Marije nitko od njih, ali ni njezinih unuka, ne nastavlja voditi
medičarsko–svjećarski obrt i on se u ovoj obitelji gasi.
pr
Ko
ice
n
iv
Ostali poznati medičari i svjećari Ludbrega
Još je nekoliko medičara obilježilo Ludbreg. Jedan od poznatih majstora bio
je Franjo Fiket rođen 1885. g. u Đelekovcu. Došavši u Ludbreg započeo je voditi
spomenuti obrt. Kod njega je učio i njegov nećak Dragutin Vađon koji nakon
njegove smrti 1961. g. preuzima radionicu i od tada radi samostalno. Dragutin
Podravski zbornik 2010.
203
ej
uz
M
je rođen 1912. g. u Ludbregu, nakon naukovanja položio je majstorski ispit i
radio u struci sve do smrti 1971. g. U poslu mu je pomagala supruga Josipa (r.
Pavlović), koja je nakon njega nastavila raditi još desetak godina. U poslu su im
pomagali i sin Zvonko i snaha Ljubica (r. Jagić). Prema njezinom je kazivanju u
prednjem dijelu kuće, u Ulici Petra Zrinskog br. 23, bila trgovina, a u dvorištu
radionica. Imali su bogati medičarsko-svjećarski asortiman proizvoda. Svijeće su
radili lijevanjem na ring, a licitare je najčešće ukrašavao njezin svekar Dragutin.
Prisjeća se i pripremanja leda koji se koristio za gvirc. Led se vadio zimi na rijeci
Bednji ili na ribnjacima, morao se razbiti, a zatim se kolima ili saonicama odvozio
u “ledvenicu”. Bila je to posebno iskopana jama u zemlji, u koju su se dopremali
blokovi leda. Između svakog reda slagala se slama, a na vrhu se zatvorila trstinom
da ne dođe toplina i da je prostor hladan što duže, kako se led ne bi otopio.
Sličnu “ledvenicu” spominju i Vlatka Fotak (r. Kerstner) i Janja Ljubojević (r.
Šoltić). Hladnjaci se počinju rabiti pedesetih godina 20. st., a jedna od prvih obitelji koja se njima koristila za čuvanje i proizvodnju leda bila je obitelj Kerstner.
Sedamdesetih godina, prisjeća se Ljubica Vađon, led su kupovali u “Podravci”, u
Koprivnici.
Medičarski je posao bio težak, zahtijevao je znanje, spretnost i brzinu, pa ne
čudi što su se njime više bavili muškarci. Tek u 20. st. u poslu počinju sudjelovati
i žene, dok danas one dominiraju. Možda je olakotna okolnost uvođenje strojeva
koji olakšavaju rad, pa se više ne mora tijesto ručno mijesiti i tući, ne moraju se
cijepati drva i ložiti peći ranom zorom, bijeliti vosak ili grijati voštane trake za
“cvikanje” i “štehanje” svijeća.
a
ad
gr
Ko
Prodaja proizvoda
pr
Medičari i svjećari prodavali su svoje proizvode u vlastitim trgovinama, na
sajmovima (godišnjima, mjesečnim i tjednim) i na proštenjima. Proštenja su uvijek vezana za Crkvu i crkveni god (proslavu u povodu blagdana pojedinog sveca,
zaštitnika crkve ili mjesta). U vrijeme održavanja vjerskih svetkovina vjernici su
dolazili iz bližih i udaljenijih mjesta, da svojom prisutnošću uveličaju svetkovinu.
Nakon mise susretali su se na proštenju, koje je bilo ispred crkve, s rodbinom,
prijateljima, kumovima, susjedima, a mladi su se upoznavali i zaljubljivali. Za
tu su priliku bili postavljeni šatori s raznovrsnim proizvodima, hranom i pićem,
da bi se stanovnici što duže zadržali. Najpoznatiji blagdani u ludbreškome kraju
jesu Srce Isusovo u Apatiji i Čičkovini, Sveti Juraj u Svetom Đurđu, Sveti Vid u
Hrastovljanu, Sveti Florijan u Slokovcu i Hrženici, Sveti Rok u Karlovcu, Sveti
Petar u Svetom Petru, Sveta Margareta u Sigetcu, Spasovo u Malom Bukovcu,
ice
n
iv
204
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
Sveti Martin u Martijancu i drugi. U Ludbregu je najvažnije i najveće proštenje
za Svetu nedjelju (prva nedjelja u rujnu). Prema kazivanju Janje Ljubojević sve do
kraja Drugoga svjetskog rata proštenja su bila velika i svakako jedan od najvažnijih događaja u godini. Štandovi su bili na Trgu Svetog Trojstva, Gundulićevom
ulicom, u cinktoru crkve Presvetog Trojstva i oko nje, na današnjem Trgu slobode
i kod hotela Amalia4. Medičari su postavljali velike šatore na četiri vode (krov
šatora bio je rasprostrt na četiri strane), izrađen od bijeloga platna koje je bilo
impregnirano da ne prokišnjava. Pri postavljanju takvoga šatora moralo je biti
više muškaraca koji su postavili četiri velika drvena stupa i privezali ih “gurtama”
(remenjem), a iznad njih bi rasprostrli platno. Ispod šatora je bio pult s izloženom
robom za prodaju, natpis medičarsko–svjećarskog obrta, bačve s gvircom, ledom
i čašama, a u pozadini drvene klupe sa stolovima, gdje su ljudi mogu sjediti, piti
hladna medičarska pića i jesti medenjake. Pripreme za taj dan bile su dugotrajne,
a u njima su sudjelovali svi ukućani. Četrdesetih godina 20. st. vlasti su zabranile
održavanje proštenja izvan crkve, pa su se vjernici okupljali i zadržavali samo u
prostoru ispod cinktora i oko crkve. Tako je bilo sve do šezdesetih godina, kada se
polagano počinju postavljati štandovi s vanjske strane crkvenog dvorišta. Prema
kazivanju Janje Ljubojević i djeca su sudjelovala u pripremama, a sjeća se i kako je
izgledao taj dan za vrijeme njezina djetinjstva, pedesetih godina 20. stoljeća: “U
haustoru kuće nalazio se štand s licitarima i medenjacima, a u dvorištu su bile bačve s gvircom, ledom, drvenim klupama i stolovima. Radio je i dućan u kojem su
se mogli kupiti svi njihovi proizvodi. Tih godina baka i deda nisu prodavali izvan
svoga dvorišta.” I Ljubica Vađon se prisjeća vremena kada se prodaja vraćala na
trgove ispred crkvi. Bilo je to šezdesetih godina, kada su njezini svekar i svekrva
prodavali na više mjesta istodobno. Na Svetu nedjelju štandovi su bili postavljeni
pokraj stare tržnice i pokraj župne crkve: “Roba je bila pakirana u velikim drvenim kištrama i vozila se ranom zorom, još u noći, na kolima na proštenje. Rano
ujutro roba se slagala, a tek navečer se pakirala za povratak kući. Ako su bila dva
proštenja isti dan, išli su jedni ukućani na jednu stranu, a drugi na drugo prodajno mjesto.”
a
ad
gr
pr
Ko
n
iv
Drveni kalupi
ice
Sve do početka 20. stoljeća u Hrvatskoj su se, kao i u ostalim dijelovima
Europe gdje su se pripremali medeni kolači, upotrebljavali drveni kalupi. Bili su
figuralni ili ornamentalni, uvijek izrađeni u negativu, a svojim su oblikom davali
4 Današnji hotel “Amalija” bio je početkom 20. stoljeća svratište “K crnom orlu”. Kupio ga je
Viktor Fizir, zvani Puba, od zagrebačke tvrtke “Berger – trgovina drvom d.o.o.”, uredio, obnovio i
modernizirao. Stari se Ludbrežani pri spominjanju hotela uvijek sjete da su ga zvali Fizir.
Podravski zbornik 2010.
205
ej
uz
M
Alat za ukrašavanje svijeća – šteheri
gr
a
ad
željenu formu proizvodu. Majstori su putovali od mjesta do mjesta i izrađivali
kalupe prema potrebi naručitelja. Kalupi su bili od orahova drva, kvadratni ili
okrugli, raznih dimenzija. Motivi su stoljećima bili gotovo isti, ali se njihov izgled
mijenjao pod utjecajem raznih stilova i tako sve do kraja 19. stoljeća, kada su ih
zamijenili metalni kalupi. Prema kazivanju potomaka obitelji Kerstner, i njihovi
su se pretci koristili drvenim kalupima za izradu tjestenih proizvoda i zavjetnih
darova, ali se nažalost sačuvalo samo nekoliko. To je najčešće bila sudbina drvenih kalupa nakon što su ih zamijenili metalni, tzv. šteheri. Zbog pomanjkanja
prostora u radionici, poslužili su kao ogrjev.
Ko
Proizvodi medičara i svjećara
pr
ice
n
iv
Vlatka Fotak i Ljubica Vađon prisjećaju se raznovrsnih proizvoda koji su se pripremali u njihovim radionicama. Osim licitara, izrađivali su medenjake (pusrle),
piškote, pločice (štangice), paprenjake, tjestene krunice (čisla), bombone (šule) i
lizaljke, a od pića medicu i gvirc (gverc). Svijeće su lijevane na ring, ukrašavane
“cvikanjem” (štipanjem tople svijeće kliještima) i “štehanjem” (utiskivanjem metalnih kalupa u zagrijane voštane “plate” (trake), te lijepljenjem dobivenih oblika
na zagrijanu svijeću). Izrađivali su se i zagovori (votivi ili zavjetni darovi) od voska
ili parafina i prinosili se na oltar Majci Božjoj ili pojedinom svecu zaštitniku sa
željom i molbom za pomoć ili u znak zahvalnosti za pruženu pomoć (Badurina,
1987:586-587).
206
Podravski zbornik 2010.
uz
M
ej
Drveni licitarski kalup s likom raspetog Krista,
19. st. korišten u medičarskoj obitelji Kerstner u
Ludbregu
gr
Izrada najtraženijeg medičarskog proizvoda-licitara
a
ad
Kako je licitar jedan od najznačajnijih i najprepoznatljivijih proizvoda, zaslužuje posebno mjesto u kontekstu medičarsko–svjećarskog obrta na području
Ludbrega. Nažalost, nema sačuvanih licitara, ni opisa njihove izrade, niti jednoga ludbreškog majstora pa se moramo koristiti opisom licitara drugih hrvatskih
majstora5.
Postupak izrade licitara i recepti isti su kod svih medičara, ali svaki majstor
ukrašava na svoj način. Predloške za metalne kalupe “štehere” najčešće sami zamisle i nacrtaju, a onda ih daju izraditi limarima. “Šteheri” su oblici ili forme za
rezanje tijesta, a rade se od bakrenog lima ili nehrđajućeg čelika. Svaki je drugog
oblika i različite veličine. Postupak izrade licitara zahtijeva vještinu, brzinu i kreativnost majstora, jer upravo zahvaljujući njihovu umijeću nastaju jedinstveni i
originalni proizvodi.
Prvi se dan zamijesi tijesto u drvenoj posudi “metargi” koje, da bi bilo što
kvalitetnije, mora odležati osam sati. Tijesto za licitare sastoji se od šećera, brašna,
vode i amonijak bikarbonata (licitarskoga kvasca). Drugi se dan rano ujutro naloži peć drvima ili se upali plinska peć. Potom se tijesto mijesi - “breha” drvenom
polugom “brehalicom” (danas to rade velike miješalice za tijesto), a zatim se na
stolu razvalja najprije debljim, a onda tanjim valjkom za tijesto. Nakon toga se
“šteherima” oblikuju licitari, slažu na limeni podložak i stavljaju peći. Limovi se
vade drvenim loparima, a licitari se očetkaju od brašna da bi ih kasnije bilo što
lakše bojiti. Raditi se mora brzo i spretno da licitari u peći ne zagore. Tako peče-
pr
Ko
ice
n
iv
5 Izvadak iz kataloga Licitarska umijeća, medičarstvo i svjećarstvo - obrt višestoljetne tradicije, I. B.
Bašić, 2000, EMZ, Zagreb
Podravski zbornik 2010.
207
ej
uz
M
ni slažu se na drvene police - “garbove”, gdje se hlade i suše. Nakon dan do dva
sušenja, medičar boji licitare jestivim bojama, što znači da se obojeni mogu jesti.
Na podlogu se kistom nanose crvene i žute anilinske boje koje se rabe u prehrani
ili se cijeli licitar umače - “tunka” u boju. Zatim se opet suše jedan dan, nakon
čega slijedi najzahtjevniji postupak, po kojem je svaki majstor i njegov rad prepoznatljiv, a to je ukrašavanje licitara. Na obojenu podlogu lijepe se brašnom sličice,
ogledalca ili tekst, zatim se radi smjesa za ukras “ajs” ili “snek”, a sastoji se od
želatine, sirupa, krumpirova brašna, jestivih boja (žute, zelene, ružičaste, ljubičaste, plave). Kad je smjesa gotova, rade se manji ili veći tuljci od pergamentpapira
- “škrnicli” i u njih se stavljaju limene “tilne” raznih oblika. Prema obliku “tilne”
oblikuju se i ukrasi. Smjesa se stavi u tuljac i pritiskom tuljca “ajs” pada na već
obojenu podlogu, a medičar, ovisno o mašti i spretnosti, izrađuje ukrase na kolaču. Motivi licitara su raznovrsni, a najkarakterističnije je licitarsko srce. Budući
da je ono znak ljubavi, pažnje, poštovanja, njime se najčešće daruju zaljubljeni,
ali i ostali, stariji i mlađi. Srca su gotovo uvijek obojena crveno, s ružičastim i
žutim cvjetovima, listovima, a obrubljena bijelom bojom. U sredini je zrcalo, a
ispod njega tekst, najčešće stihovi - “verzli”6. koji uvijek nose određenu poruku.
Ostali su oblici bebe, konji, konjanici, papučice, te manji licitari koji rese božićna
drvca (srca, potkove, trešnje, kućice, satovi, gljive, zvijezde…). Nakon ukrašavanja licitari se opet suše, pa kada je ukras suh, slažu se u drvene sanduke (kištre) i
nose na prodaju.
a
ad
gr
Ko
Zaključak
pr
Tako je bilo u doba aktivnosti ludbreških medičara Eduarda Pinesa, Đure i Zvonimira Kerstenera, Franje Fiketa, te posljednjega ludbreškog medičara Dragutina
Vađona, a tako je i danas, iako se u Ludbregu više nitko ne bavi ovim starim i
vrijednim obrtom. Osnovna karakteristika spomenutog obrta je ručna izrada.
Zahvaljujući velikom umijeću, te specifičnom načinu oslikavanja licitara i svijeća
koje je svaki majstor njegovao i prenosio na sljedeće naraštaje, oni su unikatan
i vrijedan proizvod koji prerasta prvobitnu funkciju i danas u 21. st. postaje ne
samo kulturno dobro već i jedan od nacionalnih simbola.
ice
n
iv
6 Vers. (lat. versus – red, redak, stih) stih, redak u pjesmi (Klaić, 1990:1417)
208
Podravski zbornik 2010.
KAZIVAČICE
1. Vlatka Fotak, rođena Kerstner, Ludbreg, 1936., kći Marije i Zvonimira Kerstnera.
2. Janja Ljubojević, rođena Šoltić, Ludbreg, 1950., kći Bojane Šoltić, r. Kerstner i Julija Šoltića.
3. Mirjana Kerstner, rođena Mraović, Bilajsko Novoselo, Gospić, 1935., snaha Zvonimira i Marije
4. Ljubica Vađon, rođena Jagić, Ludbreg, 1949., snaha Dragutina i Josipe Vađon, udana za njihova
sina Zvonka.
uz
M
Kerstner, udana za njihova sina Mladena.
LITERATURA
ej
1. Hansen, Hans Jürgen: Kunstgeschichte des Backwerks, Gerhard Stalling Verlag, Oldenburg/Hamburg,
Hamburg, 1968., str. 130-132.
2. Tkalčić, Ivan Krstitelj: Povijesni spomenici Slobodnog kraljevskog grada Zagreba, sv. IV., Zagreb,
gr
1897., str. 109-113.
3. Hrelja, Damir: Varaždinska voskarica Rosina: izložba uz Tjedan arhiva 2000., Državni arhiv u
Varaždinu, Varaždin, 2000., str. 8.
a
ad
4. Walter, Sepp: Aus der Geschichte des steierischen Lebzelter und Wachszieher u:Das steierische
Handwerk, katalog zur 5. Landesausstellung, Graz, 1970., str.454 - 455.
5. Horvat, Rudolf: Kako su nekada živjeli hrvatski obrtnici, Savez hrvatskih obrtnika u Zagrebu, Zagreb,
1929., str. 120, 124.
6. Bičanić, Rudolf: Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji 1750-1860, JAZU, Zagreb, 1951., str. 51.
211-212.
Ko
7. Spomenspis saveza hrvatskih obrtnika, Mjesna organizacija S.H.O. u Ludbregu, Zagreb, 1933., str.
8. Winter, Marija: Iz povijesti Ludbrega i okolice, Nakladna kuća “Dr. Feletar”, Ludbreg, 2000., knj. 2
str. 115, 221, 250-310.
Badurina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., str. 586-587.
pr
9. Badurina, A.: Votivna slika, u: Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. A.
10. Biškupić Bašić, Iris: Licitarska umijeća: medičarstvo i svjećarstvo – obrt višestoljetne tradicije, katalog
ice
n
iv
izložbe, Etnografski muzej, Zagreb, 2000
Podravski zbornik 2010.
209
ej
uz
M
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
210
Podravski zbornik 2010.
mr. sc. Mladen Matica
Zavod za prostorno uređenje Koprivničko-križevačke županije
uz
M
PROJEKT NATREG – UPRAVLJANJE
PRIRODNIM VRIJEDNOSTIMA I ZAŠTIĆENIM
PODRUČJIMA KAO MOGUĆNOST ZA ODRŽIVI
REGIONALNI RAZVOJ
ej
Uvod
a
ad
gr
Zaštićena područja ne predstavljaju samo važne instrumente zaštite bioraznolikosti već sadrže i ogroman potencijal za socijalni i ekonomski razvoj. Međutim, ovi potencijali nisu još dovoljno prepoznati, odnosno zaštita prirode nije
dovoljno povezana s razvojem zaštićenih područja. Zavod za prostorno uređenje
Koprivničko-križevačke županije i Javna ustanova za upravljanje značajnim prirodnim vrijednostima na području Koprivničko-križevačke županije sudjeluju
kao partneri u projektu NATREG. O prijavi ovog projekta pisali smo u Podravskom zborniku za 2008. g. u sklopu članka u proglašenju preventivno zaštićenog
regionalnog parka Mura-Drava. NATREG projekt upućuje na spomenuti izazov,
čiji je glavni cilj potvrda i promocija potencijala prirodnih vrijednosti i zaštićenih područja, kao pokretača održivog regionalnog razvoja i povećanja svijesti o
zaštiti prirode kao vrijednom dobru. Projekt povezuje šest zaštićenih područja na
Alpe-Adria-Panonija teritoriju. U sklopu projekta izrađena je Analiza stanja na
području preventivno zaštićenog regionalnog parka Mura - Drava. Dio analize
koji se odnosi na upravljanje tim područjem sažeto je prikazan u ovom članku.
pr
Ko
n
iv
Projekt NATREG
ice
Projekt NATREG financiran je od strane transnacionalnog programa suradnje Jugoistočne Europe (SEE). SEE program ima za cilj da razvija transnacionalna partnerstva po pitanjima od strateškog interesa, u cilju unapređenja teritorijalnog, ekonomskog i socijalnog procesa integracije i da doprinese koheziji,
stabilnosti i konkurentnosti u regiji. Za ovu namjenu, program pokušava ostvariti visoku kvalitetu, projekte orijentirane rezultatima strateškog karaktera, relevantne za programsko područje. Glavni cilj projekta uspostavljanje je transnacionalne i multi-sektorske suradnje i razvijanje zajedničke strategije za integrirano
Podravski zbornik 2010.
211
ej
uz
M
upravljanje zaštićenim područjima. U sklopu projekta provest će se brojni treninzi i transferi znanja. Pored toga, koristeći participativni pristup svi relevantni akteri regionalnog razvoja, prostornog planiranja, zaštite prirode, civilno društvo i
drugi sektori biti će uključeni u zajedničku izradu Integriranog plana upravljanja
za zaštićena područja i na Strategiji za razvoj ekoloških koridora. Nakon završetka
projekta, koji se predviđa u srpnju 2011., nekoliko novih projekata će se inicirati. Slovenski zavod za zaštitu prirode sufinancira Javnu ustanovu za upravljanje
značajnim prirodnim vrijednostima na području Koprivničko-križevačke županije (tkz. 10% partner). Ured Vlade Koruške, Odjel 20 – Prostorno planiranje i
razvoj sufinancira Zavod za prostorno uređenje Koprivničko-križevačke županije
(tkz. 10% partner). Zavod za prostorno uređenje ujedno je i koordinator za pilot
područje Mura-Drava.
Projektni partneri
a
ad
gr
• Zavod Republike Slovenije za zaštitu prirode, Vodeći partner
• Republika Slovenija, Ministarstvo okoliša i prostornog planiranja
• Ured Vlade Koruške, Odjel 20 – Prostorno planiranje i razvoj, Odjel za zaštitu
prirode
• Ured Vlade Štajerske, Odjel 16 – Prostorno planiranje i regionalni razvoj
• Veneto Regija, Odjel za prostorno planiranje i parkove
• Regionalna Agencija za zaštitu okoliša –ARPA Emilija Romanja
• Sveučilište Klagenfurt, Odjel za ekonomiju
• Regionalni centar za okoliš, ured Ljubljana
• Zavod za prostorno uređenje Koprivničko-križevačke županije
• Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima u
Koprivničko-križevačkoj županiji
• Javna ustanova Vojvodina šume Petrovaradin
pr
Ko
Projekt povezuje šest zaštićenih područja na Alpe-Adria-Panonija teritoriju
Specijalni rezervat prirode Deliblatska Peščara, Srbija
Pohorje, Slovenija
Parkovi Delta rijeke Po Veneto i Emilija Romanja, Italija
Regionalni park Mura-Drava, Koprivničko-križevačka županija
Štajerska, Austrija
Vellacher Kotchna, Austrija
212
ice
n
iv
•
•
•
•
•
•
Podravski zbornik 2010.
Ključna pitanja i izazovi u upravljanju zaštićenim područjem
ej
uz
M
Ovo je područje s velikim padom broja stanovnika. Jedan od problema je nedostatak komunikacije između odgovornih institucija na državnoj i regionalnoj
razini (razvoj, prostorno planiranje, zaštita prirode) što se odražava i na upravljanje ovim prostorom. Plan upravljanja ovim područjem ne postoji, prostorni plan
područja posebnih obilježja rijeke Drave nije izrađen i nedostatak je znanstvenih
podataka o bioraznolikosti. Protekle i sadašnje razvojne strategije previđaju za
ovo područje izgradnju hidroelektrane, plovnost rijeke Drave od Osijeka do Ferdinandovca, uporabi geotermalne energije, razvoj turizma, intenzivnu poljoprivredu i 3 prirodna zaštićena područja.
Projektni ciljevi u pilot području
a
ad
gr
• Početak intenzivne komunikacije i suradnje između institucija i postizanje
dogovora o zajedničkom nacrtu upravljanja.
• U proces planiranja upravljanja uključiti lokalnu zajednicu i odgovornima
prezentirati primjere dobre prakse.
• Promocija parka i povezivanje s drugim relevantnim institucijama uzduž
rijeke Drave u Mađarskoj, Sloveniji i Austriji.
• Razvoj ideja za daljnje investicijske projekte u parku.
Očekivani rezultati
Ko
pr
Nacrt plana upravljanja za najvrjednija vodena područja.
Studija održivog razvoja turizma i studije bioraznolikosti.
Unapređenje regionalne i lokalne politike na području zaštite prirode.
Međusektorsko umrežavanje.
Internet stranica za promociju prirodnih vrijednosti na području Koprivničkokriževačke županije.
Izdavanje brošure o regionalnom parku
Projektni prijedlozi.
ice
n
iv
Trenutni status pilot područja
Na temelju Rješenja Ministarstva kulture od 04. veljače 2008. preventivno
zaštićeno područje regionalnog parka Mura - Drava zaštićeno je na temelju Zakona o zaštiti prirode. Svrha zaštite je očuvanje njegovih prirodnih tipova staništa
ugroženih na državnoj i europskoj razini, svih svojti koje na njima obitavaju,
očuvanje izuzetnih krajobraznih vrijednosti, geološke baštine te kulturno - traPodravski zbornik 2010.
213
ej
uz
M
dicijske baštine. Sukladno Zakonu o zaštiti prirode, regionalni park je prostrano
prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna i/ili mora s ekološkim obilježjima međunarodne, nacionalne ili područne važnosti i krajobraznim vrijednostima
karakterističnim za područje na kojem se nalazi.
U regionalnom parku dopuštene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje
kojima se ne ugrožavaju njegove bitne značajke i uloga. Način obavljanja gospodarskih djelatnosti i korištenje prirodnih dobara u regionalnom parku utvrđuje se uvjetima zaštite prirode. Za vrijeme preventivne zaštite primjenjuju se sve
odredbe Zakona o zaštiti prirode (Narodne Novine 70/05 i 139/08). U roku koji
ne može biti duži od tri godine od dana donošenja rješenja o preventivnoj zaštiti
mora se proglasiti trajna zaštita tog područja.
S obzirom na činjenicu da se budući Regionalni park Mura - Drava nalazi
na području više županija i to: Koprivničko - križevačke, Virovitičko - podravske, Međimurske, Varaždinske i Osječko - baranjske županije uredbu o njegovoj
trajnoj zaštiti treba donijeti Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministarstva
nadležnog za poslove zaštite prirode. Prethodno je potrebno provesti javni uvid u
akt o proglašenju. Prijedlog akta o proglašenju temelji se na stručnoj podlozi koju
izrađuje Državni zavod za zaštitu prirode. O prijedlogu za proglašenje zaštićenog
područja izvješćuje se javnost putem javnog uvida, na kojem se može pogledati
pripadajuća dokumentacija.
Zaštitom se žele zaštititi i očuvati značajna vlažna staništa koja spadaju medu
najugroženija u Europi, a zaštićena su i na nacionalnoj razini: poplavne šume,
vlažni travnjaci, mrtvi rukavci, napuštena korita, meandri, te sprudovi i strme
odronjene obale, zatim izuzetno bogatstvo ornitofaune i ihtiofaune te druge brojne ugrožene i rijetke vrste na nacionalnom i europskom nivou kao i vrijedni
specifični krajobrazni sklop koji gradira od prirodnog prostora uz same rijeke
prema kulturnom antropogenom krajobrazu u rubnim dijelovima parka s dugim
razvučenim naseljima.
Naselja unutar i u okolici parka predstavljaju njegov integralni dio te je ovom
kategorijom zaštite potrebno osigurati i potaknuti njihov održivi razvoj kako bi
se zaustavili trendovi smanjenja broja stanovništva. Ljudska aktivnost je stvorila
i očuvala veliki dio prirodnih vrijednosti zbog kojih se zaštita i predlaže, pa je
zaštita u kategoriji regionalnog parka, koja dopušta gospodarske aktivnosti, i s
tog stanovišta adekvatna za ovaj prostor.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Analiza upravljanja
Šumama se upravlja u skladu sa Zakonom o šumama (»Narodne novine”
broj 140/05., 82/06 i 129/08), Zakonom o zaštiti prirode (»Narodne novine”
broj 70/05. i 139/08) i Pravilnikom o uređivanju šuma (»Narodne novine” broj
214
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
111/06. i 141/08). Šume unutar regionalnog parka spadaju pod Upravu šuma
Koprivnica. Uprava šuma Koprivnica u svom sasavu ima slijedeće šumarije: Šumarija Koprivnica, Šumarija Repaš, Šumarija Đurđevac i Šumarija Kloštar Podravski. Podaci o gospodarskim jedinicama su dostupni na internetu: http://javni-podaci.hrsume.hr.
Kao sastavni dio Programa gospodarenja šumama ”Koprivničko legradske
šume« usvojene su mjere zaštite prirode za tu gospodarsku jedinicu. Kao primjer
upravljanja šumama navest ćemo Šume gospodarske jedinice “Repaš – Gabajeva
greda” koje se nalaze na području Uprave šuma Koprivnica, šumarija Repaš. Čitava gospodarska jedinica “Repaš - Gabajeva Greda” nalazi se unutar granica Koprivničko - križevačke županije, a obuhvaćena je općinama Gola, Hlebine, Molve
i Novo Virje i nalazi se unutar regionalnog parka. Najznačajniji i najveći kompleks šuma ove gospodarske jedinice (Repaš) nalazi se u Prekodravlju, omeđen je
rijekom Dravom s južne i jugozapadne strane te sa sjeverne strane granicom Republike Hrvatske prema Madžarskoj koju predstavlja nekadašnje korito Drave,
sada potok Ždalica. (Od mjesta Ždala pa do ušća u Dravu potok Ždalica naziva
se kanal Dombo.) Na ovaj kompleks neizravno se nadovezuje manja šumska cjelina (1. odjel) koji se nalazi također sjeverno od Drave, a nešto južnije od prometnice Gola - Gotalovo i zapadno od asfaltnog puta koji se od te prometnice odvaja
prema šumi istočno. Treća šumska cjelina koja čini ovu gospodarsku jedinicu jest
kompleks Gabajeva Greda koji se nalazi zapadno od prometnice Gola - Molve,
sa sjevera omeđen Dravom, dok ga s južne strane omeđuje kanal Bistra. Ukupna
površina gospodarske jedinice iznosi 4201,70 ha. Razdijeljena je na 73 odjela s
ukupnom drvnom zalihom od 1128066 m3 i godišnjim tečajnim prirastom od
26136 m3. Glavni pečat svim šumskim gospodarskim jedinicama svakako daje
rijeka Drava. Zahvati na njoj izvedeni su u svrhu izgradnje sistema hidrocentrala,
a brojni hidromeliorativni zahvati izvedeni na ovom području uzrokovali su promjene vodnog režima. Rezultat toga su izmijenjene karakteristike tala, a vidljive
su i promjene u fitocenološkoj građi sastojina. Režim rada hidroelektrana uzrokuje stalno kolebanje vodostaja, a takvom se vodostaju moraju prilagoditi živa
bića jer su im se znatno promijenili stanišni uvjeti.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
215
Šumarije upravljaju slijedećim gospodarskim jedinicama koje se nalaze unutar
regionalnog parka:
Uprava šuma Koprivnica
oznaka
189
202
180
208
Program gospodarenja
šumama
2009.-2018.
2001.-2010.
2007.-2016.
2005.-2014.
uz
M
Šumarija Koprivnica
Šumarija Repaš
Šumarija Đurđevac
Šumarija Kloštar Podravski
Gospodarska jedinica
naziv
Koprivničko legradske šume
Repaš - Gabajeva Greda
Đurđevačke nizinske šume
Svibovica
ej
Trenutno zaštićenim lokalitetima (posebni zoološki rezervat Veliki Pažut, značajni krajobraz Čambina i spomenik prirode Skupina stabala hrastova lužnjaka
smještenih u parku koji okružuje zgradu šumarije Repaš) i ne upravljaju Hrvatske šume nego Javna ustanova za upravljanje značajnim prirodnim vrijednostima
na području Koprivničko - križevačke županije.
gr
Vodoprivreda
a
ad
Ko
Vodama odnosno rijekom Murom i Dravom upravlja javna ustanova Hrvatske vode. Vodama upravljaju Hrvatske vode odnosno VGO Osijek upravlja vodnim područje slivova Drave i Dunava. Regionalnim parkom upravlja preko svoje
ispostave Vodnogospodarskog odsjeka Varaždin sa sjedištem u Varaždinu i Bistre
u Đurđevcu. Vodama upravljaju na osnovi Zakona o vodama. Hrvatske vode
potpisnice su Deklaracije o rijeki Dravi.
Ribolov
pr
ice
n
iv
Područje regionalnog parka Mura - Drava nalazi se u ribolovnom području
Drava - Dunav. Drava, najveća i najbogatija ribolovna voda sa svojim rukavcima i
mrtvicama “koja obiluje gotovo svim vrstama slatkovodnih riba, kao što su: som,
šaran, štuka, smuđ, amur, manjić, bolen, jez, mrena, pastrva, mladica, babuška,
deverika, tolstolobik, klen, linjak, i druga vrsta bijele ribe. Jezera su bogata slatkovodnim vrstama riba već pomenutih u rijeci Dravi a naročito pastrvski grgeč,
zlatni i crveni karas, sunčarka i druge. Sve vode obiluju kapitalnim i trofejnim
primjercima ribljih vrsta.
Zbog tolikog bogatstva ribljeg fonda na vodama se svakodnevno može vidjeti na desetke ribolovaca. Uz rekreativni ribolov na našem području značajno je
zastupljen i natjecateljski sportski ribolov. Klubovi sudjeluju u ligaškim natjecanjima na nivou HŠRS, kao i na brojnim prijateljskim kup natjecanjima gdje se
216
Podravski zbornik 2010.
Ribolovni tereni na području ZŠRK Koprivnica u sklopu regionalnog parka:
• Rijeka Drava i Mura
• jezera: Šoderica, Stara Šoderica, Gabajeva greda (Malo, Veliko, Prosenica),
stari iskop željeznice - Dezinfekcija, Autoput (I, II i III, Jegeniš, Hintov,
Tramvajica, Novačka, Staro Botovo i dr.
• mrtvice Ješkovo i Đelekovec
• potok Gliboki
ej
uz
M
postižu značajni rezultati u svim kategorijama. Gospodarenje vodama vrši Zajednica športsko ribolovnih klubova Koprivnica i Đurđevac koje vrše i poribljavanje.
Ribolovni savez Koprivničko-križevačke županije podijeljen je na 3 zajednice
športsko-ribolovnih klubova: ZŠRK Đurđevac, ZŠRK Koprivnica i ZŠRK Križevci. Zajednice Đurđevac i Koprivnica upravljaju ribolovnim područjem u sklopu regionalnog parka.
a
ad
gr
Ukupna površina voda kojima gospodari Zajednica ŠRK Koprivnica iznosi
1.469,3 ha ribolovnih voda, od toga je 70,6 % tekućica i 29,4 % stajačica (za
napomenuti je da je 90 % stajačice nastalo iskopom šljunka).
Ko
Ribolovni tereni na području ZŠRK Đurđevac u sklopu regionalnog parka:
• Rijeka Drava (od jezera Čingi lingi do utoka vodotoka Rog - strug u Dravu)
• jezera: Čingi lingi, Čambina, Sekuline, i dr.
• Stara Drava (Bakovci, Lepa greda)
• rukavac Đurtanovo
• rukavac Zeleni brijeg (Repaš)
pr
Pojedinci su uzurpirali dijelove teritorija obala rijeke Drave i jezera, dravske i
jezerske otoke. Problem je i nelegalna uporaba čamaca, koji se voze ilegalno bez
registracije i položenog ispita. Otoci na jezerima kod iskopa šljunka ostavljeni
su ne zbog ribolova već zbog mrijesta ribe i gnježđenja ptica. Stoga je potrebno
onemogućiti ribolov s otoka.
Na jezeru Šoderica poseban problem čine skuteraši, koji koriste jedan dio
jezera za rekreaciju, treninge i natjecanja. Njihove aktivnosti počinju tijekom
mjeseca ožujka te su intenzivne tijekom cijelog ljeta. Kako se u to vrijeme na jezeru Šoderica odvija prirodna reprodukcija, odnosno mrijest ribe, a u cilju zaštite
prirodnog mrijesta autohtonih vrsta ribe i ostalih vodenih životinja, zahtijevali
smo zabranu uporabe skutera, a čime bi bitno umanjili i zagađenje vode.
Tijekom proteklih godina suradnja s policijom, Policijskom Upravom Koprivničko - križevačkom, bila je na zavidnoj razini. Isto se ogledalo u zajedničkom akcijama, kao i samostalnom djelovanju policijskih službenika na zaštiti
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
217
voda od ribokradica te polučenim izvrsnim rezultatima (zaticanje izvršitelja na
djelu, oduzimanje krivolovnog materijala, mreža i sl.). Posebno su se angažirali
službenici Postaje granične policije i to na rijeci Dravi, koja je ujedno, dijelom,
državna granica s R. Mađarskom.
M
Lov
ej
uz
Mirni rukavci Drave idealni su dijelovi za gnježđenje različitih ptica močvarica od kojih je najzanimljivija divlja patka. Ujedno je to prostor prezimljavanja i preleta divljih gusaka i liski. Plodna polja staništa su zečeva, fazana i prepelica, dok šumski dijelovi Gornje Šume čuvaju pravo blago visoke
divljači. Blizina poznate Repaške šume, rijetko očuvanog šumskog prostora u
Hrvatskoj koje je vrlo bogato srnećom divljači često i prekrasnih kapitalnih
primjeraka (jedan takav primjerak srndaća krasi i Lovački muzej u Zagrebu).
Jelenska divljač često se susreće u lovištu, te u vrijeme rike predstavlja pravu pjesmu za ljubitelje prirode i životinjskog svijeta. Nisu rijetkost niti divlje svinje koje
nalaze svoje stanište u gustišima na zapadnom dijelu Gornje Šume.
Koprivničko-križevačka županija je zakupodavac za pet zajedničkih otvorenih
lovišta koja koriste lovačka društva županije, a lovozakupnik je Županijski lovački savez. Svakim lovištem upravlja se na osnovu lovno-gospodarske osnove.
a
ad
gr
pr
Ko
Lovišta na području regionalnog parka:
• VI/6 Đurđevečki Peski - otvoreno lovište
• VI/9 Repaš – otvoreno lovište
• VI/10 Svibovica
• V/102 Đurđevac 1- zajedničko lovište
• V/102 Đurđevac 2- zajedničko lovište
• X/1 Banov Brod
• VI/104 Koprivnica 1
• V/1 Dubrava
n
iv
ice
Lovište Repaš cijelom površinom spada u regionalni par. Smješteno je u Prekodravlju, sa sjeverne strane granica lovišta ide državnom granicom Hrvatske i
Mađarske, a s južne strane granica je rijeka Drava. Prometno je kvalitetno povezano, od Zagreba nepuna 2 sata vožnje, a u blizini je i granični prijelaz Gola
prema Mađarskoj.
Danas državno lovište broj: VI/9 – “Repaš” ima površinu 6313 ha, a ustanovljeno je Odlukom Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva
27. siječnja 2006. g. Dana 16. ožujka 2006. g. sklopljen je ugovor o povjeravanju
218
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
izvršenja prava lova u državnom otvorenom lovištu broj: VI/9 “Repaš”, Hrvatskim šumama, Upravi šuma Podružnici Koprivnica, Šumariji Repaš na period od
30 godina.
Lovište Repaš bogato je visokom divljači i lovcima je moguće organizirati lov na
jelensku i srneću divljač te divlju svinju, a od pernate divljači na divlju patku,
gusku i lisku.
Problem krivolova je prisutan na cjelokupnom području. Intenzivna poljoprivreda. Nestajanje širokih međa između poljoprivrednih parcela (šumarci, grmlje). Infrastrukturni koridori predstavljaju veliki problem za migracije životinja i
očuvanje pojedinih staništa. Planirana auto - cesta Vrbovec – Koprivnica - Republika Mađarska predstavljati će veliku prepreku u prostoru za svekoliki živi svijet.
Smjernice za upravljanje područjem regionalnog parka
a
ad
gr
U svrhu očuvanja i unapređenja navedenih vrijednosti regionalnog parka u
upravljanju se potrebno držati određenih smjernica koje će se detaljnije razraditi
dokumentima upravljanja (plan upravljanja i Pravilnik o unutarnjem redu):
Sukladno Zakonu o zaštiti prirode, utvrditi krajobrazne tipove za regionalni park
i osobito vrijedne krajobraze te osigurati praćenje stanja značajnih i karakterističnih obilježja krajobraza,
• Sukladno Pravilniku o vrstama stanišnih tipova, karti staništa, ugroženim
i rijetkim stanišnim tipovima te o mjerama za očuvanje stanišnih tipova
provoditi mjere očuvanja ugroženih i rijetkih stanišnih tipova,
• Sve planove gospodarenja prirodnim dobrima i dokumente prostornog
uređenja, te sve zahvate na području regionalnog parka izvoditi, odnosno
izrađivati uz ishođenje uvjeta zaštite prirode sukladno člancima Zakonu o
zaštiti prirode,
• Provoditi adekvatne postupke ocjene, Ocjenu prihvatljivosti za ekološku
mrežu, Procjene utjecaja na okoliš (PUO) te Stratešku ocjenu utjecaja na
okoliš (SUO) za sve planove i zahvate na području regionalnog parka sukladno
Zakonu o zaštiti prirode i Zakonu o zaštiti okoliša te njihovim provedbenim
propisima,
• Planove upravljanja vodama izrađivati na načelima cjelovitog upravljanja
sljevovima te usklađivati s planom upravljanja u regionalnog parka, sukladno
Zakonu o zaštiti prirode,
• Provoditi aktivnosti revitalizacije ugroženih močvarnih staništa odgovarajućim
vodnogospodarskim i drugim aktivnostima,
• Radi očuvanja biološke raznolikosti, travnjacima je potrebno gospodariti
putem ispaše i režimom košnje prilagođenim vrsti travnjaka te očuvati
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
219
•
uz
M
•
prirodni režim vlažnih livada vezano uz potrebe za vodom,
Sa stanovišta zaštite prirode nije prihvatljivo eksploatiranje sedimenta iz
riječnog korita, a iskopavanja sedimenta u druge svrhe (uređenje korita,
održavanje plovnog puta) potrebno je izbjegavati, odnosno svesti na najmanju
moguću mjeru,
Eksploataciju sedimenta van riječnih korita provoditi sukladno dokumentima
prostornog uređenja, uz provedbu ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu te
provoditi odgovarajuće mjere biološke sanacije autohtonim vrstama tijekom i
po završetku eksploatacije,
Osigurati očuvanje postojećih neutvrđenih obala bez vodnih građevina i
regulacijskih zahvata te ukoliko je moguće povećati njihov udio,
Posebnu brigu voditi o očuvanju sprudova, strmih obala i mrtvica kao
značajnih staništa koja mogu biti utjecana vodnogospodarskim aktivnostima,
Uskladiti rad hidroenergetskih objekata s planom upravljanja i režimom
zaštite u regionalnom parku, (obnoviti stari tok Drave protokom potrebnog
biološkog minimuma tokom cijele godine, ne dopustiti velike oscilacije razine
vode u koritu i dr.)
Gospodariti šumama sukladno Zakonu o zaštiti prirode u cilju očuvanja
biološke raznolikosti, šumskim resursima je potrebno gospodariti prema
načelima certifikacije šuma (Hrvatski nacionalni standard za FSC certificiranje
šuma – Načelo 6.)
Šumsko-uzgojne radove treba provoditi s ciljem očuvanja stabilnih šumskih
ekosustava, a radove popunjavanja i/ili pošumljavanja obavljati uporabom
autohtonih vrsta
Provodit aktivnosti za zaštitu georaznolikosti i geobaštine sukladno Strategiji i
akcijskom planu zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske
Radi očuvanja raznolikosti faune (posebice ptica) potrebno je prilikom sječe
u što većoj mjeri ostavljati stabla s dupljama i gnijezdima ugroženih vrsta, te
ostavljati stabla voćaka kao jednog od izvora hrane,
Vršiti promociju Parka putem odgovarajućih informativno-edukativnih
materijala te formiranjem informacijskih centara na pojedinim segmetima
(županijama), vodičkih službi i drugo,
Poticati sustavna floristička, faunistička, mikološka, ekološka i geološka
istraživanja, jer će njihovi rezultati značajno pridonijeti pravilnom upravljanju
ovim zaštićenim područjem, te na temelju rezultata istraživanja i kroz suradnju
sa svim dionicima prostora izraditi Plan upravljanja Regionalnim parkom
Mura – Drava.
•
ej
•
•
•
ice
n
iv
•
pr
•
Ko
•
a
ad
•
gr
•
220
Podravski zbornik 2010.
Sažetak
ej
uz
M
Projekt NATREG je financiran od strane transnacionalnog programa suradnje Jugoistočne Europe (SEE). SEE program ima za cilj da razvija transnacionalna partnerstva po pitanjima od strateškog interesa, u cilju unapređenja teritorijalnog, ekonomskog i socijalnog procesa integracije i da doprinese koheziji,
stabilnosti i konkurentnosti u regiji. Za ovu namjenu, program pokušava ostvariti visoku kvalitetu, projekte orijentirane rezultatima strateškog karaktera, relevantne za programsko područje. Glavni cilj projekta je uspostavljanje transnacionalne i multi-sektorske suradnje i razvijanje zajedničke strategije za integrirano
upravljanje zaštićenim područjima. U sklopu projekta provest će se mnogobrojni
treninzi i transferi znanja. Pored toga, koristeći participativni pristup svi relevantni akteri regionalnog razvoja, prostornog planiranja, zaštite prirode, civilno
društvo i drugi sektori biti će uključeni u zajedničku izradu Integriranog plana
upravljanja za zaštićena područja i na Strategiji za razvoj ekoloških koridora. Projekt povezuje šest zaštićenih područja na Alpe – Adria - Panonija teritoriju među
kojima je i preventivno zaštićeni regionalni park Mura - Drava na području Koprivničko - križevačke županije. U sklopu projekta izrađena je Analiza stanja na
području preventivno zaštićenog regionalnog parka Mura - Drava. Dio analize
koji se odnosi na upravljanje tim područjem sažeto je prikazan u ovom članku.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
221
ej
uz
M
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Ratni plakat iz ljeta 1991. godine na kojem u prvom planu Zvonko Pandurić Stric,
fotografiju iz Večernjeg lista presnimio Vladimir Kostjuk koji je i autor plakata zajedno s
Mladenom Pavkovićem
222
Podravski zbornik 2010.
Zvonko PANDURIĆ STRIC
(Koprivnica, 4. lipnja 1949. – Zagreb, 3. kolovoza 2010.)
ej
uz
M
U obranu Hrvatske uključio se već u ožujku 1991. gdje na razne načine sudjeluje u organizaciji obrane od velikosrpske agresije a posebno kroz ZNG nakon
osnivanja 28. lipnja 1991. godine.
S postrojbama MUP-a kao pripadnik ZNG-a prošao je najteža ratišta Pakraca,
Novske i Lipika a kasnije i druga bojišta kao pripadnik 117. brigade od njenog
osnivanja pa sve do 29. veljače 1992. g. kada prelazi u novoformirano Središte za
odgoj i obuku vojnika u koprivničkoj vojarni.
Poslije toga, 13. svibnja 1993. prelazi u Zapovjedništvo Zbornog mjesta u
Koprivnici gdje ostaje do njegovog gašenja.
Od 1. lipnja 1996. ponovno prelazi u Centar za obuku vojnika gdje radi u
činu satnika do umirovljenja 31. ožujka 2005. godine.
Muzeju grada Koprivnice poklonio je svoju ratnu uniformu 2008. godine, a
koja se nalazi u sklopu izložbe “Koprivnica u Domovinskom ratu”.
U mirovinu odlazi uz častan otpust s činom satnika HV. Umro je 3. kolovoza
2010. godine u Zagrebu, a pokopan je uz vojne počasti na groblju u Koprivnici.
a
ad
gr
Miroslav BLAŽEK KINA
pr
Ko
Štovana obitelji, prijatelji, suborci i svi nazočni!
U dubokoj boli okupili smo se ovdje kako bi na vječno počivalište ispratili
hrvatskog branitelja, dragovoljca Domovinskog rata, satnika HV-a, dragog nam
brata, prijatelja i suborca.
Dragi Zvonko, dragi naš Stric!
Teška srca opraštamo se od tebe u ime pripadnika 117. brigade - čija si bio
legenda, u ime tvojih prijatelja i suboraca, kao i kolega iz MORH - a.
Tvoj prerani i tragični odlazak sve nas je duboko potresao i ne možemo vjerovati da više nisi među nama. Naprosto - nema riječi kojima bi se mogla izraziti
zahvalnost za sve ono što si u svom životu i boravku među nama učinio za nas,
kao i za sve one koji su danas u najdubljoj boli, za svoje najdraže, za svoju obitelj.
Vjera u Boga ne dozvoljava nam da sumnjamo u njegova djela, no ipak je
teško prihvatiti činjenicu da te više nema među nama, a tvoj prerani odlazak je
stvorio ogromnu prazninu u našim srcima koju ništa ne može ispuniti.
Draga obitelji, znamo da je nemoguće ublažiti vašu bol u ovim teškim trenucima - no znajte da niste sami, jer i mi duboko suosjećamo s Vama i dijelimo Vaš
gubitak osjećajući ga kao svoj.
Jer Zvonko je bio dio nas - kao prijatelj i kao suborac kad je među prvima
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
223
ej
uz
M
dragovoljno stao na branik domovine 20. ožujka 1991.
U praskozorje agresije na Hrvatsku - njegov lik je pozivao s plakata dragovoljce
da se uključe u obranu Domovine i takav će zauvijek ostati urezan u naša srca i
naše pamćenje.
Stric,
za mnoge od nas bio si legenda 117. Brigade i ZNG-a, u kojoj si ne štedeći se
časno obnašao razne dužnosti, i dijelio s nama dobro i zlo.
Nakon gašenja 117. brigade, nastavio si služiti Domovini obnašajući odgovorne dužnosti kao djelatna vojna osoba u Nastavnom središtu za odgoj i obuku HV
Koprivnica, sve do umirovljenja 2005. g. u činu satnika.
Dragi Zvonko, dragi naš Stric, neka ti je vječna slava i hvala i nek ti bude laka
ova Sveta Hrvatska Zemlja koju si toliko volio!
Obitelji, prijateljima suborcima i svim ožalošćenima u ime
pripadnika 117. Brigade HV upućujem najdublju sućut.
gr
Dragutin JEĐUD
a
ad
U neizrecivoj tuzi okupili smo se danas da se zauvijek oprostimo od našeg
prijatelja Zvonka.
Turistička zajednica grada i Udruga oživljene povijesti “Anno Domini” tvojim odlaskom gube istaknutog zaljubljenika u mnoge tradicijske vrednote grada
Koprivnice i Podravine. Rado si ih promovirao kao originalni turistički proizvod diljem Hrvatske, Italije, Francuske, Slovenije i Mađarske. Podravski motivi,
Renesansni festival, Markov sajam u Zagrebu i mnoštvo ostalih priredbi ostaju
siromašnije za jednog istinskog zaljubljenika kraja iz kojeg si dolazio.
Uskoro će nam neprocjenjivo manjkati tvoja vedra pojava na gradskim bedemima, na Renesansnom festivalu koji od ove godine, zahvaljujući i Tebi, postaje
internacionalan. Budi ponosan na nagradu Turističkog djelatnika godine koju si
zasluženo dobio.
Tvoji dečki, kako si često puta znao govoriti, tvoji mušketiri i haramije od kojih zauvijek odlaziš kao njihov zapovjednik, s ponosom i dubokim poštovanjem
ispratit će te na vječni počinak u tužnoj ulozi koju nisu očekivali. Zauvijek su
izgubili čovjeka i prijatelja kojeg su obožavali i poštivali.
Svoju romantičarsku i avanturističku dušu dijelio si sa svjetskim morima, svoju hrabrost i odvažnost dijelio s ravnom Slavonijom, a zauvijek ostaješ s ljubljenom, sa svojom podravskom grudom koju si toliko volio. Dragi naš Stric - neka
ti je vječna slava i hvala!
pr
Ko
ice
n
iv
* Posljednji pozdravni govor Zvonimiru Panduriću Stricu, 6. kolovoza 2010. na gradskom groblju Sv.
Duha održali su Miroslav Blažek Kina i Dragutin Jeđud.
224
Podravski zbornik 2010.
Mladen PAVKOVIĆ
“OTIŠAO” JE ZVONKO PANDURIĆ-STRIC
ej
uz
M
Nakon teške bolesti napustio nas je hrvatski branitelj, pripadnik HOS-a i
Hrvatske vojske, Zvonko Pandurić-Stric. Na njegovom posljednjem ispraćaju, u
petak 6. kolovoza, na koprivničkom groblju okupili su se gotovo svi živi ratnici
slavne 117. brigade, ali i predstavnici policije i drugih postrojbi.
Znali smo da je bolestan, ali nitko nije pretpostavio da ćemo tako brzo ostati
bez ovog slavnog ratnika. Nekoliko puta sam ga posjetio u bolnici. Rekla mi je,
a tko drugi nego Mara Bareza, da je Stricu loše i da će ga pokušati otpremiti u
Zagreb na daljnje liječenje, što je kasnije i učinila.
Sjedili smo u bolničkoj sobi, a u krevetu do njegovog ležao je još jedan hrvatski branitelj. Pričao je da također boluje od teške bolesti, ali da se ne da. Stric se
prigodom svakog našeg susreta šalio, pričao anegdote. Ma nije ništa tako strašno,
ništa me ne boli, kazao bi uz osmijeh. Tješio sam ga, iako sam znao (rekao mi
je jedan liječnik) da mu nema spasa. Prisjetio se i jedne mlade djevojke koja je
umrla od raka i o kojoj su izvještavali gotovo svi mediji. Vidiš, rekao je, mladi
danas umiru, a ako ja i umrem, barem sam nešto dao za Hrvatsku... A dao je
mnogo. Odigrao je veliku ulogu u stvaranju i ustrojavanju 117. brigade s kojom
je sudjelovao u svim njezinim akcijama.
Međutim, Zvonko je postao poznat s plakata “Hrvatska vas zove”. Taj plakat,
koji je ušao u hrvatsku povijest, zajedničko je djelo Vladimira Kostjuka i moje
malenkosti. O tome sam već nekoliko puta pisao.
Kad sam u kolovozu 1991. predložio Kostjuku da napravimo plakat koji će
prije svega mlade pozivati u Hrvatsku vojsku, on je sugerirao da na njemu objavimo fotografiju koja je bila objavljena u jednim dnevnim novinama, a na kojoj
je u prvom planu bio Zvonko Pandurić - Stric. Tada ga nisam poznavao. A nismo
se ni mogli konzultirati želi li on to ili ne, jer je u to vrijeme bio negdje na pakračkom bojištu. Dugo mi je trebalo da smislim slogan. Na kraju mi se učinilo da je
najbolje - Hrvatska vas zove. To smo preveli i na engleski. Plakate smo uglavnom
sami lijepili po Koprivnici. Nije to bilo lako ni jednostavno jer u to vrijeme u
našem gradu bila je i Jugoslavenska narodna armija (JNA).
Kad se Stric vratio s ratišta i sam je bio iznenađen brojnim plakatima koji su
ga dočekali. Bilo mu je drago i rekao je: “Baš ste dobru sliku odabrali.”
Tada mi je pričao da se odmah nakon što je čuo što se događa u Hrvatskoj
opredijelio za napuštanje posla i povratka kući. Radio je na nekom brodu i putovao svijetom. Zvali su ga nekoliko puta da se vrati, jer će ostati bez zaposlenja
i prihoda, ali on se nije odazivao. Kao dragovoljac prijavio se i u policiju. Čak je
bio i jedan od zapovjednika dragovoljačke skupine. Osobito mi je u pamćenju
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
225
ej
uz
M
ostao 18. kolovoza 1991. kad se zajedno s 21 dragovoljcem prijavio tadašnjim
čelnicima Policijske stanice u Koprivnici, Krešimiru Papcu i Branku Kresonji.
Oni su im dali osnovna saznanja o potrebi upućivanja u zapadnu Slavoniju gdje
je tada već buktio rat. Zadužili su osobno naoružanje. Čak nije bilo dovoljno automatskih pušaka, pa su im dali i lovačke karabine. Nije ih smetalo što su slabo,
ili bolje rečeno, nikako opremljeni za borbu sa srpskim četnicima. Najvažnije je
bilo da stanu na branik Domovine.
I tada je ta postrojba, sa Stricem na čelu, krenula u rat, u područje gdje većina
njih nikada nije ni bila. Mnogo puta nakon toga, ali i prije, ovaj je ratnik bio na
čelu hrvatskih dragovoljaca... Uspio se koliko - toliko izvući iz svake bitke, ali ovu
posljednju, u 61-oj godini života, nije dobio.
Pamtit ćemo ga kao prijatelja koji je brinuo o svojim suborcima, invalidima i
obiteljima poginulih branitelja, koji je u najtežim trenucima iz sebe i iz drugih
uvijek uspijevao izvući maksimum. Još za vrijeme života slavljen je kao junak, ponajprije zbog svoje samozatajnosti i skromnosti, ali istodobno i nepokolebljivosti
i profesionalizma.
Bio je čovjek kakvog se rijetko susreće, velik u svojoj hrabrosti, odlučnosti i
poštenju. Kroz ratnu stvarnost, izrastao je od običnog dragovoljca i gardista do
zapovjednika, prkosio je svojim životom i entuzijazmom strahoti kakvu samo rat
može donijeti.
Stoga je ratni put ovog poznatog Koprivničanca nezaobilazni dio priče o domoljublju i preda-nosti idealima, o jedinstvu ljudi i hrabrosti jedne generacije
koja je, na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, ostvarila vjekovni san naših predaka.
Predlažemo Gradskom poglavarstvu Grada Koprivnice da se u spomen, zahvalnost i poštovanje, za ono što je učinio za ovaj grad i hrvatsku državu, imenom Zvonka Pandurića - Strica imenuje jedna ulica ili trg. Oni koji su bili prvi kad je
trebalo, ne smiju se zaboraviti!
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
* Autor je ovaj naslov objavio u spomen na Zvonka Pandurića Strica u svojoj kolumni Da se ne
zaboravi u županijskom tjedniku Glas Podravine 20. kolovoza 2010.
226
Podravski zbornik 2010.
Božica JELUŠIĆ
Društvo hrvatskih književnika, Zagreb
VEČENAJEVIH PET PRSTIJU
ej
uz
M
Poslovica da se ljudski život i njegov napredak ostvaruju preko deset prstiju, možda se ponajbolje može ilustrirati primjerom velikog slikara naive, jezikoslovca, pjesnika i prozaika te čuvara etnografske baštine, IVANA VEČENAJA
iz Gole. Počevši davnih godina kao daroviti seoski mladac, posvetio se zanatu
tkalca, savladao ga i naučio vještinu kombinatorike: kako slagati uzorke, boje,
šare, kako satkati kompaktnu, nepoderivu cjelinu, koja je k tome i uporabna i
lijepa...Tu će umješnost i jednom stečeno znanje primijeniti i kad se primi svojih
izvornih umjetničkih alatki: pera i tuša, kista i boje, pastele i papira. Premda je
djetinjstvo bilo tegobno, u njemu ostaje zapisano kao doba gdje su pohranjene
nezaboravne “male stvari i velika veselja”. Osim toga, tu je i ključna figura oca
obitelji, u svom patrijarhalnom i neupitnom izdanju: “Bio je moj otac jak i karakteran čovjek, i znam da mu sve dugujem, čak i svoj smisao za slikanje”. To i takvo
djetinjstvo, u nadničarskoj obitelji sa šestoro braće, stvorilo je od njega odgovorna čovjeka, realističnu i stabilnu osobu, koja vjeruje u postojanost zemlje i ono
što ona čovjeku daje i znači: čak ni u vrijeme najveće slave i blagostanja, Večenaj
se neće odreći “grunta”, niti otuđiti dijelove svoga posjeda. Štoviše, otkupit će i
ponovo sazidati staru obiteljsku kuću, pretvorivši je u svojevrsni etno - muzej, a
na novom će gazdinstvu, u prostorima bivše štale i gospodarskih zgrada, postaviti
reprezentativnu galeriju, pohranivši u nju fundus od najvrednijih radova svoga
opusa, poželjan u bilo kojoj velikoj galeriji i metropoli.
Sraslost sa zavičajem, privrženost Prekodravlju i Goli, naš umjetnik dokazuje
cijelim životom i umjetničkom praksom. Ponajprije, on će dosljedno proslavljati
jedno starinsko, čisto, neoskvrnuto okružje, bujnu i ofanzivnu, samoozdravljujuću Prirodu. Prikazuje li šumovit prekodravski predio, to je gotovo u pravilu onaj
pred pola stoljeća zapamćeni “šumski gustiš s veprovima i jelenima”, gdje je kao
pogonič sudjelovao u raskošnim gospodskim lovovima za sitne novčiće, derući
iovako skromnu odjeću i obuću siromašna djeteta, kome je škola najsvjetlije mjesto u svakodnevnici. Potom, tu su magle i isparavanja, sivo tkanje, koje se diže
od rijeke i dugo povlači po prevrnutim brazdama, po krčevinama, voćnjacima,
seoskim dvorištima, oko stogova slame i naslaganih gomila cjepanica, kokošinjca
i gumna, svježeg stajnjaka, sve do komorica i “ljetnih kuhinja”, gdje zvecka pocinčano posuđe i mačke rastežu riblju i pileću kost, ili komadić drobi, u vrijeme
nedjeljna objeda. Tu je “vodena poveznica” uvijek u pozadini, i grmovima obrasla
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
227
ej
uz
M
a
ad
gr
pr
Ko
ledina, te gorostasna stabla, poput skamenjenih divova, svjedoci davnih prašuma
u ovom kutku zemlju. Valja reći da je već tada, u prvoj fazi “tamnih stakala” Večenaj shvatio vrijednost kontrasta između sitnih, okluzivnih zbivanja na zemnom
planu i velikih, rasplamtjelih nebesa, na kojima bi se istodobno odigravale kolorističke drame, sudari i čudna, predolujna električna izbijanja, puna neslućene
prijetnje. Te prekodravske grmljavice, vihore s mađarskih pusti i šumske šumore
s pucanjem grana i vrtlozima lišća, razvit će Večenaj do paroksizma u svom kasnijem, biblijskom i mističnom ciklusu, koji slijedi nakon “rustikalne” i “cvjetne”
faze.
U samom početku, ciklički seoski život, vezan uz poljske poslove, obrede i
poslove koje diktira priroda, njegov su osnovni tematski krug. Istraživanje poznatog, slikanje po viđenom i zapamćenom, u više - manje hlebinskoj maniri, koja
slijedi naputak Hegedušića da treba “koristiti lokalnu boju i risati što se vidi”,
označavaju Večenajevu praksu šezdesetih godina prošlog stoljeća. Na stanovit način, opsesivno je vezan uz Bibliju siromašnih, pa su prizori iz rane faze prožeti
opskurnim detaljima: maleni prozori, škrto svjetlo, zemljan pod, istrošeno pokućstvo i posuđe, gušava, kuštrava, trahomatična djeca i odrasla čeljad, zakrpe,
našivci, korozija, plijesan, raspucalost: svi atributi bijede nepogrješivo pobrojeni
na jednom mjestu. To je selo u kome prevladava nabožnost, zakutnost, briga za
opstanak, težak rad i mrtvački tvrd san, da bi se tijelo obnovilo i odmorilo, i da
ice
n
iv
228
Podravski zbornik 2010.
bi čovjek zaslužio i priskrbio ujevićevski “jedan pošten kruh mrko ispečen”.
Pijetao kao navjestitelj
ej
uz
M
I tek kad zakukurikne pijetao, onaj modrosivi iz 1976., nazvan “Sivi pijetao
na crvenoj draperiji”, s obješenom gušom, razbojnički oštrim kljunom, čaporcima otimača i krilima poput lažnog Feniksa, dogodit će se bitna promjena, buknut će koloristički požari, navještenja i objave, pamfleti i otkrivenja, i cijela će se
“planeta Večenaj” zarotirati po vlastitoj orbiti, nezavisno od svega, što se dešava
u stakloslikarskom susjedstvu, po Hlebinama, Molvama, Kloštru, Koprivnici, i
sve dalje, do Zagorja i Prigorja, pa i Dalmacije, gdje je naiva uhvatila korijen.
Kao simbol probuđenosti i budnosti, pijetao će označiti i Večenajevu budnost
za metafizičko, drugo, drugačije, metaforično. Stari svijet još stoji u pozadini:
groblje s natrulim drvenim križevima, slamom pokrivene kuće, sirotinjsko rublje
na ogradi od pletera, seljaci koji sjekirom razbijaju led, u potrazi za ribom... No,
odavde će krenuti cijela serija tih kočepernih, hedonističkih, prstenovanih, okrunjenih, cvijećem čašćenih pijevaca, kokota, horoza, koji na stanovit način prate
i sintetiziraju cijelu ljudsku povijest: nastanak zemljoradničke civilizacije, ratove
i istrebljenja, medicinu, alkemiju, magiju i religiju. U svakom od tih segmenata
postojanja, pijetao igra neku simboličku ulogu, a koja je u svezi s njegovih pet
pripisivanih vrlina: građanske gordosti, vojne odlučnosti, hrabrosti, dobrote i pouzdanosti. Osim toga, na prijelazu svjetova, pijetao je psihopomp, vodič duša na
drugi svijet. S aspekta Večenajeva cjelokupna opusa, važno je pripomenuti da pijetao predstavlja doista ključni motiv, od kojega se zrakasto širi i ostala simbolička
skala, koja će kasnije obuhvatiti i proročke orlove i sitne lastavice, u nizovima
rasutih na jednom slici seoba iz 1990. godine., naslovljenoj jednostavno Ptice, ali
zbog nedvojbene vrijednosti zadržanoj u osobnoj autorovoj zbirci.
a
ad
gr
pr
Ko
n
iv
Kultiviranje pustinje
ice
Govorimo, dakle, o širenju tematske skale i uslojavanju i produbljivanju osobne simbolike.
Primjerice, osobitu bi pozornost zasluživao Večenajev prikaz flore, sve ono
raslinje, drveće, grmlje, žbunje, poljsko cvijeće složeno u bukete i maštovite aranžmane, trske, lopoči, rakita, bilje koje se drži uz zemlju i mulj ili živi na vodi, a
koje je u našem slikaru našlo pravoga slavitelja, nekoga čije su oči “naravi pune
vazda”, kako veli Pessoa. Upravo onako, kao što su barokni majstori u svojim
rezbarijama tražili preplete, vriježe, vitice, bršljanov list, cvijet klematisa , tako i
Podravski zbornik 2010.
229
ej
uz
M
Večenaj koristi svu tu okolnu raskoš da bi slici dao osebujnu životnost i živahnost, ritam, zanjihanost, ali i neku točku razigranog kolorističkog središta, što će
naš pogled učvrstiti upravo ondje, gdje to umjetnik želi. U ljudskom biću obitavaju doista velike pustinje i mi ih nastojimo kultivirati, oplemeniti, posijati po
njima raskoš božjih zavežljaja i kovčega, što su nam ostavljeni na raspolaganje, i
prigodice se otvaraju u godišnjim dobima, sami od sebe, uvjeravajući nas da smo
dobro opremljeni za sva životna iskušenja i putovanja. Priroda podupire našu samosvijest, oplemenjuje nas, iskušava i usavršava, liječi i zakriljuje, zavodi svojim
ljupkostima, opskrbljuje i napaja zalihama. Stvaralačke duše koje to osjećaju, koje
vibriraju na toj ravni, za cijeli život imaju osigurane motive i nadahnuća, bez
dugih zamora i zastoja. Kako to, naime, poantira Emerson: “ Svijet je amblematičan. Dijelovi govora su metaforični, jer cijela je priroda metafora ljudske misli .”
(istakla B. J.)
Večenaj će, dakle, ponajprije “posaditi” stabla na svojim slikama: najprije gruba, kvrgava, bezlisna, ispruženih grana, nalik ožiljenim rukama divova, s korijenjem koje se u širokom krugu hvata za okolno tlo; metličasto, kopljasto drveće,
potom, tanko i zmijoliko razgranato, nalik plesačima u dvorani zrcala, pa drveće
obraslo gustim dlakama i trnjem, i naposljetku, ono koje nosi grozdaste kupole
lišća, u fantastičnim bojama, poput barutnih eksplozija u kasni rujanski dan. To
je drveće očevidno ljudoliko, ono obgrljuje krajolik, svrstava se u pravilne redove
poput soldata, grupira kao sabor mudraca usred polja, privija uz kuće i potleušice, koči se uz crkveni toranj, propinje na brijegu i švrlja rubom porječja, smrzava
na cičoj, hiperborejskoj zimi, ili svjedoči tajanstvenim šumskim sastancima neke
rutave družbe, koja će svojim porukama preokrenuti svijet i zanavijek razdrmati
njegovu učmalost. U krajnjoj, dramatičnoj i egzaltiranoj verziji, stablo se pretvara
u “drvo Života”, služeći izravno kao Kristov križ, na kome je izmučen, krvareći
korpus pribijen čavlima ili vezan konopcima, dok cijeli okoliš preuzima i nosi
stravične stigme muke, koja prethodi misiji spasenja.
Ponekad, kad želi izraziti stanovitu “žal za mladošću” prikazat će otkinutu breskvinu granu sa stotinama još živih, uzdrhtalih rumenih cvjetova, poput sjećanja
na dane ispunjene medenom slatkoćom ljubavi. Uostalom, to je grančica i bila u
simbologiji srednjovjekovlja: “atribut logike, čednosti, ponekad proljetne obnove”. Zabilježeno je da ona simbolizira ljubav, neumrlu, čak i onda kad je lišena
nade. Stoga će je vitez nositi na šljemu, mladoženja u zapućku, djevojka u sobu
da joj miriše u vazi, a tugujući na grob nekoga nezaboravljenog. Grančica je cijelo
drvo u minijaturi, žrtva bogovima vremena, sa željom da se zaustave dragocjeni
trenuci, koji su nas uzdizali i napajali idejom vječnosti, ili kako bi rekla Emily
Dickinson, da je “Cvijet –svečan proglas Suncima da je iz groba ustao Svijet”.
Kultiviranje pustinje, da pripomenemo, prestat će u času kad se otvori stranica
Apokalipse, i njena strahotna četiri jahača, iz Ivanova viđenja, ponovo će uzjahati
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
230
Podravski zbornik 2010.
uz
M
nad pustom Zemljom, u orljavi i grmljavini, pod udarom kiše i ledenih vijavica,
u sveopćem rasulu i nevremenu. Pusta zemlja, pusta srca i lakomislena ljudska
pamet, razorit će zaštitno “Zemljino polje” (T. De Chardin), pustivši sile mraka i
razdora da trijumfiraju u svojoj pomami. Dakako, takvo je upozorenje neka vrsta
profetskog pretjerivanja, s ciljem da se uzdrmaju uspavane savjesti i kroz medij
umjetnosti usvoje stanovite meliorističke poruke, kojima je pučka umjetnost osobito sklona, od srednjovjekovnih homilija, do današnjih dana i vremena.
Likovi u krajoliku
ej
Večenajevi su likovi također prešli razvojni put od općenitih, tipiziranih pojava do individualizacije. U početku, bili su to jednostavni težački tipovi, suncem opečenih i vjetrom šibanih lica, čupave kose, čvornatih prstiju i artritičnih
kostiju. Zatečeni u dvorištu, kraj vatre, u polju, šumi ili na kakvoj vodi, šutljivo
bi obavljali poslove, s nekom vrstom tupe usredotočenosti, kao da im život ovisi
od toga, hoće li odorati brazdu ili uhvatiti ribu u studenoj siječanjskoj vodi,
prekrivenoj ledenom korom. Ustvari, možda nismo daleko od istine: seljačka
svakodnevnica u toj predindustrijskoj, fiziokratskoj fazi, i nije mnogo više obećavala, osim golog preživljavanja. U jednoj onakvoj, gotovo polarnoj zimi, kakvu
srećemo na slici Smuđenje (1971.) doista treba sačuvati živu glavu i sve prste
na nogama i rukama, da ne otpadnu od promrzlosti. Stoga je kolinje i smuđenje
veliki obredni događaj: treba pripraviti smok za prehranu obitelji, pobrinuti se za
ostavu, tavan i stol u dolazećoj sezoni. Kuštrava crna svinja, možda križanac vepra
i domaće krmače, leži pod naramkom slame, dok podšešireni muškarac u plavoj
pregači i pohabanoj smeđoj suknenoj odjeći prinosi goruću baklju. Opržene će
dlake ostrugati metalnim tuljcem, i zatim unijeti životinjsko truplo u kuću, da bi
skinuli meso. Domaćinov pomoćnik dovlači još jedan naramak slame iz stražnjeg
dvorišta, gazeći krupnim koracima, lica zajapurena od uzbuđenja. Crni pijetao,
istegnuta vrata, ukopan na smrznutu trupcu, okom filozofa i skeptika promatra
događaj. Sjekira je čvrsto zabijena u panj, obješena se svraka ukrutila na grani, iz
bunara vire iskrivljeni prutovi, o koje su obješena vjedra za vodu.
Večenaj je narisao mnogo ovakvih narativnih, jednostavnih prizora, iz kojih
danas možemo pratiti zanimljive fenomene, poput klimatskih promjena, arhitekture, odjeće, životnih navika, čak promjene svjetonazornog i religijskog rakursa.
Naime, čini se da više nikada neće biti takvih snjegova, vjetrova, poplava, kao
što to naiva svjedoči, jer se klimatska slika planete “skratila” za poneko godišnje
doba, čovjek teži ovladavati prirodom, namjesto da s njom surađuje, i neke su
radosti zauvijek prebrisane, te ih nove generacije nikada neće osjetiti. Bila su
to svojevrsna “inicijacijska događanja”, očitovana u prvom odlasku na rijeku u
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
231
ej
uz
M
drvenom čonu, ili pak male povlastice za tek zamomčene sinove, poput vožnje u
gizdavim saonicama sa šarenim gunjevima i konjskim ormama okićenim sitnim
praporcima, kako se nekad paradno išlo u susjedno selo po mladenku, ili na
nedjeljnu misu. Ivanjski krijesovi, fašenki, zvezdari, pročeščenja i marveni pijaci,
svedeni su na sporadična zbivanja, u kojima ima sve manje sudionika. Ritualnost
života nestaje, ruralna se svakodnevnica modificira po nekakvom iskrivljenom
“gradskom” uzorku, pa će i današnja domaćica, baka zadužena za spravljanje
objeda, skoknuti do dućana po gotovo tijesto, gulaš iz konzerve i juhu iz vrećice,
umjesto da zamijesi žilavu pogaču, trgance z makom, mazanicu, ili da na stol iznese prosenu kašu, kukuruzne žgance, trenca na mleku i pišče z tormanom, o blagdanu
i svečanim prigodama. U tom su smislu i Večenajevi likovi spomenarski, žive u
vremenu koje Eliade izdvaja iz povijesnog kontinuiteta i naziva”vremenom uspomena”.
Osobitu će pozornost zaslužiti i njegovi autoportreti, nastali u različitim periodima, no uvijek s nekom porukom o stanju svijesti, razvijenom osobnom percepcijom o vlastitom položaju i ulozi u svijetu i vremenu. Tako na Autoportretu
iz 1984. slikar sebe vidi kao zrela, uozbiljena muškarca, s aureolom prosijede
kose natopljene ljubičastom nijansom, u bijeloj košulji (simbol predaje sudbini,
pomirenja sa životnim okolnostima) i s neobičnom ljubičastom zakrpom na ramenu: simbolom žrtvovanja, korote, možda “izgubljene ruke”, koja bi mu trebala
u potpori i pomoći. Na prsima nosi kiticu poljskoga cvijeća s četverolisnom djetelinom, kao svojevrsnu utjehu: u skladu prirode nalazi se izgubljena ravnoteža
i mir, izgubljen u životnim hazardima. Također, u pozadini tipičnog prekodravskog krajolika nazire se jato bijelih gusaka, za koje se u Egiptu i Kini vjerovalo
da su “glasnice između neba i zemlje”. Dakle, ponovo nalazimo dodir profanog
i numinoznog, te naklon prema transcendenciji, usred naizgled obična prizora
svakodnevlja, kamo je slikar pozicionirao svoj lik, kao dio “izraslina” iz zavičajne
zemlje i okružja.
Gotovo je nemoguće zamisliti da bi Večenaj danas naslikao neke od svojih
antologijskih, paradigmatičnih slika, poput “Pevci se kolo”, “Povratak iz škole”
(1983.), i niza sličnih prizora, jer bi mu uporište u stvarnosti ostalo izmaknuto,
i relativno malen broj promatrača našao bi točku poistovjećenja. Te slike danas
imponiraju svojim kolorizmom, slobodom komponiranja slike, duhovitim interpolacijama, u rasponu od nekadašnjih oleografija do brabantske škole, koja
je i inače snažno utjecala na slikarstvo gornjohrvatskog prostora. No, Večenaj je
brzo uočio raskorak između forsirane “socijale” i promijenjenih socijalnih i ekonomskih prilika, te je otvorio jedan lirski rukavac, u kome se odbljesnula raskoš
seoskih vrtova, zamirisalo starinsko cvetje, od dragoljuba i kadifica, do kasnih
krizantema, a nebom su poletjele one bezbrojne ptice, najavljujući jesen i oluju i
raskvašene jarke i brazde u dravskom pojasu. Nekoliko gatalinki na listu lopoča,
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
232
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
rascvala breskvina grana i glinen ćup, bjelouška izmilila iz vode ispod lista kužnjaka, zimsko drveće poput bijelih fratara i ružičasti dimovi iz zatvorenih nastambi,
što svrdlaju prema nebu, bili su dovoljni da se ponovo stvori i otvori šarena panorama, da slike poteku, a sve nas zatravi i preplavi njegova svježina percepcije i
blistavost pigmenta.
Prigodice je stvoren i jedan dojmljiv ciklus na Galovićeve teme, u prigodi
održavanja tradicionalne “Galovićeve jeseni”. I tom smo prigodom istakli Večenajevu “mladost imaginacije”, što je na stanovit način zaokružilo predviđanja iz
prvog objavljenog eseja o ovom autoru, prije dalekih 35 godina, kad smo konstatirali kako mu se “mašta razgorjeva i plamti kao gorući grm”. Također, uz 80-tu
obljetnicu života, u prigodnom katalogu za izložbu u đurđevačkoj Galeriji Stari
grad istakli smo: “Da , on nedvojbeno znade iznenaditi, ne zatvara se u kalup, ne
inzistira na jednom postignutom, niti mu plamen trne od nagla pljuska u ladanjskoj pustoši. Impresionira prostranost njegovog duhovnog okruga, gdje, kako
bi rekao Pascal, “glavni talenat upravlja svime ostalim”. Dakako, i danas bismo u
cijelosti stali iza ovih ocjena.
gr
a
ad
Oštrim perom po bijelu papiru
pr
Ko
Osim velikog slikarskog talenta, Večenaj je ostavio trag i na polju književnosti,
pišući na štokavskom i kajkavskom, ravnopravno, kao desnom i lijevom rukom,
kad se zahvaća u bogatu žitnicu i grabi zdravo zrnje. On jednostavno voli i obožava riječi, te kao nekadašnji marljivi notarius, škripuće oštrim perom po bijelu
papiru, rasipajući stihove i prozne rečenice, leksikografske zabilješke, dijarijske
sitnice i važne kroničarske napomene, vrijedne pamćenja i čuvanja. Leksikografsku građu skuplja od 1945. godine, strahujući da se ne zaboravi “govor djedova i
baka”, kojim se on osobno diči, predmnijevajući da je baš taj “govor lijep i uznositi” (Valery) prva razina naše ljudske i nacionalne identifikacije u moru naroda
i entiteta. Taj opsežan posao, dokončan uz pomoć struke, rezultirao je velikim
“Rječnikom Gole” (Srednjopodravska kajkavština) od 12.000 riječi, te dodatnom knjigom “Poslovice, izreke i zagonetke”, s 4.000 poslovica, uzrečica
i natuknica, od kojih neke postoje samo u usmenoj predaji. Sedam samostalnih
naslova, bogato ilustriranih autorovim crtežima, tematski raširenih od poezije,
romana, do memoaristike, dovoljno govore o duhovnom obilju koje resi Ivana
Večenaja, a koje on aforistički sažima u konstataciju da je “završio tri životna
fakulteta, koji se zovu: Siromaštvo, Seljaštvo i Bogomdani Dar.”
Ne ulazeći ovom prigodom u literarne ocjene Večenajeva rada, recimo tek toliko, da se u njemu spajaju dar kroničara i pučkog rapsoda, koji govori u ime svoje
zajednice, prateći njen duhovni razvoj i anticipirajući budućnost iza sivih obla-
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
233
ej
uz
M
ka, koji zastiru vidokrug. U znakovitoj poemi “NA OVOM TLU” njegov govor
počinje “od zdavnja...dok je tama pokrila prekodravsku ravnicu punu močvara i
šikarja, punu jeze i samoče, punu jada, tišine i straha”, te u svojevrsnoj povijesnoj
sintezi, koristeći oblik ritmizirane proze, govori o zasnivanju naselja, podizanju
obitelji, otimanju iz kandži siromaštva, buntu protiv tuđinskih gospodara, i privijanju uz škrtu zemlju, koja će tek desetljećima kasnije davati plodove, po načelu
“jemput zemeš, triput daš” i biti doslovce “skuplja od zlata”, jer se u Prekodravlju
ni danas zemlja ne prodaje, već samo prenosi među obiteljima i čuva od hirovite
Drave, da ne otkine koji dragocijeni “falačec”.
Večenajevo uho uvijek budno osluškuje šum i grgljanje rijeke, on tu naslućuje teški tragizam opstanka: patnje ostavljenih, nevoljenih i bolesnih, iznenadne
smrti i pohare, odlaske na bojišnice i “tabore”, turske provale i novovjeke ratove,
besane noći, suze isplakane u jastuke, muški napor i žensku mukotrpnost, koje
je rijeka odvukla nekamo daleko, u prekorubno, s druge strane zbiljnosti. Često
mu je nadahnuće elementarna nepogoda, stihija, pohara, ratna opasnost ili neposredna pogibelj, i tu mu se ponajviše otvara percepcija, a opisi postaju vizualno
upečatljivi i gotovo “filmski” dinamični. Primjerice, iz romana “VELIKA FTICA” izdvajamo tek jedan mali ulomak: “ Gromovi su neprekidno udarali, životinje
urlale, ptice graktale, bježeći i tražeći zaštitu pred vatrom koja je nemilice uništavala
i njihova gnijezda i skrovišta, i njihove jazbine, i njihov zavičaj. Gromom upaljena
šuma gorjela je pa su se vidjeli plameni jezici koji su sezali nebu pod oblake. Čučali
su više nego sjedili na porušenim stablima cijelu noć, gledajući kako ispod njih voda
i dalje raste i kako se divlje životinje okupljaju pa opet nekamo bježe i vraćaju se, jer
posvuda je bilo isto, blato i voda. Drava je šumjela i stvarala strašnu buku, divlje zvijeri i životinje urlikale, a ptice grabljivice prodorno kričale. Sijevalo je kao da se nebo
otvorilo i gromovi udarali jedan za drugim”. (str. 281.) Dakako, on umije stvoriti i
prave literarne heroje, koristeći bilo stvarne povijesne ličnosti (poput Zrinskog),
bilo uzimajući lik iz naroda, opskrbljen vrlinama i mudrošću vođe. Stil mu djelomice naginje na Milutina Mayera, no upravo su opisi prirode, arhitekture i
odjeće, njegova autorska posebnost, gdje se slikarski opažaj poklapa s retoričkom
spremnošću.
U poeziji, Večenaj je prpošan i nostalgičan, kao većina Panonaca, te će jednom
hvaliti svoje selo i obraćati se amblemu PEVCA, čija ga virilnost inspirira i ojunačuje, a drugi put žaliti nad prolaznošću starih običaja i navada, kao u pjesmi
NEMA VIŠE STARE GOLE, gdje nas već u uvodu rastužuje narušenom arkadijskom perspektivom, jer “ “Nema više stare Gole, / ni njezine lepe zore. / Ni njezini
lepi tiča, / niti seča ni pužiča. / Ni poznati” stari lica, / Ni sa krohom kolibica...”. Živ,
razigran, aforističan, u tim pjesmama prelio je zaista cijelu svoju dušu, obasjanu
nekim postojanim izlaskom Sunca, kad se svijet razotkriva kao veliki Stvoriteljev
dar, prodahnut bezuvjetnom ljubavlju. Poetski impulsi prenose baš tu prvotnu
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
234
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
radost iz rečenice Ivanova evanđelja: “Bog je Ljubav”. Čini nam se da Večenaj,
shvativši ovu veliku mudrost, zaista ubire plodove po cijeloj dugoj životnoj stazi,
zaključujući s pravom za vrijeme sadašnje i buduće, a bacajući oko lijevo i desno
uz svoj put: MOJE CVETJE BUDE CVELO ! Uvjereni smo da je to još jedna
od njegovih dokazano vidovitih najava, radujući se njezinoj realizaciji, i uživajući
u neprolaznom mirisu prekodravskih kitica, ubranih na dravskim obalama.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
235
Enerika BIJAČ
Društvo hrvatskih književnika
uz
M
KNJIŽEVNA PROZA IVANA VEČENAJA / ILI
RIJEČ JE OSVIJETLILA SLIKU
ej
Govoriti o proznom književnom djelu Ivana Večenaja nije ni malo lako, jer
pred sobom imamo njegovu likovnu, slikarsku veličinu pred kojom padaju u
sjenu svi drugi aspekti njegova rada i djelovanja. Pa ipak, on sam uvukao nas je u
priču o rodnom mu Prekodravlju, u koje je usađen srcem i dušom, velikim marom i trudom, kao hrast u dubinu prekodravske prašume svom svojom snagom
ali, i kao onaj list hrast s crteža na kraju knjige Tajne dvorca Pepelare, koji ima
oblik Prekodravlja, i kojega autor Večenaj postavlja kao rebus, a onda ga tumači
na način kreativca koji duboko promišlja iz svoje usidrenosti u ljubav prema čovjeku i Bogu, Prekodravlju i domovini Hrvatskoj.
Upravo u tim odrednicama možemo tražiti suštinske motive i poticaje za nastanak književne proze Ivana Večenaja koju čini trilogija: Tajne dvorca Pepelare
(Društvo Podravaca Zagreb, Gola 1989.), Krik divlje djevojke (Muzej grada
Koprivnice, Biblioteka “Podravskog zbornika” – knjiga 24, Gola 1989.), i Velika
ftica (vlastito izdanje, nakladnik Osnovna škola Gola, Gola 2000.)
Svoju poziciju u smislu motiviranosti za pisanu riječ i ciljeva koje njome želi
postići, sam autor ovako iskazuje već u prvoj knjizi – Tajne dvorca Pepelare.
“Živio sam u ono prelazno doba kada se gubilo i nestajalo ono što je stoljećima
u upotrebi, a budilo se novo, kada se već ide na Mjesec, ili objeduje u Zagrebu a
večera u New Yorku. Zaista je ovo veliki skok iz starog u današnje novo. Staro je
prošlo, a da barem od svega toga nešto ostane zabilježio sam i zapisao za one koji
dolaze ne bi znali, /ne bi li znali, op. E. B./, kako se živjelo na ovom prekodravskom području od davnine.”. (str. 6.).
A onda, tu motiviranost, tu unutarnju pokretačku snagu koja ga je navela na
pisanje upotpunjuje, sažimajući i kazujući nam ujedno temeljnu potku sadržaja
cijele trilogije – u svojevrsnoj, dužoj pjesmi u prozi na kraju prve knjige pod
naslovom “Od zdavnja smo tu, na ovom tlu”, gdje uznosito, srcem putuje kroz
vrijeme, ogleda se minulim stoljećima koja su prošla Prekodravljem pa kazuje i
poručuje:
“Od zdavnja smo tu – dok smo još kremen kresali da bi železnoga jognja dobili. /…/
Od zdavnja smo tu – dok je tama pokrivala podravsku ravnicu punu močvara i a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
236
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
šikarja, punu
jeze i samoće, punu jada, tišine i straha. /…/
Od zdavnja smo tu – na ovom tlu dok Dravu je bilo teško prejti, a nazaj se ne moglo pobeči,
niti smo smeli, a niti smo imali kam. /…/
Od zdavnja smo tu – na ovom tlu dok smo svoje muže odpravlale na daleke pute, na duga
ratuvanja, kulučenja, koje nesmo više vidle po nekuliko let ili nigdar
više. /…/
Od zdavnja smo tu – na ovom tlu. Dok su v Drnju v rog zatrombetali i se nas na vrpu pozvala,
dižite se i krenite peške si do Drave tam vas čeka vojska da vas prehiti
prek na onu stranu. Pošli jesmo bez igdi ičega i goli i bosi, i gladni i
jadni, nemi i šepavi, i grčavi i sakojaki. Prešli smo Dravu i nastavili dve
do tri vure pešice i došli smo tu. To je naše poslednje preselenje bilo i
nigdar se više nesmo selili ni odonut tu ni odovut tam.. /…/
Od zdavnja smo tu – na ovom tlu dok betegi sake vrsti so nas tokli mučili, i griža i kolera, i
bobike i španjolke, i kuga i srab /…/ i Bog zna kakvi sve betegi od koje
se nesmo mogli obraniti ni zvračati. Znali smo za den i noč, za jad i glad. /…/
Od zdavnja smo tu – na ovom tlu dok koru s hrasta smo gulili, gubača brali, po našej šumaj i s
tem kožu ščinajli od koje smo si opanke delali. /…/
Od zdavnja smo tu – na ovom tlu bili smo predi Turcov, predi Pesoglavcov, predi Mađarov, predi od sejo, predi, predi, predi. /…/
Od zdavnja smo tu – na ovom tlu. Mučili nas i tokli nas, branili nam ono kaj je sakom rodu i
narodu najsvetije, šteli so spuknoti kaj od srca raste, ali spuknoti je teško
kaj je dobro posađeno i fkorenjeno, jel posle na tom mestu još bole raste.
Šteli so nam drugo svoje dati, a to drugo neje naše, pak je bole onda kaj
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
237
M
je vaše nek bo vaše, kaj je naše nek bo naše. /…/
Od zdavnja smo tu – na ovom tlu. I želimo i mi i naša deca dale ostati tu kak si oni koji so na
na čas ili zanavek ostavili ovo naše tak lepo tak toplo i milo i drago pre
prekodravsko tlo”. /…/ (Tajne dvorca Pepelare,
str. 168-175.)
ej
uz
U ovom tekstu zgrušana je životna drama Prekodravskog čovjeka. U svim tim
borbama, sukobima, ratovima, u potlačenosti, neznanju, neimaštini… seljenju,
i mukama, mala po malo izrasla je gotovo herojska slika života, stalno ovisnog o
volji tuđina gospodara, o sili prirode i Božjoj dobroti koja je uvijek iznova otvarala nadu i vraćala snagu.
Citirani tekst sugerira nam i tematski sklop cijele trilogije, ali kako nitko
nije svijet za sebe, u Večenajevim knjigama scena povijesnih zbivanja nije samo
Prekodravlje sa središtem u Goli, nego je mnogo šira; obuhvaća čitavu lepezu
povijesnih događaja na tlu Hrvatske i Europe, unutar kojih nastoji sagledati Prekodravlje u povijesti, legendi i priči, kako sam definira podnaslovom u sve tri
knjige. I doista, ovim knjigama isprepliće se prethistorija, historija, legende i priče koje zajedno putuju minulim stoljećima. Vremenski luk koji pisac u ovoj trilogiji zatvara nad Prekodravljem, zaista je širok, “odapet” naslovom na 13. stranici
prve knjige: Prekodravlje u prethistoriji – svoj epilog ima krajem 19. stoljeća,
dok je 20. stoljeće na prostoru današnjeg Prekodravlja samo naznačeno u bitnim
događajima koji su i ovuda prošli: Prvi i Drugi svjetski rat te Domovinski rat.
Strukturirajući tekst u tako širokom vremenskom rasponu, autor u cijeloj
trilogiji stoji iznad, svevideći je, nema vremenskih barijera pa slobodno ide iz
prezenta u perfekt, futur ili pluskvamperfekt. Čitatelju ostaje da povezuje svu tu
širinu događaja na povijesnoj pozornici koji se u trilogiji odvijaju na način priče
koja se događa u samo nekoliko dana i u kojoj se osim prepisivanja, dokumentiranja iz crkvenih knjiga i drugih izvora, kako sam autor navodi - u ovoj trilogiji
sadržaj gradi i suhom informacijom, naracijom temeljenoj na legendi i narodnim
pričama, opisom, ali i dijalogom, osobito u trećoj knjizi, gdje pisac literarno odskače od prve dvije knjige.
Slijedom teksta - Tajne dvorca Pepelare i Krik divlje djevojke više su povijest
i legenda, a Velika ftica, najopsežniji i najkreativniji dio trilogije – priča, koja
u literarnom smislu nosi trilogiju i proteže sadržaj, i bitne likove iz prve dvije
knjige. Kažem – bitne likove, jer teško je izdvojiti jedan glavni lik, zato što više
likova, svaki na svoj način i u nekom aspektu nose osobine koje pokazuju i iskazuju Prekodravca: Josip, Barica, Mara, Toma, Đuro, Luka i drugi, ali i oni pod
nadimcima Vrba, Topola i Goli. I tek objedinjavanjem tih likova upoznajemo
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
238
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
Podravca Prekodravca kao kolektivnog junaka ove trilogije, kojega su formirale teške životne okolnosti, ostavljajući traga u psihi čovjeka na putu od divljeg
nomada do čovjeka koji gradi svoju kolibu od pruća i blata, a onda se tijekom
stoljeća postepeno emancipira.
Pa ipak, najbolje je osvijetljen lik Josipa. Mnoge emocije pisac veže uz njega,
dirljiva je njegova sudbina od djeteta u Drnju kojega su odveli Turci, potencirano
osjetljiva time što je dijete zapamtilo svoje porijeklo i jednog dana, povratkom
- kao odrastao čovjek prepoznaje hrast u svome rodnom Drnju. Tu se ženi, a svećenik nevjesti tom prigodom kazuje da se upiše u knjigu prezimenom Vetzeny,
dakle Večenaj, što govori da je to bilo Josipovo prezime. Na kraju Velike ftice
osvijetljene su i te emocije, prema imenu Josip, gdje je zapisano: “Ovu priču
posvećujem prije svega svojemu pokojnom sinu Josipu” /…/.
Tajne dvorca Pepelare, počiva na povijesnim zbivanjima evropskog prostora,
i legendi o životu Sv. Elizabete ugarske, tirinške, koju autor pun kršćanskog nadahnuća ovdje razvija i provlači kao bitni diskurs glavne teme ove prve knjige, ali
i cijele trilogije. Ono što najviše golica u ovoj knjizi svakako je uvjerenje pisca da
je – Sv. Elizabeta, (kći ugarskog kralja Andrije II, sestra Bele i Kolomana, supruga
tirinškog vojvode Ljudevita) – rođena u gradu - dvorcu St. Eržabetu, odnosno
Pepelari, u Prekodravlju, gdje se neistražene ruševine i danas vide, i u kojemu je
svetica i pokopana. A o dvorcu Pepelara saznajemo na kraju treće knjige trilogije i ovo: “Šume u kojima je bilo najviše hrasta lužnjaka palili su, a od pepela se
dobivala lužnica za pranje rublja. Budući da su za paljenje bile potrebne prostorije, graničari su se poslužili zidinama porušenog kraljevskog grada Sv. Elizabeta,
sagrađenog u 11. stoljeću, kojega su Turci prilikom Mohačke bitke 1526. godine
spalili i uništili. Ruševine tog starog grada danas nazivamo Pepelara.”. (Velika
ftica, str. 487.).
Krik divlje djevojke, neposredno nastavlja na Tajne dvorca Pepelare, povijesnim događajima koje nosi s turske strane vrijeme cara Murata, Bajazita i sultana Sulejmana II. (Mehmed-paša Sokolović), a s hrvatske Jurišića, Frankopana i
Zrinskih, ali naglasak ostaje na području Podravine i Prekodravlja. Pisac navodi:
“Znamo iz povijesti da poslije Avara, koji su pokorili velik dio Europe pa i našu
Podravinu, nismo bili dugo mirni, jer su nam u pohode počeli dolaziti Turci”/…/
I kako nam dalje priopćuje: “Jednog lijepog jesenskog dana 1526. godine pozove
Ređep - paša sve svoje begove u lov”, onda im Sabrija - beg opisuje kamo će ih to
voditi: “Ja sam već prilično dugo tamo, nadomak velikih prašuma koje se protežu
od Brežnice sve do rijeke Drave. /…/ Već dugo zovem svijetloga pašu da dođe i
vidi šta ima u tim šumama ispred Brežnice. Do danas nitko nije bio u njima a
jelena, divljih svinja, jarebica i druge divljači ima na tisuće. /…/
Dogovoreno učinjeno!
Nastavili su bančiti u pašinom šatoru sve do kasno u noć, a sutradan ujutro
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
239
ej
uz
M
gr
a
ad
krene Ređep-paša sa svojim gostima prema Čorgovu, držeći se brežuljaka Sv. Mihalja, Zakanja, zatim preko Porok Sentkirala gdje su na nekoj lijepoj uzvisini sjašili, bilo je već podne, da se malo odmore i nešto pojedu. Odatle je pogled sezao
daleko preko Drave, sve do Bilogore ispod koje se bijelila utvrda Koprivnica koja
je bila trn u oku Turcima.”
Re-paša (Repaš!) i Sabrija-beg poginuli su u tom lovu na tajanstven način u
prekodravskoj prašumi - u čemu su ulogu odigrale nepoznate sile i duhovi, divlje
djevojke i vile – nestvarni, mitski svijet koji zapravo simbolizira snagu iskona na
ovom prostoru, snagu podravskog čovjeka, duh zemlje koji za njega radi, jer on
je tu svoj na svome, bez zlih namjera prema ikome, ali sposoban i spreman da iz
svog močvarnog krajolika, iz drevne prašume koja njime dominira, dovinjuje se
i brani goli život i svoju opstojnost na tom prostoru. Tim slijedom, unatoč svim
“turcima i vucima”, unatoč Dravi koja je “selila” svoje korito, uz nadljudske muke
koje je prošao tijekom svoje povijesti, podravski, naglašeno prekodravski čovjek
iznio je sebe iz povijesti i ostvario svoj identitet u njoj u suverenu mu budućnost.
Rekla bih da je navedeno bitni smisao i poruka cijele trilogije.
Velika ftica proteže sadržaj prvih dviju knjiga te ga vodi kraju - i slijedom
povijesnih događanja na ovom prostoru, konačnom obračunu s Turcima, unatoč svim ograničavajućim okolnostima, osobito Bečkom dvoru, jer kako autor
navodi: “- Bečki dvor imao je svoje posebne planove sa Zrinskima i Hrvatskom,
pa se hrvatski banovi nisu smjeli upuštati u borbu s Turcima makar ih Turci klali
kao ovce.” Ali, “Onaj put prikupi Zrinski svoju bansku vojsku od 25.000 vojnika
pr
Ko
ice
n
iv
240
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
i krene /…/. Tu na granici, prije prijelaza Drave u Koprivnici, dogovoriše se da
će Koprivnički kapetan sa zapovjednicima iz Virja i Đurđevca prijeći Dravu kod
Molvi i preko Ždale udariti na Brežnicu. /…/ Drava je u najvećoj tišini prijeđena
u Sigecu i sva vojska bila je prebačena u Prekodravlje do prvog sumraka. /…/
- Dobro je reče Zrinski, put je tu i moramo se držati samo njega da ne zalutamo
u ovoj divljini i prašumi jer on vodi na Brežnicu gdje nam je i cilj da otjeramo
Turke iz Brežnice.” (Velika ftica, str. 12. i 14.) Tako se bitke i vrijeme vuku dalje,
jedne odnosi, druge tuđine donosi; vojuje graničarski podravski puk za interese
mađarske, ugarske i bog te pitaj čije sve.
Služeći se već naprijed spomenutim stilskim postupcima, valja istaći da u Velikoj ftici priča teče naglašeno putem dijaloga što daje življu prohodnost suhoparnoj povijesti. A kako je teško držati u stalnom tijeku priču ogrnutu širokim vremenski rasponom, u trećoj knjizi, da bi pričanje održalo dah i apsolviralo Tajne
dvorca Pepelare i Krik divlje djevojke, u Velikoj ftici, osobito pod kraj nailazimo
na sažimanje teksta pa i na metatekst kao način autora da apsolvira i zaokruži
cjelinu trilogije. Primjerice, čini to pisac navodeći Josipova sjećanja (Velika ftica,
str. 400., 4001.).
Pa ipak proznu književnu trilogiju Tajne dvorca Pepelare, Krik divlje djevojke
i Velika ftica, s književno-povijesnog stajališta, a prema estetskim i stilističkim
postupcima autora u strukturiranju građe, možemo ubaštiniti u vrijeme realizma,
u priču izraslu na tradiciji Novakova i Šenoina povijesnog romana.
Osim što je povijesni, Večenajev roman je i roman identiteta u kojemu je sačuvana svijest pojedinca o narodnom biću, koja se gradila stoljećima pa sad u toj prozi
razlijeva se širinom Drave koja meandrira, dere obalu, širi korito na štetu i muku
čovjeka, mijenja krajolik i granice premješta, odnosi zemlju… Ima tu nešto i od
Kozarčeve elementarnosti u Mrtvim kapitalima, od upućenosti čovjeka na zemlju
u službi vlastitog opstanka.
U ovoj trilogiji Drava ima posebnu ulogu - ona je prokletstvo i blagoslov, žila
kucavica Prekodravlja koja ga je tijekom vremena, neovisno o ljudskoj volji formirala takvim kakvo je, što autor potkrijepljuje i svojevrsnom izradom/crtežom
topografske karte Prekodravlja, s uključenim toponimima mjesta, naselja, imena
ljudi. Sve je to u funkciji razlikovanja od svih tuđina koji su nastojali ovo područje pokoriti, ali i u funkciji potvrde primata prekodravskog čovjeka – Podravca
– Hrvata starosjedioca na ovom području. Drava je sudbinska rijeka, stoljećima
su je vojske prelazile, uvijek s osvajačkim ciljevima; ona je bila branik čovjeka, u
spoju sa zemljom hraniteljicom.
Dakle, Večenajeva proza temelji u traženju i građenju identiteta prekodravskog čovjeka, ali ona je i autobiografska, jer u njoj Ivan Večenaj traga i za vlastitim
korijenima. Na jednom mjestu kazuje nam: “U vrijeme šesnaestog i sedamnaestog stoljeća u Drnju je bilo puno izbjeglica iz Slavonije, Mađarske i Bosne koji
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
241
ej
uz
M
su bježeći pred Turcima, našli utočište u Drnju. Kako sam svoje prezime Večenaj
našao u crkvenim knjigama: rođenih, krštenih, vjenčanih i umrlih u Drnju iz
toga vremena, koje je preseljenjem iz Drnja došlo u Golu i Gotalovo, počeo sam
istraživati otkuda su moji preci došli u Drnje.” Tko traži i nađe”, kaže narodna.
Tako je i Ivan Večenaj pronašao svoje korijene i sve zapisao, i fotografijom potkrijepio.
Privodeći kraju moje poslanje oko Večenajeve trilogije, mišljenja sam da su
bitni aspekti s kojih se prilazi ovoj prozi. Bitan je i društveni i politički okvir iz
kojega danas gledamo i to kamo se taj okvir otvara – u konačnici bitna je poruka
koju autor odašilja osvjetljavanjem prošlih vremena, iz kojih gleda u budućnost.
Između ta dva vremena stoje današnji naraštaji sa svojim sociokulturološkim
pogledima izraslim na vrijednostima koje nam je ponudilo postmodernističko
vrijeme i postmodernistička umjetnost. Pa ipak, pisac vidi most koji spaja, most
koji nosi teret i odgovornost pred budućnošću na prostoru Prekodravlja. Svojim
viđenjem Večenaj, daje svoj obol i ukazuje na oslonce za taj spoj koji nipošto nije
lagan i jednostran.
Današnji recipijenti ove proze žive u drugačijem vremenu, ali ne i vremenu
bez opasnosti; žive u vremenu globalizacije koja prijeti zatiranjem identiteta malih naroda. Globalizacija kreira i globalističku umjetnost, umjetnost i svijet bez
duše, jer je istina da duša izvire najautentičnije iz zavičajnog miljea, iz identiteta
malih naroda, njegove kulture i umjetnosti - iz te bujne i bogate raznolikosti na
našoj Planeti. Ali, čovjek srlja, ljudska sudbina se traži iz “kuta u kut”, bahati se
i rasplinjuje, uzdiže i ruši postulate života na Zemlji, ograđuje se u svoje dvorište, ili se globalizira u ime demokracije koja je na djelu često izigrana; srlja bez
mogućnosti da pronađe spasonosnu MJERU kao garanciju pravednosti, razvoja i
opstanka. Možda ova proza, mada retro pomaknuta, može u tom smislu aktualizirati promišljanja vezana za budućnost. A to i jest bila želja autora upućujući se
u avanturu pisanja, kao što je na početku ovog teksta i citirano.
Ono na što još želim staviti naglasak u ovim knjigama jest jezik kojim su one
napisane. Mnogo je teksta ostvareno na standardnom hrvatskom jeziku, ali ipak
najljepše stranice ovog štiva ostaju one na kojima se vodi dijalog kajkavskim govorom i golskim izričajem, ili gdje se slika liričnost krajolika, gdje se daje maha
mašti, šali, humoru, jer se osjeća da autor u tom izričaju autentično diše - i imaginira! U tom smislu, imaginacija je snažna unutar povijesne zbilje, pa sve ono što
nije dokumentarno, pisac priziva maštom u skladu s onom narodnom predajom:
tuđin je zao, okrutan – naši su dobri, bore se za goli život. Duh narodne predaje,
legende, bajki i basni također je snažan. Tu vile donose i odnose djevojke, plešu
s njima na poljani u prekodravskoj prašumi, gdje se skupljaju i točno u podne
polete s vjetrom da bi navijestile drugu polovicu dana. Taj let je poetičan i dramatičan, silovit i, dakako, nestvaran.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
242
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
Dodajem još i to, kao bitni sastavni dio ovih triju knjiga: sve tri bogato su
ilustrirane crtežima, iz ruke majstora Ivana Večenaja.
I na kraju: vraćam se početnom razmišljanju kojim sam i pristupila književnoj
prozi Ivana Večenaja pitanjem: Zašto? Zašto riječ, ispod pera slikara svjetskoga glasa. Nameće se više odgovora, ali tek nakon iščitavanja ove trilogije, teksta
na gotovo tisuću stranica, rastvorilo mi se ishodišno vrelo slika Ivana Večenaja.
Naime, riječ je osvijetlila sliku: temu, likove, čudesne životinje, prekodravski
krajolik iz davnine, kompoziciju, i tu osobitu atmosferu uhvaćenu na mnogim
– ponajboljim slikama ovoga slikara. Sklapajući korice Večenajeve prozne trilogije - i sama isprepletena svojim djelom u riječi i slike – samo potvrdih u sebi već
ranije potvrđeno: U Početku bijaše Riječ.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
243
mr.sc. Božidar PETRAČ
Društvo hrvatskih književnika
PJESNIČKI KIPEC IVANA VEČENAJA
M
U povodu 90. obljetnice umjetnikova rođenja
uz
ej
Ivan Večenaj nije jedini među hrvatskim slikarima koji se prihvatio pisanja
poezije, koji je posegnuo za pjesničkim izrazom i koji je sabrao unutar korica
jedne knjige pjesme nastale kako u davnim danima mladenaštva, tako u njegovoj poznoj dobi. Sjećam se s kakvim sam oduševljenjem i iznenađenjem primio
na dar knjigu lirskih zapisa pokojnoga velikoga slikara Ivana Rabuzina. Sjećam
se lirskih zapisa i sjećanja Josipa Vanište. Pamtim knjige velikoga kipara Ivana
Meštrovića i slikara Joze Kljakovića, Bukovčevu Autobiografiju, Babićevu knjigu
putopisa... Tomu se nizu, a sigurno sam koga i zaboravio spomenuti, pridružuje
Ivan Večenaj-Tišlarov, jedan od četiriju Ivana koji su obilježili hrvatsku naivnu
umjetnost i zlatnim slovima ucrtali hrvatsku likovnu umjetnost na zemljovid
europske i svjetske umjetnosti 20. stoljeća.
Prve stihove Večenajeve pratimo iz tridesetih godina prošloga stoljeća. Manji
dio pjesama datiran je sredinom osamdesetih godina, najveći dio stihova objavljen u knjizi Prekodravje tak popeva, otisnutoj 1994., napisan je početkom devedesetih godina. U svojoj Napomeni Večenaj kao da se želi ispričati čitateljima što
se uopće odvažio sabrati svoje pjesme i objaviti ih. Među ostalim, Večenaj zapisuje: “Listajući i čitajući svoje pjesme nastale u različito vrijeme, neke davno prije
drugog svjetskog rata, u mladenačkoj dobi, a neke u novije vrijeme, uočio sam
nešto važno. Kao i moje slike imale su istu sdubinu, to jest nisu bile objavljene i
ako je kod nas u Podravini djelovala i grupa slikara: Hegedušić, Generalić, Virius, Mraz i drugi, kao i krug seljaka pisaca kao M. Pavlek, Mara Mtočec i mnogi
drugi. Neki od njih u ono vrijeme bili su već zreli ljudi i kao takvi pojavljivali
su se svojim slikama i člancima u pojedinim časopisima onoga vremena. Godine
1934-38. bio sam valjda premlad da bi se mogao uključiti ili prestidljiv da bi se
mogao pojaviti. Poslije drugog svjetskog rata počeo sam opet pomalo najprije
slikati i pomalo nešto opet pisati i to najprije sakupljati naše stare riječi našeg sela
koje polako ali sigurno nestaju, a posegnuo sam i za poviješću Prekodravlja /.../
Ne znam kako, a ne znam i zbog čega, ali zbog unutrašnje potrebe počeo sam
opet pisati pjesme, koje su nastale neke prije rata, a neke u vrlo kratkom razdoblju što se vidi po datumima ispod svake pjesme, i izdao ih odjedanupt i to prvi
put a možda i posljednji /.../”. U doba između dvaju svjetskih ratova posebno se
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
244
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
njegovala seljačka književnost, usko povezana sa selom, problematikom seljaka,
tada najbrojnijega dijela hrvatskoga naroda, pa čak i u smislu narodne emancipacije. Poeziju ili prozu pisali su vođa HSS-a Stjepan Radić, Miškina, Mijo
Stuparić i niz drugih koji su se pojavljivali u tadašnjim novinama i časopisima
HSS-a, u kalendarima i zbornicima, božićnicama i sličnim publikacijama kojih
je svrha bila u prvom redu zadovoljiti čitalački ukus hrvatskoga seljaka, odnosno
obrazovno, odgojno i politički djelovati među seljačkom populacijom, koju je
valjalo duhovno okrijepiti i politički osvijestiti. U tom su smislu dakako veliku
ulogu odigrala braća Antun i Stjepan Radić, ali i mnoštvo drugih, danas bismo
rekli, samoukih književnika i pjesnika seljaka, koji su uz svoj svakodnevni težački
posao pisali i objavljivali svoje književne i pjesničke radove.
Ivan Večenaj 1937. piše pjesme Bogec Čiča, Žganci, Konople, a 1938. Grahove
bralje. Sve su druge pjesme kasnijih nadnevaka, najveći broj od 1990. do 1993.
Već se u prvim pjesmama naslućuje temeljna pjesnikova preokupacija, ona koja
prati i njegovo slikarstvo. Nije riječ ni o kakvu inzistiranju na formalnoj dotjeranosti tih stihova, nisu posrijedi strogo dorađeni tipovi stihova, osmerci, deseterci, jedanaesterci ili dvanaesterci, istina pjesnik nastoji zadržati rimu, kadšto
točnu, pravilnu, no znatno više nepravu, ali zvukom blisku. Naglašena epska
narativnost zapravo svjedoči o stihovanju zaboravljenih običaja, događaja što je
zaustavio u svome sjećanju iz davnih dana svojega djetinjstva, uspomena na svoje
najbliže, na svoga oca i svoju majku, život onakav kakav je podravski seljak živio,
odnosno život koji se s vremenom izgubio i postao nešto posve drugo, neprepoznatljivo. Zapravo, Večenaj u nizanju stihova nastoji rekonstruirati i obuhvatiti
cjelokupnu sliku svijeta koju je kao dijete, kao mladić proživio i iskusio ili koju su
mu roditelji svojim životnim iskustvom prenijeli, nastoji dakle sačuvati tu svetu
i nepomućenu sliku izvornoga, iskonskoga seljačkoga života sa svim njegovim
vrijednostima koje se većinom zrcale u jednostavnosti, siromaštvu, netaknutoj
ljepoti prirode koja s čovjek živi u potpunu skladu i ravnovjesju, koja mu omogućuje da u toj nedirnutoj ljepoti prepoznaje toplinu darivanja, radost i muku
življenja – jer se od muke nije bježalo kao što se bježi danas i kao što se danas za
svaku stvar koja imalo podsjeća na trpnju ili bol poseže za kakvim analgetikom.
Pjesnik se u svojim prisjećanjima na svijet, koji se ciklički svake godine obnavljao
i donosio raznovrsnost i u kojim je promjenama čovjek mogao uživati, nimalo ne
želi osjetiti ugroženim što toga svijeta više nema, jer je iščeznuo i zamjenjuje ga
jedan drugi i drukčiji; pjesnik naprosto želi svojim opisima toga svijeta, svojim
doživljajima i sjećanjima zaustaviti ga za one koji dolaze i koji će doći ne bi li ga
mogli barem dijelom zadržati u izboru njegovih riječi koje također malo-pomalo
nestaju i zamjenjuju ih neke druge i drukčije. Istina, ne ćemo previdjeti pjesnikovu nostalgiju za tim minulim svijetom i za njegovim iskonskim vrjednotama, ne
možemo smetnuti s uma da se nekadašnja radost koja je vladala u svakoj obitelji
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
245
ej
uz
M
a
ad
gr
pr
Ko
danas zamjenjuje računalima i raznorodnim nasiljem koje dopire s televizijskih
zaslona namjesto žive pjesme i živa razgovora. No ipak ne ćemo susresti kakav
oštar prijekor ili okrivljivanje novoga vrloga svijeta koji bi naš pjesnik htio uputiti
današnjim naraštajima. Možda će kadšto zaiskriti njegova jetka ironija, možda će
se ponavljanjem – anaforama koje vrlo često rabi – razotkriti pokoja bolna pjesnikova grimasa ili odjeknuti koji njegov krik, no bit će to prije blago upozorenje,
nego kerempuhovski prosvjed ili pamfletski cerek. Tugu, pa i očaj pjesnik ne će
zatomiti u trenutcima ugroze svoje domovine, svoje porobljene i jadne zemlje.
Kada dakle pjeva o Hrvatskoj ili – uže – o svome zavičaju – Ivan Večenaj ne može
ne biti prosvjednikom, ne može zatvarati oči pred domovinskim jadom, patnjama ljudi, ugrozom dostojanstva hrvatskoga čovjeka. Ne može i ne će prijeći preko
današnjega kipa svoje domovine, te slike što ju nagrđuju različite vrste interesa iza
kojih stoje posve određene skupine ljudi. Jasno vidi sve ono što iscrpljuje njegovu
zemlju – primjerice bijela kuga, manjak solidarnosti, nedostatak zajedništva ili
potpuno iščeznuće elementarnih ljudskih vrijednosti. To Večenaj ne može prešutjeti, to će dapače izvrgnuti osudi i oštro osporavati. No, sveusve, pjesnički kipec
Ivana Večenaja u cjelini svoga pjesničkoga stvaranja nastoji promicati istinu, dobrotu i ljepotu kako ih je doživljavao nekoć, u davna vremena svoga djetinjstva,
uza sve nedaće što su pratile naše ljude, posebice seljačku populaciju, onu koja je
ice
n
iv
246
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
zapravo uvijek vojevala za tuđe interese, najmanje za svoje, ali koja je znala da se
s vrijednostima slobode, dostojanstva i prava svakoga čovjeka ne može i ne smije
trgovati.
Pjesnik je svojim pjesničkim kipecom želio sačuvati škrinju svojih uspomena i
podijeliti je sa svima koji su – ili koji će – u nju zaviriti kako bi predahnuli u brzini ovoga vremena i kako bi se suočili s nizom lijepih, a već zaboravljenih riječi,
njihovih zvukova, mirisa i boja.
Poezija Ivana Večenaja, hrustava i opora, lijepa i nostalgična, tužna i vedra,
ljudska i bogobojazna, ritmizirana po pjesnikovu unutarnjem osjećanju glazbenosti stiha, pučki duhovita i jednostavna, uvijek je na strani čovjeka, njegova
života i njegova dostojanstva, uvijek zaokupljena ljubavlju prema zavičajnoj Goli,
Prekodravlju i hrvatskoj zemlji. Uvijek afirmacija života i istinskih životnih vrijednosti, dječje zaigrana, kadšto, unatoč svoj narativnosti, izatkana nitima čistih
lirskih sličica pretvorenih u mnoštva stihova, primjerice u pjesmama Cvetje, Sinakoša, Ješkovo, Zvon, Majka, Ftiči, Senica... Gotovo ih je teško odvojiti od njegovih
lirskih slikarskih zapisa.
Društvo hrvatskih književnika kojega je Ivan Večenaj postao članom na pragu
svoje osamdesete godine, točnije 1. ožujka 1999., ponosno je što među svojim
redovima, među svojim članovima, ima takva čovjeka koji je umio marno i vješto
sjediniti mnoge darove, i koji se ni na jedan dar kojim ga je Providnost obdarila
nije oglušio. Štoviše, plodno ih je umnožio na dobrobit svoga hrvatskoga naroda, zaduživši pri tome ne samo hrvatsku nego i europsku i svjetsku umjetnost.
Prekodravje tak popeva kroz pjesnički, prozni, jezikoslovni, povijesni i nadasve
slikarski opus Ivana Večenaja.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
* U Goli je 17. svibnja 2010. g. održan stručni skup VEČENAJEVO DJELO, a u povodu 90.
obljetnice rođenja Ivan Večenaja (Gola, 18. svibnja 1920.). Od svih izlaganja ovdje donosimo
tri, a zahvaljujući suradnji sa suorganizatorom skupa Društvom hrvatskih književnika Podravskoprigorskim ogrankom iz Koprivnice i književnicima koji su Uredništvu Podravskog zbornika
proslijedili svoje radove. Zahvaljujemo im.
Podravski zbornik 2010.
247
ej
uz
M
Poštovani gospodine Večenaj,
U povodu Vašeg 90. rođendana upućujem Vam iskrene čestitke uz želju da vas zdravlje prati kako bi nastavili sa svojim plodnim i svestranim umjetničkim radom.
Vaš nadahnuti likovni izričaj izrastao iz hlebinske škole i poetskog viđenja rodne
Podravine podario nam je impresivan opus kojom ste obilježili podjednako hrvatsku
kao i svjetsku likovnu umjetnost 20. stoljeća. Želeći vam svako dobro još jednom Vam
čestitam i zahvaljujem na svemu čime ste svojom neumornom kreativnom energijom
obogatili hrvatsku kulturu.
Srdačno
Ivo Josipović
a
ad
gr
Dragi Ivo,
Čini mi osobno zadovoljstvo što se mogu pridružiti svim čestitarima koji ti u povodu
tvojeg 90. rođendana žele sve najbolje a iznad svega da ne posustaneš u svojem umjetničkom radu ako se za nekoga može reći da je svojim djelovanjem obilježio cijelu
jednu epohu onda si to sigurno Ti doajen takozvane hlebinske škole.
Blizak umjetnicima okupljenima u skupini zemalja postao si svojim prepoznatljivim
stilom i neponovljivim slikama jednim od sinonima hrvatske naive i značajno pridonio njezinoj afirmaciji u svijetu.
Bio si i ostao umjetnik ne samo kista nego i pisane riječi pa i na tom području ostavljao bogato djelo što će u mnogim aspektima biti inspirativno i za generacije tek koje
dolaze.
Uz srdačne pozdrave
Stjepan Mesić
Ko
pr
Poštovani gospodine Večenaj,
sa zadovoljstvom vam upućujem srdačne čestitke u povodu vašeg 90. rođendana. Nadahnuti stvarnom svakidašnjicom i nikad ne zaboravljajući motive iz svoje rodne
Podravine stvorili ste impozantan likovni opus nadahnutog kroničara mjesta, vaše
rodne Gole, u kojem boravite stvarajući prostore koji odaju spokojstvo bliskih predjela
i harmoniju beskraja.
Vaše umjetničko djelovanje obilježeno je vrsnim umjetničkim senzibilitetom i snažnom moći opservacije. Velikom nadarenošću u crtanju i slikanju te svojom svestranošću kojom ste se dokazali i u području književnosti uvršteni ste u posebnu dionicu hrvatske umjetnosti. U svoje radove unosili ste prepoznatljivu atmosferu ostajući trajno
posvećen prirodi i pejzažima koje ste nosili u srcu i koji su u Vama trajno pokretali
snažnu stvaralačku energiju. Svojom umjetničkom i ponajprije ljudskom energijom
osnažili ste i obilježili hrvatsku i međunarodnu likovnu scenu.
ice
n
iv
248
Podravski zbornik 2010.
U svoje osobno ime i u ime Ministarstva kulture želim vam prije svega dobro zdravlje, sreću i obilje stvaralačke energije, te još mnoge godine ispunjene Vašim plodnim
umjetničkim radom. S poštovanjem
Ministar mr. sc. Božo Biškupić
ej
uz
M
Poštovani doajenu i majstore naivne umjetnosti,
Upućujem Vam iskrene čestitke za vaš 90-ti rođendan sa željom da još dugo kistom
i perom na čudesan način vezete ljepote našeg podravskog pejzaža, da se brinete o
očuvanju naših podravskih vrednota kojima se svi ponosimo.
Svojom umjetničkom nadarenošću i crtanju i slikanju dokazali ste se kao doajen i
majstor hrvatske naivne umjetnosti i uveliko ste uz pomoć velike obitelji naivnih
slikara našeg kraja obilježili cjelokupnu umjetnost 20. stoljeća ne samo slikarskim
umijećem već i pisanjem kao i sakupljanjem jezičnog blaga. Obilježili ste našu epohu
i svojim marom upornošću i svakodnevnim radom otvorili vrata našeg podravskog
kraja i rodne Gole žiteljima cijelog svijeta vjerujući da će naša povijest, sadašnjost, i
budućnost biti i dalje nepresušan zdenac Vašeg umjetničkog izričaja želim Vam puno
novih umjetničkih projekata i dobrog zdravlja i da ih uspješno provedete.
Gradonačelnik Zvonimir Mršić
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
249
Duško BODINOVAC
DR. IVAN GOLUB, KALNOVEČKI SIN
PODRAVSKI, SVEĆENIK I KNJIŽEVNIK
M
Uz 80. obljetnicu života
ej
uz
Bog je čoveka napravil od one zemle na kojoj se čovek rodil
Moto Golubove zavičajnosti
a
ad
gr
Ovaj Zbornikov prilog rezultat je probira i osobne potpisnikove obrade izravnih kazivanja dr. Ivana Goluba znalcima njegova djela, znatiželjnicima, napose
sretnicima koji su nazočili književnoj tribini u koprivničkoj knjižnici prije pet
godina. Bila je to i svojevrsna ispovijed u kojoj je autor fino, nježno, emotivno,
nadasve nadahnuto rastvorio dušu govoreći o sebi, Bogu i ljudima...
Naslov je - o njegovoj 80. godišnjici rođenja - dio skromne posvete sveukupnome djelu i bivanju ovoga velikog Podravca, koji je doslovce širom svijeta
naglašavao zavičajnost, dakle i svoje podrijetlo tezom o čovjekovu božanskom
izvorištu, pozemljaru kojemu je Stvoritelj udahnuo život; njemu na kalnovečkoj
grudi.
Ko
Životopis
pr
ice
n
iv
Ivan Golub rođen je 21. lipnja 1930. u Kalinovcu, kao posljednje, petnaesto
dijete Barbare rođene Kovač i Luke zvanog Lukač. U rodnome mjestu završava
osnovnu školu, odakle odlazi u Zagreb gdje od 1942. do 1950. pohađa Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i Katolički bogoslovni fakultet. Od 1952. do 1954.
služi vojni rok i potom nastavlja studij teologije i diplomira 1958. Za svećenika
je zaređen u Zagrebu 1957. i zatim kraće službuje u više župa. Specijalizira dogmatsku teologiju i započinje raditi na disertaciji o Jurju Križaniću; 1961. odlazi u Rim gdje na Gregoriani 1963. doktorira o temi Križanićeve ekleziologije i
nastavlja studirati na Papinskom biblijskom institutu. U Zagreb se vraća 1964.
gdje honorarno predaje na katoličkom bogoslovnom fakultetu, a od 1979. i kao
redovni profesor.
Stručna je kritika istaknula disertaciju o Jurju Križaniću kao ključnu za njegov
250
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
daljnji rad. U sljedećih dvadesetak godina Golub je priredio i tiskao pedesetak
priloga o ovome velikom slavenskom vizionaru, čime je umnogome pridonio
upotpunjenju “križanićologije”. Paralelno s time raste i Golubov teološki opus,
za razliku od “svjetovne” književnosti, kojom se počinje baviti relativno kasno.
Tek oko četrdesete godine života objavljuju mu se literarni prilozi, a deset godina
kasnije na velika vrata ulazi u hrvatsku književnost zbirkom kajkavskih stihova,
iznimnom poemom “Kalnovečki razgovori” (1978.). Otada se Golub profilira
kao pjesnik na dijalektu i standardu pa s više cjelovitih zbirki i poetskim prilozima ulazi u matični tok nacionalne književnosti. Opus mu je bogat i pravi izazov
za sastavljače bibliografije. Golubova djela mogu se navoditi kronološki, po vrstama ili, pak, izdvojiti samo njegov teološki opus.
Zbog opsežnosti, njegov opus ovom ćemo prigodom reducirati:
Duh sveti u crkvi (1975.), Najprije čovjek (1975.), Čežnja za licem (1981.),
Juraj Križanić (svezak 1) glazbeni teoretik 17. stoljeća; Juraj Križanić (svezak 2)
Slavenstvo Jurja Križanića (1983.), Darovana riječ (1984.), Svjetiljka za vazda
(1984.), U susret dolasku (1985.), Trinaesti učenik (1985.), Mjesec nad Tiberom
(dnevnik - 1986.), Izabrana blizina (pjesme, 1988.), Prijatelj Božji (1990.), Trag
(1993.), Pisma (1995); Molitva vrtloga (1996. - “ratne” pjesme iz 1991.), Dušom
i tijelom (2003.), Hodočasnik (1998.); Oči (pjesme pisane 1990.); Moji Božići
(pjesme, 1998.), Prijatelj Božji (1990.), Lice prijatelja (2000.), Ivan Golub i Vladimir Paar: Skriveni Bog (2003.), Nasmijani Bog (pjesme, 2008.), Svjetlo i sjena
(pjesme i proza, 2009.)
Prema osobnoj opasci, zbirke pjesama “Oči”, “Molitva vrtloga”, i “Nasmijani
Bog”, osobite su tematikom i vezane uz važnije događaje iz njegova života. Zbirka
Oči vezuje se uz njegovu 60. obljetnicu života, Molitva vrtloga zbirka je pjesama
povezanih s Domovinskim ratom, a najnovija, nasmijani Bog sadrži pjesme nastale 2007. i 2008., u razdoblju njegova zlatomisništva (50. obljetnice mladomisništva)
a
ad
gr
pr
Ko
n
iv
Lice ljudsko i Božje
ice
- Najljepše je gledati vaša lica! - vedro kaže Golub, odgovarajući na sugestiju
o jednome od njemu najdražih područja promišljanja i neiscrpnih poetskih nadahnuća. Svako pojedino lice je drugačije; svakom pojedinom licu život je ispisao
slova i crte. Lice je ono najčitljivije što čovjek nosi. A na licu, sasvim posebno, to
su oči. Lice je jedna od najčešćih tema, kojima posvećujem i svoje osjećaje i svoja
razmišljanja i u vezi s kojim umačem pero u crnilo i ispisujem retke.
Lice je, naime, ne slučajno ono što se stavlja na iskaznice, jer iskazuje čovjeka.
Najrječitije predstavlja ono što se zove, tuđicom - identitet, a naški - istovjetnost
Podravski zbornik 2010.
251
ej
uz
M
čovjekova. Po licu prepoznajemo čovjeka i ako ga ne možemo sresti uživo, gledamo da ga upoznamo po slici lica.
A uz riječ lice dolaze i razne kovanice i izvedenice. Ono što bih rekao kao
polazište jest - a čega je čovjekovo lice odraz? Je li i ono slika nekoga lica? Bog
izgleda nema lica; nitko ga nije vidio. Ali ima jedan blagdan, Preobraženje, koji
se zove Božje lice i kad upravo Podravci idu u Mariju Bistricu. Dakle, Bog koji
se ne pokazuje, ipak ima lice - a to je čovjekovo lice; čovjekovo lice je Božje lice.
I množina lica ljudi u sva vremena, stoljeća, tisućljeća, nisu ništa drugo nego
neprestano dočaravanje jednoga neiscrpnoga lica - Božjeg lica. I zato mi susret
sa svakim čovjekom omogućuje susret s Božjim licem. Reći ćete - ima svakakvih
lica. Bez daljnjega. Srećući lica mi srećemo Boga i njegovo lice. Upravo u tome je
ključna veličina čovjekovoga lica.
Jednom sam se susreo na Jelačićevu trgu s pjesnikom Slavkom Mihalićem i
veli on meni: - Ja u tramvaju vidim tko čita, a tko ne čita; na licu vidim. Htio sam
mu reći, ali nisam: - A ja, pak, u tramvaju i ne samo u tramvaju vidim, na licu,
tko moli i tko ne moli.
Molitva nije drugo nego razgovor s Bogom, razgovor prijatelja. A mi znamo
da prijatelj pomalo i sliči prijatelju. Zato je prepoznatljivo na čovjekovu licu da
li on razgovara s Prijateljem. I među mojim knjigama jedna nosi naslov Prijatelj
Božji. Zgodno su to jednom studenti na intervjuu sa mnom složili pa su ovako
pročitali po redu: Ivan Prijatelj Golub Božji!
Kad kažu da je netko jaka ličnost to znači da je njegovo lice potpuno pokriveno njegovom nutrinom. Sada dolazim do pojma dvoličnost, što znači da je
lice koje se pokazuje jedno, a ono što je unutra, drugo; vidljivo i nevidljivo. Pada
mi na um jedan zemljak, tu je od Ferdinandovca porijeklom, zove se Maletić,
liječnik je, psihijatar. Pripovijedao mi on kako mu je dolazio jedan gospodin od
kojega su ga podilazile jeze. Ali bio je nevjerojatno ljubazan, fin, dobar. Na kraju
se ispostavilo da je taj dolazio da ga zadavi! Pa mi je liječnik rekao: - Vidiš, moja
nutarnjost je prepoznala ono što je bilo unutra, što je bilo skriveno, a ono vani,
što je bilo ljupko, to je bila samo zavjesa.
S te strane bi možda bilo dobro spomenuti ono što i studentima preporučam
- osluškuj sebe i ne gledaj samo ono što vidiš nego što se u tebi tim povodom javi.
Jer i Biblija veli da čovjek sudi po licu, a Bog po nutarnjosti. No treba da i čovjek
u tome bude sličan Bogu pa da sudi i po nutarnjosti, posredstvom lica.
Dakako, najljepše je kada postoji podudarnost između lica koje gledamo i
onoga što je iza njega. To redovito prepoznajemo, to su najčešće oni ljudi koji
jednostavno - osvoje. Ne znamo zašto, ali osvajaju. Takav je bio jedan Ivan XXIII.
Jednostavno osvojio Svijet. Njegovo lice nije bilo neki posebni znak ljepote. Kad
je postao Papom, neka se Talijanka uhvatila za glavu: - Kako je ružan! Pa kako
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
252
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
gr
Ivan Golub, Kalinovac 21. lipnja 1930. (snimio Duško Bodinovac)
a
ad
ćemo ga gledati? Ali on ih je osvojio sve. Ili ovaj koji je nedavno preminuo, Ivan
Pavao II., potkraj života je bio od bolesti toliko iznuren, a ipak toliko je mladog
svijeta okupio. Ako je nutranje i vanjsko lice istovjetno, onda to jednostavno zrači. Za Mojsija je napisano da kada je razgovarao s Bogom, pa se nakon toga vratio
ljudima, da mu je lice sjalo, prosjevalo. To važi i za čovjekov razgovor s bogom ali
i čovjeka s čovjekom - lice sja ako je iza toga istina.
Time dolazimo do prijetvornog, neiskrenog lica. Zamislite si kako je bilo pjesniku iz Nazareta koji je derao sandale po Judeji sa svojom dvanaestoricom i
među njima s jednim koji se zvao Juda. I za kojega je znao što on snuje i koji mu
je došao da ga pozdravi, i to ni više ni manje nego poljupcem! Reče mu prijatelj:
- A što si došao?
To je to iznevjereno lice.
I na kraju je njega lica. Postoji pomazanje za lice, i to dobro. Njegujmo lice;
ne valja ga zanemariti. Na kraju, tim licem ćemo ugledati Božje lice. Pa neka
nam bude lijepo lice. No pritom ima još jedno pomazanje koje je važno za lice nutarnje pomazanje, pomazanje duha; da bude suglasje između lica koje nosimo
i onoga što je u nama. Pa kada vrijeme u obraze ureže brazde, kada lice pomalo
potamni, kada se pomalo prigne - onda, ako postoji nutarnje svjetlo lica, onda će
ono dalje prosjevati i osvajati. Bez obzira na dob, na izgled, na vrijeme, jer kako
god je ovo lice prolazno, i nosi biljege prolaznosti, s druge strane ono što predstavlja naličje lica - to je ono što stoji. Naličje ne prolazi, naličje daje sjaj licu. I
zato, koliko ulažemo brige u lice, toliko treba ulagati u naličje.
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
253
Kalnovečki razgovori
ej
uz
M
- Sjećam se svoje učiteljice Milke Ladić iz Križevaca, kćerke grkokatoličkoga
svećenika, koja nas je učila lijepom književnom govoru i lijepom ponašanju. U
ono doba nije bilo olovke nego smo imali pločicu i pisalicu i onda nas je lijepo
zvala, svaki neka dođe pred nju i reče: - Molim, gospođo, pisalicu! Onda je ona
dala pisalicu i rekla: - Izvoli! Na to je svaki lijepo rekao: - Hvala!, a ona je rekla: - Molim!
I tak nas je učila i gospodski govoriti i lijepo se ponašati. I kako su išli odotraga, ja sam došel na red zadnji jer sam sjedio u prvoj klupi. I kad sam joj pristupio
imala je što čuti! Umjesto ponovljena obrasca: - Molim, gospođo..., rekao sam: - Ja
ne bum nigdar po gospodski govoril! A ona meni za kaznu: - Za ploču (stajati)!
Tužibabe su došle k meni doma to dojaviti prije nego što sam ja stigao kući.
Rekla mi je Bela Krleža: - Ovu pjesmu Krleža zna napamet! A meni je za nju
rekel: - Pravi Hrvat: pljuje gore i sve opadne na njega! Al”, eto, Bog je tak htel da
sam ja ipak po gospodski govoril - ali - ne znam ima li gdje zbirke da nisam utkao neki kajkavski stih ili pjesmu. I tako nekako ipak povezao, pomirio to dvoje.
Naravno, onaj koji stoluje na nebesima, kada je čul ovo, kako mali veli da nigdar
ne bu po gospodski govoril, smijao se, jer je vidio da će po gospodski govoriti i
po gospodski pisati.
Kalnovečki razgovori... to su četiri godišnja doba, ono što se zbiva; moram
reći: prava je blagodat bila da nismo imali blagodati koje imaju današnja djeca.
Bili smo zimi u onoj velikoj hiži, kak se to zvalo - hižica, žene su prele, čoveki su
čeplali - klince delali za grablje, pripovedali o svakodnevnu životu, a mi se djeca
igrali i krišom prisluškivali i sve upili, što pokazuju i Kalnovečki razgovori. Da
sam imao svoju sobicu, televizor i samo to gledao, nikad ne bi bilo Kalnovečkih
razgovora.
Međutim, prošle su godine i godine kad je to oživjelo. Dogodilo se to daleko
i od Hrvatske, od rodnog kraja, u alpama, Dolomitima, kad je u meni oživjela
nostalgija. Kad su izišli Kalnovečki razgovori u Forumu, onda mi je Vlatko Pavletić, napisao jednu “kartu” - i to je bilo jedino što je o Kalnovečkim razgovorima
napisano - iščupao sam to iz Foruma, napisao je, i spremio kao najbolji primjer
kajkavskoga pjesništva nakon Drugoga svjetskog rata.
Ali pjesma je nepokvarljiva roba; moje pjesme prevedene su na talijanski pa čak
i na portugalski jezik!
Kalnovečki razgovori su koralna skladba, korus. Zato su na početku imenovani svi ovi koji govore. Počelo je i završilo s Golubom.
Zanimljivi su nadimci brojnih suseljana, knjigom prizvanih u sjećanje te se autor
s pošalicom prisjeća kako mu je obitelj poručila, a nakon izlaska knjige iz tiska:
- Nemoj tak” brzo dohađati doma, budu te naganjali!
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
254
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
- Ja sam ipak došel za jedan Božić doma i na Polnoćki me za rukav povleče na
stran onaj koji se zove Smolek Legradićev. Joj, meni, pomislim, sad bum dobil
svoje. A on meni veli: - Kak si ti to lepo napisal, onu knjigu. To je knjiga s kojom
se ne pokriva ćupica z mlekom, nego koju se spravi! I to mi je, moram reći, bilo
ponajljepše priznanje o knjizi. Svojevrsno odrješenje.
A jedan se ipak srdil na me, i to zato kaj ga nisam del v nuter! A ja sam rekel kolko je stalo na dve stranice. I tako se oni razgovaraju i nastavljaju se razgovarati
več dvajspet let i pitaju me, i v Kalnovcu, da bi se ponovno to štampalo; ja bi
rekel da bi se preštampalo, ovak kak je bilo, s ovim slikama našega besmrtnoga
Ivana Lackovića Croate (u međuvremenu - je se preštampalo - 2007. godine o 30.
obljetnici prvotiska i 50. godišnjici Golubova svećenstva - op. a. ).
A za zadnje stihove za koje su mi rekli pročitati, bum pročital: - V knjigi piše
da je Bog čoveka od zemle napravil. Je, ali od one zemle na kojoj se čovek rodil!
Oni koji su prevodili na talijanski, kazali su mi - dok ne bu Vaših kosti ni praha,
ovi stihovi će ostati.
Ja sam napravlen od hrvatske zemle, od kalnovečke zemle koju nosim sa sobom
po svetu. I nosim sve te značajke. To je i značajka podravske zemle. Podravec ne
bil nikada kmet. On je bio vojnik; jedna ruka je bila na plugu, a druga je bila
spremna da posegne za puškom ako se pojavi Turčin. I nema nikad kmetskoga
mentaliteta, puzavoga, iza leđa raditi. On je ravan. Vele, ha, da je i šparen. Je, jer
on je moral računati na to da mora dobro osigurati zalihe, ako bude trebalo uzeti
pušku, da mu obitelj ima od čega živjeti. I zato nije bio rasipan, i zato tako treba
gledati Podravčevu gospodarstvenost.
Podravac je vrlo osjećajan čovjek, ali jer je bio vojnik, uvijek je suspregnut u
osjećajima. On to tak” ne pokazuje, kol”ko osjeća. I vrlo je duhovit, pun humora, ovdje ima tol”ko toga za nasmejati se. Znade stvoriti šalu, on ne treba viceve
pripovedati. To je stvor od te zemlje i takav treba biti.
Na nedavnim književnim razgovorima u Zagrebu Miro Gavran je isticao da
kod pisanja ljudi imitiraju, stalno pišu kakva je moda. Ja sam se javio i rekao: - Pisati treba onako kako ja pišem, kako je meni vlastito. Ja sam stvoren od
podravske kalnovečke zemle, ja sem Golubov, ja trebam pisati kak Ivica Golubov
s kuta, onak kak je vu meni, ne imitirati nikoga, ni Španjolca, ni Francuza...
Da je tako pravo, najbolje potvrđuje prevođenje ovih knjiga. Da sam ja oponašao
njih, kako oni pišu, ne bi nitko prevodio, oni imaju dosta doma takvih. To je zato
jer oni to nemaju doma, a nemaju zato jer čovjek piše onak kak je njemu vlastito.
Treba biti od one zemle od koje je čovek napravljen i tomu ostati veren.
Kod nas su u Podravini dve reči važne, jena dobra i jena loša. Loša - nevalanec:
nikaj se gore nemre o čoveku reči nego da je nevalan, ljenčina. A pohvala - veren,
to znači pouzdan.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
255
Zavičajno preporođenje
ej
uz
M
Pitanju raslojavanja zavičajnosti vlč. Ivan Golub prišao je s teološke pozicije.
Biblija veli da je Bog načinio čovjeka od zemlje na kojoj se čovjek rodio, i još na
svoju, Božju sliku. Adam na hebrejskom znači čovjek - isto kao i adama = zemlja
pa se čovjeka može nazvati i zemljar ili pozemljar.
Prva čovjekova kazna ostvaruje se kao izgon iz Raja, iz rodnoga mjesta. Što
se tu raslojava? Praroditelji odlaze iz Raja, ali nose sa sobom čežnju za Rajem, za
mjestom postanka. A izgon iz rodnoga mjesta gotovo je jednak gotovo ubojstvu.
I stoga Krist govori o novom rođenju, preporođenju, kao nadovesku rođenja.
Rodno mjesto kao da nije jednokratno - zaključuje Golub: kad god dođem u
rodni kraj, gdje zemlja ima čudnu moć, vazda se u njemu ponovno rodim - preporodim.
gr
Čovjek i tajna
a
ad
- Čovjek je tajna! Kada govori on iz tajne izlazi pred tajnu drugoga čovjeka. I
koliko god čovjek sebe iskazuje nikada ne može cjelovito sebe izreći. Baš zato jer
je tajna.
Mi živimo u vremenu poplave riječi. Što je inflacija? Latinska riječ inflare
znači napuhnuti. Inflacija znači napuhnuta vrijednost; to nije stvarna vrijednost.
Također postoji i inflacija riječi: na televizijskim ekranima, na kompjutorskim
monitorima, na stupcima novina - inflacija, inflacija riječi. A inflatorna riječ,
kakva je? Evo, ovako, po prilici.
Znamo što je inflacija novca: ta njegova vrijednost ne stoji. Sjećam se dok
sam išao na tržnicu u Zagrebu, u doba inflacije, i pita tamo jedan: - Kumica, po
koliko je jajce? A ona će: - Gospon, ova su Vam po dva milijuna dinara, a ova
potrta po milijun. Prava je, dakle, vrijednost kada iza one novčanice, nominalne,
po imenu, stoji pokriće zlatnom polugom ili gospodarstvom, kako već bude. Kad
je pokriveno, onda je to vrijednost. A kada je riječ prava, kad nije ona inflatorna?
- kada je ona pokrivena također zlatnom podlogom a ta zlatna podloga je čovjek
koji tu riječ izgovara, kada on iza te riječi stoji. Kad on s njome stoji i pada. I zato
narod veli: - Vol se veže za rogove, a čovjek za - riječ!
Nažalost danas živimo u poplavi riječi, ali ipak, ima čovjek neprevarljiv instrument u sebi ugrađen, kojega mu je Bog dao, da ako malo je sabran i ako osluškuje
sebe, svoju nutarnjost, prepoznat će je li to prava vrijednost ili krivotvorina.
Što se tajne tiče, čovjek je u konačnici nesaopćen u cjelini; on može saopćiti
samo svoj dio. I zato on nosi određenu tajnu, a razdiranje tajne, nasilje da se uđe
u tuđu tajnu je nešto ponajgore što se može učiniti drugome. Pogledajte djecu;
pr
Ko
ice
n
iv
256
Podravski zbornik 2010.
dijete treba mnogo učiti. Na što su djeca osobito osjetljiva? Kad mu se hoće nanijeti sila! I to bi trebalo naučiti od djece: ne nanositi silu i ne dati si nanositi silu,
pogotovo ako netko hoće iz čovjeka iznuditi njegovu jezgru. Jer, jezgra čovjekova
je nesaopćiva, to je susretište gdje Bog prebiva u čovjeku, to je svetinja nad svetinjama i to je tajna nad tajnama!
M
Pjesme kao dnevnički zapisi
uz
ej
- Ono što se ne da iznuditi to je pjesma. Ne može se iznuditi, to je dano. Kada
mi dođe, kada mi bude dano, onda zapišem. Ispočetka nisam imao na što pisati
nego sam koristio tramvajsku kartu. Na sreću tada su bile malo veće i otraga
prazne pa se dalo nešto napisati. Bilo me je sram na ulici pisati te bih došao do
nekoga plakata pa tobože prepisujem neki program, a ja sam pisao pjesme! No
onda sam na kraju napredovao do mudrosti i rekao - neka kaže tko što hoće. Jednom mi se dogodilo u alpama da sam sjedio na klupi i pisao, kad je naišla neka
skupina ljudi i s roditeljima i jedan dječak koji reče: - Pjesnik! pokazujući na me,
a ja pomislim - dijete, pogodio si.
Desi se da počnem drijemati. Uhvati me san i gle - počnu dolaziti riječi. Jooj!
Ako sada to prihvatim, gotovo, neću zaspati. Ali onda napipam u mraku pero,
papir, sjednem, ne palim svjetlo - ako bih zapalio, sve bi otišlo! - i onda u mraku
velikim slovima pišem. Dok imam kaj napisati. Kada je gotovo, onda vužgem
svetlo, idem odgonetavati što sam to napisao; i brže prepisivati da bih sačuvao što
je bilo. I kada gledam drugi dan, pročitam - pa gle, to je lepa pjesma! Pa kako bi
to bilo da sam se ipak pustio snu!
Nemam velikih brigu oko prijema. Oko toga smo se složili Gavran i ja na
književnim razgovorima: briga za prijem može upropastiti pjesmu, zato jer onda
se podešavaš kaj budu rekli, kak bu to pasalo nekom i onda ne izrečeš samoga
sebe; ne dođe ono što smo malo prije rekli - istinitost. Onda ne dođe do riječi
zemla iz koje je čovjek napravljen. Čovjek, držim, mora kao jednu od prvih stvari
postići ravnodušnost prema prijemu i prema uspjehu i nagradi, priznanju, osobito umjetnosti. Treba jednostavno slušati sebe. Ili - moja riječ - slušati Boga u sebi.
Čovjek više nego igdje, kada piše, osjeća da ima netko, nešto da mu govori, jer ne
zna sljedeću rečenicu, ne zna što će biti... teče, teče i teče... I onda zazvoni telefon
i pjesma prestane teći. Tako je to s pisanjem; velika napast svugdje jest ako čovjek
ne sluša sebe. Mi smo, naime, jednoj stvari jako podložni: javnom mnijenju.
Kako termin slika Božja znači da je Bog u čovjeku prisutan, najbolje je čovjeku
ako sluša sebe. Ali taj je ujedno i najtiši glas, a glas javnoga mnijenja je najglasniji.
I zato je potrebno ono što se zove sabranost i povremena povučenost, da čovjek
bude sam sa sobom. Pa nije čovjeku najgore društvo kad je sam sa sobom!
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
257
Pjesmom ti govorim
ej
uz
M
- Angažirana ili književnost larpurlartizma? Pjesma izvire iz zemlje. To znači
da je potreban dodir sa Zemljom i sa svime što se na Zemlji zbiva. Pjesma jest
iznutra, ali iz nutarnjosti onoga čovjeka koji stoji na Zemlji i koji je uostalom
iz zemlje napravljen. I to sasvim konkretne zemlje. I kreće se u određenom vremenu, određenim prostorom. Ne postoji bezvremenska, besprostorna poezija ili
književnost. Ona je istinska, prava toliko koliko je sazdana od istinskog doživljavanja i uživljavanja u zbilju. Ne deklamirana, ne naručena; zašto je cijela jedna
književnost došla u pitanje (socrealizam) - jer je bila naručena, tak se moralo to
reči. U mojoj knjizi “Molitva vrtloga” pjesme su pisane samo 1991. Usred rata. I
nose mnoge biljege ratnih zbivanja. Kad bi ova zbirka pjesama izašla bez tragova
rata, gdje se ne bi ništa vidjelo da je u to vrijeme bio rat - a pod svakom pjesmom
piše datum - onda bi to bilo iznevjerenje istine. Jer, moja istina u tome vremenu
je istina ratnih događanja. Ali ne u tumačenju ovoga ili onoga nego u tumačenju
izviranja iz mene i iz dodira sa zbiljom.
Ja ne gledam puno televiziju, novine čitam malo. Kad sam u razgovoru, znadem nešto utvrditi pa mi vele: - Pa dobro, Vi ni ne čitate niti pratite, ali dosta
dobro prosuđujete. A ja mislim, upravo zato: čovjek koji nije pod reflektorima
bolje vidi od onih koji su pod reflektorima. Ipak, valja biti u vremenu i u korak s
vremenom. Tko je bliže vremenu? Da li onaj koji je na svim valovima, koji stalno
pokriva ekrane televizora, kojega uvijek čuješ čim si otvorio radio, koji je stalno
na slikama ili novinskim stupcima? Koji bude proniknuo u zbilju - on ili možda
onaj koji, eno ga na klupi, samotnog, tamo negdje, žmiče notes i piše pjesme.
Možda je onaj daleko dublje ušao u zbilju, u korijen, u ono što je pozadina svega.
Ali tko će znati budućnost? Zato je bolje živjeti sada i izvršiti svoje poslanje, a
ne kukati za nekakvim vremenima kojih nema. Ja sam u ovo vrijeme, to je moje
vrijeme. Da, ja volim svoje vrijeme, volim lica koja vidim. I samo tako se može
biti sretan i zadovoljan ako čovjek voli ova lica, ovo vrijeme, ovakvo kakvo je, ne
da je nekritičan, ali suživljen suvremenom vremenu.
a
ad
gr
pr
Ko
n
iv
Vazdazeleni vijenac nezaborava
ice
U četvrtak 13. listopada 2008. pokopana je na groblju Mirogoju u Zagrebu
časna sestra dr. sc., dr. h. c. Agnezija Pantelić, rođena u Ferdinandovcu 1915;
posljednje joj je slovom među ostalima održao i vlč. Golub:
- Listovi se otiskuju sa stabala. Padaju na tlo. Tu trunu i istrunu. Možda doprinesu sloju zemlje. No nikad ne ožive. Ne jedan pjesnik je usporedio ljudski život
s padom lista sa stabla, sa stabla života. Isus, pjesnik iz Nazareta, donio je sasvim
258
Podravski zbornik 2010.
drugu i posve drugačiju usporedbu. Nije čovjekov odlazak usporedio s padom
lista na zemlju nego s padom pšeničnog zrna u brazdu. Sjemenka će izrasti iz
zemlje. I čovjek će ustati na život. Važna je kakvoća sjemena, vrsnost zrna. Marija
Agnezija Pantelić, koju ispraćujemo na groblje, rodila se u Podravini.
... Kao redovnica milosrdnica dobila je ime Agnezija. U imenu je janje –
agnus. Za nju važi da ime označava ćud onoga koji ime nosi. Nomen est omen. A
za janje je, u biblijskom govoru, značajna blagost i strpljivost. Sestra Agnezija bile
je blaga, blaga kao janje. I bila je strpljiva, strpljiva kao janje.
A sada je otišla da primi vijenac koji ne vene.
ej
uz
M
F Knigi piše da je Bog čoveka od zemle napravil
Je, ali od one zemle na kojoj se čovek rodi
gr
Jeka
a
ad
Eno, ja sam tamo na Batinskama gde je i naš spomenuti Ivan Lacković Croata
doma, znal kao dečok iti i onda mi je bila osobito volja stati na putinu i vikati. I
čekati kad mi se vrati - jeka. Otišao sam u svijet, al” ovo nisam zaboravio. To jest,
vidio sam: jeka je takva kakav je bio glas. Slab glas, slaba jeka; jak glas - jaka jeka.
To znači - kakav je moj glas prema drugima, takvi će biti i odjeci. Stoga se treba
više brinuti za svoj glas nego za jeku, jer ako je dobar glas i jeka će biti dobra.
Ko
Plebanuš i babica
pr
Dr. Golub je lucidna i duhovita osoba. Svagda će, za razgovora, iskoristiti
neku zgodnu situaciju da pokraj nje smjesti i kakvu pošalicu, kao sljedeću.
Spremajući se ovom prigodom pročitati jednu pjesmu, već ju je i naslovio Stari plebanuš, i odmah objasnio: plebanuš je župnik, a mladi gospon - kapelan.
Kad sam bio kapelan, u Krapini, prisjetio se, mene nikad nisu zvali kapelan nego
mladi gospon. A znate li koja je razlika između primalje i kapelana? Kapelan,
makar bio kako star, uvijek je mladi gospon, a primalja, makar bila kako mlada,
uvijek je - babica!
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
259
“Ptičje” pošalice
uz
M
Neki Golubovi znanci zabilježili su da je, donoseći svoje rublje u perionicu,
velečasni govorio bi da je na pranje donio svoje - perje!
Kosovom je putovao s dva prijatelja; jedan se zvao Kuhar, a drugi Skuhal; što je
preostalo Golubu nego zdvajati nad svojom “ptičjom” sudbom!
A sam je Golub na nekim književnim razgovorima rekao Miri Gavranu, pred
svima: - Loše nam se piše: ptice smo, ptičja gripa vlada i ne znam kak” ćemo
proći, moramo se čuvati da nam tko vratom ne zavrne!
ej
Toliko velečasni Golub, a mi dodajemo:
Ovjenčajmo i mi našega Goluba vijencem zahvale i nezaborava!
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
260
Podravski zbornik 2010.
Božica JELUŠIĆ
Društvo hrvatskih književnika
ENERIKA: JEDAN OKVIR, VIŠE SLIKA
ej
uz
M
Započeti priču o slikarici i pjesnikinji ENERIKI BIJAČ, značilo bi pronaći
dovoljno prostran, višenamjenski okvir za nekoliko portreta, budući da je riječ o
takvoj ličnosti: sistematičnoj i radoznaloj, upornoj, educiranoj, koja nije zakopala
svoje talente, već ih je slobodno pustila u svijet, da oplemeni i osobnu svakodnevnicu, ali i duhovni prostor u mjestu gdje boravi. Srećom po nas, to je srce Podravine, dična i stara Koprivnica, u koju Enerika donosi dah juga, stalno palucanje
jedne sunčane zrake, ulovljene u djetinjstvu i mladosti, a koja može probiti kroz
rječne magle i tmurila, kadgod se pokrene velika energija imaginacije, koja krasi
ovu umjetnicu. Podražljivost i prijemčivost na sva prostorna kretanja, osjetljivost
na boje i plasticitet okružja, podjednako će formirati njenu duhovnu mapu, kao
i uronjenost u zajednicu, jezik, običaje, presudne za zrele godine i “savijanje gnijezda” pod podravskim nebom.
Njena poezija od početka je nosila osobni pečat: izravnost, iskrenost, ponekad
trag oporosti, kao od kupinova vina, i naglašenu refleksivnost i meditativnost,
koja će tek kasnije, možda poslije zbirke ŠKOLJKA (2003.) postepeno ustupiti
mjesto liričnosti. Kao da je težila sažetom definiranju, imenovanju stvari, tražeći
preko sitnica put do cjeline, i odlučujući se da kroz ekonomiju izraza dođe do
najviše providnosti značenja. Neke su pjesme, nesumnjivo, bile istraživanje “općih mjesta” i pokušaj intimističkog naslanjanja k uhu čitatelja, no kasnije će na
red doći gušće sito i semantičko prosijavanje jakih riječi i metafora, koje traže
zahtjevniju čitateljsku praksu. Tako u svojoj trećoj zbirci PUT (1998.) rezolutno
zagovara (i pronalazi) pjesnički prolaz u “korijen / u jezik moj od iskona / koji bi
da je/ sušti sklad”. Na taj se način objavljuje poetički Credo: pjesnikovanje je način
uspostavljanja harmonije, sredstvo samoucjeljenja, veza s prošlošću i tradicijom,
područje gdje se “ispravlja” kosina i zaokružuje okrhnuta cjelina nekog zbiljskog
događaja, gdje najbrže zarasta popucan ljubavni šav, i konačno, gdje govor ljepote
može nadjačati svu onu “buku i bijes”, dopiruću s uzavrele životne pozornice. A
sve je to moguće, jer se poetska stvarnost postavlja kao suštinski ravnopravna zbiljnosti i moć metafore je demijurški neupitna. Pjesnikinja stoga zaključuje: “Pjesma
je veća. / U pjesmi mogu biti. I jesam”.
Čini nam se da osobitu pozornost zaslužuje njena zbirka ŠKOLJKA (2003.)
koja referira na poznato Valeryjevo djelo, a motivski se strukturira u zavojitim
slojevima, baš kao i odabrani arhetip. Već je primijećeno (u slučaju velikog fran-
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
261
ej
uz
M
cuskog klasika) da je školjka simbol glave /lubanje, središta našega umovanja i rasuđivanja. Stoga autorica traži “energiju početka”, i potom “energiju sveukupnosti”,
raščinja i istražuje, potiče svoju znatiželju, ugađa mašti, i stvara poveznicu između
dva modrila - morskog i nebeskog - kako bi istražila spregu zbiljskog i nevidljivog,
po metodi koju će sama definirati: “Uvećavam sve što ne vidim-smanjujem to što
vidim”. Sebe, kao misleću jedinku, postavit će u središte pojavnoga, tražeći zvjezdanu grivnu negdje u svemirskoj zavojnici, a nadasve, u tom međuprostoru, zeleni
trag života, zelenu magiju, to “prvo zlato prirode”, kako ga imenuje Frost, a koje je
zanjedrilo i ujezgrilo život na našoj jedinoj Zemlji.
Njena je igra sa školjkom zapravo vrhunska vježba ozvučavanja, kad se šum
zarobljen u školjki, raspoznatljiv gotovo svakom uhu, pretvara u slogove i riječi, čujne samo nekima, odabranima i uvježbanima za osluškivanje Poezije. Svaki
izvorni, darovani i pronađeni stih, pri tom je kruna školjke i razlog njenog postojanja-biser, nenaplativ za pjesnika. No, možebitno je to i vježba kontemplacije, usredotočenosti na jedan odabrani objekt, baš kako zaključuje fenomenolog
Bachelard: “Ali čak i prazna školjka, poput praznog gnijezda, navodi na sanjarenje
o osamljenoj skrovitosti.”
U zbirci SAMO JE BESKRAJ KRAJ (s podnaslovom VIDIK SA ZAVALE),
Enerika će se okrenuti mjestu koje svatko od nas ponajbolje poznaje i osjeća, jer
je upravo tamo “najsličniji sebi”. Našu prirodu, temperament i karakter, uvelike
određuje zemlja od koje su nas “umijesili”, podnebesje, klima, vegetacija, mirisi,
prve boje i specijalni odnosi s kojima smo se sretali u doba odrastanja. Nekome su
njegova “golotinja i bosotinja u nesklonom krajoliku” draži od svih blaga svijeta, jer
tek tada znade cijeniti dobivene darove, kad prođe školu suzdržanosti i neimaštine. Kao što bi to Ladan rekao, ovdje su pronađene “riječi visoke frekvencije”, kojima se izražava ontološka veza bića i krajolika, kao jedno od općih, no neizostavnih
mjesta europske poezije. U formalno-poetičkom smislu, riječ je o pjesmama u
prozi, omiljenoj formi jednoga Ujevića ili Dragojevića, između ostaloga. Takva
forma u načelu ima i esejističkih natruha, pa se naglasak pomiče od opažajnog
prema introspektivnom i obratno, dajući tekstu osobitu intelektualnu dinamiku
i onu vrstu “preklopljenosti” o kojoj govori Valery: “Ali stotinu božanstvenih trenutaka ne izgrađuje pjesmu, koja je neka vrsta neprekidnoga rasta i kao nekakva
figura u vremenu; a prirodna pjesnička činjenica samo je izuzetno preklapanje u
neredu slika i zvukova, koji se javljaju uhu”.
Godine 2006. dolazi knjiga U MOGUĆEM KRAJOLIKU, koja povezuje dvije umjetničke relacije: poeziju i slikanje na svili, što se u rečenom slučaju preklopilo kao dvije ruke u jednom krilu. Ovdje ljevica znade što radi desnica, inzistirajući
na korelaciji i korespondenciji dvije suptilne materije - slikarske i pjesničke. Iako
može biti žedna kraj vode i u mnoštvu sama, pjesnikinja nalazi razlog za budući dan
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
262
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
u širenju i rasprostiranju svojih kreativnih moći, zaključujući: Slova/ samo slovkam.../ u tragu/ sričem.../ na papiru ih sastavljam. / I dišem. U jednom platonskom
smislu, dakle, pojam umjetnosti znači “proširivanje svijeta a da se ne izađe iz njega”. Svijet je obuhvatljiv riječima, progledljiv okom, osvojiv odvažnim srcem. No,
ako nas naša mudrost iznevjeri, hrabrost ne podrži, a snaga ne pretekne, ljubav će
uvijek ostati središnjim mjestom, razlogom da dočekamo novi dan i domahnemo
dolazećem vremenu. Ona je naša vita activa, koja omlađuje, premošćuje potrošivost, ne uvažava godine, postaje znak prepoznavanja. U razgovoru s elementima, u
opuštanju u ljetni đir, u ekstatičnom imenovanju bilja, valova, svjetlosti, pokreta,
vidljivih i nevidljivih tropizama, mediteranska duša naše pjesnikinje ponavlja onaj
zanos cvrčka na čvoru crne smrče, zasipa nas žarom sunca i prštavim mlazom
vode, animira i energizira, dobacujući stih kao bumerang u pravcu naše inertnosti,
mlakosti i mlitavosti, te ustajale misli, nespremne da istražuje numinoznu podstavu stvarnosti. Ona to, međutim, čini s ljubavlju i u ime ljubavi, strpljivom metodom koju nam je opisala u pjesmi VIII iz ciklusa Ab ovo: “I voda i vatra, i zrak / i
zemlja-/ čitava okruglasta Cjelina-/ beskrajna punina.../ što se stalno mota/ oko mojih
ruku. / Jagodicama prstiju / dotičem njenu / auru.../ listam poderane stranice, / stalno
usklađujem- / u nove korice slažem... / // Ljubavlju mojom već / izgrižene- i umorne/
od te ljepote-/ sloboda koja me veže-/ dok sklapam oči / pred dolaskom budućeg/ dana.
a
ad
gr
Svaka rijeka teži svome moru
pr
Ko
Pred nama je njena najnovija stihozbirka, nazvana (znakovito) RIJEČ DO RIJEČI, baš kako i priliči jednoj izbor-zbirci, presjeku kroz stvaralački opus. I premda joj prethodi šest drugih i solidan prozni opus, čini nam se da bi valjalo gonetati
trag unatrag, kao po onoj još neugaženoj Frostovoj stazi koja vodi kroz šumu, a
koju pjesnik bira, jer je izazovnija, teža i neizvjesnija od prve, mnogo puta prijeđene i prokušane. Doista, ona to i pritvrđuje izrijekom: “Tražim u riječima put taj
/ nevidljivi, / ponad svega...”. Pa kad bismo poput nekog književnog knjigovođe
zbrajali znakove i lomili metafore, našli bismo upravo to: dojam kretanja, koraka,
pohoda i prohoda, premjeravanja zemljovida, uranjanja u točke nebosklona, traženja one druge, metafizičke stvarnosti, gdje “Tvoje kraljevstvo nebeski je više pouzdano, / negoli s ove strane”, ili pak, na drugom mjestu, još eksplicitnije i vizuelno
pamtljivije: “prelit ću se preko ruba i usnuti. / Ni prstom neću maknuti”. Impresionira lakoća, kojom to pjesnikinja čini: ne iznoseći pred nas breme svojih tegoba,
ne bivajući opterećena velikim uspjehom, ne tražeći našu pozornost za svjetlucanje “svračjega plijena” iz nečijih tuđih poetika, već jednostavno: umješno nas (u)
vodeći u pjesnički dijalog, u intimna pretakanja i preklapanja, gdje se trenutci i
zbivanja očuđuju, da bi postali pjesničkom činjenicom: “Na broju sedam / jutro
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
263
ej
uz
M
se prelijeva, / jutri se svjetlost: tragovi, darovi, / ljubavi i ine ludosti. Opet/ isti-čisti
akvamarin”.
U međukoričju ove knjige opet je mnogo svjetlucavih stihova, mudrih, aforističnih, gipkih i slikovitih, čak do te mjere, da nam se čini, kako bi sama pjesnikinja rekla, da slapimice teku, kad ne bismo znali onu Eluardovu istinu: Koliko za
pjesmu treba jada proći...Naime, pisanje je uvijek hrvanje s anđelom, bilo da se on
zove nevoljkost, melankolija, trošnost, skepsa, ranjivost, unutrašnja zakočenost
ili vanjska blokada. Pjesme ne nastaju usput, a duh (prividne) lakoće ima svoju
cijenu, u mnogim domišljanjima, traženjima, nemirima i pokušajima, koji se kod
uvježbana autora ne vide, baš kao ni skele nakon dovršetka građevine. Suzvučja, asonance, mali preskoci i namjerne rimarijske podudarnosti, ovdje djeluju
osvježavajuće, baš kao i mnoge učinkovite kovanice, kojima je naša školovana i
meritorna pjesnikinja posebice sklona. U njenim lagano razvedenim, rastresitim
stihovima, nagnutim prema poanti, gotovo se redovito nađe još jedna takva jezgra
jezikotvorne igrivosti, poput : “O, Bože, i vatra si i voda, / neispisiva, neistjeciva...”
ili “U šušuru žedna voda / evo / uslapljena teče čelom / spontano u djelo”.
Usudili bismo se (uvjetno) imenovati ove stihove “parafluvijalnim” jezičnim tijekom, budući da rijeke bitno određuju pjesničko biće i osjećaj za jezik. U Enerikinu slučaju, tu protočnost, tečnost i žuboravost, odredile su Neretva i Drava,
vodožile njena dva zavičaja. Stihovima im se odužila i uzvisila ih, dajući svome
pjevanju diskretan, a ipak jasno raspoznatljiv, rečeni “vodeni žig”. I ona sama navodi čitatelja na tu snažnu emotivnu vezu, u pjesmi SPOJENO, spominjući kako
su nevidljivim pomakom “zablistala neretvanska vrela, / rastvorila se vrata / neba”,
da bi potom, posve prirodno, poantirala pjesmu sa “ pune mi oči- / dravska voda
široko, dubokim / gazom roni. U potiljku”.
Voda, kao pratvar i element u kome je ponikao život, najfrekventniji je Enerikin stvaralački znak. Invenciozno i pobudljivo, ona će je nazvati svojom življenicom, posvetivši toj jednoj početnoj kapi, cijeli jedan ciklus, i opažajući u njoj
znak demijurške ruke, (Njegov znamen) koja stvara svijet. Pridružimo ovdje
još i učestalu sliku broda, koji na simboličnom planu (kao stanoviti eufemizam
barke) može označiti novu kolijevku, ili utočište pred strastima i burama života,
te u konačnici složene simbologije, može postati i sredstvom prijelaza, kojim se
dohvaćamo druge obale. Dakle, pomnim se odabirom slika i simbola, u stihozbirci Enerike Bijač sažima cjelokupno životno iskustvo, od djetinjstva do zrele dobi,
i kroz izmirujući, ozaren pogled realizirane ličnosti, daje nam jedan kozmološki
izvod o moru (kojemu sve rijeke smjeraju) i sebi, koja prilazi svom zakonitom
ušću: “-sama/ pred morem / sklopljenih očiju: / sol, modrina, tišina, dubina/ sve plima, / pretapa se u red svemira”.
Usprkos jednostavnosti izričaja, stihovi Enerike Bijač nisu prozirljivi nestrpljivom čitatelju, već traže tišinu i pomnju, da bi pali na plodno duhovno tlo. Na-
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
264
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
meće nam se usporedba polumračne sobe, u koju meko utječe jutarnja svjetlost,
otkrivajući najprije bridove i rubove, gabarite i raspored, pa tek potom fine detalje
predmeta oko nas. Tako se i njena lepeza širi, idući od svjetlosti sve do bijelog plamena, i osvjetljavajući zakutke bića, te pokušavajući svekolikost pojavnog i misterij onostranog uhvatiti u semantičku klopku i sažeti u Riječ. Velik je to zadatak,
pjesnički krajnje izazovan, no ova je knjiga – možda doista vršna u dosadašnjem
opusu - kompetentan odgovor na pitanje čemu pjesnici u oskudna vremena, i čemu
pjesnici uopće, ako smo odlučili živjeti u svijetu odvraćenom od Boga.
U svakom slučaju, riječ je o knjizi ozbiljnoj, mudroj i neophodnoj, baš iz razloga koji se navode u proslovnoj pjesmi TRAG: “Spokojno oslonjena slušam /
rastvoren u riječi Vječnosti glas, / nebesa što granaju / svojim meandrima pod olovkom
/ na papiru samo trag: / u riječi se sastavljam, rastem / i nestajem u isti mah”.
Domahivanje svilenom zastavom
gr
a
ad
Likovni rad Enerike Bijač višekratno je laskavo ocijenjen od kritike i publike,
budući da se doista radi o atraktivnosti medija i izraza. U podlozi je svila: meka,
lepršava, podatna, ženstvena, samodostatna, jer i kao darovani komadić materijala
ispunjava svoju funkciju - u dodiru s kožom stvara senzualnu spregu, uljepšava i
daje osjećaj odmaka od svega grubog, robusnog i prostačkog. Svila je kao ružina
latica i list nošen vjetrom, kao mjesečinom istkana himerička materija, koja opstoji izvan oluje i nereda, u ozračju lijepog luksuza, kojemu se predajemo kad smo
sami, siti, podmireni, u skladotvornom suglasju sa svime, i po nama pada kiša
milosti, pa smo, verlaineovski kazano, dobrovoljno zatočeni u mladenačkoj priči
zaljubljenih, gdje “Njine bluze-svila fina, / njine halje lelujave, / otmjenost i radost
njina / i gipke im sjene plave, / u zanosu sve to plovi / s rujnom Lunom iz visina....
No, pogrešno bi bilo vjerovati da je ovdje riječ o banalnom ukrašavanju - rasutim cvjetićima, dopadljivim šarama, imitativnim geometrijskim uzorcima, ili bilo
čemu što ulazi u pojam konfekcijske ponude i komercijalnog proizvoda. Malo
je tu slučaja i prepuštanja pigmentu da “odradi svoje”, a mnogo više artikuliranog slikarskog poteza, koji predočava florealni, sakralni ili apstraktni motiv, po
unutrašnjem raspoloženju umjetnice. Možda je najsretnije pronađen jedan naslov
njene izložbe: VAL I PJENA, pri čemu val, plamen i magla stoje na razini ekvivalenta, a uranjanje u njih simbolizira “raskid s uobičajenim životom: zbit će se
korjenita promjena u nazorima, gledištima, ponašanju i egzistenciji.”
Pjena pak, predstavlja onaj nepostojani vrhunac svega lijepoga, srh, treptaj, trenutak, za koji ne postoje jamstva da je bio i zbio se, već postoji samo naše sjećanje,
da je preko duše i oka prošlo nešto veće od nas, rušilačko i božansko, ali i ljudsko
poput oluje, koja nas je pročistila i nadahnula, osvijestila spoznaju da postoji bu-
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
265
ej
uz
M
ran, uzbudljiv i strastven život, neuhvatljiv kalupom, okovom ili knutom.
I tako nam Enerika maše svojim svilenim zastavama, obilježenim znakom masline, vala, izvora, slapa, krajolika, oblaka, vodencvijeta, lavande, lopoča, poljskih
buketa, stabala, lađi s jedrima i bez njih, mrtvih priroda s voćem i florom, ili
naprosto, spiralnih, kružnih i vretenastih oblika, koji sugeriraju tajanstvenu “svemirsku zavojnicu”, po kojoj je sve postalo. Od nostalgičnih jablanova i čempresa
na rodnom kamenjaru, do rukavaca Drave i tužnih vrba, po osi od svjetla i kosini
od sjene, njezina ruka klizi, ispisujući jezikom znakovlja ono, što su stihovi već
rekli i čemu su utrli put. Kao što u pjesništvu vješto i lako operira slikama, tako se
u slikarstvu zaogrće plaštom liričnosti, imanentnom istančanoj tehnici akvarela.
Osvježit će nas i obasjati bojama: ljubičastom, tirkiznom, modrom, ružičastom,
mutnozelenom, srebrnastobijelom.
Spojene sve zajedno, prelivene u imaginarnom kaleidoskopu, one su satkale
“pjesmu milosti svemira”, dragu našem oku i uhu.
A kad bismo izbor morali svesti na jednu, amblematsku i ključnu boju, bila
bi to ljubičasta, “boja umjerenosti, sačinjena od jednaka omjera crvenog i plavog,
boja vidovitosti i promišljena čina, ravnoteža između zemlje i neba, čula i duha,
strasti i razuma, ljubavi i mudrosti, (prema Rječniku simbola). Ta će boja odlično funkcionirati u dekorativnoj kombinaciji šala na slamnatom šeširu, u prikazu
nježnog cepelinskog cvijeta otvorenih latica u sivkastoj stijeni, ali i kao jedna od
ključnih tonova u pasionskom ciklusu, gdje se Kristova muka iskazuje u spoju
ktonskog crvenog i nebeskog plavog, odnosno, “to je krug periodičnog obnavljanja, budući da za smrću i sublimacijom slijede ponovno rađanje i reinkarnacija”,
navodi nam isti izvor.
Kako to ispravno primjećuje jedan od njenih pogovarača, kod Enerike Bijač
uočljiv je “stalni tragalački nerv - za istinom i ljepotom”, ali i jedna fina, urođena
crta esteticizma, koji teži oplemeniti okružje, ohrabriti neodlučno oko, svratiti pozornost na pravilnosti, razmjer i harmoniju u prirodi, gdje se autorica neprestance
nadahnjuje i nalazi kreativni poticaj za otvaranje kutije s bojama, te tajanstvene
“magične špilje”, iz koje izađoše čuda vizualnih umjetnosti kroz stoljeća. Godine
kao da nisu ništa promijenile u njenom entuzijazmu, niti donijele zamor, oporost,
rutinske multiplikacije motiva i postupaka. Naprotiv, u zrelosti i zenitu svoga stvaralaštva, ona može lagodno ustvrditi da je kao dragi nam talijanski pjesnik nad
svakom stranicom i započetom slikom oćutjela onaj uzvišeni momenat egzaltacije,
sadržan u stihovima: “Sutra ćemo otvoriti naranču / svijet naranču u zelenom sutra” (B. Cattafi).
S povjerenjem i veseljem danas možemo i mi kušati od tih plodova, ubranih i
otvorenih Enerikinom rukom.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
266
Podravski zbornik 2010.
Đuro VIDMAROVIĆ
Društvo hrvatskih književnika
U SLAVU RIJEČI
Enerika Bijač: Riječ do riječi, Društvo hrvatskih književnika – Podravskoprigorski ogranak, Koprivnica, 2010.
uz
M
ej
Enerika Bijač, r. Odak (Zavala, 1940.), književnica i slikarica, rođenjem Hrvatica iz južne Dalmacije (dolina Neretve), a životnim opredjeljenjem Podravka,
sretno je u svojim umjetničkim radovima povezala južnu i sjevernu Hrvatsku.
Djetinjstvo i srednjoškolske godine provela je u Opuzenu, lijepome gradiću
pored čarobne rijeke Neretve, u kraju južne nam Hrvatske koji, premda pored
mora, određuje rijeka, njezini rukavci, močvare i stoljetni naporni trud ljudi koji
su ovdje stvorili uvjete za život i razvili osebujnu i bogatu kulturu i kulturnu baštinu. Studijem i udajom preseljava se u Koprivnicu, jezično i pejsažno drugačiji
dio Hrvatske, ali poput Neretvanske doline, također određen moćnom rijekom
Dravom i prehrambenim divom “Podravkom”. Ovdje je Enerika Bijač provela
radni vijek kao profesorica, bibliotekarka i novinarka. Uz sve radne i privatne
obveze razvila je pažnje vrijednu literarnu i slikarsku aktivnost. Dijelila je sa suprugom, gospodarstvenikom Đurom Bijačem, lijepe i teške trenutke njegovih
uspona i padova vezanih za političke ljude i događaje. Podigla je obitelj, dobila
unučad, dočekala umirovljeničke dane i mogućnost da se bez ostatka posveti
umjetnosti, svojim slikama i svojim knjigama.
U književnost Enerika Bijač ulazi 1989. zbirkom stihova “Tragovi”. Slijede
zbirke “Obnavljanje” (1994.), “Put” (1998.), “Samo je beskraj kraj/ Vidik sa
Zavale” (2010.), “Školjka” (2003.), “U mogućem krajoliku / Pjesničko slikarski
zapisi” (2006.) i “Riječ do riječi” (2010.). Kao prozna književnica predstavila se
djelima “Samo ljubav ostaje /Autobiografska proza” (2004.), “Odjek Neretve / u
kašiki tradicija, pod perom priča…poezija” (2008.).
Kao slikarica svoje je radove izlagati počela 1980. godine i do sada je to učinila 35 puta. Usporednim djelovanjem u dva umjetnička medija, slikarstvu i
književnosti, Enerika se Bijač pridružuje skupini hrvatskih književnika-slikara,
kao što su npr. Drago Ivanišević, Vesna Parun, Anka Petričević, Zvonimir Balog,
Nevenka Nekić, Arsen Dedić, Tomislav Marijan Bilosnić, Luko Paljetak, Milorad
Stojević, Zlatko Tomičić, Joja Ricov i drugi.
Kao autorica proznih ostvarenja Enerika će Bijač biti upamćena po knjizi
“Odjek Neretve” u kojoj je vrlo uspješno predstavila svoj zavičaj na sveobuhvatan
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
267
ej
uz
M
način, pjesmom, pričom, umjetničkom fotografijom i etnografskim zapisima.
Kao prilog časnoj obljetnici 70 godišnjega života Enerike Bijač, Podravskoprigorski ogranak Društva hrvatskih književnika objavio je zbirku njezinih stihova pod naslovom “Riječ do riječi”. Zbirka je objavljena u biblioteci “Rukopis”,
a zasluga za njezinu vrlo uspješnu likovnu opremljenost pripala je, na žalost,
nedavno preminulom književniku Zvonku Todorovskom.
Zbirka “Riječ do riječi” podijeljena je u deset tematskih cjelina, karakterističnih naslova: “Riječ do riječi”, “Ispod kape nebeske”, “U krugu”, “Radosna
svjetlost”, “Kap vode”, “Okrhak kamena”, “Pramen zemlje”, “Između”, “U prolazu” i “Tragovi, znakovi, otisci”. Zbirka je objavljena bez predgovora, ili pogovora.
Naslov zbirci koju predstavljamo dao je prvi ciklus “”Riječ do riječi” po kojem
je nazvana cijela knjiga.
Pojam riječ jednako ispunjava poetski, filozofijski i teološki govor. Enerika Bijač u prvoj pjesmi “Trag” precizno poetskim iskazom obavještava što za nju znači
pojam riječ: “Riječ do riječi sastavljena/ granaju nebesa/ od Riječi/ riječ okreće se,
u riječi se glasa/ glasom Vječitoga…”
Iz navedenih stihova vidljivo je da naša pjesnikinja koristi dva pojma istoga fonetskoga sastava: “riječ” i “Riječ”, stavljajući ih u suodnos.1 Njihovo je semantičko polje odvojeno, ali se nalaze u teološkoj subordinaciji. To je vidljivo iz stihova
“od Riječi/ riječ okreće se, u riječi se glasa/ glasom Vječitoga…”. Uporabom pojmova Riječ i Vječiti, autorica je dodatno osnažila značenje nosivoga pojma. Riječ
je o Bogu, onako kako ga definiraju Stari i Novi Zavjet, odnosno judeo-kršćanska
tradicija. Pojam Riječ preuzet je iz Evanđelja po Ivanu, odnosno iz Proslova ovoga,
po mnogo čemu helenskoj filozofskoj misli najbližega biblijskog teksta. Navedeni
“Proslov” sadrži, između ostalih, stihove: “U početku bijaše Riječ/ i Riječ bijaše
kod Boga - / i Riječ bijaše Bog./ Ona u početku bijaše kod Boga./ Sve je po njoj
postalo/ i ništa što je postalo/ nije bez nje postalo./ U njoj bijaše Život/ i Život
bijaše svjetlo ljudima.”2
Starozavjetni tekstovi zabranjuju izgovaranje Božjega imena, odnosno tumačenja svetoga teetragramatona JHVH. Stoga je Enerikina imenica “Vječiti” odgovarajući supstitut za Njegovo ime.
Prilika je podsjetiti na misao velikoga rusko-ukrajinskoga književnika Nikole
Vasiljeviča Gogolja, koji je podsjetio na snažno upozorenje Isusa Krista, zapisano
od Evanđelista Mateja: “Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što
je izreknu odgovarati na Sudnji san. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi”.3 Gogolj je ovako doživio Kristovo upozorenje: “Odnos prema riječi
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
1 U pjesmi “Sa izvora” (str. 21.) pored pojma riječ, koristi i pojmove “predriječi”, “prariječi” i “prariječ
neopipljiva”.
2 Ivan, 1-4
3 Matej, 36-37
268
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
mora biti pošten. Ta riječ je najuzvišeniji dar Božjim ljudima! Veoma je opasno
ako se književnik lakomisleno igra riječima. Neka ni jedna trula riječ ne izađe iz
usta vaših!”.
Dakako, nije mi namjera stavljati pjesništvo Enerike Bijač isključivo u judeokršćanske okvire, poglavito ne u okvire koji bi to pjesništvo svodili na apologetiku i propovjedništvo, oduzimajući mu poetiku. Ne, naša je pjesnikinja dovoljno
iskusna i književno obrazovana da znade izbjeći ovakve i slične zamke, ali ona,
sada kada je stupila u treću životnu dob, želi iskazati svoj životni, a ne samo
pjesnički credo, a taj se ne odnosi na suvremeni moralni relativizam, na psovku,
blasfemiju, mržnju i vrijeđanje, već se vraća izvorima, onome koji je Istina, Put i
Život i unutar čijeg se poslanja, života i poruka nalazi prostor za ostvarenje svih
ljudskih vrijednosti, jer je kao Stvoritelj čovjeku dao Slobodu. Slobodu izbora: lepršavi, zavodljivi i primamljivi put u tamu, ili težak, naporan, čak trnovit put do
Svjetla. Čovjeku je dana riječ kojom može moliti, ili proklinjati, ljubiti ili mrziti,
činiti dobro ili činiti zlo, Boga ljubiti ili Boga odbacivati, pa čak i mrziti, biti biće
Svjetla ili biće Tame. Stoga Enerika Bijač jasno pjeva da se čovjek u riječi “glasa
glasom Vječitoga”. I nastavlja: “U črte i reze/ upisuje, urezuje i čuva/ Veliki put,
glasove jasne,/ tamu u svjetlo, radost u jutra/ svemir upleten/ u stalno kretanje i
mijenu”.
Kao što bitno razlikuje pojmove “riječ” i “Riječ”, Enerika Bijač isto čini i s
pojmovima “svjetlo” i “Svjetlo”. U trećoj pjesmi ovoga ciklusa (“E da bi”) to potvrđuje.
Naslijeđe helenske filozofske misli Enerika Bijač koristi u ranijim svojim zbirkama. To čini i u ovoj. Konkretno, riječ je o “stalnome kretanju” i stalnoj mijeni,
kao učenju koje nam je u baštinu ostavio veliki Heraklit. Stoga njezin makro i
mikro-svemir nisu statični, već dinamični, njihovo postojanje ne određuje nepomičnost, već kretanje, što znači i razvoj. U pjesmama koje predstavljamo oba sjedinjuje teološki, filozofijski i poetski diskurs. Kretanje uvjetuje razvoj, a razvoja
nema bez čovjeka, a suština čovjeka je sloboda u izboru između dobra i zla.
Završni dio pjesme “Trag” pjesnikinjina je životna suma, njezina konkluzija
prijeđenih premisa. To je konkluzija čovjeka kojem su riječi bile osnovno oruđe
u životu, a tko bolje može osjetiti snagu riječi od pjesnika: “Spokojno oslonjena
slušam/ rastvoren u riječi Vječnosti glas/ nebesa što granaju/ svojim meandrima
pod olovkom/ na papiru samo trag:/ u riječi se sastavljam, rastem/ i nestajem u
isti mah.”
Personalan odnos s Bogom, gotovo eshatološki intoniran, pjesnikinja iskazuje
u pjesmi “Oimeničeni život”, u kojoj priznaje kako “vrijeme se osiplje/ u isto
izvorište ova slova/ vraćam, vraćam se Tebi/po njima/ osjećam tu čitljivost/ Tvoja-moja/ u vremenu…”
Pojmovi i pojmovni sklopovi kojima se pjesnikinja služi zaslužuju posebnu
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
269
ej
uz
M
pozornost. Tek upozoravam na njih: “Spokojno oslonjena”; “Spokojno oslonjena
slušam…”; “rastvoren u riječi Vječnosti glas”; “Vječnosti glas nebesa”. Taj Božanski glas na papiru ostavlja samo “trag”. Imenica trag upućuje na traganje, u ovom
slučaju traganje do Istine, do Kuće Bitka, a traganje znači i traženje, dok zajedno
upućuju na napor, upornost, želju, nadu i vjeru. Jer taj “trag je u riječi” u kojoj
pjesnik “raste i nestaje u isti mah”.
U sedmom ciklus “Pramen zemlje” Bijačeva razrađuje temu iz naslova zbirke.
Prva pjesma tog ciklusa nosi naslov “Jer ti jesi”. Pretpostavljam kako je u rukopisu napisano “Jer Ti jesi”, jer tada biva jasan sadržaj pjesme. Drugi dio naslova
jasna je aluzija na odgovor koji je Mojsiju dao Bog na Sinaju, nakon što ga je
upitao za ime: “Ja jesam”.4 U Enerikinoj pjesmi nalaze se slijedeći stihovi: “neka
bude/ jer ti jesi/ i/ vatra i voda, zrak i zemlja./ Od svih najveća pjesma”. Božje
ime autorica povezuje s helenskom filozofskom baštinom, odnosno učenjem o
prapočelima bitka.
Nakon naglašenog judeo-kršćanskog polazišta u pjesmi “Trag”, Enerika Bijač
u zbirku stavlja pjesmu pomalo mističnoga sadržaja, pod naslovom “Knjiga”. U
ovoj pjesmi dominiraju riječi “dah”, “broj sedam”, “zgusnuto vrijeme”, “Nebo”,
“kiše” i “brijeg”. Riječ je o riječima-simbolima, a svaki simbol ima svoje arhetipsko, ali i svoje osobno izvorište. Smatram u ovoj pjesmi određujuće simboličko
značenje broja sedam. U judeo-kršćanskoj misli to je broj savršenstva, u konkretnome slučaju koristi se kao zamjena za božansku samobitnost. Osobno značenje
broja sedam podvučeno je u pjesmi “Riječ do riječi” iz drugoga ciklusa u zbirci
koju predstavljamo. Ovdje se nalaze stihovi: “… dok prebivam/ između uma i
srca život moj/ u znaku broja sedam – unatoč svemu/ i baš zato radosna svjetlost
sja/…” Isto značenje ove brojke ponavlja se u pjesmi “Sedam kola” iz ciklusa
“Okrhak kamena”.
Tajanstvenost sadržaja Ivanove “Apokalipse” otkriva se kao inspiracijska zona u
pjesmi “Knjiga”: “Dah pod dah… u/ znaku broja sedam,/ baš kao jedan/ idemo
moj kućni/ broj i ja./ Knjiga na stolu/ krupnim slovima u/ sedam/ redova, zbrojena.”
Dah je sinonim za dušu, tu besmrtnu božansku suštinu ljudskoga bića. U pjesmi “E da bi” (istoga ciklusa) nalaze se stihovi: “… dah mu/ od Svjetla svjetlosno
sjeme/ u riječ uznačeno, umreženo i svjetlo…”.
Pjesme prvoga ciklusa pisane su modernističkim diskursom, grafički impostirane na način zorne poezije, s reduciranim interpunkcijskim vezivima što omogućuje, čak nameće, polisemičnost pojedinih sintagmi, pa i cijelih stihova.
U drugome ciklusu: “Ispod kape nebeske” uvodna je pjesma dala naslov cijeloj
knjizi: “Riječ do riječi”. Pjesma ima duboko osobno, čak ispovjedno izvorište i
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
4 Izlazak, 3, 14.
270
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
nastavlja autoričin personalan odnos sa Stvoriteljem. Može se govoriti o pjesmimolitvi u kršćanskome smislu toga pojma. Autorica završava pjesmu trostihom:
“Stvoritelju, prinosim se:/ u Tvoju antologiju se spremam/ ponizna – u riječima
i izvan”. Isti iskaz nalazimo u nizu drugih pjesama. Navodim kao primjer vrlo
snažnu pjesmu “Ogrij se riječi”, u kojoj autorica karakterizira i vrijeme u kojem i
s kojim živi:
U ovom vremenu sudaranja
usahlog smijeha i potoka krvi
ne vidi se.
Sigurno je samo to
da je nesigurno
u ovom vremenu rasapa, utihlih
riječi na sve strane bježe slova
bez glasa riječ je dobra
okovana
u mučnom vremenu sudaranja.
gr
a
ad
Treći ciklus “U krugu” poetska je apoteoza ljepoti prirode. Autorica doživljava
prirodu na način svetoga Franje Asiškoga, ali ne zaboravljajući snagu kretanja o
čemu je bilo riječi. To je kretanje od svjetlosti prema svjetlosti.
…………………………………………
Iz svjetlosti u svjetlost
rađanje i umiranje ista dimenzija
omišljena, osmišljena
svjetlost bez grada
Vječnost
mijena obnavlja u ritmu vremena
………………………………………
Misao o kretanju od svjetla svjetlu nastavlja se u pjesmi “Toliko svjetlosti”.
Navodim karakteristične stihove: “Na kraju krajeva početak je/ na Početku – u
pitanju su samo/ slova, svjetlo/ krilato bez ograda usemantičeno/ toliko svjetlosti
da se pitam/ što je more prema svjetlosti/ moooresvjetlosti…” U pjesmi “Tko bi
znao” iz ciklusa “Okrhak kamena”, svjetlost je zamijenjena danom: “Put iz dana u
dan most je samo/ između – ne znam čega/, ali osjećam da jest nečega/ od Tvoga
gena.”
U pjesmi “Poleti ptico”, pored erudicijske dimenzije, nalazi se Božje ime kao
skrivalica, što je oblik modernističkoga pristupa poeziji:
pr
Ko
ice
n
iv
…………………………………
Podravski zbornik 2010.
271
ej
uz
M
Javljaju novine sitno,
kao snijeg da je pao, a ne
brijeg baš ovoga dana da
Boa Sr i s njom nestao je
prastari, možda
sa samoga početka jezik
BO.
Lijepa li imena drevnom jeziku!
I ako je…? – nije li putem
izGubio
treće slovo, digao ruke i
otišao. Obrni se – Ljepoto u slovu.
a
ad
gr
Svjetlosti je posvećen treći ciklus “Radosna svjetlost”. Uočava se stanovito
parafraziranje pojma Evanđelje, koje u prijevodu znači radosna vijest. Biblijske
radosne vijesti su u stvari radosna svjetla. Prva pjesma ovoga ciklusa nosi naoko
zbunjujući naslov “OM” (velika slova u izvorniku). Iako su moguća druga tumačenja, mišljenja sam kako je riječ o najpoznatijoj budističkoj molitvi-mantri UM
PADME UM, u izvorniku Om Mani Padme Hum, koju naročito cijeni tibetanski
Vrhovni svećenik, Dalaj Lama. Ovu molitvu budistički redovnici, ali i vjernici,
izgovaraju kao pjesmu, ponavljajući ju što je duže moguće.
Uz pojam svjetlost Enerika koristi još jedan teološki osmišljen pojam: bjelina. Isti
naslov nosi pjesma u kojoj prepoznajemo da se ovim pojmom misli na Gospoda:
“…u njoj smo duše pjena.”
Još jednom skrećem pozornost na Enerikine poetske molitve. Ovaj tim poetskog iskaza spada među teže. To što je netko vjernik ne znači da može napisati
molitvu kao estetski relevantan uradak. Isto tako, govoreći o poetskim molitvama
ne mislimo na narodne pjesme. Naravno, ne podcjenjujemo ih, ali one spadaju
u drugi dio hrvatske književne baštine. Hvala Bogu, dugo zanemarene molitve
napokon se vraćaju u hrvatsko pjesništvo. Podsjećam da je 2009. najbolja zbirka
poezije kojoj Društvo hrvatskih književnika dodjeljuje nagradu “Tin Ujević”,
imala naslov “Molitve” i sadržavala ih je kao poeziju. Autor zbirke je poznati hrvatski književnik Tomislav Marijan Bilosnić. Sada se, eto i Enerika Bijač pridružuje Bilosniću i objavljuje niz vrlo uspješnih pjesama-molitava. Pri tome njezin je
poetski diskurs moderan, ali vibrantan, pojmovno precizan, s obiljem pjesničkih
slika, neologizama, unutarnje rime i unutarnjega govora same autorice. Nije mudro prenaglašavati poetske dosege pojedinih pjesama, ali, bez patetike, Bijačeva
je napisala pjesmu koju držim među najboljima u ovoj pjesničkoj vrsti.
Peti ciklus Bijačeva je nazvala “Kap vode”. Voda je njezina poetsko-filozofska
pr
Ko
ice
n
iv
272
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
tema nazočna i u ranijim knjigama. I ovaj pojam nudi više mogućih poetskih i
simboličnih smjernica. Prva od njih je ona koja smjera na helensku filozofsku
baštinu, na misao čuvenoga Talesa, druga smjera na kršćansko značenje vode kao
elementala kojim se vrši inicijacija krštenja, dakle čin postajanja Kristovim sljedbenikom, kao materije nad kojom prebiva Duh Gospodnji, dok treće upućuje
na pjesnikinjin zavičaj i život u njemu, a ondje je voda središnji dio života Neretvana, gotovo njihov fatum. Stoga je za Eneriku voda “neobuzdana priča”, “moja
življenica,/ obala na kojoj trajem/ u kojoj sam dok/ slatka i slana,/ lista mi slike,
okreće/ kotač”, “priča življenica”, “zelena suza svemira”, “alkemija ljubavi/ slatko
i slano umiješana/ u granicama života i smrti” (iz pjesme “Zelena suza svemira”).
Stoga je naša poetesa vodom “opčinjena”, jer “voda me utapa,/ podiže, uzdiže…”
Voda je i njezin Jadran kojem tepa: “more moje drago” i priznaje kako pred njim
stoji “sklopljenih očiju…” (iz pjesme “More i ja”). Jer voda nije tek prirodna činjenica, H2O, voda je Božji, odnosno “Njegov znamen”.
Šesti ciklus “Okrhak kamena” nadovezuje se biografičnošću inspiracijskih sadržaja na prethodni. U pjesmi “Ti razumiješ” to se potvrđuje. Uvodni stihovi ove
pjesme glase:”Neka je samo/ slana kap, i neka je/ samo/ okrhak kamena što u
srcu/ žulja upisano”.
“Pramen zemlje” naslov je sedmog ciklusa i ispunjen je pjesmama autobiografskog sadržaja. U pjesmi tajanstvenoga naslova-šifre “K-S-V”, pjesnikinja na
pragu opustjeloga rodnog doma piše potresne stihove:
a
ad
gr
pr
Ko
………………………………..
Mirise vječnosti
na kamenu raskošno
odmara smilje i kadulja,
vrijesak puna duša prebiva.
Raspuknut će kao sunce
ispred mene ta nakupljena
milina
ovdje gdje su rađali i umirali
moji preci. Osluškujem kako
tinja im trag pod prag urušen
kamen u pramen zemlje
ozemljen taman toliko da me
mirisi razdiru u
kadulja – K kao korijen,
smilje – S kao svetost,
vrijesak – V kao vrijeme, dok
sunce korača žurno ispred mene.
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
273
ej
uz
M
Posljednji ciklusi “U prolazu” i “Tragovi, znakovi, otisci” nabijeni su eshatološkim dosezima, spoznajom da je život konačan i da se treba na kraju dana, kada
sunce odlazi na počinak, obratiti svome Gospodinu, kleknuti i pomoliti. A jutro,
tko zna kome pripada, jer ono “sakupi sve oko sebe/ i ode/ s onim koje se već
zbrojilo”. (iz pjesme “Ide”). “Sve je iza, u daljini/ ispred izvjesnost blizine/ Tvoje
u dubini”, “Cima je odvezana/ bijeli parobrod ljulja se/ na ušću/ srce zna pravi
put…” (iz pjesme “Spokojno”). “Sve ima svoj kraj/ pjesmo,/ stani pjesmo, odmori me./ Nemam više vremena/ za sebe/ tebe/ dobro je”, “Sve ima svoj KRAJ”
(iz pjesme “Usni”) Vjernik znade što ga čeka i naša se pjesnikinja stoga s pravom
obraća Gospodaru naših duša: “Jer, Ti si mi ulio nadu/ i dao riječ/ da Te po njoj
mogu naći/ a Ti mene prepoznati/ kad pokucam na Tvoja vrata”.
Zbirka “Riječ do riječi” predstavlja vrijedan doprinos suvremenome hrvatskom pjesništvu. U vremenu u kojem postmodernizam gubi smisao, odlazeći sa
književne scene zajedno sa svojim moralnim relativizmom, Enereika Bijač nudi
novi put u zajedničku nam pjesničku avanturu. To je put koji se kreće unutar
etičkih postulata judeo-kršćanske vjere, kulture i uljudbe. Pri tome ni malo ne
odstupajući od modernosti pjesničkog iskaza na svim razinama poetskog govora
i djelovanja. Nakon knjiga-putokaza Tomislava Marijana Bilosnića i Davora Šalata, Enerika nam Bijač poklanja svoju zbirku istoga dometa, zbirku koja otvara
vrata slobodi ljudskosti u književnome stvaralaštvu. Onoj slobodi po kojoj smo
ljudi kao istinska djeca Božja, a ne tek puki izbljuvak sastavljen od krvi, sperme,
fekalija i psovki, mržnje i blasfemije.
Vratimo se Gogolju i njegovoj preporuci kolegama po peru:
“Nađi prije svega ključ za vlastitu dušu, pa ćeš tim ključem moći otvoriti svačiju dušu”.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
274
Podravski zbornik 2010.
Lada ŽIGO
FILOZOFIJSKA TAPISERIJA SVIJETA
ej
uz
M
Može li itko izreći frazu da je poezija danas mrtva? Ona možda ne vrišti na
tržištu, ali živi, diše, pjeva, stvara tihe taktove, svoje skladbe, neoglušena na žamor
svoga vremena. Nije nijema, samo je treba znati čuti.
U svom eseju “Obrana pjesništva” Ante Stamać piše: “No, pjesništvo živi. O
njegovu umiranju nije bilo govora ni u slavnom Ujevićevom eseju Sumrak poezije
iz 1929. godine. Bilo je govora o mogućem, nikada poželjnom, gubitku „svih
oblika i sadržina”, no to je nešto posve drugo. U tom smislu Tin Ujević je dobro
predvidio današnje stanje. Mnogi pjesnici, naime, ne imajući nikakva smisla za
oblikovanje i nikakve moći rasuđivanja glede problema svoga vremena i svijeta,
doista niti što oblikuju niti kažu što važno. Buncaju svoja spolna snoviđenja,
rugaju se bližnjima, prostače - služe se, dakle, u vlastitu, izvornom jeziku vrlo
ograničenim nizom frazema…. -uglavnom, njima su epohalno nestali “svi oblici
i sve sadržine”.
Stamać će dalje naglasiti da je pjesništvo prirodno stanje ljudskog bića, mnogima čak i smisao života i tu esencijalnu bit pjesništva poantirat će stihovima S.
S. Kranjčevića:
a
ad
gr
Ko
Meni Bog je pjevat reko,
I ja vršim Božju volju,
I ja jedem srce svoje.
pr
Poezija je, dakle, duhovni poriv bića koje se zateklo u svijetu, prirodna potreba
da se jezikom izaziva misterij postojanja. Dok je god u čovjeku dubokog osjećaja
postojanja, dotle mora biti i poezije. Drugim riječima, poezija, kao duševna potreba, ne podliježe ni vremenima ni običajima.
Nekoliko je duševnih tipova pjesnika, rekao bi Vinko Brešić - jedni su oni
širokih gesta, nesretni u postojećem, oni koji žele buntom, znatiželjom nadmašiti
okvire postojanja koje ih guši - takvi bi bili Matoš, Ujević, Krleža, barem u
mladim danima. Takvi bi bili, dodajmo, svi pjesnici s dubokim iskustvom egzistencije - Gotovac, Mihalić, Slaviček, Šoljan, svi oni koji prazninu ispunjavaju
nemirnim osjećajima straha, bijega, praznine, smrti. Drugi oprezno usklađuju
unutarnje prostore s vanjskim, nalaze ravnotežu, brinu za mjeru duše i stvari takav bi bio Dragutin Tadijanović. A treći? Treći, poput Ujevića, imaju vijorne
kose, visoka čela, žude široke prostore i vidike, ali u njima nema velike spoznajne
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
275
ej
uz
M
ni pjesničke razmetljivosti - u njima svijet leluja, takav kakav jest, a oni u njemu
mirno upisuju svoje tragove. Pjesništvo takvih je smirujuće - u lirici takvih stoika
vlada neko čudno pomirenje subjekta sa svijetom, gotovo ravnoteža stvorenog i
užitak odgonetanja čovjekovih koraka u tihoj vremenitosti. Takvi pjesnici, koji
introvertno grade svoju kuću postojanja, bili bi Nikola Šop, Nikola Milićević,
Ivan Golub, Enerika Bijač.
Miran, oplemenjujući lirski prostor, gotovo spokojan, bez bijesa, bez vapaja
ili patetičnih doziva - to bi bio prostor pjesnikinje Enerike Bijač iza koje stoje
već mnoge zbirke u kojima čovjek hodočasti svijetom i grli ga riječima - zbirka
„Put“ (1998.), „Samo je beskraj kraj“ (2001.) „Školjka“ (2003.), „U mogućem
krajoliku“ (2006.), „Riječ do riječi“ (2008.). I u prozi je lirik - u romanu „Samo
ljubav ostaje“ vraća se u prošlosti uz miris jutarnje kave i duhom asimilira prohujalo vrijeme (političke procese u “Podravci” i povijest svoje obitelji), asimilira
život koji je stalno prisutan, poput vječne jeke. Vrijeme je i u njezinoj prozi čuvar
života, koji nas uvijek nanovo iznenađuje svime što je pohranio u sebi. Metaforički, vrijeme je u njezinoj knjizi vjetar koji donosi otpatke odasvud, ali ih i odnosi,
pročišćuje život — stoga je i povijest “Podravke” u knjizi oblikovana kao kovitlac
misli, emocija, uspomena, kovitlac koji ispunjava ljudski život. Istinski pjesnik ne
može se skriti ni u prozi.
Hodanje Enerike Bijač kroz svijet jest poput čitanja rastvorene knjige života,
rasutih znakova i slova koje pjesnik mora umijećem pjevanja objediniti kako bi
preda nas stavio dirljivo, živo štivo života, lirsku fresku u kojoj će svatko prepoznati i vlastitu egzistenciju. Sve već jest, priroda je tvorac, a ne čovjek i stoga lirik
robuje i vlastitoj pjesmi - pušta simfoniju svijeta i riječi, poput haiku pjesnika
meditira o stvorenom, iznosi ljepotu, ne nagrđuje je nikakvim osobnim nezadovoljstvom, potiskuje svoje “ja”, sugerira nam “mi”. Nevjerojatna osjećajnost
za Drugog i Drugo vlada u stihovima Enerike Bijač, pjesnikinje koja je nadindividualna dok duboko zaranja u ljudsko postojanje, pa bilo to i svakodnevno,
bezvremeno gledanje neba, sunca ili pučine. Umjesto sukoba “ja” i svijeta, u njezinim, često pejsažnim pjesmama, vlada primirje svakoga i svega sa svime, zajednički usud prolaznosti na vječnom kotaču života.
“Tako je sve/ što sam zapisala, sve što sam/naslikala - ma, sve je to jedna knjiga,/jedna slika - isto sunce/ista kap/isti grumen i kamen, isti dah -/priča. Životom
zaslužena!”/, reći će u jednoj pjesmi u zbirci “U mogućem krajoliku”. Enerika ne
podmeće svoju dušu kao zrcalo svijeta, nego promatra rasprostrt svijet i utiskuje
ga u sebe, čak i u jednostavnoj pjesmi iz “Puta”: “Vrata/izlaze/na blakon/balkon/
na ulicu/ulica/na trg/Trg je/otvoreno/nebo.”/
Subjekt u poeziji Enerike Bijač jest svijet sam - pjesnički subjekt ga, dakle,
pustolovno spoznaje, prati, opjevava njegove tajne i tragove i stoga, zbog tog
motiva vječnosti koja čovjeka okreće daleko unatrag i daleko ispred, u njezinu
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
276
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
pjesničkom svijetu nema onog egzistencijalno natmurenog i nametljivog ega koji
vlastiti svijet hoće razobličiti, podrediti ga svojoj taštini, udahnuti ga i iskašljati
van. Njezina poezija nalik je na smirene udisaje i izdisaje u beskrajnom prostoru
slutnji u kojem je čovjek zadan - samo se lirskom riječju treba iskopati iz križaljke
postojanja i naći onu…pravu riječ. A u tom imenovanju Enerika Bijač je pravi
virtuoz lirskih riječi. Njezini stihovi, u kojima je čest motiv vode kao ogledavanja, motiv protoka, kao da su veliki slap života što nas oplahnjuje. U stihovima
iz zbirke “Riječ do riječi” kaže: “Riječ do riječi ja sam/okrhak kamena, kap vode/
što slapimice pretače me dok prebivam/između uma i srca život smoj/stalno između…/ I kada to kaže, tada dijeli esenciju sa svima nama, kao da pjeva o našoj
sudbini, ljudskoj, a ne svojoj. I zato je njezina poezija metafizična i altruistična gotovo u svakoj njezinoj pjesmi osjećamo zajedničku svemirsku mijenu, kretanje
iz jučer u danas, iz danas u sutra, plutanje u vremenitosti i sklonjeni smo nekom
smirujućom izmaglicom u kojoj se naziru konture svega, u kojoj nam je sve i
blisko i daleko. I imamo vremena, ne žuri nam se, divimo se sivo-bijelom misteriju svijeta, daleko od gradova i asfalta, uzdižemo prirodne i odbacujemo urbane
mitove. Čovjek u Enerikinim pjesmama nije uznemireno biće prostora u kojem
ima svoju ulogu, fukciju, interes, nego strpljivo biće vremena. A u vremenu, u
protežnosti svi smo jedni te isti. “U svakom koritu/ista voda,/ u svakoj šalici -/čitavo more… modro/i duboko - vječno oko…/Jedan jedini svijet/, pjeva u zbirci “U mogućem krajoliku”.
Zadivljuje me Enerikin lirski izraz, ta skokovita igra riječi, slikovitost izražavanja, razasutost slika i detalja, a koja opet na koncu stvara emocionalni sklad.
Enerika u svijetu, u bekraju stvorenog, ima izoštreno oko za detalj (za kamen, za
slap, za cvijet, za most, za sunce), a i pjesnički sluh za nijemost kozmosa. Vidi
kroz sjenke, a znade zasijeniti vidljivo. I pjesnikinja je i slikarica prirode - bilježi
stihove i perom i kistom i stoga su oni tako suptilni i višebojni. Enerikine pjesme
donose smiraj u pretakanju malog i velikog (oblutka i kozmosa, kapi i vode) jer
ona ima visoko razvijenu filozofsku svijest o oduhovljenosti svemira, o sveprosutnosti duhovnog i zato u poeziji uzima ulogu strpljiva tragača. U mikrokozmosu
ogleda se makrokozmos, nije potrebno ništa više stvarati, samo imati moć riječi
da se božansko kretanje oimeniči. Stoga je posljednja njezina zbirka prepuna
riječi posvećenih rječima. “Navodiš me u nevidljivo/opipaj neopipljivo izgovori/
pod kapom Nebeskom - riječ./, reći će u pjesmi “Sa izvora”, a u pjesmi “Slovkam”
pjevat će: …”ti malo ti veliko/ slovo/uriječi sebe mene/uberi u svoje plodove/ oriječi/. A jedna pjesma nosi naslov “Oimeničeni život” i kao da taj naslov sažimlje
sav pjesnički svijet Enerike Bijač - sve kiše, lopoče, vode, zvijezde, obale, sve rasuto, postojeće, sve što je emanacija božanskog treba samo dojmljivo izgovoriti,
tajnu u vidljivo pretopiti.
Nevjerojatan humanizam izvire iz poezije Enerike Bijač u kojoj se u svemu,
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
277
ej
uz
M
baš u svemu ogleda Duša Svemira - a to je zato što voli i ljubi svijet, bez obzira
na svoje postojanje u njemu. I dok daleke prostore u rubnim slikama sastavlja,
kako piše u pjesmi “Imenom svojim”, ne boji se nedovršenosti, ne boji se onoga
što će joj izmaknuti, ne boji se smrti. Dapače, u pjesmi “Uistinu osjećam” u
zbirci “Školjka” pjeva: “I umrijet ću zanesena. Radoznala i zaigrana…/U ovom
vremenu metamorfoze moje početne tvari - u/smrt zagledavam - u život sam
zaljubljena./A zanos je moja trajna ravnoteža./
A da bi čovjek imao toliki spoznajni zanos, utopio se u metafizičkom izjednačenju življenja i umiranja, mora se rusoovski vratiti prirodi - otuda toliko pejsaža u Enerike, ponajviše u zavičajnoj zbirci “Samo je beskraj kraj”, otuda toliko
carstvo čuvstava i osjećaj beskraja u kojem ni smrt nije više mračna, nego je dio
života u kojem svi zajedno i neizvjesno jesmo.
Stalno, vječno bivanje - to je ontološki zanos Enerike Bijač i stoga ona pjeva:
“Mudrost vremena opet mi u grudima preokreće svijet!” Sav njezin opus mogli
bismo nazvati poetskom filozofijom - umjesto pojmovima, ona rastvara svijet
lirskim riječima, ali pogađa bit. Osvaja i um i srce, govori, ali nas i pušta uljuljkane u nedorečenosti. “Ma pusti priču neka ide... Priča bez kraja najbolji je kraj”,
reći će, kao da opet ostavlja svoju pjesmu da, kao posađeni cvijet, živi dalje svoj
vlastiti život.
Enerika Bijač želi ostati izgubljena u svijetu, zapletena riječima, jer samo onaj
tko uvijek traži sebe jest čovjek. Trebamo se bojati onih koji su svoj svijet našli
- oni određuju, propisuju, podučavaju. A toplo ljudsko biće poput Enerike u svemu vidi spiritus movens, pokretačku energiju koja stvara mnoštvo drugih stvari i
oblika. Baš zato što je sve nedovršeno, čovjek ne može sebe nametnuti drugome.
“Taj dodir/ graničja i bezgraničja, taj magličasti/ sjaj/zaluđuje me/dok vrtim krug
oči u oči/ s vodom... i grlim/ u krug/svu tu tišinu što se ugnijezdila/ u krošnji
jablana/i blagost što se raznježila u brezama/, reći će u jednoj pjesmi, prepuštena
pretapanju svih oblika, zvukova i stvari što svakoga dana stvaraju novu tapiseriju
života.
Enerika Bijač pokazuje izniman smisao za literarnu rečenicu, za unutarnji život književnoga teksta koji se grana u brojne metafore, a to je stoga što joj je duša
pretpostavka jezika. Ona, naime, nije usmjerena samo na jezik, artificijelnost,
na puko stihotvorstvo, nego na dubinu života i stvari, a iz nijansiranih emocija i
misli (samo)oblikuje se i rečenica. Ritam njezine duše stvara i ritam teksta. Tako
su govorili i stari Grci: Drži se stvari, a riječi će poteći same.
Tako piše i Enerika - duboka senzibilnost nagrađuje je ljepotom izražavanja. Riječi se nude onima i samo onima koji znaju osjećati.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
278
Podravski zbornik 2010.
Vanesa BEGIĆ
SENZIBILNI UMJETNIČKI
RUKOPIS ENERIKE BIJAČ
ej
uz
M
Posebna mi je čast što sam dala svoj, makar mali, doprinos realizaciji grafičkopoetske mape “Obala” – “La sponda”, nastale zahvaljujući suradnji pjesnikinje
Enerike Bijač i poznatog talijanskog umjetnika Uga Maffija.
Slikarica, pripovjedačica, pjesnikinja, organizatorica kulturnih zbivanja, neumorna kulturna djelatnica. Enerika Bijač iz Koprivnice, (r. Odak), je sve to i više
od toga, a njezin je entuzijazam u kreativnome radu zbilja zarazan. Jednostavna
je to i iznimno draga osoba, pravo vrelo, autentičan izvor energije i kreativnosti,
koja podjednako uspješno balansira između različitih umjetničkih žanrova, odnosno vidova umjetnosti.
Njezin senzibilitet možda najviše dolazi do izražaja u lirskim uracima, gdje
pokazuje iznimnu vještinu u kreiranju delikatnih djela, koji su poput lirskih melodija – jezgroviti, nabijeni emocijama, lirskim pejsažima, ali nipošto patetični,
već vrlo živi, proživljeni.
Raznih se tematskih i interesnih sfera prihvatila u svome stvaralaštvu, a pjesme
su s jedne strane iskonske, bliske problemima duše i svjetonazorima obična čovjeka koji je u stanju kaptirati emocije, a s druge strane i bliske postmodernizmu, ali
bez larpurlartizma.
Ona donosi odnjegovani, kultivirani jezik, gdje nikada nije nedostatna ili suvišna.
To dokazuje i u svojoj novoj pjesničkoj zbirci “Riječ do riječi”, i nanovo se potvrđuje vrsnom poetesom, vrlo senzibilnom i nadahnutom, vještom, s istančanim
smislom za riječ, njezinu melodioznost i semantiku.
Senzibilitet ove autorice zoran je i u likovnim kreacijama, gdje odabirom nježnih boja kreira suptilne, meke, lirske radove koji kazuju svoju priču na vrlo osjećajan način, pokazujući splet boja, ali i percepciju iz ostalih tematskih i umjetničkih sfera.
Teško je odrediti koje je njezino djelo najbolje, budući da svako od njih ima
svoju specifičnost i svoju umjetničku težinu.
Splet svih žanrova u kojima se do sada dokazala prisutan je u knjizi “Odjek
Neretve/U kašiki tradicija, pod perom priča...poezija”, gdje je prisutna simbioza
proze, poezije i umjetničke fotografije, a to je i svojevrstan njezin hommage rodnome kraju.
U novoj se zbirci pak, slično kao i u grafičko-poetskoj mapi nastaloj u suradnji
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
279
ej
uz
M
s Ugom Maffijem, dotiče raznih tematskih i interesnih sfera, gdje posebno mjesto
po intenzitetu i evokativnoj snazi riječi imaju pjesme posvećene moru i morskim
temama.
Budući da sam imala priliku prevoditi njezine pjesme, mogla sam iz prve
ruke vidjeti kako funkcionira njihova interna struktura, kakva je njihova stilska
građa te ritam riječi. Stoga mogu decidirano tvrditi da je riječ o autorici koja vrlo
kvalitetno piše, koja donosi bogati, pjesnički razrađeni jezik i koja je u svojim
poetskim tvorbama moderna, nadahnuta, suvremena.
Iako nije počela pisati, odnosno objavljivati u najranijoj mladosti, čitajući
njezine uratke stječe se dojam da piše oduvijek, da je cijeli njezin život obilježen
stvaralačkim radom i književnošću. Dakako, iz knjige u knjige je nadahnutija, te
vidljivo je da je pisanje za nju iskonska potreba, koja proizlazi iz duše.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
280
Podravski zbornik 2010.
Draženka JALŠIĆ ERNEČIĆ
Muzej grada Koprivnice
ENERIKA BIJAČ – IZMEĐU DVIJE RIJEKE
M
uz
‘’Slikarstvo se ne može naučiti, može se samo pronaći.’’
Pablo Picasso
ej
Pripovijest o vječitom putniku razapetom između dviju rijeka, Neretve i Drave, u neprekidnom traganju za duboko skrivenim vezama, zvukovima i bojama
koje tek na duhovnoj razini stvaraju jedan novi krajolik, priča je o dva zavičaja i
jednom izmišljenom, o slikarstvu Enerike Bijač. Duboko plavetnilo i zelene obale, rogozi, lopoči, lokvanji i riječne trave, čitav jedan mali eko-sustav, predmet su
promatranja sa svrhom, ali i pjesničke, lirske kontemplacije i maštanja u kojem
i pjesnikinja i slikarica tragaju za bliskim tonovima, mirisima, okusima i zvukovima svojih dviju rijeka. Mostovima svile poput povezanih svilenih marama
između dviju obala Enerika Bijač korača već tri desetljeća i pritom ostaje vjerna
vlastitoj dvojnosti. Sretna, jer umjesto jednog ima dva, jednako draga zavičaja.
Izložbom ‘’Radovi 1980. – 2010.’’ Enerika Bijač predstavlja se kao pripadnik
odjeka slikarstva intimizma u hrvatskom slikarstvu, preciznije, u slikarstvu mediteranskog kruga (Antun Bauer, 1999.). Odabirom radova kojim su obuhvaćena
puna tri desetljeća likovnog stvaranja i vidljivog umjetničkog razvoja, u Galeriji
Koprivnica nastojali smo predstaviti radove iz pojedinih ciklusa i interpretirati
vrijednosti slikarstva koje je nastojalo reafirmirati tradicionalnu i vrlo rijetko korištenu tehniku slikanja na kineskoj svili. Nije na odmet podsjetiti kako je jedna
od najznačajnijih hrvatskih akvarelistica 20. stoljeća Slava Raškaj istu tehniku
akvarela na svili koristila slikajući svoje lopoče, ali i oslikavajući svilene lepeze i
upotrebne damske predmete. Upravo na tragu emocijama nabijenog slikarstva
slavne umjetnice tišine, svjesno ili nesvjesno, Enerika Bijač svojem je slikarstvu
osigurala predznak intimnog.
Enerika Bijač ubraja se u one svestrane renesansne osobnosti koje se poigravaju ljepotom misli mijenjajući medij izražavanja, između riječi i boje, književnosti
i slikarstva. Pritom je u slikarstvu možemo ubrojiti u one autodidakte koji inzistiraju na estetici univerzalne ljepote, te nastoje njegovati tradicionalne likovne
vrijednosti. Uživljavanje u motive cvjetnih buketa i košara ispunjenih opojnim
mirisima kadulje, smilja i lavande, smokava i narova razbacanih po stolu, krajolike djetinjstva, krajolike mašte i krajolike stvarnosti, Eneriku Bijač odaje kao
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
281
ej
uz
M
autoricu koja u izvedbi uživa čitavim svojim bićem, utapajući vlastite osjećaje u
procesu i ritualu slikanja, u dodiru sa putenom svilenom površinom tkanine i
mokrim dodirima akvarela. Dijalozi s bojama zavičaja, traženje jednoga u drugome, i obrnuto, monolozi i unutarnji razgovori o rijekama i obalama, traženje
temeljnog smisla ljubavi prema krajoliku porijekla i krajoliku življenja, temeljna
su preokupacija Enerike Bijač. Usprkos stanovitoj dvojnosti, motivom najčešće
prevladavaju krajolici djetinjstva sa Delte Neretve slikani prema sjećanjima u Koprivnici, poput refleksije povratka korijenima roditelja. U slučaju Enerike Bijač
radi se o povratku prirodi, nedirnutoj i čistoj rijeci i močvari, plavetnilu vode i
neba, odsjajima zelenog, zlatnog i purpura, boje sljezovih cvjetova i ljubičastih
sjena lavande na obroncima Pelješca. Bez obzira da li se radilo o krajoliku, cvijeću, predmetima, snoviđenjima i vizijama vjere, slikarstvo Enerike Bijač izraslo je
iz njezine osobne prošlosti, prvih doticaja s kulturom mediteranskog kruga, iskustava, stanja duha i nemira ptice selice koja svijet doživljava na razini duhovne
i fizičke spoznaje, neprekidno putujući fizički i u mislima između Koprivnice i
Opuzena, u prostore i vremena sretnih trenutaka. Prošlo, proživljeno i doživljeno
kategorije su kojima autorica, kako u pjesmama, tako i u slikama, traga za putovima između Podravine i Dalmacije, Drave i Neretve, preklapajući slojeve sjećanja
poput svilenih koprena.
Poetska kategorija u slikarstvu Enerike Bijač zapravo je opće stanje duha, vraćanje u poznata područja, ali isto tako i mogući bijeg od beskraja i tuge. Tek naizgled smirena kontemplacija i moć koncentracije vlastitog duha, u kojem predmeti i prostori poprimaju izgled koji im određuje duša, predstavljaju doživljaj
motiva koji je na površini svile preoblikovan unutarnjim emocijama, ljubavima i
vizijama, baš poput pjesme ili stiha.
Slike prikupljene predstavljene u Galeriji Koprivnica, izložene sudu likovne
publike i struke, zapravo su izdvojene iz nevidljivih intimnih krugova koje je
Enerika Bijač obilježila u domovima i srcima svojih prijatelja u Koprivnici, Zagrebu, Varaždinu, Opuzenu, Metkoviću, Dubrovniku … stavljajući svoje svilene
intimne zapise na zidove njihovih domova. Pritom nas, uvijek iznova, nastoji
podsjetiti kako na kraju ostaju samo ljubav i osjećaji. Upravo izložba u Galeriji
Koprivnica koncentrat je osjećaja taloženih puna tri desetljeća, razotkrivena intimna ispovijed o podvojenosti zavičaja, prijateljstava i priča o dva doma za koje
kuca jedno veliko srce.
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
* U organizaciji Društva hrvatskih književnika Podravsko-prigorskog ogranka održana je u Galeriji
Koprivnici tribina „Književno zrcalo“ 9. listopada 2010. godine, a na kojoj je obilježena 70.
obljetnica života i 30. obljetnica umjetničkog rada književnice i slikarice Enerike Bijač. Otvorena
je retrospektivna izložba slika „Između dvije rijeke“ i predstavljena zbirka pjesama „Riječ do riječi“
te predstavljena pjesničko-grafička mapa Enerike Bijač i Uga Maffija „Obala – La sponda“. Uz
ovdje prisutne autore, na tribini su sudjelovali i prof. dr. Julijana Matanović, književna kritičarka i
prevoditeljica i Vlasta Knezović, dramska umjetnica. Voditelje tribine bio je Darko Pernjak, tajnik
Ogranka.
282
Podravski zbornik 2010.
Vladimir MILAK
NEPREKIDNO OČEKIVANJE
ej
uz
M
a
ad
gr
Tko zna, što čekamo?
Ali čekamo!
Tko zna, što li će doći?
Ali će doći!
I nemir bruji u vremenu,
i crni oblaci naviru s obzorja,
i vječno sunce iza njih sja –
usprkos svemu što će doći –
ili neće doći.
Tako se ljuljamo
na valovima života,
Stalno,
s novom nadom u srcu.
Ko
NAŠA STVARNOST
pr
Stvarnost ima
protejsko lice i pleše
pred nama opsjenarski ples.
i mi smo sluđeni s njim.
ice
Podravski zbornik 2010.
n
iv
A samo mrtvaci saznaju
njegov smisao –
ili ga se ne saznaju,
pa zauvijek nijemi
potonu u veliku laž.
283
SVEMOĆNA SEKTA
ej
uz
M
Banke su postale hramovi novi
u kojima se snivaju snovi
i blaženstvo stiče.
žrecima njihovim svjetina
zanosno: „hosana!“ kliče.
Vjernici se ponovo zlatnome
teletu mole. Njegov sjaj više
od božje milosti vole.
Pa i Europa sada na zlatnome biku jaše
I poklonicima svojim polugom
Zlatnom maše. Zato
Podignimo čaše u čast
Boginje naše!
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
284
Podravski zbornik 2010.
ej
uz
M
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
Podravski zbornik 2010.
285
SADRŽAJ
RIJEČ UREDNIKA............................................................................................................3
M
ej
uz
SUVREMENE TEME
Dalibor VUGRINEC - WEB STRANICE MUZEJA GRADA
KOPRIVNICE...................................................................................................................5
Draženka JALŠIĆ ERNEČIĆ - UPRAVLJANJE LJUDSKIM POTENCIJALIMA I
PROGRAM JAVNIH RADOVA U MUZEJU GRADA KOPRIVNICE NA ZAŠTITI
NEPOKRETNE I POKRETNE BAŠTINE.......................................................................9
Mario PINTAR - SEGRAD – 20 GODINA ISKUSTVA U GRADITELJSTVU.............19
a
ad
gr
ZAŠTITA SPOMENIKA KULTURE
Petar PUHMAJER - PRILOG ISTRAŽIVANJU STAROG MAGISTRATA U
KOPRIVNICI..................................................................................................................23
Velimir IVEZIĆ - ZBIRKA STARIH MAJSTORA MUZEJA GRADA KOPRIVNICE
GRUPA CARSKIH PORTRETA.....................................................................................45
Ada VRTULEK GERIĆ - Preventivna zaštita crkvenog ruha iz
crkve Sv. Martina u martijancu...................................................................58
Maja VRTULEK- KONZERVATORSKO – RESTAURATORSKI RADOVI NA KIKLJI
LEGANKI IZ ZAVIČAJNE ZBIRKE POU “DRAGUTIN NOVAK” LUDBREG.........66
Edita JANKOVIĆ HAPAVEL - KONZERVATORSKA STUDIJA OBNOVE UTVRDE
STARI GRAD (1985.) I PONOVNO NAĐENI ARHEOLOŠKI POKRETNI NALAZI
2010. GODINE................................................................................................................73
pr
Ko
n
iv
HRVATSKA NAIVNA UMJETNOST
Draženka JALŠIĆ ERNEČIĆ - Mijo Kovačić - Nove slike starog majstora naive...............77
ice
POVIJEST I KULTURNA POVIJEST
Dr. sc. Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ - PETRINJSKE I PODRAVSKE VEZE OD
POLOVICE 19. DO POLOVICE 20. STOLJEĆA..........................................................81
dr. Sanja ŠVARC JANJANIN dr. Krešimir ŠVARC - PRILOZI I GRAĐA ZA POVIJEST
BOLNICE U KOPRIVNICI............................................................................................99
Ksenija KRUŠELJ - POVIJEST PUČKOG ŠKOLSTVA U GRADU KOPRIVNICI (I.) - Od prvih oblika podučavanja do školske godine 1875. /76. ...................................124
286
Podravski zbornik 2010.
Vladimir MIHOLEK - PRILOZI POZNAVANJU POVIJESTI SELA SVETA ANA
POKRAJ ĐURĐEVCA..................................................................................................161
Mr. sci. Ivan BIRŠIĆ - BIJEG STJEPANA RADIĆA U INOZEMSTVO PRED
HAPŠENJE 1923. GODINE.........................................................................................181
PAVLE GAŽI - REPETENTI..........................................................................................187
ej
uz
M
ARHEOLOGIJA
Davor BEŠVIR - ARHEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA KRIPTE ISPOD ZAPADNOG
DIJELA CINKTORA ŽUPNE CRKVE U LUDBREGU 2008. GODINE...................194
ETNOLOGIJA&ETNOGRAFIJA
mr. sc. Iris BIŠKUPIĆ BAŠIĆ - razvoj medičarsko - svjećarskog obrta s
posebnim prikazom života i rada majstora u ludbregu..............199
gr
a
ad
PRIRODOSLOVLJE
mr. sc. Mladen Matica - PROJEKT NATREG – UPRAVLJANJE PRIRODNIM
VRIJEDNOSTIMA I ZAŠTIĆENIM PODRUČJIMA KAO MOGUĆNOST ZA
ODRŽIVI REGIONALNI RAZVOJ.............................................................................211
pr
književnost
Ko
ŽIVOTOPISI, SPOMEN
Zvonko PANDURIĆ STRIC..........................................................................................223
ice
n
iv
90 GODINA IVANA VEČENAJA
Božica JELUŠIĆ - VEČENAJEVIH PET PRSTIJU.......................................................227
Enerika BIJAČ - KNJIŽEVNA PROZA IVANA VEČENAJA / ILI RIJEČ JE
OSVIJETLILA SLIKU...................................................................................................236
mr.sc. Božidar PETRAČ - PJESNIČKI KIPEC IVANA VEČENAJA.............................244
80 GODINA IVANA GOLUBA
Duško BODINOVAC - DR. IVAN GOLUB, KALNOVEČKI SIN PODRAVSKI,
SVEĆENIK I KNJIŽEVNIK..........................................................................................250
Podravski zbornik 2010.
287
M
70 GODINA ENERIKE BIJAČ
Božica JELUŠIĆ - ENERIKA: JEDAN OKVIR, VIŠE SLIKA........................................261
Đuro VIDMAROVIĆ - U SLAVU RIJEČI....................................................................267
Lada ŽIGO - FILOZOFIJSKA TAPISERIJA SVIJETA..................................................275
Vanesa BEGIĆ - SENZIBILNI UMJETNIČKI RUKOPIS ENERIKE BIJAČ...............279
Draženka JALŠIĆ ERNEČIĆ - ENERIKA BIJAČ – IZMEĐU DVIJE RIJEKE............281
ej
uz
Vladimir MILAK - NEPREKIDNO OČEKIVANJE.....................................................283
- NAŠA STVARNOST.......................................................................283
- SVEMOČNA SEKTA......................................................................284
a
ad
gr
pr
Ko
ice
n
iv
288
Podravski zbornik 2010.
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
140
File Size
1 930 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content