SRÐ JE NAŠ
SRÐ JE NAŠ
L I S T G R A Đ A N S K E I N I C I J AT I V E “ S R Đ J E N A Š ” • D U B R O V N I K • O Ž U J A K 2 0 1 2 • B R O J 3 .
1
SRÐ JE NAŠ
2
GDJE SMO STALI I ŠTO
NAS ČEKA?
Pred nama je novi broj novine.
Iako sam pojam novina podrazumijeva neku novost (samim time inherentan
mu je svojstveni optimizam i vjera u bolju budućnost, ali i pesimizam i tjeskoba
od budućnosti, jer promjene nisu uvijek na bolje) naša je novina puna stvari
koje su se već dogodile, odigrale ili se pak stalno ponavljaju. Ona je većim svojim dijelom pesimistična, a optimizam se javlja kao tračak svjetla u pokojim
završnim rečenicama tekstova koje ćete u njoj naći.
Donosimo vam dugačak i gorko duhovit tekst Hrvoja Ivankovića koji se
bavi historijom Dubrovnika kao mrtvog grada kroz povijest i literaturu. Slika
burom pometenog ili jugom natopljenog praznog Straduna nije neka novost. I
ponavlja se. Ta je slika i metafora i pravo stanje stvari.
I ovoga puta posvećujemo pozornost temi trošenja i proždiranja, kako našeg
neposrednog gradskog tako i onog šireg prirodnog okoliša (otimanju ne samo
prostora samog, nego i otimanju pogleda na ono što od našeg prostora ostaje, pa
čak i otimanju oko upravo tog otimanja). Pretvaranje Dubrovnika u sliku s prozora, objekt pogleda s visoka, upravo je u tijeku. I samo je još jedan od vidova
historije mrtvog grada. Odnosom prema prostoru prirodnog okoliša i poimanjem isključivo pokorene prirode kao
dobre prirode bavi se Ivo Lučić. Čini se
da jednak odnos prema prostoru postoji
i u Gradu; ne podnosi se „prazan“ prostor tj. dobar je samo preizgrađen, stolovima ispunjen prostor. Grad nam taj
način apsurdno postaje pustopoljinom,
jer svođenjem prostora ulica i trgova na
krajnje utilitarnu funkciju ugostiteljskog objekta, gasi se svaki mogući život, svaka moguća sloboda osim slobode konzumacije.
Tekst Iva Kara-Pešića osvrt je na
sliku izleta na Srđ i sukob dvaju svjetnonazora; svjetonazora i svjetorazora
kako to on definira.
Jedan je dio novine posvećen problematici oko HE Ombla i nepovratnog
uništenja njezina izvorišta, a bez ideje
kakve bi dugoročne posljedice ta intervencija u okoliš mogla imati. Sigurni
smo da se energetski problemi daju riješiti i na manje razorne načine.
Oko projekta „golfa“ na Srđu sve je poznato – nakon što su golferi objavili
gašenje svog „hladnog pogona“ nastavili su s aktivnostima – zadužili se za novih devedeset milijuna eura i osmislili kampanju „majčina dušica“ te čekaju
novi zamah.
Tekst Jurice Pavičića Dubrovnik kakav ne bi smio biti precizno i duhovito
analizira ono na čemu smo kao grad zapeli kao u trapuli.
Problem je zapravo u temeljnoj ideji koja vodi sve pokušaje „obogaćenja“
prostora oko nas – ukoliko je pohlepa temeljno načelo (pohlepa za prostorom,
pohlepa za pogledom na Grad, pohlepa za brzim profitom, prepodajom ), a pohlepa je i temeljno načelo korupcije – tada te ideje nisu i ne mogu biti dobre.
Srdjana Cvijetić
Trebala bi nas brinuti potpuna nezainteresiranost stručnih službi
i vijećnika Grada Dubrovnika da zaštite javno dobro i interese
Dubrovčana
Budući da u drugoj polovici 2011. nije bilo ni glasa od nekad sveprisutnog
Razvoja golfa d.o.o., poneki Dubrovčanin optimist mogao se ponadati da je s
tim projektom zauvijek gotovo. Bolji poznavatelji situacije svjesni su da Dubrovniku tek predstoji druga runda i da nas u 2012., sukladno najavama gradonačelnika Andra Vlahušića, iznova očekuje bombardiranje Grada reklamama,
naručenim tekstovima te pritisci i razbacivanje brojkama o blagodatima „golfa“
za zdravlje i ekonomiju. Podsjetimo se da Dubrovčanima nikada nije predstavljena ekonomska analiza niti studija koja pokazuje opravdanost izgradnje golf
resorta na Srđu te da Dubrovnik nema nikakvu razvojnu strategiju koja bi dugoročno planirala kako gospodariti Gradom, prostornim i prirodnim bogatstvima
koja ga okružuju. Nikada nam nisu zorno prikazani troškovi koje ćemo kao
građani Dubrovnika morati pokriti prilikom opremanja apartmanskog mastodonta na Srđu vodom, strujom, kanalizacijom, cestovnom mrežom i podzemnom trafostanicom.
Dubrovačka javnost je ostala uskraćena za odgovor na temeljno pitanje:
Zašto je Prijedlog urbanističkog plana
uređenja (UPU-a) golf parka na Srđu
zaustavljen te vraćen na ponovnu izradu i ponovnu javnu raspravu?
Iz jednostavnog razloga što je taj
plan nezakonit tj. neusklađen s Prostornim planom županije i GUP-om Grada
Dubrovnika. Nezakoniti plan nije ni
smio biti stavljen u proceduru javne rasprave. Na javnoj raspravi u rujnu
2010. tu su podvalu razotkrili građani i
strukovne udruge arhitekata. Investitori
su poželjeli poredati vile tamo gdje to
prostornim planovima nije dozvoljeno,
po rubovima Srđa s pogledom na Grad,
more i dubrovački akvatorij. U samoj
želji za lijepim i ugodnim pogledom nema ništa loše. Problem nastaje kada taj
pogled postaje ekskluzivnim pravom, vlasništvom, ograđenim privatnim prostorom koji taj isti pogled brani ili oduzima drugima.
Trebala bi nas brinuti potpuna nezainteresiranost stručnih službi i vijećnika
Grada Dubrovnika da zaštite javno dobro i interese Dubrovčana.
U Inicijativi Srđ je naš izračunali smo da bi ukupna planirana izgrađenost
golf resorta na Srđu i Bosanki "potrošila" količinu kvdrata koja bi bila ekvivalentna kvadraturi mogućih stanova za oko 15000 stanovnika. Takva nepovratna
potrošnja našeg najvažnijeg resursa – prostora, oduzima Dubrovniku znatan
prostorni kapacitet i mogućnosti planiranja i razvoja u godinama koje dolaze.
Ne zaboravimo ni propagandne parole: Sanader je taj projekt proglasio nacionalnim interesom, Šuica javno-privatnim partnerstvom, a Andro turističkim
beškotinom.
Zapravo, nijedan korumpirani političar niti gradonačelnik ne bi smio Dubrovčanima oduzeti njihovo ustavno pravo da na referendumu odlučuju o svakoj većoj intervenciji u prostor i život zajednice, a pogotovo ne o takvom projektu s nepoznatim dugročnim posljedicama. Pretvaranje prošlogodišne službene Feste sv. Vlaha u SAD-u u promociju tvrtke Razvoj golf d.o.o. i afera „majčina dušica“, kojom su pojedini igrači došli do zemlje na Srđu uz pomoć par
svjedoka i sklonih im sudaca, samo su simptomi onoga što nas kao društvo
čeka, kad i ako Srđem i Gradom potpuno zagospodari privatni interes.
Đuro Capor
Tiskanje ove publikacije omogućeno je temeljem financijske potpore
Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva u skladu s Ugovorom
Urbroj: 07578-10-03 Klasa: 421-02/10-PP-4A/01. Mišljenja izražena u
ovoj publikaciji su mišljenja autora i ne izražavaju nužno stajalište
Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva.
Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva
http://zaklada.civilnodrustvo.hr
Izdavač: Građanska inicijativa Srđ je naš • Adresa: Frana Supila 8, Dubrovnik • e-mail:
[email protected] • Uredništvo: Ivana Butigan, Đuro Capor, Srdjana Cvijetić, Ivo Kara-Pešić,
Luko Piplica, Helena Puhara, Slaven Tolj i Lucija Vuković • Prijelom i priprema za tisak: Nedim
Meco • Fotografije i ilustracije: Srdjana Cvijetić, Boris Cvjetanović, Nedim Meco, Luko Piplica,
Helena Puhara, Slaven Tolj, Željko Tutnjević, Zelena akcija, Marijana Vukić • Tisak: Fotostar,
Dubrovnik • Naklada: 4000 kom.
SRÐ JE NAŠ
3
UZLET ŽIVOTA NA SRĐ
Ivo Kara-Pešić
Uzeli smo rekvizite za igru: lopte, čunjeve, frizbije, zmajeve, hulahop, konop, rekete... Dogovor je bio da se sastanemo u devet kod tvrđave Imperijal
kako bismo postavili putokaze do proplanka na kojem smo odlučili provesti
dan. Običan izlet na Srđ, druženje i grah. Dan je bio savršen, premda prognoza
nije predviđala lijepo vrijeme.
Kad smo stigli na Tvrđavu, ekipa je već bila gore. Na parkingu je stajalo i
golemo crno terensko vozilo. Ono koje obično voze «investitori». Palo mi je na
pamet da na talijanskom jeziku glagol investire osim ulagati, znači i zgaziti
autom, napasti, nasrnuti. Čudesna stvar ta etimologija, ništa joj ne promiče. Iz
auta je izašao jedan zaposlenik tvrtke Razvoj golf d.o.o. Na objavu izleta na
Srđ, golferi su smislili ingenioznu “protu-akciju”: pozvali su sve one koji
podržavaju njihov projekt da dođu ispred tvrđave Imperijal ispucavati loptice
po principu “hitni lopticu u šumicu”. Za ispaljivača najdužega hica bila je
osigurana prestižna nagrada – gajba piva! Projekt od, prema riječima investitora,
milijardu i dvije stotine i pedeset milijuna eura sveo se tako na gajbu piva.
Netko je prokomentirao da se više isplati igrati mali nogomet. I tamo sve završi
s pivom, no projekt bar ne košta toliko.
Zaposlenik se spremao za golferske podvige. Iz gepeka je izvukao zeleni
sintetički tapitić, površine jednog četvornog metra. Kasnije se pokazalo da je to
surogat za travu golf terena. Kad ih se okupilo pet, šest, svaki je sebi pod noge
stavio po jedan takav sintetički tapitić. Onda bi se na njega namjestio u svima
nam znanu pozu i s parkinga ispalio lopticu u šumu. Sve se to odvijalo uz dosta
psovki i vrlo čudna bodrenja poput “zamisli da je tamo krava, zvizni je u glavu!”
Neki su od ispaljivača loptica doveli i djecu. Dječačić nije imao golfersku kapu
na glavi, pa ga je strogi ispaljivač prekorio: “Kakav si ti to golfer bez kape!” i
nabio mu je na glavu. Dijete se prestrašilo i počelo plakati. Plakalo se i meni od
tuge prizora. Ti su ljudi tvrdili da je cijeli prostor platoa Srđa i Bosanke njihov,
a u njega nisu željeli ni kročiti. Zazirali su od toga prostora, zazirali od prirode.
Samo su agresivno ispaljivali loptice u smjeru šume. Za njih Srđ je bio meta.
Pošli smo našim putem uz koji smo postavljali natpise “Srđ je naš” sa
strijelicom u smjeru proplanka. A proplanak je bio prekrasan. Okružen dubovima
i maginjom, s finom zelenom travom. Ubrzo je proplanak bio prepun mladih
bračnih parova s djecom, njihovih baka i djedova, sve je brujalo od igre,
jurnjave, ćakule… dvije bare za nogomet već su bile tu, frizbiji i zmajevi letjeli
su okolo, jedna grupa je preskakala lastiku, neki su žonglirali, drugi pijuckali vino i uživali na suncu, kasnije se i potezao konop… Veliki broj šetača je
svraćao pozdraviti poznate ljude… Srđ je vrvio od razigrana života.
Na trenutak sam se izdvojio kako bih prošetao po okolnoj šumi. Nailazio
sam na tragove rata, komadiće granata, ispaljene metke. U dnu manjeg proplanka
koji se dodirivao s većim, na kojem su se okupili izletnici, stajao je križ u
spomen branitelja koji su tu izgubili živote. Svakog čestitog građanina Dubrovnika duboko tišti situacija u kojoj se Grad našao dvadeset godina nakon što
su ljudi tu, baš tu na Srđu, braneći ga od agresora, ostavili svoje živote.
Rat, svaki oblik nasilja, po sebi je strahotan i nečovječan. Međutim, postoji
jedan sukob (polemos) u koji uvijek iznova treba ulaziti s entuzijazmom, sukob
u kojemu se nikome ništa ne oduzima, već se, dapače, baš u tome sukobu stvara
zajednički duhovni i životni prostor, stvaraju se preduvjeti za suživot i međusobno uvažavanje razlika – to je sukob mišljenja, sučeljavanje stavova.
Zajednica u kojoj se o problemima šuti i od njih skreće pogled, u kojoj se šuti
pred nepravdom i nasiljem, osuđena je na propast.
Kada sam se vratio na razigrani proplanak, novinarka Du TV-a upitala me je
zbog čega smo se okupili na Srđu. Rekao sam da je posrijedi sukob dvaju svjetonazora, onog materijalističkog, gramzivog, nasilnog i vulgarnog, koji ni u
čemu ne vidi vrijednost, ali svemu zna cijenu (pogled od milijun dolara!). Taj u
Srđu vidi samo golet i kamenjar (to nije sljepilo očiju, to je sljepilo duše), vidi
taj krajobraz kao nešto što treba radikalno izmijeniti, jednokratno iskoristiti,
“obogatiti sadržajima”, betonizirati i golfizirati. Njemu je suprotstavljen nenasilni svjetonazor koji ćuti intrinzičnu vrijednost toga prostora, koji shvaća njegovo golemo značenje za život samoga Grada, prostora koji je njegov pulsirajući dio, koji samo treba vratiti u okrilje Grada, odnosno, baš kao na tom izletu
(ustvari uzletu, uzletu života i duha), u njega dovesti mlade bračne parove i
njihovu djecu da osjete taj prostor, dožive ga i onda odluče što s njim žele učiniti, jer on, prije nego svima drugima, pripada upravo njima. Bez razigranog
života u Gradu i na Srđu, uopće nema smisla raspravljati o njegovoj budućnosti.
Danas više ne mislim da je onaj prvi uopće svjetonazor. Kome ništa nije
sveto osim novca, taj nema spoznaju svijeta, on nema duhovni obzor koji
omogućuje stalnu otvorenost za svijet i njegovo prihvaćanje onakvim kakav jest
u svojoj biti – uređen krhkim ekvilibrijima kojih je čovjek mali, ali iznimno
važan dio; ekvilibrijima koje može sačuvati samo duboko poštovanje prema
postojanju kao takvom. Toliko primjera prevare i promašenih “razvojnih
projekata” imamo u samoj Hrvatskoj, oni nam jasno pokazuju što nas čeka, ali
pohlepa je nevjerojatna bolest ljudske duše. I ako se građankama i građanima
Dubrovnika otme najdragocjeniji resurs koji imaju, a to je životni prostor, i
zauvijek unakazi prostor Srđa i Bosanke, jedan svijet će nepovratno nestati,
nestat će zauvijek ta čudesna školjka krajolika što je stoljećima u sebi ljubomorno čuvala bisergrad.
Isto se pitanje iznova postavlja otkad je ljudskoga svijeta i vijeka: kako se
nenasilno suprotstaviti slijepoj sili? Što može običan, mali čovjek protiv složenih mehanizama moći? Može puno. Jorge Luis Borges, taj krhki stvoritelj čudesnih svjetova, jednom je zgodom ustvrdio da se u životu oko svega možete pokajati, ali se nikada nećete pokajati što ste bili hrabri. Ako je građankama i
građanima Dubrovnika doista stalo do toga da se Grad izvuče iz ralja pohlepnika, u tome će i uspjeti. Ali samo ako im je do toga stalo kao zajednici. Ma koliko izgledale moćno izvana, stvari zasnovane na lažima i prevarama iznutra su
gnjile i slabe. I ne mogu odoljeti pred uzletom razigrana života, s proplanka, na
Srđu.
4
SRÐ JE NAŠ
JAVNO,
DAKLE NIČIJE
Zašto je briga o prirodi i prostoru slaba?
Ivo Lučić
Nedavno je jedan moj prijatelj, ne samo odgovaran intelektualac nego iskren
i dobar čovjek, u jednom javom nastupu zaštitu okoliša proglasio nepotrebnom
kočnicom razvoja, pa onda i prostorom osobnih probitaka mnogih ljudi. Rekao
je, otprilike, da on jest za održivi razvoj, ali onaj koji „neće biti stajanje nego
razvoj“. Za promicatelje održivog razvoja, udruge, kazao je da su bučna manjina koja uzurpira pravo drugih na odlučivanje. Pozvao se i na istraživanje koje
dokazuje to što govori. Nije kazao da se udruge informiraju iz znanstvenih izvora i nadahnjuju demokratskim načelima, niti je sondirao adekvatnost znanja
građana u svakodnevnom postupanju s okolišem. Ne sporeći da u svakoj skupini možete naći ljude s negativnim osobinama, ispalo je, pravo da vam kažem, da
okoliš štite samo neki čudaci.
Govoreći to, on je iznio i niz činjenica koje kvalificiraju njegove stavove u
vezi stručnih pitanja – povijesti umjetnosti, okolišne estetike, zaštite okoliša i
općenito zastupljenosti ekološkog svjetonazora – koja diraju u bit sudbine dubrovačkog područja pa se dijelom reflektiraju i kao etička pitanja. Primjerice,
zašto se na obali ili na Srđu ne bi gradile kuće od 30 katova, koje će se vidjeti
izdaleka, kao što se vide u Dubaiju, i kao što su se u Dubrovniku gradile tijekom
povijesti, poput Lovrijenca. Među inim, naglasio je da okoliš oko Dubrovnika
treba kultivirati, jer ako okoliš nije kultiviran, opasan je. U čistom obliku taj
stav predstavlja temeljnu protuokolišnu maksimu: samo pokorena priroda je
dobra priroda. Nemam nikakve dvojbe da njegove stavove treba uzeti dobronamjerno i kao dominantne stavove javnosti te stoga treba na njih odgovoriti. Jer,
odreda dotiču crne rupe naše svijesti o prirodi, okolišu, krajoliku, prostoru…
gi razlozi koji prirodu ne ostavljaju sasvim čistom, npr. ideologije. One će prostor nacionalno obojiti, pa ćemo smatrati da nama pripada puno više nego što
nam je škrta povijesna sudbina odobrila.
Možda je za suvremeno razumijevanje još važniji zaborav prirode, odnosno
ono što se naziva otuđenjem. Smetnuli smo da postoji priroda kojoj pripadamo
i o kojoj u potpunosti ovisimo! Mislimo da sve što nam treba za život imamo u
dućanima, kao industrijski proizvod. A to nije točno, jer ništa se ne može stvoriti iz ničega. Čak i kad bismo živjeli daleko od prirode, negdje na Manhattanu,
sve dobijamo izravno ili posredno od prirode. Moderni čovjek često ne vidi tu
distancu. Jedan od mehanizama koji mu pomaže u tom zaboravu jest ono što
zovemo prirodnom ljepotom. Preko nje imamo dojam pripadanja i „ljubavi“
prema prirodi. Međutim, to je konzumacija prirode kako ju propisuje robno
društvo: bitan je vanjski izgled, pakung, ono što se može prodati. Prošetati po
prirodi, uživati u pogledu, otputovati u razvikane krajeve, možda i na vjersko
hodočašće – tu imamo „sve“ slijedeći marketinške sugestije. Primjerice, Srđ je
ništa, ali Lokrum, koji je od istog „materijala“ i koji je dijelom potopljeni obronak Srđa, poželjno je mjesto. „Prirodne ljepote“ danas su jedno od najproblematičnijih poimanja prirode uopće.
Između tih svjetonazora i iskustava postoji nešto što određuje naš realan
odnos prema okolišu. Seljaci prirodu gledaju funkcionalno: trava je silaža za
stoku, tlo je dobro za uzgoj kultura, klima uvjetuje tlo. Stanovnik grada prirodu
će doživjeti kao prostor opuštanja nakon svakodnevne gužve i stege, u nju će
projicirati svoje želje i pojmove slobode. Kako se sve to preslikava na sudbinu
i razumijevanja prostora, krajolika i prirode u Dubrovniku?
***
Naša prosječna percepcija prirode i okoliša nije formirana smisleno i odgovorno prema okolišu, nego je niz ulomaka različitih obrazovnih pristupa, životnih iskustava i interesa koji proizlaze iz zanimanja – nastalih na širokoj podlozi
dominantnih povijesnih svjetonazora. Za obrazovanje u tom pogledu do razine
fakulteta u Hrvatskoj ne postoji ništa, a na sveučilišnoj razini mali broj programa poput Studija krajobraza na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, ili postdiplomskog studija Prostornog planiranja, urbanizma i parkovne arhitekture na
Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Oba studija su na tehničkim znanostima,
interdisciplinarni studiji, nastali u krilu arhitekture, i najbolje su što imamo.
Međutim, kad se pogleda s holističkog aspekta, u njima je vidljiv manjak društveno-humanističkih interesa. Također, postoje dodiplomski prirodoslovni studiji zaštite okoliša, koji su interdisciplinarni na relaciji geologija, geografija i
biologija, kao i slični tehnički studiji, te studiji na postdiplomskoj razini. Njihovi programi nemaju kulturno-povijesnu dimenziju koja bi polaznicima dala svijest o interesnom oblikovanju slike prirode. Pored svega, obuhvaćaju mali broj
ljudi, koji ne može bitno mijenjati javnu sliku prirode. Stoga je vrlo važna ekološki svjesna javnost, koja progovara kroz udruge i intelektualce .
Iz čega smo dominantno stjecali znanja o prirodi i okolišu tijekom povijesti?
Sve do prije stotinjak godina – iz narodnih priča i pjevanja. A njih su najviše
oblikovali mitovi i legende. Po našim selima, koja su danas predgrađa, ljudi su
tvrdili da su svojim očima vidjeli razne duhove, a s nekima se čak i hrvali. Treba podsjetiti da su vile i vještice po nastanku duhovi prirode, odnosno forme
kojima je čovjek tumačio njemu neobjašnjive pojave u prirodi, a razvijaju se
duže od deset tisuća godina. Potom je presudnu ulogu odigrala Biblija, čije smo
kulturološke kodove uzimali doslovce, a neke od njih razumijevali ponajvećma
na razini magije i čuda, puno više nego kroz bit vjere, kao što bi Tin Ujević rekao, da božanski odgojimo dušu u sebi, odnosno da budemo božanski dobri.
Veliki broj starijih vjernika i danas je duboko u sebi uvjeren da je svijet nastao
ravno prije 2012 godina. Kad jače zagrmi, ljudi nerijetko izriču zahvalu bogu,
ta tradicija ide preko sv. Ilije do glavnog slavenskog boga Peruna. Zašto se ljudi
jezivo boje potpuno bezopasnih zmijolikih životinja, recimo blavora? Jer ju ne
vide onako kako im je o njima govorila biologija, nego mitologija. Da je mitološki ustroj prirode vrlo snažan i danas, možemo najbolje prepoznati po praznovjerju kojim je ispunjen naš svakodnevni život, kako vjernika tako i ateista. Da
dalje ne elaboriramo, svatko iskren to može ispitati na sebi. Dakle, tradicijska
slika prirode, koja se razvijala doslovce milijunima godina, i dalje predstavlja
podlogu mnogih aktualnih nazora i društvenih odluka o okolišu. I zbog toga
radimo pogrešne odluke.
Moderno školovanje govori nam o prirodi kroz racionalnu znanosti i potvrđuje ju empirijski dokazivim istinama. Potres nije božja kazna nego posljedica
plutanja kontinenata. Ali kad zatrese, znanost nije nikakva utjeha. Postoje i dru-
***
Nemamo sustavan empirijski uvid u percepciju okoliša u Dubrovniku, pa za
ovu priliku možemo navesti nekoliko tipičnih pristupa koje smo zapazili u javnosti ili literaturi. Najstariji je tradicionalni funkcionalni pristup, nastao pod
utjecajem vlastitog života na selu, ili života u gradu u tradicionalnoj obitelji. On
se temelji na razlikovanju krajolika s obzirom na prevladavajuću upotrebu koju
diktira njegova morfologija, te na vrsti vlasništva nad prostorom. U pogledu
dominantne upotrebe, razlikuje se na polje, brdo, obalu i more. Polje je područje zaravnjenog tla na kojem se uzgaja mali broj poljoprivrednih kultura, a brdo
uglavnom padinsko područje za ispašu stoke, opskrbu drvom, kamenom i sl. S
obzirom na vlasništvo, prostor se dijeli na naše, tuđe i ničije. Naše (baština,
parcela ili trava) je u pravilu ograđeni dio krajolika, koji može služiti različitim
namjenama. Tuđe je sve što ima drugog vlasnika, a ničije pak – ono što je javno.
Može li ovo shvaćanje koje proizlazi iz upotrebe krajolika u poljoprivrednostočarskom društvu biti prikladno za današnji život i za probleme Srđa, Omble,
Konavoskog polja, Lučina razdolja, Tri sestrice..? Naravno, ne može, ali u velikoj mjeri obnaša tu javnu ulogu.
Drugo je poimanje prostora među ljudima koji su usvojili „gradsku“ kulturu
i urbani obrazac ponašanja. Oni u pravilu nemaju nikakav izravan odnos prema
prirodnom krajoliku. Za njih je on bijeg iz zidina, zgrada i prometnih ulica, bijeg od posla i drugih obaveza. Tako priroda postaje metaforom slobode i pridaju joj se idilična značenja. Oni u pravilu slabo poznaju prostor „divljine“, jer
osim što on ničemu „praktičnom“ ne služi, o njemu nemaju gdje mnogo pročitati. Ako čovjek nije član planinarskog društva, lakše će nešto saznati o Velebitu ili Alpama nego o Srđu, Sniježnici, Neprobiću ili Sv. Iliji na Pelješcu. Između
dva svjetska rata dubrovački ljubitelji prirode bili su vrlo angažirani, pa je Dubrovnik, primjerice, bio prvi koji je organizirao skijaško natjecanje u Dalmaciji.
Nešto je drugačiji odnos prema moru, koje ljeti, osobito za vikende, postaje
drugim domom brojnim Dubrovčanima.
Za dubrovačko područje, kao i za druge dijelove prirode, zacijelo vrijedi ona
općenita ocjena o otuđenju: čovjek ne osjeća da pripada prirodi, nego se u njoj
osjeća tuđe. Industrijalizacijom, sela i njihovi posjedi su obezvrijeđeni kao nikada prije u povijesti. Jedino još drže vrijednost zemljišta u gradu i prostori uz
more. Ali samo kao nekretnina, gola nekretnina, što znači „očišćena“ od sve
povijesti, kulture i većine drugih vrijednosti. Osim položaja, gledaju mu donekle vegetacijski pokrov i još ponešto. A kulturni plodovi koji su izrasli na toj
zemlji i stvorili kulturnu memoriju bez koje nema formiranja zajednice, uopće
ne ulaze u njezinu cijenu. Tako je metar četvorni Srđa prodavan za par eura, a
zemljište oko Omble cijeni se još i manje. Ako im vrijedi „gradska jezgra“,
trebaju znati da ona nije mogla nastati bez funkcionalnog jedinstva s okolnim
krajolicima te da se i danas tako mora promatrati. Dio grada su izgrađeni objek-
SRÐ JE NAŠ
ti poput vodovoda do Šumeta, mlinice na Ombli, ljetnikovaca uz Omblu, na
Lapadu i otocima. Zato se njihovi prostori ne smiju gledati kao gola nekretnina
i to treba što prije uvažiti.
Ta ekonomska racionalizacija krajolika kroz kriterije profita, pokazuje slabe
točke ljudske naravi i pravac kojim erodiraju vrijednosti zajednice. Njeno oličenje je prostor tranžiran po komercijalnim bonitetima nekretnine. Zagovornici
gradnje i apartmanizacije pokazuju kolike površine prostora još nisu izgrađene
„a mogle bi se iskoristiti“. To je pogrešno gledanje, jer priroda je vrijedna sama
po sebi. Njeni neizgrađeni dijelovi omogućuju da funkcioniraju i oni dijelovi
koji su izgrađeni. Ona ima granice do kojih može izdržati pritiske, a nakon toga
se sustav urušava.
Prema istraživanju dr. Eduarda Kušena s Turističkog instituta u Zagrebu, pri
odlučivanju za hrvatske destinacije turistima je na prvom mjestu priroda. U
Hrvatskoj i u Dubrovniku ona je još uvijek razmjerno očuvana i zbog toga turizam ima perspektivu. Ali pravi je paradoks da prevladavajuća gospodarska djelatnost u Dubrovniku uopće nije svjesna svoje utemeljenosti i potpune ovisnosti
o prirodi. Turizam nigdje u Hrvatskoj nije toga svjestan.
Jedno nedavno istraživanje, koje je proveo moj prijatelj, upravo je to dokazalo. Naime, on i njegovi suradnici proveli su anketu među gostima hotela o
programu koji najviše prate u svojim sobama. Na prvom mjestu, odgovorili su
– vremensku prognozu. Klima je jedan od prepoznatljivijih elemenata prirode i
turisti su tim odgovorom jasno pokazali svoju ključnu usredotočenost i očekivanja od prirode. Nažalost, nije bilo prilike da se to adekvatno interpretira. Voditelj istraživanja manifestirao je upravo protuokolišni stav: „Okoliš je opasan
ako nije kultiviran“.
Tu nedostaje razumijevanje što je to ekologija. Ona nije naručeno vrijeme,
lijepo pakiran travnjak (u biti sag zelenog otrova) niti betonirani rub obale.
5
Ekologija je prirodni kontinuitet životnog ritma u staništima, kako među njihovim živim tako i neživim članovima. To isključuje sve promjene i pritiske koji
će prijeći izdrživost i uništiti ravnotežu sustava, ali nije protiv promjena koje su
tipične za taj okoliš. Naprotiv. Primjerice, nagle promjene razine podzemnih
voda u Ombli su prirodne, ali bi prisilno zadržavanje vode na istoj razini, što bi
provela podzemna akumulacija, bilo jako štetno. Zato stručnjaci upozoravaju:
lako ćete napraviti hotele i sve ostale umjetne djelove okoliša, ali ako izgubite
prirodu – izgubili ste sve.
***
Zbog svega navedenog prosječna javnost nema mnogo znanja o prirodi,
kako načelno tako i u pogledu konkretnog šireg dubrovačkog prostora. Zapravo, prostor u biti i ne postoji ako nije osviješten u glavama njegovih stanovnika,
ako se zajednica ne ostvaruje u njemu. Teorijski, Bosanka može biti jednako
daleko nekome iz Grada kao Sjeverni pol. Ovdje ne zagovaramo odnos prema
prostoru u oprečnim kategorijama „moje – ničije“, nego kultiviranje društvene
interakcije u prostoru: shvaćanje važnosti okoliša i njegovo očuvanje. Time se
jača poimanje prostora kao javnog dobra, a ne kao isključivanje drugoga. Kada
činjenici nepoznavanja prostora dodamo koruptivnu vlast i zbog toga slab sustav za zaštitu prirode i okoliša, razloga za duboku zabrinutost je napretek. Zabrinutost se povećava i zaoštrava kad postajemo svjesni da u takvoj situaciji od
ljudi koji ne znaju mnogo o prirodi ne možemo ni očekivati da budu odgovorni.
Jedini izlaz je u znanju, u stjecanju adekvatnog okolišnog znanja, i usvajanja
ekološkog svjetonazora . Bez cjelovitog znanja o svome okolišu i prostoru, mi
ćemo najvrjednije javno dobro, koje nema cijenu, izgubiti za sitne novce.
SRÐ JE NAŠ
6
KRONIKA
Dogodilo se proteklih mjeseci, od izlaska drugog broja lista Srđ je naš, 21. travnja 2011.
18. TRAVNJA 2011. U Lazaretima smo održali tribinu: Uvod u apartmanizaciju – Što golf ima s
tim?, sudjelovali su Đuro Capor iz inicijative Srđ
je naš, Teodor Celakoski iz udruge Pravo na
grad, dr.sc.Vladimir Lay iz Instituta Ivo Pilar,
mr.sc. Jagoda Munić iz Zelene akcije i Velimir
Šimičić, idejni začetnik Programa razvoja golfa
u Hrvatskoj.
Izdvajamo:
Zašto potencijalni investitor provodi silnu medijsku kampanju i manipulacije? Zato što planirani
projekt stambenog naselja za tržište bogatih kupaca
nije ni u Županijskom ni u Gradskom urbanističkom
planu!? – istaknula je Marija Kojaković, predsjednica Društvo arhitekata Dubrovnik, dodajući da
Grad treba izgraditi infrastrukturu, a to je investicija koja premašuje i najveći komunalni doprinos. Za
riječ se javio i Ivan Kusalić iz tvrtke Razvoj golf koji
je kasnio na tribinu pa nije čuo sve ispočetka, ali je
ipak želio reći nešto o iznesenim činjenicama. Tako
je ustvrdio da je «većina stvari koje je čuo neistinita». (izvor Dubrovački vjesnik)
26. TRAVNJA 2011. Tvrtka Razvoj Golf nastavlja
pritisak na županijsku vlast, najavljujući tiskovnu konferenciju u Zagrebu. Taj dio svoje kampanje započeli su objavljivanjem 04. travnja. 2011.
objavom izmjena projektnog plana koje navodno znače udovoljavanje zahtjevima Županije.
Međutim, županijske službe ponavljaju kako
vidljivost objekata s gradskog područja i dalje
predstavlja odstupanje od planskih okvira predviđenih GUP-om. Predstavnici investitora odlučuju politički pritisak izvršiti u Zagrebu, tiskovnom konferencijom koja je pred centralnom vlašću trebala diskreditirati samoga župana Nikolu
Dobroslavića.
Članovi inicijative Srđ je naš i Zelene akcije zajedničkim su uličnim prosvjedom upozorili na tu
manipulaciju kojom je tvrtka Razvoj golf namjeravala izigrati zakonite planske okvire koji ograničavaju njihov projekt.
Sam Aaron Frenkel, počasni konzul Republike
Hrvatske u Izraelu, poziva investitore da ne ulažu u
Hrvatsku, ocjenjuje kako je Dubrovačko-neretvanska županija neprijateljski raspoložena prema izraelskim investitorima.
http://www.dubrovacki.hr/clanak/28426/zupanija-jeneprijateljski-raspolozena-prema-izraelskiminvestitorima kaže Frenkel
23. SVIBNJA 2011. na konferenciji za novinare
predsjednica Društva arhitekata Dubrovnik
Marija Kojaković izjavila je kako prijedlog
UPU-a Športsko-rekreacijskog centra s golf
igralištem i turističkim naseljem Bosanka Sjever
i Bosanka jug nije u skladu s Prostornim planom
Dubrovačko - neretvanske županije. «Nikakvi
plaćeni oglasi i rugalice ne mogu promijeniti te
činjenice» - poručila je misleći na agresivnu
kampanju ljudi iz tvrtke Razvoj golf.
http://www.dubrovacki.hr/clanak/29127/dubrovackiarhitekti-protiv-golfa
25. SVIBNJA 2011. portal Dubrovniknet objavio je
ugovor potpisan 3. svibnja 2006. Njime se Grad
obvezuje na plaćanje troškova za izradu UPU-a
Športsko-rekreacijski centar s golf igralištem i
turističkim naseljima Bosanka sjever i Bosanka
jug, ukoliko Razvoj golf ne dobije koncesiju na
državno zemljište na Srđu za realizaciju projekta.
Ugovor su potpisali u ime Grada tadašnja gradonačelnica Dubravka Šuica, u ima tvrtke Urbos Maja
Madirazza te u ime tvrtke Razvoj golf tadašnji direktor Braslav Turčić.
http://www.dubrovniknet.hr/novost.php?id=13272
25. SVIBNJA 2011. u Ministarstvu zaštite okoliša,
prostornog uređenja i graditeljstva održan je
prvi sastanak o prijedlogu Urbanističkog plana
uređenja (UPU) golf igrališta na Srđu. Sastanak
je vodio ministar Branko Bačić, a sa strane
Ministarstva nazočili su državna tajnica Nike
Sudarević te predstavnici Uprave za prostorno
uređenje, predstavnici Županije, Grada, te investitora.
Rad ove skupine okončan je već na drugom sastanku 07. lipnja 2011. zaključkom:
Nakon stručne rasprave, na sastanku je usuglašeno da je za nastavak izrade predmetnog UPU-a, a
u cilju što kvalitetnijeg stručnog rješenja, poželjno
dopuniti Studiju vizura sa projekcijama vidljivosti iz
šireg gradskog područja na plato Srđa i izraditi dvije do tri varijante rješenja UPU-a kako bi Studija o
postupku procjene utjecaja zahvata na okoliš što
kvalitetnije sagledala moguća rješenja u prostoru i
donijela najkvalitetniju ocjenu. Nakon provedene
javne rasprave o SUO, a temeljem njenih rezultata
izradio bi se novi Prijedlog UPU-a o kojem bi se
održala ponovljena javna rasprava, sukladno
Zakonu o prostornom uređenju i gradnji
http://www.dubrovacki.hr/clanak/29202/podrzavamoprojekt-ali-treba-ga-uskladiti-sa-zupanijskim-pp-om
16. SVIBNJA 2011. U hotelu Valamar Lacroma u
Dubrovniku, a u sklopu dvodnevnog sastanka
Zajedničkog parlamentarnog odbora RH-EU,
inicijativa Srđ je naš upoznala je europarlamentarce s problemima koji na lokalnoj razini proizlaze iz kontroverznog Zakona o golfskim terenima.
http://www.dubrovacki.hr/clanak/28924/zastoeuroparlamentarci-nisu-culi-za-zakon-o-golfu
15. LIPNJA 2011. Tvrtka Razvoj golf priopćila je
kako privremeno obustavljaju svoje aktivnosti
zbog «politiziranja» oko ovog projekta, ostavljajući u «hladnom» pogonu svoj zagrebački ured .
16. LIPNJA 2011. Inicijativa Srđ je naš odgovara:
Je li propagandni stroj investitora zbilja hladan?
Tvrtka Razvoj golf d.o.o. nizom takozvanih spinova, pokušava izvršiti pritisak na lokalnu samoupravu, resorna ministarstva i hrvatsku javnost kako
bi progurala nezokoniti i predimenzionirani projekt
apartmanizacije Srđa i Bosanke. Ni nakon brojnih
primjedbi na taj projekt od strane županijskih stručnih službi, DAD-a te građana i građanskih udruga,
Razvoj golf d.o.o. uporno ne želi prilagoditi projekt
zakonskim odredbama RH i planovima višeg reda.
Sigurni da se opći interes građana Dubrovnika
može ostvariti samo potpuno drugačijom vizijom
prostora na Srđu i Bosanci ustrajat ćemo u informiranju javnosti o svim pogubnostima i nezakonitostima ovog projekta čija propagandna mašina nikad
ne ide «na hlađenje», stoji u našem priopćenju.
26. SVIBNJA 2011. Hrvatska elektroprivreda objavljuje Studiju utjecaja na okoliš HE Ombla.
Ovaj projekt bezobziran prema okolišu i kulturnom i krajobraznom nasljeđu Omble, ekonomski
i tehnički rizičan, nameće se zajedno sa TE Plat
i Srđ upravo zbog golf resorta na Srđu.
28. LIPNJA 2011. ZAŠTO AARONE? Neposredno
pred sjednicu na kojoj su trebali „pronaći“ sadržaje od javnog interesa u golf-resortu Srđ ispred
vijećnice Grada Dubrovnika vjećnicima smo podjelili drugi broj lista Srđ je naš kao i dokumentarni film Golf za početnike
29. LIPNJA 2011. Inicijativa Srđ je naš dobitnik je
nagrade GONG-a za demokraciju i građanski
aktivizam za 2011. godinu.
Građanska inicijativa „SRĐ JE NAŠ“, u smislu
vidljivosti i poruke koju šalje društvu baveći se socialno relevantnim i teškim temama, ima veliku
društvenu važnost, vidljivost i poruku...
Nenad Zakošek, dekan Fakulteta političkih znanosti, član Vijeća Gonga i član povjerenstva koje je
odlučivalo o nagradi, rekao je kako očita sličnost
između ovog i prošlogodišnjeg pobjednika pokazuje
da je u Hrvatskoj problem uništavanja javnog prostora trenutno jedan od gorućih, te kako je očigledno
da su neki od naših zakona izrazito loši, jer pogoduju
privatnom, a ne javnom interesu i širenju korupcije.
Dubrovačka inicijativa, baš kao i Pravo na grad,
svojim je radom mobilizirala velik broj ljudi, te ih
potaknula da se uključe u proces donošenja odluka
u njihovom gradu, što predstavlja značajan doprinos procesu demokratskog odlučivanja u toj sredini.
1. SRPNJA 2011. točno u podne, u 12 gradova širom Hrvatske održane su konferencije za medije
na kojima su se udruge civilnog društva usprotivile predloženim izmjenama Zakona o prostornom uređenju i gradnji te novom Zakonu o postupanju s nezakonitim zgradama. Konferencije
su se održale u Zagrebu (Zelena akcija, Pravo na
grad, Transparency International Hrvatska,
GONG), u Karlovcu (Eko Pan), u Rijeci (Eko
Kvarner), u Puli (Zelena Istra), na Krku (Eko
Kvarner), na Pagu (Cvit Soli), u Zadru (Eko
Zadar), u Šibeniku (Šibenski građanski forum,
Plavi val), u Splitu (Udruga “Sunce”, Inicijativa
“Za Marjan”, Ekološko turističko udruženje
Šolta), na Braču (Naše more), u Pločama (Lijepa
naša) i u Dubrovniku (Inicijativa “Srđ je naš”).
Udruge su se udružile kako bi digle glas protiv
devastacije prostora i usvajanja populističkih zakona koji najviše pogoduju građevinskom lobiju i špekulantima zemljištem, potiču korupciju te se sasvim
protive načelima održivog razvoja.
SRÐ JE NAŠ
30. RUJNA 2011. HE Ombla je eksperimentalni
projekt visokog rizika, zaključili su konzultanti
Europske banke za obnovu i razvoj iz Tractebel
Engineeringa i Projektnog biroa Split.
23. STUDENOG 2011. objavljeno je da će
Europska banka za obnovu i razvoj ipak nažalost
kreditirati uništenje krškog ekosustava rijeke
Omble
http://www.dubrovacki.hr/clanak/32508/he-ombla-jeeksperimentalni-projekt-visokog-rizika
http://zelena-akcija.hr/hr/programi/zastita_prirode/
suradnja/europska_banka_za_obnovu_i_razvoj_
kreditira_unistenje_krskog_ekosustava_rijeke_omble
http://www.dubrovacki.hr/clanak/32508/he-ombla-jeeksperimentalni-projekt-visokog-rizika
7. STUDENOG 2011. Mreža hrvatskih i međunarodnih ekoloških organizacija traži od EBRD-a
da ne odobri HEP-u kredit za gradnju HE
Ombla.U otvorenom pismu iznosi se niz ekoloških, ekonomskih i proceduralnih problema koji
prate ovaj projekt, a potpisale su ga 34 udruge.
EBRD je o kreditu raspravljao 8. studenog.
14. STUDENOG 2011. «Majčina dušica», dosjelost i založno pravo:
BILO JEDNOM NA SRĐU Zemlju vrijednu
milijun eura stekli sakupljanjem drva čestice zemlje
2063/3 površine 543.954 m2 i 2063/4 površine
76.515 m2, obje u k.o. Dubrovnik danas su gotovo u
potpunosti u vlasništvu Razvoj golfa. I nema tu ništa
spornoga, osim što su dio te zemlje Razvoj golfu
prodale osobe koje su se na te parcele uknjižile dosjelošću, odnosno vlasništvo su stekle na način da
su sami izjavili, a za neke su i svjedoci posvjedočili
kako oni i njihovi preci već 20 godina, baš na ovim
parcelama beru majčinu dušicu, sakupljaju drva i
love.
“SREDSTVA kredita EBRD-a namijenjena za
radove izgradnje neće biti aktivirana sve dok se ne
izradi zadovoljavajuća studija i dok se plan upravljanja biološkom raznolikošću ne usuglasi s HEPom” stoji u priopćenju u kojem Europska banka za
obnovu i razvoj (EBRD) objašnjava kako je odobren
kredit u iznosu od 123,2 milijuna eura, Hrvatskoj
elektroprivredi (HEP) za financiranje gradnje hidroelektrane Ombla. No, isto tako, objašnjava se da
EBDR projekt neće kreditirati bez odgovarajuće
studije i dok se cjelokupan projekt ne “implementira s nacionalnim i europskim direktivama u skladu s
planom zaštite prirode Natura 2000”.
24. STUDENOG 2011. stupio je na snagu Zakon
kojim je konačno stavljen izvan snage Zakon o
igralištima za golf
7
31. PROSINCA 2011. Ministrica Ministrastva zaštite okoliša i prirode Mirela Holy za Slobodnu
Dalmaciju izjavljuje: «Nije tajna da nisam zagovornica Golf Resorta na Srđu, no ne ponajprije
zbog ekoloških razloga, nego zato jer se protivim
realizaciji projekata koji su ekonomski upitni.»
3. SIJEČNJA 2012. Du list - Čitatelji izabrali:
Đuro Capor! U izboru pozitivca godine, čitatelji
Dubrovačkog lista izabrali Đura Capora.
http://www.dulist.hr/clanak.php?id=16950
5. SIJEČNJA 2012. Proslavili smo 492. dan djelovanja Inicijative Srđ je naš!
http://www.facebook.com/events/317080238315375/
06. SIJEČNJA 2012. Ministrica Ministarstva zaštite okoliša i prirode Mirela Holy izjavila je na
Hrvatskom radiju da je zbog ekoloških i ekonomskih razloga protiv projekta hidroelektrane
Ombla. Studija utjecaja na okoliš ići će na reviziju kod triju neovisnih stručnjaka.
http://dubrovniknet.hr/novost.php?id=15519
10. SIJEČNJA 2012. Iako u hladnom pogonu tvrtka Razvoj golf nastavlja s otkupljivanjem zemljišta i financijskim operacijama oko parcela
na Srđu.
3. PROSINCA 2011. Nasamareni ste! / YOU’VE
BEEN TRUMPED
U Kinu Sloboda u suradnji sa Festivalom filma o
ljudskim pravima oraganizirali smo projekciju filma
o izgradnji monstruoznog golf resorta u Škotskoj,
projekta koji financira Donald Trump, a koji predviđa gradnju i uništenje prirodnog okoliša na jednom
od najljepših i rijetkih područja pješčanih dina u
Europi. Projekciji je nazočio i autor filma Anthony
Baxter.
Očekujući izbore:
22. STUDENOG 2011. U isčekivanju parlamentarnih izbora Kukuriku koaliciji postavili smo sljedeće pitanje: Poštovani, zanima me kakav je vaš
stav vezan za projekt izgradnje apartmanskog
naselja na Srđu poviše Dubrovnika, odnosno
projekt izgradnje jednog golf terena i 1700 apartmana koji nisu usklađeni sa županijskim planom?
- U Kukuriku koaliciji inzistiramo na dosljednom poštivanju zakona od strane svih investitora. S
obzirom na činjenicu da prijedlog Urbanističkog
plana uređenja za golf resort na Srđu nije usklađen s
Prostornim planom Dubrovačko-neretvanske županije, ovakav projekt nije moguće realizirati.
U slučaju izmjene PP Dubrovačko-neretvanske
županije, a kojima bi se omogućila realizacija ovog
projekta, u Kukuriku koaliciji zagovaramo referendum na kojem bi građani/ke Dubrovnika odlučili/e
žele li realizaciju ovakvog projekta.
http://www.kukuriku.org/plan21/pitanja-i-odgovori/
golf-resort-na-srdju
http://www.kukuriku.org/plan21/pitanja-i-odgovori/
golf-resort-na-srdju
13. PROSINCA 2011. Gradonačelnik Andro Vlahušić najavio nastavak radova na projektu golfparka na Srđu u siječnju 2012.;
RAZVOJ GOLF potvrđuje: Spremni smo kad se
razriješe prepreke.
http://www.dulist.hr/clanak.php?id=16593
21 PROSINCA 2011. Župan Nikola Dobroslavić je
ustrajan: “Nerealno je očekivati da će u siječnju
započeti radovi na projektu golfa”
http://www.dubrovacki.hr/clanak/34826/dobroslavicnerealno-je-ocekivati-da-ce-u-sijecnju-zapoceti-radovina-prijektu-golfa
22. PROSINCA 2012. okitismo bor na Srđu
“Ponašanje oko golf igrališta najbolji je primjer
kakve smo budale bili. Danas imamo gotove papire
za četiri igrališta, ali investitori više ne mogu zatvoriti financije. Previše pažnje smo posvećivali bukačima protiv golfa i izgubili smo previše vremena”,
rekao je u razgovoru za Glas Istre predsjednik IDS-a
Ivan Nino Jakovčić u kojem se posebno obrušio na
tzv. nevladin sektor. (za Glas Istre 27.12. 2011.)
http://www.index.hr/vijesti/clanak/razvoj-golf-zaduzilise-na-djevicanskim-otocima-i-malti-za-90-milijunaeura-zalog--zemljiste-na-srdju-/592814.aspx
14. SIJEČNJA 2012. Projektu turističkog naselja s
golfskim igralištima na Srđu nitko nije okrenuo
leđa, a najmanje u njega sumnjaju banke. Tako
prokurist tvrtke Razvoj golf Ivan Kusalić odgovara na tvrdnje aktivista građanske inicijative
Srđ je naš kako je podizanje zajma od tvrtke
Golden Star s Malte te upisivanje njezina založnog prava nad nekretninama na Srđu u zemljišne
knjige jasan znak kako i bankari sumnjaju u nekakve mutne poslove.
9. VELJAČE 2012. UNESCO-ove komisije trenutno analiziraju prijave o slučajevima narušavanja spomeničke baštine u Splitu i Dubrovniku
koje su prošle godine pristigle u pariško sjedište
organizacije - Rekla je to za novi broj tjednika
Globus Petya Totcharova, voditeljica odjela za
Europu i Sjevernu Ameriku u UNESCO-ovom
Centru za kulturnu baštinu u Parizu.
http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/dubrovnik-podistragom-unesco-a
http://www.dulist.hr/clanak.php?id=17781
Sramotnih 1,25 kuna nudili su predstavnici
HEP-a pojedinim vlasnicima zemljišta na kojem je
predviđena izgradnja pristupnih puteva za buduću
Hidroelektranu Ombla
Projekt HE Ombla nastavlja se ovih dana neugodnom kampanjom za otkup zemljišta, iako je
Kukuriku koalicija predizborno obećala odustajanje
od njega, a ministrica okoliša dr. Mirela Holy iskazala svoju nenaklonost projektu i najavila njegovu
8
reviziju. Na terenu, međutim, nema znakova promjena, nego je rogobatna politika napredovala do
faze u kojoj se lokalna čeljad prvi put neugodno susreće s najavljivanim ‘dobrobitima’ hidroelektrane.
http://www.dubrovacki.hr/clanak/36148/ne-zelimoprodati-zemljiste-spremni-smo-i-na-izvlastenje
SRÐ JE NAŠ
GRAĐANI I UDRUGE PORUČILI IZ
DUBROVNIKA - ZAUSTAVIMO HEP
U DEVASTACIJI OMBLE!
http://www.dubrovacki.hr/clanak/36217/ni-dvakilovata-za-kvadrat
23. VELJAČE 2012. Pred prepunom Velikom vijećnicom, u četvrtak kasno poslijepodne održana
je javna rasprava o UPU Bosanka, prostornom
planu koji bi trebao definirati budućnost tog naselja.
Još jedna farsična javna rasprava razotkrila je
spremnost gradskih vlasti da ispune zahtjeve investitora iz tvrtke Razvoj Golf, ovaj put otvarajući
kroz UPU Bosanka mogućnost narušavanja rubova
Srđa novogradnjama. I ovaj prijedlog UPU-a odbijen je od županijskog zavoda za prostorno uređenje.
Marina Oreb, njihova predstavnica, odmah je naglasila kako UPU u ovakvom obliku nije usaglašen
ni sa prostornim planom Županije ni sa GUP-om
Dubrovnika.
http://www.portaloko.hr/clanak/arhitekt-vukovic-imatcemo-kaos-ako-to-nekome-nije-jasno-nekaodstupi/0/27224/
PRIJEDLOG ZA PROMJENU NATPISA NAD
ULAZOM U DVORANU VELIKOG VIJEĆA U
KNEŽEVOM DVORU
Grad se temelji na stoljećima stvaranim vrijednostima. “Zaboravite osobne stvari, brinite se
za javne” i “Sloboda se ne prodaje za svo blago
svijeta”, prožimaju se i upućuju nas na novu tržišnu odrednicu – nema slobode bez vlasništva,
rekao je Vlahušić, te stopivši dvije vjekovne dubrovačke maksime predložio promjenu natpisa
nad ulazom u dvoranu Velikog vijeća u Kneževom
dvoru.
DUBROVNIK, 28.02.2012., u Komolcu na
izvoru Omble, inicijativa Srđ je naš, Zelena akcija,
Pravo na grad, Eko Omblići i Zeleno sunce podržali
su građane naselja uz rijeku Omblu u borbi protiv
izgradnje ovog štetnog projekta.
Poučeni primjerom izgradnje HE LEŠĆE na rijeci Dobri, koja je izgrađena temeljem stare i loše
studije utjecaja na okoliš, a sad nakon probnog rada,
i višemilijunskog troška, građani i lokalne vlasti
preispituju nije li investicija donijela više štete nego
koristi, ne želimo još goru devastaciju na rijeci Ombli. Tražimo Vladu RH da poništi Studiju utjecaja na okoliš, jer nije napravljena prema važećim
standardima i zakonima, te da odustane od gradnje visokorizične i štetne HE Ombla, poručili su
predstavnici incijativa, udruga i građana.
“U dokumentima projekta HE Ombla piše i da se
hidroelektrana ne nalazi u trusnom području, te da
brana i podzemna akumulacija ne povećavaju opasnost od potresa, a područje Dubrovnika je u potresu najugroženijem području u Hrvatskoj.” Izjavio je
Marin Pavlović.
“Povrh toga, HEP uopće ne informira kvalitetno
i pravodobno građane o ovom projektu i njegovim
rizicima, već pošto-poto, iako još nemaju sve dozvole, želi izvlastiti vlasnike poljoprivrednog zemljišta uz rijeku i povrh izvora kako bi mogli graditi pristupne ceste”. – rekla je Ljubica Matović iz
Rožata.
“Izgradnja HE Ombla košta 152 milijuna eura te
se temelji na staroj i lošoj studiji. O štetnosti po
okoliš i prirodu, te neisplativosti ove podzemne hidroelektrane diglo je glas čak 35 ekoloških organizacija diljem Europe, a Europska komisija je izrazila zabrinutost zbog projekta - izjavio je Enes Ćerimagić iz Zelene akcije. “Neprimjereno je da jedna
državna institucija kao što je HEP zloupotrebljava
mehanizam izvlaštenja, radeći netransparento i vršeći pritiske na vlasnike zemljišta.”
HE Ombla je nelegalna jer je Studija utjecaja na
okoliš za ovaj projekt stara više od 10 godina, a po
važećem Zakonu o zaštiti okoliša se ne mogu koristiti studije starije od dvije godine. Povrh toga, prilikom usvajanja te stare Studije zanemareno je mišljenje jednog od članova povjerenstva koji se je
oštro suprotstavio projektu zbog čega je isključen iz
daljnjeg rada povjerenstva.
Đuro Capor iz inicijative Srđ je naš je dodao:
Kukuriku koalicija je pred izbore na svojoj web
stranici, a na upit građana izjavila: “o sudbini projekta HE Ombla, studija ekonomske isplativosti,
kao i studija utjecaja na okoliš nedavno pokazale da
projekt nije ni ekonomski racionalan, a ni ekološki
prihvatljiv. Nedavne najave HDZ-ovih dužnosnika
o prodaji tzv. tehničke vode iz HE Ombla arapskim
zemljama tumačimo kao želju vladajućih stranaka
da projekt HE Omble pokažu ekonomski isplativim.
Stranke Kukuriku koalicije ne podržavaju projekte
koji su upitni iz ekonomskih i ekoloških stajališta.”
HE Ombla je tehnički rizičan i ekonomski neisplativ projekt, što je zaključeno u Studiji o ekonomskoj isplativosti koju su, u rujnu 2011, radili
neovisni konzultanti za EBRD. Projekt može biti
ekonomski isplativ samo ukoliko se znatno sufinancira iz državnog proračuna ili ukoliko se cijena
električne energije poveća nekoliko puta. HE Ombla se ekonomski isplati samo uz izvoz vode na međunarodno tržište i za golf igralište na Srđu.
Jadranka Šimunović, predstavnica EKO OMBLIĆA i ZELENOG SUNCA je podsjetila kako bi
izgradnja HE Omble potopila špiljski sustav Vilina
jama – Ombla, koji ima vrlo visoku bioraznolikost
te je u planu zaštite kao dio europske mreže zaštićenih područja - Natura 2000. U sustavu Ombla- Vilinska jama nađeno je više zaštićenih vrsta šišmiša i
čovječja ribica (Proteus anguinus), špiljska kozica
(Troglocaris anophthalmus), i jedini špiljski slatkovodni školjkaš koji je jedinstven u svijetu (Congeria
kusceri). Osim drugih špiljskih vrsta, četiri su roda
u svijetu nađena jedino u sustavu Vilina špilja –
izvor Omble: Horatia knorri, Lanzaia kusceri, Plagigeria nitida angelovi (slatkovodni špiljski puževi)
te Eukonenia pretneri.
Ombla
SRÐ JE NAŠ
9
HEP: ANTENAMA
PROTIV GRUŽA
Na krov zgrade u svome vlasništvu HEP je
dopustio nezakonito postavljanje uređaja
koji ugrožavaju zdravlje tisuća sugrađana.
Ova javna tvrtka pokazala je time potpuni
prezir prema građanima čije je apele i
peticiju ignorirala. U vrijeme te afere čelni
čovjek HEP-a je Dubrovčanin Leo Begović.
Građanska inicijativa Šipčine obratila se nadležnom Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja povodom postavljanja baznih stanica pokretnih
telekomunikacija na lokaciji u Ulici Andrije Hebranga 62 sa zahtjevom za preispitivanjem legalnosti postavljanja navedenih instalacija. Podsjećamo
čitatelje da se radi o nezakonitom instaliranju baznih stanica na zgradu HEP-a od strane čak tri mobilna operatera u gusto naseljenom dijelu Gruža, u
blizini gruške osnovne škole, koje je natjeralo brojne Dubrovčane da peticijom zatraže uklanjanje
spornih uređaja.
Ministarstvo je donijelo Rješenje o uklanjanju
protupravno izgrađenih građevina i dalo rok bespravnim investitorima (VIP i TELE 2), da ih sami
uklone do 19. prosinca 2011. nakon čega će se pristupiti uklanjanju navedenih građevina putem druge
osobe, a na trošak i odgovornost navedenih mobilnih operatera. Iz telefonskog razgovora s glasnogovornicima Ministarstva saznali smo da su protiv
odgovornih za taj slučaj podnesene i kaznene i prekršajne prijave.
Kako se uklanjanje baznih stanica i antena nije
dogodilo do danas (24. veljače 2012. op.a.) sumnja
se da Ministarstvo svojom neaktivnošću i višemjesečnim neprovođenjem Rješenja pogoduje prekršiteljima zakona i ostavlja im dovoljno vremena da
naknadnim zahtjevima legaliziraju nezakonito postavljene uređaje. Pretpostavljamo da je zbog dobivanja na vremenu jedan od mobilnih operatera pokrenuo upravnu tužbu protiv Rješenja o uklanjanju
bespravno postavljenih uređaja kako bi eventualnim pravnim pritiskom postigao odgodu izvršenja
Rješenja.
Stoga pozivamo građane Dubrovnika da se pismeno direktno obrate ministru Ivanu Vrdoljaku i
podsjete ga da je Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja dužno postupati po zakonu i zatraže hitno izvršenje inspekcijskog rješenja!
Adresa: Ministarstvo graditeljstva i prostornoga
uređenja, Ulica Republike Austrije 20, 10 000 Zagreb; ili na mail [email protected]
10
SRÐ JE NAŠ
Hrvoje
Ivanković
LAMENTACIJE O
Svi znamo turističke vedute Dubrovnika; one suncem okupane slike mora i
kamena, s kojih tu i tamo izviruje poneki rascvjetali busen egzotičnog mediteranskog bilja. To je, kako Jure Kaštelan kaže, onaj „jedini Dubrovnik od kamena i svjetlosti... otvoreni dlan pod zvijezdama“ ili kako George Bernard Shaw
poručuje, mjesto u koje trebaju doći oni koji „uistinu žele vidjeti Raj na zemlji“.
Blještavoj simbiozi pejzaža i arhitekture nerijetko se dodaje i čarolija povijesti,
kojoj je odolio malo tko od putnika koji su opisali svoj doživljaj Dubrovnika.
Klasično su mjesto opservacije baruna Alexandera von Warsberga, zapisane
1871.: „Grad mi se pričinja kao otisak pečata historije; ovako je puna povijesti
još jedino Venecija. I ovdje, kao i tamo, ništa novo nije nadošlo, i ovdje se vidi
vjerna slika onoga što je nekoć bilo.“
sebe kao vlastiti nadgrobni spomenik na svojim grimiznim liticama, na obalama
svog vječno nemirnog mora. More je isto, litice su iste, ali Dubrovnik nije više
isti. Zidine ga njegove zaokružuju kao i prije – kamen ne stari, ali Dubrovnik je
ostario... Počiva sred tišine svojih zidina, zaspala republika, kao što je Barbarosa u Kyffhäuseru zaspali car. Barbarosa bi se mogao probuditi, Dubrovnik nikad. Tih i miran kao ni jedan drugi grad i zauvijek utihnuo leži ispružen kao
relikvija...“
Te Bahrove misli, a posljednju rečenicu smatram najjezgrovitijom definicijom suvremenog Dubrovnika, uvode nas u opsežnu raguzeološku literaturu o
mrtvom gradu, prije podsvjesno zanemarivanu negoli ciljano skrivanu, ali svejedno malo poznatu, osim kada je riječ o vojnovićevskim, apologetskim vapajima nad umrlom prošlošću; o onom Bahrovom: „Bilo jednom!“
Da se u Dubrovniku ni nakon Ide, ni nakon Bahra, ništa nije promijenilo,
posvjedočio je 1930-ih i Tin Ujević. Opio ga je, doduše, ugođaj grada: „U Dubrovniku osjećate onu vilinsku sugestiju kojom obiluju lijepi predjeli inozemstva“, ali ga je, u istoj rečenici sa Splitom i ostatkom Dalmacije, opisao kao
„mrtvi grad“. „Mrtvi. I još kako. Jer starine i promet stranaca nisu jedina dva
predmeta kojima se treba oduševljavati... I ne tvrdim da nedostaju talenti, raspoloženja. Ali nema suvremenog ambijenta i – organizacije... U vilinskoj igri
čarobne Dalmacije suviše ima nepovjerenja prema ljutom jurišu mladosti. Tu su
najaktualniji dramski junaci car Dioklecijan, kraljica Teuta, kakovi mletački
dužd ili dubrovački knez.“ U drugoj putopisnoj crtici Ujević se nesvjesno nadovezuje na Bahra, oprezno razmičući zastor iza kojeg se kriju uzročnici trajne
mumificiranosti grada, njegovog trajnog odsustva od sadašnjosti. „Što ćemo!“,
uzdiše Tin, „u besjedi rođenih Dubrovčana uvijek se pomalo osjeća prizvuk
žaljenja za republikom svetoga Vlaha, koja je propala postavši živi anakronizam u praskozorju vijeka pare i elektriciteta.“ Na ovom se mjestu moramo vratiti stotinama godina u natrag; moramo iz „mrtvoga grada“ prijeći na teritorij
„puste hridi“, no riječ je, kako ćemo vidjeti, o jednom te istom toponimu.
Pola stoljeća prije Bahra, sličan doživljaj Dubrovnika opisala je, primjerice,
i njemačka književnica Ida von Düringsfeld, koja grad nije vidjela samo na
proputovanju; ostala je u njemu preko godinu i pol dana, pokopavši prije odlaska svoju sedmomjesečnu, u Dubrovniku rođenu djevojčicu. „Dubrovnik doduše nije propao ali je prestao biti“, zapisala je barunica Ida. „Preživio je sama
Povjesničari se nikada nisu mogli složiti oko točnih okolnosti i vremena
nastanka Dubrovnika, a prije tridesetak godina arheološkim je istraživanjima
porušena i dugo vladajuća teorija o sedmom stoljeću kao o dobu kada su izbjeglice iz porušenog antičkog Epidaura osnovale Dubrovnik. No bez obzira na
različitosti, u svim tim verzijama iz magle povijesti izranja pusta hrid, na koju
Kada je početkom 20. stoljeća stigao u Dubrovnik, i Hermann Bahr je
warsbergovski pozorno osluškivao jeku povijesti, no ipak je na trenutak pobjegao iz meditativnog raspoloženja, kako bi precizno dijagnosticirao svoj osjećaj
dubrovačke „tadašnjosti“. „Čudnovato je to ovdje; nema sadašnjosti!“, zapisao
je „dalmatinski Columbus iz Beča“, kako je Bahra ironično nazivao Matoš.
„Posvuda se ističe: Bilo jednom! A u ljudima silno vri: Opet će jednom biti!
Ovdje žive u sjećanju i očekivanju. Od jučer na sutra. A danas nemaju. Mrtav
grad, s nerođenim gradom u utrobi.“
SRÐ JE NAŠ
11
DUBROVNIKA
MRTVOM GRADU
stižu epidaurske izbjeglice, i na kojoj počinje dubrovačka povjesnica. Svi koji
su je rekonstruirali slažu se, naime, u opisu mjesta na koje su se iskrcali izbjegli
Epidauritanci, pa im već kod Konstantina Porfirogeneta ta „strmenita obala“
(lau) daju i novi zavičajni naziv – „Lauzejci, što će reći ‘oni što sjede na strmenitoj obali’“. U povjesnici Popa Dukljanina spominju se „morske strmine“ –
„ripis marinis“, a kod Milecija, prvog poznatog nam „Lauzejca“ koji (u 14. st.)
piše kroniku svoga grada, susrećemo „strmenite“ i „moćne obale“ – „ripa sonat“ i „magnis ripis“. No kod Milecija se u igru uvodi i jedan novi, za dubrovačku temu neobično važan termin: „siromasi“. Ti su siromasi koji su pobjegli iz
Epidaura – „inopes fugientes ex Epidauro“, „na moćnim obalnim strminama,
gdje je sada grad Dubrovnik, sagradili utvrdu... sigurno utvrđenu živim kamenom, strašna izgleda na gorskom vrhu“. To je dakle mjesto gdje se rađa „povero
Raguseo“, „ubog... kako uš“ – reći će Držićev Skup; vječito izložen opasnosti,
prisiljen preživljavati i prehranjivati se na onom svom malom i škrtom komadiću kopna, i potucati se po svijetu „za dobit kaban, da u daždu ne okisne“.
U tih nekoliko riječi: „izbjeglice“ i „strme obale“, „siromasi“ i „utvrde“,
anticipirana je buduća historija Dubrovnika; s njima počinje povijest dubrovačke izularnosti, presudno važna za shvaćanje dubrovačkog mentaliteta i politike.
Jer misliti Dubrovnik znači, prije svega, imati na umu njegov izdvojeni položaj
u odnosu na svijet koji ga okružuje; znači razumjeti da taj hridni otok nije bio
idilično mitsko utočište nego stan izbjeglica, obala spasa na koju je doplivao
polumrtvi brodolomac. Prvi su naši Lauzejci u svim verzijama legende o osnutku grada uvijek izbjeglice: i kada iz Epidaura bježe pred Gotima, Slavenima,
Avarima ili Saracenima, i kada predvođeni Radoslavom Bellom doplovljavaju
iz Rima, bježeći od građanskog rata ili ponižavanja rimskih velikaša. Slijede ih
neprekidne rijeke nesretnika koje Dubrovčanima pomažu razviti osjećaj puste
hridi kao utočišta slobode. Dolaze kolone izbjeglih Bošnjaka, Albanaca, Grka,
carigradski kršćani među kojima je i budući pjesnik Marullo Tarcaniota, prognani slavenski velikaši, fjorentinski disidenti, iberijski Židovi, Paleolozi, Mediciji... Neki među izbjeglom „rajom“ i sami će postati Dubrovčanima, veteranima mita koji se tada nalazio u početnoj fazi stvaranja, iako je, zahvaljujući
„državnoj propagandi“, djelovao već jako drevno i moćno. Kao u ciklički ponavljanim ritualnim igrama, svaki novi zbjeg obnavlja svijest Dubrovčana o
njihovoj posebnosti i o potrebi da se održe na toj pustoj, usamljenoj hridi. Još
više od toga, upozorava ih na dramatičnu različitost, pa i okrutnost svijeta kojim
su okruženi.
Na bijednom komadiću zemlje te sirote izbjeglice stvaraju žilavu državicu
koja će na rubu porobljenog svijeta, na pomaknutom pragu Istoka, steći bogatstvo te trajno sačuvati svoju slobodu i oksidentalnost. Ne mislim razglabati o
okolnostima toga razvoja; puno je, naime, stranica napisano o razlozima – geografskim, ekonomskim, diplomatsko-političkim, vjerskim, vojnim, etničkim,
sudbinskim – zbog kojih je Dubrovačka Republika postala „emporijem civilizacije na ovoj strani Jadrana“. Taj je citat preuzet iz Warsbergovog putnog dnevnika, no moglo bi mu se pridodati još mnoštvo sličnih zapažanja, nerijetko opterećenih kanoniziranom zapadnjačkom slikom Balkana i Orijenta, što svoj
ironični vrhunac doživljava u kratkoj opasci Napoleonova maršala Marmonta,
čovjeka koji će zapisati kako je grad, čiju je političku samostalnost okončao, bio
„oaza civilizacije usred barbarstva“. Što su više uzbuđeni blizinom turske granice ili osupnuti vlastitim doživljajima u morlačkim i otomanskim krajevima,
zapadni su putopisci to više opčinjeni i iznenađeni Dubrovnikom, i njegovom
pripadnošću civilizaciji iz koje i sami dolaze. Podjednako to potvrđuju i francuski poslanik u Carigradu, Jean de la Vigne, kada sredinom 16. stoljeća smrtno
bolestan žuri sa svojom pratnjom prema Dubrovniku, kako bi umro u prvom
slobodnom kršćanskom gradu, i Ida von Düringsfeld, kada zapisuje rečenicu:
„Koliko god je za mene ono neeuropsko u Dalmaciji bilo zanimljivo, ipak sam
se veselila, kad sam u Dubrovniku opet našla Europu“, i njen suvremenik, Johann Georg Kohl, koji svoje razmatranje o posebnosti Dubrovnika poentira rečenicom: „Kao krijesnica na tamnom zidu, kao svjetionik na pustoj obali, tako
je mali grad sjao na rubu velikog trupa.“ O domorocima, dakako, ne treba ni
govoriti; dovoljno je možda citirati Luja Vojnovića koji Dubrovnik opisuje kao
„mali bijeni stan“ „na ždrijelu varvarskoga svijeta“.
No ako je doživljaj Dubrovnika kao „civilizacijskog emporija“ bio karakterističan i za putnike novijeg vremena, i za njihove drevne prethodnike, s pejzažom je priča bila posve različita. Prije ere Grand Toura, plodnost zemlje bila je
važnija referenca od njene slikovitosti, pa mnogi putnici prepoznaju u Dubrovniku onu pustu hrid o kojoj pričaju drevni dubrovački kroničari. Jedan od naju-
pečatljivijih iskaza dao je, primjerice, francuski protestant Phillipe du FresneCanaye, koji je u Dubrovniku boravio u ljetu Bartolomejske noći. „Dubrovačko
zemljište“, kaže Canaye, „toliko je kamenito da brodovi koji idu u Pugliu uzimlju za svoj balast kamenje koje daju Puljizima da prave zidove, a od njih uzimlju zemlju za pravljenje vrtova“. Pedesetak godina kasnije, njegov sunarodnjak, diplomat Louis de Hayes, proširuje tezu o pustoj zemlji na cijelo područje
„neprostrane i neplodne“ Republike čiji „teritorij zapremaju visoke i gole planine, na kojima nema ni stabla“ i „koja ne može prehraniti svoje stanovništvo
dulje od mjesec dana u godini“, a sličan opis ostavlja i njemački prirodoslovac
Ernst Friedrich Germar koji u „najljepše mjesto cijele južne Ilirije“ stiže tri
godine poslije ukinuća Republike. „Položaj Dubrovnika pust je i žalostan“,
kaže on. „Neposredno nad gradom, i iz samog grada, diže se visoko, golo i strmo brdo i priječi svaki pogled. Pred gradom se opet ništa ne vidi doli sinje more
bez otoka i bez ikakve promjene; to je more mrtva i kruta ravnica.“
Svoju graničnu poziciju i škrtost zemlje na kojoj su isklesali grad, Dubrovčani pretvaraju u topose svoje virtuozne diplomatske retorike. Opis grada prerasta u političku dogmu, pa se od dubrovačkih poklisara često traži da se pred
svojim moćnim sugovornicima posluže argumentom „puste hridi“, kako bi se
obranili od njihovih traženja i nameta. „... Čuvši o ovom haraču svi bi slično
tražili od nas tribut, kojoj stvari, naš grad, položen među kamenitim i neplodnim brdima, ne bi mogao udovoljiti“, riječi su koje po naputku vlade godine
1441. trebaju pred vezirima izgovoriti dubrovački poslanici na Porti, ne bi li se
oduprli turskom zahtjevu za plaćanjem harača. Iste godine, na istu temu, Šabadin-paši rumelijskom trebaju objasniti kako su „... prihodi Općine maleni, jer
imamo mali teritorij, a i taj mali je pun kamenja“, a slične misli mora u svibnju
1535. ponoviti i Jerolim Bunić, kako bi objasnio ugarskom kralju Ferdinandu
zašto mu Republika ne može isplatiti tribut. Upute su vrlo izravne: „... hoćemo
da zauzmete takovo držanje, kako biste... nagnali Njegovo Veličanstvo na neku
samilost i osjećanje boli“, a refren uobičajen: „Naš grad je položen na jednom
mjestu kamenitom, neplodnom i sušnom, od kojega ne možemo izvući prehranu
nego za dva mjeseca u godini...“. Predugačak bi bio popis svih poznatih mjesta
na kojima dubrovačka vlada sugerira svojim predstavnicima da se posluže metodom „puste hridi“, što će svojom izvornom snagom zračiti sve do pada Republike. Samo će je nakon velikog potresa privremeno zamijeniti još snažnija figura, što je susrećemo 1677., kada Marin Kaboga i Đuro Buća trebaju obeshrabriti osvajačke planove velikog vezira, tvrdnjom kako Dubrovnik i „... nije više
država, nego hrpa kamenja“. No taj sindrom „sirotog Raguzea“ prešao je s vremenom granice diplomatskog govorenja i postao dijelom mentaliteta, pretvorivši sklonost prema samosažaljenju u jednu od bitnih karakteristika onoga što
će pasatisti 19. stoljeća nazvati „dubrovačkom dušom“. Sama sintagma „pusta
hrid“ u književnosti će se pojaviti tek 1901, i to u djelu u kojem će zaiskriti u
svoj svojoj životnoj i simboličkoj punoći mentalitetske odrednice. Riječ je, dakako, o dramoletu Allons enfants! – prvom dijelu Vojnovićeve Dubrovačke trilogije, i o onom čuvenom vapaju gospara Orsata, izgovorenom u trenutku dok
francuske čete čekaju da budu propuštene u Dubrovnik: „Pa ako ova tisućgodišnja zemlja slobode valja da propane, a mi ho’mo!... braćo, djeco! Eno nam lađa
našijeh u portu. Ukrcajmo se. Ponesimo barjak i Sv. Vlaha, pa odjedrimo, kako
naši davni oci! – Oh! Sretnoga plova!... Ho’mo! Ho’mo! Galebi i oblaci će nas
pitat – Ko ste? Koga ištete?... a jedra će odgovoriti: Dubrovnik plovi! Dubrovnik opet ište pustu hrid, da skrije Slobodu.“ Sintagma „kriti slobodu“ zvuči kao
oksimoron, jednako kao i skrivanje na pustoj hridi, no moćna pjesnička figura
tu doista kondenzira petsto godina političke filozofije što je reljef učinila svojim
snažnim oružjem i koja, da ne bude zabune, nije samo pjesnička fikcija, nego je
preuzeta iz stvarnosti. Pravi autor te misli što je Vojnovićeva Orsata „podigla do
vrha zanosa“ bio je, naime, stari senator Dživo Kaboga, koji je na izvanrednoj
sjednici Velikog vijeća Dubrovačke Republike, održanoj 26. svibnja 1806., u
trenucima kada su se Napoleonove jedinice približavale „vratima od Grada“,
predložio da se od sultana zatraži neki od otoka u Egejskom moru te da se cjelokupno stanovništvo Dubrovnika, zajedno s pokretnim dobrima, ukrca na brodovlje i preseli na taj otok. Tu reakciju uvrijeđenog djeteta, koji kupi svoje
igračke i odlazi, mogli bismo kronometarskom preciznošću odrediti kao trenutak kada „povero Raguseo“ i „pusta hrid“ prestaju biti aktivnom političkom
strategijom i prelaze u izvorište strašne zaraze, koja će uskoro obuzeti sve Dubrovčane, a najdrastičnije će se odraziti u odluci plemstva da se biološki samoukine, ako više ne može imati svoju državu.
Kroz duga stoljeća centar svog vlastitog svemira, Dubrovnik najednom postaje grad na periferiji carstva, kraljevine, države, te nakon neuspjelih diplomatsko-
12
SRÐ JE NAŠ
ustaničkih pokušaja da se obnovi Republika (nije nevažno da su u borbi za obnovu aristokratske Republike aktivno sudjelovali pučani i seljaci) zapada u
akutni oblik apatije. Teško je zamisliti gorčinu s kojom su Dubrovčani primili
novi austrijski administrativni ustroj, kada su na ulaze u stari grad postavljene
table s natpisima: „Kotar Dubrovnik, Grad Dubrovnik“. Negdje u to vrijeme,
pripovijeda dum Ivan Stojanović, pitali su vlastelina Lukšu Gozzea kakvim mu
se čini rodni grad, u koji se vratio nakon poduljeg izbivanja, a on je odgovorio:
„Da nijesu stavili one tablice, teško bih mogao razaznati je li ovo oni prijašnji
Dubrovnik?“. S jednakom ironijom stotinjak godina kasnije dubrovačke novine
prenose odluku Ministarstva građevina Kraljevine Jugoslavije, prema kojoj je,
piše Narodna svijest, Dubrovnik svrstan među varoši, „poput Andrijevca, Berana, Bijelog Polja i Bileće, a gradovi u Zetskoj Banovini su samo Budva, Cetinje
i Kotor“. Odnos Dubrovčana prema „novoj realnosti“ kratko je sažet i u epigramu nepoznatog autora, što se prema tvrdnji Josipa Berse „na stotinu načina“
godinama prepjevavao po gradu: „Naš Dubrovnik u vjekove stare / bi oaza sred
divlje pustare; / a kada mu novo doba svane, / tada i sam pustarom postane“.
Spoznaja da je Dubrovnik postao izgubljen „u bezimenom mnoštvu manjih gradova“ (iz pjesme Luka Giorgija banu Jelačiću), u Dubrovčanima budi samo
pasivni prkos, koji ne slijedi nikakva akcija; oni su se duhom doista odselili na
neki udaljeni otok, a kulisa grada podsjeća ih na beživotno tijelo njegove (i
njihove) glorificirane prošlosti. Opus dum Ivana Stojanovića, jednog od „ideologa“ dubrovačkog pasatizma, upravo pršti od makabričnih i funebralnih metafora Dubrovnika – „sićušnog pokrajinskog grada u najzapuštenijoj i najudaljenijoj pokrajini velike države“. „Ne ostaje nam“, kaže na jednom mjestu dum
Ivan, „nego da položimo Dubrovnik na odar mrtvački..., dok ne počne smrad...,
dokle ne izgubi sve svoje crte obraza, oličene u duhu Dubrovčana koji ga nadživješe. Odar mrtvački Dubrovnika jest njegov divni prirodni položaj, a nakiti
su mu: kultura, navade, običaji i harakter moralni, koji nije mogao poginuti
nego tek smrću starijeh Dubrovčana.“ Tako paralelno s gradom i njegovim klasičnim krajolikom (Antun Kazali pjeva o mrtvom snu u koji se uljuljkava gruška luka, a Ivan Kaznačić o „bojama mračne žalosti“ i „osjećaju šutljive tuge“ u
prirodi dubrovačke okolice); umiru i „posljednji Dubrovčani“ – riječ je o još
jednoj sintagmi koji spada u pojmovnik dubrovačkog pasatizma. Zgodnu joj
ilustraciju daje patetično finale dijaloške kozerije Antuna Krespija, U kafani, u
kojoj gospar Jero brani pravo staroga vlastelina Vlađa na indiferentnost prema
novim vremenima: „Gledajte ga, molim vas... On nosi u svom srcu tugu i čemer
jedne izumrle države... On gaja u svojijem prsima grobište od dvadeset i pet
hiljada ljudi, a to je dovoljno, da smrzne i okameni čoečje srce!... Pa kad vi
doviknete tom čoeku, nek ustane na obranu svoje otačbine, i on se prene i pogleda oko sebe i vidi i promisli i shvati, oh! Tad će uskliknuti: ‘A gdje si, domovino moja! Je li moguće, da te je osamdeset ljeta tako strahovito nagrdilo i
izlizalo!... O Dubrovniče, Dubrovniče, ti si umro! To nije no mrtva tvoja slika;
vješto izvršena slika..., ali, to moja domovina nije. Ne, nije! Moja je domovina
u mom srcu... Pa kad ovo srce prestane kucat, tad će i tebe sa svijeta nestat.
Posljednji Dubrovčanin zakopat će sobom u grobu posljednji odsjev dubrovačkog čuvstva’... Pa sad recite, biste li imali srca, da kudite indiferentizam takoga
čoeka?“
Na fenomen „posljednjeg Dubrovčanina“ prvi je ukazao Josip Bersa, u svojim nezaobilaznim Dubrovačkim slikama i prilikama: „Kad je umro dum Ivan
Stojanović (1900.) rekoše njegovi sugrađani: ‘Umro je posljednji Dubrovčanin’. Uistinu, posljednjih Dubrovčana bilo je u zadnje vrijeme nekoliko; dubrovačka javnost, pošto bi jednog pokojnika proglasila posljednjim, nije se nalazila u neprilici, kad bi sutradan ispustio dušu drugi, koji je u jednakoj mjeri zasluživao taj počasni vapaj... Ova prenagljena čast stari je dubrovački običaj. Već
1828. čuveni liječnik Luko Stulli bio je posljednji u jednom sonetu Rafa Androvića; bio je ‘posljednji’ u jednom nadgrobnom slovu i Nikša Gradi, pisac
‘Spravljenice’. Pero Budmani preseli se na bolji svijet kao ‘posljednji Dubrovčanin’, a kao ‘posljednji Dubrovčanin’ umre za njim i Luko Zore.“ I prije i poslije Berse mogli bismo pronaći mnoštvo sličnih primjera; nisu se bilježili samo
„posljednji Dubrovčani“ u globalu, nego i posljednji pripadnici pojedinih starih
rodova, posljednji ljudi rođeni u Republici, posljednji kapetani koji su plovili na
brodovima „s barjakom svetoga Vlaha“, posljednji pravi dubrovački oriđinali,
posljednje gospođe u nosiljkama, posljednji leri, kalafati i bastasi. Lujo Vojnović piše esej o „smrti dubrovačkih stijena“, a lokalne novine s tugom bilježe
smrt starih stabala, posađenih u doba Republike. Dubrovčani, tako, na čudan
način fetišiziraju svoju svijest o različitosti od krajeva koji ih okružuju; svijest
koja nerijetko prelazi u oholost, o čemu sredinom 19. stoljeća vrlo izravno piše
njemački romantičar Heinrich Stieglitz. „I danas, više od tri desetljeća poslije
propasti i osiromašenja“, kaže on, vidimo dubrovačke „vlasteline kako oholo
koračaju kao rasedlani konji, uvjereni da su posjednici jedne više i naslijeđene
kulture... Ovo uvjerenje buja i nasljeđuje se“, pa „čak i obični kramari i obrtnici
žive u uvjerenju da su nešto više i posebno zato što su Dubrovčani“. Takav životni stav predstavlja svojevrsno odbijanje komunikacije, te za posljedicu ima
još veću izolaciju, još veće udaljavanje od suvremenosti. „Kao junaci romantičnih epa u začaranim dvorcima, Dubrovčani živu u uspomenama“, piše 1924.
Milorad Medini, a desetak godina kasnije njegovu misao obnavlja mađarski
povjesničar, Ferenc Fejtö: „Tiho propadaju, nazaduju, no okruženi baštinjenom
starinom i uspomenama ipak ponosno vegetiraju u svojim sobama bez zraka,
silno pretrpanim zastarjelom kramom“.
Dubrovčani su, čini se, odbijali priznati vremena koja su na realnu mjeru
svela veličinu njihova grada. Mislim, pri tome, na najdoslovnije, fizičke kategorije veličine, koje najednom počinju odudarati od ambijenta grada, od grandece
njegovih stanovnika i od „pečata povijesti“ kojim je obilježen. Koliko je lako
upasti u tu zamku, potvrđuju nam i brojni stranci koje Dubrovnik iznenađuje i
svojim dimenzijama i dojmom koji odaje. Najslikovitije je takav doživljaj prenio bibliotekar iz Bremena, J. G. Kohl, koji sredinom 19. stoljeća gleda na Dubrovnik s tvrđave Lovrijenac i zapisuje slijedeće retke: Ovaj plemeniti dio zemlje, tek je nešto veći od širokog trga pred rezidencijom ruskog cara. Na svakom brodu bi se, mislim, lako našao konop dovoljno dug da opsegne čitavu
pozornicu na koju se punih tisuću godina penjao niz odličnih muževa. Da mi je
bilo posjesti jednog od onih velikih sultana kojem su Dubrovčani neprestano
slali poklisare da s njim pregovaraju. Da mi ga je bilo vidjeti kako ovdje na
Lovrijencu meditira i gleda ovu hrpicu kuća: ‘I to je dakle sav vaš dubrovački
sjaj, to je dakle ono zbog čega se po cijelom svijetu toliko galami, zbog čega
Istok i Zapad nemaju mira... A ja bih mogao pokriti ovaj tašti gradić, što ovdje
sja i plamti, pokrovom kao noćnu svjetiljku i sve ovo ugasiti za tili čas.’“ U
Dubrovniku, međutim, još živi dojam velikog grada – čak i nesklona mu Rebecca West priznaje kako „urbanost dalmatinskih mjesta tu prerasta u metropolitizam“, a Hermann Bahr se muči s pitanjem „zašto čovjek ovdje uvijek misli da
je u veliku gradu“. Taj trajni privid unosi dodatni nemir, budući nova geostrateška i ekonomska karta Europe Dubrovniku ne nudi puno više od mjesta velikog pograničnog garnizona ili egzotične turističke destinacije, u sretnijoj varijanti budućnosti. Dubrovnik je, s jedne strane, odveć udaljen od tadašnjih središta europskog života da bi, poput Opatije, Monte Carla ili San Rema, prerastao
u ekskluzivni turistički centar: uz nesretnog nadvojvodu Maksimiljana, koji je
„u cijeloj staroj Europi“ čeznuo jedino za svojim Lokrumom, kroz stoljeće i pol
dubrovačke dekadencije samo još jedan europski bogataš, bankar i hotelijer
William Zimdin, odlučuje u Dubrovniku izgraditi svoju rezidenciju, no i njegovi su dolasci rijetki i kratkotrajni. Veličina naslijeđenog grada, suzila je, s druge
strane, ljudske, ali svakako i materijalne potencijale (primjerice, u vidu razvijenih znanstvenih, kulturnih ili edukacijskih institucija), kao premisa na kojima bi
se Dubrovnik mogao „redefinirati“ i suočiti sa suvremenošću. Grad se, doduše,
neminovno širi, no ta stihijska „nadogradnja“ (koju „čuvari dubrovačkog ognjišta“ zalijevaju gorkim suzama) nije više od puke borbe za proširenje životnog
prostora, a potrebu za njim pojačavaju sitne ekonomske migracije ljudi iz susjednih krajeva, uključivši i one prekomorske. I u tom je pogledu suvremeni
Dubrovnik žrtva vlastite prošlosti; one u kojoj je sama sebe – možda i s valjanim strateškim razlogom, no to više nije bitno – osudio na zatvorenost i dimenzije grada koji je „tako malen i zgodan, da bi se čitav mogao poslati na Industrijsku izložbu u London“ (J. G. Kohl).
Braudel smatra da je Dubrovnik, koji tako često spominje u svojoj knjizi o
Mediteranu, već u 15. stoljeću predstavljao svojevrsni anakronizam, a da je
„usred 16. stoljeća bio živa slika Venecije iz 13. stoljeća“. Dubrovnik nije, poput Firence, postao Toskanom, niti je, poput Venecije, stvorio svoju veliku
terrafermu; trajno je ostao vjeran modelu malog srednjevjekovnog grada-države, i upravo „sitničavoj budnosti“ takve tvorevine, nepomućene prelaskom u
teritorijalnu, kompaktnu državu, Braudel zahvaljuje očuvanost dubrovačkih
upravnih institucija i njihovih arhivskih fondova. Postojala su, doduše, vremena
kada je Dubrovnik sanjao svoj san o većem teritorijalnom širenju (znamo da je
na zapadu sezao do Visa, Hvara i Brača, na sjeveru do Bileće, a na jugoistoku
do Dračevice, pa čak i do Valone, u čijem zaljevu kartografi 15. stoljeća bilježe
naziv Porto Raguseo); san zaustavljen 1428. kada su granice novostečenih teritorija, od Stona do Konavala, obilježene grančicama i kamenim stupovima. Od
tada se Dubrovnik zatvara u svoju kamenu ljušturu, pun nepovjerenja prema
svemu što ga okružuje, pa i prema sebi samome. U više navrata kada je gradu
zaprijetila neposredna opasnost od agresije, Dubrovčani ruše sve objekte u
predgrađima, pa tako početkom 14. stoljeća uništavaju i franjevački samostan
na Pilama, ali tvrdoglavo odbijaju proširiti opseg svojih zidina i omogućiti širenje grada na najbliža predgrađa. Odbijaju to čak i poslije razornog potresa iz
1667., kada kustos Vatikanske biblioteke, dubrovački plemić Stjepan Gradić,
obnavlja svoju ideju o opasavanju zapadnog predgrađa, Pila, čvrstim fortifikacijskim sustavom, za koji je čak dao izraditi i danas izgubljene nacrte. Veličina
grada bila je zapravo skrojena po mjeri politike kojom ga se branilo. Veći grad
ne bi samo značio i veći izazov za sile koje su ga okruživale, nego i više usta
koja treba nahraniti i veću opasnost od urote i pokušaja podrivanja čvrstih načela na kojima je vlast nad njim počivala. To nepovjerenje i oprez ostali su, čak i
nakon propasti Republike, trajno živom karakteristikom dubrovačkog mentaliteta, i iz njih izrasta ona čuvena maksima, za koju bih prije rekao da je zločesto
„pripetavanje“ stranaca (kao i „sette bandiere“ ili „povero Raguseo“), negoli
autentični dubrovački proizvod: „sa svakim lijepo, ma s nikim iskreno“.
Dvostruki strah – od „vanjskog neprijatelja“ i od unutarnjeg izdajstva, na
čudan je način upisan i u kamen dubrovačkih „mira i forteca“. Dubrovčani su,
naime, dobro znali kako s nekoliko položaja oko grada neprijatelj može ugroziti gradske zidine, i kako bi ih zbog toga trebalo zaštiti utvrđenjima, no ipak su
to uporno odbijali uraditi. Nije posrijedi bio samo strah od neprijatelja koji bi te
utvrde mogao zauzeti i pretvoriti u ofenzivne objekte, nego prije svega strah od
izdajstva nekog od njihovih domaćih zapovjednika. Pišući o prijedlogu za izgradnju izdvojenih utvrda, što ga je 1618. podnio domaći inženjer Mihajlo Hra-
SRÐ JE NAŠ
njac, jezgrovitu analizu takvog razmišljanja iznio je 1951. najveći stručnjak za
dubrovačke fortifikacije, Lukša Beritić. „Vanjske odvojene utvrde“, kaže Beritić, „nijesu nikada izgrađene, što je poznajući psihu ondašnjih otaca Republike
i razumljivo. U jednom gradu-državi, gdje se Rektor mijenjao svaki mjesec i
gdje je on za doba svoga vladanja bio samo prvi među jednakima, gdje je nadbiskup morao biti stranac, a u najboljem slučaju obični građanin, ali nikako
plemić, a tako isto najviše vojno lice, takozvani guverner oružja, gdje ni tajnik
Republike nije mogao biti član gradskog plemstva, razumljivo je, da se nije
htjelo povjeriti jednom licu jedan jaki utvrđeni položaj, sa kojeg se može bombardirati grad, a kojemu se sa gradskih utvrda ne može naškoditi.“ U jednom
slučaju Dubrovčani su ipak napravili izuzetak: velika hridina ispred samog zapadnog ulaza u grad – slikovito je zovu i „dubrovačkim Gibraltarom“, bila je
odveć snažnom potencijalnom prijetnjom, pa je na njoj još u 11. stoljeću izgrađena monumentalna tvrđava Lovrijenac: s tri strane njeni su zidovi među najdebljim u cijelom dubrovačkom fortifikacijskom sustavu; mjestimično dosežu
debljinu i od 12 metara, no sa strane okrenute prema gradu, navodi Beritić, ne
prelaze debljinu od 60 centimetara, kako bi se u slučaju potrebe s lakoćom mogli razoriti topovskim hicima s drugih dubrovačkih utvrda. Stvarnosni pozitiv te
fascinantne priče o Lovrijencu i o vječitoj sumnji poduprt je i svojim negativom
u „službenoj verziji“ dubrovačke povjesnice (Annales Ragusini), bogato protkane predajama i legendama. Dukljanski kralj Bodin je, naime, početkom 11.
stoljeća u neposrednoj blizini grada (danas je to Prijeko, u samom središtu Dubrovnika), podigao utvrdu svetoga Nikole, pomoću koje je više mjeseci nadgledao grad i držao ga pod opsadom. Ne uspjevši silom prodrijeti u utvrdu, Dubrovčani su je osvojili zahvaljujući izdajstvu njenog zapovjednika, nekoga
Vucha Gradiensea. On je u dogovoru s Dubrovčanima jedne večeri opio posadu
Bodinove utvrde, pa su je dubrovački soldati bez problema osvojili. Osim što je
ušla u povjesnicu, ta je priča imala još dva rukavca koja su je ciljano održala
trajno živom u svijesti Dubrovčana: Gradiense (Gradić) je, zajedno sa svojom
lozom, nagrađen primitkom u red dubrovačke vlastele (spomenuti Stjepan i
Nikša Gradić njegovi su daleki potomci), a na mjestu Bodinove utvrde, navodno je od njenog kamena, podignuta i danas postojeća crkvica sv. Nikole, u kojoj
se svake godine slavila uspomena na taj događaj. Dubrovčani su, dakako, slavili Gradićevu akciju kao „pozitivno izdajstvo“, ukazujući što bi se moglo dogoditi i samom Dubrovniku kada bi stega sloge i patriotizma popustila, no nisu u
svoj godišnji kalendar propustili uvrstiti ni opomene lišene te čudne inverzije
simboličkog smisla, pa je jedna od najraskošnijih dubrovačkih procesija – ona
na dan Četrdesetorice mučenika, bila posvećena otkrivanju, u biti marginalne,
plemićko-pučanske urote iz 1400. godine.
Kondenziranje ovakve energije unutar skučenog rastera grada, nužno je moralo ostaviti posljedice na mentalitet njegovih stanovnika; moralo je utjecati na
stvaranje atmosfere straha, samodovoljnosti i zatvorenosti. U jednom od svojih
urotničkih pisama iz 1566. Marin Držić kaže za dubrovačke vlastodršce kako
„bi htjeli da se što manje o njima dozna, kako bi poput bogova živjeli sami za
sebe. A to im je nemoguće, budući da su zbog prijeke potrebe, i radi trgovine...
prisiljeni općiti sa svijetom, i u onoj rupi (in quel buso), koju s velikom ohološću drže u svojoj vlasti, milovati one koji njih miluju“. Desetak godina kasnije
čovjek Don Juana Austrijskog, Matias Vicudo, opisuje svom gospodaru Dubrovnik kao „kavez“ u kojem „žele znati tko sam, s kim govorim, kamo zalazim, i tko zalazi k meni“, a francuski konzul André Alexandre Le Maire godine
1766. piše najotrovniji traktat o Dubrovniku, u kojem iznosi i sljedeća opažanja: „Fini, lukavi, prepredeni, nepovjerljivi, oprezni u svemu što bi im moglo
škoditi ili biti od koristi, Dubrovčani broje i mjere korake onih s kojima imaju
posla, pogađaju njihove misli, prodiru u najintimnije kutke njihova srca i služe
se ovim spoznajama u svoju korist. Njihove mane i kreposti čista su politika:
zločesti, nepouzdani i izdajice bez grižnje savjesti, postaju čestiti ljudi ako prilike to zahtijevaju. I to je kod njih tako prirodno da bi mogli poslužiti za uzor.
Kod njih je laskanje toliko opasnije što nije ni nevješto ni nametljivo. Oni proučavaju karakter ljudi kojima se žele dopasti i kade im samo koliko mogu podnijeti... Motre na sve što se događa u kućama koje posjećuju – da bi ispričali
onima kojima se žele dodvoriti i rijetko propuste dodati štogod svoga. Nedostatak društvenog života, predstava, javnih zabava, krajnja dokolica u kojoj žive i
njihova averzija prema svakom duhovnom i tjelesnom radu ne ostavlja im drugu mogućnost zabave osim budno motriti što drugi rade i ogovarati...“ Te opservacije treba, dakako, uzeti s rezervom; njihovi autori su, naime, urotnik, špijun
i krajnje neobjektivni promatrač prilika u Dubrovniku, no atmosfera ustajalosti
i klaustrofobičnosti koju opisuju, odveć je slična, a zahvaćena je u širokom
vremenskom luku, da im bar u tom segmentu ne bismo povjerovali. U tom nas
uvjerenju, uostalom, može učvrstiti studija dubrovačkog prosvjetitelja, Toma
Basiljevića, Bilješke o malim gradovima i malim državama (napisana oko
1794.) u kojoj se, istini za volju, nigdje izrijekom ne spominje Dubrovnik, ali je
posve jasno kako bernski i göttingenski student, Basiljević, njome ispisuje psihogram svog rodnog grada. „Ubitačan mir malih gradova u kojima malobrojne
osobe žive jedne među drugima i samo s njima veoma je poguban za duh i srce
svakog bića koje misl.“, kaže Basiljević. „Često se strahovite oluje rađaju usred
te zlokobne tišine i mira. Unatoč duševnoj tromosti i lijenosti značajnoj za stanovnike malih gradova, groznoj dosadi koja ih muči i krajnjem idejnom siromaštvu u kome životare, najmanja sitnica raspaljuje, razdražuje i oduševljava
njihovu maštu u najvećoj mjeri. Ono što prolazi ulicama, ono što oni zapažaju
13
vireći od jutra do večeri jedni drugima u prozore ozbiljno ih uzbuđuje i zaokuplja... Neukost, silništvo, uski i nepropusni krug misli koje su ograničene na
događaje svijeta dužine nosa, moralna bijeda, ambicija, taština, dosada, lakomost i svemoćni utjecaj nekog brbljavca ili nevaljalca stvaraju isto toliko zla
koliko najokrutnije strasti mogu stvoriti u nekom samostanu... Nigdje nema
toliko tiranije i ropstva duha koliko u malim republikanskim državama... Mladi
čovjek koji bi mogao postati nešto u velikom svijetu, sasvim se gubi u takvim
sredinama. Ni u kakvom društvu neće moći ništa naučiti, nitko ga neće bodriti,
nitko ga neće poznati, ljubiti, slušati ili razumjeti...“
Veličina grada i u dubrovačkom slučaju presudno određuje mentalitet njegovih stanovnika, no u stvaranju dekadentne duhovne klime iz koje će izrasti doživljaj mrtvog, usnulog grada, itekako je važan još jedan čimbenik. Dinamika
Dubrovnika stoljećima je, naime, više bila određena njegovom prisutnošću u
tokovima svjetske političke i ekonomske povijesti, nego unutarnjim životom
grada. Zadivljuje pragmatika starih Dubrovčana iz koje su iznikli raguzejska
diplomacija, ekonomija i urbanizam, ali u pogledu svakodnevnog životnog ritma, Dubrovnik je oduvijek bio u sivoj zoni, odsutan od suvremenosti. O tome
nam govore i tendenciozni Le Maire kada kaže kako Dubrovčani „ne znaju što
će s vremenom“, i Marin Držić kada svoj grad naziva „rupom“, i Marin Getaldić kada se u pismu Galileiu žali kako je u Dubrovniku „kao u grobu zakopan“,
pa ne čuje „nikakve novosti“, i Ivo Vojnović kada kroz usta jednog svog lika
kaže kako Ruđer Bošković, da je ostao u Dubrovniku, „ne bi bio više Bošković“
jer bi se tu „smucao... bez posla“. U desetljećima na pragu modernoga doba
Dubrovnik je sveden na svoj corpus fisicus; lišen one izvanjske dinamike, sav
se pretvara u povijest i kulisu. Mjesto potencijalne reformatorske ideje zamjenjuje ideologija konzervativne utopije, a na sve propulzivne i moderne zamisli
gleda se sa sumnjom i podozrenjem. Staro je to naslijeđe koje dobro ilustrira
primjer s jednom od posljednjih dubrovačkih akademija, Patriotskim društvom,
što ga je potkraj 18. stoljeća osnovao Miho Sorkočević, okupivši najpropulzivnije duhova ondašnjeg Dubrovnika. Sorkočevićeve namjere bile su izrazito reformatorske, a u kakvom ih okružju pokreće, najbolje pokazuje pismo što ga je
uputio svom nećaku Tomu Basiljeviću u Beč (citira ga Žarko Muljačić u studiji
Dva priloga povijesti dubrovačkih akademija), žaleći mu se kako su u Dubrovniku sasvim izolirani od suvremenih kulturnih i znanstvenih strujanja, te kako
su neprijatelji prosvjetiteljske ideje brojni, moćni i poduprti od strane vlasti.
Nije trebalo dugo čekati na potvrdu Sorkočevićevih riječi; članovi Društva poslani su na razne dužnosti izvan Dubrovnika, pa Muljačić logično zaključuje
kako „postoje indicije da Akademija nije dobrovoljno raspuštena, već da je na
to bila prisiljena neprijateljskim stavom vlasti“, što potvrđuje „staru istinu da je
dubrovački vlasteoski režim postao kočnicom napretka“. No taj isti sustav vlasti dobit će svoje povlašteno mjesto u pasatističkom mitologemu dubrovačkog
ottocenta, dok će intelektualni bardovi tih i malo kasnijih vremena, pronaći
brojne uzročnike duhovne devastacije grada, od „francuske enciklopedije s idejama socijalnog prevrata“ do „poamerikančenih varvara“ i „Cookovijeh turista“, ali nikada neće pomisliti da problem, možda, započinje od njih samih i
njihove mitomanije. Frazeologiju „puste hridi“ zamijenila je tada retorika „mrtvog grada“; ispisane su brojne stranice o „današnjoj ništoti“ i „apatiji koja je
ovim gradom zavladala“ (Orsat Pucić), no od Sorkočevićevih i Basiljevićevih
vremena nije učinjen nikakav intelektualni napor (o pokretu da i ne govorimo),
koji bi Dubrovnik pokušao približiti duhovnim stečevinama onog Ujevićevog
„vijeka pare i elektriciteta“.
Podrška muzealizaciji grada stizala je i sa strane; počevši od ilirskih vremena, hrvatskim kulturnjacima Dubrovnik je pojam koji više živi u prošlosti negoli u sadašnjosti (izuzetak je jedino politički prezent), a Ivan Gundulić lik prisutniji (pa i stvarniji) od bilo kojeg živog Dubrovčanina. Suvišno bi bilo nabrajati
sve one apoteoze koje su tijekom 19. stoljeća u slavu dubrovačke prošlosti ispisali hrvatski književnici, od kojih su neki i osobno posjetili Dubrovnik. Njihov
14
SRÐ JE NAŠ
dolazak redovito se pretvara u hodočašće „našem slavnom Dubrovniku“, koji ih
oduševljava sjenkama „bivšeg Dubrovnika“ i njihovim osobenim čuvarima.
Tako i Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, pri prvom susretu s Dubrovnikom „srdce... kucaše od veselja i suza radostna pomoli (mu) se na licu“, no nakon boljeg
upoznavanja i on priznaje kako je „današnji Dubrovnik sitna... samo slika starog Dubrovnika“; grada koji s tarace Pucićeve kuće doživljava kao „polumrtvu
dvoranu, iz koje je nemila ruka tuđa izagnala duh slobode, radnje i oduševljenja, pak ostavila samo tvrde kule..., da se kao bezdušne stražarnice groze onomu, koji bi tu htjeo uzkrisiti stari duh“. Dok istražuje dubrovački arhiv te uzalud
traži Gundulićev grob i Kukuljević lamentira o uzrocima dubrovačke apatije, i
nema bitno drugačije mišljenje od svojih domaćina: „Zapadno evropski materijalizam, austrijsko birokratstvo i talijanska lakomišljenost s razvraćenošću preoteše mah u starodubrovačkom životu“. No kakav je to „novodubrovački život“
(ili bar njegova idealna projekcija koja ne bi bila zasnovana na prizivanju prošlosti) ne doznajemo ni od Kukuljevića ni od njegovih suvremenika; u Dubrovniku je, kako figurativno kaže Tin, dubrovački knez još uvijek najaktualniji
dramski junak i ostat će to sve do naših dana, jer suvremeni Dubrovnik, kada je
o domaćim autorima riječ, ne postaje tema, a još manje topos književnog stvaralaštva. Radnja pojedinih djela ukorijenjena je u dubrovačku suvremenost gotovo jedino kada je povezana s temom smrti, koja se od pojedinca – primjerice
u Vodopićevoj Tužnoj Jeli ili Vojnovićevoj Ksanti, u širokim potezima razlijeva
na portret cijelog jednog „malog svijeta na umoru“. Postoji, doduše, i poneka
rijetka iznimka, no ona samo glasno potvrđuje pravilo, poput komedije Kate
Kapuralica kojom je godine 1800. sanitetski činovnik i član spomenutog Patriotskog društva, Vlaho Stulli, razgrnuo klišeje i kulise, ponudivši nam uznemirujući dokumentarni portret ljudi s ruba društva i egzistencije. Taj čudesni proplamsaj naturalizma koji bismo danas mirne duše svrstali u registar „dramaturgije sperme i krvi“, spada u onu vrstu literature koja je u utočištu konzervativne
utopije mogla djelovati purgativno, no Stullijeva je komedija sve do druge polovice 20. stoljeća ostala pohranjena u istom onom mraku u kojem su se tijekom
više stotina godina skrivala i djela Marina Držića.
Kada je godine 1974. glasoviti šekspirolog Jan Kott vidio Katu Kapuralicu
u izvedbi Kazališta Marina Držića, toliko je bio iznenađen njenim stilom i
izravnošću govorenja, da je izjavio kako bi taj komad mogao biti i lukava podvala nekog našeg duhovitog suvremenika. Ali naših suvremenika koji bi, poput
Stullija, na problemski istančan način zagrebli po pozlaćenom dubrovačkom
okviru nije na žalost, bilo, pa je na prvu iduću – autentičnu i neidealiziranu
scensku sliku suvremenog Dubrovnika, trebalo pričekati dvjestotinjak godina,
sve do predstave Radionica za šetanje, izmišljanje i pričanje, što su je 2003.
Bobo Jelčić i Nataša Rajković postavili na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ne
treba biti prorok kako bi se predvidjelo da u spomenaru Igara (o čijoj su fetišizaciji nadahnuto pisali Mani Gotovac i Dalibor Foretić), to remek-djelo ambijentalnog kazališta nikada neće dobiti mjesto koje zaslužuje, no onima koji su
je vidjeli, prizori Radionice zacijelo još uvijek lebde iznad južnih rubova grada,
„krivuljom bojišnice“ kojom se to kazalište u ophodnji kretalo. Kombinirajući
igru profesionalnih glumaca s iskazima domorodaca, zatečenih in situ, na mjestima na kojima se predstava izvodila, Bobo i Nataša otkrili su grad s onu stranu
medijskog glamura i turističkih itinerera, tamo gdje svoje egzistencijalne životne bitke vode štićenici staračkog doma i pučkoškolska djeca, lokalni osobenjaci
i nesretni bračni parovi; reliquiae reliquiarum sve malobrojnijeg stanovništva
stare gradske jezgre, ali i životnog duha koji je priječio njenu potpunu muzealizaciju. U dokumentaristički vjernim iskazima tih ljudi njihovi intimni problemi
isprepleli su se s kvartovskim legendama i predajama, pa su i (pseudo)povijest
i oni sami, zajedno s ambijentom u kojem žive, počeli djelovati jednako nestvarno, potrošeno i umorno. Kao što su brojni putopisci, od onih koje sam već
spomenuo, do Patona, Wilkinsona ili Anne Beaufort, u Dubrovniku čuli jeku
povijesti, tako sam i ja u toj predstavi čuo zvonku, a ipak melankoličnu jeku
Krležine Dubrovačke kulise („... Jutarnja je slika grada znojna sušičava febra /
prosjaka gladnih podno gradskih mira. / Čitav Grad je stara svirala što svira / za
škudu stranca tuđinskoga srebra...“), prve neidealizirane lirske slike grada koju
je 1931., neposredno nakon prvotiska u Suvremeniku, objavila i dubrovačka
Tribuna, napominjući da to radi s „obzirom na veliki interes koji u građanstvu
postoji za ovu najnoviju poetsku tvorevinu g. Krleže“(!!!).
Predstava Bobe Jelčića i Nataše Rajković djelomično se događala upravo na
mjestima nekadašnje „strmenite obale“, na koju su se iskrcale izbjeglice iz Epidaurusa, no to zacijelo nije bio jedini razlog zbog kojeg sam je doživio kao završni čin bahrovske sage o „mrtvom gradu“; kao svojevrsnu posvetu „živim
ljudima“ koji su ostali zaboravljeni na rubovima „puste hridi“, nakon što su svi
ostali otplovili na onaj imaginarni sultanov otok u Egejskom moru. U jednom
od prizora Radionice, djeca koja žive „ispod svete Marije“, sanjare kako će
jednoga dana netko urediti njihovo malo, skromno igralište, zapravo slučajno
preostali komadić slobodnog zemljanog tla, i kako će, kada odrastu, otići u Zagreb, u sadržajniji život, u svijet otvorene nade. Nju u svom „malom bijenom
stanu“ na ždrijelu velikog postkumunističkog svijeta očito više ne mogu pronaći, o čemu je desetak godina prije na začudan način progovorio i dubrovački
konceptualist i performer, Slaven Tolj, u svom projektu Prekinute igre. Niz fotografija koje čine taj rad prikazuju teniske loptice zaglavljene u pilastru dubrovačke katedrale, ispred koje su dubrovački klinci improvizirali svoje igralište.
Kulisa im je, međutim, i tu, na pustoj dubrovačkoj poljani, oduzela pravo na
igru, baš kao što je njihove prethodnike, ista ta dubrovačka kulisa potkraj 16.
stoljeća opominjala: „Pax vobis: memento mori qui ludetis pilla“ („Mir s vama,
sjetite se da ćete umrijeti, vi, koji se igrate loptom“), kroz grafit što ga je na crkvi svetoga Roka vjerojatno zapisao neki mrzovoljni svećenik, kojemu je dječja igra na obližnjoj placeti ometala poslijepodnevnu siestu.
Nije neobično da pojam igre kao temeljne negacije mrtvila ulazi u dubrovačku pripovijest. Osvijestio je tu „antitezu“ i Milan Milišić, izrazito dubrovački
pisac, i jedna od prvih civilnih žrtava barbarskog srpsko-crnogorskog napada na
Dubrovnik; čovjek čiji dubrovački eseji, okupljeni nedavno u knjizi Dubrovačka zrcala, spadaju u najlucidnije fenomenološke sondaže suvremenog Dubrovnika. Jedan od tih eseja nosi naziv: Sveta igra i završava s nekoliko retoričkih
pitanja: „Ponekad kada prošetam kroz grad pitam se je li se istanjio svijet igre?...
Je li odzvonilo istinskoj igri od tolikih lažnih igara? U svijetu novca i sticanja
moći ni igra više ne može zadržati svoj nehaj i poletnost, svoju maštovitost i
nezlobivost, svoje čisto lice bez bora. Zar igra može živjeti na teniskim igralištima ograđenim žicom, na bazenima gdje se plaća ulaznica? Toliko je svud
prisutna želja da se ostvari svojina nad prostorom, da se duh isprazni surogatima a tijelo obeshrabri.“ Nesretni Milišić nije dočekao da vidi kako se i dubrovačka kupališta ograđuju žicom i kako se i posljednji kubični centimetri nezagađenog duhovnog prostora ispunjavaju boflom i surogatima. No mogao je slutiti što
će se dogoditi, budući je itekako dobro poznavao poetiku „mrtvog grada“, osjećajući kako iz njen proizlazi manjak energije, tako prijeko potrebne da bi se
stvorila poticajna duhovna klima (koja, dakako, uključuje građansku hrabrost,
polemičnost, propulzivnost mišljenja, kreativnost), kao brana daljnjoj duhovnoj
devastaciji grada; kao živa, pulsirajuća opreka svijetu koji u ime „novca i sticanja moći“ tako hladnokrvno ukida igru. Najupečatljivije je taj osjećaj iskazao u
eseju znakovitog naziva, Vremenska stupica, u kojem se poigrao radikalnim
tezama, i bez čijeg je citiranja teško zaokružiti ovakvo razmatranje.
„Živjeti u Dubrovniku“, kaže Milišić, „znači živjeti predrasudu u kojoj je
svijet dovršen onog trena kad je posljednji kamen uzidan u krunište posljednje
kule... U Dubrovniku se ne može živjeti u svom vremenu; isključivo u njegovom vremenu. Preciznije, u njegovom bezvremenu... Dubrovnik je ružan grad.
Ružan zato što negira suvremenost života, tj. nadređuje joj ostatke svoje suverenosti... Dubrovnik je sam sebi ideal i ta narcisoidna zagledanost u sebe, to
zurenje u bonacu da se ulovi savršenstvo svog obrisa, čini ga punim predrasuda.
Dubrovnik je neizdržljiv i divan. Neizdržljivo divan. Odluka da obnavljaju grad
poslije potresa najveća je greška koju su Dubrovčani načinili. Potres je bio tragičan kraj jednog sjajnog Dubrovnika; poslije potresa počinje sjajan kraj jednog
tragičnog Dubrovnika... Onoga trenutka kad je Marojica Kaboga počeo obnavljanje Dubrovnika, na Dubrovnik se poput proloma oblaka izlila nostalgija za
onim što je bilo prije velike trešnje. I od tada do danas Dubrovnik vapi za onim
što je bilo, očajava što to nikad više neće biti i kroz tu prizmu odbija priznati da
je ono što jest, a ne ono što je bilo... Mi stojimo na ruševinama onog zemljotresa. Dubrovnik je tragičan. Odatle proizlazi i njegovo katarzično djelovanje za
one koji ga posjećuju. Za njih je to kao posjet predstavi. Žiteljima preostaje da
budu dovijeka glumci i naravno sve ono prokletstvo koje ide sa tim pozivom...“
***
Moja prva životna sjećanja zapravo su sjećanja tog Milišićevog glumca s
male dubrovačke pozornice. Od najranijih dana djetinjstva bio sam opsjednut
dubrovačkom kulisom, a posljedica toga je da i dan danas, kad god dođem u
neki strani grad, više živim u njegovoj prošlosti nego u sadašnjosti. Putujući,
SRÐ JE NAŠ
pak, po dubrovačkoj prošlosti, sve se češće zaustavljam u ottocentu, zarobljen u
nekoj od onih čudesnih fotografija Josipa Betondića i Silvina Mascaricha, snimljenih u tom stoljeću u kojem je umrla Republika. Dugo vremena nisam sebi
mogao objasniti opsjednutost tim vedutama, na kojima jednaka bonaca vlada na
moru, na nebu i na pustim dubrovačkim ulicama. Danas mi se, pak, čini kako te
fotografije i ne prikazuju stvarni Dubrovnik, nego su, zahvaljujući nekoj čudnoj
kemijskoj reakciji, uspjele uhvatiti upravo onu vremensku stupicu u kojoj je
grad, zajedno sa svojim stalnim stanovnicima, trajno zarobljen. Melankolija,
tako netipična za jedan južnjački, mediteranski grad, djeluje na njima skoro
opipljivo, kao da se poput magle uvukla između starih palača i tvrđava, rasprostrvši se po zaboravljenim ulicama i trgovima. Uz svaku od tih slika kao moto
bi se mogao ispisati dijalog što ga u Vojnovićevu Sutonu vode stara vladika,
Mara Beneša, i kapetan Lujo, malo prije nego li će sa svojim brodom otploviti
iz Dubrovnika:
MARA: Ideš li nam uprav, Lujo?
LUJO: Idem, gospo, otkle sam i došo.
MARA: Dubrovnik ti je malašan, mladiću!
LUJO: ... I tužan.
MARA: Eh!... Što ćeš..?! Pripun je uspomena!
***
Među pričama koje mi je none pričala kao posve malom dječaku bile su i
mnoge dubrovačke legende, čiju sam pravu verziju čuo tek puno godina kasnije. Jedna od njih na koju, međutim, nikada više nisam naišao, iz nekog mi se
nedokučivog razloga, posebno sviđala. Govorila je o turskom paši koji je, došavši u Dubrovnik, zamjerio svojim domaćinima kako grad koji sultanu plaća
harač nigdje nema simboličkog obilježja svoje političke ovisnosti. Lukavi Dubrovčani su, kaže priča, mirno odgovorili kako to nije istina, budući se kameni
turski fes, kao simbol njihova podaništva, nalazi na najvišem dijelu jedne od
najvažnijih zgrada u Dubrovniku. Paša im nije vjerovao, pa je zatražio da mu
pokažu to o čemu pričaju. I doista, s mjesta na koje su ga odveli paša je na jednom od belvedera palače Sponza ugledao kameni fes. Da li je bio zadovoljan,
none nije znala, no ton s kojim je pričala tu priču nije mogao sakriti njeno zadovoljstvo zbog lukavosti tih naših pradavnih (i vrlo vjerojatno imaginarnih) sugrađana. Korak lijevo ili desno od mjesta na koje su odveli pašu, simbol turske
vlasti se, naime, nije više mogao vidjeti. Štoviše, osim s ponekog krova, kameni fes nije bio vidljiv ni s bilo kojeg drugog mjesta u Dubrovniku. Danima sam
gnjavio nonu da mi pokaže to egzotično obilježje, ali sirota žena nije znala gdje
se ono nalazi, a ja sam bio dosadan i uporan, pa je na kraju, ni sama valjda ne
vjerujući u materijalnu potvrdu svoje priče, zamolila za pomoć staroga gospara
iz susjedstva. A gospar nije bio bilo tko, nego ugledni dubrovački konzervator,
već spomenuti autor Utvrđenja grada Dubrovnika, Lukša Beritić, čijeg se lika
još i danas maglovito sjećam, iako nisam imao više od pet godina kada je, neposredno nakon ove dogodovštine, preminuo. Gospar Lukša me, na nonino čuđenje, doista odveo na mjesto s kojeg se mogao vidjeti kameni fes. Čini mi se
da još pamtim (iako je to pamćenje možda samo posljedica kasnijih prepričavanja tog događaja) kako sam stajao na uglu kod Celine pastičerije te poput turskog paše, sav uzbuđen i iznenađen, gledao to čudno obilježje. Još i danas, kada
prođem pored tog mjesta, pogledam prema „kamenom fesu“; i dalje stoji na
svom mjestu, no nikada se nisam potrudio doznati što doista predstavlja, ne
želeći valjda demistificirati taj uzbudljivi trenutak svoga djetinjstva. Priči tu,
međutim, nije bio kraj; gospar Lukša mi je, naime, otkrio kako postoji i jedna
stara slika na kojoj se usred Dubrovnika izvija minaret turske džamije i kako u
Dubrovniku ima „puno više toga Orijenta iz one tvoje 1001 noći“, nego što ja to
mogu i zamisliti. Bila je to, kažu, ciljana igra: gospar Lukša je znao za moju
podeblju talijansku slikovnicu s prizorima iz arapskih bajki, i vjerojatno je pretpostavio kako ću danima u njoj tražiti nešto nalik svom dječjem doživljaju Dubrovnika. Sliku s dubrovačkom džamijom mi je, pak, obećao pokazati, no smrt
ga je pretekla, pa sam se tek puno godina kasnije uvjerio da ona doista postoji;
riječ je o bakrorezu „imaginarnog Dubrovnika“ koji je oko 1635. izradio švicarski graver Matthäus Merian i na kojem se doista vidi kupola muslimanske bogomolje s vitkim minaretom. Pomogla mi je ta slika da se sjetim doživljaja s
„kamenim fesom“, ali i da se počnem zanimati za opise ili, bolje reći, doživljaje Dubrovnika, što su ih za sobom ostavili domaći i strani putnici, a oni su mi,
pak, pomogli da bolje shvatim Meriana i razloge koji su ga ponukali da između
dubrovačkih crkava nacrta i džamiju.
Od pada Carigrada naovamo, strah od Turaka bio je jedan od temeljnih strahova zapadnog čovjeka, usporediv sa strahom od kuge ili gladi, a neki su fanatici vidjeli u njemu i „pedepsu Božiju“. Došavši u Dubrovnik, mnogi su se
stranci, zadojeni tim strahom, užasnuli blizinom turske granice; jahač apokalipse tu nije bio daleka, metafizička prijetnja, nego stvarno, tjelesno biće, čiji se
dah osjećao gotovo na svakom uglu male, katoličke državice. Blizina turske
granice, stoga je bila česta tema u „očevidima“ Dubrovnika, koji su zajedno s
podacima o podaničkom odnosu Dubrovačke Republike prema Porti, zacijelo
ponukali Meriana da nacrta tu famoznu džamiju. No i znatno kasnije, kada je
izravna turska opasnost prošla, strani su putnici u Dubrovniku vidjeli nekakav
čudesni odbljesak Orijenta, koji bi ih tu i tamo čak ponukao na raspravu o tome
15
gdje je zapravo taj grad: na Zapadu ili na Istoku. Na takvo retoričko pitanje
mogao ih je, dakako, nadahnuti susret s Osmanlijama i turskim podanicima koji
su posebno u sajmišne dane u svojim, oku zapadnjaka egzotičnim nošnjama,
dolazili u Dubrovnik. Naročito živu sliku davao je u tom smislu „tabor“ na Pločama, ispred istočnih gradskih vrata, gdje je započinjao čuveni „dubrovački
drum“, stoljećima jedan od najsigurnijih europskih putova prema Carigradu. U
doba kada sam na mjestu nekadašnjeg tabora odrastao, te je halucinacije već
odavno nestalo, no ostali su brojni zapisi o atmosferi što ju je stvarala „šarolika
levantinska masa“ koja bi se slila na Ploče; pored ostalih i slikoviti opis francuskog putopisca Charlesa Yriartea iz kojeg sam posebno zapamtio jednu rečenicu: „Tu prestaje Europa i počinje Istok.“ Zanimljivo je, međutim, da je Yriarte
napisao kako baš tabor na Pločama „zrači posebnim dubrovačkim šarmom“, što
će reći da je unatoč spoznaji o različitosti Dubrovnika („začuđuje kako se na toj
dubrovačkoj hridi uspjela razviti tako profinjena kultura, u vrijeme kada su, na
samo nekoliko koraka, sultanovi podanici živjeli u potpunom divljaštvu“), u
njemu ipak osjećao i neku crtu „orijentalnog“, prepoznajući je, štoviše, kao
imanentu mu i bitnu. Nije, kako rekoh, u tome bio usamljen. Dobar poznavatelj
Istoka, Pierre Lotti, piše 1880. za Dubrovnik kako „ovo još nije Orijent, ali nije
više ni Italija, već se drži jednog i drugog“, Max Frisch ga 1933. vidi kao „mozaik koji nastaje stapanjem i latinskog, i orijentalnog, i venecijanskog“, Ida von
Düringsfeld u dubrovačkoj svakodnevici „osjeća turski utjecaj“, Emmy von
Dincklage piše 1883. u časopisu Über Land und Meer kako se europski građanski milje francuskog komada što ga je gledala u Bondinom teatru „nimalo ne
slaže s istočnim jekom dubrovačkog života“, a Heinrich Stieglitz na intrigantan
način tjera od sebe sličnu pomisao („Neka nitko ne misli da južni rog polumjeseca što štiti Dubrovnik utječe na život toga grada“), transformirajući je u drugu, „bezazleniju“ vrstu doživljaja: „Prvi pogled na Dubrovnik podsjeća na maurske gradove u Španjolskoj“, usporedivog s Lottijevim zapažanjem o dubrovačkim ulicama, koje su „uske, vijugaste i neprohodne kao i arapske casbahe“.
Znam za dvadesetak opisa Dubrovnika iz 19. i 20. stoljeća, u kojima se u gradskoj svakodnevici osjeća „jeka Orijenta“. Čudili su me više od svih drugih,
makar i radikalnih nerazumijevanja Dubrovnika, budući u svom gradu nikada
nisam osjećao ništa orijentalno, no kako je to čuđenje raslo zajedno s mojim
fundusom „orijentalističkih interpretacija“ Dubrovnika, sve sam više razmišljao o onoj gospar Lukšinoj rečenici, o „puno više toga Orijenta iz... 1001
noći“.
Oduvijek sam zavidio strancima koji su mogli doći u Dubrovnik „prvi put“
i imati neposredan, neopterećen doživljaj grada (pišem ga, za Dubrovčane sasvim netipično, s malim „g“, kako bih izbjegao onu Stieglitzevu žaoku o osjećaju „više vrijednosti“). Srastao s Dubrovnikom, znao sam da ga nikada neću
vidjeti tako nevinim i neopterećenim očima, i da ću zbog toga vjerojatno propustiti ponešto od onoga što bih svakako morao znati i vidjeti. Bojao sam se da je
među tim stvarima i fenomen dubrovačke „istočnosti“, skrivene možda na najreprezentativnijem, a opet nevidljivom mjestu, poput „kamenog fesa“ sa Sponze. A onda sam je, sasvim slučajno, pronašao, no prethodno sam morao otputovati u Istanbul, ne posjetivši pri tom ni bosporski porat, nekada pun dubrovačkih brodova zaštićenih ekskluzivnom Privilegium navigationis ad partes Orientis, ni Galatu s crkvom sv. Petra i Pavla u čijem su dvorištu sahranjeni mnogi
članovi dubrovačke kolonije u Carigradu. Taj svoj Istanbul pronašao sam, naime, u istoimenoj knjizi Orhana Pamuka, a dubrovačku „istočnost“ u onim njezinim dijelovima (posebice u poglavlju Tuga – melankolija – tristesse), u kojima tugu (hüzün), opisuje kao „najsnažniji i najtrajniji osjećaj koji su u proteklih
sto godina uzajamno prenosili Istanbul na svoje stanovnike i stanovnici na svoj
grad“. „Tuga“, kaže Pamuk, „nije u Istanbulu samo važno obilježje glazbe i
ključna riječ pjesništva, nego i pogled na život, duševno stanje i supstancija
koja grad čini gradom.“ Iste bih riječi, sa vrlo sličnim primjerima, mogao upotrijebiti i za Dubrovnik i skoro sam uvjeren, kako je stari gospar Lukša mislio
baš na taj opipljivo orijentalni, pamukovski osjećaj tuge, kada je govorio kako
u Dubrovniku ima „puno više toga Orijenta“ iz one moje 1001 noći, nego što ja
to mogu i zamisliti.
Sva obilježja dubrovačkog mentaliteta koja sam spomenuo u ovoj lamentaciji, slila su se u jednom trenutku u beskrajni osjećaj tuge, a tuga je rodila apatiju i melankoliju, usporila život, postala književna paradigma, pretvorila „pustu hrid“ u „mrtvi grad“. „Na Dubrovnik se“ – „malašan... tužan... pripun uspomena“ – „poput proloma oblaka izlila nostalgija“, kaže Milišić, i u pravu je; ta
nostalgija transformirana u sveprožimajuću tugu orijentalne provenijencije zacijelo je „najsnažniji i najtrajniji osjećaj koji su u proteklih dvije stotine godina
uzajamno prenosili Dubrovnik na svoje stanovnike i stanovnici na svoj grad“.
Čak i danas, kada je izvansezonski Dubrovnik – onaj Dubrovnik koji nije samo
„destinacija“ nego i grad, sve tiši, pustiji i banalniji; čak bih još i danas mogao
posvjedočiti kako je opojna i slatka ta pestis orientalis, te kako joj se teško othrvati i vidjeti onaj „nerođeni grad u utrobi“, grad koji je prije stotinjak godina
posjetio A. G. Matoš: „Htjedoh u Dubrovnik i ne odoh. Ljepši je kao grad moje
duše.“
Tekst je izvorno objavljen u časopisu
“Sarajevske sveske” br. 21/22. 2008.
SRÐ JE NAŠ
16
VREMENSKA
STUPICA
Milan Milišić
iz teksta Vremenska stupica objavljenog u zbirci
Dubrovačka zrcala u Beogradu 2007. godine. Knjigu
Dubrovačka zrcala čine tekstovi koje je Milišić pisao u
razdoblju od 1977. do 1990. godine.
(...) Živjeti u Dubrovniku znači živjeti predrasudu u kojoj je svijet dovršen onog trena kad je posljednji kamen uzidan u krunište posljednje kule.
Sve što je u Dubrovniku moguće prodati svodi se na hotele. Treba otvarati
hotele da ljudi dođu i vide kako je sve lijepo dovršeno.
U Dubrovniku se ne može živjeti u svom vremenu; isključivo u njegovom
vremenu. Preciznije u njegovom bezvremenu.
Nije slučajno da se ovdje okupljaju bivši generali i ministri. Postoje i druga mjesta u kojima se može provoditi mirna starost.
Oni ne traže mirnu starost. Oni žele da se ukine vrijeme. Dubrovnik im to
pruža najubjedljivije.
Dubrovnik je divan grad. Ima li ikoga da ovu rečenicu nije izgovorio; ima
li ikoga tko nije čuo nekoga drugoga da je izgovara? Po srijedi je očito neki
nesporazum. Kakav? Pogledajmo gdje je uporište ovog općeg mjesta, iskaza
što se najradije smiješta u praznom hodu konverzacije. Pogledajmo detaljnije
što se tim iskazom kaže, a što prešućuje, što se afirmira, a što negira.
u svijetu se pojavio jedan drugi grad. Onog trenutka kad je Marojica Kaboga
počeo obnavljanje Dubrovnika, na Dubrovnik se poput proloma oblaka izlila
nostaligija za onim što je bilo prije velike trešnje. I od tada do danas Dubrovnik vapi za onim što je bilo, očajava što to nikad više neće biti i kroz tu prizmu
odbija priznati da je ono što jest, a ne ono što je bilo.
Afirmira se arhitektonski sklad, ljepota pejzaža i pitkost jezika, sloboda
Republike i hrabrost pomoraca, kultura življenja i sveukupnost umjetničkih
postignuća. Dubrovnik je divan zato što je jednistven.
U svojoj biti, u suštini svog trajanja, Dubrovnik nije ništa drugo do neprestana negacija. Lijepo kameno NE po kojemu se izlijeva lava šiloka.
«Nije mi poznato», kaže Georges Bataille (Pismo Renéu Charu), «da se
išta na ovom svijetu ukazalo divnim što ne bi nadmašilo potrebu iskorištavanja, što ne bi, jednom riječju, došlo do točke da se više ne smije izdržati.»
Dubrovnik je ružan grad. Ružan zato što negira suverenost života, tj. nadređuje ostatke svoje suverenosti. Tašt na svoj Stradun i svoj akcenat, na svoj
zemljopisni položaj i svoju povijest, na svoju jednistvenost i klimu ... Tašt
ništa manje na svoje velike sinove i kćeri koji su ga, nemogući u njemu više
izdržati – napustili! Dubrovnik je sam sebi ideal i ta narcisoidna zagledanost
u sebe, to zurenje u bonacu da se ulovi savršenstvo svog obrisa, čini ga punim
predrasuda. Dubrovnik je neizdrživ i divan. Neizdrživo divan.
Odluka da obnavljaju grad poslije potresa najveća je greška koju su Dubrovčani načinili. Potres je bio tragičan kraj jednog sjajnog Dubrovnika; poslije potresa počinje sjajan kraj jednog tragičnog Dubrovnika. O tome nam
svjedoče detaljni opisi onoga što se nakon potresa događalo. S velikom trešnjom stvarni Dubrovnik je nestao zauvijek. S krinkom njegovog imena i jezika, njegova zemljopisa i njegovih naranača, s krinkom neporušenih fasada
(...)
Mi stojimo na ruševinama onog zemljotresa. Dubrovnik je tragičan. Odatle
proizlazi i njegovo katarzično djelovanje za one koji ga posjećuju. Za njih je
to kao posjet predstavi. Mi pak za njih igramo u tragediji Dubrovnika. Žiteljima preostaje da budu dovijeka glumci i naravno sve ono prokletstvo koje ide
s tim pozivom. A ljudski duh se divi načinu na koji je to predstavljeno i kaže:
«Dubrovnik je divan.»
Tragičku suštinu Dubrovnika otkrio je još Petar Preradović. Evo odlomka
njegove «Pjesme Dubrovniku» u kojoj sva naivnost stiha nije dovoljna da zakrije preciznu i istinitu sliku što se ukazala njegovom unutrašnjem oku:
O, moj grade slavni i premili!
Dvaput sam te samo pohodio,
Ali, stoput srce mi rascvili
Uspomenom tvoj udes nemio.
RATNI DNEVNIK PAVA URBANA
Isječak iz ratnog
dnevnika Pava Urbana
poslanog u obliku
pisma njegovoj
djevojci Mari Bratoš u
Ameriku 1991. godine
Buići, Makoše, Postranje, 10.10.1991.
(...) Dakle, pišem ti iz mjesta za koje sigurno nikad nisi čula, pismo koje
možda nećeš nikad ni dobiti. Dubrovnik je odcijepljen od svijeta, prometno i
komunikacijski. Ostali su mi samo vjera i nada. Ovo su momenti kad čovjek ili
klone ili se uhvati za neki ideal koji mu je zvijezda vodilja, podstrek, snaga da
izdrži.
Za mene si to ti.
I ne mislim više o našoj ljubavi.
Ne mislim o nama.
Mislim o tebi.
Ne mislim o svojoj sreći, sada kada je biti sretan jednako što i biti živ.
Samo mislim o tebi. Samo mislim na tebe.
Znam da si dobro i da si sretna – to je moj život.
Nije me više briga ni da li je Bob taj radi kojeg si sretna, ni da li ćeš ikad više
sa mnom biti ili htjeti biti sretna, ni da li ćeš se ikad više vratiti ovdje. Sve što
imam je Tvoja sreća. Bez obzira na njen razlog. Sad kad su mi jedino život i
misao ostali kao nešto što ti mogu pokloniti, poklanjam ti ih u cijelosti – zauvijek.
Postranje neće pasti!
14.00
Pariški odrezak, a poslije toga palačinke. Mogu samo nagađati kako se ovdje
tek jede kad nije rat. Kuhar Mato, koliko mu strahovito smrde noge, toliko strahovito – u pozitivnom smislu, dobro kuha. O meni se svi brinu. Svi se trude da
mi udovolje. Ono pozitivno u ovom ratu je da su ljudi prestali biti otuđeni. Nesreća ih je zbližila. No pitanje je koliko će to trajati. Bojim se da će vrlo brzo –
čim se sve malo smiri – progovoriti zlobe i niskosti, licemjerje i pohlepa, i da će
se sve početi vrtjeti po starom, možda čak i intenzivnije, jer će se lakše izmišljati „argumenti“. Svaki rat ima one koji gube i one koji dobijaju. Kako na fronti,
tako i u pozadini. Već se pojavljuju samozvani „generali“ i „oslobodioci“, ljudi
koji će, ako već nisu, sami sebi dati ovlasti radi kojih ćemo ispaštati možda još
i gore nego od srpske ruke. Bit će lova na vještice, bit će inkvizitora i heretika,
a najgore će to osjetiti onaj dio naroda kojemu je samo na umu mir i bolje sutra.
(...)
SRÐ JE NAŠ
17
NARAŠTAJI JEDNOG GRADA
Jacques Derrida
iz teksta "Naraštaji jednog grada"
"Générations d'une ville: mémoire, prophétie, responsabilités" u: Prague: Avenir d'une ville historique capitale. Éditions de l'Aube. 1992.
Priredio i preveo s francuskog Mario Kopić
(...)
Potom Kafka, na temu ''ruševina'' i naziva jednog ''hotela'' – to navodim kao
nagovještaj pitanja o turizmu, o čemu kasnije – ispisuje dugu meditaciju koju
sada neću navoditi u cijelosti. Ipak, vratit ću se na babilonsku temu vremena
grada u izgradnji, koju Kafka obrađuje u raznim tekstovima, dnevnim bilješkama, pričama ili parabolama, gdje se figura Praga čini središnjim motivom.
Posrijedi je posebice Gradski grb i Kineski zid. U tim je tekstovima jedna od
glavnih tema urbanistički projekt koji angažira naraštaje, odnosno stvaranje posebnog habitata od strane naraštaja ljudi u otvorenoj, isprekidanoj i beskrajnoj
povijesti: gradnja kule babilonske čija nedovršenost – a zapravo zapuštanje,
odustajanje – ne ostavlja nasljeđe katastrofe ili ruševine neuspjeha, otprilike
onako kao što se to događa s nekom pojavom koja se da objasniti uobičajenim
racionalnim shemama.
Iz ovoga bismo mogli izvući prvu lekciju: moramo na neki način voditi računa o budućem vremenu i naraštajima građana, zato što je to možda kategorički
imperativ svakog respektabilnog i odgovornog urbanističkog projekta. Svaka
gradnja koja želi totalizirati, upisati u sadašnjost, zasićene i nepromjenljive,
urbane ili arhitektonske strukture, ne primjenjujući onu fleksibilnu gramatiku
koja je kadra uvesti nove sintakse, nove harmonične razvoje, nove integracije
koje nisu u protuslovlju s prvotnim cjelinama, bila bi ravna nasilju, nepravdi,
moralnoj povredi što razara dušu i tijelo grada, integritet imena grada. Pritom
razlikujem nepotpunost od nedovršenosti. Nepotpunost – a ne nedovršenost
radova zbog nestručnosti ili nesposobnosti – i nezasićenost urbanog prostora
morala bi postati zlatnim pravilom svakog projekta današnje urbane restauracije
ili restrukturacije. Ta nezasićenost ne znači da ćemo ostavljati netaknute ili neuređene prostore. Treba graditi tako da nove funkcionalne i estetske kombinacije
mogu beskrajno obogaćivati konzervirajući, zasnivati štiteći, čuvati nasljeđe na
životu ne svodeći grad na muzej ili spomeničko groblje, što grad vazda u sebe
uključuje, ali što on nikad neće biti.
(...)
Drugim riječima, ljudsku zajednicu naraštaja što žive i podižu grad, što
trajno žive u okrilju grada, što ga de-re-konstruiraju, omogućuje paradoksalno
odustajanje od apsolutne kule, od totalnog grada koji dodiruje nebo; to je prihvaćanje onoga što bi neki logičar možda nazvao aksiom nepotpunosti. Grad je
cjelina koja mora ostati nedovršena, koja mora zadržati nezasićenu strukturu,
koja mora biti otvorena prema vlastitoj transformaciji, proširenjima koja što
je manje moguće iskrivljuju ili dislociraju sjećanje na njegovo nasljeđe. Grad
mora ostati otvoren prema onome što zna. A on zna da ne zna što će tek biti.
To respektiranje ne-znanja treba upisati, kao temu, u znanost i u arhitektonsku i
urbanističku kompetenciju. U protivnom, sve bi se svelo na primjenu programa,
totaliziranje, zasićenje, zašivanje, gušenje. I to bez ikakve odgovorne odluke.
Jer odvijanje nekog programa ili ostvarivanje nekog ''projekta'' nije nikada odgovorna odluka. Hoću time reći da odgovorna odluka, u konačnici, nije nikad
na znanstvenicima i stručnjacima, urbanistima i arhitektima, još manje na stručnjacima za ekonomiju, turizam, komunikacije. Čak i ako je njihova stručnost
nužno potrebna, ona je posve nedovoljna kad je riječ o odgovornostima i odlukama o kojima govorim. Ti stručnjaci, kao građani ili stanovnici, mogu također
sudjelovati u donošenju određenih ne-znanstvenih ili ne-tehničkih odluka (koje
nisu ni političke, ni vojne, ni ekonomske, ni vjerske, ni kulturne, ni turističke,
pa čak bih rekao – iako bi to moglo sablazniti – da nisu ni u kakvoj vezi s društvenom funkcionalnošću stanovanja. To ne znači da ne moramo i te kako voditi
računa o tim funkcijama i tim primjenama da bismo ih uvrstili u budžet, ali
krajnja svrha grada i odluka o njemu nije u tome).
(...)
Kome, kojem sjećanju i kojoj budućnosti, kojem naraštaju i za koji naraštaj
odgovaramo kad preuzimamo odgovornost nekog grada?
Moja hipoteza jest da nas odgovor na to pitanje obvezuje da donekle pomaknemo sam pojam odgovornosti. Svaki projekt koji se odnosi na sudbinu nekog
grada, odnosno na ono što povezuje njegovo sjećanje s njegovom sadašnjošću i
budućnošću, iz bitnih razloga nadilazi mogućnost dovršenja i dimenziju jednog
naraštaja, čak jednog naroda ili jednog jezika. Vrijeme implicira obećanje koje
obvezuje ovdje više od jednog naraštaja, i dakle više od jedne politike, štoviše
nadilazi politiku kao takvu, u jednom trajanju čija se heterogenost, čak diskontinuitet, netotalizacija moraju prihvatiti kao zakon. Povijest grada Praga o tome
rječito svjedoči: prekidi, gotičko-barokni slojevi, talijansko-francusko-keltskogermanski utjecaji, duga razdoblja stagnacije, destrukcija geta, i sve što je od
18. stoljeća stalo ili nestalo u sjaju bečke prijestolnice.
Ostavljajući po strani kliše o duši ili o duhu grada, trebamo se ipak upitati
kakva je naša odgovornost u odnosu na neki grad. Trebamo se upitati zašto je
ta odgovornost doista odgovornost tek kada se čini protuslovnom, što dakle
prividno znači da je nitko ne može preuzeti. Tek tada ona priziva odluku ili
niz odrješitih odluka. Moral i politiku grada. Odgovornost nije vezana samo
uz činjenicu da je grad – vazda stariji od nas, ograničen, smrtan, ugrožen u
cjelini svojega tijela – nesigurno nasljeđe koje nam je povjereno i koje nam,
ovisno o zakonitosti ustrojenog prostora, nijemo diktira uputstva, propise, pa i
zabrane. Ona je također vezana – i zato jest odgovornost, i zato nalaže odluke
kojima nikakvo ''znanje'', nikakva graditeljska ili urbanistička ''kompetencija'',
koliko god bila nužna, ne mogu biti jamac – uz neporecivu činjenicu da je to
nasljeđe predano nasljednicima u obliku protuslovnog naloga: ja sam (sc. grad)
jedan, ali sam tek prag samoga sebe; čuvajte me, spasite me, spasite poredak
koji vam predajem, što znači de-re-konstruirajte me, na pragu ste, proširite me,
preoblikujte me, umnožite me, ne ostavljajte me na miru, upustite se u rizik
dekonstrukcije. Ako me ostavite nedirnutim i jednim, izgubit ćete me. Morate
me čuvati i u mene provaljivati, morate me spašavati i preoblikovati, izmijeniti,
da biste me spasili, morate me voljeti i tlačiti, ali na posve poseban način. Zato
morate poduzeti nemoguće, što znači da morate poštovati moje prošlo tijelo,
moje godine, ali mi morate također uliti dovoljno života da ne postanem arhiv,
knjižnica, muzej, hram, kula, središe upravnih ili političkih struktura, parlamentarni forum, hotel, trgovačka komora, investicioni stožer, željezničko čvorište,
banka podataka, burza, ili pak proizvodna i stambena košnica. Sve je to u meni,
u mom dinamičkom tijelu, ali vi me ne smijete svesti na to, nikad jedan grad
nije bio, jedan grad nikad neće biti samo to.
SRÐ JE NAŠ
18
DUBROVNIK - KAKAV
NE BI SMIO BITI
Jurica Pavičić
Dubrovnik kakav je danas školski je primjer što se događa s gradom koji ne razumije što je to održivi razvoj,
nego se poput džankija željnog dopa prepustio kratkoročnoj zaradi.
U vrijeme kad sam ja bio dijete – a bilo je to u “ona” vremena kruva i margarina – u cijeloj tadašnjoj, neglamuroznoj zemlji postojala je jedna točka koja
se od ostatka zemlje razlikovala po svom sjaju. Ta točka bio je Dubrovnik.
U ta doba ostatak Jadrana živio je još u eri socijalističkog turizma, konobarica u borosanama i žilavog naravnog odreska na terasi sa stolovima od ultrapasa. U tom svijetu s nategnute dvije zvjezdice postojala je samo jedna točka stvarnog, nepatvorenog šika, a to je bio grad pod Srđem.
Tih sedamdesetih i osamdesetih Dubrovnik je imao najbolje hotele. Imao je
najbolje restorane. Bila je to jedina točka Jugoslavije na kojoj je roba u izlozima
bila namijenjena Amerikancima, a to znači drukčija od onoga što se prodavalo
u socijalističkim robnim kućama.
Za titovsku Jugoslaviju, Dubrovnik je bio oaza koja je mirisala na Zapad.
Četvrt stoljeća je prošlo od tada. U međuvremenu, socijalistički je turizam umro
u agoniji, a dalmatinska se turistička ponuda − ovisno od mjesta do mjesta –
digla i približila zapadnoj.
Od otoka do obale, od velikih gradova poput Splita do mjestašaca u središtu
Istre, naši su se gradovi i gradići dovijali smisliti nešto svoje i u turističkom
smislu postati bolji. Jedina iznimka u tom razvoju bio je Dubrovnik.
Horde turista
Grad koji je nekad bio pojam otmjene ljepote i finoće, u posljednjih je desetak godina, nažalost, postao nepodnošljivo mjesto. Dubrovnik je danas grad
potopljen hordom turista s kruzera, grad u kojem je povijesna jezgra tek scenografija bez stanovnika, grad zagušen štekatima s kojih trešti glazba, grad u kojem policajci reguliraju pješački promet na Pilama, konobari tuku prolaznike i
zanuđaju ih skupim junk foodom na Prijeku.
Od grada sa stilom, Dubrovnik je postao grad pizzeta na trokut, prometnih
gužvi i mularije koja se pijana ruši s litica.
Dubrovnik je još uvijek nemjerljivo lijep, i vjerojatno najljepši grad u Europi. Ali – istodobno – on je postao neizdrživo mjesto, mjesto od kojeg bih u
razdoblju od svibnja do rujna odvratio svakoga kome želim dobro.
Dubrovnik kakav je danas školski je primjer što se događa s gradom koji ne
razumije što je to održivi razvoj, nego se poput džankija željnog dopa prepustio
kratkoročnoj zaradi.
Ovu tvrdnju ovih je dana izrekla osoba koja nije ni neki ekološki aktivist, ni
radikalni ljevičar, ni rastafarijanac s dredlocima koji žudi noćiti pod palmama u
nedodirnutoj arkadiji.
Osoba koja je izrekla ovu dijagnozu je Pave Župan Rusković, bivša ministrica turizma i žena koju grad Dubrovnik plaća da vodi dubrovački turizam kao
destinacijski menadžer.
Pave Župan – osoba za koju se u najmanju ruku može reći da o poslu koji
radi nešto zna – ovih je dana javno kazala kako je destinacija o kojoj je dužna
brinuti se postala nepodnošljiva, kako je guše kruzeri, štekati i metastazirajuće
ugostiteljstvo, te mladi turisti problematična ponašanja.
Pave Rusković je to rekla, i nakon toga – dobila otkaz. Naravno, nominalni
razlog zašto je Pave Župan dobila otkaz je njena zbrzana i ne posve diplomatska
izjava o Australcima i Novozelanđanima koji polugoli, trešte pijani bauljaju
Stradunom.
Naravno da dubrovačka meštrovica od turizma nije trebalo to tako sročiti, jer
niti su turisti “down under” jedini koji piju, niti je primjereno da osoba na javnoj
funkciji potpiruje etničke stereotipe, čak i ako su u nekom stupnju točni.
Ali, ako i prihvatimo da je “etnička nesnošljivost” gospođe Rusković povod
da joj se otkaže ugovor, nismo toliko blesavi da povjerujemo da je to stvarni
razlog zašto je bivša ministrica dobila od Andre Vlahušića nogu.
Naime, cijeli niz izjava s obje strane u danima nakon “afere Australci” jasno
je pokazao da između dubrovačkoga gradonačelnika i njegove destinacijske
menadžerice postoji puno dublji i suštinski spor, a to je spor između onoga koji
gleda dulje i onoga koji gleda prst ispred nosa.
Pave Župan Rusković, naime, osoba je koja o svom poslu očito nešto zna. A
budući da o njemu nešto zna, govorila je nepopularne stvari. Govorila je da bi
Dubrovnik trebao oštro ograničiti kruzerski turizam, jer on generira gužvu,
potiče lepezu priprostih i banalnih usluga, te pruža zaradu samo malobrojnima.
SRÐ JE NAŠ
Govorila je kako bi trebalo ograničiti metastazu kafića i štekata, jer oni koji
dođu u Dubrovnik žele vidjeti grad, a ne stolice i gipsane žardinijere. Govorila
je kako bi ugostiteljstvo trebalo podrediti kulturi i znanosti, zato što kongresi i
festivali mogu produljiti sezonu.
Bila je čak tako drska da je ustvrdila da apartmanizacija pod krinkom golfa
na Srđu nije uopće dobra za Dubrovnik, jer donosi daljnju gužvu, opterećuje
infrastrukturu i ne donosi zaposlenost.
Ukratko, dubrovačka destinacijska menadžerica izgovarala je sve neke nepopularne istine koje Andro Vlahušić i današnja dubrovačka vlast nisu željeli čuti.
Lova - sada i odmah
Jer, ta dubrovačka vlast hoće više štekata, zato što od njih ubire najam. Ona
hoće apartmane, jer će od njih ubrati komunalu. Ona hoće kruzere, jer oni
uštrcavaju u grad novac sada i odmah.
A dubrovačka vlast, kao najčešće svaka vlast, želi zgrnuti što više novca
sada i odmah, jer tim novcem zadovoljava nezadovoljnike, krpi rupe, hrani
klijentističke pipce, gasi gunđanje i – ukratko – dobiva izbore.
I to je stvarni sukob između Andre Vlahušića i Pave Župan Rusković.
Razlog tom sukobu nisu pijani Australci ni mularija koja se polugola vješa
po Orlandovu stupu. Razlog sukobu je sudar dvaju pogleda na to kako živjeti od
turizma i s turizmom.
19
Jedan od njih je pogled Andre Vlahušića (ali i njegove prethodnice Šuice),
koji misle da bi kravu trebalo zaklati zbog jedne džigerice, da bi bilo najbolje
zgrabiti koliko se može sada i odmah, a za one poslije baš nas briga, jer ja ionako tada neću biti gradonačelnik.
Drugi je pogled onaj koji pomišlja i na to da postoji sutra, te da prostor i
ugled ne smijete rasprčkati radi kratkoročne koristi. Mediteran je pun mjesta
gdje su – nekad, u druga vremena – ljudi razmišljali kao Vlahušić.
Sada ta mjesta zjape prazna, izbetonirana, bezdušna, bez stanovništva,
iscijeđena kao limun. Ljudi koji su nekad tamo ljetovali sada ljetuju na Maledivima, ili u Phuketu, ili kod nas, a tamo gdje su ljetovali ostale su isušene,
upropaštene zajednice.
I zato dubrovački “slučaj Australci” nije samo dubrovačka tema. On jest
ponajviše dubrovačka, jer se ni jedna jadranska destinacija nije tako srozala od
glamura do vašara kao što se srozao Dubrovnik.
Ali, i drugdje diljem Dalmacije, pa i u Splitu (pače – pogotovo u Splitu)
traje isti rat između onih koji bi mislili malo dugoročnije i onih čija je parola “pa
šta, nek čoik zaradi”.
U jednom od tih dvaju gradova načelnik je tip koji ne umije izgovoriti samoglasnike, a na drugom elokventan, obrazovan doktor. Ali, postoji nešto što im je
zajedničko: a to je da ni jedan ni drugi ne razumiju da održivi razvoj uključuje
riječ “održivi”.
Preneseno: "Slobodna Dalmacija", 11. siječnja 2012.
UNESCO-OVE KOMISIJE TRENUTNO ANALIZIRAJU PRIJAVE
O SLUČAJEVIMA NARUŠAVANJA SPOMENIČKE BAŠTINE U
SPLITU I DUBROVNIKU
UNESCO-ove komisije trenutno analiziraju prijave o slučajevima narušavanja spomeničke baštine u Splitu i Dubrovniku koje su prošle godine pristigle u
pariško sjedište organizacije.
Kazala je to za novi broj tjednika Globus Petya Totcharova, voditeljica
odjela za Europu i Sjevernu Ameriku u UNESCO-ovom centru za kulturnu baštinu u Parizu. “Primjedbe koje dolaze iz Hrvatske tiču se ponajprije rekonstrukcija na pojedinim objektima pod zaštitom. O tome redovito raspravljamo s
predstavnicima hrvatske države s kojima surađujemo, kao i s nevladinim sektorom u Hrvatskoj. Svakako ćemo preispitati i planove u vezi s gradnjom golfterena u Dubrovniku. Kad UNESCO-ova tijela dovrše svoje analize, komitet će
utvrditi koji su razmjeri problema u zaštićenim jezgrama tih gradova”, dodala je
Totcharova.
Kruzeri koji plove neposredno uz zidine Starog grada u Dubrovniku prizivaju slike moguće katastrofe kakva se desila s Costom Concordijom. Dubrovnik
uz to ima problema i s prekobrojnim turistima s tih kruzera koji u valovima
onemogućuju normalno funkcioniranje grada, a nadzor nad vrijednim građevinama čine gotovo pa nemogućim.
“Kad je riječ o velikom broju turista tijekom proljeća i ljeta, dijelom i zbog
brojnih kruzera u već poznatim slikama pretrpanog ulaza u grad, smatramo da
treba osmisliti način regulacije i prihvata posjetitelja, no napominjemo da je to
pitanje s kojim se susreću i mnogi drugi atraktivni gradovi upisani na UNESCO-ovu listu”, kaže Miljenko Domijan, glavni konzervator u Ministarstvu
kulture.
U Dubrovniku je jedno od glavnih kritičnih pitanja nedostatak prometnog
rješenja oko stare jezgre. Nastojala su se naći rješenja, ali bezuspješno. “U naj-
boljoj namjeri da se riješi to pitanje, gradske vlasti krenule su prije nekoliko
godina u projekt gradnje autobusnog terminala koji je trebao biti na Pilama,
kako bi se promet preusmjerio od zaštićene jezgre. No, projekt je zaustavljen
prema prijedlozima stručnih službi”, kaže Domijan.
Vesna Girardi Jurkić, nekadašnja ministrica kulture i hrvatska predstavnica pri UNESCO-u, koja je među najzaslužnijima što smo na njegovu listu u
kratkom roku uvrstili čak tri spomenika kulture, smatra da velik pritisak na zaštitu čine financijski i građevinski lobiji, koji svoj interes vide gotovo isključivo
u poznatim spomeničkim cjelinama, primjerice u Dubrovniku.
“UNESCO-ova svjetska lista je u suštini velika smetnja tim strukturama i
interesnim lobijima, pa stoga često mnoge države ne žele imati registriranih
zaštićenih svjetskih spomeničkih cjelina”, otkriva Girardi Jurkić. Prema njezinu
mišljenju projekt golf-igrališta na Srđu najveći je nonsens, koji pejzažno i ambijentalno negativno odskače u vizualnoj percepciji dubrovačkih starina, te gotovo uništava povijesnu viziju “slike” Dubrovnika.
Slučaj prometnog rješenja na dubrovačkim Pilama također je neprihvatljiv,
kaže ona, to više ako se sjetimo da su Francuzi jedan takav problem riješili i
zaštitili grad ukopavši kružnu zaobilaznicu u stijenu. “Države na svim kontinentima pokušavaju svoje spomenike na Listi svjetske baštine UNESCO-a
umješno koristiti u znanstvenoj, kulturnoj i turističkoj promidžbi. Hrvatska sredina je još uvijek u tom pogledu na početku. Zašto?”, pita se Vesna Girardi Jurkić.
Za činjenicu da su UNESCO-ovi spomenici kod nas različito štićeni i promovirani, smatra Girardi Jurkić, odgovorne su političke elite u mijeni i smijeni,
koje ne vode dovoljno računa o kontinuitetu struke, već sustavom “damnatio
memoriae” misle da “svijet uvijek počinje ispočetka”.
Preneseno: "Dubrovački list", 9. veljače 2012.
UNESCO ZAHTIJEVA OGRANIČENJE KRUZERSKOG PROMETA U
VENECIJI NAKON KATAKLIZME KRUZERA COSTA CONCORDIA
UNESCO je pozvao talijansku Vladu da ograniči pristup velikim kruzerima u kulturno i ekološki značajna
područja, a posebice u Veneciju i njezinu lagunu koju posjećuje oko tri stotine velikih kruzera godišnje.
U pismu poslanome talijanskom ministru za okoliš u ime glavne ravnateljice UNESCO-a Irine Bokove, pomoćni ravnatelj za kulturu Francesco Bandarin
upozorava da “tragična nesreća [kruzera Costa Concordia od 13. siječnja] pojačava trajnu zabrinutost glede rizika koji veliki kruzeri predstavljaju za lokalitete
upisane na UNESCO-vu listu Svjetske baštine, posebice za Venecijansku lagunu i Zaljev sv. Marka.”
Nakon izražavanja sućuti zbog tragičnoga gubitka ljudskih života uzrokovanog nesrećom, te pohvala naporima spasilačkih timova i lokalnog stanovništva u
nošenju s posljedicama nesreće, pismo poziva Vladu da brzo reagira razvijanjem alternativnih planova pomorskoga prometa oko Venecije, grada na listi Svjetske
baštine.
Kruzerski promet u Veneciji posebno je štetan zbog osjetljive strukture grada, budući da kruzeri uzrokuju plimne valove koji erodiraju temelje građevina. Osim
toga, kruzeri doprinose zagađenosti i utječu na gradske vizure, budući da veličinom zasjenjuju spomenike u samome srcu grada.
23.01.2012 - UNESCOPRESS
http://www.unesco.org/new/en/media-services/single-view/news/unesco_calls_for_restrictions_on_cruise_line_traffic_in_venice_following_costa_concordia_disaster/
20
SRÐ JE NAŠ
EKO-POGLED NA
HE OMBLA
Ivo Lučić
Zašto Europska banka podržava ekološki i ekonomski sporan projekt?
Okolišnu javnost Hrvatske potresla je odluka Europske banke za obnovu i
razvoj (EBRD) da kreditira izgradnju HE Omble. Koliko je unisono protivljenje
hrvatske javnosti tom ubogom projektu, vidljivo je po činjenici da nije bilo
medija koji je proteklih mjeseci pokazao razumijevanja za njega, uključujući i
one koji su očito bliski aktualnom režimu
Također, najizglednija politička snaga na skorim izborima, Kukuriku koalicija, negativno je klasificirala projekt jer joj on nije ni ekonomski racionalan ni
ekološki prihvatljiv. Još dodaju da ga zbog toga HDZ nastoji pokazati ekonomski isplativim prodajom tzv. tehničke vode iz HE Ombla arapskim zemljama.
Tako projekt je nastavila podržavati samo šačica izravno zainteresiranih ljudi iz vrha HEP-a, iz Vlade i najbliži suradnici na projektu. Čak je i iz
gornje strukture HEP-a bilo ljudi koji su koristili priliku i namigivali aktivistima da su uz njih. Međutim, i spomenuta skupina korumpiranih državnih službenika, koja je projektu dala zeleno svjetlo, zaobilazno ga se odrekla i priznala da
ga nije moguće braniti Na jednom okruglom stolu prije nekoliko dana oni su
rekli da projekt danas ne bi prošao. Nije mogao ni tada jer su sve životinje pećina zaštićene zakonom z 1994. čak iako se nigdje ne navode kao pojedinačno
zaštićene vrste. Kao što su danas svi speleološki objekti sastavni dio Nacionalne
ekološke mreže. I kako bi ono što je jučer bilo loše, moglo danas biti dobro?!
Jedan popularni pregled obuhvaća deset najvažnijih vodenih vrsta nađenih
u Velikoj Britaniji. Toliko ih je otprilike opisano za znanost samo u Ombli, u
kojoj je do sada evidentirano 35 vrsta – uglavnom usko endemičnih za južne
Dinaride – ali ih zacijelo mora biti tri puta toliko. Slabo bavljenje podzemnom
faunom u Velikoj Britaniji odražava se i na aktivnosti i položaju Britanaca u
članstvu Međunarodnog biospeleološkog društva (SIBIOS). Ukupno ih je u
Društvu troje članova – za razliku od recimo dvanaest Slovenaca ili osam Hrvata. Također, nijedan Britanac nije član trinaestočlanog upravnog tijela SIBIOS-a
niti je ijedan ikada bio predsjednikom društva. Dakle, s jedne strane Britanci
nisu istrenirani da uočavaju važnost podzemne faune, a s druge strane, tolika
njezina sveprisutnost u zemljama Dinarskog krša može činiti opravdanom pomisao da nešto treba ‘žrtvovati za razvitak’. Zato treba razumjeti zašto EBRD
ne razumije podzemnu faunu.
Razlozi koji HE Omblu čine lošim projektom višestruki su i više puta su
javno objašnjeni. Tek najkraće, ponovimo da su nezavisni stručnjaci utvrdili
da HE Ombla neće moći postići vododrživost zbog prelijevanja u susjedne
vodonosnike, da će, prema Hrvatskom biospeleološkom društvu, koje okuplja sve relevantne stručnjake za podzemnu faunu u Hrvatskoj, okolišne
promjene donijeti masakr biodiverziteta u njegovu najznačajnijem središtu i, konačno, da će dokrajčiti ostatke kulturne memorije nekadašnjeg
rajskog krajolika dubrovačke prošlosti.
Tijekom prošlog mjeseca predstavnici EBRD-a susreli su se s više skupina u
Hrvatskoj i BiH koje su ih potanko upozorile na opasnosti po Omblu. Predstavnici EBRD-a svaki put su naglasili da njihova banka ima strogu okolišnu politiku te da će kredit odobriti nakon što se uvjeri da će ekološki i socijalni utjecaji
projekta biti pozitivni.
EBRD je, međutim, ovih dana odobrio kredit prije nego se mogla i u što
pozitivno uvjeriti. U priopćenju banke se kaže da EBRD kreditom pomaže
Hrvatskoj razviti izvore obnovljive energije i naglašava da će biti u tijesnoj
vezi s hrvatskom stranom kako bi bila sigurna da će se sve odvijati po hrvatskim zakonima i načelima Europske unije. Kao uvjet realizacije kredita
postavlja izradu studije biološke raznolikosti i plana upravljanja okolišem Omble. Dok toga ne bude, kaže, neće početi realizacija kredita.
Unatoč svemu, to je priopćenje obespokojilo ljude koji brinu o okolišu.
Kako je moguće da ono što je jučer falsificirano – danas bude mjerodavna realnost? Zašto nije zatraženo da Hrvatska provede nezavisnu studiju utjecaja
prije nego se kandidira za kredit EDRD-a? Kako se može obnovljivim izvorom smatrati hidroelektrana u središtu podzemnog biodiverziteta osim ako na
vodu ne gleda kao puku tehničku sirovinu. I dalje, kako je moguće prostor namijenjen za mrežu Natura 2000, u čijem proglašenju presudnu ulogu imaju
znanstveni, a ne socijalni ili ekonomski razlozi, podvrgnuti korjenitim promjenama okoliša, a da se upotreba smatra prijateljskom i harmoničnom? Tako
usklađenje ne može zamisliti jedan viši službenik Državnog zavoda za zaštitu
prirode kad smo ga diskretno zapitali za mišljenje.
Postoje najmanja dva važna razloga za ovako žalosnu situaciju. Prvi ide
na teret Hrvatske. Ona nije bila u stanju dovoljno istražiti i adekvatno
evaluirati svoje najveće prirodne vrijednosti, koje su ujedno i njezina najistaknutija prirodna obilježja u svjetskim razmjerima. To je njezin krš sa
svojim geodiverzitetom i biodiverzitetom. Od Hrvatske se to očekuje jer ona
zajedno sa svojim dinarskim susjedima treba kreirati tu sliku, budući drugdje te
vrijednosti ne postoje u takvom obliku. Kao što Švicarska ima sliku Alpa ili
Amazona tropskih šuma, a Galapagos biodiverziteta. Upravo širi prostor Omble svjetski biospeleolozi ponekad nazivaju ‘podzemni Galapagos’, ali nažalost, šira javnost i dobar dio onih koji određuju politiku upravljanja okolišem,
to ne znaju.
Drugi je razlog u samom EBRD-u: logika te javne financijske ustanove
Europske unije je uvećavanje vrijednosti novca, u kojoj su glavni igrači
stručnjaci za financije. Hoćeš-nećeš, neki savjetnik za okoliš je sporedni igrač
i njegova riječ ima manju težinu. K tome, sjedište banke je u Velikoj Britaniji i veliki broj službenika su Otočani, što se prenosi i na pravila ponašanja.
Britanija izrazito oskudijeva u biodiverzitetu – primjerice, na skoro 230 tisuća
četvornih kilometara ima svega 1.623 biljnih vrsta, što je 231 vrsta manje od
našega Velebita čija je površina sto puta manja – a podzemni biodiverzitet skoro i ne poznaje.
Mimo svih ovih problema, odobravanje HE Omble može naići na prepreke
povezane s prirodom njezina prekograničnog vodonosnika. Sliv Ombla je tek
manjim dijelom na području Hrvatske, a većim na području BiH. U takvim
okolnostima mora doći da suradnje država, što do sada nije bio slučaj. U Sarajevu je s predstavnicima Europske banke 17. studenoga održan sastanak više
ministarstva, vodoprivreda, elektroprivreda, stručnih i nevladinih organizacija.
Na njemu je istaknuto da bosanskohercegovačka strana do sada nije upoznata s planovima Hrvatske u vezi s Omblom i zatraženo da postupi po svim
relevantnim međunarodnim konvencijama, da redovito izvješćuje BiH i o
svim postupcima i da se zbog mogućih utjecaja na području BiH trebaju
provesti dodatna istraživanja. Dodatno, Elektroprivreda srpskog entiteta zatražila je da se prije izgradnje HE Ombla osmisli evakuacija visokih voda iz
Trebinja koje je podložno poplavama, a oni predlažu da se to dogodi novom
cijevi u HE Plat na jadranskoj obali.
Dakle, na Ombli se sastalo niz nepovoljnih unutarnjih i vanjskih okolnosti,
koje je Europska banka vješto uskladila u svoj osnovni cilj produkcije kapitala.
Za jednu financijsku ustanovu manje je važna isplativost projekta sa stanovišta
korisnika kredita. Najvažnije je da je klijent jedna državna firma čije će sve financijske dubioze – narod pozlatiti.
Preneseno: "tportal.hr", 28. studenog 2011.
SRÐ JE NAŠ
21
HE OMBLA - ALIBI ZA DOVOĐENJE
VODE ZA GOLF-TERENE NA SRĐU?!
Nina Domazet
Realizacija dva velika energetska projekta - HE Ombla snage 68 MW i TE Plomin C snage 500 MW trebala bi početi
u mandatu nove Vlade. Unutar Kukuriku koalicije, koja bi prema svim predizbornim anketama trebala preuzeti vlast,
postoje velike sumnje u isplativost HE Ombla, za koju drže da je alibi za dovođenje vode za golf-terene i vile na
Srđu, što im se nimalo ne sviđa. Taj je projekt trenutno zamrznut, a investitori navodno imaju čvrsta obećanja jednog
utjecajnog političara u Kukuriku koaliciji da ne trebaju brinuti za svoje interese. HE Ombla neće popraviti energetsku
bilancu države, no tu je veliki investicijski ciklus. I golf na Srđu.
Hoće li taj pokušaj “začepljivanja usta” ekološkim aktivistima, koji su drvljem i kamenjem napali projekt baziran na starim ekološkim studijama, uroditi
plodom, tek treba vidjeti. Zbog čega se banka tako požurila s davanjem kredita
koji je zatim uvjetovala? Je li to dobra praksa, tim više što je riječ o razvojnoj
banci koja se ne bi smjela voditi isključivo profitabilnošću projekta, već širom
koristi za društvenu zajednicu? Dodatan rad na eko-studiji u svakom će slučaju
odgoditi početak radova. Jer, ne može se preko noći doći od zaključka da “Zakonom zaštićene biljne i životinjske vrste nisu nađene ili ako i jesu nađene, to
nije njihovo trajno stanište, već su doplavljene bujičnim vodama iz sliva Trebišnjice” (kako stoji u Elektroprojektovoj eko-studiji iz 1998.) do realnijeg stanja.
A, ono sugerira da je Vilina špilja među 20 špiljskih objekata na svijetu u kojima obitava više od 20 podzemnih vrsta. Zoolozi su 2008. zabilježili da, osim
šišmiša, u tom špiljskom sustavu žive 33 podzemne vrste. E sad, može li se
potopiti krš, a da se pritom ne ubije sve što u njemu živi?! Na to teško pitanje
projekt bi trebao naći neki odgovor.
Vrijedi znati da je prof. dr. sc. Nenad Mikulić, čelni čovjek Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, zadužen za procjene utjecaja
na okoliš, prije nekoliko dana na jednom okruglom stolu rekao da ovakva ekološka studija sada vjerojatno ne bi prošla. Bez obzira na to slagali se s procedurom ili ne, HEP ima sve potrebne dozvole i projekt službeno ide dalje.
EBRD je očito prosudio da ni po ostalim parametrima projekt nije nimalo
sporan, što prilično začuđuje ako je poznato odakle se krenulo. Bančin odabrani
konzultant još je u rujnu smatrao da je projekt financijski neisplativ i do te mjere rizičan da bi mogao promašiti svrhu zbog koje se poduzima, zbog čega je
savjetovana gradnja u fazama. Sve to konzultant je detaljno elaborirao u dokumentu nastalom u rujnu na kojem piše “Finalna verzija”, no HEP je sve demantirao, kazavši da je bila riječ o nacrtu koji je dopunjavan te da konzultant nije
dobio sve podatke. A, zatim se dogodio kvantni skok pa proizlazi da je konzultant valjda s novim podacima samog sebe demantirao praktički na svakoj stranici! Kako je u tako kratkom roku uspio proizvesti novu procjenu, nije poznato.
O kreditu i gradnji novih energetskih objekata zadnju riječ imat će, kao i obično, vladajući političari, a kako se čini, vlast se upravo mijenja pa će i HE Ombla
biti propitkivana, a možda bi čak mogla i pasti u nemilost.
Unutar Kukuriku koalicije, koja bi prema svim predizbornim anketama trebala preuzeti vlast, postoje značajne sumnje u isplativost projekta. Kukuriku
koalicija o projektu HE Ombla jasno se očitovala rekavši da ne podržava ekonomski i ekološki upitne projekte te da najavu prodaje tehničke vode iz Omble
arapskim zemljama doživljava kao želju HDZ-a da projekt pokaže ekonomski
isplativim. Neslužbeno se može čuti da u SDP-u drže da je odluka o gradnji
elektrane donesena samo kako bi se omogućilo dovoljno vode za navodnjavanje
golf-terena na Srđu, o čemu se već dugo šuška u Dubrovniku, jer su upravo ti
investitori bili prvi koji su pokazali interes za elektranu i tražili koncesiju na
izvor pitke vode.
SDP-u to nije dobar alibi za gradnju hidroelektrane, međutim, ti investitori u
dubrovačko zaleđe navodno već imaju čvrsta obećanja jednog političara koji će
uskoro preuzeti vlast. I zato, jedno su predizborna obećanja, a drugačije je stanje kad treba zaista “preuzeti odgovornost”, kako to političari vole reći kada
preuzimaju vlast. Tada predizborne najave i obećanja više nemaju težinu koju
su imale prije izbora.
Najavu zauzimanja suprotnog stava ovih dana već je dao IDS, odnosno njegov čelnik Ivan Jakovčić, koji je prije samo godinu dana govorio da će TE
Plomin C biti na plin “ili njega neće biti”. Kukuriku koalicija se javno izjasnila
da u Plominu treba graditi elektranu na ugljen, uz korištenje najsuvremenije
tehnologije koja najmanje zagađuje. Nakon toga Jakovčić prije 10 dana izjavljuje da će se Istarska županija boriti za upotrebu plina kao pogonskog goriva, a
“ako to ipak bude ugljen, bit će suodgovorni za sve što se kasnije zbog toga
bude događalo”. Treba li reći da su Jakovčićeve izjave u Istri dočekane kao izdaja regionalnih interesa?
Upravo se o tome radi, o političkoj odgovornosti koju političari najčešće ne
snose, već posljedice uredno plaćaju građani. Ta odgovornost uključuje ne samo
odgovornost prema životu i zdravlju ljudi, već prema okolišu koji jedini može
iznjedriti zdrav život. Politička odgovornost, dakako, uključuje i sigurnu, pouzdanu i povoljnu opskrbu električnom energijom. Pomiriti ta dva zahtjeva pri
odluci o gradnji novih energetskih objekata prava je umjetnost i zbog toga su
energetski projekti tako osjetljivi, a najčešće odlučuje izbor između manjeg zla,
koliko god to bilo nepopularno.
Odluka o TE Plomin C na ugljen već je očito donesena - taj će objekt biti
ključan za daljnje funkcioniranje elektroenergetskog sustava. Hrvatskoj kronično manjka struje. No, energija generirana iz HE Ombla predstavljala bi ukupno
1,3% ukupno utrošene energije, odnosno 1,6% HEP-ove vlastite proizvodnje.
No, tu je ogroman investicijski ciklus koji bi pokrenuo besposlenu i osiromašenu građevinsku operativu. A tu su i vile na Srđu. U čemu manje zlo u slučaju HE
Omble vidi Kukuriku koalicija, znat će se vrlo brzo.
Preneseno: portal "Energetika net", 17. studenog 2011.
22
SRÐ JE NAŠ
ŠTO SE DOGAĐA S PROJEKTOM
KOJI JE POSVADIO ČAČIĆA I HOLY?
Ivo Lučić
Projekt HE Ombla nastavlja se ovih dana neugodnom kampanjom za otkup
zemljišta, iako je Kukuriku koalicija predizborno obećala odustajanje od njega,
a ministrica okoliša dr. Mirela Holy iskazala svoju nenaklonost projektu i
najavila njegovu reviziju. Na terenu, međutim, nema znakova promjena, nego
je rogobatna politika napredovala do faze u kojoj se lokalna čeljad prvi put
neugodno susreće s najavljivanim ‘dobrobitima’ hidroelektrane
Na sastancima koje je krajem tjedna HEP organizirao u nekim naseljima
Rijeke dubrovačke, zavladala je konsternacija ponuđenom cijenom i
nedostatkom pravnih objašnjenja. Hepovci su to, prema pisanju lokanih medija,
nadomjestili prijetnjama o prisilnom izvlaštenju koje ništa ne može zaustaviti.
Cijena četvornog metra zemljišta u zaštićenom krajoliku (!) po kojem su se
objesili najbremenitiji plodovi kulturne memorije svekolikog Slavenskog juga,
stoji maksimalno 38 kuna, a minimalno 1,5 kunu. I to na projektu oko kojeg bi
se trebalo okrenuti milijardu kuna.
Zaludu je vlasnica zemljišta Marija Kisić-Kamić upozoravala da se
izvlaštenje definira tržišnom vrijednosti te da se upravo naknada tržišne
vrijednosti smatra pravičnom naknadom, a Ljubica Matanić tražila da joj pokažu
dokument kojim je HE Ombla proglašena nacionalnim interesom. Prvo
upoznavanje lokalnog stanovništva s rečenim projektom lokalni mediji prate
kroz izjave dijela vlasnika da ne žele HE na svom terenu. Domaći aktivisti
očekuju da će vlasnici tek sad postati svjesni onoga što ih čeka kroz gubitak
zemlje i narušavanje kvalitete života radovima i drugim utjecajima projekta te
vjeruju da neće proći dugo do njihove organizirane reakcije.
Sve se to događa 12 godina nakon ‘uredno’ usvojene Studije utjecaja na
okoliš, koju je, prema tvrdnjama člana njezina povjerenstva, radila ista tvrtka
koja je radila i sam projekt HE Omble, a šef tadašnjeg povjerenstva je ravnatelj
Uprave za procjenu okoliša i industrijska onečišćenja u Ministarstva okoliša iz
prošlog mandata. To je slika postupka usvajanja te studije, u čijem sadržaju je
vidljivo da gotovo svako ključno polje utjecaja na okoliš počiva na lažiranim
podacima i izvrgavanju hrvatskih zakona ruglu.
Prvo, HE Ombla, prema mišljenju stručnjaka svjetskog ugleda Ognjena
Bonaccija, neće moći postići potrebnu vododrživost jer će se kod određene
razine podzemna voda prelijevati u susjedne vodonosnike. A zbog oblika
vodnosnika – obrnute piramide – mora držati visoku razinu voda. Budući da
Studija ne poznaje ispitivanje brzine okršavanja na tim pravcima, ne može se
isključiti da će se šupljine razvijati i još brže smanjivati razinu vode. Drugo,
studija laže da neće biti negativnih utjecaja na rijetke i ugrožene vrste jer kaže
da ih nema, a svjetska literatura ovo područje smatra jednim od dva areala s
najvećim podzemnim biodiverzitet u svijetu.
Čačić je navodno ministrici zaštite okoliša Mireli Holy zamjerio što će
najavljena revizija Studije isplativosti možebitno dovesti u pitanje i ekonomsku
opravdanost gradnje HE Ombla. Mediji su objavili, pozivajući se na neslužbene
izvore, da ju je Čačić čak optužio da svojim postupcima blokira investicijske
projekte vrijedne osam milijardi kuna
Treće, tvrdi se da više od kilometar i pol pristupnih cesta, koja bi se u
nekoliko serpentina penjala na 130 metara visine po najistaknutijem, gotovo
okomitom ekranu krajolika, koji zatvara izvor Omble, neće izazvati uništenje
estetskih i vizualnih vrijednosti prostora. Naprotiv, ona će nužno i nepovratno
nagrditi krajolik. Kao prilog tome, lokalna vlast se trudi zanemariti činjenicu da
je Rijeka dubrovačka zaštićeni krajolik i dopušta divlje odlagalište građevinskog
materijala. Konačno, četvrto, podzemni sustav Omble poznat je tek s oko tri
tisuće metara duljine, što, s obzirom na veličinu sliva, vjerojatno predstavlja tek
koji promil njezine stvarne podzemne duljine. Pritom, zacijelo 99 posto njezine
veličine nalazi se na području druge države, Bosne i Hercegovine, koja je
nedavno javno reafirmirala svoja zanimanja za moguće utjecaje projekta na to
područje.
To dovoljno vjerodostojnih argumenata da HE Omblu ne možemo smatrati
pravomoćnim upravnim aktom.
Okolišnu javnost zbunila izjava ministrice zaštite okoliša i prirode dr. Mirele
Holy da nema pravnih mogućnosti zaustaviti projekt HE Ombla. Cijela situacija
prijeti umanjenjem povjerenja okolišne javnosti ministrici, tim više što je prate
javni napisi o uvredljivoj dominaciji prvog potpredsjednika Vlade Radimira
Čačića, što je i ranije više puta isticano kao bojazan.
Preneseno: "tportal.hr", 14. veljače 2012.
SRÐ JE NAŠ
23
INVESTICIJSKI HORORSKOP
DOWNTOWN “RADELJEVIĆ- LIBERTAS” (21.03 - 20.04)
PELJEŠKI MOST
(23.09 - 22.10)
Vaša vatrena strastvenost dodatno se pojačava.
Ma koliko se trudili biti rafiniran ljubavnik vaše
će osvajačke metode smrdit po starom ulju. To
vas ne zabrinjava. Zauzeli ste startnu poziciju i
samo je pitanje trenutka kad ćete se baciti u eksplozivni trk. Važno je da u cijeloj priči ne zaboravite na cilj! Pazite da vaše kule ne ostanu u
zraku, jer kako je pao dimnjak možete pasti i vi.
A tada idete “down”, ali ne i“town”.
Vaš neuman projekt pokleknuo je pred Klekom.
Jaz između vaših snova i zbilje čini se da je nemoguće premostiti. Teško dokazujete i sebi i
drugima da ste stabilni i uravnoteženi. Mnogo
toga je izvan vaše kontrole. Niste zadovoljni
sami sobom. Nezadovoljstvo vam oduzima
energiju. U tmurnom ste razdoblju. Ne izazivajte incidente i ekscese!
GROBLJE DUBAC
(21.04 - 20.05)
HE OMBLA
(23.10 - 22.11)
Sami ste sebi najveći neprijatelj. Već vam je poznata ta priča. Stvari se ponavljaju. Stvari se mijenjaju, ali vi još niste spremni za promjene!
U borbi za moć i visoki poslovni položaj stvorili ste sebi neprijatelje i teško vam je normalno
funkcionirati. Ipak, nema prostora za brigu. Zvijezde su na vašoj strani. Svaki će neprijatelj prije ili kasnije biti pokopan.
Sumnjate u sve, pa i u sebe. Nemate inspiracije
za posao. Radite samo ono što morate da biste
omogućili svoj opstanak i ništa više. Za sve koji
vas mogu omesti u tome spremate svoj otrovni
rep. Više vas nitko ne šljivi osim šišmiša. Stalno
vam je hladno. Osjećate se smrznuto. Vaši problemi psihološke su naravi. Osvetoljubivi ste.
TRI SESTRICE
(21.05 - 20.06)
FENESTRA VILLAGE
(23.11 - 21.12)
Vaša situacija iznenada se razbistrila. Sada točno znate na čemu ste. Nikada niste bili, niti ćete
biti dobar investicijski projekt! Tri sestrice su
snalažljivi izumitelji. Uvijek izmislite nešto
novo kako biste se izvukli iz teške situacije.
Štednja vam uporno ne ide od ruke?! Mislite da
će se svi prostorni planovi prilagoditi vama?!
Nešto u vama tjera vas na pokret, akciju, osvajanje. Strastveni nagoni opasna su stvar, a posebno kad je riječ o Vama. Osjećate veliku potrebu
za poslovnim preokretom i preobražajem.
Oprez!- Vaši susjedi lavovi zabetonirali su Vam
dio posjeda. Prije bilo kakve transformacije, potrebna vam je kvalitetna informacija, inače će
Vaši prozori ostati bez pogleda.
MARINA GRUŽ
(21.06 - 20.07)
VJETROELEKTRANE “KONAVOSKA BRDA” (21.12 - 19.01)
Teško vam je pronaći sebe u sadašnjosti. Ili ste
još zaokupljeni dosadašnjim investicijskim ponudama, ili očekujete još bolje ponude u budućnosti. Ne možete se žaliti da vam nedostaju poslovne prilike. Da li ćete u obilju ponuda nešto i
iskoristiti, i urediti Lapadsku obalu, najviše ovisi o vašoj (ne)angažiranosti! Sve ostalo ionako
ide koncesionarima.
Vašoj drami još se ne vidi kraj. Ili ćete evoluirati ili će priča neslavno završiti. Budite iskreni i
jasni u vašim stavovima. Krenuli ste punom snagom mahati u nove radne pobjede. Rušite prepreke pred sobom, sve dok ne dođete pred zid,
jer malo struje zapravo dajete. Emocionalno ste
nesigurni, ali to odbijate priznati. Tjerate svoje,
sve dok ne ostanete sami. Uporno zaboravljate
na potrebu prilagodbe!
RAZVOJ GOLF
(21.07 - 21.08)
AQUAPARK U LUCI GRUŽ
(20.01 - 18.02)
Imate sve samo ne stabilnu situaciju. I želite to
pod hitno promijeniti. Dodatni problemi nastat
će po ulasku poskoka u prvu kuću, treći i četvrti
apartman, te u vilu 134 i 167. Sve za što ste se
lavovski borili sada propada. Veliki planovi koji
su bili krojeni samo za vašu korist raskrinkani
su. Vaša arogancija prevršila je svaku mjeru.
Spremni ste na svašta , osim na to da budete
ostavljeni. Utjecaj Saturna potencira kod vas
pretjerani strah. Taj strah je opravdan. Emocionalno ste potonuli i potrebno vam je određeno
vrijeme da biste se vratili u ravnotežu. Patnja
vam omogućuje da stvari vidite jasnije. Nitko
vas nikada nije doživio ozbiljno. San o Flipperu
ostat će neostvaren.
LUČINO RAZDOLJE
(22.08 - 22.09)
CRUISERI
(19.02 - 20.03)
Konačno možete odahnuti. Vraćate se na početni položaj. Svo ono smeće koje je godinama prijetilo ostavit će Vas na miru. Utjecaj Marsa pridonosi vašem dobrom zdravlju. Niste izgubili
samopouzdanje, vjerujete u sebe. Vaša samosvijest dodatno će ojačati. Bili ste i ostali djevičanski netaknuti.
Nema vas nigdje. Izolirali ste se od svijeta. Plutate u balastnim vodama poput ribe u mutnom.
Uzalud pokušavate vratiti kapetana na brod. Čekate proljeće i u tome niste jedini. Više maštate,
nego što djelujete. Raščlanjujete vaše poslovanje u detalje, kako biste popravili ono loše i dodatno usavršili ono što je dobro. Puno je negativnih energija u igri i važno je da ne dopustite
sebi potonuće! Ček....rekoh- važno je da ne dopustite potonućeeee.....EEEEjjjjj!!!!
24
SRÐ JE NAŠ

29.siječnja – 2.veljače 2015. FESTA DUBROVNIK Humanitarna

HOTEL EXCELSIOR

O NAMA - Moje Tezoro - Antikvarijat i galerija

Prijavnice i dokumenti za izlagače iz država Ex YU Prijavnica za

prijava za sudjelovanje na sajmu

ovdje - Glas Grada

1 GlasGrada - 485 - petak 4. 7. 2014.

ovdje - Glas Grada

LIST GRAĐANSKE INICIJATIVE “SRĐ JE NAŠ - H